Približavanje jeziku ili približavanje jezika

BIBLIOTEKA BOSNISTIKA | POSEBNA IZDANJA

kN

JIg

A 1

1

JOSIP BAOTIĆ

Približavanje jeziku ili

približavanje jezika

BIBLIOTEKA BOSNISTIKA | POSEBNA IZDANJA

JOSIP BAOTIĆPRIBLIŽAVANJE JEZIKU ILI PRIBLIŽAVANJE JEZIKA

© Slavistički komitet i Josip Baotić; prvo izdanje, 2012. Sva prava pridržana. Nijedan dio ove publikacije ne smije se umnožavati na bilo koji način ili javno reproducirati bez prethodnog dopuštenja izdavača i autora.

IzdavačSlavistički komitet, Sarajevo Filozofski fakultet u Sarajevu, F. Račkog 1, Sarajevo, BiHtel. (+387) 33 253 170 e-mail [email protected]

Izdavački savjet Biblioteke Bosnistika – LingvistikaJosip Baotić, Senahid Halilović, Dževad Jahić, Jagoda Jurić-Kappel,Marina Katnić-Bakaršić, Svein Mønnesland, Hasnija Muratagić-Tuna,Ivo Pranjković, Drago Tešanović, Branko Tošović

UrednikSenahid Halilović

ISBN 978-9958-648-10-6

Sarajevo, 2012.

kN

JIg

A 1

1

Josip Baotić

Približavanje jeziku ili

približavanje jezika

Objavljivanje ove knjige finansijski su podržali Federalno ministarstvo obrazovanja i nauke i Filozofski fakultet u Sarajevu.

5

Sadržaj

I. Umjesto uvodaU obrani znanstvenog pristupa jezičnoj problematici. . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9

II. O jeziku kao strukturiPrilog problematici posavskog ikavskog dijalekta u bosanskoj Posavini . . . 35Sintaksa padeža u govoru starosjedilaca bosanske Posavine . . . . . . . . . . . . . 40Akut u govoru starosjedilaca bosanske Posavine. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 80O orijentalizmima u govoru starosjedilaca bosanske Posavine . . . . . . . . . . . 91O govoru starosjedilaca bosanske Posavine . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 103Prilog osvjetljavanju demografskog i jezičkog supstrata okolice Dervente . 136Iz sintakse bosanskohercegovačkih govora. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 166Iz problematike veza “enklitičkih” oblika ličnih zamjenica sa prijedlozima. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 214Lingvistički aspekti problematike sastavljenog i rastavljenog pisanja riječi. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 226O normi i nekim nekodificiranim izrazima u našem jeziku . . . . . . . . . . . . . 243

III. O jeziku u društvenom kontekstuJezička politika i jezičko planiranje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 257Standardni srpskohrvatski jezik, norma i varijante. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 280Jezička politika u srpskohrvatskom jeziku u Bosni i Hercegovini . . . . . . . . 291Jezik u funkciji segregacije. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 301Ka jezičnoj ravnopravnosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 308Standardni jezici štokavskog narječja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 318

6

Jezik u procesu integracije i dezintegracije društvene zajednice . . . . . . . . . . 327Književnojezička politika – borba za zajedništvo i ravnopravnost u jeziku 339Status specifičnosti hrvatskog standardnog jezika u konceptu književnojezične politike u Bosni i Hercegovini . . . . . . . . . . . . . 391Napomena uz radove u ovoj knjizi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 405Sažetak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 407 Summary . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 411 Резюме . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 416Imenski indeks . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 421 Predmetni indeks . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 425O autoru . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 429

I. Umjesto uvoda

9Približavanje jeziku ili približavanje jezika

U obrani znanstvenog pristupa jezičnoj problematici*Životopis prof. dr. Josipa Baotića pronašao sam u Radovima (br. 1, 1993. godine) Hrvatskog društva za znanost i umjetnost, čiji je redoviti član od osnutka (18. prosinca 1993.), a od 1998. i glavni urednik tog glasila. U nje-mu piše da je rođen 20. travnja 1942. godine u selu Kostrč, općina Orašje, da je osnovnu školu pohađao u Tolisi, prva četiri razreda, peti u Županji, a preostale u Orašju, gdje je položio tzv. ‘malu maturu’, te da je gimnazijsko obrazovanje stekao u Županji, položivši “veliku maturu” školske 1960./61. godine. Životopis dalje navodi i ovo: “Po završetku srednje škole godinu dana radio je kao tajnik u Osnovnoj školi u Orašju. Studij južnoslavenskih jezika i jugoslavenske književnosti upisao je 1962./63. godine na Filozof-skom fakultetu u Novom Sadu i završio ga u rekordnom roku, s prosječ-nom ocjenom 9,42. Godine 1966./67. zaposlio se kao profesor u Gimnaziji u Orašju, gdje je radio do polovine siječnja 1973., kada je prešao u Institut za jezik u Sarajevu. U Instititu je radio do travnja 1991. godine, a od tada je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Postdiplomski studij upisao je 1972./73. na Filološkom fakultetu u Beogradu, a završio ga školske 1974./75. godine obranom magistarskog rada Akcenatski sistem u govoru sela Kostrča. Dok-torsku disertaciju pod nazivom Ikavskošćakavski govor u okolini Dervente prijavio je svibnja 1980. na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu i obranio svibnja 1983. I magistarski rad i doktorska disertacija objavljeni su u Bo-sanskohercegovačkom dijalektološkom zborniku (knjige II i IV)”.

Spomenuti životopis profesora Baotića zatim navodi da ga je prigodom osnivanja Instituta za jezik u Sarajevu Matičarska komisija izabrala u zva-nje višeg stručnog suradnika, da je u tom zvanju ostao do 1980., kada je izabran u zvanje znanstvenog suradnika. Iste godine izabran je i u zvanje docenta na Odsjeku za južnoslavenske jezike Filozofskog fakulteta u Sa-

10 Josip Baotić

rajevu, na kojem je držao nastavu hs./sh. jezika kao općeg predmeta. U zvanje višeg znanstvenog suradnika u Institutu izabran je 1984. godine, a u zvanje izvanrednog profesora Filozofskog fakulteta u Sarajevu rujna 1988. godine. Najviše znanstveno zvanje, znanstveni savjetnik, stekao je 1990. godine, a zvanje redoviti profesor rujna 1990., i to za predmete: Suvremeni hs./sh. jezik i Opća lingvistika.

Znanstvenoistraživački rad J. Baotića, kaže njegov životopis, najvećim je dijelom vezan za dijalektološku problematiku, narodne govore i njihov odnos prema standardnom jeziku. Od zasnivanja makroprojekta Bosan-sko-hercegovački dijalekatski kompleks pa sve do njegovog završetka, tj. više od deset godina, bio je jedan od najangažiranijih suradnika, i kao sakupljač građe, i kao obrađivač segmenata iz sintaksičke problematike, te kao član redakcije. Sudjelovao je i u postavljanju projekta DC XIII-3 (lingvistika) Standardnojezički izraz sh./hs. jezika u BiH, a po postavljanju projekta ko-ordinirao je rad na njemu. Izvan Instituta, a kao član Komisije za lingvistič-ka ispitivanja ANUBiH sudjelovao je u realizaciji međunarodnog projekta Općekarpatski dijalektološki atlas, za koji je prikupio građu sa dva domaća punkta i obradio građu za preko dvadeset pitanja s cjelokupnog karpatskog areala, te izradio desetak karata. Isto tako, kao član jugoslavenskog Među-akademijskog odbora za ortografiju, elaborirao je problematiku o sastavlje-nom i rastavljenom pisanju riječi u hs./sh. standardnom jeziku. Pored rada na pomenutoj problematici, ogledao se na pitanjima suvremenog jezika, njegove prirode, strukture, norme i kulture, kako na praktičnom tako i na teorijskom planu, objavivši preko pedesetak radova različitog karaktera i opsega. U koautorstvu sa još trojicom lingvista autor je udžbenika iz hs./sh. jezika za srednje škole (od prvog do četvrtog razreda).

Uz istraživački rad bavio se i organizacijskim poslovima. Od 1975. do 1978. godine bio je rukovodilac Odjeljenja za jezik Instituta za jezik i knji-ževnost, a po njegovu prerastanju u samostalnu ustanovu i direktor (1983.–1991.). Kao član uredništva sudjelovao je na profiliranju časopisa Književni jezik (1975.–1984.), Bosanskohercegovačkog dijalektološkog zbornika (od 1979. god.), a kao odgovorni urednik četiriju knjiga Radova Instituta.

Kada sam mu početkom rujna telefonom saopćio da će rubrika: Posjet u narednoj Hrvatskoj misli biti posvećena njemu, upitao je: “A zašto baš meni? Zlobnici će sigruno primijetiti da to nisam zaslužio, a bojim se da komentari na ono što ću u toj rubrici reći neće mimoići ni urednika.” Ti si, zasad, nažalost, u Sarajevu jedini jezični stručnjak, a o jeziku danas ra-spravlja svatko. Najčešće amateri i politikanti” – odgovorio sam mu. “Ko-mentari na moj račun uopće me ne zanimaju.”


Zemljaci smo, ali se nismo mnogo družili prije rata. U ratu nas je zbli-žila nevolja, članstvo u Hrvatskom društvu za znanost i umjetnost po-najviše. Na sastanke ovog društva u Samostanu sv. Ante na Bistriku, gdje nas je uvijek toplo primao njegov gvardijan fra Perica Vidić, dolazili smo redovito obojica, čak i onda kada su grad zasipale granate. Na jednoj Na-pretkovoj tribini o jeziku vodio sam razgovor s njim u prepunoj dvorani Kamernog teatra; prvi put iz opkoljenog Sarajeva zajedno smo izašli 1994. kroz tunel na savjetovanje: “Hrvati BiH – ciljevi i mogućnosti”, održano u Neumu. Kao jezični stručnjak oglašavao se i na tribinama sarajevskog ogranka Matice hrvatske i Hrvatskog društva za znanost i umjetnost, na kojima su sudjelovali uvaženi hrvatski jezikoslovci: prof. dr. Ivo Pranjko-vić, akademici Dalibor Brozović, Stjepan Babić i Tomislav Ladan. U svim tim prigodama uporno je branio znanstveni pristup jezičnoj problematici, nasuprot emotivnim i dnevnopolitičkim iskazima. Evo kako je u svojim odgovorima na moja pitanja obrazložio takva svoja stajališta.

– Kao prvo, zanima me vrijeme Vašeg djetinjstva: obitelj u kojoj ste rasli, obrazovanje do fakulteta u godinama raznih oskudica u Orašju,Tolisi i Županji.

Rođen sam u tipičnoj posavskoj katoličkoj obitelji, zemljoradničkoj i sa mnogo članova. Odrastao sam sa šestoricom braće i dvije sestre, uz dje-da do dvanaeste godine i roditelje do pune zrelosti. Mislim da sam imao sretno djetinjstvo, u svakom slučaju bolje od mnoge druge djece u nepo-srednom susjedstvu. Ni u najtežim godinama poslije rata nismo gladovali, jednom dnevno je bilo čak i pšeničnog kruha, a imao sam i stariju bra-ću kao “zaštitu”, i tada mi je to bilo dovoljno. Roditelji, kao i djed, koji je uživao glas dobrog domaćina, imali su ugled u selu i u kuću su svraćali i ugledni i poniženi; svećenici i učitelji na “čašicu i malo razgovora”, prosjaci i siromašni za pomoć. Iz prikrajka sam posmatrao i jedne i druge, u sebi priželjkivao da dostignem prve i ne doživim sudbu drugih. Danas bih mo-gao reći da sam u životu osjetio oboje, i mislim da je dobro što je tako bilo; to mi je pomoglo da ne iziđem, bar ja tako mislim, iz etičkog okvira koji je nama djeci nastojala da “usadi u dušu” majka, a koji je ona parafrazirala poslovicom: U dobru se ne uzvisi, u nevolji ne ponizi.

Sretno djetinjstvo ne znači i lak hod kroz život, pa ni u djetinjstvu. Već poslije četverorazredne osnovne škole osjetio sam da će put kojim su me usmjerili roditelji, nastavak školovanja, biti trnovit u svakom pogledu. Još mi je u živom sjećanju prvi kontakt sa gradom, odlazak u Županju, gdje

12 Josip Baotić

sam trebao pohađati nižu gimnaziju, kasnije preimenovanu u osmogo-dišnju osnovnu školu. Lijepe dojmove koje je u meni izazvao izgled grada pokvario je jedan detalj u dvorištu kuće u kojoj sam trebao stanovati. Dok sam se u dvorištu igrao, posmatrala me je jedna gospođa, koja je došla u goste u tu istu kuću, da bi u jednom trenutku počela da doziva muža, koji je sjedio u kući, riječima: “Ivane, Ivane, hodi da vidiš Bosanče! Dovela Bo-sanka Bosanče da postane gospodin!” Te riječi su posebno pogodile moju majku. Iako je bila domaćica, ona je bila jedna od najobrazovanijih žena u Posavini, ne samo po mojoj ocjeni, a i po mojoj. Ja njoj najviše dugujem za svoj duhovni razvoj. Njeni su preci iz Slavonije prebjegli preko Save u Bo-snu. Djed joj je napustio studij teologije i knjige su bile sastavni dio kućnog inventara. Knjige je donijela i u kuću mog oca, koji za to nije imao neki na-ročito ispoljen interes, izuzev kada su u pitanju one u kojima su bile junač-ke pjesme, kao “Jukićka”, na primjer. Njoj je ta riječ “Bosanče” odzvanjala u glavi kao “goveče”, ili “živinče”, i kasnije mi je pričala da je tada bila u veli-koj dilemi da li da me ostavi u “tuđem svijetu” i izloži sličnim poniženjima, ili da me vrati kući među ostalu braću da sa njima rastem bez opterećenja, pa makar i bez škole. Razumije se, bez spremnosti oca da se školujem ne bi bilo ništa. Te godine on je prodao jednu od tri krave, koje smo imali, da bi platio troškove stanovanja. Druge godine ja sam do škole pješačio oko 8 kilometara u jednom pravcu i preko Save, sve dok nisam prešao u Orašje, koje je tada dobilo osmogodišnju školu. No, i do Orašja je trebalo pješačiti, četiri ili šest kilometara, zavisno kojim putem se išlo, preko njiva, prečicom, ili “carskim” drumom. U gimnaziju sam ponovo išao u Županju, ovaj put nešto duljom stazom, desetak kilometara u jednom pravcu jer je Gimnazija bila na Šećerani, tj. izvan grada, ali bio sam stariji i jači. Bio sam odličan učenik i sjedio sam u klupi sa sinom direktora Gimnazije. I on je bio odličan učenik, možda i bolji od mene, ali su mene učenici više voljeli, bar mi se tako činilo. Gimnazija je bila najteži dio moga života. Ne zbog učenja. Mi, Hrvati iz Bosne bilo smo, po pravilu, među najboljima, a naše nevolje bile su druge prirode. U šali smo govorili da smo mi u odnosu na domaće Hrvate bili “socijalno ugroženi i tekstilno unakaženi”. Još uvi-jek mi je u sjećanju jedan detalj te prirode. Za Osmi mart pripremali smo svečanu akademiju za žene Grada. Ja sam bio autor scenarija i trebao sam čitati tekst između recitacija. Na svečanu akademiju došao sam u bratovim gumenim čizmama, “broj deset”, kako smo popularno nazivali obuću sta-rije braće. Kada me je vidjela, profesorica nije mogla da naglas ne primijeti: “Baotiću, bar danas si mogao obući cipele.” Ja sam pocrvenjeo, ali nisam mogao da kažem da ni braća nemaju cipele i da nisam imao šta drugo da


obujem. Problem smo riješili tako što smo govornicu za kojom sam ja tre-bao da stojim povukli do ruba zavjese, tako da nitko u publici nije vidio moje gumene čizme. Drugi dio poteškoća izvirao je iz zahtjeva društva za ateizacijom, pa “drama ateizacije” nije mimoišla ni mene. Ipak, nisam joj podlegao i zbog toga nisam primljen u Partiju, ali niti dobio stipendiju za nastavak školovanja na fakultetu koji sam izabrao.

Po završetku gimnazije vlasti u Županji ponudile su mi, kao odličnom učeniku, da ne kažem najboljem u razredu, stipendiju za studij na Peda-goškoj akademiji u Osijeku na grupi koju sam izaberem. Nisam prihvatio ponudu jer sam tada sanjao o studiju arhitekture ili neke od tehničkih na-uka, za što sam mislio da imam predispozicije, a posljednje što sam želio biti je bilo prosvjetni radnik. Dogodilo se, eto, upravo to.

– Zašto ste studirali u Novom Sadu i Beogradu, a ne u Zagrebu, recimo, i što je utjecalo na Vaše opredjeljenje za studij hrvatsko-srpskog jezika?

Ja sam, istina, bio tri dana student Tehničko-tehnološkog fakulteta u Beogradu. Upisali su me na fakultet zemljaci koji su već bili studenti u Beogradu, tvrdeći da ću dobiti dom, a kasnije i kredit. Ja sam otišao u Be-ograd i budući da nisam dobio dom, odlučio sam da ne čekam ni kredit. Vratio sam se kući. Zlobnici su govorili da sam se “uplašio velikog grada”, a ja da nisam vidio kako mogu preživjeti, a kamoli studirati i bez smještaja u domu i bez para. Zaposlio sam se kao tajnik u Osnovnoj školi u Orašju i nije mi bilo loše, čak sam jedno vrijeme predavao matematiku, ali nisam odustao od namjere da studiram. Štedio sam i pred početak nove školske godine imao novaca u visini tada prosječne stipendije. Nastavnik likovne umjetnosti Enes Jusufović je znao satima sjediti u mojoj tajničkoj kancela-riji i uvjeravati me da griješim što tu sjedim, što nisam na fakultetu.

On mi je sugerirao Novi Sad i “jamčio” studentski dom. I tako se dogo-dilo da se ja nađem u Novom Sadu. Zašto ne u Zagrebu? Ništa prirodnije ne bi bilo poslije završetka gimnazije u Hrvatskoj nego nastaviti studij na bilo kojem fakultetu u Hrvatskoj. Ali svi nisu te sreće da sami mogu od-lučiti gdje će se školovati. U to vrijeme nas Hrvate iz Bosne malo su pla-šili i neki zemljaci ne samo težinom studija, zahtjevima profesora, nego i troškovima, nikakvim izgledima da student prve godine dobije smještaj u domu, kredit, a kamoli stipendiju. Ja u Zagrebu nisam imao ni rodbine ni poznanika i smatrao sam da je Zagreb meni nedostupan. Nikoga tada nije bilo da me u tome rezuvjeri.

14 Josip Baotić

– Vrijeme studija: profesori i njihov utjecaj na Vaša stajališta o hrvat-skom i srpskom jeziku (kao jednom jeziku s dvije varijante, kako se tada tvrdilo)?

U Novom Sadu sam se našao stjecajem okolnosti, a na Odsjeku za juž-noslavenske književnosti iz nužde. Mislio sam da iz ove oblasti imam tako dobro predznanje da obveze koje proistječu iz studija mogu sa manje vre-mena savladati, a ostatak vremena iskoristiti da zaradim koji dinar, ako bude bilo potrebno. Na sreću, nije bilo potrebno. Dobio sam kredit i ostalo mi je samo da studiram. Rezultat rada je bio da sam jedini od sedamde-setak studenata književnosti i jezika sve ispite dao u lipanjskom roku i sa visokim prosjekom, iznad devet. No značajnije od toga je bilo da sam po-ložio i ispit iz staroslavenskog jezika kod prof. Petra Đorđića i dobio visoku ocjenu. Taj ispit je bio presudan za moje konačno opredjeljenje – ponuđena mi je stipendija za znanstveni podmladak, koju je dodjeljivalo Izvršno vije-će Vojvodine, pod uvjetom da pređem na studij hrvatskosrpskog jezika na Odsjeku za južnoslavenske jezike. Tom stipendijom ja sam rješavao pitanje egzistencije, a otvarala mi se mogućnost za dalje usavršavanje, naravno pod uvjetom da održim visok prosjek tokom studija. I ja sam je prihvatio.

Pravi studij jezika počeo je na trećoj godini. U to vrijeme na Novo-sadskom filozofskom fakultetu studij je bio stupnjevit. Prvi stupanj je bio jedinstven za studente jezika i studente književnosti, na drugom stupnju ništa nije bilo zajedničko. Ja sa određenim ponosom, kad me pitaju kod koga sam studirao, kažem da su mi profesori bili Milka i Pavle Ivić, Petar Đorđić i Rudolf Kolarić. Ja to ni danas ne prešućujem, mada znam da kod velikog broja intelektualaca u Bosni i Hercegovini danas neka od tih ime-na, posebno ime Pavla Ivića, izazivaju animozitet. Kada govorim o njima, ja mislim na ono što su oni podarili znanosti i što u znanstvenom svijetu, izvan ovih naših okvira, oni znače. Ali ja njih pamtim i kao ljude kod kojih studenti nisu mogli primijetiti ništa više doli profesora u pravom smislu te riječi. Milka Ivić je i nama studentima govorila da u književnom jeziku postoje razlike varijantskog karaktera, da pred tom činjenicom ne treba za-tvarati oči, nego je treba ozbiljno uzeti u razmatranje, Maretićevu Grama-tiku je stavljala ispred Stevanovićevog Savremenog jezika, upućivala nas na radove hrvatskih lingvista, tražila da čitamo Jezik kao i Naš jezik. Često je ponavljala misao da znanstveniku osjećanja ne smiju potisnuti razum. Ni Pavle Ivić tada nije nacionalni kriterij stavljao ispred znanstvenog. Od tri stipendije za znanstveni podmladak, dvije je dodijelio Hrvatima, jednom iz Bosne i jednom iz Hercegovine, a samo jednu Srpkinji. Dakle, ako su


moji profesori utjecali na profiliranje moje osobnosti, onda je to najviše u smislu da znanstvenik ne smije ništa primati “novo za gotovo”, da sve mora podvrći kritičkom prosuđivanju i da činjenicama mora dati prednost nad svojim željama.

Nema dvojbe da profesori utječu na profiliranje svojih učenika, ali je žalostan znanstvenik koji ostane u sjeni svojih učitelja. Uz dužno poštova-nje prema svojim profesorima, ja se nikada nisam osjećao obveznim da pri-hvatim njihova stajališta, još manje da ih populariziram ili širim. Ni svoja stajališta ne namećem studentima, pa ni drugima čak i kada ih zastupam. Ja sam svoje stajalište u svezi sa problematikom koju asocira pitanje javno i u više navrata iznio i ono bi se moglo svesti na dvije osnovne konstatacije: a/ organski idiomi Hrvata, Srba, Bošnjaka i Crnogoraca tvore jedan jezik prema genetskostrukturnim kriterijima, b/ unutar tog jezika Hrvati i Srbi imaju prepoznatljive neorganske idiome ranga književnog jezika (hrvatski književni jezik i srpski književni jezik), a takav prostor postoji još za dva ne-organska idioma istog ranga (bosanski književni jezik i crnogorski književni jezik). Mislim da takvo stajalište ima većina lingvista na ovim našim pro-storima. Neki ga i javno iznose, neki prešutkuju, iz raznih razloga, a samo malen broj ga eksplicitno dovodi u pitanje.

– Molio bih Vas da ipak pojasnite ovo svoje stajalište, te da nešto više ka-žete o povijesnom trajanju (i zatiranju) hrvatskog jezika na području Bosne i Hercegovine.

U jednom svom tekstu pod nazivom Jezik ili jezici iznio sam svoje sta-jalište. Nešto od toga je nagoviješteno i u prethodnom odgovoru. Ukratko – hrvatski jezik, srpski jezik, bosanski jezik moramo posmatrati na dvije razine: kao cjelinu sastavljenu od organskih idioma i kao normiran idiom – književni ili standardni jezik. U prvom slučaju nije moguće razgraničiti hrvatski jezik od srpskog ili bosanskog jezika i dokazati posebnost bilo kojega od njih, u drugom slučaju nijedan imalo obrazovaniji lingvist tu po-sebnost ne dovodi u pitanje. Ove činjenice ne osporavaju, po mome uvjere-nju, nikome da ga nazove imenom koje je njemu najbliže i kada je jedna i kada je druga vrijednost u pitanju. Zar nije već davno Krleža, da parafrazi-ram u nedostatku originalnog teksta, rekao da Srbi i Hrvati govore jednim jezikom i da su taj jezik Hrvati oduvijek zvali hrvatskim a Srbi srpskim, naravno jednim jezikom kao genetsko-tipološkom posebnošću organskih idioma. Pa zar stajalište o jednom jeziku u prvom značenju ne zastupa i jedan od najvećih živih hrvatskih filologa, Radoslav Katičić, kad konsta-

16 Josip Baotić

tira: “Govori hrvatskog naroda pripadaju istom južnoslovenskom jeziku kao i govori Crnogoraca, Muslimana i Srba...” (Enciklopedija Jugoslavije, 5 – Hrvati, Jezik, str. 2).

Drugi dio pitanja, moram priznati, nije mi sasvim jasan.

– Po meni je sasvim jasan!

Zapravo šta se tu ima odgovoriti izvan jednostavne konstatacije da hr-vatski jezik postoji onoliko dugo koliko i hrvatski narod. To važi za svaki jezik. Jezik dijeli sudbinu naroda. Tamo gdje je narod tamo je i jezik tog naroda. Tako je bilo, a jeste i danas sa jezikom Hrvata u Bosni. Naime, poznata je činjenica da se organski idiomi razvijaju i žive bez osmišljenog djelovanja na njihovu strukturu i razvoj. To, opet, ne znači da na njih nema utjecaja sa strane. Ima, ali je on spontan. Drugim riječima, govori Hrvata u Bosni i Hercegovini u prošlosti bili su podložni tim utjecajima, ali zasi-gurno manje nego u posljednjih pedesetak godina, u kojim ih je pritiskao, pa i mijenjao, književni jezik, prema kome je bilo manje otpora nego pre-ma utjecajima druge prirode i sa drugih strana. Uz ovo treba, ipak, reći da govori Hrvata u cjelini, pa i Hrvata u Bosni, ni izbliza ne pokazuju takvo “jedinstvo” kao što je to slučaj sa standardnim, ili književnim, hrvatskim jezikom.

– Po Vašem mišljenju, u kojim je razdobljima najviše štete naneseno hr-vatskom jeziku na ovim područjima i koju je ulogu u tome imala poli-tika, a koju znanost o jeziku?

Ja nisam povjesničar jezika pa na suštinu ovog pitanja ne bih mogao odgovoriti podastirući činjenice koje o tome nedvojbeno svjedoče. Uzgred i više načelno, mogao bih reći da je na govorima Hrvata u Bosni i Hercego-vini najveći trag ostavio turski jezik, tamo gdje je to moguće, u leksici. Ima tu tragova i jezika ostalih gospodara, i mađarskog i njemačkog jezika. Neki od njih se ispoljavaju i u hrvatskom književnom jeziku jer za njih nema odgovorajućih inačica (čarape, bubreg, čelik, duhan, lula, pazuho, šal, šećer, top, itd.), ali one ne izazivaju ni danas takve reakcije, kao npr. godišnjica, tokom, prisutan, učesnik, koje su na listi tzv. “srbizama” kojih bi se Hrvat u Bosni trebao čuvati ukoliko ne želi da bude etiketiran, u najblažem smislu, kao “tanak” Hrvat. Da ne bude nesporazuma, odmah da kažem, ja podr-žavam normu hrvatskog književnog jezika i smatram da treba da je podrže svi Hrvati jer se samo na taj način može unaprijediti jezična kultura, po-


dići razina opće pismenosti. Ali ja ne podržavam nešto što s tom normom nije u neposrednoj vezi – način na koji se to radi. Olako se nešto proglašava značajkom hrvatskog jezika, a nešto proskribira kao nehrvatsko, iako je u svojoj suštini isto onoliko hrvatsko koliko i ono što je postalo sastavni dio norme. Umjesto da se kaže da za sve vrijednosti hrvatskog jezika nema mjesta u standardnom jeziku, da se između podjednako vrijednih riječi ili izraza mora opredijeliti za jedan za koji se misli da je najperspektivniji, pa na taj način sačuva ljubav i za one vrijednosti koje nisu ušle u književnu normu, ide se putem raspaljivanja emocija, a njih je danas najlakše raspaliti ako kažete da nešto nije hrvatsko, odnosno da je srpsko. Ne radi li se tako u korist vlastite štete? U tom poslu je malo znanstvenog, a oni koji tako rade, rade što znaju, a u stvari ne znaju što rade. Možda među njima ima i lingvista po zvanju, po znanju vjerujem da nema.

– Koliko su obrazovni sustavi u proteklim razdobljima imali karakter je-zične srbizacije ovih prostora, i ne samo ovih, nego i onih Hrvatskoj?

Pitanje koje ste postavili produžava razgovor na istu temu, sa malo drugačijeg stajališta. Istina, nije najbolje artikulirano. Ne može se govoriti o “srbizaciji” kao karakteru obrazovnih sustava, nego o ulozi obrazovnog sustava, na svim razinama, u afirmaciji norme koja je karakterizirala za-jednički hrvatskosrpski književni jezik, ili možda točnije, načela “slobodne cirkulacije” svih izražajnih sredstava na cijelom području koje je pokrivala ta norma. Ako tako postavimo stvari, odgovor je nedvojben – u okviru zajedničke norme i načela slobodne cirkulacije svih vrijednosti utvrđenih njom, jezične crte specifične za književnojezičku tradiciju Srba prodirale su na ostale prostore, pa i hrvatski, potiskujući neke autohtone vrijednosti u književnojezičkom izrazu tih sredina. Obrnutog procesa ili nije bilo uopće ili ga je bilo neznatno. Da li je to bilo politički osmišljeno ili nije, teško je reći, kao i to da li se to radilo po zadatku, programski. Ja ću reći da bi re-zultat bio isti da ničega od ovo dvoje nije bilo.

Naime, poznato je kao pravilo da jezičke vrijednosti, u bilo kom smi-slu, prestižnih grupa u jednom jeziku potiskuju jezičke vrijednosti ostalih grupa. U višejezičnim zajednicama taj odnos vlada među jezicima, u jed-nojezičnim nacionalno nehomogenim zajednicama među izrazima ili va-rijantama tog jezika. U prethodnoj Jugoslaviji na tu pojavu kao negativnu ukazali su prvi Slovenci, ističući potrebu zaštite od hrvatskosrpskog jezika, a u okviru hrvatskosrpskog književnog jezika prvo Hrvati, tražeći zašti-tu od “srbizacije” u vidu zahtjeva za pravo afirmacije vlastitih vrijednosti

18 Josip Baotić

(Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika), a poslije i Bošnjaci inauguriranjem bosanskog jezika, da bi se zaštitili i od “srbizama” i od “hrvatizama”. Stvaranjem nacionalnih jezika ta opasnost je umanjena, ali, u načelu, nije eliminirana. Možda hrvatski jezik neće više ugrožavati “srbizmi”, ali ništa manja opasnost mu ne prijeti, kako to u svojim teksto-vima ističe istaknuti borac za hrvatski jezik dr. Stjepan Babić, ni od engle-skog. A u ovom slučaju nema političkog pritiska, osmišljene akcije, ali ima jači poticaj – komunikativna vrijednost engleskog jezika i društveni i eko-nomski prestiž zemalja u kojima se on govori. Na kraju odgovora, sigurno je da su i obrazovne institucije doprinosile afirmaciji “srbizama”, ali više od toga tome su doprinijeli mediji, radio, televizija, tisak.

– U ovom broju Hrvatske misli, u rubrici Pretisak, objavljujemo tekst prof. dr. Stjepana Krasića o papinskim drkretima iz 1622. i 1623. O osnivanju katedri za hrvatski jezik na europskim sveučilištima... Hr-vatski jezik, dakle, bio je poštovan već tada, mnogo prije Vukovih refor-mi... Zašto? Zato što je iza njega, prije tih dekreta, već stajala znanost. Dopustite da se u ovoj prigodi prisjetimo i početaka hrvatske pismeno-sti, djelovanja svete braće Konstantina Ćirila i Metoda s kojima su Hr-vati u IX. stoljeću dobili svoj slavenski književni jezik i svoje slavensko pismo; prisjetimo se starohrvatskog jezika na Baščanskoj ploči, glago-ljaškog Misala iz 1483. godine, prvog Marulićevog djela Od naslido-vanja Isukrstova (1500.), pisca prve tiskane gramatike Bartola Kašića (1604.), čakavske, štokavske i kajkavske stilizacije i grafijskih ujedna-čavanja književnog jezika u XVI. stoljeću, Fausta Vrančića i njegova prvog samostalno tiskanog rječnika latinskog, talijanskog, njemačkog, hrvatskog i mađarskog (1595.), našeg Matije Divkovića i mnogih dru-gih. Od tada pa sve do novosadskog Pravopisa hrvatskosrpskog knji-ževnog jezika s pravopisnim rječnikom (1960. u izdanju Matice hrvat-ske i Matice srpske) bilo je nekoliko pravopisa i gramatika hrvatskog jezika... U znanstvenom smislu, kako se, dakle, hrvatski jezik razvijao do Vukovih reformi i šta se to dogodilo da se i on usmjerio njima?

Pitanju koje ste postavili prethodi dug uvod kojim potkrepljujete samo-stalan hod i razvitak hrvatskog jezika, posebice ka ustanovljavanju stan-dardnojezičkog idioma. Mada tu ima dosta nepreciznih formulacija u vidu konstatacija, pitanje je vrlo jasno i konkretno. Odgovor, posebno na drugi njegov dio, teško da će biti takav. Ali, pođimo redom!


Razvitak hrvatskog jezika, točnije njegovih književnojezičkih idioma, osvijetljen je vrlo pregledno u knjizi Zlatka Vincea Putovima hrvatskoga književnog jezika (Zagreb 1978). Mada do Vukove reforme književnog jezi-ka kod Srba proces standardizacije ni jednog od tri narječja kod Hrvata nije bio doveden do kraja, u sva tri je on imao neprekidan kontinuitet i, nema dvojbe, završio bi u devetnaestom stoljeću onako kako je završio – izborom štokavskog narječja kao osnovice za hrvatski književni jezik. Vukov rad na reformi knjževnog jezika kod Srba na osnovama štokavskog narječja samo je ubrzao taj proces, na jednoj strani, i omogućio približavanje Hrvata i Srba na standardnojezičnoj osnovi, na drugoj strani. Dalibor Brozović je poodavno ukazao na jednu pogrešnu tvrdnju koja je dominirala u našoj znanosti – da su Hrvati dali prednost štokavskom narječju nad kajkavskim i čakavskim da bi se približili Srbima kada je u pitanju književni jezik, opovrgavajući je konstatacijom da su se Hrvati zato što su se opredijelili za štokavsko narječje kao osnovicu književnog jezika mogli približiti Srbima. A izabrali su ga zato što su bili svjesni činjenice da se samo na njegovim osnovama mogao integrisati hrvatski korpus. Naravno, bilo bi neozbiljno tvrditi da Vukov rad na reformi srpskog književnog jezika nije imao odra-za na proces standardizacije hrvatskog jezika, i neposredno i posredno, ali taj utjecaj je došao do punog izražaja tek krajem devetnaestog stoljeća, a izvršili su ga hrvatski vukovci mnogo kasnije, tridesetak godina poslije Vukove smrti. Uz to, on nije bio u onoj mjeri u kojoj se to često predstavlja ili želi pokazati. U strogoj analizi pokazalo bi se da se on svodio na samo dva pitanja – pitanje pravopisa (etimološki pravopis) i pitanje množinskih padeža (genitiv i raličiti oblici dativa, lokativa i instrumentala) – što je za-grebačku filološku školu vezalo za hrvatsku pisanu predaju, a i za druga dva narječja.

– A da smo se opredijelili za ikavicu, bismo li već samim tim izbjegli utjecaj Vukovih reformi?

Već sam rekao da je proces standardizacije hrvatskog književnog jezika tekao neovisno od Vukove reforme književnog jezika kod Srba. Sad nagla-šavam riječi proces standardizacije i reforma književnog jezika. Za hrvatsku situaciju je karakteristično ovo prvo, za srpsku ovo drugo. Kod Hrvata je proces standardizacije imao neprekinut kontinuitet, s napomenom da su se dva druga toka standardizacije, čakavski i kajkavski, utopili u treći, što-kavski, a to znači da nije bilo radikalnih zahvata, reforme kao kod Srba, gdje je jedan već normiran književni jezik potisnut drugim književnim

20 Josip Baotić

jezikom, slavenoserbski jezik standardiziranom štokavštinom, srpskim je-zikom u Vukovoj vizuri. Pitanje ikavice se zbog toga ne treba dovoditi u vezu sa bilo kakvim utjecajima. Da je i prihvaćena, ona utjecaje ne bi uma-njila, isto tako kao što ih nije ni uvećalo njeno izostavljanje. Istina je samo u sljedećem – da je ikavski izgovor postao sastavni dio norme hrvatskog književnog jezika, hrvatski književni jezik i srpski književni jezik razliko-vali bi se po ovoj karakteristici. Oni su se, istina, po ovoj crti razlikovali otpočetka, mada ne dokraja. Srbi su njegovali ekavicu, izuzev Srba u Bosni, koji su upotrebljavali ijekavski oblik književnog jezika do najnovijih dana, a ijekavica je karakteristična i za jezik Crnogoraca. Ikavica bi, dakle, či-nila prepoznatljivim hrvatski književni jezik među standardnim jezicima štokavskog narječja i ništa više od toga na razini književnih jezika. Kada je u pitanju relacija književni jezik – narodni govori, ikavica bi povezala jedan dio narodnih govora sa književnim hrvatskim jezikom, ali bi isto tako znatan dio narodnih govora ostao izvan književnog jezika po ovoj osobini. Zbog toga ne iznenađuje što je ikavica u prošlosti imala svoje naj-vatrenije zagovornike među ikavcima, pomenimo samo Šimu Starčevića i Antu Kuzmanića, i što za njihove argumente racionalni ilirci nisu imali puno razumijevanja. Među Hrvatima nikada nije prevladala koncepcija književnog jezika zasnovanog na osobinama jednog narječja ili dijalekta, a koncepcija “srednjeg puta” do književnog jezika nije mogla zanemariti jednu od osnovnih odlika jezika dubrovačke književnosti – ijekavizam.

– Što možete reći o ikavici i njezinim odlikama u bosanskoj Posavini? Koliko je ona tamo još živa?

Ikavica bosanske Posavine je jedno od dva najmarkantnija obilježja jezika starosjedilaca na ovom prostoru. Ona se dosljedno ostvarila u po-zicijama dugog jata i još se dobro čuva kod starije populacije, nešto više kod žena i onih koji su izvan utjecaja književnog jezika. Još uvijek se mogu čuti riječi kao: dite, mliko, lipo, sino, tilo, uvik, zvizda itd., naravno, mnogo češće u zatvorenoj komunikaciji, obiteljskom krugu i sl. nego u komunici-ranju sa ljudima izvana. Činjenica da je kratko jat zamijenjeno sa je, kao i u književnom jeziku, ubrzava potiskivanje ikavskih oblika, ali se ikavica nosi duboko u srcu. Mada nemam mnogo razumijevanja za romantičarski pri-stup jeziku, pa ni čuvenu Humboldtovu izreku: “Prava domovina konačno je jezik”, gotovo da sam povjerovao u nju poslije obrane “oraškog džepa”. Crte obrane, ili granice obranjene teritorije poklapaju se sa jezičnim crta-ma. Tamo gdje se mogao čuti akut i ikavizam, agresor nije ušao.


– Dugo ste se bavili dijalektološkom problematikom i problematikom na-rodnog govora spram standardnog jezika u BiH. Ukratko: specifičnosti u ovoj oblasti? Zatim: u Vašem životopisu na dva mjesta se spominje “naš jezik”: na koji se to “naš jezik” misli, zapravo, na koji standard tog “našeg jezika”?

Lingvisti rođeni izvan urbanih sredina imaju tu sreću ili nesreću da svoja znanstvena istraživanja počnu ispitivanjem narodnih govora. Ta sud-bina nije mimoišla ni mene. Mogao bih reći da sam prošao veći dio Bosne, sreo mnogo ljudi, svašta čuo, ponešto zapisao i naučio. Ostalo mi je da sa žaljenjem konstatiram da su mnogo od toga “pojeli skakavci”, tj. mnogo od planiranog, kako sada stvari stoje, nikada neće biti dovedeno do kraja. Prvo, prekinuti su mnogi poslovi na polovici puta, prikupljena građa uni-štena, a i interes za ovu problematiku gotovo da se ugasio. Podrška za rad, osim verbalne, skoro da i ne postoji.

Zadržat ću se samo na jednom velikom projektu, najvećem iz dijalek-tologije na ovim prostorima. Projekat je nosio naziv Bosanskohercegovački dijalekatski kompleks, sinkronijska deskripcija i odnos prema standardnom jeziku. Na čelu projekta bila su tri akademika, Jovan Vuković, Dalibor Bro-zović i Asim Peco, a u radu na projektu sudjelovali su svi dijalektolozi sa prostora bivše Jugoslavije. Za pet godina prikupljena je građa sa preko 240 punktova, po Upitniku koji je tražio odgovore na više od dvije tisuće pita-nja. Sva ta građa je i obrađena, dati su i sintetički opisi ispitivanih govora, a bile su otpočele i pripreme za rad na izradi dijalektološkog atlasa bosansko-hercegovačkih govora i dijalektologiji. Ostalo je iskustvo kako se istražuju osobine narodnih govora, saznanje o složenosti jezičnih odnosa, bogatstvu i raznolikosti pojava, relativnosti kriterija i neutemeljenosti mnogih tvrdnji o stanju u narodnim govorima kada je trebalo “opravdati” neke poteze na planu standardnojezičkog normiranja.

”Kojeg jezika”. Očekujem Vaše pitanje da aktuelizirate problem “našeg jezika”, standarda na koji se misli. Ja sam prihvatio tvrdnju da Hrvat govori hrvatski i kad drugi misle da on ne govori hrvatski. Zašto to naglašavam? Zato što neki koji mnogo manje od mene znaju i šta je jezik i šta je hrvat-ski jezik i šta je norma u jeziku, pa i norma hrvatskog jezika, spočitavaju meni ne samo da govorim hrvatski nego i da znam hrvatski. Vjerojatno sumnjaju i u moje hrvatstvo. Kad sam u Kamernom teatru govorio o je-zičnoj situaciji kod nas, zamjereno mi je da slušaoce nisam “emocionalno uzbudio”, a gospodin J. Magdić je rekao da bih ja bio “najzadovoljniji kada

22 Josip Baotić

bi Hrvati govorili srpski i pisali ćirilicu”. Kada je na istu temu govorio Ivo Pranjković, profesor Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, i u osnovi ponovio to što sam i ja govorio, ti isti su bili malo uljudniji, ali nisu propu-stili da kažu “kako oni to nikada neće prihvatiti”, i da pišu zagrebačkim listovima o zgroženosti da tako može da govori jedan profesor Zagrebač-kog sveučilišta. Ti isti su doveli akademika Brozovića, Babića i Ladana, ali ni oni nisu rekli ništa drugo od onog što smo rekli Pranjković i ja. Više se nema tko dovesti, a ako tim treba da kažem kojim jezikom govorim, na koji jezik mislim kad kažem “naš jezik”, govorim hrvatskim i mislim na hrvatski jezik, ako to drugačije nisam naglasio. U vremenu u kojem sam pisao svoje tekstove zvanični naziv je bio hrvatskosrpski ili srpskohrvatski i u tom vremenu upotrijebljen izraz “naš jezik” znači pomenute termine. Ali i u tome vremenu sam bio Hrvat, nikada Jugoslaven. Iz mog Orašja su me ispratili kao hrvatskog nacionalistu, da bi se ti isti začudili kako sam ja to u Sarajevu tako brzo, kako su otkrili Jozo Marić i Smiljko Šagolj, postao uni-tarista. Tijekom ovog rata, zato što sam ostao u Sarajevu i na Filozofskom fakultetu, vjerojatno sam “napredovao” u Alijinog Hrvata i vjerojatno go-vorim bosanskim jezikom, mada ništa nije prirodnije nego da govorim i hrvatskim, i bosanskim, i srpskim, i da mi se to ne spočitava kao što se ne spočitava ni onim Hrvatima koji govore engleski, njemački, francuski kada se nađu u situaciji da tako govore.

– Ja sam prethodnim pitanjem želio samo da pojasnite što se to krije iza sklopa “naš jezik”, upotrijebljena u Vašem životopisu, u zemlji u kojoj žive tri naroda, svako s imenom svoga jezika, i ništa više. Proces stan-dardizacije ili unitarizacije? No, možemo li dalje! Što je to karakteri-stično u akcenatskom sustavu Vašeg Kostrča, odnosno Posavine, čime se bavio Vaš magistarski rad?

Akcenat u govoru sela Kostrča je moj magistarski rad i odrednica sela Kostrča je samo suzila područje na kome je prikupljana građa i vršena pro-vjera neobičnijih akcenatskih oblika. Rad je mogao mjesto toga imati i širu lokaciju, npr. starosjedilaca bosanske Posavine, jer ono što je karakteristič-no za selo Kostrč, može se proteći i na ostala sela. U radu je dat akcenatski sustav, prikazano kako on funkcionira u govoru ovoga kraja, i po tome rad spada među malobrojne radove ove prirode. No, akcenat ovog govora je i sam po sebi zanimljiv. Radi se o rubnom govoru posavskog dijalek-ta, poznatog po petoakcenatskom sustavu, pored standardnojezična četiri akcenta ovdje se dobro čuva i peti – metatonijski akut, i to ne samo kao


fonetska, akustička vrijednost nego i kao fonološko, distinktivno sredstvo. Tako ovdje riječi sũd (ustanova) i sȗd (posuda) nisu homofoni, iako su ho-mografi, tj. ne izgovaraju se isto iako se pišu isto. Ni zakoni distribucije ak-cenata nisu isti kao u književnom jeziku – silazni akcenti mogu biti i izvan prvog sloga: lopȁta, rađȃnje i sl. Osnovna vrijednost rada je, uostalom kao i mnogih drugih dijalektoloških radova, u prikupljenoj građi, a ne u načinu interpretacije, mada je i on umnogome drugačiji nego u radovima sa istom tematikom.

– Vaša doktorska disertacija ispitivala je ikavskošćakavski govor okolice Dervente. Što je otkrila?

Doktorska disertacija Ikavskošćakavski govor okoline Dervente je u pra-vom smislu disertacija. U njoj se, u prvom dijelu, obara jedna neutemelje-na, ali dugo godina u našoj dijalektološkoj literaturi rabljena teza, da govori hrvatskog pučanstva u okolici Dervente pripadaju posavskom dijalektu, tj. da su oaza posavskog ikavskog govora. Tvrdnja potječe od Gojka Ružičića, koji je u jednom kratkom Izveštaju zapisao da se “relativno čistim ikavskim govorom govori (...) samo u grupi katoličkih sela u okolini Dervente” i da je taj govor “posavskog tipa”. Na osnovi prikupljene građe dokazana je teza da je ikavskošćakavski govor u okolici Dervente govor doseljenika iz jugo-zapadnih krajeva štokavskog narječja, tj. oaza južnošćakavskih govora u ovom dijelu Bosne, a ne oaza ikavskih govora posavskog tipa. Jezička građa ukazala je na činjenicu da govor katoličkog življa nije jedinstven i da je na osnovi jezičkih crta moguće govoriti o dva jezična tipa, jednom koji je pripadao starosjediocima i drugom koji su donijeli doseljenici, ali koji su se zbog miješanja stanovništva toliko izjednačili da se razlike danas očituju samo u tragovima. Tako nije bilo krajem prve polovice XIX stoljeća, kada je ovuda prolazio Ivan Frano Jukić, jer je on u svom Putopisu i sam ukazao na dvije vrste Hrvata – Hrvaćane i Šokce, i na neke razlike u njihovom jeziku. Njih, ni danas Hrvata, iako su sve do rata bili najbrojniji, u dervent-skom kraju više nema.

– Sudjelovali ste u velikom projektu čiji je cilj bio sačiniti dijalektološki općekarpatski atlas. Šta je u tom projektu najzanimljivije?

Općekarpatski dijalektološki atlas bio je projekat međunarodnog ka-raktera, koji su kao svoj zadatak prihvatili Međunarodna komisija za pro-učavanje narodne kulture Karpata i Balkana i Komisija za jezičke kontakte

24 Josip Baotić

pri Međunarodnom komitetu slavista. Vodio ga je poznati ruski lingvista S.B. Bernštejn, a realiziralo oko sedamdeset lingvista iz Mađarske, Poljske, Bugarske, Ukrajine, Moldavije, Bosne i Hercegovine, Makedonije, Hrvat-ske, Srbije, Slovačke i Češke, koji su prvo prikupili građu sa 210 punktova, među kojima su tri iz naše države i jedan iz Hrvatske. Rad na obradi građe i izradi karata je, nasreću, završen prije ovog rata, a najnovija informacija koju imam je da je u tisku posljednja knjiga Atlasa. Karakteristično za ovaj Atlas je da je to novi tip dijalektoloških atlasa. Polazna ideja je pretpostavka da među dijalektima karpatskog areala, kako blisko srodnih jezika (slaven-skih) ili udaljeno srodnih (slavenskih i romanskih) tako i nesrodnih (indo-evropskih i ugrofinskih) postoje leksičko-semantička podudaranja kao po-sljedica kontakta i interferencije organskih idioma. Cilj Atlasa je pokazati te slične elemente raznog porijekla (karpatizmi) upravo na dijalekatskoj razini, te dokazati nespornu neprekidnost njihove nazočnosti u govorima karpatsko-balkanske zone. Iz ovog što je rečeno ne vidi se sva složenost rada koja izvire iz činjenice da je na kartama trebalo prikazati pojave i srodnih i nesrodnih jezika, a to znači riješiti mnoga pitanja teoretskog, metodičkog i tehničkog karaktera, potražiti pomoć etnografa, folklorista i antropolo-ga. Radi ilustracije navodim riječ koš, koja je iz kruga leksičkih fenomena. Navedena riječ je potvrđena na cijelom prostoru u navedenom obliku, ali sa preko dvadeset različitih značenja, od koji su neka bliska osnovnom, ali ima i udaljenih, kao “omotač od drvenih daščica oko žrvnja”.

– Ja ću se opet vratiti jednom prethodnom problemu. Za srbizaciju hrvat-skog jezika danas se najžešće optužuje razdoblje komunizma. Kakav bi se grijeh za to mogao pripisati katedri hrvatskosrpskog jezika Filozofskog fakulteta u Sarajevu, njezinim profesorima Markoviću i Vukoviću?

Ne znam da li jezikoslovci optužuju ili se brane pred optužbama. Već sam govorio o lingvističkim pretpostavkama “srbizacije”. Kao student za-pamtio sam riječi jednog profesora: “Kada čitate neko djelo, da biste ga razumjeli, morate se prenijeti u vrijeme kada je nastalo, a to znači vjerovati u ono u šta je pisac vjerovao, ukoliko želite da ga shvatite i pravilno ocijeni-te.” Vrijeme koje je za nama, tj. društvo koje je sišlo sa vlasti, imalo je svoje ideale i ciljeve, kao što ima i ovo. I lingvisti rasli u tom vremenu i društvu usvajali su neke vrijednosti kao “trajne istine”. Eto, kada je jezik u pitanju, i meni je bilo prihvatljivo nastojanje da se očuva i dalje razvija zajednički književni jezik. Polazio sam od toga da je osnovna funkcija jezika komu-nikativna, a znao sam za lingvističku zakonitost – da komunikativna moć


jezika i kompetencija pojedinca u njemu raste sa brojem njegovih govor-nika. Društvene promjene na prostoru bivše Jugoslavije izvršene su pod pritiskom nacionalnih interesa. U tom procesu ni jezik nije ostavljen po strani. Komunikativna funkcija jezika stavljena je iza simboličke – da bude sredstvo nacionalne identifikacije. Zajednički jezik je automatski otpao kao mogućnost, svakoj nacionalnoj grupaciji je ponešto uskraćivao. Ivan Lovrenović je u predvečerje društvenih promjena pisao: “Srbi ističu po-trebu pisma, dakle jezikom su sasvim zadovoljni; Hrvatima pak nedostaje čitav jezik, Muslimani (doduše, nejasno i kao “izdaleka”), ističu potrebu za bosanskom bojom...” (Oslobođenje, 19, I 1991., str. 9), i dijagnosticirao stanje. Isti autor je iznio svoju ocjenu doprinosa obojice profesora takvom stanju, bar kada je u pitanju Bosna i Hercegovina, polemizirajući sa njima u Odjeku i na Mostarskom savjetovanju. Ja tome ne bih imao šta dodati, osim da sam sa njima radio na nekim projektima Instituta za jezik onda kada je njihova “moć” da nešto politički usmjeravaju bila neznatna, a ni projekti na kojima smo radili za to nisu pružali mogućnost.

– Bili ste tada profesor na toj katedri, a i danas ste. Šta se na njoj promi-jenilo od tada do danas?

Već prethodno pitanje sam shvatio kao pitanje adresirano na moje ime. Ne, tada ja nisam radio na Filozofskom fakultetu. Ja sam u Sarajevo došao 1973. godine u Institut za jezik i tu je tekao moj rad i razvitak, od višeg stručnog suradnika do znanstvenog savjetnika. Na Fakultetu sam u pra-vom smislu bio angažiran od l990., kada sam na Odsjeku za južnoslaven-ske jezike počeo držati predavanja iz fonetike i fonologije. Prije toga mi je, od 1980., bila povjerena nastava hrvatskosrpskog kao općeg predmeta na nejezičkim odsjecima. Mene bi se moglo prozivati, a i prozivalo se, za ono što sam uradio ili nisam uradio za ravnopravnost Hrvata sa ostalim narodima u Bosni i Hercegovini u izboru jezičnih sredstava. Ja mislim da sam uradio sve što sam mogao, a to znači više od bilo kog drugog, za afir-maciju književnojezičke norme konjunktivnog tipa, tj. takve norme koja će u književnom jeziku dozvoljavati višestrukosti, a to znači u našem slučaju unošenje u nju jezičkih specifinosti karakterističnih za svaki od tri naci-onalna korupusa, na jednoj strani, te sve što sam mogao na propagiranju principa potpune slobode individualnog izbora, utvrđenog kao jednog od četiri temeljna principa književnojezičke politike u Bosni i Hercegovini, na drugoj strani. I na Fakultetu moj doprinos, ne i zasluge, bio je sigurno najveći da se ime hrvatskog jezika zadrži u nazivu studijske grupe, tj. da

26 Josip Baotić

se uz diplomu profesora bosanskog jezika može dobiti i diploma profesora hrvatskog jezika. To nije moguće ni na kojem drugom filozofskom fakul-tetu na prostoru prethodne Jugoslavije. Jedini sam od saradnika Odsjeka ostao u Sarajevu po izbijanju rata, i najviše doprinio da se studij na njemu ni jednog trenutka ne prekida. Da li je to dobro u nečijoj ocjeni ili nije, to je sasvim druga stvar.

– Ne znam otkud uopće dojam o nekakvoj prozivci!? Nema ova rubrika takav cilj. Ona ugošćuje samo ugledne osobe, skreće pozornost čitatelja na njihovo djelo... Ništa prirodnije od obraćanja stručnjaku za mišlje-nje i o onome o čemu najglasnije govore nestručnjaci. Ja u Sarajevu ne poznajem kompetentniju osobu iz hrvatskog naroda koja može objek-tivnije ocijeniti je li srbizacije ovdje bilo ili nije... Po meni, jeste, ali ja nisam lingvist, dakle, ni stručan da o tome govorim. Ali, zanima me i šta ćete reći o sličnostima i razlikama između hrvatskog i srpskog jezika?

Na razlike između hrvatskog i srpskog jezika može se ukazivati samo kada je u pitanju standardni ili književni idiom. One su nazočne na svim razinama jezične analize, i na fonološkoj, i na morfološkoj, i na sintak-tičkoj, ali nisu takve prirode da mijenjaju strukturu, odnosno jezik kao sustav. Isti je inventar fonoloških, morfoloških i sintaktičkih jedinica, iste zakonitosti vladaju u njihovoj distribuciji, tj. uspostavljanju odnosa među njima, isto je sve što pripada, kako lingvisti kažu, “dubinskoj strukturi”. Ni razlike nisu zanemarive. Doda li se tome da se one po pravilu ostvaruju u “površinskoj strukturi”, i da su najbrojnije u leksici, može se reći da su takve da hrvatski književni jezik čine drukčijim, a to znači prepoznatljivim u odnosu na srpski književni jezik.

– Što mislite o tuđicama u hrvatskom jeziku i pokušajima da se on vrati svojim izvorima, onim leksičke naravi?

Tuđice ili strane riječi su vječna tema u normi i kulturi svakog jezika, pa i hrvatskog. Odnos prema njima je različit od jezika do jezika, točnije od zajednice do zajednice, ali je neki opći stav da kada se u mogućnosti birati između domaće, autohtone i autentične riječi i riječi stranog podri-jetla, prednost treba dati domaćoj. Nažalost, to uvijek nije moguće, bilo zbog toga što je riječ stranog podrijetla opće prihvaćena, bilo zbog toga što domaća ne može pokriti dotično značenje u potpunosti. Iste se poteškoće javljaju i kada se žele vratiti riječi koje je život potisnuo u povijesnu riznicu


jezika. Neke još i zvuče lijepo, dopadljivo, neke su potpuno neprimjenjive, a to onda ne dozvoljava da jedan načelan stav dosljedno primijenite. Ilu-stracije radi navodim riječ grupa, koja je stranog podrijetla i koja je, pre-ma Rječniku JAZU, potisnula domaću autohtonu riječ čopor (”Kad ugleda čopor puka izraelskoga”, knj. II, str. 59b), rabljenu i u XIX stoljeću. Neko će reći, za grupu postoji hrvatska riječ skupina i to je točno, ali je to no-vostvorena riječ (nema je u Rječniku JAZU, mada postoji glagol skupiti), a ne izvorna, autohtona. Jasno je da se ona i njoj slične, koje postoje u hrvat-skom jeziku, ali sa suženim značenjem, ne mogu vratiti. Mnoge mogu, a to zavisi od snage i prirode motivacije koja ih vraća, i snagâ koje će biti zadu-žene da ih implementiraju. Problem je u tome što motivi vremenom mogu oslabiti, a to znači da i orijentacija može biti stavljena pod znak pitanja. Ja u tome vidim prepreke ovom nastojanju. Mislim da motivi koji podupiru ovu aktivnost neće biti toliko dugo snažni koliko je za njenu realizaciju potrebno, a na takav zaključak navodi me i činjenica da i među hrvatskim lingvistima znatan broj ne vidi svrhovitost ovih napora.

– Bošnjaci svoj jezik nazivaju bosanskim. Hrvati i Srbi, koji imaju svoje jezike u višenacionalnoj Bosni i Hercegovini, sam taj naziv doživljava-ju kao naziv jezika unitarističke države, a ne kao naziv jezika jednog naroda. I Švicarska je višenacionalna država, ali u njoj nemamo švi-carskog jezika. Tako ni u Americi, Kanadi, Belgiji... Jezik jednog naro-da ne određuje ime države, već ime naroda. Nije li tako?

Po pravilu je to tako, a kod nas još i više od pravila. Podsjećam na pri-jedlog iliraca da se jezik nazove ilirskim i na sudbinu tog prijedloga. Vuk je taj prijedlog u startu odbacio, a u pismu vukovarskom trgovcu Justinu Mihajloviću i “obrazložio”, da Srbi nisu ludi da se odreknu svoga imena u jeziku, koje je kroz historiju proslavljeno, za naziv koji nikome ništa ne znači. Veliko je pitanje da li bi naziv ilirski jezik bio prihvaćen i od Hrvata, a sasvim je neutemeljena bila pretpostavka da bi ga mogli prihvatiti Slovenci, još manje Bugari, bez obzira na plemenitost ideje utkane u ta nastojanja.

Ima, razumije se i drugačijih potvrda i za jezike i za narode. Današnji Bugari su prema jeziku Slaveni, ali su ime dobili po jednom turskom ple-menu koje ih je u VII stoljeću pokorilo. Ni ime Francuza nije romansko, nego je preuzeto od Franaka, dakle Germana, u vrijeme Velike seobe naro-da. Sličnih primjera ima još u svijetu. Ali pitanje se svodi u suštini na: Za-što Bošnjaci svoj jezik ne nazivaju bošnjačkim. Ne znam, kao što ne znam što bi se u suštini izmijenilo ukoliko Hrvati i Srbi u Bosni i Hercegovini ne

28 Josip Baotić

polažu i sami pravo na etiketu bosanski jezik. Znam da među Bošnjacima ima onih koji misle da tu etiketu treba držati u pričuvi za takvu namjenu, ali ne vjerujem u realnost takvog razvoja stvari. Meni osobno, kao lingvi-sti, etiketa bosanski jezik za standardni idiom štokavštine kojim se služe Bošnjaci ne smeta. Riječ je o terminu, a značenje termina je uvijek određe-no definicijom, koja opet mora biti jednoznačna, i etiketa bosanski jezik u ovom vremenu ne znači ništa drugo nego jezik Bošnjaka.

– S kojim se problemima sukobljavate kao profesor hrvatskog jezika na sarajevskom Sveučilištu?

Ja ustvari nisam profesor hrvatskog jezika na Filozofskom fakultetu. Ja sam Hrvat koji kao radi kao profesor za predmete Opća lingvistika i Fone-tika i fonologija bosanskog, hrvatskog, srpskog jezika. Na Odsjeku na kome radim studijska grupa se imenuje kao grupa za bosanski, hrvatski, srpski jezik. U nastavnom planu samo jedan predmet, i to norma i kultura jezika, diferenciran je na Normu i kulturu bosanskog, Normu i kulturu hrvatskog i Normu i kulturu srpskog jezika. Studentima je dato na volju da izaberu šta će polagati, odnosno da izbor usklade sa onim što žele da im piše u diplo-mi. Iz rečenog slijedi da problema koji bi svoju podlogu imali u jeziku ili u vezi s jezikom nema. Ima drugih, koji izviru iz velikog broja studenata, od-nosno velikih studijskih grupa, ali to, vjerojatno, nije u podtekstu pitanja.

– Po Vašem mišljenju, što bi Hrvati BiH morali poduzeti za svoj jezik u ovoj zemlji (u obrazovanju, medijima, na svim razinama javnog živo-ta) i tamo gdje su manjina?

Pitanje je slojevito, pa ni odgovor nije moguće drugačije artikulirati. U prvom redu Hrvati, kao i drugi narodi u Bosni i Hercegovini, moraju po-duzeti sve da hrvatski jezik bude i formalno-pravno i komunikativno rav-nopravan sa ostalim jezicima. Ovaj prvi cilj, formalno-pravnu ravnoprav-nost, i nije tako teško ostvariti i on je, prema mojim saznanjima, ostvaren utemeljenjem hrvatskog jezika kao jednog od jezika u službenoj upotrebi u najvišim zakonskim aktima Federacije i Države. No, to je samo pretpo-stavka za njegovu komunikativnu ravnopravnost, funkcioniranje u svim segmentima života gdje su Hrvati i za potrebe Hrvata, a to je daleko teže ostvariti jer zahtijeva da se sa deklarativnih opredjeljenja za jezik prijeđe na podršku jeziku, tj. da se priđe stvaranju materijalnih i drugih pretpo-stavki za prevladavanje svih prepreka koje se jave na putu k tome cilju. Ja


nisam preveliki optimista kada je u pitanju zadovoljenje potreba Hrvata u ovoj oblasti tamo gdje su manjina. To nisu ostvarile ni bogatije države. Kad ovo kažem, mislim na obrazovanje. Utopistički je zahtjev da svako hrvat-sko dijete ima nastavu na materinskom jeziku, ali nije i cilj da se svakom hrvatskom djetetu omogući da na bilo kom dijelu Bosne i Hercegovine, u bilo kojoj školi, govori hrvatskim jezikom jer za to nisu potrebna posebna sredstva, nego primjeren koncept jezične politike.

– Hrvatski jezik u Hrvatskoj ima svoje govorne različitosti: govor jednog Zagorca razlikuje se od govora jednog Dalmatinca, Slavonca, Istrani-na... Profesor Ivo Pranjković to naziva bogatstvom jednog jezika, i za-laže se za pravo svakog na takve različitosti. I mi Hrvati Bosne i Herce-govine imamo nekih govornih posebnosti u svom hrvatskom jeziku, jer smo u višenacionalnoj državi kroz stoljeća morali pristajati na mnoge kompromise. Hoćemo li to morati činiti i dalje?

Već sam rekao da kad god govorimo o jeziku moramo razgraničavati dvije njegove vrijednosti, jezik kao zbir organskih idioma, po čemu on jeste jezik u genetsko-tipološkom smislu, i standardni jezik kao njegov prestižni idiom i sociolingvističku kategoriju, čime se on predstavlja kao jezik jed-ne nacionalne zajednice, jednog naroda. Ja ću pitanje svesti na standardni jezik, odnosno odgovor dati u tom smislu. Hrvatski književni jezik, kao i drugi književni jezici, nije ni izbliza obuhvatio sve što postoji u hrvatskom jeziku. Mnogo toga je ostalo izvan njegove norme, posebno na leksičkoj ra-zini. Mnoge riječi, kako je to ovdje u Sarajevu rekao Tomislav Ladan, “nisu imale tu sreću da ih poljubi kraljević pa da postanu dio norme književnog jezika”. Samim tim one nisu ništa manje hrvatske riječi i ništa manje “vri-jedne” i nije isključeno da će ih jednog dana “poljubiti kraljević” i da će dobiti taj status, kao i to da će taj status neke od postojećih u normi izgubiti prelazeći u povijesnu riznicu hrvatskog jezika. Problem je u tome, dakle, što norma standardnog jezika ima zadatak da standardnom jeziku priskrbi “jedinstvo fizionomije”, drugim riječima da ga unificira. To unificiranje, naravno, ne smije biti na štetu punog razvitka njegovih izražajnih moguć-nosti, pa neki lingvisti zastupaju stanovište da odnos prema sinonimiji, po-sebno na leksičkoj razini, ne treba biti rigorozan, odnosno da je (sinonimi-ju) treba održavati i u dostandardnom jeziku jer ona omogućava bogaćenje leksičkih značenja budući se sinonimi vremenom semantički diferenciraju i u nacionalno homogenim jezičkim zajednicama. U tom kontekstu drugi dio Vašeg pitanja ima puno opravdanje – kako bi se norma hrvatskog jezi-

30 Josip Baotić

ka trebala odnositi prema nekim jezičkim specifičnostima Hrvata u Bosni. Moj odgovor je sličan kao i kolege Pranjkovića – sa puno razumijevanja i uvažavanja, odnosno uključivanja tih specifičnosti u standardni hrvatski jezik. Na taj način, samo na taj način, moguće je ostvariti standardnojezič-no jedinstvo svih Hrvata.

Pitanje me malo zbunjuje, jer izlazi iz općeg okvira u kojem se pitanja kreću, jedinstva hrvatskog jezika. Vjerujem, ipak, da je “pitatelj” znao što i zašto pita i da nije mislio na strukturnu, jezičku komponentu ove proble-matike, nego na kulturnu, društvenu, tj. na tzv. “vanjsku” povijest jezika. Jasno je da su potrebe za takvom povijesti nesporne, pa i da je osjećanje tih potreba evidentno. No to dvoje, nažalost, nije dovoljno da bi se željeno i uradilo. Za to su potrebne i kadrovske i materijalne pretpostavke, a meni se čini da u ovom trenutku nema ni jednog ni drugog.

– Što mislite o ustroju zajedničkih obrazovnih, informativnih, kulturnih, umjetničkih i znanstvenih institucija u Federaciji BiH i državi Bosni i Hercegovini? Kako bi te institucije po Vašem mišljenju morale biti ustro-jene da bi se u njima očuvala ravnopravnost naroda, dakle i jezika.

Pitanje zajedničkih institucija u svim oblastima života je iz cehovskih okvira i interesa prešlo u političke i bojim se da će to imati negativne po-sljedice. U ovom trenutku ne znam da neka od bivših zajedničkih insti-tucija radi s podrškom društvenih čimbenika čak i na federalnoj razini. Neke, istina, još nisu ugašene, i čini mi se da se čeka da same “odumru”. Umjesto njih formiraju se poneke nove, ali i one pozornost na sebe skreću više nazivima nego rezultatima rada. Ovim što sam rekao već sam iznio i svoje mišljenje, ali, evo, da to i eksplicitno kažem. Zajedničke institucije je trebalo održati zbog toga što je samo tako moguće osigurati adekvatnu materijalno-tehničku podršku istraživačkom radu, odnosno učiniti taj rad jeftinijim. Za društvo kakvo je naše to nije beznačajna činjenica. Prije ovog posljednjeg rata razmišljalo se da svi instituti društvenih znanosti budu smješteni pod jedan krov, da im je na dohvat ruke bogata biblioteka, na usluzi tehnika. Zajedničke institucije ne treba dovoditi u vezu sa zajednič-kim programima. Oni se, kao i unutarnja organizacija institucija, mogu podrediti društvenim, tj. nacionalnim interesima svakog od dva, ili tri, konstitutivna naroda. Ravnopravnost naroda se ne ostvaruje u institucija-ma, nego u organima vlasti. U institucijama se ona samo ispoljava.

– Na kraju, kako razmišljate o budućnosti Hrvata u ovoj zemlji?


Ja vjerujem u prosperitetnu budućnost Hrvata u Bosni i Hercegovini. Da u to nisam vjerovao, ne bih ove godine rata proveo u njoj sa ženom i djecom, pa ni sada bio ovdje. Bosna i Hercegovina je i domovina i otadžbi-na većine Hrvata rođenih u njoj. Ja nikada nisam prihvaćao tezu o “rezer-vnoj” domovini. I domovina i otadžbina je uvijek samo jedna. Zbog ovog “otadžbina” želim da skrenem pozornost na semantičku razliku ovih dviju riječi. Na to je, jednom zgodom, ukazao i naš nobelovac Leopold Ružička. Kada mu je u povodu dodjele Nobelove nagrade jedan naš novinar prišao riječima: “Vaša domovina je Jugoslavija...”, on je rekao sljedeće: “Moja do-movina je Švicarska, a otadžbina Jugoslavija.” Domovina nam je tamo gdje nam je dom, otadžbina tamo gdje su nam očevi podarili život. Budući je meni Bosna i Hercegovina i domovina i otadžbina, ja ne vidim gdje bih se mogao osjećati sretnijim nego u njoj, i gdje bih mogao vidjeti, u tom smislu, bolju perspektivu u budućnosti. Jer, “ne živi se samo od kruha i vode”. Zato sam ja spreman da se u njoj ponečeg i odričem, i zato ne dozvoljavam da me bilo tko, pogotovu uz “moju suglasnost”, iz nje izbaštini. Vjerujem da tako misle svi oni Hrvati koji su branili svoj dom i ovu zemlju.

– Nisam imao više pitanja za profesora Baotića. Kao što se on namrštio na poneki moj upit izvan jezične problematike, tako će se možda i po-neki čitatelj namrštiti na neke njegove odgovore strogo označene samo strukom. Uostalom, i profesor Baotić i ja odlučili smo se na ovaj raz-govor unaprijed spremni na njegove različite komentare. HRVATSKA MISAO bit će uvijek otvorena i za njih, posebno za one koji pridonose rasvjetljavanju jezične problematike u BiH.

Mirko Marjanović

II. O jeziku kao strukturi


Prilog problematici posavskog ikavskog dijalekta u bosanskoj PosaviniRađeno pod rukovodstvom prof. dr. Pavla Ivića

1. Posavski ikavski dijalekat spada među dijalekte koji su ranije i bolje ispitani. Njemu je, pored ostalih radova, posvećena i velika studija prof. Stjepana Ivšića1 u kojoj autor izlaže materijal sakupljen na skoro cijelom teritoriju obuhvaćenom ovim dijalektom. Širina ispitivanog prostora i ne-jadnako posvećivanje pažnje pojedinim dijelovima učinili su da pojedina pitanja ostanu otvorena i da ispitivaču promaknu i poneke krupnije jezičke osobine vezane za uža područja.

Ovih nekoliko redova, napisanih kao dopuna pomenutom radu, rezul-tat su ispitivanja govora bosanske Posavine koji se priključuju posavskom ikavskom dijalektu.

2. U nauci je već odavno poznato da se posavski ikavski dijalekat pro-teže i na dio bosanske Posavine u okolini Orašja, ali je do danas ostalo neprecizirano koja sela govore ovim dijalektom. Ivšić je u svom radu samo konstatovao da se područje metatonijskog akuta proteže i južnije od Save. Kratko zadržavanje na ovom terenu, izvršeno tek 1912. godine, nije dozvo-lilo autoru da pronikne u sve osobitosti govora ovog područja i on će svoja zapažanja formulisati u rečenici da posavskim ikavskim govore katolici u okolini Orašja. Maleni broj primjera sa ovog područja, kao i nepotpun spi-sak sela, svjedoče da je u ispitivanju autor prikupio informacije na brzinu.

1 Stjepan Ivšić, Današnji posavski govor, Rad JAZU 196, 124–254 i 197, 9–138.

36 Josip Baotić

Ivšić je i kasnije navraćao u ova sela2 interesujući se za pomenutu pro-blematiku, ali, pošto je to bilo u periodu poslije objavljivanja knjige, stavove u pomenutom radu nije korigovao i za nauku je ostalo ono što je tamo zapisano.

3. Određujući južnu granicu posavskog ikavskog, Ivšić je zapisao da se ona poklapa sa Savom do Šamca i da onda ide “preko Save kroz Bos. Po-savinu (ne znam, koliko daleko na jug)”3, obuhvatajući govore katoličkog stanovništva u Orašju, Matićima, Boku, Donjoj Mahali, Tolisi, Domaljevcu i “još nekoliko manjih sela”.4

Ostaje nejasno koja sela treba smatrati kao pripadnike posavskog ikav-skog jer se i definicija da se radi o katoličkom stanovništvu ne može pri-hvatiti.

Činjenica da je jedan dio katoličkog stanovništva sa svih strana okru-žen pravoslavnim življem, koje govori istočnohercegovačkim dijalektom, navela je na ideju da su svi stanovnici ovih sela ikavci. Primjenjujući Ivšiće-ve kriterije, čuvanje matatonijskog akuta i zamjenu jata (preciziram da se radi o ikavizmima u dugom slogu), može se lako uočiti da govor svih sela nije isti. Posavskim ikavskim govore samo katolici u Domaljevcu, Tolisi, Kostrču, Matićima, Donjoj Mahali, Ugljari i Vidovicama. Govor ostalih sela nastao je u sudaru doseljenika sa starosjediocima i samo na prvi po-gled ima mnogo zajedničkog sa posavskim ikavskim. Tamo gdje su staro-sjedioci bili jači u početku doseljenici su prihvatali veliki broj ikavizama, ali je metatonijski akut ostao nepoznat.

4. Ivšić je u svome spisku spomenuo i selo Bok, a vjerojatno je pod nekoliko “manjih” mislio i na Oštru Luku, sela koja su nastala kasnije od ostalih sela u okolini. Pošto ovo otvara jedno šire pitanje, porijeklo bosan-skoposavskih ikavaca, zadržat ću se na omašci koju je Ivšić učinio.

Govor stanovništva sela Boka i Oštre Luke sa posavskim ikavskim ima dodirnu tačku samo u mnogim ikavizmima. Razlike u akcentuaciji i leksici su takve da već nakon kraćeg udubljivanja u problematiku, upućuju na to da stanovništvo ovih sela ni u dalekoj prošlosti nije bilo u zajednici sa po-savskim ikavcima. Ovome u prilog ide i kratak zapis u Povijesti župe: “selo Bok, koje spada u ovu župu, kasnije naselilo se iz Tuzle, kada je ondi po-rušen samostan Ivanjevački i rasprskano Kršćanstvo. Oni i danas većom 2 Prema hronici samostana u Tolisi.3 Rad 196, 129.4 Rad 196, 164.


stranom glave briče poput gornjih Bošnjaka, te imaju govor kao u gornjoj Bosni”.5 Slično je zapisano i za stanovništvo Oštre Luke.

5. Dok za porijeklo stanovništva sela koja ne ulaze u okvir posavskog ikavskog dijalekta imamo više podataka u hronici samostana u Tolisi, vje-rovatno zbog kasnijeg formiranja sela, pitanje porijekla stanovnika bosan-skih sela koja ulaze u posavski ikavski ostaje otvoreno. Nitko od onih koji su pisali o tome nije eksplicitno izložio stav. Autor pomenute Povijesti bliži je varijanti da se radi o doseljenicima iz Slavonije6, ali to je teško odbraniti. Migracije na ovom terenu išle su u oba pravca, granica prema Turskoj je bila ispod Majevice, stanovništvo je imalo posjede s obje strane Save. Ako bi se trebalo odlučiti za jednu od alternativa, onda je lakše braniti tvrdnju da su stanovnici ovih sela starosjedioci.

Tolisa se u spomenicima pominje vrlo rano, čak u XIII stoljeću u pove-lji bana Ninoslava. Godine 1696. Turci su sve njeno stanovništvo preselili u blizinu Tuzle, da bi ga 1699., poslije Karlovačkog mira, vratili u staru po-stojbinu, istina nekih hiljadu metara južnije. Iste godine je slična sudbina zahvatila i stanovništvo Vidovica. Ostala sela se tada ne spominju.

Ako se ima u vidu da migracije kod nas idu pretežno prema sjeveru i da su stanovnici s ove strane Save masovno bježali pred Turcima, a da su migracije sa sjevera bile neznatne (bježali su samo oni koji su se ogriješili o zakon), zaključak da se posavski ikavski nije importovao u ove krajeve, nego da ovdje živi od davnina, nije previše slobodan.

Ovakav zaključak potkrepljuje i činjenica da je posavski ikavski ranije zahvatao šire područje i da potiskivanje starosjedilaca nije išlo tako glatko. Spomenuću samo jedan jezički fakat koji o tome svjedoči.

Metatonijski akut, koji je osnovna karakteristika posavskog ikavskog, nije se danas sačuvao na području Oštre Luke, kod stanovništva koje je, kao i stanovništvo Boka, migracijom došlo sa juga, ali je ostavio vidne tra-gove u dugom silaznom u položaju gdje je u posavskom ikavskom metato-nijski akut:

Orãšje, ckva, junãk / Òrāšje, cȓkva, jùnāk.

Budući da ovakvih pojava nema u govoru stanovništva Boka, njihovo porijeklo možda treba tumačiti uticajem posavskog ikavskog koji je na tom području bio stabilniji.

5 O. fra Bono Nedić, Kratka povijest župe, crkve i samostana toliškog, Pečuh, 1888, 6.6 H. D., 5, 6.

38 Josip Baotić

Ovim faktima možemo dodati i sačuvanu usmenu predaju po kojoj su slavonska sela Štitar i Bošnjaci nastala masovnim preseljavanjem stanov-ništva Tolise i Vidovica, na šta upućuje i sama etimologija naziva Bošnjaci.

6. Pitanje akcenutacije u Ivšićevoj studiji je opširno obrađeno uz poje-dine vrste riječi i ja se ovdje zadržavam samo na jednom fenomenu koji je u nauci poznat pod nazivom kanovačko duljenje, a koje se i ovdje pojavljuje.

U jednom dijelu Kostrča i na čitavom području Matića u situacijama gdje je kratki silazni prenesen sa posljednjeg sloga na prethodni javlja se dugi uzlazni akcenat, bez obzira na dotadanji kvantitet vokala:

vóda (Mat.), ótac (Mat.), jésam (Mat., Kos.), téle (Mat., Kos.), mómak (Mat.), tésta (Kos. Mat.), jástuk (Mat.), kósa (Mat.), rósa (Mat.), lónac (Mat, Kos), kósac (Mat.), káva (Mat.), kóza (Mat.).

Pojava je ograničena na dvosložne riječi.

7. Fonetske i morfološke pojave su obuhvaćene materijalom koji je pre-zentiran u Ivšićevom radu, ali je šteta što se iz toga rada ne može sagledati dokle se koja pojava proteže. Evo sada dva podatka koji se javljaju na ovom području, a koji nisu registrovani:

a) promjena grupe dl u bl u riječi dlaka: Spȁla mu blȁka (Kostrč), cĩlī je blȁkāv (Kostrč), ȉmām lȍptu od krȃvljē blȁkē (Matići, Kostrč).

b) genitiv plurala na -ija:tȏrba – tȏrbījā, klĩšte – klĩštījā, vĩtke – vĩtkījā (električarska kliješta), klȏmpe – klȏmpījā, grȁblje – grȁbljījā, úzde – ūzdȋjā, rȕčke – rȕčkījā.Mȅtnili smo u pȇt tȏrbījā, Nȉđe nẽmā klĩštījā (Tolisa), Dȍšō je i pȍrad klȏmpījā (Kostrč).

8. Sintaksi u Ivšićevom radu nije posvećena onakva pažnja kao morfo-logiji i fonetici. Evo dva priloga sintaksi padeža:

a) zamjena instrumentala oruđa konstrukcijom uzam + akuzativ:Pĩšēm ȕzām ȍlōvku; kȍpām ȕzām matȉku; ȕzām štãp ga je udȁrijo; dokūčȉo sam ȕzām rȗku; pritȉsni ȕzām kȁmēn.

Ova pojava je proširena na sva spomenuta sela i mnogo je češća od konstrukcije s + instrumental, koja se također sreće.

b) pojava kvalifikativnog genitiva izraženog konstrukcijom od + genitiv:


Dȍktor od živācȃ (Vidovice); Mȃjstōr od mašīnȃ (Kostrč); Ȕčitēlj od lȁtinskōg (Vidovice).

Pojava pokriva čitav teritorij i ne nalazi se van kombinacije sa ove tri imenice.

9. Zaključujući ovaj rad, navodim kao osobitost ovih govora da se izu-zimanje vrši pomoću riječi ugo.

Svȉ me slȕšajū ȕgo ȏn nẽće; Svȅ je pȕstijo kȕći ȕgo je njȅga ostȁvijo u zātvȍru; Svȅ vȍlī ȕgo mȅne mrzȋ.

1. Put Brčko – Šamac2. Mjesta sa kat. stanovništvom koje govori pos. ikavskim3. Mjesta sa kat. stanovništvom koje ne govori pos. ikavskim4. Mjesta sa katoličkim i pravoslavnim stanovništvom5. Mjesta sa pravoslavnim stanovništvom

Babina Greda

Bukova Greda Tolisa

DraganovciKopanice Vidovice

40 Josip Baotić

Sintaksa padeža u govoru starosjedilaca bosanske Posavine

Uvodne napomeneGovor starosjedilaca bosanske Posavine pripada posavskom ikavskom di-jalektu te su njegove osobine, većim dijelom, date u opširnoj studiji Stje-pana Ivšića.1 Iako je rad do danas sačuvao renome uspjele dijalektološke studije, on nije isključio potrebu ispitivanja i upotpunjavanja datog materi-jala. Razvojem dijalektološke nauke kod nas mijenjana su stajališta osvjet-ljavanja, a osim toga postoji mogućnost da se novim radovima da doprinos već afirmisanim studijama.

Rukovođen ovim principom, prišao sam ispitivanju upotrebe padeža u ovom govoru smatrajući da ću tim popuniti jednu prazninu u pomenutoj studiji. Kao putokaz u radu poslužili su mi radovi koji tretiraju problema-tiku sintakse padeža u srpskohrvatskom jeziku, normativne gramatike, te Kvestionar za ispitivanje padežne problematike dr. Milke Ivić i uputstva dr. Pavla Ivića, pod čijim sam rukovodstvom prikupljao i obradio građu.

Veći dio materijala prikupio sam još 1966. godine u Kostrču, Tolisi i Donjoj Mahali, a zatim sam ga upotpunjavao, radeći na ovom području

1 Stjepan Ivšić, Današnji posavski govor, Rad JAZU 196, str. 124–254. i 197, 9–138. Grani-ce govora starosjedilaca bosanske Posavine vidi u mom radu Prilog problematici posav-skog ikavskog dijalekta u bosanskoj Posavini, Prilozi proučavanju jezika II, str. 86.


kao profesor, primjerima iz Vidovica, Matića i Ugljare.2 Činjenica da sam i sam pripadnik ovog govora olakšala mi je kontaktiranje sa ljudima koji me nisu poznavali i omogućila da se ponekad oslonim na sopstveno jezičko osjećanje.

Osnovni cilj ovoga rada je da da sinhronični pregled padežnih značenja te u njemu nisu izloženi samo detalji koji odudaraju od gramatičke norme, nego i ono što se s njom poklapa. Ipak, težište rada pada na osobitosti ovog govora, dok se ostali materijal iznosi radi potpunije informacije. To je uoč-ljivo i u samom radu; materijal koji se poklapa sa normom nije posebno komentarisan.

U cijelom radu rukovodio sam se jednim principom: posvetiti pažnju samo onome što je stalna jezička osobina.3 Sve što je išlo van ovog okvira, nije iznošeno.

Nezavisne padežne forme nisu ušle u krug posmatranja.

I. Genitiv

A) U slobodnoj upotrebi1. Posesivni genitiv bez atributske odredbe kojim je označeno prezime lica u posesivnom značenju srećemo u primjerima: Pod bȁrōm všī Sȁlērkića mašína (DM); Kāzȏ sam mu da ȉdē u Baȍtića dućãn (K); U Bārȉća kȕći se ȕvīk bȉjū (K); Prȍšla je Gȁrića limuzína (DM). Nije uobičajeno da se od prezimena na -ić tvore posesivni pridjevi te su ove konstrukcije stabilne, a zamjena posesivnim pridjevom nepoznata.4 U navedenim primjerima pre-zime je uvijek determinator pojma koji se determiniše.

2. Kategorija posesivnog genitiva s atributskom odredbom je frekven-tna: Tȏ je Pērȇ Đȕkičina sȋn (K); Kȗma Pāvȇ sȉnovi (T); Mātȇ Pāvȉna krȁve (V); Ovȏ je vȁšēg Mȃrka kȁpa (K); Tȏ je nȁšēg djȅda imȍvina (V). Uočljivo je da determinator može biti iza i ispred imenice, ali je iza samo kad je izveden od imenice.

2 U daljem tekstu, uz primjere, nazivi sela dati su skraćeno; Kostrč (K), Tolisa (T), Donja Mahala (DM), Matići (M), Ugljara (U), Vidovice (V).3 Milka Ivić, Diferencijalne sintaksičke osobine u slovenskom jezičnom svetu, Godišnjak Fil. fak. u Novom Sadu, V.4 Primjer: Sjedĩ u mȉkićkōj čitaōnȉci (K) je usamljen. Pored toga veže se za naziv kraja na čijem se području nalazi čitaonica.

42 Josip Baotić

3. Pored ovih kategorija posesivnog genitiva, javlja se i posesivni genitiv bez atributske odredbe kada nije uobičajeno da se od imenice pravi pridjev: Krȃj rȇpa mu je mȁlo bĩl (T); Ćȍšak kȕćē mu je srȕšīt (K); Sȁmo se čȕlo revȃnje djetȅta (V).

4. Partitivni genitiv se, kao i u književnom jeziku, javlja u izrazima za kvantifikaciju. U principu njegova upotreba uz glagole odgovara stanju u književnom jeziku: Kūpȉ mi lȉtru rakȉjē (M); Dȃj mi čȁšu vodẽ (K); Donèsi zecevĩma trāvȇ (K).

5. Zamjenica nešto (u govornoj varijanti nješta) u značenju malo, i pri-log malo su česti kao kvantifikatori: Ispȅkō sam njȅšta rakȉjē (T); Naprȁvijo sam njȅšta kȕćē (V); Imām njȅšta mȁlo sirotȉnjē (M).

6. Granica između partitivnog genitiva i objekatskog akuzativa je čvr-sta. Supstitucija nije moguća bez obzira na to da li je kvantifikator izražen ili nije. Konstrukcija: Dȃj mi krȕv (= daj mi čitav kruh); donèsi vȍdu (= donesi posudu s vodom) imaju prema sebi partitivne forme: Dȃj mi krȕva (= daj mi komad kruha); Dȃ mi vodẽ (= daj mi čašu vode).

7. Objekatski genitiv javlja se, kao i u književnom jeziku, u konstrukci-jama sa glagolima koji traže objekatsku dopunu, ali su praćeni morfemom se: Privȁti se tĩ njẽ pa se ne bõj (M); Igrȁjū se nȍgometa po cĩlī dȃn (T); Bacȁjū se kȁmena s rȁmena (DM); Nagēmȏ (uzeo nezakonito) se pȃrā pa ćūtȋ (K).

8. Upotreba subjekatskog, odnosno objekatskog, genitiva uz glagolske imenice istovjetna je situaciji u književnom jeziku: Kopȃnje bȕrāna trȁjē njȅkoliko dānȃ (V); Zīdȃnje kȕćē je bȋlo tȇško (M); Čūvȃnje krȃvā je njegȏv posȏ (K).

9. Kvalitativni genitiv ne pokazuje neke posebne odlike u odnosu pre-ma književnom jeziku: Tȏ je čòjek starȉjī gȍdīnā (M); Bȉjo je mȍjī gȍdīnā (T); Đȕka je prĩkē nārȁvi (K).

U ovu kategoriju spadaju i primjeri: Tȏ je kȍlo smūtnjȇ da ga izbȁcē s pòsla (DM); Dȍšō i njȅmu dȃn srȅćē (K, T), iako kvalitativnost nije odre-đena pridjevom, nego je data imeničkom sintagmom u kojoj su oba člana imenice.

10. Temporalni genitiv je uslovljen prisustvom determinatora. Polje upotrebe mu je široko i, u odnosu na temporalni akuzativ, frekventnost velika: Vĩđām ga svȁkē subȍtē (U); Njȅkē gȍdinē je bȉjo ȕčitēlj u nȁšēm sèlu (V); Ovȇ zīmȇ je bȋlo pȕno snȋga (DM); Dōđȉ mi pȑvē subȍtē (DM).

11. Ako se mjesec upotrijebi da označi vrijeme vršenja radnje, red riječi nije utvrđen: Mȁrta mjȅsēca ȏn je ȍšō ȕ vōjsku (K); Mjȅsēca dȅcēmbra dȍšō je kȕći (V).


Ovakve konstrukcije su rijetke i mjesto njih se javlja konstrukcija loka-tiv + u.

12. Genitiv logičkog subjekta se javlja uz negirane glagole, ali se može ja-viti i van njih: Pērȇ níje bȋlo kod kȕćē (K); Rȁvūljā nẽma na tovȁnu (T); Kokōšȃ nẽmā na njȉvi (K); Ȉmā l’ gȁzdē kod kȕćē? (M); Ȉmā još Mȃrka žíva! (V).

Posljednje dvije rečenice se transformacijom prevode u: Jè l’ gȁzda kod kȕćē? Jȍš je Mȃrko žȋv! Uočljivo je da je u ovim konstrukcijama izražen i stav govornika, te je njihova pojava vezana za upitne i usklične rečenice.

13. Ablativni genitiv je u slijedećim rečenicama: Čũvāj se kònja kad bȕdēš u štȁli (DM); Mānȉ se ti Mȁrkē, ȏn sȁmo lȁžē (K); Odmȅtnijo se ȏn svȍjē vjȅrē (V); Ne stīdȋ se bȍga, a da se stīdȋ ljūdȋ (V).

14. Genitiv je skoro uvijek prisutan uz negirane glagole, a najdosljedni-je uz glagol nemati, te u rečenicama sa ni kao glagolskom dopunom: Nísam vȉdijo Frȁnjē već gȍdinu dānȃ (DM); Ne trãžī ȏn ženẽ već vrȃga (K); Ne mȍre vȉjet pȑsta prid nȍsēm (U); Nȇš vȉjet lȍptē do pétka (T); Nẽmā ȏn ženẽ (K); Nísu ostȁvili ni vȅlika djetȅta, (T); Nẽće da donesẽ ni vodẽ ni drvȃ (DM).

15. Karakteristična je upotreba genitiva mjesto akuzativa u funkciji objekta uz glagol vidjeti kada cijela rečenica dolazi kao posljedica iznena-đenja: Vȉdi gȁzdē kàko rãdī (K); Vȉdi Pērȇ kàko kȍpā (T); Glȅdāj ti Pāvȇ, šta ȏn znȃ (V); Vȉdi tĩ njẽ (DM).

16. Eksklamativni genitiv se javlja uvijek u zakletvama, a i u izrazima ljutnje: Očȉjū mi (K DM); Djecẽ mi (V); Bȍga ti tvõg (T).

B) U konstrukciji s prijedlogom

1. Prijedlog bez

17. Pored oblika koji se javlja u književnom jeziku, ovaj prijedlog ima i go-vornu varijantu brez, koja nije teritorijalno određena i koja se javlja, rjeđe od varijante bez, na čitavom teritoriju. Kao i u književnom jeziku, i ovdje se njim ističe nedostajanje: Tȇško nam je bez tȅbe (T); Ostȁli smo brez rānȇ (V); Selȍ je sad brez vodẽ (M); Bȕdi tĩ brez brȉgē (K); Istrčȁla je bez rubȉnē (DM).

2. Prijedlog blizu

18. Prijedlog blizu sa genitivom označava prostorne odnose: Sȉo je blízu mȅne; Nemȏj prĩć blízu vodẽ (DM); Bȉo je blízu kȕćē kad su ga uvȁtili. (K)

19. Ista konstrukcija se može upotrijebiti za označavanje vremena ori-jentacionog tipa: Bȋlo je tȏ njekāko blízu Božȉća (V); Mȉslīm da je tȏ bȋlo blízu Nȍvē gȍdinē (K).

44 Josip Baotić

Upotreba ovakvih konstrukcija je marginalna.

3. Prijedlog do20. Konstrukcijom do + genitiv često se određuje mjesni odnos orijentaci-onog tipa5: Sȉo je do vȁtrē (K); Posadȉo je krȕšku do tarȁbē (T); Uvȁtila se u kȍlo do njȅga (M). Paralelno sa ovom konstrukcijom stoji konstrukcija kraj + genitiv.

21. Ovom vezom se može odmjeriti krajnja granica kretanja: Òdo jã mȁlo do Mātȇ (T); Ȉšli smo do krȁja šȕmē (V); Dȍšli su do ževȉkē i stȁli (K).

22. Ista konstrukcija može da označi stepen zastupljenosti nečega, od-nosno da se pojavi u funkciji količinsko-načinske odredbe: Propȁli smo u glȋb do koljȅna (K); Snȋg je zapȏ do koljȅna (DM); Bȋli su nȁoružāni do zūbȋ (M); Gȁzili smo vȍdu do koljȅna (DM); Gȁzili smo do pȍjāsa (V).

23. Konstrukcijom do + genitiv stepen intenziteta se može dati u za-vršnoj mjeri: Vjȅtār mu je srȕšio kȕću do temȅlja (T); Ošīšȁli su ga do kȍžē (DM); Opĩjā se do bȅsvīsti (U).

24. Do + genitiv može da označi vremenski odnos, određujući krajnju granicu realizovanja radnje: Dōđȉ mi do subȍtē (K); Ostȁli su do zorẽ (M); Do jȅseni nemȏj dolȁzit (V).

25. Karakteristične su konstrukcije do + genitiv za označavanje uslova za vršenje radnje: Znȃm da sve stojĩ do tȅbe (DM); Čȕo sam da je svȅ do njȅga stajȁlo (K); To stojĩ do vlȃsti (T). Pojam u genitivu je uvjetovao tok i ostvarenje radnje i pomenute rečenice bi se mogle interpretirati na slijedeći način: zavisi od X.

4. Prijedlog duž (uzduž)26. Prijedlog duž nije frekventan na ovom području. Potisnut je prijedlo-gom uzduž. Konstrukcije uzduž + genitiv imaju isto značenje kao duž + genitiv u književnom jeziku, određuju prostorni odnos prostiranja nečega po dužini: Ȕzdūž njȉvē mi iskopȁli kanãl (T); Posādȉo je šljȉve ȕzdūž púta (M); Ȉskopō je bogȁščić uzdȗž međẽ (V).

5 Vidi: Milka Ivić, Jedno poglavlje iz gramatike našeg modernog jezika – sistem mesnih padeža, Godišnjak Fil. fak. u Novom Sadu, II, 1957.


5. Prijedlog iz27. Genitivom s prijedlogom iz najčešće se daje podatak o mjestu odakle potiče neki pojam: Ȏn je iz Tolȉsē (M); Ȉzišō je iz kȕćē (DM); Klȁsovi su iz Bȃnovićkē (K).

28. Konstrukcija iz + genitiv javlja se prilikom izražavanja unutrašnje po-bude za vršenje neke radnje, ali se nije stabilizirala kao u književnom jeziku6 te se pored nje javlja i veza od + genitiv sa istim značenjem: Tūžȉo ga je iz zāvȉsti (DM); Ȏn tȏ rãdī iz mȉlosrđa (T); Učinȉjo je tȏ iz sažaljénja (K); ali i: Od ȍbīsti su izvrnȉli kȍla (K); Učinȉla je od ljūbȁvi (V); Dȏ sam mu od mȉlosti (M).

Vidno je da jasnu sliku narušava nedovoljna diferencijacija prijedloga od i iz, tj. u sadašnjem momentu ne bi se mogla povući oštra granica u njihovoj upotrebi. Ipak, veza iz + genitiv je markirana, može označiti samo pobudu za vršenje radnje, dok je veza od + genitiv nemarkirana, proširuje se i na područje koje u književnom jeziku isključivo pokriva veza iz + geni-tiv, a čvrsto se drži na polju izazivača radnje.

29. Istom vezom se može označiti način vršenja radnje: Vīkȏ je iz pētnȋ žȋlā (K); Skākȁli su iz mjȅsta (T); Bȁca lȍptu iz lȃkta (DM); Pȕcō je na gȏ iz ȍkrēta (DM).

Posljednja dva primjera upućuju na zaključak da konstrukcija nije pe-trificirana, nego da je još produktivna.

30. Konstrukcijom iz + genitiv može se označiti i porijeklo lica: Onȁ je iz dȍbrē famȋlijē (U); Dovȅli su je iz bogȁtē kȕćē (T); Onȁ je iz Anȋćā (K).

31. Ponekad se ovom konstrukcijom određuje vremenski momenat, koji se može determinisati i imenicom vrijeme ubacivši je između prijedlo-ga i genitivne forme: Pȍznāmo se još iz mlȁđī dānȃ (V); Tȏ mi je ȕspomena iz mlȁdosti (K); Bȍlēst vūčȇm još iz pȑvōg rȁta (T)//... iz vremena prvog rata.

6. Prijedlog iza32. Konstrukcija iza + genitiv u označavanju vremena orijentacionog tipa javlja se paralelno sa konstrukcijom poslije + genitiv.

Distinkcija između prijedloga iza i poslije u ovom govoru nije ispoljena, te se konstrukcija iza + genitiv ne doživljava kao “odmah poslije X” kao u nekim našim govorima7. Iza kȉšē ȏn ȉdē òrat (K); Iza mȅne mȍre cĩlī svȋt

6 Vidi: Milka Ivić, Uzročne konstrukcije s predlozima zbog, od, iz u savremenom srpskohr-vatskom jeziku, Naš jezik VII, sveska 7– 8 (nova serija).7 Vidi: Mato Pižurica, Upotreba padeža u govoru Rovaca, Prilozi proučavanju jezika III, Katedra za južnoslovenske jezike Fil. fak. Novi Sad.

46 Josip Baotić

pomrt (V); Pērȍ će dõć iza Božȉća (DM); Iza rȁta je njegȍvo imánje propȁlo (T); Ȏn se rodȉjo iza ȍčeve smȑti (M).

33. Ista konstrukcija služi za orijentaciono označavanje mjesta i upotre-bljava se kao u književnom jeziku: Kȍpō je u vȑtlāku iza kȕćē (K); Sjedȉjo je u klúpi iza mȅne (U); Lūkȁ je iza Bȍka (T); Tȏ je bȍgu iza lēđȏ (V); Gāđȏ ga je iza ȍkukē (T).

34. Konstrukcija iza + genitiv može u sebi ponijeti elemente poređenja po nejednakosti: Zaostȏ si iza mȅne stȏ gȍdīnā (M); Onȉ su sȁd iza nȃs (K) (= ekonomski slabiji od nas); Zaostȏ je iza svĩ ljūdȋ (T).

7. Prijedlog kod35. Konstrukcija kod + genitiv najčešće dolazi kada se želi reći da je nešto u blizini onoga s čijim je imenom prijedlog. Upotrebljava se često kada su u pitanju predmeti, a rjeđe kada su u pitanju lica: Po cĩlī dȃn sjedĩ kod torȁbē (M); Zaustȁvijo me je kod kapēlȇ (DM); Sȉjo je kod mȅne (V).

Paralelno sa prijedlogom kod javljaju se i prijedlozi: kraj, pokraj, pored i do.

36. Istom konstrukcijom se može označiti vremenski momenat. Kod + genitiv se redovno može supstituirati izrazom “za vrijeme X”: Kod jȅla trebā šútit (K); Stȃlno se okrētȏ kod mȉsē (K); Kod molȉtvē trȅbā rȗke sklòpit (V).

37. Konstrukcija kod + genitiv može da obrazuje semantičku jedinicu u značenju “čuvati”. Najčešće se javlja kada je imenicom u genitivu označena stoka, ali i van ove kategorije: Ȏn je kod mȃrvē na stánu (DM); Jã ću dànas bȉt kod krȃvā (K); Ostȏ je kod kȏlā (= da čuva konje i kola) (K); Ne bõj se, tĩ si sad kod bākȇ (baka ga čuva od drugih).

38. Ako je imenicom označeno lice, konstrukcija kod + genitiv se javlja u označavanju pravca i cilja kretanja: Ȍđēm jã kod komšȉjē, a i ȏn dõđē kod mȅne (T); Ȉšla je i kod pratārȃ pa ni bȋlo vajdẽ (M); Odlũčīm jã da ȉdēm kod sudȉjē (DM); Jȅdva sam je natjȅrō da ȍdē kod dȍktora (K); Ìdi tĩ kod Blȁžē (K).

39. Kod + genitiv može da se supstituiše sintagmom “kad već postoji X”, u primjerima: Kod tolȉkōg bogȁstva žéljna svegã (U); Kod tolȉko pȁmetnī izabrȁli budàlu (K); Kod nolȉko djecẽ onȁ se potũcā po svítu (T); Kod tolȉko fĩnī tĩ ȉzabrō trȕlū (jabuku) (K).

40. Ista konstrukcija može da se javi i u značenju “uprkos”: Kod tolȉko mȕkē ȏn je ȍpē propȏ (T); I kod nȃjbȍljē vȍljē, jã ga ne mògu slȁt u škȏlu (V).


41. Kada se želi označiti da pojam dat u genitivnoj formi ne pripada ne-kom, nego se nalazi kod nekog privremeno na korišćenju, kao i lica u služ-bi, upotrebljava se samo konstrukcija kod + genitiv: Kod mȅne je njegȍva lopȁta (M); Bȉjo je slúga kod Knȇževīćā (K); Rādȉjo je kod nȃs mjȅsēc dānȃ (V); Već trȋ dȃna slũžī kod Martȉnovī (K).

Distinkcija između kod + genitiv i u + genitiv je očuvana: Transforma-cija u mene je njegova knjiga u ja imam knjigu koja je prije bila njegova, a kod mene je njegova knjiga u njegova knjiga se nalazi kod mene, to jasno pokazuje.

42. Kod + genitiv može označiti i mjesto realizacije radnje: Pȃnjkā me kod kȍmšījā (T); Svȁtovi su kod Prānjȋćā (K); Pobȉli su se kod ckvē (T).

8. Prijedlog mjesto43. Prijedlog mjesto javlja se i u široj formi umjesto kao i u govornoj varijan-ti mješte. Služi pri tvorbi konstrukcija za zamjenu: Jã sam ȕšō mjesto Mātȇ u odbȏr (T); Nek Ívo ȉgrā umjesto Bȍbeka (K); Išō je mješte òca u zātvȏr (V). Odnos pomenutih formi je ravnomjeran.

44. Ista veza se javlja kada se želi istaći suprotnost dviju radnji: Tam ljȗdi pȉjū víno mješte rakȉjē (M); Popȋj tĩ rakȉjē mjesto líka pa će bȉt dòbro (T); Privȁti se tĩ rȃda mješte skītȃnja (DM).

9. Prijedlog kraj (pokraj)45. Konstrukcija kraj + genitiv (pokraj + genitiv) je živa u svakodnevnoj upotrebi u označavanju mjesta orijentacionog tipa: Zaustȁvijo kȍla kraj mȍjēg rásta i vĩčē (T); Lȅzi tõd pȍkrāj pȅći (K); Šta ne sjȅdēš pȍkrāj njȅga (DM); Prȍšō je pȍkrāj mȅne šūtȇć (T).

46. Veza pokraj + genitiv javlja se često i u značenju “zajedno sa X”: Pȍkrāj njȅga će prõć i drȕgī (K); Provũko se pȍkrāj njȋ (T); I jã ću pȍkrāj tȅbe dòbro prõć (DM); Kad je ȏn pȍkrāj njȅga, jã se ne bojĩm (T).

47. Ista konstrukcija može da označi odsustvo kriterija brige: Pȍkrāj tȅbe svȉ bi pocȑkali (V); Pȍkrāj tȅbe ȏn mȍre pūtȇm ić gȏ (K).

48. Ponekad se veza pokraj + genitv može supstituirati izrazom “od X”: Pȍkrāj Īvȇ niko ne mȍre dõć do rȋči (M); Pȍkrāj tȅbe će dȍsta naũčit (DM).

10. Prijedlog niže49. Upotreba ovog prijedloga sa genitivom je periferna. Potisnuli su ga pri-jedlozi iza i ispod sa genitivom. Zabilježio sam: Tȏ je niže grȏblja.

48 Josip Baotić

11. Prijedlog od50. Od + genitiv označava početnu granicu u odmjeravanju prostornih od-nosa: Od topȍle je mȍja mèđa (M); Od Župȁnje smo ȉšli pjȅškē (K); Bjȅžō je od Šībȍvāčā do kȕćē (K).

51. Kada se ne može sasvim precizno odrediti mjesto porijekla lica, upotrebljava se konstrukcija od + genitiv: Ȏn je od Beogrȁda (K); Ȏn je ȍtāle od Vȋnkovācā (T); Onȉ su ȍdnjekud od Sarȁjeva (V).

52. Ista konstrukcija služi i za određivanje pravca iz koga se neka poja-va približava: Ȏblāk je dȍšō od Cŕnca (K); Od zȃpada se navlãčī oblāk (T); Dȍšli su od Vȉdovīcā (K).

53. Često je prijedlogom od + genitiv obilježeno odvajanje nekog pojma od imena koje stoji uz prijedlog: Odlūčȉli smo tèle od krȁvē (M); Rȁno sam ga odbȉla od sȉsē (U); Ȍmā se rastȁla od čòjka (K).

54. Konstrukcija od + genitiv se javlja i u kvalitativnom značenju u pri-mjerima: Mȃrko je cĩlī od pòsla (DM); Ȏn je čõjk od rȋči (T); Dobȉjo sam kutȉju od duvána (DM); Onȁ je od kȗrvinskē sȍrtē (M).

Vrlo često kvalitativno značenje se javlja uz ablativnost: Čujē se mȉrīs od gȃsi (U); Nȃjbȍljī je mȇd od drȁčevōg cvȋta (M).

55. Od + genitiv označava i početnu granicu vremena, a u korelaciji sa prijedlogom do i vremenski tok vršenja radnje: Níje pīsȏ od Uskȑsa (U); Nīsȁm ga vȉdijo od srīdȇ (K); Pȍstī se Čȉstē srīdȇ do Uskȑsa (V); Bȉo je kod mȅne od ponedȋljka do subȍte (DM).

56. Ista konstrukcija se javlja u značenju “protiv X” ili “za izlječenje od X”: Dȍnīla òna mȅni lĩk od rȅuma (K); Nȉšta ti nísam kūpȉla od kȁšlja (DM); To su pȉrule od glāvȇ (K); Ȉmām jã lĩk od glāvȇ (T); Tȏ su kȃpi od sȑca (K); Nẽmā líka od smȑti (U).

57. Vrlo često se konstrukcijom od + genitiv označava porijeklo: Kãžū da je od čestȉtī rodȉtēljā (V); Tȏ mu je sȋn od pȑvē ženẽ (DM); Drvenarȉja je od rastȍvinē (K); Naprȁvijo je klúpu od orȁvovinē (T); Donesȉ nām rakȉjē od šljȋvā (M).

58. I odnos pripadanja može se označiti ovom konstrukcijom: Jã sam gȁzda od ovȇ kȕćē (T); Tȏ je zȅt kȗma Pāvȇ (K); Nȁšō je lȋvču od kȏlā (DM); Slomȉla se ručȉca od plȕga (DM); Dȁdnēm jã njȅmu rȋžānj od lubenȉcē (M).

59. Konstrukcija od + genitiv može označiti uzrok, ali i unutrašnju po-budu vršenja neke radnje (naprijed t. 28). Nȅ smje izĩć na pũt od sramotẽ (T); Skočȉla je u Sávu od sramotẽ (DM); Pobjȅgō je ȍd stra da ga nẽće ùbit (K); Od asilȕka nȅ zna šta rãdī (T); Izvrnȉli su kȍla od ȍbīsti (K).


60. Kvalifikativni genitiv izražen konstrukcijom od + genitiv ne spomi-nje se u našim gramatikama, a ni u dijalektološkim studijama. Taj genitiv je, međutim, na ovom području čest. Već sam ranije skrenuo pažnju na njega8 i evo samo novih primjera: Ȁmbra Kȍlārēv je mȃjstōr od bȕrādi (K); Dȍšō je dȍktor od očȉjū (M); Otíđi tĩ dȍtoru od žȇnskī bolestĩ (DM); Ȏn je mȃjstōr i od rȃdija (T); Svȁkē srīdȇ dolȁzī dȍktor od plūćȏ (V).

Iako je ova konstrukcija ograničena na malen broj leksema, frekvencija joj je velika.

61. Konstrukcija od + genitiv javlja se u poziciji koju u književnom jezi-ku ima za + akuzativ: Vrīmȅ je od spāvȃnja (K); Vrīmȅ je od ustȁjānja (T); Nȏć je vríme od spāvȃnja (DM); Jȅsēn je vríme od ženȉdbē (T); Vrīmȅ je od žȅtvē, a pȁdajū kȉše (K).

Nisam našao primjere u kojima ova veza ne bi bila praćena imenicom vrijeme.

62. Momenat partitivnosti je izražen u slijedećim primjerima: Jè l’ bȉjo kȍ od Pējȋćā (K); Ȏn je nȃj gȍrī od brȁćē (T); Pošàlji njȅko od djecẽ (DM); Nȅka dõđē njȅko od tvȍjī (K).

63. Konstrukcija od + genitiv ima karakter načinske odredbe u slijede-ćim primjerima: Pogodȉjo je od pȑvē (T); Smījȇ se od sȑca (DM); Procinjȕjū vlȁgu ȍd oka (V); Prošȁcovō (= ocijenio) je od ȍka (K); Zĩdā od ȍka (M); Od ȍka će ti izmjȅrit (K); Pogodȉjo je od šālȇ (U).

64. Uz glagole kupiti, uzeti, potražiti, dobiti, ako je genitivnom formom označeno lice, dolazi samo prijedlog od: Kūpȉjo sam od Cȉgānā (T); To sam ȕzejo od svȅrcērā (K); Potráži tȏ od Lȗkīćā (K); Tȗ sam knjȉgu dobȉjo od pratārȃ (DM).

65. Od + genitiv dolazi redovno kao dopuna glagolu zavisiti: Zavȉsī od ženẽ, a bȉjē ju (T); Svȅ zavȉsī od rȃda i gȍdinē (DM); Rȏd zavȉsī od mlȍgo čȅg (K).

66. Ova konstrukcija je uobičajena i kod poređenja: Đȕka je jȁčī od dvȃ čõjka (V); Tȃ djecȁ su tvȑđā od kȁmena (U); Nȏs mu prljavȋ od pȉtkinōg kljȗna (K).

12. Prijedlog oko (okolo)61. Prijedlog oko + genitiv, kao i šira forma okolo, najčešće se javlja u ozna-čavanju mjesta orijentacionog tipa: Ȏn svȁkē nedȉljē obilȁzī oko ckvē (K); Štà ste postȁjali oko mȅne ko oko čȕda (T); Posjȅdajū oko kazȁna pa prīčȁjū

8 Moj rad: Prilog problematici posavskog ikavskog dijalekta u bosanskoj Posavini, Prilozi proučavanju jezika II, str. 88.

50 Josip Baotić

(U); Obĩđi okolo njȉvē pa vȉdi (K); Ȉšli smo okolo šȕmē (DM); Posjȅdali okolo senȉjē (V).

68. Konstrukcija oko + genitiv javlja se u označavanju uzroka u slije-dećim primjerima: Svȁdili su se oko tũđē ženẽ (T); Zavȁdili su se oko međẽ (U); Oko tȍga se ne trȅbā svȁđat (K).

Nisam našao potvrde za okolo + genitiv u istoj funkciji.69. Ista konstrukcija služi za označavanje vremena orijentacionog tipa

kada je genitivnom formom obuhvaćen praznik ili dio dana (noći), odno-sno sam dan: Dōđȉ mi oko pétka (DM); Oko Ilīnȁ su vrućìne nȃjgȍre (V); Dolȁzio je oko pȍla nȍći (M); Būdȉjo sam ga oko dorȕčka (K).

U istoj funkciji sam zabilježio, samo u jednom slučaju, i prijedlog oko-lo: Okolo pōdnȇ ćemo kȕći (K).

70. Veza oko + genitiv se upotrebljava i kada se želi označiti približno mjera ili količina: Trȅbā mi oko desétak žēnȃ (K); Ȉmā oko stȏ kȋla (DM); Slūžȉjo sam ga oko dvādȅset gȍdīnā (M).

71. Oko + genitiv javlja se i u konstrukcijama gdje govorno lice ne zna, ili ne želi da precizira predmet govora: Razgovārȁli su oko škȏlē (V); Bȉće gȍvora oko doprīnȍsa (K).

72. Glagoli zanimati se, brinuti se, kao i sintagme sa istim značenjem, imaju dopunu oko + genitiv: Ȏn se brȉnē oko kōnjȃ (M); Onȁ se zanĩma oko jȅla (DM); Njȅko mõrā vòdit brȉgu oko mȃrvē (K); Dȍsta joj je da se brȉnē oko rúčka (T).

13. Prijedlog osim (izvan)73. Prijedlog osim, kao i njegov supstituent izvan, sa genitivom služi za izu-zimanje: Svȉ su bȋli ȍsīm Pērȇ (M); Svȉ su se složȉli ìzvan Hāmdȇ (K); Nȅka to bȕdē ìzvan mȅne (T); Ȍsovō mi je svȅ ȍsīm bȍga (V).

74. Ista konstrukcija se upotrebljava kada se želi istaknuti odvajanje od uobičajenog: Onȁ je izvan svȋta (K); Onȉ su ȍsīm cĩlōg svȋta (U).

14. Prijedlog poredPrijedlog pored ima malu frekvenciju u govoru. U većini odnosa potisnuo ga je prijedlog pokraj, koji je jako frekventan:

75. Pored + genitiv može da se javi u značenju “iako ima”: Pȍred tolȉko sȉnōvā òna prȍsī (V); Pȍred tolȉko mȍmākā onȁ se ȕdāla za njȅga (T).

76. I genitiv mjesta orijentacionog tipa označen konstrukcijom pored + genitiv je periferan: Stȁjō je pored mȅne (DM).


77. U označavanju odsustva brige za nekog prijedlozi pored i pokraj su približni po frekventnosti: Pȍred njȅga onȁ bi dávno ȕmrla (DM); Pȍred vȃs mĩ bi se nȁrevāli (U).

78. Pored + genitiv može se zamijeniti izrazom “zajedno sa X” u slijede-ćim primjerima: Pȍred njȅga ćeš njȅšta zarádit (M); Pȍred njȅga će njȅšta i naúčit (V); Pored dòbra čõjka níje tȇško (T).

15. Prijedlog poslije (potlja, pošljam, pošljem, pošlje)Prijedlog poslije ima svoju vrijednost u govornoj formi pȍtlja i njenim va-rijantama.

79. Potlja + genitiv se najčešće javlja u označavanju radnje koja se de-šava iza vremena označenog ovom konstrukcijom: Ȏn je dȍšō pȍtlja mȅne (K); Ȉćemo Péri pȍtlja Uskȑsa (T); Dōđȉ mi pȍšlje mȉsē (T); Pȍtlja bȍja kȏplje u lȅdinu (DM); Tražȉjo te Máto pȍtljam mȉsē (M); Pȍšljem tȍga ću ti svȅ ispríčat (V); Vȉdijo sam ga pȍšljam tȅbe (M).

80. Ista konstrukcija može označiti mjesto, ali samo ako se uključi vre-menski momenat: Mȍja njȉva je pȍtlja Mȃrkovē (M); Njegȍva kȕća je pȍtlja Ivȉnē (K); Ȏn je bȉjo pȍtlja mȅne u rédu (M).

16. Prijedlog preko (priko)Prijedlog preko javlja se u svojoj govornoj varijanti priko. Jako je frekventan i može označiti različite odnose.

81. Vezom preko + genitiv ukazuje se na to da nešto presijeca površinu pojma datog u genitivu: Tjȅrō je kȍla priko mõg žȉta (K); Dȁlekovōd mi je udȁrijo priko njȉvē (DM); Privȅzli smo se priko Sāvȇ (V).

82. Ista konstrukcija označava da se nešto nalazi s druge strane pojma datog u genitivu: Egmȅč je priko Sāvȇ (DM); Kȕća mu je priko bȁrē (K); Priko dvȋ njȉve je mȍja kȕća (V).

83. Ovom konstrukcijom može se obilježiti i vrijeme kada je prirodno ograničeno svojim sopstvenim trajanjem, tj. u značenju “u toku X”: Priko cĩlōg ljȅta níje nȉšta rādȉjo (DM); Ne rãdī nȉšta priko cĩlē gȍdinē (K); Priko dȃna je kod mȅne (T).

84. Preko + genitiv, kao i u književnom jeziku, može da se pojavi u funk-ciji označavanja načina vršenja radnje: Glȅdō me je priko nȍsa (K); Govōrȉla je priko sȑca (U); Smījȇ se priko sȑca (DM); Urādȉjo je priko vȍljē (V).

85. Istom konstrukcijom se može označiti posredstvo, kada su u pi-tanju lica, i sredstva, kada su u pitanju stvari: Javȉli smo mu priko pȍštara

52 Josip Baotić

(M); Svȅ je tȏ prȉšlo priko Ᾱmdȇ (U); Čȕo sam priko rȁdiona (radija) (K); Održãjēmo vȅzu priko pĩsāmā (V); Javȉ mi priko písma kad ćeš dõć (K).

86. Preko + genitiv može biti upotrijebljeno u značenju “pored X”: Urādȉjo je tȏ priko pòsla (DM); Tȏ mi je priko plãćē (U).

87. U značenju načinsko-količinske odredbe ovu konstrukciju srećemo u primjerima: Sȉt sam svegã priko glāvȇ (K); Tȏ je bȋlo priko svȁkē mjȅrē (DM).

88. Ista konstrukcija ima značenje količinske odredbe: Vodȁ mi je priko glāvȇ (K); Dȕbōk je priko pȍjāsa (M); Bȋlo je priko koljȅna (M).

89. Preko + genitiv može se javiti u značenju “bez znanja X”: Priko tȅbe néću urãdit nȉšta (K); Urādȉćemo to priko òca (T); Priko dirȅktora su to odlūčȉli (DM).

90. Ponekad se ova konstrukcija javlja u značenju “protiv”, uključujući uvijek nijansu optuživanja: Priko dirȅktora se nȅ smjē govõrit (K); Govōrȉli su priko Pȅrē (U).

17. Prijedlog protiv91. Prijedlog protiv je uobičajeniji u formi proti. Upotreba i značenje mu je kao i u književnom jeziku: Nísam bȉjo protiv tȅbe (DM); Ȏn je prȍti nȃs (T); Rȁtovali smo prȍti Talijānȃ (K); Onȉ su jedȃn prȍti drȕgōgā (M).

18. Prijedlog prije92. Prijedlog prije ima kontaminiranu formu u vidu prija. Služi za označa-vanje a) vremena i b) mjesta: a) Dȍšō mi je prȉja pōdnȇ (K); Nemȏj dolȁzit prija zīmȇ (T); Nēćȕ je vȉjet prija subȍtē (DM); Dȍšō je prija tȅbe (V); Vȉdijo sam ga prija svĩ (M); b) Dočȅkō ga je prija dućãna (K); Bȉjo je prija mȅne (u redu) – (T); Bȏk je prija Lūkȇ (U).

19. Prijedlog radi (rad, sporad, poradi)93. Konstrukcije radi (rad, sporad, porad) + genitiv služe za označavanje ciljnog i uzročnog odnosa. Distinkcija koja je uočena između radi i zbog u književnom jeziku9 ovdje nije izvršena. Od cijelog rečeničkog sklopa zavisi da li je u pitanju cilj ili uzrok vršenja radnje: Ȍtišō je rȃd gȃsi u Vȉdovice (K) pored Ȍtišō je zbog ȅksērā u zȃdrugu (T); Rȃd tȅbe ȏn ne izlȁzi međ svȋt

9 Vidi: Mihajlo Stevanović, Upotreba i značenje predloga zbog i radi, Naš jezik, VI, sv. 5–6, stara serija.


(DM) pored Zbog tȅbe ȏn sjedĩ kod kȕćē (DM); Nísam dȍšō sporad bȍlesti u škȏlu (DM) pored: Zbog bȍlesti ne ȉdū nȉkud (T); Ìdi porad cigārȃ (U); Ȍtišō je spȍrad sȅbe (M); Otȁc me pȍslō porad matȉkē (V); Ȍšō je porad brȁšna (M).

94. Veza sporad + genitiv (porad) može imati značenje “što se mene tiče”: Spȍrad mȅne je mȍgu zatvòrit (zadrugu) (K); Spȍrad njȅga rakȉja mȍre tȅć rīkȏm (T); Porad mȅne mȍre rãdit šta ȍće (U).

20. Prijedlog s (a)95. Uobičajena je konstrukcija s + genitiv u označavanju uzroka vršenja radnje: S tȅbe je ȏn propȏ (T); Sa ženẽ je ȏn i glȃvu izgubȉjo(DM); S vȃs će ȏn i u zātvȏr otĩć (K); Djetlȉći su sa jezȉka glȃve pogubȉli (K).

96. Konstrukcija s + genitiv može označiti mjesto vršenja radnje: Glȅdō sam ga sa vrbȇ (M); Vīkȏ je s trĩma (K); Šta galãmīš s vȑtlāka, dóđi pa káži (DM).

Ponekad je impliciran pravac kretanja: Dȍšō je sa Sāvȇ (K); Ȍblāk je dȍšō sa Cŕnca (K).

97. Ablativno značenje ima ova konstrukcija u primjerima: Spȏ je sa dùda (K); Kȁpa mu je spȁla sa glāvȇ (U); Pȁzi da ne spȁdnēš s krȍva (DM).

98. Uz neke imeničke lekseme (proljeće, jesen, večer) ovom konstrukci-jom može se identificirati polazna vremenska granica: Onȁ se ȕdala rȁno s jȅseni (DM); Lãnē su róde dȍšle rȁno s prȍljeća (T); Dolȁzijo je rȁno s vȅčeri (K); Līlȃnje će bȉt rȁno s vȅčeri (U).

99. Konstrukcija s + genitiv je česta i u funkciji načinske odredbe: Svȅ je tȏ s mȍjī lēđȏ nabȁvito (radio sam težak posao i to kupio – K); Popȉjo je s nȍgu čȁšu rakȉjē (U); Glȅdō me je s visinẽ (T); Odbrūsȉjo mi je s pȑsta (odjednom) (K).

U rečenici: Udȁraju pòrez s kapȉje (DM) konstrukcija s kapije može se zamijeniti izrazom “kako kome hoće”.

100. Neuobičajene su konstrukcije: Prisivȁju dukȁti sa cȗrā (V); i Dȍšō je sa vōjskȇ (M), gdje bismo očekivali prijedloge na i iz.

21. Prijedlog za101. Konstrukcija za + genitiv upotrebljava se za označavanje vremena u značenju “dok traje X”: Tȏ trȅbā urádit za lȃda (K); Za dȃna ćemo dõć kȕći (DM); Za životȁ mu néću opròstit (V).

102. Ista konstrukcija može označiti vrijeme mocionog tipa ako je pri-jedlog uz imenicu koja označava lice: Za cȁra Frānjȇ sam jã slūžȉo vȏjsku (T); Za òca ȏn níje pȉjo (K).

54 Josip Baotić

103. Ovom vezom se može ukazati da nešto “pristaje X-u”, “odgovara X-u”: Ovȏ je ȉstam za Mȃrka (DM); Tȏ je za Īvȇ (M); Tȋ kafũt je tamãn za Pérē (GK).

104. Uz glagol doći (u značenju “biti imenovan”) dolazi glagolska do-puna za + genitiv: A ȏnda je ȏn dȍšō za ȕčitelja (T); Kȁd je Blȃž dȍšō za prēsjȅdnīka (K); Za prēsjȅdnīka će dõć Ȍrkić (V); Ko će dõć za dirȅktora (M).

22. Prijedlog u105. U normativnim gramatikama se konstatira upotreba ovog prijedloga s genitivom u funkciji mjesta i pripadanja.10 Pored toga se konstatira da u + genitiv može poprimiti ablativnu funkciju.11 Ovi govori su upotrebu pri-jedloga u sveli na mnogo manju mjeru. On se može pojaviti samo u funkci-ji označavanja da nekome nešto pripada, ili da se kod nekoga nešto nalazi, ali van informacije o mjestu: U nȃs je bíla mašína (DM) transformira se u: Imali smo mašinu. Istoj transformaciji podliježu i primjeri: U djȅda Brkȇ su bíla dvȃ sȋna (K); U Mȁrkē je nȍvō becȉkle (M).

106. Konstrukcija u + genitiv u označavanju mjesta potpuno je potisnu-ta konstrukcijom kod + genitiv.12 Zabilježio sam jedan primjer koji na prvi pogled remeti opću sliku: Bȉo sam u svȍjādi (K). Pošto se radi o riječi kod koje su sinkretizirane paradigme lokativa i genitiva, iz oblika se ne može zaključiti o kome se padežu radi, ali česta upotreba konstrukcije: Bijo sam u rodbini (K) ide u prilog tvrdnji da se i u gornjem primjeru radi o lokativu, a ne o genitivu.

107. Mogućnost kombinacije u + genitiv za obilježavanje ablativnosti (pozajmio u svojih prijatelja, M. Stevanović, citirana gramatika, 370) nije poznata.

23. Prijedlog između108. Konstrukcija između + genitiv najčešće se javlja u označavanju mjesta: Posadȉjo sam jȁbuku izmèđu kȕćē i pecȁrē (K); Udȁrīm jã njȅga ìzmeđ očȉjū (T).

10 Vidi: Tomo Maretić, Gramatika hrvatskog ili srpskoga književnog jezika, Matica hrvat-ska, 1963, str. 574 i 576; M. Stevanović, Gramatika srpskohrvatskog jezika, Obod – Ceti-nje, 1966, str. 367. i 368.11 Vidi: M. S. Lalević, Sintaksa srpskohrvatskog književnog jezika, Beograd, 1962, str. 63.12 O stanju u književnom jeziku govori B. Milanović, Upotreba predloga kod s genitivom, Naš jezik IX, sv. 7–10. Autor u članku upućuje na rad M. S. Lalevića, Kako se kaže, kako se piše.


109. Ako se istom konstrukcijom označava vrijeme, radnja se realizu-je u okviru vremena označenog terminima u genitivu: Bȋlo je tȏ izmèđu Božȉća i Uskȑsa (T); Bȉlo je tȏ imèđu nedȉljē i pétka (DM); Tȏ je bȋlo izmèđu čȁsēvā (K).

110. Ova konstrukcija se javlja i u ablativnom značenju: Izaberȉte ìzmeđ sȅbe njȅkog (DM); Otjȅrō mi nȃjbȍlje izmèđu njȋ (prase) (V).

111. Između + genitiv u slijedećim primjerima ima značenje reciproč-nosti, “jedan s drugim”: Pobȉli se izmèđu sȅbe (U); Nek òni tȏ rĩšē izmèđu sȅbe (V).

24. Prijedlog spram (naspram)112. Konstrukcijom spram + genitiv, kao i širom formom, najčešće se izra-žava mjesni odnos orijentacionog tipa, tj. da se nešto nalazi s druge strane pojma u genitivu: Njegȍva njȉva je sprȁm crkvē (T); Sjȅdi nàspram mȅne da ti vȉdīm ȍče (M); Nȍvā zȃdruga je nàspram dȍma (T).

113. Ista konstrukcija javlja se u značenju “naporedo sa X”: Ȉšli smo u kolóni jedȃn spram drȕgōga (V); Ȁjde spram mȅne pa se ne bõj (M).

114. Poredbeno značenje ova konstrukcija ima u slijedećim primjerima: Tĩ si mála spram njȅga (K); Nàspram njegȍvē snāgȇ tȏ nĩ nȉšta (DM); Ȏn je spram mȅne dȉv (U).

U pojedinim primjerima poređenje nije ovako eksplicitno, pa su mogu-će slijedeće semantičke interpretacije: a) “kao X”: Nȁšo je spram sȅbe žènu (K); b) “prema X”: Spram sȅbe trȅbā trážit cȕru (DM); c) “koliko dozvoljava X”: Trȅbā tròšit spram buđelára (M); Protēzȁt se trȅbā spram gúnja (V), Tráži nàspram sȅbe žènu (K).

25. Prijedlog ispredPrijedlog ispred javlja se u dijalekatskom obliku isprid.115. Konstrukcija isprid + genitiv javlja se u mjesnom značenju. Iako je po-tiskuju druge konstrukcije, ona je još uvijek dosta stabilna: Udȁrijo mi je tarȁbu isprid pȇndžera (K); Nek stȁnē isprid kapȉje (T); Isprid kȕćē mu vȅlikī dȕd i òra (T).

116. Ista konstrukcija može se shvatiti kao izraz “u ime X”: Govōrȉjo je ìsprid nȃs svījȗ (K); Išō je Mȃrko ìsprid nȃs u ȍpćinu pa nȉšta (DM); Nek svȁko govõrī ìsprid svȍjēg sèla (T).

117. Ponekad se ova konstrukcija može supstituirati izrazima “bolji od X, napredniji od X” u bilo kom smislu: Ȏn je ìsprid svĩ u sèlu (M); Pȅra je sad ìsprid Đȕkē (K).

56 Josip Baotić

118. Karakter načinske odredbe veza isprid + genitiv ima u primjeru: Zȅmlju rãdīm isprid sȅbe (DM); Rādȉćemo ovȇ gȍdinē zȅmlju isprid sȅbe (K).

26. Prijedlog mimo119. Konstrukcija mimo + genitiv u označavanju mjesta orijentacionog tipa potisnuta je konstrukcijom pokraj + genitiv. Pošto je prijedlog mimo saču-van u nekim drugim značenjima, ovu vezu možemo još naći, ali se osjeća kao arhaična: Prȍšō je mìmo mȍjē kȕćē (K); Prȍšo je mìmo nȃs kȏ mìmo tȕrskōg grȏblja (DM).

U istoj poziciji se mjesto genitiva može javiti akuzativ: Prȍšō je mȉmō nju ko mìmo tȕrskō grȏblje (T), što ukazuje da se upotreba ovih padeža ne poklapa sa književnom normom.13

120. Ista konstrukcija je malo frekventnija u značenju “izdvojen od X”, po nekoj pozitivnoj ili negativnoj kvaliteti. I ona je u korelativnom odnosu sa konstrukcijom mimo + akuzativ: Onȁ je mìmo svȋta (K) // Ȏn je mìmo svȋt (K); Ȏn je ȕčenīk mimo ostãlī (DM) // Ȕčenīk je mìmo ostãlē (T).

121. Mimo + genitiv se može javiti u značenju “ne konsultirajući X”: Onȉ su to odlūčȉli mìmo nȃs (V); Urādȉjo je tȏ mimo njẽ znánja (DM); Néću nȉšta urãdit mimo tȅbe (K); Sūdȉli su mu mimo zākȍna (U).

122. Ova veza se može javiti kada se pojam, lice, u genitivu želi izdvojiti, ograditi povodom nečega: Odlūčȉte mìmo mȅne (K), Tȏ je mimo mȅne (DM), Zapíši da je tȏ mìmo mõg znánja (U) te u značenju “protiv”: Tȏ je mìmo mȍjē vȍljē (T); i u značenju “više od X”: Rodȉlo je mìmo očekīvȃnja (M).

27. Prijedlog nasred (usred)123. Konstrukcija nasred + genitiv upotrebljava se za odmjeravanje zauze-tog položaja u granicama datog mjesta: Stojĩ nàsred púta (M); Lȉpa je ùsred avlȉjē (K); Zasȉjo nàsred pijacẽ pa vĩčē (DM); Sȉjo tȁko nàsred sȍbē pa prĩčā li prĩčā (V).

124. Ista konstrukcija može biti upotrijebljena u vremenskom znače-nju: Dȍšō je u ckvu ùsred mȉsē (T); Ùsrid zīmȇ smo ȉšli u dva (DM).

28. Prijedlog zbog125. Već naprijed je konstatirano (t. 93) da distinkcija između prijedloga zbog i radi nije izvršena, te da oba mogu označiti i cilj i uzrok vršenja rad-

13 Vidi: M. S. Lalević, citirano djelo, 68.


nje: Zbog tȅbe ću u zȅmlju pròpast (K) // Rad tȅbe ću u zȅmlju pròpast; Zbog tȅbe ȏn ležĩ u zātvȍru (M); Rad tȅbe ȏn ležĩ u zatvȍru; Zbog žēnȃ je i glȃvu izgubȉjo (DM) // Rad žēnȃ je i glȃvu izgubȉjo (DM).

29. Prijedlog uoči126. Kao i u književnom jeziku, konstrukcija uoči + genitiv služi za odre-đivanje vremenske relacije: Uoči Mlãdē nedjȅljē se ne ȉdē na divãn (M); Dolȁzijo je uoči Svẽtōg Ᾱntȇ (K).

30. Prijedlog upo127. Prijedlog upo s genitivom, pri odmjeravanju položaja datog u granica-ma pojma, ima istu funkciju kao prijedlozi posred, nasred, usred. Frekven-tniji je od njih. Udȁrijo grȏm ȕpō Brkȉnē jȅlice (K); Imā lȉpu ȕpō avlȉjē (V); Ȉskopō bȕrān ȕpō avlȉjē (M); Stȏ (stao) ȕpō kȍla (T).

128. Upo + genitiv se javlja i u označavanju vremenskog momenta: Probūdȉjo me ȕpō nȍći (M); Svȅ se to dogodȉlo ȕpō bĩlōg dȃna (K); Dȍšō je ȕpō rúčka (V); Izišō je ȕpō mȉsē (V).

129. Karakter načinske odredbe ova konstrukcija ima u primjeru: Prodãjē ȕpō cīnȇ (K).

31. Prijedlog čelo (počelo)130. Frekvencija ovog prijedloga sa genitivom u označavanju mjesta orijen-tacionog tipa je osjetna, a upotreba ide i van situacija koje navodi Ivšić.14 Mȅtnē ȏn stòlac čèlo krevȅta (K); Ostȁvi sikȅru čèlo zȋda! (DM); Naprȁvijo je kȕću čèlo púta (M); Lozȁ je počèlo pecȁrē (DM); Ostȁvi ljȅstve počèlo sjenȁrē! (K); Njegȍva je kȕća počèlo mȍjē (T).

32. Prijedlog više (viš)131. Konstrukcija više + genitiv služi, kao i u književnom jeziku, za ozna-čavanje mjesta: Ȅto ti viš glāvȇ (K); Mȅtni je na zȋd viš krevȅta (DM); Sȁd su sȕknje viš koljȅna (V).

14 Vidi: Rad 197, str. 116.

58 Josip Baotić

33. Prijedlozi iznad i ispod132. Konstrukcije iznad + genitiv i ispod + genitiv upotrebljavaju se za ozna-čavanje mjesta orijentacionog tipa. Prijedlog iznad stoji paralelno sa prijed-logom više, dok je prijedlog ispod skoro potpuno potisnuo prijedlog niže: Avijõn je priletȉjo ìznad kȗćā (K); Izvȁdi jájce ìspod kvȍčkē (DM); Izvũkō je ìspod pecȁrē (V); Prȍšō je ìspod kamióna (M).

133. Prijedlozi iznad i ispod sa genitivom mogu označiti i odnos u hije-rarhijskom smislu: Ȏn je ìznad njȅga (K); Svȉ su òni ìspod njȅga (DM); Ȏn je ìznad svĩ (T).

134. Iste konstrukcije mogu imati funkciju načinske odredbe: Prodãjē ìspod cīnȇ (M); Prodãjē ìznad cīnȇ (T); Držẽ se ìspod rūkȇ (U); Kūpȉjo sam ga ìspod rūkȇ (po švercu) (DM); Dȃj mi tȏ ìspod rūkȇ (= da niko ne zna, kradom) (K).

34. Prijedlozi povrh i navrh135. Konstrukcije sa ovim prijedlozima su česte. Upotrebljavaju se u zna-čenju koje je uobičajeno u književnom jeziku: Navȉjo gnjízdo nàvr odžáka (M); Pȍpeo se nàvr slȁmē (T); Pȍpeo se pòvr mȅne (DM); Vodȁ je bíla pòvr koljȅna (M).

136. Veza navrh + genitiv može imati karakter načinske odredbe: Ȕnišō je nàvr prstijū (DM); Ōdȏ je nàvr prstȉju (K); Dȑžō sam tȗ rȋč nàvr jezȉka (DM).

35. Prijedlog putem137. Konstrukcija putem + genitiv je frekventna u označavanju načina vr-šenja radnje: Zaposlȉjo se pūtȇm vȅzē (M); Prodãjē pūtȇm licitācȉjē (DM); Naplātȉće se pūtȇm porȅza (K); Svȅ će se tȏ urédit pūtȇm vlȃsti (M).

II. Dativ

A) U slobodnoj upotrebi138. Glavno značenje dativa u slobodnoj upotrijebi je izricanje namjene: Kūpȉjo sam Mȃrku cipȅle (T); Govōrȉjo sam jã njõj da šūtȋ (DM); Ȏn je tȗ njȉvu poklonȉjo Ȉlji Pējȉća (K); Džȁba je bȕdali kazĩvat (T).

139. Slobodni dativ se može upotrebiti i za odmjeravanje prostornih odnosa kada je lice u svojstvu cilja kretanja: Prĩđē ȏn mȅni i kãžē (K); Dȍšla je ȍpē òcu (M); Ȍtišla je mȁlo svȍjīma u Bȏk (DM); Ȍšō jã ȕčitelju (U).


140. U zakletvama, psovkama i kletvama javlja se eksklamativni dativ: Da bȏg da ti ȍče ispȁle (DM); Rūkȁ ti se osūšȉla (M); Cnā ti zèmlja bíla téška (V); Dūšȇ ti (K); Mȃjke mi (T); Mȃjku mu gōsȉnu (U).

Dativom u slobodnoj upotrebi ističe se i želja: Spãvā mi se (K); Govõrī mi se (DM); Ȉgrā mi se (DM); Pȉjē mi se (T). Svi ovi primjeri mogu se tran-sformirati u modalne rečenice: spavao bih ili želim da spavam, što u škol-skim gramatikama nije istaknuto.15

142. Posesivni dativ je frekventniji nego u književnom jeziku: Ȉvi Frānjȉnōm izgorȅla kȕća (M); Djecȁ mu žīvȇ kȏ prȍsjāci (DM); Ženȁ mu svȅrcujē (T); Sȋn mu je čivijãš (na položaju) (K); Krȁva mu se otelȉla (V); Pȅjinīm zaplīnȉli krmȁče (V).

143. Primjere etičkog dativa srećemo u rečenicama: Gȅ si mi bȉjo (K); Lȗd ti je ȏn kad se nȁpjē (DM); Kȕd si mi se skītȏ (K).

144. Dativom u slobodnoj upotrebi može se izraziti korist ili šteta: Valjȏ je ȏn Máti mlȍgo (T); Pȕstijo mu svȋnje u njȉvu (M); Ubȉjo mu je ćúku pa ga mrzȋ (V).

145. Adnominalni dativ zabilježio sam u primjeru: Slȉčān je djètu (V). Konstrukcija nije frekventna jer je potiskuje nalik + na + akuzativ (nālȉk je na òca – K).

146. Uz pridjeve vješt, vičan i poznat javlja se dativna forma: Nísam vȉčān tȍmē pòslu (DM); Ȏn je vjȅšt tȍmē (K); Pȍznāt sam im odávna (M) Pȍznāt je ȏn vlȃsti (V).

Mogućnost dvojake transformacije ovih konstrukcija, koju u govoru Rovaca pominje M. Pižurica16, nije moguća.

147. Uz glagol lagati kao dopuna se javlja samo dativna forma: Nemȏj mi làgat (K); Làži tĩ svõm ćȁći, a nemȏj mȅni (T); Svȁkome je slȁgō (M); Slagȁće ti cȉgūrno (DM); Slȁgō bi bȍgu, a da ne bi tȅbi (V).

148. Subjekatski dativ je čest kada se želi izreći stanje: Ȉvici je svȁkī dȃn gȍrē (M); Ocȕ je ȍpē lȍšo (DM); Zgȁdilo mi se na svȅ tȏ (DM); Mȁrki je pozljȅlo (K); Ȍpē mu je pȍgoršālo (V).

149. Udvojeni dativ je uobičajen pri obraćanju poznatom licu uz izri-canje molbe: Oćȅš mi ponĩt ovȏ mȍjīm (DM); Prinesȉ mi òcu pȕno pȍzdrāvā (K); ali se javlja i u drugim slučajevima: Sprȅmila sam ti djȅci mȉlost (M); Kūpȉću ti djȅci igrãčke (DM); Kūpȉ mi djȅci štàgod (U).

15 Vidi: Milka Ivić, Enklitički oblici lične zamenice kao znak modalnosti, Naš jezik V, sv. 1–2, nova serija.16 M. Pižurica, citirani rad, str. 156, t. 85.

60 Josip Baotić

B) U konstrukciji s prijedlozima150. Značenje dativa sa prijedlozima u književnom jeziku vezano je za usmjeravanje u pravcu pojma obilježenog dativom ili određivanje položaja prema pojmu datom u dativnoj formi, pri čemu postoji mogućnost sinoni-mičnosti prijedloga k i prema.17

Situacija u ovim govorima je malo drugačija. Razlika prema književnoj normi je u tome što svaki od ovih prijedloga nosi drugačije značenje, te se ne mogu mijenjati a da se odnos ne izmijeni.

1. Prijedlog k151. Konstrukcija k + dativ najčešće se javlja u označavanju cilja i odgova-ra istoj u književnom jeziku: Ȉdēm k Mȁrki čȉkē Īvȇ (DM); Dȍšō si k mȅni, lōpȍve (K). Pretežno se javlja uz imenice kojima je označeno biće ili uz za-mjenice. Zabilježio sam rijetka odstupanja u primjerima: Ȉdē k mȉsi svȁkī dȃn (V); Ȍšō je k škȏli (T); Ȍšō je k ckvi (M).

152. Ista konstrukcija se može javiti i u označavanju pravca kretanja: Pomaknȉ se mȁlo k orȃnju (pooranoj zemlji – M); Ìdi jȍš k ževȉki (K). Po-trebno je naglasiti da se radnja mora realizovati prije nego se poklopi sa pojmom datim u dativu.

153. Karakteristično je da je upotreba prijedloga k jako uzdrmana. On se često ispušta na mjestima gdje je u zapadnoj varijanti književnog jezika, inače, stabilan: Ȍtišla je svȍjoj mȁteri (M); Bježĩ òcu svȁkē nedȉljē (DM); Vrātȉla se òna njȅmu prȉja dvȋ gȍdine (U).

154. Prijedlog k se javlja, za razliku od književnog jezika, uz glagole s prefiksom pri-: Pribjȅgō je k Rȕsīma u pȑvōj bórbi (K); Primaknȉ se k mȅni (T); Primȁkō se k pȅći kȏ djȅd (DM); Priblīžȉ se k tarȁbi (V).

155. K + dativ može da označi vrijeme orijentacionog tipa: Dõću ti k vȅčeri (V); Došō je k jȅseni (DM). Konstrukcija se već ne osjeća kao živa jezička kategorija.

2. Prijedlog prema156. Prijedlog prema, koji se češće javlja u formi prama, sa dativom ozna-čava pravac kretanja. Za razliku od prijedloga k, koji također može odre-diti pravac, prijedlog prema ne daje nikakvu informaciju o tački realizacije radnje. Javlja se samo u situacijama kada je cilj neodređen: Ȍšō je prama

17 Vidi: M. Stevanović, citirana gramatika, str. 374, t. 587.


Dȕsinama (K); Tȑčō je prama mȅni pa sam se sklonȉjo (T); Ȍtišli su vlȃkōm prama Zȃgrebu (V). Supstitucija prijedloga u ovim konstrukcijama nije moguća.

157. Konstrukcija prema + dativ može biti iskorišćena za poređenje: Štà si tĩ prama njȅmu (V); Tȏ je šȕška prama mȍjēm duvánu (DM). Kakȃ je òna cȕra prama njȅmu? (T).

158. Istom konstrukcijom može se označiti stav prema nekome u zna-čenju “u odnosu na X”: Bīlȁ sam prama njȅmu ko mȁtēr (V); Dȍbār je ȏn prema nȁma (DM); Bȉjo je dȍbār prama djȅci (K).

3. Prijedlog zainat159. Prijedlogom zainat potisnut je prijedlog uprkos i sa dativom služi za apstraktno usmjeravanje u negativnom smislu: Rādȉli su tȏ zainãt mȅni (T); Pjȅvō je zainãt komšȉjama (DM); Nẽće da ũčī zainãt mȁteri (M).

III. Akuzativ

A) U slobodnoj upotrebi160. Akuzativ u funkciji direktnog objekta odgovara stanju u književnom jeziku te ima slijedeće kategorije: a) akuzativ direktnog objekta kada obje-kat nastaje u toku same realizacije radnje koja se glagolom izriče: Prȁvīm jã njȅmu kolĩca, a ȏn pĩtā (K); Pȇt dānȃ kȍpō mi je bȕrān (M); b) akuzativ di-rektnog objekta kada objekat ne nastaje u toku realizacije glagolske radnje: Tĩ Mȃrko provõdāj kònje (K); Prȍčitō sam ovȗ knjȉgu (M); Kūpȉ mi u Orãšu matȉku (T); c) akuzativ objekta uz glagole koji su sa objektom etimološki srodni: Zapjȅvali mĩ pjȅsmu od Kȕnjića Tūnjȇ (V); Čȉtavu zȋmu je zȉmovo u štȁli (T).

161. U konstrukcijama sa glagolima učiti i pitati javljaju se dva akuza-tiva u službi objekta: Pītȏ ga je Očenãš (V); Pītȏ me je pẽtu ofanzívu (K); Tȏ su i (=ih) starȉjī naūčȉli (DM); Učī i (= ih) rãznē sȏvke (T).

162. Dva akuzativna oblika javljaju se u istoj rečenici kad je jedan, pridjev, sastavni dio predikata: Izubījȏ ga prȁva (T); Slūžȉjo ga je bȍlesna (DM); Vȉdijo sam ga žȋva (K).

163. Glagol razigrati zahtijeva dopunu u akuzativu: Rȁzigrō je kȍlo (K); Rȁzigrō je djȅcu (M). Nosilac radnje u ovakvim konstrukcijama je pojam u akuzativu dok subjektu pripada samo inicijativa.

62 Josip Baotić

164. Akuzativ objekta ne mogu imati glagoli lagati, lijegati i sjesti. Prvi zahtijeva dopunu u dativu, a drugi i treći, kad je nužna objekatska dopuna, ustupaju mjesto glagolima posaditi i povaliti: Nemȏj tĩ mȅni làgat (T); Kȁd sam povalȉla djȅcu (M); Posadȉjo sam ga za sinȉju (K).

