Prijedlog sektorske politike:

INOVACIJE

Prijedlog javno predstavljen u Zagrebu, 16. rujna 2014.

1

Sadržaj

1. Uvod……………………………………………………………………………………………………………………………………….……..2

2. Analiza postojeće situacije………………………………………………………………………………………………………………4

3. Ciljevi i strategija…………………………………………………………………………………………………………………………..28

4. Financijski instrumenti………………………………………………………………………………………………………………….34

5. Mjere učinka i evaluacija……………………………………………………………………………………………………………...35

6. Veze s drugim sektorima…………………………………………………………………………………………………………...…36

Sažetak…………………………………………………………………………………………………………………………………..…….37

Literatura………………………………………………………………………………………………………………………………….….39

2

1. Uvod

„Današnja ekonomija je ekonomija zasnovana na znanju. Pokretačka snaga ekonomije zasnovane na

znanju može se svesti na dva pojma, novac i znanje, koji su ireverzibilno povezani s dva procesa.

Proces u kojem investiramo novac da bi došli do novog znanja nazivamo istraživanjem. Stečeno novo

znanje pretvaramo u novac procesom inovacije. Ovaj zatvoreni ciklus predstavlja krvotok svakog

ekonomskog sustava, kako pojedine tvrtke tako i države u cjelini. Učinkovito funkcioniranje ovog

ciklusa osigurava očuvanje/poboljšanje konkurentne prednosti na tržištu te održivi ekonomski rast.

Prvi korak u procesu inovacije predstavlja zaštita intelektualnog vlasništva.“1

Potreba provođenja korjenitih promjena u svim domenama produkcije, potrošnje i društvenih

odnosa radi pronalaženje puta prema održivome razvoju složen je zadatak koji iziskuje sinergiju

političke volje i svih društvenih čimbenika, pri čemu dobro ugođen i ciljno usmjeren znanstveno-

istraživački i inovacijski sustav treba biti učinkovit motor procesa koji će usmjeriti društvo prema

korištenju čistih tehnologija, obnovljivim izvorima energije, obnavljanju bioraznolikosti, razvijanju

održive poljoprivrede, uspostavi održivih i pametnih gradova, održivom upravljanju vodnim

bogatstvom i drugim prirodnim resursima, razvijanju sustava prevencije i obrane od elementarnih

nepogoda, unapređivanju zdravlja, stvaranju novih zelenih zaposlenja, boljem povezivanju među

društvenim sektorima, novim i pravednijim društvenim odnosima. Zadatak je odgovorne politike

osigurati tehničke, upravljačke i financijske pretpostavke koji će osigurati produktivno funkcioniranje

znanstveno-istraživačkog i inovacijskog sustava te njegovu integraciju sa širokim spektrom ljudskih

aktivnosti – od obrazovanja preko ekonomije i proizvodnje do kulture – kako bi rezultati

znanstvenoga djelovanja mogli prerasti u materijalnu i duhovnu dobrobit čitave zajednice. Ključno je

da Hrvatska zauzme aktivan stav prema sektoru znanosti i da odgovornom politikom potakne svoja

istraživanja i razvoj (R&D) u svim znanstvenim područjima kako bi osigurala potrebne pretpostavke za

preokretanja negativnih trendova. Takva orijentacija pitanje je prepoznavanja vlastitih interesa, a u

skladu je i s ciljevima iskazanim revizijom Lisabonske strategije iz 2005. godine kao i s ciljevima

strategije Europa 2020, koja viziju pametnog, održivog i uključivog vezuje uz znanje, inovacije i

optimalizaciju ljudskih resursa. Kao ciljna se vrijednost do 2020. godine zacrtava intenzitet od 3%

BDP-a za ulaganja u R&D. Ukupna vrijednost pokriva javna i privatna ulaganja, pri čemu su ona javna

pokazatelj političke volje određene vlade da se izravnim putem, kao i posredstvom poticajnih mjera i

strukturnih fondova usmjerenih istraživanjima i razvoju unutar gospodarskoga sektora potakne

ukupna istraživačko-inovativnu djelatnost, što predstavlja veći dio javnoga financiranja u zemljama

kao što su primjerice Bugarska, Češka, Latvija, Litva, Poljska, Slovenija i neke druge, dok su privatne

investicije glavna komponenta ulaganja u naprednijim ekonomijama što je ujedno i pokazatelj

3

velikoga poslovnoga potencijala združivanja istraživačkoga i gospodarskoga sektora. Privatno je

financiranje pritom u najvećoj mjeri vezano uz nekolicinu visokotehnoloških sektora koji doprinose

pametnome razvoju i stvaranju zaposlenja, pa je javno stvaranje preduvjeta takvim oblicima

financiranja učinkovita mjera poticanja produktivnosti radne snage, industrijske kompetitivnosti i

razvijanja zelenih resursa te tvori samu srž politike održivoga rasta.

Hrvatska znanstvena politika ne može biti učinkovita ako zanemaruje dugoročne interese u vlastitu

prostoru, i ako troši potencijale kojima raspolaže ne vodeći pritom računa o potrebi regeneriranja i

balansirana razvijanja svojih ukupnih ljudskih i istraživačkih resursa i kapaciteta, budući da upravo oni

tvore temelj koji osigurava provedivost i održivost proklamirane europske orijentacije. Neki od

nezaobilaznih zadataka takve politike su: aktivno skrbiti o uravnoteženu razvijanju istraživačkih

ljudskih resursa (tj. o postojanju pune i obnovljive vertikale znanstvenih kadrova u svim područjima i

disciplinama, kao i o zastupljenosti i razvojnoj orijentiranosti samih područja); ulagati u nacionalne

istraživačke projekte (monodisciplinarno, transdisciplinarno, interdisciplinarno); skrbiti o kvaliteti

istraživačkoga rada i znanstvenih ishoda te, s naglaskom na kvaliteti, usmjeravati sustav kao cjelinu

prema što većoj i sve većoj uspješnosti i produktivnosti. Uz vlastita ulaganja, a u sinergiji s

raspoloživim financijskim instrumentima Europske unije, krećući se prema cilju 3%-tnog ulaganja

BDP-a u znanost i istraživanja uz uvažavnje objektivnih ograničenja ali NE i manjka spremnosti

političara da ozbiljno preispituju i korigiraju svoje rashodovne prioritete – izgledi za uspjeh mogu biti

više nego dobri.

4

2. Analiza postojeće situacije

Kako stojimo u odnosu na zacrtane ciljeve inovacijski orijentirane europske politike zorno ilustriraju

brojke. S ulaganjima od 0,73% BDP-a Hrvatska je naime pri samome dnu ljestvice europskih ulaganja

u znanstvena istraživanja i inovacije, nasuprot razvijenim zemljama koje u taj sektor ulažu 3% i više.

Postotak ulaganja BDP-a u istraživanja i razvoj u 2012. godini. Izvor: EUROSTAT2

Pridodamo li predočenoj slici i dodatne uvide koji se tiču trenda rasta ulaganja u istraživanje i razvoj

zamjetnog u većini europskih zemalja u periodu između 2000. i 2010. (primjerice, Bugarska je svoja

izdvajanja podigla s 0,51% na 0,60%; Estonija je svoja ulaganja s 0,60% uspjela podići na 1,62%;

Slovenija se s 1,38% uspela na 2,11%), nasuprot padu koji Hrvatska bilježi od 2002. kada su ulaganja

iznosila nešto viših 0,96%, kao i činjenicu da se nizak BDP prevodi i u niske apsolutne iznose, dolazimo

do paradoksalnoga zaključka da su hrvatska ulaganja u istraživanja i razvoj toliko niska da u ovome

obujmu i s ovakvim trendovima o njihovoj isplativosti ne možemo ni govoriti.

Prema podacima Državnoga zavoda za statistiku,3 za aktivnost istraživanja i razvoja u 2012. godini

utrošen je iznos od ukupno 2.395.401.000 kuna iz sredstava državnog proračuna. Izraženo postotno u

odnosu na BDP, izdvajanja su za 2012. iznosila 0,73%. Više od dvije trećine sredstava, odnosno

71,77% od toga iznosa bilo je namijenjeno sektoru visokog obrazovanja. Potom slijedi državni sektor s

25,36%, dok je najmanje sredstava bilo namijenjeno neprofitnom sektoru.

5

Izvor: DZS

Izvor: DZS

Prema društveno-ekonomskim ciljevima, najviše sredstava državnog proračuna za istraživanje i razvoj

u 2012. bilo je utrošeno za cilj „opće unapređenje znanja: istraživanje i razvoj financiran iz fondova

visokih učilišta“ (57,21%), iza čega slijedi cilj „opće unapređenje znanja: istraživanje i razvoj financiran

6

iz drugih izvora (osim fondova visokih učilišta)“ s 37,27%, a najmanje sredstava je alocirano cilju

„obrazovanje“ (0,08%). Planirana sredstva za istraživanje i razvoj iz državnog proračuna u 2013.

(prema proračunu za 2013. godinu) iznosila su 2.394.161.000 kuna. Najveći je dio tih sredstava,

odnosno 52,35%, planiran za cilj „opće unapređenje znanja: istraživanje i razvoj financiran iz fondova

visokih učilišta“.

Niska ulaganja dominantno usmjerena na sektor istraživanja i razvoja unutar sustava visokoga

obrazovanja kao i usmjerenost na ciljeve općeg unapređenja znanja iz fondova visokih učilišta ili iz

drugih izvora razotkriva konzervativnu orijentaciju naše znanstvene politike, koja je u uvjetima

smanjivanja ulaganja praktički osuđena na to da podbaci i u reprodukciji dosad ostvarenih standarda.

Osim predvidiva manjka kompetitivnih znanstvenih rezultata i njihova tržišnoga plasmana, neminovni

prateći ishod funkcioniranja u uvjetima nedovoljne podržanosti je i visoka izloženost opasnosti od

kvalitativnih osciliranja, pa i potencijalnog urušavanja kvalitete na svim planovima koji bi kvalitetu

trebali osigurati: od kadrova, opremljenosti, opskrbljenosti znanstvenom literaturom, preko

međunarodne suradnje, pa sve do programskoga obnavljanja na doktorskoj i postdoktorskoj razini

koje iziskuje otvaranje sustava zahtjevnim interdisciplinarnim područjima kao poprištima novih i

inovacijski produktivnih znanja. Sve to rezultira i manjkom organizacijskoga fokusa koji se prevodi i u

manjak povezanosti sustava znanosti s drugim društvenim sektorima, napose onim gospodarskim.

Prema podacima Državnoga zavoda za statistiku za 2012. godinu,4 na poslovima istraživanja i razvoja

u Republici Hrvatskoj bile su zaposlene 15.152 osobe s punim i nepunim radnim vremenom, s

udjelom žena od 50,6%. Od ukupnog broja zaposlenih, 68% vodili su se kao istraživači, gdje je pak

udio žena bio nešto niži i iznosio je 47,9%. Među istraživačima bilo je 60,4% doktora znanosti (udio

žena-istraživačica s doktoratom iznosio je 45,4%), dok je istraživača magistara znanosti bilo 5,5%, s

udjelom žena od 51,1%. Kada se međutim te brojke izraze ekvivalentom pune zaposlenosti, one

postaju znatno niže, možemo govoriti o ukupno 6.346 istraživača kao o stvarnome pokazatelju

angažmana najkvalitetnijih potencijala u Republici Hrvatskoj u tome sektoru. Na temelju ugovora o

djelu ili autorskog ugovora bilo je angažirano 1.729 osoba, od kojih je bilo 1.092 istraživača, ili,

izraženo ekvivalentom pune zaposlenosti, njih 592, od kojih 342 istraživača. Pritom treba imati na

umu da sami doktorati, iako čine relevantan pokazatelj udjela istraživački osposobljena kadra u

obrazovnoj strukturi stanovništva, nisu i dostatan pokazatelj razvojnih trendova naših ljudskih

potencijala u istraživačkome sektoru niti se koriste kao indikator uspješnosti istraživača u

nacionalnim i internacionalnim okvirima.

