1.Vojno – politički savezi u službi imperijalističke politike

Da bi obranile svoje imperijalističke stečevine ili lakše ostvarile svoje imperijalističke težnje, europske su se velike sile potkraj 19. i početkom 20. stoljeća udruživale u vojne i političke saveze. Najprije je utemeljen Trojni savez koji je nasstao tako što su se 1879. godine. udružile Njemačka i Austro – Ugarska, a 1882. priključila im se i Italija.

Iako je savez prvotno nastao zbog mogućeg sukoba s Rusijom, ipak je prije svega bio usmjeren protiv Francuske. Glavni pokretač Trojnog saveza bila je Njemačka, koja se snažno gospodarski razvijala. U Njemačkoj imperijalističkoj politici prevladavala je politika pangermanizma. Cilj je pangermanista bio širenje njemačke carevine na Austriju, flamanski dio Belgije, Dansku, Luksemburg, Nizozemsku i na njemački dio Švicarske. Te njihove aspiracije širile su se i na Poljsku, Estnoji, Litvu, Latviju, a nadali su se i raspadu Rusije, što bi omogućilo prodor sve do Kavkaza. Njihove ideje njemačkog širenja dosezale su i do Bliskog i Srednjeg istoka čemu je trebala pridonjeti i koncesija za izgradnju tzv. bagdadske željeznice, koja im je osiguravala put od Hamburga do Perzijskog zaljeva.

Njemačku politiku podržavala je Austro – Ugarska koja se nadala da će uz pomoć Njemačke lakše ostvariti i svoje imperijalističke planove na Balkanu, tj. zauzimanje Srbije, Crne Gore i većeg dijela balkanskog područja pod turskom vlašću.

Italija je članstvom u Trojnom savezu jačala svoj utjecaj u Europi te je pomoću povoljnih njemačkih kredita i austrougarskih trgovinskih povlastica lakše rješavala svoje unutarnje razvojne probleme i potrebe. No zbog talijanskih imperijalističkih težnji prema područjima Austro – Ugarske, ona je u Italiji gledala ne samo nepouzdanog saveznika nego i mogućeg neprijatelja.

Nasuprot Trojnom savezu utemeljen je savez pod nazivom Antanta. Iako su englesko – francuski odnosi često bili u krizi zbog njihova kolonijalnog suparništva, jačanje Njemačke i spoznaja o njezinim ciljevima prisilili su Veliku Britaniju i Francusku da se međusobno zbliže. Tako je 1904. sklopljen englesko-francuski ugovor nazvan: Entente cordiale (antant kordial – srdačni sporazum), kojim su bile prekinute ili odgođene englesko – francuske kolonijalne razmirice. Francuska je Velikoj Britaniji priznala prevlast u Egiptu, a Velika Britanije pristala je da Francuska zauzme Maroko, uz uvjet da marokansko primorje prema Giblartaru pripadne Španjolskoj. Dogovoreno je da će obje zemlje složno nastupati protiv Njemačke kao svojeg zajedničkog protivnika. Antatna je upotpunjena 1907. kada su se Rusija i Velika Britanije dogovorile o podijeli interesnih zona u Perziji (današnji Iran), te se Rusija pridružila savezu.

Sukobljavanje dvaju saveza temeljilo se na težnji tek ujedinjenih, ali sanžnih država Njemačke i Italije za novom podjelom kolonijalnog carstva. S druge strane, i Rusija

i Austro – Ugarska nastojale su zavladati područjima Osmanlijskog Carstva na jugoistoku Europe. Takve je stanje izazvalo napetosti i neprijateljstva između savezima i među pojedinim zemljama, što je navješćivalo mogućnost rata te poticalo ubrzano naoružavanje svih članica saveza.

2. Prva marokansa kriza

Car Vilim II. je, krstareći po Sredozemlju, kao slučajno pristao u Tangeru i održao svoj pozdravni govor u kojem je, ignorirajući francusku prisutnost, priznao potpuni sultanov suverenitet nad Marokom. Njemačka nije priznavala englesko – francuski sporazum kojim su u Maroku trebali biti zaštićeni francuski gospodarski interesi te je njemački kancelar Bernhard von Bṻllow 11. travnja 1905. godine službeno zatražio sazivanje međunarodne konferencije o Maroku. radi poništenja toga sporazuma i zaštite njemačkih gospodarskih interesa. Francuska se usprotivila tom zahtjevu te je Njemačka zaprijetila ratom, što je dovelo do Prve marokanske krize. Želeći izbjeći rat, Francuska je popustila, pa 16. siječnja 1906. – započinje konferencija u Algesirasu, Španjolska., a na kojoj je odlučeno da Maroko ostane neovisna država uz međunarodni nadzor svojih financija. Odlučeno je i da Francuska i Španjolska, svaka u svojoj interesnoj zoni, održavaju red svojim policijskim snagama. Njemačka nije postigla željeni cilj, a njezin je pokušaj još više zbližio Veliku Britaniju i Francusku i potaknuo ih na bolju suradnju s Rusijom.

3. Austro – Ugarska anekcija BiH i aneksijska kriza 1908 -1909.

Aneksija BiH od strane Austro-Ugarske 7. listopada 1908. godine izazvala je tešku političku krizu čiji je ishod mogao, u najboljem slučaju, završiti samo lokalnim ratom sa Srbijom. No time je isto navučeno nezadovoljstvo europskih velesila (Francuske i UK), kao i bijes spomenute Srbije i njezine zaštitnice Rusije, no najveće je iznenađenje bilo u tome da je AU Monarhija time izazvala i ljutnju svoje saveznice Njemačke.