165. Glagol pomagati može imati dopunu u akuzativu i dativu. Kon-strukcije nisu sinonimične. Akuzativna dopuna ovom glagolu implicira materijalno pomaganje dok dativna dopuna nosi značenje pružanja pomo-ći pri nekom poslu: a) Pomãžū je brȁća iz Njemȁčkē (T); Pomãžē ȏn svȍje rȅdōvno (DM); Pomāgȏ me je kolȉko je mȍgō (U); b) Pomãžē svȍjima kad mȍre (DM); Pomãžē joj da utjȅra gȕske (V); Pomȍću vam i jã mȁlo (M). Pomȍgō mu da stȁnē na nȍge (U).

165. Akuzativ bez prijedloga u konstrukciji sa determinatorom može da označi vrijeme: Rādȉjo sam svȁkī dȃn do zalȁska sȗnca (K); Svȁkū nȏć me bũdī(DM); Svȁkī čȁs me njȅšta pĩtā (T).

166. Uz glagol postati javlja se slobodni akuzativ u pozicijama u kojim bi se u književnom jeziku javio vezani akuzativ ili slobodni temporalni instrumental: Pȍstim utȏrke svẽtōm Anti (K); Zavjȅtovala sam se pòstit pȑvē pétke i utȏrke (V); Ȕvīk se pétak postȉjo (M).

167. Akuzativ vrši funkciju logičkog subjekta u konstrukcijama kojim se iznosi neko psihološko stanje: Stȋd me je zbog tȍgā (M); Strȃ me je u mráku (T).

168. Karakter načinske odredbe imaju konstrukcije u slijedećim reče-nicama: Rȋč po rȋč i dȏđe do svȁđē (DM); Idēmo mĩ tȁko nȍgu po nȍgu (K); Ȉdū rȗku pod rȗku (T); Ȕzeo ju pod rȗku i odvȅo u svȋt (V).

169. Akuzativom se može odrediti mjera, količina i cijena: Vȉsōk je mȅter i šȇst centīnȃ (T); Jȁbuke su stója kȉla (V); Tȏ vrīdȋ pàre (DM).

B) U konstrukciji s prijedlozima

1. Prijedlog kroz170. Konstrukcija kroz + akuzativ može da označi prostorne odnose sa istim značenjem kao u književnom jeziku: Vjȅtār probĩjā kroz kapũt (U); Ȉšli smo kroz šȕmu (DM); Provūkȗ se kroz tarȁbu (U); Glȅdā kroz pȇndžēr (M).

171. Funkciju načinske odredbe konstrukcija kroz + akuzativ vrši u slijedećim primjerima: Smījȇ se kroz bȑkove (T); Cĩdī kroz zȗbe (= govori polako – K); Govōrȉla je kroz sȕze (DM); Prȍšō je kroz mĩt (= podmićujući) (M); Glȅdali su mu kroz pȑste (K).


172. Konstrukcija kroz + akuzativ u funkciji vremenske odredbe ozna-čava vremenski period čija krajnja granica znači početak vršenja neke rad-nje: Dõće kȕći kroz dvȃ mjȅsēca (M); Znȁće se tȏ kroz gȍdinu – dvȋ (K). Konstrukcija je ugrožena vezom za + akuzativ, koja je mnogo frekventnija.

173. Ista konstrukcija može se zamijeniti izrazom “na osnovu X”: Ocīnȉo te kroz tvȍje ponāšȃnje (K); Zaposlȉjo se kroz poznãnstvo (DM).

2. Prijedlog među174. Prijedlog među javlja se češće u kontaminiranim formama međ i med. U konstrukciji sa akuzativom označava mjesto: Ugūrȏ se med igráče (K); Uletjȅla (kokoš) u ōbȏr međ svȋnje (T); Upȏ mi štãp međ žbȉce (na biciklu – V). Pojam u akuzativu može postati cilj: Nȉkad ne izlȁzī med svȋt (M); Gȍnīm ga med ljȗde (K); Trȅbāš ȉć međ ljȗde da šta čȕjēš (T); Pȍčēla je izlȁzit med žène (K).

3. Prijedlog na175. Konstrukcija na + akuzativ uobičajena je za označavanje zauzimanja gornje površine pojma datog u akuzativu: Pȍpeo se na krȏv kȕćē (K); Pȍpeo bi se ȏn na tōrȃnj (T); Sjȅdi na trávu! (M).

176. Ista konstrukcija je uobičajena i u određivanju cilja: Ȍšō je na mȉsu (K); Ȍšli su na Livȁde kȕpit sȋno (DM); Ȍdnijo ga vrȃg na ȉgralīšte pa slomȉjo rȗku (V).

177. U funkciji vremenske odredbe na + akuzativ može označiti čitav tok trajanja radnje: Prĩmit je na dvȋ gȍdine (M); Osũdit je na mjȅsēc dānȃ (U); Dȍšō je na dvȃ dȃna (T).

178. Kada je u pitanju praznik ili godišnje doba, ista konstrukcija može biti zamijenjena izrazom “Kada bude X”: Dōđȉ mi na blȁgosōv (DM); Vȉdijo sam ga na Uskrs (K); Tȏ ćemo rádit na zȋmu (M).

Ovdje je potrebno ukazati na upotrebu prijedloga na uz akuzativ ime-nica kojim je označeno godišnje doba. U + akuzativ može se upotrijebiti samo kada se radi o radnji koja je završena, dok se na + akuzativ upotre-bljava kada se želi označiti radnja koja će se dogoditi. Konstrukciji u + aku-zativ može biti korelativ forma sa prilogom za vrijeme date imenice (Došo je u ljeto / Došo je ljetos) dok vezi na + akuzativ ne može.

Ova pojava je interesantna i sa jedne druge strane; kriterij prošlost – bu-dućnost je ovdje sproveden i na vremenske odredbe van glagolskog sistema. Iako se ne radi o širokoj rasprostranjenosti, interesantna je i sama moguć-nost ovakvog razlikovanja.

64 Josip Baotić

179. Konstrukcija na + akuzativ javlja se i u funkciji odredbe za način: Ispribījȏ ga je na mtvō ȉme (K); Odvȅo me na sȉlu (T); Popȉo je na dúšak (DM); Dȃj mi na veresȉju (U); Rãdī na svȍju rȗku (kako hoće) (M); Nȁ vrāt nȁ nōs sam to urādȉjo (V); Tȏ je kȍpāno na prískok (loše) (M).

180. Ista konstrukcija se javlja u funkciji kvalitativne odredbe i može se zamijeniti relativnom rečenicom: Sȁd je naprȁvijo kȕću na sprȁt (DM); Imā sȕknju na prúge (V); Dȃj mi sulentãr na lȃkat (T).

181. Uz glagol ličiti i njemu po značenju srodne (metnuti se, vrći se, baciti se) javlja se kao dopuna konstrukcija na + akuzativ: Slȉčī na òca (K); Mȅtnijo se na ćȁću (T); Bȁcijo se na njẽ famȋliju (DM); Vȑgō se na djȅda (U).

182. Interesantna je konstrukcija na + akuzativ u označavanju pravca kretanja, koja odgovara konstrukciji preko + genitiv u književnom jeziku: Ȍtišō je na Šȁmac u Sarȁjevo (K); Tȃj pũt ȉdē na Tolȉsu pa na Bȏk (DM); Trȅba ȉć na Bȑčkō u Vȋnkōvce (V); Kad ȉdēm za Zȃgreb, ȉdēm na Vȋnkōvce (U); U Vȉdovice se mȍre dõć na Gājȅve i na Dȕsine (K).

Konstrukcija je frekventna i stabilna u ovakvim slučajevima.183. Konstrukcijom na + akuzativ može se izvršiti odmjeravanje: Dȍšō

mi na kȍrāk i prĩtī (K); Sādȉte svȅ na pȍla mȅtera jedȃn od drȕgōg (T).184. Namjena je izražena ovom konstrukcijom u primjeru: Dȃj tȏ na

pokȏj njegȍvē dūšȇ (K).185. Veza na + akuzativ može značiti “poštujući X”: Dȃj tȏ na Pāvȉno

ȉme (T); Dȏ sam mu na ȍčevo ȉme (DM).

4. Prijedlog nad186. Konstrukcija nad + akuzativ je česta u određivanju mjesta: Jȁbuka se nȁdnīla nad tarȁbu (M); Štà si se nȁgejo nad njȗ (T); Spȕstijo se ȍblāk nad kȕće (K).

187. Ista konstrukcija je česta u poredbenom značenju: Nẽja nad Mȁrku Martȉnova dobrȉčinē (K); Nẽja kosẽ nad ovȗ kȍsu (DM).

5. Prijedlog niz188. Upotreba ovog prijedloga sa akuzativom u označavanju mjesta iden-tična je upotrebi u književnom jeziku: Ȉšō sam tȁko niz Sávu (DM); Spȕstijo sam se niz rȃmpu (K).

189. Ova konstrukcija ima karakter priloške odredbe za način u pri-mjerima: Trȅbā mu ȉć niz dlȁku (T); Trȅbō si mu ȉć nȉz brk (DM); Njȅmu mõrāš niz dlȁku (K).


6. Prijedlog o190. Upotreba ovog prijedloga sa akuzativom nije poznata. Zabilježio sam samo jedan primjer: Pȕšku o rȁme pa ȁjd (K). U pitanju je, svakako, import sa strane.

7. Prijedlog oko191. Konstrukcija oko + akuzativ može se javiti samo pri približnom odre-đivanju neke količine: Ȉmā oko mȅter (težine) (K); Bȉće oko vagõn (šljive) (DM); Veličinẽ je oko pȇdālj (T).

8. Prijedlog od192. Veza od + akuzativ se najčešće javlja u određivanju mjere: Prȉdō sam brȃva od mȅter (M); Kūpȉjo sam òmca (konja) od gȍdinu (DM); Tȏ je bȕre od ākȏv, a ovȏ od dvȃ (K).

193. Uz glagol brisati veza od + akuzativ označava mjesto koje je ujedno i sredstvo za ostvarivanje radnje: Obrȉši rȗke od kicȅlju (K); Ȕvīk brȉšē rȗke od pȁntole (T); Pȑljavē rȗke je obrȉso od rubȉnu (V); Ne mogȕ ga naúčit da ne brȉšē rȗke od odjȅću (DM).

194. Konstrukcija od + akuzativ se javlja kada je u pitanju radnja koja implicira udaranje o neki objekat: Lȕpīm jã njȅga od zȅmlju (T); Trȅsnē ga od tarȁbu (M); Udȁrijo ga je od zȋd (V); Džȁba je glāvȏm udȁrat od zȋd (DM).

9. Prijedlog ob195. Pored poznate kombinacije sa imenicama dan i noć, kada je vezom označena dužina trajanja radnje, prijedlog ob sačuvan je u istom značenju s akuzativom imenica zima i ljeto; Ȍb nōć lũtā a ob dān spãvā (K); Nemȏj me víkat ȍb nōć (T); Dōđȉ mi ȍb dān (DM); Ȍb zīmu se nȉšta ne rãdī (K); Ȍb ljeto se žȉto kȍsī (T).

10. Prijedlog po196. Akuzativna konstrukcija sa po može imati funkciju odredbe za način: Ȁjde da govõrimo po nȁški (M); Dotjȅrala se po gȍspocki (K); Prĩčāj tĩ mȅni po nȁški (V).

197. Konstrukcija po + akuzativ se može javiti u funkciji količinsko-vremenske odredbe: Spãvā po cĩlī dȃn (K); Bȕncā po cĩlū nȏć (M); Po cĩlō ljȅto se vūčȇ ko mèjit (DM); Po vȁs dān njȅšta rãdī (K).

66 Josip Baotić

198. Ista konstrukcija se javlja pri označavanju količine, cijene po jedi-nici: Prodãjē po stóju kȍmād (M); Dãjē po kȉlu svȁkom (V); Dȏ je svȁkom po jȁbuku (T).

199. Po + akuzativ se javlja pri označavanju koristi i štete u pozicijama u kojim je u književnom jeziku uobičajena veza za + akuzativ: Ȍpāsno je tȏ po mlãdū žènu (DM); Pȕšēnje je ȍpāsno po zdrȃvlje (M); Tȏ je ȍpāsno po nȃs (K); Tȏ je dòbro po nȃs (U); Nẽće tȏ bȉt dòbro po vȃs (V).

200. Konstrukcija po + akuzativ u označavanju cilja vrlo je rijetka. Na njenom mjestu se ustalila veza porad + genitiv (t. 93) ili za + instrumental: Ȉšō sam po Máru na kȏlā (DM).

11. Prijedlog pod201. Kao i u književnom jeziku, pod + akuzativ služi za indirektno određi-vanje mjesta: Ȍtišō je pod zȅmlju, nȅ velja o tȍmē govõrit (K); Sakrȉjo je pod kafũt (M).

202. Pod + akuzativ se pojavljuje i u funkciji načinske odredbe: Sredȉjo je ȏn tȏ pod vȍjser (= uradio je tako da su sve ivice okomite jedna na drugu – K); Obiljȅžili smo pod kònac (M); Sasjȅkō je ževȉku pod kònac (K); Šētȁli su pod rūku (DM); Tȗ zȅmlju rãdīm pod arȇndu (V); Izdō je dvȋ sȍbe pod kirȉju (U); Urādȉ mi tȏ pod ȉtno (DM); Ȉšli smo pod mõrāš na posȏ (V).

203. Istom konstrukcijom može se označiti i vremenska relacija ukoli-ko su implicirani pojmovi starost i mladost: Dožīvjȅla je da prȍsī pod stȁrōst (K); Mõrā pod svȍje stãrē dȃne da se potũca po svĩtu (DM); Pod stãrē dȃne nẽće je nȉko uzẽt (M).

12. Prijedlog pred204. Prijedlog pred javlja se u dijalekatskoj formi prid. Zajedno sa akuzati-vom, kao i u književnom jeziku, određuje mjesto vršenja radnje: Stȏ je prid kȕću i vĩčē (K); Polòži prid kònje sȋna a prid krȁve klašȕrē! (DM).

205. Konstrukcija pred + akuzativ javlja se u označavanju vremena orijentacionog tipa ispred svih imenica kojim se označavaju dijelovi dana, praznici ili godišnja doba: Prid Nȍvū gȍdinu ȏn ȕmrē (DM); Dȉgō se prid zȍru (T); Dōđȉ mi prȉd mrāk (M); Vȉdijo sam ga prid pōdnȇ u birtȉji (V); Kȍmpirovi se zarāvljȁju prid zȋmu (U); Prid jȅsēn se ȍrē za žȉto i lȃn (K).

Kao što je uočljivo, prisustvo determinatora nije nužno ni kada su u pitanju godišnja doba. Njegova pojava samo precizira vremenski mome-nat: Dȍšō je prid sãmu zȋmu (K); može se transformirati u neposredno pred početak zime.


13. Prijedlog u206. Kao i u književnom jeziku, konstrukcija u + akuzativ određuje cilj kretanja: Ȍšō je jȕtrōs u Orãše (K); Sjȅla je bogȁtū kȕću (DM); Kad smo stȉgli u njȉvu... (V).

207. Istom konstrukcijom se označava i vrijeme lokacionog tipa: Dobȉjo sam písmo u pétak (K); Dōđȉ mi ȍpē u subȍtu (V); Pȍnovo će ȉć u nedȉlju (DM).

208. Konstrukcija u + akuzativ može imati karakter odredbe za način: Pojȅla sam tȏ u slȃst (K); U jȃgām je prȍdō lȕk (DM); Govõrī u njȅdra (K); Rĩću mu tȏ u ȍče (T); Računȃ u pȑste (V); Igrȁćemo u pàre (M).

209. Ovom vezom izražava se i namjera: Ovȃ čȁša je u tvȍje zdrȃvlje (K); Pȉjem u tvȍje zdrȃvlje (DM); Ne govõrīm jã tȏ u vjȅtār (već vama) (DM).

210. Glagoli pouzdati se i razumjeti se (= znati) traže dopunu u akuza-tivu: Pȍuzdō sam se u njȗ (K); Ne mogȕ se poùzdat u tȁkē ljȗde (T); Ȏn se razumȉjē i u mašíne (V); Ȏn se rȁzumjē u svȁšta (U).

211. Vezom u + akuzativ određuje se mjera: Igrȁjū se u snȍp klašȕrē (K); Klȁdili su se u brȃva (DM); Ȁjmo se oklȁdit u žìvot (T); S tȍbōm se smȉjēm ìgrat u žìvot (U).

212. Ista konstrukcija može imati značenje “među”: Udȁrila pȍmama u národ (T); Dȍšla glȃd u svȋt (K).

14. Prijedlog uz213. Konstrukcija uz + akuzativ uz glagole kretanja implicira odvijanje radnje od donje prema gornjoj granici: Pȍpeo se uz gȃt (DM); Uzvūklȉ su uz rȃmpu sȃmi (T).

214. Ova konstrukcija se može javiti i u označavanju mjesta orijentacio-nog tipa: Prȍšō je uz nȁšu kȕću (U); Prolȁzī ȏn uz nȁšu njȉvu (K). Predstava o kretanju ne mora biti implicirana: Sjedȉjo je uz bògaz (T); Sjȅdi uz mȅne! (M).

215. Uz + akuzativ u funkciji iskazivanja vremena nalazimo u slijede-ćim primjerima: Postȉli smo uz Korȉzmu (V); Uz Korȉzmu nȅ velja pjȅvat (K); Vidȉjo sam ga uz prȍljeće (DM); Klȁsovi se sȉjū uz prȍljeće (M).

216. Ista konstrukcija ima karakter priloške odredbe za način: Nemȏj mu ȉć ȕz nōs (K); Nȅ velja nikom ȉć uz dlȁku (DM); Nemȏj ȉć uz vjȅtār (U); Prĩčā mi tȏ uz smĩj (V); Ovȏ sam dobȉjo uz pazãr (M).

217. Uz + akuzativ se može zamijeniti izrazom a) “zajedno sa X”: Uz Mȃrka ćeš i tĩ prõć (K); I jã ću se uz tȅbe provũć (T); b) “pored X”: Uz njȅga se nȉko nẽće provũć (M); Uz njȅga se ne prolȁzi (T); c) “uprkos X”: Uz nȃjbȍlju vȍlju nísam mȍgō nȉšta učìnit (DM).

68 Josip Baotić

218. Kada se u akuzativu javi imenica koja označava neki instrument, ova konstrukcija je uobičajena: Svĩrā uz dvōjnȉce (K); Pjȅvā uz tambȕru (K); Svĩrā i pjȅvā uz violínu (M); Jèsi l’ naūčȉjo svírat uz armonȉku (DM); Ôn znȃ uz svȅ svírat (V).

219. Uz + akuzativ može se zamijeniti izrazom “kad ima”: Lȁko je njȅmu uz onȁkōg zȅta (DM); Lȁko je njõj uz nȁkōg čõjka (K); Lȁko je vȁma uz pàre govõrit (V).

220. Ista konstrukcija može označiti društvo, pri čemu odnos nije ravno-pravan: Uz njȅga će i ȏn pȑste oblízat (K); Uz njȅga ćeš tĩ dalèko dogúrat (V).

15. Prijedlog uzam221. Na pojavu konstrukcije uzam + akuzativ, u značenju koje u književ-nom jeziku pokriva instrumental oruđa već sam ranije skrenuo pažnju. Ovoga puta, radi cjelovitosti rada, navodim još nekoliko primjera: Zemljȃ se ȍrē ȕzām plȕg (K); Posīcȉ je ȕzām nõž (M); Kȕcā ȕzām lĩvū rȗku (DM); Nȁsuo sam avlȉju ȕzām šōdȇr (V); Zatvorȉjo sam avlȉju ȕzām nȍvū tarȁbu (T); Udȁrijo ga Đȕka ȕzām palȉju (U); Rãnīm ga ȕzam krȕv (DM); Napȕnite slȃmljaču ȕzām šãš i slȁmu (M).

16. Prijedlog za222. Konstrukcija za + akuzativ upotrebljava se kada je potrebno naglasiti da se nešto nalazi sa zadnje strane pojma datog u akuzativu: Sakrȉo se za kȕću (K); Stȏ je za torȁbu (T).

223. Ista konstrukcija može označiti i cilj kretanja u poziciji u kojoj je u književnom jeziku uobičajenija veza u + akuzativ: Pȕtovāli smo zȁjedno za Zȃgreb (V); Ȉdēm sȕtra za Sarȁjevo (K); Kȁ’ ćeš za Ȍsīk (DM).

Interesantno je napomenuti da su ove konstrukcije uvjetovane prostor-nim momentom – cilj kretanja mora biti mjesto dosta udaljeno od polazne tačke. Ukoliko se ovaj uslov ne ostvari, do realizacije neće doći i javiće se uobičajena konstrukcija akuzativa sa prijedlogom u.

224. Za + akuzativ može označiti vrijeme mocionog tipa: Pečȇnku ću zàklat za Bòžić (K); Dõće nam za ráspust (DM); Pīsȏ nam je za Ùskrs (M); Dōđȉ nam za blȁgosōv (T).

225. Ista konstrukcija može obilježiti, kao i u književnom jeziku, mjeru vremena do početka ostvarivanja radnje: Za dȃn-dvȃ ću ti vrátit dȗg (K); Za mjȅsēc dānȃ će počẽt škȏla (T).


226. Uzročni odnos izražen konstrukcijom za + akuzativ nalazimo u slijedećim primjerima: Galãmī za svȁkū sitnìcu (K); Pobȉli se za ževȉku (T); Ubȉjo ga je za mȅđu (DM); Zatvorȉli su ga za pòrez (V).

227. U konstrukciji za + akuzativ brojne imenice izostavlja se čitava rečenica sa istim glagolom u predikatu: Rãdī za dvojȉcu (radi koliko rade dvojica) (M); Jȅdē za petorȉcu (K); Vrīdȋ mi za dvojȉcu (V).

228. Veza za + akuzativ uz poredbeno ko (= kao) kondenzira cijelu po-redbenu rečenicu: Sprẽmā se ko za mȉsu (kao da se sprema za misu) (V); Srȅmila se kȏ za svȁtove, a ne kȏ za posȏ (K); Počastȉjo me je kȏ za Bòžić (M).

229. U funkciji odmjeravanja, van konstrukcije s komparativnim obli-kom, ova veza se javlja u primjerima: Pribȁcijo sam ga za mȅter (K); Zȁorō je u njegȍvu njȉvu za brázdu (DM); Skrātȉjo sam i (= ih) sȁmo za pȇdālj (V); Za pȑst pa bi ga dokūčȉjo (T); Izbjȅgō je za dlȁku da se ne privȑnē (M).

230. Uz glagol zalijepiti javlja se konstrukcija za + akuzativ i na + aku-zativ koje nisu varijantne forme, nego forme za razgraničavanje stepena iz-vršene radnje. Forma na + akuzativ nosi nijansu slabije veze između podlo-ge i predmeta koji je u pitanju, lijepljenje je izvršeno na jednom kraju, dok veza za + akuzativ ima suprotno značenje: Zalīpȉjo ga je na tarȁbu (plakat); Zalīpȉjo je za zȋd (čitavom površinom) (K).

231. Konstrukcija za + akuzativ u značenju priloške odredbe za način je rijet-ka. Evo jednog primjera koji sam zabilježio: Objȅsili su ga za nȍge da tȁko vȉsī (K).

232. Ista konstrukcija se ostvaruje kad je potrebno ukazati na ostvare-nje neposrednog fizičkog dodira: Svēžȉ je za prīkȍlinu (K); Uvȁti ga za nȍge (DM); Objȅsijo se za grȇdu (U).

233. Izricanje namjere i cilja vezom za + akuzativ je uobičajeno: Kobasȉce se čūvȁju za gȍste (K); Tȏ je sȋno za prȍdaju (DM); Tȏ su pàre za krȕv (U); Pozovẽ ȏn mȅne za sjedòka (V); Dālȁ sam mȉsu za dȗše u čȉstilīštu (M).

234. Uz glagol brinuti se moguća je dopuna za + akuzativ i o + lokativ, pri čemu ovo nisu varijantne forme: forma za + akuzativ podrazumijeva brigu u blažem stepenu, koja nije stalna obaveza, dok veza o + lokativ stal-nu brigu: Brȉnē se ȏn za nȃs (pomogne nam ponekad) (K).

235. Konstrukcija za + akuzativ je česta i u funkciji kvalitativne odred-be: Donesȉ mi vȉksu za cipȅle (K); Tȏ je nõž za duvãn (M); Nȁšli su mašínu za duvãn (T); Kūpȉjo je plȕg za kopȃnje (V).

236. Uz glagole stići, pristići, prispjeti, odrasti, narasti i sl. kao dopuna se javlja veza za + akuzativ: Pristȉgla djèca za škȏlu (DM); Narãstō mi je za ženȉdbu (K); Narāslȁ je za ȕdaju (U); Prispjȅlo je i žȉto za kosȉdbu (M); Prispjȅli klȁsovi za kopȃnje (U); Pristȉgo mi je za rȃd (M).

70 Josip Baotić

237. Konstrukcija za + akuzativ javlja se u značenju “mjesto X”: Jã ću ȉć za Pávu (K); Išō sam za njȗ nȁ rād (M); Ìdi tĩ za mȅne na konferēncȉju (T); Mògu l’ jã za Pávu na rúčak (K).

238. Uz glagole govoriti, pričati, pisati, čuti dopuna za + akuzativ nosi u sebi nijansu negativnog o licu datom u akuzativu: Govõrē za njȗ svȁšta (M); Čȕo sam za njȗ (DM); Prīčȁli su mi za njȗ svȁšta (K).

239. Uz glagol učiti veza za + akuzativ ima funkciju određivanja kraj-njeg cilja. Može se zamijeniti izrazom: “da postane X”: Ũčī za dȍktoricu (K); ũčī za prȍfesora (M); Ūčȉjo je za inžinjéra, al’ nĩ svršȉjo (V).

IV. Instrumental

A) U slobodnoj upotrebi240. Prosekutiv kao padež kojim se utvrđuje mjesto pređeno kretanjem jako je živ: Ȉšō sam pūtȇm (K); Gonȉjo sam kȍla nāspȏm (DM); Prȍšō si sȍkākōm (M).

U savremenom srpskohrvatskom jeziku ovaj instrumental uslovljen je slijedećim momentom: prostor obuhvaćen kretanjem mora biti velik. Iz ovog se jasno izvlače dva momenta važna za realizaciju radnje: a) dinamič-nost i b) neomeđenost prostora.18 Ovo ograničava, a tim i sužava polje upo-trebe ovog padeža, jer odsustvo bilo kog od ovih momenata stvara prepreku ostvarenju konstrukcije. Na području ovog govora potrebno je, međutim, da se ispuni samo jedan od navedenih uslova: Cĩlī dȃn se vãljā krevȅtōm (K); Pȍljēm se iscvȁlo cvȋće (DM); Skãčē kanȁbetōm kȏ da je polūdȉjo (M); Mȁčka ȉdē krevȅtōm (K); Šẽćē ȏn trīmȏm i nȉšta ne govōrĩ (U); Sȍkākōm se spȕstijo mrȃk (M); Livȁdama je vòda i glȋb pa ti je bȍljē ȉć na Orãše (DM).

242. Instrumentalom se može odrediti način vršenja radnje: Ȉšli smo ȏdōm (K); Kȃsōm ćemo stȉć za dvȃ sãta (DM); Dīlȉjo je i kȁpōm i šȁkōm (DM); Ȉgrō je sȑcēm (U); Tȓkōm mi donèsi šešĩr (M); Poglȅdō me je krȋšōm (U).

243. Instrumental za označavanje vremena dosta je frekventan: Dȃnōm spȃvā a nȍćōm lũnjā (M); Subȍtōm dõdī kȕći (DM); Seljãk jȕtrōm rȁnī a vȅčerōm kȁsnī (U).

244. Uobičajen je i instrumental kojim se označava uzrast radi identifi-kovanja određenog vremenskog perioda: Bīlȁ je još cȕrōm kad sam jã dȍšō (DM); Poznāvȏ sam ga momkȏm (V).18 M. Ivić: Jedno poglavlje iz gramatike našeg modernog jezika – sistem mesnih padeža, Godišnjak Filozofskog fak. u Novom Sadu II, str. 145–157.


245. Uz glagole kleti se, zakleti se, javlja se dopuna u instrumentalu: Zȁkleo se bȍgōm (DM); Kūnȇ se mȃjkōm (M); Zaklȉnjā se Isȕsōm (V).

246. ‘Instrumental obličja’19 nalazimo u primjerima: Krv je tȅkla potȍkōm (V); Pȍrad mȅne rakȉja mȍre tȅć rīkȏm (DM); Kȓv mu je pȍšla pīškȏm (= u mlazu) (K).

247. Instrumental ‘osnovne karakteristike’ i ‘distributivnog tipa’ nije prisutan. Na njegovom mjestu se učvrstila kategorija u + lokativ.

248. Ni ‘instrumental izazivača’ nije živa kategorija. Primjer: Nepaž-njõm je dȍšlo do tȍga (DM) je više književnim nego dijalekatskim.

249. Slobodni instrumental se može zamijeniti izrazom “zavisi od X” u rečenicama: Tȏ dõđē gȍdinōm (K); Tȏ dõđē zemljõm (DM); Tȏ dõđē sjȅmenōm (U).

250. U funkciji ‘nosioca stanja’ slobodni instrumental se javlja u pri-mjerima: Mãšē ȏn mȅni rūkȏm (K); Trȅsnēm jã njĩm od zȅmlju (T); Dȍsta si tĩ nȁma vlādȏ (DM); Ȏn je svĩm raspolāgȏ u kȕći (T).

251. Arhaični instrumental javlja se uz glagole bljuvati, pljuvati, mo-kriti kada su u pitanju fiziološke pojave: Bljȕjē kȓvlju već trȅćī dȃn (DM); Ispljuvȕjē kȓvlju (V); Mokrĩ kȓvlju pa se brȉnēmo (M); Ȉdē van sȕkrvicōm (V).

252. Instrumental se javlja i uz glagol stidjeti se: Stīdȋm se tȍbōm (K); Mõrām se tȍbōm stídit na svȁkōm kȍraku (DM); Štà se tĩ ȉmāš stídit njĩm (K).

253. Prisustvo predikativnog instrumentala je osjetno: Bȉo je tȁmo ȕčiteljēm trȋ gȍdine (DM); Svȉ ga smātrȁju budalõm (K); Postȏ je mlȃd sudȉjōm (V).

254. Instrumental pasivnih konstrukcija nije čest. Zabilježio sam samo tri primjera: Opkȍlīti su òni mȉlīcijōm (T); Bȋli smo ogrãdīti žȉcōm (K); Svȁ Basȕckā je opȁsānā Sāvȏm (DM).

255. Instrumental je uobičajen uz glagole baviti se, zanimati se: Bȁvī se zanātȏm (DM); Bȁvī se majstorlȕkom (V); Zanĩmā se mašīnȁma (K).

B) U konstrukciji s prijedlozima

1. Prijedlog s256. O upotrebi prijedloga s uz instrumental pisano je dosta. U dijalekto-loškoj literaturi je već konstatovano da se prijedlog s proširuje i na kate-

19 Termini pod polunavodnicima preuzeti su iz rada M. Ivić: Značenja srpskohrvatskog instrumentala i njihov razvoj, Beograd, SAN, Pos. izd. CCXXVII.

72 Josip Baotić

goriju oruđa, a gubi u socijativnim konstrukcijama.20 I u ovim govorima slobodna upotreba instrumentala ‘sprovodničkog’ i ‘omogućivačkog’ tipa je potisnuta prijedloškim konstrukcijama a) uzam + akuzativ i b) s + in-strumental. Prva je jako frekventna (nap. t. 222) dok je druga marginalna: Ȍrē s trȁktorōm (U); Sȉjō je žȉto s mašīnȏm (DM).

257. Instrumental ‘pasivnog uzroka’ javlja se uz glagole: hvaliti se, pono-siti se, dičiti se, stidjeti se: Fãlī mi se s djecõm (M); Tĩ se s njĩm ne mȍreš díčit (T); S tȋm se nȉko ne dĩčī (DM); Mõrām se stídjet s tȍbōm (V).

258. Kao i u književnom jeziku, prijedlog s je obavezan kada je u pi-tanju socijativni instrumental. Socijativni odnos može biti različit: a) ne-posredan: Dogovōrȉjo sam se s Pāvȏm o pòslu (K); Svȁđā se sa komšȉjōm (V); b) posredan: S Pȅrōm ȉdēm u škȏlu (K); Ȏn rãdī s nȁma u Šećeràni (DM); Popȉjo sam s Lȗkōm jednu ljũtū kod “Smedereva” (U); Ῑvȍ je pogȉnijo s Lēvrȏm kod Bȃnjē Lūkȇ (DM); c) netipičan: Rastȏ se sa ženõm prija mjȅsēc dānȃ (M); Podīlȉo sam se s brȁtōm ȉmā već dȅset gȍdīnā (T); Rȁzišō se ȏn s njõm (V); Sa djecõm se tȁko ne postũpā (M); Rãdī š njĩm štȁ ȍće (K); d) kada je u pitanju odnos cjeline: Lãnē su nam ukrȁli gȕsku s gȕščićima (K); Kūpȉo bi kvȍčku s pȉlićima (T); Krȁva s telȅtōm je sad prìko trȉsta ȉljādā (M).

259. I kategorija pseudosocijativnog instrumentala javlja se u dva oblika: a) pratilački instrumental: Svȅ mi je govōrȉjo sa suzȁma na lícu (K); Tĩ ćeš tȏ s mȕkōm zavŕšit (T); S būljȇnjem mi je prȁvijo inãt (M); b) instrumental ka-rakteristične pojedinosti: S tȏrbōm na lēđȏ ȉšō je po sȇlā i prosȉjo (V); Kūpȉo je kȍla s gumȁnim tȍčkovim (DM); Dȍšō je njȃkī čõjk sa bĩlōm kȉkōm (K).

260. Sa + instrumental nosi elemente poređenja pa se može razviti u poredbenu rečenicu: Ne mȍreš tĩ sȁ mnōm trčat (K) > Ne možeš ti kao ja trčati; Ne mȍreš tĩ sa mnom rádit (K) > Ne možeš ti kao ja raditi.

261. Ista konstrukcija se javlja i u značenju “u odnosu na X”: Postȁli su sȁ mnōm brȁća (M); Kàko tĩ sa mnōm tȁko ću jã sa tȍbōm (DM); Tĩ ćeš sa svȁkīm bȉt dòbro (K).

2. Prijedlog nad262. Značenje ovog prijedloga sa instrumentalom je kao i u književnom je-ziku; a) određuje mjesto: Nad torȁbōm se savȉla grána od šljȉvē (K); b) služi za poređenje: Onȁ je cȕra nad cȕrama (T).

263. Konstrukcijom nad + instrumental može se označiti odnos po hi-jerarhiji, pri čemu je pojam u instrumentalu podložan subjektu: Ȏn je nad

20 Vidi: A. Peco, Socijativ bez prijedloga s, Naš jezik VIII, sv. 5–6.


nȁma desetorȉcōm (K); Ȉmā i nad njĩm njȅko (T); Trȅbā njȅko da je nad djecõm (V); Trȅbā i nad dirȅktorim njȅko da bȕdē (M).

3. Prijedlog pod264. Pod + instrumental služi za određivanje mjesta: Krȉjē pod jastȕkōm (K); Nȁšli su pod krȍvōm pȕšku (T); Ȏn je sȁd pod zemljõm (DM).

265. Isti prijedlog u vezi sa instrumentalom imenica misa i sat (školski) javlja se u označavanju vremena i može se potisnuti izrazom “za vrijeme X”: Razgovārȏ je pod mȉsōm (DM); Vȉdijo sam ga pod mȉsōm (K); Nȅ veljā razgovárat pod mȉsōm (K); Prīčȏ je pod sãtom (U).

266. Pod + instrumental ima značenje kvalitativne odredbe: Tȃ je kobȉla bíla pod mānȏm (T); Pod fȅlerōm sam je kūpȉjo (K).

267. U nekim slučajevima konstrukcija pod + instrumental može biti dopunjena trpnim pridjevom glagola zasaditi, zasijati: Pod djȅtalinōm mi je pȇt dȕlūmā (K); Imām pod duvānȏm dȅset dulūmā (K); Cĩlī vȑtlāk mi je pod duvānȏm (V); Ȏvčak mi je pod žȉtōm (DM).

268. Ista se konstrukcija javlja i u slijedećim primjerima u kojima dola-zi do izražaja veća podređenost: Ȏn je pod ūvjȅtōm (pušten kući iz zatvora) (K); Pod mȍjōm komȃndōm je svȅ u kȕći (T).

4. Prijedlog pred (prid)269. Prijedlog pred se javlja u dijalekatskoj formi prid. Sa instrumentalom određuje mjesto i vrijeme: Po cĩlī dȃn sjedĩ prid kȕćōm (K); Nemȏj prid kapȉjōm zaustȁvit kȍla (T).

5. Prijedlog među270. Konstrukcija među + instrumental označava uzajamni odnos: Svršeno je među nȁma (DM); Nẽma nȉšta med njȉma (M); Međ nȁma će dõć do bȉtke (T).

271. Ista konstrukcija služi za označavanje mjesta: Međ kȕćama se izgubȉla (K); Držĩ ga je med nogȁma (M); Rȁna međ pȑstima (U).

272. Veza među + instrumental može se potisnuti izrazom “zajedno sa njima” u slijedećoj rečenici: I ȏn je bȉjo međ njȉma (K).

6. Prijedlog za273. Konstrukcija za + instrumental služi za određivanje mjesta bez se-kventivne nijanse značenja: Tȏ je sȉgūrno za kȕćōm (K); Klašȕru sam sadȉjo za štȁlōm (T); Nȁšō i (ih) je za slȁmōm (V).

74 Josip Baotić

274. Uz glagol žaliti, ili neki drugi koji implicira isto značenje, javlja se konstrukcija za + instrumental: Žȁlī za jȇtrvōm (K); Žȁlī za ocȇm (M); Glãsī za brȁtōm (DM); Za njõm nȉko ne revẽ (V).

275. Ista konstrukcija se javlja uz glagol udati se u trpnom obliku: Ȕdāta je za Mȁrkōm Jȍsinīm (K); Ȕdāta je za njĩm već pȇt gȍdīnā (T). Paralelno sa ovom konstrukcijom stoji konstrukcija za + akuzativ: Ȕdāta je za Pȅru Mātȉna (K).

Ako se glagolska forma izostavi, moguća je samo veza za + instrumen-tal: Onȁ je za Pȁvōm Mȁtinīm (K); Mārȁ je za Đȕkōm Bārȉća (T); Onȁ je sad za Lȗkicōm (M).

276. Uz imenice doručak, ručak, večera i jelo konstrukcija za + in-strumental može se zamijeniti izrazom “za vrijeme X”: Za dorȕčkōm smo to govōrȉli (K); Rȅkō sam mu za rūčkȏm (V); Da ga vȉdīš za večȅrōm (T); Nemõj mi dosađívat za jȅlōm (K).

277. Konstrukcija za + instrumental uz glagole govorenja nosi negativ-no značenje: Svȁšta se za njõm govõrī (DM); Za njõm se nȉšta ne govõrī (K); Svȁšta se šȁpćē za njõm (V).

278. Veza za + instrumental u označavanju vremena može biti zamije-njena izrazom “poslije X”: Za njõm su dȍšli ostãli (K); Ȏn je dȍšō zȁ mnōm (T); Dõću jã za tȍbōm (M).

279. Ova konstrukcija se javlja kada je radnja uvjetovana emocionalnim raspoloženjem: Za tȍbōm bi u vȁtru skočȉjo (DM); Za tȍbōm bi u smȑt pȍšō (K).

280. Za + instrumental se javlja kao dopuna glagolu ići, ili nekom dru-gom koji implicira isto značenje, pri određivanju cilja radnje: Idi za kȗmōm Pāvȏm da dõđē (K); Ȉšla je òna za njĩm, al’ ȏn nẽće da dõđē (T); Ȍtišō je za Mȁrkōm (DM).

Ova veza je česta i ekvivalentna je vezi po + akuzativ u književnom jeziku. Instrumental cilja inače nije uobičajen u našem književnom jeziku. Govoreći o vezi za + instrumental, pod kategorijom instrumentala cilja, Stevanović je naveo slijedeće primjere: Idem trbuhom za kruhom, I potrče za oružjem Trojci, Sestre odoše za poslom, Mi čekamo za tvojim pjesmama, Saginjali su se za kapama.21 Od njih bi se samo primjer “i potrče za oruž-jem Trojci” mogao transformirati u konstrukciju po + akuzativ, a da ne iz-gubi svoje značenje, dok ostali ne mogu. No, ovaj primjer ima dvije slabosti zbog kojih u jednu modernu gramatiku našeg književnog jezika nikada ne bi ušao. Prva od njih, i manja, jeste ta što je u pitanju stih, druga, i veća, što se radi o prijevodu sa tuđeg jezika (stih uzet iz Ilijade u prijevodu Maretića

21 M. Stevanović, Padežne sintagme sa predlogom za, Naš jezik XI, sv. 7–10.


i Ivšića). Još davno je Ivšić, zamjerajući Maretiću, s pravom istakao da se u našim gramatikama ne bi smjeli navoditi primjeri iz prijevoda kao ilustra-cija jezičkih pojava. Činjenica je, dakle, da nisu registrovane odgovarajuće ilustracije za fenomen koji smo ovdje opisali.

281. Veza za + instrumental se može razbiti tako da se za zamijeni gla-golom čuvati + instrumental akuzativom direktnog objekta, u primjerima: Ȍtišō je za krȁvama (K) (otišao je da čuva krave); Ȍtišō je za svinjȁma (DM) (otišao je da čuva svinje).

V. Lokativ

1. Prijedlog o282. Konstrukcija o + lokativ, kao i u književnom jeziku, služi za obilježa-vanje vremena ako je imenicom označen praznik: Bȉo je o Nȍvōj gȍdini (K); Dolȁzijo je o Božȉću (T); Bȋli smo kod njȅga o Petrȍvu (DM).

Ista konstrukcija se javlja kada su u pitanju imenice koje znače objed, ili je prisutna ideja o akciji jesti: Dõđē nam ȕvīk o večȅri (M); Dovūčȇ se o jȅlu i čȅkā da ga zovẽmo (DM); Dõće ȏn o rúčku (U).

283. Primjere za vezu o + lokativ u označavanju mjesta nisam našao. Ukoliko se radi o predmetima kružne površine, konstrukciju o + lokativ potisnula je konstrukcija oko + genitiv: Nȍsī oko vrȃta lánac (K); a u osta-lim slučajevima na + lokativ: Vȉsijo bi na klȉnu trȋ gȍdine (M).

284. Konstrukcija o + lokativ je redovno u upotrebi kada se određuje tema razgovora ili mišljenja: Prīčȁli smo o tȅbi (DM); Razmīšljȏ sam o tȍmē (K); Ispripovīdȏ nam se o svẽm i svȁčem (T).

285. Karakter načinske odredbe ova veza ima u slijedećim primjerima: Žīvȋ o krȕvu i vòdi (U); Žīvȇ o sũvōj ráni (K); Žīvȋ o bĩlōm smȍku (jedući mliječne proizvode) (T).

2. Prijedlog na 286. Konstrukcija na + lokativ česta je pri određivanju mjesta radnje: Lȃmpa stojĩ na zídu (K); Jã ljȅti spãvām na sȋnu u sjenȁri (T); Sjedĩ na kanȁbetu (V); Klȁsovi su na tovȁnu (M).

287. Ista konstrukcija je uobičajena kada se ukazuje na događaj koji im-plicira skup ljudi: Bȉo je na pȉjacu (DM); Kolȉko ćeš bȉt na sjȅdnici (K); Bȕdi do pōdnȇ na vāšȁru! (U); Jèsi l’ bȉjo na vāšȁru (T); Kolȉko vas je bȋlo na divãnu (V).

76 Josip Baotić

288. U slijedećim rečenicama konstrukcija na + lokativ pored mjesnog značenja nosi i nijansu kvalitativnosti: Tȏ je pečèno na žári (K); Tȏ su koláči na másti pečèni (DM); Sūšȉjo sam ga na sȗncu (T).

289. Karakter načinske odredbe ova konstrukcija ima u primjerima: Ȉdē na štȗlā (M); Stojĩ na glávi da je kābȋl, i ȍpē nȅ velja (DM); Zarādȉjo je na kȃrti (T); Ležĩ na stráni (postrance) (K).

290. Na + lokativ može obilježiti i vrijeme: Uvȁtijo sam ga na spāvȃnju > dok je spavao (K); Na čȁsu se ne pripovĩda > dok traje čas (DM); Bȕdi dȍbār na mȉsi > za vrijeme dok traje misa (V).

3. Prijedlog po291. Konstrukcija po + lokativ upotrebljava se za obilježavanje vremena u značenju a) “za vrijeme X”: Kȕd si pȍšo po kȉši (K); Dóđitĩ meni po dánu (M); Po noćȉ se poslȍvi ne svīđȁjū (ne dogovaraju) (V); b) “poslije X”: Po ȍčevōj smȑti ȏn se oženȉjo Mārȏm Mȉkinōm (M); Po dolȁsku iz rȁta ožȅnīm se (V).

292. Mjesni odnos izražen ovom konstrukcijom nalazimo u primjeri-ma: Nemȏj gȁzit po cvȋću (DM); Vāljȁjū se po trávi (K); Vȅć õdā po sȍbi (U).

292. Vezom po + lokativ može se označiti i posredstvo: Pozdrȁvijo te po Mȁrki čȉkē Tȕnjē (K); Po zvīzdȃ je ȏn nȁšō pũt (DM); Pošȁljē mi po djȅci (T).

293. Ista konstrukcija je uobičajena pri iskazivanju srodstva: Rȍđāci smo po mȁteri (K); Ȏn je mȅni njȃkī rȏd po mȁterinōm djȅdu (M).

294. Distributivno značenje ove konstrukcije zabilježio sam u primjeri-ma: Ȉšla je po dȍktōrā, al’ nȉšta nĩ pomȍglo (DM); Ȉdē po vrȁčārā (za travu) (V); Skãčē po krȁvama pa sam ga mōrȏ pròdat (T).

295. Po + lokativ uz glagol poznati otkriva kriterij na osnovi koga je izvršena identifikacija: Pȍznō sam ga po mȁteri (K); Po očȉma mu se vȉdī da je lōpȏv (T); Po jȕtru se dȃn poznãjē (M); Pȍznām ga po òcu (V).

296. Konstrukcija po + lokativ imenica koje označavaju lica može da se zamijeni izrazom “s obzirom na X”: Po ocȕ bi trȅbo bȉt čèstit (K); Po mȁteri bi mōrȏ bȉt lȋp (DM).

297. Načinski karakter ova konstrukcija ima u primjerima: Udȁrajū pòrez po kapȉji (DM); Svȁkom su odmjȅrili po kafũtu (K).

298. Za kategoriju uzroka izraženu konstrukcijom po + lokativ nisam našao primjere. Učinȉla je tȏ po ȍčevōj žèlji (M) može se smatrati takvom konstrukcijom, ali ona u jezičkom osjećanju ima jače izraženu načinsku nijansu. Transformacija ove rečenice bi bila ”Učinila je onako kako je on želio”, a ne “jer je on to želio”. Isto je i sa Ȕdāla se po ȍčevoj žèlji (K) što se transformira u “za onog koga je otac izabrao”.


4. Prijedlog pri299. Prijedlog pri + lokativ služi za označavanje mjesta: Prilomȉjo ju je pri vršȉki (K); Ostȁlo je mȁlo prì dnu (T); Tȏ je bȋlo pri ulȁzu u grȃd (DM).

300. Nijansu načinske odredbe ove konstrukcije nalazimo u primjeri-ma: Pokosȉjo ju je pri zèmlji (K); Sasíci svȅ pri kȍrīnu (V).

301. Ista konstrukcija se javlja kao dopuna glagola biti kada se želi izra-ziti stanje: Nísam pri parȁma (T); Bȉo sam pri rakȉji (T); Nísam pri snági (U); Dà je pri pȁmeti, svȅ bi bȋlo u rédu (K).

302. Pripadanje nečemu, odnosno dobivanje nečega u vlasništvo, može se označiti ovom konstrukcijom: Kȕća je ostȁla pri mȅni (K); Njȅšta mȁlo vȉšē zemljẽ je pri njȅmu (DM); Svȅ je tȏ pri nȁma (M); Dućãn je sȁd pri Zȃdrugi (T); Rādnjȁ je jȍš pri mȅni (V).

303. Konstrukcija pri + lokativ može označiti i vrijeme a) u smislu “za vrijeme X”: Kopȁli smo pri nȃjgȍrōj žȅgi (K); Nȅ veljā zgŕdat pri jȅlu (DM); b) u smislu “prilikom X”: Jāvȉo se pri odlȁsku u vȏjsku (U).

304. Kada je lokativom označen pojam koji zrači svjetlo, prijedlog pri je prisutan: Čȉtā pri lȃmpi (V); Nȅ velja pri lȃmpi dȕgo čìtat (V); Sȁd mi je tȇško pri svíći nãć kašȉku, a kȁm’ li ȉglu (K).

305. Uobičajene su konstrukcije: Pri njȅmu nẽjā būvȃ (on je pošten) (K); Krivìca níje pri mȅni (ja nisam kriv) (DM); Grȅška je pri vȁma (vi ste napravili grešku) (T).

5. Prijedlog u306. Konstrukcija u + lokativ najfrekventnija je pri određivavanju mjesta lokacionog tipa: Sȋn mi rãdī u fabrȉki (V); Po cĩlī dȃn sjedĩ u koncelȁriji (K).

307. Ista konstrukcija kao dopuna glagolu gledati (vidjeti) javlja se u značenju “izjednačavati nekoga sa X”: Òna u njȅmu vidī bȍga (T); Tĩ u nȁma vȉdīš lōpȍve (DM).

308. Prijedlog u se javlja često uz lokativ imenica sjećanje, pamćenje, pamet, koji funkcioniraju kao dopuna glagola zadržati, ostati: Ostȏ mi je u sjȅćanju kao dȍbār čõjk (M); Mȁlo tȍga mi je još ostȁlo u paméti (K).

309. Ova veza služi i za označavanje vremenskog perioda u čijim se granicama vrši data radnja: Vȉdīm ga u dánu i po njȅkoliko pũt (K).

309. U + lokativ, ako je imenicom u lokativu označena neka akcija, može se vremenski razriješiti izrazom “za vrijeme X”: U kosȉdbi i vršȉdbi se nȃjvȉšē smȑšavī (V); Pogȉnijo je u jȕrīšu (T).

310. Karakter načinske odredbe ima ova veza u primjerima: Rȅkō sam mu svȅ u šáli (U); Žīvȉjo je u ȉzobīlju (M); Pogodȉjo je u tŕku cȋlj (T).

78 Josip Baotić

311. Istom vezom se može izraziti kvalitativnost: Bȉo je u nȃjjȁčōj snági (DM); Oženȉjo se u gȍdīna (K).

312. Konstrukcijom u + lokativ može se izraziti i svojevrsni socijativni odnos: Mĩ smo u svȁđi (K); Žīvȇ u zãvadi već dȅset gȍdīnā (U).

313. Lokativ sa prijedlogom u javlja se kao dopuna uz osobinske pridje-ve: Mȑšāv je u lícu (T); Tānkȁ je u pojásu (U); Visokȁ je u stásu (V).

VI. Nagomilavanje prijedloga315. Prijedlozi se mogu pojaviti u nizu od po dva člana. U poziciji prvog člana javljaju se prijedlozi do i za, dok se u poziciji drugog člana mogu javiti prijedlozi kojima se izražava kakav mjesni odnos, izuzev ablativnog. Sekvence sa prijedlogom do označavaju krajnje dosezanje, a sa prijedlogom za namjeru.

a) Dotjȅrō ga je do pod krȕšku (K); Isprȁtila ga je do na Sávu (V); Vodȁ mu je dȍšla do pod vrȃt (T); Mōrȏ bi ti donĩt do prid kȕću (K); Bježō je do iza šljevíka (M); Pȍpejo se do na vršȉku (DM); Tjȅraću ga do u mȁterino krílo (T).

b) Tȏ je odjȅća za u crkvu (V); Tȏ je zvȍno za na mȉsu (T); Kupȉla sam ćilȋm za na krèvet (K); Ovȏ sam ostȁvijo za na Bòžić (T); Imāš li štȁ za pod glȃvu (M).

ZaključakUpotreba padeža u govoru starosjedilaca bosanske Posavine razlikuje se u mnogim pojedinostima od odgovarajuće upotrebe u književnom jeziku, bilo čuvanjem arhaičnih formi, bilo razvijanjem konstrukcija sasvim ne-poznatih književnom jeziku. Kao karakteristična obilježja padežnog siste-ma treba istaći sljedeće:

1. Nedovoljna diferenciranost prijedloga od i s sa genitivom u označava-nju izazivača radnje, odnosno unutrašnje pobude za vršenje radnje (v. t. 28).

2. Čuvanje distinkcije između konstrukcija kod + genitiv i u + genitiv, pri čemu se prvom vezom označava privremeno pripadanje, a drugom traj-no (v. t. 41).

3. Prisustvo kvalifikativnog genitiva izraženog konstrukcijom od + ge-nitiv (v. t. 60).


4. Frekventnost konstrukcije od + genitiv, u poziciji koju u književnom jeziku ima za + genitiv, u označavanju vremena (v. t. 61).

5. Nedovoljna diferenciranost prijedloga zbog i radi u označavanju cilj-nog i uzročnog odnosa (v. t. 93).

6. Sužena upotreba prijedloga u (v. t. 105, 106 i 107).7. Čuvanje prijedloga čelo i počelo sa genitivom u označavanju mjesta

orijentacionog tipa (v. t. 130).8. Pojava konstrukcije uzam + akuzativ u pozicijama koje u književ-

nom jeziku pokriva instrumental oruđa (v. t. 222).9. Upotreba konstrukcije na + akuzativ u označavanju pravca kretanja

(v. t. 182).10. Javljanje prosekutiva u pozicijama koje književnom jeziku nisu po-

znate (v. t. 241).11. Prisustvo instrumentala cilja označeno konstrukcijom za + instru-

mental (v. t. 280).12. Odsustvo konstrukcije o + lokativ u označavanju mjesta (v. t. 283).

Nema sumnje da je održavanje neknjiževnih konstrukcija ozbiljno ugroženo širenjem književne norme i da se one već uveliko gube.

80 Josip Baotić

Akut u govoru starosjedilaca bosanske Posavine1.1. Govor starosjedilaca bosanske Posavine1 po jezičnim osobinama pri-pada slavonskom dijalektu2, odnosno srednjoposavskom govornom tipu ovog dijalekta3. Kao što je poznato, govori ovog dijalekta u cjelini su među prvima opisani u našoj dijalektologiji4. Ipak, zbog u osnovi sačuvane pra-srpskohrvatske akcentuacije i drugih arhaičnih crta, oni ni do danas nisu prestali da privlače pozornost kako dijalektologa tako i historičara jezika, pogotovo kada je riječ o pitanjima srpskohrvatske akcentuacije i njenog razvitka.

1.2. Mada se i iz već objavljenih radova o govorima slavonskog dijalek-ta, bilo da tretiraju problematiku u cjelini bilo djelomično, mogu sagledati pozicije akuta, ni u jednom radu, koliko je nama poznato, nisu one date u nekom cjelovitom akcenatskom sustavu ovih govora. Jedini rad, koji je isključivo posvećen problematici metatonijskog akuta, Ivišićev Prilog za slavenski akcenat5, više je okrenut objašnjavanju prirode akuta i tumače-

1 Područje koje pokrivaju starosjedioci precizirano je u radu J. Baotić, Prilog problematici posavskog ikavskog dijalekta u bosanskoj Posavini, Prilozi proučavanju jezika II, Novi Sad, 1966, str. 85–89.2 Pavle Ivić, Die serbokroatischen Dialekte, Ihre struktur und Entwicklung, Bd. 1, Allge-menies und die štokavische Dialektgruppe, s-Gravenhage, 1958, str. 285.3 Stjepan Sekereš, Klasifikacija slavonskih govora, Zbornik za filologiju i lingvistiku X, Novi Sad, 1967. 4 Među radovima svakako je najpoznatija studija Stjepana Ivšića, Današnji posavski go-vor, Rad 196 i 197, zatim Prilog za slavenski akcenat, Rad 187, rad J. Gopića, Tri riječi o tromskoj kvaliteti akcenatskoj, Nastavni vjesnik, Zagreb, 1909, XVII, 272–274, te rad B. Finke i A. Šojata, O slavonskom dijalektu ekavskom u okolici Vinkovaca, Rasprave Insti-tuta za jezik, JAZU, II. 5 Vidi podatke uz fusnotu 4.


nju njegove pojave u pojedinim kategorijama i dijahronoj pespektivi nego određivanju svih pozicija u kojima se on javlja na sinhronom planu u bilo kojoj akcenatskoj zoni slavonskog dijalekta.

1.3. Govor starosjedilaca bosanske Posavine nije slučajno izabran za ovaj rad. Ovaj govor se nalazi na periferiji veće govorne cjeline – slavon-skog dijalekta. Od njega je odvojen rijekom Savom, a s ostalih strana je okružen novijim govorima štokavskog dijalekta, čiji su nositelji najčešće druge vjerske i nacionalne pripadnosti. To mu daje status svojevrsne i u velikoj mjeri izolirane oaze.

Stanovništvo na ovom području se i danas pretežno bavi zemljorad-njom te je utjecaj književnog jezika do najnovijeg vremena bio neznatan. Uz to, zbog boljeg materijalnog položaja od susjednog stanovništva u Bo-sni, razvijeno je osjećanje ponosa svime što je domaće, te se i danas ljudi koji govore standardnom novoštokavskom akcentuacijom proglašavaju za ljude “koji ne znaju govorit” i nije rijedak slučaj da se njihov izgovor s pri-zvukom podsmijeha “ponavlja” ako ga netko od starosjedilaca prihvati. To je onemogućilo prodor jezičnih osobina ne samo književnog jezika nego i govora susjednih novoštokavskih naselja.

1.4. Osnovne karakteristike akcentuacije govora starosjedilaca bosan-ske Posavine su kao i u većini govora slavonskog dijalekta. Javlja se pet ak-cenatskih vrijednosti: dva silazna akcenta – kratki i dugi (, ) i tri uzlazna akcenta – jedan kratki ( )̀ i dva duga, (́ , ~). Kao što se vidi, od standardne novoštokavske akcentuacije repertoar akcenatskih vrijednosti je bogati-ji za jedan uzlazni akcent – u znanosti poznat kao metatonijski akut (~). Već je S. Ivišić upozorio na razliku između dvaju uzlaznih dugih akcenata: “Razlika je između štokavskog akcenta ´ i akcenta ~, što glas prvog raste jednako, a drugog skoči..., tj. u á se glas diže “jednomjerno”, a u ã nema nižega dijela na početku i višega na koncu nikakvih glasova po srijedi”6. Uz fiziološke razlike, ova dva akcenta imaju i različite funkcije. Pored toga što su različitog podrijetla, ne vežu se ni danas za iste pozicije, te mogu da služe i jedan i drugi i kao minimalno razlikovno sredstvo7.

1.5. Distribucija postojećih akcenata je u ovom govoru sljedeća: a) du-gosilazni i metatonijski akut mogu se javiti na svim pozicijama u riječi, ali je metatonijski akut poziciono markiran, ne može se javiti poslije dužine, b) kratkosilazni se javlja na svim slogovima, osim ultime, c) uzlazni akcenti mogu se javiti samo na penultimi.

6 S. Ivšić, Prilog..., str. 147. 7 B. Finka, A. Šojat, O slavonskom..., str. 12.

82 Josip Baotić

Ovakva distribucija akcenata dozvoljava da se uzlazni akcenti tretiraju kao pozicione varijante kratkosilaznog akcenta8, a to znači da akcenatski sustav fundira na tri osnovna akcenta naslijeđena iz prahrvatskosrpske akcentuacije. Nekada slobodna distribucija ova tri akcenta ovdje je danas ograničena dvama izuzecima: a) nemogućnošću kratkosilaznog akcenta da se javi na ultimi akcenatske cjeline, odnosno automatskom alternacijom ovog akcenta u takvim pozicijama s uzlaznim akcentima i b) nemogućno-šću da se metatonijski akut javi poslije dugog sloga, odnosno automatskim prelazom ovog akcenta u dugi silazni u takvim pozicijama.

2.1. U imenica muškog roda metatonijski akut se može pojaviti u N(A)sg., Isg., G(L)pl. i D(L)Ipl9.

2.2. Akut u N(A)sg. imaju: a) imenice s jednosložnim vokalskim osno-vama tipa dvȏr – dvóra u književnom jeziku: ãm, đãk, džãk, klĩp, krãlj, mãlj, mũlj, pũt, sũd, itd., b) imenice sa dvosložnim osnovama tipa jùnāk – junáka u književnom jeziku: ajdũk, alãt, branĩk, dužnĩk, gradĩć, fajzãn, kopãč, kurĩr, ljevãk, rukãv, šljevĩk, težãk, vagõn, vojnĩk, zidãr, zvonãr itd., te c) imenice s višesložnim osnovama istog akcenatskog tipa kao i prethodne: advokãt, apotekãr, barjektãr, bogatãš, bolesnĩk, gospodãr, govedãr, kapetãn, obješenjãk, otirãč, pomoćnĩk, veseljãk itd.

S. Ivišić metatonijski kut u Nsg. imenica ovog tipa vidi kao zakonsku posljedicu redukcije kvaliteta riječi. Akcenatskom obliku kralj prethodio je oblik *kraljь, a akut se pojavio onoga trenutka kad je došlo do gubljenja po-luglasa. Da je akcent morao biti na posljednjem slogu, dakle na poluglasu, potvrđuje već akcent u gen. sg.: králja < krāljȁ10.

2.3. Akut u Isg. javlja se u dviju imenica muškog roda sa jednosložnim konsonantskim osnovama: pȁs – psõm i sȃn – snõm, te jedne s jednoslož-nom i jedne s dvosložnom osnovom: krȅč – krečõm i svjèdok – svjedokõm. Oblik psõm nema alternativne forme, dok ostali imaju. Kod imenice sȃn Isg. može biti i sȃnōm, znači s drukčijom fonološkom srukturom, a kod ime-nica krȅč i svjèdok u Isg. se javljaju i akcenatski likovi krečȏm i svjedokȏm.

Ivšić ne daje eksplicitno tumačenje za akut u ovim slučajevima. Uz na-vedene primjere snõm, švõm, snopõm, svjedokõm u studiji Današnji posav-ski govor11 on u fusnoti upućuje na objašnjenje o -õm u Isg. a-deklinacije

8 P. Ivić, o. c., str. 291.9 U govoru starosjedilaca gen. i lok. plurala su najčešće oblički izjednačeni: nema ljudi i pričamo o ljudi, te se zbog toga ovaj način bilježenja čini najprikladnijim.10 S. Ivšić, Prilog..., str. 169. 11 O. c., str. 222 (Rad 196).


dato u Prilogu za slavenski akcenat12, iz čega bi se moglo zaključiti da su svi ovi akcenatski oblici nastali analogijski prema oblicima imenica a-deklina-cije, gdje su uobičajeni i zašto Ivšić daje obrazloženje.

2.4. U G(L)pl. akut se javlja samo u riječima s dugim osnovinskim vo-kalom u slučajevima kada je genitivni oblik tro- i višesložan, i to: a) kod imenica tipa bórac: bõrācā, člãnākā, glũmācā, krĩvācā, kũkācā, kũpācā, lãnācā, pãpākā, sãmācā, svẽtaca, Srẽmācā, šãrācā, vãljākā, ždrĩbācā itd., te curẽtākā, komãrācā, Bosãnācā, pijãnācā itd., b) kod imenica sa medijal-nom akcentuacijom tipa lópov: ãkōvā, lõgōvā, lõpōvā, ũbōjā, ũkōrā, zãkōnā, zãvōjā, itd., te kod imenica sa jednosložnim osnovama koje u množini pro-širuju osnovu – tipa dvor – dvorovi: dvõrōvā, krãljēvā, pũtēvā, sũdōvā itd.

Ivšić konstatuje ovakav akcenat na malom broju primjera i ne daje po-sebno objašnjenje13.

2.5. U D(L)Ipl. oblici s akutom uvijek imaju alternativne forme bez akuta. Kod jednosložnih konsonantskih osnova akut nalazimo u oblici-ma psĩm i snĩm prema kojima stoje psȉma i snȍvīm. Kod ostalih imenica akut je prisutan: a) u imenicama tipa snȍp: čekovĩm, čepovĩm, džepovĩm, grobovĩm, popovĩm, snopovĩm, stolovĩm, itd., b) u imenica tipa kòsac: čabrovĩm, koscĩm, lovcĩm, ocevĩm, proscĩm itd., c) u imenica tipa svjedok: mudracĩm, lemešĩm, životĩm, svjedocĩm itd.

Ivšić u PG navodi primjere: sinovĩm, cripovĩm, bubnjevĩm, gradovĩm,14 ali i ovdje izostaje objašnjenje.

2.6. Određeni broj imenica muškog roda ima metatonijski akut u os-novi i zadržava ga u svim oblicima paradigme. Među tim su i: bjẽdnīk, jẽdnjāk, kũtnjāk, prãznīk, pũtnīk, rãdnīk, rũdnīk, žũpnīk itd. Kod Ivšića nalazimo primjere kao: ãnđēl, mãjstōr, pẽndžēr15, koji se na ovom području javljaju s dugosilaznim akcentom i dužinom: mȃjstōr, pȇndžēr, ȃnđēl.

Ukoliko je akut ovdje izvoran, moglo bi se zaključiti da je on sačuvan samo u slučajevima kada je prvi član konsonantske sekvence bio eksplo-zivni suglasnik. Primjeri koje navodimo od Ivšića, te stȏlnjāk to na ovom području potvrđuju.

Izvan ovog konteksta je imenica sãt. Za njen akcenat Ivšić daje objaš-njenje. Akut je nastao kao posljedica redukcije, od oblika sahät. Ispada-

12 O. c., str. 197.13 U Današnjem posavskom govoru, navode se primjeri vrãnāca i pijãnācā, str. 226 (Rad 196), sa ovakvim akcentom.14 Ivšić, Današnji PG, str. 223. i 233. (Rad 196). 15 Ivšić, Današnji PG, str. 119.

84 Josip Baotić

njem h, došlo je do sažimanja vokala i izmjene akcenta. U pluralu ova riječ akut ima samo u G: sãtōvā.

3.1. U imenica ženskog roda na suglasnik akut se javlja a) kroz cijelu paradigmu imenica tipa smȗšenōst: iskvãrenōst, povẽzanōst, potĩštenōst, smĩrenōst, smũšenōst, srẽđenōst, usãmljenōst, itd., b) u GD(L)Ipl. jedno-složnih i dvosložnih osnova imenica tipa noć i bȍlēst: bolestĩ, ćerĩ, kostĩ, noćĩ, pametĩ, pećĩ, pakostĩ itd., te: bolestĩm, ćerĩm, kostĩm, noćĩm, pametĩm, pećĩm itd.

3.2. Kod imenica ženskog roda na -a akut se javlja u osnovi G i Isg. i vrlo sporadično u G(L)pl.

Imenice tipa: lãđa, klẽtva, ckva, prĩtka, nãgrada, s akutom u osnovi, zadržavaju akut kroz paradigmu.

Akut u genitivu singulara imaju u principu imenice s kratkouzlaznim akcentom u Nsg. u književnom jeziku: vodẽ, ženẽ, čistinẽ, slobodẽ itd. Kod ovih imenica i Isg. je sa akutom.

Akut u Gsg. Ivšić objašnjava akcentom zamjenica tẽ i njẽ, gdje se akut pojavio kao posljedica kontrakcije oblika tojȅ, i njejȅ, a oni su mogli utjecati “najprije na primjere kao zemlje”16.

Nasuprot ovom, akcenat Isg. direktno izvodi iz osnovnog oblika i kaže: “Tako je naš akcenat vodom mogao nastati od nekadašnjeg *vodojã ovim putem *vodojã > *vodojȕ > *vodou > * vodõv > i vodõm”17. Ovakav put po-tvrđuje i primjerom broj koji je nastao od broji, jer i tu od dva sloga nastaje jedan s novim akcentom.

3.3. Akut u G(L)pl. imaju imenice tipa đérma, dúplja (đẽrāmā, dũpāljā), ali je on sporadičan jer je češći genitivni oblik s glasovnim sastavom dūpljȋjā, đērmȋjā, a on ima drugačiji akcent. Ivšić ne navodi slične primjere, mada je ovaj akcent ostvaren po modelu imenica muškog roda tipa kúpac.

4.1. Imenice srednjeg roda akut mogu imati sporadično u G i Isg. i u svim padežima plurala.

4.2. Pojava akuta u singularu nastala je pod utjecajem imenica a-osno-ve. U Gsg. akut ima samo oblik djecẽ. Budući da je oblička paradigma ove imenice izjednačena sa singularskom paradigmom imenica a-osnove, nije teško ovaj akcent dovesti u vezu s akutom u Gsg. ovih imenica. Isto ovo se odnosi i na Isg. ove riječi, te Isg. riječi sèlo – selõm, rèbro – rebrõm, vretèno –

16 Ivšić, Prilog..., str. 197.17 Ivšić, Prilog..., str. 197.


vretenõm. Ivšić akut u ovim riječima ne veže za nastavak -õm iz Isg. imeni-ca a-osnove18, mada bi se takav put mogao očekivati na osnovu tumačenja sličnih primjera.

4.3. Akut u ovim oblicima plurala imaju: a) zbirne imenice tipa dr-veće: burĩnje, drvẽće, kamẽnje, korĩnje, prstẽnje itd., b) zbirne imenice tipa kȗmčād: brãvčād, kũmčād, svĩnjčād, marvĩnčād itd., te imenice tipa písmo kada u Gpl. dobijaju nepostojano a: pĩsāmā, dẽbālā, bjeljãnācā, dobročĩnstva, gũvana, lẽgala, poznãnstva, proklẽstava itd.

4.4. Akut u pluralskoj paradigmi, osim G(L)pl., imaju imenice: a) tipa zvȍno: zvonã, brdã, gvožđã, poljã, zvonĩm, brdĩm, gvožđĩm, poljĩm, b) tipa krílo: imãnja, krĩla, kzna, vrãta; imãnjīm, krĩlīm, kznīm, vrãtīm, c) tipa čȕdo: čudesã, ćebetã, nebesã, vremenã; čudesĩm, čebetĩm, nebesĩm, vremenĩm itd.

4.5. Imenice s neslogovnim osnovama dnȍ, tlȍ, zlȍ akut imaju u Isg: dnõm, tlõm, zlõm i u oblicima plurala, osim G(L)pl.: dnã, tlã, zlã; dnĩm, tlĩm, zlĩm.

4.6. Za akut u pluralskim oblicima kod imenica srednjeg roda ne na-lazimo najčešće na kategorične tvrdnje i prihvatljiva objašnjenja ni kod Iv-šića. Objašnjenja koja on čvršće fundira i eksplicitno iznosi vezana su za zbirne imenice na -ьje tipa: lĩšćē, prũćē19 i glagolske imenice kao grãđēnje, pĩtānje, oblãčēnje. Akut kod prvih vidi kao posljedicu djelovanja zakona – > ~ ili -ь > ~20, dok druge vezuje za oblike glagolskog pridjeva trpnog21. Na ovom području ni jedan od ovih tipova nije s akutom: lȋšće, grāđȇnje.

Za riječi s akutom tipa polje (zvonã, vremenã, nebesã, tjelesã) i sam je u nedoumici. “Uzmemo li, da posavsko i novljansko -a odgovara nekadaš-njem otisnutom akcentu, ne razumijemo zašto se nije pokratilo, jer bi tre-balo da imamo na pr. samo poljȁ > pòlja sg., vodȁ > vòda. Zašto gdje-gdje dolazi u pl. sr. roda –ã, ne mogu pravo razumijeti; možda je to zato, da bi se nom. (ak.) pl. sr. roda razlikovao od nom. sg. a-osnova, jer su ti padeži obično jednaki.”22

5.1. Lične zamjenice imaju akut u NVsg. i pl., te G i Isg. U NVsg. i pl., akut imaju zamjenice prvog i drugog lica: jã, tĩ, mĩ, vĩ, u Gsg. oblik zamjeni-

18 Ivšić, Današnji PG, str. 249. 19 Ivšić, Prilog..., str. 195.20 Ivšić, Prilog..., str. 195. i fusnota 3 na istoj strani.21 Ivšić, Današnji PG, str. 247. (Rad 196).22 Ivšić, Prilog..., str. 202.

86 Josip Baotić

ce za treće lice ž. r.: njẽ, a u Isg. jednosložni zamjenički oblici: mnõm, njĩm, njõm. Posljednja dva mogu alternirati sa: njīmȇ i njōmȇ, oblicima bez akuta.

Nsg. zamjenice 3.1. m.r. i GApl. zamjenica 1. i 2. lica, koje Ivšić navodi sa akutom: õn, nãs, vãs23, ovdje imaju dugosilazni akcenat.

Ivšić daje genezu akcenta u obliku jã: “Kao što tumačim gen. pl. vlas od vlasь, tako mislim, da je i akc. jã... postao od jazь”24.

5.2. Zamjenica ko (šta) akut ima u GDAL u dvosložnim formama: kogã, čegã, komẽ, čemũ i u I u jednosložnim formama: kĩm, čĩm. Ivšić konstatuje da se akut u ovim oblicima čuje i u čakavskom narječju, ali ne objašnjava genezu25.

5.3. Prisvojne zamjenice mõj, tvõj, svõj, pored akuta u Nsg., imaju akut samo u jednosložnim oblicima G(A) sg.: mõg, tvõg, svõg, te D i Lsg.: mõm.

Akut u oblicima ovih zamjenica se javlja kao posljedica redukcija, u Nsg. ispadanjem poluglasa ostvareni su uvjeti za akut, a u ostalim oblicima sažimanjem širih formi: mojь > moj; mojȅga > mõga.26

5.4. Zamjenica vȁs (svȁ, svȁ) ima akut u svim padežima, osim N(A)sg. i pl.: Gsg – svẽg/svegã, svẽ, DLsg. – svẽm/svemũ, svõj, Isg. – svĩm/svīmȇ, svõm; G(L)pl. – svĩ/svījȗ, DI(L)pl. – svĩm/svimã. Alternacije u Isg. i G(L)pl. su au-tomatske zbog djelovanja ograničenja iznesenog u točki 1.5.

Kod Ivšića ne nalazimo potvrde za oblike svẽm i svẽmu mada se ovaj posljednji predviđa kao mogućnost.27 Objašnjenje geneze akuta je izostalo.

5.5. Prisvojna zamjenica njen (njena, njeno) ima akut u korijenu i za-država ga kroz cijelu paradigmu: njẽ, njẽnōg, njẽnōm, njẽnōj; njẽnī, njẽnē, njẽnīma itd. Akut bi se i ovdje mogao izvoditi, polazeći od oblika njezȉn, kao posljedica redukcije.

6.1. Akut u pridjeva prvenstveno je karakteristika određenog pridjev-skog vida, mada se javlja i u neodređenom vidu. U principu javljaju se slje-deće kombinacije: a) neodređeni vid bez akuta, a s akutom u nekim oblici-ma, i c) prisustvo akuta u svim oblicima i određenog i neodređenog vida.

6.2. Bez akuta u neodređenom vidu i s akutom u određenom su pridje-vi jednosložnih osnova tipa mlȃd: blȃg, bȓz, čȇst, glȗv, gȗst, lȗd, mlȃd, sȋd,

23 U Današnjem PG Ivšić na str. 34. (Rad 197) kaže: “Govori se svuda samo: jã, tĩ, õn...,” a na str. 35. “U gen. ak. pl. nãs, i vãs akcenat je samo takav, i taj se slaže s književnim akcentom òd nās i kòd vās”.24 Ivšić, Prilozi..., str. 194. 25 Ivšić, Današnji PG, str. 39 i fusnota 3.26 Vidi: Ivšić, Prilozi... str. 146.27 U Današnjem PG stoji: “Možda se gdjegod govori i komũ”, str. 40, fusnota 2 (Rad 197).


sȗv, tvȓd, vrȗč, žȋv, itd. i pridjevi jedno- i dvosložnih osnova s nepostojanim a, tipa gladan i osoran: glȃdān, lȃdān, krȃsān, mȃstān, prȋsān, tȇžāk, tȋsān; kvārȃn, mīrȃn, nāgȃl, mūdȃr, stīdȃn, tāmȃn, žēljȃn itd. te: ȍsōrān, prȉjāzān, ȉmūćān, pȍnīzān itd. U svim oblicima jednosložnih osnova s nepostojanim a, kao i onim koje ne gube a iz osnove, akut je u određenom vidu na prvom slogu: blãgī, lũdī, mãsnī, tẽškī, itd., dok je kod dvosložnih osnova s neposto-janim a akut na drugom slogu: osõrnī, prijãznī, imũćnī, ponĩznī itd.

Ovoj kategoriji pridjeva pripadaju i pridjevi tipa proklet i krvav s aku-tom na drugom slogu paradigme određenog vida: proklẽtī, krvãvī, te pri-svojni pridjevi uobičajeni samo u određenom vidu: sãvskī, pũtnī, zũbnĩ, domãćī, slavõnskī, jugoslavẽnskī itd.

Na isti način akut je prisutan i u pridjevima: brijãćī, jedĩnī, ostãlī, spãvaćī, stojẽćī, šivãćī itd.

6.3. Iz kategorije naznačene pod 6.2. izdvajaju se samo akcentom Nsg. m.r. pridjevi tipa crn: fĩn, mãl, plãv, vrãn, žũt itd. Kao što se vidi, oni u Nsg. m.r. imaju akut, koji je ovdje fonološki uslovljen kao i kod imenica tipa kralj, uz koje je i objašnjen.

6.4. Pridjevi koji u određenom vidu nemaju akut, u neodređenom vidu imaju u Gsg. ž. r., Isg. svih rodova, te GDLIpl. U ovoj kategoriji su pretežno dvo- i višesložni pridjevi kao: crvȇn, rumȇn, svilȇn, šarȇn, zelȇn; brȁšnēn, dȕbōk, lȁgān, mȁmēn, šjȅrōk, te bȍlestān i rȁdostān. Gsg. ž. r.: zelenẽ, crvenẽ, brašnenẽ, laganẽ, bolesnẽ, Isg.: zelenĩm, zelenõm; brašnenĩm, brašnenõm itd., Gpl.: zelenĩ, brašnenĩ DLIpl.: zelenĩm, brašnenĩm.

6.5. Pridjevi tipa čȉst: bȏs, kȑt, mȅk, prȍst, tmȁst, tȕst itd. razlikuju se od pridjeva tipa crven po tome što akut imaju i u određenom vidu u gore navedenim padežima. Uz to, svi oblici, osim Gsg., imaju alternativne forme bez akuta. Očito je da je kod ovih pridjeva došlo do miješanja oblika odre-đenog i neodređenog vida. Kod ovih pridjeva akut se javlja samo u nekim oblicima određenog vida. U svim drugim slučajevima određeni vid je sa akutom ili bez njeg Gsg. ž. r. čistẽ, Isg. čistĩm/čistȋm, čistõm/čistȏm, Gpl.: čistĩ/čistȋ DI(L)pl.: čistĩm/čistȋm.

6.6. Akut u svim oblicima određenog i neodređenog vida imaju pri-djevi s nepostojanim a tipa kratak: dĩčān, gdān, krãtak, krũpān, mlĩčān, plĩtak, rĩdak, trũdān, ũzak, žẽdān itd.

6.7. Za akut u pridjeva objašnjenje je dao S. Ivšić u Prilogu za slavenski akcenat. On je posljedica djelovanja zakona po kome se dugi silazni iza dužine pretvarao skakanjem u akut s dužinom iza sebe: “Kao što je drȃgā

88 Josip Baotić

< drãgā postalo od drāgȃ, tako je glȃdnā < glãdnā postalo od glādnȃ ska-kanjem akcenta”.28

7.1. Akut kod brojeva javlja se: a) u svim oblicima broja jedan, osim u N i njemu podudarnim oblicima, i u sg. i u pl.: jednõg, jednẽ; jednõm, jednõj; jednĩm, jednõm – jednĩ; jednĩm(a), b) kod brojeva četerẽst, pedesẽt, sedamdesẽt, osamdesẽt, devedesẽt i c) u rednim brojevima počev s brojem četiri na drugom slogu od kraja riječi: četvtī, pẽtī, õsmī, dvanajẽstī, iljadĩtī itd.

Akcent rednih brojeva Ivšić povezuje sa akcentom pridjeva tipa mladi29, odnosno djelovanjem istog zakona: desẽtā <*desētȁja > *desētȃ > desẽtā. Tamo gdje nije bilo uvjeta djelovalo je analoško uopćavanje.30

8.1. Kod priloga akut je karakterističan za oblike lãnē, unũtra, jučẽ, nāprĩd, reducirane oblike: tõd, võd, nõd, priloge na -(i)ce: poimenicẽ, doslovcẽ, pojedincẽ, na -ke: glavačkẽ, ležećkẽ. Ivšić posebno objašnjava ve-ćinu ovih primjera u studiji Današnji posavski govor,31 mada se za sve pri-mjere mogu naći paralele s oblicima iz deklinacije.

9.1. Kod glagola akut se najčešće javlja u oblicima prezenta, prilogu sa-dašnjem, glagolskim pridjevima radnom i trpnom, te osjetno rjeđe u aori-stu i imperativu.

9.2. Akut u prezentu imaju glagoli tipa vreti – vrĩm, peći – pečẽm, brati – berẽm, grepsti – grebẽm, željeti – želĩm, te: naći – nãđēm, srknuti – sknēm, vezati – vẽžēm, birati – bĩrām, i negirane forme glagola htjeti: nẽću, nẽćeš, nẽće, nẽćemo, nẽćete, nẽćē. Akut izostaje u 3. licu pl. glagola na -ju: zrȉjū, bīrȁjū itd., dok se u 1. i 2. licu pl. kod glagola koji akut imaju na nastavač-kom morfemu mogu javiti i alternacije s dugouzlaznim akcentom: berẽmo/berémo, berẽte/beréte itd.

Ivšić je dao objašnjenje za akut u prezentu: pekũ < *pekọtь, letẽ < *letetь poslije otpadanja nastavačkog morfema32, vrãtīš < *vortȋšь, po zakonu – ~ –, “jer -or- + cons. vrijedi toliko koliko dug vokal”33, pĩtāš < pitȁješ >

28 Ivšić, Prilog..., str. 178. 29 Ivšić, Današnji PG, str. 57, fusnota 1 (Rad 197).30 Ivšić, Prilog..., str. 181. i 182.31 Ivšić, Današnji PG, str. 188, fusnota 3 (Rad 196), str. 57. do 61. (Rad 197).32 Ivšić, Prilog..., str. 194.33 Ivšić, Prilog..., str. 170.


pītȃš34. Akut u negiranim oblicima glagola hoću je posljedica kontrakcije poslije gubljenja suglasnika h: ne(h)ȍćeš > nẽćeš35.

9.3. Glagoli koji imaju akut u 3. licu pl. imaju ga i u prilogu sadašnjem: grebũć, želẽć, berũć, sčūć, pekũć itd., mada se ovaj akcenat ne mora vezati za akcenat iz prezenta nego se može pokazati njegov samostalan razvoj u okviru ovog oblika36.

9.4. U pridjevu trpnom akut imaju glagoli tipa klati – klãt, brati – brãn, vezati – vẽzān, birati – bĩrān, kazivati – kazĩvān, okrenuti – okrẽnīt, pohva-liti – pofãlīt itd.

9.5. Akut u radnom pridjevu imaju glagoli tipa tresti – trẽsō, vẽzō, pãsō, ozẽbō, poteći – potẽgō, steći – stẽgō, nadovrsti – nadovzō.

Ivšić i ovaj akcenat izvodi iz vlastitog oblika: “Od nekadašnjeg hrv.(srp.) akc. *trēslь nastalo je *trẽsl po izgubu naglasnog poluglasa”.37

9.6. U aoristu akut se javlja u 1. licu sg. i u svim licima pl. kod glagola tipa uzeti, rasuti, umrijeti, oduzeti, zakleti: uzẽ, uzẽšmo, uzẽšte, uzẽšē; rasũ, rasũšmo, rasũšte, rasũšē itd.

9.7. U infinitivu akut se sreće kod glagola: trẽst, dõć, nãć, zãć, prõć, prĩć, rĩt, prẽć, pãst, (do)nĩt, vẽst, (po)čẽt, (u)mrt, (za)klẽt, (pro)dt, (iz)ĩć, (do)vũć, otẽt itd.

Neki od ovih glagola akut imaju i u oblicima prezenta (dõđēm, nãđēm, prõđēm, donesẽm), dok je kod nekih samo u infinitivu.

9.8. Akut se u imperativu sreće u oblicima tipa: bĩrāj, svĩrāj, čũvāj, minĩrāj, te brõj, bõj se i sl.

Za akut u imperativu oblika broj Ivšić izvor vidi u redukciji izvorne forme: brõj < brojȉ, odnosno brójmo < brojȉmo.38

10.1. Navedena građa pokazuje da se akut dobro drži u sistemu kao fiziološka vrijednost. U odnosu na građu koju daje Ivšić u pominjanim ra-dovima, vidi se da su najkrupnija odstupanja kod imenica srednjeg roda u Nsg. Ovdje treba spomenuti da akut izostaje češće nego što je bio prisutan i u slogu zatvorenom nekim od sljedećih konsonanata: m, n, nj, l, lj, r, v, j, za što Ivšić daje obilnu građu iz slavonskog dijalekta, odnosno da nema oblika tipa: sĩr, gospodĩn, rãj, krãj, kõnj, dĩm, mada ima krãlj, mãlj, mũlj itd.

34 Ivšić, Prilog..., str. 163.35 Ivšić, Prilog..., str. 146.36 Ivšić, Prilog..., str. 194.37 Ivšić, Prilog..., str. 188.38 Ivšić, Prilog..., str. 146.

90 Josip Baotić

Da akut ni do danas nije ugrožen, pokazuju brojni primjeri u imenica gdje se on javlja i u kategorijama gdje etimološki nije utemeljen, te u riječi-ma stranog podrijetla kao advokãt, apotekãr, ali i nekim našim tvorenim u novije vrijeme: nogometãš, rukometãš, sportãš i sl.


O orijentalizmima u govoru starosjedilaca bosanske Posavine

Predmet, objekt i cilj istraživanjaPredmet istraživanja kojega su rezultati izloženi u ovom radu bili su turciz-mi, točnije riječi koje u sebi kao korjenske morfeme imaju elemente iz tur-skog jezika. Objekat istraživanja je govor starosjedilaca bosanske Posavine, odnosno dio posavskog ikavskog dijalekta koji je Savom odvojen od svoje cjeline u Slavoniji. Cilj istraživanja je stjecanje cjelovitog uvida u promjene koje su pretrpjeli elementi iz turskog jezika u ovom govoru, kao i u njihov status, komunikacijsku i funkcionalnu vrijednost danas.

Turcizmi su, kao što je poznato, osvijetljeni u dobroj mjeri kada je riječ o standardnom jeziku: hrvatskom, srpskom, bosanskom. Pored toga što je leksika ovog podrijetla registrirana u brojnim književnim djelima u vidu dodataka “manje poznatih riječi”, ona je prezentirana i u izvrsnom rječni-ku A. Škaljića “Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku”. U njemu su oni dobili i svoju leksikografsku obradu. Uz navođenje svih značenja koja su potvr-đena na širokom prostoru koji pokriva hrvatski ili srpski jezik, date su i etimologije za svaku riječ. Isto tako brojni su i radovi u kojima je osvijet-ljeno neko od pitanja iz ove problematike, počev od fonološke i morfološke adaptacije turskih elemenata, pa do njihove semantičke transformacije.

Slična ocjena se ne bi mogla izreći kada su u pitanju narodni govori i turcizmi u njima. Tu je ova problematika najčešće djelomično i uzgred osvjetljavana, zavisno od prirode i obima rada i prvenstveno u funkciji ilustracije nekih pojava i procesa po kojima određeni govor odstupa od standardnojezične norme. Ovo je prvi pokušaj da se “turcizmi” cjelovitije osvijetle u okviru jednog organskog idioma, i to ne samo osvjetljavajući promjene u njihovoj strukturi nego i na funkcionalnom planu.

92 Josip Baotić

Izbor govora starosjedilaca bosanske Posavine kao objekta istraživa-nja nije slučajan. Predodredili su ga cilj istraživanja i zadaci koje je trebalo realizirati da bi se taj cilj ostvario. Istraživaču se učinilo da je ovaj govor najpodesniji za sve to. Prvo, radi se o mjesnom govoru, dakle organskom idiomu koji karakterizira konkretnost. Njegovi nositelji, naime, znaju koji elementi u jeziku pripadaju njima kao autentični, “domaći”, a koji ne, koji su “tuđi”. Takva svijest je bila brana koja je očuvala autentične vrijednosti govora, bez obzira na njihovo podrijetlo. Jednom primljeni i prihvaćeni od svih i ti strani elementi postajali su i ostali domaći i do danas, opiru se čak i književnim vrijednostima. Drugo, riječ je o rubnom govoru jedne veće cjeline. Poznato je da periferije u svim oblastima života pokazuju više brige za očuvanje svog pred tuđim. U jeziku je ta briga još izrazitija. Budući da se u ovom slučaju radi o govoru stanovništva koje je svjesno svog primata u smislu prava na odrednicu starosjedilac, taj otpor je bio još radikalniji. Posljedica ili rezultat je da je govor u daleko većoj mjeri konzervirao stanje nego neki drugi govori, pa bez obzira što utjecaj turskog jezika nije ovdje bio veći nego na drugim područjima, tragovi su se bolje očuvali. Treće, budući da je objekat istraživanja organski idiom, najprirodnije je da istra-živač obavi istraživanja u govoru koji mu je najbliži, kako po svojim karak-teristikama tako i po emocionalnom odnosu. Poznato je da su zahtjevi u dijalektološkim istraživanjima vrlo veliki zbog rada na terenu i kontakta s informatorima i da validnost prikupljene građe ide ukorak sa stupnjem ovjerenja koji ispitivač ostvari s informatorima. U ovom slučaju istraživani govor je idiolekt samog istraživača.

Starosjedioce bosanske Posavine čine Hrvati u nekoliko sela u okolini Orašja na Savi. U dijalektološkoj literaturi kao osnovne karakteristike nji-hovog govora ističu se ikavsko-jekavska zamjena glasa jat i petoakcenatski sustav. Dugo jat je po pravilu zamijenjeno sa i (dite, mliko, lipo), a kratko sa je (pjesma, djed, djeca), dok je u akcenatskom sastavu uz sve četiri ak-cenatske vrijednosti iz književnog jezika (, , ,́ )̀ nazočan i metatonijski akut iz najstarije štokavske akcentuacije (~). Govor je u dobroj mjeri opisan na svim razinama jezične strukture, izuzev leksičke. Ovim istraživanjem pokriven je dio potreba i u ovoj oblasti.

Cilj istraživanja, prezentiranje cjelovite slike o turcizmima u ovom go-voru, podrazumijevao je: a/ identificiranje svih turcizama, tj. prikupljanje građe i b/ utvrđivanje semantičke vrijednosti i statusa svakog od elemena-ta, kao i c/ obradu građe kako bi se predočile promjene kroz koje su riječi prošle na svim razinama jezične strukture.


Građa ili korpusPrikupljanje građe u cjelini, tj. registriranje svih elemenata turskog jezika bio je prvi zadatak. Prva etapa u tom poslu bilo je registriranje mogućih potvrda na osnovu autorovih znanja i predviđanja. Očekivana je potvrda preko 700 korijenskih morfema. Za jedan dio korijenskih morfema autor je imao potvrde u građi prikupljenoj ranije u sklopu osvjetljavanja ovog govora /magistarski rad autora je bio Akcenat riječi u govoru sela Kostrča, dakle s ovog prostora/. Ostalu građu autor je prikupljao duži period. To prikupljanje građe izvršeno je prema kriterijima koje je već usvojila dija-lektologija. Kroz formu pitanja, izbjegavanjem pominjanja tražene riječi, nastojalo se dobiti odgovor koji bi potvrdio njeno postojanje.

Sva građa zabilježena je prema kriterijima bilježenja dijalekatskog ma-terijala. Bilježen je izgovorni lik, njegova ortoepska forma, značenje i ak-cenat. Svaki oblik provjeravan je kod više govornika, a ako se javljalo više varijanti, prednost je davana najčešćem, ili onom koji upotrebljava najsta-rija populacija.

Najsloženiji zadatak, utvrđivanje semantičke vrijednosti svakog od za-bilježenih oblika, izvršen je u mjeri koja može zadovoljiti zahtjeve leksiko-grafskih potreba radova ove prirode. Naime, iluzorno je bilo očekivati da se dođe do svih značenja svake riječi, ako ih ima više. Cilj je bio da se utvrdi osnovno značenje i ako se značenje koje je zabilježeno podudaralo s nekim od navedenih značenja dotične riječi u Škaljićevom rječniku, riječ nije pod-vrgavana daljim provjerama, odnosno nije tragano za potvrdama drugih značenja koja su potvrđena na širem hrvatsko-srpskom području. Provjera značenja vršena je samo za riječi za koje je kontekst ukazivao da je ono izmijenjeno, pomjereno ili drugačije nego što se na osnovu rječnika zna. Takvih riječi bilo je pedesetak i njihovo značenje je utvrđivano anketnim postupkom kod više govornika da bi se bilo sigurno da je ono i osnovno značenje na ovom prostoru.

Status riječi, tj. njena komunikativna i funkcionalna vrijednost u jeziku govornika, utvrđivan je tako što je registar leksema kao kvestionar sa samo jednim pitanjem – šta znači ova riječ – provjeren na tri razine starosne strukture: kod predstavnika najstarije, zatim kod predstavnika srednje i na koncu kod predstavnika najmlađe populacije. Testirana su po tri predstav-nika svake generacije i s različitih punktova kako bi odgovori mogli biti iskorišteni i za sliku rasprostranjenosti dotičnih riječi na terenu.

Ovako prikupljena građa bila je korpus za lingvističku obradu, kako leksikološku tako i leksikografsku. U obradu je uvršteno 714 korijenskih

94 Josip Baotić

morfema koje su poslužile kao natuknice. Od njih najveći dio pripada ime-nicama. One se kao natuknice javljaju u 579 slučajeva, 344 s morfološkim obilježjem muškog, 217 ženskog i samo 18 srednjeg roda. U glagolima kao natuknicama elementi turskog jezika zabilježeni su 56 puta, mada je broj glagola s ovim elementima mnogo veći kad se pribroje i one realizacije koje imaju izvor u imenicama. Pridjevi i adverbi su podjednako zastupljeni, prvi sa 34, a drugi sa 36 riječi. Zabilježeno je i 6 uzvika, te 3 riječce. S ob-zirom da su neke od ovih morfema, ili riječi u čijoj su osnovi poslužile za izvođenje novih riječi, broj leksema s elementima turskog jezika je veći od navedenog. U obradu nije uključen dio građe u kojoj su samo sufiksi iz tur-skog jezika, kao ni brojna leksika iz sfere religioznog života, prvi zbog toga što inventar sufiksa čine samo sufiksi -džija, -luk, i -li, a drugi što ta leksika nije autentična, ne može se čuti kada komunikacija ne izlazi izvan okvira života i zanimanja tih ljudi, drugim riječima nije sastavni dio tog govora. To što je govornici znaju posljedica je što žive u susjedstvu s muslimanima.

Promjene u strukturi riječiPromjene u strukturi elemenata iz turskog jezika najbrojnije su i prema tome najinteresantnije. Budući da se radi o dva genetski i tipološki različi-ta jezika, proces fonetsko-morfološke adaptacije nužan je i očekivan, prije svega, u supstituciji fonema, naročito onih kojih nema u jeziku primatelja, zatim prilagođavanju kategoriji gramatičkog roda, potrebama fleksije i sl.

Procesi i rezultati karakteristični za druge govore našeg jezika, kao i za jezik u cjelini, zastupljeni su i ovdje. Odstupanja su u detaljima, pojedi-nim leksemama i daju se objasniti najčešće kao rezultat disimilaciono-asi-milacionih procesa, ili pak analoških uopćavanja. Ona koja su u skladu s književnojezičnom situacijom manje su informativna od onih koja su dija-lekatskog karaktera, mada su i jedna i druga nezaobilazna u predstavljanju stanja.

Poznato je da turski jezik ima 29 fonema. Među njima tri vokalske fo-neme ne podudaraju se s vokalima u našem jeziku: ı, ö, ü, a jedna konso-nantska s konsonantima u našem jeziku: ğ, ali one u transkripciji turskih imena u savremenom jeziku ne predstavljaju nikakve poteškoće, zamje-njuju se, po pravilu, najbližim fonetskim realizacijama: i, o, u, odnosno g. Mada i ovdje ima odstupanja, ova nisu bila predmet pažnje jer su ona predvidljiva i zbog razlika u fonološkim sistemima.


a/ Vokalske alternacije I ovdje kao i u našem jeziku u cjelini promjenama su zahvaćeni vokali a, e, i, i u vrlo često, dok vokal o pokazuje najveću stabilnost, čak veću nego i u književnom jeziku. Alternacija o > u najčešće se ilustrira primjerima čara-pa i mosur /tur. çorap i masura/. U ovom govoru prva riječ se kod najstari-jih još i danas javlja bez alternacije: čorȁpe – pȍderō čorȁpe; isplȅla čorȁpe, mada se kod mladih javlja i književni oblik čarape, dok je kod svih govor-nika, ukoliko su usvojili riječ, masũr jedina forma.

Evo potvrda za alternacije ostalih vokala:– a > e: teksirãt (tur. taksirat), jerãn (tur. yaran); – a > o: bojàgi (tur. bayağı); jȍza (tur. yazı), u drugim govorima uobi-

čajeno jazija; oranȉja (tur. haranı); torȁba (tur. vul. taraba, daraba); tovȃn (tur. tavan);

– a > u: murífet (tur. marifet);– e > a: àkrap (tur. akrep); bajdàva (tur. bedava); bȁrabār (tur. bera-

ber); beslajȉsat (tur. beslemek); andžãr (tur. hancer i hançer); zȅrdalija (tur. zerdevalı); samãr (samer);

– e > i: birìćet (tur. bereket); dibidȕs (tur. dubeduz); perčĩn (tur. perçem); – i > a: bakȃr (tur. bakır); gȁdar (tur. gadir); devèrat (tur. devir); kādȃr

(tur. kadir); kalàuz (tur. kılavuz); kaàrli (kahırlı) kānáfa (tur. kınap); sulentãr (tur. silindir);

– i > e: ćelȋm (tur. kilim); ȅčkija (tur. içki); ȉledža (tur. ilica); krmẽz (tur. kırmız); èrget (tur. ırgat); muadžȇr (tur. muhacir); senȉja (tur. sini); sulentãr (tur. silindir); čèkrk (tur. çıkrık);

– i > o: čȃdōr (tur. çadır); kȍrbač (tur. kırbaç);– i > u: asȕlān (tur. hasıl); čuvàldus (çuvaldız); jàstuk (tur. yastık); kàlup

(tur. kalıp); sànduk (tur. sandık);– i > ø: razgálit (tur. gaile); skȅla (tur. iskele);– u > i: čìbuk (tur. çubuk); komšȉja (tur. komşu); kutȉja (tur. kutu);– u >o: jȍrgovān (tur. erguvan); tȁbōr (tur. tabur); čòja (tur. çuha);– o > u: búza (tur. boza); ćuprȉja (tur. köprü).Iz navedenih primjera vidljivo je da je alternacijama najpodložniji vo-

kal i u turskom jeziku. Jedino on može alternirati sa svakim vokalom u našem jeziku. Njega slijedi vokal a, koji u našem jeziku alternira s e, o i u. Vokali e i u sa sebi najbližim, e s a i i, a u s i i o. Isti odnos karakterističan je i za naš jezik u cjelini.

96 Josip Baotić

b/ Konsonantske alternacijeU konsonantskom sistemu alternacije su posljedica: a/ razlike u fonološkoj strukturi dvaju sustava i b/ procesa asimilacije ili disimilacije.

Rečeno je da konsonantizam turskog jezika ima fonemu ğ koje nema ni naš jezik ni ovaj govor. Radi se o specifičnom, tzv. mekom g, koji je ustva-ri zvučni velarni frikativ. U našem književnom jeziku transkribira se kao g kada su u pitanju turska imena: Dogan (Doğan), Bagdaš (Bağdas), ali i izvan toga: bogaz (boğaz), bajagi (bayaği), magaza (mağaza), mada se u ri-ječima iz turskog jezika javlja i kao đ: leğen > legen > leđen, meğer > međer. Tako je i u ovom govoru: bògaz /tur. boğaz/, jàgma /tur. yağma/, degènek /tur. değenek/, ali leđèn /tur. leğen/.

S druge strane ovaj govor u svom fonološkom sustavu nema fonema h, za razliku od književnog i turskog jezika. Zbog toga riječi preuzete iz tur-skog jezika najčešće egzistiraju bez ovog fonema: ȁber (haber), ālálit (ha-lal), ajdũk (hajduk), meàna (mehana), mȗr (muhur) itd., ili je h zamijenjeno nekim od konsonanata.

h > v: duvãn (duhan); h > j: čòja (çuha); h > k: bàksuz (bahtsiz), bàkšiš (bahşış), maksũz (mahsus); h > f: fȕrda (hurda).

U mnogim našim govorima ni glas f nije stabilan u sistemu, ili ga nema. Ovdje je f stabilno: fȅs, finjȇr, fildžãn, fȕrda itd., mada se mogu sresti i alternacije s drugim konsonantima, ponajčešće s v i p. Kada su u pitanju turcizmi, to potvrđuju sljedeći primjeri: f > v: kȁvez (kafes), jùkva (yufka), tȇvtēr (defter), te f > p: òšap (hoşaf). Neobična je i nezabilježena u literaturi alternacija f > l, koja se ovdje sreće u riječi mùtlak (tur. mutfak).

Ostale alternacije:

b/ b > m: kȁmze (kabza); b > f: safũn (sabun); b > v: sevãp (sebap); ćevãp (kebap);d/ d > t: pajtãš (padaş), pȃnta (payvand), sulentãr (silindir), tȇvter (de-fter);g/ g > đ: burđȉja (burgu); đulegȉja (güveyi), enđȉja (yenge); g > j: ječèrma (geçirme);j/ j > ø: ȅvala (ejvala), pȃnta (payvand), ulãr (yular);k/ k > g: đȍgat (<gök), gȕba (kuba), šargȉja (şarkı); k > 0: pesȉnāv (pek-simet);l/ l > n: dȕnđer (dülger), gungúla (gulgule); l > nj: bunjgȗr (bulgur); l > z: (bolluk); l > m: čimbȗr (çılbır);n/ n > nj: binjȉja (bini); n > k: iksãn (insan); n > l: mȇngele (mengene);m/ m > m: perčĩn (perçem);


p/ p > b: busȉja (pusu); p > v: kȍvča (kopça), tevsȉja (tepsi); suvèli (şüpheli);r/ r > l: testĩl (testir);s/ s > z: zanãt (sanat); sèrbez (serbes);z/ z > s: čuvàldus (çuvaldız); sindžĩr (zincir), dibidȕs (dübedüz); z > ž: čȉžme (çizme);ø/ ø > j: kajȋl (kail); ø > r: arlòvit (<ala), sȁkriška (sakiz);v/ v > l: đulegȉja (güveyi).

Većina alternacija prisutna je u oblicima koji se navode i u rječnicima književnog jezika, ali ima i odstupanja od stanja koje je tamo konstatirano. Takva su, npr., u riječima: čorȁpa, kàjiš, masũr, mufljĩz, pesȉnāv, sumbȗl, tarzijan. U svim ovim riječima izostale su alternacije koje su se dogodile u književnom jeziku u odnosu na izvorne likove u turskom jeziku: čara-pa/çorap, kaiš/kayış, mosur/masura, mufljuz/müflis, peksin/pes, zumbul/sümbül, terzijan/taziyane ili tarzene.

Isto tako interesantna su i odstupanja u ovom govoru u situacijama gdje se u književnom jeziku i izvornoj formi iz turskog fonema podudara-ju. Sreću se u riječima:

finjȇr/fenjer od tur. fener, ćelȋm/ćilim, od tur. kilim; ȉledža/ilidža, od tur. ılıca; jerãn/jaran, od tur. yaran; senȉja/sinija, od tur. sini; tovȃn/tavan, od tur. ta-van, kada su u pitanju vokalske foneme, a u riječima: arlòvit/alovit, od tur. ala; dùblek/dulek, od tur. dölek; đulegȉja/đuvegija, od tur. güveyi; ȅvala/ejvala, od tur. eyvallah; iksãn/insan, od tur. insan; karāmfȋl/karanfil, od tur. karanfil; leđȇn/legen, od tur. leğen; kȍvča/kopča, od tur. kopça; sulentãr/sulundar, od tur. silindir; tȇvtēr/tefter, od tur. defter; tevsija/tepsija, od tur. tepsi; tèstil/testir, od tur. testir; pajtãš/pajdaš, od tur. paydaş; pȃnta/pajanta, od tur. pavanda, kada su u pitanju konsonatske foneme.

Trostruke alternacije su vrlo rijetke, ali i za njih postoje potvrde: bòzluk/bonluk/bolluk, gdje alterniraju z/n/ø, te: mùtlak/mutvark/mutfak, s alternacijom l/v/f. Ovim bi se mogla priključiti i riječ musevèda, prema književnom musaveda i tur. liku müsvede, s vokalskom alternacijom e/a/ø.

Od riječi koje se nisu našle u našim rječnicima, izuzev u Škaljićevu, a u kojima su prisutne razlike, zaslužuju da se izdvoje: murífet, od tur. marifet i kùdre, od tur. kudret, prva zbog vrlo rijetke alternacije a/u (Škaljić navodi samo dvije potvrde), a druga zbog gubljenja krajnjeg t uprkos tome što je to za posljedicu imalo i promjenu roda.

Najveći dio glasovnih alternacija da se objasniti i kao posljedica asimi-laciono-disimilacionih procesa. Uz ove procese, strukturu izvornog lika mijenjalo je i gubljenje suglasnika, te metateze. Već je pomenuta riječ kùdre,

98 Josip Baotić

u kojoj je otpalo krajnje t, a njoj bi se mogle pribrojati: bàksuz, dòsluk, ulãr, ćȁge, firaũn, i neke druge već zabilježene u literaturi. Ovdje ćemo skrenuti pažnju na imenicu mȃlica, koja se još može čuti kod najstarijih u značenju “zaseok”, dio sela: Nȁša mȃlica imȁla je skȕpit trȉsta kȋla mȃsti, a koja je nastala ispadanjem h iz osnovnog oblika mahala i dodavanjem demituvnig sufiksa -ica, i koju niko od starosjedilaca danas ne dovodi u vezu s izvor-nim oblikom.

c/ MetatezeMetateza je uobičajena pojava i nešto češća nego u književnom jeziku kada su u pitanju riječi koje je književni jezik preuzeo u svoj inventar. Uz bàrjak, Bajrȃm, galáma, lepéza, nȁnule, čiji su izvorni likovi bayrak, bayram, agla-mak, yelpaze, nalin, a koje su široko rasprostranjene forme kod nemusli-manskog življa, pa i u književnoj normi, javljaju se i neki oblici nepoznati i u narodnim govorima. To su: bȕrān – prišūšȉjo bȕrān pa nẽmā vodẽ /tur. pinar/; crèpić, knjiž. ćerpič – pȇć bíla od crepȉća /tur. kerpiç/; jùkva, knjiž. ju-fka – volȉjo sam jùkvu na mlíku /tur. yufka/; okaglȉja – udȁrila ga okaglȉjōm po glávi /tur. oklag1u/.

d/ Promjene morfološkog karakteraPromjene morfološkog karaktera u ovom govoru u osnovi se podudaraju s promjenama karakterističnim za naš jezik u cjelini. Odstupanja su samo u broju potvrda, ali ne i u repertoaru fenomena. To je donekle i razumljivo kad se zna da ni morfologija samog govora ne odstupa od morfologije je-zika u cjelini, naravno, kada je riječ o osnovnim oblicima riječi i njihovoj strukturi, elementima kojima su tvoreni i načinima kako su tvoreni.

U književnom jeziku te promjene se svode na izmjenu tvorbenog ili nastavačkog morfema, a posljedica je često mijenjanje gramatičkog roda. I u ovom govoru jedan dio riječi iz turskog jezika izgubio je krajnje -e i dobio obilježje gramatičko muškog roda: pencere je dalo pȇndžēr, npr.: isto tako jedan dio imenica je krajnje -e zamijenio s -a i dobio obilježje gramatičko ženskog roda: çizme je dalo čȉžma; sve imenice na -i dobile su navezak -ja: havli je dalo avlȉja, bunarci je dalo burandžȉja, itd.

Turski sufiksi -çı/-cı prošireni su redovito naveskom -ja, pa je od şikarcı zakonomjerno šićardžȉja. Isti navezak je dobio i sufiks -li, koji u turskom služi za tvorbu denominalnih pridjeva, kada je od pridjeva izvedenih njime tvorena imenica: parali + ja dalo je i u ovom govoru parājlȉja.


Sufiksi -lik i -siz javljaju se samo u oblicima -luk i -suz: şenlik je šènluk, a bahtsiz je bàksuz.

Iako nije potvrđen neki do sada nepoznat elemenat iz turskog jezika, prikupljena građa pomjera saznanja o životvornosti pojedinih morfema iz turskog jezika. Građa je čak ponudila i nekoliko tvorenica koje nisu zabi-lježene ni u Škaljićevom rječniku turcizama. Među imenicama to su, npr. betèrluk /tur. beter + luk/, dubledȉnja /tur. dölek + slav. dinja/, dulumáža /tur. dönüm + naše -aža/, lȍkmadžija /tur. lokma + džija/; među glagoli-ma: ȁkovati /tur. hak + naše -ovati/, podžȁmiti /naše pod- + tur. džam + naše -iti/, potkajárit /naše pod- + tur. kayar + naše -iti/; među pridjevima: nālȅtān /tur. lanet + an/. Broj ovakvih tvorenica je dvadeset i sedam i one, zajedno s osnovnim riječima s istim tvorbenim elementom, govore o in-korporiranosti tih elemenata u strukturu govora ovoga kraja.

Građa je potvrdila plodotvornost im. sufiksa -džija i -luk. Oni su uobi-čajeni ne samo u riječima orijentalnog porijekla kao: kafedžȉja, šićardžȉja, ili komšìluk, javàšluk, mamùrluk, marifètluk i sl., nego i u tzv. hibridnoj tvorbi, kao sufiks dodan korijenskom morfemu slavenske provenijencije: būndžȉja, račundžȉja, sȉledžija, odnosno: brezobràzluk, lopòvluk, pasjàluk, sebìčluk i sl. Isto tako i pridjevski sufiks -li, koji je orijentalnog porijekla, može se naći i uz riječi slav. podrijetla: govnàli, troškàli.

Promjene u značenjuPromjene u značenju riječi preuzetih iz drugih jezika, najčešće su u ovi-snosti od dviju činjenica: a/ da li je riječ u jezik ušla zajedno s realijom /predmetom ili pojmom/ koje do tada nije bilo i b/ da li je riječ došla kao nova oznaka za već poznatu realiju. U prvom slučaju s preuzetom riječi preuzima se i njeno značenje i zadržava se, u načelu, dok je realija aktuelna u životu, a zatim se ili gubi s gubljenjem riječi, ili se zadržava kao sredstvo karakterizacije određenog vremena, a sasvim je rijedak slučaj pomjeranja značenja. U drugom slučaju, kada uz stranu riječ koegzistira i domaća kao oznaka za istu realiju, značenje jedne će pretrpjeti izmjenu, veću ili manju, zavisno od njene upotrebne vrijednosti.

Veće ili manje promjene u značenju, i to ne prema izvornom znače-nju koje posuđeni elemenat ima u turskom jeziku, već prema značenjima koja su razvijena u našem jeziku i data u Škaljićevom Rječniku ili rječni-cima našeg jezika, zabilježena su u riječima: ȁ/h/ar, ádžo, /h/ajdũk, /h/ȁk, /h/arabatȉja, /h/argȉja, asìluk, /h/àsna, /h/āsȗlān, baždãr, bȅtno, betèrluk,

100 Josip Baotić

bògaz, čalàkat, čaršȉja, čàtma, čȍkot, ćȅpenak, ćèsmek, ćúrit, dabulàna, davranȉsat se, derèdža, dȅver, divãn, dokundȉsat, dòmuz, dȕnđer, džȕmbus, ìrget, firaũn, musevèda, mušterȉja, mùtlak, nóbet, orospȉja, pelivãn, perčĩn, perája, sȍfra, sklet, šȉš, šíša, šuvèli, tȁbōr, tarapàna, tášak, tevābȉja, tùcak, za/h/íra, zȍrt.

Uopćeno gledano, građa je potvrdila već poznatu činjenicu: da lekseme kao oznake koje se preuzimaju s realijama po pravilu čuvaju svoje izvorno značenje sve dok se realija ne počne potiskivati iz života. Tada počinje da slabi veza između oznake i označenog, oznaka poprima dodatna značenja, uopćenija, šira ili konkretnija, uža od prvobitnog, a na koncu i sasvim novo, pri čemu veza prema prethodnom može da ostane u sferi asocijativnog.

Radi ilustracije navodimo riječi dȕnđer i šȉš, koje su s pomjerenim zna-čenjem, i bògaz i tášak, koje su s razvijenim novim značenjem. Uz riječ dunđer u našim rječnicima navode se značenja: drvodelja, tesar /RMS/, dr-vodjelja /RJAZU/, starinski stolar i graditelj /drvodjelja, tesar i zidar ujedno/Škaljić. Ovdje samo poneki znaju da su “stari tako zvali majstore za drvenu građu”, može se čuti i za majstora koji popravlja čamce, dok se kod većine razvilo uopćeno značenje “loš, primitivan majstor”: Poprȁvijo mu sãt njȃkī dȕnđer. Kod riječi šiš, uz značenje koje navode rječnici: valjkast pržionik za kafu /RMS, RJAZU, Škaljić/ razvijeno je i novo značenje: mala okrugla limena peć, bubnjara: Ȕnijo sam šȉš, pa lȍžīm.

Riječ bògaz ima samo značenje riječi kanal: Po cĩlī dȃn sjedĩ na bogȁzu. Prisūšȉjo bȃrskī bògaz. Ovo značenje ne potvrđuje ni jedan od naših rječni-ka i pored toga što je data široka lepeza značenja: grlo, grkljan, guša, ždri-jelo; klanac, tjesnac, tijesan planinski prolaz; uzak prolaz. Veza između no-vog značenje i značenja navedenim u rječnicima samo je asocijativna “uzak prolaz”, ovaj put samo za vodu. Kod riječi tášak izgubila se i ta veza. U ovom govoru ona označava vrstu tjestenine koja se spravlja od deblje jufke tako da se u četvrtaste kesice stavlja pekmez, to se kuha i poslije zapeče u tepsiji: Naprȁvila bȁba táške za rúčak. Značenje koje navodi Škaljić, mudo, mošnje nikome nije poznato, mada starija i srednja populacija zna i šta su tašci, i da ih spravi.

Semantička obrada data je u rječničkom dijelu rada poslije oznake Sm. Za riječ belaj ona izgleda kako slijedi: Sm. nesreća, napast: Sȁmo da ne bȕdē belȁja. Dȍšō belȃj po svȍje. Tȁkōg belȁja ne bi poželȉjo u kȕći, dakle, uz ek-splicitno navođenje značenja, daje se i kontekst koji to značenje potvrđuje.


Status ili funkcionalna vrijednost turcizamaKomunikativna ili funkcionalna vrijednost pojedinih riječi s elementima iz turskog jezika, tj. njihov status u govoru starosjedilaca bosanske Posavi-ne predočena je nuđenjem sljedećih konstatacija: a/ jedino poznata u upo-trebi, b/ uobičajenija od književne alternative, c/ poznata, ali u upotrebi kod predstavnika: starije, srednje, mlađe populacije; ili upotrebljava se: a/ kao osnovna riječ, b/ stilističko sredstvo i sl.

Ono što je evidentno na ovom planu je da su riječi turskog porijekla u ovom govoru mnogo češće, “domaće”, nego u književnom jeziku, i to ne samo da se radi o oznakama realija koje su izgubile svoju aktuelnost, tzv. riječima iz povijesti, nego i kada su u pitanju realije čije su oznake i danas frekventne u svakodnevnom životu. Navodimo nekoliko takvih: bogaz je mnogo češća oznaka od kanal, alka od karika, avlija od dvorište, badžo od pašenog, bajat od ustajao, bajir od obala, barjak od zastava, balvan od trupac, ćenifa od nužnik, ćirlit od katanac, ćošak od ugao, ćuprija od most, divan od sijelo, džaba od uzalud, džigere od jetra, ekser od čavao, inat od prkos, jedek od uže, kapija od vrata, kašika od žlica, kefa od četka, komšija od susjed, konak od noćenje, leđen od lavor, lenger od sidro, mur od pečat, oranija od kotao, pendžer od prozor, šira od mošt, testera od žaga, huja od bijes, ular od povodac, zanat od obrt itd.

Informacije o ovom su u rječničkom dijelu poslije oznake St. Za riječ kašȉka, npr.: riječ je rasprostranjena na cijelom području i češća je u upo-trebi od riječi žlica, koja se, također, javlja na pojedinim dijelovima ovog prostora..., ili za riječ pȇndžēr, uobičajenija od riječi prozor, koja se smatra književnom...Radi ilustracije, evo nekoliko leksičih jedinica u obliku u ko-jem su date u samom Rječniku.

kašȉka, f. – kašika, RJA IV 885, RMS II 684Sm. žlica: Kašȉke su bȋle od dȑveta. Zvonẽ kašȉke po zdjȅli. Kašȉkōm mu rasjȅkō glȃvu.

St. Riječ je rasprostranjena na cijelom području i češća je u upotrebi od riječi žlica, koja se javlja na pojedinim dijelovima ovog prostora.

Et. Naš oblik kašika je prema tur. kașik /kašik/, što isto znači žlica.

pȇndžēr, m. – pendžer, RJA IX 771, RMS IV 384

Sm. prozor: Razbȉjo pȇndžēr lȍptōm. Šȋrōm otvorȉla pȇndžere. Stȃlno vȉsi pod pȇndžerōm.

St. Riječ je rasprostranjena i po upotrebi kod svih govora ispred riječi prozor, koja se smatra književnom. Izv. pȇndžerskī: pȇndžerskō stàklo.

102 Josip Baotić

Et. Naš oblik je nešto modificirana tru. riječ pencere /pendžere/, koja ima isto značenje kao i u našem jeziku prozor.

LiteraturaAdamović, M.: O poreklu srpskohrvatskih osmanizama, Južnoslovenski filolog XXX, 1–2,

str. 229–236.Adamović, M.: Turske pozajmice neosmanskog porekla, Naš jezik, n.s. XVII, sv. 5, str.

284–298. i XXII, sv. 1–2, str. 24–34.Filipović, R.: Jezici u kontaktu i jezično posuđivanje, Suvremena lingvistika 4, Zagreb

1967, str. 27–90.Glibanović-Vajzović, H.: Turcizmi u djelu Petra Kočića, Radovi Instituta za jezik u Sara-

jevu IX, str. 261–344.Hadrovics, L.: Ungarische Elemente im Sebokroatischen, Akademiai Kiadö, Budimpešta

1985.Halilović, S.: Turcizmi u “Dervišu i smrti” Meše Selimovića, Književni jezik IX, sv. 4, str.

25–30.Ivić, P.: Dva glavna pravca razvoja konsonantizma u srpskohrvatskom jeziku, Godišnjak

Filozofskog fakulteta u N. Sadu II, str. 159–182.Janković, S.: Transkripcija i adaptacija imena iz orijentalnih jezika, Radovi Instituta za

jezik u Sarajevu VII, str. 9–112.Markov, B.: O nastavcima -ana, -lija, -luk i -džija, Naš jezik, n.s. VIII, sv. 5–6, str. 151–170.Muftić, T.: Arapsko-srpskohrvatski rječnik I–II, Sarajevo 1973.Nametak, A.: Turcizmi u pripovijestima Nike H.P. Besarevića, Prilozi za orijentalnu filo-

logiju XVI–XVII, str. 183–212.Peco, A.: Uticaj turskog jezika na fonetiku srpskohrvatskog jezika, Naš jezik n.s., XVI, sv.

3, str. 127–145.Rečnik srpskohrvatskoga književnog jezika, I–VI, Matica srpska, 1967–1976.Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti,

I–XXIII.Schmaus, A.: Gramatički rod turskih imenica u južnoslovenskim jezicima, Zbornik za

filologiju i lingvistiku IV–V, Novi Sad, str. 300–308.Skok, P.: Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, I–IV, Zagreb 1971.Smailović, I.: Glas h i njegove zamjene u savremenom srpskohrvatskom standardnom je-

ziku, Radovi Instituta za jezik u Sarajevu, IV, str. 117–218.Škaljić, A.: Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku, Sarajevo 1966.Turecko-russkij slovar, Akademija nauka SSSR, Moskva 1977.


O govoru starosjedilaca bosanske PosavineUvodne napomene Govor starosjedilaca bosanske Posavine pripada posavskom ikavskom di-jalektu. Ovom dijalektu posvećena je opsežna studija Stjepana Ivšića Da-našnji posavski govor. Iako je rad objavljen prije gotovo devedeset godina, l9l3, do danas je održao renome klasične dijalektološke studije, a to znači djela koje je primjereno kriterijima znanosti danas reprezentativno prika-zalo osobine govora koji opisuje. Na preko 250 stranica teksta dana je slika jezičnog stanja na prostoru koji pokriva posavski ikavski govor, a to znači na prostoru Slavonije u Hrvatskoj i dijelu bosanske Posavine, točnije u ne-koliko katoličkih sela u okolici Orašja, čije stanovništvo u svojim radovima nazivam starosjediocima bosanske Posavine.

Mada je Ivšić u svome radu, govoreći o osobitostima ovog dijalekta u cjelini ukazao i na značajke govora starosjedilaca bosanske Posavine, ve-ličina ispitivanog prostora i nejednako posvećivanje pažnje pojedinim di-jelovima učinili su da pojedina pitanja ostanu otvorena i da neke, čak i krupnije jezične osobitosti vezane za uža područja ostanu nezabilježene. To se dogodilo i s osobitostima govora u bosanskoj Posavini. Na neka od otvorenih pitanja, kao pitanje južne granice i podrijetla stanovništva, po-kušao sam i sam dati odgovore, kao što sam pokušao dati i potpuniju sliku jezičnih karakteristika.

Ovaj rad je prigodnog karaktera, pisan za širok krug čitateljstva i pre-ma zahtjevima knjige u kojoj će se pojaviti, te u njemu neće biti primije-njena stroga znanstvena metodologija u smislu diskusije problema, njegove interpretacije pozivajući se na literaturu i stanje u drugim govorima, ali po prirodi stvari neće biti ni slobodna, esejistička, interpretacija jezičnog

104 Josip Baotić

stanja. Sve što bude izneseno bit će utemeljeno na činjenicama – pojavama u govoru i njihovom odnosu prema standardnojezičnoj normi hrvatskog jezika i zahtjevima znanosti.

Kriterij određenja pripadanja i granice. Osnovni kriterij po kojem su govori starosjedilaca bosanske Posavine priključeni posavskom ikavskom dijalektu su zamjena starog glasa “jat” i postojanje metatonijskog akuta, odnosno očuvani elementi najstarije štokavske akcentuacije. Ivšić je u svom radu samo konstatirao da se posavski ikavski dijalekt proteže i na dio bosanske Posavine u okolici Orašja, ali nije precizirao u kojim selima se go-vori ovim dijalektom. Određujući južnu granicu posavskog ikavskog, Ivšić je zapisao da se ona poklapa sa Savom od Šamca i da onda ide “preko Save kroz Bos. Posavinu (ne znam koliko daleko na jug)”, obuhvatajući govore katoličkog stanovništva u Orašju, Matićima, Boku, Donjoj Mahali, Tolisi, Domaljevcu i “još nekoliko manjih sela”.

Činjenica da je jedan dio katoličkog življa sa svih strana okružen pra-voslavnim, koji govore istočnohercegovačkim dijalektom, navela je na za-ključak da su svi katolici ovih sela ikavci. Primjenjujući Ivšićeve kriterije, čuvanje metatonijskog akuta i zamjenu “jata”, nije mi bilo teško ustvrditi da govor svih sela okolice Orašja u kojima žive katolici nije isti, tj. da po-savskim ikavskim govore samo žitelji u Domaljevcu, Tolisi, Kostrču, Mati-ćima, Donjoj Mahali, Ugljari i Vidovicama. Govor ostalih sela, i kada ima brojne ikavizme, što ga približava pobrojanim, ne poznaje metatonijski akut, ne kao dio akcenatskog sustava, nego ni kao fiziološku pojavu.

Ivšić je u svoj spisak sela uvrstio i selo Bok, a vjerojatno je pod formula-cijom “nekoliko manjih sela” mislio i na Oštru Luku. Budući da ovo otvara novo pitanje, pitanje podrijetla bosanskoposavskih ikavaca, zadržaću se na omašci koju je Ivšić učinio. Govor žitelja sela Bok i Oštra Luka s posavskim ikavskim ima dodirnu točku samo u mnogim ikavizmima. Razlike u ak-centuaciji i leksici su takve da već površno sagledavanje nameće pomisao da stanovništvo ovih sela u daljoj prošlosti nije bilo u zajednici s posavskim ikavcima. Čak i da nema historijskih podataka o njihovom podrijetlu, za takav zaključak bile bi dostatne jezične činjenice. A ima i historijskih po-dataka za ovakav zaključak. Jedan od njih je i kratak zapis u Kratkoj povi-jesti župe, crkve i samostana Toliškog fra Bone Nedića, u kojoj je zapisano: “selo Bok, koje spada u ovu župu, kasnije naselilo se iz Tuzle, kada je ondi porušen samostan franjevački i rasprskano Kršćanstvo. Oni i danas većom stranom glave briče poput gornjih Bošnjaka, te imaju govor kao u gornjoj Bosni”. Slično je rečeno i za stanovnike Oštre Luke.


Dok za podrijetlo stanovništva sela koja ne ulaze u okvir posavskog ikavskog dijalekta imamo kakve-takve eskplicitne podatke u kronici sa-mostana u Tolisi, pitanje podrijetla stanovništva bosanskih sela koja pri-padaju posavskom ikavskom dijalektu još je uvijek otvoreno. Oni koji su pisali o tome nisu nedvojbeno zauzimali stav. Autor spomenute Povijesti župe.., kao i neki drugi, bliži je uvjerenju da se radi o doseljenicima iz Sla-vonije, nego o autoktonom, na ovom prostoru starinačkom sloju. Ja sam ovakvom stavu suprotstavio uvjerenje da su govornici posavskog ikavskog dijalekta u bosanskoj Posavini starosjedilački element, ako ne u apsolut-nom smislu, onda zasigurno u relativnom, stariji od drugih stanovnika bosanske Posavine. Svoje uvjerenje podupirao sam sljedećim činjenicama: a) Terra Tolys kao lokalitet pominje se već u XIII stoljeću; b) migracije sta-novništva pretežno su išle od juga prema sjeveru ili od istoka prema za-padu. Pretpostaviti je da se Terra Tolys ne spominje samo kao geografski pojam, nego i kao demografska jedinica. Zabilježeno je da su Turci 1696. godine sve stanovništvo s ovog lokaliteta preselili u okolicu Tuzle, da bi ga 1699, poslije Karlovačkog mira, vratili u staru postojbinu, istina nekih ti-suću metara južnije. Čak i da nema kontinuiteta između žitelja na prostoru Terra Tolys iz XIII i XVII stoljeća, i ovi iz XVII se s pravom mogu smatrati ne samo primarnim nego i starosjedilačkim. Mada se ne mogu isključiti na ovom terenu migracije sa sjevera prema jugu, granica prema Turskoj nije bila rijeka Sava, nego ispod Majevice, a i ljudi su imali posjede s obje strane rijeke, lakše je braniti tvrdnju da su one bile marginalne od tvrdnje da su bile takve da su mijenjale demografsku sliku prostora. Na jug, iz Ugarske u Osmansko carstvo, bježali su samo oni koji su se ogriješili o zakon, a na sjever svi koji su tursku vlast doživljavali kao tuđinsku. Da i nije historij-skih svjedočanstava o tome, sela kao što su Bošnjaci, koja su ime dobila po preseljenicima iz Bosne, bila bi dovoljan argument za tvrdnju da posavski ikavski nije importiran u ovaj kraj, nego da je u njemu nazočan koliko i njegovi starosjedioci.

U lingvističkoj znanosti poznata je činjenica da pridošlice ne mogu starosjedilačkom sloju nametnuti ni jednu od svojih jezičnih crta. Može se dogoditi samo da starinački sloj pod njihovim utjecajem izgubi neku odsvojih. To se, čini mi se, i ovdje potvrdilo u govoru starosjedilačkog sloja u selima Bok i Oštra Luka, koji su bili preplavljeni pridošlicama sa jekav-skošćakavskog prostora sjeveroistočne Bosne. Starosjedioci su, vjerojatno zbog toga što su bili u manjini, izgubili karakternu crtu svog govora, me-tatonijski akut, koji opet novonaseljeni nisu mogli usvojiti, nego su na nje-govom mjestu razvili dugosilazni akcenat: advokȃt, ženȇ, vodȇ, bolȋ me, itd.

106 Josip Baotić

Osvrt na podrijetlo nosilaca posavskog ikavskog u bosanskoj Posavi-ni ima samo pozadinu u opravdavanju odrednice starosjedilaca u naslovu rada. Njome se utvrđuje i hijerarhija među govorima bosanske Posavine: ijekavskošćakavskim, ikavskošćakavskim, istočnohercegovačkim i posav-skim ikavskim. Ako je jezik prava domovina, kako je to u XIX stoljeću tvr-dio veliki njemački lingvist Humboldt, onda su posavski ikavci to potvrdili u domovinskom ratu. Oni su branili i obranili prostor posavskog ikavskog u bosanskoj Posavini vjerojatno zbog toga što su s njim bili snažnije pove-zani korijenjem koje je duboko prodrlo u tlo na kome žive.

Fonetske osobitostiGlasovni sustav (inventar fonema), za razliku od stanja u standardnom hr-vatskom jeziku, čini dvadeset devet jedinica, pet samoglasnika (vokala) i 24 suglasnika (konsonanta). Kao u mnogim govorima hrvatskog i srpskog življa štokavskog narječja i ovdje je izgubljen fonem h kod autentičnih go-vornika (native speaker). To ne znači da ovaj glas nije poznat i njima i da ga neki od njih ponekad ne izgovore, nego da po pravilu izostaje u svim pozicijama, što će na određenom mjestu za to u radu biti i dokumentirano.

VokaliVokalski sustav čini pet standardnih vokala: i, e, a, u, o, te u određenim pozicijama i sonant r, tzv. slogotvorno r. Artikulacijsko-akustičke značajke ovih glasova su, u osnovi, kao i u standardnom jeziku. Značajnijeg zatva-ranja vokala a, o, i e, što je zabilježeno u govorima sjeverne, centralne, pa i sjeveroistočne Bosne, posebice kada je u pitanju vokal a, nema u znatnijoj mjeri, odnosno u mjeri da bi se moglo bez posebne pozornosti primijetiti.

Određenog zatvaranja vokala a ipak ima kada je on u dugim slogovi-ma, kao npr. u riječi gláva, gdje se izgovor prvoga a pomjera prema glasu o, ali ni tu zatvaranje nije podjednako karakteristično za sva sela, a ne javlja se dosljedno u istim pozicijama nigdje. Kada je u pitanju zatvaranje prema vokalu e, može se reći da ono izostaje. Jedina frekventnija riječ u kojoj ova dva vokala alterniraju je riječ nòćas, koja se čuje i kao noćes, pa to može stvoriti dojam da se a zatvara u pravcu e. U ostalim riječima u kojima a alternira sa e realizacije su čiste pa izostaje i taj dojam.

Ispitivači posavskog govora primijetili su neobičnu realizaciju glasa a pod kratkim akcentom, točnije drugačiju intonaciju, nešto kao poludugi


uzlazni akcent. Moja provjeravanja navedenih primjera na terenu, pa i u Tolisi, za koju su primjeri vezani, dovela su me do zaključka da se radi o otvaranju vokala a, tj. o izgovoru ovog vokala sa malo većim otvorom vi-lica, i to u ograničenom broju riječi: japäga, mätēr, rälje, ponekad i izvan akcenta: mätȉka, mätõr.

Sonant r u slogotvornoj funkciji, tzv. vokalno r (ע) se realizira kao i u standardnom jeziku, a u istim pozicijama vrši tu funkciju: a) na počet-ku riječi kada je iza njega neki konsonant: עvãcka, עvãt, עtȍsvi (psi), עđa, ,baעn, vעna, tעv, sעbav, kעn, gעsuz; b) između dva konsonanta: cע ,mpalijaעzעno; c) ispred vokala o koje je nastalo vokalizacijom sonanta l: gעoce (flaše); d) iza vokala u prefiksaciji: zaעđat, zaעzo (konj). Kod najstarijih se, prema mojim zapisima od prije tridesetak godina, moglo čuti i ispred o u oblicima glagolskog pridjeva radnog za muški rod: otעo, prȍdעo, sȁtעo, ȕmעo, što je, mislim, danas nepoznato.

Alternacije vokala, odnosno zamjenjivanje jednih vokala drugima po-znate su i brojne u riječima preuzetim iz drugih jezika, rjeđe kada se radi o odnosu prema standardnom jeziku nego kada se radi o odnosu prema izvornim oblicima u jezicima iz kojih su došle. Navodim neke od potvrda:

a > e – jerãn, èrget, mȅter, minȉstera > o – bojàgi, dȍgođāj, dolèko, jȍza (novac), koncelȁrija, oranȉja, po-

zárit, torȁba, tovȃna > u – búza, murífet, mudràci (madrac), munēvȅri e > a – àkrap, prȉja, zȅrdalijae > i – birìćet, cȉment, perčĩn, sikĩrati > a – gȁdār, kanáfa (kinaf), sulentãr (silindir)i > e – becȉkle, ćelȋm, ȉledža, senȉja, sikȅra (sjekira) i > o – šȁtor (čadir)i > u – āsȕlan, čuvàldus, jàstuk o > a – matõr, masũro > u – kȕferu > o – bobuljȉca, Romúni, u Póli (Pula)

U odnosu na standardni jezik ovdje bi se mogla navesti i riječ čorȁpe kao potvrda za alernaciju a sa o, međutim ovdje je sačuvan izvorni lik ove riječi iz turskog jezika. Vokal e je alterninirao s o u riječi grȍb pod utjeca-jem standardnog jezika i oblik greb sam zabilježio samo u psovci grȅb mu ćȁćīn, ali je zato još uvijek kod najstarijeg življa oblik grȇblje češći od oblika grȏblje, dok je samo pògreb.

108 Josip Baotić

Za dijalektološku znanost vrlo značajna grupa ra zbog moguće alterna-cije s re u tri korijena: krad-, rast-, vrab- u ovom govoru je stabilna: kráde, rãsli su, vrápci, mada se za neke autohtone štokavske govore u sjevernoj Bosni i Slavoniji daju oblici s alternacijom u korijenu vreb-: vrebac. Ističem ovo i zbog činjenice da je kod katoličkog življa u okolici Dervente uobičaje-na alternacija i u korijenu rast-: nàrēsla, réste, što između ostalog svjedoči o njihovim korijenima vezanim za Hercegovinu.

Redukcije i elizije vokala. Kao i u mnogim drugim govorima, i ovdje su poznate redukcije vokala. U dijalektološkim radovima idealnim se sma-tra njihovo praćenje u tri stupnja, mada se najčešće prate u dva – u kojima se vokal jedva čuje i u kojima on jednostavno rečeno – ispada. Ovdje ćemo se zadražti samo na ovom posljednjem, prateći pojavu prema njenoj uče-stalosti.

Najpodložniji redukciji je vokal i. On je u potpunosti reduciran u fi-nalnoj poziciji infinitiva glagola: mõrām rádit, ȉdēm kòpat, pȍčeo je pjȅvat, nemȏj rèvat, kȁš mi dõć, nȇš ga nãć, kod kȕćē, òćeš ȉć u Orãše; u vezniku ili: ȉl rádi ȉl ìdi kȕći, ȉl si lȗd ȉl se prȁviš lȗd; u upitnoj riječci li: jè si l kūpȉjo, jè l dȍnijo, ali se mogu javiti i u imperativu: bjȅž tȁmo, pènj se kàko znȃš, nòs tō kȕd znȃš, diž se, ìte (idite) u mȁterinu, mada su u imperativu češći oblici sa sačuvanim i. Redukcija ovog vokala kada je između konsonanata rijetka je. Nešto je češća u obliku prezenta glagola s infinitivnom osnovom na i kada prezent tvori nastavcima koji počinju sa j: nȁbjēš tȋ tȏ..., dȍbjēš nȅ dobjēš, sve pȍpjē, pȍbjē se ȏn š njĩm, te kod glagolskog pridjeva radnog glagola vi-djeti: je sȉ l ga vȉdla, kakȋ je lȋp, u broju četiri: čȅtri čòjka dȍšla, i imenici kàjš.

Izvan ovih pozicija upadna je redukcija o u pokaznim zamjenicama: vȃ ženȁmi je prȍdāla, vȋ ljȗdi su trpȉli, ne mògu mȁć od vȇ djecẽ, vȁkī ljūdȋ je mȁlo, te redukcija vokala a, e i u u prilozima i oblicima riječi s pridjevsko-zamjeničkom promjenom, gdje se javljaju kao pokretni vokali, mogu da izostanu, ali i da se pojave. Za ilustraciju pojave navodim nekoliko potvrda:

– a alternira sa ø (ništa) – kȁd(a) je tȏ bȋlo, sȁd(a) sam dòbro, dȍkad(a) ćeš bȉt kod njȋ, njȅkad(a) je i kȍra bíla slàtka, nãmā bȍljēg(a) od Īvȇ, za tȕrskōg(a) vrȅmena, iz nȁšēg(a) sèla;

– e alternira sa Ø – tȏ je dȍl(e), propéće vȉš(e) krevȅta, kakȍ će se popẽt gȍr(e), ne kazȗj nȉkom(e), š njĩm(e) se ne mȍre žívit, s kĩm(e) si sȁd, vȍlī drȕgōm(e) već sȅbi;

– u alternira sa Ø – kãžē ȏn mȍjem(u) brȁtu, ne mȍreš se nádat bȍljēm(u) vrȅmenu.

Za sve ove alternacije može se reći da su češće u bržem nego u uspore-nom govoru, ali često i kao individualna karakteristika govornika.


Elizija vokala na površini, a u suštini sažimanje vokala, uobičajena je i u vokalskim skupinama s vokalom a ukoliko ne dođe do njihovog razbijanja nekim od konsonanata. Sekundarna vokalska skupina aa nastala gublje-njem primarnog h sažima se u dugo a: snã mu kȕvā, ȕmrō ȍd strā, mada su češće potvrde s razbijanjem: pȕno prȃva (praha > praa). Heterogene vokal-ske skupine sa a ili se čuvaju: ao – sȁone, klaōnȉca; au – ȁugust, ȁuto, pȁūn, prȁunuk; ili se razbijaju nekim od konsonanata: ae – sedamnȁjest, dvàjest, ai – bajȋr, kàjiš, rijetko reduciraju: au: ȕrlāv (urlaub). Dosljedno je samo sažimanje skupine ao nastale od al u o: dȍšō, nȁšō, kȕpovō, prodāvȏ, šīšȏ, žvākȏ, čak i u situacijama kad je a bilo pod akcentom: dȏ mi je pàre. Jedini izuzetak od ovog pravila je oblik žao, u kome nema sažimanja: žȃo mi ga je, vjerojatno zbog toga što je novijeg podrijetla, primarniji je oblik žavo: nĩ mi je ga žȃvo, iako se u nekim govorima posavskog dijalekta javlja i u formi žô.

Kod ostalih vokalskih skupina reduciranje je po pravilu rijetko. Kod skupina sa e na prvom mjestu češće je čuvanje: eo – dovȅo, nȁčeo, ȍteo, stȅona, pȍčeo, dok je kod skupina sa i na početku češće razbijanje: io – dobȉjo, dȍnijo, kūpȉjo, razbȉjo. Stabilna je i skupina uo – uorȉjo zȅmlju, uortȁčili se, Duȍvi (svetkovina).

Refleksi starog glasa jat. Već je rečeno da su refleksi starog glasa jat jedana od klasifikacijskih crta koje određuju ovaj govor kao ikavsko-jekav-ski. Za razliku od standardnojezične situacije, gdje je dugo jat dalo dvo-složni refleks ije, ovdje je dugo jat dalo dugo i: cína, crȋp, díte, grĩ, lȋn, lȋp, mlíko, prílaz, rȋč, sȋno, tȋlo, zvízda, a kratko jat kao i u standardnom jeziku je: bjèžat, cjedȉlo, djèca, djȅd, djȅvēr, mjȅsto, pjȅsma, sjèna, vjȅra, zjȅnica. Izvan ovih refleksa, karakterističnih za neutralno fonološko okruženje, primarno kratko jat je dalo e kad se našlo iza skupine konsonanata sa r na posljednjem mjestu: brȅza, grȅška, mrȅža, srȅća, trȅšnja, vrȅća, potrȅba, crȅpovi, brȅgovi, ždrȅbād, te i kad se našlo ispred o nastalog od l, ili ispred j i lj: letȉjo, volȉjo, želȉjo (j je ovdje kasnije ubačeno da se razbije skupina io, tj. nije iz refleksa je – letjela), posȉjo sam žito, ogrȉjo sam se, biljȅžnik, zabiljȅžijo sam ga, bìljeg.

Odstupanja od ovih načelnih pravila su neznatna i sva se dadu objasniti kao rezultat analoških procesa u jeziku. Kada je u pitanju dugo jat, ona su neznatna, što se ne bi moglo reći i za reflekse kratkog jat. Umjesto refleksa i javlja se je u etniku Njémac, vjerojatno pod utjecajem oblika Njemȉca, te e u oblicima prezenta glagola smjeti: nȅ smē rĩt, nȅ smēmo tȁmo ȉć, do kojih je moglo doći i gubljenjem j jer su potvrđeni i oblici sa je – nȅ smjē, ali ne i sa i – npr. nȅ smīm, a umjesto refleksa je javlja se i i u oblicima infinitiva glagola tipa letjeti, voĺeti, žeĺeti, te u oblicima za ženski i srednji rod glagol-

110 Josip Baotić

skog pridjeva radnog: volȉla sam ga, poletȉla ona tam, sve prema oblicima glagolskog pridjeva radnog za muški rod. Isto tako kod imenica kod kojih je došlo do skraćivanja dugog jata zbog proširivanja osnove: bȉsovi (unišli u njega), crȉpovi, ili ždrȉbeta, analogijom prema osnovnim oblicima, u ko-jima je refleks i zakonomjeran. U riječi sikȅra i mjesto je moglo se razviti prema glagolskim oblicima sa i kao zakonomjernim refleksom: síče, síci.

Stara praslavenska sekvenca ně- (s kratkim jatom kao drugim članom) dala je zakonomjeran refleks kratkog jata – je, te su oblici ńȅko, ńȅšta, ńȅkad autentični u ovom govoru, i daleko frekventniji od standardnojezič-nih ne(t)ko, nešto, nekad.

Problematici jata priključuju se i refleksi sekundarnog jata, razvijenog prelaskom i iz stare sekvence ir u jat. Ovdje se taj proces vidi kada je ova sekvenca bila u korijenu riječi jer se tu moglo javiti i dugo i kratko ir. Re-fleksi u dugim slogovima su ir: čȋr, mȋr, sȋr, vȋr, i prema njima se ne bi moglo zaključiti da je proces prelaska i u jat izvršen. O tome govore refleksi u obli-cima gdje je to ir bilo kratko: čjȅrovi, četjȅri, izabjȅrat, sjeromãk, sjerotȉnja, sjȅrka, sjȅrovo, ȕšjerinu, šjȅrok.

KonsonantiKonsonantski sustav, kada je u pitanju broj jedinica, razlikuje se od stan-dardnojezičnog sustava hrvatskog jezika po tome što je siromašniji za fo-nem h, koji je potisnut iz svih pozicija u kojima mu je po etimološkim kriterijima mjesto, a kada je u pitanju stabilnost jedinica, za nešto nesta-bilniju poziciju fonema f. Što se tiče artikulacije konsonanata, ona je kao u standardiziranoj štokavštini.

Odsustvo glasa h u površinskoj strukturi govora štokavskog narječ-ja karakteristično je za katoličko i pravoslavno stanovništvo. O njegovom postojanju u prošlosti i kod ovog stanovništva svjedoče oblici u kojima je h alterniralo sa š u procesu palatalizacije i jotacije, tj. oblici tipa trbušina ili tiši, u kojima je š razvijeno u kontaktu h sa i odnosno j. Ne može se reći da se h uopće ne javlja u ovom govoru. Ono se može čuti kao akustička re-alizacija kod govornika svih generacija pod utjecajem standardnog jezika, ali i govora muslimanskog življa iz Orašja, upotrebe muslimanskih imena, često bez osjećaja gdje ga treba, a gdje ne treba upotrijebiti. Ako ostavimo po strani njegovo sporadično pojavljivanje, može se konstatirati sljedeće:

– h je iščezlo bez traga: na početku riječi – ajdũk, aljȉne, artȉja, Ȅrcegovac, iljȁda, Ímzo, ōdȁju, ȍroz, òšap, ladovȉna, rãst, rána; u sredini riječi – doȁko mu, Duȍvi, maȕnje, poȁrali, sȁrana; na kraju riječi – u osnovi: grȁ, ora,


trbu, ȍma (odmah), te u nastavcima – upȁdo jã mȅđ njī, kod dȍbrī ljúdī; te u riječima sa korijenom hvat – uvȁtili ga, zavȁti sa dnȁ kȁcē;

– h je zamijenjeno sa v: u sredini riječi – buzdovãn, bùva, duvãn, mȁlo kȕvān, krȕva, kȕvār, mȕva, pȁzuvo, strȅva, ȕvo; na kraju riječi – glȗv, krȕv, prȃv, sȗv, ȍčūv, prȍpūv;

– h je zamijenjeno sa j: u sredini riječi – aždàja kíjat, líja (lijeha), prȍmaja, snàja, na kraj riječi – plȅj;

– h je zamijenjeno sa k – ȁuspuk, sjeromãk, pȁrok, štȁkōr.

Iz navedene građe vidno je da se h najčešće gubi bez traga, te da se može gubiti u svim pozicijama. Zamjene glasa h moguće su samo u medi-jalnim i finalnim pozicijama, u inicijalnim zamjena nema, a kada do njih dolazi, u poziciji supstituenta je najčešće v, koje se može javljati u medijal-noj i u finalnoj poziciji, dok je j vezan pretežito za medijalnu, a k za finalnu poziciju u riječi.

Sa glasom f situacija je mnogo jednostavnija. On je situiran u sustav i samo je u nekoliko leksema zamijenjen glasom p – òšap, Prȁnja, Prȃnjka, Prānjȉći, prȃtār, mnogo rjeđe sa v – ȁsvalt, jȅvtīn, vȗr (otvor na vanjskoj peći), vitilj, ali furȕna, fȅs, fijȁker, frȉško itd. Sekvenca hv je potisnuta s f – fála, fálit se, faledžȉja.

Ostali konsonanti su stabilni u sustavu i ostvaruju se dosljedno u neu-tralnom okruženju, ispred i iza vokala. Zamjene jednih drugima javljaju se sporadično u riječima stranog podrijetla, te u okviru konsonantskih sku-pina, gdje može doći i do potpune redukcije.

– Glas v u neutralnom okruženju ne pokazuje odstupanja od stanja u standardnom jeziku. Jedinu alternaciju u nepravoj konsonantskoj skupini zabilježio sam u riječima rezȇrba i dibljȋ, u kojima ovaj sonant alternira s eksplozivom b. Njima bi se mogla priključiti i riječ bȃrdat, ubȃrdat, koju u ovom obliku i sa značenjem pamtiti, upamtiti, navodi i rječnik JAZU, vežući je za okolicu Vinkovaca i upućujući na riječ uvardati, dakle sa v, koje, naža-lost, u njemu nema kao natuknice, ali ima uvardati sa značenjem razmisliti, prikazati. Rječnik SANU ima glagol vardati sa značenjem paziti, čuvati. Iz ovog drugog moglo se razviti značenje pamtiti, tj. čuvati u sjećanju, a onda, polazeći od ovog oblika kao autentičnog, govoriti i o prelasku v u b.

