PRVISmjetajJadransko more

DravaHrvatska

Glavno naseljePrvi Luka, Prvi epurine

Povrina2,41[1] km2

Obalna crta10,634[1] km

Broj stanovnika453

Prvi je otok u ibenskom otoju, u blizini Vodica. Povrina otoka je 2,41 km, a broj stanovnika otoka je 453 (od 2001.) Duina obale je 10,6 km, a koeficijent razvedenosti obale je 1,93. Najvii vrh na otoku je Vitkovi (79 m). Na otoku postoje dva tipina dalmatinska ribarska naselja: Prvi Luka i epurine, a meusobno su povezani jedan kilometar dugom cestom. epurine se nalaze na zapadnom dijelu otoka, a Prvi Luka smjetena je na jugoistonom dijelu otoka. Otok je naseljen jo u antiko doba pa je tako ispod crkve Gospinog Poroenja pronaeno antikih i kasnoantikih materijalnih ostataka (keramika, grobovi u amforama, ranokranski kapitel), a u blizini crkve rimska tegula (krovna opeka)iz 1. st. nove ere. Otok Prvi je prirodni nastavak otoka Zlarina, to dokazuju brojni podmorski pliaci i greben Raenik i otoi Lupac. Otok lei 1 n/m jugoistono od grada Vodica. Zanimljivo je to taj otok nije graen od vapnenca kao ostali otoci, ve od krednih dolomita. ivopisne uvale i uvalice privlae kupae koji trae u ljepoti prirode usamljenost i mir.

Oba naselja na otoku zatiena su od Ministarstva kulture RH kao nacionalna kulturna batina.Otok je poznat i pod nazivom Faustov otok otok Fausta Vrania, znanstvenika, povjesniara, lingvista, filozofa, matematiara i fiziara, koji je ivio u 17. stoljeu, rodio se u ibeniku, a na otoku je proveo svoje djetinjstvo. Umro je u Veneciji, a po svojoj elji je pokopan na otoku u crkvi Sv. Marije od Milosti u Prvi Luci.

Povijest

Od srednjeg vijeka otok je sluio boravku ibenskih plemikih obitelji koje su se na Prvi sklanjale od kuge kako 1487. godine kae poznati ibenanin Juraj igori u djelu O smjetaju Ilirije i gradu ibeniku. ibenski plemii uzimaju u zakup od opine zemlje na Prviu i daju ih na obradu teacima to inicira vee naseljavanje otoka (povijesno moemo pratiti od kraja 14. stoljea). Najvaniji val stanovnitva dolazi od 15. stoljea vezano uz veliku tursku opasnost kada se na otok seli stanovnitvo velikog srednjovjekovnog naselja na Srimi i osniva Prvi epurinu. U Prvi Luci franjevci treoredci glagoljai dolaze 1461. godine i osnivaju samostan s crkvom Gospe od Milosti. Spominje se i benediktinski samostan u jednoj ispravi iz 1267. godine, ali on nije materijalno potvren.

Ime Prvi najvjerojatnije potjee od injenice to je naseljeni otok najblii kopnu, prvi. Puanstvo se bavilo ribolovom, maslinarstvom, vinogradarstvom i pomorstvom, sve do prve polovice 20. stoljea, kada ih se veina iseljava. Dvadesetih godina prolog stoljea, Prvi je bio najgue naseljeni hrvatski otok, s oko 1.300 stanovnika/km. On je i danas jedini iz kategorije malih otoka (manjih od 15 km) koji ima dva naselja.

U Drugom svjetskom ratu stanovnici otoka Prvia organizirano su se ukljuili u antifaistiku borbu protiv nacizma i faizma. Mnogi su stanovnici poginuli, a o njihovu herojstvu danas svjedoe brojni partizanski spomenici u oba mjesta otoka Prvia.

Kultura

U mjestu epurine nalaze se dvije crkve. Manja crkvica, izgraena u srednjem vijeku, posveena je svetoj Jeleni Kriarici, majci cara Konstantina Velikog. Nova, vea crkva, potjee iz konca 19. stoljea i posveena je Uznesenju Blaene Djevice Marije. U epurinama se nalazi i barokni ljetnikovac znamenite brae Antuna i Fausta Vrania, koji je danas u vlasnitvu plemike obitelji Dragani. U Prvi Luci se nalazi crkva Gospe od Milosti gdje je na vlastiti zahtjev pokopan hrvatski polihistor, izumitelj i diplomat Faust Vrani. Svake godine u oba se mjesta na otoku odravaju razne kulturne manifestacije, glazbeni koncerti, likovne izlobe te sportska natjecanja.

Gospodarstvo

Stanovnitvo se uglavnom bavi uzgojem maslina, vinove loze, ribolovom te ponajvie turizmom. U mjestu epurine aktivna je i poljoprivredna zadruga sa vlastitom uljarom za preradu maslina, dok je u Prvi Luci aktivna poljoprivredno - turistika zadruga "Faust Vrani" koja do sezone 2011. planira otvoriti Memorijalni centar Faust Vrani sa vanjskim amfiteatrom kao ljetnom pozornicom, polivalentnom dvoranom, suvenirnicom te izumima Fausta Vrania u prirodnim veliinama. Investicija je vrijedna preko 2,5 milijuna kuna.[2]Turizam

Prvi epurineIako turizam predstavlja glavnu gospodarsku granu na otoku, veina smjetajnih kapaciteta odnosi se na privatni smjetaj u apartmanima, budui da na otoku radi samo jedan hotel, otvoren 2004. g., u Prvi Luci. Na otoku postoji i vie restorana, pizzeria te kafia. U ljetnim mjesecima este su priredbe tradicionalnog klapskog pjevanja. Poznate puke fete su 2. kolovoza u Prvi Luci (Gospe od Anela) te 16. kolovoza u epurini (sveti Roko).

Prvi LukaKrajem kolovoza ili poetkom rujna svake se godine odrava Burti, regata starim tradicionalnim brodicama na latinsko idro. Takoer, nedavnim ureenjem i odravanjem protupoarnih i poljoprivrednih puteva, otok je dobio i proiene staze za brdski biciklizam, tranje ili rekreaciju na vrhu kojih se nalaze predivni vidikovci s kojih se prua pogled na Kornate i ostale otoke ibenskog otoja[3].

Poznati stanovnici

Slavni hrvatski polihistor, izumitelj i diplomat Faust Vrani imao je ljetnikovac u epurini te je pokopan na otoku Prviu.

U epurinama je roen katoliki sveenik Ante Anti, koji je umro na glasu svetosti.

U epurinama su roeni hrvatski povjesniari Jere Jareb i Ljubomir Anti.

Zanimljivosti

Osim nekoliko manjih traktora te vatrogasnog vozila, na otoku nema automobila, te se veza s kopnom odrava brodom M/B Tijat koji plovi nekoliko puta dnevno iz smjera ibenika i Vodica.

U ljetnikovcu obitelji Dragani, koji je nekada pripadao obitelji Vrani, u epurini, postoji portret Fausta Vrania iz 1605. godine nepoznatog autora. Oko 1860. godine netko je nou provalio u crkvu Gospe od Milosti gdje je zakopan Faust Vrani. Nepoznati vandali mislili su da je tu zakopano blago, no bile su samo tiskane i netiskane izumiteljeve stvari, koje su razbacane po selu.

Obalna linija otoka iznosi 10,6 kilometara.

ZLARINSmjetajJadransko more

Otona skupinaibensko otoje

Koordinate434115N 155056E

HYPERLINK "https://hr.wikipedia.org/wiki/Zemljopisne_koordinate" \o "Zemljopisne koordinate" Koordinate: 434115N 155056E

DravaHrvatska

Glavno naseljeZlarin

Povrina8,05[1] km2

Obalna crta20,236[1] km

Zlarin je je mali otok dalmatinske obale Hrvatske u blizini grada ibenika. Administrativno je dio ibensko-kninske upanije. U zimskim vremenima otok ima populaciju od 276 ljudi, ali od oujka do listopada stanovnitva raste znatno, do vie od 2 000 ljudi. Zlarin ima velike emigracije stanovnitva u svojoj prolosti.

Zlarinova najvia toka je Klepac na 169 metara nadmorske visine. Tijekom sunanih dana, od ove toke moete vidjeti planinu Velebit i vulkanski otok Jabuka u Jadranskom moru. Zlarin ima velik broj uma empresa i borova, i drugih prirodnih biljaka kao to su rumarin, smokva, maslina, itd.. Unutarnji dijelovi otoka su nenaseljeni i prekriveni gustom umom. Zlarin je jedan od rijetkih otoka na Jadranu koji ne dozvoljavaju pristup automobila.

Zemljopis

S povrinom od 8,19 km2 Zlarin je trei po veliini otok ibenskog arhipelaga i jedan od 6 naseljenih. Zlarinski najvei vrh, Klepac, visok je 169 metara. Zlarin je smjeten oko 2 km od kopna. Pripada ibensko-kninskoj upaniji,tonije gradu ibeniku. Zlarin je povezan s mjestom Vodice, ibenikom i drugim otocima brodom koji voze 6 puta dnevno.

Klima,flora i fauna

Klima je mediteranska, srednjejadranskog tipa. Prevladavajui vjetar je jugo. Zbog blizine kopna klimatske su osobine prijelazne. Srednja godinja temperatura je oko 15 stupnjeva Celzijusa. Zlarin ima oko 2700 sunanih sati godinje, po emu je jedan od najsunanijih otoka na Jadranu. Godinja koliina padalina iznosi oko 700 mm. Flora je tipino dalmatinska (hrast crnika, borovica, maslina, smokva, oleander, razne vrste umjetno posaenih palmi). Izvan naselja prevladava niska uma i makija, posebice u unutranjosti otoka. Fauna je osiromaena utjecajem ovjeka, pa danas na otoku nalazimo gdjekojeg jea, zeca, te neto bogatiju populaciju poljskih mieva. Do prije 30-ak godina na otoku se jo moglo nai i lisice. Od ptica prevladava galeb; od gmazova obini guter, sljepi, poskok itd.; od vodozemaca abe; dok je riblji svijet izuzetno bogat, sa svim tipinim srednjejadranskim ribama. Od beskraljenjaka na kopnu su najistaknutiji lankonoci, a u okolnim vodama bodljikai i mekuci.

Povijest

Spomenik zlarinskim mornarimaPostoje dokazi o ivotu na Zlarinu od prapovijesti i od neolitskih vremena do rimskog doba. Takoer postoje dokazi da su Liburni esto posjeivali, a moda i ivili na Zlarinu.

1245. U dokumentu "Privilegije" hrvatsko-ugarskog kralja Bele IV, Zlarin se spominje kao dio ibenika.

1298. Ime Zlarin se spominje u slubenom listu,u kojem grad ibenik daje otok ibenskom biskupu (do 1843.g.).

1458. Bratovtina Gospe od Raselje ima svoj pravilnik, to je prva akavska matrikula na latinici.

1487. Juraj igori u svom djelu "De situ Illyriae et civitate Sibenici" spominje Zlarin.

1621. U uvali Buina sagraena je mala kapela, sa jednom slikom iz Tizianove slikarske kole.

1649. ibenski plemii su pobjegli na Zlarin za vrijeme epidemije kuge u ibeniku.

1735. - 1740. Sagraena je druga crkva,crkva Uzaaa Marijina, sagraena na istom mjestu kao i stara crkva. Sagradio ju je ibenski graditelj Ivan Skoko.

