EMIRA ŠVRAKANAIM SALKIĆ

RAČUNA SE SPOSOBNOST,A NE ONESPOSOBLJENJE

SPORT I UNAPREĐENJE KVALITETA ŽIVOTA DJECE S CEREBRALNOM PARALIZOM I DJECE S OŠTEĆENJEM

SLUHA I GOVORA I NJIHOVIH OBITELJI

BIBLIOTEKA “SOCIJALNA INKLUZIJA” – 1. KNJIGA

EMIR

A Š

VR

AK

A, N

AIM

SA

LKIĆ

R

AČ

UN

A S

E SP

OSO

BNO

ST, A

NE

ON

ESPO

SOBL

JEN

JE

Izvodi iz Recenzija

Publikacija može poslužiti kao veoma dobar materijal za kurse-ve, tribine, seminare, edukacije, nastavu koja se bavi ovakvom i slič-nom problematikom, tematikom.

Veoma je dobro izbalansirano između teoretskih i aplikativnih saznanja vezanih za temu pa publikaciju čini veoma korisnom, kako studentima Fakulteta zdravstvenih studija tako i studentima Fakul-teta sporta i tjelesnog odgoja, ali i drugim studentima koji će se u svom profesionalnom zanimanju baviti pedagoškim radom sa de-com i pomoći im u inkluzivnom obrazovanju, te samim akterima procesa kao i široj društvenoj zajednici.

Prof. dr Gordana Manić

Rukopis “RAČUNA SE SPOSOBNOST, A NE ONESPOSOBLJE-NJE – SPORT I UNAPREĐENJE KVALITETA ŽIVOTA DJECE S CEREBRALNOM PARALIZOM I DJECE S OŠTEĆENJEM SLUHA I GOVORA I NJIHOVIH OBITELJI” je sigurno dobro došao na prostorima naše zemlje pa i regije, a posebno u krugovima medi-cinskih i zdravstvenih profesionalaca kao i profesionalaca iz pod-ručja defektologije i sporta, koji se bave ovom problematikom, te u potpunosti ispunjava uslove da bude kategoriziran i objavljen kao priručnik.

Doc. dr. Amila Jaganjac

Adresa: Asima Ferhatovića 2, Sarajevo, Tel/fax: +387 33 221 521,JIB: 4201737850005, Žiro račun: 1610000099110052 Raiffeisen Bank

E-mail: savezcp@gmail.com, web: http://www.cpafbih.org/ www.facebook.com/savezcp

IzdavačSavez udruženja osoba s cerebralnom paralizom FBiH

Za izdavačaProf. dr Emira Švraka

UrednicaProf. dr Emira Švraka

RecenzentiProf. dr Gordana ManićDoc. dr Amila Jaganjac

Prevod tekstova na engleskiDubravko Vaniček

Fotografije u knjizi i na naslovnoj strani: Sportski dan Saveza

ISBN 978-9926-8010-1-4

Sva prava pridržana. Ova knjiga je zaštićena autorskim pravima i ne smije se reprodukovati, pohraniti u system za reprodukciju, prenositi u bilo kojem obliku i na bilo koji način bez pismenog dopuštenja autora i izdavača.

EMIRA ŠVRAKA NAIM SALKIĆ

RAČUNA SE SPOSOBNOST, A NE ONESPOSOBLJENJE

SPORT I UNAPREĐENJE KVALITETA ŽIVOTA DJECE S CEREBRALNOM PARALIZOM I DJECE S OŠTEĆENJEM

SLUHA I GOVORA I NJIHOVIH OBITELJI

Sarajevo, 2016.

AUTORIEMIRA ŠVRAKA, vanredni profesor Fakultet zdravstvenih studija Univerziteta u SarajevuSavez udruženja osoba s cerebralnom paralizom FBiH

NAIM SALKIĆ, docentDr društvenih nauka, područje surdoaudiologijeFakultet zdravstvenih studija Univerziteta u SarajevuCentar za slušnu i govornu rehabilitaciju, Sarajevo

SaradniciDŽENAN PODBIČANINProf. tjelesnog odgoja i zdravstvenog vaspitanjaCentar za slušnu i govornu rehabilitaciju, Sarajevo

BEKIR MUJEZINOVIĆSocijalni radnikCentar za slušnu i govornu rehabilitaciju, Sarajevo

Slika 2. Učesnici Projekta Računa se sposobnost, a ne onesposobljenje.

5

PREDGOVOR

Komunikacija za sve i sport za sveGranice mogućnosti osoba s cerebralnom paralizom i drugim teš-

koćama se pomjeraju, ne samo u sportu, već i u drugim oblastima na-uke. Osobe s cerebralnom paralizom same mijenjaju svoju sadašnjost i budućnost i tako afirmišu svoje sposobnosti i dobrobit društvu.

Srednjoškolac s cerebralnom paralizom smislio je kompjuterske programe za alternativnu komunikaciju. Ivan Bakaidov, učenik 9. ra-zreda srednje škole u Petersburgu, držao je predavanje o svom softveru na Samitu UN, koji je organizovan u Turskoj maja 2016. Ivan je se-damnaestogodišnjak zainteresovan za programiranje i paraolimpijsku varijantu boće (igra s loptom na tačnost). Taj tinejdžer je stvorio tri programa i jednu igru, koje će moći koristiti osobe s teškoćama u go-voru i pisanju.

U roku od dvije godine u Rusiji će stvoriti društvenu mrežu za osobe koje nisu u stanju da govore i da se kreću. Ovo je omogućeno zahva-ljujući sistemu koji je stvoren na osnovu naučnih dostignuća Aleksan-dra Kaplana, šefa laboratorije za neurofiziologiju i neurokompjuterski interfeis u MGU (Moskovski Državni Univerzitet), a ideju je potpisao vođa i surukovodilac radne grupe Andrej Ivašćenko. Ljudski EEG će čitati blutut garnitura u obliku trake s elektrodama, koja se stavlja na glavu. Biće potreban ekran, procesor i ruter. Rezultat rada sistema će biti specifične komande. Smatra se da projekat, čija je vrijednost pro-cjenjena na oko 133 miliona rubalja, može biti pokrenut 2016-2018. godine.

Sport i sportska rekreacija su za osobe s onesposobljenjem izazov radi potvrđivanja sopstvene moći. Sport ima izuzetne efekte za osobe s onesposobljenjem jer ih vraća u društvene tokove i omogućava da

6

osjete radost vraćanja snage, sposobnosti i život, saznanja da onesposo-bljenje ne znači krajnju sposobnost za život. S obzirom da sport i sport-ska rekreacija imaju veliki značaj u cjelokupnom procesu rehabilitacije osoba s onesposobljenjem, kao i u periodu njihove socijalne adaptacije i reintegracije u sve društvene tokove, neophodno je omogućiti jednaka prava i mogućnosti osoba s onesposobljenjem da se bave sportskim i rekreativnim aktivnostima i poticati sportske organizacije za njihovo aktivno uključenje u ovu društvenu djelatnost.

Da bi se uspjelo u realizaciji strateških ciljeva, determinisane su ključne odrednice kroz koje bi se valjano tretirali sadržaji Strategije ra-zvoja koju predviđa Zakon o sportu BiH (Osnovna polazišta i pravci ra-zvoja; Sadržaj i obim sportskih djelatnosti koji se finansiraju iz budžeta BiH; Razvojni i stručni zadaci u sportu i u pravljanje sportom; Okvir-ni kriteriji za vrednovanje programa i njihovog finansiranja u sportu). Ključne odrednice predstavljene su u šest segmenata: vrhunski sport, sport za sve, edukacija u sportu, domaća i međunarodna takmičenja, infrastruktura, i vrijednosti u sportu.

Sport za sve u savremenoj koncepciji života modernog čovjeka predstavlja sadržaj slobodnog vremena koji doprinosi višem nivou kvaliteta života. Razvijene zemlje posljednjih decenija znatno ulažu u omasovljenje tjelesnih aktivnosti i djelujući tako na viši nivo zdravlja i brojne druge dobrobiti čovjeka.

Sport pripada svima bez obzirana uzrast, pol, rasu ili psiho-fizič-ke mogućnosti. Pravo na bavljenje sportom je univerzalno pravo svih kojima kretanje, vježbanje igra ili takmičenje u slobodnom vremenu predstavljaju zadovoljstvo.

U toku Sportskog dana, Savez udruženja osoba s cerebralnom pa-ralizom FBiH je omogućio susret mladih s cerebralnom paralizom i oštećenjem sluha i govora, kao i njihovih članova porodica i nastavnika i pokazao da je veliki interes ove populacije za sportske aktivnosti i da mladi ne poznaju granice u međusobnoj komunikaciji.

7

1. Ljuičeva Dozet L.G. Novosti iz ruske medicine. Robot za autističnu decu, lego kockice za slepu i tastatura na jedno dugme. Časopis za zdravlje i eko-logiju Ekomed. Broj 28, godina V, jul-avgust 2016¸. ISSN 2334-7252 CO-BISS.SR-ID 276695815

2. Nacrt strategije razvoja sporta u BiH. Ministarstvo civilnih poslova BiH – Sektor za sport. 2009. Dostupno na: http://www.mcp.gov.ba/zakoni_akti/strategije/?id=1038

Sarajevo, juli 2016.

Predsjednica SavezaProf. dr Emira Švraka

9

FOREWORD

Communication for all and sport for allLimits of opportunities for persons with cerebral palsy and other

disabilities are changing, not only in sports, but also in other areas of science. Persons with cerebral palsy themselves change their present and future and thus demonstrating their abilities and well-being to a society.

High school student with cerebral palsy has developed computer programs for alternative communication. Ivan Bakaidov, student of 9th grade of the high school in Petersburg, held a lecture on his software during the UN Summit, which was held in Turkey in May 2016. Ivan is a seventeen years old boy interested in programming and paralympic version of bocce (played with a ball based on accuracy). This teenager has created three programs and a game that will be able to use people with disabilities in speech and writing.

Within two years, Russia will create a social network for people who are not able to speak and move. This is made possible thanks to a sys-tem that was created on the basis of scientific achievements of Alek-sandar Kaplan, chief of the laboratory of neurophysiology and neuro-computer interface at the MGU (Moscow State University), and the idea is signed by the leader and joint head of the working group Andrej Ivascenko. Human EEG will monitor a Bluetooth device in the form of tape with electrodes placed on the head. It will require a screen, proces-sor and router. The result of the system will be specific commands. It is believed that the project, whose value is estimated at about 133 million rubles, can be launched between 2016 and 2018.

Sports and recreation for people with disabilities challenge them to confirm their powers. Sport has great effects for people with dis-

10

abilities because they are coming back into society and to feel the joy of returning strength, skills and life, knowing that disability does not mean the ultimate viability. With regard that sport and sports recrea-tion are of great importance in the overall process of rehabilitation of persons with disabilities, as well as during their social adaptation and reintegration into a social community, it is necessary to provide equal rights and opportunities for people with disabilities to engage in sports and recreational activities and encourage sports organizations for their active involvement in this social activity.

In order to succeed in the implementation of strategic goals, de-termined are the key guidelines which will properly treat the contents of Development Strategy, which provides the Law on Sports of Bosnia and Herzegovina (Basic starting points and directions of development, content and scope of sports activities to be financed from the budget of Bosnia and Herzegovina development and professional tasks in sports and sports engagement; Indicative criteria for evaluating the programs and their funding in the sport). Key determinants are presented in six segments: professional sport, sport for all, education in sports, domes-tic and international competition, infrastructure, and the values in sport.

Sport for all in the modern concept of life of modern man represents the content of leisure time, which contributes to a higher level of qual-ity of life. Developed countries in recent decades significantly invested in the popularization of physical activity, acting both to a higher level of health and many other human benefits. Sport belongs to everyone regardless of age, gender, race or psycho-physical capabilities. The right to practice in sport is a universal right of all that movement, exercise game or competition in leisure time represents a pleasure.

During Sports Day, Cerebral palsy associations of Federation of Bosnia and Herzegovina organized a meeting of young people with cer-ebral palsy and those with impaired hearing and speech, as well as their family members and teachers and demonstrated that there is a great interest of this population for sport activities and that young people does not know the boundaries in mutual communication.

11

1. Ljuičeva Dozet L.G. Novosti iz ruske medicine. Robot za autističnu decu, lego kockice za slepu i tastatura na jedno dugme. Časopis za zdravlje i eko-logiju Ekomed. Broj 28, godina V, jul-avgust 2016¸. ISSN 2334-7252 CO-BISS.SR-ID 276695815

2. Nacrt strategije razvoja sporta u BiH. Ministarstvo civilnih poslova BiH – Sektor za sport. 2009. Dostupno na: http://www.mcp.gov.ba/zakoni_akti/strategije/?id=1038

Sarajevo, July 2016.President of the AssociationProf. Emira Švraka MD, PhD

13

MOJ GRAD

Za Pariz kažu da je grad ljubavi, ali to kažu jer nisu vidjeli moj grad ljubavi, moje Sarajevo. Svaka ulica u Sarajevu priča svoju priču. To nije grad sa mnogo lijepom historijom. Desio se rat, ali moje Sarajevo se nije predalo. Svi su se borili do kraja, borili su se za svoju slobodu, svoj grad i svoju porodicu. Grad koji ima hrabre sinove, jake i borbene. Neki su izgubili sve braneći svoj ponos i svoj grad. Isti taj rat je učinio da Sarajevo dobije našeg Romea i našu Juliju, poznati par Boška i Admiru. Njihova ljubav je bila kao filmska priča.

Ovaj grad možemo da uporedimo sa jednom velikom kućom u ko-joj ima mjesta za sve nas. Ima prostora za muslimane, katolike, pravo-slavce. Svi smo mi pod istim nebom, svi smo mi u istom Sarajevu.

Mi smo ponosni kada u svom gradu vidimo veliki broj turista. Dive se našem Šeheru, našem Sarajevu. Teško se može opisati osjećaj kada vidite da su džamija i crkva izgrađene jedna pored druge. Ljudi se gle-daju sa osmijehom na licu. Duša bude ispunjena radošću kada čuješ ezan i zvono crkve i katedrale u isto vrijeme.

Dušu Sarajeva možeš osjetiti u podne kada slušaš ezan i zvono cr-kve, piješ poznatu bosansku kahvu dok je sladiš uz lokum, povlačeći dim svoje cigarete. Uvijek smo bili ponosni bosanskom kuhinjom, naj-boljim ćevapima kod “Želje”, poznatom sarmom i pogačom iz mamine kuhinje. Sve to na kraju zasladiti hurmašicom ili tufahijom. Prolazeći kaldrmom opija te miris pržene bosanske kahve.

S ponosom možemo pričati o prelijepim mostovima, građevinama i historijskim muzejima. Popneš se na brdo iznad Sarajeva i sa osmije-hom na licu kažeš: “Što nas ima, mašalah.” Mora se spomenuti i najve-

ća ljubav u ovom gradu,ljubav prema fudbalskim klubovima Sarajevu i Željezničaru. Uvijek su bile i uvijek će biti priče o tome ko je bolji i ko je jači, ali svi oni gledaju plavo nebo i njihovim venama protiče ista boja krvi.

Međuseljac Aida, VIII-1 OŠ “Dobroševići”

Prvo mjesto za literarni rad na Konkursu Saveza za najbolji dječiji cr-tež, pjesmu i priču, na temu “Moja bajka – grad, ulica i park“, 03.12.2015.

15

MY TOWN

They say that Paris is the city of love, but they say that because they did not see my city of love, my Sarajevo.

Every street in Sarajevo tells its own story. This is not a city with a beautiful history. There was a war, but my Sarajevo did not surrender. Everybody fought till the end; they fought for their freedom, their city and their families. A city that has brave and strong sons, who defend it. Some have lost everything defending their pride and their city. This same war made that Sarajevo get our Romeo and Juliet, famous couple Bosko and Admira. Their love was like a movie story.

This city can be compared with one big house where there is room for all of us. There is room for Muslims, Catholics, Orthodox. We are all under the same sky, we are all in the same Sarajevo.

We are proud when we see large number of tourists in our city. They admire our Seher, our Sarajevo. It’s hard to describe the feeling when you see that the mosque and the church are built next to each other. Pe-ople look at each other with a smile on the face. Your soul become filled with joy when you hear the call to prayer from the musks and bells from churches and cathedrals in the same time.

You can feel the soul of Sarajevo when you’re listening at noon call to prayer from the musk and church bells, drink the famous Bosni-an coffee with lokum, taking the smoke from your cigarette. We have always been proud of Bosnian cuisine, the best cevapcici in “Zeljo”, the famous cabbage rolls and homemade bread out of mother’s kitchen. All this can be eventually sweeten with hurmasica or tufahija. Passing cobblestone, you get overwhelmed by the smell of fresh fried Bosnian coffee.

We can proudly talk about the beautiful bridges, buildings and hi-storical museums. If you climb on the hill overlooking Sarajevo and with smile can say: “How many of us are there, Mashalah.” We must mention the greatest love in this city, love of football clubs Sarajevo and Zeljeznicar. There always have been and always will be a stories about which club is better and who is stronger, but they all look the blue sky and trough their veins flow the blood of the same color.

Medjuseljac Aida, VIII-1Primary School “Dobroševići”

17

SADRŽAJ

PREDGOVOR . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5FOREWORD . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9Moj grad – Međuseljac Aida. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 13My town . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 15

1. Savez udruženja osoba s cerebralnom paralizom FBiH. . . . . . . 19 Emira Švraka

Aktivnosti Saveza. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 23Projekat: Sport i unapređenje kvaliteta života djece s cerebralnom paralizom i djece s oštećenjem sluha i govora i njihovih obitelji – računa se sposobnost, a ne onesposobljenje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 34

2. Nove dimenzije kvaliteta života osoba s cerebralnom paralizom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 45 Emira Švraka

Socijalna inkluzija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 47Komunikacija za sve i sport za sve . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 56Literatura . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 65

3. Značaj sportskih aktivnosti u rehabilitaciji osoba s oštećenjem sluha. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 67 Naim Salkić

Motoričke sposobnosti osoba oštećenog sluha . . . . . . . . . . . . . 72Znakovni jezik u nastavi tjelesnog i zdravstvenog odgoja . . . . 92Literatura . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 99

18

4. Integracija u sportu za osobe s onesposobljenjem . . . . . . . . . . . 103 Dženan Podbičanin

Sport i rekreacija osoba s onesposobljenjm u Bosni i Hercegovini . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 112Literatura . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 115

5. Interakcija zajednice . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 117 Bekir Mujezinović

Socijalna isključenost i siromaštvo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 121Literatura . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 131

LITERATURA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 133

19

1.SAVEZ UDRUŽENJA OSOBA

S CEREBRALNOM PARALIZOM FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE

Emira Švraka

Sadržaj Aktivnosti SavezaIzdavačka djelatnost Saveza i promocije knjigeZavršni seminar ProjektaUčešće Saveza u obilježavanju godišnjice Kantonalnog udruženja

roditelja osoba oboljelih od cerebralne paralize, hidrocefalije i mikro-cefalusa “Dlan“ Zenica

Učešće Saveza u proslavi 31 godina Udruženja oboljelih osoba od cerebralne paralize Kantona Sarajevo

Obilježavanje četvrte godišnjice rada Saveza i Dana osoba s cere-bralnom paralizom FBiH u Zenici

Konkurs za najbolji dječiji crtež i literarni rad, uoči obilježavanja 3. decembra, međunarodnog dana osoba s onesposobljenjem

Podrška Saveza edukaciji volontera Izrada naučne studijeObilježavanje 5 godina udruženja DLAN– Zenica Podrška edukacijskoj inkluziji djece s cerebralnom paralizomPlanirani projekti za 2016.PROJEKAT: Sport i unapređenje kvaliteta života djece s cerebral-

nom paralizom i djece s oštećenjem sluha i govora i njihovih obitelji – računa se sposobnost, a ne onesposobljenje

21

SAVEZ UDRUŽENJA OSOBA S CEREBRALNOM PARALIZOM

FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE

Emira Švraka

Savez udruženja osoba s cerebralnom paralizom Federecije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu Savez) registrovan je 26. 1. 2012. godine. Usvojeno je da se datum Osnivačke sjednice Skupštine Saveza 17. 10. 2011. godine, proglasi Danom osoba s cerebralnom paralizom Federa-cije Bosne i Hercegovine.

Misija Saveza: Savez se zalaže za potsticanje mjera za unapređiva-nje socijalne i zdravstvene zaštite, odgoja, obrazovanja, re/habilitacije, osposobljavanja, zapošljavanja i društvenog života osoba s cerebralnom paralizom (CP).

Vizija Saveza: Savez udruženja osoba s cerebralnom paralizom FBiH će kroz svoje aktivnosti temeljene na ciljevima Saveza (Statut Sa-veza), istraživanjima, edukacijama i projektima težiti poboljšanju kva-liteta života obitelji osoba s CP i drugim psihofizičkim teškoćama, poti-cati stvaranje novih vrijednosti u re/habilitaciji osoba s psihofizičkim i senzornim teškoćama i na taj način biti oslonac zajednice za realizaciju socijalne inkluzije.

U rad Saveza uključeni su volonteri, studenti završnih godina Fakul-teta zdravstvenih studija Univerziteta u Sarajevu.

Savez održava web stranicu www.cpafbih.org i na taj način pruža podršku svim članicama i učestvuje u informisanju zajednice o potre-bama i pravima osoba s cerebralnom paralizom. Sva Udruženja Saveza raspolažu odgovarajućim prostorom za izvođenje svih predviđenih ak-tivnosti u gradovima članica.

Savez ima 4 članice:• Udruženje oboljelih od dječije cerebralne paralize Kantona Sara-

jevo,• Udruženje oboljelih od cerebralne paralize i distrofije Bosansko-

podrinjskog kantona – Goražde,• Udruženje “DLAN“ – Kantonalno udruženje roditelja osoba

oboljelih od cerebralne paralize, mikrocefalusa i hidrocefalusa – Zenica,

• Udruženje osoba sa cerebralnom paralizom i drugim onesposo-bljenjima Sapna.

Sporazum o pristupanju Saveza u Vijeće organizacija osoba s invali-ditetom FBiH potpisan je 4. 7. 2012. Od tog datuma Savez aktivno su-djeluje u aktivnostima Vijeća organizacija osoba s invaliditetom FBiH.

Savez udruženja osoba s cerebralnom paralizom FBiH, obilježio je Međunarodni dan osoba s onesposobljenjem (3. 12. 2012.) predavanji-ma u Zavodu za specijalno obrazovanje i odgoj djece “Mjedenica“.

2013. godina je za Savez udruženja osoba s CP FBiH (Savez) bila radna i teška. Cijela 2013. godina je imala moto Inkluzija osoba s cere-bralnom paralizom.

U januaru 2013. Savez je, iz privremenog prostora na Grbavici, pre-selio u manji prostor u Centru za slušnu i govornu rehabilitaciju, Asima Ferhatovića 2. Preseljenje Saveza u veći prostor (205 m²) na istoj adresi, bilo je 16. 02. 2016. godine.

Otvaranje prve etape adaptacije i prilagođavanja prostora Saveza svečano je organizovano u subotu, 09.04.2016. zajedno s organizaci-jom Sportskog dana. Prostorije Saveza su u prizemlju Centra za slušnu i govornu rehabilitaciju u Sarajevu. Prostor je opremljen kompjuterom, telefonom, faksom, printerom, projektorom, konferencijskim ovalnim stolom za sastanke, radionice i razne vrste edukacija / projekata.

23

Slika 3. Novi prostor Saveza

Aktivnosti SavezaS Udruženjem “Dlan“ iz Zenice i Udruženjem “Osmijeh“ iz Olova,

Savez je podržao organizaciju Manifestacije “Djeca su blago, djeca su zlato“, od 31.5. – 2.6.2013. godine, u Olovu i organizovao Konferen-ciju “Inkluzija djece i omladine s poteškoćama u učenju“ u Olovu, 31.5.2013. Šesnaest predavača na Konferenciji, priznatih stručnjaka iz oblasti re/habilitacije osoba s onesposobljenjima, iznijeli su savremene pristupe u radu sa porodicama djece s teškoćama u učenju. Program Konferencije dostupan je na web stranici Saveza.

Savez je inicirao i finansirao otvaranje web stranice svoje članica Udruženja roditelja osoba oboljelih od cerebralne paralize, mikroce-falusa i hidrocefalusa, “Dlan“ iz Zenice www.dlan.cpafbih.org i Udruže-nja oboljelih od cerebralne paralize i distrofije Bosansko- podrinjskog kantona – Goražde, www.gorazde.ucdp.org

24

S Udruženjem oboljelih od cerebralne paralize i distrofije Bosan-sko-podrinjskog kantona – Goražde, Savez je organizovao program obilježavanja Druge godišnjice Saveza, 23. 10. 2013. godine. Program povodom obilježavanja druge godišnjice Saveza udruženja osoba s cere-bralnom paralizom u Goraždu: izložba radova članova Udruženje obo-ljelih od cerebralne paralize i distrofije Goražde; okrugli sto na temu “Inkluzija osoba s cerebralnom paralizom“; emitovanje dijela reportaže “Barijere“; predavanje predsjednice Saveza: “Pristupačno stanovanje za osobe s CP“. Promocija knjige dr. Emire Švraka “Dvije strane sreće“. Zajednički ručak, duženje i razgledanje Goražda, za članice i goste.

Savez je pomogao Art radionici Udruženja oboljelih od cerebralne dječije paralize Kantona Sarajevo, kad im je bilo najteže.

U aprilu 2014. obajvljen je Konkurs Univerzalni dizajn: pozitivni pri-mjeri rješavanja arhitektonskih barijera za osobe s psihomotoričkim i sen-zornim poteškoćama, povrijeđene, osobe trećeg životnog doba, trudnice...

Udruženju osoba sa cerebralnom paralizom i drugim onesposoblje-njima Sapna, Savez je osmislio logo i pomogao u davanju odgovara-jućeg imena, i dogovoreno je da 2016. godine obilježimo Dan osoba s cerebralnom paralizom FBiH, 17. oktobar u Sapni.

Savez je u novembru 2013. godine organizovao Konkurs za najbolji dječiji crtež za djecu predškolskog i osnovnoškolskog uzrasta. Teme: Drugarstvo, 2. Porodica, 3. Najljepši dan u životu.

U organizaciji Saveza udruženja osoba s cerebralnom paralizom Fe-deracije Bosne i Hercegovine, Fakluteta zdravstvenih studija u Saraje-vu i Centra za slušnu i govornu rehabilitaciju Sarajevo, organizovan je Program povodom obilježavanja 03. decembra – Međunarodnog dana osoba s onesposobljenjem pod nazivom “Porodica i inkluzija“. Poslije tematskih predavanja u amfiteatru Centra za slušnu i govornu reha-bilitaciju u Sarajevu, podijeljene su nagrade za najbolje dječije crteže. Posjetioci su imali priliku da se druže i uživaju u izložbi dječijih radova.

Održane su radionice i predavanja u sklopu projekta Inkluzija oso-ba s cerebralnom paralizom i inaktivitetna osteoporoza, koji je finan-siran sredstvima Lutije, podsredstvom Federalnog ministarstva rada i socijalne politike u 2015 godini:

25

U Goraždu su održana mjerenja, radionice i predavanja 17.01.2015. u Vitkovićima u prostorijama Udruženja oboljeljelih od cerebralne pa-ralize i distrofije BPK Goražde.

U Sarajevu zbog broja učesnika koji su podijeljeni u dvije grupe mjerenja, radionice i predavanja održani su 24.01.2015., i 31.01.2015. u prostorijama Centra “Vladimir Nazor“ .

Osim mjerenja obavljenih na navedenim lokacijama obavljeno je i 12 kućnih posjeta (10 u Sarajevu i 2 u Goraždu).

Sam početak realizacije navedenog projekta bio je u novembru 2014. godine.

Izdavačka djelatnost Saveza i promocije knjigeS ponosom kao rezultat istraživanja u okviru Projekta Saveza, ističe-

mo prvu knjigu koju je izdao Savez udruženja osoba s cerebralnom pa-ralizom FBiH pod nazivom “Naša vizija budućnosti – Inkluzija osoba s cerebralnom paralizom i inaktivitetna osteoporoza“, naučnu knjigu s međunarodnim recenzijama.

Urednica knjige i prvi autor je prof. dr Emira Švraka. Knjiga je pisa-na od strane osam autora: prof. dr Emira Švraka, prof. dr Dijana Avdić, dr. sci Naim Salkić, mr. sci Berka Klinić, mr. sci Amila Jaganjac, mr. sci Namik Trtak, mr. sci Samir Bojičić i mr.sci Eldad Kaljić, što govori da je trebalo uložiti dodatan trud da knjiga bude usklađena. Cilj je bio da knjiga bude izdata do 17.04.2015. godine kada je bio Završni seminar projekta i taj cilj je ispunjen.

U julu 2015. godine, u saradnji s Bibliotekom za slijepa i slabovidna lica BiH, dr Emira Švraka je pročitala knjigu za zvučni zapis. Ovim je knjiga pristupačna slijepim i slabovidnim osobama.

Švraka E, Avdić D. i saradnici. Naša vizija budućnosti. Inkluzija osoba s cerebralnom paralizom i inaktivitetna osteoporoza. ISBN 978-9956-38-903-0 ZVUK – 1 CD mp3 11:47 sati Tekst čita: Emira Švraka. BIBLIOTEKA ZA SLIJEPA I SLABOVIDNA LICA U BiH – juli 2015. Monografija

Osim već pomenute promocije knjige Inkluzija osoba s cerebralnom paralizom i inaktititetna osteoporoza – Naša vizija budućnosti, koja je

26

održana 17.04.2015. godine u hotelu “Maršal“, Savez je otganizovao još šest uspješnih promocija navedene knjige:

24.04.2015. u okviru “27. Sarajevskog sajma knjiga i XIII Bijenala knjige” u KSC Skenderija promotorice su bile: prof. dr Elma Kučukalić-Selimović, Amela Hošić i Alma Omeragić

21.05.2015. u Centru “Koraci nade“ u Tuzli, promotorice su bile prof. dr Edina Šarić, Amela Hošić i Alma Omeragić

03.06.2015. Biblioteci Fakulteta političkih nauka u Sarajevu uruče-ne su tri knjige Naša vizija budućnosti. Pedagoškom fakultetu u Saraje-vu su uručene tri knjige Naša vizija budućnosti i tom prilokom je odr-žan sastanak sa profesoricom Merimom Čaušević koju smo informisale o aktivnostima Saveza. U prostorijama Srednje škole poljoprivrede, prehrane, veterine i uslužnih djelatnosti predsjednica i sekretar Saveza održale su sastanak sa pedagogicom Merihom Hamamdžić. Tom pri-likom su biblioteci škole poklonjene tri knjige Naša vizija budućnosti.

