19. Zločin

Ne postoji ustavna definicija zločina te je predloženo da ‘’nije moguće pronaći zakonsku definiciju

zločina koja bi imala vrijednost za englesko pravo’’. Ipak, iz praktičnih potreba zločinom se može

smatrati prijestup protiv društva koji kažnjava država.

Zločini se mogu klasificirati na različite načine. Mogu se podijeliti na dvije glavne skupine: kaznena

djela i prekršaji. Kaznena djela su ozbiljniji prijestupi za koje se sudi po optužnici (pisana optužba za

zločin pred sucem i porotom u pred Vrhovnim sudom). Prekršaji su manje ozbiljni prijestupi za koje

sude (prijekim postupkom) odmah na kaznenom sudu suci koji zasjedaju bez porote.

Prije kaznenog zakona 1967. kaznena djela su stoljećima bili podijeljeni u tri kategorije: izdaja,

težak zločin i prekršaj. Izdaja je najozbiljniji zločin protiv države, još uvijek kažnjiv smrću. Težak

zločin i prekršaj su se prije dijelili na ozbiljnije zločine (npr. ubojstvo, ubojstvo bez predumišljaja,

silovanje, palež, provalna krađa, krađa, bigamija i dr.) i manje ozbiljnije zločine (npr. kleveta, urota,

kriva prisega, svetogrđe, prijevara, različiti prometni prijestupi i dr.). U skorije vrijeme klasifikacija

je postala nezadovoljavajuća budući su neki prekršaji bili ozbiljniji od nekih teških zločina. Zakon je

ukinuo razlike i stvorio dvije vrste prijestupa: prijestupi za uhićenje i drugi prijestupi (bez posebnog

naziva). Prijestupi za uhićenje su oni za koje postoje zakonske fiksne kazne ili za koje osoba može

biti osuđena na zatvor od pet ili više godina i bilo tko može izvršiti uhićenje bez naloga za uhićenje.

Za ostale prijestupe ne postoji ovlaštenje za uhićenje bilo od stane policajca ili običnog građanina.

Nova situacija je dakle da se zločini mogu podijliti na kaznena djela i prekršaje, dok se kaznena djela

mogu dalje podijeliti na izdaju, prijestupe za uhićenje i ostala kaznena djela.

Zločini se također mogu podijeliti na nekoliko ostalih kategorija:

a) Prijestupi protiv države i javnog reda i mira su izdaja, pobuna, protuzakonito okupljanje,

sudjelovanje u pobuni, poticanje na rasnu mržnju, urota, kriva prisega, javna šteta itd.

b) Prijestupi protiv osobe su ubojstvo, ubojstvo bez predumišljaja, čedomorstvo, napad i

zlostavljanje, silovanje i ostali različiti seksualni prijestupi, bigamija itd.

c) Prijestupi protiv vlasništva su krađa, pljačka, provalna krađa, prijevara, ucjena, krivotvorenje,

zlonamjerna šteta, trgovina ukradenom robom itd.

Da bi se osigurala osuda tužiteljstvo mora dokazati izvan razumne sumnje da je optuženi počinio

kazneno djela sa kažnjivom nakanom (premda u nekim suvremenim ustavnim prijestupima kažnjiva

nakana više ne treba biti obvezatnim elementom). Optuženi se smatra nevinim dok se optužbom ne

dokaže na sudu da je kriv.

Postoje dvije vrste izuzetaka od kaznene odgovornosti. Osoba može biti oslobođena od kaznene

odgovornosti bilo a) zato što ga je nešto lišilo njegove slobodne volje i samokontrole, npr. ludilo,

prinuda ili nužda, ili b) zato što osoba pripada skupini ljudi pod posebnim pravilima, npr. strani

vladari ili diplomati, maloljetnici ispod 10 godina itd. Pijanstvo ili trovanje alkoholom mogu biti

obrana samo ukoliko su ih izazvali drugi, bez krivnje optuženog. S druge strane, voljno pijanstvo

općenito uzevši nije obrana, osim ako ne prouzroči privremenu neuračunljivost ili negira specifični

stupanj nakane potrebne za optuženi prijestup, npr. tamo gdje bi moglo smanjiti optužbu za ubojstvo

na ubojstvo bez predumišljaja.

Poticanje, suučesništvo, utaja prijestupa ili davanje lažnih obavijesti se prijestupi i mogu biti

kažnjeni prema posebnim propisima zakona.

20. Smrt i pravo

Promjene u pravu koje se odnose na smrt ukazuju na to da su se naši opći stavovi nedavno u

mnogome promijenili. Uzmite samoubojstvo. Prije 1961. ukoliko ste pokušali izvesti samoubojstvo a

niste uspjeli, mogli ste biti opzuženi za kazneni prijestup. Ukoliko ste pak uspjeli, vaše tijelo nije

moglo biti sahranjeno na posvećenom tlu. (Prije 1882. samoubojica je sahranjivan na križanju

puteva, s kolcem probodenim kroz tijelo.)

Zakon o pobačaju se također promijenio. Prije 1967. prekinuti trudnoću ili pomoći prekid trudnoće

se smatralo kaznenim činom. Nakon 1967. prekid trudnoće koju obavi liječnik postao je zakonit u

većini slučajeva kad se to željelo. Pobačaj ne mora uopće biti pitanje smrti. Sve ovisi o načinu na

koji promatrate nerođeno dijete. Je li ono ljudsko biće prije nego se rodi, te ga pobačaj ubija? Ili je

ono dio majke, nad kojim ona ima potupnu kontrolu do njegovog rođenja? Rasprava o ovom

problemu se nastavlja, no pravo je zauzelo svoje vlastito stanovište te postoji, mislim zbog iste te

promjene stava koja je dovela do promjena u zakonu o samoubojstvu.

Postoji i teće područje nedavnih promjena. Radi se o ukidanju smrtne kazne. To je promjena koja je

prouzročila mnogo neprijateljstva, ali opet, čini se da je povezana sa promjenom stava prema

ubijanju i umiranju. Razloga za smaknuće ubojice ima nekoliko: tako da to više ne može ponoviti,

tako da se zastraše ostale moguće ubojice i da možemo kažnjavati principom ‘’oko za oko’’.

Međutim koliko su pravovaljana prva dva razloga? ‘’Oko za oko’’ je najstrašniji aspekt smrtne

kazne: prije se čini kao užitak u bijesu i samopravičnosti koje ljudi koji nikad nisu bili dovedeni u

kušnju zločina pokazuju prema ljudima koji su ga počinili. U ovom smislu, smaknuća su bila javni,

razrađeni i dramatični događaji sa složemnom aparaturom kao dijelom rituala. Postojalo je vrijeme

čekanja između osude i smaknuća, neka vrsta prisiljavanja na spoznaju kazne. U Britaniji je pritisak

za ukidanje vješanja bio ubrzan zbog sumnje da su bile učinjene greške te da su pogrešni muškarci i

žene obješeni. Čini se da su mnogi ljudi postali svjesni sveg užasa takvog događaja kada su ove

pogreške postale poznate. Ali, možda najveći utjecaj na javno mnijenje imalo je rastuće

razumijevanje psihijatrijskih stanja. Počeli smo uviđati da je u većini slučajeva ubojstva ravnoteža

uma ubojice poremećena. Za zadnju ženu koja je obješena u ovoj zemlji, Ruth Ellis, danas bi se

smatralo da pati od ‘’smanjene odgovornosti’’ i bila bi pomilovana. Na njezinu suđenju 1955.,

međutim, smatralo se da budući da je djelovala smirenom kad je izvršila ubojstvo, morala je znati što

radi.

Ove zakonske promjene pokazuju slobodniji stav naspram smrti. Danas možemo tražiti kompromise

i nastojati staviti osobu, njezine potrebe i teškoće, ispred neumoljivih osuda o pravu i krivu. Naučeni

smo da prepoznamo nijanse sivog radije nego da vidimo stvari kao crne ili bijele. Možemo osjetiti

sućut nad samoubojstvom, suosjećanje za majku koja ne želi svoje dijete, razumijevanje za mnoge

ubojice. Međutim je li ovaj liberalan stav pametan? Iznosi li na vidjelo najgore u ljudima,

ohrabrujući ih da budu nepromišljeni i neodgovorni jer će se ‘’s time izvući’’?

