Plameni inkvizitori 1

7/29/2019 Plameni inkvizitori 1

http://slidepdf.com/reader/full/plameni-inkvizitori-1 1/325

Marija Jurić Zagorka - Plameni inkvizitori

prvi dio



KĆI KRVNIKA

Proljetni dan, vedri je, a ljudi su mračni. Okupljeni na obali kaptolskog ribnjaka,gledajući u" djevojku koja rukama kopa zemlju. Iza nje kaptolski de-ds setnik s

lovnim bičem. Izmučena nevoljnica digne pogled kao da traži pomoć, ali desetnikvikne:- Kopaj, kućko đavolova, ili će se moja remenjarka napiti tvoje krvi.Djevojčino tijelo klone nad jamom, ruke se ponovo zarinu u zemlju. Ljudi oko nješute kao da nešto iščekuju, što je jama dublja, njihove se glave spuštaju niže.Njihovi pogledi traže...Onda se svi uznemire, zamrmore. Na dnu jame mrtav čovjek. Kaptolski desetnikklikne slovodobitno:- Aha, dakle ga je ipak zakopala!Onda .digne svoj bič. Olovni okrajci zadiru u djevojčino meso. Slomljeni krik - kaoda je viknuo mrtvac u jami.Iza svjetine pojave se jahači. Nježni glas jahačice strogo ukori:

- Zašto opet tucete, Ruprete?Sve se glave podignute k plavoj djevojci na konju. Srebrno vezivo njezinaružičastog plašta ulijeva počitanje. U pogledu nesretne crnokose kopačice ogledase duboka zahvalnost. Djevojka na konju zapita mekim glasom: ;~ što se događaovdje? želim saznati!- Banska svjetlosti - banovice naša - evo, krvnikova kći počinila je zločin:zakopala je nekog ribara za koga se tek nakon njegove smrti saznalo da jekrivovjerac - pataren, pa je njegova časnost nadinkvizitor Matijas osudio da garaznesu grabežljive ptice. A krvnikova kći Tajana došuljala se prošle noći kosuđenom truplu i zakopala ga. Sada je, naravno, njegova časnost osudilazločinku da ga otkopa golim rukama.- Dobro, Ruperte, ali zašto je tucete?

- Pretvara se da ne može kopati, a osuda glasi da mora tru" pio iskopati golimrukama.- Ali osuda ne određuje bičevanje i zato osjećam dužnost da zaštitim sirotu odolovnog biča koji je sigurno samo lična osuda gospodina desetnika.Snaga topline mekana glasa, blaga pogleda i razborita tumačenja, prešla je uduše ljudi. Njihova lica pokazuju da odobravaju samilosti.- Svijetla banovica govori istinu. Neka se vrši osuda. Ali zašto je desetnik tučekao da je pseto, a ne djevojka - veli muški glas iz svjetine....;-;.. Desetnik zvizne bičem i bijesno krikne: " - Tko se usuđuje ovdjegovoriti? Na koljena, pseto!- Nisam kaptolski vazal. Građanin sam slobodnoga građa Griča i pošteni sedlar.Ne zamjerite, banovice, što sam se usudio da progovorim.

- Tvoje riječi pokazuju da slijediš nauku ljubavi i samilosti prema bližnjima -odvrati banovica. A osuđena - kao da želi iskazati zahvalnost - prione hitro i oštrosvom mučnom poslu.Zamalo se u dnu jame pokaže truplo u siromašnoj širokoj smeđoj košulji sribarskim pojasom. Rupret digne ruke i reče povišenim glasom:- Oprala si svoju dušu od strahovitog grijeha što si ga počinila kad si predalazemlji đavolsko tijelo krivovjerca. Idi svojoj kući!S kraja ledine dotrči među svjetinu gorostas od čovjeka. Obrastao je bradom,odjeven u haljetak od tri boje: zelene, crvene i bijele.- Krvnik - šapću ljudi i ugibaju mu se, a on se okrene prema djevojci i vikne:- Nikad više u moju kuću, prokleto smeće! Kakvu mi nanosiš sramotu! Volio bih tevidjeti da ležiš u zemlji nego što si zakopala griješno krivovjersko tijelo.- Zar niste čuli da je izvršila, pokoru? - opomene ga banovica.- Nikada nitko neće s moje glave oprati ovu sramotu. Neka mi ne dolazi pod krov

jer cu ga nad njom zapaliti.

2



Crnooka bljedolika djevojka, čudne tajanstvene ljepote, stoji nijema, mirna kaoda nije svjesna svoje nesreće.- Javi se u moj dvorac na Griču, - reče joj mlada banovica - trebam služavku.Onda okrene konja.Svjetina izražava ushićenje nad tolikom dobrotom, a krvnikova kći pogleda zadjevojkom dubokim upitnim pogledom. Zatim krene prema Laškoj vaši. Njezina

se vitka pojava izgubi u grmlju ribnjaka.Ljudi s izrazom veselja promatraju kaptolskog desetnika koji je ostao ponižen.Graditelj Kucoti povuče ga k obali ribnjaka i reče:- Prokleto te osramotila banovica pred cijelim svijetom. Vidiš kako ti sepodruguje: pozvala te na red i nije ti dopustila da tučeš djevojku. A o čemu jošrazmišljaš?Rupret bijesno zamahne remenjarkom po zraku:- Čuj, Kucoti, ono od čega je banovica Mirena obranila krvnički smet, to će dobiti- ona. Zakovat ću je u toranj i izbiče-vati je od srca. Inkvizitor Matijas bit ćezadovoljan!- Ah, vidi, vidi! - vikne Kucoti. - Pojavio se putujući vitez Sokol. Davno ga nijebilo.

