Anchee Min

~ 1 ~

Riječ autorice

Svi likovi u knjizi zasnovani su na stvarnim ljudima. Trudila sam se opisati događaje onako kako su zabilježeni u povijesti. Prevela sam i transkribirala dekrete, edikte i novinske članke iz izvornih dokumenata. Kada bih naišla na različita tumačenja, sud sam donosila na temelju svog istraživanja i ukupnog dojma.

Moj odnos s Tzu Hsi započeo je 1902. godine i nastavio se do njezine smrti. Vodio sam neobično detaljan zapisnik o svom tajnom poznanstvu s caricom i drugima, posjedujući dopise i poruke koje mi je napisalo Njezino Veličanstvo, no, na svoju nesreću, izgubio sam sve te rukopise i dokumente.

SIR EDMUND BACKHOUSE

jedan od autora knjige Kina pod Caricom udovicom (1910.) i Anali i memoari s pekinškog dvora (1914.)

Godine 1974., na djelomičnu sramotu Oxforda i osobnu žalost svih sinologa, ispostavilo se da je Backhouse prevarant....Varalica je razotkriven, no njegove su krivotvorine ostale temelj znanstvenog proučavanja.

STERLING SEAGRAVE,

Žena zmaj: Legendarni život posljednje kineske carice (1992.)

Jedan je drevni kineski mudrac prorekao: »Kinu će uništiti žena.« Bliži se ostvarenje proročanstva.

Dr. GEORGE EARNEST MORRISON,

dopisnik iz Kine za londonski Times, 1892.-1912.

[Tzu Hsi] se pokazala dobronamjernom i ekonomičnom. Privatno se vladala besprijekorno.

CHARLES DENBY.

Američki poslanik u Kini, 1898.

Bila je moćna spletkarica i zla do srži.

Kineski udžbenik (u tisku 1949.-1991.)

~ 2 ~

Početak

Godine 1852. prekrasna sedamnaestogodišnjakinja iz utjecajne ali osiromašene obitelji klana Yehonala, stigla je u Peking kao sporedna konkubina mladog cara Hsien

Fenga. Tzu Hsi, koju su kao dijete zvali Orhideja, bila je među stotinama konkubina čija je jedina svrha bila da caru rode sina.

Bilo je to loše vrijeme za ulazak u Zabranjeni grad, ogroman splet palača i vrtova koje su održavale tisuće eunuha, opasan zidinama u središtu Pekinga. Dinastija Ch'ing je slabila i dvor je postao izolirano, ksenofobično mjesto. Nekoliko desetljeća ranije Kina je izgubila prvi Opijumski rat, a otada je malo toga učinila da ojača svoju vojsku ili poboljša diplomatske veze s drugim državama.

Unutar zidina Zabranjenog grada krivi je korak često stajao života. Kao jedna od stotinu žena koje su se nadmetale za carevu pažnju, Orhideja je shvatila da stvari mora uzeti u svoje ruke. Nakon što je svladala ljubavnički zanat, riskirala je sve služeći se mitom da dospije u carsku ložnicu i zavede vladara. Hsien Fenga je mnogo toga mučilo, no neko su se vrijeme strastveno i iskreno voljeli, te je ona ubrzo imala veliku sreću da mu rodi sina jedinca i nasljednika. Premda je stekla titulu carice, Orhideja se još uvijek morala boriti da održi svoj položaj kraj carevih novih ljubavnica. Pravo da odgaja vlastito dijete, koje je bilo pod nadzorom Nuharoo, careve prve supruge, neprestano je dolazilo u pitanje.

Invazije Britanaca, Francuza i Rusa 1860. godine i okupacija Pekinga koja je uslijedila, prisilili su kineski dvor na egzil u daleki lovački rezervat Jehol, iza Velikog zida. Ponižavajuće vijesti o strogim uvjetima sklapanja mira pridonijele su pogoršanju carevog zdravlja. Nakon smrti Hsien Fenga uslijedio je dvorski prevrat, koji je Orhideja pomogla spriječiti uz pomoć svog šurjaka princa Kunga i generala Yung Lua. Naočiti je Yung Lu iznova raspirio ljubav u još uvijek mladoj Orhideji, no novi joj je vladajući položaj pružao malo prilike za privatan život. Dijeleći vlast s caricom Nuharoo do punoljetnosti sina, carica Orhideja bila je na početku duge i burne vladavine koja će se protegnuti u naredno stoljeće.

~ 3 ~

POSLJEDNJA CARICA

1

Majčine su oči bile zatvorene kada je umrla. No trenutak poslije su se otvorile i ostale su otvorene. »Vaše veličanstvo, molim vas da primite kapke i pokušate ih zatvoriti najbolje što možete«, bile su upute liječnika Sun Pao-tiena.

Ruke su mi pritom drhtale.

Moja je sestra Rong rekla da je majka htjela zatvoriti oči. Predugo me je čekala. Majka nije htjela prekidati moju audijenciju.

»Ne treba uznemiravati ljude«, bila je majčina filozofija. Bila bi razočarana da je saznala kako joj je netko morao pomoći da sklopi oči. Voljela bih da sam mogla zanemariti naredbu Nuharoo i dovesti sina da se oprosti s njom, »Ne bi smjelo biti važno što je Tung Chih kineski car«, rekla bih. »On je prije svega unuk moje majke.«

Obratila sam se svome bratu, Kuei Hsiangu, i pitala ga je li mi majka štogod poručila.

»Jest«, kimnuo je glavom Kuei Hsiang, odmičući prema drugoj strani majčinog kreveta. »Sve je dobro.«

Potekle su mi suze.

»Kakvu si pogrebnu ceremoniju zamislila za majku?«, pitala je Rong,

»Ne mogu sad misliti«, odgovorila sam. »Pričat ćemo o tome kasnije.«

»Ne, Orhidejo«, pobunila se Rong. »Bit će nemoguće doći do tebe kad odeš odavde. Htjela bih znati što namjeravaš. Majka zaslužuje jednaku počast kao i Velika carica Jin.«

»Voljela bih da mogu naprosto reći da, ali ne mogu. Rong, promatraju nas milijuni. Moramo se uzorno ponašati.«

»Orhidejo«, planula je Rong, »ti si vladarica Kine!«

»Rong, molim te. Mislim da bi majka shvatila.«

»Ne, ne bi, jer ja ne mogu shvatiti. Ti si grozna kći, sebična i bešćutna!«

»Oprostite«, prekinuo ih je liječnik Sun Pao-tien. »Vaše veličanstvo, smijem li vas zamoliti da se usredotočite na vaše prste? Oči vaše majke ostat će zauvijek otvorene prestanete li ih pritiskati.«

»Da, doktore.«

»Jače, i ravnomjerno«, uputio ju je liječnik. »Držite. Još malo. Ne mičite se.«

Sestra mi je pomogla držati ruke.

~ 4 ~

Majčino je lice u pokoju izgledalo zamišljeno i daleko.

»Majko, to sam ja, Orhideja«, prošaptala sam plačući.

Nisam mogla vjerovati da je mrtva. Prstima sam milovala njeno glatko i još uvijek toplo lice. Nedostajalo mi je da je dodirujem. Od mog ulaska u Zabranjeni grad, majka je morala kleknuti da me pozdravi kada je dolazila u posjet. Inzistirala je na poštivanju običaja. »To je poštovanje koje zaslužuješ kao kineska carica«, rekla je.

Rijetko smo imale mira. Stalno sam bila okružena eunusima i dvorskim damama. Sumnjam da me majka mogla čuti s mjesta gdje je sjedila, trideset metara dalje. Pa ipak, to je naizgled nije smetalo. Pretvarala se da čuje. Odgovarala je na pitanja koja nisam postavila.

»Nježno, pustite kapke«, rekao je liječnik Sun Pao-tien. Majčine su oči ostale zatvorene. Njezine su bore naizgled nestale, a lice joj je bilo spokojno.

Ja sam planina iza tebe. Sjetila sam se majčinog glasa:Poput rijeke što pjeva Izbijaš kako bi slobodno potekla. Gledam te s veseljem, Sjećanje na nas

Potpuno je i lijepo.

Morala sam biti jaka radi sina. Iako je sedmogodišnji Tung Chih vladao već dvije godine, od uspona na prijestolje 1861. godine, njegova je vladavina bila kaotična. Strane su sile nastavile stjecati prevlast u Kini, osobito u morskim lukama; pobunjeni seljaci zvani taipinzi proširili su se po unutrašnjosti zemlje i zauzimali pokrajinu za pokrajinom. Mučila sam se da pravilno odgojim Tung Chiha. No činilo se da ga je strašno pogodila očeva preuranjena smrt. Mogla sam se samo nadati da ću ga odgojiti onako kako su roditelji odgojili mene.

»Ja sam sretna žena«, govorila je majka. Vjerovala sam joj kada je rekla da u životu ne žali ni za čim. Ostvarila je svoj san: dvije kćeri udale su se za članove carske obitelji, a sin je bio visoki carski ministar. »Samo Što nismo bili prosjaci 1852. godine«, često nas je podsjećala majka. »Nikad neću zaboraviti to poslijepodne na Velikom kanalu kada su sluge ostavili lijes vašega oca.«

Vrućina tog dana i smrad truleži koji je dopirao od očevog leša i meni su ostali u sjećanju. Izraz na majčinom licu kada je bila primorana prodati posljednji dio svog imetka, ukosnicu od žada koju joj je naš otac poklonio na vjenčanju, bio je najtužniji koji sam ikad vidjela.

Kao starija supruga cara Hsiena Fenga, carica Nuharoo prisustvovala je pogrebu moje majke. Za moju je obitelj to bila velika čast. Kao predana budistica, Nuharoo je prekršila tradiciju kada je prihvatila moj poziv.

Odjevena u bijelu svilu poput visokog stabla od leda, Nuharoo je odisala otmjenošću. Hodala sam iza nje, pazeći da ne stanem na dugu povlaku njezine haljine. Slijedili su nas tibetanski lame koji su pjevali molitve, taoistički i budistički svećenici. Putem kroz Zabranjeni grad zaustavljali smo se i izvodili obred za obredom, prolazeći kroz stalno nova vrata i stalno nove dvorane.

~ 5 ~

Dok sam stajala pokraj Nuharoo, čudila sam se kako smo napokon postigle određeni sklad. Naše su razlike bile jasne od trenutka kad smo kao djevojke ušle u Zabranjeni grad. Elegantna, samouvjerena, carske krvi, ona je bila izabrana za prvu carevu suprugu, caricu, a ja, porijeklom iz dobre obitelji i ništa više, sa sela i nesigurna, postala sam konkubina četvrtog reda. Naše su razlike prerasle u sukob kada sam našla put do Hsien Fengova srca i rodila mu sina, njegovo jedino muško dijete i nasljednika. Moj uspon u rangu samo je pogoršao stvari. No u kaosu nasta-lom zbog najezde stranaca, smrti našeg supruga za vrijeme progonstva u starom lovačkom odmorištu Jehol i prevratničke krize, morale smo naći način da surađujemo.

Moj odnos s Nuharoo svih tih godina najbolje opisuje izreka »Voda s izvora ne remeti vodu u rijeci« Da bismo preživjele igrale smo se čuvati jedna druge. Katkad se to činilo nemogućim, naročito kad se radilo o Tung Chiju. Nuharoo je status prve supruge ovlastio da upravlja njegovim odgojem i obrazovanjem, što je mene izjedalo. Naše su svađe oko Tung Chijeva odgoja prestale kada se on uspeo na tron, no moje ogorčenje zbog loše pripremljenosti dječaka nastavilo je trovati naš odnos.

Nuharoo je rješenje svog nezadovoljstva potražila u budizmu, dok je mene moje pratilo poput sjene. Duh mi je neprestano prkosio volji. Pročitala sam knjigu koju mi je Nuharoo poslala, Pravila ponašanja za udovicu cara, no to mi nije puno pomoglo da postignem mir. Naposljetku, porijeklom sam s Wuhua, »jezera raskošne trave«. Nisam se mogla pretvarati, premda sam se cijeli život trudila.

»Nauči se biti mekana vrsta drveta, Orhidejo«, učila me majka dok sam bila dijete. »Iz komada mekanog drveta rezbare se kipovi Bude i božica. Iz onih tvrdih rade se daske za lijes.«

Imala sam crtaći stol u svojoj sobi, s tintom, svježe umiješanom bojom, kistovima i rižinim papirom. Svakoga dana poslije audijencije vraćala sam se onamo i radila.

Slike su bile za moga sina - darivala sam ih u njegovo ime. One su bile njegovi ambasadori i govorili u njegovo ime kad god bi situacija postala previše ponižavajuća. Kina je bila prisiljena moliti za produžetak plaćanja takozvane ratne kompenzacije, koje su nam nametnule strane sile.

Slike su također pomogle ublažiti kivnost na moga sina zbog poreza na zemlju. Namjesnici nekoliko država poručili su da su im podanici siromašni i da ne mogu platiti.

»Carska je riznica odavno prazna«, vapila sam u dekretima izdanima u sinovljevo ime. »Prikupljeni je porez otišao u ruke stranih sila kako se njihove flote ne bi usidrile u našim vodama.«

Moj šurjak, princ Kung, žalio se da njegov novi Odbor za vanjske poslove više nema gdje pohraniti vjerovnička pisma. »Strane su flote više puta zaprijetile da će ponovno uploviti u naše vode«, upozorio je.

Bila je to ideja mojeg eunuha An-te-haija da upotrijebim svoje slike kao poklone, kako bih dobila vrijeme, novac i razumijevanje.

~ 6 ~

An-te-hai mi je služio od mojeg prvog dana u Zabranjenom gradu, kad mi je, kao trinaestogodišnji momak, kradomice ponudio vode za moje suho grlo. Bio je to hrabar čin kojim je stekao moju doživotnu odanost i povjerenje.

Njegova je ideja bila briljantna i ja nisam stizala naslikati dovoljno slika.

Jednu sam poslala kao rođendanski dar generalu Tseng Kuo-fanu, najvećem kineskom vojskovođi, koji je upravljao carskom vojskom. Htjela sam generalu dati do znanja da ga cijenim, iako sam ga nedavno bila degradirala u sinovo ime, pod pritiskom dvorskih promandžurskih konzervativaca koji su sebe prozvali

Željeznim šeširima. Željezni šeširi nisu mogli podnijeti činjenicu da Han Kinezi marljivim radom postaju sve moćniji. Htjela sam generalu Tsengu dati do znanja da mu ne želim zlo i da sam svjesna da sam mu nanijela nepravdu. »Moj sin Tung Chih ne bi mogao vladati bez vas«, bila je poruka slike koju sam mu poslala.

Cesto sam se pitala sto je spriječilo generala Tsieng Kuo-fana da se pobuni. Nije bilo teško izvršiti državni udar - imao je novac i vojsku. Prije sam mislila da je to samo pitanje trenutka. »E sad je dosta«, mogla sam zamisliti kako govori jednog dana, a moj bi sin pao u nemilost.

Potpisala sam se finom kaligrafijom. Iznad potpisa sam stavila svoj pečat u crvenom tušu. Imala sam kamene pečate raznih veličina i oblika. Neke sam pečate dobila od supruga, a ostatak je opisivao moje titule: »Carica Kine«, »Carica Svete dobrote«, »Carica Zapadne palače«. »Carica Tzu Hsi« bio je onaj koji sam najčešće koristila. Ti su pečati bili važni kolekcionarima. Da bi se djelo kasnije lakše prodalo, izostavljala sam svoje ime u posveti, ukoliko ga ne bi zatražili.

Jučer me An-te-hai obavijestio da se mojim slikama podigla cijena. Vijest mi je donijela malo veselja. Puno bih radije provodila vrijeme s Tung Chihom nego slikala pod prisilom.

Svima koji su promotrili moje slike bile su jasne njihove mane. Iz mojih poteza kistom vidjelo se da mi nedostaje prakse, usprkos talentu. Moja upotreba tuša otkrivala je da sam tek početnik. Priroda slike na rižinom papiru ne dopušta greške, što je značilo da sam mogla satima raditi na crtežu, do kasno u noć, i onda sve uništiti jednim lošim potezom. Nakon što sam mjesecima radila sama, unajmila sam učiteljicu slikanja čiji je posao bio da prikrije moje greške.

Moji su motivi bili pejzaži i cvijeće. Slikala sam i ptice, obično u paru. Smještala sam ih u sredinu okvira. Sjedile bi na istoj grani, ili odvojeno, kao da razgovaraju. U okomitim kompozicijama, jedna bi ptica sjedila na gornjoj grani i gledala prema dolje, dok bi druga bila na donjoj i gledala prema gore.

Najviše sam vremena posvećivala perju. Ružičasta, narančasta i žutozelena bile su moje omiljene boje za perje. Ton je uvijek bio topao i vedar. An-te-hai je predložio da slikam božure, cvjetove lopoča i krizanteme. Rekao mi je da sam dobra u tome, no ja sam znala da je pritom mislio da će se tako lakše prodati.

~ 7 ~

Učiteljica slikanja naučila me trik kako da pečate iskoristim za prikrivanje grešaka. Kako sam posvuda imala greške, više sam pečatila slike. Kada bih bila nezadovoljna i htjela krenuti ispočetka, An-te-hai bi me upozorio da količina treba biti moj cilj. Pomogao mi je da pečate učinim zanimljivima. Kada djelo više ne bih mogla spasiti, učiteljica bi nastavila posao.

Moja je učiteljica uglavnom radila na pozadinama. Loše bi dijelove prekrila lišćem i granama, a istaknula bi moje ptice i cvijeće. Čovjek bi pomislio da su kraj njezinih finih poteza moji sramota, no ona se služila svojom vještinom samo da »unese harmoniju u glazbu«. Njezino je umijeće spasilo moje najgore slike. Bilo ju je zabavno gledati kako se brižno trudi oponašati moje amaterske poteze.

Dok sam slikala misli bi mi često odlutale na sina. Noću sam se teško koncentrirala. Zamišljala sam Tung Chihovo lice dok spava i pitala se o čemu sanja. Kada bih postala očajna od želje da ga vidim, odložila bih kist i otrčala u Tung Chihovu palaču, četiri dvorišta dalje od moje. Nisam mogla čekati da An-te-hai upali lampione, nego bih žurila kroz mrak, zabijajući se i udarajući o zidove i lukove sve dok ne bih stigla do djetetovog kreveta. Tada bih gledala svog usnulog sina kako diše i milovala ga po glavi rukom umrljanom tušem. Kada bi sluga upalio svijeće, uzela bih jednu od njih i držala je blizu sinovog lica. Pogledom bih prelazila preko njegova lijepog čela, kapaka, nosa i usana. Sagnula bih se i poljubila ga. Oči bi mi zasuzile kada bih uočila sličnost s njegovim ocem. Sjetila bih se vremena kada smo car Hsien Feng i ja bili zaljubljeni. Najdraži mi je trenutak još uvijek bio onaj kada sam ga slatko mučila tražeći od njega da zapamti moje ime. Ne bih ostavila Tung Chiha sve dok me An-te-hai ne bi pronašao, praćen dugom povorkom eunuha, od kojih je svaki nosio divovski crveni lampion.

»Moja učiteljica može slikati umjesto mene«, govorila bih An-te-haiju. »Nitko neće saznati da nisam osobno stavila pečat.«

»Ali vi ćete znati, gospodarice«, tiho bi odgovarao eunuh i pratio me natrag do palače.

~ 8 ~

2

Umjesto da čitam Tung Chihu u hladu svog dvorišta, potpisala sam edikt o smrtnoj kazni dvojice važnih ljudi. Bilo je to 31. kolovoza 1863. godine. Užasavala sam se tog trenutka jer nisam mogla prestati misliti o tome što moj potpis nosi njihovim obiteljima.

Prva osoba bio je Ho Kui-ching, namjesnik pokrajine Che-kiang. Ho je bio dugogodišnji prijatelj moga muža. Upoznala sam ga kao mladića, kada je postigao najvišu ocjenu na ispitu za državnu službu. Na svečanost sam došla s mužem, koji ga je odlikovao titulom Jin-shiha, osobe vrhunskih postignuća.

Koliko se sjećam, Ho je bio skroman čovjek. Imao je duboko usađene oči i isturene zube. Moj je suprug bio zadivljen širinom njegovog znanja iz filozofije i povijesti, i Hoa je prvo postavio za gradonačelnika Hangchowa, važnog grada na jugu, a nekoliko godina kasnije za namjesnika Chekianga. Već s pedeset godina bio je viši namjesnik nadležan za sve pokrajine središnje Kine. Ho je stekao i vojne ovlasti. Bio je vrhovni zapovjednik carskih snaga u južnoj Kini.

Iz Hoovog se dosjea vidjelo da je optužen za zanemarivanje svojih dužnosti, zbog čega smo izgubili nekoliko pokrajina za vrijeme tajpinških pobuna. Naredio je svojim ljudima da otvore vatru na lokalno stanovništvo, dok je on planirao bijeg. Odbila sam njegov zahtjev da ponovno razmotrim slučaj. Činilo se da ne osjeća ni žaljenje ni krivnju zbog smrti i patnje tisuća obitelji koje je napustio.

Ho i njegovi prijatelji na dvoru poricali su činjenicu da je moj muž prije svoje smrti osobno naredio da se Hou odrubi glava. Jak otpor s kojim sam se kasnije susrela pokazao mi je koliko sam ranjiva. Hoov sam zahtjev shvatila kao izravnu prijetnju vla-davini moga sina. Princ Kung bio je među rijetkima koji su stali na moju stranu, iako me i on neprestano podsjećao da nemam podršku dvora.

Nisam očekivala da će moje neslaganje s dvorom prerasti u sinovu i moju borbu za opstanak. Bila sam svjesna da je Hoovo ponašanje odraz ponašanja namjesnika mnogih drugih pokrajina. Izazvala bih beskrajno puno nevolja da nisam nastavila sa suđenjem.

Za nekoliko tjedana primila sam peticiju sa zahtjevom da ponovno razmotrim slučaj. Peticiju je potpisalo sedamnaest visokih ministara, namjesnika i generala koji su tvrdili da je Ho nevin i tražili od Njegovog mladog veličanstva da odbaci optužbe.

Zamolila sam princa Kunga da mi pomogne istražiti prošlost svih potpisnika peticije. Podaci koje mi je Kung ubrzo donio pokazali su da je namjesnik Ho sve njih, bez iznimke, ili osobno promaknuo na njihove položaje, ili ih je preporučio.

Tung Chih i ja sjedili smo i slušali kako se strane nabacuju dokazima. Moj je sin bio umoran i vrpoljio se na svom velikom prijestolju. Sjedila sam iza njega, malo ulijevo, i stalno sam ga morala podsjećati da se uspravi. Da bi Tung Chih bio u razini više od stotine ministara ispred sebe, njegovo je prijestolje bilo postavljeno na platformu. Mogao ih je sve vidjeti i svi su isto tako mogli vidjeti njega. Njegovim podanicima nije bilo lako

~ 9 ~

gledati u Sina Neba. Pokušala sam ubrzati saslušanje tako da se moj sin može otići igrati. Sedmogodišnjem djetetu ono je bilo mučenje, makar on bio Sin Neba.

Većinom glasova utvrđeno je da Hoov propust nije onakav kakvim se čini - namjesnik nije kriv. Ministar financija pokrajine Jiang-hsi je svjedočio: »Tražio sam od namjesnika Hoa da dođe i pomogne mi čuvati moju državu. Umjesto da ga se proglasi dezerterom, trebalo bi ga smatrati junakom.«

Tung Chih je izgledao zbunjeno i htio je otići.

Ispričala sam se u ime svog sina i nastavila sama. Nisam popuštala, osobito nakon što sam saznala da je Ho pokušao uništiti dokaze i da je maltretirao svjedoke.

Princ Kung je napustio proces nakon mučne višednevne rasprave, uz izgovor da će radije cijeli slučaj prepustiti meni. Nastavila sam se boriti protiv dvora, koji je zauzvrat zatražio »vjerodostojnijeg istražitelja«.

Imala sam osjećaj da sudjelujem u igri čija pravila ne shvaćam. I nije bilo vremena da ih naučim. U sinovo ime pozvala sam generala Tseng Kuo-fana, Hoovog privremenog zamjenika. Dala sam mu do znanja da očajnički tražim ljude koji će reći istinu i samo istinu. Zatražila sam od njega da provede novu istragu.

Objasnila sam Tungu Chihu da smo njegov otac i ja oduvijek imali veliko povjerenje u poštenje generala Tsenga. Kako bih zadržala njegovu pažnju, ispričala sam mu priču o prvom susretu Tsenga i cara Hsien Fenga i kako se junački vojskovođa pre-stravio kada ga je car zamolio da objasni zašto je dobio nadimak »Tseng glavorezac«.

Tung Chiha su zabavile priče o Tsengovim podvizima pa me pitao je li general Mandžurac. »Nije, on je Han Kinez.« Iskoristila sam priliku da se vratim na temu. »Vidjet ćeš kako je dvor nesklon Han Kinezima.«

»Dok god se bori i pobjeđuje za mene«, odgovorio je moj sin, »nije me briga koje je rase.«

Bila sam ponosna na njega i odgovorila sam: »Zato si ti car.«

Dvor je prihvatio moje imenovanje Tseng Kuo-fana, što me navelo na pomisao da netko sigurno vjeruje da je Tseng korumpiran. Postavila sam uvjet da Tsengova otkrića budu dostupna javnosti.

Za mjesec dana Tseng je svoja otkrića iznio pred okupljenim dvorom, što me veoma razveselilo:

Iako moji istražitelji nisu mogli doći ni do kakvih preostalih pisanih dokumenata nakon što su Taipinzi zapalili namjesnikovu palaču, još uvijek stoji da namjesnik Ho Kui-ching nije ispunio dužnost i branio svoje pokrajine. Dekapitacija nije neprimjerena kazna, jer je u skladu sa zakonom carske vlade. Jesu li ga njegovi podređeni nagovorili na dezerterstvo, po mom je mišljenju sasvim nevažno.

U sudnici je nastao muk nakon čitanja izjave Tseng Kuo-fana. A ja sam znala da sam pobijedila.

~ 10 ~

Mrzila sam što ja moram biti ta koja će dati nalog za smaknuće. Možda nisam bila toliko predana budistica kao Nuharoo, ali vjerovala sam u Budino učenje da »ubojstvo umanjuje čovjekovu vrijednost«. Taj strašan čin poremećuje unutrašnju ravnotežu i skraćuje životni vijek. Nažalost, nisam mogla izbjeći izvršenje kazne,

Sljedeći čovjek kojemu se sudilo bio je general Sheng Pao, koji nije bio samo moj osobni prijatelj, nego je dao i značajan doprinos dinastiji. Bdjela sam nad njegovim slučajem, premda nijednom nisam posumnjala u svoje postupke.

Stabla ispod mog prozora divlje su se povijala u iznenadnoj oluji, poput golih ruku koje očajnički traže pomoć. Natopljene kišom i izudarane vjetrom, grane su se slomile i pale na žute opeke krova moje palače. Veliko stablo magnolije u dvorištu ove je godine ranije počelo cvjetati, a oluja će sigurno uništiti njezin cvat.

Bila je ponoć, a ja sam promatrala kišne kapi kako liju niz prozorska stakla i razmišljala o Sheng Paou. Nikako se nisam mogla pripremiti. Misli mi nisu mogle utišati unutarnji glas: Orhidejo, da nije bilo Sheng Paoa, ne bi bila živa.

Sheng Pao je bio neustrašiv mandžurski barjaktar, odvažan vojnik koji je odrastao u siromaštvu i uzdigao se vlastitim radom. Godinama je bio vrhovni zapovjednik sjevernih carskih snaga i imao je velik utjecaj na dvoru. Njegovi su ga se neprijatelji toliko bojali te bi na sam spomen njegovog imena svaki tajpinški pobunjenik zadrhtao. General je volio svoje vojnike i mrzio je rat, jer je znao njegovu cijenu. Odlučivši pregovarati s vođama pobune, uspio je povratiti mnoge pokrajine bez upotrebe sile.

Sheng Pao je stao na moju stranu u mom okršaju s bivšim visokim savjetnikom Su Shunom 1861. godine. Prevrat koji se dogodio nakon smrti mog supruga bio je odlučujući trenutak za mene, a Sheng Pao je bio jedini pripadnik vojske koji mi je ponudio pomoć.

Problemi sa Shengom Paom počeli su nakon mojeg povratka iz carskog lovišta Jehola u Peking s truplom supruga, cara Hsien Fenga. Za nagradu što mi je služio, unaprijedila sam generala, osiguravši mu nenadmašnu moć i bogatstvo. Međutim, ubrzo su iz svih krajeva zemlje počele stizati pritužbe na njegovo zlostavljanje stanovništva. Pisma su prvo bila dostavljena Odboru za rat Nitko se nije usudio samostalno se suprotstaviti Sheng Paou.

Princ Kung je zanemario pritužbe nadajući se da će se Sheng Pao obuzdati. Uzalud se nadao. Dalo se čak naslutiti kako se od mene očekuje da zatvorim oči jer je Sheng Pao bio previše važan.

Trudila sam se biti strpljiva, no došlo je do toga da je u pitanje doveden autoritet mog sina kao vladara. Otišla sam princu Kungu i tražila od njega da podigne optužnicu protiv Sheng Paoa.

Istražitelji princa Kunga otkrili su da je general preuveličao broj žrtava kako bi dobio dodatnu odštetu. Lagao je također o pobjedama kako bi svojim časnicima zajamčio unapređenja. Sheng Pao je tražio da mu dvor ispuni sve zahtjeve. Ubiranje

~ 11 ~

mjesnog poreza za vlastite potrebe postala mu je uobičajena praksa. Bilo je poznato da je prekomjerno uživao u alkoholu i prostitutkama.

Drugi namjesnici počeli su slijediti Sheng Paov primjer. Neki od njih su prestali plaćati carski porez. Vojnike se dresiralo da budu odani namjesnicima, a ne caru Tung Chihu. Na ulicama Pekinga sve se češće čulo: »Nije Tung Chih kineski car, već Sheng Pao.«

Raskošno Sheng Paovo vjenčanje bila je najnovija vijest. Kao i činjenica da je mladenka bila bivša supruga poznatog tajpinškog pobunjeničkog vođe.

U zoru se sunce probilo kroz oblake, ali kiša nije stala. Magla se digla u dvorištu, penjući se uz drveće poput bijelog dima.

Sjedila sam u svojoj stolici, već odjevena, kada je ušao moj eunuh An-te-hai i uzbuđeno najavio: »Moja gospo, Yung Lu je ovdje.«

Izgubila sam dah kad sam ga vidjela.

Visok i snažan u svojoj klanskoj odori, Yung Lu je ušao u sobu.

Pokušala sam ustati da ga pozdravim, ali sam osjetila slabost u nogama pa ostadoh sjediti.

An-te-hai je donio žutu baršunastu prostirku i stao između nas. Bez žurbe, stavio je prostirku na oko metar od moje stolice. Bio je to dio obaveznog rituala pri svakom susretu s caricom udovicom drugu godinu nakon razdoblja tugovanja. Pravilo se činilo smiješnim, jer smo se Yung Lu i ja vidjeli mnogo puta na audijencijama, mada smo bili prisiljeni ponašati se kao stranci. Ritual nas je trebao podsjetiti na distancu između carskog muškarca i žene.

Sada su već moji eunusi, sluge i dvorske dame bili poredani uz zid prekriženih ruku. Promatrali su An-te-haija i njegovu predstavu. Tijekom godina, postao je majstor iluzije. Yung Lu i ja bili smo njegovi glumci u lukavoj drami skretanja pozornosti.

Yung Lu je kleknuo na prostirku, lagano kucnuo čelom o pod i zaželio mi dobro zdravlje. »Ustanite«, rekla sam.

Kada je ustao, An-te-hai je polako odvukao prostirku, privlačeći svu pozornost na sebe dok smo Yung Lu i ja razmjenjivali poglede.

Poslužili su nam čaj dok smo sjedili nepomično kao dvije vaze. Počeli smo pričati o posljedicama suđenja namjesniku Hou i razmijenili mišljenja o nadolazećem slučaju Sheng Paoa. Yung Lu me je uvjeravao da sam donijela ispravne odluke.

Misli su mi letjele dok sam sjedila kraj svoje ljubavi. Nisam mogla zaboraviti što se dogodilo četiri godine ranije u grobnici Hsien Fenga, gdje smo proveli naše jedine intimne trenutke. Čeznula sam da saznam sjeća li se Yung Lu tog događaja kako ga se ja sjećam. Ništa na njegovom licu nije to pokazivalo. Prije nekoliko dana na audijenciji kad me je pogledao ravno u oči, posumnjala sam se da je između nas ikad bilo strasti. Kao udovica cara Hsien Fenga, nisam mogla pomišljati na budućnost s muškarcem. No moje

~ 12 ~

je srce odbijalo ostati u svojoj grobnici.

Zbog svojeg položaja zapovjednika stjegonoša, Yung Lu je stalno izbivao iz prijestolnice. Neovisno o svojim trupama, odlazio je onamo gdje je bio potreban i brinuo se da kineska vojska ispuni svoju dužnost prema carstvu. Kako je bio čovjek od akcije, takav mu je život odgovarao; bio je vojnik i društvo vojnika bilo mu je draže od onog dvorskih ministara.

Za Yung Luovih čestih izbivanja lakše sam podnosila svoju čežnju. Tek kad bi se vratio, shvatila bih dubinu svojih osjećaja.

Najednom je bio kraj mene, izvještavao o nekom hitnom problemu ili nudio savjet u ključnom trenutku. Znao je tjednima ili mjesecima ostati u prijestolnici i za to je vrijeme savjesno posjećivao dvor. Samo sam u tim razdobljima mogla reći da me dnevne audijencije vesele.

Osim na audijencijama, Yung Lu me izbjegavao. Bio je to njegov način da me zaštiti od glasina i tračeva. Kad god bih izrazila želju da se nasamo vidimo, on bi to odbio. Svejedno sam neprestano slala An-te-haija k njemu. Htjela sam Yung Luu dati na znanje da je eunuh tu kako bi ga poveo kroz stražnja vrata dvorane za audijenciju i uveo moju odaju.

Iako me Yung Lu uvjerio da sam donijela pravu odluku u vezi sa Sheng Paom, još uvijek sam bila zabrinuta. Istina, dokazi su govorili protiv njega, no general je imao puno saveznika na dvoru, među kojima je bio i princ Kung, za kojeg sam primijetila da se drži na distanci. Kada je Sheng Pao napokon doveden u Peking, moj se šurjak najednom ponovno pojavio, tražeći da se Sheng Paoa protjera umjesto da ga se pogubi. Ponovno sam podsjetila Kunga da je nalog za pogubljenje Sheng Paoa izvorno dao car Hsien Feng. Princ Kung je ostajao pri svom. Moju je upornost doživio kao svojevrsnu objavu rata.

Osjećala sam se ranjivo i uplašeno kada su iz dalekih krajeva Kine stigle peticije za oslobođenje Sheng Paoa. Yung Lu je ponovno stao u moju obranu i smirio me. Dao mi je hrabrosti i sabranosti za razmišljanje. Malo tko je znao da je Yung Lu imao svoje razloge zbog kojih je priželjkivao smrt Sheng Paoa: Yung Lu se razbjesnio kad je Sheng Pao poklao ranjene vojnike. Za Yung Lua, bila je to stvar principa.

Moja je strategija bila jednostavna: uvjerila sam Sheng Paove podređene da mu neću odrubiti glavu, ako većina njih vjeruje da zaslužuje živjeti. Promijenila sam i pravila tako da članovi

Sheng Paova klana ne budu kažnjeni skupa sa svojim vođom. Osjetivši olakšanje, mogli su glasati srcem, i željeli su Sheng Paovu smrt.

Sheng Pao je poslan pred Odbor za kazne, gdje je smaknut po kratkom postupku. Preplavio me osjećaj tuge i neuspjeha. Noćima sam sanjala isti san: otac stoji na stolcu na kraju mračnog hodnika, okružen visokim zidovima. Odjeven je u svoju sivu pamučnu pidžamu i pokušava zabiti čavao u zid. Strahovito je mršav, kosti mu se naziru kroz

~ 13 ~

kožu. Stoji na klimavom stolcu, bez jedne noge. Zovem ga i on se okrene, ukočenog vrata. Pruža lijevu ruku prema meni i otvara dlan. Dlan je pun rđavih čavala.

Nisam se usudila dati san na tumačenje, jer u kineskoj mitologiji zahrđali čavli predstavljaju grižnju savjesti i kajanje. Ne bih uspjela u svome naumu bez Yung Luove pomoći. Moji osjećaji prema njemu s vremenom će se produbiti, no naša će tjelesna ljubav ostati sanjarija. Svakog sam dana osjećala odsutnost muškarca u svom životu. Ipak, više me brinuo moj sin. Prije gotovo deset godina izgubila sam supruga, a moj je sin izgubio oca. Za mene je to bila dvostruka tragedija. To je značilo da Tung Chih mora preuzeti punu odgovornost svog položaja i tako propustiti djetinjstvo. Radost bezbrižnih dana nije mu bila suđena. Premda je još bio mali, već sam u njemu primjećivala nemir koji je povremeno izbijao u munjevitim naletima bijesima.

Tung Chihu je bila potrebna muška ruka da ga vodi. Tragedija je bila u tome što ga se tjeralo ne samo da prerano preuzme tešku ulogu, nego nije imao ni prema kome oblikovati karakter i ponašanje. Na dvoru razdiranom političkim suparništvom, malo je bilo onih koji su mu mogli nadomjestiti oca a da pritom nisu imali neku skrivenu namjeru.

Yung Lu i princ Kung bili su muškarci za koje sam se nadala da će ispuniti tu ulogu. No sukob oko Sheng Paoa je to otežao. Yung Lu je uživao veliku popularnost sve dok nije stao na moju stranu. Otada je njegov utjecaj postao upitan. A ja ću ubrzo osjetiti koliko mi je duboko princ Kung zamjerio što sam ga nadmudrila i oduzela život njegovu starom savezniku.

~ 14 ~

3

Očekivala sam sukob s namjesnikom Ho Kui-chingom i generalom Sheng Paom, ali nisam očekivala da ću se morati sukobiti sa svojim šurjakom, princom Kungom. Životi su nam se kroz sve ove godine toliko isprepleli, da nisam bila spremna na raskid našeg odnosa. Od krize koja je uslijedila nakon smrti mog supruga u Jeholu, bio mi je važan, čak i ključan saveznik. Kad je dvor pobjegao pred najezdom strane vojske, Kung je ostao u Pekingu s ponižavajućim zadatkom da pregovara s okupatorima. Kad se visoki savjetnik Su Shun pokušao dokopati vlasti na dvoru u izgnanstvu s one strane Velikog zida, Kung je još uvijek bio u Pekingu i mogao je nesmetano organizirati protuudar. On je bio najzaslužniji što smo se Nuharoo, ja i mali Tung Chih spasili.

I bili smo prijatelji - ili sam ga samo voljela i činilo mi se da shvaćam njegove motive. Bio je veoma darovit čovjek i uvijek sam smatrala da je sposobniji od svog brata koji je završio na prijestolju. Rezerviraniji i discipliraniji od Hsien Fenga, princ Kung se možda činio hladnim, ali se barem nije prepuštao gorčini. Time je stekao moje poštovanje, kao i poštovanje većine dvora. Oduvijek sam mislila da radi za dobrobit Kine, a ne za svoje sebične ciljeve.

No bila su to teška vremena. Nalazili smo se u vrtlogu unutarnjih sukoba i vanjskih prijetnji, a napetost je stvorila otrovno ozračje u kojemu su dvorske frakcije spletkarile jedna protiv druge.

Polako je postajalo sve jasnije da nas Kung redovito zaobilazi u vođenju dvorskih poslova. Upravo se to dogodilo u Jeholu, kad je manipulativni Su Shun inzistirao da se Nuharoo i ja ne zamaramo dvorskim poslovima, nego da ih radije prepustimo muškarcima. Princ Kung je Nuharoo i meni na sve moguće načine davao do znanja kako želi da mu budemo šurjakinje, a ne politički partneri.

»Istina je da nam kao ženama manjka znanja o stranim silama«, rekla sam, »ali to ne znači da se naša prava trebaju zanemariti.«

Princ Kung se nije potrudio suočiti s nama, nego nas je naprosto nastavio zaobilaziti.

Pokušala sam nagovoriti Nuharoo da se zajedno pobunimo, no nju to nije zanimalo. Predložila je da oprostim princu Kungu i prijeđem preko toga. »Obiteljska nam je dužnost očuvati sklad«, rekla je smiješeći se.

Kako nisam dobivala dnevna izvješća, nisam imala nikakvu ideju o tome što se događa. Osjećala sam se slijepo i gluho kad se od mene tražilo da na audijenciji donesem odluku. Princ Kung je naveo strance da misle kako smo Nuharoo i ja puke figure. Umjesto da svoje ponude propisno iznose Tung Chihu, strane su se sile obraćale princu Kungu.

~ 15 ~

Tung Chih je imao skoro dvanaest godina kad je situacija s Kungom postala nepodnošljiva. Trebao je potpuno preuzeti ulogu cara za svega nekoliko godina - pod uvjetom da mu ta uloga još uvijek bude dostupna. Na audijencijama nije bio svjestan sukoba koji se odvijao odmah ispod površine, ali je osjećao moju nelagodu. Veća napetost među nama bila mu je samo još jedan razlog da izbjegava svoje dužnosti. Dok je Tung Chih sjedio i lupkao nogom, ili zurio u prazno do završetka audijencije, meni je preostajalo samo da gledam u okupljene ministre, plemiće i podanike, i osjećam kako sam iznevjerila svog sina.

Shvatila sam da mi Nuharoo neće pružiti potporu ako je ne uvjerim da ima puno toga za izgubiti. Moj bi sin bio car samo na papiru, dok bi zapravo vladao njegov stric. Ljudi koji su se protivili smaknućima namjesnika Hoa i generala Sheng Paoa bili su Kungovi prijatelji. Kazne su izvršene zahvaljujući mojoj upornosti, ali mi je postalo jasno koliko će velik biti moj »krvavi dug«.

Nepripremljene i često bez riječi, Nuharoo i ja dopuštale smo princu Kungu da vodi audijencije kao da mi ne postojimo. Omalovažavanje je bilo toliko očigledno da nas je dvor ubrzo počeo otvoreno ignorirati. Yung Lu je strahovao da će se i vojska povesti za njihovim primjerom.

Znala sam da se moram izboriti za sebe i Tung Chiha i da to moram učiniti brzo. Kad je niži službenik iz grada na sjeveru poslao pismo žaleći se na princa Kunga, osjetila sam da je kucnuo čas.

Za dva sata sastavila sam edikt u kojem sam izložila slučaj princa Kunga. Napisala sam ga pažljivo i držala se činjenica, izbjegavajući nepotrebno blaćenje mog šurjaka. Zatim sam učinila ono što mi je bilo najteže: pozvala sam sina i pokušala mu objasniti što kanimo učiniti. Tung Chih je bio zbunjen i gledao me širom otvorenih očiju. Djelovao mi je tako mlado, tako nezaštićeno, čak i u svojoj veličanstvenoj svilenoj odori ukrašenoj carskim simbolima. Nisam ga htjela uplašiti i srce mi se ispunilo tugom. Pa ipak, bilo mi je važno da shvati.

Tada sam, u ime svog sina, pozvala princa Kunga.

Na audijenciji je nastala grobna tišina kada je Tung Chih pročitao edikt koji sam napisala i stavila mu u ruke. Činilo se da je dvor zatečen ediktom, jer se nitko nije usprotivio optužbama. Prethodnu sam noć uspjela nagovoriti Nuharoo da stane na moju stranu, premda nije prisustvovala objavi. U ediktu sam nabrojala niz zakona koje je Kung prekršio. Imala sam jake argumente i čvrste dokaze. Moj šurjak nije imao drugog izbora nego da prizna počinjena nedjela.

Ponizila sam princa Kunga oduzevši mu sve funkcije i titule.

Iste večeri zatražila sam od Yung Lua da osobno razgovara s njim. Yung Lu je objasnio Kungu da mu je jedini izbor udružiti se sa mnom. »Čim se javno ispričate«, obećao je Yung Lu u moje ime, »Njezino veličanstvo vratit će vam sve funkcije i titule.«

Neprijatelji princa Kunga veličali su me jer sam »uklonila opasnu zvijer«. Preklinjali

~ 16 ~

su me da mu ne vratim stari položaj. Uopće im nije bilo jasno što želim od princa Kunga. Nije im bilo na kraj pameti da sam ga kaznila jer je to bio jedini način da ponovno surađujemo. Samo sam tražila da se sa mnom ravnopravno postupa.

Kako bih zaustavila glasine da smo princ Kung i ja neprijatelji, izdala sam novi edikt kojim sam Kungu omogućila da učini ono o čemu je dugo sanjao - otvori elitnu akademiju, Carsku školu prirodnih znanosti i matematike.

Tung Chih se žalio da ga boli trbuh i izostao je s jutarnje audijencije. Rekla sam An-te-haiju da ga poslijepodne obiđe. Moj je sin te godine navršavao trinaestu, a car je bio već sedam godina. Shvaćala sam zašto mrzi svoje obaveze i koristi svaku priliku da pobjegne od njih, ali sam ipak bila razočarana.

Nisam mogla prestati razmišljati o Tung Chihu dok sam sjedila na prijestolju i slušala Yung Lua kako čita Tseng Kuo-fanovo izvješće o zamjenama za namjesnika Hoa i generala Sheng Paoa, koje još nisu bile pronađene. Stajalo me truda da se koncentriram.

Neprestano sam pogledavala prema vratima i nadala se da će najaviti mog sina. Najzad je stigao. Pedeset je ljudi kleknulo da ga pozdravi. Tung Chih je krenuo prema prijestolju a da nije ni kimnuo glavom.

Moj se lijepi dječak prvi put obrijao. U posljednje vrijeme naglo je narastao. Njegove sanjive oči i blagi glas podsjećali su me na njegovog oca. Pred dvorom se držao samouvjereno. No ja sam znala da je njegov nemir samo nastavio rasti.

Ostavljala sam Tung Chiha samog većinu vremena jer mi je tako bilo naređeno. Nuharoo mi je jasno dala do znanja da joj je dužnost upozoriti na careve potrebe. »Tung Chihu se mora pružiti prilika da odraste bez ičije pomoći.«

Dvor je teškom mukom obuzdavao divlju narav Tung Chiha. Na kraju su doveli sina princa Kunga, Tsai-chena, da mu pravi društvo u učenju. Iako nisam sudjelovala u toj odluci, impresioniralo me Tsai-chenovo lijepo ponašanje i laknulo mi je kad sam vidjela da su se dva dječaka odmah sprijateljila.

Tsai-chen je bio dvije godine stariji od Tung Chiha i njegovo je iskustvo s vanjskim svijetom opčinilo mladog cara koji nije smio zakoračiti izvan Zabranjenog grada i koji bi sve učinio da izvuče kakvu priču iz Tsai-chena. Dječaci su dijelili interes i za kinesku operu.

Za razliku od Tung Chiha, Tsai-chen je bio snažan i krupan dječak. Bio je strastveni jahač. Nadala sam se da će pod utjecajem svog prijatelja moj sin prihvatiti tradiciju stjegonoša, drevne običaje mandžurskih ratnika koji su osvojili Kinu dva stoljeća ranije. Naše su obiteljske slike prikazivale mandžurske ratnike kako sudjeluju u u godišnjim aktivnostima: borilačkim vještinama, utrkama konja, jesenjem lovu. Šest naraštaja mandžurskih careva prenosilo je tu tradiciju, sve do mog supruga Hsien Fenga. Ostvario bi mi se san da jednog dana vidim Tung Chiha kako se penje na svog konja.

»Večeras putujem u Wuchang.« Yung Lu je stajao preda mnom.

»Zašto?« pitala sam, uznemirena iznenadnom viješću.

~ 17 ~

»Vojskovođe u pokrajini Jiang-hsi zatražili su pravo da upravljaju privatnom vojskom.«

»Zar je već nemaju?«

»Imaju, ali žele formalnu dozvolu dvora«, odgovorio je Yung Lu. »I, naravno, ne samo da žele izbjeći plaćanje poreza, nego i očekuju dodatna sredstva od države.«

»To je gotova stvar.« Okrenula sam glavu. »Car Hsien Feng je davno odbio taj prijedlog.«

»Vojskovođe se kane pobuniti protiv Tung Chiha, Vaše veličanstvo.«

»Kako to mislite?«

»Sprema se ustanak.«

Pogledala sam Yung Lua i shvatila.

»Možete li to prepustiti Tseng Kuo-fanu?« Nerado sam puštala Yung Lua da ode na granicu.

»Vojskovođe će ozbiljnije razmisliti o posljedicama budu li znali da izravno imaju posla s vama.«

»Je li to Tseng Kuo-fengova ideja?«

»Jest. General je predložio da iskoristite svoje nedavne pobjede na dvoru.«

»Tseng Kuo-fan želi da prolijem još krvi«, rekla sam. »Yung Lu, general Tseng bi htio da preuzmem njegov nadimak 'glavo-rezac', ako su se na to odnosile moje nedavne pobjede. Ne sviđa mi se ta pomisao.« Zastala sam a glas mi je zadrhtao od emocija. »Želim da me vole. Ne da me se boje.«

Yung Lu je odmahnuo glavom. »Slažem se s Tsengom. Vi ste jedina osoba koje se vojskovođe danas boje.«

»Ali vi znate kakvo je moje mišljenje.«

»Znam. Ali mislite na Tung Chiha, Vaše veličanstvo.«

Pogledala sam ga i kimnula.

»Dopustite mi da odem tamo i raščistim stvari radi Tung Chiha«, rekao je.

»Opasno je da idete tamo.« Postala sam nervozna i počela sam brzo govoriti. »Trebam vašu zaštitu ovdje.«

Yung Lu je objasnio da je već sve sredio i da ću biti zaštićena. Nisam se mogla natjerati da se pozdravim s njim. Ne pogledavši me, zatražio je moj oprost i nestao.

~ 18 ~

4

Bilo je proljeće 1868. godine i zemlja je bila natopljena kišom. Plavi zimski tulipani u mom vrtu počeli su trunuti. Imala sam trideset i četiri godine. Noći su mi bile ispunjene zvucima cvrčaka. Miris tamjana dolebdio je iz dvorskog hrama gdje su živjele starije konkubine. Bilo je čudno kako ih još uvijek nisam sve poznavala. Posjeti u Zabranjenom gradu bili su isključivo ceremonijalni. Dame su provodile dane rezbareći tikve, uzgajajući svilene bube i vezući. Na njihovim su vezovima bila prikazana djeca i stalno sam dobivala odjeću koju su te žene pravile za mog sina.

Pričalo se da je mlade supruge mog muža, dame Mei i Hui, snašlo tajanstveno prokletstvo. Razgovarale su s mrtvima i uporno tvrdile da su im glave čitavo proljeće natapane kišom. Kako bi dokazale svoju tvrdnju, skidale su ukrase s glave i pokazivale eunusima na kojem je mjestu voda procurila do korijena njihove kose. Za damu Mei se govorilo da je opčinjena prizorima smrti. Naručila je nove plahte od bijele svile i danima ih je sama prala. »Želim da me umotaju u ove plahte kad umrem«, rekla je dramatično. Vježbala je eunuhe kako da je umotaju u plahte.

Ručala sam sama nakon dnevne audijencije. Više nisam obraćala pažnju na raskošnu ponudu raznovrsne hrane i jela sam samo iz četiri zdjelice koje bi An-te-hai stavio pred mene. Obično ništa drugo do povrće, klice graha, piletinu sa sojom i dimljenu ribu. Često bih išla u šetnju nakon večere, no te sam večeri otišla ravno u krevet. Rekla sam An-te-haiju da me probudi za sat vremena jer imam važnog posla.

Bila je jaka mjesečina i na zidu se mogla vidjeti kaligrafija pjesme iz jedanaestog stoljeća:

Koliko naleta vjetra i kiše proljeće podnese Prije povratka svom izvoru? Nažalost

Proljetno cvijeće prerano vene

Opale mu

Latice

Nemoguće je izbrojati. Mirisna trava proteže se Sve do horizonta

Nijemo proljetno lišće tek šušti u pozadini. Paučine hvataju, ali Proljeće neće zadržati.

U mislima mi se javila slika Yunga Lua, i pitala sam se gdje je i je li na sigurnom.

»Gospodarice«, čuo se An-te-haijev šapat, »u kazalištu je gužva, a predstava još nije ni počela.« Paleći svijeću, eunuh mi se približio. »O privatnom životu Vašeg Veličanstva priča se u čajanama po cijelom Pekingu.«

Nisam htjela dopustiti da me to dira. »Odlazi, An-te-hai.«

~ 19 ~

»Glasine govore o Yung Luu, gospodarice.«

Srcem mi je prošla jeza, no nisam mogla reći da to nisam očekivala.

»Moji uhode kažu da je vaš sin taj koji je pokrenuo glasine.« »Glupost.«

Eunuh se povukao prema vratima. »Laku noć, gospodarice.« »Čekaj.« Uspravila sam se na stolici. »Želiš li mi reći da je moj sin izvor?«

»To je samo glasina, gospodarice. Laku noć.« »Ima li princ Kung prste u tome?«

»Ne znam. Mislim da princ Kung ne stoji iza glasina, ali nije ih ni opovrgnuo.«

U tijelu sam iznenada osjetila slabost. »An-te-hai, ostani časak, hoćeš li?« »Da, gospodarice. Ostat ću dok ne zaspite.« »Moj sin me mrzi, An-te-hai.«

»Ne mrzi vas. Mrzi mene. Njegovo se Mlado Veličanstvo više puta zareklo da će narediti da me ubiju.«

»To ništa ne znači, An-te-hai. Tung Chih je dijete.«

»Time sam se i ja tješio. Ali kad ga pogledam, znam da misli ozbiljno. Bojim ga se.«

»I ja ga se bojim, a majka sam mu.«

»Tung Chih više nije dijete, gospodarice. Već je radio muške stvari.«

»Muške stvari? Kako to misliš?«

»Ne smijem više ništa reći, gospodarice.«

»Molim te, An-te-hai, nastavi.«

»Nemam još činjenice.«

»Reci mi sve što znaš.«

Eunuh je inzistirao da ga više ništa ne pitam, dok ne prikupi više podataka. Otišao je, ne gubeći ni trenutka.

Cijelu sam noć razmišljala o svom sinu. Pitala sam se je li princ Kung taj koji manipulira Tung Chihom kako bi mi se osvetio. Kung je navodno, nakon što se ispričao za svoje ponašanje, prekinuo svoje prijateljstvo s Yung Luom. Razišli su se oko slučaja generala Sheng Paoa.

Znala sam da Tung Chiha još uvijek zbunjuje i ljuti moj postupak prema njegovom stricu. Princ Kung je bio figura najsrodnija ocu koju je imao i zamjerio mi je što je morao pročitati optužbu pred njim i cijelim dvorom. Možda je slabo shvatio značenje pročitanih riječi, ali mu nije promaklo poniženje u stričevim očima kada su mu svi okrenuli leđa. Znala sam da me moj sin krivi za to, kao i za štošta drugo.

Tung Chih je provodio sve više vremena s Kungovim sinom, Tsai-chenom. Radovalo me što su u uzajamnom druženju pronašli bijeg od pritisaka s dvora, makar privremeni. U mislima sam ih pratila u njihovim lutanjima po vrtovima palače i carskim parkovima. Veselilo me kad su se vraćali rumenih lica. Osjetila sam da mi je sin postao samostalniji. No počela sam se pitati je li zaista posrijedi samostalnost ili samo izbjegava svoju majku koja ga podsjeća na naporne dolaske na audijencije i tjera da radi stvari koje

~ 20 ~

ne želi raditi.

Nisam znala kako da umirim njegov bijes osim da ga ostavim na miru i nadam se da će proći. Počeli smo se viđati samo na audijencijama, što je još više produbilo moju usamljenost i učinilo moje noći dužima.

Sve sam češće razmišljala o starim konkubinama i udovicama iz dvorskog hrama i pitala se je li njihova sudbina ipak podnošljivija od moje.

Kako bi me zaštitio, Yung Lu je otišao na sam kraj carstva. Bila sam prezrena i neshvaćena od dana Tung Chihovog rođenja, na to sam se navikla. Znala sam da glasine i noćne more neće prestati sve dok Tung Chih ne prođe službenu ceremoniju ustoličenja.

Jedino što sam istinski željela bilo je da živim svoj život, no prilike da to ostvarim klizile su mi iz ruku. Nisam mogla napuštiti svoje vladarske obaveze zbog sinove budućnosti. Ali ostanak je podrazumijevao uplitanje u sukobe čije ishode nisam shvaćala. Pitala sam se kako je Yung Luu na granici. Odlučila sam prestati maštati da smo ljubavnici, no moji su me osjećaji nastavili izdavati. U njegovom su odsustvu audijencije bile nepodnošljive.

Znajući da nikad neću moći biti u Yungovom zagrljaju, zavidjela sam onima čije su usne izgovarale njegovo ime. On je bio najpoželjniji neženja u državi i svaki se njegov korak pratio. Zamišljala sam kako mu je otirač pred vratima istrošen od posjeta provodadžija.

Da izbjegnem nezadovoljstvo, trudila sam se biti zaposlena i njegovala sam prijateljstva. Dala sam podršku generalu Tseng Kuo-fanu i njegovoj strategiji za obuzdavanje pobunjenih seljaka Taipinga. U sinovo ime čestitala sam mu na svakoj pobjedi.

Jučer sam primila Lija Hunga-changa, novog mladog darovitog čovjeka, sljedbenika i suradnika Tseng Kuo-fana. Li je visok i naočit Kinez. Nikad nisam čula Tseng Kuo-fana da hvali nekoga onako kako je hvalio Li Hung-changa, a zvao ga je »nepobjedivi Li.« Čim sam čula Lijev naglasak, pitala sam ga je li iz Anhweija, moje pokrajine. Na moje veselje, odgovorio je potvrdno. Lokalnim mi je dijalektom objasnio da je porijeklom iz Hefeija, nedaleko od Wuhua, mog rodnog grada. Iz razgovora sam saznala da je, poput svog mentora Tsenga, u životu sve postigao sam.

Pozvala sam Li Hung-changa na kinesku operu u mom kazalištu. Zapravo sam ga željela bolje upoznati. Li je bio obrazovan čovjek koji je prošao vojnu obuku i postao general. Pametno je poslovao i već je bio među najbogatijim ljudima u zemlji. Dao mi je do znanja da mu je novo područje diplomacija.

Pitala sam Lija što je radio prije svog dolaska u Zabranjeni grad. Odgovorio je da je gradio željezničku prugu koja će se jednog dana protezati cijelom Kinom. Obećala sam mu da ću doći na otvorenje njegove željezničke pruge; zauzvrat sam tražila da je produži do Zabranjenog grada. Uzbuđeno mi je obećao da će mi sagraditi postaju.

Stvaranje prijateljstava izvan carskog kruga uznemirilo je princa Kunga. Jaz između

~ 21 ~

nas ponovno se počeo povećavati. Oboje smo znali da naš sukob nema veze s novačenjem talentiranih saveznika - jer ih je i on želio koliko i ja - nego s moći samom.

Nisam htjela biti ničija suparnica, svakako ne Kungova. Unatoč zbunjenosti i frustraciji, shvatila sam da se bitno razlikujemo u stavovima i da se to neće promijeniti. Razumjela sam Kungove interese, no nisam mu mogla dopustiti da vlada zemljom na svoj način.

Princ Kung više nije bio liberalan i velikodušan čovjek kakav je bio kada sam ga upoznala. Prije je zapošljavao ljude na temelju njihovih zasluga i bio je jedan od najjačih zagovornika ravnopravnosti brojnih naroda Kine. Ne samo da je promicao Han Kineze, nego i strane zaposlenike, poput Engleza Roberta Harta, koji je godinama upravljao našom carinskom službom. No nakon što su Han Kinezi zauzeli većinu mjesta na dvoru, princ Kung se počeo osjećati ugroženim i njegovi su se stavovi promijenili. Moji odnosi s ljudima poput Tseng Kuo-fana i Li Hung-changa samo su pogoršali stvari.

Princ Kung i ja smo se razilazili i u pogledu Tung Chiha. Nisam znala kako je princ Kung podigao svoju djecu, ali sam itekako bila svjesna da je Tung Chih još uvijek nezreli dječak. S jedne sam strane priželjkivala da princ Kung bude strog, tako da Tung Chih ima koristi od svog zamjenskog oca. S druge strane, htjela sam da princ prestane ismijavati mog sina pred dvorom. »Tung Chih možda ima slab karakter«, rekla sam svom šurjaku, »ali je rođen da postane kineski car.«

Princ Kung je otvoreno predložio da mi se ograniči moć na dvoru. Bila sam kriva za zločin »prelaženja muško-ženske granice«. Uspjela sam suzbiti taj potez, ali je postajalo sve teže davati položaje ljudima koji nisu bili Mandžurci. Kungov otpor prema Han Kinezima počeo je imati negativne posljedice.

Kineski su ministri shvaćali moju muku i činili što su mogli kako bi mi pomogli, trpeći uvrede svojih mandžurskih kolega. Neuvažavanje na koje sam svakodnevno nailazila ubijalo me.

Kada je princ Kung na audijenciji zatražio da ponovno zaposlim mandžurske časnike koji su se ogriješili o svoje dužnosti, napustila sam prostoriju. »Mandžurci su poput neispravnih petardi koje neće prasnuti!« sjećali su se ljudi mojih riječi. A otada su se one koristile protiv moga sina.

Posljedice sam ja morala snositi: izgubila sam sinovu ljubav. »Učinila si žrtvu od princa Kunga!« vikao je moj sin.

Molila sam Nebo za snagu, jer sam vjerovala u ono što sam činila. Neka princa Kunga uzdrma činjenica da me nije uspio zaustaviti. Rekla sam samoj sebi da se nemam čega bojati. Vodila sam državu bez njega i nastavit ću, jer mi je to dužnost.

~ 22 ~

5

Era moga sina prozvana je »slavnom Tung Chihovom renesansom«, iako moj sin nije učinio ništa čime bi zavrijedio takvu hvalu. Slavu mu je donio general Tseng Kuo-fan. Borio se s tajpinškim snagama od 1864. Uspio je ukloniti većinu pobunjenika do 1868. godine. Kako je Tseng bio moj izbor, uži mi je dvor nadjenuo nadimak »stari buda« zbog moje mudrosti.

Generalu Tsengu sam iskazala zahvalnost nagradivši ga promaknućem. Na moje iznenađenje, on ga je odbio.

»Ne kažem da ne bih bio počašćen«, objasnio mi je Tseng u svom pismu. »Veoma sam počašćen. Ali ne želim da moji kolege u meni vide simbol moći. Bojim se da bi moje promaknuće nahranilo pohlepu za vlašću. Volio bih da se svaki general oko mene osjeća ugodno i ravnopravno. Želim da moji vojnici znaju da sam jedan od njih, da se borim za pravdu, a ne za moć ili ugled.«

U svom sam odgovoru napisala: »Kao suvladarice, Nuharoo i ja samo želimo postići red i mir, a njih je nemoguće postići bez vašeg vodstva. Ako ne prihvatite promaknuće, nećemo moći umiriti savjest.«

Tseng Kuo-fan je nerado pristao.

Kao viši namjesnik pokrajina Jiang-hsu, Jiang-hsi i Anhwei, Tseng Kuo-fan je postao prvi Han Kinez koji je u rangu bio ravan Yung Luu i princu Kungu.

Tseng je neumorno radio, ali je zadržao ono što bi drugi nazvali prevelikim oprezom. Držao se na distanci od prijestolja. Njegova je sumnjičavost bila tipična. Nebrojeno puta u dugoj povijesti Kine, od trenutka kad je neki moćan general bio odli-kovan, kovali su se planovi za njegovo ubojstvo. Posebno kada bi vladar strahovao da će mu general uzeti vlast.

Tung Chih je počeo potpadati pod utjecaj Kungovog negativnog raspoloženja prema Han Kinezima. Preklinjala sam ih obojicu da promijene stav i pomognu mi vratiti Tseng Kuo-fanovo povjerenje. Mislila sam, bude li se Tseng brinuo za stabilnost, moj će sin prvi imati koristi od toga.

U Tung Chihovo ime dala sam Tseng Kuo-fanu na znanje da ću ga štititi; Kada mi je Tseng izrazio svoje sumnje, pokušala sam ga razuvjeriti - obećala sam mu da se neću povući dok moj sin ne bude dovoljno zreo da preuzme prijestolje.

Uvjerila sam Tsenga da bez straha može postupati prema svom nahođenju. Na moj poticaj, general je počeo planirati veće i ambicioznije bitke. Okupivši svoje snage na sjeveru, polako se kretao prema jugu dok nije formirao stožere blizu Ankinga, strateški važnog grada u Anhweiju. Tseng Kuo-fan je potom naredio svom bratu Tseng Kuo--quanu da stacionira vojsku ispred tajpinške prijestolnice Nankinga.

An-te-hai je napravio kartu kako bih mogla pratiti Tsengovo kretanje. Karta je

~ 23 ~

izgledala kao umjetnička slika. An-te-hai je na nju stavio male zastave u boji. Vidjela sam kako Tseng šalje man-džurijskog generala Chou Tsung-tanga na jug da opkoli Hang-chow, grad u pokrajini Chekiang. General Peng Yu-lin dobio je zadatak da osigura obalu rijeke Yangtze. Li Hung-chang, Tseng Kuo-fanov najpouzdaniji čovjek, trebao je blokirati neprijateljsku liniju povlačenja kod Soochowa.

Zastave na karti svakodnevno su se mijenjale. Uoči Nove 1869. godine Tseng je pokrenuo veliki napad, zamotavši Taipinge poput proljetne rolice. Da dodatno učvrsti svoj položaj, povukao je snage sa sjeverne strane Yangtzea. Posve ih je opkolio uz pomoć Yung Lua, čiji su vojnici prišli sa stražnje strane i presjekli tajpinšku liniju opskrbe.

»Opsada je čvrsta poput zašivene torbe«, rekao je An-te-hai, isprsio se i zauzeo pozu sličnu Tsengu. »Nanking je pao!«

Pomicala sam zastavice kao figure na šahovskoj ploči. Počela sam u tome uživati. Na osnovu kretanja Tseng Kuo-fana, mogla sam pratiti kako mu radi um i oduševljavati se njegovom genijalnošću.

Danima sam sjedila za kartom, tamo sam jela svoje obroke i pratila novosti s ratišta. Iz novijeg sam izvještaja saznala da su Taipinzi povukli svoje posljednje snage iz Hangchowa. Strateški, bila je to kobna pogreška. Li Hung-chang je ubrzo opkolio preo-stalu vojsku kod Soochowa. Lijev saveznik, general Chou Tsung--tang, krenuo je u napad i zauzeo Hangchow. Pobunjenici su izgubili uporište. Carske su snage bile spremne i Tseng Kuo-fan je krenuo u napad.

Tung Chih je klicao a Nuharoo i ja smo zaplakale kad je u Zabranjeni grad stigla vijest o konačnoj pobjedi. Popeli smo se u nosiljke i krenuli do nebeskog oltara utješiti duh Hsiena Fenga.

Ponovno sam u ime Tung Chiha izdala dekret o odlikovanju Tseng Kuo-fana i ostalih generala. Nekoliko dana kasnije primila sam detaljno Tsengovo izvješće o pobjedi. Zatim se Yung Lu vratio u prijestolnicu. Na naš uobičajeno tihi način podijelili smo uzbuđenje. Dok su nas dvorske dame i An-te-hai promatrali, Yung Lu mi je ispričao o svojoj ulozi u bitkama i hvalio Tseng Kuo-fanove zapovjedne sposobnosti. Zabrinuto mi je rekao da je Tseng gotovo posve izgubio vid od ozbiljne upale oka. Stanje mu se pogoršalo zbog odgode liječenja.

Pozvala sam Tseng Kuo-fana na privatnu audijenciju čim se vratio u Peking.

U lepršavoj svilenoj haljini i sa šeširom ukrašenim paunovim perom, kineski je general pao ničice preda mnom. Čelo je zadržao na podu kako bi izrazio svoju zahvalnost. Dok je čekao da kažem »ustanite«, ustala sam ja i poklonila mu se. Zanemarila sam etiketu; učinilo mi se da tako trebam postupiti.

»Dajte da vas dobro pogledam, Tseng Kuo-fane«, rekla sam sa suzama u očima. »Tako mi je drago što ste se sretno vratili.«

Ustao je i krenuo prema stolici koju mu je donio An-te-hai.

Na moje iznenađenje, to više nije bio onaj vitalni muškarac od prije nekoliko

~ 24 ~

godina. Veličanstvena haljina nije uspjela sakriti njegovu oronulost. Koža mu je bila mrtva i suha, a bujne obrve nalik grudama snijega. Imao je šezdesetak godina, ali ga je mala grba na leđima činila deset godina starijim.

Nakon čaja predložila sam da se premjestimo u sobu za crtanje, gdje može udobnije sjesti. Nije se pomaknuo sve dok mu nisam rekla da sam umorna od sjedenja na stolici i da me žuljaju leđa od dubokih rezbarija na drvetu. Nasmiješila sam se i rekla da je raskošni namještaj u audijencijskoj sali dobar jedino za pokazivanje.

»Naime, Tseng Kuo-fan, ja vas jedva čujem.« Pokazala sam na razdaljinu među nama. »Nije lako ni meni ni vama. S jedne strane, nepristojno je podizati glas. A opet, ne mogu podnijeti da vas ne čujem.«

Tseng je kimnuo i sjeo bliže, s moje lijeve strane. Nije znao da sam se teško izborila za ovaj sastanak. Članovi mandžurskog klana i princ Kung zanemarili su moj zahtjev da Tsengu odam počast privatnom audijencijom. Uvjeravala sam ih da bi mandžurska dinastija propala da nije bilo Tseng Kuo-fana.

Nuharoo je odbila stati na moju stranu kada sam od nje zatražila podršku. Poput ostalih, olako je shvatila Tseng Kuo-fana.

Naposljetku sam je uspjela nagovoriti da podrži poziv, no nekoliko sati prije sastanka opet je promijenila mišljenje. Bila sam izvan sebe od bijesa.

Nuharoo je popustila, ali je uzdahnula i rekla: »Da barem imaš kap carske krvi u sebi.«

Istina, nisam imala ni kap. Ali upravo me to privuklo Tseng Kuo-fanu. Poštujući njega, poštovala sam i sebe.

Moji pregovori s carskim klanom završili su kompromisom: provest ću s Tsengom petnaest minuta.

»Čujem da ste izgubili vid. Je li to istina?« pitala sam gledajući prema satu koji je kucao na zidu. »Smijem li znati na kojem oku?«

»Oba su oka loše«, odgovorio je Tseng. »Na desno sam oko gotovo posve oslijepio. Lijevim još uvijek razaznajem svjetlost. Kad je lijepo vrijeme vidim nejasne oblike.«

»Jeste li se oporavili od ostalih bolesti?«

»Da, mogu reći da jesam.«

»Čini se da nemate problema s klečanjem i ustajanjem. Tijelo vam je još uvijek u dobrom stanju?« »Nije kakvo je nekad bilo.«

Od pomisli da moram završiti sastanak napukao mi je glas. »Tseng Kuo-fan, vrijedno ste služili caru.«

»Bilo mi je zadovoljstvo, Vaše Veličanstvo.«

Poželjela sam da ga mogu ponovno pozvati, ali sam se bojala da neću moći održati riječ.

~ 25 ~

Sjedili smo u tišini.

U skladu s etiketom, Tseng je pognute glave gledao u točku na podu. Čelična kopča na njegovom jahaćem ogrtaču zveckala je svaki put kad bi promijenio položaj. Činilo se da me ne može točno locirati. Bila sam sigurna da me ne može vidjeti čak ni s otvorenim očima. Posegnuvši za šalicom, rukama je zagrabio zrak. Kada je An-te-hai donio kolačiće sa sezamom, laktom je zamalo prevrnuo pladanj.

»Tseng Kuo-fan, sjećate li se našeg prvog susreta?«, pokušala sam nas razvedriti.

»Da, naravno.« Kimnuo je. »Bilo je to prije četrnaest godina... na audijenciji Njegovog Veličanstva Hsien Fenga.«

Podigla sam malo glas kako bih bila sigurna da me čuje. »Bili ste robustan čovjek jakih grudi. Zbog vaših spojenih obrva pomislila sam da ste ljuti.«

»Da?« Nasmiješio se. »Tada sam bio nestrpljiv. Htio sam ispuniti očekivanja Njegovog Veličanstva.«

»Ispunili ste ih. Postigli ste više nego je itko mogao očekivati. Moj bi suprug bio ponosan. Već sam ga posjetila na njegovom oltaru i prenijela mu vaše vijesti.«

Tseng je pognuo glavu i počeo plakati. Podigavši pogled nakon nekog vremena, zagledao se prema meni, napinjući oči. U salonu je ipak bilo previše mračno i on je ponovno spustio pogled.

An-te-hai nas je došao podsjetiti da nam je vrijeme isteklo. Tseng se pribrao i oprostio sa mnom. »Popijte svoj čaj«, rekla sam blago.

Dok je pio, promatrala sam izvezene srebrne planine i oceanske valove na njegovom ogrtaču.

»Bi li vam smetalo kada bih zatražila od svog liječnika da vas posjeti?« pitala sam.

»Bilo bi to vrlo ljubazno od Vašeg veličanstva.«

»Obećajte mi da ćete paziti na sebe, Tseng Kuo-fan. Računam na to da ćemo se opet vidjeti. Nadam se uskoro.«

»Da, Vaše veličanstvo, Tseng Kuo-fan će dati sve od sebe.«

Nisam ga više imala prilike vidjeti. Tseng Kuo-fan je umro 1873., za manje od četiri godine.

Kad se toga sjetim, drago mi je što sam mu osobno odala počast. Tseng mi je otvorio oči prema svijetu izvan Zabranjenog grada. Ne samo da mi je pomogao shvatiti kako su zapadne nacije iskoristile industrijsku revoluciju i napredovale, nego je i pokazao da Kina može postići velike stvari. Tseng Kuo-fanov posljednji savjet dvoru bio je da osnuje jaku mornaricu. Njegovo povijesno postignuće, pobjeda nad tajpinškim pobunjenicima, ohrabrilo me da krenem u ostvarivanje tog sna.

~ 26 ~

6

Od malih nogu, Tung Chiha su učili da me više smatra podanicom nego majkom. A sada kada je imao trinaest godina, morala sam paziti što pred njim govorim. Bilo je to kao da upravljam zmajem na nepredvidljivom vjetru, držeći ga za tanku nit. Naučila sam ušutjeti kad god zapušu vjetrovi napetosti.

Jedno jutro nedugo nakon mog susreta s generalom Tsengom, An-te-hai je zatražio trenutak mog vremena. Eunuh mi je imao nešto važno za reći i tražio je oprost prije no što otvori usta.

Rekla sam »ustani« nekoliko puta, no An-te-hai je ostao na koljenima. Kad sam mu naredila da priđe bliže, dopuzao je do mene na koljenima i smjestio se tako da sam mogla čuti njegov šapat.

»Njegovo Mlado Veličanstvo zarazilo se groznom bolešću«, ozbiljno je rekao An-te-hai. Ustala sam. »O čemu pričaš?«

»Gospodarice, morate biti jaki...« Vukao me za rukav dok nisam sjela.

»O čemu je riječ?« Skočila sam opet na noge.

»Riječ je o...pa, pokupio ju je u mjesnim bordelima.«

Na trenutak nisam mogla shvatiti značenje njegovih riječi.

»Obavijestili su me o Tung Chihovim noćnim izletima«, nastavio je An-te-hai, »pa sam ga slijedio. Žao mi je što vas nisam mogao ranije obavijestiti.«

»Tung Chih gospodari tisućama konkubina«, prasnula sam. »Nije morao...« stala sam, shvativši svoju glupost. »Koliko dugo posjećuje javne kuće?« pitala sam nakon što sam se sabrala.

»Nekoliko mjeseci«, An-te-hai je posegnuo za mojim laktom.

»Koje?« pitala sam drhteći.

»Razne. Njegovo se mlado veličanstvo uplašilo da će ga netko prepoznati, pa je izbjegavao one koje posjećuje plemstvo.«

»Hoćeš reći da je Tung Chih posjećivao one u koje zalaze obični ljudi?«

»Da.«

Nisam mogla umiriti svoju maštu.

»Ne prepuštajte se očaju, gospodarice!« zavapio je An-te-hai.

»Pozovite Tunga Chiha!« Odgurnula sam eunuha.

»Gospodarice«, An-te-hai se bacio preda me. »Potrebno je raspraviti o strategiji.«

»Nema se o čemu raspravljati.« Podigla sam ruku i pokazala prema vratima. »Suočit ću se sa svojim sinom. To mi je dužnost.«

»Gospodarice!« An-te-hai je kucnuo čelom o pod. »Kovač ne kuje hladno željezo.

~ 27 ~

Molim vas, gospodarice, razmislite još jedanput.«

»An-te-hai, ako se bojite moga sina, zar se ne bojite i mene?«

Trebala sam poslušati An-te-haija i sačekati. Da sam obuzdala svoje emocije, kao što sam pažljivo činila na dvoru, An-te-hai ne bi na kraju ispaštao. Ne bih izgubila i sina i An-te-haija.

Dok je stajao preda mnom, Tung Chih je izgledao kao da je upravo izašao iz vode. Znoj mu je svjetlucao na čelu. U ruci je držao rupčić, kojim je stalno brisao lice i vrat. Imao je nečist ten i koža oko vilica bila mu je prekrivena aknama. Mislila sam da je problem s kožom vezan za njegovu dob, da su mu tjelesni elementi neuravnoteženi. Kada sam ga pitala za javne kuće sve je porekao. Tek kad sam pozvala An-te-haija, Tung Chih je priznao što je učinio.

Pitala sam ga je li posjetio liječnika Sun Pao-tiena. Tung Chih je odgovorio da nije bilo potrebe jer se nije osjećao bolesno. »Pozovite Sun Pao-tiena«, naredila sam. Moj je sin ljutito gledao An-te-haija.

Nastala je zbrka kad je došao liječnik Sun Pao-tien. Što je Tung Chih više lagao, to je liječnik više sumnjao. Proći će dani prije nego Sun Pao-tien objavi rezultate, a ja sam znala da će me oni slomiti.

Poslala sam An-te-haija da pretraži Tung Chihovu palaču. Otkazala sam dnevnu audijenciju i prekopala sinove stvari. Osim opijuma, pronašla sam knjige sa zabranjenim sadržajem.

Pozvala sam Tsai-chena, petnaestogodišnjeg sina princa Kunga, najbližeg prijatelja Tung Chiha. Gnjavila sam i nagovarala Tsai-chena dok nije priznao da je on Tung Chihu posudio knjige i vodio ga u javne kuće. Bez primjetnog srama, Tsai-chen je opisao javne kuće kao »opere« a kurve kao »glumice.«

»Pozovite princa Kunga!« viknula sam.

Princ Kung nije bio ništa manje šokiran od mene, pa sam zaključila da je situacija gora no što sam zamišljala.

Kada sam Tsai-chenu zabranila svaki posjet, Tung Chih se još više naljutio.

»Otpratit ću te«, rekao je moj sin svom prijatelju.

»Tsai-chen će poći sa svojim ocem!« rekla sam sinu. Zatim sam An-te-haiju naredila da stane na vrata tako da Tung Chih ne može izaći.

»Hrpo leševa!« viknuo je Tung Chih, udarajući An-te-haija i ostale eunuhe. »Plijesni! Zmije otrovnice!«

Dok sam čekala na rezultate liječnika Sun Pao-tiena, posjetila sam Nuharoo kako bih je obavijestila što se dogodilo. Nije ni spomenula skandalozno Tung Chihovo ponašanje, nego ju je brinula mogućnost spolne bolesti, a još više carev ugled - i njezin vlastiti, budući da je, kao prva majka, bila odgovorna za važne odluke u privatnom životu Tung Chiha. Nuharoo je predložila da odmah krenemo s odabirom careve

~ 28 ~

družice, »tako da Tung Chih počne živjeti kao odrastao muškarac.«

An-te-hai je šutio dok smo se vraćali u moju palaču. Imao je pogled pretučenog psa.

Tung Chih isprva nije pokazivao zanimanje za odabir supruge. Nuharoo je svejedno nastavila. Kada sam Tung Chihu rekla da odredi datum kada će pregledati mladenke, on je umjesto toga htio raspraviti o An-te-haijevom »bezobrazluku« i odgovarajućoj kazni.

Ignorirala sam sina i rekla, »Ono što se zbiva između nas dvoje ne bi te smjelo ometati u tvojim dužnostima.« Bacila sam pred njega izvještaj dvora. »Ovo je stiglo jutros. Želim da to pogledaš.«

»Strani misionari obračuju ljude«, rekao je Tung Chih listajući dokument. »Da, svjestan sam toga. Privukli su propalice i razbojnike besplatnom hranom i smještajem, a pomažu i kriminalcima. Posrijedi nije religija, kako tvrde.«

»Ništa nisi učinio u vezi s tim.«

»Ne, nisam.«

»Zašto?« Pokušala sam govoriti mirnim glasom, no nisam mogla. »Je li bludničenje gradom bilo važnije od toga?«

»Majko, svi sporazumi štite kršćane. Što mogu učiniti? Otac je to vlastoručno potpisao! Želite reći da uništavam dinastiju, ali ja to ne činim. Stranci su u Kini radili po svome i prije mog rođenja. Pogledajte ovo: »Misionari traže tristo godina najamnine za stare kineske hramove za koje tvrde da su bivši crkveni posjedi.« Ima li to vama smisla? Ostala sam bez riječi.

»Volio bih vjerovati da su misionari dobri ljudi«, nastavio je moj sin, »da samo imaju krivi sustav vrijednosti. Slažem se s ujakom, princom Kungom, da kršćanstvo stavlja prevelik naglasak na milostinju, a premalo na pravdu. Uostalom, to nije moj pro-blem i ti ga ne bi smjela pokušavati prebaciti na mene.«

»Stranci nemaju pravo donositi svoje zakone u Kinu. A taj problem ti trebaš riješiti, sine.«

»Zlo mi je od vladanja zemljom i točka. Žao mi je majko, moram ići.«

»Nisam još završila. Tung Chih, ne znaš još dovoljno da bi znao što trebaš učiniti.«

»Kako ne bih znao dovoljno? Iz dvorskih si spisa napravila udžbenike za mene. Smatraju me slabićem otkad znam za sebe. Ti si ta koja je mudra, sveznajući stari Buda. Ja ne šaljem uhode da provaljuju u tvoju sobu i kopaju po ormarima. No to ne znači da sam glup i ne znam ništa. Volim vas, majko, ali - Zastao je i potom počeo ridati.

U najmračnijim trenucima svog života odlazila sam An-te-haiju i tražila od njega da me utješi. Neizmjerno sam se stidjela.

Svakoj je ženi nezamisliva i sama pomisao da joj tijelo dotakne eunuh, biće iz podzemlja. No ja sam se osjećala jednako jadno kao eunuh.

Te noći me tješio An-te-haijev glas. Pomogao mi je da pobjegnem od stvarnosti.

~ 29 ~

Nosio me na daleke kontinente i egzotična putovanja. An-te-haijevo lice ozarilo se od uzbuđenja kada je ugasio svijeće i legao kraj mene na krevet.

»Našao sam svog junaka«, prošaptao je An-te-hai. »Bio je nesretnik, poput mene. Rođen 1371. godine, kastriran kada je imao deset godina. Na sreću, njegov je gospodar bio princ koji je s njim lijepo postupao. Odužio mu se iznimnom službom i pomogao mu da postane car dinastije Ming...«

Zvuk noćne sove je utihnuo, a kroz prozor su se vidjeli mjesečinom objasani oblaci.

»Zvao se Chen Ho i bio je najveći istraživač na svijetu. Njegovo ime možete naći u svakoj knjizi o navigaciji, no ni u jednoj ne piše da je bio eunuh. Nitko nije znao da ga je iznimnim činila njegova duboka patnja. Sposobnost da trpi muke koje jedino ja, kao eunuh, mogu razumjeti.«

»Kako znaš da je Cheng Ho bio eunuh?« pitala sam.

»Slučajno sam otkrio, u carskom službenom popisu eunuha, knjizi koja nikog drugog ne bi zanimala.«

An-te-hai je u Cheng Hou prepoznao ostvariv san. »Kao admiral trgovačke flote, Cheng Ho je vodio sedam pomorskih ekspedicija u luke diljem jugoistočne Azije i Indijskog oceana«, strastveno je prepričavao eunuh. »Moj je junak putovao sve do Crvenog mora i istočne Afrike, istraživši više od trideset naroda u sedam putovanja. Kastracija ga je slomila, ali nikada nije stala na put njegovoj ambiciji.«

U mraku, An-te-hai je otišao do prozora u svojoj bijeloj svilenoj haljini. Gledao je sjajni mjesec i rekao: »Odsad imam datum rođenja.«

»Zar ga nemaš?«

»Taj je izmišljen, jer nitko, uključujući mene, ne zna kada sam se rodio. Moj novi rođendan bit će 11. srpnja. Tako ću odati počast prvoj Cheng Hoovoj pomorskoj ekspediciji, koja je krenula 11. srpnja 1405. godine.«

Te je noći u mom snu An-te-hai postao Cheng Ho. Bio je odjeven u veličanstvenu dvorsku haljinu Minga i plovio je na otvorenom moru prema dalekom horizontu.

»....Pronio je slavu dva naraštaja kineskih careva«, probudio me An-te-haijev glas. No on je čvrsto spavao.

Uspravila sam se i upalila svijeću. Pogledala sam usnulog eunuha i naglo potonula čim su mi se misli vratile na Tung Chiha. Imala sam potrebu otići svom sinu i čvrsto ga zagrliti.

»Gospodarice.« An-te-hai je progovorio zatvorenih očiju. »Jeste li znali da je flota Cheng Hoa imala više od šezdeset velikih brodova? Posadu od skoro trideset tisuća ljudi! Imali su jedan brod za konje, a na jednom je bila samo pitka voda!«

~ 30 ~

7

Nuharoo me pozvala na osmu obljetnicu smrti našeg supruga. Obznanila je odmah nakon pozdrava da je odlučila promijeniti imena svih palača u Zabranjenom gradu. Počela je sa svojom. Palača mira i dugovječnosti odsad će se zvati Palača meditacije i preobrazbe. Nuharoo je rekla da joj je stručnjak za feng shui savjetovao da se imena palača mijenjaju svakih deset godina, kako bi se zbunili duhovi koji su došli opsjedati svoje stare palače.

Zamisao mi se nije svidjela, no Nuharoo nije bila osoba spremna na kompromise. Problem je bio u tome što je promjena imena palače zahtijevala da se promijene imena svih njezinih pripadajućih dijelova - vrata, vrtova, aleja i dijela za služinčad. Ona ih je svejedno nastavila smišljati. Ulaz u Nuharooinu palaču više nisu bila Vrata kontemplacije nego Vrata smirujućeg vjetra. Njezin se vrt više nije zvao Veličanstvena divljina nego Proljetno buđenje. Glavna aleja, koja se prije zvala Put čistog uma, postala je Put mjesečine- Po meni, nova imena nisu zadržala finoću starih. Staro ime Nuharooinog jezera, Žubor proljeća, bilo je bolje od novoga, Kapi zena. I više mi se sviđala Palača puna mirisa nego Palača velike praznine.

Nuharoo je mjesecima smišljala imena. Skinuto je više od stotinu oznaka i ploča s imenima na čije su mjesto postavljene nove. Zrak je bio pun piljevine od brušenja ploča. Boja i tuš bili su posvuda jer je Nuharoo, nezadovoljna stilom, natjerala kaligrafe da krenu ispočetka.

Pitala sam Nuharoo je li dvor odobrio njezine nove nazive. Odmahnula je glavom. »Predugo bi trajalo dok bih objasnila dvoru zašto je to važno i bio bi im to prevelik trošak. Bolje da ih uopće ne gnjavim.«

Samovoljno je počela zvati palače njihovim novim imenima. To je stvorilo veliku pomutnju. Nijedan od carskih odjela, koji su primali naredbe samo od dvora, nije bio obaviješten. Vrtlari su s velikim teškoćama uspijevali shvatiti gdje trebaju doći na posao. Nosiljke su prikupljale i ostavljale svoje putnike na krivim mjestima, a odjel za nabavu stvorio je zbrku šaljući pošiljke na netočne adrese.