7

Trendovi – od 2003. prema 2014. godini

Evaluaciju trendova, pa i uspješnosti, potrebno je motriti – kako je to u znanstvenome radu

objavljenu u časopisu Društvena istraživanja 2003. godine definirala sociologinja Katarina Prpić u

tekstu pod znakovitim naslovom „Društvena podcijenjenost znanosti i razvoj hrvatskog istraživačkog

potencijala“5 – unutar društvenoga okvira koji tvore „značajke društvene tranzicije u

postsocijalističkim zemljama i hrvatske osobitosti.“ U postsocijalističke okolnosti koje su zahvatile

više zemalja ubraja se, prema nalazima iste autorice, sljedeće: (1) nagli pad ulaganja u znanost koji

najviše pogađa industrijski sektor i popraćen je značajnim strukturnim promjenama koje rezultiraju

smanjenjem središnje uloge nacionalnih akademija znanosti i njihovih instituta u zemljama s

presađenim tripartitskim sovjetskim modelom organizacije znanosti i s nadalje vrlo visokim udjelom

javnoga sektora u tranzicijskim zemljama; (2) uvođenje natjecateljskih modela financiranja i

vrednovanja financiranja, decentralizacija odlučivanja koja odlučivanje smješta u ruke znanstvenih

seniora; (3) smanjenje istraživačkoga potencijala uzrokovano oslabljenim materijalnim položajima

znanstvenika s redukcijama između 20% i 60% u ukupnome osoblju, a između 10% i 40% u populaciji

samih istraživača (brain waste; brain drain). No kada je o Hrvatskoj riječ, okolnosti su se pokazale

ponešto specifičnima, budući da marginalizacija znanosti u nas ne počinje s tranzicijom, već se njome

samo produbljuje (današnjih 0,73% manje je od 0,9% iz osamdesetih godina, a to je manje i od

jugoslavenskih ulaganja od 1% BDP-a u znanost iz vremena kada su zemlje Istočne Europe ulagale

između 2,4% i 4,7%); dok se u drugim sustavima znanost decentralizira, u Hrvatskoj se centralizira što

rezultira između ostaloga time da je novouvedeni natjecateljski sustav nedovoljno transparentan.

Rezultat je pad ukupne znanstvenoistraživačke djelatnosti u 1998. godini na 48,8% opsega iz 1990. te

redukcija istraživačkoga potencijala na 88,6% polazišnoga opsega. Privremeno je izokretanje toga

trenda nastupilo u periodu Bolonjske reforme koji je pak obilježen intenzivnim, iako ne i dovoljno

sustavnim i ciljno-orijentiranim zapošljavanjem, što je sustav s jedne strane obogatilo za nove

istraživačke potencijale, ali i za nove disproporcije. Kvantitativna se promjena u daljnjem slijedu nije

reflektirala i na distribuciju istraživačkih potencijala po sektorima djelovanja: većina je istraživača i

nadalje zaposlena na sveučilištima, a u poslovnom je sektoru danas proporcionalno čak i bitno manje

takvih kadrova od udjela od 14,2% koji bilježi Prpić 2003. godine. Stoga je danas u tome pogledu i

dublja diskrepancija između svjetskih i hrvatskih trendova od one koju smo polazišno imali. Nasuprot

primjerice slučaja Austrije gdje doktorski studij upisuje i završava puno veći broj studenata, no gdje ih

sasvim mali broj ostaje u sustavu znanosti budući da po stjecanju doktorata prelazi u industrijski i

poslovni sektor gdje sudjeluje u stvaranju novih vrijednosti, Hrvatska školuje doktorande koje izvan

znanstvenoga sustava nema gdje zaposliti, osuđujući većinu na izbor između odlaska u inozemstvo,

8

na zapošljavanje ispod i/ili izvan stečenih kvalifikacija ako ne i na čekanje zaposlenje na Zavodu za

zapošljavanje.

Prpić je upozorila i na niz drugih trendova poput primjerice pozitivnog trenda uvećanja udjela žena u

znanosti uz opasku da je feminizacija istraživačke profesije ujedno i pokazatelj nepovoljnog

društvenog statusa ove djelatnosti; u upravljačkim strukturama znanstvenoga sustava i nadalje su,

međutim, žene podzastupljene. No dok se za prakticiranje rodne ravnopravnosti u upravljanju

znanosti već i samom logikom nemale zastupljenosti žena u samoj profesiji bilježe i neki razvidni

pozitivni pomaci, trend se starenja istraživačkoga potencijala pokazuje nažalost neprevladanim, i to

usprkos proteklu periodu koji je najavljivao suprotne ishode. Naime, 2003. godine na čelo

Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta dolazi ministar Dragan Primorac. To je ujedno i godina

koja je označila početak intenzivnijega zapošljavanja mladih kadrova. Tada započet proces – koji bi se

mogao okarakterizirati kao intervencija u dobnu strukturu istraživačkih ljudskih potencijala koja je

bez sumnje bila potrebna – rezultira, međutim, epilogom koji se negativno odrazio upravo na

generaciju najmlađih znanstvenika. Sa smjenom vlada do koje dolazi 2011. godine, na udaru se

politike štednje zatiče generacija znanstvenih novaka koji su se zapošljavali u periodu od 2004. do

2008. godine. Umjesto očekivana povećanja broja radnih mjesta kao logičnoga nastavka procesa

novačkoga zapošljavanja, ili barem očuvanja onih radnih mjesta koja u sustavu od ranije egzistiraju,

Vladina Odluka o ograničenju novog zapošljavanja službenika i namještenika u javnim službama od

18. prosinca 2013.6 rezultira najavama rezova poput one da će se raspisivanje natječaja za radno

mjesto znanstvenoga suradnika uvjetovati umirovljenjem dvaju znanstvenih savjetnika (a ne kao do

sada, jednog). Osim što zaustavlja proces podmlađivanja, takva koncepcija proizvodi i druge

kontraproduktivne učinke kao što su nove disproporcije u sustavu (dakako, uz egzistencijalnu paniku

a potencijalno i socijalnu ugroženost najviše obrazovanih mladih stručnjaka).

Potrebe i mogućnosti korigiranja negativnih trendova u kratkoročnoj, srednjoročnoj i

dugoročnijoj projekciji

Dokument Analiza državnog proračuna za 2013. i projekcija za 2014. i 2015. godinu7 koji je u svojem

„makroekonomskom kutku“ objavio Nezavisan sindikat znanosti i visokog obrazovanja upozorava na

to da je za programe i projekte znanstvenoistraživačke djelatnosti u okviru Ministarstva znanosti,

obrazovanja i sporta u 2013. u odnosu na 2010. godinu proračun umanjen za čak 53,3 milijuna kuna.

To je popraćeno trendom kojim Hrvatska – u uvjetima koji su daleko od inozemnih – slijepo slijedi

inozemne modele te pokušava smanjiti troškove ulaganja u znanost očekivanjem da se plaće

istraživačkih timova na projektima pokrivaju iz fondova koji financiraju same projekte. Kako projektna

9

razdoblja traju u pravilu tri godine nakon čega iznova dolazi u pitanje opstanak uključenih

znanstvenika, takva situacija potiče kompeticiju rukovođenu elementarnim egzistencijalnim

prioritetima koji navode na to da se kvaliteta istraživačkoga rada podređuje potrebi za ubrzanom

proizvodnjom i plasmanom radova. Način rada koji tjera znanstvenika da svake tri godine mijenja

projekte, s kojima ne samo područja u kojima radi nego vrlo često i mjesto stanovanja, već sada

dovodi do odljeva velikog broja mladih ljudi iz znanosti. Na posebnome su udaru takvih uvjeta

znanstvenici koji imaju obitelj, osobe bez materijalnog i logističkog pokrića za selidbe, a posebice

žene koje u pravilu čine društvenu skupinu koja teže može pratiti takav trend, pa je za očekivati da bi

se nastavak takve politike mogao dugoročno negativno odraziti i na rodnu strukuturu istraživačke

zajednice te je dodatno opteretiti i diskriminativnim socioekonomskim ključevima. S druge strane,

institucije iz sustava donose svoje razvojne strategije u kojima pitanja razvoja ljudskih resursa

rješavaju postupcima kombinatorike i premetanja. Primjerice, u Strateškome programu znanstvenih

istraživanja Instituta Ruđer Bošković 2013-2018 stoji sljedeće: „Multidisciplinarnost je jedna od snaga

IRB-a, te će se stoga nastojati što više olakšati mobilnost zaposlenika između laboratorija i zavoda,

kako suradnjom kroz zajedničke projekte, tako i njihovim nesmetanim prelaskom između navedenih

ustrojbenih jedinica. Trenutno svaki Zavod u pravilu zadržava upražnjena radna mjesta umirovljenih

znanstvenika iz svog Zavoda, i ta se nekompetitivna praksa pokušava promijeniti, između ostalog i

novim Statutom i pravilnicima.“ Pojava koja opravdava zazor spram ove vrste mobilnosti je dakako

opća, a Institut Ruđer Bošković u tom kontekstu predstavlja tek hipotetski primjer jednog od brojnih

drugih mogućih poprišta sve popularnije koncepcije preraspoređivanja. Pritom, sve je više mladih

znanstvenika, dojučerašnjih novaka koji su ostvarili uvjete za izbor u znanstvena zvanja i za koje je

proveden postupak izbora, a koji se ni najboljim rezultatima ni najmaštovitijom kombinatorikom ne

uspijevaju integrirati u sustav. Oni koji usprokos tome pokušavaju ustrajati u bavljenju znanošću

nemaju za to osiguran hladni pogon, pristup literaturi i znanstvenoj infrastrukturi, a položaj im je još i

teži zbog onemogućenosti u prijavljivanju projekata, kao npr. UKF, HRZZ i drugih. U Češkoj je

primjerice upravo obrnuto, čime se omogućuje da znanstvenik s kvalitetnom idejom dobije

financiranje od države i sebi osigura time plaću. Naš sustav je međutim orijentiran na ljude koji su u

njega već integrirani, što predstavlja vid produbljivanja razlika između „insajdera“ i „outsajdera“.

Primjerice, Prirodoslovno-matematički fakultet ne dozvoljava potpisivanje ugovora ljudima s

ugovorom na određeno vrijeme ukoliko međunarodni projekt traje dulje od trajanja ugovora mladog

znanstvenika. Postoje primjeri osoba koje su bile pozvane uključiti se u neki od takvih projekata,

primjerice HORIZON 2020 ili COST, ali uz uvjet odricanja od prava na nastavak rada po isteku

prethodno potpisana Ugovora o radu. Sve to mlade znanstvenike stavlja u situacije egzistencijalnog

snalaženja navodeći ih na okretanje projektima civilnoga sektora uglavnom vezane uz edukaciju,

10

izložbe i slično, unutar kojih nemaju u dovoljnoj mjeri prilike valorizirati svoja visokoprofesionalna

znanja niti su u njima komparativno najjači.

Prateći poces sve većeg odljeva ali i gubitka mozgova je javno detektirana pojava, no dosad su

izostale konkretne mjere koje bi taj proces makar ublažile. U prioritete progresivno orijentirane

politike znanosti svakako treba uvrstiti mjere za integriranje kvalitetnih ljudskih resursa koji mogu

doprinijeti razvoju hrvatske znanosti, a u čije su školovanje uložena i značajna javna sredstva, što je

bez sumnje barem jednim dijelom rješivo preraspodjelom budžetnih prioriteta, dok bi nova ulaganja

trebalo usmjeriti u stvaranje sinergije sa sektorom gospodarstva koji, paralelnim djelovanjem održive

gospodarske i znanstvene politike, može i treba asimilirati dio raspoloživoga kadra. Donošenje takvih

mjera neposredno bi se odrazilo na problem nezaposlenosti, no ono bi ujedno pokrenulo i proces

kapitalizacije dosadašnjih ulaganja u obrazovanje znanstvenika. Uzimajući u obzir realne

socioekonomske okolnosti koje čine polazno stanje, kao i potrebu kontinurana nadziranja kvalitete

koja podrazumijeva i optimizaciju za to zaduženih mehanizama, uz koordinaciju znanstvene politike s

drugim resornim politikama s kojima je važno uskladiti korake, takva bi orijentacija u kratkoročnome

periodu od 3 godine mogla rezultirati vidljivim pomacima na planu podizanja opće razine

znanstvenoga rada (mjerljivo kvalitetom i brojem objavljenih znanstvenih radova te novih projekata);

u srednjoročnome (unutar 5-6 godina) razdoblju morali bi se ostvariti razvidni pomaci na

gospodarskom i širem društvenome planu (mjerljivi plasmanom inovacija i povišenjem

zaposlenosti), dok bi u dugoročnijoj projekciji od 7 do 10 godina sustav znanosti trebao prerasti u

aktivnoga činitelja općega prosperiteta Hrvatske (mjerljivo na razini udjela znanosti u porastu BDP-

a).

