1

PRILOG ŽIDOVSKOJ POVIJESTI I KULTURIGodište XXII. broj 2 (131), Zagreb, svibanj-lipanj 2016 /ijar 5776

Fašistička Italija kapitulirala je krajem ljeta 1943. godine a za dvjestotinjak izbjeglih Židova većinom iz Hrvat-ske u malom selu Aprica blizu granice sa Švicarskom to je značilo da više ne mogu ostati u mjestu u kojem su nekoliko prethodnih mjeseci živjeli u internaciji, ali na sigurnom. Na dan kapitulacije 8. rujna mještani su upozorili izbjeglice da ih više ne mogu zaštititi, da do-laze njemački nacisti i stoga moraju spas potražiti u Švi-carskoj. Uz pomoć mještana uspjeli su savladati strme i uske alpske staze i 16. rujna prijeći u Švicarsku.Punih šest i pol desetljeća kasnije napisana je knjiga o boravku Židova iz Hrvatske u malom talijanskom selu i njihovom bijegu pred dolaskom nacista. Autor je oso-ba koja nije bila ni na koji način uključena u zbivanja iz vremena Drugog svjetskog rata. Napisao ju je Novoze-lanđanin Alan Poletti, po profesiji atomski fizičar. Siste-matičnošću znanstvenika koji sakuplja najsitnije djeliće da bi dobio cjelinu Poletti je napisao jedno od najljepših djela o dramatičnoj povijesti Židova koji su pred ustaša-ma bijegom iz Hrvatske spašavali svoje živote.„Ako slijedite govorkanja možete doći katkada do veli-ke nagrade“ kaže Poletti objašnjavajući kako je saznao za događaj iz ratnog doba i što ga je potaklo da strašću znanstvenika započne opsežno istraživanje.Poletti je rođen na Novom Zelandu, ali je njegov djed doseljenik iz Italije koji je propješačio 30 kilometara da bi iz luke New Plymouth došao do kuće u kojoj je živio Domenico Moratti, jedini Talijan i osoba koju je u novoj domovini poznavao. Alan je znao da je njegov djed pori-jeklom iz mjesta Villa di Tirano u blizini švicarske granice a odlučio je saznati da li je i Moratti bio iz istoga mjesta.To ga je dovelo u Lombardiju, u grad Sondrio i istoimenu pokrajinu u kojoj su Villa di Tirano i Aprica. Istraživanje je započeo potragom za mjestom gdje je rođen Moratti a deset godina kasnije napisao je i objavio veličanstvenu priču o spašavanju života ljudi o kojima se „govorkalo“.

PREDSTAVLJENA KNJIGA ALANA POLETTIJA „DRUGI ŽIVOT“

PUT SPASA ZA 200 ŽIDOVA IZ HRVATSKEZašto je i kako atomski fizičar Novozelanđanin napisao priču o o bo-ravku Židova iz Hrvatske u malom talijanskom selu i njihovom bijegu pred dolaskom nacista i tome kako su uz pomoć talijanskih mještana

preko Alpa prešli u Švicarsku.

Obilazeći mjesta u okolici Sondria, razgovarajući s mje-snim svećenicima, prelistavajući knjige rođenih, posvuda je čuo priču o Židovima koji su tu boravili nekoliko mje-seci za vrijeme rata i zatim nakon kapitulacije fašističke Italije pobjegli u Švicarsku pri čemu su im pomogli mje-štani vodeći ih opasnim planinskim stazama.Poletti se od tada svake godine vraćao u Villa di Tirano, mjesto podjednako udaljeno od dva veća talijanska gra-da Brescia i Bergamo, odnosno St. Moritza na švicarskoj strani. Počeo je tražiti odgovore na brojna pitanja.Tko su bili ti Židovi? Kako su dospjeli u Apricu? Tko je orga-nizirao njihov bijeg u spas? Kako su to uspjeli? Je li bilo dovoljno prijeći švicarsku granicu da bi bili spašeni?Sistematičnošću znanstvenika započeo je, kako sam kaže, kopati dublje. Više mu nisu bili dovoljni lokalni izvori, niti samo talijanski izvori, krenuo je u potragu po švicarskim arhivima. Uporedivši dva izvora došao je do popisa 200 osoba za koje je bio siguran da je riječ o Ži-dovima koji su iz Aprice u rujnu 1943. prešli u Švicarsku. Iako je od tog događaja prošlo više od 60 godina htio je saznati ima li preživjelih jer je htio čuti njihova izvor-na svjedočenja. Tada se suočio s novim problemom, a to su dokumenti na jezicima koje nije razumio. Neki su bili na njemačkom a onda mu je u ruke dospio tekst napisan u časopisu Novi Omanut o Edi Neufeldu, jednoj od oso-ba čije ime je našao na švicarskom popisu onih koje su u rujnu 1943. ušle u zemlju. Srećom, na kraju teksta bio je sažetak na engleskom jeziku. Tako je došao do prvog imena: Lea Neufeld. Trebalo je još dosta vremena da bi saznao da nakon udaje ima drugo prezime a kada joj je iz Aucklanda uputio pismo Lea je na žalost dva tjedna ranije umrla. Njegovo pismo pronašla je mlađa Leina sestra Vera i od tada sve postaje puno lakše. Punih 66 godina kasnije Poletti je uspio okupiti skupinu onih koje su roditelji u rujnu 1943. poveli iz Aprice u Švicarsku i s njima ponovo proći taj put.

Godine 2012. Poletti je objavio knjigu „Drugi život – Put iz Aprice prema Švicarskoj i izbavljenju 1943.“ Četiri go-dine kasnije knjiga je prevedena na hrvatski, Poletti je prvi puta došao u Zagreb i promovirao ju zajedno s če-tvero preživjelih iz Aprice.PRIČA VERE NEUFELD SYDNEY: Devet godina mi je bilo kada smo bježali preko brda. Moj je tata bio jako bolestan, imao je čir na želucu koji je krvario. Talijani su smatrali da mora biti u bolnici pa su ga iz Aprice, gdje smo boravili nekih šest mjeseci, preba-cili u Sondrio u bolnicu i tamo smo ostali oko osam mjeseci. Moja je familija krenula u bijeg iz Sondria. Nismo znali put, tri puta smo se vraćali u dolinu i ponovo kretali. Prenoćili smo u planini u jednoj ka-menoj izbi, u stvari štali. Sjećam se da smo zapalili veliku vatru jer nam je bilo hladno. Imali smo lijep pogled na drugu stranu i od tada mislim da počinje moja ljubav prema planinama. Tek nam je četvrti puta uspjelo stići do granice koju su Švicarci otvorili samo dva dana ranije. Dočekao nas je jedan graničar, imao je psa. Ponudio nas je grožđem i kruhom i zaželio do-brodošlicu. O našoj internaciji u Italiji moj otac Edo održao je pre-davanje još 1943. u Švicarskoj i taj tekst je pohranjen u Jad Vašemu i Poletti je to na neki način pronašao i to je bio prvi konakt.Poslije rata povela sam svoje troje djece u Apricu, govo-rila sam da smo tu bili internirani, pokazivala sam im planine preko koji smo morali prijeći, ali to njih uopće nije zanimalo, nisam na njima vidjela nikakve reakcije. Tada sam odlučila da o tome više nikada neću pričati. Nisam govorila sve do onda kada sam pronašla pismo Alana Polettija koje je uputio mojoj sestri Lei. Rekla sam da ipak moram govoriti i tada je cijela familija bila uz mene. Kćerka mi je rekla da ja nisam stara i da ja mogu još jednom proći taj put spasa. To je za mene bio najveći doživljaj u zadnjih dvadeset godina.

Piše Mladen Mali

Sudionici marša preko Alpa iz 1943.S lijeva na desno Zvonko Lazić (iz izraela), Branko Gavrin, Vera Neufeld, Nada Matić i A. Kornhauser

NOVIOMANUT 131

2

Poletti je 2009. organizirao taj pohod stazama kojima se naša obitelj spasila 1943. Sjećala sam se da je na tom putu dolina bila na našoj lijevoj srani, staza je bila uska, meni je u jednom trenutku ispao kofer iz ruke u prova-liju. Tata mi je samo rekao da idem dalje. I sjetila sam se da smo na švicarsku granicu stigli predvečer.U Švicarskoj smo bili dvije godine, do kraja rata, kada su nam vlasti rekle da moramo ići u zemlje iz kojih smo doš-li. Organizrali su nam poseban vlak u kojem smo se svi iz Aprice našli. Putovali smo tri dana, prvo u normalnim putničkim vagonima do njemačke granice. Tu su nas pre-mjestili u teretne vagone, one iste u kojima su naši rođaci prevoženi u Auschwitz. Ljudi su postali jako depresivni, moja je majka plakala, ali sada vrata vagona nisu bila za-tvorena. Putovali smo preko Münchena. Grad je bio hrpa kamenja, mi smo bili presretni jer vidjeli smo što se njima dogodila, veselili smo se što su oni imali tu nesreću.ANDRIJA KORNHAUSER je imao 12 godina kada je iz Atice s roditeljima i starijim bratom krenuo prema švi-carskoj granici. Kako kaže, knjiga Alana Polettija opisuje povijest sedam ratnih dana, o događajima koji počinju 8. rujna i kapitulacije fašističke Italije. Fascinira ga siste-matičnost autora koji je „iskopao“ nevjerojatnu gomilu podataka i svi su točni!Za njega najimpresivnije iz vremena internacije bilo je po-našanje mještana Aprice. Iako je u to vrijeme bio fašistički režim, izbjegle Židove je pučanstvo krasno primilo, Talijani su nama koji smo 1941. pobjegli iz Zagreba, spasili život.

NADA BEGOVIĆ MATIĆ: Moja familija je iz Zagreba pobjegla u Ljubljanu, gdje je vlast bila talijanska. Mno-gih se stvari sjećam, ali veliki dio znam iz priča mojih roditelja koji su često i rado pričali. U Apricu je većina interniraca došla iz Rijeke, odnosno iz Sušaka, a manja skupina od dvadesetak osoba stigla je iz Ljubljane. U toj je skupini bilo i Židova iz Austrije koji su nakon An-schlussa pobjegli u Hrvatsku a 1941. su bježali dalje. O njima nitko nije ništa napisao.Zima 1942. bila je izrazito hladna. Pobjegli smo iz Za-greba 4. ili. 5. siječnja, a prije toga smo pet puta bili u zatvoru u Savskoj. Nas je uvijek do tada izvlačio povje-renik ureda u kojem su radili moj tata i njegov prijatelj koji je krenuo s nama. Taj nas je povjerenik upozorio da ako sutra ne napustimo Zagreb on nas više nikada neće moći izvući, vjerujte na riječ. Bez dokumenata smo kre-nuli na kolodvor, imali smo različitih veza koje su nam organizirale odlazak. Skinuli smo s odjeće znak Ž, to je samo po sebi bio smrtni grijeh. Na ulici smo naišli na tri ustaška oficira, jedan od njih je bio očev prijatelj iz škole. Tata mu je rekao da napušta Zagreb i u ime prijateljstva zatražio da nas sigurno odvede na kolodvor i smjesti u vlak za Ljubljanu, ovaj se malo kolebao ali je to napravio.Ne sjećam se do kojeg smo mjesta putovali, sišli smo iz vlaka, čekala nas je partizanska veza koja nas je usred noći splavom prevela preko Kupe. Negdje na pola rijeke, kako sam bila nemirna, majka se iznenada okrenula, iz-gubila ravnotežu i pala u rijeku. Tata je skinuo svoj donji veš da bi majka imala bar nešto suho na sebi. Na dru-goj strani rijeke, naišla je patrola talijanskih vojnika koji nas nisu htjeli pustiti nego su nas vratili nazad. Tada su nam pomogli svećenici, nabavili su nam neke duhanske sanduke kojima smo ponovo prešli Kupu. Tamo nas je čekala željezničarska veza koja nas je smjestila u vlak. U vagonu nismo sjedili zajedno, bila sam s majkom dok su otac i njegov prijatelj sjedili dalje. Preko puta majke sjedio je jedan čovjek koji je netremice gledao u nju i u jednom ju trenutku pitao: Šta je vama Jakov Kabiljo? Majka odgovara da joj je to tata. Nepoznati joj na to kaže da ona sigurno nema pojma što je njen otac za njega uči-nio u životu, i obećao da će sada on pomoći njoj. I u Ljubljani je sigurno izveo s kolodvora svo četvero.U grad su stigli 6. januara na Sveta tri kralja, kada je sve bilo zatvoreno. Otac je uzeo taksi kojim su obilazili adre-

se poslovnih partnera, ali sve je bilo zatvoreno i nikoga nisu mogli naći. Kako je bila večer, taksist ih je upozorio da uskoro počinje policijski sat i da nemogu ostati na ulici. I ponudio im da tu noć provedu u njegovom stanu.Sutradan je bio radni dan, otac je našao poslovne par-tnere koji su našli privremeni smještaj za svo četvoro. U Ljubljani su prvi puta upoznali talijansku vlast, koja je često provodila racije pa je tako otac bio uhapšen jer nije imao nikakve dokumente. Jednog dana su u kući u ko-joj su stanovali pronašli u stanu od gazdarice talijansku zastavu u koju je bila umotana jugoslavenska zastava pa su i nju strpali u zatvor. Majka je tada uspjela privoljeti talijanskog oficira da joj dodijeli jednog vojnika koji će ju pratiti do Bizjaka, kako se zvala najveća pekarna u Ljubljani, da tamo zamoli za malo kruha. Ona je gazdi objasnila u kakvoj je situaciji, da nema novaca ni doku-menata, i ovaj joj je dao kruha koliko je mogao. Talijan-ski vojnici uvijek su „padali“ na djecu i na majke. Opasni su bili crnokošuljaši, oni su bili zbilja nacisti i fašisti i njih si se mora jako bojati, zbilja jako bojati. Otac je proveo dva-tri mjeseca u zatvoru a u travnju 1943. su nas Talijani sve internirali u Apricu. Sve muš-karce su u tom transportu smjestili u posebne vagone-samice. To su bili vagoni s drvenim pregradama u ko-jima je svaki zatvorenik sjedio na zahodskoj školjki s drvenim poklopcem i svi muškarci su bili okovani, kao najteži kriminalci. Žene i djeca su transportirane u stoč-nim vagonima.Prvih dana u Aprici se ne sjećam, ali znam da smo se privikli na život. Mi djeca smo išli u školu, roditelji su se organizirali i osnovali menzu. Samo mjesto je u to vrije-me bilo siromašno, u kućama su u polovini prostora bili smješteni ljudi, u drugoj polovini stoka. Poljoprivreda je bila glavno zanimanje.Bilo je malo hrane, previše za umrijeti, premalo za živje-ti. Ali ako se sve stavilo na jednu hrpu onda je bilo iz-dašnije. Moja je majka u tome bila majstor. Kada je Rifka Begović kuhala onda je menza uvijek bila puna koštaša.Mještani su nam bili blagonakloni, njihova su se djeca s nama družila, ja sam tako profitirala jer sam naučila talijanski, završila prvi razred osnovne škole.Svaki dan drugi član familije je išao u dućan mješovi-te robe po kruh, da bi mogao ukrasti i nekoliko peciva. Kada je poslije rata moj otac s još nekim otišao u Aticu, da vidi da li je ostalo nešto od stvari koje su ostavili kada su krenuli u bijeg, otišao je u trgovinu da se ispriča. Rekli su vlasniku da se najiskrenije ispričavaju jer su doista bili gladni. Vlasnik im je odgovorio da se pravio da ne vidi da kradu, svaki put kada su došli po kruh on je odla-zio otraga u neku prostoriju „da ne vidim kako kradete kruh, ali nisam ima za sve. Mogao sam dnevno nekome priuštiti samo nekoliko krušćića“.Kada su ljudi došli po svoje stvari, a neki su imali za njih emotivno vrlo važne predmete, kao što su bile obiteljske fotografije, neke uspomene, ništa nije nedostajalo. Mje-štani su im sve vratili niti jedna iglica nije nedostajala. Posebno dobri su bili prema djeci, imali smo učiteljicu koja je bila fašistkinja, neznam što ju je navelo na to, ali sam dobila svjedođbu o završen prvom razredu. U za-glavlju s fasciom je pisalo „Vinceremo!“ a mi bi dodali „se non perderemo“. Živjeli smo u neimaštini, mi djeca više nismo imali cipe-le, prerasli smo ih, pa su nam izrezali prednji dio da bi nam prsti mogli viriti van.Mještani su znali da ćemo jednog dana pobjeći, na to su nas čak i nagovarali.Kada smo krenuli, put je bio po kamenju, bez kapi vode, usta su nam sva otekla, ujutro smo skupljali rosu sa lišća.U Švicarskoj, kada su nam dopustili da uđemo, oni su sve internirce zaposlili. Djeca su bila s majkama, neože-njeni muškarci su bili u radnim logorima, bračni parovi su morali brinuti o hotelu u kojem su bili mješteni. Sva-kih šest tjedana svaki izbjeglica je morao napustiti mje-sto boravka i ići na petodnevni prisilni odmor. Bili bi smještani u švicarske obitelji. Svako poslije podne mo-ralo se ići u šetnju, nije se moglo ostati u kući i odmarati.Kada je rat završen švicarske vlasti su organizirale vlak da odemo natrag kući, ali nas nisu na to prisiljavali, to je bio naš osobni izbor.BRANKO GAVRIN je imao 1943. osam godina, u Aprici je bio s majkom i bratom. Pamti da su im talijanski po-licajci fašisti rekli da za dva dana u Apricu stižu Nijemci

i da ih više nemogu štititi, da moraju bježati u Švicar-sku. Put iz Aprice, koja je na 1170 metara nadmorske visine, prvo se spušta u dolinu grada Villa diTirano na nekih 800 metara a odatle se strmo uspinje prema gra-nici, mjestimice i preko 2500 metara. Skupinu od oko 200 izbjeglica vodio je mjesni svećenik jer je odlično poznavao sve staze kojima su se inače koristili contra-bandieri. Naoružani švicarski graničari su ih zaustavili i nisu im dopustili ulazak u zemlju. Talijanski svećenik tada je izbjeglicama savjetovao da se svi skupe, da u prvi red stave djecu, iza njih majke, a onda svi muškarci. I poručio švicarskim graničarima: a sada pucajte! Prošlo je još nekoliko dana i puno pregovora da im je dopušten ulazak u zemlju. Prvi smještaj bio im je u napuštenoj ciglani, u kojoj je po podovima bila rasprostrta slama. Prošlo je još dosta vremena prije nego su ih poslali dalje.

ALAN POLETTI, autor sjajnog djela o sedam dana po-vijesti koji je za dvije stotine ljudi značio drugi život, posebno je potvrdio da su riječi svih sudionika tih doga-đaja o stanovnicima Aprice – točne! Sjeća se da je prije šesnaest godina prvi puta čuo priču o tome kako je sku-pina ljudi boravila u Aprici a kasnije prešla u Švicarsku. U sjećanju mu je osobito ostao svećenik Cirillo Vitalini, samozatajna osoba koji je pomogao izbjeglicama da iz Italije pobjegnu u Švicarsku. O tom njegovom pothvatu vrlo se malo znalo i on posebno ističe upravo njegovu ulogu u spašavanju života.Kada je Poletti objavio knjigu Talijani su je ubrzo preve-li. Dugo je pokušavao naći izdavača i u Hrvatskoj, zahva-lan je Sonji Samokovliji koja se trudila, ali nije uspjela. Sada je zahvalio Židovskoj općini Zagreb koja je pronaš-la sredstva da ovo fascinantno djelo objavi.Mještani Atice nisu zaboravili na ratne godine niti na ljude za koje nikada nisu shvatili kako to da su interne-rani samo zato što su Židovi. Godine 2013. u središtu mjesta su podigli spomenik „Stella della memoria“ u znak sjećanja na boravak Židova koje su zvali „Zagabri“, jer ih je većina bila iz Zagreba.ŽOZ se pobrinuo za objavu ove knjige jer ona govori, kako je rekao predsjednik općine dr. Ognjen Kraus, o sudbinama onih koji su većinom bili njeni članovi. I nje-gov otac i baka su prošli put iz Zagreba, preko Italije u Švicarsku. Jer, dolazak Nijemaca je značio sigurnu smrt. U fašističkoj Italiji im je bilo lakše nego u Švicarskoj, bili su bolje primljeni. Dr. Kraus je zaključio da i ova knjiga potvrđuje da Žido-vi nisu u Hrvatskoj stradali od fašizma nego od ustaša.Urednik hrvatskog izdanja Dean Friedrich imao je po-sebno složenu zadaću. Knjiga je objavljena na engleskom a imena sudionika pisana su bez hrvatskih dijakritičkih znakova. Trebalo je puno truda i listanja stranica arhiva da bi se to uredilo. Problem je što su imena i prezimena nekih osoba na raličitim mjestima drugačije napisana, a prava imena znaju samo oni kojih više nema. Friedrich je samo mogao konstatirati da je ovdje riječ i misiji gospodina Polettija koji si je dao ogroman trud u sakupljanju enormnog broja podataka i to o događaju u koji ni na koji način nije bio uključen. Ukratko, riječ je o životnom djelu novozelandskog atomskog fizičara.

NOVIOMANUT 131

3

500 godina venecijanskog geta

Cinquecentenario nije samo venecijanska i talijanska, nego europska i svjetska fešta koja na svoj, drukčiji i svakako radosniji način govori

ono što iskazuje Međunarodni dan sjećanja na žrtve Holokausta.

Piše Snješka Knežević

Osnutak geta u Veneciji 1516. nije samo označio novo raz-doblje u povijesti venecijanskih Židova, njime nije samo etabliran oblik smještaja/stanovanja u europskim gradovi-ma koji će Židovima unatoč diskriminaciji i represalijama jamčiti opstanak, nego pojam koji će s vremenom ući u sve jezike svijeta i poprimati sve kompleksnija značenje, sve do zlokobnog određenja u doba nacizma i Holokausta, kad će jednoznačno označavati predstupanj do uništenja u logori-

kasnije i rast Republike. U nuždi ona ih je prihvatila, ali im je izdavala vremenski ograničene dozvole boravka, tako da su se i dalje morali kretati između kopna i grada. Još oko 1325. u venecijanskim kolonijama nastajale su ograđene i katkad obzidane židovske četvrti, koje su se nazivale giu-daiche. Prva židovska četvrt u Veneciji nalazila se na oto-ku Giudecci, a prvo groblje od 1396. na Lidu, nedaleko od otoka San Nicolò.