Neki su ljudi posebno zabrinuti zbog onog što osjećaju da bi morao biti sljedeći korak. To bi mogla

biti eutanazija. To doslovce znači ‘’lagana smrt’’. Zagovaratelji eutanazije istiću da mnogi ljudi koji

umiru od bolnih oboljenja, obično u starosti, bi radije htjeli biti nježno ubijeni prekomjernom dozom

lijekova koje će im dati liječnik, nego da mjesecima pate, nanoseći bol cijeloj okolini.

Ova žena je zagovaratelj:

‘’Čovjek sa beznadno oštećenom glavom održava se na životu pomoću respiratora; postariji pacijent

koji boluje od raka koji dobije upalu pluća koja će ga vjerojatno, bez antibiotika ubiti; paralizirana

beba s oštećenom kralježnicom, koja će bez operacije najvjerojatnije umrijeti, ali u svakom slučaju

nikada neće biti normalna – slučajevi poput ovih predstavljaju mnoge probleme u donošenju odluka

koje stare izjave o dužnosti očuvanja ljudskog života ne pokrivaju’’

21. Smrtna kazna

Želim pod pet jednostavnih glagola podvesti svoje razloga zašto mislim da je smrtna kazna loša

stvar. Ako uhvatimo čovjeka koji je počinio ubojstvo, provedemo istragu i dokažemo mu krivnju,

moramo učiniti nešto više s njim, a ne samo da ga kaznimo, jer, premda on mora biti kažnjen, postoji

nekoliko drugih stvari koje bi mu se morale dogoditi. Smatram da se cijela teorija o tome što bi se

trebalo učiniti ubojici kome je dokazana krivnja može sažeti u pet glagola: sprječiti, popraviti,

istražiti, odvratiti i osvetiti. Dozvolite mi da ovih pet stvari po redu iznesem pa da vidimo kako sada

smrtna kazna izgleda kao sredstvo ostvarivanja tih ciljeva.

Prvo je ‘’spriječiti’’. Pod ovim podrazumijevam sprječavanje istog čovjeka da to ponovo učini,

obustaviti njegovu karijeru, premda, naravno, nitko ne stvara karijeru ubojice izuzev umobolnih, koji

nisu predmet raspravljanja u pitanju smrtne kazne. Vjerujem da sam u pravu ako kažem da tokom

stoljeća postoji samo jedan sumnjiv slučaj ubojice s dokazanom krivnjom, koji je nakon što je pušten

na kraju uobičajene kazne počinio novo ubojstvo. Mislim da to statistički znači da nije ništa

vjerojatnije da oslobođeni ubojica počini novo ubojstvo nego bilo tko drugi. Ovdje dolazimo do

pitanja dugih zatvorskih kazni. Ako dokazanog ubojicu zdravog razuma treba objestiti, treba li on ići

u zatvor i treba li duljina njegove kazne biti određena na način koji nije uobičajen za stvarnu osudu

koju je dobio? Mislim da se na ovo pitanje može odgovoriti samo ako se pogledaju statistike o tome

kolika je vjerojatnost da čovjek to ponovo učini. Drugim riječima, kolika je vjerojatnost da ga kazna

zatvorom na određeni broj godina, 15, 20 ili 30 godina može spriječiti da ponovno to ne učini. U

vezi s time imamo izobilje statistike na raspolaganju. Ne mislim da one pokazuju da bi kod

dokazanog ubojice koji nije obješen trebalo tretirati njegovu zatvorsku kaznu na bilo koji način

drugačije od uobičajnog načina tretiranja zatvorskih kazni.

Vratimo se drugom glagolu na mojoj listi, ‘’popraviti’’. To je više riječ iz 19. st., i možda bi sada

trebali reći rehabilitirati, više naglašavajući pomaganje čovjeku u njegovoj društvenoj funkciji nego

prilagođavanje njegovom unutarnjem karakteru, ali to je manje važno. Jasno je da bez obzira što mi

mislili da je moguće postići u našem zatvorskom sustavu postupcima u popravnom i

rehabilitativnom smislu – a otvoreno je kritici radi nedostatka novca i tako dalje – očito je da se

manje može postići ukoliko objesite čovjeka. Jedini čovjek koji je potpuno nepopravljiv je mrtvac,

stoga vješanje ne dolazi u obzir, jer ne možete postići nikakav oblik poboljšanja ili rehabilitacije tim

činom.

Slijedeća riječ je ‘’istraživanje’’. Ovo nije dio tradicionalne predodžbe što učiniti s dokazanim

ubojicama. Prije je to novo poimanje da bi bilo prikladno, ako već zatvaramo kriminalce i

izvršavamo kaznu i druge stvari nad njim, da ni se trebalo voditi istraživanje zločinačke osobnosti i

uzroka zločina. Trenutno vješamo samo zločince najzdravijeg razuma. Možemo provesti istraživanja

koja hoćemo o motivima, karakterima i strukturama ličnosti onih sa smanjenom odgovornošću,

umobolnih i onih ispod dobne granice propisane za vješanje. Ali jedini kojeg ne možemo istražiti je

čovjek zdrava razuma koji hotimice, hladnokrvno počini ubojstvo kažnjivo smrću. Moguće je da ako

ostavimo tog čovjeka živim i dovedemo psihijatre i ostalo osposobljeno osoblje na razgovore s njim

tokom njegove 20-godišnje kazne zatvora, mogli bismo pronaći stvari koje bi nam omogućile da

poduzmemo mjere koje bi smanjile broj ubojstava i spasile živote žrtava. Međutim vješajući ove

ljude sami sebi onemogućavamo da saznamo ono što bi moglo pomoći žrtvama ubojstva.

Četvrta riječ, ‘’odvratiti’’ je teškoća cijele stvari. Abolicionisti, kao što svi znamo, dugo su smatrali

da su dokazi iz inozemstva dugo vremena uvjeravali da smrtna kazna nije jedino efikasno

zastrašujuće sredstvo protiv ubojstva. Zagovornici smrtne kazne godinama su govorili da mi nismo

kao oni iz inozemstva, mi smo ekonomski drugačija zemlja, drukčiji je naš nacionalni temperament,

a ima toliko toga kod nas čega nema u Italiji, Norveškoj ili u pojedinimdržavama SAD-a, Novom

Zelandu, Indiji ili pak bilo gdje drugdje. Mi sada imamo taj znameniti letak koji doista ispunjava

prazninu u argumentu abolicionista. On pokazuje unutar smrtne izvjesnosti da smo mi potpuno kao i

oni iz drugih zemalja te da u ovoj zemlji smrtna kazna nije jedino učinkovito zastrašujuće sredstvo

protiv ubojstva.

Posljednji na listi od mojih pet glagola je ‘’osvetiti’’. Ovdje je jedino smrtna kazna efikasna.

Ukoliko je čovjek nekome oduzeo život, najučinkovitiji, najočigledniji i zadovoljavajući oblik

osvete je oduzeti njegov život. Nemam argumenata protiv ovoga. Smatram da je istina ako se

prihvati osvetu kao odgovarajuću svrhu za državu u njezinu postupanju sa dokazanim zločincima,

tada smrtna kazna treba ostati za dokazane ubojice. Što se mene tiče – a to je samo osobna stvar – ja

potpuno odbacujem ideju da je osveta odgovarajući motiv za državu u postupanju sa dokazanim

zločincima, i nadam se da će od datuma objave ovog letka na dalje, oni koji žele zadržati smrtnu

kaznu, prihvatiti da je njezina jedina vrijednost upravo osveta.