Berlinski kongres 1878. stavlja BiH pod austrougarski protektorat, administrativnu upravu koju Turci nisu više bili sposobni voditi. Iako su Turci zadržali formalni suverenitet, 30-godišnja austrougarska uprava je pokazala da se taj suverenitet može postepeno ukinuti, odnosno rodila se ideja da Austro-Ugarska, osim uprave nad BiH, dobije i suverenitet nad njome. No to „mirno iščekivanje“ poremetila je mladoturska revolucija 1908.g. koja je obećavala „preporod“ Carstva, ali i vraćanje na stare granice i teritorije pa time i na BiH.

Aneksiji su se zbog svojih aspiracija prema Bosni i Hercegovini najviše protivile Turska i Srbija, koju je podržaval Rusija. Rat je ipak izjegnut zaključivanjem

ugovora između AU i Turske u veljači 1909. godine. Tim je ugovorom Turska priznala aneksiju jer se AU obavezala da će joj dati znatnu novčanu odštetu i da će povoći svoju vojsku iz Novopazarskog sandžaka.

Pod pritiskom Njemačke aneksiju je priznala i Rusija strahujući da će inače AU napasti Srbiju. Rusija nije bila spremna za rat jer se još nije oporavila od poraza u ratu s Japanom i nemira koji su je potresali od 1905. – 1907. godine zbgo autokrastke vladavine cara Nikole II. Romanova. Na kraju je i Srbija, pod utjecajme Rusije, priznala aneksiju te je tako aneksijska kriza bila završena.

4. Druga marokanska kriza

Poznata još dao Agadirska kriza, jedna od najopasnijih političkih kriza prije Prvog svjetskog rata.Izazvala ju je Njemačka želeći time po drugi put dobiti dio „kolača“ ( kolonija ) za sebe.

Došlo je do pobune marokanskih plemena u proljeće 1911. protiv Francuza i sultana. Francuzi su na pobunu reagirali vojnom intervencijom. To je izazvalo reakciju Nijemaca, koji su poslali jedan ratni brod u zaljev ispred marokanskog grada Agadira.

Njemačka je zahtijevala da joj se ustupi Agadir s okolicom ili da joj Francuska preda neki drugi kolonijalni posjed u Africi.

Rat je ipak izbjegnut tako štu su Francuska i Njemačka u jesen 1911. godine sklopile sporazum kojim je Njemačka pristala na uspostavu francuskog protektorata nad Marokom, a Francuska je Njemačkoj usupila pogranični dio Konga, koji je pripojen Njemačkom Kamerunu.

5. Balkanski ratovi

Balkanske zemlje Srbija, Crna Gora, Bugarska i Grčka viđene krilaticom „Balkan balkanskim narodima“, udružile su se s nakanom istjerivanja Turaka s balkanskih prostora, te su zaratile s Turskom u listopadu 1912. godine.

Crna Gora prva navještava rat Turskoj 8. listopada. 15. listopada Turska na brzinu potpisuje mir s Italijom.

17.10. rat objavljuju Srbija, Grčka i Bugarska. Srbi pobjeđuju Turke kod Kumanova, a s Crnogorcima okupiraju Novopazarski sandžak. 8.11. Grci ulaze u

Solun te izbacuju Turke do kraja mjeseca iz Europe. Turci se još drže oko Carigrada, Galipolja, Jedrene, Janine te Skadra.

3.12. Turska potpisuje primirje sa Srbijom, Grčkom i Bugarskom, a Grci navaljuju na osvajanje Janine i blokadu turske obale.

U Londonu 16. 12. započinje konferencija , ali je prekinuta zbog nedovoljno ulženog truda te je ratovanje nastavljeno 3.2.1913.

Grčka dobiva Janinu u ožujku, Bugarska Jedrene, a Crna Gora Skadar.

30.5.1913. potpisan je mirovni ugovor u Londonu te se Turska odriče svih područja zapadno od crte Enos-Media, dok su egejski otoci i Albanija prepušteni odluci šest velesila.

Tim su sporazumom balkanski saveznici zadržali sva zauzeta područja, osim dijela albanskog teritorija, a Turska je na europskom kopnu zadržala samo Carigrad (Istambul) s bližom okolicom.

Priznata je i albanska država, koja je proglasila neovisnost u studenom 1912.

Uskoro su uslijedili sporovi između balkanskih saveznika, tj. Bugarske sa Srbijom i Grčkom, što je u lipnju 1913. dovelo do Drugog balkanskog rata.

Protiv Bugarske zaratile su i Rumunjska, koja je tražila južnu Dobrudžu, i Turska, koja je željela zauzeti istočni dio Trakije i Jedrene.

Nemoćna protiv toliko protivnika, Bugarska je zatražila mirovni sporazum, koji je zaključen početkom kolovoza 1913. godine u Bukureštu.

Tim je sporazumom Srbija pripala Vardarska Makedonija, Grčkoj Egejska Makedonija i dio Trakije, Bugarskoj Piranska Makedonija, Rumunjskoj Dobrudža, Turskoj istočna Trakija i Jedrene, a Crnoj Gori nekoliko naselja na istoku i dio Skadarskog jezera.

