I. Odnos kranstva (vjere) i filozofije (razuma)Problematika odnosa kranstva (vjere) i filozofije (razuma) ne javlja se u prvim desetljeima nastanka i irenja kranstva, zbog toga to su prvi krani uglavnom bili obraeni idovi, vrsto povezani uz biblijsku tradiciju. Ulaskom u poganski svijet kranstvo jo neko vrijeme zadrava uglavnom idovska obiljeja. Najraniji kranski pisci, takozvani apostolski oci, u svojim se spisima uglavnom bave vjerskim i pastoralnim pitanjima, dok je zanimanje za filozofiju neznatno. Bitna se promjena dogaa sredinom drugog stoljea, kada kranstvu masovnije pristupaju obraeni pogani, meu njima i mnogi intelektualci (Justin, Aristid, Tacijan, Tertulijan...)Filozofski govor djelomino koriste ve Justin i neki drugi apologetski pisci drugog stoljea, no prvi ranokranski pisac koji je izgradio vlastiti filozofsko-teoloki sustav je Klement Aleksandrijski.

Koritenje filozofije u obrazlaganju i formulaciji vjerskih istina, izazvalo je kod mnogih ranokranskih pisaca strah, nepovjerenje i otvoreno protivljenje. Klement je posebno kritizirao stavove onih koji su smatrali da je filozofija za kranstvo beskorisna.

Susret kranstva i filozofijeSusret kranstva i grke filozofije dovelo je istodobno do proimanja i suprotstavljanja jer i kranstvo i filozofija nastupaju kao iskljuivi posjednici mudrosti, koji su samostalno kadri odgovoriti na pitanja o naravi i smislu ovjeka i svijeta. pomirbu donosi uvjerenje mnogih ranokranskih pisaca da izmeu spoznaje razumom i spoznaje vjerom postoji sklad i jedinstvo Justinova pozitivnog prihvaanja, do Tacijanova odbijanja , Za Justina filozofija je dar koji nas moe pribliiti Bogu, Tacijan pak potpuno odbacuje filozofiju.

Kranstvo i helenizamKranstvo nema filozofskih korijena. Krist nije bio filozof, niti je koristio filozofski govor da bi sluateljima objasnio svoj nauk. Nain je njegova pripovijedanja bio religijski ne filozofski,Izlaskom kranstva iz svog prvobitnog duhovnog i prostornog okolia, nastojei se proiriti u podruje grke kulture, kranski se nauk morao preformulirati prema tipino helenistikim kategorijama miljenja. injenica da je grki uskoro postao govorni jezik veine krana, pogoduje otvaranju kranstva prema grkoj kulturi i filozofiji. apologeta. Poev od druge polovice II. stoljea kranstvo se poinje predstavljati kao nauk koji nije u protivnosti s filozofijom. Potrebno je ipak istaknuti da ranokranska filozofija nikako nije bila kao izravna posljedica utjecaja grke filozofije. Velike i duboke potrese kranstvu drugog stoljea donio je gnosticizam za krane drugog i treeg stoljea on je deformacija kranstva,Treba ipak naglasiti da su ti stavovi prilino neutemeljeni. danas uglavnom nitko ne dri da je gnosticizam prvotno posljedica utjecaja grke filozofije na kranstvo,U susretu s poganskim svijetom, koji se neprijateljski odnosio prema kranstvu, i s nespojivim politeizmom, krani su morali razmisliti o svom identitetu. prihvaanja i odbijanja.

Ranokranski pisci i filozofijaZanimljivo je da su neki kranski pisci, i sami odgojeni i obrazovani u antikom poganskom sustavu, prihvativi kranstvo promicali potpuno odbacivanje stare kulture, zajedno sa starim bogovima. Tako apologetski pisac Tacijan:Istaknuvi da su druge kulture (takozvane barbarske) jo starije, Tacijan zakljuuje da su Grci znanja preuzimalo od barbara, a ne obratno. On smatra da su Grci astronomiju preuzeli od Babilonaca, geometriju od Egipana, pismo od Feniana itd. Osobito estoko Tacijan govori protivi filozofije koja nauava da je ovjek otkrivatelj istine, to se izravno protivi boanskoj objavi u Bibliji. Osim toga, Mojsije je ivio prije Platona a idovska je kultura starija od antike.

Nespojivost vjere i razuma (kranstva i filozofije) bio je stav manjine meu ranokranskim misliteljima.nekoliko znaajnijih predstavnika kranskih autora koji su nastojali uskladiti vjeru i razum. Justin[footnoteRef:1] je privi kranski pisac koji, nastoji pomiriti vjeru i razum. [1: Justin je roen u Palestini poetkom drugog stoljea. Puno je putovao sluajui razliite filozofe prije nego je postao kranin i u Rimu osnovao vlastitu filozofsku kolu. Umro je kao muenik izmeu 163.-167. Od njegovih spisa sauvale su se dvije Apologije i Razgovor s Trifonom.]

On smatra da je objava povijesna istina koja moe posluiti kao dokaz vjere i za pogane[footnoteRef:2] a spoznaje je "milost razumijevanja znaenja Objave[footnoteRef:3]. Temeljna je Justinova filozofsko-teoloka tema Krist. [2: Usp. I. Apol., 30-50; Dial., 28,32.] [3: Usp. Dial., 58,1; 92,1.]