U pravim konsonantskim skupinama glas v je podložan gubljenju u pojedinim riječima:

cv > c – cȉbok, cjètić, Cjetnȉca,dvj > dj – mèdjed,gv > g – gȍžđe, gȁrdjān,

112 Josip Baotić

kv > k – brȅska, kȍčka,(s)vj > sj – sjèdok, sjedòčit, čòjek, čȏjče, svr > sr – srbĩ (me dlan), srȁka.

Razumije se da je mnogo veći broj riječi sa navedenim sekvencama konsonanata u kojima nema gubljenja glasa v, kao i da se one kod nekih govornika javljaju cjelovite i u ovim riječima.

Glas j, kao prijelazni glas u našem jeziku, ostvaruje se u svim pozici-jama u riječi, ali i ovdje spada u glasove čiji je stupanj izrazitosti uvjetovan nekolikim čimbenicima, među kojima su najznačajniji pozicija u riječi i tempo govora. Izrazito oslabljen izgovor ovog glasa je kada se nađe ispred, pa i iza vokala i, te ispred e, u kom položaju može doći i do njegove potpune redukcije: u posvojnim pridjevima – Bȍžī, djȅčī, mȁčī (kašalj), pȁčī (kljun), vražȋ; Bȍžē (davanje), mȁčē (oko), svrȁčē (gnjizdo); u 1. licu sg. i u 1. i 2. licu pl. imperativa – ogrȋ se, popȋte (ńešta), ubȋte (ga), zalȋ (cvit). Na početku riječi j se ne javlja u posuđenici ège.

Kao što je sklono gubljenju, isto tako j se javlja kao naknadno razvije-no, sekundarno, u vokalskim sekvencama ae, ai, eo i naročito io: petnȁjest, sedamnȁjest; bajȋr, kàjiš, Májid, Sájit; izvȅjo, ȍtejo; dȍnijo, fȁlijo, nosȉjo, tūžȉjo, volȉjo, živȉjo.

Vrlo rjetko se j zamjenjuje nekim drugim glasom: Ima curu za ȕdavu, bijo je ȁustrīnskī vojnĩk.

Glas n je stabilan, ali u procesu asimilacijskih i disimilacijskih procesa može alternirati sa nekim drugim konsonantom. Tako je n dosljedno po-tisnuto sa l u neutralnom, vokalnom okruženju u riječi dulȗm, te u kon-sonantskom skupu mn u riječi mlȍgo. U neutralnoj poziciji zamijenjeno je i sa k u riječi iksãn, te sa lj u riječi žumáljce, a sa nj u riječi trȗnj. Alterna-cije u skupovima su brojnije. Sa nj je n zamijenjeno u skupu ng – firȃnjga, štrȃnjga, te skupu gn – gnjízdo, zatim u skupu nsk – lànjskī (snig), strànjske (novine), te nk – šȗnjka. Alternacija ovog suglasnika sa m javlja se u skupu nz – brȅmzat, pēmzȉja, i ns: šȁmsa. Potpuna redukcija ovog glasa, gublje-nje, vezana je za riječi stranog podrijetla: komadȁnt, istrumȅnt, itedȁnt, kȍmbāj. Mnogo je rjeđi slučaj razvijanje ovog glasa gdje mu po etimologiji nije mjesto: rȃdijon (radio), nanĩć, komendijãš, u prvoj riječi zbog njenog stranog podrijetla, a u drugoj po ugledu na oblik unići.

Glas m najčešće se zamjenjuje sa n u konsonatskim skupovima: mk prelazi u nk u riječi slȃnka, pored koje se češće javlja i slȃmka; mt prelazi u nt u glagolu pamtiti: nije on to upȃntijo, slȁbo pȃntī, zapȃntiće on mene; mdž je prešlo u ndž u riječi kandžȉja. U procesu disimilacije m je zamije-


njeno sa v u skupu mn: gúvno, távno, tavnȉca, mada se čuva u brojevima – osamnȁjest.

U prilogu jednȏč m je zamijenjeno glasom č. Zamjene ipak nema u obliku nẽja, koji stoji prema standardnojezičnom nema, pa se čini da je m zamijenjeno sa j, ali je tu riječ o gubljenju glasa m. Oblik neja razvijen je preko ne ima poslije devokalizacije i i razvijanja oblika nejma, koji pokazu-je podrijetlo j od i, a ne od m. Gubljenje m javlja se u riječi abulȁnta, mada je skup mb stabilan: ȁmbār, Ȁmbra.

Na kraju riječi, kod priloga ili veznika, često se javlja m koje nije etimo-loški utemeljeno: dáklem, skòrom sam ga stigo, zbȉljam sam ga vidijo. Izvan ove pozicije naknadno razvijeno m je u obliku ȍktōmbār, i to prema skupu mb u septembar, novembar, decembar.

Glas nj spada u stabilnije glasove, a to znači da su alternacije sa ne-kim drugim glasom rijetkost. Idealnu situaciju narušava stanje u skupu mnj koji alternira sa skupom mlj, tj. alternacija nj sa lj – dȉmljāk, slȃmĺača, sùmĺa, sumĺȋv, sȕmĺat.

Glas l ima standardnojezičnu artikulaciju, a to znači da postoji pomi-jeranje njegove artikulacije prema velarnom izgovoru kad se nađe ispred vokala u: lȗd, lubȁnja, ali nema pojave znatnijeg mujiranja, prelaska u lj. Zabilježio sam: civĩlj, što je neznatno prema stanju u nekim našim govori-ma. U riječi koljȅba lj je zakonomjerna posljedica sekundarno razvijenog je – superjekavizma, prema koliba, koji je doveo do jotovanja. Stabilan je u sustavu i rijetke su potvrde njegova gubljenja: blȁgosōv, ȍtār, a nema ni potvrda za njegovo naknadno razvijanje u riječima. Neobičan je, ali čest u potrebi oblik mȁječāk (malen), u kome je j na mjestu l.

Sve što bi moglo biti interesantno kada je ovaj glas u pitanju povezano je za povijesni proces prelaska l u o. On se u ovom govoru odvijao kao i u novijim štokavskim govorima, pa nema velikih odstupanja od stanja u standardnom jeziku. Zaslužuje da se naglasi da do prelaska l u o nije došlo na kraju riječi iza vokala a: nāgȃl, ȍbāl, pȍdāl, bokãl, generãl, kanãl, ostãl (stol), signãl, vȃl, ždrȃl, vjerojatno zbog izbjegavanja vokalnog skupa ao, čije bi sažimanje u o dovelo do deformacije oblika u mjeri koja bi ugrozila njegovo prepoznavanje.

Glas lj gotovo da ničim ne skreće pozornost na sebe. Da nije alternacije sa l u riječi pljačka – da nisu plȁćkali, svi bi plȁćkē, za koju se mora reći da nije jedini oblik, postoji i pljȁčka, danas čak češće u upotrebi, i umetnutog lj u komparativu vȉšljī, ne bi se imalo što navesti kao odstupanje od stan-dardnojezične situacije.

114 Josip Baotić

Glas r je već spominjan kao član vokalnog sustava, tj. kao nosilac slo-gotvornosti. U konsonantskoj poziciji njegova stabilnost je nešto slabija, može biti potpuno reduciran: na kraju riječi – jučẽ i unutar riječi – bom-badéri, kȍmpīr, mašĩrā, réna (rerna), ali i alternirati sa l – levȍrver. U neko-liko slučajeva konsonant r je naknadno razvijen ubacivanjem: brȅz njȅga, brezobrȁzān, ili zamjenom ž iz starog skupa že – mȍre, ne mȍre (može).

Glas b spada među najstabilnije glasove u svim govorima, pa i ovdje, što znači da rijetko alternira s drugim, još manje podliježe potpunoj re-dukciji. Kao naknadno razvijen glas javlja se u riječi dùblek, sudeći prema turskom liku dolek.

Glas p je za razliku od glasa b podložan i promjenama i gubljenju kada se nađe u konsonantnoj skupini. Tako se mjesto p javlja v u skupu ps: tevsȉja, te u skupu pč: kȍvča, zakȍvčat. U skupu pr može alternirati sa b: brézime. Na drugoj strani p se reducira u potpunosti, gubi u skupovima ps: sȏvka, sȕju, sòvat; zatim pč: čèla, čélac, čelȋnjāk; te isto tako dosljedno i u pt: tȉca, tȉčārka (puška), tȉčići; pa i u naknadno razvijenom skupu pk (po-slije jednačenja po zvučnosti bk > pk): oklȁdit se, ȍklada, okolȉli nas. Riječ pšenica može se čuti i u obliku šenȉca, ali autentični oblik za ovu žitaricu je žȉto – krȕv od žȉtnōg brȁšna, lȇd obȉo žȉto prid kosȉdbu.

Glad d se rijetko kad zamjenjuje nekim drugim konsonantom, a i ne gubi se tako često ni u konsonantskim skupinama kao u nekim drugim go-vorima štokavskog narječja. Među rijetkim potvrdama alternacije je alter-nacija ovog glasa sa t u riječi adresa i izvedenicama od nje: nemam njegovu atrèsu, atresĩrat pismo, bez atresẽ, te sa b u riječi dlaka i izvedenicama od nje: lȍpta od blȁke, blȁkāv je po cĩlōm tȋlu, mada ovdje alternacija nije kod svih, nego kod jednog dijela govornika.

Gubljenje ovog glasa je dosljedno u grupi dm kada se radi o prilogu od-mah: ȍmā je dȍšō, ȍmā ću jã tȏ urádit, mada je samo òdmor, odmòrit se, te u nekim brojevima: dvàjest, trìjest, četerẽs, šēsȇt, i oblicima futura glagola vidjeti: vȉjećeš ti, vȉjećemo.

Glas t je podložan redukcijama u konsonatskim skupovima. Tako će se izgubiti u skupu tsk – brȁski (podilili), Rvãskā, brȍskī (pod), grȁskī (život), sȕskā (taksa), zatim u skupu tst – dȅvestō (petnajeste), prȇstava, (poginijo) u ostȕpu, (nejam ja ti) srestāvȃ, te u skupu tstvo – brȁstvo, bogȁstvo, (nismo u) sròstvu, upùstvo (za lik).

Ovaj glas se reducira i u skupu tk kada je u pitanju upitnoodnosna za-mjenica tko i izvedenice od nje: kȍ ti je rȅkō, njȅko će bȉt bjȇn, svȁko to znȃ. Redukcija je poznata i u santhiju, između dviju riječi, u brzom govoru: bȍlēs mu dodijala, četerẽs mu je godina.


Poseban komentar zaslužuje imenica lȅmpīr, u kojoj se mp našlo na mjestu skupa pt. U nekim našim govorima pojavljuju se oblici bez t – lepir, lepur, a i stariji rječnici ne navode likove sa t pa to relativizira zaključak da je ovdje prvo došlo do gubljenja t i razvijanja forme lepir, kojoj je naknado pridodano m, moguće po ugledu na riječ lampir (vampir).

Glas k je, također, jedan od stabilnijih konsonanata. Rijetko alternira sa nekim drugim konsonantom izvan alternacije sa č i c u procesu palata-lizacija, ali se može izgubiti u nekim konsonantskim skupovima. Potvrdu za alternaciju sa g daje oblik garabĩn, i ona se da objasniti kao posljedica narodne etimologije, prema garav, mada ni riječ više nije bliska sadašnjem naraštaju.

Gubljenje ovog glasa karakteristično je za skup kć u rječi kći, pa se javlja samo: ćȋ, ili ćȇr, zatim u stranim riječima za skup ks: èspres, esprȅsnī vlȃk, rȕsāk; skup nkg: trȉngelt. Nasuprot gubljenju, ovaj glas se češće javlja kao naknadno razvijen kod priloga: tȁmok, ȏndak, vōdȇk, pa i veznika: jȇrak.

Glas g se ponaša slično glasu k, stabilan je u neutralnom okruženju, ali se i on može izgubiti kada je u konsonantskim skupovima. To se dogodilo u skupu gn u riječi jȁnje i izvedenicama od nje (lat. agnus) što je karak-teristika i norme hrvatskoga standardnog jezika, te u skupu gm u obliku bogme: bomȅ je on bȍlestān, dabòme da znȃm.

Glasovi č i ć se kod svih govornika diferencirano artikuliraju i nema zamjenjivanja jednog drugim. Uz to su stabilni i nisu poznate ni alternacije sa drugim, kao ni gubljene. Njima se priključuju po međusobnom odnosu i stabilnosti i druge dvije afrikate: dž i đ. Istina, i ovdje je uobičajeniji oblik gȍspoja nego gȍspođa, pa bi se moglo govoriti o alternaciji đ sa j u ovoj ri-ječi, ali ima mišljenja da je j u obliku gȍspoja sekundarnog podrijetla, da je umetnuto tek poslije ispadanja đ iz oblika gospođa. Ni peta afrikata, c, ne pokazuje neke posebnosti, izuzev što se mjesto nje može čuti t u imenici cesta – tèsta.

Glasovi s i š su u izgovoru kao i u standardnom jeziku. Jedan od dru-gog se razlikuju po stabilnosti. Glas s u nekim riječima, tj. konsonantnim skupovima, može alternirati sa š i kada to nije fonološki uvjetovano, a i iz-gubiti se u potpunosti. Tako je s iz skupova st i sp dalo š u riječima stranog podrijetla: ȁpoštōl, štùdent, štundĩrā (u značenju razmišlja): dok ȏn to dòbro proštundĩrā, špȍrt, ali i u riječi domaće provenijencije: šprdȁčina, nemȏj se mnóme špŕdat.

Dosljedna zamjena s sa š je i u oblicima 1. i 2. lica pl. aorista: izgȉbošmo, popȁdašmo, dōđȍšte i vĩ, izvršena analogijom prema oblicima sa š u 3. licu: iznesȍšē, dovedȍšē, u kojima je š morfološki utemeljeno.

116 Josip Baotić

Iz disimilacijskih razloga s se ispušta u riječi disciplina: nẽmā diciplīnȇ, prȉja je u vójski bíla diciplína, níje dȉciplinovān.

Glas š, za razliku od s, stabilan je, ne alternira s drugim konsonantima, niti se gubi u potpunosti. Može se javiti kao sekundarni glas: ošklīznȉt se, ošklĩznēm se.

Glasovi z i ž spadaju u stabilne glasove. Na njihovim mjestu sporadič-no se može javiti j, sudeći po primjerima gujȉca i kȁje (kaže). Kada je riječ o prvom primjeru, mišljenja znanstvenika su podijeljena u svezi s podri-jetlom j, jedni tvrde da je to j razvijeno poslije ispadanja z da bi se ukinuo zijev (Brozović, npr.), dok drugi vide prijelaz z u j (Belić, npr.). Vrijednost drugog primjera je smanjena zbog činjenice da se ovaj oblik javlja u funk-ciji poštapalice, u brzom govoru: pa tĩ tȏ, kȁje, nísi nȉkad rādȉjo.

Refleksi praslavenskih skupova st’ (sk’) i zd’ (zg’)Skup st’ (sk’) u govoru starosjedilaca bosanske Posavine dao je dosljedno št, bilo da se radi o korijenskom bilo o tvorbenom morfemu. Tako je: a) štãp, štène, štȅta, vjȅštica, vrìštat, gȕšter, klĩšta, prĩšt, prȅgršt, uštīnȉ ga; b) godȉšte, Gradištã, Kućištã (njive), matȉčīšte, Sȅlīšte (njiva), sikȉrīšte.

Skup zd’ (zg’) dao je žd: moždȁnī ȕdār, zviždĩ.Refleksi ovih skupova imaju poseban značaj u klasifikaciji govora. Po

njima govor starosjedilaca bosanske Posavine pripada štakavskim govori-ma, za razliku od govora ostalog katoličkog stanovništva koje ga okružuje, a koji su šćakavski, npr.: šćap, godišće.

Uvjetovane alternacije konsonanata Jotacija. Alternacije konsonanata koje su u prošlosti bile uvjetovane zako-nitostima distribucije fonema u našem jeziku, a koje su danas vezane za određene morfološke kategorije budući da su ta ograničenja prestala da djeluju, u velikoj mjeri su u suglasnosti sa stanjem u standardnom jeziku.

Alternacije nenepčanih suglasnika izazvane glasom j, poznate kao jo-tacija, ni po glasovima koji su njima obuhvaćeni ni po rezultatima ne od-stupaju u načelu od norme hrvatskog jezika danas, izuzev već spomenutih u oblicima: njȅko, njȅšta, njȅkad, njȅkud, njȅkoliko, u kojima se javlja jekav-sko jotovanje zbog prelaska skupa ne u nje, čega nema u standardnom je-ziku. Potvrda za jekavsko jotovanje konsonanata d, s i z nema, ali se mogu čuti oblici kompozita s glagolom tjerati, u kojima je t s j dalo ć, kao: išćȅrāj


ga, ne mȍre ga išćȅrat, naćȅrō ga u vȍdu, doćȅrō do krȁja, poćȅrō krȁve kȕći, ućȅrāj i(h) u kȕću.

Palatalizacije. Alternacije velarnih suglasnika k, g, (h) sa č, ž, š nastale u procesu prve palatalizacije čuvaju se dosljedno u svim morfološkim ka-tegorijama u kojima su nekada bile izazvane ograničenjima u distribuciji fonema. Ovdje navodim samo potvrde za alrenaciju h/š zbog toga što se h ne vidi u površinskoj strukturi riječi: dášak, kožušȉna, mješȉna, nadú-šak, prašȉna, repušȉka, tȉšī (kom. od tih), imā ȕše. To nije slučaj kada su u pitanju alternacije ovih istih velara sa c, z, (s) nastale u procesu druge palatalizacije ili sibilarizacije. Alternacijama ovdje nisu zahvaćene imenice ženskog roda čija osnova završava na velar, tako da su u dativu i lokativu singulara regularni oblici: mȃjki, bȕki, dlȁki, kašȉki, kȕki, mȕki, rúki, trȁki; brȉgi, dúgi, nògi, slúgi, túgi.

Sasvim suprotno je stanje kada su u pitanju oblici množine imenica muškog roda s osnovom na velarni konsonant. One za alternaciju znaju u svim padežima, osim genitiva i akuzativa: dječãk – dječáci, dječãcima; opȁnak – opȃnci, opȃncima; bìljeg – biljȅzi, biĺȅzima, burãg – burázi, burãzima; dȕsi, orȁsi, ȕzdasi.

Potvrde za alternaciju velara h sa sibilantom s kod imenica ženskog roda, zbog statusa h u govoru, ako se negdje i nađu, nisu autentične, nego su razvijene pod utjecajem standardnog jezika.

Alternacija s i z sa š i ž ispred prednjonepčanih konsonanata, poznata kao jednačenje suglasnika po mjestu i načinu tvorbe, ovdje je još uvijek fonološka, tj. javlja se i ispred lj i nj bez obzira na njihovu poziciju u riječi. Tako je: ižljūbȉla ga, š ńĩm, brež ńȅga, iž ńive, mada se ovi oblici sve više po-tiskuju pod utjecajem standardnog jezika i kod starijeg sloja stanovništva.

Redukcije fonemskih nizova najčešće su u brzom govorenju, ali se mogu javiti i izvan ove situacije. Najuočljivije su kod oblika prezenta po-moćnog glagola htjeti: ak ȍš – ȍš, oš dõć, nȇ-š to urádit, nȇ-š stȉć, štà-š sȁd.

Metatezom su i ovdje zahvaćene pretežito riječi stranog podrijetla. Do-sljedno je bàrjak, barjektãr, Barjȃm, bȕrān, Kȁlavrasi, levȍrver, prefȅktno (govori njemački), trȁjvan, a sporadično se može čuti i čàšraf, tandikãt. Kod riječi slavenskog podrijetla ova pojava je u prilogu odavde: ȍvdāle do tȁm níje dalèko.

118 Josip Baotić

Akcenatske značajkeGovor starosjedilaca bosanske Posavine kao dio posavskog dijalekta pri-pada govorima sa najstarijom štokavskom akcentuacijom. U osnovi akce-natskog sustava su tri stara štokavska akcenta, dva silazna: dugi i kratki (, ) i jedan uzlazni, poznat pod nazivom metatonijski akut (~). Njima su pridružena i dva uzlazna novoštokavska akcenta: dugi i kratki (, ). Svih pet akcenata ne samo da se međusobno razlikuju po fiziološkim karakte-ristikama nego su i fonološki značajni, mogu se međusobno oponirati, tj. iskoristiti za razlikovanje značenja riječi.

Distribucija postojećih akcenata je sljedeća: a) dugosilazni i metatonij-ski akut mogu se javiti na svim slogovima u riječi (mȏre, začȇlje, nārȃv, nōšȏ – žũpnīk, očũvān, advokãt, ženẽ) a razlika među njima je u tome što je metatonijski akut poziciono markiran – ne može se javiti poslije dugog slo-ga: nogẽ, ali glāvȇ; b) kratkosilazni akcenat ne može biti samo na otvorenoj ultimi, tj, na kraju riječi, točnije na kraju akcenatske cjeline (kȕća, lopȁta, advȅnt, *ženȅ, ali u enklizi: ženȅ mi govõrē); c) uzlazni akcenti mogu se po-javiti samo na drugom slogu od kraja riječi (žèna, planìna, nečistòća; kúla, paráda, oslobođénje.) Kada je u pitanju neakcentirana dužina, ona ovdje nije vezana za postakcenatsku poziciju, što znači da se može javiti i ispred akcenta, što je nemoguće u novoštokavskim govorima i standardnom je-ziku: Īvȉca mi je dȍnijo mȁlo rakȉjē. Sāmȁ je sȅbi kríva; zūbȋ, mrāvȋ (Gpl.), glāvȏm, rūkȏm.

Ovakva distribucija akcenata dozvoljava da se uzlazni akcenti, nasta-li pomicanjem kratkosilaznih sa ultime, tretiraju kao pozicione varijante kratkosilaznog akcenta, a to znači da akcenatski sustav ipak fundira na tri osnovna akcenta naslijeđena iz praštokavske akcentuacije, u čijoj distribu-ciji danas djeluju dva ograničenja: kratkosilazni akcent ne može se pojaviti na ultimi, jer tu alternira s uzlaznim akcentima, zavisno od kvantitete slo-ga na koji se pomiče, i metatonijski akut se ne može pojaviti poslije dugog sloga jer u takvoj poziciji alternira sa dugosilaznim akcentom.

Pojava kratkog i dugog uzlaznog akcenta je rezultat procesa novošto-kavskog pomicanja akcenta. Ono je ovdje zahvatilo samo kratke akcente na posljednjem slogu i tu je dosljedno izvršeno u riječima domaćeg podrijetla i tuđicama čija ultima nije zatvorena konsonantskim skupom. Iako se ta-kvi skupovi, zbog toga što su strani prirodi našeg jezika, ukoliko se ne radi o skupovima st, št, zd i žd, razbijaju ubacivanjem ili dodavanjem vokala (testàment – testamȅnat, komùnist – komunȉsta), javlja se određen broj rije-či i sa očuvanim konsonantskim skupom, pa i sa sačuvanim nepomaknu-


tim akcentom: advȅnt, referȅnt, studȅnt, žirȁnt, mada se one mogu čuti i sa pomaknutim akcentom, tj, u standardnojezičnom liku: àdvent, refèrent, stùdent, žìrant, ali su ovi likovi razvijeni pod utjecajem standardnog jezika.

Novoštokavsko pomicanje kratkog silaznog akcenta izostalo je i s otvo-rene ultime ukoliko se iza nje javljala enklitika: Glāvȁ me bolĩ. Sestrȁ mi je bȍlesna. Donesȉ mi vodẽ. Kūpȉ mi šećȅra i sȍli. Tu u suštini akcent i nije na posljednjem slogu jer se toj riječi u izgovoru pridodaje enklitika, tj. s njom izgovara zajedno, pa je slog na kojem je akcent postao unutrašnji slog, a na njemu su silazni akcenti stabilni bez obzira na kvantitetu.

U tom svjetlu razumljivo je zašto uzlaznih akcenata nema na prokliti-kama. Silazni akcenti na prvom slogu u dvosložnoj ili višesložnoj riječi u akcenatskim cjelinama sa proklitikom samo su mijenjali poziciju, dolazili su na drugi slog, koji je istodobno bio i unutrašnji slog akcenatske cjeli-ne, dakle također u poziciju s koje nisu pomicani naprijed: lopȁta, matȉka, korȉto, pa tako i: za brȁta bi glȃvu dala, na mȅni je kȕća, upȏ je u rȕpu. Izu-zetak od ovog u načelu su stari akuzativi zamjenica me, te, se, koji se danas doživljavaju kao eklitički, kraći oblici zamjenica, kada se ispred njih nađe neki od prijedloga čija osnova završava na samoglasnik, i to uobičajeno kada je u pitanju se s prijedlozima: Uzdaj se ú se, i u svoje kljuse; nedaj ná se, svako zá se travu pase; te sporadično, pod utjecajem standardnog jezika kada su u pitanju oblici me i te: ku ćeš ná me; i ne aje zá te.

Staroštokavsko ili neoslabljeno pomicanje akcenta sreće se i izvan veza sa zamjeničkim enklitikama: Ni mi to nȁ rūku; upo nȁ glāvu; nȁ jesēn će doć; ne mogu ȕz brdo ni korak, idu dva pȍ dvā, pogotovo kada u značenju preteže priloško određenje, a mnogo je dosljednije izvršeno u vezama s njima: Ne š prȅdā me; nek je on ȕzā me, sigurni sam; ja mislim da nȁdā te neja veće budale; piša pȍdā se, vodi ga ȕzā se, stavi ga prȅdā se; stavi štagod pȍdā se.

Postakcenatske dužine javljaju se u svim pozicijama karakterističnim za hrvatski standardni jezik, ali i izvan tih pozicija. Tako je dug nastavački slog: u G i Lsg. imenica ženskog roda: lopȁtē, matȉkē, pūstȉnjē, zȃdrugē, lopȁtōm, matȉkōm, pūstȉnjōm, zȃdrugōm; u Gpl. svih imenica, a ako je taj nastavak a, onda i slog pred njim: prstȉjū, kostȉjū, nȍgū, rȕkū; opȁnākā, klȏmpījā, lȁpātā, kȍrītā.

– u svim padežima pridjevsko-zamjeničke promjene: plãvī, plãvōg, plãvōm, plãvīm; plãvī, plãvī(h), plãvē, plãvīm(a);

– u prezentu glagola: glȅdām, ȉmām, nȍsīm, dȅrēm;– u glagolskom prilogu sadašnjem i prošlom: glȅdajūć, mȍlēć; nȁšāv,

pȍšāv.

120 Josip Baotić

Za razliku od situacije u standardnom jeziku nastavački slog je dug i u instrumentalu singulara imenica muškog i srednjeg roda: bȋkōm, brȁtōm, bȑdōm, lȍjēm, znȍjēm, gȑlōm, pȋvōm, tȋlōm, zȑnōm, te dativu, lokativu i in-strumentalu plurala: brkovĩm, djedovĩm, nȍktīm(a), pȍljīma, tȋlīma. Pored ovog odstupanja, nepodudaranje sa stanjem u standardnom jeziku je i u duljenju u slogu zatvorenom nekim od sonanata, što se gotovo dosljed-no događa kod dvosložnih i višesložnih riječi: bādȇm, kŗpȇlj, ȍtrōv, tovȃn; bȁlāv, blāžȇn, ćȍrāv, ȍštār, šȅpāv, a vrlo često i kod jednosložnih: dȋm, dlȃn, grȏm, kôm, kȏnj, lȃn, sȃn, slȏn, sȏm; nȏv, prȃv, zdrȃv, ali i: lȁv, mȁj, mȅm, šȁv; (h)rȍm, spȍr, stȁr, trȍm.

Morfološke značajkeNa morfološkom planu u govoru starosjedilaca bosanske Posavine postoje znatnija nepodudaranja sa standardnojezičnom normom hrvatskog jezika. Ona se javljaju i u inventaru jedinica, ali i u njihovoj distribuciji. Ovdje će biti ukazano na ona odstupanja za koja se može reći da su široko raspro-stranjena, uobičajena u upotrebi kod većine govornika, tj. koja su autentič-na osobina govora.

ImeniceImenice a deklinacije, odnosno imenice muškog roda s nastavkom -ø u nominativu singulara, određena nepodudaranja s normom pokazuju u no-minativu, vokativu, instrumentalu sg., te nominativu, dativu, lokativu i instrumentalu pl.

Najznačajnije odstupanje u nominativu sg. javlja se kod imenica stra-noga podrijetla na -ist. Ove imenice u nominativu imaju nastavački mor-fem -a: komunȉsta, kapitalȉsta, stipendȉsta, pa je tako i u novotvorenicama sa slavenskom osnovom: grabȉsta. Razvijanjem ovog nastavka one su pro-mijenile gramatički rod i prešle u kategoriju imenica -e vrste, tj. imenica ženskog roda. U ovom padežu nije poznato skraćivanje osnove kod kteti-ka. Dosljedno je: Bȍčanīn, Dȍmljačanīn, Kostȑčanīn, Lūčȁnīn, Matićȁnīn, Tolȉšanīn, a nepoznate su forme kao Dubrovčan, Zagrepčan.

U vokativu sg. upotreba nastavaka -e i -u dosljedno je povezana s pri-rodom osnovinskog konsonanta, pa se nastavak -e može javiti i poslije prednjonepčanih konsonanata: moj Mȉloše, e, moj mȗže, pusti pȗže ro-gove, a nastavak -u poslije nenepčanih: šuti gȁdu, bježi smrȃdu jedan. Uz ova odstupanja vidno je i izjednačavanje vokativa i nominativa, tj. vokativ


bez nastavka: šta kažeš, tétak?; ȉmā l líka, gòspon dȍktor?; čũvāj se, drugãr; kakȍ si, Bosánac?

Ni u instrumentalu sg. distribucija nastavaka -om i -em nije dosljedno provedena. Tako se nastavak -om može pojaviti i poslije prednjonepčanih konsonanata: s nȅprijateljōm, s konjȏm, nožȏm, s ȕčiteljōm.

Mada je u nominativu pl. problematika iste prirode kada su u pitanju formanti -ov- i -ev-, kojima se proširuje osnova jednosložnih imenica, od-stupanja gotovo da su nepoznata – poslije prednjonepčanih konsonanata slijedi formant -ev-: māljȅvi, pānjȅvi, pūžȅvi, žūljȅvi, a poslije nenepčanih -ov-: drȕgovi, dȕgovi, grozdȍvi, ratȍvi, ali i nosȅvi. Oblici kraće množine su poznati, ali su mnogo manje zastupljeni nego u nekim drugim štokavskim govorima, i često pomiješani sa dužima: bȅzi su bȋli, ali od bȅgōvā; glȃdni ko vȗci, ali nẽmā kod nȃs vȕkōvā. Kod imenice dȗg kraća množina se jav-lja samo u molitvi: otpȕsti nām dȗge nȁše, inače je: zapȏ u dȕgove, dȕgovi vȅliki.

U dativu, lokativu i instrumentalu pl. nastavački morfem -ima je redu-ciran na -ma ili -im : dȃj kȏnjma; polòži kȏnjma!; ne mȍreš ljúdma objànit; zúbma bi ga zaklō, odnosno: orȁlo se plugȍvīm; podīlȉjo sinovĩm. Značajnije od toga je da lokativ može biti izjednačen i s genitivom pl.: po grȍbōvā cvȋt, šārȁjū po zȉdōvā.

Imenice srednjeg roda oko i uvo u Npl. imaju nastavak -e: ȍče su mu bȕljave, kolȉkē su ti ȕše, ȉmā klȅmpave ȕše.

Imenice e deklinacije. Uz imenice ženskog roda koje završavaju na vo-kal -a u nominativu singulara, po ovoj deklinaciji se mijenjaju imena tipa: Anto, Ivo, Mato, Pavo, Pero, te hipokoristici od imenica muškog roda: jaro, komšo, prišo. U singularu kod promjene ovih imenica nema odstupanja od stanja u književnom jeziku ni kada su u pitanju nastavci ni kada se radi o njihovoj distribuciji. Padež koji zaslužuje osvrt je vokativ jer se u njemu javlja nastavačka sinonimija. Osnovni nastavak je i ovdje -o: cȕro, drȗgo, glȃvo, kȕćo, krmȁčo, žȅno. Nastavak -e je gotovo bez alternacije kod žen-skih imena koja završavaju na -ica: Ȁnice, Dȁnice, Kȁtice, Mȁrice, Slȁvice, Rȕžice, a dominira i kod imenica ovog roda sa istim nastavkom: drugarȉce, krȁvice, sjerotȉce. Kada su u pitanju imenice muškog roda, češći je nastavak -o, ali nije nepoznat i nastavak -e: ȉzdajico, kȕkavico, pijȁnico, prȍpalico, prema: prȍpalice, lutȁlice. Uz ove oblike i nastavke javljaju se oblici izjed-načeni sa nominativom, dakle sa nastavkom -a: znaš gȍspoja, šuti bȁba, kako si, čȉča, bježi Ilȉja.

U množini kod imenica ove promjene javljaju se znatnija odstupanja u genitivu, te u lokativu i instrumentalu. U genitivu imenice sa nastav-

122 Josip Baotić

kom -i u standardnom jeziku ovdje imaju nastavak -ija; čȃvkījā, dūpljȋjā, klȏmpījā, kȗrvījā, prĩtkījā, sekȕndījā, tȏrbījā. Kao specifične pojave treba izdvojiti izdvajanje lokativa iz obličke zajednice sa dativom i instrumen-talom i izjednačavanje sa genitivom: Dok su D i Ipl. kao i u standardnom jeziku sa nastavcima -ama ili -ima: fali se sa čȉžmama, primako se kȍlima, Lsg. je sa nastavkom -a: vȍzī se na kȏlā, spãvā u kȏla, bȉjo u čȉžāma, spāvȁli po tũđī kȗćā, dȍšō u gȃćā.

Specifične po oblicima G i Lpl. su neke pluralia tantum, kao leđa, usta, vrata, koje u ovim padežima imaju nastavak -o: skȉni to s lēđȏ, nȍsī na lēđȏ, pȍderō kafũt na lēđȏ; stojĩ iza vrātȏ, nemȏj stàjat na vrātȏ, cūrī mu iz ūstȏ, šta tȉ je to u ūstȏ.

Imenice i deklinacije ne podudaraju se sa stajem u standardnom jezi-ku u detaljima kada su u pitanju oblici Isg. i Npl. U Isg. dominira nastavak -ju: čȃšću, kȍšću, mȃšću, slȃšću, zāvȉšću. On se istina ne vidi na površinskoj strukturi riječi zbog izvršenog procesa jotacije, ali jotacija to i potvrđuje. Nastavak -i je vrlo rijedak i najčešće je kod imenica čija osnova završava na r: žīvȋ š ćȅri, nẽma ȏn s tȏm stvȃri nȉšta. I imenica ćud je sa nastavkom -i: s tȁkōm ćȗdi nȉge nẽće dȕgo òstat. Imenice kokoš u pluralu ima oblike po e deklinaciji u svim padežima osim genitiva, gdje može biti i nastavak i deklinacije: naráni kȍkoše!, rastjȅrāj kȍkoše, podȃj kokošȁma, mȍreš žívit od kokōšȃ, ali i: držĩ i njȅkoliko kokošȉjū. Slično se ponaša i imenica ćer, s tim da ona u Gpl. ima samo nastavak i deklinacije: tȏ su mu ćȅre kūpȉle, svȍjīm ćerȁma će ostȁvit, ali: níje imȏ ćerȉjū, ili: tȏ je Mȉkini ćerĩ zèmlja. Imenica vaš oblik po e deklinaciji ima samo u NAVpl.: zalēglȅ se vȃše, ne mȍreš pòbiti vȃše, kolȉko ji je.

ZamjeniceZamjenice spadaju među kategoriju izbrojivih riječi, a to znači da se njihov broj u svakom jeziku zna. U tom smislu situacija u ovom govoru ne po-kazuje odstupanja od stanja u standadnom jeziku. Odstupanja se javljaju kada je u pitanju struktura oblika. Kod ličnih zamjenica odstupanja nema kada su u pitanju osnovne forme, tj. oblici u Nsg., ali ih ima u nekim pade-žima. Još uvijek se mogu čuti na dijelu teritorija oblici nȃsa i vȃsa u GA pl.: tȏ nísi mȍgō čȕt od nȃsa, od vȃsa smo srādȁli, zatim starog instrumentala: bȉjo je s nȁmi, ko će s vȁmi. Naglašeni blici Gpl. zamjenice 3. lica su njȋ ili njȉja: pĩtāj njȋ ko je poȉjo, nȇš od njȉja nȉšta čȕt, bȉjo sam kod njȉja cĩlū zȋmu, a nenaglašeni ji: vȍli ji kȏ svȍju djȅcu. Enklitički oblik Asg. zamjenice 3. lica ženskog roda je ju: pȁzī ju, vȉdīm ju u mráku, gȅ si ju vȉdijo.


Odnosno-upitne zamjenica tko javlja se bez početnog t: ko tȉ je tȏ kāzȏ, pa su i izvedenice od nje: njȅko, nȉko, svȁko. Zamjenica što javlja se češće u liku šta: štà si rȅkō, pȍ-šta si prȍdō.

Pokazna zanjenica taj javlja se uobičajeno u liku ti: tȋ čõjk znȃ ko ȉmā, tȋ mi je prȍdō, tȋ će ti pòmoć. Ona, kao i druge dvije, ta i to, mogu se spo-radično javiti i sa protetskim o-: otȃ žèna samo lȁžē, s otȋm čojkȏm sam nȁrukovō. Na drugoj strani, zamjenice ovaj, ova, ovo, te onaj, ona, ono jav-ljaju se najčešće bez početnog o: vȋ mi je sȋn nȃjbȍljī, vȃ djèca ne veljȁjū, vȃ žèna mi je valjȁla u živòtu, ko vȃ mȍja kȑpa, bȉjo sam kod nȍgā dȍktora, kod nȇ kȕće skréni, raspĩtāj se kod nȋ ljūdȋ tȁmo, nȏ dītȅ će te òdvest ge ȍćeš.

Posvojna zamjenica 3. lica za ženski rod njezin, odnosno njen javlja se i u skraćenom obliku njẽ: tȏ je njẽ mȁslo, to su njẽ djȅla.

Neodređene zamjenice koje počinju sa ne javljaju se samo s palatalizi-ranim n: njȅko, njȅkoliko. Zamjenica nekakav uobičajena je u formi njȃki, pa su oblici za ženski i srednji rod njȃka, njȃko: kakȉ si njȃkī, dolazili njȃkī stránci, trȅbā mi njȃkā pȍtvrda, čȕdno njȃkō díte.

PridjeviS morfološkog aspekta pridjevi najmanje odstupaju od standardnojezične situacije.

Nastavački morfemi u promjeni su isti, a tako je i kada su u pitanju tvorbeni morfemi u komparaciji. Ni distribucija ovih drugi ne razlikuje se u načelu od standardnojezične. Kao specifičnost može se navesti kompara-tiv pridjeva visok i lagan. Za razliku od stanja u književnom jeziku, gdje je komparativ od visok – viši, ovdje je on vȉšljī, iako se i ovdje tvori sufiksom -ji dodatim na osnovu vis. Moglo bi se pomisliti da je ovdje sufiks -lji do-dan na osnovu vis, jer pridjevi sa ovakvim završetkom u našem jeziku ne-maju jotaciju umetanjen l između osnove i sufiksa, pa da je s zakonomjerno alterniralo sa š, tim prije što je i komparativ od lagan – lȁgljī, a ne laganiji, ali postoje i drugačije mogućnosti za objašnjenje, takve koje isključuju po-trebu uvođenja novog sufiksa. Oba ova oblika, višlji i laglji, mogli su se razviti obličkom analogijom prema oblicima deblji, grublji, suvlji, gdje su skupine blj, vlj zakonomjerno razvijene.

Kada su u pitanju oblici superlativa, odstupanje od standardnojezične situacije je u slabijem osjećanju integriranosti riječce naj sa pridjevom. To se ne ogleda samo u činjenici da ona čuva svoj akcenat, pa su superlativi sa dva akcenta: nȃjbȍljī, nȃjmlȁđī, nego i u formalnom razbijanju oblika superlativa enklitičkim oblicima ličnih zamjenica: nȃj mi je drȁžī cvȋt, nȃj mu je blȉžē priko bȁrē, nȃj ti je jeftinȉjē na pȉjaci.

124 Josip Baotić

Uz sintetičke oblike komparativa, postoje i analitički oblici: pȍskūpo sam plātȉjo tu njȉvu, otkȉnijo pȍvelik kȍmād, krȕv je pȍtvrd, mõrāš bȉt i pȍbrz kad trȅbā, kojima se ističe da je nešto u većoj mjeri od one koja se podrazumijeva.

Kod padežnih oblika u pridjevsko-zamjeničkoj promjeni uobičajeni su nastavci bez krajnjih vokala: dȍbrōg, dȍbrōm, dȍbrōg.

BrojeviGlavni brojevi u odnosu na stanje u standardnojezičnoj normi pokazuju veći stupanj nepromjenjivosti. Punu promjenu ima samo broj jedan, koji se ponaša kao pridjev određenog vida: jednõg čòjka, jednẽ ženẽ, jednõg djetȅta. Da se doživljava kao pridjev, pokazuju i superlativni oblici: nȃjpȑvī, nȃjpȑvā, nȃjpȑvō: nȃjprvī sam jã kūpȉjo becȉkle. Brojevi dva i tri deklina-bilni su kada stoje uz imenice ženskog roda: od dvījȗ sestārȃ; ostȁvijo svȅ sȁmo njȉma tríma, mada i u ovakvim pozicijama mogu izostati oblici sa nastavcima: od sve trȋ sèstre sam dȉgō rȗke, zatvorȉjo sa dvȋ dȁske. Kada su u pitanju imenice muškog roda, ni jedan od ovih brojeva ne javlja se osim u osnovnom, nominativnom liku: onȉ su od dvȃ brȁta djèca, sa dvȃ dukȁta sve začepȉjo. U pozicijama ispred imenice muškog roda mjesto broja je če-sta i brojna imenica: s dvojȉcōm brȁće, od dvojȉcē lõpōvā ȍteo pàre.

Zbirni brojevi: dvoje, troje, četvero, petero najčešće su u promjeni sve-deni na dva oblika, jedan za NGA, a drugi za DLI: njȋ dvȍje se slãžū, od njȋ dvȍje nȇš čȕt rũžnū rȋč; š njȉma dvójma se mȍreš napripovídat, kȕ’ ću š njȉma trójma. Ponekad se može čuti i poseban oblik genitiva: osim njȋ dvójga, nẽjam nȉkog drȕgōg. Kod broja četvero i petero u kosim padežima e alternira sa o pa je: ko će njȉma četvórma na ȍče izĩć, petórma smo kumovȁli mĩ. Ova alternacija mogla se razviti pod utjecajem oblika zbirnih imenica, koje su s tvorbenim sufiksom -oro: četvorȉca, petorȉca, šestorȉca, itd.

Brojni prilog jednom javlja se samo u obliku jednȏč: Jednȏč sam bȉjo š njĩm na vāšȁru, jednȏč mu sȁmo rèci, najednȏč je polūdȉjo, odjednȏč skȍči sa stóca.

GlagoliSustav glagolskih oblika pretrpio je, kao i većini štokavskih govora na sje-veru, znatnije promjene i razlikuje se od standardnojezičnog. Imperfekt je u potpunosti nestao iz upotrebe, a to bi se moglo reći i za pluskvamperfekt i potencijal. Futur egzaktni se još može naći u tragovima, prvenstveno u pogodbenim rečenicama: ȁko bȕdē dòbro učȉjo, poslȁću ga na škȏle, a to


bi se moglo ustvrditi i za glagolski prilog prošli. Ostali glagolski oblici su stabilni u sustavu i pozornost na sebe mogu skrenuti samo oblici nekih glagola u njima.

Infinitiv je, po pravilu, bez završnog vokala i, tj. u obliku starog supi-na: rádit, ȉć, i o tome je već bilo riječi u osvjetljavanju fonetsko-fonološke razine. Ovdje je korisnije zadržati pozornost na stanju kod glagola druge vrste, a u vezi s odnosom formanata ni/nu. U govoru starosjedilaca bosan-ske Posavine dosljedno je čȕčnit, dȉgnit, klȅknit, mȅtnit, opoménit, pȑdnit, zavnit. Tako nije u govoru katoličkog življa derventskog kraja. Mada i tamo dominiraju forme sa ni, za njih se ne bi moglo reći da su izvorne, što se ovdje ne može dovesti u pitanje. Naime, u govoru katoličkog življa der-ventskog kraja oblici glagolskog pridjeva radnog kod ovih glagola su često: dȉgnō, krénō, mȅtnō, dok su ovdje: čȕčnijo, mȅtnijo, pȑdnijo, zavrnȉjo. Oblici digno, metno su se mogli razviti samo iz formi dignuo, metnuo u procesu asimilacije, pa redukcije vokalske skupine uo: metnuo > metnoo > metno, a to potvrđuje tezu da je tu primarni formant nu, a ne ni. Pojava jednog ili drugog formanta ima i šire značenje od prostog fakta. Na prostoru Posavi-ne ona je izvorna, autentična jezična crta starinačkog življa, pa oni koji je nemaju i nisu autohtoni sloj na ovom prostoru. To bi se moglo reći i za dio katoličkog življa dereventskog kraja, čak i da nema povijesnih podataka koji to potvrđuju.

Prezent se tvori kao i u standardnom jeziku. Inventar nastavačkih mor-fema je također isti, ali u distribuciji ima manjih odstupanja. Kod glagola moći 1. lice je sa nastavkom -u: mògu. Likovi tipa možem, sa nastavkom -m, nisu zastupljeni. Oblici za 2. i 3. lice jednine i množine karakteristični su po formantu re mjesto standardnojezičnog že: mȍreš, mȍre; mȍremo, mȍrete. U 3. licu množine nastavak -e je, ne baš znatnije na cijelom prosto-ru, potisnut nastvakom -u: govõrū, rãdū, smrdũ, trčũ, pečũ, ležũ.

Aorist je živa kategorija i frekventna u upotrebi. U 1. licu jednine javlja se bez nastavka -h: upȁdo u rȕpu, uglȅda ȏn mȅne, a u 1. i 2. licu množine sa nastavcima -šmo i -šte, mjesto -smo i -ste u standardnom jeziku: upȁdošmo u kȕću; i vĩ stȉgošte, fála Bȍgu. Alternacija s sa š je analoškog karaktera, prema oblicima 3. lica: upȁdošē.

Različitost nenaglašenih oblika glagola biti nije očuvana. Za sva lica jednine i množine upotrebljava se petrificirani oblik bi: jã bi rȅkō, vĩ bi tjȅli džȁbē. Ovo nije neka specifičnost ovog govora, takvo je stanje i u drugim govorima, a ono postepeno prodire i u supstandard, svakodnevni govor obrazovanog stnovništva.

126 Josip Baotić

Futur. Oba futura su zastupljena, s tim da je futur egzaktni vezan za pogodbene rečenice. Tvorba i jednog i drugog je u načelu kao i u standar-dnom jeziku kada je pomoćni glagol ispred osnovnog glagola, s tim da je infinitiv bez završnog -i: jã ću rádit; ȏn će lȅć na kanȁbe. Kada se enklitički oblik pomoćnog glagola nađe iza osnovnog glagola, postupak je izjednačen kod oba tipa glagola, i onih na -ti, i onih na -ći, ovdje na -t i -ć: jȅšćeš kad ogladnĩš, dõće ȏn mȅni, kȁd-tȁd, tako da oblici od glagola na -ći djeluju kao reducirani.

Imperativ također ne pokazuje neke posebnosti. Odstupanja od stanja u standardnom jeziku svode se na nekoliko detalja: a) kod glagola tipa piti, tj. kod kojih osnova završava na vokal i, koji imperfekt tvore nastavcima -j, -jmo, -jte može doći do ispadanja glasa j: popȋ tȏ, pokrȋ mu nȍge, sakrȋmo ga. Ukoliko je ispred i suglasnik l, doći će do metateze osnovinskog i i na-stavačkog j i jotiranja osnove: naljȋ mu mȁlo rakȉje, zaljȋ cvȋt, proljȋ tȏ iza kȕćē; b) nastavak i se gubi ponekad i u 2. licu jednine kada se iza imperativa nađe riječca der: stȁn der mȁlo, potč der, izĩđ der ako smȉjēš.

Zapovijed se može iskazati i odričnom imperativnom riječcom neka: nȅka to rádit, ali se to čini kada je u pitanju neka vrsta zabrane i kada se zabrana izriče djeci.

Glagolski pridjev trpni ima iste nastavačke morfeme kao i u stan-dardnom jeziku, ali zastupljenost nastavaka sa formantom -t- je nešto če-šća nego u njemu, pa se može čuti i tamo gdje se u književnom jeziku ne smatra dozvoljenim: iscpīt je do krȁja, prodũbīto je kolȉko se mȍglo, žȉto je ovšīto na vríme, pokrȉta je kȕća još láne, vȉdīt je tȁmo, zarȍbīt je s počétka rȁta, vȍzīt je i u bōlnȉcu.

Glagolski pridjev radni pretrpio je promjene fonološke naravi i po tome se razlikuje stanje u govoru od stanja u književnom jeziku. O tim promjenama, a one se u osnovi svode na sudbinu vokalskih skupina na kraju, već je bilo riječi. Ovdje skrećem pozornost na sudbinu skupine -io u kompozitama glagola liti. Ona ovdje nije kao kod ostalih slučajeva razbi-jena sonantom j da bi se eliminirao hijat: donosȉjo, kūpȉjo, rādȉjo, razbȉjo, nego je došlo do devokalizacije i, pa kao posljedica toga i jotacije: prolio > prolio > prȍljō – dȍljō, nȁljō, ȕljō, zȁljō. Rezultati ovog procesa prenijeti su i na ostale forme: prezenta – prȍljēm, zȁljēm, pa i infinitiv više nije proliti, zaliti, nego pròljat, zàljat.

Glagolski prilog sadašnji izgubio je kao i infinitiv krajnje -i: ȉdūć kȕći naĩđēm na kȁvu kod kȗma, rãdēć mȍreš prižívjet, nȍsēć vrȅću u čámac, ošklĩznēm se i upȁdnēm u vȍdu.


Glagolski prilog prošli kod manje obrazovanog svijeta je nepoznat kao kategorija i ako se pojavi kao oblik onda ili ima pridjevsko značenje, kao u primjerima od glagola biti: bȋvšī presjȅdnīk je bȉjo bȍljī, tȏ mu je bȋvšā žèna, tȏ je u bȋvšēm Kȍbāševōm dućánu, ili značenje lociranja na nekom pravcu: tȏ ti je pȍšāv Šȁmcu. U pravom priloškom značenju potisnut je vremenskom re-čenicom: *došavši kući, imam šta vidjeti / kȁd sam dȍšō kȕći, ȉmām šta vȉjet.

Složeni glagolski oblici perfekt i kondicional prvi na morfološkom planu ne pokazuju ništa što već nije rečeno uz oblike od kojih su tvoreni, pa navodimo samo dva primjera kao ilustraciju: jã sam bȉjo š ńĩm u vójski, dȍšla bi òna da ȉmā kȁd.

PriloziPrilozi spadaju u kategoriju riječi koje se, i pored toga što su nepromjenjive, pojavljuju u obličkim varijacijama u svim govorima bilo tako što gube dio svoje strukture, bilo što je proširuju raznim navescima. Tako je i u ovom govoru.

Od priloga mjesta prilog dolje uobičajeniji je u obliku dȍl: ležĩ dȍl na pòdu; prilog gore u obliku gȍr: dȉgni tȏ gȍr na ormãn; prilog tamo se javlja u više oblika: tȁmo, tȁm, tȁmok, tȁmoka. Oblici sa navescima -k i -ka nešto su češći na krajnjim zapadnim prostorima: tȁmok nísam nȉkad ȉšō, kȕ ćeš tȍmoka; prilog ovdje se javlja sa metatezom: vōdȇ nȉko nẽće da rãdi, to võd nȇš nãć; tako je i sa ondje: nōdȇ nẽma nȉšta i nõd ti je mjȅsto; prilozi odoz-gor i odozdol javljaju se u reduciranim oblicima: ȍzdo i ȍzgo, a odavle sa metatezom i alternacijom d/l: ȍvdāle, a ponekad i sa naveskom -n: ȍvdālen, prilog tu je češći u obliku tõd, a ponekad se čuje i tōdȇ, pa i tōdȇk. Intere-santni su i oblici priloga gdje – gȅ i đȅ, prvi zbog redukcije dj, koja stvara dojam pojave ekavske strukture, a drugi zbog najnovije jotacije, koja nije karakteristična za ovaj govor kada je u pitanju skup dj jer je samo: djȅd, djèca, djȅtalina. Čini se da je oblik gȅ češći, mada tako i ne mora biti jer je to teško utvrditi. Ni u kompozitu sa ni nije jedna forma, nego obje: nȉge i nȉđe: nȇ š ti nȉge ȉć, ali i: nȉđe ti nẽće bȉt bȍljē.

I kod vremenskih priloga ima odstupanja od standardiziranih likova. Tako su bez završnog -r jučer i uvečer: jučẽ je bȉjo kod mȅne, prȉkučē sam ga vȉdijo; sjedĩmo ȕvečē dȕgo; prilog prije uobičajen je u obliku prȉja: prȉja je bȋlo bȍljē, ali se može javiti reduciran: dȍšō je prȋ tȅbe. I prilog poslije je u izmijenjenom liku: pȍtlja – pȍtlja mi je valjȏ.

Najmanje je specifičnosti vezano za načinske, uzročne i količinske priloge. Upadljiv je oblik svédno za standardno svejedno, koji je nastao is-

128 Josip Baotić

puštanjem j i redukcijom dvaju e: mȅni je svédno kò će bȉt dirȅktor, te oblik bȁrem prema standardnom bar, koji također postoji: dà je bȁrem rȅkō, dà je bȃr štȁ znȏ.

Prijedlozi Inventar prijedloga u odnosu na standardnojezički bogatiji je za jednu je-dinicu, prijedlog ȕzām, odnosno njegov kraći ekvivalent zȃm. On se javlja sa akuzativom kao ekvivalent prijedlogu s u konstrukcijama instrumentala sredstva ili omogućivača radnje, koje su česte u mnogim našim govorima iako ih standardni jezik ne dopušta, pa se mjesto: ore zemlju plugom, ov-dje govori: kȍpā ȕzam matȉku, udȁrijo ga zȃm štãp. Od ostalih prijedloga treba spomenuti i ìzvan, koji se javlja kao alternacija prijedlogu osim: svȉ su rādȉli ìzvan njȅga, ȏn je ìzvan svẽ djecẽ, te sȕproć kao alternantu naspram: kȕća mu je sȕproć mȍjē. Prijedlog prema javlja se i u obliku pràma: štà je ȏn pràma tȅbi, a zainat u obliku uzinãt: rãdī uzinãt svĩm nȁma. Pijedlog radi je bez završnog i – rȃd: rȃd tȅbe sam kūpȉjo trȁktor, ali se i on može javiti i proširen: pȍrad, spȍrad: ȍšō je pȍrad cigārȃ; ȉzišō je spȍrad sȅbe.

VezniciI kod veznika ima odstupanja od stanja u standardnom jeziku i kada je u pitanju inventar i kada su u pitanju oblici u kojima se pojavljuju. Na planu inventara jedinica je posebni veznik ȕgo ili ȕgoj, koji se javlja kao ekviva-lent veznika samo: Svȉ rãde, ȕgo ȏn sjedĩ; svȅ počȕpāj, ȕgo mi cvȋt ostȁvi; svȅ je izubījȏ, ȕgoj njȗ nĩ.

Kod pravih veznika ali, ili, niti najčeće je u upotrebi reducirana forma, bez krajnjeg -i: smjȅlo je za svȅ fȁlit, al za rakȉju nĩ; nȉt ga znȃm, nȉt pȍznam; nȉt mi je rȏd, nȉt pomòzi Bȏg; ȉl je lȗd, ȉl se prȁvī lȗd. I kod pogodbenog veznika ako najčešće izostaje krajnji vokala -o: ak mi kũpīš, dobrȍ je, ak ne kũpīš, nȉkom nȉšta.

Veznik jer čest je i sa naveskom -ak: nĩ ȉšō u škȏlu jȇrak je bȉo bȍlestān, ili naveskom -bo: nísam kūpȉjo jèrbo je skȗpo. Oblik jerak je posebo čest kada se iskorištava kao upitna riječca: jȇrak si mu tȏ rȅkō. U ovoj funkciji može biti i jer: jȇr si ga udȁrijo?

Riječce Od riječca ili partikula najupadljivije su dvije, màče i kȏ đȃ, zbog toga što se ne upotrebljavaju izvan ovog područja: Ȏn, màče, tȏ níje znȏ; Dà je ȏn,


màče, ȉšta rȅkō; Nȁma, kȏ đȃ, ne trȅbā nȉšta. Danas ni jedna nema visoku frekvenciju, a nisu podjednako rasprostranjene ni na ovom prostoru. Prva je nešto većeg opsega, dok je druga vezana za jedno od sela, Matiće, iako je prvoj postanje nejasno, dok je druga izvedena prema elementu iz turskog jezika – đoja. Ovaj se javlja isto kao partikula: Ȏn se, kȏ đȍja, ne bojĩ.

Leksičke značajkeDomaću leksiku, tj. leksiku slavenskog podrijetla, prožima bogat sloj leksi-ke iz orijentalnih jezika, prvenstveno iz turskog ili unesene preko turskog, ali i iz madžarskog i njemačkog jezika. Budući da je leksika u svakom jezi-ku nesvodiv broj jedinica, istraživanja vezana za ovoj sloj su najpovršnija kada se radi o narodnim govorima. Kada je u pitanju ovaj govor, moglo bi se reći da je stanje nešto bolje. Dijelom su osvijetljeni germanizmi u okviru jednog diplomskog rada, nešto potpunije turcizmi, dok o hungarizmima, koliko je autoru ovih redova poznato, nema posebnih radova.

Ovdje ću se zadržati samo na leksičkom sloju iz orijentalnih jezika. Prema građi koju sam prikupio taj sloj obuhvata preko sedamsto korijen-skih morfema, a to znači mnogo više riječi od ovog broja. Od njih najveći dio pripada imenicama, preko osamdeset posto, zatim glagolima, oko de-set posto, dok ostatak pripada u podjednakoj mjeri pridjevima i prilozima. Uzvici i riječce su marginalni, ali ima i njih, prvih šest, a drugih tri.

Sve ove riječi podređene su zakonitostima jezične strukture posavskog govora, a to znači da su pretrpjele promjene na svim razinama: fonetskoj i morfološkoj prije svega, ali i na značenjskoj, i tako se uklopile u jezični su-stav da ničim ne ukazuju da u njemu nisu autohtone elementi. To ne znači da nisu prepoznatljive, nego da neke od njih govornici osjećaju često više kao svoje nego alternative slavenske provenijencije, npr.: àlka prema kari-ka, avlȉja prema dvorište, bògaz prema kanal, bádžo prema pašenog, bȕran prema zdenac, džigȅre prema jetra, inãt prema prkos, kapȉja prema vrata, komšȉja prema susjed, kašȉka prema žlica, oranȉja prema kotao, pȇndžēr prema prozor, ulãr prema povodac, zanãt prema obrt, itd.

Razumije se da najveći dio riječi iz orijentalnih jezika ne spada u tzv. aktivnu leksiku, riječi koje se danas često koriste ili koje svi govornici upotrebljavaju. Mnoge od njih, naročito one koje su nazivi predmeta koji iščezavaju iz života današnjeg čovjeka nestaju zajedno s nestankom tih predmeta: čìbuk, fȅrmen, nàdžak, senȉja, sma, mnoge s generacijom naj-starijih, jer mlađi preferiraju standardnojezične likove. Nekima vijek tra-

130 Josip Baotić

janja produžava pomjeranje značenja s izvornog na nova. Radi ilustracije ove posljednje konstatacije navodim riječi dȕnđer i šȉš. Prva je još živa u upotrebi, ali ne zahvaljujući izvornom značenju, drvodjelja, tesar, starinski stolar, mada se još može naći ljudi koji će reći da su se tako zvali majsto-ri za drvenu građu, više onih koji tu riječ vežu za majstore koji su pravili i popravljali čamce, a najviše ima danas onih koji za riječ vežu značenje: loš, primitivan majstor, pa i dalje: za nekoga tko nije dobar u svom poslu: poprȁvljō mu sãt njȃkī dȕńđer. Drugoj su vjerojatno dani odbrojani. Stariji znaju za šȉš za kãvu, napravu u kojoj se pržila kava, srednja generacija za šiš, malu okruglu limenu peć, bubnjaru, kojom se najbrže mogla zagrijati prostorija, najmlađi vjerojatno ni za jedno ni za drugo.

Sve šta je rečeno za turcizme, moglo bi se primijeniti i na hungarizme, riječi koje su preuzete iz mađarskog jezika. Istina, njih je mnogo manje, ali ih ima. Stariji znaju za ȁldumāš, piće koje se popije poslije zaključene trgo-vine. Oni koji su bili vezani za vodenice znaju za kèrep: mãlī i vȅlikī kèrep su je držȁli na vòdi, pa i za riječ kȅtuš, kojom su se označavali suvlasnici vodenice, ili po današnjem dioničari, a koja se danas može čuti kada se žele povezati dva muškarca s jednom ženom: Njȋ dvojȉca su kȅtuši, tj. vezani su intimno za jednu ženu, “dijele” jednu ženu. Ali iz mađarskog su, izme-đu ostalih, i: akȏv, ȁrnjevi, aršȏ, bakȃndže, bȃntovat, buđelãr, bȗnda, čéza, čȍpor, čȏrda, đȉlkoš, dȏboš, gȁzda, kicȅlja, kȏmpa, kormánjit, logȏv, lopȏv, màmlaz, mȃrva, palačĩnka, pȁprikāš, pajdãš, párlog, vȃroš, rasprostranjene na cijelom području, i nejednako generacijski zastupljene u upotrebi.

Riječi iz njemačkog su u boljoj poziciji. Uz one ranije usvojene, u po-sljednjih tridesetak godina došlo je mnoštvo novih, manje kao posljedica tehničkog progresa, to je danas privelegija engleskog jezika, više činjenice da je veliki dio Posavaca idući trbuhom za kruhom drugu domovinu na-šao na tom govornom području. Od špȍreta i rēnȇ (rerne), preko ȕntōrka i ȁnjzūga, ȕrlāva i špitálja do ȁuspuka i ȕnfāla smjestilo se na desetine riječi iz svih oblasti života. Sve one zaslužuju više pozornosti nego im je dato na ovom mjestu jer govore o prošlosti Posavaca, procesima koji su se na ovom prostoru odvijali i putovima kojim su ljudi ovog kraja prošli.

Sintaksičke značajkeSintaksička razina jezičke strukture je ponajmanje osvjetljavana, pa i naj-slabije osvijetljena kada je u pitanju ovaj govor. Moglo bi se reći da osim sintakse padeža, tj. upotrebe padeža, ništa drugo i nije osvijetljeno ni u mi-


nimalnoj mjeri. Ovo prethodno uradio sam prije nešto manje od četrdeset godina. Tada sam zaključio, a mislim da se ti sudovi mogu primijeniti i na sadašnje stanje zbog činjenice da se promjene u ovoj oblasti odvijaju tako sporo da se u životu jedne generacije i ne primijete, da se upotreba padeža razlikuje u mnogim pojedinostima od upotrebe u književnom jeziku čuva-njem arhaičnih formi i razvijanjem konstrukcija kojih u njemu nema. Evo nekih karakterističnih pojedinosti iz tog repertoara razlika:

a) nedovoljno je izdiferencirana upotreba prijedloga od i iz sa genitivom u označavanju izazivača radnje, odnosno unutrašnje pobude za vršenje radnje: Učinȉjo je tȏ iz sažaljénja / od ȍbīsti su privrnȉli kȍla;

b) očuvana je distinkcija između konstrukcija kod + genitiv i u + genitiv. Kada se želi označiti da pojam dat u akuzativu ne pripada licu označenom u genitivu, nego se nalazi kod njega privremeno na korištenju, kao i lice u službi, upotrebljava se prva konstrukcija: kod nȃs je njegȍva lopȁta; bȉjo je slúga kod crkvē, a kad se želi iskazati trajno posjedovanje nečega, druga: u nȃs je Pāvȋn plȕg;

c) postojanje kvalifikativnog genitiva izraženog konstrukcijom od + ge-nitiv: Ȁmbra Kȍlārev je bȉjo mȃjstōr od bȕrādi;

d) česta zastupljenost konstrukcija od + genitiv na mjestu koje se u standardnom jeziku nalazi konstrukcija za + genitiv: nȏć je, vríme je od spāvȃnja;

e) nedovoljna izdiferenciranost konstrukcija genitiva sa prijedlozima zbog i radi u iskazivanju uzroka i cilja vršenja radnje: ȍšō je rȃd šećȅra u Orãše / ȍšō je zbog ȅksērā u dućãn. Istina, cilj radnje se češće označava ve-zom porad + genitiv: pȍslō ga je pȍrad cigárā.

f) veza sporad + genitiv može imati i značenje “što se mene tiče”: spȍrad mȅne mȍgū zatvòrit dućãn; spȍrad njȅga rakȉja mȍre tȅć rīkȏm;

g) reducirana upotreba konstrukcija genitiva s prijedlogom u, tako da se ne javlja veza u + genitiv u označavanju mjesta, nego samo kod + genitiv: bȉjo sam kod dȍktora (nema: *osto u sestre tri dana);

h) pojava konstrukcije (u)zam + akuzativ u poziciji koju u književnom jeziku, ali i u dijalektima štokavskog narječja, pokriva instrumental oruđa: prirȅži je ȕzām nõž, napȕni šuškȁru ȕzām slȁmu, kũsā ȕzām lĩvu rȗku; zȁmāni on zȃm vèslo; rȅžē zȃm škȁre;

i) postojanje konstrukcije na + akuzativ kao alternative konstrukciji preko + akuzativ: ȍšō je na Šȁmac za Sarȁjevo, Tȋ pũt ȉdē na Bȏk, pa na Obȕdovac; kad ȉđēm za Zȃgreb vlȃkom, ȉđem na Vȋnkōvce;

j) pojava prosekutiva i kada je ispunjen samo jedan od dva uvjeta kojim je ova konstrucija markirana u hrvatskom standardnom jeziku. Ti uvjeti

132 Josip Baotić

su: a) dinamičnost radnje i b) neomeđenost prostora. Svođenje prepreka na jedan uvjet otvara mogućnost za češće ostvarivanje prosekutiva, tj. mjesta zahvaćenog kretanjem: õdā ȏn trīmȏm i nȉšta ne govõrī; pȍljēm se šarenĩ cvȋće;

k) konstrukcije za + instrumental kao dopuna glagolu ići sa ciljnim značenjem, ili nekom drugom koji uključuje isto značenje: ìdi za kȗmōm da dõđē; ȍšli za prȁtrōm prȉja pȍla sãta, što u standardnom jeziku obično popunjava konstrukcija po + akuzativ: otišli su po doktora.

l) dosljedno potiskivanje konstrukcija o + lokativ u označavanju mje-sta: vȉsi na klȉnu, nȍsi ȍko vrāta, ali ne i *visi o klinu, *nosi o vratu.

O sintaksi glagolskih oblika ponešto je rečeno u dijelu o morfološkim značajkama.

Prostor i priroda rada ne dopušta detaljniji osvrt, ali teško bi se i našlo nešto čega nema u književnom jeziku. Više toga ne bi bilo.

Kada je u pitanju sintaksa rečenice, pomenut ćemo samo neke poje-dinosti:

a) struktura rečenice u osnovi se podudara sa standardnojezičnom si-tuacijom. Red riječi od pomenute situacije odstupa u nekim sitnijim deta-ljima: 1) razbijanju superlativne forme pridjeva enklitičkim oblicima ličnih zamjenica: nȃj mi je drȁžī cvȋt rȕžica; nȃj me je vȉšē boljȅla gláva; 2) razbi-janju riječi nije enklitičkim oblicima ličnih zamjenica: nĩ mi je tȏ govorȉjo; nĩ ti je trȅbō obećávat; vezanju negacije ni za oblike zamjenica tko i što u padežno-prijedloškim vezama: jã za nȉšta nȅ znām; tĩ za nȉkoga ne mȍreš garantírat;

b) nepostojanje rečenica čije je semantičko obilježje “anonimnost su-bjekta”, tj. rečenica tipa: ubilo ga u šumi; otjeralo ga u zatvor; zatvorilo ga na pravdi Boga, mada se ovakve konstrukcije javljaju i u mnogim govorima u Bosni i Hecegovini, pa i u susjednom govoru derventskog kraja;

c) ostvarivanje namjernih rečenica veznikom nek(a): pȍslō sam ga u škȏlu nȅk bȃr naũčī zanãt; pošaljȉ ga u škȏlu nȅka postȁnē gospȍdin;

d) ostvarivanje pogodbenih rečenica konstrukcijom prezenta i upit-ne riječce li na mjestu pogodbenog veznika ako: prõđēš li s pȇt, kūpȉću ti becȉkle; bȉće dòbro ne ȍbje l’ ga lȇd;

e) postojanje uzročnih rečenica s razbijenim uzročnim veznikom zato što na dva dijela, pri čemu je prvi dio u glavnoj, a drugi u zavisnoj rečni-ci: zatȏ ga vȍlim štò je dȍbār; zatȏ sam ga skȗpo platȉjo štò je bȋlo mlȍgo mušterȉja da ga kũpē. Ponekad mjesto što u zavisnoj rečenici dolazi uzročni veznik jer, pa se uzročnost pojačava: zatȏ nísam ȉšo u škȏlu jer sam bȉjo bȍlestān; zato se š njĩm ne drũžīm jer vȍlī pòpit.


Umjesto zaključka – napomenaOvaj osvrt na govor starosjedilaca bosanske Posavine napisan je vodeći ra-čuna o publikaciji u kojoj će se pojaviti i publici kojoj će biti namijenjen. To se moralo odraziti i na zahvat u materiju i na način interpretacije. Da bi se približilo čitatelju koji nije jezikom profesionalno okupiran, izostavljena je znanstvena aparatura, diskusija problema, pozivanje na literaturu i od-mjeravanje prema stanju u drugim govorima, što je uobičajeno u radovima iz dijalektologije u znanstvenim publikacijama, ali je nastojano da sve što je kazano bude čvrsto utemeljeno na činjenicama, ma koliko se ponekad činilo više kao ilustracija, a manje kao potpuna elaboracija. Nadam se da će i ovo biti dovoljno da se stekne slika o ovom govoru u mjeri koja ga predstavlja specifičnim i drugačijim u odnosu na govore koji ga okružuju u bosanskom dijelu Posavine. Za one koji vole neposredan kontakt sa jezi-kom, u prilogu, evo, i izvornog teksta.

Prilog – tekstovi Štà je znȏ lȕmpovat mãlī Čȉkić i ȏn, ej... Njȅga bȉjū, a ȏn lȁjē... A jã znȃm, nȃs uvȁtišē žȁndāri spram Jānjȉnē, Cȓnkinē kȕćē, pa nȁma: “Mȁrš!”, da ȉđēmo spávat. Jã i pobjègo, a ȏn nẽće. Kãžē: “Štȁ, mȃjku vam vȁšu, kãžē, da bježĩm. Nísam jã lōpȏv.” Njȅkī Bȁbina Subȍta, zvȁli ga tȁko, znȃš tĩ ńȅga, zȃm štãp bȉjē ga, a ȏn nẽće da bježĩ i Bȏg. Dȍk ti vȋ, drȕgī žȁndār: “Pa vȉdīš da vrȃg, kãžē, nẽće bjèžat. Oćȅš ga ùbit?”, kãžē. I nẽće i Bȏg. A ȕbi ga nȋ. Nè bi jã primȉjo ni jednõg štápa, a ȏn nẽće i Bȏg... Pa i jèsu prȋ, brȁte, bȉli žȁndāri. Kad ugrȁbē, ubȉšē. Znȃm kad je Ívo Antūnȉćevića pogȉnijo. Mĩ sjȅli vōdȇ, mjȅsečina, lȋpo, pod tarȁbu Kȏndžića, gȇ Mȁrkina kȕća. Pripovĩdāmo. Imā nas desétak, petnȁjest. A ȅvo ji, žȁndāri, ispȁdošē iz Kȏndžića sȍkaka. “Sjedĩte”? – “Jȃ, sjedĩmo”. Kad ȏn otȉska se zȃm štãp prìko bogȁza k nȁma, skȍči. Mĩ njȅko njȅkud, bjèži. Ostȏ u mȅne štãp, a dȁdīn bȉjo štãp, na krȁju ȉmā kȏ jȁbuku. Kȁd pȍtlja, òni odȍšē al’ odnesȍšē mõj štãp. Štà ću jã sȁd. Nȅ smēm dȁdi ni kázat da sam ȍdnijo tȋ štãp. A jã ȏnda Blȁži Lȗkića ȉzutra ȍđēm rȁno, a òni kod Blȁžē bȋli, da Balȁža tȋ štãp, ako ȉkāko mȍre, od njȋ izvúče.

134 Josip Baotić

* * *Níje bȋlo nȉge ȏnda pòsla. Jȍk! Sȁ’ ti kãžēm, ȕgo ako si ȍšō, eto, u Orãše,

pa ȁko si tȁmo mȍgō, jȅ l’ ak u sèlu mȍreš gègod, al’ svédno. Ȏnda ȍpē svȁko je cīnȉjo svȍje, Jã znȃm, ȅvo, pokȏjnōm načȇlnīku Knȇževu, ȏn je ȏnda bȉjo načȇlnīk, tȏ je Īvȋn òtac, dà smo ȉšli po kȉlu brȁšna pa pljȅli žȉto, jȃ. Tȇ gȍdinē, kȁd je tȃ glãdnā gȍdina bíla, i ȏnda, ȅto, mõj pokȏjnī svekār, eto njegov òtac, ȉstom rȅknē: “Nēđȉte djȅco, kãžē, za kȉlu brȁšna, pa nẽćemo ni jȅst”. A mĩ ȏnda ȍpē, dječȉna kȏ dječȉna, rĩćemo mlȁđī, kãžēmo: “Pa bȍljē je otĩć i za kȉlu brȁšna pa rádit...” Pa nȃs trȋ ȍđēmo, trȋ kȉle donesẽmo brȁšna. I mĩ, ȍpē, tȁmo jȅ dēmo, da nĩ se u kȕći glȃdno. I tȁko smo prolȁzili. Svȁkako je tȏ bīvȁlo prȋ, svȁkako, kad nȉkad nĩ bȋlo nȉge zãradē, Prȋko da tĩ ȍdēš da Prȋko rãdīš, ȅto u Župȁnji, rĩćemo, u Bošnjākȃ. Al’ sȁd! Sȁd svȋt ȉdē pa tȁm zarađȕjē. Eto mȍja Kȁta sad ne ȉđē nȉkud dolèko, već svȅ u Bošnjākȃ. A prȋ nĩ bȋlo tȍgā, nĩ bȋlo i gotȍvo. Nȉt je kȍ kȕd ȉšō, ni nȉšta. Već ȕgo, sȁmo kod sȅbe. Ȏnda kò je imȏ zemljẽ i kò je imȏ pa tȇ rānȇ da narȍdī, tȋ se nĩ ni pȁtijo. A ko nĩ, tȋ se napȁtijo. I svȁkako je bȋlo.

* * *Ȅto, pa upȃmtī se, màče, kòje, njȅko valjȏ njȅkom. Eto, tȋ Jágo, mȉslīm,

ȅvo, vȋ Jágo nȁš, znȃš Jȁgića. Ȏn za mȅne, jè l’, mȉslīm, dà je za njȅkoga nȃj gȍrī čõjk, za mȅne je bȉjo nȃj bȍljī. Jã i pokȏjnī Ȉlja dȍšli u Šȁmac. Znȃm dòbro, ȏnda je i ȍšla nȁša Basȕckā za mȃst. Za kȃntu mȃsti, onȗ gãsnū, osamnȁjest kȋlā, kolȉko su òne bȋle, osamnȁjest kȋlā. I pȇt dȕlūmā ȍšlo zemljẽ za mȃst, mõrāš jȅ l’. I ȁjd spȁkovali smo mĩ, mĩ smo imȁli ȏnda ȍbavezu dvàes i pȇt kȋlā mȃsti, a ȕjka dvàjes. Mĩ u Šȁmac. Vȁljā tȏ odvũć. Tĩ znȃš đȇ tȏ. Tĩ si iđāvȏ tȁm, kȁd je bȉjo kȗm Máto vȁš, tĩ si rȍbu njȅmu dovozȉjo i òni šȉli... Dȍšli mĩ tȁm, u Šȁmac. Jágo kȏ i sȁd, màče, proletẽr. Štrepȅćē, znȃš. A mĩ smo, nísmo k mȁgacinu ȍšli, mĩ smo stȁli vōdȇ kȍd otéla. Znȃš kakȍ je nȏ, pod Sāvȏm. Mĩ smo stȁli tõd, jȇr ȏnda se smȉjē ȉć, níje bȋlo vȁko kȏ sȁd da nȅ smēš. Smȉješ stȁt kod otéla i nȅ znām kod kȍje prȍdāvnice. Ajd, ozēblȉ smo mĩ, znȃš. Mĩ ćemo tõd pòpit, jã i Ȕjka unĩđēmo. Jã popȉjo mãlū rakȋcu, Ȕjka je, dodūšȇ, vȅlikū. Dvȋ ȏn skȅfō vȅlikē rakȋce. Jágo štrepȅćē, znȃš. Ȕjka njȅga dĩrā, znȃš, oni kȏ ȍba jȅdnāki, je l’ – proletéri, štȁ jã znȃm. “Ajde mȁlo ogrȋ se” – kãžē Ujka. “Nẽjām Ȉlja, nẽjām nȉšta” – kãžē Jágo.

“Gȅ si bȉjo”? – “Bȉjo sam u Grȅbnīcā”. Znȃš da je ȏn imȏ nȗ, nȗ,... drȕgo je vȃ Ćūndrȉna, al’ imȏ je udovȉcu. Glȁvito je tȏ. Kãžē: “Gotȍvo je. Bȉjo sam uzȏčas tȁm. Štà sam imȏ, svȅ sam potrošȉjo. Štȁ vĩ čȅkāte”? – pĩtā. Kãžē:


“Jã sam na tȍmē”. A mĩ nísmo znȁli dà je ȏn, znȃš, Ȕjka níje znȏ dà je ȏn na tȍme. “Aj tĩ, ãžē Ȕjka, mȁlo zagrȋ se”. Skȅfa Jágo dvȋ-trȋ rakȋce. “Kolȉko vĩ ȉmāte”? – pĩtā. Kazȕjēm jã da nẽjamo svȅ. “Dòbro, – kãžē – ostȁnite zȁdnjī. Al’ mȍre l’ bȉt rúčak”? “Jȃ, jȃ”, kãžē Ujka. Nȉšta ȏn nȁma vȉše nĩ rȅkō, al mĩ smo dòbro prȍšli.

136 Josip Baotić

Prilog osvjetljavanju demografskog i jezičkog supstrata okolice Dervente

1.1. U međuriječju donjih tokova rijeka Bosne i Vrbasa proteže se sliv-no područje rijeke Ukrine. Sjeverni dio ovog područja, oivičen vrhovima niske planine Vučjak na istoku, padinama Krnjina na jugu i Motajice na zapadu, te Savom na sjeveru, poznat je danas pod nazivom derventski kraj.1

U geografskom određenju ovo područje je prirodni nastavak Panonske nizine, koji od sjevera prema jugu prerasta postepeno iz ravnice, Ivanjskog polja, u brežuljkaste i blago valovite predjele obronaka okolnih planina. To, te umjereno kontinentalna klima i izuzetno povoljan položaj, presijecaju ga važni putni pravci, čini ovaj kraj izuzetno pitomim i povoljnim za život i privređivanje.

1.2. Na području derventskog krаја živi preko 85.000 stanovnika u osamdesetak naselja.2 Osnovno zanimanje seoskog življa je poljoprivredna proizvodnja – ratarstvo. Stočarstvo, mada postoje uslovi, nije razvijeno i svi su izgledi da nije ni imalo tradiciju kao zemljoradnja.

Pored obradivog zemljišta, prirodno bogatstvo ovog kraja bila je, i još je uvijek, i šuma te se jedan dio stanovništva dolaskom Austro-Ugarske

1 Termin derventski kraj upotrebljava se u značenju koje ima u Duspara, Bunar, str. 19. On ne pokriva značenje termina derventska nahija u Filipovića, Bosna, str. 63. Značenje tog termina u ovom radu pokriva termin doborska nahija ili sintagma šire derventsko područje.2 Ovaj i statistički podaci o strukturi stanovništva u derventskom kraju imaju ograniče-nu vrijednost. Izvedeni su na osnovu popisnih lista iz 1971. godine, kojih se jedna foto-kopija nalazi u Institutu za jezik i književnost u Sarajevu, i u okviru granica određenih malo slobodnije.


pretapao u šumske radnike. Danas je broj zaposlenih u društvenom sektoru znatan i već su u manjini domaćinstva iz kojih neki član nije i industrijski radnik. Sve ovo učinilo je da su promjene koje u posljednje vrijeme zahvataju i inače sela ovdje bile jače izražene. Cijelo područje je elektrificirano, sva naselja su povezana dobrim putevima, neka čak i asfaltnim, u većini je vodovodima riješeno pitanje pitke vode. Već u XIX stoljeću, pored Dervente, škole pri sa-mostanima imali su i Plehan i Žeravac.3 Danas je cijelo područje prekriveno gustom mrežom osnovnih, četverorazrednih i osmorazrednih škola. Вrој nepismenih među srednjom i mladom generacijom je vrlo malen.

1.3. Struktura stanovništva, i pored toga što je ovo područje kompak-tna geografska cjelina, nije nacionalno homogena. Domaće stanovništvo čine sve tri nacije. Najbrojniji su Hrvati, oko 40 hiljada duša, u nešto ma-njem broju zastupljeni su Srbi, oko 35 hiljada glava, dok su muslimani naj-malobrojniji, svega oko 10 hiljada stanovnika.

Mada su naselja grupisana prema etničkoj pripadnosti stanovnika, zbog toga što nema prirodnih granica, nema ni oštrih granica među na-seljima. Uz relativno velik broj pretežno jednonacionalnih sela, brojna su, posebno na graničnim područjima, naselja sa miješanim stanovništvom, pretežno hrvatskim i srpskim, ali i hrvatskim i muslimanskim življem. Samo u jednom naselju, D. Kalenderovcima, izmiješano je srpsko i musli-mansko stanovništvo.

Hrvatski živalj koncentrisan je u centralnom, brežuljkastom dijelu der-ventskog kraja, a srpski u zapadnom i istočnom dijelu, odnosno uz rijeku Ukrinu i na obroncima planine Vučjak. U sjevernom dijelu, Ivanjskom po-lju, podjednako su prisutni i Hrvati i Srbi. Muslimani su se, izuzev u Der-venti i selima u njenoj okolini, koja su već prigradska naselja, zadržali u sve-ga 8 sela: Gornjim Kolibama, Lužanima, Velikoj, Kotorskom, Dubočcu, te zajedno s Hrvatima u Sijekovcu, Beglucima, i Srbima u D. Kalenderovcima.4

Prisustvo pripadnika ostalih naroda i narodnosti neznatno je i vezano za gradska naselja. Čeha, Poljaka, Ukrajinaca i Nijemaca, za koje su za vri-jeme austro-ugarske okupacije osnivane posebne kolonije po selima i koji su ovdje bili brojni,5 može se reći da i nema, јеr su se iselili, ili, ako je neko i ostao, stopili s domaćim življem.

3 Duspara, Bunar, str. 93.4 Vidi kartu na kraju rada.5 M. Filipović piše: “Za vreme austrougarske okupacije naseljen je znatan broj tuđih ele-menata, i to ne samo po varošima, naročito u Bos. Brodu, nego su osnivane i kolonije Nemaca, Čeha, Poljaka i Ukrajinaca po selima, ali su samo delimično očuvane do da-nas”, Bosna, str. 64.

138 Josip Baotić

Demografski razvoj derventskog kraja2.1. O prošlosti derventskog kraja, kao i šireg područja nekadašnje doborske nahije, čiji je on veći i geografski kompaktni zapadni dio6, i pored toga što se nalazio na raskrsnici važnih puteva i bio poprište sukoba raznih vojski, istoriografija raspolaže sa malo, često nesigurnih i nepovezanih podataka. Ako se izuzme grad-utvrđenje Dobor, koji se spominje kao castrum Dobor u izvorima već 1401. godine7 i za koji se zna da ga je podigao slavonski ban Ivan Horvat da bi se, zajedno sa bosanskim plemstvom, odupro ugarskom kralju Sigismundu, do druge polovine XVI stoljeća nema sačuvanih poda-taka ni o naseljima ni o stanovništvu ovoga krаја. Pa iako takvih podataka nema, pretpostavka da je ovaj kraj i prije dolaska Turaka bio dobro naseljen ima dosta osnova.

Najsnažniji argument u prilog ovakvoj pretpostavci je u činjenici da je Dobor najduže od svih utvrđenih gradova i naselja u sjeverozapadnoj Bosni odolijevao turskim napadima. Tek 1536. godine, deset godina poslije mohačke bitke i osam godina poslije pada Jajca, zauzeo ga je Gazi Husrev- -beg uz pomoć smederevskog sandžak-bega Mehmed-bega Jahjapašića.8 Ovako dug otpor Dobor, očigledno, ne bi mogao pružiti da nije imao oslo-nac u brojnijem stanovništvu na čitavom području.

O tome ko su bili starosjedioci u ovim krajevima i šta je sa njima bilo poslije dolaska Turaka, nema sigurnih podataka i zaključci se mogu izvo-diti samo posredno. Činjenica da je ovo područje bilo u sastavu hrvatsko- -ugarske države, neki detalji iz turskih deftera i izvještaji bosanskih bi-skupa upućeni u Rim mogu poslužiti kao elementi za tvrdnju da je to bio hrvatski živalj katoličke vjeroispovijesti. Pa ipak, povezivanje tog staro-sjedilačkog sloja stanovništva sa stanovništvom hrvatske nacionalnosti u derventskom kraju danas, budući da je nit kontinuiranog razvoja na ovom terenu i kasnije prekidana, zahtijeva dosta ograničenja, pogotovo kad je u pitanju značaj starosjedilačkog stanovništva i značenje pojma koje mu se daje u dijalektološkoj literaturi.

6 Prema A. Handžiću, granice doborske nahije činile su “rijeka Bosna od Doboja do Šam-ca, rijeka Sava od Šamca do Dubočca i zaobljena linija Doboj – Dubočac, tj. od Doboja na selo Cerane na Ukrini, odatle Ukrinicom do utoka Vijake u Ukrinu, a dalje pravom linijom na Dubočac”, Derventa, str. 113.7 Šišić, Isprave, str. 147.8 Podatak je preuzet iz Handžić, Derventa, str. 112. U istoriografiji mišljenja nisu usagla-šena. Prema G. Prayu ova oblast je pala pod tursku vlast 1512. godine, a prema Ištvanfiju 1520. Vidi opširnije kod Šabanović, Pašaluk, str. 176–180.


Prvi podaci o naseljima i stanovništvu doborske nahije sačuvani su u turskim defterima i potiču iz 1570. godine.9 Iz spahijskog popisa stanov-ništva ovog kraja, koji je izvršen oko te godine, može se steći cjelovit uvid u teritorijalnu rasprostranjenost doborske nahije, broj naselja te strukturu i zanimanje stanovništva.

Prema tom popisu na području današnjeg derventskog kraja bila su sljedeća naseljena mjesta – sela, čifluci ili mezre: Foča, Kotorsko, Sivčani-ca, Lupljanica, Detlak, Crnač, Rabtaj, Bukovica, Komarovac, Bišnja, Pridol ovasi, Gornja Ukrina i Donja Ukrina.10 Sva naselja, izuzev Gornje i Do-nje Ukrine i sela Pridol ovasi, ostavila su vidan trag u sadašnjim nazivima sela. A. Handžić je sa dosta uvjerljivih argumenata Gornju Ukrinu vezao za Derventu, a Donju Ukrinu za selo Omeragiće, koje je već danas prigrad-ski dio same Dervente. Pridol ovasi po njegovom mišljenju su današnja Velika.11 Na takav zaključak upućuje činjenica da se u popisu iz 1600. selo Pridol ovasi ne pominje, ali se pominje naselje Velika i to, po redoslijedu, na mjestu gdje je ranije stajalo selo Pridol ovasi.12

2.2. Većinu od pomenutih naselja sačinjavali su vlasi – filuridžije. Samo u dva, mezri Bišnji i selu Pridol ovasi, živjelo je rajinsko, tj. zemljoradnič-ko stanovništvo. Pa ipak, za utvrđivanje autohtonog sloja stanovništva ova dva naselja su najznačajnija.

Iako su vlasi u navedenom popisu brojniji i od muslimana filuridžija i od muslimana i hrišćana zemljoradnika,13 pa bi se moglo pomisliti da su tu od davnina, dvije činjenice ih eliminišu kao starosjedioce. Prva, i snaž-nija, jeste da se vlasi u navedenom popisu iz 1570. ne spominju kao nosioci

9 Handžić, koji ovaj podatak daje, navodi da je prvi spahijski popis stanovništva ovoga krаја zvršen dvadesetak godina ranije, oko 1552. godine, ali defteri nisu sačuvani, Der-venta, str. 113.10 Handžić, Derventa, str. 113. i 114.11 Handžić, Derventa, str. 114, fusnota 16.12 Do Handžićevog rada smatralo se da se Velika prvi put pominje tek 1686. godine, kada je zabilježena velika seoba pod vodstvom Mije Veličanina. Vidi: Duspara, Bunar, str. 32.13 Handžić u radu navodi sljedeću strukturu domaćinstava sela u kojima je bilo vlaha filuridžija: “1) Sivčanica (danas Sočanica) 66 kuća sa knezom i teklićem; od tih, 21 kuća bila je muslimanska; 2) Foča, 45 kuća, sa primućurom; od kojih 17 kuća muslimanskih; 3) Bukovica (Velika Bukovica i Mala Bukovica) 38 kuća, sa primućurom; od tih, 8 kuća muslimanskih; 4) Podnovje (Podnovlje) 29 kuća, sa primućurom; 1 muslimanska kuća; 5) Kotorsko 25 kuća; od tih, 18 je bilo muslimanskih, i 6) Ljupljanica (ne računajući njene zaseoke, koji su posebno navedeni) 25 kuća, sa primućurom; od tih 4 kuće musliman-ske”, Handžić, Derventa, str. 114–115. Pridol ovasi i Bišnja su izdvojeni kao sela bez vlaha filuridžija.

140 Josip Baotić

baštinskog prava na zemlju – čak i kada su vlasnici određene zemlje, ona je naznačena kao baština drugih lica14 – druga, da se smirivanjem situacije mijenja odnos u strukturi stanovništva u korist katoličkog življa – što je moralo biti, prije svega, posljedica vraćanja izbjeglog stanovništva u stari kraj u vrijeme kada se turska vlast proširila i na područja u koja su se ne-posredno poslije poraza sklonili.

Stanovništvo sela Pridol ovasi, u kome je bilo 17 katoličkih i 18 musli-manskih kuća, uz stanovništvo selišta Bišnje sa tri muslimanske kuće, bilo je naznačeno kao nosilac baštinjene zemlje. To je, u ovom slučaju, najpouz-daniji podatak koji govori o njemu kao o starosjedilačkom sloju.

Da i nije ovih podataka, moralo bi se računati sa pretpostavkom da je dolaskom Turaka struktura stanovništva radikalno izmijenjena. Poznato je da su Turci i u krajeve koji su im pružali slabiji otpor nego što je bio ov-dje naseljavali vlaško stanovništvo, pogotovo uz putne pravce i tamo gdje se nisu mogli osloniti na starosjedilački sloj kao pouzdanog saveznika.15 Budući da je ovaj kraj od pada pod tursku vlast pa do završetka ratnih ope-racija u Slavoniji i osnivanja požeškog i čazmanskog sandžaka, tj. do 1552. godine, i formalno imao karakter vojne krajine, Turci su jedino u izmjeni strukture stanovništva, naseljavanjem novog etničkog elementa ili islami-ziranjem postojećeg, mogli vidjeti svoju sigurnost. Ništa nije vjerojatnije nego da su to i radili, te i u jednom dijelu muslimanskog stanovništva treba vidjeti islamizirane starosjedioce.16 Struktura stanovništva u selu Pridol ovasi, čini nam se, to nedvojbeno potvrđuje.

U vrijeme popisa 1570. godine od sela Pridol ovasi veća su čak tri na-selja: Sivčanica sa 66, Foča sa 45 i Bukovica sa 38 kuća.17 Pa ipak, samo u ovom naselju na cijelom području derventskog kraja muslimanska doma-ćinstva su brojnija od nemuslimanskih, kršćanskih. Uz to, još jedan detalj pada u oči. Za razliku od muslimanskog stanovništva u drugim naseljima, muslimani u selu Pridol ovasi su zabilježeni kao rajinsko, tj. zemljoradnič-ko stanovništvo sa baštinjenom zemljom. Ova činjenica nepobitno govori o njima kao starincima u odnosu na muslimane u drugim mjestima, od-nosno potvrđuje pretpostavku da oni nisu oduvijek bili muslimani, nego da su to postali primivši islam poslije dolaska Turaka. Nije teško objasniti zašto to nije učinilo i stanovništvo u drugim selima.

14 Handžić, Derventa, str. 115. i 116.15 Handžić, Zvornik, str. 146–47.16 U popisu filuridžija u Donjoj Ukrini navedeni su: Nesuh sin Vukića, Džafer sin Vukića, Mehmed sin Radovana, Mustafa Stanka, Handžić, Derventa, str. 118. i 119, fusnota 31.17 Handžić, Derventa, 115.


Poznato je da je pred alternativom da li napustiti rodni kraj ili primiti islam i time iskazati lojalnost vlasti i vjeri novog gospodara, siromašnije stanovništvo bilo upornije u čuvanju nacionalnih i vjerskih obilježja od bogatijeg sloja, odnosno da je ono bježalo pred Turcima na nepristupačnija mjesta ili se preseljavalo u јоš neosvojene krajeve, dok se bogatiji sloj češće odricao ovih obilježja nego bogatstva i lagodnijeg života. Većina stanov-ništva i na ovom području izabrala je časniju alternativu – povlačenje pred Turcima. Nije slučajno što to nije učinilo i stanovništvo sela Pridol ovasi, ili bar što to nije učinilo u onoj mjeri u kojoj su učinili stanovnici ostalih naselja.

Mada je derventski kraj u cjelini pogodan za zemljoradnju, prosječna visina brežuljkastog dijela ne prelazi dvjesta metara iznad mora, i samo ime sela Pridol ovasi ukazuje da su uslovi za ovu djelatnost na njegovoj lo-kaciji vrlo povoljni. Uz našu riječ pridol našla se i turska riječ ova (= polje) da to naglasi. Iz sačuvanih podataka vidi se da je selo Pridol ovasi, odnosno Velika, kako se naziva već od početka XVII stoljeća, sve do austrougar-ske okupacije centralno mjesto u derventskom kraju. Očito je da su mu to omogućili povoljan geografski položaj i ekonomska moć njegovih stanov-nika. A to je, po našem mišljenju, upravo i zadržalo jedan dio njegovih sta-novnika na starini i uz cijenu prihvatanja islama poslije pada ovih krajeva pod tursku vlast.

2.3. Podaci o katoličkom stanovništvu u ovom kraju sačuvani su u iz-vještajima koje su u Rim slali predstavnici katoličke crkve u Bosni. Naj-stariji takav izvještaj je iz 1600. godine. U njemu biskup Franjo Balićević, izvještavajući starješinstvo u Rimu o radu franievaca u ovom dijelu Bosne, na području doborske nahije navodi sedam katoličkih župa: Kosmadanje, Seočanicu, Derventu, Dubočac, Vinsku, Vasiljevo Polje i Radunjevac.18 Pr-vih pet su, kako se da utvrditi, u derventskom kraju. Ubikacija ni jedne ne predstavlja poteškoće, čak ni Kosmadanja, koje danas nije sačuvano u ne-kom od postojećih sela. Određivanju njegovog lociranja pomaže izvještaj fra Marijana Pavlovića upućen Sv. Kongregaciji za raširenie vjere. U svom izvještaju Pavlović Kosmadanje navodi u zagradi uz župu Mišinci, a selo sa ovim imenom postoji i danas.19

Za predmet našeg rada mnogo su značajniji podaci koje provincijal Pavlović navodi o krizmanima na ovom području. U župama derventskog kraja, bez Dubočca, za koji nema podataka, krizmane su te, 1623. godine,

18 Zirdum, Plehan, str. 105.19 Zirdum, Plehan, str. 105. Isto u Acta Ordinis fratrum, XIX, 1900, str. 81.

142 Josip Baotić

2532 osobe, i to: u Derventi 1494, Seočanici 590, Vinskoj 385 i Mišincima (Kosmadanju) 90 krizmanika. Mada na osnovu ovih podataka ne možemo utvrditi broj katoličkog življa na ovom području, ne znamo koje su staro-sne dobi krizmanici, neosporno je da je on mnogo veći od broja krizmanih. Ovakav porast broja stanovnika nije mogao biti samo rezultat prirodnog priraštaja, nego je morao biti i posljedica brojnijeg povratka starinaca iz prekosavskih krajeva.

O intenzitetu povećanja broja katoličkog stanovništva u prvoj polovini XVII stoljeća najbolje govori podatak da je samo 14 godina kasnije, 1637. godine, biskup Jerolim Lučić u župi Kosmadanj (Mišinci), u tri navrata te godine, krizmao 1454 osobe.20 Sudeći prema kasnijim izvještajima, fra Marijana Maravića iz 1655. i biskupa fra Nikole Olovčića iz 1672. godine,21 najvjerovatnija je pretpostavka da su veća migraciona kretanja početkom pedesetih godina XVII stoljeća završena i da se stanovništvo u dobroj mje-ri stabiliziralo na ovom području. Вrој katolika u župama derventskog kra-ja, kako je navedeno u Olovčićevom izvještaju, do pred novu veliku seobu popeo se na рrеко 7500 duša.

Nova, velika seoba katoličkog življa s ovog područja počela je 1686. go-dine. Uslovilo ju je tadašnje stanje odnosa između Turske i Austrije, odno-sno ishod ratnih operacija u Slavoniji. Kao što je poznato, od 1683. do 1699. vođen je tzv. bečki rat. Habsburgovci su uspjeli potisnuti Turke iz Ugarske i Slavonije, a Ljudevit Badenski uspio je prodrijeti i u Bosnu, te osvojiti Bos. Gradišku, Bos. Kostajnicu, Brod i Derventu.22 Iz oslobođenih krajeva u Ugarskoj i Slavoniji protjerano je tursko stanovništvo te su oni ostali ne-dovoljno naseljeni. I Habsburgovci i Mlečani, koji su također ratovali u to vrijeme protiv Turaka, već ranije imali su u planu da u te krajeve nasele bo-sansko katoličko stanovništvo. Na drugoj strani, i Turci su imali problema sa naseljavanjem svog stanovništva koje se povlačilo iz Ugarske i Slavonije u Bosnu. Kako to u sličnim situacijama biva, seobama su u najvećem stepe-nu bili zahvaćeni stanovnici u neposrednoj blizini granice.

20 Zirdum, Plehan, 105. U Croatia sacra, Zagreb, 1934, str. 72, na šta se Zirdum pozi-va, stoji: “Hic in campo trina vice in tota parochia quae appellatur Cusmadansca, inter Missarum sollemnia... sacramento Confirmationis munivimus utriusque fidelium sexus 1454...”21 Zirdum, Plehan, 106. Izvještaj M. Maravića vidi: Fermedžin, Acta Bosne, str. 478, a Olovčića kod Jelinić, Spomenici kulturnog rada bosanskih franjevaca, Starine, XXXVI.22 Zirdum, Plehan, str. 107.


Prema izvještaju koji je biskup Olovčić 1700. godine uputio u Rim, sa šireg područja derventskog krаја iseljeno je preko 16000 katolika.23 Veći-na od njih bila je zahvaćena prvim valom seoba 1686. godine, ali je velik dio iselio i 1697. godine, kada se princ Eugen Savojski vraćao sa pohoda na Sarajevo. Derventski kraj ovim seobama bio je najjače zahvaćen. Svi su izgledi da su se iz pominjanih župa i sela u prekosavske krajeve Slavonije preselili u potpunosti katolici. Papin izaslanik fra Ivan Krstitelj de Vietri, koji je 1708. godine obišao cijelu Bosansku provinciju, u svom izvještaju ne pominje ni jednu katoličku župu u derventskom kraju.24

O prisustvu katolika na ovom području obavijestiće Sv. Kongregaciju fra Mato Delivić 1737. godine. U svom izvještaju u Rim on, istina, ne daje ništa više osim podataka da postoji župa i svećenik u njoj, te ostaje širok raspon od tridesetak godina, između 1708. i 1737. kao vrijeme kada je ona mogla biti osnovana.25 Mnogo više podataka pruža izvještaj biskupa Pavla Dragičevića iz 1742. godine, nastao poslije posjete ovim krajevima. U to vrijeme župa Velika pod svojom jurisdikcijom ima osam sela sa 107 obitelji, odnosno 956 osoba.26 Trideset i četiri godine kasnije, 1776. godine, biskup Marko Dobretić zabilježiće u ovoj župi 380 kuća, odnosno 3349 vjernika, te kao značajnija sela pomenuti Modran, Koraće i Foču, u kojima se, uosta-lom, na svom putu i zadržavao.27

Kao što se vidi, broj katoličkog življa se ponovo brzo povećava. I ovaj put, po svoj prilici, kao i u prvoj polovini XVII stoljeća, zahvaljujući broj-nijem povratku starinačkog življa iz prekosavskih krajeva, ali i dolasku do-seljenika sa juga. Pišući o tom vremenu, V. Zirdum ističe: “...bosanski ka-tolici, koji su prešli u prekosavske krajeve, nisu ipak svi stalno ostali tamo. Mnogi su se povratili na svoja napuštena ognjišta, ili u bližu okolinu, drugi su sa strana dolazili sami, ili su ih svim sredstvima mamili gospodari, jer im je trebalo kmetova za obradu zemlje. Tom prilikom su gradska sjedišta

23 Prema Olovčićevom Izvještaju iz Dubočca je iselilo 2700, Velike 2300, Majevca 1500 Vasiljeva Polja i Radunjevca 6500, Seočanice 4500 i Kosmadanja 5300, vidi: Zirdum, Ple-han, str. 107. i 108, pa izlazi da je bez Vasiljeva Polja i Radunjevca, čija ubikacija nije po-uzdano utvrđena pa možda i nisu bili na užem derventskom području, brojka premašila 16000. Ma koliko izgledala velika, ona u sklopu podakta koji je A. Šipračić 1696. dostavio u Rim – da je iz Bosne u Slavoniju iselilo preko 100.000 ljudi, ne djeluje neuvjerljivo. Vidi: M. Batinić, Djelovanje franjevaca, sv. II, str. 176.24 Izvještaj I. K. de Vietrija objelodanio je M. Batinić u radu Njekoliko priloga k bosanskoj crkvenoj povijesti, Starine JAZU, XVII, str. 77–150.25 Jelinić, Spomenici, str. 24.26 Jelinić, Spomenici, str. 21.27 Jelinić, Spomenici, str. 215.

144 Josip Baotić

i bolje zemlje nastanili uglavnom muslimani, a ostala zemljišta zauzeli su katolici, koji su doselili iz Vrgora, Ljubuškog i ostalih mjesta iz Dalmaci-je i Hercegovine. Takođe su mnogi pravoslavci tom prilikom doselili u te krajeve.”28 Iako ne znamo na čemu V. Zirdum temelji svoje zaključke, čini nam se prihvatljivom pretpostavka da se polovinom XVIII stoljeća zače-la sadašnja struktura i razmještaj stanovništva u derventskom kraju. Sve docnije promjene, uključujući i one koje su se javile kao posljedica kuge koja je harala od 1814. do 1817. godine i koja je ozbiljno prorijedila stanov-ništvo, nisu radikalno uticale na izmjenu demografske slike, mada su je, uz upotpunjavanje, u detaljima mijenjale.

2.4. Izmjene u detaljima značajne su samo za strukturu katoličkog sta-novništva, odnosno odnos između starosjedilačkog i novopridošlog sloja iz Hercegovine i Dalmacije. Za razliku od V. Zirduma, koji, kao što je ista-knuto, doseljenike iz ovih krajeva veže za polovinu XVIII stoljeća, A. Be-nac i Đ. Basler smatraju da se značajniji priliv ovih doseljenika dogodio tek što su ovi krajevi opustjeli zbog epidemije kuge, dakle, za tridesete godine XIX stoljeća. Za ovakav zaključak Benac i Basler nalaze snažno uporište u knjizi Putovanje po Bosni Ivana Frane Jukića.29

Opisujući svoj boravak u derventskom kraju, Jukić u ovom putopisu iz 1843. godine napominje da je pored starosjedilaca, “šokaca”, kako ih on naziva, ovdje naišao i na “Hrvaćane, ljude po imenu i izgovoru od šokaca različite”, te da mu je za njih kočijaš, domaćin, rekao da su “ljudi izvraće-ni, koji se ne boje ni Turčina ni fratra”, da “pod puškom po vasdan rade, a rijetko će je i po noći iza pasa izvaditi”. Sam Jukić dodaje da je to bilo vidlijvo i iz njihovog odijela i govora: “odijelo njihovo i kod ženska i kod muška sukneno je sve. Hrvaćani usred ljeta nose čakšire suknene bez gaća prtenih, koporan sukneni bez košulje; a ženska: bječve do koljena, izvezene svakojakim pletivom, a dugu haljinu, koju sapne bez košulje; no, mnogi su počeli već s prtenilom odijevati se, prvo što lan ovuda dobro raste, a drugo što im se šokci rugaju”, a govore: “je, bija, vidija, naresto, umjesto jest, bio, vidio, narastao.”30 Podatak o vremenu i mjestu odakle su se ovi Hrvaćani doselili Jukiću je dao kočijaš: “Prije petnaest godina malo se koja kuća šo-kačka ovdje nalazila, pa evo se goli naseli Hrvaćanin, i to sve ispod ljubuške i vrgoračke krajine.”31

28 Zirdum, Plehan, str. 110.29 Jukić, Putovanje, str. 37.30 Jukić, Putovanje, str. 37.31 Jukić, Putovanje, str. 37.


Polazeći od ovih podataka, Веnас i Basler zaključuju da na užem po-dručju derventskog krаја, tj. području nastanjenom katoličkim življem, postoje, “grubo uzevši” dvije skupine stanovnika, i to: “a) porodice koje su zabilježene u XVII i XVIII stoljeću, a koje su ili preživjele u mjestu bečki rat (1683–1697), ili se privremeno iselile рrеко Save, pa se u prvim godina-ma XVIII stoljeća povratile u stari zavičaj, b) porodice koje su se doselile iz Hercegovine i zapadne Bosne dvadesetih i tridesetih godina XIX stoljeća, nakon što su ovi krajevi bili znatno opustjeli od epidemije kolere 1814–1817. godine.”32

Zaključak Benca i Baslera u izvjesnoj je koliziji sa mišljenjem koje je iznio Zirdum, a i sa našim uvjerenjem da se sadašnja etnografska slika ovog krаја ocrtala već polovinom XVIII stoljeća. Čak i da nema nikakvih elemenata na koje bi se ovakvo mišljenje moglo snažnije oprijeti, teško bi bilo povjerovati da je ovako brojna migracija sa juga tridesetih godina XIX stoljeća bila i prva, odnosno da njoj nisu prethodila ranija doseljava-nja stanovništva iz ovih krajeva, bez obzira na to što su mogla biti daleko skromnija po broju ljudi koje su obuhvatila. No, pouzdano se zna da su Turci već nakon zauzimanja ovih krajeva, pored vlaha filuridžija, dovodili i hrišćansko stanovništvo iz drugih krajeva Bosne i Hercegovine. A. Han-džić navodi da se u pominjanom popisu iz 1570. godine navodi da je jedan čifluk naseljen sa devet rajinskih domaćinstava, četiri muslimanska i pet hrišćanskih, a da je za njih napisano: “Spomenuta raja došla je iz hercego-vačkog sandžaka i naselila se na čifluku.”33

2.5. Da je hercegovački živalj bio prisutan na ovom području u znatni-jem broju prije XIX stoljeća, potvrđuju podaci koje nalazimo kod Pavičića.34

Utvrđujući porijeklo stanovništva na području đakovačke biskupije, Pavičić konstatira da se 1757. i 1758. godine tamo doselilo “373 čeljadi iz derventskog kotara u Bosni, ponajviše iz Plehana i okoline,” te da je đa-kovački biskup za njih osnovao “tri nova sela: Josipovac (kasnije nazvano Vuka), Široko Polje i Punitovac” i u svako od njih “naselio desetak do dva-desetak rodova”, a da je preostale nastanio u već postojećim selima: Beke-tincima, Koritni i Dragotinu.35

Mada Pavičić eksplicitno ne kaže ko su bili ti doseljenici iz okoline Dervente, ukazivanjem na njihove jezičke osobine: a) da su, za razliku

32 Vidi: Duspara, Bunar, str. 18. A. Benac i D. Basler su napisali uvodni članak Bunar u prošlosti u ovoj knjizi.33 Handžić, Derventa, str. 116.34 Pavičić, Podrijetlo, na više mjesta u knjizi pominje doseljenike iz Bosne.35 Pavičić, Podrijetlo, str. 275.

146 Josip Baotić

od ostalih Hrvata koji ih okružuju, još uvijek ikavci, i b) da imaju novu akcentuaciju,36 nije teško zaključiti da nije riječ o starinačkom življu der-ventskog kraja, jer on, po našem mišljenju, nije mogao imati ni ikavsku zamjenu jata ni novu akcentuaciju.37

Ovakav zaključak podupire još jedna činjenica. Starinački živalj je samo u ratnom vihoru, spašavajući glavu, napuštao svoja staništa i obično se poslije vraćao u stari zavičaj. Doseljeničke mase su na ovaj korak po-kretali i ekonomski razlozi. Seobe iz derventskog kraja polovinom XVIII stoljeća su, po svoj prilici, bile tim motivirane. Iz popisa katoličkog stanov-ništva 1742. i 1768., na osnovi nestanka nekih prezimena koja se spominju 1742. i kojih nema 1768., vidi se da su seobama zahvaćena naselja gdje su uslovi za život bili nepovoljniji.38 Takva mjesta nastanjavali su oni koji su posljednji dolazili.

2.6. Utvrđivanjem vremena prvih većih doseljavanja stanovništva iz Hercegovine i drugih krajeva i začinjanje sadašnje strukture stanovništva u derventskom kraju ne znači da je riješeno i pitanje kontinuiteta u razvoju svake od etničkih grupacija do danas, odnosno – kada je u pitanju hercego-vački živalj – da li je nova doseljenička struja tridesetih godina XIX stoljeća zatekla ikoga od doseljenika iz XVIII stoljeća ili je došla samo na područje na kome su oni bili.

Za odgovor na ovo i slična pitanja nema pouzdanih podataka. Može se pretpostaviti da je taj kontinuitet, ako je uopšte postojao, bio mnogo sla-biji nego kod starinačkog življa iz prostog razloga što su se starinci poslije prisilnih iseljavanja vraćali u derventski kraj јеr im je on bio zavičaj, što se ne bi moglo reći za doseljenike iz Hercegovine i Dalmacije, za koje takvi motivi nisu postojali.

U ovom svjetlu doseljenički sloj iz Hercegovine i Dalmacije u tride-setim godinama XIX stoljeća dobiva na značaju u objašnjenju današnje strukture katoličkog življa derventskog kraja. Jedino za ovu struju doselje-nika znamo da nije bila zahvaćena kasnijim masovnim seobama jer takvih seoba više nije bilo. Migracioni procesi su se njihovim dolaskom završili i na derventskom području i etnografska slika, izuzev nekih manjih izmjena početkom XX stoljeća i poslije drugog svjetskog rata, stvorena tada očuva-na je do danas.

36 Vidi opširnije: Pavičić, Podrijetlo, str. 287. i 281.37 O tome se govori u poglavlju Prilog osvjetljavanju dijalekatskog supstrata u dervent-skom kraju.38 Vidi: Mandić, Chroati, str. 111.


2.7. No, ako i nije bilo kontinuiteta u razvoju hercegovačkog doselje-ničkog življa u vremenu, bilo ga je na prostoru. Doseljenici sa juga u der-ventskom kraju su uvijek nastanjivali njegov brežuljkasti dio, ne samo zbog toga što je to za život bilo nepovoljnije područje nego i zbog toga što je njihovom načinu življenja više odgovaralo od ravničarskog okrenutog ze-mljoradnji, čime se oni nisu bavili.

Iako su granice između doseljenika katolika i starosjedilaca u početku, zbog različitog načina privređivanja, bile prostorno određene, vremenom su one postajale sve neodređenije. Upućenost jednih na druge pojačavana je zajedničkom religijom, ženidbenim vezama i izmjenom načina življenja i privređivanja doseljenika tako da se danas osnovna podjela katoličkog življa svodi na “brđe” i “žabare”, tj. one koji žive na brežuljkastim predje-lima i one koji žive u ravničarskom dijelu derventskog kraja. I na jednom i na drugom području ima onih koji smatraju da su njihovi preci oduvijek živjeli tu gdje oni žive, odnosno onih koji čuvaju predanje da su se njiho-vi stari doselili odnekud iz Hercegovine. Tragovi nekadašnjeg razmještaja očuvani su utoliko što među “brđama” većina i danas ističe to svoje pori-jeklo, dok na perifernim brežuljkastim predjelima i u ravničarskom dijelu, među “žabarima”, oni koji govore o svom hercegovačkom porijeklu znaju da su njihovi stariji, očevi ili djedovi, prvo bili u nekom od sela brežulj-kastog dijela derventskog kraja. Ostali se smatraju starosjediocima. Neke jezičke crte, što će biti izloženo kasnije, podupiru ovakva uvjerenja.

2.8. O prošlosti srpskog stanovništva na ovom području još je manje podataka nego o hrvatskom. Oni koji se posredno mogu iskoristiti za utvr-đivanje porijekla upućuju na zaključak da je srpski živalj na ovom područ-ju doseljenički i sa kraćom prošlošću od hrvatskog. Svi su izgledi da se mi-šljenje V. Zirduma da su tek polovinom XVIII stoljeća “mnogi pravoslavni” doselili u ove krajeve, može prihvatiti kao tačno.39

Iako se vlaško stanovništvo spominje već u popisu iz 1570. godine kao brojno u ovom kraju, postoje nepremostive poteškoće da se ono dovede u vezu sa današnjim srpskim življem na način na koji se to može u nekim dru-gim krajevima.40 Vlasi se u pomenutom popisu spominju u svim mjestima derventskog krаја i izmiješani su sa muslimanskim stanovništvom. Većina tih mjesta naznačena su već polovinom XVII stoljeća u izvještajima bosan-skih biskupa kao katoličke župe. S druge strane, većina sela u kojima žive

39 Zirdum, Plehan, str. 110.40 Vidi: Petrović, Zmijanje, str. 8–13.

148 Josip Baotić

Srbi danas nije tada zabilježena, a za neka koja su zabilježena postoje podaci da su prije velikih seoba krajem XVII stoljeća bila naseljena katolicima.41

Da je srpsko stanovništvo mlađe od hrvatskog starosjedilačkog sloja, govore posredno i sljedeće činjenice – prvo, srpsko stanovništvo nastanilo se na mjestima nepovoljnijim za privređivanje, a to se ne može protumačiti drugačije nego da je došlo kada su ostala područja već bila zauzeta; drugo, srpsko stanovništvo je i danas locirano na perifernim zonama derventskog kraja, a to znači da je ono postepeno sabijalo već postojeće stanovništvo dolazeći “izvana”, najčešće iz bližeg zaleđa, ali i iz drugih krajeva; treće, za razliku i od hrvatskog doseljeničkog sloja, koji ima samo mutnu predstavu o svome hercegovačkom porijeklu, srpsko stanovništvo često čuva predaju o svome porijeklu, ali i o “madžarima” koji su prije njih na njihovim stani-štima živjeli.42

2.9. Vrlo malo se može reći i o porijeklu muslimanskog stanovništva. Uz pominjanu pretpostavku da u jednom dijelu tog stanovništva treba vi-djeti poislamljene starosjedioce, ono je u XVI i XVII stoljeću popunjavano doseljenicima iz drugih dijelova Bosne. Poslije poraza Turaka pod Bečom, 1683. godine, na ovom području se obreo i jedan dio protjeranog musli-manskog življa iz Ugarske i Slavonije naselivši begovska selišta, pretežno pusta poslije velikih seoba katoličkog stanovništva ka sjeveru.43

Dosadašnja proučavanja govora u derventskom kraju3.1. Derventski kraj nije osvijetljen u našoj dijalektološkoj literaturi ni blizu u onoj mjeri koju zaslužuje kao područje pored kojeg su prolazile, ili koje su presijecale, najvažnije izoglose za utvrđivanje predmigracione slike naših dijalekata.44 Sve do danas niko se nije pozabavio sistematskim proučava-njem govora na ovom području te, ako se izuzme studija Atifa Hadžikadića Der Dialekt der Stadt Derventa, jer je sve donedavna bila nepoznata našoj 41 Biskup Olovčić među katoličkim župama 1672. godine navodi i Majevac, pored Vasi-ljeva Polja i Radunjevca, kojih danas nema kao naselja (Jelinić, Spomenici). Majevac je danas nastanjen pravoslavnim življem, a na mjestu gdje se nekad nalazilo Vasiljevo Polje nalazi se sada Dugo Polje, također sa pravoslavnim življem.42 Filipović, Bosna, 68–71.43 Zirdum, Plehan, str. 110, Filipović, Bosna, str. 66.44 Uz jednu od osnovnih izoglosa, zamjenu ě, čiji je pravac kretanja u ovom dijelu vezi-van za rijeku Bosnu, Brozović pominje i izoglosu koja povezuje Modriču i Banjaluku, a koja razdvaja ikavske govore na sjeveru od ijekavaca šćakavaca na jugu. Vidi: Brozović, Ijekavskošćakavski, str. 166.


dijalektološkoj nauci,45 skoro da i nema radova koji pružaju minimum po-uzdanih podataka za određivanje karaktera govora u derventskom kraju i njihovom mjestu među našim dijalektima. Ustvari, uz Rešetarevu mo-nografiju Der štokavische Dialekt,46 u kojoj je, kao naiznačajnije za ovo područje, utvrđen pravac kretanja izoglose koja je razdvajala područje sa ikavskom od područja sa jekavskom zamjenom glasa ě, naša novija dijalek-tologija raspolagala je samo kratkim Izveštajem G. Ružičića “o proučavanju govora muslimanskih i katoličkih naselja na levoj obali reke Bosne, između Bosanskog Broda i Lašve”,47 kao radom u kome je težište bilo na određiva-nju karaktera govora u okolini Dervente.

Rezultate do kojih je došao proučavajući govore ovoga kraja G. Ružičić je dao u dvije konstatacije: a) da “na prostoru od Save pa do Žepča musli-mani i katolici s leve strane Bosne nemaju jedan jedini dijalekat” i da “nisu svi ikavci”, odnosno da se “relativno čistim ikavskim govorom govori (...) samo u grupi katoličkih sela u okolini Dervente” i da je taj govor “posav-skog tipa”, a da “na ostalom delu ove teritorije ikavaca takoreći nema ni među muslimanima ni među katolicima”, i b) da rijeka Bosna “uopšte ne pretstavlja granicu između ikavskih i jekavskih govora”, kako se to do tada uzimalo, јеr “ikavski govori okoline Dervente nemaju geografski veze sa srednjebosanskim pojasom, nego čine jedno malo ostrvo na zatvorenom jekavskom terenu”.48

Svjestan vrijednosti i značaja konstatacija koje je saopštio, kao i da one u nauci zbog toga što nisu navođene pojedinačne osobine govora mogu imati samo status mišljenja na osnovi letimično stečenog utiska, umjesto statusa suda poslije brižljivog proučavanja, G. Ružičić je najavio da će o svemu tome “detaljno pisati u nekom naučnom časopisu”.49 Do tog trenut-ka pomenute konstatacije relativizirao je napomenama da nije “zalazio u sva sela” i da zato ne može reći “da među katolicima u derventskom sre-zu nema i jekavaca”, te da ne tvrdi “da su pobrojani tipovi govora sasvim čisti”, već da je “kod tako očigledne mešavine dijalekata i stanovništva” normalna i mješavina “dijalekatskih tipova i dijalekatskih crta”,50 što je, u svakom slučaju, suzilo mogućnosti operiranja njima.

45 O postojanju ovog rada našu naučnu javnost obavijestio je G. Neweklowsky, Zbornik MSC-a, br. 9, str. 174.46 Rešetar, Der štokavische Dialekt, Wien, 1907.47 Vidi: Godišnjak Zadužbine Sare i Vase Stojanovića, III, Beograd 1936, str. 35–37.48 Ružičić, Izveštaj, str. 36–37.49 Ružičić, Izveštaj, str. 36.50 Ružičić, Izveštaj, str. 37.

150 Josip Baotić

3.2. Podatak o ikavskom karakteru govora katoličkog stanovništva u derventskom kraju daje i S. Pavičić u knjizi Podrijetlo hrvatskih i srpskih naselja i govora u Slavoniji.51 Govoreći o stanovništvu u srednjoj Slavo-niji, Pavičić u više sela konstatira značajan udio doseljenika iz okoline Dervente,52 za koje kaže da su tamo donijeli ikavski govor i da ga još uvijek dobro čuvaju u za njih osnovanim selima: Vuci, Širokom Polju, Punitovci-ma, Beketincima i Dragotinu, te da imaju novu akcentuaciju.53

Na zaključak da su ikavska zamjena ě i nova akcentuacija primarne osobine u govoru ovog življa, dakle, donesene iz derventskog krаја, i da nisu razvijene poslije doseljavanja, upućuje činjenica da navedena sela čine malu jezičku oazu na ovom području, okruženu sa juga ikavsko-jekavskim govorom posavskog, a sa sjevera jekavskim govorom istočnohercegovačkog tipa. Budući da je izostao radikalan uticaj govora hrvatskog starosjedilač-kog stanovništva, sa kojim ih je vezala ista vjera i sa kojim su se ženidbe-nim i ostalim načinima miješali, teško je pretpostaviti da se bilo koja od tipičnih jezičkih osobina, kao što je akcenat u ovom slučaju, razvila pod uticajem susjeda sa sjevera, srpskog stanovništva.

3.3. A. Hadžikadić je u pomenutoj studiji napore sveo na opis govora svog rodnog mjesta Dervente, ali je dao i nekoliko uzgrednih napomena o govoru okoline, istina više polazeći od teoretskih postavki svoga učitelja Rešetara nego od rezultata vlastitog proučavanja.

Osnovno polazište A. Hadžikadića pri razgraničavanju govora u der-ventskom kraju je da glas ě u Bosni i Hercegovini, pa i na ovom području razdvaja “der ikavische sprechende Muslim u. Katholika von dem jekavis-ch sprechenden Orthodoxen.”54 Prema tome: “die Umgebung u. Dorfer von Derventa sprechen fast rein ikavisch, weil namlich den grossten Teil der Bevolkerung die Katholiken bilden; die orthodoxen Dörfer sprechen in der Regel jekavisch, während die muslimischen Bauern ikavisch sprechen”.55

Govor muslimana i katolika u samom gradu A. Hadžikadić je izdvojio kao posebnost na ovom “rein ikavisch” području konstatacijom, a i potvr-51 Pavičić, Podrijetlo.52 Kod Pavičića stoji: “Veća je seoba na to zemljište izvršena 1757. i 1758. Tom je prilikom doselilo 373 čeljadi iz derventskog kotara u Bosni, ponajviše iz Plehana i okoline. Đako-vački biskup primio ih je pod zaštitu i naselio na praznim prostorima svoga vlastelin-stva. On je tada za njih osnovao tri nova sela: Josipovac (kasnije nazvano Vuka), Široko Polje i Punitovce, a u svako je od njih naselio desetak do dvadesetak rodova. Što je preo-stalo od tih došljaka, nastanio ih je u Beketince, Koritnu i Dragotin”, Podrijetlo, str. 275.53 Pavičić, Podrijetlo, str. 281.54 Hadžikadić, Derventa, str. 11.55 Hadžikadić, Derventa, str. 11.


dama građom, da se “In der Stadt selbst wird aber gemischt ikavisch-jeka-visch gesprochen.”56

U dijalektološkim sintezama, budući da se za Hadžikadićev rad nije znalo i da su Pavičićeve konstatacije date kao marginalije, obično je prihva-tano Ružičićevo mišljenje o derventskom govoru kao oazi slavonskog ikav-skog dijalekta u Bosni. Tako i P. Ivić u najiscrpnijem i najboljem pregledu štokavskih dijalekata, u knjizi Die serbokroatischen Dialekte, govoreći o slavonskom dijalektu, navodi da se njime izvan Slavonije govori “in zwei benachbarten Landstrichen in Nordbosnien (die Stadtchen Derventa und Orašje mit Umgebung)”,57 a M. Stevanović u Enciklopediji Jugoslavije da među odvojenim ostrvima ovog dijalekta u Slavoniji i Bosni najveći prostor zauzima “ono oko Dervente”.58

Mada do danas postojanje ikavskog govora posavskog tipa u okolini Dervente nije u dijalektološkoj literaturi činjenicama osporeno, vidno je kolebanje kada je u pitanju posavski karakter ove ikavske oaze. Svoju raniju tvrdnju iz Izveštaja ispravio je prvi sam G. Ružičić u jednom razgovoru s P. Ivićem u Njujorku 1961. godine, ističući da se naknadno uvjerio da govor nije posavskog tipa.59

I sam P. Ivić je u Dijalektološkoj karti srpskohrvatskog područja, prilo-ženo u knjizi Srpski narod i njegov jezik60 pomenuti govor označio kao oazu štokavskog ikavskog dijalekta sa prenesenim akcentima. Poslije njega, na isti način postupili su i drugi autori pregleda naših dijalekata i dijalektolo-ških karata.61

3.4. Na aktuelnost problematike govora u okolini Dervente, nedostatak pouzdanih podataka i složenost situacije, ukazao mi je P. Ivić, predloživši mi da monografskom obradom govora ovoga kraja popunim jednu od zna-čajnijih praznina u našoj dijalektologiji. Potpuniji uvid u literaturu uvjerio me je u neophodnost ovakvog posla ne samo zbog toga što je područje u međuriječju donjih tokova rijeka Bosne i Vrbasa ostalo jedina veća bjelina

56 Hadžikadić, Derventa, str. 11.57 Ivić, Dialekte, str. 285.58 Enciklopedija Jugoslavije, knj. IV, Zagreb 1960, str. 503.59 Ovaj podatak saopštio mi je P. Ivić prilikom razgovora o izboru teze, odnosno moguć-nosti da to bude govor u okolini Dervente, te ga sa njegovom dozvolom i osjećanjem duga prema G. Ružičiću sa zahvalnošću ističem u ovom radu.60 Vidi: Ivić, Srpski narod, prilog.61 Jedna od novijih je u gramatici srpskohrvatskog jezika M. Minovića i M. Ajanovića (Minović – Ajanović, Srpskohrvatski, prilog).

152 Josip Baotić

na dijalektološkoj karti Bosne62 nego i zbog toga što su sudovi o karakteru govora u derventskom kraju, do tada izneseni, bili u koliziji.

Jedino u čemu su se svi autori koji su se dotakli jezičke situacije na tom području složili, a što se može zaključiti i na osnovi rezimea iznesenih mi-šljenja, jeste da su katolici i muslimani u okolini Dervente ikavci. U svim drugim, često važnim, detaljima razilaženja su značajnija od ovog slaga-nja. Ružičić je ikavski govor označio kao posavski, dakle sa najstarijom akcentuacijom, dok Pavičić ističe kao autohtonu osobinu ikavaca iz oko-line Dervente u srednjoj Slavoniji novu akcentuaciju; Pavičić sve katolike smatra ikavcima, Ružičić dozvoljava i drugačije mogućnosti, a Hadžikadić utvrđuje da su katolici i muslimani u samom gradu ikavci-jekavci sa no-vom akcentuacijom.

Čak i da nema ovako krupnih razilaženja i da se jezička situacija u der-ventskom kraju može uklopiti u iznesene sudove i mišljenja, cjelovita slika stanja bi izostala, jer su se autori zadovoljili ukazivanjem na postojanje ka-rakterističnih jezičkih osobina, umjesto, za dijalektologiju interesantnijeg, da utvrde granice njihovih prostiranja. Ružičić je, očigledno, bio svjestan ove slabosti jer njegove napomene, uz konstataciju o ikavskom govoru po-savskog tipa, i o drugačijim mogućnostima, iniciraju potrebu detaljnog is-pitivanja jezičke situacije na ovom etnički heterogenom području.

Jezička situacija u derventskom kraju danas4.1. Svoja dijalekatska istraživanja u derventskom kraju počeo sam 1976. godine prikupljanjem građe za projekt Bosanskohercegovački dijalekatski kompleks u selu Modran. Očekivao sam da ću se sresti sa meni bliskim posavskim govorom, kako je to u literaturi bilo naznačeno, ali se to moje očekivanje nije ispunilo. U Modranu sam, istina, nаšао ikavski govor, ali ne samo bez jednog od osnovnih obilježja posavskog govora – najstarije akcentuacije, nego i bez tragova starijih neprenesenih akcenata, te sam po-sumnjao u njegovu genetsku povezanost sa posavskim govorima.

62 Područje istočno od rijeke Bosne osvijetljeno je u monografiji I. Brabeca o govoru u okolini Tuzle (Brabec, Tuzla), studiji D. Brozovića o istočnobosanskom dijalektu (Bro-zović, Ijekavskošćakavski) i osvrtu I. Smailovića na govor u okolini Gradačca (Smailo-vić, Kikić). Govorima zapadno od rijeke Vrbasa posvećene su tri monografije (Petrović, Zmijanje; Dešić, Zapadnobosaski govori i Peco, Ikavskošćakavski), a govorima južnije od derventskog krаја radovi G. Ružičića (Ružičić, Nezapažen govor), M. Pavlovića (Pavlo-vić, Jajce) i D. Brozovića (Brozović, Fojnica).


Da bih se uvjerio da Modran nije izuzetak, posjetio sam još nekoli-ko sela sa katoličkim življem u okolini Dervente, ali ni tamo nisam našao ono što sam tražio – najstariju ili staru, neprenesenu akcentuaciju. Leti-mičan uvid u jezičko stanje nedvosmisleno je govorio o јоš jednoj činjenici – da svi katolici na ovom području, dakle, sjevernije od linije koju navodi Brozović,63 nisu ikavci, nego da ima i jekavaca.

Ispitivanja tokom 1978., 1979. i 1980. samo su potvrdila ono što se 1967. naziralo. Ružičićeve načelne konstatacije iz Izveštaja, da je na etnički he-terogenom prostoru teško govoriti o čistoj jezičkoj situaciji, te da se i na području derventskog kraja mora podrazumijevati miješanje dijalekata i dijalekatskih crta, pokazale su se tačnim u istoj onoj mjeri u kojoj je zaklju-čak o posavskom karakteru ikavskog govora bio pogrešan.

4.2. Budući da je jezička situacija u derventskom kraju i u globalnoj ocjeni i u nekim detaljima već bila prezentirana naučnoj javnosti, moja orijentacija je bila usmjerena, pored utvrđivanja osnovnih dijalekatskih tipova i stepena njihovog prožimanja, tamo gdje se ono javlja, na što kon-kretnije utvrđivanje prostiranja pojedinih dijalekatskih tipova, odnosno pravca kretanja najvažnijih izoglosa. S tim ciljem obišao sam sva sela sa ka-toličkim i muslimanskim življem i neka sa pravoslavnim. Rezultati do ko-jih sam došao mogu se u najkraćim crtama svesti na sljedeće konstatacije:

Pravoslavno stanovništvo na ovom području, i pored geografske raz-bijenosti, čini najkompaktniju cjelinu u jezičkom smislu. Govor mu je, kao što se i moglo očekivati, jekavski istočnohercegovačkog tipa. Autohtone jezičke osobine čuvaju se dobro i u selima u kojima su izmiješani sa kato-ličkim življem.

Govor muslimanskog stanovništva je pretežno ikavsko-jekavski sa no-vom akcentuacijom i šć refleksom stare sekvence stj, izuzev Kotorskog i Čifčija, gdje su jekavci, ali ova dva sela bi se mogla priključiti onim selima koja se nalaze južnije od linije Modriča – Banjaluka i za koje je jekavska za-mjena karakteristična osobina. Ikavaca među muslimanima, kako to ističe A. Hadžikadić kada je u pitanju okolina Dervente, nema.

Katolici u centralnoj zoni, jugoistočno od Dervente, jesu ikavci šćakav-ci, a izvan ove zone jekavci šćakavci. I jedni i drugi imaju novu akcentua-ciju. Ikavaca-jekavaca, što bi se moglo očekivati s obzirom na susjedstvo sa ovakvom zonom na sjeveru, u Slavoniji, i na Hadžikadićev podatak da ta-kvu zamjenu glasa ě imaju katolici u samom gradu Derventi, danas nema.

63 Vidi: Brozović, Ijekavskošćakavski, str. 166.

154 Josip Baotić

Govori katoličkog i muslimanskog stanovništva sa ikavskim vrijedno-stima glasa ě pretrpjeli su, kada su u pitanju refleksi ovog glasa, u velikoj mjeri izmjene pod uticajem standardnog jezika. Zbog toga i klasifikacija govora na sinhronom planu, čak i na nivou predstavnika najstarije genera-cije, sa izuzimanjem, jednim dijelom, žena, zasnovana na oponiranju vri-jednosti ikavski/jekavski mora biti uslovno shvaćena jer su ikavizmi broj-nije prisutni samo kod jednog dijela katoličkog stanovništva u centralnoj zoni, dok su kod muslimana skoro potpuno iščezli i čuvaju se samo u rije-čima terminološkog karaktera ili u već iz svakodnevne upotrebe potisnutoj leksici.

Naznačena klasifikacija tako ima čvrst oslonac prvenstveno u svijesti najstarijeg sloja stanovništva. Svi predstavnici ove i veći dio srednje genera-cije na pitanje kako su govorili njihovi očevi ili djedovi bez poteškoća daju odgovore sa dosljedno ikavskim, ikavsko-jekavskim ili jekavskim refleksima glasa ě, pokazujući time da su i sami te vrijednosti akceptirali prije onih koje danas češće, ako ne i isključivo upotrebljavaju.

4.3. Rezultati mojih istraživanja upotpunjavaju saznanja o dijalekatskoj situaciji u derventskom kraju, dakle, na taj način što: a) eliminišu kao ne-adekvatnu situaciji Ružičićevu konstataciju o postojanju oaze posavskog ikavskog govora u okolini Dervente; b) osporavaju Hadžikadićevu tvrdnju da muslimani u selima oko Dervente govore ikavski, a u sumnju dovode podatak da su katolici u samom gradu ikavci-jekavci; c) koriguju Brozovi-ćevu konstataciju da su sjeverno od linije Modriča – Banjaluka svi katolici ikavci, i d) bacaju novo svjetlo na pružanje izoglose koja razdvaja ikavske od jekavskih govora na ovom području.

Sve ovo govori da u dijalekatskoj slici derventskog kraja jedino govor srpskog stanovništva ne zahtijeva posebne napore u objašnjavanju sadaš-njeg stanja. Iako na ovom području nije autohton, on je sačuvao osnovne odlike istočnohercegovačkog dijalekta te se uklapa u načelne sudove o mi-gracijama i izmjenama, nastalim kao njihovom posljedicom, predmigraci-one slike prostiranja naših dijalekata.

Govor hrvatskog, a jednim dijelom i muslimanskog, stanovništva zbog teškoća koje se javljaju pri pokušaju uklapanja u sud o ikavskom karakteru autohtonih govora zapadno od rijeke Bosne, zahtijeva vraćanje osnovnom pitanju – karakteru autohtonog govora nekad, odnosno dijalekatskog sup-strata danas, na derventskom području.


Prilog osvjetljavanju dijalekatskog supstrata u derventskom kraju5.1. Određivanje dijalekatskog supstrata je i najvažnije i najteže pitanje kada je riječ o derventskom kraju. Rješavanje otežavaju podjednako, pored složene prošlosti i s njom povezanih demografskih promjena, položaj i je-zička situacija danas.

Derventski krај se u cjelini nalazi između donjih tokova Vrbasa i Bo-sne, tačnije u istočnom dijelu ovog područja, a to znači da u ikavskoj za-mjeni jata treba vidjeti autohtonu jezičku crtu, a u nosiocima ovakve za-mjene vezu sa starosjedilačkim življem. Takav zaključak uklapa se ne samo u Belićevo viđenje ikavske supstitucije glasa ě nego i u kasnije korekcije prostiranja izvornog ikavskog područja.

5.2. Kao što je poznato u nauci, A. Belić je smatrao da je prostor između Bosne i Vrbasa bio žarišna zona ikavske zamjene glasa ě, a da se ikavi-zam “odatle širio na sve strane”.64 Slično mišljenje o prvobitnom ikavskom području zastupa i S. Pavičić65, pa i neki istoričari danas.66 Prema njima, derventski kraj u srednjem vijeku bio je u centru ikavskog područja te bi drugačiju od ikavske zamjene glasa ě bilo teško i pretpostaviti.

Dijalektolozi posljednjih tridesetak godina osporavaju tvrdnje o prvo-bitnoj ikavskoj zamjeni ě u međuriječju Bosne i Drine dokazujući autohto-nost jekavskih šćakavskih govora na tom podračju.

64 Kod Belića stoji: “Ja smatram ipak po celokupnom razvitku naših govora da se ikavi-zam prvobitno razvio u bosanskom zapadnom govoru, između Bosne i Vrbasa, pa da se odatle širio na sve strane...”, Belić, O značaju, str. 70.65 Pavičić na više mjesta to ističe u svojoj knjizi. Navodim samo dva karakteristična cita-ta: “Bosanski su doseljenici donijeli u srednju Slavoniju ili jekavski ili ikavski govor. Što su bili više iz istočnijih krajeva, to im je govor bio ili čisto jekavski, ili sa nešto ikavskih ostataka. Iz zapadnijih krajeva, osobito od Dervente, oni su bili ikavci” (Podrijetlo, 287), ... “ostali su doseljeni muslimani našeg jezika bili iz lijevog Podrinja, Posprečja i desnog Pobosanja. Ti su krajevi u to vrijeme (tj. u XVI vijeku, primjedba moja) bili još ikavski, osobito u svom sjevernom i srednjem dijelu, te su i naseljenici iz njih donijeli taj govor u svoja nova naselja” (Podrijetlo, 57).66 Ovom pitanju јоš jednom se vratio i A. Handžić. Oslanjajući se na toponime sačuvane u turskim popisima iz ХVI vijeka, pismo fra Stipana Miletića upućeno papi 6. juna 1581. godine iz Donjih Soli, rječnik turskog i našeg jezika Makbuli arif Tuzlaka Uskufije Bošnja-ka i jedan alhamijado rukopis iz XVIII vijeka, pronađen u Gornjoj Tuzli, on zaključuje: “Izvjesni zaključci jezičara koji su ispitivali uže jezičko područje u ovoj oblasti, uglavnom doneseni na osnovu fonetskih osobina današnjeg govora, kao što je zaključak Ivana Bra-beca, da je govor tuzlanskog područja oduvijek bio ijekavski i da nikada nije bio prekinut u svom razvoju biće svakako pogrešni”, kurziv A. H., vidi Handžić, Tuzla, 115. i 116.

156 Josip Baotić

5.3. Među prvima koji su osporili Belićevo i njemu slična mišljenja bio je P. Ivić. Govoreći o ovom pitanju, on je u svojoj Dijalektologiji srpskohrvat-skog jezika67 ukazao na ograničenost vrijednosti argumenata na kojima je bazirana tvrdnja o prvobitnom ikavskom karakteru govora između Drine i Bosne, pogotovo osnovnog – ikavizama u natpisima na stećcima. Odre-divši mogućnost njihovog porijekla, P. Ivić je skrenuo pažnju na mnogo značajnije činjenice, potvrde za “relativno ranu pojavu jekavštine na ovom terenu”68 i unutrašnju strukturu govora ovog tipa, koja nedvosmisleno go-vori da on nikada nije mogao biti ikavski.

Ivićeve konstatacije potvrdili su ispitivači govora na ovom području. I. Brabec je svoje viđenje ove problematike sveo na zaključak: “Tvrdnje o poi-jekavljivanju tuzlanske oblasti, na ovaj ili onaj način, trebalo bi dokazati, ali mislim da je to nemoguće. Fonetika tuzl. govora ne potkrepljuje takvo mišljenje nego ga opovrgava. (...) Tuzlanski govor bio je ijekavski otkad ije-kavski govori postoje”69, a D. Вгоzović da je jekavski govor u međuriječju Bosne i Drine jekavski i da je “tu iz vremena prije migracija”.70

5.4. Mada se iznesena mišljenja odnose na karakter govora između Bo-sne i Drine, utvrđivanje jekavske zamjene glasa ě kao prvobitne na njemu od velikog je značaja i za utvrđivanje jezičke situacije u derventskom kraju prije migracija. Prihvatanjem jekavske zamjene glasa ě kao primarne u jekavskim šćakavskim govorima istočno od rijeke Bosne do Drine otvaraju se za der-ventski krај, osim ikavske, i drugačije mogućnosti zamjene ě, što je isključe-no ako se prihvati tvrdnja da je ikavska zamjena ě sezala na istok do Drine.

Čini se da su Belićevo mišljenje o ikavskom teritoriju prije migracija i Rešetarevo o pravcu kojim se kretala ikavsko-jekavska granica poslije mi-gracija bili presudni faktor i pri izricanju suda o ikavskom karakteru govo-ra katoličkog i muslimanskog stanovništva u okolini Dervente. Bez obzira što ovakva konstatacija nije odgovarala ni stanju kada je izricana, pored katolika ikavaca na ovom području su brojni i katolici jekavci, a muslimani su ikavci-jekavci, ona nije izazivala sumnju јеr se mogla povezati sa pred-migracionom slikom i tumačiti kao njen produžetak.

5.5. Teškoće koje je nametao globalan sud o ikavskom supstratu do Drine osjetio je prvi A. Hadžikadić obrazlažući zamjenu ě u pomenutom radu o govoru Dervente. Činjenice koje su bile pred njim nisu se mogle uklopiti u postojeće sheme. Ikavsko-jekavsku zamjenu ě u samom gradu

67 Ivić, Dijalektologija.68 Ivić, Dijalektologija, str. 145.69 Brabec, Fonetske osobine, str. 67.70 Brozović, Fojnica, str. 215, te Ijekavskošćkavski, str. 120, 163. i 203.


on je, vjerovatno zbog toga, objasnio kao osobinu koju su sa sobom donijeli u Derventu i očuvali preseljenici iz grada Dobora. Budući da se Dobor na-lazio na lijevoj obali rijeke Bosne, dakle, neposredno uz izoglosu koja je raz-dvajala, prema Rešetaru, ikavski od jekavskog teritorija, mogao se ovakav re-fleks ě uklopiti u teorijske mogućnosti – da se na granici dvaju govora javljaju i prelazni oblici – tim prije što je Rešetar slične oaze već konstatirao uz Nere-tvu i Bosnu.71 Zbog toga se Hadžikadiću zaključak: “Es ist also kein Wunder, dass auch unser hier zu besprechender Dialekt in Bezug auf die Aussprache des ě mit den nordwestlichen Gegenden und Ortschaften Bosniens, wo die i-Sprecher als eine zusammenhangende Masse leben, nicht übereinstimmt”72 čini prirodnim. Nažalost, Hadžikadić nije ni pokušao da dokaže postojanje takve oaze, nego je čak sa čuđenjem konstatovao da se u govoru Dervente nije sačuvao ni trag stare akcentuacije uprkos činjenici da je ona i u njegovo vrijeme prisutna u govoru Modriče, mjesta nedaleko stare tvrđave Dobor.73

5.6. Mada je u objašnjavanju ikavsko-jekavske zamjene ě Hadžikadić pošao krivim putem – podvrgavanja činjenica teoriji, umjesto korigovanja teorije činjenicama kad postoje – i mada se njegovim načelnim sudovima, i kad se prihvate, mora operirati sa rezervom, sigurno je da se u tvrdnju o ikavsko-jekavskom karakteru govora muslimana u Derventi ne može sum-njati jer je, za razliku od tvrdnje da su muslimani i katolici izvan Dervente ikavci, nju argumentirao građom.

I bez detaljnijeg ispitivanja govora stanovništva u okolini Dervente, teško bi bilo povjerovati da se grad tako značajnom jezičkom osobinom konfrontirao okolini čak i kada su u pitanju iste nacionalne ili konfesional-ne strukture. Jezička situacija danas koriguje Hadžikadićeve konstatacije u tom smislu što briše razliku na ovom planu u govoru muslimana u samom gradu i muslimana u njegovoj okolini, razumije se u načelu, tj. kada je u pi-tanju sloj muslimanskog stanovništva koji se, uz sve ograde, može smatrati nedoseljeničkim na ovom području.

5.7. Da je ikavsko-jekavska zamjena glasa ě potvrđena i među katolič-kim stanovništvom, kako to Hadžikadić navodi za Derventu, ništa ne bi stajalo na putu pravolinijskom zaključku da je ovakva zamjena ostatak pri-

71 Odnosi se na okolinu Žepča i okolinu Konjica, Rešetar Der Štokavische, str. 65.72 Hadžikadić, Derventa, str. 10.73 Hadžikadić navodi: “Das eine nur wundert mich, dass in unserem Dialekte keine Spur der alten Betonung geblieben ist, obschon sich dieselbe bis auf den heutigen Tag in Mòdrīča (unweit von Trummern Dobors) in langen Silben erhalten hat: vodȇ, glavȇ, vodȏm, bardȃk u.s.w., wie ich dies von den dort geborenen u. lebenden Personen gehort habe”, Derventa, 12.

158 Josip Baotić

marnog refleksa ovog glasa na derventskom području. Jer, ako bilo koji et-nikum možemo dovesti u vezu sa pojmom starosjedilački elemenat, onda je to onaj dio hrvatskog življa za koji se zna da nije ovdje doselio u procesu migracija. Budući da su tamo gdje je očuvana nit kontinuiteta življenja bilo kog etnikuma očuvane i najznačajnije jezičke osobine, ikavsko-jekavska zamjena ě (ako je ikad bila karakteristika govora hrvatskog stanovništva ovdje), nije mogla iščeznuti u procesu daljeg razvoja, tim prije što su vanj-ske okolnosti sve do najnovijeg vremena više djelovale na njeno čuvanje nego na potiskivanje.

Zbog činjenice da ikavsko-jekavske zamjene ě nema kod katolika u derventskom kraju, teško je ovakav refleks i kod muslimana protumačiti kao rezultat procesa koji su se odvijali na ovom području. Mnogo će bliže biti istini pretpostavka da su muslimani ovu osobinu donijeli iz Slavonije i da su je čuvali kao jednu od crta koja ih je odvajala i od pravoslavnog i od katoličkog stanovništva u neposrednom susjedstvu74, mada ostaje otvore-nim pitanje zašto nisu očuvali i staru akcentuaciju koju su Slavonci imali.