Nuharoo je rekla da je smislila odlično novo ime za moju palaču. »Kako ti se sviđa 'Palača jasnoće'?«

Oduvijek se zvala Palača dugih proljeća.

»Što očekuješ da kažem?«

»Reci da ti se sviđa, damo Yehonala!« Oslovila me službenom titulom. »To mi je najbolji naziv. Mora ti se sviđati! Želja mi je da te nova imena nadahnu da se povučeš iz javnog života i potražiš mirnije užitke.«

»Rado bih se povukla da nema opasnosti od svrgnuća.«

»Ne kažem da trebaš prestati s audijencijama«, rekla je Nuharoo, tapkajući obraze

~ 31 ~

svilenim rupčićem. »Muškarci znaju biti zločesti i njihovo ponašanje treba nadzirati.«

Kada mi je rekla da prepustim vladanje muškarcima zapravo nije mislila ozbiljno. Divila sam se njezinoj sposobnosti da zadrži moć praveći se da je ne želi.

Bilo mi je drago da su palače s promijenjenim nazivima većinom bile privatne odaje u kojima su živjele konkubine. Kako promjene nisu bile službeno uvedene, svi osim Nuharoo nastavili su zvati zgrade njihovim starim imenima. Da je ne uvrijedim, starim je imenima dodana riječ »bivša«. Na primjer, moja je palača postala »Bivša palača dugih proljeća.«

Na kraju je Nuharoo dosadila ta igra. Priznala je da nova imena zbunjuju. Kućni su joj se eunusi toliko zapetljali da su se izgubili pokušavajući izvršiti njezine naredbe. Htjela mi je poslati kolač od sjemenki lopoča, ali je on završio na vratarevu stolu.

»Eunusi su tako glupi«, zaključila je Nuharoo. Tako se sve vratilo na staro, a nova su imena ubrzo zaboravljena.

An-te-hai je poslao Li Lien-yinga, koji mu je postao najbolji učenik, da mi izmasira glavu. Nakon dobrog trljanja osjetila sam kako se napetost u mom tijelu rastapa poput gline u vodi. Pogledala sam se u ogledalo i vidjela da su se na mom glatkom čelu pojavile bore. Imala sam kesice ispod očiju. Iako sam još uvijek imala lijepe crte lica, mladenački je sjaj nestao.

Nisam rekla An-te-haiju da sam razgovarala s Tung Chihom, ali je on to osjetio. Poslao je Li Lien-yinga da me čuva preko noći i premjestio je svoju prostirku za spavanje iz moje sobe. Mnogo godina kasnije, saznala sam da mu je moj sin prijetio. An-te-hai je imao izbor: ili da se makne ili da ga maknu - drugim riječima, ubiju. Kao da se htio osigurati da nijedan drugi eunuh ne ostvari blizak odnos sa mnom, An-te-hai je svako malo mijenjao moju kućnu poslugu. Trebalo mi je neko vrijeme da shvatim njegov naum.

Od svih svojih pomoćnika najviše sam voljela Li Lien-yinga, koji me je služio još kad je bio dječak. Imao je blagu narav i bio je sposoban kao An-te-hai, premda s njim nisam mogla razgovarati kao što sam mogla s An-te-haijem. Obojica su bili vjerni i pouz-dani, ali je Li Lien-ying bio zanatlija, dok je An-te-hai bio umjetnik. Na primjer, An-te-hai je smišljao kako da nakratko dovede Yung Lua u moj unutrašnji vrt. Dogovorio je popravak mosta i krova oko moje palače, kako bi se radnici koji su radili vani premjestili unutra, a s njima i carski čuvari. An-te-hai je vjerovao da će to Yung Luu dati priliku da ih nadgleda. Plan nije uspio, ali se An-te-hai nije predao.

Li Lien-ying je bio puno omiljeniji eunuh od An-te-haija. Lako je stvarao prijateljstva, što An-te-haiju nije polazilo za rukom. Sluge nikad nisu znali kada će im An-te-hai doći u inspekciju. A kad bi bio nezadovoljan, napravio bi scenu, pokušao bi ih »educirati.«

Među slugama su počele kružiti glasine da će An-te-haijevo mjesto glavnog eunuha zauzeti Li Lien-ying. An-te-haija je obuzela bijesna ljubomora jer je posumnjao

~ 32 ~

da mu je Li preoteo moju naklonost. Jedan dan An-te-hai je pronašao izgovor da ispita Lija. Kada je Li prosvjedovao, An-te-hai ga je optužio za neposluh i naredio da ga izbičuju.

Kako bih pokazala da sam pravedna, zauzvrat sam dala izbičevati An-te-haija, uskratila sam mu hranu na tri dana i zatvorila ga u odaje eunuha. Tjedan dana kasnije došla sam ga posjetiti. Sjedio je u svom malom dvorištu i proučavao svoje modrice. Kada sam ga pitala što je radio za vrijeme pritvora, pokazao mi je nešto što je napravio od ostataka drveta i krpe.

Ostala sam bez daha pred onim što sam vidjela. »Mali zmajev brod!« Bio je to minijaturni brod, napravljen prema brodu iz Cheng Hoove armade. Nije bio veći od An-te-haijeve ruke, ali je imao i najsitnije detalje, jedra, konope i majušne sanduke za teret.

»Volio bih jednom otputovati na jug i posjetiti grob Cheng Hoa u Nankingu«, rekao je An-te-hai. »Prinijet ću mu žrtve i moliti ga da me prihvati kao svog učenika.«

Kasno ljeto 1869. godine bilo je vruće i sparno. Morala sam mijenjati potkošulju dvaput dnevno. Da nisam, boja bi od znoja prodrla na dvorsku haljinu. Kako je u Zabranjenom gradu bilo malo stabala, od vrućine se nije moglo pobjeći. Sunce je peklo kamene staze. Svaki put kad bi eunusi zalili zemlju vodom, čulo se šištanje i vidjela bijela para.

Dvor je pokušao skratiti audijencije. Uneseni su blokovi leda a tesari su izradili posebne kutije za njih. Odjeveni u svoje teške dvorske odore, nazočni su sjedili na kutijama s ledom. Do podneva bi ispod kutija bile lokve vode. Izgledalo je kao da su se ministri pomokrili.

Nuharoo je nosila haljinu boje mahovine kada je ušla u Dvoranu duhovne hrane za vrijeme predaha na audijenciji. Eunusi su se razmahali drvenim lepezama kako bi stvorili vjetar. Nuharoo se mrštila jer su lepeze stvarale groznu buku, poput lupanja prozora i vrata.

Ljupkim pokretom sjela je na stolicu nasuprot meni. Preletjele smo jedna drugoj pogledom preko haljine, šminke i frizure dok smo izmjenjivale pozdrave. Mrzila sam nositi šminku ljeti i nanosila sam je tek u neznatnoj mjeri. Sipala sam čaj i potrudila se pokazati zanimanje. Tada sam već poznavala Nuharoo dovoljno dobro i mogla sam predvidjeti da nijedan njezin prijedlog neće imati veze s hitnim državnim pitanjima. Mnogo sam je već puta pokušala izvjestiti o novostima na dvoru. Promijenila bi temu, ili bi me naprosto ignorirala.

»Budući da se moraš vratiti na audijenciju bit ću kratka.« Popila je gutljaj čaja osmjehujući se. »Razmišljala sam o tome kako mrtvi vole čuti plač na dan kada se njihove duše vraćaju kući. Kako znamo da naš suprug ne želi isto to?«

Nisam znala što da mislim o tome, pa sam promrmljala da je hrpa papira na mom stolu sve veća i veća.

»Zašto ne bismo stvorili nebeski prizor da duhovima poželimo dobrodošlicu?«

~ 33 ~

rekla je Nuharoo. »Mogli bismo odjenuti sluškinje u kostime mjesečevih božica i razmjestiti ih po ukrašenim brodovima na jezeru Kun Ming. Eunusi bi se mogli sakriti u brda iza paviljona i svirati frule i žičane instrumente. Zar se to Hsien Fengu ne bi svidjelo?«

»Bojim se da bi to bilo skupo«, odbila sam je glatko.

»Znala sam da ćeš to reći!« nadurila se. »Sigurno je princ Kung odgovoran za tvoje neugodno raspoloženje. Uostalom, već sam naručila zabavu. Imao dvor taele ili ne, ministar financija je dužan dati novac za obljetnicu careve smrti. To je simbolična gesta.«

Između audijencija rješavala sam stvari koje je princ Kung smatrao nevažnima. Na primjer, jedan mi je članak privukao pažnju. Bio je objavljen u Novostima s dvora, novinama koje su čitali mnogi dužnosnici vlade. U njemu se nalazio esej kandidata s najboljim rezultatom na državnom ispitu te godine, naslovljen »Vladar koji je nadmašio prvog kineskog cara«.

Autor je beskrajno nahvalio mog sina. Naslov me uznemirio. Govorio mi je da se nešto nezdravo rađa u srcu naše vlade.

Od sudaca sam zatražila popis osoba koje su prošle ispit. Kada mi je bio dostavljen, zaokružila sam autorovo ime crvenim perom. Maknula sam ga s prvog mjesta i vratila popis.

Nije da mi laskanje nije godilo. Osim toga, znala sam razlikovati preuveličavanje od zaslužene hvale. No ljudi su skloni prihvaćati novinske članke kao činjenice. Bojala sam se da će, ako ne uspijem spriječiti pokušaje laskanja, sinov režim na kraju izgubiti svoje dragocjene kritičare.

»Još nisam čula pjev golubova. Što im se dogodilo?« pitala sam An-te-haija.

»Golubova više nema«, odgovorio je eunuh. Iako su mu pokreti još uvijek bili profinjeni i geste elegantne, An-te-hai je djelovao napeto, a iz njegovih je velikih očiju nestao sjaj. »Mora da su odlučili potražiti vedriji dom.«

»Je li to zato što si ih zapostavio?«

An-te-hai je šutio. Potom se naklonio. »Pustio sam ih, moja gospo.« »Zašto?«

»Jer kavezi nisu za njih.«

»Njihovi su kavezi ogromni! Kuća carskog goluba velika je kao hram! Koliko bi velike kaveze golubovi htjeli? Ako misliš da im treba više prostora, reci stolarima da povećaju kaveze. Mogu biti visoki dva kata ako želiš. Napravi dvadeset kaveza, četrdeset kaveza, sto kaveza!«

»Nije stvar u veličini, gospodarice, niti u broju kaveza.«

»U čemu je onda stvar?«

»U samom kavezu.«

»To ti dosad nije smetalo.«

~ 34 ~

»Sad mi smeta.«

»Glupost.«

Eunuh je pognuo glavu. Nakon nekog vremena je rekao: »Bolno je biti zatvoren.«

»Golubovi su životinje, An-te-hai! Pomutila ti se mašta.«

»Možda. No to je ona ista mašta koja pronalazi načine da uveća vašu sreću i slavu, gospodarice. Dobro je što golubovi nisu kao papagaji. Golubovi mogu odletjeti, dok su papige u lancima. Papige su prisiljene služiti, ugađati oponašajući ljudske riječi. Gospodarice, izgubili smo i jednu papigu.«

»Koju?«

»Konfucija.«

»Kako?«

»Ptica nije htjela izgovarati ono čemu su je naučili. Pričala je svojim jezikom i zato je kažnjena. Eunuh koji ju je dresirao dao je sve od sebe. Pokušavao je trikovima koji su prije uspijevali, uključujući izgladnjivanje. No Konfucije je bio tvrdoglav i nije progovorio. Uginuo je jučer.«

»Jadni Konfucije.« Sjetila sam se lijepe i pametne ptice koju mi je poklonio suprug. »Što da kažem? Konfucije je bio u pravu kad je rekao da se ljudi rađaju zli.«

»Golubovi su sretni«, An-te-hai je rekao, gledajući u nebo. »Poletjeli su visoko i nestali u oblacima. Nije mi žao što sam im pomogao da pobjegnu, gospodarice. Zapravo sam sretan što sam to učinio.«

»A što je sa sviralama od trske koje si im svezao za noge? Jesi li im ostavio njihove instrumente? U svakoj će ih kući nahraniti ako budu svirali.«

»Maknuo sam svirale, milostiva.«

»Sve?«

»Da, sve.«

»Zašto si to učinio?«

»Zar to nisu carske ptice, milostiva? Nemaju li one pravo na slobodu?«

Bila sam zaokupljena Tung Chihom. Svake sam minute htjela znati gdje je, što radi, je li liječnik Sun Pao-tien imao uspjeha s liječenjem. Naredila sam da se jelovnik Tung Chiha šalje meni, jer nisam vjerovala da se pravilno hrani. Poslala sam eunuhe da prate njegovog prijatelja Tsai-chena kako bih bila sigurna da se dječaci ne druže.

Bila sam nemirna i kao da mi je neka tajna sila govorila da je moj sin u opasnosti. I Tung Chih i liječnik Sun Pao-tien su me izbjegavali. Tung Chih je čak počeo raditi u dvorskim novinama ne bih li ga pustila na miru. No moja briga nije nestala. Pretvorila se u strah. U mojim noćnim morama, Tung Chih je tražio moju pomoć, a ja nisam mogla doći do njega.

Kako bih zaboravila na brige, naručila sam izvedbu pon-pon opere i pozvala uži

~ 35 ~

dvor da mi se pridruži. Svi su bili zaprepašteni jer se pon-pon opera smatrala razonodom siromašnih.

Vidjela sam kako takve opere izvode u selima dok sam bila djevojčica. Kad su mog oca smijenili, moja je majka naručila predstavu da ga razvedri. Sjećam se koliko sam uživala u tome. Nakon što sam došla u Peking, čeznula sam da je još jedanput pogledam, no bilo mi je rečeno da je takva niska forma zabranjena u palači.

Bila je to mala trupa od samo dvije žene i tri muškarca, i imali su stare kostime i otužne rekvizite. Imali su problema na ulaznim vratima jer im čuvari nisu vjerovali da sam ih ja pozvala. Ni Li Lien-ying nije mogao uvjeriti čuvare i trupu su pustili unutra tek kad se pojavio An-te-hai.

Prije opere sam osobno pozdravila vođu izvođača. Bio je kost i koža, poluslijep i krmeljavih očiju. Pretpostavila sam da je obukao svoje najbolje odijelo, ali je ono svejedno bilo u zakrpama. Zahvalila sam mu što je došao i naložila kuhinji da nahrani glumce prije nastupa.

Scenografija je bila jednostavna. Pozadinu im je činio običan crveni zastor. Glavni je izvođač sjeo na stolac. Ugodio je svoj erhu, instrument s dvije žice i počeo svirati. Proizvodio je zvuk koji me podsjećao na kidanje tkanine. Glazba je bila poput tužnog vapaja, no na moje je uho djelovala neobično umirujuće.

Kad je opera počela, pogledala sam oko sebe i primijetila da sam samo ja ostala u publici osim Li Lien-yinga i An-te-haija. Svi su ostali tiho otišli. Melodija nije bila baš onakva kakvom sam je pamtila. Zvuk je podsjećao na vjetar koji se vinuo visoko u nebo. Činilo se da je svemir ispunjen zvukom kidanja tkanine. Pomislila sam da tako zacijelo zvuče progonjeni duhovi. Pred očima su mi bili kamenjari i šume jela koje polako prekriva pijesak.

Glazba je napokon utihnula. Glavni je izvođač spustio glavu na prsa kao da spava. Na pozornici je zavladala tišina. Zamislila sam kako se vrata raja otvaraju i zatvaraju u mraku.

Zatim su na scenu izašle dvije žene i muškarac odjeveni u široke plave košulje. Svi su nosili bambusove štapove i kinesko zvono od bakra. Okružili su glavnog izvođača i udarali u zvona u ritmu njegovog erhua.

Kao da se iznenada probudio, počeo je pjevati. Vrat mu je stršao kao u purana, a zvuk njegovog glasa zaparao je uši, poput cvrčanja cvrčaka za najvrućeg ljetnog dana:

Ima jedan jastog stari

U rupi ispod golemog kamena mu je stan.

Izađe da promotri svijet

I potom se vraća.

Podigao sam kamen da ga pozdravim. Otkad ga vidjeh Jastog je u svojoj rupi.

Dan za danom, Godinu za godinom. Tiho

~ 36 ~

U mraku i vodi, Samouvjeren stvor Mora da je jastog taj.

On čuje zvuk zemlje I prati promjene njene. Na leđima mu lišaj raste Predivne zelene boje.

Ritmički udarajući u zvona, zapjevalo je i ostalo troje:O jastogu, Ne poznajem te ja. ( Odakle si došao? Gdje ti je obitelj?

Zašto si se preselio i sakrio u ovu rupu? Voljela bih da je moj sin ostao i pogledao predstavu do kraja.

~ 37 ~

8

Počela sam čitati Roman o tri kraljevstva, povijest kineskih careva u razdoblju poslije dinastije Han, koja je obuhvaćala četiri stotine godina. Šest svezaka bili su debeli i teški poput velikih opeka. Knjiga je bila samo kronika pobjeda u nizu kojima kao da nije bilo kraja. Nadala sam se da ću saznati nešto o samim protagonistima, a ne samo o njihovim vojničkim pothvatima. Htjela sam znati zašto su se ti ljudi borili, kako je koji junak odrastao i koju je ulogu imala njegova majka.

Kada sam pročitala prvi svezak, došla sam do zaključka da iz knjige neću saznati ono što me zanimalo. Mogla sam nabrojati imena svih likova, ali ih i dalje nisam poznavala. Stihovi i pjesme o slavnim bitkama bili su izuzetni, ali nisam mogla shvatiti zašto su se borili. Nije mi imalo smisla da se muškarci bore radi borbe. Na kraju sam se utješila mišlju da ću biti sigurna - i postići velike stvari - dok god budem mogla razlikovati dobre ljude od loših. U razdoblju koje će se protegnuti na pedeset godina vladanja iz pozadine, shvatit ću da je to bila pogreška. Često su mi najgore planove predlagali moji najbolji ljudi, u najboljoj namjeri.

Naučila sam da više vjerujem svojim instinktima nego prosudbi. Nedostatak širine i iskustva učinio me opreznom i budnom. Povremeno bih zbog svoje nesigurnosti posumnjala u svoje instinkte, što je dovodilo do odluka zbog kojih bih kasnije požalila. Na primjer, kada je princ Kung predložio da Tung Chiha o svijetu poučava engleska učiteljica, ja sam izrazila sumnju. Dvoru se također nije svidjela ideja. Složila sam se s visokim savjetnicima da je Tung Chih u dobi kada je povodljiv i podložan manipulaciji.

»Njegovo mlado veličanstvo tek treba shvatiti što je Kina pretrpila«, tvrdio je jedan savjetnik. »Činjenica da je Engleska kriva za pad naše dinastije nije se još ukorijenila u Tung Chihovoj glavi.« Ostali su se složili: »Dopustimo li da Tung Chiha obrazuju Englezi, izdat ćemo naše pretke.«

Sjećanje na smrt mog supruga još uvijek mi je bilo svježe. Smrad našeg zapaljenog doma - Yuan Ming Yuana, Velikog kružnog vrta, nije iščezao. Bilo mi je nezamislivo da moj sin govori engleski i druži se s neprijateljima svoga oca.

Nakon više neprospavanih noći, donijela sam odluku. Odbacila sam prijedlog princa Kunga i rekla mu da »Njegovo mlado veličanstvo car Tung Chih prvo treba shvatiti tko je.«

Ostatak života žalit ću zbog te odluke.

Da je Tung Chih naučio komunicirati s Englezima, ili da je putovao i studirao u inozemstvu, bio bi možda drukčiji vladar. Poveo bi se za njihovim primjerom i naučio o njihovom vođenju države. Možda bi uspio Kinu usmjeriti prema napretku, ili barem razviti interes da to pokuša učiniti.

Bilo je vedro poslijepodne kada je Nuharoo izjavila da je sve spremno za konačan

~ 38 ~

odabir Tung Chihove mladenke. Pristala sam jer sam imala osjećaj da moram. Da bih zadržala Nuharooinu podršku na dvoru, morala sam s njom održavati skladan odnos. Osjećala sam se nespremnom vidjeti Tung Chiha oženjenog; nisam se mogla priviknuti na ideju da je on odrasla osoba. Nije li još jučer bio beba u mojim rukama? Nikad prije nisam osjetila toliko intenzivnu bol zbog izgubljenog vremena koje nisam mogla provesti sa sinom.

Zbog Nuharooinih ograničenja i vlastitih obveza na dvoru jedva da sam bila prisutna za vrijeme Tungovog odrastanja. Iako sam na dovratku godinama bilježila njegov rast, malo sam znala o stvarima koje voli ili o čemu razmišlja, znala sam samo da mrzi očekivanja kojima sam ga opteretila. Nije podnosio da ga ispitujem, mrštio se i kad bih ga ujutro pozdravila. Svima je rekao da je Nuharoo puno lakše ugoditi. Naša borba za njegovu ljubav samo je sve pogoršala. Shvaćala sam zašto me tako malo poštuje: očajnički sam htjela njegovu ljubav. No što sam ja više molila, to je on manje htio biti sa mnom.

A sad je, najednom, bio odrastao muškarac. Moje je vrijeme s njim isteklo.

S osmijehom na licu, Tung Chih je ušao u Veliku dvoranu u zlatnoj odjeći. Za razliku od oca, on je smio sudjelovati u odabiru. Na tisuće krasnih djevojaka iz cijele Kine uvedene su u Zabranjeni grad da se prošeću pred carem.

»Tung Chih ne voli rano ustajati, ali danas je bio na nogama prije eunuha«, rekla mi je Nuharoo.

Nisam bila sigurna trebam li to shvatiti kao dobru vijest. Njegovi su me posjeti javnim kućama proganjali. Uz pomoć liječnika Sun Pao-tiena, Tung Chih je naizgled uspio obuzdati bolest, no nitko nije bio uvjeren da se potpuno izliječio.

Tung Chih je bio slobodan raditi što želi sa svojim privatnim životom nakon što se službeno uspne na prijestolje. Brak je za njega značio slobodu.

»Tung Chihove su psine potaknute dosadom«, rekla je Nuharoo. »Kako onda objasniti njegov akademski uspjeh?«

Pitala sam se govore li Tung Chihovi učitelji istinu o njegovom akademskom napretku. Nuharoo bi odmah otpustila učitelja koji bi se usudio spomenuti nešto o lošem uspjehu. Provjerila sam što

Tung Chihovi učitelji stvarno misle o njegovim sposobnostima kada sam im predložila da pristupi državnom ispitu. Njegovi učitelji postali su nervozni i izbjegli daljnje razgovore o toj temi, no ja sam saznala istinu.

»Tung Chih mora dobiti odgovornost da bi sazrio«, savjetovao je princ Kung.

To mi se učinilo kao jedina zamisliva mogućnost. Ali imala sam svojih briga. Kad Tung Chih stupi na prijestolje, ja ću morati sići s vlasti. Iako sam dugo čeznula za povlačenjem, slutila sam da će vlast preuzeti dvor i princ Kung, a ne Tung Chih. I Nuharoo je željela da se povučem. Rekla je da čezne za mojim društvom: »Imat ćemo toliko toga zajedničkog, osobito kad dođu unuci.« Hoće li se ona osjećati sigurnije nakon

~ 39 ~

što ja odstupim? Ili je imala druge namjere? Kad Tung Chih bude vladao, Nuharoo će moći više utjecati na njegove odluke. Nisam li naučila da ona nikad nije onakva kakvom se čini?

Odlučila sam pristati na prijedlog dvora, ne zato što sam vjerovala da je Tung Chih spreman, nego zato što je bilo vrijeme da preuzme odgovornost za svoj život. Kako je to Sun Tzu rekao u Umijeću ratovanja, »Nitko ne može naučiti ratovati dok i sam ne ratuje.«

Dana 25. kolovoza 1872. zaključen je odabir careve supruge. Tung Chih je tek bio napunio sedamnaest godina.

Nuharoo i ja smo proslavile naš odlazak u mirovinu. Odsad će nas zvati Velike carice udovice, iako je ona imala samo trideset i sedam, a ja trideset i osam godina.

Novoodabrana carica bila je osamnaestogodišnja ljepotica mačjih očiju po imenu Alute. Bila je kći mongolskog dužnosnika starog kova. Alutein je otac bio u srodstvu s princom koji je bio daleki rođak mog supruga.

Tung Chih je imao sreće što je dobio tako lijepu djevojku. Dvor ne bi odobrio njegov izbor samo zbog njezine ljepote. Pristali su na Alute da bi brakom izgladili razmirice između mandžurskog dvora i njezinog moćnog mongolskog klana.

»Iako je Alute Mongolka, nikada se nije smjela igrati na suncu ili jahati konje«, ponosno je izjavila Nuharoo, budući da je Alute bila njezin izbor. »Zato ima tako svijetlu put i nježne crte lica.«

Alute na mene nije ostavila pretjerano dobar dojam. Njezina je stidljivost graničila s mutavošću. Kada smo se sastale, razgovor je zapinjao. Slagala se sa svime što sam rekla pa nisam uspjela dokučiti što doista misli. Nuharoo je rekla da sam izbirljiva. »Sve dok naša snaha radi što joj kažemo, zašto bismo morale znati što misli?«

Meni se više svidjela sedamnaestogodišnja djevojka sjajnih očiju po imenu Fu-cha. Iako je izgledala manje egzotično od Alute, Fu-cha je također zadovoljavala kriterije. Imala je ovalno lice, oči u obliku mladog mjeseca i brončanu put. Bila je kći mjesnog namjesnika i stekla je privatno obrazovanje iz klasične književnosti i poezije, što je bilo neobično. Fu-cha je bila draga i puna duha. Kada smo je Nuharoo i ja upitale što bi učinila da njezin suprug provodi previše vremena ljubakajući s njom i zanemaruje svoje dužnosti, Fu-cha je odgovorila »Ne znam.«

»Trebala je odgovoriti da bi uvjerila svog supruga da se posveti dužnostima umjesto zadovoljstvu.« Nuharoo je uzela olovku i prekrižila njeno ime.

»Ali nije li iskrenost ono što tražimo?«, usprotivila sam se, iako sam znala da se Nuharoo ne može natjerati da promijeni mišljenje.

Činilo se da Tung Chiha Fu-cha ne zanima, ali se smrtno zaljubio u Alute.

Nisam inzistirala da Tung Chih izabere Fu-cha za caricu, Fu-cha će postati druga supruga Tung Chiha.

Carsko vjenčanje bilo je zakazano za 16. listopada. Pod Nuharoo-inim nadzorom

~ 40 ~

počele su pripreme, naročito kupovina robe i tkanina potrebnih za ceremoniju. Kako bi me odobrovoljila, Nuharoo mi je dopustila da odlučim o temi vjenčanja i predložila da An-te-hai bude zadužen za kupovinu.

Kada sam eunuhu rekla za Nuharooinu odluku, bio je uzbuđen. Upozorila sam ga da će to biti naporno i daleko putovanje u malo vremena.

»Ne brinite se, gospodarice. Putovat ću Velikim kanalom.«

Zaintrigirala me An-te-haijeva ideja. Veliki kanal bilo je drevno, tisuću kilometara dugo inženjerijsko čudo koje je povezivalo Tungchow nedaleko prijestolnice i Hangchow na jugu.

»Koliko daleko ćeš putovati kanalom?« pitala sam.

»Do samog kraja Hangchowa«, odgovorio je An-te-hai. »Bit će to ostvarenje mog sna! Za količinu robe koju moram kupiti bit će potrebna flota brodova, možda velika kao Cheng Hoova! Glavni eunuh nebeske dinastije Ch'ng postat će veliki pomorac! O, ne mogu ni zamisliti to putovanje! Stat ću u Nankingu da potražim najbolju svilu. Odat ću počast Cheng Hou na njegovom grobu. Gospodarice, upravo ste me učinili najsretnijim čovjekom na svijetu!«

Nisam znala da se moj miljenik nikada neće vratiti.

Okolnosti An-te-haijeve smrti ostat će tajnom. No očito se radilo o osveti mojih neprijatelja. Tješilo me samo to što je makar nakratko An-te-hai bio savršeno sretan. Nisam shvaćala koliko ga volim i trebam sve dok ga više nije bilo. Mnogo godina kasnije zaključila sam da to u njegovom slučaju možda nije bilo toliko loše. Iako je imao moj blagoslov i veliko bogatstvo, bilo mu je dosta života u tijelu eunuha.

~ 41 ~

9

Svako jutro zatekla bih sebe kako se veselim zvuku An-te-haijevih koraka u dvorištu, i njegovom ugodnom licu u mom zrcalu. Svaku sam večer očekivala njegovu sjenu na mojoj mreži protiv komaraca i pjevušenje moje omiljene opere.

Nitko mi nije rekao kako je moj miljenik umro. Izvješće koje sam primila s dva tjedna zakašnjenja poslao je Ting, namjesnik pokrajine Shantung, i u njemu je pisalo da su An-te-haija uhapsili i pogubili zbog kršenja pokrajinskog zakona. Ting je u izvješću tražio dopuštenje da kazni eunuha, no nije spomenuo kakve će mjere poduzeti.

Zatražila sam da An-te-haija pošalju nazad u Peking i da ga ja kaznim. No namjesnik Ting je tvrdio kako moj glasnik nije stigao na vrijeme.

Nisam imala ni najmanju sumnju da je namjesnik Ting znao sve o An-te-haiju. Ting je zacijelo imao moćnu potporu, jer se inače ne bi usudio izazvati me na takav način.

Kako se ispostavilo, svi su dokazi upućivali na troje sudionika: princa Kunga, Nuharoo i Tung Chiha.

Na dan An-te-haijeve smrti, digla sam ruke od Tung Chiha, jer sam shvatila koliko me mrzi.

Od mene se očekivalo da zaboravim An-te-haija. »Pa on je bio samo eunuh«, govorili su svi. Da sam pas, lajala bih na princa Kunga, koji mi je slao pozivnice na bankete stranih veleposlanstava; na Nuharoo, koja me molila da joj pravim društvo na operama; na mog sina, koji mi je poslao košaru s voćem ubranim vlastitim rukama u carskom voćnjaku.

Srce mi je bilo u komadićima koji su plutali u tuzi. Kada bih legla u krevet, oko mene je bila crna tama. Zamišljala sam bijele golubove kako kruže iznad mog krova i An-te-haijev glas kako me nježno doziva.

U istrazi koju sam sama pokrenula trudila sam se pronaći dokaze koji će Tung Chiha osloboditi krivnje. Kada više nisam mogla poreći činjenice, nadala sam se da je moj sin bio izmanipuliran i da nije zaista kriv.

»Želim znati točno gdje je, kada i kako umro moj miljenik«, rekla sam Li Lien-yingu, An-te-haijevom nasljedniku. »Želim znati An-te-haijevu stranu priče i njegovu posljednju želju.«

Nitko nije htio istupiti. »Nitko u palači ili na dvoru ne želi zastupati An-te-haija, i nitko nije spreman svjedočiti u njegovo ime«, obavjestio me Li Lien-ying. Poslala sam po Yung Lua, koji je stigao najbrže što je mogao iz sjevernih pokrajina. Kada je ušao u dvoranu moje palače, potrčala sam prema njemu i umalo pala na koljena.

Pomogao mi je da sjednem i čekao da prestanem plakati. Nježno me upitao jesam li sigurna da je An-te-hai nevin. Pitala sam Yung Lua što želi reći. Odgovorio mi je da An-te-haijevo ponašanje za vrijeme putovanja na jug možda nije bilo protuzakonito, ali je

~ 42 ~

svakako bilo neobično.

»Zašto stajete na stranu mojih neprijatelja?«

»Sudim na temelju činjenica, Vaše veličanstvo.« Yung Lu je bio nepokolebljiv. »Ako želite da saznam istinu, morate je biti spremni prihvatiti.«

Duboko sam uzdahnula i rekla: »Slušam.«

»Oprostite mi, Vaše Veličanstvo, ali An-te-hai možda nije bio osoba za koju ste mislili da je poznajete.«

»Nemate pravo...« Ponovno sam zaplakala. »Niste poznavali An-te-haija, Yung Lu! On je možda bio eunuh, ali u srcu je bio pravi čovjek. Nikad nisam upoznala osobu koja je više voljela život od An-te-haija. Da znate njegove priče, snove, pjesme, ljubav prema operi, njegovu patnju, shvatili biste kakav je on bio čovjek.«

Yung Lu je djelovao skeptično.

»An-te-hai je bio stručnjak za dvorsku etiketu i dinastičke zakone«, nastavila sam. »Nikad ih ne bi prekršio. Znao je posljedice. Želite li mi reći da je tražio smrt?«

»Pogledajte činjenice, molim vas, pa se onda pitajte na što one upućuju«, Yung Lu je tiho rekao. »An-te-hai je učinio nešto što nije trebao. Siguran sam da ste u pravu kad kažete da je znao za posljedice. Ustvari, sigurno je razmislio o posljedici svog čina prije nego ga je počinio. To komplicira slučaj. Ne možete poreći da je An-te-hai pružio priliku svom neprijatelju da ga eliminira.« Yung Lu me prodorno gledao. »Zašto je od sebe napravio metu?«

Osjetila sam se izgubljeno i odmahnula sam glavom.

Yung Lu je zatražio dopuštenje da okupi tim profesionalnih istražitelja. Za mjesec dana dobila sam iscrpan izvještaj. Osim namjesnika Tinga, svjedočili su i drugi eunusi, mornari, vlasnici trgovina, krojači, lokalni slikari i prostitutke.

Vrijeme je bilo povoljno kad je An-te-hai zaplovio niz Veliki kanal. Eunuh je obavio svoj zadatak u tvornicama u Nankingu, gdje se prela svila i brokat za nadolazeće carsko vjenčanje. An-te--hai je također provjerio kako napreduje izrada svečanih haljina koje smo Nuharoo i ja naručile, kao i onih za Tung Chiha i njegove buduće supruge i konkubine. An-te-hai je zatim posjetio grob svog junaka, Cheng Hoa, pomorca iz vremena dinastije Ming. Mogla sam zamisliti koliko je bio uzbuđen.

Jasno se sjećam trenutka kada se An-te-hai došao pozdraviti sa mnom. Nosio je veličanstvenu haljinu do poda od zelenog satena s uzorkom oceanskih valova. Bio je naočit i pun energije. Gajila sam veliku nadu da je to možda novi početak za njega.

Samo par mjeseci prije, An-te-hai se oženio. Čitav je Peking pričao o tome. Eunusima je An-te-haijev primjer davao nadu da se i oni mogu izvući iz svog položaja. U njihovim glavama, brak bi im nekako vratio muškost i donio mir. No stvari se nisu dobro odvijale.

An-te-hai se preselio iz svojih odaja da bi otišao živjeti sa svoje četiri žene i

~ 43 ~

konkubinama. Oboje smo se nadali da će mu nove družice podići raspoloženje. Mogao je imati djevojke iz dobrih obitelji, jer je zauzvrat nudio bogat miraz, ali on je kupio žene iz javnih kuća. Valjda je mislio da će one razumjeti njegovu patnju i bolje ga prihvatiti, ili barem imati suosjećanja za ono što im ne može pružiti kao suprug. An-te-hai namjerno nije htio izabrati lijepe žene. Posebno je tražio one koje su pretrpjele muško zlostavljanje. Prva supruga bila je vrlo bolesna dvadesetšestogodišnjakinja koja je ostavljena u javnoj kući da umre.

Bilo je teško čestitati An-te-haijevim damama kad ih je doveo k meni. Izgledale su kao sestre, a lica su im bila bezizražajna. Krale su kolačiće s pladnja i glasno srkale čaj.

Oko mjesec dana nakon vjenčanja An-te-hai se ponovno preselio u Zabranjeni grad. Glavni eunuh nije ni spomenuo život u svom novom domu, no činilo se da svi osim mene znaju što se dogodilo. Od Li Lien-yinga sam saznala da supruge nisu ispunile An-te-haijeva očekivanja. Žene su bile nepristojne, glasne i nerazumno zahtjevne. Zabavljalo ih je da ismijavaju njegove nedostatke. Jedna od njih je pobjegla i imala aferu s bivšim kli-jentom. Kada je An-te-hai to saznao, otišao je po suprugu i zamalo je nasmrt istukao.

Na dan kada je An-te-hai krenuo na svoj dugački put, njegove su se nedavne nevolje činile kao daleka prošlost. No ja sam ipak bila zabrinuta za njega. Bilo je to veliko putovanje i ogroman pothvat.

»Budite sretni zbog mene, gospodarice«, smirivao me. »Osjećam se kao riba koja se vraća svom izvoru.«

»To je put od tri mjeseca. Možda bi mogao potražiti novu ženu«, zadirkivala sam ga.

»Poštenu, ovaj put. Prihvatit ću vaš savjet i vratiti se s djevojkom iz dobre obitelji«

Rastali smo se u luci na Velikom kanalu gdje je čekala povorka džunki. An-te-hai je stajao na jednoj od dvije velike barže ukrašene letećim zmajem i feniksom. Bila sam sigurna da će takvim nastupom zadiviti lokalne vlasti. Spremno će ispuniti An-te-haijeve zahtjeve i ponudit će mu svoju zaštitu.

»Vrati se do svog rođendana, An-te-hai«, mahala sam mu dok se ukrcavao.

Moj se miljenik nasmiješio. Blistavim osmijehom. Posljednjim.

Moji su neprijatelji An-te-haijevu flotu opisali kao »raskošnu predstavu«. Eunuh je navodno čitavo vrijeme bio pijan. »Unajmio je glazbenike i oblačio se u zmajeve haljine poput cara«, pisalo je u izvještaju namjesnika Tinga. »Dok je on plesao na glazbu frula i cimbala, njegova mu je pratnja čestitala. Ponašao se protuzakonito i suludo.«

Dvor se složio: »Zakon nalaže da se svakog eunuha koji otputuje iz Pekinga kazni smrću.« Zaboravili su da to nije bilo prvo An-te-haijevo putovanje. Više od deset godina prije An-te-hai je, još kao šesnaestogodišnjak, sam putovao od Jehola do Pekinga s tajnim zadatkom da se sastane s princem Kungom. Nisu ga kaznili, nego su mu odali počast.

Činilo se da nitko ne čuje moje argumente. An-te-hai je nesmotreno postupio, prekršio je i zakon. No kazna nije bila primjerena zločinu, pogotovo zato što je izvršena

~ 44 ~

protiv moje izričite želje. Bilo je jasno da dvor pokušava opravdati zločin namjesnika Tinga. Razbjesnilo me koliko je plan dobro osmišljen. Dobila sam taman toliko informacija da naslutim o čemu se radi, ali sam i dalje bila bespomoćna.

An-te-haiju je glava odrubljena 25. rujna 1872. godine. Imao je trideset godina. Ubojstvo nikako nisam mogla spriječiti, budući da su ga moji neprijatelji zamislili kao uvod u moju smrt.

Mogla sam kazniti namjesnika Tinga. Mogla sam ga ukloniti s položaja ili narediti da mu odrube glavu. No, znala sam da bi to bila pogreška - pala bih ravno u neprijateljsku zamku. Da je An-te-hai sa mnom, savjetovao bi me: »Gospodarice, ovdje nemate posla samo s namjesništvom i dvorom, nego i s nacijom i kulturom.«

Htjela sam se suočiti s princom Kungom. Nisam mogla dokazati da je upleten, ali sam znala da je podržao ubojstvo An-te-haija. Moj odnos s princom Kungom više se nije dao spasiti. Uklanjanjem An-te-haija, dao mi je do znanja da je sposoban oduzeti mi vlast.

Nuharoo nije htjela raspravljati o smrti mog eunuha. Kada sam došla do njezine palače, njeni su se pomoćnici pravili da me ne čuju na vratima. To mi je samo potvrdilo da je Nuharoo kriva. Mogla sam prihvatiti da ne voli An-te-haija, ali joj nisam mogla oprostiti što je sudjelovala u njegovom ubojstvu.

Tung Chih se nije trudio sakriti zadovoljstvo zbog An-te-haijeve smrti. Zbunila ga je moja tuga pa je zaključio da je An-te-hai bio upravo ono što je mislio - moj tajni ljubavnik. Tung Chih je nespretno srušio An-te-haijev oltar koji sam postavila u sobi.

S priznanjem mjesnog glazbenika kojeg je An-te-hai unajmio za vrijeme svog putovanja počeli su izlaziti na vidjelo dublji i mračniji razlozi njegove smrti.

»Jedne noći An-te-hai nas je zamolio da glasnije sviramo naše instrumente«, počinjalo je glazbenikovo svjedočanstvo. »Ponoć je već bila prošla. Bojao sam se da ćemo privući pažnju mjesne uprave, pa sam ga molio da nam dopusti da prestanemo. No glavni je eunuh zahtijevao da nastavimo, i mi smo ga poslušali. Naše su barke blještale, a džunke su bile ukrašene šarenim lampionima. Bilo je to kao na nekoj svečanosti. Često smo se noću vozili po rijeci a stanovnici sela bi nas slijedili kilometrima uz obalu. Neki od mještana bili su pozvani na brod da se pridruže zabavi. Pili smo do zore. Kao što sam predvidio, vlasti su se umiješale. Isprva ih je An-te-hai uspio odvratiti. Pokazao bi na žutu zastavu s crnim kosom koja se vijorila na našoj barci, i rekao policajcu da izbroji koliko kos ima nogu. Ptica je imala tri noge. >Ova se ptica ne smije vrijeđati jer ona predstavlja cara<, rekao mu je An-te-hai. An-te-haiju se svidjela moja glazba i mi smo se sprijateljili. Ispričao mi je koliko je nesretan. Šokiralo me kad je rekao da smišlja kako da okonča svoj život. Mislio sam da je pijan, pa ga nisam shvatio ozbiljno. Tko bi mislio da najmoćniji eunuh današnjice pati? No uskoro sam mu povjerovao, jer sam primijetio da namjerno izaziva nevolje. To me uplašilo. Sreća da sam dao otkaz dan prije nego što se pojavio namjesnik Ting. Još uvijek mi nije jasno zašto je An-te-hai odbacio svoj lagodan život.«

~ 45 ~

Možda si je An-te-hai doista htio oduzeti život, možda je odlučio da mu je stvarno dosta. Trebala sam znati da je hrabriji od svih drugih. Njegov je život bio poput veličanstvene opere, a on je bio inkarnacija Cheng Hoa.

U Zabranjenom je gradu nakon ponoći zamro svaki zvuk. Upalila sam An-te-haijeve omiljene svijeće s mirisom jasmina i pročitala mu pjesmu koju sam napisala.

Lijepa su jezera i brda na jugu,

Ravnice se pružaju u zlatnu prugu.

Bezbroj si nas puta, držeć vina čašu

Hrabrio da pijanku nastavimo našu.

Na Jezeru lopoča prva svjetla gore

Pada noć dok sviraš Pjesmu vode.

Kada dođoh, vjetar se utiša, žuti mjesec pravi

Valove riječne na smaragdnoj travi.

~ 46 ~

10

Nakon Tung Chihovog vjenčanja, Nuaroo i ja naredile smo astrolozima da odrede povoljan datum za carevo stupanje na vlast. Zvijezde su pokazale da je to 23. veljače 1873. godine. Iako je Tung Chih već preuzeo svoje dužnosti, uspon na prijestolje nije se smatrao službenim dok se ne obave složene i duge ceremonije. One su mogle trajati mjesecima: morali su biti prisutni svi stariji pripadnici klana, a svaki je od njih trebao posjetiti hram predaka i pred oltarom obaviti odgovarajuće rituale. Tung Chih je morao tražiti od duhova njihovo odobrenje, blagoslov i zaštitu.

Nedugo nakon njegovog ustoličenja, Tsungli Yamenu, Odboru za strane poslove, stigle su molbe za audijenciju veleposlanika raznih stranih država. Odboru su i prije stizali takvi zahjevi, ali ih je on stalno odbijao, navodeći mladost Tunga Chiha kao razlog. Ovaj je put Tung Chih pristao na zahtjev. Uz pomoć princa Kunga, temeljito je uvježbao etiketu.

29. lipnja 1873. godine moj je sin primio veleposlanike Japana, Velike Britanije, Francuske, Rusije, Sjedinjenih Država i Nizozemske. Uzvanici su bili uvedeni u Paviljon ljubičaste svjetlosti, veliku i visoku zgradu gdje je Tung Chih sjedio na svom tronu.

Bila sam nervozna jer je to bio prvi nastup mog sina pred svijetom. Nisam imala ni najmanju ideju što ga čeka i nadala sam se da će ostaviti dobar dojam. Rekla sam mu da si Kina ne može priuštiti još jedan nesporazum.

Nisam prisustovala događaju, no učinila sam ono što majka može učiniti: pobrinula sam se da dobro doručkuje i popravila detalje na njegovoj odjeći - provjerila sam puceta na njegovoj zmajevoj haljini, nakit na njegovom šeširu, čipku na ukrasima. Nakon onoga što je učinio An-te-haiju, zaklela sam se da ću Tung Chihu uskratiti svaki izraz ljubavi, ali nisam mogla održati riječ. Nisam mogla prestati voljeti svoga sina.

Nekoliko dana kasnije, princ Kung mi je poslao primjerak stranog izdanja pod nazivom Pekinške novine. Iz njih sam saznala da je Tung Chih bio uspješan: »Ministri su priznali da iz cara zaista isijava nešto božansko, što objašnjava strah i trepet koji su osjetili čak i onda kada nisu gledali u Njegovo Veličanstvo.«

Sada se mogu povući, bila je misao koja mi je pala na pamet. Prepustit ću dvorske poslove drugima, a ja ću imati vremena za osobne užitke o kojima sam prije samo mogla sanjati. Vrtlarstvo i opera su dva interesa kojima sam se planirala posvetiti. Posebno me zanimao uzgoj povrća. Moju želju da uzgajam rajčice i kupus upravitelj carskih vrtova primio je kiselog lica, ali nisam odustala od te ideje. Opera mi je oduvijek pružala poseban užitak, pa sam razmišljala da uzmem satove pjevanja kako bih mogla otpjevati omiljene pjesme. I, naravno, sanjala sam o unucima pa sam posjetila svoje snahe Alute i Fu-cha kako bih im obećala dodatne počasti ako mi ih uspiju darovati. Nisam mogla odgajati Tung Chiha dok je bio mali i htjela sam novu priliku.

~ 47 ~

Kad sam sjela da naslikam slike za mog sina, shvatila sam da se želim okušati u novim temama. Osim cvijeća i ptica, slikala sam ribe u jezeru, razigrane vjeverice na drveću, jelene na prostranim poljima. Neke od svojih najboljih slika dala sam izvesti. »Za moje unuke«, rekla sam carskim krojačima.

Moj je sin htio započeti s obnovom mog bivšeg doma, Yuan Ming Yuana, koji su stranci zapalili prije devet godina. Da me nije brinulo koliko će to koštati, bila bih oduševljena. »Yuan Ming Yuan je bio simbol kineskog ponosa i moći«, ustrajavao je moj sin. »Majko, to je moj poklon vama za četrdeseti rođendan.«

Rekla sam mu da ne mogu primiti tako skup poklon, no on je tvrdio da će se za trošak pobrinuti sam.

»Tko će to financirati?« pitala sam.

»Stric Kung je već donirao dvadeset tisuća taela«, odgovorio je moj sin uzbuđeno. »Prijatelji, rođaci, ministri i drugi dužnosnici. Majko, bar jedanput pokušajte uživati u životu.«

Prošlo je devet godina otkad sam zadnji put posjetila Yuan Ming Yuan. Mjesto su dodatno opustošili vjetar, strvinari i lopovi. Cijelo je područje bilo prekriveno korovom visokim poput čovjeka. Dok sam stajala kraj razbijenih kamenih stupova, čula sam zvuk škripavih kotača kola i korake eunuha, i sjetila se dana kada smo jedva pobjegli stranoj vojsci.

Nikad nisam rekla Tung Chihu da je u Yuan Ming Yuan mjesto gdje je začet. U tom sam razdoblju imala sve - car Hsien Feng je činio sve kako bi mi udovoljio. Ma koliko ono bilo kratko, bilo je stvarno, i došlo je u vrijeme kada sam već bila izgubila svaku nadu. Potrošila sam sve što sam imala kako bih potkupila glavnog eunuha Shima i dobila jednu noć s Njegovim Veličanstvom. Kad me Hsien Feng ismijao, riskirala sam život da bih s njim otvoreno i iskreno razgovarala. Zahvaljujući svojoj hrabrosti, stekla sam njegovo poštovanje, a potom i obožavanje. Sjetila sam se njegovog glasa kako me nježno doziva »moja Orhidejo.« Sjetila sam se njegove neumorne žudnje u krevetu, i svoje vlastite. Sreće koju smo dijelili. Suza za vrijeme vođenja ljubavi. Njegovi su eunusi bili prestravljeni što Njegovo Veličanstvo nestaje usred noći, dok su ga moji čekali na vratima da ga puste unutra. Bila sam njegova »noćna dama« i od mene se očekivalo da se ponudim Njegovom

Veličanstvu kao na pladnju, no Njegovo Veličanstvo ponudilo se meni. Bio je ushićen svojom vlastitom ljubavlju.

Kasnije, kad se Hsien Feng okrenuo drugim ženama, prošla sam kroz nešto nalik smrti. Bilo mi je nemoguće nastaviti život ali si nisam mogla oduzeti život jer sam nosila Tung Chiha.

Tung Chih je prvo htio obnoviti palaču gdje sam provela veći dio svog života s Hsien Fengom. Zahvalila sam Tung Chihu i pitala ga kako je znao da je mi je ta palača posebna. »Majko«, odgovorio je smiješeći se, »kad o nečemu izbjegavate govoriti, znam

~ 48 ~

da vam je do toga najviše stalo.«

Nijednom nisam posumnjala u Tung Chihove motive. Nisam znala da moj sin žarko želi ponovno izgraditi Yuan Ming Yan kako bi me maknuo s puta i nastavio sa svojim tajnim životom koji će ga ubrzo uništiti.

Carski su savjetnici podržali Tung Chiha jer im je bilo stalo da se ja povučem. Nije im se sviđalo što im naređujem i radovali su se upravljanju bez mog upliva. S njihovim pristankom, Tung Chih je naredio da obnova započne i prije nego su stigla sredstva. Pothvat su od samog početka potresale nevolje. Kad je glavni dobavljač drva uhvaćen u prevari, sredstva su prestala dolaziti. Bio je to početak noćne more kojoj se nije nazirao kraj.

Mjesni dužnosnik napisao je gnjevno pismo dvoru u kojem je optužio Tung Chiha da je popustio mojoj pohlepi. Obnova Yuan Ming Yuana opisana je kao zloupotreba državnih sredstava. »Prethodna dinastija Ming bila je jedna od najdužih u povijesti Kine, promijenilo se šesnaest vladara«, istaknuo je dužnosnik. »No kasniji carevi dinastije Ming trošili su snagu na uživanje. Do kraja šesnaestog stoljeća dinastija Ming je zapala u ozbiljne probleme i čekao ju je neslavan kraj. Riznica je bila prazna, porezi su postali nemogući, a tradicionalni znakovi lošeg vladanja - poplava, suša i glad - bila su sveprisutni. Ljudi su svoju odanost ponudili drugom vođi, jer je dinastija iznevjerila njihovo povjerenje.«

Dvor nije imao potrebu da ga minorni dužnosnik podsjeća kako je zemlja još uvijek opustošena od nedavnog tajpinškog ustanka i kako pobune muslimana na zapadu još nisu ugušene. Štoviše, ukoren je zbog »ometanja careve obiteljske dužnosti prema svojoj majci«. Tung Chih je odlučio sprovesti svoju nakanu, no nakon godinu dana i povećih troškova, princ Kung ga je prisilio da napusti projekt.

Godinama će me kriviti za ono što se dogodilo s Yuan Ming Yuanom, ali ja više nisam bila u poziciji da dajem savjete Tung Chihu - službeno sam se povukla. Nije mi bilo jasno zašto se princ Kung predomislio. On je prvi podržao obnovu donirajući iznos kojim je započeta izgradnja, a sada je bio među onima koji su molili Tung Chiha da obustavi projekt.

U napadu bijesa, Tung Chih je ujaka optužio za neposluh i degradirao ga. Nuharoo je bila ta koja je Tung Chiha nagovorila da strica vrati na položaj nekoliko tjedana kasnije.

Držala sam se po strani jer sam smatrala da Tung Chih mora naučiti vladati. Bio bi to odviše lagan put, naređivati drugima i nikad ne patiti.

~ 49 ~

11

Jednog toplog dana u ljeto 1874. godine promatrala sam svog eunuha Li Lien-yinga kako obrezuje gardenije u mom vrtu. Odstranio je i bacio cvjetne pupoljke i izdanke, potom razrezao stabljike na tri komada duga desetak centimetara, pazeći da ne zareže ispod zgloba. »Na tom će mjestu izrasti novo korijenje«, objasnio je dok je stavljao sadnice u posude. Biljke bi do sljedećeg proljeća trebale biti spremne za vrt.« Mjesec dana kasnije sadnice još nisu izbacile nijedan novi list.

Ne bi li provjerio raste li korijenje, Li Lien-ying je nježno izvukao jednu sadnicu. Nije osjetio nikakav otpor, što je ukazivalo na to da se korijenje nije formiralo. Uvjeravao je samog sebe da treba biti strpljiv i sačekati još par dana. »Godinama sam ovo radio«, rekao mi je. »Tako sam obnovio druge vrtove gardenija.« No sadnice su počele klonuti i na kraju su uvenule. Eunuh je mislio da je to znak s neba i da će se nešto loše dogoditi.

»Ništa se neće dogoditi«, glavni je vrtlar rekao Liju. »Možda si negdje pogriješio. Možda je voda bila zagađena životinjskim urinom ili je u humusu bilo kukaca. U svakom slučaju, biljke su uvenule od prevelikog stresa.«

To me odmah podsjetilo na mog sina. On je nekad bio poput kućne biljke, zaštićen od teških uvjeta i nesigurnosti vrta.

Tung Chih je uhvatio prehladu koja nije prolazila mjesecima. Dobio je groznicu i do jeseni je već bio jako slab.

»Tung Chih mora izlaziti na zrak i vježbati«, tvrdio je princ Kung.

Drugi stričevi moga sina, princ Ts'eng i princ Ch'un, pretpostavili su da se razuzdani noćni život počeo odražavati na njegovo zdravlje. Kada je liječnik Sun Pao-tien zatražio sastanak kako bi raspravio o zdravstvenom stanju Tung Chiha, bio je odbijen.

Nisam mogla podnijeti pogled na Tung Chiha u bolesničkoj postelji. To me podsjetilo na posljednje dane njegovog oca. Pozvala sam Alute, Fu-cha i ostale supruge i pitala ih, dok su klečale preda mnom, znaju li što nije u redu s njihovim suprugom.

Njihovo me je otkriće zaprepastilo: Tung Chih nikad nije prestao odlaziti u javne kuće. »Njegovom je veličanstvu draže divlje cvijeće«, požalila se Fu-cha.

Alute se nije svidjelo moje ispitivanje. Objasnila sam joj da se ne namjeravam uplitati ili biti neugodna te da ne želim narušiti njenu privatnost. Obrva izvijenih u dva leteća bodeža, Alute je rekla da kao kineska carica ne mora odgovoriti. »To se tiče Tung Chiha i mene«, bila je uporna. Njena je bijela, porculanski glatka koža porumenila.

Pokušala sam sakriti svoju ljutnju. Rekla sam joj da samo želim pomoći.

»Ne sumnjam u vaše motive«, rekla mi je Alute. »Samo...ne osjećam se nižom po statusu.«

~ 50 ~

Bila sam zbunjena. »O čemu pričaš? Zbog koga si se osjetila nižom po statusu?«

Alute je pokazala glavom prema ostalim suprugama. »Svi se ovdje pred vama boje reći što misle, ali ja ću vam reći. Carice udovice, Tung Chih je vaša odgovornost, ne naša.«

To me uvrijedilo. »Alute, nemaš pravo govoriti u ime ostalih.«

»Govorit ću onda u svoje. Jeste li, kao majka Njegovog Veličanstva, pitali vašeg sina što nije u redu s njim?«

»Ne bih tražila tvoju pomoć da mogu razgovarati s njim.«

»Sigurno ga je nešto navelo da zanemari Zabranjeni grad zbog javnih kuća.«

»Ljuta si, Alute. Zaista misliš da je to moja krivica?«

»Da, mislim.«

»Činjenice, Alute.«

Djevojka se ugrizla za usnicu i rekla: »Caru Tung Chihu je bilo dobro sa mnom sve dok mu vi niste rekli da posjeti Fu-cha. Niste mogli podnijeti pomisao da ima dijete sa mnom umjesto s Fu-cha. Tung Chih nas se zasitio jer mu vas je bilo dosta!«

Alute je možda bila u pravu, ali ja to nisam prihvatila zbog njene nepristojnosti. »Alute, kako se usuđuješ! Nemaš se pravo tako ponašati.«

»Ali dijete u mojoj utrobi ima!«

Bila sam zaprepaštena. Zamolila sam Alute da to još jednom ponovi.

»Trudna sam«, ponosno je izjavila.

»O, Alute!« oduševila sam se. »Zašto mi nisi rekla? Čestitam! Ustani! Ustani! Moram otići po Nuharoo i podijeliti s njom tu divnu vijest! Imat ćemo unuka!«

»Ne još, Vaše Veličanstvo.« Alute me prekinula. »Dok mi se Tung Chih ne vrati, nisam sigurna da ću imati snage održati trudnoću.«

»Tung Chih je...« trudila sam se naći riječi utjehe. »Boli kada znaš da je s drugim ženama. Vjeruj mi, Alute, znam kakav je to osjećaj.«

»Mrzim što to govorite.« Alute je počela plakati. »Ali budi sretna što nosiš njegovo dijete«, rekla sam osjećajući se krivom.

»Nije na nama da odlučimo hoće li ovo dijete doći na svijet. Moje tijelo i duša toliko pate da osjećam kako traže osvetu. Bojim se da će se dogoditi nešto neočekivano.«

»Nebo ti je podarilo to dijete, Alute. Zmajevo će sjeme preživjeti bez obzira na sve.«

Ne tražeći dopuštenje, Alute je otišla do prozora i okrenula mi leđa. Vani na divovskim hrastovima opalo je lišće.

»Žirevi padaju posvuda«, rekla je Alute odmahujući glavom. »Teško je hodati da ne staneš na njih. To je loš znak. Što da radim? Ja nisam stvorena da podnosim patnju.«

»Alute«, blago sam rekla, »sigurna sam da je sve u redu. Samo si umorna, to je sve.«

Nastavila je gledati kroz prozor ne obazirući se na mene. Glas joj je postao tiši i

~ 51 ~

udaljeniji. »Sve je glasnije. Danonoćno čujem žireve kako padaju na tlo i krčkaju.«

Promatrala sam leđa moje snahe. Njezina svilenkasta crna kosa bila je pažljivo spletena u pletenice pričvršćene na umetak. Ružičaste cvjetne kopče za kosu optočene dijamantima svjetlucale su na svjetlu. Iznenada sam shvatila zašto je ona bila Tung Chihov prvi izbor: bila je svojeglava poput njega.

Bilo je rano zimsko jutro kada mi je liječnik Sun Pao-tien saopćio da moj sin neće preživjeti.

Tresla sam se pred liječnikom poput stabalca na oluji. Vidjela sam crvene lampione kako se polako spuštaju sa stropa.

Pokušala sam shvatiti što mi liječnik govori, ali nisam mogla. Objašnjavao mi je Tung Chihovo stanje, no to je zvučalo kao da govori nekim stranim jezikom. Zatim sam se valjda onesvijestila. Kada sam došla k sebi, Li Lien-ying je stajao preda mnom. Slijedio je liječnikove upute i palcem je pritiskao mjesto između mog nosa i vrha moje gornje usne. Pokušala sam ga odgurnuti, ali nisam imala snage.

»Tung Chihovo je stanje vrlo ozbiljno«, napokon sam čula kako govori.

»Recite liječniku Sun Pao-tienu« - udahnula sam i zaplakala -»da ću ga bez oklijevanja kazniti ako je negdje pogriješio!«

Nakon ručka liječnik je ponovo došao. Kleknuo je i počeo čitati izvješće. »Stanje Njegovog Veličanstva je složeno. Ne mogu sa sigurnošću reći što je prvo napalo njegovo tijelo, boginje ili spolna bolest. U svakom slučaju, bolest je smrtonosna, nije u mojoj moći da je izliječim, niti da je obuzdam.«

Liječnik je priznao da mi je nevoljko otkrio istinu. Njegov je medicinski tim bio optužen da Njegovom Veličanstvu donosi nesreću. Svi su se trudili da Tung Chihova bolest ostane tajnom.

Zamolila sam liječnika da mi oprosti i obećala da ću obuzdati emocije.

Uložen je velik trud da se stabilizira Tung Chihovo stanje. U prosincu 1874. godine osušili su se plikovi na njegovom tijelu i groznica je popustila. Palače su slavile znakove oporavka. No to je bilo preuranjeno. Nekoliko dana kasnije, groznica se vratila i više se nije povukla.

Ne mogu se sjetiti kako sam provodila dane. Samo mi je jedna misao bila na pameti: kako da spasim svog sina. Odbijala sam povjerovati da će Tung Chih umrijeti. Sun Pao-tien je predložio da potražim drugo mišljenje od zapadnjačkih liječnika. »Oni imaju sprave kojima mogu izvaditi uzorke tjelesne tekućine i krvi Njegovog Veličanstva«, rekao je tiho, znajući da to ne bi smio predložiti. »Ipak, sumnjam da će njihova dijagnoza biti drukčija.«

Dvor je odbio moj zahtjev za zapadnjačkim liječnicima, strahujući da će stranci Tung Chihovo stanje iskoristiti kao priliku za napad.

Ležala sam kraj svog sina koji se tresao u groznici. Slušala sam zvuk njegova teškog

~ 52 ~

disanja. Obrazi su mu gorjeli. U budnom je stanju tiho cvilio i stenjao.

Tung Chih je tražio da Nuharoo i ja ponovno postanemo regentice. Isprva sam odbila, jer sam znala da se neću moći usredotočiti na dvorske poslove. No Tung Chih je bio uporan. Kad sam pročitala njegov proglas naciji, shvatila sam koliko bi mu značilo da mu pomognem.

Rukopis u tušu na rižinu papiru bila je posljednja kaligrafija mog sina. Najviše me rastužilo što moj unuk nikada neće vidjeti kako je njegov otac držao pero.

»Molim obje carice da se smiluju nad mojim stanjem i dopuste mi da se pobrinem za sebe«, pisalo je u Tungovom ediktu. »Preuzmu li državne poslove na određeno vrijeme, carice će me zadužiti svojom velikom dobrotom, a ja ću im na tome vječno biti zahvalan.«

Svakog dana nakon audijencije sjedila sam pokraj Tung Chiha. Razgovarala sam s liječnikom Sun Pao-tienom i Tung Chihovim slugama. Proučavala sam gnojne čireve koji su mu izbijali na koži i priželjkivala da prijeđu na moje tijelo. Preklinjala sam nebo da mi se smiluje i molila: »Ne budi previše okrutno prema jednoj majci.«

Naredila sam da nitko ne uznemirava Tung Chiha, no liječnik mi je savjetovao da pustim sina da viđa koga želi. »Njegovo Veličanstvo možda više nikada neće imati priliku.«

Pristala sam. Sjedila sam kraj sina i brinula se da ga nitko ne zamara.

Alute je odbila doći kad je Tung Chih poslao po nju. Rekla je da će ući u sobu samo ako ja ne budem ondje. Popustila sam.

Bilo je dva u noći kad je moj sin otvorio oči. Iako su mu obrazi još uvijek bili vrući, bio je dobro raspoložen. Tražio je da sjednem pokraj njega. Pomogla sam mu da se uspravi na jastuku. Molila sam ga da mi dopusti da ga nahranim s malo kaše. Odmahnuo je glavom.

»Zabavimo se malo prije nego umrem.« Uspio se široko osmjehnuti.

Slomila sam se i rekla da ne znam o kakvoj zabavi priča.Što se mene tiče, njegova je smrt bila kraj moje sreće.

Tung Chih je držao moju ruku i stisnuo je. »Nedostaje mi mjesec«, rekao je. »Hoćete li mi pomoći da izađem na dvorište?«

Omotala sam mu deku oko ramena i pomogla mu da ustane. Već mu je samo oblačenje predstavljalo napor i ubrzo je ostao bez daha.

Oslonivši se na mene, izašao je u dvorište.

»Kakva prekrasna noć«, uzdahnuo je.

»Prehladno je, Tung Chih!« rekla sam. »Vratimo se unutra.«

»Ostanimo još koji trenutak, majko. Uživam.«

Na mjesečini je drveće i grmlje izgledalo kao da je izrezano iz crnog papira.

~ 53 ~

Pogledala sam svog sina i zaplakala. Lica obasjanog mjesecom, izgledao je kao kameni kip.

»Sjećate li se kako ste me učili sastavljati stihove, majko? Bio sam izgubljen slučaj.«

»Da, naravno. Bilo ti je to previše. Bilo bi previše svakom djetetu.«

»Iskreno, nisam bio nadahnut. Učitelji su mi rekli da to moram prvo osjetiti i zatim opisati.« Tung Chih se slabašno nasmijao. »Pisao sam, no ništa nisam osjećao. Vjerovali vi to ili ne, otkad su mi dani odbrojani, pun sam inspiracije.«

»Prestani, Tung Chih.«

»Majko, imam pjesmu za vas, ovdje.« Pokazao je na svoju glavu. »Smijem li je izrecitirati?« »Ne želim je čuti.«

»Majko, svidjet će vam se. Zove se 'Jednoj ljubavi'«. »Ne, neću slušati.«

Nježno, Tung Chih je počeo recitirati:Odlazim filigranski zavojitim hodnicima i niz vijugavu balustradu

Da bih se vratio u snove što traju.

U dvorištu, samo je mjesec pun suosjećanja,

Prema nama što se rastasmo, sjajeć mirno na opalom cvijeću.

~ 54 ~

12

Moj je sin umro ujutro 12. siječnja 1875. godine. Dvorana Duhovne hrane bila je puna svježeg cvijeća zimske šljive, smolastih malih latica i golih stabljika,

koje je elegantno stajalo u vazama. Bilo je to Tung Chihovo omiljeno cvijeće. Jednom je sanjao kako ga bere u snijegu, što nikad nije smio raditi. Bila sam u odjeći za korotu ukrašenoj cvjetovima zimske šljive, koje sam vezla dugo u noć. Lice Tung Chiha bilo je okrenuto prema jugu, a odjeća mu je bila ukrašena simbolima dugovječnosti. Imao je devetnaest godina i bio je car od 1861. godine. Vladao je nešto manje od dvije godine.

Sjedila sam pokraj njegova lijesa dok su kovači dovršavali svoj posao. Slikari su se nadvili nad konstrukciju nanoseći posljednje poteze. Lijes je bio ukrašen izrezbarenim i naslikanim zlatnim zmajevima.

Prstima sam gladila hladne obraze svog djeteta. Etiketa mi je zabranjivala zagrliti ga ili poljubiti. Tung Chih je umro s prstenom plikova od groznice oko usta. U njegova posljednja dva tjedna plikovi su iskakali posvuda, nagrizajući mu tijelo iznutra. Rane su mu prekrile jezik i desni, tako da nije mogao gutati. Na koži nije bilo mjesta koje nije bilo zahvaćeno. Imao je čireve između prstiju na rukama i nogama, iz kojih je curio gnoj. Od crne medicinske paste kojom ga je namazao Sun Pao-tien izgledao je groteskno.

Tih posljednjih tjedana svakog sam dana prala svog sina, i svakog sam dana otkrivala nov napad boginja. Novi čirevi nicali su na starima. Ruke i stopala su mu nalikovali korijenju đumbira.

Kada bi postalo nepodnošljivo, istrčala bih iz sobe i pala na koljena. Nisam se mogla sabrati. Li Lien-ying me podsjećao da jedem.

U posljepodnevnim satima Li Lien-ying naganjao me sa zdjelom pileće juhe u ruci. Poskakivao je i uvijao se držeći zdjelu u zraku jer sam ih već nekoliko bila prevrnula.

Na rukama su mi se pojavili žuljevi. Previše sam radila, sjeckala kokoši, patke, ribu, zmije i žrtvovala ih na oltarima. Pogledala bih u nebo i zazivala: »Gladni demoni su se dobro najeli. Sada su već toliko siti da bi morali ostaviti mog sina na miru!«

Zbog kađenja se činilo da Zabranjeni grad gori. Suze su mi lijevale poput fontane koja propušta vodu. Liječnik Sun Pao-tien je rekao da bi bilo najbolje da se više ne savjetujem s njim. Otišla sam lami koji me savjetovao da se usmjerim na Tung Chihov budući život. »Haljina vječnosti i lijes bili su prikladan početak.« Lama je htio reći da nisam dovoljno skrušena pred bogovima. Umjesto da pomognem svom sinu, ja sam samo još produbljivala njegovu nevolju.

Razmišljala sam da se ubijem kad mi umre sin. Dok sam tražila način, shvatila sam da me nadziru. Eunusi i dvorske dame su se vrzmali oko mene. Umjesto uobičajenog spokoja, njihova su lica odavala tjeskobu. Došaptavali su se meni iza leda. Kad god bih po noći ustala iz kreveta, eunusi bi složno počeli kašljati.

~ 55 ~

Glavni je kuhar sakrio kuhinjske noževe i lužinu, a dvorske su dame maknule svu užad. Kad sam naredila Li Lien-yingu da nabavi opijum, doveo mi je liječnika Sun Pao-tiena. Carski su me čuvari zaustavili na vratima Zabranjenog grada kad sam pokušala izaći. Kad sam im zaprijetila kaznom, rekli su da je Yung Lu tako naredio da me zaštiti.

Moj sin je umro na mojim rukama u zoru. Grmovi gardenija u dvorištu podlegli su kasnom oštrom mrazu, lišće im se smežuralo i potamnilo. Vjeverice su prestale skakati sa stabla na stablo. Sjedile su na granama, grickale orahe i glasno čavrljale. S neba je padalo perje kad ga je preletjelo jato gusaka.

Sjećam se da sam držala Tung Chiha i osjećala kako mu srce sve slabije kuca. Sjećam se da sam zaspala sjedeći, tako da ne znam točno kad mu je srce prestalo kucati.

Nuharooin glavni eunuh došao mi je poručiti da je njegova gospodarica previše shrvana tugom da bi izašla iz svoje palače.

Dvor je počeo s pripremama za pogrebnu ceremoniju. Glasnici su razaslani po pokrajinama kako bi njihovi namjesnici krenuli prema prijestolnici.

Nakon što su se liječnik i njegov tim povukli, Zabranjeni grad je utihuo. Nestali su zvuči koraka, kao i gorki vonj Tung Chuovih biljnih lijekova.

Eunusi i dame prekrili su sve odaje bijelim svilenim tkaninama. Pogrebne haljine koje sam nekoć nosila za svog supruga bile su izvađene, očišćene i ispeglane, spremne da ih obučem za njegovog sina.

Tung Chih je posljednji put napustio svoj krevet. Pomogla sam da ga se presvuče. Njegova je haljina za vječnost bila načinjena od zlatnih niti. Moje je dijete zbog ukočenih udova podsjećalo na uspavanu lutku. Oprala sam mu lice lopticama pamuka. Nije mi se svidjelo kako mu je kraljevski šminker nanio šminku na lice, u slojevima boje, s voštanim premazom kako bi je učvrstio. Sin mi je bio neprepoznatljiv; koža mu se sjajila poput kožne tkanine.

Napokon su me ostavili samu s Tung Chihom. Dotaknula sam mu šminku. Oprala sam slojeve boje. Koža mu je ponovo bila ona stara, unatoč ožiljcima od boginja. Sagnula sam se i poljubila mu čelo, oči, nos, obraze i usne. Lice sam mu namazala uljem sjemena pamuka, počevši od čela. Pokušala sam zaustaviti drhtanje ruke stišćući naslon stolice. Na usne i obraze nanijela sam mu malo ruža da izgleda onako kako sam ga se sjećala. Ostatak lica nisam dirala.

Tung Chih je imao prelijepo visoko čelo. Obrve su mu tek bile zadobile svoj konačni oblik i nalikovale su dvama finim potezima kista. Dok je bio dijete, obrve su mu bile toliko svijetle da se činilo kao da ih uopće nema. Nuharoo nikad nije bila zadovoljna šminkom koju je Tung Chih obično nosio na audijencijama. Posebno njegovim obrvama. Mnogo je puta zakasnio na dvor jer je Nuharoo inzistirala da mu ponovno našminka lice.

Njegove su mi sjajne oči bila velika radost. Poput mojih, bile su bademaste i spojenog kapka. Mojoj se majci najviše sviđao njegov ravan nos. Lijepo je pristajao uz

~ 56 ~

njegove visoke jagodice, karakteristične za Mandžurce. Usne su mu bile pune i senzualne. I u smrti je bio lijep.

Poslušala sam lamin savjet i pokušala doživjeti smrt svog sina kao prirodan dio života. No počelo me mučiti grizodušje, Srce mi je bilo natopljeno vlastitim otrovom.

Tung Chihov lijes bio je velik kao očev. Na svojim će ga ramenima nositi sto šezdeset ljudi. Kada mi je Li Lien-ying rekao da je vrijeme da se oprostim, stala sam i ponovno pala na koljena. Li me držao za ruke i ja sam se podigla kao stogodišnja starica. Hodali smo prema lijesu, gdje sam zadnji put vidjela svog sina.

Li Lien-ying me pitao bi li Tung Chih želio sa sobom ponijeti svoju omiljenu staru igračku, papirnati model Pekinga. Unutrašnji dio grada ostao bi s njim; vanjski dio grada ostavio bi se za svečanost paljenja papira, da se duša Tunga Chiha otpravi na put.

»Bi«, odgovorila sam.

Eunuh je od mog sina zatražio oprost jer je morao rastaviti unutrašnji dio grada da stane u lijes. »Ovdje je Aleja ljestava«, rekao je Li Lien-ying. »Vaše Veličanstvo može vidjeti da podsjeća na ljestve položene uz strminu. A evo i Aleje torbe i Aleje žbuke, ulica u koje možete ući, ali kroz koje ne možete proći. A s ove je strane aleja Soochow. Vaše Veličanstvo me jednom upitalo jesu li te ulice sagradili južnjaci. Možda nisu bili iz Soochowa, nego iz Hangchowa. Vaše Veličanstvo nije imalo vremena baviti se pojedinostima i sitnim razlikama, no vrijeme je sad na našoj strani.«

Na trenutak su mi misli odlutale, a Li Lien-ying je postao An-te-hai. Što bi An-te-hai rekao na sve ovo? Za njega nikad nije održana pogrebna ceremonija. Malo tko ga je spominjao nakon pogubljenja. Njegove su supruge i konkubine podijelile njegov imetak i ubrzo ga zaboravile. Nitko ga nije oplakivao. Potajice sam unajmila klesara da napravi ploču za An-te-haijev grob. Zbog svog statusa nisam smjela posjetiti njegov grob i nisam znala kako izgleda njegovo vječno odmorište. Tung Chihova je nesreća što se nije sprijateljio s An-te-haijem.

Dovršavajući opremanje lijesa, Li Lien-ying je nastavio pričati s mojim mrtvim sinom. »Nisam vam imao prilike ispričati što znači 'Aleja boga konja' ili 'Hram boga konja'. Vaši bi vas preci mogli pitati takva pitanja i važno je da se pripremite. Stari Mandžurci bili su ljudi koji su živjeli u sedlu. Da nije bilo njihovih konja, oni ne bi osvojili Kinu. Mandžurci obožavaju konje, dive im se i poštuju ih. Hramovi u Pekingu izgrađeni su u čast slavnih konja koji su stradali u važnim bitkama. Možda će Vaše Veličanstvo u sljedećem životu imati prilike posjetiti aleje i hramove posvećene konjima.«

Tek nakon smrti Tung Chih je upoznao grad u kojem je živio. Uz eunuhovu pomoć spalila sam preostali, vanjski dio grada, da bi duša mog sina bila uznesena. Nazivi su preneseni iz izvornika: Aleja izvora slatke vode, Aleja izvora gorke vode, Aleja trookog izvora, Aleja četverookog izvora, Trg ovaca, Trg svinja, Trg magaraca. Tržnica povrća stajala je pokraj dinastičke tvornice strijela, a vojni poligon, Kod velike ograde, bio je pun papirnatih konja i vojnika.

~ 57 ~

Na obrednoj lomači spaljena je i papirnata maketa najvećeg pekinškog trgovačkog središta, Aleje carskog izvora, koja se protezala kilometrima. Li Lien-ying nije zaboravio ni Tržnicu stoke, mjesto gdje su se vršila pogubljenja. Sve će to, smatrao je, biti potrebno Tung Chihu kada bude vladao u svom idućem životu. Naredila sam da se doda i najveća pekinška knjižara, smještena u napuštenoj tvornici za pečenje keramike. Budući da će moj sin imati beskrajno puno vremena da se divi detaljima, dodali smo Aleju psećeg repa, Aleju drvosječe i Aleju razmaknute zavjese.

Bilo je hladno i kasno kad sam se vratila u svoju palaču. Li Lien-ying je pokušao zatvoriti prozore, ali sam ga zaustavila. »Ostavi ih otvorene. Možda navrati duh Tung Chiha.«

Divovski blijedi mjesec iznad golih stabala vratio me u prošlost. Sjetila sam se trenutka u Jeholu kad me Tung Chih molio da mu dopustim da se okupa u vrućem izvoru. Odbila sam jer je imao prehladu. Sjetila sam se mirisa svježeg zraka i kako sam poželjela da mogu Tung Chiha odgajati ondje. Te večeri stajali smo između divljih visokih bambusa. Lišće je plesalo na povjetarcu. Gusti se bršljan poput nebeskog zastora spuštao deset, petnaest metara niz stoljetne hrastove. Kameni je put pobijelio od mjesečine, svijetle kao noćas. Sjenoviti jasmini duž puta podsjećali su na zamrznute oceanske valove.

Otišla sam u knjižnicu u potrazi za materijalom koji će mi pomoći da sastavim osmrtnicu za Tung Chiha. Za oko mi je zapela knjižica Oporavilište za stabla zimske šljive. Napisao ju je J. Z. Zhen s početka dinastije Ch'ing. Nakon što sam je počela čitati, knjigu više nisam mogla ispustiti iz ruku.

U južnoj Kini, naročito u Soochowu i Hangchowu, popularno je stablo zimske šljive. Ono je postalo temom slavnih slikara. Međutim, ljepota tog drveta počiva u njegovoj bolesti: ono što je kod njega poželjno bili su neprirodni oblici i povijene grane s ogromnim kvrgama i vanjskim korijenjem. Ravna i zdrava stabla smatrala su se običnima i neukusnima. Lišće se rezalo i ostavljale su se gole grane.

Čim su uzgajivači shvatili što žele njihovi kupci, počeli su oblikovati stabla. Kako bi spriječili normalan rast, stezali su stabla poput ženskih stopala. Vezivali su grane u željeni oblik. Stabla su rasla nakoso i prema dolje. Tako oblikovane, smatralo ih se »veličanstvenima« i »elegantnima«.

Stabla zimske šljive oboljela su širom Kine, jer su uzgajivači stvarali kvrge uz pomoć crva. Drvo je polagano umiralo zbog groteskno oblikovanih grana, dok su trgovci zarađivali. Jedan je čovjek skupio obiteljski imetak i posjetio mjesno uzgajalište. Kupio je tristo oboljelih zimskih šljiva u teglama. Pretvorivši svoj dom u oporavilište, čovjek se počeo brinuti za stabla. Odrezao je sve što ih je sputavalo, razbio tegle i posadio stabla u zemlju. Pustio je stabla da prirodno rastu i posuo zemlju hranjivim kompostom. Najbolesnija zimska šljiva nije preživjela, ali ostatak jest.

Tung Chih je bio poput zimske šljive, pomislila sam zatvarajući knjigu. Od rođenja ga se oblikovalo u izložbeni primjerak. Sanjala sam o tome da se kupa u jezeru pokraj

~ 58 ~

mog rodnog mjesta Wuhua. Čak sam ga zamišljala kako jaše vodenog bivola kao što su činili dječaci koje sam poznavala dok sam bila dijete. Ali

Tung Chih je bio zimska šljiva koju su stezali i vezali i izobličili. Njegovo je obrazovanje obuhvaćalo sve osim zdravog razuma. Učili su ga o ponosu, ali ne i o razumijevanju, o osveti, ali ne i suosjećanju, o univerzalnoj mudrosti, ali ne i o istini. Beskrajne ceremonije i audijencije tjerale su ga u očaj. Tung Chih je postigao željeni oblik, ali na štetu vlastitog života. Uskraćeno mu je razumijevanje sebe i svijeta, oduzete su mu mogućnosti i prilike. Kako da ne naraste nakrivo?

Očijukanje s prostitutkama možda je bio Tung Chihov pokušaj da sazna tko je ispod maske cara. Možda je imao narav lovca i trebale su mu sloboda i pustolovine. Tri tisuće konkubina u borbi za njegovo zmajevo sjeme ubile su lovca u njemu. Da sam stvari promatrala s njegovog gledišta, možda bih shvatila njegovu patnju. Nakon pogreba otkrila sam još skarednog materijala u njegovoj spavaćoj sobi. Skrivao ga je među jastucima, plahtama, pod krevetom. Knjige su bile najlošijeg ukusa i kvalitete. Privatni život mog sina, kineskog cara.

Sjetila sam se kako mi je suprug jednom rekao: »Dolaziš mi okupirati krevet poput vojske.« Rekao je to s gađenjem u glasu. Pridonijela sam stvaranju sličnog nezadovoljstva kod mog sina, uslijed čega je njegova smrt postala prava osveta.

Poslala sam Li Lien-yinga da pozove moju snahu Alute na čaj. Na moje zaprepaštenje, ona mi je poručila da će se ubiti.

Bila sam zbunjena i zatražila sam objašnjenje.

»Rađanjem sina ostvarit ću pravo da postanem regentica«, Alute je obznanila u svojem odgovoru. »I očekujem da predate vlast. Rekli su mi, međutim, da vi nikad nećete odstupiti jer živite samo za tu moć. Ne vidim drugo rješenje nego da nestanem iz ovog nemoralnog svijeta. Odlučila sam da moje nerođeno dijete pođe sa mnom.«

Nikad nisam ozbiljno shvaćala Alute kad se ovako ponašala. Prelazila sam preko situacija kad se nije trudila biti ljubazna ili ponizna preda mnom. Nije joj se svidio moj vjenčani poklon, svijetlozelena haljina izvezena svilom. Otvoreno je kritizirala moj ukus i inzistirala na preuređenju cijele svoje palače. Kad sam je pozvala na svoju omiljenu operu, Paviljon božura, tijekom cijele izvedbe gledala je u stranu. Smatrala je da bih se kao udovica cara trebala sramiti što uživam u glupoj ljubavnoj operi.

Nisam bila zadovoljna, ali pustila sam je na miru. Pomislila sam, ako je takva prema meni, takva je i prema svojim eunusima, sluškinjama i ostalim konkubinama, a to će joj se zasigurno osvetiti. U Zabranjenom gradu žene su se udruživale jedne protiv drugih. Činilo se da je Alute moju šutnju shvatila kao poziv da me nastavi vrijeđati.

Bi li Alute bila sposobna vladati zemljom, pod pretpostavkom da mi unuk bude muško i da ona postane regentica? Čini se da je vjerovala da može riješiti državnu krizu bez imalo obuke i iskustva. Gledajući izvana, u mom je položaju vidjela sjaj i slavu. Ja sam, s druge strane, vidjela odsjaj mača s dvije oštrice. Da je Alute pokazala bilo kakvu

~ 59 ~

sposobnost i vrlinu, rado bih joj pomogla.

Sve što mi je Alute činila pokazivalo je da je razmažena i da ništa ne zna o posljedicama svojih postupaka. Umjesto da sudjeluje u oplakivanju svog supruga, provodila je dane s višim pripadnicima dvora, mojim protivnicima.

Da mi je Alute ostavila izbor, mogla sam joj pokazati put. No ona nije mogla shvatiti da promjena vlasti znači sukobe političkih frakcija na dvoru i u čitavoj vladi.

Nije vjerovala da može doći do borbe. Alute mi je dala do znanja da ne želi moju pomoć i da je njezino nepovjerenje prema meni čvrsto i konačno.

Kako me nevina djevojka koja me nije poznavala mogla toliko mrziti? To me je više zbunjivalo no što me uznemiravalo. Iako je Alute bila Nuharooin izbor, mislim da Nuharoo nije bila svjesna koliko me moja snaha mrzi.

Bojala sam se Alute i bila sam zabrinuta za svog unuka. Plašilo me što Alute razmišlja o tome da oduzme život svom nerođenom djetetu, što bi učinila Kini da dobije neograničenu moć?

Odgovorila sam Alute nakon što je odbila moj prijedlog da nađemo razumno rješenje: »Ministri, namjesnici i zapovjednici Kine neće htjeti služiti vladaru ako ih on ne uvjeri da je dostojan njihove odanosti i života. To je daleko teže od odlazaka na večere, vezenja ili gledanja opere.«

Alute mi je odgovorila svojim samoubojstvom.

Ostavila je dvoru otvoreno pismo, koje možda nije napisala sama. Jezik je bio nejasan, a metafore začudne.

»Kada umire ptica, pjev joj je žalostan«, počinjalo je njezino pismo. »Kada umire žena, riječi su joj blage. U takvom se stanju nalazim danas. Jedna je djevojka krenula u smrt jer nije mogla uspravno hodati. Prolaznik je upita, 'Bojiš li se? Ona odgovori, 'Bojim! 'Zašto se ne vratiš ako se bojiš?' Djevojka mu odgovori, 'Moj je strah osobna slabost, no moja je smrt javna dužnost.'«

Zar je Alute mislila da joj je dužnost umrijeti? U tome nisam vidjela ništa osim inata i osvete meni. Nisam samo izgubila Tung Chiha, nego i njegovo nerođeno dijete. Nijedan me neprijatelj ne bi mogao toliko uništiti.

Aluteina je sluškinja rekla da je njezina gospodarica bila zadovoljna odlukom da si okonča život. Alute je gledala na samoubojstvo kao na svečanu prigodu. Nagradila je sluge novcem i darovima za njihovu pomoć. Sluge su bili pozvani da svjedoče činu. Alute je izjavila da će sve koji je se usude omesti nasmrt izbičevati. Kada je osvanulo jutro utanačenog datuma, Alute je uzela opijum i odjenula haljinu za vječnost. Raspustila je sluge. Zatvorila se u spavaonicu i do poslijepodneva je bila mrtva.

Opijum koji je Alute uzela prokrijumčario je u Zabranjeni grad njezin otac, koji je saznao za plan svoje kćeri. Iako je bio protiv toga, kao lojalni plemić koji je kćerinim vjenčanjem stekao visoku carsku titulu udovoljio je njezinoj želji. Bojao se da će ga njezin neposluh koštati života. Nakon što je Alute opskrbio s dovoljno opijuma, napisao je

~ 60 ~

dvoru da nije imao ništa s postupkom svoje kćeri.

Pozvala sam oca i pitala ga je li rekao išta što bi uznemirilo Alute. Odgovorio je: »Rekao sam joj da prestane trgati živce Vašem Veličanstvu.«

Bilo mi je žao Alute, jer nije imala nikakvu podršku svoje obitelji. Ipak, zamjerila sam joj što je ubila mog nerođenog unuka. Tada mi je sinulo da nikad nisam dobila potvrdu Aluteine trudnoće, niti sam vidjela trbuh.

Liječnik Sun Pao-tien je došao na moj poziv. Izvijestio me je da do pregleda nikad nije došlo jer mu Alute nikad nije dopustila da dođe.

Zar je moguće da je sve bilo namješteno?

