— 1 —www.hnkmostar.ba

— 2 —

Premijera17. svibnja 2017. u 20 sati

Hrvatsko narodno kazalište u Mostaru

Autor tekstaIvo BREŠAN

RedateljIvan Leo LEMO

IgrajuSlaven KNEZOVIĆ – Bukara

Robert PEHAR – UčiteljIvan SKOKO – Joco

Angela BULUM – AnđaSanda KRGO SOLDO – Majkača

Miro BARNJAK – PuljoJelena KORDIĆ KURET – Šimurina

Bojan BERIBAKA – MačakNikolina MARIĆ – SeljankaDanica DŽIDIĆ – SeljankaStana ŠUMAN – SeljankaSofija VRLJIĆ – SeljankaMario BOŠNJAK – SeljakZorislav GALIĆ – Seljak

DramaturgDragan KOMADINA

ScenografkinjaVesna REŽIĆ

KostimografkinjaMirjana ZAGOREC

SkladateljZvonimir DUSPER – Dus

KoreografLeo MUJIĆ

Oblikovanje svjetlaUroš ŠKILJEVIĆ

Izrada rekvizitaMarko MRDAKOVIĆ

Voditelj produkcije: Zoran ĆORLUKA Inspicijentica: Azra MERDAN Majstor tona: Mladen ANDRIJANIĆAsistentica kostimografkinje: Majida KOVAČEVIĆ Izvođač slikarskih radova: Davorin BRIŠEVAC

Rekviziterka: Ljiljana BADALIĆ Voditelj tehnike: Leo SMOLJAN Dekorater: Branko KUZMANOVIĆ

PREDSTAVA HAMLETAU SELU MRDUŠA DONJA

— 3 —

Rodio se u Vodicama, no osnovnu školu i gimnaziju pohađao je u Šibeniku. Studirao je slavi­stiku  i  filozofiju  na  Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radio je kao srednjo školski profesor u šibenskoj gimnaziji, potom kao umjetnički voditelj Centra za kulturu „Šibenik“ i Međunarodnog dječjeg festivala, a također je postao ravnate ljem tamošnjeg kazališta. Uz dvanaest romana, dvije zbirke priča i osam filmskih scenarija, napisao je i 23 praizvođene drame, među kojima treba izdvojiti: Smrt pred sjednika kućnog savjeta, Zagreb, Gavella, 1979., Svečana večera u pogrebnom poduzeću, Lodz, Po ljska, 1979., Teatr Novy, Nečastivi na Filozofskom fakultetu, 1982., Ljubljana, Mestno gledališče, Viđenje Isusa Krista u kasarni V.P. 2507, Beograd, Amaterski teatar „Omladinsko pozorište Susret“, 1984., Hidrocentrala u Suhom Dolu, Ljubljana, Mestno gledališče, 1985., Veliki manevri u tijesnim ulicama, Zagreb, Komedija, 1990. i Nihilist iz Velike Mlake, Zagreb, HNK Zagreb, 1998., izvođene su diljem bivše Jugoslavije te u devet europskih zemalja.

Kao scenarist surađivao je isprva s Krstom Papićem (Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja, 1973. i Izbavitelj, 1976.), zatim piše za Veljka Bulajića (Obećana zemlja, 1986.), a potom za svog sina Vinka Brešana (Kako je počeo rat na mom otoku, 1996. i Maršal, 2000.).

Za Predstavu Hamleta u selu Mrduša Donja nagrađen je 1972. godine Sterijinom i Gavellinom na­gradom, a za Svečanu večeru u pogrebnom poduzeću dobio je Gave llinu nagradu 1979.  godine .

Od romanesknog opusa svakako treba istaknuti romane Astaroth za koji je 2001. dobio Nag­radu Fonda „Miroslav Krleža“ te Katedralu za koju je 2008. nagrađen Nagradom Ksaver Šandor Gjalski.

Ivo BREŠAN (27. svibnja 1936. – 3. siječnja 2017.)