22. Brak

U engleskom pravu definicija braka je uvijek bila, i još uvijek je ona koju je lord Penzance izrekao u

slučaju Hyde vs. Hyde: ‘’Smatram da se brak može definirati kao dobrovoljna, doživotna zajednica

jednog muškarca i jedne žene isključujući sve druge’’. Ova definicija ističe tri glavna uvjeta za

valjani engleski brak: mora biti dobrovoljan, mora biti doživotan I mora biti monogamni. Drugi uvjet

može izgledati, u stvari i jest, nešto nepravilno, budući da je englesko pravo priznalo sudski razvod

29 godina prije nego je lord Penzance dao svoje mišljenje, a razvod braka je postao postupno lakšim

sve odonda. Ipak, uvjet da brak mora biti doživotan ostaje istinitim, što je u ograničenom smislu

objasnio Prizivni sud u slučaju Machinson vs. Machinson: za početak braka namjera stranaka mora

biti doživotno udruženje.

Postoji nekoliko propisa o nastanku braka, dok je zakon koji se odnosi na obveze stranaka u braku,

te na razvod braka, strog i složen. Brak je jedan od najjednostavnijih ugovora za sklopiti, međutim

ima vrlo dalekosežne posljedice, ne samo za same stranke, nego za njihovu djecu i cijelo društvo.

Lako je sklopiti taj svečan ugovor koji se unatoč proširenju Zakona o razvodu još uvijek po zakonu

smatra doživotno obvezujućim.

Tko može stupiti u brak? Mladost i krvno srodstvo su dvije glavne prepreke braku. Do nedavno,

punoljetnost se stjecala sa 21 godinom, a tek s punoljetnošću osoba ima slobodno pravo za stupanje

u brak. Zakon o reformi obiteljskog prava iz 1969. je snizio prag punoljetnosti na 18 godina i sada je

stanje slijedeće. Ako je bilo koja stranka mlađa od 16 godina ne može sklopiti brak: ukoliko je

ceremonija obavljena, nije pravovaljan i postupak je ništavan od početka – to znači kao da nikad nije

sklopljen nikakav brak, barem što se prava tiče. Ukoliko jedna od stranaka ima 16 godina ili iznad,

ali ispod 18, bilo kakav sklopljeni brak bit će valjan, premda se mora pribaviti pristanak oba roditelja

(ili roditelja koji ima skrb ako su razvedeni) prije nego se pristupi svečanosti sklapanja braka.

Pristanak ne mora biti dan ni u kakvom posebnom obliku, zapravo u nedostatku pristanka isti će se

podrazumijevati.

Ako je udovoljeno propisima u svezi srodstva i godina i sve formalnosti su u redu, brak neće biti

ništavan, ali može biti poništen. Brak u koji se stupilo bez potrebnih pristanaka ili pod prinudom ili

zbog pogrešnog identiteta biti će poništen, ili ako je muškarac tako pijan na ceremoniji da ne zna što

čini, ne može doći do pristanka te će se prema tome brak poništiti. Međutim prijevara, izuzev

prijevare identiteta, neće imati ovakvu posljedicu: ako muškarac prevari ženu što se tiče njegovog

bogatstva ili statusa, a ona se uda za njega oslanjajući se na krivo prikazivanje stvari, brak se neće

poništiti. Slično tome, ako žena prevari muškarca i učini da on pogrešno vjeruje da je ona djevica i

oženi je na toj osnovi, brak se neće poništiti.

Mentalna nesposobnost negira pristanak, a pravo je bilo jasno u svezi toga sve do 1959: umobolnik

kako ga definira ne može sklopiti brak, pa čak niti u razumnim trenucima, drugim riječima postojala

je pretpostavka da je umobolnik nesposoban dati pristanak, a takav brak je ništavan. Međutim kako

je Zakon o mentalnom zdravlju uklonio sve kvalifikacije mentalno bolesnih, umobolnici ne postoje

više u zakonu te ne može biti takve pretpostavke. Mentalna nesposobnost može sada samo učiniti

brak poništivim. Mora postojati takav mentalni poremećaj koji bi spriječio propisno razumijevanje

prirode ugovora.

23. Razvod

Poput bilo kojeg drugog ugovora, brak može biti poništen, izmijenjen ili završen u izvjesnim

okolnostima. Međutim brak nije poput ostalih ugovora poznatih pravu: propise koji određuju brak ne

određuju stranke iz ugovora već država. Stranke se ne mogu dogovoriti o propisima koji određuju

sastav ugovora, budući da ove propisuje zakon, niti se mogu složiti što je potrebno za raskid

ugovora, niti koliko bi naknadu trebalo platiti za svaki raskid, niti kako bi se ugovor trebao privesti

kraju.

Da 1969. zakon o razvodu u Engleskoj je temeljen na doktrini o bračnom prijestupu. To znači da se

razvod mogao odobriti jedino ‘’nevinoj’’ stranci u braku koja je mogla dokazati da je druga stranka

kriva za neko nezakonito ponašanje kao preljub, okrutnost ili napuštanja bračne zajednice (izuzetak

je bila neizlječiva umobolnost dodana kao razlog zakonom iz 1937.). Ovo je prizašlo iz kaznenog

pristupa crkvenog prava prema supružniku koji je izazvao raspad braka i nijansiralo je javne stavove

o razvodu sve do današnjih dana. Budući da je razvod konačni prekid bračne veze, to nasilan čin

kojeg čak i ljudi koji vjeruju da je ravnoteža dobroga na strani rastavljene osobe kada je brak

potpuno slomljen, smatraju prljavim. Kada postoje djeca, čin zaista može biti tragičan: sebičnost

kojom poneki roditelji koriste svoju djecu poput štapova da izmlate jedan drugoga je strašna,

međutim čak i onda kada se ponašaju na najciviliziraniji način njihova djeca moraju ili trpjeti

potpuni gubitak jednog roditelja ili podnositi bezosjećajno gurkanje od jednog do drugog. Polako se

pokazalo da je tragedija neuspjeh braka, a ne rezultirajući razvod: rak je, a ne odstranjenje bolesnog

organa ono što uništava zdravlje pacijenta. Sve veće shvaćanje ovog problema smanjilo je sramotu

razvoda u posljednjih 30 godina. Dok mali broj ljudi odobrava razvod, većina ljudi ga prihvaća kao

dio društvenog obrasca i vrlo se rado koristi njime kada njihovi vlastiti brakovi postanu nesretnima.

Začuda, rastuća moda za razvodom je popraćena porastom popularnosti braka. Danas ljudi sklapaju

brakove mlađi nego ikad i čini se sa manje priprema ili opreza – možda zato što shvaćaju da brak

više nije nužno trajan – a skoro 70 % razvedenih ljudi ponovo sklapa brak. Čini se da se dogodila

potpuna izmjena stava naspram bračnog statusa: vjerojatno ga danas mnogi smatraju, iako samo

podsvjesno, kao pokušaj u pronalaženju životnog partnera – pokušaj koji se može i napustiti ukoliko

ne uspije. Pogrešan izbor može donijeti nekoliko godina nesreće, ali ne donosi sa sobom doživotnu

osudu na jad.

Ovo nije mjesto za diskusiju je li promjena dobra ili loša, ali se mora pribilježiti kao velika društvena

promjena u životu obitelji izravno uzrokovana djelovanjem prava, premda su svakako dublji razlozi

učinili neizbježnim promjene u pravu.

24. Oporuke i nasljedstvo

Ovdje je originalno pismo koje je nasljedniku poslao pravni zastupnik:

Postupamo po imetku pokojnog g. Yorkea koji je preminuo 2. 7. 1978. Sudbena potvrda oporuke

dodijeljena je gospodi Brown i Jones. Po oporuci ste navedeni za nasljeđe i vjerojatno ćete

pravovremeno imati koristi po klauzuli koja određuje da se ostatak imetka podijeli među

nasljednicima koji nasljeđuju gotovinu. U prilogu se nalazi kopija s odgovarajućim klauzulama.

