5
Pobuna Napisao Branko Dragaš ponedeljak, 06 april 2009 10:11 Šta se sa nama dešava? Zašto građani ćute? Zašto nema pobune? Zašto nema masovnih građanskih protesta? U čemu je problem? Gde se izgubio prkos i slobodarski duh srpskog naroda? Šta još može da nam se desi da bi građani masovno izašli na ulice? Gde je kraj ovolikom ponižavanju? Verujte, moram da priznam, nisam ni u snu mogao da pomislim da će nam se sve ovo dešavati. Nakon svega što smo proživeli u vreme despotije, kada sam verovao da smo dosegli samo dno, danas vidimo da možemo da padnemo još niže. Despot i njegova žena su uveli kontrolisano ludilo, koje se opravdavalo nekakvim višim nacionalnim interesima. U tom nakaradnom i nazadnom sistemu bilo je nekakvog smisla i logike. Despot i njegova žena su nametali pravila igre. Znalo se ko za šta odgovara i niko nije smeo da uzima više od onoga što su mu dozvoljavali. Državna birokratija je bila u strahu i vodila je računa da ne prekrši logiku sistema. Bili su potkupljivi i uzimali su provizije, ali nisu bili bahati i pohlepni. Mada to zvuči smešno kad se napiše, birokratija je imala neku granicu koju nije smela da pređe. I nama u opoziciji je bilo mnogo lakše nego danas. Lakše je bilo zbog toga što nas je spajala jedna ideja - rušenje despotije. Verovali smo, bar sam ja verovao, da će nam sinuti sunce slobode i demokratije. Ta ideja je bila toliko jaka da smo zatvarali oči pred činjenicom da naša opozicija nema kvalitetan ljudski materijal spreman da iznese istorijske promene. To je i ključno objašnjenje zašto do rušenja despotskog režima nije došlo u martu 1991., nego tek u oktobru 2000. Kada iz današnje perspektive gledate na te opozicione godine, kada ste oslobođeni strasne želje da srušite despotski režim, onda vidite da je klica današnjeg haosa i ludila iznikla, zapravo, baš u tim opozicionim godinama. Opozicioni lideri su bili bratija isfrustriranih, neiživljenih, nedokazanih, pohlepnih, neradnih, neorganizovanih i sujetnih političara koji su neiskreno govorili o demokratiji, pravdi i slobodi, dok su, ustvari, podmuklo kovali plan da oni lično postanu veći moćnici od samog despota. Jako ih dobro sve poznajem da bih pogrešio. Zašto to tada nisam pisao? Delimično jesam nagoveštavao u čemu je problem opozicije, ali sam smatrao da je mnogo važnije rušenje mrskog despotskog režim, nego otvoreni obračun na opozicionoj strani. Tačnije, nismo ni imali neki veliki izbor. Morao sam da se zadovoljim ponuđenim rešenjima i da se opredelim prema nekom ličnom osećaju. Moj izbor je bio - Zoran Đinđić. Uprkos velikim našim razlikama, on mi se nametnuo kao jedino političko rešenje. Imao sam jak osećaj istorijske odgovornosti za sve što nam se tada dešavalo i smatrao sam da je moja intelektualna i patriotska obaveza da otvorim oči našem zavedenom i naivnom narodu. 1 / 5

Pobuna

Embed Size (px)

DESCRIPTION

Branko Dragas - Pobuna

Citation preview

Page 1: Pobuna

Pobuna

Napisao Branko Dragašponedeljak, 06 april 2009 10:11

Šta se sa nama dešava? Zašto građani ćute? Zašto nema pobune? Zašto nema masovnihgrađanskih protesta? U čemu je problem? Gde se izgubio prkos i slobodarski duh srpskognaroda? Šta još može da nam se desi da bi građani masovno izašli na ulice? Gde je krajovolikom ponižavanju?