Klement Aleksandrijski - poput Justina, u kranstvu vidi jedinu "istinsku filozofiju[footnoteRef:4], a pogansku, osobito grku filozofiju, vrijednom i znaajnom izvanidovskom pripravom, put prema Kristu i Evanelju: [4: Usp. Stromata, I,18,19; SC 30, 115]

Klementovo shvaanje odnosa vjera i razuma biblijski je usmjereno.njime on brani vjeru kao slobodno prihvaeno predznanje o onome emu se nadamo uz jo nepokazanu stvarnost, Klement smatra da se: "ne moe nita nauiti bez vjere jer se nita ne moe nauiti bez nekog intelektualne predznanja.

Augustin - Augustin doivljava filozofiju, u njenom izvornom znaenju "ljubav prema mudrosti", koja pomae rjeavanju osnovnih ivotnih pitanja i ovjekova usmjerenja prema njegovu konanom cilju, koji se sastoji u pronalaenju istine i posjedovanju blaenstva. Postizavanje cilja pretpostavlja ozbiljan osobni studij, napor, ljubav i poniznost u traenju istine:elimo li ukratko odrediti metodu Augustinova filozofiranja, onda bismo je mogli saeti u dva pojma: razum i vjera, Razum pokazuje kome i zato vjerovati,Augustin smatra da se ne moe vjerovati nerazumno,

Gnosticizam gnosticizam.-religiozni nauk,

religijski pokret koji se pojavio krajem I. stoljea na pogansko-idovsko-kranskim korijenima. S Istoka, gdje je nastao, brzo se proirio na Zapad. Premda se ne moe svesti na jedinstven i sustavan nauk, u gnosticizmu se mogu ipak naznaiti neke zajednike odrednice koje ga razlikuju od drugih filozofijskih i religijskih sustava. Glavni izvor poznavanju gnosticizma i rijetkih gnostikih tekstova bijahu spisi ranokranskih pisaca Ireneja, Hipolita, Tertulijana i drugih[footnoteRef:5]. Novootkriveni spisi u Nag Hammadiju. Valja razlikovati pojmove gnoza i gnosticizam[footnoteRef:6]. [5: Usp. Justin, Prva apologija; Irenej, Adversus haereses; Hipolit, Philosophumena, 5,6,1; 10,9; 8,12-15; 10,17; 5,12-18; Klement Aleksandrijski, Stromata; Excerpta ex Theodoto, 3; Origen, Contra Celsum; Tertulijan, De praescriptione haereticorum; Adversus Marcionem; Adverus Hermogenem; Adversus Valentinianos; Scorpiace, Efrem Sirski, Tri spisa protiv Bardesane, Marciona i Manija. Euzebije Hist. Ecc., II 13 - IV. Zanimljivo je da o gnosticizmu govore i Plotin, Enneadi 2,9 i Porfirio, ivot Plotinov, 16. ] [6: O znaenju pojmova gnoza i gnosticizam vidi: R. Haardt, Die Gnosis. Wesen und Zeugnisse, Salzburg 1967; K. Rudolph, Gnosis und Gnostizismus, ein Forschungsbericht: ThRu 34 (1968) 121-175, 181-231; 36 (1971), 1-61; K. Rudolph, Gnosis und Gnostizismus, Darmstadt 1975.]

Rije gnoza znai spoznanje, znanje, spoznaja. Pojam gnoza nije oznaavao samo spoznaju kao umsku sposobnost, nego je imao religijsko znaenje spasenjske spoznaje. Smatrali su ih heretikim zbog njihova tumaenja Biblije i temeljnih vjerskih istina. Napomenimo da svaka gnoza nije istovremeno i gnosticizam, nego samo ona koja zastupa ideju prisutnosti boanske stvarnosti u ovjeku, koju treba oivjeti Stoga gnoza u gnosticizmu podrazumijeva boanski identitet onoga koji spoznaje (gnostika), onoga to se spoznaje i sredstva ime se spoznaje.Jo nije utvreno sigurno povijesno porijeklo gnosticizmaJedni vide izvor gnosticizma u helenizaciji kranstva, Drugi, pak, porijeklo gnosticizama nalaze u mjeavini grkih oblika miljenja i orijentalnih sadraja, Povjesniari religijapoetke gnosticizma rado smjetaju na Istok. Neki povezuju gnosticizam sa idovskim i judeo-kranskim ambijentom.

Gnostiki nauk. Popis temeljnih gnostikih pitanja donosi Klement Aleksandrijski: "... Tko smo bili? to smo postali? gdje smo bili? gdje smo baeni? kamo idemo? tko nas je oslobodio? to je raanje? i ponovno raanje? Prepoznaje se naslijeena slika naglaeno transcedentnog, uzvienog, svemonog i savrenog Boga idovskog monoteizma ali i negativistikog shvaanja materije, kao olienja i izvora zla, koja zarobljujue djeluje na ovjeka. Osnovna zadaa je traenje naina kako osloboditi ovjeka spona zla i svijeta te mu osigurati sudjelovanje u boanskoj stvarnosti. Problem spasenja, dakle, postaje sredite zanimanja gnostikih sustava.