Da je trudnoća bila lažna, Aluteino bi samoubojstvo imalo više smisla. Završila bi kao jedna od mnogih nevažnih ljubavnica Tung Chiha. Bez djeteta ne bi postala regentica. Pridruživši se Tung Chihu u grobu stekla je krepost i poštovanje. U međuvre-menu me u svom pismu otvoreno okrivila za svoju smrt.

Ispod Aluteine stidljivosti krila se snažna, svojeglava i tiha osoba čudovišne ambicije.

Moji su protivnici dobro iskoristili Alute. Gadilo mi se pogledati njezinog oca, koji je naizgled bio nedužan. Nisam mogla oprostiti čovjeku koji je poticao svoju kćer da se ubije. Ako je tako bila odgojena, možda je sreća što nije imala dijete.

Alute je u meni vidjela veliku prijetnju. Možda je maštala o životu regentice, a ja sam joj bila jedina prepreka koju je trebala svladati. U pismu je zvučala samouvjereno. Činjenica da nije nimalo sumnjala da nosi muško dijete bila je dovoljan dokaz njezine ludosti. S unukom ili bez unuka, mogućnost me nastavila proganjati. Rastužilo me što suprugova smrt u Alute nije probudila samilost. Da je zaista voljela Tung Chiha, ne bi usmrtila njegovo dijete.

Boljelo me kada bih pomislila da je mog sina prevarila njegova jedina ljubav. Ta me pomisao navela na druge zaključke, primjerice o razlozima njegove ovisnosti o kurvama. Je li to bilo zbog toga što nije dobivao ljubav? Tung Chih nije bio svetac, ali je bio dijete uvijek gladno ljubavi.

Pokušala sam ne razmišljati o svojoj krivnji. Uvjerila sam samu sebe da su se Tung Chih i Alute iskreno voljeli te da je to bilo i ostaje najvažnije.

Prije početka proljeća jedan me službenik optužio da sam »pridonijela pogoršanju carevog stanja«. Nisam na to obraćala puno pažnje; zamisao je bila smiješna. No nisam očekivala da će se priča proširiti i dospjeti u ugledne engleske novine. Našla sam se u središtu međunarodnog skandala - bila sam osumnjičena za »ubojstvo« cara Tung Chiha.

»Vjerna je Alute posjetila bolesnog Tung Chiha«, pisalo je u članku. »Požalila mu se na svekrvino uplitanje i naređivanje te se veselila danu kada će mu biti bolje. U tom je trenutku ušla bijesna carica udovica Yehonala. Divljala je po sobi, zgrabila Alute za kosu i tukla je, što je Tung Chiha toliko uznemirilo da mu se vratila groznica koja ga je na

~ 61 ~

kraju ubila.«

~ 62 ~

13

Sanjala sam kako na jezeru koje se odleđuje plutaju tanke i lomne sante leda. Led nije izgledao kao led, već kao komadi rižina papira. Tung Chih nije znao kako izgledaju zime na jugu Kine, niti ih je osjetio. Navikao je na čvrsti led pekinških zima. Nikada se nije smio klizati na zaleđenom jezeru u palači, već samo gledati svoje rođake kako se igraju po cijeli dan. Dopuštali su mu samo omatati cipele slamom i hodati po ledu uz pomoć eunuha.

Sjećam se da su u mom djetinjstvu zime uvijek bile hladne i vlažne. Kada bi sjeverac snažno zapuhao u prozore i stakla zazvečala kao da netko o njih kuca, majka bi proglasila da je stigao najhladniji dio zime. Kako temperatura na jugu nikad zapravo nije padala ispod nule, malo je kuća imalo peći.

Sjećam se kako je majka vadila svu našu zimsku odjeću iz kutija od sandalovine. Oblačili smo debele pamučne jakne, kape i šalove, i svi smo mirisali po sandalu. Kada je u kući bilo hladno, ljudi su izlazili na ulicu da se ugriju na suncu. Nažalost, većina je južnjačkih zima bila bez sunca. Zrak je bio vlažan, a nebo sivo sve do kraja zime.

Toga dana probudila sam se u toploj sobi. Li Lien-ying je bio toliko zahvalan što nisam odgurnula doručak da je umalo zaplakao. Poslužio mi je jelo u južnjačkom stilu: vruću kašu s fermentiranom sojom, korjenastim povrćem, kikirikijem, prženim algama i sjemenkama sezama. Rekao mi je da sam bila bolesna i da sam spavala čitav dan.

Podigla sam glavu, a vrat mi je bio ukočen i bolan. Primijetila sam da su crvene lampione u sobi zamijenili bijelima. Sjetila sam se Tung Chiha i u srcu sam osjetila prodornu bol. S mukom sam se podigla. Za oko mi je zapela hrpa dokumenata koja je ležala na stolu.

»Što trebam znati?«, pitala sam.

Nije bilo odgovora. Li Lien-ying me zbunjeno gledao. Shvatila sam da se još nisam odvikla od An-te-haijevog načina sporazumijevanja i da Li Lien-ying još nije naučio kako se treba ponašati moj eunuh-tajnik.

»Uputi me o stanju, počevši s vremenom.«

Li Lien-ying je zaista brzo učio. »Ledeni vjetar zamijenio je pješčane oluje iz pustinje«, počeo je, pomažući mi da se obučem. »Noćas su upalili žeravnike u dvorištu.«

»Nastavi.«

»Li Hung-chang je povukao vojsku iz Chihlija prema vašoj zapovijedi. Zabranjeni grad je siguran. Namjesnici osamnaest pokrajina žure ovamo, neki u kočijama a neki na konjima. Ulaze u grad ovog časa. Yung Lu je obaviješten o stanju i trebao bi doći za nekoliko dana.«

Bila sam iznenađena. »Ja to nisam naredila, niti sam ih pozvala.«

~ 63 ~

»Carica Nuharoo je to učinila.« »Zašto me nije obavijestila o tome?«

»Carica Nuharoo je bila ovdje nekoliko puta dok ste spavali«, objasnio je Li Lien-ying. »Izjavila je sljedeće: 'Tung Chih nema nasljednika i treba izabrati novog cara'«

»U Dvoranu duhovne hrane! Nosiljku!« naredila sam.

Nuharoo je laknulo kad me vidjela da ulazim u dvoranu. »Predložena su tri kandidata.« Pokazala mi je bilješke s rasprave toga dana. »Prisutni su svi članovi carskog klana.«

Iako sam još uvijek bila malaksala, trudila sam se izgledati kao da nikad nisam otišla s dvora. Proučila sam kandidate. Prvi je bio P'u-lun, dvomjesečni unuk najstarijeg sina cara Tao Kuanga - brata moga supruga, princa Ts'enga. Kako je iza Tung Chihove generacije »Tsai« slijedila generacija »P'u«, dječak je bio jedini kandidat u skladu s carskim obiteljskim zakonom, prema kojem prijestolonasljednik ne smije pripadati istom naraštaju kao i njegov prethodnik.

Brzo sam odbacila P'u-luna. Učinila sam to zato jer mi je suprug bio rekao da su P'u-lunovog djeda, princa Ts'enga, posvojili iz niže grane carske obitelji i da stoga ne pripada lozi. »Nije nam poznat slučaj da se na prijestolje uspeo unuk posinka«, rekla sam.

Zapravo sam ga odbila jer sam više-manje znala kakva je princ Ts'eng osoba. Bio je hedonist i korumpirani radikal. Nije me bogzna kako poštovao prije nego je saznao za smrt mog sina. Znao je da ću ja izabirati nasljednika.

Kad je odvjetnik princa Ts'enga, dvorski dužnosnik, donio potvrdu iz arhiva dinastije Ming o prinčevom legitimitetu, podsjetila sam dvor: »Vladavina spomenutog princa iz dinastije Ming završila je katastrofom, a samog su princa uhvatili i ubili Mongoli.«

Prvo sljedeće muško dijete bio je najstariji sin princa Kunga, Tsai-chen, s kojim se Tung Chih nekoć igrao. Ma koliko se trudila, nisam mogla prijeći preko činjenice da je on Tung Chiha prvi put odveo u javnu kuću. Odbila sam Tsai-chena riječima: »Zakon nalaže da se carev otac povuče iz službe, a ja ne vjerujem da dvor može funkcionirati bez princa Kunga.«

Htjela sam se izvikati na Nuharoo i dvor: Kako da plejboju povjerimo naciju? Da Tsai-chen nije sin princa Kunga, naredila bih njegovo smaknuće!

Posljednji u nizu bio je Tsai-t'ien, moj trogodišnji nećak, sin princa Ch'una, najmlađeg brata mog pokojnog supruga i muža moje sestre Rong. Iako bismo odabirom Tsai-t'ena prekršili pravilo o naraštajima nismo imali drugog izbora.

Na kraju smo i Nuharoo i ja glasale za Tsai-t'iena. Dale smo do znanja da ćemo posvojiti dijete ako dvor prihvati naš prijedlog. Ja sam zapravo već razmišljala o posvajanju Tsai-t'iena. Palo mi je to na pamet kada sam saznala da je troje djece moje sestre »slučajno« umrlo u dojenačkoj dobi. Smatralo se da je sudbina odgovorna za njihovu smrt, no ja sam bila svjesna Ronginog duševnog stanja. Princ Ch'un se požalio

~ 64 ~

da se stanje njegove supruge pogoršalo, ali ništa nije poduzeo, i Rong nije dobila liječničku pomoć. Strahovala je za život Tsai-t'iena od trenutka njegovog rođenja. Razgovarala sam s Rong o tome da ga da na usvajanje, no ona je ustrajala na tome da se sama brine za dijete.

Tsai-t'ien je bio premršav za svoju dob i beživotno se kretao. Njegove su dadilje tvrdile da čitave noći plače, dok je majka i dalje vjerovala da će ga puni obrok ubiti.

Djetetov je otac bio za usvajanje. »Spreman sam učiniti sve kako bih pomogao sinu da pobjegne od svoje majke«, princ Ch'un mi je rekao. »Nije li dovoljno što su mi tri sina umrla dok se tvoja sestra skrbila za njih?« Kada sam ga pitala kako će podnijeti odvajanje od Tsai-t'iena, on je rekao da će biti dobro, jer ima djecu s drugim suprugama i konkubinama.

Dvor je potom čuo izvješće o karakteru i prošlosti kandidatovog oca. Nije me iznenadilo što je princ Ch'un bio opisan kao osoba s »više lica«. Saznala sam od svog supruga, cara Hsien Fenga, da se njegov »brat Ch'un tresao kao prut i padao u nesvijest zbog očevog bijesa.« Pa ipak, bio je »veliki hvalisavac« u obitelji. Princ Ch'un je bio predstavnik tvrdokornih konzervativaca u mandžurskom klanu. Iako je tvrdio da ga politika ne zanima, bio je dugogodišnji protivnik vlastitog brata, princa Kunga.

»Moj je suprug prisiljen biti iskren jer ne zna lagati«, znala je govoriti moja sestra. Princ Ch'un je neumorno dijelio svoju životnu filozofiju s ostatkom svijeta. Neprestano se zgražao nad moći i bogatstvom. U njegovoj dnevnoj sobi stajali su stihovi koje je on sam ispisao upozoravajući djecu da bogatstvo kvari, uništava i donosi veliku nesreću. »A bez bogatstva, nema ni nesreće.« Iako je Ch'un bio princ, nije imao značajnih titula, niti je obnašao dvorske dužnosti. Ipak, nije se ustručavao tražiti veći iznos godišnje potpore. Kritizirao je čak i princa Kunga, buneći se protiv bratove naknade za priređivanje diplomatskih domjenaka.

Unatoč svemu tome, i uz pomoć Yung Lua koji je iz pozadine uvjeravao pripadnike klana, dvor je podržao princa Ch'una. Ozbiljno su razmotrili Tsai-t'iena i na koncu se odlučili za njega. Ostala je posljednja prepreka: Tsai-t'ien je bio Tung Chihov prvi rođak i prema zakonu nije mogao preuzeti prijestolje od pokojnog Tung Chiha. Drugim riječima, Tung Chih nije mogao posvojiti svog rođaka i on ga zato nije mogao naslijediti.

Nakon višednevne rasprave, dvor se odlučio za još jedno otvoreno glasanje.

Vani je puhao vjetar i lampioni u dvorani su treperili. Glasovi su izbrojani: sedam ljudi je glasalo za Ts'engova unuka P'u-luna, trojica su glasali za Tsai-chena, sina princa Kunga, a petnaest ih je glasalo za sina princa Ch'una, mog nećaka Tsai-t'iena.

Iako je princ Ch'un rekao dvoru da nije potrebno dobiti pristanak njegove supruge oko službenog posvojenja Tsai-t'iena, ja sam jasno dala do znanja da odluka neće biti valjana dok dvor ne primi Rongino odobrenje.

Travnjaci su bili zarasli u korov visok do koljena a staze je prekrio bršljan. U palači moje sestre, pelene, hrana, tanjuri, boce, igračke i umrljani jastuci bili su razasuti posvuda

~ 65 ~

naokolo. Žohari su jurcali po podu a muhe ulijetale i izlijetale kroz prozore. Rongini su eunusi i dame došapnuli Li Lien-yingu da je njihova gospodarica zabranila čišćenje.

»Orhidejo!« Rong me je došla pozdraviti. Izgledala je kao da je upravo ustala iz kreveta. Nosila je kričavo ružičastu pidžamu s cvjetnim uzorkom, a na glavi je imala vunenu kapu kakva se nosi za snježne oluje. Iz usta joj se širio truli zadah. Pitala sam je kako je i zašto nosi tu kapu.

»Um su mi napala čudna bića«, rekla je Rong, vodeći me kroz natrpani hodnik. »Imam glavobolje.«

Ušle smo u dnevni boravak i ona se srušila u veliki naslonjač. »Ja hranim ta bića.« Izvukla je srebrni pladanj pun kolačića i počela jesti. »Ona vole slatko, shvaćaš. Ostave me na miru svaki put kad jedem kolačiće. Prepredena stvorenja, gadna.«

Moja sestra više nije bila vitka i lijepa. Ljudi u Wuhuu su znali govoriti: »Kada se žena uda i rodi, iz cvijeta se pretvori u stablo.« Rong je bila medvjed. Bila je dvostruko veća od nekadašnje Rong. Pitala sam je kako se osjeća sad kad joj je sin izabran za cara.

»Ne znam.« Glasno je žvakala. »Otac mu je prevarant.«

Pitala sam je što pod tim misli.

Obrisala je usta i zavalila se natrag u fotelju. Trbuh joj je stršao poput jastuka. »Hvala nebesima da nisam trudna.« Cerila se. Na ustima su joj ostale mrvice od kolačića. »Ali mužu sam rekla da jesam.« Nagnula se i šapnula: »On je rekao da je to nemoguće, jer godinama nismo radili znaš-već-što. Rekla sam mu da su me oplodili demoni.« Počela se smijati. »To je uplašilo škorpiona!«

Nisam znala što da kažem. Nešto se strašno desilo mojoj sestri.

»Orhidejo, nevjerojatno si mršava. Izgledaš grozno. Koliko si teška?«

»Malo preko pedeset kilograma«, odgovorila sam.

»Nedostajala si mi od majčina sprovoda.« Rong se istog trenutka rasplakala. »Nikad me ne želiš vidjeti osim kad je riječ o poslu.« »Znaš da to nije istina, Rong«, rekla sam, osjećajući se krivom. Eunuh je ušao s čajem.

»Jesam li ti rekla da se u ovoj kući ne služi čaj!«, Rong je viknula na eunuha.

»Mislio sam da će gošća htjeti - « »Izlazi«, rekla je Rong.

Eunuh je podigao šalice i pokunjeno pogledao Li Lien-yinga. »Mlohavi idiot«, rekla je Rong, »Nikad neće naučiti.« Pogledala sam sestru i blago rekla: »Došla sam vidjeti Tsai-t'iena.«

»Mali se napasnik odmara«, odgovorila je Rong.

Otišle smo do dječje sobe. Tsai-t'ien je spavao pod pokrivačem, sklupčan poput mačića. Bio je jako sličan Tungu Chihu. Pružila sam ruku da ga dotaknem.

»Ne želim to dijete.« Rong je govorila neobično jasno. »Samo mi stvara nevolje i dosta mi ga je. Iskreno, Orhidejo, bolje će mu biti bez mene.«

~ 66 ~

»Prestani, Rong, molim te.«

»Ne razumiješ. Bojim se i sebe.«

»Što je bilo?«

»Ne osjećam nikakvu ljubav prema tom djetetu - on je iz podzemlja. Odvukao je u smrt svoju trojicu braće kako bi on došao na red da sklizne iz mog tijela i oživi. Dok sam bila trudna toliko sam ga željela, ali kad je izašao, znala sam da sam napravila groznu pogrešku. Neprestano sanjam svoje troje mrtve djece.« Rong je počela jecati. »Njihovi su mi duhovi došli reći da nešto učinim s njihovim najmlađim bratom.«

»Bit će ti bolje, Rong.«

»Orhidejo, ne mogu se više nositi s tim. Uzmi mog sina, hoćeš li? Učinit ćeš mi veliku uslugu. No moraš biti strašno pažljiva s njegovom demonskom dušom. Uzet će ti mir. Njegov je trik da danonoćno plače. Nitko ovdje ne može spavati! Orhidejo, riješi me nevolje. Zadavi to đavolsko dijete ako treba!«

»Rong, neću ga uzeti samo zato jer ga se ti želiš riješiti. Tsai t'ien je tvoj sin i zaslužuje tvoju ljubav. Rong, najviše žalim što nisam uspjela Tung Chihu pružiti dovoljno ljubavi«

»O, junačka Mulan!«, zavapila je Rong.

Probudila je Tsai-t'iena i on je otvorio oči. Trenutak kasnije, tiho je zaplakao.

Kao da joj se gadi, Rong se okrenula od njega i vratila se u svoj naslonjač.

Podigla sam Tsai-t'iena i držala ga. Nježno sam ga gladila po leđima. Smrdio je po mokraći.

Rong je prišla i zgrabila sina iz mojih ruku. Bacila ga je natrag na krevet i rekla, »Vidiš, ponudiš mu prst, on hoće ruku!«

»Rong, njemu je samo tri godine.«

»Ne, već tristo godina! Majstor za mučenje. Pretvara se da plače, a zapravo se zabavlja.«

Preplavio me snažan osjećaj bijesa i tuge. Morala sam izaći iz prostorije. Krenula sam prema vratima.

Rong me je slijedila. »Orhidejo, samo malo.«

Stala sam i okrenula se.

Uhvatila je dječaka za nos.

Tsai t'ien je počeo vrištati i hvatati zrak.

Rong je stiskala. »Plači, plači, plači! Što hoćeš?«

Tsai t'ien se pokušao osloboditi, no majka ga nije puštala.

»Želiš li da te ubijem? Pa da ušutiš? To hoćeš?« Rong je stala stiskati Tsai-t'ienov vrat dok se nije počeo gušiti. Histerično se smijala.

~ 67 ~

»Rong!« Nisam se više mogla suzdržati i dotrčala sam do nje. Zabila sam joj nokte u zapešća. Sestra je vrisnula.

»Pusti Tsai t'iena!«, rekla sam. Rong se borila, ali nije puštala dijete.

»Slušaj, Rong.« Snažnije sam joj stisnula zapešća. »Govori ti carica Tzu Hsi. Pozvat ću čuvare, a tebe će optužiti za ubojstvo kineskog cara.«

»Dobra šala, Orhidejo!« prosiktala je Rong.

»Posljednji put, sestro, pusti Tsai t'iena ili ću narediti da te uhapse i odrube ti glavu.«

Pribila sam Rong uza zid i prikliještila joj bradu desnim laktom. »Odsada, slagala se ti s posvojenjem ili ne, Tsai t'ien je moj sin.«

~ 68 ~

14

Pod okriljem noći, odred čuvara s Yung Luom na čelu marširao je ulicama do rezidencije princa Ch'una i Rong. Pokupili su snenog Tsai-t'iena i vratili se s njim u Zabranjeni grad, gdje će provesti ostatak života. Stopala vojnika i kopita konja bila su omotana slamom i vrećama kako se vijest o carevom nasljedniku ne bi prerano proširila gradom i izazvala nemire, što je često pratilo smjenu vladara.

Tsai-t'ien je u zoru stigao u moju palaču. Čekala sam ga u službenoj odori. Predstavili su mi napola budnog nećaka i u Dvorani predaka, predvođeni ministrom dvorske etikete i u pratnji ostalih ministara, obavili smo obred posvojenja. Držala sam Tsai-t'iena i kleknula. Zajedno smo se poklonili portretima na zidu. Mog su posinka potom obukli u zmajevu haljinu od svile. Odvela sam ga do Tung Chihovog lijesa gdje je, uz pomoć ministara, dovršio ceremoniju dotaknuvši i sam čelom pod.

Držala sam Tsai-t'iena u rukama za vrijeme dvorske audijencije. Oko nas su gorjele svijeće i lampioni. Vratila su mi se mučna sjećanja na Tung Chiha.

Dana 25. veljače 1875. godine moj je nećak, a sada i sin, zasjeo na Zmajevo prijestolje. Prozvan je Carem slavnog nasljeđa. Ime mu je bilo promijenjeno iz Tsai-t'ien u Guang-hsu. Na selu će početi brojati godine od »prve godine cara Guang-hsua.«

Kao i u prethodnom slučaju, Nuharoo i ja smo objavile dvoru i naciji da se »radujemo odstupanju s vlasti čim car završi sa školovanjem.« U našem smo dekretu objasnile i razloge koji su nas nagnali da izaberemo Tsai-t'iena za cara i zašto je postao nasljednikom kao posinak cara Hsien Fenga, a ne njegovog rođa-ka Tung Chiha. »Čim Guang-hsu dobije muško dijete«, objavile smo, »duhu njegova ujaka Tung Chiha bit će ponuđeno da ga usvoji i postat će njegovim nasljednikom.«

Moji su se protivnici usprotivili dekretu. »Veoma smo uznemireni bogohulnim zanemarivanjem običaja predaka cara Tung Chiha«, izjavili su. Na sastajalištima i u čajanama u središtu grada širile su se zlobne klevete i tračevi. Prema jednoj laži, Guang-hsu je bio moj sin s Yung Luom. Druga je sugerirala da mu je otac An-te-hai. Mjesni sudac po imenu Wu K'o-tu teatralno je privukao pozornost javnosti: otrovao se iz protesta i proglasio sukcesiju »nepriličnom i nezakonitom«.

Usred svog tog kaosa, brat mi je poručio da me želi vidjeti. Kada je Kuei Hsiang stigao odjeven u satensku haljinu ukrašenu šarenim simbolima sreće, bio je u pratnji svoje kćeri.

»Tvoja nećakinja ima četiri godine«, počeo je, »a nije dobila carsko ime.«

Rekla sam mu da sam odabrala ime. I ispričala sam se, rekavši mu da sam bila shrvana tugom i previdjela neke stvari. »Zvat će se Lan-yu, ili samo Lan.« Ime je značilo »časno obilje.«

Kuei Hsiang je bio oduševljen.

~ 69 ~

Dobro sam promotrila svoju nećakinju. Imala je oblo čelo i malu špičastu bradu. Gornji prednji zubi stršali su na njenom uskom licu. Činilo se da nema samopouzdanja, što nije bilo čudno s obzirom na to kako je odgojena. Moj je brat bio ono što su Kinezi nazivali »u kući zmaj, a vani crv.« Poput svakog Man-đžurca, žene nije poštovao smatrajući supruge i konkubine svojim vlasništvom. Nije bio neljubazan, ali se volio rugati drugima. Nisam vidjela kako se odnosi prema kćeri, no njegovo je opće ponašanje odavalo više nego dovoljno.

»Moja žena misli da nam je kći ljepotica, ali ja sam joj rekao da je Lan toliko obična da ćemo morati dati popust njenom proscu.« Nasmijao se, oduševljen vlastitim smislom za humor.

Ponudila sam Lan kolač i moja mi je nećakinja gotovo nečujno zahvalila. Žvakala je poput misa i brisala usta nakon svakog zalogaja. Netremice je gledala u pod, a ja sam se pitala što je na njemu toliko zanimljivo. Upitala sam je iz šale. »Mrvice«, odgovorila je.

Predložila sam bratu da s Lan posjeti princezu Jung, kćer mog supruga. Princezu je snašla velika nesreća - dama Yun, njezina majka, počinila je samoubojstvo - ali je izrasla u pametnu mladu damu.

»Što očekuješ da ćemo naučiti od te djevojke?« pitao je Kuei Hsiang.

»Pitajte Jung da vam ispriča kako je preživjela«, odgovorila sam. »To će Lan biti najbolja pouka. I brate, molim te, ne omalovažavaj svoju kćer. Ja mislim da je Lan prekrasna.«

Čuvši moje riječi, Lan je podigla pogled. Kad je otac odgovorio, »Da, Vaše Veličanstvo«, ona se zahihotala.

»Znam tko je princeza Jung«, začuo se Lanin glasić, »Ona je studirala u Europi, zar ne?«

»Pokušala je, ali ju je dvor prisilio da se vrati«, rekla sam uzdahnuvši. »Ipak, divim se njezinoj hrabrosti. Ima vedar duh i vodi ispunjen život. Upoznat ćeš je kad mi dođe pomoći u mom poslu.«

»Ali Orhidejo«, pobunio se moj brat, »Više bih volio da ti utje-češ na nju, nego osramoćena konkubinina kći.«

»To i jest moj utjecaj, Kuei Hsiang«, rekla sam. »Jung je živjela sa mnom i vidjela koliko je mojih snova ostalo neostvareno. Važno je boriti se za svoje snove unatoč svemu.«

Moj je brat izgledao zbunjeno.

Guang-hsu je satima bez prestanka plakao i to me počelo frustrirati. Pjevala sam mu pjesmice sve dok mi nije pozlilo od njih. Usporedila sam Guang-hsuovu situaciju s uzgajanjem riže na selu. »Korijenje mladica riže treba lomiti da se potakne rast«, govorilo se na selu. Sjetila sam se kako sam na poljima riže pomagala lomiti korijenje. Zvuk mi je isprva smetao jer nisam vjerovala da će riža preživjeti. Mali dio polja nisam dirala, da vidim što će se dogoditi. Ispostavilo se da su slomljeni izdanci zdraviji i jači od onih koje

~ 70 ~

se nije slomilo.

Guang-hsuove sluge su rekle: »Njegovo mlado Veličanstvo još uvijek svake noći mokri u krevet i boji se mraka i ljudi.« Moj je posinak imao i govornih teškoća, zatvorenički izraz lica i stalno je bio tužan. Nakon nekoliko mjeseci počeo je gubiti na težini.

Pozvala sam bivše Guang-hsuove dadilje. One su mi rekle da je Guang-hsu bio sretno dijete kad se rodio. Njegova je majka, moja sestra, bila ta koja je pokušala »ispraviti njegovo krivo ponašanje« udarajući ga kad god je pokušao jesti ili nasmijati se.

Nuharoo i ja nikako nismo mogle usrećiti dječaka. Guang-hsu se tresao i vrištao kad su majstori zabijali čavle ili pilili drvo. I ljetne prodorne grmljavine postale su problem. Za vrućih dana, prije negoli bi pala kiša, držali smo vrata i prozore zatvorene da bi ga zaštitili od buke. Guahg-hsu se nije usuđivao sam izaći van. U kuhinji se više nije smjelo nožem sjeckati povrće; kuhari su se služili škarama. Sluškinjama se naredilo da budu tihe dok peru suđe. Li Lien-ying je praćkama tjerao djetlovke.

Kako bih caru olakšala promjenu, naredila sam da jedna od njegovih dojilja dođe u Zabranjeni grad živjeti s nama. Nadala sam se da će Guang-hsu naći utjehu u njoj. No Nuharoo je odmah poslala dojilju natrag. »Guang-hsu mora zaboraviti prijašnje životne uvjete«, inzistirala je. »S njim treba postupati kao da je rođen u palači i tako će i biti.«

Između Nuharoo i mene rasla je napetost koju sam predobro poznavala još od vremena kada smo odgajale Tung Chiha. Bojala sam se da ću ponovno voditi još jednu izgubljenu bitku.

Za vrijeme jedne posebno žučne rasprave koja je umalo završila tučnjavom, Nuharoo mi je naredila da odem i ja sam izjurila. Preuzela je brigu nad Guang-hsuom, što je značilo da je prepustila dječaka eunusima. Nuharoo nije bila osoba koja posvećuje vrijeme i energiju djetetu. Dogodilo se da su njezini frustrirani eunusi učinili ono čega se Guang-hsu najviše bojao: zatvorili su ga u ormar i plašili glasnim lupanjem na vrata.

Kada je Li Lien-ying saznao što se dogodilo i protestirao, glavni je Nuharooin eunuh odgovorio: »Njegovo mlado Veličanstvo ima vatru u grudima. Dajte mu priliku da pjeva i on će je ugasiti.«

Bio je to prvi put da sam naredila bičevanje njezinog eunuha, a da pritom nisam tražila Nuharooino dopuštenje. Ostali eunusi nisu dobili hranu dva dana. Znala sam da sluge nisu krivi; oni su samo radili što im je bilo naređeno. Ali bičevanje je bilo nužno i upozorilo je Nuharoo da je mom strpljenju došao kraj.

Nuharoo je rekla Li Lien-yingu da za svih ovih naših zajedničkih godina nikada nije doživjela toliko burnu reakciju od mene. Nazvala me seoskom goropadnicom i zatim se povukla. Negdje duboko zacijelo je znala da ma koliko ja krivila samu sebe za smrt Tung Chiha, nju također smatram odgovornom. Mudrost joj je govorila da bi bilo glupo sipati sol na moju ranu.

Htjela sam provoditi što više vremena s Guang-hsuom, no u sljedećih nekoliko

~ 71 ~

tjedana osjećala sam se poput akrobata koji okreće tanjure na tankim štapovima i pokušava održati desetak tanjura u zraku, znajući da će, što god učinio, neki od njih pasti i razbiti se.

Kineska je ekonomija propadala pod teretom nametnutih ratnih kompenzacija. Strane sile prijetile su da će napasti jer smo kasnili s isplatom; barem su tako tvrdile. Moje su audijencije bile posvećene raspravama o tome kako zavaditi strance među sobom i tako dobiti na vremenu. Novosti o ustancima seljaka i pozivi u pomoć mjesnih dužnosnika svakodnevno su pristizali.

Nisam imala vremena ni da se pošteno okupam. Kosa mi je bila toliko prljava da me boljelo tjeme. Nisam mogla čekati da mi pripreme složena jela; obično sam jela hladne obroke za pisaćim stolom. Održala sam obećanje i svake sam večeri svom sinu pročitala priču prije spavanja, no često bih zaspala prije kraja. Probudio bi me da je dovršim, a ja bih ga poljubila za laku noć i vratila se poslu.

Kada je Guang-hsu navršio sedam godina patila sam od kronične nesanice, a ubrzo je uslijedila bol u trbuhu koja se nije smanjivala. Liječnik Sun Pao-tien rekao mi je da imam problema s jetrom. »Sudeći po Vašem bilu, tekućine vam nisu uravnotežene. Posljedice za vaš organizam mogle bi biti pogubne.«

Jedan dan sam se osjetila suviše iscrpljenom za posao. Nuharoo mi je dala do znanja da će preuzeti audijencije dok ne povratim snagu.

To me usrećilo jer sam se mogla usredotočiti na ono što sam najviše željela: odgajanje Guang-hsua. Ponekad bih ga slučajno nazvala Tung Chih. Guang-hsu bi svaki put izvadio svoj rupčić i obrisao mi suze s nevjerojatnim strpljenjem i suosjećanjem. Nje-gova me urođena nježnost dirnula. Za razliku od Tung Chiha, Guang-hsu se, razvijao u drago i osjećajno dijete. Pitala sam se je li to zato što je i sam slab, pa razumije tuđu patnju.

Kako je vrijeme prolazilo, Guang-hsu je pokazivao sve veću znatiželju. Iako nikad nije posve savladao svoje strahove, ojačalo mu je samopouzdanje. Imao je krasne manire i oduševljavao je posjetitelje svojim entuzijastičnim pitanjima o vanjskom svijetu. Volio je čitati, pisati i slušati priče.

Ministar dvorske etikete godinama se bunio što dopuštam Guang-hsuu da spava u mojoj sobi. Inzistirala sam na tome da mi bude blizu sve dok ne bude spreman suočiti se sa svojom ogromnom spavaonicom bez straha. Optuživali su me da ga tetošim, i za još gore stvari, no ja nisam marila. »Dvor Guang-hsua nikad nije smatrao djetetom«, žalila sam se Nuharoo.

Guang-hsu je ubrzo razvio vlastite interese. Zaljubio se u satove i provodio je beskrajno puno vremena u Sobi velebnih satova, gdje su bili izloženi satovi svih vrsta - darovi kraljeva, kraljica i ambasadora iz drugih zemalja. Bilo mi je drago zbog toga, jer su i mene bili privukli ti novi i složeni predmeti kad sam tek došla u palaču. Uskoro su me prestali zanimati, ali Guang-hsuu nikad nisu dosadili njihovi zvuči i pokušavao je shvatiti zašto satovi »pjevaju.«

~ 72 ~

Jednog poslijepodneva Li Lien-ying došao je k meni prestravljenog izraza lica. »Njegovo mlado Veličanstvo uništilo je velebne satove!«

»Koje?« pitala sam.

»Sat cara Hsien Fenga i sat Tung Chiha!«

Otišla sam to provjeriti i otkrila da su satovi rastavljeni, a sićušni dijelovi pobacani po stolu poput oglodanih pilećih kostiju.

»Nadam se da znaš kako ih ponovno složiti«, rekla sam Guang-hsuu.

»A što ako ne znam?«, pitao je Guang-hsu, držeći mali odvijač u ruci.

»Voljela bih da pokušaš«, potaknula sam ga. »Hoćeš li se ljutiti ako tvoja najdraža ptica više ne bude pjevala?«

»Pa ne mogu reći da ću biti sretna zbog toga, ali stručnjak za satove mora znati i kako da ponovno složi rastavljene dijelove.«

~ 73 ~

15

Yung lu je stajao preda mnom u svojoj grimiznoj dvorskoj odori od satena. Led u mom srcu počeo se topiti na proljetnome suncu. Poput duša ljubavnika, sastajali smo se u snovima. U zoru bismo ponovno uskočili u ljudsku kožu, no snovi su se nastavili. Odjevena i našminkana, zamišljala sam svoju glavu na njegovim grudima i njegovu toplinu pod mojim rukama. Hodala sam kao graciozna carica, ali strast mi je bila priprosta.

Nisam imala s kim podijeliti svoje misli o Yung Luu nakon An-te-haijeve smrti. Navršivši četrdesetu, prihvatila sam činjenicu da se Yung Lu i ja nikada nećemo prepustiti strasti. Živjeli smo pod okom naše nacije. Novine i časopisi živjeli su od prodaje tračeva o nama.

Nije postojalo mjesto gdje smo Yung Lu i ja mogli biti zajedno bez bojazni da će nas netko vidjeti. Novac koji se nudio za informacije o mom privatnom životu dovodio je eunuhe, dame i najniže sluge u iskušenje da vrebaju, špijuniraju i odaju tajne.

No ovakvi su me trenuci podsjećali koliko mi je nemoguće poreći ljubav. Moji su osjećaji pronašli svoj dom u prisustvu Yung Lua. Njegov me pogled oslobađao straha i sprečavao da potonem u crne misli. Kakvu god nesreću proživljavala, on bi me uvjerio da je uz mene. Na audijencijama i dvoru oslanjala sam se na njegov sud i podršku. On je bio moj najstroži i najiskreniji kritičar, pomažući mi da sagledam sve strane raznih problema s kojima sam se susretala. No jednom kad bih donijela odluku, on bi se pobrinuo da moje naredbe budu sprovedene. »Što je?« pitala sam.

»Ja...« Izgledao je kao neodlučni krvnik. Duboko je uzdahnuo i izustio, »Ja...se ženim.«

Opirala sam se osjećajima koji su mi navirali. Uz ogroman napor, zaustavila sam suze.

»Ne trebate moje dopuštenje«, uspjela sam reći.

»Nisam zato došao.« Govorio je tiho, ali jasno.

»A zašto ste onda došli?« Okrenula sam se i pogledala ga, ljuta i uplašena.

»Tražim vaše dopuštenje da se preselim«, rekao je tiho.

»Kakve to veze ima -« stala sam, jer sam shvatila.

»Moja će obitelj otići sa mnom«, dodao je.

»Kamo idete?«, čula sam sebe kako pitam.

»Sinkiang.« Sinkiang je bila muslimanska pokrajina na krajnjem sjeverozapadu zemlje, daleki pustinjski kraj, udaljen od prijestolnice koliko je samo mogao biti.

Nisam se htjela slomiti, ali počela sam gubiti kontrolu. »Vi uistinu mislite da ja mogu preživjeti bez vas?«

~ 74 ~

Stajao je bez riječi.

»Vi me poznajete. Znate kakva sam i znate zašto svakog jutra dolazim na audijencije.«

»Vaše Veličanstvo, molim vas..«

»Želim...znati da ste na sigurnom tako da mogu biti mirna.«

»Ništa se nije promijenilo.«

»Ali vi odlazite!«

»Pisat ću. Obećajem...«

»Kako? Do Sinkianga je nemoguće doći.«

»Neće biti lako, Vaše Veličanstvo. Ali...za vas je dobro da odem«, bio je uporan. »Uvjerite me.«

Pogledao je po sobi. Iako su se eunusi i dame sakrili, nisu nestali. Mogli smo čuti njihovo kretanje u dvorištu.

»Muslimani dižu ustanke, Vaše Veličanstvo. Pokrajina je puna nemira. Naše trupe zasad imaju nadzor nad stanjem, ali vrlo klimav. U najnovijoj krizi, grupe pobunjenika okupljaju se na granici pokrajine Gansu.«

»Zašto baš vi morate ići na granicu? Nije li glavni grad važniji?«

Nije odgovorio.

»Nuharoo i ja ne možemo bez vas.«

»Moji su vojnici već spremni za polazak, Vaše Veličanstvo.« »Sami sebe šaljete u izgnanstvo, o tome se radi!« Pogledao me ravno u oči.

»Vas nije briga što sam izgubila sina...« zatvorila sam oči, pokušavajući suspregnuti suze. Razum mi je govorio da ispravno postupa.

»Kako rekoh, dobro je za budućnost«, promrmljao je. »Neću vam dati dopuštenje.« Skrenula sam pogled. Čula sam kako mu koljena udaraju o pod. Nisam ga mogla pogledati.

»Dvor će me podržati.«

»Što ako odbijem odluku dvora?«

Ustao se i krenuo prema vratima.

»U redu, Yung Lu!« Suze su mi tekle niz lice. »Ja... dat ću vam dopuštenje.«

»Hvala vam, Vaše Veličanstvo.«

Sjela sam na stolicu. Rubac mi je bio smeđ i crn od razmazane šminke.

»Zašto baš Sinkiang?«, pitala sam. »To je zemlja bolesti i smrti. Njome vladaju religiozni fanatici. Gdje ćete naći liječnika ako se razbolite? Tko će vam pomoći ako izgubite bitku protiv muslimana? Gdje ćete smjestiti svoje rezervne trupe? Tko je zadužen za dopremu zaliha? Kako ću ja uopće moći biti obaviještena?«

~ 75 ~

Ona je bila Mandžurka, ali je imala kinesko ime, Vrba. Postupala je s eunusima i damama kao da su joj obitelj. Po tome sam već znala da nije plemenite krvi. Plemkinja bi postupala s eunusima i damama kao s robovima. Bila je mlada nevjesta Yung Lua. Gospođa Lu - jezik mi se tek trebao naviknuti na Vrbu - bila je u kasnim dvadesetima. Razlika u godinama potaknula je glasine; Yung Lu je bio dovoljno star da joj bude otac. Ali Vrba se samo smješkala i šutjela. Na svojem vjenčanju nosila je svijetloplavu svilenu haljinu ukrašenu vodenim hibiskusom. U skladu sa svojim imenom, bila je vitka i elegantno se kretala.

Bilo mi je drago što se Nuharoo ispričala da ne može doći na vjenčanje. Njezino bi likovanje odvratilo moju pažnju sa slavlja, posebno mladenaca.

Kada mi je Yung Lu predstavio svoju nevjestu, ona nije mogla biti ljubaznija no što je bila. Hrabro me pogledala, što me iznenadilo. Kao da je na taj trenutak čekala cijeli život.

Mnogo godina kasnije, nakon što smo se sprijateljile i nakon smrti svog supruga, Vrba mi je rekla da je cijelo vrijeme znala istinu - Yung Lu to nikada nije skrivao od nje - što ju je učinilo iznimnom osobom u mojim očima. Bila je kći vojskovođe i prijatelja Yung Lua, vođe mongolskog plemena. Luovi su podvizi bili učestala tema za obiteljskim stolom dok je odrastala. Kad god bi Yung Lu posjetio njezinog oca, mala bi Vrba našla izgovor da ostane. Bila je zaljubljena u njega prije no što ga je upoznala.

Vrba mi je s vremenom priznala da sam je zanimala i prije nego što je započela vezu sa svojim suprugom. U stvari, samo sam je ja zanimala u vrijeme Luovih posjeta. Postavljala mu je mnogo pitanja i divila se njegovim odgovorima. Rekla mi je da je njihovo zajedničko zanimanje za mene dovelo do dopisivanja, prijateljstva i otkrića dubljih međusobnih osjećaja. Ona je bila jedina osoba kojoj je povjerio svoju tajnu.

Tek nakon što je Vrba odbila brojne prosce, Yung Lu je postao svjestan njezine ljubavi. Dirnula ga je njezina odanost i otvorenost. Zaprosio ju je i ona je pristala. Znao je da neće moći održavati zdrav odnos sa svojom suprugom ako me nastavi viđati na audijencijama.

Nije me prevarila Vrbina hinjena nevinost, čim smo se upoznale imala sam osjećaj da je netko provirio kroz prozor u moju dušu. Među nama je postojalo čudno i tajanstveno razumijevanje. Nakon mnogo godina, Vrba se prisjetila kako sam je primila na svadbi. Sjećala me se kao tople i iskrene. Pitala me kako sam uspjela zadržati dostojanstvo. Odgovorila sam joj da sam glumiti naučila na pozornici života. »Kao i vi«, rekla sam.

Yung Lu se nije mogao pretvarati. Trudio se, no nije mogao dati Vrbi ono za čim je žudjelo njeno srce. Svaki njegov pogled odavao je krivnju. Osjećala se lošije kada bi me izbjegavao i nespretno se ispričavao.

Tijekom slavlja popila sam dosta vina. Valjda sam htjela zaboraviti. Bila sam odjevena u zlatnu svilenu haljinu s izvezenim feniksima. Kosa mi je bila pričvršćena na tanki umetak i nagomilana u obliku oblaka. Li Lien-ying je učvrstio frizuru tamnopla-

~ 76 ~

vim kopčama od žada. Imala sam svijetloplave naušnice u obliku feniksa. Htjela sam ugoditi Yung Luu, ali nisam mogla zadržati veselo lice. Pijana sam jecala na pomisao da ga više neću vidjeti. Osjećala sam toliku vrtoglavicu i mučninu da sam morala istrčati van i povratiti u grmlje.

U tom sramotnom, očajničkom trenutku Vrba je sjela pokraj mene i bez riječi izrazila svoje suosjećanje. Nikad mi nije ispričala što sam joj rekla te večeri. Bila sam sigurna da sam bila gruba i zločesta. Li Lien-ying mi je kasnije rekao da me Vrba držala za ruku i nije puštala znatiželjnike blizu.

Tako je počelo moje prijateljstvo s Luovom Vrbom. Nikada nije izustila ni riječ o suprugovoj tajni. Sućut prema mojoj tragediji nadjačala je ljubomoru. U prijateljskoj gesti, prenosila mi je vijesti o suprugu i govorila mi o njegovoj trajnoj ljubavi prema meni sve do njegove smrti.

»Neodoljivi ste, Orhidejo - ako vas smijem osloviti imenom«, rekla je Vrba, a ja sam shvatila zašto ju je Yung Lu volio.

Htjela sam se odužiti Vrbi. Kada se vratila u Peking da rodi kćer godinu dana kasnije, osobno sam je primila. Njena je koža potamnjela od teškog života u pustinji, a na čelu su joj se pojavile bore. I dalje je bila vesela, no nije mogla sakriti svoju tjeskobu: nešto u pustinjskoj klimi izazvalo je kronični bronhitis kod Yung Lua.

Poslala sam vreće biljnih lijekova u Sinkiang, s finim čajem, sušenim mesom i nekoliko vrsta osušenog zrna soje. Dala sam Vrbi do znanja da se uvijek može osloniti na mene.

~ 77 ~

16

Weng Tong-Hur, poznat kao učitelj Weng, čuveni povjesničar, kritičar, pjesnik i kaligraf, izabran je da nadgleda Guang-hsuovo obrazovanje. Nuharoo i ja smo sudjelovale u odabiru i slušale razgovore s kandidatima. Ovoga puta bila sam posebno oprezna jer sam naučila tešku lekciju iz odabira Tung Chihovog učitelja. Kajala sam se što nisam pratila sinove satove ili im prisustvovala. Kad god bi se Tung Chih požalio da su mu učitelji dosadni, ja sam ga kaznila. Nikada mi nije palo na pamet da bi učitelji mogli biti krivi - možda su dobro poznavali svoje područje, ali ga nisu znali prenijeti djetetu.

Nakon što je Tung Chih umro, razgovarala sam s nekoliko eunuha koji su vidjeli carske učitelje na djelu. Rečeno mi je da je moj sin sposoban upamtiti tekst neovisno o tome razumije li ga ili ne. Učitelji su bili šezdesetogodišnjaci ili sedamdeseto-godišnjaci, i više ih je zanimalo da iza sebe ostave trag nego da pomognu Tung Chihu u učenju. Iako bi s puno volje započeli dan, umorili bi se nakon ručka. Zaspali bi usred sata.

Dok je učitelj drijemao i hrkao, Tung Chih bi se zabavljao igrajući se s ukrasima koji su visjeli s učiteljeve kape i odjeće. Poslije se hvalio svojim eunusima da je iščupao paunovo pero iz učiteljeve kape.

»Pero je stršalo oko pola metra s učiteljevog potiljka«, prisjećao se eunuh. »Njegovom mladom Veličanstvu svidjela se točka na peru koju je zvao okom. Zabavljalo ga je gledati kako se miče kad je učitelj kimao glavom. Ponavljao bi isto pitanje tako da učitelj kimne glavom.«

»Htjela bih biti sigurna«, rekla sam dvoru, »da car Guang-hsu neće proći kao Tung Chih.«

Nuharoo i ja smo dobro poznavale učitelja Wenga. On nam je predavao povijest i književnost 1861. godine, odmah nakon što je naš suprug umro, a mi počele vladati kao regentice. U to vrijeme nijedan muškarac osim učitelja Wenga nije smio provoditi vrijeme s nama. Dobio je misiju od nacionalne važnosti, budući da su dvije mlade žene bez formalnog obrazovanja i iskustva vladale Kinom.

Učitelj Weng došao je po preporuci princa Kunga. Tada je imao četrdesetak godina i bio je veoma visok čovjek. Ubrzo je opčinio i Nuharoo i mene. Bio je briljantan po tome što je znao potaknuti na razmišljanje, od čega sam imala velike koristi. Nakon osamnaest godina učitelj Weng mi je postao važan savjetnik.

U vrijeme Tung Chihove smrti, učitelj Weng je bio ravnatelj najbolje škole za književnost u Kini, akademije Hanlin. Bio je i vrhovni sudac na državnim ispitima. Više nije bio vitak - struk mu je bio promjera bačve za kupanje. Imao je sijedu kosu i sivu bradu, ali je i dalje bio neumoran. Glas mu je zvučao kao zvono u hramu. Ostavljao je dojam pravednosti i govorio je s autoritetom.

~ 78 ~

Besprijekorni moralni kriteriji učitelja Wenga bili su još jedan razlog zašto smo ga izabrale. Dok se većina ministara međusobno natjecala kako da nam što poniznije izrazi svoje divljenje, učitelj Weng nikada nije laskao. Bio je brutalno iskren.

Nažalost, zbog svoje čežnje da se svidim ljudima kojima sam se divila lako sam postajala žrtvom manipulacije. Moj odnos s učiteljem Wengom bio je dobar primjer.

»Veoma sam počašćen izazovom«, rekao je učitelj Weng klanjajući se Nuharoo i meni. »I shvaćam koja je to odgovornost.«

»Njegovo mlado Veličanstvo Guang-hsu jedini je preostali potomak dinastije Ch'ing«, rekla je Nuharoo. »Gospođa Yehonala i ja smatramo da je, s Tung Chihovim obrazovanjem u vašim rukama, budući procvat Kine zajamčen.«

Lišće je poput snijega padalo s divovskog hrasta, stabala lješnjaka i duda. Vjeverice su užurbano trčkarale spremajući hranu za zimu. Jesenji su dani ove godine bili topli. S drveća su počeli padati plodovi koji su ubrzo prekrili tlo. Eunusi su stalno morali mesti dvorišta jer je Nuharoo inzistirala da vrtovi palače ne smiju izgledati kao prirodna šuma s gomilom opalog lišća. Bojeći se da će je pogoditi plod sa stabla, uvijek je nosila kišobran.

Voljela sam svoje jutarnje šetnje i voljela sam gaziti po opalom Ušću. Zvuk padanja plodova sa stabla podsjećao me na dane iz djetinjstva provedene na selu. Izvlačilo mi je dušu iz mračne sjene.

Učitelj Weng je započeo jedan od satova tako što je pitao Guang-hsua je li pročitao Roman o tri kraljevstva. Moj je posinak odgovorio da mu je to najdraža knjiga. Učitelj ga je zatim pitao jesu li mu se svidjeli likovi i može li ih nabrojati.

»Glavni ministar Tri kraljevstva bio je Chu-ko Liang! On je živio prije tisuću i šesto godina!« rekao je Guang-hsu uzbuđeno. »Bio je moćni zapovjednik koji je čudesno dobro znao predvidjeti neprijateljev sljedeći korak!«

U haljini s uzorkom vlati trave, učitelj Weng pridobio je svog učenika hvaleći njegovo znanje. »Međutim«, reče mu učitelj i okrene glavu, »njegova predviđanja nisu bila čudesna, nego rezultat marljivog rada.«

»Objasnite mi, molim vas!«, Guang-hsu je bio nestrpljiv.

»Vaše Veličanstvo, jeste li ikad pročitali neko pismo koje je sastavio Chu-ko Liang?«

Guang-hsu je odmahnuo glavom.

»Volio bih vam pokazati jedno takvo pismo. Zanima li vas?« Učitelj se nagnuo i približio se učenikovom licu.

»Bio bih oduševljen!«, viknuo je Guang-hsu.

Pismo je nosilo naslov »O odlasku.« Bio je to pisani savjet starog ministra njegovome caru. Chu-ko Liang, koji je bio jako bolestan, spremao se povesti svoju vojsku u napad protiv osvajača sa sjevera. Odlazak u bitku bio je njegov posljednji napor da spasi oslabljeno kraljevstvo.

»'Vaš otac i moj prijatelj, car Liu, umro je prije nego je ostvario svoj cilj'« počeo je

~ 79 ~

čitati učitelj Weng. »Tako su Tri kraljevstva postojana, poznato je da je naše kraljevstvo najslabije. Vaše Veličanstvo mora shvatiti da su vam ministri i generali tako dobro služili zato jer su živjeli za to da se oduže dobroti i povjerenju vašeg oca.' Drugim riječima, Guang-hsu, od presudne je važnosti da vladate pošteno i pravedno i da znate tko su vam pravi prijatelji.«

Guang-hsu je pozorno slušao nastavak u kome je časni ministar caru preporučio ljude kojima vjeruje - sve su to bili likovi koje je Guang-hsu dobro poznavao iz knjige koju je pročitao.

Učitelj Weng je vješto prikazao povijesnu situaciju tako da ju je povezao sa sadašnjošću. Smjestivši Guang-hsua u povijesni trenutak, pružio mu je vrijedan uvid.

Kao i Guang-hsu, tada sam prvi put zaista razumjela taj drevni klasik. Shvatila sam da su elementi koje je učitelj Weng opisao mom sinu srž kineske etike.

Učitelj Weng je bio na rubu suza dok je čitao posljednji odlomak: »'Pokojni je car znao da sam ja oprezna osoba, i zato mi je dao tako veliku odgovornost. Ne bih uspijevao zaspati od brige zbog stvari koje nisam napravio, a mogao sam'« Učitelj Weng je odložio knjigu, pogledao u strop i počeo recitirati prema sjećanju: »'Tražim od vas da me kaznite smrću ako ne uspijem pobijediti neprijatelja sa sjevera u ovom pohodu. Iza mene ostaju najiskusniji i najsposobniji vojnici.'« Učitelj je pogledao Guang-hsua. »Čitajte sa mnom, Vaše Veličanstvo.«

Učenik i učitelj skupa su čitali: »'Nadam se da ćete ih zadržati u službi. A što se mene tiče, Vaše Veličanstvo, od vašeg sam oca dobio povjerenje i prijateljstvo. Posvetiti život njegovome sinu, sve do smrti, bilo bi mi zadovoljstvo i sreća.'«

Počelo mi se događati da u snu čujem kako mi puca mislima pretrpana lubanja. Osjećala sam to dok sam se odijevala ili kada bih sjela štogod pojesti. Taj sam osjećaj opisivala kao »mrtve misli« ili »umor od istih misli«. Stvari su me počele sve više pogađati. Liječnici su rekli da to ima veze sa starenjem.

Dok sam bila mlađa, bila sam naviknuta na mračne misli. Posjetile bi me i otišle. Nisam ih se bojala. Često sam si dopuštala da duboko potonem na oceansko dno svog uma i istražujem muljevito tlo. Nuharoo je rekla da je imala ista iskustva i isti osjećaj potonuća. Zato se obratila na budizam. Učinila je to da ne potone.

Nazivala sam se budisticom i tvrdila čak da mogu vidjeti Budu u drvenom kipu. Istinu govoreći, ipak to nisam mogla. »Ne košta mnogo da se na svaki oltar u palači donese hrana i životinje«, znao je savjetovati An-te-hai. »Gospodarice, obožavanje mnogobrojnih božanstava jamči obilje sreće.«

»Neiskrenost će vam donijeti najviše nesreće«, Nuharoo je prorokovala. »Gospođo Yehonala, nikada nećete pronaći duševni mir.«

Nesumnjivo je bila u pravu, pa sam si pokušala pomoći. No često bih čula An-te-haijev glas, umjesto Budinog. »Radi se o odnosu prema unutrašnjem ciklusu života, gospodarice. O smrti i rođenju. Živi ste ako ste svjesni svojih postupaka. No ako osjećate

~ 80 ~

da ste odustali, to je početak kraja.«

Oduvijek sam se bojala duhovne smrti pa sam tražila smisao u svakodnevnom životu. Tung Chih, Yung Lu i An-te-hai bili su moji oslonci. Borba protiv beznađa bila je moj život. Često bih osjetila ravnotežu i sklad a da se nisam pitala kako sam je postigla ili da li se samo zavaravam.

Nisam otvorila nijedna vrata otkad sam postala carica. U snu sam otvarala vrata. Iznenadilo me kada sam vidjela da je moje dvorište prekriveno crvenim i ružičastim cvijećem. Pala je obilna kiša. Cvijeće je bilo natučeno, ali je i dalje izgledalo puno života. Mokrim je glavicama pilo vodu iz lokava. Jedan po jedan, cvjetovi su se počeli podizati kao dvorski dužnosnici. Snažno su mirisali, po mješavini gardenija i trulog povrća.

Li Lien-ying je doveo tumača snova, koji me pitao što sam još vidjela u snu. Rekla sam mu da sam vidjela prozore.

»Što je bilo iza prozora?«, pitao me tumač.

»Žene crvenih i ružičastih lica«, odgovorila sam. »Nagurale su se na prozore poput gomile otrovnih makova koji se bore za sunce. Sve su imale neobično duge i tanke vratove.«

Tumač je rukom opisivao brze kretnje po zraku kao da zapisuje bilješke na nevidljivom papiru.

»Čiji je to bio prozor?« Tumač je zatvorio oči.

»Ne sjećam se.«

»Spreman sam otkriti značenje vašeg sna, ali morate mi dati taj posljednji detalj. Pitat ću vas još jednom: čiji je to bio prozor?«

»Mislim da je to bio prozor mog supruga.«

»Gdje se nalazi?«

»U Dvorani duhovne hrane.«

»Tako je! A tada ste pozvali berača voća.«

Zaprepaštena, rekla sam mu da je u pravu.

»I s tim ste beračem voća skinuli makovima glave, jednu po jednu.«

»Jesam, da.«

»Zatim ste sakupili glave makova u košaru, i samljeli ih u juhu.«

Priznala sam da je sve bilo tako kako je opisao. »Problem je u juhi. Niste je smjeli popiti.« »Ali to je bio samo san.« »On tumači istinu.« »Koju istinu?«

Li Lien-ying mu je brzo stavio vrećicu taela u ruku.

Tumač je nastavio, upitavši smije li nekažnjeno reći što misli.

Li Lien-ying ga je uvjerio da smije. Čovjek je uzdahnuo i izustio: »Moja gospo, zatrovani ste vlastitom bolešću.«

~ 81 ~

Pitala sam ga o kakvoj se bolesti radi. Čovjek je oklijevao s odgovorom, ali je rekao da u njoj ima elemenata ljubomore, ogorčenosti i skrivene čežnje za bliskošću.

Tada sam ga zamolila da prestane.

»Što savjetujete?«, pitao je Li Lien-ying, grabeći čovjeka za rukav.

Tumač je rekao da ne zna ni za kakvu djelotvornu terapiju.

»Sve ćemo pokušati«, preklinjao je Li Lien-ying.

»Pričekajte do kasne jeseni. Neka vrata Njezinog Veličanstva budu otvorena od večeri do zore. Cilj je privući zrikavce. Zrikavci će odraditi patnju umjesto nje - pjevat će do smrti.«

»Koliko bih zrikavaca trebao privući?« pitao je Li Lien-ying.

»Što više možete. Postoji trik kako da ih namamite. Morate staviti svježu travu i soju u ljusci u prostoriju. Postavite i mokre opeke u svaki kut. Zrikavci će doći jesti i zatim će potražiti partnere za parenje. Zrikat će cijelu noć. Uspjeli ste ako sljedećeg jutra pronađete mrtve zrikavce ispod kreveta.«

Kad sam se navikla na zvuk zrikavaca i njihova mrtva tijela koja bih ujutro otkrila u svojim cipelama, snovi su mi se počeli mijenjati. Postali su manje zastrašujući, a više vezani za moj umor i pokušaj bijega.

Ponovno sam bila sposobna uživati u ljepoti izmjene godišnjih doba. Hodanje po vrtnim stazama nikad mi nije toliko značilo. Promatrala bih crvima načetu biljku kako se njiše na vjetru i divila se njezinoj borbi za preživljavanje. Osjećala sam životnu snagu i doživljavala ushit gledajući kukce kako sišu nektar iz srca cvijeta. Uhvatila bih sebe kako slobodno dišem i osjetila duh Tung Chiha i An-te-haija.

Yung Lu mi je i dalje strašno nedostajao, ali sam imala snage da to podnesem.

~ 82 ~

17

Sjedila sam pred ogledalom od tri ujutro. Otvorila sam oči i vidjela da mi od širokog umetka koji mi je držao kosu glava izgleda kao divovska gljiva.

»Kako vam se sviđa, gospodarice?«, pitao je Li Lien-ying.

»Dobro je. Završimo što prije.« Ustala sam kako bi mi mogao navući mnogoslojnu dvorsku haljinu.

Jedva sam obraćala pažnju na to kako izgledam ovih dana. Misli su mi bile zaokupljene Rusijom na sjeveru, britanskom Indijom na zapadu, francuskom Indokinom na jugu i Japanom na istoku.

Više zemalja i područja - uključujući Koreju, otoke Ryukyu, Annam i Burmu - koji su nam slali svoje predstavnike i plaćali danak u vrijeme Tung Chihove vladavine, činili su to sve rjeđe, a ubrzo i sasvim prestali. Činjenica da Kina nije bila u stanju povratiti svoje privilegije pokazala je da gubimo ugled. Naša je obrana slabila sa svakom izdajom.

Željela sam da učitelj Weng prestane s besmislenim izljevima iskrenosti i počne pripremati Guang-hsua za vladanje. Kako nam je manjkalo fleksibilnosti i lukavosti, Nuharoo i ja se nismo znale postaviti prema nagomilanim problemima. Naizgled nikome nije bilo jasno da naša zemlja stoljećima ide nizbrdo. Kina je bila poput bolesnika na umoru, samo što je propadanje njezinog tijela tek sad postalo vidljivo.

Japan se poput gladnog tigra skrivao u grmlju, čekajući trenutak da napadne. U prošlosti smo podcijenili njegovu glad. Oduvijek smo bili suviše ljubazni prema našim malim susjedima oskudnih prirodnih bogatstava. Da sam znala da je japanski car Meiji huškao naciju da nas napadne i opljačka, nagovorila bih dvor da se usmjeri isključivo na obranu.

Deset godina kasnije, 1868. godine, dok sam osobno bila zaokupljena otvaranjem osnovnih škola u seoskim predjelima, japanski je car pokrenuo veliku reformu, pretvorivši feudalni sustav zemlje u moćno moderno kapitalističko društvo. Kina nikako nije mogla predvidjeti kakve će biti posljedice japanskog širenja u prstenu od njihovih glavnih otoka na sjeveru prema Formozi na jugu. Formoza, koju su Mandžurci zvali Tajvan, bila je otočka država koja je stoljećima plaćala danak kineskom caru. Godine 1871., kada je nekoliko japanskih mornara s otoka Ryukyu ondje stradalo, najvjerojatnije od ruke mjesnih razbojnika, Japanci su taj incident iskoristili kao izliku da se umiješaju.

Zbog nesposobnosti carske birokracije i naše naivnosti nasjeli smo na japansku zavjeru. Isprva smo pokušali objasniti da nismo krivi. Naš Odbor za vanjske poslove nepromišljeno je odgovorio na zahtjev Japana za odštetom: »Ne možemo biti odgovorni za postupke neciviliziranih divljaka.« Japanci su to protumačili kao poziv da preuzmu otočku državu.

Bez upozorenja, japanska je vojska napala, tvrdeći da je to osveta za ljude s otoka

~ 83 ~

Ryukyu.

Naš namjesnik u toj pokrajini prekasno je shvatio da je ne samo dopustio da nas Japanci istisnu s Ryukyua, nego je i prepustio našu vlast nad četristo kilometara dugim, iznimno važnim otokom Tajvanom.

Nakon visednevne rasprave i otezanja, dvor je zaključio da se Kina ne može nositi s novom vojnom silom Japana. Na kraju smo Japanu platili 500,000 taela odštete, da bismo primili još loših vijesti šest godina kasnije, kada je Japan »prihvatio« službenu »predaju« otoka Ryukyu.

I Britanci su bili odlučni da izvuku što više iz svakog incidenta. Godine 1875. britanski prevoditelj A. R. Margary ubijen je u jugozapadnoj pokrajini Junan. Margary se pridružio ekspediciji čiji je zadatak bio izvidjeti trgovačke puteve iz Burme u planine Junana, Kweichowa i Sečuana, pokrajina bogatih mineralima i rudom. Stranci nisu obraćali pažnju na znakove upozorenja na opasnost od muslimanskih pobunjenika. Prevoditelja su presreli i ubili razbojnici ili pobunjenici.

Britanski predstavnik sir Thomas Wade tražio je od Kine da potpiše novi sporazum. Poslala sam Li Hunga-changa, tadašnjeg namjesnika pokrajine Chihli, da pregovara s Britancima, a rezultat je bilo potpisivanje konvencije prema kojoj je još nekoliko luka otvoreno za trgovinu sa zapadnim zemljama, uključujući moj rodni Wuhu na rijeci Jangce.

S glatkom pletenicom koja mu je padala niz leđa pedesetogodišnji je Li Hung-chang došao tražiti oprost. Bio je u svojoj crnoj dvorskoj odori, ukrašenoj smeđim i crvenim simbolima hrabrosti i sreće. Unatoč mršavosti, Li se uspravno držao, a lice mu je bilo ozbiljno.

Imao je južnjačku svijetlu put i sitne, ali bistre oči spojenih kapaka. Na isklesanom licu isticao se njegov dugi nos, a usne su mu bile sakrivene ispod uredno podšišane brade.

»Britanci pokušavaju poslati novu ekspediciju iz Indije preko Burme, kako bi iscrtali granicu između Burme i Kine«, izvijestio me Li Hung-chang klečeći.

»Želite li reći da je Britanija pripojila Burmu?«

»Upravo tako, Vaše Veličanstvo.«

Mislila sam da će namjesnikova odanost osigurati stabilnost Kine. Ne poslušavši savjet dvora, ostavila sam mu položaj najvažnijeg pokrajinskog dužnosnika. Li će na tom položaju u Chih-liju ostati dvadeset i tri godine.

Namjerno sam ignorirala činjenicu da je Li odavno trebao biti premješten u drugi dio carstva. Htjela sam ga pustiti da stekne imetak, veze i moć. Ja sam stajala iza Lijeve reorganizacije i modernizacije vojske na sjeveru pod imenom »Nova vojska«, koju su šaljivdži-je prozvali Lijevom obiteljskom vojskom. Bila sam posve svjesna da su pješadijski zapovjednici odani Li Hung-changu, a ne caru.

~ 84 ~

Moje povjerenje u Li Hung-changa zasnivalo se na tome što sam ga doživljavala kao osobu s konfucijskim vrijednostima. Vjerovao mi je jer sam mu dokazala da njegovu odanost nikada neću olako shvatiti. Po meni, dvor mu je zauzvrat jedino mogao ponuditi svoje povjerenje i odanost. Smatrala sam da je manja vjerojatnost da će buntovnik dići ustanak ako dobije vlastitu pokrajinu. Ne samo da sam Liju dala odriješene ruke, nego sam i postigla da mi želi služiti.

Oboje smo imali koristi od toga. Lijeva je zarada bila jedan od glavnih izvora državnih prihoda. Do 1875. godine, naša je vlada bila sasvim ovisna o Li Hung-changu. Na primjer, dok su Lijevi vojnici nagledali pošiljku soli u Peking, što mu je omogućilo da ima nadzor nad monopolom soli, ja sam od njega dobivala porez za održavanje Kine.

Li Hung-chung nikad od cara nije tražio sredstva za svoju vojsku. To ne znači da je plaćao vojnike iz vlastite riznice. Bio je lukav poslovan čovjek i platio je vojnike novcem iz blagajne svoje pokrajine. Bila sam sigurna da je potrošio čitavo bogatstvo ne bi li potkupio mandžurske prinčeve koji bi mu inače stali na put. Li je također državi donio toliko radnih mjesta da bi, kada bi propao, povukao za sobom čitavo gospodarstvo. Uvjeren da je Kini potreban posvemašnji napredak, Li je gradio tvornice oružja, brodogradilišta, ugljenokope i željezničke pruge. Uz moj pristanak i podršku financirao je i prvu poštansku i telegrafsku službu u Kini te prve tehnološke škole i škole za prevoditelje.

Nisam mogla progurati Lijev prijedlog o osnivanju kineske mornarice jer većina članova vlade to nije smatrala hitnim pitanjem. »Preskupo«, glasila je službena izlika. Li Hung-changa su optužili da plaši naciju kako bi dobio od vlade sredstva za svoje privatne oružane snage.

Stalno su stizale pritužbe konzervativaca, posebno mandžurskih Željeznih šešira. Li Hung-chang im nikako nije mogao udo-voljiti. Željezni šeširi su gunđali da im uzima njihov dio profita i prijetili osvetom. Da Li Hung-chang nije vodio sve svoje poslove u tajnosti i da nije svugdje postavio svoje saveznike, mogao je lako biti smaknut. Ipak, ucjenjivali su ga zbog uzimanja provizije od trgovačkih ugovora i mita od stranih trgovaca. Konzervativci su me upozorili da je samo pitanje vremena kad će Li inscenirati državni udar i proglasiti se carem.

Li Hung-chang se na svoj način borio s dvorom. Nije živio u Pekingu i dolazio je u prijestolnicu samo kada mu je trebalo dopuštenje da proširi svoje poslove. Kada je shvatio da mu treba politička potpora na dvoru, uortačio se sa svojim moćnim prijate-ljima, i Mandžurcima i Han Kinezima. Osim princa Kunga, Liju su bili naklonjeni namjesnici ključnih pokrajina. Najvažniji mu je partner bio namjesnik Kantona, Chang Chih-tung, koji je izgradio najveću kinesku modernu ljevaonicu željeza. Li je sklopio posao s kantonskim namjesnikom: umjesto da naruči materijal za svoju željezničku prugu od stranih kompanija, on ga je dobio iz Kantona. Prozvali su ih »sjeverni Li i južni Chang.«

Obojicu sam primila u privatnu audijenciju. I jedan i drugi su zaslužili tu čast, ali mi

~ 85 ~

je također bilo jasno koliko je važno da nastavim sudjelovati. Bilo mi je dosta toga da posljednja saznajem za incidente.

Svi su namjesnici bili svjesni mog utjecaja na dvoru i pridobivanje moje potpore postalo je neizostavan dio dvorske politike.

Ljudi su me stoga htjeli zadiviti, što je dovodilo do laskanja i neiskrenosti. Iako je moj seljački zdravi razum bio otporan na besramne laži, katkad bi me uspjeli nasamariti.

»Ljudi se mijenjaju«, rekla sam posinku za vrijeme stanke tijekom audijencije na dvoru. »Propadanje mandžurskog plemstva savršen je primjer«

Guang-hsu je brzo učio. Jednog me dana pitao zašto mi Li Hung-chang kupuje poklone, poput sanduka nedavno dostavljenog francuskog šampanjca.

»Da učvrsti svoj vezu s prijestoljem«, odgovorila sam. »Potrebna mu je zaštita.«

»Sviđaju li vam se pokloni?«, pitao je Guang-hsu. »Što mislite o engleskoj četkici za zube i zubnoj pasti koje je poslao? Ne biste li radije dobili antiknu kinesku vazu ili neki drugi lijepi predmet? Kao većina žena.«

»Više mi se sviđa četkica za zube i pasta«, odgovorila sam. »A posebno su mi se svidjele Lijeve vlastoručne upute za upotrebu. Sada mogu spriječiti ispadanje zuba i razmišljati o tome kako da zaštitim zemlju od njezina propadanja.«

Zahtijevala sam da Guang-hsu bude nazočan na privatnim audijencijama s Li Hung-changom i Chang Chih-tungom. Moj sin je saznao da sam upravo ja izabrala Changa za namjesnika Kantona nakon što je kao mladić osvojio prvo mjesto na natjecanju za državnu službu.

Guang-hsu je pitao Changa: »Jeste li marljivo učili kao ja?«

Namjesnik je pročistio grlo i okrenuo se prema meni.

»Ako želiš znati istinu, Guang-hsu«, rekla sam smiješeći se, »on se morao natjecati s milijunima učenika da bi pobijedio, dok ti …«

»Dok ja pobjeđujem bez kapi znoja.« Guang-hsu je shvatio. »Mogu reći svom učitelju koju ocjenu želim i on će mi je dati.«

»Pa, Vaše Veličanstvo zaslužuje tu privilegiju.« Namjesnik se naklonio.

»Znaš da tvoje dobre ocjene nisu realne«, nisam se mogla suzdržati da mu ne odgovorim.

»To nije posve točno, majko«, Guang-hsu se suprotstavio. »Ja se drukčije znojim. Druga si djeca mogu priuštiti da se igraju, jer ne moraju snositi odgovornost za cijelu naciju.«

»Upravo tako, Vaše Veličanstvo.« Oba namjesnika klimnula su glavom i nasmiješila se.

Guang-hsu je već s devet godina bio zadivljujuće posvećen ulozi cara. Čak je tražio da mu se ujutro daje manje vode kako ne bi morao ići na toalet za vrijeme audijencije. Nije htio ništa propustiti. Između ostalog je učio o Zapadu. Prvi put u carskoj povijesti

~ 86 ~

zaposlili su dva dvadesetogodišnja učitelja. Došli su iz pekinške jezične škole kako bi pomogli caru naučiti engleski.

Uživala sam slušati Guang-hsua kako vježbao lekcije. Mladi su se učitelji trudili ostati ozbiljni kada je krivo izgovarao riječi. Činilo se da je igra najbolji poticaj. Sjetila sam se kako su Tung Chihovi učitelji pretjeranom stegom učenje lišili zabave. Kada je princ Kung pokušao upoznati Tung Chiha sa zapadnom kulturom, jedan je viši učitelj iz protesta dao ostavku, a drugi je zaprijetio samoubojstvom.

Snovi koje sam imala za Tung Chiha ostvarivali su se s Guang-hsuom. Učitelj Weng ga je upoznavao sa svemirom, a Li Hung-chang i Chang Chih-tung su s njim dijelili svoje znanje o svijetu.

Li Hung-chang je Guang-hsuu slao i prijevode knjiga sa Zapada, u kojima je uživao i Chang, pričajući mladom caru priče o svojim susretima sa stranim trgovcima, diplomatima, misionarima i mornarima u Kantonu.

Nisam odobravala Wengov naglasak na klasičnoj kineskoj književnosti. U klasicima je bilo previše fikcije i fatalizma. »Guang-hsu mora naučiti od čega je sazdan njegov narod«, bila sam uporna.

Bila sam toliko sretna zbog Guang-hsuovog napretka da sam pozvala uzgajivače božura i krizantema u palaču da provjere zemlju u mom vrtu. Nisam mogla dočekati trenutak kad ću moći provoditi dane razmišljajući isključivo o uzgoju cvijeća.

Uznemirilo me što je Guang-hsu često govorio kako svoj život želi posvetiti Nuharoo i meni. Nuharoo je vjerovala da to nema nikakve veze s traumom koju je doživio kao beba. »Učitelji su ga naučili da bude odan svojim roditeljima, to je sve«, rekla je.

Instinkt mi je govorio da je moja sestra nešto slomila u tom dječaku, nešto što smo tek trebale otkriti. Osjećala sam da ja imam neku ulogu u tome. Koliko je odvajanje od obiteljskog gnijezda pogodilo Guang-hsua? Ma koliko ono bilo grozno, bilo je to njegovo gnijezdo. Palača mu je nudila smislen život, ali uz cijenu ogromnog pritiska. Nikada me nije napustila sumnja. Prepušten sam sebi, hoće li Guang-hsu upasti u nehajnu raskalašenost poput ostatka mandžurske loze? S kojim sam pravom odredila smjer dječakova života?

Negdje oko četrdeset i pete godine života više nisam bila sigurna u život koji sam odabrala. Kada sam tek bila došla u Zabranjeni grad, uopće nisam sumnjala da tu želim živjeti. Sada me još više mučilo ono što sam propustila i što mi je bilo oduzeto - sloboda lutanja, pravo na ljubav i, ponajviše, pravo da budem što jesam.

Nikada neću zaboraviti proslave kineske Nove godine u Wu-huu. Uživala sam u ribi, svježoj riži, slanim i pečenim zrnima soje i ukiseljenom povrću. Sve bi se djevojke okupile uživajući u slatkišima i izvedbama mjesne opere. Nedostajali su mi posjeti rođacima i prijateljima. Iako sam bila okružena raskoši, i dužnosti su me često ispunjavale, carska je slava također značila usamljenost i život u stalnom strahu od

~ 87 ~

pobuna i atentata.

Tung Chihova smrt promijenila je moje viđenje života. Nije mi nedostajao kao car, nedostajao mi je dodir njegovih malih stopala na dlanovima kad se rodio, nedostajao mi je njegov prvi, bezubi osmijeh. Nedostajalo mi je da ga vodim u vrtove i gledam kako slobodno trči. Najviše se volio igrati s vrbinim granama i pretvarati se da su bičevi za konje. To što je bio car uopće nije bilo važno, bilo je važno da smo skupa.

Tung Chihova mi je smrt oduzela sreću i čvrsto sam odlučila spriječiti da se Guang-hsuu dogodi isto. Nastojala sam izbjeći sve što bi prouzročilo tugu i kajanje, ili sam tako barem mislila. Nisam bila sigurna da u tome uspijevam.

Htjela sam da Guang-hsu postane car na svoj način, ne moj. Željela sam da postane čovjek, a tek potom car. Znala sam da mu u tome kinesko obrazovanje neće puno pomoći, no nadala sam se će mu proučavanje Zapada pružiti tu priliku.

Zbog mojih odlazaka na audijencije i Nuharooine zaokupljenosti religijskim obredima, Guang-hsu je često nakon škole bio prepušten na milost i nemilost eunusima. Kasnije sam otkrila da je nekoliko Guang-hsuovih sluga bilo iznimno zločesto. Očekivala sam da će An-te-haijeva smrt dovesti do nemira među eunusima, do nesigurnosti, pa čak i bijesa. No nikad nisam očekivala ovakav način odmazde.

Iza mojih leđa eunusi su zamotali devetogodišnjeg Guang-hsua u debeli pokrivač i otkotrljali ga na snijeg. Pod pokrivačem se obilno znojio, dok su mu nepokriveni udovi bili izloženi hladnoći.

Kad mi je njegov kronični kašalj postao sumnjiv, eunusi su mi prešutjeli taj podatak dok nisam istražila i saznala istinu.

Iako je i dalje bio osjetljivog zdravlja, eunusi su nastavili mučiti dječaka u znak odmazde zbog An-te-haijevog umorstva. Nisu svi eunusi imali zle namjere, no njihovo praznovjerje i zastarjele tradicije utjecali su na njihovu brigu o njemu.

Ipak nisam mogla oprostiti onima koji Guang-hsuu nisu davali noćnu posudu na vrijeme i koji su mu se smijali i ponižavali ga kada bi se upiškio u gaće. Te sam nitkove strogo kaznila.

Nisam bila mirna čak ni nakon što su eunusi bili kažnjeni. Boljela me Guang-hsuova patnja. Počela sam sumnjati u svoju odluku da od njega stvorim cara. Ironija je bila u tome što su mandžurski prinčevi stalno priželjkivali da sudbina postavi njihove sinove na Guang-hsuovo mjesto.

Kritičari, povjesničari i učenjaci će tvrditi da je Guang-hsu vodio normalan život sve dok ga ja, njegova tetka, nisam upropastila. Guang-hsuov je život u Zabranjenom gradu opisan kao »težak«. Neprestano ga je »mučila zla pomajka« i prema njihovim je tvrdnjama on živio »gotovo kao zatvorenik do svoje smrti«.

Iako je istina da Guang-hsua nisam posvojila iz ljubavi, zavoljela sam ga. Nisam mogla objasniti kako se to dogodilo, niti sam imala tu potrebu. U tom malom dječaku pronašla sam spas. Svaka majka, osobito ona koja je imala tu nesreću da izgubi dijete,

~ 88 ~

razumije što se dogodilo između Guang-hsua i mene.

Sjećam se da je Guang-hsu bio premlad da shvati moje namjere dok sam ga na primjerima učila da je vladanje našom golemom zemljom stalno balansiranje. Dala sam mu naslutiti da povjerenje u ministre neće biti dovoljno da mu osigura položaj apsolutnog vladara Kine. Hoće li njegov brod ploviti ili potonuti ovisilo je o ljudima poput Li Hung-changa i Chang Chih-tunga. Pustila sam Guang-hsua da gleda kako ih okrećem jednog protiv drugog i pretvaram dvor u pozornicu.

Nakon jedne audijencije u listopadu, Li Hung-chang oduševljeno je iznio prijedlog da se stari kineski sustav školovanja sruši i zamijeni zapadnjačkim modelom. Kao protutežu njegovom oduševljenju, iskoristila sam Chang Chih-tunga. Chang je bio proizvod tradicionalnog kineskog sistema i propovijedao je važnost »obrazovanja duše prije tijela«.

Na toj audijenciji, kako sam i predvidjela, Li se iznenada osjetio napadnutim. »Tako sam ga navela da preispita svoj pristup«, objasnila sam Guang-hsuu kasnije. »Pozvala sam Changa kako bih podsjetila Li Hunga da car ne ovisi samo o njemu.«

Takve taktike manipulacije nisu bile nešto što sam željela prenijeti svom sinu, ali bez njih on nije mogao opstati kao car. Guang-hsu je naslijedio Tung Chihovo ranjivo carstvo i moja je dužnost bila da ga pripremim na najgore. Kako kaže poslovica, »Najviše ti može nauditi đavo kojeg ne poznaješ.« Šteta je još veća kada dijete izda njegov roditelj ili skrbnik - tu sam lekciju naučila nakon smrti Tung Chiha.

~ 89 ~

18

Temperatura je iznenada pala i u divovskom ćupu u dvorištu ispred audijencijske dvorane caklio se led. Unutra, peći na drva žarile su se u svakom kutu. Nuharoo i meni je bilo drago što smo dale popraviti prozore. Procijepi su zatvoreni kako bi se zaustavio fijuk sjeverozapadnjaka. Eunusi su promijenili i draperiju. Tanki svileni zastori bili su zamijenjeni debelim baršunom.

Čim je Guang-hsu bio spreman, razgovarala sam s učiteljem Wengom i audijencije pretvorila u učionicu. Mom sinu to nije bilo lako. Njegov mu je učitelj pomagao da probavi ono što je vidio i čuo. Često je problematika bila presložena za dijete. Da bismo u tome uspjeli, strpljivo sam pripremala Guang-hsua za nadolazeće rasprave.

»Je li Rusija htjela zaštititi Sinkiang?«, ispitivao me Guang-hsu o situaciji iz 1871. godine, kada su ruske snage ušle u divljinu Sinkianga na krajnjem zapadu, regiju zvanu Ili, prema rijeci koja njome protječe.

»Rusija je reagirala u ime našeg dvora, kako bi spriječila da Ili postane nezavisna muslimanska država«, odgovorila sam. »Ipak, mi nismo pozvali Ruse.«

»Hoćete reći da su se Rusi sami pozvali?«

»Da.«

Guang-hsu je pokušao shvatiti. »Ali nisu li muslimanski ustanci bili ugušeni?« Pokazao je na kartu i prstom tražio mjesta. »Zašto su Rusi još uvijek tu? Zašto se nisu vratili odakle su došli?«

»Ne znamo«, rekla sam.

Yung Lu je u Sinkiangu, zar ne?«, dijete je bilo uporno.

Kimnula sam glavom.

»Je li učinio nešto da otjera Ruse?«

»Jest, tražio je od naših plemenitih ruskih susjeda da vrate Ili.«

»I?«

»Odbili su.«

»Zašto?«

Rekla sam Guang-hsuu da bih voljela da mogu objasniti. Za razliku od Tung Chiha, Guang-hsu je barem shvaćao da Kina nema čvrstu ruku za pregovaračkim stolom. Guang-hsu se jako trudio dokučiti odluke koje je bio primoran donositi, no to je često bilo nemoguće. Dijete nije moglo shvatiti zašto Kina mora voditi duge i iscrpljujuće diplomatske pregovore s Rusijom, samo da bi na kraju popustila. Nikada nije uspio shvatiti zašto je sporazum, koji je upravo bio potpisao u veljači 1881. godine, obavezao Kinu da Rusiji isplati devet milijima rubalja za vlastiti teritorij.

~ 90 ~

Počela sam uočavati kako Guang-hsu reagira na audijencije. Bio je pod stalnim pritiskom i strahovito je patio. Kada bi čuo loše vijesti osjetila bih njegovu nervozu i vidjela strah na njegovom licu. Moja je krivica bila što sam se pridružila ministrima u nestrpljivom gunđanju oko toga kada će Guang-hsu odrasti i nadoknaditi propušteno.

Ubrzo to više nije bila samo prilika da Guang-hsu nešto nauči. Svakodnevni su šokovi loše utjecali na njegovo raspoloženje i zdravlje. Mogla sam ga držati pod staklenim zvonom ili pak pustiti da se suoči s realnošću. I jedno i drugo je bilo okrutno. Kada sam od ministra poljoprivrede zatražila njegovo predviđanje o urodu za sljedeću godinu, Guang-hsu se slomio. Sebe je držao odgovornim kad je ministar prognozirao drastičan pad ljetine zbog poplave i suše.

Guang-hsu, koji je sada bio adolescent, ipak je pokazivao odlučnost i samodisciplinu. Laknulo mi je kada sam vidjela da ga ne zanimaju nestašluci s eunusima, niti iskradanje iz palače radi pijančevanja. Činilo se da više voli samoću. Obroke je jeo sam, a u društvu se osjećao nelagodno. Kada je objedovao s Nuharoo i sa mnom, šutke je sjedio i jeo sve što bi mu se stavilo na tanjur. Guang-hsua je duboko pogodila moja tuga zbog gubitka Tung Chiha pa se trudio da budem zadovoljna njegovim ponašanjem.

Voljela bih da sam mogla razlikovati njegovu ozbiljnost u učenju od njegovih napadaja melankolije. Iako mi je iskustvo govorilo da svakodnevne audijencije znaju izazvati užasan stres, nisam shvatila da za dijete mogu biti otrov.

Želeći ga što prije odgojiti, poricala sam da mu možda kradem djetinjstvo. Njegova me obzirnost zavarala. Tek je kasnije priznao da ga je strah da ne ispunjava moja očekivanja.

Nisam rekla Guang-hsuu da je gubljenje samo način da se nauči pobjeđivati. Bojala sam se da ću ponoviti greške s Tung Chihom. Razmazila sam i tetošila svog sina i to je djelomice bilo ono što ga je ubilo. Tung Chih se bunio jer je znao da se ne mora brinuti da će izgubiti moju ljubav.

Guang-hsu je poštivao strogi protokol i etiketu. Učitelj Weng poduzeo je sve mjere kako bi ga onemogućio da zlorabi svoje privilegije. Tako je Guang-hsu postao taocem palače. Tek kasnije sam saznala da je preuzimao odgovornost za svaki problem s kojim bi ga ministri upoznali. Sramio se što nije u stanju riješiti probleme carstva.

Oko 1881. godine zdravlje mi se pogoršalo. Izgubila sam svoj normalni ciklus i ponovno sam imala probleme sa spavanjem. Nisam obraćala pažnju na umor i iznenadne nalete vrućine nadajući se da će proći sami od sebe. U studenom, kad je zemlja slavila moj četrdeset i šesti rođendan, bila sam već ozbiljno bolesna. Trebalo mi je više vremena da ustanem i obučem se i morala sam piti Čaj od ginsenga kako bih očuvala snagu. Ipak sam nastavila odlaziti na audijencije i nadgledati Guang-hsuovo učenje. Poticala sam učitelja Wenga da cara upoznaje s ljudima izvan prijestolnice.

Guang-hsu je primio namjesnike dvadeset i tri pokrajine u privatnu audijenciju. Viši namjesnici koje je bio postavio moj muž, car Hsien Feng, bili su mu na tome posebno

~ 91 ~

zahvalni. Prisustvovala sam svakoj audijenciji i bilo mi je drago vidjeti stare prijatelje. Često smo zastajali kako bismo obrisali suze.

Početkom zime bila sam već potpuno iscrpljena. Pluća su mi bila začepljena i bolna i imala sam strašan proljev. Jedno jutro sam se onesvjestila za vrijeme audijencije.

Sljedećeg jutra posjetila me Nuharoo, odjevena u svoju zlatnu dvorsku haljinu. Kosa joj je po prvi put bila omotana oko crnog umetka u obliku slova V, bogato ukrašena nakitom. Pohvalila sam joj frizuru i pitala je može li voditi audijencije. Nuharoo je pristala, a zatim dodala: »Ali ne očekuj od mene da budem rob.«

* * *

Godinama si nisam mogla priuštiti da se budim nakon svanuća. Kako se zima pretvarala u proljeće, snaga mi se polako vraćala. Dane sam provodila na suncu radeći u vrtu. Mislila sam na Yung Lua i pitala se kako mu je u dalekoj muslimanskoj pokrajini. Pisala sam mu, ali nisam dobila odgovor.

Guang-hsu je navratio nakon audijencije da mi donese večeru. Narastao je i bio je drag i nježan. Ljubazno mi je stavio komad pečene piletine na tanjur i pitao me uživam li u tek procvalim kamelijama.