5.8. Tragova ikavsko-jekavske zamjene ě u porječju donjeg toka rijeke Bosne danas nema. Pretpostavka da su nekad tu bili govori sa takvom za-mjenom ě, kako to misli Hadžikadić, ne čini se zbog toga uvjerljivom. Iz nje-govog rada ne vidimo da je i on imao argumente za iznesenu tvrdnju, jer se jedini primjeri koje je naveo iz Modriče u ovom smislu ne mogu iskoristiti.75

Nasuprot njemu, I. Smailović je, govoreći o jeziku u zavičaju H. Kikića, dakle u neposrednoj okolini, “prema vlastitim zapažanjima i ispitivanjima” za zamjenu ě rekao: “Kratki jat daje je a dugi dvosložno ie (pjèsma, vjèra, diéte, vriéme i sl.),”76 a takvu zamjenu imaju i muslimani u selu Jakeš, koje je smješteno nekoliko stotina metara od starog grada Dobora.77

5.9. Isključivanjem govora muslimana iz ikavskih na derventskom po-dručju, ostaje da je ikavska zamjena ě jedino karakteristika hrvatskog živ-lja. No, ni ovdje situacija nije jednostavna. Kao što smo već istakli, hrvatsko stanovništvo čine dva sloja – sloj starosjedilaca, uz sve ograde koje su izne-74 Seoba muslimanskog stanovništva iz Slavonije u ove krajeve, poslije poraza Turaka, bila je intenzivna. A. Benac smatra da je i naziv Velika moguće dovesti u vezu “sa istoi-menim mjestom u Požeškoj kotlini”, odakle, vjerovatno, potječu preseljenici s početka XVIII stoljeća, dok I. Duspara smatra da je priliv doseljenika u to vrijeme bio jači u Der-venti nego u okolnim selima, Bunar, str. 15. i 33.75 Kao što se iz teksta datog u fusnoti 73. vidi, u navedenim oblicima nema ni jednog sa glasom ě.76 Smailović, Kikić, str. 27.77 Prema materijalu prikupljenom za projekat “Bosanskohercegovački dijalekatski kom-pleks”, punkt broj 193, i prema građi koju sam sam zabilježio.


sene, i sloj doseljenika. Činjenica da su oni danas izmiješani u toj mjeri da se granica između njih ne može konkretno postaviti, ne znači da su svi tragovi razlika iščezli. Iako je i govor ova dva sloja u sinhronoj perspektivi skoro u potpunosti jedinstven, te nije lako uočiti da se radi o prožimanju dvaju ti-pološki različitih idioma, detaljnijim proučavanjem strukture otkrivaju se i neke razlike koje vuku korijen iz jednog ili drugog idioma. Najznačajnija od njih je u refleksima sekvence ir. Kod jednog dijela stanovništva ona je, posli-je izjednačvanja sa ěr, dala, zavisno od kvantiteta vokala, ijer ili jer: piјеr, sjeròmāk, dok je kod drugog ovakav rezultat izostao: pȋr, siròmāk. Ovakvi refleksi sekvence ir dovode u sumnju ne samo tvrdnju o ikavskoj zamjeni ě kao zajedničkoj crti hrvatskog stanovništva u derventskom kraju nego i pretpostavku o ikavskoj zamjeni ě kao autohtonoj crti govora ovdje.

5.10. Da govor katoličkog življa u okolini Dervente nije bio jedinstven i da je na osnovi jezičkih crta krajem prve polovine XIX vijeka bilo moguće razlikovati doseljenike od starosjedilaca, dovoljno uvjerljivo govori i kratka bilješka o jeziku Hrvaćana i šokaca sačuvana u Jukićevom Putopisu. Pored toga što za Hrvaćane kaže da govore: “ je, bija, radija, naresto”, a za Šokce: “ jest, bio, vidio, narastao”), Jukić ističe i različitu prirodu akcenta, kao i nekih leksema: “Al drugo je, što opazih, bilo za me čudnovatije, da prešavši fočanski prediel, dođoh među šokce, i čuvši njihov muklozatezalni izgovor, pomislim odma na Bugare; i doista ko je ikad Bugarina čuo govoriti, kad šokca čuje, po-misliće, da li to nisu pobošnjačeni Bugari. Osim toga njiovog čudnovatog na-čina zatezanja, u kratko vrieme moga bavljenja, čuh dvije riječi, koje kod dru-gi Bošnjaka nikad čuo nisam: t.j. klas mjesto kukuruz, i vaška mjesto pseto.”78

Ono što je za nas u ovom trenutku najvažnije, da li je u to vrijeme po-stojala razlika na planu zamjene glasa ě, Jukić ne osvjetljava, te se zbog toga otvara mogućnost za dvije pretpostavke: a) da u zamjeni ě nije postojala ra-zlika pa je Jukić nije ni mogao zapaziti, i b) da za Jukića to nije bila novina, jer se sa različitom zamjenom jata kod katoličkog stanovništva sretao i na drugim mjestima, te nije osjetio potrebu da je zabilježi iako je postojala. U svjetlu cjelokupne situacije, ovo drugo čini se bližim istini.

5.11. Ako bi se prihvatila pretpostavka da su starosjedioci u dervent-skom kraju bili ikavci, ne samo da bi trebalo odgovoriti na pitanje otkuda superjekavizmi samo kod jednog dijela katoličkog življa, i to u pozicijama u kojima ih nema jekavsko pravoslavno stanovništvo iz okolnih sela, nego šta je uvjetovalo da ikavizam bude potisnut jekavizmom u tako velikom stepenu i kod doseljeničkog sloja za koji se zna da je bio ikavski.

78 Jukić, Putovanje, 37. i 38.

160 Josip Baotić

Poznato je da se doseljenici prilagođavaju sredini u koju dolaze i u ježič-kom smislu, prihvatajući najznačajnije osobine govora starosjedilaca. Isto tako je poznato da doseljenici mogu nametnuti neke svoje jezičke karak-teristike starosjediocima, pogotovo ako su brojni i ako između njih i sta-rosjedilaca ne postoje izvanjezičke prepreke za to – religiozne, nacionalne, pa i socijalne razlike, odnosno ako postoji mogućnost stapanja. Budući da vjerskih i nacionalnih prepreka u ovom slučaju nije bilo, prirodno je pret-postaviti da je do prožimanja starosjedilačkog sloja i doseljenika iz Herce-govine i Dalmacije došlo ako ne u prvoj, ono sigurno u drugoj i narednim generacijama, i da se, kao posljedica toga, ikavizam doseljenika gubio pred jekavizmom starosjedilaca isto kao što se stara akcentuacija ovih, zbog toga što je doseljenici nisu mogli akceptirati i što su bili vitalniji, gubila pred novom, koju su doseljenici donijeli.

Otpor pojekavljivanju, da su i starosjedioci bili ikavci, bio bi očuvan do danas jer bi izvirao i iz saznanja da se ikavizmom diferenciraju od jekav-skog pravoslavnog stanovništva u susjedstvu.

5.12. Tvrdnja da je na ovom području prvobitna zamjena ě bila ikavska mogla bi se prihvatiti samo pod jednim uslovom – da se isključi moguć-nost povratka, ili znatnijeg povratka, starosjedilaca u derventski kraj po-slije velikih seoba u Slavoniju krajem XVII stoljeća, a da se prihvati pretpo-stavka da se na iseljena staništa starosjedilaca naselilo jekavskošćakavsko stanovništvo s područja istočno od rijeke Bosne, i to prije i u daleko većem broju od ikavaca iz Hercegovine i Dalmacije. Mada se ovakav tok stvari ne može eliminirati kao mogućnost, daleko su jači argumenti kojim se on može osporavati od argumenata za njegovo dokazivanje. Svi dokumenti krajem XVII stoljeća pominju samo seobe u Slavoniju i sa područja između donjih tokova rijeke Bosne i Drine79, te to obesnažuje pretpostavku da je tada napušteno zemljište u derventskom kraju naseljeno u većem broju ka-tolicima iz istočne Bosne. Ono što se, ipak, ne može isključiti kao moguć-nost je da su u povratku iz Slavonije među starosjediocima iz derventskog kraja mogli biti i starosjedioci iz međuriječja Bosne i Drine. No, i u ova-

79 I. Brabec iznosi sljedeće podatke: “Iz vizitatorskih izvještaja znamo da su gubici kato-lika u tuzlanskoj oblasti bili vrlo veliki. Od jedno 14.000 oko Brčkog i Gradačca, kako je zabilježeno 1675. godine, ostalo je do 1741. samo 2.452, dakle ni četvrtina. Вrој kato-ličkog stanovništva oko Tuzle pao je u isto vrijeme od 6.071 na 1.292”, Fonetske osobine, str. 67, a M. Filipović: “Modriča je u 16. i 17. veku imala mnogo katolika... Pogoršanje prilika u Turskoj s jedne, a oslobođenje Slavonije s druge strane, uticali su da je katoličko stanovništvo napustilo Modriču i sklonilo se, verovatno svo u Slavoniju, kuda su pošli i modrički franjevci”, Modriča, str. 70.


kvom kontekstu pitanje je da li su oni bili tako brojni da značajnije utiču na potiskivanje ikavice kod starinaca u derventskom kraju.

Naime, već početkom XVIII stoljeća doseljenici iz Hercegovine i Dal-macije su brojni i njihov ikavizam je samo mogao uliti novu snagu starin-cima u čuvanju svog ikavizma, ako je on postojao.80

5.13. U određivanju najstarijeg jezičkog sloja istraživači se najčešće po-zivaju na sačuvane tragove jezika u onomastičkoj građi, natpisima na nad-grobnim pločama ili sačuvanim pisanim dokumentima.

Mada su dijalektolozi već ukazali na činjenicu da ni jedan od ovih izvora nije u toj mjeri pouzdan da bi mogao poslužiti za zaključke bez prigovora81, treba reći da bi operiranje činjenicama iz njih na ovom području, da su kojim slučajem brojne, moralo biti još opreznije. No, kako stvari stoje, oprez neće biti nužan jer nema građe koja bi u većoj mjeri potvrđivala ikavski supstrat.

Onomastička građa danas daje jedino potvrde za jekavsku zamjenu ě na cijelom derventskom području, osim najuže zone označene kao stanište doseljeničkog ikavskog sloja, gdje je ikavski refleks češći, ali, izuzev antro-ponima, ne i dosljedan.

Jedini toponim sa ikavskim refleksom ě na području gdje preteže je-kavska zamjena ovog glasa je naziv za naselje Sijekovac: Sikovac, ali je njegova vrijednost, u naznačenom smislu beznačajna. Stanovništvo ovog naselja čine muslimani i to kod kojih je ikavski refleks ě tipičan. Topo-nimi, oronimi i hidronimi kao: Bȋlo Bȑdo, Bjèlāš, Bjȇlī Pòtok, Bjèljevina, Brezíci, Drenòvāš, Pjèlovići, Ljénica i Pjèvalovac potvrđuju tvrdnju da je oblik Sȋkovac hrvatsko stanovništvo samo preuzelo od muslimanskog.

80 Da su doseljenici iz Hercegovine početkom XVIII stoljeća morali biti brojni, potvrđuje činjenica da je posljednja veća seoba sa derventskog područja 1757. i 1758. bila seoba hercegovačkog i dalmatinskog življa. Od sela koje pominje Pavišić (vidi t. 2.15), prema mom materijalu, u Vuki i Širokom Polju stariji svijet još i danas čuva ikavsku zamje-nu ě i novu akcentuaciju, dok je u Punitovcima već ikavsko-jekavska zamjena ě, ali je nova akcentuacija (za Punitovce se to može vidjeti iz rada Vargić, Punitovci). U ostalim selima doseljenici su primili osobine govora starosjedilaca Slavonaca, ikavsko-jekavsku zamjenu ě i staru akcentuaciju sa akutom. Sve ovo govori u prilog tvrdnji da su doselje-nici novu akcentuaciju donijeli u Slavoniju, a to znači da nisu mogli biti starosjedioci na derventskom području, јer je Jukić za ove rеkао da imaju “muklozatezalni izgovor”, pod čim se da naslutiti stara ili bar neprenesena akcentuacija.81 Poznato je da se u pisanim tekstovima prepliću tradicionalne pisarske osobine sa onim koje su realna slika govora određenog krаја, tj. da pisani dokumenti nikada u potpunosti ne odražavaju stanje koje karakteriše govor sredine za koju se vežu. Još su mаnје pouz-dani izvori natpisi na spomenicima. Vidi o tome i kod Ivić, Dialekte, str. 160.

162 Josip Baotić

Što se tiče natpisa na nadgrobnim pločama, u literaturi je registriran samo jedan. Vezan je za biskupa A. Šipračića, koji je 1684, znači prije veli-kih seoba, postavio spomenik svojoj majci sa sljedećim tekstom: “Fra An-drija Dubočanin Minister Provincie Bosanske ovi bilig stavi materi svojoj, kćeri hadžije Stipana Margaritića, a ženi Ilije Šipračića na 1684.”82

Od dvije riječi sa ikavskim refleksom ě, antroponim Stȉpan ne može se vezati za derventsko područje jer Margaritići nisu živjeli na njemu, a i apelativ bìlig je sa malom informativnom vrijednošću. Kad se zanemari činjenica da je ikavska zamjena ě u njemu mogla biti odlika jezika klesara, ostaje još jedan važan podatak – da je Dubočac i s jedne i s druge strane Save, te je ovakva zamjena mogla biti posljedica neposrednog kontakta sa ikavcima u Slavoniji, čak i da je ovaj leksem autohton, u šta se može po-sumnjati јеr nije sačuvao svoje značenje do danas.

Među pisanim dokumentima u kojima su sačuvani tragovi jezika iz najstarije prošlosti nalaze se i turski defteri. Nažalost, jezički materijal de-ftera ne samo da je najčešće sveden na antroponimijsku građu i toponime nego je zbog toga što je pisan arapskim pismom i na turskom jeziku, pa ga dobivamo u transkripciji, vrlo nepouzdan. Uz teškoće u zapisivanju i sumnju da je uvijek sve adekvatno zapisano, javlja se i sumnja da je sve adekvatno i transkribirano.83

Jezičku situaciju u derventskom kraju danas najlakše je objasniti ako se pođe od pretpostavke da je jekavska šćakavština najstariji očuvani di-jalekatski sloj, a da su ikavska i ikavsko-jekavska šćakavština, te jekavska štakavština mlađi slojevi, uneseni na ovo područje u procesu migracija. U ovakvom pristupu pitanje ikavske zamjene ě kao prvobitne na ovom terenu ne isključuje se kao mogućnost, ali se negira njen kontinuirani razvoj i bilo kakva veza između nje i sadašnje ikavštine, ukoliko se ne prihvati tvrdnja da je jekavska šćakavština ovdje stara koliko i ikavska na drugim područ-jima. Inače, prihvatanje ovakve tvrdnje zahtijeva korekciju dosadašnjeg suda o ikavsko-jekavskoj granici u ovom dijelu Bosne.

Pored Rešetara, koji je u prilogu knjige Der štokavische Dialekt povu-kao i danas u osnovi neosporenu prvotnu ikavsko-jekavsku granicu, ovog pitanja se eksplicitno dotakao u dva navrata i D. Brozović. U radu O jed-nom problemu naše historijske dijalektologije84, on je, poslije konstatacije da pitanje “stare ijekavsko-ikavske granice nije više u domeni općenitih zada-

82 Basler, Ivanjsko, str. 419.83 Kod Handžića u popisu hrišćanskog stanovništva Donje i Gornje Ukrine nalazimo: Ra-dosav Stepana, Stepan Radovana, Cvitko Radice, Grbko Cvitka, Derventa, str. 118 i 120.84 Brozović, O problemu, str. 51–57.


ća”, nego da se “sada javlja kao konkretan problem kako da se povuče crta kroz jedan relativno uzak pojas”85, precizirao da ta granica u ovom dijelu Bosne danas “teče, grosso modo, Bosnom od ušća do susreta s Usorom”86, a u studiji O problemu ijekavskošćakavskog ... da je najbliža rijeci Bosni “kod Žepča i na donjem toku rijeke Bosne”.87

Mada određivanje ove linije u cjelini oslanja na zabilježene podatke, Brozović ne isključuje ni mogućnost odstupanja u detaljima, pogotovo tamo gdje postoje teoretske pretpostavke za takvo odstupanje. A ovaj dio granice prema Brozoviću upravo je na takvom području, prvo, što rijeke “normalno ne predstavljaju jezičke, a još manje dijalekatske granice, ako se ne radi ujed-no i o trajnim političko-historijskim linijama”88 i drugo, što istočnoposavska ikavsko-jekavska situacija postaje jasnijom tek ako dobije jače jekavsko zale-đe, a to “zahtijeva kod ušća Bosne nešto dublji zahvat na zapad”.89

Polazeći od stanovišta da su rijeke oštre granice između dvaju jezičkih tipova samo u stočarskim krajevima, a planine tamo gdje dominira ra-tarska privreda, uvjerljivo je Brozovićevo rezonovanje da je ikavsko-jekav-ska granica na ovom području mogla teći samo “ili istočno ili zapadno od Bosne”90 i prihvatljivo njegovo mišljenje da je tekla zapadno.

5.14. Derventski krај je ratarsko područje. Planina Vučjak, zbog svoje male visine (najviši vrh 352 metra), nije mogla predstavljati prirodnu gra-nicu u onoj mjeri u kojoj su to mogle Motajica na zapadu i Krnjin na jugu, te je uvjerljivija pretpostavka da se jezička granica kretala obroncima ovih planina, u luku od Dubočca na Savi do Doboja na Bosni.

Ovakvu pretpostavku o staroj granici podržava u velikoj mjeri i sadašnje stanje na području omeđenom ovim lukom i rijekama Bosnom i Savom. Iako su se ikavskošćakavski i jekavskošćakavski govori katolika u velikoj mjeri sveli na jedan govorni tip, još uvijek se osjeća da su govornici sa ikavskom zamjenom ě locirani na užem brdovitom području južnije od Dervente i da su okruženi, ne samo sa juga nego i sa istoka i sjevera jekavcima šćakavcima.

Činjenica da jekavskošćakavski živalj pokriva na derventskom područ-ju, uz muslimane, mnogo povoljnije zemljište za poljoprivrednu djelatnost od ikavskošćakavskog i jekavskoštakavskog življa, govori da su jekavci šćakavci ovdje relativno stariji od ikavaca šćakavaca i jekavaca štakava-

85 Brozović, O problemu, str. 55.86 Brozović, O problemu, str. 56.87 Brozović, Ijekavskošćakavski, str. 164.88 Brozović, O problemu, str. 56.89 Brozović, O problemu, str. 57.90 Brozović, O problemu, str. 56.

164 Josip Baotić

ca. Zbog toga je teško povjerovati da je jekavizam kod njih sekundaran, usvojen tek poslije potiskivanja ikavske zamjene ě. Takav uticaj teoretski moglo je izvršiti samo pravoslavno jekavskoštakavsko stanovništvo, ali na putu takvom procesu stajala je krupna prepreka – pravoslavni živalj je bio malobrojniji od katoličkog na ovom području i samo na zapadnom dijelu kompaktan, a čak da je bio i brojniji – uticaj je mogao izostati. Poznato je da se u ovakvim situacijama, novostvorenom susjedstvu dvaju govora ra-zličitih po svojoj strukturi, stepen prožimanja i ujednačavanja neposredno veže za nacionalnu ili konfesionalnu pripadnost nosilaca tih govora. Ako nosioci dvaju govora pripadaju i dvjema nacionalno ili konfesionalno razli-čitim zajednicama, stepen prožimanja i ujednačavanja razlika je neznatan jer se jezičke osobine doživljavaju kao nacionalni ili konfesionalni amblemi i čuvaju daleko upornije nego u slučajevima novostvorenog susjedstva dva-ju govora kada su njihovi nosioci članovi iste nacionalne ili konfesionalne cjeline. Takav tok stvari potvrđuju i promjene koje su se izvršile u govoru doseljenika iz Hercegovine i Dalmacije. Potiskivanje ikavice i nekih drugih karakteristika govora koji su donijeli na ovo područje izvršeno je zbog su-sjedstva, i miješanja, sa hrvatskim jekavskim stanovništvom, koje je i samo poprimilo neke osobine govora doseljenika, jer su i jedni i drugi pripadali istoj i nacionalnoj i vjerskoj zajednici.

5.15. Sažimajući u oblik zaključka mišljenje o dijalekatskom stanju koje je prethodilo današnjoj jezičkoj situaciji u hrvatskog stanovništva dervent-skog kraja, može se reći da su, danas već prilično ujednačenom, govoru ovog življa prethodila dva po porijeklu i strukturi različita govora – jedan je pripadao istočnobosanskom jekavskošćakavskom, a drugi mlađem ikav-skom dijalektu jugozapadnog tipa. Osjetnije razlike među njima čuvane su sve dok distinkcija starosjedilac – doseljenik nije počela gubiti informativ-nu vrijednost. Njenim potiranjem iščezavale su i razlike tako da se danas kod ovog stanovništva mogu naći samo njihovi tragovi. Kada je riječ o vre-menskoj hijerarhiji ova dva govora na derventskom području, sve činjenice danas govore u prilog mišljenju da je jekavska šćakavština, čak i ako nije autohton dijalekatski sloj, starija ovdje od ikavske šćakavštine isto kao što je starija i od jekavske štakavštine. Paralelna sa njom mogla bi biti samo ikavsko-jekavska šćakavština, čije tragove srećemo kod jednog dijela mu-slimanskog stanovništva, ukoliko nju nisu donijeli muslimani povratnici iz Slavonije, što je moguće s obzirom na dolazak velikog broja tih muslima-na u migracijama s početka XVIII stoljeća.


Demografska struktura derventskog kraja

LEGENDA:naselja sa hrvatskim stanovništvom

naselja sa srpskim stanovništvom

naselja sa muslimanskim stanovništvom

naselja sa hrvatskim i srpskim stanovništvom

naselja sa hrvatskim i muslimanskim stanovništvom

granica žarišne ikavske zone

166 Josip Baotić

Iz sintakse bosanskohercegovačkih govoraSintaksička problematika još nije dobila ono mjesto u našoj dijalektolo-giji koje joj pripada po značaju u strukturi bilo kog organskoga ili neor-ganskog idioma. U starijim dijalektološkim radovima ona je najčešće ostajala u cjelini izvan pozornosti istraživača, a u novijim je, i u najboljim slučajevima, duboko u “sjeni” fonetike i morfologije. Takvu sudbinu ona, nažalost, nije izbjegla ni u najvećem dijalektološkom pothvatu u Bosni i Hercegovini – makroprojektu Instituta za jezik “Bosansko-hercegovački dijalekatski kompleks”. Razlozi za takav status sintaksičke problematike u dijalektološkim radovima nije samo složenost te razine jezične strukture, razgranatost repertoara fenomena i nerazgranatost metodološkog pristu-pa, pogotovo ne u podcjenjivanju značaja pojava iz ove oblasti za dijalekto-logiju, pa i standardni jezik. Oni su prosto posljedica tradicijom stvorenih navika. Tako se i moglo dogoditi da je i u spomenutom makroistraživanju bosanskohercegovačkih govora među dvije tisuće i nešto više pitanja na koja su se tražili odgovori samo sedamdesetak bilo posvećeno pojavama u sintaksi.

Ovaj rad rađen je na građi prikupljenoj u spomenutom projektu. Tu je činjenicu potrebno istaći iz dva razloga. Prvi je taj, što je ona najneposred-nije odredila repertoar sintaksičkih problema koji se ovdje razmatraju, a drugi, što je posredno utjecala na izbor načina njihova prezentiranja. Iz okvira što ga je zatvarala građa Projekta, naime, nije bilo moguće izići ni pribjegavanjem u dijalektološke radove kao dopunske izvore, ni dodatnim prikupljanjem građe na terenu. Čak i kad je u dijalektološkim radovima bilo podataka o nekim fenomenima što ih građa Projekta nije osvjetljavala, njihova je upotrebna vrijednost bila ograničena; oni su samo svjedočili o fenomenu, ali nisu mogli utjecati na proširivanje repertoara problema iz


prostog razloga što su referirali samo o stanju na jednom užem području, često lokalitetu, a ne o rasprostranjenosti ili zastupljenosti pojave na cije-lom bosanskohercegovačkom prostoru, a što je postavljeno kao primarni cilj ovog rada. Zbog toga je dijalektološka literatura, točnije građa iz nje korištena kao sekundarni izvor podataka da bi se upotpunila slika, tj. i kad je potvrđivala i kad je dovodila pod znak pitanja konstatacije zasnovane na građi Projekta.

Upotreba padeža1. Prostorni odnosiOd konstrukcija za označavanje prostornih odnosa predmet razmatranja su: a/ genitiv s prijedlozima kod, ispod, između, iznad, preko i u; b/ dativ bez prijedloga i s prijedlogom k/a/; c/ akuzativ s prijedlozima među; nad, pod, u i za; d/ lokativ s prijedlozima na i po; i e/ instrumental bez prijed-loga i s prijedlogom među, i to kad označavaju mjesto vršenja radnje ili cilj prema kojemu je radnja usmjerena.

1. 1. Konstrukcija kod + genitiv u značenju “nalaziti se, provesti odre-đeno vrijeme” promatrana je u korelaciji s konstrukcijom u + genitiv: X je ostao pola sata kod Y-a/... u Y-a.

Građa potvrđuje primat konstrukcije kod + genitiv. Primjeri tipa: Osto je dugo kod doktora /9/*, Zadržo se kod komšije /22/, Osto je po sahata kod doktura /79/, Osto je sat kod mene /123/, Zabavjo se kod Šakira /222/ zabilje-ženi su na 173 punkta, a konstrukcije tipa: U matere je bila dva dana /62/, U sina sam osto tri mjeseca /161/ zabilježene kao jedine samo na 19 punktova. Na dvadeset punktova konstatirana je njihova usporedna upotreba. Ista građa pokazuje da je konstrukcija u + genitiv u izvjesnoj mjeri i prostorno i etnički markirana. Nešto češće je njezina prisutnost na potezu između Sarajeva i Zenice, te u dijelu jugozapadne Bosne i zapadne Hercegovine, i to pretežito kod hrvatskoga i muslimanskog življa.

U ovakvu se sliku uklapaju i podaci iz dijalektološke literature. Domi-nacija veze kod + genitiv potvrđena je u njoj za derventsko područje: bila sam kod njega /Baot. Derv. 157/, u sjeveroistočnoj Bosni: mi smo kod njega noćevali ceo mjesec /Sim. Obadi 91/, štab bio kod moe zaove /Đuk. Cap. 261./, ali u zapadnoj Hercegovini tu poziciju ima veza u + genitiv: Išla u Joze Krešića /Hal. Herc. 213/. Za zapadnu Bosnu i Zmijanje nedostaju podaci u

168 Josip Baotić

monografijama M. Dešića i D. Petrovića, no teško je povjerovati da bi oni bili u koliziji s osnovnom slikom što je pruža građa iz Projekta.

1.2. Konstrukcija ispod + genitiv u označavanju mjesta radnje proma-trana je: a/ kao mjesto završetka radnje: X je metnuo cipele ispod Y-a, i b/ kao mjesto procesa ili stanja radnje: X je ispod Y-a, i to u odnosu na konstrukcije pod + akuzativ: X je stavio cipele pod Y, odnosno pod + instru-mental: X je pod Y-om. Građa pokazuje da su u oba značenja frakventnije konstrukcije s prijedlogom pod te da je taj omjer nešto povoljniji za kon-strukcije s prijedlogom pod kad je u pitanju označavanje mjesta procesa ili stanja radnje.

a/ Konstrukcije tipa: Petar je metnuo cipele ispod stola /1/ zabilježene su kao uobičajene na svega 15 punktova, dok je na 141 punktu zabilježeno da se označavanje mjesta završetka radnje vrši vezom pod + akuzativ: Salko je metnuo cipele pod sto /61/, metno e kreč pod krušku /161/, turi bocu pod sto /57/. Paralelna je upotreba obiju konstrukcija zabilježena na 36 punktova.

b/ Kad je u pitanju označavanje mjesta procesa radnje ili stanja, kon-strukcije s vezom ispod + genitiv još su rjeđe. Samo su na 8 puntova one zabilježene kao primarne, i to uvijek modelom iz Upitnika: cipele su ispod stola /50/. Konstrukcije s vezom pod + instrumental s ovim značenjem za-bilježene su na 126 punktova, npr.: Mačka leži pod astalom /88/, pod kreve-gom i(h) drži /124/, pile e pot stolom /161/, čorape pod krevetom /222/. Na 36 punktova konstatirana je usporedna upotreba konstrukcija obaju tipova.

U dijalektološkoj se literaturi konstrukcije ovog tipa ne spominju izri-čito, što je i razumljivo budući da je riječ o konstrukcijama koje ni po čemu ne odstupaju od standardnojezične norme. Ni u tekstovima, uz pojedine radove, nisu brojne potvrde ovakvih konstrukcija, ali i kada se jave, uvijek su veze ostvarene s prijedlogom pod: On je noso knjigu pod pazuom /Pet. Zmij. 172/, nož je pod vratom /Baot. Derv. 205/, pod glavu metnem /Đuk. Cap. 287/.

Rasprostranjenost konstrukcija s prijedlogom ispod nešto je češća u istočnoj Bosni i na samom jugu Hercegovine, podjednako kod svih etni-kuma. Građa s punktova 1, 2, 10, 11, 35, 76, 101, 105, 112 i 145 zabilježena je tako da navodi na izvođenje zaključka da se upotreba prijedloga ispod i pod diferencirala: vezom ispod + genitiv potvrđeno je značenje mjesta za-vršetka radnje, a vezom pod + instrumental značenje mjesta procesa radnje ili stanja. Ipak za takav zaključak građa koja je na raspolaganju nije najpo-uzdanija. Njezin je osnovni nedostatak u tome što je prikupljana u okviru jednog pitanja pa se ne zna je li ovako prezentiranje rezultat “redukcije”


građe jer je ispitivač smatrao da je dovoljno registrirati postojanje obaju oblika prijedloga ili isticanje diferenciranja.

1.3. Označavanje mjesta završetka radnje i mjesta procesa radnje pro-matrano je i u svezi s prijedlozima između i među. Konstrukcija između + genitiv u označavanju mjesta završetka radnje: X je postavio Y-a između A i B, odmjeravana je prema konstrukciji među + akuzativ s istim značenjem: X je postavio Y-a među A i B, a u označavanju mjesta završetka radnje ili stanja: X stoji između A i B, odmjeravana je prema konstrukcijama među + instrumental: X stoji među A-om i B-om.

Građa Projekta za ove konstrukcije je sa 108 punktova, što će reći da je siromašnija u odnosu na građu za konstrukcije iz točke 1.2. no i ona omogućava sagledavanje odnosa među konstrukcijama s duljim i kraćim oblikom prijedloga, a on je ovdje suprotan odnosu koji vlada među kon-strukcijama s ispod i pod.

a/ Kad je u pitanju označavanje mjesta završetka radnje, konstrukcije s vezom između + genitiv, kao npr.: Petar je postavio orman između prozora i vrata /79/, vreću je spustijo između prozora i vrata /60/, metno je dolap između vrata i pendžera /159/ zabilježene su kao uobičajene na 65 punkto-va, dok je na 24 punkta taj status pripao konstrukcijama s vezom među + akuzativ: postavio među prozor i vrata /4/, turi ga među nija /71/, postavijo ormar među prozor i vrata /173/. Na ostalim su punktovima zabilježene obje konstrukcije kao usporedne.

b/ U označavanju mjesta procesa radnje odnos među konstrukcijama s vezama između + genitiv i među + instrumental još je povoljniji u korist prvih. Konstrukcije tipa: Sto stoji između prozora i vrata /24/, eto ga izmeđ ostala i kanabeta /123/, astal stoi između pendžera i vrata /163/ kao primar-ne zabilježene su na 569 punktova, dok su konstrukcije s vezom među + instrumental: sto stoji među vratima i prozorom /27/, enam stoi među vrati-ma /98/, kutija stoi među nama /174/, kuća je među Markovom i Jovanovom /212/ u tom statusu zabilježene samo na 11 punktova.

1.4. U označavanju mjesta završetka radnje koje je vertikalno u odno-su na pojam prema kome je to mjesto markirano najčešće se upotrebljava konstrukcija iznad + genitiv. Primjeri tipa: objesila je ćenar iznad sećije /9/, objesio je sliku iznad kreveta /43/, objesi pušku iznad sebe /80/, objesila sam sliku iznad kreveta /167/, obisio sliku iznad kreveta /147/, prema građi Pro-jekta javljaju se najčešće. Kao jedini zabilježeni su na 104 punkta a s nekim drugim na još 22 punkta. Poslije njih u ovom značenju po brojnosti slijede potvrde veze po-viš-e + genitiv: objesio sliku viš kreveta /54/, objesio više

170 Josip Baotić

astala /56/, obisio sliku više kreveta /94/, obisio sliku viš stola /155/, obisio sliku poviš kreveta /147/, koje su, kao osnovne, zabilježene na 69 punktova.

Upotreba konstrukcija nad + akuzativ s ovim značenjem mnogo je rje-đa od spomenutih dviju konstrukcija. Zabilježena je na 19 punktova u po-tvrdama kao: nat krevet i višo /135/, obisijo sliku nat krevet /151/.

Uz ove konstrukcije, kao marginalne, zabilježene su i konstrukcije povr/h/ + genitiv: ...povr kreveta /149/ i nad + instrumental: objesio sliku nad krevetom /169/, prva na dva, a druga na pet punktova.

Rasprostranjenost konstrukcija iznad + genitiv i po-viš-e + genitiv na bosankohercegovačkom području ne pokazuje bilo kakvu markiranost. Podjednako su zastupljene na svim dijelovima tog prostora i kod pripadni-ka sva tri naroda. Ova konstatacija ne bi se mogla u potpunosti primijeniti i na rasprostranjenost konstrukcije nad + akuzativ. Ona, izuzev punktova 26 i 42, na kojima živi muslimanski živalj, nije zabilježena u istočnoj Bo-sni i istočnoj Hercegovini. Inače, nešto je češća na potezu od ušća Neretve prema ušću Bosne, i to kod muslimanskog i katoličkog življa, ali se sreće i kod pravoslavnoga.

U dijalektološkim radovima konstrukcije ovog tipa nisu privlačile po-zornost istraživača. Ni u tekstovima uz te radove nisam našao potvrde za označavanje mjesta završetka radnje, nego samo one za označavanje mjesta procesa radnje ili stanja: iznad puta porasla, i viž onog putića on gori ležo /Sim. Obadi, 114/, više svog kreveta imo čiviluk /Petr. Zmij. 177/.

1.5. U označavanju da se nešto nalazi na manjem ili većem odstojanju iznad pojma određena vezom prijedloga i imenice najčešće je u upotrebi konstrukcija preko + genitiv. Realizacije poput: ćuprija preko rijeke /9/, mos preko rijeke /68/, most preko rijeke /107/, mos preko rijeke /141, most preko vode /160/ zabilježene su kao uobičajene na 120 punktova, dok takav status konstrukcije ostvarene vezom na + lokativ, odnosno primjeri poput: mos na rijeci /30/, platica na potoku /82/, ćuprija na reki /176/ imaju na 67 punktova.

Ovakav odnos u zastupljenosti konstrukcija preko + genitiv i na + lo-kativ ne osnažuju potvrde za ove konstrukcije kad je imenički dio padežne sintagme hidronim. Od 22 zabilježena primjera 13 je tipa: most na Bosni /57/, most na Fojnici /60/, ćuprija na Ujči /71/, kod ćuprije na Stavnji /117/, most na Dobrenici /218/, dakle veza na + lokativ, a devet tipa: most preko Drine /40/, ćuprija je preko Tinje /115/, most preko Neretve /134/, most preko Une /225/, dakle ostvaren vezom preko + genitiv.

Rasprostranjenost obiju konstrukcija je po cijelom bosanskohercego-vačkom teritoriju.


1.6. Za označavanje mjesta kao kraja kretanja, odnosno kao cilja, kad je u pitanju lice kao cilj, potvrđena je upotreba triju konstrukcija: a/ dativa bez prijedloga, b/ dativa s prijedlogom k i c/ gentiva s prijedlogom kod.

a/ Dativ bez prijedloga, prema građi Projekta, osnovna je kategorija ko-jom se označava cilj kretanja kad je u pitanju lice kao cilj. Primjeri poput: išo je dokturu /23/, išo sam ćeri /140/, ide ocu, majci /150/, ošo doktoru /197/ kao jedini zabilježeni su na 153 punkta, a u usporednoj upotrebi s drugim konstrukcijama na još 31 punktu.

b/ Upotreba konstrukcije s vezom kod + gentitiv kao jedina zabilježena je na 32 punkta, a usporedno s drugim konstrukcijama na još 27 punktova, što govori da ni konstrukcije kao: išo je ko/d/ doktora /43/, išao je kod ljeka-ra /122/ nisu marginalne.

c/ Sasvim je neznatna upotreba konstrukcija k + dativ. Kao jedine zabi-lježene su na 6 punktova u primjerima tipa: išo je k doktoru /134/, a uspo-redna s drugim konstrukcijama na još 7 punktova. Sve potvrde su, izuzev jedne, iz zapadnog dijela Bosne i Hercegovine. Izvan tog područja je punkt 113 u sjeveroistočnoj Bosni, gdje se ona javlja usporedno s konstrukcijom s dativom bez prijedloga. Isto tako sve potvrde su zabilježene kod hrvatskog i muslimanskog življa, izuzev jedne, koja je sa punkta 201 u Bosanskoj kra-jini, dakle punktu što ga nastavaju žitelji srpske nacionalnosti.

U sliku koju daje građa Projekta u osnovi se uklapaju i podaci iz dija-lektološke literature. I oni govore da je najčešća, dominantna konstrukci-ja u označavanju cilja kretanja kada je taj cilj lice dativ bez prijedloga, te konstrukcija s vezom kod + genitiv, pa tek one s vezom k + dativ. Budući da je ova posljednja markirana, evo tih podataka samo za nju. U zapadno-bosanskim govorima Dešić je nalazi samo u slučajevima kad je u obliku dativa lična zamjenica: nije iša k njoj; dođe k njemu /Deš. Zap. 286/, dok je, sudeći prema građi, tekstovima, u ikavskašćavskim govorima zapadne Bosne nema ni tada: Fatka je meni dolazila; on meni često dojde /Pec. Ikav. 193, 209/. Ista je situacija i na Zmijanju: dolazi čoek nama /Petr. Zmij. 138/. Na području Dervente nešto je češća i kad je lice u dativu: on je došo ovdi k Antunu Staniću; počeše se penjat k nama /Baot. Derv. 161/, a tako je i u bosanskoj Posavini: idem k Marki čike Ive; došao si k meni lopove /Baot. Pos. 132/, za razliku od situacije u rubnim dijelovima zapadne Hercegovi-ne, gdje je često u upotrebi: ja k Ivu mome; došo k jednoj ženskoj; pozovu je k sebi /Hal. Herc. 215/.

172 Josip Baotić

1.7. Konstrukcija u + genitiv u označavanju mjesta kao kraja kretanja, cilja, dolaženjem u sredinu lica označenoga genitivom, tj. realizacije tipa: išao sam u /svog/ prijatelja, dakle s fakultativnom odredbom uz imenicu, potvrđena je na 71 punktu.

Prema građi Projekta ona je uobičajena na prostoru jugozapadne Bosne i skoro cijele Hercegovine; česta je na prostoru između Neretve i Bosne, a ima je i u ijekavskošćakavskom govoru istočne Bosne. Izvan ovog područja njezina je prisutnost zanemariva: išo sam u svog prijatelja /4/, ide u one njezine rodice /9/, išo sam u svog brata /22/, idem u svog sina /30/, išo sam u svog prijatelja /219/, išo sam u Bojnovića /157/.

Ovakvu sliku u osnovi potvrđuju i podaci iz dijalektološke literature, istina s jednim interesantnim izuzetkom. D. Petrović, naime, ustvrđuje da


su konstrukcije s vezom u + genitiv u ovom značenju mnogo češće nego kod + genitiv, a svoju tvrdnju ilustrira sljedećim primjerima: dođe u našog jednog komšije; odu u Jove Krivokuće /Petr. Zmij. 133/.

1.8. Za određivanje pravca i cilja kretanja kao mjesta završetka radnje kad su u pitanju geografski objekti kao cilj uobičajena je konstrukcija u + akuzativ. Primjeri poput: iđem u Sarajevo /68/ zabilježeni su na 171 punk-tu kao jedini, a na 26 punktova usporedno s primjerima u kojima je ovo značenje ostvareno vezom za + akuzativ: putujem za Sarajevo.../ idem u Foču /28/. Potvrde samo s vezom za + akuzativ zabilježene su samo na 24 punkta.

U dijalektološkim radovima ove konstrukcije najčešće nisu u krugu razmatranih sintaksičkih pojava. Izričito se na njih osvrću samo J. Baotić i M. Simić. Prvi u govorima bosanske Posavine konstrukcije s vezom za + akuzativ: putovali smo zajedno za Zagreb; idem sutra za Sarajevo; kaćeš za Osik /Baot. Pos. 130/, označava kao markirane u odnosu na konstrukcije u + akuzativ – cilj kretanja mora biti mjesto dosta udaljeno od polazne točke, ukoliko ovaj uvjet nije ispunjen, do realizacije neće doći i javit će se nemarkirana konstrukcija s vezom u + akuzativ; drugi je veže samo za starije osobe /Sim. Obadi 93/.

Građa Projekta, premda potpuna, nije tako prikupljana da bi mogla poslužiti za izvođenje zaključka o markiranosti konstrukcija za + akuzativ kriterijem udaljenosti. No, ona uočenu markiranost ne poriče. Uvidom u lociranost punktova s kojih potječu potvrde s vezom za + akuzativ, nai-me, pada u oči da su oni relativno dosta udaljeni od toponima koji je cilj kretanja. Kada to nije bilo Sarajevo, a takvih potvrda ima tridesetak, samo 7 je s vezom za + akuzativ: kreno za Srebrenicu /48/, iđem za Bajnu Luku /143/, krenemo za Ključ /161/, ... za Maglaj /184/, idem za Banjaluku /203/, ide za Krupu /212/, idem za Biograd /165/. Posljednji od primjera ide u red onih najbrojnijih potvrda: ide za Sarajevo, dakle koji ispunjavaju kriterij veće udaljenosti i s današnjeg gledišta, dok bi taj kriterij ispunjavale ostale potvrde ako se pođe od činjenice da pripadaju starijim ljudima, za koje su ta mjesta, kad se išlo pješice, bila i te kako udaljena, a ta se udaljenost u sjećanju ni do danas nije izbrisala.

174 Josip Baotić

1.9. U označavanju mjesta po kome se nešto kreće kad mjesto implicira veću površinu, primat imaju konstrukcije s vezom po + lokativ: Ja kopam, a nevjesta se šeta po gradu /9/, on šeta po polju /33/, oda on tako po selu /61/, ide po šumi /80/, idu po polju /180/. One su u građi Projekta kao uobičajene zabilježene na 157 punktova, dok su konstrukcije sa slobodnim instrumen-talom: on se šeta gradom /15/, razmilila se vojska šumom /57/, djeca trče livadom /220/ u poziciji jedine zabilježene na samo na 20 punktova. Uspo-redna je upotreba obiju konstrukcija navedena za 47 punktova.

Iako je građa prikupljena s cijeloga bosanskohercegovačkog područja, dakle kompletna, ona nije bogata. Skoro sve potvrde dane su uz imenicu grad i polje, a to znači da ne dozvoljava mogućnost sagledavanja u kojoj je mjeri konstrukcija slobodnog instrumentala, tipa trči poljem markirana


veličinom prostora, što se navodi kao jedan od dva uvjeta za njezino os-tvarenje u našemu književnom jeziku. To je tim zanimljivije što je J. Baotić u bosanskoj Posavini zabilježio i primjere tipa: cili dan se valja krevetom i poljem se iscvalo cviće /Baot. Pos. 132/, koji govore da je dovoljan i jedan uvjet – ili dinamična radnja ili neomeđen prostor.

U dijalektološkim radovima najčešće nema potvrda za ove konstruk-cije. Razlog za to je što se one ne udaljavaju od standardnojezične norme. Ako se nešto potvrda i nađe, onda su one za instrumental u slobodnoj upo-trebi: razigra ga poljom; pošo šumom /Petr. Zmij. 145/, idemo poljem; ne zna putom ići /Deš. Zap. 290/, i s konstatacijom da su obične.

1.10. U radovima o bosanskohercegovačkim govorima navode se i neke druge konstrukcije za označavanje prostornih odnosa. Informativna vri-jednost svake od njih nije ista tako da će u ovom radu biti pomenute samo one koje se javljaju kao sinonimne i koje mogu poslužiti za sagledavanje slike u cjelini ili odnosa prema standardnom jeziku:

a/ do + genitiv. Konstrukcije s ovom vezom kao sinonimne konstrukcije s onima spomenutim u 1.6. javljaju se na Zmijanju: oš ići do Gruje /Petr. Zmij. 135/, uz običnije u + gentiv, te na području Dervente: moro bi otić do doktora /Baot. Derv. 158/ i bosanske Posavine: odo ja malo do Mate /Baot. Pos. 108/;

b/ na + gentiv. Konstrukciju s ovom vezom umjesto s vezom na + loka-tiv: na mjesta ima pa rodilo zabilježena je u okolici Kladnja /Hal. Tuh. 336/;

c/ po-kraj + gentiv. Konstrukcije s ovom vezom ističe Petrović kao re-dovite u mjesnom značenju na Zmijanju: pripo konja pokraj armana /136/, a navodi ih i Baotić u Posavini: lezi tod pokraj peći /Baot. Pos. 111/ kao frakventnije od konstrukcija s vezom pored + genitiv. Ove bi se konstatacije mogle proširiti na cijelo bosanskohercegovačko područje. U građi Projekta su i podaci o frekvenciji prijedloga pokraj i pored. Na 131 punktu zabilježe-na je upotreba prijedloga pokraj, a na 18 punktova kraj, dok je na 93 pun-kta zabilježena upotreba oba prijedloga. Uza sve prigovore koji bi se mogli staviti na prikupljenu građu, jedno je nedvojbeno – nadmoć konstrukcija s vezom pokraj + genitiv nad onima s vezom pored + genitiv.

d/ prema + genitiv. Ova veza u konstrukcijama kojima se određuje pra-vac kretanja: ti ideš lievo prema Han-Pieska; aj ti, prika, prema mene; ide jedan oficir prema kočiaša zabilježena je, istina, samo kod ponekih stari-jih osoba, u sjeveroistočnoj Bosni uz standardnu: idi tam prema Srednjem briegu /Sim. Obadi 92/;

e/ u po + gentiv. Konstrukcije s ovom vezom dosljedno se javljaju umje-sto konstrukcija s vezom usred + genitiv na području Zmijanja: došla vika u po Krupe; nekav pavrlj – pa u po oka /Petr. Zmij. 137/;

176 Josip Baotić

f/ blizu + gentiv. Konstrukcije s vezom blizu + genitiv kao jedine zabi-lježene su za derventski kraj: nisam blizu grada /Baot. Derv. 160/, sjeveroi-stičnu i istočnu Bosnu: blizu kuće /Sim. Obadi 92/, kuća je blizu puta /Đuk.Cap. 216/. Prema prikupljenoj građi Projeka uz adverb blizu samo je jedna potvrda s dativom: blizu /tebi/, ali se i ona može dovesti pod sumnju jer je s punkta 106, tj. iz sjeveroistočne Bosne, područja za koje postoje i pouz-daniji podaci;

g/ dalje + genitiv. Ova veza kao česta umjesto dalje + od + genitiv: stanu volovi dalje njega zabilježena je na Zmijanju /Petr. Zmij. 132/, a tumači se kao opozitan odnos prema konstrukciji bliže + genitiv;

h/ dativ bez prijedloga. U označavanju cilja kretanja, kad je cilj ime lo-kaliteta, dativ u slobodnoj upotrebi na mjestu dativa s prijedlogom, kako je u standardnom jeziku, zabilježen je na Zmijanju: išo je namostiru; koljivo se donese crkvi /Petr. Zmij. 137, 138/ kao česta pojava, te kao nešto rjeđa i u derventskom kraju: primiče se šumi, prikrada se torovima /Baot. Derv. 160/;

i/ na + akuzativ i u + akuzativ. U označavanju mjesta radnje konstruk-cije s vezama prijedloga na i u s akuzativom, tj. u pozicijama koje pripadaju vezama ovih prijedloga s lokativom, zabilježene su na Zmijanju: ležim na krevet; ja sam šest mjeseci bijo u bolnicu /Petr. Zmij. 142/, jugozapadnoj Bo-sni: pođe s njima u društvo /Čust. Liv. 98/, jugozapadnoj Hercegovini: ubrat gori u kamenjar trave /Hal. Herc. 215/, dolini Sutjeske: u Travnik ima djecu /Broz. Sut. 192/. Pojava nigdje ne dovodi u pitanje razlikovanje padeža cilja od padeža mjesta. Objašnjava se ili kao import, ili kao elipsa tamo gdje je egzotična. Petrović situaciju na Zmijanju vidi i u utjecaju “brojnih način-skih konstrukcija, dosljedno realizovanih u vidu veze na + akuzativ: sijeno kosi na polovinu /Petr. Zmij. 142/.

2. Vremenske relacijeOd konstrukcija za izražavanje vremenskih odnosa predmet pozornosti su: a/ genitiv bez prijedloga kad su u pitanju imenice dan, noć, jutro, večer, b/ genitiv s prijedlozima vremenskog značenja poslije, nakon i iza; c/ genitiv s prijedlogom za; d/ akuzativ bez prijedloga kad su u pitanju imenice dan, noć, jutro, večer; e/ akuzativ s prijedlogom u; f/ instrumental u slobodnoj upotrebi.

2.1. Genitiv bez prijedloga, ali s odredbom, uz imenice tipa dan, noć., javlja se usporedno s akuzativom bez prijedloga i imenicama istog tipa: a/ onog jutra /4/, onoga dana sam ga vidio /44/, prošle evte ne bi kiše /71/, onog jutra sam ga vidijo /100/, viđo sam ga prvog dana /174/, one godine /197/; b/


onaj dan sam ga vidio /17/, taj dan i tu noć nijesmo spavali /57/, to jutro usta-nem rano /89/, vidijo sam ga onu večer /104/, oni dan sam ga pitala /135/, taj dan sam bila u Celulozi /161/, vidla sam ga onu veče /215/.

Prema građi Projekta obje su konstrukcije podjednako zastupljene na bo-sanskohercegovačkom prostoru, s tim da su konstrukcije s genitivom nešto brojnije u južnoj polovici područja, a konstrukcije s akuzativom u sjevernoj.

Frekventnost konstrukcija: vodi je prvu noć jetrva ili zava; nama prvu veče oni dođu ističe i Petrović za Zmijanje /140/, premda navodi da se s njima usporedno javljaju i konstrukcije s genitivom: svakog dana se glejali /Zmij. 131/. Baotić za derventski kraj temporalni genitiv markira imenica-ma ženskog roda, a akuzativ imenicama muškog roda: neke godine sam ga vidijo, ali: svaki dan ide tuda /Baot. Derv. 157/.

2.2. Za označavanje radnje koja dolazi poslije vremena označena ime-nicom u genitivu najčešće se upotrebljavaju konstrukcije s prilogom poslije: to se desilo poslije rata /27/, to je bilo poslije rata /61/, poslije rata su odlazili /161/, to se desilo poslim rata /154/. Nešto su rjeđe u upotrebi konstrukcije s vezom iza + genitiv: to se desilo iza rata /30/, to je bilo iza raspusta /40/, bilo je to iza rata /222/, dok su vrlo rijetke konstrukcije s vezom nakon + genitiv: nakon poplava /104/, cesta je pravljena nakon rata /167/.

U građi Projekta, istina kao marginalne (jer su zabilježene samo na dva-tri punkta), javljaju se i konstrukcije tipa: to se desilo kašnje rata /163/, odnosno tipa: po ratu /201/. Dijelektološka literatura daje nešto više infor-macija o upotrebi konstrukcija s vezom po + lokativ. Petrović je konstati-ra kao sasvim običnu u govoru Zmijanja: umre po ratu odma /Zmij. 148/. Potvrde bez komentara, ali samo uz imena blagdana za zapadnobosanske ijekavske govore navodi Dešić: po Jovanjdanu /Zap. 292/, dok Simić ovu vezu u govorima Semberije izričito makrira imenom blagdana u lokativu: po Mitrovdanu /Obadi 96/. Kao poznatu i uobičajenu u govorima dervent-skoga kraja daje je Baotić /Derv. 166/, a Dž. Jahić za govore istočne Bosne daje potvrde bez komentara: prođe jedan sat po akšamu /Jah. Bos./

Malen broj potvrda u građi Projekta nesumnjivo je posljedica činjenice da se ova konstrukcija nije tražila posebnim pitanjem, a ni u okviru pitanja kojim je osvjetljavano ovo značenje nije izričito navedena.

2.3. Označavanje vremena radnje u rasponu koji je određen samostal-nom riječi ili padežnom sintagmom može se realizirati konstrukcijama s vezom za + genitiv i u + akuzativ, te prilogom umjesto padežne sintagme.

Konstrukcija s vezom za + genitiv: pokosijo detelinu za ljeta /82/, prema građi Projekta, vrlo je rijetko u upotrebi. Nešto češće se upotrebljavaju kon-strukcije s vezom u + akuzativ: to nije bilo u zimu /44/, to nije bilo u zimu

178 Josip Baotić

nego u ljeto /77/, bilo je to u zimu /126/, ali je i njezina frekvencija marginal-na u odnosu na konstrukcije s prilogom zimi, ljeti: nije to bilo zimi /14/, to nije bilo zimi već ljeti /38/, to je bilo zimi /123/, nije bilo zimi /135/, zimi se ne radi /167/, to nije bilo zimi ven liti /216/.

Uz ove konstrukcije u građi Projekta su i konstrukcije s vezom u + lo-kativ: to nije bilo u zimi /79/, to nije bilo u zimi neg u ljetu /210/ i prilogom zimus: nije zimus no ljetos /3/.

Dijalektološka literatura o govorima u Bosni i Hercegovini ne daje po-datke koji bi mogli poslužiti za upotpunjavanje ove slike.

2.4. U označavanju vremena u kome se dešava ono što se kazuje glago-lom, za što se upotrebljavaju konstrukcije s vezom u + akuzativ i slobodnim instrumentalom, mnogo češće su ove druge: nedeljom u nas ne rade /4/, nedeljom se ne radi /46/, petkom idem u džamiju /80/, nediljom idemo u crkvu /180/, ne radimo nediljom /218/, premda se ni za druge ne može reći da su marginalne jer su i one potvrđene na većem broju punktova, nešto manje kao jedine, a više kao usporedne konstrukcijama sa slobodnim in-strumentalom: u neđelju se kod nas ne radi /35/, u nedlju je u nas teferić /67/, u nediju se piva /142/.

Podaci iz radova o bosanskohercegovačkim govorima ne pružaju mno-go za upotpunjavanje ove slike. Za govore Zmijanja kao običan navodi se i iterativni vremenski instrumental: svade se subotom, ali nema podataka o konstrukcijama s vezom u + akuzativ /Petr. Zmij. 145/. Tako je i kad je u pitanju govor okolice Dervente: dođi subotom prid mrak /Baot. Derv. 163/, dok za ostale govore nema ni toliko.

2.5. U dijalektološkim se radovima navodi velik broj konstrukcija za označavanje vremenskih relacija. Ovom prilikom izdvajamo samo one koje su manje uobičajene ili nepoznate u književnom jeziku:

a/ genitiv bez prijedloga. Konstrukcije gentiva bez prijedloga na mjestu konstrukcija s vezom za + genitiv potvrđene su na širokom području, od zapadne do istočne Bosne: to e sve staroga vakta bilo /Deš. Zap. 278/, rani-jeg vremena on je bijo kod namastira Gomjenica /Petr. Zmij. 131/, on je bio nekada, prvog svjetskog rata /Jah. Bos./.

Neuobičajenije od ovih su konstrukcije temporalnoga genitiva na mje-stu konstrukcija s prijedlozima bilo genitiva ili nekog drugog padeža, ili genitiva s odredbom: poženjem ječam i posijem provu i Petrovdana pokrije zemlju; ranijeg vremena on je bijo kod namastira Gomjenice /Petr. Zmij. 131/;

b/ dativ bez prijedloga. Ovu konstrukciju bilježi Petrović na Zmijanju uz uobičajene s vezom o + lokativ: tamo Uskrsu ću t reći, ... i još voli proljeću krepati /Zmij. 140/;


c/ akuzativ s prijedlozima. Uz prilično čestu i razmjerno rasprostra-njenu konstrukciju uz + akuzativ kad je u genitivu imenica rat: izgorale su uz rat /Deš. Zap. 287/, dolazilo mi tvrđe neg uz rat /Jah. Bos./, brojne su potvrde i s nekom drugom imenicom: moj otac je umro uš časni post /Petr. Zmij. 144/, klasovi se siju uz proljeće /Baot. Pos. 129/.

Neobične su konstrukcije s vezom do + akuzativ na mjestu genitiva: nemoj da budeš otšo do to vrijeme; žene su postile do Badnji dan, što ih je Petrović zabilježio na Zmijanju /Zmij. 145/, kao i u + akuzativ na mjestu za + genitiv: zvala se u moje djetinjstvo, što ju je Halilović našao u jugozapad-noj Hercegovini /Hal. Herc. 215/.

3. PosesivnostIskazivanje posesivnosti promatra se u okviru konstrukcija s: a/ genitivom u slobodnoj upotrebi, s determinatorom i prijedlogom od, b/ dativom u slobodnoj upotrebi i s determinatorom i c/ posvojnim pridjevom, i to u su-odnosu jednih prema drugima.

3.1. Među konstrukcijama za izražavanje posesivnosti tipa: a/ to je nož oca, b/ to je nož od oca i c/ to je očev nož po zastupljenosti se izdvaja po-sljednja navedena. Za nju se može reći da je jedina uobičajena na cijelom području: to je bratov auto /9/, to je Rasimov štap /40/, to mi je ženina torba /71/, to je očev čibuk /135/, to je očev nož /163/. Druge dvije su neznatno za-stupljene. U cjelokupnoj građi Projekta samo je na dva punkta zabilježena konstrukcija s genitivom u slobodnoj upotrebi kao jedina: to je nož oca /136/ i nož oca /182/, te na još šest punktova uz konstrukcije s posvojnim pridjevom, dok je konstrukcija s vezom od + genitiv potvrđena na deset punktova, i to uvijek uz konstrukcije s posvojnim pridvjevom: to je nož od oca /166/, to je od oca nož /202/.

U dijalektološkoj literaturi potvrđena je nešto češća zastupljenost kon-strukcija tipa to je nož oca, ali samo kad je genitivom obuhvaćeno prezime na – ić: ima Milanovića kuća; ovo je Kočića gaj /Petr. Zmij. 132/, onoga doćeraju Babića kući /Deš. Zap. 278/, kazo sam mu da ide u Baotića dućan /Baot. Pos. 106/, udario u Andrića stoku /Jah. Bos./.

3.2. U izražavanju posesivnosti kad je padežom obuhaćeno ime i pre-zime, uobičajene su konstrukcije s genitivom bez prijedloga: sin Mustafe Muminagića /14/, sin Riste Pustinika /57/, kuća Petra Pantića /88/, sin Jova-na Šavije /157/, to je ćer Mate Bekića /192/, žena Žarka Stojčića /197/. Osim njih se, ali vrlo rijetko, javljaju konstrukcije s vezom od + genitiv: sin od Jovana Pavića /58/, koje su, kao jedine, u građi Projekta dane sa svega se-

180 Josip Baotić

dam punktova, te zajedno s konstrukcijama s genitivom bez prijedloga na još pet punktova. Konstrukcije tipa: sin Jovanu Paviću, dakle s dativom bez prijedloga nisu se našle u građi Projekta.

Dijalekatska literatura upotpunjava ovu sliku na taj način što su kon-strukcije s vezom od + genitiv nešto češće. Tako Petrović za Zmijanje kaže da su “obične” posesivne konstrukcije tipa: brat od moje žene /Zmij. 135/, a Baotić ih nalazi i na derventskom području: od Ante sin /Derv. 158/. U bosanskoj je Posavini zabilježena i konstrukcija dativa bez prijedloga: Ivi Franjinom izgorjela kuća /Baot. Pos. 122/.

3.3. Kad su u pitanju konstrukcije genitiva s odredbom: sin moga brata i dativa bez prijedloga: sin brata mi, onda su prve mnogo češće u upotrebi od drugih. Građa Projekta pokazuje da su konstrukcije s dativom: od majke mi brat /45/, sin brata mi /179/ kao jedine potvrđene na svega petnaestak punktova, a usporedno s konstrukcijama s genitivom na još dvadesetak. U svim ostalima konstrukcija je tipa: sin moga brata /94/, osto mi pastorak, sin moje žene /88/.

U dijalektološkoj literaturi posesivni se dativ navodi u konstrukcijama tipa: otac im umro; sin joj Geco /Deš. Zap. 284/, ostalo sin i dvije sestrice mu /Petr. Zmij. 139/, Savka mu šćer /Jah. Bos/.

4. Funkcija objektaIskazivanje objekta daje se uz glagole lagati, pomagati i služiti, tj. uz glagole koji uz objekt u akuzativu mogu imati i objekt u dativu, te uz glagole pitati, čuvati i kúpiti, koji uz dopunu u akuzativu mogu imati i dopunu u genitivu.

4.1. Odnos akuzativ/ dativ

a/ Uz glagol lagati dopune u dativu mnogo su uobičajenije od dopuna u akuzativu: nemoj mi lagat /28/, on meni samo laže /41/, lažeš sestri, a da neš meni /82/, laže ocu /100/, slago mu je /141/, slagali su nam /161/, nemoj meni lagat /192/, ali i: lagat Petra /9/, lagati Fadila /74/, slagao sam Zaima /142/, lagati Fadila /193/. Odnos u upotrebi jednih i drugih prema građi Projekta je iznad 6:1. Mimo očekivanja, rasprostranjenost dopuna u akuzativu je po gotovo cijelom bosanskohercegovačkom području, izuzev zapadne Bosne, i poznate su pripadnicima svih triju nacionalnosti.

b/ Gotovo isti odnos je i kad su u pitanju dopune uz glagol pomaga-ti. Konstrukcije s dativom: pomagati Marku /1/, pomagao sam bratu /11/, pomagat selu /197/, pomoćemo Hasanu /224/ kao jedine u građi Projekta potvrđene su na 123 punkta, dok su s takvim statusom dopune u akuzativu


zabilježene na svega 17 punktova: pomažem svoga sina /40/, pomagao sam mater i braću /67/. Na 33 punkta dane su potvrde za obje konstrukcije.Spomenuti se odnos mora uzeti s rezervom jer se ne mora raditi o sino-nimnim konstrukcijama, nego o konstrukcijama s različitim značenjem. Za punkt 24 to je izričito iskazano na taj način što se uz dopunu u dativu navodi naznaka “posao”, što će reći “pomagati nekome u poslu”, a uz do-punu u akuzativu navodi se “potreba”, iz čega proizlazi da se konstrukcija upotrebljava kad se radi o pomoći materijalne prirode. Na takav zaključak upućuju i sljedeće potvrde: pomagati Marka u žitu/ pomagati Marku da kupi sijeno /149/, pomagati Marka/ otišli su pomoći Marku /150/.

c/ Kad je u pitanju glagol služiti, odnos konstrukcija s dopunama u akuzativu prema konstrukcijama s dopunama u dativu izmijenjen je. Tako

182 Josip Baotić

se konstrukcije tipa: služi cara /45/, služijo sam Franju /67/, služio Aleksan-dra /139/, prema građi Projekta, javljaju skoro šest puta češće od konstruk-cija tipa: služiti caru /105/, služili smo agi /140/.

U dijalektološkim radovima često izostaju informacije o dopunama uz ove glagole. Samo Simić daje stanje za sva tri glagola za područje sjeveroi-stočne Bosne /Obad i 93/, Baotić za lagati i pomagati u derventskom kraju /Derv. 160/ i lagati u bosanskoj Posavini /Pos. 122/, te Jahić za služiti i po-magati u istočnoj Bosni /Bos./. Njihova se zapažanja uklapaju u sliku koja se može steći na temelju građe Projekta kad su u pitanju dopune glagolima lagati i pomagati. Za glagol služiti Jahić kaže: “umjesto daljeg objekta u da-tivu, ponekad se upotrijebi i bliži objekat u akuzativu: služio Franja; služio Karla; služio cara”, a to ne podupire opću konstataciju – da su dopune s dativom rjeđe od dopuna s akuzativom, koja prema građi Projekta važi i za ovo područje, istina s izmijenjenim omjerom. I građa Projekta, naime, po-kazuje da su na punktovima nastanjenim muslimanskim stanovništvom u istočnoj Bosni podjednako uobičajene dopune u oba padeža, ali ne i kod srpskog življa.

4.2. Odnos genitiv/ akuzativ

Kad je objekt imenica koja označava nedjeljivu cjelinu, odnos dopuna u ge-nitivu i akuzativu sagledan je uz glagole pitati i čuvati, a kad je objekt imeni-ca koje i dio može predstavljati cjelinu, odnos je promatran uz glagol kúpiti.

a/ Uz glagol pitati dopune u genitivu javljaju se češće od dopuna u aku-zativu. Konstrukcije tipa: pitaj ćaće /11/, pito je majke /53/, pitaj nene /80/, pito je mame /116/, pitaj Joze /140/, pito je majke /173/, pitaj tate /199/, pito je Hase /222/ zabilježene su na preko sto trideset punktova, dok su konstruk-cije tipa: pito je majku /3/, pitaj Ristu /57/, pito sam ženu da idem /76/, pitaj tatu /205/ zabilježene na nešto manje od osamdeset punktova.

b/ Kad je pak u pitanju glagol čuvati, odnos frekventnosti je u korist dopuna s akuzativom. Konstrukcije tipa: čuvaj kuću /7/, čuvaj kuću i dicu /159/, čuvo ovce /212/ potvrđene su u građi Projekta na oko stotinjak pun-ktova, a konstrukcije tipa: čuvaj sestre /60/, čuvaj glave /89/ čuvaj ovaca /203/ na pedesetak punktova.

c/ Dopune uz glagol kupiti kad je u pitanju imenica tipa brašno/šećer, med i sl. u spoju s nekongreuentnim atributom, mnogo su češće u geniti-vu nego u akuzativu. Konstrukcije tipa: majka je kupila brašna za kolače /36/ u građi Projekta su sa sto dvadeset i pet potvrda, a konstrukcije tipa: kupio sam brašno za kolače /128/ s pedeset pet potvrda. Građa je pokazala da dopuna nije uvjetovana glagolom: uzme brašna i graha /48/, donese u


tevsiji mliva /83/, imam brašna za kru /180/, nego je rezultat sposobnosti ili osjećanja potrebe razgraničenja dijela od cjeline.

U gotovo svim dijalektološkim radovima, ako se dotiču sintakse pa-deža, pored tzv. slavenskoga genitiva, daju se brojne potvrde za genitiv u funkciji objekta i uz druge glagole. Dešić u zapadnobosanskim ijekavskim govorima izdvaja glagole pitati, čekati i slušati kao glagole uz koje je takva dopuna česta: tako ja Jeke vaše pitam; mora da čeka Mile; on sluša žene /Zap. 280/. U govoru Zmijanja genitiv u funkciji objekta Petrović izdva-ja kao “jednu od dominantnih karakteristika”, dosljednu uz glagol pitati: pitaju cure; Pita pop nji dvoga, a vrlo često i uz druge glagole /Petr. Zmij. 131/. Baotić za okolicu Dervente daje potvrde uz glagole pitati, čuvati, pla-titi, praviti, pogledati, svariti, ali samo uz glagol pitati konstatuje kao češću

184 Josip Baotić

nego u akuzativu /Baot. Derv. 157/. Slično stanje konstatira i Simić /Oba-di 91/, dok Jahić u istočnoj Bosni genitiv objekta bez primjesa partitivnog značenja daje uz glagole pitati, čuvati i dati, ali za dva posljednja u ustalje-nim izrazima: more dat ruke; čuvaj na ramenu glave /Jah. Bos. /. U govoru Tuholja kod Kladnja dopune u genitivu su jedino poznate uz glagole čuvati, gledati, vikati, zvati, pitati /Hal. Tuh. 344/.

5. Funkcija namjeneGrađa Projekta omogućava da se sagleda upotreba dativa bez prijedloga i akuzativa s prijedlogom za u označavanju namjene, i to na dvije razine – kad je padežnim oblikom obuhvaćeno lice i kad je padežnim oblikom obuhvaćen apstraktan pojam.

5.1. Kad je padežnim oblikom označeno lice, konstrukcije s dativom bez prijedloga, kao npr.: ovo je peškeš majki /23/, donosi darove kućnoj če-ljadi /60/, uzela milost materi /71/, ovo je milošća majci /166/, ovo je poklon djetetu /214/, javljaju se gotovo dva puta češće od konstrukcija s vezom za + akuzativ: ovi je poklon za majku /1/, ovo je poklon za mamu /94/, ovo je dar za svekra /159/.

5.2. U slučajevima kad je padežnim oblikom označena imenica tipa ručak, konstrukcije s vezom za + akuzativ, kao: šta ima za ručak /18/, nešto su češće od konstrukcija s dativom u slobodnoj upotrebi: šta e ručku /169/.

Uz konstrukcije ova dva tipa u građi Projekta je i nekoliko potvrda s ve-zom za + genitiv u ovom značenju: ... za ručka /29/, šta ima za ručka /110/, za večere zelja /216/.

Nije potvrđena konstrukcija tipa: šta ima k ručku.U sliku koja se može steći na temelju građe Projekta uklapaju se i poda-

ci iz dijalektoloških radova. Petrović za Zmijanje navodi da su respektivne forme mnogo rjeđe kad nisu u pitanju “ni lice niti živ stvor uopšte”: šta ima večeri, odnosno da se u takvim slučajevima obično ostvaruje konstrukcija s vezom za + akuzativ /Zmij. 139/; Baotić za okolicu Dervente konstrukciju tipa: ne znam šta ću ručku označava kao sasvim uobičajenu /Derv. 160/, ali ne govori ništa o njezinu odnosu prema konstrukcijama s vezom za + akuzativ. Najpotpunije podatke za funkciju namjene daje Simić za dio sjeveroistočne Bosne: to sam kupio ženi..., b/ vezom za + genitiv: tamo smo išli da tražimo onu legu za kola... i c/ vezom za + akuzativ: šta e zgotovljeno za ručak /93/. Za konstrukcije ranu vojski i šta ima ručku Jahić konstatira da se javlja umjesto “akuzativne sintagme sa prijedlogom za u značenju namjene...” u govorima istočne Bosne.


Rasprostranjenost pojedinih konstrukcija nije regionalno markirana, ali se, prema građi Projekta, da uočiti da su konstrukcije s dativom u slo-bodnoj upotrebi nešto češće zastupljene u pojasu od Zenice prema Sara-jevu, te u jugozapadnoj Bosni i zapadnoj Hercegovini, posebno kad je u pitanju hrvatski živalj.

6. Iskazivanje ciljaOd konstrukcija za iskazivanje cilja vršenje radnje predmet pozornosti su samo konstrukcije s vezama prijedloga po i za s akuzativom, i to samo kad je akuzativom obuhvaćena osoba ili predmet kao cilj radnje, odnosno kad se radnja poduzima s ciljem da se osoba dovede, a predmet donese.

6.1. Prema građi Projekta, konstrukcije s vezom po + akuzativ, kao npr.: otišao je po dúma /11/, poslali smo Mustafu po doktora /4/, otišao je po li-kara /142/, iša sam po doktura /159/, išli po djevojku /212/, uobičajene su na cijelom bosanskohercegovačkom području. Konstrukcije s vezom za + akuzativ: Petar je išo za doktora /43/, išo je za doktora /107/, Petar je išo za ljekara /129/ zabilježene su na svega devet punktova, pri čemu su na tri punkta naznačene kao usporedne konstrukcijama s vezom po + akuzativ.

Osim ovih dviju mogućnosti, cilj se iskazuje i konstrukcijama genitiva s prijedlozima rad, /raz/: ošo je rad doktora /123/, Petar je išo raz ljekara /163/, zatim zarad: ošo je zarad doktora /125/, te porad, /poraj/: nek neko ode porad ljekara /115/, išo je poraj doktura /117/. Uz to što ove konstrukcije, također, nisu široko zastupljene, one se javljaju samo na sjevernom dijelu bosanskohercegovačkoga teritorija.

6.2. Situaciju sličnu iznesenoj u točki 6.1. imamo i kad je u pitanju ime-novanje cilja kretanja da se nešto donese. Osnovna je konstrukcija, prema građi Projekta, veza po + akuzativ: daleko smo morale ić po vodu /9/, poslo sam ga po cigare /40/, iđem po so /67/, iđem po grablje /159/, išo je po mliko /170/, dok se veze za + akuzativ: išla je za mlijeko /202/ javljaju na samo nekoliko punktova, i to najčešće usporedno s konstrukcijama genitiva s prijedlogom po.

Uz ove su konstrukcije zabilježene i potvrde s vezom u + akuzativ: išo u drva, išli u sijeno /71/, te konstrukcije s genitivom i prijedlozima raz, po-raj i zarad, ovaj put nešto brojnije nego kad je u pitanju biće obuhvaćeno padežnom sintagmom.

Podaci iz dijalektoloških radova u suglasnosti su sa slikom koja se može izvesti na temelju građe Projekta samo kad je u pitanju odnos zastupljeno-sti konstrukcija s vezama po + akuzativ i za + akuzativ već tim što ne daju

186 Josip Baotić

potvrde za akuzativ cilja tipa: X je išao za Y, bilo da je Y-om obuhvaćeno biće, bilo predmet, te tako posredno potvrđuju primat konstrukcija tipa: X je išao po Y. Kad je pak u pitanju mogućnost izražavanja cilja kretanja da se netko ili nešto dovede ili donese, podaci iz literature pokazuju da konstrukcije tipa X je išao po Y nisu ubičajene na cijelom bosanskoherce-govačkom području. Na Zmijanju primat imaju konstrukcije s vezom raz + gentiv: pojašu konje i idu ras cure; ode Zora raz novi čizama /Petr. Zmij. 136/, slično je i na derventskom području: doće oni pored mene; ja sam išo pored sjena /Baot. Derv. 159/. Kolebanje je u sjeveroistočnoj Bosni sudeći prema Simićevoj konstataciji da bi se “moglo reći idem po lopatu, ipak je običnije idem /da/ donesem lopatu” /Obadi, 94/, dok su u istočnoj Bosni konstrukcije s vezom po + akuzativ jedino poznate: ošo po Novku; ošo po travu /Jah. Bos./.

7. Kategorija oruđaKategorija oruđa u okviru instrumentala sprovodničkog tipa ostvaruje se konstrukcijom s prijedlogom s + imenica ili samo imenicom.

7.1. Kad su u pitanju konstrukcije tipa X kopa /s/ Y-om, dakle konstruk-cije u kojima se oruđe u procesu radnje ne odvaja od agensa, konstrukcije bez prijedloga: kopa motikom /18/, odreži nožom /67/, privrtali zemlju lo-patom /92/, kopa mutikom /160/, prema građi Projekta nešto su češće od konstrukcija s prijedlogom s: kopa s motikom /42/, to se radi s motikom /88/, piše s tupom olovkom /180/. Prve su zabilježene na 102 punkta kao jedine u upotrebi, a druge na 90 punktova, dok je usporedna upotreba obiju kon-strukcija potvrđena na 24 punkta.

Osim konstrukcija ovog tipa, na jednom je punktu zabilježena, kao uo-bičajena, konstrukcija akuzativa sprovodničkog tipa pita: Pejo kopa uzam matiku /123/.

7.2. Odnos među konstrukcijama s prijedlogom s i bez prijedloga s ne-što je malo izmijenjen kad se imenica oruđe u procesu radnje odvaja od agensa. U takvim je konstrukcijama nešto slabiji udio onih s prijedlogom s nego u konstrukcijama u kojima se oruđe u procesu radnje ne odvaja od agensa, premda je i dalje znatno: udarijo ga kamenom /22/, udari ga kame-nom /88/, ošino ga e kamenom /160/, ali i: Jusuf ga je udarijo s kamenom /36/, udario ga s kamenom /128/.

Građa Projekta pokazuje da se na 27 punktova među onima na kojima su zabilježene obje konstrukcije /pod 7.1. i 7.2./ dvadeset i tri puta javlja odnos kopa s motikom/ udario kamenom, a samo tri puta obratno: udario s kamenom/ kopa motikom.


7.3. Kod konstrukcija sprovodničkog tipa u kojima se instrumentalom označava pojam prijeko potrebna materijala upotrijebljena za ostvarenje odgovarajuće akcije – namazao je hljeb /s/ puterom – osjetno su češće one u kojima je za ovo značenje upotrijebljen instrumental bez prijedloga: na-maži to maslom /19/, namazo ljeb masti /41/, namazo hljeb đemom /75/, namaži mu kajmakom /98/, pomaži krua pekmezom /140/, namazo je kru puterom /173/, od konstrukcija s vezom s + instrumental: namazo je hljeb s puterom /24/, namazo je hljeb s kajmakom /43/, pomazo kruv s kajmakom /141/.

Rasprostranjenost konstrukcija s prijedlogom ili bez prijedloga, prema građi Projekta, nije markirana bilo po kom kriteriju, zemljopisnom ili so-ciolingvističkom. Da se samo uočiti da su konstrukcije bez prijedloga nešto zastupljenije oko Sarajeva i Zenice i odatle na istok prema Drini. Ni uvid u dijalektološku literaturu ne pruža više informacija. U zapadnobosanskim ijekavskim govorima Dešić samo konstatira prisutnost obaju tipova /Deš.Zap. 288–9/, Petrović konstatira da su konstrukcije s prijedlogom na Zmi-janju vrlo česte /Zmij. 146/, a Simić i Jahić da su rijetke u istočnobosanskim govorima /Sim. Obadi 95, Jah. Bos./, dok Baotić u deventskom kraju kon-statira njihovu prevlast nad konstrukcijama bez prijedloga /Derv. 163/, a sličan bi se zaključak mogao izvesti i za govore jugozapadne Hercegovine /Hal. Herc. 216/.

8. Osnovna značajkaOd konstrukcija kojima se ističe osnova značajka, samo dvije je moguće u potpunosti osvijetliti: a/ apozitivni tip instrumentala osnovne značajke, tj. kad imenica u instrumentalu označava ljudsko biće u određenu dobu sta-rosti i u kojemu se krije temporalna rečenica – znao sam je djevojkom – i b/ konstrukcija tipa s pet motika.

8.1. Instrumental osnovne značajke apozitivnog tipa javlja se nešto češće od konstrukcija karakterističnih za standardni jezik. Potvrde tipa: znao sam je đevojkom /23/, curom je doodila vam /60/, znao sam je curom /80/, nije ni curom radila /109/, znala sam ga momkom /168/, pamtim je cu-rom /212/, prema građi Projekta i dalje su češće od potvrda tipa: znala sam je ko djevojku /38/, znao sam je ko curu /116/, znao sam je kao divojku /167/.

Koncentracija konstrukcija instrumentala osnovne značajke nešto je izraženija u međuriječju gornjih tokova Bosne i Vrbasa, a njihova upotreba kod hrvatskog življa i izvan ovog područja. Njihovu upotrebu konstatirali su Petrović na Zmijanju kao običnu /Zmij. 145/, a bez komentara Baotić za

188 Josip Baotić

okolicu Dervente /Derv. 163/ i Jahić za istočnobosanske govore /Jah. Bos./, dok Halilović za govore jugozapadne Hercegovine ističe da nisu česte kon-strukcije ovog tipa /Herc. 216/. Brozovićeva konstatacija “sasvim je običan instrumental u izrazima: što smo mi djecom pričali...” za govor u dolini Foj-nice /Foj. 192/, također je u suglasnosti sa slikom što ju daje građa Projekta.

8.2. Konstrukcije tipa plug s pet motika u dijalektološkoj su literaturi izdvojene podrazumijevajući mogućnost alternacije prijedloga s(a) i su.

Upotreba konstrukcija s prijedlogom su: su pet motika /7/, su pet kosa /22/, su tri prsta /98/, koje se javljaju i izvan kategorije osnovne značajke: su dva vola /89/, su deset nokata /67/, pivo su dvi čaše /221/, brojnije su od kon-strukcija tipa: s pet motika /15/, s pet prsta /57/, s pet igala /88/ kose s devet kosa /164/ s deset prsta /197/.


Prema građi Projekta zastupljenost ovih konstrukcija izrazita je kod predstavnika sve tri naroda u istočnoj polovici Bosne i cijeloj Hercegovini, dok se u zapadnoj Bosni, gotovo jedino sreće kod muslimanskog življa. U ovakvu se sliku uklapaju i podaci iz dijalektološke literatura. Prijed-log su ne konstatira Dešić u zapadnobosanskim ijekavskim govorima, a ni Petrović u govoru Zmijanja. Ne navodi ga ni Baotić kao značajku govora u okolici Devente, premda je građom Projekta potvrđen: živi s dva sina; išlo se z-dvoja kola /Derv. 162/, kao ni Peco za ikavskošćakavske govore zapadne Bosne. U radovima posvećenim govorima izvan ove zone prijed-log su najčešće se navodi kao alternacija prijedlogu s/a/ u konstrukcijama navedenog tipa.

9. Predikativne konstrukcijeOd predikativnih konstrukcija predmet pozornosti na ovom mjestu su samo one ostvarene formom instrumentala. Građa Projekta je kompletna za glagole biti, postati i izabrati.

9.1. Kad je u pitanju glagol biti, predikativni je instrumenatal običan je-dino kad označava uzrast radi identifikacije određenoga vremenskog raz-doblja: kada sam bila djevojkom. Kako je o ovom instrumentalu govoreno s gledišta njegove prisutnosti /8.1./, evo i podataka o njegovoj zastupljenosti u odnosu na konstrukcije s predikatskim nominativom. Konstrukcije tipa: ka sam bila djevojkom /23/, djevojkom išla /53/, dok je bila curom /82/, kad sam bila divojkom /153/, znala sam je još djevojkom /197/ zabilježene su na četrdeset punktova kao jedine, a konstrukcije tipa: kad sam bila đevojka /18/, ja, ka sam cura bila /143/, kad je bila divojka, nosila je.../192/ s takvim statusom na 140 punktova, dok su na preostalim punktovima zabilježene usporedno obje mogućnosti.

Izvan predikativnog instrumentala koji u sebi nosi i značenje identi-fikacije određenoga vremenskog razdoblja nema potvrda za ovu arhaičnu formu. Tek je na jednom punktu u Bosni i Hercegovini potvrđena kao uo-bičajena konstrukcija tipa: X je bio/ ili će biti/ dobrim kovačem: biće dobrim kovačom /23/, ali i tu usporedno s predikatom u nominativu.

190 Josip Baotić

9.2. Slična je situacija i kad je u pitanju glagol postati. Samo su na dva punkta u zapadnoj Hercegovini zabilježene potvrde za predikativni instru-mental: Petar je postao kovačem /10, 137/, ali i tu usporedno sa potvrdama predikata u nominativu.

9.3. Predikativni instrumental nije poznat ni uz glagol izabrati, sudeći po činjenici da u građi postoji samo jedna potvrda: izabrali su ga presedni-kom /169/.

9.4. Građa Projekta nije potvrdila ni postojanje konstrukcija tipa: X se vratio zdravim, tj. s pridjevom u instrumentalu u sastavu predikata.

U dijalektološkim radovima obično se spominje predikativni instru-mental tipa: biti curom. Uz ovaj, Petrović za govor Zmijanja navodi, kao običan, i onaj uz glagol /na/zvati: strevom smo nazivali; zovu ga Bjelovom


/Zmij. 145/, te Baotić za govore u okolici Dervente: njega zovu begom; zvali ga lopovom /Derv. 163/ i Simić za bosansko Podrinje: sve on njega zvao pobrom /95/. Nešto širu upotrebu predikativnog instrumentala Baotić kon-statira u bosanskoj Posavini: Bio je tamo učiteljem tri godine; svi ga smatra-ju budalom; posto je mlad sudijom /Pos. 133/, te Đukanović u sjeveroističnoj Bosni: vamo e bio proglašen mrtviem; da se upiše živim /Cap. 260/.

10. Socijativne konstrukcijeSocijativne se konstrukcije promatraju u svezi s njihovom strukturom – prisutnošću ili odsutnošću prijedloga s u njima. Građa Projekta pruža pot-pun uvid u situaciju neposrednoga socijativnog odnosa: stanuje s ocem.

Konstrukcije bez prijedloga s: stanuje ocem /190/, sin stanuje ocom /214/, živi svojom ćerom u svađi /216/ zabilježene su na trideset punktova, i to na sedam kao uobičajene, a na šest usporedno s konstrukcijama s prijed-logom s/a/. Sve su potvrde, osim jedne, s područja sjeverozapadne Bosne, a ta jedna je s punkta 175, znači s područja uz srednji tok rijeke Bosne. Ka-rakteristične su za muslimanski živalj, ali se ne mogu samo za njega vezati jer su dvije iz punktova na kojima živi srpsko stanovništvo.

Podaci iz dijalektološke literature uklapaju se u ovu sliku. Za ikavsko-šćakavske govore zapadne Bosne A. Peco daje brojne potvrde: bila je Ahme-tom u čaršiji; ja ti živim unukom /Peco, Ikav. 194/, a za zapadnobosanske ijekavske govore Dešić: pričam Milošom; otišla ćaćom u Zadar /Zap. 290/. Petrović za Zmijanje ističe da nema potvrda za upotrebu socijativa bez pri-jedloga, a takvih nema ni u radovima o govorima na drugim područjima, pa se potvrda iz doline Bosne može dovesti pod sumnju kao autentična osobina govora na tom punktu.

11. Pasivne konstrukcijeOd pasivnih konstrukcija predmet pozornosti je bezlična rečenica s instru-mentalom uz glagole koji znače zbivanja u prirodi, tj. kad je instrumental, u svjetlosti sinhronijske analize, subjekatskog tipa: kuću je zamelo snijegom.

Postojanje ovakvih konstrukcija, prema građi Projekta, potvrđeno je na 59 punktova na cijelom bosanskom području i s nešto većom frekvenci-jom u Cazinskoj krajini. Na hercegovačkom prostoru gotovo je nepoznata jer je potvrđena samo na dva punkta.

Unatoč brojnosti potvrda, ne bi se moglo tvrditi da je njihova upotreba u odnosu na lične pasivne, a pogotovo aktivne značajnija. Samo tako se

192 Josip Baotić

može shvatiti činjenica da ove konstrukcije nisu spomenute u dijalektolo-škoj literaturi o bosanskohercegovačkim govorima.

12. UsporedbaUsporedba se vrši konstrukcijama: a/ s poredbenim veznikom nego /no/ i već + nominativ; b/ s poredbenom vezom od + genitiv.

a/ konstrukcije tipa: on je stariji no ja /24/, starija je veg on /57/, starija neg ja /212/, kao uobičajene, zabilježene su na svega sedamnaest punktova, te usporedno s konstrukcijama ostvarenim vezom od + genitiv na još 38 punktova.

b/ Konstrukcija tipa: stariji od Rade /18/, mlaji bili od nas /60/, Lazo je brži od Pere /76/, Suljo je stariji od mene /226/ preovlađujuće su. Kao jedine zabilježene su na 167 punktova, odnosno skoro deset puta češće od kon-strukcija s poredbenim veznikom i nominativom.

c/ U građi Projekta je i konstrukcija: on je stariji mene, tj. s poredbenim genitivom bez prijedloga.

Sliku što ju daje građa Projekta ne dovode u pitanje ni podaci iz dijalek-toloških radova. Petrović u govoru Zmijanja skreće pozornost na model: on je stariji njega, uz navođenje primjera: stanu volovi dalje njega; stane dalje kuće, koji su, premda u njima nije riječ o poredbi, karakteristični po gubljenju prijedloga od, i koje autor dovodi u vezu s primjerom iz literatu-re: sin manji oca /Zmij. 132/.

13. Uzrok i ciljIskazivanje uzroka i cilja vršenja radnje ostvaruje se konstrukcijama s ve-zom prijedloga zbog i radi s genitivom. Građa Projekta ukazuje na činje-nicu da diferenciranje ova dva prijedloga u upotrebi, prvog za iskazivanje uzroka, a drugoga za iskazivanje cilja nije karakteristična crta bosansko-hercegovačkih govora.

a/ Isticanje cilja vezom zbog + genitiv očigledno je u primjerima: zbog njega ću to uradit /22/, zbog zejtana sam išla u dućan /56/, zbog tebe ću mu oprostit /64/, mi tu patimo zbog vaše budućnosti /105/, zbog novaca idu u Njemačku /123/, otišo je zbog šekera /165/.

b/ Isticanje uzroka vezom radi + genitiv potvrđuju primjeri: on je u zatvoru radi tuče /25/, nijesam išo rad bolesti na poso /70/, osto radi bolesti /142/, radi tebe je dobio batine /150/, radi njega je otišla u zemlju /192/, radi tebe sam bijo u ztvoru /195/, ja sam radi toga govora zatvoren /210/.


Izdiferencirana upotreba prijedloga zbog i radi na način karakteristi-čan za standardnojezičnu normu potvrđena je na svega dvadeset sedam punktova, odnosno za toliko su punktova u građi Projekta dane potvrde za odnos: zbog bolesti sam izostao/ radi tebe ću mu oprostiti /112/, ali je dano i na šest punktova obrnuto diferenciranje: radi bolesti sam izostao/ zbog tebe ću mu oprostiti /58/. U tom svjetlu nije teško razumjeti da se na trideset punktova vezom zbog + genitiv označava i uzrok i cilj: bijo sam u zatvoru zbog tebe/ mi tu patimo zbog vaše budućnosti /105/, a na šesnaest to isto vezom radi + genitiv: radi bolesti sam izosto/ radi tebe ću mu oprostit /94/.

U ovakvu se sliku u osnovi uklapaju i podaci iz dijalektološke literature ukoliko prate pojavu. Tako Petrović za govor Zmijanja konstatira da se pri-jedlog zbog upotrebljava “isključivo u uzročnom značenju: nije smijo zbog Turaka” /Zmij. 135/, ali i da se u tom značenju upotrebljava konstrukcija radi + genitiv: ra-toga se prelo i skuplja /136/. Označavanje cilja radnje u ovom govoru preuzela je konstrukcija s prijedlogom raz: konji su otišli raz kreča /136/, a ovu konstrukciju navodi i Dešić kao karakterističnu za za-padnobosanske ijekavske govore: raz njega smo išli /Zap. 283/. U govorima okolice Dervente cilj se iskazuje vezom genitiva s prijedlogom porad: dvi su limunizine došle porad tebe /Baot. Drv. 159/, a slično je i u govoru starosje-dilaca bosanske Posavine /Baot. Pos. 116/, te u govorima istočne Bosne, za koje Jahić konstatira češću upotrebu prijedloga radi nego zbog u konstruk-cijama s uzročnim značanjem: radi vuka se ne smije /Jah. Bos./.

Upotreba glagolskih oblikaGrađa Projekta pruža mogućnost za sagledavanje upotrebe infinitiva, fu-tura II i pluskvamperfekta, i to u odnosu prema glagolskim oblicima ili konstrukcijama koje se mogu javiti kao njihovi ekvivalenti.

14. InfinitivU govorima Bosne i Hercegovine infinitiv vrlo često dolazi kao dopuna uz glagole i izraze nepotpunog značenja kao sinonimna konstrukcija prezentu s veznikom da u funkciji dopune. Građa Projekta dozvoljava da se sagleda-ju odnosi ovih dviju konstrukcija na dvije razine: a/ u ličnim i b/ bezličnim konstrukcijama, u prvom slučaju uz glagol morati, a u drugom uz njega i glagol trebati.

14.1. Konstrukcije tipa: moraš to uradit /24/, moraš po dvaput na dan otić u Kreševo /60/, moraš slušat, moraš radit, nema druge /87/, moraš uzet

194 Josip Baotić

/98/, moraš to napravit /167/, moraš to pojest, dakle s infinitivom kao do-punom glagolu nepotpunog značenja, javljaju se kao uobičajene na cijelom bosanskohercegovačkom području. Prema građi Projekta one su češće od konstrukcija s vezom da + prezent: moraš to da uradiš /44/, moraš da uradiš /110/ na bilo kom dijelu, a ukupan odnos, prema građi Projekta, negdje je oko 6:1 u korist konstrukcija s infinitivom.

14.2. Sličan odnos vlada i kad su u pitanju bezlične konstrukcije s gla-golima morati i trebati. Realizacije tipa: treba to uradit /9/, odnosno: mora se to uraditi /160/ dominiraju nad konstrukcijama tipa: treba to da se uradi /79/, odnosno: mora to da se uradi /4/, čak možda i u većem odnosu nego što je kod ličnih konstrukcija, posebno uz glagol morati. U dijalektološkoj je literaturi ovaj fenomen, kao i mnogi drugi, osvijetljen s različitom pozornošću. Izuzetnu mu pozornost posvećuje Dešić u istra-živanju zapadnobosanskih govora navodeći brojne potvrde uz glagole ne-potpuna značenja: htjeti, moći, morati, trebati, smjeti, voljeti, željeti, mariti, misliti, znati, umjeti, reći, učiti se, naučiti, početi, stati, okrenuti, nastaviti i prestati svodeći svoja zapažanja na konstataciju da u krajiškim govorima “veoma često dolazi infinitiv kao dopuna uz glagole i izraze nepotpuna značenja” /Zap. 293/. Petrović za govor Zmijanja konstatira da je upotreba infinitiva umjesto konstrukcije da + prezent veoma obična /Zmij. 151/, dok Baotić za govor okolice Dervente naglašava da je infinitiv “skoro dosljedan uz glagole nepotpunog značenja” /Derv. 168/. Malo je drukčija situacija u istočnobosanskim govorima, za koje Jahić ističe kao značajku nešto češću upotrebu konstrukcija s infinitivom kao dopunom /Jah. Bos./.

Uz ovu upotrebu infinitiva, u dijalektološkoj literaturi o bosankoherce-govačkim govorima, daju se potvrde za:

a/ historijski infinitiv: i cijeli dan čekati voza /Deš. Zap. 292/, zasuo sni-jeg, pa mi goniti blago na vodu /Petr. Zmij. 150/, utjera konja u kuću, pogazit sve /Baot. Derv. 168/, nema šire proći ko na ovu kuhinju /Jah. Bos/;

b/ infinitiv u prohibitivnim konstrukcijama: nemoj mi djeteta ubiti /Deš. Zap. 298/, ne spavati nikako, samo odati /Petr. Zmij. 151/, nemoj mi lagat /Baot. Derv. 169/, nemoj bacati kore /Sim. Obadi. 98/, nemoj nikom kazivat /Jah. Bos./;

c/ infinitiv u vezi s prijedlogom za: to nije za živiti /Deš. Zap. 292/, imal šta za popit /Baot. Der. 168/, imali krevet za ležat /Hal. Her. 218/.

Premda o frekventnosti ovih konstrukcija u radovima iz kojih su uzete potvrde nema eksplicitnih podataka, njihova široka zastupljenost dozvo-ljava zaključak da su i one uobičajene na cijelom bosanskohercegovačkom području.


15. FuturOd konstrukcija s futurom predmet pozornosti su konstrukcije s futurom II. u modalnoj upotrebi, i to na dvije razine: a/ kad je glavna radnja imper-fektivna i b/ kad je glavna radnja perfektivna.

15. 1. Konstrukcije tipa: ako budeš čuvao cipele, dugo će ti trajati, odno-sno njezina varijacija: budeš li čuvao cipele, dugo... uobičajena je i najčešća konstrukcija na cijelom bosanskohercegovačkom području. U građi Pro-jekta ona je kao jedina dana za 119 punktova, a usporedno s konstrukcijom tipa: ako uščuvaš cipele, dugo će ti trajati, tj. s prezentom umjesto futura II. na još 46 punktova. Konstrukcije bez pogodbenog veznika ako/ budeš li/ neznatno su zastupljene u odnosu na one s veznikom ako.

196 Josip Baotić

15.2. Kad je glavna radnja iskazana futurom I. perfektivnog glagola, radnja u zavisnoj rečenici najčešće se iskazuje futurom II.: ako ova krava bude krepala, đeca će se loše provest /31/, ako ova žena bude prevarila muža, on će je otjerati /111/. Sinonimne konstrukcije s perfektom umjesto futura II.: ako ova krava bude stradala, biće loše djeci – zabilježene su samo na šest punktova, i to kao uobičajene realizacije, te na još toliko punktova paralel-no s futurom II. ili prezentom: ako krava krepa, dica će se loše provest /154/. Konstrukcije s prezentom kao jedine uobičajene realizacije zabilježene su na skoro pedeset punktova.

Građa Projekta ne pruža osnovu za utvrđivanje izoglosa koje bi poka-zale nekog reda u rasprostranjenosti bilo koje od konstrukcija. Ništa više svjetla ne unosi ni dijalektološka literatura. Petrović za Zmijanje daje po-tvrde za futur II. u modalnoj upotrebi kad je glavna radnja imperfektivna: ja ć vas slušati ako budem bijo sit, kao i za prezent u značenju futura II.: ako uzbrane, manje će janjaca poesti /Zmij. 156/, uz konstataciju da je futur II. vrlo rijedak. Baotić za govore u okolici Dervente također daje potvrde za konstrukcije ovog tipa: ako bude puno govorijo, neće dugo radit /Derv. 170/, ali i on konstatira da se umjesto futura II. često javlja prezent i glagola bez prefiksa uz-: ako radim, imaću više /Derv. 171/. Slično stanje konstatira i Simić za govore u bosanskom Podrinju: Ako te ko uspita/ bude pito/ pita, kaži mu u oči /Obadi 98/.

16. PluskvamperfektU građi Projekta pluskvamperfekt je potvrđen na svega 12 punktova, i to deset puta u vidu rečenice kojom je u Upitniku popraćeno pitanje: da je majka to bila saznala na vrijeme, ne bi tamo išla, a dva puta i originalnim rečenicama: da sam bila znala, drukčije bi radila /87/ i ja b tebi bijo reko, ali nijesam smijo reći /212/. Na ostalim punktovima umjesto pluskvamperfek-ta zabilježen je perfekt.

Ovako malen broj potvrda za pluskvamperfekt u građi Projekta nesu-mljivo je posljedica činjenice da su one prikupljene u suodnosu s perfektom u poziciji pluskvamperfekta, te građa više pokazuje njegovu funkcionalnu vrijednost nego prisutnost u govorima Bosne i Hercegovine. Samo ova-kvim odnosom prema građi Projekta može se razumjeti raskorak između slike što ju ona nudi i slike koja se može izvesti na temelju podataka iz dijelektološke literature.

Skoro u svim radovima o bosanskohercegovačkim govorima u odjeljku o morfološkim značajkama spominje se postojanje pluskvamperfekta, a u


nekim od njih daju i brojne potvrde. Tako čini Dešić kad su u pitanju za-padnobosanski ijekavski govori: bijo ja doša na osustvo /Zap. 269/, a Peco kad su u pitanju ikavskošekavski govori zapadne Bosne: sve je to bilo izgo-rilo /Ikav. 176/ ili Halilović za govor muslimana u okolici Kladnja: Alemša je bila umrla /Tuh. 331/, itd.

17. HabitualHabitualna konstrukcija, tj. konstrukcija aorista pomoćnoga glagola biti/bi/ + 2. lice sg. imperativa, koja se smatra najindividualnijom značajkom ijekavsko-šćakavskih govora, potvrđena je na preko šezdeset punktova, od kojih je jedan dio izvan zone ijekavskošćakavskoga dijalekta: ja bi jom, po-malo pomozi, a ona ne bi zaboravi /63/, po iljadu litara rakije bi ja ispeci

198 Josip Baotić

/144/, kreni bi tako za stokom, nosi bi malo rane /161/, dođi oni u nas pa bi onda zapivaj /204/, dođi oni kod nas pa bi onda zapjevaj /201/.

Prema građi Projekta vidi se da je habitual u osnovi uobičajeni oblik na prostoru srednje Bosne, tj. na prostoru koji zatvaraju Neretva na jugu i gornji tokovi Vrbasa i Bosne, te istočno odatle do Drine, prvenstveno kod hrvatskoga i muslimanskog življa. Izvan ovog komaktnog prostora svega je osam punktova – dva u Hercegovini i dva u zapadnoj Bosni. Pored toga što su prostorno izdvojeni, oni su zanimljivi i zbog toga što četiri od njih na-stanjuju pripadnici srpskog naroda, koji, po pravilu, ovu konstrukciju ne-maju na markiranom prostoru, kao i zbog toga što na tom području, prema dijalektološkoj literaturi, one ne postoje. U svojim opširnim monografija-ma o govorima zapadne Bosne, ijekavskim i ikavskim, ni Dešić ni Peco ih ne registriraju. Kad je riječ o južnoj Hercegovini, rezerve su još veće jer je Halilović za dio tih govora konstatirao postojanje pripovjedačkog imepra-tiva: dva puta na dan doreni, pa nabij u sekune /Herc. 219/, ali ne i habitual.

Upotreba pridjeva18. Vid pridjevaUpotreba pridjevskog vida u građi Projekta može se sagledati na tri razine: a/ kad je u imeničkoj sintagmi pridjev izveden iz vlastitog imena, tj. kad je situacija u izvjesnoj mjeri poznata, b/ kad je zavisni dio sintagme opisni pri-djev, tj. kad situacija nije poznata i c/ kad se opisni pridjev nađe iza imenice.

18.1. Kad je u imeničkoj sintagmi pridjev izveden od vlastitog imena, tj. kad bi se očekivala upotreba određenog vida pridjeva, građa Projekta pokazuje da su nešto brojnije potvrde tipa: ide kraj Ristina dola /9/, kraj Milanova imanja /31/, do Dušanova plota /88/, pokraj Ivina tora /141/, ukraj Omerova imenja /224/, dakle s neodređenim vidom, od potvrda tipa: kraj Žarkovog bunara /18/, kraj Ibrinog mlina /46/, ostade sve Stjepanovom sinu /8/, kod Mišinog dućana /123/, odnosno s određenim vidom.

18.2. Mimo očekivanja, građa Projekta, prikupljana po uzorku – tre-ba dati siromašnu/ siromašnom(u) čovjeku pokazala je da su nešto brojnije potvrde s određenim pridjevskim vidom: treba dat sjeromašnome čovjeku /31/, vjerovat poštenom čojku /61/, triba dati siromašnom čoeku /198/, od po-tvrda s neodređenim vidom: treba dati seromašnu čeku /4/, uzme se šenišna brašna /62/, triba dat siromašnu čoeku /170/.

18.3. Konstrukcije s neodređenim vidom brojnije su od konstrukcija s određenim vidom i kad je pridjev u sastavu predikatne odredbe: Petar je


našo sina zdrava /19/, zatekli smo ga živa /57/, koliko put su ga našli pjana /87/, našla ga je zdrava /19/, zatekli smo ga živa /57/, koliko put su ga našli pjana /87/, našla ga je zdrava i čitava /119/, nosila sina malena /208, ali i: ja, zastao sam ga bolesnog /60/, zateka sam ga ranjenog /161/, našo je sina zdravog /173/. Odnos između određenog i neodređenog vida u ovakvim konstrukcijama je oko 2,5: 1 u korist neodređenog vida.

U cjelokupnoj građi Projekta našla se i jedna potvrda s nekongruen-tnim atributom: našao je sina zdravim /2/, istina zajedno s potvrdom s kon-gruentnim atributom neodređena vida.

U iznesenu se sliku uklapaju i podaci iz dijalektoloških radova. Dešić za zapadnobosanske ijekavske govore izričito kaže da se kod pridjeva na -ov i -in u zavisnim padežima češće javlja neodređeni od određenog vida /Zap. 251/, a Peco za ikavskošćakavske govore na ovom području kaže da su u deklinaciji opisnih i posvojnih pridjeva “savim obični i oblici po ime-ničkoj promjeni” /Ikav. 141/. Petrović za govor Zmijanja konstatira tenden-ciju uklanjanja nominalne deklinacije za određeni vid, odnosno njezino čuvanje u genitivu i vrlo rijekto u dativu /Zmij. 108/. Slična je situacija i na derventskom području /Baot. Derv. 133/. Nadmoć imeničke deklinacije potvrđuju u ijekavskošćanskim govorima Brozović /Išć. 159/, istočnobo-sanskim Jahić /Bos./, te istočnohercegovačkim Peco /Ist. 144/. Za razliku od njih, Halilović za govore okolice Kladnja konstatira kao uobičajenu pri-djevsku promjenu za pridjeve izvedene od vlastitih imena, te nimalo neo-bičnu ni kod ostalih posvojnih pridjeva /Hal.Tuh. 324/.

Iz problematike rečenice19. Prosta rečenicaOd prostih rečenica građa Projekta je kompletirana za rečenice čije je se-mantičko obilježje “anonimnost” subjekta, rečenice s bezličnom konstata-cijom “pričalo se...”, te za sagledavanje strukture rečenica s glagolima imati i vidjeti.

19.1. Rečenice čije je osnovno obilježje “anonimnost subjekta”, kao npr.: ubilo ga je u šumi /15/, pogodilo ga pret kućom /57/, javilo je da će danas kiša /62/, ubilo ga je tamoka /141/, odvelo čeljad /161/ bacilo bombu u bunker /177/, odvelo ga je u šumu /192/, uzelo ga u vojsku /216/ potvrđene su na pre-ko 85% punktova, a to znači da su rečenice ovog tipa ne samo uobičajene nego i široko rasprostranjenje u bosanskohercegovačkim govorima.

200 Josip Baotić

Ovakvu rasprostranjenost potvrđuju i podaci iz dijalektološke literatu-re. Visoku frekventnost ovih konstrukcija bilježe Dešić u zapadnobosan-skim ijekavskim govorima /Zap. 303/, a Peco u ikavskošćakavskim /Ikav. 173–5/, Petrović u govoru Zmijanja /Zmij. 158/, Baotić u govorima okolice Dervente /Derv. 172/, Brozović za srednju Bosnu /Foj. 194/.

19.2. Bezlična konstrukcija “govorilo se...” još je rasprostranjenija od konstrukcije s “anonimnim” subjektom. Nije zabilježena samo na pet pun-ktova u Bosni, na kojima je izostala bilo kakva potvrda.

Dopuna ovoj konstataciji u složenim rečenicama osvijetljena je u točki 22.6.a.

19.3. Rečenice s glagolom imati u značenju pripadanja subjektu pojma u objektu najčešće se ostvaruju po modelu: X ima Y: imaju vola /22/, imaju ćuku /40/, čuvaj se, oni imaju psa /125/, oni imaju kera /158/, imaju psa /197/, ali je dosta česta zastupljenost i modela s prijedloškom konstrukcijom uz glagol imati: ima u njiha ćuko /23/, u njiha ima seto /82/, u njega ima ćuko /116/, ima i u nji pašče /159/, u njih ima ker /226. Prve su kao uobičajene u građi Projekta potvrđene na 106 punktova, a druge sa 62 punkta, dok su na ostalim punktovima dane potvrde za usporednu upotrebu obiju kon-strukcija.

Nešto povoljniji odnos u korist modela X ima Y je kod negiranih kon-strukcija: oni nemaju ćuke /33/. One su, prema građi Projekta, dva puta češće od konstrukcija tipa: u njizi nema psa /147/.

19.4. Kad je pak u pitanju glagol vidjeti, od tri moguća obrazovanja: a/ odavde se vidi škola, b/ odavde je vidljiva škola i c/ odavde je vidjeti školu, predmet pozornosti su posljednje dvije, jer je prva standardna u svim go-vorima.

Potvrde realizacije modela pod b/: odavle je vidljiva škola /43/, odavdi je vidljiva škola /147/ u građi Projekta su s 39 punktova, a modela pod c/: odavde je viditi školu samo su sa šest punktova, i to na području zapadne Bosne, što se da razumjeti i inače frekventnijom upotrebom infinitiva.

20. Složena rečenicaIz široke problematike složenih rečenica izdvojena je samo struktura odno-snih, uzročnih, pogodbenih, vremenskih i dopunskih rečenica, s ciljem da se sagleda izbor veznika u zavisnoj rečenici.

20.1. Kad je u pitanju odnosna rečenica u kojoj su koji i što sintaksički sinonimi, uobičajene su realizacije sa što: oni što je donijo knjige /4/, to je oni čojek što je sad prošo /62/, žena što je sud prošla /140/, djevojka što je bila


/176/, poštar što nosi pemziju /215/. One se u građi Projekta javljaju više od dva puta od konstrukcija s koji: dječak koji je razbijo penđer /40/, dječak koji ne velja /123/, dječak koji je donijo mlijeko /163/.

Rasprostranjenost ovih dviju konstrukcija je po cijelom području, s tim da se može uočiti da su one s veznikom koji učestalije što se više ide prema jugoistoku.

U rečenicama s odnosnom zamjenicom u akuzativu, tj. kad se radi o modelima u kojima koji i šta nisu sintaksički sinonimi, odnos između re-alizacija s veznikom koga /kojega/ i što izmijenjen je u korist modela s od-nosnom zamjenicom koji u akuzativu: dječak kojeg sam srio /30/, djed kog si srela /87/, čoek koga sam srevo /149/, došo je dječak kojog sam sreo /156/, dječak koga sam tražio /225/. Ovakve se relaizacije javljaju nešto češće nego realizacije s veznikom što: dečak što sam ga srijo /36/, curica što smo je ju-tros sreli /71/, malićan što smo ga vidili /141/.

U dijalektološkoj literaturi osvrt na ove konstrukcije daju Petrović za Zmijanje, za koje kaže da se često sreće upotreba što mjesto koji: kamen što se okreće na donjem /Zmij. 158/, i Simić za Podrinje, gdje je uz lica “isklju-čivo” što: ja poznaem: moj vodnik, što e bio u kadru /Obadi 101/, a kad nisu lica, “pretežno” što: prodali onoga šaronju što nie stio da vuče /Obadi 101/.

20.2. Pogodbena se rečenica najčešće ostvaruje s veznikom ako: ako se otvori prozor, biće studeno /18/, ako ga vidiš, reci mi /89/, ako se natopi kom-piru će biti dobro /135/, ako ne daš, ditu će biti loše /176/, ako pandeš, pitaću te /222/. Realizacija modela s enklitičnom česticom li iza predikata zavisne rečenice: otvori li se penđer, biće.../64/, uradiš li to, dobićeš /67/, otvori li prozor, biće studeno /166/ vrlo je rijetka. U građi Projekta kao jedina zabi-lježena je na 11 punktova, a usporedno s modelom s veznikom ako na još 36 punktova.

20.3. Uzročne se rečenice ostvaruju najčešće s veznikom jer: išo je ljeka-ru jer se naladijo /22/, bijo sam u bolnici jerbo sam bijo ranjen /57/, tužila ga jerbo je tuko /82/, beži jer je bolestan /180/. U građi projekta one su 3,5 puta češće nego konstrukcije s veznikom pošto: nije narastao pošto je stalno bio bolestan /3/, otišo je u bolnicu pošto mu je rana velika /87/, iša e u bolnicu pošto je bijo bolestan /159/.

Uz ova dva modela potvrđene su realizacije sa što: išo je bolnicu što je bijo bolestan /173/, kao i s veznikom zato što: ležo je u bolnici zato što je bijo bolestan /98/.

U dijalektološkoj literaturi ove rečenice nisu, najčešće, bile predmetom posebne pozornosti. Istina, kod Baotića za govor Dervente naglašava se nadmoć modela s veznikom jerbo: ona ne da furune jerbo vi znate što su

202 Josip Baotić

furune, kao i mogućnost iskazivanja uzroka s veznikom ako: ako nije radi-jo, beg njega protjera /Der. 173/. Isto tako skreće se pozornost na neobično razbijanje reduplicirana veznika zato što u uzročnim rečenicama: zato su se pazili što su bili dobri radnici /Derv. 172/.

20.4. Od vremenskih rečenica predmet potpunog sagledavanja bile su: a/ rečenice s potpuno usporednim radnjama i b/ rečenice kod kojih radnja glavne prestaje ostvarenjem radnje iz sporedne ako je sporedna rečenica vezana za glavnu veznikom dok. U prvom je slučaju osvjetljivan odnos re-alizacija s veznikom dok i kad(a), a u drugom odnos s potvrdnim i s niječ-nim glagolskim oblicima.

a/ Kad su u pitanju rečenice s usporednim radnjama, građa Projekta potvrdila je nadmoć realizacija s veznikom dok: dok je bio na selu, nije bo-lovo /15/, dok je ovdi bijo, bijo je dobro /67/, dok je bila cura, nije bila bolesna /77/, dok je bijo u vojski, bijo je zdrav /123/, dok je bijo ovde, bijo je dobar /222/. One se javljaju češće odnosno nešto više od dva puta od konstrukcije s veznikom kad: kad je bio na selu, nie bolovo /45/, kad je bijo u nas, dobro je radijo /80/, kad je bijo u vojski, bio je zdrav /141/.

b/ Kod rečenica u kojih jedna radnja slijedi drugu, a koje su povezane veznikom dok, koji ovdje i nije u funkciji veznika vremenske rečenice već markera vremenske granice do koje doseže radnja glavne rečenice, nešto se češće javlja konstrukcija s afirmativnom strukturom: čekali smo dok se Milan vratijo /9/, umorim se dok oni ustanu /57/, svi smo čekali dok otac dođe /165/, čekali smo dok se ćaća vratijo /215/, od konstrukcija s niječnim glagolom: čekali smo dok se otac nije vratio /19/, sjedili smo dok nije pošo /87/, gledala dok se nije udala /176/.

Obje su konstrukcije rasprostranjene po cijelom bosanskohercegovač-kom području, ali se da uočiti da su niječne konstrukcije nešto češće na bosanskom dijelu, odnosno afirmativne konstrukcije na hercegovačkom prostoru.

U ovakvu se sliku uklapaju i zapažanja iznesena u dijalektološkim ra-dovima. Nešto više pozornosti ovom problemu posvetio je Petrović razma-trajući situaciju na Zmijanju, ali je osnovna konstatacija da se afirmativne konstrukcije gube pred niječnima /Zmij. 159/. Nadmoć niječnih konstruk-cija osobina je i govora derventskoga kraja /Baot. Derv. 173/.

20.5. Među dopusnim rečenicama nadmoćne su one s veznikom iako: išli smo u šumu iako je padala kiša /23/, iako je padalo, mi smo išli /34/, iako sam jači, nisam smijo /174/, iako je padala kiša, morali smo kući /212/. One su kao jedine u građi Projekta zabilježene na oko 170 punktova, dok su konstrukcije s premda s tim statusom zabilježene samo na 11 punktova:


išli su u ćaršiju prenda je već mrak pao /82/, te s veznikom mada na sedam punktova. Na ostalim punktovima zabilježene su potvrde s dva ili sva tri veznika, a među njima i ova: išli smo u šumu makar je padala kiša /33/.

20.6. Od izričnih rečenica predmet pozornosti su samo bezlične re-čenice s glagolom govoriti i izrične rečenice kod kojih se zavisna rečenica uvrštava u ustrojstvo glavne pomoću priloga gdje i kako.

a/ Obezličene izrične rečenice s glagolom govoriti najčešće se ostvaruju s veznikom da: govorilo se da će doć /18/, govorilo se da je pogino od bombe /42/, govorilo se da je on lopov /100/, govorilo se da će se udat /170/, pričalo se da ga je taj ubijo /198/.

Realizacija sa kako kao uvodnom riječi u zavisnu rečenicu zabilježene su samo na dva punkta: 84 i 178, koliko je i potvrda za izostavljanje vezni-ka: govorilo se ide tam /101/ i govorilo se biće bolje /212/.

b/ Kad su u pitanju rečenice s glagolom vidjeti u glavnoj rečenici, zavi-sna rečenica najčešće počinje veznikom gdje: vidijo ga je đe se penje uz brdo /22/, vidio je đečaka đe se penje /107/, viđela ga je di se penje na trešnju /175/. Neznatno rjeđe zastupljene su realizacije sa kako: vidijo je dječaka kako se penje na drvo /15/, vidili smo kako sve odniješe /67/, vidijo sam te kako bježiš /123/, spazio sam kako iđe /161/, vidijo sam kako bere jabuke /205/, odnosno sa da: vidi se da nešto nosi /60 vidijo sam da ode /89/, vidi on čovika da ode u šumu /140/, vidijo si Leku da dolazi /197/.

Sve su tri realizacije rasprostranjene po cijelom bosanskohercegovač-kom prostoru tako da se markiranje bilo koje ne može provesti po regio-nalnom, ali ni po nacionalnom kriteriju.

Ni na jednom punktu nije potvrđena konstrukcija tipa: vidio sam dje-čaka penjati se na drvo.

U dijalektološkoj je literaturi dana potvrda za izostavljanje veznika da u izričnim rečenicama: ja vidim nisam dobro vješt /Sim. Obadi. 101/.

20.6. U dijalektološkim je radovima izričito skrenuta pozornost na strukturu sljedećih rečenica:

a/ uzročne rečenice s veznicima: gdje – ja som reko đe ti nijesi došo, da si ti slap /Petr. Zmij. 158/, ti bolje goveda napaso? Jes, đe si ćuo po livadi /Sim.Obadi. 100/; dok: – lako je tebi dok mene boli noga /Sim. Obad.100/.

b/ komparativne: nijedna vojska nema prave bolje što francuska; nema čudnijeg autobusa što ovaj autobus /Petr. Zmij. 160/;

c/ pogodbene: nikad ono neće uzeti prut što mu ga nećeš u šake dati /Sim. Obadi. 101/;

d/ vremenske sa dok umjesto čim: dok sam ja malo veća izišla, onda pomalo je pito; dok on dođe, gotovo je sa radom /Baot. Derv. 173/.

204 Josip Baotić

21. Struktura pitanjaGrađa Projekta omogućava da se sagleda struktura pitanja u okviru četi-riju situacija: a/ kad se pitanje postavlja s ciljem da se dobije odgovor po-tvrdnoga ili niječnog karaktera, kako u okviru jednostavne tako i složene objekatske rečenice; b/ kad se u odgovoru želi saznati uzrok vršenja radnje i c/ kad se u odgovoru želi saznati cilj u ime kojega je radnja poduzeta.

21.1. Kad je u pitanju prosta upitna rečenica, koja podrazumijeva po-tvrdan ili niječan odgovor koji se može svesti na da ili ne, najčešće su re-alizacije s uvodnim dijelom jesi li: jesi li kupio šećera /7/, jesi l vidila... /57/, jesi l kupio soli /80/, jesi l kupijo kravu /123/, jesi kupio brašna /176/, i one se javljaju gotovo pet puta češće nego konstrukcije s uvodnim dijelom glagol + li: kupi li ti juče brašna /9/, donese li novine /62/, donese l sve /161/, donese li ona kavu /196/, dok su konstrukcije s da li vrlo rijetke i skoro uvijek za-bilježene kao alternativne prema jednoj od navedenih: da li si kupio šećera /83/, da li je našla kupusa /135/.

21.2. Kod složenih rečenica s inkorporiranim pitanjem kao zavisnom rečenicom objekatskog tipa također dominiraju rečenice s uvodnim dije-lom je li: otac je pito je li majka kot kuće /23/, pita babo je l mati kot kuće /82/, otac je pito je l mati kući /147/.

Konstrukcije s uvodnim dijelom ima li javljaju se mnogo rjeđe: pitao je ima l Mirka kot kuće /57/, otac je pito ima li majka kot kuće /79/, vidi, ima l Marka na njivi /140/, otac e pita ima l Pere kot kuće /161/.

Prve konstrukcije u građi Projekta – kao jedine – zabilježene su na preko 150 punktova, dok su druge takav status imale samo na dvadeset punktova. Na 36 punktova zabilježene su obje konstrukcije kao jednako uobičajene. Iz građe se da uočiti da su konstrukcije s ima li skoro nepoznate u Hercegovini i jugozapadnoj Bosni.

21.3. Kad se pitanjem traži odgovor koji će otkriti uzrok zbog koga je vr-šena radnja, najčešće su realizacije s upitnom zamjenicom što: što plačeš /20/, što ti bižiš /48/, što se vucaš, što dolaziš /143/, što ti imaš posla š njome /222/.

Druge po frekvenciji su realizacije s upitnom riječju zašto: zašto plačeš /3/, zašto pitaš /88/, zašto to radiš /140/.

One su, kao uobičajenije od prvopomenutih, zabilježene na 17 punkto-va, a usporedno s njima na još 45 punktova.

Sasvim su marginalne konstrukcije s jer: jera plačeš /33/, jer reveš /123/, jere plaćeš /208/, te sa zarad: zarad čega plačeš /135/.

21.4. I pitanje koje u odgovoru podrazumijeva otkrivanje cilja vršenja radnje najčešće se ostvaruje konstrukcijama sa što: što si tamo išo /9/, što si


išo anam /80/, što sve pišeš /98/, što si išo u Bugojno /143/, što si išo u Pridor /205/.

Realizacije sa za što po frekvenciji su na drugom mjestu, premda su u odnosu na prvopomenute mnogo rjeđe u upotrebi: za što si išo /58/, za što si tamo išo /173/, poslije njih su radi čega: radi čega si išo /112/, raz čega si išo /163/; rašta: rašta si tamo išo /216/; pora čega: pora čega si došo /126/, a zabilježene su i konstrukcije s turcizmom sevet: sevet čega si tamo išo /33/.

22. KongruencijaGrađa Projekta kompletirana je za sagledavanje sljedećih fenomena: a/ od-nos između subjekta i predikata kad je subjekat više imenica ženskog roda, kad je subjekt brojna imenica, kad je subjekt brojna konstrukcija s glavnim i zbirnim brojem i b/ odnos između atributa i imenica na –a koje označa-vaju mušku osobu.

22.1. Kad subjekt čini više imenica ženskoga roda a predikat glagolski pridjev radni, uobičajeno je da se predikat usuglasi u rodu sa subjektom. Konstrukcije tipa: majka, sestra i kćer su došle /15/, jetrva i zaova mi došle /57/, Soka i Mara došle juče /71/, Hajra i Senija su došle /98/, Anđa, Jovanka i Ljubica su došle /197/ zabilježene su na skoro 200 punktova, dok su kon-strukcije tipa: majka, sestra i šćer su došli /55/, majka, sestra i žena su mi došli /77/, nane, šći, došli su /142/, došli mati, i sestra, i ći kod mene /170/ potvrđene na 21 punktu kao uobičajenije.

22.2. Odnos subjekta i predikata u konstrukcijama s brojnim imenica-ma promatran je: a/ s gledišta sigular/ plural i b/ roda glagolskog pridjeva u predikatu.

a/ Uz brojne imenice u funkciji subjekta, predikat je najčešće u množi-ni: idu četverica /9/, idu peterica /48/, idu četvorica /100/, iđu četerica /153/.

Na dvadeset šest punktova potvrđene su realizacije s predikatom u sin-gularu: ide četverica /64/, iđe ćetverica /65/, ide četverica ljudi /98/, među kojima se 17 javlja kao uobičajena realizacija a devet usporedo s konstruk-cijama u kojima je predikat u pluralu.

b/ Kad je pak riječ o kongruenciji s glediša roda, nešto brojnije su reali-zacije u kojima je ona podređena obličnom kriteriju: četverica su otišla /30/, dvojica su bila /60/, trojica otišla /87/, ćetverica su bila i otišla /155/, ćetvorica su ošla u Njemaćku /175/, ali i četverica su doli bili /57/, otišli su sva trojica /89/, ona četverica što su bili /104/, njih četverica su ovda prošli /145/, došli su njiha četverica /174/.

206 Josip Baotić

Rasprostranjenost obiju realizacija je po cijelom bosanskohercegovač-kom prostoru.

Na ove su se konstrukcije osvrnuli Petrović /Zmij. 161/, Simić /Obadi. 89/, Đukanović /Cap. 259/. Prvi za govor Zmijanja navodi samo potvrde za obličnu kongruenciju, dok druga dvojica za govore što ih opisuju daju potvrde i za obličnu i za značenjsku kongruenciju. Nadmoć realizacija s kongureuencijom po obliku nad realizacijama s kongruencijom po znače-nju kao značajku istočnobosanskih govora navodi i Jahić /Bos./.

22.3. Među konstrukcijama u kojima je subjekt imenica muškoga roda u brojnoj konstrukciji, a predikat glagolski pridjev radni brojnije su reali-zacije s obličnom kongruencijom: dva učenika su došla /17/, dva su doma-ćina skupljala /57/, dva vojnika došla /89/, došla su dva trgovca /141/, došla su dva čovika /192/, od realizacija s kongruencijom po značenju: došli su dva učenika /30/, došli su dva đaka /557, dva brata su pošli /98/, došli su dva lugara /157, došli su dva đaka /187/. Prve su prema građi Projekta dva puta češće od drugih na cijelom bosanskohercegovačkom prostoru, a samo na bosanskom dijelu i tri puta. Isto tako da se uočiti da se udio konstrukcija s rekcijom po značenju povećava pravcem od zapada prema istoku.

U ovu se sliku uklapaju i podaci iz dijalektološke literature. Dešić za zapadnobosanske ijekavske govore daje potvrde za oba vida kongruencije, s tim da je oblična prdstavljena s većim brojem primjera /Zap. 227/, dok Petrović daje samo potvrde s obličnom rekcijom kao značajku govora Zmi-janja /Zmij. 161/. U Podrinju je nadmoć oblične kongruencije /Sim. Oba-di. 88/, a u okolici Zvornika ta razlika u zastupljenosti nije toliko izrazita /Đuk. Cap. 259/. Jahić za istočnobosanske govore ističe obličnu kongruen-ciju /Bos./, a Halilović za prostor u međurječju Neretve i Rijeke dubrovačke kongruenciju po značenju /Herc. 212/.

22.4. Kad su pak u pitanju konstrukcije u kojima je subjekt imenica povezana sa zbirnim brojem, pretežu one koje imaju predikat u singularu: ide dvoje djece /9/, troje nam djece iđe u školu /57/, ide dvoje dice /171/, nad onima s predikatom u pluralu: idu dvoje đece /23/, njih dvoje idu /46/, idu dvoje dice /95/, dvoje djece putom idu /165/, idu njiha dvoje /176/, idu dvo-je djece /219/. Prema građi Projekta odnos između singularske i pluralske kongruencije je 1,5 : 1 u korist singularske.

Na ove konstrukcije izričito se osvrnuo Simić ističući da je u govoru Podrinja predikat u singularu: za mnom trči petero pasa /Obadi. 89/.

22.5. Kod imenica na –a koje označavaju mušku osobu, slaganje izme-đu atributa i imenice nešto je malo češće prema obličnom kriteriju kad se radi o singularu: ta sluga /7/, ta pijanica /44/, velika pijanica /63/, ova sluga


/104/, njegova sluga /159/, on je velika kukavica /212/, ali i: oni pijanica /12/, vaš sluga /63/, dodijo mi taj pijandura /115/, taj pijanica /148/, ti sluga /169/, taj pijanica /222/.

Na temelju građe Projekta da se uočiti da je na prostoru Bosne fre-kvencija jednih i drugih konstrukcija gotovo ista, dok je na južnoj polovici bosanskohercegovačkog prostora izrazitija prevlast obličke kongruencije.

U situacijama kad je imenica u pluralu, kongruencija po obliku gotovo je jedino poznata. U građi Projekta postoji samo nekoliko potvrda za kon-gruenciju po značenju u pluralu: oni pjanice /52/, oti pjanice /93/, ti pijanice /146/.

U ovu sliku uklapaju se i podaci iz dijalektoloških radova /Baot. Derv. 174/; /Sim. Obadi. 88./; /Đuk.Cap. 258/; /Jah. Bos./.

23. Red riječiProblematika reda riječi svedena je na raspored enklitika, odnosno rječce se i enklitike, te dviju enklitika kada se nađu jedna uz drugu u rečenici.

2.3.1. Položaj rječce se uz enklitički oblik provjeravan je na modelu on se je našalio, čiji su predviđeni ekvivalenti mogli biti: on je se našalio, te on se našalio, ali je ovaj drugi, s izostavljenim je, izvan problematike reda riječi, pa ga ovdje ne ćemo ni razmatrati.

Rečenice tipa: on se je našalio /17/, samo se e našalio /38/, ona se je vra-tila /135/ potvrdne su kao uobičajene na 24 punkta, dok su rečenice tipa: on je se š njim šalio /35/, kad je se čulo /34/, on je se sam šišao /141/, nešto malo zastupljenije, potvrđene su kao uobičajene na 29 punktova. Na 12 punktova prve konstrukcije su se javljale naporedo s drugim, ali im je data prednost, dok je druga konstrukcija na samo 3 punkta zabilježena napo-redo s prvom, a s prednošću. Na ostalim punktovima kao uobičajena kon-strukcije zabilježene su konstrukcije s izostavljenim je.

Na osnovi disperzije moglo bi se reći da su konstrukcije s redoslijedom je se nešto zastupljenije u govorima katolika i muslimana u centralnoj Bo-sni u međuriječju gornjih tokova Vrbasa i Bosne. U dijalektološkoj litera-turi konstatirano je da ovakav raspored nije karakterističan za štokavske govore, ali ga Brozović bilježi u Kreševu /Foj. 195/. Brabe u okolini Tuzle /Tuz. 152/, Baotić u Derventi /Derv. 172/, Petrović na Zmijanju /Zmij. 182/.

208 Josip Baotić

2.3.2. Stanje u govorima kada su u pitanju dvije enklitike od kojih ni-jedna nije enklitika se provjeravano je na modelu lijeva cipela mi je malena. Građa nije dala potvrde za nestandardnojezični raspored, u kome bi glagol-ska enklitika je bila ispred zamjeničke, ali je pokazala da je ovdje ispuštanje enklitičkog je neznatno u odnosu na ispuštanje enklitičkog se u situacijama navedenim pod 22.1.: lijeva cipela mi je tijesna /12./, lijeva mi je cipila mala /106./, liva cipela mi je tisna /123/, ali i: lijeva mi cipila mala /166/.

Umjesto zaključka, na kraju bi se moglo konstatirati da u domeni si-taksičke problematike u narodnim govorima malo je toga što nije našlo mjesta u normi standardizirane štokavštine, tj. hrvatskom, srpskom i bo-sanskom književnom jeziku. U tom svjetlu da se razumjeti i slabiji interes dijalektologa za ovaj dio jezične strukture. Bilo kakvo ozbiljnije zaključi-


vanje zahtijevalo je obilje građe, a prikupljanje tolike građe nadrastalo je ako ne mogućnost onda sigurno spremnost istraživača za takav napor. Ni ovog priloga ne bi bilo da građa nije već bila skupljena u okviru, na početku rada, spomenutog makroprojekta Instituta za jezik u Sarajevu.

Karta punktova

210 Josip Baotić

Br.ozn.pun.

Naziv punkta Lokacija Nac. pripstan.

1. Grab – Zupci Trebinje S 2. Glavska Trebinje S 3 Arslanaginića Most Trebinje B 4. Lastva Trebinje B5. Ukšići – Ljubomir Trebinje S6. Plana Bileća S7. Orahovica Bileća B 8. Kruševica Ljubinje S 9. Sedlari Trebinje S10. Trebimlja Trebinje H 11. Gradac Čapljina H 12. Potkula Čapljina S 13. Bitunja Stolac B 14. Višići Čapljin B 15. Lokve Stolac B 16. Hodovo Stolac H 17. Buna Mostar H 18. Ortiješ Mostar S 19. Kružanj Mostar B 20. Odžak Nevesinje B 21. Zalom Nevesinje S 22. Kruščica Kalinovik S 23. Zurovići Gacko B 24. Kula Gacko B 25. Jasenik Gacko S 26. Popov Most Foča B 27. Zavajt Foča S 28. Rataj Foča B 29. Vlahovlje Kalinovik S 30. G. Ljuta Kalinovik B 31. Presjeka Nevesinje B 32. Prigrađani Mostar B 33. Lug Jablanica B 34. Seljani Konjic S 35. Brod Konjic S 36. Čukovići Trnovo B 37. Ledići Trnovo S 38. Delijaš Trnovo B 39. Podgrađe Foča S 40. Sofići Goražde B 41. Sopotnica Goražde S 42. Slatina Čajniče B

Br.ozn.pun.


43. Bjelušine Rudo S 44. Bijela Višegrad S 45. Višegrad (čaršija) Višegrad B 46. Crni Vrh Višegrad B 47. Plješevica Rogatica S 48. Žepa Rogatica B 49. Selišta Sokolac S50. Novoselci Sokolac S51. Mokro Sarajevo S52. Šalibegovići Sokolac B53. Bjelave Sarajevo B 54. Klek Sarajevo S55. Ugorsko Sarajevo B56. Tarčin Do Sarajevo H57. Bioča Ilijaš S58. Blažuj Hadžići H59. Lokve Hadžići B60. Martinići Kreševo S61. Kreševo Kreševo H62. Draževica Kreševo H63. Džanići Konjic B64. Turkovići Fojnica H65. Katići Fojnica H66. Kiseljak – Tušnići Sarajevo B67. Uvorići Visoko B68. Krivajevići Olovo S69. Dragoradi Olovo B70. D. Drecelj Olovo S71. Malo Polje Han-Pijesak S72. Srebrenica (čaršija) Srebrenica B73. Žlijebac Bratunac S74. Glogova Bratunac B75. Vrtoče Vlasenica S76. Drum Vlasenica B77. Vrela Šehovići S78. Križevići Kalesija B79. Miljanovci Kalesija B80. Tarevo Kladanj B81. Kladanj (čaršija) Kladanj B82. Milankovići Olovo B83. Repnik Banovići B84. Vozuća Zavidovići S

POPIS PUNKTOVA S KOJIH JE PRIKUPLJENA GRAĐA


Br.ozn.pun.


85. Vijaka Vareš H86. Vareš – Zabrežje Vareš H87. Slavin Vareš S88. Bjelavići Kakanj H89. Sopotnica Kakanj B90. Vukanovići Kakanj H 91. Brnjic Kakanj B 92. Buselji Busovača H 93. Balići N. Travnik H 94. Grahovčići Travnik H 95. Gladovići Zenica B 96. Lovnica Zavidovići H 97. Perovići Zavidovići B 98. D. Rakovac Maglaj S 99. Osojnica Maglaj S 100. Kakmuž Gračanica S 101. Devetak Lukavac B 102. Breza Tuzla H 103. Dokanj Tuzla H 104. Piperi Lopare S 105. Priboj Lopare S 106. D. Lokanj Kalesija S 107. Teočak Ugljevik B 108. Janja Bijeljina B 109. D. Čađevica Bijeljina S 110. D. Brodac Bijeljina S 111. Brezovo Polje Brčko B 112. Boderište Brčko H 113. Maoča Brčko B 114. Potpeć Srebrenik B 115. Špionica Tuzla B 116. Doborovci Gračanica B 117. Lukavica Gračanica B 118. D. Mionica Gradačac B 119. D. Vukšić Brčko H 120. Vučilovac Brčko S 121. Orašje Orašje B 122. D. Mahala Orašje H 123. Tramošnica Gradačac H 124. G. Slatina B. Šamac S 125. Tolisa Grdačac S 126. Koprivna Modriča S 127. Garevac Modriča H 128. Pisari B. Šamac S

Br.ozn.pun.


129. Studenci Ljubuški H 130. Vitina Ljubuški B 131. Grude Ljubuški H 132. Biograd Lištica H 133. Goranci Mostar H 134. Drežnica Mostar B135. Čitluk Posušje H136. Kongora Duvno H137. Prisoje Duvno H138. Vedašić Duvno H139. Doljani Jablanica H140. Proslap Prozor H141. Here Prozor B142. Vaganjac G. Vakuf B143. Odžak Gornji Bugojno B 144. Vukovsko Kupres S145. Guber Livno H146. Kablić Livno H147. D. Rujani Livno H148. Bojmunte Liv. Polje S149. Jakir Glamoč S150. Zlosela Kupres H151. Drvetine Bugojno B152. Pećine Travnik H153. Paklarevo Travnik H154. Vinac Jajce B155. Strojice Šipovo S156. Štekovci Glamoć S157. Nuglašica B. Grahovo S158. Luka B. Grahovo H159. Resanovci B. Grahovo S160. Bastasi Drvar S161. Hripavci Ključ B162. D. Ratkovo Ključ S163. Podrašnica Mrkonjić-G. S164. Perućica Jajce S165. Pšenik Jajce B166. Divičani Jajce H167. Dobretići Jajce H168. Imljani S.-Vakuf S169. Gluha Bukovica Travnik B170. Topčić-Polje Zenica B171. Žepče Žepče B172. Lupoglav Žepče H

212 Josip Baotić

Br.ozn.pun.


173. N. Šeher Maglaj B174. Misurići Maglaj B175. Dobro Polje Tešanj B176. Komušina Teslić H177. Očauš Teslić S 178. S. Vakuf (čaršija) S. Vakuf B 179. Krupa na Vrbasu Banja Luka S 180. Pobrđe Kotor-Varoš H 181. Sr. Šnjegotina Banja Luka S 182. Ukrinica Teslić S 183. Rajševa Teslić B 184. Medakovo Tešanj B 185. Bobare Tešanj B 186. Sivša Tešan H 187. V. Bukovica Doboj S 188. Popovići Prnjavor S 189. Vrbanja Banja Luka B 190. Lišnja Prnjavor B 191. Modran Derventa H 192. Jakeš Modriča B 193. Novi Grad Odžak S 194. Donji Svilaj Odžak H 195. G. Kolibe Bos. Brod B 196. G. Smrtići Prnjavor S 197. Srđevići Srbac S 198. Mahovljani Laktaši B. Luka S 199. G. Dolina Bos. Gradiška H

Br.ozn.pun.


200. Musl. Dubrave Bos. Gradiška B 201. Grbavci Bos. Gradiška S202. Ivanjska Banja Luka H203. Melina Banja Luka S204. Trnava Sanski Most B205. Kozarac Prijedor B206. Gornje Sreflije Bos. Dubica S207. Bosanska Dubica Bos. Dubica B208. Prusci Bos. Novi S209. Suhača Bos. Novi B210. Šurkovac Prijedor H211. M. Dubovik Bos. Krupa S212. Srp. Jasenica Bos. Krupa S213. G. Kamengrad Sanski Most B214. Dabar Sanski Most S215. Krnja Jela Bos. Petrovac S216 . Orašac Bihać B217. Lohovo Bihać S218. Dobrenica Bihać H219. Bihać (čaršija) Bihać B220. Spahići Bihać B221. Izačić Bihać B222. Ćoralići Cazin B223. Jezerski Bos. Krupa B224. Bužim Bos. Krupa B225. Mala Kladuša Vel. Kladuša B

LiteraturaBaot. Derv. – Baotić, Josip: Ikavskošćakavski govor u okolini Dervente, BHDZb, knj. IV,

Sarajevo 1983. Baot. Pos. – Baotić, Josip: Sintaksa padeža u govoru starosjedilaca bosanske Posavine,

Prilozi proučavanju jezika, knj. 7, Novi Sad 1971.Broz. Foj. – Brozović, Dalibor: Govor u dolini rijeke Fojnice, rukopis, Sveučilišna knjiž-

nica u Zagrebu. Broz. Išć. – Brozović, Dalibor: O problemu ijekavskošćakavskog /istočnobosanskog/ dija-

lekta, HDZb, knj. II, Zagreb 1966. Čust. Liv. – Čustović, Đenana: Narodni govor /Livanjskog polja/, Glasnik Zemaljskog mu-

zeja u Sarajevu, Etnologija, n.s., sv. XV–XVI, Sarajevo 1961.Deš. Zap. – Dešić, Milorad: Zapadnobosanski ijekavski govori, SDZb, knj. XXI, Beograd

1976.


Đuk. Cap. – Đukanović, Petar: Govor sela Gornje Caparde /kod Zvornika/, SDZb, knj. XIX, Beograd 1983.

Hal. Herc. – Halilović, Senahid: Govorni tipovi u međuriječju Neretve i Rijeke dubrovač-ke, BHDZb, knj. VII, Sarajevo 1996.

Hal. Tuh. – Halilović, Senahid: Govor Muslimana Tuholja /okolina Kladnja/, BHDZb, knj. VI, Sarajevo 1990.

Jah. Bos. – Jahić, Dževad: Ijekavskoštakavski govori istočne i jugoistočne Bosne, rukopis doktorske disertacije, Sarajevo 1981.

Pec. Ikav. – Peco, Asim: Ikavskošćakavski govori zapadne Bosne, II dio, BHDZb, knj. III, Sarajevo 1982.

Pec. Ist. – Peco, Asim: Govori istočne Hercegovine, SDZb, knj. XIV, Beograd 1964.Petr. Zmij. – Petrović, Dragoljub: O govoru Zmijanja, Biblioteka Zbornika za filologiju i

lingvistiku MS, Novi Sad 1973.Sim. Obadi. – Simić, Milorad: Govor sela Obadi u bosanskom Podrinju, SDZb, knj. XXIV,

Beograd 1978.

214 Josip Baotić

Iz problematike veza “enklitičkih” oblika ličnih zamjenica sa prijedlozima1. Veze piijedloga i kraćih oblika akuzativa ličnih zamjenica me, te, se i nj neobične su sa aspekta sinhronije u srpskohrvatskom jeziku zbog toga što: a) narušavaju sistem odnosa karakterističnih za povezivanje leksičkih jedi-nica u govorni lanac, b) što se akcenatski likovi pojavnih oblika ne mogu pravolinijski podvesti pod zakonitosti razvoja našeg akcenatskog sistema bez obzira što se uklapaju u osnovna pravila distribucije akcenata u savre-menom srpskohrvatskom jeziku.

U našim gramatikama, i pored toga što ih karakterzira dijahronijski pristup pojavama, рrеkо ovoga se prećutno prelazi. Mada se navode brojni primjeri ovakvih veza i daju pravila za određivanje akcenata, ne osvjetljava se priroda veze prijedloga i “enklitičkih” oblika ličnih zamjenica kao ni ra-zlika u akcenatskoj slici između veza dvosložnih i jednosložnih prijedloga sa navedenim zamjeničkim oblicima. Posljedica takvog pristupa je da dva osnovna pitanja – zašto se kraći zamjenički oblici nazivaju enklitikama i u pozicijama u kojima se enklitike ne mogu naći, te zašto se akcenatski lik veza dvosložnih prijedloga i ovih oblika razlikuje od akcenatskog lika jednosložnih prijedloga i datih zamjeničkih oblika kada to nije diktirano fonološkim momentima – ostaju bez odgovora.

U ovom radu pažnja je posvećena upravo tim pitanjima.2. M. Stevanavić u svojoj gramatici Savremeni srpskohrvatski jezik1,

govoreći o promjeni ličnih zamjenica i ukazujući na neke posebne odlike ovih riječi, ističe da lične zamjenice 1, 2. i 3. lica “u gen., dat. i akuz. i jedni-

1 M. Stevanović, Savremeni srpskohrvatski jezik I, Beograd, 1970, (dalje u tekstu: Stev., Savr.).


ne i množine imaju dvojake oblike: duže, akcenatske, i kraće, enklitičke”, te da “lična zamenica svakog lica pored akcenatskog ima i enklitički oblik u književnom jeziku i samo u akuzativu”2. Sličnu formulaciju nalazimo i kod T. Maretića kad, navodeći oblike ličnih zamjenica, kaže: “Gdje su stavljena po dva oblika, akcentovani i neakcentovani, tamo je neakcentovani oblik enklitičan”3. Za akuzativ singulara kao enklitičke oblike obojica navode: me, te, ga, nj, je (ju) i se.

3. U lingvističkoj teoriji pojam enklitike u velikoj mjeri jedinstveno se interpretira. Pod enklitikama se podrazumijevaju riječi koje nemaju vlastitog akcenta i koje se zbog toga izgovaraju zajedno sa riječima koje imaju akcenat i koje se u govornom lancu nalaze ispred njih4. Sa ovim su usaglašene i definicije u pomenutim gramatikama. Stevanović ističe da su enklitike “uvek bez akcenta” i da “akcenatski čine celinu sa neposredno prethodnim rečima”5, a Maretić da su to “riječi bez akcenta” i da se izgova-raju “zajedno s riječima koje pred njima stoje”6.

Od ovih definicija razlikuje se u izvjesnoj mjeri definicija koju daje R. Simeon u Enciklopedijskom rječniku lingvističkih naziva. On enklitike defi-niše kao riječi koje nemaju vlastitog akcenta ili kao riječi koje ga gube kad se naslone na naglašenu riječ koja stoji pred njima7. Primjere za ilustraciju ove druge kategorije riječi ne daje, pa je teško reći na šta se tu misli. Jedno je sigurno, da ne misli na veze prijedloga i imenica u kojima akcenat prelazi na prijedlog – jer ovakve spojeve naziva poluenklitikama8.

4. Oblici me, te, ga, je (ju) i se najčešće se i ponašaju kao еnklitike – javljaju se uz akcentogene riječi kao sastavni dio jedinstvenih akcenatskih cjelina: glȅdā me, vȉdī te, vȍlī ga, trȃžī je, čèšlјā se. Zbog toga se oni mogu

2 Stev., Savr., 304.3 T. Maretić, Gramatika hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika, Zagreb 1963, 189 (dalje u tekstu: Маr., Gram.).4 Vidi: Srpskohrvatski jezik, Enciklopedijski leksikon Mozaik znanja, Beograd, 1972, pod enkltika, str. 84 b; O. S. Ahmanova, Slovar’ lingvističeskih terminov, Moskva, 1966, pod enkliza, str. 526.5 Stev., Savr., 164.6 Маr., Gram., 136.7 Osnovnu definiciju za enklitike R. Simeon daje prema definicijama u poznatim rječni-cima: Wörterbuch der grammatischen und metrischen Terminologie Hofmanna i Ruben-bauera (Heidelberg, 1950) i A Dictionary of Lingustics Peia i Gaynora (New York, 1954): “enklitika... riječ koja nema vlastitog naglaska već se izgovara kao fonetska (akcenatska) cjelina s naglašenom prethodnom riječju ili riječ koja ga gubi kad se nasloni na naglašenu riječ koja stoji pred njom”, Enciklopedijski rječnik lingvističkih naziva, Zagreb, 1969, 306 b.8 Vidi: R. Simeon, o. c., str. 306. i 307.

216 Josip Baotić

nazivati i enklitikama, odnosno enklitičkim oblicima ličnih zamjenica. Za kraći oblik akuzativa zamjenice trećeg lica takav naziv nije adekvatan jer se nj u našem jeziku ne može naći u sličnoj poziciji. Konstrukcije tipa gleda nj, u kojima bi ovaj oblik bio povezan sa akcentogenom riječi, nisu ovjerene.

Na dragoj strani, ne samo nj nego i oblici me, te i se ponašaju se neka-rakteristično za enklitičke oblike – sa prijedlozima tvore padežne sintagme poput akcentogenih riječi, što prave enklitike, pa ni ostali enklitički oblici zamjenica ni u akuzativu, ne mogu.

5. Ni Maretić ni Stevanović, kada govore o povezivanju ovih oblika sa prijedlozima, ne upotrebljavaju termin enklitički oblik za zamjenice. U njihovim gramatikama konstatuje se da se “sreće upotreba i kraćih oblika ličnih zamenica s predlozima”9, odnosno da se “kraći oblici za ak. sing. uzi-maju i sa prijedlozima”10 (isticanje moje). Mada termin kraći oblik nigdje nije lingvistički definiran i mada ne može biti ekvivalent terminu enklitički oblik, obojica autora njime žele da premoste nesklad između značenja ter-mina enklitički i pozicije u kojoj se našao kraći oblik zamjenice. Maretić, istina, kaže: “Što se govori na me, za te, u se itd., to je zato jer su oblici me, te, se nekad bili pravi neenklitički oblici za ak. sing., a oblici mene, tebe, sebe upravo “su genitiv koji su primili službu akuzativa”11. Kod Stevanovića nema ni ovakve opaske, a bez nje ne samo da ostaje nejasno zašto se neki “enklitički” oblici javljaju u vezama sa prijedlozima, a neki ne, nego se ni na koji način veze prijedloga i kraćih oblika ličnih zamjenica ne izdvajaju kao specifična pojava u srpskohrvatskom jeziku.

Uza sve slabosti ovakvog tretmana, ništa sretnije rješenje ne bi bilo da su oblici me, te, nj i se u konstrukcijama sa prijedlozima nazvani akcento-genim riječima. Nigdje u jeziku na jednom mjestu tako ilustrativno nisu se ispreplele sinhronija i dijahronija kao u ovim vezama.

6. Posmatrano iz perspektive dijahronije, oblici me, te, se i nj akcenat-ski su oblici ličnih zamjenica. Za prva tri niје potreban neki poseban nароr da se pokaže da su oni fonološki modificirani oblici starih akuzativa mę tę i sę, nastali u procesu uprošćavanja našeg vokalskog sistema, odnosno izjednačavanjem staroslavenskog vokala ę sa vokalom e. Ni put od akuzati-va zamjenice trećeg lica, i, do standardnog ń niје mnogo složeniji. Poznato je da se ovaj oblik razvio iz praslavenskog јь. Isto tako je poznato da je suglasmk n iz praslavenskih prijedloga *къп, *sъn i *vъn u vrijeme trajanja

9 Stev., Savr., 305.10 Mar., Gram., 189.11 Mar., Gram., 190.


zakona otvorenih slogova postao sastavnim dijelom zamjeničkih oblika12. Tako je i oblik akuzativa i imao paralelnu formu iь> u konstrukcijama s prijedlozima. Put od nje do ń u savremenom srpskohrvatskom jeziku nije ništa manje providan od puta kojim je tę prešlo u te.