6. Početak Prvog svjetskog rata

Austrougarski teritorijalni prohtjevi bili su usmjereni na Jugoistočnu Europu sve do Soluna. Na tom se putu nalazila i Srbija.

Ona je, s druge strane, težila proširenju svojeg teritorija na područja koja su do Balkanskih ratova bila pod osmanlijskom vlašću, a nije se mirila ni s austrougarskom aneksijom BiH.

Takvo je stanje dovodilo do sve veće napetosti između AU i Srbije, koju je podržavala Rusija.

Sve je upućivalo na veliku mogućnost izbijanja rata.

U Srbiji je 1911. osnovana tajna organizacija pod nazivom Ujedinjenje ili smrt poznata i pod nazivom Crna ruka čiji je vođa bio Dragutin Dimitrijević Apis.

Za ostvarenje svojih velikosrpskih ciljeva predviđala je i terorističko djelovanje.

U ustavu te organizacije kao cilj se naovdi ujedinjenje Srpstva, a kao srpske pokrajine navedene su BiH, Crna Gora i Makedonija, Vojvodina, Hrvatska, Slavonija i Srijem i Primorje. Jedan dio velikosrpskih ciljeva Srbija je ostvarila sudjelujući u Balkanskim ratovima.

U BiH djelovala je organizacija Mlada Bosna, koja je djelovala legalno, ali je imala i ilegalnih terorističkih djelatnosti. Ona je bila protiv pripadnosti BiH AU i zalagala se za pripojenje BiH Srbiji.

Tako je 1910. njezin pripadnik Bogdan Žerajić u Sarajevu izveo atentan na tadašnjeg poglavara BiH generala Marijana Varešanina.

Organizacija Ujedinjenje ili smrt i Mlada Bosna povremenu su surađivale. Surađivale su i u pripremi atentata na nadvojvodu Franju Ferdinanda.

Dolazak Franje Ferdinanda u Sarajevo bio je u vezi s vojnim vježbama austrougarske vojske u istočnim dijelovima BiH.

Prigodom njegovog boravka u Sarajevu 28. lipnja 1914. pripadnik Mlade Bosne Gavrilo Princip izvršio je atentat, a uz Ferdinanda je ubijena i njegova supruga Sofija.

AU je optužila Srbiju da je odgovorna za atentat te je za zatražila od nje da dopusti austrougarskim istražiteljima da u Srbiji provedu istragu o atentatu. S obzirom na to da je Srbija odbila taj zahjtev, AU s njom prekida diplomatkse odnose je joj uz potporu Njemačke 28. srpnja 1914. objavljuje rat.

Atentat u Sarajevu bio je povod za rat.

7. Početak i širenje ratnog sukoba

Čim je Austro-Ugarska navijestila rat, Srbija je zatražila pomoć Crne Gore i Rusije, a za rat se pripremala i Francuska.

Njemačka je bila dobro pripremljena te je početkom kolovoza 1914. navijestila rat Rusiji i Francuskoj.

Da bi izbjegla vođenje borbi na dvjema bojišnicama, nastojala je zadati brzi udarac Francuskoj prije nego se uključi Rusija.

Njemačka je obišla utvrđenu njemačko – francusku granicu, i preko Belgije krenula na Francusku. Odmah se u rat protiv Njemačke uključila i Velika Britanija.

Njemački car Vilim II. bio je uvjeren da je Njemačka tako dobro pripremljena da joj se protivnici neće moći dugo odupirati.

U tim okolnostima Japan je 1914. vidio prigodu za ostvarenje svojih ciljeva na Dalekom isstoku te je pristupio Antanti. On je nastojao učvrstiti svoje pozicije u Kini i zauzeti njemačke posjede na Dalekom istoku.

Tako se rat proširio izvan Europe i poprimio svjetski karakter, iako su se najznačajnije borbe vodile u Europi.

U rat na strani Trojnog saveza uključilo se Osmansko Carstvo želeći nadoknaditi izgubljeno u Balkanskim ratovima.

Albanija, Danska, Luksemburg, Nizozemska, Norveška, Španjolska, Švedsa i Švicarska odlučile su ostati neutralne, dok se Italije, iako članica Trojnog saveza odlučila na politiku čekanja.

8. Stanje na bojištima u prvih mjesec dana

Na početku rata u Europi su uspostavljena tri bojišta: zapadno, istočno i balkansko bojište, a 1915. godine uspostavljeno je i talijansko bojište.

Na zapadnom bojištu njemačkom su se napadu opirale francuska, engleska i belgijska vojska. Nijemci su brzim prodorom preko Belgije ušli u Francusku i napredovali prema parizu, pa se francuska vlada preselila u Bordeaux.

Francuzi su dobili pojačanje te su sjeverozapadno od Pariza zaustavili njemački prodor. Francuzi su uz pomoć Britanaca krenuli u protunapad i u bitki na rijeci Marni u rujnu 1914. godine, uz goleme gubitke na objema zaraćenim stranama, prisilili Nijemce na povlačenje. Time je sprječena njemačka nakana da brzim prodorom dobije prednost u ratu.

Nakon toga se na zapadnom bojištu, sve do kraja rata, vodio tzv. pozicijski/rovovski rat, bez značajnijih pomaka.

Na istočnom se bojištu rat vodio između Njemačke i AU na jednoj i Rusije na drugoj strani.

Rusi su uspjeli prilično brzo mobilizirati svoje snage te su uspješno prodirali na istočne djelove Pruske. To je prisililo Nijemce da istodobno ratuju na dvama bojištima i da dio snaga sa zapadnog bojišta prebace na istočno bojište.