- Jao! prilazi krvničkoj kćeri! Ide uz nju - uzima je u zaštitu. Gledaj! Dužnost jeove viteške klateži da štiti sirote, ali ne takav krivovjerski smet.- Protiv njega ne možemo ništa - odvrati Kucoti - ali banovica neka ispašta. BanJoakim mari samo za onu cigansku kraljicu, a ne za svoju kćerku.Kucoti pogleda uz ledinu za plavokosom jahačicom što je zaostala za drugim

jahačima. Uz nju je smeđokosa drugarica koja joj ljutilo prigovara:- Rekla sam ti, Mireno, ne upleći se u to. Inkvizitor će misliti da si htjela spriječitinjegovu osudu.- Samo sam spriječila nečovječnost onog krvoloka koji tuče sve ljude kao da sustvoreni samo za njegovu remenjarku.- Ali ova djevojka nije zavrijedila tvoju zaštitu, zakopala je patarena.- Patarena? Nikada nisam čula tu riječ.

-- To su krivovjerci iz Bosne koji sebe nazivaju bogumilima, tobože jer su Bogumili - a zapravo su đavolu predragi.- Pa kako je ovaj iz Bosne dospio ovamo?- Prodrli su u čitavu Dalmaciju i Slavoniju, a moj ujak inkvizitor zna da su nekizalutali već i na Grič. Nakon smrti ovog ribara saznalo se da je bio pataren.- Možda, ali nije dokazano. - Ako to veli ujak koji je svet čovjek i podignut na častnadinkvizitora, onda jest tako. On se ne može pretvarati. Osjećaš li što si učinila,Mireno? Ne primi pod krov djevojku koja sahranjuje krivovjerce.- Ali ona je svoju dušu očistila, a vidiš - neuka je i ne zna prosuditi svoj čin.Sirota, nema krova, otac ju je protjerao! Dor-ja, ti se najpobožnija djevojka učitavoj zemlji, ja znam da je i tebi žao djevojke, ali se bojiš ujaka.- Nije to zbog ujaka. Grozim se od blizine koja je dodirnu-la krivovjerca. Ti,

Mireno, ne znaš ništa o tome, ali meni je pričao moj ujak. čula sam kako velikimeštar svetih hospitalaca Olivero i prior svetih templara Kastro pripovijedaju ostrahovitim nesrećama koje mogu stići čovjeka. Kome ćeš vjerovati ako nenjima?- Vjerujem i želim da me o tome uputiš, Dorja.- Evo, to i činim. Primi, Mireno, moj savjet: pošalji slugu u svoju palaču i kadtamo stigne krvnikova kći, neka je izbace napolje.- Dorja, to ne mogu učiniti, ali ona će spavati u sjeniku. To ti ne može biti krivo.Smeđokosa djevojka žestoko zamahne glavom i uvrijeđeno odgovori:- Neću u tvojoj kući dočekati tvoje vjenčanje. Smjesta putujem.- Zato što ne mogu prosjakinju baciti na ulicu? Nanosiš mi toliku žalost i sramotu.- Nitko iie treba doznati što se zbilo među nama. Velim ti, neću ostati u blizinidjevojke koja je svojim rukama dodirnula krivovjerca. Idem kući, a kada moj bratdođe na tvoje vjenčanje, reci mu da me hitno pozvala stara kneginja.

3



- Molim te, Dorja, ostani. Vidiš, uz krvnikovu kćer ide vitez Sokol, a njega poštujusvi.- Svoju odluku ne mijenjam. Evo, tvoj je vjerenik nešto nestrpljiv, a knezoviGisingovci nas zlovoljno gledaju.Potjerale su konje prema svojoj pratnji, ali se plavokosa banova kći još jednomzaustavi:

- Sutra u jutro je moje vjenčanje. Ne mogu vjerovati da bi me mogla ostaviti.- Krvnikova kći ne smije pod tvoj krov.- Nizašto na svijetu ne smijem uskratiti samilost nesretnici bez krova i kruha.- Onda reci da me je hitno pozvala stara kneginja Babo-nić. Ja idem.Dorja dozove svoju pratilicu i sluge i pojuri prema glavnoj cesti. Mirena, blijeda ižalosna, promatra kako joj naglo izmiče pogledu. Onda joj se približi vjerenik,mladić lijepa lica i povede je k ostalim jahačima.lPotjerali su konje prema pratnji. Mlada plavokosa banova kći zaustavi se još

jednom i oslovi svoju prijateljicu kneginjicu Do-rju iz Okić-grada:Ne mogu vjerovati da me napuštaš? Izbaci ispod svojega krova krvnikovu kćer. -Nemaš li samilosti prema protjeranom stvorenju, Dorja? Nikad neću promijeniti

odluku da nesretnici udijelim milost.