Zaštita kvalitete uz ujedinjeni napor da se podigne vidljivost hrvatskog istraživačkog djelovanja te

primjereno valorizira produktivnost znanstvenika stavlja, dakle, u fokus aktivnu recenzentsku i

korektivnu (a ne samo administrativnu) ulogu izbornih/ocjenjivačkih povjerenstava i tijela, uz

skretanje pažnje na važnost unapređivanja i drugih mehanizama koji mogu i trebaju doprinijeti

kvaliteti. To se svakako odnosi na unapređivanje praksi odgovornog mentoriranja, te na sustavnu

skrb za uključivanje istraživača u međunarodne programe mobilnosti kao i u specijalizirane

programe cjeloživotnog obrazovanja kroz koje istraživači mogu unapređivati svoje kompetencije i

znanja, čime i kvalitetu svojeg istraživačkog rada. U interesu bi kvalitete konačno trebalo urediti i

sustav izdavanja preporuka uz pojedine natječaje, bilo za zapošljavanje, za upis na poslijediplomske

studije ili za projektno natjecanje, posredstvom centraliziranog referalnog centra, a sa svrhom

prekidanja dosadašnjih pretežito prijateljskih praksi izdavanja preporuka izravno u ruke

zainteresiranim kandidatima. Time bi i takvi dokumenti mogli postati relevantnim čimbenicima

selekcioniranja kvalitete. Ne smije se izgubiti iz vida činjenica da isključivo kvaliteta znanstvenoga

11

rada može donijeti željeni dugoročni napredak društva, što znači da i nezaobilazni aspekt

komercijalizacije inovativnih znanstvenih proizvoda, pa i samoga znanja koje na svjetskome tržištu

visokoškolskih i istraživačkih ustanova također ima svoju cijenu, treba proizići iz osiguranih

kvalitativnih osnova.

Održiva znanost za održivo gospodarstvo

Europski istraživački prostor i Inovacijska unija

Vizija zelenije, uspješnije, socijalno pravednije i održive budućnosti nerazdruživo je vezana uz razvoj

znanosti i uz nove i učinkovitije načine implementacije znanstvenih spoznaja u društvenu zbilju, u

svim njezinim aktivnim sferama, od proizvodnje do upravljanja, od kulture do umjetnosti.

Funkcionalnost takve vizije podrazumijeva operacionalizaciju nacionalnog i međunacionalnog,

napose europskog istraživačkog prostora kroz sve oblike djelovanja koji znanstvene koncepte mogu

integrirati u životne prakse, što je velikim dijelom povezano s potrebom podešavanja pravne

regulacije i stvaranja financijskih alata za učinkoviti transfer znanja u praksu, no podjednako tako i s

promicanjem svijesti o povezanosti i povezivosti odjelito ustrojenih društvenih sfera. Promicanje

istraživačko-razvojne djelatnosti mora biti u prvome planu djelovanja društva i svih aktera koji mogu

sinergijskim djelovanjem kvalitetno reagirati na ključne izazove današnjice kao što su klimatske

promjene, nedostatak sirovina i energije, zdravstveni problemi, nejednolika raspodjela društvenoga

bogatsva koja rezultira velikim socijalnim razlikama, problemi starenja populacije i sl.

Europski istraživački prostor (eng. European research area; ERA) odnosi se na „aktivnosti, programe i

politike istraživanja s transnacionalnom perspektivom osmišljene da se provode na regionalnoj,

nacionalnoj i europskoj razini kako bi EU postala vodeća regija u znanstvenim istraživanjima,

tehničkom razvoju i inovacijama.“8 Proces uspostavljanja europskog istraživačkog prostora započeo je

2000. godine, a temeljna je ideja vodilja samoga koncepta okrupnjavanje istraživačkih i inovativnih

inicijativa posredstvom programa koji pružaju različite oblike potpore istraživanjima, osiguravaju

znanstvenicima dostupnost visokokvalitetne infrastrukture, razmjenu znanja i ujedinjenje

istraživačkih potencijala, međuistitucijsko umrežavanje, uspostavljanje partnerstva na svjetskoj razini

i dr. Sve to podrazumijeva koordinaciju između i unutar nacionalnih sustava znanosti od kojih se

očekuje kretanje prema zacrtanim zajedničkome cilju 3%-tnog ulaganja nacionalnih BDP-a u znanost i

istraživanje, uz kontinuirane napore da se uklone prepreke koje stoje na putu nesmetana transfera

znanja, bilo da se radi o preprekama zapošljavanju znanstvenika izvan granica vlastitih zemalja, o

12

preprekama suradnji između istraživačkog i poslovnog sektora – unutarnacionalnim i

internacionalnim, o neujednačenosti standarda upravljanja intelektualnim vlasništvom i dr.

Kada pojam europskog istraživačkog prostora sagledavamo u užem smislu riječi, tada se on izravno

tiče povezivanje istraživača i istraživačkih sustava, no ako tome pojmu pridodamo i vrlo poželjne

relacijske aspekte istraživačkoga spram drugih sektora, tada dolazimo do još dinamičnijega pojma

Inovacijske unije. Tehnički, naziv 'Inovacijska unija' referira na jednu od sedam nosivih inicijativa

(eng. flagship initiatives) strateškoga planiranja u okviru Europe 2020. Tri su glavna cilja pod koja se

podvodi nešto preko trideset akcijskih uporišta za oživotvorenja inovacijske Europe, a to su: (1) učiniti

Europu vodećom silom u provedbi i implementaciji znanstveno utemeljenih modela poslovanja i

proizvodnje; (2) eliminarati prepreke inovacijama (kao npr. skupo patentiranje; fragmentacija tržišta;

prespora standardizacija i manjak vještina i znanja koji usporavaju prodor novih ideja na tržište); (2)

revolucionalizirati suodnose između javnog i privatnog sektora posredstvom inovacijskih partnerstva

između europskih institucija te nacionalnih i regionalnih vlasti i poslovnih sustava. Smisao je ove

inicijative stvoriti svjetski kompetitivno inovacijsko okruženje koje će stimulirati pretvorbu

inovativnih ideja u proizvode i usluge, potičući ekonomski rast i stvaranje novih radnih mjesta, s

učinkom za podizanje kvalitete života u najširem smislu riječi. Inovacijska unija se rukovodi idejom

stvaranja zelenije, uspješnije, socijalno pravednije i održive budućnosti, te se s takvom vizijom

rukovode i strateške mjere pospješivanja i unapređivanja procesa konceptualizacije i produkcije u

industriji i u svim drugim društvenim sferama sferama, uz osiguravanje brže, lakše i šire dostupnosti

inovativnih proizvoda i usluga.

Financijski instrumenti inovacijski orijentirane znanstvene politike

S pristupanjem su se Europskoj uniji za Hrvatsku otvorile brojne nove prilike za sudjelovanje u

partnerskim i samostalnim programima koji mogu doprinijeti općem unapređivanju istraživačke

djelatnosti kroz sva područja i discipline, te nasušno potrebnome tehnološkome osnaživanju i

inovacijskom djelovanju usmjerenu transferu znanja iz znanosti u sferu gospodarstva.9 U uvjetima

ekonomske krize i kontinuirana višegodišnjega pada BDP-a, ali i nedovoljno konzistentno vođene

znanstvene politike, europski programi potpore istraživanjima osiguravaju nužno potrebna sredstva

potrebna za znanstveno djelovanje i razvoj, no podjednako tako, kao regulirani sustavi koji

inkorporiraju dogovorena europska pravila, oni ujedno postaju i činiteljima same znanstvene politike.

U razdoblju od 2007. do 2013. godine na nivou je Europe za svrhe istraživanja izdvojeno više od 53

milijardi eura, i to većim dijelom u sklopu Sedmog okvirnog programa (FP7). Bespovratna sredstva

odnosila su se na sufinanciranje niza specifičnih programa koji su se odnosile na kategorije 'Suradnja',

13

'Ideje', 'Ljudi', 'Kapaciteti' i 'Nuklearna istraživanja'. Dvije su trećine ukupnoga budžeta alocirane na

programski sektor 'Suradnja', odnosno na programe podrške kolaborativnim europskim

istraživanjima otvorenima i prema izvaneuropskim partnerstvima vođenim od strane

transnacionalnih konzorcija sastavljenih od predstavnika industrijskog i akademskog sektora,

pokrivajući teme zdravlja; hrane, poljoprivrede i ribarstva te biotehnologije; informacijskih i

komunikacijskih tehnologija; nanoznanosti, nanotehnologija, materijala i novih proizvodnih

tehnologija; energetike; okoliša (uključujući klimatske promjene); transporta (uključujući

aeronautiku); društveno-ekonomske znanosti i humanistiku; svemir, te područje sigurnosti. Program

'Ideje', za razliku od 'Suradnje', nije koncipiran kao projekt prekograničnoga partnerstva, već kao

timska istraživačka aktivnost vođena od strane glavnoga istraživača te determinirana izvrsnošću u

bilo kojem području znanosti i tehnologije, uključujući društveno-ekonomske i humanističke znanosti.

Program 'Ljudi' baziran je na ideji mobilnosti istraživača i razvoja karijere u Europskoj uniji i šire;

program 'Kapaciteti' orijentiran je razvijanju istraživačkih kapaciteta, a program 'Nuklearna

istraživanja' unapređivanju istraživačke djelatnosti te obuke s uključenim aspektima istraživanja,

tehnološkog razvoja, međunarodne suradnje, diseminacije tehničkih informacija i ekslploatacijskih

aktivnosti.

Osmu fazu okvirnih programa čini program Obzor 2020 (eng. Horizon 2020) koji predstavlja financijski

instrument strategije Europa 2020 usmjeren unapređivanju rezultata istraživanja, višem stupnju

efikasnosti i transparentnosti te poticanju inovacija, koji, poput svojih prethodnika, teži daljnjem

učvršćivanju i djelotvornosti europskog istraživačkog prostora. Program obuhvaća razdoblje od 2014.

do 2020. godine s predviđenim budžetom od 80 milijardi eura, što u odnosu na prethodno razdoblje

predstavlja uvećanje od 23%. Obzor 2020 počiva na tri istraživačka područja, odnosno stupa. Prvi

stup je 'Izvrsna znanost' i s budžetom se od 24 milijarde eura usmjerava poticanju izvrsnosti

europskog znanstvenog potencijala, osiguravanju priljeva vrhunskih svjetskih istraživača u Europu te

omogućavanju pristupa vrhunskim istraživačkim infrastrukturama, s ciljem osiguravanja dugoročne

konkurentnosti europskog istraživačkog prostora u svjetskim razmjerima. Drugi stup čini 'Industrijsko

vodstvo' s predviđenim budžetom od 14 milijardi eura te sa šest potprograma: 'Informacijske i

komunikacijske tehnologije', 'Nanotehnologije', 'Napredni materijali', 'Napredna proizvodnja'.

'Biotehnologija' i 'Svemir', čime se zahvaćaju upravo ona područja koja su najneposredniji generatori

inovacija. Na koncu, tu je i treći stup – 'Društveni izazovi' – koji poziva na rješavanje društvenih i

ekonomskih problema, zahvaćajući potprograme 'Zdravlje', 'Hrana, voda, šumarstvo, bioekonomija',

'Energija', 'Transport', 'Okoliš, uključujući adaptaciju na klimatske promjene te sirove materijale',

'Europsko društvo' i 'Sigurnost'.

14

Proračun Obzora 2020.

Izvor: Hrvatski portal okvirnog programa EU za istraživanja i inovacije

Relevantno je napomenuti i to da su u okviru programa Obzor 2020, istraživačke infrastrukture dobile

značajnije mjesto. Europska je komisija je još 2009. godine podržala pripremu pravnog instrumenta

za uspostavu budućih istraživačkih infrastruktura na europskoj razini pod nazivom European

Research Infrastructure Consortium – ERIC, a danas je izgledno da bi se, posredstvom Obzora 2020

upravo iz sredstava ovog programa mogli financirati troškovi uspostave i održavanja projekata koji će

dobiti ERIC status. Sukladno takvim najavama, Hrvatska je pokrenula postupak priključenja u nekoliko

ERIC konzorcija: CLARIN-ERIC (nacionalni partner: Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu); DARIAH

(nacionalni partner: Institut za etnologiju i folkloristiku); C-ERIC (mogući nacionalni partner:

Akceleratorski laboratorij Instituta Ruđer Bošković u završnoj fazi pregovora, a želju za priključenje je

iskazalo i Sveučilište u Rijeci); ELIXIR (Hrvatska ima status promatrača te se razmatra članstvo),

SHARE-ERIC (razmatra se članstvo); ESS – Institut za društvena istraživanja Ivo Pilar je učestvovao u

terenskim istraživanjima, te se razmatra članstvo).