Fernandu i Isabelli pridružio se portugalski kralj Manuel I. (1469.-1521.), koji se 1495. oženio s njihovom prvorođenom kćerkom Isabellom. Počeo je progon Židova iz Španjolske i Portugala, koji je izazvao golem iseljenički val i velike etnič-ke tektonske promjene na Mediteranu. Najveći iseljenički val dohvatio je Otomansko carstvo, gdje je vladala religijska tolerancija, najveća u to doba. No iseljenici su se javili i u Veneciji, pristižući obilazno, preko lučkih gradova istočnog Mediterana i iz Levanta, pa su ih tu nazivali levantincima. Svi su oni tražili utočište i životnu perspektivu u multina-cionalnoj trgovačkoj metropoli s jakom grčkom, turskom i njemačkom manjinom.Drugi val useljenika bio je izazvan porazom u bitci kod

ma smrti i industriji ubijanja. Tada je sveden na izolirani, ograđeni, stiješ-njen prostor čekanja do neumitnog ishoda, na predvorje pakla. Čini se da univerzalni pojam geta ipak sadr-ži negativne konotacije, označavajući zatvorenost, ograđenost, izolaciju, klaustrofobiju, tjeskobu i prisilu ko-joj su neke socijalne grupe izvrgnute u određenim situacijama – katkad svojevoljno, katkad različitim prisi-lama. Ovogodišnji cinquecentenario, petstota obljetnica osnutka vene-cijanskog geta shvaćena je dijelom kao prigoda da se raspletu i izlože na vidjelo složene povijesne, socijalne i kulturne okolnosti nastanka geta; riječju, pozitivne i negativne, a nuž-no kontradiktorne, ali i da se odaši-lje moćna poruka. Tu poruku i nije potrebno opisivati: sadrži je već sama činjenica da će povijest geta i veneci-janskih Židova svijetu biti predstav-ljena velikom izložbom u Duždevoj palači, a da je proslava ceremonijalno započela 29. ožujka u Teatro Fenice izvedbom prve Mahlerove simfonije, nazvane Titan – na simbolički i stvarno najreprezentativnijim mjestima povije-sti Serenissime, prvom političke moći, drugom elitne kultu-re. Možda je patetično shvatiti to kao povijesnu satisfakciju stoljećima mrcvarenoj etničkoj zajednici koja je ipak opstala zahvaljujući vitalnosti i kreativnosti; možda je ipak dovoljno konstatirati kako je to rezultat općeg napretka civilizacije ili europske svijesti (osvještenosti?), no prvotna se asocijacija nameće kao dominantna. U svim se proglasima i informaci-jama koji dolaze iz Venecije javljaju pojmovi internacional-nost i multikulturalnost, ističu ponos i poštovanje, ukratko i jednostavnije, potvrđuje uloga koju su Židovi imali u povi-jesti i još je imaju u kulturi Venecije. Zato cinquecentenario nije samo venecijanska i talijanska, nego europska i svjetska fešta koja na svoj, drukčiji i svakako radosniji način govori ono što iskazuje Međunarodni dan sjećanja na žrtve Holo-kausta.Kakve su bile povijesne okolnosti koje su dovele do ideje i osnutka geta, baš u Veneciji? Židovi se javljaju u Veneciji već u 5. i 6. stoljeću, ali ondje se toleriraju samo kao trgovci, ne i kao stanovnici. Židovski trgovci njemačkog porijekla mo-rali su stanovati u Fondaco dei Tedeschi kao i drugi trgovci iz Svetog Rimskog carstva, a talijanski Židovi živjeli su na kopnu, terra fermi. U većem broju pristižu na venecijanski teritorij 1348. i 1349., kada je u srednjoj Europi zavladala kuga, a krivnja za epidemiju pripisivala se Židovima, pa su uslijedili krvavi progoni. Sredinom tog stoljeća Venecija je uglavnom zbog rato-va protiv Verone i Genove (1350.-1355.) dospjela u tešku ekonomsku situaciju. Ratovi i posljedice kuge uništili su trgovinu. Manjak novca pogodio je ne samo državnu bla-gajnu nego cijelo stanovništvo. Razmišljalo se o trajnom pripuštanju židovskih bankara, koji su već djelovali u Me-stre i Trevisu. Njihovom prisutnošću bio bi osiguran dotok novog kapitala i došlo bi do oporavka ekonomije. U jeku krize vlada je na silu uzela zajam od židovskih bankara i odredila kamate u svoju korist. Prisilila ih je da osnuju „banke za siromašne“ i tako su se Židovi etablirali su kao kreditori i zalagaoničari. Tu poslovnu granu crkva je kr-šćanima strogo zabranjivala, pa su Židovi dobili moguć-nost da potvrde svoju važnost za ekonomsku stabilnost, a

Agnadella 1508. kada je Venecija pretrpjela poraz od Kambrajske ili Svete lige, saveza koji je objedinio Papinsku državu, Sveto Rimsko carstvo, Francusku, Španjolsku, En-glesku i Škotsku te niz talijanskih kneževina, sve u borbi za teritorij i prevlast. Brojni Židovi s terra ferme potražili su spas u Veneciji, među njima i moćni bankari iz Mestre. Bez obzira na diskriminaciju, Ži-dovi su u Veneciji nalazili utočište i relativnu sigurnost. No povećanje židovske populacije počelo je iza-zivati napetosti i sukobe između venecijanskih građana i useljenika, kojih je iz dana u dan bilo sve više. Senat bio prisiljen ponovno povesti raspravu o pravu Židova na naselje-vanje, a optužbe podnesene Vijeću desetorice gotovo su dovele do pro-tjerivanja svih Židova iz Venecije. No svijest o privrednom potencijalu koji su nosili useljenici, potaknuo je rješenje.

S privrednim oporavkom Venecije ubrzo je ponovno došlo do napetosti između pojedinih socijalnih grupa, koje su se izražavale periodičnim progonima. Židovi bili podvrgnuti postojanoj diskriminaciji: nisu imali građanska prava, mo-rali su plaćati visoke poreze, nisu smjeli posjedovati nekret-nine i bili su vidljivo obilježeni. Tako su na odjeći morali nositi žuti znak kad se zadržavaju u samom gradu, a slično je bilo u venecijanskim kolonijama, gdje su od 1496. mo-rali su nositi žuto pokrivalo za glavu, a od 1497. crni šešir. No, u slučaju opasnosti smjeli su skinuti ta obilježja i uzeti čuvare za svoju zaštitu, to jest za zaštitu kapitala koji je pro-lazio njihovim rukama i bio nužan kršćanima. Kratkotrajni ili trajni, svi su se propisi postojano prilagođavali potrebama Republike. Priljev franjevaca i dominikanaca u grad otežao je situaciju i za Židove i Signoriju. Da bi se obranio od očekivanih pa-pinskih represija zbog svoje razmjerno tolerantne politike, dužd Cristoforo Moro (1390.-1471., dužd od 1462.) naručio je od kardinala Basiliusa Bessariona (1403.-1472.), uglednog humanista, teologa i titularnog patrijarha Konstantinopola eksperizu kojoj je bio cilj propitati, je li za kršćane komu-nikacija sa Židovima štetna. U pismu od 18. prosinca 1463. kardinal je ustvrdio da za spas duše kršćana nema opasnosti od Židova, štoviše da ih treba poštovati. Venecija je, dakle, mogla provoditi svoju tolerantnu politiku i nije se morala bojati reakcija iz Rima. Pri kraju 15. stoljeća javile su se nove okolnosti. Godine 1474. na španjolsko prijestolje došli su Fernando II. de Ara-gon, zvan Católico (1452.-1516.) i njegova supruga Isabella I. de Castilla (1451.-1504.), koji su poveli rat protiv emira-ta Granade, s ciljem istjerivanja muslimana. Osvajanjem Granade 1492. pao je posljednji maurski grad, posljednje uporište Al Andalusa, islamske Španjolske u kojoj su Židovi živjeli ravnopravno s ostalima i razvili ondje visoku kulturu. Nastalo je novo katoličko kraljevstvo. Iste godine Fernando i Isabella donijeli su zlokobni antižidovski zakon, tzv. edikt iz Alhambre s ciljem očišćenje kraljevstva od nekatolika. Ži-dovi su bili prisljeni da se u najkraće vrijeme izjasne hoće li napustiti Španjolsku ili se pokrstiti. Val netolerancije proši-rio se čitavim španjolskim teritorijem koji je tada sezao do Sardinije i Sicilije. Godine 1496. „katoličkim kraljevima“

Hibridno stanje – čas tolerancija, čas netolerancija, obilje-žana represalijama svih vrsta, bit će napokon okončano 29. ožujka 1516. ukazom, kojim je Židovima dodijeljeno traj-no mjesto za stanovanje na području koje se zvalo Ghetto novo. Računalo se s otprilike 700 obitelji. Osnutak židovske četvrti bio je neupitno određen pragmatičnim stavom Sere-nissime prema židovskim useljenicima, a i ubuduće će obi-lježavati njezin odnos prema židovskoj zajednici. U njemu su ideološki ili religijski motivi imali tek marginalnu ulogu. Novoj židovskoj četvrti bio je namijenjeno područje na-puštene ljevaonice bronce, na malenom otoku u sestijeru Cannaregio, imenom Ghetto Novo, na površini od hekta-ra. Otok je okružen većim otocima tog sestijera i odijeljen od njih kanalima različite širine, a pristupačan je bio samo preko dva mosta. Porijeklo naziva nije posve objašnjeno. Vjerojatno je izveden iz izraza „geto“ za bivšu ljevaonicu. U Veneciji se naziv u formi „geto“ u dokumentima javlja 1414., a 1526. prvi put ga je u svojoj buli papa Pio IV. upotrijebio za izoliranu židovsku gradsku četvrt. Do kraja 16. stoljeća riječ „ghetto“ za zatvorene židovske kvartove proširila se u tali-janskim gradovima. Do ranog 16. stoljeća javlja se u obliku „geto“ i „ghetto“. Dozvolu za naseljavanje u početku su dobili samo sjever-noeuropski i talijanski Židovi. Geto se svake večeri zaključa-vao, troja vrata noću su čuvale straže, koje su morali plaćati njegovi stanovnici. No u to je doba bio proširen običaj da se stambena područja noću zaključavaju. To je vrijedilo i za Fondaco dei Tedeschi gdje su odsjedali i stanovali njemački trgovci, a i četvrt u kojoj su venecijanski trgovci živjeli u egi-patskoj Aleksandriji također se zatvarala noću i u doba mu-slimanskih blagdana. Iz venecijanskog geta noću su mogli izaći samo najugledniji židovski liječnici kad bi bili pozvani u pomoć i naveli ime pacijenta, ali pod budnim nadzorom straža. Prozori kuća s vanjske strane geta bili su zazidani, što je davalo dojam zbijenosti i potpune zatvorenosti četvrti. No nakon osnutka geta kršćanski bijes nije jenjao. Papa Pa-vao IV. dao je 1556. u svojem gradu Anconi spaliti na lomači petnaestak Židova, navodno otpadnika od kršćanstva, a Ve-necijance je pozvao da to učine s nasilu pokrštenim Židovi-ma iz Španjolske. Venecijanski patriciji zahtijevali su svako malo od senata da kolektivno protjera Židove, koje se sma-

Campo del Ghetto Novo

NOVIOMANUT 131

4

tralo konkurencijom trgovaca. Strah je stalno pratio Židove: 1553. na Trgu sv. Marka javno su spaljena izdanja Talmuda, dok su se istodobno gradile skupocjene sinagoge, izdava-le hebrejske knjige, a učeni rabini tiskali svoje traktate. No Venecija je na antižidovsku mržnju reagirala pragmatično i racionalno. Venecijanski geto pročuo se u Europi, a njegov se naziv od 1550. ustalio za sve slične židovske četvrti koje su se osnivale u europskim gradovima. Geto je bio proširen već 1541. na susjedni otok San Leonar-do, na područje u vlasništvu plemića Leonarda Minottija kojem je obećan velik prihod od najma. Taj novi dio nazi-va se Ghetto Vecchio. No obilježje „vecchio“ (staro) nema veze s kronologijom židovskog naseljavanja ili općenito s genezom venecijanskog geta: to se područje nazivalo starim i prije nego što je osnovan Ghetto Novo. U taj novi geto na-selili su se levantinci, a 1589. dozvoljeno je i drugim orijen-talnim, španjolskim i portugalskim Židovima, te maranima (marranos), prisilno pokrštenima iz Iberijskog poluotoka, koje su pogrdno nazivali conversos. Na tom području od oko 3 hektara 1611. živjelo je 5.500 duša, dok ih je 1552. bilo tek 900. Gustoća stanovništva u oba geta bila je uzrokom neprirodne i neljudske skučenosti stanovanja, pa su se kuće sve više gradile u visinu i dosezale do devet katova, što je u Veneciji bio unikum. No visina katova sve se više smanjiva-la, prostorije su postajale sve niže, tako da se u njima gotovo nije moglo stajali. Nakon kuge koja je harala od 1630. do 1632. mnogi su Židovi napustili grad i naselili se u drugim talijanskim gradovima, kao u liberalnom Livornu. Napokon je 1633. nastao i Ghetto novissimo, u kojem su raskošne stambene kuće i palače počeli gradili poglavito španjolski i portugalski Židovi, koji su izravno iz Lepanta 1571. došli u Veneciji, bez stamputica preko istočnih sredozemnih gra-dova, dok su posljednji, kako je već navedeno, 1589. došli iberijski marani. Pojedine etničke grupe nazivale su se nacijama, a one su tvorile zajednicu venecijanskih Židova koja se nazivala Università. Sastojala se od Natione Tedesca (aškenaza) u Ghetto Novo, Natione Levantina u Ghetto Vecchio i Nati-one Ponentina u Ghetto novissimo. Nacije su se razlikovale ne samo porijeklom i jezikom, nego ukupnom kulturnom tradicijom, izgledom i odijevanjem te religijskim praksama. S Republikom imale su različite ugovore i nisu uživale jed-nake privilegije. I strukturom i djelatnošću tri su se dijela geta razlikovala. U Ghetto Novo, gdje su živjeli siromašniji ljudi, prevladavali su zalagaoničari, Ghetto Vecchio je bio trgovačka četvrt, pa su sva prizemlja imala komercijalnu namjenu, a zahvajujući klimi tolerancije bilo i malih obrt-ničkih radnji i različitih radionica. Ghetto Novissimo bio je stambena četvrt. Iako se se nacije postupno zbližavale, ra-zlike su ostajale. Uz jidiš, u getu se moglo čuti turski, ladino (španjolski judeo), grčke dijalekte pridošlica s Krfa ili Krete, no većina je ubrzo prešla na venecijanski dijalekt. Dok su se neke levantinske trgovačke obitelji obogatile, većinu su tvo-rili zalagaoničari, krojači, trgovci otpada, no bilo je ugled-nih liječnika i staklorezača, draguljara i tiskara, ali svima je bilo zabranjeno da zasnuju vlastit obrt i posjeduju zemljišta i kuće. Università je uživala visok stupanj autonomije. Potkraj 17. stoljeća Signoria je kao pregovaračkog partnera priznala parnasa, što na neohebrejskom znači predstojnik. Birao ga je repreprezantativni gremij, Kahal gadol. U prvoj polovini 16. stoljeća imao je dvanaestoricu članova, a kasnije (1585.) broj je smanjen na šestoricu. Zaključci tog gremija prihva-ćali su se dvotrećinskom većinom. Članom se moglo postati samo dva puta. Opća skupština bavila se pitanjima higijene, obrednog klanja i socijalnim pitanjima, kao što su potpora siromašnih obitelji. No glavna je tema uvijek bio porez. Re-publika nije zahtijevala porez po glavi ili prema opsegu po-sla, nego čvrstu svotu. Ta je svota ovisila o stanju zaduženo-sti Serenissime. Università je morala podnijeti ukupni iznos i podijeliti teret na sve. Odgovorni za podjelu i utjerivanje poreza birali su se s najvećom pažnjom i prisezali pred To-rom. Osim davanja Republici, Università je financirala opće potrebe, kao plaće kantora i osoblja sinagoga te kršćanskih čuvara geta. Interni pravorijek bio je povjeren rabinima.Jezgra i središte života geta bio je i ostao Campo del Ghetto Novo, trg oko kojeg su okupljenesve važne institucije, među ostalim sinagoge koje su se nazi-vale scola na talijanskom ili schul na jidišu. Sagrađene su u 16. stoljeću, a opremom i simbolikom upućivale su na razli-čit identitet pojedinih nacija. U slici grada ili ambijenta sinagoge se gotovo ne razabiru: zbog zabrane podizanja sinagoga na venecijanskom tlu izvana su izgledale kao stambene kuće, ali su se od njih

ipak razlikovale pročeljem s pet prozora okrugla luka. Neke su bogomolje bile pak uređene na tavanima. Kao prva, u Ghetto Novo, na Campo del Ghetto Novo, sagrađena je 1528./29. Scola Grande Tedesca, potom je 1531./1532. podignuta Scola Canton, koja naziv vuče ili od imena do-natorske obitelji Canton ili riječi canton za kut (angolo) u venecijanskom dijalektu. Glavno su joj obilježje osam drve-nih oplata s prizorima iz Knjige Izlaska. Scola Italiana, okru-njena malom kupolom, podignuta je 1571., a poznata je po propovjedima čuvenog rabina Leone/Jehude Arje da Mo-dene (1571.-1648.), znanstvenika, pjesnika i prevoditelja. U Ghetto Vecchio sagrađena je 1538. Scola Levantina, koju su kasnije preuredili arhitekt i kipar Baldassare Loghena (1598.-1682.), najvažniji protagonist venecijanskog baroka, autor čuvene bazilike della Salute te kipar Andrea Brustolon (1662.-1732.), poznat po ostvarenjima u drvu. Scola Ponen-tina o Spagnola, također u Ghetto Vecchio, najveća je i naj-raskošnija među venecijanskim sinagogama. Potječe iz dru-ge polovine 16. stoljeća, podignuli su je Židovi španjolskog ili portugalskog porijekla i marani. Potpuno je preuređena 1635. u stilu Baldassarea Longhene. Interijer s raznobojnim mramorom, pozlaćenim štukaturama i drvenim oplatama, s ovalnom emporom za žene i drvenom balustradom pred-stavlja veličanstvenu baroknu scenu. U to su doba venecijanski Židovi bili cijenjeni i štićeni, mo-gli su studirati u Padovi, na venecijanskom sveučilištu. Nije bilo restrikcija, isti su zakoni vrijedili su za njih kao za sve druge studente, samo je školarina za Židove bila znatno viša. Nakon diplome radili su kao znanstvenici ili liječnici. U Veneciji se razvila bogata židovska kultura. No slablje-njem privredne snage i političke moći Venecije gasi se zlat-no doba geta. Nakon pohare kuge, koja je odnijela trećinu stanovništva, mnogi Židovi napuštaju Veneciju, ali su zbog progona u sjevernoj i istočnoj Europi stalno pristizali novi. Kuga i političke promjene u jadranskom prostoru izazvat će teške ekonomske i socijalne problema u Republici. Napetost između Venecije i Otomanskog carstva, koje želi potvrditi dominaciju na Mediteranu, eskalirala je sredinom 17. sto-ljeća, tako da su židovski trgovci otrpjeli teške financijske gubitke zbog zatvaranja trgovačkih putova i prekida veza s trgovačkim parterima. Università je bila sve teže pogađana nametnutim davanjima, a siromaštvo u getu postajalo je sve veće. Između 1681. i 1686. Università je morala isplatiti 3.000 dukata. Nakon Karlovačkog mira 1699., koji Veneciji nije donio veće koristi, zaduženja su još porasla, a Židovi su 1700. morali isplatiti daljnjih 800.000 dukata. U slavnoj epohi Casanove, Vivaldija i Goldonija Republika je balan-sirala na rubu bankrota. S propadanjem Venecije množio se broj činovnika s nejasnim i proturječnim ovlastima, koji su donošenjem mnoštva propisa učinili život u getu nepod-nošljivim. Mnogi su se trgovci iselili u tolerantniju Tursku. Pitanje pravedne raspodjele poreznog tereta dovelo je do napetosti među nacijama, stješnjenima u getu. Zbog prijet-nje od nelikvidnosti banaka, sklopljen je 1739. novi ugovor između nacija: ukinuta su pojedinačna davanja i postignut je dogovor o zajedničkom nastupu. No ni to nije osigura-lo likvidnost banaka. Nesposobna za reforme, Serenissima je na situaciju koja je ugrozila njezinu ekonomiju reagirala daljnjim represijama prema židovskoj zajednici. No iza njih više nisu bili ekonomski motivi, nego naglašeni antisemiti-zam.Nakon što je Napolen osvojio Veneciju i raspustio Repu-bliku, ukinuti su diskriminirajući zakoni, a Židovi su dobili građanska prava. Vrata geta bila su svečano zapaljena 11. srpnja 1797., a oko lomače plesali su građani i rabini. Nije neobično, što su mnogi venecijanski Židovi sinovima na-dijevali ime Napoleon, omrznuto u Veneciji. Nakon punih 280 godina geto je prestao postojati kao zatvorena i izolira-na četvrt. Iako su dotad živjeli u skučenim prilikama, odvojeni od drugih građana i socijalnog ambijenta grada, Židovi su uži-vali zaštitu kakva nije postojala nigdje u Europi. Serenissima nije sudjelovala u pogromima protiv svojeg židovskog sta-novništva, štitila ih je od inkvizicije i kažnjavala one koji su ih napadali, bili to građani ili odgovorni činovnici u grado-vima terra ferme i u Veneciji, kad bi to previđali i ne bi reagi-rali. No ta je tolerancija bila nadasve sračunata i ne bi je tre-balo idealizirati. Bila je skupo plaćena, popraćena ucjenama i propisima, kao što su bili oni kojima su židovske banke bile prisiljene da venecijanski donji sloj opskrbljuju zajmovima s neznatnim kamatama, da se ne govori o već spomenutim enormnim zajmovima kojima je Republika sanirala svoje dugove ili punila budžet. No pogledom na ponižavajući po-ložaj Židova u kršćanskoj Europi, židovski su mislioci već sredinom 16. stoljeća u svojim traktatima hvalili venecijan-

sku Republiku zbog sigurnosti koju je pružala, zbog njezine postojanosti i pravednosti. Riccardo Calimani (1946.), veliki povjesničar geta, poto-mak stare venecijanske židovske obitelji i funkcionar židov-ske općine Venecije, prikazuje suživot Židova i susjeda u Cannaregiu kao čudo tolerancije unatoč zabrani komuni-kacije i stalnim pokušajima pokrštavanja Židova. Opisuje kako je u blagom svjetlu lagune otupjela ortodoksna tvrdo-ća nekih rabina, kako je veliki talmudist Leone da Modena, koji je za kockarskim stolom tratio svoj imutak, dopuštao sudjelovanje u tradicionalnim regatama, čak i u vrijeme ži-dovskih blagadana. I slavni rabin Simone Luzzato (1538.-1663.) izjavio je 1561. da je dopušteno voziti se gondolama na šabat. U spisu „Govor o položaju Židova, a osobito onih koji žive u odličnom gradu Veneciji“ iz 1638., koji se čitao i komentirao u čitavoj Italiji, Luzzato tvrdi da tolerancija nosi korist, pa tako dužd nadzire djelatnost židovskih trgovaca, za razliku od stranih koji ne potpadaju pod venecijanske za-kone. Puna građanska prava Židovi su u Italiji, kao i svi građa-ni, dobili tek 1848. No dotad je venecijanski geto opustio, mnogi su u jeku privrednog sloma otišli, a ostali su samo siromašni. Bio u očajnom građevinskom stanju, čitavi su nizovi kuća bili srušeni i to je ponovno izmijenilo lice geta. Sve Židove koji su u doba fašizma još živjeli u getu depor-tirali su 1943. njemački okupatori u nacističke logore smrti, gdje su gotovo svi ubijeni. Na žrtve na Campo del Ghetto Novo podsjeća spomen-reljef talijanskog kipara, Židova, porijeklom iz Litve, Arbita Blatasa (1908.-1999.). U novije vrijeme na žrtve Holokausta podsjeća „Kamenje spotica-nja“, Stolpersteine, njemačkog umjetnika Guntera Demniga (1947.), koji kamene kocke s imenima i podacima o rođenju i smrti postavlja pred kuće ubijenih – u Veneciji, ali i cijelom svijetu, tako da ih danas ima više od pedeset tisuća. Nakon gotovo potpunog uništenja židovske zajednice u geto su se iz koncentracijskih logora vratili preživjeli i oni koji su uspjeli pobjeći. Danas u Veneciji postoji mala židovska zajednica koja broji oko 500 osoba, no samo manji dio živi u getu. Za žitelje po-stoje dućani, košer mesnica, pekarnica koja prozvodi maces, starački dom, a za turiste prodavaonice suvenira i kafići. Na Campo del Ghetto Novo održale su se povijesne sinago-ge, od kojih dvije, Scola Levantina i Scola Spagnola, služe izvornoj kultnoj funkciji. Između njih je Museo Ebraico di Venezia, osnovan 1954., posvećen povijesti i kulturi židov-ske zajednice Venecije. Uz vrijedne tekstilne umjetnine po-sjeduje veliku zbirku inkunabula, rukopisa i ranih tiskanih djela od 16. do 19. stoljeća te slovi kao kulturni centar. U neposrednoj se blizini nalazi Ikona Gallery Žive Kraus, spe-cijalizirana za fotografiju, s programom afirmacije židovske, poglavito moderne i suvremene umjetnosti. Otvoren i ra-stvoren, pristupačan sa svih strana, geto je danas cilj pohoda turista iz cijeloga svijeta koji ovdje traže i otkrivaju povijest. No Donatella Calabi, profesorica na Università Iuav de Ve-nezia, suosnivačica digitalne edukativno-eksperimantalne platforme „Visualizing Venice“, autorica knjige „La città degli Ebrei“ (Venecija, 1991./96.), upozorava na pogrešnu percepciju geta kao ambijenta 16. stoljeća, upućuje na ve-like promjene koje su se ondje otada zbivale, a ono što se vidi, potječe uglavnom iz 19. stoljeća. No unutrašnjosti si-nagoga i muzej ipak su bogate riznice dragocjenosti starijih razdoblja. Jedan od programa cinquecentenaria posvećen je, posve s pravom, restauraciji, povećanju i modernizaciji muzeja te restauraciji sinagoga. Organizacija Venetian He-ritage uspjela je u sustavnoj kampanji sakupiti za to osam milijuna eura. U kazališnim, teatarskim i izložbenim programima pod pokroviteljstvom Komiteta za petstotu obljetnicu veneci-janskog geta sudjeluje svjetska umjetnička elita, a težišta su židovske teme: tako izvedba Shakespeareovog „Mletačkog trgovca“, koncert „Muzika iz geta. Stari i novi songovi iz ži-dovske tradicije“ i izložba „Umjetnost stoljeća. Peggy Gu-ggenheim u fotografiji“ u Ikona Gallery. Nesumnjivo će vr-hunac biti izložba „Venecija, Židovi i Europa“, koja se otvara 19. lipnja, a autorica je Donatella Calabi. Njezin signifikanti naslov upozorava i poručuje o čemu je riječ – najvažnijem spomeniku židovskog života u Europi, egzemplarnom feno-menu europske kulture i civilizacije.

