-
17
PREGLED PRIRUNE LITERATURE O POREDBENOPOVIJESNOJ GRAMATICI
LATINSKOGA
1 Najbolji uvod u poredbeni i povijesni studij latinskoga
predstavlja knji-ga Leonarda Palmera (Palmer 1966). U njoj se
iznosi pregled povijesti la-tinskoga, a raspravlja se i o temeljnim
pitanjima poredbene i povijesne gramatike na lako razumljiv nain. U
novije vrijeme objavljena je po kon-cepciji slina knjiga Philipa
Baldija (Baldi 1999), koja sadrava suvreme-nije poglede na
povijesnu gramatiku latinskoga. Mjestu latinskoga u sklopu
indoeuropske jezine porodice posveena je knjiga Georga Rena-tusa
Solte (Solta 1974); ta je knjiga korisna i kao pregled spoznaja o
osta-lim jezicima drevne Italije. Posve je elementaran uvod u
povijesni i po-redbeni studij latinskoga knjiica Alfreda
Bammesbergera (1984).Od povijesti latinskoga jezika valja spomenuti
kratke i pregledne knjige Jeana Collarta (Collart 1967) i
Friedricha Stolza, Alberta Debrunnera i Wolfganga P. Schmida
(1963). Originalne, ali ne uvijek opeprihvaene poglede iznose
povijesti Antoinea Meilleta (1966) i Giacoma Devota; De-votova je
knjiga o povijesti latinskoga jezika danas dostupna u izdanju Alda
Luigija Prosdocimia (Devoto 1986), s predgovorom izdavaa koji
do-nosi rezultate obrade novijih epigrafskih nalaza. Samo
pretpovijeu i povijeu arhajskoga latinskoga bavi se knjiga Franza
Altheima (1954).Temeljna povijesna gramatika latinskoga jezika
djelo je Manua Leuman-na (Leumann 1977); ovo golemo djelo vrlo je
bogato bibliografskim po-dacima, a sadrava pregled svih pitanja
povijesne gramatike latinskoga jezika, esto uz opsene komentare
razliitih teorija. S indoeuropeisti-kog stanovita Leumannova
gramatika vrlo je konzervativna, ali iscr-pna i pouzdana. Kraa i
preglednija, ali podjednako konzervativna je gramatika Friedricha
Sommera (Sommer 1948), iji je prvi dio (fonologi-ja) sada dostupan
u obradi Raimunda Pfistera (Sommer & Pfister 1977). Ova je
knjiga vrlo vrijedna zbog dobre filoloke dokumentacije izvora u
kojima su posvjedoeni pojedini jezini oblici. Gramatike Maxa
Nieder-manna (1959), Ernesta Kieckersa (1931) takoer su korisne,
osobito Kie-ckersova zbog vrijednih osvrta na razvoj latinskih
glasova i gramatikih
-
18
UVOD
kategorija u romanskim jezicima. Povijesnoj morfologiji
latinskoga po-sveen je pouzdan pregled Alfreda Ernouta (1926), a
novija gledita fran-cuske indoeuropeistike kole izloena su u
gramatici Pierrea Monteila (1970). Nedugo nakon objavljivanja
prvoga izdanja ove gramatike pojavi-la se povijesna fonologija i
morfologija latinskoga jezika Gerharda Meise-ra (1998). Rije je o
vrlo suvremenu i pouzdanu priruniku, koji je po ustroju i pristupu
vrlo slian naoj gramatici. Razvitkom latinskoga u svjetlu spoznaja
suvremene tipologije bavi se monografija Helene Kurzo-ve (1993). Za
povijesnu latinsku gramatiku vani su i zbornici radova ko-je su
uredili Klaus Strunk (1973) te Oswald Panagl i Thomas Krisch
(1992).Poredbenoj gramatici grkoga i latinskoga posveene su knjige
Antoinea Meilleta i Josepha Vendryesa (1963) i Andrewa Sihlera
(1995). Premda izdvajanje tih dvaju jezika ima samo didaktiko
opravdanje, obje spome-nute knjige izuzetno su vrijedne kao
prirunici poredbene i povijesne gramatike latinskoga jezika.
Francuski su lingvisti u svoju gramatiku uvrstili i saet i
originalan prikaz razvitka sintakse grkoga i latinsko-ga, dok je
Sihlerova gramatika, premda nedoreena u nekim detaljima, jedini
prirunik latinskoga jezika u kojem su izraz nale suvremene
spo-znaje indoeuropske poredbene gramatike. Naalost, Sihlerova
knjiga ne daje nikakve bibliografske podatke o radovima u kojima su
izloene novi-je teorije koje autor razmatra. Ona je nastala kao
revizija zastarjele po-redbene gramatike grkoga i latinskoga Carla
Darlinga Bucka (1933).Za lingvistiki i filoloki uvod u arhajski
latinski najbolje e posluiti knjiga Gerharda Radkea (1981);
monografija Brenta Vinea (1993) bavi se ponajvie epigrafskim
problemima starolatinskih natpisa, a u knjizi Markusa Hartmanna
(2005) izdani su najvaniji starolatinski natpisi s fotografijama i
filolokim komentarom. Za italske jezike temeljna su literatura
prirunici Carla D. Bucka (1905) i Emila Vettera (1953). Tekstove
okupljene u Vetterovu priruniku upot-punio je novijim nalazima
Paolo Poccetti (1979). Koristan je i prikaz oskikoumbrijskih
dijalekata objavljen u etvrtom svesku Pisanijeva prirunika
povijesti latinskoga jezika (1966), kao i pregled novije
litera-ture o italskim jezicima u radu Jrgena Untermanna (1979).
Umbrijsko-me je posveena monografija Gerharda Meisera (1986), a
faliskikome knjiga Gabrielle Giacomelli (1963).Od djela na ruskom
jeziku, jo uvijek je korisna knjiga Igora M. Tronsko-ga (Tronskij
1953); osim povijesti latinskoga do klasinoga doba i pregle-da
njegovih najstarijih spomenika, ta knjiga sadrava i kratku
historij-sku gramatiku te prikaz ostalih jezika drevne Italije. Na
poljskom se isti-
-
19
PREGLED PRIRUNE LITERATURE O POREDBENOPOVIJESNOJ
GRAMATICI...
u povijest latinskoga jezika (Safarewicz 1986) i historijska
gramatika (Safarewicz 1953) Jana Safarewicza.Postoje tri mjerodavna
etimoloka rjenika latinskoga jezika. Rjenik Ernouta i Meilleta vrlo
je oprezan u traenju etimolokih usporednica la-tinskih rijei; u
njemu je i na izuzetno paljiv nain razmotrena tvorba etimoloki
srodnih rijei. Etimoloki rjenik Waldea i Hoffmanna malo je vei
opsegom i moda poneto manje pouzdan od prethodno spomenu-toga, ali
zato u pojedinostima inventivniji. Oba su ova latinska etimolo-ka
rjenika sa stanovita suvremenih spoznaja o indoeuropskom prajezi-ku
ve zastarjela. Opsegom je manji, budui da obuhvaa samo latinske
rijei s indoeuropskom etimologijom, ali zato potpuno suvremen i
pouz-dan, etimologijski rjenik Michiela de Vaana (2008).
Etimologiji rijei po-tvrenih u italskim jezicima posveen je rjenik
Frederika Mullera, no on je danas posve zastario. Pouzdan je i
dobro filoloki opremljen oski-koumbrijski rjenik Jrgena Untermanna
(2000). Najbolji je deskrip-tivni rjenik latinskoga velikog formata
prema naem sudu latinskoen-gleski rjenik Charltona T. Lewisa i
Charlesa Shorta, a valja spomenuti i monumentalni Oxford Latin
Dictionary (19681982).Za uvod u indoeuropsku poredbenu gramatiku
latinistima moemo pre-poruiti knjige Roberta S. P. Beekesa (1995),
Oswalda Szemernyia (1989), Michaela MeierBrggera (2003) i Benjamina
Fortsona (2004). Temeljni poredbeni rjenik indoeuropskih jezika
napisao je Julius Po-korny, a poredbeni rjenik sinonima Carl D.
Buck (v. literaturu). U pri-premi je i novi etimoloki rjenik
indoeuropskoga koji priprema tim in-doeuropeista na Sveuilitu u
Leidenu, a mnogobrojne se indoeuropske etimologije mogu pronai u
Enciklopediji indoeuropske kulture (Mallory & Adams /ur./
1997). Indoeuropski glagoli sustavno su rekonstruirani u rjeniku
koji je uredio Helmut Rix sa suradnicima (LIV).
-
21
MJESTO LATINSKOGA U KRUGU INDOEUROPSKIH JEZIKA
OSNOVE GENETSKE KLASIFIKACIJE JEZIKA
2 Skupina jezika za koje se moe dokazati da su potekli od istoga
praje-zika naziva se jezinom porodicom2; za jezike koji pripadaju
istoj jezinoj porodici kae se da su genetski srodni. Indoeuropski
jezici predstavljaju jezinu porodicu poteklu od indoeuropskoga
prajezika. Ie. prajezik govo-rio se najkasnije do polovice 3.
tisuljea pr. Kr. u podruju koje jo nije posve sigurno utvreno;
najvjerojatnije je teritorij na kojem su ivjeli go-vornici
indoeuropskoga prajezika Indoeuropljani obuhvaao velike dijelove
junih ukrajinskih i prikavkaskih stepa (v. Mallory 1989). Nae nam
svakodnevno iskustvo govori da se jezici govore u prostoru, na
odreenim zemljopisnim podrujima na kojima ive njihovi govornici.