1810. Otvorena je osnovna kola.

1835. Izbija kolera koja ubija oko 70 ljudi na otoku.

1839. Izgraen toranj sa mjesnim satom, poznat kao Leroj.

1852. Zlarinska kola postaje glavna kola u okrugu.

1878. Izgraeno novo mjesno groblje.

1909. Obnovljen Leroj.

1914. Izgraeno prvo javno kupalite.

1929. Izgradena mala termoelektrana koja je sluila potrebama snabdijevanja mjesta elektrinom energijom i osvjetljavanju ulica javnom rasvjetom.

od 1900. - 1941. u Zlarinu rade 18 manjih duana, 7 pekarni, dvije mesnice, ribarnica. Ima i drugih obrta: zidari, ribari, brusai koralja, stolari, kovai, bavari...

Leroj

Za vrijeme Drugog svj. rata stanovnitvo Zlarina prualo je otpor faistima i odravalo veze s glavnim partizanskim tabom na tom podruju, na poluotoku Srimi, izmedu ibenika i Vodica. I kasnije su mnogi Zlarinjani postigli visoke inove u tadanjoj JRM i JNA (general-major Ante Kranjac, admiral Ljubo Truta). Zlarin je u toku rata nekoliko puta bombardiran. Nakon Drugog svjetskog rata JRM na rtu Marinu gradi svoju kasarnu.

1956. Zlarin podmorskim kabelom spojen na dravnu energetsku mreu Jugoslavije.

1972. Otvorena mala telefonska centrala sa 60 brojeva; uvedena stalna brodska veza sa ibenikom.

1973. Po prvi puta odrana tradicionalna zlarinska feta "Srdelada".

1974. Na Leroju postavljen elektronski sat.

1976. Od rta Jadrije na poluotoku Srimi, do Malpage na Zlarinu poloene vodovodne cijevi; na otoku izgraeno 8 km vodovodne mree.

1977. Na arinoj rivi, drugom po duljini gatu u zlarinskoj luci, postavljen spomenik od dva velika brodska sidra, posveen svim zlarinskim pomorcima i iseljenicima.

1986. Osnovan Yacht Club Zlarin .

1992. Obnovljena i proirena stara telefonska centrala.

Znamenitosti

Pravilnik - matrikula puke bratovtine crkve Gospe od Raelja prva je matrikula pisana na akavtini uope. Nastala je 1456. te je veliki kulturni spomenik Zlarinjana.

Kraj Zlarina se nalaze ostaci Antikog brodoloma iz 1. stoljea. U crkvi Marijina Uznesenja nalazi se Sv. Fortunato, muenik zatitnik otoka o kojemu se malo zna osim da je bio rimski vojnik ije je tijelo preneseno na Zlarin i stavljeno u oltar crkve.

Zlarinska je upna crkva izgraena malo dalje od sredita mjesta, a neki taj poloaj objanjavaju izvorom koji se navodno nalazi ispod glavnog oltara. Naime, tokovi podzemnih voda stvaraju depresivno i pokajniko raspoloenje. Kako bilo da bilo, ostaje injenica da ispred crkve danas stoji bunar koji se vjerojatno puni vodom iz tog izvora.

Legenda o nastanku crkve Gospe od Raelja, koja je podignuta na prilino udaljenom mjestu, kae da je crkva isprva trebala biti sagraena na Klepcu. Meutim, skupina ljudi pronala je na jednom stablu na mjestu dananje crkve sliku Bogorodice. Uzeli su sliku i odnijeli je na Klepac. Drugog dana slika je opet bila na tome mjestu. Stoga su odluili izgraditi crkvu upravo na tom mjestu.

Zlarin ima najduu otonu rivu u Hrvatskoj dugu 131 metar, a iroku 16 metara.

Gospodarstvo

Koraljarstvo

Prvi pisani tragovi o lovu na koralje na Jadranu potjeu iz 13. stoljea, 1412. kao poznati koraljari spominju se Zlarinjani. Oni tada vade koralj i neobraenog ga prodaju u Napulj te na Siciliji. Nakon pada Mletake Republike 1797. nadzor nad izlovom koralja kojega je imala Venecija se nastavlja, ali Zlarinjani dobivaju ekskluzivno pravo na izlov koralja. Tako su lovili koralj i prodavali ga do 1955. kada nakon najuspjenijeg lova (475 kg) koji je u bescjenje prodan u Italiji dolazi praktiki do propadanja ovog zanimanja na otoku, a ubrzo nakon toga propada i Zadruga nakon neuspjenog lova u Egiptu. Od tada na Zlarinu je koralj obraivao Viktor Lukin i prodavao u brusioni koralja "Viktor", a prije par godina je otvoren i koraljarski centar "Zlarinka".

Turizam

Zlarinska luka

Zahvaljujui upravo koraljima Zlarin je bio prvo turistiko mjesto koje je imalo svoju turistiku brouru.

Kultura

Tradicionalno, svake godine, krajem srpnja, na otoku Zlarinu (u uvali Fingac) odrava se Veer otonih nota Bodulska balada. Karakteristina je po tomu to hrvatske estradne zvijezde (Neno Belan, Marijan Ban, Gego i Picigin band, Dado Topi....) izvode pjesme koje su vezane za otoke i ivot na njima. U sklopu ove manifestacije, poznati akademski slikari iz Hrvatske i inozemstva e 23. i 24. srpnja slikati motive Zlarina i okolnih otoka, a gotove radove e namijeniti u humanitarne svrhe. Direktor Bodulske balade je Ivan Lambaa, a predsjednik Upravnog vijea Vladimir Buneta. Ovaj projekt se organizira sa ciljem povratka ivota na opustjele otoke.

Zanimljivosti

Film Princeza Koralja iz 1937. (jedan od najveih blockbustera 1930-ih godina) u kojem je glumila Ita Rina sniman je na Zlarinu. Film je producirala Hitlerova stranka NSDAP, a nakon projekcije Joseph Goebbels je zabranio da se Slaveni ikad vie pojave u njemakim filmovima. [2] Spot za pjesmu Tomislava Bralia i klape Intrade-Zora bila je najveim dijelom sniman na Zlarinu.

Dramska serija Loza je snimana na Zlarinu.

Poznate osobe

Vesna Parun, hrvatska pjesnikinja

Mladen Bjai, hrvatski pjesnik

Anthony Maglica, osniva tvrtke Maglite Leon Luev, glumac

IBENIK

DravaHrvatska

upanijaibensko-kninska

Stanovnitvo (2011.)

-gradsko naselje34.302 stan.

-Grad/opina ibenik46.332 stan.

Gradonaelnikdr. eljko Buri (HDZ)

Potanski broj22000

Pozivni broj+385 022

AutooznakaI

Slubena stranicawww.sibenik.hr

Koordinate: 4344N 1553E

ibenik je najstariji samorodni hrvatski grad na Jadranu, glavni grad te kulturno, obrazovno, upravno i gospodarsko sredite ibensko-kninske upanije.

Zemljopis

ibenik se nalazi na 4344' sjeverne zemljopisne irine i 1555 istone zemljopisne duine. Reljef karakterizira vrlo razvedena obala, irok pojas zalea primorsko-dinarskog kra Zagore, brdsko-planinski prostor sa zavalom Plavno i plodnim poljima u kru, Kninsko, Kosovo i Petrovo polje te sjevernom zaravni Bukovica s Prominom, kanjonom rijeka Krke i ikole te Miljevcima.

Krajobraz regije je vrlo raznolik, a more je najvee bogatstvo i osnovni prirodni izvor koji odreuje gospodarsku osnovu. Zrana duljina obale je 56,2 km, a stvarna ak 805,9 km. Na podruju upanije nalaze se dva nacionalna parka, Krka i Kornati , te jugoistoni (manji) dio Parka prirode Vransko jezero. Prosjena gustoa naseljenosti je 51,5 st. na km2.

Stanovnitvo

Popis 2011.Prema popisu stanovnitva iz 2011. Grad ibenik broji 46.332 stanovnika. Nacionalni sastav stanovnika: Hrvati 94,6%, slijede Srbi zastupljeni s 3,1%. Stanovnivo prema vjeri: Katolici 88%, Pravoslavci 3%, Ateisiti, agnostici, ne izjanjeni 7,5% [1]Prosjena starost graana grada ibenika iznosi 43,4 godine. S tim da je taj prosjek za ibenanke vei i iznosi 44,8 a za ibenane 41,8 godina. ibenana ima 22 408 a ibenanki 23 924. [2]Povijest

ibenik na gravuri iz 1575.

Glavni trg u ibeniku, 1841.

ibenik je najstariji samorodni hrvatski grad na Jadranu. Prvi se put spominje na Boi 1066. kao utvrda i naselje u darovnici kralja Petra Kreimira IV., koji se zatekao u ibenskoj utvrdi. 1169. od ugarskog kralja Stjepana III. ibenik dobiva status grada i pravo na kovanje novca. No tek nakon ogorenih sporova i duge borbe s Trogirom, ibenik uspijeva izboriti vlastitu biskupiju te je 1298. osnovana ibenska biskupija - pravi status grada u Srednjem vijeku. Nakon to je nesueni hrvatski kralj Ludovik prodao svoje pravo na Dalmaciju Mlecima za 10.000 dukata, ibenik usprkos oruanom otporu 1412. dolazi pod vlast Venecije. Tijekom razdoblja mletake vlasti potjee i najznaajniji kulturno-povijesni spomenik ibenika - poznata ibenska katedrala sv. Jakova, graena 1491.-1536. ibenik je u tom razdoblju bio poznat po znamenitom i uglednom humanistikom krugu ibenana po kojem se ibenik isticao meu gradovima mletake Dalmacije. Ti su humanisti bili bogata stvarateljskog opusa i dali su snaan doprinos hrvatskom i europskom humanizmu: su: Boo Bonifai, Horacije Fortezza, Frane Divni, Martin Koluni Rota, Juraj igori, Antun Vrani, Faust Vrani, Dinko Zavorovi i drugi.[4] Uslijed tekih ratova s Turcima radi obrane od Osmanlija grade se i fortifikacijski sustavi. Bitka za ibenik 1647. bila je najvei osmanski napad na ibenik, a po dramatinosti bila je jedna od najveih u ibenskoj povijesti.[5] Kuga je sredinom 16. stoljea desetkovala grad i uzrokovala njegovo dugotrajno nazadovanje i spor oporavak. Nakon propasti Venecije, 1797. ibenik ulazi u sastav Habsburke Monarhije, u ijem okviru (uz kratkotrajnu francusku vlast 1809.-1815.) ostaje do kraja Prvog svjetskog rata. 6. studenoga 1918. u ibensku luku uplovljavaju talijanski ratni brodovi te iskrcavaju okupacijske snage. Tijekom talijanske okupacije, na sam Boi 1918. dolo je do obrauna izmeu ibenana i talijanskih mornara. Tada je talijanski razaraAudace, usidren ispred grada, bombardirao ibenik s gotovo 1000 topovskih metaka.[6] Talijanska okupacija potrajala je sve do 12. lipnja 1921., kad je grad konano prikljuen Kraljevini SHS. Kako je Zadar ostao u Italiji, a ibenik bio najblii spoj sa eljeznicom u Dalmaciji, ibenik je preuzeo veliku veinu lukog prometa Zadra te se postupno razvija u vanu luku.