TOMO CRNI

U svemiru titraju zvijezde. Na zemlji duboki mrak i tišina kao da se sve pretvorilou grobište. Nešto, poput nemani, vuče se pustom noći. Sve je bliža škripa kola itopot konja.Gromki poklik odjekne mrakom kao da je pao sa zvjezdanog neba.- Stoj! - zagrmi grubi glas.- Tko je? - odazove se netko u tmini poput upita dršćućeg djeteta.- Kraljičini harmičari.Štropot umukne. Netko odgovara:

- Mi smo domaći trgovci, vraćamo se sa sajma, nemamo tuđe robe.Da se nitko nije maknuo kad zapovijedaju harmičari.Sve je tiho nitko se ne miče, a onda deset baklja plane u mraku. Svjetlost otkrijecestu i povorku kola. Na sjedalima zaprepaštena lica. Oko njih smotao se obruč

jahača s okruglim željeznim klobucima. U rukama im mačevi i baklje. Na čelu jemladi čovjek u crnoj kacigi.U kolima šapću: - Nisu harmičari. Razbojnici su...- Ako bi se netko usudio usprotiviti, raskomadat ćemo ga kao pečenu prasad -vikne vitki vođa koji sjedi na nemirnom vrancu. Zaustavi se pred prvim kolima:- Sto zuriš mrcino kramarska? Vadi novce! Sve što imaš...Pun strepnje, čovjek ne govori, ne oklijeva, već izvlači iz košulje kesu.Pregledaj kola - zapovijedi vođa momcima - nije li lopov štogod sakrio u sijeno.

Dva su momka pretražili kola, ali nigdje ne nađoše ništa, čovjek u crnoj kacigipolazi redom od jednih kola do drugih i otim-Ije sve. Nitko se ne opire.Iz jednih kola skoči muškarac. Opasan je mačem, u građanskoj haljini, pa ćeodvažno:Svući me, uzmi sve, ali ja ne dajem ništa dobrovoljno.- Tko si ti da se usuđuješ prkositi? • Sedlar sam i građanin slobodnog kraljevskoggrađa Gri-ča " - odgovori on i udari po toku svog građanskog mača. "- • Otpašite mu tubastu nožetinu s njegova pojasa, neka njime naše žene domasijeku glave puranima.Grički sedlar se isprsi:Uzmi novce i život ako si vitez - a to mi svjedoči tvoja odora - samo ne diraj častmača mojega grada.Umiješ hrabro braniti čast svojega mača. Neka ti je i tvoj novac. A drugi put neputuj s takvom kramarskom klateži - reče čovjek i dobaci mu kesu što su mu je

4



oteli njegovi momci pa krene narednim kolima. Uz kotač kleči starac zavinutanosa, plače i moli:- Gospodine uzvišeni, časni, nema u mene ničesa! i. - Tko je ova dvogrbamrcina što se tu valja preda mnom? s*- pita vođa.- Lakoveški cincar - odgovore momci.Gospodine milostivi, ako u mene nađeš zlata, uzmi mi

Vođa ga udari bičem.- Kukavče, glavu bi tvoju i svinja ispljuvala. Vadi iz moš-nje zlato, ili ću ti ja iztrbuha izvaditi crijeva! Nećeš da vadiš kesu? Momci podraškajte mu grkljannožem.- Evo, uzmite za njega moj novac i ogrlicu - vikne ženski glas.Vođa u crnoj kacigi okrene se. Pored njegova konja stoji djevojka. Osvijetljena jebakljom. Glava joj pokrivena kapicom naušankom, ispod kapice talasa sesvjetlosmeđa raspletena kosa. Svijetlosmeđe oči gledaju mrko vođu, a tananetuke pružaju mu nakit i kesu. Čovjek časak šuti, a njegovim tamnoputim licem,pod crnom kacigom, preleti tajanstveni smiješak.- Ljepotice, od žena ne otimani - novac.- Ali ja dajem otkupninu za ovog starca.

- Milosrdna ljepoto, baš ste odlično društvo odabrali za svoje suputnike.- Bojala sam se da ću putem sresti nesigurno odlično društvo . . .- A vidite, baš su vam oni pomogli da vas je moja sreća nanijela na moj put.Maknite, momci, baklje! Njezine oči svjetle jače. Spremite, ljepotice, nakite! Međusvojim dragim kamenjem vi ste naj skupocjeniji. Samo ću taj zadržati.Ponosno osovi ona glavu.- Vaša je odora viteška, p. čin razbojnički. Vitezovi brane žene od napadača.- Da ih mogu sami uzeti...- Slušajte: ovdje su moje sluge i dvije služavke. Pustite jednog od njih kući dadonese otkupninu. Koliko tražite?- Sedam kraljevskih kruna, sedam kraljevskih dvorova, sa sedam utvrđenih kula.

Ne zbijajte šale. To moj brat nema. Recite koliko tražitemaraka u zlatu?- A tko je vaš brat, ljepotice?- Knez Ivan Okićki.

_ Mača mi, opasno je susresti se s takvom ljepotom. Momci da mi niste pustili soka njezine sluge i sluškinje. Amo jednoga konja! Lijepa kneginjice, molim,potrudite se uspeti na ovog vranca.Mirno i bez oklijevanja uspne se djevojka u sedlo.- Ha - ha - ha - lukavi ste. I ja se bratimim s lisicama.; Nadate se odjuriti u noć?Uzalud vam nada. Privežite joj konja uz mojega. To vas baš mnogo ne veseli,lijepa kneginjice? Dakle, jeste li sva kola pretražili, momci?- Gospodaru, pokupili smo sve što je bilo.