Imetak, prisegnut na 309654 funti neto, sastoji se od približno 11000 funti u gotovom novcu itd.,

obveznice i dionice od 30000 funti, 350 jutara poljoprivredne zemlje i 12 kuća u nizu kod Ruabona,

a nakon smrti uživaoca nadarbine koji sada ima 72 godine, isplata po imetku pokojnog g. Yorke-

Modge koji je preminuo 1967. Ima također vrijednog namještaja.

Prije nego što se nasljedstvo može isplatiti mora se realizirati gotovina. Farma P. C., od oko 166

jutara posebno je ostavljena nekim članovima obitelji g. Yorke. Ostatak efektivne imovine morat će

se prodati na aukciji. Određena je provizija na prihod od prodaje za znatan porez kod prijenosa.

Što se tiče konačnog ostatka, vidjet ćete da se ¾ trebaju podijeliti među nasljednicima

proporcionalno njihovim nasljeđima. Mnoge godine moraju proteći prije nego što se pravo na

doživotni posjed okonča i krajnja podjela bude izvršena.

Uvidjet ćete da će mnogi mjeseci proći prije nego se budu mogla isplatiti nasljedstva, ali možete biti

sigurni da će biti isplaćena što je prije moguće.

25. Pravna značajka međunarodnog prava

Često je bilo rečeno da bi međunarodno pravo trebalo klasificirati kao granu etike prije nego granu

prava. Pitanje je dijelom pitanje riječi jer će njegovo rješenje jasno ovisiti o definiciji prava koje smo

izabrali: u svakom slučaju to ne utječe na vrijednost predmeta na ovaj ili onaj način premda oni koji

niječu pravnu značajku međunarodnog prava često govore kao da je ‘’etički’’ podcjenjujući epitet. U

biti, u praksi je neprikladno i također suprotno osnovnoj pravnoj misli poricati njegovu pravnu

značajku. Neprikladno je, jer ako je međunarodno pravo samo međunarodna moralnost, svakako nije

cjelokupna međunarodna moralnost i teško je vidjeti kako ćemo je razlikovati od drugih prihvaćenih

moralnih standarda koje primjenjujemo u našem prosuđivanju o ponašanju država. Uobičajeni

postupak svakako koristi dva testa u procjeni ispravnosti državnog zakona, moralni test, i onaj za

koji se nekako smatra da je neovisan od moralnosti. Svaka država obično čini sebične postupka koji

su često teško uvredljivi za države, a ipak nisu suprotni međunarodnom pravu: ali mi ih ne

procjenjujemo obavezno na osnovi toga da su bili ‘’ispravni’’. Zbunjujuće je i sitničavo reći da su

oba ta testa moralna. Osim toga radi se o sitničavosti teoretičara, a ne praktičnog čovjeka: jer se

pitanja međunarodnog prava nepromjenjivo tretiraju kao pravna pitanja u ministarstvima vanjskih

poslova koja vode naše međunarodno poslovanje, i u sudovima, narodnim ili međunarodnim, koji ih

rješavaju: pravni obrasci i metode se koriste kod diplomatskih sporova te kod sudskih i arbitražnih

procesa, a autoriteti i presedani se navode svakako u obrazloženju predmeta. Također je značajno da

kad se dogodi kršenje međunarodnog prava okrivljena strana se gotovo nikad ne brani pravom na

privatno prosuđivanje, što bi predstavljalo prirodnu obranu ako bi se problem ticao moralnosti čina,

nego uvijek nastojeći dokazati da niti jedan propis nije povrijeđen. Tako je bilo i s obranama za tako

očigledno kršenje međunarodnog prava kao što je bila invazija na Belgiju 1914. ili bombardiranje

Corfua 1923.

Međutim ukoliko međunarodno pravo nije ista stvar što i međunarodna moralnost, te ukoliko u

nekim bitnim aspektima svakako barem sliči na pravo, zašto bi oklijevali prihvatiti njegovu

očiglednu pravnu značajku? Prigovor uglavnom dolazi od sljedbenika pisaca kao Hobbes i Austin,

koji ništa ne smatraju zakonom što nije volja političkog vrhovništva. Ovo je međutim varljiva i

neadekvatna analiza čak i kad se tiče prava suvremene države, npr. ne može objasniti ni postojanje

engleskog običajnog prava, izuzev ako ne iskrivimo činjenice onako kako nam odgovara u definiciji.

U svakom slučaju, kad bi takva analiza mogla dati odgovarajuće objašnjenje prava suvremene

države, to bi zahtjevalo od nas da pretpostavimo da je to pravo jedino istinsko pravo, a ne samo

pravo na određenom stupnju razvoja ili pak samo vrsta prava šire skupine. Takva pretpostavka je

povijesno neutemeljena. Većina značajki koje razlikuju međunarodno pravo od prava države, a za

koje se često misli da bacaju sumnju na njihovo pravno obilježje, kao što su npr. njezine osnove u

običajnom pravu, činjenica da je podvrgavanje stranaka jurisdikciji sudova dragovoljno, odsutnost

redovitih procesa, bilo za njegovo stvaranje ili provođenje, su uobičajena pojava ranih pravnih

sustava: i tek u suvremeno vrijeme, kada smo shvatili da je prirodno da bi država trebala stalno

stvarati nove zakone i provoditi postojeće, postalo je moguće identificirati pravo s voljom države, što

je postalo čak i uvjerljiva teorija. Ako su, kao što Sir Frederick Pollock piše, a s čime bi se

najvjerojatnije većina kompetentih pravnika danas složila, jedini bitni uvjet za postojanje prava

postojanje političke zajednice, te prihvaćanje njezinih članova da postoje utvrđena pravila koja ih

obvezuju u toj nadležnosti, čini se da međunarodno pravo u potpunosti zadovoljava ove uvjete.

26. Povelja Ujedinjenih naroda

Glava I.

CILJEVI I NAČELA

Članak 1.

Ciljevi su Ujedinjenih naroda:

1. Održavati međunarodni mir i sigurnosti i u tu svrhu: poduzimati djelotvorne kolektivne mjere radi sprečavanja i otklanjanja prijetnja miru, i radi suzbijanja čina agresije ili drugih narušenja mira, i ostvarivati mirnim sredstvima i u skladu s načelima pravde i ,eđunarodnog prava, uređenje ili rješenje međunarodnih sporova ili situacija koje bi mogli dovesti do narušenja mira;

2. Razvijati prijateljske odnose među narodima, utemeljene na poštovanju načela ravnopravnosti i samoodređenja naroda, i poduzimati druge prikladne mjere za učvršćenje svjetskog mira;

3. Ostvarivati međunarodnu suradnju rješavanjem međunarodnih problema ekonomske, socijalne, kulturne ili humanitarne prirode te razvijanjem i poticanjem poštovanja prava čovjeka i temeljnih sloboda za sve bez razlike s obzirom na rasu, spol, jezik ili vjeroispovjed;

4. Služiti kao središte za usklađivanje djelovanja naroda na postizanju tih zajedničkih ciljeva.

Članak 2.

U ostvarivanju ciljeva navedenih u Članku 1, Organizacija i njezini Članovi djeluju u skladu s ovim načelima:

1. Organizacija se temelji na načelu suverene jednakosti svih svojih Članova.

2. Da bi se svim članovima osigurala prava i blagodati koje proistječu iz članstva, članovi moraju u dobroj vjeri ispunjavati obveze koje su preuzeli u skladu s ovom Poveljom.

3. Članovi rješavaju svoje međunarodne sporove mirnim sredstvima na takav način da ne ugroze međunarodni mir i sigurnost, te pravdu.

4. Članovi se u svojim međunarodnim odnosima suzdržavaju od prijetnje silom ili upotrebe sile koje su uperene protiv teritorijalne cjelovitosti ili političke nezavisnosti bilo koje države, ili su na bilo koji način nespojive s ciljevima Ujedinjenih naroda.

5. Članovi daju organizaciji punu pomoć u svakoj akciji koju ona poduzima u skladu s ovom Poveljom i suzdržavaju se od pomaganja države protiv koje Ujedinjeni narodi poduzimaju preventivnu ili prisilnu akciju.