(Dr.sci. Snješka Knežević je povjesničarka umjetnosti, no-vinarka, književna prevoditeljica. Od 1964.do 1989. ured-nica na Trećem programu Radio Zagreba. Objavila je četiri knjige o urbanističko-arhitektonskimi kulturno-povijesnim temama Zagreba. NaTrećem programu Hrvatskog radija od 2003. uređuje emisiju ‘Baština, mi i svijet’.

NOVIOMANUT 131

5

Intervju: Edward Serotta

Centropa – čuvar židovske memorijeAmerički novinar I sineast Edward Serotta već puna dva desetlje-

ća svoga života posvećuje očuvanju židovske memorije u Srednjoj i Istočnoj Europi

Američki fotograf, novinar i cineast Edward Serotta, za-četnik i direktor Centrope, ove je zime u Hrvatskoj sni-mao dokumentarnu građu za dva svoja nova filma - jedan o partizanskoj fotografkinji Elviri Kohn, a drugi o Riki-ci-Rifki Vostrel, Splićanki sarajevskih korijena, izdanku mnogočlane sarajevske sefardske obitelji Altarac. Obje već deset i više godine počivaju na Mirogoju, no opsežne intervjue s njima još 2003. snimile su za Centropu Silvija Heim i Lea Šiljak, a dostupni su i na internetu. Za prošlog rata Serotta je boravio duže vrijeme u op-sjednutom Sarajevu dokumentirajući život oko sebe te 1994. objavio fotomonografiju “Preživjeti u Sarajevu: Ži-dovi, Bosna i pouke prošlosti”. Godine 1997.osnovao je Centropu, neprofitnu organizaciju sa sjedištem u Beču, kojoj je svrha dokumentirati židovski život u srednjoj i istočnoj Europi. U narednih desetak godina Centropa, odnosno ekipa okupljena oko nje, snimila je 1200 inter-vjua mahom sa Židovima starije generacije u zemljama bivšeg SSSR-a i na Balkanu, odnosno u državama bivše Jugoslavije, te prikupila kolekciju od 22.000 obiteljskih i drugih fotografija.Više o tome tko je Serotta i što je i čime se bavi Centropa, za Novi Omanut je s Edwardom Serottom razgovarala Ana Lebl.* Za početak, tko ste vi, Edward Serotta? Među čitate-ljima Novog Omanuta mnogi ne znaju za vas i za vaš rad. Predstavite nam se.- Rođen sam u Savannahu, Georgia, SAD, 1949. Studirao sam marketing na Sveučilištu Tennessee, bavio se glaz-bom u Los Angelesu, te postao novinar u Atlanti. Go-dine 1985. prvi put sam posjetio srednju Europu, i to za moje novine u Atlatni, te objavio više članaka o politici i ekonomiji. Sljedeće godine posjetio sam Istanbul,Sofiju, Beograd i Bukurešt. U Beogradu sam otišao u Židov-sku općinu i u Savez židovskih općina; tamo je započelo moje sada već višegodišnje i višedesetljetno bavljenje Ži-dovima u srednjoj Europi.*Kad ste se preselili iz SAD u Europu i što je bio tome razlog? Jeste li se namjeravali uskoro vratiti u Ameri-ku? Za mnoge Europljane san je otići u Ameriku, a vi ste učinili upravo obrnuto. Jeste li tada slutili da ćete možda zauvijek ostati ovdje?

- Preselio sam se iz Atlante, gdje mi je bio dom, u Bu-dimpeštu 1988., s idejom da napišem knjigu o Židovima u Srednjoj Europi.Nisam imao nikakve posebne planove - uvijek volim vidjeti kamo će me odvesti neki projekt koji onda samo slijedim. Od tada sam živio u Budimpe-šti, Berlinu i Beču. Tako je prošlo već 28 godina otkad sam otišao iz SAD.* Prvi put sam čula o vama za vrijeme rata od dobrih prijatelja iz židovske zajednice u Sarajevu. Kao njiho-vog dragog prijatelja odmah sam vas i ja kao takvog prihvatila, čak i prije nego sam vas upoznala. Kad smo se sreli odmah sam shvatila da nisam pogriješila. Koli-ko je vaš boravak u Sarajevu 90-ih godina utjecao na vaš život i rad? Koliko i boravak u ostalim dijelovima bivše Jugoslavije?- Kad sam 1985. bio u Beogradu upoznao sam Lavo-slava Kadelburga koji me se jako dojmio. A kad sam se 1988. vratio u Jugoslaviju upoznao sam Edu Taubera u Splitu, Jakoba Fincija u Sarajevu, Slavka Goldsteina u Zagrebu i Žarka Koraća i Davida Albaharija u Beo-gradu. Shvatio sam da postoji jedan drugačiji pogled na svijet među Židovima Jugoslavije. Intuitivno sam shvatio da ti ljudi naprosto ne bi bez otpora prihvatili ono što im povijest servira i da bi se borili.To je razlog zbog kojeg sam otišao u Sarajevo za vrijeme opsa-de: da vidim jesam li bio u pravu. I, moj Bože, ono što sam vidio zapanjilo me!. Vrlo tiho, vrlo skromno mala židovska zajednica je osnivanjem neutralne hu-manitarne udruge, koja je pomagala jednom cijelom gradu, okretala povijest naglavačke. Želio sam to do-kumentirati, a to sam postigao knjigom i filmom koji sam snimio za ABC program vijesti, koji je u Americi vidjelo osam milijuna ljudi, a potom i izložbama. U židovskoj zajednici bivše Jugoslavije, od Skoplja do Splita, od Zagreba do Novog Sada i Beograda osjećam se kao kod kuće.* Pamtim jednu priču iz Szarvasa (međunarodni Ži-dovski ljetni kamp u Madžarskoj) od prije mnogo godi-na. Vi ste došli u kamp s namjerom fotografiranja djece, grupno po zemljama iz kojih su došla, a jugoslavenska djeca su odbila da ih se razdvoji, inzistirajući da na slici budu jedna Jugo- grupa. Sigurna sam da biste nam

mogli ispričati mnogo takvih priča i nagađam da su vas se neke jako dojmile. Možete li s nama podijeliti neke od njih?- Da, to je bio šokantan, a istovremeno smiješan trenutak. Iz JDC-a su zatražili da slikam svaku grupu pojedinačno, po zemljama. No nisam mogao odvojiti Srbe iz hrvatskih slika i obratno. Kad sam im rekao da ću ih slikati po naci-onalnim grupama, na mene je oko pedesetak djece i tinej-džera diglo galamu.Rekli su: “Zbog toga što se naša zemlja raspala ne znači da se i mi moramo razdvajati”. Bio sam dirnut do suza. A oni su se samo smijali.Najzanimljivije je da u kampu u Szarvasu svakog lje-ta dominiraju mladi iz zemalja bivše Jugoslavije. Galame,urlaju, pjevaju najglasnije, najupornije igraju košarku i najbolje se zabavljaju. Siguran sam da bi Szar-vas bez njih bio mnogo tiši i ne tako zabavan.* Jeste li vi začetnik Centrope? Je li riječ o ostvaroi-vanju staroga sna ili o rezultatu određenih događaja, sastanaka i okolnosti? Tko je smislio ime i kako je sve započelo? Kad je udruga osnovana? Jeste li započeli sami? Ako ne, tko je bio od početka s vama?- U Srednjoj Europi počeo sam raditi 1985. Do 1999. umrlo je jako mnogo divnih starijih ljudi koje sam po-znavao, a ja sam se sjećao mnogih njihovih priča o odra-stanju, školovanju i kako su preživjeli rat. I dok postoje mnogi video projekti u kojima preživjeli pričaju o Ho-lokaustu, nije bilo ni jednog projekta u kojem se stari-je ljude pita da pričaju o životu kroz cijelo 20. stoljeće. Centropa je osnovana 2000. godine s ciljem očuvanja židovske memorije – ne samo o Holokaustu već o tome kako se živjelo kroz cijelo 20.stoljeće. Započeo sam u Budimpešti s dvije mlade židovske po-vjesničarke: Eszter Andor i Dorom Sardi. Obje su od nedavno imale djecu i držale su kako bi bilo važno da njihovi roditelji podijele svoja sjećanja sa svojim unuci-ma. Očuvanje memorije je razlog osnivanja Centrope.* Zašto Centropa? Što je razlog i s kojim ciljem to ra-dite? Što su vam prioriteti?Na koje ste stanovništvo usmjereni?- Zbog tragedije i razmjera Holokausta razumijem da je većina projekata židovske oralne povijesti usredotočeno na taj užas. Međutim , jako je bio važan i jedan drugačiji pristup, pa sam odlučio nešto poduzeti. Prošle je godine 503. 000 osoba posjetilo www.centropa.org. Radimo s gotovo 500 škola u 20 zemalja. U stvari , mi smo institut utemeljen na pričanju priča. * Molim vas da kažete nešto o edukativnim projektima Centrope? Je li Centropa samo sudionik u nekima od tih projekata? - Centropa je ušla u obrazovanje oko 2005. godine, pota-knuta time što su nam dolazili mnogi nastavnici pitaju-ći nas za obrazovne programe. Kako nismo imali takvih programa, zatražio sam od nastavnika da mi kažu što očekuju da bi Centropa mogla u tom pogledu učiniti. Pretpostavljao sam da nastavnici znaju bolje od ikoga što njihovi studenti žele i što će prihvatiti, pa smo za-jednički stvarali plan lekcija na osnovu materijala Cen-trope. Uskoro smo počeli izdavati intervjue sa starijim osobama, koje smo zatim pretvarali u multimedijalne filmove. To nam je uspjelo bolje nego što smo mogli zamislili. Međutim, uvijek tražimo od nastavnika da se filmovi gledaju u malim grupama i tražimo od njih da naprave nastavne planove. Drugim riječima, mi im ne govorimo što i kako da predaju već radimo s njima tako da ih potičemo da razviju i prošire vlastite kreativne ideje. Preko vikenda održavamo seminare tamo gdje se takve aktivnosti događaju - u osam zemalja - a vrhunac naše aktivnosti događa se svakoga srpnja, kada okupi-mo 85 nastavnika iz 17 zemalja da međusobno podijele svoja ponjbolja dostignuća i stvore međusobnu mrežu. *Koliko danas pojedinaca i/ili organizacija u tome su-djeluje i u kojoj mjeri? Podržava li vas netko financij-ski? Kakva je danas vaša osobna pozicija u Centropi? Kakva je, ako postoji, geografska granica djelovanja Centrope? Bilježite li samo prošlost ili i sadašnjost ži-dovskih zajednica? Imate li kakve druge projekte?- Imamo ekipu od osam zaposlenih u Beču, Berlinu, Bu-dimpešti i u Washingtonu. Skupimo oko milijun dolara

Ana Lebl i Ed Serotta Detalj iz Serottine monografije „Preživjeti u Sarajevu“

Edward Serotta (desno dolje) i njegovi mladi suradnici

NOVIOMANUT 131

6

godišnje, što nije lako, ali svi se jako trudimo oko toga. Intervjuiramo u 15 zemalja: na Balkanu, u baltičkim ze-mljama, bivšem Sovjetskom Savezu i u Srednjoj Europi. U stvari, ne bilježimo židovske aktivnosti našeg vre-mena, premda imamo jaku mrežu europskih židovskih škola koju vodi naš sjajni Marcell Kensei, koji rukovodi uredom u Budimpešti. Marcell je ustanovio da je Židov kad je imao 12 godina, tek kad su ga roditelji poslali u Lauder školu u Szarvasu. Naši su projekti: filmovi, knji-ge, izložbe, apps. za pješačke ture.* Je li snimanje filmova nešto novo? Kako birate pro-tagoniste? Vidjela sam nekoliko vaših filmova i imam dojam da često birate žene. Ako je tako, da li je to slu-čajno ili imate neki posebni razlog? Kakva im pitanja postavljate?- Snimili smo 40 filmova baziranih na našim intervju-ima. Rekao bih da ih je 6 5 posto o ženama, ali to je slučajnost. To su multimedijalni filmovi ; svi su bazirani na našoj produkciji u kojoj kombinramo riječi intervju-iranih osoba sa slikama, kartama, crtežima. Izgleda da je to dobro. Prikazivani su na 14 filmskih festivala. *Što ćete učiniti sa svim tim materijalima: rezultatima istraživanja, intervjuima, fotografijama? Je li baza

Ana Lebl je diplomirala na Filozofskomfakultetu u Beo-gradu na odsjeku za bliskoistočnu arheologiju. Židovska je aktivistica i predsjednica ŽO Split Židovska je aktivisti-ca, aktualna predsjednica ŽO Split, organizatorica semi-nara i radionica sa židovskom tematikom. Južno pročelje sinagoge obnovljeno 2014 godine.

podataka Centrope organizirana po zemljama, godi-nama, spolu?Je li sve na jednom mjestu? Imate li nekih problema? Prijetnji? Osjećate li se sigurnim? Je li vaš ured zaštićen?- Pregovaramo s bibliotekama nekoliko glavnih sveu-čilišta zainteresiranih za našu arhivu. To je zapravo naš najvažniji cilj, čije će ostvarenje osigurati našu buduć-nost.* I na kraju, kako uspijevate? Znam da je vaš posao vrlo slojevit, počevši od povijesnih istraživanja, umjet-ničke fotografije, intervjua, filmova, ali i edukativnih programa, izrade i nacrta muzejskih i izložbenih ek-sponata…za sve to potrebno je jako puno novaca, ljud-skih zalaganja, organizacijske sposobnosti, logistike i povrh svega – potrebna je vizija, ljubav za taj rad, be-skrajno mnogo entuzijazma, strasti. Zato mog dragog prijatelja Eda možemo opisati kao pravog čarobnnjaka s velikim srcem koje može ponijeti ovaj jedinstven i važan rad. Hvala vam što ste takvi.- Kad radite nešto u što zaista vjerujete, tada to nije samo posao. Ako živite za svoju kreativnost onda je svaki projekt na kojem radite izraz te kreativnosti. U najboljem od mogućih svjetova bilo bi lijepo da Cen-

tropa ima veliki operativni budžet koji ja ne bih mo-rao skupljati. No kako se to nije dogodilo, radim puno na tome da skupimo novac kako bismo mogli ostva-rivati velike projekte i programe. Imam izvanredno dobru ekipu. Ouriel je naš tehnički direktor. On je Francuz, pribran , relaksiran i kadar sve srediti. Fa-bian je naš Nijemac. Fantastično je organiziran, živi u Berlinu i koordinira s našim njemačkim fundacijama. Lauren je Amerikanka i naša direktorica za edukaciju i izvrsno radi s nastavnicima. A Marcell je veliki en-tuzijast, voli naše nastavnike i naši donatori ga vole. U stvari, on će s vremenom biti moj nasljednik, bude li sve išlo dobro. Jako sam uzbuđen zbog filma koji ćemo snimati o dvije hrvatske Židovke - Elviri Kohn iz Dubrovnika i Rifki Vostrel iz Splita. U stvari, odgo-varanje na vaša pitanja odvelo me od priprema filma, pa se sada tome vraćam.

Josef Tiso

U nekim zemljama istočne Europe pokušavaju desno orijentirani krugovi rehabilitirati one židovske krvnike koje kvalificiraju kao “konzervativne”. O takvim mađar-skim pokušajima mnogo se govori. No manje je poznato da slovački klerikalci – a potpomaže ih njihova crkva – danas vjeruju, da nacističkog kolaboratora, katoličkog svećenika i predsjednika države, dr. Jozefa Tisa, moraju propagirati kao uzor i heroja. Vatikan je 1940tih mislio drukčije.Münchenski sporazum je u jesen 1938. zapečatio sudbi-nu Čehoslovačke. U predvečer konačnog komadanja ove jedine istočnoeuropske demokracije telegrafirao je po-sebni opunomoćenik njemačkog ministarstva vanjskih poslova Edmund Veesenmayer iz Bratislave da sve teče po planu i da ima “sve Židove u šaci”. Četiri dana kasni-je, 15. ožujka 1939. postala je Slovačka “neovisna”. Ovim prvim njemačkim satelitom vladala je do travnja 1945. Narodna partija, koju je osnovao katolički svećenik An-drej Hlinka. U toj su se vladajućoj partiji uz Hitlerov bla-goslov za vlast žestoko borili klerikalci vođeni prelatom dr. Jozefom Tisom i radikali, koje su vodili profesor Voj-tech (Bela) Tuka i Alexander (Sano) Mach.U borbi za vlast doživjeli su Tiso i njegovi pristaše pro-tuudarac u srpnju 1940. kad je Hitler neke radikale po-stavio na utjecajna mjesta. No oni nisu bili sposobni za-držati vlast, pa su od proljeća 1941. klerikalci ponovno mogli malo po malo jačati svoju vlast. Berlin nije htio otvoreno intervenirati. No klerikalci su gorljivo željeli

Katolička crkva i Židovi

SLOVAČKA, ŠOA I JOZEF TISONo kad su Židovi u strahu za svoj život pokucali na vrata katoličke cr-kve, htjela je crkva točno znati da tražitelji misle “ozbiljno”; crkva je insistirala na konverziji identičnoj onoj u mirnodopskim vremenima.

Postojali su svećenici koji su htjeli pomoći i bez naknade i bili spremni na hitno pokrštavanje; a neki su svećenici to činili za novac.

dokazati svoju vjernost nacistima. Antisemitizam je bio duboko ukorijenjen u obje frakcije i obje su željele Slo-vačku “bez Židova”.Tisa nije podupirao kompletan kler, jedna značajna gru-pa, uglavnom mlađih svećenika, bila je Tuki bliža no Tisu. Neki su pak svećenici i vjerni katolici podupirali demokratske i antisemitske grupe.Od proljeća 1940. vrijedio je za Židove posebni zakon i oni su sustavno isključivani iz javnog i gospodarskog života. Kako bi Židove isključili iz gospodarstva, osno-van je u kolovozu 1940. Centralni gospodarski ured. Za logore za prisilni rad, koncentraciju i deportaciju bio je nadležan ministar unutarnjih poslova Sano Mach (isto-vremeno zapovjednik Hlinka-garde). Svi Židovi između 16 i 45 godina, klasificirani kao “radno sposobni”, saku-pljani su malo pomalo u posebnim logorima. 9. rujna1941. uveden je – stroži od Nürnberških zakona - “Židovski kodeks” (Zakon br. 198/1941.) a u prosincu je zabranjeno okupljanje Židova te im je zabranjen izla-zak.Židovski kodeks predviđao je označavanje ne samo ljudi – s 10 cm velikom židovskom zvijezdom - već su se obi-lježavala i pisma. Postupak, koji nije pao na pamet čak ni njemačkim birokratima. U listopadu 1941. glavni je ured sigurnosnih službi zamolio slovačko ministarstvo vanjskih poslova da im pripremi «20.000 mladih, snaž-nih slovačkih Židova» za slanje «na Istok». Slovačka je

vlada dala svoju «radosnu privolu» a Himmler je pred-ložio – a da nije pričekao otpremu ovih žrtava – da i Slovačka bude bez Židova. Slovačka se vlada i s time suglasila. Nijemci su osim toga tražili po 500 RM za svakog deportiranog, a na čuđenje njemačkog Mini-starstva vanjskih poslova, slovačke su vlasti i na to pristale. U siječnju 1942. na konferenciji na Wannskom jezeru zabilježeno je da je osigurana slovačka suradnja u interesu konačnog rješe-nja. 25. ožujka 1942. poče-le su deportacije. Racije su

ponajviše provodili muškarci Hlinkine vojske, plaćeni po danu, te slovačke žandarmerije i njemačkih dobro-voljnih zaštitnih odreda. Iz Hlinkine garde dobrovolj-no su se javili neki od «najmračnijih elemenata». Oni su samovoljno tukli Židove i oduzimali im sve osobne stvari pod motom, što sada ne uzmu Slovaci, pasti će ka-snije u njemačke ruke. Hans Ludin, njemački poslanik u Slovačkoj, telegrafirao je 6.4.1942. u Berlin, otprilike dva tjedna nakon početka deportacija, «Slovačka vlada se suglasila s odašiljanjem svih Židova iz Slovačke, bez ikakvog njemačkog pritiska».Mjesec dana nakon što je prvi vlak s deportiranima na-pustio Slovačku, publiciran je 26. travnja 1942. čudan dokument u crkvenom časopisu Katolicke Noviny, gdje se s jedne strane pozivalo na poštivanje “prirodnih za-kona” a s druge je strane crkva odbijala pobunu protiv “…legalnih akcija vlade dok poduzima korake za istre-bljenje loših židovskih utjecaja”. Protužidovske su mje-re ovako obrazložene: “Izvor tragedije židovskog naro-da leži u činjenici, da nisu priznali Mesiju te ga osudili na groznu i sramotnu smrt na križu”. Katolički biskup iz Spisa, monsinjor Ján Vojtassak, energično se svojim govorom u državnom vijeću 26. ožujka 1942. zalagao za deportaciju Židova. Iako je papa Pio XII. kaznio dvojicu slovačkih svećenika za pronacističke stavove, nije ništa poduzeo protiv Tisa, kojem je čak bilo dozvoljeno, da tijekom rata zadrži svoje mjesto pastira u Banovcima.23. lipnja 1942. pristali su Slovaci platiti 3,6 milijuna nje-mačkih maraka. Obećano im je da se deportirani Židovi neće vratiti u Slovačku niti će Nijemci zahtijevati njiho-vu imovinu. Židovsko vlasništvo je slovačka vlast jeftino prodavala ili besplatno davala nežidovskim Slovacima, kako bi osigurala naklonost pučanstva.Nekoliko tisuća Židova uspjelo je pobjeći u Mađarsku, drugi su tražili spas u konverziji. No kad su Židovi u strahu za svoj život pokucali na vrata katoličke crkve, htjela je crkva točno znati, da tražitelji misle “ozbiljno”; crkva je insistirala na konverziji identičnoj onoj u mir-nodopskim vremenima. No postojali su i humano na-strojeni svećenici koji su imali razumijevanja za tragičnu židovsku situaciju i bili spremni na hitno pokrštavanje; neki su svećenici to činili za novac. Stav protestantske i grčke ortodoksne crkve bio je liberalniji. Organ nje-mačkih Slovaka, Der Grenzbote, nazvao je pokrštavanje Židova blasfemijom, a župnicima koji su to činili, pripi-sivani su financijski motivi. Dva kalvinistička pastora, su čak brzo nakon toga uhapšeni; jedan od njih je optužen za ni manje ni više nego 717 krštenja.Katolička je crkva isposlovala da se već prije konvertira-ni ne deportiraju. Držanje crkve te činjenica, da je vlada za svakog nedeportiranog Židova uštedjela 500 mara-ka bili su Slovacima poticaj da slijede vlastite interese. Slovački je parlament dao svoju privolu za deportacije, a svećenici koji su bili članovi tog parlamenta, glasali

NOVIOMANUT 131

7

su za taj zakon ili su bili suzdržani. Kardinal Maglione, državni tajnik Vatikana, smatrao je ovakvu klerikalnu kolaboraciju odvratnom. Oko 60.000 slovačkih Židova deportirano je 1942., minimalni je broj od njih preživio. Nuncij u Slovačkoj, monsinjor Giuseppe Burzio, na-dugačko je početkom travnja 1943. razgovarao s pred-sjednikom Tukom. Iz straha od daljnjih deportacija podsjetio ga je na “žalosna izvješća” o židovskim de-portacijama. Svi su govorili o tome (“Tutto il mondo ne parla”). Tuka je odgovorio, da židovska propaganda, koje nije oslobođen ni Vatikan, neće utjecati na njega. On (Tuka) svaki je dan na misi, pričešćuje se i uzda se u svoju savjest i svojeg ispovjednika. Burzio je očajan pi-sao ministru vanjskih poslova Vatikana: “Vrijedi li uop-će truda, vaša eminencijo, opisivati vam ostatak mojeg razgovora s ovim bezumnim čovjekom?”U lipnju 1943. izvijestio je poslanik Ludin ministarstvo vanjskih poslova: “Provedba evakuacije Židova iz Slo-vačke” nalazi se “trenutačno na mrtvoj točki”.