- Neka ova cincarska gamad ide dalje - olakšali smo im breme. Sretan vam iveseo put - okrene se prema povorci kola na cesti i zategne uzde svome konju uzkoji je svezan konj zarobljene djevojke.- Kamo me vodite? - Zapita ona oštro.- Do mojega dvorca bilo bi odviše daleko. Naći ćemo ko-naćište na ledini -odgovori on.I krene s ceste u tminu. Njegov konj povuče za sobom i vranca na kojem sjedikneginja. Na ledini privuče vođa vranca posve blizu, a djevojku dohvati okostruka.- Nikad još nisam imao takvu lovinu. "Djevojka odgurne njegovu ruku:- Fric, dajem vam čitav svoj miraz - pustite me.- Ovu vam uvredu, kneginjice, neću oprostiti. Uspoređujete me s Fricom?Upamtite, on je razbojnik koji ubija ljude, žene i djecu.- I vi ste htjeli ubiti starca.

5



- Ubijamo samo na megdanu i to sebi ravne. Ovo sa starcem bilo je samo da senauživam muka te kukavice. Ja pljačkam, istina je. E, pa robe i gospoda vitezovitemplari, hospitalci, vlastelini, trgovci i lihvari.- Tko ste vi? - upita ona, gledajući u noć po kojoj se šu-nja svijetla maglica.- Tomo Loborski - kojega pošteni otimiči zovu "Tomo Crni".- Ako pod ovom viteškom odorom bije srce viteza Tome, onda me pustite na

Okić-grad.- Dobro. Primam, ali uz dobrovoljnu otkupninu - reče on drsko.- Zaklinjem vas čašću vašega mača - pustite mel- Moj bi mi mač uskratio službu za sva vremena i prezreo do groba da vas pustimovako, bez otkupnine... Dok je to govorio, gledala je ona preda se u tminu u kojoj

je svijetla maglica bivala sve jasnija pa joj se činilo da se iz zemlje diže nekikriješ - kao da tamo ima nešto živo. Sto su jašili dalje, maglica je postajala veća -kao da je to neki odsjaj žara.- Dakle, lijepa kneginjice, odlučite se brzo. Vaše je lijepo tijelo posuda žeravice ipitam vas: hoćete li dobrovoljno položiti otkupninu? Ako niste voljni, pozvat ćumomke da vas svezu.Neko je vrijeme šutjela, a onda će, spočitavajući mu:

- Da ste pravi vitez, ne biste prijetili silom.- Ne rekoh li da bi mi bilo draže, mnogo draže, kad biste pristali dobrovoljno.Mača mi moga, ne bih vam te radosti nikada zaboravio.Zašto govorite sa mnom kao s djevojčurom? Vaše me ponašanje odvraća od vas,ali da se drukčije vladate ...- Onda? Izrecite - žurno će on, a glas mu zadršće.- Robili ste na moje oči, zao vas glas prati; svejedno, lagala bih kad bih rekla daste mi mrski...Pristajete - pristajete! - klikne on. - Glas o vašoj po-božnosti i o mojoj zloći uživa

jednaku slavu, a mi...- Ne usporcđujte me sa sobom. Šutite i slušajte što hoću da vam kažem. Usvjetlu baklje vidjela sam vaše crnoputo lice, tamne oči i vašu stasitost.

- I riječima me rasplamsavate, ljepoto. Jao meni i vama!- Čekajte da dorečern: mene odbija vaše ponašanje. Lijepe riječi omamile bi mojesrce, lijepe slatke riječi kojima vitezovi osvajaju djevice. To bih htjela da čujem iod vas.- Noćna zvijezdo - jutarnja roso moja!- Vidite, to već ljepše zvuči. Samo nastavite. Kao što žica s lutnje dira srce, takomene diraju riječi...Njegove usne sipale su pregršt trubadurskih laskanja. Vrijeme je prolazilo.Odjednom, on se trgne i reče:- Siđimo, kneginjice. __ - Vaša četa je odveć blizu, a i moje sluge su s njima.On zatrubi tri puta u rog, a topot konja iza njih se izgubi. Četa je zaostala dok suoni proslijedili dalje.

Nisam vam mrzak, mirisna ljubice? - šapne on. - Umirem za tobom, siđi da tezagrlim.- Siđite i dignite me s konja - šapne ona.On oštro povuče i zaustavi oba konja, skoči sa sedla i, kao u nekoj omami, pođeda obiđe konja kako bi kneginjicu skinuo. U tom času udari ona svojega konjasvezanog s njegovim i divljim trkom jurne u noć, ravno prema žarkoj magli kojapred njom lebdi kao užareni oblak. Ispred toga žara opazi crne zidove i kule, a zasobom začu zvuk roga pa još jače potjera konje prema siluetama zidina i kula.Našla se na rubu močvare usred koje stoji tvrđava, a iz nje se diže užareni dim.Na stražarnici stoji noćobdija, obasjan svjetlom iz dvorišta.

S njime je vratar. Obojica srču vino iz vrča. _ Čuješ li? Opet netko trubi. Sada posve blizu močvare "- upozori vratar. _ Bogrne jest. I neki ženski glas čujem - pazi - slušaj...

6



_ Vigilatore stana - viče žena - vitezova templara, spusti brv, djevicu progonirazbojnik. Spasite me!- Čuješ li? Djevica - razbojnik - brv! Veliki meštar Oli-vero zapovijedio je, ako sepred utvrdom javi razbojnik s djevicom, valja spustiti brv.- Onda hitro, danas je Olivero podivljao. Mogao bi te za-Jclati ako ne pustišptičicu u kavez. Divlji su ovi templarski dotepenci.