Svakodnevno nam iskustvo, meutim, ne daje naslutiti da se prostorni
odnosi meu jezicima mijenjaju tijekom vremena, kako zbog migracija
njihovih stanovnika, tako i zbog jezinih promjena koje mijenjaju
same jezike.
3 Jezike u nekoj jezinoj porodici povezuje velik broj izoglosa,
jezinih svojstava koja ti jezici dijele. Izoglosa koja povezuje
latinski s grkim i baltoslavenskim je nastavak *oy, preuzet iz
zamjenike promjene, u no-minativu mnoine tematskih imenica (lat.
II. deklinacija), usp. lat. l up, gr. , stsl. vlci, lit. vikai
vukovi (drugi ie. jezici imaju nasta-vak *s, usp. got. wulfos, skr.
vks). Izoglosa koja povezuje latinski, keltski i staroindijski je
rije kralj, ie. *rgs, koja se u latinskom odra-zila kao rx, u
staroirskom kao r, a u vedskom kao r. Budui da se jezi-ci postupno
mijenjaju u vremenu, izoglose nastaju kao rezultati jezinih
promjena (tj. jezici stjeu odreena svojstva jezinim promjenama).
Jezi-ne promjene se pak ire u prostoru, ponekad se zadravajui na
granica-ma podruja u okviru kojega se govori neki jezik, a ponekad
prelazei te
2 Za uvod u pojmovlje i terminologiju genetske lingvistike v.
Holzer 1995 i moj pri-kaz te knjige (Matasovi 1996).
-
22
UVOD
granice. Naprimjer, prijelaz dvoglasa ae u e dogodio se u
latinskom poet-kom nove ere i proirio u svim podrujima u kojima se
taj jezik govorio. S druge strane, zamjena velarnoga glasa r
uvularnim zbila se u francusko-me u 17. stoljeu i proirila na jo
nekoliko europskih jezika, dakle preko granica u kojima se
francuski govorio. Ta jezina promjena dovela je do izoglose koja
povezuje francuski s nizozemskim i danskim, naprimjer, i koja je
rezultat jezinoga kontakta ili utjecaja. U hrvatskim kajkavskim
dijalektima, obezvuivanje okluziva na kraju rijei (npr. u izgovoru
bok, grat rijei bog, grad) rezultat je njemakoga utjecaja, a ujedno
i izoglosa koja povezuje te dijalekte s njemakim. Meutim, jezine
izoglose koje nastaju kao rezultat jezinih promjena koje dopiru do
uvijek istih grani-ca unutar podruja u kojem se govori neki jezik
predstavljaju snopove izo-glosa, skupove jezinih svojstava
karakteristinih za odreeni jezik. Uko-liko se na nekom podruju, na
kojem se bio govorio jedan jezik, pojave dva meusobno razliita
snopa izoglosa koji se samo minimalno sijeku, kaemo da se dotini
jezik podijelio na dva jezikapotomka od kojih je svaki odreen
svojim skupom izoglosa. Jezik koji se u ranijem razdoblju govorio
na dotinom podruju nazivamo jezikompretkom ili prajezikom tih
jezika. Dijeljenje prajezika na jezikepotomke moe se prikazati
ge-nealokim stablom, u ijem je korijenu jezikpredak neke skupine
jezika; ravita grana na tom stablu prikazuju redoslijed kojim su se
na zasebne jezike dijelili jezici potomci toga jezikapretka:
B C
A
DzB' E
x
y
Na gornjem prikazu vidimo zamiljeni primjer genealokoga stabla:
jezik A podijelio se nizom jezinih promjena koje su dovele do
nastanka snopa izoglosa x na dva jezika B i C; jezik C potom se
podijelio novim promje-
-
23
MJESTO LATINSKOGA U KRUGU INDOEUROPSKIH JEZIKA
nama na jezike D i E, koji se razlikuju na osnovi snopa izoglosa
y. Jezik B nije se dijelio, jer su sve jezine promjene koje su ga
zahvatile dovele do snopa izoglosa koje doseu granice podruja na
kojemu se on govori. U vrijeme u kojem jezik C vie ne postoji,
jezik B nastavlja postojati kao B. Jezik A jezik je predak svih
ostalih jezika u prikazu, a jezik C je jezik pre-dak jezika D i E.
Moemo zatim zamisliti da se neke jezine promjene kon-taktom proire
s jezika D na jezik B (izoglose z), no one nee utjecati na izgled
genealokoga stabla. irenje takvih izoglosa preko utvrenih jezi-nih
granica moe dovesti do nastanka jezinoga saveza, skupa zemljopi-sno
povezanih jezika meu kojima postoje znaajni utjecaji. Jedan je
jezi-ni savez postojao i na tlu drevne Italije prije rimskih
osvajanja (7, 4).
4 Zadaa je poredbenopovijesne lingvistike rekonstruirati
prajezik odre-ene jezine porodice i utvrditi to je mogue tonije
izgled njezina gene-alokog stabla, odnosno opisati dijalekatsku
ralanjenost jezika unutar te porodice. Za skup jezika neke jezine
porodice koji imaju zajedniki je-zikpredak, koji istovremeno nije i
jezikpredak svih ostalih jezika te porodice, rei emo da
predstavljaju potporodicu ili granu dotine jezine porodice.
Naprimjer, na gornjem prikazu jezici D i E predstavljaju granu
prikazane jezine porodice, jer imaju zajedniki prajezik (C) koji
nije isto-vremeno i prajezik svih ostalih jezika te porodice.Neki
lingvisti terminoloki razlikuju potporodicu, granu i odvjetak neke
jezine porodice, smatrajui ih hijerarhijski razliitim stupnjevima
genetske srodnosti. Takvo je razlikovanje i mogue i opravdano, no
zbog jednostavnosti ga neu pri-mjenjivati u preostalom dijelu
knjige.
INDOEUROPSKI JEZICI
5 U posljednjem razdoblju svojega postojanja indoeuropski je
prajezik sigurno bio jako dijalekatski ralanjen, ali se najstarija
dijalekatska po-djela indoeuropskih jezika ne moe sa sigurnou
utvrditi. U povijesnom razdoblju uoavamo sljedee skupine jezika i
dijalekata:1. Anatolijski jezici; najstariji tragovi anatolijskih
jezika seu u 19. st. pr. Kr. (Kapadokijske ploice), a najstariji
spomenici potjeu s kraja 18. st. (natpis kralja Anittaa na
hetitskome). Hetitski su tekstovi, zajedno s tek-stovima drugih
staroanatolijskih jezika (luvijskoga i palajskoga) pronae-ni u
prijestolnici Hetitskoga Carstva u Hattuau (dananji Boghaz Ky
sjeveroistono od Ankare). Pisani su klinopisom, a deifrirao ih je
1916. B. Hrozn. Hetitski su tekstovi sadrajem vrlo raznoliki, a
opseg je sauva-noga jezinog blaga golem; tekstovi poput
Autobiografije cara Hattuilia
-
24
UVOD
III. ili Mita o Illuyanki i Bogu Oluje vani su i za povijest
svjetske knjiev-nosti (v. Matasovi 2000). Neki su tekstovi
staroanatolijskih jezika pisani luvijskim ideografskim pismom, koje
jo nije u potpunosti deifrirano. No-voanatolijski jezici likijski
(s varijantama A i B), lidijski, karijski i pisi-dijski (ija
pripadnost anatolijskim jezicima nije definitivno utvrena)
po-svjedoeni su na natpisima iz 1. tisuljea pr. Kr. Dijalekatska
podjela anatolijskih jezika jo uvijek je sporna; luvijski i
palajski nedvojbeno dijele neke izoglose koje ih odvajaju od
hetitskoga; meu novoanatolijskim jezi-cima likijski A i B su
vjerojatno potekli iz nekoga jezika ili dijalekta vrlo bliskog
luvijskomu.2. Indoiranski jezici; ova grana ie. jezika dijeli se na
tri odvjetka: indij-sku, iransku i kafirsku (ili nuristansku).
Indijski jezici potvreni su jo sredinom II. tisuljea pr. Kr. na
Bliskom Istoku. Neke rijei i osobna imena, zabiljeena u hetitskim
tekstovima i ugovorima s dravom Mitan-ni nedvojbeno potvruju
prisutnost govornika nekog staroindijskog jezi-ka (ili
praindijskoga) u sjevernoj Mezopotamiji u 14. st. pr. Kr.
