1

PRILOG ŽIDOVSKOJ POVIJESTI I KULTURIGodište XXIV. broj 1 (134), Zagreb, siječanj-travanj 2017 /tevet-nisan 5777.

Iz novih knjiga

Judaistički korijeni kršćanske umjetnosti?

Ovaj prilog ulomak je iz knjige dr. sc. Dine Milinovića „NOVA POST VETERA COEPIT: Ikonografija prve kršćanske umjetnosti“ (izdanje FF Press, Zagreb, 2016.), profesora na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, kojom autor odgovara na pitanje smijemo li prvu kršćansku umjetnost 3. i 4. stoljeća promatrati kao zasebnu i zatvorenu cjelinu, izvan korpusa antičke, odnosno, rimske umjetnosti

Ne pravi sebi urezana lika niti kakve slike onoga što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im služi.

Izl. 20, 4.

Treće stoljeće nakon Krista vrijeme je velikih promjena u rimskome društvu. Jedna od tih odnosi se na naglo širenje istočnjačkih religija. Nalazimo ih u gotovo svim dijelovima Carstva, poglavito u urbanim središtima, a njihova sve veća popularnost ogleda se u arhitekturi i likovnim umjetnostima – od razvoja specifične arhi-tekture svetišta do tipične i prepoznatljive ikonografije kultne slike.1 Slika je božanstvo činila dostupnim ljud-skom oku, prepoznatljivim i bliskim; u atmosferi du-hovnih previranja, karakterističnih za vrijeme Antonina i Severa, mogla je postati oruđe u službi širenja vjere, ili biti shvaćena kao potvrda vlastitog identiteta naspram drugih religija. U tom smislu, njezinu afirmaciju unu-tar različitih vjerskih zajednica možemo shvatiti i kao demonstraciju otpora prema dominantnom, od Rima nametnutom kulturnom modelu.2 Tomu u prilog govo-ri činjenica da je najveći dio istočnjačkih kultova svoju specifičnu ikonografiju razvio tek na teritoriju Rimskog Carstva, u susretu s helenističko-rimskom kulturom.3 Ilustracija takvog procesa jesu, među ostalim, reljefi i zidni oslici u svetištima boga Mitre, na kojima je prika-zan mladi bog u perzijskoj odjeći (hlače, frigijska kapa), kako hvata bika za rogove i zabija mu nož u vrat, u sim-boličkom prikazu tauroktonije. U nedostatku zapisane dogme, naše znanje o mitraizmu najvećim dijelom proizlazi iz komentara kršćanskih pi-saca, od kojih ne možemo očekivati nepristranost.4 Za razliku od toga, učenje judaizma i kršćanstva zasniva-lo se na autoritetu Objave, zapisane u Svetom Pismu te na jasno izraženom prvenstvu Riječi (logos), što je de-monstrativno iskazano u proslovu Ivanova evanđelja. U judaističkoj tradiciji – a istu su naslijedili prvi kršćani – istinitost Riječi suprotstavlja se osjetilnoj pojavnosti (i prolaznosti), što za sobom povlači zazor od umjetnosti. Istovremeno, slika je poistovjećena s omraženim idolo-poklonstvom. Brojne epizode iz Staroga zavjeta ilustri-raju otpor prema kultnim kipovima – idolima, uz koje se tradicionalno vezuje prinošenje žrtve: štovanje Zlatnoga teleta za izlaska iz Egipta, tri mlada Hebreja u gorućoj peći za babilonskoga sužanjstva, itd. Za Izraelce, uvijek u okruženju većih, često neprijateljskih država, religija je bila pitanje identiteta i nacionalne opstojnosti, a Jahve jedini, isključivi i ljubomorni demijurg, koji se od osta-lih bogova razlikuje po tome što od vjernika traži potpu-nu odanost, ali ne i da se klanjaju njegovim prikazima u mjedi, drvetu ili kamenu.5 Što milom, što silom, prihva-tili su Njegove zapovijedi i tvrdoglavo ih se držali, prko-seći svim osvajačima i carstvima. Prva i Druga knjiga o Makabejcima opisuju njihovu pobunu protiv Antigona Seleukida, koja je izbila nakon što je helenistički vladar

od svih podanika u svome prostranom kraljevstvu za-tražio „da moraju postati jedan narod i svaki mora osta-viti svoje običaje“.6 U pozadini sukoba s Aleksandrovim nasljednicima na Bliskom Istoku možemo naslutiti i privlačnost helenističke kulture koja potiče asimilaciju, što Biblija ne pokušava prešutjeti: „I mnogi Izraelci pri-hvatiše njegovo bogoštovlje i počeše žrtvovati idolima i ne svetkovati subotu“.7 U konačnici, Antigonov pokušaj – koji nas može podsjetiti na brojne slične primjere u povijesti, pa i ne tako davne – propao je zahvaljujući Ri-mljanima koji su iskoristili sukobe na Bliskom Istoku da u tom dijelu svijeta nametnu svoju vlast.Upravo u svjetlu takvoga povijesnog iskustva, znakovito je da krajem 2. i u prvoj polovici 3. stoljeća nailazimo na

guralne umjetnosti u svetištima na području Palestine i Sirije. Primjeri upotrebe pojedinačnih židovskih vjer-skih simbola (znakova) bili su, dakako, poznati otprije, ponajviše na grobovima, ali bili su ograničeni na biljne i beživotne simbole, poput palmina stabla, lista vinove loze, limunova ploda, pehara te glazbala (lira, trube). Sada se po prvi puta javljaju prikazi svetih predmeta iz Hrama (Zavjetni kovčeg i svijećnjak sa sedam krakova – menora), životinja, životinjskih i ljudskih maski, pa čak i krilatih ženskih bića nalik na božicu Pobjede. Susre-ćemo ih na zidovima grobnica i na sarkofazima, ali i u dekoru sinagoga u Jafi i Kafarnaumu.9 Uz simbole se po-negdje javljaju i ambiciozniji likovni pokušaji – ilustraci-je biblijskih likova i epizoda – kao što je Noin prikaz na novcu grada Apameje Kibotos u Frigiji. André Grabar ga dovodi u vezu s ostacima arke koji su bili u posjedu lo-kalne židovske zajednice.10 Ako je njegova interpretacija točna, tada je to jedan od najranijih poznatih tragova relikvija u umjetnosti, mogući uzor za kasniju praksu u kršćanskome svijetu.11 No, jedan spomenik židovske figuralne umjetnosti za-služuje da mu posvetimo posebnu pažnju: to su nalazi u Dura Europosu na obalama Eufrata, gradiću na istočnoj granici Rimskoga Carstva. Grad je razrušen u sukobu sa sasanidskim vladarima sredinom 3. stoljeća i ostao je za-

trpan u pijesku sve do 30-tih godina 20. stoljeća kada su ga po prvi put istražili američki i francuski arheolozi.12 Unutar zidina otkrili su ti-pičan urbanistički raspored rimskoga grada, s ortogonal-nim rasterom uz-dužnih i poprečnih ulica koji odgovara vojničkom karakteru naselja. Posebno je, međutim, bio zani-mljiv nalaz velikog broja različitih sve-tišta – od onih po-svećenih službenim bogovima rimske dr-žave do hramova he-

lenističkih, istočnjačkih i sirijskih božanstava – nesumnjiv pokazatelj kozmopolitskog karaktera stanovništva koje se sastojalo od vojnika iz raznih dijelova Carstva i njihovih obitelji, trgovaca, predstavnika regionalnih i državnih vla-sti te lokalnog življa. Bila je tu i bogata židovska zajedni-ca te relativno skromna kršćanska zajednica.13 Postojanje brojnih svetišta na uskom prostoru grada bez sumnje uka-zuje na bogat i šarolik vjerski život u kasnome Carstvu i može poslužiti kao dobra ilustracija za tendencije o kojima smo govorili u uvodnom poglavlju; međutim, primjeri po-put Dura Europosa su rijetki, pa možemo samo nagađati da je u drugim gradovima i mjestima uzduž limesa, gdje su se miješale vojne posade različitoga etničkog podrijetla, situacija bila slična. Istovremeno, moramo voditi računa o specifičnostima rubnog područja Carstva, blizini Per-zije, i snažnim autohtonim tradicijama, iz čega su mogla proizaći jedinstvena rješenja, za koja drugdje ne nalazimo primjera.Karakteristična je neobično bogata likovna oprema u svetištima različitih vjerskih zajednica u Dura Europosu.

pojavu bogate židovske figuralne umjetnosti, što ukazuje na „potpuni preokret u teološkom stavu glede Druge za-povijedi“.8 Razloge za veliku promjenu nije jednostavno utvrditi, no zasigurno su na to utjecale povijesne okolno-sti, ponajprije razbijanje homogene židovske zajednice u Palestini nakon neuspjeha drugog ustanka protiv Rima (135), što ju je otvorilo izvanjskim, helenizirajućim utje-cajima. Ti su doživjeli vrhunac u vrijeme Druge sofisti-ke i careva iz dinastije Severa, koji su aktivno promicali sinkretističku vjersku kulturu u Carstvu, istovremeno zabranjujući Židovima i kršćanima proselitizam. To je vrijeme carice Julije Domne, koja je bila sirijskoga po-drijetla i podržavala istočne religije i filozofiju, svećenika sirijskoga boga El-Gabala na carskom tronu (Helioga-bal), Julije Mameje, još jedne utjecajne Auguste iz Sirije, i njezina sina Aleksandra Severa koji je u carskoj palači na Palatinu štovao kozmopolitsko mnoštvo bogova i bo-žanskih smrtnika. Čini se da je takva situacija ponovo izazvala reakciju unutar židovske zajednice, ali umjesto nove pobune, ona se sada manifestirala kroz pojavu fi-

NOVIOMANUT 134

2

Osim kultne skulpture (isključivo reljefi), sačuvani su zid-ni oslici u Baalovom hramu, mitreju, kršćanskom sveti-štu, a posebno su zanimljivi oni u židovskoj sinagogi.14 Sadržaj ikonografskog programa u većini svetišta je manje više očekivan. U hramu sirijskoga boga Baala tako domi-niraju ritualne scene žrtvovanja, od kojih jedna prikazuje skupinu figura odjevenih u duge bijele tunike, s neobič-no visokim, koničnim kapama; natpisi spominju Kono-na, Nikostratova sina, u pratnji obitelji.15 U drugoj sceni dvojica svećenika prinose žrtvu ljevanicu (libatio) pred bogovima; ima ih pet, odjeveni su u rimske vojne odore i drže koplje u ruci. Stoje na postoljima u obliku globusa, pa naslućujemo da su to kultni kipovi.16 Premda su freske jako oštećene, jasno se raspoznaje da uniformirani bogo-vi imaju aureole, te su tako iznenađujuće nalik kasnijim arkanđelima i vojničkim svecima iz kršćanske ikonogra-fije. Dvojica svećenika označeni su natpisima na grčkom jeziku (jedan je imenovan kao Otes); i drugdje će se, pa i u sinagogi, grčki javljati kao lingua franca heleniziranog Istoka. Isti se bogovi (sada kao trijada) javljaju na prikazu Julija Terencija, tribuna u 20. palmiranskoj kohorti, koji zajedno s vojnicima iz postrojbe i stjegonošom prinosi žr-tvu;17 uz njih su i dvije personifikacije grada (Dura Euro-pos i Palmira) u tipičnom helenističkom izdanju, osim što i one – uz tradicionalne krune u obliku gradskih zidina – imaju aureole, koje se u Baalovom hramu nameću kao stalan atribut božanstva.

***U spomenutim primjerima iz Baalova hrama naglasak je na kultnim ceremonijama i demonstraciji pobožno-sti. U duhu tradicionalne religije možemo ih shvatiti i kao čin građanske lojalnosti, koji se odvija uz fizičku prisutnost bogova. Njihov broj može varirati (od tri do pet), imena im se razlikuju, ali svi su oni dio istog, sin-kretističkog panteona. Za razliku od toga, ikonografski program u velikoj dvorani sinagoge vrlo je specifičan.18 Freske su raspoređene u tri okomite zone i podijeljene u pravokutna polja naglašenih okvira i nejednake veličine, ali čini se da nije bilo pokušaja da se dekoracija osmisli kao jedinstvena cjelina. Umjesto toga, stječe se dojam da je riječ o velikom stripu koji se prostire preko sva četiri zida svetišta, što je navelo neke stručnjake da pretposta-ve utjecaj židovskih oslikanih rukopisa. No, jednako je moguće govoriti o utjecaju rimskoga povijesnog reljefa i trijumfalnih spomenika; na to, uostalom, aludira i sadr-žaj oslika u sinagogi koji uključuje jasno prepoznatljive vjerske i nacionalne simbole – među kojima dominira motiv Jeruzalemskog hrama sa Zavjetnim kovčegom – te narativni ciklus s brojnim epizodama iz povijesti ži-dovskoga naroda. Tu su Abrahamova žrtva (koja je do-bila počasno mjesto odmah do svetišta s Torom), Jakob (Izrael) koji blagoslivlja dvanaest izraelskih plemena, nekoliko epizoda Mojsijevog ciklusa – od djetinjstva do Izlaska iz Egipta (s upečatljivim Prijelazom Izraelaca preko Crvenog mora i Čudesnim izvorom u pustinji) – zatim Šaul koji pomazuje Davida, David na prijestolju, Mordokajev trijumf, Matatijin otpor, teme iz Proročkih knjiga (Ilija, Ezekijel) itd. Za razliku od prikaza božan-stava u drugim svetištima u Dura Europosu, Jahve nema svoju kultnu sliku: Njegova pojava naznačena je rukom koja proviruje iz oblaka. Taj detalj predstavlja neku vr-stu kompromisa u odnosu na zabranu prikaza Vrhovnog bića, a široku upotrebu doživjet će u kršćanskoj umjet-nosti (dextera Domini). Imajući u vidu šaroliko vjersko okruženje pogranično-ga grada, iznenađuje naglasak na scenama u kojima se jasno očituje Jahveova nadmoć nad božanstvima okol-nih naroda; On svoju moć dokazuje na djelu, pomažući Izraelcima u trenucima opasnosti, kao kada je potopio faraonove vojnike u moru. To je slučaj i s ilustracijom epizode iz Knjige o Samuelu u kojoj čitamo kako se kip

boga Dagona srušio na zemlju kada su Filistejci u njegov hram unijeli Zavjetni kovčeg, koji su oteli od Izraelaca u bitci: „Sutradan ujutro, kad su žitelji Ašdoda došli u hram Dagonov, gle, Dagon ležaše ničice na zemlji pred Kovčegom Jahvinim. Oni digoše Dagona i metnuše ga natrag na njegovo mjesto. Ali kad su ujutro uranili, gle, Dagon opet ležaše ničice na zemlji pred Kovčegom Ja-hvinim; glava Dagona i obje njegove ruke ležahu odsje-čene na pragu: na mjestu je stajao samo Dagonov trup“.19 Na slici u sinagogi vidimo dva pozlaćena, srušena kipa odlomljenih glava na podu ispred hrama, među razba-canim kultnim predmetima poganskoga kulta koji se sa-stoje od raznog posuđa, svijećnjaka i glazbala; činjenica da su prikazana dva kipa pokazuje u kojoj mjeri slikar doslovno slijedi starozavjetni tekstualni predložak. Na-racija se nastavlja u lijevom dijelu prizora (prema nači-nu čitanja hebrejskoga pisma s desna na lijevo), gdje se vidi kako Filistejci stavljaju Zavjetni kovčeg na kola koja vuku dvije krave i puštaju ih da same nađu put do Jeru-zalema. Istovjetna je poruka sadržana u epizodi proro-ka Ilije na Karmelu, s dvije usporedne scene žrtvovanja: na jednoj su strani Baalovi svećenici, koji bezuspješno pokušavaju prinijeti žrtvu, s druge strane Ilija.20 Napo-sljetku, i odabir Matatije, koji će povesti Izrael u borbu protiv helenističkoga kralja Antioha, također ukazuje na obračun s mnogobošcima i idolopoklonicima, ali i s otpadnicima od vlastite vjere. Teško se oteti dojmu da je cilj takvog programa razotkriti sljedbenike suparnič-kih kultova kao obožavatelje lažnih idola; neobično je, međutim, to što su neki od njih svoja svetišta imali u neposrednom susjedstvu, na svega nekoliko koraka od sinagoge. Paradoksalno, taj se međureligijski obračun u Dura Europosu odvija putem slike, koju je židovska za-jednica do tada sustavno izbjegavala upravo zbog straha od idolopoklonstva.

Smijemo li zaokret u odnosu prema slici u judaizmu tu-mačiti kao svojevrstan odgovor na vjerske rasprave koje su karakteristične za rimsko društvo u doba Severa? Čini se da su njihovi protagonisti zaključili da bez likovnog me-dija one nisu jednako učinkovite. Rijetki podaci o mani-heizmu, još jednoj religiji objavljenja koja se istovremeno proširila Bliskim Istokom, govore da su među vjernicima kolale svete slike – portreti utemeljitelja i proroka Manija. Nije vjerojatno da je maniheizam u tom smislu utjecao na židovsku ili kršćansku zajednicu; zapravo, Mani se mogao odlučiti na takav potez upravo zato što su Židovi i kršćani u njegovo doba već razvili svoju specifičnu ikonografiju.21 Dolazi do zanimljivog obrata koji će Židovima (na tre-nutak) i kršćanima (sustavno) nametnuti razmišljanje o prirodi slike i načinu njezina korištenja u liturgiji. Razina diskusije se promijenila: umjesto glatkog odbijanja, juda-izam i kršćanstvo prihvaćaju figuralnu umjetnost kako bi pomoću nje demonstrirali vjerodostojnost i istinitost svoje poruke. Nameće se pitanje kako je bilo moguće ula-ziti u „rat slikama“ protiv neposrednih susjeda i pritom ne izazvati reakciju okoline ili rimskih vlasti, poglavito u svjetlu Severova proglasa iz 202. godine, kojim je car Ži-dovima i kršćanima zabranio proselitizam? Jas Elsner to objašnjava inherentnim svojstvom slike, za koju kaže da je interpretativno dvosmislena, stoga otvorena za različita tumačenja i da u tome treba vidjeti „prednost umjetnosti kao načina otpora“.22 To bi značilo da su Židovi, nakon neuspješnih pokušaja u prošlosti, odustali od oružane po-bune i odabrali drugačiju vrstu borbe u cilju očuvanja i afirmacije identiteta, napuštajući starozavjetnu zabranu izrade kultne slike. No, freske u sinagogi odveć su jasne i direktne u svojim porukama, a da bismo mogli govoriti o dvosmislenosti njihova značenja ili nekoj vrsti pritajene umjetničke subverzije; umjesto toga, one u sebi nose au-

toritet koji podsjeća na rimsku carsku umjetnost – odatle sličnost s reljefima slavoluka, ponajprije onima Septimija Severa u Rimu i Leptis Magni. Njihovu jasnu poruku tri-jumfa (nad Egipćanima, Filistejcima, Baalovim svećenici-ma) možemo objasniti, čini se, samo kroz tradicionalno rimsko prihvaćanje kultnih različitosti, što nije zahtijevalo preispitivanje i cenzuru vjerskih učenja i poruka, pa tako niti specifičnih likovnih programa u svetištima zakonski dopuštenih religija (religio licita). Njihovi su sljedbenici u Carstvu bili slobodni govoriti i činiti u skladu sa svojim uvjerenjima, pod uvjetom da sve ostane unutar zajednice, u Dura Europosu doslovno „unutar četiri zida“.U slučaju antičkog politeizma, slika nije bila pozvana tumačiti vjeru i to ponajviše zbog izostanka zapisane i utvrđene dogme. Brojni primjeri religijskog sinkretizma potvrđuju lakoću kojom se motivi jednog kulta miješaju i stapaju s drugima, bez naznaka sukoba. Već u slučaju mitraizma, međutim, vidimo specifičnu ikonografiju koja teži prepoznatljivosti (ne i isključivosti, ako je suditi po nalazima iz londonskog mitreja ili vile u Chiraganu). Freske iz sinagoge u Dura Europosu, pak, u potpunosti isključuju svaku mogućnost poistovjećivanja i postavljaju jasne, nepremostive granice koje odvajaju židovsku vjeru od ostalih. Njihova pojava može nam se učiniti kao odgo-vor na izrazito vizualni karakter okolnih kultova, a njihov program kao reakcija na Židovima neprihvatljive religij-ske prakse. Nema sumnje da je pritom oštrica kritike bila dijelom usmjerena i protiv lokalne kršćanske zajednice.