Pitala sam Guang-hsua zanima li ga kakav je život izvan Zabranjenog grada i nedostaju li mu roditelji. »Majka i otac me smiju posjetiti u svako doba«, odgovorio je. »Ali nisu došli.«

»Možda bi ih trebao pozvati.«

Pogledao me na trenutak i zatim odmahnuo glavom. Nisam mogla odrediti da li nema nikakvu želju da ih vidi ili se boji da će me uvrijediti. Iako nikad nisam namjerno omalovažavala Rong, nisam za nju imala lijepih riječi.

Pitala sam Guang-hsua sjeća li se smrti svog rođaka Tung Chiha i kako se osjeća nakon što je izabran za njegovog nasljednika.

»Ne sjećam se baš dobro Tung Chiha«, rekao je Guang-hsu. Prisjetio se kako ga je Yung Lu držao u rukama one noći kada je napustio svoj dom.

»Sjećam se njegovog tamnog lica i ukrasnih gumba na uniformi. Gumbi su bili hladni na dodir. Osjećao sam se čudno. Sjećam se da je bila mrkla noć.« Značajno me pogledao i dodao: »Uživao sam u jahanju sa stjegonošom.«

»Ljubazan si Guang-hsu«, rekla sam osjetivši olakšanje, iako me i dalje mučila krivnja. »Sigurno je bilo grozno kad su te probudili i izvukli iz toplog kreveta. Žao mi je što sam ti to priredila.«

»Postojao je razlog za moj nemirni početak«, rekao je dječak tonom starca.

Uzdahnula sam, ponovno zadivljena njegovom uviđavnošću.

»Dobar život, za razliku od lošeg, ne traži nikakvo umovanje, uvjeravanje ili objašnjenja.« Guang-hsu se nasmiješio. »Tri moja brata umrla su od majčine ruke. Ja bih

~ 92 ~

bio sljedeći da me niste posvojili.«

Ustao je i pružio mi desnu ruku. Zakoračili smo u vrt. Bio mi je do obrva i izgledao je mršavo u svojoj žutoj satenskoj haljini. U kretnjama je podsjećao na Tung Chiha.

»Sigurna sam da moja sestra nije željela zlo«, rekla sam. »Majka je jako bolesna. Otac je rekao da je digao ruke od nje.« »Supruga princa Kunga rekla je Nuharoo da se tvoj otac odselio i živi sa svojom petom konkubinom. Je li to istina?« »Bojim se da je tako.« »Hoće li Rong biti dobro?«

»Majka je pala s kreveta i slomila kuk prošli mjesec. Okrivila je liječnike za svoju bol. Nisam trebao poslati liječnika Sun Pao--tiena.«

»Zašto ne? što se dogodilo?«

»Udarila ga je.« Nakon stanke, Guang-hsu je dodao: »Udara sve koji joj pokušaju pomoći. Katkad poželim da je mrtva.« »Žao mi je.«

Guang-hsu je zašutio i obrisao oči.

»Nije mi tvoja dobrobit bila na pameti kad sam te posvajala«, priznala sam. »Na pameti mi je bila samo dobrobit dinastije. Tung Chih je završio tragično. Još uvijek si to ne mogu oprostiti. Ostavila sam ga na cjedilu...i bojim se da ću i tebe, Guang-hsu.«

Mladić je pao ničice. »Majko, preklinjem te da prestaneš razmišljati o Tung Chihu. Ja sam tu, živ, i volim te.«

~ 93 ~

19

U travnju se Zabranjenim gradom pronijela vijest da se Nuharoo razboljela. »Njezino Veličanstvo loše se osjeća od prošlog tjedna«, izvijestio je dvor Nuharooin glavni eunuh. Njegov je mršav vrat stršao prema naprijed čineći ga nalik prezreloj bundevi koja visi sa stabljike. »Nije imala teka. Otišla je u krevet prije nego smo uspjeli zagrijati plahte. Sljedećeg dana je uporno htjela ustati, ali nije mogla. Pomogao sam joj da se obuče i primijetio da joj je odjeća natopljena hladnim znojem. Oslonila se na moja ramena dok smo je šminkali i uređivali joj kosu. Uspjela je doći do Dvorane duhovne hrane u nosiljci, ali je pala u nesvijest prije početka audijencije.«

»Zašto niste ranije obavijestili liječnika Sun Pao-tiena?«, pitala sam.

»Njezino Veličanstvo nije dopustilo«, odgovorio je eunuh. »U četiri popodne dao sam Njezinom Veličanstvu neke lijekove da joj ublažim tegobe«, rekao je Sun Pao-tien. »Što joj je?«, pitala sam.

»Nismo još sigurni«, rekao je liječnik. »Mogla bi biti jetra ili gripa.«

»Njezino Veličanstvo je inzistiralo da njeno zdravstveno stanje ostane tajna«, rekao je glavni eunuh. »Nakon pet dana raspustila je liječnike. Gospodarica je prošle noći imala napad. Sklupčala se na podu. Zakolutala je očima i pjena joj je izašla na usta. Prije nego su liječnici stigli. Njezino Veličanstvo izgubilo je kontrolu nad tijelom. Moram se potužiti da liječnik Sun Pao-tien nije pomogao.«

»Eunusi su okretali pacijenticu kao da je akrobat«, protestirao je liječnik.

»Jedino smo tako mogli zaustaviti znojenje!« uzvratio je Nuharooin eunuh.

»Moja je pacijentica imala napad!« Mirni je liječnik izgubio strpljenje.

»Trebali smo prvo otići svećeniku u hram.« Eunuh se šakama udarao po glavi. »Poznato je da od njegovih molitvi umirući ustanu i hodaju.«

Prekinula sam eunuha i rekla Sun Pao-tienu da nastavi.

»Kolege i ja smo otkrili da Njezino Veličanstvo ne može disati zbog sluzi. Pokušavali smo naći način da je isišemo.«

»Nije djelovalo!«, povikali su složno eunusi.

Pitala sam zašto me nisu obavijestili.

»Gospodarica nije htjela da dvor sazna, posebno ne vi. Vjerovala je da će ubrzo ozdraviti.« »Imate li kakav dokaz?«

»Evo.« Eunuh je preturao po džepovima i izvadio komadić zgužvanog papira. »Gospodarica je potpisala upute.« S eunuhova su nosa kapale suze i slina. »Čudesno se oporavila prošli put, pa smo mislili da će preživjeti i ovaj napad.«

»Prošli put? Kako to mislite? Ovo se događalo i prije?«

~ 94 ~

»Da. Prvi put kada je moja gospodarica imala dvadeset šest godina i ponovno kad je imala trideset i tri. Bojim se da ovoga puta neće preživjeti.«

Kada sam dojurila do Nuharooine palače, posvuda se čuo plač. Dvorište je bilo prepuno ljudi. Vidjevši mene, gomila se razišla.

Došla sam do Nuharooine postelje i našla je gotovo zakopanu u svježim gardenijama. Kraj nje je bio liječnik Sun Pao-tien.

Zaprepastilo me koliko joj je bolest promijenila izgled. Obrve su joj bile nalik velikom čvoru, a usta su joj visila na jednu stranu. Teško je disala i iz grla joj se čulo hroptanje.

»Maknite cvijeće«, naredila sam.

Nijedan se sluga nije pomaknuo.

»Kako da diše s tim cvijećem na grudima?«

Eunusi su se bacili na pod. »To je želja Njezinog Veličanstva.«

»Nuharoo«, prošaptah.

»Ne može vas čuti«, rekao je liječnik.

»Kako je to moguće? Godinama nije bila bolesna ni na jedan dan!«

»Iscrpile su je dvorske dužnosti«, objasnio je liječnik. »Možda neće preživjeti noć.«

Nekoliko minuta kasnije Nuharoo je otvorila oči. »Došla si na vrijeme, Yehonala«, rekla je, »da ti stignem reći zbogom.«

»Glupost, Nuharoo.« Sagnula sam se. Kada sam dotaknula njena blijeda, mršava ramena, potekle su mi suze.

»Pokopaj me s mojim gardenijama«, rekla je. »Dvor će me htjeti pokopati na svoj način. Pobrini se da me ne gnjave kad umrem.«

»Kako ti kažeš, Nuharoo. Ali nećeš umrijeti.« »Bit će onako kako ja kažem, Yehonala.« »O, draga Nuharoo, obećala si da se nećeš naprezati.« »I nisam.« Zatvorila je oči. Eunuh joj je obrisao lice ručnikom. »Nisam odustala jer se nisam željela osramotiti.« »Kako bi se mogla osramotiti?« »Htjela sam pokazati da sam jednako dobra kao ti.« »Ali ti to i jesi, Nuharoo.«

»To je prljava laž, Yehonala. Sretna si što ti više neću biti na putu.«

»Molim te, Nuharoo...«

»Sada možeš narediti eunusima da bace metle.« »O čemu pričaš?«

»Možeš sakupljati opalo lišće, hrpe u dvorištima mogu biti velike koliko hoćeš. Dovraga s mrljama na mramoru.« Slušala sam i plakala. »Buda je na drugoj strani i čeka me.« »Nuharoo...«

Podigla je ruku. »Prestani, Yehonala. Smrt je ružna. Ništa mi nije ostalo.«

Držala sam je za ruku. Bila je hladna, a prsti su joj bili poput snopa štapića.

~ 95 ~

»Ostala ti je čast, Nuharoo.« »Misliš da mi je stalo?«

»Stekla si mnoge vrline, Nuharoo. Sljedeći će ti život biti sjajan.«

»Živjela sam unutar ovih zidova...« Odlutala je. »Samo su prašnjavi vjetrovi pustinje prodirali...« Polako se okrenula i pogledala u strop. »Pet kilometara zidova i dvjesto pedeset jutara zatvorenog prostora bili su moj i tvoj svijet, Yehonala. Neću te zvati Orhideja. Obećala sam to samoj sebi.«

»Naravno, Nuharoo.«

»Nema više ponavljanja protokola....beskonačne komedije običaja...« Zastala je da uzme zraka. »Samo izvježbano uho može otkriti pravo značenje riječi umotane u filigran...ideje skrivene u jantaru.«

»Da, carice Nuharoo.«

Pola sata kasnije Nuharoo je naredila da nas ostave same.

Kada se soba ispraznila podigla sam dva debela jastuka i uspravila je. Njezin vrat, kosa i donja haljina bili su natopljeni znojem.

»Hoćeš li mi oprostiti?«

»Što?«

»Što sam...istjerala Hsien Fenga iz tvoje postelje.« Pitala sam je misli li na konkubine koje je dovela da zavedu Hsien Fenga za vrijeme moje trudnoće. Kimnula je.

Rekla sam joj da se ne brine. »Bilo je samo pitanje vremena kada će me Hsien Feng napustiti.«

»Bit ću kažnjena u sljedećem životu ako mi ne oprostiš, Yehonala.«

»U redu, Nuharoo, opraštam ti.«

»Također, pokušala sam sve da pobaciš.« Nije htjela stati.

»Znam. Ipak, nisi uspjela.«

Niz obraz joj je kliznula suza. »Ljubazna si, Yehonala.«

»Prestani, molim te, Nuharoo.«

»Ali želim ti još toga priznati.«

»Ne želim znati.«

»Moram, Yehonala.«

»Sutra, Nuharoo.«

»Možda neću...imati priliku.«

»Obećajem da ću doći sutra ujutro.«

Ipak je odlučila nastaviti. »Ja sam...odobrila ubojstvo An-te--haija.«

Glas joj je bio gotovo nečujan, ali me to pogodilo. »Reci da me mrziš, Yehonala.« Jesam, mrzila sam je, no to nisam mogla izgovoriti. Usne su joj zadrhtale. »Moram otići čiste savjesti.« Stisnula mi je prste. Izgledala je tužno i bespomoćno. Otvarala je i

~ 96 ~

zatvarala usta poput ribe na suhom. »Smiluj mi se, Yehonala.«

Nisam bila sigurna da imam pravo oprostiti. Izvukla sam ruku iz njene.

»Odmori se, Nuharoo. Vidimo se sutra.«

Svom preostalom snagom viknula je: »Moj odlazak je konačan!«

Odmaknula sam se i krenula prema vratima.

»Željela si da nestanem, Yehonala, znam da jesi.«

Stala sam i okrenula se. »Da, ali sam se predomislila. Nismo imale najbolju suradnju, ali nezamislivo mi je da ostanem bez suradnice. Navikla sam se na tebe. Ti si najodvratniji prokleti demon kojeg poznajem!«

Nuharoo se blago osmjehnula i promrmljala: »Mrzim te, Yehonala.«

Umrla je sljedećeg jutra. Imala je četrdeset i četiri godine. »Nije me dotaknuo«, bile su posljednje riječi koje mi je uputila. Bila sam zaprepaštena, jer sam bila uvjerena da je time htjela reći da car Hsien Feng nije vodio ljubav s njom prve bračne noći.

Slijedila sam Nuharooine pogrebne upute i prekrila je gardenijama. Njezin su lijes odnijeli u carsku grobnicu i položili ga pokraj suprugovog. Na sreću, bio je travanj, sezona gardenija. Bez ikakvih sam problema mogla naručiti gomile cvijeća s juga. Oproštajnoj ceremoniji, održanoj u Dvorani štovanja Bude u moru gardenija, prisustvovale su tisuće ljudi. Stotine vijenaca svih oblika i veličina stigli su iz svih krajeva zemlje. Eunusi su ih slagali na hrpe, napunivši dvoranu.

Nuharooina ljubav prema gardenijama za mene je bila novost. Cvijet nije bio uobičajen u Pekingu; popularan je bio u južnoj Kini. Od njezinih sam eunuha saznala da Nuharoo nikad nije vidjela gardenije prije posljednjeg naleta bolesti. Zatražila je da joj se gardenije posade oko groba a zatim saznala da neće preživjeti tešku sjevernu klimu. Nije im odgovaralo pješčano tlo.

Nuharoo me ipak iznenadila svojim osjećajima. Sjećam se kako je bila zadovoljna kad sam je upoznala sa šesnaest godina. Vjerovala je da je vanjski svijet bijedan u usporedbi s »Unutarnjim Carstvom.« Mogla sam samo nagađati koliko bi bila uzbuđena da je otputovala na jug i vidjela vlastitim očima zelenu plodnu ravnicu - zemlju gardenija.

Dvije tisuće budističkih monaha prisustvovalo je pogrebnoj ceremoniji. Molili su dan i noć. Guang-hsu i ja smo ostajali dugo budni radi »ceremonije duše«, kada se Nuharooina duša navodno trebala vinuti u nebo. Eunusi su postavili svijeće u papirnate brodove i pustili ih na jezero Run Ming. Guang-hsu je trčao po obali prateći plutajuće svijeće.

Ja sam sjedila na plosnatom kamenu pored jezera. Tiho sam Nuharoo pročitala pjesmu da joj poželim sretan put u nebo.

Čisto je dvorište puno gardenija Penjuć se tekomom, miris joj snaže Blago ističu svježu proljetnu travu, Nježno prate njen miris, prsten po prsten. Maglica krije vijugavi put od pogleda,

~ 97 ~

S prekrivenih staza pada hladna i mlada rosa. No tko će jezero opjevati u pjesmi? Sanjajući spokojno, pjesnik dugo spava.

Strani je tisak Nuharooinu smrt opisao kao »misterioznu« i »sumnjivu« i naveo mene kao mogućeg ubojicu. »Općenito se vjeruje da je Tzu Hsi odgovorna za smrt svoje suradnice«, pisale su ugledne engleske novine. »Odlučila ju je ubiti jer ju je Nuharoo zatekla u krevetu s direktorom opere.«

Uspjela sam se distancirati sve dok u priče nisu upleli Tung Chiha. »Novi caričin zločin: Yehonala žrtvovala vlastito dijete na oltaru svoje ambicije!« kričao je jedan naslov u britanskom tisku, a priču su prenijele i kineske novine. U članku je pisalo: »Kada je car Tung Chih bio u kritičnom stanju njegova je majka, umjesto da mu pruži odgovarajuću liječničku pomoć, dopustila da bolest pohara njegovu nježnu konstituciju. Postoji li ikakva sumnja da to isto nije učinila svojoj suvladarici?« Druge su se novine složile: »Čini se da je Yehonala namjerno prouzročila smrt svog sina i Nuharoo. Svi su na dvoru znali da Tung Chih i Nuharoo neće doživjeti starost.«

Osjećala sam se bespomoćno. Kako bi stranci mogli opravdati svoje prisvajanje Kine, mene se moralo pretvoriti u čudovište.

»Nezamislivo je da Yehonala nije znala za sramotna djela svoga sina i Nuharoo«, pisalo je u jednom kineskom prijevodu, »i kobne posljedice takvih avantura. Imala je moć zabraniti terevenčenja, no ona nije učinila ništa da to spriječi.«

Dan za danom, klevetnici iz cijelog svijeta sipali su svoj otrov: »Očito je da se carica udovica potpuno udaljila od sina i da je njena glad za moći ogromna.« »Djevojci iz najsiromašnije pokrajine u Kini nijedna cijena nije previsoka da održi despotski stisak nad kineskim carstvom.«

Sanjala sam o tome da me Yung Lu dođe braniti. Plakala sam na Tung Chihovom oltaru i vraćala se usred noći kroz Dvoranu duhovne hrane poput duha. Na dnevnim audijencijama slomila bih se i plakala kao školarka. Guang-hsu mi je neprestano doda-vao rupčiće dok i sam nije počeo plakati.

~ 98 ~

20

Moćni strateg i poslovni čovjek Li Hung-chang rekao mi je da Kina ne samo da ne može izbjeći rat, nego i da smo već duboko zakoračili u njega. Dvor je tjedan

dana raspravljao samo o francuskim pretenzijama na pokrajine na južnoj granici, uključujući Vijetnam kojim je Kina nekoć vladala, prije nego što su Vijetnamci stekli djelomičnu nezavisnost

Ubrzo nakon smrti moga supruga 1862. godine, Francuska je kolonizirala južni dio Vijetnama, ili Cochinchine. Poput Engleza, Francuzi su se pomamili za trgovinom u našim jugozapadnim pokrajinama i postavili su kontrolne točke na plovnoj Crvenoj rijeci u sjevernom Vijetnamu. Francuska je 1874. godine prisilila vijetnamskog kralja da prihvati sporazum koji joj je davao privilegiju sizereniteta koja je tradicionalno pripadala Kini. Na veliko nezadovoljstvo Francuske, kralj je nastavio plaćati porez mom sinu u zamjenu za zaštitu.

U nastojanju da pomognem zadržati vijetnamski teritorij na jugu, oslobodila sam bivšeg vođu tajpinških pobunjenika i poslala ga da otjera Francuze. Pobunjenik je bio porijeklom iz tog područja i smatrao ga je svojom domovinom. Hrabro se borio i uspio je Francuze natjerati na povlačenje. Ali kad je kralj u desetom stoljeću umro, Francuzi su dogovorili novi sporazum s njegovim nasljednikom prema kojem »Vijetnam priznaje i prihvaća protektorat Francuske.«

Kao odgovor na ultimatum našeg dvora, Francuzi su nas bez najave napali. Kako nismo očekivali rat, naše jugozapadne granice nisu bile ni osigurane, ni pripremljene. Već u ožujku 1884. Li Hung-chang je došao s viješću da su svi veći gradovi u Vijetnamu pali u ruke Francuza.

Moj je dvor bio podijeljen oko krize. Službeno se raspravljalo o najboljem rješenju za francusku agresiju. Ispod površine se, međutim, širio jaz između dvije političke frakcije: konzervativnih mandžurskih Željeznih šešira i progresivaca na čelu s princom Kungom i Li Hung-changom.

Pitala sam Guang-hsua, koji je upravo bio navršio četrnaest, što misli o situaciji, a on mi je odgovorio, »Još ne znam.«

Nisam bila sigurna je li moj sin htio biti skroman. Činilo se da su mjeseci provedeni na dvorskim audijencijama potpuno iscrpili dječaka. Vidjelo se da mu je dosadno i da je bezvoljan. U polušali mi je rekao da bi radije odigrao partiju šaha nego prisustvao audijenciji. Kad sam mu rekla da mora vršiti svoju dužnost, Guang-hsu je odgovorio: »Pokušavam se zalijepiti za zmajev stolac.«

Nastojala sam ga potaknuti. »Spašavaš naciju, Guang-hsu.«

»Nisam postigao ništa. Samo slušam iste rasprave iz dana u dan.«

Tada sam otkrila da Guang-hsu uopće nije dolazio na audijencije dok sam ja

~ 99 ~

obavljala pripreme za Nuharooin pogreb. To me uznemirilo više nego vijesti o izgubljenim gradovima u Vijetnamu.

Nisam znala što bih još mogla učiniti da mladom caru usadim osjećaj za odgovornost. Jedan dan za vrijeme ručka dočarala sam mu naš položaj na ubrusu, nacrtavši trokut koji je predstavljao podijeljeni dvor s carem zatočenim u sredini.

Trudila sam se da ga ne forsiram previše. Sjetila sam se kako je Tung Chih bježao, a činilo se da je poslušan. Sjetila sam se ogorčenosti i ljutnje što su mu se uvukle u glas. Rekla sam samoj sebi da ću Guang-hsuove potrebe staviti ispred svojih.

Prvo sam Guang-hsua oslobodila dužnosti obavljanja konfucijskih obreda. Iako sam se složila s dvorom da je obavljanje tradicionalnih molitvi i rituala nužno da bi Tung Chihova duša dobila utjehu i sigurnost, smatrala sam da je Guang-hsuu potreban odmor.

Nisam htjela da Guang-hsu živi u sjeni Tung Chiha. Ipak, dvor je upravo tako doživio njegov uspon na prijestolje. Bez Nuharooinog nadzora počela sam zaobilaziti pravila. Nekoliko je ministara dovelo u pitanje moje postupke, no većina je dvorana shvatila kada sam rekla: »Duša Tung Chiha će steći istinski mir tek kad ga Guang-hsu naslijedi.«

»Moj stric, princ Ts'eng, zaprijetio je samoubojstvom kada sam pristao da se strancima dopusti da žive i trguju u Kini«, rekao mi je Guang-hsu. »Traži od mog oca da mu se pridruži u financiranju boksera.«

Bila sam itekako svjesna boksera, seljačkog pokreta duboko ukorijenjenjenog u tradicionalnoj kineskoj kulturi - barem su tako tvrdili njihovi vođe. Broj im je naglo rastao.

»Nažalost«, obavijestila sam svog sina, »bokseri žele pobiti strance.«

»Znači li to da ste na strani princa Kunga?«, pitao je Guang-hsu.

Uzdahnula sam.

»Moj otac je pun budalaština«, nastavio je Guang-hsu. »Posvuda izlaže svoje pjesme i kaligrafiju.«

»Princ Ch'un želi da Kina ostane zatvorena. Što ti misliš o tome?«

»Slažem se sa stricem Kungom«, odgovorio je Guang-hsu. Zatim mi je rekao gledajući me ravno u oči: »Ne razumijem zašto mi govorite da se povučem kad želim iznijeti dvoru svoje mišljenje.«

»Posao cara je da ujedini dvor«, nježno sam istaknula.

»Da, majko«, rekao je Guang-hsu pokorno.

»Čujem da želiš obaviti inspekciju novih brodova.«

Guang-hsu je kimnuo glavom. »Da, rado. Li Hung-chang je spreman, ali dvor mi ne dopušta da ga primim. Otac misli da je on pravi car, iako ja nosim odoru.«

~ 100 ~

»Što misliš, kako princ I-kuang vodi Odbor za vanjske poslove?«

»Čini se sposobnijim od drugih. Ali nije mi zapravo drag, kao ni ostali stričevi.« Guang-hsu je kratko zastao i potom nastavio. »Iskreno govoreći, majko, povezao sam se s ljudima izvan dvorskog kruga. S misliocima i reformatorima, ljudima koji znaju kako mi zaista pomoći.«

»Moraš prvo biti siguran da razumiješ što reforma znači u praksi.« Nisam htjela priznati da ni sama to ne znam.

»Siguran sam, majko. Radim na planu reforme.«

»Koji bi bio tvoj prvi dekret?«

»Da oduzmem privilegije onima koji primaju državnu plaću, ne pridonoseći pritom ništa.«

»Jesi li svjestan koliko je ta skupina velika?«

»Znam da postoje na stotine carskih nametnika koji su plaćeni za svoja prinčevanja i namjesništva. Pokrovitelji su im moj otac, stričevi, braća i rođaci.«

»Tvoj mlađi brat, princ Ch'un mlađi, postao je nova uzdanica Željeznih šešira«, upozorila sam ga. »Njegova se banda zavjetovala da će uništiti svakog tko podrži princa Kunga i Li Hung-changa.«

»Ja izdajem dekrete, ne princ Ch'un mlađi.«

»Podrži princa Kunga i Lija Hunga-changa i održavaj dobre odnose s konzervativnom strankom«, savjetovala sam.

»Spreman sam ih napustiti«, rekao je Guang-hsu mirnim glasom. Svidjela mi se njegova odlučnost, iako sam znala da ga ne smijem dalje poticati.

»Ne bi ih smio napustiti, Guang-hsu.«

Car je okrenuo glavu i zagledao se u mene.

»Oni su srce mandžurske vladajuće klase«, objasnila sam. »Ne smiješ od rođaka činiti neprijatelje.«

»Zašto?«

»Mogu iskoristiti obiteljski zakon da te svrgnu.« Guang-hsu se činio nesigurnim. Ustao je sa stolice i hodao po dvorani.

»Financiranje boksera jedna je od strategija Željeznih šešira«, rekla sam, uzimajući gutljaj čaja. »Podupire ih naš prijatelj, namjesnik Kantona, Chang Chih-tung.«

»Znam, znam, oni su utjecajni vođe i kivni su na strance, možda čak i neprijateljski raspoloženi prema njima.« Guang-hsu se vratio do svoje stolice i sjeo. Teško je uzdahnuo.

Ustala sam da mu u šalicu dodam vruće vode.

»Mogu li vjerovati Li Hung-changu?« pitao je Guang-hsu. »Čini se da je on najbolji pregovarač sa stranim silama.«

~ 101 ~

»Vjeruj mu«, odgovorila sam. »Ipak, imaj na umu da tvom bratu Ch'unu nije ništa manje stalo do mandžurske dinastije nego Li Hung-changu.«

Proljetni je zrak bio zrnat od pijeska koji je nanio jaki pustinjski vjetar. Tek se u travnju vjetar smirio u povjetarac. Toplina sunca nagnala je eunuhe da se riješe svojih smeđih zimskih haljina u kojima su izgledali kao medvjedi. Niže carske konkubine navukle su svoje mandžurske quipao haljine do gležnja, koje su vješto isticale ljepotu ženske figure.

Nedostajale su mi šetnje pekinškim ulicama na suncu. Prošlo je više od četvrt stoljeća otkad sam zadnji put uživala u njima. Gradske slike javljale su mi se samo u snovima. Nedostajale su mi uličice i dvorišta s propupalim platanifolijama i grozdastim cvjetovima japanske mušmule. Nedostajale su mi košare prodavača božura na prometnim raskršćima. Sjećam se mirisa njihovog svježe ubranog cvijeća i slatkog mirisa datulje.

Loptaste vrbine mace naganjale su se po Zabranjenom gradu. Prelijetale su preko unutrašnjih zidina, kroz prozore, i slijetale na moj stol dok sam zapisivala u glavnim crtama ono što sam pročitala u izvješćima iz inozemstva.

Guang-hsu je sjedio kraj mene. »Li Hung-chang kaže da je na problematična područja poslao pojačanje, ali od drugih čujem da nije«, rekao je Guang-hsu, podbočivši bradu rukama.

U sobi nije bilo nikoga osim nas. Čuli smo jeku vlastitih glasova. Podsjetila sam cara na mogućnost da će ljudi reći bilo što ne bi li uništili Lijevu reputaciju.

»Teško je znati tko govori istinu«, složio se Guang-hsu.

Poželjela sam da se mogu osloniti i na informacije drugih ljudi. Jedino je Li Hung-chang stekao moje povjerenje i u njega nimalo nisam sumnjala. On mi se sviđao, ali ne i vijesti koje je donosio. Kad god bih čula glas eunuha kako najavljuje Lijev dolazak, u utrobi bih osjetila nemir. Morala sam se truditi da uspravno sjedim, kako bih zadržala loše vijesti u trbuhu.

Dvadeset i drugog kolovoza 1885. Francuzi su bez upozorenja otvorili vatru, ali to nisu htjeli nazvati ratom. Li Hung-chang je poručio: »Zapalili su naše džunke i brodove koji su ubrzo potonuli.«

Guang-hsuove ruke blago su se tresle dok je okretao stranice. »Naše su linije opskrbe prekinute otkako je francuska mornarica blokirala tjesnace između Tajvana i Fukiena. Gdje je Sjeverna vojska Li Hung-changa?«

»Poslao si ga da riješi s Japanom problem Koreje«, podsjetila sam ga. »Lijeva vojska mora ostati na sjeveru.«

Guang-hsu se objema rukama uhvatio za glavu.

»Popij malo čaja, Guang-hsu«, bilo je sve što sam mogla reći.

Pritišćući oči prstima rekao je: »Ne možemo si priuštiti da ne riješimo Japan.«

~ 102 ~

Složila sam se. »Japanu Koreja znači pristup zaljevu Pechili, a potom i samom Pekingu.«

Guang-hsu je ustao i počeo citati dvorski memorandum. »Sto bi me još dvor mogao savjetovati? 'Obuzdajte se.,.Ne sukobljavajte se s Japanom dok smo u ratu s Francuzima...'«

»Dvor se nadao da će Japan biti zahvalan što smo im prepustili Tajvan.«

»Učitelj Weng kaže da se naša dobrota i osjećaj za samokontrolu ne bi smjele smatrati pozivnicom da nas napadnu.« »Nije u krivu, ali - «

»Majko«, Guang-hsu me prekinuo, »znate li da je istog tjedna kad su Amerikanci potpisali sporazum s Korejom učitelj Weng dobio opstipaciju? Htio se kazniti jedući isključivo krušne štapiće.«

Uzdahnula sam i pokušala se usredotočiti. »Uplitanje Amerike samo komplicira stvari.«

Guang-hsu se obgrlio rukama i sjeo.

Gledali smo se.

»Majko, žele li Sjedinjene Države time reći da je Koreja sada ravnopravna država i neovisna od Kine?« Kimnula sam.

»Ne osjećam se dobro, majko. Tijelo me izdaje.«

Htjela sam reći: »Sram i samokažnjavanje ne potiču hrabrost«, ali umjesto toga sam okrenula glavu i počela plakati.

Kao carevi, oba moja sina nisu imalo kamo pobjeći. Guang-hsu je morao nastaviti živjeti Tung Chihovu noćnu moru. Osjećala sam se poput duha koji je došao naći zamjenu kako bi duša mrtvog sina ponovno oživjela. Imala sam osjećaj da su moje ruke te koje vuku i stežu konopac oko Guang-hsuovog vrata.

»Tko nas još namjerava napasti?«, pitao je Guang-hsu paničnim tonom. »Dosta mi je toga da vijest saznam kada je bitka već izgubljena i sporazum sklopljen!«

»Nisi ti kriv što smo izgubili Tajvan, Vijetnam i Koreju«, uspjela sam reći. »Od 1861. godine Kina je poput duda načetog crvima. Tvoja se frustracija nimalo ne razlikuje od frustracije mog supruga!«

Moje razumijevanje nije utješilo Guang-hsua. Počeo je gubiti svoju zaigranost. U narednim mjesecima, tjeskoba ga je posve obuzela. Za razliku od Tung Chiha, koji je odlučio pobjeći, Guang-hsu je samo trpio loše vijesti.

Li Hung-chang je pregovarao s Francuzima, a princ Kung je pozvao Roberta Harta, glavnog čovjeka naše carinske službe da obavi diplomatske razgovore u naše ime. Imali smo sreće, jer se na kraju Hart pokazao pravim prijateljem Kine.

Prije kraja ljeta, neslavno smo predali Vijetnam Francuskoj. Li Hung-chang je preuzeo sramotu kako bi caru očuvao ponos.

~ 103 ~

Bio je to bolan trenutak kada je Guang-hsu shvatio da je nakon dugotrajnog ratovanja, beskrajne patnje, hirovitih odluka i tragične smrti tisuća ljudi, Kina postigla samo ukidanje početne odštete Francuskoj.

U međuvremenu je Koreja, uz novčanu potporu Japana, započela reforme prema zapadnjačkom modelu i proglasila je nezavisnost.

»Koreja je palac na ruci Kine!« Viknuo je Guang-hsu za vrijeme audijencije.

»Da, Vaše Veličanstvo«, potvrdio je dvor.

»Oslabljeni smo, ali ne i slomljeni!« Car je mahao šakom.

Svi su se ponašali kao da žele reći: »Neka se dečko ispuše.« Na kraju je Guang-hsu pristao na okončanje kinesko-francuskog rata kako bi našu obranu usmjerio na sjever, protiv Japana.

Kad bi vijesti stigle do prijestolnice, često je već bilo kasno za djelovanje. U dinastičkom zakoniku jasno je pisalo da se vlast mora u cijelosti poštivati i etiketa strogo slijediti, no ja sam bila prisiljena prilagoditi zakone različitim situacijama. Veća je sloboda u više navrata pridonijela učinkovitosti i uspješnom raspletu. Mnogo je puta inicijativa dolazila od Li Hung-changa, koji je činio sve što je mogao da zadrži Japance.

Sa snagama koje je Li Hung-chang poslao u Koreju otišao je čovjek koji će uskoro odigrati važnu ulogu na kineskoj političkoj pozornici. Bio je to Yuan Shih-kai, zdepasti dvadesetrogodišnjak, ambiciozan i hrabar. Kada je projapanska frakcija pokušala izvršiti državni udar u prosincu 1884. godine na svečanom banketu u Seulu, zapovjednik garnizona Yuan zatočio je korejskog kralja nakon žestoke borbe u samom dvorištu palače i tako ušutkao Japance i njihove sljedbenike.

Brza i učinkovita vojna akcija Yuan Shih-kaija spriječila je da je Koreja padne u ruke Japana. Zbog toga ga je Guang-hsu nagradio. Osim promaknuća u činu, Yuan je dobio titulu kineskog guvernera u Seulu.

U sporazumu koji je Li Hung-chang postigao s Japanom 1885. godine stajalo je da će obje zemlje povući svoje trupe iz Koreje. Uvjet je bio da treća sila organizira reforme u Koreji, i da Kina i Japan interveniraju uz pomoć vojske tek nakon što se međusobno obavijeste. Pet godina kasnije korejski su izaslanici došli u Peking i poklonili se Guang-hsuu kao vazali. Mom je sinu to donijelo veliko olakšanje, iako smo i on i ja znali da je samo pitanje vremena kada ćemo ponovno izgubiti kontrolu.

U međuvremenu, savjetovala sam Guang-hsuu da prihvati prijedlog Li Hung-changa i promijeni status Tajvana iz prefekture Fujiana u samostalnu pokrajinu. Ako je gubitak otoka bio neizbježan, tom gestom bismo barem sačuvali čast. Guang-hsuovim dekretom iz 1887. godine Tajvan je proglašen »dvadesetom pokrajinom zemlje, s Taipeijem kao glavnim gradom«, a val modernizacije na Tajvanu »uključivat će izgradnju prve željeznice i osnutak poštanske službe«. Nikoga nismo zavarali osim sebe.

~ 104 ~

21

Prošle je noći bio padao snijeg. Iako nije bio gust, padao je sve do jutra. Bio je to težak tjedan. Imala sam osjećaj da mi je glava izudarana i natečena. Učitelj Weng je caru i meni održao intenzivan tečaj o političkim reformama u Japanu. Održao je predavanje o važnosti slobode izražavanja.

»Opće shvaćanje po kojem su učenjaci podrivači mora se promijeniti.« Sijeda brada vrhovnog učitelja visjela je na njegovim grudima poput zavjese, što ga je činilo nalik bogu kuhinje. »Mi moramo slijediti japanski model.«

»Prvo ću ukinuti praksu progona nevjernika«, uzbuđeno je rekao Guang-hsu.

»Ali kako ćeš uvjeriti dvor?«, pitala sam ga. »Ne smijemo zaboraviti da je mandžurska dinastija izgrađena na vojnoj moći. Naši su preci osigurali svoje položaje tako što su istrijebili i poklali sve podrivače.«

»Majko.« Sin se okrenuo prema meni. »Ti si stariji pripadnik carskog klana i imaš veliki autoritet. Mene dvor može odbiti, ali tebi će teško reći ne.«

Obećala sam da ću pomoći. Pred dvorom sam odobrila prijedlog učitelja Wenga za uvođenje reformi po uzoru na Japan. No iza vrata Zabranjenog grada, izrazila sam svoju zabrinutost učiteju Wengu. Rekla sam mu da nemam povjerenja u inteligenciju naših učenjaka, osobito u grupu koja je sebe nazivala Ming-shih, »mudraci.« Pričalo se da su skloni ispraznim razgovorima i neumjerenosti. Sjetila sam se ljudi poput očevih prijatelja dok sam odrastala u Wuhuu. Provodili su dane recitirajući poeziju, raspravljajući o filozofiji, pjevajući opere i pijančujući. Bilo je poznato da posjećuju kazališta i »cvjetne brodove« - javne kuće na vodi.

Sve više me brinulo sve veće neprijateljstvo Japana i potaknula sam cara da u suradnji s Li Hung-changom osnuje admiralitet koji će nadzirati mornaricu. Rekla sam Guang-hsuu da se osobno pobrine za financiranje brodova i ratne opreme.

Moj najveći izazov bio je bijes mandžurskog plemstva zbog smanjenja njihove godišnje apanaže. Da ih smirim, imenovala sam princa Ch'una revizorom novog odbora. Nije bio ni nalik svom briljantnom bratu, princu Kungu, s kojim bih više voljela raditi. Ali princ Kung je učinio kobnu pogrešku i zbog nje dospio u sporedan položaj. Princ Ch'un ni u čemu nije bio uspješan, ali je bio carev otac i ja nisam imala drugih kandidata. Svjesna njegovih nedostataka, imenovala sam Li Hung-changa i Tseng Chi-tsea njegovim savjetnicima, znajući da će i više nego dobro ispuniti svoju zadaću.

Povjesničari će kasnije tvrditi da sam imenovala princa Ch'una iz osvete prema princu Kungu i da je to još jedan dokaz moje gladi za moći. Princ Kung je u stvari bio žrtva politike mandžurskog unutrašnjeg dvora. Njegovi liberalni stavovi učinili su ga

~ 105 ~

metom ne samo Željeznih šesira nego i vlastite ljubomorne braće, princa Ch'una i princa Ts'enga.

Za vrijeme sukoba s Francuskom, Željezni šeširi zalagali su se da Kina odmah krene u rat. Princa Ch'una su poticali da traži ovlasti u sinovoj vladi. U trenutku kad sam se ja uključila, sukob princa Kunga s dvorskom većinom više se nije mogao obuzdati.

Vjerujući da Kina treba učiniti sve da izbjegne rat, Kung je na svoju ruku poslao izaslanike u Pariz na pregovore. Nakon što je Robert Hart procijenio situaciju, princ Kung je s Francuskom došao do kompromisne nagodbe, a Li Hung-changa su poslali da formalizira sporazum.

Kad je Lijeva nagodba pretvorila Indokinu u zajednički protektorat Kine i Francuske, nacija se uznemirila. Princ Kung i Li Hung-chang prozvani su izdajicama. Pisma osude gomilala su se na mom stolu.

Iako sam podržavala princa Kunga, nisam mogla zanemariti sve veći razdor na dvoru. Cara je maltretirao njegov nagli brat i vođa Željeznih šešira, princ Ch'un mlađi.

Shvatila sam da princa Kunga mogu izbaviti iz nevolje samo ako ga otpustim zbog relativno bezopasnih prijestupa: arogancije, nepotizma i neučinkovitosti. Uvjerila sam svog šurjaka da će ga dekret o osobađanju od dužnosti spasiti od optužbe za izdaju.

Ljut i razočaran, princ Kung je ponudio ostavku i ona je bila prihvaćena.

Li Hang-chunga je to učinilo ranjivim. Da spasi kožu, promijenio je stranu - taj potez nisam mogla osuditi, mogla sam samo pokazati razumijevanje. Zatim je princ Ch'un zamijenio princa Kunga na mjestu glavnog ministra.

Nacija je snosila posljedice odlaska princa Kunga, čovjeka koji mi je tolike godine ulijevao sigurnost. Nakon što su i Yung Lu i princ Kung otišli, postala sam nervozna. Kina je sada gotovo isključivo bila u rukama mandžurskih tvrdokornih konzervativaca - zloglasno gramzive, zlikovačke i neobrazovane skupine koja je brojila više tisuća članova.

Mandžurski su preci uspostavili sustav rotacije službenika svake dvije ili tri godine, kako bi ih spriječili da djeluju iz osobnih interesa. Rotacija je često značila da bi novi namjesnik potpao pod utjecaj službenika i pomoćnika koji su dobro poznavali svoje područje. Bila sam sumnjičava prema novim namjesnicima koji su caru dolazili pričati o »nedavnim uspjesima«.

Prema Li Hung-changu, trideset posto državnih prihoda dobivalo se iznuđivanjem, prevarom i korupcijom. Našu je vladu mučilo pomanjkanje sposobnih i poštenih ljudi. A ponajviše manjak novčanih i drugih sredstava za njihovo osposobljavanje.

Guang-hsu je pričao o tome da će smanjiti porez na zemlju. Molila sam ga da bude uporan. Pola je Kine stradalo zbog poplava i slabog uroda u zadnjih nekoliko godina. U najsiromašnijim pokrajinama obitelji su razmjenjivale djecu - roditeljima je bilo nepodnošljivo gledati vlastitu djecu kako umiru i onda ih biti prisiljeni pojesti. U međuvremenu, naš je izvoz opasno zaostajao za uvozom. Čak je i izvoz čaja, koji smo

~ 106 ~

doslovce monopolizirali 1876. godine, preuzela Indija pod britanskom vlašću. Sada smo zadovoljavali tek četvrtinu svjetske potrošnje čaja.

Soba mi je bila natrpana papirima. Sve su površine bile zakrčene kistovima, bojom, kamenim posudicama za tintu i pečatima. Zidovi su bili prekriveni započetim slikama. Još uvijek su to bile studije cvijeća i pejzaža, no moji su potezi odražavali sve veću tjeskobu.

Otpustila sam svoju učiteljicu slikanja jer sam je izluđivala. Nije mogla shvatiti zašto više ne mogu slikati kao prije. Užasavali su je moji mahniti potezi kistom. Obrve su. joj bile poput dva šiljka, a usta razjapljena u tihom šoku dok je popravljala moje poteze. Nanosila je crni tuš dok ne bi kapao sa slike i dok se moja ruža ne bi pretvorila u zebru.

Li Lien-ying mi je rekao da se slike ne prodaju jer su kolekcionari uvjereni da nisu moje.

»Novim slikama nedostaje elegancije i mirnoće«, rekao je moj eunuh.

Rekla sam mu da me ljepota carskih parkova više ne nadahnjuje. »Paviljoni su neprijateljski i nečovječni, čine me samo još nesretnijom!«

»Ali gospodarice, mi koji obitavamo u Zabranjenom gradu živimo poput šišmiša u špiljama. Naviknuti smo na mrak.«

Bacila sam kist preko sobe. »Dosta mi je sjenovitih dvorišta i dugih, mračnih, uskih, kamenih staza! Od jednoličnih stanova u Zabranjenom gradu poželim nekog ubiti!«

»To je bolest uma, gospodarice. Dogovorit ću da postave veliko ogledalo na ulazu. Tako ćemo otjerati zle duhove.«

Dan kad je Li Lien-ying objesio novo ogledalo, sanjala sam da putujem prema budističkom hramu koji se nalazio visoko u planinama. Gore je vodila litica uža od stopala. Stotinu metara dolje jezero se ljeskalo poput zrcala. Ležalo je u dolini između dva brda. Magarac kojeg sam jahala u svom snu nije se htio pomaknuti. Noge su mu se tresle.

Probudila sam se i sjetila ljetnih praznika koje sam provela putujući rijekom sa svojom obitelji. Brod nam je bio prepun muha. Činilo se da nikome ne smetaju osim meni. Navečer, kada sam očetkala zemlju s plahte da se spremim na spavanje, zemlja se odmah vratila i ponovno prekrila plahtu. Tada sam shvatila da to nije zemlja nego muhe.

Plutajući na vodi čula sam mornare kako pjevaju da održe ritam. Sjećam se kako sam zaronila rukama u tamnozelenu rijeku. Zalazak sunca bio je crven, pa siv, a zatim je najednom pao mrak. Voda mi je protjecala kroz prste, topla i glatka.

Yung Lu me posjećivao u snovima. Uvijek je stajao na vrhu tvrđave usred pustinje. Mnogo godina kasnije, kada sam mu opisala svoje snove, iznenadila ga je njihova točnost. Koža mu je bila otvrdnula od vremenskih nepogoda i nosio je uniformu stjegonoše. Držao se uspravno poput kamenih kipova koji se izrađuju za grobnice.

Usred noći sam čula da je nešto udarilo o krov. Trula grana pala je sa starog drveta.

~ 107 ~

Poslušala sam savjet svog astrologa da izbjegavam predznake nesreće i preselila se iz Palače čiste ljepote u Palaču mirne dugovječnosti na istočnom rubu Zabranjenog grada. Nova je palača bila mirnija, a veća udaljenost od audijencijske dvorane potaknula je Guang-hsua da bude samostalniji jer mu više nije bilo toliko jednostavno dolaziti po moj savjet.

Imala sam pedeset jednu godinu i sve više sam shvaćala kako želim da mi se Yung Lu vrati. Ne samo iz osobnih razloga: njegovo bi prisustvo smirilo Guang-hsua i dvor. Htjela sam da ispuni istu onu očinsku ulogu koju je princ Kung imao u odrastanju Tung Chiha.

U svom pismu obavijestila sam Yung Lua o Nuharooinoj smrti, Guang-hsuovoj nadolazećoj krunidbi i ostavci princa Kunga. Nisam spomenula kako sam preživjela sedam dugih godina bez njega. Kako bih bila sigurna da će se vratiti, priložila sam kopiju peticije koju su potpisali dvorski ministri tražeći da se Li Hung-changu odrubi glava.

Nisam očekivala da će tako izgledati naš ponovni susret: Yung Lu proždire okruglice u mojoj blagavaonici, a njegova mi glad daje priliku da ga promotrim. Lice mu je sada bilo ispresijecano borama kao doline rijekama. No najveća promjena koju sam uočila bila je ta da više nije bio ukočen i formalan.

Činilo se da su ga vrijeme, udaljenost i brak smirili. Nisam osjetila tjeskobu koju sam očekivala. Toliko sam puta zamišljala njegov povratak - kao u varijacijama na istu opernu scenu, on bi uvijek iznova ulazio, samo u različite inscenacije i u različitim kostimima, izgovarajući različite riječi.

»Vrba me zamolila da je ispričam.« Yung Lu je odgurnuo prazan tanjur i obrisao usta. »Nije se još raspakirala.«

Nisam mislila da je Yung Lu shvatio žrtvu svoje supruge. Ili se pretvarao da je ne shvaća.

Yung Lu je nastavio: »Guang-hsu želi samostalno odlučivati, a ja sumnjam da ga vi smatrate spremnim.«

»Vi ste jedini preostali savjetnik cara«, rekla sam.

»Ako dvor želi da Liju odrube glavu«, rekao je sporo, »onda je još mnogo toga pred carem Guang-hsuom.«

Složila sam se. »Nadam se da ću se uspjeti povući prije nego umrem.«

~ 108 ~

22

Više nisam slavila kinesku Novu godinu nakon što je Tung Chih umro. Shvatila sam da živim više u prošlosti nego u sadašnjosti. Užasavao me trenutak kada bih začula zvuk vatrometa, jer nisam mogla prestati brojati Tung Chihove godine, kao da je živ. Imao bi dvadeset šest godina. Njegov mi se lik još uvijek veoma živo ukazivao u mislima.

Moj bi sin bio blijed. Njegove bi tužne oči govorile: »Nisam vas namjeravao napustiti, majko«, a na licu bi mu se čitalo kajanje.

Nepomično bih čekala da slika Tung Chiha ispari, a potom bih kleknula okrenuta prema mjestu gdje je stajao i plakala.

S godinama su neke slike postajale detaljnije i jasnije dok su se druge mijenjale ili nestajale. Jasno sam mogla vidjeti Tung Chiha kao trči prema meni noseći svog zeca s crvenim očima. Mogla sam namirisati borovnice u njegovu dahu. No više se ne bih sjetila što mi je rekao.

I An-te-hai mi je često dolazio u misli. Nedostajao mi je njegov polet, humor i prosvijećenost. Sjećala sam se njegovih pjesama. Pojavljivao se i nestajao, u kutu paviljona ili iza grma. Smiješio se, a katkad bi u desnoj ruci držao češalj. Pitao bi me: »Kakvu frizuru danas želi moja gospodarica?«, ili bi rekao: »Vrijeme je za vašu šetnju dugovječnosti, gospodarice.«

Posjećivale su me i utvare cara Hsien Fenga i Nuharoo. Moj je suprug uvijek bio distanciran i hladan, dok je Nuharoo, za razliku od žive, bila topla, pa čak i šaljiva. Naredila bi mi da napravim operni ansambl od keramike i donesem joj ga na oltar.

Redovito sam obilazila grobnice svog supruga, Tung Chiha i Nuharoo. Htjela sam biti sigurna da namjesnik pokrajine dobro obavlja svoj posao, da ih pljačkaši nisu poharali. Htjela sam se uvjeriti da se na skulpture, šume i vrtove u okolici dobro pazi.

Nuharoo je imala raskošnu pogrebnu ceremoniju, baš kako je tražila. Slijedila sam njezine upute: mnoštvo gardenija u gomilama poput sniježnog nanosa, a ja sam nosila crnu satensku dvorsku haljinu s tri stotine izvezenih šišmiša. Mrzila sam je jer sam u njoj izgledala kao lešinar.

Mogla sam zanemariti njezine želje, ali odlučila sam ih poštovati. Na taj je način bila sigurna da je neću zasjeniti na njezinoj posljednjoj predstavi. Htjela je otvoren grob, što je običaj plemstva na Zapadu, ali se predomislila u posljednjem trenutku. Sviđala joj se pomisao da se ljudi dive njenoj haljini za vječnost, umjetničkom djelu za koje je tridesetorici krojača bilo potrebno nekoliko godina da ga dovrše.

Sjetila sam se dana kad smo Nuharoo i ja prvi put otišle u inspekciju grobnice, nedugo nakon smrti Hsiena Fenga. Ponosno je stajala u svojoj svečanoj bijeloj haljini i negodovala zbog uređenja svog lijesa. Bilo je hladno kao danas. Pustinjski vjetar nije

~ 109 ~

prestajao puhati. Moje su naušnice zvonile poput perlica.

Sjetila se također da sam sama ušla u grobnicu. Poput ludog provodadžije iz komične opere, An-te-hai je odlučio spojiti Yung Lua i mene. I plan mu je uspio. No morali smo se vratiti u stvarnost i nastaviti svatko svojim putem.

Više od polovice ljudi koji su činili moj život sada je bilo mrtvo. Veličanstveno sam ih ispratila u sljedeći život, sve osim An-te-haija. Nigdje nije bilo traga njegovim ostacima pa nije imao pogreb.

Mnogo godina kasnije i nakon kojekakvih podmićivanja uspjela sam ga pronaći. Mog su miljenika umotali u prljave krpe i poslali ga meni. Glava mu je bila labavo prišivena na ostatak tijela. Znala sam da želi da ga pokopaju »u jednom komadu« jer se užasavao toga da se vrati kao »pas bez repa«. Kad je An-te-hai postao vrhovni eunuh, mogao je otkupiti svoj penis od mesara koji ga je kastrirao. Potrošio je čitavo bogatstvo na svoj »sasušeni korijen«.

Sjećam se kako su mu se oči sjajile dok je opisivao svoj sljedeći život normalnog čovjeka. Duboko me to dirnulo. Znao je koje je njegovo mjesto u svijetu i šarmom je prkosio nesreći. Divila sam se njegovom trudu i poželjela da posjedujem takvu hrabrost. Tek kad sam ga izgubila, shvatila sam koliko ga volim - njegovo društvo, ptice, biljke, i bujnu maštu.

U noćima kada bih oplakivala An-te-haija nosila sam ružičastu haljinu koju je najviše volio. Ugasila bih svijeće i legla u zagrijani krevet. Sklapajući oči, prizivala sam njegov duh.

Li Lien-ying se nije mogao načuditi An-te-haijevoj »sreći«. Suznih me očiju promatrao kada sam za An-te-haijeve rođendane palila svijeće i tamjan. I na svaki rođendan ispričala bih Li Lien-yingu istu priču: »Kad sam upoznala An-te-haija, on je bio stidljiv petnaestogodišnjak sjajnih očiju i rumenih usana...«

Novu godinu sam provela s bolesnim i starim konkubinama mog tasta, cara Tao Kuanga. Prije sam se bojala tih žena, a sada sam bila jedna od njih. Odbijale su liječnike i lijekove jer su vjerovale da će to omesti Budu u njegovoj providnosti. Svakih nekoliko mjeseci jedna od njih bi umrla ostavljajući za sobom hrpu izvezenih rupčića, jastučnica i ukrasnih tikvica s izrezbarenim slikama zaigrane djece.

Prije tjedan dana posjetila me princeza Jung, kći dame Yun, koju dugo nisam vidjela. Njezinu su majku pogubili prije mnogo godina jer mi je pokušala nauditi dok sam bila trudna. Uzela sam princezu Jung pod svoje, lijepo sam postupala s njom i pobrinula se da bude dobro odgojena. Nakon školovanja udala se za mandžurskog princa i nastanila u blizini Pekinga. Za vrijeme posjeta pričale smo o njenom polubratu Tung Chihu i pregledavale predmete koji će biti izloženi u novom Tung Chihovom spomen-domu, u blizini drevnog grada Siana. Zavirujući preko Jungina ramena, proučavala sam ručnike, maramice, češljeve, ogrlice, šešire, cipele, prostirke, stolice, lavore, vaze, zdjele, šalice, žlice i štapiće svoga sina. Kada smo završile, ja sam se već toliko tresla da me Jung morala pridržati da ne padnem.

~ 110 ~

Oko Nove godine 1888. primila sam strašnu vijest da je umro Tsai-chen, sin princa Kunga. Igrao se s Tung Chihom i bio mu je najbolji prijatelj. I on je umro od spolne bolesti.

Iako je princ Kung krivio sebe za sinovu smrt, nikad si nije dopustio da tuguje. Odmah nakon pokopa Tung Chiha, princ Kung je izbacio Tsai-chena iz kuće zaklevši se da više nikad neće razgovarati s njim. Kad je doznao za sinovu bolest, bio je u šoku. Ali kad je ušao u njegovu sobu i vidio svileni ogrtač ukrašen ružičastim božurima kako visi na toaletnom ormariću okrenuo se i otišao, a Tsai-chen je umro iste večeri.

Pozvala sam princa Kunga na večeru i predložila mu da uz piće popričamo o lijepim vremenima. Pričali smo o mrtvim sinovima, o tome kako su se upoznali i kako su se skupa igrali.

Li Lien-ying je već tri dana stajao nad jednim od carskih krojača, nadgledajući šivanje moje haljine za okupljanje klana povodom Guang-hsuova vjenčanja.

Obukla sam haljinu i pogledala se u ogledalo. Bore se više nisu mogle sakriti, a zubi mi više nisu bili bijeli kao nekada. Na sreću, kosa mi je ostala crna i sjajna. Li Lien-yinga je oduševilo kada sam pristala isprobati novu frizuru. Rekao je da je zbog mojeg nemara pomalo izašao iz prakse.

Moj je eunuh ustao prije zore kako bi sortirao moje naušnice, narukvice i ogrlice. Rasprostro je češljeve, kopče, vezice, bočice s mirišljavim uljem i ploče za kosu. Čula sam ga kako puni lavor i pomislila kako bih možda trebala prestati toliko pričati o An-te-haiju.

Li Lien-ying je od mene napravio umjetničko djelo. Moja je haljina bila »mjesečina na snijegu«, ukrašena srebrnim uzorkom repe, a moja nova frizura »torta od dragulja«.

Rong je došla sa svojim suprugom, princom Ch'unom. Obitelj se proširila na više od trideset ljudi. Sestru dugo nisam vidjela i primijetila sam promjene na njoj. Imala je grbava leđa i veliki trbuh. U mandžurskim cipelama visokima deset centimenatra hodala je kao pijanac. Na potiljak joj je bio pričvršćen umetak od dragulja. U sredini se nalazio skakavac od žada. Zubi su joj toliko stršali da se činilo da će joj izletjeti iz usta. Vilica joj je bila otekla od upaljenog zubnog mesa. Jedna je strana lica bila vidljivo veća od druge.

Rong me počela kritizirati čim je stigla. Bila je glasna i živahna. Pokušala sam je izbjegavati, jer me princ Ch'un upozorio na pogoršanje njezinog mentalnog stanja.

Carska su braća sjedila skupa. Princ Kung, princ Ch'un i princ Ts'eng nisu pokazivali baš neku ljubav jedan prema drugome. Sjedili su u tišini i pušili lule.

Moj brat Kuei Hsiang došao je pijan. Supruga mu je imala umetak za kosu s ukrasima naslaganima u obliku pagode. Kako je jedva mogla okrenuti glavu, pričala je okrećući oči lijevo-desno.

Sedamnaestogodišnji Guang-hsu bio je zgodan i samouvjeren u svojoj sunčano žutoj haljini od svile. Jasno je dao do znanja kraljevskom klanu da ne želi više od jedne

~ 111 ~

carice i dvije konkubine. Podržala sam ga.

Sada mi je već bila poznata posebnost dječaka koje se odgaja da budu Sinovi Neba. Tung Chihu je život značio bježanje od samog sebe. Guang-hsuu je značio poricanje vlastite ljudskosti, jer je smatrao da je užitak ono što je uništilo Tung Chiha.

Popis kandidatkinja za novu caricu bio je dug. Kraljevski je klan danima raspravljao. Napokon su odabrali dvadesetjednogodišnju kćer mog brata, Lan.

U mojoj se sobi smračilo nakon zalaska sunca. Eunusi su došli dodati ugljen u peći. Guang-hsu i ja smo sjedili jedno nasuprot drugome. Dao mi je do znanja da nije presretan što se ženi. Uvjerila sam ga da se mora oženiti ako želi dokazati svoju zrelost i uspeti se na prijestolje.

»Ne mogu si dopustiti da gubim vrijeme«, žalio se. »A većinu vremena radim upravo to!«

»Što misliš o svojoj rođakinji Lan?« pitala sam ga.

»Što s njom?«

»Obična je«, rekla sam, »ali dobra karaktera i upućena u umjetnost, književnost i glazbu.«

»Ako je ona vaš izbor«, rekao je Guang-hsu, »onda je i moj.«

»Starija je od tebe tri godine i možda je malo zrelija. Možda se u nju nećeš zaljubiti, ali ste skupa odrasli i poznajete se. Međutim, ti si taj koji mora odabrati.«

»Slažemo se.« Guang-hsu se zacrvenio. »Vidio sam slike koje je naslikala, mada nemam osjećaj da je poznajem.«

»Ona bi jako željela biti tvoja carica.«

»Zaista je to rekla?«, pitao je Guang-hsu.

Kimnula sam.

»Pa, to je lijepo...« zastao je na čas i ustao iz stolice. »Onda je ona valjda pravi izbor. Vama se sviđa i to je ono što mi je važno.« »Ne smeta ti što nije lijepa?« »Zašto bi mi to smetalo?« »Većini bi muškaraca smetalo.«

»Ja nisam poput većine muškaraca.«

»Vas dvoje ste mi najbliži rod, ali i ljudi kojima stvarno mogu vjerovati. Ipak, ne bih si mogla oprostiti da vas moje posredovanje unesreći.«

Guang-hsu je zašutio. Nakon nekog vremena je rekao: »U mojim je očima Lan lijepa i uvijek je bila ljubazna.«

Počela sam se opuštati i osjetila sam nadu.

»U obitelji«, nastavio je Guang-hsu, »Lan je bila ta koja me uvijek štitila kad su me drugi ismijavali.«

»Ne radiš to da bi meni udovoljio, Guang-hsu?«

~ 112 ~

»Bio bih neiskren kad bih porekao da vam želim udovoljiti«, rekao je. »Ne vjerujem da mogu odgoditi vjenčanje, budući da sam ga već dvaput odgodio. Svijet misli da se nisam oženio zato jer vi ne želite odstupiti s vlasti.«

Dirnula me njegova briga za mene. Ništa nisam rekla, ali su mi se oči napunile suzama - izgubila sam Tung Chiha, ali sam dobila Guang-hsua.

»Majko, obavimo to. Postoji li mogućnost da se zaljubim, zaljubit ću se u Lan.«

To me uznemirilo pa sam zamolila Guang-hsua da si uzme nekoliko mjeseci i razmisli o Lan prije negoli donese konačnu odluku.

Hodali smo oko jezera Kun Ming gdje su prizori bili smirujući.

Obavijeni maglom, brežuljci su nalikovali divovskom akvarelu, a namreškano me jezero podsjećalo na valovitu svilu.

Uzdahnula sam kad sam se sjetila Tung Chiha. »Da sam barem znala kako usrećiti Alute.«

»Dopustite mi da vas usrećim, majko.« Rekao je Guang-hsu blago.

Veliki medvjed blistao je na ljubičastom nebu. Te mi je noći Li Lien-ying utrljao kremu od maslačka sa zelenim čajem u kožu i izmasirao me. U mene je ušao neki nemir, ali nisam mogla odgonetnuti o čemu se radi. Kasnije ću žaliti zbog toga što nisam nastavila razgovor s Guang-hsuom.

Znala sam samo da je život upravo to: zagonetka u kojoj nitko nikad zapravo ne zna na čemu je.

~ 113 ~

23

Guang-hsu je za svoje konkubine izabrao dvije sestre iz klana Tatala - koji je bio u bliskoj vezi s klanom Yehonala. Djevojke su bile najdraže učenice učitelja Wenga. Guang-hsu je prvo čuo kako ih vrhovni učitelj hvali, a potom su ga i osobno impresionirale. Njihov otac bio je tajnik carskog Odbora za unutarnje poslove i prijatelj princa Kunga poznat po svojim liberalnim stavovima.

Nisam bila sasvim sigurna kako da reagiram kad mi je Guang-hsu predstavio djevojke. Mlađa, Zhen ili Biser, imala je svega četrnaest godina. Bila je lijepa i ponašala se više kao Guang-hsuova mlađa sestra nego kao njegova konkubina. Biser je bila znatiželjna, pametna i živahna. Starija djevojka, Chin ili Blistava, imala je petnaest godina. Bila je bucmasta i imala je miran, ali pomalo ukočen izraz lica. Guang-hsu je naizgled bio zadovoljan svojim izborom i tražio je moj pristanak.

Iako je bilo više djevojaka s dobrim preporukama, koje su po meni puno više zadovoljavale u smislu ljepote i inteligencije, obećala sam si da se neću miješati u Guang-hsuove odluke. Bila sam malo sebična i pomislila kako je dobro da djevojke budu što neprivlačnije jer će tako moja nećakinja Lan biti sigurnija. Učinila bih Lan medvjeđu uslugu da sam joj supruga okružila ljepoticama. Unatoč mojim molitvama da se Guang-hsu i Lan na koncu ipak zaljube, pitala sam se što će biti ako se to ne dogodi?

Biser i Blistava upotpunile su skladni aranžman. Kada sam ih poredala uz Lan, dobila sam idealnu kombinaciju: Biser je bila mlada, Blistava je bila pasivna, a Lan je dobila priliku da zasja. Cilj mi je bio potaknuti Guang-hsua da sa sve tri dobije djecu.

Tri djevojke došle su na čaj u prekrasnim haljinama. Podsjetile su me na moju mladost. Htjela sam im dati do znanja koliko se kajem zbog svog odnosa s Alute. Djevojke nisu očekivale takvu iskrenost i to ih je iznenadilo.

»Žao mi je sto morate prolaziti kroz ovo«, objasnila sam. »Ako već niste upoznate s pričom, čut ćete je prije ili kasnije preko glasina u palači. Bolje da vam ispričam svoju verziju.«

Upozorila sam ih da zaborave svoja očekivanja od života u Zabranjenom gradu. »Nemojte se fokusirati na to kakav bi život trebao biti, nego na to kakav jest.« Dala sam Lan do znanja koliko sam oduševljena što dijelimo strast prema književnosti i operi, ali sam je upozorila da su poezija i opera razonoda, a ne nešto čemu se može ozbiljno posvetiti.

Nije se činilo da djevojke shvaćaju, ali je svaka poslušno kim-nula glavom.

»Alute i Tung Chih su se zaljubili čim su se upoznali«, nastavila sam. »No Tung Chih ju je napustio nakon nekoliko mjeseci radi drugih žena.« Spomenula sam kako su

~ 114 ~

mi kineske konkubine otele supruga. »Za opstanak u Zabranjenom gradu potreban je karakter, željezna volja i izdržljivost.« Jasno sam im dala do znanja da neću tolerirati još jednu Alute.

Dok je Lan, koja je već znala priču, mirno slušala, Blistava i Biser razrogačile su oči dok sam pričala o pokojnoj snahi Alute. Morala sam stati da obrišem suze, jer je sjećanje na Tung Chiha bilo nepodnošljivo.

Biser je zaplakala kad sam im ispričala Alutein tužan kraj.

»Nikad ne bih postupila kao Alute, čak i da se razočaram u životu i poželim se ubiti«, povikala je. »Alute nije smjela ubiti svoje dijete!«

»Biseru«, uplela se Blistava. »Molim te, prestani. Negativne emocije štete zdravlju velike carice!«

»Biste li za sebe rekli da ste borac i da ste uspješni?«, pitala me Lan na našoj trećoj čajanci.

»Možda sam borac - uspješna nikako nisam«, bio je moj odgovor.

»Svi u zemlji vjeruju da živite kao u bajci«, rekla je Biser. »Nije li tako?«

»Mogu se donekle složiti«, rekla sam. »Živim u Zabranjenom gradu, na tisuće ljudi me služi, imam nezamislivu garderobu, ali -«

»Milijuni vas obožavaju«, prekinula me Lan.

»Zar ne, Velika Carice?«, pridružile su se sestre.

Zastala sam, premišljajući se bih li trebala otkriti što zapravo mislim. »Reći ću vam ovo: stekla sam prestiž, ali sam izgubila sreću.«

Iako ju je sestra gurkala laktom, Biser je izrazila svoju nevjericu i zamolila me da joj pojasnim.

»Moj je otac bio namjesnik Wuhua kada sam imala sedam godina«, krenula sam. »Igrala sam se s prijateljima iz svog sela u poljima, na brežuljcima i jezerima. Moja je obitelj bila bogatija od većine mještana, čiji je život u potpunosti ovisio o ljetini. Najveća mi je želja bila da mogu kupiti novogodišnji dar svojoj najboljoj prijateljici, mršavoj, dugonogoj djevojčici koju su odmila zvali Skakavac. Skakavac je rekla da ću je zaista usrećiti ako joj dopustim da očisti septičku jamu moje obitelji.«

»Što?« uzviknule su carske dame. »Htjela je vaša govna?«

Kimnula sam glavom. »Imati stalnu zalihu fekalija za gnojenje zemlje, san je svakog poljodjelca.« Točeći najfiniji čaj, opisala sam kako su Skakavac i njezina obitelj došli k nama pokupiti taj »dar«. Kako su svi članovi obitelji nosili drvene kante i štapove od bambusa. Kako su pjevali dok su praznili jamu. Kako je Skakavac klečala u jami i strugala s rubova.

Tri fine dame gledale su me razrogačenih očiju. Biser je bila toliko zabezeknuta da je imala ruku na ustima, kao da se boji da štogod ne izusti.

~ 115 ~

»Nikada neću zaboraviti osmijeh na prijateljičinom licu.« Popila sam svoj čaj. »Naučila me što je sreća. Nikad više nisam osjetila takvo jednostavno zadovoljstvo otkad sam ušla u Zabranjeni grad.«

»Zvučite kao da niste imali sreće!« Biser se nije mogla zaustaviti.

»I nisam«, uzdahula sam.

Guang-hsu i učitelj Weng pridružili su nam se na večeri. Biser, beskrajno nevina i prirodno šarmantna, molila je Guang-hsua da s njom podijeli što je naučio toga dana. Kako je i sama bila Wengova učenica, međusobno su se zadirkivali. Guang-hsuu se očito svidjelo što ga Biser izaziva, i njihovo je prijateljstvo cvjetalo pred mojim očima.

»Uvjeren sam da spas Kine leži u učenju i oponašanju znanosti i tehnologije zapadnih nacija«, rekao je Guang-hsu uzbuđeno, a Biser je s poštovanjem kimnula glavom.

Kada je Biser pitala cara da joj objasni kako radi sat, Guang-hsu je poslao eunuha da mu donese nekoliko primjeraka iz njegove kolekcije. Kao da izvodi predstavu, rastavio je sat, objašnjavajući unutarnji mehanizam. Gledala ga je sa strahopoštovanjem, a zatim su nastavili s proučavanjem, tijesno priljubljenih glava.

Vidjelo se da Lan priželjkuje razgovarati s carem o poeziji i književnosti. Kasnije, kada sam ostala nasamo s nećakinjom, pitala sam je kako se osjeća. Sjedile smo ispred njezinog ogledala.

»Guang-hsu je obraćao više pažnje svojim konkubinama nego svojoj carici«, požalila se Lan.

Nisam htjela biti ta koja će joj morati to reći, ali smatrala sam da se mora pripremiti: »To bi mogao biti tek početak, Lan.«

Moja je nećakinja podigla pogled i pogledala se u zrcalo svojim sitnim očima. Kritički se promatrala. Za koji trenutak, spustila je glavu i počela plakati. »Ružna sam.«

Stavila sam ruke na njezina ramena.

»Ne!« Otresla ih je. »Pogledajte mi zube. Krivi su!«

»Prekrasna si, Lan.« Nježno sam je gladila po rukama. »Sjećaš se Nuharoo, zar ne? Tko je bio ljepši, ona ili ja?« Svi su se složili da je ona ljepša, uključujući mene, jer je to bila istina. Nisam se mogla natjecati s Nuharoo. Ali car Hsien Feng ju je ostavio radi mene.«

Moja me nećakinja pogledala suznim očima. »Sve je stvar truda«, ohrabrivala sam je. »Što se Guang-hsuu sviđa na Biseru?« »Njezina živahnost, možda.« »Ne, njezin izgled.«

»Lan, slušaj me. Guang-hsu je odrastao okružen ljepoticama. Njemu su one samo hodajući ukrasi. Kao što znaš, Tung Chih se kraj tri tisuće ljepotica iz čitavog svijeta odlučio za prostitutke.«

»Ja ne znam zračiti!« Suze su potekle niz Lanino lice. »Što više mislim o tome, to postajem nervoznija. Ne mogu natjerati Guang-hsua ni da me pogleda.«

~ 116 ~

Kad smo se opraštale, rekla sam Lan da još uvijek može otkazati vjenčanje.

»Ali ja želim biti kineska carica«, rekla je Lan, iznenađujuće odlučno.

Tada sam prvi put uočila njenu tvrdoglavost.

»Želim biti kao vi«, dodala je.

Dvadeset i šestog veljače 1889. godine, nacija je slavila Guang-hsuovo vjenčanje. Car još nije bio navršio osamnaest godina. Poput Nuharoo, Lan je ušla kroz središnja vrata, Vrata nebeskog mira. Blistava i Biser ušle su na sporedna vrata, na koja sam ušla i ja prije trideset sedam godina.

Tjedan dana kasnije, 4. ožujka, dala sam ostavku na mjesto regenta. Učinila sam to po drugi put. Imala sam pedeset četiri godine. Sada su me službeno zvali carica udovica. Bila sam sretna što se mogu vratiti u vrtove Ljetne palače i prepustiti dvorske glavobolje Guang-hsuu i njegovu ocu princu Ch'unu.

Mandžurski su konzervativci strahovali od Guang-hsuove predanosti uvođenju reformi, koju je pokazao već prvim dekretom: »Srušit ću stari poredak u Središnjem kraljevstvu i pomesti sile koje koče napredak i ne žele se suočiti sa stvarnošću. A to znači da ću degradirati, ukloniti, prognati i pogubiti tvrdoglave.«

Premda Guang-hsua nisam javno podržala, moja je šutnja bila rječita.

Iz prezira prema caru Guang-hsuu, i sumnjajući u moju odluku da se povučem s vlasti, jedan predstavnik konzervativaca, pokrajinski sudac, podnio je peticiju tražeći da nastavim vladati. Zadivilo me koliko je potpisa skupio. Ljudi zacijelo nisu povjerovali mojim riječima. Saznala sam da je sudac pretpostavio kako ja samo čekam takav prijedlog.

Umjesto da nagradim suca promaknućem, ja sam otkazala dvorsku raspravu o peticiji. Prozvala sam to gubitkom vremena i otpustila pokrajinskog suca, pobrinuvši se da otkaz bude trajan. Naciji sam objasnila: »Vladanje od samog početka nije bio moj izbor.«

Namjera mi je bila pokazati ljudima da se loše zamisli na dvoru šire kao korov.

Odlazak u mirovinu obilježila sam proslavom na kojoj sam dodijelila nagrade velikom broju ljudi. Izdala sam desetak dekreta kako bih se zahvalila svima, živima i mrtvima, koji su mi pomagali za vrijeme moje vladavine.

Među istaknutim ličnostima kojima sam odala počast bio je Englez Robert Hart, kojega sam nagradila za njegovu odanost i postignuća u obnašanju dužnosti glavnog inspektora kineske carinske službe. Dekret sam izdala unatoč velikom protivljenju dvorskih ministara. Dodijelila sam Hartu najprestižniju titulu, nasljednu počast prvog reda trima naraštajima. To je značilo da su čast retroaktivno stjecali njegovi preci umjesto potomaka. Strancu bi to moglo biti neobično, ali za Kineza ne postoji veća čast.

Pravila sam se nijema i gluha kad je Klansko vijeće prosvjedovalo: »Strani đavo sada ima viši čin od većine nas i naših predaka!«

~ 117 ~

Nisam mogla dovoljno naglasiti da Robert Hart predstavlja onu vrstu revolucionarne promjene kakvu Kina očajnički treba. Dvor je ipak kolektivno odbio moj zahtjev da ga osobno primim. Ministar Odbora za etiketu zaprijetio je ostavkom, pokazavši mi svoje spise iz kojih se vidi da nikad u povijesti Kine žena mog statusa nije u audijenciju primila stranca. Proći će još trinaest godina prije nego najzad upoznam Roberta Harta.

Nisam očekivala da će se moje ponovno umirovljenje pretvoriti u skandal. Počelo je kao gesta odanosti. Kada sam se odlučila povući u Ljetnu palaču - izvorno Gh'ing I Yuan, Vrt bistrih namreškanih voda - princ Ch'un je bio taj koji je tražio da se ona obnovi. Kao vrhovni ministar, govorio je u ime cara. Ch'un mi je htio pružiti udoban dom, što sam prihvatila sa zahvalnošću.

Nisam htjela osramotiti princa Ch'una podsjećajući ga da se protivio toj zamisli kada ju je predložio Tung Chih, nakon uspona na prijestolje 1873. godine. Kako li će sad prikupiti sredstva, pitala sam se. Jedino što sam mogla zaključiti bilo je to da me želi zaokupiti šetnjama po vrtovima kako se ne bih petljala u državne poslove.

Nisam reagirala jer je bilo vrijeme da se princ Ch'un nađe u mojoj koži. Kao ministar Admiralskog odbora ponašao se kao bijesni tigar, uništavajući Li Hung-changove napore da modernizira Kinu. Iznenadilo me što mu je u tome, suprotno svim očekivanjima, pomagao učitelj Weng. Weng je bio liberal i veliki zagovornik reforme koji je podržavao Lijeve inicijative. Ali kad je postao Ch'unov novi porezni ministar, shvatio je da mu se ne sviđa dijeliti moć s Lijem. Princ Ch'un i učitelj Weng su već bili poslali brojne dopise u kojima osudili Lija i moj pristanak na Lijeve projekte. Obojica su bili uvjereni da će biti uspješniji ako dobiju potpune ovlasti.

Nagovjestila sam Li Hung-changu što se će se dogoditi kada se povučem. Bilo je frustrirajuće gledati kako Li podnosi poniženja, osobne napade, pa čak i pokušaje atentata. Jedino što sam mogla učiniti bilo je da mu pokažem koliko ga cijenim. U poruci koju je Liju dostavio Yung Lu, njegov najbliži saveznik na dvoru, napisala sam: »Ako ne budete više mogli, imate moje dopuštenje da se povučete pod bilo kojom izlikom.« Rekla sam mu da ću ga nagraditi naknadom u iznosu koji želi.

Li Hung-chang me uvjerio da to neće biti potrebno i da mu je to što sam svjesna njegove požrtvovnosti dovoljan razlog da nastavi. »Nije nimalo dobar trenutak za ekperimentiranje, niti je uputno tvrdoglavim Željeznim šeširima ostavljati vremena da se još više osile«, napisala sam mu, »no tako stvari stoje kod mene.«

Ljetna palača, u kojoj sam nekad živjela sa suprugom, bila je okružena jezerima koja su se zvala Sjeverno, Južno i Srednje more. Za razliku od Yuan Ming Yuana, čudesne ljudske kreacije, Ljetna palača bila je osmišljena da bude u skladu s prirodom. Vrt bistrih namreškanih voda oko same palače, bio je tek mali dio velikog parka. Na njegovom su se prostranstvu, usred bogatog zelenila, uzdizali bajkoviti paviljoni, a tri velika jezera ljeskala su se između brdašaca. Imala sam lijepa sjećanja na tu palaču.

~ 118 ~

Guang-hsu je bio taj koji me na koncu nagovorio da pristanem na obnovu. Osobno je pročitao svoju izjavu dvoru tražeći početak izgradnje. »To je najmanje što Kina može dati svojoj Velikoj Carici, koja je toliko propatila.« Vidjela sam da Guang-hsu pokušava pokazati da je samostalan i smatrala sam da ga trebam podržati.

Nakon što su mi odani ministri pisali da me upozore na »spletku oca i sina« s namjerom da me se politički izolira, na poleđini njihovih pisama napisala sam: »Ako postoji spletka, ja sam je splela.« Više me zabrinjavalo odakle će stizati novac. Glavni prioritet admiralskog i poreznog odbora bio je osnutak kineske mornarice i ja sam htjela da se taj prioritet poštuje.

U lipnju je Guang-hsu izdao dekret o obnovi mog doma: »... tada sam se sjetio da je u blizini Zapadnog parka bila palača. Mnoge su zgrade u lošem stanju i moraju se obnoviti da bi ih Njezino Veličanstvo velika carica mogla koristiti i ondje uživati u samoći.« Vrtu bistrih namreškanih voda dodijelio je novo ime; prozvan je Vrtom njegovanja skladne starosti.

Nakon oklijevanja, objavila sam službeni odgovor: »Svjesna sam da je careva želja da obnovi palaču na zapadnim izvorima potaknuta časnom brigom za moju dobrobit, i stoga ne mogu podnijeti da njegovu dobronamjernu molbu grubo odbijem. K tome, troškove izgradnje pokriva višak sredstava skupljenih dugogodišnjim provođenjem rigorozne ekonomije. Sredstva pod upravom Odbora za financije neće se dirati i državne financije neće pretrpjeti nikakvu štetu.«

Izjavom sam htjela smekšati one koji su se protivili planu, ali sam na kraju upala u klopku. Ubrzo ću se zateći u dvije bitke koje ću jedva preživjeti.

Prvu bitku započeo je učitelj Weng. Kad je učenjak-reformator stekao najviše ovlasti, poticao je Guang-hsuovu tada već neprijepornu strast prema reformi. Premda je mogao odigrati ulogu smirivatelja, učitelj Weng ga je umjesto toga tjerao dalje, usmjerivši ga na put koji će se na kraju pokazati kobnim kako za našu obitelj tako i za Kinu.

Druga je bitka bila moja borba protiv preuzimanja odgovornosti za poraz Kine u ratu s Japanom. Mnogo godina kasnije, kada su svi muškarci pobjegli od odgovornosti, ja sam bila ta koja je morala podnositi sramotu. Što sam mogla učiniti? Bila sam posve budna, a nisam se mogla izvući iz noćne more.

»Na kraju su sredstva pod nadzorom Odbora za financije ipak ostala netaknuta«, napisat će kasnije jedan povjesničar, »ali je Admiralski odbor za caricu Tzu Hsi pronevjerio novac iz važnih fondova u iznosu od oko trideset tisuća taela - taj bi iznos udvostručio brodovlje u floti i omogućio Kini da porazi svog neprijatelja.«

Nažalost, doživjela sam da čitam te kritike potkraj života, kad sam ostala sama i iščekivala smrt u bolesničkoj postelji. Nisam viknula - nisam ni mogla,

~ 119 ~

niti htjela viknuti: »Dođite i pogledajte moj dom!« Novcem koji sam navodno ukrala dala bi se izgraditi triput veća palača od suhog zlata.

~ 120 ~

24

Naša natezanja s Japanom oko Koreje trajala su već deset godina. Kada je kraljica Koreje Min zatražila pomoć, poslala sam joj Li Hung-changa. Kraljici su prijetile pobunjeničke bande koje je financirao Japan. Problem sam shvatila osobno. Znala sam da bih i ja potražila pomoć da mi se dogodi tako nešto.

Potrebne su bile dvije godine da Li Hung-chang postigne sporazum s japanskim premijerom Itom Hirobumijem. Li me je uvjerio da će sporazum spriječiti da se korejska situacija razvije u kinesko-japanski vojni sukob punih razmjera.

Svim silama sam se borila da se prihvati Lijev nacrt sporazuma. Mandžursko Klansko vijeće mrzilo je Li Hung-changa i htjelo ga je pod svaku cijenu spriječiti u njegovim nakanama. Princ Ch'un i princ Ts'eng su rekli da mi je vrijeme koje sam provela u Zabranjenom gradu iskrivilo osjećaj za stvarnost i da je moje povjerenje u Li Hung-changa neutemeljeno. Instinkt mi je, međutim, govorio da ću se naći u istoj nevolji kao kraljica Min budem li se oslonila na mandžursko plemstvo umjesto na Li Hung-changa.

Na moj nagovor, potpisana je Konvencija Li-Ito. Kina i Japan su neko vrijeme bili u miru. Mandžurci su prekinuli sa svojom kampanjom da se Li Hung-changu odrubi glava.

Ali u ožujku 1893. Li je tražio hitan sastanak sa mnom u Ljetnoj palači. Ustala sam prije zore da ga pozdravim. Vani u vrtu, zrak je bio svjež i hladan, ali kamelije su cvjetale. Poslužila sam Lija vrućim zelenim čajem, jer je cijelu noć putovao.

»Vaše Veličanstvo.« Čula se napetost u njegovom glasu. »Kako ste?«

Osjetila sam nelagodu i zamolila ga da prijeđe na stvar.

Kucnuo je čelom o pod prije nego je progovorio. »Kraljica Min je svrgnuta, Vaše Veličanstvo.«

Bila sam zaprepaštena. »Kako...kako se to dogodilo?«

»Nemam još sve informacije.« Li Hung-chang je ustao. »Samo znam da su kraljičini ministri okrutno ubijeni. U ovom času, korejski radikali pripremaju državni udar.«

»Ima li Japan veze s tim?«

»Ima, Vaše Veličanstvo. Japanski tajni agenti infiltrirali su se u palaču kraljice Min prerušeni u korejske čuvare.«

Li Hung-chang me je uvjerio da nikako ne mogu pomoći kraljici Min. Čak i da smo mogli pokrenuti akciju spašavanja, nismo znali gdje drže kraljicu i je li još uvijek živa. Japan je odlučio progutati Koreju. Urota se spremala više od deset godina. Kina i Japan su se izmjenjivali u davanju podrške protivničkim frakcijama u Seulu.

»Bojim se da Kina više ne može sama zaustaviti japansku vojnu agresiju«, rekao je

~ 121 ~

Li.

Sljedećih nekoliko tjedana bilo je napeto - danju sam bila preopterećena, noću nisam mogla zaspati. Iscrpljena, pokušala sam zatomiti trenutne brige vraćajući se nečemu još tjeskobnijem, vrteći najranija sjećanja iz rodnog grada Wuhua.

Zureći u zlatnog zmaja na stropu iznad mog kreveta, prisjetila sam se svojih posljednjih trenutaka s najboljom prijateljicom Skakavac. Šutala je grumenje zemlje nogama mršavim poput bambusovih štapova.

»Nikad nisam bila u Hefeiju«, rekla je. »A ti, Orhidejo?« »Nisam«, odgovorila sam. »Otac mi je rekao da je veći od Wuhua.«

Oči su joj se zasjajile. »Možda mi se tamo posreći.« Podigla je košulju i otkrila trbuh. »Muka mi je od jedenja zemlje.« Trbuh joj je bio ispupčen poput lonca. »Ne mogu se posrati«, rekla je.

Osjetila sam užasnu grižnju savjesti. Kao kćer mjesnog namjesnika, nikad nisam bila gladna.

»Umrijet ću, Orhidejo.« Glas joj je bio jednoličan. »Pojest će me za stolom punim ljudi. Hoću li ti nedostajati?«

Prije nego sam uspjela odgovoriti, ona je nastavila: »Noćas je umro moj mlađi brat. Roditelji su ga jutros prodali. Pitam se koja ga obitelj jede.«

Koljena su mi iznenada popustila i srušila sam se.

»Idem u Hefei, Orhidejo.«

Na kraju sam se sjetila kako mi je Skakavac zahvaljivala na fekalijama iz septičke jame moje obitelji.

Divovska stabla oko moje palače proizvodila su zvuk nalik valovima. Ležala sam u mraku i još uvijek nisam mogla zaspati. Napustivši prošlost, ponovno sam zakoračila u sadašnjost i pomislila na Li Hung-changa, čovjeka iz Hefeija. Hefei mu je, u stvari, bio nadimak. I on je, pretpostavila sam, znao da seljaci gladuju i to je uvelike utjecalo na naše međusobno razumijevanje i zajedničku ambiciju da uvedemo promjene u vladi. To nas je povezalo. Veselila sam se audijencijama s Lijem, ali sam ih se istodobno užasavala. Nisam znala kakvih će mi još loših vijesti donijeti. Sigurno je bilo jedino to da će ih biti.

Li Hung-chang je bio galantan i profinjen čovjek. Donosio mi je darove, egzotične i praktične; jednom mi je donio naočale za čitanje. Darove je uvijek pratila neka priča, o mjestu nastanka ili utjecaju kulture na dizajn. Nije mi bilo teško zamisliti zašto uživa toliku popularnost. Osim princa Kunga, Li je bio jedini dužnosnik u kineskoj vladi kojem su stranci vjerovali.

Još uvijek nisam mogla zaspati. Imala sam osjećaj da Li Hung-chang opet dolazi. Zamišljala sam njegovu kočiju kako klopara mračnim ulicama Pekinga. Vrata Zabranjenog grada mu se otvaraju, jedna po jedna. Šapat čuvara. Lija prate kroz kilometar dugi ulaz, hodnicima i vrtnim prolazima u unutrašnji dvor.

~ 122 ~

Zvono u hramu zazvonilo je četiri puta. Glava mi je bila bistra, ali bila sam umorna, obrazi su mi gorjeli, a udovi su mi bili hladni. Sjela sam i navukla odjeću. Čula sam korake, prepoznala zvuk mekih đonova i znala da dolazi moj eunuh. U sjeni mjeseca pojavio se Li Lien-ying. Podigao je zastor, u ruci mu je gorjela svijeća. »Gospodarice«, zazvao je.

»Je li došao Li Hung-chang?«, pitala sam.

Li je pao ničice. Nosio je šešir s dvookim paunovim perom na koji je bio ponosan i feldmaršalsku jahaću jaknu od žute svile. Bojala sam se što će reći. Činilo se da nije prošlo puno vremena od njegovih groznih vijesti o korejskoj kraljici Min.