Otprili-ke u isto vrijeme moe se datirati i najstariji knjievni
spomenik staroin-dijskoga, Rgveda. Kasniji su vedski tekstovi
Samaveda, Jaurveda, Atharvaveda, te komentari svetih tekstova
okupljeni u brahmane, ara-njake i upaniade. Budui da su paljivo
prenoeni usmenom predajom, vedski su tekstovi izuzetno vaan izvor
pouzdanih jezinih podataka za poredbenu gramatiku. Jezik tih
tekstova naziva se vedskim, za razliku od kasnijega jezika,
sanskrta, koji je postao uenim jezikom Indije. Ved-ski i sanskrt
nastali su na temelju raznih, ali blisko srodnih dijalekata jezika
koji se naziva staroindijskim, za razliku od srednjoindijskih
jezika ili prakrta, koji su posvjedoeni od druge polovice 1.
tisuljea pr. Kr. Naj-vaniji prakrt je pali, jezik svetih budistikih
tekstova; premda je na sta-roindijskom sauvan golem korpus klasine
indijske knjievnosti, prvi su natpisi pronaeni u Indiji koji se sa
sigurnou mogu datirati sastavljeni na srednjoindijskim jezicima: to
su natpisi budistikoga vladara Aoke iz 3. st. pr. Kr. pisani pismom
brahmi, iz kojega su se razvila sva pisma su-vremene Indije
ukljuujui i devanagari, kojim se pie sanskrt. Iranski jezici dijele
se na istone (skitski, hotanskosakski, vjerojatno avestiki, itd.) i
zapadne (staroperzijski, pehlevi, partski itd.). Staroiranski su
jezici avestiki, medijski, staroperzijski, te samo iz onomastike
poznat skitski. Avestiki je jezik Aveste, svetih spisa mazdaistike
(zoroastrijanske) reli-gije. Najstariji dio Aveste, Gathe, nastale
su poetkom 1. tisuljea pr. Kr. Njihov je autor vjerojatno sam
prorok Zaratustra (Zarathutra). Mlai djelovi Aveste (npr. Yat,
Videvdd, itd.) nastajali su tijekom 1. tisuljea pr. Kr., a oblik je
avestikom korpusu fiksiran za sasanidskih vladara po-etkom 1.
tisuljea n. e. Postoji i prijevod veeg dijela avestikih teksto-va
na srednjoiranski jezik pehlevi; taj prijevod naziva se imenom
Zend.
-
25
MJESTO LATINSKOGA U KRUGU INDOEUROPSKIH JEZIKA
Medijski je poznat samo iz onomastike, te po brojnim posuenicama
u staroperzijskom, jeziku natpisa ahemenidskih vladara (74. st. pr.
Kr.). Staroperzijski su natpisi pisani adaptiranom verzijom
klinopisa; najva-niji je natpis kralja Darija uklesan u stijenu kod
Behistuna. Srednjoiran-ski jezici su ve spomenuti pehlevi, zatim
partski, hotanskosakski, sog-dijski, itd. Kafirski ili dardski
jezici posvjedoeni su tek u 19. st., a njiho-va zasebnost unutar
indoiranske grane utvrena je razmjerno nedavno. U tu se skupinu
svrstavaju akunski, prasunski i drugi mali jezici koji se veinom
govore u Kamiru i sjevernom Pakistanu.3. Grki jezik; najstariji
tekstovi pisani grkim su tekstovi mikenskoga di-jalekta pisani
linearom B (1513. st. pr. Kr.); te su tekstove uglavnom kratke
gospodarstvene zapise deifrirali Michael Ventris i John Chadwick
pedesetih godina 20. stoljea. Najstariji knjievni spomenici grkoga
jezika spjevovi su Homera i Hesioda, vjerojatno nastali u 8. st.
pr. Kr. U isto razdoblje seu i najstariji alfabetom pisani tekstovi
na grkome (npr. Nestorov natpis). Grki je jezik dijalekatski jako
ralanjen; osnovna je podjela na sjeverne i june grke dijalekte. U
sjevernu skupinu svrstava-ju se dorski, eolski i sjeverozapadni
grki govori. U junu skupinu spadaju mikenski, jonskoatiki i
arkadijskociparski, dok je dijalekatski poloaj izoliranoga
pamfilijskog dijalekta (na junoj obali Male Azije) sporan. Na
temelju dijalekata, najbolje posvjedoenih na stotinama natpisa
pronae-nih po itavu grkom svijetu, razvila su se etiri knjievna
narjeja, koja su od poetka razliita od bilo kojega lokalnog govora,
i u kojima se prepo-znaju utjecaji razliitih dijalekata. Na
jonskome knjievnom narjeju sa-stavljeni su epovi Homera i Hesioda,
te najstarija grka proza Herodo-tova povijest. Fragmenti djela
najstarijih grkih filozofa (miletska kola, Parmenid i Heraklit,
atomisti) takoer su na jonskome. Na atikom je sa-uvano obilje
atenske knjievnosti, ukljuujui dramu (Eshil, Sofoklo, Eu-ripid i
Aristofan), filozofiju (Platon i Aristotel) i povijest (Tukidid).
Eolsko je knjievno narjeje najblie lokalnom govoru otoka uz
sjeveroistonu obalu Male Azije, odakle dolaze kljuni knjievni
predstavnici toga nar-jeja, pjesnici Sapfa i Alkej. Naposljetku, na
dorskome je knjievnom nar-jeju sauvan korpus korske lirike Pindara
i Bakhilida. Na temelju atiko-ga narjeja (ali bez lokalnih atenskih
jezinih obiljeja) izgrauje se u 3. st. pr. Kr. koin, zajedniki grki
knjievni jezik. Iz toga su idioma potekli svi suvremeni grki
dijalekti osim izumiruega cakonskoga. 4. Italski jezici; kao to emo
vidjeti poslije (7), postoje ozbiljne dvojbe o to-me predstavljaju
li italski jezici jednu granu indoeuropskih jezika, ili su njihove
slinosti nastale uslijed meusobnih kontakata na tlu drevne
Itali-je. Tradicionalno se italski jezici dijele na oskikoumbrijsku
i latinskofaliskiku granu. Oskikoumbrijski jezici govorili su se u
velikom dijelu
-
26
UVOD
Italije juno od rijeke Po. Umbrijski je najbolje posvjedoen od
njih, zahva-ljujui dobro ouvanom velikom spomeniku pronaenom 1444.
u mjestu Gubbio u Umbriji, sjeveroistono od Rima. Tabulae Iguvinae,
kako se taj tekst najee naziva, predstavljaju opis jednoga
magijskovjerskoga ritu-ala i od neprocjenjive su vanosti za
poredbenu gramatiku italskih jezika. Umbrijskome je vrlo blizak
volanski, jezik antikih Volska. Oskiki je je-zik Samniana koji su
nastanjivali Samnij, Kampaniju, Lukaniju i Apuli-ju. Sam jezik
nazvan je prema plemenu Oska koje je ivjelo u Kampaniji, sredinjoj
samnianskoj pokrajini. Najvaniji su spomenici oskikoga Cip-pus
Abellanus i Tabula Bantina. Oskikom su bliski pelignijski,
vestinski, marucinski i ekvijski, dok marsijski predstavlja
prijelazni dijalekt izmeu oskikih i umbrijskih jezika.
Predsamnianski (ili protosamnianski) je jezik koji se govorio u
Samniju prije ekspanzije oskikoga. Na tom jeziku postoji nekoliko
natpisa iz 6. st. pr. Kr., i oni pokazuju da se radi o jednom dosta
arhainom italskom jeziku. Sve italske jezike potisnuo je latinski,
osobito nakon saveznikih ratova u 1. stoljeu pr. Kr.; oskiki je,
sudei po natpisima pronaenim u Pompejima, bio jo iv u drugoj
polovici 1. st. n.e. Premda su izbrisani s lingvistike karte
Italije, utjecaj je italskih jezik a na latinski, pa i na romanske
jezike, bio znatan (v. Solta 1974: 51).Prikaz meusobnih odnosa
oskikoumbrijskih jezika razliit od naega (oso-bito s obzirom na
poloaj volanskoga i vestinskoga) donosi lanak Roberta Co-lemana
(1986).
5. Keltski jezici; prema tradicionalnoj podjeli, keltski jezici
dijele se na Pkeltsku i Qkeltsku skupinu, prema odrazu ie.
suglasnika *kw. U Pkeltsku skupinu svrstavaju se lepontijski (jezik
koji se govorio u tali-janskim Alpama u 1. tis. pr. Kr.), galski i
britski jezici (velki, bretonski i korniki). U Qkeltskoj su skupini
keltiberski (keltski jezik koji se govo-rio u sredinjoj panjolskoj
prije rimskih osvajanja) i goidelski jezici (ir-ski, kotski i
manski). Novija podjela dijeli keltske jezike na keltiberski, koji
se najranije odvojio od ostalih, te na kontinentalne i otone
keltske jezike. Kontinentalni su keltski jezici (galski,
lepontijski) posvjedoeni znatno ranije od otonih (britski i
goidelski), ali su na njima sauvani sa-mo kratki i esto oteeni
natpisi. Najvaniji su spomenici keltiberskoga Bronana ploa iz
Botorrite, a galskoga Kalendar iz Colignya i Natpis iz Larzaca.
Otoni keltski jezici posvjedoeni su od 4. stoljea; to su natpisi
pisani ogamskim pismom iz Irske koji sadravaju uglavnom osobna
ime-na. Knjievne tekstove na irskom imamo ve u 6. stoljeu (Amra
Colu-imb Chille), a moda i itavo stoljee ranije (genealoke pjesme).
U staro-irskom razdoblju (69. st.) na staroirskom se razvija vrlo
bogata knji-evnost (v. Matasovi 2004a). Na velkom sauvana knjievna
predaja poinje u 6. stoljeu (poema Gododdin barda Aneurina).
-
27
MJESTO LATINSKOGA U KRUGU INDOEUROPSKIH JEZIKA
6. Germanski jezici posvjedoeni su jo u 3. ili 2. st. pr. Kr.
zagonetnim natpisom na Kacigi iz Negaua (danas Negova u Sloveniji),
a od prvih sto-ljea poslije Krista runskim natpisima. Jedan je od
najstarijih Rog iz Gallehusa (mjesto u Danskoj) iz 45. st. n. e.
Najvjerojatnija je genealo-ka podjela germanskih jezika na dvije
skupine. U prvoj su sjeverni i isto-ni germanski jezici, a u drugoj
zapadnogermanski jezici. Istoni german-ski jezici predstavljeni su
gotskim, jezikom na koji je ve u 4. stoljeu pre-veden Novi zavjet.