Ipak su uspjeli uništiti dobar dio ruskih snaga i pomoći AU vojsci u zaustavljanju ruskog napredovanja u Galiciji i Bukovini.

Najveći uspjeh na tom bojištu njemačka je vojska postigla pobijediviš Ruse, pod vodstvom generala Hindenburga, u bitki kod Tannenberga.

Na balknskom bojištu AU vojska u listopadu 1914. je napala Srbiju preko Drine i iz Srijema preko Save. Srbija je pružila jak otpor te je AU doživjela težak poraz na planini Cer.

Nakon toga morala je dovesti pojačanje te je srbijanska vojska bila prisiljena na povlačenje koje je trajalo do kraja studenoga 1914.

U prosincu 1914. srbijanska vojska krenula je u protunapad, nakon što je od sila Antante, preko Soluna, dobila materijalnu pomoć.

9. Londonski ugovor ili kupovanje talijanskog savezništva tuđim teritorijem

Na početku Prvog svjetskog rata Italija se je odlučila za politiku čekanja i ostala je neutralna. Nije ušla u rat na stranu Trojnog saveza ne želeći time pomagati prošitenje AU na Balkanu, gdje je i sama nastojala dobiti određena područja.

Tako su sile Antante uspjele pridobiti Italiju na svoju stranu. No Italija je za uzvrat tražila da joj se nakon svršetka rata dodijele: južni Tirol, Gorica, Gradiška, Trst, Istra i veći dio Dalmacije, Valon, otok Sasen i Dodekansko otočje.

Također je tražila da joj se prizna pravo proširenja kolonija u Africi, i pravo na dio njemačkih kolonijalnih posjeda i sudjelovanje u možebitnoj podjeli Turske.

Na tim je temeljima 26. travnja 1915. godine sklopljen tajni Londonski ugovor između Velike Britanije, Francuske i Rusije, s jedne, i Italije, s druge strane.

Italija je istupila iz Trojnog saveza, navijestila rat AU i tako službeno stala na stranu Antante.

Na stranu Trojnog saveza stala je Bugarska, koja se nadala dobitku dijelova Srbije.

Silama Antante priključile su se Rumunjska i Grčka.

10. Mirovni pokušaji predsjednika Wilsona

Kako Wilson nije dobio odgovor na apel upućen Europi 1914. – Nijemci su gurali dalje, Austrijanci su htjeli skršiti Srbiju, Francuzi su vapili za osvetom, UK se tek počelo uključivati u rat, a Rusi su i dalje bili u šoku od Tannenberške bitke – pokušao je uzeti stvar u svoje ruke.

Da se smire tenzije, organiziran je sastanak 14.1.1916. Govorilo se i o Lusitaniji, a i dogovoreni su uvjeti za postizanje mirovne konferencije, a za nju se tražilo vraćanje suvereniteta Belgiji i Srbiji, vraćanje Alsacea i Lorene Francuskoj – uz izvaneuropski ustupak Njemačkoj, priključenja Italiji teritorija na kojem žive Talijani te ruski ustupak Carigrada.

Konferencija je propala, nikad nije sazvana, Wilson je ogorčeno optuživao UK za nezahvalnost.

Iako je time riješen odnos s Njemačkom, odnosi između UK i SAD-a su naprosto zahladili.

Osim zbog britanske blokade mora, Amerikanci su bili ogorčeni na brutalno gušenje ustanka u Irskoj 1916.

To je izjavio i američki veleposlanik u Londonu Page, koji je smatrao da zbog tih tenzija je za SAD najbolje da se povuče iz svjetske politike.

11. Ratna godina 1915. i Galipoljska ekspedicija

Nijemci su se na početku 1915. godine više usmjerili na istočno bojište.

U početku su pretrpjeli neuspjeh, ali su se brzo oporavili i izvojevali nekoliko većih pobjeda te potisnuli rusku vojsku iz Litve, Volinije, Poljske i Galicije.

Da bi pomogli Rusima, Englezi i Francuzi poduzeli su početkom 1915. godine tzv. dardanelsku ekspediciju protiv njemačke saveznice Turske, želeći zauzeti Bospor i Dardanele, pridobiti Grčku i Rumunjsku i prisiliti Bugarsku na suradnju protiv Njemačke.

No njihova vojska, uz velike gubitke, doživjela je neuspjeh kod Galipolja 7. svibnja 1915. godine

S druge strane, Nijemci su zajedno sa snagama AU i Bugarske poduzeli navalu da bi pomogli Turskoj. Na tom su putu početkom listopada 1915. godine združene njemačko – AU – bugarske snage napale Srbiju.

Srbijanska se vojska i civili, zajedno s kraljem Petrom Karađerđevićem i vladom, povlačila preko Crne Gore i Albanije, odakle je, s područja Drača i Valone, francuskim i britanskim brodovima prebačena u Bizertu (sj. Afrika) i na otok Krf.

Mnogi su Srbi stradali od gladi i iscrpljenosti povlačeći se preko albanskih planina. Nakon toga okupirana je Crna Gora, a kralj Nikola Petrović pobjegao je u Italiju.

Ulaskom Italije u rat otvoreno je i talijansko bojište 1915. godine. No Talijani u svojim ofenzivama na rijeci Soči u drugoj polovici 1915. nisu imali nikakva uspjeha, što je izazvalo razočarenje ostalih Antantinih članica.