Vratar se spusti nekoliko koraka niz kulu i stade okretati ko-lotur. Dugi mostspušta se preko močvare. Kraj mu padne na ledinu. Dršćućim srcem Dorja skočisa sedla, potrči bez daha po brvi i nađe se na malom ulazu u tvrđavu. Osjeti sepotpuno sigurna.- Dignite brv - reče vrataru sva zaaantana. - Razbojnik, me progoni: Je li velikimeštar Olivero budan?- Posve budan.- Sto to gori u dvorištu tvrđave?- Gori kriješ u počast vama.- Vi ste pijani. To svjedoče vaše riječi i zadah vina. Govorite - gdje ću naći velikogmeštra Olivera?- Lako ga je naći, idite samo desno, tamo je ulaz u dvorište, on se tamo grije.

Drskost vratarovih odgovora upute ju da prekine s njim razgovor i krene putemkoji joj pokazao. Vratar je opet stao navijati kolotur da digne most. Ali na njemuspazi sjenu čovjeka koji se sklize niz strminu brvi, vičući:- Čekaj lopove, ovdje Tomo Loborski, vaš prijatelj. Brzo okrene vratar koloturnatrag, a Tomo prijeđe preko brvi, zamahnuvši rukom na vratara:Pijana mrcino, ne poznaješ li me? Sto je tamo? Opet ve-Jako veselo. Neka vaše gospodstvo izvoli unići. Gdje je djevica što je prošla predamnom? Pošla je k vitezu Oliveru koji se grije kod ognjišta u dvorištu.- Mora da ga trese groznica kad se u svibnju grije kraj žive vatre. Idem da gapozdravim.Međutim je Dorja već unišla u dvorište tvrđave. Zastala je kao da su je udariliposred čela. U sredini visoko gori kriješ po-put plamena brda. Oko njega u plesu

se vrte žene raspletene kose. Oko struka opasane su vrpcama s kojih se spuštajublistavi nizovi. Vitezovi sviraju u frule, drugi opet hvataju djevojke, uz veselogrohotan smijeh isprepleću se s njima kao da ih je žar i vino potpuno obezumilo.Olivero stoji iza njih, lomatajući rukama, vrteći se, vičući gore prema kuli:- Sto si rekao? Grlica već dolazi - ona je tu - gdje - gdje je?Dorju hvata omaglica, ništa ne razumije i ne shvaća. Čini joj se da vidi polugoledjevojke, da čuje buku i smijeh, a sve je to negdje daleko, nejasno, kad je izomame trgne poznati glas:- Evo je, tu je, pala mi je u naručaj ravno s neba. Ona se povuče natrag predvitezom čije je lice posve nalik na Olivera, samo je sada iznakaženo pijanstvom.- Veliki meštre - prozbori užasnuta - došla sam da me zaštite.On je obuhvati oko struka, vičući:

- Znam, došla si zaštitit ću te, kako ne bih zlatna ribice! Djevojci se čini da je palau močvaru koja je guši. Otimlje se i, skupiv svu svoju snagu, odrine ga.- Fric, gdje si Fric? Veži ljepoticu - zapovijedi Olivero.Ove riječi zaustave Dorju i opet joj bude pred očima magla, ali novi glas privede

je k svijesti. U dvorište je ušao Tomo i pozdravio:- Vesela vam noć, veliki meštre Olivero.- Tomo, crni đavole, što te nosi mojim templarima? Nije dočekao odgovora. Opazida se Dorja sprema uteći, pa poleti za njom i obuhvati je oko struka.- Nema ti više bijega od mene, golubice. Dat ću Fricu čitavo blago, što mi je tebedonio u naručaj.Djevojci se smrači od njegovih riječi. Ipak pokuša još jednom uteći, .no on je držičvrsto i viče:- Sluge moje, ovamo, držite je, ni da se makne iz vaših pandža!Priskoče dva momka, pograbe je, jedan oko struka, a drugi joj ruke svineunatrag, dok Olivero bijesno viče:

7



- Sve djevice kraljevstva bile bi sretne da ih poželi Olivero. Golubice luda, padajna koljena pred lijepim Oliverom i moli ga za cjelov.Iza njega stoji Tomo, iskesi se u lice očajnoj kneginjici i upućuje:- Olivero! Ne tako nasilno! Najprije lijepe .liječi, slatke riječi - to će je omamiti.Pred njezinim očima sve se smiješalo u strahoviti metež. Iako sve vidi, ipak joj sečini da sniva đavolski san. Osvijeste je To-rnin smijeh i njegove riječi. Pribere

opet svu snagu i stane se otimati.- U moju ložnicu s njom! - zapovijedi Olivero. - Ovu noć je moja, svežite je.

Sluge otkopčaju svoje pojase, svezu joj ruke i noge pa je ponesu isprijed krijesau kuću. Tomin glasni smijeh nadjačava kriku djevojaka i buku pijanih.Dorja leži na postelji pod crvenim zastorom porubljenim zlatnim resama. Nemoć

je učini apatičnom. Gleda preda se kao da je obračunala sa životom. Vrata seotvore. Lijepi Olivero pijan, ali još na nogama, ulazi u sobu i približava se postelji.- Veliki meštre vitezova templara - vikne Dorja - za ime božje, zar me nepoznajete? Pogledajte me - ja sam nećakinja vašeg prijatelja Matijasa.On se luđački smije i zatetura prema postelji:- Vražja, anđelova, svejedno je...