Verujte, moram da priznam, nisam ni u snu mogao da pomislim da će nam se sve ovodešavati. Nakon svega što smo proživeli u vreme despotije, kada sam verovao da smo doseglisamo dno, danas vidimo da možemo da padnemo još niže. Despot i njegova žena su uvelikontrolisano ludilo, koje se opravdavalo nekakvim višim nacionalnim interesima. U tomnakaradnom i nazadnom sistemu bilo je nekakvog smisla i logike. Despot i njegova žena sunametali pravila igre. Znalo se ko za šta odgovara i niko nije smeo da uzima više od onoga štosu mu dozvoljavali. Državna birokratija je bila u strahu i vodila je računa da ne prekrši logikusistema. Bili su potkupljivi i uzimali su provizije, ali nisu bili bahati i pohlepni. Mada to zvučismešno kad se napiše, birokratija je imala neku granicu koju nije smela da pređe.

I nama u opoziciji je bilo mnogo lakše nego danas. Lakše je bilo zbog toga što nas je spajalajedna ideja - rušenje despotije. Verovali smo, bar sam ja verovao, da će nam sinuti sunceslobode i demokratije. Ta ideja je bila toliko jaka da smo zatvarali oči pred činjenicom da našaopozicija nema kvalitetan ljudski materijal spreman da iznese istorijske promene. To je i ključnoobjašnjenje zašto do rušenja despotskog režima nije došlo u martu 1991., nego tek u oktobru2000. Kada iz današnje perspektive gledate na te opozicione godine, kada ste oslobođenistrasne želje da srušite despotski režim, onda vidite da je klica današnjeg haosa i ludila iznikla,zapravo, baš u tim opozicionim godinama.

Opozicioni lideri su bili bratija isfrustriranih, neiživljenih, nedokazanih, pohlepnih, neradnih,neorganizovanih i sujetnih političara koji su neiskreno govorili o demokratiji, pravdi i slobodi, doksu, ustvari, podmuklo kovali plan da oni lično postanu veći moćnici od samog despota. Jako ihdobro sve poznajem da bih pogrešio. Zašto to tada nisam pisao? Delimično jesamnagoveštavao u čemu je problem opozicije, ali sam smatrao da je mnogo važnije rušenjemrskog despotskog režim, nego otvoreni obračun na opozicionoj strani. Tačnije, nismo ni imalineki veliki izbor. Morao sam da se zadovoljim ponuđenim rešenjima i da se opredelim premanekom ličnom osećaju. Moj izbor je bio - Zoran Đinđić. Uprkos velikim našim razlikama, on mise nametnuo kao jedino političko rešenje. Imao sam jak osećaj istorijske odgovornosti za svešto nam se tada dešavalo i smatrao sam da je moja intelektualna i patriotska obaveza daotvorim oči našem zavedenom i naivnom narodu.

1 / 5

Page 2: Pobuna

Pobuna

Napisao Branko Dragašponedeljak, 06 april 2009 10:11

Moje javno opoziciono delovanje nije bilo istog karaktera kao delovanje opozicionih lidera, jer jemoja borba bila za uspostavljanje demokratskih institucija i vladavinu prava u državi koju jedespot pogrešno vodio, dok su opozicioni lideri bili politički ostrašćeni da oni dođu na vlast izamene despota. To je bila nepremostiva razlika. Na kraju, ja sam izgubio svoj međunarodniposlovni sistem koga sam, bez ičije pomoći, lično stvorio i došao sam direktno pod udarkriminalnih grupacija režima, dok su opozicioni lideri profitirali baveći se politikom. I to jeobjašnjenje mnogima koji su bili iznenađeni kada sam u februaru 2001. napustio jedanpogrešan koncept i kada sam prvi otvoreno počeo da ukazujem na svu štetnost po državne inacionalne interese toga nametnutog neoliberalnog modela. Moje neslaganje sa novom vlašćunije, dakle , bilo personalne prirode, nego suštinske. Smatrao sam da se totalitarni režim usvojoj osnovi nije promenio, nego da su samo mlađi i marketinški bolje dizajnirani političaripreoteli vlast. Neoliberalni totalitarni režim je imao svu podršku razvijenog demokratskog sveta itako se vešto kamuflirao iza praznih parola o evropskim i evroatlanskim integracijama.