Tek kada je sredinom 1916. godine AU s talijanskog bojišta morala odvojiti dio postrojbi za istočno bojište, Talijani su izvojevali pobjedu na Soči i osvojili Goricu.

Međutim, njihovi pokušaji prodora prema Trstu bili su neuspješni

Na zapadnom bojištu 1916. godine Francuzi su obranili Verdun, iako su i oni i Nijemci imali velike gubitke, oko milijun mrtvih i ranjenih.

U bitki na rijeci Somme francuske i engleske snage zajednu su napale Nijemce, ali bez uspijeha. Tada su Englezi upotrijebili novo oružje, tenkove. Sve strane doživjele su teške gubitke, približno 1 300 000 mrtvih i ranjenih.

Nijemci nisu ni do kraja rata uspjeli proizvesti svoje tenkove, ali su u bitki kod Ypresa u Belgiji 1915. godine upotrijebili klor kao bojni otrov. Poslije su upotrebljavali i novi plin pojačana učinka, iperit, od kojeg su, zbog nemogućnosti da ga uspješno nadziru, i sami stradavali.

U napadima na Britaniju Nijemci su koristili cepeline, iz kojih su bacali bombe. Sve su češće u borbene svrhe upotrebljavani i zrakoplovi.

Ulazk Rumunjske u rat

Iako se je i Rumunjska kolebala oko ulaska u rat na strani Antante ili Centralnih sila, bila je ipak sklonija Antanti jer je veći dio njezina teritorija pripadao AU – Transilvanija, Bukovina i Banat, dok je Dobrudža bila u sastavu Bugarske, a Besarabija sastavni dio Rusije.

Dok je čekala povoljan trenutak za ulazak u rat, nitko od saveznika joj nije htio ustupiti željene teritorije dok se ne izjasni da je u ratu na njihovoj strani.

Kako je Rumunjska (premijer Bratianu) zdušno odbijala bilo kakva umanjenja željenog teritorija, Antanta je 17.8. 1916. morala potpisati Bukureštanski dogovor, kojim je Rumunjska dobila svoje teritorije u cijelosti – i Banat i Transilvaniju i Bukovinu i Dobrudžu.

Rumunjska postiže dobitke u Transilvaniji, ali ju ubrzo napadaju bugarske jedinice s juga i Rumunjska je prisiljena zaustaviti svoj uspješni proboj i sjuriti se prema jugu.

Nakon 20 dana Transilvanija je bila oslobođena te AH snage sredinom studenoga s Njemačkom nadiru preko Karpata te se spajaju kod Argesa, a 6.12. osvojen je i Bukurešt.

Iako je Rumunjska bila poražena, Antanta se domogla velikih izvora hrane, žita i nafte.

Još jedna prijeteća bojišnica je bila u Vlaškoj i Dobrudži, čime je Luddendorf zaključio da su Centralne sile nakon pobjede nad Rumunjskom postale slabe u vođenju rata.

Rat se vodio i izvan Europe uglavnom da bi se zauzele njemačke kolonije na području Afrike.

Turci su bezuspješno pokušavali zauzeti britanske položaje na Sueskom kanalu. Protiv Turaka udružili su se sa svojim vojskama i arapski šeici, a Britanci su protiv Nijemaca i Turaka vodili borbe i za naftna polja u Perzijskom zaljevu.

Bitnu ulogu u ratu imala je i ratna mornarica, a najveća pomorska bitka između britanske i njemačke mornarice vodila se u proljeće 1916. kod poluotoka Jutlanda.

Pokušaji Nijemaca da razbiju britansku pomorsku blokadu i osiguraju slobodan izlaz na otvoreno more nije uspio. U pomorskim bitkama Nijemci su se koristili i podmornicama.

Očekujući prodor njemačke i AU vojske preko Srbije, Britanci i Francuzi u jesen 1915. iskrcali su dio snaga u Solunu sa zadatkom da dijeluju dolinom Vardara.

Početkom 1916. dodatno su pojačali svoje snage kojima se uskoro pridružila gotovo sva srbijanska vojska s Krfa. Poslije im se pridružio i Dobrovoljački korpus Srba, Hrvata i Slovenaca, postrojen u Rusiji.

Tada je uspostavljno solunsko bojište na kojemu su akcije započele u kolovozu 1916. godine kao odgovor na napade Bugara. No, do potkraj rata na tom se bojištu nisu vodile značajnije borbe.

12. Ulazak SAD-a u rat omogućio je premoć Antante

Američki predsjednik Woodrow Wilson pokušao je potkraj 1916. godine zaraćene strane nagovoriti da sklope mire, ali u tome nije uspio.

Početkom 1917. godine Nijemci su nastojali nanijeti odlučne udarce Engleskoj i prisiliti je na zaključivanje mira.

Svojim podmornicama potapali su britanske ratne i trgovačke brodove, ali i američke brodove. SAD je, bez obzira na svoju izolacionističku politiku, od početka rata pomagao Antantu.

No, zbog sve žešćih napada njemačkih podmornica na američke brodove, SAD je 6. travnja 1917. godine ušao u rat na strani sila Antante.

Na američku odluku utjecala su saznanja američke vlade da Nijemci nagovaraju Meksiko da se uključi u rat protiv Antante. Ulazak SAD-a u rat bila je prekretnica u Prvom svj. ratu, nakon koje je bilo jasno da će Antanta dobiti rat.