15.10.2015. u sklopu obilježavanja četvrte godišnjice Saveza u Ze-nici. Promotori su bili: dr Ajša Hadžihalilović, Amela Talić i Selvedin Dedić.

Peta promocija, međunarodna, knjige Naša vizija budućnosti bila je na IV međunarodnom Kongresu Društva radnih terapeuta Srbije, sa temom: Pokret i kreativnost kao terapija, 17.-18.10.2015 god. Institut za mentalno zdravlje Beograd.

Šesta promocija knjige na III MEĐUNARODNOJ NAUČNO-STRUČNOJ KONFERENCIJI profesionalne rehabilitacije STANJE, MOGUĆNOSTI I PERSPEKTIVE decembar, 10-13.2015, Tuzla, Bosna i Hercegovina. Promocija je organizovana prvog dana Konferencije, 10.12.2015. godine. Promoter: doc. dr. sc. Edina Kuduzović, prodekan za nastavu Edukacijsko rehabilitacijskog fakulteta u Tuzli.

Završni seminar projekta

Inkluzija osoba s cerebralnom paralizom i inaktivitetna osteoporoza i promocija knjige Inkluzija osoba s cerebralnom paralizom i inaktivitetna osteoporoza – Naša vizija budućnosti održani su 17.04.2015. u hotelu

27

“Maršal“ na Bjelašnici. Završnom seminaru i promociji knjige Naša vi-zija budućnosti pristvovalo je preko 100 članova Saveza, stručnjaka iz oblasti re/habilitacije, predstavnika institucija vlasti kao i ostalih prija-telja Saveza. Za članove i prijatelje Saveza bio je obezbijeđen smještaj na bazi punog pansiona. Nakon Završnog seminara, članovi Saveza uživali su u druženju uz muziku u živo u restoranu hotela. Svima koji su prisu-stvovali Završnom seminaru Savez je na poklon uručio knjigu “Inklu-zija osoba s cerebralnom paralizom i inaktivitetna osteoporoza – Naša vizija budućnosti“ i proizvode radionice u Vitkovićima.

Učešće Saveza u obilježavanju godišnjice Kantonalnog udruženja roditelja osoba oboljelih od cerebralne paralize, hidrocefalije i mikrocefalusa “Dlan“ Zenica

Predstavnici Kantonalnog udruženja roditelja osoba oboljelih od cerebralne paralize, mikrocefalije i hidrocefalusa “Dlan“ organizovali su prigodno druženje za svoje članove povodom četvrte godišnjice rada Udruženja. Bila je to prilika za okupljanje i druženje članova. U dogo-voru sa Savezom, predstavnici Udruženja odlučili su da sredstva od Sa-veza namijenjena za obilježavanje godišnjice Udruženja “Dlan“ usmjere u realizaciju projekta “Skrinining i liječenje zuba“. Ranije je navedeno da je projekat uspješno realizovan.

Učešće Saveza u proslavi 31 godine Udruženja oboljelih osoba od cerebralne paralize Kantona Sarajevo

U skladu s dogovorom sa svim članicama Saveza sredstva koja bi Savez donirao za obilježavanje godišnjica udruženja preusmjerena su u ranije opisani projekat “Podrška obilježavanju godišnjica udruženja članica Saveza“. U skladu s tim Udruženje oboljelih apliciralo je pro-jekat “Proslava i podjela paketića povodom Nove godine za mlađe i starije članove Udruženja“.

Upravni odbor je prihvatio pomenuti projekat i Savez je pomogao organizaciju druženja i podjele paketića za članove Udruženja oboljelih

28

od cerebralne dječije paralize Kantona Sarajevo. Druženje je organizo-vano za 80 članova Udruženja u prostorijama Centra za zdravo starenje Novo Sarajevo 19.12.2015. godine.

Obilježavanje četvrte godišnjice rada Saveza i Dana osoba s cerebralnom paralizom FBiH u ZeniciObiježavanje četvrte godišnjice rada Saveza udruženja osoba s cere-

bralnom paralizom FBiH i Dana osoba s cerebralnom paralizom bilo je u Zenici 15.10.2015. Programu su prisustvovali članovi Saveza, pred-stavnici udruženja sa kojima Savez sarađuje, predstavnici institucija od interesa za Savez. Program je počeo prvom izbornom sjednicom Skup-štine Saveza na kojoj su izabrana upravna tijela i izložen izvještaj o radu u protekle četiri godine.

Nakon sjednice Skupštine upriličena je i promocija knjige “Naša vi-zija budućnosti – Inkluzija osoba s cerebralnom paralizom i inaktivitet-na osteoporoza“, autora prof. dr Emire Švraka i prof. dr Dijane Avdić sa saradnicima, a o kojoj su govorile autorice Emira Švraka i Berka Klinić, i promotori: Sevedin Dedić, predsjednik Udruženja “DLAN“ iz Zenice, prim. mr. sci. Ajša Hadžihalilović i Amela Talić.

Promovisan je i CD – zvuk knjige. Jedna knjiga i CD su poklonjeni Općoj biblioteci Zenica i dogovarena je promocija knjige u Zenici.

Konkurs za najbolji dječiji crtež i literarni rad, uoči obilježavanja 3. decembra, međunarodnog dana osoba s onesposobljenjemKonkurs za najbolji dječiji crtež, pjesmu i priču, na temu “Moja baj-

ka – grad, ulica i park“ objavljen je 5.10.2015. godine. Na adresu Sa-veza udruženja osoba s cerebralnom paralizom FBiH sa naznakom za Konkurs za najbolji dječiji crtež, pjesmu i priču na temu “moja bajka – grad, ulica i park“ do 03.12.2015. stiglo je 45 crteža i 5 literarnih radova učenika osnovnih škola iz Sarajeva i Zenice. Komisija u sastavu Dijana Refatbegović, nastavnica likovne kulture, Dženana Hrnjičić, nastavnica bosanskog/srpskog/hrvatskog jezika i književnosti i Amela Hošić, se-

29

kretar Saveza udruženja osoba s cerebralnom paralizom FBiH sastale su se 17.12.2015. godine u prostorijama Saveza i na osnovu pristiglih radova izabrani su pobjednici.

Crteži: 1. mjesto: Harun Tufekčić, O.Š. “Mak Dizdar”, Zenica (2 rada)2. mjesto: Hena Nukić, O.Š. “Edhem Mulabdić”, Sarajevo3. mjesto: Adna Belko, “Četvrta osnovna škola”, IlidžaSpecijalno priznanje: Ivana Simatović, Centar za slušnu i govornu

rehabilitaciju Sarajevo

Slika 4. Harun Tufekčić, O.Š. “Mak Dizdar”, Zenica, 1. mjesto

30

Literarni radovi:1. mjesto: Aida Međuseljac, O.Š. “Dobroševići (objavljen rad u

ovom priručniku), 2. mjesto (2 druga mjesta): Selma Ćubara, O.Š. “Dobroševići i Mu-

hamed Džilhić, Četvrta osnovna škola” Ilidža,3. mjesto: Čengić Nudžejma O.Š. “Dobroševići. Specijalno priznanje: Ajdin Mulavdić, Centar za slušnu i govornu

rehabilitaciju Sarajevo

Podrška Saveza edukaciji volontera EasyTape edukacija održana je 07.11.2015. godine u Hotelu

Hollywood na Ilidži. EasyTape i EasyTaping metoda su razvijeni u saradnji stručnjaka iz

Švajcarske i Holandije. Ova metoda je bazirana na principima fiziote-rapije, kineziterapije, manuelne terapije i osteopatije. Ona kombinuje neurorefleksna olakšanja sa miofascijalnom kontrolom. Ova metoda služi za ubrzano uspostavljanje funkcija kroz poboljšanje mehaničke kontrole zglobova, kao i ublažavanje bolova, stabilizaciju zglobova, smanjuje otok, podržava mišićnu kontrolu i olakšava proces ozdravlje-nja u slučaju povreda i bolnih senzacija.

Volonteri Saveza Udruženja osoba s cerebralnom paralizom FBiH, BA fizikalne terapije Almir Kovačević i Sabina Spahić su bili dio ove EasyTape edukacije koja im je pružila dodatnu stručnost.

Izrada naučne studijeU januaru 2016. Predsjednica Saveza je napisala Studiju za Projekat

članice Saveza, Udruženje DLAN Dnevni centar za djecu i omladinu s teškoćama u razvoju.

Jedan od zaključaka Studije: Učestalost razvojnih teškoća djece i adolescenata se povećava, i s time se značajno povećava i zahtjev za servisne službe i edukacijske mogućnosti, posebno za djecu i omladinu s težim psihomotoričkim razvojnim teškoćama. Dnevni centar za dje-cu i omladinu s teškoćama u razvoju je dio savremene re/habilitacije

31

usmjerene na dijete i njegovu porodicu i kao takav značajno doprinosi poboljšanju kvaliteta života porodica djece s teškoćama u razvoju, po-sebo s težim psihomotoričkim razvojnim teškoćama.

Obilježavanje 5 godina udruženja DLAN– Zenica Podrška edukacijskoj inkluziji djece s cerebralnom paralizomProgram obilježavanja, četvrtak, 11. februar 2016. godine10.00 – 11.00 – Druženje u prostoru Udruženja DLAN – Zenica,

Bulevar Ezhera Arnautovića sol 3 Zenica11.00 – 11.45 – Posjeta: O. Š. “Mak Dizdar“ – (III/d razred/ Harun

Tufekčić) 12.00 – 12.45 – Posjeta: Škola za odgoj, obrazovanje i rehabilitaciju

osoba sa poteškoćama u psiho-fizičkom razvoju Zenica 13.00 – 14.30 – Konferencija za štampu i promocija knjige Naša

vizija budućnosti – inkluzija osoba s cerebralnom paralizom i inak-tivitetna osteoporoza, autora Emire Švraka, Dijane Avdić i saradnika – OPĆA BIBLIOTEKA ZENICA

Promotori: Mithat Kasap, direktor Opće Biblioteke ZenicaSakib Pleh, direktor Biblioteke za slijepa i slabovidna lica u BiHAmela Hošić, sekretar Saveza udruženja osoba s CP FBiH / SavezSelvedin Dedić, predsjednik Udruženja DLAN

O knjizi su govorili autori:Prof. dr Emira Švraka, predsjednica Saveza udruženja osoba s cere-

bralnom paralizom FBiHDoc. dr Naim Salkić, direktor Centra za slušnu i govornu rehabili-

tacijuMr sci Berka Klinić, pedagog14.45 – 15.15 – Posjeta: O.š. “Aleksa Šantić“ – Perin Han – Zenica 15.30 – 16.00 – Posjeta: O.š. Područna O.Š. “Musa Ćazim Ćatić“

– Blatuša – Zenica

32

Planirani projekti za 2016. godinu

Savez je aplicirao Projekat Federalnom ministarstvu rada i socijalne politike po javnom pozivu za sredstva Lutrije (08.03.2016.).

Projekat Adaptacija i prilagođavanje prostora Saveza je projekat koji osim što podrazumjeva adaptiranje prostora Saveza udruženja osoba s cerebralnom paralizom FBiH u vidu Modela pristupačnog sta-novanja/Centra za pristupačno stanovanje, ima za cilj uspostavljanje Modela za savjetovanje adaptacije stanova/kuća osoba s cerebralnom paralizom (CP), paraplegijom i drugim psihomotoričkim onesposo-bljenjima.

Sufinansijer ovog Projekta je opština Novi Grad.Planirano je organizovanje predavanja u sali opštine Novi Grad za

uposlenike službe za socijalni rad opštine Novi Grad i drugih opština Kantona Sarajevo, korisnike usluga službe za socijalni rad opštine Novi Grad s psihofizičkim teškoćama, pedagoge, psihologe, defektologe, lje-kare, fizioterapeute, okupacione terapeute, roditelje i članove obitelji osoba s poteškoćama.

Realizacijom ovog Projekta poboljšali bi se uslovi rada i pružanja usluga samog Saveza.

U realizaciju Projekta uključeni su: predsjednica i sekretar Saveza, arhitekta, edukator-rehabilitator (defektolog), okupacioni terapeut, 4 predsjednika Udruženja članica Saveza, volonteri Saveza.

Sažetak Projekta Edukacijska inkluzija u vrtićima opštine CentarSufinansijer Projekta Edukacijska inkluzija u vrtićima i školama op-

štine Centar (Projekat) je opština Centar, Sarajevo.Inkluzija je postala opšti termin za snažni međunarodni pokret

koji zahtjeva poboljšanje uslova života osoba s intelektualnim i drugim onesposobljenjima.

Od inkluzije očekujemo pristup pojedincu od strane društva, koje uzima u obzir sve njegove različitosti, očuvanja i unapređenja njegovog tjelesnog i duševnog zdravlja, za optimalnu moguću funkciju, na svim ličnim i društvenim nivoima.

33

Globalni ciljevi Projekta su:• poboljšanje kvaliteta odgojno-obrazovnog rada u nastavi i

vannastavnim aktivnostima i• pružanje podrške uključivanju čitavog društva za razvijanje eduka-

cijske inkluzije djece s poteškoćama i inkluzivne kulture življenja.

Specifični ciljevi Projekta su:1) organizacija 12 predavanja, po 2 mjesečno, za: – 4 predavanja/radionice za 12 vrtića, – 4 predavanja za 11 osnovnih škola i – 4 predavanja za 14 srednjih škola Sarajevske opštine Cenatar, u

periodu od 6 mjeseci. 2) Dopuna biblioteka vrtića i škola s jednom knjigom Naša vizija

budućnosti – Inkluzija osoba s CP i inaktivitetna osteoporoza (ukupno 40 knjiga).

3) Izdavanje priručnika Projekta s fotodokumentacijom Projekta.Namjera Projekta Saveza udruženja osoba s CP FBiH (Savez –

www.cpafbih.org ) je da kroz predavanja/radionice, popunjavanje bi-bliotečkog fonda vrtića i škola i izdavanje priručnika pruži stručnu po-moć nastavnom osoblju vrtića i škola u edukacijskoj inkluziji i radu sa djecom s poteškoćama i njihovim roditeljima.

Ključne riječi: edukacijska inkluzija, vrtići i škole, nastavnici i rodi-telji

Podrška roditeljima djece s teškoćamaU toku je rad na knjizi Super mama – 30 godina života Šemse Delić,

majke dvoje djece s teškoćama. Urednica je prof. dr Emira Švraka, a izdavač Savez udruženja osoba s CP FBiH.

Iz Riječi urednice: Sjećanje na stručnjake koji su joj pomogli, a i one koji nisu je vrijedan dokument. Pri tome, gospođa Šemsa daje veći broj korisnih prijedloga, npr. da bi bilo bolje da članovi Komisije za katego-rizaciju dolaze “na adresu“. Autorica prepoznaje da su uslovi kućnog okruženja najbolji uslovi za opservaciju sposobnosti djece s teškoćama i rad.

34

PROJEKATSport i unapređenje kvaliteta života djece s cerebralnom paralizom i djece s oštećenjem sluha i govora i njihovih obitelji – računa se sposobnost, a ne onesposobljenjePrema dosadašnjim naučnim saznanjima sport i sportska rekreacija

imaju veoma značajnu ulogu za osobe s onesposobljenjem, prije svega, u procesu rehabilitacije i resocijalizacije kao i ostvarivanja sportskih re-zultata u sportskim takmičenjima.

Sport i sportsko-rekreativne aktivnosti kod osoba s onesposoblje-njem treba provoditi od najranije mladosti ili od vremena nastanka onesposobljenja jer utiče na očuvanje i jačanje psiho-fizičkog i opšteg zdravlja ovih osoba. Sportsko-rekreativne aktivnosti imaju dalekosežan značaj za psiho-fizičko prilagođavanje i njihovu pobjedu nad osjećajem nesposobnosti i za socijalnu reintegraciju.

Olimpijskom i Paraolimpijskom poveljom, u najvećoj mjeri se regu-lišu pitanja koja se odnose na: njihovu ulogu, organe, organizaciju olim-pijskih odnosno paraolimpijskih igara, simbole, zastave, geslo, znakove, himnu, olimpijski plamen-baklju, etičku komisiju, postupke itd.

Ciljevi Akcionog plana za osobe s onesposobljenjem: unaprijediti uslove za masovnije učešće osoba s onesposobljenjem u sportskim ak-tivnostima i podizati društvenu svijest o značaju i ulozi sporta osoba s onesposobljenjem. Aktivnosti: kontinuirana edukacija roditelja, pred-stavnika jedinica lokalne samouprave, obrazovnih institucija i građana o značaju bavljenja sportom osoba s onesposobljenjem i činjenici da su osobe s onesposobljenjem ravnopravni učesnici sportskih takmičenja. Nosioci aktivnosti: Entitetska ministarstva nadležna za sport, kantonal-na ministarstva nadležna za sport, opštinski nivoi vlasti, Olimpijski ko-mitet BiH, sportski savezi invalida, ministarstva rada i socijalne zaštite entiteta i kantona, Brčko Distrikta BiH.

Sportovi osoba s onesposobljenjem koji imaju svoje Saveze na nivou BiH: atletika, biciklizam, boćanje, dizanje tegova, džudo, streličarstvo, streljaštvo, konjički sport, fudbal sa 5 i 7 igrača, golbal, veslanje, jedre-nje, plivanje, stoni tenis, sjedeća odbojka, košarka u kolicima, mačeva-

35

nje u kolicima, alpsko skijanje, nordijsko skijanje, hokej na sankama, karling u kolicima, ragbi u kolicima i tenis u kolicima.

Specijalna olimpijada: 1. alpsko skijanje, 2. atletika, 3. badminton, 4. košarka, 5. boćanje, 6. kuglanje, 7. nordijsko trčanje, 8. biciklizam, 9. konjički sport, 10. umjetničko klizanje, 11. hokej, 12. fudbal, 13. golf, 14. gimnastika, 15. džudo, 16. dizanje tegova, 17. koturanje, 18. jedre-nje, 19. snowboard, 20. softball, 21. brzo klizanje, 22. stoni tenis, 23. rukomet, 24. tenis, 25. odbojka, 26. kriket, 27. kajak, 28. netball, 29. plivanje.

Sportovi za gluhe i nagluhe osobe: 1. atletika, 2. badminton, 3. ko-šarka, 4. odbojka na pijesku, 5. kuglanje, 6. biciklizam, 7. fudbal, 8. ru-komet, 9. džudo, 10. karate, 11. takmičenje u orijentaciji, 12. streljaštvo, 13. plivanje, 14. stoni tenis, 15. tekvon do, 16. tenis, 17. odbojka, 18. vaterpolo, 19. hrvanje (slobodnim i grčko-rimskim stilom), 20. alp-sko skijanje, 21. nordijsko trčanje, 22. karling, 23. hokej na ledu i 24. snowboard.

Sportovi za slijepe i slabovidne: 1. alpsko skijanje, 2. atletika, 3. stre-ličarstvo, 4. mali fudbal (futsal), 5. golbal, 6. džudo, 7. kuglanje sa 8 i 10 čunjeva, 8. nordijsko skijanje, 9. dizanje tegova, 10. showdown, 11. streljaštvo, 12. plivanje, 13. tandem biciklizam, 14. torball, 15. bejzbol, 16. šah, 17. kriket, 18. konjički sport, 19. golf, 20. jedrenje, 21. veslanje, 22. skijanje na vodi.

Sportska rekreacija osoba s onesposobljenjem: 1. bilijar, 2. društve-ne igre, 3. kuglanje na travi (lawn bowing), 4. misaone igre, 5. pikado, 6. ples u kolicima, 7. racerunning, 8. sport za sve, 9. sportski ribolov, 10. hokej na električnim kolicima, 11. Carrom (Nacrt strategije razvoja sporta u BiH, 2009).

Projektom Sport i unapređenje kvaliteta života djece s cerebralnom paralizom i djece s oštećenjem sluha i govora i njihovih obitelji – ra-čuna se sposobnost, a ne onesposobljenje, koje sufinansira Federalno ministarstvo obrazovanja, su uključene 4 članice Saveza udruženja oso-ba s cerebralnom paralizom FBiH (Savez) i učenici Centra za slušnu i govornu rehabilitaciju, u Sarajevu.

36

Savez okuplja 550 obitelji osoba s cerebralnom paralizom FBiH. Od tog broja 150 je djece (27%), životne dobi do 18 godina.

Ciljevi Projekta• Poboljšanje kvaliteta života obitelji koje imaju dijete s cerebral-

nom paralizom, slušnim i govornim teškoćama.• Preventivna uloga u očuvanju psihofizičkog zdravlja djeteta i

njegove obitelji.• Poštovanje prava i promocija sposobnosti osoba s cerebralnom

paralizom i osoba sa slušnim i govornim teškoćama.• Sportsko takmičenje, individualno i ekipno, djece i omladine s ce-

rebralnom paralizom iz 4 kantona FBiH: Sarajeva, Goražda, Zeni-ce, Sapne iz šaha, pikada i stonog tenisa i djece s oštećenjem sluha i govora iz Centra za rehabilitaciju sluha i govora u Sarajevu.

Direktni korisnici su djeca s cerebralnom paralizom, životne dobi do 18 godina, i njihove obitelji, članovi članica Saveza udruženja osoba s cerebralnom paralizom Federacije Bosne i Hercegovine i djeca Centra za rehabilitaciju sluha i govora u Sarajevu.

Sekundarni korisnik je zajednica u cjelini kao učesnik u inkluziji osoba s onesposobljenjem.

Značaj Projekta: 1. Uvođenje tradicionalnog godišnjeg Sportskog dana osoba s CP i

drugim teškoćama.2. Osnivanje sportskih timova za šah, pikado i stoni tenis, u okviru

Saveza udruženja osoba s cerebralnom paralizom FBiH.3. Značaj priručnika Računa se sposobnost, a ne onesposobljenje

– Sport i unapređenje kvaliteta života djece s cerebralnom pa-ralizom i djece s oštećenjem sluha i govora i njihovih obitelji, u promociji sposobnosti djece s poteškoćama i aktivnom učešću njihovih obitelji u procesu inkluzije.

37

9.04.2016. u prostorijama Saveza udruženja osoba s cerebralnom paralizom FBiH i Centra za slušnu i govornu rehabilitaciju Sarajevo održan je Sportski dan za članice iz Sarajeva, Goražda, Zenice i Sapne i učenike Centra za slušnu i govornu reabilitaciju Sarajevo (79 učesnika).

SPORTSKI DAN OTVARANJE PRVE ETAPE ADAPTACIJE I PRILAGOĐAVANJA PROSTORA SAVEZA

Subota, 09.04.2016.

1. 10.00 – 10.45 – Konferencija za štampu Dodjela Zahvalnica za: federalnu ministricu obrazovanja prof. dr Elviru Dilberović, doc. dr Naima Salkića i prof. dr Emira Fejzićaa) Otvaranje prve etape adaptacije i prilagođavanja prostora Sa-

vezab) Predstavljanje tima za izradu Priručnika (fizijatar, surdo-

audiolog, nastavnik tjelesnog, socijalni radnik): Računa se sposobnost, a ne onesposobljenje – Sport i unapređenje kvaliteta života djece s cerebralnom paralizom i djece s oštećenjem sluha i govora i njihovih obitelji.

10,45 – 11.00 Pauza za kafu

2. 11.00 – 14.00 – SPORTSKA TAKMIČENJAŠAH I PIKADO U PROSTORU SAVEZA – STONI TENIS U

SPORTSKOJ SALI CENTRA

3. 14.00 -14.30 – Dodjela medalja

4. 14.30 – 15.30 – Druženje učesnika Projekta

38

Slika 5. Predstavljanje Projekta

Slika 6. Dogovor prije početka takmičenja – Sportski dan, 09. 04. 2016.

39

Pobjednici/dobitnici medalja u kategoriji PIKADO:1. Dželmić Haris, Centar za slušnu i govornu rehabilitaciju Saraje-

vo i Muratović Enes, Udruženje “Dlan“ Zenica2. Mešanović Asmira, Udruženje osoba s CP i drugim onesposo-

bljenjima Sapna3. Zec Armin, Udruženje oboljelih od CP i distrofije Bosansko-po-

drinjskog kantona – Goražde

Slika 7. Pikado je pobudio veliki interes najmlađih učesnika

Slika 8. Konsultacijesportskih sudija u pikadu

40

Kategorija ŠAH:1. Mujak Haris, Udruženje oboljelih od CDP Kantona Sarajevo2. Drnda Emir, Centar za slušnu i govornu rehabilitaciju Sarajevo3. Dželmić Haris, Centar za slušnu i govornu rehabilitaciju Sarajevo4. Lika Junuz, specijalno priznanje, Udruženje oboljelih od CDP

Kantona Sarajevo

Slika 9. Ozbiljnost poteza za šampiona

Slika 10. Novi šahisti, učenici Centra za slušnu i govornu rehabilitaciju

41

Kategorija STONI TENIS:1. Kahrimanović Adis, Udruženje osoba s CP i drugim onesposo-

bljenjima Sapna2. Kovačević Muris, Udruženje “Dlan“ Zenica3. Sejdi Islami, Centar za slušnu i govornu rehabilitaciju Sarajevo

Slika 11. Uzbudljiva igra

Slika 12. Stoni tenis je probudio veliki interes

42

Slika 13. Podjela sportskih rekvizita predsjednicima Udruženja članica Saveza

Učesnici u sportskim aktivnostima takmičili su se u šahu, pikadu i stonom tenisu. Na kraju je svakom Udruženju članica Saveza uručena sportska oprema: sto za stoni tenis i reketi, šahovska garnitura i pikado, kako bi članice mogle pripremati svoje timove za naredna sportska ta-kmičenja u organizaciji Saveza.

Kantonalno udruženje roditelja osoba oboljelih od cerebralne paralize, mikrocefalije i hidrocefalusa je u Kreativnoj radionici osoba s poteškoćama u razvoju na otvorenom uz zabavu – pod nazivomVaša budućnost je uz nas, naša budućnost je s vama, održanoj 13.07.2016.godine, organizovalo takmičenje u stoni tenisu i šahu, gdje su koristili doniranu sportsku opremu.

Sa 18 sam shvatio da hoću da živim normalan životNadir Hajro, 27 godina, jedini je bodybuilder u BiH s cerebralnom

paralizom. Nadir trenira od 2007. godine, a 2014. godine je imao svoju prvu takmičarsku sezonu. U kategoriji wheelchair bodybuilding pobi-jedio je na državnom, a potom na evropskom takmičenju osvojio treće mjesto. Profesionalni BH bodybuilder Mirsad Terzic, je danas njegov

43

mentor. Naredne godine je ponovo osvojio titulu državnog šampiona u bodybuildingu u svojoj kategoriji na državnom takmičenju u IFBB federaciji, održanom u Tomislavgradu. Nadir je završio Pravni fakultet. Na ovogodišnjem FILM FESTIVALU u Sarajevu biće prikazan doku-mentarac o Nadirovom životu.

45

2.NOVE DIMENZIJE KVALITETA ŽIVOTA OSOBA S CEREBRALNOM PARALIZOM

Emira Švraka

Sadržaj Socijalna inkluzijaVijeće za osobe s invaliditetom BiH Mogućnosti prilagođavanja na radnom mjestuDiskriminacija u odnosu na pravo na radNepotpuna evidencijaBarijereNačini podrške inkluzijiKoristi od inkluzijeRazvijanje inkluzivnog socijalnog modela Cerebralna paralizaGMFCS za uzrast od 12-18 i više godinaCerebralna paraliza multiplo onesposobljenjeDijagnostika Prognoza funkcionalnih sposobnostiPodrška rođaka i prijateljaSlobodno vrijeme

Komunikacija za sve i sport za sveFizička i komunikacijska pristupačnost za osobe s onesposobljenjem u skladu s EU standardimaSportsko-rekreativne aktivnosti (terapijska rekreacija)Paraolimpijske igre/pokretOkupaciona kolicaKvalitet života osoba s onesposobljenjemKvalitet života osoba s cerebralnom paralizom i osteoporozomPrognoza kvaliteta života i dužine života osoba s cerebralnom paralizom

47

NOVE DIMENZIJE KVALITETA ŽIVOTA OSOBA S CEREBRALNOM PARALIZOM

Emira Švraka

Socijalna inkluzijaInkluzija je postala opšti termin za snažni međunarodni pokret koji

zahtijeva poboljšanje uslova života osoba s intelektualnim i razvojnim onesposobljenjima. Inkluzija nastoji da osigura da osobe s onespo-sobljenjima ne samo žive u zajednici, već takođe budu vrijednovane, prihvaćene, poštovane, uključene i imaju iste životne mogućnosti kao osobe bez onesposobljenja.

Inkluzija promoviše aktivnosti koje pomažu osobama s intelektu-alnim i razvojnim onesposobljenjima da razviju svoj puni individualni potencijal, postanu samostalni i učestvuju u široj društvenoj zajednici. Inkluzija ne znači da smo svi jednaki, niti da se svi slažemo, već stvara novi odnos prema svemu što je različito, potiče međusobno podržava-nje i obogaćuje naše kapacitete za stvaranje novih ideja. Ona radije go-vori o različitim mogućnostima, nego o nedostacima i stavlja u pitanje pojmove kao što su “prosječan“ i “normalan“.

Potrebno je obezbijediti potpunu primjenu postojećih propisa o pri-stupačnosti objektima na teritoriji BiH kroz intenzivni rad inspekcij-skih službi na nadležnim nivoima vlasti.

Inkuzivni socijalni model je sastavni dio EU prakse socijalnog uključivanja osoba s onesposobljenjem.

Na tom modelu i usklađenim kriterijima u oblasti otkrivanja, re-gistracije i evidencije počivaju svi ostali prioriteti i mjere za socijalno uključivanje OSI.