Ostao je klečati dok ga nisam potaknula da progovori.

»Kina i Japan su u ratu«, rekao je.

Iako me to nije iznenadilo, svejedno sam bila potresena. U proteklih nekoliko dana car je naredio da se trupe pod zapovjedništvom Yung Lua premjeste na sjever kako bi pomogle Koreji obuzdati pobunu. U Guang-hsuovom je ediktu pisalo: »Japan je slio vojsku u Koreju kako bi ugasio ono što nazivaju vatrom koju su sami zapalili.«

Imala sam malo povjerenja u našu vojnu silu. Dvor nije za mene uzalud govorio da me »ugrizla zmija prije deset godina i otad se bojim užadi od slame«.

Izgubila sam supruga, a umalo i vlastiti život za vrijeme Opijumskog rata 1860. Ako su Engleska i njezini saveznici bili superiorni tada, mogla sam ih samo zamisliti sada, više od trideset godina kasnije. Bilo mi je zamislivo da neću preživjeti. Od samog povratka iz Sinkianga, Yung Lu je potajno radio s Li Hung-changom na jačanju naše vojske, ali ja sam znala da nisu daleko stigli. Moje su misli bile s Yung Luom i njegovim trupama dok su se probijali prema sjeveru.

Li je bio za to da pričekamo zajedničke napore Engleske, Rusije i Njemačke, koje su, nakon Lijevih učestalih molbi da nas podrže, pristali uvjeriti Japan da »ugasi ratnu baklju«.

»Njegovo Veličanstvo car Guang-hsu uvjeren je da moramo smjesta djelovati«, rekao je Li. »Japanci su ispalili dva bočna plotuna i torpedo, i potopili ratni brod Koivshing koji je isplovljavao iz Port Arthura s našim vojnicima. Oni koji se nisu utopili ubijeni su puškama. Shvaćam bijes Njegovog Veličanstva, ali ne možemo dopustiti da nas svladaju emocije.«

»Što očekujete da napravim, Li Hung-chang?«

»Molim vas da kažete caru da bude strpljiv, jer ja čekam odgovor od Engleske, Rusije i Njemačke. Svaki krivi potez s naše strane mogao bi uzrokovati gubitak međunarodne podrške.«

Pozvala sam Li Lien-yinga.

»Da, gospodarice.«

»Kočiju! U Zabranjeni grad!«

~ 123 ~

Li Hung-chang i ja uopće nismo bili svjesni da je Engleska obećala Japanu da se neće miješati te da je Rusija učinila isto. Potrošili smo dosta vremena pokušavajući uvjeriti bijesnog Guang-hsua da pričeka prije objave dekreta o ratu.

Kako su tjedni prolazili, Japan je postajao sve agresivniji. Nije bilo naznake da će se strpljivost Kine isplatiti. Optužili su me da sam dopustila Li Hung-changu da trati dragocjeno vrijeme koje je bilo potrebno za pripremu uspješne obrane. Nastavila sam vjerovati Liju, ali sam također shvatila da moram obratiti pozornost na frakciju koja je zagovarala rat, Ratnu stranku, na čijem je čelu sada bio sam car Guang-hsu.

Još jedanput sam se preselila u svoju staru palaču u Zabranjenom gradu. Morala sam dolaziti na audijencije i biti na raspolaganju caru. Iako sam cijenila Željezne šešire zbog njihovog patriotizma, oklijevala sam podržati ih, jer sam se sjetila da su trideset godina ranije bili sigurni da će pobijediti Englesku.

One koji su se protivili ratu, Stranku mira predvođenu Li Hung-changom, bilo je strah da će izgubiti moju podršku.

»Japan primjenjuje model zapadnih kultura i postao je civiliziraniji«, pokušao je Li uvjeriti dvor. »Međunarodni zakoni trebali bi biti kočnica svakom ciljanom nasilju.«

»Samo idiot može povjerovati da će vuk prestati hvatati ovce!«, progovorio je uz gromoglasni pljesak učitelj Weng, koji je u međuvremenu postao ratni savjetnik. »Kina može pobijediti Japan i pobijedit će ga samo zahvaljujući brojčanoj nadmoći.«

Trebalo mi je neko vrijeme da shvatim kakav je čovjek učitelj Weng. S jedne strane poticao je Guang-hsua da Kinu oblikuje po uzoru na Japan, a s druge je prezirao japansku kulturu. Osjećao se nadmoćnim Japancima i smatrao je da »Kina treba poučiti Japan, kao što je to činila tijekom povijesti.« Vjerovao je također da Japan duguje Kini »svoj jezik, umjetnost, religiju, pa čak i modu«. Učitelju Wengu dobro je išlo ono što bi Yung Lu opisao kao »komandiranje vojskom na papiru«. Da stvar bude gora, učenjak je rekao naciji da će program za reformu Kine biti nalik »zabijanju bambusovog štapa na suncu - odmah će nastati sjena«.

Iako nikad nije sudjelovao u upravljanju državom, učitelj Weng bio je uvjeren u svoju sposobnost. Njegovi su liberalni stavovi nadahnuli toliko ljudi da ga se smatralo narodnim herojem. Teško sam komunicirala s njim jer se zalagao za rat, ali se nije htio suočiti s cijelim nizom odluka koje je morao donijeti da bi ga vodio. Savjetovao mi je da »obratim pažnju na sliku, a ne na vez goblena«. Strast su mu bile rasprave o strategiji. Satima je držao predavanja dvoru za vrijeme audijencija. Na kraju bi se nasmiješio i rekao: »Prepustimo taktiziranje generalima i oficirima.«

Generale i oficire u graničnim područjima zbunjivale su Wengove upute. »'Ono smo u što vjerujemo' nije savjet koji možemo ponuditi našim ljudima«, žalili su se. Yung Lu mi je u privatnom pismu s fronte iskazao snažan prezir prema Wengu. No moje su ruke bile vezane.

»Pobijedit ćemo ako shvatimo poruku rata«, odgovorio je vrhovni učitelj. »Nema

~ 124 ~

bolje pouke od Konfucijeve: 'Častan čovjek ne želi živjeti na štetu čovječnosti'.«

Kada sam predložila da barem posluša Li Hung-changa, učitelj Weng je samo odgovorio: »Ako ne budemo pravovremeno reagirali, Japan će ući u Peking i spaliti Zabranjeni grad isto kao što su Englezi spalili Yuan Ming Yuan.«

Pridružio mu se carev otac, princ Ch'un: »Najgora je izdaja bila zaboraviti što su nam učinili stranci.«

Ostavila sam učitelja Wenga na miru, ali sam inzistirala na tome da novi Odbor ratne mornarice vode princ Ch'un, princ Ts'eng i Li Hung-chang. Šest godina ranije, Li je ugovorio sa stranim tvrtkama izgradnju utvrđenih luka, uključujući Port Arthur u Mandžuriji i Wei-haiwei na poluotoku Shantung. Brodovi su bili kupljeni od Engleske i Njemačke. Otkupili smo dvadeset pet brodova. Nitko se naizgled nije obazirao na Lijeve riječi: »Mornarica nije ni izdaleka spremna za rat. Mornarička akademija je tek sastavila program i unajmila instruktore. Prva generacija studenata tek prolazi obuku.«

»Kineska mornarica je opremljena!« uvjeravao je princ Ch'un. »Samo trebamo ukrcati mornare.«

Li Hung-chang je upozorio: »Moderni ratni brodovi su beskorisni u pogrešnim rukama.«

Nisam mogla spriječiti dvor da izvikuje patriotske slogane kao odgovor Liju.

Car Guang-hsu je rekao da je spreman za rat: »Dovoljno sam čekao.«

Molila sam se da moj sin učini ono što su činili njegovi slavni preci, da bude dorastao situaciji i da natjera neprijatelje na bijeg. Ali strah se duboko uvukao u moje srce. Unatoč svim Guang-hsuovim časnim vrlinama, znala sam da nije sposoban igrati dominantnu ulogu. Iznimno se trudio, ali nedostajale su mu dinamična strategija i potrebna nemilosrdnost. Javnosti sam zatajila Guang-hsuove zdravstvene i emocionalne probleme. Jednostavno ga nisam mogla zamisliti kako obuzdava svoju zloćudnu braću, vođe Željeznih šešira. Niti sam ga mogla zamisliti kako pridobija mandžursko Klansko vijeće. Priželjkivala sam da mi Guang-hsu pokaže da nemam pravo, da će usprkos nedostacima imati sreće i biti uspješan.

Zamjerala sam si što nisam stala na kraj Guang-hsuovoj ovisnnosti o meni. Nastavio je tražiti moje odobrenje i podršku. Šutjela sam kada je cjelokupno Klansko vijeće predložilo da preuzmem nadzor nad državom. Namjera mi je bila izazvati svog sina. Htjela sam da mi se suprotstavi, htjela sam vidjeti ga kako eksplodira od bijesa. Davala sam mu priliku da ustane i govori u svoje ime. Rekla sam mu da može odbiti vijeće ako smatra da može uzeti vlast u svoje ruke. Tako je bilo s najuspješnijim vla-darima dinastije, kao što su bili Kang Hsi, Yung Cheng i njegov pradjed Chien Lung. Ali nije bilo suđeno. Guang-hsu je bio previše nježan, previše plah. Oklijevao je, borio se sam sa sobom i na kraju je odustajao.

Kao da sam predosjetila Guang-hsuovu tragediju. Počela sam osjećati njegov strah. Imala sam osjećaj da sam ga iznevjerila. Ljutilo me kad su ga polubrat i rođak, princ

~ 125 ~

Ch'un mlađi i princ Ts'eng mlađi, iskorištavali. Obraćali su se Guang-hsuu kao da im je podređen. Iako mi je već bila muka od vlastitog glasa, nastavila sam tražiti od sina da se ponaša kao car.

Zacijelo sam zbunila Guang-hsua. Gledajući unazad, sada uviđam da mu je bilo teško glumiti ulogu koja mu nije odgovarala. Ja sam bila ta koja je od njega tražila da bude nešto što nije. Toliko me želio usrećiti.

Vratila sam se u Ljetnu palaču, umorna od beskrajnih prepucavanja Stranke rata i Stranke mira. Teret posredovanja pao je isključivo na mene, ne zato što sam bila naročito sposobna, nego zato što bi svi bili jednako uspješni u tome.

Iza mojih leđa i usred nacionalne krize, princ Ch'un je rekvirirao sredstva kojima je Li Hung-chang kanio financirati mornaričku akademiju. Ch'un je dao napraviti motorne čamce kako bi se dvor zabavljao u palačama na jezeru u Pekingu i na jezeru Kun Ming, u blizini moje palače.

Kasnije je Li Hung-chang priznao: »Carev je otac smio od mene tražiti novac u bilo koje doba. Popuštao sam mu u zamjenu za to da se ne miješa u moje poslove.«

Drugi dio sredstava za mornaricu koristili su princ Ch'un i princ Ts'eng kako bi me zasipali darovima, financirajući raskošne i nepotrebne projekte da dobiju moju podršku. Primjer za to bio je popravak Mramorne barke.

Razbješnjena, napala sam princa Ch'una: »Kakvo bi mi zadovoljstvo mogla donijeti prokleta skupa barka?«

»Mislili smo da će se Vašem Veličanstvu svidjeti što ne mora smočiti noge kada je na vodi«, rekao je moj šurjak. Nastavio je objašnjavati kako je Mramorna barka izvorno napravljena za majku cara Chiena Lunga, koja se bojala vode.

»Ali ja obožavam vodu!« viknula sam. »Plivala bih u jezeru da smijem!«

Princ Ch'un je obećao da će obustaviti projekt, ali je lagao. Bilo mu je teško odustati - već je bio spiskao većinu sredstava i bila mu je potrebna nova izlika da mu Li da još novca.

Li Hung-chang je princu Ch'unu uzvratio jednakom mjerom. Umjesto da ode tražiti zajam od stranih banaka, Li je osnovao »Pokret za prikupljanje sredstava za mornaricu«. Nije se trudio sakriti činjenicu da će se prikupljeni novac zapravo trošiti na »proslavu šezdesetog rođendana carice udovice«. Li je ciljao na princa Ch'una, ali sam mu ja bila usputna žrtva, li Hung-chang je zacijelo vjerovao da zaslužujem takav tretman, jer sam ja bila ta koja ga je združila s princom Ch'unom.

Guang-hsu je objavio rat Japanu, ali je imao premalo samopouzdanja da ga vodi. Oslanjao se na učitelja Wenga, koji je o ratu znao samo iz knjiga. Tek mi je predstojala spoznaja o problemima koje je Guang-hsu imao kao muškarac. Lan mi je rekla da je njen suprug romantičan u duši, ali se boji žena.

»U braku smo pet godina.« Usne su joj zadrhtale i slomila se. »Spavali smo samo jedanput, a on sada želi rastavu.«

~ 126 ~

Obećala sam da ću pomoći. Par je naposljetku pristao nastaviti živjeti u istoj zgradi. Rastužilo me što je Guang-hsu sagradio zid oko svog stana kako bi Lan blokirao ulaz.

Kada sam razgovarala s Guang-hsuom, objasnio mi je da zanemaruje Lan iz samoobrane. »Rekla mi je da joj dugujem dijete.«

Opisao je Lanina noćna upadanja. »Uplašila je moje eunuhe, koji su u mraku mislili da je atentator.«

Kada sam pokušala objasniti Guang-hsuu da Lan ima svoja prava kao supruga, rekao je da ne vjeruje da može obavljati dužnosti supruga.

»Još se nisam izliječio«, rekao je, misleći pritom na neželjene ejakulacije. »Mislim da nikad ni neću.«

Guang-hsu mi je i prije hrabro spomenuo svoj problem, ali nadala sam se da će se stvari popraviti kada bude imao više iskustva u ljubavi.

Nisam mogla prijeći preko osjećaja da sam prouzročila tragediju. Osjećala sam se još gore kada sam shvatila da Lan misli kako ja mogu natjerati Guang-hsua da je voli.

Tog dana Guang-hsu i ja smo vodili audijencije na temu rata protiv Japana; navečer smo se zakopali u spise i nacrte dekreta. Uspjeli smo se malo opustiti tek u vrijeme večernjeg odmora. Pokušala sam neobavezno razgovarati o Lan, ali Guang-hsu je prepoznao moje namjere.

»Siguran sam da ne zaslužujem Lan«, rekao je Guang-hsu. U očima mu se vidjelo iskreno žaljenje. Smatrao se odgovornim što ne može pridonijeti stvaranju nasljednika i rekao je da već neko vrijeme osjeća slabost i umor. »Ne tražim da mi oprostiš.« Trudio se suspregnuti suze. »Iznevjerio sam te...« Počeo je plakati. »Ja sam sramota za carski rod. Svijet će uskoro saznati.«

»Tvoje će stanje ostati tajna sve dok ne pronađemo lijek.« Pokušala sam ga utješiti, ali mi je tada postalo jasno da nije samo klonuo duhom, nego da bi mogao biti zaista bolestan.

»Što ćemo s Lan?« Guang-hsu me pogledao suznim očima. »Bojim se da će doći dan kad će me javno napasti.«

»Nju prepusti meni.«

Lan je odbila prihvatiti moje objašnjenje Guang-hsuovog zdravstvenog stanja. Tvrdoglavo je vjerovala da je suprug želi maknuti od sebe. »Bezvoljan je sa mnom, ali je pun duha kad je s drugim konkubinama, naročito s Biserom.«

Pobrinula sam se da Lan svoju frustraciju zadrži za sebe. »Mi smo žene koje nose maske«, rekla sam joj. »Sudbina nam je kriti se ispod plašta božanske slave i žrtve.«

Bila sam zahvalna što mi je Guang-hsu dopustio da dovedem liječnike da ga pregledaju, i odgovarao na njihova vrlo intimna pitanja. Podnio je tolike patnje i poniženja. Divila sam mu se što je bio objektivan u svladavanju osobne patnje.

Dijagnoza koju su donijeli slomila mi je srce: Guang-hsu je imao bolesna pluća.

~ 127 ~

Navukao je bronhitis i prijetila mu je tuberkuloza. Vratila mi se slika Tung Chiha u krevetu. Grlila sam Guang-hsua i plakala.

~ 128 ~

25

Uoči Nove 1894. godine u Pekingu je nestalo drva za ogrjev. Drvo koje smo dobili bilo je zeleno i vlažno, i stvaralo je gusti dim. Kašljali smo i cijepali drva za vrijeme audijencija. Pozvali smo i ispitali ministra Odbora za unutrašnje poslove. Neprestano se ispričavao i obećavao da se sljedeća pošiljka neće dimiti. Prema Yung Luu, sjeverni dio željeznice zadužen za prijenos drva uništili su očajni pobunjeni seljaci. Rastavili su tračnice, a spojne grede prodali za ogrjev. Trupe koje je poslao Yung Lu nisu uspjele dovoljno brzo riješiti problem.

U rano novogodišnje jutro, probudila me hitna poruka: princ Ch'un je umro. »Carev je otac doživio moždani udar za vrijeme inspekcije mornaričkih baza«, glasila je poruka.

Liječnik Sun Pao-tien je rekao da je iscrpljenost razlog smrti princa Ch'una. Princ je odlučio pokazati da je spreman krenuti u protunapad protiv Japana. Od rekao se suradnje sa svojim bratom princom Kungom i namjesnikom Li Hung-changom. Razmetao se svojom učinkovitošću, »hvaleći se da je on poput Mongola koji preskače konopac a da se uopće ne oznoji.«

Princ Ch'un se nije htio konzultirati s Kungom ili Lijem. Nije imao namjeru »uzeti kamen i njime si smrskati nožne prste« - odbijao je »vrijeđati« sebe. Takvo autodestruktivno ponašanje vidjela sam i prije, kod ostalih članova carske obitelji. Princ Ch'un je možda prekrio svoj dom kaligrafskim maksimama posvećenim jednostavnom životu, ali moć mu je značila sve.

Sjetila sam se kako me zabrinjavala neprirodna boja njegovih usnica. Vjerovao je da je nesvjestica samo posljedica mamurluka nakon bančenja. Nastavio je priređivati gozbe, uvjeren da će nešto postići neobaveznim razgovorima i privatnim dogovorima.

Guang-hsu je bio shrvan tugom. Razumljivo, bio je puno bliži ocu nego majci. Klečao je između svojih stričeva, ne mogavši se prisiliti da dovrši objavu o smrti na jutarnjoj audijenciji.

Kasnije, na primanju prije pokopa, moja je sestra priredila scenu tražeći da njezin mlađi sin, princ Ch'un mlađi, zauzme očev položaj.

Kada sam odbila njen zahtjev, Rong se okrenula Guang-hsuu i rekla: »Da čujemo što car ima za reći.«

Guang-hsu je tupo gledao u svoju majku, kao da je ne razumije.

»To sam pravo stekao rođenjem!« tvrdio je princ Ch'un mlađi. Bio je viši od Guang-hsua za pola glave. Kao predvodnik novog mandžurskog naraštaja, mladi Ch'un nije se odlikovao ni skromnošću ni strpljenjem. Oči su mu bile krvave, a dah mu je zaudarao po alkoholu. Podsjetio me na bika spremnog za borbu.

»Discipliniraj mlađeg sina«, rekla sam svojoj sestri.

~ 129 ~

»Guang-hsu nije ništa drugo nego kitnjasta jastučnica napunjena slamom«, rekla je Rong. »Ch'un mlađi je trebao postati carem!«

Gledala sam je s nevjericom. Pogledala sam Guang-hsua, koji je bio vidno uznemiren. Zatim sam kimnula Li Lien-yingu koji je viknuo, »Nosiljke za Njezino i Njegovo Veličanstvo!«

Na putu prema palači, shvatila sam da sam svjedočila propasti carske aristokracije, koja je podrazumijevala propast naše obitelji. Mladom princu Ch'unu nije palo na pamet da bi mogao propasti baš kao njegov otac.

Rong i ja smo se toliko udaljile jedna od druge da nam je čak i viđanje postalo nepodnošljivo. Brinulo me to što bi princ Ch'un mlađi mogao biti sljedeći u nizu dogodi li se nešto Guang-hsuu. Ch'un mladi je bio fizički jak, ali ne i u glavi. Iako sam poticala mlade Mandžurce da slijede put svojih predaka i nagrađivala ih promaknućima, moj me je nećak razočarao. Nagovarala sam ga da nauči zanat od princa Kunga ili Li Hung-changa. No on je odbijao moje savjete i njegov je položaj na dvoru ostao nevažan.

Sljedećih nekoliko tjedana, dok je Guang-hsu vodio audijencije, ja sam sjedila po carskim hramovima i primala goste koji su dolazili oplakivati princa Ch'una. Okružena lupom bubnjeva, glasnom muzikom i molitvom lama, obavljala sam rituale i pristajala na razne zahtjeve vezane za prinčevu sahranu: o broju banketa i uzvanika, obliku i mirisu svijeća, boji plahti u koje će umotati pokojnika i rezbarijama na njegovim ukrasnim pucetima. Nitko naizgled nije mario što rat traje. Princa Ch'una mlađeg i njegove prijatelje Željezne šešire nije brinuo broj svakodnevnih žrtava na ratištu. Prekomjerno su pili i svađali se oko prostitutki.

Osjećala sam svoje godine. Od tmurnog pogleda na budućnost hvatala me mučnina.

»To je zato što ne pijete juhu od škorpiona, gospodarice«, rekao je Li Lien-ying.

Odgovorila sam mu: »Izgledaš kao da su ti zašili nasmiješenu masku na lice.«

Li Lien-ying se nije obazirao i nastavio je sa svojim savjetima. »U teoriji o škorpionovoj juhi stoji da samo otrov može svladati otrov.«

Sedamnaestog rujna 1894. godine, na ušću rijeke Yalu Japanci su uništili pola naše ratne flote u jedno poslijepodne, a niti jedan od njihovih brodova pritom nije bio ozbiljno oštećen. Obala je sada doslovno bila čista i Japan je mogao iskrcati vojnike i oružje i krenuti na Peking.

Šesnaestog studenog Li Hung-chang me obavijestio da su mandžurski prinčevi, s kojima je bio prisiljen poslovati, zarađivali na ratu, opskrbljujući naše trupe neispravnom municijom. Nakon svega mjesec dana borbe osvojen je Port Arthur. Umjesto predaje, Li Hung-changovi zapovjednici naveli su vojnike da počine samoubojstvo.

Zahvaljujući pokojnom princu Ch'unu, koji je lažirao ratna izvješća i donosio mi samo dobre vijesti, nesmotreno sam zaključila da mogu započeti s pripremama proslave svog šezdesetog rođendana. Misleći da će to biti trenutak da proslavim svoj odlazak u

~ 130 ~

mirovinu, isplanirala sam iskoristiti priliku da se sprijateljim sa suprugama stranih veleposlanika. Nisam bila u mogućnosti da pozovem nijednu od njih sve do sad, kada sam službeno bila u mirovini. U očima dvora, tako bi se djelomično popravila šteta nanesena kineskom ponosu. Činilo se da strana veleposlanstva imaju jednako neopterećen pristup. Moja mirovina je značila da me se ne mora shvaćati ozbiljno.

Možda me nikada nisu shvaćali ozbiljno, bila ja na prijestolju ili ne. Što je još ostalo od kineskog ponosa da bi ga se moglo povrijediti? Dok sam god mogla pomagati sinu nije mi bilo važno što ljudi misle. Ako je odlazak u mirovinu značio da ću upoznati ljude koji mogu dati svoj doprinos zemlji, ne samo da ću se tome radovati, nego ću i uživati u tome.

No naposljetku me nastavak japanske agresije ipak natjerao da otkažem sve svoje planove. To je ozlovoljilo mnoge plemiće i dužnosnike koji su očekivali raskošne poklone.

Kad sam se vratila svojoj ulozi carskog posrednika zatekla me spoznaja da sam postala meta dvora - optužili su me da sam zemlju odvela u propast. Saznala sam da je za to kratko vrijeme što sam bila u mirovini učitelj Weng loše gospodario carskom blagajnom koja je i prije njega bila na klimavim nogama. Kada je bio prozvan zbog toga, tvrdio je da je sva sredstva potrošio pokojni princ Ch'un za obnovu Ljetne palače - mog doma.

Zahtijevala sam da dvor prouči sve Wengove knjige i registre, ali ništa nisu poduzeli. Nisam shvatila da je učitelj Weng, koji nikad nije osobno zaradio ni novčića, napunio toliko džepova da je stvorio razgranatu mrežu pomagača, što je veće bogatstvo od onog koje se može mjeriti novcem. Poštedjevši učitelja Wenga, nacija me počela smatrati odgovornom za svoje poraze. Ubrzo su se počele širiti glasine o mom ekstravagantnom stilu života, čak i o mojim seksualnim apetitima.

Povjerila sam učitelju Wengu oba svoja sina. Bila bih podijelila krivicu da je učitelj Weng priznao svoj dio. Na koncu, dvor i car su od mene tražili da donosim konačne odluke.

Glasine su se nastavile a sukob između učitelja Wenga i mene izašao je u javnost. Podsjetila sam samu sebe da moram ostati pribrana, ali bila sam odlučna nastaviti istragu o Wengu.

Guang-hsu se nije mogao natjerati da izabere stranu. Učitelj Weng mu je oduvijek bio moralni orijentir, osobni bog. Guang-hsua je mučilo što ne želim prekinuti istragu o njegovom mentoru.

Kako bi dokazao Wengovu nevinost, Guang-hsu je odlučio sprovesti vlastitu istragu. Na opće iznenađenje, učitelj Weng je proglašen krivim. Ne samo da su konfucijanist i pokojni princ Ch'un pronevjerili fondove ratne mornarice, nego su i iskoristili moj rođendan kako bi iskamčili velike iznose, koji su ubrzo nestali. Nakon što je Guang-hsu pribavio sve računovodstvene knjige i ostale materijalne dokaze, došao mi se ispričati. Rekla sam mu da se ponosim njegovom pravednošću.

~ 131 ~

Odlučila sam objaviti da neću primati poklone za svoj rođendan. Moj postupak razotkrio je učitelja Wenga: ljudi su se slijevali iz svih dijelova zemlje kao muhe na strvinu, pokušavajući vratiti svoj novac.

Car Guang-hsu napao je svog mentora: »Vjerovao sam u vas i bili ste ini moćni duhovni oslonac!«, rekao je tražeći objašnjenje. Učitelj Weng nije priznao da je učinio išta loše. Nastavio se ponašati kao mudrac i upozorio je Guang-hsua da će se pokvariti bude li slušao »staricu«. Na kraju su vrhovnog učitelja otpustili. Dali su mu tjedan dana da se spakira i ode. Bio je zauvijek prognan iz Zabranjenog grada.

Guang-hsu se postidio što je odabrao Wenga za glavnog stratega u ratu protiv Japana. Zatvorio se u sobu dok je učitelj Weng klečao pred njegovim vratima preklinjući ga da mu da priliku za objašnjenje. Kada to nije uspjelo, starac je započeo štrajk glađu.

Car je na kraju otvorio vrata i njih su dvojica proveli čitav dan mireći se. Kao i u učionici, Guang-hsu je slušao dok je učitelj Weng razglabao o uzrocima neuspjeha. Zaključak je bio da za sve treba okriviti Li Hung-changa.

Tolerirala sam Guang-hsuovu osjetljivost, ali me ljutilo što učitelj može utjecati na careve stavove. U mojim očima ništa nije moglo opravdati Wengovo ponašanje. A kada je od Li Hung-changa napravio žrtvenog jarca, više ga nimalo nisam poštovala. Nisam namjeravala stvoriti neprijatelje otvoreno stajući na Lijevu stranu, ali sam morala podijeliti svoje mišljenje s carem.

Dok sam ja šutjela na zahtjev dvora da se protiv njega digne optužnica, Li Hung-chang je tražio od cara pravo da tuži mandžurske prinčeve odgovorne za opskrbu neispravnom municijom. Li je također zahtijevao pravo da u budućnosti sam izabire svoje povjerenike.

Na prijedlog učitelja Wenga, Guang-hsu je pozvao Li Hung-changa na službeno saslušanje. Mandžurski su prinčevi bili pozvani kao svjedoci.

Li je došao pripremljen. Njegova iscrpna dokumentacija ne samo da je pomogla njegovom slučaju, nego mu je i priskrbila velike simpatije nacije. Pisma podrške stizala su od svih namjesnika pokrajina. Pritisak je rastao. Neki su počeli kritizirati samog Guang-hsua.

Frustrirani je car došao meni po pomoć. Bio je ponižen i ismijan, i osjećao je da gubi poštovanje svog naroda. »Očito je da se Li Hung-chang bolje uklapa u ulogu vladara Kine«, rekao mi je Guang-hsu.

Došlo je vrijeme da biram između Guang-hsua i Li Hung-changa. Dugo sam predosjećala kakva će mi biti sudbina, ali sam tek u tom trenutku shvatila dubinu tragedije. Savjest mi je govorila da bi Li Hung-chang bio dobar za narod, da bi sam mogao vladati Kinom. Ali Kina je pripadala Mandžurcima - morala sam prekršiti svoja načela kako bih spasila Guang-hsua.

Nakon neprospavanih noći u kojima sam vagala opcije i skupljala hrabrost, postupila sam nerazumno i nesavjesno: potpisala sam dekret o denuncijaciji Li Hung-

~ 132 ~

changa. Sve su mu počasti bile oduzete. Optužen je da je zloupotrijebio sredstva ratne mornarice i izgubio rat.

Stidjela sam se same sebe.

Mislila sam da sam dovoljno učinila za Guang-hsua, ali bili su to pusti snovi. Princ Ts'eng, njegov sin i princ Ch'un mlađi uvjerili su povodljivog Guang-hsua da kazna koju je pretrpio Li Hung-chang nije dovoljna i da ga se mora potpuno ukloniti.

Kada se od mene tražilo da odobrim daljnji progon Lija, više nisam mogla obuzdati gnjev. Moje ljutito lice zacijelo je uplašio cara, jer je počeo mucati i pao je na koljena.

Zapravo sam se ljutila na samu sebe. Dopustila sam da učitelj Weng i princ Ch'un pobjegnu od odgovornosti. Zašto bi ijedan razuman Kinez htio služiti mandžurskom gospodaru nakon što je vidio što se dogodilo Li Hung-changu?

Napomenula sam Guang-hsuu da je Li predragocjen i da ga se ne može uništiti a da se pritom ne onesposobi vlada. »Može se osvetiti preuzimanjem vlasti! Učinio bi to jednim pokretom ruke. Ja ću gledati operu u Ljetnoj palači kad se to dogodi!«

Na dvoru je vladalo napeto i prijeteće ozračje. Iznenada sam shvatila da sam sama i da bi me se moj vlastiti klan mogao odreći. Bilo je dovoljno da uspijem nagovoriti Guang-hsua. Pregovarala sam da se zaštitim. Predložila sam dvoru da Liju oduzmu dvooko paunovo pero i feldmaršalsku jahaću jaknu od žute svile na koje je bio ponosan, umjesto da ga razriješe dužnosti namjesnika pokrajine Chihli i zapovjednika Sjeverne vojske i Kineske mornarice. »To će Liju biti velika sramota. Međutim, više od toga bilo bi brzopleto i nemilosrdno.«

Kada me princ Ts'eng optužio da sam propustila priliku života da Mandžurci pokore Lija, povukla sam se usred audijencije.

Probudio me žubor potoka iza vrta palače u Zabranjenom gradu. Ustala sam prije zore i poslala eunuha po Li Hung-changa.

Li je stigao u zoru odjeven u jednostavnu plavu haljinu od pamuka, u kojoj je izgledao kao drugi čovjek.

»Pakirate se?«, rekla sam, znajući da napušta Peking.

»Da«, odgovorio je. »Moja kočija će krenuti za sat vremena.«

»Kamo idete?«, pitala sam. »U Chihli? Hunan? Ili u rodno mjesto, Hefei?«

Ne mogavši odgovoriti, Li je pao na koljena.

Podsjetila sam ga da nam etiketa dopušta samo kratak sastanak i da moram biti iskrena.

Li je kimnuo glavom, ali je ustrajao na tome da kleči.

Pustila sam ga i rekla: »Molim vas, shvatite koliko se loše osjećam zbog onoga što sam vam učinila. Mada se to teško može smatrati poštenom isprikom, nisam imala izbora.«

~ 133 ~

»Shvaćam, Vaše Veličanstvo«, rekao je Li mirnim, gotovo nepomućenim glasom. »Postupili ste kao što bi postupila svaka majka.«

Suze su mi potekle i slomila sam se.

»Ako to pomaže caru, počašćen sam«, rekao je Li.

»Možete li mi barem dopustiti da vam ponudim pomoć za dugo putovanje na jug?«

»Nema potrebe«, rekao je. »Imam dovoljno da mogu uzdržavati obitelj. Moja supruga shvaća da bih izgubio život da su me optužili za izdaju i proglasili krivim. Ona samo želi da se pobrinem da nam djeca izvuku živu glavu.«

»Jeste li se pobrinuli za to?« Obrisala sam lice rupčićem.

»Da, sve je sređeno.«

Došao je moj eunuh i blago rekao, »Gospodarice car čeka.« »Zbogom.«

Li Hung-chang je ustao. Odstupio je korak, kleknuo i dotaknuo čelom pod.

Običaj mi je zabranjivao da ga otpratim do vrata, ali sam to ovoga puta odlučila zanemariti.

Zastor na vratima se podigao i mi smo izašli u dvorište. Eunusi su još uvijek bili zaokupljeni jutarnjim čišćenjem. Požurili su da nam se maknu s vidika. Oni koji su nam prešli preko puta ispričali su se.

Nebo se počelo razvedravati. Sjajni crepovi na krovu kupali su se u zlatnoj svjetlosti. Za razliku od Ljetne palače, gdje je jutarnji zrak mirisao po jasminu, jutra u Zabranjenom gradu bila su hladna i vjetrovita.

Čula sam zvuk vlastitih koraka, drvenih cipela s visokim potplatima na kamenom putu. Li Hung-chang i ja hodali smo jedno kraj drugog. Iza nas, šesnaest eunuha nosilo je moju svečanu nosiljku veličine sobe.

Dva tjedna kasnije princ Kung, tada šezdesetpetogodišnjak, pozvan je da ponovno preuzme dužnosti. Car Guang-hsu je izdao dekret na moj nagovor. Kung je isprva oklijevao. Deset je godina bio ogorčen na one koji su ga uklonili s vlasti, uključujući svoju polubraću. Molila sam ga, rekavši mu da bismo nakon smrti princa Ch'una trebali ostaviti nemilu prošlost za sobom. Dvadesetčetverogodišnji car ga je trebao.

Guang-hsu i ja smo se našli s princom Kungom u njegovom vrtu krizantema, prekrivenom tim zvjezdolikim ljubičastim cvijećem. Princ Kung je podigao list. Položio ga je na dlan i pljesnuo drugim dlanom, proizvevši prasak.

»Ravnoteža moći u Aziji drastično se promijenila otkad su nam Japanci uzeli luku Weihaiwei.« Glas princa Kunga smekšao se tijekom godina, no njegova je strastvenost, objektivnost i pronicljivost ostala netaknuta. »Zločini iz prošlosti uzrok su sadašnje nemoći. Sa svjetskog gledišta, rat je u biti gotov i Kina je poražena.«

»Ali naš duh nije!« Guang-hsu se zajapurio i isprsio. »Odbijam to nazvati porazom. Naši admirali, časnici i vojnici počinili su samoubojstvo kako bi pokazali svijetu da se

~ 134 ~

Kina ne predaje!«

Princ Kung se gorko osmjehnuo. »Naši su admirali počinili samoubojstvo kako bi se iskupili i spasili svoje obitelji od smrti i konfiskacije njihovih posjeda. Oduzeli ste im titule i činove, ali ste im dopustili da zadrže imovinu. Rekli ste im da ćete im odrubiti glave ako izgube bitku. Njihova smrt nije bila njihova odluka, nego vaša!«

»Tvoj stric je u pravu«, rekla sam. »Sigurna sam da je i car shvatio kako patriotizam naše nacije nije spriječio Japan da zauzme poluotok Liaotung. Znamo da Japan namjerava zauzeti utvrdu Port Arthur i cijelu Koreju.«

Guang-hsu je potonuo u naslonjač. Kao da ima poteškoća s disanjem, duboko je uvlačio zrak.

Kung je nastavio podizati lišće i pljeskati, proizvodeći iritantan zvuk.

Bilo mi je drago što se princ Kung dotaknuo pitanja samoubojstava, jer sam se mnogo puta posvađala s Guang-hsuom zbog njegovih naredbi za smrtne kazne. Očajnički sam ga pokušala uvjeriti da se odanost ne može postići silom. Odanost ne može postojati bez milosrđa i dobrote. Ali morala sam prekinuti razgovor jer Guang-hsu to nije mogao shvatiti - bio je odgojen da posvećenost i odanost shvaća kao gotovu činjenicu. Prvo što je upoznao od ljudskog roda bili su izljevi iskrenosti i predanosti njegovog učitelja. Odustala sam kad se Guang-hsu požalio da mu se miješam u odlučivanje.

»Majko, jeste li dobro?«, upitao je Guang-hsu nježno. Bila sam mu kazala da se osjećam umorno i slabo.

Tada je rekao: »Odbacio sam zahtjeve da se Li Hung-chang kazni.«

Znam da mi je sin time htio udovoljiti, ali nisam htjela razgovarati o tome. Osobito ne pred princom Kungom. Stoga sam promijenila temu. »Jesmo li isprobali neku drugu taktiku na japanskoj fronti?«

»Pokušali smo s raznim posrednicima, čak i s američkim diplomatima«, odgovorio je princ Kung. »Pokušali smo postići kompromis s Japanom, ali Tokio ga odbija.«

»Ne vidim kakvog smisla ima gubiti vrijeme u pregovorima«, rekao je Guang-hsu. Kao da se trudi obuzdati emocije, pogledao je u stranu. »Ne pregovaram s divljacima!« protisnuo je kroz zube.

»Što onda hoćete od mene?« princ Kung je bio nestrpljiv.

»Trebam vašu pomoć u pripremanju obrane«, rekao je car.

»Nisam siguran da mogu pomoći«, rekao je princ Kung. »U krivu ste ako mislite da mogu biti uspješniji od Li Hung-changa.«

Okrenula sam se obraćajući se obojici: »Ne bismo li trebali razmisliti o hodanju na obje noge? Nastaviti tražiti pregovore s Japanom i istodobno pripremati obranu?«

Guang-hsu je prihvatio savjet princa Kunga i ponudio da obranu povjeri strancima. Njemački vojni inženjer koji je 1881. nadgledao izgradnju utvrde u Port Arthuru

~ 135 ~

imenovan je glavnim zapovjednikom kineske vojske. Guang-hsu se ponadao da će uz pomoć njemačkog generala uspjeti okrenuti situaciju s Japanom.

I princ Ts'eng i princ Ch'un mlađi ustrajali su na tome da je već samo zapošljavanje bivšeg neprijatelja izdajnički čin.

Guang-hsu je podnosio pritisak sve do zadnjeg časa. Tada se predomislio i odustao od stranaca.

»Da ste to učinili«, razočarani se Kung kasnije potužio, »Kina bi bila sigurna i Japan bi nam na kraju platio odštetu.«

Tada to nisam shvatila, ali u trenutku kad se car predomislio njegov je stric postao malodušan. Toliko malodušan da se tijekom narednih dana i tjedana postupno povukao. Pretpostavila sam da mu je bio povrijeđen ponos, ali i da će s vremenom prijeći preko toga i nastaviti se boriti za dinastiju. No Kungovo se srce povuklo u vrt krizantema i on više nikada nije izašao iz njega.

Potkraj siječnja 1895. godine, Guang-hsu je shvatio da nema druge opcije nego da pregovara s Japanom. Dodatno ga je ponizilo što Japan nije htio ni s kim pregovarati o primirju osim s obeščašćenim Lijem Hung-changom.

Trinaestog veljače Guang-hsu je Lija oslobodio dužnosti namjesnika Chihlija i postavio ga na čelo kineske diplomacije. Ponovno sam trebala primiti Li Hung-changa u ime cara.

Li nije htio doći u Peking. Molio je da ga se oslobodi te duž-nosti. Uvjeren da će car i Željezni šeširi prije ili kasnije od njega učiniti žrtveno janje, nije vjerovao da će preživjeti. Napomenuo je da su se stvari promijenile. Više se nismo imali čime cjenkati. Nikako nismo mogli dovesti Japan za pregovarački stol.

»Onaj koji bude predstavljao Kinu i potpisao sporazum morat će otpisati dijelove Kine«, predvidio je Li. »Bit će to nezahvalan zadatak i nacija će okriviti njega, bez obzira na razlog takvog ishoda.«

Molila sam ga da razmisli i pozvala ga na privatnu večeru.

Li je mi je u odgovoru poručio da nije dorastao takvoj počasti te da mu je zbog starosti i lošeg zdravlja teško putovati.

»Voljela bih da nisam carica Kine«, odgovorila sam Liju. »Japanci napreduju prema Pekingu i ne mogu podnijeti čak ni pomisao na to kako će oskvrnuti carsko tlo naših predaka.«

Možda zbog zabrinutosti u mom tonu, možda zbog osjećaja časti - iz kojeg god razloga bilo - Li Hung-chang mi je ukazao čast pojavivši se, i ubrzo je imenovan glavnim pregovaračem Kine. U Shimonoseki u Japanu stigao je devetnaestog ožujka 1895. Oko mjesec dana poslije, dogodio se zapanjujući incident: dok je odlazio s jednog od sastanaka s premijerom Itom Hirobumijem, japanski je ekstremist pucao Liju u lice.

»Bilo mi je gotovo drago zbog incidenta«, odgovorio je Li nakon što sam ga u

~ 136 ~

pismu upitala o njegovom stanju. »Metak mi je okrznuo lijevi obraz. Donio mi je ono što nikad ne bih uspio postići za pregovaračkim stolom - simpatije svijeta.«

Pucnjava je rezultirala međunarodnim pritiskom na Japan da ublaži zahtjeve prema Kini.

Imala sam osjećaj da sam poslala Lija u smrt i da je preživio isključivo zahvaljujući sreći.

U svom pismu Li Hung-chang je pripremio cara Guang-hsua na najtežu odluku: da pristane na dogovorene uvjete i trajno preda Japanu otok Tajvan, otoke Pescadores i poluotok

Liaotung; otvori sedam kineskih luka japanskoj trgovini; plati dvjesto milijima taela i dopusti Japanu okupaciju luke Weihaiwei do isplate duga; te prizna »potpunu i konačnu autonomiju i nezavisnost Koreje«, što je značilo prepustiti je Japanu.

Guang-hsu je sjedio na Zmajevom prijestolju i plakao. Kad se Li Hung-chang vratio u Peking da se posavjetuje s carem, nije iz njega mogao izvući nijednu riječ.

Tada sam s Lijem podijelila svoja razmišljanja: »Neka se Kina odrekne onoga čega se mora odreći u novcu, ali ne i u teritoriju.«

Podigao je pogled. »Da, Vaše Veličanstvo.«

Rekla sam mu da jednom kada dopustimo stranu okupaciju kopnenih područja, kao što smo dopustili Rusima u pokrajini Ili, Kina će zauvijek biti izgubljena.

Li je savršeno razumio i u skladu s tim pregovarao.

Slika Li Hung-changa u audijencijskoj dvorani s čelom na podu ostala mi je u glavi nakon što je otišao. Nepomično sam sjedila. Zvuk velikog sata u hodniku strugao mi je po živcima.

»Koreje i Tajvana više nema«, ponavljao si je Guang-hsu u bradu.

On, naravno, nije znao da ćemo za nekoliko mjeseci izgubiti i Nepal, Burmu i Indokinu.

Još jedna pljačka. I potom nova.

Japan nije imao namjeru stati. Njihovi su se agenti proširili Mandžurijom.

Ni te godine nisu oličeni izrezbareni zmajevi na stupovima palače. Stara se boja počela guliti i zlato se osušilo i posmeđilo.

Odboru za unutrašnje poslove odavno je ponestalo novca. Opasnost nije predstavljalo samo vidljivo truljenje uslijed isušivanja, nego i nevidljivi termiti.

Jedno jutro glavni se eunuh Li Lien-ying odvažio službeno zamoliti cara: »Molim vas, Vaše Veličanstvo, učinite nešto da spasite Zabranjeni grad, koji je sagrađen isključivo od drveta.«

»Spalite ga!« odgovorio mu je Guang-hsu.

Audijencije su se nastavile. Li Hung-chang me telegramom obavijestio da

~ 137 ~

Japanci zahtijevaju pravo na izgradnju tvornica u lukama iz sporazuma. »Prihvatite te uvjete ili će biti rata«, prijetio je Japan.

Guang-hsu i ja smo shvatili da će, ispunimo li zahtjeve Japana, i ostale strane sile tražiti isto.

»Najnovije koncesije dovele su u pitanje i prava na minerale«, pisalo je u nastavku Lijeva telegrama, »i ne možemo puno učiniti da to spriječimo...«

Sunčeve su zrake ušle kroz prozore u moju spavaću sobu, bacajući sjene treperavog lišća po podu i namještaju. Veliki crni pauk visio je na niti kraj izrezbarene ploče. Klatio se amo-tamo na blagom povjetarcu. Bio je to prvi crni pauk kojeg sam vidjela u Zabranjenom gradu.

Čula sam kako netko vuče stopala po podu. Zatim se na vratima pojavio Guang-hsu. Imao je držanje starca s grbavim leđima.

»Ima li kakvih vijesti?«, pitala sam.

»Izgubili smo posljednju diviziju muslimanske konjice«. Guang-hsu je ušao u sobu i sjeo na stolicu. »Prisiljen sam raspustiti desetke tisuća vojnika jer moram platiti odštetu strancima. 'Ili rat' kažu oni. 'Ili rat'!«

»Ne jedeš«, rekla sam. »Doručkujmo.«

»Japanci grade ceste koje povezuju Mandžuriju i Tokio.« Netremice je gledao u mene svojim velikim crnim očima; »Propast ću skupa s ruskim carem.«

»Dosta, Guang-hsu.«

»Car Meiji uskoro neće imati suparnika u Istočnoj Aziji.«

»Guang-hsu, prvo jedi, molim te...«

»Majko, kako da jedem? Pun mi je želudac Japana!«

~ 138 ~

26

Carske su kuhinje tražile izgovore da ne otkažu moje rođendanske bankete. Dvor je imao isti stav, jer je u mom odlasku u mirovinu vidio priliku za zaradu. Li Hung-chang je bio prisiljen pregovarati o dodatnim zajmovima kako bi spasio situaciju.

Zaključila sam ću izbjeći rođendansku klopku samo ako se obratim naciji javnim pismom:

Prigoda mog šezdesetog rođendana trebala je biti veseo događaj i znam da su mnogi dužnosnici i građani dali svoj doprinos za podizanje trijumfalnih lukova - rečeno mi je da se radi o dvadeset pet posto vaših godišnjih prihoda - koji će krasiti Carski kanal cijelom njegovom dužinom od Pekinga do mog doma... Nisam imala namjeru biti pretjerano tvrdoglava i inzistirati na tome da odbijem tu čast, ali osjećam da vam, više no išta, dugujem svoju iskrenost. Od prošlog ljeta izgubili smo vazalne države, flote su nam uništene i bili smo uvučeni u nasilje koje nam je donijelo veliku nesreću. Kako da imam srca ugađati svojim čulima? Stoga proglašavam da se od ovog časa odustaje od javnih svečanosti i svih priprema.

Pismo sam izravno odnijela u tiskaru bez savjetovanja s dvorskim vijećem. Bojala sam se da ga neće uvažiti, upravo kao što nisu uvažili moju želju da otkažem rođendanske bankete.

Voljela bih da sam s nacijom podijelila i svoje žaljenje što nismo poslušali Lijev savjet i što smo time samo povećali odštetu koju Kina mora platiti. Nisam mogla pretočiti u riječi svoj bijes što se Li Hung-chang, u dobi od sedamdeset dvije godine, vratio kući da bi ga prozvali izdajicom. Ljudi na ulici pljuvali su na njegovu nosiljku dok je prolazio.

Kako bih iskazala svoju podršku Liju, nagovorila sam dvor da ga pošalje u Sankt Peterburg nedugo nakon krunidbe cara Nikolaja II.

Li je zatražio da s njim putuje i prazan lijes - htio je biti pripremljen. Zamolio me da urežem njegovo ime na poklopac, što sam i učinila.

Zahvaljujući posjetu Li Hung-changa postignut je, a potom i potpisan, tajni sporazum između Rusije i Kine. Zemlje su se dogovorile da će braniti jedna drugu u slučaju japanske agresije. Zauzvrat smo pristali na klauzulu prema kojoj je Rusija smjela proširiti svoju Transsibirsku željeznicu preko Mandžurije do Vladivostoka. Rusi su također dobili dopuštenje da koriste željeznicu za prijevoz vojske i ratnog materijala preko kineskog teritorija.

Bilo je to najbolje što je Li Hung-chang mogao postići u tim okolnostima. Instinkt nam je govorio da se Rusiji ne može vjerovati. Kako se ispostavilo, čim smo Rusima dali pravo da usidre svoju flotu u našoj luci Port Arthur, oni više nisu htjeli otići, čak ni nakon

~ 139 ~

što su istjerali Japan.

Negdje u to vrijeme, dok smo Guang-hsu i ja rješavali praktična pitanja vezana za program davanja zemlje u zakup kojim bismo

otplaćivali naše inozemne dugove, iznenada se pojavila njegova supruga i moja nećakinja Lan.

Čim je Guang-hsu spazio Lan, ispričao se i napustio prostoriju.

Lan je bila odjevena u haljinu s izvezenim ružama. Kosa joj je bila ukrašena sićušnim cvjetovima od svile. Visoki okovratnik na njenoj haljini prisilio ju je da podigne i isturi bradu, što je dodatno naglasilo njezinu nelagodu. Činilo se da je prestala nanositi bijeli puder na obraze; na licu joj se vidjelo da pati. Usne su joj bile zakrivljene prema dolje. Rasplakala se prije nego je uspjela progovoriti.

Bilo mi je teže promatrati njihove probleme u braku nego se pomiriti sa smrću svog supruga i sina. Smrt Hsien Fenga i Tung Chiha izazvala je u meni bol, ali su rane postupno zacjeljivale. Sjećanje je bilo selektivno i mijenjalo se kako je vrijeme prolazilo. Više se nisam sjećala patnje. U mojim snovima sin me volio, a Hsien Feng je uvijek bio neodoljiv.

Kod Guang-hsua i Lan, nesreća je bila kao lišaj u razdoblju vlage: krenuvši iz kutka strehe, polako se proširila cijelom palačom.

»Posjetila sam svoju bolesnu svekrvu«, Lan je, naravno, pričala o mojoj sestri. »Rong je vrlo loše.«

Moja je sestra bila prikovana za krevet i odbijala je moje posjete. Rong je uporno tvrdila da sam ja uzrok njene bolesti, pa sam poslala Lan.

»Znam da nisi došla razgovarati o mojoj sestri«, rekla sam Lan. »Sve što ti mogu reći jest da je Guang-hsu pod velikim pritiskom.«

Lan je odmahnula glavom, a ukrasi u njenoj kosi su zalepršali. . »On mora provoditi vrijeme sa mnom.« »Ne mogu ga prisliti, Lan.«

»Da, možete, tetko, ako vam je doista stalo do mene.«

Osjetila sam se krivom i obećala da ću ponovno pokušati. Preselila sam Lan i njenu služinčad u zgradu do Guang-hsuove, iskoristivši problem s termitima kao izgovor. Mislila sam da će se tako moći posjećivati služeći se vratima koja su povezivala dvije zgrade. Ali već sljedećeg dana Guang-hsu je zagradio prolaz namještajem. Kada je Lan dala ukloniti namještaj, Guang-hsu je naredio da se vrata trajno zazidaju.

U međuvremenu, vidjela sam da se Guang-hsu zaljubljuje u svoju konkubinu Biser, koja je tek bila navršila devetnaest i bila je zanosno lijepa. Njezina znatiželja i inteligencija podsjetile su me na moju mladost. Sviđala mi se jer je poticala Guang-hsua da ispuni očekivanja nacije.

Bilo mi je žao gledati Lan kako se trudi natjecati se s konkubinom. Lan je u venama imala previše krvi mog brata. Imala je želje, ali ne i volju da ih ostvari. Kada je zaprijetila

~ 140 ~

samoubojstvom, Guang-hsuu je samo postala još više odbojna.

Pozvala sam Kuei Hsianga u pomoć, ali je on rekao: »Ti si ih spojila, sestro Orhidejo. Ti to moraš popraviti.«

Dogovorila sam čajanku samo za nas troje. Na Lanino inzistiranje da proba kolač od breskve koji je za njega napravila, Guang-hsu se uzrujao i ustao da ode. Gurnula sam ga u lakat i rekla: »Prošećimo se vrtom.« Zaostala sam za njima, nadajući se da će započeti razgovor. Ali Guang-hsu se držao na distanci, kao da mu supruga boluje od neke bolesti. Lan je ponosno šutjela.

»Moraš se odlučiti, Lan«, rekla sam nakon što je Guang-hsu otišao obavljati svoje dvorske dužnosti. »Bila si svjesna da se stvari možda neće odvijati kako si zamišljala. Upozorila sam te.«

»Da, jeste.« Moja je nećakinja obrisala lice rupčićem. »Vjerovala sam da će ga moja ljubav promijeniti.«

»No nije ga promijenila. Moraš to prihvatiti.«

»Što da radim?«

»Zaokupi se svojim dužnostima carice. Vodi ceremonije i odaj počast precima. Možeš činiti i ono što ja činim: uči o svijetu i potrudi se biti korisna.«

»Hoće li mi to donijeti Guang-hsuovu ljubav?«

»Ne znam«, odgovorila sam. »Ali ne smiješ se nikada prestati nadati.«

Lan je počela šegrtovati kod mene. Prvi joj je zadatak bio da pročita nedavno izvješće o smrti korejske kraljice Min.

»'Uz pomoć doušnika, japanski su agenti provalili u kraljičinu palaču.'« Lan je ostala bez daha i prekrila usta maramicom.

»Nastavi, Lan«, rekla sam joj.

»'Nakon...nakon što su ubili njezine dvije dvorske dame, nasrnuli su na kraljicu Min. Upravitelj kraljevskog domaćinstva priskočio joj je u pomoć, ali su mu uljezi mačem odsjekli obje ruke..'« Lan je bila prestravljena. »Što...Što se dogodilo s njezinim čuvarima? Gdje su oni bili?«

»Zacijelo su ih ubili, ili zarobili, ili potkupili«, odgovorila sam. »Pročitaj do kraja, Lan.«

»'Kraljicu Min su više puta izboli i iznijeli van...« Lan je nastavila čitati, ali gotovo nečujno. Okrenula se prema meni i nakrivila glavu, poput marionete kojoj je pukla uzica.

»Što se dogodilo?«, pitala sam.

»Japanci su ispred njezine palače na šlaga li drva na hrpu i polili ih kerozinom.« »A zatim?«

»Bacili su je na vrh hrpe i zapalili.« Lanine su usne drhtale.

Uzela sam joj izvješće i stavila ga na stol.

~ 141 ~

Lan je sjedila u tišini, kao zaleđena. Nakon nekog vremena ustala je i izašla poput duha.

Lan više nikada nije zaprijetila samoubojstvom, premda se nastavila žaliti na svog supruga. Smatrala je da ne mora ništa znati o dvorskim poslovima, no to je nije spriječilo da mašta kako je nacija obožava. Nikada nije dijelila postelju s carem, niti se sprijateljila s Biserom. Radila je na tome da dugo poživi, ugađala si i provodila je vrijeme s Biserinom sestrom, konkubinom Blistavom, koja je bila Biserina suprotnost. Blistavu je malo toga zanimalo. Voljela je hranu i mogla je sjediti i elegantno grickati cijeli dan.

Osamnaestog lipnja 1896. godine umrla je Rong. Prije smrti optužila je liječnike da su je otrovali. Dvor je saznao za njenu mentalnu bolest i napokon su razumjeli zašto sam joj prije mnogo godina zabranila da posjećuje Guang-hsua. Na nesreću, cara su sada smatrali sinom lude žene i Klansko vijeće pod tom je izlikom počelo razmišljati o zamjeni.

Bilo mi je muka od međusobnih sukoba mandžurskih prinčeva, braće i rođaka koji izgleda nisu imali ništa zajedničko osim pohlepe i mržnje. Kada sam im pokušala objasniti koliko su se car Hsien Feng i princ Kung voljeli, mladim Željeznim šeširima postalo je dosadno. U svojim veličanstvenim dvorskim haljinama, ovaj se naraštaj madžurskog plemstva otimao kao čopor vukova oko rezidencija, sinekura i godišnjih prihoda.

Izgubila sam strpljenje na obiteljskom okupljanju za vrijeme sestrinog sprovoda. Na to je djelomično utjecala činjenica da nisam dobila priliku da se oprostim od Rong - tako mi se osvetila. I negodovanje princa Ch'una mlađeg i njegove bande Željeznih šešira zbog nasljedstva pogodilo me u živac i planula sam.

»Smrt vaše majke znači da više nećete biti zaštićeni«, hladno sam rekla. »Sljedeći put kada uvrijedite prijestolje, neću se libiti da vas uklonim, a ako mi se budete suprotstavili, i smaknem.«

Ch'un je znao da mislim ozbiljno - na koncu, pogubila sam Su Shuna, bivšeg velikog savjetnika, i njegovu moćnu bandu.

Moja strogost prekinula je svađu i omogućila mi malo mira.

Položivši lice na Rongin lijes, sjetila sam se dva oraha koje mi je stavila na dlan na dan kada sam odlazila od kuće u Zabranjeni grad. Kajala sam se što se nisam bolje brinula za nju. Bolest ju je svladala, ali bilo je trenutaka lucidnosti i ljubavi. Pitala sam se je li znala za bračne probleme Guang-hsua i Lan. Nikad neću saznati kako se osjećala. Kako su mi samo nedostajali naši razgovori kada smo bile djevojčice! Voljela bih da sam mogla pričati s Kuei Hsiangom, podijeliti s njim tugu, no njega to nije zanimalo. Mom je bratu Rongina smrt bila olakšanje.

Lan i Guang-hsu su izgledali kao skladan par na Ronginom pokopu. Nakon što su se skupa poklonili pred lijesom, bacili su zlatni prah u zrak. To me

~ 142 ~

potaknulo da ne gubim nadu.

Za vrijeme svih ovih nedaća, Yung Lu je uporno radio s Li Hung-changom na jačanju naše vojske. U tom smo se razdoblju rijetko viđali; odlučio je da ne daje povoda glasinama o nama koje bi ugrozile njegov rad za cara. Morala sam se zadovoljiti Lijevim izvješćima o njegovom mjestu boravka.

No jedno jutro Yung Lu je došao k meni kako bi zatražio dopuštenje da napusti položaj vrhovnog zapovjednika vojske i stane na čelo carske mornarice. Ispunila sam mu želju, znajući da je sigurno dobro razmislio o toj odluci, ali sam ga upozorila da će mnogi taj prijelaz smatrati degradacijom.

»Nikada se ne ravnam po tuđim načelima«, bio je njegov odgovor.

»Mornarica ima mnogo poteškoća otkad je Li Hung-chang otišao u inozemstvo«, podsjetila sam ga. »Upravo zato želim taj posao.«

»Li mi je rekao, 'Samo čovjek Yungovog kalibra može utjecati na mornaricu.' Je li on predložio taj potez?« »Jest.«

Trudila sam se ne razmišljati o tome da će zbog novih dužnosti Yung Lu još češće izbivati iz Pekinga. »Tko će vas zamijeniti?«, pitala sam.

»Yuan Shih-kai. Odgovarat će meni osobno.« Naravno, bila sam itekako svjesna Yuanovih kvalifikacija. Kao mladi general borio se protiv Japanaca i uspješno je održavao mir u Koreji deset godina.

»Onda ćete obavljati dva posla.« »Da, hoću.« Nasmiješio se. »Kao i vi.« »Neću se osjećati sigurnom bez vas.« »Bit ću u Tientsinu.« »To je stotinama kilometara odavde.« »U usporedbi sa Sinkiangom, razdaljina je zanemariva.« Tiho smo sjedili pijuckajući čaj. Promatrala sam ga, njegove oči, nos, usta i ruke.

~ 143 ~

27

Guang-hsu me zamolio da se preselim s njim u Ying-t'ai, Paviljon oceanske terase, otočnu palaču na jezeru Južno more kraj Ljetne palače. Osama će mu, rekao je, pomoći

da se sabere.

Ying-t'ai je bio raj u kojem dugo nitko nije živio. Elegantne zgrade, koje je trebalo obnoviti, bile su povezane s kopnom uskim putićem i mostom. Paviljon je imao mramorne terase koje su se spuštale do vode i kanale premošćene lijepim mostovima.

Ljeti su obližnja jezera bila prekrivena flotilama zelenog lopoča. U kolovozu bi se veliki ružičasti cvjetovi vinuli sa zelenih podmetača. Prizori su bili čudesni. Kada je započela obnova, zamolili su me da preimenujem odaje. Odabrala sam imena Dvorana njegovanja otmjenosti, Odaja tihog počinka, Kabinet dalekosežne kontemplacije i Odaja jedinstva srca.

Postajalo mi je jasno da se dostojanstvo može postići i bez prijatelja. Sve više me privlačio budizam. Mamio me mir koji je obećavao a i nije bio diskriminacijski prema ženama kao konfucijanizam. Budistički je panteon obuhvaćao žene, među kojima se isticala boginja milosrđa Kuan-yin, kojoj sam osobito bila sklona. Istinu govoreći, nisam imala drugog izlaza.

Vjerovala sam u samilost, ali sam gubila vjeru u ljude oko sebe. Na primjer, mislila sam da će kućni eunusi biti pošteni i odani budem li s njima pravedno postupala, no jednim prodornim pogledom u oči otkrila bih lašca.

Zatražila sam od svog eunuha Chow Teea da pošalje kolač s medom i orasima Li Lien-yingu, koji je prvi put u dvadeset devet godina otišao na odmor. Kada mi je Chow Tee prenio zahvale Li Lien-yanga, pitala sam ga: »Jesi li sam dostavio kolač?«

»Jesam, naravno. Trčao sam, tako da gazda Li dobije kolač dok je vruć.«

»Vani pada kiša, zar ne?« pitala sam.

»Da.«

»Kako ti je onda odjeća potpuno suha?«

Na kraju je lažac dobio deset udaraca bambusovim štapom.

Promatrala sam rascvjetale kamelije ispred prozora da se smirim. Drveće je bilo puno raskošnih pupoljaka. Teško je bilo povjerovati da je Li Lien-ying navršio pedeset. Imao je trinaest kada ga je An-te-hai prvi put doveo k meni.

Ja sam sada imala šezdeset jednu godinu, postala sam nepovjerljiva prema drugima i sve sam više sumnjala u svoj sud. Više sam puta upozorila da neću podnositi lažljivce, ali laži su oduvijek bile dio života u Zabranjenom gradu. Od početka rata s Japanom, niti jednom nisam primila izvješće o vojnim gubicima. Jedine vijesti s dvora bile su one o pobjedama, koje sam budalasto nagrađivala promaknućima i bonusima.

~ 144 ~

Iznenada bih odlučila podvrgnuti kušnjama svoje eunuhe i dvorske dame. Osjećala sam se bolesno u srcu, ali se nisam mogla drukčije ponašati. Morala sam biti nepredvidljiva i stroga. Uvela sam pravilo da lako vadim šibu. To je postao moj način da psihički preživim.

Trudila sam se ne baviti se sitnicama. Na primjer, nisam kaznila Li Lien-yinga kad je izbušio rupu (»da ispusti zrak«) na svim bocama šampanjca koje mi je Li Hung-chang donio iz Francuske. Eunuh je vjerovao da mi zvuk čepa šteti.

Cijelu 1896. godinu svakodnevno sam radila s carem Guang-hsuom i bila sam zadovoljna njegovim napretkom. Očajnički je pokušavao nadoknaditi propušteno na dvoru, ali se susretao s ogromnim preprekama i naš je prvi korak bila organizacija. Ustala bih rano i prošetala kamenim mostovima da pripremim um za taj dan. Pratila sam lopoče od prvog pupoljka do konačnog cvata. Vidjela bih kako se otvara prvi cvijet u ljetnu zoru.

Imala sam osjećaj da se ne uklapam u to mirno okruženje. Promatrajući eunuhe kako do struka uronjeni u šaš čupaju korijenje lopoča za moj doručak, borila sam se s mišlju trebam li nagovoriti cara da odobri nedavni prijedlog Li Hung-changa da se dignu novi zajmovi. Kasnili smo s isplatama, a strane su banke prijetile. Bilo nam je jasno da strane sile žele naš teritorij i samo traže izgovor da napadnu.

Kada su nam poslužili pržene korijene lopoča, Guang-hsu nije imao apetita. Sjela sam kraj njega, ali nisam znala kako da ga utješim. Sada mi je već bilo jasno da Guang-hsu najčešće želi da ga se ostavi na miru. Brinulo me njegovo zdravlje, ali se nisam usudila nagovarati ga da uzme štapiće u ruke.

Kada bih pojela, brzo bih obrisala usta i otišla u ured pripremiti se za jutarnju audijenciju. Guang-hsu bi došao za mnom nakon par minuta. Čekala bih da ga eunusi obuku i popeli bismo se u nosiljke.

Nakon što bismo se povukli s popodnevne audijencije, Guang-hsu i ja nastavili bismo raspravljati o dnevnim pitanjima. Često bismo morali pozvati ministre i dužnosnike radi detaljnih informacija. Kada bi Guang-hsu primijetio da počinjem zijevati, zamolio bi me da stanem i opustim se. Zatražila bih od njega cigaretu i on bi mi je zapalio. Popušila bih je i nastavila raditi do mraka.

»Kina nikoga nije uvrijedila, ništa nije zgriješila, ne želi ratovati i spremna je na žrtve«, pisalo je u članku Roberta Harta. »Ona je krupan i bolestan čovjek koji se polako oporavlja od mučnih posljedica višestoljetne povijesti, a po njemu skače taj agilni, zdravi, dobro naoružani Japanac - zašto ga netko ne zaustavi?«

Guang-hsu i ja smo se nadali da će Hartov komentar Kini donijeti simpatije i podršku ostatka svijeta. Nažalost, stvari su krenule suprotnim smjerom. Poraz od Japana samo je potaknuo zapadne sile da nas nastave iskorištavati. »Crv je čvrsto tkivo Kine pretvorio u šaku prašine« - ostatke je svatko mogao razgrabiti.

Izgubili smo Koreju, a naša je nova mornarica bila uništena. Premda su stoljećima

~ 145 ~

oponašali kinesku civilizaciju, Japanci su sada gajili arogantan prijezir prema kolijevci istočne mudrosti. Svijet je naizgled zaboravio da je još 1871. godine Japan plaćao danak Kini kao vazalna država.

Guang-hsu je, poput svih ostalih, vjerovao da je Li Hung-chang sklapao privatne dogovore sa strancima u svoju korist. »Li je mogao bolje proći u pregovorima«, tvrdio je. Jedini mu je dokaz bio taj što je Li Hung-chang povjerio opskrbu vojske svome zetu.

»To je zbog toga što je Li imao grozno iskustvo s tvojim stričevima, braćom i rođacima«, rekla sam mu. »Li nikada nije bio korumpiran - u Kini je običaj oslanjati se na privatne veze. Usredotoči se na ono što si dobio. Li je uspio osigurati sredstva da se ponovno izgradi mornarica.«

»Ne mogu mu oprostiti što je na samom početku prokockao priliku da se obranimo!« Guang-hsuov glas proparao je hodnik. »Prodao nas je u bescjenje!«

Guang-hsu nije mogao živjeti s činjenicom da smo prisiljeni potpisati ponižavajući Sporazum iz Shimonosekija, kakav nije potpisao nijedan car u kineskoj povijesti.

»Japan mu je omogućio da zaradi novac. Nije li istina da je Li Hung-chang najbogatiji čovjek u Kini?«

»Neću šutnuti obiteljskog psa«, rekla sam mirno. »Radije ću se boriti protiv nasilnih susjeda. Li uopće nije htio sudjelovati u pregovorima. Ti i ja smo ga poslali«, podsjetila sam Guang-hsua. »Japanci su odbili predstavnika kojeg si poslao prije njega. Japanci su ga odabrali na temelju njegovih zasluga.«

»Točno!« rekao je Guang-hsu. »Odabrali su ga jer im je bio prijatelj. Japan je znao da će s Lijem sklopiti dobar posao.«

»Za boga miloga, Guang-hsu, metak ga je zamalo pogodio u oko! Da nije bilo pokušaja atenata, Japan bi ustrajao na prvotnim zahtjevima i mi bismo izgubili čitavu Mandžuriju, plus tristo milijuna taela!«

»Nisam jedini koji optužuje Lija.« Guang-hsu mi je pokazao dokument. »Dvorski je cenzor istraživao. Slušaj.« Pročitao je: »Li Hung-chang je imao velika ulaganja u Japanu i nije želio izgubiti dividende u dugotrajnom ratu. Čini se da se bojao da će izgubiti velike svote novca zarađene na brojnim špekulacijama, koje je držao u japanskim bankama; zato se protivio ratu.«

»Ako ne vidiš da je napad na Li Hung-changa izdajnički čin, ja nikako ne mogu i ne smijem raditi s tobom.« Naljutila sam se.

»Majko.« Guang-hsu je kleknuo. »Samo sam podijelio s vama sto znam. Previše se oslanjate na Lija. Sto ako on nije ono što mislite da jest?«

»Kada bih barem imala izbora, Guang-hsu.« Uzdahnula sam. »Trebamo ga. Da Li nije iskoristio svoje međunarodne veze, Japan se ne bi povukao s poluotoka Liaotung.«

»Ali Japan je zatražio još trideset milijuna taela odštete«, rekao je Guang-hsu ogorčeno.

~ 146 ~

»Mi smo poražena nacija, sine. Nije sve ovisilo o Li Hung-changu.«

Guang-hsu je sjedio u tišini i grizao usnice.

Molila sam ga da cijeni Lijev trud. »Samo mi možemo balansirati potkupljivost Li Hung-changa s onim što nam on može donijeti.« Kada sam pitala kako je prošao sastanak sa stranom delegacijom, Guang-hsu je bezvoljno odgovorio, »Loše.« Sjeo je i protegnuo vrat. »Siguran sam da su stranci bili jednako razočarani. Utrošili su toliko vremena i energije kako bi osigurali audijenciju, da bi potom shvatili koliko sam dosadan.«

Sjetila sam se komentara svog supruga Hsien Fenga kada su stranci tražili audijenciju kod njega. Imao je osjećaj da će im samo pružiti priliku da mu pijunu u lice.

»Nisam ih mogao gledati«, rekao je Guang-hsu. »Uzalud sam se uvjeravao kako se sastajem s ljudima, a ne sa zemljama koje su me ponizile.«

»Primio si sve delegate?« pitala sam.

Guang-hsu je kimnuo glavom. »Rusija, Francuska i Njemačka ponašale su se kao pohlepni psi. Pokušali su me natjerati da se obvežem na nove posudbe novca. Što sam mogao učiniti? Rekao sam im da si Kina to više ne može priuštiti. Rekao sam im da sav naš prihod odlazi na odštetu Japanu.«

Strani bankari bili su surovi trgovci, sjetila sam se kako mi je Li Hung-chang jednom rekao. »Što se dogodilo na kraju?«

»Na kraju? Posudio sam od svih njih, ponudivši im u zalog prihode od carine, tranzita i soli.«

Bol u njegovu glasu bila je nepodnošljiva. Osjećala sam se bespomoćno i strahovito tužno.

»Nisam spreman za ono što slijedi.« Moj je sin ponovno uzdahnuo. »Rusi i dalje prevoze trupe i zalihe našom željeznicom preko Manždurije do mora.«

»Na to imaju pravo samo u vrijeme rata, ne u miru.« Postala sam svjesna umora u vlastitom glasu.

Guang-hsu je odmahnuo glavom. »Rusi odlučno traže da im Transsibirska željeznica radi i u miru, majko.«

Izlazeći na terasu da uzmemo zraka, uhvatila sam sina za ramena. »Nadajmo se da će uspjeti Lijev plan da iskoristi jednog barbara kako bi kontrolirao drugog.«

Guang-hsu nije bio siguran. »Japan se približava Pekingu«, rekao je, »a mi smo izgubili cijelu našu pomorsku obranu.«

Stajala sam na vjetru i pokušala preživjeti taj trenutak.

Mom je sinu svaki novi dan nosio novu odluku, novi poraz, novo poniženje. Živio je u jami stajskog izmeta. Tung Chih je imao sreće: smrt mu je donijela mir.

Sobu je ispunila tama kada se Li Lien-ying povukao. Ležala sam na mekim jastucima i prisjetila se kako me Li Hung-chang jednom savjetovao da zlato i srebro

~ 147 ~

položim u banke izvan Kine.

»Što se Japana tiče...« prisjetila sam se kako se bojao dovršiti rečenicu, ali shvatila sam bit: možda budem primorana napustiti Kinu. Slika kraljice Min, žive spaljene, nikad nije posve iščezla iz mojih misli.

Li Hung-chang je zacijelo pretpostavio da sam imućna. Nije znao da nemam ni prebijene pare. Previše sam se sramila dati ikome do znanja da sam prodala svoju omiljenu opernu trupu. Nisam posjedovala gotovo ništa osim svojih sedam počasnih carskih titula. Li me nije nagovarao da se posavjetujem s engleskim upraviteljima banaka u Hong Kongu i Šangaju. No, nakon što je napustio moju palaču više nije imao dvojbe - razumio je bolje no ikad prije kakvi su moji stavovi o opstanku Kine.

Guang-hsu i ja smo očekivali da će zapadne sile prestati sa svojom agresijom nakon provedbe dogovora, ali u svibnju 1897. godine Njemačka je pronašla novi izgovor da nas napadne. Do incidenta je došlo kada su kineski banditi opljačkali selo u Shantungu blizu luke Kiaochow, njemačke naseobine. Spalili su kuće i ubili stanovnike, uključujući dva njemačka katolička misionara.

Prije nego je naša vlada imala prilike to istražiti, njemački je eskadron krenuo prema Kiaochowu i zauzeo luku. Njemačka je Kini zaprijetila najtežim sankcijama ukoliko ne pristane platiti kompenzaciju u zlatu i ne kazni bandite.

Kaiser se pobrinuo da njegov protest dopre do ušiju svijeta: »Nepokolebljiv sam u odluci da odsad nadalje odustanem od preoprezne politike koju su Kinezi smatrali slabošću i pokažem Kinezima bez oklijevanja, i ako je potrebno surovo i nemilosrdno, da od njemačkog cara ne mogu praviti budalu te da je loše imati ga za neprijatelja.«

Četiri dana kasnije, sin mi je došao s viješću da je kineska utvrda u Kiachowu opkoljena. Nakon što su je zauzeli, Guang-hsu je bio prisiljen Njemačkoj dati u zakup luku i okolno područje u krugu od pedeset kilometara. U devedeset devet godina dug zakup bila su uključena i ekskluzivna prava na rude i željeznicu u tom području.

Guang-hsu se tresao dok mu je Li Hung-chang opisivao što će se dogoditi ako odbije potpisati.

U sljedećih nekoliko mjeseci, Li je donio još loših vijesti: ruski ratni brodovi uplovili su u utvrdu Port Arthur, što im je dopušteno sporazumom iz 1896. godine, i objavili da se namjeravaju zadržati ondje. Do ožujka 1898. godine Rusija je na dvadeset pet godina dobila u zakup Port Arthur i susjednu trgovačku luku Talienwan, sa svim pravima na korištenje rudnog bogatstva i željeznice u krugu od stotinjak kilometara.

Pridružujući se otimačini, britanski je premijer ustvrdio da je »ravnoteža moći u zaljevu Pechili sad poremećena«. Engleska je tražila da se Weihaiwei, sporan koliko i Kiaochow pod kontrolom Nijemaca, »preda Britancima čim se isplati odšteta Japanu i evakuira grad«. Britanci su također preuzeli područje Kowloona u unutrašnjosti, nasuprot Hong Kongu.

Da ne zaostane za drugima, Francuska je zatražila sličan devedeset i devet godina

~ 148 ~

dug zakup luke Kwangchowan, južno od Hong Konga.

Kad je dvor apelirao na cara da nešto poduzme, Guang-hsu je svakom ministru uručio primjerak zajedničkog proglasa zapadnih sila koji se ticao »područja utjecaja« u Kini, kojeg mu je predao Li Hung-chang. Njemačka i Rusija su se složile da je čitav bazen Jangcea od Sečuana do delte u Kiangsuu britanski. Britanci su se složili da su južni Kanton i južni Junan francuski. Pojas od Kausua preko Shensija, Shansija, Hunana i Shantunga bio je njemački. Mandžurija i Chihli bili su ruski. Slobodoljubive Sjedinjene Države zajamčile su jednaka prava i mogućnosti svim nacijama u područjima pod zakupom i nazvali svoj stav »politikom otvorenih vrata«.

~ 149 ~

28

Nisam znala da ću tog dana princa Kunga vidjeti posljednji put. Bilo je tmurno, oblačno jutro u svibnju 1898. godine kada sam primila njegov poziv. Znala sam da je bolestan, no bio je poznat po snažnoj konstituciji i svi su očekivali da će se oporaviti. Kada sam ga posjetila, iznenadilo me njegovo stanje i odmah sam znala da mu se život bliži kraju.

»Nadam se da ti ne smeta što umiruća riba još uvijek stvara mjehuriće«, rekao je princ Kung slabašnim glasom. Pitala sam ga želi li da mu dovedem cara. Princ Kung je odmahnuo glavom i zaklopio oči da prikupi snage.

Pogledala sam oko sebe. Oko kreveta su bile poredane šalice, zdjele, pljuvačnice i kante. Soba je smrdjela po biljnim lijekovima.

Princ Kung se pokušao uspraviti, ali više nije imao snage. »Šesti brate«, rekla sam, pomažući mu da se uspravi, »niste smjeli šutjeti o svom stanju.«

»Nebeska je to volja, šurjakinjo«, hvatao je zrak princ Kung. »Drago mi je da sam vas na vrijeme uhvatio.«

Podigao je desnu ruku i ispružio dva drhtava prsta.

Približila sam se.

»Prvo, žao mi je zbog Tung Chihove smrti.« Glas mu se ispunio kajanjem. »Znam koliko ste patili....oprostite mi. Moj sin Tsai-chen je zaslužio smrt.

»Prestanite, šesti brate.« Suze su mi došle na lice.

»Nikad nisam oprostio Tsai-chenu, i on je to znao«, rekao je princ Kung.

No on nije htio oprostiti samome sebi. Nikad nisam imala srca pitati princa Kunga kako je preživio dane nakon smrti sina.

»Bijedna su roditeljska srca«, rekla sam, dodajući mu ručnik.

»Dugujem mnogo Hsien Fengu.« Princ Kung je obrisao lice ručnikom. »Zakazao sam u svojoj dužnosti. Iznevjerio sam Tung Chiha, a sada moram napustiti i Guang-hsua.«

»Hsien Fengu ne dugujete ništa. On vas je izbrisao iz oporuke. Ako je postojala kakva dužnost vezana za odgoj i usmjeravanje Tung Chiha, Hsien Feng je tu zadaću prepustio Su Shunu i njegovoj bandi.«

Princ Kung se morao složiti, premda je odlučio vjerovati da je Su Shun bio taj koji je manipulirao carskom oporukom, a ne njegov brat.

Iscrpljen, ponovno je zatvorio oči kao da će zaspati. Promatrajući prinčevo žuto lice, sjetila sam se dana kada je bio snažan, zgodan i pun života. Njegovi su snovi o Kini bili veliki, a takav mu je bio i talent. Nekoć sam čak maštala o tome da se udam za njega umjesto za cara Hsien Fenga.

~ 150 ~

Čini se da sam uvijek smatrala da bi Kung bio bolji car. On je trebao dobiti prijestolje - i dobio bi ga da nije bilo spletki velikih učitelja Hsien Fenga, koji su svom učeniku savjetovali da hini sućut prema životinjama u jesenjem lovu. Princ Kung je pobijedio svu svoju braću toga dana, ali je oca dirnulo srce njegovog mlađeg brata. Bila je nesreća za zemlju što je kruna pripala Hsien Fengu. A iz nesreće se rađala nesreća.

Pitala sam se je li princ Kung bio ogorčen zbog toga što je živio u sjeni Hsien Fenga, znajući da su ga izdali.

»Imate li kakvih pitanja, bolje pitajte prije nego bude kasno«, rekao je princ Kung kada je ponovno otvorio oči.

Pomisao da ću ga izgubiti bila mi je nepodnošljiva. »Mislim da ne želite znati kakva pitanja imam«, rekla sam. «Mislim da nije čak ni pristojno da ih postavim.«

»Orhidejo, bili smo jedan drugome najbolji prijatelj i najgora kletva.« Princ Kung se nasmiješio. »Što bi nas više moglo rastaviti?«

Tada sam ga upitala je li ogorčen zbog očeve nepravde i bratove krađe carstva.

»Ako sam i bio ogorčen, bol je zamijenila moja vlastita krivnja«, odgovorio je. »Sjećaš li se rujna 1861.?«

»Mjeseca kada je umro Hsien Feng?«

»Da. Sjećaš li se naše pogodbe? Bila je to dobra pogodba, zar ne?«

Tada smo bili u svojim dvadesetima i nismo znali da stvaramo povijest. Princ Kung je otkrio da ga je Hsien Feng izostavio iz oporuke. Bespomoćno je čekao da ga Su Shun zakolje. A meni je prijetila opasnost da me živu spale, kako bih se pridružila svom suprugu na njegovom putovanju u sljedeći život.

»Su Shun nas je oboje stjerao u kut«, rekla sam.

»Tko je od nas dvoje došao na ideju da jedno drugome damo legitimitet?« pitao je.

»Ne sjećam se. Samo se sjećam da nismo imali drugog izbora nego da si međusobno pomognemo.«

»Ti si bila ta koja me imenovala Su Shunovom zamjenom«, rekao je princ Kung.

»Jesam li?«

»Jesi. Bilo je to hrabro - i nezamislivo.« »Zaslužio si tu titulu«, blago sam rekla. »To je trebala biti nebeska volja od samog početka.«

»Kriv sam jer to nije ono što su moj otac i Hsien Feng htjeli.«

»Dinastija ne bi opstala da nije bilo tebe«, inzistirala sam.

»U tom slučaju, želim ti se zahvaliti na prilici, Orhidejo.«

»Dobar si suradnik, premda znaš biti težak.«

»Možeš li mi oprostiti Tung Chihovu smrt?«

»Volio si ga, Kung, i to je ono čega ću se sjećati.«

~ 151 ~

Druga stvar koju je princ Kung želio bilo je moje obećanje da ću nastaviti cijeniti Roberta Harta, čovjeka s kojim je blisko surađivao niz godina.

»On je najdragocjenija veza koju će Kina ikada imati. Naše buduće mjesto u svijetu ovisi o njegovoj pomoći.« Kung je bio siguran da dvor neće slijediti njegove upute nakon što umre. »Bojim se da će otjerati Roberta Harta.«

»Pobrinut ću se da Li Hung-chang slijedi tvoj put«, obećala sam.

»Nisam mogao nagovoriti dvor da Harta primi u privatnu audijenciju«, rekao je princ Kung. »Hoćete li ga vi primiti?«

»Smijem li to, s obzirom na njegov čin?«

»Njegov je čin dovoljno visok, ali on nije Kinez«, rekao je Kung ogorčeno. »Ministri su ljubomorni jer sam se toliko oslanjao na njega. Ne zamjeraju mu to što nije Kinez, nego to što ga se ne može kupiti.«

Princ Kung i ja smo oboje poželjeli da ima više ljudi poput Roberta Harta.

»Čula sam da ga je u Engleskoj odlikovala kraljica. Je li to točno?« pitala sam.

Princ Kung je kimnuo. »Kraljica ga je proglasila vitezom, ali nju puno više zanimaju Hartova postignuća u otvaranju Kine Engleskoj, nego njegova titula.«

»Uvijek ću cijeniti Roberta Harta«, obećala sam.

»Hart voli Kinu. Bio je tolerantan i trpio je omalovažavanje dvora. Bojim se da je njegovo strpljenje na izmaku i da će se povući. Kina apsolutno ovisi o Hartovom utjecaju. Izgubili bismo trećinu naših carinskih prihoda L.naša dinastija...«

Nisam znala kako da nastavim posao princa Kunga. Nikako nisam mogla stupiti u kontakt s Robertom Hartom, niti sam bila sigurna da ću uvjeriti dvor kako je vitalno važan za opstanak dinastije.

»Ne mogu bez vas šesti brate«, plakala sam. Kungov se liječnik motao u blizini i rekao mi je da bih trebala otići.

Na princu se vidjelo olakšanje kad mi je mahnuo rukom da me pozdravi.

Vratila sam se sljedećeg dana i saznala da princ Kung neprestano gubi svijest. Za nekoliko dana pao je u komu. Umro je 22. svibnja.

Pomogla sam dogovoriti skroman sprovod za princa Kunga. Dan nakon pokopa, sanjala sam da se vratio. Bio je s Hsien Fengom. Obojica su izgledali kao da im je ponovno dvadeset. Princ Kung je bio u ljubičastom, a moj je suprug nosio svoju bijelu satensku haljinu.

»Živjeti znaci iskusiti umiranje, a to je gore od smrti«, rekao je moj suprug svojim uobičajeno depresivnim tonom.

»Istina«, rekao je princ Kung, »no, i 'život u smrti' može se tumačiti kao 'duhovno bogatstvo'«

Slijedila sam ih u svojoj spavaćici dok su razgovarali. Razumjela sam riječi, ali ne i

~ 152 ~

njihovo značenje.

»Razumijevanje patnje omogućuje patniku da kroči prema besmrtnosti«, nastavio je moj suprug. »Besmrtnost je sposobnost da se podnese nepodnošljivo.«

Princ Kung se složio. »Čovjek shvaća što je užitak života tek nakon što iskusi smrt.«

Prekinula sam ih, još uvijek sanjajući. »Ali u mom životu nema užitka. Živjeti znači uvijek iznova umirati. Bol je postala nepodnošljiva. Kao da se radi o vječnoj kazni, beskonačnom umiranju.«

»Neprestano umiranje životu daje ushit«, rekao je moj suprug.

Prije nego sam uspjela odgovoriti, muškarci su nestali. Vidjela sam ženu u dubokoj starosti kako čuči na petama u kutu velike, mračne sobe. Bila sam to ja. Nosila sam služinsku odjeću i izgledala sam bolesno. Tijelo mi se smanjilo na veličinu djetetova. Koža mi je bila duboko naborana, a kosa siva i bijela.

~ 153 ~

29

Razmišljao sam o reformi«, povjerio mi se car Guang-hsu. »Jedino tako možemo spasiti Kinu.« Za doručkom u Zabranjenom gradu rekao mi je da je pronašao »srodnu dušu«, čovjeka kojeg iznimno cijeni. »Ali dvor je odbio da se sastanem s njim.«

Bio je to prvi put da sam čula za Kang Yu-weia, učenjaka i samoprozvanog reformatora iz Kantona. Otkrila sam da ga je dvor odbio jer nije imao ni položaj u vladi ni čin. Štoviše, triput je pao na državnom ispitu.

»Kang Yu-wei je iznimno talentiran, on je politički genij!« tvrdio je Guang-hsu.

Pitala sam cara kako je saznao za tog čovjeka. »Biser me upoznala s njegovim djelima.« »Nadam se da je Biser svjesna da može biti kažnjena zbog krijumčarenja knjiga«, rekla sam.

»Svjesna je, majko. Ali ispravno je postupila kada mi je donijela njegove knjige, jer sam saznao kako da Kinu usmjerim na pravi put.«

Biser me svojom odvažnošću podsjetila na mene kad sam bila njezinih godina. Sjetila sam se i kako me je čitav dvor mrzio, posebno veliki savjetnik Su Shun, koji me odlučio uništiti.