U svojoj Istoriji jezika A. Belić eksplicitno ističe: “Oblik mene, tebe, sebe – oblik je starog gen., a oblici mę, tę, (sę) – jesu oblici starog ak. (isp. dind. mắm i vắm); dakle, njihova naporednost je docnijeg datuma”13. Isto bi se moglo reći i za i, odnosno iь, u odnosu na oblike jego, jega, njega.

7. Kao i ostali osnovni oblici zamjenica i oblici mę, tę, sę i í (nь) bili su nosioci akcenta te su se mogli naći u svim pozicijama u kojima se mogu naći tonične riječi. Potvrde za ovakvu tvrdnju рružaju i sačuvani starosla-venski spomenici iz poznijeg perioda14. Kada su ovi oblici izgubili akcenat, teško je reći. Obično se ukazuje da je taj proces tekao paralelno sa prodo-rom genitivnih oblika i za akuzativ15 i da je širok raspon od XI do XIII stoljeća kao vrijeme u kome se sve ovo odvijalo16.

Na ovom mjestu nećemo ulaziti u prirodu akcenta. O njoj će biti riječi docnije. Zadovoljićemo se konstatacijom da su akuzativni oblici iz kojih su se razvili me, te, se i nj bili do krаја XIII stoljeća, a možda i duže, sa akcen-tom i da je njihova kombinacija sa prijedlozima kao proklitikama tada bila sasvim normalna pojava.

8. Tragovi akcenatske prirode oblika me, te, se i nj sačuvali su se do da-našnjih dana. Oni se jedini od enklitičkih oblika javljaju i sa prijedlozima. Ali za razliku od ostalih akcentogenih riječi, pa i zamјеniса, njihova veza sa prijedlozima je specifična.12 P. Đorđić, Staroslovenski jezik, Matica srpska 1975, str. 109.13 A. Belić, Istorija srpskohrvatskog jezika, knj. II, sv. 1. Reči sa deklinacijom, Beograd, 1972, str. 104.14 Usporedi: J. Hamm, Staroslovenska gramatika, Zagreb, 1963, str. 134; V. F. Krivčik i N. S. Možejko, Staroslavjanskij јаzук, Minsk 1974, str. 115. Hamm daje primjer iz Sinajskog euhologija (XI vijek), тę молим сьхрани и мę оть вьсěхъ реченьхъ, а evo još jednog iz istog izvora тебě cę мили молимь . Istog značaja su i primjeri iz Zografskog evanđelja: на погребение мę сътвори (Mat. XXVI, 12), чьτo мę вьпрашаеши (Ivan, XVIII, 21), te iz Asemanova evanđelja: u искрънěaто своего ěкo u самъ, cę (Luka X, 27). Primjeri su uzeti iz tekstova datih u knjizi Odabrani staroslovenski tekstovi R. Aleksića, Beograd, 1960. 15 Vidi: G. A. Haburgaev, Staroslovjanskij jazyk, Moskva, 1974, 210.16 Haburgaev u navedenoj knjizi iznosi mišljenje po kome se taj proces nije mogao vršiti prije XI vijeka: “Ipak kasnije (ne prije XI v.) ovi oblici počeli su prelaziti u enklitike”, dok Krivčik i Možejko navode: “Treba ukazati, ipak, da su nešto kasnije, u XII – XIII v., oblici akuzativa mę tę i sę, koji su nekad u slavenskim jezicima bili u pogledu akcenta samo stalni oblici, izgubili ovu samostalnost, vezavši se akcenatski za susjednu riječ”, o. c., str. 115.

218 Josip Baotić

Dok ostale akcentogene riječi iz veza sa prijedlozima u kojima ostaju bez akcenta jer se on prenosi na proklitiku, пȁ glāvu, zà sebe, mogu izaći sa akcentom, (na) glȃvu, (za) sȅbe, pomenuti zamjenički oblici ne mogu iz ove veze izaći kao akcenatski samostalne riječi. To govori da je veza prijedloga i kraćih zamjeničkih oblika drugačija od veze prijedloga i drugih riječi. Mada nema sumnje da je akcenat koji se u ovakvoj vezi javlja na prijedlogu svojim porijeklom vezan za zamjenički oblik, odnosno da je sa njega pre-nesen, prijedlozi nemaju svog akcenta, on se ne može vratiti na zamjenicu. Zbog toga su veze prijedloga i kraćih zamjeničkih oblika specifične u na-šem jeziku. One nisu, poput ostalih, slobodne, privremene i akcenatski ra-zrušive cjeline, nego su stalni, okamenjeni i nerazrušivi akcenatski spojevi dviju ili više riječi. A to je dovoljan razlog da ih posebno tretiramo, čak i uz saznanje da za kraće oblike zamjenica iz ovakvih spojeva ne možemo reći da su akcentogene riječi, kao što se ne može rеći ni da su enklitke.

9. Čini nam se da bi tretman zamjeničkih oblika me, te, se i nj u ve-zama sa prijedlozima kao poluenklitika u srpskohrvatskom jeziku bio najadekvatniji, tim prije što termin u lingvističkoj teoriji postoji17. Kod R. Simeona čitamo da su poluenklitike “riječi sa naglaskom koje pokazuju tendenciju da budu enklitike te se obično i stavljaju sa njima u isti red”18. Za ilustraciju navodi primjere iz ruskog jezika: нá берег, nó воду, zá ночь, прú смерти, дó смерти, вó время, mada je mogao adekvatne korelate dati i iz našeg jezika: nȁ vodu, zȁ nōć, nȁ rūkи itd.

Kao što se vidi, R. Simeon u оvu kategoriju riječi ne svrstava kraće oblike zamjenica u vezama sa prijedlozima. Mada on eksplicitno za ove oblike kaže da su еnklitikе19, nismo sigurni da nije u pitanju preuzeto mišljenje iz naših gramatika, u kojima se ne operiše terminom poluenklitika. Nema sumnje da bi uvođenjem ovog termina i svrstavanjem kraćih oblika ličnih zamjenica koje stupaju u vezu sa prijedlozima u kategoriju polueniklitika bile otklonje-ne proturječnosti koje se javljaju kao posljedica svrstavanja ovih oblika među enklitike. Tim bi bilo, kao pitanje, skinuto povezivanje kraćih oblika zamje-nica i prijedloga, “neakcentogenih” riječi u “akcentogenu” cjelinu.

10. Drugo pitanje, akcenatska slika veza kraćih oblika zamjenica sa pri-jedlozima, posmatrano u cjelini, nije ništa podrobnije, a, čini nam se, ni bolje riješeno od tretmana kraćih zamjeničkih oblika sа prijedlozima.

17 R. Simeon u citiranom rječniku pored ruskog, koji je isti kao i naš, navodi i francuski termin semienclitique, str. 307.18 I definiciju poluenklitike Simeon daje prema Marouzeauovoj definiciji u Lexique de la Terminologie Linguistique, odnosno Springhettievoj u Lexicon linguisticae et philologiae.19 R. Simeon, o. c., str. 307.


Kao što je poznato, u savremenom srpskohrvatskom jeziku akcenatsku sliku veza dvosložnih prijedloga sa kraćim zamjeničkim oblicima karak-terizira kratkosilazni akcenat () na prvom slogu prijedloga i dužina (-) završnog vokala: prȅdā me, ȕzā te, nȁdā se, pȍdā nj, dok veze jednosložnih prijedloga sa istim zamjeničkim oblicima imaju dugouzlazni akcenat (/) na prijedlogu: zá me, pó te, ú se20. Nije teško uočiti da se ova dva akcenatska lika suštinski razlikuju i da se ne mogu izvesti iz jednog akcenatskog lika zamjeničkih oblika kao rezultat zakonitosti koje su vladale u razvoju na-šeg akcenatskog sistema. U teoretskom pristupu, prvi (prȅdā me) podrazu-mijeva cirkumfleksnu, a drugi (zá me) akutsku intonaciju riječi sa koje se akcenat prenosi na prijedlog, u ovom slučaju starih akuzativnih formi lič-nih zamjenica. Drugim riječima, da bi se objasnilo stanje u standardnom jeziku danas, treba pretpostaviti da su zamjenički oblici mę, tę i sę bili i cirkumfleksno i akutski intonirani.

11. Ovakvo tumačenje uzroka razlika u akcenatskoj slici dvosložnih i jednosložnih prijedloga sa kraćim zamjeničkim oblicima u našoj akcenat-skoj literaturi do danas nije osporavano. Najeksplicitnije izloženo nalazi-mo ga kod Belića: “Kada su zamenice u vezi s predlozima, treba obratiti naročitu pažnju na ove slučajeve: a) u štok. dijalektima u dvosložnim ob-licima predloga imamo povlačenje akcenta: pȍdā se, mȅđū se, pȍdā me i sl.; ovo se slaže sa čakavskim akcentom: zȃ me, рȏ me, zȃ se i sl.; prȅdā me, pȍdā me i sl.; b) kada su predlozi jednosložni, akcenat je u štokavskom nа zamenici: ná me, zá te, пá se i sl., dakle: nā mȅ, nā tȅ i sl.; u čakav. imamo nešto što nije s tim identično, ali što je takođe novo: nȁ mene,pȍ ńega i sl., a prema tome i predȁ mene – izvršilo se pod uticajem instr. sȁ tobūn i sl. pa se to prenelo sa jednosložnih predloga na mnogosložne; zato predȁ mene i sl. Dvojak način prenošenja akcenta sa zamenica pretpostavlja dvojak akcenat u zamenica: тę i mę = mę”21.

Posljednja rečenica se i kod drugih ili citira ili рrеuzimа kao sud kada se objašnjava akcenatska slika veza o kojima govorimo22.

12. Teza da su zamjenički oblici mę, tę, sę bili i cirkumfleksno i akutski intonirani, kao što smo vidjeli, počiva na sačuvanom stanju u sinhroniji, odnosno na rekonstrukciji akcenatske slike. Na prvi pogled, čini se da je

20 Stev., Savr., 306; B. Nikolić, Osnovi mlađe novoštokavske akcentuacije, Beograd, 1970, 47.21 A. Belić, o.c., str. 111. 22 Vidi: B. Nikolić, o. c., str. 47. J. Matešić, istina, samo ističe posebnost pojave: “Eine be-sondere Erscheinung stellt die Verbindung der klitischen Akkusativformen nj, me, te, se, nju mit den Präpositionen dar.” u Der Wortakzent in der serbokroatischen Schriftsprache, Heidelberg, 1970, str. 203.

220 Josip Baotić

ona čvrsta. Dijalektološka građa iz štokavskog dijalekta pokazuje da su i jedan i drugi akcenatski tip ostvareni i u vezama koje Belić nе pominje, odnosno koje nisu dobile status standardne vrijednosti u našem jeziku. Naime, pored silaznog akcenta na dvosložnim prijedlozima (prȅda me), na širokom području potvrđeni su i oblici sa silaznim akcentom na jednoslož-nim prijedlozima: zȃ me, zȃ se, nȃ te, odnosno sa dugouzlaznim akcentom u vezama dvosložnih prijedloga i kraćih oblika zamjenica: predá me, uzá se23. Njihovo postojanje, bez obzira na činjenicu da su akcenatski likovi zȃ me i predá me i u dijalektima marginalni u upotrebi u odnosu prema zá me i prȅdā me, i te kako je značajno. Ono eliminiše pitanje zašto se u vezama dvosložnih prijedloga sa zamjenicama javlja jedan tip akcenatske slike, a u vezama jednosložnih prijedloga drugi kao loše postavljeno – mјеsto pitanja zašto je preovladao jedan tip akcenta u jednim, a drugi u drugim vezama.

13. Akcenatski lik veza tipa zȃ me i prȅdā me mogao se razviti samo kao rezultat starog štokavskog prenošenja akcenta na proklitike. Ovim prenošenjem, karakterističnim za sve štokavske govore, bile su zahvaćene riječi sa cirkumfleksnim akcentom kada nisu činile sintagmatsku cjelinu sa prijedlozima. Akcenat osnovne riječi, u takvim situacijama, prelazio je na proklitiku a da pritom nije mijenjao svoju prirodu – silaznu intonaciju24. Istina, za izvođenje ovakvog zaključka nisu podesne sintagme prijedloga i zamjeničkih oblika me, te i se zbog toga što je nekadašnji vokal ę, kao dug, mogao biti i akutski i cirkumfleksno intoniran. Da je u ovakvim vezama, ipak, bio cirkumfleksno intoniran, zaključuje se na osnovu i danas broj-nih akcenatskih ekvivalenata u vezama prijedloga i imenice tipa nȁ vodu i prȅko brda, u kojima se mnogo lakše može utvrditi priroda akcenta osnov-ne riječi. Naime, poznato je da akutsku intonaciju nisu mogli imati kratki vokali o i e i poluglasi, drugim riječima da su ovi bili samo cirkumfleksno intonirani25.

23 Odnos tipa nȃ me/prȅdā me navodi Ivšić u radu Današnji posavski govor (Rad 197, str. 36): “Prema književnom: ú me, zá te i zá se govori se u Posavini obično: ȗ me, zȃ te, zȃ se (na pr. u Komarnici, Živikama, Batrini, Strizivojni, Šiškovcima i drugdje)”. Sličnu pojavu registruje i Pešikan za starocrnogorske srednjokatunske i lješanske govore: “Sa jedno-složnim predlozima beležio sam samo nȃ se (izr.: ne dȃ nȃ se) i ȗ se – i to dosta retko”, SDZb. XV, 153. Za odnos tipa ná me/predá me I. Popović kaže: “Ja mogu da potvrdim njihovu upotrebu iz dva ikavska govora, prvo iz Istre: podá me, ná se, zá se, podá se (Premantura); drugo iz bačkih bunjevačkih govora. Ali svakako tu crtu poznaju i mnogi drugi jekavski govori, takođe i različiti drugi ikavski govori.”, Naš jezik, n. s., knj. III, sv. 5–6, str. 188.24 Vidi: A. Peco, Osnovi akcentologije srpskohrvatskog jezika, Beograd, 10.25 Vidi: M. Mulić, Osnove ruske akcentologije, Sarajevo, 1974, 16.


Mada akcenatski likovi zȃ me i prȅdā me nisu identični akcenatskim likovima пȁ vodu i prȅko brda, kvantitet završnog vokala prijedloga je dru-gačiji, oni su rezultat istog procesa. Budući da je i pitanje kvantiteta završ-nog vokala prijedloga u vezama sa zamjeničkim oblicima posljedica zako-nomjenosti koje su važile i za imenačke veze sa prijedlozima, zaključak da su i zamjenički oblici iz ovakvih veza morali biti akcentirani kao imenički, dakle, cirkumfleksno, ne bi se mogao osporiti.

14. Akcenatske likove veza zá me i predá me karakterizira uzlazni akce-nat, a on se ne može izvesti iz cirkumfleksno intoniranih oblika mę, tę i sę. Budući da se akcenatski lik zá me i predá me u suštini ne razlikuje od akce-natskog lika veza prijedloga i imenica tipa zà kravu i рrеkò brata26, za koji je odgovor nađen u akutskoj prirodi akcenta osnovnih oblika (za) krȁvu i (preko) brȁta, zaključak da su navedeni zamjenički oblici, pored cirkum-fleksne intonacije, morali biti i akutski intonirani izgleda neosporivim.

Kao što se vidi, razlika između akcenatskih likova tipa zà kravu, рrekò brata i пȁ vodu, prȅko brda, koja se zbog toga što sa aspekta sinhronije imaju iste ishodne oblike: (za) krȁvu/(na) vȍdu i ne može drugačije objasni-ti nego kao posljedica razlike u porijeklu akcenta u oblicima krȁvu, brȁta i vȍdu, bȑdo, poslužila je i za zaključak da je, zbog pojavnih akcenatskih likova zá se i prȅdā se, akcenat zamjeničkih oblika mę, tę i sę bio i akutske i cirkumfleksne prirode.

Mada, polazeći od ovakve pretpostavke kao činjenice, pojavni oblici mogu da se svedu pod zakonitosti koje su karakteristične za razvoj naše akcentuacije – cirkumfleksni akcenat sa oblika mę, tę i sę se prenosio na prijedloge po zakonu o starom štokavskom prenošenju akcenata u vidu si-laznog akcenta na prvi slog akcenatske cjeline: zȃ me, prȅdā me, a akutirani po zakonu o novom štokavskom prenošenju na završni slog prijedloga u vidu uzlaznog akcenta: zá me i predá me – čini nam se da opozicije пȁ vodu (na vȍdu) i zà brata (za brȁta) ne mogu bez rezerve poslužiti za utvrđivanje izvora opozicije između oblika zȃ me, prȅdā me i zá me, predá me.

15. Iako se zaključak da su zamjenički oblici mę, tę i sę bili cirkumflek-sno intonirani, zbog toga što postoji suodnos između akcenatskih likova prijedloško-zamjeničkih veza tipa prȅdā me, (zȃ me) i prijedloško-imenič-kih tipa пȁ ruku, ne može dovesti u pitanje, tvrdnja da su zamjenički oblici, i pored suodnosa akcenatskih likova tipa zá me i zà kravu, bili i akutirani, čak i ako se ne može oboriti, nije u toj mјеri uvjerljiva da bi se bezrezervno 26 Akcenatske promjene u proklizi pokazuju da akcenat u oblicima nȍgu i krȁvu, isti sa aspekta sinhronije, nije istog porijekla, prvi je iskonski cirkumfleksne prirode, dok je drugi akutske.

222 Josip Baotić

mogla prihvatiti, i to ne samo zbog toga što je neobično da jezička jedinica sa minimalnom strukturom nosi sve prozodijsko bogatstvo jednog jezika nego i stoga što se neke činjenice ne mogu lako u nju uklopiti.

Put od akutiranih zamjeničkih oblika do akcenatskih likova tipa zá me samo je prividno jednostavan. Sagledavanjem pojava u cjelini u razvo-ju našeg jezika mnogo štošta se pokazuje složenijim nego što se tо u prvi mah čini. Novoštokavsko prenošenje, u procesu u kojem su se mogli javiti oblici tipa zá me, zá te, zá se i sl., veže se za XV stoljeće27, a kao što je već istaknuto28, proces potiskivanja starih akuzativnih oblika ličnih zamjenica genitivnim formama mene, tebe, sebe, iz pozicija toničkih riječi, vršio se iz-među XI i XIII stoljeća. To znači da najmanje jedno, a možda i dva stoljeća oblici me, te i se nisu bili akcenatski samostalne riječi prije nego što je došlo do novoštokavskog prenošenja akcenta na prijedloge.

Mada se može reći da je akcenatski lik zā mȅ mogao da egzistira i u međuperiodu ovih dvaju procesa, kao što je zasigurno egzistirao i akc. lik rūkȁ, teško je povjerovati da je to tako stvarno i bilo, odnosno da je zā mȅ poimano kao jedna riječ i izgovarano sa аkсentоm na zamjeničkom dijelu. Prijedložno-padežno značenje ove sintagme očuvano je do danas pa ni tada nije moglo biti narušeno. Izgovor zā mȅ podupirao bi, pa možda i očuvao, oblik ovih zamjenica kao toničkih riječi i u ostalim pozicijama u rečenici. Prije će biti da su veze prijedloga i akuzativnih oblika zamjenica izgovarane sa akcentom na prijedlogu i u vrijeme kada su ovi oblici bili toničke riječi i da je to, između ostalog, ubrzalo potiskivanje starih akuza-tivnih oblika oblicima genitiva iz ostalih pozicija toničkih riječi, nego da se akcenat na zamjenici u vezi s prijedlogom očuvao duže od akcenta na tim istim oblicima u toničnim pozicijama u rečnici. A ako je to tako, odnosno ako u XV stoljeću ne možemo naći mjesto za akcenatski lik zā mȅ, onda ne možemo braniti ni tvrdnju da su stari akuzativni oblici ličnih zamjenica mę, tę i sę bili akutirani.

16. Dok za akcenatske likove tipa prȅdā me, (zȃ me), koji su neosporno stariji od likova zá me (predá me), ne postoji drugi put za razvoj nego cir-kumfleksna intonacija zamjeničkog dijela sintagme, odnosno povezivanja

27 Mišljenja istraživača ni ovdje nisu ujednačena. Matešić pojavu veže za 13/14. stoljeće, o. c., 31; Peco navodi krај XIV i početak XV u kome se očituju rezultati prenošenja, o. c. 51, mada većina ipak smatra da je to bilo u XV stoljeću. H. Sklod, švedski slavist, u knjizi Zur Chronoligie der štokavischen Akzentverschiebung (Lund 1922) ovu je granicu pomjerio poslije XV stoljeća.28 Uz podatke iznesene u fusnoti 16 moglo bi se još dodati da se oni odnose na pisanu praksu, koja je uvijek zaostajala za jezičkim stanjem.


sa procesom koji se odvijao u sintagmama tipa пȁ rūkи, dotle se akcenatski likovi tipa zá me (predá me) ne moraju vezati samo za proces prisutan u ve-zama tipa zà kravu, рrekò brata, odnosno izvoditi iz akutiranih zamjenič-kih oblika, nego se mogu vezati i za akcenatske likove punih zamjeničkih oblika sa prijedlozima u istom padežu: zà mene, пà tebe, kòd sebe.

Povezivanjem akcenatskih likova kraćih oblika ličnih zamjenica sa pri-jedlozima tipa zá me sa akc. likovima punih zamjeničkih oblika sa prijed-lozima: zà mene i izvođenjem prvih iz drugih eliminiše se kamen spotica-nja – akcenatska dvostrukost starih akuzativnih oblika ličnih zamjenica, a time uprošćava problematika akcenatskih odnosa u vezama prijedloga i kraćih oblika ličnih zamjenica. I što je naročito važno, pri svemu tome ne narušavaju se zakonitosti prisutne u našoj akcentuaciji ni sa dijahronog ni sa sinhronog aspekta.

17. Polazeći od iznesenog, dvostrukost akcenatskih likova kraćih obli-ka ličnih zamjenica sa prijedlozima, odražena u standardnom srpskohr-vatskom jeziku u vidu tipova zá me i prȅdā me, ne bi se zasnivala na akut-skoj i cirkumfleksnoj intonaciji starih akuzativnih oblika ličnih zamjenica, nego na različitim polaznim osnovama.

Oblici zȃ me i prȅdā me su primarni u odnosu na oblike zá me i predá me. Njihov akcenatski lik se direktno naslanja na cirkumfleksno intoni-rane stare oblike akuzativa ličnih zamјеniса. Jedini detalj za koji odgovor nije toliko providan je kvantitet završnog vokala prijedloga, mada ni tu nema ničega što se ne bi moglo lako uklopiti u karakteristične pojedinosti u razvoju našeg akcenatskog sistema.

Dužina završnog vokala u vezama prijedloga i kraćih oblika zamjenica danas posljedica je ujednačavanja akcenatskog lika u svim vezama ovoga tipa, mada je nekada bila karakteristična samo za one veze u kojima je završni vokal prijedloga bio iskonski dug. Budući da u procesu skraćivanja iskonski dugih vokala pozicija dužine u vezama ovog tipa (nā mȇ) nije bila ugrožena29, logično je pretpostaviti da je, zbog frekventnosti ovakvih veza, kvantitet završnog vokala рrijedloga iz njih prenesen na veze u kojima je pri-jedlog imao iskonski kratak (рō mȇ) ili naknadno razvijen vokal a (predā me).

Učvršćivanju dužine završnog vokala mogli su pomoći i akcenatski likovi tipa zá me i predá me, gdje su uzroci kvantiteta mogli biti sasvim druge prirode. Naime, ukazujući na slabosti teze da su ovi akcenatski liko-vi nastali u procesu kontinuiranog razvoja iz veze prijedloga i akutiranog oblika akuzativa ličnih zamjenica, istakli smo da su oni mogli nastati i od

29 Vidi: A. Peco, o. c., 25.

224 Josip Baotić

oblika zà mene, пà tebe itd. onog trernutka kada su se zamjenički oblici me, te i se počeli doživljavati kao njihovi kraći oblici. Dužina završnog vokala prijedloga pri izvođenju akcenatskog lika zá me od zà mene javlja se kao kompenzacija za izgubljeni fonološki kvalitet. Da ovakav pristup nije bez osnova, odnosno da morfološka struktura riječi ili akcenatske cjeline može biti povezana sa prozodijskom slikom, potvrđuju brojni primjeri kako sa sinhronog tako i sa dijahronog aspekta: grȁdanin/grȁđāni; grȃd (grȁdъ)/grȁdovi itd30.

18. Osvjetljavanje porijekla akcenatskih likova zȃ me, prȅdā me i zá me i predá me vodi ka zaključku da oblici zȃ me i prȅdā me imaju čvrst oslo-nac u dijahroniji, a zá me i predá me u sinhroniji. Mada su prvi primarni, izvorni su i sa dužom tradicijom u jeziku, a drugi, zbog mogućnosti uspo-stavljanja korelacije sa akcenatskim likom veza punih zamjeničkih oblika, psihološki bliži, u standardnom jeziku ni jedni nisu prisutni u cjelini. Kod veza jednosložnih prijedloga i kraćih zamjeničkih oblika prevladao je no-viji akcenatski lik dok se kod veza dvosložnih prijedloga i istih zamjeničkih oblika sačuvalo staro stanje. Na prvi pogled takav ishod iznenađuje, ali kad se situacija sagleda malo dublje, u razvoju konačnog stanja: zá me i prȅdā me nema ničeg što bi bilo neobično.

Za situaciju za koju je bio dovoljan jedan akcenatski tip sa dvije povr-šinske realizacije: zȃ me i prȅdā me, u jezičkom razvoju pojavio se još jedan, također sa dva likа: zá me i predá mе. Mada se i jedan i drugi tip mogu naći dosljedno očuvani po perifernim zonama štokavskog dijalekta31, tamo gdje su se srela oba, došlo je do nužnog uprošćavanja – ponovnog svođenja na dva površinska lika. Nije slučajno da su to upravo zá me i prȅdā me, mada se moglo očekivati da noviji oblici dosljedno potisnu starije. Što to nije bilo tako, razloge treba tražiti u sljedećem:

Izvorno jednosložni prijedlozi iz veza prijedloga i zamjenica sačuvali su svoj morfološk lik do danas te je na planu sinhronije njihova struktura ista u vezama sa kraćim i u vezama sa punim zamjeničkim oblicima: za me, za mene. Stvaranjem novijeg akcenatskog lika zá me, prema akcenat-skom liku veza prijedloga sa osnovnim zamjeničkim oblicima, zà mene, npr., ostvarena je korelacija akc. likova kraćih i dužih zamjeničkih oblika sa prijedlozima: zá me/zà mene. Budući da prema liku zȃ me nije razvijen

30 A. Belić u Akcenatskim studijama, Beograd, 1914, iznosi mišljenje da je promjena sklo-pa riječi bila presudna za složene akcenatske promjene u historijskom razvoju naše ak-centuacije, kako kvantitativnog tako i kvalitativnog karaktera.31 Vidi fusnotu 23, iz koje se vidi da centralno štokavsko područje nije očuvalo dosljedno staro, niti prihvatilo novo stanje.


lik zȁ mene, u sistemu odnosa korelacije likova kraćih i punih zamjeničkih oblika sa prijedlozima on je ostao izolovan: zá me : zà mene, ali zâ me : Ø, te je to uz veću frekventnost veza prijedloga i punih zamjeničkih oblika, koji su podržavali akc. lik zá me, dovelo do potiskivanja starijeg akcenatskog lika zȃ me novijim zá me.

Za razliku od jednosložnih prijedloga, izvorno dvosložni prijedlozi koji su završavali na poluglas, a to znači gotovo svi, doživjeli su morfološku modifikaciju i u sinhroniji se strukturno razlikuju u vezama sa kraćim i dužim zamjeničkim oblicima – u prvim razvijaju tzv. pokretni vokal: pre-da me, dakle figuriraju kao dvosložni, dok u drugim umjesto pokretnog vokala a imaju Ø morfem, tj. figuriraju kao jednosložni: pred mene32. Ova-kav razvoj nije dozvolio uspostavljanje odnosa korelacije kao kod veza u kojima su prijedlozi završavali na vokal. Veze sa punim zamjeničkim ob-licima razlikovale su se od veza sa kraćim strukturom i prijedloškog i za-mjeničkog dijela: pred mene/preda me, te se među njima nije osjećao onaj stepen suodnosa kao kod veza tipa za me/za mene. Zbog toga novi akcenat-ski lik predá me nije imao snažan oslonac u liku prèd mene kao zá me u zà mene, te nije ni mogao potisnuti stari akcenatski lik prȅdā me, nego se sa njim izjednačio. Proces je u ovim vezama išao drugačijim putem – ujedna-čavanjem akcenta u istim morfološkim strukturama: prȅdā me/predá me i njegovom oponiranju akcentu drugačije morfološke strukture: prèd mene.

19. Svođenje četiri površinske realizacije, potvrđene u dijalektima као dva akcenatska tipa: zȃ me, prȅdā me i zá me i predá me na dvije površinske realizacije dvaju tipova: zá me i prȅdā me, čak i ako nije teklo pod utica-jem uzroka koji su navedeni, prirodan je proces u razvoju svakog jezika i u skladu je sa zakonom ekonomičnosti kао jednom od osnovnih jezičkih zakona. Bodući da bogatstvo pojavnih oblika nije bilo iskorišteno na funk-cionalnom planu, akcenat u ovim vezama nema fonološku funkciju, nije bilo mjesta u sistemu za paralelne oblike: zá me i zȃ me, odnosno predá me i prȅdā me. Od četiri teoretske mogućnosti: a) zȃ me i prȅdā me, b) zá me i predá me, c) zá me i prȅdā me i d) zȃ me i predá me, prve tri su ovjerene, a i b samo u dijalektima, a c u književnom jeziku i dijalektima, dok četvrta, suprotna standardnojezičkoj normi ni u štokavskim dijalektima kao cjeli-na nije prisutna.

32 Izuzetak je kombinacija prijedloga sa instrumentalnim oblikom mnom, gdje se zbog fonoloških razloga javlja pokretno a: preda mnom.

226 Josip Baotić

Lingvistički aspekti problematike sastavljenog i rastavljenog pisanja riječiSvako vrednovanje ortografskih rješenja u bilo kom jeziku, pa i u srp-skohrvatskom, kao preduvjet za usavršavanje pravopisa konkretnog jezika, podrazumijeva neophodnost kritičke analize postojećih rješenja kako sa praktične strane – perspektivnost u praksi – tako i s aspekta lingvističke, ili u užem smislu ortografske teorije. Taj posao nije ni lak ni malen. Po-gotovo se ne može zaobići, kako bi se moglo pomisliti i kako mnogi čine polazeći od pogrešnog, a u velikoj mjeri ustaljenog, uvjerenja da je svaki pravopis samo konvencija i da su zbog toga njegova rješenja lišena nužnosti usklađivanja sa nekim općejezičkim postulatima i jezičkom teorijom.

U radovima koji se bave ovom problematikom već je nepodijeljeno mišljenje da je većina pravopisnih rješenja koja izazivaju diskusiju poslje-dica slabe lingvističke zasnovanosti ortografije u cjelini. I. Klajn u radu “Konvencionalno i suštinsko u pravopisu” ističe da se ni lingvistika prošlog stoljeća ni novija, sinhronijska, nisu dovoljno bavile pravopisnom proble-matikom. Preokupirane prije svega fonetikom i fonologijom, one su pisa-nje “ostavljale po strani kao nešto spoljno, ‘veštačko’”. To je po mišljenju I. Klajna imalo za posljedicu da “teorija pravopisa još ne postoji ni kod nas ni drugde u svetu”1. Mada konstatacija da “ni drugde u svetu” ne posto-ji razrađena teorija pravopisa nije kritički odmjerena, teško je ne složiti se s Klajnom da i kod nas, a i u drugim jezicima, rješavanje otrografskih problema mora poći od zasnivanja teorije pravopisa. Samo na taj način

1 I. Klajn: Konvencionalno i suštinsko u pravopisu, Radovi Odjeljenja za jezik Instituta za jezik i književnost u Sarajevu, III, str. 59.


prevladaće se mnoge protivrječnosti principskog karaktera u konkretnim rješenjima. Istina, utvrđivanjem teoretskih postulata, pa i zasnivanjem te-orije pravopisa, vjerojatno se neće ni u ovoj oblasti riješiti “do kraja” sva pitanja. I to ne zbog slabosti ortografske teorije. Postoje u jeziku fakta koja je teško interpretirati i sama za sebe kao jezičke kategorije. Za njih će, zbog toga što problemi izlaze izvan okvira same ortografije, biti teško ponuditi u svakom pogledu zadovoljavajuća ortografska rješenja. Među takvim je sigurno najviše iz oblasti sastavljenog i rastavljenog pisanja riječi. Pa ipak, i ovdje usklađivanje principa, i u do kraja nedorađenoj teoriji, otvara mo-gućnost za uvođenje više sistematičnosti i dosljednosti.

1. O ortografskim principima i pravilimaJezik kao najvažnije sredstvo sporazumijevanja među ljudima svoju komu-nikacijsku funkciju ostvaruje putem govorne (zvučne) i pisane forme. Mada je govor prethodio pismu i mada je pismo uvijek “nesavršena” slika govora, teško je uspostavljati bilo kakvu hijerarhiju, u smislu komunikativne vri-jednosti, jednog nad drugim ovih dvaju vidova jezika. I pored zajedničkog cilja, oni se među sobom toliko razlikuju da su i poređenja nerazložna, ali i dopunjuju. Dok je govor, kao neposredna komunikacija ostvaren na zvukovnim opozicijama jezičkih jedinica, ograničen u vremenu i prostoru, pisani oblik jezika upravo zbog rušenja ovih prepreka zajedno sa govorom čini komunikaciju savršenijom.

Pa ipak, lingvistička teorija se gotovo isključivo bavila proučavanjem zakonitosti koje vladaju u prvom vidu komunikacije bez obzira što je pro-učavanje najčešće zasnivala na pisanom jeziku kao formi. Azbuka, grafija i ortografija su bile izvan polja interesovanja teorije, mada je u transformaci-ji govornog u pisani jezik i azbuka i grafija i ortografija jedna od osnovnih karika u njegovom funkcioniranju. Karakter ovog rada ne dozvoljava da se o tome detaljno govori, pa ćemo se zadržati samo na definiranju osnovnog karaktera ortografije, relevantnog pojma za problematiku o kojoj se u radu govori.

Ortografija je dio nauke o jeziku, tačnije o pisanoj formi jezika, i najče-šće se definira kao sistem jedinstvenog pisanja ustanovljen u jednom jeziku u toku njegovog historijskog razvoja. Osnovni zadatak ovog dijela nauke o jeziku je da izučava načine pisanja jezičkih jedinica i da pisanje usavrša-va, težeći ka maksimalnom usaglašavanju pisanja istih jezičkih kategori-ja. Ovaj zadatak i cilj ortografije ostvaruje se putem utvrđivanja osnovnih

228 Josip Baotić

principa ortografije u konkretnom jeziku i na njima zasnovanih pravila za reguliranje onih slučajeva gdje su još mogući različiti načini pisanja, odno-sno gdje još nije utvrđena jedinstvena norma.

Zbog različite prirode materije, odnosno jezičkog nivoa jedinica koje su predmet ortografskog reguliranja, u konkretnim pravopisima se obično ortografska norma daje u više cjelina, poglavlja. Osnovna karakteristika sva-ke od ovih cjelina je da u njoj djeluje jedan od ortografskih principa i sistem pravila vezanih za taj princip. Ipak, nije rijedak slučaj da u jednoj cjelini dođu do izražaja i dva principa i na njima zasnovana pravila. Tada pravopisna rje-šenja nužno nose slabosti koje proizlaze iz primjene pravila zasnovanih na različitim kriterijima, lišenim dosljedne ortografske koncepcije.

Broj ortografskih principa, kao i značaj svakog od njih, nije univerza-lan. Svaki od konkretnih jezika ima svoje specifičnosti i u ortografiji, pa se o ortografskim principima može govoriti kao o mogućim, na jednoj strani, i konkretnim u ortografiji svakog jezika pojedinačno, na drugoj strani. U lingvističkoj literaturi najčešće se ističe pet ortografskih principa: fonetski, morfološki, istorijski, gramatički i diferencijalni.2 Uz njih, kao osnovne, pominje se i nekoliko drugostepenih po značaju, nastalih često kao rezul-tat ukrštanja osnovnih. Na ovom mjestu pominjemo samo jedan od njih – morfološko-leksički – zbog toga što se on najviše odnosi na temu ovog rada.

Uočljivo je da su neki nazivi principa i leksički i semantički naslonjeni na pojmove prisutne u lingvističkoj teoriji. Zbog toga je neophodno pre-cizirati njihovo značenje u ortografskoj teoriji. Do danas, istina, nema još općeprihvaćenog mišljenja u tumačenju suštine ortografskih principa. To je djelomično razumljivo i zbog toga što je teško utvrditi sadržaj termina “princip” u ortografiji. L. N. Bulatova, razmatrajući ovaj problem, zaklju-čila je da se ortografski principi moraju posmatrati kao dvostrana pojava. “Ortografski principi”, piše ona, “to su, s jedne strane određene zakono-mjernosti koje leže u osnovi ovog ili onog ortografskog sistema, a s druge strane, principi opisa tog sistema.”3 Ne opovrgavajući ništa u definiciji Bu-latove, V. F. Ivanova ističe da je u definiciji principa ortografije neophod-no ukazati i na prisustvo psihološke komponente u procesu pisanja, pa bi, prema njenom mišljenju, principi ortografije bili “vodeće ideje (ili vodeći stavovi) za onoga koji piše pri izboru načina pisanja (u slučajevima gdje onaj koji piše ima mogućnost izbora)”.4 Ove ideje vodilje, prema mišljenju

2 Ju. S. Maslov, Vvedenie v jazykoznanie, Moskva, 1975, str. 307–310.3 L. N. Bulatova, Ješće raz ob osnovnom principe russkoj orfografiji, Voprosi jazykoznani-ja, 1969, br. 6, str. 67.4 V. F. Ivanova, Principi russkoj orfografii, Lenjingrad, 1977, str. 4.


Ivanove, utkivaju se u pravila onog trenutka kada se ona zasnivaju bilo djelatnošću pojedinca, koji pišući uviđa svrsishodnost određenog načina pisanja, bilo aktivnošću specijalista koji se bave problematikom pretakanja govornog jezika u njegov pisani oblik.

Odnos između principa i pravila na teoretskom planu ponajbolje daje B. N. Golovin ističući da je “sve bogatstvo ortografskih pravila koja djeluju u raznim jezicima podređeno malom broju osnovnih zahtijeva, ili kako se to obično kaže u nauci o jeziku, principa”.5 Iz ovog svega jasno proizlazi da su pravila hijerarhijski podređena principima. To je potrebno naglasiti i zbog statusa principa i pravila u ortografskoj praksi. Mada, naime, i jedni i drugi, kao uostalom i ortografija u cjelini, mogu biti podređeni izmjenama, izmjene zadiru u srž ortografskog sistema u cjelini i vrše se prilično rijet-ko, tj. samo onda kada postoje opravdani društveni razlozi, odnosno kada se novim principima pripiše karakter progresivnosti. Promjene pravila su češće, bilo da je riječ o usavršavanju ortografske norme uvođenjem novih pravila ili korekcijom postojećih, bilo da je riječ o otklanjanju nefunkcio-nalnih rješenja utvrđenih postojećom normom. Sve izmjene, naravno, kao i zasnivanje principa i pravila kada se počinje od početka, podređene su so-cijalnom aspektu jezika i zbog toga rješenja koja na osnovu njih proističu, moraju biti maksimalno racionalna.

V. F. Ivanova ortografska pravila posmatra u okviru ortografskih jedi-nica. Govoreći o ortogramu kao osnovnoj ortografskoj jedinici, ona uka-zuje da su moguće i manje i veće, složenije ortografske jedinice.

Manje jedinice čine dinstinktivna obilježja ortograma, a krupnije orto-grafska pravila. Sam ortogram Ivanova definira kao “određen, pravilan pi-sani oblik (koji odgovara pravilima ili tradiciji) koji je neophodno izdvojiti iz reda mogućih”.6 Sličnu definiciju daju i D. E. Rozental i M. A. Telenkova kad za ortogram kažu da je “napisan oblik koji odgovara pravilima orto-grafije, a koji je zahtijevao primjenu tih pravila”.7 Nastojeći da ove definicije približi potrebama praktičnog rada, M. T. Baranov definira ortogram kao “ovo ili ono mjesto u riječi ili među riječima koje se može dati ne na jedan, već na više načina, ali za koje je obavezan samo jedan način pisanja”.8

5 B. N. Golovin, Slitnoe i defisnoe napisanie prepozitivnyh morfem v sovremennom ru-sskom jazyke (na materiale imen suščestvitel’nyh), u knjizi: Nerešennie voprosi russkogo pravopisanija, Moskva, 1974, str. 253.6 V. F. Ivanova, o. c., str. 7.7 Vidi D. E. Rozental i M. A. Telekova, Spravočnik lingvističeskih terminov, Moskva, 1972.8 M. T. Baranov, Važnejšie lingvo-metodičeskie osnovi kursa russkogo jazyka v VI klasse, u: “Russkij jazyk v škole”, 1973, br. 1, str. 125.

230 Josip Baotić

Iz posljednje definicije lako je zaključiti da je ortogram najčešće slovo koje može biti zamijenjeno nekim drugim, a koje je na određenom mjestu u riječi samo zato što je tako određeno ortografskim pravilima. Pored slova očito je da i bjelina u tekstu može biti ortogram jer se ona najčešće nalazi između riječi, a u pojedinim slučajevima, kao što je sastavljeno i rastavljeno pisanje riječi, njena upotreba se reguliše pravilima i nije svejedno da li će se napisati ili izostaviti. U ovome radu ona će biti i jedini ortogram čija će se upotreba razmatrati na konkretnim primjerima.

2. Opći principi o sastavljenom i rastavljenom pisanju riječi i problemi s tim u vezi

Sastavljeno i rastavljeno pisanje riječi predstavlja jedno od najtežih poglav-lja u ortografijama velikog broja jezika, pa i našeg, i to ne zbog toga što je teško utvrditi principe i na njima zasnovati pravila, već zbog teškoća koje se javljaju pri interpretaciji jezičkih fakata sa lingvističkih aspekata. Osnovni princip u ovoj oblasti je morfološko-leksički: dijelovi riječi pišu se zajedno, a riječi odvojeno. Na prvi pogled sve je vrlo jednostavno. I jeste na planu određivanja principa i pravila. Ali, da bi se oni dosljedno primijeni-li, trebalo bi znati, u svakom trenutku, šta ima, a šta nema “status riječi”, odnosno koji dio teksta treba smatrati posebnom riječi, a koji ne. Kriterije za takvo razgraničavanje ortografija sama ne može utvrđivati i ona ih, kao i u nekim drugim slučajevima, preuzima iz lingvističke teorije. A kao što je poznato, kada je u pitanju riječ i njeno definiranje u lingvističkoj teoriji još mnogo šta nije do kraja raščišćeno. Između ostalog ni sam pojam riječi nije precizno i jedinstveno određen, a veliko je pitanje da li ga je i mo-guće odrediti na planu opće lingvističke teorije. Poteškoće koje se javljaju na tom putu su brojne. Veliko bogatstvo semantičkih tipova i gramatičkih struktura riječi u jezicima svijeta, velik broj distinktivnih obilježja na os-novi kojih se riječ razlikuje od drugih jezičkih jedinica, različiti pristupi jeziku kao fenomenu, kako u dijahronoj tako i u sinhronoj perspektivi, različit tretman pojedinih distinktivnih obilježja od strane pojedinaca i škola – samo su dio repertoara koji ukazuje na složenost problema.

Nije slučajno da je sastavljeno i rastavljeno pisanje riječi kao problem najkasnije fiksirano u ortografijama pojedinih jezika i da se princip odvo-jenog pisanja riječi u praksi svakog jezika ubraja u velika kulturna i naučna dostignuća. Scriptura continua, tj. pisanje bez obraćanja pažnje na granice


među riječima bila je karakteristika, recimo, i staroslavenske ortografije,9 a odatle se preko hagiografija, evanđelja, povelja kod nas proteže sve do početka XVIII stoljeća. Slična je situacija i u drugim slavenskim jezicima.

Nesavršenost scripture continue ogleda se, pored ostalog, i u činjenici da postoje mogućnosti da se pri čitanju segmentiranje ne podudari sa se-gmentiranjem u mislima onoga koji je pisao tekst i da se kao rezultat dobije informacija koja nije prethodila pisanju. U dešifriranju sadržaja starih ru-kopisa, odnosno rukopisa pisanih na ovaj način, poznato je više slučajeva nejednakog segmentiranja i nejednakog čitanja teksta. Napuštanjem scrip-ture continue kao ortografskog principa i utvrđivanjem novih principa i pravila, problem sastavljenog i rastavljenog pisanja riječi riješen je velikim dijelom, mada ne i potpuno. Na putu od govornog jezika do pisanog još uvijek postoje mogućnosti za iskrivljavanje informacije ukoliko slučajevi koji u sebi nose ortograme nisu, ili ne mogu do kraja biti, fiksirani.

Distinktivna obilježja riječi, zavisno od autora i karaktera rada u kome o tome govore, različito se formulišu i u različitom broju daju. Najkomplet-niji spisak distinktivnih obilježja navodi N. M. Šanskij, čak dvanaest: 1) fonetska uobličenost, 2) semantička valentnost, 3) neprobojnost, 4) jedan akcenat, 5) leksičko-gramatički suodnos, 6) stalnost glasovnog sastava i značenja, 7) mogućnost reprodukovanja, 8) cjelovitost, 9) primarna upo-treba u kombinaciji riječi, 10) izolovanost, 11) nominativnost i 12) fraze-ologičnost.10 Istina, sam Šanskij minimalnim distinktivnim obilježjima riječi smatra prvih pet. Ostala obilježja kod pojedinih vrsta riječi mogu se u manjoj ili većoj mjeri osporiti.

Za ortografiju je važno da se iz distinktivnih obilježja riječi izdvoje ona koja riječ odvajaju od morfema i ona koja je odvajaju od sintagmi, jer su obje ove grupe distinktivnih obilježja odlučujuće pri zasnivanju pravila o sastavljenom i rastavljenom pisanju riječi – o sastavljenom pisanju morfe-ma (za razliku od odvojenog pisanja riječi, na jednoj strani) i o sastavlje-nom pisanju složenica (za razliku od odvojenog pisanja sintagmi, na dru-goj strani), pa u tom svjetlu i o sastavljenom pisanju prijedloških složenica i rastavljenom pisanju prijedloških sintagmi. Ali, to očito nije moguće na je-dinstven način riješiti za sve kategorije riječi iz razloga koji su već izneseni.

U lingvističkoj literaturi se obično ističe da se riječi od morfema pri-je svega izdvajaju svojim leksičko-gramatičkim odnosom prema drugim dijelovima govora, ali se ne nudi procedura praktičnog postupka. Drugi

9 P. Đorđić: Staroslovenski jezik, Matica srpska, 1975, str. 28.10 N. M. Šanskij, Leksikologija sovremennogo russkogo jazyka, Moskva, 1972, str. 9.

232 Josip Baotić

kriteriji, među njima i semantički, koji je po nekima i osnovni, podvrgnu-ti kritičkom provjeravanju pokazuju niz nedostataka. Uzmimo za primjer riječcu ne i njeno pisanje u srpskohrvatskom jeziku u primjerima ne pišem i nesreća. U jednom slučaju ona se tretira kao riječ u drugom kao prefiks, mada je očigledno da u oba slučaja vrši u osnovi istu semantičku funkciju – negiranje sadržaja datog drugom riječi. Slični primjeri bi se mogli naći i za druge kategorije. Zbog toga se u ovoj oblasti ortografije, više nego u svim drugim, naglašava prisustvo, i nužnost prisustva, još jednog kriterija – prin-cipa tradicije, naročito kada je u pitanju pisanje prijedloga i ostalih riječi.

J. S. Maslov u čitavoj problematici vidi još jednu dimenziju.11 Ortograf-ska riječ je skup slova među dvjema bjelinama i često se ne podudara sa ri-ječi kao linearno nedjeljivom jedinicom jezika. Činjenica da je ortografija u izvjesnom stepenu uvijek konzervativna i da zaostaje za jezikom dovoljan je razlog da pitanje sastavljenog i rastavljenog pisanja riječi ostane otvore-no. Gotovo u svakom jeziku postoje riječi koje više nisu sintagme, a pišu se kao sintagme, kao i prelazni slučajevi koji dozvoljavaju i jedno i drugo rješenje, a koji su riješeni na jedan ili drugi način.

Za našu problematiku je najvažnije pitanje kako na teoretskom planu stoje stvari sa pisanjem prijedloga s ostalim riječima. Odgovor bi se mogao dati jednom rečenicom: Neuporedivo lošije nego kod sastavljenog i rastav-ljenog pisanja akcentogenih riječi ili njihovih enklitičkih oblika. Naime, prijedlog i neke druge riječi ne nose neka od nabrojenih distinktivnih obi-lježja. Iako su npr. prijedlozi nedjeljive riječi, u smislu razbijanja na manje samostalne cjeline, pa i poziciono samostalne (istina u drugačijem stepenu od imenica ili glagola) ipak sintaksički nisu samostalni. Oni se, za razliku od sintaksički samostalnih riječi, ne mogu javiti kao minimalna rečenica – tj. ne mogu biti u obliku subjekta ili predikata – a ni sami za sebe posebnim članovima rečenice. Ako se riječ shvati kao “minimalna slobodna forma”, kako je definiše Blumfild,12 izrazi tipa kod kuće nisu dvije riječi, zato što se kod ne može upotrijebiti samostalno, nego spoj riječi i neriječi. Ili, ako se eliminiše distinktivno obilježje riječi kao linearno nerazrušive cjeline, uz uključivanje pomenutog kriterija, izraz kod kuće je jedna (na dva dijela raz-bijena) riječ. U našem poimanju sve je mnogo jednostavnije u ovom slučaju i mi izraz doživljavamo kao dvije riječi. Tako već nije kada je u pitanju neki od izraza tipa na+zdravlje.

11 Ju. S. Maslov, o. c., str. 106.12 L. Blumfild, Rjad postulatov dlja nauki o jazyke, u knjizi Zveginceva Istorija jazykozna-nija XIX–XX vv. v očerkah i izvlečenijah, drugi dio, Moskva, 1965, str. 202.


U nedostatku jasnih i preciznih kriterija, ortografska norma u većini slučajeva ovu problematiku rješavala je od slučaja do slučaja dograđujući nova rješenja na postojeću praksu. Zbog toga nisu rijetka mišljenja da pri praktičnom rješavanju ove problematike princip tradicionalne upotrebe treba uvažavati više od svih ostalih, a da se prilikom njihovog prenošenja u praksu traže čisto metodski putevi za prihvatanje umjesto da se ovi ili oni slučajevi objašnjavaju.

Ipak, ne može se reći da i u ovoj problematici distinktivna obilježja rije-či, odnosno lingvistički kriteriji, ne mogu poslužiti pri rješavanju konkret-nih slučajeva čak i tamo gdje nisu u pitanju riječi koje su se u savremenom jeziku izgubile iz upotrebe ili se ne upotrebljavaju u osnovnom značenju, kao i riječi upotrijebljene u obliku koji nije identičan obliku u vezi pri-jedloga i te riječi u modelima sintakse padeža standardnog jezika. Naime, distinktivna obilježja koja razgraničavaju riječ od sintagme imaju ovdje u velikom stepenu praktičnu vrijednost. N. M. Šanskij izdvaja dva obilježja kao glavna: neprobojnost i frazeologičnost,13 dok je za M. V. Panova do-voljno samo obilježje frazeologičnosti.14 Na osnovi toga obilježja on uvodi kriterij zatvorenosti i nezatvorenosti niza. Ako se značenje cjeline izvodi u potpunosti iz značenja dijelova koji ga sastavljaju, riječ je o sintagmi, a ako se izvodi iz dijela, u pitanju je zatvoreni niz, odnosno jedna riječ. Kao što se vidi, za Panova je semantički momenat odlučujući pri razgraničavanju. O slabostima i ovog kriterija u cjelini uzgred je govoreno ranije.

Opće je mišljenje da bi i u slučaju da je teorija izdvajanja riječi kao po-sebne leksičke jedinice savršeno zasnovana, problem sastavljenog i rastav-ljenog pisanja riječi ostao aktuelan. Ortografskim pravilima taj problem se ne može u potpunosti riješiti jer ona ovdje odražavaju samo osnovne za-konomjernosti. Jezik kao živa realnost ide ispred njih i pokušaj dosljednog podvrgavanje jezičkih fakata pravilima vodio bi u izvjesnim slučajevima neutralizaciji izražajne komponente jezika.

13 N. M. Šanskij, Pravopisanie narečij, u knjizi: Voprosi russkoj orfografii, Moskva, 1964, str. 43–50. 14 M. Panov, o. c.

234 Josip Baotić

3. Principi i pravila o pisanju prijedloga s ostalim riječima u pravopisima na srpskohrvatskom – hrvatskosrpskom jezičkom području od početka XIX stoljeća do danas

Teorija ortografije u srpskohrvatskom jeziku do danas nije data u potpu-nosti i na jednom mjestu, a moglo bi se reći, uz manje ograde vezane za naj-noviji period, da nije našla ni mjesto koje joj pripada i koje ima u lingvistici danas u svijetu. Pravopis iz 1960, pa ni Pravopisni priručnik, koji se javio poslije njega, kao ni većina ranijih pravopisa ne govore ništa “o opštim na-čelima, o svrsi i primeni pravopisa, o usvojenoj metodologiji, i merilima za donošenje pravila i za utvrđivanje grešaka”, kako je to primijetio I. Klajn.15

Do općih ortografskih principa i kriterija u njima mora se probijati pre-ko pravila i rješenja koja su ponuđena i (istina, u rijetkim slučajevima) par-cijalnih teoretskih eksplikacija. Izuzetak predstavlja Pravopis savremenog našeg jezika J. Vukovića, koji, na žalost, nije završen pa ni njegov teoretski koncept nije do kraja formuliran. Na sreću, za problematiku sastavljenog i rastavljenog pisanja riječi, on se može smatrati uobličenim, mada ne i do kraja teoretski izvedenim.

Zajednička je karakteristika svih naših pravopisnih priručnika da sa-stavljeno i rastavljeno pisanje riječi načelno određuju općim pravilima. Pri tome se prenebregavaju specifičnosti sastavnih elemenata izraza, odnosno zaboravlja da spoj dviju imenica ili akcentogenih riječi nije isto što i spoj neakcentogene i akcentogene riječi, konkretno prijedloga i neke druge ri-ječi. Na drugoj strani, prilikom konkretnog rješavanja slučajeva struktura izraza se i te kako uvažava pa se posebno govori o pisanju svake kategorije i potkategorije složenica i sintagmi. Negativna strana ovakvog pristupa je česta neusklađenost konkretnih rješenja sa osnovnim načelnim stavovima i, više od toga, neprimjenjivost osnovnih načelnih stavova u potpunosti na sve kategorije veza. Da su pravila davana uz svaku kategoriju veza zaseb-no, mnogi od nedostataka bi bili otklonjeni, a i nesporazuma zbog neade-kvatnih rješenja bi bilo manje. Ovaj rad, međutim, kao i Projekat u cjelini, baveći se ovom problematikom ne predviđa radikalne ortografske zahva-te, odnosno promjene. Njegovi ciljevi i zadaci svode se na kritičko osvjet-ljavanje ortografske prakse, posebno spornih rješenja i njihove teoretske pozadine i, tamo gdje je to moguće, unošenje malo više sistematičnosti i dosljednosti u primjeni proklamiranih pravila.

15 I. Klajn, o. c., str. 59.


Osnovni kriteriji i pravila za sastavljeno i rastavljeno pisanje riječi za-snovani su, mada se to nigdje eksplicitno ne ističe, na tri jezička nivoa: fonetskom, morfološkom i semantičkom, koji se u ortografiji nazivaju i ortografski principi. Pored njih veoma značajnu ulogu i veliku primjenu ima i princip tradicije, koji se kod većine autora naših pravopisa, pa ni u Pravopisu iz 1960, ne spominje kao poseban kriterij.

Značaj pobrojanih principa ni u jednoj ortografiji, pa ni u našoj, nije isti. Zavisno od prirode riječi koje čine vezu, ovi ili oni principi se mogu primijeniti u manjoj ili većoj mjeri. Ponekad su neki od njih irelevantni, a ima mišljenja da su kod pisanja prijedloga s ostalim riječima i suvišni. Ali razmotrimo svaki od njih posebno.

U načelima za sastavljeno i rastavljeno pisanje riječi u Pravopisu iz 1960. piše da dvije riječi postaju složenicom “razvitkom drukčijih znače-nja, promenom oblika ili bar akcenta”.16 Na osnovi ovakve formulacije mo-gao bi se izvesti zaključak da je akcenat, dakle fonološka jedinica, dovoljan za utvrđivanje da li je nešto složenica ili nije, pa prema tome i kako će se pisati. Ali, takav zaključak bi i prema Pravopisu bio prebrz. Već na idućoj strani ističe se da “stvaranju složenica od više posebnih reči prethodi obič-no (kurziv moj) i svođenje akcenta tih reči na jedan akcenat celoga izraza”. Da se kao ilustracija i ne navode riječi sa dva akcenta, a navode se, i ovo obično dato u citiranom tekstu bilo bi dovoljno da se akcenat kao kriterij diskvalificira, pogotovo formulacija “ili bar akcenat”, koja podrazumijeva da je akcenat minimalni preduvjet.

Akcenat se, inače, i kod drugih autora, pominje pri određivanju da li nešto ima status složenice ili nema, istina, u opreznijim i preciznijim for-mulacijama od ove koju daje Pravopis. Prema mišljenju J. Vukovića, proces stapanja dviju riječi u jednu može se smatrati završenim tek kada su ispu-njena sljedeća tri uslova: a) kada se izraz odjeća kao jedna akcenatska cjeli-na, tj. izgovara sa jednim akcentom, 2) kada je ustaljen i neraskidljiv red ri-ječi, red dijelova iz kojih je sastavljan izraz i 3) kada svi dijelovi sačinjavaju osnovu jedne promjenljive riječi, odnosno kada se iz složenog izraza dobija promjenljiva riječ kao složenica.17 Mada je akcenatske promjene istakao kao najznačajniji uslov, stavljajući ih na prvo mjesto, teško je reći u kojoj ih mjeri J. Vuković smatra dovoljnim i pouzdanim kriterijem za sastavljeno i rastavljeno pisanje riječi. Činjenica da nijedno pravilo ne zasniva na fono-loškim kriterijima navodi na zaključak da je i on, kao i drugi autori naših

16 Pravopis (1960), str. 70.17 Vidi: J. Vuković, Pravopis..., 47.

236 Josip Baotić

pravopisa, određujući kriterije za sastavljeno i rastavljeno pisanje riječi po-lazio od pretpostavke da je važnije od svega utvrditi karakteristike slože-nice kao riječi. A tu se obično kao aksiomom operisalo tvrdnjom da jedna riječ ima samo jedan akcenat, pa prema tome da i sintagme mogu postati složenice tek kada, ukoliko su imale dva akcenta, budu objedinjene jednim akcentom. Čak i kada bi svaka riječ u našem jeziku imala svoj akcenat, a poznato je da ih klitike nemaju, akcenat ne bi mogao biti pouzdan kriterij zbog toga što ni za naš jezik nije tačno da riječ može imati samo jedan ak-cenat. I u Pravopisu se ističe da ima “doduše vrlo retko, i pojedinih reči sa dva akcenta”.18

Kod Belića fonetski princip ima sekundarni značaj. Njega on ne uklju-čuje pri formulaciji osnovnih pravila, i to ne zbog toga što ga previđa. On ističe da se obično “u rečenici ili grupi reči koje predstavljaju jedinstvo po značenju razvija i zajednički akcenat”, ali i da “zajednički akcenat ne može biti sam merilo da li treba reči pisati zajedno”. Boranić ide još dalje i ne pominje akcenat kao relevantan kriterij pri pisanju riječi.

Mihailo Stavanović je u svojoj gramatici takođe iznio mišljenje da razr-ješavanje problematike pisanja prijedloga s ostalim riječima ne treba tražiti u uključivanju akcenta kao kriterija, bez obzira na to što se može pokazati da su složenice lakše nastajale od sintagmi u kojima je akcenat, po zako-nima prenošenja, prelazio ili mogao preći na prijedlog, nego kod sintagmi kod kojih akcenat nije mogao preći na prijedlog.

Kao što se vidi, Stevanović ne operiše promjenom akcenatske slike, nego akcenatskim kvalitetom u osnovnoj riječi. Tim on ne rješava pitanje utvrđivanja kriterija, nego ukazuje na sintagmatske strukture sklonije ili manje sklone prerastanju u složenice.19

Čini nam se da je uključivanje akcenta pri određivanju načina pisanja riječi suvišno, pogotovo kad su u pitanju prijedlozi u vezi sa ostalim riječi-ma. Ovakve sintagme, prijedlog i neka druga riječ, imaju isti akcenatski lik kao i složenice nastale od njih: na pamet i napamet, npr. Na drugoj strani, isticanjem da složenice karakterizira jedan akcenat može da se pogrešno shvati, da sve što je objedinjeno jednim akcentom, akcenatska cjelina, čini jednu riječ i da su sve padežne sintagme složenice. A u cjelini “idem na vodu” niko na vodu ne osjeća kao jednu riječ.

Već je istaknuto da se pravila za ovu problematiku u ortografijama pri-rodnih jezika naslanjaju najčešće na morfološko-leksički princip po kome

18 Pravopis (1960), str. 71.19 M. Stevanović, Savremeni srpskohrvatski jezik, I, Beograd, 1975, str. 419.


se morfeme pišu sastavljeno, a lekseme odvojeno. Da bi se on primijenio, potrebno je prethodno odrediti instrumentarij za utvrđivanje šta u govor-nom lancu ima status riječi, a šta nema, kako bi se bjelina kao ortogram mogla pravilno upotrijebiti.

U našoj ortografskoj praksi to je regulirano tako što se samostalnim riječima ne smatraju: a) riječi koje su u govornom nizu u upotrebi samo u kombinaciji sa prijedlogom a ne javljaju se izvan te veze i b) riječi koje su u sintagmatskim vezama izgubile svoje osnovno značenje. U našim pravopisima ovo je, istina, malo drugačije formulirano. Dajući osnovna pravila, Pravopis (1960) ističe: “Kao složena reč se mora pisati svaki izraz kada se njegov sastavni deo ne upotrebljava samostalno u obliku koji ima u složenici”,20 odnosno kada sastavni dijelovi “dobiju novo značenje, drukči-je od onog što ga imaju kao zasebne reči”.21 Slično je i kod Belića: “Kada se deo složene reči ne upotrebljava samostalno, onda se on ne može odvojeno pisati”, te: “Kada dve ili više reči u vezi dobiju sasvim drugo značenje nego što ga imaju kao zasebne reči, onda se one pišu zajedno”22. Boranić je, za razliku od ostalih, dao dva pravila za slučajeve kada semantički momenat nije presudan; jednim se regulira materija izraza kod kojih se jedan dio “samostalno ne govori”, a drugim kod kojih se jedan dio “ne govori u onom obliku koji ima u složenici”. Semantički momenat formulisan je kao i kod drugih: “ako koja od njih izmijeni svoje pravo značenje”.23 Slično je i u Pra-vopisnom priručniku Marković – Ajanović – Diklića.

Dalje od svih u osvjetljvavanju problematike sastavljenog i rastavljenog pisanja riječi otišao je J. Vuković u svome Pravopisu, posebno kada je u pi-tanju pisanje prijedloga s ostalim riječima. Uz akceptiranje formalnih ka-rakteristika riječi u vezama, kao jednog od bitnih elemenata za utvrđivanje kriterija sastavljenog i rastavljenog pisanja, J. Vuković u prvi plan ističe semantički momenat kao najrelevantniji kriterij za zasnivanje pravila. U stvari, on više od svih drugih pokušava da za primjenu ovog kriterija nađe efikasne formalizirane postupke i omogući brz, vertikalan prodor do utvr-đivanja šta je složenica, a šta sintagma. U postupcima koje prof. Vuković inauguriše ima i onih koji nisu vezani za semantičku stranu izraza, nego za prirodu veze – da li se ona može ili ne može razbiti nekom drugom riječi, ali o tome će biti više riječi kasnije. Vratimo se dvama osnovnim već datim kriterijima za utvrđivanje šta se ne može smatrati riječju.

20 Pravopis (1960), str. 71.21 Pravopis (1960), str. 70.22 Belić, Pravopis..., str. 24.23 Boranić, Pravopis...

238 Josip Baotić

Prvi, po kome se riječima ne mogu smatrati one koje u govornom nizu dolaze samo u kombinaciji sa prijedlogom i koje se ne javljaju izvan te veze, smatra se izuzetno pouzdanim jer je zasnovan na formalnim karakteristi-kama izraza. Jezička građa ukazuje na dva tipa ovakvih veza. U jednom je sačuvana osnovna forma svake riječi koja čini izraz (nauštrb, naodmet, na-iskap, napretek, zauhar), dok je u drugom forma osnovne riječi pretrpjela izmjenu. Ove izmjene mogu ići u dva pravca – u pravcu promjene struktu-re same riječi, poslije čega riječ odvojena od prijedloga ne asocira na neko značenje (našte, odande), ili u pravcu kidanja kongruencijske veze između prijedloga i osnovne riječi pa se osnovna riječ ne javlja u onom obliku koji je obavezan za vezu tog prijedloga i te kategorije riječi u standardnom je-ziku (odmah, dovijek). Obično se smatra da su načelni stavovi izneseni u ovom kriteriju dosljedno primijenjeni u ortografskoj praksi našeg jezika i da nema slučajeva koji nose ove karakteristike a da nisu riješeni u pisanju kao složenice. Kada su u pitanju izrazi u kojima je osnovna riječ sačuvala svoj oblik, ali se u govoru ne javlja izvan veze sa određenim prijedlogom, te izrazi u kojima je struktura osnovne riječi toliko izmijenjena da samostal-no ne asocira na neko značenje, to je tačno. Može se reći da se dosljedno primjenjuje pravilo da se zajedno pišu riječi sa prijedlozima kada se javljaju u kombinaciji samo sa određenim, jednim, prijedlogom ili kada je osnovna riječ pretrpjela izmjene u strukturi te samostalno ne asocira na neko zna-čenje. Ova konstatacija ne znači da u ovoj kategoriji nema diskutabilnih slučajeva. Ima ih, ali oni nisu posljedica nedosljednog primjenjivanja pra-vila, nego pogleda na jezička fakta.

Drugi princip, po kome se samostalnim riječima ne mogu smatrati one riječi koje su u sintagmatskim vezama izgubile svoje osnovno značenje čini suštinu problematike sastavljenog i rastavljenog pisanja prijedloga s osta-lim riječima. Utvrditi kad je riječ izgubila svoje osnovno značenje u spoju sa prijedlogom, pa više nije padežna sintagma, nego je složenica, u velikom broju slučajeva nije lako. Teškoće se javljaju iz više razloga. Prvo, jezik je živ organizam i neprestano se razvija, dakle mijenja. U dijahronoj perspektivi mogu se sagledati tokovi procesa, pa i kako su pojedine padežne sintagme ili prelazile u složenice ili prema sebi kao opozit dobijale složenice iste gra-matičke strukture. U sinhroniji se procesi ne mogu sagledati. Odslikava se trenutno stanje, a jezička fakta se doživljavaju kao činjenice. I, što je naročito važno, zavisno od onoga ko ih prima, određivat će se i njihovo značenje. Za nekoga izraz u brk u rečenici Skresao mu je sve u brk neće biti padežna sintagma, nego će biti složenica, a za nekoga će biti samo padežna sintagma. Drugo, formalizovanih postupaka za utvrđivanje šta je padežna


sintagma, a šta složenica, bar pouzdanih, nema ili nisu dati i čitava proble-matika ostaje u sferi subjektivnog, a ne objektivnog vrednovanja.

U Pravopisu (1960) samo se konstatuje da “nije svagda lako odrediti da li je jedan priloški izraz od dveju ili više reči ostao ono što je bio, ili je od njega postala složenica”24 i daje se norma u taksativnom nabrajanju šta kako treba pisati. Dodatnih pravila nema, tekst iznad primjera, za koji bi se moglo pomisliti da su pravila, ne izlazi izvan okvira odredbe, upute ili objašnjenja. Slično je u drugim pravopisnim priručnicima, sa izuzetkom Pravopisa J. Vukovića. Belić zasebno značenje izdvaja kao meritoran krite-rij, mada ne daje postupak za utvrđivanje tog zasebnog značenja. Dalje od konstatacije da se složenicama smatraju dvije ili više riječi kada izmijene, ili neka od njih izmijeni, značenje nisu išli ni Boranić, ni autori Pravopi-snog priručnika. Jedino je J. Vuković, u analitičkom pristupu ovoj proble-matici, uz teoretska razmatranja i pomenuta pravila, ponudio i formalizo-van postupak za utvrđivanje da li je izraz sastavljen od prijedloga i imenice složenica ili padežna sintagma.

Uočavajući složenost problematike i subjektivni karakter semantičkog kriterija, J. Vuković ističe da “granica koja može značiti završen proces sra-stanja padeža s prijedlogom u običnu prilošku složenicu nije svagda lako primjetljiva”25 te da su kolebanja u ortografskoj praksi posljedica činjenice da se ljudi pri određivanju šta je složenica obraćaju “nekad na sluh, nekad na glasovni oblik složenog izraza”.26 Zbog toga on, pored kriterija mijenja-nja, odnosno izmijenjena značenja imenice u sastavu izraza, uvodi i kriterij kompaktnosti izraza ili kako on kaže “mogućnost, odnosno nemogućnost, razdvajanja imenice i prijedloga kakvom pridjevskom riječju”,27 te se o pot-punom srastanju ne može govoriti “dok god imenica u ovakvom sklopu ima svoje potpuno značenje, određeno prijedlogom (u pravom prijedloš-kom smislu) samo u pravcu diferenciranja kakvog opštijeg padežnog zna-čenja”, odnosno “dok god imenica u istom značenju može primati kakvu drugu riječ u atributskoj funkciji”.28 Odvojivost ili neodvojivost prijedloga od imenica kao dodatni kriterij i po mišljenju J. Vukovića u najvećem broju slučajeva vezana je za mijenjanje ili nemijenjanje značenja, mada ne uvijek. Time je i J. Vuković sam ograničio vrijednost datog kriterija, čak i da nije napisao da “značenje imenice u vezi sa prijedlogom u odnosu na njeno zna-

24 Pravopis (1960), 8.25 Vuković, Pravopis..., 126.26 Vuković, Pravopis..., 126.27 Vuković, Pravopis..., 127.28 Vuković, Pravopis..., 127.

240 Josip Baotić

čenje u slobodnoj upotrebi daje odlučujući momenat da za većinu primjera odredimo način pisanja”. Nama se čini da je ovaj kriterij najmanje presu-dan u formiranju suda da li je neki izraz padežna sintagma ili složenica. Ima izraza, padežnih sintagmi, kod kojih se ne može interpolirati neka pridjevska riječ, a koji su ipak padežne sintagme, a ne složenice, čak ima i složenica kod kojih se, naravno uslovno, može razbiti veza prijedloga i imenice, a ipak se osjećaju kao složenice. Kao ilustracija prve tvrdnje mogu poslužiti sintagme tipa na poklon, nož na rasklapanje, kakve nisu rijetke u našem jeziku, a kod kojih i uz najveća nastojanja (zbog prirode same veze, formalne zatvorenosti sintagme) ne može doći do razvijanja neposrednog naslanjanja prijedloga na imenicu. Ako se izađe izvan okvira imenica, ovaj kriterij postaje još neadekvatniji. Uzmimo npr. zamjenice za mene, od nje-ga i sl., pa ćemo vidjeti da o interpoliranju neke riječi ne može biti ni go-vora. Za drugu tvrdnju potvrde nalazimo i kod samog autora, npr. ujutro (u samo jutro), zasunca (za visoka sunca). “Razbijanje” ovakvih složenica je moguće jer su sintagme od kojih su postale bile takve da su dozvoljavale interpoliranje neke riječi između prijedloga i imenice, a ne zbog toga što ovo nisu složenice. Primjenjujući strogo lingvistička mjerila, možemo reći da je složenica riječ te nju, kao i svaku prostu riječ, karakterizira kompak-tnost forme. Interpoliranje neke riječi između prijedloga i imenice može da bude svrsishodno samo pri određivanju prirode sintagmi prijedlog + imenica. One sintagme kod kojih se između prijedloga i imenice može in-terpolirati neka riječ, a da se pri tom dobije ovjerena jezička konstrukcija, imaju karakter otvorenih sintagmi, za razliku od zatvorenih sintagmi kod kojih ubacivanjem bilo koje riječi između prijedloga i imenice ne dobivamo ovjerene konstrukcije.

4. Neka novija mišljenja o principima za sastavljeno i rastavljeno pisanje prijedloga s ostalim riječima

Već je rečeno da teoretskom aspektu ortografske problematike u našoj lin-gvistici nije ni do danas poklonjena dužna pažnja. Ne samo da ne posto-je studije o principima naše ortografije, kao kod drugih naroda, nego su malobrojni ili čak neznatni i posebni radovi koji se bave nekim od pitanja principske prirode u našoj ortografiji.

U Pravopisu J. Vukovića, kao što je izneseno, daju se, uz ponuđena rje-šenja, i obrazloženja zasnovana u velikoj mjeri na lingvičkim zakonomjer-nostima, ali ni tu, kao ni u preostalim manjim radovima, ne ide se dalje od


praktičnih potreba, a da se pokaže zašto je neko rješenje ovako, a ne druga-čije. Istina, poslije Pravopisa (1960) Lj. Jonke je pokušao u cjelini osvijetliti principe sastavljenog i rastavljenog pisanja riječi, mada ni on nije išao dalje od tumačenja pravopisnih pravila.

Prvi veći doprinos teoretskom osvjetljavanju ortografske problematike kod nas vezan je za pokretanje pravopisnog projekta u Institutu za jezik u Sarajevu i s tim u vezi organizovanje savjetovanja o problemima naše orto-grafske prakse (u Trebinju, decembra 1974).

Među radovima sa tog savjetovanja nalaze se i radovi o sastavljenom i rastavljenom pisanju riječi.29 Na žalost, najavljeni rad M. Moguša o teoret-skom aspektu ove problematike je izostao, a drugi su, manje ili više, ostali na razmatranju konkretnih rješenja i uočavanju nedosljednosti u primjeni zasnovanih pravila u datim rješenjima u Pravopisu.

No, o ovoj problematici je bilo riječi i u nekim drugim radovima općijeg karaktera. U jednom od njih, “Konvencionalno i suštinsko u pravopisu”30 I. Klajna, data je, pored kritičkog osvrta na postojeće stanje i praksu, i jed-na mogućnost za razrješavanje ove problematike u cjelini.

Ne osporavajući tvrdnje da je pisanje konvencija, autor ovog teksta ukazuje da primjena pravopisnih pravila u velikom broju slučajeva ima funkcionalan karakter i nije svejedno da li će se postupiti ovako ili onako. Funkcionalnu stranu nekih pravopisnih pravila on veže za distinktivnu funkciju grafičkih jedinica, čija se upotreba tim pravilima regulira, na se-mantičkom planu. Tamo gdje ortografsko pravilo nije povezano sa distin-ktivnom funkcijom na semantičkom planu upotreba pravila je konvenci-onalna, tj. primjena pravila može i da izostane jer nije bitna za značenje.

Kao što se da naslutiti, I. Klajn operiše ortogramom kao jedinicom koja unosi promjenu u značenje na ortografskom planu, mada on ne daje ter-min niti ga upotrebljava. Kada je u pitanju sastavljeno i rastavljeno pisanje prijedloga s ostalim riječima, ta ortografska jedinica je b j e l i n a izme-đu dviju riječi. Poznato je da njeno prisustvo ili odsustvo u jednom dijelu sintagmatskih veza prijedloga s ostalim riječima unosi promjenu u znače-nje te veze, drugim riječima da se bjelina može iskoristiti kao razlikovno sredstvo na semantičkom planu. U ovakvim slučajevima upotreba bjeline je funkcionalna i, prema Klajnu, mora se strogo fiksirati. U slučajevima gdje nemamo semantičke opozicije tipa na ruku – naruku upotreba bjeline je konvencianalna i ne mora se pravopisnim pravilima fiksirati, odnosno 29 Svi referati su objavljeni u Radovima Odjeljenja za jezik Instituta u Sarajevu, knj. III i u Književnom jeziku, sv. 1, 1977.30 Vidjeti fusnotu 1.

242 Josip Baotić

može se ostaviti na volju svakog pojedinca jer je sasvim svejedno da li će se pisati u koštac ili ukoštac. Tragajući za rješenjem kako regulirati pisanje prijedloga i ostalih riječi, on to eksplicitno ističe kada kaže: “To rešenje, po našem mišljenju, bilo bi da se u svim neizvesnim slučajevima dopuste oba načina pisanja” (istakao I. K.).31

Ma koliko pristup I. Klajna bio interesantan, put koji on nudi za razr-ješavanje ove problematike teško bi se mogao prihvatiti čak i da ne posto-ji tradicija pisanja kao jedan od najsnažnijih faktora u svakoj ortografiji. Tačno je da bjelina kod sastavljenog i rastavljenog pisanja riječi može biti ortogram, odnosno da njeno prisustvo ili odsustvo može unijeti promjenu u značenje. Ali, bjelina ne može biti iskorištena kao kriterij za utvrđivanje šta je složenica, a šta nije, što, u ostalom, ne misli ni I. Klajn, i njena upotre-ba dolazi tek onda kada na osnovu drugih kriterija utvrdimo da li je nešto složenica ili sintagma. Bjelina ili njeno odsustvo između prijedloga i druge riječi daje samo informaciju o tome.

Ističemo ovo zbog zalaganja I. Klajna da se “u svim neizvesnim slu-čajevima dopuste oba načina pisanja”, što bi, ako bi se prihvatilo, još više komplikovalo situaciju. Uza sve teškoće definiranja riječi, predstava o riječi živi čvrsto u svijesti svakog pismenog čovjeka. Nema sumnje da njenom formiranju najviše doprinosi i pisani oblik jezika u kome se riječi odvajaju jedna od druge bjelinama. U pisanom jeziku riječ je najlakše i definisati na osnovu ovog kriterija: Riječ je sve što se nalazi između dviju bjelina. Nevo-lja je u tome što je pisani jezik sekundaran. No, naše predstave o tome šta je riječ a šta sintagma u velikoj mjeri zavisiće i od načina pisanja.

Nije potrebno naglašavati do koje se mjere te predstave razlikuju kod pismenog, manje pismenog ili gotovo nepismenog čovjeka. Dozvoljava-nje različitog pisanja istih semantičkih vrijednosti stvaralo bi kod nosioca istog jezika i različite predstave o riječi.

S druge strane, slobodna upotreba bjeline nužno bi vodila ka još većoj neujednačenosti u praksi, a to je u suprotnosti sa osnovnom intencijom svakog pravopisa – da svi koji se njime služe pišu na isti način.

31 I. Klajn, o. c., str. 67.


O normi i nekim nekodificiranim izrazima u našem jeziku1. Lingvistička nauka u cjelini, od Paninija do naših dana, imala je norma-tivni karakter. Zaustavljanje stihijnih procesa u jeziku propisivanjem nor-me prema nekom govoru ili jeziku kао uzoru, odnosno ukazivanje na to šta je pravilno a šta nije, bio je sve do XIX stoljeća, moglo bi se reći, zadatak lingvista kome niko nije osporavao primat nad drugim vidovima lingvi-stičke djelatnosti.1 Sa XIX i XX stoljećem, vremenom u kome je lingvistika postala samostalna naučna disciplina, proširilo se interesovanje lingvista i na druge oblasti nauke o jeziku, ali je i dalje ostao živ interes za pitanja je-zičke norme kao regulatora anarhije u jeziku. Istina, težište interesovanja u posljednjem stoljeću роmjereno je sa otvrđivanja pravila ka osvjetljavanju lingvističkih premisa norme, elemenata na kојimа se ona zasniva ili treba zasnivati u bilo kom jeziku. Kao rezultat takvog pristupa normi pojavio se veći broj radova u kojima je klasičan pristup normiranju u jeziku, bez obzira što još nije bila izrađena nova, cjelovita i jedinstvena koncepcija, ozbiljno uzdrman i osporen, a mnogi sudovi, posebno pojam pravilnog i nepravilnog u jeziku, stavljeni pod znak pitanja.2

2. Normativnost je karakteristična i zа naš standardni jezik. Od Vuko-ve reforme književnog jezika zasnovane na osnovama рrogresivnijih govo-ra štokavskog dijalekta pa do danas nastojalo se da se što je moguće više

1 F. M. Berezin u knjizi Istorija lingvističeskih učenij ističe da je Panini napisao prvu normativnu gramatiku (IV stoljeće prije n. e.) sa preko 4 hiljade pravila (Moskva, str. 5). 2 Pregled osnovnih teorijskih dostignuća o normi, u čemu su češki lingvisti dali najzapa-ženije radove, pregledno je dat u radu Aloisa Jedličke Zur Prager Theorie der Schriftsprac-he – Travaux linguistiques de Prague, Prag, 1964. U nas su novi pogledi na normu našeg jezika najradikalnije izloženi u radu M. Riđanovića, O jezičkom normiranju (kod nas) u svjetlu moderne lingvistike, Književni jezik, 1–2, Sarajevo, 1972.

244 Josip Baotić

sve propiše i da se strogo razgraniči pravilno od nepravilnog, odnosno ono što u jeziku treba podržavati i čemu treba pribaviti prestiž od onog što ne zaslužuje takav status i što treba potiskivati iz jezika.

Mada sa dosta zakašnjenja, sva pitanja sa repertoara problematike nor-me našla su odraza i u diskusiji o normi u našem jeziku.3

Brojni “jezički savjetnici” i rubrike “naš jezik” u novinama pokazuju da borba za kulturu jezičkog izraza, odnosno za zaštitu normom preferi-ranih oblika od izraza koji iz govornog jezika prodiru i u pisani, iz dana u dan postaje sve šira i oštrija. Za razliku od sredina u kojima je nivo lin-gvističke teorije bio viši i u kojima su slična pitanja brže i jednostavnije rješavana, kod nas ona još uvijek izazivaju oštre konfrontacije čak i kada se ne osporavaju postulati lingvističke teorije u normi u jeziku.4

Samo po sebi se nameće pitanje da li je intenzivirana borba za kulturu našeg jezika uvijek posljedica niskog nivoa pismenosti ili i otpora naših lingvista promjenama koje u jezik unosi duh novog vremena, odnosno da li se nepismenošću i niskim nivoom jezičke kulture proglašava i sve što stvarno tako treba nazvati ili se pod taj nazivnik svodi i ono što je novo u jeziku i što se ne uklapa u tradicionalno poimanje pravilnog u jeziku.

3. Odgovor na ovo i slična pitanja, ako bi se problem vidio samo sa jed-ne ili samo sa druge strane, po našem mišljenju, ne bi bio bezrezervno pri-hvatljiv. Nivo pismenosti, u to valjda ne treba nikoga uvjeravati, iz dana u dan postaje sve viši i viši, ali se broj onih koji se služe standardnim jezikom također povećava. Budući da svako sa sobom nosi i osobine svog idiolekta i govornog jezika, a da je demokratičnost prodrla u sve pore društvenog

3 Pored pomenutog rada u fusnoti 2, na stranicama ovog časopisa objavljeni su radovi: Bogdan L. Dabić, Jezička norma, sredina i kultura govora, sv. 3–4, 1972; M. Karadža- -Garić, Neki metodički aspekti normiranja i standardizacije našeg jezika, sv. 1–2, 1975; Sv. Marković, Kolebanja u normi srpskohrvatskog standardnog jezika, sv. 1–2, 1976; te prevo-di: Vilem Mathesius, O zahtjevu stabilnosti u književnom jeziku, sv. 1–2, 1973; Bohuslav Havranek, Teorija književnog jezika, sv. 1, 1977.Časopis Jezik je 1965–66. godine u broju 1 objavio: M. Ivić, Problem norme u književnom jeziku; Lj. Jonke, Problem norme u hrvatskosrpskom jeziku; M. Hraste, Problem norme u književnom jeziku, R. Katičić, Problem norme u književnom jeziku. Iz dosta radova izdvajamo još: R. Katičić, O normativnoj naravi jezika, Jezik, sv. 5, god. XVII, str. 129– –134; M. Pešikan, Leksičko blago našeg jezika i normativni odnos prema njemu, Naš jezik, knj. XVIII, sv. 1–2, str. 80–92; M. Stevanović, Iako neophodna, revizija norme književnog jezika treba da se vrši oprezno, Naš jezik, knj. XXII, sv. 1–2, str. 8–14, te knjigu Dalibora Brozovića, Standardni jezik, Zagreb.4 Vidi: J. Vuković, Kultura i nekultura našeg književnog jezika, Prilozi nastavi srpskohr-vatskog jezika i književnosti, br. 8, Banjaluka, 1977, str. 1–14.


života, nužno se svakom od nosilaca našeg jezika nameće pitanje po čemu je njegov izraz inferiorniji od izraza u normi kada je strukturno korektan, odnosno da li bi norma bila takva kakva je da je njegov dijalekat, što je lin-gvistički moguće, postao osnovica za standardni jezik.

Problem smo namjerno maksimalno uprostili. Za nas je važna činjeni-ca da povećanje broja nosilaca ili, bolje reći, korisnika standardnog jezika rađa i različite pristupe vrednovanju da li je neki izraz, uvjetno rečeno, pravilan ili nije, odnosno može li se ili ne može javiti u književnom (stan-dardnom) jeziku.

4. Mada jezička norma u svakom jeziku nastaje kao rezultat svjesnog opredjeljenja za ona jezička sredstva koja na najbolji načini reprezentiraju jezičku stvarnost i mada niko normiranom jezičkom izrazu ne poriče ko-munikativnu prednost i socijalni prestiž, s vremena na vrijeme, istina sa dosta opreza, i kod jednog broja lingvista može se pročitati i po koja riječ u odbranu izraza koje naši normativci svrstavaju u nepravilnosti. Pri tom se obično poziva na lingvistički aksiom – da i normirani, standardni jezik podliježe promjenama karakterističnim za jezik u cjelini, i tvrdi da mu uрrаvo te promjene omogućavaju da se prilagodi potrebama kolektiva kao instrument njegove kulture. Uz prigovore, tradicionalnim normativcima upućuje se nerijetko i pitanje: na kojim lingvističkim kriterijima se zasniva ocjena da je neki izraz koji se nametnuo upotrebom u govornom jeziku nepravilan te mu zbog toga nije mjesto u standardnom jeziku.

5. Ovdje, naravno, nije riječ o elementarnim, pravopisno-gramatičkim greškama, očevidnim svakom manje ili više pismenom čovjeku. Kvalifika-ciju nepravilnog za odstupanja ove prirode niko ne osporava niti se usteže da je izrekne. Svako pismen će se pridružiti jezičkom stručnjaku kada šćeo, bijo, ajmo, jere, nami i sl. рrоglasi formama kojima nema mjesta u standar-dnom jeziku, odnosno kada naznačene oblike proglasi nepravilnim, jer oni to i jesu samim tim što su u suprotnosti sa decidnim pravilima koja prate normu.

Neslaganja su i kod lingvista i kod obrazovanih ljudi kada se takvom kvalifikacijom označe izrazi u onim kategorijama jezika koje su pravilima samo načelno regulirane, kao sintaksa npr., pa se nepravilinim proglase izrazi tipa: koristiti priliku, u vezi toga, govoriti po pitanju, vidio sam ih svi-ju itd., jer su oni jako česti i u govoru ljudi koji su ovladali svim elementima pismenosti.

6. Norma ni jednom od ovih izraza, kao ni mnogim drugim slične pri-rode, ne priznaje, dakle, status pravilnog u našem standardnom jeziku. U jezičkim savjetnicima, ili jezičkim rubrikama, oni su proglašeni nepo-

246 Josip Baotić

željnim gostima u jeziku jer ozbiljno ugrožavaju nivo pismenosti i jezičke kulture. Rečeno je i zašto. Navodimo te argumente onako kako su dati u literaturi, uz napomenu da je izbor slučajan i da se navedeni argumenti kod jednog autora mogu naći i kod drugih ako analiziraju dotični primjer.

6.1. Za izraz koristiti priliku M. Šipka u svom Jezičkom savjetniku piše: “Veza glagola koristiti sa akuzativom ne odgovara duhu našeg jezika. Ta je konstrukcija nastala pod uticajem njemačkog jezika, u kome glagol nützen ili nutzen (= koristiti) s objektom u akuzativu znači “zu seinem Vorteil gebrauchen” (doslovno: u svoju korist upotrijebiti). U našem književnom jeziku, međutim, ovo značenje izražava se drugim glagolima: iskoristiti (iskorištavati), eksploatisati, upotrijebiti (upotrebljavati) ili, čak, zloupotri-jebiti (zloupotrebljavati) – sve s objektom u akuzativu, zatim koristiti se i služiti se, poslužiti se – s dopunom u instrumentalu i sl., ili sasvim drukči-jim konstrukcijama.”5

Na sličan način ovu konstrukciju diskvalificirao je i A. Peco: “Upotreba glagola koristiti u značenju: upotrebljavati nešto u svoju korist, poslužiti se nečim u svoju korist sa dopunom u akuzativu: koristim ovu priliku, nije da-kle, u duhu našeg jezika. To je germanizam koji se od ranije uvriježio u naš jezik. U našem jeziku za to značenje upotrebljava se glagol koristiti se uz koji dolazi kao dopuna imenica u instrumentalu: Koriste se tuđom snagom...”6

6.2. Izraz u vezi toga Lj. Jonke na sljedeći način osporava kao korek-tan: “Svaki dan slušamo, a i čitamo u novinskim tekstovima i na zapadu i na istoku da se štogod dogodilo ili reklo ‘u vezi toga’ [.. ] U hrvatskosrp-skom jeziku postoje mnogi pravilni izrazi s rječju veza, npr.: prekinuti veze s kim, staviti se u vezu s kim, to nema nikakve veze s tim, on ih je doveo u vezu sa svojim prijateljima, stupili su u izravnu vezu s proizvođačima [...] S druge pak strane govorimo o vezama prijateljstva, o vezama ljubavi, o vezama drugarstva i sl. Prvo je bila prijedloška veza kojom se ističe društvo i zajedništvo, a drugom skupinom izraza imenica veza se povezuje s geni-tivom objašnjavanja o kakvoj se vezi radi. Ako pogledamo ova dva načina povezivanja imenice veza, uočit ćemo bez poteškoća da naš inkriminirani izraz ‘u vezi toga’ [...] ne ide u drugu skupinu primjera (veze prijateljstva, veze drugarstva), nego u prvu skupinu (veze s neprijateljima, veze s mišlje-njem). Prema tome je onda jasno da ne smijemo ukrštavati ova dva tipa izražavanja, jer svaki od njih ima svoj unutrašnji, logički, pa i sintaksički smisao. Jedno je društvo, a drugo je objašnjavanje...”7

5 M. Šipka, Jezički savjetnik, Sarajevo, 1975, str. 238–9.6 A. Peco, Jezik naš svagdašnji, Sarajevo, 1969, str. 139.7 Lj Jonke, Književni jezik u teoriji i praksi, Zagreb, 1965, str. 378.


6.3. Na sličan način je inkriminiran izraz govoriti po pitanju i slične konstrukcije (govoriti po...). U gramatici M. Stevanovića može se pročita-ti: “Rang osobine književnog jezika uopšte se ne može priznati vrlo ra-sprostranjenoj upotrebi predloga po u funkciji daljeg objekta u primjerima tipa: ...On i uča se potpuno razilaze u mišljenjima po vojničkim pitanjima... Naročito je u naše vreme upotreba lokativa s predlogom po, o kojoj sada govorimo, dobila veliko rasprostranjenje, koja nije u skladu sa principima sintakse našeg jezika, u kojoj sve osobine trebaju da čuvaju domaći, na-rodni karakter. Primljena sa strane, svakako iz ruskog jezika, рrеkо knjiga uglavnom, ona je prvo dobila dublji zahvat kod gradskog stanovništva i širi se sve dalje i u najšire slojeve radnih ljudi. Na nju kao stranu prirodi našeg jezika ukazuje i T. Maretić...”8

6.4. Za konstrukciju vidio sam vas sviju sam sâm napisao: “Konstruk-cija vidio sam ih sviju nema oslonca u našem jezičkom sistemu. Kao što je poznato, akuzativ ove zamjenice glasi sve i ni u jednoj od naših gramatika ne navodi se neka alternativna forma uz njega. Najmanje bi to mogao biti oblik sviju, koji je iz stare dvojine prodro u genitiv množine i koji se danas javlja kao altenacija obliku svih, te možemo reći: sa svih strana i sa sviju strana, a da se ne ogriješimo o normu, što činimo kada kažemo: vidio sam ih sviju, umjesto vidio sam ih sve. Samo na prvi pogled, bez dublje analize, moglo bi se učiniti da je ova pojava paralelizam već postojećim relacijama kod imenica muškog roda tipa konj, kod kojih se genitiv i akuzativ oblički podudaraju, јеr i u navedenim konstrukcijama zamjenički oblici upućuju na bića, pa bi se moglo reći da se postojeći odnos kod ovog tipa imenica prenosi i na druge morfološke kategorije, u ovom slučaju imenice. U ova-kvom pristupu previđa se da ovo pravilo kod imenica važi samo za jedni-nu... Budući da je u konstrukcijama o kojima govorimo riječ o množinskim oblicima zamjenice sav, izjednačavanje genitiva i akuzativa plurala bi bilo izvan postojećih odnosa u našem jeziku.”9

7. Čak i ako navedeni primjeri nisu najsretnije izabrani i ma koliko se strukturno razlikuju, pažljivijem čitaocu neće promaći jedna zajednička crta koja je kod svih jako izražena i koja ih povezuje – svi su u govornom jeziku jako frekventni i kod obrazovanih ljudi. Kada se zna da je funkci-onalna vrijednost svakog izraza u jeziku u direktnoj ovisnosti od njegove frekventnosti, postaje jasno zašto i pored svih vještačkih barijera, potkri-jepljenih poštivanjem norme, ovi izrazi sve više prodiru prvo u slobodniji

8 M. Stevanović, Savremeni srpskohrvatski jezik II 1965, Beograd 1974. str. 516–17.9 J. Baotić, Za ‘sve’, a protiv ‘sviju’, u knj. Naš jezik u praksi, Sarajevo, 1979, str. 289.

248 Josip Baotić

govor obrazovanih ljudi, a zatim i u standardni jezik.10 Upozorenja po-slenika u oblasti kulture jezika da su ovo odstupanja i od strukture i od duha našeg jezika nemaju ni približno onakav efekat kakav imaju kada su u pitanju greške ortografske ili fonetsko-morfološke prirode. Sudeći po probijanju ovih izraza i u pisani vid standardnog jezika, i lektorske službe, jezičke straže pred vratima standardnog jezika, postale su u nekim sluča-jevima nemoćne. Razumije se da je njihova nemoć posljedica dileme koja nije otklonjena ni među lingvistima – da li su ovo greške, ili u blažoj formi – da li je svaki od ovih izraza, uz prihvatanje da jest odstupanje od norme, pogrešan i da li ga treba po svaku cijenu protjerivati iz jezika, ili ga kao nov izraz prihvatiti u standardnom jeziku paralelno sa već postojećim sa istom semantičkom vrijednosti.

8. Na ovom mjestu nećemo detaljnije osvjetljavati postulate na kojima je bazirano za ili protiv kada je u pitanju status ovih i sličnih izraza u stan-dardnom jeziku. Napomenućemo samo da su protiv ovakvih novih izraza u standardnom jeziku normativci koji smatraju da norma mora biti naslo-njena na jezičkohistorijski kriterij, po kome je pravilno samo ono što se razvilo i što je u skladu sa jezičkim zakonima karakterističinim za razvoj tog jezika, a da su za njih jezičari koji smatraju da u jeziku nema ničega ni pravilnog ni nepravilnog, pa je bolje upotrijebiti ono što je svakodnevno jer je i za govornika i za slušaoca lakše.11

Ne treba posebno naglašavati da je normativna djelatnost u našem jezi-ku zasnovana na jezičkohistorijskom kriteriju. Da on, kao ni biološki (jezik je organizam koji se najbolje razvija ako je slobodan) nije dovoljan, već je poodavno ukazano u lingvističkoj literaturi.12

9. Već četrdesetih godina našeg stoljeća češki lingvisti su kao jednu od osnovnih karakteristika standardnog jezika istakli njegovu elastičnu sta-bilnost, odnosno fleksibilnost. Time su ukazali na činjenicu da postojanost jezika, pa prema tome i njegove norme, nije apsolutna i da se i jezik i norma nužno prilagođavaju formama kulturnog života, čemu u osnovi i služe. Hi-storija svakog jezika pokazuje da se jezički razvoj odvija u stalnim odstu-panjima od onoga što se u datom trenutku smatralo pravilnim, odnosno da su brojni primjeri koji potvrđuju da je nešto što se u nekom trenutku

10 Kada se u radu govor, govorni jezik oponira terminima standardni, književni jezik, onda se pod prvim podrazumijeva jezik bez kodificirane norme, a pod drugim jezik sa kodificiranom normom.11 Potpunije informacije čitalac će naći u knjizi O. Jespersena, Čovječanstvo, narod i poje-dinac sa lingvističkog stanovišta, Sarajevo, 1970, str. 76–79.12 Vidi: O. Jespersen, o. c., Kriteriji pravilnog u jeziku, str. 75–108.


smatralo za pogrešno kasnije priznato kao sasvim pravilno, te se sa naučne tačke gledišta teško nešto i može nazvati pravilnim ili nepravilnim. Češki lingvisti su prvo ukazali, pa na brojnim primjerima dokazali, da je procje-na toga što je u jeziku pravilno, a što nepravilno relativna i da nije vezana samo za lingvističke karakteristike izraza nego, više od toga, za socijalni prestiž sredine u kojoj su ti izrazi ponikli, ili iz koje dolaze, odnosno uka-zali na socijalnu dimenziju ove problematike.

U ovom svjetlu, kako to eksplicitno ističe Jespersen, “pravilan govor znači onaj govor koji zajednica od nas očekuje, pa su pogreške u jeziku samo odstupanja od zahtjeva zajednice, bez obzira na unutarnju vrijednost riječi i oblika”.13

10. Za ilustraciju iznesenih stavova u našem jeziku može poslužiti vrlo frekventan glagol prevazići. On i oblici od njega u svojoj strukturi nose jed-no odstupanje od procesa kome su bile podređene riječi sa praslavenskim vь u našem jeziku kao prefiksom ili početnom sekvencom. Poznato je da je skup vь dao u takvim slučajevima u: vьdovica – udovica, vьžešti – užeći, vьziti – uzići (uzaći), pa bi historijski gledano korektan oblik ove riječi bio preuzići (preuzaći). Međutim, on nigdje nije potvrđen kao funkcionalan. U Vukovom Rječniku iz 1818. nema ni riječi uzići. Tek 1852. Vuk će dati oblik uzići i prevazići, ali ovaj drugi u značenju previsiti.14 U Rječniku JAZU uka-zuje se da je adekvatna forma preuzići, ali da nije zabilježena u upotrebi.15 U Rječniku Matice srpske, dakle najnovijem, ta riječ je data i u značenju nadvladati, svladati. Ovaj rječnik registruje pomenuto značenje u tekstu R. Zogovića iz 1947. godine.

Teško je povjerovati da je ova riječ u tom trenutku imala veliku fre-kvenciju i da se u tretmanu odvajala od bilo čemu od njoj sličnih vaskr-snuti, vaznijeti, vazići, prisutnih u narodu pod uticajem crkvenoslavenskog jezika, ali ne i priznatih u standardnom jeziku. Danas joj niko ne osporava standardnost jer ispunjava zahtjev zajednice na komunikativnom planu.

11. Češki lingvisti su, dakle, dvadesetak godina prije zasnjivanja socio-lingvistike kao posebne lingvističke discipline normu shvatili kao sociolin-gvističku kategoriju, što znači da tzv. pravilnost izraza nisu vezali samo za strukturu izraza nego i za njegovu funkcionalnu vrijednost u konkretnom društvu. Sociolingvistički pristup jeziku, afirmisan kasnije kao jedan od najplodotvornijih pristupa jeziku, pokazao je u kolikoj mjeri su oni bili u pravu kad su raspravljali o pitanjima standardnog jezika i norme, posebno 13 O. Jespersen, o.c., str. 122.14 Vidi: Srpski rječnik, Beč, 1852, str. 576 b.15 Vidi: Rječnik JAZU, knj. XI, str. 779 b.

250 Josip Baotić

u stavu da je procjena šta je u jeziku pravilno a šta nepravilno relativna i da se ne smije zasnivati samo na lingvističkim karakteristikama izraza, odnosno samo na korektnosti njegove strukture.

Sociolingvisti su, pored ukazivanja na složenost faktora koji utiču na normu, ukazali i na tendencije koje pritišću normu i pod čajim pritiskom se ona nužno mora mijenjati u već standardiziranim jezicima. Kao naj-snažniju među tim tendencijama izdvojili su tendenciju jezičke demokrati-zacije, ističući da se u jezicima koji već imaju ustaljenu normu pod njenim pritiskom očituje sve veći prodor leksičkih, morfoloških i sintaksičkih vri-jednosti iz govornog jezika u književni (standardni) jezik. Ovaj pritisak je posebno snažan u sredinama u kojima se radikalno mijenja ili je izmijenje-na struktura književnog jezika. Tamo gdje standardni jezik nije privilegi-ja određenog društvenog sloja, nego svih, ili gotovo svih, slojeva društva, odnosno gdje je jezička politika usmjerena u tom pravcu, razlike između govornog i standardnog jezika postaju manje i prodorom izraza iz govor-nog jezika u standardni. Nema potrebe posebno naglašavati da je i naša situacija jedna od takvih.

12. Izrazi iz govornog jezika koji se učvrste u raznim sferama funk-cioniranja standardnog jezika svoje mjesto u standardnom jeziku ne na-laze istiskivanjem već kodificiranih vrijednosti, nego tek kao varijante sa pravom egzistiranja. Tolerantniji odnos prema ovim “nepravilnostima” ne znači i automatsko priznavanje statusa kodificiranog izraza. To je i razu-mljivo ako se ima na umu da norma kodificira samo rezultate razvoja, a da u njoj u svakom trenutku obično egzistiraju i elementi starih i novih vri-jednosti, pri čemu novi elementi potiskuju stare, da bi i sami kad postanu stari, bili potisnuti od novih koje jezički razvoj donese. To što se u lingvisti-ci obično naziva dinamizam kodificirane norme i omogućava standardnom jeziku kvalitet elastične stabilnosti, koji “pogoduje sporazumevanju, jer, i kada bi se jezik stihijski menjao, i kada bi ostajao nepromenjiv, to bi spora-zumevanju stvaralo nepremostive teškoće”.16

Da bi neki od ovih novih izraza bio kodificiran normom kao oblik standardnog jezika, treba, prema mišljenju nekih lingvista, da uđe u širo-ku upotrebu i da bude prihvaćen od većine.17 Ovo, naravno, ne znači da svaki izraz koji ovlada ovim kvalitetima automatski mora ući u reperto-ar sredstava standardnog jezika. Štaviše, brojniji su izrazi koji su ovladali ovim kvalitetima, a nikad nisu postali oblicima standardnog jezika. Izbor, 16 M. Radovanović, Sociolingvistika, Beograd, 1979, str. 84.17 Z. D. Popova, Prostorečnoje upotreblenije padežnyh form i literaturnaja norma, u knj. Sintaksa i norma, Moskva, 1974, str. 177.


odnosno kodifikacija zavisi od stupnja uzajamne povezanosti unutarlin-gvističkih i ekstralingvističkih faktora: djelovanja tradicije (kulturne, mje-sne, socijalno-klasne, profesionalne), rasprostranjenosti i perspektivnosti jezičkog izraza, škole kojoj pripada kodifikator i sl.18

13. U svjetlu iznesenih mišljenja o normi u jeziku i izrazima koji nema-ju status kodificiranog oblika, vraćamo se još jednom izrazima navedenim u tački 6.

Svi ovi izrazi imaju prema sebi kodificirane izraze, te su u ovom trenut-ku nove forme koje govor kao živ proces podržava i nameće standardnom jeziku kao perspektivne. Opredjeljenje naših jezičkih poslenika do sada je uvijek bilo za normom utvrđene forme. Dajući im prednost, u većini slu-čajeva, ako ne i uvijek, anatemisali su izraze iz tačke 6, i njima slične, kao nepravilne, često bez osjećaja potrebe za lingvističkom argumentacijom iznesenog suda. Da takav pristup u sebi nosi dosta slabosti, najbolje po-kazuje sudbina izraza koristiti priliku. U svim jezičkim savjetnicima, čak i novijeg datuma, on je proskribiran kao barbarizam koji se uvukao “putem novina i putem ljudi koji ne poznaju naš književni jezik i koji nemaju do-bro razvijen jezični osjećaj”, kako piše jedan naš ugledni lingvist. Pa ipak, u najnovije vrijeme čuju se i drugačija mišljenja. Iznose ih čak i oni koji su ga ranije anatemisali.

A. Peco u “Informatoru”, napisanom zajedno s M. Pešikanom, napušta kategoričan sud iznijet u knjizi Jezik naš svagdašnji: “Obrt koristiti nešto ne smatra se sasvim književnim, ali se veoma široko upotrebljava.”19 E. Fekete je otišao još dalje: “Novija istraživanja pokazala su da je obrt koristiti nešto jednako običan koliko i obrt koristiti se nečim”, te je iznio i sud po kome “uhodanost i rasprostranjenost jedne pojave u jeziku daje joj prava građan-stva i menja kodekse”.20 U svom radu Može li se ‘koristiti prilika’ ukazao sam da se konstrukcije koristiti odmor ili koristiti bolovanje ne mogu sup-stituirati konstrukcijama koristiti se odmorom ili koristiti se bolovanjem, јеr ove imaju drukčije značenje. I. Klajn je dao još jeda argument: “Po-menimo јоš neke okolnosti koje su protivnici prelaznog koristiti potpuno izgubili iz vida. Ako se ne sme reći ‘koristim nešto’, ‘koristim sredstva’, i sl., to automatski znači da taj glagol nema trpnog prideva (i da, prema tome, greši Pravopisni rečnik kad oblike trpnog prideva daje korišćen i korišten); da se ne sme upotrebiti ni pasivna konstrukcija (Sredstva su retko kori-

18 Vidi: Z. D. Popova, o. c., str. 176.19 A. Peco i M. Pešikan, Informator o savremenom književnom jeziku sa rečnikom, Beo-grad, 1967.20 Citirano prema radu u fusnoti 22.

252 Josip Baotić

šćena), ili bezlična (Sredstva se pravilno koriste), niti glagolska imenica s objektom u genitivu (korišćenje sredstava) jer svi ti obrti postoje samo kod prelaznih glagola. Jasno je koliko bi to osiromašilo izraz, a istovremeno ga učinilo krutim i glomaznim.21 Neka tačka dnevnog reda, na primer, koja glasi ‘Izveštaj o korišćenju sredstava’, morala bi se prekrojiti u ‘Izveštaj o tome kako su se članovi našeg kolektiva koristili sredstvima’.”22

Od svoga stava u Jezičkom savjetniku odstupio je i M. Šipka.23

14. To što se dogodilo sa izrazom koristiti priliku, odnosno sudom o njemu, nije karakteristično za ostale slučajeve navedene u tački 6 i slične koji nisu navedeni. Ukoliko isključimo načelnu podršku ovim oblicima, samo za izraz u vezi toga našli smo obrazloženo mišljenje da treba da ima status kodificiranog izraza.24

Budući da naše razmatranje ima načelan karakter, ne navodimo izne-seno mišljenje. Detaljnije zadržavanje na izrazu koristiti priliku dovoljno je za svođenje razmišljanja na iznošenje stavova:

a) Sukob jezičke norme i jezičke prakse je dijalektika jezika i preduvjet njegovog razvoja. Jezičkom stručnjaku preostaje da prati odvijanje procesa i normu shvati ne samo kao skup decidnih i neprikosnovenih pravila nego i kao skup saznanja o jeziku kao sistemu, koja se svakim danom obogaćuju i proširuju.

b) Izrazi koji nisu u suprotnosti sa jezičkim sistemom u cjelini ne smiju se označavati kao nepravilni. Budući da ne narušavaju odnose u sistemu, bez obzira što nisu kodificirani, ili većina od njih nikada neće biti kodifica-irana, oni su potencijal za zdravu konkurenciju postojećim kodificiranim oblicima.

c) Visok stupanj rasprostranjenosti nekodificiranom izrazu otvara mo-gućnost da postane sastavni dio normiranog, standardnog jezika. On će to stvarno postati tek onog trenutka kada se od strane većine govornika ne bude osjećao kao odstupanje od norme, tj. kada probije sve one barijere ko-jima je u jednoj društvenoj zajednici zaštićen standardni jezik, prije svega lekturu kao čuvara jezičke norme.25

21 J. Baotić, Može li se ‘koristiti prilika’, u knj. Naš jezik u praksi, Sarajevo, 1979, str. 294.22 I. Klajn, ‘Koristit’ na prekretnici, Politika, 1. VIII 1977, str. 9.23 U rukopisu knjige Jezički savjetnik, II, ovom problemu posvećen ie poseban članak.24 M. Riđanović, o.c., str. 16.25 Od izraza navedenih u tački 6, u ovom trenutku samo su izrazi tipa koristiti priliku, sa glagolom koristiti kao prelaznim, probili sve bariјеrе i zauzeli mjesto u standardnom jeziku paralelno sa kodificiranim koristiti se nečim, te nema razloga da ne budu kodifi-cirani.


15. Zalaganje za ovakav tretman nekodificiranih oblika preduvjet je da jezička norma izvire iz jezičke prakse, a ne obratno, ali i da norma usmje-rava praksu stavljajući prepreke konstrukcijama koje nisu kodificirane. Drukčiji postupak ne bi bio na korist jeziku. Norma po svojoj suštini kon-zervira jezičko stanje i kad bi bila apsolutna, nepromjenjiva, sputala bi jezik u razvoju, a kad ne bi bila stabilna, izgubila bi kvalitet svjesnog opredjelje-nja i postala bi spontana. Poznato je da krajnosti kao rješenja nisu nikada najbolja rješenja. Ni u jeziku nije drukčije.

III. O jeziku

u društvenom kontekstu


Jezička politika i jezičko planiranjeU lingvističkoj teoriji danas termini jezička politika i jezičko planiranje, za koje treba vezati i naš termin književnojezička politika, kao jedan od pojav-nih oblika, nisu više ni novi ni rijetki u označavanju svjesnog djelovanja na jezičku situaciju. Istina, i termini i djelatnost koja se pod njima podrazumi-jeva, kao i mnogi drugi koji se tiču lingvističke teorije, takav status imaju u sredinama koje daju osnovne tonove jezičkoj nauci. Kod nas sudbina koja je pratila i druge lingvističke novine kada je u pitanju naše približavanje tim novinama nije mimoišla ni jezičku politiku kao sociolingvističku dis-ciplinu. I pored činjenice da je formuliranje pirincipa književnojezičke po-litike u BiH začetak ove discipline u nas – teoretski aspekti jezičke politike ostali su u velikoj mjeri neosvijetljeni do danas.

Nije rijedak slučaj da se još uvijek, i među lingvistima, može čuti pita-nje “šta je to jezička politika?”, odnosno da li je to disciplina lingvističkog karaktera ili je to neka maglovita i neodređena djelatnost u službi interesa trenutka i “tekuće politike”, koja sa naukom ima malo ili nimalo dodira i koja se razvija nauštrb lingvističke nauke u cjelini. Nema sumnje da ova-kvih pitanja i dilema ne bi bilo da su na stranicama lingvističkih časopisa i publikacija bile ponuđene informacije o karakteru, principima, ciljevima i zadacima ove djelatnosti, o njenom mjestu u lingvističkoj nauci, kao i o teoretskim postulatima na kojima je zasnovana. Činjenica da ni u naj-poznatijim lingvističkim rječnicima nije bilo moguće provjeriti značenje ovog ili sličnih termina,1 još više je dovela pod znak pitanja djelatnost koja se pod njih svodi, posebno kod onih koji su se sa terminom prvi put sreli

1 Rikard Simeon: Enciklopedijski rječnik lingvističkih naziva, Matica hrvatska, Zagreb, 1969; O. S. Ahmanova: Slovar’ lingvističeskih terminov, Izdatel’stvo “Sovjetskaja Enci-klopedija”, Moskva, 1966.

258 Josip Baotić

povodom proklamiranja principa književnojezičke politike u BiH, tim pri-je što je zasnivanje književnojezičke politike u BiH došlo i kao reakcija na neke pristupe srpskohrvatskoj problematici u nas, dakle u trenutku koji je opterećivao miran i trezven pristup ovim pitanjima.

Napor u ovom radu nije usmjeren ka dokazivanju da jezička politika nije politiziranje u jeziku ili oko jezika – u lingvistici to više nije sporno – kao ni da je to lingvistička djelatnost od posebnog društvenog interesa ili disciplina s priznatim statusom u lingvističkoj nauci, u okviru sociolin-gvističkog pristupa fenomenu jezika, već k osvjetljavanju mnogostrukih aspekata teorijskog pristupa ovoj problematici i prezentiranju rezultata te-orijskog osmišljavanja jezičke politike u lingvističkoj nauci danas.

Već je istaknuto da je jezička politika djelatnost u okviru sociolingvi-stičkog pristupa jeziku, a to znači da je sastavni dio sociolingvistike kao posebne naučne discipline – ponavljamo to još jednom, s razlogom. Da bi se u potpunosti shvatila ova djelatnost, pa i neka razmimoilaženja u defini-ranju jezičke politike, njenim zadacima, ciljevima i putevima ostvarivanja postavljenih ciljeva, nužno je poći od rezultata i dilema prisutnih u socio-lingvističkoj teoriji. Sve ono što je ostalo otvoreno ili sporno u ovoj naučnoj disciplini – odrazilo se i u teorijskim uopštavanjima jezičke politike kada se na nju oslanjala, ili obratno, bez dobrog poznavanja sociolingvističkog pristupa jeziku mnogi teorijski postulati jezičke politike mogu biti sporni.

U okvirima ovoga rada nema mjesta za detaljniju interpretaciju socio-lingvistike. Zadovoljimo se samo konstatacijom da je osnovna preokupa-cija sociolingvistike relacija jezik – društvo; na makro planu odnos jezika i društva u cjelini, na mikro planu jezičko ponašanje pojedinca u određe-nom društvenom ambijentu, dakle relacija opštenja. Mada je De Saussure pokrenuo razmišljanja u ovom pravcu i mada je odnos jezik – društvo bio u centru pažnje Pražana već tridesetih godina, sociolingvistika kao naučna disciplina rađa se 60-ih godina u Americi.2 Danas je ona već izašla iz “mla-dalačkog uzrasta”, kako ju je 1967. okarakterisao W. Bright,3 i ušla u godi-ne pune zrelosti, pa ipak ni danas nije u stadiju definitivno formuliranog usmjerenja. Još uvijek se vode oštre diskusije o predmetu sociolingvistike, a nisu nađena ni konačna rješenja za niz principijeinih metodoloških pi-tanja, među kojima je najznačajnije pitanje prirode uzajamnih veza među socijalnim i jezičkim pojavama. Ako ovome dodamo da se mnoga osnov-

2 M. Ivić: Pravci u lingvistici, Ljubljana, 1975, str. 263.3 W. Bright: Language, social stratification and cognitive orientation, u: “Explorations in Sociolinguistics”, International Journal of American Linguistics, vol. 33, No 4, 1967, str. 185.


na pitanja različito interpretiraju, slika složenosti problematike kojom se bavi sociolingvistika bit će potpunija. Ali ono što je glavno, sve veći je broj naučnika koji su nezadovoljni uskošću strukturalističkog pristupa analizi jezika, uvjereni da jezik treba proučavati u njegovom socijalnom kontek-stu. Naravno, ne u relacijama i na način koji je trasiran De Saussureovim teorijskim uopćavanjima koja su isticala društveni karakter jezika, ali u isto vrijeme negirala potrebu poznavanja uvjeta pod kojim se razvijao ovaj ili onaj jezik i mogućnost ljudskog uticaja na razvoj jezika.

Pitanje zavisnosti jezika i njegovog razvitka od volje ljudi, već pripa-da historiji. Od Schleichera, koji je polazeći od svoje biološke koncepcije u potpunosti negirao takvu zavisnost,4 do Vosslera,5 predstavnika škole estetskog idealizma, koji je stajao na suprotnim pozicijama, našla se plejada umjerenijih, nesumnjivo bližih istini. Odgovor Pražana u Tezama je bio najdecidniji: “Razvitak književnog jezika pretpostavlja i povećanje uloge svjesne intervencije; posljednje se ispoljava u raznim vidovima reforma-torskih zahvata (osobito purizma) u lingvističkoj politici i snažnije izraže-nog uticaja lingvističkog ukusa epohe (estetika jezika sa izmjenama koje je slijede).6 Ipak, potpuno prihvatljiv odgovor tražio je neke promjene u teorijskom pristupu fenomenu jezika. One su došle sa sociolingvističkom koncepcijom.

Danas je nepodijeljeno mišljenje lingvista da se jezička djelatnost ostvaruje zahvaljujući prisustvu dviju dijalekatski povezanih i međusob-no uvjetovanih komponenti jezika: materijalne strukture i društvenog funkcioniranja. Shodno tome razvitak jezika nije jedinstven i jednosmjer-no uvjetovan proces, već ide po dvjema relativno samostalnim linijama – strukturnoj i funkcionalnoj. Strukturna strana jezika i linija njenog ra-zvoja vezane su za repertoar materijalnih sredstava jezika, njihovu među-sobnu uvjetovanost kao i za procese, izazvane različitim razlozima, pro-mjene strukture jezika na svim nivoima. Funkcionalna strana povezana je, grubo govoreći, s ulogom koju jezik ima u životu društva i sa različitim promjenama u karakteru i okvirima funkcioniranja jezika. Iako je ovako jasno razgraničavanje izvršeno 60-ih godina u sovjetskoj lingvisti, treba reći da ideja razgraničavanja dviju strana u historiji razvitka jezika nije ni nova ni nepoznata. Lingvistička teorija je već ranije jasno razdvojila čisto unutrašnje procese, koji se odvijaju u samoj strukturi jezika, od procesa

4 M. Ivić: o. c., str. 36 i 38.5 M. Ivić: o. c., str. 78–80.6 Citirano prema: V.A. Zvegincev: Istorija jazykoznanija XIX i XX vekov v sovetskom obšćestve, tom drugi, treće izdanje, Moskva, 1965, str. 132.

260 Josip Baotić

koji se odvijaju van jezika, ali koji utiču na ovaj ili onaj način na jezičku strukturu. Razgraničavanje unutrašnje i vanjske lingvistike, vanjske i unu-trašnje historije jezika ili dviju vrsta faktora koji utiču na razvitak struktu-re jezika – intraligvističkih i ekstralingvističkih, prisutno je od Baudouina de Courtenaea do danas. Poznato je da je Baudouin de Courtenae smatrao neophodnim da se pri izučavanju istorije bilo kog jezika razlikuju dvije strane, vanjska i unutrašnja.7

Slično razgraničavanje nalazimo i kod De Saussurea kada govori o unutrašnjim i vanjskim pojavama u vezi sa jezikom kao strukturom i ra-zlikuje unutrašnju i vanjsku lingvistiku,8 mada, istina, samo unutrašnju lingvistiku smatra lingvističkom disciplinom. Objektom te lingvistike, ujedno i jedinim istinskim objektom lingvistike uopće, on je vidio upravo strukturu jezika kao zatvoren sistem znakova, čiji opisi i definiranje ne smiju ići izvan sopstvenih granica.9

Nije teško uočiti da i De Courtenae i De Saussure, kada govore o unu-trašnjoj strani jezika, misle na njegovu strukturu, koju, što je važno nagla-siti, oba vide kao nedjeljivu cjelinu. Drugim riječima, strukturu ne dijele na elemente koji se mijenjaju pod uticajem unutarstrukturnih faktora i elemente čije su promjene posljedica izvanstrukturnih i izvanlingvističkih faktora, kako je utvrdila lingvistika posljednjih godina. “U procesima pro-mjena u jeziku djeluju dvije osnovne kategorije uzroka – piše Serebrenni-kov – uzroci vanjski i uzroci unutrašnji. Izučavanje tih uzroka opravdava postojanje dvaju pravaca: pravca čiji je osnovni cilj izučavanje procesa koji se događaju unutar sistema i pravca koji je u posljednje vrijeme dobio na-ziv sociolingvistika, i koji se bavi izučavanjem jezičkih pojava uvjetovanih društvenim faktorima.”10 Kontekst u kome je ovo dato isključuje moguć-nost da se pod jezičkim pojavama kojim se bavi sociolingvistika podrazu-mijeva nešto što nije jezička struktura i njen razvoj.

Saznanje da razvoj strukture jezika zavisi i od unutrašnjih i od vanj-skih faktora, a ne samo od unutrašnjih ili samo od vanjskih, čak i tamo gdje nije osporen prioritet istraživanja strukture jezika, pobudilo je inte-res za izučavanje druge strane jezika, vezane za ulogu u životu konkret-nog društva, odnosno za sve ono što nije izvan života jezika iako je izvan okvira njegove strukture. Posebni akcenat je stavljen na jezičku praksu i

7 Boduen de Kurtene I. A.: O drevnepol’skom jazyke do XVI stoletija; vidi u knjizi Dziela wybrane, tom II, Varšava, 1976, str. 31.8 F. de Sosir: Opšta lingvistika, II izdanje, Beograd, 1977, str. 80.9 F. de Sosir: o. c., str. 80.10 B. A. Serebrennikov: Ob otnositel’noj samostojatel’nosti razvitija sistemy jazyka, str. 121.


probleme jezičkog planiranja. U vezi s ovim treba naglasiti da novi pristup ne potiskuje potrebu postojećih pristupa niti ih zamjenjuje. On ih samo dopunjuje i tako upotpunjava ispitivanje jezičkog fenomena, koji je, kao što je poznato, najsloženija društvena pojava i koji do danas ni jedan pristup nije u potpunosti ili na zadovoljavajući način osvijetlio.

Detaljnije zadržavanje na prirodi jezika, posebno isticanje njegovih dviju komponenti – strukturne i funkcionalne, i njihovo uvjetno razgra-ničavanje, struktura jezika i njegove funkcije ne djeluju odvojeno jedna od druge, posljedica je postavljenog cilja u ovom radu – da se osvijetli jezička politika i jezičko planiranje, odnosno putevi kojim ekstralingvistički fak-tori mogu djelovati na strukturu i promjene u njoj, i neke relacije teorijskog osmišljavanja jezičke politike, koje uključuju ove odnose.

Jezička politikaU sociolingvističkoj literaturi, i pored isticanja da jezička politika nije samo jedan od važnih faktora koji utiču na jezičku situaciju “nego i jedan od nje-nih suštinskih aspekata”,11 nema jedinstvene definicije pojma jezičke poli-tike, i istraživači pod ovaj termin još uvijek podvode različite djelatnosti ili djelatnost koju bi trebalo podrazumijevati pod ovim terminom označavaju različitim terminima. Na Zapadu u lingvistici dominira termin language planning u označavanju ove djelatnosti, dok se u sovjetskoj literaturi (pored termina jazykovaja politika mogu sresti i jazykovoje stroite1’stvo i jazyko-voje planirovanije. Kod nas je već usvojen termin književnojezička po1itika, mada treba reći da mu značenje nije definirano i često se i pod njim, kao i pod već pomenutim, podrazumijeva djelatnost na normiranju jezičkih pojava. Potrebu razgraničavanja ovih termina u sovjetskoj lingvistici ista-kao je 1973. M. I. Isaev12, i oni, ma koliko označavali bliske pojmove, nisu sinonimi.

Jezička politika u sovjetskoj sociolingvistici je osnovni termin. Javlja se već 1963. godine u radu V. P. Grigorjeva: Kultura jezika i jezička politika13 i pod njom se padrazumijeva “teorija i praksa svjesnog djelovanja druš-tva na tok jezičkog razvoja, tj. usmjereno k cilju rukovođenje funkcioni-

11 A.D. Švejcer: Sovremennaja sociolingvistika, Moskva, 1977, str. 145.12 M. I.Isaev: Kul’tura i jazykovaja politika.“Razvitie jazykov i kul’tur narodov SSSR v ih vzaimosvjazi i vzaimodejstvii”, Moskva, 1973, str. 21–22. 13 V. P. Grigorjev: Kul’tura jazyka i jazykovaja politika, Voprosy kul’tury reči, vyp. IV, Moskva, 1963.

262 Josip Baotić

ranja postojećih jezika i stvaranje i usavršavanje novih jezičkih sredstava komunikacije”.14 Kao i niz drugih definicija iz tog vremena, i ova je istakla dvije značajne karakteristike jezičke politike: svjesno i usmjereno ka odre-đenom cilju djelovanje na jezik.

Na nedostatke ove i sličnih definicija ukazala je N. A. Katagošćina,15 ističući da nije jasno kako treba shvatiti pojam “djelovanje na jezik”, da li kao djelovanje na jezik kao funkcionalnu jedinicu ili djelovanje na jezik kao strukturnu jedinicu. U definiciji pored toga nije istaknut ni subjekt djelovanja. V. A. Avrorin16 je pod sumnju stavio dio definicije koji pod je-zičkom politikom podrazumijeva i “teoriju”, smatrajući da teorija nije sa-stavni dio jezičke politike. Po njemu “jezička politika kao dio nacionalne politike oslanja se, s jedne strane, na teoriju nacionalnih odnosa (nacional-no pitanje), a s druge, na teoriju lingvistike, i to onaj dio koji se odnosi na funkcioniranje jezika u društvu i njegov funkcionalni razvoj”.17

N. A. Katagašćina je ponudila definiciju koja pod jezičkom politikom podrazumijeva “saznajno i k cilju usmjereno djelovanje na jezik kao funk-cionalnu jedinicu putem mjera koje se provode centralizovano u okviru cijeloga društva (zemlje, čitavog jezičkog kolektiva) i u određenoj jezičkoj situaciji”,18 dok je za V. A. Avrorina jezička politika “plansko društve-no djelovanje na jezičku situaciju”, odnosno “naučno zasnovano i k cilju usmjereno dirigiranje, od strane društva (njegovih klasa, partija i organa vlasti), tokom razvoja funkcionalne strane, a njenim posredstvom u sfera-ma u kojima je to moguće i strukturnom stranom jezika”.19

Na nedostatke prve definicije ukazao je A. D. Švejcer, s pravom ističući da su “van polja posmatranja oni pokušaji saznajnog i k cilju usmjerenog djelovanja na jezik koji ne potječu od organa državne vlasti i ne nose pečat centralizovanog ili obaveznog karaktera, a ujedno se javljaju dijelom poli-tičkog kursa određenih društvenih snaga, partija, klasa itd.”,20 te se on za-laže da se pojam jezička politika protegne ne samo na centralizovane mjere

14 V. P. Grigorjev: o. c., str. 8.15 N. A. Katagošćina: Jazykovaja politika i process kodifikacij norm pismeno-literaturnyh jazykov, u knjizi “Referati sovjetskih naučnika na VIII svjetskom sociolingvističkom kongresu”, Moskva, 1974, str. 34–40.16 V. A. Avrorin: Problemy izučenija funkcional’noj storony jazyka, Lenjingrad, 1975, str. 175–176.17 V. A. Avrorin: o. c., str. 176.18 N. A. Katagošćina: o. c., str. 34.19 V. A. Avrorin: o. c., str. 175. Isto u Leninskie principy jazykovoj politiki, Voprosy jazyko-znanija, 1970, N° 2, str. 10.20 A. D. Švejcer: o. c., str. 146.


od strane države nego i na djelatnost bilo kojih društvenih faktora, partija i klasa u vezi sa njihovim općepolitičkim ciljevima. Kao argument svom stavu Švejcer se poziva na Haugenov rad Language Conflict and Language Planning: The Case of Modern Norwegian i jezičku situaciju u Norveškoj, gdje je jezički konflikt, u vezi sa konkurencijom dvaju literarnih jezika, ak-tivirao, pored norveške vlade, i razne političke partije i socijalne strukture stanovništva u opredjeljivanju za ovo ili ono rješenje jezičkog pitanja.21

Komentarišući Avrorinovu definicijiu, L. B. Nikol’skij ističe da je u toj definiciji pravilno naglašena visoka osjetljivost funkcionalne strane na uti-caj socijalnih faktora.22 Avrorinovu tvrdnju da “društvo može dirigirati u određenim sferama i strukturnom stranom jezika”, ali samo posredno, “preko funkcionalne strane”, on smatra uvjetno tačnom. U velikom broju slučajeva sistem jezika trpi izmjene u vezi sa razvojem funkcionalne strane jezika, a ne pod direktnim i neposrednim uticajima koji dolaze od društva, i po Nikol’skom, ali to ne znači da društvo ne može izvršiti i neposred-no regulirajući uticaj na jezički sistem. Svoje uvjerenje potkrepljuje jezič-kom politikom u Koreji, gdje je 60-ih godina počela djelatnost na stvaranju nove terminologije na osnovama iskonskih korejskih leksičkih elemenata, s ciljem da se potisne postojeća leksika stranog porijekla. Sličan slučaj je karakterističan i za Japan u periodu rata sa SAD. Tada su potiskivane sve anglosaksonske pozajmice, a na njihovo mjesto uvođene riječi stvarane iz kineskih leksičkih elemenata i korijena.

Zaključna misao Nikol’skog je da se i neposredno jezičkom politikom može djelovati na jezički sistem i njegovu strukturu i da to treba da se istakne i u definiciji. U njegovoj interpretaciji pod jezičkom politikom se podrazumijeva sveukupnost mjera poduzetih da se izmijeni ili očuva funkcionalna distribucija jezika ili formi postojanja jezika, odnosno prak-sa svjesnog reguliranja stihijnih jezičkih procesa, u mnogonacionalnim i jednonacionalnim zajednicama.23 On nije propustio da eksplicitno kaže da je riječ o uvođenju novih ili konzerviranju starih jezičkih normi takođe zadatak jezičke politike i da ona mora imati i perspektivni i retrospektiv-ni karakter. Sve to u definiciji, naravno, nije rečeno. Rečeno je ono što je osnovno – “mi predlažemo da se terminom jezička politika označava sva praksa svjesnog reguliranja stihijnih jezičkih procesa”.24

21 Vidi E. Haugen: Language Conflict and Language Planning: The Case of Modern Norwegian. Cambridge, 1966.22 L. B. Nikol’skij: Sinhronaja sociolingvistika, Moskva, 1976, str. 28–29.23 L. B. Nikol‘skij: o. c., str. 112.24 L. B. Nikol‘skij: o. c., str. 112.

264 Josip Baotić

A. G. Baziev i M. I. Isaev jezičku politiku razmatraju kao jezički aspekt partijno-državne politike o nacionalnom pitanju.25 Kod njih se pojam je-zička politika razgraničava od pojma jezičko planiranje (stroitel’stvo). Pr-vim se obuhvataju svi aspekti s političkim aplikacijama u osnovi, a pod drugim mjere i praksa ostvarivanja tih aspekata. Mada teorija nije ade-kvatna za jednonacionalne zajednice, jer se tamo predloženi termini ne mogu primjenjivati u datim relacijama, samo razgraničavanje teorijskih aspekata jezičke politike i prakse koja je posljedica određene jezičke poli-tike je, nema sumnje, prihvatljivo i čini nam se nužno, ako se želi izaći iz terminoloških nedoumica.

Najzapaženije ime u određivanju ciljeva i zadataka ove djelatnosti na zapadu je Einar Haugen,26 mada su zapažene radove o ovoj problematici napisali i J. Fishman, V. Tauli, B. H. Jemudd, J. D. Gupta i drugi.27 Po nje-mu je jezičko planiranje, kao i svako drugo planiranje, jedan od vidova čovjekove djelatnosti u jeziku, nastao iz potrebe da se nađu rješenja za neke jezičke probleme. Pri iznalaženju tih rješenja nije toliko bitno da li se to radi neformalno i ad hoc, djelovanjem pojedinaca ili oficijalnih institucija, koliko je bitno da proces obuhvati sljedeće postupke: prikupljanje mate-rijala u širokim razmjerima, razmatranje djelovanja alternativnih formi, prihvatanje rješenja i na kraju iznalaženje najrazličitijih metoda kojim će se rješenja provesti u život.

Haugen konstatira da je jezičko planiranje nužno svugdje gdje postoji jezički problem, a ako se jezička situacija iz bilo kojih razloga osjeća kao nezadovoljavajuća, neophodno je ustanovljavanje programa jezičkog pla-niranja. “Činjenica da je svaki čovjek dužan učiti jezik od “a” i da pri tom nikada u potpunosti ne nauči taj jezik kojim su govorili njegovi učitelji, a također i činjenica da ljudi stvarno mijenjaju u toku života svoj jezik – dovoljna je garancija da mora biti neka oblast gdje postoji mjesto za izbor.

25 A. G. Baziev i M. I. Isaev: Jazyk i nacija, Moskva 1973, str. 136.26 Pored citiranog rada: Planning for a Standard Language i Modern Norway, Anthro-pological Linguistics, 1959, kasnije prerađeno: Language Plan ning in Modern Norway, Scandinavian Studies, 33, 1961, zatim: Linguistics and Language Planning, Sociolingu-istics, 1964.27 Navodimo samo neke radove: J. Fishman: Towards the Cross-national Study of Lan-guage Planning Processes, Varna, 1970, Impact of Nationalism on Language Planning. “Can Language be Planned”, Honolulu, 1971, Language modernization and planning in comparison with other types of national modernization am planning. “Language in soci-ety”, 2, 1973; V. Tauli: Introduction to a theory of language planning, Upsala, 1968; B. H. Jemudd and J. Das Gupta: Towards a theory of language planning, cit. zb. Honolulu, 1971.


A ako takva oblast postoji, možemo govoriti o jezičkom planiranju kao o pokušaju utjecaja na taj izbor.”28

Mada se i iz navedenih rečenica može uočiti da Haugenov pristup je-zičkom planiranju i shvatanje ove djelatnosti ima drugo usmjerenje i di-menzije u odnosu na djelatnost koja se podrazumijevala pod terminom jezička politika u sovjetskoj lingvistici, recimo još da je Haugen u prvim svojim radovima jezičko planiranje definirao kao djelatnost na priprema-nju normativne ortografije, gramatike i rječnika i da je tek u posljednjim svojim radovima napisao: “Sada ja smatram da je to samo jedan od mo-gućih nastupa jezičkog planiranja, samo dio oživotvorenja rješenja za koje se zauzimaju oni koji se bave jezičkim planiranjem. U suštini, jezičko pla-niranje je prije to što bih ja definirao kao iznošenje suda u formi jednog iz nekoliko postojećih jezičkih oblika. Ili čak još kraće – ja mislim da mi možemo definirati jezičko planiranje kao ocjenu jezičkih promjena.”29

Poput Haugena i drugi zapadni lingvisti jezičko planiranje čvrsto vežu za djelatnost reguliranja i usavršavanja postojećih jezika, traženje rješenja jezičkih problema na svim nivoima i nezavisno od subjekta djelovanja, za stabilizaciju i kodifikaciju jezičkih normi.

Kod nas se termini jezička politika i jezičko planiranje pominju kao si-nonimi termina jezičko normiranje prvi put u radu M. Ivić: Problemi norme u književnom jeziku,30 a književnojezička politika na Simpoziju o jezičkoj toleranciji u nastavi, u uvodnom referatu M. Šipke i referatu M. Minovića: Teorijske osnove književnojezičke politike u BiH.31 Precizna formulacija šta je književnojezička politika, ili vezivanje ovog termina za postojeće termi-ne u drugim sredinama nije dano ni u referatu, od koga se to moglo prema naslovi očekivati, mada je način na koji se prišlo rješavanju jezičkih pita-nja potvrdio snažno prisutno saznanje da se mnogi jezički problemi, čak i kada ne izviru iz neadekvatnih teorijskih pristupa književnom jeziku, mo-raju rješavati u kontekstu društvenih činilaca, koji jezik na funkcionalnom planu određuju. Način i procedura kroz koju su prošli osnovni principi književnojezičke politike u BiH, kao i neka rješenja aktuelnih problema, dozvoljavaju da se književnojezička politika u BiH podvede pod definiciju

28 Citirano prema ruskom prevodu, E. Haugen: Lingvistika i jazykovoe planirovanie, No-voe v lingvistike, VII, str. 445. 29 E. Haugen: o. c., str. 444.30 M.Ivić: Problemi norme u književnom jeziku, Jezik, god. XIII, sv. 1, 1965, str. 1.31 M. Šipka: Ciljevi i značaj Simpozijuma o jezičkoj toleranciji u nastavi (u školama BiH) – uvodno izlaganje, i M. Minović: Teorijske osnove književnojezičke politike u BiH, Prilozi, god. II, sv. 3, Banjaluka, 1970.

266 Josip Baotić

koju je za jezičku politiku dao A. D. Švejcer: “...sistem mjera svjesnog djelo-vanja na funkcionalnu stranu jezika i – u izvjesnim oblastima – na njegovu strukturu, provođenih od strane države, klase, partije ili društvenih struja, mjera koje se javljaju sastavnim dijelom njihove opće politike i koje odgova-raju njihovim ciljevima”.32 Istina, ona bi, kada je u pitanju književnojezička politika u BiH, bila potpuna i u kraćem obliku – sistem mjera svjesnog dje-lovanja na funkcionalnu stranu jezika i – u izvjesnim oblastima – na njego-vu strukturu – zasnovanih i provođenih od strane društvenih činilaca, a u skladu sa općom politikom i njenim ciljevima.

Jezička politika i jezička normaNastanak i stabilizacija termina u lingvističkoj nauci u označavanju djelat-nosti kojom se razrješavaju složena pitanja jezika u funkciji ne znači u isto vrijeme i početak svih oblika svjesnog djelovanja na jezik i jezički razvoj. Društvo je uvijek uticalo na funkcioniranje i razvoj jezika. U drevnim eta-pama evolucije društva reguliranje jezika vršeno je nesvjesno i stihijno. Ali i prije pojave sociolingvističkog pristupa jeziku i jezičke politike kao dje-latnosti u okviru ovog pristupa, društvo je putem normativne djelatnosti (sa kojom se i danas često izjednačuje jezička politika) zaustavljalo stihijne procese u razvoju jezika, pa se može reći da se u svojim elementarnim obli-cima jezička politika javlja s prvim pokušajima normiranja jezičkog izraza, odnosno sa saznanjem o “pravilnom” i “nepravilnom” u jeziku. Mada je proučavanje jezika moguće svesti na deskripciju i ne propisivati nikakve norme, dominacija perspektivne, propisivačke ili normativne gramatike je do danas očuvana, a to znači i prostor za jedan vid jezičke politike.

Lingvistička nauka u cjelini, od Paninija33 pa preko rimskih i grčkih gramatičara do naših dana, imala je normativni karakter. Do XIX stoljeća to niko i ne osporava kao opravdan pristup, naravno ukoliko zaboravimo na primjedbe da u tom vremenu ne možemo govoriti o lingvistici kao na-uci čiji se razmah, a po nekim i početak, veže za XIX stoljeće. No, treba reći da je i epoha mladogramatičara normi i pravilnosti u jeziku posvetila dužnu pažnju. Rastmus Rask se, pored ostalog, bavio intenzivno pitanjem racionalnijeg ortografskog sistema za danski jezik, braća Grim i Schleicher problemima pravilnosti njemačkog jezika. Ni Herman Paul u svojoj po-32 A. D. Švejcer: o. c., str. 150.33 F. M. Berezin u knjizi Istorija lingvističeskih učenij ističe da je Panini napisao prvu normativnu gramatiku (IV vijek prije n.e.) sa preko 4.000 pravila.


znatoj knjizi Princip istorije jezika nije zaobišao ovu problematiku.34 Isto se može reći i za XX stoljeće, uz konstataciju da je u njemu ova problematika i teorijski osmišljena. Pomenimo samo, i kod nas prevedenu, knjigu Ota Jespersena: Čovječanstvo, narod i pojedinac sa lingvističkog stanovišta35 ili radove čehoslovačkih lingvista V. Mathesisusa,36 B. Havraneka,37 A. Jedličke,38 koji su ovu problematiku, sa teorijskog aspekta, među prvima osvijetlili. Ovom spisku mogli bismo dodati još neka imena i radove koji zaslužuju visoku ocjenu, pa da opet bude nepotpun. Lakše bi bilo pobrajati one koji su osporavali potrebu ove djelatnosti i koji su kao švedski lingvista E. Tagner39 u prošlom i Robert Hall40 u ovom vijeku čvrsti u uvjerenju da zadatak lingviste nije da propisuje jeziku zakone, nego da opisuje jezik.

Normativnost je karakteristična i za naš standardni jezik. Od Vukove reforme i norme zasnovane na osnovama progresivnijih govora štokavskog dijalekta do danas se nastojalo da se što je moguće više sve propiše i da se strogo razgraniči pravilno od nepravilnog, odnosno ono što u jeziku treba podržavati i čemu treba pribaviti socijalni prestiž od onog što ne zaslužu-je takav status i što treba potiskivati iz kultiviranog jezika.41 Paralelno s ovom djelatnošću, posljednjih desetak godina, od Petog kongresa jugosla-venskih slavista, osvjetljavana je i srpskohrvatska jezička problematika u duhu savremenih lingvističkih shvatanja i lingvističke teorije standardnog jezika.42

34 Prinzipien der Sprachgeschichte, Halle, 1880, posljednje, V izd., 1920.35 Oto Jespersen: Menneskehed, Nasjon, og Individ i Sproget, Oslo, 1925, engleska verzija: Mankind, Nation and Individual from a Linguistics Point of View, London, 1946, naš prevod u izdanju Zavoda za izdavanje udžbenika, Sarajevo, 1970.36 V. Mathesius: O požadavku stability ve spisovnem jazyce, Spisovna čeština a jazykova kultura, Prag, 1932.37 B. Havranek: Zum Problem der Norm in der heutigen Sprachwissenchaft und Sprachkul-tur, Actes du Quatrieme Congres International de Linguistes, Kopenhagen, 1938, zatim Ukoly spisovneho jazyka i jeho kultura, citirani zbornik, Prag, 1932.38 A. Jedlička: Zur Prager Theorie der Schriftsprache, Travaux linguistiques de Prague, 1955.39 E. Tegner: Om sprak och nationalitet. “Svensk Tidskrift”, 1874 – citirano prema E. Ha-ugenu.40 R. A. Hall: Leave Your Language, Alonel Itahca, Linguistica, 1950, zatim: Hand off Pidgin English!, Sydney, Pacific Publications, 1955.41 Ovom prilikom mogli bi se spomenuti brojni jezički savjetnici, od Maretićeva do M. Šipke, kao posljednjeg. Vidi o tome opširnije M. Šipka: Jezički savjetnik, Sarajevo, 1975, str. 7–8.42 Zbog većeg broja radova, spominjemo samo knjigu D. Brozovića: Standardni jezik, Matica hrvatska, Zagreb, 1970. i rad S. Jankovića: Pogled na bosanskohercegovački među-varijantni tip, Pregled LVII/1967, knj. 1, br. 3.

268 Josip Baotić

Lingvistička teorija u Evropi pitanjima norme kao najaktuelnijem pi-tanju funkcioniranja jezika već je četrdesetih godina radom V. Mathesiusa: O potrebi stabilnosti u književnom jeziku dala nove dimenzije. Kao jedna od osnovnih karakteristika standardnog jezika istaknuta je njegova “ela-stična stabilnost”, čime je ukazano na činjenicu da njegova postojanost nije apsolutna i da se on nužno prilagođava formama kulturnog života kome služi. Češki lingvisti su kasnije ukazali, pa i dokazali, da je procjena toga šta je u jeziku pravilno a šta nepravilno relativna i da nije vezana samo za lingvističke karakteristike izraza, nego, više od toga, za socijalni prestiž sredine u kojoj su ti izrazi ponikli ili iz koje dolaze, te da je bogatstvo funk-cija jednog jezika u društvu, broj njegovih konkretnih varijeteta, uvjetovan šarolikošću socijalne strukture date sredine i tematike o kojoj se saopćava.

Mada normativna djelatnost u sebi nosi kvalitetu svjesnog djelovanja na jezičku situaciju od strane nekog subjekta, dakle kvalitetu koja je osnov-no obilježje i jezičke politike, djelatnosti koje se podvode pod ova dva ter-mina nisu istovjetne, štaviše, ne bi se moglo reći ni da je jezička politika samo intenzivirana normativna djelatnost. Relacija koja se može usposta-viti između ove dvije djelatnosti je relacija dijela i cjeline, i to samo kada se normativna djelatnost zasniva na uvažavanju i funkcionalne strane jezika, a ne, kako je to bilo uobičajeno na kriterijima strukture jezika i zakonima njenog razvoja neovisnim od tokova društvenog razvoja i funkcioniranja jezika u društvu. Iz datih definicija o jezičkoj politici vidi se da je jezička politika, prije svega, kvalitativno nov pristup u razmatranju i rješavanju svih onih pitanja koja izlaze izvan okvira jezičke, čisto jezičke strukture, dok se norma prvenstveno bavi pitanjima strukture. Suštinu pristupa jezi-ku u okvirima jezičke politike čini uvažavanje ekstralingvističkih faktora, prvenstveno društvenog karaktera, koji prate funkcionalnu stranu jezika i koji je kao osnovni faktori mijenjaju. Jezička politika se i definira kao “sistematsko društveno djelovanje na jezičku situaciju”, a pravilnost i efika-snost jezičke politike dovodi se u neposrednu zavisnost od “nivoa naučne razrade svih problema koji se tiču nacionalnog pitanja i jezičkog razvo-ja” (istakao J. B.).43 Budući da je i historija pojma norme relativno kratka u lingvistici, iako je norma kao objektivna pojava stara koliko i jezik, još uvijek su neusuglašena mišljenja o normi u lingvističkoj teoriji. Veze izme-đu normativne djelatnosti i jezičke politike moguće je uspostavljati samo kada se norma shvata kao sistem tradicionalnih upotreba, odnosno kao sistem jezika uzet na planu njegove obaveznosti u sferi jezika, s ciljem da se

43 V. A. Avronin: o. c., str. 183.


ostvari naznačeno u sferi funkcioniranja jezika, odnosno kada se norma, u duhu Pražana, shvata kao sociolingvistička kategorija. U interpretaciji norme kao apstraktnog sistema opozicija, kako je shvata npr. Hjelmslev,44 dodirne tačke bilo bi teško naći.

Pokušaj povezivanja pojmova jezičke norme, kulture jezika i jezičke politike dao je poljski lingvista Stanisław Gajda u radu: Jezička norma i kultura jezika,45 na nov, mada, čini nam se, diskutabilan način. Govo-reći o kulturi jezika, koja se često definira kao disciplina primijenjenog karaktera, a objašnjava u rezultativnom smislu kao umjetnost vladanja i iskorištavanja jezičkih sredstava, on ističe da bi se kultura jezika, mada se ni u jednoj interpretaciji tako ne objašnjava, mogla poimati kao stvara-nje svjesnih teorijskih postavki za svoj praktični dio – jezičku politiku. Po njegovom mišljenju jezička kultura se mora oslanjati na opštelingvističke osnove ukoliko se želi da u praktičnom dijelu – jezičkoj politici – bude efikasna. Jezička norma je u takvom pristupu korelat strukture jezika, ali i kategorija kulture jezika, a odnos jezičke politike i kulture jezika – prakse i teorije, mada bi prirodnije bilo da i kultura jezika prema jezičkoj politici bude u odnosu dijela prema cjelini i da se tretira kao praktična djelatnost koja izvire iz teorijskih postavki norme, a ne obratno.

Ovim smo se ponovo vratili na pitanje teorije jezičke politike, odnosno da li jezička politika ima svoju teoriju. Već se moglo uočiti da je Avrorin osporio teorijsku komponentu jezičke politike. Stav je zasnovan na uvjere-nju da je jezička politika praktična djelatnost i da kao praksa služi za pro-vjeravanje vrijednosti stavova onog dijela lingvističke teorije koji se odnosi na funkcioniranje jezika u društvu i na njegov funkcionalni razvoj i teorije društvenih i nacionalnih odnosa. Mišljenja svih sociolingvista nisu takva.