U međuvremenu su na njezinu stranu stale i neke države Srednje i Južne Amerike, te Portugal i Kina, a u lipnju 1917. i Grčka.

13. Rusija izlazi iz rata i postaje prva komunistička država na svijetu

Rusko stanovništvo bilo je nezadovoljno zbog gospodarske zaostalosti, siromaštva i rata. U Petrogradu, glavnom gradu Rusije, 25. veljače 1917. (prema novom kalendaru 10. ožujka), zbog nedostatka kruha, izbio je opći štrajke pod nazivom Februarska revolucija.

S obzirom da je carska vojska odbila silom ugušiti štrajk, Nikola II. je abdicirao kao posljednji ruski car, u korist svojeg brata koji se također odrekao prijestolja.

Rusija je postala republika kojom je upravljala privremena vlada.

Privremena vlada nije željela prekinuti rat ni provesti radikalne gospodarske reforme. Podržavali su je pripadnici stranke ustavnih demokrata (kadeti) koji su zastupali interese građanstva, socijalrevolucionari (eseri) i socijaldemokrati (manjševici).

Protiv takve politike bili su radikalni socijaldemokrati (boljševici) koji su se poslje nazvali Ruskom komunističkom partijom (boljševika)

Koristeći se daljnjim nezadovoljstvom ruskog stanovništva, ruski su boljševici pripremali oružani ustanak. Osnovali su sovjete (savjete), koji su trebali preuzeti vlast diljem zemlje.

Pridobili su vojnike obećanjem da će prekinuti rat i poslati ih kući te su ustrojili svoje oružane odrede, nazvane Crvena armija.

Boljševici su 25. listopada 1917. (7. studenog), pokrenuli oružanu revoluciju, nazvanu Oktobarskom revolucijom, u Petrogradu, gdje su zauzeli ssve važnije ustanove, svrgnuli privremenu vladi i proglasili vlas sovjeta. Revolucija se brzo širila cijelom Rusijom.

Nova, komunistička vlast u Rusiji, s Vladimirom Iljičem Uljanovom Lenjinom na čelu odlučila je prekinuti sudjelovanje u ratu te je u ožuku 1918. u Brest – Litovsku sklopila mir s Njemačkom, AU, Bugarskom i Turskom.

Tim se mirom Rusija morala odreći Kurlandije, Letonije, Estonije, Litve i Poljske te se obavezala da će demobilizirati vojsku i platiti ratnu odštetu u iznosu od 6 milijardi zlatnih maraka.

Ukrajina i Finska bile su priznate kao samostalne države.

Na izborima za Ustavotvornu skupštinu u siječnji 1918. boljševici su dobili samo 40% glasova, ali je Lenjon raspustio skupštinu i uveo diktaturu boljševika.

U Rusiji je uslijedio građanski rat. Carske su pristaše uz pomoć sila Antante, koje su željele srušiti boljševičku vlast u Rusiji, formirale vojsku nazvanu Bijlom gardom koja je krenula u rat protiv boljševičke Crvene armije.

Boljševici su morali ratovati i protiv Poljske zbog nesuglasica oko granice.

14. Završne ratne operacije i svršetak rata

Mir s Rusijom, kojim su boljševici Njemačkoj priznali sve njezine teritorijalne dobitke, donekle je olakšao položaj Njemačke i njezinih saveznika omogućivši im da snage s istočnog bojišta prebace na druga bojišta.

Želeći se obračunati s britanskim i francuskim snagama na zapadu prije nego što se počne iskrcavati američka vojska, Nijemci su pokretnuli žestoki napad u ožujku 1918., ali su nakon početnik uspjeha i velikih gubitaka morali uzmaknuti.

U kolovozu 1918. sile Antante poduzele su veliki protunapad na zapadnom bojištu nanoseći Nijemcima teške gubitke.

Uspjesi saveznka na zapadnome bojištu potaknuli su Antantine snage da krenu u napad u rujnu 1918. na solunskom bojištu.

U tim su borbama na strani Antante sudjelovale francuske, grčke, britanske, srbijanske i crnogorske postrojbe te dobrovoljačke postrojbe iz ostalih južnoslavenski zemalja.

Njemačka i AU vojska počele su povlačenje, a bugarska je vojska kapitulirala.

Potkraj listopada 1918. nakon što su francuske i britanske snage zauzele njezine posjede na Bliskom istoku, primirje je potpisala i Turska.

Početkom studenog raspala se AU, kao i njezina vojska.

Njemačka je, više zbog unutarnjih problema, a manje zbog ratnih poraza, 11. studenog 1918. potpisala primirje.

Naime, u Njemačkoj je došlo do pobune mornara i abdikacije cara, što joj je onemoogućilo daljnje ratovanje.

Car Vilim II. pobjegao je u Nizozemsku pa je primirje potpisala socijaldemokratske vlada, koju će poslje nacisti optuživati za idaju jer vojska nije izgubila rat.

Njemačkim potpisivanjem primirja Prvi svj. rat je završen.

15. Posljedice rata

Rat je uništio golema materijalna dobra i prouzročio teška ljudska stradanja. U ratu je sudjelovalo oko 70 mil.vojnika, od čega je poginulo ili od rana i bolesti umrlo oko 10 mil. a više od 21. mil. bilo je ranjeno.

Europom su zavladali siromaštvo i bolest, a od posljedica španjolske gripe koja se pojavila nakon rata umrlo je još oko 20 mil. stanovnika.