Od inkluzije se očekuje pristup pojedincu i njegovoj porodici od strane društva, koje uzima u obzir sve njegove različitosti, očuvanja i unapređenja njegovog tjelesnog i duševnog zdravlja, za optimalnu mo-guću funkciju, na svim ličnim i društvenim nivoima.

Sistem podrške za osobe s intelektualnim onesposobljenjem u BiH i dalje nije usklađen s Konvencijom o pravima osoba s onesposoblje-njem. Nisu stvoreni uslovi i sistemska podrška ovim osobama, naročito kod donošenja informisane odluke o svim pitanjima i pravima koja ih se tiču.

Neadekvatnosti sistema uzrokuju to da brigu oko osobe s onesposo-bljenjem preuzima član porodice, koji zbog toga često mora napustiti posao ili posao ne traži aktivno. Zbog malih i neadekvatnih socijalnih naknada porodični budžet nije dovoljan za istovremeno zadovoljavanje potrebe porodice i osobe s onesposobljenjem. Onesposobljenje nekog od članova često uzrokuje siromaštvo čitave porodice.

Vijeće za osobe s invaliditetom BiH

Vijeće za osobe s invaliditetom BiH je stalno, stručno, savjetodavno, interresorno i koordinirajuće tijelo Vijeća ministara BiH. Formirano je odlukom Vijeća ministara br VM 3332/10 od 19.10.2010. godine. Zajedno sa Ministarstvom za ljudska prava i izbjeglice BiH, Vijeće za osobe s invaliditetom BiH aktivno radi na pitanjima prava osoba/lica s invaliditetom (OSI).

Radne grupe Vijeća1. Radna grupa Vijeća za osobe s invaliditetom za analizu propisa –

RGAP2. Radna grupa Vijeća za osobe s invaliditetom za monitoring i iz-

vještavanje – RGMI3. Radna grupa Vijeća za osobe s invaliditetom za promotivne ak-

tivnosti – RGPA.Radnu grupu za izradu programa i izvještaja čine svi članovi Vijeća

za osobe sa invaliditetom.Razvijanje OSI senzitivnih politika u tržištu rada

49

Okvirni dokument koji usmjerava djelovanje evropskih država u oblasti invaliditeta je Akcioni plan Vijeća Evrope za promovisanje i puno učestvovanje osoba s invaliditetom u društvu: Unapređenje kvaliteta ži-vota osoba s invaliditetom u Evropi 2006 – 2015.

U skladu s ovim dokumentima i Strategijama zapošljavanja u BiH kao poseban cilj potrebno je predvidjeti zapošljavanje osoba s invalidi-tetom (OSI) kroz:

1. zapošljavanje mladih lica s invaliditetom,2. Zapošljavanje u poljoprivredi lica s invaliditetom i3. Samozapošljavanje lica s invaliditetom, uz sredstva obezbjeđena

u budžetima entiteta.U entitetima i Brčko Distriktu propisati mjesta rezervisana za zapo-

šljavanje OSI.

Mogućnosti prilagođavanja na radnom mjestu1. Uklanjanje arhitektonskih barijera za osobe s fizičkim onesposo-

bljenjem,2. prilagođavanje računara i opreme za slijepe i slabovidne osobe

(kompjuter s govornom jedinicom i slušalicama, Brailove bilješ-ke),

3. prilagođavanje računara i opreme za osobe s oštećenjem sluha (tekstualni telefoni, znakovni jezik),

4. pomoć radnog asistenta za osobe s intelektualnim onesposoblje-njima ili težim i kombinovanim teškoćama.

Još uvijek ne postoji evidencija i statistička obrada podataka o osobama s onesposobljenjem, odnosno konsolidovane i jedinstvene informacije o korisnicima naknada i poslodavcima koji ih zapošljavaju.

Diskriminacija u odnosu na pravo na radU oba entiteta usvojeni su zakoni o profesionalnoj rehabilitaciji, os-

posobljavanju i zapošljavanju osoba s onesposobljenjem.Uprkos određenim pozitivnim efektima u zapošljavanju, osobe s

onesposobljenjem su i dalje diskriminirane u ostvarivanju prava na rad.

50

Napotpuna evidencijaU FBiH od približno 200 000 osoba s onesposobljenjem, samo njih

8 000 traži posao. Od broja od 8 000 na birou neki su na evidencija-ma samo zbog zdravstvenog osiguranja, tako da je upitan broj osoba s onesposobljenjem koje aktivno traže posao. U RS-u od procijenjenog broja od 70 000 osoba s onesposobljenjem, 2 450 je na evidenciji biroa.

BarijereNeophodno je znati prepoznati sve barijere s kojima se može susre-

sti osoba s onesposobljenjem. Barijere mogu biti: arhitektonske, infor-maciono-komunikacijske i socijalno-ekonomske (predrasude i nepri-stupačne usluge).

Načini podrške inkluzijiPromovisanje pozitivnih stavova, promovisanje rane intervencije,

promovisanje pozitivnih stavova za ugledanje, podrška promjeni si-stema u obrazovanju, promovisanje inkluzivnog okruženja za učenje i podrška razvoju odgovarajuće politike.

Nevladin sektor je najbliži građanima i zbog toga je vrlo često najgla-sniji “korektiv javnih politika“. On je promotor novih ideja, implemen-tator novih praksi i zaštitnik principa demokratskog društva.

Rad akademske zajednice je važan u publicističkom djelovanju kroz objavljivanje stručnih i istraživačkih radova i organizovanju stručnih skupova, simpozija, konferencija, seminara.

Uloga medija postaje sve snažniji odgojni, obrazovni, socijalizacijski činilac, koji gotovo ravnopravno sudjeluje u razvoju i sazrijevanju no-vih generacija djece i mladih.

Koristi od inkluzijeInkluzivno obrazovanje može pomoći da se prekine krug siromaš-

tva i isključenosti.

51

Inkluzija omogućava djeci s intelektualnim i razvojnim onesposo-bljenjima da ostanu u krugu svoje porodice i društvene zajednice.

Inkluzija može podići kvalitet obrazovanja na viši nivo, može po-moći u borbi s diskriminacijom, i inkluzija u obrazovanju promoviše širu inkluziju.

Cerebralna paraliza

Cerebralna paraliza (CP) prema predloženoj novoj definiciji pred-stavlja grupu trajnih poremećaja razvoja pokreta i posture koji uzroku-je ograničenja u izvođenju aktivnosti, a posljedica su neprogresivnih poremećaja nezrelog mozga ili mozga u razvoju.

Većina međunarodnih studija je pokazala da je prevalenca dječije cerebralne paralize oko 2-3 slučaja na 1000 živorođenih, iako postoje izvještaji nešto nižih i viših prevalenci.

U cijelom svijetu cerebralna paraliza zahvata 2-3,5/1000 živorođene novorođenčadi, a procjenjuje se da 650 000 porodica u Evropi ima di-jete s CP.

Prema vremenu djelovanja etiološki faktori se mogu podjeliti na prenatalne, perinatalne i postnatalne faktore.

Klasifikacija po M. Bax-u i saradnicima (2005) podrazumjeva 4 oblika cerebralne paralize:

1. oblik koji opisuje motoričke poremećaje,2. oblik koji opisuje udružene poremećaje,3. oblik koji opisuje anatomski i skenografski nalaz (CT), odnosno

nalaz magnetne rezonance (MRI) endokranijuma i4. oblik koji opisuje uzroke i vrijeme nastanka moždanog oštećenja.Oblik 1 – motorički poremećaji, dijeli se na tip A koji opisuje prirodu

i formu motoričkog poremećaja i na tip B koji opisuje motoričke funk-cionalne sposobnosti. Prema Savjetu Nadzornog organa za cerebral-nu paralizu Evrope (SCPE), tip 1 podrazumjeva 3 grupe poremećaja: spastičke, diskinetičke i ataksičke. Diskinetički se dijele na distonične i horeoatetotičke. Postoje i mješoviti poeremećaji, ali se oni svrstavaju u jednu od 3 grupe na osnovu dominantnih poremećaja.

52

Tip B – Za procjenu motoričkih funkcija koristi se Sistem klasi-fikacije motoričkih funkcija (Gross Motor Classification System – GMFCS), za uzraste: do 2 godine, od 2-4 godine, od 4-6 godina, od 6-12 godina i za uzrast od 12-18 godina.

GMFCS za uzrast od 12-18 i više godinaNivo 1. – osoba sjedi i hoda samostalno, može da trči i skače (posto-

je samo ograničenja u brzini, koordinaciji i ravnoteži.Nivo 2. – osoba sjedi samostalno, hoda samostalno u kući i na kraće

distance izvan kuće, a na duže distance koristi pomagala: štapove, štake, hodalicu ili rjeđe kolica.

Nivo 3. – osoba može da sjedi samostalno, a povremeno za efikasni-je korištenje ruku potreban je oslonac pri sjedenju. Hoda samostalno s pomagalom (hodalicom), ili kad se drži za jednu ruku. Na duže distan-ce obično koristi kolica.

Nivo 4. – osoba uglavnom sjedi poduprto radi efikasnijeg korištenja ruku. Može da hoda na kraće distance s hodalicom i to samo na ravnoj podlozi i uz pomoć druge osobe. Uglavnom za kretanje koristi kolica.

Nivo 5. – sjedenje i kretanje je vezano za kolica s dodacima za drža-nje glave i trupa.

Prema jednoj studiji oko 35 % osoba s CP pripada nivou 1 GMFCS, 16.4 % nivou 2, 14.2 % nivou 3, 16,1 % nivou 4 i 18 % nivou 5. Većina pacijenata s hemiplegijom pripada nivou 1 i 2, dok pacijenti s diplegi-jom i kvadriplegijom pripadaju nivoima 3-5 GMFCS (Čobeljić G, 2015).

Cerebralna paraliza multiplo onesposobljenjeCerebralna paraliza je višestruko onesposobljenje koje pored primar-

nih motoričkih oštećenja prate i pridružene teškoće kao što su oštećenje sluha, oštećenje vida, teškoće u artikulaciji i fonaciji, teškoće u učenju i razvoju govora i jezika, teškoće u učenju čitanja i pisanja, problemi u verbalnoj i neverbalnoj komunikaciji, intelektualne teškoće, epilepsija, poremećaji ponašanja.

53

Istraživanje Učenici s CP u Specijalnim ustanovama za odgoj i ob-razovanje djece i omladine Kantona Sarajevo na uzorku od 58 osoba s cerebralnom paralizom, koje su uključene u edukacijsko-re/habilita-cijske procesese u pet specijalizovanih ustanova na području Kantona Sarajevo je pokazalo, da 74,13 % ovih osoba ima neku od pridruženih teškoća, a više od jedne pridružene teškoće ima 27,59 % osoba s cere-bralnom paralizom. Od pridruženih teškoća, u najvećem procentu od 43,10 % zastupljene su intelektualne teškoće. Oštećenje vida ima 29,31 % osoba s cerebralnom paralizom, a oštećenje sluha 8,62 %. Govor-ne teškoće ima 10,34 % osoba s cerebralnom paralizom. Zastupljenost epilepsije je 8,62 %. Mali procenat ovih osoba, 1,73 % ima poremećaj u ponašanju, a u istom procentu je zastupljen i autizam. Od ukupnog broja osoba s cerebralnom paralizom uključenih u edukacijsko-re/ha-bilitacijske procese, 62,07 % su osobe muškog pola, dok su osobe žen-skog pola zastupljene u procentu od 37,93 %. U najvećem procentu, od po 24,14 % su uključena djeca i osobe rane adolescentne dobi, a osobe srednje i kasne adolescentne dobi čine po 22,41 % osoba s cerebralnom paralizom uključenih u edukacijsko-re/habilitacijske procese (Švraka E, Avdić D. i sar, 2014).

Pridružene teškoće dodatno otežavaju edukacijsko re/habilitacijske procese osoba s cerebralnom paralizom. Uspjeh u re/habilitaciji osoba s pridruženim teškoćama zavisi prije svega od vrste i stepena teškoće, kao i adekvatnosti primjenjenih re/habilitacijskih postupaka. U cilju ublažavanja posljedica pridruženih oštećenja osoba s cerebralnom pa-ralizom, neophodno je uraditi potpunu dijagnostiku u pogledu vrste i stepena oštećenja, te u skladu s njihovim preostalim sposobnostima prilagoditi njihove edukacijskore/habilitacijske procese.

Dijagnostika

Dijagnoza CP postavlja se na osnovu:1. detaljne anamneze, 2. kliničkog pregleda, 3. dopunskih dijagnostičkih metoda

54

(ultrazvuk-UZ mozga, kompjuterizovana tomografija-CT, ma-gnetna rezonanca-MR),

4. neurofizoloških i 5. neuropsiholoških testova. Ultrazvučna dijagnostika cerebralne lezije zauzima važno mjesto u

dijagnozi oštećenja mozga novorođenčadi rođene prije termina, gdje se mogu evidentirati intraventrikularne hemoragije i periventrikularna malacija. Ove lezije su veoma evolutivne u prvom mjesecu života ako su jasno izražene, međutim dešava se da su krvarenja toliko slaba da dolazi do stabilizacije u prvim danima života i kasnija UZ slika može pokazati normalan nalaz. Kod djece rođene u terminu s oštećenjem mozga lezije su više kortikalne i subkortikalne tako da ih je teško po-smatrati ultrazvučno i tade se kao metod izbora predlaže CT mozga. Magnetna rezonanca ima malo indikacija u neonatalnom periodu jer je ona metoda izbora u domenu evaluacije mijelinizacije, te se preporuču-je na kraju prve godine života (Švraka E, Avdić D. i sar, 2014).

Konačna dijagnoza cerebralne paralize postavlja se oko 18. meseca, a po nekim autorima i do 3. godine. Prema SCPE- do 4-5. godine.

Savremeni terapijski principi u razvojnoj re/habilitaciji djece s cere-bralnom paralizom imaju za cilj da razviju maksimalnu funkcionalnost i nezavisnost.

Komplementarne ili alternativne metode su različiti pristupi sistema zdravstvene njege, koji se ne smatraju dijelom konvencionalne medi-cine.

Prognoza funkcionalnih sposobnostiSekundarni mišićno skeletni problemi (kontrakture tetiva i mišića,

progresivni gubitak pokreta u zglobovima, koštano zglobni deformiteti ekdtremiteta i trupa) razvijaju se vremenom tokom rasta i razvoja pod uticajem izmjenjenog mišićnog tonusa i za razliku od neprogresivnog karaktera uzroka CP, pokazuju sklonost ka progresiji. Komplikuju se paralitičkim dislokacijama (uglavnom kukova), degenerativnim zglob-

55

nim promjenama, osteopenijom ili osteoporozom i problemima veza-nim za ove komplikacije (Čobeljić G, 2015).

E. Bleck je ustanovio način određivanja prognoze za samostalni hod (lokomotorna prognoza), za djecu koja ne hodaju, na osnovu te-stiranja refleksne aktivnosti u uzrastu između 12 mjeseci i 7 godina. Starost od 7 godina je uzeta na osnovu istraživanja koja su utvrdila da najveći broj djece s CP, koja imaju sposobnost za hod, prohoda do tog uzrasta. Princip ove metode je utvrđivanje zrelosti i dominacije poje-dinih dijelova CNS-a na osnovu određenih normalnih i poremećenih refleksnih odgovora. Ako se utvrdi, na osnovu refleksnih odgovora, da je zrelost CNS-a ograničena na nivo kičmene moždine i moždanog stabla, njegu u krevetu, eventualno sjedenje u specijalnim kolicima je maksimum koji se može očekivati. Ako se utvrdi da je zrelost CNS-a na nivou srednjeg mozga, može se očekivati sposobnost sjedenja i puza-nja. Kortikalna kontrola je esencijalna za mogućnost samostalnog hoda (Čobeljić G, 2015).

Rano formiranje dominantne sposobnosti desne ili lijeve ruke je po-voljan prognostički znak za funkciju gornjih ekstremiteta (GE). Nes-posobnost da se rukom pređe srednja uzdužna linija tijela, odnosno da se dođe do suprotne strane tijela i poremećaj senzibiliteta šake su nepovoljni prognostički znaci.

Podrška rođaka i prijatelja

Činjenica da je u današnjem društvu podrška rođaka i prijatelja za mnoge porodice ograničena, pojačava značaj adekvatne profesionalne podrške koja je fleksibilna i sposobna da pruži odgovore na potrebe svake porodice individualno. Svaki član porodice i svaka porodica u cjelini ima jedinstvena pitanja i potrebe.

Porodica osoba s teškoćama, cerebralnom paralizom, doživljava vi-sok stepen psiholoških, socijalnih i drugih problema, u zavisnosti od prirode teškoće, odnosno od stepena onesposobljenja. Nivo adaptacije porodice na osobu s teškoćama je izuzetno značajan i utiče na cjeloku-pni razvoj pojedinca. U bliskoj budućnosti od svih funkcija porodice,

56

odgojna funkcija će ostati u centru, koja će najuspješnije omogućiti so-cijalizaciju ličosti, a istovremeno jačati uticaj društvene zajednice. U porodicama osoba s teškoćama, cerebralnom paralizom, dolazi do pro-mjena u funkcionalnoj organizaciji i odnosima. U zavisnosti od broj-nih faktora porodica razvija određene stavove koji obilježavaju odnos porodica-dijete i odražavaju se na cijelu porodičnu dinamiku. Stavovi se mogu definisati kao težnje pojedinca da procjenjuje neki objekat ili njegov simbol kao pozitivne ili negativne, imaju osobine kontinuuma s polovima pozitivan-negativan, jak-slab, objektivan-subjektivan.

Kvalitet odnosa u porodici uslovljen je stavovima koje porodice for-miraju prema osobi s teškoćama. Upoznavanje stavova porodice i pro-učavanje njihove strukture je od izuzetnog značaja u odgoju. Porodica-ma je potrebna pomoć stručnjaka u formiranju pozitivnih, prihvatljvih stavova prema osobama s teškoćama.

Slobodno vrijemeSlobodno vrijeme pruža veilke mogućnosti za stvaralački i kulturni

razvoj ličnosti, te kao opšta društvena pojava ne poznaje dobne granice. Slobodno vijeme treba kvalitetno ispuniti aktivnostima koje su izabra-ne od same osobe. Fenomen slobodno vrijeme, kao prostor samoaktu-alizacije i ostvarenja osobnosti, ima važnu ulogu u procesu sazrijevanja, te je razumljiv intres za istraživanjem i unapređivanjem ovog područja odgojnog djelovanja. Tretman u ovom području podrazumijeva istraži-vanje interesantnih slobodnih aktivnosti i razvijanje vještine slobodnih aktivnosti kroz mogućnosti učestvovanja u aktivnostima.

Komunikacija za sve i sport za sveŽivotni stil je različit za svako ljudsko biće zato što je svako jedin-

stven, sa svojim ličnim karakteristikama i ponašanjem. Svaka osoba ima određena mjesta koja posjećuje, određene grupe ljudi s kojima se druži i poseban veliki izbor stvari koje obavlja u životu.

U određivanju životnog stila osoba s intelektualnim onesposoblje-njima učestvuju dva ključna faktora: gdje žive i stepen uspjeha inkluzi-

57

je. Tri važna aspekta inkluzije uključuju integraciju, socijalnu podršku i lični izbor. Brojne faktore koji utiču na životni stil osoba s intelektu-alnim i razvojnim onesposobljenjima treba podržaviti da bi se na njih pozivali u budućnosti. Ovo uključuje lične karakteristike, socijalne vri-jednosti i stavove, uloge obitelji, profesionalaca i vlade.

Fizička i komunikacijska pristupačnost za osobe s onesposobljenjem u skladu s EU standardima

Propisi koji predviđaju standarde pristupačnosti sredine osobama s onesposobljenjem, kao što su Zakon o planiranju i uređenju prostora i Zakon o izgradnji, ne poštuju se u praksi. Novi objekti se ne prilagođa-vaju, a oni za koje se smatra da su prilagođeni nisu pristupačni.

U BiH gestovni govor nije priznat kao zvanični jezik.Problem je i nedostupnost informacija, posebno za osobe s ošteće-

nim sluhom i vidom.

Sportsko-rekreativne aktivnosti (terapijska rekreacija)

Sportsko-rekreativne aktivnosti (terapijska rekreacija) spadaju u oblik kineziterapije. Podstiču takmičarski duh i motivaciju. Određene sportske discipline (plivanje, gimnastika, karate) mogu pozitivno da utiču na korekciju lošeg držanja i na deformitete kičme, a sportovi s loptom poboljšavaju koordinaciju pokreta. Jačanju mišića doprinose i rekreativne aktivnosti kao što su vožnja trenažera (bicikla bez točkova s 4 noge), tricikla, bicikla sa ili bez pomoćnih točkova ili druge sportske aktivnosti, hipoterapija – terapija jahanjem, aktivnosti u vodi odnosno hidrokineziterapija.

Glavni ciljevi terapijske rekreacije:1. sprečavanje stresa i frustracija, koje prouzrokuje onesposoblje-

nje,2. savladavanje socijalne izolacije, samoće i dosade,3. omogućavanje aktivnosti koje povećavaju socijalnu i psihološku

aktivnost i tjelesnu samostalnost,

58

4. učenje osobe s onesposobljenjem aktivnostima koje može upra-žnjavati i po izlasku iz bolnice.

Terapijska rekreacija uključuje sljedeće aktivnosti:1. socijalne aktivnosti: zabave, igranje karata, debate, sobne igre,2. sportske igre: kuglanje, košarka, plivanje, stoni tenis, atletika,3. zabavne aktivnosti: nastupi profesionalnih grupa, prikazivanje

filmova, slušanje muzike,4. ručni rad: pletenje, štampanje, keramika i dr. (Mataradžija,

2006).Rekreativne aktivnosti predstavljaju slobodno izabrane, individual-

ne ili organizovane grupne aktivnosti koje pomažu pojedincu da održi dobro zdravlje, fizičku i radnu kondiciju. Pored neophodnog fizičkog segmenta, rekreacija obuhvata i psihičku komponentu koja se odno-si na jačanje volje i istrajnosti, sticanje i razvijanje samokontrole. Uz psihički i fizički aspekt rekreativnih aktivnosti, mnogi autori posebno ističu važnost socio-psihološke komponente rekreacije.

Učešće osoba s onesposobljenjem u fizičko-rekreativnim aktivnosti-ma u zajednici determinisano je individualnim karakteristikama same osobe, ali i faktorima društvene zajednice. Rezultati mnogih istraživa-nja pokazuju da osobe s onesposobljenjem slabije participiraju u slo-bodnim i fizičko-rekreativnim aktivnostima i da je to u velikoj mjeri povezano sa nivoom socijalne integracije ovih osoba. Imajući u vidu da učešće osoba s onesposobljenjem u fizičko-rekreativnim aktivno-stima u velikoj mjeri korelira s kvalitetom života ovih osoba, potrebno je da se poveća broj rekreativnih usluga koje zajednica nudi osobama s onesposobljenjem, kao i da se neke od njih specijalizuju, modifikuju i prilagode u skladu s potrebama ovih osoba. Takođe, preporučuje se da sastavni dio svih terapijskih pristupa osobama s onesposobljenjem bude i obuka ovih osoba za adekvatno korištenje slobodnog vremena.

Paraolimpijske igre /pokretMeđunarodni paraolimpijski komitet (IPC) je svetsko izvršno tije-

lo koje rukovodi i upravlja paraolimpijskim pokretom. On organizuje

59

Ljetnje i Zimske paraolimpijske igre i istovremeno je međunarodna fe-deracija za 13 sportova, za koje supervizira i koordinira i svjetske šam-pionate i ostala velika takmičenja. Paraolimpijske vrijednosti su hra-brost, odlučnost, inspiracija i jednakost. Paraolimpijski pokret radi na razvoju sportskih mogućnosti za sve osobe, od početničkog do elitnog nivoa. Paraolimpijski komitet je nevladina neprofitna organizacija koja objedinjuje 162 nacionalna paraolimpijska komiteta. Sjedište Komite-ta je u Bonu, u Njemačkoj. Pokret je od svojih prvih dana značajno narastao. Paraolimpijskim igrama je cilj pružanje jednake šanse svim osobama nezavisno od fizičkog stanja, ekonomskog položaja, vjerskih uvjerenja i rasnog porijekla. Broj učesnika ljetnjih Paraolimpijskih iga-ra je sa 400 takmičara iz 23 zemlje na I igrama u Rimu 1960. godine, porastao na 4.200 sportista iz 148 zemalja u Pekingu 2008.

Takmičenja osoba s paraplegijom su planirana i adaptirana na osno-vu pravila određene sportske grane. To su ekipne sportske igre ili poje-dinačna takmičenja u disciplinama nekih sportskih disciplina kao: stre-ličarstvo, mačevanje, bacanje koplja, bacanje diska, kuglanje, košarka, odbojka, stoni tenis, plivanje itd. Broj disciplina se stalno dopunjava.

Danas su Paraolimpijske igre elitni sportski događaj u kome uče-stvuju takmičari podijeljeni u 6 grupa po vrsti onesposobljenja: osobe s amputacijama, osobe s cerebralnom paralizom, osobe s intelektualnim poremećajima, osobe s povredama kičmene moždine, slijepi i slabovid-ni i oni koji ne spadaju ni u jednu od prethodnih grupa.

Amputacije: sportisti s parcijalnim ili totalnim nedostatkom najma-nje jednog ekstremiteta.

Oduzetost: sportisti s neprogresivnim oštećenjem mozga (npr. cere-bralna paraliza, traumatske ozlede mozga, moždani udar...) ili s ones-posobljenjem koji utiče na kontrolu mišića, ravnotežu i koordinaciju.

Intelektualno onesposobljenje: sportisti sa značajnim gubitkom in-telektualne funkcije i srodna ograničenja u prilagodljivosti ponašanja (ova kategorija je trenutno suspendovana).

Ortopedska kolica: sportisti sa oštećenjima kičmene moždine i dru-gim oštećenjima koja zahtevaju takmičenje u ortopedskim kolicima.

60

Vizuelna onesposobljenja: sportisti s oštećenjem vida u rasponu od djelimičnog vida, dovoljno da se ocjene pravno slijepima, do potpuno slijepih.

Les Autres – ostali: sportisti s tjelesnim onesposobljenjem koje ne spada strogo niti pod jednu od navednih pet kategorija (patuljasti rast, multipla skleroza ili prirodni deformiteti u udovima).

Uz šest prethodno navedenih kategorija onesposobljenja, sportisti se dalje dijele u skladu sa ličnim nivoima mogućnosti (odnosno ošteće-nja). Klasifikacija se razlikuje među sportovima, u skladu sa različitim vještinama koje su potrebne za takmičenje u datoj grani.

Okupaciona kolica

U svrhu poboljšanja kvaliteta i efikasnosti rada medicinske sestre u zaštiti mentalnog zdravlja stanovništva u FBiH organizovana je do-datna edukacija, kao dio projekta Federalnog ministarstva zdravstva Okupaciona terapija u mentalnom zdravlju. Ova edukacija predstavlja organizovani oblik stručnog usavršavanja, odnosno teorijskog i struč-no-praktičnog osposobljavanja medicinskih sestara, smjer opšti ili psi-hogerijatrijski za pružanje zdravstvenih usluga iz okupacione terapije u mentalnom zdravlju na svim nivoima zdravstvene zaštite, a izvodiće se pod pokroviteljstvom Federalnog ministarstva zdravstva.

U toku nastave Modula 2 – Proces okupacione terapije, (Švraka E, 06.05.2016.) od 53 polaznika edukacije koji su predali upitnike, 48 su dali prijedloge i obrazloženje za novi naziv “invalidskih kolica“. Pola-znici edukacije su bili iz svih gradova FBiH.

Svi prijedlozi su bili svrstani u 9 grupa:1. Funkcionalno pomagalo/kolica2. Pomoćna kolica3. Medicinsko pomagalo4. Lična kolica5. Ortopedska kolica6. Medicinska stolica/mobilna stolica7. Životna kolica / Super hodalica

61

8. Vozilice9. KolicaPobjedila je Sejada Vejsić, medicinska sestra iz CMZ Tešanj s nazi-

vom Okupaciona kolica. Novi naziv je afirmativan i ističe glavnu ulo-gu ovog pomagala, a to je funkcionalno osposobljavanje kroz obavlja-nje raznih aktivnosti dnevnog života.

Kvalitet života osoba s onesposobljenjem

Kvalitet života osoba s onesposobljenjem, nije samo rezultat reha-bilitacijskog procesa, nego i interakcije okolnih uslova i psiholoških osobina pojedinca što određuje subjektivnu procjenu kvaliteta života. Autori Groff. i sar. (2009) proučavali su uticaj uključenosti u sportske aktivnosti i kvalitet života osoba s CP. Rezultat istraživanja utvrdio je visoku korelaciju između bavljenja sportom s ukupnim zadovoljstvom kvaliteta života ispitanika, sa zadovoljstvom vlastitim zdravljem, zado-voljstvom kvaliteta života obitelji ispitanika, te povezanost bavljenja sportom i domene socijalnih odnosa.

Sportovi obuhvaćeni istraživanjem Crnković I. i Rukavina M. (2012), bili su: atletika (4.4%), biciklizam (5.5%), boćanje (8.8%), goall-ball (9.9%), klizanje (1.1%), košarka u kolicima (9.9%), kuglanje (9.9%), nogomet (1.1%), plivanje (9.9%), pikado (2.2%), ribolov (1.1%), sjede-ća odbojka (11%), stoni tenis (4.4%), streljaštvo (2.2%), šah (17.6%) i tenis u kolicima (1.1%).

Prema modelu Svjetske zdravstvene organizacije, Sport for Deve-lopment and Peace International Working Group (2007), uticaj sporta i tjelesne aktivnosti ogleda se u svim domenima kvaliteta života, nagla-šavajući preventivni uticaj fizičke aktivnosti na osobe s onesposoblje-njem i različite dobne grupe standardne populacije. Važno je naglasiti da tjelesna aktivnost ima preventivnu ulogu u očuvanju zdravlja, ali isto tako i re/habilitacionu ulogu, posebno za osobe s onesposobljenjem.