— 4 —

Prema vlastitom priznanju Ivo Brešan je Nezapamćenu predstavu Hamleta u selu Mrduša Don ja općine Blatnik održanu u organizaciji Mjesnog aktiva Narodnog fronta, Poljoprivredne zadruge i Mjesnog aktiva Partije, uz samoprijegoran rad i nesebično zalaganje ovih drugova (slijede ime­na dramskih likova i njihove uloge odnosno funkcije u predstavi) napisao 1965. nakon niza dramskih tekstova koji su u potpunosti prošli nezamjećeno. Ovim tekstom je htio dati odu­ška svom gnjevu prema sustavu koji ga je uporno ignorirao. Uzvratio je crnohumorističnom dramom, koju je sam žanrovski odredio kao grotesknu tragediju u kojoj seljaci iz jednog sela u Dalmatinskoj zagori tijekom 50­ih godina prošlog stoljeća izvode Shakespeareovog „Hamleta“, a onda bivaju zarobljeni u svojevrsnu autorovu mišolovku, odnosno doživljavaju sudbine likova kojih igraju.

Kao i ranije, i ovaj bi komad pročitao uskom krugu prijatelja, među kojima se posebno isticao šibenski glumac Dragutin Drago Meić.

„Kad sam mu čitao dramu, Meić je imao šalicu kave u ruci i kad sam došao do scene gdje se seljaci presvlače u renesansne kostime, tresnuo je šalicom o zid i rekao: ‘Ti Boga, ovako se nešto još u teatru nije vidjelo!’“.

Meić je vjerovao da se ta drama može odigrati, na što mu je Brešan odgovorio: „Pa, Meiću, jesi ti svjestan gdje živimo?“

Meić nije odustajao. Odnio je tekst u Split, pa u zagrebačku Gavellu. Odgovora nije bilo. Jedan od najboljih tekstova hrvatske drame stajao je u ladici sve dok ga autor nije čitao na skupu u kojem je bila glumica Helena Buljan. Tada još studentica na dramskoj akademiji, zamolila je da jedan primjerak odnese svom profesoru Ranku Marinkoviću.

„I to je došlo kod Ranka Marinkovića. Ja se nisam usuđivao njega zvati, pitati što o tomu misli, a on se nije javljao meni. Sve do ’71. godine, kad ga je Marinković konačno dao redatelju Božidaru Violiću.“

Meić nije doživio Violićevu praizvedbu, ali su svi tiskani primjerci  Hamleta iz Mrduše Do­nje posvećeni upravo Dragi Meiću. Uspjeh predstave iznenadio je sve, od redatelja Božidara Vio lića do samog autora i njegovih suradnika. U predstavi su igrali Krešimir Zidarić (Bukara/Klaudije), Božidar Boban (Joco/Amlet), Špiro Guberina (Mačak/Laert), Zvonko Lepetić (Pu­ljo/Polonije)...

„Mi smo vjerovali da će to biti jedna zgodna komedija koju će ljudi gledati i smijati se, ali ništa više od toga. Tko je slutio da će uspjeh biti u međunarodnim razmjerima“, izjavio je Brešan u jednom od posljednjih intervjua.

Predstava je postala hit u Poljskoj, u kojoj je i danas često na repertoaru, a izvedena je i u Ham­burgu te bečkom Volkstheatreu. No, vrlo brzo nakon praizvedbe krenula je dogmatski intoni­rana hajka: od proglasa na zagrebačkoj televiziji, preko otvorenog pisma udruženja prvoboraca,

o NASTANKU „HAMLETA U MRDUŠI DoNJoJ“

— 5 —

sve dok najviši partijski vrh SR Hrvatske nije zatražio od tadašnjeg ravnatelja ITD­a Vjerana Zuppe da je skine s repertoara.

Unatoč političkim zabranama, komad je svoju bosanskohercegovačku premijeru na profesio­nalnoj pozornici imao već iduće godine, dakle, 1972. u Sarajevu, gdje ga je u Kamernom teatru ‘55 režirao Slavenko Saletović, a nezaboravne uloge Bukare i Majkače odigrali su Uroš Krav­ljača i Ines Fančović. Iste godine komad se postavlja i u Narodnom pozorištu Mostar u kojoj je u ulozi Joce zaigrao Toni Pehar, dok je Učitelja igrao Jozo Lepetić, obojica kasniji članovi ansambla HNK Mostar. Od recentnih izvedbi Brešanove drame u BiH treba izdvojiti onu u Tuzli 1999. u režiji Mustafe Nadarevića s više od sto repriza te radikalnu adaptaciju u režiji Sulej­mana Kupusovića u NP Sarajevo 2010. godine. Obje predstave su još uvijek na repertoarima svojih kazališnih kuća.