6. Organizacija osigurava da države koje nisu članice Ujedinjenih naroda postupaju u skladu s ovim načelima koliko je to potrebno za održavanje međunarodnog mira i sigurnosti.

7. Ništa u ovoj Povelji ne ovlašćuje Ujedinjene narode da se miješaju u poslove koji po svojoj biti spadaju u unutrašnju nadležnost države, niti obvezuje članove da takve poslove podnose na rješavanje prema ovoj Povelji; to načelo, međutim, ne dira u primjenu prisilnih mjera na temelju glave VII.

27. Europski sud pravde

Postoji pet glavnih institucija kojim je povjereno izvršavanje zadataka Europske zajednice: Vijeće,

Komisija, Europski parlament, Sud revizora i Europski sud pravde.

Europski sud pravde, kojemu je pridodan Prvostupanjski sud, je sudbena grana zajednice. Sud

revizora, iako također nosi naziv suda, nema sudsku funkciju nego funkciju financijskog i

proračunskog nadzora i revizije. Ovlasti i funkcije Europskog suda općenito određuju tri političke

institucije – Vijeće, Komisija i Parlament – ali to ne bi trebalo prikriti činjenicu da je sud odigrao

svoju ulogu istovremeno s ostalim institucijama u stvaranju pravne i političke strukture zajednice.

Općenito se smatra da je sud provodio aktivnu politiku integracije tijekom godina, da je preuzeo

zadatak konkretiziranja nacrta Osnivačkog govora, sa jasnom vizijom onakve europe kakve teži

promovirati. Jedan od njegovih osnovnih ciljeva je povećanje učinkovitosti europskog prava i

njegova integracija u pravne sustave zemalja članica.

Ipak, sud je samo jedna od pet institucija i odigrao je svoju ulogu u razvoju prava zajednice zajedno

s ostalima. Ponekad je njegov pristup bio u sukobu sa nekima od njih, u drugim slučajevima u većoj

harmoniji s jednim ili drugim, ali postupak je uvijek bio interaktivan. Sud je ponekad djelovao

suprotno, ponekad napredno, a ponekad i kao kombinacije obojeg. Drugim riječima, sud nije uvijek

provodio integracijski projekt na više ili manje aktivan način. Ponekad se sud doima opreznim u

nekom području prava i ambiciozan na drugom, možda odgovarajući na vanjske događaje i položaj

država članica i ostalih ustanova.

Mnogi čimbenici mogu utjecati na sud, i treba se izbjeći svaka jednostavna teorija ili objašnjenje

njegove uloge. Treba primjetiti da sud, kao ni druge institucije, nije samostalno jedinstveno tijelo

nego skup pojedinih sudaca, nezavisnih odvjetnika i pravnog osoblja koji utječu na smjer njegova

djelovanja. Iz relativno malog i povezanog suda sastavljenog od 7 sudaca i 2 nezavisna odvjetnika

prerastao je u sud od 15 sudaca i 8 ili 9 državnih odvjetnika koji mnogo češće zasjedaju u

komorama.

Razni predmeti o kojima je sud pozvan presuđivati uključuju i pitanja ustavnog značenja, kao npr.

pravilna raspodjela ovlasti između država i zajednice i širok raspon pitanja materijalnog prava, od

politike konkurencije na tržištu do socijalne politike, poljoprivrede ili prometa. Sud presuđuje

slučajeve između institucija zajednice država članica, između poslodavaca i njihovih zaposlenika

kao i širok raspon pravnih pitanja između stranaka, kojasu proslijeđena s nacionalnog suda. Sud daje

mišljenja o usklađenosti osnivačkih ili međunarodnih ugovora, a i ostale vrste nadležnosti se mogu

sudu pridodati sporazumom.

28. Sukob zakona

Međunarodno privatno pravo, ili sukob zakona, može se općenito definirati kao dio privatnog prava

koji se bavi vanjskim odnosima. Ova definicija je ispravna barem u tome što utjelovljuje stvarne

neodređenosti u prošloj i suvremenoj literaturi: zato ona nudi zaklon ogromnom mnoštvu postojećih

i kontradiktornih mišljenja. Unatoč tome postoji sporazum za većinu glavnih točaka.

Prije svega, općenito se smatra da je glavna tema međunarodnog privatnog prava kriterij za izbor

zakona, tj. skup pravila koja upućuju koji se teritorijalni sustav zakona treba izabrati za presudu

slučaja koji je u svezi s više od jednog teritorija. Vrlo je uobičajeno uključiti sudsku jurisdikciju nad

stranim osobama ili predmetima, priznavanje presuda inozemnih sudova, i ostala proceduralna

pitanja koja predstavljaju inozemne elemente.

Problemi mpp-a proizlaze iz teritorijalnih raznolikosti pravnih sustava. gdjegod takva raznolikost

postoji, ti problemi će se vjerojatno pojaviti. Nije bitno razmatramo li različite zakone nacija, država,

provincija, kantona ili drugih teritorija. U principu međunarodni, međudržavni, međuprovinscijski,

međukantonalni, međulokalni i međuopćinski sukobi svi su slični. Koja god da je teritorijalna

jedinica, izbor zakona se obično određuje na isti način.

Termin mpp je prvi put upotrijbio Story u svom istraživačkom radu ‘’Komentari na sukob zakona’’

koji je izašao 1834. Izraz ‘’sukob zakona’’ potječe iz rasprave Ulricha Hubera, De conflictu legum

diversarum in diversis imperiis (O sukobu različitih zakona u različitim državama). Čudnim

obratom, ovaj kontinentalni izraz je postao dominantnim u Engleskoj i SAD, dok je Storijev izraz

stekao naklonost na kontinentu.

29. Vrste engleskog građanskog prava

Dvije od najvažnijih podkategorija engleskog građanskog prava su Zakon o ugovorima i Zakon o

deliktima.

Tipična engleska definicija ugovora je ona koju je dao Sir William Anson koja definira ugovor kao

‘’pravno obvezatan sporazum sačinjen između dvije ili više osoba, kojim jedna ili više osoba stječe

prava djelovanjem ili suzdržavanjem od djelovanja druge strane’’. Zakon o ugovorima se nadalje

može podijeliti na područja kao ugovori o otpremi, kupnja na otplatu, prodaja robe, itd, a svaki od

njih bi mogao biti predmetom barem jedne knjige zastrašujućih dimenzija.

Delikt je normansko-francuska riječ, znači jednostavno povredu zakona. U engleskom pravu se

upotrebljava da bi se označile povrede zakona koje je počinio pojedini građanin protiv drugoga, koje

su dovoljno ozbiljne da zaslužuju naknadu globe (odštetu) oštećenoj osobi, ali ne toliko ozbiljnu da

predstavljaju kršenje zakona. Zakon o deliktima se prema tome odnosi na građansku odgovornost za

razliku od krivične odgovornosti. Drugim riječima, delikti su manje ozbiljne povrede zakona koje ne

kažnjava država (kao što je to slučaj sa zločinima). Umjesto toga, dodjeljuje se kompenzacija u vidu

odštete oštećenoj stranci, nakon što je prekršitelja (nazvanog tort-feasor) tužila osoba koju je oštetio.

Da citiramo Sir John Salnonda, ‘’delikt je građanska povreda zakona za koju je pravni lijek zakonski

postupak iz običajnog prava za nepodmirene dugove, a koji nije isključivo raskid ugovora ili raskid

povjerenja ili druge, samo pravedne obveze.

Zakon o deliktima uključuje nehaj, smetnju, ometanje tuđeg posjeda i klevetu (uvreda i uvreda

časti).

Ugovor i delikti su povezani jedan s drugim: trgovac koji prodaje opasnu robu može biti tužen za

štete koje je počinio iz nehaja, a isto tako može biti odgovoran za raskid ugovorne obveze da se

uvidi je li njegova roba prodajne kvalitete.

Svakako ove dvije kategorije, premda su važne, ni u kom slučaju ne iscrpljuju građansko pravo.