Nakon prvog posjeta u srpnju 1943. uputio se Veesen-mayer u Bratislavu i tamo je posjetio predsjednika Tisa, koji se suglasio, da preostalih 16.000 do 18.000 nepokrštenih Židova pošalje u koncentracijske logo-re. No slovačke se vlasti nisu pridržavale ovog odo-brenja. U slovačkom je ustanku, koji je počeo krajem kolovo-za 1944., sudjelovalo preko 2.000 židovskih boraca, 269 ih je poginulo. Tijekom borbi spustila su se u Slovačku četiri padobranca iz Palestine, kako bi organizirali oru-žani ustanak Židova. Sudionici su bili i tvorci Protokola iz Auschwitza, Rudolf Vrba i Alfred Wetzler koji su po-bjegli iz Auschwitza. Ustanak su koncem listopada 1944. ugušile njemačke trupe.Visokopozicionirani SS-ovci Gottlob Berger i Witi-ska stigli su u Bratislavu, gdje im je pomagao austrijski stručnjak za deportacije, jurišnik Alois Brunner (koji je pred nekoliko godina umro u Siriji). Između 13.000 i 14.000 Židova palo je u ruke Witiskinim komandosima.

Između rujna 1944. i ožujka 1945. napustilo je Slovač-ku još 11 transporta. Skoro 8.000 ljudi deportirano je u Auschwitz, preko 2.700 u Sachsenhausen te preko 1.600 u Theresienstadt.Zahtjevi za povratom imovine malobrojnih Židova povratnika odbili su kako stanovništvo tako i nova vlada. Uslijedile se protužidovske demonstracije i na-silja. Većina preživjelih Židova napustila je Slovačku nakon komunističkog prisvajanja vlasti, većina se ise-lila u Izrael.

Karl Pfeiffer, Illustrierte Neue Welt. S njemačkog prevela Jasna Križaj

Karl Pfeiffer (r.1928)je poznati austrijski židovski no-vinar, dugogodišnji glavni urednik časopisa Die Geme-inde. Od 1990 slobodni je novinar i bečki dopisnik izra-elskog radija kao i londonskog antifašističkog časopisa “Searchlight”

Jan Tomasz Gross, 69-godišnji profesor povijesti na Sve-učilištu Princeton, bio je 1996. odlikovan Ordenom za zasluge Republike Poljske. Najpoznatiji je po knjizi Su-sjedi (Neighbors, 2001), u kojoj minuciozno opisuje kako su u poljskom gradiću Jedwabnu tamošnji stanovnici poubijali do 1 600 svojih susjeda Židova, muškaraca, ženā i djece. Inspiriran tom knjigom, redatelj Władysław Pasikovski je snimio film Posljedice (Pokłosie, 2012). Inicijativa usmjerena protiv Grossa poklapa se s razdo-bljem kada Europa pomno prati nacionalističku stranku “Pravo i pravda” [Prawo i Sprawiedliwość, PIS - na iz-borima 2015. osvojila apsolutnu većinu u parlamentu] zbog zakonskih izmjena koje ugrožavaju demokraciju. Predsjednik Andrzej Duda potvrdio je 5. veljače spornu odredbu po kojoj glavni državni odvjetnik potpada pod nadzor ministarstva pravosuđa. Kritičari kažu da će to dovesti do političkog pritiska na pravosudni sustav. Intelektualci koji su u nekoliko dana potpisali dva pisma u obranu Grossa tvrde da stranka “Pravo i pravda” i nje-zina vlada želi preispisati povijest, izbacujući sve aluzije na sudjelovanje Poljske u prošlim užasima.

POLJSKA

Poljske vlasti protiv Jana GrossaNakon vijesti da zbog tvrdnje o sudjelovanju Poljaka u nacističkim ratnim zločinima poljska vlast kani oduzeti nacionalno odličje jed-

nom od vodećih svjetskih stručnjaka za povijest Holokausta, intelek-tualci su se digli u njegovu obranu.

–

“Vlast tvrdi da Gross nije patriot. On je, međutim, patriot koji razmatra i mračnija i svjetlija razdoblja poljske povijesti”, rekao je Jan Grabowski, povjesničar na Sveučilištu u Ottavi, jedan od 30 potpisnika prvoga pisma, objavljena prošlog tjedna. Gross se rodio u Poljskoj, ali je nakon jedne antisemit-ske čistke među disidentima 1969. emigrirao u SAD. U članku objavljenu u novinama Die Welt [13. 9. 2015] izražava veliku žalost zbog oklijevanja istočnoeurop-skih zemalja da prihvate izbjeglice i izjavljuje da su u Drugom svjetskom ratu Poljaci ubili više Židovā, nego nacistā. U Varšavi su razna tužilaštva odlučila istražiti je li Gross time prekršio zakone koji zabranjuju klevetanje Poljske. «Gross jest kontroverzan, ali pomisao da mu se oduz-me orden glupa je i štetna», kaže Dariusz Stola, direktor Muzeja za povijest poljskih Židova POLIN, koji je pot-pisao drugo otvoreno pismo, poslano 12. veljače Poljskoj informacijskoj agenciji [Polska Agencja Prasowa, PAP].Duda bi trebao, rekao je Stola, imati na umu širi kon-tekst Grossovih djela, među kojima su dragocjene stu-

Jan Gross je 1996. bio nagrađen Ordenom za zasluge. Pod vladavinom predsjednika Dude mogla bi mu biti oduzeta.Alex Duval Smith, Varšava

dije o njemačkoj i ruskoj okupaciji Poljske. “Njemu je Orden za zasluge dodijeljen za znanstveni rad, ali i za sve što je u egzilu pridonio demokratskoj tranziciji. Takva postignuća ne mogu se poništiti tek tako.” Trenutačno je Gross na studijskoj godini i i nije odgovo-rio na molbu The Observera da inicijativu komentira. Ali u nedavnom razgovoru što ga je Sveučilište u Haifi obja-vilo online, svoj rad opisuje kao “suočavanje sa sablasti-ma u svijesti poljskog društva”. Većina Poljaka, rekao je, i dalje nije svjesna da su u nacističkim logorima smrti umrla 3,5 milijuna Židovā. “Vladavina stranke ‘Pravo i pravda’ zaodjenuta je martirologijom”, rekao je.Studentima je kazao: “Povjesničari pišu o onom što se dogodilo. Za posljedice toga što se dogodilo odgovor-nost nije na vama, niti je to vaš posao. Govoriti i znati istinu nužan je korak ka tome da se odnosi među raznim skupinama rasvjetljavaju i uspostavljaju na putu uzaja-mna razumijevanja.” Agata Bielik-Robson, koja na Sveučilištu u Nottingha-mu predaje židovske studije, rekla je: “Gross je jedan od vodećih povjesničara Holokausta na svijetu. U svakoj normalnoj liberalnoj demokraciji mora postojati glas unutarnje kritike koji govori u ime manjinā i različitih interesa. Za Poljsku je Gross jedan od takvih glasova.”Bielik-Robson, i sama Poljakinja te potpisnica otvorenih pisama, dodala je: “’Pravo i pravda’ želi eliminirati gla-sove poput njegova eda bi stvorila jednoglasno viđenje povijesti. Taj trend duboko zabrinjava.”Odluka o Grossovu Ordenu za zasluge bit će uskoro objavljena. Malgorzata Sadurska, predstojnica Ureda predsjednika Republike Poljske, izjavila je 2. veljače dr-žavnoj televiziji TVP da je taj ured primio 2 000 pisama koja zahtijevaju da se Grossa liši dodijeljene mu počasti. Napomena prevoditeljice. Do trenutka predaje ovoga broja Novog Omanuta u tisak nije objavljeno službeno poljsko stajalište u vezi s ovom inicijativom. Nadati se da, kako stvari stoje, neće inspirirati ovdašnju vlast da se još temeljitije nego dosad pozabavi Nestbeschmutzerima.

The Observer, 14. 2. 2016.Prijevod s engleskoga: Giga GračanŽidovi uhvaćeni nakon ustanka u varšavskom getu god. 1943. Jan Gross je rekao da su Poljaci ubili više Židovā, nego nacistā.

NOVIOMANUT 131

8

Vani je žega, nebo lazurno plavo. Unutra međutim, ni-čeg osim tame. Sljedećih devet i pol sati oni će, nijemo i puni ushita, u jeruzalemskoj Kinoteci pratiti projekciju filma Šoa francuskog redatelja Claudea Lanzmanna, fil-ma što su ga kritičari diljem svijeta već ovjenčali slavom najvećeg filma o Holokaustu i uvrstili među najveće do-kumentarce u povijesti filmske umjetnosti.Bio je lipanj 1986, osam mjeseci nakon što se film počeo javno prikazivati. Na projekcijama u Parizu i NewYor-ku publika je sjedila kao začarana, no toga je lipanjskog dana bilo drugačije nego drugdje. Tada se Lanzmanno-vo remek-djelo počelo službeno prikazivati u Izraelu, a premijera je imala obilježja malne događaja od držav-ne važnosti. Na sjedala u Kinoteci, netom otvorenom umjetničkom kinematografu sučelice zidinama Staroga grada, posjedali su izraelski premijer Šimon Peres, pred-sjednik države, glavni rabin, pa čak i načelnik glavnog štaba oružanih snaga. Njihov je dolazak pozdravio juriš roja novinarā i kamerā.Dok su se uglednici probijali kroz uzbibano mnoštvo, manju su pozornost privukli ostali uzvanici. Među nji-ma je bilo nekoliko onih koji se pojavljuju u filmu: pre-živjeli iz nacističkih logora smrti, borci pokreta otpora, očevici sa samog poprišta pokolja. Nalazili su se u dvo-rani. Mnogi s djecom uza se.Sâm Lanzmann - borac u francuskom pokretu otpora, negdašnji ljubavnik Simone de Beauvoir i sudrug Jean-Paula Sartrea - bio je kao na iglama. Film su posvuda hvalili i slavili, no Lanzmannu je bio posebno važan sud Izraela. Svoj prikaz jednog od presudnih događaja u ži-dovskoj povijesti on sada predstavlja u jedinoj židovskoj zemlji na svijetu - zemlji čiji su vodeći dužnosnici upra-vo njemu povjerili da snimi djelo o sjećanju. Postavio se neumoljivo: jeruzalemska publika ne smije propustiti ni minutu priče koju prikazuje. Pred sâm početak pro-jekcije sukobio se s Liom van Leer, osnivačicom Kino-teke. U jednom našem razgovoru u Jeruzalemu ona se prisjetila: «Rekao je: ‹Samo jedno da znaš: kad film poč-ne, zaključaj vrata, nema izlaženja.› Ja sam kazala: ‹Jesi poludio? Ako netko mora na zahod, što da radi? Obavi to u gaće?›»Holokaust je prisutan u gotovo svakom govoru kojim Beginov nasljednik Benjamin Netanjahu upozorava na posljedice iranskog nuklearnog programa i priziva pravo židovskog naroda da se zaštiti od mogućnosti da bude zatrt. Njime je obojen i način na koji Netanjahu vidi neprijatelja u bližem susjedstvu: iste ove godine, ne-što ranije, iznio je tvrdnju na koju su povjesničari reagi-rali brojnim kritikama, da ne velim prezirom, i koju je povukao, da je ideju o istrebljenju svekolikog židovskog naroda, ono što su nacisti nazvali «konačnim rješenjem židovskog pitanja», u glavu Adolfa Hitlera usadio Mu-hammad Amin al-Huseini. Netanjahuova je tvrdnja bila nečuvena i gotovo jedno-glasno odbačena, i u Izraelu i drugdje. Branio ga nije go-tovo nitko. A ipak, premijer je samo verbalizirao jednu liniju razmišljanja - točnije, osjećanja - skutrenu negdje duboko u psihi Izraelaca. Toga dana prije gotovo 30 godina to, i štošta drugo, ite-kako se osjećalo u zraku u glavnoj dvorani Kinoteke dok je Lanzmann hodao uz redove sjedala i promatrao lica u tami. Od svih su najgorljivije, netremice gledali pre-

Dan kada je Izrael vidio film ŠoaLanzmanov dokumentarac Šoa pomogao je da se preoblikuje razumi-jevanje Holokausta u Izraelu i u svijetu.Ali onog dana prije gotovo 30 godina na premijeri u izraelskoj Kinoteci, dok je Lanzmann hodao uz redove sjedala i promatrao lica u tami, u zraku se osjećalo da se Ho-lokaust nije zbio u prošlosti. Mjesta gdje se dogodio ne nalaze se u

nekoj udaljenoj galaksiji, na mitskom planetu Auschwitzu. Holokaust je prodro duboko u tlo Poljske, Njemačke, Litve, Bjelorusije, svih mje-sta gdje su ubijeni Židovi. Za izraelsko gledateljstvo tada u Jeruzalemu bilo je to otkriće da je i u njihovoj zemlji Šoa živa. Nisu joj mogli po-

bjeći. Previše ljudi, previše njihove djece ona je oblikovala - ili slomila. Novinar Guardiana Jonathan Freedland koji je prisustvovao toj premije-ri 30 godina kasnije susreo se u Jeruzalemu s potomcima Lanzmano-

vih protagonista.

živjeli, oni koji su bili nazočni kad se spaljivalo i koji su stvorili novi život i novu obitelj u novome domu - domu koji ih nije dokraja naučio prigrliti.

* * *Najmlađe lice u Šoi pripada Hanni Zaidel. Danas je ona baka, u šezdesetima, ali na ekranu ima dvadesetak go-dina, mrzovoljno puši cigaretu, dugo uvlači. Najprije na hebrejskom, zatim posredstvom tumača za francuski - ne želeći titlove, Lanzmann je insistirao na konsekutiv-nom prevođenju, što je jedan od razloga tolikog trajanja filma - Zaidel govori kako je doznavala nevjerojatnu pri-ču o svome ocu, Motkeu, komadić po komadić: “Detalje sam iz njega morala čupati. Bio je šutljiv, nije razgovarao sa mnom.» Onda kaže u kameru da je cijelu priču, izgo-vorenu u jednom dahu, čula «tek kad je došao gospodin Lanzmann.»Nacisti su geto u Vilni (danas Vilnius, glavni grad Litve) likvidirali na sljedeći način: tamošnjih oko 90 000 Žido-va odveli su u trinaest kilometara udaljenu šumu Ponari i redom ubijali tik do golemih jama što su ih prijašnji okupatori, Rusi, iskopali za skladištenje nafte. U svaku je jamu palo do 25 000 tijela. Nakon toga su slali skupine od po 84-oro Židova - 80 muškaraca i 4 žene - međusob-no vezane okovima iznad gležanja da danju i noću tijela iskapaju i spaljuju. Jedna je skupina mrtvacima morala čupati zlatne zube. Motke Zaidel je bio jedan od tih 84-oro: pod prijetnjom smrti morao je spaljivati mrtva tije-la svojih prijatelja, susjeda, čak rođaka. U filmu Motke Zaidel kazuje svoju priču a u pozadini se vidi izraelska šuma Ben Šemen. U daljini pale krijesove, vijenci dima dižu se u zrak. Nešto ranije ove godine našao sam se s Hannom Zaidel u njezinu domu u telavivskom predgrađu Hod Hašaron: kosa joj je kraća i sijeda, s kredenca gleda slika pokojnog oca, ona se onda sjeti nečeg što ne bih očekivao: «On je stalno prao ruke, to je ono glavno. Prao je svoje, prao ih je nama. Neprekidno. I prao ih je mojim sinovima, svojim unucima. Pa kad god bi ga ugledali, sakrivali su ruke, ovako.» Uvukla je ruke u rukave. «Sve dok mu ni-sam kazala: ‹Tata, njihove ruke su čiste. Ne moraju s njih sprati Ponare. Prestani s tim, molim te.› I prestao je.»Preživjeli - i njihova djeca - u dvorani Kinoteke tu su priču priču sigurno prepoznali, osobito Motkeovu ne-voljkost da govori o svojem iskustvu. Oboje se dobro uklapalo u etabliranni narativ o kompleksnom odnosu Izraela prema Holokaustu. Prema prihvaćenom gledištu, oni koji su preživjeli vihor nacizma mahom su, barem isprva, šutjeli o paklu kroz koji su prošli. Možda su jed-nostavno bili odveć traumatizirani, onijemjeli od boli. Možda su jednostavno odlučili početi ispočetka, patnje u Europi ostaviti iza sebe, nikad se ne osvrnuti.Ali to gledište - mit o samonametnutoj šutnji - zadnjih se godina počelo mrviti. Svjedočanstva pokazuju da je debata o tome trajala u Izraelu čak i prije osnutka države god. 1948. Povjesničar Jehuda Bauer, vodeći stručnjak za Holokaust koji je Lanzmannu bio konzultant za povijest, rekao mi je: «Ako zavirite u novine [na ivritu] između 1945. i 1954, praktički svakoga tjedna, ponekad dan za danom, izlazili su članci, sjećanja.» Preživjeli su mnogo razgovarali, no najintenzivnije raz-govore ipak su vodili jedni s drugima. Naime, ostatak novog izraelskog društva - oni koje su ratne godine

već zatekle u Palestini ili koje nacistički stroj smrti nije izravno dotaknuo - nije uvijek pravo znao slušati.Upravo je takvo i osobno iskustvo Hanne Zaidel. Kao dijete je viđala oca kako se sastaje s drugima koji su pre-živjeli Vilnu: kako je ostala bez rodbine, ti Motkeovi pri-jatelji bili su najbliži nadomjestak šire obitelji. «Okupljali su se svaka tri-četiri tjedna za bogatim stolom: mnogo se jelo, mnogo pilo, pjevale se pjesme iz geta, razgovaralo na jidišu, na poljskom, na ruskom.»U samom Izraelu situacija je bila istovjetna onoj u obite-lji Zaidel. Oni koji su to prošli, oni koji su shvaćali, mo-gli su razgovarati jedni s drugima. No među onima koji nisu, vladalo je nerazumijevanje ili, još gore, kruto pro-suđivanje. Ako i nije bilo izravnih osuda zbog nepruža-nja otpora - «kao ovce na klanje» - bilo je zlonamjernih oblika sumnjičavosti.U filmu Šoa zaključni je govornik Simha Rotem, jedan od posljednjih preživjelih heroja ustanka u varšavskom getu. Opisuje kako se nakon konačne likvidacije geta izvukao iz kanalizacije i našao sâm samcat među ruše-vinama. Satima je hodao po getu, ali ničega i nikog nije ostalo. “Ni živu dušu nisam susreo. Sjećam se da sam u jednom trenutku osjetio nekakav mir, spokoj. U sebi sam rekao: ‘Ja sam posljednji Židov. Dočekat ću jutro i Nijemce.’” To su posljednje riječi u filmu.Toga dana u Jeruzalemu Rotem se nalazio u publici i gle-dao sebe na ekrenu. Danas devedesetogodišnjak, iz oči-ju mu iskri gotovo dječačka energija, opisao je važnost Lanzmannova filma i zbog čega on toliko znači Izraelu. “Ljudima je bilo teško razumjeti i probaviti tu priču. Za-ista ju čuti. Ponekad bih osjetio da se pitaju što smo mi radili i kako smo se izvukli. Ljudi obično pitaju: ‹Kako ste preživjeli?› A time zapravo misle: ‹Što ste činili da preživite?›» Umoran od toga da ga gledaju kao sumnji-vog kolaboracionista, smislio je kako će tomu doskočiti. «Kad bi pitali odakle sam, odgovorio bih: iz Petah Ti-kve» - to je grad blizu Tel Aviva.Pomak se dogodio 1961, kada se u Jeruzalemu sudilo Adolfu Eichmannu, jednom od glavnih tvoraca nacistič-koga «konačnog rješenja». «Suđenje Eichmannu bila je prava prekretnica, jer je privuklo mladu generaciju, ro-đenu u Izraelu», rekao je Jehuda Bauer.«Na ulici su svi hodali s tranzistorima i slušali svjedoče-nja na suđenju. A ona su imala golem učinak.» Preživjeli su se satima smjenjivali na mjestu za svjedoke, iscrpno opisujući što su sve podnijeli i tko im je bio pro-tivnik: neumoljiva nacistička mašinerija koja je stjerala Židove u geta, ubijala ih u šumama, izgladnjivala i isko-rištavala kao radno roblje u koncentracijskim logorima, masovno uništavala u logorima smrti - Auschwitz, So-bibór, Treblinka, Belżec, Chelmno, Majdanek. Prvi put su Izraelci bili izloženi punoj slici Holokausta i dozna-vali o tvornicama što ih je nacistička Njemačka podigla diljem Poljske - tvornicama čiji je jedini proizvod bila smrt. Promijenio se prvotni stav prema Holokaustu. Pri-je je pitanje glasilo: «Zašto se Židovi nisu oduprli?» Na-kon suđenja Eichmannu polako se počelo pitati: «Kako to da se toliko mnogo njih oduprlo?»Ali početkom 1970-ih izraelski su se dužnosnici, osobito oni povezani s Jad Vašemom, državnim memorijalnim centrom i muzejem posvećenim Holokaustu - čvrstom okosnicom posjeta svakog inozemnog dostojanstve-

Claude Lanzam

NOVIOMANUT 131

9

nika - zabrinuli da učinak suđenja Eichmannu počinje blijedjeti. Željeli su taj formativni događaj u židovskoj povijesti prenijeti sljedećoj generaciji nekim novim sredstvom te su ovaj put iskoristili moć filma. Poziv je odaslan Lanzmannu, lučonoši francuske intelektualne ljevice i dokumentaristu koji je upravo snimio Zašto Izrael (Pourquoi Israël), simpatičan portret života u Izraelu kojim se 1973. obilježila 25. obljetnica nastanka države.Redatelja su pozvali u Jeruzalem, gdje je upriličio pre-zentaciju za glavešine u Jad Vašemu, kojom se prilikom ograničio na «općenitosti», kaže Bauer: «Nije želio da ti ljudi odlučuju onom što on radi.» No ipak je ostavio dojam. Kao što se izrazio Bauer: «U tim vremenima su ljudi, kad bi vidjeli genija, shvatili da je pred njima genij. A genija ne pokušavate zustaviti.» Redatelj je otputovao s obećanjem o financiranju. Sâm trenutak u kojem je Lanzmannu bio povjeren taj projekt pokazao se sudbinskim. Deset mjeseci kasnije Izrael će se naći malne na rubu smrti, suočen s porazom i invazijom u Jomkipurskom ratu. Mišićavi «novi Žido-vi» iz 1948, pobjednici iz 1967, odjednom su vidjeli da su i sami ranjivi. Za izraelskog novinara i povjesničara Toma Segeva, koji je za svoju knjigu Sedmi milijun (The Seventh Million, 1993) istraživao kompleksan odnos Izraelaca prema Holokaustu, rat iz 1973. potaknuo je još jedan pomak u izraelskom razumijevanju razdoblja naciz-ma: «Poruka je u osnovi glasila: ako smo mi [Izraelci] jedva ostali živi pred egipatskom i sirijskom vojskom, što onda imam očekivati od neke starije Varšavljanke pred nacistima?» rekao mi je Segev. «I u tom se času počeo u Izraelu mijenjati pojam junaštva. Nije više ju-nak [samo] onaj tko baca granate na naciste. Junak je i žena koja uspijeva nabaviti hranu za svoju djecu, koja im uspijeva vratiti ljudsko dostojanstvo. Jer upravo su to nacisti željeli oduzeti.»To je bio kontekst u kojem se Lanzmann latio rada na projektu koji će narednih 12 godina vladati njegovim životom - i pomoći da se preoblikuje razumijevanje Ho-lokausta u Izraelu i u svijetu. Već 1974. počeo se nalaziti s preživjelima i borcima iz geta, s počiniteljima i pro-matračima, u Poljskoj, Njemačkoj, Sjedinjenim Država-ma, Izraelu. Jedna vrata na koja je pokucao prije toliko godina bila su vrata doma obitelji Zaidel u Petah Tikvi. Na stol u blagovaonici Lanzmann je stavio magnetofon i zamolio Motkea da govori o užasima što ih je proživio u mraku šume Ponari. U toj sobi, upijajući svaku riječ zajedno s dimom cigarete, bila je i Hanna, lice nove ge-neracije Izraelaca, rođena daleko od istočnoeuropskih polja smrti - kći čije je mlade ruke Motke ipak imao po-trebu ribati, da ispere prašimu Ponara.