Dualizam je zajednika oznaka gnosticizma, a oituje se u suprotstavljanju Boga i boanskog sa svijetom i svjetskim.

Budui da nauavaju postojanje dvaju razliitih svjetova, gnostici dre da postoje i dva stvarateljska poela. Gnostici shvaaju Boga, koga imenuje neobinim imenima (utnja, Ponor i sl.), kao apsolutno transcendentnog, nespoznatljivog, neopisivog, nedohvatljivog, odvojenog od materijalnog svijeta. Gnoza, dakle, omoguava duhu spoznaju i svijest o svom boanskom porijeklu i pokazuje put povratka vlastitom iskonu - Bogu. Bogu se vraaju, odnosno spasavaju, samo oni koji, prezirui tjelesni svijet, poznaju vlastito porijeklo i svrhu. Samo se "izabrani" i tijesno povezani s Bogom, mogu nadati spasenju.

Gnosticizam ne predvia mogunosti obnavljanja, u bilo kojem obliku, "novog neba i nove zemlje. Nema, dakle, uskrsnua u kranskom-islamskom smislu gdje bi tijelo ravnopravno sudjelovalo. Ipak, veina gnostikih sustava za "tjelesne" predvia mogunost reinkarnacije, a time i novog ivota u viim stupnjevima (duevnom i duhovnom).gnostici opravdavaju vlastito nemoralno ponaanja uvjerenjem da se ovjek ne spasava djelima nego samom svojom duhovnom naravi. Duhovna narav, naime, ne moe biti zahvaena materijom. Kao to zlato baeno u blato ne gubi vrijednost, isto tako ni tjelesna djela ne mogu nakoditi duhovnoj naravi.

III. Osoba - personaDanas uobiajeni pojam osoba nije poznavala grka antika filozofija niti drevne kulture Indije i Egipta. U klasinom grkom jeziku ne postoji odgovarajui izraz za osobu, osobnost. Bilo bi, dakako, netono tvrditi da nije postojalo nikakvo shvaanje osobe. Ono je prisutno od trenutka kada se isticala ljudska posebnost u odnosu na sva ostala iva bia, odnosno kada pojedinac dobiva posebno dostojanstvo i odgovornost. ovjek u svijetu stvorenih bia ima posebnu ulogu, on je jedino bie s kojim Bog uspostavlja neposredne odnose. Porijeklo nauka o osobi nalazi se u kranskoj refleksiji o povijesti spasenja. Ranokranski su mislitelji pojmom osoba pokuali protumaiti to je u jednom Bogu tri a to je jedno u dvije Kristove naravi. Postojala je stvarna opasnost da se tri osobe u Bogu promatraju samo kao tri uloge poput tri uloge koje u kazalitu izvodi isti glumac, Bilo je vrlo opasno tvrditi da su u Bogu tri supstancije jer bi to znailo isto to i tri boga. U metafizici supstancija je bie koje ne pretpostavlja drugo bie Trinitarne i kristoloke rasprave VI. i V. stoljea i zakljuci velikih sabora da je u Bogu jedna narav a tri osobe a u Kristu jedna osoba u dvije naravi (ljudskoj i boanskoj), potaknule su kranske autore da poblie razmotre odnos osoba i narav, odnosno da jasnije razrade nauk o osobi.

Pojam osoba pojavljuje se, dakle, prvotno u teolokim raspravama a potom e dobiti nove sadraje i znaenja.Ulaskom kranstva u antiki svijet grko-rimske kulture i religije, krani su morali protumaiti odnos izmeu transcendentnog i nevidljivog Boga i Sina Bojeg koji je prisutan i djeluje u ovome svijetu. Justin svoju teologiju logosa razvija povezujui Rije (Logos) s kozmolokom problematikomPovezanost Sina Bojega (Rijei) sa stvaranjem svijeta prisutno je ve u Prologu Ivanova Evanelja: "U poetku bijae Rije, i Rije bijae kod Boga - i Rije bijae Bog.Da bi odredio Sina Bojega Justin rado koristi izraz snaga"Kao poelo prije svega stvorenja, Bog je rodio od sebe samoga intelektualnu snagu Pojam persona (osoba) prvi je, meu latinskim autorima, poeo koristiti Tertulijanno temeljitu raspravu nalazimo kod Augustina.U raspravi o Trojstvu Augustinu je bio potreban pojam koji bi se mogao istovremeno primijeniti na Oca, Sina i Duha Svetoga, koji bi ujedno oznaavao njihovu posebnost ne dovodei u pitanje njihovo jedinstvo (monoteizam). Nisu mu odgovarali postojei pojmovi essentia[footnoteRef:7] i substantia[footnoteRef:8], jer su se jednako odnosilo na svakog lana Trojstva jednako, oznaujui njihovu posebnost (individualnost) nisu istovremeno izraavali njihovo jedinstvo. Augustin se opredijelio za latinski pojam persona, Augustinu je bilo posebno vano to se isti pojam moe primijeniti na Boga i ovjeka, naime(svaki je pojedini ovjek samo jedna osoba) [7: Essentia (bt, bitnost) filozofski izraz kojim se oznauje unutarnji princip bia, ono po emu je bie upravo to to jest, glavni element definicije.] [8: Substantia (od sub-stare = ono to stoji ispod) u filozofiji oznauje postojan i trajan sadraj svakog pojedinog bia, ono to ini njegov identitet u vremenu, usprkos promjenama koje se odnose na akcidente. U metafizici supstancija je bie koje ne pretpostavlja drugo bie to bi ve imalo svoj vlastiti osnovni bitak da mu bude daljnje odreenje.]