Postoje cijele specijalizacije u obiteljskom pravu, financijskom pravu, patentima i izdavačkim

pravima, radničkim sindikatima i u upravnom pravu, a svi oni imaju svoje vlastite specijaliste

stručnjake, udžbenike i pravne izvještaje, te u nekim slučajevima, svoje vlastite sudove i sudišta.

30. Ugovor

Ugovor se obično definira kao pravno obvezujući sporazum između dvije ili više stranaka, a kojeg će

sud staviti na snagu. Ova definicija kao i sve definicije nije savršena, ali naglašava najvažniji

element svih ugovora – sporazum.

Dok se svaki ugovor temelji na sporazumu stranaka, svaki sporazum stranaka nije nužno i ugovor.

Da bi sporazum bio i ugovor, stranke moraju pokazati namjeru da njihov sporazum treba imati

pravne posljedice. Ponekad ta namjera može biti izričito izjavljena od stranaka, ali vrlo često je

potrbno izvesti je iz vrste sporazuma ili iz općih okolnosti pod kojima je sklopljen. Obiteljski i

društveni sporazumi, kao kad suprug pristane plaćati naknadu za vođenje kućanstva ili pozivi na

zabave ili objede, neće se smatrati ugovorima, dok će se sporazumi poslovne prirode uvijek smatrati

ugovorima.

Da bi valjan ugovor između stranaka stupio na snagu, određeni bitni zahtjevi moraju biti ispunjeni.

Oni su:

a) stranke moraju imati pravnu sposobnost za sklapanje ugovora

b) jedna stranka mora dati obvezujuću ponudu drugoj stranci, a druga stranka mora prihvatiti tu

ponudu

c) ugovor mora biti potpomognut naknadom

d) proizlazeći sporazum mora biti istinit

e) u nekim iznimnim slučajevima, ugovor mora biti sklopljen u točno određenoj formi

f) predmet ugovora ne smije biti protivan zakonu

Ugovor koji ne ispunjava gore navedene zahtjeve može biti ili ništavan ili poništiv ili zakonski

neuvjerljiv.

Ništavom ugovoru nedostaje jedan od bitnih zahtjeva i zapravo uopće ne postoji: u potpunosti je bez

pravnog učinka i ne omogućuje nikakva prava i obveze. Izraz ‘’ništavan ugovor’’ je na neki način

protuslovlje izraza jer ako je ugovor ništavan, tada zapravo ugovor ni ne postoji.

Poništiv ugovor je valjan od samog početka, ali može se privesti kraju (ili poništiti) na zahtjev jedne

od stranaka, ako na njega utječu pogreške (npr. prijevara, krivo prikazivanje stvari, loš utjecaj ili

prisila) i prisutnost bilo kojeg od ovih nedostataka, ovlašćuje stranku na koju je to štetno utjecalo da

poduzme korake kojima će poništiti ugovor. Ako stranka iskoristi tu mogućnost, ugovor će prestati

biti djelotvoran od tog vremena.

Zakonski neprovediv ugovor je valjan u svim pogledima osim osim u činjenici da je zakonski

neprovediv jer stranci, koja ga želi provesti, nedostaje određena vrsta dokaza (npr. pisani dokaz) koji

je potreban za zakonsko provođenje ovog tipa ugovora. Izuzev svoje zakonske perovedivosti ugovor

je još uvijek valjan pa ako ga druga stranka izvrši, neće moći potraživati ono što je dala ili platila, što

god da je dala ili platila u uvjerenju da je ugovor valjan.

Većina ugovora u Engleskoj jednako je važeća ako se načine usmeno kao da su načinjeni pismeno,

tj. izgovorena riječ jednako obvezuje kao i pisana. No postoje i neki ugovori koji moraju biti

napismeni – npr. ugovor o kupnji na otplatu, ugovor o pomorskom osiguranju, prijenos dionica u

registriranu tvrtku, prenošenje nakladnog i autorskog prava, mjenica, čekova, zadužnica.

31. Nemar

Jeste li se ikad upitali kako sa svom bezgraničnom složenošću života, zakon može propisati za svaku

situaciju unaprijed postavljen propis? Uzmite vožnju automobila. Kako možete imati zakon koji će

određivati svaki okret volana? Odgovor pronađen u pravnim knjigama je taj da se automobili moraju

voziti i skoro sve ostalo mora se činiti s razumnom pažnjom i bez nemara. Barem se čini da ovo

određuje propis. Ali je li to pravo propis ili samo njegov vanjski izgled? Ako se ne može dati sadržaj

pojma razumnosti i njegove suprotnosti, nemaru, problem će se ponovo javiti: kako zakon može

propisati svaku eventualnost?

U praksi propis o nemaru znači da sudac ili porota odlučuje da li je optuženi kriv ili ne, a ovo

uključuje definiciju o nečemu što je on mogao ili trebao napraviti (ili je propustio napraviti) da bi

izbjegao štetu.

Tokom 19. st. suci su pokušali razjasniti zakon izmišljanjem pojma razumnog čovjeka. Umjesto

pitanja, kao prije, je li optuženi kriv za nepažnju, suci su tražili od porote da razmotre da li se

optuženi ponašao kao razuman čovjek ili kao razumno pažljiv čovjek ili kao razumno mudar čovjek.

Budući da su izumili razumnog čovjeka, suci su se morali potruditi da ga opišu. Prema nekima on je

bio običan razuman čovjek. To nije bilo isto kao reći da je on bio običan čovjek, ali je blizu tome.

Lord Bowen sa svojim darom rječitosti je izjednačio razumnog čovjeka s ‘’čovjekom na autobusu za

Clapham’’, a to je dovelo do širenja pretpostavke da je standard pažnje koji je zahtjevalo običajno

pravo onaj prosječnog čovjeka. Pretpostavka je svakako lažna.

‘’Običan razumni čovjek’’ prema zamisli sudaca je suviše pažljiva osoba, tako pažljiva da vrlo mali

broj gospode može doći do njegovog standarda. Svaki oblik prosječnosti je mjera središnje

tendencije, međutim standard koji zahtjeva zakon nije nikakva središnja ljudska tendencija bilo

kakve vrste.

Uzmite jednu očitu stvar. Optuženome u tužbi za nemar ne bi bilo dozvoljeno da stavi putnike iz

Clapham autobusa na mjesto za svjedoke kako bi rekli da bi oni učinili isto što je i on učinio. Dokaz

se ne bi saslušao. Jedan razlog za ovo je da kada bi uobičajeni standardi bili konačni, sudovi ne bi

mogli koristiti svoj utjecaj na usavršavanje standarda.

Ponovo, obični ljudi, premda su većinom oprezni u svom ponašanju svako malo pokažu neki

neoprez. Kao što je Elbert Hubbard izrazio to uz duhovito pretjerivalje, ‘’svaki čovjek je budala

barem pet minuta svakog dana. Mudrost se sastoji u tome da se ne prekorači granica.’’ Ali

idealiziranom stereotipu zakona, koji je sam jako daleko od toga da mu se omogući 5 minuta

gluposti svaki dan, nije dan takav tretman. Optuženi može biti dobar vozač sa 25-godišnjih čistim

dosjeom, ali ipak će biti odgovoran za štete iz nemara ukoliko on nekoga ozlijedi u trenutku

nepažnje.

To što su suci postavili standard skoro idealnog čovjeka umjesto prosječnog, je obilno prikazano u

pravnim izvještajima. Vlasnik malog motornog broda, kada se udaljio iz greenhithe-a na Temzi,

onesvijestio se za kormilom, kao posljedica konzumiranja loše konzerve lososa, i uslijedio je sudar.

Sve do trenutka kada se onesvijestio vlasnik se osjećao prilično dobro, i očito se nije onesvijestio

zbog nemara. Rekli biste, čista nesreća. Međutim, sudac je smatrao da je vlasnik bio nemaran, jer je

propusio predvidjeti da bi mogao izgubiti svijest i propustio je biti na oprezu i postaviti neku drugu

osobu na palubi koja je mogla biti spremna doći na most na vrijeme, da spriječi nesreću ako se

dogodi nesvjest. Kao neznalica o moru i brodovima nisam u položaju da komentiram ovu

besmislenost. Nitko ne bi preposučio da bi Clapham ili bilo koji drugi trebao voziti pričuvnog

vozača spremnog da zgrabi volan u slučaju da se drugi vozač onesvijesti.