Shvatanje kvaliteta u sportskoj rekreaciji moguće je ocijeniti s više gledišta. Prva misao, vezuje se uz sportske aktivnosti prilagođene po-jedincu s brojnim pozitivnim efektima, društvena vrijednost sportske

62

rekreacije ogleda se kroz kvalitetno provođenje slobodnog vremena, što je preduslov kvalitetnijeg rada i izvršenja egzistencijalnih obaveza, a time i kvalitetnijeg života. Sudjelovanjem u sadržajima sportske rekre-acije prepoznaje se pozitivni socijalni aspekt kroz unapređenje među-ljudskih odnosa (Andrijašević, 2006).

Osobe s onesposobljenjem imaju potrebu za bavljenje trajnom i primjerenom tjelesnom aktivnošću. Uključivanje osoba s onesposo-bljenjem u sportske aktivnosti je pretpostavka za njihovo što bolje prilagođavanje za novonastale uslove života. Sudjelovanje u sportskim aktivnostima ublažava promjene u ponašanju koje se gotovo redovno javljaju nakon nastanka onesposobljenja. Takve aktivnosti mijenjaju i pogođenu osobu i okolinu u kojoj ona živi. Osobama s onesposoblje-njem odgovarajuća tjelesna aktivnost najprije pruža psihomotorički oblik terapije pa tek onda rekreativni aspekt kvalitetnog načina provo-đenja slobodnog vremena koji je dominantan kod zdravih osoba (Ci-liga D. i sar).

Kvalitet života osoba s cerebralnom paralizom i osteoporozomKvalitet života osoba s cerebralnom paralizom i osteoporozom za-

visi od genetskih faktora, zdravlja i funkcije, bolesti, zdravstvene njege, individualnih odgovora. Kvalitet života naglašava pružanje adekvatne medicinske, psihološke i socijalne pomoći djeci i odraslima u razvoju, kako bi mogli biti uključeni u svoje vrtiće, škole i zajednicu.

Istraživanje Kvalitet života osoba s cerebralnom paralizom i osteopo-rozom je retrospektivno i kontrolno. Instrumenti istraživanja: obrazac za praćenje bolesnika, GMFCS: Klasifikacija grubih motoričkih funkci-ja za osobe s cerebralnom paralizom, životne ljestve, skala zadovoljstva životom, upitnik o zdravim stilovima života, Functional Independence Measure/FIM, Upitnik za procjenu rizika od prijeloma (FRAX). Uče-stvovale su osobe s cerebralnom paralizom i osteoporozom I, II, III, IV i V stepena onesposobljenja, članovi Udruženju oboljelih od cerebralne paralize i distrofije iz Goražda i Udruženja Dlan iz Zenice.

63

Od ukupno 42 ispitanika, 15 (31%) su muškog pola, 27 (69%) su ženskog pola, u dobi od 12 do 63 godina. Od 29 ispitanika koji su sa-mostalno pokretni, ili uz pomoć pomagala, 20 (69%) je ženskog pola, a 9 (31%) muškog pola. Od 13 ispitanika koji koriste kolica, ili su nepo-kretni, 6 (46%) je muškog pola, a 7 (54%) ženskog pola.

Zaključak: Prema Skali zadovoljstva životom postoji statistički značajne razlika u zadovoljstvu životom između pokretnih i nepokret-nih pacijenata (p<0,05), gdje su pokretni pacijenti u većoj mjeri zado-voljni životom u odnosu na nepokretne pacijente. Na osnovu FIM testa funkcionalne nezavisnosti vidi se da je p<0,05 što znači da je dobivena statistički značajna razlika, dakle pokretni ispitanici postižu statistički značajno veće rezultate na FIM – u u odnosu na nepokretne ispitanike. Prihvaćena je radna hipoteza da je Kvalitet života osoba s cerebralnom paralizom i osteoporozom IV, i V stepena onesposobljenja na nižem nivou u odnosu na kvalitet života I, II i III stepena onespoosbljenja (Švraka E, Avdić D, Maslo A, Klinić B, Salkić N, Jaganjac A, Trtak N, Bojićić S, Kaljić E, 2015).

Prognoza dužine života i kvaliteta života osoba s cerebralnom paralizomU jednom istraživanju sa 3108 pacijenata s CP koji su poređeni sa

opštom populacijom, konstatovano je da 5 godina doživljavaju jednako obje populacije. Projekcija dužine života u ovom radu ukazujue da će:

– 20 godina doživjeti 88 % pacijenata muškog pola i 90 % ženskog pola;

– 30 godina oko 70 % muškog i oko 80 % ženskog pola (prosjek oko 75 %);

– 40 godina doživjeti oko 45 % muškog i 60 % ženskog pola (pro-sjek oko 50 %),

– 45 godina doživjeti oko 17 % muškog i 40 % ženskog pola (pro-sjek oko 30 %).

U radu se ističe i da je mortalitet oko 30 puta veći kod pacijenata s CP i težim motoričkim onesposobljenjem, u odnosu na opštu popula-

64

ciju, a da je mortalitet pacijenata s blažim motoričkim onesposoblje-njem oko 5 puta veći u odnosu na opštu populaciju (Čobeljić G, 2015).

Noviji radovi ukazuju da je mortalitet manji, odnosno preživljavanje veće. Smatra se da je dužina života osoba s CP, u odnosu na vrijeme koje pripada polovini 20-og vijeka, povećana i da danas između 65 % i 90 % ove populacije ima normalan životni vijek. U prosjeku se može smatrati da oko 80 % osoba s CP ima životni vijek kao i opšta populacija.

Iz većeg broja istraživanja može se grubo zaključiti da je oko 40-50 % osoba s CP samostalno i sposobno da se brine o sebi, ali i da pri-bližno taj procenat pacijenata ne uspijeva i da se zaposli. Oko 10-30 % osoba s CP uspijeva da se zaposli, a da stupi u brak i osnuje porodicu uspijeva oko 5-10 %. Oko 20 % osoba s CP su u potpunosti zavisni od drugih osoba i vrlo često završavaju u specijalizovanim ustanovama za njegu (Čobeljić G, 2015).

65

Literatura1. Andrijašević M. Kvaliteta u sportskoj rekreaciji. Zbornik radova 15, 2006.2. Ciliga D, Petković D. T, Delibašić Z. Kvaliteta rada u području sporta i

sportske rekreacije osoba s invaliditetom.3. Mataradžija M. Paraplegija. Sarajevo, 2006.4. Nacrt strategije razvoja sporta u BiH. Ministarstvo civilnih poslova BiH –

Sektor za sport. 2009. Dostupno na: http://www.mcp.gov.ba/zakoni_akti/strategije/?id=1038

5. Potić S, Stanimirov K, Đorđević M, Banković S. Physical-recreational ac-tivities and persons with disability. TIMS Acta 8,71-80. Fakultet za sport i turizam, Novi Sad, 2014.

6. Brown I, Buell M. K, Birkan R. and Percy M. Lifestyles of Adults with In-tellectual and Developmental Disabilities. U: Brown I. & Percy M. A Com-prehensive Guide to Intellectual & Developmental Disabilities. Paul H. Brookes Publishing Co. Baltimore, 2007. p.545-560

7. Čobeljić Goran. Cerebralna paraliza – ortopedsko lečenje. Medicinski fa-kultet Univerziteta u Beogradu. ATC Beograd, 2015. COBISS.SR-ID 216635660

8. Švraka E. Druga strana života: poteškoće u učenju djece i adolescenata s cere-bralnom paralizom. 2. obnovljeno i dopunjeno izdanje. Sarajevo: TDP, 2007. 242 str. ISBN 978-9958-9214-7-6 COBISS. BH-ID 15781126

9. Švraka E. Dvije strane sreće: kvalitet života obitelji školske djece s intelektual-nim onesposobljenjima. 301 str. ISBN 978-9958-12-156-2 COBISS BH-ID 18386438 Tuzla: Bosanska riječ. Oktobar 2010. Godine

10. Švraka E, Avdić D, Hasanbegović-Anić E. Okupaciona terapija. Univerzitet u Sarajevu. Fakultet zdravstvenih studija Sarajevo. ISBN 978-9958-692-03-1 COBISS:BH-ID 19697414 Septembar 2012. godine

11. Švraka E. Chapter: Children with cerebral palsy and epilepsy. In: Epilepsy- Histological, Electroencephalographic and Psychological Aspects. Edited by Dejan Stevanovicp. 251-276 INTECH Open Access Publisher of Scientific Books and Journals ISBN 978-953-51-0082-9 Printed in Croatia www.in-techopen.com Februar 2012. Godine

12. Švraka E. Chapter 4: Cerebral palsy and Accessible Housing. http://dx.doi.org/10.5772/56983 p.97-120 In: Cerebral Palsy challenges for the future.http://dx.doi.org/10.5772/56981Edited by Emira Švraka Published by

66

InTech, Rijeka, Croatia ISBN 978-953-51-1234-1 First published March 2014.

13. Awaad Y, Rizk T, Švraka E. Chapter 1: Management of Spasticity and Ce-rebral palsy. http://dx.doi.org/10.5772/58311 p.3-27 In: Cerebral Palsy challenges for the future.http://dx.doi.org/10.5772/56981Edited by Emira Švraka Published by InTech, Rijeka, Croatia ISBN 978-953-51-1234-1 First published March 2014.

14. Švraka E, Avdić D, Mikov A. Improvement of quality of life in families with school-aged children with intellectual disabilities.PO14-6 (489) DMCN De-velopmental Medicine & Child Neurology. July 2014. Volume 56. Supple-ment 4. p.37 THE OFFICIAL JOURNAL OF The American Academy for Cerebral Palsy and Developmental Medicine. The British Paediatric Neu-rology Association. The British Academy of Childhood Disability. The Eu-ropean Academy of Childhood Disability. Abstracts of the European Aca-demy of Childhood Disability 26th Annual Meeting. 3-5 July 2014. Vienna, Austria ISSN 0012-1622 (Print) ISSN 1469-8749 (Online). Mac Keith Press

15. Švraka E, Avdić D. i saradnici. Naša vizija budućnosti – Inkluzija osoba s cerebralnom paralizom i inaktivitetna osteoporoza. Savez udruženja osoba s cerebralnom paralizom FBiH. Sarajevo, 2015. ISBN 978-9926-8010-0-7 COBISS.BH-ID 22032902

16. Švraka E, Jaganjac A, Mačak-Hadžiomerović A, Pecar M, Bojićić S, Ka-tana B, Trtak N, Kaljić E. Podrška inkluziji osoba s poteškoćama i profe-sionalna rehabilitacija. Knjiga sažetaka, III MEĐUNARODNOJ NAUČ-NO-STRUČNOJ KONFERENCIJI profesionalna rehabilitacija STANJE, MOGUĆNOSTI I PERSPEKTIVE. ISSN 2303-8829, p.10-11 Centar za edukaciju i profesionalnu rehabilitaciju, Tuzla, 10-13.12.2015.

17. Švraka E, Avdić D, Maslo A, Klinić B, Salkić N, Jaganjac A, Trtak N, Bojićić S, Kaljić E. Kvalitet života osoba s cerebralnom paralizom i osteoporozom. Zbornik radova. 1. Nacionalni kongres udruženja za osteoporozu u BiH. Društvo za osteoporozu u Federaciji Bosne i Hercegovine. Sarajevo, 19-22. novembra 2015.

67

3.ZNAČAJ SPORTSKIH AKTIVNOSTI

U REHABILITACIJI OSOBA S OŠTEĆENJEM SLUHA

Naim Salkić

SadržajUticaj sportskih aktivnosti na podražavanje čulnih sistemaMotoričke sposobnosti osoba oštećenog sluhaStručni kadar za realizaciju sportskih aktivnosti djece oštećenog sluhaSpecifične karakteristike za bavljenje sportom osoba oštećenog sluhaZadaci tjelesnog i zdravstvenog odgoja gluhih osoba Fizički i tjelesni odgoj djece oštećenog sluha u predškolskom perioduFizički i tjelesni odgoj djece oštećenog sluha u osnovnoškolskom periodu Fizički i tjelesni odgoj djece oštećenog sluha u srednjoškolskom perioduUticaj oblika obrazovnog sistema gluhih na razvoj sporta gluhih osobaPostupci trenera prije prvog dolaska sportiste s oštećenjem sluha na treningOpšte preporuke i prilagođavanja u radu sa sportistima s oštećenjem sluha Motivisanost djeteta za sportske aktivnostiPotrebne karakteristike voditelja sportskih aktivnostiZnakovni jezik u nastavi tjelesnog i zdravstvenog odgojaOlimpijske igre gluhih osobaPregled nekih istraživanja

69

ZNAČAJ SPORTSKIH AKTIVNOSTI U REHABILITACIJI OSOBA S OŠTEĆENJEM

SLUHA

Naim Salkić

“Gluhe osobe se druže zajedno ne zato da bi se izolirale, već zato da razmjene informacije i skupe zajedničku snagu za život u društvu u ko-jem prevladavaju zvukovi i glasovni jezik.“(Harrison, 2014).

Oštećenje sluha, kao oblik senzorne smetnje u razvoju, izaziva više-struke posljedice u opštem razvoju djeteta. Oštećenje se može odraziti na kognitivni, emocionalni i socijalni razvoj djeteta i komunikaciju. U oblasti kognitivnog razvoja, oštećenje sluha može da utiče na verbalnu inteligenciju, sposobnost apstraktnog mišljenja, konverzaciju, pamće-nje i neke aspekte vizuelnog opažanja. Usljed teškoća u razvoju govora i komunikaciji, dolazi do problema u emocionalnom i socijalnom razvo-ju djece s oštećenjem sluha.

Procjenjuje se da oko 440 miliona djece širom svijeta imaju gubitak sluha iznad 85 decibela, a oko 800 miliona osoba ima gubitak sluha iznad 50 decibela.

Uspjeh u svakoj ljudskoj djelatnosti zavisi od toga koliko su zadovo-ljene njihove autentične potrebe, interesi i želje.

Osobe s onesposobljenjem imaju potrebu za bavljenjem trajnom i primjerenom tjelesnom aktivnošću. Uključivanje ovih osoba u kinezi-ološke aktivnosti je pretpostavka za njihovo što bolje prilagođavanje na novonastale uslove života. Učešće u kineziološkim aktivnostima ublažava promjene u ponašanju koje se gotovo redovno javljaju nakon nastanka onesposobljenja (Petković, 1996). Takve tjelesne aktivnosti mijenjaju i osobu s onesposobljenjem i okolinu u kojoj ta osoba živi.

Osobama s onesposobljenjem odgovarajuća tjelesna aktivnost najpri-je pruža psihomotorički oblik terapije, pa tek onda rekreativni aspekt kvalitetnog načina provođenja slobodnog vremena, koji je dominantan kod osoba bez teškoća.

Učešće osoba s onesposobljenjem u sportskim i rekreativnim ak-tivnostima potiče njihovu društvenu uključenost, smanjuje zdravstve-ne tegobe, optimizira tjelesno funkcionisanje te poboljšava cjelokupni kvalitet života (Murphy i Carbone, 2008).

Glavni ciljevi povećanja nivoa tjelesne aktivnosti djece i mladih s teškoćama u razvoju i ponašanju jesu, smanjenje opadanja aerobnih sposobnosti uslijed njihove nepokretljivosti, optimizacija njihovih fi-zičkih mogućnosti te poboljšanje cjelokupnog blagostanja. Redovna kineziološka aktivnost neophodna je za razvoj i održavanje normalne mišićne snage, fleksibilnosti, posturalne kontrole i drugih motoričkih sposobnosti koje mogu usporiti pogoršanje funkcionalnosti pokreta u toj populaciji, te povećati njihovu samostalnost (Durstine i sur, 2000).

Osobe s onesposobljenjem mogu se uključiti i u sport bez posebnih prilagođavanja, zajedno s osobama bez onesposobljenja ako im stepen i vrsta onesposobljenja to dopuštaju (Tasiemski, 2004).

Tjelesne i sportske aktivnosti su veoma bitna sredstva socijalizacije i fizičke rehabilitacije svih osoba s onesposobljenjem, jer potpomažu razvoj osobe u cjelini i doprinose direktnoj svjesnosti o vlastitoj vrijed-nosti sposobnosti, hrabrosti i kapaciteta za rast i poboljšanje (Sulman i Naz, 2012).

Kreiranje, organizacija i realizacija programa vježbanja za osobe s onesposobljenjem imaju mnoge specifičnosti ukoliko se kompariraju sa sličnim programima za zdrave osobe (Delibašić, Jagić i Ciliga, 2004).

Tjelesna aktivnost predstavlja značajnu mjeru u prevenciji nastan-ka niza zdravstvenih problema kako kod osoba bez teškoća tako i kod osoba s razvojnim teškoćama.

71

Uticaj sportskih aktivnosti na podražavanje čulnih sistema

Cilj sportskih aktivnosti za djecu s teškoćama u razvoju je omogu-ćiti što bolji efekat fizičkih aktivnosti, poboljšati samopouzdanje, pozi-tivnu percepciju, poboljšati senzorne sposobnosti, razviti samostalnost i osjećaj za pomoć u grupi, druženje i prihvatanje u društvu od strane zajednice.

Korist bavljenja sportom za djecu s teškoćama u razvoju vrlo je slič-na koristi koju ostvaruju djeca bez teškoća. Ti korisni efekti nisu samo ograničeni na tjelesno zdravlje, već podrazumijevaju i psihičko zdrav-lje, uključujući kognitivni, društveni, afektivni i moralni razvoj djece. Mogućnost učešća u nekoj aktivnosti dopušta djetetu da se dobro i po-zitivno osjeća, te mu daje osjećaj zadovoljstva i samopouzdanja. Uspješ-no savladavanje određene vještine može kod djece dovesti do pobolj-šanja načina na koji razmišlja o sebi, samopoštovanja i vjere u sebe. Upotreba svih čulnih sistema kroz bavljenje organizovanim grupnim ili individualnim oblikom vježbanja, ključna je za podražaj i poticanje nervnog sistema na razvijanje i koordinirani rad. Tipične aktivnosti pri bavljenju nekim od oblika tjelesne aktivnosti podražavaju različite čul-ne sisteme (Paušić, Ćorak i Galić, 2013). Autori dalje navode tipične aktivnosti za podražavanje pojedinih senzornih sistema.

Tipične aktivnosti koje podražavaju taktilni čulni sistem suaktiv-nosti u vodi, masaža, aktivnosti u parovima, aktivnosti bosih nogu, ak-tivnosti na različitim površinama, držanje predmeta različite teksture, provlačenje kroz tunele.

Tipične aktivnosti koje podražavaju kinestetički čulni sistem su imenovanja dijelova tijela, pokretanje dijelova tijela s namjerom, ak-tivni pokreti koji razvijaju znanje o dijelovima tijela, njihova pozicija u prostoru, sposobnost kontroliranja pokreta (brži – sporiji, visoko – nisko, snažno – slabo, ...)

Tipične aktivnosti koje podražavaju vestibularni čulni sistem su ljuljanje i održavanje na rukama, na ljestvama, na stolici, jednostavno skakanje na trambulinu, aktivnosti na balans dasci, aktivnosti na gi-mnastičkoj lopti, sjedeća i stojeća postura.

72

Tipične aktivnosti koje podražavaju vizuelni čulni sistem su aktiv-nosti manipulacije objektom, uključujući manipulaciju loptom koja se može razlikovati po boji, veličini, brzini, udaljenosti, težini, zatim, pre-poznavanje i praćenje objekata, gledanje, sortiranje, osnovne vizuelno-motorne aktivnosti, pronalaženje objekata.

Tipične aktivnosti koje podražavaju auditivni čulni sistem su ak-tivnosti koje uključuju prepoznavanje zvuka, diskriminaciju različitih zvukova, lokalizacija izvora zvuka, zvukovne motoričke kretnje i igre, reagovanje na zvuk, proizvodnja zvuka i govora, igre s memorijom ra-zličitih zvukova i pjesama.

Jedan od važnih segmenata tjelesnog vježbanja unutar navede-nih čulnih sistema je pojam ravnoteže tijela. Ravnoteža je komplek-san zadatak motoričke kontrole koja uključuje detekciju i integraciju senzornih informacija kako bi se procijenila pozicija i kretanje tijela u prostoru, te izvedba pravilnih mišićno-koštanih odgovora, sa svrhom, kontrole pozicije tijela u odnosu na okolinu i izvedbu motoričkog za-dataka. Ravnotežna kontrola zahtijeva interakciju između nervnog i koštano-mišićnog sistema i kontekstualnih učinaka. Percepcija pozicije tijela i tijela kroz kretanje u prostoru zahtijeva kombinaciju informacija s perifernih receptora različitih senzornih sistema, a što uključuje vi-zuelni, somatosenzorni (propioceptivni, zglobni receptori, te receptori na koži) i vestibularni sistem. Stoga su, vježbe i tjelesne aktivnosti koje uključuju provokaciju ravnotežne kontrole važne u poticanju razvoja djeteta s teškoćama, upravo iz razloga što uključuju interakciju više senzornih sistema. U odnosu na funkcionalne zadatke postoji statička ravnotežna kontrola, dinamička ravnotežna kontrola i automatska po-sturalna reakcija (Paušić, Ćorak i Galić, 2013).

Motoričke sposobnosti osoba oštećenog sluhaUspješnost obavljanja bilo kojeg zadatka zavisi o interakciji većeg

broja antropoloških obilježja čovjeka, njegovih bazičnih i specifičnih sposobnosti, osobina i znanja (Marković, Marković i Metikoš, 2006). Djeca, učenici i mladi s teškoćama u razvoju mogu imati i niži nivo

73

koordinacije, smanjenu izdržljivost, ograničenu mehaničku efikasnost te osteopeniju što može povećati rizik nastanka specifičnih ozljeđivanja (Ciliga i Trošt-Bobić, 2013).

Odgovarajući kineziološki sadržaji za djecu i odrasle s onesposoblje-njem treba da idu u pravcu razvoja aerobnih sposobnosti, fleksibilnosti, ravnoteže, posturalne kontrole, agilnosti, mišićne snage i izdržljivosti. Uopšteno se u radu s osobama s onesposobljenjem preporučuju kine-ziološke aktivnosti dužeg trajanja, veće frekvencije i nižeg intenziteta u odnosu na aktivnosti planirane za rad sa standardnom populacijom (Ciliga i Trošt-Bobić, 2013).

Prije uključivanja u aktivnost potrebno je uzeti u obzir trenutno zdravstveno stanje djeteta, nivo takmičenja u biranoj aktivnosti, spe-cifičnosti uloge u izabranom sportu, dostupnost zaštitne opreme, kao i mogućnost prilagođavanja pojedine aktivnosti u smislu što sigurnijeg vježbanja (Ciliga i Trošt-Bobić, 2013).

Kada se govori o specifičnosti razvoja gluhe djece, treba polaziti od pretpostavke da se gluha djeca i djeca koja čuju, uopšteno uzevši, rađaju sa približno sličnim genetskim osobinama, da sama gluhoća bilo da je urođena ili stečena u ranom djetinjstvu, ne mora uzrokovati devijacije u motoričkom razvoju individue (Radovančić, 1976). Međutim, ako se uzme u obzir ova činjenica, ne smije se zaboraviti da gluha djeca zbog čestih vježbi auditorne rehabilitacije i govornog razvoja mogu biti ma-nje fizički stimulisana, čime se postavlja otvoreno pitanje, da li usmje-renost na uvježbavanje govora, zanemaruje tjelesne aktivnosti i proces diferenciranja pokreta, čime se nedovoljno obogaćuje senzomotorna i psihomotorna aktivnost, a koje spadaju u domen somatskog razvoja pojedinca (Hasanbegović i Mehmedinović, 2012).

S antropomotoričke i razvojno-psihološke tačke gledišta postoje neznačajne razlike između čujuće populacije i populacije osoba s ošte-ćenjem sluha, stoga je i kod njih moguće primijeniti opće poznate mo-dele učenja. Kako bi se osigurali sigurni uslovi i kontinuirani razvoj obrazovnog i trenažnog procesa, upotrebljavaju se ista načela kao i za populaciju bez onesposobljenja. S obzirom na moguće kašnjenje u psi-hosocijalnom i motoričkom razvoju djece s oštećenjem sluha, te s obzi-

74

rom na razliku u sposobnostima održavanja ravnoteže, a što je rezultat oštećenja vestibularnog sistema, osobe s oštećenjem sluha mogu postići temeljni nivo motoričkih sposobnosti u približno istom slijedu i stepe-nu kao i čujuće osobe ukoliko imaju osigurane odgovarajuće uslove za vježbanje (Vuljanić, 2015).

Tjelesni i zdravstveni odgoj, kao faktor podizanja psihofizičkih spo-sobnosti djece i afirmacije njihove ličnosti, ima važnu ulogu u rehabi-litaciji osoba s oštećenjem sluha. Za funkcionisanje biopsihosocijalnog sistema gluhog i čujućeg djeteta u tjelesnom odgoju, neophodna je sna-ga, bez koje ne bi postojala ni jedna motorička aktivnost. Zbog toga, rehabilitaciju djece sa oštećenjem sluha treba početi aktivnostima, od-nosno prirodnim oblicima kretanja kako bi se jačala snaga, a time po-mogli i pojedini osjeti u spaciocepciji, naročito propriocepciji. Upravo zbog toga, bavljenjem sportom, tjelesnim vježbanjem prirodnih oblika kretanja, odnosno njihovim učenjem, mogu se razvijati motoričke vje-štine (Hasanbegović, Mehmedinović 2012)

Učenici s teškoćama u razvoju mogu se uključiti u kineziološke ak-tivnosti u školama kroz prilagođene sadržaje nastave tjelesne i zdrav-stvene kulture. U manjem broju osnovnih i srednjih škola učenici s teš-koćama u razvoju integrisani su u redovni program nastave tjelesne i zdravstvene kulture, kroz individualno prilagođavanje biranih sadržaja od strane nastavnika tjelesne i zdravstvene kulture. Tako na primjer, dijete s gluhoćom može biti uključeno u gotovo sve sadržaje redovne nastave tjelesne i zdravstvene kulture. Bitno je da profesor osigura uslo-ve u kojima će opis, a pogotovo demonstracija zadataka biti primjerena učenicima s gluhoćom. Učenici s težim oštećenjima se češće upisuju u specijalne ustanove za odgoj i obrazovanje djece i mladeži s teškoćama u razvoju ili pak u redovne škole (Ciliga i Trošt-Bobić, 2013).

U ustanovama za odgoj i obrazovanje djece i omladine s teškoćama u razvoju provodi se nastava tjelesne i zdravstvene kulture koja je pri-lagođena zdravstvenom statusu polaznika. Profesori tjelesne i zdrav-stvene kulture treba da maksimalno motiviraju učenike s teškoćama u razvoju i ponašanju za redovnim bavljenjem kineziološkim aktivnosti-ma i izvan škole. Potrebno je odgajati učenike s teškoćama u razvoju i

75

ponašanju u duhu aktivnog načina života kroz sadržaje koji im pružaju zadovoljstvo, ali i kroz njihovo podučavanje o velikom broju pozitivnih učinaka redovnog tjelesnog vježbanja na njihovo psihofizičko zdravlje, kao i na njihovu samostalnost u životu. Potrebno je napomenuti da se iz dana u dan razvijaju nove vrste rekreacijskih i takmičarskih aktivno-sti za osobe s onesposobljenjem, a najčešće su rezultat prilagođavanja postojeće standardne sportske aktivnosti te interesa i entuzijazma poje-dinaca s onesposobljenjem za bavljenjem kineziološkim aktivnostima (Ciliga i Trošt-Bobić, 2013).

Tehnike treniranja baziraju se na potrebama sportista s oštećenjem sluha, dobnom rasponu grupe, nivou vještine, dostupnosti opreme, do-stupnosti lične pomoći, te ličnim sklonostima sportista s oštećenjem sluha. Izbor primijenjene komunikacije i trenažnih metoda zavisi od mnogo faktora, a najvažniji su sposobnost inteligencije i kretanja, ste-pen slušnog oštećenja, vrijeme dijagnoze, kvalitet rehabilitacije te poja-va dodatnog onesposobljenja (Vuljanić, 2015).

Stručni kadar za realizaciju sportskih aktivnosti djece oštećenog sluha

Voditelj sportsko-rekreativnih programa i aktivnosti za djecu s teš-koćama u razvoju je osoba koja mora imati stručno-pedagoško, spe-cifično kineziološko-defektološko metodološko znanje, znanje anato-mije i fiziologije djece, te znanja iz područja rada s roditeljima. Treba razumjeti i naučni i stručni rad, te ga usmjeravati u pravcu postizanja pozitivnih rezultata. Voditelj bi trebao imati teorijska znanja iz područ-ja kineziologije i edukacijsko-rehabilitacijske djelatnosti: funkcionalne anatomije, biomehanike, metodike tjelesne i zdravstvene kulture, ki-neziterapije, dijagnostike motoričkog statusa, psihologije i pedagogije, perceptivno-motoričkog razvoja i stimulacije, rehabilitacije putem po-kreta, rehabilitacije igrom i senzorne integracije. Kineziološka znanja su potrebna kako bi znao provesti proces vježbanja i kako bi se odabrali pravilni metodički postupci u učenju i izvođenju motoričkog zadatka, a

76

znanja edukacijsko-rehabilitacijske djelatnosti su potrebna za pravilan metodološki pristup u radu sa djecom s teškoćama (Iveković, 2014).

Za izvođenje nastave fizičkog odgoja u školama za učenike s ošte-ćenjem sluha i govora potreban je i adekvatno osposobljen surdoaudi-ološki i sportskopedagoški stručni kadar. Nažalost, obrazovni sistem u BiH i šire ne educira takav stručni kadar. U osnovnim i srednjim školama za djecu s oštećenjem sluha i govora nastavu tjelesnog i zdrav-stvenog odgoja izvode kvalifikovani nastavnici ili profesori tjelesnog i zdravstvenog odgoja. Nastavnicima i profesorima koji realizuju nasta-vu tjelesnog i zdravstvenog odgoja nedostaje nužno surdoaudiološko obrazovanje i poznavanje surdopsiholoških karakteristika ovih učeni-ka, kao i mnogih drugih specifičnosti za uspješno provođenje tjelesnog odgoja ove populacije. Rješenje ovog problema jedino je moguće po-sebnom edukacijom i doedukacijom nastavnika tjelesnog odgoja za rad sa učenicima s oštećenjem sluha i govora.