ZORISLAV GALIĆ, JELENA KORDIĆ KURET, SLAVEN KNEZOVIĆ, NIKOLINA MARIĆ, BOJAN BERIBAKA, MARIO BOŠNJAK

MIRO BARNJAK ROBERT PEHAR

— 6 —

„Sudbina dramskog djela Ive Brešana najbolje pokazuje društvene Scile i Haribde kroz koje se kretala dramatika sedamdesetih godina. Njegov prvijenac Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja, prazveden u zagrebačkom Teatru ITD 1971. kao njegova najčuvenija predstava, mno­gi smatraju prekretnim trenutkom u razvoju naše suvremene drame i teatra. (...) Brešanova dramatika, inače, svrstava se u najproduktivniji trend nove hrvatske drame, koji smo uvjetno nazvali dramaturgijom posuđenih modela ili modela koji sami proizvode dramu. Brešan koristi mahom modele preuzete iz visoke svjetske klasike da bi paralelizmom, odnosno koincidiranjem njihovih ustrojstava sa životnim zbivanjima koja promatra i opisuje (a ona su uzeta isključivo iz naše vrlo bliske prošlosti ili sadašnjosti), ne samo pojačavao dramsku konsolu svojih „grotesk­nih tragedija“ već na njoj pokazao onaj raskorak između civilizacijski utvrđenih i provjerenih moralnih vrijednosti i njihova rasapa u životnoj zbilji. U stanovitoj mjeri taj paralelizam ima i katarzičan učinak, ali, prije svega, čini mi se, da njegova nesumnjivo peckava satira na niz negativnih pojava koje vidi u životu oko sebe, time postiže duboko dramsko utemeljenje i na taj način prerasta svoju dnevnu potrošnost. (...) Međutim, najraskošnije je Brešan svoj dramski postupak razvio u prvom izvedenom, i po sudu mnogih, najboljem djelu – Predstavi Hamleta u selu Mrduša Donja. Preuzeti model on je tu sjajno dramaturški razvio i razigrao, koristeći nje­govo agiranje na tri plana: njega samog kao takvog, u preradi za seosku priredbu i u stvarnom životu koji proizvodi iste dramske topose kao i u Shakespearovoj tragediji. Paralelizam radnje i očito koincidiranje pojedinih zbivanja daje groteskan odsjaj životnim zbivanjima, ali istovre­meno ima i snažno katarzično djelovanje. Treba, pri tome, istaći da je u načinu vođenja radnje i u građenju likova Brešan sasvim tradiocionalan i da na tom planu nema nikakvih formalnih inovacija.“

„Brešan je svog „Hamleta“ doveo do groteske, jer zna da je „groteska okrutnija od tragedije“ (Kott), i tako dao sliku i priliku ljudi koji su se našli u njegovom vidnom polju. Suština Šekspirova „Hamleta“ je surova. I suština Brešanova „Hamleta“ je takva. Međutim, dok čitamo Šekspirova „Hamleta“ pomišljamo kako je to više literatura, a manje život. Dok čitamo Brešana – mislimo da je to život koji je verno prenet u literaturu. I tako Brešanova groteskna tragedija ima odista čudne valere. Od realističke slike do tragične metafore. U tom kontekstu najviše impresionira način na koji je Brešan došao na ideju da, polazeći od Šekspirova „Hamleta“ komponuje svog „Hamleta“, na posve nov način. To je drama širokog raspona. Drama – pozorište. Univerzalno joj je značenje iako obojena lokalnim koloritom. Tak kolorit je snažan i blistavih boja. Likovi izdiferencirani do prepoznatljivosti, dramaturški zaplet čvrsto postavljen, radnja razvijena os­mišljeno i skladno. Odavno nisam imao u rukama delo koje me je više zanimalo po tome kako je pisac došao na ideju, nego što me je fascinirala realizacija te ideje. Jer za ovakvu ideju trebalo je mnogo domišljatosti, bila je potrebna ingenioznost.

Brešan je napisao našeg definitivnog „Hamleta“. On nije dekomponovao Šekspirova „Hamleta“, već je na živom tkivu postojećeg ugradio svoju viziju. Ta Brešanova vizija je poprimila duboko tragične razmere koje su u stvari samo oslikale mentalitet našeg duha, tragičnost našeg po­gleda na svet, besmisleni svet koji razgrađuje lepotu čovekova postojanja. Zaista je zanimljivo

(Dalibor Foretić: Nova drama: svjedočenja o jugoslavenskim dramatikama i njihovim scenskim refleksima 1972­1988, Sterijino Pozorje, Novi Sad, str. 172­173)