***Kao i sinagoga, Kršćanska kuća u Dura Europosu tako-đer je dijelom ukrašena zidnim slikama. One predstav-ljaju jedan od najranijih dokaza kršćanske umjetnosti izvan Rima. Kultni prostor sastoji se od niza manjih prostorija, bez posebnih arhitektonskih obilježja, u pri-zemlju privatne kuće, tipične za gradove rimskog Isto-ka.23 Ukrašena prostorija vjerojatno je imala namjenu krstionice, na što upućuje instalacija manjeg zdenca nat-krivenog nekom vrstom jednostavnog baldakina. Iko-nografski program znatno je siromašniji od onog u sina-gogi, freske su slabije kvalitete i lošije očuvane, ljudske figure izrađene u kratkim, brzim potezima i često goto-vo naivno nezgrapne, daleko od helenističkih likovnih obrazaca.24 Razloge takvim razlikama vjerojatno treba tražiti u skromnoj veličini i utjecaju kršćanske zajednice, shodno tome i u vještini angažiranih majstora. Pritom ne treba zaboraviti niti specifičan status dviju religija u Rimskome Carstvu u razdoblju prije Milanskog edikta (313); dok je židovska vjera, unatoč povremenim zakon-skim ograničenjima, bila priznata u svojoj tradiciji, do-tle je kršćanstvo bilo izvan zakona, u sukobu ne samo s mnogobožačkim kultovima Carstva, već i s judaizmom kojemu je najbliže.25 No, čini se da takva situacija nije neposredno utjecala na likovni program u Kršćanskoj kući; osim Davida koji ubija Golijata, tu nema epizo-da koje bi, kao u sinagogi, ukazivale na neprijateljstva i sukobe, odnosno, na trijumf Izabranoga naroda (taj će pojam u kršćanstvu imati sasvim drugačije značenje). Umjesto toga, odabrani motivi i teme vezani su općenito uz poruke vjere i spasa, s jakim naglaskom na Kristovim čudima: Samarijanka na zdencu, Isus hoda po moru, Ozdravljenje oduzetog, Uskrsnuće (žene pred praznim grobom). Prisutne su i starozavjetne figure (uz već spo-

NOVIOMANUT 134

3

menutog Davida javljaju se Adam i Eva), ali su manje za-stupljene u odnosu na one iz Novoga zavjeta. Spomenuti izbor pokazuje određene sličnosti s istovremenim oslici-ma u kršćanskim katakombama u Rimu, gdje, međutim, prevladavaju starozavjetne epizode.26 Ako takva situa-cija vjerno odražava izvornu ideju (dio oslika u Kršćan-skoj kući odavna je uništen), tada moramo razmišljati o specifičnim uvjetima male zajednice na rubu rimskoga svijeta i potrebi da se, u susjedstvu veće i bogatije židov-ske zajednice, snažnije naglasi izvornost Kristove poru-ke, i to na račun zajedničkog judeo-kršćanskog naslije-đa.27 Isto tako možemo naslutiti da izrazito narativni ciklus u sinagogi – s naglaskom na doslovnom, povije-snom čitanju Staroga zavjeta – nije bio zamišljen samo kao obračun s mnogobošcima, već i kao ciljani odgovor na pretenzije mlade, u očima Židova otpadničke sekte.28 Takav je pristup morao utjecati na odabir rimskoga po-vijesnog reljefa i reprezentativnih trijumfalnih tema kao likovnog uzora, što nije bio slučaj u Kršćanskoj kući.29 O slici na zidovima kršćanskoga svetišta također ilustri-raju dijelove biblijskoga teksta, ali odabir je usklađen sa specifičnom namjenom prostorije, koja je služila za ini-cijaciju novih članova zajednice (neofita). U niši povrh krstioničkog zdenca, koja predstavlja središnju točku likovnog programa, u neposrednoj blizini Adama i Eve, prikazan je pastir s ovcom na ramenima; to je nesumnji-vo Krist – Dobri pastir; a kombinacija s Praroditeljima ukazuje na Njegovu iskupiteljsku ulogu i na već prisutnu metodu tipologije (povezivanja motiva iz Staroga i Novo-ga zavjeta) koja će u narednim stoljećima biti jedan od osnovnih obrazaca kršćanske ikonografije. Umjesto do-slovnog, povijesnog čitanja teksta i narativne kompozicije, teme u Kršćanskoj kući odabrane su prema alegorijskom ključu, kako naglašava André Grabar: „Ove slike, premda se nalaze na mjestu rezerviranom za misterij kršćanske inicijacije, nisu bile namijenjene uprizorenju povijesnih događaja, već su neofitima nudile sudjelovanje u božan-skoj intervenciji, predstavljenoj na zidovima krstionice“.30 Nema ništa neobično u tome što se poruka programa obraća pojedincu: kršćanski narod – zajednica ljudi koji su zbog svoga vjerovanja označeni kao revolucionari, koje je judaizam odbacio, a lokalno helenizirano stanovništvo nije prihvatilo, jednom riječju, ljudi bez domovine – sa-svim je novi koncept u povijesti. Neopterećen društvenim podjelama, etničkim ili političkim granicama uključuje, kako opetovano naglašava sv. Pavao „i Grke i Židove, i robove i slobodne, i mudre i nerazumne“. Kao univerzal-na kategorija, to je istovremeno plod kulturološke sinteze Druge sofistike i njezina negacija.Ostaje pitanje u kojoj je mjeri ikonografija zidnih slika u Kršćanskoj kući – nastalih malo prije polovice 3. sto-ljeća i propasti grada – izolirana inicijativa lokalne za-jednice, ili je raširena pojava o kojoj danas, nažalost, ne znamo gotovo ništa.31 O stalnim kontaktima među kr-šćanskim zajednicama diljem Carstva imamo dovoljno dokaza, ali sličnosti i razlike u odnosu na istovremene primjere kršćanske umjetnosti u Rimu ne govore u pri-log jednostavnom preuzimanju dominantnih tendencija iz središta. Vidjeli smo, uostalom, da likovni programi u svetištima maloga pograničnog grada odaju jaki utjecaj autohtonih kulturnih elemenata; u tom smislu smijemo govoriti – kao i u slučaju primjera iz Baalova hrama ili sinagoge – o regionalnim obilježjima sirijskoga svijeta, duboko prožetog drevnim bliskoistočnim tradicijama.32 No, to svakako nije primjer koji bi mogao poslužiti kao uvjerljiv dokaz presudnog utjecaja Istoka na Rim, odno-sno, trijumfa periferije nad centrom, kako je to svoje-dobno predlagao Josef Strzygowski.33 Čini se, ipak, da gotovo istovremena pojava židovskih i kršćanskih slika u prvoj polovici 3. stoljeća – unatoč dugoj anikoničnoj tradiciji obiju religija – upućuje na zaključak da su te-ološke rasprave, česte i žestoke u to doba, presudno utjecale na to da dvije zajednice posegnu za likovnim medijem i njegovim komunikacijskim potencijalom. Taj se nipošto ne iscrpljuje u jednostavnom prijevodu tekstualnih izvora (Sveto pismo), već se manifestira i u kapacitetu slike da utjelovi bitne simboličke poruke jed-ne religije i osigura njezinu prepoznatljivost u odnosu na druge. Pritom ikonografski program u sinagogi odiše narativnošću koja ne zaostaje za trijumfalnom porukom rimskih javnih spomenika, dok onaj u Kršćanskoj kući, likovno inferioran, prednjači u alegorijskoj slojevitosti. Kršćanstvo će vrlo brzo shvatiti i prigrliti izražajnu moć slike i pretvoriti je u važan interpretativni oslonac, dok je se judaizam uskoro ponovo odriče, pa u kasnijim sinago-

1 Za spomenike i natpise na području Hrvatske vidi P. Selem i I. Vilogorac Brčić, ROMIS. Religionum Orientalium monumen-ta et inscriptiones Salonitani (Signa et litterae, sv. 3), Zagreb, 2012; idem, ROMIC I. Religionum Orientalium monumenta et inscriptiones ex Croatia I (Signa et litterae, sv. 5), Zagreb, 2015.

2 Usp. J. Elsner, „Cultural Resistance and the Visual Image: the Case of Dura Europos“, u: Classical Philology, 96 (2001), 269-304.

3 Usp. Turcan, Cultes orientaux, n. dj., 9 i dalje.4 Dobra ilustracija vezana je uz metroački kult i tauroboliju,

koji su predmet sarkastičnog napada kršćanskog pjesnika Prudencija na kraju 4. stoljeća (Prud. perist. X, 1011-1050).

5 Posebno je Ponovljeni zakon pun primjera Jahveova gnjeva.6 1 Mak I, 41.7 Ibid. I, 43.8 Usp. Th. Klauser, „Der Beitrag der orientalischen Religionen

zur Kunst“, u: Jahrbuch für Antike und Christentum, Erg.-Bd., 3 (1974), 361 i dalje. Klauser to naziva „trećim razdobljem“ židovske umjetnosti, određujući mu početak neposredno na-kon skršenog ustanka 135. godine.

9 Klauser, Beitrag der orientalischen Religionen, n. dj., 361. Kla-user među rane primjere ubraja i podne mozaike iz sinagoge u Beth Alfi, s prikazima Abrahamove žrtve i zodijaka, no ti su nekoliko stoljeća kasniji (5.-6. stoljeće); vidi B. Narkiss, „The Jewish Realm. Representational Art“, u: Age of Spirituality, 368. Za cjeloviti korpus židovskih simbola u dvanaest svezaka vidi E. R. Goodenough, Jewish Symbols in the Greco-Roman Period, New York, 1953-1965.

10 Usp. A. Grabar, Christian Iconography. A Study of Its Origins, Princeton Univ. Press, 1968, 24-25 i sl. 48; vidi također Age of Spirituality, kat. br. 350. Klauser kaže da je prikaz arke nastao u okviru židovske umjetnosti (Beitrag der orientalischen Reli-gionen, n. dj., 365), ali S. Charles-Murray je u pravu kada upo-zorava na uzore iz klasične ikonografije, povezane s mitskom prošlošću grada (Rebirth and Afterlife. A study of the transmu-tation of some pagan imagery in early Christian funerary art, BAR Series 100, Oxford, 1981, 100 i dalje).

11 Ne čini se vjerojatnim da bi prikaz iz vremena Severa nastao pod utjecajem kršćanske prakse, budući da nju ne možemo pratiti prije druge polovice 4. stoljeća.

12 Vidi C. H. Kraeling, The Excavations at Dura-Europos. Final Report, VIII, New Haven, 1956.

13 Sudeći prema veličini prostora za zajednički objed, kršćanska je zajednica mogla imati oko 60-ak članova, jedva nešto više od 1% stanovništva, procijenjenog na oko pet tisuća duša; usp. Baslez, Comment notre monde est devenu chrétien, n. dj., 110. Međutim, prema istim kriterijima, niti židovska zajednica nije mogla biti puno brojnija.

14 Prikaze donosi A. Perkins, The Art of Dura-Europos, Oxford, 1973.

15 Ibid. 36 i dalje. Najvjerojatnije vrijeme nastanka freske je po-sljednja četvrtina 2. stoljeća. Freske su prvi istraživači uspjeli samo zabilježiti, ne i konzervirati. Nažalost, veći je dio uništen ubrzo nakon otkrića.

gama ne susrećemo ništa slično ambicioznom likovnom osliku svetišta u Dura Europosu.34 Ipak, otkriće u sirijskoj pustinji izazvalo je veliko uzbuđenje i nametnulo pitanja o tome treba li upravo u tim (za sada rijetkim) primjerima židovske religijske umjetnosti tražiti povod i uzore prvim kršćanskim likovnim pokušajima.35 Bez obzira na kona-čan odgovor, istina je da židovska umjetnost, uostalom kao i ona drugih misterijskih religija s Istoka, ne posje-duje svoj autentičan likovni izraz. Ta je umjetnost, reći će Meyer Schapiro, u osnovi klasična i premda nudi primje-re u rasponu od naturalističkog do geometrijskog izraza, uvijek je u pitanju interpretacija i transformacija heleni-stičko-rimskih uzora, a ne obnova drevnih istočnjačkih stilova egipatske, babilonske ili perzijske (ahemenidske) tradicije.36 Stoga i odgovor na pitanje podrijetla i razvo-ja kršćanske umjetnosti treba tražiti ponajprije u središtu Carstva, odnosno, u radionicama grada Rima.37

16 Perkins, Art of Dura-Europos, n. dj., 45 i dalje.17 Julije Terencije je bio tribun kohorte u 239. godini, što omo-

gućava prilično precizno datiranje freske. Sličnost s prethod-nim primjerom govori u prilog otprilike istom datumu i za prikaz Otesove žrtve; usp. Perkins, Art of Dura-Europos, n. dj., 43 i dalje.

18 Vidi Perkins, Art of Dura-Europos, n. dj., 55-65; Grabar, Chri-stian Iconography, n. dj., 25-27; dobre ilustracije u Grabar, Be-ginnings, n. dj., sl. 32, 66-71.

19 Samuel I, 5, 3-5.20 Kr. I, 18, 20.21 Grabar, Christian Iconography, n. dj., 27-30.22 Elsner, Cultural Resistance, n. dj., 274-275.23 Kao i drugdje, kršćani su se okupljali u kućama privatnika

koje su pojedinci stavljali na raspolaganje zajednici; međutim, već početkom 3. stoljeća susrećemo naznake građevina koje su namijenjene kršćanskom kultu, a koje suvremeni izvori na-zivaju sacraria; usp. Daniélou, Eglise des premiers temps, n. dj., 176.

24 Vidi Perkins, Art of Dura-Europos, n. dj., 52-55; također usp. F. W. Deichmann, Einführung in die christliche Archäologie, Darmstadt, 1983, 120 i dalje.

25 Baslez podsjeća da zabrana datira još iz 1. stoljeća, vjerojatno iz vremena cara Domicijana (Comment notre monde est deve-nu chrétien, n. dj., 72).

26 Deichmann upozorava da teme koje se javljaju u Dura Euro-posu i u rimskim katakombama (Dobri pastir, Adam i Eva, Ozdravljenje oduzetog, Samarijanka na zdencu) ne slijede iste ikonografske uzore, što ukazuje na zajedničku katehezu, ali i postojanje različitih likovnih tradicija u najranijoj fazi kršćan-ske umjetnosti (Einführung, n. dj., 123). Za oslike u Kršćan-skoj kući Erich Dinkler sugerira da je riječ o prvim primje-rima novozavjetnih epizoda u kršćanskoj umjetnosti uopće (Age of Spirituality, kat. br. 360).

27 Deichmann naglašava upravo taj vid programa, koji nema za cilj „prepričavanje biblijskih epizoda“, koliko izbor najznačaj-nijih svjedočanstava Kristova poslanja i manifestaciju Njego-ve božanske prirode (Einführung, n. dj., 177).

28 Kršćani (primjerice, Origen) prigovaraju Židovima doslov-no čitanje umjesto alegorijske interpretacije biblijskog teksta; usp. K. Weitzmann i H. Kessler, The Frescoes of the Dura Syna-gogue and Christian Art, Dumbarton Oaks Collection, 1990, 179 i dalje.

29 Stoga je teško složiti se s Klauserom da su u krilu židovske umjetnosti nastale ne samo nove teme, vezane uz knjige Sta-roga zavjeta, već i potpuno nove likovne formule (Beitrag der orientalischen Religionen, n. dj., 364).

30 Grabar, Christian Iconography, n. dj., 21.31 Datacija oslika prema vremenu preuređenja privatne kuće u

kršćansko svetište, oko 240. godine; usp. Perkins, Art of Dura-Europos, n. dj., 29.

32 Ta umjetnost odgovara obilježjima periferijske sredine kako ju je definirao Ljubo Karaman govoreći o srednjovjekovnoj umjetnosti hrvatskih krajeva („O djelovanju domaće sredine u umjetnosti hrvatskih krajeva“, u: Lj. Karaman, Odabrana djela, Split, 1986, 227 i dalje). U tom smislu, Baslez upozorava na regionalne specifičnosti kršćanstva u Siriji (Comment notre monde est devenu chrétien, n. dj., 111), a Daniélou na snažno izražena „mesijanska iščekivanja“ u lokalnim židovskim za-jednicama (Eglise des premiers temps, n. dj., 152-153). Regio-nalne specifičnosti su tim važnije uzmemo li u obzir činjenicu da velika židovska zajednica u Rimu ne pokazuje izraženu tendenciju prema upotrebi slike.

33 Orient oder Rom, Wien, 1901; o kontroverznoj osobi Josefa Strzygowskog i njegovom neospornom doprinosu proučava-nju kasnoantičke umjetnosti vidi Elsner, Birth of Late Antiqu-ity, n. dj., 358-379.

34 Biblijskih epizoda u židovskoj umjetnosti neće biti od 6. do 13. stoljeća; vidi Narkiss, u: Age of Spirituality, 368-369. Za neke kasnoantičke i ranobizantske primjere, u pravilu u medi-ju podnog mozaika, vidi Age of Spirituality, kat. br. 342-343.

35 Ponajprije K. Weitzmann, „Zur Frage des Einflusses jüdischer Bilderquellen auf die Illustration des Alten Testaments“, u: Festschrift Theodor Klauser. Jahrbuch für Antike und Christen-tum, Suppl.-Bd., I (1964), 401-415. Za potpuniji pregled tih interpretacija vidi R. M. Jensen, Understanding Early Christi-an Art, New York, 2000, 68 i dalje.

36 M. Schapiro, „Ancient Mosaics in Israel: Late Antique Art – Pagan, Jewish, Christian“, u: Late Antique, Early Christian and Mediaeval Art. Selected Papers, New York, 1979, 30.

37 Općenito je, stilski gledano, religijska umjetnost kasnoga Car-stva u najvećoj mjeri ovisna o oblikovnim principima heleni-stičko-rimske umjetnosti, koliko god se na trenutke od njih udaljavala; usp. H. Brandenburg, „Ars humilis. Zur Frage ei-nes christlichen Stils in der Kunst des 4. Jahrhunderts nach Christus“, u: Jahrbuch für Antike und Christentum, 24 (1981), 78. Ikonografski tip Mitre tauroktona nije iznimka, najbliži mu je uzor klasični prikaz Nike koja ubija bika (lijep primjer na fragmentu friza s Trajanova foruma; Kleiner, Roman Scul-pture, n. dj., sl. 178); vidi Turcan, Mithra, n. dj., 48.

Nalazište u Dura Europosu

NOVIOMANUT 134

4

Iz stranih medija: Israel Today, 10.10. 2016.

Biblijska se priča događala upravo ovdjePiše Tsvi Sadan

1 Svi citati iz Biblije, izdanje: Kršćanska sadašnjost, 2004.

Uz Jeruzalem, Lačiš je bio najznačajniji grad iz vreme-na kralja Rehoboama do izgona iz Judeje 586. pr. Kr. Arheološko područje Tel Lačiša iskopava se već deset-ljećima, ali zbog njegove ogromne veličine, tek u ožuj-ku ove godine pokazala se složena struktura vrata na ulazu u grad.Prema voditelju iskapanja Sa’aru Ganoru, „Svetište na vratima“, posebno mjesto iskapanja koje je sada posve otkriveno, ukazuje ni na koga drugoga nego na kralja Ezekija.

Konkretnije, nalazi na Svetištu na vratima u vezi su s Ezekijevim vjerskim reformama koje se spominju u Kraljevi II. 18:4: „On (Ezekija) je uklonio uzvišice, sru-šio je stupove, sasjekao ašere.“1

Slomljeni vršci dvostrukih oltara koji se nalaze unu-tar složene strukture Vrata bili su slomljeni kako bi se oskvrnuli poganski sveti žrtvenici. Latrine nađene unu-tar Vrata također ukazuju na uobičajenu praksu kojom su se oskvrnjivala sveta poganska mjesta, prvobitno spo-minjana u vezi s kraljem Jehuom: „Raskopaše žrtvenik Baalov, srušiše i hram Baalov i pretvoriše ga u jame za nečist, koje su ostale do danas.“ (Kraljevi II. 10.27).Ispitivanja koja provodi Izraelska institucija za sta-rine utvrdila je da te latrine nikad nisu korištene,

što potvrđuje mišljenje da su služile samo kao znak oskvrnuća.Vrata također potvrđuju da je biblijska institucija „Vra-ta grada“ bila stvarna. Ganor ukazuje na dobro očuvane klupe koje se nalaze unutar prostora vrata: „Prema bi-blijskim opisima, vrata grada bila su mjesto gdje se sve događalo. Starješine grada, suci, visoki suci, kraljevi i bi-rokrati – svi su oni sjedili na klupama na vratima grada, koja se sada prvi puta mogu stvarno vidjeti.“Prema očekivanjima, političari su ubrzo zgrabili priliku i naglasili povezanost modernoga Izraela s biblijskom prošlosti.Ministrica kulture i sporta Miri Regev izjavila je da je ovo otkriće, jedno od mnogih u nizu, koje „nam daje naznake o našoj bogatoj prošlosti.“ Ministar zaštite oko-liša Ze’ev Elkin kaže da je iskapanje još jedan primjer kako se arheološkim nalazima potvrđuju priče iz Biblije.

Prijevod s engleskog Jasna Čmelić

Uoči Pashe dva su ronioca u luci Cezareje pronašla nešto spektakularno: otkrili su teret u olupini antičkoga broda, potonula najvjerojatnije u kasnom rimskom razdoblju, prije oko 1600 godina. Čim su izronili, ronioci Ran Fein-stein i Ofer Ra’anan iz Ra’anane obratili su se izraelskoj Upravi za antiku te izvijestili o svom otkriću.Zajednički zaron s arheolozima Uprave za antiku poka-zao je da je klizanje pijeska otkrilo brod: pronađena su sidra od željeza i drva te ostaci onoga što je bilo potrebno za gradnju i upravljenje jedrenjakom. Podvodna iskopa-vanja proteklih tjedana na svjetlo dana iznijela su razne dijelove tereta antičkoga trgovačkog broda, između osta-log skulpture i tisuće kovanica.To je najveće otkriće podvodne arheologije u posljednjih trideset godina. Oba ronioca će biti odlikovana meda-ljom Uprave za antiku. Mnogi artefakti načinjeni su od bronce te izvrsno oču-vani. Među njima su npr. brončana svjetiljka na kojoj je prikazan bog sunca Sol, kip Lune, božice Mjeseca, svjetiljka s prikazom glave afričkog roba, fragmenti triju skulptura u prirodnoj veličini, predmeti u obliku životinja, primjerice kita, ili brončana slavina za vodu u obliku vepra s labudom na glavi. Pronađeni su i fra-gmenti velikih posuda namijenjenih transportu pitke vode za posadu. Jedno od najvećih iznenađenja bio je pronalazak dvaju velikih metalnih grumena teških ukupno 20 kg i sastavljenih od tisuća kovanica, kojih oblik odgovara obliku glinenih posuda u kojima su bili transportirani. Jacob Sharvit, voditelj Odjela za morsku arheologiju Uprave za antiku i njegov zamjenik Dror Planer objaš-njavaju: „Riječ je o uzbudljivim pronalascima koji su, osim što su izvanredno lijepi, i povijesno vrlo važni. Položaj i raspored nalazišta dopušta pretpostavku da je veliki trgovački brod s teretom željeza namijenjena to-pljenju pri isplovljavanju iz luke zahvatila oluja koja ga je odbacila na stijenu o koju se razbio.“

Iz stranih medija: Illustrierte Neue Welt 2/2016

Spektakularan nalaz pred lukom u CezarejiIzraelski su ronioci nedaleko od obale pronašli olupinu potonulog antičkog broda u kojoj su, među ostalim, bili fragmenti skulptura i

tisuće kovanica iz rimskoga doba

Preliminarno istraživanje željeznoga sidra pokazuje da se bacanjem sidara pokušalo spriječiti udar broda o stijenu, no ona su popucala. Sharvit i Planer nagla-šavaju: „Ovakva podvodnog nalaza u Izraelu u posljed-njih trideset godina nije bilo. Metalni su kipovi rijet-ki arheološki nalazi, jer su uvijek bili rastapani. Kada pronalazimo brončane artefakte, onda je redovito riječ o podvodnim nalazima. S obzirom da su pronađeni kipovi potonuli zajedno s brodom, oni su ‘spašeni’ od topljenja.“

Sharvit i Planer dodaju: „Prilikom mnogih podvodnih iskapanja provedenih u Cezareji pronađeno je samo nekoliko brončanih kipova, dok je kod ovog nalaza pronađen velik broj spektakularnih kipova koji su se svojedobno našli u gradu i koji su trebali biti tran-sportirani morskim putem. Pijesak ih je zaštitio pa su očuvani u izvrsnom stanju, iako su izliveni već prije 1600 godina.“ Na pronađenim su kovanicama likovi Konstantina Veli-kog ili Licinija, rimskih osvajača, koji su vladali u 4. sto-ljeću n. e. Licinije je bio Konstantinov suparnik sve dok ga Kon-stantin nije porazio.