Moj sukob i razlaz sa Đinđićem je bio konceptualne prirode, jer sam smatrao da je izdao našeopozicione ideale, da državu vodi u haos i beznađe i da nije dorastao istorijskom zadatku koji jepred njegovu generaciju političara postavljen. Taj razlaz i sve neprijatnosti i zabrane kroz kojesam prošao zbog svoje doslednosti da se iz temelja promeni totalitarni sistem, nisu me političkiostrastili da danas likujem nad činjenicom da sam bio potpuno u pravu. Bilo bi daleko bolje danisam bio u pravu i da je Đinđić ostao živ, a Srbija postala moderna i bogata demokratskadržava. Bilo bi to mnogo bolje za sve nas, makar moja sujeta bila pogođena.

Pošto se to nije dogodilo i pošto se danas nalazimo u opštem haosu i ludilu, smatram da imampravo i da sam zaslužio da otvoreno iznesem svoja razmišljanja i da predložim načinerešavanja naših današnjih problema. Na to me obavezuju i sve pohvale iz zemlje i rasejanjakoje svakodnevno dobijam od ljudi koji podržavaju moj rad. Istrajati u svojoj moralnoj vertikali ičistoti duha pitanje je same suštine bića. Istrajati u borbi za uspostavljanje demokratskihinstitucija i vladavinu prava istorijska je obaveza svakog mislećeg čoveka u zemlji i rasejanju.Zato, ne treba svojoj ličnosti pridavati nekakav značaj, nego treba slediti duh vremena i idealekoje nosimo u sebe. Te ideale, obećavam svima koji su se uplašili, nikada neću napustiti. To bibila izdaja samog sebe.

Dakle, ako sve ovo znamo, onda mi je mnogo lakše da otvoreno iznosim svoj koncept,neplašeći se da će me građani, koji danas teško preživljavaju ovu krizu, pogrešno razumeti.Uslov da se izbavimo iz ove krize je da budemo - otvoreni i iskreni. Ne smemo da obmanjujemosami sebe. Nema nedodirljivih istorijskih veličina. Svi moraju da prođu kritički sud istorije. To jeuslov bez koga nema napretka. Kada će nam biti bolje? Kada prestanemo da se lažemo i kadaprestanemo da krademo. Tačnije, kada građani ne dozvole da ih vlast laže i krade.

2 / 5

Page 3: Pobuna

Pobuna

Napisao Branko Dragašponedeljak, 06 april 2009 10:11

To je početak. Dalje, moramo da počnemo da radimo i da počnemo da štedimo. Kejnsovebudalaštine da se nezarađenom potrošnjom pokreće društvo, doživele su krah u neoliberalnomkapitalizmu zasnovanom na raskoši, nemanju mere i životu na kredit. Vreme obilja je završeno.Ulazimo u novo doba. Ne propada kapitalizam, on samo menja košuljicu. Umesto oligarhijskogkapitalizma, spasonosno rešenje je - narodni kapitalizam.

Naša duhovna elita to mora da shvati. Kada to bude shvatila, onda mora da izradi državotvornui nacionalnu strategiju razvoja do kraja XXI veka. Naša duhovna elita to mora da napravi. Onamora da pokaže put izbavljenja. Kada tu državotvornu i nacionalnu strategiju napravi, ondamora to građanima da predstavi. Duhovna elita mora da obrazuje svoje građane. To je njenaistorijska dužnost. Najbolje se obrazuju građani ličnim primerom. Ne može elita da živi životomkoji se razlikuje od njenog učenja. U elitu se ulazi samo ako ste spremni da se žrtvujete zasvoje ideale. Žrtva odvaja elitu od ostalog naroda. Kada kažem žrtvovanje ne mislim da elitatreba da golim prsima juriša na bajonete, nego mislim na doslednost u odbrani ideala kojepropoveda.