S istaknutim se naglascima koji se iščitavaju iz opisa financijskih instrumenata koji prate europsku

politiku promoviranja i povezivanja znanosti i istraživanja prožima i europska regionalna politika koja

čini dio kohezijske politike EU usmjerene skladnome razvoju svih država i regija. Posredstvom palete

financijskih instrumenata, tzv. strukturnih fondova, europska regionalna politika ciljeve

ekonomskoga rasta i stvaranja radnih mjesta razvija kohezivnim djelovanjem u područjima

istraživanja i inovacija, razvijanja informacijskih i komunikacijskih tehnologija, uvećanje

15

konkurentnosti malih i srednjih poduzeća te prijelaza na niskougljično gospodarstvo. Ovakva je

politika uvećanja regionalne konkurentnosti dakle i politika održivoga rasta zasnovana na inovacijski

orijentiranom gospodarstvu sposobnome razvijati pametne specijalizacijske strategije te mobilizirati

inovacijske potencijale svih regija Europske unije. Takvo se djelovanje podržava financijskim

instrumentima kao što su Europski socijalni fond koji pruža podršku regijama koje su pogođene

visokom stopom nezaposlenosti, te Europski fond za regionalni razvoj namijenjen smanjivanju razlika

u razvoju pojedinih zemljopisnih područja ili između određenih socijalnih grupa koji stavlja težišta na

infrastrukturne i proizvodne investicije. Velike pak infrastrukturne projekte namijenjene

unapređivanju okoliša i razvijanju prometne infrastrukture pokriva Kohezijski fond. U kategoriju

financijskih instrumenata su nadalje ubrojivi i Europski fond za ribarstvo te Europski poljoprivredni

fond za ruralni razvoj. Riječ je o područno izdiferenciranome i politički cjelovitome projektu

razvojnoga djelovanja čiji financijski instrumenti tvore matricu kohezijskih čimbenika koji potiču

kontinuirano razvijanje održivih razvojnih mjera primjerenih specifičnim potrebama pojedinih regija,

promičućo o akcelerirajući gospodarsku i društvenu asimilaciju rezultata znanstvenih istraživanja.

Samim time, takva politika potiče i omogućava susretanje progresivnih društvenih i gospodarskih

inicijativa i znanstvenoistraživačkoga sektora.

Kohezijska politika nije usmjerena financiranju pojedinačnih projekata, već podržavanju

višenacionalnih programa usklađenih s ciljevima i projektima EU. U razvijanje su takvih programa

uključena nadležna tijela na europskoj, regionalnoj i lokalnoj razini, socijalni partneri kao i

organizacije civilnog društva, te se takvo partnersko načelo primjenjuje na svim razinama postupka

programiranja, od kreiranja koncepcije do ocjenjivanja, što konstituira pristup kojim se osigurava

prilagođenost lokalnim i regionalnim potrebama i prioritetima. Veći je dio sredstava strukturnih

fondova (u razdoblju 2014.-2020., čak 70%) namijenjen najsiromašnijim zemljama i regijama u koje se

ubraja i Hrvatska, sukladno sljedećem geografskom prikazu u nastavku.

Sredstva se dodjeljuju na godišnjoj razini na kojoj su i utrošiva, a koncentriraju se oko prioriteta koje

čine: (1) istraživanje i inovacije; (2) informacijske i komunikacijske tehnologije; (3) jačanje

konkurentnosti malih i srednjih poduzeća i (4) prijelaz na niskougljično gospodarstvo.

16

Strukturni fondovi (ERDF i ESF) 2014-2020: pristupni kriteriji ('eligibility criteria').

Izvor: Europska komisija

Sredstva EU koja je Hrvatska uglavnom do sada koristila većim su se dijelom ostvarivala iz sredstava

programa pretpristupne pomoći IPA (Instrument for Pre-Accession Assistance)10 u periodu od 2007.

do 2013. godine, a taj je program, koji je zamijenio ranije programe CARDS, Phare, ISPA i SAPARD,

ujedno imao i pripremnu funkciju za korištenje strukturnih fondova. Nakon pristupanja Europskoj

uniji, i Hrvatskoj je omogućen pristup europskim strukturnim i investicijskim fondovima (ESI). Prema

informacijama Ministarstva regionalnoga razvoja i fondova Europske unije, Hrvatska za razdoblje od

2014. do 2020. godine priprema dva operativna programa za provedbu kohezijske politike, a to su

Operativni program Konkurentnost i kohezija ukupne indikativne alokacije od 6.881 milijardi eura, te

Operativni program Učinkoviti ljudski potencijali za korištenje Europskog socijalnog fonda, ukupne

indikativne alokacije od 1.582 milijardi eura. Operativni program Konkurentnost i kohezija kao pet

prioriteta vezanih uz konkurentnost ističe: istraživanje i inovacije, informacijske i telekomunikacijske

tehnologije, razvoj malih isrednjih poduzeća, niskougljično gospodarstvo, te obrazovanje, pri čemu je

45% ukupne alokacije Europskog fonda za regionalni razvoj namijenjeno za podršku malim i srednjim

poduzećima, istraživanje i inovacije, dok se više od 3,5 milijardi eura namjenjuje za zaštitu okoliša,

prilagodbu klimatskim promjenama i mrežnu infrastrukturu (promet). Iz detaljnije razrade11

prijedloga razvidno je da prioritet br. 1 ('Jačanje gospodarstva primjenom istraživanja i inovacija')

predviđa i ulaganje u centre znanstvene izvrsnosti u predviđenom iznosu od 50 milijuna eura; za

'povećanu sposobnost istraživanja, razvoja i inovacija za obavljanje istraživanja vrhunske kvalitete i

17

suradnju na nacionalnoj i međunarodnoj razini' predviđa se jedva nešto manje od 210 milijuna eura,

dok stavka 'istraživačke organizacije u provedbi istraživanja, razvoja i inovacija (IRI) usmjerenih na

potrebe gospodarstva' 75 milijuna eura.

Za strukturne fondove vrijedi tzv. načelo dodavanja: financijska sredstva koja se preko njih ostvaruju

ne smiju zamijeniti nacionalnu potrošnju država članica. Načelo dodavanja (eng. additionality

principle) proizlazi iz cilja konvergencije (eng. convergence objective), što znači da se ugovorena

razina nacionalnoga financiranja ne smije smanjivati/nadomještati iz sredstava strukturnih fondova,

već im se ona pridodaju. Konvergencijski efekt kojemu se stremi je taj da se uložena sredstva iz

nacionalnoga budžeta posredstvom sustava programiranih mjera i aktivnosti osnaže i oplemene

novonastalom vrijednošću. Ne samo što takav pristup uvećava odgovornost prema programskim

sredstvima s obzirom i na vlastiti financijski udio, nego on ima i politički relevantan smisao

promicanja odgovornosti spram financiranja stvarnih potreba i realnih ciljeva, a u konačnici pozitivne

efekte čini uistinu i opravdano vlastitima. Načelo naime stavlja naglasak na oba smjera odgovornosti

– onaj spram Europe i ocjenjivačkih tijela, ali i na onaj spram domaće javnosti odnosno spram

poreznih obveznika čiji se novac i za čije se dobro vrše ulaganja.

Za Obzor 2020 vrijede nešto drukčija pravila finacijske distribucije. Njime se omogućuje dobivanje

bespovratnih sredstava za istraživanje i razvoj u iznosu od 100% kod financiranja svih aktivnosti i

sudionika u konzorciju s najmanje tri partnera iz tri različite zemlje članice ili pridružene zemlje),

odnosno dobivanje bespovratnih sredstava za inovacije sa 70%-tnim omjerom financiranja svih

aktivnosti i sudionika u konzorciju, te 100%-tnog financiranja svih aktivnosti potpore i koordinacije

(financiranje svih aktivnosti), sufinanciranje aktivnosti, instrument za MSP, predkomercijalna nabava,

javna nabava inovativnih rješenja i nagrade. Postojanje takva sustava be sumnje jest beneficija za

hrvatsku znanost, što dakako ne znači da on može ili da uopće teži podmirivati ukupnost razvojnih

potreba hrvatskog istraživačkog prostora, te on ne može biti opravdanjem za s druge strane sve

zamjetniju tendenciju reduciranja nacionalnih ulaganja u istraživanje i razvoj. Da je redukcija

nacionalnih ulaganja uistinu na djelu, i da je iz nje moguće iščitati tendenciju prekomjernog

oslanjanja na financijske instrumente Europe, daje naslutiti i Izvješće Europske komisije za 2013.

godinu koje je skrenulo pažnju na recentan hrvatski negativni rekord: Hrvatska je, naime, u razdoblju

od 2000. do 2011. godine zabilježila najveći pad ulaganja u istraživanja i razvoj od svih članica EU, i to

u iznosu od čak 2,72%!12 Podatak je to koji mnogo govori kada znamo da je europski prosjek porasta

u tome periodu iznosio 0,8 posto (primjerice Estonija je uvećala svoja ulaganja za 13,31%, a Cipar za

6,24%).

18

Pokazatelji inovacijskoga statusa Hrvatske

Startnih osnova za pokretanje Hrvatske kao inovacijske zemlje ima ponajviše u ljudskim resursima, no

inovacijska struktura nam je daleko od razvijene. Prema posljednjem izvješću Innovation Union

Scoreboarda 2011. godine, Hrvatska je u odnosu na prethodnu godinu napredovala za tri mjesta na

ljestvici praćenja inovativne sposobnosti zemalja EU-a. U rezultatima mjerenja inovacijske izvedbe

Europske komisije iz 2012. godine13 (za 2011) Hrvatska se smatra 'umjerenim inovatorom' (što je

treća po redu ocjenska kategorije u četverorednoj podjeli na vodeće, sljedebeničle, umjerene i

skromne inovatere) te se nalazi na 25. mjestu (od 34) s 44% tvrtki u Hrvatskoj koje se klasificiraju kao

inovacijski aktivne, dok prosjek Europske unije iznosi 52%. Hrvatska je također napredovala prema SII

pokazatelju (eng. Summary Innovation Index), koji je u 2011. iznosio 0,301 (dok je za prosjek EU 27

iznosio 0,539), u odnosu na 2008. kada je iznosio 0,293. Time je Hrvatska napustila (najslabiju) grupu

'skromno inovativnih' i učvrstila svoje mjesto u grupi 'umjereno' inovativnih“ (eng. moderate

innovative).

Takav rezultat je saglediv u kontekstu omjera ulaganja javnog i poslovnog sektora (39,8%, usporedivo

s prosjekom za EU koji iznosi 54,1%). Izdaci za istraživanje i razvoj poslovnog sektora (BERD) u 2011.

iznosili su 0,34% BDP-a (usporedivo s europskim prosjekom koji iznosi 1,27% BDP-a), dok je ukupan

iznos ulaganja u istraživanje i razvoj iznosio 0,75% BDP-a (usporedivo s prosječnih 2% na razini EU).

Nadalje, najveći dio (73%) ulaganja u istraživanje i razvoj u 2011. godini odnosio se na sredstva

dodijeljena za plaće istraživača u javnim znanstveno-istraživačkim institucijama, dok se svega 5,7%

sredstava dodijelilo za konkurente projekte, a 1,4 % na tehnologijske projekte. Bruto domaći izdaci za

istraživanje i razvoj u 2011. najveći su u području tehničkih znanosti (35,2%), prirodnih znanosti

(23,7%), biomedicine i zdravstva (14,1%) te biotehničkih znanosti (10,8%). Od sredstava za

istraživanje i razvoj, 46,4% sredstava dobiveno je od državne i lokalne uprave, 33,2% su vlastita

sredstva, 8,1% dobiveno je od privatnih i javnih poduzeća, a 11,7% odnosilo se na sredstva iz

inozemstva.

Poslovna ulaganja u istraživanje i razvoj koncentrirana su u ograničenom broju sektora, prvenstveno

telekomunikacijama (21,2%), farmaceutskoj industriji (15,2%), proizvodnji motornih vozila i brodova

(9,1%), prehrambeno-prerađivačkoj industriji (6,1%), građevini (6,1%) i ICT industriji (6,1%). Poslovni

sektor još uvijek ne predstavlja ključni subjekt u području inovacija te je nedovoljno integriran u

inovacijski lanac vrijednosti. Godine 2011. izdaci za istraživanje i razvoj poslovnog sektora (BERD)

iznosili su 0,34% BDP-a, što je znatno ispod prosjeka EU-a koji iznosi 1,27% BDP-a. Dakle, za razliku od

Republike Hrvatske, u EU je odnos između ulaganja javnog i privatnog sektora upravo obrnut: većina

ulaganja u znanost dolazi iz nevladinog sektora (54,1%), a najviši udio privatnog ulaganja (>60%)

19

zabilježen je u vrlo razvijenim europskim zemljama poput Luksemburga, Finske i Danske. Većina

istraživanja i razvoja u privatnom sektoru financira se od strane samih poslovnih tvrtki (72% u 2009),

dok strani investitori doprinose poslovnom sektoru sa 14,7%. Jedan je od pokazatelja takva stanja

mali broj patentnih prijava u razdoblju od 2000. do 2009. koje je Hrvatska podnijela Europskom

patentnom uredu – tek 6,6 na milijun stanovnika – što je daleko ispod prosjeka EU 27 koji iznosi

111,6. Državni zavod za intelektualno vlasništvo zaprimio je 4.000 prijava za patente u zadnjem

desetljeću, a više od 1.000 ih je odobreno. Unatoč nedostatku podrške, uz potporu Udruge inovatora,

pokazuje se da su inovatori pojedinci prijavljuju većinu hrvatskih patentnih prava (86%).