* * *Zbog trajanja i zahtjeva što ih nameće gledateljstvu taj film manje gledate kao što se inače gledaju filmovi, a više vas čini sudionikom u jednom obredu, svetom obredu sjećanja. Na projekciju u londonskom kinu Curzon u rujnu 1986, samo dva-tri mjeseca nakon premijere u Jerulazemu, poveo sam prijatelja. Pogriješio je i ponio kokice - s kojima, međutim, nije dospio daleko. Tek što je počeo krckati, iz obližnjeg se reda nagnula neka žena i udarila ga snažno po bedru. «Vi nemate nimalo pošto-vanja?» kazala je s naglaskom prožetim zvucima i uspo-menama iz predratne Europe. Tempo ovoga filma izaziva nemir. Mnogo je polaganih, zastajkujućih kadrova provincije (najčešće poljske) koje ne prekida ni komentar, ni glazba. Nema tu poznatih, očekivanih snimaka: nikakav arhivski materijal nije uvr-šten u film, ni jedna od onih danas općepoznatih snima-ka živih kostura ili onižih brda leševa. Nema intervjuā s političarima ili ministrima. Film se umjesto svega toga usredotočuje na obične ljude koje je zahvatilo razdoblje kolektivnoga ljudskog zla, kada je okrutnost postala si-stem a dan se pretvorio u noć. Dok to oni opisuju, smr-tonosni detalj po detalj, film sluša. Za jednu sekvencu, a protagonist joj je Abraham Bom-ba, negdašnji logoraš u Treblinki, izučeni brijač, Lanz-mann je u Tel Avivu rekonstruirao brijačnicu i Bombi postavljao pitanja dok je ovaj šišao bezimenu mušteriju. Bomba prolazi češljem kroz kosu, reže, opet prolazi če-šljem, i pritom na engleskome objašnjava, glasom koji je isprva čudnovato neemotivan, kako su njega i druge brijače prisiljavali da ženama odrežu kosu dok su ula-zile u plinske komore. Žene nisu znale što im predstoji. Vjerovale su da će «dobiti lijepu frizuru». (Zapravo su njihovu kosu skupljali i slali u Njemačku za korištenje u komercijalne svrhe.)Bomba se zatim prisjeća kako je jednoga dana stigao transport iz njegove rodne Częstochowe. «Mnoge od njih sam poznavao. Znao sam ih, živio s njima u istom gradu. Živio sam s njima u istoj ulici, neki su mi bili pri-sni prijatelji. A kad su me vidjeli, počeli su pitati... ‹Što će nam se dogoditi?› Što ste im mogli reći? Što ste im mogli reći?» Zatim kaže da je jedan drugi brijač odjed-nom ugledao vlastitu ženu i sestru kako ulaze u plinsku komoru. U tom trenutku Bomba - koji se dotad tako svladavao i govorio tako tečno - zastaje.«Ne mogu», kaže. «Previše je grozno. Molim vas.» Ne govori 90-ak sekundi. Lanzmannova se kamera zadržava na Bombinu licu. Gledamo kako se oklop što ga je taj čovjek sazdao da se zaštiti tijekom četiri izminula de-setljeća mrvi nama na očigled. Bomba kao da se slama. «Neću moći», preklinje.

«Morate», kaže mu Lanzmann.«Ne prisiljavajte me da govorim dalje. Molim vas.»Ta je sekvenca jedna od najbolnijih u tom filmu. U um-jetnosti filma malo je dojmljivijih prizora. Ali na izra-elsku publiku koja je to gledala onoga prevrelog dana, sekvenca je djelovala dodatnom snagom. Dvorana je bila prepuna preživjelih koji poznaju Bombinu mȍru, makar njihovo iskustvo i ne bilo tako ekstremno ili u moralnom smislu razorno kao što je njegovo. A na ekranu nisu vidjeli crno-bijele snimke iz daleke Europe. Vidjeli su muškaca u suvremenom Tel Avivu, prepanula, u ljetnoj košulji. A ipak se taj eksterijer - štit samopouz-danog, drskog Izraelca - polako izgubio i otkrio Židova koji dršće od jada i boli.  Ovo je blizu srži onog jedinstvenoga u Lanzmannovu filmu. Ako u njem ima poruke, ona glasi: nije se Holo-kaust zbio u prošlosti, prisutnost mu se osjeća u sadaš-njosti. On je svuda naokolo. Ne postoji samo u arhiv-skoj monokromiji, već u boji, ovdje i sada. Mjesta gdje se dogodio ne nalaze se u nekoj udaljenoj galaksiji, na mitskom planetu Auschwitzu. Ona su na ovome svije-tu, u ovoj šumi, u ovom polju, u ovom selu. I bol živi na ovome svijetu, na mjestima gdje se žrtava sjećaju i na mjestima kamo su pobjegli preživjeli. Holokaust pro-dire duboko u tlo Poljske, Njemačke, Litve, Bjelorusije, svih mjesta gdje su ubijeni Židovi. No sekvenca s Bom-bom, kao i snimke Motkea Zaidela u šumi Ben Šemen, izraelskom su gledateljstvu tada u Jeruzalemu kazale da je i u njihovoj zemlji Šoa živa. Nisu joj mogli pobjeći. Previše ljudi, previše njihove djece ona je oblikovala - ili slomila.U dvanaest dugih godina koliko je radio Šou, Claude Lanzmann je često dolazio u Jeruzalem. Odsjedao je u istoj sobi u istom hotelu, u umjetničkoj koloniji u Miš-kenot Šaananimu, i istog trena počeo izluđivati sve živo. Oni koji su ga tada susretali opisali su mi čovjeka neno-guće zahtjevnog, spektakularno egocentričnog i nemi-losrdno nezainteresiranog za potrebe drugih. Kad ga je zabolio zub, bilo mu je normalno da usred noći nazove Jehudu Bauera i zahtijeva da mu ovaj nađe zubara. Lia van Leer se izrazila neuvijeno: «Shvaćate, on smatra da je jedan i jedini. Ego mu je golem, i on se do dana današ-njega nije promijenio. Kad je Steven Spielberg snimio Schindlerovu listu, ispričala je, «Lanzmann je pobjesnio: ‹Kako se [Spielberg] usuđuje govoriti o tome, a ja sam već sve rekao?›»

Jonathan Freedland,The Guardian. S engleskog prevela Giga Gračan

(Jonathan Freedland autor je radijskog dokumentarca Šoa u Jeruzalemu. Njegov originalni tekst objavljen u The Guardianu ovdje je skraćen.)

Imre Kertesz danas je bogat čovjek, ali više ne izla-zi iz kuće i dane provodi na svom budimpeštanskom balkonu. Danas ima 84 godine i boluje od parkinso-na. Posljednjih deset godina živio je u Berlinu u jed-noj od sporednih ulica uz Kurfürstendamm. Volio je platane u starom zapadnom dijelu Berlina, kavanske terase na Ludwigskirchplatzu, koncerte u Filharmoni-ji. Svoje berlinske godine opisuje u dnevničkim za-pisima „Posljednje svraćanje“(u njemačkom prijevo-du „Letzte Einkehr“, dnevnici iz godina 2001-2009) objavljenima u rujnu 2013. Godinu dana ranije, u studenom 2012. vratio se iz Berlina u Budimpeštu i

Bio sam klaun HolokaustaDobitnik Nobelove nagrade za književnost, mađarski pisac Imre Kertesz, nakon duge bolesti umro je u Budimpešti ovog proljeća. Svoj prvi roman “Čovjek bez sudbine», u kojem opisuje iskustvo

15-godišnjeg dječaka u koncentracionom logoru završio je još davne 1973, a Nobelovu nagradu dobio je 2002. i s dobivenim novcem

priuštio si da sa suprugom deset godina živi u Berlinu. U Hrvatskoj u nakladi Frakture objavljeno je jedanaest njegovih knjiga , mahom sve u prijevodu Ksenije Detoni. U Njemačkoj su prije tri godine objavljeni Kerteszovi dnevnici iz godina 2001-2009, kojim je povodom s njim , već tada vrlo bolesnim, razgovarala književna kritičarka Die Zeita Iris

Radisch.

odonda nije više napustio svoj stan na trećem katu solidne stambene zgrade u Budimu. Dane provodi sjedeći u pletenom stolcu pred otvorenim balkonskim vratima. Izgleda nježno, prozračno. Ispod košulje za vrijeme razgovora neumoljivo kuca aparat koji kon-trolira unos lijekova u organizam. Na stolu Canetti-jeva knjiga o Kafki: „Drugi proces“. Kafka i njegov svijet. Dočekuje me srdačno.Imre Kertesz: Zar me se još sjećate? Posjetili ste me pri-je dvadeset godina dok sam još stanovao u onom malom stanu u ulici Török. Vi ste bili moja prva posjetiteljica sa Zapada. U tom sam stanu živio 42 godine.

Die ZEIT: Tamo smo se i upoznali. Odonda je prošlo 17 godina. U onoj maloj sobi u kojoj su bili i krevet i pisaći stol i naslonjač. Otkad živite ovdje u ovom velikom lije-pom stanu? Kertesz: Otkad me čitaju na Zapadu.ZEIT: Ali stan je svih ovih godina uglavnom bio prazan. Vama je bilo draže živjeti i stanovati u Meinekenstrasse u Berlinu. Kako je moguće da za mađarskog Židova koji je s 15 godina dospio u Auschwitz, bivši glavni grad nje-mačkog Reicha postane mjestom čežnje?.

Imre Kertesz:

NOVIOMANUT 131

10

Kertesz: Pa da, kako sam uopće mogao zajedno živje-ti s Nijemcima? Ali još je čudnije kako sam prije toga uopće mogao zajedno živjeti s Mađarima. Doživio sam nacističko razdoblje u Mađarskoj, ovdje sam nosio žutu zvijezdu, ovdje sam bio u getu, ovdje su me uhitili ma-đarski žandari.ZEIT : Njemačka je za vas zemlja duha, kulture.Kertesz: Moje cijelo obrazovanje bilo je na njemačkom jeziku, čitao sam njemačke knjige.ZEIT: Židovski filozof Vladimir Jankelewitch nakon Auschwitza nije više nikad otvorio nijednu njemačku knjigu, niti je slušao njemačku glazbu.Kertesz: Ne mogu to razumjeti. Kako može obrazovan čovjek okrenuti leđa njemačkoj kulturi?ZEIT: Pa i vi sami ste svojedobno rekli da se Auschwitz nije dogodio unatoč, nego zbog njemačke kulture. Kertesz: Tu treba razlikovati. Nacionalistička veliko-njemačka ideja nastala je u habsburškoj monarhiji. Au-strijanci su vrlo spretno uvjerili svijet da je Beethoven bio Austrijanac, a Hitler Nijemac. Holokaust nikad ni-sam doživljavao kao njemačko-židovski rat nego kao tehniku totalitarnog sustava.ZEIT: Za vas je Austrougarska u većoj mjeri odgovor-na za „Treći Reich“ nego Njemačka.To je neuobičajeno gledanje na ove stvari.Kertesz: Iz toga vidite koliko su Austrijanci bili spretni.ZEIT: Nedavno ste se vratili u Budimpeštu. Kako vam je u vašoj domovini? Kertesz: Loše. Imam parkinson, inače se ne bih nikada vratio.ZEIT: U svom dnevniku iz prošlog desetljeća grubo sami sa sobom obračunavate. Stalno iznova sami sebe mučite s predbacivanjima jer, navodno, živite pogreš-nim životom. Napisali ste da je u vašem životu postoja-lo samo sedam sretnih godina.Kertesz: To su bile godine od 1982. Do 1989. U tih sedam godina bio sam zaljubljen, uhićen, radio sam i radio. Bio je to lijep život. Stalno sam očajavao. Nikad nisam imao dovoljno novaca. Nisam imao vozačku do-zvolu. Bio sam siguran da nikad u životu neću imati auto. To je bio taj strašni Kadarov svijet. ZEIT: Kasnije ste stanovali u luksuznim hotelima, pu-tovali ste po cijelom svijetu. Pa ipak su mračne godine siromaštva i neslobode bile vaša najveća sreća.Kertesz: Tih sam godina otkrio Camusovu malu žutu knjižicu „Stranac“, koju sam kupio za dvanaest forinti. Teško je objasniti taj osjećaj, ali u toj sam knjizi prona-šao blaženstvo koje potječe iz patnje. Kod Camusa sam upoznao samog sebe.ZET: Je li život pod Kadarovim režimom pogodovao pisanju? Kertesz: Da u svakom slučaju. Bježao sam od službe-ne literature. Vrijeme sam najvećim dijelom provodio u bazenu. Moji susjedi mislili su da sam plivački tre-ner.ZEIT: Godine 2002.dobili ste Nobelovu nagradu, glav-ni zgoditak na književnoj lutriji, kako to vi nazivate. U dnevniku sada pišete: Ova nagrada me uništila.Kertesz: Stidim se reći, ali zaista je bilo tako. Svakom ozbiljnom dobitniku Nobelove nagrade dogodilo se ne-što slično. I Camus se nakon Nobelove nagrade osjećao uništeno.ZEIT: Može li se očajavati zbog dobitka od milijun eura?Kertesz: Kad me danas ovakvog pogledate vidite što je iz toga ispalo.(Smije se.) ZEIT: Nakon Nobelove nagrade niste sami sebi mogli pogledati u lice. Nazivate se glumcem koji loše glumi pisca Kertesza.Kertesz: Pretvorio sam se u dioničko društvo, u marku. Marka Kertesz.ZEIT: Ne volite ni sebe, ni svoje ime, niti svoj život. To je jako puno. Kertesz: Mrzim svoje ime. Kertész je bespomoćni po-kušaj asimilacije židovskog imena. Pritom nikad nisam želio bilo kome pripadati. Nisam nikad htio imati dije-te. Nikad nisam želio imati stan poput ovog u kojem sada stanujem.

ZEIT: Očigledno ste zaboravili da ste jedan od najvaž-nijih autora poslijeratne evropske književnosti.Kertesz: Ne zanima me književnost.Književnost je dru-gorazredna tema.ZEIT: Zar nikad niste željeli stvarati veliku književnost?Kertesz: Želio sam samo pronaći jezik za totalitarizam, jezik koji će pokazati kako čovjek biva samljeven u jed-nom mehanizmu i kako se čovjek pritom toliko mijenja da više ne prepoznaje niti sebe niti vlastiti život. Funk-cionalni čovjek gubi sabog sebe. Nikad nisam htio po-stati veliki pisac, uvijek sam htio samo razumjeti zašto su ljudi takvi kakvi jesu.ZEIT: Zar vas nije zanimalo napisati nekakav dobar ro-man, ispričati dobru pripovijest?Kertesz: Uopće ne. Pripovijesti su već sve ispričane. To možda zvuči osobenjački, ali cijelo moje pisanje zabav-ljeno je funkcionalnim čovjekom 20 stoljeća. Nisam trebao čitati Hannu Arendt. Već sam sve znao o banal-nosti zla.ZEIT: Vaš veliki protivnik u književnosti o Holokaustu bio je španjolski pisac Jorge Semprun koji je umro prije dvije godine. Jeste li voljeli njegove romane?Kertesz: Istovremeno kada i knjiga Hanne Arendt o ba-nalitetu zla izašlo je i Semprunovo „Veliko putovanje“, pa sam ih mogao uspoređivati i vidio je koliko je taj Semprunov roman loš. Kasnije sam upoznao Sempru-na u Parizu u Café de Flore. Izvanredno lijep čovjek. Ne bih o njemu htio ništa loše reći.ZEIT: Što vam se ne sviđa u „Velikm putovanju“?Kertesz: Semprun tu na primjer analizira ličlnost Ilse Koch. Ona je bila činovnica u nekoj tvornici duhana, a onda je od danas na sutra postala supruga zapovjed-nika Buchenwalda, kupala se u madera vinu i u svojoj dnevnoj sobi imala abažure od ljudske kože. Za Sem-pruna ona je krvnik. Ali ovakvoj psihologiji nema mjesta u romanima. Totalitarizam mijenja čovjeka. On zaboravlja tko je zapravo.ZEIT: To je vaša velika životna tema, ta beskonačna sa-vitljivost ljudi.Kertesz: U svom građanskom životu Ilse Koch je nau-čila da se ne smije ubijati. Kad je došla u Buchenwald objasnili su joj da je ubijanje vrlina.ZEIT: S tradicionalnim sredstvima psihološkog realiz-ma tu preobrazbu činovnice Koch u logorsku koman-danticu Koch nije moguće opisati?Kertesz: Točno. Nisam želio revoluciju u literaturi, ali učinio sam ovo otkriće.ZEIT: Otkud dolazi vaša radikalnost? Jeste li oduvijek bili tako radikalni?Kertesz: Ne, kao mlad čovjek pisao sam bulvarske ko-made, radio sam kao novinar u socijalističkim listovi-ma i vjerovao da će me to na neki način dovesti do um-jetnosti, ali se to nije dogodilo. ZEIT: Što vas je učinilo umjetnikom?Kertesz: Jedan jedini egzistencijalni trenutak. Imao sam 25 godina. Dotad sam o Auschwitzu pripovijedao samo anegdote. Jednog dana munjevito mi se razja-snilo: ja nisam samo čovek koji je preživio Auschwitz, nego se sa mnom dogodila veličajna povijest. Tu priliku moram iskoristiti. Iz jedne sekunde u drugu postao sam drugi čovjek. ZEIT:Cijeli svoj književnički život zahvaljujete samo tom jednom jedinom trenutku? Je li se kasnije ponovilo nešto slično?Kertesz: Nije. Taj trenutni doživljaj bio je jedinstven. Bio je neobjašnjiv i posjedovao je u sebi elementarnu snagu. To su trenuci kakve doživljavaju sveci. To se ne može po-navljati iz dana u dan. Ali jedanput u životu čovjek mora shvatiti gdje živi, pa i samu činjenicu da uopće živi.ZEIT: I taj je trenutak za vas značio nalog da počnete pisati?Kertesz: Da, ali da sma bio stolar ili glazbenik morao bih se izraziti na drukčiji način, u derukčijem obliku. Budu-ći da sam oduvijek pisao – a ja niti sam ne znam zašto, uvijek pisao pjesme – pisanje je za mene bilo prirodno.ZEIT: Pa onda ste ipak u svom životu sve ispravno uči-nili i uzorno ispunili svoj zadatak? Kertesz: Moja jedina pogreška je da nisam u pravo vri-jeme odlučio o svojoj smrti. Sada to više ne mogu pro-mijeniti.

ZEIT: Zar nema uvijek još nekih trenutaka zbog kojih bi vrijedilo živjeti?Kertesz: Mislim da sam sve svoje trenutke već doživio. Gotovo je sa mnom, a ja još uvijek postojim.ZEIT: Čime se ponosite u svom životu?Kertesz: Time što sam tog funkcionalnog čovjeka uči-nio predmetom svoje literarne analize. Time se zaista ponosim. Ima stvari koje su me se zaista dojmile. Bio sam jedanput u Pápi, jednom mađarskom gradu, na-kon što su desničari poderali moje knjige, crkva je bila puna, a kada sam ušao unutra sa suprugom svi su ustali i zapjevali jednu crkvenu pjesmu.ZEIT: Kršćansku crkvenu pjesmu?Kertesz: Da, a zašto ne? Ja nisam Židov. Ne pripadam tom taboru.*ZEIT: Posljednjih desetljeća bili ste junak njemačke kulture sjećanja, traženi govornik na svečanostima, slavljeni preživjeli iz Auschwitza. Sada, pak,svijet do-znaje iz vašeg dnevnika da ste se cijelo to vrijeme osje-ćali kao nekakav „Holokaust klaun“.Kertesz: Tako nekako.ZEIT: Nije li ono što nazivamo sjećanjem u Njemačkoj postalo pomalo kao „industrija holokausta“?Kertesz: Ne pomalo, nego potpuno.ZEIT: Spomen-obilježje Holokausta u Berlinu je piknik odredište za turiste.Kertesz: Da, to je vrlo neugodno. Bio sam pozvan u Buchenwald i tamo sam vidio hrome ljude u kažnjenič-koj odjeći, što mi je izgledalo jako neukusno. ZEIT: A vi ste dio tog biznisa sjećanja.Kertesz: S ljudima rade što god hoće.ZEIT: Moglli ste odbiti, suprotstavti se.Kertesz: Ni Drugi svjetski rat se nije morao dogoditi.ZEIT: Prihvaćate tu ulogu svjedoka i patite zbog toga.Kertesz: Dobio sam Nobelovu nagradu za književnost samo zato jer se željelo promovirati autentično svjedo-čenje u literaturi. Prije toga su me pozvali u Stockholm da tamo održim govor. No zapravo su htjeli doznati je-sam li prihvatljiva figura ili svoju kajganu jedem prsti-ma. Ne može se protiv toga puno učiniti. Čovjek je ne-moćan u opreci s tim moćnicima.Jedino bih u povodu 70-te godišnjice Wannsee konferencije rado bio tamo otišao, u tu vilu na jezeru.ZEIT: Zašto?Kertesz: To je ipak karijera, od Auschwitza pa do mje-sta gdje je Göring stajao. Pokušajre si to predstaviti?ZEIT: Osjećate li da vam je industrija sjećanja oduzela vašu vlastitu proivijest?Kertesz: Meni je dovoljno to što postoji nekliko ljudi koji su razumjeli moju povijest.ZEIT: I kad se napravi bilanca... Kertesz: ..imao sam prekrasan život.Najprije sam bio zatočenik u Auschwitzu, zatim sam dobio najveća nje-mačka civilna odlikovanja, to je veselo i neobjašnji-vo. Ali, mogu li biti sasvim iskren i pošten?Dosta mi je.Imao sam sve što sam htio. Mislim da nikad više neću ništa napisati. Još sređujem stare dnevnike, to me za-bavlja. No,kad pomislim na ove noći ovdje...Ima riječ koja se zove ljubav. S tim bih još rado nešto novo zapo-čeo. Ali čime da pišem? Moje ruke me više ne slušaju. Jako sam umoran.

Prevela s njemačkog: Vlasta Kovač

*Vladimir Jankélévitch 1903, Bourges -1985, Paris) francuski filozof i muzikolog, porijeklom iz obitelji ži-dovskih intelektualaca iz Odese. Nakn okupacije Fra-cuske pristupio francuskom Pokretu otpora. Njemačkoj kulturi je predbacivao da ne samo to se nije suprotsta-vila Holokaustu nego ga je i sama izazvala. Dvadeset godina po završetku Drugog svjetskog rata člankom „Pardon“ suprotstavio se zastarijevanju zločina kolabo-racije, te postigao da francuski parlament odbije prjed-log o zastari.*Ovu izjavu treba shvatiti u kontekstu ranijih Kerteszo-vih izjava daon jest pisac iz Mađarske ali ne i mađarski pisac, da jest židovski pisac, ali nije Židov, jer – „u skla-du s mojim uvjerenjima i mojom kulturom, to nažalost ne mogu tvrditi“.