»Biser vjeruje da imam moć da je zaštitim.«

»Imaš li, Guang-hsu?«

Moj je sin ustao sa stolice i sjeo na drugu. Nogom je nervozno lupkao po podu. »Čini se da ne bih bio ovdje da imam.« »Spreman si je zasititi, zar ne?« pitala sam. »Jesam..;« Činilo se da oklijeva.

»Želim biti sigurna da misliš to što govoriš, tako da se znam postaviti.« »Volim je.«

»Znači li to da si spreman odreći se trona radi ljubavi?«

Guang-hsu me pogledao. »Želite li me zastrašiti, majko?«

»Jedna mi je stvar jasna. Mogao bi se naći u situaciji da je moraš osuditi na smrt otkrije li se njeno uplitanje u poslove cara. Nije važno jesi li je ti potaknuo. Znaš pravila.«

»Žao mi je što je potičem«, rekao je Guang-hsu. »No ona zaslužuje samo pohvale. Inteligentna je i hrabra.«

»Sama ću suditi o njoj«, rekla sam. »Spreman sam nastaviti sa ili bez potpore dvora«, rekao mi je car nekoliko dana kasnije. Njegova je blijeda put porumenila. »Proučio sam modele reforme Petra Velikog u Rusiji i Hide-yoshija u Japanu. To mi je pomoglo da shvatim što trebam učiniti. Reforma će Kini donijeti snagu i blagostanje za deset godina. Za dvadeset godina Kina će biti dovoljno moćna da vrati izgubljene teritorije i osveti se za poniženja.«

»Jesu li to predviđanja Kang Yu-weija?« pitala sam.

~ 154 ~

Guang-hsu se uspravio i kimnuo glavom. »Biser se u moje ime susrela s Kang Yu-weijem kod učitelja Wenga.«

»Jesi li siguran da Kang Yu-wei nije prvi pristupio njoj?«

»Zapravo je prvo pristupio učitelju Wengu. Zamolio ga je da mi prenese poruku.«

»Pretpostavljam da ga je odbio.«

»Da, ali Kang je bio uporan. Biser ga je vidjela na vratima učitelja Wenga kako dijeli pamflete svima koje zanima.«

Sin mi je pokazao nekoliko primjeraka. Bili su izdani u vlastitoj nakladi i poprilično nevjesto izrađeni, ali naslovi su mi zapeli za oko: Studija reformi u Japanu, Konfucije kao reformator i Esej o rekonstrukciji Kine.

»Kada sam pročitao Kang Yu-weijev prijedlog reformi«, rekao je Guang-hsu, »naredio sam da se primjerci pošalju vodećim namjesnicima i guvernerima.«

»Vjeruješ da Kang Yu-wei ima lijek za Kinu?«

»Apsolutno.« Guang-hsu je bio uzbuđen. »Njegova su djela revolucionarna. Njegove su misli bliske mojima. Nije čudo što ga dvor i Željezni šeširi smatraju opasnim.«

Rekla sam Guang-hsuu da me dvor obavijestio o njegovoj prošlosti. »Znaš li za Kangov neuspjeh u polaganju državnih ispita za civilnu službu?«

»Dvor ga je pogrešno procijenio!«

»Reci mi, što te kod Kang Yu-weija impresioniralo?«

»Njegova upornost. On tvrdi da će reforma uspjeti samo ako se poduzmu drastični koraci.«

»Zar ne misliš da Li Hung-chang i Yung Lu već postižu veliki napredak?«, pitala sam.

»Nisu dovoljno učinkoviti. Treba u potpunosti napustiti staru praksu.«

Da sam slikar portreta, naslikala bih svoga sina u tom trenutku. Stajao je kraj prozora dok mu je sunčeva svjetlost treperila na ramenima. Oči su mu se sjajile i živo je gestikulirao dok je govorio.

»Kang Yu-wei tvrdi da je i Japan bio nacija vezana za tradiciju«, nastavio je car. »Uspio se gotovo preko noći transformirati iz feudalnog društva u industrijsku državu.«

»Ali Japan nije bio napadnut kada je počeo s reformama«, istaknula sam, »niti je imao ogromne dugove, domaće i međunarodne. Dopusti mi da završim, Guang-hsu. Japanci su bili spremni slijediti svog cara kad je on to od njih zatražio.«

»Zašto mislite da me moji ljudi neće slijediti?«

»Guang-hsu, tvoj vlastiti dvor je protiv tebe.«

Car je zakolutao očima. »Prva stvar na mom dnevnom redu reformi bit će uklanjanje tih smetnji.«

~ 155 ~

Prošli su me trnci, ali sam to nastojala prikriti.

»Moji dekreti će zaobići Klansko vijeće i dvor.« Guang-hsu je zvučao odlučno. »Kang Yu-wei vjeruje da bih se trebao izravno obratiti svom narodu.«

»Dvor će ustati protiv tebe i nastat će kaos.«

»Uz vašu podršku, majko, ja ću im uzvratiti i pobijediti.«

Nisam ga htjela obeshrabriti, premda sam smatrala da je raskid s dvorom opasna ideja.

»Razmisli još jedanput, sine. Poraz od Japana uplašio je naciju. Stabilnost je ključna.«

»Ali reforma više ne može čekati, majko.« Glas mog sina više nije bio blag.

»Želim da budeš svjestan političke stvarnosti.«

»Jesam, majko.«

»Na selu je izbio ustanak. Kantonski radikali politički jačaju. Posljednje špijunsko izvješće pokazuje da pokret za kinesku republiku financiraju Japanci.«

Guang-hsu je postao nestrpljiv. »Nitko me neće spriječiti da idem dalje. Nitko.«

Stajaći sat u kutu zazvonio je dvaput. Li Lien-ying me došao podsjetiti da je ručak već podgrijan.

»Smijem li reći dvoru da imam vaše dopuštenje da se sastanem s Kang Yu-weijem?«, pitao je Guang-hsu.

»Vidjet ću mogu li nagovoriti dvor da popusti stisak.«

»Vi imate moć nametnuti svoju volju.«

»Bolje je da dvor sam odluči dati dopuštenje.«

Krenuo je prema vratima i potom se vratio, vidno uznemiren.

»Strah je uzrok slabosti i bolesti Kine, a uskoro će biti uzrok i njezine smrti!«

»Guang-hsu, smijem li malo s tobom podijeliti svoje muke? Posjećuju me tvoji stričevi i viši savjetnici.«

»Što žele?«

»Žele te maknuti.« Otvorila sam svežanj dokumenata koje sam pregledala. »Slušaj ovo: 'Car je nagao i ne može mu se vjerovati bez ruke koja će ga voditi.' 'Guang-hsu nije pokazao sposobnost da donese odluku konsenzusom. Mora ga se ukloniti s prijestolja. Predlažemo da ga naslijedi P'u-chun, unuk princa Ts'enga'«

»Kako se usuđuju!« razjario se Guang-hsu. »Optužit ću ih za urotu!«

»Nećeš biti u prilici, ako čitav dvor potpiše peticiju.« Odgurnula sam dokument na stranu.

Guang-hsu je nastavio negodovati, ali mu se glas promijenio. Snizio je ton, naoko se povukao u sebe i na kraju je zašutio, naslonio se na prozor i prekrižio ruke na grudima.

~ 156 ~

Zurio je kroz prozor neko vrijeme, a potom se okrenuo prema meni. »Trebam vašu podršku, majko.«

»Pametno me iskoristi, sine. Kad dvor govori o tome da će vlast vratiti u moje ruke, pritom misle na svoje. Moja je uloga ceremonijalna. Važna sam samo kada me trebaju da osiguram legitimitet prinčevima, velikašima i mandarinima - onima koji zapravo drže moć.«

»Ali, majko.«

»Nisam slušala Li Hung-changa i Yung Lua, koji su također izrazili svoje sumnje u tebe. Da budem iskrena, i ja imam sumnje. Nikad se nisi dokazao.«

»Ali ja se trudim ispravno postupiti.«

»U to, sine moj, nimalo ne sumnjam.«

Kada me Guang-hsu treći put došao preklinjati da mu omogućim sastanak s Kang Yu-weijem, bio je u suzama. Po njegovim krvavim očima vidjelo se da ne spava dobro. »Poznato vam je, majko, da sam gotovo poput eunuha. Mala je vjerojatnost da ću imati nasljednika i uspješna reforma bit će moja jedina ostavština.«

Pogodila me njegova iskrenost i očaj. No, morala sam ga upitati: »Znači li to da ne možeš ni s Biserom voditi ljubav?«

Guang-hsuov je glas bio pun tuge i srama kad je promrmljao: »Ne, majko, ne mogu. Nacija će me prezreti jer svi vjeruju da nebo samo kreposne nagrađuje sinovima.«

»Dijete moje, zabranjujem ti da tako govoriš. Tek ti je dvadeset šest godina. Nastavit ćeš se truditi -«

»Majko, liječnici su mi rekli da je gotovo.«

»To ne znači da si ti gotov.«

Zaplakao je, a ja sam raširila ruke i zagrlila ga. »Da bih ti pomogla, Guang-hsu, moraš i ti meni pomoći.«

»Pusti me da se sastanem s Kang Yu-weijem, majko. To je jedini način!«

Na moj zahtjev, dogovoren je intervju s Kang Yu-weijem. Ispitivači koje sam odabrala bili su Li Hung-chang, Yung Lu, učitelj Weng i Chang Yin-huan, bivši veleposlanik u Engleskoj i Sjedinjenim Državama. Željela sam procjenu carevih »istomišljenika.«

Kang Yu-wei je pozvan pred Odbor za strane poslove posljednjeg dana u siječnju. Intervju je trajao satima. Pretpostavila sam da će se provincijalac iz Kantona osjećati ugroženim, no transkript je pokazao da se radi o čovjeku urođene odvažnosti. Kang je pokazao da je dinamičan govornik i agresivno je branio svoje stavove. Tada sam shvatila čime je očarao Biser i Guang-hsua. Momak iz palače kao što je bio Guang-hsu nikad prije nije upoznao nekoga toliko drskog, čovjeka koji naizgled nije imao što izgubiti.

Prema riječima Li Hung-changa, Kang Yu-wei je bio čovjek okruglog lica, u kasnim tridesetima. U Lijevom je izvještaju stajalo da je ispitanik »govorio dramatično« te da je

~ 157 ~

»cijelo vrijeme držao predavanje o reformi i prednostima ustavne monarhije, kao da poučava djecu u svojoj mjesnoj osnovnoj školi«.

Morala sam pohvaliti strpljenje četvorice moćnika koji su slušali Kunga.

Li Hung-chang je rekao Kangu da njegove ideje nisu ništa originalno i da se služio tuđim radom, što je Kang porekao. Kada je Li pitao Kang Yu-weija kako misli osigurati sredstva za otplatu stranih kredita i financiranje državne obrane, Kang je postao apstraktan i nejasan. Na Lijevo inzistiranje, Kang je odgovorio da su sporazumi »nepravedno potpisani, te stoga zaslužuju da ih se krši«. Na pitanje kako bi riješio japansku invaziju, Kang Yu-wei se nasmijao i rekao: »Nije moj posao brisati vaše guzice!«

Li Hung-chang je zaključio da je riječ o neugodnom čovjeku i smatrao ga je oportunistom, fanatikom, a vjerojatno i mentalno bolesnim.

Učitelj Weng se u svom izvješću velikim dijelom slagao s Li Hung-changom, iako je u početku prisvajao zasluge za otkrivanje »pravog političkog genija«. Arogancija Kang Yu-weija uvrijedila je oca kineskih vodećih akademskih institucija. Učitelj Weng uvrijedio se kada je Kang kritizirao Ministarstvo prosvjete i Carske akademije nazvao »mrtvim patkama koje plutaju u ustajaloj bari«.

»Ogorčen je zbog vlastitih neuspjeha«, komentirao je učitelj Weng u svojoj procjeni. »Ja sam bio vrhovni sudac kad je izašao na državni ispit, mada nisam osobno ispravljao njegov test. Kang je imao dovoljno prilika, a svaki je put propao. Nije se bunio protiv sistema sve dok ga sistem nije šutnuo u blato.«

»Kang za sebe kaže«, nastavio je učitelj Weng, »da je 'predodređen' da bude veliki mudrac poput Konfucija'. To je bezobrazno i neprihvatljivo. Zaključujem da je Kang Yu-wei čovjek koji prvenstveno žudi da se o njemu priča i da bude slavan.«

U komentarima veleposlanika Chang Yin-huana bilo je manje gađenja i prijezira, ali se isto tako nije pozitivno izrazio. Na koncu, bio mu je posao da spaja zanimljive ljude. Da je druženje donijelo rezultate, on bi rado preuzeo zasluge.

Yung Lu, koji se iz Tientsina vratio posebno zbog intervjua, predao mi je prazan papir umjesto ocjene. Pretpostavila sam da je izgubio interes za Kanga čim je ovaj počeo izbjegavati pitanja Li Hung-changa.

Vjerovala sam Li Hung-changu, Yung Luu, učitelju Wengu i veleposlaniku Changu; ipak, imala sam osjećaj da, poput mene, oni pripadaju starom društvu i da su neminovno konzervativnih svjetonazora. Nismo bili zadovoljni običajima, ali smo na njih bili naviknuti. Bilo je prirodno da reforma cara Guang-hsua ljudima poput nas stvori teškoće, pa čak i patnju. Moj me sin razborito upozorio na patnju koja prati rađanje novog sistema.

Polagala sam velike nade u Guang-hsua, iako u njega još uvijek nisam imala vjere. Vjerovala sam da ću, pružim li mu podršku, Kini pružiti priliku da preživi.

~ 158 ~

30

Nikad nisam osjetio takvo nadahnuće!« Car mi je uručio transkript svoje iscrpne diskusije s Kang Yu-weijem.

»On i ja smo se gotovo odmah bacili na moje planove. Majko, molim vas, nemojte se ljutiti, dopustio sam mu da me izravno kontaktira. Cenzorima i čuvarima se ne smije dopustiti

Prije nego sam uspjela odgovoriti, Guang-hsu mi je dao popis visoko rangiranih ministara koje je upravo bio otpustio. Prvi je bio čovjek koji mu je više od četrnaest godina bio mentor, šezdesetošmogodišnji učitelj Weng, čelnik Vrhovnog vijeća, Odbora za financije, Odbora za strane poslove i Akademije Hanlin.

Moj sin i Kang Yu-wei naizgled nisu marili za činjenicu da se bez odobrenja učitelja Wenga nikada ne bi susreli.

Vrhovni je učitelj mom sinu bio poput oca. Bio mu je najveći oslonac u razdoblju adolescencije i otada su štošta skupa pregrmjeli. Guang-hsu je čak stao na Wengovu stranu u njegovom sukobu s Li Hung-changom oko rata s Japanom, kad su dokazi očevidno govorili protiv njega. Guang-hsu mi je međutim tek sada priznao da je Weng odgovoran što mu se psihičko stanje pogoršalo tijekom njegova tutorstva. Uvijek sam se pitala je li Guang-hsuova nesigurnost posljedica stalnog, učiteljevog ispravljanja.

da mi stoje na putu!«

Pitala sam cara koje će razloge navesti za Wengovo otpuštanje.

»Loše gospodarenje državnim prihodima i kriva prosudba u ratu s Japanom«, odgovorio je Guang-hsu. »Ponajviše želim stati na kraj njegovom uplitanju u moje odluke.«

To će starom ponosnom konfucijanskom birokratu slomiti srce. Bližio se njegov rođendan i sramota će ga uništiti. Poslala sam učitelju Wengu svileni šal kao poklon po kojem je možda mogao zaključiti da se radi samo o razdoblju privremenog zasićenja.

Nisam bila posve nesretna zbog njegovog odlaska. Weng je bio carev rizničar i meni je bilo drago što je bio prisiljen snositi malo odgovornosti. Optužili su me da sam sredstva namijenjena mornarici stavila u svoj džep, dok su učitelja Wenga hvalili zbog njegovih vrlina, i njegov će otkaz pomoći da se s mene skine ljaga. Bila je istina da on nikad nije pronevjerio ni novčića, ali ljudi koje je zaposlio, većinom bivši studenti i bliski prijatelji, besramno su potkradali riznicu.

Učitelj Weng me preklinjao da ga primim u privatnu audijenciju, što sam ja odbila. Li Lien-ying mi je rekao da je starac klečao pred mojim vratima cijeli dan. Dala sam učitelju do znanja da moram poštovati careve odluke - »Ne mogu vam pomoći« - te da ću ga pozvati na večeru kada se smiri. Reći ću mu da je vrijeme da pusti svog učenika na miru. Citirat ću njegovu čuvenu rečenicu: »Čaj, opera i poezija se ne bi trebali propuštati -

~ 159 ~

dug život ovisi o njegovanju vlastitog uma.«

Sjela sam da pregledam transkript Guang-hsuovog razgovora s Kang Yu-weijem. Po mom mišljenju, Kangovo se stajalište nije puno razlikovalo od onog koje je zastupao Li Hung-chang. Nisam željela zaključiti da je prijemčivo uho mladog cara razlog njegovog oduševljenja Kang Yu-weijem, no transkript je govorio tome u prilog:

KANG YU-WEI: Kina je poput ruševne palače na kojoj su sva vrata razbijena i svi prozori polupani. Beskorisno je popravljati dovratke i prozore, krpati zidove. Palaču su poharali uragani, a novi su na putu. Strukturu se može spasiti samo ako se palača potpuno sruši i izgradi nova.

GUANG-HSU: Sve kontroliraju konzervativci.

KANG YU-WEI: Ali Vaše Veličanstvo je posvećeno reformi.

GUANG-HSU: Da, jesam!

KANG YU-WEI: Lakrdijaši na dvoru su previše nesposobni da bi sproveli planove Vašeg Veličanstva - ako vas uopće pristanu slijediti.

GUANG-HSU: Potpuno ste u pravu!

KANG YU-WEI: Car bi trebao učiti od zapadnog društva. Prvo treba stvoriti zakonski sustav.

I tako unedogled. Pitala sam se zbog čega je moj sin Kang Yu-weija smatrao originalnim misliocem. Princ Kung je davnih dana zagovarao ideju građanskog zakona. Li Hung-chang je uveo zakonski sustav ne samo na sjeveru, gdje je bio namjesnik, nego i na jugu. Ti su zakoni naišli na veliki otpor, ali njihova je primjena napredovala. Sporazumi koje smo potpisali sa zapadnim silama temeljili su se na razumijevanju takvih zakona.

Li Hung-chang je otputovao u zapadne zemlje s namjerom da »upozna prave tigrove« - sazna iz prve ruke kako funkcioniraju njihove vlade, pa mi se učinilo da je Li već poduzeo ono što Kang Yu-wei savjetuje caru. Obrazovna reforma bila je drugi primjer. Li Hung-chang je podržavao financiranje škola prema zapadnom modelu. Uz pomoć Roberta Harta, zaposlili smo strane obrazovane misionare da vode naše škole u prijestolnici. Na Lijev prijedlog, poticala sam Mandžurce da školuju svoje sinove i kćeri u inozemstvu. Li je smatrao da bi mu posao bio lakši kada bi naša elita shvatila što on želi postići. Meni se činilo da je Mandžurcima, ako žele zadržati vlast širenje znanja važno jednako koliko i sama moć.

Li Hung-chang je mudro primijetio da će za Kinu »biti nade kada njezini državljani postanu ponosni što im se djeca odlučuju za zanimanja poput inženjerskih. Potrebne su nam željezničke pruge, rudnici i tvornice«. Kina se mijenjala, ali se mijenjala sporo i teško. Mladi su silno željeli vidjeti svijet, iako si još uvijek nisu mogli priuštiti da otputuju. Prije atentata na Lija u Japanu, prinčevske su obitelji svoje sinove slale u inozemstvo. Nakon atentata neke su se obitelji predomislile, strahujući za sigurnost svoje djece. Sam Li je nastavio posjećivati strane zemlje, djelomično stoga da bi pokazao da su strahovi

~ 160 ~

neutemeljeni, no nitko ga u tome nije slijedio.

Kang Yu-wei je naglasio važnost otvaranja škola na selu. No vlada je godinama namjesnicima pokrajina nudila porezne olakšice i posebna sredstva kako bi im pomogla u otvaranju škola. Naši su napori nailazili na otpor praznovjernih seljaka koji su se bunili kada se trošne hramove pretvaralo u učionice. Skupina gnjevnih seljaka zapalila je školske zgrade i dom namjesnika pokrajine Jiangsu.

Kang Yu-wei je kritizirao tekstove koji su se tradicionalno poučavali u kineskim školama. Odbijao je priznati da se u pokrajinama kojima je upravljao Li Hung-chang moderno obrazovanje već provodilo u školama. Nadareni kineski studenti obrazovali su se za prevoditelje i novinare. Novine koje je kontrolirao Li, među ostalima Kantonski list i Šangajski dnevnik, pisale su o kineskoj politici i predstavljale inozemne ideje.

Čitala sam Kangov razgovor s carem ne bih li naišla na nešto neočekivano i vrijedno.

Kang Yu-wei, shvatila sam, nije predlagao reformu, već revoluciju. Tražio je od cara da osnuje središnji »Biro za institucije«, koji bi vodio Kang. »On će se baviti reformama u svim područjima Kine.« Primijetivši carevo oklijevanje, Kang ga je pokušao uvjeriti da »odlučnost sve pobjeđuje«.

Guang-hsu je osjećao nelagodu i polet u isti mah. Moj sin je u Kang Yu-weiju osjetio apsolutnu snagu kakvu je oduvijek želio posjedovati. Snagu koju ništa ne može zaustaviti, koja ne priznaje granice. Snagu koja može od slabog čovjeka učiniti snažnog.

Postajalo mi je jasno zašto je Guang-hsu Kang Yu-weija smatrao »istomišljenikom«. Nisam osobno poznavala Kanga, ali odgojila sam Guang-hsua. Moja je odgovornost bila da mu usadim ambicije. Bila sam svjesna da moje dijete muči nesigurnost koja ga, poput neizlječive bolesti, nije napuštala.

Kao dječak, Guang-hsu se počeo baviti urarstvom. Ubrzo je njegova soba bila puna satova. Zupčanici, opruge, zapinjači i klatna bili su razbacani po njegovoj sobi i eunusi su se žalili da je ne mogu počistiti. No, rastavljanje satova i ponovno sastavljanje poboljšalo je njegovu koncentraciju i vještine rješavanja problema. Kada je radio nešto u čemu je bio uspješan raslo mu je samopouzdanje. Ipak, njegove su se sumnje uvijek vraćale.

Kang Yu-weijeva kritika »osmodjelnog eseja« bila je neoriginalna, ali opravdana. Esej je bio formalna kompozicija u osam dijelova, koja se tražila od svakog kandidata na ispitu za državnu službu. Visoki rezultat bio je obavezan za sve koji su se natjecali za mjesto u vlasti. Tih nekoliko briljantnih umova koji su dobro napisali esej tečno su poznavali zakučasta djela stare kineske književnosti no obično su bili preveliki knjiški moljci da bi uspješno funkcionirali u svakodnevnom životu. Pa ipak, visoki rezultati donosili su im namjesništva.

Li Hung-chang je odavno bio zaključio da su manjkavosti u našem obrazovnom sustavu uzrok našeg zaostajanja za svijetom. Dvor je carskom ispitu već dodao predmete poput matematike, biologije, zapadnjačke medicine i geografije. Konzervativci su

~ 161 ~

smatrali da je već samo učenje neprijateljske kulture izdajnički čin i uvreda našim precima. Ipak, većina zemlje bila je za obrazovne reforme.

Održala sam govor pred brojnom publikom u znak podrške Guang-hsuovom dekretu o ukidanju osmodjelnog eseja. »Moj sin Tung Chih nije bio dovoljno uspješan vladar«, počela sam, »i to me navelo da posumnjam u njegovo obrazovanje. Proveo je petnaest godina s najobrazovanijim ljudima Kine, a nije imao nikakvu ideju o tome tko su naši neprijatelji, što su kadri učiniti, ili kako da s njima postupa. Veliki učitelji su vrhovni suci na državnim ispitima, a sve što znaju je recitirati drevne pjesme. Vrijeme je da izgube posao.«

Kad je Guang-hsuov dekret stupio na snagu, tisuće studenata se pobunilo. »Nije pravedno da nas ispitujete ono što nas nisu učili«, pisalo je u njihovoj peticiji.

Shvaćala sam njihovo nezadovoljstvo, naročito bivših učenika koji su život posvetili tome da savladaju osmodjelni esej. Još je teže bilo obiteljima čija je jedina nada bila da će im sinovi s vremenom proći ispit i tako osigurati mjesto u vlasti.

Dok je Guang-hsu nastavljao sa svojom reformom, nekoliko se studenata objesilo ispred Konfucijevog hrama, nedaleko Zabranjenog grada. Cara su optužili da je izazvao očaj koji je doveo do tragedije. Utješila sam obitelji počasnim titulama i taelima. U međuvremenu, car je nastavio poticati mlađi naraštaj da prigrli netradicionalne predmete. Nismo očekivali da će se, nakon što vlast napokon svima omogući besplatno školovanje, škole zatvarati zbog manjka učenika.

Reformator Kang Yu-wei poslao je dvoru šezdeset tri transkripta u tri mjeseca. Iako ih je bilo previše, pregledala sam sve koje mi je car proslijedio.

»Vaši su ministri većinom tvrdokorni konzervativci«, pisalo je u jednom. »Ako se Vaše Veličanstvo namjerava osloniti na njih u provođenju reforme, bit će to kao da lovi ribu penjući se na stablo.«

Kang je predložio da niže rangirani dužnosnici (poput njega) budu promaknuti i da se osnuje Ministarstvo za reforme te da se pritom zaobiđu »stara čangrizala.«

Nisam dopustila svom unutarnjem alarmu da se oglasi sve dok nisam pročitala sljedeće:

KANG YU-WEI: Brzina je ono na što se Vaše Veličanstvo treba usredotočiti. Zapadnim je silama bilo potrebno tristo godina da uspiju s modernizacijom, a Japanu trideset. Kina je veća nacija i sposobna je stvoriti više radne snage. Predviđam da ćemo za tri godine postati velesila.

GUANG-HSU: Ne vjerujem da će to biti tako lako izvesti.

KANG YU-WEI: Naravno da će biti, uz moje strategije i odlučnost Vašeg Veličanstva.

Razmišljala sam o tome kako je Li Hung-chang nazvao Kanga Yu-weija fanatikom i

~ 162 ~

sjetila se priče koju mi je ispričao Yung Lu. Ticala se kratkog susreta koji je imao s Kangom ispred audijencijske dvorane, gdje su obojica čekali da ih dvor primi. Kad je Yung Lu pitao Kanga što namjerava učiniti s konzervativcima, Kang je odgovorio: »Potrebno je samo odrubiti glave nekolicini visokih dužnosnika« - u koje se ubrajao i sam Yung Lu.

Premda je bilo lako sumnjati u Kanga, pokušala sam ostati neutralna. Podsjetila sam samu sebe da su me možda zaslijepila vlastita ograničenja. Kina je zasluženo imala reputaciju zemlje koja je uvjerena u svoju moralnu nadmoć i kruta - koja se protivi promjeni svake vrste. Znala sam da se moramo promijeniti, ali nisam bila sigurna kako. Nastojala sam držati jezik za zubima.

Prijestolje se našlo u sredini kada se dvor podijelio u dvije frakcije: reformatori protiv konzervativaca. Kang Yu-weijevi prijatelji su tvrdili da predstavljaju cara i da imaju podršku javnosti, dok su mandžurski Željezni šeširi - pod vodstvom princa Ts'enga, njegovog sina princa Ts'enga mlađeg i carevog brata, princa Ch'una mlađeg - nazvali svoje suparnike »lažnim stručnjacima za reforme i zapadnu politiku«. Konzervativci su Kang Yu-weija prozvali »bijesni lisac« i »brbljavac.«

Svojim su napadima Željezni šeširi postigli upravo suprotno od onog što su željeli. Dotada relativno nepoznat propali učenjak iz Kantona preko noći je dosegao nacionalnu slavu »vodećeg carskog savjetnika za reformu.«

Dvorska umjerena struja našla se u škripcu. Reforme koje su pokrenuli Yung Lu i Li Hung-chang zasjenili su Kangovi radikalniji planovi, a sada su i oni sami bili prisljeni da biraju stranu. Da stvari budu gore, Kang Yu-wei hvalio se stranim novinarima da je blizak s carem.

Petog rujna 1898. godine, Guang-hsu je izdao novi dekret u kojem je izjavio da je »završio s obrezivanjem grana« - bio je to rječnik Kang Yu-weija - te da je »spreman iščupati trulo korijenje.«

Nekoliko dana kasnije car je razriješio dužnosti carske savjetnike, kao i namjesnike pokrajina Kanton, Junan i Hupeh. Vrata moje palače opsjedali su namjesnici i njihove obitelji koji su došli u Peking tražiti moju podršku. Molili su me da obuzdam cara.

Ured mi je bio zatrpan memorandumima koje su slali Guang-hsu i njegovi protivnici. Trudila sam se saznati sve o novim prijateljima svoga sina. Njihov me patriotizam dirnuo, ali me zabrinjavala njihova politička naivnost. Činilo se da su radikalni stavovi Kang Yu-weija potpuno promijenili način razmišljanja mojeg sina. Guang-hsu je sada vjerovao da može preko noći provesti reformu bude li dovoljno uporan.

Kada je lišće poprimilo jesenje tonove, postalo mi je teško suzdržavati se - došla sam u iskušenje da se napokon umiješam.

Usred tog meteža, Li Hung-chang se vratio s putovanja po Europi. Tražio je privatnu audijenciju i ja sam ga sa zadovoljstvom primila. Donijevši mi teleskop iz

~ 163 ~

Njemačke i kolač iz Španjolske, opisao je putovanje kao iskustvo koje mu je otvorilo oči. Čak je i izgledao drukčije: brada mu nije bila podšišana. Kada me pokušao nagovoriti da i sama otputujem, mogla sam mu se samo pojadati da je dvor već odbio tu ideju; Guang-hsu se bojao da bi i na mene mogli pucati. Dvor je smatrao da će me oteti i da će otkupnina biti kineska neovisnost.

Pretpostavila sam da je Li Hung-chang pustio da mu brada gušće naraste kako bi sakrio ožiljke. Pitala sam ga ima li još uvijek bolove u vilici no on me uvjerio da ga više ne boli. Zamolila sam ga da mi pokaže kako se rukuje teleskopom. Pokazao mi je okular, kako se fokusira i rekao da noću mogu vidjeti daleke planete i zvijezde.

»Car bi uživao u ovome«, bila sam zadivljena.

»Pokušao sam jedan uručiti Njegovom Veličanstvu«, rekao je Li, »ali me nisu pustili da uđem.«

»Zašto?« pitala sam.

»Njegovo Veličanstvo me razriješilo dužnosti 7. rujna.« Li Hung-chang hladno je iznosio činjenice. »Bez posla sam i titule.«

»Razriješio dužnosti?« Jedva sam mogla povjerovati u to što čujem.

»Da.«

»Ali... sin me nije obavijestio.« »Uskoro hoće, siguran sam.«

»Što...što ćete sad?« Nisam znala što drugo da kažem. Osjećala sam se grozno.

»S vašim dopuštenjem, napustio bih Peking. Želim se preseliti u Kanton.«

»Jeste li zato došli, Li Hung-chang?«, pitala sam. »Da mi to kažete?«

»Da, došao sam se pozdraviti s vama, Vaše Veličanstvo. Moj bliski suradnik Huan spreman je da vam u svemu bude pri ruci. Ipak, bilo bi najbolje da ga ne miješate u politiku na dvoru.«

Pitala sam Li Hung-changa tko će ga zamijeniti na diplomatskoj funkciji. Li je odgovorio: »Koliko sam shvatio, dvor je odabrao princa I-kunga.«

Osjetila sam se napušteno.

Li je kimnuo i nasmiješio se. Djelovao je umorno i pomireno sa sudbinom.

Sjedili smo zureći u egzotični kolač pred nama.

Otpratila sam prijatelja pogledom niz dugi hodnik i ostatak posljepodneva prosjedila u svojoj sobi.

Prije samog sumraka čula sam buku na ulaznim vratima. Li Lien-ying je ušao s porukom Yung Lua, koji se pridružio gomili pred mojom palačom koja je zahtijevala da obuzdam cara.

»Kang Yu-wei je nagovorio Njegovo Veličanstvo da izda naloge za smaknuće dužnosnika koji ne žele napustiti svoj položaj«, pisalo je u poruci Yung Lua. »Naređeno mi je da uhapsim Li Hung-changa, kojeg reformatori smatraju najvećom zaprekom.

~ 164 ~

Siguran sam da će uskoro stići naredba za moje smaknuće.«

Trebam li otvoriti vrata? Sve se naizgled raspadalo. Kako će dinastija preživjeti bez Li Hung-changa i Yung Lua?

»Ministri i dužnosnici koje su upravo otpustili kleče pred vratima palače«, rekao je Li Lien-ying potresenim glasom.

Izašla sam, prešla preko dvorišta i pogledala kroz vrata. Bacajući duge sjene pod posljednjim zrakama sunca, gomila je bila na koljenima.

»Otvori ih«, rekla sam Li Lien-yingu.

Dva eunuha otvorili su vrata.

Gomila je zašutjela kad sam se pojavila na terasi.

Od mene se očekivalo da nešto kažem i morala sam se ugristi za jezik da progutam riječi.

Sjetila sam se svog obećanja Guang-hsuu. Moj sin samo vrši svoju carsku dužnost, rekla sam samoj sebi. Zaslužio je potpunu samostalnost.

Gomila je ostala klečati. Zaboljelo me kada sam vidjela da ljudi polažu toliko nade u mene.

Okrenula sam se i rekla Li Lien-yingu da zatvori vrata.

Gomila se uskomešala, dižući se na noge uz sve glasniji žamor.

Kasnije sam doznala da je Yung Lu imao druge razloge da se pridruži otpuštenim dužnosnicima. Dok je radio na izgradnji mornarice, držao je na oku strane vlade kako bi se uvjerio da nisu povezane sa subverzivnim elementima u Kini. Međutim, obavještajna je služba doznala da britanski i američki misionari i engleski pustolovi s vojnom prošlošću potajice agitiraju za ustavnu monarhiju. Iako je Yung Lu istinski namjeravao izbjeći suzbijanje reforme, koja je već zadobila široku podršku, osobito ga je alarmirala visoka razina subverzivnih djelatnosti koja se odvijala u japanskom poslanstvu. Agenti na koje se sumnjalo bili su pripadnici skupine Genyosha, ekstremnih nacionalista odgovornih za smaknuće kraljice Min u Koreji.

Princ Ts'eng, njegov sin i princ Ch'un mlađi bili su uvjereni da se strane sile služe Kang Yu-weijem kako bi izrežirale vojni udar.

Yung Lu mi je poručio: »Careva vjera u Kang Yu-weija čini moj posao nemogućim.«

»Nemam drugog izbora nego da dam podršku caru«, odgovorila sam Yung Luu. »Na vama je da spriječite ustanak.«

J ednog ranog jutra Yung Lu se nenajavljeno pojavio u mojoj palači. »Ito Hirobumi je na putu za Peking.« Ito je bio tvorac i reforme Meiji u Japanu i premijer u vrijeme nedavnog rata između Kine i Japana. Odigrao je vodeću ulogu u ubojstvu kraljice Min.

~ 165 ~

»Zar...zar se Ito ne boji?« pitala sam. »Guang-hsu bi mogao narediti da mu odrube glavu zbog onoga što je Japan učinio Kini.«

Yung Lu je na trenutak zastao i odgovorio: »Vaše Veličanstvo, Ito dolazi kao carev gost.«

»Moj sin ga je pozvao?«

»Ito tvrdi da se povukao iz politike i da je sada običan građanin.«

»Zna li Li Hung-chang za to?«

»Da. Štoviše, on me poslao. Iako Li smatra da savjetovanje prijestolja više nije njegov posao, nije želio da vijesti saznate od Željeznih šešira.«

»Neprijatelji ga optužuju da je sebičan, ali naš prijatelj utjelovljuje ono najplemenitije i najmudrije u kineskom karakteru.«

Yung Lu se složio. »Li ne želi Željeznim šeširima pružiti priliku da ugroze careve planove za reformu.«

~ 166 ~

31Moj sin je tvrdio da su Itov posjet potaknuli Kang Yu-wei i njegov sljedbenik,

dvadesettrogodišnji učenjak i pustolov Tan Shih-tung. Sjetila sam se da je Tan napisao izvanredan analitički esej o Japanu, a poznavala sam mu i oca, namjesnika pokrajine Hupeh.

Poput svog učitelja Kanga Yu-weija, Tan je pao na ispitu za državnu službu. Govorilo se da je mjesto carskog službenika koje mu je otac jednom ponudio nazvao »prosjačkim kruhom«. Tan je, zajedno s Kangom Yu-weijem, postao poznat kada je tiskao letke u kojima je osudio sustav carskih ispita. Bio je drugi u hijerarhiji u carevom novom vijeću.

Po mom mišljenju, Tanovo uvjerenje da će Ito spasiti Kinu bilo je naivno i opasno. Nisam sumnjala da je Ito sposoban izmani-pulirati cara, no bilo je besmisleno da ga pokušam odgovoriti da odustane od sastanka.

»Bilo bi nerazumno da se sami pozovete«, savjetovao je Yung Lu dok smo raspravljali o Guang-hsuovom sastanku s Japancem. »Oni bi samo ušutjeli i potražili drugu priliku da se nađu nasamo.«

U narednih nekoliko dana Yung Lu i ja smo tražili savjet Li Hung-changa.

»Japanska obavještajna služba već je urasla u tkivo našeg društva, kao što je bio slučaj u Koreji«, upozorio me Li u pismu. »Itov potez će omogućiti daljnji prodor Japanaca.«

Molila sam Li Hung-changa da doputuje na sjever i pomogne. »Morate osobno primiti Ita, tako da zna da moj sin nije sam.«

Li nije odgovorio na moju molbu, pa sam ga službeno pozvala. Osjećala sam da mi je potrebno njegovo prisustvo. Nije se moglo predvidjeti što će se dogoditi, posebno zato što mi sin nije rekao ni riječ o svojim planovima.

Kada bi Yung Lu otišao na kraju dana, obuzelo bi me nezadovoljstvo. Li Hung-chang se i dalje nije javljao, a mene je umarao sam spomen imena Ito. Shvaćala sam sinovu zanesenost Itom.

No kada bi se sastali, Ito bi ubrzo shvatio sve nedostatke kineskog cara.

Bojala sam se da će moj sin brzopleto zamijeniti kineska feudalna središta moći simpatizerima Japana. U stvari, to je već bio počeo raditi. Imenovanje projapanskog učenjaka Tana kao posrednika između Ita i Guang-hsua bio je tek početak. Car je zamišljao Kinu kao posrednika moći među modernim industrijskim nacijama - no, Japan će biti taj koji će povlačiti konce. A moj sin neće iz toga ništa naučiti.

11. rujna 1898. Yung Lu je srdačno dočekao Ita Hirobumija u Kini. Bivši je premijer primljen u Tientsinu. Nekoliko dana kasnije, po njegovu dolasku vlakom u Peking, Lu Hung-chang se susreo s njim.

Yung Lu je gosta opisao s malo riječi. Kao da je htio što prije zaboraviti to iskustvo.

~ 167 ~

»Primio sam pet poruka s dvora u kojima od mene traže da dovedem Ita u Zabranjeni grad«, rekao je Yung Lu. Iako mi je rekao da se nije osjećao ugodno za vrijeme primanja, nastojao je iskazati gostoljubivost.

»Ito je zacijelo osjetio da naša dobrodošlica nije od srca«, komentirao je Yung Lu. »Ne znam kako je uspio ostati staložen i zahvaliti se.«

Od Li Hung-changa sam saznala više pojedinosti. »Ito se drži poput samuraja«, rekao je Li. Njegovo je mišljenje bilo da je Ito genij. Li mu je zavidio na njegovoj službi japanskom caru i uspjehu u državnim reformama. Li nikad nije zaboravio poniženje koje je pretrpio s Itom za pregovaračkim stolom. »Ito je bio bestidan, beskompromisan i nemilosrdan. Bio je junak svoje zemlje.«

Sjetila sam se besanih noći nakon što je Li s Japancima potpisao Sporazum iz Shimonosekija. Brojala sam svaki tael ratne odštete koji smo platili, svaki hektar zemlje s kojim smo se bili prisiljeni oprostiti. Telegrami Li Hung-changa dolazili su poput siječanjskih snježnih oluja. Moj je eunuh pohabao cipele prenoseći moje i Lijeve poruke.

Imala sam osjećaj da pričam s Velikim kineskim zidom kad sam pokušala natjerati Guang-hsua da cijeni Lijeve pregovaračke napore. »Trebao bi barem priznati da je Li Hung-chang preuzeo odgovornost koja je pripadala nama.«

»Li Hung-chang ne zaslužuje ništa osim našeg prijezira«, odgovorio je Guang-hsu.

Na nagovor Kang Yu-weija, moj se sin nije obazirao na telegrame koje mu je Li poslao u vezi s Itovim posjetom.

Uzrujala sam se i rekla sinu: »Ne umaraš se jer je Li taj koji nosi sav teret.«

»Pa, ne trebam ga. Davno sam ga otpustio. Vi ste ta koja ga je ponovno pozvala.«

»Pozvala sam ga jer Rusija i Japan neće pregovarati o miru ni s kim drugim!«

»Majko, nije li vam to sumnjivo?«

»Sto?«

»Lijeve inozemne veze?«

Kada sam saznala da je moj sin ponovno otpustio Li Hung-changa, danima sam odbijala razgovarati s njim. Guang-hsu mi je slao svoje eunuhe s juhom od lopočevih sjemenki, ali se nije ispričao.

Spominjala sam Lijeve telegrame dok se Guang-hsuu nije smučilo od njegovog imena. Moj je sin uporno tvrdio da bi Kina bolje prošla bez njega.

Umjesto da shvati koliko mu je Li Hung-chang odan, moj je sin vjerovao da je svaki loš razvoj događaja rezultat Lijevih manipulacija.

Postajalo mi je jasno da Guang-hsu živi u svijetu mašte. Poput njegovog mentora, učitelja Wenga, kojeg je upravo bio otpustio, mrzio je i obožavao Japan. Kasnije ću okriviti sebe jer sam vjerovala da je moj sin sposoban donositi ispravne odluke.

Guang-hsu me prezirao što sam nastavila tražiti pomoć Li Hung-changa, a ja sam prezirala sebe jer nisam bila sposobna nevoljama stati na kraj.

~ 168 ~

Kao odgovor na carevu objavu da »Ito nije prijetnja Kini«, Li je napisao u memorandumu: »U očima svijeta, Ito ostavlja dojam da simpatizira kinesku kulturu. On je možda umjerenjak, možda se protivio japanskim političkim vođama poput militarista Yagamate Aritoma i ostalih zločinačkih pripadnika Genyoshe, ali ipak je vodio Kinesko-japanski rat. Kina je pala u duboki ponor zbog neumjerenosti i neznanja, a Japan je pokazao da ju je spreman gađati teškim kamenjem.«

Voljela bih da sam mogla reći svome sinu koliko sam mrzila Ita. Htjela sam viknuti:, »Popričaj s japanskim carem kao muškarac s muškarcem, umjesto da kriviš Li Hung-changa!«

Imala sam svoje razloge što nisam odgovarala na strane i domaće napade na mene. Učinila sam to zato da budem sigurna da mog sina neće držati odgovornim za mogući neuspjeh. U tom smislu sam izdala Li Hung-changa - namjerno se nisam obazi-rala na njegova upozorenja i od Lija sam učinila žrtveno janje. S moje strane, prvenstveno sam izdala samu sebe.

Pitala sam se je li Li požalio zbog svoje odanosti.

Li Hung-changov oprost bio je dar koji nisam zaslužila, ali koji sam nasreću ipak dobila od njega.

Nisam mogla sinu pokazati ljubav ni na koji drugi način.

Guang-hsu mi je htio dokazati da on i Ito mogu biti prijatelji. Nisam znala da su dogovorili privatni sastanak prije onog službenog, 20. rujna, na koji sam bila pozvana.

Bilo mi je nemoguće usmjeriti pažnju na bilo što drugo. »Majko, Ito mi samo želi pomoći!«, alarmantno su mi odzvanjale sinove riječi u ušima.

Govorila sam da mu iskazuje preveliko povjerenje, no moj je sin već bio odlučio.

Nisam htjela spominjati izvješće Yung Luovih špijuna, ali smatrala sam da si šutnju ne mogu priuštiti. »Japanske spletke pokrenuo je Yamagata«, rekla sam Guang-hsuu. »Yamagata je vodeći promicatelj japanske ekspanzije i čelnik Genvoshe.«

»Nemate dokaza da Ito pripada Genvoshi.« Moj sin je izgubio strpljenje. »Yung Lu je izmislio taj podatak kako bi spriječio moj sastanak s Itom!«

»Ali, ne bismo li trebali više vjerovati Yung Luu i Li Hung-changu nego Itu?« pitala sam.

»Mogu samo reći da je Yung Lu postao prepreka reformi. Trebao sam ga razriješiti dužnosti.«

Osjetila sam potrebu da sjednem, jer me obuzela slabost od svega što sam čula.

»Otpustit ću Yung Lua, majko«, rekao je Guang-hsu hladno.

Zavrištala sam: »Zaboga, Yung Lu je posljednji mandžurski general koji je spreman umrijeti za tebe!«

Moj sin je izjurio van.

~ 169 ~

Dva dana kasnije poslala sam Guang-hsuu svoju ispriku i upravo pristigli telegram Li Hung-changa. On je glasio: »Špijunska mreža koju su uspostavili agenti Genvoshe tajno djeluje pod krinkom farmaceutske tvrtke pod imenom 'Dvorane ushita i užitka.' Kako bi ostali u tajnosti, špijuni putuju zemljom kao trgovci. Postoje dokazi da se iza Genyoshinih ubojstava, otmica i iznuda kriju japanska vojska, mornarica, diplomati i predstavnici japanskih trgovačkih kuća zaibatsu.«

~ 170 ~

32

Carevi tajni sastanci s Itom izazvali su antagonizam dvorskih konzervativaca. S princom Ts'engom na čelu, Željezni šeširi su od mene zatražili da preuzmem prijestolje od Guang-hsua. Istovremeno, Ts'eng je pripremao svoje muslimanske trupe na sjeverozapadu da krenu prema Pekingu. Zatekla sam se u sredini, ne znajući kome da se priklonim i kako da se izvučem.

Kada me upravitelj carskog groblja zamolio da budem prisutna u inspekciji, iskoristila sam to kao izgovor da pobjegnem iz Zabranjenog grada. Li Lien-ying je naručio od tesara pomičnu sjedalicu za moju kočiju tako da se mogu udobno zavaliti dok se vozim. Truckala sam se i povremeno drijemala tijekom trodnevnog putovanja dugog 125 kilometara od Pekinga do pokrajine Hupeh.

Kada sam došla na groblje bila je zora. Nebo se naoblačilo i fina maglica spustila se na plavetnilo rijeke. Prizori bijelih mostova, zlatnih krovova, crvenih zidova i čempresa oduzimali su dah.

Svećenik me pozdravio na ulazu u groblje. Taj mi se postariji nagluhi čovjek ispričao zbog prljavštine i blata i rekao da se Nuharooina grobnica popravlja.

»Divlje su životinje raskopale zemlju i oštetile odvodni sustav«, objasnio je svećenik. »Nekoliko grobnica, uključujući i onu carice Nuharoo, poplavljeno je u prošloj oluji.«

Pomislila sam kako bi Nuharoo mrzila poplavu i pitala: »Kada će popravci biti dovršeni?«

»Posramljen sam što vam ne mogu reći točan datum«, odgovorio je. »Radovi se odvijaju sporadično. Katkad moramo tjednima besposleno čekati nova sredstva.«

Odveo me do moje grobnice, koja je naoko bila u dobrom stanju.

»I ona je bila poplavljena, ali njezin sam popravak stavio na prvo mjesto.« Svećenik nije bio skrušen u prisvajanju zasluga.

Moja je grobnica stajala do Nuharooine poput sestre blizanke. Kada se Tung Chih uspeo na prijestolje 1862. godine, naredio je da se započne s gradnjom naših grobnica. Bilo je potrebno trinaest godina da se dovrši vanjska grobnica i još pet za unutrašnju.

Budući da sam navršila šezdeset tri godine, smrt mi nije bila strana. Nastavila sam odlaziti na žrtvene ceremonije kad god sam mogla. Štovala sam bogove svih religija, ne samo Budu. I vjerovala sam da treba posvećivati pažnju unutarnjoj snazi. Nisu svi te sreće da postignu Veliku prazninu, no ja sam shvatila da je smisao u tome da se pokuša. Nastojala sam uravnotežiti jin i jang, ma koliko se to činilo teškim.

Dok je nacija pljeskala Guang-hsuovom otpuštanju tobože nepoštenih dužnosnika, malo je carevih dekreta stupilo na snagu, što je značilo da nije došlo ni do kakvog značajnog napretka u reformi. Guang-hsu je očekivao da će reforme uroditi plodom do kraja godine, no jedino što se rađalo bio je rat s Japanom.

~ 171 ~

»Mlade žene u Japanu nude svoje djevičanstvo vojnicima koji su spremni dobrovoljno služiti u Kini«, pisalo je u jednim pekinškim novinama.

Guang-hsu se zatvorio sa svojim suradnicima reformatorima u Dvorani duhovne hrane i »radio s njima sve dok divlje guske ne bi preletjele preko jutarnjeg neba«, kako su govorili eunusi. Zemlja je bila na rubu kaosa. Smijenjeni ministri i dužnosnici nastavili su klečati pred mojim ulaznim vratima, dok su Željezni šeširi uvježbavali svoje muslimanske trupe.

Pogledala sam se u ogledalo i na pamet mi je pala izreka: »Brod tone kad se žena popne na njega.« Nikad prije u to nisam vjerovala. Naprotiv, htjela sam to opovrgnuti vlastitim primjerom. No misao se vraćala: Hsien Fengov brod je potonuo! Tung Chihov brod je potonuo! A sada tone i Guang-hsuov - sve zato jer si se ti ukrcala!

Moja priča o nedavnom posjetu carskoj grobnici nije pretjerano zanimala Guang-hsua. Došlo je vrijeme da se počne s radovima na njegovoj grobnici, ali mi je bilo rečeno da nema sredstava. Preklinjala sam sina da nađe načina i financira taj projekt, a on mi je na to rekao: »Nisu svi mandžurski carevi pokopani na carskom groblju.«

»Stjecajem okolnosti, ne njihovim izborom.« Rekla sam Guang-hsuu da me boli pomisao da neće biti pokopan u obiteljskoj grobnici.

»Prikupim li kakav novac, on će otići u reforme«, rekao je Guang-hsu.

Kroz proziran zastor promatrala sam Ita Hirobumija. Sjedila sam na onoj strani Velike vijećnice gdje sam mogla vidjeti gosta a da on mene ne vidi.

Ito je sjedio nasuprot mojem sinu odjeven u jednostavno japansko plavo odijelo, koje je bilo u skladu s Li Hung-changovim opisom njegovog položaja kao »običnog građanina u njegovo slobodno vrijeme.« Ruke su mu mirovale na koljenima. Držao se uspravno, malo pognute glave.

Moj sin, premda odjeven u svoj zlatni zmajev ogrtač cara, sjedio je poput učenika, naginjući se prema naprijed da bolje čuje. Ansambl gudača i gongova svirao je staru glazbu u pozadini. Gongovi su trebali prizvati davna vremena mira, no u mojim su ušima zvučali kao eksplozije - japanska topovska tanad koja uništava našu flotu. Trsila sam se da odvojim skromnog čovjeka preda mnom od ubojice kraljice Min. Pokušala sam Ita gledati sinovljevim očima.

Njih dvojica su razgovarali o vremenu i zdravlju. Moj ga je sin upitao hoće li mu kineska hrana odgovarati. Ito je odgovorio da na svijetu nema bolje kuhinje od kineske.

Očekivala sam da će uslijediti razgovor političkog sadržaja, no to se nije dogodilo.

Gost je počeo pripovijedati o svojim omiljenim kineskim pjesnicima, i odrecitirao »Dok je mjesečina plesala na kresti valova gdje se voda spaja s nebom...«

Moj se sin nasmiješio i popio gutljaj čaja.

»U Japanu«, rekao je Ito, blagim glasom, »samo djeca povlaštene klase uče kinesku poeziju, i samo plemstvo zna čitati i pisati na mandarinskom.« Glas mu je bio pun

~ 172 ~

divljenja.

Guang-hsu je kimnuo glavom u znak poštovanja, a zatim je pogrbljeno potonuo u svoj stolac.

Kada je sat odzvonio četiri puta, pojavio se ministar unutarnjih poslova i proglasio završetak carskog primanja.

Tiho sam se povukla prije nego su ustali.

Ministar državne sigurnosti, koji je radio izravno za Yung Lua, poslao mi je memorandum. Zatražio je dopuštenje da pismeno upozori Kang Yu-weija da je prekršio zakon. Naši su špijuni otkrili da je reformator posjetio japansku ambasadu, gdje se navodno sastao s Itom.

Sin će se uvrijediti, bila je misao koja mi je pala na pamet. Guang-hsu bi upozorenje poput Yung Luovog obično shvatio kao osobni napad.

Poslala sam po Yung Lua i pitala ga je li svjestan povezanosti Odbora za državnu sigurnost i Ts'engovih Željeznih šešira, čiji je cilj bio svrgnuti moga sina.

Yung Lu je rekao da zna za tu spregu. Složio se sa mnom da bismo, »pokušavajući ubiti muhu, na kraju mogli slomiti vazu.«

Pitala sam što nam je činiti.

»To vi morate odlučiti, Vaše Veličanstvo.«

Pobunila sam se i rekla da je moj prioritet izbjeći ugrožavanje carevog plana reforme. »Moj sin je taj koji Kangu treba poslati upozorenje. Na to ga ne mogu nagovoriti dok ne donesete čvrste dokaze da Kang svojim djelovanjem ugrožava državnu sigur-nost.«

»Nemoguće je doći do svih činjenica u ovoj fazi«, rekao je Yung Lu.

»U tom slučaju vašem ministru ne mogu dati dopuštenje.« Yung Lu je tiho rekao da će, ako ne smije obavljati svoj posao, dati ostavku.

»Ne biste me napustili«, bio je moj odgovor. Sjedili smo i dugo gledali jedno u drugo. »Pustili ste Li Hung-changa da ode«, rekao je. »Vi niste Li Hung-chang.«

»Ne mogu surađivati s vašim sinom. Ne poštuje me i misli da me ne treba!«

»Ja vas trebam!« Potekle su mi suze. Yung Lu je uzdahnuo, odmahujući glavom.

Sin mi je dao do znanja da reformator Kang Yu-wei tvrdi da je blizak s veleposlanicima širom svijeta.

»A što s Li Hung-changom?«, pitala sam svog sina. »Li je upoznao prave tigrove i godinama je pregovarao s njima.«

»Naravno, Li je pregovarao, ali za sebe, ne za Kinu.«

»Li Hung-chang stoji iza svake značajnije reforme.« Trudila sam se ostati mirna.

»No on ne želi pokrenuti kompletnu političku reformu!« Moj sin više nije mogao obuzdati uzrujan ton.

~ 173 ~

»Guang-hsu, traženje takve radikalne promjene moglo bi dovesti do tvog svrgavanja...«

Car se nasmijao. »Kako stvari stoje, ja sam car bez carstva! Nemam što izgubiti.«

»Odgovori mi na ovo: znaš li zašto je Japan spriječio saveznike da zapale Zabranjeni grad 1861. godine?«

Guang-hsu je odmahnuo glavom.

»Jer japanski car jednog dana planira živjeti ovdje.«

»Još jedna poučna priča Li Hung-changa i Yung Lua!«

»Imam dokaze, sine.«

»Majko, što god ja rekao tebe neću uvjeriti da Ito nije čudovište. Sve što tražim je tvoje strpljenje. Molim te da sudiš o meni na temelju rezultata. Moji se planovi tek trebaju ostvariti.«

Guang-hsuov je glas odjekivao samopouzdanjem. Sjetila sam se dana kada se bojao grmljavine, kada je drhtao u mojim ruka-ma. Sto sam vise mogla ili trebala tražiti od njega?

~ 174 ~

33

Reformator je noći provodio u Zabranjenom gradu i raspravljao s carem o sprovedbi planova reforme« -prenosio je strani tisak Kang Yu-weijeve laži iz dana u dan. Svi koji su poznavali carski zakon znali su da običan čovjek ne smije prespavati u Zabranjenom gradu. Tek kad sam pročitala da će »problem reforme u Kini biti riješen kada se carica udovica trajno ukloni s vlasti«, shvatila sam što Kang Yu-wei kani učiniti.

Nisam htjela da svijet misli da se bojim Kanga, ili da on uspijeva manipulirati mojim sinom. Njegove će laži biti otkrivene čim se moj sin dokaže i ja se potpuno povučem. Čitav će svijet vlastitim očima vidjeti koje su bile moje namjere.

Odlučila sam se poštedjeti svakodnevne gnjavaže s češljanjem pa sam počela nositi perike. Zahvaljujući Li Lien-yingu, koji je prošao obuku za frizera, mogla sam ujutro spavati dodatnih pola sata. Njegove su perike bile raskošne, s prekrasnim ukrasima, i udobne za nošenje.

U lipnju sam se odlučila ponovno preseliti u Ljetnu palaču. Premda je Guang-hsuu i meni bilo ugodno u Ying-t'aiju, našem obližnjem otočnom paviljonu, shvatila sam da treba izaći iz mojeg okrilja. Nikad nije izrazio tu želju, ali se vidjelo da mu nije po volji što moji eunusi mogu vidjeti svakoga tko je ulazio i izlazio iz njegovih odaja. Guang-hsu nije htio razotkriti svoje prijatelje Željeznim šeširima, jer su im oni željeli zlo. Složila sam se da car ima razloga za brigu: moji bi eunusi svakoga izdali za novac.

Konzervativci na dvoru su bili nesretni zbog moje selidbe, jer su očekivali da ću špijunirati cara za njih. Mislila sam da moj sin zna kakve su mi namjere i vjeruje mi unatoč našim stalnim razmiricama. Puštajući Guang-hsua da se sam snalazi ukazala sam mu potpuno povjerenje, a tako sam mu najviše mogla pomoći.

Navečer, kad bih završila s kupanjem, Li Lien-ying bi zapalio svijeće s mirisom jasmina. Čitala bih nova Guang-hsuova izvješća, a moj bi eunuh sjedio na dnu mog kreveta sa svojom bambusovom košarom u kojoj je držao alat. Ondje bi radio na mojim novim vlasuljama. Kada bi mi se oči umorile od čitanja, gledala bih ga kako na vlasulju prišiva dragulje, komadiće izrezbarenog žada i stakla. Za razliku od An-te-haija, koji se izrazio tako što je izazivao sudbinu, Li Lien-ying je svoj izraz pronašao u izradi vlasulja. Prvih nekoliko godina nakon An-te-haijevog ubojstva bila sam usamljena i depresivna, čak sam sumnjala da je Li Lien-ying imao ulogu u njegovoj smrti. »Bio si ljubomoran na An-te-haija«, jednom sam ga optužila. »Jesi li ga potajno prokleo kako bi ga zamijenio?« Rekla sam Li Lien-yingu da nikad neće dobiti što želi saznam li da je bio upleten u An-te-haijevo ubojstvo.

Moj je eunuh puštao da vlasulje govore u njegovo ime. Nikad mi nije zamjerio moje provale bijesa. Nisam imala istinsko povjerenje u njega sve dok nisam vidjela kako njegove vlasulje spašavaju moj izgled. Nakon što sam navršila šezdeset, bilo je sve teže ispuniti očekivanje da nalikujem božici Kuan-yin. Li Lien-ying je na toliko načina

~ 175 ~

ispunjavao moje potrebe da je postao ravan An-te-haiju.

Kada sam ga upitala zašto me trpi, on je odgovorio: »Eunuhu je najveći san da nedostaje svojoj gospodarici nakon smrti. Tješi me što niste preboljeli An-te-haija. To znači da ću vam i ja nedostajati ako sutra umrem.«

»Bojim se da ja moram nastaviti živjeti kako bih mogla pokazivati tvoje prekrasne vlasulje«, zadirkivala sam ga. »No toliko sam siromašna da ću ti samo njih moći ostaviti kad umrem.«

»Za mene ne bi bilo veće sreće, gospodarice.«

Glicinija je već bila prerasla ogradu, a ja još uvijek nisam mogla otići u mirovinu. Guang-hsuova nemoć da stekne kontrolu nad dvorom činila ga je ranjivim. Stvorio je neprijatelja od svakog višeg pripadnika starog dvora, a njegovi novi savjetnici nisu imali politički utjecaj ni podršku vojske da bi uspješno djelovali. Niti jedna ključna reforma nije provedena u djelo, i činilo se da čitav Guang-hsuov program promjene zamire.

Sve bih izgubila kada bi se Guang-hsuove reforme izjalovile. Bila bih prisiljena zamijeniti ga, i to bi me koštalo umirovljenja. Morala bih početi ispočetka - odabrati i podizati još jednog dječaka koji bi jednoga dana vladao Kinom.

Jednako me frustriralo to što su posljedice otpuštanja Li Hung-changa postale vidljive. Priželjkivana industrijalizacija zemlje stajala je na mjestu. Sve je čekalo na Li Hung-changa, jedinog čovjeka koji je imao međunarodne i domaće veze potrebne da se stvari pokrenu.

Yung Lu je nastavio obavljati svoju dužnost u vojsci, no samo zbog toga jer sam intervenirala u posljednjem trenutku i spriječila sina da ga otpusti. Opčinjen reformatorom Kangom, Guang-hsu je postajao sve radikalniji u svojim postupcima. Sve sam teže shvaćala njegov način razmišljanja.

Car je i dalje uporno tvrdio da napredak koče Yung Lu i Li Hung-chang. »A ponajviše zbog toga«, rekao je sa suzama gnjeva u očima, »što se tvoja sjena još uvijek nadvija nad dvorom!«

Odustala sam od objašnjavanja. Nisam mogla natjerati Guang-hsua da shvati zašto moram ostati upletena. Dala sam mu dopuštenje da otpusti Li Hung-changa, ali sam odmah počela pripremati teren za njegov povratak. Bilo je samo pitanje vremena kada će car otkriti da ne može funkcionirati bez Lija i da mora popraviti svoj odnos s njim, kao i s Yung Luom. Ja ću ih morati spajati, tako da nijedna strana ne ugrozi svoj obraz i ugled. Jer, ma koliko ih moj sin ljutio i ponižavao, njih dvojica su se uvijek vraćali.

»Propast tisuću kilometara dugog jarka počinje kolonijom mrava.« Tako je počinjala poruka Li Hung-changa u jesen 1898. godine koja me upozoravala na inozemnu urotu protiv mene. Cilj je bio učiniti od Guang-hsua marionetskog vladara.

Nisam mogla reći da me to iznenadilo. Bila sam svjesna da se moj sin zanio vizijom nove Kine i idejom da će joj samostalno udahnuti novi život. Pa ipak, odabrala sam šutjeti jer više nisam mogla podnijeti da se svađam s njim. Željela sam mu ugoditi tako

~ 176 ~

da misleći o meni ne misli ni o čemu drugom osim o mojoj ljubavi.

Dok sam se ja divila lopočima koji su se njihali na nježnom povjetarcu na jezeru Kun Ming, reformator Kang Yu-wei je potajno stupio u kontakt s generalom Yuan Shi-kaijem, Yung Luovom desnom rukom u vojsci. Nisam znala da se dozvola »neograniče-nog pristupa Zabranjenom gradu« koju je Guang-hsu dao Kangu proteže do vrata moje spavaće sobe.

Tjedan dana nakon besramnog napada na mene u stranom tisku, primila sam formalno pismo od Guang-hsua. Ugledavši poznati pečat i otvorivši omotnicu, nisam mogla vjerovati onome što sam pročitala: zahtjev da se prijestolnica premjesti u Šangaj.

Nisam mogla zadržati mirnoću. Pozvala sam sina i rekla mu neka smisli jedan dobar razlog za takvu skandaloznu ideju.

»Feng shui u Pekingu radi protiv mene«, bilo je sve što mi je mogao reći.

Pokušala sam zaustaviti glasno »ne« koje mi se probijalo iz grudi.

Guang-hsu je stajao kraj vrata kao da se priprema na bijeg.

Koračala sam po sobi, a zatim sam se naglo okrenula i pogledala ga. Haljinu mu je obasjalo sunce, pa su mu raskošni ukrasi blještali. Bio je blijed.

»Pogledaj me u oči, sine.«

Nije mogao. Zurio je u pod.

»U povijesti«, rekla sam, »samo je car propale dinastije, poput posljednjeg cara dinastije Sung, selio prijestolnicu. Ali to nije spasilo dinastiju.«

»Očekuju me na audijenciji«, rekao je Guang-hsu hladno. Više nije htio slušati. »Moram ići.«

»Što ćeš poduzeti u vezi s vojnom inspekcijom u Tientsinu? Već je zakazana.« Slijedila sam ga do vrata.

»Ne idem.«

»Zašto? Saznat ćeš što rade Yung Lu i general Yuan Shih-kai.«

Guang-hsu je stao. Nagnuo se pod čudnim kutem i oslonio rukama na zid. »Vi idete, zar ne?« Nervozno me pogledao, trepćući očima. »Tko još? Princ Ts'eng? Princ Ch'un mlađi? Tko još?«

»Guang-hsu, što ti je? Bila je to tvoja ideja.«

»Koliko ljudi ide?«

»U čemu je problem?«

»Želim znati!«

»Samo ti i ja.«

»Zašto baš Tientsin? Zašto vojna inspekcija? Želite li ondje nešto učiniti?« Lice mu je bilo nadomak moga. »To je zamka, zar ne?«

~ 177 ~

Kao da ga je obuzeo strah, Guang-hsu se najednom počeo tresti. Odupro se o zid kao da ga na taj način pokušava pobijediti. Trenutak me vratio u njegovo djetinstvo, kada je prestao disati dok je slušao sablasnu priču o zlodusima.

»Evo razloga zašto idem«, rekla sam. »Prvo, voljela bih saznati jesu li strani zajmovi potrošeni na našu obranu. Drugo, htjela bih odati počast našim trupama. Želim da svijet, a posebno Japan, zna da je Kina na putu da stvori modernu vojsku.«

Guang-hsu je i dalje bio napet, ali je napokon udahnuo zrak.

Trebalo mi je deset dana da dobijem od njega objašnjenje što mu je bilo na pameti. Njegovi su mu savjetnici rekli da planiram iskoristiti tu priliku da ga svrgnem. »Brinu se za moju sigurnost.«

Nasmijala sam se. »Da te želim svrgnuti, bilo bi to puno lakše učiniti u Zabranjenom gradu.«

Guang-hsu je obrisao znoj sa čela objema rukama. »Nisam htio riskirati.«

»Kao što znaš, bilo je prijedloga da te se smijeni.«

»Što mislite o tim prijedlozima, majko?«

»Što ja mislim? Sjediš li ti jos uvijek na Zmajevom prijestolju?«

Guang-hsu je spustio pogled, ali je jasno rekao: »Zabrinuo sam se da ste promijenili mišljenje o meni jer slušate Željezne šešire.«

»Naravno da ih slušam. Moram ih slušati ako želim biti pravedna. Moram sve slušati, ili se pretvarati da ih slušam. Tako te štitim.«

»Hoćete li prihvatiti zamisao princa Ts'enga da pruzmete prijestolje?«

»Ovisi. Ispast cu budala dođe li do toga. Želim da svijet misli da sam znala što činim kada sam te izabrala za cara Kine.« »A preseljenje prijestolnice u Šangaj?«

»Tko će biti zadužen za tvoju sigurnost u Šangaju? Na koncu, Šangaj je puno bliže Japanu. Ubojstvo kraljice Min i atentat na Li Hung-changa nikako nisu slučajnost.«

»Meni se to neće dogoditi, majko.«

»Što da ja učinim ako se dogodi? Znam samo što bi Japan zahtijevao u zamjenu za tvoj život. Ito bi uživao u arhitektonskom sjaju Zabranjenog grada.«

»Kang Yu-wei me uvjerio da nema opasnosti.« »Premještanje prijestolnice u Šangaj je loša ideja.« »Dao sam Kang Yu-weiju svoju riječ da ću učiniti sve da se ostvari reforma.«

»Dopusti mi da se sastanem s Kang Yu-weijem. Vrijeme je.«

~ 178 ~

34

Ili iz straha da Kang Yu-weija neću objektivno saslušati, ili zbog toga što je sam počeo sumnjati u reformatora, moj mu je sin naredio da se preseli u Šangaj i vodi lokalne novine. Kang se oglušio na taj carski dekret. Reformator će kasnije pričati svijetu da je car bio prisiljen otpustiti ga te da je on »unatoč opasnostima, ostao u Pekingu kako bi spasio cara.«

U svakom slučaju, nisam ustrajala na sastanku s Kang Yu-weijem jer je važniji problem zahtijevao moju pažnju. Napad na strane misionare od strane seljaka u unutrašnjosti zemlje ubrzo je prerastao u međunarodni incident. Pretpostavila sam da Željezni šeširi princa Ts'enga potajno huškaju seljake. Kako nisam osudila ni princa ni seljake, u stranim sam novinama ubrzo bila »osumnjičena za ubojstvo«. U međuvremenu je moj tobožnji sukob sa sinom, izmišljotina koju je proširio Kang Yu-wei, naveo narod da povjeruje kako postoji »Careva stranka« i »Caričina stranka.« Počeli su me nazivati »zlom manipulatoricom«.

Bilo je naivno od mene što sam pomislila kako se napetost izazvana incidentom može ublažiti bez upotrebe sile. Razgovarala sam sa svojim ministrima o utjecaju praznovjerja na kineske seljake, i kako se ne smijemo šaliti s njihovim vjerovanjem da je voda pomiješana s hrđom koja je kapala s oksidiranih telegrafskih žica »krv gnjevnih duhova.« Istaknula sam da jedino uz poštovanje i razumijevanje možemo početi obrazovati seljake.

Ponovno sam pozvala Li Hung-changa u Peking. Željeznička pruga za koju se osobno zalagao i koju je izgradio začas ga je dovela na odredište. U moje ime Li je na dvoru održao govor o tome kako utjecati na lokalne stručnjake za feng shui. »Jedino ih novac može ušutkati«, glasio je njegov zaključak. »To je jedini način da nastavimo graditi željeznice i podizati telegrafske stupove diljem zemlje.«

Potaknula sam Lija da piše stranim predstavnicima i misionarima. »Želim im dati do znanja da su se ubojstva mogla izbjeći da su stranci naučili komunicirati s našim narodom.«

Posljednjeg dana audijencije, upravitelj Povijesnog arhiva održao je izlaganje o povijesti kršćanskih misionara u Kini. »Korijen problema leži u tome što su misionari gradili crkve na rubovima sela, često na posvećenom tlu groblja«, objasnio je upravitelj. »Strancima nije bila namjera uznemiriti duhove ili lokalno stanovništvo, ali upravo su to učinili.«

»Seljaci nikad u životu nisu vidjeli crkve«, nastavio je upravitelj. »Prestrašila ih je njihova visina. Kada su im misionari objasnili da visina omogućuje njihovim molitvama da stignu do Boga, seljaci su se uspaničili. Povjerovali su da je duga sjena crkvenog tornja nalik maču koja je prelazila preko groblja bacila kletvu zbog koje će ih ukleti duhovi njihovih predaka proganjati.«

~ 179 ~

Kineski su seljaci pola stoljeća zahtijevali da misionari presele svoje crkve. Seljaci su vjerovali da će ih gnjevni kineski bogovi za osvetu kazniti. Kad god bi nastupile teške poplave ili suše, seljaci su strahovali da će umrijeti od gladi ako se crkve ne uklone i misionari ne otjeraju.

Princ Ts'eng je boravio na sjeveru potpirujući strah i praznovjerje seljaka. Svaki memorandum koji je poslao u Peking poručivao je isto: »Ponašanje kršćanskih barbara uznemiruje naše bogove i duhove i uzrok je našim mnogobrojnim nevoljama... Željezni put i željezne kočije uznemiruju zemaljskog zmaja i uništavaju blagotvorne utjecaje zemlje.«

Znala sam da si ne mogu priuštiti da princa Ts'enga pretvorim u neprijatelja. On je bio jedini preostali brat mog supruga. Bila sam svjesna i toga da nadzire sve veći broj pobunjenika i da u bilo kojem trenutku može pokušati svrgnuti Guang-hsua. Strategija mi je bila održati mir i red tako da Li Hung-chang i dvorska umjerena struja dobiju na vremenu i pokušaju modernizirati zemlju.

»Kada seljaci izgube zemlju, izgube i svoju dušu«, rekla sam svom sinu, pokušavajući ga natjerati da uvidi koliko je Li Hung-changu teško održavati funkcioniranje željezničke i telegrafske mreže. »Da nije bilo Lijeve Sjeverne vojske, ne bismo mogli zaustaviti razaranja mjesnih pobunjenika.«

Svega nekoliko godina nakon izgradnje željeznice oko postaja su nikli gradovi. Kako su gradovi cvali, seljaci su se iz »pljačkaša« pretvorili u »čuvare«: učinili bi sve da zaštite prugu koja im je donijela bolji život. No gradovi koji od nje nisu imali koristi vidjeli su sebe kao žrtve modernizacije. Njihovi građani su Li Hung-changa smatrali glasnogovornikom stranaca, a njegove poslovne poteze »dijelom kletve koju su stranci bacili na Kinu«.

Formirale su se i množile nasilne bande i tajna društva. Proširio se ozbiljan kriminal. Pobunjenici nisu samo uništavali pruge i vršili sabotaže na vagonima, nego su i pljačkali crkve i otimali misionare. Stanje je postalo toliko kritično da ga čak ni Li Hung-chang više nije mogao držati pod kontrolom. Na natpisima s gradskih vrata prijetilo se vješanjem »rižinim kršćanima« - mještanima koji su se obratili kako bi došli do potrebne hrane.

Te noći sanjala sam svoju majku. Promatrala sam je kako se ujutro oblači u svojoj spavaćoj sobi koja je bila okrenuta prema jezeru

Wuhu i imala veliki prozor. Sunčeve zrake zapljuskivale su drvoreze i prozorske rolete s cvjetnim uzorkom. Stabalca bambusa i taheeba zelenila su se čak i zimi.

Majka se protegnula kao mačka, ispruživši svoje duge gole ruke iznad glave. Prošla je prstima kroz svilenkastu crnu kosu. Obukla je pamučnu košulju boje breskve preko glave i poravnala je. Polagano je zakopčala košulju i zatim se okrenula i ugledala mene.

»Vidim da se moje dijete dobro naspavalo«, rekla je. »Ti si najljepša djevojčica u Wuhuu, Orhidejo.«

Položila sam glavu na njezin jastuk i zagnjurila lice u plahte da osjetim njezin miris.

~ 180 ~

Isti sam san sanjala sljedećeg jutra. Kada su mi majčini prsti blago dotaknuli lice probudila sam se.

Iz hodnika se čula buka. Nešto je teško palo na pod. Zatim se čuo prodoran vrisak eunuha.

Uspravila sam se, još uvijek omamljena. Tada mi je u glavi proletjela slika mrtve kraljice Min. Rastvorila sam zavjese.

Prema meni je trčao Yung Lu, u punoj uniformi i s mačem u ruci.

Pomislila sam da još uvijek sanjam.

Prije nego je uspio doći do mene, Li Lien-ying ga je zaskočio s leđa. Svojom težinom srušio ga je skupa s baldahinom.

Jednim pokretom Yung Lu je pribio Li Lien-yinga na pod kao kukca.

»Atentatori, gospodarice!«, zavrištao je Li Lien-ying.

Ukočila sam se, ne znajući što se događa.

Yung Lu je naredio svojim ljudima da pretraže cijelu palaču. »Sve što se kreće, u ljudskom i životinjskom obliku! Svako stablo i grm!«

Ruke su mi se tresle i nisam mogla pronaći svoju odjeću. Svi moji pomoćnici klečali su na podu. Dohvatila sam plahtu i omotala se.

Ušlo je nekoliko Yung Luovih vojnika i obavijestilo ga da je sve čisto.

»Možete li me na trenutak pustiti da se obučem?«, pitala sam kad sam napokon progovorila.

Yung Lu je pokazao na stolicu i rekao: »Molim vas, trebam privatnu audijenciju, ovdje i sada.«

Vukući plahtu za sobom, krenula sam prema stolici. Osjećala sam se poput velikog moljca u napukloj kukuljici.

Li Lien-ying je na koljenima skupljao moju odjeću. Držeći se za trbuh jednom rukom, drugom mi je pokrio gola ramena kaputom.

»Neka vam Yuan Shih-kai kaže što se dogodilo«, rekao je Yung Lu, vraćajući mač u korice.

»Yuan Shih-kai?« Mislila sam da je mladi general u Tientsinu, gdje zapovijeda Novom vojskom i priprema se za carsku inspekciju.

»Vaše Veličanstvo, vaš sin je Yuan Shih-kaija poslao da mu donese vašu glavu.«

~ 181 ~

35

Njegovo veličanstvo pozvalo me 14. rujna«, počeo je general Yuan Shih-kai. Stajao je uspravno, u punoj vojnoj spremi, obrijane glave i napetih vratnih mi-šića. Govorio je jasno i smireno. »Car Guang-hsu me pitao za moja dostignuća u Koreji i moju primjenu zapadnjačke vojne taktike. Rekao sam da sam u dvanaest godina službe u Koreji mnogo naučio, ali ne dovoljno. Njegovo je Veličanstvo željelo znati koliko su jake moje trupe u usporedbi s Yung Luovim. Odgovorio sam da imam sedam tisuća ljudi, a Yung Lu više od sto tisuća.«

Bacila sam pogled na Yung Lua, koji je imao smrknuto lice. Ponovno sam se okrenula prema Yuan Shih-kaiju i upitala ga: »Sto je car na to rekao?«

»Njegovo Veličanstvo me pitalo imaju li moji ljudi bolje naoružanje i obuku«, Yuan Shih-kai je zastao. »Nastavi«, naredio je Yung Lu.

»Na zapovijed. Dana 16. rujna, ponovno sam dobio poziv Njegovog Veličanstva«, nastavio je Yuan. »Promaknut sam u zamjenika ministra rata i državne sigurnosti. Bio sam iznenađen jer to ničim nisam zaslužio. Znao sam da Njegovo Veličanstvo nestrpljivo želi sprovesti planove za reformu i da je naišao na veliki otpor na dvoru. Bili su mi pristupili princ Ts'eng i sinovi Željeznih šešira. Htjeli su sa mnom udružiti snage i zamolili su me da obučim njihove muslimanske jedinice. Zaključio sam da me Njegovo Veličanstvo željelo pripremiti da se borim protiv njegovih protivnika.«

»Yuan Shih-kai je bio pozvan još jednom«, rekao je Yung Lu, u pokušaju da ubrza generalovu priču.

»Tako je«, nastavio je Yuan Shih-kai. »Bilo je to tri dana nakon našeg prvog sastanka, 17. rujna ujutro.«

Sjetila sam se da smo toga dana Guang-hsu i ja imali najveću svađu. Rekla sam sinu da će me prije morati ubiti nego što ću pristati učiniti jednu od dvije stvari: prvo, predati se Japanu; a drugo, predati vlast na Kang Yu-weijev zahtjev. Čini se da je naša svađa pokrenula zlo u Guang-hsuu.

»Njegovo Veličanstvo me pitalo razumijem li svoje ovlasti«, rekao je Yuan Shih-kai. »Rekao sam da sam malo zbunjen. Njegovo Veličanstvo je reklo, 'Vaša nova titula znači da ćete vi i Yung Lu samostalno djelovati.' Molio sam ga da to pojasni, i on je rekao: 'Odsad primate naredbe izravno od mene.' Tada sam se tek izgubio, jer je moja dužnost bila primati naredbe isključivo od Yung Lua.«

Yung Lu se ubacio: »Kasnije iste večeri Yuan Shih-kaija posjetio je Tan Shih-tung, desna ruka Kang Yu-weija. Tvrdio je da predstavlja 'Carevu stranku.'«

»Tako je«, rekao je Yuan Shih-kai. »Znao sam da je Tan sin namjesnika pokrajine Hupeh. Imao je razlog što me budi u dva ujutro. Rekao mi je da je car u velikoj opasnosti

~ 182 ~

i da ga moram spasiti. Car mi je naredio da istog trenutka krenem u Tientsin. Dobio sam zadatak da okupim svoje jedinice, vratim se u Peking i svladam neprijatelja. Tan je jasno rekao da car od mene želi da eliminiram dvije osobe...« Yuan je pokušao umiriti svoj drhtavi glas.

»Jesam li ja bila jedna njih?«, pitala sam.

Yuan Shih-kai me pogledao. Lice mu je bilo ozbiljno. »Jeste.« »A druga?«, pitala sam.

Yuan Shih-kai je spustio pogled i zatim se okrenuo prema Yung Luu.

»Shvaćam.« Kimnula sam glavom.

Yung Lu je stajao bezizražajnog lica, poput brončanog kipa.

»Od mene se tražilo....« Yuan Shih-kai se morao potruditi da dovrši rečenicu, »...da donesem vaše glave.« Pao je na koljena i čelom dotaknuo pod.

»Ustanite, Yuan Shih-kai«, rekla sam i osjetila kako su mi se usta ukočila.

»Recite Njezinom Veličanstvu kako ste od Tana tražili dokaz o autentičnosti edikta.« Yung Lu ga je požurivao.

»Da, naravno.« Yuan Shih-kai je ustao. »Zahtijevao sam da mi Tan pokaže edikt koji je potpisao car. Tan je rekao da ne može. Rekao je da se dokaze moralo sakriti. Rekao je da je stanje postalo kritično i da je život cara Guang-hsua u opasnosti.«

»Jesi li mu povjerovao?«, pitala sam.

»Povjerovao ili ne povjerovao, nisam mogao riskirati. No dao sam Tanu do znanja da smo se Njegovo Veličanstvo i ja našli tog jutra i da Njegovo Veličanstvo nije spominjalo državni udar. Tan se razljutio i rekao da su se 'stvari promijenile' i da 'život Njegovog Veličanstva nije bio u opasnosti do popodneva.' Zatražio sam svjedoke i on mi je dao popis kontakata. Medu njima su bili tajnik Vrhovnog suda Yang, vrhovni sudac Lin, general Liu i Kuang-jen, brat Kang Yu-weija.«

»Kada ste saznali da me car želi ubiti?«, pitala sam. Izgubila sam pojam o slijedu događaja, logici koja ih je povezivala. Svladao me šok. Neprestano sam čula plač četverogodišnjeg Guang-hsua i vraćala se na noć kada ga je Yung Lu donio u Zabranjeni grad.

»Tan je rekao da ne može doći do samog edikta«, odgovorio je Yuan Shih-kai. »Uglavnom, rekao je da je Njegovo Veličanstvo naredilo da se 'pogube svi oni koji se usude koristiti svoju moć i utjecaj da stanu na put reformi.' Kada sam rekao Tanu da neću gristi ruku koja me hrani, on je uzvratio da samo trebam stvoriti priliku. Htio je da ga uvedem u Ljetnu palaču. Poslužio se sljedećim riječima: 'Osobno ću carici udovici prerezati grkljan/ Rastvorio je košulju da mi pokaže veliki nož koji je nosio.«

»Što ste pomislili, Yuan Shih-kai?«, pitala sam.

»Upao bih u nevolje kako god ispalo, pod pretpostavkom da je Tan govorio istinu, u što sam ozbiljno sumnjao. Ako izdam cara kaznit će me smrću, a ako izdam Yung Lua

~ 183 ~

i Vaše Veličanstvo dogodit će se isto, pa sam vagao odluku dok je Tan govorio. Htio sam biti siguran da zaista govori u carevo ime. Tan je stalno ponavljao: 'Odreži glavu čudovištu koje je protiv reforme i ono će se sasušiti i umrijeti.'«

»Popijte malo vode, Yuan.« Yung Lu mu je ponudio svoju šalicu.

General je popio vodu i obrisao usta nadlanicom. »Zatim mi je Tan pokazao svoju kartu. Bila je vrlo detaljna. Na njoj su bili označeni ulazi u Ljetnu palaču, posebno spavaća soba Vašeg Veličanstva. Prema Tanu, postojalo je i nekoliko alternativnih planova. Svaki izlaz iz vaše palače bio bi blokiran, uključujući i podzemne skladišne tunele. Među Tanovim ortacima u palači bila su i dva vaša bliska pomoćnika. Zaprepastila me njihova temeljitost. To mora da je bilo djelo nekog iskusnog vojnika. Neodoljivo me podsjećalo na ubojstvo kraljice Min. Plan je imao isti potpis.«

Bilo mi je hladno i bila sam duboko potresena.

Znoj je kapao s Yuan Shih-kaijeve obrijane glave i ona se sjajila poput dinje na kiši.

Yung Lu je koračao po sobi dok je slušao.

»Tan je zahtijevao da mu odmah dam odgovor.« Yuan Shih-kai je duboko uzdahnuo. »Kada je vidio da mu ga neću dati, zaprijetio mi je: 'Moj nož će učiniti sve da osigura reformu.' U tom trenutku sam znao što mi je činiti. Lagao sam da se izvučem, obećavši da ću biti spreman djelovati 5. listopada, kada je bila zakazana carska vojna inspekcija u Tientsinu. 'Okupit ću čitavu jedinicu', rekao sam Tanu. To mu je imalo smisla jer je znao da će inspekciji prisustvovati i car Guang-hsu i Vaše Veličanstvo. Tan je otišao zadovoljan.«

Yuan Shih-kai je izgledao umorno.

»Možete sjesti«, rekla sam.

Yung Lu mu je privukao stolicu.

Ne sjećam se sljedeća dva dana. Neprestano su mi se vraćale riječi Yuan Shih-kaija: »Nisam mogao zamisliti da bi car naredio pogubljenje svoje majke, ali Tan je u to bio siguran.« Poricala sam tu mogućnost. Tijelom i dušom sam se pokušala zaštititi od tog groznog udarca. Svaki je dio mog bića branio mog sina od Yuan Shih-kaijevih optužbi.

Prema Yung Luu, prozvala sam Yuan Shih-kaija lašcem i naredila da mu se na mjestu odrubi glava. Yung Lu mi je opisao kako se Yuan prestravio i preklinjao da mu poštedim život. Yung Lu je pretpostavio da mi je um »otkazao«, da sam u šoku, pa nije izvršio moju naredbu.

Nekoliko sati nakon Yuan Shih-kaijevog izvješća, Yung Lu je sazvao Vrhovno vijeće, vodeće mandžurske prinčeve i plemstvo, kao i visoke dužnosnike, uključujući ministre koje je car bio otpustio i druge koji su me molili da im vratim namještenje.

Od mene se tražilo da ponovno zavladam carstvom.

Tijekom audijencije nisam izustila ni riječ. Dvor je moju šutnju shvatio kao pristanak na njihov zahtjev.

~ 184 ~

Pod okriljem noći, skupa s Yuan Shih-kaijem, Yung Lu je dovukao vojsku iz Tientsina i zamijenio čuvare palače. Zabranjeni grad i Ljetna palača bili su čvrsto osigurani. Prije zore, Tanovi su ortaci u palači bili potajno uhićeni. Eunusi od povjerenja potom su bili poslani u Ying-t'ai da špijuniraju Guang-hsua i njegove pomoćnike.

Kada sam se ujutro probudila osjećala sam se kao da sam izronila iz dubokog bunara. Obukla sam se, doručkovala i krenula u Dvoranu duhovne hrane sjesti na Zmajevo prijestolje.

Oči dvora bile su uperene u mene. Neki su pogledi bili znatiželjni, neki suosjećajni, a neki nepronični. Svjedočanstva nekoliko ministara potvrdila su ono što mi je rekao Yuan Shih-kai. Nije bilo sumnje da se radilo o pokušaju državnog udara.

»Treba se pobrinuti za Guang-hsua«, predložio je Yung Lu. Dala sam svoje dopuštenje.