15. travnja 1941. ibenik ponovno zauzimaju Talijani. Za vrijeme Drugog svjetskog rata ibenani su velikom veinom bili u partizanima. Puno ibenana je bilo prisiljeno ii u partizane ve 1941., a najvie ih se dragovoljno pridruilo 1943. nakon kapitulacije Italije, kad grad potpada pod njemaku vojnu upravu, a formalnu civilnu vlast NDH. Tijekom 1943. i 1944. grad bombardiraju Saveznici. Tom prilikom nastradala je stara gradska jezgra, ukljuujui i gradsku vijenicu. Partizani su ibenik oslobodili 3. studenoga 1944. Grad je bio i sjedite ZAVNOH-a i tako de facto glavni grad Hrvatske od 31. prosinca 1944. do 13. svibnja 1945.Za vrijeme socijalistike Jugoslavije grad se iri te se otvaraju nove tvornice i pogoni. Otvaranjem ibenskog mosta (1963.) i Jadranske magistrale poloaj grada se bitno popravio. 1979. dio natjecanja Mediteranskih igara u Splitu odran je i u ibeniku i okolici.

Grad ibenik i okolica dali su veliki doprinos u Domovinskom ratu od prvih dana rata 1991. ibenani su ve u rujnu 1991. zauzimanjem topnitva na irju i Zeevu kod Rogoznice te zaustavljanjem neprijatelja kod Pakovog Sela obranili svoj grad i okolicu i tako izborili prvu pobjedu HV, kada su JNA i etnici poraeni i odbaeni 15 kilometara dalje od grada. Za obranu ibenika su najvei doprinos dali dragovoljci-branitelji, a mnogi su od njih dali i svoj ivot.

Etimologija

Postoji vie tumaenja o tome kako je ibenik dobio ime te da u znanosti jo ni jedno tumaenje njegovog imena nije prihvaeno kao sigurno i tono. Juraj igori u svom jednom djelu opisuje naziv i poloaj ibenika, o kojem kae da je grad nazvan tako jer je okruen ibama. Ime ibenik dovodi se u vezu sa umom posredstvom toponima sibin (Sibinicum), koji se izvlai iz jednog augmentativnog kasnolatinskog, odnosno ranoromanskog oblika silvona, silvonae ili silvone. Naziv sibin je pokrivao uu mikroregiju ibenika, po i oko uzvisine na kojoj se nalazila tvrava sv. Mihovila.

Gospodarstvo

U gradu ibeniku u 2010. godini, prema podacima Hrvatske gospodarske komore, registrirano je ukupno 838 tvrtki, od kojih 3 spadaju u velika, 12 u srednja, 823 u mala. Od ukupnog broja 799 su drutva s ogranienom odgovornou, 16 dionika drutva, 14 ustanova, 8 javnih trgovakih drutava i 1 drutvo inozemnog osnivaa. Prema Sredinjem obrtnom registru u 2010. godini u ibeniku je registriran 1321 obrtnik. Prema podacima Registra udruga u 2010. godini registrirano je 445 udruga sa sjeditem u Gradu ibeniku. Grad ibenik se prema indeksu razvijenosti svrstava IV. skupinu jedinica lokalne samouprave ija je vrijednost indeksa razvijenosti izmeu 100% i 125% (100,52%) prosjeka Republike Hrvatske, to znai da ne pripada niti jednoj kategoriji potpomognutih podruja. [7]Danas je ibenik glavni grad, kulturno-obrazovno, upravno i gospodarsko sredite ibensko-kninske upanije koje broji 46.332 stanovnika (2011., zajedno s prigradskim naseljima). Do 80-ih godina 20. stoljea ibenik je bio jako industrijsko sredite (tvornice "TEF" i "TLM"), ibenska luka je bila meu najveima u bivoj Jugoslaviji, no dolazi do gospodarskog pada, a u 90-ima TEF prestaje s radom (tvornica je uklonjena), a TLM koji je znatno oteen u velikosrpskoj agresiji, znatno je smanjio proizvodne kapacitete. Vidi Elemes.

Grad ibenik je poeo s izgradnjom i proirenjem Luke ibenik. Prema zamisli arhitekta Puljiza, na prostoru od 44 tisue kvadrata, na kojem e se nalaziti terminal, u isto e vrijeme moi pristati kruzer do 260 metara, veliki trajekt od 180 metara, dva broda u linijskoj plovidbi od po 60 metara. Terminal bi bio ekoloki prihvatljiv te bi za zagrijavanje i hlaenje koristio termalne pumpe uronjene u more, a uz suneve kolektore koji bi se ukomponirali u krovnu konstrukciju, terminal bi na taj nain osiguravao i do 40 posto svojih energetskih potreba. Cjelokupna investicija iznosi 24 milijuna eura, a zavretak radova oekuje se do 2014. ili 2015. g.[8]Turizam

Turizam se u ibeniku posljednih godina stalno razvija i broj gostiju iz godine u godinu sve vie raste. Najvie turista koji ljetuju na ibenskoj rivijeri odsjeda u hotelima u hotelskom naselju Solaris ili pak u nekoliko kilometara udaljenim Vodicama, Primotenu, Rogoznici ili na otocima poput Zlarina ili Prvia.

Kultura

Od 1960. godine redovito se odrava Meunarodni djeji festival (poinje krajem lipnja i traje 2 tjedna), najvei kulturni dogaaj u ibeniku, koji okuplja plesne, dramske, likovne i druge umjetnike i drutva iz cijeloga svijeta. Turizam dobiva sve veu znaajnost. 60-ih i 70-ih godina 20. stoljea glazbena scena je bila jedna od najjaih u dravi. Tada su estradom harali Mio Kova, Arsen Dedi, Vice Vukov, grupa Mi te u to vrijeme popularna klapa na podruju bive drave - Klapa "ibenik" i drugi. Arsen Dedi, jedan od najcjenjenijih autora u Hrvatskoj i susjedstvu je osnovao i Festival dalmatinske ansone, koji je vrlo brzo stekao znaajan status u Hrvatskoj.

Od 2011. godine u naputenoj vojarni izmeu centra grada i hotelskog naselja Solaris odrava se jedan od najbolji ljetnih glazbenih festivala Terraneo. Umjetniki direktor festavala i jedan od najzasluniji da je ovaj veliki projekt zaivio je ibenanin Mate kugor. [9] Prvo izdanje festivala Terraneo u kolovozu 2011. godine privuklo je u ibenik vie od 30 000 posjetitelja iz cijele Europe. Glazbeni program u trajanju od 5 dana sa vie od 120 izvodaa na 3 open-air pozornice i dva dj hangara bio je koncipiran na nain da zadovolji i najistananije glazbene ukuse. 2012. godine broj posjetitelja je ve narastao na 45 000 nakon izvrsnih reakcija na prvo izdanje festivala. [10]Prometna povezanost

Grad ibenik ima izuzetno znaajan prometni poloaj, dobre veze omoguuju izravne komunikacije. Okosnica je Jadranska turistika cesta s odvojcima do Drnia (32 km) i Knina (56 km) te dalje u unutranjost Hrvatske. U lipnju 2005., dovretkom nekoliko dionica autoceste Zagreb-Split, ibenik je povezan sa Zagrebom autocestom. Znaajna je prometnica i eljeznika pruga koja preko Perkovia vodi prema Zagrebu i Splitu. Zrani se promet odvija preko zrane luke Split (50 km od ibenika) i zrane luke Zadar (70 km od ibenika) a uskoro i preko zrane luke Pokrovnik (20 km od ibenika).

Meteoroloke znaajke

U primorskom dijelu regije klima je izrazito mediteranska, a njezin je veliki utjecaj i na kontinentalnom prostoru regije. Na obalnom prostoru vrlo je visoka srednja godinja osunanost (2710 sati), prema unutranjosti insolacija se smanjuje. Temperature su ljeti relativno visoke, meutim ublauje ih ugodan vjetar maestral koji pue s mora na kopno. Uz obalu su zime umjerene ili blage. Oborina je najvie zimi, a ljeta su preteno suha. Ukupna godinja koliina oborina je 803mm. U najveem dijelu ibenske regije prevladavaju vjetrovi bura i jugo, uz obalni pojas ljeti osvjeavajui maestral.

Spomenici i znamenitosti

Katedrala sv. Jakova u ibeniku

Godina uvrtenja:2000.

Vrsta:Kulturno dobro

Mjerilo:i, ii, iv

Ugroenost:ne

Poveznica:http://whc.unesco.org/en/list/963 UNESCO

Katedrala Sv. Jakova u ibeniku najznaajnije je graditeljsko ostvarenje 15. i 16. st. na tlu Hrvatske. Zbog svojih iznimnih vrijednosti katedrala je 2000. godine uvrtena u UNESCO-ov popis svjetskog kulturnog nasljea.

Poezija u kamenu i njen tvorac, Juraj Matijev Dalmatinac

Jurjev vijenac od ljudskih glava

Unutranjost

Portal

Povijest

Gradnja nove katedrale simboliki je bila kulminacija viestoljetnog stremljenja grada, da se odvoji od trogirske biskupije te da i uz vlastitu crkvu stekne i komunalnu autonomiju. Podignuta je na junoj strani sredinjeg starog gradskog trga, na mjestu romanike crkve sv. Jakova.

Ideja o gradnji velikog katedralnog hrama datira od 1298. godine. kada je ibenik dobio vlastitu biskupiju i naslov grada. Odluka o gradnji i poetku pripremnih radova donesena je 1402. godine. Gradnja je meutim, zapoela tek 1431. godine i trajala uz prekide do 1536. godine. Prvo desetljee na njenu podizanju rade mletaki gotiki graditelji i ibenski klesarski majstori Andrija Budi i Budia Stati. Za to vrijeme izgraen je juni i sjeverni zid, donji, gotiki dio proelja i oba portala crkve.

Prilikom osnutka biskupije 1298. g. postojea crkva sv. Jakova na glavnom gradskom trgu promovirana je u stolnu crkvu, ali kako je bila malena i neprikladana istom je prilikom odlueno da biskup i grad osiguraju sredstva za gradnju nove katedrale. Krajem 14. st., nakon to je u invaziji Mleana stara katedrala sv. Jakova oteena, odlueno je da se gradi nova te je 1402. g. zalaganjem biskupa Bogdana Pulia osnovan je fond za njezinu gradnju. Zbog nepovoljnih politikih prilika a potom i raznih drugih nedaa koje su zadesile ibenik (kuge i poari), gradnja nove katedrale poela je tek tri desetljea kasnije postavljanjem kamena temeljca 1431. godine. Katedrala je dovrena 1536. g., a 1555.g. posvetio ju je biskup Ivan Lucije tafili. Nakon temeljite obnove u 19. st. katedrala je ponovo posveena 1860.

Razvojne faze i stilska obiljeja

Nastanak katedrale obuhvaa tri razliite stilsko-razvojne faze od kojih se prva naziva po biskupu Boganu Puliu (1402.-1437.) koji je zapoeo s njezinom gradnjom, dok se preostale dvije nazivlju po dvojci najznaajnijih arhitekata koji su definirali njezin dananji lik Jurju Matijevom Dalmatincu i Nikoli Ivanovom Firentincu. Tijekom stoljetnog razdoblja gradnje katedrala je nastajala sukcesivnim izmjenama triju razliitih arhitektonskih koncepcija, pri emu se izmijenila tri razliita stila: prvi gotiki, drugi mjeoviti gotiko-renesansi i trei renesansni.