Vrlo je mali broj visokostručnih kadrova educiranih i motivisanih za rad s djecom s razvojnim teškoćama i to predstavlja jedan od limi-tirajućih faktora za sportske aktivnosti ove djece. Trenutna situacija je porazna, jer većina voditelja sportsko rekreativnih programa za djecu s teškoćama, nema nikakvih dodirnih tačaka s krovnom institucijom za sport. Na žalost, i u domenu osnovnih i srednjih škola, u kojima dio djece pohađa nastavu tjelesne i zdravstvene kulture prema prilagođe-nim programima, kod djela nastavnika registrovana je nemotivisanost, nestručnost i odsustvo etičnosti u radu s takvom djecom (Ciliga i An-drijašević, 2004).

Specifične karakteristike za bavljenje sportom osoba oštećenog sluhaSavremeni pristup u rehabilitaciji i edukaciji djece sa smetnjama u

razvoju podrazumjeva, usmjeravanje na djetetove sposobnosti i pobolj-šanje kvaliteta života djeteta i njegove porodice. Kvalitet života obično obuhvata fizičke (tjelesne), psihičke i socijalne aspekte funkcionisanja.

77

Iako su tjelesna aktivnost i sport područja koja ne zavise puno od slušnih signala, primanje povratnih informacija o kretanju može u mnogome biti otežano (Winnick, 2011, prema Vuljanić, 2015).

Tjelesna aktivnost i sport osoba s oštećenjem sluha predstavljaju određeni metodološki i didaktički problem, koji se javlja zbog speci-fičnih karakteristika koje posjeduju osobe s oštećenjem sluha. Osobe s oštećenjem sluha posjeduju određene specifičnosti kojih treba biti svjestan prilikom rada s njima. Jedna od tih specifičnosti je karakteri-stična za informacijsku percepciju. Kako auditivni analizator ima ulo-gu u informacijskoj percepciji više od 10%, informacijska percepcija osoba s oštećenjem sluha zamijenjena je percepcijom kompenzacijskih mehanizama, prije svega percepcijom vidnog analizatora, koji je i do-minantni analizator ovih osoba s više od 80% percepcije, te percepci-jom taktilno-kinestetičkog analizatora. Oštećenje sluha ne znači samo izostanak važnih informacija iz okruženja, već ono djeluje na čitavu strukturu ličnosti osobe s oštećenjem sluha. Osobama s oštećenjem sluha nedostaje mogućnost ritmičke svijesti potpomognute zvučnim signalima, stoga njihovi pokreti mogu biti poprilično neskladni i neri-tmični. Kao rezultat nedostatka povratne informacije, također nedosta-ju uslovi za održavanje njihovog pokreta pod kontrolom. S obzirom na jaku koncentraciju na prostornu orijentaciju, posebno u slučaju rijet-kih pokreta, kod nekih se osoba s oštećenjem sluha može uočiti velika mišićna napetost u stojećoj poziciji i kretanju. Navedena komplicirana orijentacija, te mišićna napetost rezultiraju bržim zamaranjem. U slu-čaju oštećenja vestibularnog sistema, često su s time povezani problemi s koordinacijom (Kurkova, 2005, prema Vuljanić, 2015).

U nastavi tjelesne i zdravstvene kulture izazov je i za nastavnike i za djecu s teškoćama u razvoju, kako i na koji primjeren način tu djecu uključiti u redovan odgojno-obrazovni proces. U ukupnoj populaci-ji djece u osnovnoj školi, 20 do 25% je djece s posebnim odgojnim i obrazovnim potrebama. Njihove posebne odgojno-obrazovne potrebe su raspoređene od lakših do jako izraženih, te od kratkotrajnih do do-životnih (Kavkler, 2003). Zbog takvih spoznaja nastava tjelesne i zdrav-stvene kulture, u svim svojim segmentima, predstavlja važnu kariku u

78

odgoju, obrazovanju i rehabilitaciji djece s teškoćama u razvoju.Kod djece i mladih kroz uključivanje u nastavu tjelesne i zdravstvene kultu-re razvija se osjećaj pripadnosti grupi, jača samopouzdanje i pozitivna slika o sebi, a posebno su korisni i rehabilitacijski učinci te korištenje i razvijanje sačuvanih psihofizičkih sposobnosti (Papeš-Ibrišević i sur., 2010). Učenici s oštećenjem sluha redovnim pohađanjem nastave tje-lesne i zdravstvene kulture značajno unapređuju nivo samopouzdanja i kvalitetniju komunikaciju.

Metode podučavanja treba osavremeniti postupcima koji omoguću-ju veći nivo individualizacije, a to će povećati kvalitetu obrazovanosti svih učenika uključujući i nadarene, ali i one s teškoćama u učenju (Pa-stuović, 2001).

Komunikacijski aspekt rada sa sportistima s oštećenjem sluha znat-no je limitiran, stoga je za osiguravanje optimalnog i kontinuiranog trenažnog procesa izuzetno važno poznavati sve specifičnosti rada s njima.

Zadaci tjelesnog i zdravstvenog odgoja gluhih osoba

Prema Juras (1971), tjelesni i zdravstveni odgoj gluhih osoba ima obrazovni, estetski i moralni zadatak. Pored opšteg i stručnog obra-zovanja, te rehabilitacije, za osobe oštećenog sluha neophodno je for-mirati i određene vještine. Vještine se mogu lakše, bolje i uspješnije formirati ako je osoba svestrano fizički spremna za taj zadatak, a ta spremnost se upravo postiže kroz pravilan fizički odgoj. Poznato je, da se kroz razvijanje psihomotorike razvijaju i ostale psihičke aktivnosti, jer nema sasvim izolovane motoričke aktivnosti. Zadatak estetskog od-goja putem tjelesnog i fizičkog odgoja za osobe oštećenog sluha realizu-je se kroz razvijanje smisla za skladan razvoj tijela, oplemenjivanje po-kreta, ritmičnosti i elastičnosti čitavog tijela. Posebno je bitan zadatak tjelesnog i fizičkog odgoja osoba oštećenog sluha u razvijanju interesa za folklorne aktivnosti, izvođenje umjetničke gimnastike, umjetničkog klizanja i plesova na koturaljkama. Kroz ove aktivnosti osobe oštećenog sluha direktno doživljavaju estetski užitak. Ovim aktivnostima se do-

79

prinosi kompleksnom estetskom odgoju osoba oštećenog sluha. Fizički i tjelesni odgoj osoba s oštećenjem sluha i govora ima ulogu i u opleme-njivanju cjelokupne ličnosti ovih osoba potrebnim moralnim kvaliteta-ma. Moralni kvaliteti ovih osoba u okviru tjelesnog odgoja razvijaju se kroz međuodnose s takmičarima, na direktan i konkretan način. Takvi vidovi međuljudskih odnosa na sportskim terenima, omogućavaju na-stavnicima da učenike primjerno upućuju u osnovne moralne norme plemenitog sportskog ponašanja. Na taj način se neposredno razvija pozitivan društveno moralani lik osobe s oštećenjem sluha i govora.

Fizički i tjelesni odgoj djece oštećenog sluha u predškolskom perioduTjelesni i zdravstveni odgoj, odnosno fizički odgoj u procesu reha-

bilitacije djece s oštećenjem sluha sastavni je dio cjelokupnog složenog surdoaudiološkog procesa.

U predškolskom periodu razvoja djece s oštećenjem sluha potrebno je specifično stimulisati razvoj psihomotorike, odnosno senzomotorne kulture. Glavna aktivnost za postizanje ovog cilja je dječija igra. Igra se treba pretežno odvijati na svježem zraku, suncu, otvorenim prostorima i u vodi. Potrebno je stručno potpomagati osnovne biološke procese, kao što su biološki rast, opšti tjelesni razvoj djeteta i jačanje njegove zdravstvene otpornosti. Posredstvom intenzivnijeg kretanja djeteta, di-namizira se njegovo disanje, krvotok i živčani sistem, a to sve povoljno djeluje na podizanje dječije opće tjelesne kondicije. Gluho dijete očeku-ju posebni fizički i intelektualni napori tokom rehabilitacijskog procesa i dijete treba biti fizički i psihički doraslo za ove složene i zahtjevne procese. Također je posebno pitanje primjena korektivne gimnastike kod velikog broja ove djece. Poželjno je da sva gluha djeca budu obu-hvaćena adekvatnom ritmikom, kao posebnim obaveznim oblikom nji-hvog fizičkog odgoja. Predškolski period ove djece treba biti što bolje iskorišten u pripremi za nastavak njihovog osnovnoškolskog procesa (Juras, 1971).

80

Fizički i tjelesni odgoj djece oštećenog sluha u osnovnoškolskom periodu Osnovna škola zauzima dominantnu ulogu u odgojno-obrazovnom

i rehabilitacijskom procesu gluhih učenika, a tjelesni odgoj je sastavna i obavezna disciplina tog složenog edukacijsko-rehabilitacijskog postupka.

Tjelesni odgoj u školama za gluhe učenike sprovodi se uglavnom u dva oblika, kao obavezna nastavna disciplina i kao slobodne aktivno-sti gluhih učenika. Oba oblika odvijaju se plansko pedagoški, didak-tički usmjereno i sigurno metodički organizovano. Realizacijom tjele-snog odgoja teži se zdravstvenoj i radnoj otpornosti učenika, razvijanju snage, spretnosti, brzine i izdržljivosti učenika. Tjelesni odgoj gluhih učenika realizuje se postepeno, u odnosu na uzrast učenika. Nastavni program tjelesnog odgoja se izričito ne razlikuje od programa u redov-nim osnovnim školama. Kako u redovnim, tako i u školama za gluhe učenike nastavni program tjelesnog odgoja sadrži osnovne vježbe obli-kovanja tijela, fiksacije statičke stabilnosti, oplemenjivanje pokreta i kretanja, trčanje, skokove, bacanje, puzanje, penjanje, dizanje i nošenje, vježbe, plesove, plivanje, sport, izlete i logorovanje u prirodi. U okviru tjelesnog odgoja neophodno je sprovoditi adekvatne vježbe korektivne gimnastike i vježbe ritmike. Tjelesni i zdravstveni odgoj kroz slobodne aktivnosti u školama za gluhe učenike realizuje se kroz sportske igre kao što su nogomet, rukomet, košarka, odbojka, stoni tenis, tenis... Da bi škola za gluhe učenike uspješno mogla ostvariti predviđeni nastav-ni program tjelesnog i zdravstvenog odgoja, potrebno je osigurati ne-ophodne uslove za njegovo provođenje, sportske prostori i potrebne sportske rekvizite (Juras, 1971).

Fizički i tjelesni odgoj djece oštećenog sluha u srednjoškolskom perioduTjelesni i zdravstveni odgoj se realizuje i u srednjim i srednjim

stručnim školama za učenike oštečenog sluha kroz nastavne plano-ve i programe za ove učenike. Pored redovnih aktivnosti predviđenih nastavnim planom i programom, tjelesni i zdravstveni odgoj kroz sred-

81

njoškolsko obrazovanje realizuju se i kroz slobodne aktivnosti. Svaki pojedinac se uključuje prema svom ličnom interesu u pojedine sport-ske aktivnosti kao što su nogomet, košarka, rukomet, tenis... U ovom uzrasnom periodu, kroz sportske aktivnosti se gluhi učenici motiviraju za samostalni izbor određene sportske grane kao što su atletika, pli-vanje, nogomet... Često se, upravo ovim putem realizuje integracija gluhih osoba u sredinu čujučih vršnjaka kroz razna sportska takmi-čenja i druženja. Ove aktivnosti osoba oštećenog sluha predstavljaju i vid socijalne rehabilitacije kojom se postiže socijalna afirmacija i in-tegracija. Zbog toga je važno, ovaj vid rada s djecom oštećenog sluha intenzivno podržavati. Edukacijsko rehabilitacijska znanja stečena kroz tjelesni i zdravstveni odgoj omogućavaju gluhim učenicima, da i preko raznih sportskih udruženja kao i sportskih udruženja gluhih učestvuju u odgovarajućim sportskim takmičenjima kako na lokalnim tako i na međunarodnim i svjetskim takmičenjima, kao što su sportske olimpi-jade gluhih. Tjelesni i zdravstveni odgoj u srednjim školama za učenike oštećenog sluha ima za cilj i stvaranje uslova za sticanje radne navike i radne sposobnosti nakon završetka stručnog obrazovanja. Također, tjelesni i zdravstveni odgoj je i intenzivno korektivno sredstvo eventu-alno mogućih profesionalnih somatskih devijacija ovih osoba. Tjelesna i fizička kultura mora postati nužna i redovna aktivnost gluhih osoba, kako za sticanje dobrog zdravlja i dobre radne kondicije, tako i sredstvo za aktivnu rekreaciju i životno zadovoljstvo (Juras, 1971).

Ako su osobe s oštećenjem sluha i govora kroz svoje osnovno i sred-nješkolsko obrazovanje bile sistemski i stručno usmjeravane i tretirane u formiranju pozitivnih stavova prema tjelesnom i zdravstvenom od-goju i sportu, tada će mnoge osobe s oštećenjem sluha i govora i nakon završetka odgojno-obrazovnog i rehabilitacionog procesa imati potre-bu za sportskim aktivnostima i tu potrebu zadovoljavati kao rekreativni sport kroz razne slobodne aktivnosti.

82

Uticaj oblika obrazovnog sistema gluhih na razvoj sporta gluhih osobaPosmatrano kroz istoriju, osobe s oštećenjem sluha su se uglavnom

obrazovale u ustanovama za odgoj, obrazovanje i rehabilitaciju osoba s oštećenjem sluha i u specijalnim odjeljenjima pri redovnim školama. Obzirom na pokret inkluzivnog obrazovanja u svijetu, pa i kod nas, u zadnjih dvadesetak godina sve se više osoba oštećena sluha obrazuje u redovnim školama.

U zadnjih dvadesetak godina, karakteristike prosječnih gluhih spor-tista se mijenjaju. Ranije je najveći broj gluhih sportista isključivo poha-đao specijalizirane škole za gluhu djecu, unutar kojih su se po prvi put upoznali i sa sportskim aktivnostima. Gluhe osobe, odnosno sportisti iz tih škola se nisu takmičili s čujućim osobama, a u svojoj međusobnoj komunikaciji koristili su znakovni jezik. Obzirom da je znakovni jezik načelno međunarodno univerzalan, sportisti su međusobno mogli ko-municirati bez pomoći prevodioca (Hraski, 2014).

Danas, prosječni gluhi sportisti ne pohađaju specijalizirane škole za gluhe koje osim edukacije obuhvataju i osnovne aktivnosti za gluhe, pa tako i sport. Kao takve, one više nisu glavni oslonac obrazovanja i socijalizacije kao što su nekad bile. Danas se sve veći broj gluhe djece uključuje u redovni sistem obrazovanja, zajedno sa svojim čujućim vrš-njacima. Ovaj trend je tokom posljednjih dvadesetak godina evidentan u SAD-u, Kanadi, Engleskoj, Australiji, Novom Zelandu, te u Francu-skoj, Njemačkoj i drugim zemljama zapadne Europe. Sa smanjenim brojem učenika u specijaliziranim školama smanjen je i broj različitih sportskih aktivnosti za ovu djecu. Takva novonastala situacija je dovela do toga, da se učenici iz specijaliziranih škola teško uključuju, u za njih adekvatne sportske aktivnosti kroz koje se mogu razviti u prave, vr-hunske gluhe sportaše.Paralelno s padom broja djece u specijaliziranim školama za gluhu djecu, vidljiv je velik porast broja gluhe djece koja se integrirano obrazuje u redovnim školama. Takva djeca danas čine većinu u populaciji mladih gluhih sportista i sa sobom nose drugačije standarde vlastitih i društvenih očekivanja (Hraski, 2014).

83

Pohađajući redovne škole, ova djeca u svojoj svakodnevnoj komu-nikaciji ne koriste znakovni jezik, te se umjesto njega oslanjaju na go-vornu komunikaciju. Prosječan gluhi sportista najčešće je jedina gluha osoba u nekom lokalnom sportskom klubu. Bez poznavanja znakovnog jezika oni ne mogu ostvariti očekivanu socijalnu interakciju na među-narodnim sportskim takmičenjima gluhih. Također, bez poznavanja znakovnog jezika, ne mogu uspješno komunicirati s osobama koje vode sportske organizacije gluhih na lokalnim i međunarodnim razi-nama (Hraski, 2014).

Kako položaj gluhih učenika u redovnim školama pretpostavlja njihovo učešće u sportu s čujućim vršnjacima, to predstavlja priličan problem za formiranje i okupljanje takmičarskih lokalnih i nacionalnih ekipa gluhih, koje treba formirati iz daleko šire baze. Problem je dodat-no pojačan činjenicom da mnogi redovni školski programi ne sadrže informacije o nastavnom planu i programu za gluhe. Prilikom učešća na takmičenjima čujućih sportista konkurencija znatno veća nego što je to na takmičenjima gluhih i nagluhih, te je uz nezaobilaznu roditeljsku podršku neophodna i dodatna edukacija trenera i nastavnika u redov-nim školama (Hraski, 2014).

Nadalje, treneri i nastavnici tjelesnog odgoja u redovnim školama često ignoriraju mogućnosti uključivanja gluhe djece u takmičenja za gluhe na lokalnom i međunarodnom nivou. Međutim, paralelno s po-teškoćama pronalaženja i organizacije gluhih sportaša koji se nalaze u redovnim školama ide i jedna dobra činjenica, a to je, da su gluhi sportisti koji pohađaju redove škole često kvalitetniji od ostalih gluhih sportista, zbog viših standarda takmičenja na kojima učestvuju zajedno s čujućim sportistima (Hraski, 2014).

Postupci trenera prije prvog dolaska sportista s oštećenjem sluha na treningPrema Vuljanić (2015), Reich i Lavay (2009) navode postupke koje

trener treba poduzeti prije prvog sportaševog dolaska na trening:– Informisati se o pojmu oštećenja sluha te načinima komunika-

cije osoba s oštećenjem sluha

84

Potrebno je informisati se o pojmu oštećenja sluha, definicijama, vrstama, stepenima oštećenja sluha. Neophodno je informisati se o načinu komunikacije, da li se radi o govornoj komunikaciji, znakovnom jeziku, čitanju govora s lica i usana, ručnoj abecedi, pisanom obliku komunikacije, totalnoj komunikaciji ili kombi-naciji navedenog.

– Informisati se o slušnom statusu sportiste Poželjno je sastati se s roditeljima i sportistom te saznati informa-

cije o vrsti, stepenu i vremenu nastanka oštećenja sluha, slušnom statusu roditelja, braće i sestara, korištenju slušnog pomagala ili kohlearnog implantata, primarnom načinu komunikacije, te teš-koćama koje se javljaju prilikom komunikacije s čujućim osoba-ma.

– Ocijeniti prostornu akustiku Loša akustika utiče na razumljivost govora, stoga može učiniti

velike poteškoće osobama koje su nagluhe i koje nose slušno po-magalo. Jednostavan test za testiranje akustike je pljesak dlano-vima u praznom prostoru, a prostor ima slabu akustiku ukoliko je proizvedeni zvuk neuobičajeno glasan i odjekujući.

Opšte preporuke i prilagođavanja u radu sa sportistima s oštećenjem sluha Prema velikom broju autora, kako navodi Vuljanić (2015), opšte

preporuke i prilagođavanja u radu sa sportistima s oštećenjem sluha su:– Informisati čujuće osobe kako da komuniciraju sa sportistima s

oštećenjem sluha.– Procijeniti čujnu udaljenost koja je u različitim situacijama i pro-

storima promjenjiva. Najbolje je pravilo, biti što bliže sportisti za vrijeme davanja uputa ili informacija, po mogućnosti unutar 2 metra, čak i u tihom prostoru. Potrebno je govoriti prirodno i normalnom brzinom, bez pretjerivanja ili naglašavanja riječi. Osigurati pozicije za osobe s oštećenjem sluha koje će omogući-ti, da ove osobe mogu primati upute u skladu sa svojim slušnim

85

sposobnostima. Za osobe koje koriste slušno pomagalo, uzeti u obzir njihovu sposobnost korištenja preostalog sluha.

– Tokom govora okrenuti se prema sportisti i držati kontakt oči-ma. Bez obzira što sve osobe s oštećenjem sluha nisu iskusne u očitavanju govora s lica i usana, važno je da se vidi izraz lica i geste kako bi se razumio kontekst onoga što se govori. Također, treba izbjegavati žvakanje, te držati ruke ili bilo koje vizuelno po-magalo što dalje od usana.

– Nepoželjno je hodati okolo igrališta ili dvorane za vrijeme da-vanja uputa, jer to može dovesti do gubitka cjelokupne komuni-kacije. Potrebno je dozvoliti sportisti sa oštećenjem sluha da se kreće po igralištu ili dvorani kako bi izabrao mjesto gdje najbolje vidi i čuje trenera.

– Za vrijeme održavanja grupnih vježbi potrebno je okrenuti se i voditi vježbe u obrnutom položaju, jer je to lakše za sportistu s oštećenjem sluha u slučaju kada ne može pratiti verbalne upute. U slučaju, da se zbog davanja uputa nije moguće okrenuti leđima dok se demonstrira vježba, za demonstraciju treba zamoliti dru-gog sportistu.

– Obezbijediti adekvatno osvjetljenje u vanjskom i unutrašnjem prostoru. U vanjskom prostoru lice treba okrenuti prema suncu, jer u slučaju da su leđa okrenuta prema suncu, velika je vjerojat-nost da će lice biti osjenčano, posebno ako se nosi kapa ili štitnik. U zatvorenim prostorima treba osigurati adekvatno osvjetljenje koje mora biti iza sportiste.

– Potrebno je ponoviti pitanja i komentare drugih sportista ili ih ugraditi u odgovor, jer često osobe s oštećenjem sluha ne razu-miju ono što govore osobe koje se nalaze iza njih.

– Potrebno je eliminisati buku. Za vrijeme davanja uputa poželjno je isključiti ventilatore, klima uređaj i muziku ili se odmaknuti od izvora buke.

– Prilikom davanja uputa treba koristiti kratke i jasne verbalne iskaze, te što češće koristiti vizualnu demonstraciju. Pripremiti posebnu demonstraciju za osobe s oštećenjem sluha kroz slike,

86

video zapise i prezentacije i prije nego što se počne s verbalnom komunikacijom provjeriti da li su shvatili upute.

– Ukoliko sportista nosi slušno pomagalo ili ima kohlearni implan-tat, potrebno je znati situacije kada ih treba ukloniti. Potrebno ih je ukloniti tokom vodenih i kontaktnih sportova, a i u drugim situacijama gdje mogu biti oštećeni (prekomjerni znoj, vrućina i sunce). U slučaju kada ne nosi slušno pomagalo ili vanjski dio kohlearnog implantata, treba biti svjestan da će sportista imati većih komunikacijskih teškoća nego obično.

– Potrebno je komunicirati sa sportistom. Poželjno je poslije tre-ninga ili takmičenja privatno porazgovarati sa sportistom i upi-tati ga o situacijama koje mu predstavljaju teškoće.

– Potrebno je konsultirati se s izvornim govornicima znakovnog jezika o metodama specifične komunikacije i koristiti osnovne znakove za kontrolu aktivnosti (kreni, stani, idi, ponovi i drugo). U principu, potrebno je da trener i svi sportisti nauče što više znakova za ključne pojmove koji se koriste u njihovom sportu. Primjer, ukoliko se radi o rukometu, trener i svi sportisti bi tre-bali znati znakove za pojmove kao što su dvorana, lopta, gol, od-brana, napad, dodati, trčati, stati, lijevo, desno i drugo.

– Ako sportista koristi znakovni jezik i ima prevoditelja, treba go-voriti prema njemu, a ne prema prevoditelju.

– Komunikacija je u konačnici odgovornost samog trenera. Po-trebno je da trener nauči oblike komunikacije sportiste s ošte-ćenjem sluha te na taj način osigura što bolji prijenos potrebnih informacija.

– Uvesti strategiju “stani i pogledaj“. Strategija se bazira na vizu-elnim signalima kao što su zastavice, signali rukama, mahanje, svjetla ili nešto slično. Strategiju je potrebno uvježbavati sve dok ne postane prirodna za sve da “stanu i pogledaju“ kada se daje dogovoreni znak.

– Strategija “kopiranje aktivnosti“. Sportisti s oštećenjem sluha su jako učinkoviti u zadovoljavanju njihovih komunikacijskih po-treba putem praćenja drugih sportista i promatranja aktivnosti

87

na treningu. Ovo je korisno u trenažnom procesu te se može upotrijebiti kao dio pristupa u obučavanju.

– Naučiti sportiste s oštećenjem sluha da koriste predvidljive obrasce aktivnosti poput zagijavanja, opšte pripremnih vježbi, mini igara, istezanja i drugoga. Potrebno je upozoriti prije pro-mjene te rutine.

– Biti siguran da postoji kontakt očima prije dodavanja lopte.– Koristiti visoko prepoznatljive i lako vidljive signale za komnika-

ciju na udaljenosti.– Koristiti semafor i vizualni brojač ako se igra neka igra.– Kad je moguće stati pokraj sportiste s oštećenjem sluha i dodir-

nuti ga po ramenu za povećanje pažnje.– Provjeriti razumijevanje. Upitati sportiste s oštećenjem sluha

jesu li razumjeli aktivnost prije početka te biti svjestan situaci-je da sportisti s oštećenjem sluha ponekad neće slijediti pravila, upravo zbog nerazumijevanja.

– Ukoliko se radi na taktičkom ili tehničkom dijelu nekog sporta, a pritom se koristi video prikaz, treba osigurati da on bude titlo-van.

– Osigurati jasne upute, tada sportista s oštećenjem sluha neće morati čekati i gledati ostale sportiste prije sudjelovanja u aktiv-nosti.

Autor dalje navodi, da bi najviši cilj u radu s djecom s teškoćama u razvoju trebao biti njihova priprema za što uspješniju integraciju u uni-verzalnu sportsku školu ili sportsku igraonicu ili u neki sportski klub namijenjen za djecu bez teškoća. Kada se dijete uspješno integrira u svoju grupu vršnjaka, pokazuje da je program u potpunosti bio prilago-đen djetetu, da je način pristupa i komunikacije s djetetom bio primje-ren, da su različiti motorički zadaci bili pravilno metodski i metodički metodski usvojeni.

Prema Petrinović (2013) ciljevi kojima bi dugoročno trebalo posve-titi pažnju, a koji se odnose na osobe s onesposobljenjem su:

– osigurati osobama s onesposobljenjem izjednačene mogućnosti učešća u sportskim aktivnostima,

88

– osigurati osobama s onesposobljenjem odgovarajuće upute, obra-zovanje i sredstva potrebna za učešće u sportskim aktivnostima,

– osigurati adekvatni pristup sportskim objektima.Da bi se ovi ciljevi ostvarili neophodno je ispuniti slijedeće uslove:

edukacija kadrova, praćenje novih tehnologija, savremena dijagnosti-ka i trening, praćenje najnovijih naučno-istraživačkih spoznaja, razvoj novih spoznaja o funkcionalnoj klasifikaciji, kategorizacija vrhunskih sportista, razvoj sportske opreme, finansijska podrška projektima.

Prilagođena tjelesna aktivnost je termin koji obuhvata individualizi-rani program vježbanja koji uključuje opštu tjelesnu kondiciju, bazična motorička znanja i obrasce kretnja, motoričke vještine, individualne i grupne sportove, a prilagođeni su prema jedinstvenim individualnim potrebama djeteta (Winnick, 2011). Planiranje i programiranje pri-lagođenog programa tjelesnog vježbanja za svakog učenika zavisi od postavljenih ciljeva. Generalni cilj prilagođenog tjelesnog vježbanja trebao bi biti omogućavanje osobama s teškoćama da postignu samo-aktualizaciju.

Programiranje nastave tjelesnog i zdravstvenog odgoja zavisi o ek-splicitno definisanom cilju programa o kojem odlučuje svaki nastavnik na temelju egzaktnih pokazatelja o učenicima i maksimalnog uvažava-nja uslova rada (Findak, 2001). Učitelji i nastavnici tjelesne i zdravstve-ne kulture nisu osposobljeni za rad s učenicima s teškoćama pa bi im trebalo i trajno osigurati mogućnost dobivanja pravovremene stručne pomoći u neposrednom radu (Neljak, 2011).

Motivisanost djeteta za sportske aktivnosti

Individualni sportsko-rekreativni program za djecu s teškoćama u razvoju odlično je sredstvo koje vodi do adaptivnijih oblika ponašanja, jer je u radu orijentacija na izvođenje zadatka, a ne na rezultat. Voditelj treba stalno stvarati motivacijsku klimu usmjerenu na zadatak. Pozi-tivnu motivacijsku klimu i ciljanu orijentaciju usmjerenu na izvođenje aktivnosti voditelj će potaknuti tako što će istovremeno organizovati nekoliko aktivnosti ili motoričkih zadataka, a dijete odlučivati u kojoj

89

će od njih učestvovati tog časa. Uključenost djeteta u odlučivanje po-većava motivaciju djeteta i njegovo samopouzdanje. Voditeljev odgoj-ni uticaj na dijete prije svega se ostvaruje uticajem na djetetov proces učenja, putem motivisanja, poticanja na vlastitu aktivnost kroz koju će se usavršavati. Svaki se pojedinac razvija kroz svoju aktivnost. Potreb-no je znati prilagoditi aktivnost djetetu, a ne dijete aktivnostima. Kada voditelj uspije prilagoditi svoj način rada i pristupa svakom pojedinom djetetu, uticat će na poboljšanje učinkovitosti djeteta u svim područji-ma. Tako će djeca imati više iskustva i uspjeha i moći će zapažati svoj napredak (Iveković 2014).

U dužem vremenskom periodu uključenosti djeteta u sportsko-rekreativni program, motivacija može varirati, pa su moguće i trajne promijene, bilo u negativnom, bilo u pozitivnom smjeru, a promjene motivacijske strukture mogu dovesti do promjena u sudjelovanju. Di-jete s teškoćama koje tokom sportsko-rekreativnog susreta bira svojom voljom aktivnost, motorički zadatak ili rekvizit, vjerojatno je privučeno njihovim karakteristikama. Sudjelovanje proizvodi uzbuđenje, djeluje na osjećaj kompetentnosti, potkrepljujući tako osnovni motiv kojim je uključivanje bilo potaknuto. Aktivnost djeteta važan je faktor u razvoju i formiranju njegove ličnosti (Iveković, 2014).