U našoj zemlji je zaštićeno ukupno 3.457 patenata industrijskog vlasništva, a od toga se samo 237

odnosi na domaće tvrtke, dok preostalih 3.310 na strane kompanije. Podaci UN-ove Organizacije za

svjetsko intelektulano vlasništvo (WIPO)14 govore da broj međunarodno prijavljenih patenata iz

Hrvatske pada u razdoblju od 2010-2012. godine: 2010. je prijavljeno 50 patenata, 2011. 47, a 2012.

samo 30. U Državnom zavodu za intelektualno vlasništvo to objašnjavaju činjenicom da je Hrvatska

relativno malo tržište sa slabom industrijom, koja uglavnom nema novca za velika istraživanja i razvoj,

čije bi rezultate onda patentirala. Prema zadnjem priopćenju Državnog zavodu za statistiku „Inovacije

u hrvatskim poduzećima u razdoblju 2010. – 2012. godine“ 3.499 (tj. 15,9% od ukupnog broja)

hrvatskih poduzeća je uvelo inovaciju ili inovacije proizvoda ili procesa, organizacijsku ili pak

marketinšku inovaciju. Samo je 17% poduzeća uvelo novi ili poboljšani proizvod/uslugu, a 21,7% novi

proces. Indikativan podatak je taj da je najveći broj inovativnih poduzeća među izvoznicima (55%).

Nabava postrojenja, opreme i softvera najčešći je oblik inovacijskih aktivnosti prisutan kod većine

inovatora proizvoda i procesa (84,4%).

„Jedan od razloga zašto se relativno malo inovatora, a i tvrtki, odlučuje na zaštitu patenta cijena je

tog postupka. Naime, iako se Hrvatska može pohvaliti velikim brojem medalja svojih inovatora,

gotovo nitko od njih nije spreman izdvojiti 18 tisuća kuna za međunarodnu prijavu patenta. Za tvrtke

je cijena 23 tisuće kuna. Da bi se dobio patent za pojedinu zemlju, potrebno je platiti 10 tisuća eura.

Za mnoge inovatore, a i tvrtke, to je trošak koji se teško može isplatiti komercijalizacijom patenta.“15

Poticanje razvojno-inovacijskih aktivnosti

Zakonom o poticanju investicija i unaprjeđenju investicijskog okruženja16 „osigurane su atraktivne

poticajne mjere za realizaciju investicijskih projekata u Republici Hrvatskoj“17 među kojima je

poticanje razvojno-inovacijskih aktivnosti. Mjere se odnose na projekte kojima se osigurava ekološki

sigurna poduzetnička aktivnost i jedan ili više od sljedećih ciljeva:

- unos nove opreme i suvremenih tehnologija,

20

- veća zaposlenost i izobrazba zaposlenika,

- razvoj proizvoda i usluga više dodane vrijednosti,

- povećanje poduzetničke konkurentnosti,

- ravnomjerni regionalni razvoj Republike Hrvatske.

Opravdani troškovi investicije mogu uključivati određene kategorije nematerijalnih investicija

(patenti, licencije, know-how) do graničnog iznosa od 50% standardne osnovice. Nematerijalna

imovina koja predstavlja opravdane troškove investicije mora zadovoljavati sljedeće uvjete:

- mora se koristiti isključivo u nositelju poticajnih mjera,

- mora se smatrati imovinom s mogućnošću otpisa (amortizirajuća imovina),

- mora biti kupljena od trećih strana po tržišnim uvjetima, isključujući povezane poduzetnike,

- mora biti uključena u imovinu nositelja poticajnih mjera, odnosno mora biti iskazana u bilanci

nositelja poticajnih mjera najmanje pet godina.

Iznos potpore izračunava se u odnosu na materijalnu i nematerijalnu imovinu projekta početnog

ulaganja ili u odnosu na troškova plaće i novih radnih mjesta koja su otvorena kao izravna posljedica

projekta ulaganja. Minimalno 25% visine opravdanih troškova investicije mora biti osigurano od

strane nositelja poticajnih mjera i ne smije sadržavati nikakvu državnu potporu.

Za investicije u razvojno-inovacijske aktivnosti odobravat će se dodatne poticajne mjere za

investicijske projekte koje utječu na unapređenje i modernizaciju: proizvoda, proizvodnih serija,

proizvodnih procesa i proizvodnih tehnologija. Te mjere obuhvaćaju:

- potpore za troškove otvaranja novih radnih mjesta povezanih s investicijskim projektom,

- bespovratna novčana potpora za kupnju opreme/strojeva u visini do 20% stvarnih

opravdanih troškova kupnje opreme/strojeva, a u maksimalnom iznosu protuvrijednosti kuna

do 0,5 milijuna eura, uz uvjet da kupljena oprema/strojevi mora biti oprema/strojevi visoke

tehnologije.

Zakon o obrtu18 također potiče razvojno-inovacijske aktivnosti. Prema njemu, vezane obrte mogu

obavljati fizičke osobe – izumitelji na temelju ostvarenoga patentnog prava za patentirani proizvod ili

uslugu i zaštićenog industrijskog dizajna ako radom u obrtu obrtnik ostvaruje prava i obveze iz radnog

odnosa te ako ta prava ne ostvaruje po drugoj osnovi. Time izumitelji ne moraju ispunjavati uvjet

posebne stručne osposobljenosti, odgovarajućeg srednjeg strukovnog obrazovanja ili položenoga

majstorskog ispita.

21

Zakonski i programski temelji inovacijske politike

Međunarodna zajednica već dugo prihvaća vrijednost zaštite intelektualnog vlasništva. Patentna

zaštita postala je jedna od ključnih komponenti sustava trgovine Svjetske trgovinske organizacije

(WTO) kroz tzv. TRIPS ugovor (Trade Related Aspects of Intellectual Property Rights). Snažna zaštita

intelektualnog vlasništva stimulira ulaganje u razvoj novih proizvoda, poboljšava uvjete za

investiranje, omogućava rast tvrtki i industrije u cjelini te pruža potrošačima širi izbor proizvoda i

usluga. Stoga je zaštita intelektualnog vlasništva bitan element znanstvenog, tehnološkog i

ekonomskog napretka. Područje patentiranja obuhvaćeno je čitavim nizom zakona i podzakonskih

propisa u RH19 (Zakon o patentu, Pravilnik o patentu; Direktiva 98/44/EZ Europskog parlamenta i

Vijeća od 6. srpnja 1998. o pravnoj zaštiti biotehnoloških izuma, Uredba (EZ) br. 469/2009 Europskog

parlamenta i Vijeća od 6. svibnja 2009. o svjedodžbi o dodatnoj zaštiti za lijekove, Uredba Europskog

parlamenta i Vijeća (EU) br. 1257/2012 od 17. prosinca 2012. o primjeni pojačane suradnje u

području stvaranja jedinstvene patentne zaštite).

Najcjelovitiji tematski dokument koji se zaokuplja sustavnim promišljanjem inovacijske problematike

u Hrvatskoj te iscrtava prioritete i mjere koje bi bilo potrebno provesti u svrhu napređivanja

inovacijskoga statusa Hrvatske je Prijedlog Nacrta inovacijske strategije Republike Hrvatske 2014-

2020. Ovaj je dokument predstavljen hrvatskoj javnosti od strane Ministarstva gospodarstva u

prosincu 2013. godine, a izrađen je u partnerstvu s Ministarstvom znanosti i u suradnji s

predstavnicima HUP-a Sanjom Smoljak Katić i Darijem Gavranovićem. Osim ovoga dokumenta,

postoji i niz akcijskih planova sačinjenih u funkciji provedbe Znanstvene i tehnologijske politike 2006-

2010.20 koji sadrže relevantne osnove za osmišljavanje inovacijske politike: Akcijski plan za poticanje

ulaganja u znanost i istraživanje, Akcijski plan za mobilnost istraživača 2011-2012. i Akcijski plan

podizanja apsorpcijskog kapaciteta Republike Hrvatske za sudjelovanje u Okvirnim programima za

istraživanje Europske unije 2013-2015, čemu treba pridodati još i dokument Akcijski plan 2007-2010.

- Znanstvena i tehnologijska politika RH. Od dokumenata MZOS, problematiku inovacija međutim

najizravnije tematizira onaj iz travnja 2014., naslovljen Plan razvoja istraživačke i inovacijske

infrastrukture u Republici Hrvatskoj.21 Taj plan kao svoju osnovnu smjernicu predviđa razvoj e-

infrastrukture usmjeren znanstvenoistraživačkoj i inovacijskoj djelatnosti te određuje glavne

industrijske aktivnosti s potencijalom rasta i razvoja (proizvodnja osnovnih farmaceutskih proizvoda i

farmaceutskih pripravaka; proizvodnja računalnih, elektroničkih i optičkih proizvoda; proizvodnja

gotovih metalnih proizvoda; računalno programiranje, savjetovanje i povezane aktivnosti (ICT);

proizvodnja električnih uređaja; strojarstvo i proizvodnja uređaja). Analizom se nadalje utvrđuju i

dodatne dvije aktivnosti – proizvodnja hrane i proizvodnja namještaja – kojima se namjenjuje ključna

uloga u budućem gospodarskom rastu i razvoju. Kao prioritetna se pak područja za razvoj

22

istraživačkih infrastruktura u RH ističu biomedicina (neuroznanost; imunologija i mikrobiologija;

biokemija, genetika i molekularna biologija; javno zdravstvo), biotehničke znanosti (biotehnologija;

šumarstvo i drvna tehnologija; održiva poljoprivreda, ribarstvo i akvakultura); PRIRODNE ZNANOSTI

(znanost o okolišu; fizika i astronomija; kemija); TEHNIČKE ZNANOSTI (informacijsko-komunikacijska

tehnologija; napredni materijali i proizvodni procesi;sigurna i čista energija) i DRUŠTVENE I

HUMANISTIČKE ZNANOSTI (demografski izazovi; inkluzivno, inovativno, promišljeno i sigurno društvo;

nacionalne znanosti od posebnog značaja).

Inovacijska su ulaganja najzamjetnija u područje biomedicine, što se odrazilo i na povišenu vidljivost

toga područja: prema podacima dostupnim na portalu SCImago Journal & Country Rank najveći broj

objavljenih znanstvenih radova, i onih u Scopus bazi, upravo je iz područja medicine. Inovacijski

potencijal dolazi do izražaja posredstvom niza projekata financiranih pretežito iz EU fondova,

primjerice: projekt RapidCell kojega je nositelj Institut Ruđer Bošković, koji u suradnji s Prehrambeno-

tehnološkim fakultetom Sveučilišta u Zagrebu provodi istraživanja na novom patentom zaštićenom

reagensu i računalnoj metodi koja je plod višegodišnje suradnje niza 22 domaćih i stranih

znanstvenika, a povezuje područja biokemije, genetike, proteomike i računarstva s kliničkom

praksom određivanja tumora i patogenih mikroorganizama te omogućava znatno poboljšanje u

medicinskoj dijagnosticite, a primjenu može naći i u prehrambenoj i farmaceutskoj industriji;

INNOMOL (IRB), projekt koji razvija dijagnostičke, preventivne i terapeutske metoda i lijekove za

liječenje bolesti poput tumorskih oboljenja; INTEGRA-LIFE (Prirodoslovno-matematički fakultet

Sveučilišta u Zagrebu) koji funkcionalno povezuje najznačajnije istraživačke grupe u području

glikoproteomike, epigenetike, genetskog inženjeringa, biokemije i bioinformatike, kroz suradnju s 13

europskih partnerskih organizacija. Predviđena je nabavka nove generacije instrumenata za DNA

analizu, glikana i makromolekularnih interakcija, kao i naprednog klastera računala za analizu

podataka; GLOWBRAIN (Medicinskom fakultet Sveučilišta u Zagrebu) koji predviđa uvođenje

najmodernije tehnologije koja će hrvatskim znanstvenicima omogućiti istraživanja matičnih stanica i

njihovo praćenje u oporavku mozga eksperimentalnog modela, uz sudjelovanje sudjelovanje

znanstvenika iz sedam europskih zemalja; CortexSTIM (Medicinski fakultet Sveučilišta u Splitu) koji

predviđa izradu funkcionalnog prototipa novog i inovativnog električnog stimulatora za mozak

testiranog u suradnji s kliničkom bolnicom Dubrava; dva strateška projekta koja provodi Medicinski

fakultet Sveučilišta u Rijeci u suradnji s partnerskom institucijom, Hannover Medical School iz