Prvo razdoblje izgradnje (1431. 1441.), tzv. "Pulieva katedrala",

Zapoinje 1428. g. odlukom gradskog Vijea da se nova katedrala treba podii na pogodnijem mjestu u sjevernom dijelu grada. Bonino da Milano kao primus magister ecclesie Sancti Jacobi (1428-1429) izrauje prvi projekt katedrale koja se treba podii na mjestu crkve Sv. Trojstva (danas Sv. Ivana), no zbog smrti uspjeva samo djelomino dovriti pojedine kiparske dijelove glavnog portala (danas se nalaze rasporeeni na postojea dva portala katedrale. Na osnovu odluke gradskog vijea da se katedrala ipak treba graditi na mjestu postojee novi protomagister Francesco di Giacomoiz Venecije (1430-1431) modificira njegov projekt te ga prilagoava za izgradnju na postojeem mjestu gdje se jo nalazila stara katedrala. Postavljanjem temelja na sjeverozapadnog uglu proelja (9. travnja 1431.) zapoinje gradnja nove katedrale. Na mjesto protomajstora Francesca, kojemuje istekao jednogodinji ugovor, dolaze Antonio di Pierpaolo Busato i Lorenzo Pincino, mletaki majstori koji slijedeih desetak godina rade na katedrali. Zbog potekoa oko postavljanja temelja i realizacije svetita produenog preko ulice, poetkom 40-tih godina dolazi do prekida gradnje, te ibensko Vijee u lipnju 1441. g. sklapa ugovor s Jurjem Matejevim iz Zadra pro prohtomagistro fabrice Ecclesiae Cathedralis.

Drugo razdoblje izgradnje (1441.-1473.), tzv. "Jurjeva katedrala"

Odvija se u dvije odvojene etape, meu kojima je due, petogodinje razdoblje prekida. U poetnoj fazi rada na katedrali (1441.-1455.) Juraj Matijev Dalmatinac (Georgius Mathei Dalmaticus) novo tropasidalno svetite koje jo ukljuuje krstionicu ugraenu u temeljima june apside (1443.-44.), te uz nju prislonjenu sakristiju s riznicom na katu (1450.-54.). Istovremeno se dovravaju ranije zapoeti uzduni zidovi crkve do visine vijenca viseih lukova, dok se u interijeru, po novom projektu majstora Jurja zajedno sa presvoenim kapelama bonih brodova do iste visine podiu arkade glavnog broda. U trenutku prekida radova 1455. godine izgraene su visoke substrukcije poligonalnog svetita do razine vijenca s glavama, odnosno do razine poda prezbiterija u interijeru. Poetnu fazu izgradnje katedrale obiljeava prostorno-funkcionalna adaptacija te modernizacija ranijeg projekta, te niz inventivnih, prvenstveno graditeljsko-konstruktivnih i dekorativnih rjeenja primijenjenih u gradnji svetita ("montana tehnika" gradnje velikim kamenim blokovima, te vijenac individualiziranih glava prirodne veliine).

U drugoj fazi rada na katedrali (1461.-1473.) radovi su koncentrirani samo na podizanju poligonalnih zidova svetita pri emu se mogu razlikovati dvije konsekutivne etape. Prvu etapu (1461.-1465.), obiljeava pojava novog, ranorenesansnog dekorativnog repertoara preteno slikarskog karaktera koji potjee od slikara iz kruga F. Squarcionea i radionice Donatella u Padovi (zid sjeverne kapele ralanjen s pilastrima i zakljuen s vijencem na kojem putti pridravajui girlande sviraju i pleu, tzv. "Malipierova partija"). Druga etapa javlja se nakon Jurjevog boravka u Dubrovniku (1465.-1473.), a obiljeava je pojava strukturalno zrelijih kompozicija i stilski iih motiva toskanskog porijekla (prozori glavne apside) koji su nastali pod utjecajem firentinskih majstora iz kruga Michelloza di Bartolomea zaposlenih u Dubrovniku pred Jurjevim dolaskom. U zavrnom razdoblju rada na katedrali Juraj Dalmatinac na sjevernom zidu kapele svetita, pod arhivoltom s grbom kneza S. Malipiera (1465.-68.) postavlja reljef sv. Jerolima pustinji. Juraj Dalmatinac umire 10. listopada 1473. godine.

Tree razdoblje gradnje (1475-1536) tzv. "Nikolina katedrala"

Poinje imenovanjem Nikole Ivanova iz Firence (Niccolo di Giovanni Fiorentino) novim protomagistrom (1475.). Firentinac zatjee katedralu dovrenu do visine obodnih zidova svetita i zidova bonih brodova, ali meusobno neusklaenih i nepovezanih, te sa brojnim nepravilnostima u tlocrtnoj dispoziciji itavog korskog djela (istanjeni te izlomljeni zidovi svetita i transepta u interijeru). Do 1477. godine Nikola Firentinac izrauje projekt za dovretak itavog gornjeg dijela katedrale te poinje s presvoenjem bonih kapela svetita. Mijenjajui raniju koncepciju trobrodne bazilike otvorenog krovita u crkvu presvoenu bavastim svodovima Nikola prvo nivelira visine svetita i trobrodnog korpusa crkve, a potom, te snanim, all' antica vijencem jasno razdvaja prethodno sagraene dijelove od svojeg novog gornjeg dijela.

Prilagodbom Jurjeve "montane tehnike" gradnje Nikola Firentinac nad bonim kapelama svetita podie kratke bavaste svodove sastavljene od dugakih kamenih ploa slaganih na preklop (dovreni do 1479.). Pripremajui pravilnu i vrstu graevinsku substrukciju za istovjetno koncipirane velike svodove crkve, Nikola ispravlja i ojaava zidove korskog djela, te ih vrlo brzo (do 1483.) podie do razine svoda. Pri tome primjenjuje sloena inenjerska rjeenja u debljini zida sakrivene metalne zatege, te konzolno izbaeni "ravni luk" (piattabanda). Bavasti svodovi i kriite s oktogonalnim tamburom-lanternom i kupolom izgraeni su do 1499. godine. Te godine Nikola prestaje obnaati dunost protomagistra i u vlastitoj reiji sklapa ugovor za izradu kamenog namjetaja u svetitu. Osim kupole, u trenutku njegove smrti (1506./1507.) podignuta su jo dva traveja bavastog svoda nad glavnim brodom, te u ravnini s njima i etvrtbavasti svodovi nad bonim brodovima. Premda se katedrala gradi jo tri desetljea nakon njegove smrti ona je u cijelosti dovrena po njegovu projektu. Nakon Nikole Firentinca dunost protomagistra obnaala su jo dva arhitekta Bartolomeo iz Mestra (od 1520.), a potom njegov sin Jakov. Oni su do zavretka graevinskih radova presvodili preostala etiri traveja glavnog i bonih brodova, te podigli gornji "trolisno" zakljueni dio zapadnog proelja.

Obnove i restauracije

Od 16. stoljea na katedrali su kontinuirano raeni brojni manji popravci,prvenstveno zbog proputanja vode. U drugoj polovici 19. stoljea zalaganjem ibenskog arhitekta Paola Bionija i uz potporu austrijske vlade izvrena je temeljita i sveobuhvatna restauracija (1843-1860). Nakon drugog svjetskog rata u cijelosti je obnovljena sakristija (1947.-49.), a izmjenom eljeznih zatega (1961.) izvrena je statika sanacija katedrale. Tri granate ispaljene s broda bive JNA 18. rujna 1991. g. probile su kupolu katedrale. Sanacija oteenja kupole izvrena je od 23. kolovoza 1996. do 14. oujka 1997, a program odravanja (ienje) i nadgledanja se nastavlja i dalje.

Gradska vijenica u ibeniku

ibenska gradska vijenica smjetena je na sjevernoj strani starog glavnog gradskog trga (prije Plathea communis - Komunalni trg, danas Trg Republike Hrvatske) nasuprot sjevernog proelja znamenite katedrale Sv. Jakova.

Gradska vijenica bila je zasigurno najugledniji civilni objekt srednjovjekovnog ibenika, a i danas spada meu najznamenitije kulturne spomenike Kreimirovog grada. Mnogi je smatraju jednom od najljepih hrvatskih gradskih vijenica uope. Graena je u prvoj polovici 16. stoljea, tonije izmeu 1533. i 1546.g., u stilu visoke renesanse, a odlikuje se izrazitom skladnou. Glavni arhitekt nije poznat. Objekt se sastoji od prizemlja i prvog kata. Prizemlje poinje trijemom s devet ploukrunih lukova, tipinih za renesansni stil, koji se oslanjaju na deset stupova iznad kojih se protee korni na kojima su baze s reljefima velikih lavljih glava. U prizemlju su nekada bili smjeteni uredi gradske uprave, dok su se sjednice gradskog vijea odvijale na katu u reprezentativnoj dvorani. Proelje kata razdijeljeno je stupovima, a u donjem dijelu ukraeno je balustradom i bogato dekoriranim balkonom (reljefi lavljih glava i cvijetni ornament). S lijeve strane gadske vijenice nalazi se mali zvonik "na preslicu" ije je zvono pozivalo gradske plemie na vijeanje. U 18. stoljeu, s obje strane vijenice, ibenski graditelj Ivan Skok napravio je vrlo lijepe stepenice. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, 13. prosinca 1943.g., vijenica je bila potpuno razorena tijekom saveznikog zranog napada na grad koji je bio pod njemakom okupacijom. Nakon rata rekonstruirana je u originalnoj formi pod strunim vodstvom arhitekta Harolda Bilinia, a njezina unutranjost bila je opremljena u skladu s novim namjenama graevine. Na katu gradske vijenice i danas se nalazi reprezentativna dvorana u kojoj se sklapaju civilni brakovi, a ponekad se odravaju i gradske priredbe, dok je prizemlje preureeno u ugostiteljski objekt.

Kneeva palaa (Muzej grada ibenika)

Muzej grada ibenika je muzej kompleksnog tipa, a sastoji se od arheolokog , kulturno-povijesnog, odjela novije povijesti i etnografskog odjela. Unutar Muzeja djeluje i restauratorska, te konzervatorska radionica. Njegova djelatnost je prikupljanje, uvanje, obrada i prezentacija kulturno-povijesne batine ibenskog kraja.

U svojim zbirkama uva brojne predmete muzejske vrijednosti znaajne za prouavanje ibenske prolosti od najstarijih vremena do dananjih dana.

Povijest

Juno proelje Kneeve palae

ibenski muzej utemeljen je 20. prosinca 1925. godine prigodom obiljeavanja tisuite obljetnice hrvatskog kraljevstva, a smjeten je u bivoj Kneevoj palai u neposrednoj blizini Katedrale.

Kneeva palaa dio je obalnog obrambenog sustava grada a izgraena je u 13.- 14. stoljeu. Do danas sauvana su dva krila neko mnogo veeg zdanja u kojem je boravio najvii predstavnik dravne vlasti u ibeniku - gradski knez - kapetan.

Juno krilo protee se uz obalu od etverokutne do poligonalne kule. etverokutna kula poznata po nazivom Kula kneeve palae najvei je obrambeni objekt na obali a potjee iz 14. stoljea. Izmeu nje i Biskupske palae sauvana su renesansna gradska vrata iz 16. stoljea. Po sredini prizemlja junog krila Kneeve palae gotiki je prolaz s gradskim vratima nad kojima je gradski grb s likom sv. Mihovila - zatitnika grada.