Ali ga za ramena zgrabe dvije ruke i povuku natrag. Tomo će ironički:- Veliki meštre, pristojno bilo bi da prije ponudite gosta!- Sto radiš ti ovdje, razbojnice Tomo?- U posjetu sam svojem drugu - dopusti mi da prospavam pod zlatnim resamaovoga kreveta.- Idi, Tomo, ne smetaj, ja sam Olivero!Umjesto odgovora, Tomo zgrabi Olivera i zapravo ga odnese u pokrajnuprostoriju. Onda zakračuna vrata i vrati se u spavaću sobu svoga kućedomaćina.Dorja se na postelji trgne. Tomo prekrsti ruke i polagano pristupi k njoj, korak pokorak, uživajući u njezinu strahu.Ona smrtno problijedi. Tomin zluradi osmijeh potrese je do kostiju.- Vidjeli ste u tmini žar i zapali u samostan. Mislili ste ovdje naći zaklonište? i

ponovo se nasmije.- Plemenita djevica smislila je u svojoj glavi lukavu osnovu, pobjegla je jaretu, analetjela u vučju jamu. Zavrijedili ste to. Nikad se Tomo nije umiljavao jednojženi kao što je činio danas. Budala sam bio, a vi ste mi se rugali. Eh, sad se, eto,rugam ja vama. Trebalo je da vas svežem kao templar.Ona samo zuri preda se potpuno svjesna svoje nemoći.- Dakle, da se obračunamo, lijepa kneginjo! Tko je Tomu jednom prevario, taj muplaća lihvarske kamate. Ipak sam još uvijek vitez. Prepuštam vam da birate:Olivera ili mene - brzo. Ne čekani ni časa. Ja, ili on? Tko vam je draži?- Obojica ste mi podjednako odvratni, prokletnici.- Kneginjice, strah vam je iskvario ukus. Pomoći ću vam. Znam koji vam se višegadi. Onaj vitez, prijatelj vašeg ujaka inkvizitora. On smrdi po vinu kao staja po

gnoju, on je ogavniji, zato vas se odričem - u njegovu korist. Osim toga, on jesveti i pobožni hospitalac.Govorio je ironično i sa zlobnim izražajem lica. Onda je krenuo k vratima iza kojihse čulo lupanje i Oliverovo dozivanje.- Sad ću pustiti vuka k ovci - smije se Tomo.- Stanite! - poviče Dorja.

On se okrene, podboči i upita: ,- što želi ljepotica?- Gospodine, vi ste oprostili gričkom sedlaru. Zar nisam vrijedna koliko i on?- Bili ste mi blago vrijedno sedam kraljevstava. Sad mi ne značite ništa.- A ja vas molim: dajte mi bodež da se bar mogu riješiti ovih muka.- Otkud najpobožnijoj djevici tolika griješna misao? Neću vam pomoći da smrtnozgriješite. Vitez vas je zaslužio - i opet uhvati zavor.- Zaklinjem vas - ne otvarajte vrata onom groznom čovjeku.

8



Skrstio je ruke i nasmijao se:- Dakle, priznajete da sam vam ipak manje ogavan od njega? Za ovo priznanje -on se pokloni - odužit ću vam se. Tako mi mojega mača. U tu se zakletvu smijetepouzdati.- Zaprepašteni njezin pogled uhvati crnoputo lice koje gori od strasti, dok onironički govori dalje:

- Ja sam s ovim časnim vitezovima u dobrom prijateljstvu. Ovdje sam kod kuće.Mogu vas lako iznijeti iz samostana, ali da niste pisnuli jer će svi pijani i trijezninavaliti na me i otimati se za rođakinju inkvizitora Matijasa.- I on je zamota u crveni pokrivač, digne kao perce i ponese trijemom, ugibajućise svjetlu krijesa oko kojeg su još uvijek bučili vitezovi i djevojke.Stigavši u vežu, probudi ključara:- Otvaraj vežu, spuštaj brv! Smjesta!Vratar ponizno posluša i učini po zapovijedi glavareva prijatelja. A ovaj se žuripreko brvi. Na sredini najednom stane i primakne usne tkanini iza koje se nazireglava:- Kneginjice, da vas ovdje položim u močvaru, da vas za-gnjurim poput pupoljkau kaljužu?

Ispod pokrivača njezin je glas zvučio kao da je već ugušen u močvari.- Bacite me.- Kneginjice, s takvim roktanjem ne možete na onaj svijet. Ne dolikuje to vašemrodu ni ljepoti. Idite hrabro, nasmijani. Dajem vam još časak vremena da nasvoje djevičanske usne domamite smiješak i koju lijepu riječ, lijepu, slatku.Čekajte, tamo je močvara dublja, bit će vam brže kraj.Tomo požuri dalje sa svezanom djevojkom iznad močvare. Položi je na ledinu krajsvojih momaka koji su ga ovdje čekali.- Djevojka se ne miče, leži kao mrtva. Sagne se k njoj.- Najpobožnija djevice, stigli ste, ali skupa sa mnom. Žalim što ni u raju nematebolje društvo od mene.-Ona ne daje znaka života.