Taj tekst, djelo gotskoga biskupa Wulfile, veim je dije-lom sauvan
u rukopisu Codex argenteus koji se uva u Uppsali u ved-skoj. U
usporedbi s time ostali su tekstovi gotskoga i drugih
istonoger-manskih jezika (burgundski, vandalski, itd.) zanemarivo
malenog opse-ga. U veini podruja u kojima se govorio (panjolska,
sjeverna Italija, Balkan), gotski je jezik izumro jo u ranom
srednjem vijeku, no na Kri-mu je, kao krimskogotski, preivio do u
16. stoljee. Sjevernogermanski ili nordijski jezici posvjedoeni su
runskim natpisima koje pronalazimo po itavoj Skandinaviji u ranom
Srednjem vijeku. Runski natpisi i najstarije skaldsko pjesnitvo (iz
8. stoljea) sastavljeni su na pranordijskome, u ko-jem jo nije
mogue razaznati dijalekatske osobine. Iz pranordijskoga se razvio
staroislandski, na kojem su najvaniji spomenici Edda (zbirka
mi-toloke poezije i mitografske proze) i island ske sage. U istonu
granu nordijskoga svrstavaju se vedski i danski, a u zapadnu
islandski, nor-veki (nynorsk) i ferski. Zapadnogermanski jezici
posvjedoeni u sred-njem vijeku su staroengleski, s knjievnou koja
see u 7. stoljee (ep Beowulf), starofrizijski (posvjedoen od 13.
st.), starosaski, staronisko-franaki (iz kojega se razvio suvremeni
nizozemski), te starovisokonje-maki, s najstarijim knjievnim
tekstovima iz 8. st. (Pjesma o Hildebran-du). Suvremeni je njemaki
jezik nastao iz starovisokonjemakoga, iz ko-jega se u srednjem
vijeku razvio i jidi, jezik istonoeuropskih idova.7. Armenski
jezik; najstariji spomenici armenskoga jezika seu u 5. sto-ljee,
kada je armenski biskup Mesrop Matoc preveo Sveto Pismo na
staroarmenski i izmislio armensko pismo koje je ostalo u upotrebi
do danas. Na klasinome staroarmenskom (naziva se jo i grabar)
sauvani su prijevodi hagiografskih djela s bizantskog grkog i
sirskoga (Povijest Fausta Bizantinca, Himne sv. Efrema), te neto
izvorne knjievnosti (npr. armenska povijest Mojsija Korenskoga, ili
djela Eznika Kohbacija). Armenski je pretrpio golem utjecaj
iranskih jezika, te su ga dugo i sma-trali iranskim jezikom. Da se
radi o samostalnoj grani ie. jezika dokazao je njemaki lingvist
Heinrich Hbschmann sedamdesetih godina 19. stoljea.8. Toharski
jezici otkriveni su na spomenicima pronaenim u Kineskom Turkestanu
poetkom 20. stoljea. Njihovu su pripadnost indoeuropskoj
-
28
UVOD
jezinoj porodici (i samostalan poloaj unutar nje) dokazali Emil
Sieg i Wilhelm Siegling 1911. Postoje dva toharska jezika, koji se
konvencional-no nazivaju toharskim A i toharskim B (koji se jo
naziva i kuanskim po oazi u kojoj su mu pronaeni spomenici). Na
toharskim jezicima sauva-ni su prijevodi budistikih spisa (sa
sanskrta), gospodarstveni zapisi (to-harski jezici govorili su se u
podruju kojim je prolazio Svileni put), a na toharskom A ima i neto
izvornoga pjesnitva. Sauvani spomenici potje-u iz 1. tisuljea n.
e.; oba su toharska jezika izumrla prije godine 1000.9.
Baltoslavenski jezici; baltoslavenski se jezici dijele na baltijsku
i sla-vensku granu3. Slavenski su jezici posvjedoeni od 9. stoljea,
kada su braa Konstantin i Metod i njihovi uenici zasnovali
slavensku pisme-nost prevevi svete spise, te izmislivi dva
slavenska pisma: glagoljicu i irilicu. Jezik prvih prijevoda svetih
spisa na slavenski naziva se staro-slavenskim4; u dijalekatskom
smislu staroslavenski je blizak dijalektima iz kojih su se razvili
makedonski i bugarski jezik. Staroslavenski su tek-stovi pisani
glagoljicom (Marijinsko evanelje, Zografsko evanelje, Assemanijev
izbornik, Sinajski psalterij, Kijevski listii) i irilicom (Savin a
knjiga, Ostromirovo evanelje, Suprasaljski zbornik). U osnovi oni
odraavaju jezik 9. stoljea, premda su sauvani u kasnijim
rukopisi-ma koji odaju tragove utjecaja drugih slavenskih jezika.
Slavenski se jezi-ci dijele na istonojunoslavenske (bugarski,
makedonski, staroslaven-ski), zapadnojunoslavenske (slovenski i
kompleks hrvatskoga, srpskoga, bonjakoga i crnogorskoga),
istonoslavenske (ruski, ukrajinski i bjelo-ruski), te
zapadnoslavenske: eki, slovaki, poljski, kaupski, slovinski,
polapski, gornjoluiki i donjoluiki te rusinski, kao osobit sluaj
slova-koga dijalekta koji je naknadno pretrpio jak utjecaj
ukrajinskoga.Baltijski jezici dijele se na zapadnobaltijske
(staropruski i nedavno otkri-veni jatvinki) i istonobaltijske
(litavski i latvijski). Staropruski je po-svjedoen od 14. stoljea
(Elbinki rjenik), ali je ve krajem 17. stoljea izumro. Ukupno je
sauvano pet jezinih spomenika pruskoga jezika: Elbinki rjenik,
Rjenik Simona Grunaua (po. 16. st.), Prvi i Drugi katekizam (oba iz
1545), te Lutherov Enchiridion u prijevodu Abela Willa (1561).
Jatvinki je poznat samo iz jednog jatvinkopoljskog rjenika (tzv.
Poganski govori iz Narewa), koji je sauvan samo u suvremenom
prijepisu. Litavski i latvijski posvjedoeni su tek od 16. stoljea
(Dzukijsk e molitve i Mavydasova djela na litavskome), ali su zbog
izuzetne arhai-nosti vrlo vani za poredbenu gramatiku. Suvremeni je
litavski podije-
3 Alternativna je podjela na istonobaltijski, zapadnobaltijski i
slavenski, kao samo jednu od grana baltoslavenskih jezika
ravnopravnu ostalim dvjema, v. Matasovi 1994a.4 U francuskoj
tradiciji uobiajen je naziv opeslavenski (le slave commun), a u
bu-garskoj i njemakoj starobugarski.
-
29
MJESTO LATINSKOGA U KRUGU INDOEUROPSKIH JEZIKA
ljen na dvije skupine dijalekata, emaitske i auktaitske; na
temelju poto-njih se razvio knjievni litavski jezik.10. Albanski se
jezik po svoj prilici razvio iz ilirskoga, koji je naalost
po-svjedoen samo glosama i onomastikim podacima. Albansko je ime
za-biljeeno u Antici, kad se odnosilo na razmjerno malo pleme u
dananjoj Albaniji, a potom tek u 11. stoljeu. Prve albanske glose
zabiljeene su u 14. stoljeu, a kratki tekstovi tijekom 15. st.
(formula za krtenje iz 1462., rjenik A. von Harffa iz 1496.), no
prvi vei tekstovi posvjedoeni su tek u 16. stoljeu (Meshari Misal
Gjona Buzukua iz 1555., Dottrina cristia-na L. Matrange iz 1592.).
Premda stoljeima u doticaju s jezicima europ-ske civilizacije
(brojne su posuenice iz latinskoga, ali i grkog jezika), al-banski
je meu posljednjim europskim jezicima stekao vlastitu pisme-nost.
Danas postoje dva prilino razliita dijalekta: gegijski na sjeveru
Albanije i na Kosovu, i toskijski na jugu, na osnovi kojega je
izgraen i standardni jezik.11. Fragmentarno posvjedoeni
indoeuropski jezici; velik broj ie. jezika posvjedoen je samo
malobrojnim natpisima, posuenicama u drugim je-zicima ili
onomastikom graom. Za neke pripadnost ie. porodici nije po-sve
sigurna, a o dijalekatskim odnosima prema drugim ie. jezicima moe
se samo nagaati. Sa zapada prema istoku u fragmentarno posvjedoene
jezike ubrajamo luzitanski, jezik koji se govorio u dananjem
Portugalu prije romanizacije; neki lingvisti predrimskim
indoeuropskim jezikom smatraju i tzv. asturijski u sredinjoj
panjolskoj, jezik posvjedoen uglavnom onomastiki. U jugoistonoj
panjolskoj govorio se prije rim-skih osvajanja neindoeuropski
tartesanski. Neindoeuropski je zacijelo bio i piktski, jezik koji
se govorio u kotskoj i Irskoj u ranom srednjem vijeku. Tu je zatim
jezik koji je u literaturi poznat kao tzv. sjeverozapadni blok,
podruje u dananjim zemljama Beneluxa gdje se govorio ie. jezik
razliit od germanskoga i keltskoga, posvjedoen u toponimiji. U naim
krajevima posebno je zanimljivo pitanje ilirskoga jezika ili jezik.