Prevela s njemačkog Martina Žanić

Tel Lačiš – pogled iz zraka

Tel Lačiš – arheološko nalazište

Arheološki nalazi iz Cezareje

NOVIOMANUT 134

5

Koliko god da je nebo prostrano, koliko god da su morâ duboka, a zemlja da je plodna, nijedno se među njima svojom veličinom ne može mjeriti i usporediti s veliči-nom i intenzitetom ljubavi koju je Adalbert Rebić u po-sljednjih četiri pa i više desetljeća perom zabilježio o ži-dovstvu, židovskoj kulturi i njoj svojstvenu i jedinstvenu – hebrejskom jeziku te židovskoj teologiji. Adalbert Rebić (23. siječnja 1937., Klenovec Humski – 20. veljače 2014., Zagreb) bio je hrvatski, rimokatolički svećenik, teolog, bibličar, filolog, poliglot i profesor bi-blijskih znanosti i hebrejskog jezika pri Katoličkom bo-goslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Zahvaljujući intelektualnoj tradiciji njegovanoj u teološ-kom, kršćanskom duhu kao i naglašenu propovjednič-kom i predavačkom daru – kada je riječ o prenošenju znanja o korijenima kršćanske religije kroz razumijeva-nje bîti jezika općenito, a posebice jezika na kojem se prema vjerovanju Židova i kršćana Bog objavio čovjeku (Post 1,26), Adalbert Rebić je bio poznat i prepoznat ne samo unutar granica matične institucije u kojoj je četiri desetljeća studente poučavao ljepoti, smislu i značaju he-brejskoga jezika, zemlje u kojoj se rodio, odrastao, školo-vao se, radio, te naposljetku, metaforički mišljeno, “pre-dao svoj život u ruke Gospodnje” anno domini 2014., nego je njegova teološka misao ostala zapažena diljem Europe, kao i izvan granica europskog kontinenta. Možemo kazati da je upravo u “židovskoj teologiji” Adal-bert Rebić prepoznao ne samo vrelo biblijski-literarno interpretiranog teološko-fundamentalnog razumijeva-nja vjere u Isusovo uskrsnuće, nego je Rebić ponajprije bio fasciniran spoznajom da se Bog objavio biblijskom čovjeku (Post 7,1: 9,1; 12,1, Izl 3,14)1 na jeziku čija je ljepota upravo sadržana u samome činu te Božje objave, koji čin pak odzvanja glasovitom frazom “ja sam koji je-sam” (prema hebrejskoj transliteraciji i izgovoru) ehjeh ašer ehjeh - JHVH (Izl 3,14). Samo oni koji su imali čast da budu obrazovani pod mi-saonom i intelektualnom ‘palicom’ ovog poliglote i ek-sperta za Bibliju i biblijske znanosti znaju koliko je Rebić bio ‘zaljubljen’ u biblijsku, židovsku teologiju i hebrejski jezik, do mjere u kojoj nema nijednoga djela iz znan-stveno-popularnog i akademskog opusa u kojem Rebić, kako izravno tako nerijetko i među redcima, ne govori o značaju hebrejskog jezika i židovstva, ali prije svega u kontekstu novozavjetne poruke o Isusovu rođenju, smrti i uskrsnuću. Možemo kazati da je Adalbert Rebić mislio da bi čovjek-kršćanin općenito mogao razumjeti Isusov nauk, Nje-gov ‘fatum’ kao i ranija, starozavjetna proroštva prožeta mesijanskom vizijom (Izaija, Psalmi), najprije mora ra-zumjeti jezik – hebrejski jezik na kojem se Bog objavio ljudima i kroz jezik s ljudima stupio u jedan bilateralni odnos, u kontakt – u vezu ili “savez”. Jezik je, može se reći iščitavajući Rebićev teološki opus kojemu su imanentna promišljanja o starozavjetnoj, bi-blijskoj teologiji i hebrejskom jeziku, sredstvo uz pomoć kojega je, kako se prethodno kazalo, Bog sklopio “savez” s čovjekom i taj savez je utemeljen u dijalogu kojemu je (hebrejski) jezik ključni element. Ono što prema Rebiću čovjeka ponajviše čini sličnim s Bogom (Post 1,26) jest govor (grč. λόγος - [čit. logos]), odnosno, jezik, tako da za Rebića jezik ponajprije ima teološku – objaviteljsku i soteriološku, metafizičku ili nadnaravnu funkciju i dimenziju. Zbog toga je Adalbert Rebić čitav osobni i javni, društveno-poslovni život po-

U povodu treće godišnjice smrti Adalberta Rebića

Rebićevo kršćanstvo kao „moderna“ judaizmaDa bi čovjek razumio „Rebićevo židovstvo“, tj. misaoni i praktički pri-stup teologa i bibličara dr.sc. Adalberta Rebića židovskoj kulturi i ži-dovskom narodu, treba pročitati i proučiti velik dio literarnog opusa koji je Rebić ostavio iza sebe, a koji broji dvadesetak knjiga i mnogo

znanstvenih članaka i drugih publicističkih radova

Piše Dafne Vidanec

svetio proučavanju tog ‘božanskog’ jezika i njegove – se-mitske kulture i to je proučavanje inherentno komplet-nom Rebićevom znanstvenom, zanstveno-popularnom i akademskom opusu. Da bi čovjek razumio “rebićevsko židovstvo” (op. a.), dakle, Rebićev misaoni i praktični pristup židovskoj kulturi i narodu, neophodno je iščitati i proučiti veliki dio literanog opusa koji je Rebić ostavio iza sebe, a koji opus broji naoko izbrojano) dvadesetak knjiga, pored značajnoga broja znanstvenih članaka i inih drugih publicističkih radova. Taj opus, obzirom na Rebićevu ekspertizu, interesno područje i predmet istraživanja možemo podijeliti u nekoliko razina. (1) tumačenje i shvaćanje Petoknjižja (hebr. Tôra), (1a) s posebnim naglaskom na literarni tuzemni i inozemni, znanstveni doprinos egzegezi Knjige Postanka bjelodan u djelima iz 1996. godine: Stvaranje svijeta i čovjeka (1996), Sre-dišnje teme Staroga zavjeta, “U tebi će biti blagoslovljeni svi narodi” (2011), (1b) te refleksijama a conto uloge i karaktera proroka kao Božjih posrednika i “opominja-telja” (op. a.) izraelskog naroda zabilježenima u Amo-su – proroku pravde (1994), Proroku – čovjeku Božjem (1996), Proroku i njegovoj preljubnici (2005). (2) eg-zegetski opus Novoga zavjeta gdje se Rebić ponajprije kao svećenik, potom kao teolog, mislitelj i pisac usre-dotočuje na lik, djelo, život i smrt Isusa Krista: Isusovo uskrsnuće – izvješća – poruka – vjera (11972; 21999), Biblijsko-teološki pabirci o Isusu Kristu (2005). (3) bi-blijskom egzegezom protumačena teologijsko-arhe-ologijske provenijencije “shvaćanja biblijskog svijeta” sabita pod naslovom Biblijske starine (11983), Jeruza-lem (2009); (4) svećeničko-homiletska i pashalna djela, primjerice Homilije za liturgijsku godinu B: biblijsko-te-ološki vid (2009), Biblijski i crkveno-povijesni vidovi eu-haristije i križa (2005), Homilije za liturgijsku godinu C – biblijsko-teološki vid (2006), Uz Božić (2007). (5) povi-jesno-teologijsko-kulturologijska razmišljanja obuhva-ćena naslovom Vodič po svetoj zemlji (11983; 2010. – vi. ed.). Naposljetku, (6) filološki opus sintetički obrađen i dorađen u Slovnici hebrejskog jezika s čitankom (2011. – V. ed.). – Spomenuli smo ona Rebićeva djela koja su možebitno ne toliko naslovom zanimljiva i čitateljima primamljiva, koliko su samim sadržajem intrigantna. Izborom naslova svojih literarno-znanstvenih djela Rebić se svojim čitateljima samo naizgled otkriva kao formalistički pisac koji odveć umuje. Upravo nasu-prot, tkogod ‘ušao’ u dubinu njegovih riječi i misli, bez obzira o kojem djelu govorimo, može lako zaklju-čiti da ima posla s “teološkim Hansom Christianom Andersenom”, tako da obzirom na akademski i znan-stveni značaj kao i biblijsku poruku kojom Rebićeva djela odišu, a koju karakterizira Rebićev osebujan lite-rarni stil kojim su spomenuta djela pisana - posebice njegova knjiga Isusovo uskrsnuće koja je u vrijeme, kada je prvi puta bila objavljena početkom sedamde-setih godina prošloga stoljeća izazvala žustre, ozbiljne i kompleksne polemike. O Adalbertu Rebiću možemo govoriti kao o piscu koji je posjedovao osjećaj za “suptilniji” izričaj kojim je po-sljedično u pozitivnom smislu ‘inficirao’ užu, specijal-nu – akademsku jednako kao i širu čitateljsku publi-ku, posebice onaj njezin dio koji broji oko 4000 ‘duša’ koje su imale priliku prisustvovati na jednom među mnoštvenim, stručo-turističkim putovanjima tj. “ho-dočašćima” u “Svetu Zemlju” koja je putovanja Rebić višekratno i godinama organizirao, ističući time značaj

religijski shvaćenog i teološki protumačenog koncepta hodočašća, a o čemu i sâm Rebić, među ostalim, piše u članku Hodočašća u Svetu Zemlju u posljednjih 100 godina (1985).Što je židovstvo za Adalberta Rebića? – Religijski mišlje-no, Rebić je židovstvo smatrao korijenskom religijom kršćanstva:

“(ž)idovstvo je religija strogo monoteistička (…): vjera u jednoga Boga. Bog je stvorio svijet i nije ga ostavio, nego se za nj i dalje brine. Od ljudi Bog oče-kuje obraćenje i ispovijedanje vjere u njega kao jed-noga i jedinoga Boga.”

(A. Rebić: Vodič po Svetoj zemlji)Kao nekadašnjoj studentici i diplomantici studija te-ologije pri KBF-u u Zagrebu, koja je imala čast slušati predavanja Adalberta Rebića - te jedne antropološke ve-ličine, erudite, poliglota, izuzetno nadarena predavača, pravog eksperta u poznavanju i tumačenju semitskih kultura i jezikâ, autentična posredovatelja Božje riječi u i izvan akademskih krugova, izuzetna mi je čast pisati o dr. Adalbertu Rebiću čija su predavanja, ljudska su-sretljivost posebice evidentna u razdoblju koje obuhvaća prvu polovinu devedesetih godina 20. st., naklonost pre-ma čovjeku kao i izuzetan propovjedničko-predavački dar ostavili značajan biljeg u mojem osobnom i profesi-onalnom životu. Adalbert Rebić svojom je humanošću i intelektualnom izvrsnošću bjelodanima u nastojanju nadilaženja kon-flikata koji su tijekom povijesti emanirali s ‘jedne’ i ‘druge’ strane (Odnos između Židova i kršćana kroz po-vijest, 2007.) zadužio hrvatsku akademsku zajednicu, kao i njezine studente i mnoge druge institucije i su-bjekte, pogotovu one koje su bilo direktno ili idirektno participirali u promicanju židovstva, židovskog iden-titeta i hebrejskog jezika, jer uvodeći mnoge u “tajne hebrejskog jezika” Adalbertu Rebiću pošlo je za rukom da kroz pero očuva novozavjetnu poruku “da svi budu jedno” (Iv 17,21-23) – judeo(kršćanski) identitet i ži-dovsku baštinu na teritoriju Hrvatske, posebice grada Zagreba i njegova akademskog i kulturnog kruga koje-mu je supsumiran i zagrebački židovski kulturni krug unutar kojega je ime Adalberta Rebića ostavilo neiz-brisiv trag. U Rebićevu žaru kojim je “ljubio” hebrejski jezik i biblij-sku, židovsku teologiju može se prepoznati način na koji je moguće bez prisutnosti povijesno začetih i doktrinar-no-ideološki nametnutih konflikta i zamjerki a conto trvenja između Židova i kršćana sačuvati oba identiteta: židovski jednako kao i kršćanski, jer i jedan i drugi izvi-ru iz jednog te istog korijena – hebrejskog jezika koji još uvijek, unatoč sveprisutnom modernitetu obilježenom “sekularnim duhom”, ima značaj i ulogu manje u obred-nom, no više u društveno-kulturnom životu - posebice Židova u Hrvatskoj.

1 Biblijski se citati navode prema ključu koji je bje-lodan u Jeruzalemskoj Bibliji, Kršćanska sadašnjost, 2014. (op. a.).

Povodom 3. godišnjice smrti hrvatskog teologa i bibličara, dr. sc. Adalberta Rebića i predavanja “Židovstvo u peru Adalberta Rebića” u organizaciji kulturnog društva Miroslav Šalom Freiberger

28. ožujka 2017. u prostorima ŽOZ-a

dr.sc. Adalbert Rebić

NOVIOMANUT 134

6

Izložbu su organizirali 11. Festival tolerancije – JFF Zagreb (JEWISH FILM FESTIVAL ZAGREB), Au-strijski kulturni forum Zagreb i Muzej za umjetnost i obrt, a donosi pogled na ključna događanja židovske povijesti kao što je proljetni blagdan Pesah čiji poče-tak obilježava Seder večer. Tada Židovi diljem svijeta čitaju priču o oslobođenju Židova od ropstva i izlasku iz Egipta o kojoj priča Hagada. Izložba “Iz generacije u generaciju” s podnaslovom Nova Hagada u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu postavljena od 4. do 16. travnja 2017. godine sastojala se od 24 ilustracija novog ciklusa djela velikog austrijskog umjetnika Arika Brauera. Izložba je bila svečano otvore-na 4. travnja 2017. u 19 sati u sklopu događanja Festiva-la tolerancije i u povodu predstojećeg blagdana Pesaha. Na otvorenju je govorila direktorica Židovskog muzeja u Beču  Danielle Engelberg-Spera, a sam autor čija je izložba postavljena u Zagrebu u to vrijeme bio u Izraelu.Arik Erich Brauer svestrani je umjetnik koji se bavi cr-tanjem, plesanjem, pjevanjem i scenografijom, a rođen je 4. siječnja 1929. godine u Beču. On je dijete litvanskih Židova koji su emigrirali iz Litve u Austriju, a otac mu je bio skromni obrtnik koji se bavio drvodjelstvom. Tako se i njegovo djetinjstvo odvijalo u vrlo skromnim uvje-tima, kakvo je u to doba mogla pružiti židovska obitelj bečkih imigranata. Godine 1944. nacisti su mu ubili oca u koncentracijskom logoru u Rigi. Taj tragični događaj obilježio je njegov život, pa je jedno od njegovih najpo-tresnijih djela slika koja prikazuje njegova oca umota-na u plavu deku na snijegu, okružena zidovima logora pod naslovom “Moj otac zimi”. Po ocjeni kritičara to je jedna od njegovih najvrjednijih slika, koja ujedno simbolizira svu patnju progonjenih Židova kroz povijest do Holokausta. Brauer vrlo rano radi kao stolarski šegrt za “židovske starješine” u Beču i skrivajući se uspijeva preživjeti do kraja nacističke diktature. Studira slikarstvo na likov-noj akademiji i pjevanje na Glazbenoj školi grada Beča. Značajno je da zajedno s poznatim umjetnicima Ru-dolfom Hausnerom, Ernestom Fuchsom, Wolfgangom Hutterom, Fritzom Janschkom i Antonom Lehmdenom osniva sredinom 1950-tih godina “Bečku školu fanta-stičnog realizma” (nastala od “Bečke nadrealističke gru-

Izložba Arika Brauera u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt

Iz generacije u generaciju – Nova HagadaIzložba velikog austrijskog likovnog umjetnika Arika Brauera, koja je od 4. do 16. travnja održana u Zagrebu, bila je sastavljena od dvadesetak njegovih djela novoga ciklusa inspiriranih ključnim

događanjima iz židovske povijesti

Piše Narcisa Potežica pe” iz 1946. godine). Ujedno su njegove vrlo bliske veze i s Izraelom jer od 1951. godine radi kao pjevač i plesač u Izraelu. Oženio se za Naomi Dahabani s kojom radi u Parizu od 1958. godine. Sada živi na relaciji Austri-ja, Pariz i Izrael, odakle mu je žena, pa veći dio godine provodi u Izraelu. Danas je poznat kao crtač, grafičar, pjesnik, plesač i scenograf. Tako je dizajnirao scenogra-fiju za Bečku državnu operu, Operu u Parizu i Operu u Zürichu. Od 1965. godine živi dio vremena u umjet-ničkom selu Ein Hod u Izraelu. Unatoč tome što od 1950. do 1960. godine u svijetu umjetnosti prevladava apstrakcija Arik Brauer svojim nadrealizmom stiče me-đunarodnu pozornost i 1982. ima samostalnu izložbu u SAD. Osim što je dizajnirao arhitektonske projekte u Austriji (Brauerhaus u Gumpendorferstrasse, Rathaus Voitsberg, Kirche-Pfarre am Tabor u Beču) i Izraelu, on pročelja i interijere svojih zgrada pokriva izmišljenim mozaicima, freskama i oslikanim pločicama. Tako je na primjer pročelje kulturnog i trgovačkog centra Kastra u Haifi oslikano najvećim njegovim muralom takve vrste u svijetu pod nazivom “Adam i Eva u Edenskom vrtu”. Arik Brauer je godine 2001. osnovao Muzej Arik Bra-uer u 18. okrugu u Beču. Tijekom sedamdesetih godina prošlog stoljeća Brauer izvodi bečke pjesme na dijalektu, za što je osvojio dvije zlatne ploče. Za sve to - dobitnik je brojnih nagrada i priznanja, među njima ističe se Na-grada grada Beča za likovne umjetnosti (1979.), a od au-strijskog predsjednika primio je Austrijski križ – orden časti za znanost i umjetnost (2002.). Također je od 1986. do 1997. bio profesor na Bečkoj akademiji. Velika retrospektivna izložba Arika Brauera otvorena je 2014./15. u Leopold muzeju u Beču na njegov 85. ro-đendan (obuhvaćeni su radovi razdoblja dok je bio na bečkoj akademiji i u Parizu), a izloženo je 270 predmeta, uključujući 85 slika, crteža, skulptura, fotografija, kera-mike, nakita, zatim dokumenti o zgradama na kojima je radio, te film o njemu kao umjetniku. Izložbom u Zagrebu prikazuje ovaj slikar magičnog re-alizma prizore iz Biblije i Tore u kojima prepoznajemo židovsko nasljeđe. Okruženi vatrenim oblacima i zvijez-dama u plavoj boji poput plesača Chagallovih scena - njegovi likovi magličasto plove u poznatim prizorima iz Biblije. Brauer oblikuje svoju okolinu i svijet svojih predaka, priča o prošlosti, vjerovanjima, čudima, obi-čajima i sadašnjem svijetu u umjetničkoj viziji magije i stvarnosti koja ga okružuje. Izmaštan je to svijet pun simbola u kojem prepoznajemo patnje i stremljenje pre-ma svjetlosti i slobodi, želju da se nadvlada svijet zla, mržnje i smrti - njegovo je to specifično poetsko viđenje prekrasno ilustrirane knjige Hagade šel Pesah, iz koje se čitaju priče o oslobođenju Židova od ropstva i izlasku iz Egipta u vrijeme blagdana Pesaha koji je ove godine bio 10. travnja, baš tjedan dana po otvorenju ove prekrasne izložbe s temom nove hagade. Evo što o tome kaže sam umjetnik:

“Biblija je nevjerojatno umjetničko djelo.Bliska je magičnom realizmu. More serazdvaja i ljudi koračaju – to ostavljasnažan dojam. Čudo je da je to netko

izumio” Arik Brauer

Uz ravnatelja Muzeja za umjetnost i obrt Miroslava Gašparovića, koji je pozdravio u ime domaćina, na sve-čanom otvorenju bili su i predstavnici ministarstava i brojni drugi visoki uzvanici. Tom prilikom je istaknuto da upravo taj Muzej posjeduje u svom fundusu zbirku judaike, a najavljena je mogućnost uzvratne izložbe ko-jom bi zagrebačka judaika mogla biti predstavljena u Beču.Obzirom da je jedan od suorganizatora izložbe Austrijski kulturni forum čija je direktorica Susan Radetzky koja je već surađivao s Festivalom tolerancije na otvorenju je

govorio i austrijski veleposlanik  Andreas Wiedenhoff.Ova izložba najbolja je uvertira u 11. Festival tolerancije čiji je predsjednik Branko Lustig, koji se obratio nazoč-nima impresioniran i nadahnut Brauerovim ilustracijama te je kazao kako ga one svojim živopisnim bojama pod-sjećaju na hrvatske naivce. Kao i uvijek u sličnim prili-kama s njegovim svojstvenim načinom obraćanja publici, dvostruki dobitnik Oscara i preživjeli zatočenik koncen-tracijskog logora Auschwitz rekao je:„Za mene je Pesah blagdan ljubavi. Nikada neću zaboraviti događaj u Kra-kowu kada smo snimali Schindlerovu listu. Na Seder ve-čeri kojom započinje ovaj blagdan nenadano su se pojavili njemački glumci koji su glumili SS-ovce u filmu. Steven Spielberg ih je pozvao da i oni uđu. Prišli su glumicama iz Izraela i s njima se družili i plesali do jutra. Na toj večeri simbolično se dogodilo pomirenje i ljubav. Ja sam opro-stio Nijemcima i mislim da nisu svi krivi. Za događaje u Drugom svjetskom ratu isključivo su krivi nacisti i fašisti. Zbog toga na našem Festivalu tolerancije prikazujemo fil-move o nacistima i fašistima u želji da se to zlo više nika-da ne ponovi“. Naš Oskarovac je posebno zahvalio Nataši Popović,  direktorici Festivala tolerancije koja je - kako je on rekao - najzaslužnija za njegovo održavanje.