TEATRoLoŠKI oSvRTI

— 7 —

posmatrati Brešanovo viđenje cele transcedentalne komponente koja od razgrađenog do raz­rađenog ima putanju koja jasno dovodi čoveka do spoznaje suštinskog odnosa prema životu. Brešanov „Hamlet“ je, rekao sam, definitivan: to je početak i kraj našeg viđenja stvari, lepota razgrađena mentalitetom i duhom prizemlja. Toj razgrađenoj lepoti Brešan je dao drugi vid lepog.“

(Ognjen Lakićević, predgovor u Antologija savremene jugoslovenske drame I, Svetozar Marković, Beograd, 1984., str. 11)

„Posebnost je Predstave Hamleta u selu Mrduša Donja upravo u tome što nije više samo govor o javnoj istini, već ona postaje istina sama, zbilja koju je nemoguće izbjeći, te jedino što preostaje njezinim „malim ljudima“ jest prilagoditi se. Brešanovi likovi kao da su uhvaćeni u mreži iskriv­ljenih zrcala, u kojima se neprestano odražavaju aluzije na „Hamleta“. Groteskno u djelu ne ukazuje na pojedinca i njegovu moguću tragediju, već na nekakav oblik društvenog sporazuma koji sve gledatelje i sudionike predstave čini sudionicima „groteskne stvarnosti“ u kojoj žive. Naime, groteskan je cijeli kolektiv, tj. temelji toga društva koji proživljavaju evidentnu tragediju čitavog jednog razdoblja.

Očigledno je da se mrduška zajednica nalazi u kritičnom stanju, da u njima nema povratka moralnim vrijednostima, da u njima nema poželjne ravnoteže života u prikazanoj sredini, da „negativci“ i dalje ostaju nekažnjeni, da su svi oni koji se kreću suprotnim smjerom od onog vodećeg, političkog, već unaprijed osuđeni na propast. Naime, dolazi se do zaključka kako is­toimena drama zapravo i nije više toliko obračun s politikom, koliko s mentalitetom koji može doći na vlast za vrijeme bilo koje vladajuće politike.“

(Ana Penjak, ADRIAS, svezak 17, Split, 2010., str. 119)

IVAN SKOKO I ANGELA BULUM

— 8 —

— 9 —

— 10 —

Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja, hrvatski dramski klasik, ovjenčan brojnim nagradama za tekst i još brojnijim nagradama za mnoga uprizorenja u prošlih četrdeset i šest godina na profesionalnim i amaterskim pozornicama u bivšoj Jugoslaviji i inozemstvu, uglavnom jamči uspjeh svakoj kazališnoj kući kao svojevrsni repertoarni eliksir. No s druge strane, upravo zbog činjenice da je njezina repertoarna zavodljivost utkana u kolektivno nesvjesno ovih prostora, njezina postavka može biti mač s dvije oštrice.

Kako ne proliti vino iz Brešanovih bačvi u svijetu u kojem je Bukara postao opća imenica za ko­rumpiranog i autokratskog političara, dok se termin bukarizacija uvriježio kao metafora odsus­tva bilo kakve moralne i društveno odgovorne vlasti? Čini se kako je rezervoar scenskih inter­pretacija i tumačenja Brešanovog komada postao užasno predvidljiv ili barem sužen na lokvicu u kojoj se više ni Omelija ne može utopiti. I zato je „donjomrduški Amlet“ izazov i za kuću, i za ansambl, i za redatelja.

Mostarski „Hamlet“ postavljen je na scenu ispunjenu bačvama raznih veličina, odnosno na veliko seosko gumno s nebom i oblacima u trećem planu. Prostor zapravo sugerira jednu veliku krčmu na otvorenom, donjomrdušku agoru, koja je i groteskni vlaški parlament i pozornica, s Brešanovim „Hamletom“ kao jedinom točkom dnevnog reda. Sugerirajući prostor slobode ovakva scenska postavka postaje ironični komentar rigidnoga socijalističkog konteksta s poče­tka pedesetih godina prošlog stoljeća. Istodobno, bačve na seoskom gumnu prizivaju davni svijet ritualnih svetkovina, dakle antički eksterijer, gdje se plesom, pjesmom i vinom slavio bog Dioniz. Brešanove radio emisije, svojevrsna intermeca, kao prijelazi između prizora, u kojima progovara vlast čas slaveći socijalističku izgradnju, čas upozoravajući na zabrinjavajuće pojave i zastranjenja u izgradnji „našeg socijalističkog društva“, ili se referirajući na dekadentno robo­vanje kapitalističkom, čitaj shakespeareovskom, repertoaru naših kazališta, transformiraju se u zanimljive scenske totale. Oni su prilika da se svijet komunističkih sletova poveže s današnjom medijskom dikataturom raznih talent natjecanja, a mogu stati pod zajednički nazivnik „Mrduša možeš biti ti!“.