Jezička politika i jezičko planiranjeU svojoj knjizi Savremena sociolingvistika A. D. Švejcer eksplicitno kaže: “...u teoriji jezičke politike postoji još mnogo neriješenih, diskutabilnih problema. Prije svega, neophodno je pojasniti sam pojam jezička politika, odrediti njegov odnos prema takvim pojmovima kao jezičko stroitel’stvo i

44 L. Hjelmslev: Langue et parole. Citirano prema F. M. Berezin, Istorija lingvističeskih učenij, Moskva, 1975, str. 243–245.45 S. Gajda: Norma jezykowa a kultura jezyka, Sprowozdania, 1975, Opolskie towarzystwo przyjacio nauk wydzia jezyka i literatury.

270 Josip Baotić

jezičko planiranje”.46 Rekli smo da su to razgraničavanje izvršili A. G. Ba-ziev i M. I. Isaev, no i bez toga prisustvo više termina u jednoj lingvističkoj sredini nametalo bi zaključak da među njima mora postojati razlika. Čak i ako se složimo da ne postoji predmet kojim bi se teorija jezičke politike mogla baviti, ne možemo negirati činjenicu da jezička politika mora biti zasnovana na nekim teorijskim principima, koji, ma koliko izvirali iz re-zultata lingvističke teorije ili teorije društvenih odnosa, nisu tamo tako formulisani. Drugim riječima, kada bi se upotrebljavao samo jedan termin, kao kod nas književnojezička politika, nužno bi bilo pretpostaviti da on u sebi sadrži i teorijske aspekte i mjere praktičnog ovaploćenja tih aspekata. Pokušaćemo to ilustrirati na primjeru književnojezičke politike u BiH.

Osnovni smisao i teorijski aspekt književnojezičke politike u BiH dat je u četiri temeljna principa: 1) prihvatanju hrvatskosrpskog, odnosno srp-skohrvatskog književnog jezika kao jednog jezika sa svim raznolikostima i varijantnim razlikama, 2) otvorenošću prema pozitivnim kulturnim i je-zičkim uticajima iz svih republika i svih kulturnih središta našeg jezičkog područja, 3) njegovanju autohtonih književnojezičkih i kulturnih vrijed-nosti, koje su zajedničko blago svih naroda BiH i čine most među njihovim kulturama, tj. insistiranje na onome što nas povezuje i zbližava i 4) punoj slobodi individualnog izbora jezičkih izražajnih sredstava, bez obzira na njihovu varijantsku markiranost u drugim sredinama.47

Kao što je to istakao M. Šipka, u ova četiri principa “sažeta je su-ština književnojezičke politike u BiH – njena društvena i lingvistička zasnovanost”,48 drugim riječima, ova četiri principa su naslonjena na re-zultate lingvističke teorije o standardnom jeziku i rezultate teorije i prakse o međunacionalnim odnosima kod nas.

Srpskohrvatski jezik kao jezik više nacija od početka norme, uvjetno Vukove reforme, pa do danas podrazumijevao je jedinstvo u različitosti. Dva književna izgovora, dva pisma te prisustvo morfoloških, leksičkih i sintaksičkih varijacija kao činjenice koja ga je određivala i koja je otvarala mogućnost za različite pristupe i teorijske interpretacije. U nemogućnosti da analitički damo pregled iznesenih mišljenja o prirodi standardnog srp-skohrvatskog jezika, zadržat ćemo se, u najgrubljim crtama, na osnovnim pristupima. Prvo je mišljenje da je srpskohrvatski jezik potpuno jedinstven ili da treba da bude potpuno jedinstven, i da na planu standardnog jezika nema mjesta za naglašavanje sitnijih razlika karakterističnih kao obilježje 46 D. Švejcer: o. c., str. 145–146.47 Vidi: Mostarsko savjetovanje o književnom jeziku, Sarajevo, 1974, str. 209.48 M. Šipka: Jezički savjetnik, Sarajevo, 1975, str. 23.


pojedinih sociokulturnih sredina. Drugo je mišljenje da je srpskohrvat-ski jezik svoje uobličavanje doživio u okviru dviju nacionalnih struktu-ra, srpske i hrvatske, da se to i danas osjeća u varijantskoj polariziranosti dijela njegovog jezičkog potencijala, pa se zbog toga može govoriti o dva funkcionalna pojavna oblika, dvije varijante koje imaju karakter posebnih standardnih jezika jednog, srpskohrvatskog, odnosno hrvatskosrpskog je-zičkog dijasistema, dakle jednog samo na apstraktnom planu. Treće je da je srpskohrvatski odnosno hrvatskosrpski jezik jedan jezički sistem, i na pla-nu norme i na planu apstrakcije, koji podrazumijeva bogatstvo varijacija u okviru svake sociokulturne sredine, pa prema tome jedinstvenu, elastičnu ali stabilnu normu.

Sva tri pristupa polaze od iste jezičke realnosti, srpskohrvatskog jezič-kog fenomena, ali u spletu društvenohistorijskih činilaca različito inter-pretiraju taj fenomen, zavisno od funkcionalnih zadataka koje on ispunja-va u svakoj od sociokulturnih sredina. Iz tih razloga prva dva pristupa nisu prihvatljiva u Bosni i Hercegovini i nisu mogla biti lingvistička podloga za principe književnojezičke politike.

Principi književnojezičke politike su samo teorijski koncept na kome se zasniva i od čega treba da polazi jezička praksa. Dio te prakse određen je zaključcima Prosvjetno-kulturnog vijeća Skupštine SRBiH – upotreba dvočlanog naziva jezika, ravnopravna primjena oba pisma, obaveza ijekav-skog izgovora u nastavi osnovnog obrazovanja, dvojna terminologija itd.49 Navodimo ovo kao ilustraciju pojmova i njihovog razgraničavanja tamo gdje se oni javljaju, jer kod nas još nema termina za označavanje praktične djelatnosti na ostvarenju principa jezičke politike i pod terminom književ-nojezička politika podrazumijeva se teorijsko osmišljavanje jezičke politike i praktična djelatnost na njenom oživotvorenju.

U sovjetskoj lingvistici takvo razgraničavanje je već izvršeno, mada i tamo ima mišljenja da termin jezičko strojitel’stvo ili jezičko planiranje ne može biti primijenjeno na ostvarenje svih vidova jezičke politike i da bi se mogao primijeniti samo na praksu oživotvorenja zadataka konstruktivne i perspektivne jezičke politike.

Drugim riječima, termini koje smo spominjali pokrivaju najčešće je-dan od zadataka jezičke politike i prema jezičkoj politici odnose se kao dio prema cjelini, pa jezičku politiku ne potiskuju, nego preciziraju, kada je u pitanju praksa i djelatnost s njom u vezi.

49 Vidi: Mostarsko savjetovanje..., str. 215–217.

272 Josip Baotić

Jezička politika i jezikGovoreći o funkcionalnoj i strukturnoj strani jezika i mogućnostima uti-caja na jezički razvoj istakli smo da na funkcionalnu stranu jezika snaž-no djeluju vanjski faktori i da se preko promjena na funkcionalnom planu može uticati i na promjene u strukturi. “Promjene obima pojedinih funk-cija direktno se odražavaju na jezički sistem – širenje povlači za sobom razvijanje leksičko-semantičkih, morfoloških i stilističkih sistema, sužava-nje obima pojedinih funkcija vodi k obratnom rezultatu”,50 s pravom ističe Nikol’skij. Za ovakav zaključak moguće je naći potvrde u praksi, koja je pokazala principijelnu mogućnost stvaranja novih formi govora – književ-nih jezika, mada i De Saussureova konstatacija da je jezik određen sistem uzajamno vezanih elemenata podrazumijeva sistemski karakter svih unu-tarjezičkih promjena pod uticajem vanjskih faktora.

Budući da je jezička politika ukupnost svih svjesno kanalisanih soci-jalnih faktora jezičkog razvitka, njen uticaj na funkcionalnu distribuciju jezičkih obrazovanja ispoljava se mnogo brže u smislu pribavljanja preferi-ranog statusa jednih i lokaliziranja drugih. Ona utiče tako na razvoj jezič-kog sistema stimulišući razvoj i korištenje jednih elemenata i zadržavajući upotrebu drugih. Naravno, onda i tamo gdje za to postoji razlog, odnosno potreba.

Jezička politika se po Haugenu u principu javlja svagdje “gdje postoji zastoj (failure) u komunikaciji. Ali taj zastoj ne treba shvatiti kao zastoj koji zahtijeva jedno rješenje (ili-ili) – ovdje se ima u vidu cijela skala koja označava sve slučajeve: od punog ostvarenja komunikacije do njenog pot-punog odsustva”.51 Drugim riječima, programi jezičke politike sastavljaju se tamo gdje postoje jezički problemi i za rješavanje tih problema. U svojoj biti oni mogu biti a) makro problemi i b) mikro problemi. Prvi se odno-se na distribuciju jezičkih obrazovanja po sferama saopćavanja (zvanično, svakodnevno, škola, sredstva masovne komunikacije, religija, umjetnička literatura, poezija itd.), drugi na upotrebu u komunikaciji posebnog jezič-kog obrazovanja.

“Razmatranje makro problema, kako ističe Nikol’skij, pretvara se u izu-čavanje funkcioniranja jezičkih obrazovanja, u opisivanje jezičkih situacija (sistem funkcionalne distribucije jezičkih obrazaca), a analiza mikro pro-blema u istraživanje pitanja odgovarajućeg suodnosa unutrašnjeg ustroj-

50 L. B. Nikol’skij: o. c., str. 114.51 E. Haugen: Lingvistika i jazykovoe planirovanie, Novoe v lingvistike, VII, str. 449.


stva jezičkog obrazovanja i funkcija koje iza njega stoje u datom društvu (u određenoj komunikativnoj vrijednosti jezičkog obrazovanja).”52

Nikol’skij kao ilustrativan primjer navodi situaciju u Indiji, u kojoj se na jednoj strani vrše ispitivanja rasprostranjenosti državnih jezika: hindu i engleskog, regionalnih jezika: tamilskog, pendžabskog, bengalskog, ma-rathi, kamada jezika i drugih, i na drugoj strani u kom stepenu unutraš-nji resursi (gramatičko ustrojstvo i leksički sastav) svakog jezika osigurava komunikaciju u određenoj oblasti. Književnojezička politika u BiH je, u skladu s ovim postavkama, razrješavanje makro problema, jer se upravo bavi funkcionalnom distribucijom jezičkih obrazaca, jezikom u nastavi i u sredstvima javnog obavještavanja, odnosno u službenoj upotrebi. “Kada je riječ o kolektivnom, a ne individualnom izrazu, o jeziku kolektivnih aka-ta (normativnih akata, nepotpisanih redakcijskih uvodnika, naziva rad-nih organizacija itd.) i o slučajevima kada bi individualni izbor mogao da znači ograničavanje tuđe slobode izbora jezičkih sredstava, ili smišljeno usmjeravanje standardnojezičkog izraza u Bosni i Hercegovini u pravcu varijantske polarizacije na nacionalnoj osnovi isl. (jezik udžbenika, govor nastavnika u školi, odnosno u nastavnom procesu, govor voditelja i spikera na radiju i televiziji, riječ novinara u dnevnoj i drugoj štampi, itd.), onda se sloboda individualnog izbora mora donekle ograničiti”, piše, komentari-šući 4. princip književnojezičke politike u BiH, M. Šipka u svom Jezičkom savjetniku.53

Rješavanje mikro problema je takođe inicirano spomenutim principi-ma, posebno trećim, ali ono je i ranije bilo prisutno u praksi njegovanja jezičkog izraza i u okvirima kulture jezika, istina, jednim dijelom, te ne predstavlja novinu.

Kao što se vidi, jezička politika prije svega ima posla sa izborom jezič-kog obrazovanja ili jezičke jedinice za ove ili one komunikativne ciljeve. Njeno zasnivanje podrazumijeva poznavanje zakonitosti jezičkog razvoja i funkcioniranja jezika u konkretnom društvu. Ispitivanje makro i mikro problema na drugoj strani su preduvjet da se shvati ili pojasni sadržaj kon-kretnih programa jezičke politike, odnosno zašto se u nekoj sociokulturnoj sredini poduzimaju ove ili one konkretne mjere. Bez toga objektivnog pri-stupa osnovnim formulacijama ove ili one jezičke politike ne može biti.

52 L. B. Nikol’skij: o. c., str. 113.53 M. Šipka: Jezički savjetnik, str. 47–48.

274 Josip Baotić

Jezičko prognoziranjeLingvisti koji se bave oživotvorenjem jezičke politike su jedinstveni u mi-šljenju da je jedna lingvistička teorija nedovoljna za usmjerene izmjene je-zika. Po Nikol’skom efektivnost jezičkog planiranja zavisi od toga koliko je ono zasnovano na rezultatima historije jezičke situacije, genetičkim veza-ma datog jezika, socijalnim i ekonomskim momentima u zemlji, odnosno koliko je u skladu sa organizacijom i sistemom obrazovanja i raspolože-njem konzumenata da prihvate konkretne jezičke mjere, drugim riječima, koliko je uvažavana i jezička i društvena situacija. Neuspjeh jezičke politi-ke, u konkretnim slučajevima, bio je posljedica nedovoljnog uvažavanja, s jedne strane, općih tendencija jezičkog razvoja, a s druge strane socijalnih faktora. Da bi se to izbjeglo, jezička politika, kao i druge nauke, oslanja se na rezultate naučnog jezičkog prognoziranja, koje je nezamislivo bez uva-žavanja pobrojanih faktora (kako jezičkih, tako i nejezičkih) i tendencija razvoja jezika.

J.D. Dešeriev u radu Sovjetska metodologija, teorija i praksa planiranja i pr’ognoziranje jezičkog razvoja54 navodi sljedećih pet aspekata jezičkog prognoziranja značajnih za jezičko planiranje: 1) osnovne tendencije ra-zvoja jezika svijeta, 2) sudbine pojedinih jezika, 3) razvoj društvenih funk-cija jezika, 4) strukturni razvoj jezika i 5) osnovne tendencije uzajamnog djelovanja jezika.

Budući da je i jezičko prognoziranje, kao i svako drugo sociolingvi-stičko ili u oblasti društvenih nauka stohastičkog karaktera, dakle samo prognoza, ono samo po sebi ne može garantirati stopostotnu tačnost pro-gnoze, i to ne samo zbog svog stohastičkog karaktera nego i zbog toga što se mogu pojaviti nove okolnosti, na koje se u početku nije računalo ili koje nije bilo moguće predvidjeti. Zbog toga jezička politika, odnosno njeni principi moraju biti široko zasnovani, elastični i otvoreni za tanana reagiranja na izmjene u jezičkoj situaciji i društvenim odnosima. Iskrsava-nje novih problema, dakle izmjena situacije, podrazumijeva razmatranje i modifikaciju jezičke politike, njenih principa, a više od toga – zasnovanih programa.

Mada se u jeziku ne može predvidjeti stanje jezičkog sistema u potpu-nosti, pogotovo svih njegovih elemenata, može se, na osnovi prisutnih ten-dencija u jeziku predvidjeti opći karakter sistema. Radi ilustracije pomeni-mo samo neke tendencije koje se i danas u manjoj ili većoj mjeri ispoljavaju

54 J. D. Desheriev: Soviet methodology, theory and practice of planning and forecasting of language development, Moskva, 1970.


u svakom jeziku. Prva i jedna od najsnažnijih tendencija u sredinama koje imaju normiran jezički sistem je tendencija jezičke demokratizacije. Ona se očituje u sve većem pritisku i prodoru leksičkih, morfoloških i sintaksičkih konstrukcija iz govornog jezika u književni jezik, odnosno u sve manjim razlikama između govornog i književnog jezika. Nema sumnje da je ona podržana izmjenom kontingenta nosilaca književnog jezika, odnosno či-njenicom da književni jezik danas nije više privelegija određenog druš-tvenog sloja, nego svih, ili gotovo svih slojeva društva, naravno u civili-ziranim zajednicama. Mada se ova tendencija očituje na funkcionalnom planu, ona odraza ima i na planu unutrašnjeg razvitka. U jezičkom sistemu ona se očituje u procesima unifikacije gramatičkih formi i jačanju analitiz-ma u morfologiji. Nešto manje značajna, ali prisutna i danas je puristička tendencija, čišćenje jezika od tuđih pozajmica i stvaranje vlastitih jezičkih izražajnih sredstava da se potisnu strana. Mada je nosila i neke elemente demokratizacije jezika, ni do danas nije ocijenjena bezrezervno ni kao ten-dencija koju treba podupirati ni kao tendencija protiv koje se treba boriti. U historiji svakog jezika ocjenjivana je sa pozicija društvene situacije – protiv čega je bila usmjerena i k čemu je vodila. Njoj nasuprot djeluje tendencija internacionalizma, prihvaćanje stranih riječi kada njihov prijevod nije ade-kvatan i kada, umjesto da pojasni, zbunjuje.

Samo prognoziranje može biti aktivnog i pasivnog karaktera. Razgra-ničenjenije izvršeno na suštinskim kriterijima, odnosno na prirodi rezulta-ta prognoze, nego na činjenici da li će rezultati do kojih se došlo biti ugra-đeni u programe jezičke politike ili će ostati izvan njih. Put i do pasivne i do aktivne prognoze je isti. Izučavanjem jezičke situacije utvrđuju se osnovne tendencije jezičkog razvoja na funkcionalnom planu i ekstrapoliraju na nova obrazovanja. Neka od njih se mogu pokazati u svjetlu zasnovanih kriterija kao perspektivna, a neka kao neperspektivna. Tek tada se na njih projicira djelatnost čovjeka, ona postaju sastavni dio aktivne prognoze. U daljem procesu pokazuje se koliko su predviđanja bila tačna i koliko je per-spektivnost koja je kao atribut bila pripisivana nekim obrazovanjima bila temeljita, odnosno proizvoljna.

Jezička politika i ideologijaNa početku rada postavljeno je pitanje naučnosti ili naučne zasnovanosti jezičke politike uz izražavanje bojazni da se pod jezičkom politikom kri-je neodređena djelatnost u službi interesa trenutka i “tekuće politike”. Na

276 Josip Baotić

prethodnim stranicama govoreno je o onom što jezičku politiku karakteri-še kao lingvističku djelatnost. Istina, i u definicijama i na drugim mjestima isticano je da je riječ o “svjesnom društvenom djelovanju na tokove jezič-kog razvoja”, što podrazumijeva i neke relacije prema “tekućoj politici”, odnosno ideološku obojenost jezičke politike.

Lingvistička misao na Zapadu, vidjeli smo, jezičko planiranje shvata i interpretira s drugačijih pozicija nego što to čine sovjetski lingvisti. Po njima jezičko planiranje, odnosno produbljivanje saznanja o jezičkom pla-niranju, u podjednakoj mjeri podupire i nacionalne i internacionalne ten-dencije u jeziku i stvar je slučaja koja će ideologija pobijediti kao rezultat planiranja u oblasti jezičke politike. U interesu nauke treba produbljivati ispitivanja i kada se rezultati pokažu nepoželjnim sa ideološkog aspekta.

A.D. Švejcer u svojoj knjizi Savremena sociolingvistika, kao odgovor na spomenute teorije, piše: “Neophodno je naglasiti da se, nezavisno od toga da li se ova ili ona oblast jezičkog planiranja javlja kao dio zvanične politike države, klase ili društvenog pravca, povezanost problema jezičkog planira-nja s ideologijom i ideološkom borbom pokazuje dovoljno jasno”, a malo dalje: “Razumije se, za nauku ne postoje zabranjene istine. Ipak, poziv da naučnici koji se bave razradom problema jezičkog planiranja i jezičke poli-tike zauzmu vanklasnu i vanpartijsku poziciju, nesumnjivo je neosnovan. Čini se da od svih aspekata sociolingvistike upravo u ovoj oblasti borba ima najoštriji i najočigledniji karakter” (istakao J. B.).55

Ideološka pozadina svake jezičke politike, bez obzira da li se ona javno izloži i brani ili prikriva i negira, nesumnjiva je. U dokumentu društve-no-političkih organizacija Književni jezik i književnojezička politika u BiH, između ostalog piše: “Teorije o varijantskoj polarizaciji, o ‘ukrštanju’ dviju varijanata na našem tlu, o ‘pravima’ tih varijanata u BiH na ravnopravan uticaj izraz su težnji 1 i ng v i s t i č k i h (i ne s a mo 1i ng v i s t i č k i h) he-gemonista, koji se pod firmom jezičke ravnopravnosti i tolerancije bore za ‘prevlast’ u Bosni i Hercegovini”, odnosno “usmjeravanje književnog jezika u pravcu dvovarijantnosti, nije za našu sredinu prihvatljivo ni iz politič-kih razloga” i malo dalje: “Prihvatanje težnje da svaki narod u nas MORA imati svoj poseban književni jezik direktno je negiranje muslimanske na-cionalne posebnosti” (istakao. J. B.),56 a to sve ukazuje i na ideološku poza-dinu književnojezičke politike u BiH.

55 A. D. Švejcer: o. c., str. 155.56 Vidi: Mostarsko savjetovanje, str. 210.


U višenacionalnim sredinama jezička politika, zavisno od ideološke opredijeljenosti, može imati konstruktivni i destruktivni karakter. Kon-struktivna jezička politika je ona koja osigurava slobodan razvoj svih jezi-ka naroda i narodnosti, stvara preduvjete za raširenje njihovih funkcija i oblasti njihove primjene, omogućava obrazovanje na svakom od njih, od-nosno ne preferira jedan od jezika ograničavajući ili sužavajući sfere upo-trebe drugih. Destruktivna, suprotno njoj, guši razvoj jezika nacionalnih manjina za račun jezika najrazvijenije nacije ili vladajućeg sloja.

Tipologija jezičke politikeTipologija jezičke politike je najmanje razrađena i ni jedan autor ne isklju-čuje mogućnost daljeg dograđivanja njime ponuđene tipologije. Skoro svi ukazuju na poteškoće sa kojima se lingvist sreće kad pristupi ovom poslu. Jezička politika u sociološkom smislu predstavlja, kako je rečeno gore, dio unutrašnje politike snaga koje dominiraju u datom društvu. Ona može odgovarati interesima cijelog društva ili samo klase na vlasti, pa se može razmatrati kao simbol nacionalnog i socijalnokulturnog jedinstva jezičke zajednice ili kao sredstvo političke integracije različitih etnolingvističkih zajednica u okviru jedne države. S druge strane, vidovi jezičke politike za-vise od tipova jezičke situacije – da li je riječ o jezičkoj politici u jednojezič-kim državama ili višejezičkim, u zemlji ili izvan zemlje.

Čini nam se da je L.B. Nikol’skij do sada ponudio najcjelovitiju tipolo-giju jezičke politike.57 On je izdvojio šest parametara. Po usmjerenosti on razgraničava retrospektivnu od perspektivne, po klasnom sadržaju – de-mokratičnu od antidemokratične i po etničkoj orijentaciji – internacional-nu od nacionalne.

Retrospektivna jezička politika je ona koja nastoji da konzervira po-stojeće stanje i koja se bori protiv stihijnih tendencija koje su usmjerene na izmjenu tog stanja. Pravda se neophodnošću kontinuiteta u kulturi i renesansom nacionalnog jezika. Za razliku od nje, perspektivna jezička politika mjerama koje poduzima omogućava ili stimuliše izmjene starih formi i kodifikuje nove norme. Standardizacija u jeziku, ortografske re-forme, stvaranje novih terminoloških sistema i slično samo su vid njenog ispoljavanja. Jezička politika koja se odlikuje ovim svojstvom u sovjetskoj lingvistici se najčešće označava i terminom jezičko stroitel’stvo, dok u za-

57 L. B. Nikol‘skij: o. c., str. 115.

278 Josip Baotić

padnoj lingvistici jezičko planiranje upravo pokriva ovu djelatnost. Demo-kratična jezička politika je ona koja osigurava rješenje jezičkih problema u interesima širokih narodnih masa i karakteristična je za društva u kojima se stimuliše stvaranje novih književnih jezika, ili književnojezičkih normi, na bazi sredstava narodnog ili govornog jezika. Antidemokratična je ona koja jedan jezik, najčešće jezik metropole, proglašava jedinstvenim nacio-nalnim jezikom i danas je karakteristična za niz mladih afričkih zemalja. Internacionalistička jezička politika je ona koja zastupa pravnu jednakost svih jezika u mnogonacionalnoj državi, odnosno tolerantnost prema svim elementima iz drugih jezika, koji su u jezik ušli kao posljedica jezičkog kontakta, dok je nacionalistička suprotna njoj i orijentiše se na razvoj je-zika jedne etničke grupe u mnogonacionalnoj državi, razvijajući pri tom netrpeljivost prema jezičkim elementima iz jezika drugih etničkih grupa.

Pobrojani parametri, mada su opoziti, ne moraju se u konkretnim je-zičkim politikama isključivati, odnosno mogu se čak i kombinirati. Treba reći da je to klasifikacija zasnovanosti jezičke politike, oficijelne. Kada ona ne zadovoljava ili ne odgovara interesima cijelog društva, javljaju se stihijni pokreti za preispitivanje zvanične jezičke politike, pa i njih treba razmatra-ti kao “razne jezičke politike ‘odozgo’, koje provode druge klase ili etnolin-gvističke zajednice.”58

Od karaktera jezičke politike zavise i etape njenog ostvarenja. One su najsloženije kod perspektivne jezičke politike jer ova politika podrazumi-jeva izmjenu jezičke situacije i postojećih jezičkih normi.

Prva etapa u ovakvoj jezičkoj politici je zasnivanje jezičke politike, određivanje ciljeva i formuliranje zadataka. Programi koji se nude moraju sadržavati i nova pravila, koja ne moraju biti vezana samo za standardi-zaciju u jeziku, tj. proces odabiranja najoptimalnijih jezičkih sredstava iz već postojećeg repertoara, nego mogu određivati i puteve stvaranja novih jezičkih jedinica, najčešće leksičkog karaktera i u oblasti terminologije.

Poslije ove etape slijedi etapa priprema za ostvarenje postavljenih za-dataka, odnosno zasnovanih programa. Ona se najčešće naziva etapa ko-difikacije i podrazumijeva uvođenje u život, jezičku praksu, predloženih rješenja ili, kako se to u lingvistici češće imenuje, optimalnog lingvistič-kog varijeteta. Pored lingvističke aktivnosti, izrade normativnih rječnika i gramatika, pravopisnih pravila, terminologija koje se preporučuju, ona podrazumijeva zakonske akte kojim se određuju mediji i oblasti u kojima će se rješenja obavezno primjenjivati. Karakter kodifikacije, njen domet i

58 L. B. Nikol‘skij: o. c., str. 115.


efekti, u velikoj mjeri zavise od pravnog i društvenog statusa organa koji oživotvoravaju programe jezičke politike.

Posljednja etapa je oživotvorenje jezičke politike. Ono se najefikasnije ostvaruje posredstvom takvih medija kao što su škola, dakle organizova-nom nastavom, štampom, sredstva javnog obvaještavanja, dakle štampa, radio i televizija, i razni oblici pisane riječi. Govornici kojima je namijenje-na preporuka, mogu, ali ne moraju, i pored svih preuzetih mjera, ma kako one bile rezultat dobre zasnovanosti i ma kako dobro bile vođene, predlo-žena rješenja prihvatiti. Razni motivi mogu da budu prepreka za pojedinca da prihvati nova rješenja. Oni mogu biti zasnovani na inerciji, zašto se po-novo “preučavati”, ali i na duboko socijalnim razlozima. Uz ove javljaju se i estetske, psihološke i sociološke barijere – nova obrazovanja lijepo ili loše zvuče, lako ili teško se pamte, asociraju s leksikom koju upotrebljava ova ili ona socijalna ili nacionalna grupa i slično. No, bez obzira na motive koji pojedince sprečavaju da prihvate ponuđena rješenja, stupanj prihvaćenosti nije samo ocjena efektivnosti konkretne jezičke politike nego i njene per-spektivnosti. Nizak stepen prihvaćenosti je dovoljan indikator da se jezička politika i njeni programi preispitaju i, ukoliko je to moguće, modificiraju.

Na kraju, umjesto zaključka ponovićemo još jednom da je jezička poli-tika kao djelatnost u okviru sociolingvističkog pristupa jeziku izborila svoj status u lingvistici i da u novije vrijeme napori teku u pravcu njenog daljeg teorijskog osmišljavanja, na jednoj strani, dok se, na drugoj, zasnivanjem programa jezičke politike sve više afirmiše teza da je jezički razvoj moguće zaštiti od stihijnih procesa jedino putem organizovanog i svjesnog djelo-vanja društva na funkcionalnu stranu jezika, a preko nje i na strukturnu, dakle na jezik u cjelini.

280 Josip Baotić

Standardni srpskohrvatski jezik, norma i varijante1. Standardni srpskohrvatski (hrvatskosrpski) jezik, i pored toga što je po-sljednjih dvadesetak godina predmet posebne pažnje lingvista, do danas nije dobio teoretsku interpretaciju koja bi bila podjednako prihvatljiva za sve sociokulturne zajednice koje se njime služe kao instrumentom spo-razumijevanja. Lingvistički razlozi su, prije svega, u različitom poimanju standardnog jezika i norme u njemu kao općelingvističkih kategorija, a društveni u procesu demokratizacije, ekonomskoj i političkoj decentraliza-ciji i, s tim u vezi, prenošenju na svaku od naših republika prava da jezička pitanja rješava u skladu sa vlastitim potrebama.

2. Razilaženja serbokroatista kada je u pitanju standardni srpskohr-vatski jezik najdrastičnije se ispoljavaju u viđenju mjesta za specifičnosti jezičkog izraza pojedinih sociokulturnih zajednica u zajedničkoj standar-dnojezičkoj normi, te viđenju statusa ukupnosti jezičkog izraza (varijante) svake od tih zajednica u standardnom jeziku.

Teoretska uopćavanja o prirodi standardnog srpskohrvatskog jezika mogu se u osnovnom svesti na sljedeća viđenja:

a) srpskohrvatski standardni jezik jeste jedan jezik u kome se bogat-stvo varijacijskih vrijednosti može i treba interpretirati samo kao stilistički potencijal i izvor za obogaćivanje standardnog jezika putem semantičke diferencijacije sinonima;

b) srpskohrvatski standardni jezik jeste jedan jezik samo na nivou si-stema kao apstrakcije, a praktički se ostvaruje u vidu dviju varijanata koje imaju sve odlike standardnog jezika svaka za sebe;

c) srpskohrvatski standardni jezik jeste jedan jezik sa razvijenom si-nonimijom kao obilježjem jezičkih izraza pojedinih sociokulturnih zajed-nica, koja zbog toga mora imati mjesto u zajedničkoj standardnojezičkoj normi.


3. Težište u ovom radu je na kritičkom osvjetljavanju teoretskog pristu-pa datog pod tačkom b) – po kome je srpskohrvatski standardni jezik jedan jezik samo na nivou apstrakcije, dok se na funkcionalnom planu ispoljava u varijantama – i to iz dva razloga. Prvi je taj što je ovakav pristup najmanje prihvatljiv kao zajednički za sve četiri sociokulturne zajednice kojima je srpskohrvatski standardni jezik zajednički instrument sporazumijevanja jer se njime dovodi u pitanje ne samo jedinstven nego i jedan standardni srpskohrvatski jezik, a drugi je što se čini da takav pristup nije zasnovan ni na neosporivoj lingvističkoj argumentaciji ukoliko se ostaje pri jednom standardnom jeziku kao pretpostavci od koje se polazi ili krajnjem cilju ka kome se teži. O druga dva pristupa govoriće se u mjeri koju naslov i potpunija elaboracija naznačene problematike zahtijevaju da se na početku apostrofirani pristup što potpunije sagleda.

4. Razmišljanja o varijantskom karakteru standardnog srpskohrvat-skog jezika pospješena su diskusijom o prirodi norme u njemu vođenoj na V. kongresu jugoslovenskih slavista u Sarajevu u svjetlu spoznaje “da razgranat, bujan život književnog jezika, u svim njegovim raznovrsnim oblicima, na širokoj teritoriji i u sredini sa više od jedne narodnosti, nemi-novno nameće postojanje varijanata”1. Istina i prije toga dovođen je pod znak pitanja pristup standardnom srpskohrvatskom jeziku kao jednom i jedinstvenom, tj. sa unificiranom normom kao krajnjim ciljem kome, dok se ne ostvari, treba aktivno težiti smanjujući razlike svjesnim intervenci-jama. Diskusija na pomenutom kongresu u prvi plan istakla je ne samo či-njenicu da srpskohrvatski jezik u svom standardiziranom obliku od počet-ka, uslovno Vukove reforme, nije bio jedinstven nego da on mora podra-zumijevati i u budućnosti jedinstvo u različitosti – dva pisma, dva izgovora i, što je mnogo značajnije, razvijenu sinonimiju kao obilježje nacionalnih posebnosti u zajedničkom jeziku.

5. Teoretski pristup po kome standardni jezik karakterizira disjun-ktivna norma (ili ovo ili ono) za razliku od konjunktivne norme u ostalim idiomima (i ovo i ono), tj. pristup po kome je standardni jezik idiom u kome nema mjesta za nefunkcionalne varijetete – sinonimiju – danas se uglavnom smatra prevaziđenim. Proces demokratizacije u društvenom ži-votu ispoljio se u jeziku u odbacivanju teze o govoru pojedinih sredina kao jezičkom idealu prema kome treba odmjeravati normu standardnog jezika za cijelu zajednicu budući da je ona u osnovi lišena lingvističke zasnova-nosti.

1 M. lvić, Problem norme u književnom jeziku, Jezik XIII, sv. 1, str. 2.

282 Josip Baotić

6. Suočeni sa novim odnosima u društvu i poteškoćama u funkcioni-ranju češkog standardnog jezika, pražani su već tridesetih godina odbacili teoretski koncept koji se temeljio na različitom karakteru norme u standar-dnom jeziku i dijalektima, tvrdeći da se norme u različitim idiomima ne razlikuju u suštini, kvalitativno, nego po stepenu obaveznosti i svjesnosti, tj. kvantitativno. Usmjerenost ka stabilnosti i postojanosti je odlika svake norme u jeziku, a u standardnom jeziku se kodificiranjem samo pojačava osjećanje te stabilnosti i obaveznosti norme. Odbacivši tezu da je osnovna karakteristika standardnog jezika eliminiranje sinonima kao nefunkci-onalnih vrijednosti u jeziku, a inaugurišući princip elastične stabilnosti kao osnovnog obilježja norme u standardnom jeziku, pražani su izvršili revolucionaran zaokret u poimanju standardnog jezika i prirode norme u njemu, s ciljem da se olakša njegovo funkcioniranje u zajednicama u koji-ma se javlja problem odabira2. Opravdanost ovakvog zaokreta u pristupu standardnom jeziku i normi u njemu vremenom je sve više potvrđivana. Pokazalo se ne samo da se u njegovim okvirima mogu uspješno rješavati sva pitanja funkcioniranja standardnog jezika u nacionalno homogenim zajednicama u kojima postoji problem regionalno markirane sinonimije nego da je on dovoljno široko zasnovan da se ta pitanja mogu uspješno rješavati i u višenacionalnim zajednicama koje su se opredijelile za jedan standardni jezik kao zajednički instrument sporazumijevanja.

7. U ovom trenutku nisu brojni serbokroatisti kod nas koji u svakom pristupu, bez obzira kako je intoniran, podrazumijeva varijantnost stan-dardnog srpskohrvatskog jezika vide ugrožavanje zajedništva i jednog standardnog jezika, odnosno koji osporavaju činjenicu da standardnoje-zička razuđenost srpskohrvatskog/hrvatskosrpskog jezika stoji u znaku standardnojezičke varijantnosti, pojave izdiferenciranih upotreba našeg jezika u različitim sociokulturnim sredinama. U radovima teoretskog ka-raktera konstatovano je, a ni to nije osporavano, da se “varijante javljaju u svim nacionalno nehomogenim jezicima”3, te da do potpunog stapanja varijanata ne dolazi nikada ako se standardni jezik razvio na dijasistemu zajedničkom dvjema nacijama ili više nacija. Štaviše, preovladalo je uvje-renje da nastojanjima da se razlike varijantskog karaktera u jednom jeziku

2 Za potpunije informiranje upućujem na radove: B. Havranek, Zum Problem der Norm in der heutigen Sprachwissenschaft und Sprachkultur; objavljeni u: Actes du Quatrieme Congres international de linguistes, Kopenhagen 1938, te A. Jidlička, Spisovny jazyk u současne komunikasi, Prag 1974. i V. Mathesius, O požadavku slability ve sрisоvпет јаzусе, objavljen u zborniku Spisovna čeština a jazykova kultura, Prag, 1932.3 D. Brozović, Standardni jezik, Zagreb 1970, str. 35.


povećaju ili smanje intervencijama “nedostaje i ozbiljnosti i realizma”4 јег bi se time ugrozile osnovne karakteristike standardnog jezika, njegova au-tonomija i elastična stabilnost – mutatis mutandis, da je težnja ka unifici-ranom standardnom srpskohrvatskom jeziku nerealna sve dok nacije koje se njime služe budu egzistirale kao realnost društvenog života.

8. I pored ovih saznanja, slaganja među serbokroatistima nema u osnovnom pitanju – statusu varijanata kao idioma, pa povezano s tim ni u broju kao ni u kriterijima koji služe za njihovo izdvajanje iz standardnog jezika. Razilaženja su takve prirode da ponekad zasjenjuju usaglašenost, a otvaraju prostor za oživljavanje dvaju najneprihvatljivijih koncepata, uni-tarističkog i separatističkog, za koje se, istina, malo tko eksplicitno izjaš-njava, manje zbog toga što su već označeni kao lingvistički nedostatni i ne-adekvatni pristupi standardnom srpskohrvatskom jeziku, a više zbog toga što su društveno diskvaliflkovani јеr, ugrožavajući zajedništvo u jeziku, dovode u pitanje i zajedništvo u ostalim oblastima života.

9. Problematika varijantnosti unutar standardnih jezika do danas nije našla odgovarajuće mjesto u lingvističkoj teoriji mada su termini varijanta i invarijanta ustaljeni u izučavanju jezika na fonološkom nivou, ali u zna-čenju koje bi se teško moglo prenijeti i na ostale jezičke nivoe, a kamo li na jezik kao sistem.

U novije vrijeme, istina, sve češće se govori o diferenciranim upotre-bama standardnog jezika u smislu ispoljavanja funkcionalnih stilova kao različitih realizacija standardnog jezika, pa i o socijalnim i teritorijalnim modifikacijama standardnog jezika, ali ovih posljednjih samo kao sup-standardnim vrijednostima, pri čemu se regionalne varijante po svojim jezičkim karakteristikama vide kao karika koja povezuje standardni jezik sa dijalekatskom bazom, ili kao idiom za obogaćivanje standardnog jezi-ka vrijednostima koje su poprimile naddijalektni karakter a nisu u normi standardnog jezika.5

Ono što je za ovu priliku najvažnije kada su u pitanju teritorijalne va-rijante jeste činjenica da se one ne dovode u istu ravan sa standardnim je-zikom čak ni kod onih autora koji ističu da s funkcionalnog aspekta nema osjetnih razlika između standardnog jezika i regionalnih varijanata jer se i regionalni supstandardi na teritoriji kojoj pripadaju prihvataju kao norma.

10. Već prvi pristupi varijantnosti standardnog srpskohrvatskog jezika, isticanje dviju varijanata kao osnovnih, pogotovo njihovo označavanje na-4 D. Brozović, Standardni jezik, Zagreb 1970, str. 35.5 Za potpunije informacije upućujem na zbornik radova Social’naja i funkcional’naja differenciacija literaturnyh jazykoy, Moskva, 1977.

284 Josip Baotić

cionalnim predznacima – srpska ili hrvatska, nagovijestili su da će strpljiv i svestrano analitički put u osvjetljavanju ove problematike biti zamijenjen apriori utvrđenim konceptima. Svojom jednostranošću neki od tih pristu-pa iznenadit će i dobar dio serbokroatista i u sredinama koje su takvim pristupom, uslovno rečeno, mogle i biti zadovoljne, ali će izazvati i glasna reagovanja i sredina i jezičkih poslenika u sredinama koje su zanemarene i pored toga što su baštinici i participijenti zajedničkog standardnog jezika.

11. Da je dvovarijantski pristup standardnom srpskohrvatskom jezi-ku neadekvatan ukazao je već prilikom prvih razgovora R. Katičić isti-čući: “Čini nam se prvo da varijante nisu samo dvije, tj. istočna (pretežno srpska) i zapadna (pretežno hrvatska), nego svakako treba uzeti u obzir još bosanskohercegovačku, crnogorsku, a možda i vojvođansku” i doda-jući k tome da “činioci koji kod nas vode jezičnom opredjeljivanju unutar zajedničkog standardnog okvira previše su složeni, a da bi dopustili čistu dvojnu polarizaciju”6, a sličnog mišljenja bio je i M. Hraste: “u normiranju književnog jezika ne smijemo ostaviti po strani još dvije varijante: južnu sa glavnim centrom Sarajevom, ni sjeveroistočnu sa glavnim centrom Novim Sadom”7.

Uz eksplicitno negiranje adekvatnosti dvovarijantskog pristupa stan-dardnom srpskohrvatskom jeziku, navedeni citati posredno ukazuju na još jedan i jako važan momenat – da je za određivanje varijanata u savre-menom srpskohrvatskom jeziku regionalni kriterij ne samo univerzalniji nego i primjereniji od nacionalnog.

12. I pored toga što su navedena i slična mišljenja o varijantskom dife-renciranju unutar standardnog srpskohrvatskog jezika bila bliža jezičkoj stvarnosti i prihvatljivija za sve sociokulturne zajednice srpskohrvatskog jezičkog područja jer nisu dovodila u pitanje postojanje zajedničkog stan-dardnog jezika, dvovarijantski pristup prvi je i najkompletnije teoretski elaboriran.

Prema tom pristupu varijante, kao “adaptacija jedinstvenog standar-dnog jezika tradiciji i suvremenim potrebama nacija kao definiranih so-cioetničkih formacija”8, nadrastaju pojam regionalnih idioma јеr imaju sve “elemente pravog, samostalnog i funkcionalno djelotvornog književ-nog jezika”9, što praktično znači da standardni jezik prelazi u kategoriju apstraktnih vrijednosti, a da samo varijante jesu realnost.

6 R. Katičić, Problem norme u književnom jeziku, Jezik XIII, sv. 1, str. 22.7 M. Hraste, Problem norme u književnom jeziku, Jezik XIII, sv. 1, str. 17.8 D. Brozović, o.c., str. 35.9 Lj. Jonke, Problem norme u hrvatskosrpskom književnom jeziku, Jezik XIII, sv. 1, str. 10.


Mada među zastupnicima navedenog pristupa ima i onih koji negi-raju da se njime inaugurišu dva posebna standardna jezika, pozivajući se pritom na zajednički sustav normi u kojima su pojedinačne pozicije me-đusobno zamjenjive, teško bi se bilo s njima složiti jer i zajednički sustav normi može biti apstraktan a funkcionalne samo pojedinačne norme koje izviru iz zajedničkog sustava, ali koje i ne moraju biti iste u varijantama.

13. Bitnije od mogućnosti da se pojedinačne pozicije mogu zamjenjivati na nivou norme nekog apstraktnog jezika jeste da li se jezičkom politikom u okviru varijanata ta mogućnost ograničava ili ustoličuje kao neprikosno-veni princip norme varijante, drugim riječima da li će se iz zajedničkog sustava normi izvršiti izbor za svaku varijantu u smislu unificiranja, ili će norma varijanata biti konjunktivna i dozvoljavati i to i ono. Činjenica da se u sklopu dvovarijantskog pristupa standardnom srpskohrvatskom je-ziku govori i o “dvije norme dvaju naroda”, koje su se “već same po sebi djelomično razvijale”10, nameće zaključak da se norme varijanata ne vide tako, već kao disjunktivne – ili to ili ono iz sistema normi zajedničkog stan-dardnog jezika. A u tom slučaju bliže istini bilo bi tvrđenje da se radi o posebnim standardnim jezicima u okviru zajedničkog dijasistema, nego o varijantama jednog standardnog jezika.

14. Ekstralingvistički faktori koji određuju našu standardnojezičku si-tuaciju drugačiji su nego bilo gdje u svijetu. To, samo po sebi, ne znači da naš pristup standardnom jeziku zahtijeva radikalno nov teorijski koncept, ali da nije moguće preslikavanje odnosa iz drugih zajednica van svake je sumnje.

Izjednačavanje naše standardnojezičke situacije, kada su u pitanju va-rijante, sa stanjem u engleskom jeziku, čije se engleska i američka varijanta interpretiraju kao fenomeni analogni dvjema varijantama u standardnom srpskohrvatskom jeziku, neprimjereno je iz više razloga. Ni putevi koji su vodili do varijanata u ovim jezicima, ni uslovi u kojima te varijante eg-zistiraju, ni kvaliteti nisu isti. Ista situacija bi bila kada bi se u jednoj dr-žavotvornoj zajednici, bilo kojoj na svijetu, u okviru jednog standardnog jezika javile dvije varijante kao dva funkcionalna idioma najvišeg ranga, tj. standardnog jezika. Varijante engleskog jezika, čak kad bi se i moglo govo-riti samo o dvije, rezultat su prekida u komunikaciji iseljenika sa maticom zemljom i imaju danas karakter posebnih standardnih jezika. To su, ustva-ri, varijante engleskog jezika, a ne varijante engleskog standardnog jezika, jer, npr., neke od vrijednosti engleskog jezika koje su normom u SAD-u

10 Lj. Jonke, o.c., str. 11.

286 Josip Baotić

priznate kao standardne u Velikoj Britaniji imaju karakter regionalnih ili socijalnih varijeteta koji se negativno ocjenjuju u standardu, a i obratno. Drugim riječima, nema zajedničkog sistema normi.

15. Kod nas nije dovođen pod znak pitanja sistem normi, nego priroda norme. Pristupu R. Katičića do danas nije suprotstavljen prihvatljiviji za sve sociokulturne sredine koje se služe srpskohrvatskim standardnim jezi-kom: “Svim svojim varijantama usprkos naš je književni jezik jedan i što se s njim dešava na bilo kojem njegovu području važno je za sve koji se njime služe(...). Normiranje književnog jezika mora se stoga vršiti za čitavo jezič-ko područje priznajući dakako, i to brižljivo priznajući osobitosti pojedinih varijanata. Nikakvi se zaključci o normama hrvatskosrpskog književnog jezika ne smiju donositi bez sudjelovanja i pristanka kvalificiranih pred-stavnika sviju sredina koje njeguje njegove varijante. Taj je književni jezik zajednička baština i ni jedna sredina ne može njome sama upravljati”11.

16. Kada teoretski koncept standardnog jezika ne podrazumijeva uni-ficiranu normu, prostor za jedinstvenost standardnog jezika mnogo je širi, ili je dovoljno širok, da se sva pitanja varijantnosti, bez obzira da li je ona nacionalno ili teritorijalno markirana, mogu na zadovoljavajući način ri-ješiti i bez dizanja varijanata na nivo standardnojezičkog idioma. Za poje-dinca i za svaku sociokulturnu, odnosno socioetničku zajednicu bitno je da se u zajedničkom standardnom jeziku, u njegovoj normi, nađu sve one vrijednosti koje se u toj sredini doživljavaju, ili koje funkcioniraju kao stan-dardnojezičke vrijednosti. Za jedan standardni jezik kao cjelinu presudno je, pak, da li će se varijante u njemu osamostaliti ili ne. Osamostaljivanje varijanata dovelo bi do toga da izbor iz zajedničke norme preraste u po-sebne norme, tj. do razaranja zajedničkog sistema norme. Nije potrebno naglašavati da to znači i prestanak postojanja jednog standardnog jezika i prerastanje varijanata u posebne standardne jezike.

17. Varijantnost i varijanta u srpskohrvatskom jeziku, dakle, ne ugro-žavaju zajednički standardni jezik samo dotle dok se o njima govori kao o mogućnosti jezičke identifikacije jedne sociokulturne ili socioetničke za-jednice u njemu, tj. dok se o standardnom srpskohrvatskom jeziku govori kao o jednom konkretnom i neorganskom idiomu najvišeg ranga, a o vari-jantama kao o ukupnosti standardnojezičkog potencijala koji funkcionira kao izbor u određenim sociokulturnim ili socioetničkim zajednicama, a koji se ne kodiflcira posebnom normom varijante.

11 R. Katičić, o.c., str. 22.


Na drugoj strani, varijantnost i varijante srpskohrvatskog jezika uslov-ljavaju široko zasnovanu i elastično stabilnu normu standardnog jezika, odnosno mjesto u njoj za specifičnosti jezičkog izraza svih sociokulturnih ili socioetničkih zajednica.

18. Uz ovakvo utvrđivanje relacija između varijanata i standardnog je-zika, neophodno je, zbog prisustva poteškoća terminološkog karaktera i u okvirima lingvističke teorije kad je ova problematika u pitanju, ukazati na činjenicu da je termin varijanta, za razliku od termina za ostale idiome, dosta neprecizan. Njime se, naime, označavaju i regionalni ili socijalni idi-omi kao supstandardne vrijednosti i idiomi najvišeg ranga – standardni je-zici, pri čemu se prvo značenje veže za situaciju kada je riječ o varijantnosti jezika u okviru jedne društvenopolitičke zajednice (države), a drugo kada se radi o varijantama jednog jezika koje postoje izvan matice zemlje.

19. U relacijama standardni srpskohrvatski jezik – varijante nijedno od ova dva značenja termina varijanta ne pokriva bez ostatka sadržaj koji varijante kod nas podrazumijevaju. Prvo značenje nedostatno je i neade-kvatno zbog toga što kod nas varijanta može da implicira, a teorija o dvje-ma varijantama na tome je i utemeljena, i nacionalni momenat, pa se vari-janti ne može pripisati supstandardni karakter, pogotovo ako se ima u vidu da se standardni jezici najčešće izjednačavaju sa pojmom nacionalni jezici, dok je drugo značenje neadekvatno jer se radi o jeziku sa zajedničkim si-stemom norme i o jeziku koji funkcionira u jednoj društvenoj zajednici.

Mada nema argumenata za tvrđenje da je zbog teškoća svođenja situa-cije u našem standardnom jeziku pod značenja koja termin varijanta ima u lingvističkoj teoriji, u dokumentima o književnojezičkoj politici u Bosni i Hercegovini uveden novi termin – standardnojezički izraz sociokulturnih sredina, i mada je bliže istini da je ova formulacija rezultat nastojanja da se iz prvog plana značenja vezanog za termin varijanta potisne efekat ne-gativnog nacionalnog naboja, što je on već bio dobio, činjenica je da se nji-me, više kao formulacijom značenja varijante nego kao dobrim terminom, otvorila mogućnost da se prebrode poteškoće i nesporazumi u viđenju di-ferenciranja unutar standardnog srpskohrvatskog jezika.

20. Viđenje varijantnosti u duhu principa književnojezičke politike u Bosni i Hercegovini zasniva se na kriteriju različitosti i izdiferenciranosti upotrebe standardnog srpskohrvatskog jezika u okvirima sociokulturnih sredina koje se njime služe. Po tom viđenju diferenciranje standardnog srpskohrvatskog jezika uslovljeno je činjenicom, ili je odraz činjenice da on opslužuje četiri sociokulturne zajednice, koje, i pored toga što ulaze u

288 Josip Baotić

sastav državne cjeline, funkcioniraju sa velikim stepenom samostalnosti, pa se to ispoljava i u izboru jezičkih sredstava za idiom najvišeg ranga.

Varijante kao standardnojezički izrazi sociokulturnih sredina ne ugro-žavaju jedinstvo standardnog srpskohrvatskog jezika, jer je riječ o izboru iz zajedničkog potencijala supstancije, strukture i norme, niti zajedništvo u jeziku – sve sociokulturne sredine jednako se tretiraju u standardnom jeziku, ravnopravne su među sobom u izboru, a i svi izbori imaju jednaku lingvističku vrijednost i isti status.

21. Pristup standardnom jeziku inaugurisan književnojezičkom politi-kom eliminira osnovne slabosti dvovarijantskog viđenja, kako one koje se reperkutiraju na društvenom planu, različito rangiranje socioetničkih za-jednica prema stepenu njihove oformljenosti, tako i one koje su lingvističke prirode. Ukazujemo samo na jednu od njih, o kojoj ranije nije govoreno.

U dvovarijantskom pristupu standardnom srpskohrvatskom jeziku va-rijante ne pokrivaju cjelinu, nego se izdvajaju iz nje kao “izgrađene jedinice s kompleksnim jezičnim i osobito iznadjezičnim osobinama, s funkcijama koje inače vrši sam standardni jezik”12, a ostatak, koji je, uzgred budi re-čeno, uzet kao okosnica standardnog jezika, raspoređuje se na “zone, i to nedefinirane, na kojima se ukrštavaju razne osobine varijanata”13, i pored toga što taj ostatak u određenim sociokulturnim zajednicama vrši sve funkcije koje se pripisuju varijantama na područjima za koje su vezane. Drugim riječima, dijelovi izdvojeni iz cjeline po lingvističkom statusu izjednačavaju se sa cjelinom, dok cjelina bez tih dijelova gubi lingvistički status koji je imala, bez obzira što zadržava i dalje sve funkcije standardnog jezika na područjima na koja se varijante ne mogu proteći.

Poteškoće o kojima je riječ, u dvovarijantskom pristupu savremenom srpskohrvatskom jeziku na teoretskom planu mogle su se prebroditi samo da se o ostatku govorilo kao o invarijantnoj vrijednosti. Ali tada varijante ne samo da ne bi bile iznad ostatka nego ni u istoj ravni sa njim, bez obzira da li se na područjima na kojima bi se ostvarivale doživljavale ili ne kao norma.

Pristupom standardnom srpskohrvatskom jeziku kao jedinstvu stan-dardnojezičkih izraza četiriju sociokulturnih sredina pomenute poteškoće u startu se izbjegavaju. Struktura i norma standardnog jezika zajednička je svima izrazima, a zajednički je i najveći dio supstancije, dok se poseb-nosti očituju u dijelu supstancije. Grafički bi se ovi odnosi dali predstavi-

12 D. Brozović. o.c., str. 37.13 D. Brozović. o.c., str. 38.


ti krugom i kvadratom u njemu, pri čemu bi krug predstavljao ukupnost strukture, supstance i norme standardnog jezika, a kvadrat zajednički dio supstance.

Specifičnosti pojedinih standardnojezičkih izraza bile bi predstavljene kružnim odsječcima.

Standardnojezički izraz svake sociokulturne sredine kao dio cjeline standardnog srpskohrvatskog jezika mogao bi se, uslovno, izdvojiti i gra-fički predstaviti u liku kvadrata sa kružnim odsječkom nad jednom stra-nicom, čiji bi sadržaji ostali isti kao u već naznačenim shemama, ali bi podrazumijevao i isprekidani dio kvadrata iznad ostale tri stranice što bi ukazivalo da sve ono što pripada standardnom jeziku kao cjelini, a ne i sva-kom od standardnojezičkih izraza, za svaki od standardnojezičkih izraza je potencijalna mogućnost prema kojoj je on otvoren kada je u pitanju i struktura, i supstanca, i norma.

22. Nije teško uočiti da pristup standardnom srpskohrvatskom jeziku u okvirima književnojezičke politike u BiH ne samo da eliminira mogućnost da se varijante shvate kao idiom najvišeg ranga – standardni jezik, nego eliminiše i varijantsko oponiranje ili polarizaciju kao osnovni kriterij za identifikaciju varijanata, na jednoj strani, a na drugoj strani afirmiše zajed-ništvo sa posebnostima standardnojezičkih izraza u svakoj sociokulturnoj sredini, dok su posebnosti podređene neprikosnovenom pravilu – da ne ra-zaraju zajedništvo, tj. dok se reguliraju zajedničkom normom standardnog

290 Josip Baotić

srpskohrvatskog jezika, a ne posebnim normama standardnojezičkih izra-za. Drugim riječima, ne zatvaraju se oči pred činjenicama negiranjem po-sebnosti u standardnojezičkim izrazima sociokulturnih sredina u ime ne-kog apsolutnog idealnog standardnog jezika, u kome bi one bile balast, ali se isključuje mogućnost posebnih normi u izrazima i postavljanje “međa” unutar norme u jednom standardnom jeziku.

23. Ostvarivanje svakog koncepta, pa i ovakvog, podrazumijeva nje-govo utemeljenje u jezičkoj politici svih sociokulturnih sredina. Koncept koji podrazumijeva književnojezička politika u Bosni i Hercegovini naj-prihvatljiviji je ako se kao aksiom prihvati da je standardni srpskohrvatski jezik jedan jezik, kао i аkо se želi očuvati njegovo jedinstvo, jer polazi od onog što je zajedničko izrazima svih sociokulturnih sredina, a ne od onog što je posebno, budući da to što je posebno, ako se uzme kao polazište u posmatranju, nužno vodi ka razgrađivanju jednog standardnog jezika.

24. Razgovori o ovim pitanjima vođeni na skupovima i mišljenja izne-sena na stranicama časopisa, svjedoče da problemi o kojima je ovdje govo-reno i dalje stoje otvoreni, kao i da su moguća različita, pa čak i suprotna rješenja. Budući da elaboriranje problema ne znači automatski i njegovo rješenje ni kada nema razlika u pristupima, što ovdje nije slučaj, ona će ostati otvorena ne samo dok lingvisti ne usaglase svoja viđenja diferenci-ranja standardnog srpskohrvatskog jezika nego i dok organizovane druš-tvene snage u svakoj sociokulturnoj sredini ne utvrde osnove književnoje-zičke politike. Jezik je društvena kategorija i društvo ne samo da ima pravo nego ima i obavezu da utiče na tokove njegovog razvoja. Kada je u pitanju standardni jezik, mogućnost uticaja je nesporna.


Jezička politika u srpskohrvatskom jeziku u Bosni i HercegoviniStandardni srpskohrvatski (hrvatskosrpski) jezik pripada onom malobroj-nijem krugu standardnih jezika koji su ostvareni po formuli: više nacija – jedan dijasistem – jedan standardni jezik. U lingvističkoj nauci danas niје sporno mišljenje da takvi jezici ne mogu ostvariti jedinstvenu fizionomiju, tj. doseći idealan vid minimalnog variranja formi, tzv. čistu invarijantu sa samo jednom mogućnošću izbora za bilo koji komunikacijski zadatak ili potrebu. Uzrok tome je što varijantne razlike u njima nisu samo bogat-stvo formi, koje se u nacionalno homogenim jezicima otklanjaju bilo se-mantičkom diferencijacijom bilo odbacivanjem neperspektivnih u procesu komunikacije, nego su i vrijednosti koje reprezentiraju nacionalne i socio-etničke posebnosti njihovih nosilaca, te i ne iščezavaju niti se semantički diferenciraju, nego teže da se stabiliziraju, umnože i u krajnjoj instanci ra-zviju u posebne varijante tih jezika.

Procesi koji se na ovoj osnovi odvijaju u nacionalno nehomogenim je-zicima, čak i kada ne ugrožavaju njihov integritet, usložnjavaju i nerijetko i otežavaju njihovu komunikacijsku funkciju. Da ne bi došlo do najgoreg, rascjepa u komunikaciji, pribjegava se, kao što je poznato, utvrđivanju koncepta jezičke politike na nivou jezika kao cjeline, pri čemu se naročita pažnja posvećuje razrješavanju onih problema koji bi mogli pospješiti ra-slojavanje standardnog jezika u pravcu stvaranja nacionalnih jezičkih ko-dova, odnosno standardnojezičkih varijanata sa svim karakteristikama i funkcijama koje ima standardni jezik.

Diskusija započeta na Petom kongresu jugoslavenskih slavista o normi u standardnom (književnom) jeziku (Sarajevo, 1965) iako vođena u svjetlu

292 Josip Baotić

spoznaje da “razgranat, bujan život književnog jezika, u svim njegovim ra-znovrsnim oblicima, na širokoj teritoriji i u sredini sa više od jedne narod-nosti, neminovno nameće postojanje varijanata”1, pokazala je svu širinu problematike. Mišljenja su bila podijeljena kako oko pitanja postoje li ili ne postoje varijante u našem standardnom jeziku, tako i u vezi s odnosom prema varijacijskom bogatstvu u njemu. Brojni radovi u kojima je osvjetlja-vana ova problematika od tada do danas pokazali su da su uzroci razilaže-nja u viđenju srpskohrvatskog standardnog jezika i norme u njemu daleko složeniji nego što se u početku mislilo, te da ne izviru samo iz složenosti jezičke strukture. Isto tako bilo je više nego jasno da su problemi takve prirode da ugrožavaju efikasno funkcioniranje standardnog jezika na ci-jelom području koje pokriva, tj. da se njihovo rješavanje ne može odlagati ukoliko se želi izbjeći rascjep u komunikaciji. Uza sve to nije se prišlo utvr-đivanju koncepta književnojezičke politike, sa jasno formuliranim princi-pima i obavezama ponašanja svih koji su pozvani da postojeće probleme otklanjaju, možda i zbog toga što se tada nije vjerovalo da bi standardnoje-zičko jedinstvo srpskohrvatskog jezika moglo biti dovedeno u pitanje. Čak i oni koji su se zalagali za priznavanje standardnosti varijantama isticali su: “Svim svojim varijantama usprkos naš je književni jezik jedan i što se s njim dešava na bilo kojem njegovom području važno je za sve koji se njime služe(...) Normiranje književnog jezika mora se stoga vršiti za čitavo jezičko područje priznajući dakako, i to brižljivo priznajući osobitosti po-jedinih varijanata. Nikakvi se zaključci o normama hrvatskosrpskog knji-ževnog jezika ne smiju donositi bez sudjelovanja i pristanka kvalificiranih predstavnika sviju sredina koje njeguju njegove varijante.”2 Nepostojanje koncepta jezičke politike u standardnom srpskohrvatskom jeziku za sve sociokulturne sredine koji se njime služe, omogućilo je da se u svakoj od tih sredina ispolje u početku u latentnom, a kasnije i u manifestacijskom obliku, negdje jače a negdje slabije, koncepti koji su težili ka ekstremnim rješenjima, a koji su počivali na dva oprečna pristupa standardnom srp-skohrvatskom jeziku: a/ da je srpskohrvatski standardni jezik jedan jezik u kome se bogatstvo varijantskih razlika može i treba interpretirati samo kao stilistički potencijal i izvor za bogaćenje standardnog jezika putem se-mantičnog diferenciranja sinonima, b/ da je srpskohrvatski standardni je-zik jedan jezik samo na nivou sistema normi, a praktički funkcionira kao dvije varijante, koje su njegove adaptacije potrebama nacija kao definiranih

1 M.Ivić, Problem norme u književnom jeziku, Jezik ХШ, sv 1, str. 2.2 R. Katičić, Problem norme u književnom jeziku, Jezik ХШ, sv. 1, str. 22.


socio-etničkih formacija. Nije teško uočiti da prvi teži dokidanju varijant-skih razlika, te samim tim eksplicitno ne ugrožava jedinstvo standardnog jezika, nego činjenicom da u konstelaciji postojećih odnosa podupire dru-gi, koji teži ka afirmaciji varijanata kao samostalnih standardnih jezika sa nacionalnim predznakom, odnosno da su i jedan i drugi nacionalno inspi-risani bez obzira što je jedan unitaristički, a drugi separatistički usmjeren. Ni jedan od ova dva koncepta, bez obzira što je svaki od njih zadovoljavao neku od preostale tri sociokulturne sredine, nije bio prihvatljiv za Bosnu i Hercegovinu, iz istih razloga što ni jedan od njih nije bio prihvatljiv za sve tri preostale sredine koje pokriva standardni srpskohrvatski jezik. Bosna i Hercegovina je de facto slika u malom srpskohrvatske jezičke situacije gledano u cjelini i sa demografskog aspekta. Ona je jedna od četiri soci-okulturne sredine srpskohrvatskog govornog područja zajednica triju na-roda: Muslimana, Srba i Hrvata, pri čemu su sva tri naroda, za razliku od situacije u drugim republikama, konstitutivni elementi njene državnosti. Jezička politika zasnovana na bilo kojem od dva pomenuta koncepta ne bi imala perspektivnost u BiH jer bi ignorirala tu realnost. Ona ne samo da ne bi otvarala pretpostavke za efikasnije funkcioniranje standardnog srp-skohrvatskog jezika nego bi stvorila nepremostive poteškoće u komunika-ciji dovodeći istovremeno u pitanje i sklad u međunacionalnim odnosima. Zbog toga je u Bosni i Hercegovini u trenutku kada je postalo više nego izvjesno da do zajedničkog koncepta jezičke politike u standardnom jeziku na nivou svih sociokulturnih sredina neće doći u skorijoj budućnosti, te da će u drugim sredinama jezička politika biti podređena interesima ma-tičnih nacija, uvijek jedne, započeo rad na osmišljavanju koncepta jezičke politike za vlastite potrebe.

Teoretski okvir za koncept jezičke politike bio je viđenje standardnog srpskohrvatskog/hrvatskosrpskog jezika kao jednog jezika, a varijantnih razlika kao obilježja sociokulturnih sredina i naroda koji u njima žive, pri čemu je standardni jezik bez njihovog uključivanja u normu neprihvatljiv u istoj mjeri kao i njihovo osamostaljivanje u vidu posebnih jezičkih varijanata.

Elementi jezičke politike i argumentacija za rješenja koja su ponuđena prezentirani su u sedam dokumenata u periodu između 1967. i 1974.3 go-dine, a osnovni smisao sažet u sljedeća četiri principa:

1. prihvatanje hrvatskosrpskog, odnosno srpskohrvatskog književnog jezika kao jednog jezika sa svim raznolikostima i varijantnim razlikama;

3 Vidi: Dokumenti književnojezičke politike u SR BiH, Institut za proučavanje nacional-nih odnosa, Sarajevo, 1984.

294 Josip Baotić

2. otvorenost prema pozitivnim kulturnim i jezičkim uticajima iz svih republika i svih kulturnih sredina našeg jezičkog područja;

3. njegovanje autohtonih književnojezičkih i kulturnih vrijednosti, koje su zajedničko blago svih naroda BiH i čine most među njihovim kul-turama, tj. insistiranje na onome što nas povezuje i zbližava;

4. puna sloboda individualnog izbora jezičkih izražajnih sredstava, bez obzira na njihovu varijantsku markiranost u drugim sredinama.

Principi sami sobom govore o društvenoj opredijeljenosti i usmjere-nosti književnojezičke politike. Ona je sva u funkciji humanizacije odnosa među ljudima, jačanja i produbljivanja zajedništva naroda koji govore srp-skohrvatskim jezikom, razvoja slobodne i ravnopravne ličnosti omoguća-vanjem slobodnog izbora jezičkih sredstava. Isto tako oni jasno govore o lingvističkoj usmjerenosti, odnosu prema najaktuelnijim pitanjima stan-dardnog srpskohrvatskog jezika, njegovom raslojavanju i prirodi norme u njemu, istina ne eksplicitno i u mjeri koja bi isključivala potrebu studiozni-jeg iščitavanja argumentacije koja ih prati u već pomenutim dokumentima o književnom jeziku i književnojezičkoj politici. Zato ćemo najvažnija od njih eksplicirati.

Naziv jezika. Pitanje naziva jezika u Bosni i Hercegovini aktuelizirano je kada su na srpskohrvatskom planu počele da jačaju centrifugalne ten-dencije sa izrazitom nacionalnom potkom i u pojedinim sredinama počeli da se upotrebljavaju i u zvaničnoj upotrebi jednočlani nazivi: srpski, od-nosno hrvatski jezik, umjesto društveno verificiranog dvočlanog naziva: srpskohrvatski, odnosno hrvatskosrpski, koji je poslije usvajanja Zaključaka novosadskog dogovora jedini imao legitimitet.

Bosanskohercegovački lingvisti nisu vidjeli valjane razloge za potiski-vanje dvočlanih naziva jednočlanim, tim prije što je riječ o terminima koji su svojom strukturom podupirali svijest o standardnojezičkom zajedniš-tvu Srba, Hrvata, Muslimana i Crnogoraca, uz to nacionalno neutralizira-nim (nema srpskohrvatske nacije) i prihvatljivim i za pripadnike onih na-cija koje u njima nisu na pomenuti način zastupljene. Termini srpskohrvat-ski, hrvatskosrpski nisu imali karakter nacionalnog, nego sociokulturnog obilježja jezika na koji se odnose, a koji podjednako pripada svim četirima nacijama i sociokulturnim sredinama u kojima se on upotrebljava.

Opredjeljenje za dvočlani naziv jezika bio je jedan od prvih koraka u zasnivanju jezičke politike u srpskohrvatskom jeziku u Bosni i Hercego-vini. Obnarodovan je u Zaključcima Simpozijuma o jezičkoj toleranciji u sljedećoj formulaciji: “Zvanični naziv našeg jezika u SR BiH obavezno je dvočlan: srpskohrvatski – hrvatskosrpski. Izbor jednog od ovih naziva


potpuno je slobodan, kako za nastavnika tako i za učenika”4. U prvom principu književnojezičke politike u BiH obje varijante termina eksplicitno su pomenute. Do sada ovo opredjeljenje niko ozbiljan nije osporavao, po-gotovo ponudio prihvatljivije, razumije se za BiH.

Jezik, varijante. U prvom principu književnojezičke politike naglaše-ne su dvije pojedinosti: a/ da je srpskohrvatski standardni jezik jedan je-zik, i b/ da su karakteristike tog jezika “raznolikosti i varijantne razlike”. Prva pojedinost govori o opredijeljenosti bosanskohercegovačkih lingvi-sta za jedinstven korpus i zajednički sistem normi na nivou standardnog srpskohrvatskog jezika, a druga pojedinost o statusu varijantnih razlika u tom sistemu normi kao i o statusu samih varijanata u jezičkom sistemu. Drugim riječima, prvi princip je određenje prema najsloženijoj problema-tici standardnog srpskohrvatskog jezika, tzv. otvorenim pitanjima koja su već tridesetak godina kamen spoticanja i uzrok razilaženja jugoslavenskih serbokroatista, ili konkretnije, prema tvrdnjama: a/ da nacionalno neho-mogen standardni jezik egzistira u principu samo kao apstraktni sistem normi, a da se praktično ispoljava u vidu konkretnih varijanata, i b/ da se sve razlike i raznolikosti u standardnom jeziku do potpunog njihovog neutralisanja moraju interpretirati kao stilističke vrijednosti, što praktično znači negiranje varijanata.

U trenutku zasnivanja koncepta književnojezičke politike u srpskohr-vatskom jeziku u BiH već je malo koji ozbiljniji lingvista serbokroatista osporavao činjenicu da standardnojezička razuđenost srpskohrvatskog ili hrvatskosrpskog jezika stoji u znaku standardnojezičke varijantnosti, poja-ve izdiferenciranih upotreba našeg jezika u različitim sociokulturaim sre-dinama. U radovima teoretskog karaktera konstatovano je da se varijante javljaju u svim nacionalno nehomogenim standardnim jezicima, odnosno da do potpunog stapanja varijanata ne dolazi nikad čak i ako se standardni jezik razvio na dijasistemu zajedničkom dvjema nacijama ili više nacija. Štaviše, upozoravano je da nastojanjima da se razlike varijantskog karakte-ra u jednom jeziku povećaju ili smanje “nedostaje i ozbiljnosti i realizma”5

– mutatis mutandis, da je težnja ka unificiranom standardnom srpskohr-vatskom jeziku utopija u vremenu u kojem nacije budu egzistirale kao su-bjekti društvenog života.

Ipak, već prvi pristupi varijantnosti našeg standardnog jezika izdva-janjem dviju varijanata u njemu po kriteriju varijantne polariziranosti i

4 U publikaciji: Dokumenti književnojezičke politike u SR BiH, str. 21.5 D. Brozović, Slandardni jezik, Zagreb, 1970, str. 21.

296 Josip Baotić

nacionalne markiranosti, te definiranje varijanata kao “adaptacije jedin-stvenog standardnog jezika tradiciji i potrebama nacija kao definiranih socio-etničkih formacija “6 pokazali su da će se teško doći do rješenja po-djednako prihvatljivih za sve sociokulturne sredine srpskohrvatskog go-vornog poručja. Ne samo da je u takvom pristupu zanemareno stanje koje je karakteriziralo veliki dio srpskohrvatske jezičke zajednice, primjerice u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori, nego je njime otvaran put za tezu da su srpska i hrvatska varijanta same za sebe standardnojezički sistemi u okvi-ru srpskohrvatskog standardnog jezika. Ni kasnije dorade ovog koncepta, otvaranje mogućnosti za konstituisanje četiriju nacionalnih varijanata, pa i proširivanje kriterija uvođenjem regionalnog markiranja varijanata, po kome uz postojeće dvije može da se govori i o bosanskohercegovačkoj, cr-nogorskoj, pa i vojvođanskoj varijanti, nisu stvari pomicale naprijed jer se ostajalo pri stavu da “zapadna (hrvatska) i istočna (srpska) zauzimaju po-seban položaj” zato što u “drugima nema ničega što se ne susreće bar u jed-noj od njih”, tj. da su one “prave” varijante, dok bi sve ostalo moglo dobiti status subvarijante. Bosanskohercegovačka jezička situacija protumačena je kao “interferencija dviju varijanata”, što je uz društvenu neprihvatljivost bilo i bez lingvističke osnovanosti.

Srpskohrvatski standardni jezik, što se svuda ističe, razvijen je, odno-sno izveden iz dijasistema istočnohercegovačkih govora, dakle govora koji su se razvili na tlu Bosne i Hercegovine. I uz prihvatanje činjenice da se standardni jezik kao idiom koga karakterizira autonomnost u svom ra-zvoju odvaja od dijalekatske osnove, nije teško pokazati da se ovi govori u velikoj mjeri i danas u njemu održavaju. Dakle, bliže bi bilo lingvističkoj istini tvrditi da je bosanskohercegovačka jezička situacija invarijantni izraz srpskohrvatskog standardnog jezika, autohton i autentičan koliko i vari-jante. Sa komunikacijskog aspekta, funkcije koju vrši, nikakvo rangiranje, razumije se, nije primjereno u iole ozbiljnijem lingvističkom pristupu.

U konceptu književnojezičke politike u BiH pošlo se od načelnog stava da varijantne razlike ne ugrožavaju integritet standardnog jezika, te da se u slučaju standardnog srpskohrvatskog jezika one moraju uvažavati u daleko većoj mjeri nego u nacionalno homogenim jezicima, jer su one u njemu i obilježja nacionalnih ili sociokulturnih zajednica. Njihovo uvažavanje je osnovna pretpostavka da ga te zajednice dožive i kao svoj standardni jezik. Srpskohrvatski standardni jezik, uostalom, od stabiliziranja norme krajem XIX stoljeća pa do danas, podrazumijevao je jedinstvo u različitosti – dva

6 Ibid., str. 35.


književna izgovora, dva pisma, bogatstvo leksičkih varijeteta i prisustvo si-nonimije na svim nivoima jezičke strukture. To je bilo, jeste, a teško je po-vjerovati da i u doglednoj budućnosti neće biti njegovo osnovno obilježje, bez obzira što se sa tim obilježjem on ne uklapa u viziju standardnog jezika koji kao jezički sistem ne podrazumijeva mogućnosti variranja formi. Uza sve to on se ne može interpretirati drugačije nego kao jedan jezik. Njegova jednotnost, da se poslužim terminom koji u posljednje vrijeme potiskuje termin jedinstvenost kao nedovoljno precizan, ni u budućnosti neće ovisiti o kvantitetu varijantnih razlika, pa čak ni o broju varijanata, odnosno cen-tara u kojima će se odvijati standardizacijski procesi, nego od reprezenta-tivnosti korpusa za opis njegove strukture i prirode norme. Sve dok to bude zajednički planirano i na cijelom jezičkom području uvažavano, varijante će biti mogućnost realizacija koje iz njega izviru i koje se u njega slivaju bez mogućnosti da se osamostale i preuzmu njegove prerogative – pravo na vlastiti korpus i normu.

Mada se u principima književnojezičke politike, pa ni u temeljnim do-kumentima o književnom jeziku i književnojezičkoj politici u BiH ekspli-citno ne osvjetljava raslojavanje stadardnog jezika, negativan odnos prema teoriji o bosanskohercegovačkoj jezičkoj situaciji kao rezultatu prožimanja dviju nacionalnih varijanata, te njena usmjerenost ka sprečavanju varijant-ske polariziranosti na tlu ВiH, na jednoj strani, kao i nedvojbeno opre-djeljenje za uvažavanje varijantnih razlika i njihovo vrednovanje u stan-dardnom jeziku kao specifičnosti sociokulturnih sredina iz kojih potiču, na drugoj strani, govori da se raslojavanje standardnog srpskohrvatskog jezika na varijante podrazumijeva i u njenom konceptu, istina u drugači-jem svjetlu.

Kao alternacija, a i odgovor pominjanim pristupima varijantnosti srp-skohrvatskog jezika, ponuđeno je viđenje varijantnosti zasnovano na kri-terijima različitosti i izdiferenciranosti upotrebe standardnog srpskohrvat-skog jezika u okvirima sociokulturnih sredina, što ne bi bila specifičnost samo u nas, odnosno što bi i lingvistički bilo utemeljenije, jer su varijante i u drugim jezicima vezane za sociokulturne zajednice, a ne za nacionalne strukture. Terminu varijanta, koji je u određenim sredinama dobio ne-gativnu nacionalnu konotaciju, pretpostavlja se termin standardnojezički izraz srpskohrvatskog jezika u određenoj sociokulturnoj sredini.

Ovakav pristup varijantnosti standardnog srpskohrvatskog jezika, po mišljenju njegovih zagovornika, a njihov broj nije neznatan i izvan Bosne i Hercegovine, prihvatljiviji je od onog zasnovanog na nacionalnom kriteri-ju, koji je polazio od stava da upotreba jezika od različitih nacionalnih go-

298 Josip Baotić

vornika podrazumijeva i različitost varijante čak i u jednoj sociokulturnoj zajednici. On, dakle, ne dovodi u pitanje jezičko zajedništvo u nacionalno nehomogenim jezicima, niti otežava njegovu komunikativnu funkciju u bilo kojoj sociokulturnoj zajednici. Prednost ovakvog pristupa je i u tome što po strani ostavlja hijerarhizaciju varijanata, odnosno sociokulturnih sredina, dakle pitanja na koja su svi dosta osjetljivi i koja obično, kada se pokrenu, rezultiraju konfliktima.

Norma. Opredjeljenje za jedan jezik sa raznolikostima i varijantnim ralikama kao obilježjem nacionalnih i sociokulturnih zajednica zahtijeva-lo je i drugačije poimanje norme od onog koje se najčešće zastupalo ne samo kod nas nego i u lingvističkoj teoriji – da standardni jezik karakte-rizira disjunktivna norma, tj. norma koja ne dozvoljava variranja formi. Na sreću, taj pristup nije trebalo tražiti, odnosno elaborirati, trebalo ga je samo prihvatiti i popularizirati.

Kao što je poznato, pražani su već tridesetih godina odbacili teoretski koncept koji se temeljio na različitosti karaktera norme u standardnom je-ziku i dijalektima, tvrdeći da se norme u različitim idiomima ne razlikuju u suštini, kvalitativno, nego po stepenu obaveznosti i svjesnosti7. Inaugu-rišući princip elastične stabilnosti kao osnovno obilježje norme u standar-dnom jeziku, oni su stavili do znanja da zadatak norme nije da eliminiše sinonime u standardnom jeziku kao nefunkcionalne elemente u jezičkom sistemu, nego da olakša njegovo komuniciranje. Jasno je da jezicima u ko-jima se javlja problem odabira, a takvi su svi koji pripadaju nehomoge-nim nacionalnim zajednicama, više odgovara tzv. konjuktivna norma, tj. norma koja omogućava variranje formi u standardnom jeziku, kako bi se svakom korisniku tog jezika omogućio izbor vrijednosti karakterističnih za standardnojezički izraz sociokulturne sredine kojoj pripada.

Konjuktivna norma omogućava, dakle, njegovanje specifičnosti stan-dardnojezičkih izraza pojedinih sociokulturnih sredina u okvirima jed-nog jezika, a na taj način eliminiše lingvističke razloge izdvajanja bilo koje varijante, odnosno standardnojezičkog izraza iz njegovih okvira, posebno one koji su najrazložniji – da je zajednička norma neadekvatna izrazu odre-đene sociokulturne sredine i, prema tome, nedovoljna da izraz varijanta u sociokulturnoj sredini kojoj pripada obavi sve komunikacijske funkcije koje se očekuju od standardnog jezika. Kvaliteta konjuktivne norme je, da-kle, u tome da, afirmišući specifično u izrazima sociokulturnih sredina u 7 Potpunija informacija u: B. Havranek, Zum problem der Norm in der heutigen Sprachwissenschaft, Actes du Quatrieme Congres international de linguistes, Kopenha-gen 1938.


standardnom jeziku, pojačava njegovu integracionu funkciju, tj. potvrđuje ga kao jedan, zajednički jezik Srba, Hrvata, Muslimana i Crnogoraca. Na taj način ona u jeziku sprečava i unitarističke i separatističke tendencije i omogućava standardnom jeziku da bude potpora zajedništvu u društve-nim relacijama.

Kao što se vidi, u svjetlu opredjeljenja književnojezičke politike u BiH raslojavanje standardnog srpskohrvatskog jezika, koje se odvija u okviru četiriju sociokuturnih sredina, ne smije izaći iz okvira zajedničke norme. Standardni izrazi srpskohrvatskog jezika u bilo kojoj sredini smiju se me-đusobno razlikovati u supstanciji i strukturi samo po preferiranju u izbo-ru jednih formi nad drugim formama iz ograničenog korpusa varijantnih formi. Preferiranje jednih formi nad drugima u izboru ne znači i zatva-ranje vrata za one forme koje su u toj sredini rjeđe u upotrebi ili čak nisu uobičajene. Između standardnojezičkih izraza nema prepreka slobodnoj cirkulaciji cjelokupnog standardnojezičkog potencijala, i to ne samo u vidu prava pojedinca da vrši slobodan izbor jezičkih sredstava, što se eksplicitno garantira četvrtim pricipom, nego i u vidu zabrane raznim redaktorima i jezičkim poslenicima u borbi za gramatički korektan izraz da “provode” svoju politiku prilagođavajući autorske tekstove svome viđenju varijante, tj. standardnojezičkog izraza u bosanskohercegovačkoj sociokulturnoj za-jednici, odbacivanjem ili forsiranjem riječi, oblika ili izraza s obrazlože-njem da nisu autentični, kao i u opredjeljenosti za otvorenost standardno-jezičkog izraza u BiH prema pozitivnim uticajima iz drugih sredina.

Restriktivnost književnojezičke politike u srpskohrvatskom jeziku u BiH svodi se samo na opredjeljenje za njegovanje ijekavskog izgovora kao autentične osobine standardnojezičkog izraza u ovoj sredini. No i to favorizovanje ijekavskog izgovora svodi se na tzv. kolektivnu upotrebu standardnojezičkog izraza: u redakcijskim tekstovima na radiju, televiziji i sredstvima javnog informisanja, te u školskom sistemu i to prvenstveno u nižim stepenima obrazovanja i iz pedagoških razloga – razvijanja osje-ćanja za jezičku normu. Izvan ovih okvira i pojedincu kao autoru pravo izbora ni ovdje nije uskraćeno.

Književnojezička politika u srpskohrvatskom jeziku u BiH, mada je stvarana s ciljem da se u ovoj sociokulturnoj sredini preko jezika ne naruše skladni međunacionalni odnosi, mogla je, ako ne postati osnova i za jezič-ku politiku u srpskohrvatskom jeziku uopće, biti inspirativan podstrek za njeno zasnivanje. Što se to nije dogodilo, nije posljedica uočenih slabosti u njenoj koncipiranosti, nego društvenih prilika koje su jačale dezintegraci-one procese u jugoslovenskom društvu. A to nije moglo zaobići ni jezik.

300 Josip Baotić

Ipak, sa zadovoljstvom može se konstatirati da se ona u Bosni i Hercego-vini potvrdila kao konstruktivan pristup rješavanju problema funkcioni-ranja standardnog jezika u višenacionalnoj zajednici. Nadati se da će i u ovom vremenu nacionalnih euforija i homogenizacija njena orijentacija, duh i širina očuvati standardnojezičko zajedništvo bosanskohercegovač-kih Muslimana, Srba i Hrvata.


Jezik u funkciji segregacije1. “Sva je zemlja imala jedan jezik i riječi iste” piše u prvoj rečenici 11. poglavlja Knjige postanka. To je ujedno i uvodna rečenica parabole o Kuli babilonskoj, parabole koja govori kako su ljudi odlučili da podignu “grad i toranj s vrhom do neba” i tako pribave “sebi ime”, te kako je Jahve, kad je to vidio, rekao: “Zbilja su jedan narod, s jednim jezikom! Ovo je tek poče-tak njihova nastojanja. Sad im ništa neće biti neostvarivo što god naume izvesti. Hajde da siđemo i jezik im pobrkamo, te da jedan drugome govora ne razumiju”.

I bi kako je Jahve zamislio. Progovorivši različitim jezicima, ljudi se raziđoše po cijeloj zemlji. Kula do neba ni do danas nije sazidana, a o ba-bilonskoj ostala je parabola da se rabi na različite načine. U znanosti o jeziku ona je oživljavana uz pitanje postanka mnoštva jezika, bilo da se prihvatala, bilo da se osporavala tvrdnja da je u početku bio jedan jezik. Budući da danas malo tko prihvata biblijsku viziju o jednom jeziku u po-četku i da je za lingvističku znanost prihvatljivija tvrdnja da se broj jezika smanjuje, a ne umnožava, u načelu, otpala je i “odgovornost” jezika za se-gregaciju među ljudima i pored toga što nitko ne spori da je jezik jedno od područja na kojima se ona najvidnije ispoljava, a to znači i sredstvo da se u što potpunijem vidu ostvari. U priči o Kuli babilonskoj, dakle, zamijenjeni su samo uzrok i posljedica ili pojave koje se inače teško razgraničavaju, te ono o čemu ona govori nije u potpunosti diskvalificirano niti se može zanemariti kao lingvistički nerelevantno. Dapače, zadivljuje činjenica da je čovjek onoga vremena uočio dvije osnovne i međusobno antagonističke komponente jezika: komunikacijsku i simboličku, kao i njihov karakter – objedinjavanja i razdvajanja.

2. I komunikacijsku i simboličku funkciju jezika lingvistička znanost osvijetlila je u potpunosti. Nedoumica nema. One su, slikovito rečeno, dvije strane jedne medalje i nijedna ne smije biti ni precijenjena ni pot-

302 Josip Baotić

cijenjena ako se želi prirodno funkcioniranje jezika. Jezik jeste sredstvo sporazumijevanja među ljudima, tj. sredstvo kategorije koja, da bi dostigla apsolutnu vrijednost, teži ka jednom kodu za sve ljude, ali i “emanacija duha naroda”, tj. ukupnost pojedinačnih komunikacija i kodova na kojima su te komunikacije zasnovane. Na općem planu, i gledano s funkcionalnog stajališta, u definicijama jezika komunikacijska komponenta se eksplicitno ističe: jezik je sredstvo sporazumijevanja..., dok u svakom određenju kon-kretnog jezika dominira simbolička komponenta: jezik taj i taj pripada tom i tom narodu.

3. Rečeno ne znači ni u kom slučaju da je objema ovim komponentama u prošlosti pridavan isti ili podjednak značaj ili da su one odigrale istu ulo-gu u razvoju jezika. Pomenuti odnos prema njima je sadašnji odnos prema ovoj problematici. Sve do stvaranja nacionalnih država i nacija simbolič-noj komponenti skoro da nije ni pridavan neki poseban značaj. Da je jezik shvatan kao “duh naroda, a duh naroda kao jezik”, kako to početkom XIX stoljeća zastupa Humboldt, teško da bi se brojni jezici naroda – narječja ili dijalekti u metajeziku suvremene lingvistike – tako brzo i lako utopili u nacionalne, tj. književne ili standardne jezike, kako se to dogodilo u Eu-ropi i kod nas. I tada bi, kao i danas pojedinac, a i zajednica kojoj pripada, bili raspolućeni između logike uma – da budu razumljiviji što širem krugu i da razumiju što širi krug sagovornika, pa makar i po cijenu odricanja od nekih jezičnih vrijednosti za koje su emocionalno vezani, i osjećanja srca – da se ne odriču ničega što ih čini tim što jesu bez obzira na domet onoga što saopćavaju i kome saopćavaju, ili što mogu kao poruku primiti.

4. Preferiranje komunikacijske komponente jezika karakteriziralo je vrijeme predstandardnih procesa u jeziku i omogućilo stvaranje standar-dnih jezika kao neorganskih idioma koji su u sebi integrirali idiome nižeg ranga, pa čak i jezike u značenju koje je ovaj termin imao u vrijeme kada se ti procesi odvijaju. Treba reći da ni tada integracioni procesi u jeziku nisu prethodili integracionim procesima u društvu, nego su se društvene integracije prenosile i na njega.

Nacionalne države tamo gdje su stvarane bile su zainteresirane za ko-munikaciju bez smetnji unutar države i među pripadnicima države i po-dupirale su razvoj integracionih procesa i u jeziku, odnosno uspostavljanje jedinstvenog jezičnog koda za cijelu zajednicu. To je bio klasičan put kojim se dolazilo do nacionalnih jezika. Odstupanja od tog puta bilo je malo, ali za nas su značajna jer se tiču i nas. Zajednički jezični kod Srba i Hr-vata stvaran je prije postojanja zajedničke države, ali u okviru političkog opredjeljenja onog dijela Hrvata i Srba koji su, ipak, živjeli u jednoj državi


– Austrougarskoj monarhiji, a prenesen i izvan tih granica među te i još dva naroda: Crnogorce i Muslimane. Činjenica da nije bilo nacionalne dr-žave čije bi institucije do kraja podupirale predloženi kod instrumentima vlasti na cijelom području, koje je kasnije pokrila zajednička država, uzro-kom je da on nikada nije ostvaren u mjeri koju podrazumijeva ili zahtijeva standardni jezik – mjeri jedinstva fizionomije. Iznenađuje da je ostvareno i onoliko koliko je ostvareno s obzirom da je taj kod razvijan uz svjest o nacionalnim posebnostima njegovih dvaju začetnika i nosilaca i u vrijeme kada je već naglašavana i u lingvističkoj znanosti elaborirana simbolička funkcija jezika.

Ima lingvista od imena i ugleda u svjetskim razmjerima koji smatraju da se nacionalna posebnost korpusa u podjednakoj mjeri odražava u jeziku koliko i u svjesti njegovih pripadnika i da standardni jezici višenacional-nih, točnije nacionalno nehomogenih zajednica niti ne mogu doseći jedin-stvo fizionomije čak kad su zasnovani na istom dijasistemu. Oni su, stan-dardni jezici, strogo prosuđujući, više željeni cilj nego realnost i korektnije je interpretirati ih kao ukupnost varijantnih podsistema, nego kao sistem, jer je ta odlika bliža varijanti kao realnosti nego jeziku kao apstrakciji u konkretnim situacijama.

5. Pokazalo se da ni zajednička osnova standardnog jezika, a kamoli život u zajedničkoj državi, nije dovoljno da se marginalizira i potisne težnja nacionalnih korpusa da svoju posebnost iskažu i putem vrijednosti koje im nudi jezik. Mimo očekivanja, naglašavanje značaja manifestacione strane jezika raslo je i u Evropi i u Americi našega vremena kako u vidu standar-dizacije nestandardiziranih nacionalnih jezika i njihovog dizanja na nivo jezika u službenoj upotrebi tako i u vidu razgradnje zajedničke norme jezi-ka nacionalno nehomogenih zajednica.

Na potvrde iz prvog kruga pojave prije nekoliko godina ukazao je ruski lingvista V. G. Gak ističući da se u Zapadnoj Evropi tendencije ekonom-ske i političke integracije “na paradoksalan način” spajaju sa tendencija-ma kulturno – jezičke diversifikacije. “Posljednjih deset godina”, piše Gak, “formirana je flamansko – valonska federacija unutar Belgije, zaživjela je nacionalna autonomija Galicije, Katalonije i zemlje Baska u Španiji, po-novo su oživjeli naizgled konačno ‘zgaženi’ jezici etničkih manjina Velike Britanije, Francuske i drugih zemalja”. Potvrda za drugi krug pojave je ono što se događa sa zajedničkim standardnim jezikom Srba, Hrvata, Crnogo-raca i Muslimana.

Teško je ne složiti se s Gakom da je ovaj, za kraj XX stoljeća neočeki-van, povratak ljudi svojim nacionalnim vrijednostima u različitim oblasti-

304 Josip Baotić

ma života posljedica proširivanja demokratskih i humanističkih gledanja na pojave koje kao i jezik predstavljaju društveno i općeljudsko bogatstvo neponovljivo u svojoj individualnosti. Još je teže ne složiti se s pravom sva-kog pojedinca, pa i kolektiviteta, da živi u skladu sa tradicijama svoje kul-ture, govori na svome jeziku, pa makar ostvarenje tog prava narušavalo već uspostavljene i uhodane odnose i navike, mijenjalo neka poimanja. Pogo-tovo ako težnje ka ostvarenju tih i sličnih prava nemaju ništa zajedničko sa tendencijama nacionalne i jezične samoizolacije, nacionalnog i jezičnog partikularizma.

6. Preferiranje vrijednosti u jeziku koje jačaju njegovu simboličku funkciju u načelu nije štetno za jezik, naprotiv, poželjno je sve dok ne po-stane samo sebi cilj i ne optereti njegovu komunikacijsku funkciju. U tom opredjeljenju ne treba tražiti uzroke partikularizma u društvu. Jezik je sam po sebi, po svojoj prirodi partikularan, u osnovnom značenju te riječi – osobit, naročit, poseban. Da nije takav, partikularan, ne bi bio jezik. Pro-blem je u činjenici da se moć jezika ne zasniva na njegovim lingvističkim premisama, pa ni na tome u kojoj je mjeri “odraz duha naroda”, nego na komunikativnim mogućnostima koje otvara svojim govornicima. To je ra-zlog zašto “veliki” jezici, odnosno jezici brojnijih kolektiviteta ili društve-no prestižnih zajednica objektivno ugrožavaju egzistenciju “malih” jezika i što nosioci ovih drugih podliježu uticaju tih jezika do mjere koja prijeti da zatamni njihovu simboličku komponentu. Spas se traži u mjerama zaštite simboličke komponente. Njihov repertoar je širok i kreće se od elementar-ne brige za “čistotu” jezika do osmišljenih programa jezične politike.

7. Potenciranje simboličke funkcije osjetnije je i kada se nacionalni kor-pusi nalaze na prekretnicama u historijskoj perspektivi. U XIX stoljeću to je bilo i razumljivo jer je to bilo vrijeme uobličavanja nacionalnih korpusa, ali i vrijeme u kome je u lingvističkoj teoriji dominiralo mišljenje da su jezik i nacija kategorije koje se međusobno, jedna drugom određuju: je-zik = nacija, ili nacija = jezik. Nacionalna posebnost, dakle, potvrđivala se jezičnom posebnosti i jezik je “čišćen” od svega što nije bilo autohtono ili bar autentično. Na našim prostorima, onim koje je pokrivao jezik imeno-van kao hrvatski ili srpski ta uvjerenja posebno su radikalizirana u vrijeme nacionalnih homogenizacija, uz ratne sukobe, i za cilj su imala osamosta-ljivanje standardiziranih nacionalnih varijanata kao posebnih nacionalnih jezika. Nema dvojbe da to nije rađeno iz lingvističkih potreba i razloga, s ciljem povećavanja komunikacijske moći jezika. Isto tako vodeći motiv nije bio i ostao eksplicitno isticanje jezičke posebnosti u funkciji afirmaci-je nacionalne samobitnosti. Više od toga, u pozadini ovih procesa bila su


društvena opredjeljenja za segregaciju, a jezik je bio jedno od najpogod-nijih područja kojima se mogla pokazati opravdanost projiciranih ciljeva jer se njime mogla argumentirati neujednačena ravnopravnost u upotrebi osnovnog indikataora posebnosti zajednice.

8. Potenciranje simboličke funkcije jezika ostavilo je u nasljeđe i neke zablude o jeziku koje ni do danas nisu adaktirane, posebno na našim pro-storima, i pored toga što su temeljno elaborirane. Naslov ovog rada obave-zuje osvrt na dvije od njih jer se još uvijek rabe, a bile su rabljene i u vrije-me koje je ne samo zajedništvo nego i bratstvo i jedinstvo postavljalo kao graničnike kojima je trebao da služi i jezik, iako su u funkciji segregacije.

Činjenica da u Europi nema kolektiva koji jezik ne interpretira i u svje-tlu teze da je “jezik duh naroda, a duh naroda jezik”, a to otvara prostor za uvjerenje da je odnos između jezika kao lingvističke kategorije i na-roda kao sociološke do te mjere srastao da je jedno uslovljevno drugim. Na toj osnovi na našim prostorima ustoličen je lingvistički nacionalizam – izvođenje pojma nacije iz pojma jezika. Fichteova formulacija iz 1807. da je nacija jezik, bez obzira što ne uživa znanstveni koncenzus, i što su socijalne znanosti ponudile bolji kriterij – “model identifikacije”, po kojem se pojedinci i grupe identificiraju na temelju odgoja, još uvijek je nezaobi-lazna kod naših znanstvenika kada definiraju naciju, iako se naša stvarnost takvom pristupu suprotstavlja više nego bilo gdje u Europi.

9. Točno je da standardni jezici i nacije najčešće stoje u odnosu jedan jezik = jedna nacija, ali ta formula ni u kom slučaju ne može reflektirati na univerzalni karakter. Nju može osporiti svaki malo bolje informirani inteleklualac, ne samo navodeći slučajeve gdje više nacija govori jednim jezikom, nego i slučajeve gdje su se u okviru jedne nacije razvila i paralelno žive dva standardna jezika.

Gorčinu zablude da se jezikom može odrediti nacionalni identitet na našim prostorima morao je osjetiti već V. S. Karadžić. Poznato je da je on u svom radu “Srbi svi i svuda” Srbima proglasio sve štokavce, Hrvatima ča-kavce, a Slovencima kajkavce. Iako je to bilo polovinom XIX stoljeća, znači u vrijeme uobličavanja nacionalnih korpusa kod nas, jedan dio Vukovih Srba i Slovenaca nije se osjećao Srbima i Slovencima, već Hrvatima /Hrvati štokavci i kajkavci/, pa je reakcija bila žestoka. Danas bi na tim osnovama klasifikaciju osporavali i Crnogorci i Muslimani, ali i danas, da bi se “do-kazala” nacionalna posebnost, poseže se za jezikom. Uz nazive hrvatski i srpski jezik Hrvata i jezik Srba označen je i naziv bosanski jezik muslimana Bošnjaka.

306 Josip Baotić

Umnožavanje standardnojezičnih varijanti kao nacionalnih realizacija jednog jezika pojava je sasvim prirodna i u lingvističkoj teoriji ne podvodi se pod procese koji vode segregaciji, nego obogaćivanju jezika. Ona je po-sljedica objektivnih okolnosti, prekinute komunikacije zbog nepovezano-sti prostora, pa tek činjenice da se jedan jezik upotrebljava u posebnim dr-žavnim zajednicama, tj. da ga karakterizira policentrična standardizacija. Varijante, dakle, nisu cilj nego posljedica i sva nastojanja idu u pravcu da se pojača komunikacijska komponenta.

Prenominacija ili donominacija jezika, mada u lingvističkom smislu jedan jezik ne čini manje jednim jezikom nego što je bio ranije, zbog toga što nije posljedica, nego cilj, na sociolingvističkom i psihološkom planu je otvaranje mogućnosti za divergentan razvoj njegovih standardiziranih idioma. Jezička segregacija kao krajnji rezultat, tj. posebnost jezika potreb-na je da bi se potvrdila nacionalna samobitnost. Komunikacijska funkcija jezika stavlja se u drugi plan – simbolička u prvi i pothranjuje ju nova za-bluda – da jezični kod neposredno utječe na stupanj osjećanja nacionalnog identiteta.

10. Nije sporno da ljubav prema jeziku pokazuje i svijest o nacionalnom biću, ali je isto tako nesporno da osjećanje nacionalne pripadnosti, pa ni emocije koje iz te pripadnosti izviru ne ovise od jezičnog koda, još manje od izbora jedinica u jezičnom kodu koji je zajednički više od jednoj naciji. Da nije tako, izgubio bi se osjećaj za nacionalnu pripadnost kod iseljenika, odnosno njihove djece kada zaborave ili nikad ne nauče jezik naroda čijim se dijelovima osjećaju, odnosno kninski i zapadnoslavonski Srbi bili bi veći Hrvati od Hrvata u bosanskoj Posavini, ili Hrvati u Vojvodini veći Srbi od Srba u Kninu.

Mada je strah od mogućnosti da jezična “asimilacija” unutar lingvistič-ki jednog jezika, dakle jezika sa više standardnojezičnih varijanata, odve-de u nacionalnu asimilaciju potpuno bezrazložan, podupiranje mjera koje vode zaoštravanju odnosa na liniji autohtono – neautohtono nije rijetkost. Prednost se daje tzv. autohtonim nacionalnim vrijednostima i u situacija-ma kada su one suprostavljene autentičnijim i u govoru određenog dijela naciona bližim vrijednostima. Najčešće se ovi zahtjevi ne mogu podvesti pod brigu za jezičnu kulturu, tj. brigu za čistotu jezika u pozitivnom smi-slu. Krajnji ishod im je jezična samoizolacija dijelova nacionalnih korpusa izvan matice, i društvena izolacija u sredinama u kojima su oni manjinski dio populacije. Lingvisti znaju da je jedna rečenica izgovorena o govorniku kaže: tko je, šta je i odakle je. Naglašavanjem simboličke komponente u standardnim realizacijama lingvistički jednog jezika na malom komuni-


kacijskom prostoru više služi kao podloga za negativnu identifikaciju nego afirmaciju nacionalnih vrijednosti. Kao rezultat netolerancije, a ne toleran-cije u jeziku, ovakav pristup otežava položaj govornika, nameće mu jezični izbor koji ga stvarno odvaja od sredine u kojoj živi, a uvjerava ga da će samo na tim osnovama moći izgraditi trajan suživot.

Kao da u Bibliji nije ostalo zapisano: “Hajde da siđemo i jezik im pobr-kamo” i “Tako ih Jahve rasu odande po svojoj zemlji(...)”

11. Jezik je u svojoj biti sredstvo sporazumijevanja. Prva i osnovna nje-gova funkcija je komunikacijska. Tu je njegova moć. Dok je podređen toj funkciji, on ne može biti zloupotrijebljen, ne može poslužiti segregaciji, iz-dvajanju. Kad se ta funkcija stavi u drugi plan, a na njeno mjesto uzdigne simbolička, zloupotrebe jezika su moguće. Da li će do njih i doći, opet ne zavisi od jezika, nego od opredjeljenja zajednice. Jedna od tih zloupotreba je i stavljanje jezika u funkciju segregacije.

308 Josip Baotić

Ka jezičnoj ravnopravnostiRazgovori na temu Jezik u BiH, tradicija, teorija i praksa, vođeni početkom 1991. na stranicama “Oslobođenja” nagovijestili su radikalan zaokret u pri-stupu jezičnoj problematici u Bosni i Hercegovini. Mada su razgovori bili motivirani nezadovoljstvom rezultatima književnojezične politike na nje-nom osnovnom zadatku – ostvarivanja jezične ravnopravnosti – potaknuti promjenama u društveno-političkom životu, prelaskom s jednopartijnog na višepartijni sustav, tj. nagovještajem demokracije i većeg stupnja slobo-da u svim sferama života, posebno u onima gdje se uskraćivanje bilo kog oblika sloboda osjećalo, zaokret su omogućile nacionalno-državne tran-sformacije, koje su, između ostalog, s posebnom oštrinom izdvojile jezičnu problematiku.

Iako znatan dio sudionika u razgovorima eksplicitno nije osporavao postojeći koncept književnojezične politike, bar ne njezine “dobre namje-re”, malo je bilo onih koji su u njenoj dosljednoj primjeni ili doradi vidjeli pa i tražili izlaz, u odnosu na one koji su zalaganjem za ozakonjenje jed-nočlanih naziva s nacionalnim etiketama obarali njeno temeljno načelo – prihvaćanje hrvatskosrpskog, odnosno srpskohrvatskog književnog jezika kao jednog, vjerujući da je takvo opredjeljenje prepreka, a ne put do jezične ravnopravnosti u Bosni i Hercegovini kao višenacionalnoj zajednici.

Događaji koji su slijedili, rat u Hrvatskoj, a poslije i u BiH, potisnuli su u drugi plan akademske rasprave i ubrzali opredjeljenja. Ta opredjeljenja već su sankcionirana i u najvišim zakonskim aktima – ustavima. Termini hrvatskosrpski i srpskohrvatski jezik ostavljeni su za potrebe znanosti i predati historiji. Sadašnjosti i budućnosti stavljeni su na raspolaganje hr-vatski, bosanski i srpski jezik. No i da nije bilo rata, i da su vođene akadem-ske rasprave, vjerojatno konačni ishod ne bi bio drugačiji. Problemi jezika na sličan način razriješeni su i u nizu zemalja Europe i Amerike. V. Gak je uočio da se i na tim prostorima tendencije ekonomske i političke integra-


cije, čiji smo svjedoci, “na paradoksalan način” spajaju s tendencijama kul-turno-jezične diversifikacije: “Posljednjih deset godina(...) ponovno su oži-vjeli naizgled konačno “zgaženi” jezici Velike Britanije, Francuske i drugih zemalja.” Teško je ne složiti se s V. Gakom kada tvrdi da je aktualizacija jezičnih problema u čitavom svijetu posljedica proširivanja demokratskih i humanitarnih gledanja, pri čemu postaje sve očitije za sve da svaki jezik predstavlja društveno i općeljudsko bogatstvo neponovljivo u svojoj indi-vidualnosti. Humanistički pogledi doveli su do “uspostavljanja onoga što Francuzi nazivaju la droit a la difference, tj. prava da se govori na svom jeziku, živi u skladu s tradicijama svoje kulture”, i na našim prostorima.

Predmet elaboracije u ovom radu nije ni pitanje složenosti problema-tike jezika kojim govore Hrvati, Srbi, Crnogorci i Muslimani, ni pitanje nominacije, bez obzira što su spomenuta u uvodu, nego pitanje jezične rav-nopravnosti pojedinaca i naroda u BiH, danas i sutra, u svjetlu novog pri-stupa, dakle pitanje zbog kojega su promjene pokrenute i čemu bi trebalo da bude temeljem.

Ravnopravnost pojedinaca i naroda je jedno od temeljnih načela de-mokratski organiziranih zajednica. Ugrađeno je u najviša zakonska akta, ono ne podrazumijeva samo osiguravanje jednakih prava pod jednakim uvjetima u svim oblastima, nego i stvaranja jednakih mogućnosti za za-dovoljavanje potreba koje se tim pravima eksplificiraju, kako za pojedinca tako i za narode. Ne treba posebno isticati da ni u najdemokratskijim za-jednicama potpuna ravnopravnost nije ostvarena čak i kada postoje for-malno pravne pretpostavke.

Raskorak između proklamiranih želja i prakse nije eliminiran ni u oblastima života koje su po složenosti same prirode stvari neuporedivo jednostavnije od jezika. Ravnopravnost je i u njima često ideal kome se teži, u jeziku po pravilu ravnopravnost je ideal koji se ne može dostići. U lingvističkoj znanosti, posebno kod sociolingvističkog pristupa jeziku, pitanje ravnopravnosti jezika teorijski je osvijetljeno u mjeri koja omo-gućava uvid u složenost problematike. Iako se obično, na površini, svako razmatranje ravnopravnosti jezika svodi na pitanje ravnopravnog položaja njegovih govornika, na teorijskom planu jezična ravnopravnost razlaže se na niz komponenata. Najraširenija shema operira, s jedne strane, formal-nom i funkcionalnom ravnopravnosti jezika, a s druge strane nacionalnom i komunikacijskom ravnopravnosti njihovih govornika. Općeprihvaćeno je stajalište da se formalna ravnopravnost jezika i nacionalna ravnopravnost govornika mogu u potpunosti ostvariti, a da se funkcionalna i komunika-

310 Josip Baotić

cijska ravnopravnost njihovih govornika ne mogu ostvariti ni u manjim višenacionalnim zajednicama, da se i ne govori u svjetskim razmjerima.

Funkcionalna ravnopravnost dovodi se u svezu s onim što se u jednom jeziku može ostvariti, tj. što se ostvaruje na makroplanu u okvirima ljud-ske zajednice, a na mikroplanu u konkretnim državnim zajednicama u ko-jima funkcionira više jezika. Kao čimbenici koji limitiraju ravnopravnost jezika, izdvajaju se dva: stupanj standardiziranosti i prestiž koji jezik ima u odnosu na druge jezike.

Prvi čimbenik u načelu određuje oblasti upotrebe nekog jezika, govori o njegovoj funkcionalnoj razuđenosti i, moglo bi se reći, lingvističke je pri-rode. Drugi, opet, određuje njegov status u svijesti članova neke zajednice pa i šire i nije utemeljen na jezičnim činjenicama, nego na društvenoj, eko-nomskoj i političkoj moći zajednice kojoj pripada, odnosno njenom civili-zacijskom i kulturnom prestižu u odnosu na druge zajednice.

Ne treba posebno naglašavati ni da se svi jezici u istoj državnoj zajed-nici, polazeći od istih ovih čimbenika, ne nalaze u istoj poziciji. Razlike su osjetne pa i vidne i u zajednicama u kojima su svi jezici formalno-pravno izjednačeni i govornici nacionalno ravnopravni. One se očituju u tendenciji da jedan jezik preuzme ulogu jezika međunacionalnog komuniciranja, čak i u zajednicama koje nisu izdvajale neki jezik kao jezik međunacionalnog komuniciranja i koje su naglašavale da su svi jezici konstitutivnih naroda ravnopravni. Jedan je jezik ipak postajao “ravnopravniji” od drugih. Slično je i s komunikacijskom ravnopravnosti govornika, jer je ona neposredna posljedica odnosa između formalne i funkcionalne ravnopravnosti jezika. Sloboda izbora jezika u komunikaciji, što se može omogućiti pojedincu, neće ga automatski učiniti ravnopravnim, točnije, ako mu taj izbor ne pru-ži iste šanse u stvaranju životne karijere kao i drugim drugačiji izbor u istoj državnoj zajednici.

Sve ovo što je rečeno u svezi s ravnopravnošću jezika i njihovih govor-nika, bilo na razini ljudske zajednice, bilo nacionalne jezično nehomogene državne zajednice, može se, in ultima linea, proteći i na ravnopravnost u jednom jeziku, kako nacionalno nehomogene tako i nacionalno homogene zajednice. To što se o ravnopravnosti govornika jednog jezika ne govori u nacionalno homogenim zajednicama ne znači da su govornici toga jezi-ka komunkacijski ravnopravni. Svaki je jezik jedinstvo različitosti, točnije jedinstvo idioma s različitim društvenim statusom od mjesnih govora do narječja. To proističe i iz činjenice da je i jezik dijasistem, ili sistem u kojem se presijecaju podsistemi koje on objedinjuje.


Komunikativna ravnopravnost govornika u svakom jeziku rješava se ustanovljavanjem neorganskog idioma, književnog ili standardnog jezika, i govornici svakog jezika toliko su komunikativno ravnopravni koliko zna-ju njegovu književnu ili standardnu realizaciju. Nikoga ne treba uvjeravati da to ne traži jednake napore i jednaka odricanja svih pripadnika nekog jezika.

Nigdje standardni jezik nije u istoj mjeri blizak svakom organskom idiomu, dijalektu, koji je (dijalekt) prvi jezik njegovih govornika. Iz komu-nikativnih razloga zajednice, države su podupirale stvaranje književnih jezika. Iz istih razloga, ali s drugačijim ciljem – da budu komunikativno ravnopravni, pripadnici raznih dijalekata pristaju na odricanje od ponečeg iz svog idioma kad prihvaćaju književni jezik. Taj proces nije bezbolan i nikada se ne završava potiskivanjem vrijednosti iz materinskog idioma, niti se on potiskuje iz svih sfera života. U obiteljskom krugu, i u nekim prigodama on i dalje zadržava primat nad književnim jezikom. Činjenica da se ta odricanja ne mogu s uskozavičajnog ili regionalnog plana preni-jeti na nacionalni, tj. ne zadiru u simboličnu ili manifestnu stranu jezika, objašnjava zašto ona ostaju samo u okvirima razgovora o normi, i zašto se ne govori o ravnopravnosti različitih dijalekata ili socijalekata, npr. nestan-dardnog i standardnog jezika.

Ovaj mali izlet načinio sam samo da približim problem ravnopravno-sti i njenog ostvarivanja unutar jednog jezika, dakle ilustracijom odnosa prema dijalekatskim vrijednostima i učešća dijalekata u književnom jeziku.

Jezična ravnopravnost, dakle i na makro i na mikro planu u razvoju ljudske zajednice, ili pojedine ljudske zajednice, samo je ideal. To saznanje ne treba obeshrabrivati nastojanja da se dostigne ravnopravnost u mjeri mogućeg. Putovi do te mjere u načelu su poznati: a) konkretna ustavna rje-šenja koja osiguravaju formalno-pravnu ravnopravnost jezika i nacionalnu ravnopravnost govornika i b) jasan koncept nacionalne i dobar koncept jezične politike i, razumije se, njihova dosljedna primjena.

Univerzalnog koncepta jezične politike koja vodi ravnopravnosti je-zika, nema. On uvijek polazi od jezične situacije i usklađuje se s njom u konkretnim zajednicama. Budući da ne postoje iste, identične situacije u različitim zemljama, rješenja su nužno u ponečemu drugačija.

Zbog toga lingvisti osvjetljavaju jezične situacije, ukazuju na njihovu strukturu i uspostavljene formalno-pravne pretpostavke za ostvarivanje potpunije ravnopravnosti.

Za naše potrebe mogli bismo izdvojiti dva tipa situacija: jedan je tip u današnjoj Švicarskoj, a drugi je tip u Luksemburgu. Poznato je da švicar-

312 Josip Baotić

sku nacionalnu zajednicu tvore četiri nacionalne-etničke skupine: Germa-nošvicarci, Frankošvicarci, Italošvicarci i Retoromani. U l9 kantona žive pretežno Germanošvicarci, u 6 Frankošvicarci; u jednom Italošvicarci. Retoromani nemaju svoj vlastiti administrativni kanton i uglavnom žive u jednom kantonu s Germanošvicarcima, i to kao malobrojniji dio toga kantona. Sva četiri jezika ovih nacionalnih skupina imaju status naciona-lanih jezika zemlje, ali su samo tri zvanični, državni jezici. To su njemački, francuski i italijanski. Jezik Retoromana nema taj status jer ta etnička sku-pina nema vlastiti administrativni teritorij. U kantonu Raubinden njihov jezik je u biti subordiniran njemačkom jeziku.

Da bi se prevladala nepovoljna pozicija Retoromana, odnosno stanje koje ugrožava retoromanski kao minoritarni jezik, tj. da bi se Retoroma-ni doveli u komunikativnu ravnopravnost s Germanošvicarcima, Vladina komisija za izučavanje višejezičnosti u zemlji proglasila ga je zvaničnim je-zikom u odnosima Federacije s retoromanskim stanovništvom i ustanova-ma. Taj potez, kao praktičan rezultat, obvezao je organe Federacije da svoje najvažnije odluke, dokumente i saopćenja objavljuju i na retoromanskom jeziku. Tim činom otklonjene su neke prepreke koje su ugrožavale taj jezik, a njegovi su govornici dovedeni u povoljniji položaj jer su sužena područja u kojima su – da bi bili ravnopravni – morali znati njemački jezik. Tim, ipak, nisu riješeni svi problemi, posebno oni koji izviru iz činjenice da je retoro-manski jezik mali jezik u Švicarskoj i da je to najveća prepreka njegovim govornicima da budu komunikacijski ravnopravni s ostalim u toj zemlji.

O neravnopravnosti “malih” jezika u višenacionalnim zajednicama, državama – čak i kada se ne radi o asimetričnosti, koja je karakteristična u naznačenom primjeru iz Švicarske – i kod nas je dosta pisano. Jože Topo-rišič je, npr., iz slovenskog jezika i njegove pozicije u bivšoj jugoslavenskoj socijalističkoj zajednici, koju je također kao i Švicarsku karakterizirala plu-ralistička teritorijalna jednojezičnost, zaključio da su jezici malih etničkih skupina, po prirodi stvari, funkcionalno ugroženi i da su njihovi govornici komunikativno neravnopravni i u zajednicama koje su formalno-pravno eliminirale uzroke te vrste neravnopravnosti.

Promjenama u imenovanju jezika u BiH, ustvari, stvorene su pretpo-stavke za temeljnu izmjenu jezične situacije. Iako se promjenama naziva ne mijenja sam jezik, promjene ne mogu proći bez posljedica, kako u nepo-srednoj stvarnosti, tako i u budućnosti. Uostalom, one se i ne vrše рrо for-ma, nego da izraze novu realnost, u našem slučaju zaokret u pristupu pro-blematici standardnog jezika Hrvata, Srba, Crnogoraca i Muslimana. Od interpretacije standardnog jezika kao jednog jezika četiriju naroda prešlo


se na intepretaciju o četiri nacionalna jezika, u teorijskom smislu naravno, u BiH čak o tri. Jezična situacija ne može se ni ovdje više predstavljati kao jednojezična s varijacijskim bogatstvom standardnog idioma kao specifič-nim obilježjem nacionalnih korpusa nego

a) kao pluralistička teritorijalna višejezičnost s mogućom asimetrično-šću, dvojezičnošću, a možda i trojezičnošću nekih kantona uz višejezičnost centralnih organa vlasti, ili

b) kao totalna individualna višejezičnost, zavisno od ustrojstva države.O modelu pluralističke teritorijalne jednojezičnosti već je bilo riječi

(primjer Švicarske). Model totalne individualne višejezičnosti karakteri-zira Luksemburg. I tamo istodobno egzistiraju tri jezika: luksemburški, francuski i njemački.

Luksemburški je maternji jezik stanovništva, tj. jezik primarne socija-lizacije. No, on nije bio nikada samo jezik u obiteljskom krugu. On je bio i jezik slobodnog komuniciranja. U najnovije vrijeme, pošto je i pravopisno normiran, dobio je i status državnog jezika, kakav su već imali francuski i njemački. Uz sve to francuski i njemački nisu prestajali obavljati sve važ-nije funkcije u društvu. Na njima se izvodi nastava, zastupljeni su u dnev-nom tisku, državnoj administraciji i sl. No, ne može se tvrditi da se danas Luksemburžani jednako slobodno služe i tim jezicima, kao luksemsbur-škim, i pored toga što svi imaju stabilan funkcionalni status i pokrivaju cijeli teritorij zemlje. Činjenica da svi zajednički sudjeluju u realizaciji širokog spektra društvenih funkcija govori ipak da osamostaljivanje luk-semburškog jezika nije bilo prožeto niti praćeno tendencijom nacionalne jezične samoizolacije, odnosno da se završilo nacionalnom konsolidacijom i identifikacijom. Cilj, dakle, nije bilo potiskivanje druga dva jezika, nego afirmacija trećeg, vlastitog.

Da li je izdvajanje nacionalnih jezika kod nas bilo prožeto tim duhom, pokazat će bliska budućnost. Od toga će ovisiti i pretpostavke za ostvariva-nje ravnopravnosti jezika, odnosno komunikativne ravnopravnosti govor-nika. Poznato je, naime, da se komunikativna ravnopravnost govornika u najvećem stupnju može ostvariti u zajednicama, državama, koje karakteri-zira totalna individualna višejezičnost. To je razumljivo samo po sebi. Svi govornici znaju sve jezike. Istina, takve državne zajednice su vrlo rijetke i najčešće su prostorno malene.

BiH bi mogla biti takvom zajednicom, jer ispunjava osnovne uvjete: svi govornici de facto i de jure poznaju sve jezike, jer im je jezik primar-ne socijalizacije štokavski dijasistem, dijasistem koji je u osnovi svakog od standardnih jezika, hrvatskog, srpskog i projektiranog bosanskog.

314 Josip Baotić

Ono mogla bi, podsjeća da za ravnopravnost jezika i govornika to nije dovoljno, nego se mora uraditi još štošta, i da postoje prepreke na tom putu koje se moraju prevladati. Jedna od tih prepreka, najveća, uporište može imati u nacionalnoj nehomogenosti stanovništva na bilo kom njezinom di-jelu. Ako je opredjeljenje za posebne nacionalne jezike u BiH inspirirano nacionalno jezičnim partikularizmom, a ne željom da se posebnost naci-onalnog identiteta potvrdi posebnošću jezičnog identiteta, jezična ravno-pravnost ne samo da neće biti poboljšana u BiH nego se neće održati ni na razini koja je bila, a kojom nismo bili zadovoljni.

Ima dosta razloga da se bar u dogledno vrijeme strahuje od takvog ra-zvoja situacije. Jezična ravnopravnost ugrožavana je uvijek kada je težište s komunikacijske funkcije jezika premještano na simboličnu funkciju jezika. Koliko god je prenaglašavanje komunikacijske uloge jezika i ignoriranje sim-boličke funkcije, tj. inzistiranje na jedinstvenom standardnom jeziku Hrva-ta, Srba i Muslimana otvaralo put ka unificiranju jezika, to znači i elimini-ranju jezičnih vrijednosti malobrojnijih nacionalnih korpusa, toliko i prena-glašavanje simboličke funkcije jezika može biti pogubno ako se zanemari i komunikativna funkcija, jer će odvesti u nacionalni purizam i izolaciju.

Jezična ravnopravnost u državi kakva bi mogla biti BiH, bila ona re-publika kantona ili federacija republika, neće se moći utemeljiti ni na je-dinstvenosti ni na odjelitosti. Stoga će biti potrebno, kako je to primijetio I. Lovrenović, koncept jezične ravnopravnosti koncipirati tako da se izbje-gne mogućnost i jedne i druge zamke. Na prvi pogled to je contradictio in adjecto, ali zadatak jezične politike jest da ponudi rješenja u situacijama koje su složene do te mjere da navode nа pomisao da je rascjep u komuni-kaciji neizbježan.

U ovom trenutku nije moguće projicirati okvir koncepta jezične politi-ke u BiH koji bi otvorio mogućnost za visok stupanj ravnopravnosti jezika i govornika, jer ključni čimbenici za to nisu poznati: karakter društvene za-jednice, tj. njeno ustrojstvo i osnove nacionalne politike. Tek kada to dvoje bude poznato, moći će se govoriti o ciljevima i zadacima jezične politike koji vode do ostvarenja postavljenih ciljeva. Dotle svaki razgovor prati ono neprijatno ako, ako bude ovo, bit će potrebno...

Ali, pod pretpostavkom da će BiH biti zajednica koja će težiti demokra-ciji zapadnoeuropskog tipa, tj. država koju prije svega čine njezini građani, najprirodnije je očekivati da jezična, kao i druga prava građana dođu u prvi plan, odnosno da se jezična situacija konsolidira kao totalna individualna višejezičnost. U tom slučaju pitanje jezične ravnopravnosti u manjem op-segu prije bi bilo uvjetovano složenošću situacije nego konkretnim subjek-


tivnim odnosom prema toj situaciji, odsutnošću zajedničke volje, a možda i sposobnosti da se usklađeno rješavaju problemi koji iz nje proizlaze.

Ta volja morala bi, prije svega, precizno biti izražena u najvišem zakon-skom aktu, u ustavu, gdje bi se uz navođenje jezika u službenoj upotrebi, bosanskog, hrvatskog, srpskog, eksplicitno reklo da karakter službeni za-država svaki jezik na cijelom teritoriju kad su u pitanju država i njezini organi i institucije. Istodobno, građanima bi se moralo garantirati pravo izbora i uporabe jednog od njih, također na cijelom teritoriju. Pravo na nacionalne jezike kao zvanične na odgovarajućim etničkim prostorima, organiziranim u administrativne cjeline, počev od općine pa do republike, u ovakvom pristupu ne bi ugrozilo jezičnu ravnopravnost građana. Nacio-nalni jezici bi imali status prvog među jednakima. Oni bi bili jezici s presti-žem u svojim sredinama, znači bili bi tu zvanični. Njima bi se ostvarivala komunikacija u svim oblastima života. Oni bi tamo bili nastavni predmet, i u obrazovnom sustavu, ali ne bi isključivali ni druga dva jezika kao osob-ni izbor u komunikaciji. Za takav pristup najzainteresiraniji bi morali biti oni koji ne pripadaju osnovnom, temeljnom nacionalnom korpusu u bilo kojoj administrativnoj jedinici, ne mislim, naravno, na republiku, već nа kantone i manje jedinice.

On im omogućava da budu i ostanu ono što jesu, “svoji na svome”. Ne prisiljava ih da se odreknu vlastitih jezičnih vrijednosti da bi bili rav-nopravni članovi zajednice kojoj stvarno pripadaju, koja im je najčešće i domovina u oba značenja, i zavičaj i rodni krај. No, i jezik je domovina, po Humboltu, jedina stvarna domovina. Jezik u svijesti otuđenih pripadnika nacionalnog korpusa predstavlja most koji ih povezuje s maticom, s kojom se oni intimno identificiraju i kada su po mnogo čemu od nje udaljeni. Pre-dočena formalno-pravna rješenja artikulacije upotrebe jezika uvažavaju osnovni postulat demokracije – pravo na vlastiti jezik kao službeni u svim sferama života na prostorima na kojima se ima politička vlast, kao i pravo pojedinca na izbor svakog od idioma u komunikaciji na cijelom području države. Ta dva postulata morala bi biti okvir jezične politike koja ima am-bicije prevladati slabosti koncepta koji je potisnut odbacivanjem teorijskog pristupa jeziku Srba, Hrvata, Crnogoraca i Muslimana kao jednom jeziku i koji je vodio ka unifikaciji, a da ne odvede u odjelitost kao da se radi i genetski i strukturno o različitim jezicima. Razlike između hrvatskog, srpskog i bosanskog jezika su višestruko manje od podudarnosti, samo specifičnosti su dio koji ih potvrđuje kao posebnosti, ali i one mogu biti most koji svaki govornik, bilo kojeg od spomenutih jezika, uspostavlja u komunikaciji s govornikom drugačijeg idioma.

316 Josip Baotić

Specifičnosti pojedinih idioma, točnije pojedinih jezika, ne isključuju se iz jezika kao zbroja organskih idioma. Tzv. kroatizmi, srbizmi ili bosniz-mi u standardu druga dva jezika, bez obzira koja, moći će se javljati kao stilistički obojeni elementi.

Drugačiji pristup vodio bi osiromašenju vlastitog jezika, i to ne “kroz tisuć tisuće i hiljade ljeta”, da se poslužimo Tinovim stihom, nego već da-nas. Јег samo tko nauči da u drugom vidi izvor obogaćenja, može se nadati boljem. Hrvati u BiH, ukoliko je naše opredjeljenje opstanak na prostorima koje smo nastanjivali do agresije, nemaju prihvatljivu soluciju za ostvariva-nje jezične ravnopravnosti. Prihvaćanjem hrvatskog jezika kao službenog ostvarena je formalno-pravna ravnopravnost jezika. Bilo kako da se ustroji država BiH, kao država kantona ili federacija republika, time su ostvare-ne pretpostavke za funkcionalnu ravnopravnost jezika prema druga dva, bosanskom i srpskom na prostoru BiH. Perspektive u tom smjeru su čak nešto povoljnije nego što bi se moglo zaključiti na osnovi demografskih odnosa. Iako je hrvatski jezik u BiH jezik manjine, u značenju malobroj-nosti u odnosu na druga dva, on je jezik nacionalne države Hrvata, a to ga u funkcionalnom smislu stavlja u povoljniji položaj od bosanskog jezika, npr. Kao i srpski jezik u BiH, hrvatski jezik je jezik nacionalno brojnijeg korpusa u cjelini i njegova funkcionalna razgranatost nije uvjetovana niti vezana odnosom snaga na bosanskohercegovačkom prostoru.

Uz sve to, ako se ne implementira pravo individualnog izbora jezičnog idioma na cijelom prostoru BiH, tj. konceptom književnojezične politike ne uspostave mehanizmi koji će omogućiti korištenje tog prava, veliki broj Hrvata u BiH, postotno veći od dijelova drugih naroda, naći će se u ne-povoljnijoj situaciji nego što je bio doskora. Konkretno, na prostorima na kojima se u službenoj upotrebi nađu bosanski ili srpski jezik, tj. gdje Mu-slimani ili Srbi budu imali vlast, Hrvati ne samo da neće moći slušati svoj jezik, čuti one vrijednosti koje ga karakteriziraju kao posebnost u odnosu na druga dva jezika, nego ni imati pravo da ga upotrebljavaju. Budući da se ne radi o zanemarljivom dijelu hrvatske populacije u BiH – po nekim pokazateljima riječ o više od 30% hrvatskog pučanstva, ta se činjenica ne smije previdjeti.

Hrvatski korpus ima, dakle, ozbiljne razloge da takav koncept podrža-va, odnosno inicira njegovo oživotvorenje. Samo tako tisuće učenika izbje-ći će frustracije u prvom susretu sa standardnim jezikom u školama u ko-jima nastavni jezik ne bi bio hrvatski, ali i tisuće Hrvata u svakodnevnom životu na prostorima gdje hrvatski jezik neće biti službeni. U protivnom, oni se neće osjećati svoji na svome, i ostat će im da biraju između dvije


mogućnosti, od kojih ni jedna ne usrećuje – da se jezično asimiliraju sa sredinom u kojoj žive ili da se isele na prostore na kojima je hrvatski jezik jezik društvene komunikacije.

318 Josip Baotić

Standardni jezici štokavskog narječjaRaslojavanje standardnog hs/sh. jezika na nacionalne standarde, standar-dne jezike, mada prirodno i u okvirima jezičkih zakonitosti, inauguraci-jom nacionalnih naziva za te idiome, a zbog njihovog, opet razumljivog, protezanja i na jezik kao organski idiom i potiskivanjem termina kojim je on imenovan čak i u znanstvene svrhe, stvorilo je niz nedoumica i otvo-rilo isto toliko pitanja kada je u pitanju relacija jezik kao organski idiom najvišeg ranga i standardna realizacija, jezik kao komunikativno prestižni neorganski idiom.

Vrijeme u kome su ovi procesi formalno privedeni kraju nije pruža-lo mogućnost ni za ozbiljniji pristup ovoj problematici ni za raspravu o rješenjima. Razgradnja zajedničke države i ukidanje jedinstvenog komu-nikacijskog prostora, na jednoj strani, jačanje svijesti o posebnosti nacio-nalnog bića i interesa, na drugoj, nisu mogli zaobići jezik kao sredstvo koje se može uključiti u ostvarenje tog cilja. Zbog toga je nekritički rabljena simbolička funkcija jezika ne samo isticanjem da se samobitnost naroda potvrđuje i jezičkom posebnošću nego i uvjerenjem da jezički kôd, izbor jezičkih sredstava, potvrđuje dubinu nacionalnog osjećanja. Osporavanje ovakvih i sličnih pristupa u ratu, zbog prolivene krvi i života nedužnih žrtava, u najboljem slučaju moglo bi se shvatiti kao odsustvo dostojanstva i pomanjkanje rodoljublja i patriotske svijesti. A to niko nije želio.

Vrijeme mira, bar kada je o znanosti riječ, nužno će vratiti diskusiju tamo gdje je ona prekinuta, na pozicije prije rata, ne u smislu osporavanja samobitnosti posebnih standardnih jezika i adekvatnosti njihovih naziva, tu je sve neupitno, nego na osvjetljavanje relacije jezika kao genetsko-struk-turne kategorije, kojom su objedinjeni organski idiomi, govori Srba, Hrva-ta, Bošnjaka i Crnogoraca, i standardnih realizacija, neorganskih idioma


ili jezika koji u okviru njega funkcioniraju. Ovaj rad je prilog toj diskusiji. Osnovni cilj mu je da podsjeti na složenost naše jezične situacije i ukaže na neke posljedice koje će se, najvjerojatnije, pojaviti kao rezultat zakono-mjernosti odnosa koji vladaju na relaciji jezik – društvena zajednica, prije svega u Bosni i Hercegovini, ako nekim vrijednostima i kategorijama ne odredimo karakter, okvir i domet, a onda i mjesto koje im pripada.

Pristupajući temi, eksplicite dajem teze koje rad prožimaju od početka do kraja:

a) Organski idiomi kojim govore Srbi, Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci pri-padaju jednom jeziku, ili tvore jedan jezik, po genetski-strukturnim kri-terijima;

b) U jeziku kojim govore Srbi, Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci oduvijek su postojale lingvističke pretpostavke za realizaciju više standarda. U ovom trenutku stvoreni su svi sociolingvistički uvjeti za nesmetano funkcionira-nje najmanje tri, a nije isključeno i četiri standardna jezika;

c) Jezička situacija u cjelini, a posebno naša u Bosni i Hercegovini, da bi se mogla situirati u znanstveni kontekst i shvatiti i izvan naših zemalja, zahtijeva razdvajanje kategorije jezika kao organskog idioma, od standar-dnih jezika kao neorganskih idioma, a to znači da nazivi za standardne jezike pojedinačno ne znače isto kao kada se upotrebljavaju za jezik kao organski idiom.

Prvu tezu, da govori Srba, Hrvata, Bošnjaka i Crnogoraca čine jedan jezik, gotovo da ne bi trebalo potezati, pogotovo ne braniti ili dokazivati. Ona je u našoj znanosti utemeljena na lingvističkim činjenicama i prihva-ćena od najvećih znanstvenih autoriteta u sva četiri naroda. Kažem gotovo da i ne bi... bez obzira na to što se ona i danas osporava, čak i neposredno od nekih lingvista, da se ne ugrožava i s naše strane, svjesno ili nesvjesno, pokušajima da se između jezika i nacije stavi znak jednakosti ili prešutnim prelaskom preko nje kao činjenice kada se govori o standardnom jeziku kao nacionalnom jeziku u bilo kojoj od naših sredina. Ustvari, ona je uvi-jek dovođena u pitanje kada se pokušavalo nacionalni identitet izvesti iz jezičkih premisa, jezičke posebnosti, i uvijek su nastojanja u tom pravcu završavala neslavno. Podsjećam na sudbinu Vukove nacionalne identifika-cije Srba i Hrvata iznijete u knjižici Srbi svi i svuda1, po kojoj su svi štokavci Srbi, a samo čakavci Hrvati, odnosno štokavsko narječje srpski, a čakavsko narječje hrvatski jezik. Vuk nije izmislio kriterije, nego je samo pokušao da

1 V. St. Karadžić, Srbi svi i svuda, “Kovčežić za istoriju, jezik i običaje Srba sva tri zakona”, Beč, 1849.

320 Josip Baotić

jezički kriterij primijeni u identifikaciji nacije na našim prostorima, kriterij koji je u europsku znanost uveo slavni Herder, i koji je bio primjenjiv na većinu europskih naroda. Mislio je da je postojanje dva narječja dovoljno za inauguraciju dva jezika. Iako je imao lingvističke argumente, narječ-ja, dijalekti su, naime, po pravilu prerastali u nacionalne jezike, na našem prostoru to već u XIX stoljeću nije bilo primjenjivo na hrvatski korpus – Hrvatima su se osjećali i štokavci katolici i kajkavci u Hrvatskom zagorju, a ne samo čakavci. No da je i bilo prihvatljivo, dva narječja su nedovoljan jezički okvir za posebnost četiriju naroda, tj. situaciju koju danas imamo.

Povjesničar Srećko Đaja ukazao je na jezični nacionalizam kao feno-men koji još vlada intelektualnim prostorom, posebno južnoslavenskih intelektualaca.2 Naši znanstvenici kada su u obvezi da definiraju naciju najradije se opredjeljuju za lingvistički pojam nacije, za naciju kao zajed-nicu jezika. To jeste najjednostavnija definicija, ali i najneutemeljenija na južnoslavenskom prostoru. Historija joj se ovdje suprotstavila više nego igdje u Europi. I sporovi o jeziku samo su jedan od oblika tog suprotstav-ljanja. Njemački slavista Norbert Reiter je sa pozicija lingvističke znanosti ustvrdio da lingvistički nacionalizam vodi u dominaciju većih nad ma-njim narodima i ugrožava njihov identitet. Potvrde ili argumentaciju za svoje tvrdnje našao je upravo na južnoslavenskom prostoru, polemizira-jući i razračunavajući se sa već pomenutim postavkama Vuka Karadžića. Ne iznenađuje zbog toga činjenica da na pozicijama jezičkog nacionalizma svjesno, i svjesne njihovog karaktera, i danas stoje one snage koje na našem prostoru ne vide podlogu za više od dva standardna jezika, srpskog i hrvat-skog, i snage koje nisu spremne da prihvate činjenicu da pored Srba i Hrva-ta na ovim prostorima žive još dva naroda – Bošnjaci i Crnogorci. Da njih ima među slavistima od imena, potvrđuje i R. Marojević, koji u jednom od svojih novijih radova, pod naslovom koji sam za sebe dovoljno govori: Srpski jezik u porodici slovenskih jezika, između ostalog piše: “Naziv srpski jezik kontaminira se nazivom drugog južnoslovenskog jezika (hrvatski) ili se čak njime zamjenjuje. Na sjeverozapadu u njega se uključuju jezički si-stemi koji mu nikada nisu pripadali (tzv. kajkavsko i čakavsko narječje), a na jugoistoku se iz njega izuzimaju jezičke oblasti koje su sa njim činile jezičko jedinstvo”3. Da ne bude nedoumice, jezik o kome govori je štokav-

2 Srećko M. Đaja, Mavr Orbin dvadesetog stoljeća, “Odjek” , Sarajevo, 1990, broj 15–16, str. 9–11.3 Vidi: Srpski jezik, Naučno društvo za njegovanje i proučavanje srpskog jezika, Beograd, 1996, sv. 1–2, str. 334–342.


sko narječje, a jezičke oblasti na jugoistoku su slavenski govori današnje Makedonije i današnje Bugarske.

Pošto umnožavanje jezika kao organskih idioma nije moguće tempom kojim se mogu razvijati nove nacije, danas u Europi sociolozi operiraju pojmom nacije kao modelom identifikacije, s kojim se pojedinci ili grupe identificiraju prije svega na temelju odgoja, tradicionalnih vjerskih i kul-turnih zasada. Takav pristup i nas lingviste bi oslobodio trošenja energije na iznalaženju argumentacije za tvrdnje o posebnosti hrvatskog, srpskog, bosanskog ili crnogorskog jezika, odnosno traženja odgovora izvan jezičkih činjenica, kako je to na kraju slične diskusije, poslije referata i iznošenja činjenica o razlici između hrvatskog i srpskog jezika, morao da učini jedan od vodećih hrvatskih lingvista, rekavši na kraju: “Uostalom, taj jezik koji govore Hrvati oni osjećaju hrvatskim i tu nema Boga. Osjećaju ga”4.

Jedno od čestih, a možda i najčešće pitanje koje se moglo čuti poslije raslojavanja standardnog hs/sh. jezika na nacionalne standarde i uvođenja nacionalnih naziva za jezik bilo je: Šta je bosanski jezik? Pitanje kao pita-nje moralo se i očekivati, ali bi bilo prirodnije i sa manje rezerviranosti prihvatano da je bar u približnoj mjeri postavljano i za druga dva termina – hrvatski jezik ili srpski jezik, jer tada ne bi bilo mjesta sumnji da je bilo posljedica želje za situiranjem u znanstveni kontekst. Svaki novi termin, pa makar se radilo o preimenovanju ili raščlanjivanju postojećeg, iza sebe je imao i novi sadržaj, značenje koje pokriva. Da je postavljano s pobudom da se to sazna, a ne češće s uvjerenjem da se na njega neće moći odgovori-ti uvjerljivim, znanstveno uvjerljivim odgovorom, bilo bi suvišno njegovo pominjanje, bar ovdje i na ovom mjestu. Pominjemo ga jer je ono najčešće postavljano s predumišljajem, da se ospori postojanje bosanskog jezika, a postavljali su ga, opet, oni koji ni pod kakvu sumnju nisu dovodili poseb-nost srpskog niti hrvatskog jezika, neznajući da je odgovor već dat, da su ga dali upravo oni...tj. da je isti kao i za hrvatski jezik: “Bošnjaci taj jezik koji govore osjećaju bosanskim i tu nema Boga. Osjećaju ga”. Tako je i sa Srbi-ma i sa Crnogorcima, a tako bi bilo da ima još koji narod koji govori ovim jezikom. Sva četiri naroda ga osjećaju svojim jer on, jezik, i pripada svim četirma narodima i taj pristup će se moći braniti sve dok bude objedinja-vao sva tri narječja, štokavsko, čakavsko i kajkavsko, i sve organske idiome naroda koji njima govore, jer nijedan narod ne može reći da takav jezik pripada samo njemu u cjelini.

4 M. Pupovac, Što smo i kojim jezikom govorimo, Almanah SPKD “Prosvjeta”, Sarajevo, 1997, str. 138.

322 Josip Baotić

Na činjenici da jezik kojim govorimo pripada svakom od četiri naroda u podjednakoj mjeri zasnivano je uvjerenje da svaki od naroda u jednakoj mjeri ili na isti način ima pravo da participira u njegovom nazivu. Da taj naziv od polovine devetnaestog stoljeća nisu bile samo nacionalne etikete, da je mjesto njih bila prihvaćena neka neutralna, npr. ilirski jezik, što je bilo moguće jer je u prošlosti često primjenjivana na naš jezik, možda bi-smo danas govorili o bosanskom, hrvatskom, srpskom kao o standardnim realizacijama ilirskog. Kažem možda, jer ga je i etiketa srpskohrvatski ili hrvatskosrpski donekle, a neki misle i dovoljno, obilježavala kao nacional-no nemarkiran jezik, nema srpskohrvatske nacije, pa ipak nije preživjela promjene koje su se u vezi sa jezikom i oko jezika dogodile.

Na kraju, zadovoljimo li se konstatacijom da Hrvat govori hrvatski, Sr-bin srpski, Bošnjak bosanski i Crnogorac crnogorski, i onda kada drugi misle da govore nehrvatskim, nesrpskim, nebosanskim ili necrnogorskim, odnosno ako prihvatimo i tezu da je svaki od ovih jezika širi od pojma naroda, poteškoće koje izviru iz nominacije organskog idioma neće biti mnogo manje nego što su bile i prije disolucije standardnog hs/sh. jezika, jer su i tada i standardne realizacije i jezik kao organski idiom označavane istim etiketama. Na njega je eksplicite ukazao Dalibor Brozović konstati-rajući: “Svedemo li cijelu problematiku malo površno i još malo više neod-govorno samo na standardnojezičnu razinu, i budemo li isto tako površ-no neodgovorno i konformistički komotno jedan realizacijski oblik toga jezika nazivali hrvatskosrpskim, a drugi srpskohrvatskim, onda lišavamo jezičnu znanost bilo kakvog sličnog naziva za opći, apstraktni model toga standardnog jezika... I ne samo to nego lišavamo naziva i sam dijasistem dijalekata... (a taj ipak zanima genetsku lingvistiku, i opet tipološku lingvi-stiku). Zato je postulat o sinonimnosti apsolutno nužan, kada već imamo tu nesretnu dvojnost...”5 Mutatis mutandis, etikete bosanski jezik, hrvatski jezik, srpski jezik, crnogorski jezik, kada se odnose na jezik kao organski idiom, morat će se interpretirati kao sinonimi sve dok taj organski idiom bude dijasistem dijalekata kojim govore pripadnici ova četiri naroda ili dok se za njega ne nađe neki za sve prihvatljiv naziv.

Druga teza, da su u jeziku kojim govore Srbi, Hrvati, Bošnjaci i Crno-gorci oduvijek postojale pretpostavke za četiri standardna jezika samo za one koji ne znaju prirodu standardnog jezika, odnosno uvjete za njegovo realiziranje može izgledati neuvjerljiva i sporna. Na tu činjenicu ukazao

5 D. Brozović, O nazivu jezika Srba, Hrvata, Muslimana i Crnogoraca, “Sveske” Instituta za proučavanje Nacionalnih odnosa 5–6, Sarajevo, 1984, str. 351.


je prije dvadesetak godina američki lingvista Wayles Browne na javnom predavanju na SALK-u, tribini sarajevskih lingvista. Naši lingvisti su tada govorili o dvjema varijantama standardnog hs/sh. jezika, te o bosanskoher-cegovačkom standardnojezičkom izrazu, pa poneko i o crnogorskom, o ne-jedinstvu fizionomije standardnog hs/sh. jezika, te o njegovoj lošoj poziciji u pogledu osobina standardnosti, za razliku od pozicije koju u tom smislu imaju varijante. Bilo kakvo dovođenje u pitanje njegovog jedinstva, izlaz izvan granica stilističke variranosti, odnosno ulaz u nacionalnu markira-nost varijacija, bilo je u direktnoj suprotnosti sa općim društvenim opre-djeljenjima izvan jezika, a koje jezik nije smio podrivati. Ruski lingvista G. V. Stjepanov je načelno taj odnos između standardnog jezika i varijanata, tamo gdje one postoje, razriješio u korist varijanata: “U formuli jezik – va-rijanta termin jezik označava neku ukupnost pojedinačnih varijantskih podsistema, tj. lingvističku situaciju, pri kojoj se zajednički književni jezik javlja više kao tendencija, ili idealan cilj (zadatak), nego kao realnost”6.

Naše varijante nisu mogle biti prevedene u jezike samo zbog toga što ih je u načelu povezivao zajednički sustav normi, u kojem su se određene po-zicije javljale kao dubletne i uzajamno zamjenjive zbog jedinstva komuni-kacijskog prostora. Po svemu drugom, odnosu prema organskom idiomu, jedinstvu fizionomije, tj. jasnom kriteriju po kojem je vršen izbor iz norme, pa i nacionalnoj markiranosti tog izbora, bez obzira na to što on nije bio takav na planu upotrebe, one su u svakom trenutku mogle prerasti, u stan-dardne jezike. To se i dogodilo onog trenutka kada su za to stvorene druš-tvene pretpostavke, uklonjene prepreke njihovom izlasku iz zajedničkog sustava normi i stvoreni posebni državni okviri za njihovo funkcioniranje.

Termini bosanski jezik, hrvatski jezik, srpski jezik, crnogorski jezik imaju značenje posebnih idioma, dakle, samo kada se odnose na jezik kao neorganski idiom, standardni ili književni jezik. U toj ili takvoj upotrebi oni nisu sinonimi, pa bi bilo dobro u tom značenju upotrebljavati odredni-cu standardni ili književni u njihovom sastavu.

Posebnost standardnih jezika, srpskog i hrvatskog već se ne dovodi u pitanje, bosanskom se to ne osporava u načelu, a neće moći ni crnogorskom bez obzira na to što su razlike među njima manje nego između bilo kojeg od njih i nekog od organskih idioma, narodnih govora. Naime, sve manje se status posebnog standardnog jezika uslovljava brojem i kvalitetom ra-zlika prema nekom drugom standardnom jeziku, što je Dalibor Brozović 6 G. V. Stjepanov, Socijalno-geografičeskaja differencijacija ispanskogo jazyka Ameriki na urovne nacionalnih variantov, Voprosy socialnoj lingvistiki, Akademija nauka SSSR, Le-njingrad, 1969, str. 308.

324 Josip Baotić

uključio kao prvi uvjet za pojavnost i opstojnost, a sve više se smatra za dovoljno činjenica da “je on normirani instrument za višu, internacional-nu civilizaciju određene socio-etničke formacije, danas obično nacije, po kojoj funkciji i zaslužuje atribut standardni”7. U tom smislu M. Radova-nović je dopunio svoj model etapa u procesu standardizacije sh/hs jezika novim fazama: integracijom, varijacijom, polarizacijom, dezintegracijom i promocijom, pri čemu su posljednje tri nužne da se objasni pojava na-cionalnih varijanata, njihovo inauguriranje u posebne standarde i inau-guriranje standarda u posebne jezike, prije svega na fonu srpskohrvatskih standardnojezičkih opreka, ali i da bi se njima “kroz sve te faze i postupke, mogao priključiti, i danas već, barem sa stanovišta jezičke politike sasvim aktuelni – “bošnjački” (ili kako slično imenovani, ali manje više jasno ili nejasno odeliti) standardnojezički entitet”8.