Tomo razmota svileni pokrivač. Uhvati njezinu ruku, ledenu j besćutnu. _ Kozak! Ajde amo - zovne on svog pouzdanika. - Pogledaj, je li mrtva?Skinuli su joj remenje i neko se vrijeme o nečemu sporazumijevali. Tad se onapočne micati i podizati glavu prema mjesecu što je izlazio ispod oblaka. Tomoponovo započe šalu:- Prokleti mjesec, znatiželjan je kao baba. Ne gledajte mjesec, kneginjice, ja samvam bliže.- Gospodaru osvijestila se - najavi mu Kozak.Dorja tapka oko sebe rukama i uvjeri se da leži na ledini, u mokroj travi, a okonje su Tomo i njegovi ljudi. Zadubila se u misli i ne odgovara ni na jedno njegovopitanje. Dugo je ostala ovako. Tada se opet spusti na zemlju kao mrtva.- Prevarili smo se, gospodaru, izgleda da je, uistinu, izdahnula - reče u bradu

zarasli Tomin pouzdanik. On se samo smijucka, ne vjerujući:- No, sad je možemo zakopati. Uzet ćemo sjekire što smo ih oteli onim trgovcimai njima iskopati jamu.Tomo povuče čovjeka za sobom sve do grmlja, tu ga gurne i prisili da čučne.Sakrili su se i čekaju.Dorja digne glavu, pogleda oko sebe. Spazivši da je sama^ skoči i počne bježati.Ali Tomo odmah za njom, dostigne je, uhvati za ramena i nasmije se:- Kneginjice, vama služi lukavstvo kao meni mač. Vaša mi se lukavost više sviđaod vaše ljepote. Samo lukavosti svojoj pri-pišite nesreću koja će vas sada stići.Ej, momci, gdje su njezine sluge i služavke?Dorja stoji na mjesečevu svjetlu, iščekujući svoju sudbinu. A Tomo se smije:- Da vam prikratim vrijeme, lijepa kneginjice, dok oni sve opreme, recite kakovam se sviđa vaše društvo u samostanu? Zar ne, samo je još nedostajao vaščasni ujak inkvizitor?

9



Odvratila je od njega glavu i šutjela dokle god nisu došli njegovi momci, vodećizarobljenu pratnju.- Smjestite kneginjicu u njezina kola, tako i služavke, vratite slugama konje paonda idemo. Dorja bijesno poviče:- Kakva ste opet mučila izmisli vi, krvoločna zvijeri?A on se trijumfirajući nasmije:

~~ Životinja se rado zabavlja sa svojom žrtvom prije nego je proždere. Dakle,ustrpite se do zore. Naprijed, momci. Jeste li spremni?Tomo povuče na stranu svog četovođu, starijeg muškarca, nešto mu tiho naredi

pa se opet vrati:~- Kneginjice, sve je spremno, vrijeme je da krenemo. Ona se pokori, ne rekavšiništa. Svi pođoše prema cesti. Tomini momci na konjima opkoleDorjina kola i njezine sluge i povorka krene. Tomo je pošao naprijed. Uz njegnjegov pouzdanik.Vrijeme prolazi, mjesec se spušta na zapad. Tomo se naglo zaustavi i šapne:- Netko se skriva u grmlju kraj ceste. Zaustavi one sprijeda!Na zvižduk četovođe povorka se zaustavi.Tomo s drugom uđe u grmlje. Neki se čovjek dade u bijeg. Oni za njim, zgrabe ga

i pritisnu o zemlju.- Kremenjarku daj! - zapovijedi Tomo.Iskre iz kamena zasvjetlucale su pred licem uhvaćenoga.- Fric! - klikne Tomo. - Ubojice sinja! Namirisao si na meni sajmarski plijen? Gdjeme čekaju tvoji ortaci? Govori ili crkni!- Viteže Tomo, kunem se, nisam vam postavio zasjedu, nisam ni znao da idete,nemam nikoga od svojih. Sakrio sam se, misleći da su hospitalci...- Kakvog oni imaju posla s tobom? Veži ga, Kozače!- Ne dirajte me, reći ću vam istinu. Hospitalac Olivero mi obeća da će skinuti smene svaku osudu ako mu dovedem neku plemenitu djevicu. Obećao sam iotišao, pa sad, eto, dan će i ne mogu više stići u svoje planine. Tamo je u šumimoj konj. Uvjerite se!

- Ne vjerujem ja tebi, razbojnice, da ne čekaš moj plijen. Kozače, neka oni idudalje. Blaž zna kamo, a Frica ćemo zadržati za taoca. Ako tvoji ljudi napadnumoje momke - mrtav si.Kozak naredi Tominoj četi da krene s kneginjicom, a on povede zarobljenika ušumu.Stali su i čekali do zore.Sunce je izašlo kad se na cesti pojavi Tomina četa. Dozove je, trubeći u rog.Skrenuli su u šumu. Stigavši k njemu, Blaž ga izvijesti:- Otpratili smo kneginjicu kako ste odredili.- Sad neka Fric ide. Neću da blatim svoje viteške ruke na njemu.Razbojnik se požuri u gustu Šumu.- Kozače - reče Tomo - vratimo se u samostan. Ona praš-čad već je sigurno

zahrkala. Treba da se odmorimo i mi.- Gospodaru - prišapne Kozak Tomi - a kneginjica?- Putuje sa svojom pratnjom ravno na Grič.- Pustili ste je samo ovako? Lijepo ste učinili...- Nadmudrila me lukavošću. Pobijeđen vitez se pobjedniku pokloni, ali izaziva gana megdan - iznova. Još ću se sresti s njome - a onda jao njoj... Skupo će miplatiti svoju pobjedu!