Zapadno krilo Kneeve palae okrenuto je sakristiji i apsidalnim dijelovima Katedrale. Na junom kraju ovog dijela dvoja su vrata jednostavnih kamenih okvira, a izmeu njih nia s baroknom skulpturom gradskog kneza Nikole Marcella.

Godine 1975. dovrena je adaptacija Kneeve palae te omogueno suvremeno funkcioniranje muzeja.

Cjelokupan fundus Muzeja podijeljen je u zbirke: arheoloki odjel (prapovijest, antika, srednji vijek i podmorska), kulturno-povijesni odjel i odjel novije povijesti (lapida, starih majstora, starih grafika, oruja, starih fotografija, razglednica, arhivalija, galerijsku, zbirku raritetnih izdanja, arhivalija, kartografsku, numizmatiku, nakita, namjetaja, keramike, predmeta svakodnevne upotrebe, liturgijskih predmeta, glazbenih instrumenata). Ukupan broj muzealija je oko 150.000.

Najznaajnije rezultate Muzej je postigao u istraivakoj, izlobenoj i izdavakoj djelatnosti. Istraeni su brojni arheoloki lokaliteti u okolici ibenika i ibenskom akvatoriju te organizirano preko 300 izlobi koje su pratili izlobeni katalozi. Pored toga u organizaciji Muzeja izdane su brojne edicije izuzetno vrijedne za rasvijetljavanje prolosti Kreimirovog grada, najstarijeg hrvatskog grada na Jadranu.

Odjeli muzeja

Arheoloki odjel

Arheoloki odjel Muzeja grada ibenika graom svojih zbirki pokriva dugo razdoblje ovjekove prolosti od najranijih materijalnih ostataka iz starijeg kamenog doba do srednjeg vijeka. Iako je kao prvi arheolog u Muzeju pedesetih godina prolog stoljea zaposlen prof. Antun Ratkovi, Odjel u pravom smislu djeluje od 1965. godine dolaskom Zlatka Gunjae, kada poinje intenzivniji istraivaki, publicistiki i izlobeni rad. Brojna terenska istraivanja obogatila su muzejski fundus, emu su, osim Gunjae, doprinijeli i nekadanji djelatnici Odjela dr. sc. Zdenko Brusi i Marko Menui.

Kulturno-povijesni odjel

Kulturno-povijesni odjel Muzeja grada ibenika bavi se razdobljem ibenske povijesti od prvog spomena ibenika 1066. godine do pada Venecije 1797. godine. Muzejsko-galerijska djelatnost Odjela obuhvaa prikupljanje, obradu i uvanju muzejske grae, te njezinu izlobenu prezentaciju. Kulturno-povijesni odjel oformio je brojne zbirke: Galerijska, Kartografska, Numizmatika, Zbirka arhivalija, Zbirka glazbenih instrumenata, Zbirka grafike, keramike, lapida, liturgijskih predmeta, Zbirka nakita, namjetaja, oruja, Zbirka predmeta svakodnevne upotrebe, Zbirka raritetnih izdanja, razglednica, starih fotografija, Zbirka starih majstora, tekstila, Zbirka varia. U sastavu Odjela djeluje i Restauratorska radionica za slikarstvo i polikromnu skulpturu.

Odjel suvremene povijesti

Odjel suvremene povijesti osnovan je u ljeto 2003. godine, a proizaao je iz Kulturno-povijesnog odjela. Pokriva razdoblje od pada Venecije 1797. pa do dananjih dana, to ukljuuje ivot i razvoj grada za vrijeme vladavine austrijske, francuske i talijanske uprave; vrijeme stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, prvi i drugi svjetski rat, poslijeratno razdoblje i noviju prolost te razdoblje Domovinskog rata. U svojoj djelatnosti, kao i svi odjeli Muzeja, bavi se prikupljanjem, obradom, uvanjem i prezentiranjem prikupljene muzejske grae. Osim sakupljanja materijala o prolosti grada prati i suvremena gradska zbivanja. Odjel sainjavaju mnogobrojne zbirke: Zbirka dokumenata, plakata, trodimenzionalnih predmeta, fotografija i druge. Osim toga Odjel raspolae i dijatekom, filmotekom, te velikim brojem video i tonskih zapisa koji rasvjetljavaju brojne dogaaje u Gradu iz razdoblja druge polovice 20. stoljea. Fundus Odjela se kontinuirano obogauje novim materijalima, govorimo o svakodnevnom prikupljanju novih materijala jer ovaj Odjel prati i biljei svakodnevna zbivanja i dogaaje u gradu.

Etnografski odjel

Konzervatorsko-restauratorska radionica za metal, kamen, keramiku, staklo i drvo

Mala loa u ibeniku

ibenska mala renesansna loa izgraena je u 16. stoljeu, vjerojatno na mjestu starije graevine. Smjetena je na istonoj strani starog glavnog gradskog trga (danas Trg Republike Hrvatske), izmeu ibenske gradske vijenice i katedrale Sv. Jakova.

Mala loa sluila je kao mjesto gdje su se vrile javne drabe i odakle su se upuivali sudski pozivi. Danas je od ove graevine ostao sauvan samo lijepi kameni portal i tri stupa s tri arkade, od kojih je srednji stup sluio kao stup sramote (tzv. berlina). Za njega su bili vezivani prijestupnici protiv zakona, to se da zakljuiti i po ostacima eljeza gdje su se nekada nalazili okovi. U prizemlju male loe 1746.g. otvorena je i prva ibenska kavana gdje su se zabavljali uglavnom vii slojevi drutva.

Biskupska palaa u ibeniku

Biskupska palaa u ibeniku je gotiko-renesansna graevina iz druge polovice 15.st., koja se prislanja na juni zid katedrale. Kasnijim graevinskim zahvatima izgubila je izvorni izgled. Njezina nekadanja ljepota sauvana je na proelju gdje se istie lijepa gotika trifora s grbom biskupa Jurja igoria i gradskog kneza, te portal koji je izradio ibenski majstor Andrija Budi. Kroz navedeni portal ulazi se u malo dvorite, koje je takoer sauvalo dijelove nekadanjeg gotiko-renesansnog izgleda. U sredini dvorita, kojim dominiraju arkade s jednostavnim, stiliziranim kapitelima, nalazi se bunar. Na jednom kapitelu isklesan je reljef dvojice bradatih staraca u togama, a iznad arkada nalazi se trifora nad kojom je postavljen veliki kameni kip Sv. Mihovila, zatitnika ibenske biskupije. Iz dvorita se unutarnjim, renesansno stiliziranim, portalom ulazi u palau.

ibensko kazalitebiskupska palaasamostan i crkva sv. Franesamostan i crkva sv. Lucesamostan i crkva sv. Lovresamostan i crkva sv. Dominikacrkva sv. IvanaCrkva sv. Duha u ibeniku

U staroj jezgri ibenika, na Trgu Dinka Zavorovia, uvenog ibenskog povjesniara, smjetena je crkva Svetog Duha. Crkva se nalazi na mjestu gdje se ranije nalazila starija crkva (moda romanika), koja je stradala u velikom poaru koji je 1458. unitio veliki broj objekata u gradu. Balustrada (stubite) koja se nalazi uz zapadnu stranu crkve obnovljena je ve u 15.st., a njeni kameni stupii oblikovani su u gotikom stilu. Opsenija obnova crkve zapoinje krajem 16. st. prema nacrtima koje je izradio domai majstor Antun Nogulovi. Iako je crkva obnovljena poetkom 17.st., dakle u razdoblju baroka, njeno lijepo oblikovano proelje s polukrunim zabatom oslanja se na renesansna rjeenja. Polukruni zabat, na kojem se istie okrugla rozeta, ima isto dekorativnu funkciju, a donji dio proelja ralanjen je s etiri pravokutna prozora. Proelje zavrava s baroknim zvonikom "na preslicu". Ova je crkva, poglavito proelje, obnovljena 1996. i 1997. g., kao i mali trg ispred nje.

Crkva sv. Nikole u ibeniku

Crkva Sv. Nikole u ibeniku, koja je pripadala bratovtini pomoraca i brodograditelja, izgraena je u 17. stoljeu u baroknom stilu. Smjetena je na obali juno od katedrale Sv. Jakova, u blizini mjesta gdje se nekada nalazilo staro ibensko brodogradilite. Interesantno proelje zavrava lijepim baroknim zvonikom "na preslicu", podignutim 1672.g. Unutranjost je ureena u dorskom stilu, jednostavnog i skromnog izgleda. Crkvu odlikuje zanimljiv drveni kasetirani strop oslikan u 18. stoljeu. Radi se o tridesetak slika, raenih u tehnici ulja na platnu,s figurama svetaca i portretima donatora u starim pukim nonjama. Natpisi, kao i grbovi pojedinih ibenskih obitelji, otkrivaju njihova imena. U crkvi su izloeni modeli starih jedrenjaka koji su postavljeni kao zavjetni darovi. U unutranjosti se nalazi i grobnica ibenskog graditelja i klesara Antuna Nogulovia, koju je sam izgradio 1617.g. i u kojoj je pokopan 17 godina poslije.

crkva sv. Kria crkva Gospe vanka grada (Poroenja Blaene Djevice Marije)

crkva Svih Svetih crkva sv. Grgura (muzej)

Crkva sv. Grgura u ibeniku

Crkva Sv. Grgura u ibeniku spada meu najstarije sakralne objekte grada. Graena je u 14. stoljeu, a nosi odlike mjeovitog romaniko-gotikog stila. Smjetena je u Ulici Jurja Dalmatinca, jednom od najuih i najstarijih ulica grada, koja se u srednjem vijeku zvala Camerino i bila je sredinja komunikacija srednjovjekovnog ibenika kojom se povezivao sredinji dio grada sa sjeverozapadnim obalnim dijelom (Dolac). Danas nosi ime graditelja katedrale, jer se njegova kua, od koje je ouvan samo renesansni portal, nalazila u toj ulici. Crkva Sv. Grgura nalazi se nasuprot graditeljeve kue. Pred sredinjim ulazom u crkvicu nalazi se mali atrij, to predstavlja rijetkost u ibeniku. Na glavnom oltaru nekada se u crkvici nalazio veliki poliptih, djelo ibenanina Nikole Vladanova, koji se danas uva u Muzeju crkvene umjetnosti u crkvici Sv. Barbare. Iz crkve Sv. Grgura takoer potjee i najstarije zvono ibenskih crkava iz 1383.. Crkva nije ve davno bila u funkciji, pa se u njoj, nakon konzervatorskih i restauratorskih radova, organizirala stalna izloba pod nazivom Juraj Dalmatinac i njegovo djelo izvan ibenika. Izloba se sastoji od odljevaka skulptura majstora koje je napravio u Pagu, Zadru, Splitu, Dubrovniku i Anconi u Italiji.

Crkva sv. Barbare u ibeniku

Crkva sv. Barbare u ibeniku nalazi se nedaleko od katedrale, s istone strane, na prilazu starom glavnom gradskom trgu (danas Trg Republike Hrvatske) u Ulici kralja Zvonimira. Prvotno je bila posveena Sv. Benediktu, a zatim Sv. Nikoli jer je pripadala benediktinskoj opatiji Sv. Nikole koja je nekad bila smjetena u ibenskom kanalu Sv. Ante, na mjestu gdje se danas nalazi tvrava Sv. Nikole iz 16.st. Danas je u njoj smjeten Muzej crkvene umjetnosti to se stoljeima stvarao u ibeniku ili je dopreman izvana.