Taj opći plan, ta brodvejizacija gumna, taj neon što obasjava naše Mrduše, povremeno ustupi mjesto inscenaciji moralnog i civilizacijskog košmara u glavi seoskog učitelja Andre Škunce, čija je prerada Shakespeareovog jampskog stiha na vlaški deseterac, suptilna i ironična osveta intelektualca primitivizmu i bahatim vlastodršcima.

No, ovaj „mostarski Amlet“ tu motivacijsku liniju produbljuje tako da Škuncu od lika prosv­jetiteljske kukavice zabrinute za vlastitu egzistenciju pretvara u pomalo sadističkog osvetni­ka. U tom Škuncinom naumu kolateralna šteta ispast će i tragedija Jocinog oca. Kao da cijela predstava u predstavi koju donjomrduški seljaci spremaju na poticaj drugarice Šimurine koja je izvedbu Shakespearovog „Hamleta“ slučajno vidjela u Zagrebu, postaje oružje „engleskog im­perijalizma“ kojim se treba dokrajčiti Bukara. Ipak, osvećujući se Shakespeareom Bukari, Učitelj proizvede iznenađujući učinak.

I Brešan, kao i antički filozof, Diogen iz Sinope, tražili su čovjeka svijećom usred bijela dana. Jedan na ulicama Atene, drugi u Mrduši Donjoj. Ni jedan ni drugi nisu ga našli. Čovjek treba

MRDUŠA MoŽEŠ BITI TI!

— 11 —

živjeti samo s onim što mu je za život neophodno, uz odgovarajuću samokontrolu. To je cre­do glasovite Kiničke filozofske škole. Brešan u ovoj svojoj dramskoj travestiji, nije puki cinik, u danas uvriježenom značenju riječi. On jednostavno ne vidi svjetlo u svijetu gdje su od Bukare vječniji samo njegove ulizice i gdje je svaka borba za pravdu osuđena na neuspjeh. Međutim, mostarski „Hamlet“ ostajući dosljedan Brešanovom dramaturškom nervu i svim pri­padajućim intertekstualnim valerima, radi svojevrsnu abdikaciju, jer odbija biti jedino sluškinja uzaludnosti i stereotipnih destilata iz kojih mogu i moraju poteći slapovi oštre i jasne druš­tvene kritike, ne bi li se po tisućiti put osudila i prokazala društvena laž. Mostarska Mrduša za ziva prekid Bukarina kola i izlazak iz njegovog strujnog kruga. Pokažimo Bukarama da nemaju neograničenu moć nad nama. To je čak šansa i za njih da se suoče sa sobom i počnu sumnjati u vlastitu misiju, figuru apsolutističke vlasti koju utjelovljuju.

Umjesto prizora raspojasanog seoskog derneka na kojemu se slave tjelesni užitci i nihilizam, gdje je pravda još jednom pobijeđena, na sceni Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru, u državi skrojenoj po mjeri tragične groteske i međunarodne farse, dakle, na najneočekivanijoj mogućoj adresi, najednom izroni stid, kao uvod u eventualnu katarzu. Na idejnom planu, mo­starski „Hamlet“ implicira mogućnost početka promjene i izbavljenja kroz stid. A stid je uvijek priznanje. Priznanje za šutnju i pristajanje na sudioništvo u zločinu.

Stid kao izgubljena kategorija, uskrsla na gumnu Mrduše Donje, na dramskom toposu koji je postao sinonim za diktat ljudske gluposti, političke korumpiranosti, ulizništva i nemogućnosti zadovoljenja pravde. Kada se kolovođi slomi kolo, on i u jezičnoj igri i van nje, nužno ostaje sam. Slomljen i napušten. Na dnu s kojega se može samo gore.

Dragan Komadina

ANGELA BULUM

— 12 —

Svi smo mi Bukara.Pokušavamo vladati svijetom oko sebe, a ne vladamo sami sobom. Mitomani. U mraku neznanja, uvjetovani tijelom i umom, poput životinja, žderemo, ločemo, napadamo, branimo se. Zarobljeni u neutaživosti osjetila, gladni slave, moći i priznanja. Narcisoidni. Nesretni. Nesvjesni.