Gradonačelnik Zagreba  Milan Bandić, na otvorenju izložbe je najavio izgradnju spomenika žrtvama holoka-usta u Branimirovoj ulici na zagrebačkom željezničkom kolodvoru i Muzej tolerancije u Radničkoj cesti na mje-stu stare uljare i zaključio riječima:“Djela koja danas predstavljamo su religijskog nadah-nuća te evociraju židovsku tradiciju. Novu Hagadu je Arik Brauer ilustrirao motivima najvećeg židovskog blagdana Pesaha. Dopustite mi da vas sve uoči ovog blagdana, koji simbolički sadržava ljudskost, pozo-vem da ispunimo svoju ljudsku i moralnu dužnost, da se poklonimo svima koji se u našem društvu zalažu za toleranciju različitih identiteta. Čuvanje identiteta i tradicije postaje snažan poticaj u borbi protiv mržnje i predrasuda. Ovdje sam jer vjerujem da će doista život i pravednost okončati sva djela mržnje i da će nas svjetlost izložbe Arika Brauera podsjećati da ima smisla sve do-bro što radimo za čovječanstvo“.Organizator izložbe je Festival tolerancije - Jff Zagreb u partnerstvu s Austrijskim kulturnim forumom  i Mu-zejom za umjetnost i obrt. Ovogodišnji program 11. Festivala tolerancije u Zagrebu sastojao se od više od 60 filmova, dvije izložbe, više koncerata i edukacijskih jutra, okruglih stolova i čak osam diskusija o društveno angažiranim temama, te predstavljanja knjiga – među kojima je bila zapažena promocija novih izdanja djela Prima Levija “Zar je i to čovjek” i “Utopljenici i spaše-ni” (Fraktura, Zagreb, 2017.). Cilj festivala je očuvanje 

NOVIOMANUT 134

7

sjećanja na žrtve Holokausta i promicanje ljudskih pra-va i sloboda, tolerancije i prihvaćanja različitosti, pa je izložba s temom prikaza događaja iz naraštaja u nara-štaj pod nazivom “Iz generacije u generaciju – Nova Hagada” Arika Brauera bila prvi događaj ovogodišnjeg Festival tolerancije, koji se već tradicionalno uz potporu Skupštine grada Zagreba održao u Kinu Europa u Za-grebu od 8. do 14. travnja. Izložba je bila otvorena do 16. travnja, a kako je Zagrebu na posudbi od Židov-skog muzeja u Beču, njegova direktorica  Danielle En-

New York – Djeca su uvijek dolazila u Švicarsku u skupi-nama od 20 do 30. Imala su lažna imena; njihova prava imena bila su naznačena na etiketama ušivenim u pod-stave njihovih kaputića. Do sigurnosti ih je vodila Mari-anna Cohn.Žena, rođena u Berlinu, pobjegla je u Francusku kad su nacisti preuzeli vlast. Cohn je počela svoj pothvat spa-šavanja nakon što je Njemačka napala Francusku i kad je postalo očito da vlada u Vichyju namjerava zajedno s njihovim roditeljima nacistima izručiti i židovsku djecu. Prilikom jednog takvog povratka preko francuske-švi-carske granice, njemačka pogranična ophodnja uhitila ju je zajedno s dva Francuza nežidova koji su joj služili kao vodiči i vozači. Dva su Francuza nežidova potom puštena.Cohn, ključna osoba u toj operaciji širokih razmjera, bila je preslušavana, mučena i na kraju pesnicama i lo-patama izudarana do smrti. Godinama poslije Yad Vas-hem odao je počast dvjema Francuzima dajući im naslov „pravednici nežidovi“. Cohn je ostala nepriznata – ba-rem u Izraelu. „Po njoj je nazvana jedna škola u Berlinu, te dvije škole u Francuskoj. Je li po njoj nazvana ijedna ulica u Izraelu? – upitao je Mordecai Paldiel, profesor povijesti na koledžu Stern Sveučilišta Yeshiva.„Što je nama? Što je s nama Židovima da ne poznajemo njezinu priču? Zašto ne možemo naći načina da pravilno odamo počast uspomeni na nju?“ pita se Paldiel. Ako bi odlučivao Paldiel, Cohn – koja je spasila na sto-tine djece – kao i brojni drugi Židovi poput nje, bili bi priznati imenom kao što su priznati Oskar Schindler i Raoul Wallenberg. Židovska djeca bi se tako upoznala sa židovskim herojskim pričama a oni bi bili slavljeni za svoje junaštvo.Neke židovske organizacije odaju počast židovskim spa-siteljima. Od 2011. Svjetski centar B’nai Brith i Odbor za priznavanje herojstva Židova koji su spašavali svoju subraću Židove za vrijeme Holokausta (JRJ) dodijelila im je zajednički „Naslov Spasitelja Židova“. Paldiel i još nekoliko preživjelih članovi su tog JRJ odbora, zajedno sa spasiteljima i djecom preživjelih i spasitelja.Kako kažu te organizacije, naslov je zamišljen s namje-rom kako bi se „ispravilo pogrešno mišljenje da za vri-jeme Holokausta Židovi nisu spašavali druge Židove.“ Naslov se dodjeljuje nekoliko puta godišnje i do danas je „odana počast sto šezdeset dvojici heroja za akcije spašavanja u Njemačkoj, Francuskoj, Mađarskoj, Grč-koj, Slovačkoj, bivšoj Jugoslaviji, Rusiji, Litvi, Poljskoj i Nizozemskoj.“Osim toga, u suradnji s Keren Kayemeth Leisrael (KKL-JNF), B’nai B’rith jednom godišnje održava proslavu Dan sjećanja na Holokaust u Mučeničkoj šumi B’nai B’rith na trgu „Scroll of Fire“, koju naziva „jedino godišnje događa-nje na svijetu posvećeno uspomeni na herojstva Židova koji su spašavali braću Židove za vrijeme Holokausta.“

Iz stranih medija: The Times of Israel, 24.4.2017.

Zašto Židov ne može biti proglašen „pravednikom među narodima“?

Preživjeli Holokausta, znanstvenik Mordecai Paldiel, upravo objavljenom knjigom nastoji potaknuti izraelske organizacije da odaju priznanje Židovima koji su spašavali svoju subraću Židove za vrijeme

Drugog svjetskog rata.

Piše Cathryn PrinceKako bi se podigla svijest o neopjevanim židovskim he-rojima, Paldiel je napisao „Spašavanje naših vlastitih: Židovi-spasitelji za vrijeme Holokausta.“ U neispričanim pričama o židovskim aktivistima koji su spasili na tisuće Židova preko spasilačkih mreža i partizanskih borbenih skupina, Paldiel ruši tvrdokoran mit da su se Židovi po-našali pasivno kad su bili suočeni sa smrću i uništenjem. „Ta ideja gibora - heroja – je važna,“ govori Paldiel u svo-jem kabinetu u koledžu Stern.Iznad njegovog pisaćeg stola vise uokvirene slike maraka na kojima je Wallenbergov profil uz malu reprodukciju prugaste uniforme iz koncentracijskog logora.Paldiel se prvobitno susreo s temom o spasiteljima Žido-vima tijekom svojih 25 godina na Yad Vashemu gdje je bio upravitelj odjela Pravednika među narodima. Za vri-jeme njegova mandata – koji je trajao od 1982. do 2007. – dodano je 18.000 imena na popis na kojem je danas ukupno oko 25.000 imena.I kad je istraživao kandidate za naziv Pravednika među narodima, nešto je primijetio.Stalno je nailazio na priče o Židovima spasiteljima koji su radili s nežidovima na spašavanju Židova. Redovito su nežidovski spasitelji proglašavani Pravednicima, dok u Izraelu oni Židovi koji su spasili značajan broj svoje braće za vrijeme Holokausta nisu dobili nikakvo formal-no priznanje.„Kad sam na tome radio naišao sam na mnoge nežidove koji su radili zajedno sa Židovima. U nekim slučajevima ti su Židovi poduzimali mnogo više od nežidova – ali o tome se nije govorilo. To se nije priznavalo. To se posve zanemarivalo,“ govori Paldiel.

Paldiel se nada, da će izdavanjem „Spašavanje naših vlastitih“ više ljudi saznati o partizanu Tuviju Bielskom koji je sa svojom braćom spasio 1200 Židova, te jednom izjavio da je „spasiti jednog Židova mnogo važnije nego ubijati Nijemce“. „Poslije rata Bielski je došao u Brooklin i radio kao vo-zač kamiona. Židovska zajednica ga je posve zanemari-la. Dok su svi slavili Oskara Schindlera, nitko nije znao ništa o Tuviju Bielskom. Tuvia je spasio isti broj Židova kao i Oskar Schindler,“ napominje.Kako Paldiel navodi u svojoj knjizi, koju je izdalo Jewish Publication Society (Židovsko izdavačko društvo), mnogi od tih Židova mogli su otići i sami se spasiti, ali su umjesto toga ostali, riskirajući svoje živote, kako bi drugi mogli pobjeći.Jedna takva žena bila je i Gisi Fleischmann iz Slovačke, članica Radne skupine iz Bratislave, koja je podmićivala njemačke i slovačke službene osobe – pothvat kojim se odgodila masovna deportacija slovačkih Židova sve do 1944. Ona je ubijena u Auschwitzu.Paldiel je rođen 1937. u Antwerpenu, u Belgiji, a njegova je obitelj izbjegla preko granice u Francusku nakon što su Nijemci napali Belgiju. Poput mnogih izbjeglica koji su našli utočište u Višijskoj Francuskoj, i oni su se stalno selili, mijenjali mjesto boravišta.Kad je Paldielu bilo pet godina, 1942., njegova se obitelj našla u Marseillesu, luci na Mediteranu, čije je stanov-ništvo poraslo trostruko za vrijeme ratnih godina. Ljeti 1942. Paldiel je nekoliko tjedana boravio u domu rabi-na Zalmana Schneersona, daljnjeg rođaka proslavljenog Lubavitcher Rebbea. Schneerson je spasio mnogo židov-ske djece u Francuskoj pa je i njegova priča ispripovije-dana u „Spašavanje naših vlastitih“.Paldiel se tek maglovito sjeća boravka u Schneersonovoj kući – kako se igra u dvorištu s drugom djecom, o dječ-jem koškanju s jednim dječakom, o sunčanom danu i moru u daljini.U rujnu 1943. obitelj je prešla u Švicarsku uz pomoć Simona Gallaya, katoličkog svećenika koji je kasnije

gelberg-Spera kazala je obzirom na predstojeći židovski blagdan Pesah: „Početak Pesaha se obilježava Seder ve-čerom na kojoj se čita Hagada. Na toj večeri postavimo si pitanje zašto je ona posebna, a odgovor je zbog toga što smo slobodni i nismo više robovi. Na kraju Seder večeri imamo i uzrečicu Dogodine u Jeruzalemu, a Jeruzalem simbolično obilježava slobodu. Sloboda je dar svima nama i trebamo je slaviti svaki dan”.A upravo je u toj težnji prema slobodi veliki doprinos multitalentiranog i svestranog austrijskog slikara Arika

Brauera jer on kroz svoj nevjerojatno širok umjetnički izričaj posebno njeguje svoje židovsko porijeklo. Ovom prilikom jedna manjina promovira općeljudske vrijed-nosti kako svoje tako i drugih, svoja vjerovanja i želje da se prevlada nepravda, strah i tama, teži boljem su-tra. Na taj način uspostavlja se prostor za dijalog, dolazi do novih izazova, upoznavanja drugih različitih kultu-ra, vrijednosti i običaja, te stalno upozorava na potrebu sjećanja na vlastite korijene, očuvanja vlastite tradicije i nasljeđa koje se prenosi iz generacije u generaciju.

Marianna Cohn

Mordecai Paldiel

NOVIOMANUT 134

8

proglašen „Pravednikom nežidovom“. Po dolasku u Švi-carsku oni su uhićeni i internirani na raznim mjestima - djeca su stavljena pod skrb Židovskoga udruženja, dok su odrasli ostali pod policijskom prismotrom.Poslije rata obitelj se vratila u Belgiju. Paldiel se 1950. preselio u SAD, izvršio je aliyah (vratio se u Izrael) 1962., i dobio diplomu iz ekonomije i političkih znano-sti (BA) na Hebrejskom sveučilištu. Nakon vojnog roka u Šestodnevnom ratu, oženio se i ima troje djece, a 1982. doktorirao je na Sveučilištu Temple u Philadelphiji iz studija Holokausta.Tek godinama kasnije, kad je istraživao Schneerso-na, shvatio je da je Yad Vashem odao priznanje Mayi Charretie, Francuskinji nežidovskoga podrijetla koja je pomagala rabinu kao kurirka, ali ne i Schneersonu.

Paldiel kaže da je njegova vlastita život-na priča tek indirektno inspirirala knjigu: zapravo ga je na to potaknulo istraživanje njegove životne priče kao i priča drugih.Prije petnaestak godina izraelski povjesni-čar i istraživač Holokausta Yehuda Bauer zajedno sa skupinom volontera i Paldielom bezuspješno je pokušavao uvjeriti muzej da prizna židovske spasitelje u okviru poseb-nog no sličnog programa kao Pravednike među nacijama.„Yad Vashem je napravio fenomenalan pothvat u priznavanju nežidova koji su spasili Židove, ali kako pokazuje Paldielo-va knjiga – naglašavanjem da su nežidovi spašavali Židove zanemaren je vrlo važan aspekt povijesti – da su i Židovi spašavali jedni druge,“ kaže Michael Berenbauer, znanstvenik, autor i bivši rav-natelj Muzeja Holokausta u osnivanju Sjedinjenih Drža-va. „Pokazuje način na koji su Židovi mogli djelovati i predočuje nam model ponašanja. Daje određeni osjećaj samo-oslobođenja, daje potlačenima osjećaj što mogu učiniti za sebe.“Paldiel obrazlaže, da u članku 9.1 pravila Yad Vashema stoji da je Yad Vashem osnovan da bi se između ostalo-ga bavio Pravednicima među nacijama koji su stavljali na kocku svoje živote spašavajući Židove. Međutim, ne spominje se nikakvo odavanje počasti – to je prepušteno diskreciji Yad Vashema.Kako nisu uspjeli postići što su željeli, Paldiel i ostali pokušali su drugu taktiku – zakonodavstvo. Iako je po-vučen, u Knessetu je predložen zakon kojim se od Yad Vashema zahtijeva priznavanje značajnih Židova spasi-telja drugih Židova na način koji se ne kosi s njihovim tekućim i hvale vrijednim programom za Pravednike među nacijama, kaže Paldiel.Oni koji su se protivili prvobitnom zakonu, smatrali su da su Židovi bili moralno obvezni pomoći svojoj subraći Židovima, pa se tako oni koji su pomagali nisu ponaša-li posebno herojski, govori Paldiel. Drugi pak kritičari kažu da bi priznavanjem Židova-spasilaca moglo doći do nepravednog preispitivanja akcija preživjelih. Odava-njem počasti onima za koje se smatra da su se ponijeli herojski bacila bi se ljaga na one Židove koji se nisu tako ponašali.

Od vremena kad je povučen zakon, Paldi-el kaže da je obaviješten kako Yad Vashem planira razviti program kojim bi se odavala počast Židovima spasiteljima.The Times of Israel postavio je pitanje Yad Vashemu o njihovoj politici vezano uz Ži-dove spasitelje i postoje li planovi da se ona promijeni. Muzej je odgovorio da ponovno prebrojavaju te da su provjerili „bezbrojne“ takve životne priče u muzeju, na njihovoj internetskoj stranici, te u desecima me-moara, znanstvenih publikacija i članaka koje je međunarodni institut za istraživanje Holokausta Yad Vashema izdavao tijekom godina kao i u „obilju stručnog materijala.“„Osim toga, na tu se temu ukazuje u raznim

komemorativnim akcijama i ceremonijama otvaranja pojedinih službenih Spomen-dana na Holokaust, kao i drugih događanja na Yad Vashemu,“ odgovorila je služ-ba glasnogovornika. Dok je hvale vrijedno poticati svijest o takvim pričama, Yad Vashem kaže, vezano uz donošenje zakona, kako „vjeruje da je predloženi amandman zakona o Yad Vas-hemu kojim se posebno priznaje pojedine Židove koji su spašavali svoje subraću, nepotreban i da bi mogao rezul-tirati opasnim posljedicama.“„Predložene promjene neće koristiti sjećanju na ta heroj-ska djela, nego će umjesto toga pogrešno ukazivati da je to bila rijetka pojava, te da zato zaslužuju posebno spominja-nje. Prema tomu, proces bi mogao biti emotivno štetan i osuđujući prema onim Židovima koji nisu djelovali na taj način. Takav bi potez bila nepravda i mogao bi uvrijediti i same preživjele Holokausta,“ piše Yad Vashem.Takvom se stavu preživjeli znanstvenik Paldiel žestoko usprotivio.Paldiel kaže: „Želimo da djeca Izraela spoznaju da je bilo Židova koji se nisu predavali. To ne smanjuje zna-čaj onoga što su činili Pravednici nežidovi. To je dru-gačije mjerilo, koje nadopunjuje priču Pravednika ne-židova. To samo pokazuje da je među nama Židovima bilo onih koji su se odazvali izazovu, da je bilo i onih koji su dovodili u opasnost vlastite živote i onih koji su izgubili svoje živote. Trebali bismo biti ponosni na te ljude.“

S engleskog prevela Jasna Čmelić

U siječnju je u Velikoj Britaniji, u 91. godini, preminuo veliki sociolog, filozof i antropolog Zygmunt Bauman. Riječ je o jednom, tvrde stručnjaci, od najistaknutijih i najutjecajnijih te ujedno najcitiranijih mislilaca današ-njice, koji se u bogatom znanstvenom radu dotaknuo gotovo svih društvenih i humanističkih područja. Obja-vio je stotinjak znanstvenih članaka i izdao šezdesetak knjiga. Bio je, među znanstvenicima, jedan od posljed-njih aktivista i izravnih sudionika antifašističke borbe u Poljskoj. Kao profesor i predavač nije se ograničio samo na pisanje stručnih knjiga, već je, gotovo do posljednjeg dana, istančanim nervom reagirao na sve što nas okru-žuje i što se zbiva u svijetu. Komunicirajući sa širom čitalačkom publikom vrlo jednostavnim i razumljivim jezikom, stekao je veliku popularnost i slavu. U Zagrebu je 2011. uz ostale istaknute sociologe i filozofe gostovao na Subversive Film Festivalu, gdje je pred ispunjenom dvoranom Kina Europa održao predavanje s temom Ima li budućnosti za ljevicu. Nažalost, drugo je gostovanje, na Filozofskom festivalu 2014. u zagrebačkom HNK-u, morao zbog bolesti otkazati.Zygmunt Bauman rođen je 19. studenoga 1925. u polj-skom gradu Poznańu. Za vrijeme invazije nacističke

In memoriam: Zygmunt Bauman

Odlazak velikog sociologa, filozofa i antropologaKomunicirajući sa širokom čitalačkom publikom vrlo

razumljivim jezikom i reagirajući istančanim nervom na sve što se zbiva u svijetu, Zygmunt Bauman je svojim bogatim

znanstvenim radom zahvaćao gotovo sva društvena područja i stekao veliku popularnost i slavu

Piše Neda WieslerNjemačke na Poljsku 1939. izbjegao je s rodite-ljima u SSSR. Drugi svjetski rat proveo je bo-reći se u postrojbama Crvene armije, za što je 1945. odlikovan Križem hrabrosti. Kao uvje-reni komunist, Bauman se nakon rata vratio u Poljsku, zaposlio u službi poljske vlade za unu-tarnju sigurnost, a paralelno je započeo studij društvenih znanosti te filozofije na Sveučilištu u Varšavi, da bi 1954. ostvario mjesto profesora sociologije. U to je vrijeme počeo znanstvenu karijeru, koja se s vreme-nom sve više okretala protiv režima. Definitivno razoča-ran komunizmom, 1968. istupa iz Partije, a ubrzo mu je uručen i otkaz. Kada je potkraj šezdesetih godina poljski komunistički režim započeo antisemitsku kampanju, kojoj je svrha bila maknuti preostale Židove iz institu-cija, jedan od njih bio je i Bauman. Poljsku je tako do konca 1971. napustilo oko 13.000 Židova. Bauman tada na nagovor religioznog oca seli u Izrael te dvije godine predaje na Sveučilištu u Tel Avivu. Ostao je uvjereni marksist, ali i jedan od onih intelektualaca koji se nikad nisu ustručavali kritizirati Izrael. Zbog ne-slaganja s politikom cionističkog pokreta, zbog podgri-javanja nesigurnosti i izazivanja žestokih sukoba, 1971.

odlučuje se za još jedno preseljenje, ovaj put konačno, u Ujedinjeno Kraljevstvo, gdje prihvaća mjesto profesora sociologije na Sveučilištu u Leedsu i tamo ostaje do kraja života. Godine 1990. na istom je sveučilištu izabran u zvanje profesora emeritusa. U njegovu je čast Sveučili-šte u Leedsu 2010. utemeljilo Baumanov institut, čija je osnovna svrha promicanje istraživanja iz područja Bau-manova znanstvenog interesa: globalizacija, fluidna mo-dernost, postmodernost, potrošačko društvo, nove teh-nologije, etičnost, društvena odgovornost, Holokaust.Složenost proživljenih događaja jedan je od vjerojatnih razloga velike širine područja njegova interesa. Kažu stručnjaci da je dovoljno navesti naslove njegovih knjiga iz posljednjih desetljeća da bi se napravio popis najvaž-nijih problema suvremenosti. Zanimljivo je što se Bau-man ne zaustavlja na činjenici da probleme samo dija-