1. Na putu lutanja

Tko su bili manihejci? Bijae to gnostiko-dualistika sekta to ju je osnovao Mani po kojem je dobila ime. Mani se rodio god. 216., najvjerojatnije u gradu Seleucija u Babiloniji. U 12. i 24. godini ivota imae "objavu" u kojoj je dobio naredbu da postane apostol "svijeta". Mnogo je putovao po Indiji i Kini.

. Potrebno je jo istaknuti da manihejci nisu prihvaali Stari zavjet (smatrali su ga Sotoninim djelom), ali ni neke novozavjetne knjige. Povijesnog Isusa smatrali su samo prorokom "svjetla", poput Bude i drugih ali ne i Bogom. Zabranjivali su enidbu jer se raanjem umnoava materija i zarobljuje duh. Bili su vegetarijanci, uili su da biljke u sebi kondenziraju najvie svjetla, a osobito bundeve, pa se njihovim konzumiranjem u organizam unosi mnogo svjetla, a ubijanjem ivotinja unitilo bi se i ono malo svjetla koje sadre u sebi. Odbacivali su osobnu odgovornost za grijeh jer grijeh kao zlo moe imati izvor samo u zlu poelu u materiji.

Postavlja se pitanje to je Augustina, traitelja mudrosti i ovjeka visoke izobrazbe odvelo u sektu punu mitologije i logikih nedosljednosti. Mogu se izdvojiti ovi razlozi: 1. Manihejci bijahu gnostika sekta koja je svojim sljedbenicima obeavala nalaenje istine i siguran put k mudrosti. 3. Oni su davali jednostavnorjeenje problema zla, postavljajui dva oprena poela: jedan dobar i izvor dobra, a drugi zao i izvor zla. Prema tom rjeenju, ovjek se oslobaao osobne odgovornosti za poinjene grijehe, to je takoer za Augustina bilo vrlo primamljivo s obzirom na to kako je provodio svoje mladenatvo i s obzirom na teret osobne grenosti koju je osjeao. 4. Manihejci su se prikazivali veim kranima od Katolike crkve, a Mani je za sebe tvrdio da je Apostol Isusa Krista. 5. Odbacivali su Stari zavjet kao avlovo djelo, a optuivali Crkvu da Boga prikazuju antropomorfno. 6. Uza sve reeno, manihejci su imali vrlo uinkovitu organizaciju i velianstvenu liturgiju, prije svega liturgiju svjetla.

2. Na putu povratka

Povratak iz maniheizma nije za Augustina bio ni lak ni jednostavan. Trebalo se osloboditi svega to je s maniheizmom prihvatioAugustin se prvo razoarao uvidjevi da su Manijeve kozmoloke postavke u opreci sa znanstvenim injenicama, a iznosio ih je kao apsolutno sigurne. Dakle, zakljuio je Augustin, ako se Mani vara u pitanju znanosti, moe i u vjerskim pitanjima.Drugi vaan element na putu povratka jest ponovni Augustinov susret s Biblijom i nekim Elpidijem, koji je u Kartagi snanim argumentima tumaio Sveto pismo i pobijao manihejske zablude.Razoaranje maniheizmom nije ujedno znailo i prihvaanje Crkve i "istine" koju ona propovijeda, ve on upada u skepticizam. Mislei da konano vie ne moe nai pravu istinu, prestao ju je traiti i poeo se zauzimati za izgradnju svoje profesorske karijere u Milanu. U to vrijeme dolazi do sudbonosnog susreta sa sv. Ambrozijem. Evo kako taj susret opisuje sam Augustin: U Milanu pooh k biskupu Ambroziju, koji je cijelome svijetu bio poznat kao jedan od najboljih ljudi, a bijae tvoj poboan tovalac. K njemu sam bio voen od tebe nesvjesno, kako bih po njemu bio svjesno voen k tebi.Oinski me primio onaj Boji ovjek i mojem se dolasku obradovao s ljubavlju dostojnom biskupa. I ja sam ga zavolio, ali najprije ne kao uitelja istine - jer sam potpuno bio izgubio nadu da u je u tvojoj Crkvi nai - nego kao ovjek sklon mani. kakav sam grenik ja tada bio. No ipak sam se pribliavao polagano i ne znajui"

Uz sluanje Ambrozijevih propovijedi Augustin i sam intenzivno razmilja i ita Sveto pismo pa se malo-pomalo njegova dvojba "ili ili", ili vjera ili razum pretvara u rjeenje "i i", i vjera i razum. Brzo je zakljuio da taj autoritet moe biti samo Sveto pismo, ali tko svjedoi za Pismo. Jedini je odgovor Katolika crkva. Tako je Augustin doao do rjeenja i druge svoje mladenake dvojbe "ili Krist ili Crkva", pretvarajui je u rjeenje "i Krist i Crkva".