Budui da na podruju od Istre do june Albanije nisu pronaeni
tekstovi na jezicima koji su se ondje govorili prije grkoga i
latinskoga, o jezinoj situaciji u tom podruju moemo prosuivati samo
na osnovi ono-mastike. Novija istraivanja antroponimije Ilirika
pokazala su da nema jedinstvenoga ilirikoga imenskoga podruja, to
bi moglo upuivati na zakljuak da su se izmeu Istre i Epira govorili
razliiti jezici: histarski, liburnski, delmatopanonski i ilirski u
pravom smislu (na podruju povijes ne drave Ilira).U podruju dananje
Rumunjske i sjeverne Bugarske govorilo se dakim, a juno od njega
srodnim, ali razliitim trakim jezikom, od kojega je ostalo i
nekoliko natpisa. U dolini Vardara uglavnom onomastiki su po-
-
30
UVOD
svjedoeni macedonski i peonski. Macedonski neki lingvisti
smatraju grkim dijalektom, no vjerojatnije je da je to bio
samostalan indoeurop-ski jezik. U Maloj Aziji razmjerno je velikim
brojem natpisa posvjedoen frigijski, iji spomenici se proteu od
sredine 1. tisuljea pr. Kr. do prvih stoljea nove ere. Sidetski i
pisidijski u Maloj Aziji vjerojatno su bili ana-tolijski jezici ili
dijalekti. Indoeuropskim jezikom neki istraivai smatra-ju i
pelazgiki, jezik prastanovnika Grke poznat iz posuenica u grko-me i
iz toponimije.O fragmentarno posvjedoenim ie. jezicima drevne
Italije (venetski, sje-vernopicenski, ligurski, mesapski, itd.) bit
e rijei poslije (8).
ITALSKOKELTSKA HIPOTEZA
6 Teza o osobitoj dijalekatskoj bliskosti italskih i keltskih
jezika i, u skladu s time, o postojanju italskokeltskoga prajezika
do ezdesetih godina 20. stoljea bila je, moglo bi se rei, gotovo
opeprihvaena. Ona se oslanjala na niz izoglosa za koje se
pretpostavljalo da su zajednike sa-mo italskim i keltskim
jezicima:
a) disimilacija *p...kw > *kw...kw, usp. lat. qunque pet,
stir. cic < ie. *penkwe;
b) mediopasivni nastavci na *r, usp. lat. sequitur slijedi,
stir. sechithir;
c) konjunktiv s formantom *, usp. lat. canat pjeva (konj.),
stir.:cana;
d) futur tvoren sufiksom b, usp. lat. amb voljet u, stir.:liciub
pustit u;
e) superlativ tvoren formantom *smo, usp. lat. issimus, stir.
sam;
f) genitiv jednine oosnova na , lat. uir ovjeka, stir. fir <
*wir;
g) leksike podudarnosti, npr. lat. ntrx: stir. nthir vodena
zmija, lat. salix: stir. sail (gen. sailech) vrba, lat. d: stir. d
od, iz, itd.
Paljivo istraivanje5 svjedoanstava u prilog italskokeltskoj
hipotezi pokazalo je, meutim, da gotovo uope nema izoglosa
ogranienih isklju-ivo na italske i keltske jezike.
5 Najvei korak u pobijanju italskokeltske hipoteze uinio je
Calvert Watkins u svojoj studiji Watkins 1966. Od starijih rasprava
o tom problemu v. Porzig 1954: 98 i dalje; od novijih radova
najbolji prikaz itave problematike je lanak Wolframa Eulera
-
31
MJESTO LATINSKOGA U KRUGU INDOEUROPSKIH JEZIKA
ad a) Staroirski deac deset (u sloenim brojevima od 11 do 19)
dolazi od ie. *dweypenkwe 25 s pravilnim keltskim nestankom *p,
umjesto oekivanoga prelaska *p > *kw > stir. c; to pokazuje
da se u keltskom asi-milacija nije dogodila beziznimno kao u
italskome; pored toga, radi se o tako jednostavnom fonetskom
procesu da je vrlo vjerojatno da su se keltska i italska
asimilacija dogodile neovisno, usp. obrnutu asimilaciju u
germanskom, ie. *penkwe 5 > got. fimf.ad b) Mediopasivni su
nastavci s formantom *r indoeuropskoga posta-nja, a ne zajednika
italskokeltska inovacija; mediopasiv s tim forman-tom imaju i
anatolijski i toharski jezici, te frigijski.ad c) Staroirski
konjunktiv najuvjerljivije se izvodi iz sigmatskoga konjunktiva
(deziderativa) glagolskih osnova na : prakeltski *mrseti velia>
*mreti > *mrti > stir. mraid. U latinskom6 takvo izvo-enje
nije mogue, jer *s izmeu samoglasnika ne bi ispalo kao u keltskom,
ve bi rotacizmom prelo u r. Vjerojatnije usporednice latinski
konjunktiv pronalazi u toharskim jezicima, gdje * takoer
funkcioni-ra kao modalni sufiks (toh. A kalkam iao bih).ad d)
Glasovno povezivanje lat. b i stir. b/f vrlo je neuvjerljivo; u
staroir-skom f u sredini rijei dolazi od ie. *w, a u latinskom od
ie. *bh. tovie, bfutur nije opeitalski, jer nije posvjedoen u
oskikoumbrijskom. Staroirski se futur pak moe uvjerlijvo izvesti i
iz deziderativnoga for-manta *sw (Watkins 1966a).ad e) Formant za
najeu tvorbu superlativa u italskom i keltskom valja rekonstruirati
kao *isHo (139) to je sloeni sufiks nastao agluti-nacijom nekoliko
elemenata. Slian sloeni sufiks za komparativ dijele i grki i
germanski (139), pa ipak nitko ne govori o grkogermanskom
prajeziku.ad f) Genitiv jednine oosnova na * nije ni opeitalski
(nema ga u fali-skikom i oskikoumbrijskom), a kamoli
italskokeltski. tovie, i u la-tinskom se taj nastavak proirio
razmjerno kasno, o emu svjedoi nasta-vak osio za g. jd. na
arhajskom natpisu Lapis Satricanus. Meu keltskim jezicima, nastavak
nije posvjedoen u keltiberskome, ali je zato po-svjedoen i izvan
keltskoga, npr. u venetskom, toharskom i mesapskom.ad g) to se
leksikih izoglosa tie, prema Walteru Porzigu (1954) vie je rijei
zajedniko italskim i germanskim nego italskim i keltskim jezicima;
meu njima su i neke posve obine rijei koje se rijetko posuuju, npr.
lat.
(1994); kao suvremen pokuaj rehabilitacije italskokeltske
hipoteze treba spomenu-ti lanak Frederika Kortlandta (Kortlandt
1981).6 O lat. konjunktivu v. Oettinger 1984.
-
32
UVOD
caput glava = steng. heafod, lat. collus, collum vrat = got.
hals, lat. tacre utjeti = got. ahan, lat. uermis crv = got. wurm.
Neke leksike izoglose povezuju italski, germanski i keltski, to po
mojem miljenju samo potvruje da su ti jezici pripadali grupi
zapadnoindoeuropskih dijalekata u koju se po svoj prilici svrstavao
i venetski, usp. lat. ustus pust, prazan = stir. fs, stvnj. wuosti,
lat. uer raanj = stir. bir = got. qairu kolac, lat. uts pjesnik,
prorok = stir. fith = steng. wbora, itd.Leksike izoglose postoje i
izmeu italskih i baltoslavenskih jezika (v. npr. Safa-rewicz 1976).
Radi se u najveoj mjeri o rijeima koje se svrstavaju u
poljodjel-sku terminologiju, te ih vjerojatno treba tumaiti kao
rezultat jezinih dodira (posuivanja) u pretpovijesnom razdoblju,
usp. lat. secris sjekira = stsl. sekyra, lat. alnus joha = lit.
aksnis, lat. mscus mah = stsl. mx.
Iz svega toga zakljuujem da italskokeltskoga prajezika nikada
nije bi-lo, te da su italski i keltski samostalne grane ie. jezine
porodice7. Quod erat demonstrandum.
PROBLEM ITALSKOGA JEZINOG JEDINSTVA
7 Premda sam do sada esto govorio o italskim jezicima, njihova
genet-ska jedinstvenost nije nipoto samorazumljiva. Dok neki
istraivai vje-ruju da su italski jezici samo jedna grana ie. jezine
porodice, poput indo-iranskih ili baltoslavenskih jezika, drugi
osobito talijanska kola pred-voena Devotom8 izraava miljenje da su
slinosti meu italskim jezi-cima nastale uslijed intenzivnih jezinih
dodira na tlu Italije. Iz prethod-ne genetske klasifikacije ie.
jezika vidljivo je da ja prihvaam prvu hipo-tezu. Ona se po mojem
miljenju temelji na sljedeim argumentima:1) Slinosti nastale
jezinim kontaktima oituju se ponajprije u rjeniku, kako nas pouava
sluaj balkanskog jezinog saveza. Meu italskim jezi-cima nedvojbeno
postoji velik broj zajednikih rijei koje svjedoe o njiho-vim
intenzivnim kontaktima. Meutim, tezu o genetskom zajednitvu
italskih jezika ne oslanjamo na leksike, ve na gramatike izoglose.
to-vie, na podruju rjenika vrlo su izrazite razlike meu italskim
jezicima.
7 Under these circumstances of both formal and functional
disparity, we are led to the unavoidable conclusion that
ItaloCeltic unity is a myth Pod tim okolnostima formal-ne i
funkcionalne razliitosti, dovedeni smo do zakljuka da je
italskokeltsko jedinstvo mit (Watkins 1966: 43). O italskokeltskoj
hipotezi v. i monografiju Frederika Kort-landta (Kortlandt 2006) i
prikaz Petera Schrijvera (2006).8 Usp. Devoto 1983; u genetsku
jedinstvenost italskih jezika prvi je ozbiljno posum-njao Alois
Walde u svom rektorskom govoru na insbrukom sveuilitu 1917. Za
disku-siju o genetskom statusu italskih jezika v. Beeler 1966 i
Campanile 1968.