Mordecai Paldiel kao šestogodišnjak

NOVIOMANUT 134

9

gnosticira. Zavidnom razinom sociološke imaginacije on ukazuje na njihove izvore, otkriva uzroke te oprezno sugerira mjere opreza. Stoga je, kažu, nezahvalno isticati njegove najvažnije radove, jer svako djelo nosi vrijedan i originalan uvid u onaj dio društvene zbilje koji ga je za-okupljao u određenom razdoblju, a s prolaskom vreme-na neka druga, dotad manje zapažena, djela dobivaju na važnosti. Područja se generalno mogu zaokružiti unutar pet temeljnih pojmova: emancipacija, individualnost, vrijeme/prostor, rad i zajednica.Običnom je čitaocu važno da je sociologiju kao znanost učinio pristupačnom rabeći jasan i razumljiv rječnik. U djelu Čemu sociologija jasno progovara o bitnom pro-blemu sociologije, koji smo mnogi od nas osjetili na vlastitoj koži. Okomio se na inerciju institucija, snažno afirmiranih u akademskom svijetu, s pomoću kojih je sociologija razvila sposobnost samoreprodukcije, bez uporišta u stvarnom svijetu. Zgodno je, i vrlo razumlji-vo, kad kaže: „Između mene i Poljske podigao se lingvi-stički zid te mi se poljska sociologija činila nekim posve drukčijim svijetom“; „Stoga se pokušalo – i još se poku-šava – podići zid između sociologije i društvenog svijeta. To se činilo – i još se čini – putem neprestane fetišizacije metodologije, zagovaranja vrijednosne neutralizacije, razvijanja specijaliziranog ezoteričnog znanstvenog je-zika, namijenjenog zbunjivanju neupućenih.“ Tim je riječima izravno bez uvijanja razotkrio sociologiju ka-kvu smo upoznali 70-ih godina na studiju, predmet koji smo morali naučiti, a koji nije imao poveznicu sa živom stvarnošću. Pa dalje kaže: „Na taj način socio-logija čini sferu neke vrste znanstvene mistike, udaljene i odvojene od svijeta. Sociolozi pak koji se iza tog zida skrivaju teže unovčiti svo-ja znanja pa koračaju po ritmu koji im zadaju tvorci politika.“ Bauman kaže da je vrlo rano prihvatio činjenicu da je ljudsko stanje po svo-joj prirodi nužno ambivalentno, odnosno da između čovjeka i sudbine uvijek postoji među-igra, a zadaća je sociologa da osobne biografi-je dovedu u vezu s povijesnim okvirom. Stoga ne čudi da je iznimnu popularnost stekao kod studenata, kojima je bio inspiracija kao svoje-vrsni postmoderni prorok, a smatra se da je bio inicijator i duhovni otac niza antiglobali-stičkih pokreta. Više njegovih djela napisano je u obliku dijaloga, ili razgovora, jer mu takva forma vjerojatno na nenametljiv način omogućava obraćanje u pr-vom licu, stvarajući prisniji kontakt sa čitaocem. U djelu Čemu sociologija, na napomenu Michaela Hviida Jacobsena i Keitha Testera da često povezuje književnost sa sociologijom, odgovara: „Književnost i sociologija su poput braće i sestara; njihov je odnos mješavina rival-stva i međusobne potpore. Imaju iste roditelje, njihova je sličnost neupitna te jedna drugoj služe kao referentne točke, kojima mjere svoje uspjehe i neuspjehe u raznim aspektima života“; „Zadaća sociologije jest, da posudim alegoriju Milana Kundere ‘trganje zavjese’ satkane od predrasuda, koja nam priječi da vidimo stvarnost, pri-krivajući je prijetvornim predodžbama“.Kako se primicao kraj trideset slavnih godina (tri po-sljednja desetljeća) sve je više pisao komentare o pita-njima globaliziranoga kapitalizma, nemoći planetarne sigurnosti, sve do problema klimatskih promjena. Go-lemo enciklopedijsko znanje i poznavanje svjetskih jezi-ka omogućilo mu je dobru upućenost u procese koji se vrtoglavom brzinom odvijaju oko nas. „Fragmentacija i potonuće dosadašnjih vrijednosti, upadljive i brzo rastu-će razlike u životnim uvjetima i prilikama, sve veće siro-maštvo i šokantne nejednakosti u raspodjeli bogatstva i prihoda.“Podsjeća kako se još samo prije pedeset godina vodio spor o mogućnosti da se ostvari jedna od dviju najpo-znatijih slutnji, ili koje se od njih treba više bojati, ona na koju upozorava Vrli novi svijet Aldousa Huxleya ili djelo Georgea Orwella. Dva viđenja razlikovala su se tada kao dan i noć, a da se nije primjećivalo koliko su u biti povezana. Danas je to jasno, kad je izgubilo svaki smisao, jer je stvarnost kliznula u sasvim dru-gom smjeru.Trenutkom prelaska s teškog kapitalizma (imam tvornicu, kapital je privezan za čvrsto tlo – si-guran sam) na takozvani laki kapitalizam (imam svoj iPad, mobitel i ured svaki dan u drugom svjetskom odredištu) rapidno nestaje čvrsta sigurnost. Uspjeh se najednom prestaje mjeriti činjenicom „tko ima više“.

U svijetu koji nas je snašao pobjeđuje tko je brži. U toj utrci samo je mali broj onih koji ostvaruju cilj, dok je sve veća masa onih koji zaostaju. Rapidno nesta-je solidarnosti, a broj siromašnih, gladnih i prezre-nih raste. U potrošačkoj utrci ciljna linija pomiče se brže od najbržega trkača. Bauman kaže: „Svijet kakav smo poznavali najednom je iskočio iz ležišta, a alati s pomoću kojih smo taj svijet dotad istraživali i objaš-njavali postali su beskorisni. Došlo je vrijeme slutnji i nagađanja, ortodoksije su se zakopale u još dublje ro-vove, dok su hereze, osjetivši čvrsto tlo pod nogama, dobile na hrabrosti i drskosti, iako nikad nisu uspjele naći konsenzus. Pronalaženje prečaca koji bi nas do-veo do svijeta pogodnijeg za život danas se više ne čini realnim. Gdje je onda izlaz?“U knjizi Identitet Bauman ulazi duboko i bez milosti se-cira društvena zbivanja kojih velik broj ljudi nije svje-stan ili ih prešućuje. S pronicavom preciznošću iznosi koji su to presudni trenuci, prvo pojedinačni, a poslije u obliku bujice doveli do pucanja intelektualne marksistič-ke ideologije, bez obzira koliko solidna bila. „Čežnja za identitetom potječe od želje za sigurnošću, koja je i sama dvosmislen osjećaj. Kako god kratkoročno ushićivalo, kako god bilo puno obećanja, plutanje bez oslonca u sla-bo definiranom prostoru na mjestu koje nije, ni jedno ni drugo, dugoročno postaje stanje malodušnosti i tjesko-be. S druge strane ni stalan položaj usred beskonačnih mogućnosti također nije privlačan.“

Mada se nikad nije ustručavao kritizirati Izrael, ipak že-stoki napad na izraelsku političku elitu u intervju u polj-skim novinama Politika, 2011. izazvao je neviđenu buru negodovanja među Židovima u Poljskoj, a pogotovo u Izraelu.Zygmunt Bauman, iako se deklarira kao ateist i tvrdi da o kabali zna samo iz tekstova Gershoma Sholema, ne može sakriti svoje židovske korijene i odgoj u tradici-onalnoj obitelji, u kojoj se živjelo po pravilima Tore. Za njega, kao uostalom za svakoga Židova, nije problem kako odgovoriti na pitanje: U što vjeruje onaj koji ne vjeruje? Židov ne mora vjerovati u Boga. On zna da se Boga susreće poštujući njegovih 613 zapovijedi, a on ih sudeći prema tekstu izvrsno u detalje poznaje.Proizlazi to iz konteksta njegovih rečenica i kada govori o najbanalnijim stvarima, a posebno je vidljivo na koje vrijednosti upućuje, primjerice na: osjećaj pravednosti, etičnost, odnos prema slobodi, moralnost.... Uočljiv je njegov naglasak na odgovornosti, gdje pre-poznajemo, iako se nigdje eksplicite ne spominje: „kol israel arevim ze laze“, čuvena poruka koju uče đaci u osnovnoj školi, znači da je cijeli izraelski narod odgovo-ran jedan za drugoga. Ta činjenica, utkana u biće Žido-va, ujedno je i jedna je od, nigdje izrečenih podloga za antisemitizam.Vidjeti Boga, točnije samo njegovu sjenu, tek kada je prošao, konstatacija je koju Bauman spominje, ne objaš-njavajući je pobliže, jer se sama po sebi razumije, a u nje-

govoj interpretaciji glasi: „Dubokih istina koje se događaju oko nas postajemo svjesni tek kada prođu.“ „tikkun haolam“ znači da je svaki Židov obve-zan popravljati svijet. Tu je i „cimcum“ (stezanje svemira, kako bi se stvorio prostor za djelovanje čovjeka), drugim riječima nezaobilazna tema dobra i zla. Unatoč tome ili upravo zbog neupitnosti tog obrazovanja, Bauman se poput, učenih ra-bina tijekom povijesti, zabavlja u razgovoru, s očito doraslim mu sugovornikom Stanisla-vom Obirekom, teologom, povjesničarom, antropologom kulture, bivšim isusovcem, u uzajamnom traženju odgovora na pitanje o mjestu Boga u čovjekovu životu. Budući da im je suprotstavljanje mišljenja potrebno kako bi širili saznanja, nadaju se da im neće presušiti područje neslaganja. Posebno je zanimljiv dio razgovora o izazovnoj temi koja se nikad do-

rečena provlači kroz svete spise, i kao takva uvijek potiče polemiku. Riječ je o tome da li svi (narodi) kad govore o Bogu misle o jednom jedinom, i kakve bi to konze-kvence imalo za čovječanstvo, ili ih je na nebu više i, ako je to istina, u kakvu su odnosu. I tko je sve spreman na premošćivanje ili pak djeluje prema cementiranju. U poglavlju Izvori nade Bauman spominje, dva načina suživota u našem do temelja individualiziranu društvu potrošača, koje je umjesto zajednice solidarnosti postalo poprište uzajamne sumnjičavosti i konkurencije. To ta-kozvano zajedništvo sve teže opstaje u društvu u kojem prevladavaju pseudosusreti. Obezvrijeđivanje solidar-nosti ima korijene u iscrpljenosti skrbi za opće dobro i sigurnost u kojima se odvija život pojedinca. Današnje društvo sve više sliči klubu „lovaca“, gdje se trči za sve većom količinom trofeja, a u tom se društvu uglavnom ne susreću sugovornici nego stereotipi, predrasude.Na pitanje što činiti, Bauman nostalgično kaže kako ovo što on radi sliči na „poruke u boci“, ali s tim u vezi ima na umu dva uvjeta: prvo „da postoji poruka koja se može napisati i koja vrijedi uložena napora da bi se poslalo da pluta u boci, ali i da jednom pronađena i pročitana u vri-jeme koje se može predvidjeti još uvijek bude vrijedna nalazniku, da je izvadi i pročita“.Kao rezime može se ustvrditi da gotovo nema teme koje se taj klasik nije dotaknuo; uz kritiku konzumerizma, današnjeg života online, zanimljiv je i način na koji je pisao o terorizmu i izbjegličkoj krizi već prije više godi-na, kao da gleda u kristalnu kuglu, predvidjevši što će se događati.I na kraju Stanislav Obirek kaže: „tvoje analize, s kojima hrabro istupaš u raznim publicističkim tekstovima i raz-govorima, prouzročile su da tvoje mišljenje iščekujemo, jer nas zanima što Zygmunt Bauman misli o ovome ili onome.“

Zygmunt Bauman

„Identificirati se sa... znači vezati se obvezama s nepo-znatom sudbinom na koju se ne može utjecati, a kamoli upravljati. Stoga je možda mudrije nositi identitete kao ovozemaljska bogatstva poput lakog ogrtača koji se lako može skinuti u bilo koje doba.“Ideja da će u doba deregulacije (outsorsing) i neumolji-va demontiranja instrumenata zaštite proleteri odnijeti pobjedu pretvorila se u fijasko, jer su tvornički pogoni postali pozornice ogorčenoga nesmiljenog natjecanja među radnicima, kako bi ih šefovi zadržali na poslu. Briga za vlastitu budućnost postaje važnija od dobrobiti za sve. Neočekivani učinak u obliku fragmentacije druš-tvenog neslaganja, progresivne dezintegracije zahvaća svaki kutak. U spomenutoj knjizi Identitet, Bauman se, kao izrazito angažirani intelektualac između ostalog, osvrnuo kon-kretno i na različite pokrete u zemljama u kojima se činilo da je nacionalno pitanje riješeno već prije stotinjak go-dina, aludirajući pritom na raspad bivše Jugoslavije. Kao izraz duboke zabrinutosti za smjer kojim srlja društvo opisao je izranjanje mračnih arhaičnih atavističkih iraci-onalnih sila, koje je još jednom prisililo narode da daju prednost krvi, a ne razboritom napretku. Jedan od razlo-ga prema njemu pogrešan je pokušaj nalaženja zaštite od vjetrova globalizacije, a drugi je preispitivanje i redefini-ranje tradicionalnoga sporazuma između nacije i države. Dakle kao glavne razloge on vidi u stalnoj eroziji državne suverenosti. Drugim riječima u stanju društvene krize čo-vjekova nesamodostatnost, nejakost i s tim u vezi strah tjera ga da se grupira. Preplašene individue skupljaju se jedna uz drugu i postaju gomila. Tada, pojednostavnjeno rečeno, obično nastupa potražnja za zajedničkim javnim neprijateljem. „Lojalnost zakonu zemlje vapi za tim da je dopune zajednička mržnja ili zajednički strahovi.“ „Što je manji broj ključnih razlika između dvaju aktera, to je jača njihova međusobna mržnja.“

NOVIOMANUT 134

10

Negdje devedesetih godina prošlog stoljeća došla mi je u ruke skladba Planinarska koračnica. uglazbio L. Grünbaum-Deutsch. posvećeno ‘Hrvatskom planinar-skom društvu’’. Izdala ‘’Ivančica’’ podružnica ‘’HPD’’ u Ivancu. opus 111.

Prema tekstu i drugim oznakama, nastanak Planinarske koračni-ce može se približno odrediti oko godine 1935., ali možda i ra-nije. Treba podsjetiti da je planinarstvo i fotografija obilježilo Ivanec početkom tri-desetih godina: plani-narska kuća na Ivančici (1929.), fotoamaterske izložbe (1932., 1933.), pokretanje međuna-rodnog časopisa za umjetničku fotografiju ‘’Galerija’’ (1933.), ve-zane uz imena Otoka-

ra Hrazdire, dr. Viktora Pintera, Milana Čičeka, Franje Hafnera, Brune Županića i brojne druge. Ivanec tog vre-mena bio je vrlo živahno središte društvenih i kulturnih zbivanja. Planinarska koračnica bila je dio tog stvaralač-kog zanosa i vremena, stvaralačka veza sporta, umjetnič-ke fotografije i glazbe.Do nedavno mi je bilo zagonetno ime skladatelja Plani-narske koračnice i životopis Ladislava Grinskog. Dostu-pni podaci o skladatelju bili su vrlo oskudni, osim da je živio u Ivancu i bio dirigent ivanečkih glazbenih ama-tera. U odgonetavanju zagonetke Ladislava Grinskog, svojedobno sam o njemu upitao Dragutina Karažinca, svojevrsnu ‘’ivanečku memoriju’’ i dugogodišnjeg pred-sjednika PD ‘’Ivančica’’, koji se prisjetio njegova imena, ali je (Grinsky) otišao iz Ivanca i više za njega nije čuo.U studenom 2016. ponovno sam pretraživao ime La-dislava Grinskog na internetu i na moju radost na stra-

Dirigent i skladatelj iz Ivanca

Ladislav Grinsky – Žrtva Holokausta Rođen u Szombathelyju 1904., Ladislav Grinsky proveo je djetinjstvo i mladost, razvijajući iz dana u dan

svoj glazbeni talent, u Ivancu, a od 1925. godine u Beogradu, gdje je nastupao i kao dirigent Velikog orkestra Radio Beograda. Njegove su skladbe, od kojih je najpoznatija „Orijentalna suita“, izvođene i u inozemstvu; listopada 1941. zatočen je u logoru Banjica, a 18. studenoga 1941., nakon neuspjelog

pokušaja bijega, javno obješen u logoru.

Piše Marijan Kraš

nicama Galerije Srpske akademije nauka i umetnosti u Beogradu pokazali su se opširni podaci i cjelovita umjet-nička biografija Ladislava Grinskog. Netočni podaci da je rođen u Ivancu (ili Virovitici), kasnije su ispravljeni, i utvrđeno je da je rođen u gradu Szombatheliyu u Ma-đarskoj 1904. godine.Odmah sam se povezao s gospođom Melitom Milin, muzikološkom suradnicom Galerije SANU, autoricom teksta za koncert 06.11.2014. posvećen skladateljima La-dislavu Grinskom i Jovanu Frajtu. Gospođa Milin me je nadalje povezala sa dr. techn. Fer-dom Ivanekom, nećakom Ladislava Grinskog, podrije-tlom iz Budinšćine, koji živi u Palo Altu (Kalifornija). Gospodin Ivanek mi je uz ostalo, elektronički poslao i dvije fotografije ivanečkih glazbenih amatera 1924. i 1925. godine sa svojim dirigentom – Ladislavom Grin-skym i njegove uistinu reprezentativne portrete. Također mi je poslao preslike knjige Branislava Božovića ‘’Speci-jalna policija i stradanje Jevreja u okupiranom Beogradu 1941-1944.’’ u kojoj je istražena smrt Ladislava Grinskog i njegove obitelji.

Ladislav Grinsky i IvanecRođen je u Szombathelyju 12. rujna 1904., a već u ra-nom djetinjstvu roditelji doseljavaju u Ivanec. Njegova je majka Berta Grünbaum živjela oko 1920. godine u našem mjestu kod svoje sestre Malvine Deutsch, vla-

snice trgovine mješovitom robom (podatak F. Ivanek), a Ladislav je razvijao svoj glazbeni talent. Na fotogra-fijama ivanečkih amaterskih orkestara iz 1924. godine vidimo mladog dirigenta Ladislava Grinskog u dvade-setoj godini života s devet ivanečkih glazbenika srednje životne dobi, jednim dječakom i tamburaškim instru-mentima. Na fotografiji iz 1925. iz ostavštine dr. Ferde Ivaneka vidimo Ladislava s uniformiranim sastavom od 23 glazbenika mlađe i srednje dobi te instrumenti-ma limene glazbe. Sve to potvrđuje da je Ladislav Grin-sky dobro poznavao narodnu glazbu za tambure, kao i zahtjeve izvođenja skladbi za puhaće instrumente. Mo-žemo pretpostaviti da je uz svoju veliku ljubav prema glazbi u Ivancu (možda i u Varaždinu) primao poduku od ivanečkih amaterskih glazbenika i osposobio se za vođenje različitih glazbenih sastava i potpunih amate-ra.

Karijera Ladislava Grinskog u BeograduMelita Milin u tekstu „Veče kompozicija Ladislava Grinskog i Jovana Frajta“ povodom koncerta u. Beo-gradu, 6. studenog 2014. godine između ostalog ističe: „… Životopis Ladislava Grinsky započinje njegovim preseljenjem iz Ivanca u Beograd oko 1925. godine kada se uključuje u studij kompozicije u klasi Josipa Slavenskog. Istovremeno zarađuje sviranjem klavira u hotelu ‘’Palas’’ i dirigiranjem zborom Ruskog mu-zičkog društva 1928. Studij završava u lipnju 1929. i diplomira Sonatom za violinu i klavir. Nastupao je kao dirigent Velikog orkestra Radio Beograda. Orijental-nu suitu premijerno izvodi Simfonijski orkestar beo-gradske opere u prijenosu Radio Beograda 11. svibnja 1931. Violinski koncert nagrađuje beogradski radio za nova djela, a 4. slavenska rapsodija nagrađena je na natječaju Društva prijatelja umjetnosti ‘’Cvijeta Zuzo-rić’’. Dirigirao je koncertom Velikog radio orkestra sa programom svojih djela 14.05.1937., uz nastupe 1939. i 1940. godine. … Sklonost Grinskog ka narodnim, posebno egzotičnim motivima – svakako podstaknuta djelima njegovog profesora Josipa Slavenskog – dolazi do punog izražaja u ovim kratkim i upečatljivim ko-madima. Kompozitor gradi ekspresivne zvučne scene, sugestivno evocirajući kontrastne atmosfere: posle meditativnog komada (s oznakom ‘’Moderato religi-oso’’), slijedi brza, dinamična igra, treći komad je lir-ska, orijentalno obojena vizija udaljenog ambijenta, dok za finale ostavljena ekspresivna narodna igra… …Njegove kompozicije izvođene su i u inostranstvu. Od velikog broja tih dela, koja su bila umjereno mo-derna i nastala pod utjecajem stvaralaštva njegovog profesora Josipa Slavenskog, sačuvano je samo neko-liko. Od februara do aprila 1933. Grinsky je sa Aka-demskim muzičkim društvom Kraljevine Jugoslavije (oko 40 članova) i džez orkestrom ‘’Jolly Boys’’ bio na turneji koja je obuhvatila Francusku, Španiju, Engle-sku i Belgiju. …Nećak L. Grinskog dr. techn. Ferdo Ivanek omogućio je u svibnju 2014. godine u Kalifor-

Ladislav Grinsky (1904.-1941.)

Ivanečki tamburaški orkestar 1924. Ivanečki puhaći orkestar 1925

NOVIOMANUT 134

11

Djela Ladislava GrinskogOrijentalna suita (Utisci sa orijenta) za simfonijski orkestar (1931.); Quatre pièces za violinu i klavir (1931.); Sonata quasi Fantasia za violinu solo (1932.) – sve ostale kompozicije su izgubljene: balet Mario-nete sudbine (1934.?); Suita iz istog baleta; Violinski koncert (1935.); Četiri rapsodije za orkestar (1935.?); Tri slavenske rapsodije (br. 3. za saksofon i klavir); Simfonijski prolog (preludijum i fuga); Koncert za violončelo i orkestar; Rumunjsko kolo za orkestar; Klavirski koncert (1937.?) Dvije baletske suite (br. 2: Karneval, Igra paža, Igra naroda, Crnačka igra); Čar-lama, simfonijsko kolo (1937.?); Suita za pet horni (1940)?); Planinarska koračnica (bez god., sačuvano u NSK Zagreb i autora knjige.) Prema zapisu u elek-tronskom katalogu Narodne biblioteke Srbije čuva se partitura: Makabejci: opera-oratorijum u 2 čina.- Beograd: Srpsko-jevrejsko pevačko društvo, 1934. - 35 str. Dirigent Ladislav Grinski

niji izvedbu Sonate quasi Fantasia u interpretaciji vi-oliniste Alexa Kenny, a ujedno i trajnu snimku ovog djela prema sačuvanom rukopisu skladatelja. Na kon-certu održanom u Galeriji SANU 6. novembra 2014. izvedena su i dva djela Ladislava Grinskog: Sonata quasi Fantasia za violinu solo i Četiri komada za vio-linu i klavir.’’ Varaždinske novosti god. 5/1934, br. 247, str. 2. objavi-le su 1934. godine opširan članak ‘’Uspjesi jednog našeg umjetnika’’, povodom izvedbe Slavenske rapsodije La-dislava Grinskog na Radio Pragu, ‘’mladog i talentira-nog kompozitora, koji se javio prije par godina u našem Ivancu…’’

Stradanje Ladislava Grinskog i njegove obiteljiPrema Branislavu Božoviću, u knjizi „Specijalna poli-cija i stradanje Jevreja u okupiranom Beogradu 1941-1944.“ izdanoj u Beogradu 2003. godine (str. 77-173), polovicom listopada 1941. Ladislav Grinsky je zato-čen u logoru Banjica, židovski logor Topovske šupe sa braćom svoje supruge Dušanom i Hinkom Reves. U pogodnom trenutku odlučili su se na bijeg prema Ču-karici i dalje prema južnim dijelovima Beograda. Na upite su odgovarali da traže ogrjevno drvo, ali su ubrzo izazvali pažnju, te su kod Umke uhićeni i užasno muče-ni. Ponovno su vraćeni u logor Topovske šupe, gdje su pred svim zatvorenicima gestapovci izvršili javno vje-šanje 18. studenog 1941. Okrutna sudbina holokausta

zadesila je i njegovu suprugu Katicu i njihovu šestogo-dišnju kćer. Prema podacima Ferde Ivaneka, majka Ladislava Grin-skog Berta Grünbaum sa sestrom Malvinom Deutsch sklonila se u Budinšćini kod obitelji ing. Ivana Ivaneka (koji je svojevremeno radio u ivanečkom ugljenokopu). Godine 1944. svi su uhićeni, deportirani u Zagreb i po-gubljeni.