Rijeivi mnoge prepreke na svojem putu Bogu, Augustinu je predstojala jo jedna, kako konano uspostaviti kontakt, kako doi do Boga. Ponovno se daje na itanje Svetog pisma, osobito Pavlovih spisa i otkriva Isusa kao posrednika i Spasitelja.

Prepreke su pale, vidici se razbistrili i Augustin je poetkom listopada god. 386. zavrio proces svojeg obraenja i odluio se krstiti. Krstio ga sam sv. Ambrozije u noi velike subote 24.-25. travnja 387. ZakljuakAugustin, koji je, bez sumnje i velik pjesnik i mistik, postaje vaan i suvremen za dananje razmiljanje u Crkvi i u modernoj teologiji gdje se ele ujediniti razum i srce, logika i intuicija.I procesom svojeg obraenja Augustin odgovora naem vremenu. Lako je zamijetiti da mnoge danas mue Augustinove dvojbe "ili...ili", toliki prihvaaju i oduevljavaju se za Krista, ali ne i za Crkvu, toliki vjeruju razumu, ali odbacuju vjeru. Kroz dugo vrijeme, borei se s problemima, Augustin nalazi rjeenje i jasno pokazuje kako ih nai. Upuuje i na strpljivost koju treba imati sa svojim problemima i s problemima drugih, jer istina je jedna i tko je iskreno i ustrajno trai, sigurno e je nai.

II. Uvod u Augustinovu filozofiju

Augustinova velika pisana ostavtina pokazuje da on bijae istinski filozof u suvremenom znaenju te rijei. Augustin doivljava filozofiju, u njenom izvornom znaenju "ljubav prema mudrosti", koja pomae rjeavanju i osnovnih ivotnih pitanja i ovjekova usmjerenja prema njegovu konanom cilju, koji se sastoji u pronalaenju istine i posjedovanju blaenstva. elimo li ukratko odrediti metodu Augustinova filozofiranja, onda bismo je mogli saeti u dva pojma: razum i vjera, koje on vjeto kombinira Razoaravi se nad maniheizmom, upada u drugu skrajnost, te nastojei sve racionalno protumaiti, zavrava u materijalizmu i skepticizmu. Obraenjem i prihvaanjem kranstva on shvaa da se vjera i razum ne iskljuuju, nego da se meusobno pomau u procesu traenja istine. Saeto bismo mogli kazati da se Augustinovo filozofiranje nalazi izmeu fideizma i racionalizma.

1. Izvori Augustinove filozofije

Kao to je doivio vjersko obraenje, slino se dogodilo i na filozofskom podruju. Na putu vjerskog obraenja on polazi od maniheizma i zavrava u katolikoj vjeri, a u filozofiji od manihejskog materijalizma, preko akademskog skepticizma i neoplatonikog spiritualizma[footnoteRef:9] do kranske filozofije, iji je glavni zaetnik i jedan od najvaniji predstavnika. [9: U Augustinovo vrijeme osim skepticizma meu poganima bijahu jae prisutne filozofske kole: stoicizam, epikureizam i neoplatonizam.]

Augustin bijae dobar poznavalac antike filozofije.No kako nikada nije dobro ovladao grkim jezikom, njegovi filozofski izvori bijahu uglavnom neizravni, uzeti iz latinskih autora. Ciceronovi spisi su glavni izvor za Augustinovo poznavanje grke filozofije Augustin je poznavao i stoiku filozofiju. Zanimanje za filozofiju probudilo je u devetnaestogodinjem studentu govornitva u Kartagi itanje Ciceronova djela HortensiusTaj prvi susret s filozofskim spisima usadilo je u njega i klicu racionalizma. Njegovo priklanjanje maniheizmu bijae motivirano vie filozofskim nego religioznim razlozima.Uz pristajanje uz manihejski nauk Augustin je ipak itao i druga filozofska djela, koja su konano dovela u sumnju manihejske teorije.Vaan razlog Augustinovu naputanju maniheizma bijae i njegovo osobno razmiljanje o naravi zla, Razoaran maniheizmom, a jo prije Katolikom crkvom, Augustin ne upada samo u religioznu nego i u intelektualnu krizu, sve vie gubei nadu u mogunost nalaenja istine.[footnoteRef:10] U tom trenutku ini mu se prihvatljiv i razloan opi skepticizam [10: "... koji sam sumnjao o svemu i mislio da je nemogue nai put ivota!" Confess. 6,2,2.]

koje je dobro poznavao preko Ciceronovih spisa.Skeptika faza, po svjedoenju samog Augustina, traje "dugo vremenaZa boravka u Milanu, uz religiozno Augustin doivljava i filozofsko "obraenje". On je istina teko prihvaao skeptiku misao da je ljudski um nesposoban spoznati istinu.Otkriva da vjera i razum nisu u opreci glede nalaenja istine, naprotiv, meusobno se proimaju i pomauAugustin, uz pomo autoriteta vjere, nadvladava racionalizam i njegovu logiku posljedicu skepticizam. Ostao je, meutim, problem materijalizma u rjeavanju problema zla te njegove povezanosti s duom i BogomUnutar materijalistikog shvaanja stvarnosti, ukljuujui duu i Boga, problem zla bijae nerjeiv. Vrlo vanu pomo u rjeavanju tog problema Augustin nalazi itajui neoplatonike.Treba ipak kazati da je Augustin itao neoplatonike pod utjecajem svoje kranske formacije i osobito Ambrozijeva propovijedanja. On je cijenio neoplatonike jer ih je smatrao "bliima" nama kranima.Osobito na poetku svoga obraenja Augustin bijae uvjeren u slinost novoplatonike nauke s kranstvom. Doskora e meutim uvidjeti da su razlike goleme i bitne.Osobito mu je smetalo to u platonizmu, za razliku od maniheizma, nema govora o utjelovljenju Isusa Krista. U kasnijem ivotnom razdoblju Augustin e se boriti protiv neoplatonikih zabluda poput vjere u nie bogove.