NOVIOMANUT 131

11

Jedan stari vic ide ovako: nekom stran-cu Židov jamra (= vajka se, za neupu-ćene) da nikad nije imao djece. “Ali nama je to u obitelji”, uzdiše on. “Moj otac nije imao djece, a ni moj djed pri-je njega...” Stranac, sav zbunjen, pita: “Otkud onda vi?” Židov odgovara: “Iz Odese.” Ovaj vic svojojm prepredenošću mno-go govori o mome rodnom gradu. U vicevima svi Židovi jamraju - to im je u opisu posla - no tu je cvilež neu-mjeren i završava u apsurdu. Je li naš junak pošemerio? Ili pokušava stranca namagarčiti, igrajući na kartu sućuti ne bi li budalu opelješio? Tako bi on ispao spadalo, freh švindler s petljom za izvoz.Humor i sanjarska ekscentričnost, smionost i prevarant-stvo - taj se mit u dva minula stoljeća razrastao u pro-vincijskoj prijestolnici na obali Crnoga mora, zloglasnoj po bezakonju. Kao što u svojoj knjizi City of Rogues and Schnorrers [Grad spadalā i švindlera, 2011] tvrdi Jarrod Tanny: “ Baš kao i Šangaj, New Orleans i Barbary Coast u San Fransiscu, staru su Odesu i veličali i osuđivali kao grad grijeha - raj zemaljski za krijumčare, lopove i svod-nike koji su se, razulareno bančeći noćima bez kraja, hvalisali svojom iskvarenošću.”Tamošnja banda, smatra Tanny, od ostalih se razlikuje po tom što su u njoj mnogi bili Židovi, najpustolovniji maheri među tisućama svojih suvjernika koji će se na-kon utemeljenja Odese 1794. iz istočnoeuropskih štetla slijevati u “ruski El Dorado”. I nisu to bili obični pustolo-vi: bili su zabavni, navodili te da pucaš od smijeha dok ti odsijecaju kesu.Za Židove u potrazi za srećom nije postojalo mnogo odredišta. Sa svojom vodećom trgovačkom lukom Ode-sa je u 19. stoljeću bila najkozmopolitskiji i tradicijom najnesputaniji grad u ruskoj zoni naseljavanja. Privreda se razmahala i broj stanovnika udvostručivao gotovo svakog drugog desetljeća, pa se do 1900. popeo na 400 000 tisuća. Od njih su 140 000 bili Židovi, što je po svim kriterijima bio golem omjer i, iza Varšave, najveća kon-centracija Židovā u Carstvu. Nema sumnje, Židovi su utisnuli neizbrisiv biljeg na kulturu Varšave te isto tako Vilniusa i Kijeva, ali Odesa, čija je sudbina od samoga početka nerazmrsivo ispreple-tena sa Židovima, postala je jedinstveno židovski grad. Tamošnji osebujni ruski dijalekt začinjen je riječima i gramatičkim strukturama jidiša, kao i njegovom into-nacijom te izgvorom: u Odesi tako govore Židovi, ali i Ukrajinci, Rusi i Grci. Junaci transgresivne kulture grada - na lopove i gangstere kakvi su bili Zlatoruka Sonja (Sonjka Zalataja Ručka, rođ. Bljuvštejn, 1846 - 1902) i Miša zvan Japanac (Miša Japončik, rođ. Mojše Vinic-ki, 1891 - 1919) žitelji Odese svih slojeva gledali su sa strahopoštovanjem, a priče o njihovim podvizima poput šumskog su se požara širile zemljom. Njihova slava nije

Odeske priče: Isak Babelj i njegov gradŽidovi nastanjeni u Odesi bili su na glasu kao svodnici, kradljivci i pre-

varanti - savršena kulisa za djela Isaka Babelja.

izblijedjela: i o Sonji i o Miši nedavno su snimljene visokobudžetne minise-rije. Uzdizanje tih sumnjivih likova u ne-besa upućuje na mračniju stranu ži-dovske povijesti ne samo u bezako-njem obilježenoj Odesi već i diljem Ruskoga Carstva. Ma što da su bili u zbilji, u židovskoj su imaginaciji i on i ona postali Robin Hood, razbojnici u korist društva koji prirođenim talen-tom pobjeđuju diskriminaciju namet-nutu sistemom i - kad je riječ o Miši - bogatstvo tlačiteljā preraspodjeljuju unutar zajednice. Nije stara Odesa bila samo zemlja šansi, nego i popri-

šte brojnih strahotnih pogroma, u kojima su se okorjeli židovski gangsteri dizali poput golemā u obranu svoga naroda. Danas su Sonja i Miša u tolikoj mjeri zaogrnuti plaštem legende te su možda posvema izmišljeni - a upravo proi-zvodi mašte, proza, poezija, pučka vokalna glazba i film, utisnuli su mit o Odesi u imaginaciju javnosti. U 16 ru-skih i ukrajinskih gradova stoje spomenici Ostapu Ben-deru (v. sliku), blagoglagoljivom prevarantu koji je glavni lik pikarskih romana Dvanaest stolica (1928) i Zlatno tele (1931) Iljfa i Petrova; kamo god ih bacili vjetrovi povi-jesti, govornici ruskoga i danas pjevaju - s odeskim na-glaskom i svim ostalim - “zlikovačke” pjesme što ih je popularizirao Leonid Utjosov (1895 - 1982), jedan od najdičnijih građana Odese i Staljinu omiljeni interpret. Ali ni jedan autor nije taj mit oblikovao tako koherentno i folklor Odese podigao na razinu umjetnosti kao što će to učiniti Isak Babelj (1894 - 1940), jedan od najvećih stilista u prozi 20. stoljeća i žrtva Staljinova terora. Rođen u Moldavanki, odeskom ekvivalentu londonskog Whitechapela i njujorškoga Lower East Sidea, Babelj je odgojen u dobro potkoženoj židovskoj obitelji. Kad mu je bilo jedanaest godina, Babeljevi su se preselili u ugod-niji dio grada, no autora je sklonost nelijepu i šaroliku razizemlju života odvukla natrag u Moldavanku, gdje je prikupio građu za ciklus pripovijedaka o Miši Japancu i njegovu soju. Objavljene najprije u časopisima počet-kom 1920-ih godina, baš kao i pripovijetke iz zbirke Cr-vena konjica (koje su kronika njegove službe u Crvenoj armiji za vrijeme poljsko-ruskog rata 1919 - 1921), Ba-beljeve Odeske priče dokraja su učvrstile mit o gradu, ne uzmičući pritom od njegovih mračnijih elemenata. Au-tobiografska Priča o mome golubinjaku možda je najbol-nija ikad napisana pripovijest o antisemitizmu, i u njego-vu sistemskom aspektu i onom konvulzivno nasilnomu. Babeljev prikaz Benje Krika, “kralja” odeskog podzemlja nalik Miši, smiono je dvoznačan - primamljiv i zastrašan u isti mah. Nakladniku Pushkin Press dugujem vječnu zahvalnost što su mi povjerili prijevod Odeskih priča. To je značilo vratiti se u grad čiji su me mit, način mišljenja i način

govora učinili onim što jesam. Značilo je, također, vratiti se u trenutku kad je i sudbina Odese i sudbina preostalih odeskih Židova bila priličo neizvjesna. Cijele godine 2014. sukob Rusije i Ukrajine prijetio je da će zbog većinski rusofonog stanovništva progutati Ode-su. U proljeće te godine buknuo je niz prosvjeda i kulmi-nirao oružanim sukobom i pucnjavom, da bi nakon sve-ga ostalo 48 mrtvih i gotovo 200 ranjenih. Ali situacija se smirila: Odesa u kojoj ne vlada zakon, zajedno sa svojim Židovima, optirala je za mir i prosperitet.Danas je Odesa ukrajinski grad - no je li i židovski? God. 2012. u tematskoj rubrici jednog od svibanjskih brojeva tjednika Forward Paul Berger je izvijestio da u gradu živi samo 3 posto Židovā. Holokaust je uzeo svoj danak, a obitelji onih koji su se vratili u 1940-ima i 1950-ima emigrirat će u godinama nakon raspada So-vjetskog Saveza. Većina mojeg plemena otišla je 1991. u Los Angeles, a ostala je samo jedna brojčano skromna grana. Ipak, piše Berger, kamo god je zašao tijekom ta tri dana, svuda je zatekao Židove ili ostatke života Židovā. Za ilu-straciju: isječak iz dokumentarca Motivi iz Odese Dmi-trija Havina (2008) prikazuje mesara na nekoj odeskoj tržnici koji jamra da nitko više ne govori stari jezik, nitko ne pjeva stare pjesme. No svaki kupac kojeg zovne kao svjedoka - svaki mlađi od onog prethodnog - govori stari jezik, zatuli stih iz neke stare pjesme. Dođe mi da ih pi-tam: “Pa otkud onda svi vi?” Iz Odese, dakako.

Boris Draljuk, Jewish Renaissance. S engleskog prevela Giga Gračan

Boris Draljuk predaje ruski na prestižnom škotskom Sve-učilištu St Andrews; prevodi prozu i poeziju s ruskog i polj-skog na engleski.

Odesa restoran Isak Babel

Odesa stube

NOVE KNJIGE

U staklenoj palači lista „The Guardian“ na Regent kana-lu, domaćinu londonskog tjedna židovske knjige, otvo-rena je prigodna privremena knjižara samo za vrijeme sajamskog tjedna, u kojoj se primarno mogu naći djela autora o kojima će biti govora tijekom tjedna, premda su tu i najave knjiga koje iz bilo kakvog razloga nisu ušle u program definiran mjesecima unaprijed. Takav je slučaj s dvije tek izašle i posthumno objavljene knjige poznatog povjesničara Holokausta Davida Cesaranija. Poznati po-

Pismo iz LondonaSuradnica Novog Omanuta Vesna Domany Hardy prošetala je između štandova ovogodišnjeg sajma židovske knjige u posljednjem tjednu

veljače i evo što je zabilježila.

vjesničar i autor djela o Holokaustu prerano je preminuo u 58-oj godini u listopadu prošle godine, ali je usprkos teškoj bolesti raka kralježnice dovršio svoje životno djelo „Konačno rješenje: Sudbina Židova od 1933.-49.“ (Final Solution: The Fate of the Jews from 1933-49). Ovom je djelu posvetio dvadeset godina istraživanja da bi ga za-vršio samo nekoliko dana prije smrti. Uz to je prije za-dnje operacije, mjesec dana ranije, završio biografiju ve-likog viktorijanskog političara i romanopisca Benjamina

Disraelija „Disraeli the Novel Politician“. Cesarani je pre-davao ne nekoliko sveučilišta, kao profesor Modernih ži-dovskih studija na Southampton sveučilištu, na london-skom sveučilištu Royal Holloway utemeljio je Holocaust Research centar i u nekoliko mandata bio direktor knjiž-nice Wiener. Bio je član grupe koja je utemeljila Memo-rijalni dan Holokausta. Cesarani je bio duboko uvjeren u pravo postojanja Izraela, osuđivao je bojkot Izraela u Ve-likoj Britaniji ali je istovremeno osuđivao politiku, pona-šanje i ekspanzivnost izraelske vlade. Od njegovih knjiga „Promatrači Holokausta“ i biografija Arhura Koestlera „Beskućni um“ prikazane su u Ha Kolu. Prve nedjelje ovogodišnjeg Tjedna židovske knjige u raz-govoru s prevoditeljem i profesorom Gabrielom Goro-detskym predstavljena je njegova knjiga „Dnevnici So-vjetskog ambasadora Majskog u Velikoj Britaniji između

NOVIOMANUT 131

12

1932.-43.“(„The Maisky Diaries“). Dnevnici pružaju do sada nepoznat uvid u mnoge događaje oko Drugog svjetskog rata. Kao sovjetski ambasador u vrijeme rat-nog savezništva dviju država, Majski je imao jedinstveni pristup ondašnjim glavnim protagonistima britanskog javnog i kulturnog života. Družio se s političarima, me-dijskim baronima, intelektualcima i članovima kraljev-ske obitelji, dok je s druge strane osobno svjedočio utje-caju međusobnih rivaliteta unutar Kremlja na Sovjetsku politiku. Njegovi dnevnici su izvanredan pogled na dva radikalno oprečna svijeta. Iste nedjelje između predstavljanja autora 15 drugih zani-mljivih novih knjiga, kao prevoditeljicu zaintrigirao me naslov „Ubojita povijest prijevoda Biblije“. (The Murde-rous History of Bible Translations - Power, Conflict and a Quest for Meaning, izd. Bloomsbury 2016.) Harryja Freemana, profesora na sveučilištu u Cambridgeu. Bibli-ja je jedna od najprevođenijih knjiga u svijetu zbog čega držimo da je najnormalnije da vjernici mogu čitati svoju svetu knjigu na jeziku koji razumiju. Međutim povijest bi-blijskih prevođenja je vrlo osjetljiva i kontroverzna tema i uzrok nevjerojatno velikom broju vjerskih sukoba koji su i danas prokletstvo svijeta. Židovske legende i tekstovi prvi puta su bili sakupljeni, a zatim prevedeni na aramej-ski jezik. Proces prevođenja Biblije, da bi bila dostupna masama, započeo je čak i prije nego što je Biblija kom-pletirana. Napr. u starozavjetnoj Knjizi Nehemiaha, pri-ča se kako je Pisar Ezra preveo Pet Mojsijevih knjiga za židovske izbjeglice koji su se vraćali iz Perzijskog ropstva na aramejski jezik, kojim se tada služilo stanovništvo Pa-lestine, dok je hebrejski bio jezik liturgije. Do prvih sukoba dolazi mnogo kasnije, tek u 2. stoljeću naše ere. Dok su u početku prijevodi Biblije bili radikalni, oslobađajući i nadahnjujući, u rukama religioznog konzer-vativizma postajali bi negativna sila i prepreka društvenom razvoju. Na samom početku priča o sukobima oko prijevo-da Biblije odražava odvajanje ranog Kršćanstva od njego-vog židovskog porijekla. Stoljeća kasnije tiskani prijevodi odražavaju sukobe između srednjevjekovnog i modernog doba. Iz ranog srednjeg vijeka hrvatske povijesti znamo za borbu hrvatskih glagoljaša i Ninskog biskupa Grgura s nadmoćnijim papinskim latinašima koji su odbijali cr-kvenu liturgiju na narodnom jeziku. Paradoksalno, crkva je odbijala prijevode božje riječi iako je već i Biblija na latinskom bila prevedena s grčkog. Nekoliko stoljeća ka-snije, 1535-te, William Tyndale, prvi tiskar engleske verzije Biblije završio je u belgijskom zatvoru gdje su ga zadavili i potom mu tijelo spalili na lomači, a tako je završio i njegov suradnik u prevođenju. Iste te godine uhapšen je prevo-ditelj Biblije na holandski kojem su odrubili glavu. Priča onih koji su se usudili prevoditi vjerske tekstove, takozva-nu riječ božju, puna je informacija o njihovim tragičnim sudbinama. Autor sjajno opisuje strasti i snažne osjećaje koji izbijaju kad se ugrozi duboko ukorijenjeno religiozno vjerovanje. Ova temeljito istražena i podacima dokumen-tirana knjiga priča o borbi za prevlast i ortodoksnost u svi-jetu u kojem su vlasti uvijek bile podvrgnute teologiji, i u kojem je ideja Biblije pristupačne svakome bila tako važna, da su mnogi bili voljni za nju riskirati vlastiti život.„Židovi u svijetu antike“ bila je tema razgovora dviju sve-učilišnih profesorica, Tesse Rajak i Edith Hall povodom njene knjige: „ Grci klasične antike“ ( The Ancient Greeks, Ten Ways They Shaped The Modern World“, izd. Vintage 1915.). Od starogrčke civilizacije naslijedili smo demokra-

ciju, filozofiju, racionalnu nauku, komediju. Grci su izgra-dili Partenon i Aleksandrijsku knjižnicu. Od njih smo dobi-li besmrtna klasična djela Ilijadu i Odiseju, priču o Leonidi i njegovih 300 Spartanaca kao i Aleksandra Makedonskog. Premda je u knjizi ta tema tek načeta, razgovor između dvi-ju profesorica vodio s o odnosu između helenske kulture, Židova i drugih civilizacija. Kako su Grci gledali na Židove i što su Židovi mislili o Grcima? U kojoj se mjeri dvije civi-lizacije prožimaju i zbog čega su Grci antike uspješnije od Židova svojim idejama i kulturom uspjeli utjecati na dru-ge civilizacije? U poglavlju posvećenom utjecaju Grčke na Rim govori se o helenskoj kulturi gradova Pergamu, An-tiohiji, Aleksandriji i još nekih drugih, koji su i pod Rim-skim carstvom ostali grčki i čije su helenističke institucije trajale kad se Rimsko carstvo već raspalo. U tom kontekstu Edith Hall posebno ističe utjecaj pisaca iz rimskih provin-cija Sirije i Palestine, posebno Josephusa, autora Židvskih ratova, čiji je utjecaj bio neprocjenjiv. Ovi su pisci pisali na grčkom, premda je njihov materinji jezik bio dijalekt aramejskog, bilo da su bili iz rimskih provincija Sirije ili Pa-lestine. Svakako najutjecajniji i daleko najkontroverzniji je Josephus, odnosno Titus Flavius Josephus (AD 37-100), Ži-dov rođen u Jeruzalemu, čiji je jezik bio aramejski. Za vrije-me Židovske pobune Josephus je jedini preživio i predao se rimskom generalu Vespazijanu. Kad je Vespazijan postao car oslobodio je Josephusa, koji je tada postao rimski gra-đanin. U svom pisanju Josephus se izražavao na grčkom. Na pisanje ga je stimulirao grčki slobodnjak Epaphroditus, koji je tada živio u Rimu. U svom autobiografskom djelu «Život» Josephus se izražava kao obrazovani Grk koji pro-movira rimsku politiku, a da pritom nikada ne prestaje biti Židov. Sigurno je da je Josephus najznačajniji glas izme-đu mnogih židovskih zajednica dijaspore koji su živjeli u grčkim gradovima Rimskog Carstva, osim Aleksandrije i Jeruzalema i u Sardisu i Antiokiji. Vrlo me se dojmio razgovor s Aylet Gundar-Goshen po-vodom njenog drugog romana: „Waking Lions“, Puskin Press, English Translation 2016). Njen prvi roman „One Night Markovich“ bio je predstavljen u Novom Omanutu. Aylet Gundar - Goshen je klinički psiholog i, kako kaže sama, njen novi roman posvećen je makinacijama ljud-skog mozga. Glavni junak romana je liječnik Eitan Green, zaposlen u jednoj klinici u pustinji gdje radi s izbjeglica-ma. Svi ga poznaju kao poštenog i moralnog čovjeka koji rado pomaže svakome kad zatreba. Međutim, jedne noći vozeći svoj sportski terenac kroz pustinju nakon naporne šihte od 24 sata, nehotice pregazi čovjeka, afričkog imi-granta. Ustanoviši da je unesrećeni mrtav i da mu se ne može pomoći, napusti mjesto nesreće i odveze se kući. Od tog trenutka moralna dilema, u kojoj se nađe kao savjesni čovjek, promijeni mu cijeli život, privatno i profesionalno. Radnju još dodatno zakomplicira svjedok nesreće, a to je žena unesrećenog Eritrejca, Sikrit. Znajući njegovu tajnu, Sikrit postaje faktotum romana, jer u svojim rukama drži Eitanovu sudbinu. Radnju romana spisateljica je smjestila u pustinju gdje se nalaze kampovi afričkih izbjeglica, uvo-deći time reperkusije jednog skrivenog svijeta ljudi koje se ne želi vidjeti. Na pitanje o odabiru teme svog romana temi koju je izabrala, Gundar-Goshen odgovara da je odnos prema izbjeglicama u Izraelu prilično kontroverzan. Ljudi govore da se ne može dopustiti da pola Afrike doseli u Izrael, da im uzimaju posao, stanovanje i mjesto u školama. No to nije samo slučaj u Izraelu, već se istom retorikom danas služe mnoge desne i nacionalističke

stranke u cijelom zapadnom svijetu. Premda se u Izra-elu zna da izbjeglice iz Eritreje stižu na biblijski način, napornim i dugim pješačenjem kroz pustinju u po-trazi za sigurnosti, na isti način kojim su Izraelci došli u „Obećanu zemlju“ bježeći iz Egipta. Danas za ove izbjeglice nema dobrodošlice, nepoželjni su i kaže im se da odu. Na pitanje da li se radi o filozofskom romanu, Aylet Gurden-Goshen odgovara je da je roman meta-fora na moralnu dilemu Izraela. Budući da nije željela napisati filozofsku knjigu od 400 stranica, a strastveno voli zaplete, napisala je tu temu u obliku kriminalnog romana. Jer, kaže ona, da bi inače pisala kao svaki bijeli čovjek koji piše u svojoj radnoj sobi prožet osjećajem krivnje, moralnom dilemom i vlastitim tokom svijesti, a to je već učinio Dostojevski. Tako nesretni slučaj na početku romana nije isključi-vo automobilska nesreća nego i metafora za sudar dviju civilizacija, Afrike i Izraela, baš kao i trenutno između Europe i Sirije. Ljudi različite socio-ekonomske pozadi-ne međusobno se sudaraju s ljudima koje zovemo izbje-glicama. Već sam taj naziv ih dehumanizira. O njima tako govore i oni koji žive liberalnim životom kao što je glavni lik romana Eitan Green koji je liberalni liječnik s lijevim nazorom na svijet. Svijet ilegalnih izbjeglica smješten u pustinji je nalič-je Izraela. Neprihvaćeni ljudi su eksteritorijalizirani po pustinjskim kampovima, neprihvaćeni od društva. Po-slije noćne nesreće junak romana Eitan dolazi u sličnu situaciju prognanika zbog unutarnjeg sukoba. Prije ne-sreće ponosio se svojim sređenim životom i otvorenim odnosom sa svojom ženom Liat. „...sada više ne govori, šuti već cijeli mjesec, iz dana u dan njegova šutnja postaje sve teža, gladnija, proždirući sve veće i veće djelove njego-vog donedavnog života“.On nije ni dobar ni loš čovjek već je kao i svi mi kompro-mitiran. Svi imamo uloge u životu dok je izbjeglicama dozvoljena samo uloga žrtve. U ovoj suštinski ljudskoj dilemi, da bi mogla osjetiti empatiju prema izbjeglica-ma autorica se oslonila na svoju unutarnju izbjeglicu. Jer svi imamo dvojaki odnos prema njihovoj nesreći. Kad sretnemo dijete beskućnika reagiramo na dva različita načina. Prvo nas svlada suosjećanje a zatim osjećaj srdž-be jer je dijete tu. U romanu Gundar-Goshen preispituje ovo sivo područje duše i način na koji Izraelci reagiraju prema slabijima, prema žrtvama. Takav isti odnos, pri-mjećuje ona, vidi se u odnosu prema ljudima koji su pre-živjeli Holokaust. U Izarelu ih se poneki stide, pitajući se kako su mogli dozvoliti biti žrtve? U ovom pregledu mogla sam se osvrnuti samo na neko-liko od mnogih vrijednih i zanimljivih tema o kojima se razgovaralo na Židovskom tjednu knjige. Tijekom godi-ne organizatori JBW stave na svoju web stranicu sve sni-mljene razgovore pa ih se nakon nekoliko mjeseci može pratiti. Za sada su na toj stranici programi iz 2015. www.jewishbookweek.com

©Vesna Domany Hardy(Vesna Domany Hardy, prevoditeljica i publicistica Su-rađivala u glasilima židovske zajednice u Hrvatskoj, a u listovima Voice i Ha-kol objavila esej o braći Domany. Prevela je s engleskog jezika „Tito. Biografija“, J. Ridleya (s V. Vasić-Janeković, Zagreb 2000) i „Velika Britanija i Vis. Rat na Jadranu (1805. –1815.)“ M. S. Hardyja (Split 2006).), te „Nove eseje iz psihologije umjetnosti“, Rudolfa Arnheima (Matica hrvatska, 2008) . Živi u Londonu.