Između dva svjetska rata – a nažalost se odlomci povi-jesti računaju po ratovima, a ne po miru – u Zagrebu je kulturni svijet, koji je imalo držao do sebe, bilo na koji način pokušavao ući u odabrano društvo koje se skupljalo kod dvije Milke. Jedna od njih bila je diljem svijeta glasovita, velika i nikad nadmašena prima-donna Milka Ternina (Vezišće, 19. XII. 1863 – Zagreb, 18. V. 1941), a druga tek u Zagrebu poznata i cijenjena Milka Grünwald rođ. Löbl (Rasinja, 1868 – Zagreb, 3. II. 1950).1 Te su se dvije, iznad tada uobičajenog - a o današnjem da se i ne govori - prosjeka obrazovane ve-like dame dobro poznavale i poštivale, a dijelile su gotovo sve prijatelje i društvo. Kod njih su se naizmjenično redovito susretali brojni pisci, pjesnici, kazališno društvo, glumice i glumci, redatelji, pjevači i pjevačice. Doduše druženje kod Milke Ternine, a katkada bijahu to i čajan-ke za mladi svijet, mora da je bilo uzvišenije, gdje god ona u tom trenu stanovala (a selila se po svom povratku u Zagreb dosta često), na početku Jurišićeve, u Demetrovoj ili Mesićevoj ulici, a kod Milke Grünwald u Bregovitoj (da-nas Tomićevoj) br. 12 se uz divnu konverzaciju i ugodnu kozeriju očekivalo da domaćica goste zadrži na lukulskoj večeri ili objedu. I jedna i druga Milka bile su vrlo imućne i diskretno su nesebično i uvelike potpomagale umjet-nost i umjetnike. Kako piše Ladislav Šaban u svojoj povijesti Hrvatskoga glazbenog zavoda: “Spomenimo odmah da je posljednji oporučitelj u povijesti HGZ-a bila članica Milka Gutschy (1949), koja je tada ostavila 1000 dinara. S njom se zatvorio krug odanih prijatelja glazbe i Glazbenog zavoda starog Zagreba.“3 Tim damama pridružila se i grofica Jelisava Drašković, također velika ljubiteljica kazališta, odrasla u bogato, starim pokućstvom uređenom kaštelu Bisag, od kojega danas stoji pokoji skro-mni bršljanom obrasli ruševni zidić. I kod nje se na Remetskoj cesti naveliko družilo – ugostila je jednoć i cijeli Moskovski hudožestveni teatar, kad je gostovao u Zagrebu 1920. god. U njenom vrtu prepunom najbiranijih ruža u divnoj ma-loj kući (bio je to bungalow) stanovao je poznati glumac, prekrasnog tamnog sonornoga glasa, Mato Grković, prijatelj i biograf Milke Ternine.

Iz starog Zagreba

Milka Grünwald Gutschy – sjajna zvijezda kulturnog života gradaKuća Milke Grünwald Gutschy bila je između dva svjetska rata mjesto okupljanja zagrebačke kulturne elite

Pišu Ivan Mirnik i Branko OstajmerČetvrta u nizu tih ljubiteljica glazbe i velikih prijatelji-ca Hrvatskog narodnog kazališta te posjetiteljica broj-nih predstava bila je Anka pl. Gvozdanović iz Visoke ulice, koja je uvijek sjedila u određenoj loži i pokazivala dragocjeni nakit od velikih briljanata, pogotovo nauš-nice, nekada ures Klotilde Vranyczany-Buratti, vlasni-ce palače na Katarinskom trgu. A toj Milkinoj zbirci četvorice Iva i ostale intrigantne gospode pripadao je i Lato (Vladislav) pl Mihalovich, banov brat i krsni kum Zdenke Dukat, ujedno i odlični fotograf, upravo kao i Jelisava Drašković.

Kuhinja Milke Grünwald bila je poznata i neobična, izvan uobičajenih zagrebačkih dobrih i visokih stan-darda. Imala je uvijek kuharicu i poslugu, no sama je davala posljednje dotjerivanje svakog jela prije izno-šenja na stol. Ako se dogodilo da je netko nenajavljen – a mogao se i pristojno najaviti telefonom na broj 57-83 – banuo prije podne k njoj i bio joj je po ćudi, kazala je dotičnoj osobi „Danas ste kod mene gost na ručku, ali me morate ispričati na pola sata.“ I onda je otišla u kuhinju i smočnicu te kuharici dala upute što će se spremiti. U obitelji, ali i šire, pronosile su se legende o njenoj smočnici prepunoj divnih polu-proizvoda, npr. velikih staklenki s konzerviranom

govedskom juhom, cijelim pečenim guskama čuvanih u masti i sl. Rižote je prema predaji uvijek servirala u dvije inačice: jednu „suhu“, a drugu je prije iznošenja na stol začinila ča-šom vrhnja, u koje je umiješala dva sirova žutanjka. Veliki kuglofi su joj često bili dvo-bojni, izvana je bilo žuto tijesto, a unutra su bili punjeni čokoladom. Pripremala je fladen, barhes i kugel te druga židovska jela, no ne bi se moglo kazati da je baš sve bilo u skladu s kašrutom, uostalom kao što je bio slučaj i s kuhinjom Julije Bresslauer rođ. Weiss de Pol-na (Zagreb, 12. III.1848 – 18. I. 1936), sudeći prema njezinoj pisanoj kuharici.Dame su Milku Grünwald uvijek pitale za re-cepte i nije ih rado dalje davala, a ako i jest, onda je uvijek izostavila neki sitan, ali bitan detalj. Njena šurjakinja Gizela Grünwald rođ. Alexander (Zagreb, 2. V. 1873 – Samobor, 27. VIII. 1952) i kćerka dotične, Vera Tomić rođ. Grünwald (Varaždin, 15. I. 1894 – Zagreb, 29. VI. 1952) jednom su domamile Milkinu ku-haricu k sebi u svoj stan u Gundulićevoj ulici te su, potkupivši je, saznale sve najbitnije taj-ne Milkinih recepata. Mnogo godina kasnije je Bojana Gnječ, rođ. Tomić (Zagreb, 29. III. 1924 – Basel, 29. III. 2015), Gizelina unuka, a Verina kći, sve te prokušane obiteljske recepte prepisala u jednu kuharicu.Rođena u Rasinji 1868. god., Milka Löbl ško-lovala se za učiteljicu. Prvo se udala za imuć-nog Varaždinca Alberta Grünwalda (Varaž-din, 1848 – Zagreb, 1. III. 1915) i do dolaska u Zagreb živjeli su u Mariji Bistrici. Nakon njegove smrti preudala se za kraljevskog žu-

NOVIOMANUT 134

12

panijskog fizika (liječnika) dr. Franju Gutschyja (Sisak 4. III. 1869 – Lipik 13. IV. 1946),4 poznatog stručnjaka za unutarnje bolesti, no nakon više godina taj se brak raspao. Dr. Franjo Gutschy počeo je kao mladi liječnik u Zagrebu u bolnici Milosrdne braće, a od 1914. god. do 1921. god. služio je kao primarni liječnik u Bolnici sestara milosrdnica, također u Zagrebu – neko vrije-me bio je i ravnatelj. Prije no što se vjenčao s Milkom Grünwald stanovao je u Ilici 28. God. 1922. preselio se u Lipik i postao kupališnim liječnikom i ravnateljem lječilišta u Lipiku. Dr. Gutschy bio je također vrlo mu-zikalan i odličan drug svojoj supruzi.Bilo kako bilo, kuća Milke Grünwald bila je desetlje-ćima otvorena zagrebačkoj kulturnoj eliti. Mali uvid u njeno društvo dao je 1979. god. Nikola Škrgić (7. XII. 1908 – Zagreb, 14. VIII. 1987), akademski slikar, publicist i novinar. Opisuje četvoricu glasovitih Iva iz njenoga društva, trojicu plemića i jednog kasnijeg nobelovca, a to bijahu: književnik Ivo conte Vojnović (Dubrovnik, 9. X. 1857 – Beograd, 30. VIII. 1929), Ivo pl. Raić Lonjski (Zagreb, 23. VI. 1881 – 16. VI. 1931), glumac i kazališni redatelj, Ivan de Dominis – Mirjev (Rab, 1894 – Heidelberg, 1967), kazališni glumac i re-datelj te Ivo Andrić (Dolac/Travnik, 9. X. 1892 – Beo-grad, 13. III. 1975). U tom članku N. Škrgić spominje novčane poteškoće, u kojima se Ivo Vojnović često na-lazio, a Milka Grünwald ga uvijek pomagala – slična pisma s molbom za financijsku pomoć Vojnović je pi-sao i intendantu (u dva navrata) Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu Vladimiru pl. Treščecu Branjskom (Topusko, 23. V. 1870 – Dubrovnik, 2. VII. 1932). Ta je pisma Treščecu svojevremeno njegov unuk ing. Ivo Pitarević iz Dubrovnika poklonio Zavodu za povijest hrvatskoga kazališta HAZU u Zagrebu.5 Sačuvana pi-sma Iva Vojnovića Milki Grünwald i Franji Gutschy-ju objelodanio je Tihomil Maštrović.6Tako npr. Ivo Vojnović dana 27. X. 1918. god. piše: „Strašnog i divnog li dana! – Zaboljelo me oko. Neven Ćosić me liječi. Jedva se oporavih, a eto dr. Gutschy: „Ustanite! Milka Vam je pripravila najbolji lijek: pečena purana. Objed Vas čeka“ – I digne me i odvede me – Već sam opisao višekrat u mom dnevniku te gargantuov-ske objede ženijalne Milke Grünwaldove, koja je svaki put stvarala nove pjesme, neviđene epose u loncima i na ražnju. Pa to grandiozno gostoprimstvo nje i dra.

Gutschy-a, koje je duhovitošću, šalom, paradoksima, a poviše svega srcem začinjalo svako jelo, stvarajući lje-potu i umjetnost ondje, gdje joj obično mjesta nema. A danas sve je to potencirano bilo s napetošću živaca (bili smo sva četiri Iva!) s iščekivanjem velikih događa-ja, za večerašnje reprize moje „Majke“7, pa i s mojom bolnom, a željeznom voljom, da svladam tu podmuklu malaksalost…8Među mnogobrojnim prijateljima koji su dolazili Mil-ki Grünwald bio je i bračni par Rudolf i Ljubica Kunc sa svojom djecom Božidarom i Zinkom, učenicom i dostojnom nasljednicom legendarne Milke Ternine. Dr. Božidar Grünwald (Varaždin, 21. V. 1899 – Za-greb, 14. X. 1985), Milkin nećak, pripovijedao je kako je kod svoje strine slušao pjevati petnaestogodišnju Zinku s već potpuno razvijenim divnim sopranom.Kao mlada Milka Grünwald mora da je imala kaza-lišnih ambicija – o tome svjedoči velika fotografija snimljena u atelijeru Rudolfa Mosingera i Leopolda/Lavoslava (Poldija) Breyera, inače slikara, u Zagrebu, a prema podacima Nade Grčević ta tvrtka djelovala je između studenog 1894. god. i prosinca 1898. god.,9 s Milkinom posvetom iz 1901. god. Ta je slika više od stotinjak godina visjela kod njenih rođaka, kod obite-lji Lapter. Naime tu je mlada i privlačna, lijepa Milka snimljena u nekom mađarskom narodnom kostimu. Kao starija dama – sačuvana na crtežu Nikole Škrgića - opisana je kao lijepa, nevisoka pojava, sijede kratke kose, uvijek dotjerana i elegantna, s velikim briljan-tnim naušnicama (tzv. butonima) i jednom jednored-nom briljantnom ogrlicom od velikih briljanata prve vode (tzv. rivijerom). Potonju je jednom prigodom dala rastaviti i podijelila svojim najdražim rođakinja-ma. Navodno je i na dugačak elegantni „cigaretšpic“ pušila cigarete. Sva divna druženja, muziciranje i gozbe naprasno su našli svoj kraj 1941. god. Ternina je umrla ubrzo na-kon prevrata, a Milka Grünwald-Gutschy je do 1945. god. živjela iz dana u dan u strahu što će se s njome dogoditi. Ipak dobri ljudi, kojima je ona uvijek poma-gala, štitili su je i uspjeli zaštitili. Nisu, začudo, zabo-ravili njena brojna dobročinstva. To npr. nije bio slučaj sa Zorom Marić rođ. Alexander, kćerkom velikog do-bročinitelja Šandora pl. Alexandera Sesvetskog. A od 8. svibnja 1945. god. nastupila su nova, sasvim druk-

1 Vera Humski, “Grünwald-Gutschy, Milka”, Hrvatski bio-grafski leksikon, sv. 5, Zagreb 2002., str. 273.

2 Od izvorne kuće danas kao ljuska stoje još samo vanjski zidovi, sva unutrašnjost i krovište pretvoreni su u robnu kuću DM.

3 Ladislav Šaban, 150 godina Hrvatskog glazbenog zavoda, Zagreb 1982., str. 132.

4 Vladimir Dugački, “Gutschy, Franjo”, Hrvatski biografski leksikon, sv. 5, Zagreb 2002., str. 344.

5 Pisma Iva Vojnovića, II. Ur. Tihomil Maštrović, Zagreb – Dubrovnik 2009, str. 192-199.

6 Pisma Iva Vojnovića, I. Ur. Tihomil Maštrović, Zagreb – Dubrovnik 2009, str. 322-333.

7 Vojnovićeva drama Smrt majke Jugovića, prvi put objav-ljena 1907. godine. Činjenica da su za vrijeme Velikoga rata u Zagrebu izvođena djela Iva Vojnovića (otvoreno-ga pobornika integralnoga jugoslavenstva), uključujući i djela poput Smrti majke Jugovića, kao i činjenica da su 1917. i 1918. u hrvatskim gradovima bile upriličene bučne, politički intonirane proslave njegova lika i djela, mnogo govori o habsburškoj “tamnici naroda”.

8 Ivo Vojnović, “Iz mog dnevnika”, Jugoslavenska njiva (Zagreb), god. VI., knj. II., br. 2, 15. IX. 1922., str. 51.

9 Nada Grčević, Fotografija devetnaestog stoljeća u Hrvat-skoj, Zagreb 1981., str. 115.

čija vremena. S oduzimanjem stanova i kuća, brojnim deložacijama, otimanjem imovine – no to je već bilo pravilo za mnogobrojne proskribirane i nakon 10. IV. 1941. god. - s nasilnim useljenjima sustanara, koji su ostajali desetljećima, nije više bilo govora o salonima i gozbama. Milka Grünwald-Gutschy je odjednom od rasnog postala klasni narodni neprijatelj, a i njena kuća pretijesna za brojne sustanare, ali i rođake (bili su to npr. Nada Kraus ili Božidar Grünwald), koji su svojom nazočnošću spašavali neke od soba.I evo, u povodu ponovnog objavljivanja Škrgićeva članka o Milki Grünwald-Gutschy, pokušali smo u kratkim crtama barem nešto kazati o toj sjajnoj zvi-jezdi davnog, zauvijek prohujalog zagrebačkog kultur-nog života.

Milka Grünwald Gutschy! To ime poznavao je sav kul-turni i umjetnički Zagreb između dva rata. Mecenat-kinja umjetnika, književnika, glumaca, bohema. Spasi-teljica tolikih talenata. Njeno ime vezano je uz mnoge plemenite akcije na pomaganju i zbrinjavanju naših umjetnika. Vrata njenog doma bila su za umjetnike uvi-jek otvorena. Tu su se desetljećima okupljali mnogi lju-di naše kulturne i političke povijesti najnovijeg vreme-na. Njeno visoko obrazovanje, koje joj je omogućavalo da na šest jezika upoznaje originalnu literaturu, učinilo je Milku Grünwald naročitom poklonicom umjetnosti. Živeći u dobrim prilikama ona je posvetila sav svoj ži-vot umjetnosti i humanitarnom radu te u rijetkim ime-nima našega rada znači jednu veliku filantropsku dušu.

Četiri Ive Najviše je ipak voljela teatar. Zagrebački glumci nisu imali u nikom drugom tako iskrenu prijateljicu i oda-nu pobornicu kao u ličnosti Milke Grünwald Gutschy. Na svim premijerama i koncertima njena lijepa srebr-na kosa, bila je zapažena u gledalištu. Ni jedna žena u Hrvatskoj, izvan glumačkih redova, nije učinila toliko za kazališnu umjetnost kao Milka Grünwald-Gutschy. Sve je to ona činila uvijek tiho, diskretno. Svaka prosla-va, svaki jubilej, svaka akcija za neku narodnu stvar, za neki talenat što treba tek „da uspije“ „da prodre“, vezani su bili za svesrdnu pomoć Milke. Sjećam se hladnog ljeta 1940. - nedjelja - kad sam sjedio u njenom salonu i listao veliki album znamenitih lično-

Iz starih medija: Vjesnik 28.10.1979.

Pisma Ive Vojnovića Milki Grünwald GutschyIve Vojnović, gospar dubrovački, nalazio je u Milki Grünwald Gutschy pouzdanu prijateljicu i mecenatkinju

Piše Nikola Škrgić1

sti što su prošle kroz ovaj, u prohujalim desetljećima. Koliko slavnih imena! Uz melodiju starinskog zidnog sata te mi požutjele fotografije pričaju mnoge intere-santne stvari. Moju pažnju je tog časa najvise privlačilo neobicno mnoštvo fotografija lve Vojnovića,2 gospara dubrovačkog, šjor Ive s Lapada. Punih 20 godina on je u Milki Grünwald Gutschy nalazio svoju pouzdanu pri-jateljicu i zaštitnicu. Kako se ove godine navršava pet desetljeća, od smrti tog pisca, pjesnika i književnika htio bih evocirati uspomenu na konte Ivu, viđenu i do-življenu kroz ispovijest njegove prijateljice. - Evo, pripovijedala mi je sijeda gospođa, - u tom fo-telju konte Ivo je vrlo često sjedio. Tu mi je čitao svoje radove i tražio savjeta. Sjećam se onog dana kada ga je doveo pokojni Ivo Raić,3 veliki redatelj hrvatske drame i glumac evropskog formata. Odmah sam osjetila da ćemo postati dobri prijatelji. Od tada je godinama do-lazio. Koliko puta smo se od srca smijali njegovim du-hovitim kozerijama i primjedbama. Često bi se pojavio noseći veliki kruh ispod ruke i već s vrata se ispričavao sa osmjehom: „Donio sam kruha i šibica, jer kod moje Milke svega ima - samo uvijek manjka kruha i šibica.“ Svi su ga voljeli i molili me da ih pozovem na večeru kad bude i on ovdje. Svake nedjelje bila su na objedu kod mene četiri Ive: Ivo Vojnović, Ivo Raić, Ivo Mirjev4 i Ivo Andrić5 (pisac „Ex Ponta“). To su bili divni časo-vi. lvo Vojnović dominirao je bogatstvom svog duha, šarmom.

Nije znao postupati s novcem „Ali, on je i mnogo patio. To samo ja znam koliko. Kada je bio interniran i liječio se u bolnici ja sam ga redovno posjećivala. Poslije je u „Jugoslavenskoj njivi“ napisao

Milka Grünwald Gutschy (portret izradio Nikola Škrgić)

NOVIOMANUT 134

13

kako je u mom društvu proveo lijepe i ugodne časove. Kad je ozdravio pozvao me je u Dubrovnik i pokazao mi sve ljepote svog dragog starog slavnog grada. Svima u Dubrovniku govorio je nailjepše o meni i predstavljao me kao svoju spasiteljicu. Sjećam se kao danas kad smo se vozili na Lokrum on je starom ribaru Marku poka-zujući na mene rekao: „Vidiš, Marko moj, da nije bilo ove gospe ovdje, ja bih umro od gladi u Zagrebu!“ A kad sam odlazila iz Dubrovnika zasuo me je cvijećem.“ „Vama je sigurno poznato da se on nikad nije ženio? Izbjegavao je da o tome govori. Jednom mi je ipak pri-znao da je neizmjerno volio jednu djevojku te da je doživio razočaranje, uvjerivši se da ona voli drugoga. To ga je toliko dirnulo da poslije toga nije nikada više iskreno volio. Svoju majku volio je iznad svega na svije-tu. O tome bi se mogla napisati čitava knjiga. Ta pažnja, ta usrdna ljubav, to visoko poštovanje prema majci, ne da se opisati. Poslije majke najviše je volio sestru Kati-cu. Volio je i brata Luju.6

Ivo Vojnović bio je veoma dobar. Sav novac što bi imao on bi razdao. Nije mogao gledati tuđu nevolju.“Milka Grünwald Gutschy se zamislila. Tako je tiho u tim salonima da mi se čini da sam u nekom starom dvorcu, u nekoj usamljenoj šumi a ne u Bregovitoj ulici br. 1 – samo desetak koraka od tramvajske pru-ge zagrebačke arterije Ilice. Guste starinske zavjese i zidovi prekriveni slikama ugušuju svaki zvuk. Naj-ednom gđa. Milka se trgne, ustane i izvadi iz ormara požutjeli snop listova uvezanih u izblijedjelu plavu vrpcu.