Gdje će se, dakle, naći naš teško uhvatljivi standard? Ako razumnog čovjeka ne nalazimo u Clapham

autobusu, može li ga identificirati sudac ili član porote koja treba donijeti odluku? Tehnički, odgovor

je ponovo negativan. Sudac ne smije reći članovima porote da odrede što bi oni učinili, jer to nije

pitanje. Pojedini porotnici možda se ne bi ponašali tako savjesno kao što sada misle, na pomisao da

su oni trebali djelovati u situaciji. Od porotnika se očekuje da slijede Humeovu pouku da,

sagledavajući moralni karakter nekog čina, moramo usvojiti ulogu nepristranog promatrača, tražeći

reakcije kao ono što bismo odobrili ili ne bismo odobrili, a ne kao ono što bismo mi sami osjećali ili

učinili.

Možda je to ključ za slagalicu. Razumni čovjek je fantom koji znači određeni ideal za sud, bez

obzira na suca ili porotu i kakav je slučaj. On je personifikacija sudačke presude društva.

Ako je ovo ispravan zaključak, mislim da se može doći do zaključka da ovaj način donošenja odluke

na temelju nečega što bi učinio razuman čovjek nije tako dobra ideja nakon svega. Zašto se ne bi

obratili izravno na problem nemara? Vrijednosti su bitne, ali nema smisla personificirati vrijednosti

ili ih dodjeljivati fiktivnoj osobi. Govoreći o tome što razumni čovjek čini ili ne čini, čini se da

konstatiramo činjenicu, dok je bit u tome kako bi se ljudi trebali ponašati. Samo je obmana

upotrebljavati neki izraz za koji se čini da upućuje na ponašanje stvarnih ljudi, dok u stvari

procjenjujemo ponašanje u odnosu na neki idealni standard.

32. Ekonomska, socijalna i kulturna prava

Članak 48.

Jamči se pravo vlasništva.Vlasništvo obvezuje. Nositelji vlasničkog prava i njihovi korisnici dužni su pridonositi općem

dobru.Strana osoba može stjecati pravo vlasništva uz uvjete određene zakonom.Jamči se pravo nasljeđivanja.

Članak 49.

Poduzetnička i tržišna sloboda temelj su gospodarskog ustroja Republike Hrvatske. Država osigurava svim poduzetnicima jednak pravni položaj na tržištu. Zabranjeni su monopoli.

Država potiče gospodarski napredak i socijalno blagostanje građana i brine se za gospodarski razvitak svih svojih krajeva.

Prava stečena ulaganjem kapitala ne mogu se umanjiti zakonom niti drugim pravnim aktom.Inozemnom ulagaču jamči se slobodno iznošenje dobiti i uloženog kapitala.

Članak 50.

Zakonom je moguće u interesu Republike Hrvatske ograničiti ili oduzeti vlasništvo, uz naknadu tržišne vrijednosti.

Poduzetnička se sloboda i vlasnička prava mogu iznimno ograničiti zakonom radi zaštite interesa i sigurnosti Republike Hrvatske, prirode, ljudskog okoliša i zdravlja ljudi.

Članak 51.

Svatko je dužan sudjelovati u podmirenju javnih troškova, u skladu sa svojim gospodarskim mogućnostima.

Porezni se sustav temelji na načelima jednakosti i pravednosti.

Članak 52.

More, morska obala i otoci, vode, zračni prostor, rudno blago i druga prirodna bogatstva, ali i zemljište, šume, biljni i životinjski svijet, drugi dijelovi prirode, nekretnine i stvari od osobitog kulturnoga, povijesnoga, gospodarskog i ekološkog značenja, za koje je zakonom određeno da su od interesa za Republiku Hrvatsku, imaju njezinu osobitu zaštitu.

Zakonom se određuje način na koji dobra od interesa za Republiku Hrvatsku mogu upotrebljavati i iskorištavati ovlaštenici prava na njima i vlasnici, te naknada za ograničenja kojima su podvrgnuti.

33. Oblici poslovne organizacije u SAD-u

Postoje tri osnovna oblika poslovne organizacije: isključivi (vlasništvo), suvlasništvo i udruženje.

Svaki od njih ima vlastite prednosti i nedostatke. Ljudi ih odabiru razmatrajući formiranje

poslovanja sa stanovišta financijske odgovornosti, kontrole rada, mogućnosti rasta i širenja, te

mogućnosti kapitalizacije i financijskog razvoja..

Pojedinačno vlasništvo je najjednostavniji i najbrojniji oblik poslovne organizacije. Npr. trgovine na

malo, restorani, farme te mnogi drugi poslovi tipično koriste ovaj oblik poslovanja. Takav biznis je u

vlasništvu jedne osobe. Vlasnik ima relativno neograničenu kontrolu nad poslovanjem i uživa svu

dobit. Međutim, vlasnik ovog poslovanja također ima neograničenu osobnu odgovornost za gubitke,

dugove i druge obveze koje poslovanje može donijeti.

Suvlasništvo je udruženje dvije ili više osoba kao suvlasnika za vođenje poslovanja radi dobiti.

Zasniva se na dobrovoljnom sporazumu osoba, koje se zovu partneri. Dobitci i gubitci se dijele na

jednake dijelove ukoliko nije drugačije dogovoreno. Ali svaki suvlasnik je neograničeno odgovoran

vjerovnicima za dugove uprave, na jednakoj osnovi. Ukoliko nije drugačije dogovoreno, svi

suvlasnici imaju pravo sudjelovati u upravljanju s podjednakim ovlastima. Suvlasništva mogu

kombinirati i koristiti više kapitala, radne snage i više znanja nego što mogu isključiva vlasništva.

Udruženje je pravna osoba zakonski stvorena i ovlaštena za postizanje specifične svrhe. Ono može

biti stvoreno samo uz odobrenje vlade. Premda ih vlasništva i suvlasništva daleko nadmašuju

brojem, udruženja obavljaju najveći dio poslovanja u zemlji. To je zato što ih obilježja

korporacijskog oblika čine pogodnijima za vođenje poslovanja u velikim razmjerima. Neka od

zihobilježja su: a) trajan život (poznat kao trajno nasljedstvo), b) ograničena odgovornost, c)

prenosivost dionica, d) pristup kapitalu, e) stručna uprava.

34. Sudska kontrola javnih vlasti

Ako je javna vlast djelovala nezakonito, sudovi imaju ovlast i dužnost da poduzmu mjere ukoliko je

predmet iznesen pred njih. Polazna točka sudske revizije je ultra vires (izvan ovlaštenja). Ako zakon

odredi ovlast javnoj vlasti da nešto učini, ta ovlast je uvijek ograničena. Postojat će ograničenja što

se može učiniti: svrhe za koje se ovlast može koristiti često će biti specifične, a postupak koji se

mora slijediti može biti propisan. Ako vlast zakorači izvan ovih granica ona će djelovati izvan svojih

ovlasti: njezino djelovanje će biti nezakonito, a sudovi će intervenirati. Prema tome, najjednostavnije

sudska revizija je sredstvo osiguranja da će se poštivati volja parlamenta. To je bitan dodatak

parlamentarne vrhovne vlasti.

Međutim sudska revizija nije samo grana zakonskog tumačenja. Sudovi su otišli dalje. Nisu se bavili

samo time što će zakonodavstvo zaista reći, ili što je točno zakonodavno tijelo namjeravalo: oni su

također tumačili zahtjeve zakonodavstva koji su vjerojatno sadržani u upotrebljenim riječima, ali

koji su zapravo proizvod suda. Stoga su oni izgradili tijelo sudačkog prava za koje se smatra da se

mora primjeniti na sve javne vlasti, izuzev ako nije jasno i izričito isključeno od strane

odgovarajućeg zakonodavstva. Opravdanje za sudsku intervenciju obično je još uvijek ultra vires, ali

u nekim okolnostima ovo postaje prilično slabo, te bi moglo biti bolje u nekim slučajevima osvrnuti

se na običajno pravo, radije nego predpostavljeno značenje odgovarajućeg zakonodavstva, kao

osnova za tu intervenciju.