Njemačke te osam institucija iz akademskog i poslovnog sektora Hrvatske i EU, osmišljena kao

platforme za aktivnosti prijenosa i komercijalizacije znanja i komercijalizacije, s krajnjim ciljem razvoj

prototipa platforme vektorskog cjepiva koje je zasnovano na živom atenuiranom herpesvirusu kao

vektoru; FORESTERRA je projekt iz područja šumarstva u kojemu sudjeluje 12 zemalja i dvije

23

međunarodne institucije; Poslovno inovacijski centar Hrvatske - BICRO d.o.o. financiran je u sklopu

Instrumenta pretpristupne pomoći IPA; projekt POVEĆANJE KONKURENTNOSTI HRVATSKE

INDUSTRIJE DRVENIH PODOVA U EU; projekt ARISE koji će doprinijeti razvoju tehničke infrastrukture

Republike Hrvatske u području inženjerstva za istraživanja i primjene naprednih površinskih slojeva.;

projekt ACROSS koji predviđa uspostavu istraživačkog centra izvrsnosti za napredne kooperativne

sustave na Fakultetu elektrotehnike i računarstva Sveučilišta u Zagrebu u području kooperativnih

sustava s primjenom u robotici, umreženim ugradbenim sustavima i obnovljivim izvorima energije;

ISTRAŽIVANJE GEOTERMALNOG POTENCIJALA TLA u Republici Hrvatskoj kao izvora obnovljive

energije; projekt INOVATIVNA METEOROLOŠKA PODRŠKA UPRAVLJANJU ENERGIJOM VJETRA; projekt

CEEStructHealth usmjeren je unapređenju kapaciteta u području cjelovitosti (integriteta),

monitoringa i upravljanja dinamički opterećenih konstrukcija; projekt TEHNOLOGIJA ELEKTRIČNIH

STROJEVA S TRAJNIM MAGNETIMA ZA POVEĆANJE ENERGETSKE UČINKOVITOSTI U ELEKTRIČNOJ

VUČI I BRODSKOJ PROPULZIJI (MAGEF); projekt VISTA koji je usmjeren na primjenu računalnih

tehnika vida u cestovnom; RAZVOJ ISTRAŽIVAČKE INFRASTRUKTURE NA KAMPUSU SVEUČILIŠTA U

RIJECI; Hrvatska fuzijska istraživačkajedinicu (CRU), osnovana od strane Instituta Ruđer Bošković,

Instituta za fiziku, Prirodoslovno-matematičkiog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Fakulteta

elektrotehnike i računarstva Sveučilišta u Zagrebu, Fakulteta elektrotehnike, strojarstva i

brodogradnje Sveučilišta u Splitu i Sveučilišta u Rijeci. Riječ je o projektima čije je izvođenje

popraćeno iznosima potpore koji variraju u rasponu od 279.000 eura (MAGEF) do 1,2 milijarde eura

predviđenih za petogodišnji rad Konzoricaja Euro Fusion (projekt CRU).

Plan razvoja istraživačke i inovacijske infrastrukture u Republici Hrvatskoj donosi i plan ulaganja (u

eurima) u znanstvenu infrastrukturu na godišnjoj razini u RH (tablica ispod). Za znatno smanjenje

sredstava predviđenih u 2015. i 2016. godini nije ponuđeno popratno objašnjenje:

Plan ulaganja (u eurima) u znanstvenu infrastrukturu na godišnjoj razini u RH.

Izvor: MZOS. 2014.

24

Kako je suradnja između sektora ključna za provedbu inovacijske politike, za pozdraviti je, na koncu,

zajedničku aktivnost Ministarstva gospodarstva i MZOS na već spomenutu zajedničkome radu Nacrta

Prijedloga inovacijske strukture Republike Hrvatske.22 Trenutno se stanje ocjenjuje kao

nezadovoljavajuće što se pripisuje nepostojanju sustavne inovacijske politike, odnosno njezinoj

neučinkovitosti, uz skretanje pažnje na složenost i rascjepkanost hrvatskog inovacijskog sustava

kojemu generalno nedostaje bolja koordinacija i sinergija njegovih različitih dijelova. Strategija

nasuprot takvome stanju predočava viziju Hrvatske koja će do 2020. godine postati međunarodno

prepoznata po znanstveno-istraživačkoj izvrsnosti te se pozicioniranti kao vrijedan partner u

globalnom inovacijskom lancu vrijednosti. Kao glavni strateški cilj navodi se: „Povećanje društvene

dobrobiti i konkurentnosti hrvatskog gospodarstva temeljeno na znanju, kreativnosti i inovacijama.“

U funkciji glavnoga strateškoga cilja su 4 daljnja cilja koji ujedno predstavljaju i „stupove“ cijele

strategije, a to su: (1) povećanje inovacijske izvedbe Republike Hrvatske; (2) povećanje udjela

ulaganja poslovnog sektora na 2/3 u ukupnim ulaganjima u istraživanje i razvoj: (3) povećanje

bazičnih i primijenjenih (industrijskih) istraživanja u znanstveno-istraživačkom sektoru namijenjenih

jačanju konkurentnosti gospodarstva.

Povezanost vizije, strateških ciljeva i tematskih stupova u okviru Inovacijske strategije RH

Izvor: Ministarstvo gospodarstva, 2014.

25

Za ostvarivanje istaknutih strateških ciljeva (povećanje inovacijske izvedbe, povećanje udjela ulaganja

poslovnog sektora; povećanje broja bazičnih i primijenjenih istraživanja s inovacijskim potencijalom:

jačanje ljudskih kapaciteta) predlaže se sačinjavanje novoga akcijskoga plana. Uz svaki se tematski

stup vezuju prioriteti, a uz svaki se prioritet planira niz ciljeva za koje se predviđa niz mjera, uz

upozoravanje na pokazatelje stupnja njihove ostvarenost i odgovarajuću vremensku projekciju sve do

2020. godine. Dok je u većini slučajeva riječ o poticajnim mjerama (primjerice: „stvoriti povoljni

zakonodavni okvir za poduzetnički kapital“; „uvođenje povoljnih poreznih aranžmana za

zapošljavanje visokokvalificiranih osoba“, „dodjela darovnica za start-up poduzeća temeljena na

znanju“; „uvođenje inovacijskih vaučera“, „ojačati sustav znanstvenih stipendija,“ u prvome

tematskome stupu, uz prvi cilj povećanja inovacijske izvedbe Republike Hrvatske“, a pod ciljem koji se

odnosi na razvoj nacionalnog inovacijskog sustava te zakonodavnog i fiskalnog okvira za poticanje

inovacija postavljeni, a pod prioritetom koji se odnosi na poboljšanje upravljanja nacionalnim

inovacijskim sustavom', provedbe mjere su ekstenzivno administrativne, budući da predviđaju

osnivanje Ureda za inovacije pri Vladi RH i novih organizacijskih jedinica za inovacije, zatim

Nacionalnog vijeća za inovacije i Međunarodnog savjetodavnog panela za inovacije, kao i utvrđivanje

glavne agencije za pružanje podrške inovacijskim programima i projektima.

Dok je uvođenje koordinacijskoga tijela, po mogućnosti međusektorski ekipiranog, bez sumnje

potrebno, nameće se bojazan od novog administrativnog razgranavanja koje sukladno negativnim

iskustvima prijeti nedovoljnom svrhovitošću i stvaranjem novih zapreka inovacijskome djelovanju,

pogotovo u slučaju da nove zapreke nastanu povrh postojećih. U tome pogledu svakako se čini

izuzetno bitnim jasno definirati granice administrativnoga širenja, da nova agencija, ako je uz

postojeće agencijske resurse uopće potrebna, ne bi prerasla u još jedno poprište političkoga

zapošljavanja. Kompleksnost najavljenih mjera iziskuje uvođenje mnogih promjena na razini

zakonskih, fiskalnih i drugih propisa, kao i na razini uspostave provedbenih mehanizama. U tome

pregolemu zadataku kojemu treba pristupiti na sustavan i djelotvoran način, ne bi valjalo izgubiti iz

vida da imamo temelje koje u tome procesu ne smijemo propustiti valorizirati. Te temelje čine

tehnološke mreže, postojeći planovi tehnologijskoga razvitka, dosezi u sferi upravljanja

intelektualnim vlasništvom, ali i prečesto zaboravljani inovatori pojedinci.

U dosad osnovane nacionalne tehnološke mreže ubrajaju se Poslovno-inovacijski centar Hrvatske -

BICRO d.o.o, Hrvatski institut za tehnologiju - HIT d.o.o, Tehnologijsko - razvojni centar u Osijeku

d.o.o, Tehnološko - inovacijski centar u Rijeci d.o.o, Tehnološki centar Split, Centar za transfer

tehnologije, te Razvojno-istraživački centar za marikulturu. Program hrvatskog inovacijskog

tehnologijskog razvitka (HITRA) postoji od 2001. godine i orijentiran je strateški kompatibilnim

ciljevima (1) njegovanja suradnje između znanosti i industrije; (2) oživljavanja industrijskoga

26

istraživanja i razvoja; te (3) poticanja komercijalizacije istraživačkih rezultata. HITRA je osigurala

okosnicu za izravnu suradnju industrije i poduzetnika s institucijama visokog obrazovanja i

istraživačkim institutima, i provodi kroz dva komplementarna potprograma, TEST i RAZUM.

Istraživanje usmjereno tehnologiji i razvojni projekti (TEST) pružaju potporu razvoju novih

tehnologija, u smislu proizvoda, procesa ili usluga, do faze njihove komercijalizacije. Razvoj tvrtki

utemeljenih na znanju (RAZUM) pruža financiranje ranih faza novoosnovanih tvrtki utemeljenih na

znanju i tehnologiji. Na koncu, u komparativne prednosti treba ubrojiti i činjenicu da Hrvatska ima

dugu povijest zaštite intelektualnoga vlasništva (od 1884) te značajnu legislativu. Državni zavod za

intelektualno vlasništvo (DZIV) donio je Nacionalnu strategiju razvoja sustava intelektualnog

vlasništva u Hrvatskoj koju je Vlada RH usvojila 2005. godine. Kratkoročni je cilj ove strategije bio

pružiti zaštitu intelektualnoga vlasništva usporedivu s onom na razini EU, a srednjoročni cilj osigurati

primjenu intelektualnoga vlasništva kao poluge ekonomskoga rasta, i to do standarda zemalja EU-a s

najvišim europskim indeksom kreativnosti (ECI). U sklopu MZOS osnovana je i jedinica za

intelektualno vlasništvo koja nadgleda projekte vezane uz jačanje svijesti o pitanju zaštite

intelektualnoga vlasništva, aktivnosti vezane uz uspostavljanje triju centara intelektualnoga vlasništva

u sklopu akademskih i istraživačkih institucija. Uz političku volju i predanost ciljevima iskazanim na

papiru, te uz političku volju za stvarnu provedbu koja će nadograditi opisane temelje, opisana se

Strategija nudi kao valjan alat važnog, za hrvatsku budućnost ključnog inovacijskog zaokreta.

Uočljivi je međutim nedostatak svih strategija vezanih uz povećanje broja patenata gotovo isključiva

usmjerenost svekolikih mjera na institucije i na poduzetništvo, čime se previđa da 86% svih patenata

u Hrvatskoj prijavljuju pojedinci kao fizičke osobe. Omjer je to iz kojega se više nego jasno može

iščitati da izvan istraživačkog i poslovnog sektora Hrvatska raspolaže kapitalom znanja i inovacijskoga

talenta čije djelovanje ne samo što ne potiče, nego ga i otežava. Zakon o upravnim pristojbama u

području prava intelektualnog vlasništva23 propisuje plaćanje niza pristojbi vezanih uz priznavanje

patenta što za samostalne inovatore nerijetko predstavlja prevelik teret i navodi ih na odustajanje od

prijave. No umjesto da ovu kategoriju inovatora oslobodi davanja, ili da osmisli sustav

poticanja/nagrađivanja, kao što su od takvih davanja oslobođene i neke institucije, država uvodi

mogućnost oslobađanja za pojedince po socijalnome ključu, čime samu inovacijsku djelatnost

prekvalificira u socijalno pitanje. Sličan se stav provlači kroz sve mjere, akcijske planove i strategije

koje izumitelja-pojedinca, osobu koja je uz osobna odricanja kreirala izum i koja će moći na njemu

zaraditi tek kada ga i ako ga plasira na tržište neprimjereno tretiraju kao poduzetnika i menadžera.