PovijestCrkva Sv. Barbare jednobrodna je gotika graevina graena u prvoj polovici 15.st. (od 1400. do 1447.). Ima samo dvije fasade, sjevernu i zapadnu, jer su s njene june i istone strane na nju prislonjene druge graevine. Gradnju je zapoeo ugledni ibenski plemi Radoslav Miheti, a nakon njegove smrti nastavio i dovrio njegov sin Ambroz, ugledni pravnik, o emu svjedoi natpis na zapadnom proelju crkve na okruglom reljefu s prikazom grifona. Na crkvi je radio i talijanski umjetnik Bonino da Milano (iz Milana), ijem se radu pripisuje i boni, sjeverni portal ibenske katedrale. Bonino da Milano smatra se autorom lika Sv. Nikole, smjetenog u gotikoj nii odmah iznad glavnih vrata na zapadnom proelju crkve Sv. Barbare. Na istom proelju nalazi se ovea okrugla kamena ploa starog sata s dvostrukom oznakom brojeva (u jednom krugu dvanaest, u drugom dvadeset i etiri). Uz glavni barokni zvonik "na preslicu" dodan je 1775.g. jo vei, djelo domaeg majstora Jeronima Matulovia.

Na bonoj sjevernoj strani crkve ugraen je bogato ukraeni gotiki prozor, djelo Bonina, ispod kojeg se nalazi gotika nia nepoznatog majstora s reljefom Bogorodice na prijestolju s djetetom u naruju. S desne strane Bogorodice prikazan je kleei muki lik s platom prebaenim preko ramena, sklopljenih ruku i pogledom upravljenim prema Kristu. Kleei lik prikazuje ibenskog lijenika Marka koji je 1419.g. dao izraditi ovaj reljef kao zavjetni dar, o emu svjedoi natpis nad prikazom lijenika. To je jedinstveni primjerak srednjovjekovnog reljefnog prikaza lijenika na istonoj obali Jadrana.

Unutranjost crkveUnutranjost crkve bogato je ukraena umjetnikim radovima izgraenim uglavnom u drvu. Odmah uz glavna vrata smjetene su dvije kapele, od kojih je jednu radio poznati ibenski majstor Ivan Pribislavi. U lijevoj kapeli, na dva stupa, nalaze se kapiteli s uskim liem, reljefom Sv. Nikole koji dri jabuku i grbom obitelji Miheti, donatora gradnje ove crkve. U desnoj kapeli, gdje je u 15.st. pokopan ibenski zlatar Stjepan Milogosti, postavljen je oltar Sv. Stjepana. Stropne kasete (skinute prije vie godina) oslikane su anelima, a lijepa balustrada odvaja lau crkve od svetita u kojem se nalazi pozlaeni drveni oltar.

Muzej crkvene umjetnostiDanas je u crkvici Sv. Barbare smjeten Muzej crkvene umjetnosti koji uva vrijedna umjetnika slikarska i skulpturalna djela, rezbarije u drvu i predmete primijenjene umjetnosti, izraene u periodu od 14. do 18.st. u raznim stilovima, od romanike do baroka. Tu se, meu ostalim, nalazi triptih Sv. Barbare sa Sv. Nikolom i Sv. Grgurom iz 16.st., poliptih Blaa Jurjeva Trogiranina iz 15.st. koji prikazuje Bogorodicu na prijestolju s djetetom u naruju, te poliptih Djevice Marije sa svecima iz 15.st., djelo ibenskog majstora Nikole Vladanova koji se nekad nalazio na glavnom oltaru crkvice Sv. Grgura. U posebnoj vitrini uva se najstariji izloak - Evanelistar iz 11.st. Tu su jo izloene renesansne skulpture Sv. Petra i Sv. Jakova s pobonog, sjevernog portala ibenske katedrale, djelo Jurja Dalmatinca, koje se smatraju njegovim najboljim i najsnanijim kiparskim dostignuima. U vitrinama su izloeni i radovi velikog zlatarskog majstora Horacija Fortezze, koji je djelovao u ibeniku u 16.st.. Njegova djela predstavljaju minucioznost izrade, bogatstvo i raznovrsnost motiva i likova. U crkvi se jo nalazi i prekrasna ograda prezbiterija, te medaljon Sv. Barbare na bonim vratima crkve.

Crkva sv. Krevana u ibeniku

Crkva Svetog Krevana iz 12. stoljea smjetena je u staroj ibenskoj gradskoj jezgri s desne strane u Ulici don Krste Stoia. Najstariji je sauvani sakralni objekt u ibeniku, izvorno graena u romanikom stilu. U istoj se ulici nalazi dominikanski samostan Gospe od Ruarija.

PovijestPrvi put se spominje 1124. godine u doba kada su u njoj utoite nale izbjeglice iz Biograda poruenog od strane Mletake Republike. 1200. godine crkva se nalazi jo uvijek izvan gradskih bedema, unutar kojih e se nai proirenjem srednjovjekovnog ibenika u 14. stoljeu. Iako je vie puta nadograivana, izvorni romaniki stil do danas je vidljiv u oblikovanju njene polukrune apside. U 15. stoljeu crkva Sv. Krevana je doivjela vee izmjene koje nose obiljeja gotikog stila. Tada je, sa zapadne strane crkve, izgraeno stubite, djelo mletakog majstora Antonija Bussata koji je radio i na ibenskoj katedrali, ali je uklonjeno sredinom 19. stoljea. Meutim, do danas je na crkvi ostao vidljiv nadvratnik s ubiljeenom godinom gradnje stubita - 1439. i na njemu uklesan reljef s dvojicom pripadnika bratovtine kako klee pod nogama Majke Boje. Crkva je sluila za bogotovlje sve do Drugog svjetskog rata u tijeku kojeg je pretrpjela znatna oteenja. ibenani su je znali kao sv. Antu (pustinjaka). Nakon rata je obnovljena i postala je izlobeni prostor gradskog muzeja, dok je danas u njoj smjetena umjetnika galerija. Izvan crkve, uz njen juni zid, nalazi se najstarije zvono u Hrvatskoj, iz 1266., koje su na morskom dnu blizu Silbe pronali ronioci spuvi s otoka Krapnja.

Utvrda sv. Nikole

Utvrda sv. Nikole pomorska je obrambena utvrda smjetena na otoiu Ljuljevcu, na ulazu u kanal sv. Ante kraj ibenika.

Povijest

Utvrda sv. Nikole podignuta je sredinom 16. stoljea na ulazu u kanal sv. Ante , uskome morskom prolazu koji vodi do ibenika. Smjetena je na junoj strani kanala, na malenu otoku, a junim je dijelom povezana uskim putiem s kopnom. Svojom sjevernom stranom istaknuta je prema suprotnoj strani kanala, inei tako nadzor nad morskim putevima tog podruja. Nedaleko od mjesta dananje utvrde prije nego je izgraena, u srednjem vijeku, postojale su dvije manje kule izmeu kojih je razapinjan lanac kako bi sprijeio ulazak nepoeljnih brodova u kanal. Nakon izgradnje utvrde one su sruene.[1] Razlog izgradnji utvrde sv. Nikole bio je pad grada Skradina pod navalom Turaka 1522. godine.[2] Osvajanje Skradina omoguilo je Turcima povoljan poloaj za ostvarivanje pomorske veze s unutranjou ve osvojena teritorija, to im je bilo posebno vano radi trgovine i izvoza sirovina. U sluaju ostvarivanja njihova plana grad i luka ibenika bili bi ugroeni, a za jedan od strateki najvanijih gradova na obali Jadrana to nije bilo dopustivo. Sama luka grada bila je koliko toliko sigurna, a jedini ulazak u grad bio je upravo kroz uski kanal sv. Ante pa se mjesto nove utvrde nametnulo samo po sebi. ibenik je dodatno zatraio pomo od Mletake Republike koja je pristala, imajui na umu vanost grada i smatrajui da onaj tko dri ibenik, dri i vei dio tog dijela Jadrana.

Iako je prijedlog za izgradnju utvrde postojao ve 1524. godine, gradnja utvrde sv. Nikole zapoela je kada u Dalmaciju dolaze dva istaknuta vojna inenjera - stariji Michele i njegov neak Giangirolamo, oba iz obitelji Sanmichelli. Navodno je Giangirolamo izradio sve potrebne nacrte koji su ukljuivali poboljanje ve postojeeg fortifikacijskog sustava, ali i gradnju novih obrambenih fortifikacija.[1] Za gradnju utvrde sv. Nikole u kanalu sv. Ante Giangirolamo je predloio otoi Ljuljevac. Nove planove poboljane fortifikacije mletaka je vlast odmah prihvatila, a kako je prioritet bila obrana grada s mora, radovi na utvrdi sv. Nikole zapoeli su iste 1540. godine.[2]Na otoiu Ljuljevcu ve je otprije postojao benediktinski samostan koji je zbog nove gradnje sruen. Bilo je potrebno sruiti i samostansku crkvu sv. Nikole, a zamijenila ju je nova u obliku kapelice na sjeverozapadnom dijelu terase utvrde.[1] Opis utvrde donosi Giovani Battista Giustiani nakon zavretka izgradnje 1553. godine. U njemu se spominje kruni dio utvrde, koji sam Sanmicheli naziva torionom, a radi se o omanjem trgu na kojem se smjestila kapelica, vjerojatno na mjestu prijanje crkve. Sama utvrda zauzela je vei dio otoia, a izgraena je na grebenu i djelomino iskoritava ivu stijenu. Giangirolamo ju je projektirao kao vrstu i sigurnu utvrdu u obliku trokuta sa tri istaknuta obrambena bastiona. Graena je od vie vrsta materijala pa je tako donja zona utvrde zidana kamenom (dijelovi ispod razine mora i neposredno iznad nje), dok iznad dolazi dio izveden u opeci to je uobiajeno za doba nastanka utvrde, ali neuobiajeno za Dalmaciju. Za opeku je poznato da se dopremala iz Veneta to je dokaz da je graditelju gradnja same utvrde, kao i materijal koji e upotijebiti u tu svrhu, bio vaan. Takoer iz praktinih razloga uporeba opeke bila je vjerojatna jer vrlo dobro amortizira topovske granate od kamena. U unutranjosti se uoava vea koliina sedre kojom je zidana donja zona oboda rondela kao i svodovi veine topovskih otvora. Za vrstinu utvrde vana je i iva stijena samoga otoia, mjestimice isklesana i iskoritena u strukturi graevine.