Gospodo intelektualci, ako želite da budete elita izađite iz svojih kabineta, stranaka, državnihprivilegija, akademskih titula, instituta, fakulteta, nevladinih organizacija, upravnih odbora,izađite iz svoje prepotentnosti, izuzetnosti, nadarenosti, veličanstvenosti i neponovljivosti,odbacite svoju taštinu, sujetu, uobraženost i gordost, prognajte gramzivost, pohlepu ineumerenost, razbijte nacionalne iluzije i zablude, udružite se sa drugim intelektualcima izajedno, timski, krenite da propovedate narodu o spasonosnoj strategiji za izbavljenje.. To jeistorijska obaveza današnje elite. To ona mora da uradi ako hoće da uđe u povest srpskognaroda. Neko to mora da uradi.

Umesto da pričate o problemima, pričajte o rešenjima. Kada pričate o rešenjima nekogproblema, pokazujete sav svoj raskošan talenat i znanje. Priča o problemima je dosadnočobansko naklapanje jednog te istog stanja. Suština našeg delovanja nije da se ispraznomretorikom objašnjava stanje, nego da se mudrim promišljanjem i operativnim delovanjem nuderešenja. A to je najteže. Velika svetska ekonomska kriza je pokazala da politička oligarhija svetanema rešenje za krizu. Tajkunima nikakva rešenja krize ni ne trebaju. Oni su se dovoljno nakralida mogu mirno da troše oteto. Jedino čega se boje je socijalna revolucija u kojoj mogu sve daizgube. Plaše ih potezi Uga Čavesa, Eda Moralesa i Gadafija, jer to oduzimanje od najbogatijih ipodela siromašnima, može biti opasan zarazan virus koji se brzo raširi po svetu. Istorijačovečanstva je istorija borbe za pravdu i slobodu.

Konercijalna civilizacija nije uspela da svede čoveka na programiranog robota koji nema osećajza pravdu, slobodu i lepo. Savremeni čovek je razapet između savremene tehnike koja ga je

3 / 5

Page 4: Pobuna

Pobuna

Napisao Branko Dragašponedeljak, 06 april 2009 10:11

odvela u kosmos i unutrašnje duše koja se još uvek greje na upaljenim vatrama u pećinamaAltamire. Nije lako pomiriti te dve krajnosti. Ali smatram da je moguće, ukoliko se uporno radi nasebi, da se, ipak, pronađe sklad. A sklad je savršen spoj različitosti.

Tvrdio sam pre dve decenije, mnogi malograđani i partijski poslušnici su negodovali, da jemoguće spojiti i uskladiti dinarsku violentnost, epsku naraciju,pravoslavnu skromnost, krajiškepesme, šumadijsku vrcavost, ljubav prema precima, istoriji i tradiciji sa razuzdanom Bošovomimaginacijom, koloritnom Brojgelovom paletom, ingenioznom Gojinom porukom, saLeonardovim i Mikelanđelovim buntom, snagom Betovena i Vagnera i prozirnošću i mekotomMocarta i Šuberta. Moguće je u sebi spojiti Nušića i Rablea, Domanovića i Ščedrina, Pekića iKrležu, Svetog Savu i Voltera, Nemanju i Ehnatona, Jakova ili Periklea, moguće je pronaći spojizmeđu gusala i klavira, ojkanja i filharmonije, tradicije i modernosti i vere i nauke. Obrazovančovek zna da su srpske freske nagovestile dolazak Đotoa, da je Vinča bila neolitski Vol Strit, daje Lepenac pravio umetnička remek dela, da su Srbi bili predstraža hrišćanstvu, da do Solunatreba dva somuna, da je 2,5 miliona Srba stradalo u XX veku i da je Nikola Tesla bio kosmičkapojava, ali isto tako moramo da znamo da Srbi nisu prvi sišli sa grane, da mi nismo nebeskinarod, da smo politički diletanti, da ginemo za tuđe interesa, da smo naivni i da ne razumemoistorijske tokove. Zagovornik sam teze da je moguće spojiti ljubav prema srpskom opanku iitalijansku kravatu. Mogu se spojiti vožnja modernog automobila i slavljenja srpske slave.Naravno, ako je taj automobil zarađen na tržištu, a nije otet ili dobijen na poklon od tajkuna. Štaznači biti danas moderan? Da li je moderan onaj koji nosi skupocena odela, vozi besna kola,stanuje na Ukletom brdu i sve je to stekao baveći se politikom? Da li je moderan japijevac saVol Strita koji je uništio svetske finansije? Da li je moderan onaj javni delatnik koji se zalaže zatržište, dok prima platu sa budžeta?