NOVIOMANUT 131

13

Knjiga “Židovi i riječi” je veliki i sveobuhvatni esej o pisanoj riječi, to je nebeletristički tekst, pa je na taj način ova knjiga sasvim drugačija od svih prethodnih djela Amosa Oza, kojeg književni kritičari u svijetu kao i brojni čitatelji priznaju kao jednog od najpoznatijih židovskih i izraelskih pisaca. Ovaj put slavni romano-pisac Amos Oz objavio je sa svojom kćerkom Faniom Oz-Salzberger, inače sveučilišnom profesoricom povi-jesti djelo pod naslovom “’Jews and Words” ( izvorno napisano na engleskom jeziku ), koje se nedavno po-javilo na anglosaksonskom tržištu u izdanju Yale Uni-versity Press-a, a kod nas u jesen 2015. godine u nakladi Frakture (s engleskog preveo Marko Gregorić). U ovoj zajedničkoj knjizi koja je provokativno publicističko djelo tvrdi se da je za povijest Židova ključan odnos tog naroda prema jeziku. Ustvari autori knjige nas vješto vode kroz čudesno putovanje govoreći o značenju riječi u židovstvu tako što pripovijedaju i oživljavaju židov-ske ličnosti kroz stoljeća. Teza autorskog dvojca jest da su riječi ono što povezuje današnje Židove s vremenom Abrahama, pa oni svoja razmišljanja izlažu, provje-ravaju i argumentiraju kroz rasprave i dijalog u ese-jističkoj formi. Svako poglavlje je pojedinačan esej, tu je niz dijaloga, proznog pripovijedanja i znanstvene analize.  A na naslovnici citirane su pohvale “Židovi i riječi divan su i veličnstven esej» ( Jürgen Habermas) i « «Svakom svojom stranicom ova kontaverzna knjiga izaziva klišeje i stereotipe” (Mario Vargas Llosa). Amos Oz i njegova suspisateljica Fanie Oz-Salzberger na neki način lutaju dugom židovskom povijesti kako bi objasnili integralni odnos Židova i riječi. U knjizi se naglašava da židovski kontinuitet, pa čak ni židovska je-dinstvenost i identitet ne počivaju na velikim i poznatim mjestima, kamenim spomenicima ili junačkim likovi-ma i obredima, već u pisanim riječima i tekućoj i stalnoj raspravi između naraštaja. Ujedno se pruža mogućnost čitatelju, da se na neki način uključi u ovaj imaginarni razgovor, da čitajući knjigu - zastaje i sam se pita i preis-pituje sve što je do sada čitao i znao i uspoređuje s onim što mu nudi ova knjiga. Svako poglavlje, svaki pasus, pa i rečenica, svaka misao otvara nova pitanja, dileme, istražuje znanja, navodeći poznate ili manje poznate po-

O značenju riječi u židovstvuAmos Oz i Fania Oz-Salzberger, “ŽIDOVI i RIJEČI”, Fraktura 2015.

vijesne činjenice i otvara raznovrsne teme iz židovskih tekstova. Zato knjiga “Židovi i riječi” nije laka za čita-nje jer treba imati određeno predznanje - veliko znanje o Bibliji, Tori, židovstvu, povijesti da bi se mogla pratiti rasprava i komentari autora. Tako je posebno zanimlji-va rasprava u drugom poglavlju «Žene s glasom» da je autor Pjesme nad pjesmama možda žena. O mnogim pi-tanjima se analizira ono što govore talmudisti te brojni poznati rabini do suvremenih pisaca. Ujedno ova knjiga ukazuje,objašnjava, navodi primjere i daje odgovor zašto su riječi tako važne Židovima. Otac i kći, predstavnici dviju generacija, romanopisac i znanstvenica-povje-sničarka   zajedno, nadopunjavajući se propituju re-ligiju, tradiciju, povijest i opsežni korpus pisane riječi Židova. Oni zajednički putuju s jednoga kraja židovske povijesti na drugi pokušavajući objasniti esencijalni od-nos Židova i riječi. Treba podsjetiti da su oboje sekularni židovski Izraelci, znači ateisti, iako im je materinji je-zik hebrejski, oni čitaju hebrejske i nehebrejske židovske tekstove, ali ne odbacuju tradiciju, a hebrejska je Bibli-ja za njih veličanstvena tvorevina i kažu “mi je volimo i mi je propitujemo”. Zanimljivo je da je jedan dio knjige zapravo rasprava i neslaganje između dva autora. Nagla-šavaju da židovska tradicija dopušta učeniku dijalog s učiteljem i čak ga potiče da mu se suprostavi. A prema mišljenju i kazivanju samog autora rasprava je esencijal-na bit jer je čitava židovska civilizacija bila neprestana multi-generacijska rasprava o interpretaciji teksta, ne-prestana reinterpretacija istoga teksta, često suprotno tumačenje, ponekad i dodavanje teksta na tekst, čak pi-sanje novih na temelju starih tekstova. Po Ozu je upravo to srž židovske civilizacije, jer je to civilizacija sumnje i argumenta, ustvari razmjena je to ideja o sekularnom židovstvu ljubitelja knjige.U mješavini pripovijedanja i učenjaštva, razgovora i prepirke otac i kći, romanopisac i znanstvenica-povje-sničarka pričaju priče koje stoje u pozadini židovkih uzrečica, navode poznate debate, daju pregled židovskih djela citiraju značajne tekstove i spominju dosjetke pune humora, jer sve to čini judaizam. Tako sve te riječi, tvrde oni, tvore lanac koji povezuje Abrahama sa Žido-vima svih sljedećih naraštaja. “Ono što nas povezuje nije

krvno srodstvo, nego tek-stovi”, više puta se ističe, a židovski kontinuitet je “uvijek bio popločen rije-čima”. Po autorima ove knjige moglo bi se reći da židovsto nije pitanje gena, ni pitanje arheolo-gije, nego teksta i riječi. Navode se primjeri iz svjetske književnosti, za-tim dijelovi iz Talmuda, Hebrejske Biblije, Stari zavjet, legende i mito-vi i sve se uspoređuje i postavljaju se pitanja a otvaraju se višekratno mogući odgovori. Amos Oz u jednom intervju je izjavio da će ortodoksni Židovi reći će da je sve zapravo u Tori i Talmudu i dalje “ Za mene su Tora i Talmud najljepši tekstovi što su ih napisali Židovi, no oni nisu jedini.” Čitatelj putuje zajedno s autorima kroz povijest i reli-gijska tumačenja. Na Koricama - poleđini knjige piše:.Više od pet tisuća godi-na molitvi, pjesama, priča, rasprava, kletvi i šala zbi-jeno je između korica tankog, napetog djela… kakvog? Historiografskog? Antropološkog? Književnokritičkog? Teološkog? Jer u njoj je sve to, i još ponešto. Predivna knijiga! (Jonathan Safran Foer) A sam Oz u jednom intervjuu po izlaženju ove knjige kaže: “Mišljenja sam da je Izrael i židovski narod genetički koktel, i s tim nemam nikakvih problema. Strašno me za-nima koliko je mojih gena poteklo od proroka. Pa i kad bi me netko na znanstven način uvjerio da nijedan od mojih gena ne potječe od proroka, ništa mi to ne bi značilo. I da-lje bih se smatrao nasljednikom proročke civilizacije, zato što dijelimo iste tekstove, a to je jedino važno, a ne krv.” A za ove riječi primjer je i čitava ovo neobično i vrijedno djelo u kojem se višestruko dokazuje i potvrđuje da su Židovi narod knjige ili pisane riječi pa se u knjizi “Židovi i riječi” i kaže “židovstvo je kultura teksta” a čitavo djelo prikaz je odnosa učenih Židova i pisane riječi.

Narcisa Potežica

Dalekih sam 60-tih kao gimnazijalac kupio seriju LP-ija s jazz glazbom na sniženjima i među njima i jednu koju je snimio sekstet bubnjara Arta Blakeyja „ Glasnici jazza“. Eksplozivna harod-bop glazba koja me je toliko začarala da sam odlučio da joj se posvetim i postanem glazbeni novinar. A jedna od skladbi na toj ploči je nosila ime „ Nica‘s Dream“ i autor je bio poznati pijanist Horace Sil-ver. Onda su došle i druge ploče na kojima se pojavljiva-lo to ime Nica, pa Pannonica, pa onda „ Jazz Baronesa“; vidio sam nekoliko filmova u kojima se ta mitska osoba pojavljivala i na koncu došao i do dvije knjige koje su mi do u detalje otkrile sve tajne te za moderni jazz toliko bitne osobe. Neobične, mistične, iz bogate jevrejske obi-telji, posvećene modernoj umjetnosti na poseban način, odmetnice od konvencionalnog života. Riječ je o ženi pod punim imenom Kathleen Annie Pannonica de Ko-nigswarter, a rođenoj Rothschild, što će reći u čuvenoj jevrejskoj obitelji bankara i financijera. Otkud ona za-jedno s jazz veličinama poput jednog Theloniousa Mon-ka, Horacea Silvera, Charlie Parkera,Teddyja Wilsona, Sonnyja Clarka, i mnogih, mnogih drugih, skoro bismo rekli „Tko je tko u modernom jazzu“, gdje se susrela s predstavnicima beat poezije od Alana Ginsberga pa na-dalje i kako je, iako ne glazbenica, definitivno utjecala na neke od ključnih promjena u modernoj američkoj umjetnosti? I zašto su joj toliki velikani jazza posvetili skladbe, pa je Panonska nizina iz Srednje Europe ušla u povijest? Tko je ta „Jazz Baronesa „ kako su je zvali, ili od milja Nica!! Evo te uzbudljive storije koja se čita kao neki krajnje napeti krimić.Rođena 1915. godine u Londonu Kathleen Rothschild je mogla sanjati o životu na najvišoj razini i s izgledima da

JAZZ BARONESA ILI KAKO JE PANONSKA NIZINA UŠLA U JAZZ

bude dio svjetske elite. A završila je kao patron sjajnih glazbenika koji su živjeli na rubu civilizacije, često nar-komani i ekscentrici, mahom Crnci, okružena mačkama i kao osoba koja ih je u svojim luksuznim automobilima vozila u svojim skupim srebrnim autima, ugošćivala u svojim stanovima po skupim njujorškim hotelima. Već u ranoj mladosti, iako dio jevrejske obitelji s krutim pravi-lima ponašanja, ona je bila sklona avanturizmu - piloti-rala je avionom i preletjela Lamanš, ide u školu u Parizu i susreće barona Julesa de Koenigswartera, također iz jedne jevrejske obitelji istog podrijetla kao i njene, vjen-čavaju se i počinju živjeti u luksuznom zamku. Rađa mu petero djece, odlazi s njim po svijetu zahvaljujući diplo-matskoj službi u kojoj je radio. Blizak suradnik generala De Gaulle-a on će mu se pridružiti u II. svjetskom ratu, a sa njime i naša Nica, postavši tako važan dio Francu-skog pokreta otpora. Nastavljaju živjeti u poraću po svi-jetu, a 1951.godine Nica će slučajno u nekom društvu čuti čuvenu baladu velikana modernog jazza Theloniou-sa Monka „Round ( About ) Midnight“, kako će kasnije

biti i naslov sjajnog igranog filma francuskog režisera Bertranda Taverniera iz 1986.godine. Ostaje fascinirana ljepotom te divne skladbe, njenom neobičnošću, druš-tvenim i kulturnim miljeom u kojem je kreirana, a koji je bio totalno drugačiji negoli uređeni građanski svijet Evrope i Engleske i visoke buržoazije kojemu je dotada pripadala. Svijet se za nju stubokom mijenja - ona ostav-lja sve za sobom i odlazi živjeti u New York. A to su bila prevratnička vremena kad se stvarala moderna američ-ka umjetnost - slikari, pisci, filmski djelatnici i napokon jazz stvaraoci su na rubu propalih civilizacija stvarali umjetnost novih obzorja. Nica/Pannonica uranja svim srcem u tu vrevu i nastoji pomagati mnogima od njih, imala je dovoljno sluha i artističkog poriva da shvati da među tim lunaticima, odbačenim od građanske klase, djeluju neki od istinskih genija. I budućnost će to na naj-bolji način potvrditi. Redovan je gost u jazz klubovima na 52. ulici u kojima se kreira nova glazba - be-bop, pjesnici čitaju poezi-ju koja je daleko od konvencija, nastaju nove slike. Tu su Charlie Parker, već spominjani Monk, Miles Davis, Silver, Art Blakey, pijanisti Barry Harris i Bud Powell, Coleman Hawkins, beat poete Alan Ginsberg i Jack Ke-rouak. Njeni stanovi u luksuznim njujoškim hotelima (zadnji u Hotelu Bolivar!) postaju inkubatori nove um-jetnosti, kod nje će stanovati i Monk i Charlie Parker, ona im kupuje klavire da mogu normalno raditi i stva-rati, pomaže ih financijski, sponzorira snimanja ploča za koje piše popratne komentare, prevozi ih svojim srebrnim Rols-Roysom (zvanim i „Srebrni golub“!) u klubove, stoji iza njih na svaki način. A radilo se o stva-raocima od kojih su mnogi bili ekscentrici, narkomani,

NOVIOMANUT 131

14

psihotične osobe, Crnci na rubu američkog društva i često zatvarani i maltretirani. No naša je Nica znala da se iza svega kriju istinski geniji, u to vrijeme neprizna-ti, ali danas percipirani kao istinski inovatori. Monk je kod nje provodio dane i noći zajedno sa suprugom, dok će Charlie Parker kod nje tragično umrijeti u 36.godini života skrhan drogama i neurednim životom. Te je tre-nutke sjajno ovjekovječio veliki režiser, i sam strastveni poklonik jazza, Klint Eastwood u nezaboravnom filmu „Bird“, što je bio nadimak velikog be-bop inovatora Charlie Parkera. O Monku opet isti režiser producira prekrasan, emocionalan crno-bijeli dokumentarni film „Straight, No Chaser“ i tako saznajemo kako joj je po-svetio skladbu „Panonnica“, danas jednu od temeljnih skladbi iz repertoara modernog jazza. Nica je živjela svoj život, uzbudljiv, s ljudima s periferije civilizacije kojima je omogućavala da stvaraju svoju divnu glazbu, poeziju i toj se ulozi mecene predavala svakim djelićem svoga tijela. Legende o njenim hotelskim apartmanima i danas kruže - u njima su bili klaviri, stotine mačaka, luksuzni namje-štaj - i sve to za nekog tko će tek kasnije biti percipiran kao integralni dio suvremene civilizacije. Znalo se da su

njeni stolovi u poznatim jazz klubovima New Yorka bili mjesta strasnih diskusija, ona je prihvaćana kao ikona koja je moderirala tokove moderne umjetnosti. Treba samo pogledati dokumentarni film koji je o njoj za BBC prije koju godinu napravila njena nećakinja Hannah, pa se uvjeriti koliko je njen život bio van svih tokova kon-vencija i građanske urednosti, ali pun uzbuđenja i ot-krivanja novih vrijednosti. Otuda i onaj nadimak Jazz Baronesa kojega je nosila do kraja života.Ista će autorica napisati i sjajnu dokumentarnu knjigu o svojoj rođakinji koja se odmetnula od konvencija života koji bi joj pružala njena bogata obitelj i muž pod nazi-vom „The Baroness- The search for Nica, the rebellio-us Rothschild „ objavljenu prije par godina u Londonu, dok joj drugi hagiograf David Kastin posvećuje knjigu „ Nica‘s Dream - The Life and Legend of the Jazz Baro-ness“, objavljenu 2011.godine. A broj skladbi koje nose ili njeno ime ili razne njene nadimke prelazi brojku od 20, a neke su pravi klasici, dragulji modernog jazza. Uz već spominjane su i „Blues for Nica „ Kennyja Drew-a, onda „Carts in My Belfry“ Barryja Harrisa, „Little Butterfly„ i „Bolivar Blues“, te „Caming on the Hudson“ opet Thelonousa Monka, pa opet «Pannonica“ trubača

Donalda Byrda, „Poor Butterfy“ Sonnyja Rollinsa, „The-lonica“ Tommyja Flanagana, „Tonica“ Kennyja Dohra-ma etc.etc. otvorite samo neki kompetentan jazz brevi-jar i pogledajte tko su ti autori – vidjet ćete da se radi o najboljima od najboljih u svijetu suvremene kulture - ali u trenucima kad su se te skladbe stvarale tek otpadnici-ma od društva i inovatorima koje mnogi nisu niti znali. Monk će nakon mentalnim problema završiti u njenoj kući u New Yerseyu, a ona umire 1988. godini u 74.go-dini života. Njeni su tekstovi i fotografije naknadno sakupljene i prvo objavljene u Francuskoj pod nazivom „ Les musici-ens de jazz et leurs trois voeux“ 2006.godine a kasnije će biti prevedena i na engleski. U njima su njeni interviewi i polarodine fotografije znanih jazz glazbenika rađeni iz-među 1961. i 1996. godine.

Ognjen Tvrtković

(Ognjen Tvrtković, novinar je i muzikolog, rođen 1949. godine u Sarajevu. Bio glazbeni urednik na radio Sarajevu, kritičar u dnevnim novinama i tjednicima, također u lju-bljanskomdnevniku “Delo”, a već deset godina stanovnik je Londona.)

Dubrovački Židovi pred sudomUz dopuštenje autorice Perice Domijan prenosimo dijelove njezina znanstvenog rada objavljeng u Zborniku

Sveučilišta u Dubrovniku 2/2015.

Svađe u getu: 18. stoljeće Od osnutka geta, broj Židova u Dubrovniku stalno je rastao.Rast je prvi put bio prekinut okrutnim i nepravednim procesom protiv Isaka Jeshuruna, optuženog za uboj-stvo dubrovačke djevojčice 1622. godine. Bio je ugled-ni trgovac i poznati čovjek koji je godinama živio među Dubrovčanima i možda mu je upravo ta činjenica presu-dila. Naime, osoba po imenu Marija Matkova, po svemu sudeći stvarni ubojica, podgovorena je da za počinitelja prijavi nekog Židova. Jeshurun je bio jedini čije je ime znala. Vlasti su ubrzo Mariju Matkovu osudile na smrt a ona je uporno, do posljednjeg trenutka, tvrdila da ju je Jeshurun nagovorio na ubojstvo djevojčice.Kako Jeshurun ni pod vrlo teškom torturom nije htio priznati zločin koji nije počinio, i iako istrage nisu dove-le ni do kakvoga traga, Jeshurun je proglašen krivim za podgovaranje na ubojstvo i osuđen na 20 godina tamni-ce. Nakon dvije godine je ipak bio pomilovan ali morao je odmah napustiti Dubrovnik. Uspomena na Jeshuruna očuvala se u Dubrovniku vrlo dugo, zahvaljujući njego-vom suvremeniku, dubrovačkom rabinu Aronu Cohenu, koji je sastavio himnu o njegovim patnjama, patnjama i strahovanjima svih Židova. Himna se pjevala u dubro-vačkoj sinagogi sve do Drugoga Svjetskog rata, svake godine u mjesecu tevetu, kada se subotom čita odlomak iz Tore, Vajhi.Nema sumnje da bi se Židovska općina i dalje širila da se 1667. godine nije dogodio razorni potres, u kojemu je poginula trećina dubrovačkih Židova (39). Nakon pro-cvata Dubrovnika u 16. stoljeću, u 17. dolazi do recesije. Otvaranjem splitske luke što potiče Venecija, dubrovač-ka gubi „stari“ značaj. Splitska luka privlači sve više tr-govaca pa tako i Židove. Kasnije, tijekom 18. stoljeća, u Dubrovniku, broj im je ponovno porastao i općina se u potpunosti oporavila. U to vrijeme su Židovi već stjecali dubrovačko državljanstvo (osobe koje nisu bile katoličke vjere nisu mogle dobiti državljanstvo, jedino su Židovi, uz katolike, imali pravo na svoju vjersku instituciju na području Republike), i kupovali nekretnine, širila se slo-boda stanovanja, ali su vlasti povećale i neke namete.Židovi su društvena skupina koju se kroz kaznene regi-stre može pratiti izdvojeno. Naime, još od osnutka Ži-dovske općine, među njenim pripadnicima često su iz-bijale svađe i sukobi, koje su, na njihov zahtjev, rješavale vlasti i dubrovački sud. Ostaje otvoreno pitanje jesu li to radili zato što ih sami Židovi nisu mogli riješiti. Zdur iz Kneževog dvora bi na vratima kuće u kojoj se nala-zila sinagoga objesio upozorenje dubrovačkog suda da ne smiju uznemiravati, zlostavljati i vrijeđati jedni druge pod prijetnjom kazne od 2 mjeseca zatvora i 100 dukata. Donesena su i dva proglasa: jednim se pozivalo na mir u sinagogi i tražilo od gastalda da sudu prijavi izgrednike

a drugim se upozoravalo i gastalde i ostale Židove da se moraju pridržavati propisa.Tijekom 18. stoljeća Židovska zajednica je društvena skupina s osebujnom slikom kriminaliteta. Trideset i jedna presuda koja se odnosi na Židove (1,3% svih pre-suda) dvostruko premašuje njihov udio u dubrovačkom stanovništvu (0,7%). To, dakako nije odraz izrazitije kri-minogenosti židovske zajednice, nego okolnosti da svi njeni pripadnici žive u gradu, što znači da i sva sitnija djela dolaze pred Kazneni sud: protiv Židova se vode postupci uglavnom zbog lakšeg ranjavanja, pljuskanja i uvreda, tuča i lakših krađa, a niti jednom zbog umorstva i ranjavanja s posljedicom smrti. Pozornost zaslužuje okolnost da je od 31 registriranog predmeta, u njih 15 (48%) oštećenik također bio Židov, što židovsku zajedni-cu određuje kao skupinu izrazito endogenog kriminala. Također je značajno da je jedino geto dovoljno odijeljen od drugih dijelova grada da bi se moglo nadgledati kre-tanje ljudi, te da zbog zatvorenijeg načina života samo među Židovima – od svih gradskih stanovnika – postoji dovoljna kohezija da se može ustanoviti sustav kolektiv-ne odgovonosti, kao što se prakticiralo za dubrovačka seoska područja: 1780., kad je Solomon Terni kažnjen vječnim izgonom iz Republike, Židovska općina je pro-glašena dužnom prijaviti njegov eventualni povratak, pod prijetnjom vrlo visoke kazne od 1000 cekina.Oni su također skupina za koju se može nedvojbeno utvrditi da je «posebno tretirana». Naime ne samo da im je alternativna novčana kazna gotovo uvijek visoka, nego postoji i primjer da je iste godine kod istovjetnog djela nežidovu jedan dan zatvora zamijenjen za 0,8 perpera, dok se od Židova tražilo dvostruko više. Nije moguće pouzdano odrediti je li to zbog njihova općenito boljeg imovinskog stanja, ili je sud – što se čini vjerojatnijim – računao da će takvi iznosi biti skupljeni i plaćeni uz pomoć cijele židovske zajednice, koja se ponašala kao snažan kolektiv. Kolektivna potpora se vidi i kod Židova kojima su odmjerene prilično visoke globe, a bile su pla-ćane u relativno kratkim rokovima.Sudske parnice koje su se vodile na dubrovačkom sudu, daju pojedinosti i o njihovom svakodnevnom životu, iako takva vrsta podataka uglavnom govori o njegovim negativnim stranama. Ne uočava se eventualna pristra-nost suda u sukobima Židova i drugih Dubrovčana, osim, kao što je već rečeno, izuzetak su više novčane ka-zne. I presude koje se na njih odnose imaju posebne karakte-ristike: u 28 slučajeva (90,3%) izrečena je kazna zatvora, no samo dva puta na dulje od 6 mjeseci; u 20 slučajeva uz zatvorsku kaznu ponuđena je i alternativna novča-na (71,4% zatvorske kazne), koja je redovito odabrana i izvršena, unatoč visokim iznosima; preostale kazne su novčane (3 puta) i kazne osramoćenja (jedanput uz primarnu i jedanput uz alternativnu). Primjećuje se da

samo jedna kazna pripada težima (kombinacija sramot-ne ophodnje, izlaganja na stupu srama, batinanja i dvo-mjesečnog zatvora), a da nema nijednog slučaja smrtne kazne, nekih drugih težih tjelesnih kazni, izgona, vesla-nja, vojne službe ni prisilnog rada; čak su i zatvorske ka-zne većinom kratke.Moglo bi se postaviti pitanje jesu li dubrovačke sudske vlasti iz nekog razloga vodile prema Židovima osobito blagu kaznenu politiku, ili oni jednostavno nisi činili najteža kažnjiva djela. Pokazalo se da je ova pretpostavka točna, jer je zatvoreni stil života židovske zajednice bitno utjecao na sliku kriminaliteta. S druge strane, utvrđeno je da su Židovima u pravilu izricane visoke alternativne novčane kazne, koje su oni gotovo uvijek odabirali i izvr-šavali. Nije poznato da to nisu bili u stanju izvršavati čak i u vrijeme krize krajem 18. stoljeća iako se može pret-postaviti da je kriza zahvatila i židovsku zajednicu jer su se često žalili. Stanje „napetosti“ i porast broja sukoba koncem stoljeća mogao bi se objasniti i posljedicama cjelokupne društvene klime.Zlodjela u kojima je dubrovački Židov bio počinitelj ili žrtva u odnosu na drugoga Židova ili nežidova, uglav-nom se nisu razlikovala od ostalih kriminalnih radnji koje je rješavao dubrovački sud. Izuzetak su nedopušteni odnosi Židova s kršćankama. Sredinom 18. stoljeća Židovi izvan geta predstavljali su polovinu ukupnog broja dubrovačkih Židova, a krajem stoljeća dvije trećine. Vlasti ih više nisu tjerale na prese-ljavanje u geto, osim rijetkih izuzetaka koji su se nepri-hvatljivo ponašali: nakon što je Hajo Tolentino počinio niz bludnih radnji, uglavnom s kršćanskim sluškinjama, suci su mu 1745. godine naložili da u roku od 6 dana s obitelji iseli iz stana iznad Prijekoga i useli u geto. Nipo-što ga ne smije napuštati noću, ne smije ići u kuće kr-šćana, osim plemića i građana. Ne posluša li , slijedi mu šibanje i desetogodišnji izgon iz republike. Hajo 60-tih godina više nije bio u getu, već je živio u ulici Petilovri-jenci ispod Prijekoga. Po svoj prilici nastavio je s prati-com scandalosom, jer su ga suci 1764. opet potjerali u geto. Naglasili su da iz njega nikad više ne smije iseliti, pod prijetnjom kazne od 200 dukata.Zbog takvog odnosa sa sluškinjom Anicom Nikolinom, i Samuel Forte je bio osuđen na četiri mjeseca zatvora ili kazne od 100 dukata. Izabrao je novčanu kaznu, a sluš-kinja je prošla mnogo gore: provedena je kroz Grad na magarcu. Jedan sat je bila vezana za stup srama. Dobila je 25 udaraca šibom i provela mjesec dana u tamnici. U nedopuštenim odnosima te vrste također je poseban slu-čaj i dubrovačkog plemića Ivana Šiškovog Gundulića i Židovke Lune iz 1669. godine. Morao je dati 500 dukata za Lunin miraz, s tim da neće biti pušten iz zatvora dok se oko toga ne pobrine. I sam Senat odlučio joj je pomo-ći. Dodijelio joj je 8 dukata mjesečno za uzdržavanje i novac potreban za izradu odjeće.

