Bojan Bujić

Prilagodljivost statistike Na internetu se nedavno pojavilo nekoliko stranica iz kalendara 'Dubrovnik 1898' što ga je godine 1897 objavila Srpska štamparija u Dubrovniku. Pažnju onih koji raspačavaju ove stranice osobito je privukao jedan podatak na str. 67 u tabelarnome pregledu jezika koji su se govorili u kućanstvima na dubrovačkome području. Kako se iz priložene tabele vidi, prvi stupac ove tabele odnosi se na srpski jezik, slijede mu različiti drugi jezici Dvojnoga carstva, ali se ne pojavljuje hrvatski:

Ovako, na prvi pogled, naivno pozitivistički gledano, nameće se zaključak da ova tabela predstavlja historijsku činjenicu o kojoj nema spora: u Dubrovniku toga doba se govorilo srpski a ne hrvatski. Ovakvo zaključivanje onda vodi neminovnmom intenziviranju nacionalnih osjećaja, duboko prodrmanih i neurotično treptavih nakon svih događaja tokom 1990-tih godina na prostoru Jugoslavije. Kako neurotičnost traje i dalje, i u drugoj deceniji 21. stoljeća, jedan naoko neutralni statistički podatak služi kao podloga jednako neurotičnim reakcijama onih do kojih je ovaj podatak sada stigao. Nije, međutim, teško zaključiti da je podatak iz dubrovačkoga kalendara izdvojen iz svoga historijskoga konteksta, i da je naivno vjerovanje u objektivnost statistike učinilo svoje. Statistički podaci se često skupljaju ne po neprikosnoveno neutralnim normama nego odražavaju političke prilike u kojima su prikupljeni i obrađeni. Polazeći od osnovne norme u historijskom istraživanju, po kojoj jedan historijski podatak najprije treba provjeriti iz više od jednoga izvora, pa zatim nastojati shvatiti motivaciju koja stoji iza mogućih odstupanja i razlika u dokaznome materijalu, nameće se zaključak, historičarima dobro poznat, da su činjenjice same po sebi nedovoljne bez njihovog razumijevanja. Neophodnost razumijevanja vodila je prema formulaciji različitih kritičkih metoda – od anglo-saksonske tradicije source studies (istraživanja izvora) do njemačke kritičke škole i francuske Annales škole. Svima im je zajedničko izbjegavanje tendencioznih tumačenja koja karakteriziraju naivno pozitivističku ili programsku historiografiju. Na našim su prostorima nažalost dominirale ove dvije posljednje kategorije jer je historija gledana kao potvrda ove ili one nacionalne ili političke ideologije, a kritičke su škole bile zastupljene od vrlo maloga broja profesionalnih historičara i ostale su uglavnom bez širega odjeka. Ako se s ovim na umu kritički pogleda podatak o jeziku u općini Dubrovnik godine 1897,

2

2

onda je i kontekst nešto zanimljiviji nego što ga dade naslutiti citirana statistička tabela. Kalendar je objavila Srpska štamparija u Dubrovniku, pa već ovaj podatak skreće pažnju na činjenicu da su uredništvo i izdavač predstavljali dubrovačku grupu Srbo-katolika (Serbo-Cattolico), političke grupacije koja se protivila uklapanjem Dubrovnika u Dalmaciju, jer bi taj korak vodio daljnjem ujedinjenju Dalmacije sa Hrvatskom. Stanovnici Damlacije koji su osjećali da im je prvi upotrebni jezik talijanski, skrivali su se iza neutralnije etikete Slavo ili Dalmata, dok je u Dubrovniku identificiranje slične grupe sa talijanskom kulturom bilo osjetno slabije pa je preuzimanje naziva Serbo-Cattolico, simptomatično često upotrebljavanoga u ovome talijanskom obliku, bilo prihvatljivije rješenje. Prilazak ideji jedinstva Južnih Slavena u Dalmaciji je bio inspiriran idealom kulturnog zajedništva koju je zastupao J. J. Strossmayer, dok je jedan manji broj Dalmatinaca gledao na Srbiju kao garantora očuvanja dalamatinske autonomije. Ovom ideologijom, makar ona bila i ponešto nebulozno shvaćena, vodili su se i dubrovački Srbo-katolici. Odjek ovoga tako vidimo i u dubrovačkome kalendaru za godinu 1898. Statistički podaci u njemu nisu bili prikupljeni od uredništva nego je uredništvo jednostavno preuzalo podatke iz statističkih godišnjaka (Statistisches Jahrbuch) koje je u Beču redovito objavljivala K. u. k. Statistische Central-Commission. U tabalema Statističke komisije podaci o jezicima navodjeni su po utvrđenom redoslijedu i utvrđenoj nomenklaturi. Da ne bi previše ulazila u detaljne podjele po lingvističikim skupinama i time davala podsticaja jednoj ili drugoj jezičko-nacionalnoj skupini, Statistička komisija pridržavala se stalne nomenklature. U tabeli su uspoređeni nazivi kako ih je upotrijebila Statistička komisija i kako su oni bili protumačeni u dubrovačkome kalendaru: Statistiscehs Jahrbuch Deutsch Böhmisch-Mährisch-Slovakisch Polnisch Ruthenisch Slovenisch Serbisch-Kroatisch Italienisch-Ladinisch Rumänisch Magyarisch