Dok s jedne strane svi drugi sektori ostvaruju neku vrstu poticaja, inovatori zbog svojih intelektualnih

postignuća postaju na neki način diskriminirana skupina. U kontekstu ovakvih propusta, nije naodmet

upozoriti na to da je inovatorska kultura u cjelini zapostavljena i u našem sustavu obrazovanja te se

27

prisjetiti na period od 2001. do 2005. godine kada je MZOS raspisivalo natječaje za rad s darovitim

učenicima u okviru kojih je prijavljeno i nekoliko programa za razvijanje inovacijskog potencijala

učenika, uglavnom u srednjim školama, te program „Mladi inovatori“ za učenike osnovnih škola. U

okviru toga programa razvijeno je i prijavljeno nekoliko patenata od kojih je jedan patentiran u

Državnom zavodu za intelektualno vlasništvo (Držač školske krede)24. Umjesto da se uspješan

program nastavi razvijati, a s njime i detektiranje inovatorskoga potencijala najmlađih naraštaja, a

sutrašnjih stanovnika i tvoraca Inovacijske unije, on se nakon 2005. godine gasi te ostaje do danas

nezamijenjen ikakvom sličnom oplemenjujućom inicijativom. Ako se želimo otisnuti u Inovacijsku

uniju, njegujmo inovatorsku kulturu od djetinjstva i potičimo sve one koji inovatorski djeluju; ne

urušavajmo žive temelje inovacijske politike i prije nego što smo je počeli sustavno provoditi.

.

Zaključak analize

Analiza znanstveno-istraživačkog i inovacijskog sustava upozorava na sljedeća problemska žarišta:

i. prekomjerno oslanjanje na financijske instrumente Europe unije – manjak vlastitih ulaganja u

kadrovsku obnovu i u istraživanja,

ii. nedostatak posvećenosti politike usvojenom nacionalnom cilju uvećanja ulaganja u znanost i

inovacije, do 2%,

iii. nedovoljna povezanost s poslovnim sektorom,

iv. prijetnja novog administrativnog razgranavanja (uz implementaciju inovacijske politike) u

uvjetima postojeće prekomjerne birokratiziranosti,

v. zapostavljenost inovatorske kulture; podcijenjenost individualnog inovatorstva,

vi. netransparentan sustav natjecanja (za radna mjesta, projekte, nagrade..) / imenovanja u

upravljačka tijela,

vii. prevelika centraliziranost,

viii. nemar prema dosadašnjim ulaganjima u ljudski kapital,

ix. nedovoljna skrb o potrebi njegovanja kadrovske baze u punoj vertikali (izazivanje

disproporcija),

x. visoka cijena međunarodne prijave patenta,

xi. zatvorenost prema istraživačima i inovatorima koji nisu integrirani u sustav,

xii. banke u Republici Hrvatskoj ne priznaju patent ili proizvod pod zalog za dobivanje sredstava,

xiii. vezivanje poticanja inovatorskog poduzetništva uz starost poduzeća,

xiv. potreba unapređivanja praksi odgovornog mentoriranja.

28

3. Ciljevi i strategija

Sektorska se politika inovacija temelji na razrađenom i transparetnom skupu strateških ciljeva,

prioriteta, mjera i aktivnosti. Njezina je osnovna svrha stvaranje kvalitetnog, produktivnog,

fleksibilnog te dinamičkog znanstveno-istraživačkog i inovacijskog sustava kao trajnog generatora

vrijednosti koje će doprinijeti održivom razvoju gospodarstva, a time i cijele Hrvatske.

Proces se strateškog planiranja rukovodi načelom neodvojivosti i međupovezanosti sektorske

politike obrazovanja i znanosti s gospodarskom politikom. Razvojnu viziju sektorske politike inovacija

čine četiri strateška cilja proizašla iz zaključaka analize znanstveno-istraživačke i inovacijske politike.

STRATEŠKI CILJEVI SEKTORSKE POLITIKE INOVACIJA

Cilj 1. Razvoj inovacija u službi održivog razvoja

Cilj 2. Razvoj i usmjeravanje ljudskih potencijala

Cilj 3. Mobilnost i fleksibilizacija

Cilj 4. Razvoj gospodarstva temeljenog na inovacijama

Svaki se pojedini strateški cilj razvija kroz niz strateških prioriteta. Strateški prioriteti unutar

pojedinog strateškoga cilja su funkcionalno odijeljeni, ali i međupovezani, što podrazumijeva njihovu

koordiniranu implementaciju.

Strateški ciljevi Strateški prioriteti

Cilj 1.

Razvoj inovacija u službi

održivog razvoja

1.1. Povećanje broja prijavljenih i priznatih patenata

1.2. Uspostava sustava podrške individualnim inovatorima

1.3. Uklanjanje administrativnih prepreka

Cilj 2.

Razvoj i usmjeravanje

ljudskih potencijala

2.1. Promoviranje i uspostava inovacijske kulture u osnovnim i srednjim školama

2.2. Razvoj inovacijski usmjerenih interdisciplinarnih studijskih i drugih programa kroz sva znanstvena područja

2.3. Razvoj i unapređenje kvalitete i odgovornosti u obrazovanju i znanosti

2. 4. Unapređivanje sustava napredovanja u visokim obrazovnim i znanstvenim institucijama

Cilj 3.

Mobilnost i fleksibilizacija

3.1. Poticanje dvosmjerne suradnje između sustava obrazovanja i realnog sektora s naglaskom na povezivanje istraživačkih aktivnosti i potreba gospodarstva

3.2. Poticanje projektne i programske suradnje inovatora (stručnjaka i znanstvenika) izvan sustava

29

3.3. Međusektorska i unutarsektorska suradnja na infrastrukturnim projektima

3.4. Poticanje mobilnosti inovatora i istraživača između obrazovnog, znanstvenog i gospodarskog sektora

Cilj 4.

Razvoj gospodarstva

temeljenog na inovacijama

4.1. Povećanje broja zaposlenih u obrtu i poduzetništvu

4.2. Unapređenje rada turističkog sektora

4.3. Inovativna poljoprivredna ponuda

U nastavku se navode skupovi taktičkih alata – mjera i aktivnosti za implementaciju svakog strateškog

prioriteta uz naznačeni vremenski tijek predviđene realizacije. Oni teže funkcionalizaciji nedovoljno

iskorištenih pozitivnih momenata koje predstavljaju ponajviše ljudski resursi. Pokretačko

apostrofiranje postojećih pozitivnih uporišta mjerama stimuliranja kvalitete teži inverznome

djelovanju u odnosu na onaj dio konteksta koji je povezan s ekonomskom krizom i s već

tradicionalnom inertnošću samoga sustava. Uz svaki se implementacijski program predviđa

nposredna i procesualna regrutacija profesionalnih timova pod vodstvom eminentnih stručnjaka za

definirano područje programskoga djelovanja. Implementacijski se programi i uz njih predviđene

potporne mjere usredotočuju na uklanjanje realnih i dugogodišnjih slabosti koje se negativno

reflektiraju na znanstveno-istraživački i inovacijski sustav kao i na društvo u cjelini.

Ključni cilj strategije inovacijske politike je razvoj gospodarstva temeljenog na inovacijama, a za

realizaciju tog cilja potrebna je združena realizacija ostala tri cilja. Prvi se razvidni rezultati u

gospodarstvu mogu očekivati u periodu od 3-4 godine, a konkretni pomaci u povećanju broja

prijavljenih patenata već u prvoj godini primjene inovacijske politike.

1.1. Povećanje broja prijavljenih i priznatih patenata Vremenski tijek

Mjere i aktivnosti

- Sredstva predviđena za povećavanje administrativnog aparata vezanog za praćenje inovacijskih aktivnosti usmjeriti u direktno financiranje rezultata znanstvenoistraživačkog rada ili u objavljivanje patenata

- U suradnji s drugim nadležnim tijelima, razviti sustav poticaja za inovatore po prijavljenom i priznatom patentu

- U suradnji s drugim nadležnim tijelima razviti i

implementirati javni registar inovatora radi facilitiranja kontakta i suradnje sa sektorom gospodarstva i poduzetništva

- Tvrtkama s inovativnim rješenjima omogućiti više bodova

na javnim natječajima

Kontinuirano

2015-2016.

2015-2016.

2015 – 2016.

30

1.2. Uspostava sustava podrške individualnim inovatorima Vremenski tijek

Mjere i aktivnosti

- U suradnji s inovatorskim udrugama, predložiti uvođenje statusa samostalnog inovatora kao zanimanja od javnog interesa te razraditi kriterije za ostvarenje prava na taj status

- Sudjelovati u pravnom reguliranju statusa samostalnog inovatora

2015-2016.

2015-2016.

1.3. Uklanjanje administrativnih prepreka Vremenski tijek

Mjere i aktivnosti

- Objediniti postojeće (važeće) strategije, mjere, akcijske planove i politike vezane uz inovacije u jednu zajedničku strategiju

- Pozvati znanstvenoistraživačke institucije i zainteresirane pojedince na javnu raspravu o objedinjenoj strategiji

- Pratiti i poštivati donesenu strategiju

- Brzo reagirati na prijedloge i sugestije gospodarstva i

znanstvenoistraživačke zajednice

- Poticati inovacije u javnom sektoru

2015-2016.

2015-2016.

Kontinuirano

Kontinuirano Kontinuirano

2.1. Promoviranje i uspostava inovacijske kulture u osnovnim i srednjim školama Vremenski tijek

Mjere i aktivnosti

- Uspostava programa inovacijske kulture te njegova međupredmetna i izvannastavna integracija

- Promoviranje inovacijskih metoda podučavanja i učenja s osobitim obzirom s naglaskom na korištenje informatičkih sredstava

- Uvođenje sustava valorizacije inovacijskih produkata obrazovnog procesa te mentorskih aktivnosti nastavnika

- Unapređivanje eksperimentalne nastave kroz uvođenje obveznih eksperimenata uz osiguravanje potrebnog pribora u svim školama

- Sustavna skrb o podizanju razine informatičke pismenosti kao jednog od preduvjeta inovacijskim aktivnostima

Kontinuirano

Kontinuirano

2015-2016.

2015-2016.

Kontinuirano

31

2.2. Razvoj inovacijski usmjerenih interdisciplinarnih studijskih i drugih programa kroz sva znanstvena područja

Vremenski tijek

Mjere i aktivnosti

- Prilagodba postupaka inicijalne akreditacije uz uvođenje inovacijski usmjerenih interdisciplinarnih programa

- Reguliranje priznavanja prijavljenih studentskih patenata kao ECTS bodova unutar preddiplomskog, diplomskog i poslijediplomskog studiranja te mentorskoga udjela u inovatorskim ishodima nastave pri definiranju uvjeta za izbore u nastavne zvanja

- Razrada kriterija te sustava poticajnih mjera za razvoj inovacijskih usmjerenih interdisciplinarnih programa

- Identifikacija potreba za rijetkim interdisciplinarnim stručnjacima uz razradu programa njihova zapošljavanja/integriranja u sustav

2015-2018.

2015-2016.

2015-2016.

Kontinuirano

2.3. Razvoj i unapređenje kvalitete i odgovornosti u obrazovanju i znanosti Vremenski tijek

Mjere i aktivnosti

- Reguliranje problematike konflikta interesa i osobne odgovornosti u funkciji osiguravanja nepristranog provođenja svih evaluacijskih procedura

- Uspostavljenje antiplagijatorskih provjera te briga o izvornosti

- Definiranje i valorizacija mentorskih kompetencija i odgovornosti

- Preispitivanje i regulacija uvjeta napredovanja u znanstvenim i nastavnim zvanjima uz priznavanje inovatorskih rezultata

2015-2017.

Kontinuirano

2015-2016.

2015-2016.

3.1. Poticanje dvosmjerne suradnje između sustava obrazovanja i realnog sektora s naglaskom na povezivanje istraživačkih aktivnosti i potreba

gospodarstva

Vremenski tijek

Mjere i aktivnosti

- Razvijanje i jačanje uloge Sektorskih vijeća s ciljem kvalitetnijega definiranja potreba gospodarstva te izrade i razvoja strukovnog kurikuluma

- Unapređivanje suradnje Hrvatske gospodarske komore i znanstveno-istraživačkog sektora

- Predlaganje stimulativnih mjera za poslodavce-partnere obrazovnih i istraživačkih institucija

Kontinuirano

Kontinuirano

2015-2016.