Iznimka u našoj žabljoj bari„To su listovi Ive Vojnovića“ kaže gđa. Milka Grünwald Gutschy i pruža mi ih, otvaram jedno po jedno i čitam:„Prag, 4. srpnja 1918.Draga prijateljice!Kako da Vam se zahvalim na Vašem milom listu! Vi ste jedina od svih mojih poznatih dama što se mene sjetila! Kao uvijek Vi ste srcem, umom i taktom iznimka u ovoj

1 Nikola Škrgić (7.XII.1909-Zagreb, 14.VIII.1987), aka-demski slikar, publicist

2 Ivo conte Vojnović (Dubrovnik, 9. X. 1857 – Beograd, 30. VIII. 1929.), hrvatski književnik.

3 Ivo pl. Raić Lonjski (Zagreb, 23. VI. 1881 – Zagreb, 16. VI. 1931), glumac i kazališni redatelj.

4 Ivan Mirjev, u stvari de Dominis (Rab, 1894 – Heidel-berg, 1967), kazališni glumac.

5 Ivo Andrić (Dolac/Travnik, 9. X. 1892− Beograd,13. III. 1975), književnik, nosilac Nobelove nagrade.

6 Lujo conte Vojnović (1864-1951).7 Dr. Kurt Hühn (Zagreb, 1875 – Sušak, 1963), oftalmo-

log.

našoj žabljoj bari što se Zagreb zove!... Da Vam štogod pripovijedam o mom životu u Pragu? Ne! To priprav-ljam posebnim veseljem za naše sastanke u „ružičnom paviljonu“ Bregovita ulica broj 1. Ako imadem časaka nostalgije na Zagreb to su jedino oni kad mislim na Vaš mili dom. Između moga milog g. primarijusa i Vas - osjećam ono ravnovjesje duha što trebam za svoj du-ševni život. Ovdje se u pravom smislu riječi gladuje! Ali energija i ponos Pražana je nesravnjiv. Ideja ih drži visoko, a to je za živce i želudac ono što je dobra, jaka, crna kava (od onih „ante bellum!“) protiv spavanja. Ja posjeću-jem svake večeri kazalište i to skoro isključivo operu. Smetana, Dvoržak, Janaček, Suk, Fibich, Kavarović itd, - legije kompozitora! - Pa taj orkestar!... Prošle nedielje u matineji (3000 osoba!) slušao sam cijelu „Ma vlast“ simfoniju od Smetane - i morao sam se povući u dno lože da me ne vide kako plačem. - Domovina! ... pa taj božanski genij koji joj daje živi glas da govori i da kaže svojoj djeci: „Ne očajavajte! - Držite se! Ja sam tu!“ ... I ono 3000 osoba nije osjetilo da onog dana nemaju kru-ha! (ad litteram). Kada dodem donijet ću sobom divni moj portret maj-stora Bukovca to je remek djelo! - Sinoć sam bio na soareji Velikog nakladnika Oto, u moju čast, u palači Schönborn, koju je on iznajmio! Činilo mi se kao da sam kod nekog računskog „principa“. Kraljevske dvo-rane u kojima se kretalo najelegantnije društvo, sve frakovi, dekoltei, briljanti. Ostao sam do 5 sati! To je bilo pak najljepše! Zamislite proći onim divnim gra-dom kada još drijema a sunce se tek pomolilo! Ispod ruke dobrog prijatelja ja sam razgledao sve palače, sve ulice, sve uličice, svaki vidik, svaki spomenik, pa kao u simfornji došao do apoteoze na mjestu gdje Vltava pjeva svoju tajanstvenu uspavanku a na kraljevskim Hradčanima zasinulo sunce!... Šuti i gledaj - šaptala mi je moja Imperatrix! I to sam učinio! - Jer riječi za tu ljepotu - nema! A ne mislite, draga gospođo Milka, da samo uživam. Ja se dnevno liječim kod prof. dra. Degla. On je našao sve

što mi je primarius dr Hün7 rekao. - Ja sam se htio vra-titi ali uprava Narodnog Divadla moli me da ostanem da vidim moju Trilogiju, koja će se dati u korist Lju-bljanskog kazališta! - Od moje majke nikakovih vijesti! - Samo velebna snaga što izvire iz ovog našeg „Monsal-vata“ drži me da ne jadikujem nad tolikim jadom! - A sada nemojte me špotati. Ljubim Vam ruke Vaš zahvalni i odani Ivo“

O majčinoj smrtiU studenom (1922) piše iz hotela „Petka“ u Gružu u povodu smrti svoje majke: „I u najtežem času života moga, Vaša me dobrota ohrabrila i utješila. - Bog Vam platio stostruku toliku blastivnost! U svetoj uspomeni moje anđeoske Majke ljubim Vam ruke Vaš zahvalni i odani Ivo.“Tom prilikom prepisao sam i niz drugi pisama što ih je Ivo Vojnović pisao svojoj prijateljici i mecenatkinji. Me-dutim, ovdje ih nećemo prenositi, jer su pisana u sličnom tonu kao i prethodna, a najviše se bave jadikovkama zbog teških materijalnih prilika u kojima se zaticao pisac, tra-žeći pomoć, koju mu je Milka Grünwald Gutschy uvijek davala, kao i mnogim drugim.

NOVE KNJIGE

Slavenka Drakulić: Mileva Einstein, teorija tugeU svom najnovijem romanu autorica uvodi čitaoce u tragičnu sudbinu

Vojvođanke Mileve rođene Marić, koja, nakon nesretnog braka s Albertom Einsteinom, ostaje sama, s dvojicom sinova i teškim teretom

tuge koju nosi u sebi

Piše Narcisa Potežica

Krajem 2016 godine izašla je u Zagrebu nova knjiga Slavenke Drakulić “Mileva Einstein, teorija tuge, ro-man” u nakladi Frakture. Iako su mnogi ponešto znali o obiteljskom životu Alberta Einsteina ipak su s po-sebnim zanimanjem uzeli u ruke ovaj roman, koji je osvijetlio odnos velikog znanstvenika prema Milevi Einstein, njegovoj prvoj supruzi. Albert Einstein bio je teorijski fizičar, jedan od najvećih fizičara, rođen 14.ožujka 1879 u Ulmu (Njemačka), židovskog po-drijetla. Mladost je proveo u Münchenu, Italiji i za-tim u Švicarskoj, gdje je 1905. godine završio studij na Tehničkoj visokoj školi u Zürichu.  Tijekom školova-nja 1901/2. godine upoznao je Milevu Marić iz bogate vojvođanske obitelji. Ona je pomogla sramežljivom mladiću – mladom Albertu. Bila je starija od njega, nadarena i marljiva učenica. Postoje zapisi da je bila dobra matematičarka, a po tumačenjima mnogih, čak je i sama teorija relativnosti bila njena ideja. No, po-svetivši se djeci i obitelji nije uspjela diplomirati iako je pripadala prvoj generaciji žena koje su se akadem-ski obrazovale. Doživjela je brojne tragedije, u što se može uvrstiti i njezin propali brak s Albertom Einste-inom. Od školskih dana trpila je izrugivanja drugih učenika zbog šepanja uslijed kraće noge. Njen otac je na sreću shvatio da mora svojoj kćeri koja je zarana bila talentirana i sjajna učenica pružiti dobro obrazo-vanje. U Njemačkoj toga doba, Mileva nije mogla kao žena studirati i zato je šalje najprije na školovanje na Kraljevsku gimnaziju u Zagreb, a tek onda na studij u

Švicarsku, gdje na Tehničkoj visokoj školi u Zürichu upoznaje nešto mlađeg Alberta. On u njoj susreće oso-bu koja ga podržava i pomaže mu pri učenju i prvim istraživanjima. Njihovo prijateljstvo se razvija u nešto više. Kako u samom početku njihove veze ne bi naru-šila ugled budućeg supruga koji po završetku studija očekuje svoj prvi posao, Mileva odlazi u rodni kraj, u Vojvodinu gdje u siječnju 1902. rađa njihovo dijete. Roditelji je šalju na selo kako bi izbjegli u to vrijeme veliku sramotu, a njenu djevojčicu Lieserl, čak žele dati na usvajanje. Mileva se vraća u Švicarsku ostavivši dijete teška srca s nadom da će je poslije nekog vre-mena ipak uzeti. No djevojčica umire od šarlaha i to je Milevin drugi veliki i bolni udarac. Ipak se udaje 6. siječnja 1903. u Bernu, kasnije dobiva dvojicu sinova - najprije Hansa Alberta a poslije Eduarda, kojeg zovu Tete. Roman počinje opisom situacije kada Mileva u osvit Prvog svjetskog rata, godine 1914. došavši sa si-novima u Berlin od supruga Alberta Einsteina prima službeno pismo – u kojem se definira njihov odnos postavljajući joj niz uvjeta. On ustvari prekida njihov zajednički život – nizom pravila koja se svode na to da mu ona postaje osoba, koja će se brinuti samo o odr-žavanju čistoće njegove garderobe, a nju naziva stran-kinjom što je osobito vrijeđa. Iako duboko povrijeđena i beskrajno tužna ona se zbog djece i njihove materi-jalne sigurnosti miri s novonastalom situacijom. No 1919. godine Albert Einstein traži službenu rastavu zbog ponovne ženidbe s drugom ženom Elsom, ujed-

no njegovom rođakinjom. Elsu je, kao snahu, njegova majka prihvatila, za razliku od Mileve, koja joj iz više razloga nije bila po volji, posebno stoga što nije bila Židovka. Albert Einstein pomaže Milevinim sinovima jedino kamatama od iznosa Nobelove nagrade. Ostalo

NOVIOMANUT 134

14

nasljeđe namjeravao je ostaviti kćerima druge supru-ge koje je ona dovela u njihov brak. Mileva je dugi niz godina provela u borbi kako bi osigurala očevo nasljedstvo svojim sinovima. Probleme je donosila i bolest mlađega sina i troškovi liječenja u sanatoriju za liječenje šizofrenije. Velika tragedija je za nju bila i to što je i njena sestra Zorka bolovala i umrla od iste bolesti. Upravo splet svih ovih tragičnih događa-ja opisala je spisateljica Slavenka Drakulić s velikim suosjećanjem za Milevu - ženu patnicu, koja nosi go-lem teret tuge i čiji je život obavijen nizom tragičnih okolnosti koje je od rođenja i mladosti doživjela i još će doživjeti u braku te kraja svog tužnog života. Cijela priča je tragična kada se uzme u obzir da je Mileva bila genijalna matematičarka, pa time osoba koja je bila predodređena za najveća znanstvena dostignu-ća u budućem radu i karijeri kao prva žena na Poli-tehničkom fakultetu Sveučilišta u Zürichu. Ali zbog hendikepa, obilježena u sredini već kao dijete, uvijek drugačija, kao žena ali i buduća znanstvenica, zbog ljubavi i obveze prema suprugu i djeci žrtvuje vlastiti nastavak karijere. Na kraju, poslije neuspjelog braka s Albertom, bolesti mlađeg sina, a uz to u lošoj mate-rijalnoj situaciji, potištena i na rubu živčanog sloma, sama s djecom, kao ostavljena žena osjeća se poniže-nom i prezrena od muža. Nalazi se u bezizlaznoj situ-aciji. Čitaocu je osobito teško prihvatiti takav odnos Alberta Einsteina prema svojoj prvoj ljubavi i ženi. Slovio je kao veliki znanstvenik i čovjek širokih kon-cepcija, slobodouman i human. Kao pacifist uvijek se zalagao za pravdu i mir te je na početku 1. svjetskog rata odbio potpisati deklaraciju nekih njemačkih uče-njaka koji su se složili sa stupanjem Njemačke u rat. Sam je bio meta mnogih antisemitskih i desno orijen-tiranih elemenata u Njemačkoj, a njegove znanstvene teorije, posebno teorija relativnosti, bile su od strane nacista javno izvrgnute ruglu. Često se spominje nje-govo upozorenje  1939. godine kada je s još nekoliko poznatih fizičara napisao pismo američkom predsjed-niku Franklinu D. Rooseveltu kako bi Nijemci mogli stvoriti atomsku bombu što je u Americi pokrenulo istraživačke radove za proizvodnju iste. Kasnije se Albert Einstein kao pacifist uporno borio protiv pri-

mjene toga oružja. Nakon završetka 2. svjetskog rata angažirao se na svjetskom razoružavanju. Nastavio je davati svoju podršku cionistima ali je odbio ponudu vođa države Izrael da postane prvi predsjednik Izrae-la. Preminuo je 18. travnja 1955. godine u 76-toj godi-ni života u Princetonu,  New Jersey (SAD), a njegova cjelokupna znanstvena ostavština (popis djela) objav-ljena je tek početkom 1987. godine. Imajući na umu sve navedene činjenice iz Einsteinova života – teško je razumjeti njegov odnos prema mladenačkoj ljuba-vi, prvoj ženi i majci njegovih sinova. Ambivalentnost osobnosti Alberta Einsteina, najbolje opisuje spisate-ljica kada navodi komentar Milevina oca Miloša koji kaže kako on poštuje Einsteina kao velikog znanstve-nika i oca svojih unuka ali ne kao dobrog muža. Koli-ko je boli Milevi donijelo pismo o Uvjetima o njihovu

međusobnom životu – riječi su koji bi malo tko mogao podnijeti. Time ona postaje primjer žene koja u ži-votu doživljava udarac za udarcem: Mileva Einste-in ostaje sama, s dvojicom sinova i golemim teretom tuge što naslov romana i naglašava “Mileva Einstein, teorija tuge”. Simbolična naslovnica prikazuje njiho-vu uokvirenu bračnu sliku na kojoj je napuklo staklo. Slavenka Drakulić  je u ovoj knjizi na dvjestotinjak stra-nica oživila genija Alberta Einsteina i njegovu obitelj. Mileva je pred nama zaista stvarna, energično se bori za prava svojih sinova, ali je istovremeno depresivna, melankolična i razočarana u ljubavi. Simbolizira ženu u kojoj se ogledaju sve uloge i situacije koje žene pro-življavaju i podnose i s kojima se nose snažnije od bilo kojeg muškarca. Opisana je kao snažna žena ali i gubit-nica poput drugih talentiranih žene koje su glavni likovi u prethodnim romanima Slavenke Drakulić, primjerice “Frida ili o boli” i “Dora i Minotaur”. Slavenka Drakulić, novinarka i spisateljica, rođe-na je u Rijeci 1949.godine. Do sada je objavila tri-naest knjiga, a neke od njih prevedene su na više od dvadeset jezika. U izdanju američke izdavačke kuće Pen guin izašlo je šest njezinih naslova. U publicistič-kim knjigama uglavnom se bavi postko munizmom i ratom. Nje zina prva publicistička knjiga “Smrtni grijesi feminizma” (1984.) jedan je od pr vih priloga feminizmu u Hrvatskoj. Slijede “Kako smo preži-vjeli komunizam i čak se smijali”, “Balkan Express”, “Cafe Europa”, “Oni ne bi mrava zgazili” (za koju je na Sajmu knjiga u Leipzigu 2004. dobila Nagradu za europsko razumijevanje),”Tijelo njenog tijela” i “Ba-sne o komunizmu”. U književnim djelima okrenuta je ženskom tijelu, bolesti i traumi, a to su romani “Ho-logrami straha”, “Mramorna koža”, “Božanska glad”, “Kao da me nema”, “Frida ili o boli”, “Optužena”  i “Dora i Minotaur”. Slavenka Drakulić živi na relaciji Hrvatska – Švedska. Obja vila je tekstove u časopisi-ma   i novinama  The Nation, The New Re public, The New York Times Magazine, The New York Review Of Books,  Süddeutsche Zeitung,  Internazionale,  Dagens Nyheter,  The Guar dian,  Eurozine  i drugima te u lo-kalnim medijima.

Nedavno objavljena knjiga Knjižara Morpurgo u Spli-tu (1860.–1947.) i razvoj kulture čitanja autorice Nade Topić ponovo nas je podsjetila na Vida Morpurga (Split, 7. svibnja 1838–Split, 31. siječnja 1911), pozna-toga hrvatskog i splitskog knjižara židovskog podrije-tla, nakladnika, publicista, bibliografa, političara, pro-svjetitelja, bankara, industrijalca i kulturnog radnika. Po svemu navedenome Vid Morpurgo, dalmatinski dobročinitelj, bio je renesansni tip čovjeka, ali i više od svega toga. U sjećanju najstarijih Splićana bio je čovjek knjige i kulture, a po riječima Duška Kečkeme-ta, najboljega poznavatelja povijesti Splita, Vid Mor-purgo bio je „najaktivniji kulturni i javni radnik Splita iz druge polovine devetnaestog stoljeća… jedan od najistaknutijih kulturnih i političkih radnika ne samo splitske židovske zajednice već Splita općenito… te istaknuti borac za narodni preporod u Splitu i Dalma-ciji“ (Židovi u povijesti Splita, Jevrejska općina Split, Split, 1971, str. 123, 155, 157. i 208). Njegova Knji-žara Morpurgo bila je svojevrstan fenomen, jer je sve vrijeme od 1860. do današnjega dana mnogo više od knjižare. Gotovo stoljeće i pol bilo je to mjesto znano Splićanima ne samo zbog uočljive lokacije na Narod-nom trgu, takozvanoj Pjaci, već je zahvaljujući bogatu izboru knjiga koje je knjižara nabavljala i nudila u sre-

NOVE KNJIGE

Nada Topić: Knjižara Morpurgo u SplituKnjiga Nade Topić o knjižari Morpurgo u Splitu (naklada Ljevak,

Zagreb, 2017.) na impresivan nas način podsjeća na Vida Morpurga (1838.-1911.) , splitskog knjižara židovskog podrijetla, nakladnika,

publicista, bibliografa, političara, prosvjetitelja, bankara, industrijalca, kulturnog radnika, dobročinitelja, čovjeka renesansnog tipa

Piše Narcisa Potežicadištu grada bila izvor informacija nekadašnjega Splita. U doba kada nije bilo televizije ni interneta njezini su izlozi bili prozor u svijet. A i danas će mnogi turisti prolazeći glavnim splitskom trgom zastati pored izlo-ga koji privlači lijepom smaragdnom bojom starinske stolarije koja ga uokviruje i rado se slikati pred knji-žarom u staroj gradskoj jezgri u blizini Dioklecijanove palače, na glavnom trgu. Nažalost, izlozi su u lipnju ove godine ispražnjeni – knjižara je zatvorena, a bio je to i povod za članak u Jutarnjem listu u rubrici kul-ture s nadnaslovom Hrvatska tuga i naslovom velikim slovima POSLJEDNJI DANI NAJSTARIJE KNJIŽARE NA SVIJETU. „Stvar je prokleto tužna i bizarna! Kako je moguće da se gasi knjižara koja je dobila knjigu o sebi!?“ Autor članka je Damir Pavić, a objavljen je 11. lipnja 2017. Tekst završava ovim mislima: „Hoće li do-ista preživjeti, nitko ne zna. Sretna je okolnost što se knjižara nalazi na popisu zaštićenih kulturnih dobara Republike Hrvatske, pa bi se i budući vlasnik u tom prostoru morao baviti knjižarstvom. No sve je mogu-će u gradu koji se odrekao svojih knjižara. Nema više Vida Morpurga da nas odgaja!“ Čak je na Hrvatskoj televiziji u večernjim Vijestima iz kulture od 15. lipnja 2017. bio prilog o žalosnoj sudbini knjižare koje više nema i o njezinu osnivaču.