Dubrovački kalendar Njemački Češki Poljski Ruski [umjesto ispravnoga “Rusinski”] Slovenski Srpski Talijanski - Magjarski

Izdavači Kalendara su promijenili redoslijed jezika, sveli oznaku ‘Böhmisch-Mährisch-Slovakisch’ na ‘Češki’ a oznaku ‘Serbisch-Kroatisch’ na ‘Srpski’, ne obazirući se na pažljivu nakanu Centralne statističke komisije da ne podgrijava nacionalno-jezičke razlike i neslaganja. Zanimljivo je da Statistička komisija čak ne pravi razliku između češkog i slovačkog, dok je dubrovački izdavač pojednostavnio i ovu kategoriju. Naravno, ovim promjenama ne samo da je izvor bio falsificiran, nego je unijet element političke tenzije tamo gdje ga Statistička komisija nije željela unositi. Bez ikakvoga uvida u ove okolnosti, sada, nakon više od jednoga stoljeća, jedan naoko šturi statistički podatak postaje politički materijal, te se jedni njime služe nastojeći pokazati kako su Srbi bili nasrtljivi, dok drugi likuju podržavajući apsurdnu ideju da na dubrovačkome području nije postojao pojam hrvatskoga jezika.

3

3

Različite orijentacije jugoslavenstva i uloge pojedinih država na Balkanu u formiranju južnoslavenskog jedinstva opisao je na svome primjeru Petar Kuničić upravo u vrijeme kada se pojavio kalendar Dubrovnik 1898. U putopisu Mjesec dana pješke. Putopis od Korčule do Cetinja (Zadar, 1898), Kuničić piše:

4

4

5

5

Petar Kuničić (1862-1940), rođen u selu Dol na Hvaru, je bio učitelj, pjesnik i prevodilac sa talijanskog. Pripadao je dalmatinskim intelektualcima koji su slijedili ideal južnoslavenskog jedinstva po uzoru na Strossmayera. S tom nakanom preveo je na hrvatski roman svoga poznanika Edmonda de Amicisa (1846-1908) Srce (Cuore, 1886). De Amicis ga je napisao kao edukativno štivo namijenjeno mladima u Italiji sa ciljem da nakon ujedinjenja Italije probudi kod mladih osjećaj talijanskog jedinstva, uklanjajući granice regionalnih identiteta. Kuničić je prilagodio roman južnoslavenskim idejama pa pripisao junacima romana različite regionalne i nacionalne identitete. Pogodilo ga je to što u Srbiji njegova namjera nije bila prihvaćena, a nerazumijevanje za južnoslavensku ideju u obrenovićevskoj Srbiji shvatio je kao odbijanje Srba iz Srbije da prihvate ideju jugoslavenstva. Sada, u vrijeme kada je pod utjecajem različitih ideologija – od karađorđevićevske integralne Jugoslavije, preko socijalističke ideje bratstva i jedinstva, do Miloševićeve teorije da su za raspad Jugoslavije krivi Slovenci i Hrvati – odnos Srba i Hrvata ozbiljno zatrovan proizvoljnim tumačenjem historijskih detalja, i dubrovački je kalendar iz neznanja i naivnog tumačenja historije upotrijebljen kao oruđe razdora. Ako ovo manipuliranje statistikom nešto pokazuje, onda je to da ni među Srbima nije manjkalo oponenata ideji jugoslavenstva. Nerijetko puka statistika biva iskorištena kao potpora tendencioznim tumačenjima, pa se to i ovoga puta dogodilo. © BB, 2012