»Pođite u Ying-t'ai i objavite vijest Guang-hsuu«, uputila sam Yung Lua. »Ako je moj sin znao za plan, recite mu da ga ne želim više vidjeti.«

Guang-hsu me na koljenima molio da mu dopustim da si okonča život. Bio je u pidžami. Nije dovršio pranje zubi. Na usnama su mu ostali tragovi zubne paste.

Kad sam ga vidjela morala sam okrenuti glavu i udahnuti. Na kraju sam ustala, vratila se u svoju spavaću sobu i zatvorila vrata. Dani su prolazili a ja sam se osjećala sve gore. Trbuh mi je gorio. Na jeziku su mi izbili čirevi i teško sam gutala.

»Vatra je zahvatila unutarnje biće Vašeg Veličanstva.« Liječnik Sun Pao-tien je zahtijevao da ostanem u krevetu. »Pijte samo juhu od lopočevih sjemenki da se rashladite.«

Ležala sam u vrućici bez želje za oporavkom.

Stigla je carica Lan, crvenih očiju i obraza. Prenijela mi je da je Guang-hsu pokušao počiniti samoubojstvo.

Premda sam se jedva mogla uspraviti, otišla sam obići sina. Htjela sam da mi kaže razlog.

»Možda sam bio nestrpljiv, frustriran. I da, htio sam otpustiti Yung Lua i riješiti se vašeg utjecaja«, rekao je Guang-hsu, »ali nikad nisam razmišljao da vam oduzmem život.« Prtljao je po svojoj haljini i iz nje izvukao svežanj papira. »Ovo je moja naredba da se Kang Yu-wei i njegovi suradnici uhapse i pogube.«

»Kako objašnjavaš njihove postupke?«, pitala sam.

»Ne znam kako se moj reformacijski projekt pretvorio u planove za atentate. Kang govori jedno, a radi drugo. Kriv sam i zaslužujem umrijeti jer sam mu vjerovao.«

Guang-hsu je bio više očajan nego ljut. Željela sam da se brani i izjavi da je nevin. Iako nikada nisam saznala istinu, morala sam vjerovati da mu je bilo namješteno. Znala sam duboko u srcu da je moje dijete bilo iskorišteno.

Guang-hsuove oči izgubile su sjaj. Car je provodio dane na koljenima preklinjući

~ 185 ~

me da mu dopustim da umre. »Tako da zemlja može krenuti dalje«, rekao je i zajecao. »Tako da ti možeš krenuti dalje. Kang Yu-wei se nije sam pozvao u Zabranjeni grad, ja sam ga pozvao.«

Bio je slomljen, upalih očiju, pogrbljen. »Gadim se samom sebi i gadi mi se život. Smilujte mi se, majko.«

Nisam još uspjela iskaliti svoj gnjev, a morala sam se baviti Guang-hsuovom patnjom. Odbijao je hranu i vodu. U njegovoj pljuvačnici pronađena je krv.

»Njegovo Veličanstvo se silno želi kazniti«, rekao je liječnik Sun Pao-tien. »Odlučio se prepustiti smrti. Već sam imao takve pacijente. Jednom kad odluče, ne može ih se spriječiti.«

Nalog za uhićenje Kang Yu-weija i njegovih suradnika, koji je potpisao car Guang-hsu, uznemirio je naciju. Željezni šeširi i dvorski konzervativci zaposjeli su Dvoranu kazne, gdje se trebalo održati suđenje. Bili su spremni pokazati svoju moć i podijeliti brutalne lekcije.

»Umjerenjaci će nastradati kad počne suđenje«, rekao je Yung Lu. »Kada na vidjelo izađu njihova imena, povezat će ih se s reformatorima. Željezni šeširi su žedni krvi.«

I Yung Lu i ja smo bili u strahu od oružanog sukoba. Dobili smo informaciju da se sprema oružana pobuna i da iza toga stoje Željezni šeširi. Vodio bi je general Tung sa svojim muslimanskim trupama. Tung je naredbe primao od princa Ts'enga, koji nije bio naklonjen prijestolju.

»Gdje je sada vojska generala Tunga?«, pitala sam.

»Utaborila se na južnim rubovima Pekinga. Dođe li do sukoba, trupe će jurišati na ulice Pekinga. Brinu me britansko i američko veleposlanstvo.«

»Mogu zamisliti generala Tenga kako nepozvan ulazi u Zabranjeni grad. Princ Ts'eng ne može dočekati priliku da me ugrozi. Prisilit će me da svrgnem Guang-hsua.«

»Tako se i meni čini«, rekao je Yung Lu.

»Ranu treba čvrsto i bolno povezati da se izbjegne smrtonosno krvarenje«, rekla sam Yung Luu. »Donesi mi popis svih onih koje se mora pogubiti, a ja ću se pobrinuti da ga car potpiše. Nadam se da će to ublažiti opće nezadovoljstvo koje raspiruje pobunu.«

Povjesničari će me kasnije jednoglasno osuditi kao »zločinku ogromne moći, odane zlu« kada budu govorili o Guang-hsuo-vom pokušaju reforme, koju će prozvati Stodnevnom, računajući od datuma prvog dekreta do posljednjeg.

Suđenje je prekinuto već nakon prvog dana, jer su 28. rujna 1898. godine stigle vijesti da je Kang Yu-wei pobjegao - bijeg su organizirali britanski i japanski tajni vojni agenti. U strahu da će biti još »međunarodnih akcija spašavanja«, Guang-hsu je izdao edikt da se odrubi glava šestorici zatvorenika, među kojima je bio Kang Yu-weijev brat Kuang-jen. Postali su poznati kao Šestorica mučenika Stodnevne reforme.

Ono što mogu reći u obranu svog sina jest da je žrtva bila nužna kako bi se izbjegla

~ 186 ~

puno veća tragedija. Car Guang-hsu je pogubljenjima jasno poručio koji je njegov stav i dokazao da mi više nije prijetnja. Na to je Ts'engov general Tung, poznat po samovolji, povukao svoju muslimansku vojsku na stotinjak kilometara istočno od Pekinga, čime se uklonila mogućnost nereda i stradavanja osoblja britanskog i američkog veleposlanstva.

U smaknućima šestorice bili su pošteđeni umjerenjaci, što je spriječilo polarizacijske sukobe koji su lako mogli prerasti u građanski rat. Osim toga, smaknuća su natjerala zagovornike osvete na oprez. Umjerenjacima je to omogućilo da iznova stupe na scenu kako bi postigli ono čega su se Željezni šeširi najviše bojali - liberalizaciju postojećeg političkog sistema.

Sjedila sam u svom dvorištu i promatrala stabla pistacija kada su izvršena smaknuća šestorice mladih ljudi. Lišće je bilo zlatnožute boje i počelo je opadati. Rečeno mi je da se šestorka hrabro držala. Nijedan se nije kajao. Dvojica su se sama predala. Tan Shih-tung, sin namjesnika pokrajine Hupeh, dobio je priliku da pobjegne, ali ju je odbio.

Yung Luovi ljudi bi na kraju uhvatili Kang Yu-weija da mu u bijegu nije pomogao John Otaway Percy Bland, šangajski dopisnik za londonski Times. Britanski generalni konzul brzojavno je uputio konzulate duž kineske obale da budno paze na Kanga dok traje Yung Luova potjera.

27. rujna britanski su agenti na ratnom brodu Esk ispratili parobrod na kojem je bio Kang Yu-wei do hongkonške luke. U međuvremenu, britanski konzulat u Kantonu uredio je da Kangova majka, supruga, konkubine, kćeri i bratova obitelj također pobjegnu. U Hong Kongu je Kanga preuzeo Miyazaki Torazo, moćni japanski pokrovitelj Genyoshe i on je otplovio u Tokio.

Smaknuća su Tana, namjesnikovog sina, učinila besmrtnim. Simpatije naroda bile su uz slabije. Carica udovica mrzi posvojenog sina, pa zato želi odrubiti glave njegovim prijateljima - takvo je bilo mišljenje javnosti. Pjesma koju je Tan recitirao prije svoje smrti postala je slavna i godinama se učila u osnovnoj školi:

Spreman sam proliti svoju krv

Ako ću time spasiti svoju zemlju.

Ali iza svakog tko danas umre

Stoji tisuću drugih koji ć e nastaviti moj put.

~ 187 ~

36

Ubijen kineski car. Vjerojatno je bio i mučen - neki smatraju da su ga otrovali zavjerenici.« Tako je pisao New York Times. Bila je to Kang Yu-weijiva verzija stvarnosti. Ja sam »otrovala i zadavila cara Guang-hsua«. Moj je sin bio izvrgnut »strahovitom mučenju, pri kojem su mu u utrobu zabijali užareno željezo«.

Kang Yu-wei me »obavijestio«, pisao je J. O. P. Bland u londonskom Timesu, »da je napustio Peking jer mu je car potajno poručio da je u opasnosti. Dodao je da se nedavna zbivanja mogu isključivo pripisati djelovanju mandžurskog klana, na čelu s caricom udovicom i carskim namjesnikom Yung Luom... Kang Yu-wei traži od Engleske da intervenira i vrati cara na prijestolje... Ako se žrtvama državnog udara ne ponudi zaštita, nijedan dužnosnik u zemlji više neće moći poduprijeti britanske interese.«

Rekla sam Li Hung-changu da mi prestane slati novine, ali on se pravio gluh. Nisam ga mogla kriviti što pokušava educirati cara. Li se pobrinuo da dva primjerka stignu u isto vrijeme, jedan meni, a drugi Njegovom Veličanstvu. Bilo se bolno prisjetiti da je Guang-hsu Kang Yu-weija zvao genijem, svojim »najboljim prijateljem« i »istomišljenikom«.

Kang je krenuo na svjetsku turneju. Novine su prenijele govor koji je održao na konferenciji održanoj u Engleskoj: »Otkad je car počeo pokazivati interes za državne poslove, carica udovica je smišljala kako da ga svrgne. Kartala je s njim i davala mu omam-ljujuća pića ne bi li ga spriječila da se bavi državnim pitanjima. Protekle dvije godine car je većim dijelom protiv svoje volje bio sveden na običnu figuru.«

I sina i mene je mučilo grizodušje. Ma koliko sam se trudila da nađem opravdanja, ostala je samo neporeciva činjenica da je Guang-hsu dopustio da se isplanira moje ubojstvo.

Kang Yu-wei je nastavio sa svojom putujućom kampanjom: »Svi znate da carica udovica nije obrazovana, da je vrlo konzervativna... da je nevoljko davala caru bilo kakve stvarne ovlasti u upravljanju carskim poslovima. Godine 1887. odlučeno je da se izdvoji trideset milijuna taela za stvaranje kineske mornarice... Carica udovica je dio novca upotrijebila za rekonstrukciju Ljetne palače.« Klevete su se samo gomilale.

Moj je sin samo nepomično sjedio. Više nisam priželjkivala da me posjeti ili da me moli da razgovaramo. Više nisam imala snage da se suočim s njim. Udaljili smo se. Bilo je to zastrašujuće. Što je više Guang-hsu čitao novine, to se više povlačio u sebe. Kada se od njega tražilo da nastavi s audijencijama, on je odbio. Više me nije mogao pogledati u oči, a ja mu više nisam mogla reći da ga volim unatoč svemu što se dogodilo.

Jučer sam ga našla kako jeca nad najnovijom Kang Yu-weije-vom klevetom: »U palači postoji jedan pokvareni eunuh koji zapravo ima veću moć nego svi ministri zajedno. Ime mu je Li Lien-ying... Svi su carski namjesnici došli do svog položaja tako što su potkupili ovog čovjeka, koji je neizmjerno bogat.«

~ 188 ~

Ako je ikad postojala mogućnost da oprostim svom sinu, uništilo ju je ono što je uslijedilo. Nisam imala priliku da se branim od Kang Yu-weijevih kleveta i štete koju mi je nanosio nazivajući sebe glasnogovornikom kineskog cara, a mene »ubojicom i lopo-vom« i »prokletstvom naroda«.

Ugledni svjetski časopisi objavili su Kangove zlobne optužbe s pojedinostima o mojem životu koje su potom, prevedene na kineski, kružile među mojim narodom kao »razotkrivena istina«. Priče kako sam otrovala Nuharoo i ubila Tung Chiha i Alute širile su se poput bolesti po čajanama i krčmama.

Ilegalno izdanje Kang Yu-weijeve verzije Stodnevne reforme postalo je senzacija. Kang je napisao: »U suradnji s nekoliko izdajničkih dužnosnika, carica udovica izolirala je cara i potajno planira uzurpirati prijestolje, skrivajući se iza savjetničke uloge u vladi... Sve učenjake u mojoj zemlji je razbjesnilo što je ta konkubina koja se u sve miješa izolirala cara... Prisvojila je prihode od državnih dionica kako bi izgradila još palača i tako dala maha svojoj pohlepi. Nimalo je ne dira što država propada i narod pati.«

Moj se sin zatvorio u svoj ured u Ying-t'aiju. Ispred vrata je ležala hrpa novina koje je pročitao. Među njima su bila izvješća o Kang Yu-weijevom životu u japanskom egzilu i njegovom prijateljstvu s kantonskim vođom pobunjenika Sun Yat-senom, kojega je Ge-nyosha unajmila da organizira atentat na mene. U ime kineskog cara, Kang je od japanskog cara zatražio da »poduzme mjere kako bi se uklonila carica udovica Tzu Hsi«.

Sljedećih osam godina, premda je moj sin neprestano izdavao dekrete u kojima je osudio svog bivšeg mentora, Kang Yu-wei je nastavio planirati moje ubojstvo.

Sada sam preklinjala Guang-hsua da mi otvori vrata. Rekla sam mu da sam izgubila Tung Chiha i da ne mogu nastaviti živjeti ako ga izgubim.

Guang-hsu mi je rekao da se stidi i da si nikada neće oprostiti ono što je učinio. Rekao je da mi vidi u očima da ga više ne volim.

No ja mu nisam mogla reći da se moja ljubav prema njemu nije promijenila. »Nisam svoja jer patim«, priznala sam. Nisam se usudila nastaviti - osjećala sam bijes pod kožom. Da sam ga pretočila u riječi, samo bih pogoršala situaciju. Pazila sam da šteta koju sam nanijela sebi i drugima ostane minimalna. Guang-hsu je pitao što želim od »bezvrijedne vreće kostiju« poput njega.

Rekla sam da sam spremna raditi na tome da popravimo naš odnos. Dala sam mu do znanja da me njegovo samokažnjavanje boli više od svega. No i ja sam osjećala kako odustajem. Znala sam da sam zakazala s tim djetetom kojeg sam posvojila i odgajala od njegove četvrte godine. Nisam uspjela održati obećanje svojoj sestri Rong. »Nakon Tung Chihove smrti, svoje sam nade položila u tebe«, rekla sam Guang-hsuu. Nisam samo izgubila nadu, nego i hrabrost da nastavim dalje.

Jedan dio mene nikada neće povjerovati da me Guang-hsu htio ubiti. No učinio je tešku pogrešku, koja je bila toliko velika da je čak ni ja nisam mogla popraviti.

Guang-hsu me preklinjao da ga svrgnem i rekao da se samo želi povući i potpuno

~ 189 ~

nestati iz javnosti.

Bio je to najtužniji trenutak u mom životu. Odbila sam prihvatiti takav poraz. Hladno i nepokolebljivo sam mu rekla: »Ne, neću ti dati dopuštenje da odustaneš.«

»Zašto?«, zaplakao je.

»Jer će to samo dokazati svijetu da je Kang rekao istinu o meni.«

»Nisu li moji pečati na nalogu za njegovo uhićenje dovoljan dokaz da nije tako?«

Najednom sam se pitala što će moj sin više žaliti, što je izgubio moju ljubav ili što me Kang Yu-wei nije uspio ubiti.

Yung Lu je odustao od potjere za Liang Chi-chaom, Kang Yu-wei-jevom desnom rukom i sljedbenikom, kad je otkrio da je »subjekt uspio pobjeći u Japan«.

Liang Chi-chao je bio novinar i prevoditelj koji je radio kao kineski tajnik velškog baptista i političkog aktivista Timothyja Richarda, čiji je cilj bio srušiti mandžurski režim. Liang je bio poznat po svom uvjerljivom pisanju i dvor ga je zvao »otrovno pero.«

Kada je izdana naredba za uhićenje i pogubljenje Liang Chih-chaoa, on je još uvijek bio u Pekingu. Yung Luovi su ljudi osigurali gradska vrata, a Liang je tražio zaštitu od japanskog veleposlanstva. Bjegunac se zacijelo ugodno iznenadio kada je otkrio da je Ito Hirobumi ondje gost.

»Lianga su prerušili u Japanca i poslali u Tientsin«, izvijestio je Yung Lu. »Pratnja mu je bio zloglasni agent Genvoshe.«

Moj sin je nalikovao slijepcu, gledajući u prazno dok je slušao Yung Lua.

»Pod zaštitom japanskog konzula, Liang Chi-chao stigao je do luke Taku i ukrcao se na vojni brod Oshima«, nastavio je Yung Lu. »Budući da smo pomno pratili njegovo kretanje, sustigli smo Oshimu na otvorenom moru. Moji su ljudi zahtijevali predaju bje-gunca, no japanski ga je kapetan odbio izručiti. Tvrdio je da smo prekršili međunarodni zakon. Bilo je nemoguće provesti pretres, premda smo znali da se Liang krije u jednoj.od kabina.«

Moj je sin okrenuo glavu kad je Yung Lu pred njega stavio primjerak japanskih novina, Vijesti iz Kobea. Novine su tvrdile da 22. rujna Oshima donosi Japanu »vrlo vrijedan poklon.«

Japan je imao razloga za slavlje. U izgnanstvu su se Kang Yu-wei i Liang Chi-chao udružili. Kao višemjesečni kućni gost japanskog ministra vanjskih poslova Shigenobu Okume, Kang se dobro hranio, a njegova upletena kosa, prema jednom izvješću, bila je »zdrava i sjajna.« U sljedećih nekoliko godina njih dvojica će neumorno surađivati kako bi o meni stvorili sliku kao zlom tiraninu, pothranjujući u javnosti najgore pretpostavke i predrasude.

Kang i Liang su pridobili međunarodnu javnost za čijim su priznanjem toliko žudjeli. Zapad ih je smatrao junacima kineskog reformacijskog pokreta. »Mjesecolikog« Kang Yu-weija opisivali su kao »mudraca moderne Kine«. Njegovi intervjui i članci

~ 190 ~

pretočeni su u knjige koje su se u tisućama primjeraka prodavale u mnogim zemljama. Čitatelji izvan Kine dobili su prvu »vjerodostojnu sliku o meni«.

No, nije bio ugrožen samo moj ponos. Kangovi i Liangovi prljavi napadi dali su izliku onima koji su htjeli zaratiti s Kinom. Budući da »pravi vladar Kine moli za spas svoje zemlje«, zar je trebao bolji izgovor za svrgavanje »iskvarene«, »zaluđene«, »rep-tilske« diktatorice?

Publika na Zapadu koja se okupila da čuje Kang Yu-weija toliko je žarko željela pretvoriti Kinu u kršćansku utopiju da je povjerovala Kangovim lažima. Od Li Hung-changa sam saznala da je Japan financirao Kang Yu-weijevu turneju po Sjedinjenim Državama, gdje su ga kritičari i znanstvenici slavili kao »čovjeka koji bi Kini donio američki tip demokracije«.

»Nebo nam je poslalo ovog sveca da spasi Kinu«, počinjao je Kang svoje govore hvaleći mog sina. »Njegovo Veličanstvo zatočeno je i svrgnuto s prijestolja, no nasreću on je još uvijek s nama. Nebo još nije napustilo Kinu!«

Prikupivši više od 300,000 dolara od kineskih trgovaca u inozemstvu koji su novcem htjeli osigurati blagonaklonost svakog novog režima, i s pomoću japanskih tajnih agenata Genvoshe koji su djelovali iz unutrašnjosti Kine, Kang Yu-wei je počeo pripreme za oružani ustanak.

Optužbe Kang Yu-weija i Liang Chih-chaoa prenosili su New York Times, Chicago Tribune i londonski Times. »Carica udovica Tzu Hsi zna samo uživati u životnim nasladama, a Yung Lu grabiti moć. Je li carica ikada pomislila na dobrobit svoje zemlje? Kao što kornjači ne raste kosa, zecu ne izbijaju rogovi, pjetlić ne nese jaja i sasušeno stablo ne cvjeta, jer im to nije u prirodi - tako ni mi ne možemo tražiti ono čega nema u njenom srcu!«

~ 191 ~

37

Povrh katastrofe s reformom, 1898. se pokazala kao duga i gorka godina poplave i gladi. Prvo je žetva podbacila u Shantungu i okolnim pokrajinama, zatim je Žuta rijeka izbrisala stotine sela u katastrofalnpj poplavi. Tisuće ljudi je ostalo bez krova nad glavom, što je onemogućilo sjetvu u narednoj godini. Da stvar bude gora, najezda skakavaca proždrla je bijedne ostatke usjeva. Beskućnici, nezaposleni, nezadovoljni i razvlašćeni tražili su razlog, uzrok i žrtvu.

Bila sam zaposlena gašenjem vatre. Željezni šeširi su dali prijedlog da se konkubina Biser objesi kako bi se cara natjeralo da preuzme odgovornost. Biser je proglašena krivom za kršenje brojnih dvorskih pravila. Odbila sam izmišljene optužbe bez objašnjenja.

Nemiri protiv stranaca su se nastavili. Engleski je misionar ubijen u jugozapadnoj pokrajini Kweichow, a francuski je svećenik mučen i ubijen u Hupehu. U pokrajinama gdje su stranci živjeli u neposrednoj blizini Kineza, nezadovoljstvo je preraslo u nemire, posebno u njemačkom Kiaochowu, Konfucijevom rodnom mjestu. Lokalno je stanovništvo odbijalo kršćanstvo. U područjima pod britanskom i ruskom upravom, Weihaiweiju i Liaotungu, nasilje je buknulo kada su stranci odlučili da kao naj-modavci imaju pravo na kineski porez.

Tobože da bi me zaštitili, princ Ts'eng i njegovi sinovi zatražili su da car abdicira. Ts'engova frakcija imala je podršku mandžurskog klanskog vijeća i muslimanske vojske generala Tunga. Premda mi je bilo teško nastaviti podupirati Guang-hsua, znala sam da će dinastija propasti s princom Ts'engom na vlasti. Bio bi to kraj naše industrije i međunarodnih veza koje je izgradio Li Hung-chang, kao i diplomatskih odnosa koje je uspostavio sa zapadnim zemljama. Građanski rat pružio bi stranim silama savršenu izliku da se umiješaju.

Za daljnju stabilnost bilo je potrebno da Guang-hsu ostane car. Pristala sam na alternativni plan koji su mi predstavili konzervativci i prema kojem sam trebala ponovno postati regent. Guang-hsu je potpisao edikt, ali više s tim nije htio imati veze.

»Država je trenutno u teškom položaju«, pisalo je u ediktu, »i nužno treba reforme. Ja, car, svim silama danonoćno radim na tome. No unatoč mom brižnom trudu, neprekidno strahujem da će me shrvati količina posla. Potaknut dubokom brigom za dobrobit nacije, opetovano sam molio Njezino Veličanstvo da bude milostiva i savjetuje me u vladanju, što je ona pristala učiniti. To je jamstvo blagostanja čitave nacije, njezinih dužnosnika i naroda.«

Bilo je to poniženje i za Guang-hsua i za mene. Govorilo je da je car nesposoban i da sam loše postupila što sam ga uopće postavila na prijestolje.

Ubrzo nakon izdavanja edikta Guang-hsu se razbolio. Morala sam skratiti audijencije da bih bila s njim. Bolest ga je ubrzo prikovala za krevet. Sav trud liječnika

~ 192 ~

Sun Pao-tiena, koji je isprobao sve biljne lijekove bio je uzaludan. Proširila se glasina da car umire ili da je već umro. Činilo se da to potvrđuje Kang Yu-weijevu raniju tvrdnju da je otrov koji sam navodno davala Guang-hsuu počeo »sa svojim smrtonosnim djelovanjem«.

Ministar vanjskih poslova I-kuang primao je brojne upite koji su se ticali carevog »nestanka« iz javnosti. I-kuang nije bio nimalo nalik princu Kungu. Sve što mi je imao za reći bilo je, »U veleposlanstvima se raspravlja o invaziji.«

Moj je sin znao da se mora pojaviti pred dvorom, ali je jedva mogao ustati iz kreveta.

»Budete li inzistirali da se Njegovo Veličanstvo pojavi, mogao bi se lako onesvijestiti usred audijencije«, upozorio je Sun Pao-tien.

Yung Lu se složio. »Pojavljivanje Njegovog Veličanstva donijelo bi više štete nego koristi.«

Nakon što sam prisustvovala napadu povraćanja koji je potpuno iscrpio mog sina, svim pokrajinama sam uputila poziv da mi pošalju sposobne liječnike. Nijedan se kineski liječnik nije usudio odazvati. Na moje iznenađenje, primila sam kolektivni zahtjev stranih veleposlanstava. Iz pisma se dalo naslutiti da veleposlanstva vjeruju Kang Yu-weijevoj verziji događaja: »Jedino će temeljit medicinski pregled Njegovog Veličanstva otkloniti razorne glasine i povratiti britansko i međunarodno poverenje u režim.« U pismu se nudila pomoć zapadnjačkih liječnika.

No dvor i sam Guang-hsu odbili su ponudu. Dvoru je zdravlje cara bila stvar nacionalnog ponosa a njegovo trenutno stanje nerješiva zagonetka. A Guang-hsu je pretrpio dovoljno poniženja kao car i nije ih više htio trpiti kao čovjek. Znao je svoje stanje i nije htio da svijet sazna zašto nema djece.

Nerado sam izvrgavala sina i Kinu novom sramoćenju, ali kao majka sam morala pokušati sve kako bih spasila život svoga sina. Zapadnjački liječnik možda je Guang-hsuova nada za oporavak. Ja možda nisam bila svjetska žena, ali nisam bila glupa. Vjerovala sam da se »iz jedne šare može vidjeti čitav leopard«. Moja francuska boja za kosu, engleski satovi i njemački teleskop govorili su nešto o ljudima koji su ih napravili. Industrijska čudesa Zapada - telegraf, željeznica, oružje - govorili su još glasnije.

Obzirno sam upitala Guang-hsua je li spreman otkriti cijelu istinu i spomenuti svoj seksualni poremećaj. Moj je sin odgovorio potvrdno. Laknulo mi je i otišla sam podijeliti dobru vijest s mojim snahama. Postale smo optimistične i zajedno smo se otišle pomoliti u hram palače.

Zadnjeg tjedna u listopadu, francuski liječnik Detheve uveden je Zabranjeni grad i u carevu spavaonicu. Prisustvovala sam liječničkom pregledu. Liječnik je posumnjao na bolest bubrega i zaključio da Guang-hsu ima niz sekundarnih simptoma uzrokovanih tom bolešću.

»Na prvi pogled«, glasila je procjena liječnika Dethevea, »stanje Njegovog

~ 193 ~

Veličanstva općenito je slabo, strahovito je mršav, depresivan, blijed. Ima apetita, ali probava je spora... Učestalo povraća. Slušanje pluća stetoskopom, na što je Njegovo Veličanstvo rado pristalo, nije otkrilo znakove dobrog zdravlja. Problema sa cirkulacijom ima mnogo. Puls slab i ubrzan, glavobolje, vrućina u grudima, zvonjava u ušima, vrtoglavica i posrtanje. Uz ove simptome javljaju se i osjećaj hladnoće u nogama i koljenima, umrtvljenost prstiju, grčevi u butinama, svrab, nagluhost, loš vid, bol u bubrezima. No prije svega postoje problemi s urinarnim traktom... Njegovo Veličanstvo često mokri, ali u malim količinama. U dvadeset četiri sata količina je manja od normalne.«

Guang-hsu i ja smo stekli povoljan dojam o liječniku i s nadom smo iščekivali liječenje. Nismo očekivali da će njegova procjena dospjeti u javnost. Nije bilo načina da saznamo je li to namjerno učinio. Pa ipak, procjena je potaknula tračeve u Kini, Europi i Sjedinjenim Državama. Bio je to posljednji udarac Guang-hsuovom samopoštovanju. Iz podsmjeha dvora za vrijeme audijencije dalo se zaključiti da su naši ministri pročitali prijevod dijagnoze liječnika Dethevea.

Kineske lokalne novine i časopisi širile su trač kao vijest »Njegovo Veličanstvo je obično ejakuliralo noću, nakon osjećaja pohote. Liječnik Detheve je zaključio: 'Noćne polucije smanjile su sposobnost da se voljno postigne erekcija tokom dana.' Detheve smatra da careva bolest onemogućuje snošaj. Car nije mogao voditi ljubav sa svojom caricom, kao ni s konkubinama. A bez seksa, Njegovo će Veličanstvo ostati bez potomka, što znači da neće imati nasljednika.« Zbog takvih su izvješća Željezni šeširi tražili smjenjivanje Guang-hsua.

Svjedočila sam žrtvovanju dostojanstva moga sina. Iako je pregled francuskog liječnika pokazao da je Guang-hsu živ i da ja stoga nikako ne mogu biti njegov ubojica, bila sam slomljena.

Premda je Guang-hsu nastavio patiti - od vrućice, slabog apetita, natečenog i bolnog grla - radi forme je ponudio da sjedi sa mnom na audijencijama.

Radikalnim je reformatorima prizor nas dvoje kako sjedimo jedno uz drugo bio dokaz da sam tiranin. Novine su objavljivale svoja opažanja, opisujući kako se iskorišteni car mora osjećati u svom paklu od života. U popularnoj verziji, Guang-hsu je viđen kako »slika ogromne slike moćnog zmaja, vlastitog amblema, i potom ih u očaju kida.«

Željezni šeširi, s druge strane, pronalazili su opravdanje za osudu cara u ortodoksnoj kineskoj misli: Guang-hsu je doslovce pripremao matricid, a u konfucijanskom kanonu ne postoji gnu-sniji zločin od skrnavljenja obitelji, posebno za cara, moralnog uzora svome narodu.

Od mene se očekivalo da se razmećem pred Guang-hsuom poukama o moralnoj ispravnosti. No ja nisam mogla ignorirati njegovu bol. Moj je sin bio dovoljno hrabar da se suoči s ljudima koje je otpustio prije pokušaja udara. Svakoga je dana sada sjedio na prostirci s tisuću igala. Možda uspije zadržati lojalnost dvora, no hoće li ga njegovi članovi poštovati?

~ 194 ~

Osjetljivo zdravlje mog sina potaknulo me da prihvatim prijed-log Željeznih šešira i razmotrim tko bi ga mogao zamijeniti. Nepristrano sam pristupila razmatranju kandidata i na kraju sam novim nasljednikom proglasila mog pranećaka P'u-chuna, maloljetnog sina princa Ts'enga mlađeg. Međutim, zahtijevala sam da P'u-chun prođe procjenu ličnosti, test na kojem sam bila sigurna da će razmaženi dječak pasti. Kao što sam i predvidjela, on je na njemu kukavno pao i prestalo ga se uzimati u obzir.

Guang-hsuova je vladavina bila sigurna, barem neko vrijeme, no on se naizgled dosađivao i prvom bi prilikom šmugnuo s audijencije. Kasnije bih ga pronašla kako se igra sa svojim satovima. Nerado bi mi otvarao vrata i razgovarao sa mnom. U očima mu se čitala tuga kad mi je rekao da mu um »luta poput duha bez doma«. Jedino što je neumorno ponavljao bila je rečenica »Volio bih da sam mrtav«.

Pozvala sam svoje snahe. »Moramo mu pokušati pomoći«, rekla sam.

»Trebali biste ostaviti Njegovo Veličanstvo na miru«, brzo je odgovorila konkubina Biser.

Pitala sam je zašto bih to učinila, na što je Biser odgovorila: »Možda bi Njezino Veličanstvo trebalo razmisliti da ponovno ode u mirovinu. Car je odrastao čovjek. Zna kako vladati svojim carstvom.«

Pitala sam Biser sjeća li se da je ona bila ta koja je mog sina upoznala s Kang Yu-weijem.

Djevojka je bila bijesna. »Reforma nije uspjela jer Guang-hsua nikad nisu pustili da u miru vodi svoje poslove. Bio je pod nadzorom, zatočen u vlastite odaje, razdvojen od mene. Žao mi je... to je - ne znam kojom bi riječju to bolje opisala - urota protiv cara Guang-hsua.«

Nisam znala što da mislim o tom bijesnom ispadu. Zar me zaista pokušavala izazvati?

Kada je Biser zatražila da posjeti Guang-hsua, ja sam je odbila. »Ne u tvom stanju svijesti. Moj sin ne može podnijeti više boli.« »Bojite se da ću mu reći istinu.«

»Mislim da ti ne znaš istinu.« Rekla sam Biseru da više neće smjeti vidjeti Guang-hsua ako ne bude surađivala sa mnom i priznala greške iz prošlosti.

»Njegovo će Veličanstvo pitati za mene«, pobunila se Biser. »Odbijam biti zatvorenik!«

~ 195 ~

38

Vika na ulicama Pekinga bila je sve glasnija: »Podržite veliku dinastiju Ch'ing!« »Istrijebite barbare!« Željezni šeširi iskoristili su te prosvjede da me pokušaju pridobiti na svoju stranu. Dok se nisu razotkrile Kang Yu-weijeve ubojite namjere, nisam se imala prilike upitati tko su mi pravi prijatelji.

Kangovi neprekidni zahtjevi za međunarodnom intervencijom razočarali su moga sina i razbili njegove iluzije. U trenutku kad je sedmi Kangov plaćeni ubojica uhvaćen jer me pokušao ubiti, moj se sin zakleo da će se osvetiti »lukavoj lisici.«

Niti jedna nacija nije odgovorila na Guang-hsuov zahtjev za Kang Yu-weijevim uhićenjem. Britanija, Rusija i Japan odbili su ponuditi bilo kakve informacije o tome gdje se on nalazi. Umjesto toga, strani je tisak nastavio objavljivati Kangove laži da je »kineski car zatočen i mučen«.

Japan je počeo vršiti vojni pritisak tražeći da »zauvijek nestanem«. Vjerovalo se da je Guang-hsu »drogiran, dovučen i privezan za svoje zmajevo sjedalo« kako bi prisustvovao audijencijama zajedno sa mnom. U očima svijeta njemu je bio serviran »otrovni doručak, prekriven plijesni.« Ono što kineskom caru očajnički treba, rekli su, jest invazija zapadnih sila.

Ovakva situacija gurnula je mog sina još dublje u melankoliju. Vratio se u osamu i nije htio nikoga vidjeti, čak ni svoju ljubljenu konkubinu Biser.

Nema tih riječi koje bi mogle opisati kako sam se osjećala gledajući sina kako propada. Svako jutro prije nego bismo se popeli na prijestolje, ja bih ga pitala kako je spavao i ukratko iznijela što treba raspraviti na dvoru. Guang-hsu bi tu i tamo pristojno odgovorio na pitanje, ali kao da govori s velike udaljenosti. Obično bi naprosto protisnuo »u redu«.

Od njegovih sam eunuha saznala da je prestao uzimati lijekove koje su mu prepisali zapadnjački liječnici. Naredio je da mu se spavaća soba prekrije crnim baršunastim zastorima da sunce ne može u nju prodrijeti. Prestao je čitati novine i provodio je vrijeme prčkajući po svojim satovima. Toliko je smršavio da je izgledao kao petnaestogodišnjak. Zaspao bi dok bi sjedio na prijestolju.

Kada sam pitala svog astrologa za savjet, on me zamolio da mu dopustim da bude otvoren.

»Interes vašeg sina za satove je znakovit«, rekao mi je. »'Riječ 'sat' se na mandarinskom izgovara 'zon,' jednako kao i znak zong, što znači 'kraj.'«

»Želite li reći da se njegov život....bliži kraju?« pitala sam.

»Ne možete mu nikako pomoći, Vaše Veličanstvo. To je nebeska volja.«

Voljela bih da sam astrologu mogla reći kako se čitav život opirem nebeskoj volji. Činjenica da još stojim bila je dokaz te borbe. Preživjela sam sigurnu smrt mnogo puta i

~ 196 ~

odlučno sam se namjeravala boriti za svog sina. Živjela sam za tu nadu. Kada je umro moj suprug, Tung Chih je postao moja nada. Kada je umro Tung Chih, nadu sam polagala u Guang-hsua.

Nikad me prije nisu brinule frizura i perike, sve do sada. Požalila sam se Li Lien-yingu da su njegove kreacije dosadne i da su ukrasi od dragulja preteški. Smetale su mi neke boje koje su mi prije bile najdraže. Pranje i bojanje kose postalo mi je teret. Li Lien-ying je zamijenio sav svoj frizerski alat. Služeći se laganim žicama i kopčama kako bi pričvrstio nakit na moj lepezasti umetak za kosu učinio me višom, a svoju je kreaciju prozvao »trokatnim kišobranom«.

Njegov trud da me prikaže nadnaravno velikom je uspio -činilo se da je moj novi izgled impresionirao dvor - no agonija je dolazila iznutra. S propadanjem mog sina rasla je moja ravnodušnost. Oči bi mi se ispunile suzama usred razgovora jer bih se sjetila dana kada je Guang-hsu bio privrženo i odvažno dijete.

Odbila sam prihvatiti zaključak dvora da je car vratio zemlju unatrag. »Ako je Guang-hsu nasukao državni brod«, podsjetila sam slušateljstvo, »taj je brod već odavno bez kormila, pluta na nemirnom moru na milost i nemilost svakoj promjeni vjetra.«

Nitko nije ni pomislio da je Guang-hsu možda doživio nervni slom. S obzirom na tužnu priču njegove majke (Rong je, ako išta, imala mučniji život), ja sam to prva trebala shvatiti. Ali nisam, ili mi to moj um nije dopustio. Guang-hsuov se fokus premjestio sa svijeta na vlastito međunožje - kad su ga drugi promatrali, on bi se uznemirio.

Odsutno sjedeći, činilo se da sluša audijenciju, ali nije sudjelovao u raspravama. Čim bi ustao sa svog stolca, umislio bi da ima napadaj. Možda ga nije umišljao - u svakom slučaju, njemu je bio stvaran i uznemirivao ga je. Ispričao bi se i otišao, katkad usred važne teme, i više se ne bi vratio.

Možda je moj astrolog ispravno vjerovao da je car »već odabrao nestanak i smrt«. No ja sam bila dovoljno okrutna da ga silim da nastavi pokazivati svoje lice.

Razmišljajući o Stodnevnoj reformi, zaključila sam da je zavodljivost mita o strancima imala neke veze s tim što je mog sina privukao Kang Yu-wei. Učenjak je raspačavao svoju maštariju o Zapadu, a Guang-hsu nije imao nikakvu ideju o tome u što se upušta. Li Hung-chang je bio u pravu kada je rekao da nisu strane vojske pokorile Kinu, već naš nemar i nesposobnost da vidimo istinu u moru laži.

Careva planirana inspekcija mornarice bila je otkazana zbog neuspjeha reformi. Svi su vjerovali glasini da će inspekcija biti dan Guang-hsuova svrgnuća. Saznali smo da su strane sile bile spremne intervenirati.

Na poticaj Li Hung-changa, otputovala sam vlakom da se privatno sastanem s namjesnicima vodećih pokrajina. Zastala sam u Tientsinu i posjetila veliki sajam strojeva koji je organizirao Li Hung-changov partner S. S. Huan. Najviše me impresionirao stroj koji je izvlačio niti svile iz čahura dudova svilca, što je mukotrpan posao koji se stoljećima radio rukama. Vidjevši keramičke zahodske školjke poželjela sam ih ugraditi u

~ 197 ~

Zabranjenom gradu.

Začudila sam se pročitavši popratni tekst u kojem je pisalo da je zahod izumio britanski princ za svoju majku. Bila to istina ili ne, priča je bila znakovita: plemićka djeca u Velikoj Britaniji dobivala su praktično obrazovanje. Tung Chih i Guang-hsu su učili vrhunske kineske klasike, no obojica su živjeli neučinkovito.

Moj je strah rastao dok sam se divila ostalim stranim izumima. Kako je Kina mislila preživjeti kada su joj neprijatelji usmjereni na znanost i neumorni u svom traganju za napretkom?

»Rat se dobija tako da se neprijatelja toliko dobro upozna da se može predvidjeti njegov sljedeći korak«, napisao je Sun Tzu u Umijeću ratovanja. Jedva sam mogla predvidjeti svoj sljedeći korak, no shvatila sam da bi bilo mudro učiti od neprijatelja. Odlučila sam da ću na svoj šezdeset četvrti rođendan pozvati brojne strane veleposlanike u Peking. Htjela sam da vide »ubojicu« vlastitim očima.

Li Hung-chang je bio uzbuđen zbog te mogućnosti. »Jednom kada građani Kine vide da je carica udovica spremna ugostiti strance ublažit će se i njihova vlastita odbojnost prema strancima.«

U skladu s očekivanjima, mandžursko se klansko vijeće usprotivilo. Nisam se smjela pojavljivati u javnosti, a kamoli razgovarati s barbarima. Bilo je uzaludno spominjati da englesku kraljicu ne samo da je vidio čitav svijet, nego je i njezino lice bilo otisnuto na svakoj kovanici.

Nakon dugih pregovora, dobila sam dopuštenje da priredim zabavu kojoj će prisustvovati isključivo žene, pod uvjetom da mi se pridruži car Guang-hsu kako bih bila u pratnji carskog muškarca. Zabava mi je pružila priliku da zadovoljim svoju modnu znatiželju. Među mojim gošćama bile su supruge ministara Velike Britanije, Rusije, Njemačke, Francuske, Nizozemske, Sjedinjenih Država i Japana.

Prema ministru vanjskih poslova I-kuangu, strani su ministri zahtijevali da njihove gospođe budu primljene »uz najveće počasti«. Bilo je potrebno šest tjedana da se sve dogovori, od stila nosiljki do izbora prevoditelja. »Stranci se nepokolebljivi oko svih bitnih točaka«, obavijestio me I-kuang. »Bojao sam se da ću morati otkazati pozivnice, no znatiželja dama na kraju se pokazala jačom od protivljenja njihovih supruga.«

Strane su dame u svoj svojoj raskoši 13. prosinca 1898. godine dopraćene u Zimsku palaču, jednu od »morskih palača« pokraj Zabranjenog grada. Sjedila sam na podiju za dugačkim uskim stolom ukrašenim voćem i cvijećem. Moj zlatni kostim bio je težak, a umetak za kosu opasno visok. Bila je to gozba za moje oči.

Osim supruge japanskog ambasadora, čiji su kimono i obi bili jako nalik kostimima naše dinastije Tang, dame su bile odjevene poput veličanstvenih prazničnih lampiona. Graciozno su mi se klanjale. Dok sam izgovarala »ustanite« svakoj od njih, divila sam se boji njihovih očiju, kose i njihovim oblinama. Bile su mi predstavljene kao grupa, no svaka od njih je pokazala svoju individualnost.

~ 198 ~

I-kuang mi je predstavio suprugu britanskog ministra, gospođu MacDonald - visoku, elegantnu ženu od četrdesetak godina koja je predvodila povorku. Nosila je prekrasnu svijetloplavu satensku haljinu s velikom grimiznom vrpcom privezanom na stražnju stranu struka. Glava joj je bila sva u zlatnim uvojcima a veliki ovalni šešir bio je bogato ukrašen. Gospođa Conger bila je supruga američkog ministra. Ona je bila kršćanska scijentistica i bila je odjevena u crno od glave do pete.

Rekla sam I-kuangu da ubrza predstavljanja i skrati svečane pozdrave tumača. »Otpratite gošće u dvoranu za bankete i neka počnu jesti«, rekla sam. Bila sam sigurna u prezentaciju naše kuhinje, jer sam se prisjetila da mi je Li Hung-chang jednom rekao da se »na Zapadu nema što pojesti.«

Već sam bila zažalila što sam obećala dvoru da neću pričati ili postavljati pitanja. Nakon objeda, kada su se žene vratile da im uručim poklone, svaku od njih sam uzela za ruku i stavila joj zlatni prsten na dlan. Pustila sam da iz mog osmijeha zaključe kako želim da budemo prijateljice. Bila sam zahvalna što su došle vidjeti tu »proračunatu ženu s ledenim srcem«.

Bila sam posve svjesna da me promatraju kao životinju u zoološkom vrtu. Očekivala sam izvjesnu aroganciju s njihove strane. Umjesto toga me dočekala sama toplina. Preplavio me osjećaj da bi razgovor potekao, kada bih s njima postupala kao sa svojim sestrama iz inozemstva. Htjela sam saznati od gospođe MacDonald kako je živjeti u Londonu i od gospođe Conger kako je biti kršćanska scijentistica i majka. Je li bila zadovoljna s odgojem svoje djece?

Nažalost, smjela sam ih samo promatrati i slušati. Oči su mi putovale s ukrasa koji su visjeli s njihovih šešira na perle ušivene na njihovim cipelama. Zurila sam u žene i one su zurile u mene. Moji su eunusi okretali glave od mojih ispršenih gošći obnaženih ramena. Moje dvorske dame, naprotiv, buljile su širom otvorenih očiju. Elegancija strankinja, inteligentan razgovor i obzirno ponašanje dale su »barbarstvu« novo značenje.

Kada je gospođa MacDonald održala kratki pozdravni govor, ja sam po njezinom glasu znala da ta žena nije gladovala ni dana. Zavidjela sam joj na njezinom širokom, gotovo djetinjem osmjehu.

Guang-hsu je jedva podigao pogled za cijelog primanja. Stran-kinje su ga zapanjeno promatrale. Premda mu je bilo izrazito neugodno, održao je obećanje da će ostati do kraja. Isprva je odbio prisustvovati, jer je znao da su te žene saznale za njegov medicinski problem od svojih muževa. Obećala sam da ću završiti s primanjem što prije budem mogla.

Nisam očekivala da će iz primanja proizaći neko istinsko razumijevanje, ali se to, na moje veliko iznenađenje, dogodilo. Kasnije su se te žene, posebno gospođa MacDonald, o meni povoljno izrazile, unatoč mišljenju svijeta. Urednik londonskog Timesa objavio je članak o zabavi, u kojem je odaziv dama na moj poziv kritiziran kao »odvratan, uvredljiv i apsurdan.« Gospođa MacDonald je uzvratila riječima:

~ 199 ~

Rekla bih da je carica udovica žena snažnog karaktera, svakako srdačna i ljubazna.... Takvo je mišljenje svih Žena koje su bile sa mnom. Imala sam sreću da je moj tumač kineski tajnik našeg veleposlanstva, gospodin s preko dvadeset godina iskustva s Kinom i Kinezima. Uoči našeg posjeta, njegovo se mišljenje o carici udovici podudaralo s onim koje bih mogla nazvati uvriježenim. Moj je suprug od njega zatražio da pažljivo promatra sve što se zbiva, a naročito da se potrudi doći do kakve procjene njezinog pravog karaktera. Po povratku ga je izvijestio da su sva njegova prethodna uvjerenja bila poljuljana onim što je vidio i čuo.

~ 200 ~

39

U proljeće 1899. godine svi su već pričali o lutajućim bandama. »Pravedne složne pesnice«, I Ho Ch'uan - ukratko, bokseri - prerasli su u nacionalni pokret protiv stranaca. Premda je I Ho ch'uan bio seljački pokret sa snažnim uporištem u budizmu i taoizmu, njihovi su pristaše dolazili iz svih slojeva društva. Zbog njihove otvorene vjere u nadnaravne sile, Yung Lu je pokret prozvao »siromahovim putem ka vječnosti.«

Namjesnici diljem zemlje čekali su na moje upute kako da postupaju s bokserima. Podržati ih ili suzbiti bila je odluka koju sam hitno morala donijeti. Bokseri su se navodno proširili u više od osamnaest pokrajina a počeli su se pojavljivati i na ulicama Pekinga. Nosili su crvene turbane i bojali svoju odjeću u crveno, s istobojnim trakama oko zapešća i gležnjeva.

Mladići su imali jedinstveni stil borbe. Uvježbani u borilačkim vještinama, bili su uvjereni da su inkarnacije bogova. Jedan namjesnik napisao je u hitnom memorandumu: »Bokseri se okupljaju oko kršćanskih crkava u mojoj pokrajini. Prijete da će ubijati mačem, sjekirom, motkom, vatrenim oružjem, helebardom te mnoštvom drugih oružja.«

U mojim je očima to bio početak novog tajpinškog ustanka. Razlika je bila u tome što su ovoga puta kolovođe bili Željezni šeširi, što je otežavalo hapšenja.

Jednog vedrog jutra u ožujku princ Ts'eng mlađi je zatražio hitnu audijenciju. Ušao je u dvoranu i objavio da se pridružio bokserima. Mašući šakama, zakleo se da će mi biti odan. Pridružili su mu se njegova braća i rođaci, među kojima je bio i princ Ch'un mlađi.

Pogledala sam princa Ts'enga u lice prekriveno ožiljcima od ospica. Njegove oči kao u lasice ostavljale su dojam divlje surovosti. Ts'eng nije skidao pogled sa svoga naočitog i otmjenog rođaka Ch'una, koji je sličio svojim precima barjaktarima. Iako je princ Ch'un izrastao u stasitog mladića, njegov prostački jezik otkrivao je njegove mane. Oba su princa bila strastveni parola-ši. Ch'un je znao sebe dirnuti do suza kada bi opisivao kako bi žrtvovao svoj život »za ponovnu prevlast Mandžura.«

»Što želite od mene?« pitala sam svoje nećake.

»Da nas prihvatite i podržite kao boksere«, rekao je princ Ts'eng.

»Da se boksere plaća kao državnu vojsku!« rekao je princ Ch'un.

»Zašto dolazite meni kad ste već zamijenili svoju blistavu man-džursku vojnu uniformu prosjačkim dronjcima?« pitala sam.

»Oprostite nam Vaše Veličanstvo.« Princ Ch'un je kleknuo. »Došli smo jer smo čuli da je Zabranjeni grad napadnut i da ste u velikoj opasnosti.«

»Van!« rekla sam mu. »Naša vojska nije za huligane i prosjake!«

~ 201 ~

»Ne možete odbaciti bogomdanu pobjedničku silu, Vaše Veličanstvo!« suprotstavio se princ Ts'eng. »Vođe boksera ljudi su s nadnaravnim moćima. Kad im duhovi pomažu, nevidljivi su i otporni na otrov, strijele, pa čak i metke.«

»Samo da znate, general Yuan je nedavno poredao neke boksere ispred streljačkog voda i sve ih je dao streljati.«

»Ako su umrli, nisu bili pravi bokseri«, bio je uporan Ts'eng. »Ili su samo prividno umrli — njihove će se duše vratiti.«

Raspustivši lažne boksere, otišla sam u Ying-t'ai. Car je sjedio u kutu svoje sobe tih poput sjene. Zrak oko njega zaudarao je po gorkim biljnim lijekovima. Premda je bio potpuno odjeven i obrijan, bio je bezvoljan.

»Bojim se da će se pokret, ako ga ne podržimo, okrenuti protiv naše vlasti i srušiti je«, rekla sam.

Guang-hsu nije ništa odgovorio.

»Zar te nije briga?«

»Umoran sam, majko.«

Vratila sam se u nosiljku, bjesnija i tužnija no ikad.

Zima 1899. godine bila je najhladnija u mom životu. Ništa me nije moglo ugrijati. Moj astrolog je rekao da mi je u tijelu nestalo »vatre.« »Hladni prsti upućuju na lošu cirkulaciju i probleme sa srcem«, rekli su liječnici.

Počela sam češće sanjati mrtve. Prvi su mi se ukazali moji roditelji. Moj otac bi se pojavio u svom jednostavnom smeđem odijelu, s prijekornim izrazom lica. Moja bi majka neprestano pričala o Rong. »Moraš se brinuti za svoju sestru, Orhidejo«, stalno je ponavljala.

Nuharoo je u moje noći ušla u pratnji Hsien Fenga. Dijamanti na njezinom umetku za kosu sa svakim su snom bili sve veći. Nosila je buket ružičastih božura u ruci. Sunce joj je obasjavalo ramena poput aure. Djelovala je zadovoljno. Hsien Feng se smiješio, ali je šutio.

Tung Chihov se posjet nikad nije mogao predvidjeti. Obično bi se pojavio malo prije svitanja. Često ga ne bih prepoznala, ne samo zato jer je bio odrastao, nego i zato jer mu je narav bila drukčija. Nedavno je došao kao bokser s crvenim turbanom. Nakon što se predstavio, opisao mi je kako ga je Yuan Shih-kai ustrijelio. Pokazao mi je razjapljenu rupu u grudima. Prestravila sam se i probudila istog trena.

Pristizale su nove vijesti o mještanima koji su za svoju nesreću okrivljavali strance. Pojava parobroda i željeznice uzrokovala je masovnu nezaposlenost lađara na Velikom kanalu. Nekoliko uzastopnih loših žetvi uvjerilo je seljake da su duhovi ljuti. Namjesnici su apelirali na cara da »traži od barbara da maknu svoje misionare i svoj opijum.«

Nisam mogla puno učiniti. Yung Lu me nije morao podsjećati na posljedice ubojstava misionara. Njemačka eskadra iskoristila je napade na svoje državljane kao

~ 202 ~

izliku za preuzimanje utvrda koje čuvaju grad Tsingtao. Okupirali su Kiaochow pretvorivši zaljev u njemačku mornaričku bazu.

Pokušala sam prikupiti informacije o misionarima i njihovim obraćenicima, ali sam samo nailazila na bizarne priče: neki su tvrdili da se misionari služe drogom da omame obraćenike, rade lijekove od fetusa i otvaraju sirotišta samo zato da bi djecu koristili za svoje kanibalističke orgije.

U logičnijim i vjerodostojnijim izvještajima uznemirilo me ponašanje misionara i njihovih vlada. Katoličke su crkve naizgled bile spremne na sve da povećaju broj obraćenja te su primale skitnice i kriminalce. Suočeni s tužbom, mjesni su se kriminalci pokrštavali kako bi pobjegli pred zakonom - prema sporazumu, kršćani su imali carsku zaštitu.

Zbrka koja je ostala iza propalog pokušaja reforme postala je plodno tlo za nasilje i izgrede. Na političkoj sceni pojavili su se novi izazivači nereda, među kojima je bio i Sun Yat-sen, čija je ideja o kineskoj republici privlačila mlade. U suradnji s Japancima, Sun Yat-sen je organizirao atentate i razaranja, posebno u vladinim financijskim središtima.

Tih dana sam često sama vodila audijencije. Guang-hsua je bolest toliko umarala da nije bio u stanju ostati budan duže od nekoliko sati. Nisam željela razočarati namjesnike pokrajina, koji su katkad čekali čitavu vječnost na sastanak s carem.

Htjela sam da svijet vjeruje kako je Guang-hsuov režim još uvijek jak. Nastavila sam, kako bih osigurala da Kina i dalje poštuje sporazume i prava dodijeljena strancima. U međuvremenu sam nastojala pokazati razumijevanje za boksere. Edikt koji sam uputila svim namjesnicima glasio je ovako: »Kada ljudi ne uspiju razlikovati dobro i zlo njihove se misli ispune strahom i sumnjom. To nije dokaz da su ljudi po prirodi skloni bezakonju, nego da su naši vođe zakazali.«

Smijenila sam namjesnika pokrajine Shantung nakon što su bokseri ondje ubili dva njemačka misionara. Zamijenila sam ga trezvenim i praktičnim Yuan Shih-kaijem. Nisam naredila da se pokrene postupak protiv bivšeg namjesnika - znala sam da bi takav potez razljutio stanovništvo i mene učinio ranjivijom. Umjesto toga sam ga premjestila u drugu pokrajinu, daleko od moguće osvetničke reakcije Nijemaca. Moja je istraga otkrila da glavni razlog jakom pritisku na namjesnika Shantunga od strane njemačke vlade nije bila smrt njihovih misionara, već prava nad kineskim resursima.

Novi je namjesnik također prijavio izgrede. Pokušao je uspostaviti ravnotežu nagovarajući boksere da ne budu agresivna nego defenzivna sila. No uskoro su bokserski huligani počeli paliti željezničke pruge i kršćanske crkve i zauzimati zgrade vlade. »Pobunjenike se više ne može rastjerati uvjeravanjem«, zavapio je namjesnik, tražeći dopuštenje da suzbije nerede. »Oklijevanje i tolerancija naših zapovjednika sigurno će nas uvaliti u nepotrebne nevolje.«

U Shantungu, novi je namjesnik Yuan Shih-kai uzeo stvari u svoje ruke. Nije se obazirao na moje upozorenje da se »ljude mora uvjeriti da se raziđu, a ne surovo slomiti«, i istjerao je boksere iz svoje pokrajine.

~ 203 ~

»Ti bokseri«, Yuan je poslije pisao u svom telegramu caru, »huškaju ljude i potucaju se po ulicama. Ne može se reći da brane sebe i svoje obitelji. Pale kuće, otimaju ljude i sukobljavaju se s državnom vojskom; nesputano se upuštaju u kriminalne radnje, pljačkaju i ubijaju puk. Ne može se reći da su samo protiv kršćana.«

Zbog političke pometnje, lokalne uprave duž Žute rijeke zanemarile su uvijek prisutne probleme s poplavama. U ljeto 1899. godine dogodila se katastrofa velikih razmjera. Tisuće kvadratnih kilometara na sjeveru Kine bilo je poplavljeno, usjevi su bili uništeni i uslijedila je glad. Zatim je nastupilo razdoblje suše u kojem je milijun poljodjelskih obitelji ostalo bez doma. Broj bokserskih novaka naglo je skočio. »Sve dok se ne istrijebe svi stranci, kiša nam neće doći«, vjerovala je nezadovoljna sirotinja.

Pod pritiskom Željeznih šešira, dvor je postao naklonjeniji bokserima. Nakon što ih je Yuan Shih-kai istjerao iz Shantunga, bokseri su se uputili na sjever u pokrajinu Chihli, a potom i u sam Peking. Nakon što su im se putem pridružile tisuće seljaka koji su vjerovali u njihovu neuništivost, bokseri su postali su nezaustavljiva sila u kineskom društvu. »Zaštitite mandžursku dinastiju i uništite strance!« vikali su ljudi okupljeni oko stranih veleposlanstava.

Yung Lu i ja se nikako nismo mogli odlučiti trebamo li suzbiti boksere ili ne. Međutim, ostatak ih je dvora odlučio podržati."

Yung Lu mi je rekao kako ne vjeruje da su bokseri zaista sposobni dobivati bitke protiv stranih napadača. Ipak, nisam ga mogla uvjeriti da se suprotstavi dvoru. Zatražila sam od njega da napiše memorandum, a ja ću objasniti dvoru zašto se boksere mora zaustaviti. Pristao je.

Kada sam primila Yung Luov izvještaj, pomislila sam koliko je naš odnos postao čudan. Bio je moj najodaniji i najpouzdaniji podanik i neprestano sam se na njega oslanjala. Puno smo napredovali od vremena kada smo bili mladi i obuzdavali strast. Mogla sam ponovno proživjeti te trenutke, i proživljala sam ih kada bih bila posve sama. Sada smo bili stari, a uloge koje su nas spojile bile su nam ujedno prirodne i konačne. Osjećaji su još uvijek bili tu, ali su omekšali, produbili se, prilagodili činjenici da se sada, usred previranja u Kini, moramo osloniti jedno na drugo da bismo preživjeli.

Kad sam pročitala Yung Luov izvještaj pred dvorom, princ Ts'eng i princ Ch'un su me optužili da posustajem u ratu protiv barbara. Bokseri su se već bili okupili u predjelu Pekinga gdje su bila veleposlanstva i prinčevi su došli tražiti dopuštenje prijestolja da krenu u pokolj.

Započela sam rekavši da je zaista utješno vidjeti naše ljude kako iskazuju hrabrost, svjedočiti njihovom zanosu u razračunavanju sa strancima. Zatim sam upozorila da imaju na umu posljedice svojih postupaka i da ublaže svoj gnjev prije negoli izgube dodir sa stvarnošću.

Prenijela sam im Yung Luove riječi: »Kao borbena snaga bokseri su potpuno beskorisni, no njihove navodne nadnaravne vještine i magične moći mogle bi pomoći u demoraliziranju neprijatelja. Ipak, bilo bi pogrešno, pa čak i kobno, kada bismo imalo

~ 204 ~

povjerovali njihovim smiješnim tvrdnjama, ili smatrali da od njih ima ikakve koristi u akciji.«

Moj je govor proizveo željeni učinak. Većina konzervativaca je na kraju glasala da se odustane od napada na veleposlanstva. Pa ipak, bokserski je pokret nastavio rasti i ja sam znala da će mi ubrzo ponestati opcija.

Zahtjevi za uputama kako riješiti situaciju nastavili su stizati iz svih krajeva zemlje. Yung Lu i Li Hung-chang su osmislili strategiju. Prijestolje će se usmjeriti na to da suzbije boksere u južnoj Kini, gdje je smješteno najviše stranih tvrtki i gdje smo bili izloženi njihovoj intervenciji. U ediktu je pisalo: »Osnovni je zadatak spriječiti da carski dekret postane izgovor za udruživanje izgrednika.«

Edikt je opet bio dvosmislen. Nije otvoreno osuđivao, nego je dopustio stanovitu samostalnost tako da Li Hung-chang i drugi namjesnici s juga mogu nastaviti poslovati sa stranim zemljama kao i dosad i po potrebi suzbijati boksere svojom pokrajinskom vojskom.

»Car želi podsjetiti građane da je država prisiljena platiti odštetu za ubojstva stranaca. Samo u slučaju Shantunga, osim smjenjivanja namjesnika i isplaćivanja šest tisuća taela srebra ožalošćenim obiteljima, Njemačkoj smo morali ustupiti ekskluzivna prava na našu sjeveroistočnu željeznicu i ugljenokope, kao i dopustiti da sagradi mornaričku bazu u Kiaochowu. Izgubili smo i Kiaochow i Tsingtao: dani su u koncesiju Njemačkoj na devedeset devet godina.«

~ 205 ~

40

Guang-hsu nije podigao pogled sa sata koji je popravljao kada sam mu rekla da je deset tisuća boksera preuzelo kontrolu nad željezničkim prugama u gradu Chochouu, osamdeset pet kilometara jugozapadno od Pekinga. »Tijekom napada spalili su željezničke stanice i mostove, kao i telegrafske vodove. Premlatili su mjesne upravitelje jer su 'stranim vragovima omogućili dopremu zaliha.'«

»Što je tu novo?«, promrmljao je Guang-hsu. »Guang-hsu, strana veleposlanstva šalju pisma u kojima prijete vojnom intervencijom ako ne suzbijemo boksere, a ako to učinimo, bokseri će srušiti prijestolje.« Ušutjela sam, bijesna zbog Guang-hsuove apatije. Za njega se svijet nalazio unutar starog francuskog kaminskog sata od porculana, s naslikanim oblacima i kerubinima.

Primijetivši moju reakciju, Guang-hsu je podigao pogled sa sata.

»Za boga miloga«, viknula sam, »reci nešto!« »Oprostite mi, majko...«

»Molim te nemoj tražiti moj oprost. Bori se protiv mene ili sa mnom, Guang-hsu. Samo učini nešto!« Moj je sin zagnjurio lice u ruke.

Početkom lipnja 1900. godine bokseri su počeli paradirati ulicama Pekinga. Ljudi su hrlili vidjeti »magičnu predstavu«. Bokseri su se motali uokolo, mašući mačevima i kopljima. Oružje je zlokobno sjalo na suncu.

Istočno od glavnog grada, nadomak Tientsina, Yung Luove su snage pokušale spriječiti boksere da prerežu željezničku vezu između stranih brodova kod Takua i veleposlanstava u gradu. Yung Lu ih je osujetio, no hvatanje boksera donijelo mu je izni-mnu nepopularnost. Princ Ts'eng mlađi rekao je svojim prijateljima da je stavio Yung Lua na svoju listu smrti.

Osmog lipnja, bokseri su zapalili glavnu tribinu na pekinš-kom trkalištu, popularnom okupljalištu stranaca. Preko noći je »kriza u Kini« privukla svjetsku pažnju. George Morrison je u londonskom Timesu napisao, »Sukob je sada neizbježan.«

Sljedećeg dana princ Ts'eng je u pratnji nekoliko bokserskih vođa upao u Ljetnu palaču. Crveni mu je turban bio je natopljen znojem i bio je rumen u licu. Saznala sam da jača mišiće udarajući maljem pod jarkim suncem. Bazdio je po alkoholu, a njegove su se lasičje oči caklile.

Prije nego sam ga uspjela ispitati o paljenju trkališta, princ Ts'eng je naredio svim mojim eunusima da izađu na dvorište. On i bokserski vođa po imenu Majstor crvenog mača počeli su im pregledavati glave. Htio je vidjeti ima li koji od njih križ. »Taj križ nije vidljiv običnom oku«, rekao je Li Lien-yingu. »Samo odabrana nekolicina može tako prepoznati kršćana.«

Nekoliko minuta kasnije, princ Ts'eng je došao u moju odaju s Majstorom crvenog mača. Ts'eng mi je rekao da je Majstor crvenog mača otkrio dva kršćana među mojim

~ 206 ~

eunusima. Zatražio je dopuštenje da ih smakne.

Nisam mogla vjerovati da se to događa. Nepomično sam sjedila dok mi se Majstor crvenog mača nespretno klanjao. Vidjelo se da je oduševljen i nervozan u isti mah - običan kineski seljak samo je mogao sanjati da mi vidi lice.

»Što ste još obećali ovom čovjeku?« upitala sam princa Ts'enga. »Kanite li ga proglasiti ministrom Odbora za državnu obranu?«

Ne znajući što da kaže, princ Ts'eng je protrljao nos i počešao se po glavi.

»Ima li taj majstor kakvu školu?«, pitala sam.

»Znam čitati kalendar, Vaše Veličanstvo«, javio se bokser.

»Onda zacijelo znate koja je godina?«

»Da, znam.« Bokser je bio zadovoljan svojim brzim odgovorom. »Dvadeset i peta, Vaše Veličanstvo.« »Dvadeset i peta godina čega?« »Ovaj...Guang-hsuove ere.«

»Jeste li ga čuli, prinče Ts'eng? Čije ono ere, Majstore crvenog mača?«

»Guang-hsuove - « »Glasnije!«

»Guang-hsuove! Ere! Vaše Veličanstvo!«

Okrenula sam se princu Ts'engu. »Je li vam sad jasno? Guang--hsu je još uvijek car.«

Naredila sam zbunjenom bokseru da se udalji.

Princ Ts'eng je djelovao uvrijeđeno. »Vaše Veličanstvo, ne morate podržati boksere, ali trebam novac da bih vam donio pobjedu.«

»Ušuti!« mi je bilo na vrhu jezika. Morala sam udahnuti punim plućima da se smirim. »Kada se od mene tražilo da financiram utvrde Taku, rečeno mi je da će to zauvijek držati strance podalje od nas. A kada su zatražena sredstva za novu mornaricu, rečeno mi je isto. Recite mi, Ts'eng mlađi, kako mislite bambusovim kopljima poraziti puške i topove stranaca?«

»Vaše Veličanstvo, boksera je pedeset tisuća, a stranih birok-rata svega par stotina. Čekat cu noc bez mjesečine i zauzeti veleposlanstva sa svojim ljudima. Bit ćemo toliko blizu da će im topovi biti beskorisni.«

»A kako ćete riješiti problem stranih trupa koje će doći s mora?«

»Uzet ćemo taoce! Veleposlanstva su savršen temelj za pregovore. Taoci će biti naš pregovarački adut. Samo se moram pobrinuti da naši ljudi ne odrežu glave zatočenicima.« Ts'eng se nasmijao kao da je već pobijedio.

Princ Ts'eng je uporno tražio priliku da pokaže svoju magiju u prisustvu cara, pa smo tako sljedećeg dana u mom prostranom dvorištu Guang-hsu i ja gledali predstavu boksera. Njihova okretnost u borilačkim vještinama bila je veličanstvena. Sjekli su tvrdi kamen golim rukama. U žestokoj tuči jednog protiv desetorice, Majstor crvenog mača borio se prsa o prsa s mačevaocima, nadjačavši ih kao od šale. Zatim je bio napadnut kopljima i mecima, opržen vatrom, ali iz borbe je izašao nepovrijeđen. Njegovi su

~ 207 ~

protivnici ležali na zemlji, ošamućeni i krvavi. Ne vjerujući vlastitim očima, pokušala sam odgonetnuti njegove trikove. Od početka do kraja, Majstor crvenog mača kao da je bio u transu, a princ Ts'eng mi je objasnio da se radi o »duhovnoj vezi s bogom rata«.

Impresionirali su me, ali ne i uvjerili. Pohvalila sam boksere zbog njihovog strastvenog patriotizma. Obuzeo me čudan osjećaj kada sam se okrenula prema Guang-hsuu i vidjela njegov nezainteresirani izraz lica. Pomislila sam: Koliko god bio grozan, princ Ts'eng se barem želi boriti.

Iznevjerila sam oba svoja sina, a moji su sinovi iznevjerili Kinu. Svaki put kada bi zapadne novine optužile Ts'enga kao »oličenje zla« i hvalile Guang-hsua kao »mudrog cara«, otvorila bi se moja stara rana. Zamišljala sam kako Guang-hsua »spašavaju« strane sile i pretvaraju ga u marionetskog vladara. Primijetila sam kako mi glas postaje sve mekši dok sam razgovarala s ljudi-ma poput princa Ts'enga.

Sljedećeg jutra, kada je princ Ts'eng otišao, moj se eunuh Li Lien-ying pojavio odjeven u ofucanu boksersku crvenu uniformu. Kad je i meni dao istu takvu uniformu - dar princa Ts'enga - ošamarila sam ga.

Oko podneva Guang-hsu i ja smo čuli čudnu buku nalik dalekom šumu valova. Nisam mogla odrediti odakle dolazi: nisu to bile vjeverice koje su se penjale po stablu, niti šum vjetra u lišću, niti potok koji teče ispod stijena. Uznemirila sam se i pozvala Li Lien-yinga, no nije bilo odgovora. Tražila sam ga po dvorištu. Eunuh se napokon vratio zadihan. Pokazao je prstom iza sebe i protisnuo riječ »bokseri.«

Prije nego sam uspjela shvatiti što se događa, princ Ts'eng se stvorio preda mnom.

»Kako se usuđujete okružiti moju palaču vašom prokletom bandom ubojica!« rekla sam.

Šlampavo se poklonio i dodirnuo čelom pod. »Svi žele osobno čuti vaš edikt.« Ts'eng se ponašao kao da car nije prisutan.

»Tko kaže da ću izdati edikt?«

»To se mora učiniti bez odlaganja, Vaše Veličanstvo.« Princ Ts'eng je rukama zatezao remen. »Bokseri neće otići dok ne čuju vaš edikt.«

Primijetila sam da Li Lien-ying pokazuje na strop. Kad sam pogledala gore nisam vidjela ništa neobično. Ponovno sam pogledala dolje i vidjela ljestve ispred mog prozora. Za nekoliko trenutaka čula sam zvuk koraka na krovu.

»Bokseri se pripremaju pucati na veleposlanstva, Vaše Veličanstvo«, objavio je princ Ts'eng.

»Zaustavite ih«, naredila sam.

»Ali...Vaše Veličanstvo!«

»Car Guang-hsu naređuje princu Ts'engu mlađem da odmah ukloni boksere.« Okrenula sam se Guang-hsuu, koji je zurio u prazno.

Guang-hsu se okrenuo i rekao: »Princu Ts'engu mlađem se naređuje da odmah

~ 208 ~

ukloni boksere.«

Ts'engove obrve izvile su se poput korijena đumbira a dah mu je zaudarao. Zgrabio je Guang-hsua za ramena i prosiktao: »S napadom se kreće ujutro, i to je vaš edikt!«

~ 209 ~

41

Veliki je Mandžurac pao tako nisko da ga se nitko nije usudio braniti, a car se bojao to tražiti.

Princ Ts'eng mlađi se nije ustručavao izreći svoje mišljenje. Smatrao je da bi njegov sin trebao postati sljedeći car. Mogla sam ga zamisliti kako sam imenuje dječaka. Ima li nešto što čovjek ne može učiniti kada raspolaže s desecima tisuća boksera i muslimanskih jedinica? Ts'eng se sasvim prestao pretvarati da mi je odan, jer je sada kontrolirao čuvare palača i Kazneno vijeće.

Iza mojih zastora čuo se šapat. Eunusi su potajno odlazili izvan Zabranjenog grada kako bi prikupili informacije koje će im pomoći da pobjegnu. Dvorske dame i sluge pripremali su se na najgore: držali su boksersku crvenu odjeću ispod svojih kreveta.

Princ Ts'eng je zahtijevao da naredim Yung Luu da povuče svoje trupe tako da može »napredovati bez brige da će dobiti metak u leđa«.

Upozorila sam Ts'enga da će napad na strana veleposlanstva biti kraj dinastije, na što je on odgovorio: »Borili se ili se ne borili, umrijet ćemo. Strane sile neće stati sve dok kinesku dinju ne razrežu na kriške i pojedu!«

Naredila sam da se Li Hung-changu pošalje telegram, ali linije su bile prekinute za vrijeme slanja. Od tog časa nadalje, Peking je bio odsječen od vanjskog svijeta.

»Zao mi je, majko«, rekao je Guang-hsu kad sam mu rekla da smo izgubili kontrolu nad Ts'engovim bokserima i Tungovom muslimanskom vojskom.

Guang-hsu i ja smo sjedili jedno do drugog u praznoj dvorani za audijencije. Bilo je vedro jutro ranog ljeta. Zurili smo u šalice za čaj pred nama. Prestala sam brojati koliko su puta eunusi došli doliti vruće vode. Nisam znala što mogu očekivati od situacije. Samo sam znala da se pogoršava. Osjećala sam se kao osuđenik u samotnim trenucima prije smaknuća.

U deset sati stigla je poruka princa Ts'enga. Bokseri su krenuli u napad noževima, bambusovim kopljima, antiknim mačevima i mušketama. »Vanjski obruč«, dvanaest tisuća »muslimanskih junaka« generala Tunga, ušao je u prijestolnicu. Sukobili su se sa savezničkim snagama u pokušaju da zauzmu položaj »srednjeg obruča.«

Prema Yung Luu, »unutrašnji obruč« činili su »mandžurski tigrovi« princa Ts'enga, bivša jedinica barjaktara s tigrovom kožom prebačenom preko ramena i glavama tigrova nataknutih na štitove.

»Ts'engova je strategija još jedna tlapnja Željeznih šešira«, rekao je Yung Lu. Njegova je vojska držala na oku Tungovu muslimansku vojsku. Yung Luov najbolji kineski zapovjednik, general Nieh, dobio je zadatak da rastjera boksere.

Princ Ts'eng proglasio je 11. lipnja svoju prvu pobjedu: uhvatili su i ubili savjetnika japanskog veleposlanstva, Akiru Sugiyamu.

~ 210 ~

Vijest sam primila popodne. Sugiyama je bio na listi najtraže-nijih ljudi u Kini. Bio je odgovoran za Kang Yu-weijev i Liang Chi-chaov bijeg u Japan. Sugiyama je napustio svoje veleposlanstvo u Pekingu kako bi pozdravio savezničke snage na željezničkoj postaji. Prije nego je onamo stigao napali su ga Tungovi muslimanski vojnici, izvukli iz njegove rikše i raskomadali.

Ubojstvo je eskaliralo u krizu. Premda sam se u ime cara službeno ispričala Japanu i Sugiyaminoj obitelji, strani je tisak bio uvjeren da sam ja naredila ubojstvo.

Dopisnik londonskog Timesa George Morrison tvrdio je da je ubojica bio »omiljeni tjelohranitelj carice udovice«. Nekoliko dana kasnije, Times je objavio nastavak Morrisonovog članka, koji je sadržavao bezočnu laž: »Dok joj je kriza visila nad glavom, carica udovica je priredila niz kazališnih predstava u Ljetnoj palači.«

Uz pomoć Li Lien-yinga popela sam se na vrh Brda blagostanja. Gledajući dolje preko mora krovova, čula sam pucnjeve iz smjera stranih veleposlanstava. Veleposlanstva su zauzimala dio između zidina Zabranjenog grada i zida središnjeg Pekinga. Bila je to četvrt s malim kućama i ulicama, kanalima i vrtovima. Saznala sam da stranci u veleposlanstvima podižu barikade. Vanjski, izloženi rubovi i svi ulazi, raskršća i mostovi bili su osigurani vrećama pijeska.

Za to vrijeme, Yung Lu je povukao svoje jedinice s obale i pokušao ih ubaciti između boksera i veleposlanstava. Dao je bokserima do znanja da nije protiv njih, ali je izdao naredbu da se svatko tko napadne veleposlanstva biti smjesta smakne.

Dok je Yung Lu povlačio svoje snage, brinula ga je oslabljena obrana obale, osobito utvrde Taku. »Volio bih znati koliko je stranih trupa krenulo ovamo«, rekao mi je kasnije. »Bojim se što bi mogli učiniti pod izgovorom spašavanja diplomata.«

Moji su eunusi bili zabrinuti za moju sigurnost. Otkad su bokseri ušli u Peking, Li Lien-ying se svaki dan penjao na Brdo blagostanja. Upravo je odande vidio kako katedrale na istoku i jugu proždire plamen. Moji su me eunusi također obavijestili da će Amerikanci nasumično ispaljivati topovsko tane sa svog krova svakih petnaest minuta na svakoga tko bude dolazio cestom. Ubili su već gotovo stotinu boksera. Prema zapadnjačkom tisku, stranci u veleposlanstvima pucali su na svakog Kineza koji je na sebi imao »i mrvu crvenog«.

Ultimatum saveznika dostavio je admiral britanske flote Seymour preko namjesnika Chihlija. U njemu je pisalo da će Saveznici »17. lipnja do 2 ujutro privremeno zauzeti - milom ili silom - utvrde Taku.«

Namjesnik mi je, međutim, prešutio, iz straha da ću ga smijeniti, da je njegova obrambena linija već pala. Samo nekoliko dana ranije, lažno me obavijestio da su bokseri u njegovoj pokrajini »potisnuli strane ratne brodove prema moru.« U trenutku kad sam pročitala ultimatum, dva britanska ratna broda tiho su klizila prema utvrdama pod okriljem noći. Utvrde Taku osvojene su za svega nekoliko dana.

U pratnji Guang-hsua sazvala sam hitnu audijenciju. Sastavila sam dekret kao

~ 211 ~

odgovor na ultimatum: »Stranci su od nas zatražili da im predamo utvrde Taku, ili će ih oni silom zauzeti. Takve su prijetnje primjer agresivnog stava zapadnjačkih sila u svim pitanjima koja se tiču odnosa s Kinom. Bolje je da damo sve od sebe i krenemo u bitku, nego da se izložimo vječnoj sramoti radi potrebe za samoočuvanjem. Na našim drevnim svetištima sa žaljenjem proglašavamo početak rata.«

Sjećanja na 1860. godinu i Opijumski rat ispunila su me tugom dok sam iznosila dekret dvoru na odobrenje. Preplavile su me bolne slike: egzila, smrti mog supruga, nepravednih sporazuma koje je morao potpisati, razaranja mog doma u Yuan Ming Yuanu.

Vidjevši da mi je teško, Guang-hsu je nastavio čitati. »Od samog utemeljenja dinastije sa strancima koji su dolazili u Kinu uvijek se lijepo postupalo.« Moj je sin govorio tiho, ali razgovijetno. »No u proteklih trideset godina oni su zlorabili našu strpljivost i posezali za našim teritorijem, gazili po Kinezima i crpili bogatstvo carstva. Njihova je drskost rasla sa svakim našim ustupkom. Ugnjetavaju naše miroljubive građane i vrijeđaju naše bogove i mudrace, potičući ogorčenje u našem narodu. Zato je došlo do paljenja crkava i pokolja obraćenika od strane patriotskih vojnih jedinica.«

Car je ušutio. Okrenuo se prema meni i vratio mi dekret Oči su mu bile ispunjene tugom.

Nastavila sam. »Car je pokušao sve kako bi izbjegao rat. Izdavali smo edikte koji su štitili veleposlanstva i poticali samilost prema obraćenicima. Proglasili smo boksere i obraćenike' ravnopravnom djecom ove države. Zapadne sile su te koje su nas uvukle u ovaj rat.«

Ministar vanjskih poslova I-kuang dobio je zadatak obavijestiti strane predstavnike u veleposlanstvima da imaju dvadeset četiri sata da napuste Peking, pod zaštitom Yung Luovih trupa. Ured stranih poslova u Tientsinu i Kineska carinska služba sir Roberta Harta primili su naredbu da prime predstavnike i otpreme ih na sigurno.

No osoblje veleposlanstava je odbilo napustiti Peking. George Morrison je u Timesu poručio veleposlanicima: »Napustite li sutra Peking, smrt svakog muškarca, žene i djeteta u tom ogromnom nezaštićenom konvoju bit će na vašoj savjesti. Vaša će imena ući u povijest i zauvijek će vas pamtiti kao najpokvarenije, najslabije i najmalodušnije kukavice koje su ikada živjele!«

20. lipnja ubijen je njemački ministar barun von Ketteler.

Klemens August von Ketteler bio je čovjek čvrstih stavova i žestokog temperamenta, kako tvrde oni koji su ga poznavali. Samo nekoliko dana prije svoje smrti, istukao je do besvijesti desetogodišnjeg Kineza svojim štapom za hodanje s olovnom drškom. Batinanje se dogodilo ispred njemačkog veleposlanstva pred očima svjedoka. Ketteler je posumnjao da je dječak bokser. Pretučeni je dječak odvučen u veleposlanstvo. Do trenutka kad je njegova obitelj obaviještena i kad je došla po njega, dječak je već bio mrtav. Incident je razbjesnio tisuće Kineza, koji su se ubrzo okupili ispred veleposlanstva tražeći osvetu.

~ 212 ~

Nikad nisam shvatila zašto se Ketteler odlučio ukrcati u "nosiljku baš tada, znajući koliko je opasno. On i njegov tumač uputili su se prema zgradi Odbora za strane poslove. Ketteler je svom osoblju rekao da predugo čeka odgovor Kine na ultimatum pa je namjeravao sam provjeriti ima li napretka.

Skupina boksera primijetila je Kettelera dok je ovaj u nosiljci prolazio ulicom. U sljedećem času ubijen je metkom iz neposredne blizine. Njegov je tumač bio ranjen u obje noge, ali se uspio dovući natrag do njemačkog veleposlanstva.

Ubojstvo njemačkog ministra označilo je početak onoga što će povjesničari nazvati Opsadom veleposlanstava. Usred sve većeg nasilja, veleposlanstva su se udružila i njihovi su čuvari svakodnevno nasumce pucali iz pušaka, ubivši tako brojne Kineze. Četiri su puta čuvari veleposlanstava napali Istočni ulaz u Zabranjeni grad, ali su ih odbile jedinice generala Tunga. Naoružani zaposlenici veleposlanstava zauzeli su rubne zidine, zbog čega je Yung Luovim snagama bilo teško održati obrambenu poziciju i sprovesti svoju misiju - spriječiti boksere da uspiju u opsadi.

Bila je ponoć kad me probudio požar na vratima carske palače. Vatru su podmetnuli bokseri zbog sukoba s Yung Luovim trupama koje su blokirale napade tri »obruča« na veleposlanstva.

U sljedećem trenutku, ogromni trokatni ulaz u središnji Peking gorio je u noći, a plamen je gutao najbogatiju četvrt Pekinga. Bokseri su namjeravali zapaliti samo trgovine koje su prodavale inozemnu robu, ali zbog dugotrajne suše sve je izgorjelo.

Naredila sam kuharima u palači da naprave hrpu okruglica, jer sam po cijeli dan morala dočekivati i ispraćati ministre, dužnosnike i generale. Odustalo se od pravila ponašanja za stolom. Većina ih danima nije imala pošten obrok. Nije bilo mjesta za tanjure - moj stol je bio prekriven kartama, dopisima, nacrtima i telegramima.

Potom je i strani tisak krenuo u napad. Svijet je opsadu prozvao »pekinškim masakrom«. Novine su galamile: »Carica udovica želi smrt barbara. Svih barbara«. Prema tobožnjim anonimnim izvorima, ja sam osobno »izrežirala ubojstva«.

»Prestali smo pratiti reakcije svijeta otkad su uništene telegrafske žice. Popravci predugo traju«, tužio se I-kuang.

Shvativši da će optužbe pružiti pregršt izgovora za objavu rata Kini, postala sam iznimno nervozna. Stalno sam pogledavala u Yung Lua koji je sjedio nasuprot I-kuangu.

»Kako je car Guang-hsu?«, pitao je I-kuang. »Ne dolazi na audijencije.«

»Guang-hsu se u zadnje vrijeme ne osjeća dobro«, odgovorila sam.

»Jesu li njegove supruge s njim?«

Pitanje mi je bilo čudno, ali sam svejedno odlučila odgovoriti. »Carica Lan i konkubine svakodnevno posjećuju Njegovo Veličanstvo, iako moj sin više voli samoću.«

I-kuang me sumnjičavo pogledao.

»Nešto nije u redu?«, pitala sam.

~ 213 ~

»Ne, ali stranci se raspituju o carevom zdravlju. Čini se da ih moji odgovori više ne zadovoljavaju. Sumnjaju da su Njegovo

Veličanstvo mučili i ostavili da umre.« I-kuang je zastao, a potom dodao: »Glasina se pojavila u novinama širom svijeta.«

»Idite i uvjerite se vlastitim očima!« razljutila sam se. »Posjetite Njegovo Veličanstvo u Ying-t,aiju!«

»Strani novinari žele s njim razgovarati licem u lice...«

»Nećemo dopustiti stranim novinarima da uđu u Zabranjeni grad«, ubacio se Yung Lu. »Tražit će dlaku u jajetu što god mi učinili.«

»Bezočne laži«, rekao je I-kuang, dodajući mi primjerak londonskog Daily Maila.

»Veleposlanstva su se složno suočila s opasnošću«, jedan je »svjedok« rekao novinaru. »Preostala šačica ljudi, samih Europljana, hrabro se suočila sa smrću, te su na koncu, svladani od daleko brojnijeg neprijatelja, svi do zadnjeg okrutno stradali od mača.«

Londonski je Times poslije objavio poseban izvještaj o misi zadušnici održanoj u Katedrali sv. Petra za »žrtve« iz britanskog veleposlanstva. Tiskane su obavijesti o smrtima. Sir Claude MacDonald - suprug lady MacDonald - sir Robert Hart, pa čak i vjerni dopisnik Timesa, George Morrison, svi su oni doživjeli da pročitaju vlastitu osmrtnicu.

23. lipnja, jedinice generala Tunga opkolile su kompleks britanskog predstavništva površine tri jutra. Njegova muslimanska vojska pokušala se probiti sa sjeverne strane, gdje se nalazila elitna kineska Akademija Hanlin. Kad su svi pokušaji propali, Tung je naredio vojnicima da bace zapaljene baklje na Akademiju, kako bi dimom istjerali strance napolje. Snažan vjetar rasplamsao je vatru koja je progutala najstariju knjižnicu na svijetu.

Yung Lu je gledao kako bokseri uzaludno nasrću na barikade veleposlanstava. Nitko nije znao da se Yung Lu, star šezdeset pet godina, razbolio. Skrivao je svoje stanje od mene, a ja ništa nisam primjećivala zbog previše posla. Ponašala sam se prema njemu kao da je od čelika. Nisam znala da mu preostaje još samo tri godine života.

Uvjeren da će se zapadne sile osvetiti za masakr u veleposlanstvima, Yung Lu je odbio zahtjev generala Tunga za snažnijim oružjem. Yung Lu je kontrolirao jedinu bateriju teške artiljerije.

Pitala sam se kako je zapadnim novinarima i njihovim »svjedocima« izmaknuta činjenica da je od početka opsade manje napada bilo u sektorima koje su držale Yung Luove trupe. Bilo je poznato da je u nedavnoj prošlosti Kina bila kupila napredno oružje preko svojih diplomatskih veza - među ostalima i preko Roberta Harta. Da se to oružje koristilo protiv veleposlanstava, njihova tobožnja obrana od stotinjak ljudi bila bi uništena do temelja za svega nekoliko sati.