NOVIOMANUT 131

15

Godine 1756. regulirana su mnoga pitanja židovske zajed-nice, osobito vezana uz proširenje geta , ali i ona vezana uz njihov svakodnevni život (znak raspoznavanja, zalazak u kršćanske kuće i sl.). Između ostalog, pod prijetnjom vrlo visoke kazne povremeno im je bio zabranjen i izla-zak iz kuća noću, a u slučaju nužne potrebe trebaju tražiti pismenu dozvolu Kaznenog suda koja važi dva dana. U pogledu „bježanja od ruke pravde“, zanimljivo je spome-nuti i instituciju crkvenog azila koja je bila zastupljena u Dubrovniku. Za razliku od nekih europskih država koje su tada lišavale inovjerce te povlastice (Venecija), dubro-vačke vlasti su dopuštale Židovima da ga koriste, što su oni i činili. Abraham Campos je pobjegao barabantima i pronašao utočište u crkvi Franjevačkog samostana. Jakov Bugia se skrivao u crkvi Sv. Nikole. Obojica su bili optu-ženi za prijestupe protiv crkve. Godine 1701., Židov Papo optužen zbog tučnjave, i spomenuti Samuel Forte radi lju-bovanja sa sluškinjom (1706.) bježe u Dominikanski sa-mostan. Redovnici su često pomagali ovim izgnanicima da prebrode život u „pritvoru“.

Pokrenuti kazneni postupci u istraženim razdobljima: 1711-1720, 1751-1760 i 1791-1800

Među dokaznim sredstvima središnje mjesto pripada svjedočenjima. Prije ispitivanja svjedok bi bio opomenut od strane suda da je obvezan govoriti istinu, a potom bi prisegnuo na način primjeren njegovoj osobi. Židovi su se zaklinjali na svoje obredne predmete: u izvorima se kaže „tacto calamo more Hebreorum“, odnosno „tacto tephelin more Hebreorum“.Tako je početkom 18. stoljeća u getu rastao trs vinove loze. Posadio ga je Rafael Cohen. Vjerojatno se radilo o pokušaju proizvodnje manje količine kosher vina za obavljanje vjerskih obreda u obitelji Cohen. Taj pokušaj je nesretno završio: jedne noći 1713. godine u geto su se ušuljala trojica Dubrovčana i izgulila trs. Njihova krivnja je utvrđena tijekom opširne i temeljite istrage. Nije po-znato koja im je kazna određena. U ožujku 1713., Aron, sin Rafaela Cohena, pozvan je na sud kao svjedok u sklo-pu istrage o uništenoj lozi. Prisegnuo je na „hebrejski na-čin“, rukom vjerojatno položenom na jad. Izjavio je da je loza rasla ispod prozora, poduprta prutima i trstikom, pričvršćena za zid pomoću užeta i čavla.Dubrovačka Republika u 18. stoljeću je tipično društvo ancien régimea. U njemu ima tragova različitih razdoblja, no ideologija kontinuiteta daje mu konačan biljeg. Ideo-logija kažnjavanja nije u Dubrovačkoj Republici nikada cjelovito formulirana, međutim iz vrsta kazni mogu se iščitati različiti ciljevi i polazišta kaznene politike. Svaka je kazna ne samo odgovor na učinjeno zlo, nego i vrlo slojevita poruka.Promjene kaznenog sustava, koje su se odvijale na dulji rok, prelomile su se sredinom 18. stoljeća: ritualizirana i javna izvršenja otada postaju rjeđa, a posebice uzmiču i nestaju one kazne koje su usmjerene na izazivanje tjele-sne patnje i boli. Istovjetni proces se ocrtava i u drugim europskim državama Staroga Poretka. Prodor prosvjeti-teljstva zadržao se više na kulturnom planu i nije znat-nije obilježio pravni i institucionalni poredak, pa tako ni kazneno-pravni sustav. Dubrovački kazneni postupak je potvrdio da se ritam promjena ne može pripisati samo utjecaju prosvjetiteljskih ideja, već da ga treba postaviti u kontekst temeljnih i postupnih transformacija ljudskog društva i njegovih vrijednosti. Sukobi u Židovskom getu i izvan njega promatrani su kroz vremenski period triju navedenih razdoblja na te-melju sljedećih uzoraka: sukobi između samih Židova i sukobi u kojima su Židovi samo jedna strana u postupku, te učestalost i godišnja (sezonska) razdioba tih slučajeva.

Vrste kaznenih djela, učestalost i godišnja razdioba izvršenja

U sva tri istražena razdoblja može se uočiti da je većina počinjenih djela kazneno-pravnog karaktera, kvalificira-na kao djela protiv života i tijela: fizički napadi s lakšim ozljedama, samo jedno teže ranjavanje kamenom nasta-lo u tuči između dvaju Židova (4. siječnja 1720., vještačio Nikola, pomoćnik Florija, brijača), te prijetnja premlaći-vanjem od strane Rubena Ambonettija prema Samuelu R.Valenzinu (11. svibnja 1791., napao ga rekavši mu da je ubojica i prijetio da će mu slomiti kosti).Na drugom mjestu su djela protiv morala, običaja i ljud-skog dostojanstva tj. uvrede i klevete i najmanje djela iz koristoljublja: krađe i prijevare u trgovini, te nepovrat duga i utaja.

Što se tiče djela građansko-pravnog karaktera, najma-nje su «prakticirana» u getu, a to su poneke štete na stvarima i posjedu, neplaćena roba, neplaćanje odštete i najamnine.Kod kvalifikacije djela kao „postupci nedovršeni iz prav-nih motiva“ (nema protupravnosti, negativan je ishod dokaznog postupka), treba spomenuti i dva samouboj-stva u getu, dva tragična događaja, koja je također rješa-vao dubrovački sud. U ožujku 1712. netko je prijavio da Isak Papo leži u svom stanu, na umoru, otrovan. Istra-ga je pokazala da se sam otrovao, što je i on potvrdio. Pojedini stanovnici geta tvrdili su da je to učinio nakon svađe sa suprugom Rahel. Oko dvije i pol godine kasni-je, 6. prosinca 1714. , dubrovački sud dobio je prijavu da je Rahel, supruga pokojnog Papeta, kako su ga zvali, pala s krova svoje kuće i poginula. Sluškinja je posvje-dočila da je Rahel tih dana tugovala i zbog bolesti svoje kćeri, supruge Abrahama Camposa. Kata Ivanova je re-kla: „Jutroske, bivši me molio Abraham Campos da mu postojim oko žene svoje nemoćne koja je kći Raklina…nijesam je našla doma (Raklu) nego u Tolentina. Kako je došla doma sjela je na stočić i očima sveđ treptila, ja je upitah što ti je, na što mi nije odgovorila nijedne riječi, utoliko ja nastojeći oko nje kćere nemoćne, skočila je sa stočića i otrčala delongo u ognjište, i kako je gori uzišla, quasi delongo čuh bubnut nješto na tle na ulici u Geti, i čula sam rijet se doli – pala je Rakle Papova – tad sam i ja izišla na funjestru, i viđela konfuzion doli, sišla sam tadarice i viđela Raklu mrtvu na ulici, po obrazu krvavu, i potom tega Žudjeli su je uznijeli gori u kuću. Rakle bi govorila: „Jaoh, moja kći, veće sam izgubila svakoga.“ Budući da su pravne norme stupnjevale djelo prema tome je li potekla krv ili nije, kao i je li rana opasna po ži-vot, liječničko je vještačenje moralo kompetentno odgo-voriti na te upite. S obzirom na podjelu poslova između liječnika, za vještačenje trauma bili su nadležni ranarnici (kirurzi). U slučaju sumnje na trovanje, vještačili su li-ječnici (fizici) ispitivanjem sumnjive tvari, a eventualno i pokusom na životinjama.Na dubrovački sud često su dospijevale i pritužbe koje se tiču i čistoće geta. Tamošnji stanovnici stalno su optuži-vali jedni druge zbog izbacivanja otpadaka i prljave vode na ulicu. Dana 6. ožujka 1719., Salvatore Levi Mandolfo tuži Zaharija Cohena da mu je «premazao vrata špor-kecom». Ako se zna da je svatko u getu imao pravo na nadogradnju široku pola ulice poviše koje se nalazila, nije teško dočarati u kakvoj su zagušljivosti živjeli njego-vi stanovnici. Polovina takvih tužbi uložena je u ljetnim mjesecima, kad se cijeli grad gušio od vrućine, a stanov-nici tražili spas na prostorima predgrađa.

Novčane i zatvorske kazneDubrovački zatvori su bili smješteni u kompleksu zgra-da Kneževog dvora i Vijećnice, pod istim krovom s naj-važnijim institucijama vlasti. Dok se u većini europskih zemalja zatvorska kazna pojavljuje tek u 16. stoljeću, u Dubrovniku zatvor (tamnica) već od početka 15. stoljeća postaje sve važnijim dijelom kaznenog sustava. Unatoč konzervativnom image-u koje ima Dubrovačka Repu-blika, to ipak nije društvo utemeljeno na feudalnom su-stavu, već imaginarij prožet trgovačkim duhom gdje se sloboda kretanja, vrijeme i novac prožimaju kao među-zavisne vrijednosti.Dubrovačka Republika od svog osnutka živjela je stolje-ćima u vrlo opasnom geopolitičkom okruženju, no, a to je već stereotip, svojim vještim diplomatskim i političkim «umjeteonstvom» uspjela je održati svoj integritet. Istra-živanja teških zlodjela, primjerice ubojstava pokazuju da njihov broj naglo pada već nakon prvih desetljeća 18. stoljeća što se može povezati s općom, a posebno pogra-ničnom stabilizacijom prilika. I nakon sredine stoljeća udio umorstava u ukupnom kriminalitetu spušta se is-pod desetine predmeta a snižavanje učestalosti nasilne smrti uklapa se u općeeuropski trend smanjenja teških nasilničkih zločina. Neki autori to objašnjavaju «ekono-mijom nagona» i jačanjem samokontrole kao dijelova složenog postupnog «procesa civiliziranja» od srednjeg vijeka do modernog doba.I u dubrovačkoj građi se uočava postupni pomak od fizičke agresije prema verbalnoj ili simboličkoj. U tri promatrana razdoblja sukoba u kojima su sudionici du-brovački Židovi, u većini slučajeva počinjeni su fizički napadi s lakšim posljedicama, te «verbalni delikti» tipa uvrede i klevete, poneka psovka i «grube» riječi npr. «je-beni jarac», «kurva žudioska», »Čifut», «kurvina Ghetta»

i sl., za što su se određivale zatvorske kazne, uglavnom kratkog trajanja, od nekoliko dana do dva tjedna.U postupku od 12. siječnja 1719., na primjer, tužitelji-ca Kata Petrova Bagešica je vidjela kako optuženi Mijo Franov iz Pila strapacava Natana Žudjela i Vlahe s brda: «Rekla sam iz milosrđa , premda je Židov, nema smisla tako ga maltretirati», a zatim ju je optuženi počeo vri-jeđati rekavši više puta: «Jeb’o ti vjeru i dušu, ti si kurva žudioska i vlaška», i pošao na nju, ali se ona povukla u kuću.Također jedan primjerak «uvrede» od 25.listopada 1720. Petar Jozov skarpelin (obućar) tuži u ime svoje supruge Marije koja je bila pokrštena Židovka, Anicu, kćer Iva-na Dole vojnika. Navodi se da ja Anica Mariju uvrijedila grubim riječima na račun njene vjere i morala:« Smrdeća Ghetto žudioska, da si bila dobra Žudioka, ne bi danas bila krstjanka.» Anica odgovara protutužbom pet dana kasnije te tuži Mariju da ju je uvrijedila riječima: »Kurvi-na Ghetto , ‘ko te naučio kupovati što sam ja kupovala?», a Anica je odgovorila: »Ja Ghetta nijesam, ti si se u njoj rodila.» Marija je zatim uzvratila: «Nijesam se ja penjala vlasteli uz funjestru kako i ti!»Međutim, najčešća kombinacija kazne, jest ona u kojoj je primarna kazna zatvorska, a alternativna novčana. Osu-đenik je mogao u roku od 8 dana odlučiti hoće li radije izvršiti alternativnu kaznu ili pak prihvatiti onu koja je određena kao primarna, a ponekad se čak dozvoljavalo da u izvršenju kombinira obje. U praksi 18. stoljeća u dvotrećinskom broju slučajeva izbor je padao na novča-nu kaznu kao manje tegobnu. Budući da je dubrovačkim vlastima više odgovaralo ubrati novce nego osuđenika držati u zatvoru, sud se trudio da što realnije procijeni koliku zamjensku svotu može tražiti.Novčane kazne u Dubrovniku u 18. stoljeću izricale su se u efektivnim novcima: dukatima, cekinima i talirima, te u perperima, koji su od davnine bili isključivo obračun-ski novac. Već je rečeno da su novčane kazne i globe za Židove bile visoko odmjerene jer je sud nastojao proci-jeniti imovinsko stanje, društveni status osuđenika, kao i mogućnost da se skupi tolika svota. Kazneni sud je bio manje opterećen od građanskog i mogao je brže riješi-ti određeni predmet. Nominalno je brojio šest članova, ali budući da pravilo o kvorumu ni za jednu procesnu radnju, pa ni donošenje presude nije tražilo prisutnost više od četvorice, u 18. stoljeću i nema slučajeva da se bira više od četiri suca. Suci su morali pripadati različi-tim rodovima kako bi se spriječila oligarhijska koncen-tracija moći na jednoj od važnijih funkcija u državi (na pr. Gozze i Sorgo su čak pripadali različitim vlasteoskim slojevima). U jednoj «kombiniranoj» presudi, primjerice, od 7. pro-sinca 1753. godine, optuženik Antonio Cirico, krojač, mora se prijaviti u roku od osam dana i ostati dvadeset dana u zatvoru s tim da još mora platiti Židovu Angelu Terniju štetu koju mu je učinio potrgavši rukav njegove svečane odjeće (a tu su još i neki drugi troškovi). Ina-če, analizirajući «srednje razdoblje», i Angelo Terni se

NOVIOMANUT 131

16

NOVI OMANUTPrilog židovskoj povijesti i kulturi

Broj 2 (131) Zagreb, svibanj-lipanj 2016 / ijar 5776 – ISSN 1331-8438Časopis izlazi tromjesečno

Izdaje Kulturno društvo “Miroslav Šalom Freiberger”Zagreb, Palmotićeva 16, tel.: ++385 (01) 4817 655, fax: ++385 (01) 4922 694Žiro račun kod ZAP: 2360000-1101558364Savjet časopisa: Zlatko Glik, August Kovačec, Viktor Žmegač, Arijana KraljGlavna urednica: Vlasta Kovač (vlasta.kovac@zg.t-com.hr)Uredništvo: Ljiljana Dobrovšak, Živko Gruden, Ivan Mirnik, Spomenka Podboj, Vesna Domany Hardy, Tamara Jurkić SvibenInozemni dopisnici: Alexandra Armstrong (Durham), Suzana Glavaš (Napulj), Josef Kodet (Jihlava), Mirjam Steiner-Aviezer (Tel Aviv)Tehnički urednik: Branka MaretićGrafička priprema: Vjesnik d.d., Tisak: Vjesnik d.d.

Cijena 10 kn – za inozemstvo 20 kn

pretplata za šest brojeva 60 kn, za inozemstvo 20 EURIBAN: HR4023600001500332212

SWIFT: ZABAHR2XMišljenjem Ministarstva kulture i prosvjete Republike Hrvatske od 8. srpnja 1994., ur. broj 532-03-1/7-95-01, periodična tiskovina “Novi omanut” koju izdaje Kulturno društvo “Miroslav Šalom Freiberger”, ubilježena pod brojem 719, oslobađa se plaćanja poreza na promet.NOVI OMANUT se izdaje zahvaljujući donacijama Savjeta za nacionalne manjine RH, Ministarstva kulture RH i Grada Zagreba, Ureda za kulturu.Ovaj časopis u cjelini, kao i prethodnih devet počevši od broja 112 iz 2012. godine, te mjesečni pro-

gram kao i više pojedinosti o radu našeg Društva možete vidjeti na stranici www.kd-miroslavsalomfreiberger.com

S A D R Ž A JPut spasa za 200 Židova iz Hrvatske ...........................................................................................................................1500 godina venecijanskog geta .....................................................................................................................................3Centropa – čuvar židovske memorije .........................................................................................................................5Slovačka, Šoa i Jozef Tiso ............................................................................................................................. 6Poljske vlasti protiv Jana Grossa .................................................................................................................... 7Dan kada je Izrael vidio film Šoa ................................................................................................................... 8Bio sam klaun Holokausta ............................................................................................................................. 9Odeske priče: Isak Babelj i njegov grad ....................................................................................................... 11

NOVE KNJIGEPismo iz Londona ........................................................................................................................................ 11O značenju riječi u židovstvu ....................................................................................................................... 13Jazz Baronesa ili kako je Panonska nizina ušla u Jazz ................................................................................. 13Dubrovački Židovi pred sudom ................................................................................................................... 14

spominje nekoliko puta i kao tužitelj i tuženik, odnosno već je bio «poznat» sucima jer je imao svoj dossier. Kao tuženik, u jednom drugom slučaju mora ostati 15 dana u zatvoru ili platiti jedan cekin u gotovini za popravak puta u Konavle, počevši od sela Soline u Župi dubrovač-koj prema Humcu, a prvu ili drugu kaznu mora izvršiti u roku osam dana pod prijetnjom dvostruke kazne.Spomenuta presuda fatta (izvršena) 7. prosinca 1753., epilog je sudskoga procesa od 6. prosinca 1753. godine u kojem je krojač Antonio Cirico fizički napao Židova An-gela Ternija, zadavši mu nekoliko udaraca šakama i uvri-jedivši ga nepristojnim riječima. Na suđenju je svjedočio Francesco Cattagna (Catagna) rekavši da je tog jutra ra-dio u svojoj trgovini i čuo uzvike ispred «butige» Angela Ternija. Pogledao je vani i vidio da Antonio Cirico prijeti šakama Angelinu te se postavio između njih da ih razdvoji , što mu je trenutačno i uspjelo, međutim opet je Cirico nasrnuo na Angela, ali Cattagna ga je odgurnuo rekavši mu da će ga Terni tužiti. Zatim je Cirico izgovorio Angelu još nekoliko uvredljivih riječi i rasparao mu cijeli rukav s odijela. Ovaj prizor je vidjelo još nekoliko ljudi koji su se našli na piazzi. Motiv ove tučnjave je bio taj što je Cirico izmislio da je zbog Angela, Maškarićev sin iz njegove tr-govine uzeo odijelo i dao ga Curiću. Radi toga je Angelo doveo toga Maškarića da kaže da on (Angelo) nije kriv.

Prilozi istraživanjima svađa u getu – sukobi između Židova

Ovdje navodim slučajeve i postupke već spomenutih karakterističnih kaznenih djela u kojima su sudjelovali dubrovački Židovi a koji su se događali u promatrana tri desetogodišnja razdoblja:1711-1720, 1751-1760 i 1791-1800.U prvom desetljeću pronađeno je 5 tužbi u kojima su Židovi dvije suprotstavljene strane, u drugome 12, a u trećem 19. Dajem samo poneke primjerke jer se kazneno djelo iste vrste ponavlja više puta.U parnici koja je pokrenuta 1. svibnja1715., Izak Na-hes, sin Abrahamov tuži Mojsija Bona (Buena) za fi-zički napad pri čemu je pretrpio lakše fizičke ozljede. Prema riječima Izaka Nahesa, Mojsije Bono ga je jedan dan ščepao za uši i digao sa zemlje pri čemu je doživio veliku bol i neugodu te pretrpio sramotu zbog čega je tužio Mojsija.

Dana 8. listopada 1714., došlo je do svađe između Ži-dovke Perle žene Lazara Fermija i Lucije, sluškinje Sa-muela Maestra. U ovom slučaju tuženica nije Židovka ali je služila kod Židova Samuela pa je i on ovdje posred-no bio odgovoran za ponašanje svoje sluškinje. Lucija je Perli rekla: ‹›Čifute›› što ju je razljutilo i uvrijedilo te se odlučila na tužbu. U njeno ime je na sudu kao njen za-stupnik svjedočio muž Lazar. I iz ovog primjera također možemo vidjeti da se gotovo stalno opetovana zabrana Senata Židovima da drže kršćansku poslugu nije do-sljedno poštovala.Dana 6.svibnja 1752., Salomom Luzena i njegov sin Sa-muel koji je tada bio gastald geta tuži Izaka Mandolfa za uvredu. Izak mu je uzvratio protutužbom a slučaj je riješen presudom iz ogluhe 5. lipnja 1752. Salomon i Sa-muel Luzena moraju platiti kaznu od 15 dukata u roku od osam dana, pod prijetnjom dvostruke kazne. Izak Mandolfo, pak, mora platiti globu od 12 dukata u roku od osam dana, a u slučaju neizvršenja također mu se pri-jeti dvostrukom kaznom. Slijedeća parnica između Židova dogodila se 17.velja-če1754., u kojoj se međusobno za uvredu tuže Salamon Pardo i Angelo Terni. Slučaj je riješen odmah slijedećeg dana, 18. veljače 1754.U tužbi od 23.svibnja 1754., Angelo Terni tuži Izaka Lu-zenu za klevetu, a dva dana iza toga, sam Terni je tužen od strane Samuela Luzene za fizički napad. Luzena je tvrdio da ga je Terni ošamario pri čemu je lakše fizički ozlijeđen.Dana 8.veljače1758., Manuel Fermi tuži Samuela i Dani-ela, sinove Josefa Vita Tolentina, za fizički napad. Tvrdi da su ga udarili kamenom u glavu pri čemu ga je oblila krv. U protutužbi istoga dana Samuel i Daniel tuže Saba-ta i Manuela Fermija za uvredu i fizički napad s lakšim posljedicama.Dana 11. travnja 1791., Rafael sin Mojsija Mandolfa tuži Rafaela Sabata Mandolfa da ga je udario nogom na Placi i nanio mu lakše ozljede.Dana 20. lipnja 1791., Samuel Luzena tuži Nataniela Ma-estra da ga je uvrijedio neprimjerenim riječima.Dana 23. kolovoza 1792., Samuel sin Davida Luzene tuži Abrahama, sina Rafaela Jannai-ja da ga je vrijeđao na Placi

Dana 27.veljače 1793., Rafael Mandolfo tuži Leona Costantina za fizički napad i uvredu. Rafael je tvrdio da ga je Leon uvrijedio, te uhvatio za kosu i udarao šakama pri čemu je lakše ozlijeđen.Dana 18. svibnja1793., Samuel, sin Rafaela Valenzina na sudu je tvrdio da ga je Izak Maestro napao, udario nogama tako da je pao „niza skaline“ te ga još pri tome i vrijeđao. Jakov Vitali je 15. prosinca 1793., tužio gastalda geta Salo-mona Maestra da ga je uhitio za vrat i vukao za kosu vri-jeđajući ga. Pri ovom događaju je pretrpio lakše ozljede.Daniel, sin Samuela Tolentina optužio je 23. prosin-ca1793., Joela Ascolija da ga je lakše ozlijedio napavši ga šakama. Istoga dana je Samuel Tolentino u ime svog sina Daniela podnio tužbu protiv spomenutog Ascolija da mu je sina udario nogama i lakše ga ozlijedio.Dana 2. lipnja 1794., Jakob, sin Izraela Parda tuži Josefa, sina Ilije Mandolfa da mu je zadao udarac nogom u pre-dio genitalija pri čemu je lakše ozlijeđen. Slijedećeg dana je na sudu došlo do pomirbe između ove dvije strane.Dana 26. prosinca 1974.g. Izrael Maestro i u njegovo ime njegov rođak David Luzena tuže Samuela Tolentina da ga je fizički napao i lakše ozlijedio udarajući ga šakama i da ga je udario pljuskom.Dva dana nakon toga Samuel Tolentino u protutužbi op-tužuje Izraela Maestra za uvredu i klevetu. Daniel, sin Samuela Tolentina i u njegovo ime otac, 1. kolovoza 1796., tuži Riku, ženu Sabata Ternija da mu je sina istukla šakama, pljuskajući ga bez ikakva razloga pri čemu je lakše ozlijeđen.