Moda je najzanimljiviji dio utvrde sam njen oblik. Openito su utvrde tlocrta u obliku trokuta u to vrijeme rijetke u Hrvatskoj, kao i u Europi. Ipak, takav oblik susreemo u Italiji - utvrda Sarzanelo u Italiji (1493.), kao i Ostia kraj Rima (1482.), dok se trokutasti oblik u Hrvatskoj javlja primjerice kod utvrde u Sisku (1544.). ibenska se pak razlikuje od njih jer nema istaknute kule. Takoer visina kortine, polubastiona i toriona je ista zbog ega se cijela utvrda doima kao jedinstveni prostor. Mogue je i najvjerojatnije da je na oblik utvrde sv. Nikole utjecao oblik i koliina prostora samog otoia Ljuljevca. Isto tako budui da se radi o razdoblju renesanse koja je sklona osnovnim geometrijskim tijelima i likovima, objanjenje trokuta mogue je nai i u tome. Ne treba zaboraviti i na ekonominost i brzinu gradnje pa se trokut namee kao najjednostavniji oblik zatvaranja prostora.[1]Zanimljiva je i injenica da utvrda u stvari nikada nije ispunila svoju funkciju jer nikada nije borbeno ni obrambeno bila aktivna. Izvori prenose svojevrsnu anegdotu prvog i jedinog pokuaja obrane kada se htjelo pucati na brodove panjolske armade u blizini Zlarina.[2] Navodno je ispaljena kugla pala svega nekoliko metara od tvrave jer se drveno postolje topova zbog velike vlage jednostavno raspalo. Utjena je stoga injenica da je utvrda s mora djelovala toliko mono da joj se nitko nije usudio niti pribliiti. To je uostalom i glavna zadaa takvih fortifikacijskih objekata - preplaiti i rastjerati mogue napadae. Pa ipak, iako nije ostvarila primarnu funkciju, utvrda je od poetka bila vojno organizirana. Tako se u ve spomenutom Giovanijevom opisu spominje i organizacija snaga na njoj. Iz njega se saznaje da je posadu tvrave sainjavalo 25 vojnika i pet topnika. Njima na elu bio je katelan, redovito izabiran iz redova mletakog plemstva na rok od dvije godine. Tijekom trajanja mandata on nije smio naputati utvrdu pod prijetnjom smrtne kazne, a dunost mu je zapravo bila politika, dok se vojni zapovjednik nazivao kapetanom.

Dananje stanje

Dananji izgled utvrde vrlo je slian ondanjem, a iako je praksa gradnje ukljuivala poneke promjene i improvizacije, smatra se da slijedi izvorni plan i ideju. Ipak, i na njoj su se dogaale odreene preinake tijekom vremena. Tako ve u ono doba pod mletakom vlau na terasi utvrde dolazi do mjestiminog mijenjanja visine. Tijekom 19. stoljea dolazi do zamjene topovskih cijevi koje su zahtjevale dodatne promjene, a probili su se i novi otvori. U 20. stoljeu se pak na terasi utvrde radi semaforska stanica za regulaciju prometa kanalom sv. Ante. Iz tog razloga sruene su neke graevine unutar utvrde, a one sve to su do danas preostale polako propadaju jer je utvrda izgubila svoju prvotnu funkciju. Takoer u meuratnom razdoblju izvoene su dodatne intervencije poput probijanja novih topovskih otvora koji su natetili svodovima. U izvorima stoji da je Konzervacija u utvrdu ula tek 1979. godine, a prenosi se i zateeno stanje. Iz opisa se saznaje da je utvrda u ruevinama, obrasla nekontroliranim rastom raslinja, kao i da je vlaga dosta pripomogla loem stanju.[2] Najvie je konzervatorskog posla obavljeno prije rata jer kasnije nije bilo dovoljno novca. Tako su tada obavljene sve potrebne sanacije i zavrena su sva konzervatoska istraivanja. Prije dvije godine u medijima su se ponovno pojavili napisi o derutnom stanju tvrave i potrebom za hitnom intervencijom i obnovom, pa ak i (kvalitetnom) prenamjenom, sve u svrhu ouvanja.Inicijative o prenamjeni utvrde postojale su i ranije, no iroki spektar prijedloga, od muzeja do elitne kockarnice, samo pokazuje koliko struka, ali i drutvo jo ne vide ozbiljnost, niti nalaze izlaz iz situacije.

Izgled utvrde

Analiza tlocrta

Osnovni tlocrt utvrde sv. Nikole je trokut. Prema puini je postavljen rondel, dok su suprotno njemu, prema ibeniku, postavljena dva polubastiona. Polubastioni su izduljeni, a meusobno i sa rondelom komuniciraju pomou kortina. Krae strane polubastiona, one kojima gledaju jedna u drugu su, prema kortini koja ih spaja, snano uvuene i stvaraju male ui. Postoji uoljiva razlika u obliku polubastiona. Tako je njihova duljina nejednaka, a i razliita je zaobljenost njihovih vrhova. Ovo je najvjerojatnije bilo uvjetovano oblikom otoia i samom ivom stijenom nad kojom je utvrda podignuta. Vjerojatno je zapadni polubastion idealnog planiranog oblika. Njegovu veu izduljenost mogue je objasniti i time to je prvi kojem se prilazi s mora pa vea duljina zida znai i vei broj otvora za topove. Nasuprot polubastionima nalazi se rondel polukrunog presjeka. I kod njega se primjeuju odstupanja od idealnog presjeka pa je tako istona strana rondela djelomino zaravnata, to se ponovno objanjava oblikom otoia. Rondel takoer ima uvuene krajeve polukruga i zavrava uima. Na tlocrtu donje razine vidljivo je da njegovu unutranjost donekle ispunja zid rastvoren svojevrsnim niama koji se prua poput nastavka zia iz sredita utvrde i see do sredine rondela. Budui da prati njegov oblik, i on je izduljen i zaobljen, a okruuje ga bavasto nadsvoen prolaz. Prolaz je prostran, a izravno komunicira s pet kazamata, irih otvora u zidu u kojima su smjeteni topovi. Prolaz iz rondela izravno se nastavlja uz zapadnu kortinu, postupno se irei prema polubastionu. Du zida zapadne kortine uoava se takoer pet ritmino nanizanih topovskih otvora, gotovo na razini mora. Suprotno tome komunikacija rondela s istonom kortinom je neto sloenija. Izravnog prolaza u nju nema, nego joj se pristupa manjim prolazom iz zapadne kortine. Prolaz koji prati istonu kortinu nije tako jasno poloen uz zidine i ne prati kortinu poput onog na zapadnoj strani. Takoer ovdje ni topovski otvori nisu simetrino rasporeeni, a i manje ih je samo dva. Vei otvor skriven iza uha rondela zapravo je ulaz u samu utvrdu. Ulazilo se s mora, a budui da je ulaz bio povien, postojali su pristupna konstrukcija i most koji su vodili u utvrdu kroz reprezentativan renesansni portal.[1] Na tlocrtima donje razine naznaeni su i speroni, pregradni zidovi poporeno postavljeni unutar vrhova polubastiona, a zajedno s ispunom dodatno su ojaavali temelje utvrde (poput kontrafora). Oni se javljaju i u najmanjoj kortini, izmeu polubastiona na samom junom kraju utvrde. Iako je veina donje razine ojaana ispunom, u sreditu izmeu kortina, ostavljen je prostor trapezoidnog oblika, a izvori pretpostavljaju da se tu, izmeu ostalog, nalazila cisterna. Tlocrt gornje razine neto je drugaiji. Uoava se jedinstven otvoren prostor ija je trapezoidna sredina ispunjena manjim objektima, a njihov raspored takoer prati ovaj oblik. Ovdje treba napomenuti da se radi o unutranjim prostorima bavasto nadsvoenima, dok se iznad njih nalazi terasa. Rondel zadrava svoj oblik, pet topovskih otvora ostaje i ovdje, a prostor koji ga ispunjava sada je vei. Ovdje pak treba naglasiti da ono to se u tlocrtu ita kao otvor u stvari je uski otvor izmeu kazamata, ovdje u obliku malih utvrenih kuica koje se nastavljaju na zidine i u kojima se nalaze topovi. Kazamati se nalaze du kortina na obje razine, a kruno su rasporeeni i uz zidine rondela. Ispred samih kazamata gornje razine u tlocrtu uoavaju se naznaeni pravokutni svjetlarnici, otvori u svodovima unutranjih kazamata koji su sluili i za prozraivanje od barutnih plinova pri topovskoj paljbi. Sredinji dio ispunjen je objektima u unutranjosti - tri pravokutne prostorije, jedne polukrune ispod toriona te hodnika koji ih meusobno povezuje, sve bavasto nadsvoe i grupirane tako da ostavljaju prostor du kortina s obje strane jednako. Na ovoj je razini i vei broj to topovskih otvora, to kazamata, a nastavljaju se i du zidina polubastiona pa ih zapadna strana sada ima osam, a istona pet. Uz sam rub najkrae kortine na junom kraju utvrde uoljive su i dvije krovne kontrukcije s otvorom u sreditu slivnice za cisternu na nioj razini.[1]Vanjski izgled utvrde

Kako je ve spomenuto, portal utvrde skriven je na istonoj kortini, iza uha rondela. Ulaz uokviruje renesansni portal na kojemu su radili i domai majstori, Dujam iz Splita i Frano Dismani iz ibenika.[2] Portal je pravokutna oblika, a sam ulaz nalazi se na sredini i polukruno je zakljuen. Cijeli je portal prekriven rustikom, vizualnim znakom reprezentativne i obrambene uloge. Tako je i ulaz naglaen rustikom koja slijedi luk, a samo tjeme luka dodatno se istie skulpturom. Rustika se prenosi i na trietvrt stupove u varijaciji dorskog reda koji flankiraju ulaz, dok se na vanjskim krajevima, u istoj razini s trietvrt stupovima, nalaze pilastri. I stupovi i pilatsri istaknuti su u odnosu na sam ulaz i nose gree. Duljinom friza izmjenjuju se triglifi i dekorirane metope, a portal je zakljuen istaknutim vijencem na kojem je neko stajao lav kao simbol Mletake Republike. Naalost, lav je oteen. Kasnije ga je ponovno dao isklesati car Franjo I., ali su i njega unitili vojnici Kraljevine Jugoslavije 1926. godine, kada su ga razbili i bacili u more.[3] Promatrana s mora utvrda ne pokazuje posebno uoljive detalje. Zamiljajui da joj prilazimo s mora, prvo to bismo vidjeli bio bi rondel i zapadna kortina. Gotovo na razini mora uoavaju se veliki otvori za topove, dok sa najvie razine prostor nadgledaju kazamati. Ovaj raspored Giangirolamo smatrao je idealnim jer su topovi nie razine mogli direktno pogoditi bokove brodova koji prilaze, dok su topovi u kazamatima gornje razine razarali njihove jarbole. Rondel gotovo da stoji u moru, prirodne stijene uoavaju se kod kortina, dok se na samom jugu, ispred polubastiona, prua ostatak otoia koji povezuje utvrdu s kopnom. Utvrda izvana ne obiluje detaljima niti dekorativnom ili arhitektonskom ralambom, nego je jedina artukulacija uska profilacija na dvije treine visine utvrde, a koja vizualno odvaja donju od gornje horizontalne etae.