Rat je utjecao i na jačanje uloge komunističke ideologije, ali i pojave radikalnih nacionalnih ideologija, što će bitno utjecati na buduća svjetska zbivanja.

Bitno se promijenila i karta Europe, jer je raspad AU dove do nastanka novih neovisnih država.

16. Propast Njemačkog Carstva i Austro – Ugarske Monarhije

Svršetkom Prvog svj. rata došlo je do bitnih promjena u političkim odnosima u svijetu, a posebice u Europi.

Najznačajnije promjene na političkoj karti Europe uzrokovao je raspad AU. Austrija je prestala biti carevinom nakon što je abdicirao posljednji austrijski car Karlo i napustio zemlju.

Uspostavljena je Privremena narodna skupština Njemačke Austrije koja je u studenome 1918. proglasila Njemačku Austriju republikom u sastavu savezne njemačke republike.

Ta je država trebala obuhvatiti područja nekadašnje Cislatanije naseljene Nijemcima, ponajprije područja današnje Austrije i većinska njemačka područja u Češkoj i Moravskoj.

Pri utvrđivanju mirovnog ugovora s poraženom Austrijom 1919. godine u Saint – Germainu pokraj Pariza, Austrija se morala odreći svake povezanosti s Njemačkom i nazvati se Republikom Austrijom.

Mađarska je, uvidjevši da se AU raspada, 30. listopada 1918. proglasila svoju neovisnost. Uspostavljena je vlada neovisne Mađarske, za čijeg je predsjednika izabran grof Mihaly Karolyi [Mihalj Karolji], koji će početkom 1919. nakon donošenja ustava Mađarske Republike, postati predsjednik republike.

U Mađarskom su već češće izbijali radnički i seljački nemiri pod vodstvom Komunističke partije na čijem je čelu bio Bela Kun.

Sile Antante, u strahu od širenja komunizma iz Sovjetske Rusije i mogućeg rata s njom, zatražile su od mađarske vlade da povuče svoje snage na granici s Rumunjskom 50 kilometara na zapad radi uspostave neutralne zone.

Mađarska vlada odbila je taj prijedlog i podnijela ostavku što je Komunistička partija iskoristila i uspostavila Mađarsku Sovjetsku Republiku u ožujku 1919.

Sile Antante proglasile su gospodarsku blokadu Mađarske, a zatim organizirale i vojnu intervenciju. Glavnu ulugu u rušenju MSR, koja je prestala postojati u kolovozu 1919., imale su rumunjske snage koje je podupirala Francuska.

Od tada će najvažniju ulogu u vođenju države imati Miklos Horthy, bivši AU admiral.

Nakon abdikacije posljednjeg njemačkog cara Vilima II. i Njemačka je prestala biti carevinom. Proglašena je njemačka republika, s državnim kancelarom Fridrichom Ebertom na čelu.

Prvi ustav njemačke republike donesen je početkom 1919. godine u Weimaru te se od tada njemačka republika neslužbeno uglavnom nazivala Weimarskom Republikom.

Ebert je nakon donošenja ustava izabran za predsjednika njemačke republike.

U Njemačkoj su siromaštvo, nezaposlenost i teške gospodarske prilike uzrokovali česte radničke nemire, koje je vlada uglavnom nasilno rušila.

Prigodom nemira u Berlinu u siječnju 1919. ubijeni su vođe tek osnovane Komunističke partije Njemačke Karl Liebknecht i Rosa Luxemburg.

Pripadnici nove Komunističke parije Njemačke djelovali su pod nazivom spartaksiti (pripadnici Spartakovog saveza).

Pod utjecajem sovjetske Rusije bila je nakratko utemeljena i Bavarske Sovjetska Republika, koja je silom ukinuta u svibnju 1919.

17. Promjene na političkom zemljovidu Europe

Na područjima bivših carevina Rusije, Njemačke i AU nastale su nove europske države.

Raspadom Ruskog Carstva nastale su Ruska Sovjetska Federativna Socijalistička Republika, Litva, Latvija, Estonija, Finska i Poljska.

Na području bivše AU nastale su: Republika Austrija, Poljska (njezini su djelovi bili i u sklopu Ruskog i Njemačkog Carstva), Mađarska, Čehoslovačka i Država SHS koja se uskoro ujedinila sa Kraljevinom Srbijom.

Njemačkoj je Carstvo postalo republikom koje je izgubila dio državnog područja u korist Belgije, Čehoslovačke, Danske, Francuske i Poljske.

Temelj za osnutak novonastalih država zasnivao se na pravu svakog naroda na samoodređenje, koje je posebno isticao američki predsjednik Wilson u svojih 14 točaka u kojima je naznačio temeljne odrednice uređenja poslijeratnog svijeta.

U početku Prvog. svj. rata sile Antante nisu planirale raspad AU, ali su mišljenje promijenili nakon uspostave boljševičke vlasti u Rusiji, bojeći se da će, ako zemlje koje to žele, a ne dobiju neovisnost, biti pogodno tlo za širenje komunizma na zapad.

Poljaci su se dugo borili za obnovu poljske države pa su se tijekom Prvog svj. rata mnogi Poljaci zauzimali za oslobođenje i ujedinjenje Poljske.

Neovisna Republika Poljska proglašena je u studenome 1918. u Lublinu. Prvi predsjednik vlade Republike Poljske bio je Ignacy Pederewski, poznat ne samo kao političar nego i kao vrstan pijanist i skladatelj.