Motivisanost djeteta će biti veća ako aktivnosti uspiju zadovolji-ti djetetove potrebe za stimulacijom različitih receptorskih sistema. Osim zadovoljavanja djetetovih potreba za stimulacijom, voditelj svo-jom stručnošću treba omogućiti djeci sigurne i ugodne trenutke tokom sportskih aktivnosti. Ako se radi o voditelju koji nije dovoljno stru-čan, on će svojim nestručnim radom napraviti mnoge pogreške koje za posljedicu mogu imati nezadovoljstvo djeteta, što će se reflektirati na njegovo angažovanje tokom rada, a samim tim i na njegov napredak. Voditelj je uz roditelje najvažniji situacijski faktor koji može uticati na oblikovanje motivacijske klime tokom sportskih aktivnosti, a posredno i na kognitivne i afektivne aspekte djeteta koji utiču na postizanje nekog rezultata, kao npr. uspješnog izvođenja motoričkog zadatka. Oba nave-dena situacijska faktora, voditelj i roditelj, trebaju biti svjesni činjenice,

90

da pozitivne promjene kod djece induciraju upravo oni sami, svojim ponašanjem (Iveković, 2014).

Potrebne karakteristike voditelja sportskih aktivnosti

Prvenstveni cilj voditelja sportskih aktivnosti u radu sa djecom s razvojnim teškoćama ne smije biti maksimalan razvoj motoričkih spo-sobnosti i znanja kao što se to traži u sportu, već rad na povećanju nji-hovih motoričkih kompetencija kao što su bolje snalaženje u prosto-ru, procjena udaljenosti predmeta i rekvizita, pravilan i stabilan hod, smanjenju senzorne preosjetljivosti i poboljšanju senzorne integracije (Iveković, 2014).

Rad s djecom s teškoćama u razvoju pred voditelja sportskih aktiv-nosti postavlja slične, ali ponekad potpuno različite zahtjeve od onih koji su prisutni u radu s djecom bez teškoća. Takav se rad treba odvijati po drugačijim načelima. Karakteristike koje treba posjedovati voditelj sportskih aktivnosti (Iveković, 2014) su:

– Educiranost i stručnost.Voditeljmora posjedovati određena stručna znanja iz kineziologije i edukacijsko-rehabilitacijske dje-latnosti. Stručna znanja će voditelju osigurati uspješnost u radu i što je veći nivo stručnosti voditelja, rad će biti kreativniji.

– Profesionalnost. Voditelj se prema svom radu i obavezama treba odnositi profesionalno. Treba “čuvati za sebe“ podatke o svakom djetetu (vrsta teškoće, zdravstveni status, porodični problemi itd). Ne smije neprimjereno iznositi te informacije.

– Motivisanost, upornost i pozitivan stav. Važno je da voditelj od samog početka bude visoko motivisan za rad sa djecom s razvoj-nim teškoćama. Pomaci u radu sa ovom djecom su minimalni i postižu se nakon dužeg vremena i ulaganja puno energije. Jako je važno da voditelj ima pozitivan stav prema svakom djetetu i uvi-jek traži i vidi ono što dijete može izvesti, a ne ono što ne može.

– Komunikativnost. Potrebno je postići što bolju komunikaciju s roditeljima jer će to rezultirati boljim rezultatima u radu. Kroz adekvatnu komunikaciju voditelj će bolje upoznati dijete. S ne-

91

kom djecom je nemoguće ostvariti adekvatnu verbalnu komuni-kaciju s obzirom na njihove razvojne teškoće, zbog toga je bitno i potrebno stalno održavati otvorenu komunikaciju s roditeljima.

– Sposobnost prilagođavanja. Zbog specifičnosti djece s razvojnim teškoćama, voditelj mora biti spreman na promjene i prilagođa-vanja, odnosno biti što fleksibilniji. Svako dijete zahtjeva speci-fičan pristup u radu, privlače ih drugačije aktivnosti i rekviziti, zbog toga voditelj treba prilagođavati svoj rad, pristup i ponaša-nje svakom djetetu posebno.

– Kreativnost. Kreativnost u radu sa ovom djecom je veoma važna i potrebno je tokom svakog susreta iskoristiti djetetovu inicijati-vu i od toga kreirati vježbu koja je tom djetetu potrebna.

Autor (Iveković, 2014) dalje navodi elemente uspješnog odnosa iz-među voditelja sportskih aktivnosti i djeteta, a to su:

– Lična naklonost. Dijete treba da prihvati voditelja. Ako dijete ne prihvati voditelja neće se ostvariti uspješna saradnja između vo-ditelja i djeteta, te se neće ostvariti ni postavljeni ciljevi i zadaci;

– Poznavanje. Voditelj treba znati prepoznati djetetove interese, prepoznati šta ga veseli i motivira u radu, znati prepoznati dje-tetove jake i slabe strane ili sposobnosti, specifično ponašanje i reakcije djeteta, poznavati porodičnu situaciju;

– Odgovarajuće metode rada. Voditelj treba biti jako fleksibilan jer će svako dijete zbog svojih specifičnosti iziskivati drugačiji pristup u radu i primjenu drugačijih metoda.

Obaveze voditelja koje će dovesti do profesionalizacije rada u ovom području:

– utvrđivanje inicijalnog motoričkog statusa djeteta;– pisanje mjesečnog operativnog programa;– izvođenje susreta;– pisanje izvještaja nakon svakog susreta;– praćenje i vrednovanje napredovanja djeteta;– analiza i vrednovanje uspješnosti mjesečnog operativnog programa;– komunikacija s roditeljima;– redovno i samostalno stručno usavršavanje.

92

Znakovni jezik u nastavi tjelesnog i zdravstvenog odgojaDva su osnovna oblika komunikacije osoba s oštećenjem sluha,

verbalna i neverbalna. Verbalnu komunikaciju čine glas, govor, jezik, čitanje i pisanje. Neverbalnu komunikaciju čine znakovni jezik i ge-stovni govor (gest, mimika, pantomima, ručne abecede, daktilologija i hirologija). Koji će se od komunikacijskih sistema razviti kao dominan-tan zavisi od više faktora, a prije svega od vremena nastanka i stepena oštećenja sluha. Obzirom da oštećnje sluha ostavlja direktne posljedice na govorno-jezički razvoj ovih osoba, njihova verbalna komunikacija je otežana ili onemogućena. Zbog nemogućnosti razvijanja oralno-gla-sovnog govora i jezika, ove osobe pribjegavaju upotrebi znakovnog je-zika i gestovnog govora kao oblika neverbalne komunikacije. Znakovni jezik je prvi i prirodni jezik gluhih osoba i gluhe osobe ga usvajaju pri-rodno, spontanim putem kao što čujuće osobe usvajaju oralno-glasovni govor i jezik.

U radu sa sportistima s oštećenjem sluha verbalna komunikacija mora biti svedena na minimum za razliku od vizualnih informacija i demonstracije koje moraju biti što češće i intenzivnije (Winnick, 2011). Iz navedenog razloga se u ponavljajućim pokretima osobito koristi op-šta metoda, u kojoj je učenje nekog pokreta podijeljeno u pojedine faze pokreta i trenira se postepeno, odnosno faza po faza. Za potrebe ta-kmičenja koriste se vizuelni svjetlosni signali, a ukoliko taj sistem nije dostupan, može se koristiti zastava ili se signal daje unaprijed, vizualno ili taktilno (Vuljanić, 2015).

Radi ostvarivanja adekvatne komunikacije između nastavnika tje-lesnog odgoja i učenika oštećenog sluha neophodno je pridržavati se određenih uputa. Prema Juriša, Ciliga i Tolja (2011) te upute su:

– Nastavnik treba da govori književnim jezikom, jer učenici s ošte-ćenjem sluha, uz ogromne napore, kroz školu nauče samo knji-ževi jezik. Rečenice treba da budu kratke, sastavljene od jedno-stavnih riječi i opšte poznatih pojmova. Treba izbjegavati jezične finese.

93

– Govoriti lagano, ne vikati. Neophodno je da nastavnik govori jasno i razgovijetno i pazi na izgovor. Treba da govori umjere-nom brzinom, ni prebrzo, ni previše sporo. Vikanjem nastavnik neće ostvariti adekvatnu komunikaciju obzirom da se radi o uče-niku s problemima sluha i govora. Nastavnik ne treba da govori iz daleka, ali ne i iz prevelike blizine, najbolja udaljenost je oko 1,5 metar. Lice nastavnika treba da bude u visini očiju gluhog djeteta. Glava nastavnika dok govori treba da miruje jer će tako učenik moći pratiti pokrete njegovih usana.

– Nastavni uvijek mora imati na umu da će ga učenik s oštećenjem sluha teško razumjeti. Ako ga učenik ne razumije treba ponoviti što je rekao, ako je moguće drugim, učeniku poznatim riječima a po potrebi to i napisati. Otežano razumijevanje na času tjelesnog odgoja je uslovljeno prije svega oštećenjem sluha, a i “galamom“ koja je uvijek prisutna na času tjelesnog odgoja, zbog same pri-rode časa.

– Dobro bi bilo na nastavnik nauči znakovni jezik i gestovni govor ili bar osnovne pojmove znakovnog jezika koji će olakšati komu-nikaciju između nastavnika i učenika. Nastavnik bi trebao znati i jednoručnu i dvoručnu abecedu kako bi neke pojmove za koje nema dogovoreni znak mogao spelovati.

– Komunikacija sa učenikom mora biti direktna, licem u lice. Nastavnik ne smije okretati leđa učeniku dok mu govori i treba paziti da mu lice bude dobro osvijetljeno, okrenuto prema izvoru svjetla. Da bi razumio šta nastavnik govori, učenik s oštećenjem sluha se mora dobro koncentrisati i uložiti ogromne mentalne napore. Učenik mora jasno vidjeti usta nastavnika dok govori, jer tako može “čitati govor s usana“. “Čitanje govora s usana“ je također veoma zahtjevan mentalni proces. Izraz lica treba da bude bez pretjeranih grimasa.

– Dok govori, nastavnik treba stajati, ne hodati. Ako nastavnik hoda i govori, učeniku s oštećenjem sluha će rijeći i koje čuje biti nejasne i nerazumljive, a čitanje govora sa usana otežano.

94

– Sa učenicima s oštećenjem sluha nastavnik treba dogovoriti neki znak kojim će ih upozoriti u slučaju da govore preglasno. Zbog oštećenja sluha, ova djeca ne čuju sebe i samim time ne mogu ocijeniti koliko glasno govore. Obzirom na bučnu atmosferu na času tjelesnog odgoja koja otežava već otežan proces slušanja, ova djeca će govoriti dosta glasnije nego uobičajno.

– Nastavnik mora imati strpljenje u radu sa ovom djecom i u odre-đenim situacijama, ukoliko se radi o nagluhom učeniku, naloge i upute više puta ponoviti kako bi ga učenik razumio.

– Nastavnik se treba koristiti svim raspoloživim pomoćnim sred-stvima koja mogu pomoći da ostvari komunikaciju sa učenicima (svjetlosne signale, pisanje, ručne abecede...).

– Nastavnik treba da zna da ni sva djeca s oštećenjem sluha nisu naučila znakovni jezik, bez obzira što je to njihov prirodni jezik. Radi se o gluhoj djeci koja su živjela u sredini čujućih osoba i nisu imala komunikaciju sa gluhim osobama, te nisu imala mo-gučnost učenja znakovnog jezika.

– Učenik oštećenog sluha ne može istovremeno pratiti govorne ili gestovne i praktične upute. Zbog toga, nastavnik treba pokaza-ti kako se neka aktivnost radi odnosno dati praktične upute, da to gluho dijete vidi, a nakon toga dati objašnjenja i savjete. Za gluhog učenika je najbolje vidljiv praktičan primjer sa kratkim i jasnim objašnjenjem.

– Ukoliko nastavnik želi da se obrati gluhom učeniku, prvo treba na pristojan način da skrene njegovu pažnju. Najbolji način za skretanje pažnje gluhog učenika je da ga lagano dodirne za ruku ili da ga upozori nekim svjetlosnim signalom kao što je paljenje i gašenje svjetla. Nikada ne treba skretati pažnju učenika na način da ga gađa nekim predmetom.

– Gluhi učenik ne može pratiti razgovore u grupi, zbog toga je veoma bitno da mu nastavnik objasni o čemu se razgovara, u suprotnom, učenik će se osječati neprihvaćenim i odbačenim. Nastavnik treba da nađe vremena da porazgovara sa gluhim uče-nikom.

95

– Nastavnik ne treba razgovarati sa drugim učenicima o gluhom učeniku u njegovom prisustvu. Obzirom da gluhi učenik ne može adekvatno pratiti razgovor te grupe, može pogrešno razu-mjeti i pogrešno shvatiti.

Olimpijske igre gluhih osoba

Prve Olimpijske igre gluhih osoba održane su u Parizu 1924. godine pod nazivom “Silent games“, dvije sedmice nakon Olimpijskih igara za osobe bez onesposobljenja. Na igrama je nastupilo 148 gluhih sportista iz devet zemalja. Takmičenja su bila organizovana kroz sedam sportskih disciplina: atletika, biciklizam, ronjenje, nogomet, streljaštvo, plivanje i tenis. Pored takmičarskih sportova održano je i pokazno tkmičenje u sportskoj gimnastici. U vrijeme organizovanja prvih olimpiski igara za gluhe Belgija, Engleska, Francuska, Latvija, Nizozemska i Poljska su već imale organizovane nacionalne sportske saveze za gluhe, dok su Italija, Mađarska i Rumunija uzele učešće pored činjenice da nisu ima-le organizirane posebne sportske saveze gluhih. Glavni inicijator prvih olimpiskih igara gluhih bio je Francuz Eugène Rubens – Alcais, koji je nakon olimpijade postao i suosnivač Međunarodnog odbora za sport gluhih “Commité International des Sports des Sourds“ (Hraski, 2014).

Istorijski posmatrano, prve Olimpijske igre gluhih osoba su pred-stavljale i prvo međunarodno takmičenje za bilo koju grupu osoba s onesposobljenjem. Poređenja radi, prve Paraolimpijske igre održane su 1948. godine u Engleskoj pod nazivom “World Wheelchair and Am-putee Games“. Nakon velikog uspjeha ovih igara, četiri godine kasnije, održane su druge “Silent games“ u Amsterdamu. Na njima je nastupilo ukupno 212 gluhih sportista iz deset zemalja. Iste godine u Amster-damu su održane i Olimpijske igre čujućih. Od 1966. godine “Silent games“ promijenile su naziv u “World Games for the Deaf “, a od 1999. godine održavaju se pod nazivom “Deafolympic games“ (Hraski, 2014).

Vremenom se povećao broj zemalja učesnica pa je na zadnjim ljet-nim Olimpijskim igrama za gluhe održanim 2013. godine u Bugarskoj nastupilo 4603 gluha sportista iz 96 zemalja. Prve Zimske olimpijske

96

igre gluhih održane su u Seefeldu u Austriji 1949. godine. Od tada su održavane redovno, svake četiri godine, sve do 2011. godine kada su trebale bit održane u Slovačkoj, a otkazane zbog financijskih problema organizatora. Obzirom na kontinuitet Olimpijskih igara za gluhe koje se održavaju od 1924. godine, one se mogu smatrati drugom najstarijom serijom međunarodnih sportskih takmičenja, odmah iza Olimpijskih igara koje datiraju iz 1896. godine. Danas, organizacijom sporta gluhih osoba na međunarodnom nivou rukovodi International Committee of Sports for the Deaf, ICSD, (Hraski, 2014).

Pregled nekih istraživanja

Hasanbegović i Mehmedinović (2012) su sproveli istraživanje čiji je bio cilj utvrditi da li postoji razlika u motoričkim vještinama između gluhe i čujuće populacije djece. Istraživanjem je obuhvaćen uzorak od 98 ispitanika sačinjen od dva subuzorka gluhe i čujuće populacije djece. Prvi subuzorak činila su gluha djeca osnovnoškolske i srednjoškolske dobi, koji su obuhvaćeni edukacijsko-rehabilitacijskim tretmanom u Centru za vaspitanje, obrazovanje i rehabilitaciju slušno oštećene djece u Tuzli (N=29). Drugi subuzorak je formiran od čujuće djece osnov-noškolske i srednjoškolske dobi, odabran metodom slučajnog izbora (N=69). Rezultati istraživanja upućuju na zaključak, da su kod gluhe djece zbog auditornih vježbi zapostavljene one motoričke vještine koje zahtijevaju dobru kontrolu malih mišića, odnosno zapostavljene su fi-zičke aktivnosti koje zahtijevaju visok stepen preciznosti pokreta ruka-ma. Stoga je neophodno u radu sa ovom populacijom djece poboljšati i kreirati programe fizičkog vaspitanja koji će biti usmjereni na poboljša-nje okulomotorne koordinacije.

Grupa autora (Vuljanić, Ivanjec, Petrinović, 2015) je sprovela istra-živanje čiji je cilj bio utvrdi, da li učešće u sportskim aktivnostima utiče na efikasnost motorike dece oštećenog sluha, na način, da je njihova motorika razvijena u istoj mjeri kao i kod djece bez oštećenja sluha koja su uključena u iste aktivnosti. Uzorak istraživanja je obuhvatao ukupno 80 djece uzrasta od 7 do 11 godina. Uzorak je podjeljen na 4 grupe

97

(čujuća djeca sportisti, čujuća djeca nesportisti, djeca oštećenog sluha sportisti, djeca oštećenog sluha nesportisti). Rezultati istraživanja su pokazali, da su djeca sa oštećenjem sluha postigla znatno niže rezultate u efikasnosti motorike u odnosu na djecu bez oštećenja sluha. Rezultati testova za procjenu snage i izdržljivosti gornjih dijelova tijela i nesa-vitljivosti gornjih dijelova tijela bili su jednaki za obje kategorije djece. S druge strane, djeca koja se bave sportom postigli su bolje rezultate na testovima efikasnosti motorike, samo rezultati testova za procjenu ravnoteže su jednaki kod djece sportista i djece nesportista. Postojala je razlika u efikasnosti motorike između čujuće djece sportista i djece sportista s oštećenjem sluha.

Istraživanja Murphy i Carbone (2008) su pokazala, da su koristi od kineziološke aktivnosti univerzalne za svaku osobu, uključujući i osobe s teškoćama u razvoju, ponašanju i onesposobljenjem. Učešće djece s onesposobljenjem u sportskim i rekreativnim aktivnostima potiče nji-hovu društvenu uključenost, smanjuje zdravstvene tegobe, optimizira tjelesno funkcioniranje te poboljšava cjelokupni kvalitet života.

Kakav je uticaj sportske aktivnosti tokom rehabilitacije u rehabilita-cijskom centru istraživali su O’Neill i Maguire (2004). Analizirali su de-mografske podatke pacijenta, njihovo bavljenje sportom prije i nakon nastanka ozljede, te mišljenje pacijenta na koji način sport u rehabili-taciji utiče na uspješnost samog procesa rehabilitacije u ustanovi. Uku-pno 45,5% pacijenata bavilo se nekim sportom prije nastanka ozljede, 78,8% ispitanika je sport prepoznalo kao opštu korist u rehabilitacij-skom procesu, a najveći učinak je imao na fizičko stanje tijela, kvalitet života, samopouzdanje i socijalne kontakte.

Istraživanje Horgana (2005) pokazuje da 39% dječaka i 58% djevoj-čica u dobi od 7. do 18. godine ne ostvaruje preporučeni nivo tjelesnog vježbanja od najmanje jednog sata dnevno. Kakav bi rezultat trebalo očekivati kad bi u istraživanju sudjelovala mladež s poremećajima u razvoju i kad bi uzeli sve posljedice osjećaja nekompetentnosti za odre-đenu kineziološku aktivnost u civilizaciji koja prije svega uspjeh mjeri rezultatom. Postoje brojni dokazi koji nepobitno potvrđuju da se na-učno utemeljenim vježbanjem, pod uslovom da je dostupno i primje-

98

reno, može bitno uticati ne samo na regulaciju morfoloških, motorič-kih i funkcionalnih obilježja, nego u značajnoj mjeri i na kognitivne funkcije, na konativne dimenzije odgovorne za modalitete ponašanja i efikasnu socijalizaciju najmlađih i mladih (Findak i sur, 2003).

Juras (1971) je istraživao prednosti gluhih osoba koje su se bavi-le sportom u odnosu na gluhe osobe koje su bile sportski neaktivene. Prosječno je 68% gluhih ispitanika koji su se aktivno bavili sportom minimalno izostajalo sa radnog mjestu zbog bolovanja i uspješno su obavljali predviđene radne zadatke. Autor navodi očitovanje nekih po-zitivnih crta ličnosti kod većine gluhih sportista. Prije svega, većina ih je bila pozitivno socijalno adaptirana kako unutar porodične sredine, tako i među gluhima, a posebno među kolegama na radnom mjestu i u kolektivu. Nije zabilježen slučaj izražene tendencije subjektivnog izo-lovanja, naglašene egocentričnosti, nepovjerenja prema okolini, afek-tivnog reagovanja i agresivnosti. Nasuprot tome, kod većine ispitanika bila je naglašena crta životnog optimizma, visokog stepena socijalizaci-je, radnog elana i zadovoljavajućeg nivoa frustracione tolerancije. Au-tor navodi, da je ova konstatacija od velikog značaja, ako se iz stručnih spoznaja zna da upravo negativne posljedice gluhoće na mentalnom i socijalnom planu doživljavanja gluhih ljudi budu više puta snažnije izražene s negativnom tendencijom kod spomenutih crta ličnosti.

99

Slika 14. Grupna fotografija za pozdrav

Literatura1. Ciliga D, Andrijašević M.Kadrovi i kineziološke aktivnosti osoba s invali-

ditetom. U: M. Andrijašević (ur.). Zbornik radova sa Konferencije Sport osoba s invaliditetom u Republici Hrvatskoj, (str. 75-77), Hrvatski sportski savez invalida. Kineziološki fakultet. Zagreb, 2004.

2. Ciliga D, Trošt-Bobić T.Kineziološke aktivnosti i sadržaji za djecu, učenike i mladeži s teškoćama u razvoju i ponašanju te za osobe s invaliditetom. 3. Ljetna škola kineziologa Republike Hrvatske. Hrvatski koneziološki savez. 2013.

3. Delibašić Z, Jagić M, Ciliga D. Ronjenje za osobe s različitim kategorija-ma invaliditeta. U: M. Andrijašević (ur.), Zbornik radova sa Konferencije Sport osoba s invaliditetom u Republici Hrvatskoj, Hrvatski sportski savez invalida. Kineziološki fakultet. Zagreb, 2004.p. 100-102

4. Durstine J.L, Painter P, Franklin B.A, Morgan D, Pitetti K.H, Roberts, S.O. Physical activity for the chronically ill and disabled. Sports Medicine, 2000. 30(3):207–219.

100

5. Findak V. Tjelesna i zdravstvena kultura u službi zdravlja djece, učenika i mladeži. U: Marjeta Mišigoj-Duraković (ur.). Tjelesno vježbanje i zdravlje. Grafos. Str. 285-296. Zagreb, 1999.

6. Findak V. Metodika tjelesne i zdravstvene kulture. Zagreb: Školska knjiga. 2001.

7. Hraski Ž.Sadašnjost i perspektive sporta djece s oštećenjem sluha. 23. Ljetna škola kineziologa Republike Hrvatske. Hrvatski koneziološki savez. 2014.

8. Iveković I. Sportsko-rekreativni program za djecu s teškoćama u razvoju osnovnoškolske i srednjoškolske dobi. Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta. Zagreb, Republika Hrvatska. 2013.

9. Juras Z.Značaj fizičke kulture u procesu rehabilitacije osoba oštećenog sluha s aspekta defektologa surdoaudiologa. Jugoslavenski simpozij sa meduna-rodnim učešćem). Sport i rekreacija u psihofizičkoj rehabilitaciji invalida. Beograd, 1971.

10. Juriša M, Ciliga D, Tolja A. Znakovni jezik u funkciji nastave.TZK Dvade-seta Hrvatska ljetna škola. Hrvatski koneziološki savez. 2011.

11. Kavkler M. Dispraksija – malo znana specifična učna težava. Prvi slovenski kongres logopedov z medunarodno udeležo. Logopedija za vsa življenja obdobja (str. 48-51) Ljubljana. Zavod za gluhe i nagluše Ljubljana. 2003.

12. Marković G, Marković M, Metikoš B. Što uspješan fitness trener treba zna-ti? U: Findak V. (ur.), 15. Ljetna škola kineziologa. Kvaliteta rada u područ-jima edukacije, sporta i sportske rekreacije. Hrvatski kineziološki savez, 2006. p. 466-469.

13. Murphy N.A, Carbone P. Promoting the Participation of Children With Disabilities in Sports, Recreation and Physical Activities. Pediatrics, 2008. 121;1057

14. Newton VE, Macharia I, Mugwe P, Ototo B, Kan SW. Evaluation of the use of a questionnaire to detect hearing loss in kenyan pre-school children. Int J Paediatr Otorhinolaryngol 2001. 57(3):229-334.

15. Neljak B. Kineziološka metodika u osnovnom i srednjem školstvu. Zagreb: SKIF. 2011.

16. Neljak B. Kineziološka metodika u osnovnom i srednjem školstvu.Skripta, Kineziološki fakultet Sveučilište u Zagrebu. 2011.

17. Pastuović N. Hrvatska u 21. Stoljeću: Odgoj i obrazovanje – Bijeli dokument o hrvatskom obrazovanju. Ured za strategiju razvitka Republike Hrvatske. Zagreb, 2001.

101

18. Papeš-Ibišević Z, Tičinović-Ivančić A, Puškarić-Saič B, Jureša V, Mandac V, Lančić F. Tjelovježba u školi i športske aktivnosti adolescenata. Pediatr Croat 54 (Supl 1), 79-86. Zagreb, 2010.

19. Paušić J, Ćorak A, Galić B. Individualno vježbanje djeteta s poteškoćama u razvoju. 22. Ljetna škola kineziologa Republike Hrvatske. Supervision for children with Down syndrome. Pediatrics, 2013. 107(2):442–449.

20. Petrinović L.Sport osoba s invaliditetom. 23. Ljetna škola kineziologa Repu-blike Hrvatske. Hrvatski koneziološki savez. 2013.

21. Radovančić B. Razlike između gluhih učenika i učenika koji čuju na osno-vu nekih manifestnih motoričkih karakteristtika. Defektologija 12, 1-2. Zagreb, 1976.

22. Radoman V. Karakteristike, razvoj i psihološka procena dece oštećenog sluha. U: Hrnjica S.i dr. Ometeno dete. Zavod za udžbenike i nastavna sredstva. Beograd, 1991.

23. Sulman N, Naz S. Motivational factors influencing the participation of deaf students in sports activities. Interdisciplinary Journal of Contemporary Re-search in Business, 2012. 3(12): 481-488.

24. Trkulja-Petković D. Prilog boljem razumijevanju stresa invalidnih osoba. Sport za sve, 1996. XIV (6)29-31.

25. Tasiemski T, Kennedy P, Gardner B.P, Blaikley R.A. Athletic identity and sport participation in people with spinal cord injury. Adapted Physical Acti-vity Quarterly, 2004. 21, 364-278.

26. Vuljanić A.Metodološke, didaktičke i ostale posebnosti trenažnogprocesa sa sportašima s oštećenjem sluha. Udruga sportske rekreacije “Kinesis“, Za-greb, 2015. UDK: 796.011.3-056.263

27. Winnick J. P. Adapted physical education and sport (5. Ed.). Champaign, IL: Human Kinetics. 2011.

103

4.INTEGRACIJA U SPORTU ZA OSOBE S

ONESPOSOBLJENJEM

Dženan Podbičanin

SadržajRehabilitacijski sportVrste takmičenjaParaolimpijske igreFunkcionalna klasifikacijaIntegracijski proces Izbor sportisteDužnosti treneraPostizanje uspjehaSmanjena potreba za ekstra i/ili specijalističkim trenerimaSvijest javnosti

Sport i rekreacija osoba sa onesposobljenjem u Bosni i Hercegovini

105

INTEGRACIJA U SPORTU ZA OSOBE S ONESPOSOBLJENJEM

Dženan Podbičanin

Svaka osoba s onesposobljenjem želi postići potpunu socijalizaciju u društvo, izjednačiti se sa ostalima, pa i preteći ih u raznim vještinama. Sport je za njih jedan od načina na koji mogu aktivirati i potencirati svoje talente i mogućnosti te se na taj način što uspješnije uključiti u svakodnevni život. Sport razvija zabavu, zajedništvo, ohrabruje, odu-ševljava, pomaže u sticanju samouvjerenosti i lične sposobnosti.

Da bi se osobama s onesposobljenjem omogućilo normalno odvija-nje sportskih aktivnosti neophodno je izvršiti:

– prostornu adaptaciju – odnosi se na dimenzije terena, visinu mreže,

– vremensku adaptaciju – odnosi se na određeni vremenski period (npr. u košarci u okupacionim kolicima igrač koji je u napadu ne smije biti u reketu duže od 3 sekunde).

Sportovi koji ne postoje u standardnoj populaciji su sjedeća odboj-ka, košarka u okupacionim kolicima, goolball i ne podliježu nikakvom prilagođavanju, jer ih jedino ove osobe i prakticiraju.

Sport za osobe s onesposobljenjem se dijeli u dvije kategorije: vr-hunski (takmičarski) sport, i rekreativna aktivnost.

Za vrhunski sport su isti principi kao i za standardnu populaciju, a kod rekreativne aktivnosti sportska aktivnost se odvija jedan do dva puta sedmično, u zavisnosti od mogućnosti.

Da bi se sportske aktivnosti za osobe s onesposobljenjem mogle uspješno realizovati potrebno je ispuniti određene preduslove, a to su:

– adaptiranost (prilagođenost) sportskih objekata i sportskih terena,– motivisanost,

– nabavka sportske opreme,– finansijska podrška za nabavku sportskih pomagala ili opreme,– edukacija stručnog kadra za rad sa osobama s onesposobljenjem,– javni prevoz za osobe s onesposobljenjem.Kako pokret i sport nije i ne smije biti privilegija samo zdravog dije-

la populacije, tako su preporuke implementirane i u sve zakonske akte svake zemlje. Temeljne koncepcije savremene politike o onesposoblje-nju navedene su prvi put u “Standardnim pravilima za izjednačivanje mogućnosti za osobe s invaliditetom“. U decembru 1993. Generalna skupština Ujedinjenih naroda usvojila je ova međunarodna pravila koja su na neki način politički i moralni vodič koji su zemlje članice UN-a pristale slijediti.