Stilska obiljeja

Uzimajui u obzir vrijeme nastanka i oblik, utvrda sv. Nikole dovodi se u vezu, izmeu ostalih, i s utvrdama u Saranzellu u Italiji i Sisku u Hrvatskoj, a jo vie s venecijasnkom skupinom utvrda koje su branile ulazak u Lagunu.Ipak, iako sve dijele osnovni oblik sa istaknutim obrambenim tokama, utvrda sv. Nikole neto je sloenija. Ona se od ve spomenutih utvrda razlikuje kombinacijom rondela i izduljenih polubastiona. Upotreba polukrunog oblika rondela kao najistaknutije toke u ono se vrijeme izbjegava u obrambenoj gradnji jer ostavlja prednji prostor nebranjivim, ali kod Sv. Nikole objanjava se dvama razlozima. Ve spomenutu razlogu zbog kojeg izostanak stijene i kopna pred rondelom ne izaziva strah da e neprijatelji stii podno njegovih zidina i napasti, pridodaje se i mogunost idealnog rasporeda topova na obje razine. U samom kombiniranju rondela, kortina i polubastiona takoer dolazi do inovacija. Naime zie rondela se ne nastavlja izravno na kortine, nego se s njima povezuje uvuenim uima katarkeristinim za poligonalne kule, a strijelnicama smjetenim u njima kontroliraju se zidine zapadne i istone kortine. Ipak, najvea se inovacija javlja u organizaciji junog dijela utvrde gdje se po prvi puta u cijelom mletakom graditeljstvu javlja tenalja.[1] Nju oblikuju upravo dva polubastiona povezana kortinom, a rjeenje se jo naziva i klijetima. Analizirajui utvrdu, vidimo novu kombinaciju ve postojeih elemenata, zbog ega se u izvorima navodi i kao svojevrsni most unutar morfologije obrambene arhitekture izmeu (oblika i tipologije) prolosti i budunosti. ibenik je kao tada vaan grad na Jadranu, a i sa novom ulogom obrane od Turaka, morao dobiti utvrdu poput sv. Nikole, koja je vrsta i u toku s ondanjim trendovima i gradnji. Svemu se vjerojatno pridodala i udaljenost od sredita Mletake Republike zbog koje je Giangirolamo Sanmichele imao slobodnije ruke u planiranju utvrde, a rezultat su inovacije i jedan od neuobiajenijih primjera mletake obrambene arhitekture.

tvrava sv. Mihovila Tvrava Sv. Ivana u ibeniku

Tvrava Sv. Ivana smjetena je na vrhu brda sjeverno od ibenske stare gradske jezgre, na 115 metara nadmorske visine. Nazvana je Sv. Ivan po maloj kapeli koja se tu nalazila do 1638., kada je sruena zbog gradnje tvrave. Tvrava je podignuta na poetku Kandijskog rata, u rekordnom vremenu, kroz kolovoz i rujan 1646.g., a istovremeno s njom gradila se i tvrava ubievac. Graani ibenika, bojei se Turaka koji su se spremali osvojiti dalmatinske gradove, sudjelovali su u velikom broju na gradnji tvrave i zasluni su to je izgraena u samo dva mjeseca. Nacrt Sv. Ivana izradio je glasoviti franjevaki inenjer Antonio Leni iz Genove. Ova velika i snana tvrava ima u tlocrtu zvjezdasti oblik, a na sjevernoj strani pojaana je visokim zidanim nasipom u obliku klijeta - tal. tanaglia, pa se prema tome za nju uobiajio i naziv Tanaja. Oko Sv. Ivana odvijale su se estoke borbe 1647.g. kada su Turci pod vodstvom Tekeli-pae pokuali osvojiti ibenik. Tvrava je branila ibenik od 20 000 turskih napadaa u jednomjesenoj opsadi grada od 17. kolovoza do 16. rujna 1647.g. 4 000 Turaka poginulo je u tim borbama.

Tvrava ubievac

Tvrava ubievac (tvrava Baron Degenfeld) smjetena je sjeverno od stare gradske jezgre ibenika, nekoliko stotina metara jugoistono od tvrave Sv. Ivana. Nalazi se na 80 metara nadmorske visine, na brdu koje se zove Vidakua, zbog toga to se tu, prije gradnje tvrave, nalazila mala crkva Sv. Vida. Izgraena je 1646.g., u isto vrijeme kad i tvrava Sv. Ivana, te je zajedno s njom igrala znaajnu ulogu u obrani grada od Turaka 1647.g. Dugo vremena nosila je ime po barunu Degenfeldu, Nijemcu u slubi Mletake Republike, voi obrane ibenika od 1646. do 1647. 1659. proirio ju je i rastaurirao Antun Bernardo, koji je to isto uinio i s tvravom Sv. Ivana. Gradsko vijee ibenika kupilo je tvravu te njeno okolno podruje 1912.g. i nazvalo taj dio grada ubievac po staroj hrvatskoj plemikoj obitelji ubia. Tvrava ubievac malo je manja od tvrave Sv. Ivana, ali je lake pristupana posjetiteljima. S nje se prua prekrasan pogled na stari grad, ibenski kanal Sv. Ante i otoke ibenskog arhipelaga.

ibenski gradski bedemi etiri bunara spomenik Petru Kreimiru IV. Spomen-park ubievac

Spomen-park ubievac (poznat i pod imenom Spomen-park strijeljanih i spomenik Radi Konaru i drugovima) je memorijalni park u ubievcu, predjelu grada ibenika, gdje su talijanski faisti od 1941. do 1943. godine vrili strijeljanja mnogih rodoljuba i antifaista. Spomen-park je sveano otvoren 1962. godine. Autori spomenika unutar parka su kipar Kosta Angeli Radovani i arhitekt Zdenko Kolacio.

Povijest - ibenik su 15. travnja 1941. godine okupirale talijanske faistike snage. U ibenskom zatvoru je do kapitulacije Italije bilo zatvoreno do 6300 ljudi iz Dalmacije, od kojih je 200 bilo osueno na smrt. Njih 43 bilo je strijeljano na ubievcu. Dana 22. svibnja 1942. godine, faisti su na istom mjestu strijeljali Radu Konara i jo 25 antifaista.

Poslije rata, prostor je ureen u spomen-park, a 1961. godine podignut je spomenik Radi Konaru i drugovima. Na dvadesetu godinjicu strijeljanja Konara i 25 antifaista, 22. svibnja 1962. godine, spomen-park je bio sveano otvoren.

Od 1990-ih, spomen-park je zaputen i polagano propada. Godine 2009., sprovedena je akcija ienja spomen parka od grafita.

Opis parka

Na ulazu u park stoji bronani reljef sa prikazom skupine od jedanaest ljudskih figura, postrojenih uza zid, u prizoru i stavu ekanja na strijeljanje. Pokraj figura stoji vijorea zastava s motivom petokrake zvijezde.

Sredinji motiv unutar parka je spomenik Radi Konaru i drugovima. Podignut je 1961. godine. Kosta Angeli Radovani je spomenik ostvario u obliku kristalinog stupa s predodbom ljudske figure, ali u istoj geometrijskoj shematici. Spomenik je ista proiena forma to djeluje snagom volumena i otrim lomovima svjetla na rezanim bridovima mase.

Iza spomenika stoji red od desetak betonskih stupova za koje su faisti vezivali svoje rtve i zatim ih strijeljali.

Spomen-ploe

Na putu do sredinjeg spomenika, uz stazu se nalaze tri spomen-kamena na kojima su uz prigodne stihove ispisana i imena vie grupa strijeljanih. Podignuti su 22. svibnja 1978. godine.

Tekstovi na ploama:

Ako si zastao, daleki neznani drue,i pogled ti sluajno na ovo mjesto pao,i kamen i zemlja aptat e poruku:za tvoje proljee - ivot svoj sam dao

Kresovi Lazo Vojin, Kresovi Stanko SpasinLazunica Stevan Lazin, Mandi Jovan TodorovMandi Milan Stevanov, Matijevi Milo SavinMijalica uro Jovin, Mijalica Stevan IlijinMikovi Luka Vidov, Tomaevi Obrad Savin

Strijeljanima od talijanskih faista1942. godineu znak sjeanja spomen znamen postavi narod ibenika22. svibnja 1978.Ovdje su pucali u grudi Partije,ali nisu uspjeli zatrti sjeme njeno,slobodarski ibenik pamti sve:nitko nije zaboravljeni nita nije zaboravljeno

Belamari Ante Vladin, Bujas Mate AntinJunakovi Dragomir Stipin, Lasi Ivica Antinanti Ante Petrov, Vii Bla StipinVrljevi Duko Miloev

Strijeljanima od talijanskih faista1941. godineu znak sjeanja spomen kamen postavi narod ibenika22. svibnja 1978.Mrtvi vojnici Partije u strojuzalud vam faisti sasueplotune u prsa u glavunema smrti to bi prijeilada san komunista iklja u javu

Rade Konar, Fea Boroan, Ignacijo Brajevi, Boo Dumani,Jozo Dumani, Pako Dumani, Milivoj Jelaska, ivotaKatunali, Duan Kaimir, Ivo Kovai, Jozo Kuzmi, VojkoMatoi, Stjepan Poli, Ante Poljiak, Boo Puljas, Nikola Purii,Ante Radica, Jozo Rui, Josip Sirievi, Petar Sirievi,Vicko Sirievi, Nikola Treboti, Ante Vrdoljak, KarloVukovi, Duje egarac, Nikola itko

U spomen strijeljanih splitskih komunista to ihtalijanski faisti zloinaki pobie 22. svibnja 1942.ovaj spomen kamen podie narod Splita22. svibnja 1978.

Na Krki je 28. kolovoza 1895. izgraena i putena u pogon Hidroelektrana Jaruga, druga najstarija hidroelektrana u Svijetu, prva u Europi, pa je ibenik postao prvi grad u Svijetu s izmjeninom elektrinom strujom i prvi u Hrvatskoj s javnom rasvjetom. U pogon je istog dana 28. kolovoza 1895. puten i prvi izmjenini viefazni elektroenergetski sustav (proizvodnja, prijenos i distribucija). Sustav se sastojao od dva generatora (42 Hz, 550 kW), razvodnih stanica i transformatora koji su proizvedeni i instaliran od strane maarske tvrtke Ganz. Prijenosna linija iz elektrane za Grad ibenik bila je duga 11,5 km i spojena putem drvenih stupova i elektrinih vodova na distribucijsku mreu 3000 V/110 V, a ukljuivala je dvije razvodne i est transformatorskih stanica na podruju grada ibenika iz kojih se napajala javna rasvjeta i objekti vlasnika sustava Ante upuka. U spomen tomu u gradskoj jezgri su 'kandelabri' kakvi su nekad bili.

Slavni ibenani

Draen Petrovi, hrvatski koarka jedan od najbolji igraa Europe svih vremena, Aleksandar Petrovi, hrvatski koarka i izbornik reprezentacije, Ante Rukavina, nogometa, asna sestra Majka Klara ii, slubenica Boja, Gordon Schildenfeld, nogometa, Predrag ari, koarka, Dario ari, koarka, Mio Kova, pjeva, Nikola Taveli, Antun Vrani, Faust Vrani, Juraj igori, pjesnik, Juraj igori, biskup, Juraj ulinovi, Juraj Dalmatinac, Julije Skjaveti, Simo Matavulj, Ivan Lukai, Ivo Brean, Vinko Brean, Goran Vinji, glumac, Arsen Dedi, Nicolo Tommaseo, Tonko Nini, Boidar Petranovi, Nikodim Mila, Vice Vukov, pjeva, Ivo Patiera, Antonija Miura, koarkaica, piro Guberina, glumac, Aleksandar Ale Guberina, Maksim Mrvica, pijanist, Branko Bubica, Dolores Lambaa, Ivan Lambaa, glazbeni menader, Nives Radi, svjetska prvakinja u Kick-boxu, Zoran kugor, glazbeni menader

port

ibenik je i grad mladih i grad porta. U gradu ibeniku portaima je na raspolaganju etrdeset portskih objekata: tri nogometna igralita, dva bazena (otvorenog i zatvorenog tipa), velika portska dvorana na Baldekinu za razne namjene, devet manjih portskih dvorana, dva kompleksa teniskih igralita, vie automatskih kuglana, Veslaki centar u Zatonu te na obali u ibeniku. ibenski navijai zovu se ibenski Funcuti.