-
33
MJESTO LATINSKOGA U KRUGU INDOEUROPSKIH JEZIKA
Tako, naprimjer, umbrijski uva indoeuropski heterokliton utur
voda(usp. het. watar), koji je u latinskom zamijenjen imenicom
aqua; na slian nain, latinski i umbrijski ouvali su razliite ie.
rijei za vatru: u latinskom to je ignis (usp. skr. agni), a u
umbrijskom pir (usp. gr. ).2) Fonolokih izoglosa koje predstavljaju
zajednike inovacije meu ital-skim jezicima nema mnogo, ali meu
njima je djelomice mogue usposta-viti kronoloki redoslijed. tovie,
te fonoloke izoglose ine snop, odno-sno svojstvene su svim italskim
jezicima i samo njima: u svim italskim jezicima ie. aspirirani
okluzivi prelaze u bezvune frikative na poetku rijei, a potom
praitalsko * prelazi u f, usp. ie. *dheh1 initi > lat. faci,
osk. fakiiad, umb. faia. Indoeuropski slogotvorni * i * u obje su
grane italskoga dali or, ol (usp. umb. pepurkurent = lat.
poposcerint za-molie < ie. *pepksk), to se moralo dogoditi prije
ispadanja larin-gala, koji sa slogovnim sonantima daju , usp. lat.
grtus zahvalan: osk. brateis
-
34
UVOD
brijskom dodue nisu posvjedoene u latinskom, ali im takoer nema
us-porednice niti u oskikom, gdje nalazimo perfekte s formantom tt;
to pokazuje da te inovacije nisu praoskikoumbrijske, ve da su
nastale u oskikom i umbrijskom neovisno. Naposljetku, genitiv na
(lupus, lup) koji postoji u latinskom nije posvjedoen u
oskikoumbrijskom, ali nema ga ni u faliskikom; odatle slijedi da je
latinski u tom pogledu inovirao razmjerno kasno, to samo potvruje
otkrie starolatinskoga natpisa Lapis Satricanus na kojemu je
posvjedoen nastavak za genitiv jednine oosnova osio, koji je
opeindoeuropski (skr. asya, gr. hom. ).5) Neke slinosti meu
italskim jezicima nedvojbeno su rezultat meu-sobnih utjecaja; to se
prije svega odnosi na konvergenciju fonolokih su-stava prema
zajednikom tipu, koji dijele i neki neindoeuropski jezici Ita-lije
(npr. etruanski), te na neke pojave u sintaksi italskih jezika.
Neke su glasovne promjene nesumnjivo nastale neovisno u obje grane
italskih jezika, naprimjer rotacizam, prelazak s u z, odnosno r,
izmeu samogla-snika, to se u latinskom dogodilo u povijesno, a u
oskikoumbrijskom u pretpovijesno doba. Stoga osim o italskim
jezicima kao genetskoj zajed-nici ima smisla govoriti i o
staroitalskome jezinom savezu, koji osim ital-skih jezika ukljuuje
i druge jezike drevne Italije.6) Narav izoglosa zajednikih italskim
jezicima upuuje na zakljuak da se praitalski jezik govorio vrlo
rano, zacijelo ne dugo nakon raspada ie. jezine zajednice9. U tom
je smislu praitalski razliita lingvistika veli-ina od prakeltskoga
ili pragermanskoga, jer se radi o puno starijem prajeziku. Italski
su jezici potomci jezika jednoga od prvih valova Indo-europljana,
koji je kao takav ostao ouvan jedino na Apeninskom polu-otoku,
budui da su ga kasniji valovi Kelta i Germana mimoili.Naposljetku,
za problem genetske supklasifikacije italskih jezika najva-niji je
odgovor na sljedee pitanje: Postoji li meu indoeuropskim jezici-ma
takva skupina jezika za koju bi se moglo pokazati da je genetski
blia oskikoumbrijskom ili latinskofaliskikom nego to su te dvije
skupi-ne jezika meusobno bliske? Sve dok je odgovor na to pitanje
negativan, mislim da je vjerovanje u italsku granu ie. jezine
porodice opravdano.
9 The hypothetical ProtoItalic of 1500 B.C. can, in very many
respects, have been little differentiated from ProtoIndoEuropean
Hipotetski praitalski iz 1500 pr. Kr. mogao se, s obzirom na mnogo
toga, vrlo malo razlikovati od indoeuropskoga prajezika (Beeler
1966: 56). O rekonstrukciji praitalskoga v. Meiser 2003 i Schrijver
2006.
-
35
MJESTO LATINSKOGA U KRUGU INDOEUROPSKIH JEZIKA
INDOEUROPSKI I NEINDOEUROPSKI JEZICI DREVNE ITALIJE
8 Nije poznato kada su prvi govornici indoeuropskih jezika
stigli na Apeninski poluotok, niti koje su jezike ondje zatekli.
Zna se da je glavni pravac kojim su pristizali indoeuropski osvajai
bio preko sjeveroistoka Italije i nizine rijeke Po prema jugu, no
pomorski putovi preko Jadrana takoer su bili otvoreni etnikim
migracijama kao i trgovini. Gotovo je sigurno da su govornici
indoeuropskih jezika u Italiju stizali u nekoliko valova, koji se
ponekad mogu i arheoloki identificirati. Suvremena arheoloka
literatura odaje poprilinu bespomonost glede pitanja
indoeuropeizacije Italije (v. Mallory 1989: 8695). Kultura
Rinaldone (od otpri-like 2700. pr. Kr.), koja ima neka obiljeja
koja se pripisuju Indoeuropljanima, pojavljuje se upravo u podruju
gdje se poslije govorio neindoeuropski etruan-ski. Kultura
Villanova (od otprilike 1000. pr. Kr.), s druge strane, obuhvaa
ita-vu Italiju i pokazuje kulturnu homogenost poluotoka u doba kada
je on sigurno bio lingvistiki posve nehomogen.
U 3. st. pr. Kr., neposredno prije ekspanzije Rima, u Italiji
pronalazimo sljedee jezike10. Na sjeveroistoku, u dananjoj
pokrajini Veneto, govorio se venetski jezik. Na venetskom je ouvano
sasvim dovoljno kratkih nat-pisa da potakne zbrku oko genetske
klasifikacije toga jezika, ali premalo da bi se taj problem mogao
definitivno rijeiti. Neki lingvisti smatraju ve-netski italskim
jezikom zbog toga to se u njemu aspirirani okluzivi odra-avaju kao
frikativi na poetku rijei, a kao zvuni okluzivi u sredini rije i,
kao u latinskome (usp. ven. vhraterei bratu, lat. frtr, ven.
louderobos djeci, lat. lbers); s druge strane, postoje i izoglose
koje venetski pove-zuju s germanskim jezicima (usp. ak. sg. osobne
zamjenice 1. l. jd. meo: got. mik). Na krajnjem sjeveru Italije, u
Alpama, govorio se retski, koji ve-ina istraivaa smatra
neindoeuropskim jezikom, moda srodnim etru-anskomu (v. dolje). Na
susjednom podruju sauvani su i spomenici le-pontijskoga, jezika za
koji je sedamdesetih godina 20. st. definitivno do-kazano da
pripada keltskoj grani ie. jezika. Najstariji spomenici
lepontij-skoga seu u 6. st. pr. Kr., te stoga predstavljaju
najstarije tekstove na ne-kom keltskom jeziku. Junije, u dolini
rijeke Po, govorio se galski; Gali su u Italiju stigli poetkom 4.
st. pr. Kr., kada su zauzeli i Rim, no u sjever-noj Italiji uvijek
su ostali tanak sloj vojne aristokracije prije negoli vein-sko
stanovnitvo. Na galskom je u Italiji ouvano nekoliko natpisa,
od
10 Gotovo svi su se jezici drevne Italije pisali blisko srodnim
pismima, postalima od grkoga alfabeta. Grko su pismo (zapadnoga
tipa, u kojem grafem X stoji za [ks], a ne za [kh], kao u istonim
varijantama) u Italiju donijeli kolonisti s Eubeje, koji su se oko
720. pr. Kr. naselili u blizini Cumae.
-
36
UVOD
kojih su neki dvojezini (npr. Bilingva iz Vercellija). Iz
galskoga su u latinski posueni neki izrazi vojne i kolarske
terminologije (npr. carrus, petorritum kola, moda i gladius ma).U
ligurskom se zaljevu (oko dananje Genove) govorio ligurski. Taj nam
jezik nije ostavio natpisa, pa se o njemu moe zakljuivati samo na
osnovi onomastike. Horonimi kao (mons) Porcobera, (mons) Berigiema
dozvolja-vaju da se i ligurski smatra indoeuropskim jezikom11. Juno
od ligursko-ga veliko je podruje etruanskoga, jezika drevne kulture
koji je na la-tinski izvrio utjecaj usporediv jedino s utjecajem
grkoga. Sredite etru-anskoga podruja dananja je talijanska
pokrajina Toscana, koja je po tom antikom narodu dobila ime12;
kasnijom kolonizacijom etruanski se proirio i na jug, osobito na
podruje plodne Campanije. O podrijetlu Etruana i njihova jezika jo
u antikom razdoblju postojale su razliite teorije. Dok su ih jedni
smatrali doljacima iz Male Azije13, drugi su isti-cali autohtonost
etruanskoga naroda u Italiji14. Obje su teorije prisut-ne i u
suvremenom jezikoslovlju. Na ispravnost maloazijske teorije o
po-drijetlu Etruana kao da ukazuje jezik Stele s Lemna, jezinoga
spome-nika naenog na otoku Lemnu blizu maloazijske obale, koji
izgleda kao arhajski oblik etruanskoga. Etruanski jezik dosta je
dobro poznat s razmjerno velikoga broja natpisa i tekstova, od
kojih se najdulji uva u Zagrebu (tzv. Liber linteus Zagrabiensis).