Cilj je osigurati svim osobama s onesposobljenjem prava na iste mo-gućnosti kao i za ostale građane. Standardna pravila UN-a opisuju u kojim područjima društvo treba poduzeti mjere kako bi se osobama s onesposobljenjem garantovale jednake mogućnosti, a koje mogu po-služiti kao temeljna struktura za planiranje politike prema osobama s onesposobljenjem.

Rehabilitacijski sport

Dio sekundarne rehabilitacije u banjsko rekreativnom centru je sport. Npr. nakon saobraćajne nesreće osoba dolazi u bolnicu i tamo se odvija primarna rehabilitacija, a potom odlazi u banju i tamo se odvija tj. pruža sekundarna rehabilitacija, čiji je dio i sport.

Ciljevi rehabilitacijskog sporta:– da osoba nauči elemente određenih sportova,– da osoba nauči osnove transfera na sportskim terenima (np. ula-

zak u bazen …),– ukazati osobi na preostale motoričke sposobnosti,– dati osobi informaciju kako da se u svojoj lokalnoj sredini uklju-

či u sportska udruženja (lokacija, kome da se obrati …),– na koji način da nabavi sportsku opremu i– da se osoba usmjeri u određenu sportsku aktivnost (selekcija).

107

Vrste takmičenja

Paraolimpijske igre održavaju se svake četvrte godine (ljetnje, zim-ske). Učestvuju osobe podijeljene u 6 grupa prema vrsti onesposoblje-nja. Održavaju se desetak dana nakon Olimpijskih igara.

Olimpijske igre gluhih održavaju se u godini nakon Olimpijskih igara i Paraolimpijskih igara. Također postoje ljetnje i zimske. MOO je 2001. g. odobrio zahtjev za preimenovanje Svjetskih igara gluhih u Olimpijske igre gluhih (Deafolympics)

Specijalna olimpijada je sportska manifestacija za osobe s intelektu-alnim onesposobljenjem. Održavaju se godinu prije Olimpijskih igara i Paraolimpijskih igara (ljetnje i zimske). Specijalna olimpijada je za-misao Eunice Kennedy Shriver, sestre američkog predsjednika Johna Fitzgeralda Kennedyja.

Paraolimpijske igre

Godine 1948, Sir Ludwig Guttmann je organizovao sportsko takmi-čenje za veterane Drugog svjetskog rata (s povredom kičmene moždi-ne) u Stoke Mandevillu u Engleskoj (takmičenje sportista u okupacio-nim kolicima). Četiri godine kasnije, takmičari iz Holandije pridružili su se igrama i međunarodni pokret je rođen.

Riječ “paraolimpijski“ potiče od grčke riječi “para“ (uz) i riječi “Olim-pijade“ i predstavlja ideju održavanja paralelnih igra –“paralelno“ i “olim-pijske“ kako bi se ilustrirovalo kako dva pokreta postoje rame uz rame.

Prve Paraolimpijske igre održane su u Rimu 1960. g. U Torontu 1976. g., druga grupa sportista s onesposobljenjem se priključila, te je tako rođena ideja o spajanju različitih grupa osoba s različitom vrstom onesposobljenja na zajedničkom međunarodnom takmičenju. U istoj godini, po prvi put su održane Zimske Paraolimpijske igre u Švedskoj.

Danas, Paraolimpijske igre su elitni sportski događaj za sportiste s onesposobljenjem. Paraolimpijske igre se održavaju uvijek u istoj godi-ni kao i Olimpijske igre. Od 2012. g. grad domaćin izabran za domaćina Olimpijskih igara obavezan je biti domaćin i Paraolimpijskih igara.

108

Funkcionalna klasifikacijaKlasifikacijski sistem mora dati svakoj individui – osobi s onesposo-

bljenjem jednaku mogućnost, šansu da se takmiči. Efikasna klasifikaci-ja je preduslov za ostvarivanje ravnopravnog i fer takmičenja.

Rani klasifikacijski sistemi bili su bazirani na medicinskoj dijagnozi. Danas su zastupljeni sljedeći modeli:

– specifičnosti sporta (različite kategorije onesposobljenja na taj način se mogu takmičiti zajedno),

– uopšteno – prema tipu i stupnju oštećenja (osobe istih oštećenja takmiče se zajedno)

– sportisti se kategorizuju po grupama s obzirom na stepen preo-stale funkcije koja je uzrokovana onesposobljenjem.

Klase su definisane posebno za svaki sport i dio su službenih pravila sporta.

Program funkcionalne klasifikacije je otvoreni proces koji je još u razvoju. (Sportista tokom svoje sportske karijere može mijenjati pripa-danje određenoj klasi).

Integracijski procesPrema Littleu (1994): “Integracija je uključivanje osoba s onesposo-

bljenjem u različite aspekte društvenog života, pa tako i u sport. Inte-gracija ne znači to da se sportista s onesposobljenjem mora takmičiti sa ili protiv standardnih sportista, već mu se omogućuje bavljenje spor-tom ili rekreacijom na nivou na kojem su razvijene njegove sposobno-sti, po vlastitom izboru“.

Ako sposobnost sportiste ukazuje na uključivanje na viši nivo aktiv-nosti, sa ili protiv standardnog sportiste, tada to pripada dijelu procesa integracije.

Termin “integracija“ odnosi se na proces razvijanja socijalnih i fizič-kih sposobnosti, primarnih za sudjelovanje u zajednici. Integracija, u kontekstu sporta, podrazumijeva proces razvoja socijalnih i specifičnih sportskih sposobnosti, koje će omogućiti pojedincu pomak iz “segrega-cije” u “potpunu integraciju“.

109

“Potpuna integracija“ može biti etički najpoželjnija opcija sportisti-ma s onesposobljenjem, ali ne mora neophodno biti najbolja opcija za pojedinog sportistu, ili grupu sportista, koji se žele baviti specifičnim sportom, kao što je košarka u kolicima ili goalball. Faktori, dolje nave-deni, mogu uticati na uspjeh integracijskog procesa, koji je povezan s postizanjem “potpune integracije“:

– Prisutna je potreba sportiste za postizanjem uspjeha, i razvija-njem pozitivnog mišljenja o sebi. Sportista može biti sretan zbog sudjelovanja u sportu gdje može pobijediti na nižem rangu ta-kmičenja, ali izgubiti entuzijazam kada se takmiči na višem ni-vou, gdje postaje izložen mogućem porazu.

– Pristup sportskim objektima,– neprikladna razvijenost sportskih sposobnosti (nepripremlje-

nost),– neprilagođenost okolini.

Izbor sportiste

Koji će nivo takmičenja sportista izabrati zavisi od slijedećih faktora:– njegove funkcionalne sposobnosti,– sporta u kojem učestvuje,– mogućnosti unutar njegove lokalne zajednice i– njegove lične sklonosti. Također je moguće da jedan sportista s onesposobljenjem bude

uključen u više različitih nivoa. Npr. sportista se može takmičiti sa svojim lokalnim klubom na standardnim takmičenjima, iako može na-stojati postići vrhunac sportske forme tokom nacionalnih i/ili među-narodnih takmičenja protiv sportista u svojoj kategoriji osoba s ones-posobljenjem.

Sportista može trenirati u integriranoj grupi, ali se takmičiti na ta-kmičenjima sa sportistima s onesposobljenjem iste kategorije i može se specijalizovati u određenom sportu (goalball), ali se takmičiti i u dru-gim sportovima (golf) unutar lokalne zajednice, u cilju socijalizacije.

110

Dužnosti trenera

Treneri osoba s onesposobljenjem treba da budu svjesni da:– uključenje u trening i/ili takmičenja zavisi od sposobnosti spor-

tista, težini njihovih oštećenja i zahtjevima sporta, vezanim za vrstu onesposobljenja sportiste;

– kad god je moguće i korisno za sportistu, trener bi ga trebao po-taknuti na sudjelovanje u redovnim sportskim klubovima i na standardnim sportskim takmičenjima unutar njihove lokalne zajednice (lokalni atletski klub, plivački ili kuglaški klub);

– za neke sportiste može biti korisno da su uključeni u integrisane grupe, u cilju treniranja, nego da se takmiče na odvojenim ta-kmičenjima;

– integraciju u okviru treninga, generalno je, lako organizovati, dok je uključenje u igru ili takmičenje mnogo kompleksnije;

– neki sportisti s onesposobljenjem mogu biti gurnuti u “potpuno integrisan“ sport prebrzo ili nepotrebno i

– izbori navedenih nivoa integracije moraju ostati na sportisti.

Slika 15. U žaru sportske borbe

111

Postizanje uspjehaPostizanje “uspjeha” u kontekstu, prije navedenom, ne podrazumi-

jeva samo “pobjedu”, već i učenje kako podnijeti “poraz” ili “gubitak”, što je vrlo važno za sve sportiste. “Uspjeh” u ovom kontekstu podrazu-mijeva:

– potpuno zadovoljenje ličnih potreba (zabaviti se),– postizanje ličnih ciljeva (vremenski povećati posjed lopte, pove-

ćati udaljenost-bacanja, ili poboljšati vrijeme).– Postizanje “uspjeha” tokom početne faze uključenja sportiste u

sport obično će pomoći motivisati sportistu da napreduju i radi više. Npr. to također može pomoći treneru da osjeti kako ipak može uspješno raditi sa sportistom s poremećajima u razvoju.

– Ako za sportistu nije moguće da “pobjedi” u takmičenju, tada bi cilj trebao biti poboljšanje izvođenja (biti brži ili baciti dalje). Postizanje ovih ciljeva može postati mjerilo uspjeha sportiste i trenera.

Smanjena potreba za ekstra i/ili specijalističkim trenerimaU većini sportova manjka pouzdanih i ozbiljnih trenera, čak samih

trenera koji su se specijalizirali za treniranje sportistima s onesposoblje-njem. Uključivanje može pomoći tako da se smanji potreba za specijali-ziranim trenerima, koji možda čak i ne postoje. Npr. dobar, iskusan tre-ner obično može voditi grupu u kojoj su sportisti s onesposobljenjem i standardni sportisti isto kao što bi vodio bilo koju grupu sportista s različitim nivoima sposobnosti. Principi i veći dio tehnike su isti.

Svijest javnostiUključenje u sportske okvire može doprinijeti povećanju svijesti u

javnosti o sposobnostima i takmičenju sportista s poremećajima u ra-zvoju. Velik broj ljudi ima negativan stav prema osobama/sportistima s onesposobljenjem. Uključivanje osigurava priliku razbijanja takvih stavova i podupiranje pozitivnog djelovanja između sportista bez i s onesposobljenjem.

112

Sport i rekreacija osoba sa onesposobljenjem u Bosni i HercegoviniPrema dosadašnjim naučnim saznanjima sport i sportska rekreacija

imaju veoma značajnu ulogu u cjelokupnom procesu rehabilitacije oso-ba s onesposobljenjem, a također i u razdoblju njihove kasnije socijalne adaptacije i integracije u društvu.

Prema tome, sport i sportsku rekreaciju za osobe s onesposoblje-njem potrebno je provoditi od najranije mladosti u njihovom roditelj-skom domu, predškolskim ustanovama, a naročito u razdoblju osnov-noškolskog i srednjoškolskog obrazovanja. U zreloj životnoj dobi osoba s onesposobljenjem sportsko-rekreativna aktivnost igra vrlo značajnu ulogu za njihovo pozitivno socijalno adaptiranje u društvu.

Zakon o sportu u Bosni i Hercegovini (“Službeni glasnik BiH“, broj 27/08) je obavezao entitete i niže organe vlasti da usaglase postojeće za-konske propise i donesu nove koji će sport kao veoma značajan dio kul-ture i ukupnih materijalnih vrijednosti organizovati na način da sport i sportisti naše zemlje mogu ravnopravno i u skladu s međunarodnim standardima i poveljama učestvovati i koristiti sve pozitivne funkcije sporta.

Iako ova problematika do sada nije bila zakonski riješena na nivou Federacije, Federalno ministarstvo kulture i sporta, dugi niz godina ima posebne programe namijenjene osobama s onesposobljenjem. Ti programi su u okviru mogućnosti i finansijski podržani, u cilju daljnjeg razvoja i omasovljenja sportskih aktivnosti osoba s onesposobljenjem. Na nivou Federacije je formiran i jedan broj sportskih asocijacija koje su nosioci ukupne sportske aktivnosti osoba s onesposobljenjem. For-miran je i Paraolimpijski komitet Bosne i Hercegovine, kao krovna or-ganizacija, koja omogućava učešće na najznačajnijim međunarodnim sportskim takmičenjima. Naši sportisti osobe s onesposobljenjem su i nosioci najvećih priznanja sa paraolimpijskih igara svjetskih i evrop-skih prvenstava.

113

Svih deset Kantona u Federaciji Bosne i Hercegovine imaju odre-đene propise u oblasti sporta koji su još uvijek, može se slobodno reći, diskriminirajući prema osobama s onesposobljenjem.

Teorija savremene rehabilitacije sa aksiomom “nije važno šta je osoba s onesposobljenjem izgubila nego šta joj je ostalo“, u sportu i sportskoj rekreaciji našla je svoju najjaču potvrdu. Ove aktivnosti su dalekosežnog značaja za psiho-fizičko prilagođavanje, za pobjedu nad sopstvenim osjećanjem nesposobnosti i za sopstvenu socijalnu rein-tegraciju. Kao najprirodniji oblik liječenja sport ima izuzetne efekte, osobe s onesposobljenjem vraća u društvene tokove i omogućava im da osjete radost vraćene snage i sposobnosti za život, saznanje da onespo-sobljenje ne znači i nesposobnost.

“Sport je dio nasljedstva svakog muškarca i žene i njegovo odsu-stvo se nikada ne može nadoknaditi...“ Definicija sporta koju je do-nijelo Vijeće Evrope: “Svi oblici tjelesne aktivnosti, kroz slučajno ili organizovano sudjelovanje, ciljaju prema izražavanju i poboljšanju tje-lesne spremnosti i mentalnog blagostanja, stvaranju društvenih odnosa i postizanju rezultata u takmičenjima na svim nivoima“, još više nas obavezuju kada su u pitanju osobe s onesposobljenjem. Pristupačnost okruženja, prilazi sportskim i rekreativnim terenima, razvoj sportova karakterističnih za osobe s onesposobljenjem su preduslov za šire nji-hovo uključenje u sportske i sportsko-rekreativne aktivnosti i na tom planu moramo učiniti mnogo više.

Poseban problem predstavlja nedostatak stručnih osoba koje treba da budu nosioci ovih aktivnosti. Fakulteti za sport i tjelesni odgoj (tre-nutno u Federaciji BiH djeluje pet), još uvijek, ne educiraju kadar spo-soban za ovaj izuzetno odgovoran i složen posao. Zbog ovog problema odnos prema sportu i sportskoj rekreaciji osoba s onesposobljenjem, kod nas je još uvijek neadekvatan, a u nekim sredinama i nepravilan. Potrebno je da imamo posebne programe edukacije ljudi koji će raditi sa osobama s onesposobljenjem jer sport i sportska rekreacija predstav-ljaju suštinsku potrebu koju treba shvatiti kao proces trajnog osposo-bljavanja i prilagođavanja uslovima života.

114

ZaključakOsobe kod kojih su kretanje, osjećaji i aktivnost ograničeni, tj. oso-

be koje imaju dugotrajna tjelesna, intelektualna ili senzorna oštećenja, u većini slučajeva nisu u mogućnosti uključiti se u redovne sportske sadržaje pri klubovima i sportskim društvima. Ukazujući na prava oso-ba s onesposobljenjem u savremenom društvu potrebno je omogućiti i pravo bavljenja sportom, imajući na umu prvenstveno njegovu zdrav-stvenu, biološku, socijalnu, kulturnu i ekonomsku vrijednost.

Potreba za poboljšanjem zdravstvenog statusa putem tjelesnog vježbanja kao i potreba za dokazivanjem i nadmetanjem prisutna je i kod osoba s onesposobljenjem te je zadatak svakog modernog društva omogućiti im u što većem broju uključivanje u sportske sadržaje gdje onda govorimo o integraciji u sportu osoba s onesposobljenjem. Ter-min integracija se u sportu koristi za situacije gdje se osobe s onesposo-bljenjem takmiče unutar svoje lokalne zajednice.

Osobe s onesposobljenjem kroz integraciju u sportu prepoznaju vlastite potencijale i zastupaju donošenje promjena u društvu kako bi im se omogućilo da u potpunosti shvate svoju prisutnost i uticaj u za-jednici. Sport mijenja percepciju shvatanja osoba s onesposobljenjem, fokusirajući pažnju na njihove sposobnosti i okreće njihovo onesposo-bljenje u jedan sasvim drugačiji način življenja.

Bavljenje sportskim aktivnostima omogućuje im sticanje različitih vještina i motoričkih dostignuća, gradi samopouzdanje potrebno za savladavanje drugih životnih izazova kao što su obrazovanje ili zapo-šljavanje. Također omogućuje razvoj socijalnih vještina, uspostavljanje prijateljstva izvan porodice, stvara odgovornost i mogućnost preuzima-nja liderske uloge osoba s onesposobljenjem. Kroz sport savladavaju bitne socijalne interakcijske vještine, razvijaju samostalnost i postaju odlučniji u uvođenju promjena u njihovim životima koje će ih učiniti zadovoljnijima.

115

Literatura1. Ciliga D., Andrijašević, M. Kadrovi i kineziološke aktivnosti osoba s invalidi-

tetom. U: M. Andrijašević (ur.), Zbornik radova Konferencije Sport osoba s invaliditetom u Republici Hrvatskoj, (str. 75-77), Topusko, 18-20. studeni 2004. Zagreb: Hrvatski sportski savez invalida, Kineziološki fakultet.

2. Ciliga D. i Petrinović L. Sport osoba s invaliditetom. Zbornik radova, Zagre-bačkog sajma sporta i nautike, 23.-24.02.2001.

3. Council of Europe. European Charter for Sport for All: Disabled persons. Strasbourg: Council of Europe. 1987.

4. Ciliga D, Trkulja Petković D. Delibašić Z. Kvaliteta rada u području sporta i sportske rekreacije osoba s invaliditetom. 15. Ljetna škola kineziologa Repu-blike Hrvatske. 2006.

5. Miholić D. i sur. Šport i rekreacija. U: Zbirka priručnika “Studenti s inva-liditetom“ sv. 7 Slobodno vrijeme, Sveučilište u Zagrebu: Zagreb, 2012. p. 61-72.

6. Trkulja Petković D. Prilog boljem razumijevanju stresa invalidnih osoba. Sport za sve, 1996. XIV(6)29-31.

117

5.INTERAKCIJA ZAJEDNICE

Bekir Mujezinović

Pojam zajedniceSocijalna isključenost i siromaštvoInkluzija ili socijalna uključenostObiteljski kvalitet životaDruštvene reforme u Bosni i Hercegovini

119

INTERAKCIJA ZAJEDNICE

Bekir Mujezinović

Pojam zajednicePojmovnom određenju zajednice moguće je pristupiti na različite

načine. Razmatranje koncepta zajednice počelo je veoma davno. Ne ulazeći u daleke istorijske analize ovog pojma u radovima antičkih filo-zofa (npr. Aristotel), ili pak mislilaca poput Konfucija, Ibn Khaldun-a ili Sv. Tome Akvinskog, treba napomenuti da se konceptom zajednice sociolozi bave već više od dvije stotine godina. Međutim, do danas ne postoji jasna definicija koja bi mogla dati definitivan odgovor na pita-nje šta je to zajednica.

Važan doprinos razumijevanju koncepta zajednice dali su sociolozi poput Comte-a, Tonnies-a, Le Play-a, Marx-a i Durkheim-a. Njihovi radovi, u kojima se dotiču pojma zajednice, ostavili su značajan trag u kasnijim pokušajima definiranja ovog pojma.

Unutar socijalnog planiranja izraz zajednica često se koristi da bi se označio međusobni odnos prostora, socijalne jedinice, te ekonomskih i političkih faktora.

Članovi zajednice ili stanovnici su glavni sastavni dio i resurs za-jednice. Zajednice se bitno razlikuju u tome koliko su njeni stanovnici spremni da se uključe u različite oblike zajedničkih aktivnosti.

Najčešće korištenje termina zajednica dovodi se u vezu s lokalite-tom. Imajući u vidu da lokalne vlasti često definišu odgovornost ljudi, te da one organizuju socijalne servise, to je lokalnost važan faktor u određenju službi koje vode brigu o ljudima u zajednici.

U skladu sa pomenutim obilježjima, pojam zajednice može se vezati uz njene tri temeljne dimenzije: teritorijalnu, funkcionalnu i kategori-jalnu.

Prvo, pod zajednicom se podrazumijeva određena i ograničena teri-torija, odnosno geografski prostor. S tim u vezi pojam zajednice dodat-no se određuje prefiksom “lokalna” i kao takav bitno je označen nadlež-nošću lokalne uprave kao najnižeg nosioca političke vlasti.

Za teritorijalno obilježavanje zajednice bitno je odrediti njene gra-nice koje će jasno ukazivati na to gdje počinje, a gdje prestaje lokalna zajednica i kao teritorij koji lokalno stanovništvo doživljava kao mjesto koje neposredno utiče na kvalitet života.

Drugo, pod pojmom zajednica se mogu podrazumijevati svi oni pojedinci i grupe koje povezuje određena pripadnost zajedničkim funk-cijama koje obavljaju tokom svog života i koje bitno utiču na njihov svakodnevni život.

Tako se pod zajednicom može smatrati npr. školska zajednica, pri-vredna zajednica, religijska zajednica, politička zajednica itd. Funkci-onalno određenje zajednice omogućava tačno lociranje pojedinaca i skupina obzirom na njihove funkcije koje obavljaju kao pripadnici ta-kve zajednice.

Treće, pod zajednicom se mogu smatrati sve one kategorije stanov-ništva koje povezuju obilježja kao što su to pol, dob, onesposobljenjeili neko slično obilježje. Prema tome zajednicu mogu činiti žene okupljene u borbi za svoja prava, osobe s cerebralnom paralizom, pripadnici “tre-će životne dobi” itd.

Kategorijalno poimanje zajednice slično funkcionalnom ne mora biti vezano uz pripadnost određenom geografskom području već di-jelovi takve zajednice mogu egzistirati neovisno o njemu. Kategorijal-ne zajednice obično nastaju sa ciljem ostvarivanja određenih prava, a pripadnici takvih zajednica često su okupljeni u različite organizacije i udruženja. Jedno od značajnih obilježja kategorijalnih zajednica koje dolazi više do izražaja u odnosu na teritorijalne i funkcionalne zajedni-ce jeste visok stepen emocionalne privrženosti članova prema zajednici

121

Socijalna isključenost i siromaštvoSocijalna isključenost je višedimenzionalni proces koji slabi pove-

zanost pojedinca i zajednice. Osobe mogu biti isključene iz pristupa dobrima (npr. pravo na novčanu naknadu) i uslugama (npr. pravo na obrazovanje), te iz sudjelovanja na tržištu rada, odnosno mogu biti is-ključene iz ostvarivanja ljudskih i socijalnih prava. Što je više obilježja po kojima je osoba isključena, to ona postaje ranjivija. Uopšteno go-voreći, pojedinci, društvene grupe ili područja mogu se smatrati soci-jalno isključenim ako se nalaze u nepovoljnom položaju u političkom, ekonomskom ili socijalnom smislu. Socijalna isključenost je jedan od najvećih problema savremenog društva koji zahtjeva nove pristupe u poređenju sa dosadašnjim tretiranjima siromaštva i marginalizacije. Iako se pojam socijalne isključenosti u današnje vrijeme jako puno upotrebljava mnogi ga smatraju nejasnim i višeznačnim.

Sam pojam se prvobitno pojavio u Francuskoj i tada je prvi put re-čeno da se socijalna isključenost odnosi na sve slučajeve kidanja so-cijalnih veza, a tri su glavne dimenzije isključenosti: ekonomska (ne-zaposlenost, oskudica finansijskih sredstava) nepriznavanje socijalnih, građanskih i političkih prava, te rupture u socijalnim odnosima (Šućur Z, 2004).

Uzroci socijalne isključenosti često su povezani s nedovoljnom za-poslenošću, niskim obrazovnim nivoom i zastarjelim znanjima i spo-sobnostima. S povećanim rizikom od socijalne isključenosti posebno se suočavaju osobe sa tjelesnim onesposobljenjem, mlade osobe, neza-poslene osobe, povratnici, raseljene osobe, Romi, samohrane majke i osobe treće životne dobi.

Grupe koje su duže vrijeme na margini, i objektivno i subjektivno, bez šanse su da utiču na kvalitet života, odnosno da upravljaju društve-nim procesima i svojom egzistencijom.

Socijalna isključenost je proces koji predstavlja oslabljenu poveza-nost individue i njegove društvene zajednice, a što je više karakteristika koje tu individuu diferencira od ostatka zajednice ona postaje ranjivija.

122

Socijalna isključenost nije slobodan izbor, već predstavlja pokaza-telj nejednake raspodjele socijalnog i materijalnog bogatstva, slabljenja socijalne solidarnosti, potiskivanje pojedinaca i društvenih grupa na margine društva što onemogućava njihovo učestvovanje u društvenim aktivnostima (Ćeranić 2010).

Često se u socijalno isključene ubrajaju oni članovi društvene zajed-nice koji iz razloga izvan njihove kontrole nisi u mogućnosti, a žele da participiraju u normalnim aktivnostima njihove zajednice. U skladu s tim, društvene institucije su dužne pomoći pojedincima ili društvenim grupama koji su izloženi riziku da postanu isključeni i pružiti im mo-gućnost da steknu prilike i resurse za aktivno sudjelovanje u društve-nom, kulturnom i privrednom životu.

Najvažniji faktori za ekonomsku uključenost su zaposlenost i učešće na tržištu rada. Politička uključenost podrazumijeva aktivno sudjelova-nje u političkom životu zajednice, dok društvena uključenost podrazu-mijeva nesmetan pristup ustanovama, institucijama, kulturnim i spor-skim centrima, pozorištima, kinima i sl.

Mnogi autori ne vide jasnu razliku između isključenosti i siromaštva.Socijalna isključenost predstavlja mnogo širi pojam od siromaštva.

To je proces kroz koji se određeni pojedinci ili grupe potiskuju na rub društva i time se spriječavaju da žive pristojnim životom uz puno sudje-lovanje u društvu zbog njihovog etničkog porijekla, dobnih ili polnih razlika, onesposobljenja, finansijskih problema, nedostatka formalnog zaposlenja i nedostatka obrazovanja.

Istovremeno, to im otežava ili onemogućava pristup zdravstvenim i socijalnim uslugama i aktivnostima zajednice. Isključeni imaju malo ili nimalo pristupa moći i procesima odlučivanja, te stoga nisu u mo-gućnosti da kontrolišu odluke koje utiču na njihov svakodnevni život.

Siromaštvo najjednostavnije možemo objasniti kao nedostatak osnovnih uslova za život. Biti siromašan znaći nemati novca ili nekih drugih materijalnih sredstava kojima se mogu obezbijediti osnovni uslovi za život. Tu se prvenstveno misli na hranu, odjeću i stan.

Sociolozi i istraživči koriste dva pristupa siromaštvu: apsolutno i relativno siromaštvo (Giddens, 2007). Apsolutno siromaštvo podrazu-

123

mijeva izostanak osnovnih uslova koje treba ispuniti kako bi se održala zdrava egzistencija. Radi se o ljudima koji nisu u mogućnosti da obez-bijede hranu, piće, odjeću, dom i time zadovolje neke fundamentalne ljudske potrebe za opstanak. Koncept relativnog siromaštva je nešto drugačiji, on siromaštvo određuje u odnosu na ukupan standard nekog društva.

Postoje mišljenja koja isključenost podređuju pojmu siromaštva, ili pak siromaštvo definišu kao oblik socijalne isključenosti. Zoran Šu-ćur (2004) spominje objašnjenje koje daje danski sociolog Peter Abra-hamson, koji smatra da je isključenost samo drugi izraz za siromaštvo. Abrahamson kaže da na kraju 20. i početkom 21. vijeka mnogi političa-ri i vlade u razvijenim zemljama ne vole koristiti pojam siromaštvo, jer siromaštvo predstavlja pokazatelj neuspješnosti njihove vlasti i modela socijalne države što ga podržavaju.

Većina sociologa ne poistovjećuje siromaštvo i isključenost, već si-romaštvo definiše kao jedan od oblika socijalne isključenosti (Šućur Z, 2004).

U pokušaju da se ustanovi razlika između pojmova siromaštva i so-cijalne isključenosti Evropska komisija 1992. godine u svom Izvještaju o intenziviranju borbe protiv socijalnog isključivanja kaže da je termin socijalna isključenost sveobuhvatniji od termina siromaštvo.

Evropska komisija ističe da termin socijalna isključenost adekvatni-je obuhvata multidimenzionalni karakter mehanizama koji isključuju pojedinca ili grupu iz socijalnih interakcija zajednice i sprječava ih u ostvarivanju prava na socijalnu integraciju (Atkinson, Cantillon i Mar-lier 2005).

Evropska unija, kao svoje ključno obilježje, ističe solidarnost. Soli-darnost je postavljena kao ključni cilj evropskog modela društva, koje će ljudima omogućiti korištenje ekonomskog i socijalnog napretka. Iz-gradnja boljeg socijalnog uključivanja u Evropi je važna za postizanje ciljeva Evropske unije, kao što su održivi privredni razvoj, otvaranje većeg broja radnih mjesta, te veće socijalne kohezije.

Međutim, neke analize i istraživanja provedena u BiH, upozoravaju na negativne trendove, tj. na činjenicu da se negativni društveni uslovi

124

održavaju ili čak intenziviraju, a odnose se na sve kategorije obuhvaće-ne anketiranjem, ali i na širu populaciju građana BiH.