Biti moderan danas znači biti pošten, vredan, štedljiv i imati iskustvo i znanje. Biti moderanznači davati drugima, a ne otimati od drugih. Biti moderan znači živeti od svoga rada na tržištu.Biti moderan znači biti Srbin, Evropejac i građanin sveta. Zašto bi to bilo u sukobu? Nemasukoba tamo gde je uspostavljen sklad različitosti. I lepota duha podrazumeva da jeuspostavljen sklad različitosti.

To je ideja koju nudim građanima Srbije. To je put našeg izbavljenja. Umesto da se zatvaramo iobmanjujemo, potrebno je da otvorimo društvo i srušimo sve zablude. Ne ruše se zabrane izablude tako što se legalizuje homoseksualizam. To je stvaranje novih ograda i zabluda.Homoseksualizam je star koliko i čovečanstvo. I mnogi pametni ljudi pre nas nisu doneli zakono homoseksualcima jer bi tako ugrozili njihove slobode i stvorili nove ograde. Samomalograđani na vlasti uporno pokušavaju da se dodvore moćnim homoseksualnim lobistimadonošenjem ovakvog zakona. Samo neuspešna vlast izmišlja nove sukobe kako bi produžilasvoju pljačku države. Izmišlja nove podele kako bi nastavila da vlada. Pošto ne znaju kako dareše krizu, onda su smislili da oporezuju sve one koji imaju više od 40.000 dinara. Tako guraju

4 / 5

Page 5: Pobuna

Pobuna

Napisao Branko Dragašponedeljak, 06 april 2009 10:11

jedne građane na druge. Guraju u sukob one koji imaju više i kojima uzimaju da bi dali onimakoji imaju manje. Suština problema se sakriva. A suština problema je da većina građana Srbijenema dovoljno za život i da treba napraviti takav sistem u kome građani mogu da zarade zabolji život. Jedini način da se izbavimo siromaštva je da na tržištu zaradimo bolji život. To namne može obezbediti ovaj totalitarni režim. Jedini način da se izbavimo je rušenje totalitarnogrežima.

Građani Srbije moraju da se pobune. Niko im neće doneti bolji život. Opozicije više nema, jersu svi ili bili na vlasti ili su vlast. Građani moraju sami da se organizuju. Moraju sami da seodupru profesionalnim političarima. Ne trebaju nam promene u kojima će se na vlast vratiti onibivši. Koji su, takođe, bili neuspešni. Ne treba nam smena političara na vlasti. Treba namtemeljna promena sistema. Trebaju nam nove građanske institucije. Treba nam nova političkaideja. Na političkom tržištu su ljudi koji nemaju nikakvu političku ideju. Ponovo se njihova politikasvodi na otimanju vlasti. Pobuna građana mora da donese novu politiku u Srbiji. Pobunagrađana je politički povod na koji mora da odnese sve političke brane razvoju demokratije,vladavine prava i sloboda u Srbiji.

Pobuna građana je nužna odbrana države i naroda.

Pobuna građana je put našeg izbavljenja.

Ne sedite i ne čekajte, učinite nešto za sebe i svoje pokolenje.

Tabloid broj 177 2009-02-04

5 / 5