Česi i Slovaci do kraja rata nalazili su se u AUM. Česi su se željeli osloboditi austrijske, a Slovaci ugarske vlasti. Raskid državnopravnih veza s Austrijom i Ugarskom objavili su u studenome 1918. i proglasili Čehoslovačku Republike na čelu s predsjednikom Tomašem Masarykom.

18. Mirovni ugovori

Mirovna konferencija održana je od siječnja 1919. do siječnja 1920. u Parizu.

Vođe pobjedničkih zemalja sastali su se početkom 1919. u Parizu kako bi postavili temelje mira i odredili sudbine poraženih.

Glavnu ulogu u tome imala su velika četvorica: predsjednik vlade Francuske (George Clemenceau), Velike Britanije (David Lloyd George), Italije (Vittorio Orlando) i predsjednik SAD-a Thomas Woodrow Willson.

Glavna su vijećanja održana u palačama Versaillesa pa se ustalio naziv Versailleska mirovna konferencija.

Mirovni ugovori zaključeni su sa svakom pobijeđenom zemljom posebno.

Glavnu riječ na konferenciji imale su sile Antante, SAD, Velika Britanija, Francuska i Italija, a kada se raspravljalo o Dalekom istoku, uključivao se Japan.

Zbog neslaganja velikih sila mirovni su pregovori dugo trajali. Britanski i francuski predstavnici često su se protivili Wilsonovu mirovnom projektu, preciziranom u 14 točaka, jer su željeli zadati što teđe udarce pobijeđenoj Njemačkoj.

U Versaillesu je u lipnju 1919. zaključen mirovni ugovor s njemačkom republikom. Po tom ugovoru Njemačka je morala priznati da je isključivi krivac za rat, pristati da se Alsace i Lorraine vrate Francuskoj, da se u sjevernom Schleswigu provede plebiscit, da se neki pogranični gradovi vrate Belgiji, a u području Saara da se uspostavi 15-godiđnja uprave Lige naroda i nakon toga provede plebiscit o njegovoj konačnoj pripadnosti Njemačkoj ili Francuskoj.

Uz to je morala demilitarizirati područje Porajnja. Njemačka je morala priznati i pripajanje poljskih područja novostvorenoj državi Poljskoj i priznati joj izlaz na Baltičko more, na obali kojeg je grad Danzig postao slobodni grad pod upravom Lige naroda i u u carinskoj uniji s Poljskom.

Njemačka je izgubila sve kolonije koje su većinom pripale Velikoj Britaniji ili Francuskoj.

Njemačka je morala isplatiti i golemu ratnu odštetu. Zbog šteta koje je nanijela podmorničkim ratom, morala je pobjedničkim državama isporučiti govotu svu svoju trgovačku mornaricu i za te države svake godine proizvoditi utvrđeni broj novih brodova.

Zabranjeni su joj uvoz i izvoz oružja i gradnja podmornica te oj je bitno ograničen broj vojnika. Morala je priznati novonastale države u Europi i obavezati se da neće pripojiti Austriju.

S Austrijom je zaključen ugovor u rujnu 1919. godine u Saint – Germainu pokraj Pariza.

Ona je morala priznati nacionalne države stvorene na području propale AU.

Pitanje pripadnosti Koruške moralo se riješiti plebiscitom, na kojem se većina glasača odlučila da Koruška pripadne Austriji.

Južni Tirol, u kojem je živjelo i talijansko i njemačko stanovništvo, pripojen je Italiji.

S Bugarskom je zaključen ugovor potkraj 1919. u Neuillyu (Nejiu) pokraj Pariza.

Tim su ugovorom utvrđene granice prema novostvorenoj Kraljevini SHS.

Dobrudža je pripojena Rumunjskoj, a zapadna Trakija pripojena je Grčkoj.

S Mađarskom je zaključen ugovor sredinom 1920. u dvorcu Trianon u Versaillesu.

Mađarska je morala priznati Kraljevinu SHS i Čehoslovačku, istočni dio Banata i Transilvanija pripali su Rumunjskoj, a Burgenland (Gradišće) Austriji.

Ugovor s Turskom zaključen je u ljeto 1920. u paričkom predgrađu Sevresu (Sevru).

Turska je morala priznati okupaciju Carigrada i tjesnaca, svu svoju mornaricu predati pobjedničkim silama, Grčkoj ustupiti Trakiju te veći dio egejski otoka i Smirnu, Italiji priznati Dodekanez i Rod, Francuskoj dati punomoć za upravljanje Sirijom i vilajetom Adane u Maloj Aziji, a Engleskoj da upravlja Mezopotamijom i Palestinom.

Nadalje, Turska je tim ugovorom priznala britanski protektorat nad Egiptom, aneksiju Cipra, neovisnost Armenije i autonomnost Kurdistana.

No vođa turskog pokreta otpora Mustafa Kemal – paša odupro se takvom rješenju.

To je dovelo do grčko – truskog rata koji je završio pobjedom Turske. U tom ratu turska je vojska izvršila genocid i etničko čišćenje ubivši i prognavši nekoliko milijuna krišćanski Armenaca i Grka..

Nakon rata potpisan je mirovni ugovor u Lausanni 1923. kojim je Turskoj priznata neovisnost te joj opet priznata suverenosti nad tjesnacima, nad svim područjima u Anadoliji s Izmirom, nad zapadnom Armenijom i istočnom Trakijom do rijeke Marice.