Svi smo mi Joco.Ljuti na svijet oko sebe, između grada i sela, pogođeni nepravdom, zaključani afektom, željni smo osvete. Dižemo revolucije i oružjem istjerujemo istine. Nabrijani. Nahuškani. Nesretni. Nesvjesni.

Svi smo mi Anđa.Uokvireni patrijarhalnim naivnostima, odgojeni strahom, pod moralističkim mikroskopom, slomljenog srca, prebijene volje. Živi zakopani. Nesretni. Nesvjesni.

Svi smo mi Učitelj.U iluziji smo da nas je život bacio na krivo mjesto, u krivo vrijeme. Podcijenjujemo, precijenjujemo, polemiziramo, pozivamo se na citate, mrzimo seljake. Kompliciramo. Brigama

SvI SMo MI SvE

SOFIJA VRLJIĆ, DANICA DŽIDIĆ, STANA ŠUMAN, NIKOLINA MARIĆ, BOJAN BERIBAKA, MARIO BOŠNJAK, ZORISLAV GALIĆ, SANDA KRGO SOLDO, SLAVEN KNEZOVIĆ

IVAN SKOKO I ROBERT PEHAR

— 13 —

SLAVEN KNEZOVIĆ

zlouporabljavamo maštu. U očaju nam se kamuflirao lažni ego. Na planetu dualnosti, sumnjamo u – biti. Kao da je moguće – ne biti. Nesretni. Nesvjesni.

Svi smo mi babe.Tračamo, kritiziramo, moraliziramo. Boga se bojimo. Susjeda mrzimo. Vrsta smo koja izumire. U crno zavijeni. Žrtve. Mrtve. Nesretne. Nesvjesne.

Svi smo mi narod.Izmanipulirani, iznuđeni, pokradeni. Od komunizma do konzumerizma, kupujemo ideale i prodajemo ih kao ideologije. Manipuliramo, iznuđujemo, krademo. Ugurani u tor, etiketirani, klasificirani, polarizirani. Na stadionima statiramo između bannera i brandova. Navijeni navijamo. Nesretni. Nesvjesni.

Svi smo mi Vlaji.Pokušavamo se kozjim stazama popeti na planinu života. Suzama zalijevamo kamen da iz njega nikne biljka. Na škrtoj zemlji, kopamo po bitku. Iz vatre nam pucketaju priče, na guvnu nam plešu vile. Jednu stranu planine nazvali smo Istok, a drugu Zapad. Kao čerge, selimo se. I čudimo se, kad tu i tamo, pogledamo kravu u oči pa vidimo Čovjeka.

Ivan Leo Lemo

SOFIJA VRLJIĆ, DANICA DŽIDIĆ, STANA ŠUMAN, NIKOLINA MARIĆ, BOJAN BERIBAKA, MARIO BOŠNJAK, ZORISLAV GALIĆ, SANDA KRGO SOLDO, SLAVEN KNEZOVIĆ

MIRO BARNJAK, JELENA KORDIĆ KURET, ANGELA BULUM, ROBERT PEHAR, IVAN SKOKO

SOFIJA VRLJIĆ, ROBERT PEHAR, DANICA DŽIDIĆ I JELENA KORDIĆ KURET

— 14 —

Ivan Leo Lemo (Split, 1976.)

Akademiju dramske umjetnosti završio je u Zagrebu. U 20 godina profesionalnog rada po kazalištima Hrvatske, Srbije, Makedonije, Njemačke i Grčke, režirao je te pisao dramske tekstove ili dramatizacije za preko 70 predstava u svim žanrovima. Radio je u skoro svim kazalištima u Hrvatskoj dramske klasike, suvremene dramske tekstove, predstave za djecu, opere i operete među kojima se ističu; Trainspotting, Marlene Dietrich, Mala Floramye, Maskerata, Traviata, Hasanaginica, Leda, Tramvaj zvani žudnja, Sjećanje vode, Opasne veze, Paraziti, Važno je zvati se Ernest, Životinjska farma, Priče iz 1001 noći, Tko se boji Virginije Woolf, Gola u kavezu, San ljetne noći, Harem, Idealan muž, Kneginja čardaša itd. Mnoge od tih predstava su nagrađivane te su uspješno gostovale na hrvatskim, regionalnim i međunarodnim festivalima (Italija, SAD, Velika Britanija, Venezuela, Bugarska, Mađarska, Poljska, Moldavija, Rumunjska, Kirgistan...). Radio je kao profesor glume u operi na Umjetničkoj akademiji u Osijeku, a trenutno isti kolegij predaje na glazbenom studiju Sveučilišta u Mostaru. Režira sinkronizacije animiranih filmova. Na Hrvatskoj radioteleviziji radio je kao redatelj u studiju u zabavnom programu. Živi u Zagrebu.