Postoje dva načina na koja se može uložiti pravni lijek: izravnim prigovorom ili prigovorom u

neizravnim postupcima. U prvom slučaju predmet postupaka je jednostavno opovrgnuti neki upravni

akt ili u slučaju nepostupanja zahtijevati da se poduzmu određene mjere, u povratnom postupku

neposredni cilj postupka je nešto sasvim različito, a pravovaljanost upravnog akta se pojavljuje

slučajno. Jedan primjer će ovu razliku učiniti jasnom. Pretpostavite da lokalna vlast donese mjesni

propis za koji se smatra da je nevaljan. Osoba povrijeđena time ima dva izbora: ona može ili otići na

sud i zatražiti da se to proglasi nevaljanim (izravana prigovor): ili može to ne uzeti u obzir i pričekati

da lokalna vlast poduzme provedbeni postupak. Ako osoba optužena za kršenje mjesnog propisa

može tvrditi da je nevaljan, sud će tada morati utvrditi njegovu nevaljanost prije nego što može

odlučiti je li osoba počinila prekršaj. Ovo je prigovor u neizravnim postupcima. Ipak u mnogim

slučajevima mogućnost za prigovor na upravni akt kroz povratni proces neće se pojaviti i tada će

izravni prigovor biti jedina mogućnost.

35. Policijske ovlasti u Velikoj Britaniji

Zakon koji se osnosi na policijske ovlasti je važan sa političkog stajališta jer određuje do kojeg se

opsega policija može uplitati u slobodu pojedinca. To je također važno s pravnog stajališta zato što

različita pitanja građanske i kaznene odgovornosti ovise o zakonitosti ili nezakonitosti njihove

primjene.

Glavne policijske ovlasti su: uhićenje, stupanje u posjed, pretraga i zapljena.

Uhićenje. Ako je uhićenje zakonito, uhićena osoba će biti kriva za zločin i delikt napada (kao i za

različite zakonske prijestupe) ako upotrijebi silu da bi pružila otpor, policajac s druge strane je

ovlašten da upotrijebi takvu razumnu silu koja može biti potrebna da bi se izvelo uhićenje. Jednom

kada je uhićenje izvedeno, uhićena osoba će biti kriva za prijestup ako pobjegne iz pritvora. Ako je s

druge strane uhićenje nezakonito, policajac će biti kriv za delikt i zločin nezakonitog uhićenja, ako

upotrijebi silu da provede uhićenje bit će kriv za napad. Štoviše, uhićena osoba je pravno ovlaštena

da upotrijebi razumnu silu kako bi zaštitila svoju slobodu i neće biti kriva ni za kakav prijestup

ukoliko se opire uhićenju ili pobjegne iz pritvora.

Rezultat ovoga je taj, da ukoliko se osumnjičeni opire uhićenju i dođe do obračuna u kojoj obje

strane koriste silu, pitanje je li osumnjičeni ili policajac kriv za napad će ovisiti o tome je li uhićenje

bilo zakonito.

Pretraga. Nezakonita pretraga osobe predstavlja napad i pretražena osoba ima pravo upotrijebiti

razumnu silu kako bi se oduprijela. Ako je s druge strane pretraga zakonita, situacija je obrnuta:

policajac je ovlašten da koristi razumnu silu, a opiranje je napad.

Stupanje u posjed. Policija može ući u prostorije da izvrši uhićenje I može pretražiti prostorije kako

bi našla koga traži. U slučaju uhidbenog prijestupa to je propisano Kaznenim zakonom iz 1967., ali

sličan je zakon i u slučaju uhićenja s nalogom. Nezakonit ulazak u privatan posjed, s druge strane

predstavlja delikt ometanja tuđeg posjeda: posjednik je ovlašten upotrijebiti razumnu silu da izbaci

prekršitelja, i ako se potonji želi osvetiti on će biti kriv za delikt i za zločin napada.

Zapljena. Koje predmete može policija zadržati nakon pretrage? Kada je izvršeno zakonito uhićenje

policija je ovlaštena da zapljeni predmete ili dokumente koje posjeduje ili kontrolira osumnjičeni, a

koji bi se mogli iskoristiti kao dokaz protiv njega. Također mu mogu oduzeti od njega bilo kakvo

oružje ili predmet koji bi on mogao upotrijebiti da ozlijedi sebe ili druge. Posebno teško pitanje je

može li policija zaplijeniti predmete koji su dokaz protiv druge osobe, a ne uhićene osobe. Ako

policajac uzme dobra bez zakonske osnove on je kriv za delikt ometanja tuđeg dobra, te ukoliko ih

odbije vratiti bit će odgovoran za delikt nezakonitog zadržavanja tuđeg vlasništva ili zamjene.

Vlasnik može dobiti odštetu od policije i sudski nalog za povrat dobara.

U svim slučajevima upotreba sile od strane policije mora biti razumna i trebala bi se odgađati sve

dok nije nužna. Na primjer, premda policajac ima pravo koristiti silu da uđe u zgradu, ne smije to

učiniti sve dok stanar nije dobio priliku da otvori vrata. Prema tome policajac bi trebao reći stanaru

pošto zahtjeva ulaz.

36. Uspon uloge pravnika u suvremenom svijetu

Postoji stvarna i raširena briga o porastu roja zakona i pravnika u većem dijelu modernog svijeta.

Predsjednik Vrhuvnog suda SAD-a Warren E. Burger, koji bi dobro trebao poznavati problem,

nedavno je rekao: ‘’moguće je da smo na putu prema društvu preplavljenim hordama pravnika,

gladnih poput parazita i odredima sudaca u brojkama koje nikad prije nisu bile razmatrane’’.

Porast pravne profesije jedno je od obilježja modernog svijeta. Razvoj kapitalizma dao je pravnicima

golem poticaj. Budući da posao zahtjeva planiranje, učinkovitost i standardizaciju pravnici su postali

nužni u kupovanju, prodaji, financijama i trgovini i različitim drugim prijenosima imovine.

Dobro je poznat i problem pravnog jezika. Moramo imati pravnike jer je pravo nejasno, kompleksno,

varljivo i nerazumljivo. Laiku se može činiti kao da pravnici namjerno stvaraju zakone i propise

nerazumljivima da bi osigurali zaposlenje za buduće generacije pravnika koji će jedini biti sposobni

razumjeti ih. Iako mi ne vjerujemo da je takvo mišljenje točno, činjenica je da obični ljudi trebaju

jednostavna i razumljiva pravila, budući da jedino ljudi koji znaju i razumiju svoja prava mogu ih

učinkovito tražiti u demokratskom društvu.

Nadalje, pravnička se uloga proširila na područja koja nisu strogo pravna. U SAD-u kao i u

Hrvatskoj, pravnici imaju važno mjesto među poslovnom egzekutivom. I što je još važnije, pravnici

dominiraju političkom scenom u modernom svijetu. Grubo rečeno 3 od svaka 4 senatora SAD-a su

pravnici. Predsjednici, guverneri, zastupnici u Kongresuće vjerojatno biti pravnici. U gotovo svakoj

zemlji pravnici su prezastupljeni u zakonodavnim tijelima, tj. ima više pravnika zakonodavaca no što

bi se to očekivalo iz njihova udjela u općoj populaciji. Možda najznačajniji način na koji pravnici

utječu na političke odluke je putem vladinih agencija izrađujući nacrte i prijedloge za politička tijela.

Ali, najvažnija dužnost svih pravnika, bilo koju vrstu posla da obavljaju je da promiču i štite osnovni

princip pravne profesije, a taj je vladavina prava.