NOVIOMANUT 134

15

Tako je Split ostao bez legendarnoga mjesta koje mnogi Splićani pamte, a osobito ljudi od pera, koji o knjižari govore s osobitim poštovanjem kao o čudesnom mjestu susreta sa svijetom knjiga i kulture. No Knjižara Mor-purgo ponajviše je stekla ugled dok je njezino poslovanje vodio Vid Morpurgo, koji ju je i osnovao 1860. Vid Morpurgo rođen je u Splitu i potječe iz židovske obi-telji Morpurgo podrijetlom iz Maribora (odatle im i pre-zime, od njem. Marburg, kako se u 17. stoljeću zvao Ma-ribor). Prvi splitski član obitelji bio je David-Vita (umro 1774), koji se doselio u Split u prvoj polovini 18. stoljeća. Njegov praunuk David-Elija (1809–1882) bavio se pro-dajom knjiga, posebno školskih udžbenika koje je tiskao u Veneciji, a uz proizvodnju tekstila (svile) amaterski se bavio i slikarstvom te literarnim radom, a prevodio je i s hebrejskog na talijanski. O njemu Duško Kečke-met u knjizi Židovi u povijesti Splita, Jevrejska općina Split, Split, 1971. (str. 122) piše: „David Morpurgo bio je omiljena splitska ličnost, primjer radišnog, sposobnog i kulturnog trgovca. Bio je slikar amater i pisac prigodnih moralnih sastava. Njegova trgovina na Peristilu bila je dio starog Splita, jednako kao i knjižara Vida Morpurga na trgu, gdje se najprije i Davidova trgovina nalazila. Na-ročito za pazarnih dana, ponedjeljkom i četvrtkom, op-skrbljivala je tekstilom i raznim priborom seljake iz či-tave srednje Dalmacije“ (izv.: Luciano Morpurgo Poezija jevrejske obitelji, prijevod V. Lozovine, rukopis u Muzeju grada Splita, str. 65–66, 111–112). Dalje D. Kečkemet navodi: „Kada je David Morpurgo umro, zaključio je tršćanski Il Cittadino ovim riječima nekrolog o njemu: David Morpurgo nije bio velik čovjek, ali je bio vrijedan čovjek, dobar, pošten i radišan. Koliko bi ovaj svijet bio sretniji, kada bi u njemu bilo manje velikih ljudi, a više dobrih, radišnih i čestitih .“ David Morpurgo oženio se 1837. Anettom Gentili iz Gorice, koja mu je rodila sina Vida. Očito je očeva široka lepeza interesa i sposobnost utjecala na sina, koji je već s četiri godine naučio čitati i pokazao ljubav za knjige. Vid je osnovnu školu završio u Splitu (1846–1849), zatim je pohađao Carsko-kraljevsku gimnaziju, a maturirao je 1856. na Nadbiskupskom sje-meništu u Splitu. Iako je bio dobar učenik, hrvatski jezik nikada nije u potpunosti svladao, zato se u novinskim polemikama i spisima uvijek služio talijanskim. Još kao mladić Vid se zaposlio u knjižari splitskoga posjednika Petra (Pietra) Sava, koji je s njegovim ocem David-Eli-jom bio vlasnik skladišta knjiga, svojevrsne podružnice milanske tvrtke Borroni i Scotti smještene na tadašnjem Gospodskom trgu (danas Narodnom) u kući Tomašić, na prvom katu iznad buduće knjižare. Tu je mladi Vid zarana upoznao knjižarsku djelatnost povezavši se s brojnim inozemnim izdavačkim kućama. U tu svrhu go-dine 1855. putovao je u Veneciju i Trst kako bi sklopio ugovore s knjižarima i nakladnicima, a 1857. putuje u Milano, Torino i Firencu. Godine 1860. otvorio je knji-žaru pod imenom Libreria Morpurgo succ. Savo, koja od  1862. dobiva naziv Libreria Morpurgo – Knjižara Morpurgo. Knjižaru s razgranatom mrežom dobavljača iz cijele Europe vodio je do smrti 1911.Zanimljivo je da je Vid Morpurgo, čovjek novih i na-prednih ideja, kao preporoditelj pokrenuo časopis u kojem je okupio dalmatinsku inteligenciju, pa je 1859. tiskan Annuario Dalmatico (Dalmatinski godišnjak) kao prvi književni časopis u koji su svoje tekstove posla-li brojni dalmatinski intelektualci, među njima Nikola Tommaseo i Konstantin Vojnović, odvjetnik i pravni pisac, tajnik Trgovačke komore i političar, zastupnik u Dalmatinskom i Hrvatskom saboru, koji se zauzimao za sjedinjenje Dalmacije i Hrvatske i u tom duhu napisao programatski spis Jedan glas za sjedinjenje (Un voto per l’Unione,  1861), kao potpredsjednik i autor programa Neodvisne narodne stranke (1881), a na preporuku bi-skupa J. J. Strossmayera bio je izabran 1874. za redovi-toga profesora Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, bio prorektor (1874–75. i 1878–79) i rektor (1877–78) Sveučilišta u Zagrebu, redoviti član JAZU, poznat i kao otac književnika Ive Vojnovića. Vid Morpurgo izdao je  1861. drugi svezak Dalmatinskog godišnjaka, koji se za razliku od prvoga sveska, koji je literarne prirode, počeo baviti političkim problemima zemlje. Značajno je da je tijekom 1861. u Splitu izdano desetak publikacija političkoga sadržaja, od kojih je pet objavio Morpurgo. Također je izdavao razne prigodne knjige i brošure, s vremenom sve više na hrvatskom jeziku, a mnoge tisko-vine dijelile su se i besplatno. Naime, već kao dvadeset trogodišnjak nalazi se među potpisnicima zahtjeva za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom. Morpurgova je knji-

žara od samih početaka djelovanja bila sjedište Narodne stranke u Splitu, gdje su se okupljali mladi intelektualci zaneseni  preporodnim idejama. Sam Morpurgo bio je neformalni organizator i savjetnik, zbog čega mu je Naše jedinstvo, u povodu smrti 1911, odalo počast navodeći: „U njegovoj knjižari još prije nego se je počela razvijati borba u Splitu, okupljali su se prvi narodnjaci; tu su bili prvi sastanci sa kojih je naviješten u čitavoj pokrajini na-rodni pokret pa i za to je ime Vida Morpurga steklo uva-ženje u cijeloj zemlji.“ Morpurgo je sudjelovao i u pokre-tanju preporodnih novina Il Nazionale (Narodni list), o čemu se ideja rodila upravo u Splitu. Liberalnim idejama bio je okružen od rane mladosti, a talijanski preporod i napredne ideje dolazile su do njega iz Italije i Europe te ga na taj način uvjerile u opravdanost nacionalne borbe u Dalmaciji i u težnju za sjedinjenjem s ostalim hrvat-skim krajevima. Isprva je bilo planirano da se list tiska u Splitu, ali je naposljetku odlučeno da se uređuje i ti-ska u Zadru, u kojem je bilo sjedište pokrajinskih vlasti i birokracije. Sam Morpurgo prihvatio se posla priku-pljanja pretplatnika, preuzeo je na sebe i vođenje dijela administracije lista, a u njegovoj knjižari su se održavali sastanci. Njegova knjižara u Splitu bila je neka vrst ured-ništva lista za srednju Dalmaciju. Nadalje je Morpurgo aktivno sudjelovao u radu lista objavljivanjem svojih čla-naka većinom upravljenih protiv autonomaške gradske uprave na čelu s načelnikom dr. Antom Bajamontijem. Zbog toga je Morpurgo često bio na udaru autonomaš-kih pristaša, koji su ga više puta fizički napadali na ulici (u srpnju 1867, u srpnju 1868. i ljeti 1870). Od 1862.do 1882. bio je Morpurgo jedan od stupova preporodnoga pokreta u Splitu. Čak ga je Narodna stranka 1870. kandi-dirala i izabrala za zastupnika u Dalmatinskom saboru. Nakon pobjede Narodne stranke u Splitu i preuzimanja općine 1882. Morpurgo je nastavio političku djelatnost. Često se navodi da je Naše jedinstvo na najbolji način izrazilo njegovu važnost za razvoj i djelovanje narodno-ga preporoda u Dalmaciji riječima: „Bio je običan vojnik za širok puk, ali u stvari bio je duša svega.“Uz knjižarstvo, tiskanjem knjiga, okupljanjem kulturnih djelatnika i politikom, kao sposoban čovjek od akcije, bavio se i drugim djelatnostima. Godine 1870. Morpur-go je pomogao osnivanje Prve pučke dalmatinske banke sa svrhom da se dalmatinski težaci oslobode materijalne ovisnosti o većinom autonomaškim veleposjednicima, malim kapitalistima i lihvarima, koji su posuđujući no-vac seljacima kupovali njihove izborne glasove. Banka je isprva djelovala u Morpurgovoj knjižari, a on je bio njezin prvi potpredsjednik, a poslije dugogodišnji pred-sjednik. Osim toga Vid Morpurgo bio je za ono vrijeme uspje-šan poduzetnik. Osnovao je prvu parnu tvornicu opeka u Splitu 1875. Nakon rascjepa u stranci, koju je svesrdno pomagao, povukao se s političke pozornice i usmjerio ka gospodarstvu. O tome Duško Kečkemet navodi (Židovi u povijesti Splita, str.125.): „…splitski Židovi Morpurgo, Stock, Porlitz, Campos i ostali pridonijeli (su) i začecima i razvoju industrije i trgovine u Splitu i okolici“. Uza sve navedeno, Vid Morpurgo počinje potkraj devetnaestog stoljeća i proizvodnju alkoholnih pića. Tako je u zemlji, ali i u inozemstvu, bio poznat po tvornici rakija i likera te skladištu vina. Bila je to, uz zadarsku, najveća desti-lerija u Dalmaciji (prva odlikovana dalmatinska parna destilerija). Njegova Prva dalmatinska parna destilerija bila je suvremeno opremljena i zapošljavala je za ono vrijeme mnogo ljudi.  Proizvodila je alkoholna pića na bazi dropa i vina. Morpurgo je povoljno nabavljao drop od seljaka iz splitske okolice koji su isti nakon gnječenja i tiještenja uglavnom bacali. Proizvodio je rakiju dro-picu, borovicu, mastiku, šljivovicu, zatim  vinjake  Co-gnac Dalmatia, Medicinal-Cognac, Maraschino Selecht, Dalmatia vieux, Maraschino Albe i druga alkoholna pića. Proizvodio je i ekstrakte od dalmatinske višnje maraske za tvornice likera. Proizvodi su dobili ugledne međunarodne nagrade, izvozili su se diljem Europe, a etiketama na lijepo dekoriranim bocama s grbom Spli-ta širio je Morpurgo ugled Splita. Godine 1905. udru-žio se poslovno s  Emilom Stockom  te uskoro pokreću prvu tvornicu Stocka. Dopuštenje za izgradnju pogona u Supavlu osporavao je splitski gradonačelnik Vicko Mi-haljević (pravaš)  iz ekoloških razloga (tvornički otpad kao zagađivač), a tom su osporavanju prema nekima pridonijeli i politički sukobi. Zbog razočaranosti nedo-bivanjem koncesije i zbog ograničenosti stare tvornice, Morpurgovi i Stockovi nasljednici osnovali su drugu tvrtku i pogone premjestili 1908. u Rovinj, a budući da

je posao išao dobro, proširili su proizvodnju osnovavši u Trstu novu tvornicu alkoholnih pića (podaci: Želimir Bašić: Prva tvornica „Stock“ bila je u Splitu. Iz prošlosti dalmatinske proizvodnje jakih alkoholnih pića; podli-stak, 8. ožujka 2003).Treba svakako napomenuti kao važnu činjenicu da je nakon pohrvaćenja splitske općine, odnosno pobjede Narodne stranke, Vid Morpurgo izabran za potpred-sjednika splitske Trgovačko-obrtničke komore, a uskoro postaje i njezin predsjednik. U knjizi o Morpurgu Nada Topić navodi da su ga „prijatelji i poznanici opisivali kao tiha i povučena čovjeka, ali iznimno vrijedna i angaži-rana“ (str. 70), a „njegova knjižara u središtu grada bila je okupljalište pismenih ljudi Splita i okolice“ (str. 71). Morpurgo je  1861. pokrenuo i prvu splitsku posudbe-nu knjižnicu (Biblioteca circolante o da nolo), koja kao takva nije dugo djelovala, ali u vrijeme dok još nije bilo Narodne knjižnice u Splitu bili su to prvi hvalevrijed-ni pokušaji. I poslije, kada je osnovana čitaonica, mno-gima je bilo zgodnije sastajati se u njegovoj knjižari na glavnom trgu, gdje se „osjećao kulturni, europski duh među policama pretrpanim latinskim, talijanskim, nje-mačkim, francuskim i slavenskim knjigama“ napisao je Duško Kečkemet u knjizi Vid Morpurgo i narodni prepo-rod u Splitu, Split, 1963.Kao najbolja ilustracija i rezime bogatoga i uspješnog života moraju se navesti uklesane riječi na nadgrobnoj ploči na starom židovskom groblju na Marjanu: „Vid Morpurgo 7.-V-1938 - 31.-I-1911 uzvišen umom _ ple-menit duhom _ cijeli život misaonoga rada _ posveti oslobođenju puka _ od duševnog i materijalnog rop-stva_ u buđenju naroda_ između prvih začetnik prve knjižare_ prve banke_ prvih industrija_ ostavi umirući neispunjenu prazninu“. Zanimljivo je da o Vidu Mor-purgu piše i njegov nećak Luciano Morpurgo (1886–1971), talijanski književnik, izdavač i fotograf, opisujući djetinjstvo u rodnom Splitu u knjizi Kad sam bio dječa-čić. Knjiga za sve i djecu od deset do sedamdeset godina (Quando ero fanciullo. Libro per tutti i bambini dai dieci ai settant’anni, Editore Luciano Morpurgo, Rim, 1938) te u autobiografskom djelu Poezija jedne židovske obi-telji (Poesia della famiglia ebraica), o čemu piše Suzana Glavaš Chieppa u svojoj doktorskoj disertaciji 2006. pod naslovom Život i djelo Luciana Morpurga. (O toj temi objavljen je članak Napokon proučeni život i djelo Lucia-na Morpurga u Novom Omanutu, br. 113, str. 3).

Vid Morpurgo, kako nije imao vlastite djece, ostavlja knjižaru 1911. oporučno nećaku, trgovcu Eugenu Mor-purgu (1877–1943), sinu svojega brata, a ona je i poslije, u vlasništvu njegova sina, ekonomista Alda Morpurga (1913–1990), djelovala niz godina pod imenom Knjiža-ra Morpurgo (do 1947). Knjižara je 1938. ili 1939. teh-nički preuređena, ali je 1941. splitski fašisti demoliraju. Eugena, Alda i Hilarija Perića, njihova poslovođu, faši-sti su uhitili, a Eugen Morpurgo po dolasku njemačkih okupatora 14. listopada 1943. s ostalim splitskim Žido-vima odveden je u logor Banjicu pokraj Beograda, gdje je ubijen. Aldo Morpurgo je već 13. studenog 1941. sa skupinom splitskih građana vezanih lancima upućen na Liparske otoke, odakle je prebačen na jug Italije. Nakon oslobođenja Italije bio je neko vrijeme u Rimu, odakle odlazi u Palestinu. Knjižaru, za vrijeme NDH i do kon-fiskacije 1947, vodi kao opunomoćenik Hilarije Perić. Od nacionalizacije 1947. knjižara na Pjaci nosila je naziv Luka Botić, a nastavlja djelatnost na istoj lokaciji i po završetku Domovinskog rata, kada je privatizirana te su

NOVIOMANUT 134

16

NOVI OMANUTPrilog židovskoj povijesti i kulturi

Broj 1 (134) Zagreb, siječanj-travanj 2017 / tevet-nisan 5777 – ISSN 1331-8438Časopis izlazi tromjesečno

Izdaje Kulturno društvo “Miroslav Šalom Freiberger”Zagreb, Palmotićeva 16, tel.: ++385 (01) 4817 655, fax: ++385 (01) 4922 694Žiro račun kod ZAP: 2360000-1101558364Savjet časopisa: August Kovačec, Viktor Žmegač, Arijana KraljGlavna urednica: Tamara Jurkić Sviben (novi.omanut@yahoo.com)Uredništvo: Ljiljana Dobrovšak, Živko Gruden, Ivan Mirnik, Spomenka Podboj, Vesna Domany HardyInozemni dopisnici: Alexandra Armstrong (Durham), Suzana Glavaš (Napulj), Josef Kodet (Jihlava), Mirjam Steiner-Aviezer (Tel Aviv)Lektorica: Saša Vagner Grafička priprema: Vjesnik d.d., Tisak: Vjesnik d.d.

Cijena 10 kn – za inozemstvo 20 kn

pretplata za šest brojeva 60 kn, za inozemstvo 20 EURIBAN: HR4023600001500332212

SWIFT: ZABAHR2XMišljenjem Ministarstva kulture i prosvjete Republike Hrvatske od 8. srpnja 1994., ur. broj 532-03-1/7-95-01, periodična tiskovina “Novi omanut” koju izdaje Kulturno društvo “Miroslav Šalom Freiberger”, ubilježena pod brojem 719, oslobađa se plaćanja poreza na promet.NOVI OMANUT se izdaje zahvaljujući donacijama Savjeta za nacionalne manjine RH, Ministarstva kulture RH i Grada Zagreba, Ureda za kulturu.Ovaj časopis u cjelini, kao i prethodnih devet počevši od broja 112 iz 2012. godine, te mjesečni pro-

gram kao i više pojedinosti o radu našeg Društva možete vidjeti na stranici www.kd-miroslavsalomfreiberger.com

S A D R Ž A JJudaistički korijeni kršćanske umjetnosti? (Dino Milinović) ................................................................................................................................1Spektakularan nalaz pred lukom u Cezareji ..................................................................................................................................... 4Biblijska se priča događala upravo ovdje (Tsvi Sadan) ..................................................................................................................... 4Rebićevo kršćanstvo kao „moderna“ judaizma (Dafne Vidanec) ................................................................................................................ 5Iz generacije u generaciju – Nova Hagada (Narcisa Potežica) ....................................................................................................................... 6Zašto Židov ne može biti proglašen „pravednikom među narodima“ ? (Cathryn Prince) .................................................................... 7Odlazak velikog sociologa, filozofa i antropologa (Neda Wiesler).............................................................................................................. 8Ladislav Grinsky – Žrtva Holokausta (Marijan Kraš) .................................................................................................................................. 10Pisma Ive Vojnovića Milki Grünwald Gutschy (Nikola Škrgić) ................................................................................................................. 11Milka Grünwald Gutschy – sjajna zvijezda kulturnog života grada (Ivan Mirnik i Branko Ostajmer) .............................................. 12

NOVE KNJIGE

Slavenka Drakulić: Mileva Einstein, teorija tuge (Narcisa Potežica) ........................................................................................................ 13

Nada Topić: Knjižara Morpurgo u Splitu (Narcisa Potežica) ..................................................................................................................... 14

se prostorom koristile nakladničke kuće Algoritam, Pro-fil i Mozaik – noseći ponovo s ponosom naziv Knjižara Morpurgo, sve do lipnja 2017, kada je zatvorena. Mono-grafija o njezinu osnutku i povijesti pojavila se u pravom trenutku kako bi se potaknuo veliki interes za nastavak rada legendarne splitske knjižare. Spomenuta monografija Nade Topić (knjižničarke u Knjižnici u Solinu i doktorice informacijskih znanosti) o knjižari Morpurgo Knjižara Morpurgo u Splitu (1860.–1947.) i razvoj kulture čitanja temelji se na doktorskoj disertaciji obranjenoj 2015. u Zadru pod naslovom Ulo-ga splitske knjižare Morpurgo u razvoju kulture čitanja u drugoj polovici 19. stoljeća i prvoj polovici 20. stoljeća. Knjiga, poslije kraćeg uvoda o ugledu knjižare koji je iz-gradila zahvaljujući vođenju osnivača Vida Morpurga i njegovih nasljednika Eugena i Alda Morpurga, donosi najvažniju stručnu literaturu kojom se autorica koristi-la prilikom istraživanja te se poziva na arhivsku građu koju čuva Državni arhiv u Splitu (korespondenciju – po-slovno dopisivanje knjižara, prijepis poslovnih pisama, narudžbe kupaca, račune dobavljača, prikaz troškova dobavljača). Napominje da se dio povijesne građe Knji-žare Morpurgo čuva u Muzeju grada Splita, uključujući prodajne kataloge, izdanja knjižare i pretplatničke li-stove. U zbirci istog muzeja nalazi se jedan od drvenih ostakljenih izloga knjižare s kraja devetnaestoga ili po-četka 20. stoljeća. U Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu čuvaju se katalozi knjižare, a građa iz Knjižare Morpurgo nalazi se još u Gradskoj knjižnici Marka Ma-rulića u Splitu, Knjižnici Bogoslovnog fakulteta u Spli-tu, Muzeju arheoloških spomenika u Splitu, Knjižnici Filozofskog fakulteta u Zagrebu i Nacionalnoj knjižnici Austrije. U prvom poglavlju govori se o knjižarskoj mre-ži i epohi razvoja kulture čitanja (preporodno doba, na prijelazu stoljeća, međuratno razdoblje) s naglaskom na zlatnom dobu čitanja – drugoj polovici devetnaestoga i početku 20. stoljeća. U dodatku riječ je o cenzuri nad tiskom i tržištem knjiga. Drugo poglavlje ukazuje na infrastrukturu kulture čitanja u Splitu i Dalmaciji, dok je treće poglavlje posvećeno Knjižari Morpurgo u Splitu (1860–1947). Nakon biografija vlasnika, Vida Morpurga (1838–1911) i njegovih nasljednika iznose se podaci o ti-skarskoj djelatnosti knjižare: izdanja 1861–1896, potom 1896–1918. i u razdoblju 1918–1941. Zatim je opisana knjižarska ponuda i to prvo u ozračju narodnoga prepo-

roda (1860–1895), zatim na prijelazu stoljeća (1895–1914), i u međuratnom razdoblju (1918–1941). Slijedi osvrt na obilježje ponude Knjižare Morpurgo, cijene knjiga, novina i časopisa,. Tako-đer je opisan sustav pretplate i naruči-vanja te se analizira potražnja. Jedan odjeljak posvećen je dobavljačkoj mre-ži, s prikazanom zemljopisne karte Eu-rope s ucrtanim gradovima odakle su se nabavljale knjige. Izvršena je analiza knjižarske promidžbe te opis tadašnjih knjižarskih udruženja. Dalje se navode Pravila Knjižarske organizacije u Splitu (1934), a navedena je korespondencija s Knjižarskom organizacijom u Zagre-bu i Savezom knjižarskih organizaci-ja Kraljevine Jugoslavije u Beogradu. Posebna poglavlja odnose se na cen-zuru. Pod naslovom U obruču cen-zure opisano je poslovanje za vrijeme fašističke okupacije i u sastavu NDH (1941–1944). Uslijedila je konfiskacija imovine i privremena uprava knjižare u DFJ i FNRJ (1944–1947). U poglav-lju pod naslovom Knjižara Morpurgo – prodavaonica knjiga ili mjesto kulturne proizvodnje? govori se o ulozi te knjiža-re u hrvatskoj i europskoj knjižarskoj mreži te njezinu mnogo većem znače-nju od obične prodavaonice knjiga, s obzirom na poslovanje koje odgovara na brojnu i sve zahtjevniju čitateljsku publiku. Kao zaključak autorica Nada Topić ističe da Knjižara Morpurgo ima nezaobilaznu ulogu u razvoju kulture čitanja kao važno mjesto kulturne pro-izvodnje u Splitu i Dalmaciji, kao i veli-ko značenje u povijesti hrvatskog knji-žarstva. Slijedi popis izdanja, više od šezdeset, po godinama (npr. Bogoslav Šulek: Lo statuto Croato-ungarico, 1861; Ivan Mimica: Andrija Šimić hajdučki harambaša – pjesma pet pjevanja, 1898; Gajo Bulat: Jezično pitanje u Kraljevini Dalmaciji, 1900; Uspomena na Spljet – Souvenir de Spalato, 1910;

Grga Novak: Židovi u Splitu, 1920; Božićne pjesme, 1926; Ante Kaliterna: Evolucija šahovske igre, 1936). U knjizi su i obiteljske fotografije te snimljene knjige, brošure i fotokopije iz korespondencije, što monografiju čini još zanimljivijom. Na kraju je naveden popis litera-ture kojom se Nada Topić služila. Navedeno je 124 bibli-ografskih jedinica, zatim je tu još kazalo imena i bilješka o autorici. Iz svega navedenog može se reći da je knjiga o Knjižari Morpurgo vrijedno stručno djelo, ali i zanimljivo štivo za knjižare i knjižničare jer osvjetljava povijest jedne knji-žare (koja je i više od toga), možda najstarije na svijetu, pa i za sve koje zanimaju društvene, kulturne i političke prilike u Splitu i Dalmaciji od sredine devetnaestog sto-ljeća do danas. Kroz djelovanje Knjižare Morpurgo pred nama je portret Vida Morpurga, koji je kao splitski Ži-dov ostavio neizbrisiv trag u povijesti Splita i Hrvatske. I napomena, na samom kraju. Autorica ovoga članka nada se da će do konačnog objavljivanja ovoga članka u Novom Omanutu poznata splitska Knjižara Morpurgo ponovo otvoriti vrata, a prethodno napuniti police knji-gama nastavljajući dobru tradiciju legendarnog osnivača po kojem nosi ime.