Dragan Komadina (Mostar, 1974.)

Diplomirao je na Odsjeku za dramaturgiju na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, gdje trenutačno radi kao docent na predmetu Dramaturgija. Radio kao dramaturg na pred­stavama u teatrima Sarajeva, Zenice, Tuzle i Mostara.U HNK Mostar režirao je predstave Sjećanja iz garderobe, Nigdje nikog nemam te ‘Ajmo na fuka (koprodukcija s NP Mostar). Nagrade za dramaturgiju dobivao je na festivalima u Mostaru (za predstave Usamljeni zapad i Njegove tri sestre), Jajcu (Njegove tri sestre) i Zenici (Stranci). Objavljuje kazališne kritike, recenzije te predstavlja teatrološke knjige i monografije. Bio je član kazališnih festivalskih žirija u Beogradu, Mostaru i Bugojnu, a u dva je navrata bio i članom umjetničkog žirija Fondacije za kinematografiju FBiH.Umjetnički je savjetnik u HNK Mostar od sezone 2012/2013.

vesna Režić (Split, 1974.)

Nakon mature u splitskoj jezičnoj gimnaziji, diplome iz scenografije na Accademia di Belle Arti u talijanskoj Macerati, pohađanja stage­a za filmsku i televizijsku scenografiju pri Udruzi scenografa (ASCA) u Rimu, dragocjene prakse u rekviziti opernog festivala na mačeratskom Sferisteriu te asistiranja scenografu Hansu Georgu Schaferu, godine 1998.  postavlja svoju prvu profesionalnu scenografiju u HNK Split (Na Tri kralja, režija Eduard Miller).Od tada biva angažirana kao scenografkinja u svim većim hrvatskim kazalištima te u Nacionalnoj Operi Bukurešt i Narodnom pozorištu Subotica. Surađuje s brojnim redateljima (Paolo Magelli, Ivica Boban, Nenni Delmestre, Ozren Prohić, Ivan Leo Lemo, Dora Ruždjak Podolski, Krešimir Dolenčić, Dario Harjaček...) i autorica je scenografija u više od 80 opernih, dramskih, baletnih i dječjih predstava.Dobitnica je nagrada Naj, naj, naj za dječju predstavu Vlado i Tanja (2001.), Peristila za operu Oedipus rex (2002), Zlatnog smijeha za predstavu Kurve (2007.), Marula (2010.) za Prije sna i nagrade Rudolf Bunk za najbolja umjetničko ostvarenja u scenografiji u sezoni 2010/11. i 2011/12. HNK Split. Tri puta je nominirana za Nagradu hrvatskog glumišta.Od 2016. godine radi kao asistentica na kolegiju scenografije na Umjetničkoj akademiji u Splitu.

— 15 —

Mirjana Zagorec (Zagreb, 1965.)

Diplomirala je studij dizajna tekstila i odjeće pri Tehnološkom fakultetu u Zagrebu. Svoju prvu predstavu u kazalištu radi 1992. i od tada je napravila je oko 200 kostimografija u Hrvatskoj i inozemstvu. Surađivala je sa svim hrvatskim kazalištima i s većinom hrvatskih redatelja te s nekolicinom stranih. Od dramskih predstava izdvajamo: Magic&loss (ZKM), Na tri kralja (Komedija), Ima zločina i zločina te Adam i Eva/Hrvatska rapsodija, Sjećanje vode (HNK Osijek), Veliki meštar sviju hulja (ZKM), Ujak Vanja (HNK Split), Leda (HNK Osijek), Hasanaga (HNK Zagreb), Raspra (HNK Rijeka), Woyzeck (HNK Varaždin), Nemoćnik u pameti (Komedija). U inozemstvu radila je na predstavi Hase Hase (Stadtsthetar Karlzruhe), Begović Kabare (Strasbourg), Leda (SNG Nova Gorica), Što je vidio Butler (SNG Maribor) i Chicago (Komedija teatar u St. Petersburgu). Dobitnica je Marulićeve nagrade za kostimografiju 1997. godine za predstavu Adam i Eva/Hrvatska rapsodija (HNK Osijek) i 2000. godine za predstave Hasanaga (HNK Zagreb) i Nemoćnik u pameti (Komedija). Dobitnica je dvije Nagrade hrvatskog glumišta za predstave Spamelot i Mamma Mia.