To znači da su određene grupe kontinuirano i tokom dugog vreme-na izložene negativnim uticajima. Stanje socijalne isključenosti popri-ma trajni karakter i strukturira se kao model odnosa u društvu na koji se svi akteri postepeno navikavaju. Za neke grupe iz uzorka možemo govoriti o stanju dugoročne socijalne isključenosti. Radi se o nedostat-ku kapaciteta za promjenu nepovoljnog stanja, odnosno blokadi poten-cijala za razvoj individualne egzistencije. Kao posljedica javlja se trend rastućeg broja izolovanih osoba iz društvene zajednice.

U procesu uključivanja osoba koje su zahvaćene socijalnom isključe-nošću najbitnije je identifikacija uzroka nastanka tog stanja. Tek nakon toga može se adekvatno djelovati kako bi se problem rješio ili ublažio.

Inkluzija ili socijalna uključenostInkluzija je postala opšti termin za snažni međunarodni pokret

koji zahtjeva poboljšanje uslova života osoba s intelektualnim i dru-gim onesposobljenjima. Inkluzija nastoji da osigura da osobe s ones-posobljenjima ne samo žive u zajednici, već takođe budu vrijednovane, prihvaćene, poštovane, uključene i imaju iste životne mogućnosti kao osobe bez onesposobljenja (Švraka E, 2010).

Inkluzivni pokret u svijetu nastaje uglavnom sredinom prošlog vi-jeka, sa idejom o ostvarivanju prava na obrazovanje za sve. Ove ide-je istaknute su još 1948. godine u Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima, kao i 1989. godine u Konvenciji o pravima djeteta. Kasnije se ove smjernice razrađuju u drugim dokumentima Ujedinjenih nacija i u drugim međunarodnim dokumentima u kojima su formulisane stra-teške smjernice i standardna pravila izjednačavanja položaja margina-lizovanih i isključenih grupa.

Poslednjih decenija prošlog vijeka, inkluzija je od jednog pokreta za afirmaciju marginalizovanih, ugroženih i iz obrazovanja isključenih društvenih grupa prerasla u široko prihvaćenu opštedruštvenu viziju.

125

U oblasti intelektualnih i razvojnih onesposobljenja od ranih 1980-ih, došlo je do brojnih pozitivnih promjena. Napredovalo se u javnom prihvatanju onesposobljenja od kada su Ujedinjene Nacije proglasile 1981. godinu, međunarodnom godinom osoba s onesposobljenjima i napori uključivanja osoba s onesposobljenjima u društvo su neznatno napredovali (Švraka E, 2010).

Model inkluzije pruža svakoj zajednici priliku da podstiče razvoj ci-jele zajednice kroz poštovanje i uvažavanje svakog njenog člana. Ovo ne znači izjednačavanje svih ljudi, već uvažavanje različitosti svakog pojedinca. Inkluzija se odnosi na smanjenje diskriminacije i uklanjanje barijera, te kao takva teži stalnom poboljšanju u praksi. Upravo se u ovome i sastoji vrijednost ovog modela, jer nam kroz razvoj opšte to-lerancije omogućava da na osobe s onesposobljenjem ne gledamo kroz oštećenja, ograničenja i teškoće, već kroz njihove sposobnosti i interese. S druge strane, to znači da je položaj osoba s onesposobljenjem druš-tveno uslovljen i da su društvene prepreke te koje ustvari onesposo-bljavaju ljude. Upravo se zato rješenje i vidi u prilagođavanju društva i stvaranju uslova da svaki pojedinac ima jednaka prava i mogućnosti bez obzira na individualne razlike.

Slika 16. Šahisti budno prate bodovanje sudije

126

Na taj način se pojam integracije mijenja pojmom inkluzije. Inte-gracija sama po sebi ne podrazumijeva nikakve reforme i promjene u društvu i u tom smislu su osobe s onesposobljenjem te koje treba pri-lagoditi.

Inkluzija uspostavlja znatno drugačiji vrijednosni sistem u kome institucije društva postaju po mjeri osoba s onesposobljenjem. Ono što ove osobe isključuje iz društva su neznanje, mnogobrojne predrasude i strah koji vlada u društvu.

Potrebno je osigurati pružanje kvalitetnih i inovativnih usluga te osnaživanje mjera koje se već provode, a definisane su nacionalnim strategijama i politikama s ciljem poboljšanja kvaliteta života osoba s onesposobljenjem.

Obiteljski kvalitet života

Prvo mjesto za svakog pojedinca gdje stiče osnove socijalizacije i socijalne interakcije jeste porodica/obitelj. Porodica se često definiše kao grupa ljudi povezanih srodničkim vezama pri čemu odrasli članovi preuzimaju odgovornost za brigu o djeci. Roditelji su ti koji djetetu daju temelj u gotovo svakom aspektu socijalnog života. Staranje o djetetu nije ni malo jednostavan proces koji zahtijeva brojna ulaganja, kako emotivna tako i ona finansijska. Roditelji djece s onesposobljenjem prolaze kroz čitav niz neugodnosti i prilagođavanja s ciljem da svom djetetu obezbijede uslove za normalan život.

Obitelj je najvažnije mjesto koje određuje mogućnost prilagođava-nja bolesti, te zato prestavlja i najvažnije područje za primjenu preven-tivnih mjera mentalne higijene. Stepen nesposobnosti može značajno poremetiti životni stil obitelji djeteta (Švraka E. 2007).

Nerijetko se život ovih porodica iz temelja promijeni i prilagodi nji-hovom djetetu. Ta promjena se prvenstveno ogleda u prilagođavanju životnih prostorija i okoline životu osobe s onesposobjenjem, izdvaja-njem značajne sume novca za liječenja, tretmane, ortopetska pomagala i sl. Velika većina roditelja pri samom saznanju da će njihovo dijete biti “dijete s onesposobljenjem“ prolazi kroz težak period prihvatanja same

127

činjenice i prilagođavanja na novonastalu situaciju. U takvim teškim trenucima svaka porodica reaguje drugačije. Nekima ne treba mnogo da se pomire sa situacijom, potraže pomoć stručnjaka i počnu raditi na pronalasku načina da olakšaju život sebi i svom djetetu.Nažalost, posto-je i oni kojima saznanje da će imati dijete s onesposobljenjem izaziva reakcije koje idu na štetu porodice i djeteta. Profil roditelja i porodica je raznolik i u velikoj mjeri utiče na socijalno uključenje djeteta. Dešava se i to da roditelji ne žele prihvatiti činjenicu da imaju dijete s onespo-sobljenjem, ne žele stručnu pomoć i sakrivaju svoje dijete od javnosti kako se ne bi morali suočiti s predrasudama.

Porodice djece s intelektualnim i razvojnim onesposobljenjima pre-življavaju visok stepen psiholoških i socijalnih teškoća. Te teškoće se razlikuju u zavisnosti od prirode oboljenja djeteta (Sy. L. Down, fragilni XY hromozom, autizam, dječija cerebralna paraliza, epilepsija...), uoč-ljivosti ili težini psihofizičkog stanja, odnosno od stepena onesposo-bljenja (lako, umjereno, teže i teško intelektualno onesposobljenje). Sve one izazivaju specifičan stres i nameću posebne zahtjeve pred porodi-cu. I porodica i dijete moraju se prilagoditi nizu neželjenih i neugodnih okolnosti. Nivo adaptacije porodice na dijete s intelektualnim ili razvoj-nim onesposobljenjem je od izuzetnog značaja, jer utiče na cjelokupni psihofizički razvoj djeteta (Švraka prema Švraka E. Klinić B.).

Rezultati istraživanja pokazuju da prilagođavanje porodica varira prema tipu i stepenu onesposobljenja. Istraživanja porodica sa djecom s Down-ovim sindromom su pokazala niži stepen stresa od porodica sa djecom sa autizmom ili razvojnim onesposobljenjem nepoznatog uzroka. Ove razlike mogu biti posljedica djetetovog temperamenta, so-cijalnih odgovora i ponašanja i dostupnosti službi za podršku, što se posebno odnosi na rano djetinjstvo (Švraka E, 2012).

Obiteljski kvalitet života je holistički multidimenzionalni koncept koji ima namjeru da predstavi sveukupnost obiteljskog života. Njegova multidimenzionalna priroda je često predstavljena kroz sastavne dije-love, oblasti (Švraka E, 2012).

Obiteljski kvalitet života je predstavljen holistički preko 9 oblasti: zdravlje obitelji, finansijsko blagostanje, obiteljski odnosi, podrška dru-

128

gih, podrška službi, uticaj vrijednosti, karijere, odmor irekreacija i inte-gracija u zajednici. Svih 9 oblasti su praćene kroz 6 koncepata: značaj, mogućnosti, inicijativa, postignuće, stabilnost i zadovoljstvo (Švraka E, 2012).

Zdravlje je suštinski element kvaliteta života, ali siromaštvo, margi-nalizaciija, ograničen pristup primarnoj zdravstvenoj zaštiti i nedosta-tak promocije znanja o zdravlju, ugrožavaju zdravlje (Švraka E, 2012).

Da bi proces socijalnog uključivanja uopšte mogao biti pokrenut mora postojati minimum volje i želje svakog pojedinca. Ni porodica, ni stručna osoba, niti okruženje ne mogu natjerati pojedinca da se soci-jalno aktivira ukoliko on to izričito ne želi, ali svakako ga mogu svojim prijateljskim nastupom potaknuti da se oslobodi straha od odbacivanja i na taj način upusti u socijalnu interakciju.

U trenutku kada roditelji odluče krenuti u akciju poboljšanja kva-liteta života djeteta s onesposobljenjem potrebno je angažirati struč-nu osobu (psiholog, defektolog, fizijatar, fiziotarapetut...) koja će dati određene upute roditeljima i na taj način olakšati, kako njima tako i njihovom djetetu. Tada stručna osoba postaje osnovni izvor informaci-ja roditeljima o tome kako živjeti s djetetom s onesposobljenjem, kako mu pružiti adekvatnu pomoć, a za dijete postaje oslonac u njegovoj borbi da poboljša kvalitet svog života i stvori pozitivnu sliku o sebi.

Terapeut unosi u tretman svoje stručno znanje i radni entuzijazam, dok roditelji unose svoju ljubav, brigu i nadu u uspjeh liječenja (Švraka E, Šego I, 2007) .

Međutim, da bi se došlo do krajnjeg cilja potrebno je preći muko-trpan put razvijanja samopoštovanja, samopouzdanja i prevazilaženja osjećaja manje vrijednosti.

Osnove zdravog socijalnog i emotivnog razvoja je stvaranje pozitiv-ne slike o samom sebi i sticanje samopoštovanja i samopouzdanja. Da bi se ovi segmenti razvili, djeci je potrebna ljubav, podrška, podsticaj i prihvatanje, da bi se suočili sa valjnskim svijetom razvili pozitivne odnose (Buljubašić 2004).

Neizostavan faktor u socijalizaciji svakog djeteta predstavlja njego-vo društvenookruženje: njegovi vršnjaci, škola, prijatelji i sl. U ovom

129

smislu najčešće se na dijete gleda kao na “problem“, na “ono što treba mijenjati, prilagoditi školi i vršnjacima“. Jednostavnijim, dugotrajnijim i efektnijim djelovanjem se čini prilagodba škole i vršnjaka djetetu s onesposobljenjem. Naravno, ni to se ne dešava preko noći. Na ovom primjeru najjednostavnije se vidi opravdanost uspostavljanja “škola po mjeri djeteta“.

Društvene reforme u Bosni i Hercegovini

Bosna i Hercegovina nizom društvenih reformi želi poboljšati stan-dard svojih građana, a usklađivanjem standarda sa standardima koji se primjenjuju u zemljama Evropske Unije želi ubrzati proces pridruživa-nja zajednici razvijenih Evropskih zemalja.

Ove ciljeve neće biti moguće postići bez osiguravanja humanijeg odnosa prema osobama s onesposobljenjem i razvijanja službi koje bi osigurale njihovo uključivanje u aktivnosti bosanskohercegovačkog društva.

Prioritetni problemi za obitelji djece i adolescenata s intelektualnim onesposobljenjima, u Bosni i Hercegovini su:

– nepostojanje Registra razvojnih i intelektualnih onesposobljenja,– nepostojanje kontinuiranih preventivnih mjera za spriječavanje

nastanka onesposobljenja i odgovarajuće dječije zaštite,– nepostojanje kontinuirane edukacije stručnjaka multiprofesio-

nalnog tima za rad s obiteljima djece s intelektualnim i razvoj-nim onesposobljenjima,

– nepostojanje kontinuirane edukacije nastavnika u redovnim školama za rad s djecom obuhvaćenom obrazovnom inkluzijom,

– nepostojanje adekvatne i kontinuirane multidisciplinarne po-drške zajednice za sve nivoe obrazovanja djece i adolescenata s intelektualnim onesposobljenjima,

– nepostojanje odgovarajućih programa profesionalne orjentacije i zapošljavanja, kao i prateće zakonske regulative,

– visoki troškovi habilitaciono-edukacionih programa za djecu i adolescente s intelektualnim onesposobljenjima i

130

– neadekvatno finansiranje / budžetska sredstva (Švaraka E, 2010).Ukoliko društvena sredina odbaci, socijalno isključi pojedinca s po-

teškoćama u razvoju to ne govori o bolesti odbačenog pojedinca, nego o bolesti društva koje nije spremno prihvatiti nekoga ko je drugačiji.

U tom slučaju treba djelovati kako bi se društvo educiralo i pro-mijenilo svoje negativne stavove prema osobama s onesposobljenjima. Djelovati se može na različite načine: u najranijem dobu podsticanjem saosjećanja i pravih vrijednosti kod djece od strane roditelja i nastav-nika, različitim akcijama, seminarima, predavanjima, pa i djelovanjem putem medija kroz različite emisije koje promovišu jednakost među ljudima bez obzira na njihovo zdravstveno stanje.

Jedan od najznačajnijih pokazatelja zdravog civilizovanog društva je briga za osobe s onesposobljenjima, razvijen osjećaj saosjećanja s njima i u krajnjoj liniji suživot sa ovim osobama.

Prihvatanje osoba s teškoćama upravo kao osobe pokazatelj je otvo-renosti i fleksibilnosti same društvene zajednice.

U cilju iznalaženja najadekvatnijih formi, oblika, tehnika i pravnih propisa u zaštiti osoba s onesposobljenjem, potrebno je stalno, čak i agresivno podsticanje kolektivne svijesti na nivou šire društvene zajed-nice, a što će ujedno dovesti i do smanjenja predrasuda prema njima.

131

Literatura1. Ćeranić G. Socijalna isključenost i karakter kompetitivnosti društvenog siste-

ma Crne Gore. Nikšić: Filozofski fakultet, 2010.2. Šućur Z. Socijalna isključenost: pojam, pristupi i operacionalizacija. Zagreb:

Pravni fakultet. Studijski centar socijalnog rada, 2004.3. Atkinson A.B, Cantillon, and E, Nolan, B.Marlier. Taking Forward the EU-

Social Inclusion, Luxembourg: Luxembourg Presidency of the Concil of the EU, 2005.

4. Švraka E. Inkluzija, osnovno mjerilo kvaliteta života obitelji djece s intelektu-alnim i razvojnim onesposobljenjem: Fakultet zdravstvenih studija Univer-ziteta u Sarajevu.

5. Švraka Emira. Druga strana života: poteškoće u učenju djece sa cerebral-nom paralizom, Sarajevo: TDP, 2007.

6. Švraka E, Loga S, Avdić D, Berbić – Fazlagić J. Promocija zdravlja obitelji djece s intelektualnim i razvojnim onesposobljenjima: Fakultet zdravstve-nih studija Univerziteta u Sarajevu.

7. Švraka Emira. Okupaciona terapija, Sarajevo: Fakultet zdravstvenih studi-ja, 2012.

8. Švraka E, Šego I. Kućna fizikalna terapija djece s poteškoćama u učenju, Sarajevo: Zola štampa 2007.

9. Buljubašić S. Socijalna integracija djece bez roditeljskog staranja, Sarajevo: DES, 2004.

10. Švraka Emira Dvije strane sreće: Kvalitet života obitelji školske djece s inte-lektualnim onesposobljenjem, Tuzla: Bosanska riječ, 2010.

133

LITERATURA

1. Andrijašević M. Kvaliteta u sportskoj rekreaciji. Zbornik radova 15, 2006.2. Atkinson A.B, Cantillon, and E. Nolan, B.Marlier. Taking Forward the EU-

Social Inclusion. Luxembourg: Luxembourg Presidency of the Concil of the EU, 2005.

3. Awaad Y, Rizk T, Švraka E. Chapter 1: Management of Spasticity and Ce-rebral palsy. http://dx.doi.org/10.5772/58311 p.3-27 In: Cerebral Palsy challenges for the future.http://dx.doi.org/10.5772/56981Edited by Emira Švraka Published by InTech, Rijeka, Croatia ISBN 978-953-51-1234-1 First published March 2014.

4. Brown I, Buell M. K, Birkan R. and Percy M. Lifestyles of Adults with Intellectual and Developmental Disabilities. U: Brown I. & Percy M. A Comprehensive Guide to Intellectual & Developmental Disabilities. Paul H. Brookes Publishing Co. Baltimore, 2007. p.545-560

5. Buljubašić S. Socijalna integracija djece bez roditeljskog staranja. Saraje-vo: DES, 2004.

6. Ciliga D, Trošt-Bobić T.Kineziološke aktivnosti i sadržaji za djecu, učeni-ke i mladeži s teškoćama u razvoju i ponašanju te za osobe s invalidite-tom. 3. Ljetna škola kineziologa Republike Hrvatske. Hrvatski kineziološki savez. 2013.

7. Ciliga, D., Andrijašević, M. Kadrovi i kineziološke aktivnosti osoba s in-validitetom. U: M. Andrijašević (ur.), Zbornik radova Konferencije Sport osoba s invaliditetom u Republici Hrvatskoj, Topusko, 18-20. studeni 2004. Zagreb: Hrvatski sportski savez invalida, Kineziološki fakultet.p. 75-77

8. Ciliga, D. i Petrinović, L. Sport osoba s invaliditetom. Zbornik radova, Za-grebačkog sajma sporta i nautike, 23.-24.02.2001.

9. Council of Europe.European Charter for Sport for All: Disabled persons. Strasbourg: Council of Europe. 1987.

10. Ciliga D, Trkulja Petković D, Delibašić Z. Kvaliteta rada u području sporta i sportske rekreacije osoba s invaliditetom. 15. Ljetna škola kineziologa Republike Hrvatske, 2006.

11. Ćeranić Goran. Socijalna isključenost i karakter kompetitivnosti druš-tvenog sistema Crne Gore. Nikšić: Filozofski fakultet, 2010.

12. Čobeljić Goran. Cerebralna paraliza – ortopedsko lečenje. Medicinski fakultet Univerziteta u Beogradu. ATC Beograd, 2015. COBISS.SR-ID 216635660

13. Delibašić Z, Jagić M, Ciliga D. Ronjenje za osobe s različitim kategorija-ma invaliditeta. U: M. Andrijašević (ur.), Zbornik radova sa Konferencije Sport osoba s invaliditetom u Republici Hrvatskoj. Hrvatski sportski savez invalida. Kineziološki fakultet. Zagreb, 2004.p. 100-102

14. Durstine J.L, Painter P, Franklin B.A, Morgan D, Pitetti K.H, Roberts, S.O. Physical activity for the chronically ill and disabled. Sports Medicine, 30(3):207–219. 2000.

15. Findak V. Tjelesna i zdravstvena kultura u službi zdravlja djece, učenika i mladeži. U: Marjeta Mišigoj-Duraković (ur.). Tjelesno vježbanje i zdravlje. Grafos. Zagreb, 1999. p. 285-296.

16. Findak V. Metodika tjelesne i zdravstvene kulture. Zagreb: Školska knjiga. 2001.

17. Hraski Ž. Sadašnjost i perspektive sporta djece s oštećenjem sluha. 23. Ljetna škola kineziologa Republike Hrvatske. Hrvatski koneziološki savez. 2014.

18. Iveković I. Sportsko-rekreativni program za djecu s teškoćama u razvoju osnovnoškolske i srednjoškolske dobi. Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta. Zagreb, Republika Hrvatska. 2013.

19. Juras Z. Značaj fizičke kulture u procesu rehabilitacije osoba oštećenog sluha s aspekta defektologa surdoaudiologa. Jugoslavenski simpozij sa medunarodnim učešćem). Sport i rekreacija u psihofizičkoj rehabilitaciji invalida. Beograd. 1971.

20. Juriša M, Ciliga D, Tolja A. Znakovni jezik u funkciji nastave TZK Dvade-seta Hrvatska ljetna škola. Hrvatski koneziološki savez. 2011.

21. Kavkler M. Dispraksija – malo znana specifična učna težava. Prvi sloven-ski kongres logopedov z medunarodno udeležo. Logopedija za vsa življenja obdobja. Ljubljana, 2003. Zavod za gluhe i nagluše Ljubljana.p. 48-51

22. Marković G, Marković M, Metikoš B. Što uspješan fitness trener treba zna-ti? U: Findak V. (ur.), 15. ljetna škola kineziologa. Kvaliteta rada u područ-jima edukacije, sporta i sportske rekreacije. Hrvatski kineziološki savez, 2006. p. 466-469.

23. Miholić, D. i sur. Šport i rekreacija. U: Zbirka priručnika “Studenti s inva-liditetom“ sv. 7 Slobodno vrijeme, Sveučilište u Zagrebu: Zagreb, 2012. p. 61 – 72

24. Murphy N.A, Carbone P. (2008). Promoting the Participation of Children With Disabilities in Sports,Recreation and Physical Activities. Pediatrics, 121;1057

135

25. Mataradžija M. Paraplegija. Sarajevo, 2006.26. Nacrt strategije razvoja sporta u BiH. Ministarstvo civilnih poslova BiH –

Sektor za sport. 2009. Dostupno na: http://www.mcp.gov.ba/zakoni_akti/strategije/?id=1038

27. Newton VE, Macharia I, Mugwe P, Ototo B, Kan SW. (2001). Evaluation of the use of a questionnaire to detect hearing loss in kenyan pre-school children. Int J Paediatr Otorhinolaryngol 57(3):229-334.

28. Neljak B. Kineziološka metodika u osnovnom i srednjem školstvu. Kinezi-ološki fakultet Sveučilište u Zagrebu Zagreb: SKIF. 2011.

29. Pastuović N. Hrvatska u 21. stoljeću: Odgoj i obrazovanje – Bijeli doku-ment o hrvatskom obrazovanju. Ured za strategiju razvitka Republike Hr-vatske. Zagreb, 2001.

30. Papeš-Ibišević Z, Tičinović-Ivančić A, Puškarić-Saič B, Jureša V, Mandac V, Lančić F. Tjelovježba u školi i športske aktivnosti adolescenata. Pediatr Croat 54 (Supl 1), 79-86. Zagreb, 2010.

31. Paušić J, Ćorak A, Galić B. Individualno vježbanje djeteta s poteškoćama u razvoju. 22. ljetna škola kineziologa Republike Hrvatske. Supervision for children with Down syndrome. Pediatrics, 107(2):442–449. 2013.

32. Petrinović L. Sport osoba s invaliditetom. 23. Ljetna škola kineziologa Re-publike Hrvatske. Hrvatski koneziološki savez. 2013.

33. Potić S, Stanimirov K, Đorđević M, Banković S. Physical-recreational ac-tivities and persons with disability. TIMS Acta 8,71-80. Fakultet za sport i turizam, Novi Sad, 2014.

34. Radovančić B. Razlike između gluhih učenika i učenika koji čuju na osno-vu nekih manifestnih motoričkih karakteristtika. Defektologija 12, 1-2. Zagreb, 1976.

35. Radoman V. Karakteristike, razvoj i psihološka procena dece oštećenog sluha. U: Hrnjica S. i dr. Ometeno dete. Zavod za udžbenike i nastavna sredstva. Beograd, 1991.

36. Sulman N, Naz S. Motivational factors influencing the participation of deaf students in sports activities. Interdisciplinary Journal of Contempo-rary Research in Business, 3(12): 481-488. 2012.

37. Šućur Zoran. Socijalna isključenost: pojam, pristupi i operacionalizaci-ja. Zagreb: Pravni fakultet, Studijski centar socijalnog rada, 2004.

38. Švraka E. Druga strana života: poteškoće u učenju djece i adolescenata s cerebralnom paralizom. 2. obnovljeno i dopunjeno izdanje. Sarajevo: TDP, 2007. 242 str. ISBN 978-9958-9214-7-6 COBISS. BH-ID 15781126

136

39. Švraka E. Inkluzija, osnovno mjerilo kvaliteta života obitelji djece s inte-lektualnim i razvojnim onesposobljenjem: Fakultet zdravstvenih studija Univerziteta u Sarajevu.

40. Švraka E, Loga S, Avdić D, Berbić – Fazlagić J. Promocija zdravlja obite-lji djece s intelektualnim i razvojnim onesposobljenjima. Fakultet zdrav-stvenih studija Univerziteta u Sarajevu.

41. Švraka E, Šego I. Kućna fizikalna terapija djece s poteškoćama u učenju. Sarajevo: Zola štampa 2007.

42. Švraka E. Dvije strane sreće: kvalitet života obitelji školske djece s inte-lektualnim onesposobljenjima. 301 str. ISBN 978-9958-12-156-2 COBISS BH-ID 18386438 Tuzla: Bosanska riječ. Oktobar 2010. godine

43. Švraka E, Avdić D, Hasanbegović-Anić E. Okupaciona terapija Univerzi-tet u Sarajevu. Fakultet zdravstvenih studija Sarajevo. ISBN 978-9958-692-03-1 COBISS:BH-ID 19697414 Septembar 2012. godine

44. Švraka E. Chapter: Children with cerebral palsy and epilepsy. In: Epi-lepsy- Histological, Electroencephalographic and Psychological Aspects. Edited by Dejan Stevanovicp. 251-276 INTECH Open Access Publisher of Scientific Books and Journals ISBN 978-953-51-0082-9 Printed in Croatia www.intechopen.com Februar 2012. Godine

45. Švraka E. Chapter 4: Cerebral palsy and Accessible Housing.http://dx.doi.org/10.5772/56983 p.97-120 In: Cerebral Palsy challenges for

the future.http://dx.doi.org/10.5772/56981 Edited by Emira Švraka Published by InTech,

Rijeka, Croatia ISBN 978-953-51-1234-1 First published March 2014.46. Švraka E, Avdić D, Mikov A. Improvement of quality of life in families

with school-aged children with intellectual disabilities. PO14-6 (489) DMCN Developmental Medicine & Child Neurology. July 2014. Volume 56. Supplement 4. p.37 THE OFFICIAL JOURNAL OF The American Academy for Cerebral Palsy and Developmental Medicine. The British Paediatric Neurology Association. The British Academy of Childhood Di-sability. The European Academy of Childhood Disability. Abstracts of the European Academy of Childhood Disability 26th Annual Meeting. 3-5 July 2014. Vienna, Austria ISSN 0012-1622 (Print) ISSN 1469-8749 (Online). Mac Keith Press

47. Švraka E, Avdić D. i saradnici. Naša vizija budućnosti – Inkluzija osoba s cerebralnom paralizom i inaktivitetna osteoporoza. Savez udruženja oso-

137

ba s cerebralnom paralizom FBiH. Sarajevo, 2015. ISBN 978-9926-8010-0-7 COBISS.BH-ID 22032902

48. Švraka E, Jaganjac A, Mačak-Hadžiomerović A, Pecar M, Bojićić S, Ka-tana B, Trtak N, Kaljić E. Podrška inkluziji osoba s poteškoćama i profe-sionalna rehabilitacija. Knjiga sažetaka, III MEĐUNARODNOJ NAUČ-NO-STRUČNOJ KONFERENCIJI profesionalna rehabilitacija STANJE, MOGUĆNOSTI I PERSPEKTIVE. ISSN 2303-8829, p.10-11 Centar za edukaciju i profesionalnu rehabilitaciju, Tuzla, 10-13.12.2015.

49. Švraka E, Avdić D, Maslo A, Klinić B, Salkić N, Jaganjac A, Trtak N, Bojićić S, Kaljić E.Kvalitet života osoba s cerebralnom paralizom i osteoporozom. Zbornik radova. 1. Nacionalni kongres udruženja za osteoporozu u BiH. Društvo za osteoporozu u Federaciji Bosne i Hercegovine. Sarajevo, 19-22. novembra 2015.

50. Trkulja-Petković D. Prilog boljem razumijevanju stresa invalidnih osoba. Sport za sve, XIV (6)29-31. 1996.

51. Tasiemski T, Kennedy P, Gardner B.P, Blaikley R.A. (2004). Athletic iden-tity and sport participation in people with spinal cord injury. Adapted Physical Activity Quarterly, 21, 364-278.

52. Vuljanić A. Metodološke, didaktičke i ostale posebnosti trenažnogprocesa sa sportašima s oštećenjem sluha. Udruga sportske rekreacije “Kinesis“, Zagreb, 2015. UDK: 796.011.3-056.263

53. Winnick J. P. Adapted physical education and sport (5. ed.). Champaign, IL: Human Kinetics. 2011.

Adresa: Asima Ferhatovića 2, Sarajevo, Tel/fax: +387 33 221 521,JIB: 4201737850005, Žiro račun: 1610000099110052 Raiffeisen Bank

E-mail: savezcp@gmail.com, web: http://www.cpafbih.org/ www.facebook.com/savezcp

BIBLIOTEKA “SOCIJALNA INKLUZIJA” – 1.

DTPNarcis Pozderac, TDP Sarajevo

ŠtampaTDP, Sarajevo

Prvo izdanje, 2016.

Tiraž: 500

ŠVRAKA, Emira Računa se sposobnost, a ne onesposobljenje : sport i unapređenje kvaliteta života djece s cerebralnom paralizom i djece s oštećenjem sluha i govora i njihovih obitelji / Emira Švraka, Naim Salkić ... [et al.]. - 1. izd. - Sarajevo : Savez udruženja osoba s cerebralnom paralizom FBiH, 2016. - 138 str. : ilustr. ; 21 cm

Bibliografija: str. 133-137 i uz svako poglavlje.

ISBN 978-9926-8010-1-4 1. Salkić, Naim COBISS.BH-ID 23243526