32

3.2. Poticanje projektne i programske suradnje inovatora (stručnjaka i znanstvenika) izvan sustava

Vremenski tijek

Mjere i aktivnosti

- Poticati projektnu suradnju i suradnju u izvođenju studijskih programa sa stručnjacima i znanstvenicima izvan sustava, te ukoliko je riječ o nezaposlenim osobama predložiti porezne olakšice i druge stimulativne mjere za njihovo angažiranje

- Predložiti korekciju regulative koja otežava angažiranje stručnjaka i znanstvenika izvan sustava

2015-2018.

2015-2016.

3.3. Međusektorska i unutarsektorska suradnja na infrastrukturnim projektima Vremenski tijek

Mjere i aktivnosti

- Povezivanje s relevantnim institucijama iz državnog sektora za potrebe sinergijskog pristupa pripremi i provedbi infrastrukturnih programa od društvenog značenja

- Potpora institucijama iz sustava u rješavanju infrastrukturnih prepreka

- Iniciranje sinergijskih ulaganja u polifunkcionalnu infrastrukturu od javnog značaja: međusektorska priprema i pokretanje infrastrukturnih projekata

Kontinuirano

Kontinuirano

Kontinuirano

3.4. Poticanje mobilnosti inovatora i istraživača između obrazovnog, znanstvenog i gospodarskog sektora

Vremenski tijek

Mjere i aktivnosti

- Povezivanje sveučilišnih i stručnih studija te znanstveno-istraživačkih institucija u aktivnostima mobilnosti

- Kontinuirana provedba politike odlazne i dolazne mobilnosti studenata, akademskog osoblja i neakademskog osoblja

Kontinuirano

Kontinuirano

33

4.1. Povećanje broja zaposlenih u malom obrtu i poduzetništvu Vremenski tijek

Mjere i aktivnosti

- Stvaranje „banke patenata“ koje je država ili HGK preuzela od samostalnih inovatora uz naknadu za njihov rad

- Ustupanje patenata iz banke poduzetnicima uz obvezu novih zapošljavanja

- Ustupanje patenata i rezultata istraživanja znanstveno-

istraživačkih institucija u državnom vlasništvu poduzetnicima uz obvezu zapošljavanja

- Osiguranje sredstava za razvoj prototipa inovativnih

proizvoda

- Poticanje osnivanja i rada tehnoloških parkova

2015-2017.

Kontinuirano

Kontinuirano

Kontinuirano

Kontinuirano

4.2. Unapređenje rada turističkog sektora Vremenski tijek

Mjere i aktivnosti

- Razvijanje kvalitetnije e-infrastrukture turističke ponude

- Raspisati natječaj za razvoj inovativnih tehničkih informatičkih i drugih rješenja vezanih uz turistički sektor

- Razvijanje sustava poticaja za inovativna rješenja turističke

ponude

Kontinuirano

2015.

2015-2016.

4.3. Inovativna poljoprivredna ponuda Vremenski tijek

Mjere i aktivnosti

- Razvijanje kvalitetnije e-infrastrukture ponude poljoprivrednog sektora

- Razvijanje sustava poticaja za inovativna rješenja ponude poljoprivrednog sektora

2015-2016.

2015-2016.

34

4. Financijski instrumenti Financiranje implementacijskih programa provest će se sredstvima državnog proračuna (Ministarstvo

financija) u okviru poticanja inovacijskih aktivnosti te sredstvima Europskog socijalnog fonda u okviru

razvoja ljudskih potencijala.

Za unapređivanje rezultata istraživanja uz viši stupanj efikasnosti i transparentnosti te poticanje

inovacija moguće je koristiti program Obzor 2020 koji predstavlja financijski instrument strategije

Europa 2020.

Pri implementaciji inovacija u poduzetničke aktivnosti očekuje se suradnja s Hrvatskom

gospodarskom komorom, a kod unapređenja turističkog sektora suradnja s Hrvatskom turističkom

zajednicom.

Detaljni financijski plan donijet će se zasebnim dokumentima.

35

5. Mjere učinka i evaluacija

Za evaluaciju inovacijske politike dostupni su konkretni pokazatelji Državnog zavoda za intelektualno

vlasništvo u okviru godišnjih izvješća o broju prijavljenih patenata. Također su dostupni međunarodni

pokazatelji kao Summary Innovation Indeks i Innovation Union Scoreboard.

36

6. Veze s ostalim sektorima Sektorska politika inovacija je načinjena u korelaciji sa sektorskom politikom obrazovanja i znanosti,

odnosno s njezinim podsektorom znanost, tehnologija i inovacije. Osim toga, inovacije su ključan dio

svakog aspekta društva pa su stoga u uskoj vezi sa svim sektorskim politikama. Pritom se ne misli

samo na inovacije u užem smislu riječi, tj. na patente, već na inovativan način rješavanja problema u

svim segmentima društva.

37

Sažetak

Potreba provođenja korjenitih promjena u svim domenama produkcije, potrošnje i društvenih

odnosa radi pronalaženje puta prema održivome razvoju složen je zadatak koji iziskuje sinergiju

političke volje i svih društvenih čimbenika, pri čemu dobro ugođen i ciljno usmjeren znanstveno-

istraživački i inovacijski sustav treba biti učinkovit motor procesa koji će usmjeriti društvo prema

korištenju čistih tehnologija, obnovljivim izvorima energije, obnavljanju bioraznolikosti, razvijanju

održive poljoprivrede, uspostavi održivih i pametnih gradova, održivom upravljanju vodnim

bogatstvom i drugim prirodnim resursima, razvijanju sustava prevencije i obrane od elementarnih

nepogoda, unapređivanju zdravlja, stvaranju novih zelenih zaposlenja, boljem povezivanju među

društvenim sektorima, novim i pravednijim društvenim odnosima. Ključno je da Hrvatska zauzme

aktivan stav prema sektoru inovacija i da odgovornom politikom potakne svoja istraživanja i razvoj

(R&D) u svim znanstvenim područjima kako bi osigurala potrebne pretpostavke za preokretanja

negativnih trendova.

S pristupanjem su se Europskoj uniji za Hrvatsku otvorile brojne nove prilike za sudjelovanje u

partnerskim i samostalnim programima koji mogu doprinijeti općem unapređivanju istraživačke

djelatnosti kroz sva područja i discipline, te nasušno potrebnome tehnološkome osnaživanju i

inovacijskom djelovanju usmjerenu transferu znanja iz znanosti u sferu gospodarstva.

Startnih osnova za pokretanje Hrvatske kao inovacijske zemlje ima ponajviše u ljudskim resursima, no

inovacijska struktura nam je daleko od razvijene. U rezultatima mjerenja inovacijske izvedbe

Europske komisije iz 2012. godine Hrvatska se smatra 'umjerenim inovatorom' te se nalazi na 25.

mjestu (od 34) s 44% tvrtki u Hrvatskoj koje se klasificiraju kao inovacijski aktivne, dok prosjek

Europske unije iznosi 52%. Takav rezultat je saglediv u kontekstu omjera ulaganja javnog i poslovnog

sektora (39,8%, usporedivo s prosjekom za EU koji iznosi 54,1%). Izdaci za istraživanje i razvoj

poslovnog sektora (BERD) u 2011. iznosili su 0,34% BDP-a (usporedivo s europskim prosjekom koji

iznosi 1,27% BDP-a), dok je ukupan iznos ulaganja u istraživanje i razvoj iznosio 0,75% BDP-a

(usporedivo s prosječnih 2% na razini EU). Većina istraživanja i razvoja u privatnom sektoru financira

se od strane samih poslovnih tvrtki (72% u 2009), dok strani investitori doprinose poslovnom sektoru

sa 14,7%. Jedan je od pokazatelja takva stanja mali broj patentnih prijava u razdoblju od 2000. do

2009. koje je Hrvatska podnijela Europskom patentnom uredu – tek 6,6 na milijun stanovnika – što je

daleko ispod prosjeka EU 27 koji iznosi 111,6. Državni zavod za intelektualno vlasništvo zaprimio je

4.000 prijava za patente u zadnjem desetljeću, a više od 1.000 ih je odobreno. Unatoč nedostatku

podrške, uz potporu Udruge inovatora, pokazuje se da su inovatori pojedinci prijavljuju većinu

hrvatskih patentnih prava (86%).

38

Inovacijska je kultura zapostavljena, a individualno inovatorstvo koje ima veći udio nego inovatorstvo

iz pojedinih sektora, je neopravdano podcijenjeno. Ako se želimo otisnuti u Inovacijsku uniju,

njegujmo inovatorsku kulturu od djetinjstva i potičimo sve one koji inovatorski djeluju.

Strategija se izvodi iz zaključaka provedene analize, te ona svoju temeljnu zadaću vidi u stvaranju

kvalitetnog, funkcionalnog, fleksibilnog i dinamičkog sustava inovacija kao trajnog generatora

vrijednosti koje će doprinijeti održivom razvoju Hrvatske. U skladu s tom zadaćom, formirana su četiri

glavna strateška cilja, a to su: (1) razvoj inovacija u službi održivog razvoja; (2) razvoj i usmjeravanje

ljudskih potencijala; (3) mobilnost i fleksibilizacija te (4) razvoj gospodarstva temeljenog na

inovacijama. Glavnim strateškim ciljevima pridruženi su strateški prioriteti s razrađenim sustavom

mjera i aktivnosti koji tvore glavne pokretačke poluge politike inovacija. Ključni cilj strategije

inovacijske politike je razvoj gospodarstva temeljenog na inovacijama, a za realizaciju tog cilja

potrebna je združena realizacija svih strateških ciljeva i pratećih strateških prioriteta. Prvi se razvidni

rezultati u gospodarstvu mogu očekivati u periodu od 3-4 godine, a konkretni pomaci u povećanju

broja prijavljenih patenata već u prvoj godini primjene inovacijske politike.

39

Literatura

1Ivo Friganović, viši izvršni direktor Sektora za inovacije u Bicro-u http://www.poslovni.hr/domace-kompanije/znate-li-koliko-stvarno-stoji-prijava-patenta-170279# 2http://epp.eurostat.ec.europa.eu/tgm/graph.do?tab=graph&plugin=0&pcode=t2020_20&language=en&toolbox=type 3 PRORAČUNSKA IZDVAJANJA ZA ISTRAŽIVANJE I RAZVOJ, 2012. – 2013. Priopćenje DZS-a od 30. prosinca 2013. godine. 4 Istraživanje i razvoj u 2012. Statističko izvješće. Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske. Zagreb. 5 Prpić, K. (2003) Društvena podcijenjenost znanosti i razvoj hrvatskog istraživačkog potencijala. Društvena istraživanja. God. 12. Br. 1-2 (63-64). Str. 45-68. Zagreb. 6 http://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2013_12_156_3275.html 7 http://www.nsz.hr/wp-content/uploads/2013/01/analiza_drzavnog_proracuna_za_2013._i_projekcija_za_2014._i_2015._0.pdf 8 Definicija Strune, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje. http://struna.ihjj.hr/naziv/europski-istrazivacki-prostor/20073/ 9 Nacrt prijedloga inovacijske strukture Republike Hrvatske 2014. – 2020. (www.kvalifikacije.hr/fgs.axd?id=496) 10 https://www.azvo.hr/index.php/hr/medunarodne-aktivnosti/53-medunarodne-aktivnosti/757-ipa 11 http://www.mrrfeu.hr/UserDocsImages/EU%20fondovi/OPKK%20tablica%20za%20web.pdf 12 Usp. Research and Innovation performance in EU Member States and Associated Countries. EUROPEAN COMMISSION, 2013 http://ec.europa.eu/research/innovation-union/pdf/state-of-the-union/2012/innovation_union_progress_at_country_level_2013.pdf 13 Regional Innovation Scoreboard 2012: European Commission 14 http://www.wipo.int/econ_stat/en/economics/gii/ 15 http://www.poslovni.hr/hrvatska/hrvati-lani-imali-samo-30-meunarodnih-patenata-235321# 16 Narodne novine broj 111/12 i 28/13. 17 http://www.mingo.hr/page/kategorija/vodic-kroz-zakon#_ftn1 18 http://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2013_12_143_3065.html 19 http://www.iusinfo.hr/dailycontent/Topical.aspx?id=18154

40

20 Dokumenti koji se navode dostupni su preko stranice: http://public.mzos.hr/Default.aspx?sec=2151). 21 www.kvalifikacije.hr/fgs.axd?id=496 22 www.kvalifikacije.hr/fgs.axd?id=496 23 http://www.dziv.hr/files/File/zakonodavstvo/zakon_pristojbe_HR.pdf 24 Hrvatski patentni glasnik 6 (2003) 1872.