Premda neki lingvisti istiu anatolijske elemente u etruanskom
jeziku, vjerojatno je jo uvijek naj-sigurnije tvrditi da je to
neindoeuropski jezik bez poznatih genetskih srodnika. Za duge
etruanske vladavine Rimom, u latinski su iz etruanskoga dospjele
mnogobrojne posuenice; sigurno su etruanskoga podrijetla lat.
histri glumac, spurius kopile, lanista zapovjednik gladijatora, a i
neke su grke rijei u latinski dospjele kroz etruansko
posredova-nje, npr. persna glumaka maska
-
37
MJESTO LATINSKOGA U KRUGU INDOEUROPSKIH JEZIKA
U Apuliji, nasuprot albanskoj i crnogorskoj jadranskoj obali,
govorio se mesapski, koji su mnogi lingvisti smatrali ilirskim
dijalektom. Premda je posve mogue da su govornici mesapskoga u
Italiju stigli morem iz Iliri-ka, usporedba mesapskoga i ilirskoga
usporedba je jezika o kojem se zna vrlo malo s jezikom o kojem se
ne zna (gotovo) nita. Na mesapskom je sauvano tristotinjak kratkih
natpisa, koji su u velikom broju sluajeva slabo itljivi, te
nekoliko glosa. U toj grai moe se uoiti da mesapski ne-ki elementi
povezuju s italskim i keltskim jezicima (npr. genitiv jednine na i,
dativ mnoine s nastavkom bas), a neki svoje usporednice prona-laze
u albanskome (npr. prelazak ie. *o u a koji nije karakteristian za
druge jezike drevne Italije).Na junopicenskom jeziku, koji se
govorio u Picenumu na jadranskoj oba-li, sauvano je nekoliko
natpisa koji se svrstavaju u najstarije spomenike pismenosti u
Italiji (potjeu iz 7. st. pr. Kr.). Jezik je tih natpisa
indoeu-ropski, ali zacijelo neitalski (premda ima i miljenja da se
radi o arhainoj formi umbrijskoga); na sjevernopicenskome je takoer
sauvano nekoliko natpisa, od kojih je najvanija Stela iz Novilare;
taj je jezik najvjerojatnije neindoeuropski. Podruje sjevernoga
Picenuma i arheoloki znatno odu-dara od itavoga ostatka drevne
Italije, prije svega zbog dugotrajnog za-dravanja neolitske
kulture.Na Siciliji su se, uz grki i fenianski, govorila dva jezika
iji su nam kratki spomenici ouvani; na istoku je bilo podruje
sikulskoga, indoeu-ropskoga jezika koji neki smatraju vrlo bliskim
italskim jezicima (osobito latinskomu)16, dok se na zapadu otoka
govorio elimijski, po svoj prilici ne-indoeuropski jezik. Linija
razgranienja tih dvaju antikih jezika i danas se oituje kao granica
dvaju talijanskih dijalekata koji se govore na Sicili-ji (usp.
Solta 1974: 43). Na Sardiniji je iz onomastike jedva poznat
proto-sardski, o kojem se moe rei jedino to da je vjerojatno bio
neindoeurop-ski.Kontakti latinskoga i grkoga jezika bili su vrlo
intenzivni i dugotrajni. Grci su svoje kolonije osnivali u itavoj
junoj Italiji i na Siciliji (tzv. Magna Graecia). Posuenice iz
grkoga pronalazimo ve na najstarijim latinskim spomenicima, npr.
triumpe (vokativ)
-
38
UVOD
Za razliku od ostalih spomenutih jezika, latinski nikada nije u
potpuno-sti istisnuo grki iz Italije. Nakon osvajanja Grke sredinom
2. st. pr. Kr., u Rim je pristiglo mnotvo grkih robova,
zarobljenika i talaca, od kojih su neki uinili mnogo za latinsku
knjievnost i rimsku kulturu (npr. Li-vije Andronik, Polibije,
Seksto Empirik, itd.). Od toga je razdoblja grki jezik obrazovanih
slojeva u Rimu, i uiva jednak presti kao i latinski, tako da je ak
i jedan car (Marko Aurelije) svoja djela sastavljao na nje-mu. U
isto vrijeme, grkim su govorili i nii slojevi Rima i rimske drave,
zbog brojnih trgovaca, robova i doseljenika iz Grke. To je vidljivo
iz broj-nih natpisa na grkome u Rimu i u zapadnom dijelu Carstva,
ali i iz rijei koje su iz grkoga dospjele u romanske jezike, a nema
ih u latinskome, npr. tal. zio stric
-
39
IZVORI ZA PROUAVANJE POVIJESTI LATINSKOGA
9 Poredbeni lingvist mora prouavajui historijsku gramatiku
latinsko-ga osobitu panju posvetiti vjerodostojnosti izvora.
Najpouzdaniji izvori jezine grae su oni koji odraavaju govorni
jezik razdoblja u kojem su nastali, a to su obino spomenici
uklesani u kamenu ili kakvom metalu. Pri njihovoj prosudbi valja se
osloniti na sud epigrafiara za tono itanje i arheologa za dataciju.
Manje su pouzdani tekstovi prenoeni rukopisi-ma, osobito stoga to
je vrlo malo latinskih rukopisa koji potjeu iz anti-koga razdoblja;
veina sauvanih latinskih rukopisa na ovaj ili onaj na-in potjee iz
skriptorija koje je osnovao Karlo Veliki u 9. stoljeu.
Prepi-sivanjem su znatno izmijenjeni i iskvareni starolatinski
tekstovi koje pre-pisivai nisu dobro razumjeli. Lingvist se u
svojim prosudbama takvih izvora mora osloniti na mjerodavno
miljenje paleografa i filologa.Manje su vaan izvor za prouavanje
povijesti latinskoga odrazi latin-skih rijei u romanskim jezicima;
meutim, odrazi u romanskim jezici-ma ponekad su jedini izvor iz
kojega je mogue za neku latinsku rije utvrditi da li je sadravala
dug ili kratak samoglasnik; naprimjer, lat. dictus i scrptus u
pjesnitvu se jednako skandiraju, te jedino razlika iz-meu tal.
detto i scritto pokazuje da je prva rije imala kratko, a druga dugo
i. S druge strane, valja imati na umu i injenicu da je latinski
utje-cao na knjievne romanske jezike tijekom itave njihove
povijesti; stoga, primjerice, u talijanskom pronalazimo i uenu
posuenicu iz latinskoga ditto, koja ne odraava pravilan glasovni
razvoj. Sline podatke o latin-skim rijeima mogu pruiti i latinske
posuenice u drugim jezicima; na-primjer, Cezarovo ime posueno je u
germanski u doba kad se Caesar jo izgovaralo s /ay/ u prvom slogu,
o emu svjedoi i dananja njemaka rije Kaiser car. Naposljetku, u
istraivanju povijesti latinskoga valja uzeti u obzir i ono to su
rimski filolozi napisali o svojem jeziku. U djelima Varona,
Cicero-na, Festa, Kvintilijana, Servija i drugih sauvani su
komentari o izgovo-ru, oblicima, arhainim i rijetko upotrebljavanim
rijeima i mnogi drugi
-
40
UVOD
podaci vani za povijesnu lingvistiku; i njih, meutim, valja
uzeti cum grano salis, jer miljenja antikih autora o jeziku esto
vie odraavaju pedanteriju profesionalnih izmiljaa pravila negoli
jezine injenice; uos talom, i s miljenjima suvremenih lingvista
stvari slino stoje.
-
41
NAJSTARIJI SPOMENICI LATINSKOGA JEZIKA
10 Za razliku od grkoga, koji je od poetka svoje povijesti
posvjedoen velikim brojem natpisa na razliitim dijalektima i
lokalnim govorima, la-tinski su arhajski natpisi malobrojni i vrlo
nam malo govore o dijalektal-nim obiljejima jezika. Za razliku od
grke knjievnosti, koja je na sa-mom poetku predstavljena golemim
remekdjelima Homera i Hesioda, poeci su latinske knjievnosti
skromni i fragmentarno ouvani, budui da ih je kasnija dominacija
helenistike uenosti uinila nezanimljivima obrazovanim Rimljanima.
Meutim, prouavanje oskudnih ostataka pretklasinoga jezika odaje
neobino veliku razliku izmeu najstarijih tekstova, nastalih do
poetka etvrtoga stoljea pr. Kr., i svih tekstova nastalih poslije
toga. Razlika je tako velika da je povjesniar latinskoga jezika
Giacomo Devoto ak ustvrdio: il latino si svolto pi rapidamente, ed
mutato pi profondamente, fra il 500 e il 350 a. C. che dal 350 a.
C. al 1950. d. C. latinski se bre razvio i dublje promijenio izmeu
500. pr. Kr. i 350. pr. Kr. nego izmeu 350. pr. Kr. i 1950. p. Kr.