Ipak, zadržimo se malo na tom prvom uvjetu. Brozović naglašava: “Prvi je uvjet da dijalekatske osnovice dvaju standardnih jezika budu do-voljno različite, da budu i terenski i jezično dovoljno udaljene u ukviru dijasistema... A ako pak, obratno, u supstanciji i strukturi dvaju standar-dnih jezika istog dijasistema nema važnijih razlika, onda se približavamo pojmu varijanta standardnog jezika”9, ne kao uvjetu, već sam ukazao da je obesnažen, već kao recidivu u svijesti čak i nekih lingvista, koji, da bi “po-tvrdili” ili “ojačali” standardnost bilo kog od pominjana četiri standardna jezika, prvim zadatkom u normativističkom postupku smatraju “umnoža-vanje” razlika među njima, razumije se tamo gdje se to može. A može tamo gdje su one od najmanjeg značaja za prirodu jezika, na površini, u pravo-pisnoj normi i u izboru leksike. Pravopisna norma ne određuje karakter jezika, moglo bi se reći da je ona izvan jezika, a leksički izbor ni u jednom standardnom jeziku nikada se nije mogao podvesti pod lingvističke krite-rije, razumije se kada je riječ o autohtonoj leksici. Tako se kriterijima i sred-stvima koja su prije svega instrumenti jezičke kulture pokušavaju riješiti pitanja koja leže u jezičkoj strukturi, vjerovatno zbog toga što je tu prostor za zahvate minimalan. Zaboravlja se da standardni jezici nisu genetski ti-pološke kategorije, odnosno da su sociološke i da im umnožavanje razlika prema drugim standardnim jezicima nije potrebno za posebnost.

Ova činjenica je od posebnog značaja za Bosnu i Hercegovinu. U njoj jedino ravnopravno funkcioniraju tri standardna jezika: i bosanski, i hr-

7 D. Brozović, Standardni jezik, Matica Hrvatska, Zagreb, 1970, str. 33.8 M. Radovanović, Faze (dez)integracije srpske standardnojezičke norme, Srpski jezik 1–2, Beograd, 1996, str. 407.9 D. Brozović,Standardni jezik, Matica hrvatska, Zagreb, 1970, str. 33.


vatski, i srpski, i jedino u njoj je otvoren problem funkcioniranja standar-dnih jezika. Suština tog zahtjeva najevidentnije se ispoljila u obrazovnom sistemu. Jezik je poslužio kao najefikasnije sredstvo da se on razori, istica-njem zahtjeva da svakom djetetu treba omogućiti da sluša, ima, nastavu na svom jeziku, ali se već pokazalo da to nije bilo jezika radi, ili afirmacije jezičnih vrijednosti u onoj mjeri u kojoj je cilj bio posebnost programskih sadržaja u nacionalnoj grupi predmeta.

Krajnji interes svake od državnih zajednica na prostoru, uvjetno rečeno hs/sh. jezika, morao bi biti da tih razlika u normi bude što je moguće manje jer se time povećava komunikativna kompetencija njihovih govornika pa i komunikativna vrijednost samog jezika. Za nas u Bosni i Hercegovini to ima i drugu dimenziju. Neutrališe se pitanje izbora jednog od ovih jezika kao činjenica koja bi mogla dovesti do problema u komunikaciji. Naša je-zička situacija ide u red onih koje se označavaju kao “totalna individualna višejezičnost” – svi stanovnici govore sva tri jezika, pa se primjena bilo koje od tri norme prenosi na plan jezičke kulture. Dobrim i osmišljenim konceptom jezične politike jezik ne bi služio ciljevima suprotnim svojoj prirodi, onemogućavanju ili otežavanju komuniciranja, na jednoj strani, a mogao bi biti iskorišten za produbljivanje svijesti o jezičkom zajedništvu u prošlosti, sadašnjosti, pa i takvim perspektivama u budućnosti sva tri naroda u Bosni i Hercegovini.

Da bi se afirmirale prve dvije teze, nužno je, afirmirati i treću, da se moraju uvijek razdvajati dvije jezičke razine: jezik kao organski idiom i standardni jezik. Bez toga ne samo strancima, nego ni ljudima kod nas koji se ne bave jezičnom problematikom neće biti “rješiva” zagonetka jedan je-zik – četiri jezika. Već se kao anegdota prenosi da stranci kada dođu u našu zemlju, nastojeći da prodru u tu tajnu, ističu kako im u Zagrebu kažu da odlično govore hrvatski, u Beogradu da odlično govore srpski, a u Sarajevu da odlično govore bosanski, a oni uvijek govore isto. No, kako će i jednom stanovniku Posavine, recimo Hrvatu, biti prihvatljiva tvrdnja da on i neki Dalmatinac, da ne kažem i Zagorac govore istim, hrvatskim jezikom, a da on i njegov komšija, Bošnjak ili Srbin, s kojima on svakodnevno komuni-cira ne govore istim, nego različitim jezicima, pa i da istim jezikom ne go-vore ni ta dva njegova susjeda. Da odgovor ne bi bio sličan odgovoru nekog Sarajlije koji je na pitanje stranca da li su beg i aga isto, odgovorio da nisu, da je razlika između njih velika, a kada je ovaj pitao u čemu je ta razlika, nakon razmišljanja, uslijedilo je: “Baška beg, baška aga”, morat će se nagla-šavati da Srbi, Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci govore jednim jezikom, bez ob-zira na to kako ga nazivali, u Bosni i Hercegovini čak i jednim narječjem,

326 Josip Baotić

štokavskim, ali da se izbor jezičkih elemenata kod svakog od ovih naroda kroz povijest pomalo počeo razlikovati i da je to vremenom prerastalo u običaj, a kasnije, u pisanim tekstovima, u pravilo, da bi razvijanjem nacio-nalnog identiteta postalo obaveza u vidu standardnog jezika. U tom smi-slu, tj. samo kada se služe standardnim, književnim jezicima, Srbin, Hrvat, Bošnjak i Crnogorac ne govore istim idiomom, pa možemo reći da govore “različitim” jezicima – srpskim, hrvatskim, bosanskim, crnogorskim.


Jezik u procesu integracije i dezintegracije društvene zajedniceRaspad standardnojezičkog zajedništva Bošnjaka, Crnogoraca, Hrvata i Srba dogodio bi se i da nije došlo do disolucije državne zajednice. De-mokratski procesi u svijetu, pa i na našim prostorima, otvarali su prostor za takvo odvijanje, i to proporcionalno njihovoj snazi – u nacionalno ho-mogenim zajednicama dovodeći u pitanje neprikosnovenost norme stan-dardnog jezika u svim sferama javnog komuniciranja, u višenacionalnim zajednicama koje imaju zajednički jezik kao dijasistem, kakva je bila, i još uvijek ponegdje jeste, i naša, njegovu opstojnost i na razini apstraktnog sustava zajedničke norme.

Već krajem osamdesetih godina V. Gak je skrenuo pažnju lingvističke javnosti na činjenicu da se, kako na prostorima Amerike tako i Evrope, unatoč procesima globalizacije, karakterističnim po tendencijama eko-nomske i političke integracije, sve snažnije ispoljavaju tedencije kulturno-jezičke diversifikacije. “Posljednjih deset godina”, piše on, “formirana je flamansko-valonska federacija unutar Belgije, zaživjela je nacionalna auto-nomija Galicije, Katalonije i zemlje Baska u Španiji, ponovo su oživjeli na-izgled zgaženi jezici etničkih manjina Velike Britanije, Francuske i drugih zemalja”.1

Teško je ne složiti se s Gakom kada tvrdi da ništa nije prirodnije od toga da se ljudi bore za afirmaciju svog jezika, i kao komponente nacional-nog bića i mjerila vlastite samostalnosti i sloboda, tj. da se bore za pravo da

1 V. G. Gak, K tipologii form jazykovoj politiki, Voprosy jazykoznanija, br. 5, Moskva, 1989, str. 104.

328 Josip Baotić

govore na svom jeziku u svim sferama društvenog života i da ga razvijaju u skladu sa tradicijom svoje kulture. Kad to važi za sav civilizirani svijet, zašto ne bi važilo i za nas jer i mi smo dio tog svijeta.

Zajednički standardni hrvatskosrpski ili srpskohrvatski jezik je od svog utemeljenja opsluživao nacionalno nehomogenu zajednicu i nikada nije ostvario jedinstvo fizionomije2, jednu od osnovnih odrednica svakog standardnog jezika. Mada su Hrvati svoj standard koncem XIX stoljeća maksimalno približili Vukovom modelu književnog jezika za Srbe, i tada su bile prepoznatljive hrvatska i srpska realizacija tog standarda, i to ne samo prema kriteriju ijekavskog i ekavskog izgovora, ili latinice i ćirilice kao pisma, nego i prema izboru i upotrebi jedinica koje im je jezik kao sustav stavljao na raspolaganje. Ako se ti izbori i nisu mogli dokraja iden-tificirati kao nacionalni idiomi, sigurno su mogli kao sociokulturni. U lin-gvističkoj teoriji takvi idiomi se imenuju varijantama književnog jezika, što je samo manje eksplicitan termin, s funkcionalnog stajališta, za status idioma s rangom standardnog jezika, bez obzira što se radi o jednom jezi-ku kao dijasistemu.3

Kod nas se o ovim činjenicama nije eksplicitno govorilo, manje zbog toga što su do nas rezultati lingvističke teorije stizali sa zakašnjenjem, a više zbog toga što je jezik na našim prostorima podređivan globalnim poli-tičkim opredjeljenjima, a ona su uvijek nudila krajnje zaoštrena rješenja, ili da je riječ o jednom jeziku, u kome su sinonimija i različitosti balast koga se treba vremenom osloboditi, a za nuždu tretirati kao stilističku rezervu, ili da se radi o posebnim jezicima, koji su ciljano objedinjeni i čije je zajed-ništvo neprirodno. Zagovornici jedne ili druge opcije nisu obraćali pažnju na to šta u jeziku postoji, nego od toga šta će njime podržati – integracij-ske ili dezintegracijske tendencije ili procese u društvu. Zbog toga su u vremenu stabilne državne zajednice i zajedništva kao političkog lajtmotiva sve snage usmjeravane na ujednačavanje, pa i po cijenu neprirodnog, plan-skog uklanjanje razlika u jezičnoj normi, standardu, a u vremenu njenog ljuljanja ili sukoba na dokazivanje posebnosti svakog od jezika, uvođenju adekvatnih naziva, isticanju razlika i afirmaciji vrijednosti koje vode razli-čitosti i razdvajanju. U prvom slučaju potezi su pravdani “lingvističkim i samo lingvističkim kriterijima” – standardni jezici kao konkretni idiomi i sistemi ne trpe sinonimiju, a ako je se ne mogu osloboditi, svode je na razinu stilističke rezerve, u drugom, da su jezici sociološka kategorija, kon-

2 Lj. Popović, Srpski jezik danas, Zadužbina, XII, br. 52–53, 2000.3 D. Brozović, Standardni jezik, Zagreb, 1970, str. 34–35.


stituenta naroda, tj. osnovni kriterij njihovog postojanja – pa gdje nema posebnosti jezika upitna je i posebnost, a s tim u vezi i opstojnost, naroda.

Racionalniji pristup osvjetljavanju norme otvoren je na V. kongresu jugoslavenskih slavista održanom u Sarajevu 1965. Tu se prvi put progo-vorilo o varijantama u zajedničkom standardnom jeziku, štaviše ne samo o dvije – istočnoj i zapadnoj, kako se tada imenuju hrvatska i srpska reali-zacija zajedničkog standarda, nego i o bosanskohercegovačkoj i crnogorskoj, pa čak i vojvođanskoj,4 ali čini se prerano i u vremenu u kojem takvo sjeme nije moglo naći podlogu. I tada, a čini mi se, i danas stanje se nije izmije-nilo, ne samo u glavama političara i društvenih činilaca nego ni u glavama mnogih lingvista na ovim prostorima. Te snage nisu dozvoljavale da se jeziku pristupi kao objektu bez uključivanja svih konotacija koje jezik nosi kao sredstvo, bilo komunikacije bilo nacionalne identifikacije. Zbog toga nije čudno da su na ovim prostorima, kada je riječ o jeziku, utemeljenje našle mnoge neodržive teze, otvorene mnoge lažne dileme, te da jezik često nije bio predmet pažnje ni kao sredstvo komunikacije ni kao sredstvo naci-onalne identifikacije u mjeri u kojoj je bio predmet političke manipulacije. Zbog toga smo došli dokle smo došli – da svako dijete u Bosni i Hercegovi-ni u prvom razredu zna da ne može ići u istu školu sa djecom druge nacio-nalnosti jer ono govori svojim, a oni opet svojim jezicima, da odrasli pitaju: Kojim ja to jezikom govorim ako ne govorim svojim, jer im nadobudni i kvazilingvisti spočitavaju da govore bosanskim, hrvatskim ili srpskim ako iz svog vokabulara nisu istrijebili sve riječi koje su karateristične posebno-sti nekog od druga dva standardna jezika, da lingvisti oživljavaju teorije i teze koje nisu izdržale ni kriterije konca devetnaestog, a da i ne govorimo dvadesetog stoljeća.

Bez obzira što mnogo štošta nije kako je bilo, i što neće biti kako je bilo ni kada je jezik u pitanju – stvorene su nove države, izmijenjena slika komunikacijskog prostora, ostao je jezik u najširem značenju te riječi kao nešto što će nas i dalje upućivati jedne na druge i onda kada se pozabavimo svojim jezikom, jer kako reče R. Katičić: “Ne može stoga valjano prika-zivati vlastitost i suvislost hrvatskog jezičnoga i književnoga razvoja onaj tko ništa ne zna o srpskome jer takav ne umije valjano ni uočiti hrvatski razvoj u njegovoj vlastitosti”5. Mutatis mutandis, dodao bih i bosanskog, pa i cmogorskog. A da bismo tako mogli prići jeziku, biće potrebno da se

4 R. Katičić, Problemi norme u književnom jeziku, Jezik XIII, sv. 1, str. 22 i M. Hraste u radu pod istim naslovom i u istom broju na str. 17.5 R. Katičić, Hrvatski jezik u svijetu, Prvi hrvatski slavistički kongres, Zbornik radova I, Zagreb, 2000, str. 29.

330 Josip Baotić

na podjednak način odredimo prema nekim pitanjima koja nam je prošlost ostavila u naslijeđe, uvažavajući rezultate do kojih je lingvistika u svijetu došla, a koji ni nama nisu nepoznati, bez obzira da li oni trenutno idu uko-rak sa jezičkom politikom u zemlji u kojoj djelujemo, ili ne.

Osnovno pitanje je svakako ono koje se formulira као jezik ili jezici. Ono je otvoreno pitanje od Bečkog književnog dogovora do danas, jer je u njemu data jedna opća konstatacija, “da jedan narod treba jednu knji-ževnost da ima”, mada su ga potpisali istaknuti Hrvati i Srbi u vremenu formirane svijesti o nacionalnim posebnostima. Određenje prema ovom pitanju u prošlosti je zavisilo od odnosa integralističkih i separatističkih snaga; prve su zastupale tezu o jednom, druge o dva jezika, s tim da druge nisu mogle doći do izražaja za vrijeme funkcioniranja zajedničke države. Ma koliko bilo razumijevanja za otvorenost tog pitanja do šezdesetih go-dina XX stoljeća, tj. do osamostaljivanja sociolingvistike kao lingvističke discipline, toliko od tada odgovor na njega nije bilo teško dati. Štaviše on je dat u načelu razdvajanjem jezika kao organskog idioma, tj. genetsko-tipološke kategorije, od neorganskih idioma, prije svega standardnog je-zika, tj. socio-etničke kategorije. Po mišljenju D. Brozovića od svih krivih identifikacija u jeziku je najštetnija bila upravo ova, izjednačavanje jezika i standardnog jezika.6 Kao jezički idiomi oni se mogu i moraju dovoditi u vezu, ali se ne smiju, bar u znanstvenom smislu, izjednačavati jer izjedna-čavanje upravo zatvara mogućnost prihvatljivog odgovora za pripadnike sva četiri naroda na pitanje jezik ili jezici. Takav odgovor je moguć samo uz razgraničenje ovih kategorija i on je i jezik i jezici, zavisno od toga šta se u određenom trenutku podrazumijeva pod pojmom jezik. Ako je riječ o jezi-ku kao jedinstvu organskih idioma, govora Bošnjaka, Crnogoraca, Hrvata i Srba, onda je u pitanju jedan jezik. Ako se radi o standardnim realizaci-jama u okviru tog jezika, onda je riječ o posebnim jezicima: bosanskom, hrvatskom, srpskom, crnogorskom.

Prvu konstataciju ne bi trebalo, bar ne na skupu ove razine, dokazivati, pogotovo braniti, ali ni propustiti, pa i ovdje, nenaglasiti je. Iako je ona u našoj znanosti utemeljena na čvrstim lingvističkim činjenicama i pri-hvaćena od najvećih znan-stvenih autoriteta u sva četiri naroda, još ima pojedinaca, i među lingvistima, koji je, držeći se teze da se između jezika i naroda podrazumijeva znak jednakosti, tj. da je narod = jezik, odnosno jezik = narod, ignorišu. Izjednačavanje jezika sa narodom također je jedna od krivih identifikacija, koja ništa manje nije bila štetna za razrješavanje

6 D. Brozović, Standardni jezik, o. c., str. 27.


jezičke situacije na našim prostorima, bilo da se zastupala teza o jednom, bilo o više jezika. Oni koji je i danas zastupaju prisiljeni su ili na reviziju kriterija kojim je jezik Bošnjaka, Crnogoraca, Hrvata i Srba definiran kao jedan, kao da se kriteriji za status jezika u genetskoj klasifikaciji mogu mi-jenjati prema političkim potrebama i opredjeljenjima, ili na umnožavanje razlika u standardnim jezicima kako bi posebnost jezika bila uvjerljivija, kao da se voljnim zahvatima u normi standardnog jezika može promijeniti status jezika u genetskoj klasifikaciji. Na uzaludnost napora na redefinira-nju jezika kao dijasistema ukazao je akademik R. Katičić rječima: “Da bi se po tim (genetskim, o. moja) kriterijima jezik smatrao posebnim, mora nositi obilježja koja su tragovi davnoga razvoja, promjena koje su se zbile prije više stoljeća”7. Ostaje da konstatiram da je za sve najproduktivnije da jezik kao dijasistem ostane ona vrijednost koju smo ranije nazivali hr-vatskosrpski ili srpskohrvatski čak ako za tu vrijednost ne nađemo termin koji će je odvajati od termina za standardnojezičke vrijednosti: srpski, hr-vatski, bosanski, crnogorski, što znači da bi se ovi termini upotrebljavali i kao sinonimi i kao različiti sadržaji, u zavisnosti na šta se odnose, odnosno za koji su idiom konkretno upotrijebljeni. To terminološki nije najsretnije rješenje, ali ni neka koja se nude, kao srednjejužnoslavenski dijasistem nisu bolja. Ovim pitanje jezičkog nacionalizma nije elaborirano i njemu ću se vratiti nakon osvrta na tezu o standardnim jezicima bosanskom, crnogor-skom, hrvatskom i srpskom kao posebnim jezicima.

Druga konstatacija, da u okviru tog jezika danas funkcioniraju ofi-cijelno tri standardna jezika, nacionalno markirana, a da je na pomolu i četvrti, neuvjerljiva je i sporna samo za one koji ne znaju prirodu standar-dnog jezika. Na disoluciju zajedničkog standardnog hs/sh. jezika u ovom smjeru ukazao je prije tridesetak godina američki lingvist Wayles Browne u predavanju na tribini Sarajevskog ling-vističkog kružoka. Naši lingvisti su tada, neki i sada, tu disoluciju vidjeli u dvovarijantnom raslojavanju, na hrvatsku i srpsku varijantu, pri čemu eksplicitno varijantama nisu davali mogućnost prerastanja u standardne jezike, mada su ih funkcionalno sa njima izjednačavali. Tako je D. Brozović pisao: “Praktički i principijelno (tj. i pravno), nacionalna varijanta standardnog jezika funkcionira za na-rod koji je upotrebljava isto onako kao što funkcionira nacionalno homo-gen jezik za narod koji se njime služi”8. Ruski lingvist V. Stepanov bio je još određeniji. Utvrdujući odnos između standardnog jezika i varijanata,

7 R. Katičić, Hrvatski jezik u svijetu, o. c., str. 27.8 D. Brozović, Standardni jezik, o. c., str. 35–36.

332 Josip Baotić

tamo gdje one postoje, kao nepobitnu činjenicu navodi: “U formuli jezik – varijanta termin varijanta označava neku ukupnost pojedinačnih varijant-skih podsistema, tj. lingvističku situaciju pri kojoj se zajednički književni jezik javlja više kao tendencija, ili idealni cilj (zadatak) nego kao realnost”9. Na tom pravcu je i Radovanovićevo proširivanje broja etapa kroz koje je prošao jezik četiri naša naroda u procesu standardizacije, a što bi se moglo odnositi i na svaki drugi jezik nacinalno nehomogene zajednice, dodava-njem novih etapa, od kojih skrećem pažnju na polarizaciju, dezintegraciju i promociju, koje objašnjavaju pojavu nacionalnih varijanata, njihovo ina-uguriranje u posebne standarde, a potom i u posebne standardne jezike, prije svega srpski i hrvatski, ali i druge, mada Radovanović ne ide dalje od bosanskog, konstatirajući da bi se njima “kroz sve te faze i postupke, mogao priključiti, i danas već, barem sa stanovišta jezičke politike sasvim aktuel-ni – bošnjački (ili kako slično imenovani, ali manje više jasno ili nejasno odeliti) standardnojezički entitet”10.

Posebnost hrvatskog i srpskog kao standardnih jezika na podlozi za-jedničkog dijasistema ranga narječja već se ne dovodi u pitanje, bosansko-me se posebnost ne osporava u načelu, a neće ni crnogorskom kada prihva-timo da je za pojavnost i opstojnost standardnog jezika dovoljna činjenica da je određeni idiom “normirani instrument za višu, internacionalnu ci-vilizaciju odredene socio-etničke formacije, danas obično nacije, po kojoj funkciji i zaslužuje atribut standardni”, kako bi rekao D. Brozović.11 Nema razloga da ovakvu disolucija donedavno zajedničkog standardnog jezika lingvisti ne podrže u svakoj od naših sociokulturnih sredina, pozivajući se na komunikacijsku moć jezika, koja se na ovaj način ne smanjuje. U ovom trenutku posebni standardni jezici je nisu smanjili, a ne moraju je ni u budućnosti ukoliko se lingvisti, svako u svojoj sredini, kada je u pitanja standardni jezik, suprotstave jezičkom nacionalizmu i nacionalizmu u je-ziku, tj. onim snagama u društvu koje naciju vide prije svega kao zajednicu jezika, a standardne jezike kao sredstvo razgraničenja sa drugim ili odva-janja od drugih, a ne samo kao mogućnost afirmacije istinskih jezičnih vrijednosti vlastitog naroda, za koje je zajednički standardni jezik, čak da se i ostalo u jednoj zajednici, postao premalen okvir.

9 G.V. Stjepanov, Social’no-geografičeskaja differencija ispanskogo jazyka Ameriki nau-rovne nacional’nih variantov, Voprosy social’noj lyngvistiki, ANSSSR, Lenjingrad, 1969, str. 3.10 M. Radovanović, Faze (dez)integracije srpske standardnojezičke norme, Srpski jezik 1–2, Beograd, 1996, str. 404–407.11 D. Brozović, Standardni jezik, o. c., str. 33.


Najveći dio naših poteškoća u jeziku i oko jezika, kao i nesporazuma pa i razilaženja svoje utemeljenje ima u jezičkom nacionalizmu, čvrsto usa-đenom učenju mladogramatičara da je jezik emanacija duha naroda, koje je pojednostavljeno svođenjem na formulu jezik = narod, odnosno narod = jezik. Ovo je dalje dobilo svoje različite interpretacije od kojih je za proble-matiku o kojoj raspravljamo najznačajnija da se samo iz jezika izvodi naci-onalni identitet, jedan narod ili nacija su to ako mogu pokazati ili dokazati svoju jezičku posebnost.

Ako se za ovako pojednostavljen pristup odnosu narod – jezik može imati razumijevanja u vremenu kada je on ustoličen, kraj XVIII i početak XIX stoljeća, danas je on, bar kada se tiče naša četiri naroda, neadekva-tan, neprimjenjiv i štetan po skladne odnose među njima. Na tu činjenicu ukazao je prije dvadeset i nešto više godina, povjesničar S. Đaja, a povo-dom knjige M. Ekmečića Stvaranje Jugoslavije, u kojoj se nacija definira kao zajednica jezika. Suprotstavljajući se izvođenju pojma nacije iz pojma jezika, Đaja ističe da se historija nije nigdje snažnije oduprla jezičkom na-cionalizmu kao političkom modelu nego na južnoslavenskom prostoru, te da mu ni teorijska vrijednost u načelu nije izdržala lingvističku argumen-taciju. “Socijalne znanosti danas u svijetu pojmom nacije operiraju kao modelom identifikacije, s kojim se pojedinci ili grupe identificiraju prije svega na temelju odgoja”. Znatiželjne za više informacija o ovom problemu uputio je na knjigu Norbeita Reitera Gruppe, Sprache, Nation, u kojoj se jezički nacionalizam smješta u “ideologiju građanske klase, pomoću ko-jeg ona želi preorganizirati društvo da bi njime vladala”. Najpogubnije je, ipak, da lingvistički nacionalizam “vodi u do-minaciju većih nad manjima i ugrožava identitet manjih”12. Ipak, on nije još ni u jednoj od naših sredina obesnažen, a da i ne kažem odbačen, kako od strane historičara, sociologa, filozofa tako ni od strane lingvista.

Treba li podsjećati na činjenicu da je insistiranje na identifikaciji jezika i naroda kod nas uvijek vodilo zaoštravanju odnosa i radikalnim rješenji-ma, bilo osporavanjem nacionalne posebnosti, bilo uskraćivanjem jezičkog identiteta u potpunosti ili njegovim sužavanjem na dio organskih idioma koji čine jezik kao cjelinu. Ma koliko danas i možemo shvatiti takve pri-stupe na početku XIX stoljeća, radikalizam Vuka i A. Starčevića, odnosno njihovih pristalica, kada je u pitanju i naziv jezika i šta se pod tim nazivom podrazumijeva, teško je razumjeti današnje lingviste na tim pozicijama, stavove iznesene, npr. u Slovu o srpskom jeziku i radovima R. Marojevića,

12 S. Džaja, Mavar Orbini dvadesetog stoljeća, Odjek, XLIII, br. 15–16, str. 9–11.

334 Josip Baotić

na jednoj strani, ili M. Kačića, na drugoj strani.13 Nijedno od četiri naša narječja, štokavko, čakavsko, kajkavsko i torlačko, niti bilo koji od njihovih dijalekata ne može se poistovjetiti s kojim od naroda, da sav narod govori njime, a jednim od njih, za našu jezičku situaciju najznačajnijim, ne govori samo jedan narod nego sva četiri. Zbog toga i jeste najracionalnije da jezik kao dijasistem interpretiramo u svakoj sredini kao i do disolucije političke zajednice i standardnog jezika – zajednicu organskih idioma četiriju naro-da, koji ga na različite načine doživljavaju kao svoj, pa različito i imenuju.

Pravo da svaki narod i jezik kao neorganski idiom nazove imenom koje mu je najbliže proistječe iz činjenice da taj jezik u podjednakoj mjeri pripa-da svakom od njih. To razumije se nije najsretnije rješenje i ono će izazivati nedoumice, više izvan zajednica u kojima žive ova četiri naroda nego u nji-ma, posebno u meta-jeziku genetske i tipološke lingvistike. O prirodnosti zadržavanja naziva srpskohrvatski kao etikete kojuje u intemacionalnu ter-minologiju jezika uveo J. Grim i koji ima upotrebnu vrijednost skoro dva stoljeća pisala je argumentirano S. Kordić,14 dajući mu mjesto nadpojma čak i kada su u pitanju “jezične varijante” – hrvatska, bosanska, srpska i crnogorska. Ali, ako se u skoroj budućnosti i ne rehabilitira odbačeni naziv, pa čak i ne nađe neki za sve prihvatljiv, što je najvjerojatnije, jer je za bolje rješenje, opet zbog jezičkog nacinalizma, propuštena prilika u XIX stolje-ću, kako je to konstatirao i P. Ivić,15 odbijanjem Vuka da prihvati prijedlog iliraca i uvede etiketu ilirski jezik, koja bi danas, pretpostavljam za sve bila neutralna, tj. podjednako bliska i daleka.

I dok se posljedice jezičkog nacionalizma kada je u pitanju jezik kao dijasistem uglavnom svode na plan teorijskih uopćavanja, kada je u pita-nju standardni jezik, koji i jeste ako ne primarni, a ono sigumo prestižni idiom komuniciranja u jednoj zajednici i idiom рrеко koga se ona pred-stavlja svjetskoj zajednici, posljedice se očituju u konkretnim rješenjima, koja pojedine jezičke vrijednosti ostavljaju izvan prestižne pozicije, u su-bstandardu ili sa statusom stilističke rezerve u standardu. U nacionalno homogenim zajednicama, bez obzira koliko i tamo bolan za nosioce onih organskih idioma koji su se, ili čije su se vrijednosti, našle izvan norme, to i ne izaziva iste reakcije kao u nacionalno nehomogenim zajednicama. U

13 Vidjeti: Slovo o srpskom jeziku, Beograd, 1988; R. Marojević, Srpski jezik u porodici slovenskih jezika, Srpski jezik 1–2, Beograd, 1996, str. 334–342; M. Kačić, Zašto hrvatski nikad ne može biti hrvatskosrpski, Prvi hrvatski slavistički kongres, Zbornik radova I, Zagreb, 2000, str. 263–272.14 S. Kordić, Naziv jezika iz znanosti gledan, Republika, LVII, 2001, str. 236–243.15 M. Jevtić, Ivićevi raniji isadašnji razgovori, Partenon, Beograd, 1998, str. 89.


nacionalno nehomogenim zajednicama to se prenosi na plan nacionalne ravnopravnosti, a tu argumenti komunikativne prirode ne uspijevaju nad argumentima simboličke funkcije. Težnja svakog od nacionalnih korpusa da u standardni jezik uđe što više jezičkih vrijednosti koje su specifičnosti njegovih organskih idioma razumljiva je i teško joj se suprotstavljati uva-žavajući principe demokracije, mada ona u krajnjoj instanci vodi negiranju samog standardnog jezika kao sistema pretvarajući ga u dijasistem, ili u podsisteme u realizaciji. U načelu takav proces ugrožava komunikacijsku funkciju jezika i u krajnjoj instanci dovodi do rascjepa u komunikaciji. U zajednicama gdje se to želi izbjeći zasnivaju se koncepti jezične politike kojima se ove dvije osnovne funkcije jezika, komunikacijska i simbolička, dovode u ravnotežu. Održavanje odnosa ravnoteže, kao i njegovo naruša-vanje u neposrednoj je povezanosti sa integracijskim i dezintegracijskim procesima u društvu, tj. odnosima snaga njihovih nositelja. Izrazita pre-vlast integralista podupire jedinstvo fizionomije standardnog jezika, poti-skivanje jezičnih vrijednosti malobrojnijih nacionalnih korpusa, a to kod ovih stvara osjećaj jezičke, što će reći nacionalne, neravnopravnosti. Obr-nuto, jačanje dezintegracionih procesa smanjuje osjećaj obaveze poštivanja normi i u jeziku otvara prostor za njeno variranje, veći stupanj polarizacije izbora, i trasira put ka dezintegraciji.

Dezintegracija zajedničkog standardnog jezika naših naroda nije po-sljedica odnosa prema komunikativnoj i simboličkoj funkciji jezika. Nju je nametnula novostvorena politička situacija, disolucija državne zajednice zvane Jugoslavija i stvaranje posebnih država, pri čemu su za nas značajne Hrvatska, Bosna i Hercegovina i Jugoslavija, ova posljednja, sa mogućnoću da preraste u Srbiju i Crnu Goru. Da do tog nije došlo o zajedničkom stan-dardnom jeziku bi se govorilo makar na razini apstraktnog sustava normi. Dvočlani naziv, hrvatskosrpski, odnosno srpskohrvatski već je prije raspada dobio alternaciju u jednočlanim nacionalnim etiketama, a pošto do pro-mjene naziva ne dolazi samo forme radi, odnosno pošto promjena, kako je to lucidno prorokovao R. Bugarski16, za sobom povlači dalje potrese, bilo bi promjena u procesu normiranja i u okviru supstance, pa i strukture, ali se oni ne bi odvijali ne vodeći računa o tome kako će se te promjene odraziti i na ostalom dijelu prostora koji pokriva zajednički jezik.

Činjenica da je svaka od nacionalnih realizacija poslije disolucije drža-ve dobila status posebnog standardnog jezika, te da je rat zaoštrio i pokva-rio međunacionalne odnose, autonomnost standardnog jezika, po mišlje-

16 R. Bugarski, Jezik od mira do rata, Beogradski krug, Beograd, 1994. str. 57.

336 Josip Baotić

nju mnogih naših lingvist njegovo najdiskutabilnije obilježje, iskorištena je maksimalno u razgraničavanju svakog od tri oficijelna, i četvrtog, još neoficijelnog, jezika prema drugima. Ne bi se moglo reći da je sve to rađeno i urađeno s ciljem afirmacije vlastitih jezičkih vrijednosti, tj. jezične i naci-onalne afirmacije. Prije bi se moglo reći da je sve rađeno u funkciji ostvari-vanja političkih ciljeva pomoću jezika, nacionalne i teritorijalne homoge-nizacije svakog od naroda, koju bi laka negativna identifikacija govornika pomogla i ubrzala. Zbog toga nije čudno da su se neposredno pred rat i u toku rata i, kada je jezik u pitanju, najburniji procesi odvijali u Bosni i Hercegovini, tj. da je disolucija zajedničkog standardnog jezika ovdje, gdje je dijalekatska situacija najujednačenija, izazvala najveće potrese.17 Iz njih je Bosna i Hercegovina, koja je u rat ušla sa bosanskohercegovačkim stan-dardnojezičkim izrazom, iz njega izišla sa tri standardna jezika: bosanskim, hrvatskim, srpskim, odnosno koja je u rat ušla sa stavom lingvista da se radi o jednom standardnojezičkom idiomu u okvirima prepoznatljivog so-ciokulturnog miljea, a izišla sa tri jezika i stavovima političara, podržanim i od nekih lingvista, da međunacionalna komunikacija na bilo kojem od njih, pa ni svima pojedinačno, nije poželjna. Tako su demokratske promje-ne početkom devedesetih ozvaničile sve tri etikete za njegovo ime, iako je koncept dvadesetak godina razvijane i zastupane književnojezičke politi-ke, na jednoj strani, podržavao potpunu slobodu individualnog izbora svih jezičkih sredstava, a na drugoj, obavezivao na poštivanje i uvažavanje tog izbora, dogodilo se ono na što su neki, ne samo lingvisti nego i kulturni radnici, poput I. Lovrenovića, upozoravali kao na kontraproduktivno, naj-gore rješenje – dogodila se odjelitost18.

U prvi plan je i ovdje jezik stavljen kao obilježje nacionalne posebno-sti, a zahtjevi za odjelitošću opravdavani opasnošću od asimilacije, prvo jezičke a potom i nacionalne. Ova prva, jezička, je sine quam non kada je u pitanju prihvatanje bilo kog standardnog jezika, ova druga nije vezana za jezik, pogotovo ne za standardni idiom jezika. Lingvisti bar znaju da je standardni jezik jezik druge socijalizacije, one koja se vrši u političkoj, a ne etničkoj zajednici, ukoliko politička zajednica nije i etnička zajednica. Jezik prve socijalizacije je organski idiom i samo se on doživljava kao ma-terinski jezik. To je kod nas potvrđeno i u ovom ratu. Da standardnojezički kod neutrališe osjećanje nacionalne pripadnosti, Srbi iz Hrvatske bi bili, ako ne veći Hrvati od bosanskih Hrvata, a ono manje Srbi nego Srbi u Sr-17 B. Tošović, Lingvistika rata – rat lingvista, Simpozij Ljudska prava u Bosni i Hercego-vini: znanost i praksa, Graz, 1997, str. 279–289.18 I. Lovrenović, Jezik i država, Oslobodenje, 19. januar 1991, str. 9.


biji. Isto bi se moglo reći i za Hrvate iz Vojvodine, a Bošnjaka vjerojatno ne bi ni bilo, jer u zajedničkom standardnom jeziku nije bilo mjesta za njihove jezičke specifičnosti. Standardni jezik se doživljava samo kao komunika-cijsko sredstvo i preko njega se ne može ugroziti nacionalni identitet, nego samo komunikacija na nekom prostoru.

Ovaj i ovakvi skupovi ubuduće trebali bi da budu mjesta na kojima o ovo-me treba otvoreno progovoriti, ne radi reafirmacije standardnoje-zičkog zajedništva, za to više ne postoje formalne pretpostavke, nego radi zadržavanja dostignute komunikacijske moći novih standardnih jezika i njihovih govornika i njenog daljeg jačanja. To se ni zadržavanje ni ja-čanje, po mome mišljenju, neće ostvariti ako podlegnemo mišljenju da je “standardnom jeziku zadaća”, kako to napisa I. Škarić, “da ucrta međe, da uspostavi komunikacijske barijere”19 uvođenjem novih izraza i u situaciji kada mnogi od njih većini govornika i nisu najbliži. A to se upravo činilo pos-ljednjih desetak godina, u kojima je jezički nacionalizam prerastao u nacionalizam u jeziku, pa je korisnicima standardnog jezika govoreno ne kako treba govoriti i pisati, nego kako moraju pisati i govoriti ako su Srbi, Hrvati, Bošnjaci, odnosno u kojem im se osporavalo da govore bosanskim, hrvatskim, srpskim ako u svoj idiolekt nisu inkorporirali sve novine koje je norma inaugurirala, ili odbacili sve ono što je proglašeno svojinom ili odlikom druga dva “strana” jezika. Na sreću, i među nespornim lingvistič-kim autoritetima, u svakom od nacionalnih korpusa, bilo je i onih koji su ukazivali na činjenicu da posebnost hrvatskog, srpskog, bosanskog, crno-gorskog nije uvjetovana brojem razlika u njihovoj supstanci i strukturi, te da ni za njihovu budućnost nije potrebno njihovo umnožavanje. R. Katičić je eksplicite rekao: “Krivo je pak misliti ...da se stječe jači položaj i postiže veća uvjerljivost, ako se jezik uređuje i mijenja da bude različit od svih drugih i preko mjere do koje on od njih doista i jest raličit”20. Teško je ne složiti se sa I. Pranjkovićem kada zastupa stav da svako udaljavanje radi udaljavanja neće udaljavati jedan jezik od drugoga, nego svoje govornike od sebe samoga.21

Ako u vremenu rata, tj. kada su etnosi i fizički bili ugroženi, i kada su se iskorištavala sva sredstva za obranu, pa i jezik, i nije bilo umjesno otva-

19 I. Škarić, Hrvatski jezik danas, Jezik, 41, sv. 4, str. 99–100.20 R. Katičić, Hrvatski jezik u svijetu, o. c., str. 28.21 Pranjković je, u što se autor ovih redova i sam uvjerio, ovaj stav zastupao na znan-stvenom skupu o hrvatskom jeziku koji je održan u Mostaru 1999. god., replicirajući na prijedloge V. Laznibata kojim pravcem treba usmjeravati razvoj hrvatskog jezika kako bi se udaljio od srpskog i bosanskog do “neprepoznatljivosti”.

338 Josip Baotić

rati ova pitanja, sada se može reći da je mnogo poteza u jeziku povučeno protivno njegovoj prirodi da bi se preko njega ostvarivali politički cilje-vi, a ne zadovoljavanje potreba komunikativne, pa ni simboličke funkcije. Štaviše, komunikativna je tim potezima slabljena, a simboličkoj one nisu bile potrebne. Za prvu tvrdnju pozvaću se na V Anića, koji je za hrvatski jezik rekao, a to važi i za ostala tri, da ako izbor riječi prestane gledati kao jedinu brigu normative, “ako prestane kao ptica čistiti čist kljun”, otvorit će se svojim slojevima (razviti polivalentnost funkcionahih stilova22), a za drugu na tezu M. Pupovca da svaki Srbin, Hrvat, Bošnjak govori srpski, hrvatski, bosanski i kad im to neki osporavaju23.

Na kraju, sve izneseno je i pro domo sua, u svjetlu sagledavanja jezične situacije u Bosni i Hercegovini, državnoj zajednici koja je iz rata izašla, za razliku od drugih, kao etnički nehomogena, u kojoj se ovi problemi ispo-ljavaju u radikalnijem vidu. Bez obzira što su nacionalni standardni jezici rezultat demokratskih promjena i što bi trebali osigurati veći stupanj de-mokracije i ravnopravnosti, krive identifikacije jezičkih fenomena prijete da se zloupotrebom jezika ugroze i sloboda i ravnopravnost i u jeziku. Bez demistifikacije simboličke funkcije jezika u sredinama izvan Bosne i Her-cegovine to neće biti moguće ni u njoj, a to će i dalje držati otvorenim pro-stor za negativne procese, kako u jeziku tako i u društvu, na štetu i jednog i drugog.

22 V. Anić, Jezik i sloboda, Matica hrvatska, Zagreb, 1998, str. 39.23 M. Pupovac, Šta smo i kojim jezikom govorimo, Almanah SPKD “Prosvjeta”, Sarajevo, 1997, str. 138.


Književnojezička politika – borba za zajedništvo i ravnopravnost u jezikuPeriod od 1970. do 1990. godine bio je period aktivnog odnosa, u punom značenju riječi aktivan, prema jeziku i jezičkoj problematici u Bosni i Her-cegovini, period borbe za očuvanje standardnojezičkog zajedništva sh/hs jezika i ravnopravnog tretiranja njegovih realizacijskih vidova kao varija-nata ili izraza svih četiriju sociokulturnih ili nacionalnih zajednica koje mu pripadaju. Bez straha da će se pretjerati u ocjeni, po aktivnostima koje su pokrenute i rezultatima koji su u njemu ostvareni, može se reći da je to vrijeme bilo aurea aetas za jezik i nauku o jeziku u ovoj republici bivše Ju-goslavije. U tih dvadesetak godina društvene i lingvističke snage prešle su iz pozicije pasivnog posmatrača toka razvoja i funkcioniranja standardnog srpskohrvatskog, odnosno hrvatskosrpskog jezika i na svom prostoru u kreatora tog toka razvoja u svim vidovima njegovog funkcioniranja i pre-ma vlastitim potrebama. Društvene i naučne snage odredile su se prema u to vrijeme aktualiziranom pitanju prirode zajedničkog standardnog jezika Srba, Hrvata, Bošnjaka i Crnogoraca i toku njegovog daljeg razvitka; opre-dijelile se za nominaciju, etiketu realizacijskog vida hrvatskosrpskog jezika sva tri njena naroda u obliku sintagme bosanskohercegovački standardnoje-zički izraz i doveli ga u istu ravan sa realizacijama zajedničkog jezika u dru-gim sociokulturnim sredinama; jezik je u društvenom životu dobio mjesto koje mu s obzirom na značaj funkcija koje obavlja i pripada – predmetom izuzetnog naučnog interesa i svestranog osvjetljavanja postali su svi vidovi njegovog ispoljavanja, kako organski idiomi, tj. narodni govori, tako i ne-organski idiom najvišeg ranga – književni ili standardni jezik; zasnovan je koncept književnojezičke politike; osnovan je Institut za jezik – naučnoi-

340 Josip Baotić

straživačka institucija sa ciljem realizacije i takvih istraživačkih projekata koji su zbog obima i složenosti zahtijevali posebnu organizaciju i timski rad; ostvarena je razvijena i kontinuirana izdavačka djelatnost obnavlje-njem ugašenih i pokretanjem novih lingvističkih publikacija; organizirani su brojni interni i međunarodni naučni i stručni skupovi sa tematikom iz raznih oblasti jezičke problematike; animirani su široki krugovi poslenika u jeziku, od nastavnika do naučnika, da se uključe u borbu za skladno funkcioniranje standardnog jezika i očuvanje cjelovitosti komunikacijskog prostora, ali i u druge oblike lingvističkih aktivnosti za koje imaju afiniteta i gdje mogu doprinijeti afirmaciji jezika i nauke o jeziku.

Viđenje zajedničkog standardnog jezikaVeć je rečeno da je Peti kongres jugoslavista diskusijom o normi u stan-darnom jeziku, u kojoj je osporena mogućnost ostvarenja norme disjun-ktivnog kakratera u jeziku kakav je hrvatskosrpski ili srpskohrvatski kao jezik nacionalno nehomogene jezičke zajednice, značio zaokret u pristupu standardnom jeziku ne samo u odnosu na nastojanja koja su prožimala proces standardizacije od Bečkog književnog dogovora iz davne 1850. go-dine nego i na opredjeljenja osnažena u Novosadskom dogovoru stotinu godina kasnije. Prihvatanjem činjenice da se u njemu ne može ostvariti jedinstvo fizionomije zbog varijacijskog bogatstva – sinonimnih oblika – koji zbog svojeg simboličkog karaktera, tj. simboličke funkcije nadilaze komunikacijske potrebe i zahtjeve norme, prihvaćeno je i da se on različito ostvaruje na pojedinim dijelovima zajedničkog govornog prostora, te da su različitosti takvih razmjera da ocrtavaju najmanje dva, u istočnom i zapad-nom dijelu govornog područja, ako ne i četiri prepoznatljiva realizacijska lika zajedničkog standarda. Mada tada niko nije otvoreno dovodio u pita-nje jedinstvo norme u njemu, naglašena je složenost situacije u njegovom funkcioniranju, na jednoj strani, a nije prešućena ni mogućnost njegove disolucije na posebne standardnojezičke idiome na drugoj strani. Istina, tada se izbjegavalo identificiranje tih realizacija kao nacionalnih adaptacija zajedničkog jezika i više govorilo o njihovoj teritorijalnoj markiranosti, pa u vezi s tim više govorilo o potrebi njihovog izučavanja kao standardno-jezičkog bogatstva nego kao o argumentima za standardnojezičke poseb-nosti. To, ipak, nije bilo prepreka da se u stručnoj literaturi pojave i takva viđenja standardnog sh/hs jezika, uz unaprijed izrečene ograde od razbija-nja standardnojezičkog zajedništva. Uvjetno, različitost pristupa mogla bi se svesti na sljedeće stavove:


a) da je hs/sh. književni ili standardni jezik jedan jezik koji još nije ostvario jedinstvo fizionomije, tj. jezik u kojem postoji bogatstvo varijacija, sinonimija, na svim nivoima jezičke strukture, koju ne treba interpretirati drugačije nego kao nedovršenost stanadardizacionog procesa, u najboljem slučaju i kao stilistički potencijal za njegovo bogaćenje u procesu semantič-ke diferencijacije sinonimnih vrijednosti;

b) da je hs/sh. jezik jedan jezik samo na nivou apstraktnog sustava nor-mi, koja se različito, po principu izbora, ostvaruje u dvjema (a u budućnosti možda i više) varijanata, koje, svaka za sebe, imaju sve atribute standar-dnog jezika i

c) da je hs/sh. standardni jezik jedan jezik i na planu apstraktnog siste-ma normi i na planu realizacije, sa razvijenom sinonimijom kao jezičkim obilježjem pojedinih sociokulturnih sredina, koja zbog toga mora imati ravnopravan tretman u zajedničkoj standardnojezičkoj normi, i kojoj se ne smiju stavljati formalne prepreke u slobodnoj cirkulaciji ni u jednoj soci-okulturnoj zajednici.

Svaki od ova tri pristupa imao je zagovornike u svakoj od sredina zajedničkog jezika, mada se ne bi moglo reći i podjednak status. Prvi je u načelu najsnažniju podršku imao među onima koji su komunikativnu funkciju jezika stavljali ispred simboličke. Za njih je svaki vid različitosti u standardnom jeziku bio nepoželjan jer je otežavao komunikaciju, a svaka različitost koja je vodila u prepoznatljivu posebnost lingvistički neuteme-ljena i društveno neprihvatljiva. Te stavove najeksplicitnije je u svojim ra-dovima iz tog vremena formulirao formalno prvi srpski lingvista, akade-mik i šef katedre za srpskohrvatski jezik Filološkog fakuleta u Beogradu M. Stevanović. “Jedinstvo jezika i postojanje varijanata u njemu međusobno se isključuju”, piše on 1965. godine. “Hrvati i Srbi imaju zajednički književni jezik... pa zato mi i kažemo da razlike o kojima smo govorili (leksičke, pr. J. B.) nemaju karakter jezičkih varijanata.” Na osnovu njih, po njemu, ne bi se moglo govoriti ni “o dve ili više normi jednoga jezika s u potpunosti istim gramatičkim sistemom”. Odnos prema razlikama će precizirati riječima: “Mi i sada, kao i pre jednu deceniju ...smatramo da je naročito nastojanje na čuvanju tih razlika protivno prirodnom razvitku zajedničkog književnog jezika jer zajednički život u socijalističkoj domovini s pravilno rešenim na-cionalnim pitanjem, sam po sebi, uklanja razlike...” (Stevanović, 1965:198, 226). Pet godina kasnije, svoj stav će, braneći ga od unitarističke pozadine, obrazložiti uvjerenjem i tvrdnjom “da insistiranje na obavezi čuvanja razli-ka po svaku cenu pre vodi u smešno nego ka uspehu” (Stevanović 1970:62). Mada su zagovornici ovog koncepta u suštini bili integralisti, zbog ova-

342 Josip Baotić

kvih i sličnih, blago rečeno, neodmjerenih formulacija, radikalnog odnosa prema sinonimiji kao balastu u standardnom jeziku, tj. zbog nastojanja da se standardnojezični proces završi unifikacijom izbora i tako ostvari jedinstvo fizionomije, neistomišljenici, posebno oni koji su preferirali sim-boličku funkciju jezika, mogli su ih politički etiketirati kao unitariste, što je, s obzirom da su najsnažnije djelovali iz državnog centra – Beograda i zagovornike imali pretežno među istaknutijim lingvistima u najbrojnijem narodu – Srbima, djelovalo učinkovitije u širim društvenim krugovima od lingvističkih argumenata na koje su se pozivali osporavajući takav pristup.

Drugi koncept podržavali su oni koji su simboličku funkciju jezika stavljali ispred komunikacijske ili u istu ravan s njom. Za njih je jezik koli-ko struktura, toliko, ako ne i više, bio i sredstvo identifikacije te su između jezika i nacije stavljali znak jednakosti. Njih na ovim prostorima ni među lingvistima nije bilo malo. Herderove i Humboltove teze o jeziku kao ema-naciji duha naroda, koje su u XIX stoljeću nadahnjivale borce za afirmaciju narodnog jezika kod svih naših naroda, do danas nisu izgubile mnogo od sjaja. Sudbina nacionalnog bića još uvijek se ne odvaja od sudbine jezika. Ne samo da je “plansko potiskivanje” jezičkih specifičnosti nekog od nacio-nalnih korpusa u zajedničkom standardnom jeziku, što je bilo i ostalo nuž-na posljedica standardizacije, nego i zagovaranje “slobodnog” standardnog jezika, tj. razvoja “bez nametanja nekih rješenja, ali i stvaranja vještačkih prepreka” tom slobodnom razvoju izazivalo je sumnju u dobre namjere ako već nije interpretirano kao signal asimilatorskih pretenzija brojnijih i jačih nad malobrojnijim i slabijim. Zbog toga i kad se nije negiralo jezičko, pa ni standardnojezičko, zajedništvo – prvo zbog toga što bi mu nedosta-jala svaka jezička podloga, a drugo što bi dovelo pod znak pitanja neka temeljna, u tom vremenu, društvena opredjeljenja – nije propuštano da se ukaže da zajedništvo u standardnom jeziku ne treba izjednačavati sa jedin-stvom standardnog jezika. Ukazivano je da i pored stogodišnjeg trajanja standardnojezičkog zajedništva jedinstvo nije ostvareno, štaviše – da ga nije ni moguće ostvariti. D. Brozović je kao karakterističnu crtu svih stan-dardnih jezika koji opslužuju nacionalno nehomogene zajednice istakao odsustvo jedinstva fizionomije (Brozović, 1970: 32). Ta činjenica, odsustvo jedinstva fizionomije, znači bogatstvo sinonimije u takvim jezicima. Po-stojanje sinonimije, opet, otvara mogućnost izbora, a taj izbor je, prirod-no, uvijek prepoznatljiv, tj. markiran društvenim kriterijima, bez obzira kako će se nazvati. D. Brozović će ih nazvati varijantama i definirati kao “adaptacije jedinstvenog standardnog jezika tradiciji i suvremenim potreba-ma nacija kao definiranih socio-kulturnih formacija”, (Brozović 1970:35).


Budući da su ti izbori, varijante, jedina realizacijska realnost određenog standardnog jezika, ruski lingvista G. V. Stepanov će za književni jezik tamo gdje varijante postoje reći da se “ javlja više kao tendencija, ili idealni cilj (zadatak) nego kao realnost” (Stepanov 1969:308), što podrazumijeva i Brozovićeva konstatacija: ”Praktički i principijelno (tj. i pravno), nacionalna varijanta standardnog jezika funkcionira za narod koji je upotrebljava isto onako kao što funkcionira nacionalno homogen jezik za narod koji se njime služi” (Brozović, 1970:35, 36), To mišljenje je podržao i Lj. Jonke, akademik šef katedre za jezik Filozofskog fakulteta u Zagrebu, naglašavajući da vari-jante nadrastaju pojam regionalnih idioma jer imaju sve “elemente pravog, samostalnog i djelotvornog književnog jezika” (Jonke 1965:10). Sve ovo ne samo da je izjednačavalo varijante sa standardnim jezikom, nego je i otva-ralo put za samostalnost varijanata kako u njihovom funkcioniranju tako i u njihovom profiliranju.

Ovakav pristup imao je najvatrenije zagovornike među hrvatskim lin-gvistima, a to znači i među Hrvatima u cjelini. Borba za jezičke slobode podvođena je pod borbu za nacionalna prava i slobode. Nejednak tretman ili slabija zastupljenost jezičkih specifičnosti karakterističnih za hrvatski korpus u standardnom jeziku ili nekim sferama društvenog života, vojsci, npr., doživljavana je kao ugrožavanje nacionalnog bića, neravnopravan po-ložaj u zajednici ravnopravnih naroda. Protivnici ovog koncepta pripisivali su mu na društvenom planu političku etiketu nacionalizma, a na jezičkom separatizma. Zbog toga što je sinonimnim vrijednostima u zajedničkom standardnom jeziku odredio varijante kao okvir, tj. što je isključivao slo-bodnu cirkulaciju sinonima na govornom području koje pokriva zajednič-ki standard, osopravana mu je i demokratičnost kao temeljna ideja.

Treći pristup je bio u osnovi kompromis između prva dva. Pokušao je da neutralizira njihova radikalna opredjeljenja za jednu ili drugu funk-ciju jezika kao primarnu. Podršku je imao među onim lingvistima koji komunikativnu i simboličku funkciju jezika nisu sučeljavali, odmjeravali po značaju, znajući da su i jedna i druga neodvojive od jezika, da se među-sobno ne dodiruju, ali i ne isključuju, da se svakoj može u određenom tre-nutku dati prednost nad drugom, ali da ni jedna ne smije trajno potisnuti u sjenu drugu. Zagovornici ovakvog pristupa najbrojniji su bili u nacionalno nehomogenim sredinama. Pošto je Bosna i Hercegovina u cjelini bila na-cionalno nehomogen prostor, ovakav pristup najbliži je bio i lingvistima i društvenim snagama u njoj. Sinonimi u standardnom jeziku u njoj nisu bili ni nacionalno ni regionalno markirani, pa ni u upotrebi polarizirani. Slobodno su cirkulirali i postepeno u procesu prožimanja gubili ponešto

344 Josip Baotić

od svog sinonimnog karaktera poprimajući nijanse novih značenja. Tako su doživljavani kao izvor bogaćenja značenja u jeziku, a ne kao obilježje diferenciranja. Istina, ovaj pristup je artikuliran u Bosni i Hercegovini tek kada su prva dva uzdrmala i lingvističku i društvenu scenu na prostoru koji je pokrivao zajednički hrvatskosrpski ili srpskohrvatski jezik. Svoju elaboraciju doživio je u okvirima aktivnosti koje su podvedene pod naziv Književnojezička politika u Bosni i Hercegovini, a koje su se odvijale i oči-tovale u rasponu od početka sedamdesetih do početka devedesetih godina prošlog stoljeća.

Povod i razlozi zasnivanja književnojezičke politikeBudući da jezik nije samo objekt nauke kao sistemsko strukturna tvore-vina nego i kao jedna od značajnih komponenti nacionalne samosvijesti, različiti pristupi hrvatskosrpskom jeziku nisu utemeljenje imali samo na strukturnim razlikama, nego i na političkim opredjeljima u društvenoj zajednici. I ovdje, kao u svakoj multietničkoj zajednici, pa i u prirodi, dje-lovale su sa podjednakim intezitetom dvije osnovne sile, centripetalna i centrifugalna, prva izražena u tendenciji integracije, a druga u tendenciji dezintegracije i društva i jezika. Jezik, odnosno procesi u jeziku, bili su tako najevidentniji pokazatelj dominacije jedne ili druge sile, odnosno jedne ili druge tendencije, što će reći i društvenih opredjeljenja. Različitost pristupa jeziku, zbog toga, nije bilo samo lingvističko pitanje. Moglo bi se reći, čak, da je bilo manje lingvističko nego društveno pitanje. Da je navedene pri-stupe prožimala samo lingvistička pozadina, rješenja bi bila podjednako prihvatljiva ili neprihvatljiva u svim sredinama, sociokulturnim ili nacio-nalnim. Pokazalo se da rješenja koja otvaraju pomenuti pristupi ni izbliza nisu mogla biti podjednako prihvatljiva za sve sredine. Svako od njih je, zbog političke pozadine, imalo svoje zagovornike i svoj prostor. Prva dva, kojima je, uostalom, i započela rasprava o prirodi standardnog hrvatsko-srpskog jezika i normi u njemu, zbog svog radikalizma, najmanje su bila prihvatljiva za Bosnu i Hercegovinu kao multietničku zajednicu u kojoj se moralo voditi računa o očuvanju jedinstva komunikacijskog prostora, na jednoj strani, kao i o zadovoljavanju prava na izbor onih jezičkih sredstava koja govornici doživljavaju kao vlastite vrijednosti i koje ih u zajedničkom jeziku čine prepoznatljivim, na drugoj strani.

Povod za aktivnije uključivanje u rješavanje jezičke problematike u vla-stitoj sredini i za društvene i za jezičke poslenike bilo je radikaliziranje


stavova separatista i integralista i njihovog istupa na javnu političku scenu, konkretno – pojava Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika i Predloga za razmišljanje. Ova dva dokumenta, prividno utemeljena na suprotstavljenim platformama, u suštini je povezivala ista nit, uvjere-nje da su jezik i nacionalni identitet lice i naličje iste pojave. Poslije njiho-vog objelodanjivanja nestale su sve dileme o načinu na koji će se problemi koji izviru iz neostvarenog jedinstva fizionomije standardnog hs/sh. jezika rješavati, ako ih budu rješavale snage koje su stale iza njih, tj. o pravcima kojim će se disolucija standardnog jezika odvijati i ciljevima kojim će biti podređena – po nacionalnim šavovima i u funkciji afirmacije nacionalne posebnosti. U tim dokumentima, istina, to nije bilo do kraja dovedeno. U Deklaraciji... je postavljen zahtjev za izmjenu ustavne formulacije o jeziku u Ustavu SFRJ, koja bi morala glasiti ovako: “Savezni zakoni i drugi opći akti saveznih organa objavljuju se u autentičnom tekstu na četiri književna jezika naroda Jugoslavije: srpskom, hrvatskom, slovenskom i makedonskom, a u Predlogu... iskazan stav da se poslije Deklaracije “Bečki i Novosadski dogovor” smatraju poništenim, te nagoviješten put u budućnosti: “hrvatski i srpski jezik razvijat će se u punoj samostalnosti i ravnopravnosti” (DiP 2001:160 i 163). Dakle, ova dva dokumenta najavila su pretenzije svojih za-govornika – disoluciju standardnog srpskohrvatskog jezika na dvije vari-jante i u okvirima samo dvaju nacionalnih identiteta – hrvatskog i srpskog. Već ni tada to nije bilo lingvistički uvjerljivo, još manje prihvatljivo za sve korisnike zajedničkog jezika, što će reći, sa oba aspekta neodrživo. I to ne samo iz perspektive Bosne i Hercegovine, ili Crne Gore, nego bilo kog ne-pristrasnog sudije. Društveni kontekst na ovim prostorima bio je suviše složen da bi se mogao razriješiti dvjema jezičkim varijantama, a demo-grafska slika takva da je isključivala mogućnost funkcionalnijeg djelovanja varijanata, bez obzira na njihov broj, od jednog, postojećeg standardnog jezika.

Sa aspekta lingvističke teorije ništa nije bilo sporno u tvrdnji da u na-cionalno nehomogenim jezičkim zajednicama standardni jezik ne može ostvariti jedinstvo fizionomije. Ono o čemu je raspravljano i što je bilo ostalo kao otvoreno pitanje bilo je da li mogućnost izbora neizbježno vodi ka polariziranju u tom izboru, pa i ka disoluciji na varijante kao funkcio-nalne sisteme in linia ultima, te da li disolucija, ako do nje i dođe, mora teći po nacionalnom kriteriju, ili su mogući i drugi putevi – na jednoj strani, te da li je i pored bogatstva sinonimije i varijeteta moguće očuvati jezičko zajedništvo u jedinstvu norme, a time i jedinstvo komunikacijskog prosto-ra u nacionalno nehomogenim jezičkim zajednicama – na drugoj strani.

346 Josip Baotić

U malobrojnim radovima koji su se bavili ovom problematikom kao teorijskim pitanjem već je tvrđeno i to da tamo gdje postoji mogućnost izbora, izbor ide u pravcu polarizacije, a gdje je takva disolucija ostvarena, pogotovo ako su varijante nacionalno markirane, zajednički standardni jezik figurira više kao željeni cilj, a manje kao funkcionalna realnost, bu-dući da tu funkciju od njega preuzimaju varijante. No, varijante engleskog ili španjolskog jezika, osvjetljavane su kao lingvistički a ne kao društveni fenomen jer su nastajale zbog nepovezanosti komunikacijskog prostora, a ne zbog društvenih odnosa. Za njih se ne može reći da su razbijale jedin-stvo komunikacijskog prostora i vidno slabile komunikacijsku moć svojih govornika, što se za varijante jezika Srba, Hrvata, Bošnjaka i Crnogoraca ne može reći. Ovdje se radilo o jedinstvenom, cjelovitom ili povezanom komunikacijskom prostoru, a nije se moglo govoriti ni o izdvojenim, tj. ”homogenim nacionalnim arealima” koje bi podrazumijevali, ako ne i opravdavali takvo raslojavanje. Taj negativni naboj u pozadini naših va-rijanata – slabljenje komunikacijske moći jezika kao njegovog osnovnog poslanja, i veza među govornicima razbijanjem komunikacijskog prostora – kao društvenog zadatka, učinili su da su rezerve prema disoluciji hs/sh. jezika podjednako u svim sredinama imali i lingvisti koji su bili zainte-resirani za očuvanje komunikacijske moći jezika, pa u sklopu toga željeli očuvati jedinstvo komunikacijskog prostora, a i društveni čimbenici koji su bratstvo i jedinstvo smatrali najvećom tekovinom socijalističke revoluci-je, odnosno svi oni kojima je najveća društvena vrijednost bilo zajedništvo i koji su smatrali da bi tu vrijednost trebalo afirmirati na svim područjima života, pa i u jeziku kao jednoj od najznačajnijih njegovih komponenti.

U Bosni i Hercegovini, za razliku od stanja u nekim drugim sredinama zajedničkog jezika, ove prve su u obje strukture bile i uticajnije i brojnije od onih drugih. One su, uz navedene razloge za otpor disoluciji standar-dnog hs/sh. jezika, disoluciju odbacile i zbog prirode ponuđenog koncepta disolucije – raslojavanja standardnog jezika po nacionalnim kriterijima. Taj koncept se nije mogao uklopiti u društvene okvire na prostoru Bosne i Hercegovine ni u načelu – zbog principa na kome je bio zasnovan, ni rje-šenjem – zbog neadekvatnog interpretiranja stanja. Disolucija je, naime, u početku svođena de facto na dvije nacionalne varijante – srpsku i hrvatsku, dakle, da zadovolji potrebe dvaju nacionalnih korpusa, iako je nacionalni mozaik hs/sh. govornog područja bogatiji za još toliko nacionalnih iden-titeta, a na prostoru ove republike za još jedan – bošnjački, koji bi slijedeći proklamirane principe imali također pravo na svoje nacionalne adaptacije – varijante. Doda li se tome da je takva disolucija zajedničkog standardnog


jezika podrazumijevala razaranje jedinstva komunikacijskog prostora ne samo na globalnom planu nego i u ovoj republici, a to je, s pravom, sma-trano ozbiljnijim društvenim problemom od poteškoća u funkcioniranju postojećeg, po fizionomiji nejedinstvenog, standardnog jezika, ne iznena-đuje da su rekacije na moguću disoluciju i zajedničkog standardnog jezika ovdje i bile najizraženije.

Bosni i Hercegovini kao sociokulturnoj zajednici triju naroda: Bošnja-ka, Hrvata i Srba disolucija zajedničkog standardnog jezika, dakle, nije od-govarala bez obzira na kojim kriterijima je zasnovana i motive zbog kojih se vrši. Inauguriranje hrvatske i srpske varijante književnog jezika u njoj samoj otvaralo je i pitanje treće nacionalne varijante, tj. prava Bošnjaka na svoju varijantu, a i dvije, a kamoli tri, varijante, pretpostavljalo se, stvorile bi probleme u funkciniranju standardnog jezika, u svim sferama njegove upotrebe, a posebno u najznačajnijoj i najosjetljivijoj – obrazovnom siste-mu, jer bi govornike, u krajnjem slučaju, podijelilo na korisnike jedne od tri moguće varijante. Sve to stavilo bi društveno-političku zajednicu pred nove obaveze u jeziku, u prvom trenutku da iznalazi rješenja za skladno funkcioniranje tih triju varijanata, a potom da sav teret zadovoljavanja po-treba u oblasti jezika preuzme na sebe, da se i sama pozabavi jezikom kao objektom nauke i društvenim fenomenom, što je do tog trenutka bila pri-vilegija i odranije preuzeta obaveza drugih sredina, i za što u Bosni i Her-cegovini nije bila razvijena ni stručna ni materijalna osnova ni u približnoj mjeri koju je takva obaveza podrazumijevala.

Izrečeno ne znači da je Bosni i Hercegovini odgovaralo da se kada je u pitanju jezik “ništa ne čačka”, tj. da se zadrži postojeće stanje u normi standardnog jezika, ili podrže nastojanja da standardni jezik ostvari je-dinstvo fizionomije, odnosno da se taj cilj plati cijenom odricanja od nekih prepoznatljivih jezičkih specifičnosti svakog od naroda koji u njemu par-ticipiraju. I ovdje su unifikacijske tendencije doživljavane kao unitarizam, i ovdje se tražila mogućnost ispoljavanja posebnosti svakog od naroda i u jeziku, ali u granicama lingvističke opravdanosti i društvene prihvatlji-vosti. Svako drugo i drugačije afirmiranje posebnosti doživljavano je kao ugrožavanje zajedništva, i izvan jezika, mnogo intenzivnije nego u drugim sredinama i najčešće kao tendencija koja ugrožava njen modus vivendi.

Kao što se moglo i očekivati, na nagovještaje disolucje zajedničkog standardnog jezika reagirale su prvo političke strukture. Izvršni komitet Centralnog komiteta SKBiH i njegova tijela odredili su se prema Deklara-ciji i Predlogu odmah poslije njhovog objavljivanja. Sa sjednice održane 27. 3. 1967. godine javnosti su uputili Izjavu povodom ova dva dokumenta. U

348 Josip Baotić

njoj su oni ocijenjeni kao “ne samo izraz nacionalističkih i šovinističkih gle-danja i opredjeljenja njihovih potpisnika, nego i pokušaj otvorene političke diverzije protiv bratstva i jedinstva, ravnopravnosti i socijalističkog patrio-tizma naroda Jugoslavije”. Narodi Bosne i Hercegovine su, naglašava se u Izjavi, ”posebno osjetljivi prema svakom pokušaju narušavanja, ili razbija-nja, velike zajedničke tekovine – bratstva i jedinstva, koje se potvrdilo kao zaloga njihovog opstanka i razvitka”, te se zbog toga i “sva raspravljanja o srpskohrvatskom, odnosno hrvatskosrpskom jeziku, kao jednom od činilaca nacionalnog života, uvijek moraju posmatrati sa stanovišta njihovog odra-žavanja na bratstvo i jedinstvo, ravnopravnost i zbližavaje naroda i u SR Bosni i Hercegovini, budući da je Bosna i Hercegovina dio tog govornog pod-ručja i književnog jezika”. Zalaganje za nepovredivost bratstva i jedinstva u političkom životu i zajedništva u jeziku ne znači i zalaganje za organičenje prava i sloboda. Naprotiv, eksplicitno je rečeno da se Savez komunista BiH “uvijek zalagao za neotuđivo pravo svih građana u Bosni i Hercegovini da se koriste bogatstvom jezika, slobodno i do kraja tolerantno.” Na kraju Izjave Izvršni komitet je prozvao i pozvao naučne institucije, posebno Akademiju nauka Univerzitet u Sarajevu, da se angažiraju “u svim poslovima oko pita-nja jezičke teorije i prakse, koji se preduzimaju na ovom jezičkom područ-ju, kako bi mogle dati svoj doprinos konstruktivnim naporima u njihovom rješavanju i aktivno se zalagati za onakva naučna i stručna rješenja koja će prepriječiti put svim težnjama i pokušajima oživljavanja međunacionalnih antagonizama koji se prikrivaju naučnim ruhom” (CKa 2001:165–7).

Potaknuti Izjavom CK prema stavovima iznesenim u ova dva doku-menta odredili su se Otvorenim pismom i nastavnici i saradnici Filozofskog fakulteta u Sarajevu. I oni su ih označili “kao akte koji u odnose između na-roda i narodnosti na srpskohrvatskom (hrvatskosrpskom) jezičkom područ-ju, posebno u Bosni i Hercegovini, mogu unijeti elemente nerazumijevanja i razdvajanja”, i tu vidjeli njihovu osnovnu slabost, ono što se ne može pri-hvatiti tim prije jer je “i jezik bio ono što nas je u prošlosti približavalo i spa-jalo.” Izostao je stručan osvrt na lingvističku (ne)utemeljenost opredjeljenja u pomenutim dokumentima, iako se to očekivalo s obzirom na instituciju iz koje je upućeno. Potpisnici su se zadovoljili iskazivanjem apsurda – da “u vrijeme kada se u čitavom svijetu uspostavljaju i produbljuju veze među pro-gresivnim snagama raznih nacija i raznih jezika, izvjesni broj intelektualaca nalazi da mu je najveći posao da podigne zid na jezičkim razlikama i to često takvim koje se vještački pronalaze i konzerviraju (FF 1967:3).

Izvršni komitet CK SKHiH godinu dana nakon prvog očitovanja, da-kle 15. 3. 1968. godine, poslije razmatranja učinka svog obraćanja i stanja u


Republici, konstatirao da uz sve pozitivne pomake u teoriji i praksi još uvi-jek “pojedinačna neshvatanja i otpori mjestimično se i dalje javljaju kada je u pitanju slobodna upotreba bogatih mogućnosti srpskohrvatskog, odnosno hrvatskosrpskog književnog jezika”, ali pokazano i određeno razumijevanje za takve pojave s obzirom “da je pitanje jezika u našoj republici osjetljivo i zbog toga što je u Bosni i Hercegovini malo područja koja su nastanjena stanovništvom isključivo jedne nacionalnosti” i što “narodi Bosne i Hercego-vine – Srbi, Hrvati i Muslimani ravnopravno se i slobodno služe i jednom i drugom varijantom hrvatskosrpskog odnosno srpskohrvatskog jezika, mije-šajući njihova varijantna obilježja” (CKb 2001:169).

Kao što se da uočiti, u ovom dokumentu su prvi put pomenute varijan-te, i to samo dvije, kao realnost preko koje se ne može prelaziti kao da ne postoji. U prvi mah moglo bi se pomisliti da je to korak naprijed u artikuli-ranju viđenja srpskohrvatskog standardnog jezika. Iščitavanje dokumenta do kraja pokazuje samo da je to posljedica slabe lingvističke artikulacije teksta. Naime, na jednoj strani govori se kao o činjenici da “Narodi Bosne i Hercegovine – Srbi, Hrvati i Muslimani ravnopravno se i slobodno služe i jednom i drugom varijantom hrvatskosrpskog, odnosno srpskohrvatskog jezika, miješajući njihova varijantna obilježja” i da CK ne odbacuje njiho-vo implementiranje nego favoriziranje jedne nad drugom: “Zato Izvršni komitet smatra svako vještačko favoriziranje i nametanje ove ili one jezičke varijante, ili njihovih osobina, bilo od koga i bilo kome predstavlja povredu prava svakog čovjeka na slobodan izbor i upotrebu jezičkih izražajnih mo-gućnosti” a na drugoj strani, na kraju dokumenta da: “U svim daljim raz-govorima o jeziku treba polaziti od osnove koju je dao Novosadski dogovor” (CKb 2001:169, 170). Ono što zbunjuje su prava koja su data građanima i obaveze koje su namijenjene poslenicima u naučnim i stručnim instituci-jama – djelovanje na platformi koja isključuje varijante kao funkcionalne realizacije standardnog jezika.

Zauzimanjem stava prema Deklaraciji i Predlogu društvene i stručne snage u Bosni i Hercegovini nagovijestile su da neće biti nijemi posma-trač procesa koji će se odvijati u zajedničkom standardnom jeziku, tj. da neće sve ponuđeno, bez obzira odakle dolazilo, prihvatati “novo za gotovo”, nego tek pošto procijene kakve bi to posljedice moglo imati na ukupnost društvenih odnosa u njihovoj sredini.

Nešto više određenosti u pristupu problematici i o djelovanju u praksi ponudili su Zaključi sa Simpozijuma o jezičkoj toleranciji, skupa lingvista i prosvjetnih radnika, ali i drugih zainteresiranih lica za ovu problematiku, održanog u Sarajevu od 23. do 25. aprila 1970. godine, dakle, četiri godine

350 Josip Baotić

poslije pojavljivanja Deklaracije i Predloga, kada je već bilo vidljivo da dis-olucija zajedničkog standardnog jezika na dvije nacionalne varijante na ši-rem jugoslavenskom planu postaje realnost te da su snažne tendencije da se taj proces prenese i u Bosnu i Hercegovinu. Pošto se znalo da će već i sama disolucija standardnog jezika otežati skladno funkcioniranje standardnog jezika u Bosni i Hercegovini, te da bi njeno ostvarenje u Bosni i Hercego-vini po istim kriterijima otvorilo nepremostive poteškoće u komunikaciji građana Bosne i Hercegovine, tražio se način za amortiziranje negativnih utjecaja procesa koji su se nadnijeli i nad ovaj prostor dok se ne ponudi od-govor u vidu cjelovitog koncepta jezičke politike, znanstveno utemeljene i društveno prihvatljive. O rezultatima svoga rada, tačnije stavovima zauze-tim poslije raspravljanja u toku dva dana, sudionici skupa su javnost obavi-jestili Zaključcima, dokumentom u kojem su eksplicitno određeni stavovi prema najaktuelnijim jezičkim pitanjima tog trenutka: integritetu jezika i njegovom nazivu, pismima i njihovoj upotrebi, ijekavskom i ekavskom izgovoru i njihovom statusu u nastavi, te određeni oblici ponašanja, pro-vođenje tih stavova u obrazovnim institucijama. Time su naznačeni i prvi obrisi književnojezičke politike u Bosni i Hercegovini, aktivnosti koja će se u ovoj republici voditi autonomno i u skladu sa društvenim potrebama njenih građana.

Sudeći prema Zaključcima, materijali sa njega nisu objavljeni, nisu imali pretenzije da teorijski elaboriraju sva pitanja koja je disolucija otvo-rila ili aktualizirala, pa ni samu disoluciju. Zadovoljili su se određivanjem svog odnosa prema nekim pitanjima, i to u vidu načelnih konstatacija – a usredotočili na iznalaženje praktičnih rješenja za komunikaciju bez pre-preka u najosjetljivijim oblastima funkcioniranja standardnog jezika – obrazovanju i sredstvima masovnog informiranja. I jednim i drugim dali su doprinos utvrđivanju prihvatljive osnove za kasnije artikulirani koncept književnojezičke politike u Bosni i Hercegovini.

Dotičući se jezičke situacije u načelu, sudionici skupa su prihvatili kao nespornu činjenicu da je književni jezik u Bosni i Hercegovini veoma “širo-ko jedinstvo raznolikosti u književnojezičkoj praksi na cijelom srpskohrvat-skom području”, ali i naglasili da “narodima Bosne i Hercegovine i njihovoj kulturi ne odgovara usmjeravanje književnog jezika u pravcu dvovarijantske (ili dvojezičke) polarizacije niti formiranje treće, bosanskohercegovačke vari-jante” jer se u toj raznolikosti ogleda u podjednakoj mjeri i “autohtono bo-sanskohercegovačko kulturno nasljeđe” i “utjecaji nacionalnih kultura naro-da srpskohrvatskog jezičkog područja”, tj. ono što čini njegovo jedinstvo. I u ovom dokumentu je konstatirano da u Bosni i Hercegovini žive pripadnici


više nacija, te da osnovni principi i pozitivne tekovine Novosadskog dogo-vora mogu biti samo obogaćivani prihvatanjem svega onoga “što egzistira na cjelokupnom hrvatskosrpskom jezičkom području u granicama zajednič-ke književnojezičke norme (bez obzira na varijantsku polarizaciju u drugim sredinama).” Jezičko zajedništvo je, dakle, vrednovano kao nešto čemu nema alternative, jer bi sve izvan toga “bilo protivno... jezičkoj stvarnosti”, a ne bi bilo ni u interesu razvitka i bogaćenja samog književnog jezika, ali i nešto čemu ne treba tražiti alternative jer nije isključivalo različitost i prava poje-dinca na punu slobodu izbora svih izražajnih mogućnosti iz tog bogatstva različitosti. “Sloboda izbora” – naglašeno je – “obuhvata pravo na izbor svih mogućnosti koje pruža naša standardna hrvatskosrpska – srpskohrvatska je-zička norma, pa i pravo opredjeljenja za jednu od postojećih književnojezičkih normi zapadne i istočne varijante u njihovom čistom obliku.”

Stavovi u Zaključcima u osnovi su bili usmjereni prema obrazovnim institucijama, mada su dijelom mogli da se protegnu i na druge oblasti društvenopolitičkog života, među njima posebno na oblast javnog komuni-ciranja. Tražili su: a) da se u oblasti obrazovanja kao zvaničan naziv jezika upotrebljava jedna od dvočlanih etiketa “srpskohrvatski – hrvatskosrpski”, a da se izbor prepusti kako nastavniku tako i učeniku; b) da se oba pisma tretiraju kao jednako vrijedna i potpuno ravnopravna; c) da se nastava u osnovnoj školi izvodi, a udžbenici štampaju na ijekavskom književnom iz-govoru, a da se učenicima svih uzrasta i nastavnicima u srednjoj školi, osim nastavnika jezika, ostavi sloboda izbora; d) da se učenicima učine dostu-pnom terminološke višestrukosti i omogući slobodan izbor, te izražavali uvjerenje “da će se knjižvnojezička politika u svim oblastima društvenog ži-vota SRBiH (sredstva masovne komunikacije, administracija i dr.) voditi u duhu” tih zaključaka (Simp. 1974: 204–205). Znajući da će mnoge poteškoće u realizaciji ovako postavljenih ciljeva izvirati i iz niskog nivoa lingvističkog obrazovanja, zabluda da je nešto bolje i naučno utemeljenije od nečeg dru-gog, sudionici skupa su inaugurirali princip tolerancije kao osnovni oblik ponašanja prema drugačijem izboru, i izboru drugih, od onog koji je u datoj sredini uobičajeniji. Od nastavnika jezika traženo je da svojim primjerom pokazuju i razvijaju duh jezičke tolerancije u školi, među učenicima, ali i kolegama u nastavi. Ne bi se moglo reći da su imali karakter zaokruženog, cjelovitog koncepta viđenja jezičke problematike.

Iako su u Zaključcima simpozija o toleranciji dotaknuta neka kruci-jalna pitanja jezičke problematike, oni su bili više nagovještaj okosnice na kojoj bi mogla biti zasnovana jezička politika u BiH, nego cjelovita kon-cepcija te politike. Ambicije sudionika skupa, očigledno, bile su svedene

352 Josip Baotić

na doprinos rješavanju već ispoljenih problema u funkcioniranju jezika u obrazovanju, gdje su se već počeli javljati nesporazumi na planu izbora književnojezičkih varijeteta i pisama. Stavom da je “sve što živi na teritoriji srpskohrvatskog-hrvatskosrpskog jezika, a prihvaćeno je standardnim jezič-kim normama, ... zajedničko leksičko bogatstvo”, te da su učenik i nastavnik “potpuno slobodni u izboru izražajnih sredstava”, otklonjena je prepreka da se sinonimi kao obilježje bilo koje provenijencije, ukoliko se uklapaju u normu standardnog jezika, ne tretiraju kao jednako vrijedni elementi jezika, a to znači i mogućnost da se njihovi korisnici negativno markiraju prema izboru varijeteta, tj. da se osjećaju neravnopravnim i kao korisnici jezika i kao participijenti u jeziku. Da bi se već stvorene predrasude tipa “šta je pravilnije”, “bolje” ili “jedino prihvatljivo” neutralizirale, izabran je najkraći i najmanje zahtjevan put i – uvođenje i njegovanje u ponašanju pri komunikaciji principa tolerancije prema izboru drugog i drugačijeg, kao kulturološki čin, prirodan i civiliziran odnosa sudionika u komunikaciji. Očekivalo se da će duh tolerancije, ako zaživi, ukloniti opasnost od rascje-pa u komunikaciji, a to znači omogućiti skladno funkcioniranje jezika bez obzira na to što nije ostvaren poželjan stupanj jedinstva fizionomije, tj. što je količina sinonimnih varijeteta u njemu veća nego što je uobičajeno za prirodu standardnojezičkih idioma.

Koncept književnojezičke politikeCjelovit koncept odnosa prema aktueliziranim pitanjima iz oblasti jezika prezentiran je javnosti godinu dana kasnije pod nazivom Književni jezik i književnojezička politika u Bosni i Hercegovini. Naime, polovinom februa-ra 1971. godine određena tijela, komisije društvenopolitičkih organizacija Bosne i Hercegovine razmatrala su idejno-politička pitanja u oblasti knji-ževnojezičke situacije u Republici i svoje stavove sažela u četiri temeljna stava, koji su nazvani principima jezičke politike zbog toga što su bili njen osnov, ono od čega se polazilo i sa čim je sve samjeravano, što ni kasnije, u nizu drugih dokumenata, nije dovođeno u pitanje ili mijenjano ni u načelu ni u pojedinostima, nego samo tumačeno i u tom tumačenju, eventualno u detaljima upotpunjavano. Dati su u sljedećim formulacijama:

”1. prihvatanje hrvatskosrpskog, odnosno srpskohrvatskog književnog jezika kao jednog jezika sa svim raznolikostima i varijantnim razlikama;

2. otvorenost prema pozitivnim kulturnim i jezičkim uticajima iz svih republika i svih kulturnih sredina našeg jezičkog područja;


3. njegovanje autohtonih književnojezičkih i kulturnih vrijednosti, koje su zajedničko blago svih naroda BiH i čine most među njihovim kulturama, tj. insistiranje na onome što nas povezuje i zbližava;

4. Puna sloboda individualnog izbora jezičkih izražajnih sredstava, bez obzira na njihovu varijantsku markiranost u drugim sredinama.”

Riješenost da Bosna i Hercegovina javno i prva od republika na pro-storu tadašnje države odredi svoj odnos prema standardnom jeziku ova tijela su obrazložila činjenicom da se ova republika od drugih razlikuje heterogenošću nacionalnog sastava te činjenicom da je književni jezik već postao “područje ispoljavanja nacionalističkih težnji određenih krugova” i da to ispoljavanje ugrožava međunacionalnu harmoniju, koja je u ovoj republici sine quan non kada je u pitanju ne samo njen napredak nego i opstanak. Da objelodanjivanje odnosa prema književnojezičkoj proble-matici ne bi bilo krivo shvaćeno i interpretirano, naglašeno je da i ovaj, kao i ranije povučeni potezi u obrazovnoj praksi ne znači niti “zatvaranje u svoje republičke okvire (jer to, kada je riječ o zajedničkom književnom jeziku, nije moguće)” niti uvjerenje Bosne i Hercegovine “da je ona (zbog specifičnog položaja i etničkog sastava) pozvana i dužna da rješava i rije-ši srpskohrvatski međujezički i međunacionalni kompleks”. Pretenzije su svedene u prvom redu na iznalaženje rješenja za održavanje harmoničnog funkcioniranja standardnog jezika u vlastitoj republici, a tek u drugom planu na poticanje sličnih, po vlastitom mišljenju, pozitivnih tendencija i u drugim sredinama. Naime, eksplicitno se kaže: “Osnovni cilj ovih naših dosadašnjih, pa i sadašnjih, rasprava o književnom jeziku bio je i ostaje – utvrđivanje društveno-političkih principa književnojezičke politike u našim specifičnim bosanskohercegovačkim uvjetima, što je od izuzetnog značaja za razvoj kulture u našoj Republici općenito, posebno za štampu, publicistiku, izdavačku djelatnost, administraciju i , naravno, školsku nastavu”, ali i da je takav “pristup nužan u ovom trenutku” jer “i on može doprinijeti stvaranju povoljnije atmosphere za šira razmatranja i dogovore” (CKc, 174, 5).

Stavove iznesene u samim principima pratilo je i šire obrazloženje, po-djednako kao argumentacija njihove lingvističke i društvene utemeljenosti i opravdanosti. Najviše pažnje, što je i razumljivo, posvećeno je argumen-taciji uz prvi princip, koji je uostalom osvjetljavao “pitanje svih pitanja”, odnos prema samom jeziku i procesima koji su se događali u njemu i oko njega, određivao pozicije koje će biti ključne u “planiranju korpusa” tokom daljeg razvijanja koncepta književnojezičke politike i aktivnosti u njenom ostvarivanju. Budući da su ostala tri izvirala iz njega kao vidovi ponašanja,

354 Josip Baotić

drugi i treći pri planiranju korpusa, a četvrti pri ostvarivanju planiranog statusa pojedinih vrijednosti, tj. prava i sloboda pojedinaca u izboru njego-vih varijeteta, komentari uz njih su bili mnogo kraći i svedeni na uvjerenje da onaj ko prima, tj. ko je otvoren prema pozitivnim utjecajima može biti samo na dobitku, te da onaj ko voli i njeguje svoje, ispunjava osnovni dug prema vlastitoj prošlosti, a ko uvažava izbor drugoga kao i svoj izbor, pre-ma čovjeku kao biću.

U uvodnom dijelu pomenutog dokumenta, kao preventivna zaštita od onih kojima se uključivanje Bosne i Hercegovine u razrješavanje srpskohr-vatske jezičke problematike neće uopće, a na ovakav način pogotovo, do-pasti, i koji će se oglasiti optužbama bilo lingvističke bilo političke naravi, dati su kriteriji koje sva opredjeljenja u konceptu književnojezike politike i rješenja na njoj zasnovana moraju uvažavati, a ti su: a) lingvističke činje-nice i b) društvenopolitička konstelacija i interesi svih naroda koji žive u Bosni i Hercegovini. Kada je ovaj prvi kriterij u pitanju, ponovo je konsta-tirano uvjerenje da je riječ o jednom jeziku: “Posebno se mora voditi računa o činjenici da je srpskohrvatski, odnosno hrvatskosrpski jezik – bez obzira na razlike, pa i varijante koje u njemu postoje (što, uostalom, nije samo naš specifikum) – jezik Srba, Hrvata, Muslimana i Crnogoraca u sve četiri repu-blike”, tj. da svojim principima književnojezička politika od tog uvjerenja ne odstupa, a kada je riječ o drugom – da se u Bosni i Hercegovini i dalje ostaje pri stavu “da se pitanja koja se tiču našeg književnog jezika u cjelini ne mogu i ne smiju rješavati jednostrano, bez dogovora, bez demokratskog razmatranja svih problema u atmosferi međusobnog poštivanja i razumije-vanja” (CKc 2001:174). To, što je Bosna i Hercegovina sama i po mjeri svojih potreba, ali javno, regulirala funkcioniranje standardnog jezika u nekim oblastima društvenog života, više je bio iznuđen potez, posljedica činjenice da u tom trenutku nisu postojali “povoljni uslovi za zajedničko razmatra-nje naših književnojezičkih odnosa”, a da se zbog “heterogenog nacionalnog sastava” nije moglo tolerirati u jeziku “ispoljavanje nacionalističkih težnji određenih krugova, jer to direktno ugrožava međunacionalnu harmoniju, koja je uslov opstanka i napretka SRBiH” (CKc 2001:174). Eventualnim prigovorima i poslije ove argumentacije podastire se činjenica da “Bosna i Hercegovina, kao suverena i ravnopravna republika u SFRJ, ima pravo da sve svoje probleme, pa tako i probleme u vezi sa upotrebom književnog jezi-ka, rješava sama” (CKc 2001:175).

Mada se u samom dokumentu naglašava da sve ono što je rečeno u njemu i nije novo, da je došlo “do izraza u dosadašnjim izjavama i doku-mentima društveno-političkih organizacija naše Republike”, on je, ipak, u


jednom ne baš beznačajnom detalju iskorak u odnosu na stavove iznese-ne prije. U njemu je, za razliku od Zaključaka simpozijuma..., na koji se najneposrednije i eksplicitno poziva, uz prihvatanje disolucije hs/sh. jezika na posebne realizacijske idiome, “varijante koje u njemu postoje”, data be-zrezervna podrška utvrđivanju bosanskohercegovačkog standardnojezičkog izraza. I u jednom i u drugom dokumentu, istina, negativan je odnos pre-ma disoluciji standardnog hs/sh. jezika, u oba se varijantska polarizacija na tlu Bosne i Hercegovine označava kao neprihvatljiv čin, a sh/hs stan-dardni jezik prihvata kao jedan i zajednički standardni jezik, ali dok je u Zaključcima simpozijuma naglašeno i to da Bosni i Hercegovini “ne odgo-vara usmjeravanje književnog jezika u pravcu dvovarijantske (ili dvojezičke) polarizacije niti formiranje treće, bosanskohercegovačke varijante” (Simp. 1974:203 – isticanje J.B.), u dokumentu društvenopolitičkih organizacija izostavljen je ovaj posljednji stav, tj. odbačena je samo dvovarijnatska pola-rizacija kao prihvatljivo rješenje: “Narodima Bosne i Hercegovine ni u kom slučaju ne može odgovarati dvovarijantska, ili, čak, dvojezička polarizaci-ja na tlu ove Republike” (CKc 2001:176). Dvjema varijantama koje su se kao disolucija standardnog jezika po nacionalnom kriteriju već očitovale na globalnom planu, u Bosni i Hercegovini, suprotstavljen je funkcionalni oblik tog jezika oslobođen nacionalnog naboja pod radnim nazivom bo-sanskohercegovački standardnojezički izraz. Time su, de facto, otvorena vrata za treću varijantu, istina zasnovanu na drugačijim osnovama od prve dvije, ali funkcionalno jednako vrijednu. Da će ta mogućnost prerasti u opredjeljenje, postajalo je sve izvjesnije što su više jačale pozicije varijanata kao dvaju normiranih sistema i što je bilo snažnije ispoljavanje nastojanja da se dvovarijantska polarizacija prenese i na prostor ove republike. A to se nije moglo prihvatiti. “Varijantska polarizacija” – pisalo je u Dokumentu – “dalje, nužno bi doprinijela dezintegraciji bosanskohercegovačke kulture, a školstvo – u dosljednom provođenju varijantske podijeljenosti – moralo bi biti razdvojeno: s dva programa, dvije stručne terminologije, s različitim udžbenicima itd. Imali bismo, dakle, neku vrstu ‘nacionalnih’ škola, što je veoma slično konfesionalnom školstvu u XIX stoljeću. U krajnjoj konsekven-ci, takva politika vodila bi nas dezintegraciji i negiranju suvereniteta SR Bo-sne i Hercegovine” (CKc 2001:177).

I ovaj dokumenat završavao je Zaključkom u kome su taksativno po-brojani kriteriji i principi koji se moraju uvažavati pri elaboraciji jezičkih pitanja, te rješenja koja se moraju afirmirati u praksi. Među zadacima po-sebno je izdvojena potreba “utvrđivanja standardnog bosanskohercegovač-kog književnojezičkog izraza”. S ovim u vezi je zatražena podrška inicijativi

356 Josip Baotić

“da se formira institut za savremeni srpskohrvatski, odnosno hrvatskosrpski jezik, sa zadatkom da – zajedno s postojećim stručnim institucijama uz po-moć zainteresovanih osigura stručna argumentacija za normiranje kolektiv-nog književnojezičkog izraza u administraciji, sredstvima javnog informira-nja i drugim javnim institucijama u SRBiH” (CKc 2001: 182).

Principi književnojezičke politike i zadaci koji su kao zahtjev te politike postavjeni pred vaspitno-obrazovne institucije razmatrani su i na sjednici Prosvjetno-kulturnog vijeća Skupštine SR Bosne i Hercegovine 26. juna 1971. godine. Vijeće se kao zakonodavni organ javnosti i nosiocima zada-taka, prije svega prosvjetnim radnicima, obratilo Zaključcima, kojima su: “škole i druge ustanove u području obrazovanja” obavezane na: a) “upotre-bu dvočlanog naziva jezika spskohrvatski-hrvatskosrpski”, b) “ravnopravnu primjenu oba pisma (ćirilice i latinice), c) izvođenje nastave u osnovnim i srednjim školama “na ijekavskom književnom izgovoru”, d) primjenu dvojne terminologije “u nastavničkoj praksi, u udžbenicima i priručnicima namijenjenim učenicima”, e) njegovanje “autohtonih jezičkih vrijednosti” tako što će nastavnike poticati da “svoj jezički izraz prilagođavaju jezičkom osjećanju sredine u kojoj rade u granicama knjževnojezičke pravilnosti”, da-kle na sve ono što ne dovodi u pitanje integritet zajedničkog standardnog jezika. Precizirana je i obaveza određenih tijela Skupštine da “izvrše sve pripreme za osnivanje Institituta za savremeni jezik... kako bi se utvrđena književnojezička politika u SR BiH permanentno ostvarivala i kako bi se osi-guralo naučno praćenje i produbljivanje te politike”, odnosno realizirao stav iz dokumenta društveno-političkih organizacija Književni jezik... o potrebi osnivanja instituta za jezik s ciljem da se “pokrene sistematski naučnoistra-zivački rad i time osigura stručna argumentacija za normiranje kolektivnog književnojezičkog izraza” (PKV 2001:183–4), ovdje je pretočena u obavezu određenih tijela Skupštine. Tako su stavovi objelodanjeni u dokumentu društveno-političkih organizacija Književni jezik i književnojezička po-litika u Bosni i Hercegovini prerasli u zakonsku obavezu, postali i ostali okosnica svih kasnijih dokumenata koji su se na bilo koji način doticali problematike standardnog jezika i književnojezičke politike.

Pojedinačne reakcije na disoluciju i koncept književnojezičke politike Činjenica da je koncept književnojezičke politike artikuliran u najvišim partijskim tijelim, ili prije u partijskim tijelima nego u naučnim instituci-


jama i stručnim asocijacijama sama dovoljno govori o širini prostora koji je ostajao za “konstruktivnu diskusiju”. Nije nerealno pretpostaviti da je i u Bosni i Hercegovini bilo mnogo više onih kojima ponuđeni koncept nije odgovorao nego što bi se to moglo zaključiti prema broju onih koji su se o tome javno izjasnili. Izvan Bosne i Hercegovine još više.

Inauguriranje bosanskohercegovačkog standardnojezičkog izraza kao funkcionalne posebnosti u ravni varijante samo po sebi moralo je izazvati reakcije. Novo stanje, naime, nije se uklapalo ni u koncept tzv. separatista, pogotovo ne u koncept integralista. Prvi su prostor za disoluciju zatvorili dvjema varijantama – hrvatskom i srpskom i izvan njih su, u najboljem slučaju vidjeli, kao npr. D. Brozović, “zone i to nedefinirane, na kojima se ukrštaju r a z n e osobine v a r i j a n a t a” (Brozović, 1970: 7–8), drugima su bile mnogo i dvije, a kamoli tri varijante, od kojih je, uz to, jedna bosanska. Oni i kada su načelno prihvatali pravo svakog naroda da rješava jezička pi-tanja kako njemu odgovara, pod onim “svakog naroda” podrazumijevali su samo Srbe i Hrvate. Izdvajanje bosanske jezičke posebnosti nisu ni ranije, za vrijeme austrougarske uprave, prihvatali, kao ni nacionalnu posebnost Bošnjaka. U samoj Bosni i Hercegovini, zagovornicima bosanske varijante nije odgovarala relativno neutralizirana etiketa bosanskohercegovački stan-dardnojezički izraz, posebno njen posljednji segment – izraz, kojim je ona bila drugačije vrednovana već u nazivu. A. Isaković, već i u tom vremenu poznati bosanskohercegovački pisac, bio je među rijetkima koji se javno i pojedinačno oglasio u vezi sa varijantskim raslojavanjem standardnog sh/hs jezika, tačnije distancirao od ponuđenog dvovarijantskog i založio za tro, odnosno četverovarijantsko raslojavanje, uvodeći bosansku, te crnogor-sku varijantu kao idiome istog ranga i vrijednosti onom što se podrazumi-jeva pod terminima hrvatska i srpska varijanta. U zapaženom radu iz tog vremena, on je ukazao, naime, na nelogičnost i neutemeljenost stavova o dvovarijantnom raslojavanju zajedničkog standardnog jezika, apsurdnost kriterija na kojem je upotrebnom vidu tog jezika u Bosni i Hercegovini dodijeljen status subvarijante, a on sam definiran kao rezultat prožimanja srpske i hrvatske varijante. “Mi smo integralni dio srpskohrvatskog jezičkog područja i podjednako podliježemo jezičkom pulsiranju, pa ako van našega terena (tako neki ‘stručnjaci’ nazivaju BiH) postoje dvije varijante koje se u nas ‘neutrališu’ ili ‘poništavaju’, onda smo mi pravno, javno, funkcionalno, samostalno: ili treća varijanta ili smo gluhonijemi polinacionalni i monore-publički aglomerat koji se takođe poništava. A to bi tek bio pravi sociolingvi-stički BH-fenomen” (Isaković, 1991:203). Mada se Isakovićevom pristupu nije mogla osporiti logičnost u zaključivanju i utemeljenost u argumenti-

358 Josip Baotić

ranju, i mada je bio poznat i kreatorima koncepta književnojezičke politike u Bosni i Hercegovini, ostao je u sjeni. Zbog zalaganja za varijante, i to sa nacionalnim predznakom, marginaliziran je i potisnut kao neadekvatan ili neprimjeren političkim intencijama bosanskohercegovačke zajednice. Budući da su te intencije utvrđivali društveni čimbenici, politički djelat-nici, te da su i jezička rješenja osmišljavana u njihovim kabinetima ili pod njihovim patronatom prihvatana kao najbolja, kojima nije bilo ni potrebno ni razumno tražiti ili nuditi alternative, nije čudno da je Isakovićev rad i među lingvistima u Bosni i Hercegovini neopravdano ignoriran. Manje upućenim u jezičku problematiku ionako nije bilo jasno o čemu je riječ i svako rješenje koje je dolazilo sa autoritativnog mjesta imalo je veću težinu od najargumentiranije alternative pojedinca, pa makar taj pojedinac bio i uvaženi lingvistički autorit. Jezički poslenici, renomirani jezički stručnjaci Filozofskog fakulteta, čija je preokupacija bila struktura jezika i odnosi u toj strukturi, najčešće nisu mogli izići iz okvira koncepta jednog i jedin-stvenog jezika, koji je izdvajanjem bosanskohercegovačkog standardnoje-zičkog izraza doveden u pitanje i u Bosni i Hercegovini. Smatrali su da je bolje šutjeti i čekati nego suprotstavljati se “društvenim intencijama”. Naj-istaknutiji među njima, šef Odsjeka za južnoslavenske jezika J. Vuković, zbog zastupanja teze o ukrštanju varijanata i osporavanja kompetentnosti u jeziku onih koji su kreirali jezičku politiku, već se našao na udaru kritike kao zagovornik unitarističke koncepcije. Sudeći prema objelodanjenim ne-slaganjima sa konceptom književnojezičke politike, moglo bi se zaključiti da je on gotovo plebiscitarno prihvaćen. A to, ipak, ne bi bila puna istina. Realizacja koncepta, tj. zadataka koji su njime pokrenuti, pokazala je da broj onih koji ga u suštini ne prihvataju, bilo svjesno ili zbog niskog nivoa lingvističkog obrazovanja, nije malen, tj. da pred kreatorima i nosiocima koncepta stoje veliki i složeni zadaci, kako u teorijskoj elaboraciji njego-vih principa i opredjeljenja koja iz njih izviru, tako i u edukaciji njegovih nosilaca. Za te zadatke snage u postojećim naučnim institucijama, čak da su bezrezervno bile opredjeljene za ponuđeni koncept jezičke politike, a vidjeli smo da nisu, zbog osnovnih svojih zadataka, nisu bile dovoljne. Ta uloga namijenjena je Institutu za jezik, instituciji koju je trebalo osnovati dovođenjem novih, i za takav koncept bezrezervno opredijeljenih, pa ma-kar i nedovoljno afirmiranih jezičkih poslenika.


Afirmacija koncepta književnojezičke politikeOsnivanje Instituta za jezik krajem 1972. godine, nema sumnje, bio je naj-vidniji pokazatelj izmijenjenog odnosa prema jeziku i jezičkoj problema-tici u Bosni i Hercegovini i najsnažnija podrška ustanovljenoj orijentaciji. Postojećim znanstvenim i nastavno-znanstvenim institucijama, Akademi-ji nauka i umjetnosti BiH i Filozofskom fakultetu, koje su u okiru svojih djelatnosti imale i istraživački rad u oblasti jezika, i od kojih je očekivano da se u mjeri svojih mogućnosti, kolektivno i individualno, uključe u rea-lizaciju zadataka u funkciji književnojezičke politike, pridružena je nova, specijalna, sa zadacima: a) da utvrdi standardnojezički izraz u Bosni i Her-cegovini, pa s tim u vezi organizira i koordinira naučnoistraživački rad u jeziku, prvenstveno ispitivanjem stanja u neorganskom idiomu – knji-ževnom jeziku, ali i organskih idioma u mjeri potreba za što adekvatnije normiranje kolektivnog izraza; b) da afirmira principe književnojezičke politike i prati njihovo ostvarivanje u oblastima na koje se odnose, pa s tim u vezi naučno elaborira osnovna opredjeljenja u pomenutim principima i pruži stručnu pomoć organizacijama koje su dužne da ih provedu u život; c) da djeluje na podizanju nivoa lingvističkog obrazovanja, pa s tim u vezi intenzivira izdavačku djelatnost i podrži rad lingvističkih tribina i struč-nih seminara stavljanjem na raspolaganje organizatorima svoje saradnike kao predavače. Bez obzira na to što je Institut u osnivačkim aktima bio definiran kao naučnoistraživačka institucija, tj. institucija koja će se bavi-ti fundamentalnim istraživanjima u oblasti jezika, velikim dijelom svoje aktivnosti, posebno u prvim godinama rada, on je bio i naučni servis za potrebe društva u afirmaciji koncepta književnojezičke politike, kako u elaboraciji njenih principa, tako i u realizaciji njenih ciljeva. Tim ciljevima bio je podređen i naučnoistraživački rad. Sistematsko proučavanje stan-dardnog jezika i organskih idioma u Bosni i Hercegovini vršeno je s ciljem da se što bolje sagledaju jezičke pojave i jezička situacija u cjelini, kako bi se moglo na činjenicama fundirano, dakle adekvatno, i samostalno, bez oslanjanja na podatke koje su sakupljali drugi za vlastite potrebe i ciljeve, ponuditi rješenja za normu kolektivnog standardnojezičkog izraza, kojom će svi biti zadovoljni jer će naći specifičnosti karakteristične za svoje idio-me, a to znači imati priliku izbora, što će reći i osjetiti se ravnopravnim sa ostalim govornicima zajedničkog jezika.

Početak rada Instituta bio je skopčan sa nizom poteškoća, od onih materijalne prirode do onih kadrovske. Više od dvije godine čekalo se na iznalaženje prostora u kome bi se moglo ozbiljnije baviti naučnoistraži-

360 Josip Baotić

vačkim radom. Okupljeni kadar bio je i mlad i bez nekog iskustva u ovoj djelatnosti, posebno u radu na timskim projektima. Uz to, od postojećih jedinica Fakulteta i Akademije nauka nije dobio očekivanu podršku. Jedan dio profesora i saradnika sa Odsjeka Filozofskog fakulteta, nešto zbog kon-stituiranja Instituta izvan Odsjeka, što su protumačilo kao nepovjerenje prema njima i Odsjeku, a nešto i zbog rezervi prema samom konceptu, odnosno prema nekim opredjeljenjima namijenjenim obrazovnim insti-tucijama i sredstvima informiranja, tiho se distancirao i od Instituta i od njegovih aktivnosti. Slično je bilo i sa članovima Komisije za lingvistička ispitivanja Akademije nauka, čije su pretenzije bile da Komisija preraste u Institut jer je ona već bila samo naučnoistraživačka jedinica, dakle i sa nekim iskustvima u radu na jezičkim projektima, pa i onim timskog ka-raktera, kakvi su pominjanim dokumentima društveno-političkih orga-nizacija bili projicirani za Institut. Zbog toga su prve godine rada Insti-tuta bile vezane za afirmaciju principa književnojezičke politike, kako na njihovoj daljoj teorijskoj elaboraciji tako i na praćenju njihove primjene, odnosno realizaciji postavljenih zadataka i ostvarivanju ciljeva, a uz to i na pripremama za istraživanje jezičke situacije u Bosni i Hercegovini, utvr-đivanju potreba i mogućnosti, prioriteta i dinamike. Ozbiljnošću pristupa problemima, otvorenošću prema svima i spremnošću na dijalog i saradnju i sa onima koji su imali drugačije poglede, Institut je postepeno ublažavao sve oblike nepovjerenja. Kako su se programi Instituta proširivali i kako se težište rada prenosilo na naučnoistraživačke projekte, slabile su i rezerve pojedinaca prema Institutu kao naučnoistraživačkoj instituciji. Nakon de-setak godina sa zadovoljstvom se mogla konstatirati činjenica da nije bilo ni jednog “serbokroatiste” sa bosanskohercegovačkih visokoškolskih usta-nova koji na neki način nije bio uključen u rad Instituta, te da je pored njih u taj rad bilo uključeno na desetke najpoznatijih serbokroatista sa cijelog prostora tadašnje države, ali i nekih drugih lingvista – arabista, anglista, germanista. Svi oni su, neki neposredno, a neki posredno, svojim anga-žmanom i rezultatima rada, ostvarivali program književnojezičke politike u Bosni i Hercegovini, pribavljali naučnu argumentaciju za opredjeljenja u jezičkoj politici izražena u njenim principima.

Rad Instituta u cjelini bio je podređen zahtjevima književojezičke po-litike i njenih principa. Kod manje obaviještenih u lingvističke aktivnosti, samo pominjanje riječi politika u sintagmi književnojezička politika razvi-jalo je asocijacije o političkoj, a ne o lingvističkoj djelatnosti, pa onda a priori i određenu odbojnost prema svemu što se njom nudi. Lingvisti ko-jima se nisu sviđala određena rješenja, a za koje se ne može reći da nisu


znali kakva djelatnost se podrazumijeva pod sintagmama jezička politika i jezičko planiranje, to su mogli da iskoriste u devalviranju djelatnosti pa i rješenja koja su u okviru nje ponuđena. Kreatori koncepta jezičke politike u BiH znali su za ove mogućnosti, ali i šta podrazumijeva ova djelatnost i koje kriterije mora ispunjavati dobar koncept jezičke politike da bi imala šanse da se ostvari, bila perspektivna – da je utemeljena na jezičkim činje-nicama i odnosima u društvenoj zajednici. Mada su ostali anonimni, među njima je osim političara moralo biti i vrsnih poznavalaca jezičke teorije uopće i jezičke situacije u Bosni i Hercegovini. Vjerujući da su ispoštovali oba kriterija, oni se nisu plašili široke javne rasprave i na jednom i na dru-gom planu. Na Institut su prenijeli obavezu da u ovom duhu vodi, razvija i podržava sve napore pojedinaca i kolektiva usmjerene na dalju teorijsku elaboraciju aktuelnih pitanja iz domena jezika, posebno njegovog standar-dnog idioma. U Institutu je to prihvaćeno kao postupak kome nema al-ternative. Svim aktivnostima pristupalo se tek nakon temeljito izvršenih priprema. Kada se radilo o istraživačkim projektima, te aktivnosti su bile javne rasprave širokog kruga djelatnika u jeziku o stanju, potrebama, mo-gućnostima i ciljevima zbog kojih se istraživanja poduzimaju. Ukoliko su rezultati istraživanja mogli biti od interesa korisnicima zajedničkog jezika u drugim republikama, u rasprave su uključivani kao referenti i istaknuti pojedinci iz drugih sredina. Zatvoreni za zaineresirane, i kao aktivne i kao pasivne sudionike, nisu bili ni skupovi na kojima su rješavana pitanja koja nisu doticala praksu u drugim sredinama.

Svoje usmjerenje i način rada Institut je pokazao već prve godine svo-ga djelovanja, dakle 1973. god., organizacijom naučnog skupa, poznatog pod nazivom Mostarsko savjetovanje o književnom jeziku. Sudionici skupa, prvenstveno lingvisti, razmatrali su efekte primjene principa književnoje-zičke politike u praksi, preciznije “realizaciju Zaključaka Simpozijuma o jezičkoj toleranciji i dokumenata društvenopolitičkih organizacija i Skupšti-ne SRBiH o književnom jeziku i književnojezičkoj politici u Bosni i Hercego-vini”, za što je bilo pripremljeno nekoliko referata i koreferata, ali s ciljem, kako je to naglasio direktor Instituta M. Šipka, da se pažnja usmjeri “na kritičku procjenu” dotadašnjih “nastojanja i konkretnih postupaka”, te “na utvrđivanje osnovnih zadataka za budući rad, naročito u području lingvi-stičkih istraživanja” (Šipka, 1974:15). Poziv na kritičku procjenu onog što se htjelo i što je urađeno otvorio je mogućnost za sučeljavanje mišljenja i o opravdanosti tog što se htjelo i o dosljednosti u onome za što se opredijeli-lo. S obzirom da je skup bio otvorenog karaktera, na njemu su se našli i oni koji su imali primjedbe i na ono što se hoće i oni koji su imali primjedbe na

362 Josip Baotić

ono što je i koliko urađeno. Nezadovoljstvo konceptom jezičke politike u osnovi se svodilo na status ekavskog izgovora u kolektivnoj upotrebi, a ne-zadovoljstvo primjenom na nedosljednost u ostvarivanju ravnopravnosti dvaju pisama i leksičkih varijeteta, konkretno na marginaliziranje ćirilice i u obrazovnim institucijama i u sredstvima javnog informiranja, te termi-noloških i leksičkih dubleta karakterističnih za tzv. zapadnu varijantu. Šira javnost je odmah po završetku obaviještena o Zaključcima o provođenju književnojezičke politike u Bosni i Hercegovini koje su usvojili učesnici sku-pa. Stručnoj i naučnoj javnosti je u zborniku pod istim nazivom pod kojim se odvijao skup, ponuđeno sve – i referati, i diskusija, i zaključci.

Učesnici skupa su u Zaključcima podržali principe književnojezičke politike i prihvatili ih kao “sigurnu osnovu za rješavanje knjževnojezičkih problema u Bosni i Hercegovini”, te konstatirali da “i pored zapaženih rezul-tata i svestrane podrške – nije učinjeno sve što je bilo potrebno da se Zaključ-ci simpozija i drugih dokumenata o književnom jeziku i književnojezičkoj politici u BiH šire obrazlože i objasne”. U tom propustu vide se i uzroci “nedopustive sporosti” u njihovom ostvarivanju, “a u nekim slučajevima i nedosljednosti”. Posebno su ukazali na nesporazume u vezi sa četvrtim principom, tj. principom “pune slobode individualnog izbora jezičkih izra-žajnih sredstava”, zbog “ograničavanja te slobode – na jednoj, i zloupotrebe individualne slobode izbora – na drugoj strani”, te naglasili “nužnost pra-vilnog shvatanja principa jezičke tolerancije”. Institutu za jezik stavili su u zadaću da razvije “sistematski i intenzivan naučnoistraživački rad – radi izučavanja, prije svega, kompletne jezičke problematike u BiH” (MSZ 1974: 197–199), pa u tom kontekstu i standardnojezičkog izraza u Bosni i Herce-govini i njegovih specifičnosti, njihove utemeljenosti u dijahronoj kao i u sinhronoj perspektivi, te na razini organskih idioma.

Ni manje pažljivom čitatelju Zaključaka sa ovog skupa neće moći pro-maći činjenica da je u njima naziv bosanskohercegovački standardnojezički izraz, zamijenjen još neutralnijom etiketom – standardnojezički izraz u Bo-sni i Hercegovini. Promjena se teško može svesti samo na stilističko varira-nje, još manje na slučajnost. Prije će biti da je svjesno učinjena, s ciljem da dalja neutralizacija naziva još uvjerljivije neutralizira osnovanost prigovo-ra da se i ovdje stvara posebna varijante i razbija, istina malo prikrivenije nego u drugim sredinama, standardnojezičko zajedništvo.

Principi književnojezičke politike u Bosni i Hercegovini, zbog toga što su trebali biti okvir za ponašanje svih u jezičkoj praksi, mada komentira-ni već i u temeljnom dokumentu u mjeri u kojoj je koji od njih to zahti-jevao, a stavovi izneseni u njima potkrijepljeni argumentima naučnog ili


sociološkog karaktera, u zavisnosti od toga šta je koji od njih regulirao, bili su predmet stalne stručne stručne elaboracije. Na njihovu lingvističku zasnovanost i društvenu opravdanost ukazivali su i pojedini lingvisti ko-mentarišući ih u cjelini, ili osvrćući se na neke o njih, odnosno segmente problematike koji su nekim od njih bili obuhvaćeni. Konstatacija da su ti osvrti mahom bili afirmativni, tj. da je zanemarljiv broj onih koji su uka-zivali na neku slabost u opredjeljenju ili nedosljednost u formulacijama, sa današnjeg aspekta više govori o društvenoj klimi u Bosni i Hercego-vini nego o nepodijeljenom prihvatanju opredjeljenja datih u principima od strane svih krugova i u Bosni i Hercegovini. Principi su svojom cjeli-nom podupirali jednu od temeljnih društvenih vrijednosti tog vremena – zajedništvo – pa nije isključeno da je strah od posljedica koje bi nosila optužba za podrivanje te vrijednosti natjerao one koji su imali i drugačije viđenje prirode standardnog hrvatsksrpskog/srpskohrvatskog jezika da se suzdrže od komentara, ukazivanja na njihovu neadekvatnost ili, u blažem smislu, nedorečenost. Da je neslaganja bilo, i sa osnovnim opredjeljenjima i sa realizacijom ciljeva, mnogo više nego što je objelodanjeno u pisanom obliku, pokazivalo se u istupima pojedinih sudionika skupova posvećenih ovoj problematici. Već na Mostarskom savjetovanju uvodničar M. Šipka, direktor Instituta za jezik, i najvjerovatnije jedan od najaktivnijih kreatora koncepta književojezičke politike, osjetio je potrebu da, govoreći o prin-cipima, naglasi: “Ovako formulisani, naizgled oprečni, kontradiktorni (na jednoj strani ističu potrebu njegovanja posebnih, autohtonih, ili bolje rečeno – autentičnih književnojezičkih vrijednosti, a na drugoj proklamuju otvore-nost prema pozitivnim kulturnim i jezičkim uticajima i punu individualnu slobodu izražajnih sredstava, uključujući i pravo na upotrebu varijanata u njihovom čistom obliku), ovi principi upravo najpotpunije izražavaju dija-lektiku naše književnojezičke situacije”, pa i stav o nužnosti “pravilnog shva-tanja principa jezičke tolerancije”. Šipka, 1974:12).

Put do pravilnog shvatanja vodio je preko dalje elaboracije principa književnojezičke politike, podastiranja argumenata za osnovna opredjelje-nja utkana u nju – standardnojezičko zajedništvo Srba, Hrvata, Bošnjaka i Crnogoraca, dakle i u Bosni i Hercegovini i izvan nje, i ravnopravnost govornika kako u slobodi izbora jezičkih sredstava, što je eksplicitno na-glašeno, tako i u participaciji jezičkim posebnostima u normi standardnog jezika, što nije eksplicitno naglašavano, ali se podrazumijevalo.

364 Josip Baotić

Podrška standardnojezičkom zajedništvu Već je konstatirano da je bosanskohercegovačkoj jezičkoj i društvenoj stvarnosti u pristupu jeziku najviše odgovarao pristup koji je premoštavao radikalnu unifikaciju književnojezičke norme da bi se ostvarilo jedinstvo fizionomije standardnog jezika, na jednoj strani, ali i afirmacija specifično-sti koja ne bi vodila u odjelitost standardnojezičkih realizacija, prije svega na njenom, ali i na cjelokupnom govornom području, na drugoj strani. Standardnojezičko zajedništvo sva četiri naroda je smatrano najoptimalni-jim rješenjem, ali i jedinim rješenjem za Bosnu i Hercegovinu. Taj pristup najeksplicitnije je odražen u prvom principu književnojezičke politike, ko-jim se u suštini, ili eksplicitno opredjeljuje: a) za hs/sh. standardni jezik kao jedan standardni jezik; b) tek poslije toga za njegov dvočlani naziv; c) a na kraju, implicitno, i za normu zasnovanu na konjunktivnom principu. Ta-kvim opredjeljenjem nastojala se zaustaviti disolucija standardnog jezika uopće, a u Bosni i Hercegovini staviti prepreka disoluciji kao procesu koji će za posljedicu imati razbijanje komunikacijskog prostora na dvije, pa i na tri sfere, što je za ovu sredinu, bez obzira na to kako će se situacija odvijati na općem planu standardnog sh/hs jezika, i kakav će status imati na njima varijante, i politički neprihvatljivo.

Već je govoreno kakve su bile reakcije društvenih snaga na stavove izne-sene u Deklaraciji i Predlogu za razmišljanje. U dokumentima tijela Saveza komunista naglašeno je da se raspravljanja “o srpskohrvatskom, odnosno hrvatskosrpskom jeziku, kao jednom od činilaca nacionalnog života mora-ju posmatrati sa stanovišta njihovog odražavanja na bratstvo i jedinstvo, ravnopravnost i zbližavanje naroda u SR Bosni i Hercegovini, budući da je Bosna i Hercegovina dio tog govornog područja i književnog jezika” (CKa 2001:166), što znači sve dok postoji zajednički standardni hs/sh. jezik, a u zaključcima Simpozijuma da “narodima Bosne i Hercegovine i njihovoj kulturi ne odgovara usmjeravanje književnog jezika u pravcu dvovarijan-tske (ili dvojezičke) polarizacije, niti formiranje treće, bosanskohercegovačke varijante...” (Simp. 1974: 203).

U svim dokumentima, iz tog vremena, koji se odnose na pristup stan-dardnom jeziku i u kojima se formuliraju elementi jezičke politike da se uočiti da se opredjeljenje za jedan standardni jezik argumentira više na društvenim nego na lingvističkim činjenicama. Zbog toga se i u njima od bosansko-hercegovačkih lingvista traži naučna elaboracija svih pokrenu-tih pitanja i lingvistička argumentacija stavova datih u principima jezič-ke politike. Dotle, drugačiji pristupi standardnojezičkoj problematici ne


diskvalificiraju se zbog lingvističke neutemeljenosti, nego neprimjerenosti društvenoj realnosti Bosne i Hercegovine. No i kasnije će se raditi više na znanstvenom argumentiranju vlastitog opredjeljenja, traženjem oslonaca za njega u lingvističkoj teoriji, nego na osporavanju drugačijih viđenja je-zičke problematike zajedničkog jezika i usmjerenja jezičke politike u su-sjednim republikama. Razilaženja su, dakle, bila zbog vlastitih potreba – da bi se neutralizirao utjecaj iz tih sredina i djelovanje zagovornika takvih rješenja u redovima domaćih snaga i na vlastitom prostoru kada su ona prijetila rascjepom u komunikaciji. Osnovno pitanje, na koje su ponuđe-ni različiti odgovori, bilo je – da li je sh/hs jezik jedan jezik i kao sistem normi i kao konkretna realizacija, ili je jedan jezik samo kao apstraktni sistem normi, a dva ili više podsistema kao konkretnih realizacija, drugim riječima da li je jedinstvo sa različitostima ili jedinstvo različitosti, tj. da li funkcionira kao jedan sistem normi sa bogatstvom varijacija ili kao dva, tri ili četiri prepoznatljiva podsistema na svim nivoima strukture. Odgovor na to pitanje otvarao je ili zatvarao ostala. Bilo koji, mogao se podjednako uvjerljivo braniti. Sve je zavisilo od polazišta – da li su u prvi plan stavljane istovjetnosti ili razlike. Onome ko je u prvi plan stavljao različitosti, on je bio jedinstvo različitosti, onome ko je u prvi plan stavljao istovjetnosti, on je bio jedinstvo sa različitostima. Bosanskohercegovačka društvena i struč-na javnost opredijelila se za ovo drugo prihvatanjem “hrvatskosrpskog, od-nosno srpskohrvatskog književnog jezika kao jednog jezika”, ali je, postav-ljenim ciljem utvrđivanja bosanskohercegovačkog stanadardnojezičkog izraza u kolektivnoj upotrebi otškrinula, ako ne i otvorila vrata i za drugi. Time je one koje je zadužila za teorijsku elaboraciju stavila pred složene i teške zadatke – da afirmiraju podjednako i standardnojezičko zajedništvo i posebnosti u njemu.

Iako je hrvatskosrpski, odnosno srpskohrvatski u prvom principu ime-novan kao jedan jezik ni u formulaciji tog principa, ni u njegovoj elabora-ciji, nije osporavana činjenica da se on raslojava, pa ni da to raslojavanje rezultira varijantama. Formulacijom je naglašeno da u Bosni i Hercegovini društvene i stručne snage hs/sh. jezik prihvataju kao jedan, a u komentari-ma da ga u Bosni i Hercegovini ne mogu prihvatiti u vidu dviju varijanata, čak ni kad one ne bi bile definirane kao nacionalne realizacije dvaju korpu-sa, srpskog i hrvatskog, jer u Bosni i Hercegovini uz ova dva postoji i treći, brojniji od svakog njih pojedinačno, bošnjački, koji bi takvim pristupom bio doveden u poziciju da se opredjeljuje za jednu ili drugu varijantu jezi-ka i pored toga što na isti način, a u Bosni i Hercegovini i više i značajnije participira u razvoju i njegovanju tog jezika.

366 Josip Baotić

Na sličan način svoj odnos su odredili i lingvisti u svojim istupima, komentarima principa ili afirmaciji opredjeljenja iznesenim u njima. Dž. Jahić, u to vrijeme docent na Filozofskom fakultetu, piše: “Naša jezička situacija u osnovi se svodi na sljedeće: sh. jezikom svoj nacionalni identitet ispoljavaju četiri naše nacije: Srbi, Hrvati, Muslimani i Crnogorci. Unutar njega, sem specifičnosti da je on standardni za četiri naša naroda, ispolja-vaju se i neke druge posebnosti...One se, prije svega, ogledaju u postojanju dviju varijanata, istočne i zapane, koje su normalna posljedica određenih razlika u kulturnoj i jezičkoj tradiciji između srpske i hrvatske nacije. Te ra-zlike, neđutim, ne mogu dovesti u pitanje fakat o postojanju jednog jezika, mada ne posve jedinstvenog, ali ipak jednog, zajedničkog.” (Jahić 1990:14) Ništa manje nije određen ni M. Okuka, profesor sa istog fakulteta, kada se osvrće na principe: “Oni afirmiraju misao koja je u duhu novijih shvata-nja o književnom jeziku, posebno u okviru Praške lingvističke škole. Naime, eksplicitno ili implicitno iz tih principa proizilazi da je srpskohrvatski jezik jedan jezički sistem i sa stanovišta apstrakcije (dijasistema) i sa stanovišta književnojezičke norme.” (Okuka, 1983:12) Slične stavove mogli bismo naći kod ostalih lingvista u Bosni i Hercegovini koji su se u to vrijeme oglasili na temu standardnog jezika ili principa književnojezičke politike.

Opredjeljenje za jedan standardni jezik nije značilo zatvaranje očiju pred procesom koji se sve više ispoljavao – raslojavanjem standardnog je-zika u smislu prepoznatljivih izbora u njegovoj realizaciji. Ono što se tada nije htjelo prihvatiti je da se to raslojavanje odvija po nacionalnom kri-teriju. Čak i kada su upotrebljavane nacionalne etikete – srpska i hrvat-ska varijanta, one nisu automatski izjednačavane sa srpskim i hrvatskim entitetom, nego sa teritorijalnom rasprostiranjem – ne izraz svih Srba i svih Hrvata, nego izraz na prostoru Srbije (i Srba i Hrvata i drugih) ili Hrvatske (i Hrvata i Srba i drugih), pogotovo ne sa izrazom Srba i Hrvata u Bosni i Hercegovini. Razlog je bio jasan. Takvo raslojavanje u Bosni i Hercegovini otvorilo bi veće probleme u komuniciranju od onih koji su postojali u okvirima zajedničkog jezika, a ne bi bilo ni jezički opravdano. Hrvati u Vojvodini govorili su takvom srpskom varijantom, kao što su Srbi u Hrvatskoj govorili takvom hrvatskom varijantom. Za Hrvate i Srbe iz Bosne i Hercegovine nije se moglo reći da govore ni jednom ni drugom. Dž. Jahić, ukazujući na činjenicu da bosanskohercegovački Srbi i Hrvati “nisu napustili svoju teritorijalnu maticu i prešli u drugi areal naknadno, pošto je on već bio formiran, već oni u toj sredini žive odvajkada”, postavlja pitanje “kako je moguće za bh. Srbe i Hrvate reći da govore istočnom odno-sno zapadnom varijantom kad oni nisu kulturno evoluirali u varijantnim


sredinama već su se razvijali u granicama bh. standardnojezičkog izraza, u njegovom ‘međuvarijantskom’ sklopu” (Jahić, 1990:15–6). Istina, ni samo raslojavanje, po bilo kom kriteriju nije dočekano s radošću. Pribojavalo se krajnjih efekata tog procesa – zatvaranja svakog od tih funkcionalnih vi-dova zajedničkog jezika u okvire vlastite norme, drugim riječima od diso-lucije zajedničkog standardnog jezika na posebne standardne jezike. Zbog toga je u početku eksplicitno negirana potreba razvijanja treće varijante kao pandana dvjema obznanjenim, bez obzira kako bi ona bila nominira-na, kao nacionalna ili teritorijalna. Tek kada je raslojavanje izvan Bosne i Hercegovine dobilo “status građanstva”, prihvaćeno je i ovdje kao “nužno zlo” te je nastojano da se logika varijanata kao zaokruženih, drugim riječi-ma zatvorenih, sistema ne prenese u Bosnu i Hercegovinu. Sve snage su bile usmjerene ka jednom – da se sačuva jedinstvo komunikacijskog prostora, što bi prihvatanjem logike raslojavanja standardnog jezika na varijante, koje su već dobile nacionalne etikete, bilo dovedeno u pitanje. Zadržan je, iako je u drugim republikama već bio oktroiran, dvočlani naziv za jezik – hrvatskosrpski, odnosno srpskohrvatski, a za njegov realizacijski vid, kao inačica varijantama, uvedena je etiketa bosanskohercegovački standardno-jezički izraz. Termin varijanta tako je u startu dobio negativnu konotaciju, više zbog toga da bi se razgraničile namjere koje su pokretale nosioce vari-jantnog raslojavanja od namjera zagovornika bosanskohercegovačkog stan-dardnojezičkog izraza nego zbog prirode i suštine što su pokrivali i termin varijanta i termin izraz – funkcionalne vidove standardnog sh/hs jezika kao zajedničkog dijasistema.

Termin varijanta na ovom prostoru je u društveno-političkom miljeu već bio proskribiran pa se ni lingvisti nisu mogli zalagati za njegovu upo-trebu u označavanju funkcionalnog vida standardnog sh/hs jezika u BiH, dakle nečega što je u lingvističkom smislu bilo kategorijalno ravno onom što je označavano terminima srpska ili hrvatska varijanta. Izlaz je nađen u terminu izraz. To je imalo i svoju dobru, ali i lošu stranu. Prva se više ispoljavala u sferi političkog vrednovanja – sugerirala je različitošću za-ključak da izdvajanje bosanskohercegovačkog vida standardnog sh/hs je-zika ne prožima ista intencija, što je bilo tačno, druga u sferi lingvističkog vrednovanja, opet sugerirajući različitost, što nije bilo tačno, mada su neki lingvisti i u Bosni i Hercegovini pokušali da i na ovom planu ukažu na različitosti koje impliciraju ovi termini.

Diskusija o raslojavanju zajedničkog hs/sh. standardnog jezika, zapra-vo je počela ukazivanjem na dvije varijante kao adaptacije “ jedinstvenog standardnog jezika tradiciji i suvremenim potrebama nacija kao definiranih

368 Josip Baotić

socio-etničkih formacija”(Brozović, 1970:35). Mada je R. Katičić još 1965. godine dvovarijantsko raslojavanje, ali i raslojavanje po nacionalnom kri-teriju, doveo pod sumnju riječima: “Čini mi se prvo da varijante nisu samo dvije. tj. istočna (pretežno srpska) i zapadna (pretežno hrvatska), nego sva-kako treba uzeti u obzir još bosanskohercegovačku, crnogorsku, a možda i vojvođansku” (Katičić, 1965:22), u vrijeme zasnivanja koncepta književno-jezičke politike ostale realizacije tog standardnog jezika, interpretirane su kao subvarijante, dakle realizacije nižeg ranga nastale ukrštanjem tih dviju varijanata i neutralizacijom polariziranih vrijednosti u njima. Rangiranje realizacijskih vidova standardnog jezika na varijante i subvarijante doživ-ljeno je u Bosni i Hercegovini kao izraz “težnji lingvističkih (i ne samo lingvističkih) hegemonista, koji se pod firmom jezičke ravnopravnosti i to-lerancije bore za ‘prevlast’ u Bosni i Hercegovini”. Da su varijante interpre-tirane kao prepoznatljivi i jednakog ranga realizacijski vidovi zajedničkog jezika uvjetovani sociokulturnim, regionalnim ili društveno-političkim čimbenicima, a ne kao nacionalno uvjetovani i uz to rangirani prema kri-teriju “definiranosti socio-etničkih formacija” na varijante i subvarijante, rezerve prema terminu varijanta bi i u Bosni i Hercegovini bile sigurno manje.

Uvođenje termina izraz kao alternacije terminu varijanta imalo je opravdanje utoliko što se realizacijski vid hs/sh. jezika u Bosni i Hercego-vini u suštini razlikovao od realizacijskih vidova istog jezika označenih terminima hrvatska ili srpska varijanta. Bosanskohercegovački standardno-jezički izraz nije svojom strukturom, elementima i odnosima među njima, odstupao od strukture sh/hs standardnog jezika u cjelini. U njemu nije ništa potirano što je egzistiralo u zajedničkom standardnom jeziku. I njega je karakteriziralo sve ono što je bila karakteristika tog jezika – odsustvo jedinstva fizionomije, bogatstvo sinonimije, prožimanje raznolikosti. On je bio njegova slika u malom. Za srpsku i hrvatsku varijantu se to nije moglo reći. Tamo gdje je bilo mogućnosti, one su bile polarizirani izbori iz zajed-ničke strukture.

Raslojavanja standardnog hs/sh. jezika po nacionalnom kriteriju u Bo-sni i Hercegovini nije bilo prihvatljivo baš zbog toga što je podrazumijevalo polarizaciji izbora u jeziku i njenih žitelja. Takvo raslojavanje bilo je pri-hvatljivo tamo gdje se jezik želio iskoristiti kao sredstvo nacionalne iden-tifikacije, bez obzira kakva će se cijena platiti na komunikacijskom planu. Pomjeranje težišta funkcije jezika, naime, sa komunikativnog plana, koji je integrirao govornike i nacionalno nehomogene jezičke zajednice, na simbolički, koji ih je obilježavao kao drugačije i u jeziku, in linia ultima


dovelo bi do dezintegracije zajedničkog komunikacijskog prostora, što se u sredini koja je zajedništvo proklamirala kao neprikosnovenu vrijednost moralo u korijenu sasijecati. Budući da se raslojavanje po nacionalnom kri-teriju povezivalo sa dometima demokratičnosti vremena u kome se živjelo, kao alternacija ovakvom raslojavanju ponuđen je standardnojezički izraz sa bogatstvom varijeteta i pravom pojedinca na slobodan izbor jezičkih vari-jeteta. Slobodan izbor varijeteta, čak i kada se podudarao sa jednom od na-cionalnih varijanata, nije dovodio u pitanje standardnojezičko zajedništvo niti ugrožavao jedinstvo komunikacijskog prostora jer ga nije prožimala tendencija odjelitosti.

Zagovornike raslojavanja standardnog hs/sh. jezika na nacionalne va-rijante u nacionalno nehomogenim zajednicama, posebno one koji su to raslojavanje svodili na dvije, srpsku i hrvatsku, trebalo je uvjeriti da bosan-skohercegovački standardnojezički izraz ima lingvistički relevantne atribu-te i perspektivnost kao i te dvije varijante, odnosno da varijante, kao ni jezik, ne moraju biti nužno obilježene nacionalnim parametrom. Mada to i nije bilo teško pokazati i argumentima kojima je lingvistička nauka već operirala dokazati, neorganski idiomi nisu genetsko-lingvističke, nego su sociolingvističke kategorije pa se njihova posebnost ne temelji na genetskoj posebnosti naroda niti različitosti prema drugim sličnim idiomima, nego na prepoznatljivosti kao drugačijeg, što, uostalom, omogućava da se u okvi-ru jednog jezika kao dijasistema može javiti i više od jedne prepoznatljive realizacije standardnog idioma, trebalo je dosta napora da se već ustaljeni stereotip o “jeziku kao emanaciji duha naroda”, tj. izjednačavanje pojma jezika i pojma nacije relativizira kad se već ne može diskvalificirati. Jezič-ki nacionalizam, odnosno vezanje posebnosti nacije za jezičku posebnost, ustoličen u XIX stoljeću definicijom da je nacija zajednica jezika, ni u Bosni i Hercegovini nije manje rabljen nego u drugim sredinama. Na neutemelje-nost ovakvog pristupa, da se naciju definira jezičkim kriterijem, posebno na južnoslavenskom prostoru, gdje se historija “suprotstavila lingvističkom nacionalizmu kao političkom modelu više nego igdje u Evropi” ukazao je S. Đaja, nudeći drugi put za identifikaciju nacije: “Današnje socijalne znanosti operiraju s pojmom nacije kao modelom identifikacije (Identifikationsmu-ster), s kojim se pojedinci i grupe identificiraju prije svega na temelju odgoja. Model identifikacije ima različit sadržaj kod pojedinih naroda i uvjetovan je različitim historijskim kontekstom”. (Đaja, 1990:10) Zajednički jezik u ova-kvom pristupu naciji nije ništa oduzimao od nacionalne posebnosti ni Sr-bima, ni Hrvatima, ni Bošnjacima čak da se ni u izboru jezičkih sredstava ne razlikuju, a kamoli ako im je ta mogućnost ostavljena.

370 Josip Baotić

Opredjeljenjem da bosanskohercegovački standardnojezički izraz bude zajedničko sredstvo komuniciranja svih građana Bosne i Hercegovine, da-kle i Bošnjaka, i Hrvata, i Srba koji u njoj žive, nije imalo za cilj njihovu denacionalizaciju, još manje supermaciju bilo kojeg nad kojim ili asimila-ciju bilo kojeg sa kojim. Naprotiv, htjelo se da jezička kompetencija svakog bude na cijelom prostoru ista, tj. da svi budu komunikativno ravnoprav-ni. Ne može se iključiti, istina, ni lingvistička ambicija da se pokaže da standardni jezik i u nacionalno nehomogenoj zajednici i sa neostvarenim jedinstvom fizionomije može efikasno funkcionirati, kao ni politička – da se visok stupanj demokratičnosti može ostvariti i bez raslojavanja na naci-onalne varijante. Standardnojezičko zajedništvo na prostoru Bosne i Her-cegovine, živo i funkcionalno moglo je biti i podrška standardnojezičkom zajedništvu i na prostoru koji pokriva hs/sh., očuvati jezik makar u vidu apstraktnog sistema standardnojezičke norme. Ovdje je za to bilo najviše razumijevanja. “Bosna i Hercegovina stoljećima je nosila religiozno konfesi-onalnu heterogenost i lingvističku homogenost, dva otvorena medija koji su se integrativno spajali izvan njenih granica i jezičkih i religijskih” (Suljević, 1981:250). Zbog toga je i dvočlana etiketa, srpskohrvatski/hrvatskosrpski, mogla biti zadržana u upotrebi kao naziv jezika, iako nije smatrana naj-sretnijim rješenjem, nego samo boljim od svih drugih koja su stajala na raspolaganju ili bila ponuđena. To bolje bilo je više u činjenici da svojom dvočlanošću ona zadržava svijest o jezičkom, pa i standardnojezičkom za-jedništvu, nego u tome da se ne može neposredno transponirati na nacio-nalni kod, jer ne postoji srpskohrvatska ili hrvatskosrpska nacija. Neutra-lizacija nacionalnog naboja kao njenog obilježja činilo ju je prihvatljivom i za ostala dva naroda, Bošnjake i Crnogorce, odnosno prihvatljivijom od jednočlanih, nacionalno markiranih etiketa kojim su imenovane varijante. Ali i bez te neutralizacije, ona je bila relativizirana sviješću da nema naroda bez svog jezika. “Jezik je jedno, a naziv jezika drugo. Naziv jezika, njegovo ime je stvar konvencije, te kao što se jezik historijski mijenjao, vremenom se mijenjao i njegov naziv. Istina Muslimani nisu transponirali i svoje ime u današnji naziv jezika, što im ne umanjuje nacionalno određenje i identifika-ciju”, pisao je K. Suljević u knjizi Nacionalnost Muslimana (250).

Inauguriranje bosanskohercegovačkog standardnojezičkog izraza kao realizacijske vrijednosti hs/sh. jezika u Bosni i Hercegovini bilo je iznuđen potez, više s ciljem da se proces raslojavanja, pogotovo po nacionalnom kriteriju, koje su prononsirali zagovornici dvovarijantske polarizacije, hr-vatske i srpske varijante, na ovom prostoru zaustavi nego da mu se da legi-timitet. Mada je time de facto prihvaćeno raslojavanje standardnog jezika


kao neosporiva činjenica na općem planu, u Bosni i Hercegovini, i poslije tog čina i tokom dvadesetak godina realizacije književnojezičke politike nije povučen ni jedan potez kojim bi bosanskohercegovački standardnoje-zički izraz ugrožavao standardnojezičko zajedništvo sh/hs jezika ili izašao izvan njegovih okvira. Štaviše, i u teorijskoj obradi i u interpretaciji revidi-rani su neki ranije usvojeni izrazi koji su mogli izazivati takve pobude. Čak je i temeljna odrednica u nazivu standardnojezične realizacije sh/hs jezika u Bosni i Hercegovini, bosanskohercegovački, kasnije potisnuta uvođenjem prostornog određenja, Standardnojezički izraz u Bosni i Hercegovini, i po-red toga što nije nosila nikakav nacionalni naboj.

Bosanskohercegovački standardnojezički izraza u teorijskoj elaboraciji bosanskohercegovačkih lingvista koji su podržavali opredjeljenja u koncep-tu književnojezičke politike predstavljan je, posebno u suodnosu sa varijan-tama, kao ravnopravan integrant u zajedničkom hs/sh. jeziku. Iz mnogo-brojnih interpretacija, kao najcjelovitije izdvajaju se S. Jankovića i J. Baotića. Za obojicu njih između varijanata i bosanskohercegovačkog standardnog izraza nema razlika sa sociolingvističkog aspekta – svi su adaptacije zajed-ničkog standardnog jezika podređene potrebama određenih sociokulturnih zajednica i svi na isti način i podjednako zadovoljavaju sve komunikativne potrebe tih zajednica. To još uvijek ne znači da su im pristupi isti.

S. Janković se u više navrata doticao pitanja raslojavanja sh/hs jezika. I on je raslojavanje vidio u liku “četiri među sobom izdiferencirane stan-dradnojezičke upotrebe ili četiri standardnojezička izraza, u četiri različi-te sociokulturne sredine (regije): u Srbiji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i u Crnoj Gori”, a izdiferenciranost sveo na različit izbor jednog “izrazito niskog procenta jezičkih jedinica (jezičke supstance)”. Mada ističe da se se-lekcija varijacija realizira na “ jednak način i u istom znaku međusobne dife-renciranosti kod svih izraza” , različitost među njima vidi u predilekcijama. Kod istočne (u Srbiji) i zapadne (u Hrvatskoj) varijante srpskohrvatskog standardnog jezika selekcija se, po njemu, realizira u obliku izrazite me-đusobne varijantske polarizacije “tako da ta dva izraza predstavljaju dvije međusobno bipolarizirane varijante”, a kod bosanskohercegovačkog i cr-nogorskog standardnojezičkog izraza “na bazi vlastite standardnojezične upotrebe” (Janković, 1990:18) i bez polariziranosti varijantnih jedinica. To je za njega razlog da ih u klasifikaciji razdvoji – prva dva izraza nazove varijantama, a druga dva nevarijantama, odnosno kovarijantama. Mada je odbacio tumačenje bosanskohercegovačkog standardnojezičkog izraza kao razultat ukrštanja i prožimanja varijanata, i shema koju je ponudio kao prikaz standardnojezičke varijantnosti, a i termini koje je dao uz nju, do-

372 Josip Baotić

zvoljavaju zaključak da je varijanate i izraze razdvajao u svim parametrima osim u funkcionalnom. Evo te sheme i komentara uz nju:

”ZV = zapadna varijanta IV = istočna varijantaBHK = bosanskohercegovačka kovarijantaCSK = crnogorska kovarijanta.”

”Gornja duža osnovica predstavlja osu varijantnosti (na bazi varijantne opozicije), a donja, kraća osnovica – osu kovarijantnosti (na bazi avarijantnosti). Sva četiri izraza, obje varijante i obje kovarijante, u neprekidnoj su međusobnoj interakciji u smislu živog jezičkog kontaktiranja njihovih reprezentnih komunikativnih zajednica u ra-znolikim tipovima komuniciranja kakve donosi moderni današnji život stalno dikti-rajući povišavanje stepena ugušćenosti komunikativnih mreža i frekvencije protoka informacije u njima” (Janković 1990: 25)

Za J. Baotića hrvatska i srpska varijanta i standardnojezički izraz u Bo-sni i Hercegovini su jezički realiteti iste vrijednosti. To što se jedni zovu varijantama, a drugi izrazom sa lingvističkog aspekta je irelevantno i mo-gli bi se svi zvati i izrazima i varijantama, mada on daje prednost terminu izraz za svaku od realizacija hs/sh. jezika, i vidi ih potencijalno onoliko ko-liko ima društveno-političkih zajednica sa statusom države, tj. kompeten-tnih da sva pitanja života, pa i jezika uređuju samostalno i prema vlastitim potrebana. Za njega raslojavanje na dvije varijante i ostatak koji nije u istoj ravni, nije varijanta, moguće je samo ukoliko se ostatku pripiše svojstvo invarijantnosti, a to znači hijerahijski ga se stavi u viši položaj, što bi znači-lo dovođenje bosanskohercegovačkog standardnojezičkog izraza u poziciju koja je pripadala sh/hs standardnom jeziku, makar i kao apstraktnom si-stemu norme. Po njemu odnosi na relaciji standardnog sh/hs jezika i vari-janata, odnosno izrazā mogu su se predočiti krugom i kvadratom u njemu.


Krug (a) bi u tom prikazu predstavljao zajednički sh/hs, njegovu struk-turu, supstancu i normu, a kvadrat u tom krugu (b) zajednički dio tih elemenata za sva četiri njegova standardnojezička izraza. Četiri odsječka kruga, prostor izvan kvadrata, predstavljaju specifični dio strukture i sup-stance svakog od tih izraza, ono po čemu su se oni mogli identificirati kao posebitost, izrazi određenih sociokulturnih sredina. Kvadrat sa odsječkom u krugu (c), predstavlja jedan izraz kao posebnost. Sh/hs standardni jezik čine četiri takve cjeline. Isprekidanost unutrašnjih linija na izdvojenom liku govori o otvorenosti izraza prema specifičnostima drugih izraza. Spe-cifičnosti pojedinih izraza na globalnom planu imaju vrijednost sinoni-ma, ali ne moraju ostati sa tom vrijednosti. Njima je otvorenošću izraza otvoren put ka zajedničkom, i one mogu postati, a i postajale su, dio tog zajedničkog u slobodnoj cirkulaciji. Ukoliko nije dolazilo do semantičkog diferenciranja, u kom slučaju su obogaćivale jezik novim značenjima, one su u druga tri izraza, kao sinonimi, dobijale status stilogenih elemenata. Sva četiri standardnojezička izraza, bez obzira na nominaciju, imaju isti lingvistički i društveni status, mogu biti interpretirani kao posebnosti, ali i kao segmenti jedne cjeline. Ništa što je u jednom od njih ne može biti is-ključeno u drugom kao supstandardna vrijednost, čak i ako nema funkcio-nalnu perspektivnost pa ni značajniju zastupljenost, frekventnost. (Baotić, 1984:128–9)

Bosanskohercegovački standardnojezički izraz kao jedna od realizacija hs/sh. standardnog jezika od nacionalno imenovanih varijanata razliko-vao se i po ambiciji da ostane i bude standardnojezički idiom Bošnjaka, Srba i Hrvata u Bosni i Hercegovini, dakle nacionalno nehomogene jezičke zajednice. Po toj svojoj karakteristici on se, u načelu, nije razlikovao od standardnog jezika u okviru koga se pojavio poslije njegovog raslojavanja na posebne stanadnojezičke idiome. Osnovno pitaje koje je baš zbog toga postavljano bilo je pitanje njegove perspektivnosti – kako će se održati je-dinstvo bosanskohercegovačkog standardnojezičkog izraza ako se već nije moglo održati jedinstvo sh/hs standardnog jezika. Budući da je opstojnost jezika nacionalno nehomogenih jezičkih zajednica osporavana u načelu zbog kolizije ciljeva koje oni trebaju ostvariti – jedinstvo fizionomije, na jednoj strani, i jezičke specifičnosti svakog od nacionalnih korpusa, dakle bogatstvo varijacija, na drugoj strani. Svođenje izbora tamo gdje ima više oznaka za jedan pojam na jednu riječ je prirodan tok standardizacije. On se u ovakvim idiomima obično zaustavljao “na pola puta”. Tamo gdje se radilo o jezičkim pojavama duboko usađenim u svijest kolektiva kao spe-cifičnostima po kojima se njihovi članovi prepoznaju – svođenje na jedan

374 Josip Baotić

pojavni oblik je izostajalo. No, da li je jedinstvo fizionomije sine qua non standardnog jezika, pa onda i njegovih funkcionalnih vidova – varijanata? J. Baotić, jedan od saradnika Instituta za jezik u Sarajevu, osporio je njego-vu validnost: “Teoretski pristup po kome standardni jezik karaterizira dis-junktivna norma (ili ovo ili ono) za razliku od konjunktivne norme u ostalim idiomima (i ovo i ono), tj. pristup po kome je standardni jezik idiom u kome nema mjesta za nefunkcionalne varijetete – sinonimiju danas se uglavnom smatra prevaziđenim” (Baotić, 1984:121).