2. Principi Augustinove filozofije

Moe se kazati da Augustin nije namjeravao stvoriti racionalistiki filozofski sustav neovisan i odijeljen od vjerskih istina. On eli istovremeno vjerovati i razumjeti, zato se nikada ne predaje spekulaciji koja bi bila samoj sebi svrha. Augustin je istovremeno filozof i teolog koji objavljene istine eli jasnije shvatiti i izraziti. naela na kojima se inspirirao i po kojima je njegova filozofija prepoznatljiva. U osnovi su tri: interiornost, participacija, imutabilnost.

a) Interiornost je prvo veliko Augustinovo filozofsko naelo, po kome je njegova misao ostala prepoznatljiva kroz stoljea. Ono bi se moglo izraziti ovako: istina je prisutna u ljudskom duhu (umu) i duh (um) je ne moe ne znatiAugustin smatra da filozofiranje treba zapoeti povratkom u samoga sebe, ne da bi se zaustavilo na subjektu, nego da u sebi, u ovjekovoj nutrini, otkrije istinukoja ga istovremeno i nadilazi. Mogunost spoznaje istine, a protiv skepticizma, on dokazuje poznatim tvrdnjama: "ako sumnjam, ivim" i "ako se varam, jesam"

b) Participacija je drugo vano Augustinovo filozofsko naelo, koje mu pomae osobito u rjeavanju problema odnosa dobra i zla. Naelo bi se ukratko moglo izraziti: svako dobro jest ili dobro po svojoj naravi ili dobro po participaciji. "Svako dobro je ili Bog ili od Boga dolazi."To je osnov po kojem Augustin dijeli filozofiju na prirodnu, racionalnu i moralnuIzvor svemu je Bog pa ne zauuje da esto istie kako je Bog uzrok bia, svjetlo spoznaje i izvor ljubavi.

c) Imutabilnost (nepromjenljivost) je tree Augustinovo filozofsko naelo, koje je on izrazio rijeima: "... ono uistinu postoji to nepromjenljivo ostaje."Nepromjenljivo je zato jer posjeduje puninu bitka, apsolutno je i beskonano, bez mogunosti da izgubi ili dobije neku odliku.

3. Teme Augustinove filozofijenjegova filozofija, ve od poetka, koncentrirala oko dva osnovna pitanja: Boga i ovjeka: "Augustin studira ovjeka da bi upoznao Boga, studira Boga da bi upoznao ovjeka, nastojei odgovoriti na pitanje to je Bog za ovjeka i to je ovjek za Boga.Bog, koji je polazite i dolazite nutarnjeg hoda, ovjeku je istovremeno prisutan i odsutan, jer je prisutan poznaje ga, jer je odsutan trai ga. Traenje Boga postaje jedna od vanijih tema Augustinove filozofije, a put ovjeka prema Bogu esto je opisan u njegovim djelima

Umsko dokazivanje Bojeg postojanja bijae filozofska briga mnogih mislilaca, ukljuujui Tomu Akvinskog Za razliku od mnogih modernih mislilaca koji smatraju da takav dokaz nije mogu, Augustin smatra da je lak i jednostavan. Treba imati na umu da uspinjanje ovjeka prema Bogu za Augustina nije nikada samo umska aktivnost. Ono se odvija u tri koraka: promatranje stvorenja, promatranje nutarnjeg ja, otkrivanje Boga. Polazite je svijet, od kojeg se treba vratiti samome sebi, svojoj nutrini, da bi se nadilaenjem samoga sebe i svega promjenljivog, otkrilo Boga, nuno bie, koji je sve stvorio.Bog je prisutan u ljudskom duhu i svatko moe spoznati njegovo postojanje samim promatranjem svijeta. Ako se to ne ostvari, razloge treba traiti u "tvrdoi srca", u osobnoj pokvarenosti i ludosti:

Iz toga zakljuuje da je potrebno vrlo malom broju ljudi dokazivati Boju opstojnost, a vrlo je teko dokazati onima koji ga nisu kadri sami prepoznati u svojoj dui. Naime, Boja opstojnost je oita ovjeku ista srca, ispravna uma i ponizne vjere.Onima koji zbog "okorjelosti srca" nisu kadri prepoznati Boju egzistenciju, Augustin ne predlae prvo racionalno dokazivanje, nego nastoji pokazati istinitost Objave koja nauava da Bog postoji.Augustin dri da je razumska spoznaja Bojeg postojanja sigurna ali siromanija od one po vjeri.

to za Augustina znai spoznaja?[footnoteRef:11] Spoznavati znai ponajprije osjeati, osjetilima zahvaati kvalitete stvari. Osjetna spoznaja, meutim, nije jedina [11: Augustin kae da postoje "duo genera rerum quae sciuntur", one koje dua prepoznaje po tjelesnim osjetilima i koje spoznaje po sebi. Usp. De Trin. 15,12,21.]