Zvonimir Dusper (Zagreb, 1972.)

Producent, skladatelj, aranžer. Komponirao je glazbu za više od 250 reklama i TV jin­gle­ova, 35 kazališnih predstava, 5 filmova i TV serija. Godine 2010. skladao je i producirao kompletnu snimljenu glazbenu opremu za svečano­sti otvaranja i zatvaranja 2. Azijskih igara na pijesku u Omanu (r. K. Dolenčić) koje je u izravnom prijenosu gledalo više od 300 milijuna gledatelja. U okviru projekta Eddy&Dus za svjetsko je tržište objavio odlično ocijenjen album High Life te više od 20 singl izdanja i 50 remix­eva, između ostalih i one za velikane džeza Sun Ra i Archie Sheppa. Radio je ko­produkciju za Barbaru Tucker (uz Playone), Micka Hucknaila iz nekadašnje grupe Simply Red – Happy This Christmas (dub Remix, producirano s Playone) te 15 glazbenih albuma različitih žanrova odnosno više od 150 pojedinačnih pjesama.Dobitnik je tri hrvatske glazbene nagrade Porin.

Leo Mujić (Beograd, 1975.)

Koreografirao je baletne predstave za: Berlinski državni balet; Slovensko narodno gledališče u Ljubljani i Mariboru; Akademiju za glazbu i ples u Zürichu; solo za Tamá­sa Nagyja u Nizozemskom nacionalnom baletu u Amsterdamu; solo za Aurelie Du­pont u pariškoj nacionalnoj Operi; balet Promijeni me za plesni festival Jacob’s Pillow u Massachusettsu; solo za Davida Hollberga – prvaka newyorškog ABT­a; duet za Drew Jocoby i Rubinalda Pronka; dva cjelovečernja baleta u Augsburgu Traumgekrönt  inspiriran poezijom Rainera Marije Rilkea i Orpheus­Saitenschlag; te solo za Friedemanna Vo­gela u Stuttgarter ballettu. U tokijskom Theatre No napravio je nezavisni baletni pro­jekt s prvacima New National Theater, a za Tokio City Ballet koreografirao je balet Smrt i djevica. U Mađarskome narodnom kazalištu u Pečuhu balet Change back; u Nacionalnom baletu u Györu balet Glass house; u beogradskom Narodnom pozorištu balet u operi Moć sudbine; u novosadskom SNP­u balet Carmina burana Carla Orffa. U riječkom HNK Ivana pl. Zajca premijerno je izveden autorski projekt nastao u suradnji s koreografkinjom Mašom Kolar  Pour homme et famme. S Valentinom Turcu na Dubrovačkim ljetnim ig­rama postavio je autorski projekt Opasne veze u koprodukciji s mariborskim SNG­om i Festivalom Ljubljana. Suradnja s Valentinom Turcu rezultirala je i baletima Carmen (Balet HNK Split), Romeo i Julija  (u Latvijskom nacionalnom baletu i u Francuskoj u teatru Metz Metropole). Za Latvijski nacionalni balet radio je i Šeherezadu i njene priče. Radio je i balet u opereti Kneginja čardaša zagrebačkog Kazališta Komedija.Za baletnu predstavu Šeherezada riječkog HNK dobio je Nagradu publike za najbolju baletnu predstavu u cjelini u sezoni 2014/2015, a za San ivanjske noći u produkciji istoga kazališta Nagradu za najbolju predstavu sezone. Baletni hit Ana Karenjina u izvedbi Baleta HNK u Zagrebu osvojio je Nagradu hrvatskog glumišta za najbolju koreografiju u 2015. godini. Trenutno radi baletnu praizvedbu Glembajevih u zagrebačkom HNK.

— 16 —

NakladnikHrvatsko narodno kazalište u Mostaru

Za nakladnikaIvan VUKOJA, ravnatelj

Umjetnički savjetnikDragan KOMADINA

Urednik programske knjižiceDragan KOMADINA

Grafički vizualiJosip BLAŽEVIĆ

FotografijeMate ZEMLJIĆ i Vesna REŽIĆ

TisakFRAM, Mostar

Bosna i HercegovinaFederacija Bosne i HercegovineFederalno ministarstvo kulture i sportaFederalno ministarstvo kulture i športaФедерално министарство културе и спорта