~ 214 ~

U ime kineskog cara, I-kuang je sazvao konferenciju na kojoj je proglašen prekid vatre, no na carevu sramotu, to ništa nije značilo veleposlanstvima i bokserima. Borbe su se nastavile.

General Tung i njegove muslimanske trupe promijenile su strategiju: odlučile su presjeći linije opskrbe veleposlanstava. Od kineskih slugu koji su pobjegli iz veleposlanstava saznali smo da im ponestaje hrane i vode. Nestašica je postajala sve kritičnija kako su se borbe pooštravale. Osim ranjenika, u veleposlanstvima se nalazio izvjestan broj bolesnih žena i djece.

Yung Lu je zatražio dopuštenje da veleposlanstvima pošalje zalihe vode, lijekova, hrane i ostalih potrepština. Bilo mi je teško dati pristanak, jer sam znala da ću time počiniti izdaju. Broj žrtava među bokserima i našim vlastitim trupama daleko je premašivao njihov. Moj je narod razmišljao isključivo o osveti.

»Učinite što morate«, rekla sam Yung Luu. »Ne želim znati pojedinosti. U međuvremenu, želim da moj narod čuje vaše topove kako pucaju na veleposlanstva.«

Yung Lu je razumio. Kasno navečer topovska je vatra osvijetlila nebo poput novogodišnjeg vatrometa. Projektili su letjeli preko krovova i eksplodirali u stražnjim dvorištima veleposlanstava. Dok su građani Pekinga klicali mom postupku, Yung Luov odred za pomoć progurao je kutije sa zalihama preko ničije zemlje do zgrade veleposlanstva.

No moja gesta dobre volje nije pomogla. Stranci su se oglušili na naš zahtjev da napuste veleposlanstva.

Stranci su znali da pomoć stiže - međunarodne snage probile su se kroz posljednju kinesku liniju obrane u utvrdama Taku.

Moji su glasnici opisali golem oblak prašine koja se podigla na ušću rijeke Taku. Najnovija je vijest bila da je namjesnik Chihlija počinio samoubojstvo. (Moja je zatečenost bila još veća kada sam 11. kolovoza doznala da je isto učinio i njegov zamjenik.)

Upalila sam nekoliko svijeća i sjela pred njih, glave krcate umornih misli.

»Povukao sam se iz Ma'toa u Chanchiawan«, glasilo je posljednje namjesnikovo izvješće. »Deseci tisuća vojnika zakrčili su ceste. Bokseri su pobjegli. Prolazeći kroz sela i gradove toliko su pljačkali da moja vojska više ništa nije mogla kupiti, pa su ljudi i konji bili gladni i iscrpljeni. Od svoje mladosti iskusio sam mnogo ratova, ali nikad nisam vidio ovako nešto... Trudim se okupiti trupe u bijegu i borit ću se do posljednjeg daha...«

Yung Lu je u memorandum uvrstio očajničko Li Hung-changovo pismo. Li je predložio da pošaljem telegram s molbom engleskoj kraljici, budući da bismo »kao dvije starice, trebale imati razumijevanja za poteškoće koje su nas snašle«. Predložio je također da zamolim ruskog cara Nikolaja i japanskog cara »za pomoć u rješavanju krize mirnim putem«.

Morala sam sebi odati priznanje što sam se odvažila poslušati Lijev savjet. U kratkim sam crtama svakoj državi iznijela zašto je nužno da ostane u dobrim odnosima s

~ 215 ~

Kinom. Britaniji je razlog bila trgovina; Japanu je to bilo »savezništvo Istoka protiv Zapada«; Rusiji »stara pogranična međuovisnost i prijateljstvo dviju zemalja«.

Kakvu sam budalu napravila od sebe.

~ 216 ~

42

U zoru 14. kolovoza 1900. godine čula sam zvuke nalik mačjem zavijanju, no ispostavilo se da je to fijuk metaka. Napalo nas je četrnaest tisuća vojnika - britanskih, francuskih, japanskih, ruskih, njemačkih, talijanskih, nizozemskih, austrijskih, mađarskih, belgijskih i američkih. Stigli su u Peking vlakom iz Tientsina. Generala Nieha, kojeg je Yung Lu poslao da čuva željeznicu od boksera, ubili su Saveznici.

Uređivala sam kosu kad sam čula mačji plač. Pitala sam se otkud sve te mačke. Tada je nešto pogodilo vrh mog krova i razbijeni su se crepovi srušili u moje dvorište. Nekoliko trenutaka kasnije, metak je uletio kroz prozor. Pogodio je tlo i odskakutao. Otišla sam ga proučiti.

Li Lien-ying je uletio u sobu, vidno potresen. »Ušli su strani vojnici, gospodarice.«

Kako je to moguće? Pomislila sam. Li Hung-chang je navodno počeo pregovore sa zapadnim silama.

Tek kad je došao moj sin sa svojom suprugom i konkubina-ma shvatila sam da se ponavlja ono što smo proživjeli tijekom Opijumskog rata.

Kad sam se obukla, otišla sam vidjeti Guang-hsua. Izgledao je uplašeno. Izbezumljeno je strgnuo bisere sa svoje haljine i bacio svoj šešir s crvenim resama. Iako se presvukao iz svoje zlatne haljine u plavu, odavali su ga izvezeni simboli zmaja. Zamolila sam Li Lien-yinga da caru brzo pronađe služinsku odjeću. Lan, Biser i Blistava pomogle su svom suprugu da navu& dugi jednostavni sivi kaput.

Meci su sve glasnije fijukali nad našim glavama. Otvorila sam svoje ladice i ormare pokušavajući odlučiti što da ponesem, a što da ostavim. Odabrala sam haljine i kapute, da bi mi Li Lien-ying rekao kako su moji putni kovčezi već puni. Bilo se teško odvojiti od izrezbarenog sanduka koji mi je ostavila moja majka i od Tung Chihove kaligrafske vježbenice.

Držeći moju kutiju za nakit, Li Lien-ying je davao naredbe eunusima koji su pakirali što god su mogli u kočije.

Skinula sam nakit i naprske od žada i naredila Li Lien-yingu da odreže moje duge nokte.

Kada sam mu naredila da mi odsječe do koljena dugu kosu, zaplakao je skupa s mojim snahama.

Nakon što mi je kosu skupio u punđu, pomogao mi je da navučem seljačku tamnoplavu tuniku. Obula sam iznošene cipele.

Slijedeći moj primjer, Lan i Blistava skinule su nakit, odrezale kosu i obukle služinsku odjeću, ali Biser je to odbila. Okrenula se Guang-hsuu i šapnula mu nešto u uho. Moj je sin šutke odmahnuo glavom. Biser je bila uporna. On je ponovno odmahnuo glavom. Biser se naljutila.

~ 217 ~

»Zašto ne razgovaraš s carem nakon što izađemo iz grada?«, rekla sam Biseru.

Kao da me nije čula, Biser je nastavila gnjaviti Guang-hsua da joj odgovori.

Guang-hsu je oklijevao. Gledao je okolo, izbjegavajući moj pogled.

Glasnik kojeg je poslao Yung Lu savjetovao nam je da odmah krenemo. Dok sam hodala prema vratima, Biser je odvukla Guang-hsua na stranu. Krenuli su natrag prema Zabranjenom gradu.

Li Lien-ying je utrčao. »Naručene kočije ne mogu proći od Saveznika! Što ćemo učiniti, gospodarice?«

»Morat ćemo hodati«, odgovorila sam.

»Car ne ide.« Konkubina Biser je pala ničice preda mnom. Dok je moj sin bez riječi stajao iza nje, Biser mi je brzo dala do znanja da se ona i Guang-hsu tu opraštaju. U cinober satenskoj haljini, sa šalom iste boje oko vrata, Biser je bila zanosna poput jesenjeg javorovog lišća. Kada je podigla glavu, u njenim sam očima vidjela odlučnost.

Li Lien-ying me preklinjao da se požurimo. »Ljudi ginu kako bi obranili vašu izlaznu rutu, gospodarice. Meci lete, a izvan grada su požari i eksplozije.«

»Ti možeš ostati, ali moj sin mora ići«, rekla sam Biser.

»Njegovo Veličanstvo car ostaje«, suprotstavila mi se djevojka.

Li Lien-ying je stao između Bisera i mene. »Carice, ako ne odemo sad, nećemo nikad! Yung Luovi su ljudi spremni izvesti cara!«

»Biseru, sad nije trenutak«, rekla sam podižući glas. »Ali car je odlučio«, Biser je bila uporna. »Natjeraj svoju konkubinu da se pokrene«, rekla sam Guang-hsuu.

Dovoljno glasno da je svi mogu čuti, Biser je viknula: »Bježa-nje je ponižavajuće i ugrozit će carstvo!«

»Obuzdajte se!«, rekla sam joj.

»Car Guang-hsu ima pravo braniti čast dinastije!«

»Car može govoriti u svoje ime!« ljutito sam odbrusila.

»Njegovo se Veličanstvo odveć boji svoje majke da bi rekao što misli.«

Zamolila sam Biser da se prestane sramotiti. »Shvaćam da je pritisak gotovo nepodnošljiv. Obećajem da ću saslušati čim izađemo iz grada i stignemo na sigurno mjesto.«

»Ne!« viknula je Biser. »Car Guang-hsu i ja želimo vaše dopuštenje da ostanemo.« »Konkubino Biser! Što -«

Prije nego sam uspjela dovršiti, granata je eksplodirala nasred dvorišta. Tlo se zatreslo. Oba krila na krovu moje palače su se srušila.

U oblaku prašine, eunusi i dvorske dame su vrištali i tražili zaklon.

Biser i ja smo stajale jedna nasuprot drugoj nasred dvorišta, obavijene prašinom. Guang-hsu je stajao nekoliko metara dalje, izbezumljen i obuzet krivnjom. Shvatila sam

~ 218 ~

što Biser namjerava: vjerovala je da su zapadne sile došle osloboditi Guang-hsua. Njoj je moj odlazak značio da će se Guang-hsu vratiti na vlast.

U svim drugim okolnostima, razmotrila bih njezin zahtjev. Možda bih se čak divila njezinoj odvažnosti. Ali u tom je trenutku manjak perspektive i obzira za moju i sinovu sigurnost bilo sve što sam mogla vidjeti.

Na neki način sam je žalila, jer je vjerovala u snagu karaktera koju Guang-hsu nije imao. Vidjela ga je onakvim kakvim je on mogao postati, a ne kakav jest.

»Ona ide s nama«, naredila sam Li Lien-yingu.

Nekoliko je eunuha krenulo prema njoj kako bi je vezali. Otimala se i zvala Guang-hsua u pomoć.

On je samo nastavio gledati u očaju.

»Guang-hsu«, viknula je Biser, »vi ste vladar Kine, ne vaša majka! Zapadne sile su obećale da će s vama postupati s poštovanjem. Borite se za sebe!«

Li Lien-ying je ispraznio teretna kola na koja su je eunusi nabacili poput vreće riže.

Naredila sam sinu da se popne u svoj palankin, i on je poslušao.

Ponovno smo krenuli.

Dim je ispunio zrak. Kuhinjski lonci i poklopci glasno su klo-potali dok su nosači brzo hodali prema vratima.

Eunusi su gurali kola a dvorske dame hodale su pokraj njih noseći moje stvari u košarama i pamučnim vrećama.

Nismo daleko odmakli Prije nego smo stigli do mojih vrata, Biser se oslobodila s kola i potrčala prema Guang-hsuovom palankinu. Strgnula je zavjesu i udarila glavom o rub palankina, srušivši jednog nosača.

Zaustavila sam svoj palankin i viknula za njom. Jasno sam joj dala do znanja da je nećemo ostaviti.

Djevojka je poljubila Guang-hsuova stopala i naglo odjurila prema Zabranjenom gradu.

Li Lien-ying je pošao za njom.

»Ostavi je na miru!«, pozvala sam ga.

»Gospodarice, Biser trči prema Istočnim vratima, gdje se nalaze strane trupe.« »Pusti je«, rekla sam. »Mogli bi je silovati strani vojnici!« »To je njezin izbor.«

»Gospodarice, Biser možda želi skočiti u bunar.«

Protivno svakom razumu, naredila sam da se palankini okrenu. Krenuli smo po Biser, natrag u grad, prema bunaru. Nismo bili dovoljno brzi. Skočila je u bunar pred mojim očima. Ali otvor bunara je bio premalen. Biser se mučila, pokušavajući se pogurati vlastitom težinom.

»Guang-hsu!« zavrištala sam.

~ 219 ~

Skrivajući se u svom palankinu, moj sin nije reagirao. Nije znao što se zbiva, ili nije htio znati.

Služeći se nožem, Li Lien-ying je odrezao najduži bambusov štap s mog palankina. Uz pomoć drugih eunuha, štap je spušten u bunar.

Li Lien-ying je bacio uže.

No Biser je odlučila istjerati svoje.

Li Lien-ying je psovao i prijetio. Eunusi su zapalili luči i bacali ih u bunar ne bi li djevojku dimom istjerali van.

»Pustite je da učini što želi!«, viknuo je car Guang-hsu iz svog palankina.

S prizorom Biserinog samoubojstva u glavi, započeli smo naše tisuću kilometara dugo putovanje prema sjeverozapadu duž Velikog zida. Gurali smo kola i hodali. Guang-hsu je jecao i odbijao moju utjehu.

Pitala sam se što bi se dogodilo da sam popustila. Ne bi bilo dobro, zaključila sam. Čim bi sile »oslobodile« Guang-hsua i uzele ga za taoca, izgubili bismo svaku osnovu za pregovore. Bila bih prisiljena odustati od svega u zamjenu za svoj život, ili bi moj sin bio prisiljen narediti moje pogubljenje.

»Ni u kojem slučaju ne bismo preživjeli«, reći će Guang-hsu kasnije.

Pa ipak, u mislima sam se vraćala na Biser, vrteći u glavi što sam joj mogla reći. Ona i ja smo dijelile isti san, da moj sin i njezin suprug, uspije promijeniti samog sebe. Radila sam na tim promjenama od dana kada sam ga posvojila. Smatrala sam svojom zaslugom što sam Guang-hsua upoznala sa zapadnjačkim idejama, i ponosila sam se njegovom fascinacijom zapadnjačkom kulturom. No to očito nije bilo dovoljno.

Biseru bih također rekla da majka zna istine o svom djetetu koje ne može ni s kim podijeliti. Činjenica da sam se ponosila Guang-hsuom ne znači da nisam znala njegova ograničenja. Svim silama trudila sam se izvući najbolje iz njega. Bila je to moja osobna odluka da se u potpunosti posvetim njegovoj reformacij-skoj misiji. Stavila sam sve na kocku, i izgubila.

Loše sam procijenila da moj sin može nadmudriti čovjeka poput Ita Hirobumija. Pogriješila sam i što sam dopustila Guanghsuu da Kang Yu-weija imenuje ministrom. Znala sam da Kang nije onakav kakvim se predstavlja, ali pristala sam da udovoljim svom sinu.

Uništila me patnja mog sina. Nije mogao prihvatiti svoj neuspjeh, koji sam ja više pripisivala sebi nego njemu. Da su me ubili po njegovoj naredbi, prihvatila bih to kao svoju sudbinu, jer sam znala koliko me voli.

Od stvari koje bih rekla Biseru najvažnija bi ipak bila ta da je moj sin, njezin suprug, prkosio silama koje nije mogao kontrolirati: teretu tradicije, sljepoći i sebičnosti moći i samoj povijesti. Veliko bogatstvo Kine i njezin civilizacijski ponos učinile su je samodopadnom i nespremnom za promjene. Resursima siromašan Japan bio se

~ 220 ~

primoran širiti, ići naprijed, modernizirati; japanski je car samo pokazao put već spremnom narodu. Kinu je pregazilo vrijeme i morala se mijenjati, ali nijedan car nije mogao samostalno pokrenuti naciju koja je tek postajala svjesna potrebe za promjenama. Nitko u tome nije mogao sam uspjeti - mnogi su stradali u pokušaju: moj suprug, moj sin, princ Kung i drugi, a ja sam se bojala da će im se pridružiti i moj drugi sin.

Sljedećih nekoliko tjedana putovali smo dan i noć. Kada smo imali dovoljno sreće da stignemo u neki grad do večeri, spavala bih na krevetu. Većinu dana zadovoljili smo se kampiranjem u poljima i šumama, gdje su po meni gmizali kukci. Iako se Li Lien-ying pobrinuo da budem pokrivena od glave do pete, grizli su me po vratu i licu. Jedan je ugriz toliko natekao da sam izgledala kao da mi jaje raste iz brade.

Naredila sam Li Hung-changu da započne pregovore sa strancima, ali dobila sam obavijest da još nije napustio Kanton.

Yung Lu je vjerovao da Li Hung-chang odugovlači iz dva razloga. »Prvo, smatra da su pregovori nemoguć zadatak. Drugo, ne želi surađivati s I-kuangom.«

Razumjela sam njegovo oklijevanje. Izabrala sam I-kuanga zato jer je mandžursko klansko vijeće zahtijevalo da netko njihov »vodi« Lija.

»I-kuang je neučinkovit i iskvaren«, rekao je Yung Lu. »Dok sam ga ispitivao, žalio se na Lijevo bahato ponašanje i krivio druge što mu 'silom' daju poklone.«

Yung Lu i ja smo bili frustrirani jer ništa nismo mogli učiniti osim raspravljati o svojoj nesreći. Rekla sam mu da me kraljica Min posjetila u snovima. Počelo je tako da je ustala s dvokatne lomače. Zatim je sjela kraj mog kreveta u svojoj izgorjeloj odjeći. Rekla mi je kako da preživim vatru. Činilo se da ne shvaća da je napola kostur. Nisam je mogla razumjeti ni riječ jer nije imala usne.

Yung Lu je obećao da će ostati u blizini.

Nakon nekoliko dana otkrio je pravi razlog Li Hung-chango-vog odugovlačenja. »Saveznici imaju popis ljudi koje smatraju odgovornima za uništavanje veleposlanstava. Zahtijevaju da ih uhitimo i kaznimo prije nego počnemo pregovarati.«

»Zna li Li Hung-chang za taj popis?« pitala sam.

»Zna. Ima ga, ustvari, ali vam ga se boji osobno uručiti. Evo kopije.«

Stavila sam naočale da ga pročitam. Daleko od toga da to nisam očekivala, ali svejedno me zaprepastilo: moje je ime bilo prvo na popisu.

Yung Lu je smatrao da Li Hung-chang ne želi ponovno spašavati Guang-hsua. Car je u više navrata bio uzrok Lijevih prisilnih odstupanja koja su mu donijela velike političke i financijske gubitke. Njegovi suparnici i neprijatelji, većinom mandžurski prin-čevi, postupno su preuzimali njegove glavne industrijske posjede, poput Kineske trgovačke parobrodske kompanije, Carske telegrafske uprave i kajpinških rudnika.

Nakon što se nije odazvao na nekoliko mojih poziva i obećanja da će mu stari položaj i izgubljeno vlasništvo biti vraćeni, Li se nekoliko tjedana zadržao u Šangaju

~ 221 ~

tvrdeći kako ga usporavaju starost i bolest. Yung Lu ga je požurivao rekavši mu da je sastavljen kazneni edikt s imenima koje su stranci tražili.

Nakon mnogobrojnih zahtjeva da se napokon pojavi, Li Hung-chang je stigao u Tientsin 19. rujna. »Do izdavanja edikta ne mogu puno toga učiniti«, poručio je Yung Luu.

Začudo, u tom trenutku mogućnost da ću umrijeti nije mi zvučala toliko prijeteće. Doživjela sam je više kao stavku u pregovorima.

»Mislite li da Li Hung-chang zaista očekuje da se predam saveznicima?«, pitala sam Yung Lua. »Naravno da ne. Što bi Li bio bez vas?« »Što onda hoće?«

»Koristi ovo vrijeme da bude siguran kako nećete popustiti njegovim neprijateljima, posebno princu Ts'engu mlađem i generalu Tungu.«

Trava se povijala od snažnih sjeveraca, a naši su palankini izgledali poput malih brodova koji plutaju na zelenim valovima. Bokseri su upropastili sezonu sadnje i nismo nigdje mogli dobiti pomoć jer su ratari pobjegli.

Nastavili smo prema sjeveru i unutrašnjosti, gonjeni strancima. Gazili smo po izrovanim prašnjavim cestama preko mjesec dana. Moje se zrcalo slomilo i mogla sam tek nagađati kako izgledam. Guang-hsu je bio prekriven prašinom i više mu se nije dalo prati lice. Koža mu je bila blijeda i suha. Kosa nam je neugodno zaudarala i svrbilo nas je tjeme. Odjeća mi je vrvila ušima i drugim nametnicima. Jednog sam jutra otvorila prsluk i u podstavi vidjela stotine jajašca veličine sjemenke sezama. Sićušna jajašca kao da su se zalijepila za prsluk, pa ga je Li Lien-ying spalio. Više me nije bilo briga za frizuru. Namakala sam kosu u posoljenoj vodi i octu, ali uši su se vraćale. Kad bih ujutro ustala vidjela bih ih kako padaju na moju slamnatu prostirku. Spavali smo gdje smo mogli, jednu noć u napuštenom hramu, drugu u kolibi bez krova na kamenim krevetima.

Guang-hsu se zgrozio vidješi kako Li Lien-ying iščešljava ljuskaste ličinke uši s moje kose. Car je obrijao glavu i nosio periku za vrijeme improviziranih audijencija. Mučili smo se da ostanemo mirni za vrijeme posjeta ministara - svrab je bio nepodnošljiv. Morala sam se nasmijati. Vidjela sam apsurd u svemu ovome; Guang-hsu nije.

S kišnom sezonom došle su oluje. Naši palankini su propuštali vodu, pa smo Guang-hsu i ja ubrzo bili mokri do kože. Putovanje me podsjetilo na moj prvi egzil u Jehol s carem Hsien Fengom. Nisam htjela razmišljati o budućnosti.

25. rujna car je izdao prvi kazneni edikt. Već sam se pokajala. Princ Ts'eng i general Tung došli su mi saopćiti da shvaćaju razloge za ono što moram učiniti. Trebala sam ih predati Saveznicima kao uvjet da me oslobode odgovornosti.

»Ne mogu narediti njihovu dekapitaciju«, rekla sam Yung Luu. »S princom Ts'engom sam u krvnom srodstvu, a trupe generala Tunga jedine štite moj pokretni dvor.« Uzdahnula sam. »Ono što se dogodilo kraljici Min, dogodit će se i meni, prije ili kasnije.«

»Li Hung-chang radi na tome da se prihvate njegovi zahtjevi i naći će načina da vas

~ 222 ~

spasi«, rekao mi je Yung Lu.

Jednog jutra, moj eunuh je pronašao pačje jaje u ormaru napuštene kuće. Guang-hsu i ja smo bili oduševljeni. Li Lien-ying je skuhao jaje a Guang-hsu i ja smo ga pažljivo razbili i polako jeli sve dok nismo pojeli i posljednju mrvicu.

Ponestajalo nam je hrane i preživljavali smo na malim porcijama prosene kaše. Od nje smo postajali još gladniji. Jajetom smo proslavili Li Hung-changov dugo iščekivani dolazak u Peking; bio je u Tientsinu tri tjedna. Pobrinula sam se da sazna sve o nametnicima s kojima sam se susrela.

Pregovori su napokon započeli. Naš prijatelj Robert Hart imao je ulogu posrednika. Li Hung-chang je postigao značajan napredak uvjerivši strane sile da se »dinja može razrezati na više načina«, i da bi ih svrgavanje mene i moje vlade ne samo spriječilo da izvuku najviše koristi iz Kine, nego i potaknulo nemire koji bi mogli dovesti do novih ustanaka.

Strane su sile htjele podijeliti Kinu, ali Li ih je uvjerio da je Kina naprosto pregolema, njezina populacija prevelika i previše homogena da bi dioba uspjela, te da će pokušaj uspostave republike imati previše neizvjestan ishod.

Guang-hsu je cijenio Li Hung-changov trud. Kada je Lija počeo oslovljavati njegovom bivšom titulom carskog namjesnika Chihlija, ja sam zaplakala, jer ništa nije bilo utješnije od Guang-hsuove milostive geste prema pripadniku »stare garde«. Na kon-cu, zapadne sile i njihova vojska bili su na našem tlu i on ih je mogao tražiti da mu pomognu proglasiti samostalnost Chihlija.

~ 223 ~

43

Kao što je prije četrdeset godina učinio dvor mog supruga, odlučili smo potražiti utočište u domovini Mandžuraca. Nakon više od šest mjeseci bijega, stigli smo u staru prijestolnicu Sian. Početni je plan bio prijeći Veliki zid, ali morali smo promijeniti rutu kad je Rusija napala sa sjevera i počela s pripojenjem Mandžurije. Skrenuli smo prema jugozapadu, jer smo se nadali da će nas štititi gorski lanac.

Slabo su mi ostali u sjećanju pjezaž kroz koji smo prolazili i ljepota stare prijestolnice. Bila sam zaokupljena sitnim, ali napornim problemima. Palahkini nisu bili napravljeni za duga putovanja. Moj se gotovo odmah počeo raspadati. Osim popravka na krovu koji je propuštao, Li Lien-ying je stalno morao popravljati druge stvari. Čim je čuo škripanje, znao je u čemu je problem. Kako nije imao alata, ni rezervnih dijelova, morao se snalaziti s onim što je nalazio po putu - komad bambusa, istrošeno uže, kamen da zabije novi dio na mjesto.

Kad se moj palankin na koncu raspao, sluge su me nosili u nosiljci. Ni to nije dugo potrajalo: morala sam hodati dok se stolac ne popravi. A naše su se cipele trošile brže nego što smo ih mi mogli zamijeniti. Naravno da se nigdje nisu mogle kupiti nove. Na kraju putovanja hodali smo bosi. Dobili smo žuljeve na tabanima, koji su katkad uzrokovali infekcije - nekoliko je nosača zbog toga umrlo.

Guang-hsu i ja smo se izmjenjivali jašući magarca koji je izgledao iscrpljeno. Bilo je dana kad Li Lien-ying nije nalazio ništa čime bi nahranio životinju i ona se neprestano rušila.

Problem je postala i pitka voda. Nakon osamsto prehodanih kilometara, stigli smo u pokrajinski glavni grad Taiyuan. Bunare u obližnjim selima otrovali su bokseri, koji su se pobrinuli da »barbarima ostave samo pustinju«.

Car i ja smo dobili plikove od groznice, i ponestalo nam je lijekova. Bilo je smiješno slušati liječnike kako savjetuju uravnoteženu prehranu kad smo jedva mogli naći hranu. Navikli smo se da nemamo stolove i stolice; jeli smo čučeći i uši nam više nisu smetale.

Kad je nastupila jesen, noći su postale hladne. Guang-hsu i ja smo oboljeli od hripavca i izgubili glas. Mi bismo uvijek dobili nešto za pojesti, ali mnogi su ostajali gladni. Car je pomogao pokopati neke od svojih najdražih eunuha. Moj je sin prvi put razvio suosjećanje za svoje podređene. Teško ga je putovanje šokiralo i poučilo. Iako je bio u lošem fizičkom stanju, mentalno mu se zdravlje popravilo. Pisao je bilješke o tome što je vidio na putu i kratio je vrijeme vodeći dnevnik.

Li Lien-ying je pomahnitao kad smo ostali bez hrane i vode. Namjesnik Shantunga Yuan Shih-kai stigao je u zadnji čas sa zalihama koje smo očajnički trebali. Moj je sin razgovarao s čovjekom kojeg je nazivao izdajicom zbog kojeg mu je propala reforma. Iako nikad nije oprostio Yuan Shih-kaiju što ga je izdao, Guang-hsu mu je ovaj put pokazao svoju zahvalnost. Jeli smo slasnu juhu od sjemenki lopoča i palačinke s

~ 224 ~

piletinom i ljutikom dok se nismo prejeli pa smo morali leći na leđa da uzmemo zraka.

Napustili smo Taiyuan 1. listopada i uputili se prema Tung-kuanu. Posljednjih sto kilometara smo hodali prema zapadu, preko pokrajine Shan-hsi, da bismo stigli u Sian, muslimansku pokrajinu koju su još uvijek kontrolirali lojalisti genelala Tunga. Premda je dvor vjerovao da ondje možemo izdržati koliko god bude potrebno, car i ja smo sumnjali u carsku gardu - ljude koji nisu priznavali ničiji autoritet osim Tungovog.

Nestao je moj češalj od žada. Li Lien-ying, koji ga je nosio uza se, vjerovao je da mu ga je netko ukrao dok je spavao. Proklinjao je lopova i zakleo se da će ga uhvatiti. Rekla sam mu da mi ne smeta posuditi tuđi češalj, ali Li Lien-ying je to odbio: »Ne želim da na kraju pokupite tuđe uši.«

Kad smo stigli u Tung-kuan, primila sam telegram od Li Hung-changa kojim me obavijestio da su pregovori stali. »Saveznici zahtijevaju dokaze o izvršenju kazni«, napisao je Li.

Od mene se očekivalo da predam generala Tunga i princa Ts'enga. Nikad se nisam osjećala toliko izmanipuliranom. Čime god to opravdala, izdala bih svoj narod.

Tek je s dolaskom Yung Lua general Tung poslušao carevu naredbu da svoju trupu umanji za pet tisuća vojnika. Povukao se iz Pekinga kako su Saveznici tražili, a mi smo time postali još ranjiviji.

Li Hung-chang mi je poslao transkript pregovora toga dana, kao odgovor na moje prigovore u vezi sa zahtjevima stranaca:

SAVEZNICI: Zar ljudi poput princa Ts'enga i Željeznih šešira ne zaslužuju smrt?

LI: Oni nisu ostvarili svoj cilj.

SAVEZNICI: U veleposlanstvima je ubijeno šezdeset, a ranjeno sto šezdeset ljudi.

LI: Žrtve među Željeznim šeširima, bokserima i civilima u Kini broje se u tisućama.

SAVEZNICI: Što biste vi mislili da princ Walesa i kraljičini rođaci napadnu kineskog ministra u Londonu?

LI: Željezni šeširi bili su nerazboriti ljudi.

Pod pritiskom Li Hung-changa, 13. studenog izdala sam kazneni dekret. Princ Ts'eng mlađi i njegova braća kažnjeni su doživotnim zatvorom u Mukdenu, nedaleko Mandžurije. Njihovi rođaci trebali su dobiti kućni pritvor ili biti degradirani i izgubiti sve svoje privilegije. Kazna bivšem namjesniku Shantunga je odbačena jer je bio mrtav. Ostali namjesnici koji nisu uspjeli zaštititi strane misionare osuđeni su na doživotno izgnanstvo na daleku granicu Turkistana i težak rad. Majstor Crvenog mača i druga dva predvodnika boksera, koji su bili daleki rođaci carske obitelji, osuđeni su na smrt.

Saveznici su smatrali da su kazne nedovoljne. Tvrdili su da se »nikad u povijesti nije dogodio takav zločin protiv nacija, čovječnosti i civilizacije«.

Nisam imala drugog izbora nego izdati novi dekret s oštrijim kaznama.

~ 225 ~

Saveznicima opet nisam uspjela udovoljiti jer su moje riječi smatrali bezvrijednima - ja bih sigurno našla načina kako da pomognem zločincima da izbjegnu kaznu.

Kako bih se dokazala, pozvala sam strani tisak na javna smaknuća koja su se trebala održati na tržnici s povrćem u Povrtnoj ulici u središtu Pekinga.

Građani su pretrpjeli golemo poniženje kad su se pojavili visoki plavi stranci i počeli bljeskati svojim fotoaparatima.

»Nemoguće je procijeniti koliko je plaćeno krvniku«, pisao je George Morrison o događaju za Times. »Postavljene su dvije prostirke. Došlo je mnogo ljudi, brojni korespondenti, i fotografiralo se unedogled. Rijetko je smaknuću prisustvovalo toliko nacionalnosti... U svim slučajevima jedan je zamah bio dovoljan.«

Novinari su klicali kad su se glave kotrljale.

Bila sam duboko posramljena.

Na zahtjev Saveznika, naredila sam smaknuće još deset bok-serskih vođa. Dvojici su odrubili glavu na javnom smaknuću, ostalima sam dopustila časno samoubojstvo.

Članovi obitelji dolazili su me preklinjati da poštedim život njihovim voljenima.

»Vaše Veličanstvo je podržalo boksere«, vapili su, okupivši se ispred moje palače. Njihove su peticije bile potpisane krvlju.

Sakrivala sam se iza svojih vrata, kukavički vireći van. Poslala sam Li Lien-yinga da suprugama i djeci odnese nekoliko taela za zimu. Nikako si nisam mogla oprostiti.

Li Hung-chang se natezao sa Saveznicima oko života generala Tunga. Popustili su tek kad su shvatili da general može osigurati stabilnost na sjeverozapadu Kine. Tungu je oduzet čin, ali mu je bilo dozvoljeno da ostane vojni zapovjednik provincije Kansu ako odmah i trajno napusti prijestolnicu.

Yung Lu je izdvojio dio vojnih sredstava i dao ih generalu Tungu kako bi ga spriječio da digne ustanak.

Car Guang-hsu i ja smo primili takozvanih Dvanaest točaka, konačne uvjete savezničkih država. Članovi klanskog vijeća i dvor poslali su brzojav Li Hung-changu tražeći značajne preinake. Li je odgovorio da ne može više ništa učiniti. »Strane sile zauzele su čvrst stav, i sadržaj odredbi nije podložan raspravi«, rekao je. »Saveznici prijete da će prekinuti pregovore i krenuti u napad s vojskom.«

U proljeće 1901. godine, car i ja smo dali dopuštenje Li Hung-changu da prihvati uvjete. Moj sram i bol nije bilo moguće pretočiti u riječi. Istodobno sam saznala da je Li teško bolestan, te da mu sluge moraju pomagati da dođe do pregovaračkog stola. Li je tek. tada otkrio ono što me najviše pogodilo: da su Saveznici izvorno tražili da odstupim sa svoje vladarske funkcije i ponovno ustoličim Guang-hsua; da svi kineski prihodi odlaze u ruke stranih ministara; te da kinesku vojsku nadziru stranci.

»To što sam postigao teško se može nazvati pogodbom«, pisalo je u Lijevom memorandumu. »Požurio sam s potpisivanjem jer se bojim da mi ponestaje vremena.

~ 226 ~

Bilo bi žalosno kada bih umro, a da nisam ispunio misiju koju mi je povjerilo Vaše Veličanstvo.«

7. rujna, 1901., nakon što su ponizili Kinu, Saveznici su potpisali sporazum. Vječno ću ispaštati zbog toga, jer se Kina morala ispričati Njemačkoj i Japanu, što je podrazumijevalo goleme odštete i predaju prirodnih bogatstava. Kini je bilo naređeno da uništi svoja obrambena uporišta i morala je pristati na stalno prisustvo strane vojske u Pekingu.

~ 227 ~

44

6. listopada ujutro, Saveznici su se počeli povlačiti iz Pekinga, a ja sam mogla napustiti Sian i krenuti kući. Naša će povorka na povratku prijeći tisuću kilometara. Nakon gotovo godinu dana progonstva, poduzet je svaki napor da se vrati obraz. Ovoga puta nije bilo neudobnog spavanja. Guang-hsu i ja smo se vozili svatko u svojoj natkrivenoj kočiji ukrašenoj barjacima i zastavicama. Bili smo okruženi konjanicima u sjajnoj svili. Namjesnici pokrajina bili su obaviješteni o našem prolasku i pobrinuli su se da svaki centimetar ceste bude raščišćen od kamenja. U obredu istjerivanja zlih duhova, eunusi su hodali ispred nas, meli ceste i posipali žutu kredu da privuku dobre duhove. Gdje god smo stali prenoćiti, priređivali su se banketi. Dvor je nazdravio sreći što je preživio smrtnu opasnost. Pa ipak, nisam mogla prestati osjećati gorčinu. Kina je doživjela težak udarac a breme ogromnih dugova neprestano će nas držati u potlačenom položaju. No, prema Li Hung-changu, zahtjevi zapadnih sila mogli su biti i teži da ih nije ublažila svijest o tome da će Kina jednog dana biti golemo ekonomsko tržište. Njihov smisao za poslovanje govorio im je da ne siju sjeme mržnje u srca kineskog naroda - svojih budućih kupaca - i onemoguće ih da kupuju stranu robu. Moja je vlada bila samo korisno sredstvo, naročito dok su strane sile razmatrale mogućnost da Guang-hsu ponovno stupi na vlast kao marionetski car.

Guang-hsu nikad nije rekao da želi odstupiti s vlasti, ali se to vidjelo iz njegovih postupaka. Bio je zatvorenik u vlastitom palankinu. Pretpostavila sam da se osjeća toliko zatočenim da se ni ne trudi potražiti izlaz.

Pokušala sam s njim razgovarati o pokretanju procesa u kojem bi naša vlada postala republika. Počela sam riječima, »Kao što vidiš, nismo uspjeli puno toga promijeniti.«

Guang-hsu je odgovorio, »Kako želite, majko.«

»Ali željela bih znati što misliš«, ustrajala sam.

»Ne znam što mislim«, rekao je. »Najvažnija stvar koju sam naučio kao kineski car je ta da ništa ne znam.«

»Lako je praviti se mrtav«, jedva sam protisnula riječi niz grlo.

»Uspostava republike učinila bi te moćnijim nego što si sad.« Uzdahnula sam i nastavila. »Japansko je carstvo u tome uspjelo, može i Kina.«

Za jednog od svojih stalnih posjeta prijestolnici, Yung Lu je htio raspraviti o kandidatu koji bi bio na čelu budućeg parlamenta.

»Ne razmišljam o drugima dok Li Hung-chang i vi nosite sav teret na plećima«, rekla sam mu. »Nije li vaša nova titula premijer Kine?«

~ 228 ~

»Da, zasada. Ali htio bih podsjetiti Vaše Veličanstvo da smo Li Hung-chang i ja prešli sedamdesetu i da smo lošeg zdravlja.«

»Sve troje plovimo na istom brodu, bojim se.«

Nasmiješili smo se jedno drugome, a ja sam ga pitala koga ima na umu.

»Yuan Shih-kaija«, rekao je Yung Lu. »Li Hung-chang i ja smo prošli sve opcije i izbor je sveden na njega.«

Naravno da sam bila upoznata s Yuan Shih-kaijem, koji mi je nedavno pritekao u pomoć za vrijeme našeg odlaska u egzil.

Stekao je ugled na jugozapadu u Kinesko-francuskom ratu. Po povratku iz Indokine Li mu je povjerio zapovjedništvo nad Sjevernom vojskom i on je postao njezin najmlađi vrhovni zapovjednik. Yuan je bio poznat po svom trezvenom načinu obuke. Nekoliko godina kasnije, kada je Yung Lu spojio svoju vojsku sa Sjevernom i stvorio Novu vojsku, Yuan je bio imenovan vrhovnim zapovjednikom.

Yuan Shih-kai je dokazao svoju odanost kad mi je spasio život u vrijeme kaosa Stodnevne reforme. Unaprijeđen je na mjesto višeg namjesnika i nadgledao je ključne pokrajine zadržavši pritom ulogu koju je imao u vojsci. Blisko surađujući s Li Hung-changom i Yung Luom, Yuan je učio od majstora.

Svaka je kuća u Kini odnedavna znala za ime Yuan Shih-kaija. Prema uvjetima sporazuma, Kina nije smjela imati svoju vojsku na širem području Pekinga. One koji su navodno držali uzde moći taj je uvjet, osim što ih je ponizio, istodobno učinio ranjiviji-ma i pomalo smiješnima.

Yuan je proučio sporazum i međunarodno pravo i došao na ideju da osnuje kinesku policiju. »U sporazumu se ne spominje da Kina ne smije imati tijelo koje će sprovoditi njene zakone«, ustvrdio je u svom prijedlogu.

U samo nekoliko tjedana nakon mojeg dopuštenja, Yuan Shih-kai je svoju vojsku presvukao u policajce - izgledali su kao britanski bobbyji. Njegovi su ljudi u dotjeranim uniformama patrolirali obalom i marširali oko veleposlanstava u Pekingu. Zlonamjerni strani novinari nisu smjeli reći ni riječ.

Zahvaljujući Yuan Shih-kaiju napokon sam mogla spavati.

Kada je naša povratnička povorka stigla u grad u blizini Tientsina, popela sam se na vlak koji mi je još uvijek bio novotarija. Lokomotiva je vukla dvadeset i jedna blještava kola, koja je naciji poklonio Yuan Shih-kai. »Pokretne sobe«, zvao ih je Li Lien-ying. Moja su kola imala zidove presvučene u svilu, sofe s mekim jastucima i ugrađeni umivaonik sa slavinama za vruću i hladnu vodu. Imala sam čak i vlastiti toalet.

Premda se Guang-hsu nije izjasnio o izboru Yuan Shih-kaija za predsjednika parlamenta, shvaćao je da ga nismo izabrali na temelju prijateljstva. Presudna je bila Yuanova strastvena vjera u napredak Kine. Već smo se oslanjali na njega u sprovođenju naših edikata.

~ 229 ~

Svjedočila sam sinovoj borbi sa samim sobom - borbi razuma i osjećaja. Guang-hsuova su se mračna raspoloženja često vraćala. »Radije bih umro nego podržao tog izdajnika«, znao je reći. Razbijao bi tanjure i šutao stolac.

»Radi se o tome da trebamo iskoristiti njegov talent«, rekla sam mu. »Možeš ga smijeniti nađeš li boljeg kandidata.«

Kada sam saznala da se Yung Lu onesvijestio na svom putu u Tientsin, poslala sam mu poruku u kojoj sam mu poželjela brzi oporavak i zatražila da dođe čim uzmogne. Čim je ušao u moj privatni kupe u pratnji svog liječnika, Yung Lu se nasmiješio i rekao: »Bog smrti me odbio primiti!« Trudio se zvučati kao da nikad nije bio bolestan. »Možda zbog toga što nisam jeo, a pakao ne prima gladne duše.«

»Da me se niste usudili napustiti«, nisam uspjela zadržati suze.

»Pa nisam dobio obavijest da će mi tijelo otkazati.« »Kako se osjećate?«

»Dobro. Ali grudi mi zvižde poput eolske harfe.« »Pluća su, dakle.«

Kimnuo je glavom. »U svakom slučaju, treba hitno riješiti pitanje moje zamjene. Trebate i moju i Li Hung-changovu pomoć kako biste nagovorili dvor da prihvati Yuan Shih-kaija.«

»Ali Guang-hsu ga mrzi.«

Yung Lu je uzdahnuo. »Da, znam.«

»Li Hung-chang nije potvrdio izbor Yuana«, rekla sam. »Ima li kakvih dvojbi?«

»Lija brine Yuanova odanost kad mene više ne bude. Smatra da Yuan Shih-kai neće htjeti služiti slabijem umu.«

»Guang-hsuu? Kako se usuđuje?«

»Dobro, možda ne slabijem umu, ali čovjeku slabije volje. Car ne nadahnjuje i nije mu stalo.«

Nisam mu mogla proturiječiti. »Nesretna sam zbog toga.« Uzdahnula sam. »Ali on je moj sin.«

»Kako Guang-hsu može očekivati da mu Yuan bude odan?« pitao je Yung Lu. »Yuan Shih-kai ima naš glas zbog onoga što može učiniti za Kinu. Ali kad vas više ne bude, Yuan bi mogao prestati poistovjećivati Kinu s vašim sinom.«

»Boji li se toga i Li Hung-chang?«

Yung Lu je kimnuo glavom.

»Što da radim?«

»Na Guang-hsuu je da Yuan Shih-kaiju pokaže tko je car.«

Čim je moj vlak pristao na stanicu Paoting u Pekingu primila sam vijest da je Li Hung-chang umro.

Orkestar za doček svirao je veselu koračnicu kad je glasnik preda me pao ničice. Morao mi je triput ponoviti što je rekao. Mozak mi je stao i trudila sam se ostati pribrana.

~ 230 ~

»Li Hung-chang nije mrtav!« govorila sam. »Ne smije umrijeti!«

Li Lien-ying me držao za ruke da se ne bih srušila. Bio je to kraj mandžurske dinastije kakvu sam poznavala.

»Yuan Shih-kai je došao vidjeti Vaše veličanstvo«, netko me obavijestio.

Yuan se stvorio preda mnom odjeven u bijelu žalobnu odoru. Potvrdio je vijest. »Carski je namjesnik bio bolestan«, rekao je tihim glasom. »Prisilio se da izdrži dok ne završe pregovori.«

»Zašto ranije nisam bila obaviještena o njegovom kritičnom stanju?« pitala sam.

»Namjesnik nije htio da znate. Rekao je da mu ne biste dopustili da radi kad biste saznali.«

Sjedeći na svom improviziranom prijestolju pitala sam ga je li car obaviješten i je li Li Hung-chang imao kakvih želja. Yuan Shih-kai je odgovorio da je namjesnik prije smrti sredio neke bitne stvari, uključujući i to da S. S. Huan preuzme financiranje vojske.

Ne sjećam se kad je Yuan Shih-kai otišao. Yung Lu je ušao i rekao da mi prenosi posljednje želje svog prijatelja Li Hung-changa. Među njima je bila konačna potvrda da Yuan Shih-kaija imenuje svojim nasljednikom.

Činilo se da je samo meni i zapadnim silama bilo jasno da je Li Hung-chang bio pravi vođa Kine. Li je bio taj koji je štitio i uzdržavao mandžursku dinastiju, održala sam se zahvaljujući njegovoj odanosti.

Nisam trebala pribjegavati mašti kako bih shvatila da su mučni pregovori ubili Li Hung-changa. Borio se za svaki pedalj Kine. Optužiti ga da je izdajnik je nepravedno. Pretrpio je degradaciju i poniženje. Transkripti dnevnih pregovora svjedočili su o njego-voj hrabrosti. Možda će tek budući naraštaji prepoznati i cijeniti njegovu pravu vrijednost. Li Hung-chang je ušao u pregovore znajući da se nema čime cjenkati i da će svaka pogodba donijeti patnju.

»Moju zemlju siluju«, bila je njegova prva reakcija na nacrte sporazuma koje su sastavile strane sile. »Kada ovcu opkoli čopor vukova, daju li vukovi ovci priliku da pregovara? Hoće li ovca sudjelovati u odluci kako će biti pojedena?«

Li Hung-chang bio je vješt poslovan čovjek i svojim je pregovaračkim vještinama spasio svoju zemlju, no to ga je koštalo života. »Podjelom Kine stvorit ćete državu novih boksera«, istaknuo je strancima kad su mu zaprijetili da će odustati od pregovora. »Zahtjev da Njezino Veličanstvo odstupi s vlasti loš je poslovni potez jer vam svi u Kini mogu reći da je carica udovica ta koja će se pobrinuti da vaši zajmovi budu isplaćeni, a ne car.«

Li je dobrovoljno pristao biti žrtveno janje kako bismo car i ja sačuvali obraz.

Bila sam uvjerena da postoje stvari zbog kojih Li žali. Toliko je učinio za mene a ja sam mu zauzvrat nudila samo razočaranja. Čudilo me što nije srušio Guang-hsuov režim. Vojska mu ne bi bila potrebna. Čitavo je vrijeme znao za moju slabost. Posramilo

~ 231 ~

me njegovo poštenje i čovječnost. Dinastija Ch'ing nikad nije dobila dragocjeniji dar s neba.

~ 232 ~

45

Zastave dobrodošlice povješane po Zabranjenom gradu skrivale su oštećenja koja je prouzročila saveznička artiljerija. Približavajući se u palankinu svojoj palači, primijetila sam da su mnogi kipovi i ukrasi razbijeni ili ukradeni. Morska palača, gdje sam sakrila sav svoj imetak, bila je opljačkana. Uredi u Ying-t'aiju bili su spaljeni. Prsti na mojem Budi od bijelog žada bili su otkinuti. Vrhovni zapovjednik savezničkih snaga, njemački feldmaršal grof Waldersee, navodno je spavao u mojem krevetu sa zloglasnom kineskom kurtizanom po imenu Zlatni cvijet.

Ne želeći se prisjećati sramote, preselila sam se u skromnu Palaču spokoja na sjeveroistočnom rubu Zabranjenog grada. Zbog svoje udaljenosti i neuglednosti bilo je to jedino mjesto koje stranci nisu oskvrnuli.

Tri dana nakon povratka dvora iz egzila, Guanghsu i ja smo nastavili s audijencijama i primanjem stranih izaslanika. Trudili smo se na lice navući smiješak, no katkad bi nam osjećaji izmakli kontroli i izletjele bi neočekivane riječi. Prevoditelji su zbog toga stalo dobivali otkaze. Jedan je strani ministar kasnije rekao za moj izraz lica da je »na granici između plača i smijeha«, posumnjavši da je ta grimasa posljedica moždanog udara. Primijetio je i da su »oči Njezinog Veličanstva otečene«. Bio je u pravu - često sam noću plakala.

Drugi su primijetili da mi se trese brada i da ne mogu mirno sjediti. I u tome su bili u pravu: još uvijek sam se pokušavala riješiti uši.

Jedva sam se natjerala da se ispričam. S velikim naporom uspjela sam zaželjeti sreću i zdravlje stranim predstavnicima i potom ih otpustiti dostojanstvenim naklonom glave.

Kada bi se na takvim audijencijama spomenulo Li Hung-chan-govo ime, nisam mogla zaustaviti suze.

Li Lien-ying je brižno pazio na mene. Zatražio bi stanku i odveo me u stražnji dio dvorane, gdje bih pala na koljena i plakala. Držao je lavor s vodom i šminku iza zastora. Trudila sam se da ne trljam oči kako bi mi otekline splasnule.

Yung Luova se kći spremala na udaju i on je zatražio moj blagoslov. Mladoženja je bio princ Ch'un mlađi - najmlađi sin moje sestre i brat cara Guang-hsua. Bila sam nepovjerljiva prema Ch'unu sve dok ga nedavno nisam ponovno srela. Upravo se bio vratio iz Njemačke kamo se u carevo ime otišao ispričati zbog smrti baruna von Kettelera. Princ Ch'un je bio drugi čovjek. Prestao je biti nametljiv i više je slušao. Po prvi put je odao počast Li Hung-changu i rekao da cijeni njegove diplomatske uspjehe. Dala sam im svoj blagloslov ne samo zato što ga je Yung Lu prihvatio kao zeta, nego i zato što je princ Ch'un bio posljednja nada dinastičke loze.

Prisustvovala sam vjenčanju i otkrila da su Yung Lu i njegova supruga Vrba sretni, no brinulo me što se Yung Luov kašalj pogoršao. Nitko od nas nije mogao predvidjeti da

~ 233 ~

će ubrzo dobiti unuka koji će postati posljednji kineski car.

Umjesto tradicionalnog opernog ansambla, goste je zabavljala filmska snimka konjske utrke. Ideju je, naravno, dao Yuan Shih-kai, koji je posudio film od prijatelja, diplomata iz jednog od veleposlanstava. Bilo mi je to veličanstveno iskustvo. Isprva sam mislila da gledamo slike duhova. Naizmjence sam gledala u platno pa u filmski projektor.

Yuan Shih-kai je iskoristio priliku da zatraži moju pomoć. Rekao je: »Vaše Veličanstvo, moja policija ima teškoća s discipliniranjem carskih prinčeva.«

Dala sam Yuanu dopuštenje da sprovodi zakon i upitala sam ga može li mi zauzvrat pomoći da riješim nedavni skandal.

»Bivši studenti koji se protive mojem ukidanju starog sustava državnih ispita prosvjeduju ispred moje palače«, rekla sam. »Traže da prestanem podržavati škole prema zapadnom modelu. Jučer su se u znak prosvjeda objesila tri sedamdesetogodišnjaka.«

Yuan Shih-kai je shvatio što mu je zadatak. U tjedan dana, njegova je policija uklonila prosvjednike.

Kad Yung Lu zbog bolesti više nije mogao dolaziti na audijencije, Yuan Shih-kai je zauzeo njegovo mjesto. Nisam bila naviknuta da netko drugi sjedi na Yung Luovom mjestu i teško sam se nosila s tim. Bez njega i Li Hung-changa, to više nije bio moj dvor. Kao da sam predosjetila da ću uskoro ostati bez Yung Lua. Očajnički sam htjela čuti njegov glas, ali on nije mogao dolaziti k meni, a etiketa mi je branila da ga posjetim u njegovom domu. Bilo je lijepo od Vrbe što me obavještavala o stanju svog supruga, ali me to nije zadovoljavalo.

Nikad nisam bila nesretnija što moram prisustvovati audijencijama, ali stanje je bilo osjetljivo i tražilo je moje prisustvo. Yuan Shih-kai je bio Han Kinez na mandžurskom dvoru. Bio je sposoban, pametan i šarmantan, no car Guang-hsu ga nije htio ni pogledati kad mu se obraćao. Ni princ Ch'un se nije slagao s Yuanom. Najmanje neslaganje preraslo bi u sukob. Nijedna strana nije popuštala dok se ne bih umiješala.

Jednog ledenog jutra u veljači 1902. godine, Robert Hart je došao na privatnu audijenciju. Godinama sam se htjela susresti s tim

čovjekom. Ustala sam prije zore i Li Lien-ying mi je pomogao da se obučem.

Gledajući se u ogledalo razmišljala sam što da kažem Englezu. Bankrotirali bismo da on nije tako sposobno vodio našu carinsku službu, koja je donosila trećinu godišnjih prihoda Kine. »Ni Li Hung-chang ni Yung Lu to nisu mogli«, objasnila sam Li Lien-yingu, »jer je pola Hartovog posla bilo ubiranje poreza od stranih trgovaca.«

»Robert Hart je bio dobar prijatelj Kine«, rekao je eunuh. »Vidim da je moja gospodarica uzbuđena što će napokon vidjeti kako on izgleda.«

»Uljepšaj me koliko možeš, molim te.«

~ 234 ~

»Što kažete na frizuru feniks, gospodarice? Malo će duže trajati i vrat će vas boljeti od težine nakita, ali vrijedi truda.«

»To bi bilo lijepo. Nemam čime nagraditi sira Roberta Harta. Izgledom ću iskazati zahvalnost. Voljela bih da sam mlađa i ljepša.«

»Odlično izgledate, gospodarice. Za potpun dojam potrebni su vam samo dugi nokti.«

»Nisu narasli još od bijega iz Pekinga.«

»Imam ideju, gospodarice. Zašto ne nataknete zlatne naprske?«

U osam navečer sir Roberta Harta uveli su u audijencijsku dvoranu. Sjeo je na tri metra od mene. Imao je šezdeset i osam godina. Prvi mi je dojam bio da je sličniji Kinezu nego Englezu. Nije bio visok do stropa, ni krupan kako sam ga zamišljala. Bio je čovjek srednjeg stasa, odjeven u kinesku dvorsku odoru ljubičaste boje obrubljenu zlatom. Naklon je izvodio savršeno. Poželio mi je zdravlje i dugovječnost na besprijekornom mandarinskom, premda sam osjetila južnjački akcent.

Htjela sam ga pitati toliko toga, ali nisam znala odakle da počnem. Kako su i drugi službenici i ministri bili prisutni, nisam mogla jednostavno biti iskrena; morala sam paziti što ću reći strancu. Za početak sam se poslužila carskom formulom i pitala ga kako je putovao, kada je krenuo i koliko mu je bilo potrebno da stigne do Pekinga. Pitala sam ga je li putovanje proteklo glatko i je li mu vrijeme išlo na ruku. Zanimalo me i je li dobro jeo i spavao.

Naših dvadeset minuta je gotovo bilo isteklo, a ja sam imala osjećaj da jedva poznajem svog prijatelja. Rekao mi je da stanuje u Pekingu, ali da je jedva ondje jer stalno mora putovati zbog posla.

Nakon čaja sam ga zamolila da se primakne metar - u znak poštovanja prema svom gostu, ali i da bih mu bolje vidjela lice.

Imao je blag, ali prodoran pogled. Situacija mi se činila šaljivom, jer je i on očito htio mene bolje promotriti. Pogledi su nam se susreli i oboje smo se nasmiješili i bilo nam je pomalo neugodno. Rekla sam da mu ne mogu dovoljno zahvaliti na onome što je učinio za prijestolje. Ispričala sam mu kako ga je prvo preporučio princ Kung, a zatim Li Hung-chang.

»Divim se vašoj predanosti«, rekla sam. »Radite za Kinu četrdeset jednu godinu, nije li tako?«

Sir Roberta je dirnulo što pamtim koliko je godina služio.

»Imate akcent karakterističan za Ningpo.« Nasmiješila sam se. »Jeste li ikad živjeli u južnoj Kini? Ja sam iz Wuhua koji se nalazi u pokrajini Anhwei, nedaleko Ningpoa.«

»Vaše veličanstvo dobro primjećuje. Kad sam tek došao u Kinu bio sam u Ningpou. Imao sam dvadeset pet godina i učio sam za prevoditelja. Nisam se uspio riješiti krivog naglaska.«

~ 235 ~

»Sviđa mi se vaš naglasak, sir Roberte«, rekla sam. »Nemojte ga nikad ispraviti.«

»Svi žele pobjeći od svoje prošlosti, ali nitko u tome nije uspio«, rekao je.

Tada nam je isteklo vrijeme.

11. travnja 1903. godine shrvala me vijest da je Yung Lu umro. Guang-hsu i ja smo pripremali prijedlog o prelasku na parlamentarni sustav vladavine kad je stigla obavijest o njegovoj smrti. Imala sam osjećaj da ću se srušiti i morala sam zamoliti sina da dovrši pregledavanje dokumenata. Li Lien-ying me otpratio do pokrajnje sobe gdje sam mogla provesti trenutak u miru. Osjetila sam vrtoglavicu i onesvijestila se. Li Lien-ying je pozvao liječnika. Guang-hsu se uplašio. Došao je u moju palaču i ostao sa mnom preko noći.

Na neki način, Yung Lu me mjesecima pripremao na svoju smrt. Neumorno je radio s neodlučnim carem, pokušavajući izgladiti njegov odnos s Yuan Shih-kaijem. I konzervativci i radi-kali služili su se zastrašivanjem kako bi postigli ono što su htjeli Situaciju bi bilo teško obuzdati bez Li Hung-changa.

Liječnici su pomagali Yung Luu za vrijeme naših sastanaka u Zabranjenom gradu. Kako bi Guang-hsua i mene upoznao s ljudima u koje je imao povjerenja, Yung Luje svakog dana dolazio na audijencije, a posljednjih je nekoliko dana stizao na nosilima. Bez obzira na bolest, uvijek je nosio svoju službenu odoru s uštirkanim bijelim okovratnikom.

Zajedno smo primili S. Huana, financijera kojeg je Li Hung-chang preporučio i čiji je odnos s Yuan Shih-kaijem u posljednje vrijeme postao vrlo osjetljiv. Huan je predložio da Yuan proširi krug djelovanja i preuzme dužnost povjerenika za trgovinu, davši naslutiti kako među njima postoji neslaganje. Yung Lu i ja smo shvaćali Huanov strah od Yuan Shih-kaija, čija je policija navodno bila odgovorna za nestanak niza njegovih moćnih suparnika.

Prikovan za krevet, Yung Lu je razgovarao i s Yuan Shih-kaijem i s Huanom. Obećali su da će nastojati pronaći zajednički jezik i izgladiti nesporazume.

Dva dana kasnije, Vrba me obavijestila o suprugovom kolapsu. Zanemarivši etiketu, pozvala sam nosiljku i otišla do Yung Luove rezidencije kako bi ga posljednji put vidjela.

Bio je slab i mršav, bljeđi od plahte na kojoj je ležao opružen, ruku položenih uz tijelo. Pretrpio je moždani udar i više nije mogao govoriti. Oči su mu bile širom otvorene, a zjenice raširene.

Vrba mi je zahvalila što sam došla, a potom se ispričala i otišla. Sjela sam kraj Yung Lua trudeći se ostati mirna.

Bio je u svojoj haljini za vječnost. Ispod svečanog šešira, kosa mu je bila nauljena i obojana u modrocrnu boju.

Pružila sam ruku i dodirnula mu lice. Bilo mi je teško zadržati plač i prisiliti se na smiješak. »Idete na lovački izlet, a ja ću vam se pridružiti. Pripremit ću lukove, a vi ćete

~ 236 ~

gađati. Želim da mi donesete divlju patku, zeca i jelena. Možda ne jelena, nego vepra. Zapalit ću vatru i ispeći ga. Pit ćemo slatko vino od batate i pričati...«

Oči su mu zasuzile.

»No nećemo pričati o bokserima ili veleposlanstvima, naravno. Samo o lijepim zajedničkim trenucima. Pričat ćemo o našim prijateljima princu Kungu i Li Hung-changu. Ispričat ću vam koliko ste mi nedostajali kada ste otišli u Sinkiang. Dugujete mi dobrih sedam godina. Znate to već, ali ću vam svejedno reći: Kada sam s vama, ja sam sretna žena.«

Suze su mu polako kliznule iz kutova očiju.

~ 237 ~

46

Astrolog mi je predložio da se odjenem kao božica milosrđa Kuanyin Buda, kako bih privukla dobre duhove. Li Lien-ying mi je rekao da izgledam toliko izmučeno da njegov trud oko moje kose i šminke više ne pomaže. Shrvana Yung Luovom smrću, pitala sam se: čemu nastaviti živjeti? Ako me Li Hung-changova smrt potresla, od Yung Luove mi je izmaklo tlo pod nogama. Više nisam imala želju svakog jutra ustajati iz kreveta. Osjećala sam se mrtvo iznutra.

Na moj sedamdeset i treći rođendan poslan je carski fotograf s nalogom da me fotografira. Nisam imala želju biti viđena, ali me dvor uvjerio da mora postojati dokaz o tome kako sam izgledala. Europski kraljevi i kraljice pozirali su čitav život, čak i na samrtnoj postelji, rekli su mi. U svakom slučaju, na kraju sam pristala; možda me privukla pomisao da će to biti moja posljednja slika.

Kada su stigli kostimi i rekviziti, Li Lien-ying je dobio prikladan zadatak da pozira kao Budin sluga. Nekoliko dvorskih dama dobilo je ulogu vila.

Fotografiranje je trajalo nekoliko poslijepodneva. Nakon audijencije, pozirala bih na brodu na jezeru Kun Ming, ili u svojoj primaćoj sobi preoblikovanoj u opernu pozornicu. Stojeći ispred planina, rijeka i šuma, predano sam pozirala, dok sam se u mislima bavila nevoljama na dvoru. Organizirala sam i Li Hung-changov i Yung Luov sprovod mučena krivnjom da sam ih obojicu napornim radom otjerala u smrt. Li Lien-ying je stajao kraj mene držeći u ruci cvijet lopoča. Kada mu je fotograf rekao da se opusti, eunuh se slomio i zaplakao. Pitala sam ga zašto plače, a on je odgovorio: »Parlament je zatražio ukidanje eunuškog sustava. Što ću reći roditeljima čiju su djecu upravo kastrirali?«

Fotograf me pitao želim li pogledati kroz njegovu kameru. Poželjela sam da me izvrnuta sablasna slika koju sam vidjela približi svijetu u koji su otišli Li Hung-chang i Yung Lu.

Nekoliko tjedana kasnije pokazane su mi dovršene fotografije. Šokirali su me vlastiti portreti. Na njima nije bilo ni traga lijepe Orhideje. Oči su mi se smanjile, a koža objesila. Bore oko usana bile su duboke, poput grube rezbarije u drvu.

»Morate nastaviti dalje«, hrabrio me astrolog. »Slika na kojoj Vaše Veličanstvo sjedi na brodu usred mora lopoča simbolizira vas kako vodite narod koji se uzdiže iznad vode patnje.«

Jučer je u eksploziji stradalo pet članova novog parlamenta kojima sam dala dopuštenje da prouče funkcioniranje inozemnih vlada. Vijest je šokirala naciju. Ubojstva je organizirao Sun Yat-sen, koji je živio u Japanu i širio prijetnje da će mandžurska vlast biti nasilno srušena.

Govorila sam na sprovodu petorice ljudi. »Sun Yat-sen me hoće zaustaviti. On ne

~ 238 ~

želi da Kina uspostavi parlament. Ovom mu prilikom želim poručiti da sam motiviranija nego ikad prije.«

Sin me kasnije pitao što namjeravam.

»Vrijeme je da odstupim«, rekla sam. »Trebao bi se kandidirati za predsjednika Kine.«

»Ali, majko.« Guang-hsu je postao nervozan. »Preživio sam jer sam bio u tvojoj sjeni.«

»Imaš trideset pet godina - odrastao si čovjek, Guang-hsu!«

Car je kleknuo. »Majko, molim vas. Ja...nemam vjere u sebe.« »Moraš, sine«, procijedila sam riječi kroz stisnute zube.

»Pucali su na Yuan Shih-kaija«, objavio je Guang-hsu ušavši u moju sobu.

»Pucali? Je li mrtav?«

»Nasreću, nije. Ali stanje mu je kritično.«

»Gdje i kad se to dogodilo?«

»Jučer, u parlamentu.«

»Svi znaju da je Yuan Shih-kai moj predstavnik«, uzdahnula sam. »Zapravo sam ja bila meta.«

Moj sin se složio. »Bez Yuan Shih-kaija bio bih car bez zemlje. Činjenica da ga mrzim samo pogoršava stvari. Zato ne smijete odstupiti s vlasti, majko. Yuan ne radi za mene, radi za vas.«

Kada je Yuan Shih-kai izašao iz bolnice, pridružila sam mu se u vojnoj inspekciji. Stajala sam pored njega u znak podrške i da ublažim nepravdu koja mu je nanesena. Na njega je pucao ljubomorni princ, carev rođak, što je značilo da će vjerojatno izbjeći strogu kaznu.

Jutro na vojnom poligonu u blizini Pekinga bilo je vjetrovito. Izlazeći iz svog palankina čula sam lepršanje zastava na vjetru. Li Lien-ying je toliko učvrstio moj umetak za kosu da me boljelo tjeme.

Vojnici su bili postrojeni i salutirali vičući, »Živjelo Njezino Veličanstvo!«

Yuan Shih-kaijevi pokreti bili su ukočeni i kretao se s teškoćom. Odveli su nas u divovski šator gdje su za mene postavili improvizirano prijestolje. Moj je sin odbio doći jer nije htio biti viđen s Yuanom.

Promatrala sam vojnike kako marširaju i to me podsjetilo na Yung Lua i njegove stjegonoše. Sjetila sam se jutra kad sam se upoznala s njim na poligonu za obuku. Suze su mi zamutile vid. Yuan Shih-kai me molio da mu kažem zašto plačem. Odgovorila sam mu da mi je pijesak upao u oči.

Stajala sam pokraj njega dok inspekcija nije završila. Vojnici su pozorno slušali moj govor. Počela sam upitavši Yuana brine li ga što ga neki u našoj državi mrze. Prije negoli

~ 239 ~

je stigao odgovoriti, okrenula sam se prema gomili i rekla: »Samo su dvije osobe istinski posvećene reformi. Ja sam jedna, a Yuan Shih-kai je druga. Kao što vidite, oboje riskiramo život.«

»Živjelo Njezino Veličanstvo!«, klicali su vojnici. »Slava našem vrhovnom zapovjedniku Yuan Shih-kaiju!«

Došlo je vrijeme da odemo. Odlučila sam učiniti nešto što nikad prije nisam učinila - pružila sam ruku Yuanu.

Bio je toliko iznenađen da se nije mogao natjerati da je prihvati.

Saznala sam za običaj rukovanja od Li Hung-changa, koji je to naučio na svojim putovanjima u strane zemlje. »Prvi put je bilo čudesno«, sjetila sam se da mi je tada rekao.

Htjela sam da o mojem pružanju ruke priča cijela nacija, htjela sam šokirati Željezne šešire; i htjela sam odaslati poruku da je sve moguće.

»Primite je«, rekla sam Yuan Shih-kaiju. Moja je desna ruka bila u zraku odmah ispod njegovog zaprepaštena lica.

Vrhovni je zapovjednik pao ničice i kucnuo čelom o pod. »Ja sam suviše beznačajan da bih prihvatio tu čast, Vaše Veličanstvo.«

»Pokušavam vam dati legitimnost dok sam još živa«, prošap-tala sam. »Odajem vam počast zbog onoga što se učinili za mene, kao i onoga što ćete učiniti za moga sina.«

Snovi su mi bili puni mrtvih ljudi.

»Nije mi bilo lako pronaći put natrag do vas, gospodarice«, žalio se An-te-hai u jednom snu. Bio je jednako naočit kao prije, ali je imao blago rumenilo na prozirno bijelim obrazima, što je odavalo da pripada zagrobnom svijetu. »Zašto si došao?« pitala sam.

»Imam pitanja vezana za uređenje vaše palače«, rekao je An-te-hai. »Eunusi sade oleandar. Morao sam im podviknuti: 'Kako možete saditi te jeftine biljke za moju gospodaricu?' Tražio sam božure i orhideje.«

Tung Chih je svaki put kada bi mi došao u snove bio usred buntovne nepodopštine. Jednom je jahao Zmajev zid u Zabranjenom gradu. Slomio je zmajevu bradu i gađao eunuhe njegovim perajama. »Ulovite me!« vikao je.

Održala sam modnu reviju u stražnjem dijelu Ljetne palače i pozvala sve konkubine, bez obzira na rang. Izložila sam svečane odore, ogrtače i haljine koje sam skupila od svoje osamnaeste godine. Većina moje zimske odjeće imala je uzorak šljivinog cvijeta, a na proljetnoj su bili božuri. Najčešći motiv ljetnih haljina bio je lopoč, a jesenja odijela imala su na sebi krizanteme. Kada sam rekla konkubinama da svaka može odabrati nešto kao suvenir, dame su se obrušile na odjeću poput pljačkaša grobnica.

Krznene kapute dala sam Li Lien-yingu. »To će biti tvoja mirovina«, rekla sam mu. Za razliku od An-te-haija, Li Lien-ying je skromno živio. Veći dio svoje ušteđevine dao je

~ 240 ~

u dobrotvorne svrhe: umjesto da se razmeće mnogobrojnim suprugama i konkubinama, davao je novac obiteljima čiji su sinovi bili kastrirani, ali nisu bili izabrani da uđu u Zabranjeni grad. Li Lien-ying je bio poznat po tome što je uglavnom odbijao primiti mito. Tu i tamo bi prihvatio sitan iznos tek toliko da ne stvara neprijatelje. Zatim bi našao načina da ga proslijedi dalje u obliku dara. Tako je izbjegao da nekome ostane dužan.

Li mi je rekao da će nakon moje smrti postati svećenik. Nisam znala da se već zaredio u samostanu pokraj grobnice gdje ću uskoro počivati, no znala sam da je onamo slao dobrovoljne priloge.

Zdravlje mi se počelo pogoršavati. Liječnici su mjesecima pokušavali zaustaviti moj kronični proljev, ali nisu uspjeli. Počela sam gubiti na težini. Neprestano sam imala vrtoglavicu i vidjela sam dvostruko. Od malog napora ostajala sam bez daha. Morala sam odustati od svoje uobičajene šetnje nakon jela. Nedostajalo mi je promatranje zalazaka sunca i šetanje dugim stazama u Zabranjenom gradu. Li Lien-ying mi je mrvio hranu da je moj organizam može lakše probaviti, ali tijelo više nije surađivalo. Uskoro sam postala mršava kao vješalica.

Promatrati kako mi otkazuje vlastito tijelo bilo je zastrašujuće iskustvo. No ništa nisam mogla učiniti. Slušala sam liječničke savjete i uzimala najgorče ljekovite trave, ali svakog sam se jutra osjećala lošije nego dan prije.

Moje se tijelo počelo urušavati i znala sam da mi je kucnuo čas. Pred dvorom sam nastojala sakriti svoje stanje. Šminka je pomagala, kao i sloj pamučne vune koju sam nosila ispod odjeće. Samo je Li lien-ying znao da sam vreća kostiju i da mi stolica nema oblik. Počela sam iskašljavati krv.

Pokušala sam pripremiti sina, ali nisam smogla snage da mu otkrijem svoje pravo stanje. »Tvoj opstanak ovisi o tvojoj sposobnosti da zadržiš vlast«, rekla sam mu.

»Majko, osjećam se loše i nesigurno.« Guang-hsu me gledao tužnim očima.

Esencija dinastije je potrošena, pomislila sam.

Astrolog mi je predložio da pozovem operni ansambl koji će izvoditi vesele pjesme. »To će pomoći da se otjeraju zli duhovi«, rekao je.

Stiglo mi je oproštajno pismo Roberta Harta. Zauvijek se vraćao u Englesku. Trebao je otputovati 7. studenog 1908. godine.

Teško sam podnosila pomisao da ću izgubiti još jednog dobrog prijatelja. Premda nisam bila u stanju primati goste, pozvala sam ga.

Odjeven u službenu mandarinsku odoru, svečano se poklonio.

»Pogledajte nas«, rekoh. »Oboje smo sijedi.« Nisam imala snage ni da mu kažem da sjedne, pa sam rukom pokazala na stolac.

Shvatio je i sjeo.

»Oprostite mi što ne mogu prisustvovati vašoj oproštajnoj svečanosti«, rekla sam. »Bolesna sam i bliži mi se smrt.«

~ 241 ~

»I meni.« Nasmiješio se. »Međutim, najvažnije je imati lijepa sjećanja.«

»U potpunosti se slažem s vama, sir Roberte.«

»Došao sam se zahvaliti što ste mi toliko toga pružili tijekom svih ovih godina.«

»Mogu prihvatiti zaslugu jedino za trud koji sam uložila da se danas sretnemo. Dvor se ponovno usprotivio.«

»Znam koliko je teško činiti iznimke. Stranci imaju lošu reputaciju u Kini. Zasluženo.«

»Vi imate sedamdeset dvije godine, sire Roberte?«

»Tako je, Vaše Veličanstvo.«

»A živjeli ste u Kini...?«

»Četrdeset sedam godina .«

»Što reći? Trebali biste biti ponosni.«

»Ja to svakako jesam.«

»Vjerujem da ste dogovorili tko će preuzeti vaše dužnosti.«

»Nemate se što brinuti, Vaše Veličanstvo. Carinska služba dobro je podmazan mehanizam. Radit će bez ičije pomoći.«

Iznenadilo me što nikad nije spominjao počasti koje je primio od engleske kraljice, niti je pričao o svojoj engleskoj supruzi, od koje je bio razdvojen trideset dvije godine. Spomenuo je svoju kinesku konkubinu s kojom je živio deset godina i njihovo troje djece. Njezinu smrt. Svoje žaljenje. Spomenuo je njezinu patnju. »Ona je bila razumnija od mene«, rekao je, i poželio da je učinio više da je zaštiti.

Ispričala sam mu o nevoljama s oba sina - nešto što ni s kim nisam podijelila. S tugom smo ustanovili da ljubav koju pružamo svojoj djeci nije dovoljna da im pomogne da prežive.

Kada sam pitala sira Roberta Harta kada mu je bilo najljepše u Kini, odgovorio je da je to bilo kada je radio za princa Kunga i Li Hung-changa. »Obojica su bili hrabri i izuzetni ljudi«, rekao je, »i svaki je na svoj način bio beskrajno tvrdoglav.«

Na kraju smo spomenuli Yung Lua. Iz načina na koji me je sir Robert Hart pogledao znala sam da mu je sve jasno.

»Jamačno ste čuli glasine«, rekla sam.

»Kako ne bih? Glasine i laži novinara sa Zapada i ponešto istine.«

»Što ste pomislili?«

»Što sam pomislio? Nisam znao što da mislim, da budem iskren. Bili ste zanimljiv par. Hoću reći, dobro ste surađivali.«

»Voljela sam ga.« Zaprepaštena vlastitim priznanjem, zagledala sam se u njega.

Nije se činio iznenađenim. »Onda sam sretan zbog duše mog prijatelja. Oduvijek

~ 242 ~

sam znao da gaji nježne osjećaje prema vama.«

»Učinili smo što smo mogli, no to nije bilo dovoljno. Bilo je vrlo teško.«

»Veoma sam cijenio Yung Lua. Iako smo bili prijatelji, nisam ga uspio dobro upoznati sve do napada na veleposlanstva. Spasio nas je ispaljujući projektile iznad krovova. Poslije mi je dostavio pet lubenica. Bio sam siguran da ste ga zapravo vi poslali.«

Nasmiješila sam se.

»Znatiželjan sam«, rekao je Robert Hart, »kako ste privolili dvor da pristane?«

»Yung Lu i ja nikad nismo pričali o slanju lubenica.« »Shvaćam. Yung Lu je bio vješt u pogađanju vaših misli.«

»To je istina.«

»Sigurno vam nedostaje.«

»'Dudov svilac prede, dok mu smrt ne prekine tanku nit.'« Izrecitirala sam prvi stih pjesme stare tisuću godina.

Sir Robert Hart je završio strofu: »'Suze na svijeći se osuše kada ona sagori.'«

»Vi ste neobičan stranac, Roberte Harte.«

»Žalosti me što me Vaše Veličanstvo ne smatra Kinezom. Ja sebe smatram.«

To mi je pružilo veliko zadovoljstvo.

»Ne želim da odete«, rekla sam kad je došlo vrijeme da se rastanemo. »Ali shvaćam da list mora pasti kraj korijenja svog stabla. Upamtite da imate dom i obitelj ovdje u Kini. Nedostajat ćete mi i vječno ću iščekivati vaš povratak.«

Oboje smo bili u suzama. Kleknuo je, spustio čelo na pod i dugo ostao tako.

Htjela sam reći »doviđenja«, ali bilo je jasno da se više nećemo vidjeti.

»Željela bih vas ispratiti, sir Roberte Harte, ali preslaba sam da ustanem iz stolice. Kad stignete u Englesku, vjerojatno će vas dočekati vijest o mojoj smrti.«

»Vaše Veličanstvo...«

»Želim da budete sretni zbog slobode u kojoj će moj duh napokon uživati.«

»Da, Vaše Veličanstvo.«

~ 243 ~

47

Dok su me liječnici preklinjali da ih kaznim što me nisu uspjeli izliječiti na njihovim se licima moglo pročitati da umirem. Poslala sam ih kući tako da stignem obaviti potrebne pripreme.

Umiranje je mučno jer sve postaje tako jednolično i turobno. Ljudi oko vas se prestanu šaliti i zadirkivati, tiho pričaju i hodaju na prstima. Svi čekaju kraj, a dani se vuku.

Li Lien-ying je bio jedini koji nije htio odustati. Posvetio se mom izlječenju i čuvao me od svega što me po njegovom mišljenju moglo uznemiriti. Zadržao je za sebe vijesti o Guang-hsuo-vom stanju i ja nisam znala da se zdravlje moga sina dramatično pogoršalo. Planirala sam ga posjetiti u Ying-t'aiju čim ustanem iz kreveta.

14. studenog 1908. godine probudio me glasan plač. Pomislila sam da mi je kucnuo čas jer su mi kapci bili jako teški. Desna strana tijela bila mi je vruća, a lijeva hladna. U magli sam vidjela sobu punu eunuha na koljenima.

»Zmaj se uspeo na nebo!« Bio je to glas Li Lien-yinga.

»Još nisam mrtva«, rekla sam.

»Mrtav je vaš sin, gospodarice. Car Guang-hsu je upravo preminuo!«

Odnijeli su me do Guang-hsuove sobe. Kad sam ugledala sina, u sjećanje mi se vratio dan kada je umro Tung Chih. Pogledala sam uvis i rekla: »Neka se nebesa smiluju! Guang-hsu ima samo trideset osam godina.«

Tijelo mu je još bilo toplo. Lice mu je bilo sivo kao i kad je bio živ.

Osjećaj je bio nalik utapanju. Voda je bila topla. Imala sam osjećaj da su mi pluća zabrtvljena. Moj se duh veselio vječnoj tami.

»Vratite se, Vaše Veličanstvo«, zavapio je Li Lien-ying. »Vratite se, gospodarice!«

Tada sam se sjetila svoje dužnosti - moram imenovati nasljednika.

Skupila sam snagu i sazvala Vrhovno vijeće.

Ne znam koliko su me morali čekati. Kada sam ponovno otvorila oči vidjela sam Yuan Shih-kaija kako stoji s moje lijeve strane i princa Ch'una mlađeg s desne. Soba je bila puna ljudi.

»Nasljednik, Vaše Veličanstvo?«, pitali su svi u isto vrijeme.

»Pu Yi«, bilo je sve što sam izgovorila.

Imenovala sam sina princa Ch'una mlađeg, trogodišnjeg Pu Yia - Yung Luovog unuka i svog pranećaka - novim kineskim carem. Carska je krv postajala sve rjeđa.

Nisam mogla micati ruke i noge, čula sam tek svoje teško disanje. Tijelo mi je bilo nakljukano lijekovima. Nisam osjećala bol. Misli su mi usporile, ali nisu stale.

~ 244 ~

Eunusi su mi pomogli da sjednem na prijestolje kako bih održala posljednju audijenciju. Kako više nisam mogla uspravno sjediti, stolari su produžili naslon za ruke dugim drvenim štapovima. Li Lien-ying mi je ruke položio na štapove i prekrio me zlatnom tkaninom.

Sjetila sam se posljednjeg dana života cara Hsien Fenga, kada su ga postavili u isti položaj. Grandioznim prikazivanjem umiranja htjela se pokazati moć i ja sam osobno svjedočila učinkovitosti tog pristupa. Pa ipak, činilo se smiješnim. Moj je suprug zacijelo osjetio isti apsurd. Međutim, shvatila sam da je to nužno, ako želim da se ispoštuje moja volja.

Činila sam to i za dobrobit onih koji su vjerovali u mene, posebno za niže namjesnike i službenike koji su svoje kalendare prvo podešavali prema vladavini Tung Chiha, a potom Guang-hsua. Bila sam dužna pokazati im se posljednji put.

Vrhovni se tajnik primakao bliže da me čuje.

Li Lien-ying je gledao ukrase na mojem umetku u kosi. Zabrinut zbog njegove težine, podesio je nekoliko žica da sve drže na mjestu. Činilo se da je u tome uspio, ali još uvijek je postojala opasnost da mi tijelo otkaže.

Eunusi su stajali iza prijestolja, sakriveni od pogleda. Li Lien-ying im je rekao kako da drže užad koja je pridržavala Zmajevo prijestolje i mene u njemu u uspravnom položaju.

Zadivila me jasnoća mog uma. No, brinulo me hoću li uspjeti iznijeti sve što sam naumila.

»Želim umrijeti«, počela sam. »Nadam se da shvaćate da nijedna majka ne želi nadživjeti svoju djecu. Nisam postigla ništa osim što sam Kinu sačuvala u jednom komadu. Prisjećajući se proteklih pedeset godina, vidim nevolje iznutra i agresije izvana koje su nas pogađale u neumornom nizu.« S velikim naporom uspjela sam udahnuti i smoći glas da nastavim: »Novi je car malo dijete koje upravo ulazi u dob kada je odgoj od ključne važnosti...«

Bilo me sram što sam koristila iste riječi koje sam izgovorila kad je Tung Chih postajao car, a potom i Guang-hsu. »Žalim što neću biti tu da usmjerim Pu Yia, no to možda nije nesretna okolnost... Nadam se da ćete se svi vi potruditi da budete uspješniji od mene u oblikovanju carevog karaktera.«

Preplavila su me sjećanja na Tung Chiha i Guang-hsua. Čula sam kako Nuharoo viče na mene da prestanem disciplinirati Tung Chiha. Zatim su mi se pojavile Guang-hsuove blistave oči dok je strastveno pričao o reformi: »Ito je moj prijatelj, majko!«

»Iskreno se nadam«, natjerala sam se da nastavim, »da će car Pu Yi marljivo učiti i da će udahnuti svježinu slavnim postignućima naših predaka.«

Ono što sam sljedeće rekla šokiralo je ne samo dvor, nego i čitavu naciju. Objavila sam da caricama i konkubinama treba zauvijek zabraniti sudjelovanje u obnašanju vrhovne vlasti. Bio je to jedini način da zaštitim mladog cara od žena sličnih Nuharoo,

~ 245 ~

Alute i Biseru. Ne bih donijela tu odluku da moja nećakinja Lan nije izrazila nezadovoljstvo kad je saznala da neće aktivno vladati u Pu Yievo ime. Dala mi je do znanja da će se boriti za položaj koji joj pripada.

Ponestajalo mi je snage. Vrat mi je popuštao pod teretom umetka za kosu. Ma koliko se trudila, nisam više mogla izgovoriti ni riječ.

»Što vidite, gospodarice?« pitao me Li Lien-ying.

Vidjela sam izrezbarene zmajeve na stropu. Sjetila sam se kako sam sanjala te zmajeve prije dolaska u Zabranjeni grad. A sad sam ih sve vidjela, svih 13.844.

»Koji je....« sjetila sam kako me astrolog upozorio na loše datume za smrt.

»Koji je danas datum?«, pogodio je moje pitanje Li Lien-ying.

Htjela sam kimnuti glavom, ali nisam mogla.

»15. studeni 1908., gospodarice. Sretan dan.«

Navirale su mi čudne misli: Pogriješila sam što sam ostala. Jesam li znala korake? Riječi ne mogu zaustaviti poplavu.

»Gospodarice?« Čula sam Li Lien-yingov glas, a zatim, u času, više nisam čula -

»Mojem je životu kraj, ali ne i vašem, Orhidejo.« Vidjela sam svog oca kako leži na samrtnoj postelji.

Trepnula sam i dobro pogledala Li Lien-yinga. Bila sam tužna što ga napuštam.

Obavila me gusta bijela magla. U središtu magle bio je meki žumanjak poput crvenog sunca. Žumanjak se počeo njihati kao kineski lampion na blagom povjetarcu. Čula sam drevnu melodiju i prepoznala zvuk. Bili su to An-te-haijevi bijeli golubovi. Sjetila sam se kako im veže zviždaljke i zvonca na noge. Tada sam ih vidjela. Na stotine tisuća bijelih golubova kružilo je iznad moje palače. Pjesma je bila »Wuhu, moj lijepi rodni kraj.«

~ 246 ~

Epilog

ORHIDEJA - gospoda Yehonala, carica Tzu Hsi - umrla je u dobi od sedamdeset i tri godine.

Kina se počela raspadati nakon njezinog sprovoda. Zemlja je ušla u mračno razdoblje vojskovođa i bezakonja. Zapadne su sile razdijelile obalu Kine na kolonijalne koncesije, a Japan se probio na sjever Kine i utemeljio Kraljevinu Mandžuriju.

1911. godine, Sun Yat-sen je stigao u Šangaj. Uspio je podići vojni ustanak i proglasio se prvim privremenim predsjednikom nove republike Kine.

12. veljače 1912. godine, car Pu Yi je abdicirao u korist Yuan Shih-kaija, koji se proglasio predsjednikom republike preuzevši vlast od Sun Yat-sena, a potom je odmah osnovao vlastitu dinastiju. Yuan Shih-kai je umro od moždanog udara, ismijan kao »car od osamdeset tri dana«.

1919. godine, vojskovođa po imenu Chiang Kai-shek proglasio se nasljednikom Sun Yat-sena. Nakon Sunove smrti 1925. godine, Chiang Kai-shek je postao novi predsjednik republike. Oslanjao se na američku financijsku i vojnu potporu i obećao da će izgraditi demokratsku Kinu.

1921. godine, potpomognut sovjetskim komunistima, Mao Tse-tung, buntovni student i gerilski vojnik iz pokrajine Hunan, osnovao je s dvanaest sljedbenika Komunističku partiju Kine.

1924. godine Japan je postavio Pu Yia za marionetskog cara Mandžurije, zahtijevajući od njega da »vrati carsku Kinu«. 1937. godine Japan je napao Kinu.

Reformator Kang Yu-wei nastavio je živjeti u Japanu. Raskinuo je suradnju sa sljedbenikom Liangom Chi-chaom, koji se prvo bio pridružio Sun Yat-senu, a potom Yuan Shih-kaiju. Na koncu je napustio obojicu i postao običan građanin.

Li Lien-ying je napustio Zabranjeni grad nakon sprovoda carice udovice. Otišao je u samostan u blizini grobnice svoje ljubljene gospodarice i ondje ostao do svoje smrti.

jokeonyou

~ 247 ~