Zato Augustin dri da postoji neko nutarnje osjetilo, koje imaju i ivotinje, ono je vie od vanjskih osjetila, premda je nie od razuma koga obavjetavaju (kome su usmjereni) svi izvanjski utisci. To osjetilo u ovjeku razabire zajednike osjetne opaaje a ivotinje njime uviaju ono to im je korisno ili tetno. Ipak, ako se eli doi do istinske spoznaje, to nutarnje osjetilo mora biti nadieno.Osjetila vanjska i nutarnje ne mogu dovesti do sigurne spoznaje. Premda oi vide boje i ui uju zvuk, njima niti nutarnjim osjetilom, ne shvaamo da oi ne uju i ui ne vide, niti osjetila shvaaju da osjeaju. Znati sigurnim znanjem znai spoznavati razumom. strukturu u spoznavanju: vanjska osjetila, nutarnje osjetilo, razum.Pitanje koje se samo od sebe namee jest: postoji li neto vie od samoga razuma? Kako u ovjeku nema nita vie, nadilaenje razuma znai istovremeno i nadilaenje samoga ovjeka. Upravo u tom "nadilaenju" Augustin vidi najsigurniji racionalni put dokazivanja Boje egzistencije.

Jedini put takvom uspinjanju Augustin vidi uistini. Ve smo kazali, a tome e jo biti govora, Augustin dri sigurnim da je ljudski um sposoban spoznati istinu. Ako se istina ne nalazi u tijelima, moda se, kao u svome uzroku, nalazi u umu? Oito je, meutim, da istina nije proizvod individualnog uma, jer je zajednika svima.ovjek istinu samo otkriva i prihvaa.Razum se osjea niim od istine jer ona uope ne ovisi o njemu. Istina je vjena i nepromjenljiva, dok je misao koja dohvaa istinu promjenljiva, zahvaa istinu samo djelomino i ogranieno. Naavi nepromjenljivu istinu, koja transcendira ljudski um, Augustin smatra da je otkrio Boju egzistenciju, jer istina posjeduje sve Boje atribute: vjenost, nepromjenljivost, nunost.Stoga svaka istina, osobito ona da "ja jesam", moe biti polazite za dokazivanje Boje egzistencije. Uz Boga ovjek je druga znaajna tema Augustinove filozofije u kojoj posebno zanimanje pokazuje za ovjekovu narav, duhovnost ljudske due, slobodu i smrt. Premda je o ovjeku razmiljao itav ivot, potanko analizirao sebe samoga, ipak e u svojim Ispovijestima, koje je napisao pri kraju ivota, zakljuiti: "Sam sam sebi postao veliko pitanje..."Augustina jednako zanima ovjekov poetak, trajanje i kraj. Ne dovodei u pitanje stvaranje ljudske due iz niega, s udivljenjem se pita o ovjekovu podrijetlu prije zaea.Teko iskustvo smrti (prijatelja i majke) ublauje nadom koju prua vjera. Posebno zanimanje Augustin pokazuje za ovjekovu sastavljenost od due i tijela, dviju vrlo razliitih stvarnosti. Tijelo, kao takvo, Augustin ne smatra "tamnicom due", to bi bilo na crtiplatonike tradicije, nego samo ukoliko je propadljivoDua je naime stvorena da uredi tijelo, njemu je usmjerena po svojoj naravi i bez tijela ne moe biti blaenaZahvaljujui biblijskoj viziji ovjeka, Augustin ipak uspijeva ispraviti i nadvladati neoplatonika stajalita, odluno branei jedinstvo due i tijela u ovjeku.Tijelo i dua su supstancijalno povezani tako da tek zajedno ine pravog ovjeka

Posebno zanimanje Augustin pokazuje za ljudsku duu, koja e postati jedna od glavnih tema njegove filozofije, a osobito nakon obraenjaVezano uz duu Augustina zanima to je dua, njezino porijeklo, vlastitosti, vrijednost, odnosi s tijelom i njezina besmrtnostNa pitanje to je dua Augustin odgovara da je ona supstancija obdarena miljenjemkoja posjeduje svoju vlastitu nedjeljivu narav i subzistenciju.Po svojoj naravi je usmjerena na ureenje tijela.Jo od vremena pripadnosti maniheistikoj sekti Augustina je muio problem porijekla due. Manihejci su, naime, nauavali da je dua dio boanstva zarobljen u materiji, koji treba osloboditi. Prihvaanjem kranstva Augustin se oslobodio prijanjih ideja te odluno brani izravno stvaranje due iz niegaNe prihvaa ni manihejski dualizam postojanja dviju dua u ovjeku, jedne dobre i druge zle. Uz nauku o jedinstvu due Augustin usko vee i onu o slobodi po kojoj je ovjek odgovoran za dobro i zlo koje ini.Od vlastitosti ljudske due Augustin istie osobito njezinu jednostavnost, duhovnost, besmrtnost i slobodu. Veza due i tijela, prema Augustinu, duboka je, prirodna, ivotna, ili kako on sam kae, supstancijalna: "Za sebe si nas stvorio Boe i nemirno je srce nae dok se ne smiri u tebi."Moemo ukratko kazati da je za Augustinovu antropologiju jako vaan kranski nauk, navlastito da je ovjek stvoren na sliku Boju i da je Bogu usmjeren itavim svojim biem. Samo je ovjek kadar spoznati Boga, a Bog jedini moe ispuniti ljudsku tenju za sreom:

4. Neka rjeenja Augustinove filozofijeGovorei o Bogu, Augustin istie da je Bog uzrok bia, svjetlo istine i izvorite ljudske sree. Na tri velika filozofska pitanja: bia, spoznaje i tenje za sreom, Augustin daje tri rjeenja: stvaranje, prosvjetljenje i blaenstvo.

a) Stvaranje - Augustin prihvaa realnost materijalnog svijeta ali ga radikalno razlikuje od Boga. Ve kao katekumen prihvaa idovsko-kranski nauk o stvaranju iz niega (ex nihilo).

Odbacivi mogunost stvaranja iz Boje supstancije ili neega to bi Bogu bilo suvjeno, ostaje rjeenje da je Bog stvorio stvari iz niega. Jedini uzrok stvaranju je Boja voljaDobri Bog je stvorio sve stvari slobodno, ne iz potrebe ili nunosti nego jer je tako htio, zato ne postoje bia zla po svojoj naravi.Augustin nije mogao izbjei pitanju odakle zlo Prema nauci o stvaranju valja imati na pameti dvije pretpostavke: prvo da su stvorenja stvorena i da su stvorena iz nita. Po stvaranju postoje i dobra su, a po tome to su stvorena iz nita ona su ograniena, nepotpuna i promjenljiva. Tu treba traiti i korijene zlaDruga pretpostavka jest sloboda bez koje ne bi bilo moralnog skretanja, grijeha. Augustin zato razlikuje dvije osnovne vrste zla: fiziko, koje ovjek nesvojevoljno trpi, i moralno koje svojevoljno _ini. Istinsko zlo je samo moralno, ono koje je plod djelovanja slobodne volje.b) Prosvjetljenje (iluminacija) - Da objasni svoj nauk o Bogu unutarnjem uitelju, Augustin koristi metaforu iluminacije. ovjek je svojim umom, bez obzira na ljudske slabosti, kadar spoznati istinu, koja ne ovisi o ljudskom umu nego obratno. Istina je, dakle, ono trajno, nepromjenljivo, objektivno i vjeno. Problem koji treba rijeiti jest kako ljudski um dolazi do spoznaje istine. Augustinov odgovor je: prosvjetljenje (iluminacija).smatrao je da teorijom iluminacije moe protumaiti kako ljudski um dolazi do spoznaje vjenih i nepromjenljivih istina. Iluminacija oznauje Boje djelovanje na ljudski um, priopavajui mu istine koje nisu plod apstrakcije niti obrade podataka dobivenih osjetilimaKao to tjelesni predmeti trebaju biti osvijetljeni da bi ih oko moglo vidjeti tako i posebno svjetlo mora uiniti shvatljivima (inteligibilnima) istine da bi ih um mogao shvatiti. Kao to sunce svojim svjetlom ini vidljivima stvari tako je Bog izvor duhovnog svjetla koje ini da naa misao shvaa istine.Iluminacija je, prema Augustinu, vid participacije:

c) Blaenstvo - je tree veliko rjeenje u Augustinovoj filozofije, primijenjeno osobito na podruju morala, pedagogije i povijesti. enja za sreom, odnosno blaenstvom, jedna je od osnovnih ljudskih tenji i tema kojoj se Augustin esto vraa u svojim spisima a ima duboko korijenje u njegovu osobnom iskustvu. Ve smo spomenuli da on poistovjeuje mudrost, predmet filozofije, s blaenstvom. Svrha je naela "upoznaj samoga sebe"Bog je uzrok bia, svjetlo spoznaje, on je i izvor blaenstva.Problem nastaje kad treba odrediti to je predmet i sadraj blaenstva. Ono je uroena enja koju ovjeku daje BogRaspravu o blaenstvu Augustin poinje tvrdnjom da svi ljudi ele blaenstvoPravilan se odgovor namee sam: uistinu, samo je Bog trajan, neovisan, vjean. Stoga je blaen samo onaj koji je naao Boga.Svi oni koji, poput skeptika, nijeu mogunost nalaenje istine ili predmeta enje, nikada nee moi biti blaeni, jer nemaju objekt za kojim tee.Blaen je onaj koji ima sve to eli a ne eli nita to je zlo.No budui da je blaenstvo prvotno dobro duha, ovjek moe biti sretan bez posjedovanja materijalnih dobara. Ono nije od ovoga svijeta, ne moe biti nita nie od ovjeka pa ni ovjek sam. ovjek je naime sastavljen od due i tijela, koji su kao i sva ostala stvorenja, nesavreni, a nita nesavreno ne moe biti izvor trajnog blaenstva. Ako nijedno stvoreno dobro ne moe ovjeka trajno usreiti, onda to moe biti samo Bog, vjena i nepromjenljiva Istina.