(Devoto 1964: 18). Premda moda pretjeran, ovaj sud upuuje na vanu
injenicu povijesti latinskoga, koja mora nai svoj odraz i u
periodizaciji: starolatinskim e-mo nazivati jezik pretklasinog
razdoblja, dakle od poetaka latinske pi-smenosti do, otprilike,
poetka 1. st. p. Kr., a arhajskim latinskim zvat emo samo jezik
spomenika nastalih do otprilike 350. godine pr. Kr17.
a) ARHAJSKI SPOMENICI
Najstarijim spomenikom latinskoga jezika dugo je smatrana Fibula
Prae nestina, navodno iz 7. st. pr. Kr. Na natpisu, koji glasi
Manios med fhe fhaked Numasioi (Manije me je napravio za Numerija)
lingvisti su
17 Velike razlike u njihovu jeziku spram arhajskog razdoblja
bili su svjesni i ueni ljudi 2. st. pr. Kr; o tome svjedoi Polibije
(3. 22. 3): . U Rimljana je nastala takva razlika izmeu staroga i
sadanjeg jezika da i najmudriji neke stvari jedva razumiju nakon
promiljanja.
-
42
UVOD
prepoznavali arhajske oblike latinskoga jezika: n. sg. oosnova
na os umjesto klasinoga us, izostanak rotacizma i stariji nastavak
za d. sg. u Numasioi, neobina reduplicirana tvorba perfekta glagola
faci u fhefha-ked, koju su neki pripisivali oskikoumbrijskome.
Meutim, arheoloka istraivanja i kemijska analiza zlata na kojem je
napisana pokazala su da je prenestinska fibula vjerojatno
krivotvorina iz kasnoga 19. stoljea, a ne izvorni spomenik
arhajskoga latinskoga18. Naslov najstarijega latin-skog natpisa
stoga moda pripada Duenosovu natpisu. Rije je o jezinom spomeniku
urezanom na posudi za pie iz 6. ili 7. st. pr. Kr.19 Tekst se
sa-stoji od oko 125 slova pisanih bez razmaka meu rijeima, a budui
da se radi o magijskom tekstu, smisao mu je prilino nejasan; poetak
toga teksta glasi Iouesat deiuos qoi med mitat20 Zaklinje bogove
onaj tko me prodaje. Natpis s Foruma (zvan i Lapis Niger) potjee iz
sredine 6. st. prije Krista i samo djelimice je itljiv. Oblici kao
quoi sakros esed kalatore m svjedoe o arhainosti toga teksta, no on
je za povijesnopo-redbenu gramatiku latinskoga od male koristi.
Lapis Satricanus, sedam-desetih godina pronaen u Satricumu nedaleko
od Rima, takoer je iz 6. st. pr. Kr. Taj je spomenik vaan zbog
iznenaujueg otkria genitiva jed-nine oosnova s nastavkom osio
(Ualesiosio, usp. klas. lat. Ualer), do tada nepotvrenoga u
latinskome, ali dobro posvjedoenog u sanskrtu (asya) i grkom (hom.
).21 Od ostalih arhajskih latinskih natpisa valja spomenuti Natpis
iz Lavinija, vaan zbog potvrde starolatinskih nastavaka za dativ
jednine i mnoine (Castorei Podlouqueique qurois Kastoru i Poluksu,
Dioskurima), teko itljivi Natpis iz Tivolija, i ne-davno pronaeni
Natpis na zdjeli iz Garigliana (kraj 6. st.).Neki su vrlo arhaini
latinski tekstovi sauvani u kasnijim prijepisima, to znatno oteava
njihovu dataciju i interpretaciju. To se prije svega od-nosi na
Carmen Arvale i Carmina Saliaria, kultne pjesme dvaju svee-nikih
redova. Izostanak rotacizma u Carmen Arvale (Enos Lases iuuate
pomozite nam, Lari) pokazuje da je izvorni tekst morao biti
sastavljen
18 Usp. Pfister 1983, Kriman 1988; dok arheolozi smatraju gotovo
dokazanim da fibula nije autentina, ve krivotvorena koncem 19. st.,
lingvisti ne vjeruju da je navodni krivotvoritelj, njemaki uenjak
Helbig, mogao tako dobro rekonstruirati oblike i grafi-ju
arhajskoga latinskoga jezika od kojih neki u doba objavljivanja
fibule (1887) jo nisu bili posvjedoeni na drugim spomenicima. Stoga
je otvorena i mogunost da je fibula krivotvorena, ali da je u nju
urezan tekst s autentinoga, ali izgubljenoga ili ukradenoga
arhajskog latinskog spomenika.19 Neki predlau znatno kasniju
dataciju toga spomenika, usp. Solta 1974: 69.20 Glagola mitre nema
u klasinom jeziku; u tumaenju te rijei slijedim Pisanija (1950).21
O tom vanom starolatinskom spomeniku v. de Simone 1980, Prosdocimi
1984, Lejeune 1989. Valja istai da ima i miljenja da taj tekst nije
latinski; Robert Coleman (1986) pripisuje ga volanskomu.
-
43
NAJSTARIJI SPOMENICI LATINSKOGA JEZIKA
vrlo rano, prije 4. st. pr. Kr. Izvorni tekst Zakona dvanaest
ploa (Leges XII tabularum) takoer je sastavljen u 4. st. pr. Kr.
(prema nekima u 5. st. pr. Kr.), ali je u kasnijem prenoenju jezino
moderniziran.
b) OSTALI STAROLATINSKI TEKSTOVI
Mlai od svih do sada navedenih natpisa, ali ipak vrlo vani za
najraniju povijest jezika, jesu natpisi na grobnicama Scipion, vane
rimske obite-lji politiara, koja je na vrhuncu moi bila u 3. st.
pr. Kr. (v. Dodatak 1, B). Zbog precizne datacije i dobre ouvanosti
vrlo je vaan izvor za prouava-nje pretklasinoga jezika i Senatus
Consultum de Bacchanalibus, u bron-anu plou uklesana odluka Senata
iz 186. pr. Kr. (v. Dodatak 1, D). Rukopisnim su posredovanjem do
nas doli fragmenti najstarijih latin-skih pjesnika: Grka Livija
Andronika, prevodioca Odiseje na latinski, Gneja Nevija, autora
Punskoga rata (Bellum Poenicum), najstarijega la-tinskoga epa, i
Kvinta Enija, iji su Anali prvi pokuaj prilagodbe heksa-metra
latinskomu jeziku. Djela rimskih komediografa Plauta i Terencija
znatno su veega opsega; osobito su Plautove komedije vane kao izvor
podataka o pukome jeziku Rima krajem 3. st. pr. Kr. Za razliku od
ep-skih i tragikih pjesnika poput Enija, Akcija i Pakuvija, iji je
jezik kat-kada umjetno arhaiziran kako bi djelovao uzvienije,
morfoloki su arha-izmi poput konjunktivaoptativa faxim ili sfutura
fax kod Plauta go-tovo uvijek autentini (v. Dodatak 1, E). S druge
strane, dok kod starola-tinskih epiara i tragiara ima vrlo malo
posuenica iz grkoga, Plautov je jezik u tom pogledu manje
puristian. Grke posuenice u Plauta nisu samo uene rijei poput
philosophia ili mathmatica, za koje nije bilo latinskoga
ekvivalenta, ve i rijei govornog jezi-ka poput sycophanta
klevetnik, thensaurus blago, machaera ma, itd. Gr-ke rijei Plaut
katkada upotrebljava u odlomcima s kominim uinkom, to po-kazuje u
kojoj je mjeri rimska publika u njegovo doba ve bila proeta
heleniz-mom, usp. Mercator 2901: Quid tibi ego aetatis uideor?
Acherunticus senex, uetus, decrepitus. Koje ti se ini da sam dobi?
Aherontski starac, star i iz-moden. Publika je sigurno razumjela
grke psovke (edepol) i uzvike poput euge, ali i obine grke rijei,
usp. Miles Gloriosus, 438: es tu, non , et meo ero facis iniuriam
ti si Nepravedna, a ne Pravedna, i ini nepravdu mo-jemu gospodaru.
Zbog izrazita utjecaja govornoga jezika u Plauta su katkad sauvane
rijei koje su rijetke u kasnijem knjievnom latinskome, ali su svoj
odraz nale u romanskim jezicima, npr. uetulus star (odakle fr.
vieux i tal. vecchio), pored klas. lat. uetus, ili auricula uho
(fr. oreille), pored klas. lat. au-ris. Osobito su kod Plauta esti
deminutivi (umanjenice) i ekspresivni glagoli,
-
44
UVOD
usp. Paucula etiam sciscitare prius uolo Malice bih se prvo htio
raspitati (Mercator, 386). Dok se kod Enija jo pojavljuje arhaino
horior bodrim, Plaut ima samo oblik izveden ekspresivnointenzivnim
sufiksom t hortor, koji je preuzet i u klasinom latinskome. Sve to
pokazuje kako u povijesnoj lingvistici osim o pitanjima datacije i
vjerodostojnosti jezinih oblika moramo uzimati u obzir i inioce
poput funkcionalnog stila i sociolekta (jezika odreene drutvene
skupine ili stalea) u kojem su ti oblici posvjedoeni.
Jezik je ostalih autora koji se obino ubrajaju u pretklasino
razdoblje osobito Katona i satiriara Lucilija samo minimalno
razliit od klasi-nog latinskoga, barem u pogledu fonologije i
morfologije kojima se bavi ova gramatika. Ukoliko kasniji pisci,
poput Vergilija, upotrebljavaju pret-klasine jezine oblike, radi se
o namjernom arhaiziranju, svjesnom po-kuaju da se vlastitom jezinom
izrazu prida patina starine.