Optimizam i vjera u perspektivnost bosanskohercegovačkog standar-dnojezičkog izraza temeljili su se na uvjerenju da je zajedništvo naroda u Bosni i Hercegovini nerazrušivo samim tim što je pretpostavka njene op-stojnosti, što je izdržalo i teža iskušenja od ovog koje je nosila disolucija standardnog jezika, te da ni disjunktivni karakter norme u standardnom jeziku nije u lingvističkoj teoriji više figurirao kao jedina moguća solucija. Obaveznost disjunktivnog karaktera norme u standardnom jeziku već je bila dovedena pod znak pitanja izvan naših prostora. Još tridesetih godina prošlog stoljeća predstavnici praškog kruga istupili su sa stavom da se nor-me u različitim idiomima ne razlikuju u suštini, ni kvalitativnim ni kvan-titativnim pokazateljima, nego po stupnju odnosa svjesnosti i obaveznosti prema njoj. Inaugurišući princip elastične stabilnosti kao osnovno obilježje norme u standardnom jeziku, oni su ukazali na to da zadatak norme nije da eliminiše sinonime kao nefunkcionalne elemente u jezičkom sistemu, nego da komunikaciju učini što potpunijom, neposrednijom, lakšom. Normi za-snovanoj na disjunktivnom principu oni su pridružili normu zasnovanu na suprotnom, konjunktivnom principu, tj. normu koja pretpostavlja si-nonimne vrijednosti u jeziku i omogućava korisniku izbor prema vlastitoj procjeni. Takvu normu preferira svaki standardni jezik nacionalno neho-mogenih zajednica, ali je ne mogu izbjeći ni standardni jezici nacionalno homogenih zajednica, pa zašto takva ne bi mogla biti ostvarena bosansko-hercegovačkom standardnojezičkom izrazu, odnosno zašto bi Bošnjaci, Srbi i Hvati u Bosni i Hercegovini imali razervi prema standardnom idiomu u čijoj normi mogu naći sve tradicijom razvijene i praktičnom upotrebom je-zika potvrđene jezičke vrijednosti. Znalo se da će takav standardnojezički idiom zahtijevati razrađenu i korektno ostvarivanu književnojezičku poli-tiku, tj. više napora u osiguravanju njegovog funkcioniranja nego idiomi sa disjunktivnom normom, ali sigurno ne nego tri idioma sa disjunktivnom normom, što mu je moglo biti jedina alternativa u Bosni i Hercegovini, koji također ne bi mogli skladno funkcionirati bez unaprijed utvrđenog kon-


cepta jezičke politike, složenijeg i teže ostvarivog sa aspekta funkcionalne ravnopravnosti tih idioma i komunikativne ravnopravnosti govornika.

Bosanskohercegovački standardnojezički izraz kao jedan od vidova re-alizacije sh/hs standardnog jezika niti je nastajao niti je imao za cilj da dovede u pitanje funkcionalnu životnost standardnog sh/hs jezika. Može izgledati neuvjerljivo, ali on je baš trebao da bude oslonac zajedničkom standardnom jeziku, da potvrdi da sve vrijednosti koje preferira njegova norma mogu biti funkcionalne ukoliko se osmišljenim konceptom jezičke politike stvore pretpostavke za njihovo korištenje. Za dvadesetak godina, koliko je koncept književnojezičke politike bio na snazi, svi istraživački projekti koji su bili u funkciji osvjetljavanja bosanskohercegovačke jezičke situacije, pa i standardnojezičkog izraza, a bilo ih je mnogo, poduzimani su s ciljem da se potvrdi jezičko zajedništvo naroda u Bosni i Hercegovini, a potom i izvan nje, a ne da se stvore pretpostavke za posebna normativna rješenja koja će bosanskohercegovački standardnojezički izraz diferenci-rati u odnosu na izraze u drugim sredinama. Zbog toga su mnogi projekti završavali na deskripciji stanja, kao npr., prijedlozima za izmjenu postojeće norme, ali ne i normativnim priručnicima. To najbolje potvrđuje jedan od prvih makro projekata Instituta Pravopisna problematika u BiH – u svje-tlu kolebanja i stabilizacije ortografske norme na srpskohrvatskom jezičkom području. Iako je istraživačkom postupku prethodio naučni skup na kome su temeljito pretresena sva pitanja pravopisne problematike i koncepcija projekta, istraživanja završena potpunom elaboracijom problematike, re-zultati rada vrednovani od strane najeminentnijih jezičkih stručnjaka sa cijelog prostora zajedničkog jezika, potom sabrani i objavljeni u četiri knji-ge, nije se pristupilo izradi normativnog priručnika – pravopisa bosansko-hercegovačkog standardnojezičkog izraza, za čime se obično prvo potezalo kada se htjelo ukazati na posebnost, ako ne i na odjelitost pravopisne prak-se u okviru zajedničkog jezika. I to ne zbog toga što je to bio složen posao, ili zbog toga što bi se pod znak pitanja dovela neka normativna rješenja jer je već bio obznanjen stav da normu treba dograđivati a ne mijenjati, nego zbog toga što se vjerovalo da prikupljena građa i elaborirana problema-tika treba prvo da posluži za sagledavanje stanja u cjelini, poslije toga za utvrđivanje pravopisnih osnova, načela zajedničkih za sve, a tek na kraju da se iskoristi u izradi izvedbenih pravopisnih priručnika. Desetak godina ranije, dok raslojavanje, naime, još uvijek nije bilo prožeto težnjom za dis-olucijom, i dok se još uvijek na cijelom prostoru stajalo na stanovištu da se radi o jednom jeziku, R. Katičić, jedan od najuglednijih hrvatskih filologa, zalažući se za prava varijantnih posebitosti u zajedničkoj normi, pisao je:

376 Josip Baotić

“Svim svojim varijantama usprkos naš je književni jezik jedan i što se s njim dešava na bilo kojem njegovom području važno je za sve koji se njime služe...Normiranje književnog jezika mora se stoga vršiti za čitavo jezično područje, priznajući dakako, i to brižljivo priznajući, osobitosti pojedinih varijanata. Nikakvi se zaključci o normi hrvatskosrpskog književnog jezika ne smiju do-nositi bez sudjelovanja i pristanka kvalificiranih predstavnika sviju sredina koje njeguju njegove varijante. Taj je književni jezik zajednička baština i ni jedna sredina ne može njome sama upravljati”. (Katičić, 1965:22) Takav pristup dobio je podršku akademija nauka u sve četiri republike sh/hs je-zika formiranjem Međuakademijskog odbora za proučavanje ortografske i ortoepske problematke, koji je trebao da ponudi pomenuta načela. No i da nije bilo pomenutog odbora i dogovora, u Bosni i Hercegovini se ne bi, u sklopu programa književnojezičke politike pristupilo ni jednoj aktivnosti koja bi mogla biti protumačena kao razgrađivanje zajedničkog. Tek poslije usvajanja zajedničkih načela, u duhu proklamirane jezičke politike da se ništa ne razgrađuje, nego dograđuje, pristupilo bi se izradi normativnih pri-ručnika – konkretno pravopisa bosanskohercegovačkog standardnojezič-kog izraza. Čak da je proces cjelovite deskripcije bosanskohercegovačkog standardnojezičkog izraza bio priveden kraju prije društvenih promjena i disolucije standardnog hs/sh. jezika na nacionalne standardne jezike po-četkom devedesetih godina, u Bosni i Hercegovini vjerovatno ne bi bili povučeni normativni potezi. U svim prilikama onima koji su požurivali normiranje, ili izražavali nezadovoljstvo brzinom kojom se to ostvaruje, odgovarano je kako je normiranje bosanskohercegovačkog standardnog jezika “dug, složen i odgovoran posao” kojem mora prethoditi detaljan opis u svim segmentima njegove pojavnosti i strukture. I tako se i pristupi-lo tom poslu. Pokrenuto je niz makro projekata, od kojih su dva i po obimu i po značaju za standardizaciju jezika nadilazila sve do tada poduzeto na cijelom sh/hs prostoru: Bosanskohercegovački dijalekatski kompleks – sin-hronijska deskripcija i odnos prema savremenom standardnom jeziku, te Jezik bosanskohercegovačkih pisaca XX stoljeća. Ali ni u ovom slučaju u pr-vom planu nije bilo nastojanje da se osiguraju argumenti za posebnu nor-mu, nego da se prikupi relevantna građa za doradu zajedničke norme kada do nje dođe. A vjerovalo se da će do toga doći jer ni ostalim sredinama postojeća norma nije zadovoljavala sve potrebe. Rezultati istraživanja jezič-ke situacije u BiH stavljani su na uvid stručnoj i naučnoj javnosti, potreba dorade standardnojezičke norme isticana, ali se ostajalo na načelnom sta-vu da se nova rješenja ne mogu uvoditi u praksu bez dogovora sa ostalim sve dotle dok se stoji na poziciji da je riječ o jednom standardnom jeziku.


Jedini pokušaj izlaska izvan ovih okvira, donošenje nekih normativa za jezik u sredstvima informiranja, tzv. kodeksa, završio je neslavno – odbaci-vanjem kodeksa zbog eksplicitno uskraćene podrške društveno-političkih struktura, koje su i inicirale njegovo donošenje. Naime, zbog zahtjeva je-zičkih poslenika koji su radili u sredstvima informiranja da se nađe mjera između proklamirane pune individualne slobode izbora jezičkih sredsta-va i ograničenja te slobode u tzv. kolektivnoj upotrebi standardnojezičkog izraza, u smislu šta se može, a šta se ne može tolerirati u standarnojezič-kom izrazu sredstava javnog informiranja kada tekstovi nemaju obilježje individualnog izbora, dakle u redakcijskim tekstovima, prenesenim tek-stovima novinskih agencija i sl., organiziran je 1977. godine naučni skup posvećen toj problematici. Tom skupu, uz brojne referate o problemima koji se javljaju u ovoj oblasti u primjeni i u vezi sa primjenom principa knji-ževnojezičke politike, ponuđen je kao radni materijal Kodeks...., u kome je bilo uz načelne stavove i konkretnih rješenja, tj. šta se može, a šta ne može tolerirati u kolektivnoj upotrebi bosanskohercegovačkog standardnojezič-kog izraza. Uz već ranije utvrđenu obavezu ijekavske izgovorne norme, dotaknuti su i neki varijeteti fonološke, morfološke, leksičke i sintaksičke prirode i predložena opredjeljenja. Kodeks je sudionicima skupa podijeljen na samom skupu. Iza njega je formalno stajao Institut za jezik, utoliko što je napomene uz rješenja obrazložio njegov direktor, mada ga stručna ti-jela Instituta, Naučno vijeće, npr., nisu razmatrala prije skupa. Navodno su ga prije razmatrali članovi Komisije za idejna pitanja provođenja prin-cipa književnojezičke politike i dali mu “zeleno svjetlo”. Paradoksalno je, ali neki od njih, koji su bili i na istaknutim društvenim pozicijama, među prvima su se ogradili ne samo od nekih rješenja koja je preferirao nego od potrebe za bilo kakvim kodeksom, pogotovo onim koji sužava prava i slobode date u principima književnojezičke politike.

Ravnopravnost govornika Eksplicitno iskazano opredjeljenje za standardnojezičko zajedništvo na op-ćem planu, pa i u Bosni i Hercegovini, pratilo je isto tako ništa manje vidno i u dokumentima i u principima književnojezičke politike opredjeljenje za ravnopravnost u jeziku, kako ravnopravan tretman realizacijskih vidova standardnog hs/sh. jezika, bez obzira pod kakvu se etiketu oni podvode, tako i govornika. Prvi segment ravnopravnosti ostavarivao se formalno-pravnim sredstvima, drugi normativističkim postupcima, te su aktivnosti društvenih i stručnih činilaca išle i u tim pravcima.

378 Josip Baotić

O ravnopravnosti bosanskohercegovačkog standardnojezičkog izraza sa izrazima drugih sociokulturnih sredina, hrvatskom i srpskom varijantom, kada su u pitanju lingvistički kriteriji, a ti su prepoznatljivost i funkcional-na kompetencija, već je govoreno. On se, kao prepoznatljiv vid realizacije standardnog jezika u Bosni i Hercegovini ni po čemu nije razlikovao od izraza drugih sredina, hrvatske i srpske varijante, koji su takođe samo pre-poznatljivi likovi tih sociokulturnih sredina. Različito rangiranje poziva-njem na strukturu, utvrđivanjem da srpska i hrvatska varijanta posebnost temelje na oponiranju, što nije moguće kada je u pitanju bosanskoherce-govački standardnojezički izraz, nema nikakvu težinu. Varijante jednog standardnog jezika su sociolinvističke kategorije i njihova posebnost ne počiva na prirodi i broju razlika, nego na činjenici da su prepoznatljive kao komunikacijsko sredstvo nacionalnih ili sociokulturnih zajednica. Kada je u pitanju komunikacijska kompetencija, bosanskohercegovački standar-dnojezički izraz je na isti način bio funkcionalno polivalentan kao i pomi-njane dvije varijante.

Ravnopravnost u lingvističkom smislu, ni kad su jezici u pitanju a ka-moli varijante, nije isto što i statusna ravnopravnost. Bosanskohercegovač-ki standardnojezički izraz, dijelom i zbog toga što je kasnije ustanovljen kao prepoznatljiva realizacijska posebnost u okviru zajedničkog standardnog sh/hs jezika, nije odmah statusno izjednačen sa hrvatskom i srpskom vari-jantom u najvišem zakonodavnom tijelu države – Skupštini SFRJ. Naime, u tom tijelu hrvatska i srpska varijanta imale su status posebnih jezika i bile u istoj ravni s makedonskim, slovenskim, mađarskim i albanskim jezikom tako što su svi skupštinski materijali pripremani i objavljivani i na njima, a ne na jednom sh/hs jeziku. To je bio razlog da Izvršni komitet Predsjedniš-tva CK SK BiH, razmatrajući s predstavnicima Instituta za jezik realizaciju književnojezičke politike, krajem 1974. godine, naglasi da je potrebno “raz-motriti problem upotrebe bosanskohercegovačkog standardnojezičkog izra-za u praksi Skupštine SFRJ, drugih institucija od zajedničkog interesa i save-znih sredstava javnog obavještavanja, te predložiti rješenja koja će, u okviru sadašnjih mogućnosti i prema stepenu dosadašnjih naučnih saznanja o tom izrazu, osigurati ravnopravnost bosanskohercegovačkog standardnojezičkog izraza s ostalim standardnojezičkim izrazima srpskohrvatskog, odnosno hr-vatskosrpskog jezika” (CKd 2001:193). Elaboracija ovog problema povjerena je Institutu za jezik. Radna grupa saradnika Instituta na čelu sa direktorom M. Šipkom, predložila je da se za bosanskohercegovački standardnojezički izraz u saveznim tijelima osigura isti status kakav je dat srpskom i hrvat-skom standardnojezičkom izrazu. Jedan od stavova u njihovom elaboratu


glasio je: “u Komisiji za utvrđivanje tekstova na jezicima naroda Jugoslavi-je formirati jednu sekciju za srpskohrvatski, odnosno hrvatskosrpski jezik, sa četiri podsekcije, koje mogu nositi nazive utvrđene republičkim ustavi-ma” (ZIG 2001:206). Ravnopravnost bosanskohercegovačkog standardnog izraza ostvarena je u ovim tijelima 1975. godine, istina ne onako kako je to predloženo u prethodnom stavu, nego izdizanjem varijanata, ili izra-za na nivo posebnih standardnih jezika. Umjesto formiranja jedne sek-cije formirane su tri: a) Sekcija za srpskohrvatski jezik (za Srbiju i Crnu Goru), b) Sekcija za hrvatski književni jezik (za Hrvatsku) i c) Sekcija za srpskohrvatski, odnosno hrvatskosrpski jezik ijekavskog izgovora (za Bo-snu i Hercegovinu). Mada je ovo rješenje bilo u koliziji sa osnovnim opre-djeljenjem književnojezičke politike u Bosni i Hercegovini – zalaganjem za jedan standardni jezik, odnosno za standardnojezičko zajedništvo, bilo je, kako je to konstatirao M. Šipka “ipak (...) jedan korak dalje u usklađivanju prakse saveznih organa sa društvenom i jezičkom stvarnošću na srpskohr-vatskom jezičkom području: oslobodili smo se dvovarijantskih dioba” (Šipka, 1997:29). Od tada su materijali Skupštine SFRJ pripremani i objavljivani i na bosanskohercegovačkom standardnojezičkom izrazu. Jezičku adaptaci-ju obavljali su stručnjaci iz Bosne i Hercegovine, postavljani na preporuku Instituta i osposobljeni da primjenjuju principe književnojezičke politike u svom radu. Tako se i bosanskohercegovački standardnojezički izraz sta-tusno izjednačio ne samo sa hrvatskom i srpskom varijantom nego i sa: albanskim, mađarskim, slovenskim i makedonskim jezikom, koji su status posebnih jezika imali i po genetskotipološkim i po sociolingvističkim kri-terijima i bili u ravni sa sh/hs jezikom.

Drugo područje borbe za ravnopravost bilo je u okvirima samog bo-sanskohercegovačkog standardnojezičkog izraza – ravnopravnost njegovih govornika. Tu ravnopravnost trebalo je ostvariti kroz normu, jednakim tretmanom jezičkih vrijednosti organskih idioma sva tri nacionalna kon-stituenta i ravnomjernom participacijom specifičnosti svakog od njih u za-jedničkoj normi. Nezadovoljstvo zajedničkim hs/hs jezikom u velikoj mje-ri je bilo baš na odsustvu te izbalansiranosti u njegovoj normi, uvjerenju da u normi jednak tretman nisu imale specifičnosti organskih idioma svakog od naroda, pa ni književno-literarno nasljeđe koje je uzimano kao korpus za priručnike normativističkog karaktera, posebno rječnike jezika, među njima i rječnike savremenog jezika. Posebno je na disproporcije te priro-de ukazivano u vezi sa udjelom bošnjačkog jezičkog nasljeđa u korpusu kapitalnih jezičkih projekata, tačnije nedopustivo niskom procentualnom zastupljenošću u odnosu na nasljeđe drugih naroda. Posljedica takvog pri-

380 Josip Baotić

stupa je bila niska zastupljenost jezičkih specifičnosti ovog naroda u zajed-ničkom standardnom jeziku, pa čak stavljanja izvan norme i nekih vrijed-nosti, kao oblika sa fonemom h i pored njegove etimološke utemeljenosti u njima, odnosno davanje prednosti u normi oblicima sa suptituentima te foneme samo zato što su ti oblici odražavali stanje u organskim idiomi-ma brojnijih korpusa, srpskog i hrvatskog. Načelno, prostor za ispravljanje nepravde bio je otvoren stavom u prvom principu – uvažavanjem varija-cijskog bogatstva i raznolikosti kao obilježja standardnog jezika za koji se opredjeljuje, te stavom u drugom principu – opredijeljenošću za “njego-vanje autohtonih književnojezičkih i kulturnih vrijednosti”, ali i suštinom ostalih principa.

Saznanje da norma mora voditi računa o osjećanju ravnopravnosti svakog korisnika u odnosu na ostale korisnike, zahtijevalo je zasnivanje velikog broja projekata, kako onih koji su za korpus imali organske idi-ome tako i onih čiji je korpus bilo predstandardno ili standardnojezičko literarno nasljeđe. Pri zasnivanju bilo kog projekta vodilo se računa o rav-nomjernoj zastupljenosti sva tri identiteta, tačnije jezičkog nasljeđa, bilo da su u pitanju organski idiomi, bilo književnoumjetničko stvaralaštvo. U projektu Bosanskohercegovački dijalekatski kompleks – sinhronijska de-skripcija i odnos prema savremenom standardnom jeziku mreža punktova na kojima je prikupljana građa po upitniku od preko 2000 pitanja rađena je prema demografskom kriteriju: 91 sa bošnjačkim, 78 sa srpskim i 54 sa hrvatskim življem. Na istom, kriteriju nacionalne proporcionalnosti bio je zasnovan i korpus tekstova u projektu Jezik bosanskohercegovačkih pisaca XX stoljeća. Korpus projekta Pravopisna problematika u BiH, zbog toga što je sagledana u svjetlu kolebanja i stabilizacije ortografske norme na srp-skohrvatskom području, bio je još širi. Istina, efekti takvog pristupa nisu došli do punog izražaja zbog toga što nisu pretočeni u normativne priruč-nike za širok krug korisnika – tipa gramatike ili pravopisa. To ne znači da i razultati istraživanja nisu ugledali svjetlo dana. Ako ne svi, većina od njih, ili svi gdje je istraživanje dovedeno do kraja, kao u sferi narodnih govora, ili pravopisnoj problematici, objavljeni su u publikacijama Instituta. Izuze-tak je bio sa rezultatima u projektu Školska terminologija, čiji je korpus bio udžbenici u osnovnoj i srednjoj školi sa cijelog sh/hs prostora, gdje je po-sao završavao utvrđivanjem terminoloških višestrukosti. Po prikupljanju i obradi građe objavljeno je desetak rječnika terminoloških višestrukosti u školskoj terminologiji. Projekat je pokrenut da se u potpunosti sagledaju terminološke višestrukosti u udžbenicima osnovnog i srednjeg obrazova-nja na cijelom hs/sh. prostoru i obrazovnim institucijama ponude rječni-


ci terminoloških višestrukosti kako bi mogle ostvariti jedan od zadataka književnojezičke politike – upotrebu dvojne terminologije. Učenicima su oni bili namijenjeni kao podrška vlastitom izboru, nastavnicima kao in-formacija o sinonimijskom bogatstvu, ali i kao obaveza jednakog tretmana svake od tih vrijednosti u nastavnoj praksi, piscima udžbenika kao izvor za rječnički dodatak terminoloških sinonima u udžbeniku. Rječnici su rađeni tako da nije davan podatak odakle je koji termin preuzet da bi se onemo-gućile manipulacije, tj. da ne bi poslužili kao sredstvo identifikacije termi-na i odnosa prema njima na osnovi toga, nego kao potvrda standardnosti onog što je izabrano. Sa istim ciljem zasnivani su projekti u oblastima je-zičke strukture, pa i u pravopisnoj normi, nigdje sa težnjom da se reduci-raju prava, sankcioniše postojeća norma, nego prošire mogućnosti izbora ili doradi norma u onim oblastima gdje je to zahtijevala jezička situacija. U pripremi građe za normu sve se, dakle, svodilo na to da oni koji biraju mogu kao normativno naći ono što osjećaju kao svoje, kao autohtono ili autentično. Oni koji implementiraju normu, principima su bili obavezani da svaki oblik koji je normom ustanovljen kao varijetet, ako je u skladu sa načelima na kojima je sama norma ustanovljena, prezentiraju kao jednu od jednako vrijednih mogućnosti izbora, ne utičući na sam izbor.

Da bi se onemogućilo ponašanje pojedinaca izvan utvrđenih okvi-ra, prije svega u nastavnoj praksi, pogotovo kada je ona argumentirana “stručnim” razlozima, na jednoj strani, odnosno omogućila potpuna slo-boda izbora, i provjera utemeljenosti vlastitog izbora, tamo gdje norma nije eksplicitno nudila rješenje, na drugoj strani, Institut za jezik je uspostavio cjelodnevni servis pomoći. Na pitanja pojedinaca koji su tražili brz i auto-ritativan sud, prije svega da bi zaštitili svoj izbor, odgovarali su promptno, ili sa zadrškom, zavisno od kompleksnosti pitanja, saradnici Instituta.

Jednak tretman jezičkog naslijeđa sva tri korusa, tj. ravnomjerna parti-cipacija građe u korpusu svakog od istraživačkih projekata pri zasnivanju, nije a priori kod svih eliminirao sumnje u korektnost konačnog rezultata – norme. Sumnje su imale oslonac u rješenjima aktualne norme, a podgrija-vane su nerealnim očekivanjem – da se nedosljednosti isprave po “hitnom postuku”, ali i “radom na duge staze” onih koji su rješenja trebali ponuditi, bar u jednoj od aktulnih oblasti normativistike – ortografiji. Već je rečeno zašto je sa fazom kodifikacije odugovlačeno i tamo gdje su sve predradnje bile obavljene. Uz to, smatralo se da su principi književnojezičke politike, obogaćeni tolerancijom kao oblikom ponašanja, već dovoljno otvorili pro-stor da se svaki korisnik bosanskohercegovačkog standardnojezičkog izraza i kao pripadnik etničke zajednice i kao pojedinac osjeti ravnopravnim, a

382 Josip Baotić

svoj izbor doživi kao jednakovrijedan drugačijem izboru. No, principi su jedna stvar, a praksa druga. Za njihovu primjenu, zbog stvorenih navika, a i nekih ukorijenjenih predrasuda, tipa pravilno – nepravilno, bolje – gore, ali i neslaganja jednog dijela onih koji su ih morali realizirati sa onim što su oni zagovarali, osjećaj ravnopravnosti u jeziku nije, uza sve napore, uvijek prevladavao osjećaj neravnopravnosti i kod jednog dijela privrženika kon-ceptu književnojezičke politike u sva tri nacionalna korpusa. Za ove druge neravnopravnost nije bila posljedica slabosti principa književnojezičke po-litike, nego njihovog neadekvatnog tumačenja i nedosljednog provođenja.

Da će biti poteškoća na ovom planu, svjesnih opstrukcija u provođenju dogovorenog – pretjerane revnosti i neprirodnih izravnavanja odnosa – znalo se i pri zasnivanju književnojezičke politike. Uvođenje principa to-lerancije u ponašanju sudionika u komunikaciji trebalo je da neutralizira naboje dok se ne ostvare projicirani ciljevi. Znalo se da je i za toleranci-ju potreban određeni nivo lingvističkog znanja i da nije dovoljno samo “kulturno i prirodno ponašanje”. Zbog toga je tumačenje smisla principa i značaja književnojezičke politike bila jedna od trajnih aktivnosti Instituta, i ne samo Instituta nego i društvenopolitičkih organizacija. O principima i onom što se njima želi ostvariti govorilo se na raznim ad hoc tribinama, ali i na redovitim seminarima prosvjetnih radnika, pisalo u novinama i časopisima. Da bi se podigao nivo lingvističkog obrazovanja šireg sloja za-interesiranih za jezičku problematiku, u dnevnom listu Oslobođenje po-krenuta je stalna nedjeljna rubrika pod nazivom Jezik u praksi, u kojoj su osvjetljavana najaktuelnija pitanja standardnojezične norme. U osnovnim školama pokrenuto je takmičenje u poznavanju jezika pod nazivom Liga mladih lingvista. Za one kojima je jezik bio profesionalna orijentacija, koji su željeli da o nekim jezičkim pitanjima iznesu svoje stavove i provjere ih u stručnoj diskusiji u organizaciji Instituta za jezik radila je nekoliko godina lingvistička tribina Sarajevski lingvistički kružok, na kojoj su pretresana i najsloženija pitanja teorijskog, ali i praktičnog karaktera. Stručnoj javno-sti je učinjeno dostupnim sve što je u istraživačkim postupcima, projek-tima elaborirano iz domena jezika pokretanjem lingvističkih publikacija. Uz zanavljanje časopisa Književni jezik, koji su kao zajedničku publikaciju pripremali Institut za jezik i Odsjek za južnoslovenske jezike, pokrenute su i godišnje publikacije: Radovi Instituta za jezik i Bosanskohercegovački dijalektološki zbornik, te edicije Posebna izdanja i Priručnici. I sve je to sti-zalo gotovo u sve obrazovne institucije u Bosni i Hercegovini. Ko je htio, imao je odakle dobiti informaciju, obogatiti svoje znanje i proširiti vidike, stvoriti “podlogu” za tolerantnost kao nužnu dionicu puta do ostvarenja


željene ravnopravnosti zajednica i pojedinaca u standardnojezičkom izra-zu u Bosni i Hercegovini.

Pojedinci koji su simboličku funkciju jezika stavljali ispred komunika-tivne i koji su ravnopravnost vidjeli samo u afirmaciji posebnosti i odjelito-sti, nisu vjerovali da će se ovako artikuliranim principima ona ikada ostva-riti. Iako u principima nisu mogle naći “rupe” koje omogućavaju da se taj cilj ne ostvari, mada su ukazivali na neke nedosljedosti, vidjeli su različito “rupe”, u zavisnosti kojem su nacionalnom korpusu pripadali, kroz koje se može provući postojeće stanje neravnopravnosti. Kada su principi bili u pitanju, jednima je smetalo opredjeljenje za “njegovanje autohtonih knji-ževnojezičkih i kulturnih vrijednosti”, izneseno u trećem principu, drugima interpretacija tog stava i kasnija zamjena riječi autohton sa riječi autenti-čan. Prvima je smetalo ograničenje njegovanja na autohtone vrijednosti jer je to otvaralo mogućnost da druge vrijednosti, posebno one koje su već preuzete i koje su autentične, ako se utvrdi i kad se utvrdi da su preuzete, kao i nove koje bi mogle biti preuzete iz drugih sredina u procesu pozitiv-nih utjecaja, prije svega iz Srbije i Hrvatske, neće imati isti tretman, pa će to njihove govornike dovoditi u neravnopravan položaj; drugima zamjena riječi autohtone sa riječju autentične u interpretaciji ovog principa i tekstu kasnijih dokumenata. Nasuprot M. Šipki, koji je promjenu obrazložio rije-čima: “Valja reći da se u nas u posljednje vrijeme umjesto atributa autohton sve više upotrebljava izraz autentičan (autentične vrijednosti, autentičan standardnojezički izraz). Ova zamjena svakako nije slučajna. Pridjev au-tohton, naime, prema objašnjenjima datim u našim rječnicima stranih riječi (Vujaklijinu i Klaićevu) znači: samonikao, samorodan, samobitan, staro-sjedilački ili prastanovnički, ‘koji od davnina boravi u nekom kraju’ (Kla-ić). Autentičan, opet znači: prav, istinit, izvoran, vjerodostojan, izvjestan, nepatvoren, ‘koji potječe doista od onoga kome se pripisuje’(Klaić)” (Šipka, 1975:42), dakle tvrdeći da je termin autentičan primjereniji od termina au-tohton, ovi su tu vidjeli suštinski zaokret nauštrb afirmacije specifičnosti bosanskohercegovačkog standardnojezičkog izraza.

Da je ova promjena izazvala veće reakcije nego što se to na površini ispoljavalo, ili da je sve više aktuelizirana što je raslojavanje zajedničkog jezika izvan Bosne i Hercegovine poprimalo obilježje disolucije, govori i činjenica da je Centralni komitet SKBiH, u dokumentu Ostvarivanje knji-ževnojezičke politike u SRBiH, iz juna 1987. godine, imao potrebu da se odredi prema ovoj promjeni: “Kao rezultat novih naučnih spoznaja i ana-liza, stručnim elaboracijama preciznije i jasnije su formulisani neki principi i zaključci književnojezičke politike u usvojenim dokumentima, čime je dat

384 Josip Baotić

doprinos daljem razvijanju njenih teoretskih osnova. Tako je, kada je riječ o osobenostima standardnojezičkog izraza koji se upotrebljava u BiH došlo do saznanja da duhu književnojezičke politike i jezičkoj stvarnosti više odgovo-ra termin ‘autentičan’ nego ‘autohton’, te da se u tom smislu treba zalagati za ‘njegovanje autentičnih (a ne ‘autohtonih’) književnojezičkih i kulturnih vrijednosti, koje su zajedničko blago svih naroda BiH i čine most među nji-hovim kulturama...”. (CKe 2001:216)

Još više je komentara i nesporazuma izazvalo uvođenje kriterija ko-lektivne upotrebe bosanskoherceovačkog standardnojezičkog izraza zbog ograničavanja prava i sloboda proklamiranih u četvrtom principu. Uz pi-tanje ostvarivanja ravnopravnosti pisama i ograničavanja slobode izbora izgovora, ekavskog, razumije se, tu su bila pitanja stvarne slobode izbora zbog tretmana onih koji se opredjeljuju za varijantno markirane vrijedno-sti, prvenstveno iz hrvatske varijante. Bez obzira na faktičnost primjedbi, uvijek je ostajalo otvorenim pitanje da li su ovim snagama to bili samo povodi da iskažu svoj negativan odnos prema duhu književnojezičke po-litike, prije svega standardnojezičkom zajedništvu. Principi nisu bili pre-preka ostvarivanju ravnopravnosti, dapače, bili su dovoljan okvir i poticaj, a za dostizanje cilja trebala je volja svih društvenih činilaca i sudionika u komunikaciji.

U stručnim krugovima izvan Bosne i Hercegovine koncept književno-jezičke politike smatran je doprinosom sociolingvistici kao razrađen kon-cept funkcioniranju standardnog jezika u nacionalno nehomogenim zjed-nicama, tj. ostvarivanju ravnopravnosti sudionika u komunikaciji. Budući da su varijante funkcionalno izjednačavane sa standardnim jezicima, neka iskustva u ostvarivanju ravnopravnosti varijanata sh/hs jezika u organima državne zajednice bila su interesantna i za druge višejezične zajednice, po-sebno za one u kojima je jedan jezik preferiran kao jezik međunacionalnog komuniciranja. Sigurno najveće priznanje tom konceptu dala je Akade-mija nauka SSSR, koja je takođe bila zainteresirana za rješavanje složenog pitanja ostvarivanja ravnopravnosti jezika u nacionalno nehomogenim zajednicama. Njeni Institut za Lingvistiku, zatim Institut za ruski jezik, te Naučni savjet “Jezik i društvo” Odjeljenja za književnost i jezik sa Filo-zofskim fakultetom, Institutom za jezik i Institutom za nacionalne odnose u Sarajevu krajem osamdesetih godina dogovorili su trajnu saradnju na programima planiranja jezika i književnojezičke politike, a 1990. održali su u Sarajevu prvi naučni skup pod naslovom Problemi funkcioniranja jezi-ka u višenacinalnim zajednicama. Petnaest ruskih lingvista, među kojima i nekoliko akademika, i isto toliko sa prostora tadašnje Jugoslavije, među


kojima su dvije trećine bili iz Bosne i Hercegovine, u svojim izlaganjima iznijeli su rezultate do kojih je teorija i praksa na ovom području i u tom trenutku bila došla. Ali, književnojezička politika nije izolirana djelatnost i ne zasniva se na željama lingvista, nego na nacionalnoj politici svake od državnih zajednica. Kako se zasniva na temeljnim vrijednostima te politi-ke, perspektivnost njenih rješenja više zavisi od toka društvenih procesa, odnosno od odnosa snaga na društvenoj sceni nego od njihove lingvističke utemeljenosti. Književnojezička politika u Bosni i Hercegovini bila je do-bar i harmoničan i perspektivan koncept za razvoj i funkcioniranje jezika dok su u društvu značaj imale vrijednosti na kojima je ona bila zasnova-na – standardnojezičko zajedništvo i ravnopravnost participijenata u tom zajedništvu.

Kraj bh. književnojezičke polititikePromjene u zemljama tzv. socijalističkog bloka početkom devedesetih nisu zaobišle ni prostor Jugoslavije, pa ni Bosne i Hercegovine. Jačanje de-mokratskih procesa na društvenu scenu dovelo je nacionalno usmjerene snage. Njima vrijednosti koje su razvijane poslije socijalističkih revolucija: bratstvo i jedinstvo, zajedništvo i slično, što se uklapalo u “parolu proleteri svih zemalja ujedinite se”, nisu značile mnogo. Kao posljedica toga, i na svjetskoj sceni odvijao se, kada je jezik u pitanju, proces osamostaljivanja ili afirmacije nacionalnih jezika, usprkos procesu opće globalizacije u pri-vrednom životu. Anketa koja je povodom dvadesetogodišnjice Simpoziju-ma o jeziku vođena na stranicama dnevnog lista Oslobođenje, pokazala je da je književnojezička politika u Bosni i Hercegovini pobjedom tih snaga izgubila društvenu podlogu. Više od polovice anketiranih, ili gotovo svi oni koji nisu aktivno djelovali u realizaciji koncepta književnojezičke po-litike, odbacili su koncept standardnojezičkog zajedništva Srba, Hrvata, Bošnjaka i Crnogoraca na općem planu i založili se za politiku posebnih standardnih jezika i u Bosni i Hercegovini: bosanskog, hrvatskog i srp-skog. Nacionalne stranke, po osvajanju vlasti, pokrenule su aktivnosti na afirmaciji nacionalnih posebnosti, a to znači i posebnosti jezika. Do for-malno pravne disolucije standardnog hs/sh. jezika izmjenom odredbe o jeziku u Ustavu nije došlo prije nego što je došlo do disolucije Jugoslavije kao državne zajednice. Radna grupa, koju su činili prestavnici triju nacio-nalnih prosvjetno-kulturnih društava: Prosvjete, Preporoda i Napretka, i tzv. nezavisni lingvisti iz Instituta i sa Filozofskog fakulteta, nije se mogla

386 Josip Baotić

usaglasiti oko teksta kojim će biti definiran jezik. Predstavnici bošnjačkog Preporoda i hrvatskog Napretka predlagali su formulacije sa nacionalnim etiketama za jezik: bosanski, hrvatski, srpski, i bili su protiv pominjanja etikete srpskohrvatski/hrvatskosrpski u bilo kom kontekstu, dok su pred-stavnici srpskog Preporoda i nezavisni lingvisti bili za zadržavanje etikete srpskohrvatski/hrvatskosrpki kao opće oznake za jezik, poslije koje bi bile navedene tri standardnojezične realizacije kao posebni standardni jezici: bosanski, hrvatski, srpski. Prvi su svoj stav branili realnošću stanja i nasto-janjem ostvarivanja potpune ravnopravnosti nacionalnih korpusa i kada je jezik u pitanju, drugi su mislili da bi očuvanje naziva srpskohrvatski/hr-vatskosrpski makar i kao etikete za apstraktni sistem normi, bilo oslonac za očuvanje jedinstva komunikacijskog prostora i šansa za potpuno oživo-tvorenje koncepta književnojezičke politike – a to opet znači komunika-cijske ravnopravnosti svih govornika na svakom dijelu državne zajednice.

To što se koncept na kome je bila zasnovana književnojezička politika nije održao poslije društvenih promjena devedesetih ni u Bosni i Hercego-vini nije bilo posljedica njegove lingvističke, pa ni sociolingvističke neute-meljenosti, nego činjenice da je on podupirao procese integracije, a što su tih godina na društvenu scenu stupile nacionalno orijentirane snage, koje su u jeziku vidjeli najmoćnije sredstvo dezintegracije i koje nisu propustile priliku da u dezintegraciji društva, kao moćno sredstvo, iskoriste i jezik. Ne može se reći da i same formulacije principa nisu otvarale mjesto za dileme, da u njima nacionalno usmjereni pojedinci, bez obzira na oblast u kojoj su djelovali, nisu nalazili nedosljednosti i kontradiktornosti, ali se neće pogriješiti ako se kaže da sve to nije sputavalo njihovu primjenu. Na brojnim skupovima razrađivani su načini kako i gdje treba rješavati iskrsle poteškoće u primjeni proklamiranih principa. Upravo te poteškoće su i bile razlogom da se novim dokumentima ponešto precizira, ali i podsjeti na već prihvaćeno kao na obavezu koju treba ispoštovati dokraja. Ali poteškoće u ostvarivanju proklamiranih principa nisu izvirale samo iz neadekvatnog shvatanja prirode principa, nego i zbog drugačijeg pristupa problematici standardnog jezika stručnih i društvenih činilaca u drugim republikama, pa i određenih snaga u Bosni i Hercegovini. Ipak, uz sve ispoljene slabo-sti, tokom dvadesetak godina, koncept književnojezičke politike u Bosni i Hercegovini ostavio je iza sebe neizbrisiv trag u istraživačkim rezultatima, kadrovskom razvoju, izdavačkoj djelatnosti, lingvističkim aktivnostima, jednom riječju, odnosu prema jeziku kakav se još uvijek, nakon desetak godina života u miru i demokraciji ne nazire ni u doglednoj budućnosti.


BibliografijaBabić, Stjepan (1969) “Za ravnopravnost u teoriji i praksi”, Hrvatski književni jezik i pita-

nje varijanata”, Posebna izdanja časopisa Kritika, sv. 1, Zagreb, 209–211.Baotić, Josip (1978) “Književnojezička politika i jezičko planiranje”, Treći program Ra-

dio-Sarajeva, br. 20, Sarajevo, 122–141._____ (1984) “Standardni srpskohrvatski jezik, norma i varijante”, Književni jezik 1373,

Institut za jezik u Sarajevu, 120–130._____ (1990) “Jezička politika u srpskohrvatskom jeziku u Bosni i Hercgovini”, Funkci-

oniranje jezika u višenacionalnim zemljama, Institut za jezik, Sarajevo, 41–49.Brborić, Branislav (1983) “Standardna novoštokavština i njene varijante”, Aktuelna pita-

nja naše jezičke kulture, Prosvetni pregled, Beograd, 55–64._____ (1984) “Srpskohrvatski jezik u svetlu ustavnopravnih i sociolingvističkih odre-

đenja”, Sveske Instituta za proučavanje nacionalnih odnosa, 5–6, Sarajevo, 225–303.Brozović, Dalibor (1970) Standardni jezik, Matica hrvatska, Zagreb. _____ (1978) “Hrvatski jezik, njegovo mjesto unutar južnoslavenskih i drugih slaven-

skih jezika, njegove povijesne mijene kao jezika hrvatske književnosti”, Hrvatska književnost u evropskom kontekstu, Zagreb, 9–82.

_____ (1984) “O nazivu jezika Srba, Hrvata, Muslimana i Crnogoraca”, Sveske Instituta za proučavanje nacionalnih odnosa, 5–6, Sarajevo, 315–357.

Brozović, Dalibor i Ivić, Pavle (1990) “Jezik srpskohrvatski/hrvatskosrpski, hrvatski ili srpski”, Enciklopedija Jugoslavije, sv. 6, Leksikografski zavod, Zagreb, 48–94.

Bugarski, Ranko (1982) “Sociolingvistički pogled na srpskohrvatski jezik”, Naše teme, XXVI, br. 5, Zagreb, 830–836.

_____ (1984) “Jezik i nacija”, Sveske Instituta za proučavanje nacionalnih odnosa, 5–6, Sarajevo, 23–27.

CKa (2001) “Izjava Izvršnog komiteta Centralnog komiteta Saveza komunista Bosne i Hercegovine povodom Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika i Predloga za razmišljanje grupe članova Udruženja književnika Srbije”, Standardni jezik i nacionalni odnosi u Bosni i Hercegovini (1850–2000) – dokumenti, Institut za jezik u Sarajevu, Sarajevo, 165–167.

CKb (2001) “Ocjena Izvršnog komiteta CK SKBiH stanja u oblasti jezika u Bosni i Her-cegovini”, Standardni jezik i nacionalni odnosi u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 2001, 169–170.

CKc (2001) “Književni jezik i književnojezička politika u Bosni i Hercegovini – doku-ment društvenopolitičkih organizacija”, Standardni jezik i nacionalni odnosi u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 2001, 173–182.

CKd (2001) “Zaključci Izvršnog komiteta Predsjedništva Centralnog komiteta Saveza ko-munista Bosne i Hercegovine o realizaciji književno-jezičke politike u SR Bosni i Her-cegovini”, Standardni jezik i nacionalni odnosi u Bosni i Hercegovini, o. c., 190–194.

CKe (2001) “Ostvarivanje književnojezičke politike u SR BiH”, Standardni jezik i nacio-nalni odnosi u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 2001, 214–240.

388 Josip Baotić

Ćupić, Drago (1984) “Srpskohrvatska standardnojezička norma i njen društveni kon-tekst”, Sveske Instituta za proučavanje nacionalnih odnosa, 5–6, Sarajevo, 309–314.

Dalmacija, Stevo (1984) “Književnojezička politika u nastavnim programima visokoš-kolskih organizacija u SR Bosni i Hercegovini” Sveske Instituta za proučavanje naci-onalnih odnosa, 5–6, Sarajevo, 429–433.

Diklić, Zvonimir (1970) “Sloboda izbora ortografsko-gramatičkih i leksičkih dubleta”, Prilozi nastavi srpskohrvatskog jezika i književnosti, 3, Banjaluka, 74–89.

DiP (2001) “Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika i Što sadrži “Predlog za razmišljanje”, Standardni jezik i nacionalni odnosi u Bosni i Hercegovini, Sarajevo 2001, 158–162 i 163–164.

Dizdar, Mak (1970) “Marginalije o jeziku i oko njega”, Život, br. 11–12, Sarajevo, 9–11.Đaja, Srećko (1990) “Mavar Orbini dvadesetog stoljeća”, Odjek, XLIII, br. 15–16, Saraje-

vo, 9–11. FF (1967) “Otvoreno pismo nastavnika Filozofskog fakulteta u Sarajevu”, Prosvjetni list,

01.04. 1967, 3.Garić, Mevlida (1990) “Ustavni aspekti jezičke problematike u Jugoslaviji”, Funkcionira-

nje jezika u višenacionalnim zemljama, Institut za jezik, Sarajevo, 165–171.Isaković, Alija (1991) “Varijante na popravnom ispitu”, Život XIX/11, Sarajevo, 54–71,

citirano prema: S. Halilović, Bosanski jezik, Sarajevo, 201–216._____ (1984) “Leksika u muslimanskih pisaca i naši pravopisi”, Sveske Instituta za prou-

čavanje nacionalnih odnosa, 5–6, Sarajevo, 329–341.Ivić, Pavle (1969) “Za ravnopravnost, a protiv cepanja jezika”, Jezik XVI, sv. 4, Zagreb,

118–125._____ (1971) Srpski narod i njegov jezik, Srpska književna zadruga, Beograd.Jahić, Dževad (1990) Jezik nacija, nacionalizam, Oslobođenje, Sarajevo._____ (1990) “O nekim jezičkim tendencijama u Jugoslaviji” Funkcioniranje jezika u

višenacionalnim zemljama, Institut za jezik, Sarajevo, 207–215.Janković, Srđan (1974) “Nacija i standardnojezičke varijante”, Književni jezik, XIII, sv. 4,

Institit za jezik i književnost, Sarajevo, 177–190._____ (1982) “Distinktivni pokazatelji standardnojezičke varijantnosti” Naše teme,

XXVI, br. 5, Zagreb, 841–845._____ (1990) “Varijantna razuđenost srpkohrvatskog standadnog jezika i bosanskoher-

cegovački standardnojezički izraz”, Funkcionisanje jezika u višenacionalnim zemlja-ma, Institut za jezik u Sarajevu, Sarajevo, 13–28.

Jeftić, Milivoje (1984) “Ostvarivanje književnojezičke politike u listu Oslobođenje” Sve-ske Instituta za proučavanje nacionalnih odnosa, 5–6, Sarajevo, 447–450.

_____ (1985) “Jezik i nacionalni odnosi”, Sveske Instituta za proučavanje nacionalnih odnosa, 9, Sarajevo, 166–167.

Jonke, Ljudevit (1965) “Problem norme u hrvatskosrpskom književnom jeziku”, Jezik XIII, sv. 1, Zagreb, 1–6.


Katičić, Radoslav (1965) “Problem norme u književnom jeziku”, Jezik XIII, sv. 1, Zagreb, 20–23.

Koroman, Veselko (1970) “Uvlake gredu – a postole stoje”, Život, 11–12, Sarajevo, 18–46.Kuna, Herta (1975) “Historijska podloga varijantskih razlika srpskohrvatskog standar-

dnog jezika”, Književni jezik IV, sv. 1–2, Sarajevo, 19–34.Marek, Juraj (1970) “Ekavski i ijekavski govor i jezčka tolerancija”, Prilozi nastavi srp-

skohrvatskog jezika i književnosti, 3, Banjaluka, 58–68.Marković, Svetozar (1970) “Teorija i praksa u standardnom jeziku u Bosni i Hercegovi-

ni”, Život, 11–12, Sarajevo, 47–53.Minović, Milivoje (1970) “Teorijske osnove književnojezičke politike u BiH”, Prilozi na-

stavi srpskohrvatskog jezika i književnosti, 3, Banjaluka, 5–18._____ (1984) “Savremeni srpskohrvatski jezik i kultura”, Sveske Instituta za proučavanje

nacionalnih odnosa, 5–6, Sarajevo, 365–373.MSZ (1974) “Zaključci o provođenju književnojezičke politike u Bosni i Hercegovini”,

Mostarsko savjetovanje o književnom jeziku, Institut za jezik i književnost u Saraje-vu, Sarajevo, 197–199.

Okuka, Miloš (1970) “O realizaciji standardnog jezika na bosanskohercegovačkom pro-storu”, Život, 11–12, Sarajevo, 72–79.

_____ (1983) Jezik i politika, Oslobođenje, Sarajevo._____ (1984) “Jezička politika i vidovi njenog ispoljavanja na srpskohrvatskom jezič-

kom prostoru”, Književni jezik, XIII, sv. 3, Institut za jezik i književnost, Sarajevo, 152–157.

_____ (1990) “Teorije o srpskohrvatskom standardnom jeziku”, Ogledi o našem književ-nom jeziku, Nikšić, 72–78.

Peco, Asim (1984) “Naš jezik i njegovo ime”, Sveske Instituta za proučavanje nacionalnih odnosa, 5–6, Sarajevo, 343–350.

_____ (1970) “Nacionalno osjećanje i jezička praksa”, Prilozi nastavi srpskohrvatskog jezika i književnosti, 4, Banjaluka, 18–25.

Pešikan, Mitar (1970) “Leksičko blago našeg jezika i normativni odnos prema njemu”, Naš Jezik, XVIII, sv. 1–2, Beograd, 80–92.

PKV (2001) “Zaključci Prosvjetno-kulturnog vijeća Skupštine SRBiH o književnojezič-koj politici u vaspitno-obrazovnoj djelatnosti”, Standardni jezik i nacionalni odnosi u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 2001, 182–185.

Puljić, Savo (1984) “Terminološke višestrukosti u udžbeničkoj literaturi”, Sveske Institu-ta za proučavanje nacionalnih odnosa, 5–6, Sarajevo, 435–442.

Simp. (1974) “Zaključci Simpozijuma o jezičkoj toleranciji”, Mostarsko savjetovanje o književnom jeziku, Institut za jezik i književnost u Sarajevu, Sarajevo, 203–205.

Smailović, Ismet (1970) “Bosna i Hercegovina u međuvarijantnom položaju i problemi koji se s tim u vezi javljaju u nastavi” Prilozi nastavi srpskohrvatskog jezika i književ-nosti, 3, Banjaluka, 36–43.

390 Josip Baotić

_____ (1980) “Književnojezička politika i jezičke norme”, Književni jezik IX, sv. 2, Insti-tut za jezik, Sarajevo, 35–41.

Stepanov, G. V (1969) “Social’no-geografičeskaja differencijacia ispanskogo jazyka Ame-riki na urovne nacional’nih variantov”, Voprosy social’noj lingvistiki, ANSSSR, Le-njingrad.

Stevanović, Mihajlo (1965) “Neke leksičko-stilističke razlike, a ne jezičke varijante”, Naš jezik XIV, sv. 4–5; 195–226.

_____ (1970) “Stvaranje jedinstva književnog jezika Srba i Hrvata i današnje stanje tog jedinstva”, Naš jezik XVIII, sv. 1–2, 1–79.

Suljević, Kasim (1981) Nacionalnost Muslimana, Rijeka.Šipka, Milan (1970) “Jedan pogled na tradiciju narodnog jezika u Bosni i Hercegovini”,

Život, 11–12, Sarajevo, 104–108._____ (1974) “Smisao i značaj savjetovanja – uvodno izlaganje”, Mostarsko savjetovanje

o književnom jeziku, Institut za jezik u Sarajevu, Sarajevo, 11–16._____ (1977) “Kolektivni standardnojezički izraz i individualna sloboda izbora jezičkih

sredstava”, Jezik u sredstvima informiranja i izdavačkoj djelatnosti u Bosni i Hercego-vini, Institut za jezik i književnost, Sarajevo, 63–74.

_____ (1987) Književnojezička politika i jezička kultura, Oslobođenje, Sarajevo._____ (1975) Jezički savjetnik, Svjetlost, Sarajevo.Topić, Emina (1977) “Primjena književnojezičke politike u sredstvima informiranja Bo-

sne i Hercegovine”, Jezik u sredstvima informiranja i izdavačkoj djelatnosti u Bosni i Hercegovini, Institut za jezik i književnost, Sarajevo, 23–43.

Vujičić, Dragomir (1984) “Dijalekatska baza i standardnojezički izraz u odnosu na naci-onalnu strukturu u Bosni i Hercegovini”, Sveske Instituta za proučavanje nacional-nih odnosa, 5–6, Sarajevo, 383–392.

Vukomanović, Slavko (1984) “Nacija, jezik i naše književnojezičko zajedništvo”, Sveske Instituta za proučavanje nacionalnih odnosa, 5–6, Sarajevo, 241–245.

_____ (1969) “Srpskohrvatski standardni jezik, njegova komunikacijska funkcija i vari-jantne razlike”, Funkcioniranje jezika u višenacionalnim zemljama, Institut za jezik, Sarajevo, 77–90.

Vuković, Jovan (1969) “Bosna i Hercegovina u svetlosti raspri i sporazuma oko književ-nog jezika”, Lica br. 16, Sarajevo, 22–23.

_____ (1970) “Pogled na tradiciju i stanje književnog jezika u BiH”, Život, 1–12, Saraje-vo, 7–11.

_____ (1972) Naš književni jezik danas, Veselin Masleša, Sarajevo.ZIG (2001) “Zaključci i prijedlozi istraživačke grupe Instituta za jezik i književnost o

ostvarivanju ravnopravnosti jezika i pisama naroda i narodnosti Jugoslavije u prak-si Skupštine SFRJ – s posebnim osvrtom na status bosanskohercegovačkog stan-dardnojezičkog izraza” Standardni jezik i nacionalni odnosi u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 2001, 199–207.


Status specifičnosti hrvatskog standardnog jezika u konceptu književnojezične politike u Bosni i HercegoviniSvoj referat nisam naslovio u duhu ovoga skupa, npr. O položaju hrvatskog jezika u Bosni i Hercegovini u vremenu od 70-ih do 90-ih godina, ne zbog toga što se iz njega neće vidjeti taj položaj, nego zbog toga što etiketa hrvat-ski književni jezik u Bosni i Hercegovini u to vrijeme nije imala legitimitet koji je imala od 1974. godine u tadašnjoj SR Hrvatskoj, a danas i u Bosni i Hercegovini, i što mi se čini adekvatnijim naslov koji sam ponudio – Sta-tus specifičnosti hrvatskog standardnog jezika u konceptu književnojezične politike u Bosni i Hercegovini. Ni manje pažljivom čitatelju neće promaći činjenica da je upotrijebljena riječ status, a ne stanje, a ni to nije slučajno. Za ocjenu stanja trebat će više egzaktnih podataka nego što ih sada ima, i to podataka kao rezultat istraživačkog rada u svim sferama funkcioniranja standardnog jezika, dok analiza status, i to u konceptu književnojezične politike, obvezuje da se kaže šta je bilo omogućeno, a ne u kojoj je mjeri to i ostvareno na općem i pojedinačnom planu.

Standardizacija štokavštine, kao što je poznato, odvijala se i u osnovi uobličila neovisno kod Hrvata i Srba u prvoj polovici devetnaestog stoljeća. Ta činjenica je bila i ostala presudna da zajednički standardni jezik Hrva-ta, Srba, Bošnjaka i Crnogoraca od njegovog zasnivanja do disolucije na posebne standardnojezične idiome ne ostvari jedinstvo fizionomije, tj. da ostane standardni jezik s bogatom sinonimijom na leksičkom planu, ali i s uočljivom sinonimijom na svim razinama jezične analize.

392 Josip Baotić

Poznato je da postojanje sinonimije omogućava i u jezicima nacional-no homogenih zajednica različit izbor, a da u nacionalno nehomogenim podrazumijeva. Čak i da se u standardnojezično zajedništvo Hrvata i Srba i nije ušlo s markiranošću tog izbora, izbor bi se nužno odvijao po nacio-nalnom kriteriju i tako ocrtao različite i opet, na globalnom planu, po na-cionalnom kriteriju prepoznatljive vidove realizacije standardnojezičnog idioma. Ovako, kada se s njim ušlo kao s nacionalnim izborom u standar-dnojezično zajedništvo, on je bio i ostao hrvatski ili srpski bez obzira kako je imenovan i kakvom je etiketom markiran, ili samo takav sve dok nacio-nalna nomenklatura u društvenim relacijama nije proširena bošnjačkom i crnogorskom sastavnicom.

Složena etnička slika korisnika zajedničkog jezika učinila je da povijest standardizirane štokavštine, ili proces normiranja zajedničkog književnog jezika Hrvata, Srba, Bošnjaka i Crnogoraca, bude prožet dvjema oprečnim tendencijama: a) nastojanjem da se varijacijsko bogatstvo neutralizira, i b) da se varijacijsko bogatstvo očuva. Prva je argumentirana potrebom dosti-zanja jedinstva fizionomije – osnovnog obilježja standardnog jezika; druga potrebom očuvanja kontinuiteta i veza s prošlošću i kulturnim naslijeđem. Učinci ovih tendencija bili su razmjerni odnosu snaga na društvenoj sceni u pojedinim razdobljima njegovog razvitka i ispoljavali su se prije u vidu jačeg ili slabijeg protežiranja pojedinih dubleta u praksi, obrazovnom su-stavu i sredstvima javnog priopćavanja, pa preko njih i na individualnom planu, nego na planu revizije zajedničke norme bilo u pravcu njenog uni-ficiranja bilo u pravcu razgraničenja, no nikada takvi da bi se moglo reći da je jedna tendencija obesnažila drugu u potpunosti, čak i kada je neka od njih zbog društvenih opredjeljenja bila marginalizirana, pa i ozbiljnije ugrožena. Razlog za to bio je izvan opredjeljenja, u samoj prirodi jezika. Oba nastojanja imala su podjednako snažna uporišta u osnovnim funk-cijama jezika, prvo u komunikativnoj, a drugo u simboličkoj, a i jedna i druga su u biti jezika kao društvene kategorije.

Nastojanja koja su izlazila izvan okvira uravnoteženog odnosa prema ovim dvjema funkcijama doživljavana su kao nasilje jačeg nad slabijim, a to su i bila. U političkom životu svođena su na unitarizam i hegemonizam, ako se radilo o unifikaciji u normi, ili separatizam i nacionalizam, ako se radilo o zaštiti vlastitih vrijednosti kao varijacijskog bogatstva zajedničkog jezika, mada je, u suštini, favoriziranje bilo koje od ovih dviju funkcija u osnovi imalo istu motivaciju – afirmaciju jezika kao emanacije duha naro-da. Oni koji su se zalagali za jedinstvo fizionomije standardnog jezika vi-djeli su u unifikaciji šansu za širenje dijapazona vlastitih jezičnih vrijedno-


sti i izvan svog nacionalnog korpusa, kroz prizmu svog izbora, a to znači i širenje dijapazona “duha svog naroda”, a oni koji su se zalagali za očuvanje sinonimnih vrijednosti, pravo na vlastiti izbor, vidjeli su takav pristup kao jedini način za očuvanje “duha svog naroda”. Zbog toga su i rješenja dono-šena favoriziranjem značaja jedne i neuvažavanjem značaja druge funkcije prihvatana kao nužno zlo i živjela samo do izmjene odnosa snaga.

Mada je već tridesetih godina XX stoljeća, zahvaljujući češkim lingvi-stima, jedinstvo fizionomije standardnog jezika deaktuelizirano kao uvjet za standardnost nekog neorganskog idioma, i mada je sve više onih koji stoje na poziciji da jedinstvo fizionomije nije moguće ostvariti ni u stan-dardnim jezicima nacionalno homogenih zajednica, a kamoli nacionalno nehomogenih, kakva je bila naša, nastojanja unificiranja standardnojezič-ne norme nisu na ovim prostorima deaktuelizirana sve do disolucije zajed-ničkog standardnog jezika na posebne standardne, nacionalno markirane idiome – hrvatski, srpski, bosanski, crnogorski, kada su postala bespred-metna.

Realizacija srpskih i hrvatskih specifičnosti u standardnom jeziku na matičnim prostorima Srba i Hrvata, točnije na prostoru Hrvatske i Srbi-je, bila je de facto limitirana normom, drugim riječima bila je, u načelu, onoliko realizacija srpskog i hrvatskog jezika koliko je norma dozvolja-vala, dakle neupitna u smislu izbora i opredjeljenja za dublete ove ili one provenijencije. Moglo bi se reći da ni u Crnoj Gori nisu postojale dileme u opredljeljivanju. Jedino je Bosna i Hercegovina, sa svojim heterogenim nacionalnim sastavom, tri konstitutivna naroda, bila prostor na kojemu je izbor hrvatskih ili srpskih varijeteta zavisio od rasporeda snaga na politič-koj sceni. Na prevagu u tom odnosu presudno su utjecali Bošnjaci sve do zasnivanja koncepta književnojezične politike, tj. do otvaranja mogućnosti da se bore za ravnopravan status vlastitih specifičnosti u standardnojezič-kom izrazu zajedničkog jezika u Bosni i Hercegovini.

Promjenjiv odnos Bošnjaka prema varijetetima markiranim kao srpski i hrvatski da se razumjeti kao racionalan. Oni su postojeći standard najma-nje doživljavali kao i svoj standardni jezik budući da im je bilo uskraćeno ne samo pravo na njegovu nominaciju nego i participranje u njegovoj nor-mi nekim od specifičnosti vlastitih organskih idioma kada su se javljali kao varijeteti, čak i kada se nije radilo o leksici orijentalne provenijencije. Oni varijetete u normi zajedničkog standardnog jezika nisu doživljavali emo-tivno, te nije bilo ništa prirodnije nego da se u izboru opredijele za one koji su ih približavali vladajućim snagama na političkoj sceni.

394 Josip Baotić

S Hrvatima je stvar ipak stajala drugačije. Njima je, uz hendikep da su najmalobrojniji narod u Bosni i Hercegovini, novija historija ispoljava-nju hrvatskog osjećaja na bilo kom planu pripisivala negativnu konotaciju, izjednačavajući ga s nacionalizmom i ustaštvom. Da bi to izbjegli, oni su često morali da zatomnjuju emocionalnu opredijeljenost za varijetete hr-vatske provenijencije i prihvate izbor većine i u jeziku. Time su potvrđi-vali svoju lojalnost zajednici u kojoj žive, spremnost podupirati etablirane vrijednosti vremena poslije socijalističke revolicije – bratstvo i jedinstvo, kasnije zajedništvo, naroda Bosne i Hercegovine, pa i šire. Više od druga dva naroda oni su tražili mjeru između emocionalne opredijeljenosti za varijetete hrvatske provenijencije i standardnojezičnog uzusa njegovanog u Bosni i Hercegovini, a to znači i izbjegavali uporabu onih vrijednosti koje bi ih mogle markirati više kao pripadnike nacije nego kao članove državne zajednice kojoj pripadaju.

Standardnojezički lik hrvatskog ili srpskog, hrvatskosrpskog ili srpskohr-vatskog jezika, već kako ga je tko i kada zvao i kako je zvanično imenovan, bio je u Bosni i Hercegovini zbog iznesenih činjenica, za razliku od stanja na drugim prostorima, u stalnom previranju, tj. naprofiliran i na općem planu i na planu svake od nacionalnih zajednica. Na ovom drugom, bar što se tiče Hrvata i Bošnjaka, on je prepoznatljiv bio samo u konfesionalnim glasilima i kod pojedinih nacionalno “osviješćenih” intelektualaca i pisaca, koji su, za razliku od većine kulturnih i društvenih djelatnika čiji je jezični izraz najčešće bio nacionalno neutraliziran, izborom jezičnih vrijednosti potvrđivali svoj nacionalni identitet.

Nezadovoljstvo Hrvata na općem planu odnosima u standardnojezič-nom zajedništvu odražavalo se i među Hrvatima na prostoru Bosne i Her-cegovine i u vremenu kada ona nije imala ili je imala vrlo malo utjecaja na opću situaciju u jeziku. Sve do sedamdesetih godina prošlog stoljeća u Bo-sni i Hercegovini se više “realiziralo” zacrtano nego “kreiralo” poželjno. To ne znači da se u Bosni i Hercegovini jezična problematika doživljavala kao manje važno pitanje nego u drugim sredinama, da je (ne)zadovoljstvo sta-njem bilo drugačije nego na drugim prostorima, nego da interesi njezina dva naroda, Hrvata i Srba, ne izlaze iz okvira matičnih zajednica i da se u suradnji ovih mogu zadovoljiti i njihove potrebe. Probleme je usložnjavala činjenica da su Hrvati i Srbi u Bosni i Hercegovini sva pitanja morali rješa-vati s Bošnjacima, zajednicom brojnijom od svakog od njih, koja se, usto, nije mogla identificirati ni u jezičkom izboru ni s jednom od njih dvije, tj. da je za uspješno funkcioniranje standardnog jezika u njoj više nego u dru-


gim sredinama trebalo uravnotežiti varijetete u normi i osigurati njihov izbor i uporabu bez posljedica negativne nacionalne markiranosti.

Peti kongres jugoslavista, održan u Sarajevu 1965. godine, posvećen normi u standardnom jeziku nagovijestio je zaokret u tretmanu standar-dnojezičnih varijeteta. Definitivno je prevladalo mišljenje da se oni ne mogu svoditi na razinu stilističkih rezervi, kako su najčešće vrednovani u pristupu lingvista koji su težili k unificiranju standardnojezičke norme i eliminaciji mogućnosti izbora, nego da se moraju prihvatiti kao speci-fičnosti nacionalnih realizacija zajedničkog standardnog jezika. U Bosni i Hercegovini to je primljeno sa zadovoljstvom i nadom u bolje sutra – kod Hrvata kao nada u očuvanje nacionalne prepoznatljivosti i preko jezika, kod Bošnjaka i kao nagovještaj mogućnosti vlastitog kolektivnog profili-ranja tog izbora. Deklaracija o hrvatskom jeziku iz 1967. potakla je neke među Hrvatima i u Bosni i Hercegovini da progovore o neravnopravnom položaju varijeteta hrvatske provenijencije u praksi, tj. realizaciji zajednič-kog standardnog jezika, odnosno o opstrukciji prava izbora varijeteta u tzv. službenoj upotrebi.

Iako je Deklaracija, kao i Predlog za razmišljanje, u Bosni i Hercegovini ocijenjena kao nacionalistički akt, njeno pojavljivanje je više od znanstve-nih opredjeljenja na Petom kongresu jugoslavista na ovom prostoru aktue-liziralo pitanje prirode standardnog jezika i njegovog funkcioniranja kao jezika nacionalno nehomogene jezične zajednice. Bosna i Hercegovina je iz pasivne pozicije konzumenta rješenja u oblasti jezika prešla u poziciju ak-tivnog kreatora usmjeravanja razvoja standardnog jezika na svom prostoru i traženju rješenja za njegovo skladno funkcioniranje. To vrijeme, od 70-ih do 90-ih godina prošlog stoljeća, već je označeno kao doba književnojezične politike u Bosni i Hercegovini, tj. svjesnog i organiziranog usmjeravanja razvitka i funkcioniranja standardnojezičnog idioma. Kao jedan od njenih protagonista još uvijek sam uvjeren da se za to razdoblje može reći da je bilo aurea aetas za jezik i jezičnu znanost u Bosni i Hercegovini, i po pri-stupu rješavanju jezičnih pitanja i po dometu ostvarenja, kako na planu jezika kao sredstva komunikacije tako i na planu jezika kao objekta i pred-meta znanosti, a u sklopu toga i za afirmaciju hrvatskih jezičnih vrijednosti u realizaciji zajedničkog standardnog jezika, istina, više kao mogućnost i pravo nego kao obveza, i češće posredno nego izravno.

Koncept književnojezične politike u Bosni i Hercegovini bio je počet-kom sedamdesetih godina utemeljen na četiri osnovna stava, obznanjena veljače 1971. u dokumentu Književni jezik i književnojezička politika u Bo-sni i Hercegovini, a koji su kasnije nazvani principi i koji se u suštini svode

396 Josip Baotić

na: 1) prihvatanje hrvatskosrpskog, odnosno srpskohrvatskog književnog jezika kao jednog jezika sa svim raznolikostima i varijantnim razlikama; 2) otvorenost prema pozitivnim kulturnim i jezičnim utjecajima iz svih sredina zajedničkog jezičkog područja; 3) njegovanje autohtonih književ-nojezičnih vrijednosti i 4) punu slobodu individualnog izbora jezičnih izražajnih sredstava.1

Za poziciju, odnosno funkcionalnu perspektivnost specifičnosti koje su karakterizirale hrvatski vid realizacije zajedničkog standardnog jezika, za Hrvate u Bosni i Hercegovini bez dvojbe najznačajnije je bilo iskazano u prvom i četvrtom principu: da se zajednički standardni jezik vidi kao jedinstvo “raznolikosti i varijantnih razlika” i da se u njegovoj realizaciji podrazumijeva “puna sloboda individualnog izbora”. Prvim je, čak ako i nije definitivno odbačena ambicija unificiranja norme u standardnom je-ziku na ovom prostoru, prihvaćeno varijacijsko bogatstvo kao njegova ne-osporiva karakteristika, i time neutraliziran strah od projicirane “jezične asimilacije” kao jedine perspektive, a drugim nije samo podržano pravo na realizaciju standardnog jezika u vidu koji ih ne odvaja od kulturne baštine i nacionalne zajednice u cjelini, čime je ublažen strah otuđenja od mati-ce nacionalnog korpusa kome pripadaju, nego su varijacije izjednačene u funkcionalnom statusu, a time i ostvarena pretpostavka za ravnopravan položaj s druga dva naroda u standardnojezičnom zajedništvu. Da principi i nisu bili popraćeni iscrpnim komentarima, koji su ukazivali na opredi-jeljenost za proširivanje demokracijskih stečevina i u jeziku, insistiranje na standardnojezičnom zajedništvu u Bosni i Hercegovini, ne bi se moglo drugačije shvatiti nego kao naglašavanje vrijednosti na kojima su zasnova-ni temelji njezine opstojnosti kao društvenopolitičke zajednice – bratstva i jedinstva, odnosno zajedništva njezinih naroda. U tom se pristupu, kako stoji u jednom od dokumenata Saveza komunista BiH, i “sva raspravljanja o srpskohrvatskom, odnosno hrvatskosrpskom jeziku, kao jednom od čini-laca nacionalnog života, uvijek moraju posmatrati sa stanovišta njihovog odražavanja na bratstvo i jedinstvo, ravnopravnost i zbližavanje naroda i u SR Bosni i Hercegovini”2. Da se pod zbližavanjem naroda ne podrazumije-va potiranje varijeteta u jeziku, u istom dokumentu je, također, u nastavku

1 “Književni jezik i književnojezička politika u Bosni i Hercegovini” u Šipka, M.: Stan-dardni jezik i nacionalni odnosi u Bosni i Hercegovini (1850 -2000) – dokumenti, Institut za jezik, Sarajevo, 2001.2 Navedeno je iz “Izjave IK CK SHBiH povodom Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika i Predloga za razmišljanje grupe članova Udruženja književnika Srbije (1967)”, Šipka, M., o. c., str. 166.


eksplicitno rečeno konstatacijom da se Savez komunista BiH “uvijek za-lagao za neotuđivo pravo svih građana Bosne i Hercegovine da se koriste bogatstvom jezika slobodno i do kraja tolerantno”.

Da načelna opredjeljenja ne moraju da znače mnogo, povijest je po-tvrdila na brojnim primjerima. U iskrenost opredjeljenja za oživotvorenje stavova u principima mnogi, i ne samo skeptici, od starta nisu vjerovali, i ne samo izvan Bosne i Hercegovine nego i u njoj samoj. Hrvati više od drugih. Razlozi nisu bili samo u negativnom iskustvu, činjenici da je teže liječiti nego što je bilo spriječiti. A u Bosni i Hercegovini od 1945. ubrzano je iz standardnojezične upotrebe postiskivano sve što je moglo biti prepo-znato kao hrvatska specifičnost, sustavno ili po inerciji funkcionalno pre-stižnijeg, sasvim je svejedno, tako da se i tako frekventne i uobičajene riječi na bosanskohercegovačkom prostoru, i ne samo kod Hrvata nego i kod Bošnjaka, pa i Srba, kao kruh, grah, opći, prema svjedočenjima nekih istra-živača3, nisu mogle naći u sredstvima javnog komuniciranja, na stranica-ma novina ili na radiju, u vremenu zasnivanja koncepta književnojezične politike. Kažem, razlozi za skepticizam nisu bili samo u svijesti o težine iz-mjene postojećeg stanja nego i u činjenici da je u četvrtom principu sloboda izbora ograničena na individualnu sferu, a da je individualnoj uporabi kao alternativa suprostavljena kolektivna, kao prestižnija i poželjnija.

Činjenica da kolektivna upotreba, ili standardnojezični izraz sh/hs jezi-ka u Bosni i Hercegovini nikada nije definiran, odnosno da je jedini poku-šaj da se on profilira na razini kodeksa upotrebe u sredstvima javnog oba-vještavanja odbačen kao lingvistički neutemeljen i društveno neprihvatljiv zbog pokušaja rangiranja i vrednovanja varijeteta, govori da su opredjelje-nja data u principima, bar što se tiče odnosa prema višestrukostima, bila na “duge staze”. Iskrenost opredjeljenja pokazali su i postupci i mjere koji su kasnije poduzimani da se stvore pretpostavke za oživotvorenje ciljeva nagoviještenih konceptom književnojezične politike.

Politička opredjeljenja prvo su pretočena u zakonske obveze. Prosvjet-no-kulturno vijeće Skupštine Bosne i Hercegovine lipnja 1971. godine ob-vezalo je “škole i druge ustanove u području obrazovanja”, između ostalog, na: a) uporabu dvočlanog naziva jezika srpskohrvatski – hrvatskosrpski; b) ravnopravnu primjenu oba pisma; c) izvođenje nastave u osnovnim i srednjim školama na ijekavskom književnom izgovoru; d) primjenu dvojne terminologije u nastavničkoj praksi, u udžbenicima i priručnicima namije-

3 Vidjeti: Alija Isaković, “Varijante na popravnom ispitu”, Život, XIX/11–12, Sarajevo, str. 54–71.

398 Josip Baotić

njenim učenicima; e) njegovanje autohtonih jezičnih vrijednosti...te istaklo potrebu osnivanja instituta za jezik, kao znanstvenoistraživačke organiza-cije u funkciji ostvarenja proklamiranih ciljeva književnojezične politike.4

Gotovo svi pobrojani zadaci iz navedenih zaključaka otvaraju prostor za očuvanje ili afirmaciju jezičkih vrijednosti koje su Hrvati smatrali ugro-ženim, od naziva jezika, koji je u svakodnevnoj praksi imenovan termi-nom srpski češće nego srpskohrvatski, a da se i ne govori o upotrebi naziva hrvatskosrpski, do ijekavskog izgovora, kojemu je, bar kada su bili u pitanju nastavnici, ekavski bio česta alternativa. Ipak u ovim Zaključcima onaj o obaveznoj upotrebi dvojne terminologije bio je gotovo u cjelini u funkciji afirmacije terminoloških vrijednosti iz hrvatskog terminološkog sustava bez obzira što to nije bilo tako obrazlagano niti u tom pravcu usmjereno. Jezik je viđen kao jedan, pa poznavanje svih terminoloških vrijednosti kao stvaranje pretpostavki da se učenička populacija bez poteškoća služi litera-turom iz svih sociokulturnih centara, ali i uključuje u nastavku školovanja u centre izvan Bosne i Hercegovine. Ali, kada se zna da su terminološki va-rijeteti hrvatske provenijencije bili ti koji su bili potisnuti u zaborav i koje je trebalo vratiti u praksu, iznesena konstatacija ne podliježe sumnji. U ovom slučaju izišlo se iz okvira prava na slobodu izbora, učenika i nastavnika, jer, da bi se ostvarila obveza ravnopravne zastupljenosti terminoloških vi-šestrukosti, prešlo se u obveze ovladavanja tim višestrukostima. A da bi se to ostvarilo, moralo se i učiti što se nije znalo. Za ovo je opet bilo potrebno obaviti niz predradnji, prvo istraživačkog katraktera, utvrditi terminološ-ke varijetete, potom praktične naravi – učiniti ih dostupnim preko udžbe-ničke literature. Iskrenost opredjeljenja i shvatanje težine zadataka potvr-đena je osnivanjem Instituta za jezik, kome je uz znanstveno istraživački rad u oblasti jezika za potrebe ostvarenja ciljeva književnojezične politike povjerena i briga o realizaciji zadataka na tom putu.

Za aktivnosti do osnivanja Instituta moglo se tvrditi da su više bile deklarativnog karaktera, tj. više u funkciji “gašenja požara” nego u funkciji mijenjanja stanja u praksi. Za praksu je, istina, ponuđena promjena prema izboru drugog i drugačijeg uvođenjem tolerancije kao vida ponašanja, ali to još uvijek nije značilo i zaokret u vrednovanju.5 U značenju te riječi bilo je i ostalo dominantno – imati obzira prema nečemu što nije na istoj razini s vrijednostima koje ste usvojili. A konceptom književnojezične politike

4 Zaključci Prosvjetno-kulturnog vijeća Skupštine SRBiH o književnojezikoj politici u vas-pitno-obrazovnoj djelatnosti (1971), u Šipka, M., o. c., str. 182–185.5 Zaključci Simpozijuma o toleranciji (1970), u Šipka, M., o. c., 170–173.


protežirana je jednakovrijednost jezičnih varijeteta, sve dok značenje ne-kog od njih ne bude modificirano, tj. dok ne izgubi obilježje sinonimnosti.

Isticanje mogućnosti egzistencije varijeteta kao jednakovrijednih ele-menata u normi standardnog jezika rušilo je već ustoličeno uvjerenje da se u njenom uspostavljanju mora primijeniti disjunktivni princip, tj. princip koji zahtijeva opredjeljenje za jedan od varijeteta kao prestižni, standardni lik i svođenje ostalih na razinu “stilističke rezerve”. Iako su češki lingvisti još u prvoj polovici XX stoljeća relativizirali ovaj kriterij i kao alternativu naveli konjunktivni princip, tj. princip koji dozvoljava u normi varijetete sa statusom jedanke vrijednosti, kod nas je to ostalo bez snažnijeg odjeka u teorijskoj elaboraciji, sve dok se suradnici Instituta za jezik nisu našli pred zadatkom realizacije koncepta književnojezične politike. U radovima J. Baotića i S. Jankovića6 norma konjunktivnog karkatera apostrofirana je kao jedino moguća u standardnim jezicima nacionalno nehomogenih je-zičnih zajednica, kakva je bila hrvatsko-srpska, na širem jugoslavenskom, ili na užem bosankohercegovačkom prostoru. Samo takva norma je otva-rala mogućnost za paralelnu egzistenciju svih specifičnosti karakteristič-nih za uporabu toga jezika u svakom od njezinih etnikuma i samo je takvu normu, a s njom i standardni jezik, svaki od njezinih etnikuma mogao prihvatiti kao svoju.

U okvirima ovakvog teorijskog pristupa elaborirana su najaktualnija pitanja dubletnih rješenja u normi i odnosa prema njima na svim razinama jezične strukture. Na stranicama dnevnih novina Oslobođenje, a to znači za najširi krug čitalaca, pokrenuta je rubrika Naš jezik u praksi7, u kojoj su varijeteti karakteristični za hrvatsku realizaciju standardnog jezika, manje poznati i često proskribirani na prostoru Bosne i Hercegovine u sredstvima javnog komuniciranja, interpretirani kao jednakovrijedni onima koji su karakterizirali srpsku realizaciju standardnog jezika i koji su bili uobičaje-ni, a moglo bi se reći i gotovo jedino zastupljeni i na prostoru Bosne i Herce-govine. To je reafirmiralo ne samo leksičke dublete kao: stroj, plin, ožujak, sigurnost, zrak, nogomet, kruh, grah, obljetnica, tisuća, tjedan, uvjet nego i fonetske: Babilon, Bizant, duhan, kuhar, kronika, kemija, kisik, ocean, opći-na, gramatičke: osnova – na osnovi, Ivo – Ive, teritorij – teritorija, socijalist

6 Baotić, J.: “Standardni srpskohrvatski jezik, norma i varijante”, Književni jezik 13/3, In-stitut za jezik, Sarajevo, str. 120–130; Janković, S.: “Varijantna razuđenost srpskohrvat-skog standardnog jezika i bosanskohercegovački standardnojezički izraz”, u zb. Funkci-onisanje jezika u višenacionalnim zemljama, Instititut za jezik, Sarajevo, 1990, str. 13–28.7 Izbor radova objavljen je u knjizi pod istim naslovom: Naš jezik u praksi, Institut za jezik i književnost, Sarajevo, 1979.

400 Josip Baotić

– socijalista, istina ne kao hrvatske vrijednosti prema srpskima, nego kao jezično bogatstvo, varijetete na prostoru Bosne i Hercegovine, koje, kako je pisao M. Šipka, “nije ni potrebno ni moguće ujednačavati” odnosno svo-diti “na jednu riječ, na jedan izraz” jer bi se time “ako bi tako nešto uopće bilo moguće – nanijela golema šteta samom jeziku”8. Aktivnosti ovog ka-raktera rezultirale su sve učestalijom uporabom “reafirmiranih” izraza i oblika, tako da nisu bile rijetke konstatacije da se standardnojezični izraz u Bosni i Hercegovini sustavno kroatizira. Razumije se da se nije radilo ni o kakvom kroatiziranju, pogotovo ne o “ciljanom” jer u konceptu književno-jezične politike nije bilo razumijevanja za raslojavanje standardnog jezika u uporabi po “nacionalnim šavovima”. Eksplicite je u elaboraciji temeljnih principa ponovljen, a to znači i naglašen već ranije zauzet stav – da “svako vještačko favoriziranje i nametanje ove ili one jezičke varijante, ili njihovih osobina, bilo od koga ili bilo kome, predstavlja povredu prava svakog čovje-ka na slobodan izbor i upotrebu jezičkih izražajnih mogućnosti”.9 Istina je bila da su se varijeteti vraćali u uporabu proporcionalno jačanju uvjerenja da neće poslužiti kao argument za negativno identificiranje onih koji ih koriste, na jednoj strani, i činjenici da su oni koji spadaju u općeuporabnu leksiku još uvijek bili živi i široko rasprostranjeni u organskim idiomima sva tri nacionalna korpusa. Standardnojezični izraz u Bosni i Hercegovini samo se vraćao svojoj dijalekatskoj osnovici. A ta osnovica je, isticano je, takva da ne dozvoljava ni da se standardnojezični izraz, ako se oslanja na nju, varijantski odredi ni kao srpski ni kao hrvatski. To što su se varije-teti karakteristični za hrvatski standard na općem planu počeli sve češće javljati u standardnojezičnoj upotrebi u Bosni i Hercegovini svjedočilo je posredno o nečem drugom – da su sustavno ili nesustavno bili potiskivani iz njega i da je standardnojezični izraz u Bosni i Hercegovini od 1945. uda-ljavan od svoje organske osnovice.

Da bi sve insinuacije da se radi o projiciranom preusmjeravanju izbo-ra, a ne o njegovom vraćanju svojim organskim idiomima u ozračju većih sloboda bile lišene utemeljenosti, poduzeto je temeljno istraživanje stanja u organskim idiomima u Bosni i Hercegovini. U okviru makro projek-ta Bosanskohercegovački dijalekatski kompleks – sinhronijska deskripcija i odnos prema standardnom jeziku sagledano je stanje na 224 punkta, od kojih su oko šezdesetak nastanjivali Hrvati, osamdesetak Srbi, a ostatak Bošnjaci. Prikupljena građa, a u prikupljanju su sudjelovali dijalektolozi s

8 Šipka, M.: “Raznolikosti – bogatstvo ili nevolja”, Naš jezik u praksi, o.c., str. 18.9 Šipka, M.: “Književni jezik i književnojezička politika u Bosni i Hercegovini”, o. c., 179.


cijelog prostora tadašnje države, potvrdila je da su tzv. kroatizmi ili srbizmi i regionalno, a ne samo nacionalno markirani. Ta činjenica nije korištena da ih se diskvalificira u standardnojezičnoj uporabi kao srpske ili hrvatske vrijednosti, nego da se ublaži otpor prema njima, opet više onima karakte-rističnim za hrvatski standardni jezik nego srpski. Razumije se da se time nije ulazilo u emotivni odnos pojedinca prema varijetetima, niti se nagla-šavalo da su Hrvati imali razloga da budu zadovoljniji, nego da nitko nije imao razloga da bude nezadovoljan.

Korak naprijed u afirmaciji standardnojezičnih varijeteta u Bosni i Hercegovini je učinjen u oblasti terminologije. Tu nije bilo dovoljno razviti osjećaj slobode izbora i razviti saznanje jednake vrijednosti, nego je če-sto bilo potrebno ukazati na postojanje varijeteta s obzirom da su termini specijalna leksika jezične nadgradnje, izvan organskih idioma, što će reći leksika koja se usvaja u tijeku obrazovanja. A tu je stanje bilo više nego porazno kada se radilo o terminološkim varijetetima kartakterističnim za hrvatsku realizaciju standardnog jezika na općem planu. Zakonska obve-za ovladavanja terminološkim višestrukostima u predmetima nastave u osnovnom i srednjem obrazovanju zahtijevala je prvo utvrđivanje tih vi-šestrukosti, zatim njihovo “stavljanje na raspolaganje” kako se opstrukcija ne bi mogla pravdati objektivnim poteškoćama, pomanjkanjem izvora za informiranje. Da bi se stvorile pretpostavke za ostvarenje ovog zadatka, zasnovan je istraživački projekat pod nazivom Školska terminologija. Istra-živanje je izvršeno na obimnom i reprezentativnom korpusu, koji su činili udžbenici iz svih školskih predmeta i sa cijelog prostora zajedničkog hs/sh. jezika, a rezultati ponuđeni u deset svezaka rječnika pod nazivom Školski rječnik terminoloških višestrukosti.10 No, ni ovdje terminološke višestru-kosti nisu identificirane kao hrvatske ili srpske uporabne vrijednosti, nego kao zajedničko bogatstvo koje se u Bosni i Hercegovini u nastavnom pro-cesu mora prezentirati u ukupnosti. Učenicima su oni bili namijenjeni kao mogućnost izbora, nastavnicima kao informacija o sinonimijskim odnosi-ma, ali i kao obveza jednakog tretmana svakog od varijeteta u nastavnom procesu i učeničkom izboru, piscima udžbenika kao model za dodatak u vidu rječnika višestrukosti termina uporabljenih u samom udžbeniku.

Izostavljanje izvora iz kojih su termini preuzeti, tj. posrednih podataka na osnovi kojih bi oni mogli biti identificirani kao nacionalne realizacije, umanjivalo je njihovu neposrednu informativnu vrijednost, tj. mogućnost da se učenici prema varijetetima određuju po nacionalnom kriteriju, kao

10 Školski rječnik terminoloških višestrukosti, Institut za jezik, Sarajevo 1979.

402 Josip Baotić

onima koji pripadaju njihovom nacionalnom korpusu. To je urađeno svje-sno – da bi se varijeteti “zaštitili” od moguće manipulacije u nastavnom procesu. Podvođenjem pod bogatstvo jezika u Bosni i Hercegovini neutra-lizirani su, a time i oslabljeni i eventualni otpori i odbojnost svih prema onima koji pripadaju drugima po historijskoj utemeljenosti i primjeni. No to ne znači ni sa današnje distance da stav o obvezi ovladavanja dvojnom terminologijom i ovi rječnici nisu in ultima linea bili u funkciji afirma-cije hrvatskih vrijednosti u realizaciji standardnog jezika. Zahvaljujući opredjeljenju za obvezu uporabe terminoloških višestrukosti, terminima hrvatske provenijencije otvoren je put u život. U udžbenicma su se našli ne samo takvi kao barij, kemija, kisik, vodik, s kojima su se u strukturno modificiranom liku učenici već sreli, nego i oni kao dušik, nerv, oborine, tuča tvar, zapremina, krvne žile, kojih su značenje morala u najvećem broju učiti i hrvatska djeca.

Oni koji su bili zaduženi za ostvarenje duha principa književnojezič-ne politike, prije svega suradnici Instituta za jezik, ali i mnogi poslenici u obrazovnim ustanovama i sredstvima javnog obavještavanja, bili su svjesni težine zadatka pred kojim su se našli. Čak i da je zaokret u jezičnoj politici bio bezrezervno prihvaćen i podržan od svih aktera na koje se njeno rea-liziranje moglo osloniti, a nije uvijek i u svim sredinama bilo tako, trebalo je i mnogo rada i vremena da se taj zaokret ostvari dokraja, a to znači i da se varijeteti hrvatske provenijencije u standardnom jeziku stabilizira-ju u uporabi i postanu ravnopravni u smislu ravnomjerne zastupljenosti. Novo je uvijek nailazilo na otpor po inerciji, želji da se ostane pri starim navikama i vrijednosnim sudovima. Da je iza duha principa jezične poli-tike stajala država i njen aparat vlasti kao iza kolektivnih prava, a ne kao iza proširenja individualnih prava i sloboda u jezičnom zajedništvu, otpori slobodi izbora i opstrukcije prava na izbor, ne bi bili dokraja eliminirani. Prostor za njih otvaralo je načelno opredjeljenje za zajednički idiom stan-dardnog jezika pod nazivom standardnojezični izraz hs/sh. jezika u Bosni i Hercegovini i njegovu obvezatnost kao termina u tzv. kolektivnoj, tj. služ-benoj uporabi. Činjenica da je tek trebalo profilirati lik tog idioma, kao i eksplicitno naglašavanje da se sloboda izbora varijeteta ne smije iskoristiti za varijantsku polarizaciju unutar njega samog, otvarala je prostor za op-strukciju pod plaštom brige za jezičku kulturu i straha da će nekontrolira-na sloboda izbora u bogatstvu varijeteta, čak i ako ne odvede u varijantsku polarizaciju po nacionalnom kriteriju, ugroziti osnovnu komponentu stan-dardnih idioma – konkretnost u mjeri poslije koje se o standarnojezičkom izrazu u Bosni i Hercegovini neće moći govoriti kao o kultiviranom jezič-


nom idiomu. A kultiviran jezični idiom u vidu standardnojezičnog izraza hs/sh. jezika u Bosni i Hercegovini je već bio proklamirani cilj.

Varijetetima karakterističnim za hrvatski standardni jezik u standar-dnojezični izraz u Bosni i Hercegovini put je bio otvoren, dakle, preko slo-bode individualnog izbora, tj. “kad se književni, naučni radnici, žurnalisti, društveni radnici i drugi građani pojavljuju u jezičkoj komunikaciji ili u usmenom i pismenom izražavanju kao pojedinci, kad govore u svoje ime, odnosno kad potpisuju svoje tekstove”. Tada, i samo tada “niko, pogotovo lektori i korektori, urednici u redakcijama i drugi” nije imao pravo da im nameće “svoj izbor”. Mogao je da im u ime kolektivnog izbora, koji još nije bio definiran, odnosno zbog toga što nije bio definiran, sugerira kao kolek-tivni onaj koji je već bio uspostavljen u godinama poslije Drugog svjetskog rata, ili koji se već ustalio u službenoj uporabi. Nema sumnje da je to i činje-no, pa i prihvatano od strane Hrvata u Bosni i Hercegovini kao doprinos zajedništvu i potvrda tolerantnosti prema drugom i drugačijem. Neposto-janje normativnih priručnika, naime, dozvoljavalo je različito tumačenje i duha principa književnojezične politike: slobode individualnog izbora je-zičnih izražajnih sredstava i obveze uvažavanja kolektivnog jezičnog izraza u Bosni i Hercegovini. Drugim riječima, koncept književnojezične politike u Bosni i Hercegovini omogućio je varijetetima karakterističnim za hrvat-ski jezik samo da ugledaju svjetlo dana na svim razinama funkcioniranja standardnog jezika i tako ih učinio formalno ravnopravnim s već ustalje-nim sinonimima na ovom prostoru, tj. onima koji su imali karakter speci-fičnosti srpskog standardnog jezika. Funkcionalna ravnopravnopravnost, u smislu ravnomjerne, ili bar približno ujednačene uporabe nije pratila ovu prvu. I mnogo i malo – zavisno od toga tko ocjenjuje. Sa stajališta Hrvata malo, sa stajališta Srba dosta, ako ne i mnogo, dovoljno da su vlastite vari-jetete smatrali ugroženim, sa stajališta Bošnjaka u mjeri kojom bi oni bili zadovoljni tretmanom vlastitih specifičnosti u zajedničkom jeziku.

Kvantifikacija, uostalom, i nije najbitnija za konačnu ocjenu učinka promjene statusa varijeteta specificiranih kao obilježje hrvatskog standar-dnog jezika u Bosni i Hercegovini. Bitnije je da je konceptom književno-jezične politike u Bosni i Hercegovini otvoren proces demokratizaciji u jeziku. Da su procesi normiranja standardnojezičnog izraza hs/sh. jezika bili dovedeni do kraja, tj. da je konkretizirana njegova norma, sigurno je da bi ona bila daleko fleksibilnija od norme postojećeg hs ili sh jezika, da bi varijeteti s karakterom specifičnosti jezika nacionalnih zajednica bili u istoj ravni, odnosno da bi s širenjem demokratizacije u ostale sfere života ona bila snažena i u jeziku, pa bi i funkcinalna ravnopravnost specifičnosti

404 Josip Baotić

hrvatskog standardnog jezika dostigla razinu za koju su joj principi otva-rali mjesto, i koju su sami Hrvati priželjkivali.

Društvene promjene na širem planu devedesetih godina deaktuelizi-rale su definitivno nastojanja očuvanja zajedničkog standardnog hs/sh. je-zika, pa i standardnojezičnog izraza u Bosni i Hercegovini. Inauguriranje posebnih standardnih idioma, bosanskog, hrvatskog, te srpskog u njoj, si-gurno je kvalitativni skok u smislu punije ravnopravnosti i na formalno-pravnom i na funkcionalnom planu. To, ipak, ne daje pravo da se umanji značaj koncepta književnojezične politike za afirmaciju vrijednosti speci-fičnih za hrvatsku realizaciju standardnog jezika, dok je bio zajednički, u Bosni i Hercegovini, odnosno hrvatskog standardnog jezika u današnjoj vrijednosti ovog termina, kao ni rezultata koji su ostvareni. Oni su bili si-gurno veliki, veći nego što se na prvi pogled i sa današnjeg stajališta vidi, s obzirom na vrijeme i uvjete u kojima su ostvareni.


Napomena uz radove u ovoj knjiziOva knjiga nastala je na sugestiju urednika i izdavača, i objavljuje se po-vodom odlaska autora u mirovinu, ili sedamdesete godišnjice rođenja. Tekstovi u njoj su izbor iz radova autora nastalih tokom njegove naučno-istraživačke i nastavne djelatnosti. Svi su integralno ili kao dijelovi većih cjelina već objavljeni u recenziranim časopisima, zbornicima ili posebnim publikacijama i maje-više poznati su znanstvenoj javnosti. Mlađoj popula-ciji većina njih je teško dostupna, ako ne i nedostupna, i to je bio argument kojim je glavni urednik “slomio” otpor autora da se ponovo objave oni koji su na neki način bili i ostali doprinos našoj nauci o jeziku. Svi tekstovi se daju u obliku u kojem su prvotno objavljeni, a to znači, sa današnjeg stanja gledano, u sve tri norme standardnih jezika: bosanskog, hrvatskog, srp-skog. Jedino odstupanje od tog stava odnosi se na transliteraciju tekstova koji su bili na ćirilici – oni se pojavljuju u latinici. U skladu sa uobičajenom praksom u ovakvim izdanjima, navodimo bibliografske podatke za svaki od radova.1. U obrani znanstvenog pristupa jezičnoj problematici (intervju), Hrvat-

ska misao, br. 9, Matica hrvatska, Sarajevo, 1988, str. 69–87.2. Prilog problematicci posavskog ikavskog dijelekta u bosanskoj Posavi-

ni, Prilozi proučavanju jezika, II, Novi Sad, 1966, str. 85–89.3. Sintaksa padeža u govoru starosjedilaca bosanske Posavine, Prilozi pro-

učavanju jezika, VII, Novi Sad, 1971, str. 105–140.4. Akut u govoru starosjedilaca bosanske Posavine, Studia linguistica Po-

lono-Jugoslavica, II, Skopje, 1982, str. 53–62.5. O orijentalizmima u govoru starosjedilaca bosanske Posavine (uvod u

knjigu – rječnik Orijentalizmi u govoru starosjedilaca bosanske Posavi-ne), Institut za jezik, Sarajevo, 2007, str. 1–15.

406 Josip Baotić

6. O govoru starosjedilaca bosanske Posavine, monografija Župa Tolisa, Tolisa, 2002, str. 415–444.

7. Prilog osvjetljavanju demografskog i jezičkog supstrata okolice Dervente (segment iz doktorske disertacije “Ikavskošćakavski govori u okolini Dervente”), Bosanskohercegovački dijalektološki zbornik, IV, Institut za jezik, Sarajevo, 1983, str. 21–42.

8. Iz sintakse bosanskohercegovačkih govora, Radovi Hrvatskoga društva za znanost i umjetnost, VII/VIII, Sarajevo, 1999/2000, str. 33–71.

9. Iz problematike veza “enklitičkih” oblika ličnih zamjenica sa prijedlo-zima, Književni jezik, sv. 2, Institut za jezik, Sarajevo, 1972, str. 5–15.

10. Lingvistički aspekti problematike sastavljenog i rastavljenog pisanja ri-ječi, Radovi Instituta za jezik, IV, Sarajevo, 1977, str. 264–278.

11. O normi i nekim nekodificiranim izrazima u našem jeziku, Književni jezik, sv. 1, Institut za jezik, Sarajevo, 1980, str. 19–28.

12. Jezička politika i jezičko planiranje, Treći program Radio Sarajeva, br. 20 , Sarajevo, 1978, str. 122–142.

13. Standardni srpskohrvatski jezik, norma i varijante, Sveske Instituta za proučavanje nacionalnih odnosa, 5–6, Sarajevo, 1984, str. 315–323.

14. Jezička politika u srpskohrvatskom jeziku u Bosni i Hercegovini, zbor-nik Funkcionisanje jezika u višenacionalnim zemljama, Institut za je-zik, Sarajevo, 1990, str. 41–48.

15. Jezik u funkciji segregacije, zbornik Jezička/e politika/e u Bosni i Herce-govini i na njemačkom govornom području, Goethe Institut, Sarajevo, 2011, str. 49–55.

16. Ka jezičnoj ravnopravnosti, zbornik Hrvati u BiH – ciljevi i mogućnosti (2. izdanje), Mostar – Toronto, 1996, 503–508.

17. Standardni jezici štokavskog narječja, zbornik Simpozij o bosanskom jeziku, Institut za jezik, Sarajevo, 1999, str. 89–95.

18. Jezik u procesu integracije i dezintegracije društvene zajednice, zbornik Jezik i demokratizacija, Institut za jezik, Sarajevo, 2000, str. 203–211.

19. Književnojezička politika – borba za zajedništvo i ranopravnost u jezi-ku, zbornik Jezik u Bosni i Hercegovini, Institut za jezik, Sarajevo, 2005, str. 435–477.

20. Status specifičnosti hrvatskog standardnog jezika u konceptu književ-no jezične politike u Bosni i Hercegovini, zbornik Hrvatski jezik u XX stoljeću, Matica hrvatska, Zagreb, 2006, str. 239–251.


SažetakKnjiga Približavanje jeziku ili približavanje jezika izbor je iz radova ili di-jelova radova autora nastalih tokom njegovog naučnoistraživačkog i na-stavnog djelovanja, a u kojima je u manjoj ili većoj mjeri saopćeno nešto novo, do njihovog pojavljivanja nepoznato u bosanskohercegovačkoj nauci o jeziku, bilo da se radi o jeziku kao strukturnoj tvorevini bilo o jeziku kao sociolingvističkom fenomenu.

Poslije uvodnog teksta – intervjua, U obrani znanstvenog pristupa je-zičnoj problematici, koji pruža uvid u autorov odnos prema činjenicama i pitanjima koja osvjetljava, slijede prvo radovi u kojima se osvjetljava struk-tura jezika, u osnovi organskih idioma štokavskog narječja, ali i standar-dnog hrvatskosrpskog jezika, njegova priroda i norma prije disolucije na posebne standardne jezike: bosanski, crnogorski, hrvatski i srpski, te tek-stovi teorijskog karaktera, posvećeni pitanjima jezičnog planiranja i funk-cioniranja standardnog jezika u nacionalno nehomogenim zajednicama.

Problematika organskih idioma najzastupljenija je u ovoj knjizi. Posve-ćeno joj je sedam radova, od koji je pet vezano za najarhaičniji organski idi-om u Bosni i Hercegovini – govor starosjedilaca bosanske Posavine. Prvi od njih, Prilog problematici posavskog ikavskog dijalekta u bosanskoj Posa-vini, značajan je po tome što je popunio prazninu koja je ostala poslije mo-nografije S. Ivšića Današnji posavski govor. U njemu je precizno utvrđeno dokle doseže južna granica tog govora u Bosni i Hercegovini, odnosno po-brojana sela sa hrvatskim stanovništvom koja pripadaja tom govoru. Drugi rad, Sintaksa padeža u govoru starosjedilaca bosanske Posavine, prvi je rad u opisu naših dijalekata koji sintaksu padeža daje cjelovito, kao sistem kon-strukcija kojima se u jednom govoru iskazuju sva padežna značenja. Treći rad, Akut u govoru starosjedilaca bosanske Posavine, izdvojena je materija iz autorovog magistarskog rada Akcenatski sistem sela Kostrča u bosanskoj Posavini (Bosanskohercegovački dijalektološki zbornik II, 159–234). U radu je dat pregled uz distribuciju akuta i ukazano na gramatičke kategorije u kojima je S. Ivšić u svom radu Prilog za slavenski akcenat naveo argumente za njegovu pojavnost, kao i na kategorije za koje je takvo objašnjenje izo-stalo. Rad Orijentalizmi u govoru starosjedilaca bosanske Posavine uvodni je dio istoimenog rječnika. Kao uvodni tekst govori o adaptaciji orijenta-lizama u ovom govoru, a uvršten je da sa radom O govoru strosjedilaca bosanske Posavine zaokruži cjelinu o ovom organskom idiomu.

408 Josip Baotić

Preostala dva rada vezana za problematiku organskih idioma jesu Pri-log osvjetljavanju demografskog i jezičkog supstrata okolice Dervente i Iz sintakse bosanskohercegovačkih govora. Prvi je dio doktorske disertacije autora Ikavskošćakavski govori u okolini Dervente, u kojoj je ispravljena za-bluda koja se bila učvrstila i u udžbenicima iz dijalektologije – da u Bosni i Hercegovini, uz onu u okolini Orašja na Savi, postoji oaza posavskog ikav-skog dijalekta i u okolini Dervente. Autor je analizom jezičkog materijala utvrdio odsustvo osnovnog elementa za pomenutu tvrdnju – postojanje metatonijskog akuta, a analizom demografske situacije na tom području i da je on ikada bio sastavni dio bilo kojeg od govora koji bi se, polazeći od trenutnog stanja, mogli rekonstruirati.

Rad Iz sintakse bosanskohercegovačkih govora specifičan je po tome što je u njemu dio sintaksičkih problema osvijetljen na prostoru cijele Bosne i Her-cegovine. Rađen je na građi sakupljenoj u okviru projekta Instituta za jezik Bosanskohercegovački dijalektološki kompleks, a to znači na građi prikuplje-noj na 250 punktova i za 72 sintaksički relevantna fenomena, što je pruža-lo mogućnost za utvrđivanje kretanja izoglosa za pojave koje su se mogle iskazati sinonimičnim realizacijama. U predstavljanju stanja iskorištena je i građa iz postojećih dijalektoloških monografija da bi slika bila što potpunija.

Poslije radova koji su posvećeni organskim idiomima slijede tri rada iz kruga problematike standardnog hs/sh., odnosno aktuelnih standardnih jezka nastalih njegovom disolucijom.

U prvom od njih, Iz problematike veza “enklitičkih” oblika ličnih zamje-nica sa prijedlozima, razmatra se tipološka razlika akcenatskih likova veza jednosložnih i dvosložnih prijedloga i enklitičkih oblika ličnih zamjenica me, te, se, likovi tipa zá me, ná te, ú se i likovi tipa prȅdā me, ȕzā te, pȍdā se. Autor izražava sumnju da razlika proizlazi iz alternativne cirkumfleksne i akutske intonacije starih oblika mę, tę, sę, odnosno da su se likovi zá me, ná te, ú se razvili iz starih akutiranih oblika mę, tę, sę, iznošenjem uvje-renja da su oni razvijeni analoškim putem prema punim oblicima mene, tebe, sebe tokom novoštokavskog pomicanja akcenta: prèd mene, zà tebe, ùz sebe, pri čemu se promjena kvantiteta javila kao kompenzacija za kvalitet.

U radu Lingvistički aspekti problematike sastavljenog i rastavljenog pi-sanja riječi pažnja je posvećena traganjima za kriterijima koji bi bili pouz-dani za utvrđivanje kada veza dviju riječi prerasta u jednu riječ, posebno kada se radi o vezama prijedloga i imenica, tj. vezama kod kojih je teško razgraničiti prijedložno-padežno značenje od priloškog.

Posljednji rad iz ove grupe, O normi i nekim nekodificiranim izrazima u našem jeziku, govori o prirodi norme u standardnom jeziku, te rigidnom


odnosu autoriteta u jeziku prema vrlo frekventnim izrazima u jeziku obra-zovanih nosilaca jezika kada se izrazi mogu osporiti kriterijem narušava-nja zakonitosti i pravila koji vladaju u normi standardnog jezika. Autor ukazuje da standardni jezik svoj razvoj temelji i usvajenjem “pogrešnih” ali frekventnih izraza iz razgovornog jezika, te se zalaže za afirmaciju princi-pa elastične stabilnosti standardnog jezika, tj. otvaranje mjesta u standar-dnom jeziku izrazima tipa koristiti priliku, u vezi toga, govoriti po pitanju i slični, kojima je na tom putu često prepreka kriterij jezičkog osjećanja autoriteta čuvara “pravilnog” u jeziku.

Preostali dio knjige, koji je naslovom označen kao približavanje jezika, popunili su radovi u kojima se dijelom transferiraju rezultati teorijskog ka-raktera o standardnom jeziku kao sredstvu komunikacije i identifikacije, dakle društvenom fenomenu, sociolingvističkoj kategoriji putem koje se vrši druga socijalizacija pojedinaca u okvirima nacionalnih ili državnih zajednica, a dijelom iznose vlastiti sudovi o prirodi hs/sh. standardnog je-zika kao jezika nacionalno nehomogene zajednice, kriterijima na kojima moraju biti utemeljena normativna rješenja u njemu da bi u funkcioniranju otvarali puteve za ravnopravnost govornika u jezičkom zajedništvu.

Funkcija uvoda u ovu problematiku data je radu Jezička politika i jezič-ko planiranje. U njemu je ovaj vid djelatnosti predstavljen kao dio posebne jezičke discipline – socilingvistike, nauke koja proučava na makroplanu pojave na relaciji jezik – društvo, te na mikroplanu jezičko ponašanje po-jedinca u određenom društvenom ambijentu. U radu se ukazuje na za-visnost jezika i njegovog razvitka od volje ljudi; da se jezička djelatnost ostvaruje zahvaljujući prisustvu dviju dijalekatski povezanih i međusob-no uvjetovanih komponenti jezika – materijalne strukture i društvenog funkcioniranja. Težište rada je na razbijanju stereotipa o jezičkoj politici kao politiziranju u jeziku umjesto ukazivanja na nju kao na teoriju i prak-su svjesnog djelovanja društva na tok jezičkog razvoja, tj. usmjereno i ka cilju rukovođenje funkcioniranjem postojećih jezika. U tom kontekstu osvijetljeni su odnosi između jezičke politike i norme u jeziku, jezičke poli-tike i jezičkog planiranja, jezičke politike i jezika, jezičke politike i ideologi-je, te tipologija jezičke politike, odnosno sve ono što je podupiralo zasniva-nje i uobličavanje koncepta književnojezičke politike u Bosni i Hercegovini u vremenu kada se rad pojavio.

Radovi koji slijede iza ovoga u osnovi su aplikacija teorije sociolingvisti-ke u pristupu složenim pitanjima prirode standardnog hs/sh. jezika, norme u njemu i njegovog funkcioniranja kao jezika četiri naroda u sociokulturno nehomogenim zajednicama, na jednoj strani, i podrška konceptu književ-

410 Josip Baotić

nojezičke politike u Bosni i Hercegovini ostvarivane između sedamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća.

U radu Standardni srpskohrvatski jezik, norma i varijante autor se iz-među tri etablirana pristupa: a) da je u pitanju jedan jezik u kome varijacij-sko bogatstvo ima samo stilističku vrijednost, b) da je u pitanju jedan jezik samo na nivou sistema kao apstrakcije i koji se ostvaruje u dvije varijante sa svim karakteristikama posebnih standardnih jezika i c) da je u pitanju jedan jezik sa razvijenom sinonimijom kao obilježjem pojedinih sociokul-turnih zajednica, koja mora imati mjesto u zajedničkoj standardnojezičkoj normi – opredjeljuje za treći kao jedino prihvatljiv.

Uz navođenje argumenata za ovakvo opredjeljenje, ukazuje i na po-teškoće koje otvaraju druga dva pristupa u funkcioniranju jezika u naci-onalno nehomogenoj zajednici. Standardni sh/hs. jezik vidi kao cjelinu sastavljenu od četiri standardnojezička izraza koji se u punini, sa svojim specifičnostima, ostvaruju u četiri sociokulturne zajednice, a koji su obje-dinjeni normom konjunktivnog karaktera, dakle normom koja ne isklju-čuje specifičnosti svake od njih i ne sprečava njihovu slobodnu cirkulaciju i izvan prostora na kome su markirane kao specifične.

Opravdanost takvog pristupa argumentira skladnim funkcioniranjem standardnog jezika u Bosni i Hercegovini, koja ga je kao nacionalno neho-mogena zajednica ugradila u principe jezičke politike (Jezička politika u srp-skohrvatskom jeziku u Bosni i Hercegovini), i komunikativnom ravnopravnosti govornika (Status specifičnosti hrvatskog standardnog jezika u konceptu knji-ževnojezičke politike). O plodotvornosti koncepta književnojezičke politike pregledno se govori u radu Književnojezička politika u BiH 1970–1990. – borba za zajedništvo i ravnopravnost u jeziku. Uz ukazivanje na jezičke aktivnosti, pokretanje istraživačkih projekata, naučnih skupova i publikacija, ukazano je i na doprinos teorijskom osvjetljavanju prirode standardnog hs/sh. jezika.

Ni ostali radovi ne izlaze iz okvira sociolingvističkog pristupa jeziku, ali su oni osvrti na probleme koje je otvorilo okretanje društvene zajednice ka simboličkoj funkciji jezika nauštrb komunikativne, posebno u Bosni i Hercegovini. U njima se govori o posljedicama zaokreta, disoluciji zajed-ničkog standardnog jezika na posebne standardne jezike (Standardni jezici štokavskog narječja), smanjivanju komunikativne moći novih standardnih jezika i komunikativne kompetencije govornika (Jezik u procesu integracije i dezintegracije društvene zajednice), zabludama o putovima ostvarivanja rav-nopravnosti u jeziku (Ka jezičnoj ravnopravnosti), upotrebi jezika za ostvari-vanje političkih ciljeva (Jezik u funkciji segregacije). Uvršteni su u ovu knjigu da segment sociolingvističkog pristupa jeziku autora bude zaokružen.


SummaryThe book Approaching Language is a selection of articles or parts of articles of the author written during his research and teaching work, and in which, sometimes in a great amount, was reported something new, unknown in the Bosnian-Herzegovinian linguistic science until they appeared, whether we consider language as a structural creation, or if we consider it as a social phenomenon.

The introductory text – the interview, In the Defense of the Scientific Approach to Language problems, which gives an insight to the author’s re-lation toward the facts and questions which he clarifies, is first followed by the articles in which the language structure is explained, in the basis of the organic idioms of the štokavian dialect, but of the standard Croatian-Serbian language as well, its nature and norm before the dissolution on separate standard languages: Bosnian, Montenegrian, Croatian and Ser-bian, then by the texts with theoretical characteristics, dedicated to the questions of language planning and functioning of the standard language in nationally non-homogeneous communities.

The problems of organic idioms are very present in this book. Seven works are dedicated to this issue, five of which are related to the most ar-chaic organic idiom in Bosnia and Herzegovina – the subdialect of the na-tives in Bosnian Posavina. The first of them, A Contribution to the Problems of the Posavian Ikavian Dialect in Bosnian Posavina, is important because it completed the gap that remained after the monograph of S. Ivić Today’s Posavian Subdialect.

This article precisely determines where the southern border of that sub-dialect in Bosnia and Herzegovina is, and all the villages with the Croatian population that belong to that subdialect are enumerated. The second pa-per The Syntax of Case in the Subdialect of the Natives in Bosnian Posavina, is the first work describing our dialects that gives a full description of the syntax of case, as a system of constructions used in one subdialect to state all the case meanings.

The third work, The Acute Accent in the Subdialect of the Natives in Bosnian Posavina, is a part of the author’s MA paper The Accent System of Village Kostrča in Bosnian Posavina (Bosnian-Herzegovinian Dialectology Anthology II, 159–234). In this article there is a review of the distribution of the acute accent and the author highlighted the grammatical categories

412 Josip Baotić

in which S. Ivić in his work A Contribution to the Slavic Accent gave argu-ments for the presence of the acute, and he also mentioned the categories which hadn’t been explained before. The work Orientalisms in the Subdia-lect of the Natives in Bosnian Posavina is the introductory fraction of the dictionary with the same title. As an introductory text, it talks about the adaptation of the orientalisms in this subdialect, and it is included to com-plete the totality about this organic idiom, together with the paper About the Subdialect of the Natives of Bosnian Posavina.

The other two works related to the problems of organic idioms are A Contribution to the Explanation of the Demographic and Language Sub-stratum from the Surroundings of Derventa and From the Syntax of Bos-nian-Herzegovinian Subdialects. The first is a part of the author’s PhD pa-per called Ikavianšćakavian Subdialects in the Surroundings of Derventa, where the error which was strengthened even in the textbooks of dialectol-ogy was corrected – that in Bosnia and Herzegovina, besides the one in the surroundings of Orašje on Sava, existed an oasis of the Posavian ikavian dialect in the surroundings of Derventa as well. Analyzing the language material the author discovered that there was an absence of the basic ele-ment for the mentioned assertion – the existance of the metatonic acute, and analyzing the demographic situation on this territory, even if it ever was a part of any subdialect which could be reconstructed, starting from the immediate situation.

The work From the Syntax of Bosnian-Herzegovinian Subdialects is spe-cific because in it a part of the syntactic problems is explained for the terri-tory of the whole Bosnia and Herzegovina. It was made on the basis of the material collected through the project of the Language Institute Bosnian-Herzegovinian Dialectologic Complex, which means that the material was collected from 250 points, for 72 syntactically relevant phenomena, which gave opportunity to the determination of the movement of the isoglosses for the occurrences that could be stated by synonymic realizations. In the presentation of the situation the material from the existing dialectologic monographs was also used, so that the picture would be as complete as possible.

After the works dedicated to the organic idioms, there are three works from the circle of problems of the standard CS/SC, i.e. the current standard languages created after its dissolution.

The first one, From the Problems of the Relations of Enclitic Forms of Personal Pronouns and Prepositions, studies the typological difference be-tween the accent images of the relations of one-syllabic and two-syllabic


prepositions and enclitic forms of personal pronouns me, te, se, images like: zá me, ná te, ú se and images like: predā me, uzā te, podā se. The au-thor doubts that the difference comes from the alternative circumflex and acute intonation of the old forms mę, tę, sę, i.e. that the images zá me, ná te, ú se developed from the old acute forms mę, tę, sę, and he also claims that they were developed in an analogical way from the full forms mene, tebe, sebe during the newštokavian movement of accents: prèd mene, zà tebe, ùz sebe, where the change of quality appeared as a compensation for quality.

In the paper Linguistic Aspects of the Problems of Connected and Sepa-rated Writing of Words the attention is dedicated to the search of the crite-ria which would be reliable for the determination of when the connection between two words becomes one word, especially when it comes to the relations of prepositions and nouns, i.e. relations where it is difficult to dis-tinguish the prepositional-case meaning from the adverbial meaning.

The last work from this group, About Norm and Some Uncodified Ex-pressions in Our Language, speaks about the nature of the norm in standard language, and of the rigid relationship between the authority in language and the very frequent expressions in the language of educated speakers when expressions can be contested by the criterion of the violation of rules that reign in the norm of the standard language. The author points out that the standard language bases its development on the acquisition of the “wrong” but frequent expressions from the colloquial language as well, and supports the affirmation of the principles of elastic stability of standard language, i.e. opening of space in standard language to expressions such as koristiti priliku, u vezi toga, govoriti po pitanju etc, which often have a bar-rier on this path – the criterion of the language feeling of the guard author-ity of what is “correct” in a language.

The remaining part of the book, titled Approaching Language, is com-pleted by papers in which in part the results with theoretical character are transferred, results about standard language as one of the means of com-munication and identification, as a social phenomenon, a sociolinguistic category through which the second socialisation of the individual is re-alized in the frame of national and statal communities, and in part the author gives his own conclusions about the nature of CS/SC standard lan-guage as a language of a nationally non-homogeneous community, about the criteria which normative solutions in it have to based on, so that in their functioning they can open the paths for the equal rights of speak-ers in the language community. The function of the introduction to these problems is given in the paper Language Policy and Language Planning.

414 Josip Baotić

Here this type of work is presented as a part of a special language disci-pline – sociolinguistics, the science which studies on the macroplan the phenomena on the relation language – society, and on the microplan the language behavior on the individual in a particular social environment. The author emphasizes in this paper the dependence of the language and its development on the human will, that the language realization is possible thanks to the presence of two dialectically connected and mutually condi-tioned language components: material structure and social functioning. The focus of the paper is to brake the stereotype about language policy as politicizing in a language instead of pointing at it as at theory and practice of conscient influence of the society on the path of language development, i.e. focused on the goal of managing the function of the existing languages. In this context the author also explains the relations between language pol-icy and norm, language policy and language planning, language policy and language, language policy and ideology, and he also explains the typology of language policy, i.e. everything that has supported the foundation and the formation of the concept of the literary and language policy in Bosnia and Herzegovina in the time when this work appeared.

The works that follow are in their basis the application of the theory of sociolinguistics in the approach to complex issues of the nature of the standard CS/SC language, its norm and its functioning as a language of four nations in socially and culturally non-homogeneous communities, on one side, and the support of the concept of the literary and language policy in Bosnia and Herzegovina which was realized between the seventies and nineties of the last century, on the other.

In the work Standard Serbo-Croatian language, its norm and variants, the author chooses among three established approaches: a) that this is just one language in which the variational richness has just a stylistic value, b) that this is one language just on the level of the system as abstraction and which is realized in two variants, with all the characteristics of the particu-lar standard languages and c) that this is one language with a developed sinonymy as the feature of some socio-cultural communities, which must have its place in the joint norm of standard language – the third one as the only acceptable.

The author besides offering arguments for this choice, emphasizes the difficulties which open other two approaches in the language functioning in a nationally non-homogeneous community. The standard CS/SC lan-guage is seen as an unison of four standard language expressions which in the fullness, with their uniqueness, are realized in four socio-cultural


communities, and which are unified by a tolerant norm, i.e. a norm that does not exclude the distinctiveness of each of them and does not prevent their free circulation outside the space on which they are marked as spe-cific.

The reason for such approach is argumented with the harmonious functioning of the standard language in Bosnia and Herzegovina, which as a nationally non-homogeneous community has incorporated it in the principles of language policy (Language Policy in Serbo-Croatian Language in Bosnia and Herzegovina), and with the speaker’s equal communicative rights (Status of Uniqueness of Croatian Standard Language in the Concept of Language Policy). The work Literary and Language Policy in BiH 1970–1990. – Fight for the Communal Spirit and Egalitarianism in Language studies thoroughly the fertility of the concept of the literary and language policy.

The other works are also within the frame of the sociolinguistic ap-proach to language, but they are reviews of problems which were stimulat-ed by the opening od the social community toward the symbolic function of language to the detriment of the communicative function, especially in Bosnia and Herzegovina. They are about the consequences of the turning point, of the dissolution of the joint standard language on particular stand-ard languages (Standard Languages of the Štokavian Dialect), about the de-crease of the communicative power of the new standard languages and of the speakers’ communicative competence (Language in Process of Integra-tion and Disintegration of Social Community), about the usage of language for the realization of political goals (Language in Function of Segregation). They are included in this book, so that the segment of the author’s sociolin-guistic approach to language be completed.

416 Josip Baotić

РезюмеКнига Приближение языку или приближение языка – это выбор работ или частей работ автора, возникшних в ходе его научно-исследовательской и преподавательской деятельностей, а в которых, в большей или меньшей степени, сообщается что-то новое, до их появления неизвестное в боснийскогерцеговинском языковедении, либо в случае, если речь идет о языке в качестве структурного образования, либо о языке в качестве социолингвистического явления.

После вступительного текста – интервью, В защите научного под-хода к языковой проблематике, который дает представление об отно-шении автора к фактам и вопросам, которых автор освещает, сначала даются работы, в которых освещается структура языка, в основе орга-ничных идиомов штокавского наречия, но и стандартного хорватско-сербского языка, его природа и норма до диссолюции на отдельные стандартные языки: боснийский, черногорский, хорватский и серб-ский, а также тексты теоретического характера, которые посвящены вопросам языкового планирования и функционирования стандарт-ного языка в национально негомогенных сообществах. Проблематика органичных идиомов – самая распространенная в данной книге. Ей по-священо семь работ, из которых пять связано с самым архаичным орга-ничным идиомом в Босини и Герцеговине – говором коренных жителей боснийской Посавины. Первая из них, Вклад в проблематику посавского икавского диалекта в боснийской Посавине, является значимым, потому што заполнила пустоту, которая осталась после монографии С. Ивши-ча, Сегодняшний посавский говор. В ней четко определен южный предел этого говора в Босини и Герцеговине, вернее, перечисленные деревни с хорватским населением, принадлежащие к этому говору. Вторая работа, Синтаксис падежей в говоре коренных жителей боснийской Посавины, является первой работой, описывающей наши диалекты, в которой син-таксис падежей дается целиком, в качестве системы конструкций, с по-мощью которых в одном говоре высказываются все падежные значения. Третья работа, Акут в говоре коренных жителей боснийской Посавины, является отдельной материей из магистерской диссертации автора Си-стема ударений в селе Кострча в боснийской Посавине (Боснийскогерце-говинский диалектологический сборник II, 159–234). В этой работе дается обзор, наряду с дистрибуцией акутов, и указывается на грамматические


категории, в которых С. Ившич в своей работе Вклад в славянское ударе-ние, привел аргументы за его наличие, как и на категории, для которых такое объяснение отсутствует. Работа Ориентализмы в говоре коренных жителей боснийской Посавины – вступительная часть одноименного словаря. В качестве вступительного текста в нем говорится об адапта-ции ориентализмов в этом говоре, и эта работа выбрана, чтобы вместе с работой О говоре коренных жителей боснийской Посавины, сделала одно целое об этом органичном идиоме.

Остальные две работы связаны с проблематикой органичных иди-омов – Вклад в разъяснении демографического и языкового субстрата окрестностей г. Дервенты и Из синтаксиса боснийскогерцеговинских говоров. Первая работа – часть докторской диссертации автора Икавско-щчакавские говоры в окрестностях г. Дервенты, в которой исправлено заблуждение, устоявшееся даже в учебниках по диалектологии – что в Босини и Герцеговине, наряду с тем в окрестностях г. Орашие на реке Саве, имеется оазис посавского икавского диалекта и в окрестностях г. Дервенты. С помощью анализа языкового материала автор утвердил от-сутствие основного элемента касательно вышеупомянутого утвержде-ния – наличие метатонического акута, а с помощью анализа демогра-фической ситуации на этой территории и то, что он когда либо являлся составной частью любого из этих говоров, которые возможно было бы, выходя из текущей ситуации, восстановить.

Особенность работы Из синтаксиса боснийскогерцеговинских гово-ров заключается в том, что в ней часть синтаксических проблем осве-щена на территории целой Боснии и Герцеговины. Работа построена на материале, собранном в рамках проекта Института языка под назва-нием Боснийскогерцеговинский диалектологический комплекс, точнее, на материале, собранном на 250 пунктов, и которые касаются 72 син-таксически релевантных явлений, что давало возможность утвердить движение изоглосс касательно явлений, которые могли быть высказаны с помощью синонимичных реализаций. В презентировании состояния использован был и материал из существующих диалектологических мо-нографий, в целях обеспечения более широкого представления.

После работ, посвященных органичным идиомам, последуют три работы из круга проблематики стандардного хорватскосербсого /серб-скохорватского языка, вернее, актуальных стандартных языков, образо-вавшихся его диссолюцией.

В первой из них, Из проблематики связей “энклитических” форм личных местоимений с предлогами, рассматривается типологическая разница акцентных лиц связей односложных и двусложных предлогов

418 Josip Baotić

и энклитических форм личных местоимений ме, те, се, (me, te, se), та-ких лиц как за ме, на те, у се (zá me, ná te, ú se) и таких лиц как преда ме, уза те, пода се (prȅdā me, ȕzā te, pȍdā se). Автор выражает сомнение происходит ли разница из альтернативной циркумфлексной и акутной интонации старых форм ме, те, се (mę, tę, sę) т. е., развились ли лица за ме, на те, у се (zá me, ná te, ú se) из старых акутных форм mę, tę, sę, выра-жая убеждение, что они развились аналогическим путем по отношению к полным формам меня, тебя, себя (mene, tebe, sebe) в ходе новоштокав-ского перемещения ударения пред мене, за тебе, уз себе (prèd mene, zà tebe, ùz sebe), причем изменение количественное явилось в качестве ком-пенсации за качество.

В работе Лингвистические аспекты проблематики слитного и раз-дельного написания слов внимание обращено к поиску критериев, кото-рые были бы надежными, в случаях когда связь двух слов переходит в одно слово, особенно если речь идет о связи предлогов и существитель-ных, т. е., о связях, в которых сложно отличить предложно-падежное значение от значения адвербиального.

В последней работе из этой группы, О норме и о некоторых некоди-фицированных выражениях в нашем языке, говорится о природе нормы стандартного языка, и о строгом, негибком отношении авторитетов ка-сательно частотных выражений в языке образованных носителей языка, в случае когда выражения могут быть оспорены с помощью критерия нарушения закономерностей и правил, владеющих в норме стандартно-го языка. Автор указывает на то, что стандартный язык обосновывает свое развитие и усваиванием “ошибочных”, но частотных выражений, принадлежащих разговорному языку, и он стремится к утверждении принципа эластичной стабильности стандартного языка, т. е., к откры-тию места в стандартном языке для таких выражений как использовать шанс, в связи с этим, говорить по вопросе (koristiti priliku, u vezi toga, govoriti po pitanju) и т.п., которым на этом пути часто препятствуют кри-терии языкового чувства авторитетов “правильного” в языке.

Остальную часть книги, которая названием обозначена как при-ближение языка, заполнили работы, в которых частично переносятся результаты теоретического характера о стандардном языке как о сред-стве коммуникации и идентификации, следовательно, о социальном явлении, с помощью которого осуществляется другая социализация ин-дивидов в рамках национальных или государственных сообществах, а частично высказываются и собственные суждения насчет природы хорватскосербсого/сербскохорватского стандардного языка в качестве языка национально негомогенно сообщества, о критериях, на которых


должны обосновываться нормативные решения, чтобы в функциони-ровании открывались пути равенству носителей языка в языковом единстве. Функция вступления в эту проблематику изложена в работе Языковая политика и языковое планирование. В этой работе этот вид деятельности представлен как часть отдельной языковой дисциплины – социолингвистики, науки которая в макроплане исследует явления в отношении язык – общество, а в микроплане – языковое поведение индивида в определенном социальном окружении. В работе указыва-ется на зависимость языка и его развития от воли и желания людей; на то, что языковая деятельность осуществляется благодаря присутст-вии двух диалектически связанных и взаимно обусловленых компонент языка – материальной структуры и социальнотму функционированию. Главная идея работы – сломать стереотипы о языковой политике в ка-честве политизирования в языке, вместо указывания на нее в качестве теории и практики сознательного действия общества на течение языко-вого развития, т. е., направленно и с целью управление функциониро-ванием существующих языков. В таком контексте освещены отношения между языковой политикой и нормой в языке, языковой политикой и языковым планированием, языковой политикой и языком, языковой политикой и идеологией, а также типология языковой политики, вер-нее, все то, что поддерживало основание и формирование концепции литературноязыковой политики в Босини и Герцеговине в то время, когда появилась работа.

Последующие работы являются применением теории социолингви-стики в подходе к сложным вопросам природы стандардного хорват-скосербского/сербскохорватского языка, нормы в нем и его функциони-рования как языка четырех народов в социокультурно негомогенных сообществах, с одной стороны, и как поддержка концепции литератур-ноязыковой политики в Босини и Герцеговине, осуществляемой в семи-десятые и восьмидесятые годы прошлого века.

В работе Стандардный сербскохорватский язык, норма и варианты, автор между тремя этаблированными подходами: а) что речь идет об одном языке, в котором вариативное богатство имеет только стилисти-ческую ценность, б) что речь идет об одном языке только на уровне си-стемы в качестве абстракции, и который реализуется в двух вариантах, наряду со всеми особенностями отдельных стандартных языков, и в) что речь идет об одном языке с развитой синонимией в качестве харак-теристики отдельных социокультурных сообществ, которая должна иметь свое место в в совместной стандартноязыковой норме – выбира-ет третий, как единственно приемлемый подход.

420 Josip Baotić

Наряду с указанием аргументов для такого выбора, автор указывает и на трудности, которые открывают остальные два подхода в функцио-нировании языка в национально негомогенном сообществе. Стандард-ный сербскохорватский/ хорватскосербский язык он видит как одно целое, составленное из четырех стандартных языковых выражений, ко-торые вполне, со своими особенностями, реализуются в четырех социо-культурных сообществах, а которые объединены нормой коньюктивно-го характера, следовательно, нормой, которая не исключает особенности каждой из них и не препятствует их свободной циркуляции и вне преде-лов пространств, на которых они отмечены как специфические.

Обоснование такого подхода он доказывает аргументами гармонич-ного функционирования стандартного языка в Босини и Герцеговине, которая встроила его, являясь национально негомогенным сообщест-вом, в принципы языковой политики (Языковая политика в сербскохор-ватском языке в Босини и Герцеговине), и коммуникативн ого равенст-ва носителей языка (Статус особенностей хорватского стандартного языка в концепции литературноязыковой политики). О плодотворно-сти концепции литературноязыковой политики обзорно оговорится в работе Литературноязыковая политика в БиГ в 1970–1990-х годах. – борьба за единство и равенство в языке. Наряду с указыванием на языковые деятельности, с инициированием научно-исследовательских проектов, научных конференций и публикаций, указано и на вклад в теоретическое освещение природы стандардного сербскохорватского/хорватскосербского языка.

Остальные работы тоже не выходят из рамок социолингвистическо-го подхода к языку, но они являются обзорами тех проблем, которые начались поворочивание социального сообщества к символической функции языка, в ущерб коммуникативной функции, особенно в Бо-сини и Герцеговине. В этих работах речь идет о последствиях поворота, диссолюции совместного стандартного языка на отдельные стандарт-ные языки (Стандартные языки штокавского наречия), снижении ком-муникативной мощности новых стандартных языков и коммуникатив-ной компетентности носителей язвыка (Язык в процессе интеграции и дезинтеграции социального сообщества), заблуждениях касательно путей осуществления равенства в языке (Навстречу языковому равенству), ис-пользовании языка для достижения политических целей (Язык в функ-ции сегрегации). Эти работы включены в эту книгу, чтобы сегмент соци-олингвистического подхода к языку со стороны автора был одно целое.


AAdamović, M. 102Ahmanova, O. S. 215, 257Ajanović, M. 151, 237Aleksić, R. 217Anić, V. 338Avrorin, V. A. 262–263, 269

BBaotić, J. 9–10, 13, 31, 80, 173, 175,

177, 180, 182–184, 187, 189, 191, 194, 196, 200–201, 207, 212, 247, 252, 371–374, 387, 399

Baranov, M. T. 229Basler, Đ. 144–145, 162Batinić, M. 143Baziev, A. G. 264, 270Belić, A. 116, 155–156, 217, 219–220,

224, 236–237, 239Веnас, A. 145Berezin, F. M. 243, 266, 269Blumfild, L. 232Boranić, D. 236–237, 239Brabec, I. 152, 155–156, 160 Bright, W. 258Brozović, D. 11, 19, 21–22, 116, 148,

152–154, 156, 162, 162–163, 188, 199–200, 207, 212, 244, 267, 282, 284, 288, 295, 322–324, 328, 330–332, 342–343, 357, 368, 387

Bugarski, R. 335, 387Bulatova, L. N. 228

ČČustović, Đ. 212

DDabić, B. 244Desheriev, J. D. 274Dešić, M. 152, 168, 171, 177, 183, 187,

189, 191, 193–194, 197–200, 206, 212Diklić, Z. 237, 388Duspara, I. 136–137, 139, 145, 158

ĐĐaja, S. 320, 333, 369, 388Đorđić, P. 14, 217, 231Đukanović, P. 191, 213

EEkmečić, M. 333

FFilipović, M. 136–137, 148, 160Filipović, R. 102Finka, B. 81Fishman, J. 264

GGajda, S. 269Gak, V. G. 303, 308–309, 327Glibanović-Vajzović, H. 102Golovin, B. N. 229Gopić, J. 80Grigorjev, V. P. 261–262Grim, J. 234

HHaburgaev, G. A. 217Hadrovics, L. 102

Imenski indeks

422 Josip Baotić

Hadžikadić, A. 148, 150–154, 156–158Halilović, S. 102, 179, 188, 197–199,

206, 213, 388Hall, R. A. 267Hamm, J. 217Handžić, A. 138–140, 145, 155, 162Haram, J. 217Haugen, E. 263–265, 267, 272Havranek, B. 244, 267, 282, 298Hjelmslev, L. 269Hraste, M. 244, 284, 329

IIsaev, M. I. 261, 264, 270Isaković, A. 357–358, 388–389Ivanova, V. F. 228–229Ivić, M. 14, 40–41, 44–45, 59, 70–71,

244, 258–259, 265, 292Ivić, P. 14–15, 35, 40, 80, 82, 102, 151,

156, 161, 334, 387–388Ivšić, S. 35–36, 38, 40, 57, 75, 80–89,

103–104, 220, 407

JJahić, Dž. 177, 182, 184, 187–188, 193–

194, 199, 206, 213, 366–367, 388Janković, S. 102, 267, 371–372, 388,

399Jelinić, J. 142–143, 148Jespersen, O. 248–249, 267Jevtić, M. 334Jidlička, A. 282Jonke, Lj. 241, 244, 246, 284–285, 343,

389Jukić, F. 23, 144, 159, 161

KKačić, M. 334Karadža-Garić, M. 244, 388Karadžić, S. V. 18–20, 27, 243, 249, 267,

270, 281, 305, 319–320, 328, 333–334

Katagošćina, N. A. 262Katičić, R. 16, 244, 284, 286, 292, 329,

331, 337, 368, 375–376, 389Klajn, I. 226, 234, 241–242, 251–252Kordić, S. 334Krivčik, V. F. 217Kurtene, B. 260

LLalević, M. 54, 56Lovrenović, I. 25, 311, 336

MMandić, D. 146Marković, S. 24, 237, 244, 389Maretić, T. 14, 54, 74–75, 215–216,

247, 267Marojević, R. 320, 331, 334Maslov, J. S. 228, 232Mathesius, V. 244, 267–268, 282Milanović, B. 54Minović, M. 151, 265, 389Moguš, M. 241Možejko, N. S. 217Muftić, T. 102Mulić, M. 220

NNametak, A. 102Nedić, B. 37, 104Neweklowsky, G. 149Nikolić, B. 219

OOkuka, M. 366, 389

PPanini, 243, 266Panova, M. V. 233Pavičić, S. 145–146, 150–152, 155


Pavlović, M. 152Peco, A. 21, 72, 102, 152, 189, 191,

197–200, 213, 220, 222–223, 246, 251, 389

Pešikan, M. 220, 244, 251Petrović, D. 147, 152, 168, 172, 175–

180, 183–184, 187, 189–194, 196, 199–202, 206–207, 213

Pižurica, M. 45, 59Popova, Z. D. 250–251Popović, Lj. 238Pranjković, I. 11, 22, 29–30, 337Pupovac, M. 321, 338

RRadovanović, M. 250, 324, 332Reiter, N. 320, 333Rešetar, M. 149–150, 156–157, 162Riđanović, M. 243, 252Rozental, D. E. 229Ružičić, G. 23, 149, 151–154

SSchmaus, A. 102Sekereš, S. 80Serebrennikov, B. A. 260Simeon, R. 215, 218, 257Simić, M. 173, 177, 182, 184, 186–187,

191, 196, 201, 206Sklod, H. 222Skok, P. 102Smailović, I. 102, 152, 158, 389Sosir, F. 260

Stevanović, M. 14, 52, 54, 60, 74, 151, 214–216, 236, 244, 247, 341, 390

Stjepanov, G. V. 323, 332Suljević, K. 370, 390

ŠŠabanović, H. 138Šanskij, N. M. 231, 233Šipka, M. 246, 252, 265, 267, 270, 273,

361, 363, 379, 383, 390, 396, 398, 400Šišić, F. 138Škaljić, A. 91, 93, 97, 99–100, 102Škarić, I. 337Šojat, A. 80–81Švejcer, A. D. 261–263, 266, 269–270,

276

TTauli, V. 264Telenkova, M. A. 229Tegner, E. 267Toporišič, J. 312Tošović, B. 336

VVuković, J. 21, 24, 234–235, 237, 239–

240, 244, 358, 390

ZZirdum, V. 141–145, 147–148Zvegincev, V. A. 232, 259


Predmetni indeksakcenat 22–23, 38, 80–84, 86–87, 89,

93, 105, 118–119, 123, 150, 152, 214–215, 217–222, 225, 231, 235–236, 260, 408akcenatski sustav 9, 22, 82, 92, 118, 407(metatonijski) akut 21, 23, 35–37, 80–90, 92, 104–105, 118, 161, 405, 407–408pomicanje akcenta 118–119

bosanski jezik 15, 28, 305, 321–323

crnogorski jezik 322–323

dijalekatski kompleks 10, 21, 158, 376, 380, 400

dijalekatski/ jezički supstrat 136, 146, 154–155, 406, 408

fonetika 28, 106, 156alternacije konsonanata 96–97, 116alternacije vokala 95, 107elizije vokala 108–109glas f 96, 111glas h 102, 110jotacija 110, 113, 116–117, 122konsonanatski sustav 110metateza 98palatalizacije 110, 115, 117 redukcije konsonanata 111–112, 114–115, 127redukcije vokala 108, 125, 128vokalski sustav 106

funkcija jezika 25, 274komunikativna 25, 306simbolična 25, 303, 318

hrvatski jezik 15–16, 18, 21–22, 28–30, 294, 316–317, 319, 321–323, 329, 331–338

hrvatskosrpski jezik 271, 280, 291, 354, 356, 379

ikavskošćakavski govor 9, 23, 212–213, 406, 408

ilirski jezik 27, 322, 334

jezička/ književnojezička politika 26, 250, 257–258, 261, 265–266, 270–271, 273, 276, 287–290, 292–297, 299, 336, 339, 344, 350, 352–354, 356, 358–364, 366, 368, 374–379, 381–390, 395–396, 400, 402, 406, 409, 410 programi jezičke politike 272tipologija jezičke politike 277, 409

jezičko planiranje 257, 260–261, 264–265, 269–271, 274, 276, 278, 361, 384, 387, 407, 409

južnoslavenski jezici 9, 14, 25, 358, 387

književni jezik 10, 15–20, 25–26, 29, 98, 102, 243, 246, 248, 251, 275–276, 286, 311, 323, 332, 341, 343, 350, 352, 356, 376, 379, 382, 387–391, 395–396, 399–400, 406

morfologija 98, 120vrste riječi 38brojevi 88, 113–114, 124imenice 120–122zamjenice 122–123pridjevi 123–124prilozi 127prijedlozi 128riječce 129glagoli 124–127

426 Josip Baotić

glagolski oblici 125–127veznici 128

norma u jeziku 21disjunktivna norma 281, 285, 298, 340, 374, 399konjunktivna norma 25, 281, 285, 364, 374, 399, 410pravopisna norma 228, 234, 241, 278, 313, 324, 375, 381konvencionalno i suštinsko u pravopisu 226, 241ortografski principi 228, 235elastična stabilnost 268, 283jedinstvo fizionomije 29, 303, 328, 335, 340–342, 345, 347, 364, 373–374, 391–393sastavljeno i rastavljeno pisanje 230, 234–236, 240–241bjelina 230, 232, 237, 241–242

posavski (ikavski) dijalekt/ govor 35, 37, 40, 80, 82, 88, 103–105, 220, 407

savremeni jezik 214, 236, 247, 356, 38sintaksa/ sintaksičke pojave 10, 38, 40–

41, 54, 130, 132, 166, 173, 183, 200–201, 212, 233, 245, 247, 250, 405–408kongruencija 205, 207prijedlozi s padežima 43–78

bez 43blizu 43čelo 57do 44duž 44iz 45iza 45ispred 55–56ispod 58između 54–55iznad 58k 60kod 46kraj 47

kroz 62–63među 63, 73mimo 56mjesto 47na 63–64, 75–76 nad 64, 72–73nasred 56navrh 58niz 64niže 47o 65, 75ob 65od 48–49, 65oko 49–50, 65osim 50 po 65–66, 76pod 66, 73pred 66, 73preko 51prema 60–61pri 77poslije 51porad 128, 131, 185, 193pored 50–51povrh 58prije 52protiv 52putem 58radi 52s(a) 53, 71–72spram 55u 54, 67, 77–78uoči 57upo 57uz 67–68uzam 68uzinat 128viš(e) 57za 53–54, 68–70, 73–75zainat 61zbog 56–57

prosta rečenica 199–200red riječi 42, 132, 207, 235sintaksa padeža 40, 212, 405, 407

genitiv 41–58


dativ 58–61akuzativ 61–70lokativ 75–78instrumental 70–75

složena rečenica 200–203struktura pitanja 204

srpski jezik 15, 28, 91, 305, 308, 316, 320–324, 328, 332, 334, 345

srpskohrvatski jezik 214–215, 236, 247, 270–271, 280–281, 287, 290, 293, 308, 328

standardni jezik 15, 29, 107, 119, 128, 166, 187, 243–245, 248, 250, 252, 267, 280–284, 286, 288–293, 295–296, 298, 303, 311, 324–325, 328, 332, 334–337, 339, 341, 345–347, 355, 364, 370, 373–374, 379, 387–391, 393, 396, 399, 401, 403, 409

standardnojezički izraz 10, 287–289, 297–298, 339, 355, 357, 359, 362, 367–373, 375, 378–379, 388, 390

štokavsko narječje/ štokavski dijalekt 19–20, 23, 106, 110, 113–114, 121, 124, 131, 151, 225, 318–319, 326, 406–407, 410

varijante u jeziku 14, 17, 60, 271, 280–289, 291–292, 295–299, 303, 306, 323–324, 328–329, 331–332, 334, 342–343, 345–347, 349, 350–351, 354–355, 357–358, 362, 364–372, 376, 378–379, 384, 387–388, 390, 397, 399, 400, 406, 410

varijantska polariziranost 271, 295, 297, 371

višejezična zajednica 17, 384višejezičnost 312–314, 325

O autoruJosip Baotić rođen je 20. 4. 1942. u Kostrču kod Orašja na Savi. Studirao i 1966. diplomirao južno-slavenske jezike i jugoslavenske književnosti na Fi-lozofskom fakultetu u Novom Sadu. Na Filološkom fakultetu u Beogradu 1975. odbranio magistarsku radnju Akcenat u govoru sela Kostrča, a doktorsku disertaciju Ikavskošćakavski govor u okolini Der-vente odbranio 1983. na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu; monografije objavljene u Bosansko-hercegovačkom dijalektološkom zborniku Instituta za jezik u Sarajevu (knj. II, 1979. i knj. IV, 1983).

Objavio i knjigu Orijentalizmi u govoru staro-sjedilaca bosanske Posavine (Institut za jezik, Sarajevo, 2007) te sedamdesetak naučnih i stručnih radova iz oblasti dijalektologije, gramatičke strukture, socio-lingvistike, jezičke kulture. Koautor četiri srednjoškolska udžbenika iz jezika (Svjetlost, Sarajevo, 1988–1991) i priručnika Prilozi pravopisu (Matica srpska, Novi Sad, 1989).

Sudjelovao u projektima Bosanskohercegovački dijalekatski kompleks, Pravo-pisna problematika u Bosni i Hercegovini i dr. Bio član Komisije za lingvistička ispitivanja ANUBiH, Međuakademijskog odbora za ortografiju, međunarodne komisije za Općekarpatski dijalektološki atlas. Član nacionalne komisije Opće-slavenskog lingvističkog atlasa. Uredio više zbornika i godišnjaka u Institutu za jezik i drugdje. Glavni urednik Radova Hrvatskog društva za znanost i umjet-nost. Učestvovao na brojnim lingvističkim skupovima te kao profesor gostovao na univerzitetima u Würzburgu, Grazu, Oslu i Torinu.

Najprije radio u Gimnaziji u Orašju, a od 1973. do 1990. u Institutu za jezik u Sarajevu, gdje je biran u sva naučnoistraživačka zvanja, od višeg stručnog sarad-nika do naučnog savjetnika. Školsku 1974/75. god. proveo kao lektor hrvatsko-srpskog jezika na Moskovskom državnom univerzitetu Lomonosov. Od 1980. do 1990. bio vanjski saradnik u nastavi na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. U stalni radni odnos na Filozofski fakultet prešao školske 1990/91, kada je biran u zvanje redovnog profesora na predmetima Savremeni srpskohrvatski jezik i Opća lingvistika. Bio organizator i voditelj postdiplomskih studija iz oblasti lingvistike te mentor u izradi magistarskih radnji i doktorskih disertacija.

Bio poslanik u Prosvjetno-kulturnom vijeću Bosne i Hercegovine, član upravnih tijela Univerziteta u Sarajevu te raznih stručnih komisija. Od 1983. do 1990. bio direktor Instituta za jezik, a 2006/07. dekan Filozofskog fakulteta u Sa-rajevu. Predsjednik Saveza antifašista i boraca NOR-a Bosne i Hercegovine.

JOSIP BAOTIĆ

Približavanje jeziku ili približavanje jezika

Slavistički komitet, Biblioteka Bosnistika, Posebna izdanja, knjiga 11

Za izdavačaSenahid Halilović

KorekturaAutor

PrijevodiSenka Ahmetović-Palić (engleski)Linda Prugo-Babić (ruski)

IndeksiAutor

Dizajn koricaTarik Jesenković

PrijelomTDP, Sarajevo

ŠtampaDobra knjiga, Sarajevo

CIP - Katalogizacija u publikacijiNacionalna i univerzitetska bibliotekaBosne i Hercegovine, Sarajevo

811.163.4*3’27811.163.4*3’28(497.6 Posavina) BAOTIĆ, Josip Približavanje jeziku ili približavanje jezika /Josip Baotić ; [prijevodi Senka Ahmetović-Palić(engleski), Linda Prugo-Babić (ruski) ; indeksiJosip Baotić]. - Sarajevo : Slavistički komitet,2012. - 432 str. : graf. prikazi ; 25 cm. -(Biblioteka Bosnistika. Posebna izdanja /Slavistički komitet ; knj. 11) O autoru: str. 429. - Bibliografske i druge bilješke uz tekst. -Napomene uz radove u ovoj knjizi: str. 405-406.

ISBN 978-9958-648-10-6COBISS.BH-ID 20081158

Documents

Približavanje jeziku ili približavanje jezika