OPSJEDNUTA VRAGOM

Savijena između četiri krošnjata debla stoji kolibica. Oko nje skupili se .žene imuškarci, odjeveni u seoske kratke haljetke ili građanske košulje.Na vratima stoji pustinjak. Siva trošna haljina, svezana uzetom, obavija srednjemršavo tijelo. Još mlado mršavo i blijedo lice skladnih crta obraslo je tamnombradom. Tanke usne su mu nasmijane, a svijetloplave oči, okružene crnim

10



kolobarima, jedini su vidljivi žig stradanja. Ne pruža sliku pustinjačke mistike, većljubazna čovjeka.Svi oni oko kolibe okupili se oko njega, ispituju svaku riječ s njegovih usana.- Ljudi, dragi, ne smatrajte rad nevoljom, to je utjeha duši, a vašem životu uvjet.Eto, popravljam ljudima obuću i to mi je dosta za život, a kad radim - uvijekpjevam. Budite vedri, a ne mračni. Zar nije ovo proljeće procvalo? Veseli nas

gledati mlado lišće i cvjetove koji će nam dati plodove. Neka su vam duše uvijekmirne, vedre - razlaže im on i odgovara na svačije pitanje, utješi svačiju žalost iljudi se od njegove kolibice vraćaju mirni, vedri, kao očarani njegovom naukom.Kad su svi otišli, na vrata kolibe pokuca Tajana. Pustinjak se začudi:- Tajana, ovako sama?- Nisam sama. Dopratio me dobri vitez koji me brani.Sagnuv svoje visoko tijelo, vitez uđe u kolibu i nijemo se pokloni. Pustinjak sezagleda u rupice njegova vizira iz kojih svijetle oči. Obojica šute i gledaju se.Pustinjakovo dobroćudno nasmiješeno lice postade ozbiljno.- Pustinjače Dragoša, zar sam učinila zlo što sam ga dovela? - zabrinuto ćedjevojka.Pustinjak ne odvrati na pitanje, već okrene lice k djevojci.

- Protjerao te otac, zato si došla? Ljudi su mi već sve ispripovijedali. Mladabanovica te je pozvala da joj budeš služavka. Zašto nisi otišla?- Nisam znala je li to dobro i došla sam da vas pitam. Sutra se ona vjenčava ipolazi u Zvonigrad. Zar da odem tako daleko od vas?- Treba da imaš krov nad glavom, a dalje ću se ja pobrinuti za tebe.Na vratima se opet čulo kucanje. Oglasi se muški glas i pustinjak ostavi viteza idjevojku.Mladić je sjeo na klupu, a Tajana se približila k stolu. Svjetlo joj obasja lice nalikkipu od bjelokosti. Crni pramenovi okružuju visoko čelo. Svaka žilica ispunjena jedalekim mislima. Kroz rupice vitezova vizira od pločica djevojku promatrajumladićeve oči.- Putem si mi pričala o ribaru kojega si zakopala. Reci što ti je bio taj mladić?

- Nisam htjela da ga raznesu vrane. On i pustinjak Dragoša bili su mi dobri.Jedino oni dvojica.- Zaboravila si spomenuti mene.Podigav k njemu tamni pogled, Tajana odgovori ozbiljno:- Da, i vi. Nisam zaboravila i neću. Zamislila se, a on je opet zapita:- O kome ti uvijek misliš?- O majci koju ne poznajem.Pustinjak se vrati vedra i nasmijana lica i oslovi viteza:- Dužnost je svakog viteza da štiti i brani djevojku. Vi ćete izvršiti svoju dužnost iTajanu još večeras odvesti na Grič banovoj kćeri.- Izvršit ću pošteno i čista srca. Idem da opremim svoga konja.Kad je vitez za sobom zatvorio, od dasaka, sabijena vrata, gledala je djevojka još

uvijek onamo gdje je on nestao.- Tko bi mogao biti taj vitez koji nikad ne otkriva lice?- Cesto misliš o njemu?- Dopustili ste mi da razgovaram s njim. f - Zato što brani tebe i svakoga komuse nanosi nepravda.- Zato i mislim o njemu. Mora da je vrlo plemenit.- Još mi nisi rekla o čemu si razgovarala s njime. Pratio te je dovde, bio je dugput. O čemu ste razgovarali? - pustinjak će, • gledajući je pozorno.- Razgovarala sam kao i s vama - o svemu.- Nije li ti možda govorio ono što svi vitezovi govore svojim djevojakama - oljepoti?- Govorio je samo kako mi ide od ruke strijeljanje lukom - to me je on naučio.Veli da tako samotnom stvorenju ovo može poslužiti u obrani.- Tajano, ne misli o vitezu, misli su skroviti putevi koji nas vode u nevolju.- Mislim o svemu.

11



Pustinjak uputi Tajanu kako se ima vladati, a onda oboje ostave kolibu. Visoka,snažna vitezova pojava, uspne se na sedlo, a pustinjak mu doda Tajanu. On jeppsjedne na sedlo i krenuše.Dugo su jahali. Približavali su se gradu Griču. Vitez progovori.- Tajano, obećaj mi da ćeš uvijek biti pod krovom prije zapada sunca.- Ja se ne bojim. Zar nemam vas?

- To je danas, a sutra i kasnije - hoće li te tko braniti? .." Najednom ona zapita:- Je li istina da svaki vitez odabere gospođu koju brani?- Vitez odabere gospođu u čije ime brani i štiti ostavljene sirote, bori se u ratu istječe slavu u viteškim igrama.

- I vi imate takvu gospođu?- Da, i ja je imam.- I ponosi se s vama?- Ona i ne zna da to činim za nju.Dalje nije pitala. On siđe s konja i krene usporedo s njom. Okolo zelene poljane išume, a pored njih brdo na čijem je vrhu, visoko opasana debelim zidinama,Gricka utvrda. Iz nje vire vršci tornjeva. Vitez pogleda na djevojku, vitku, u

tamnoj trošnoj haljini, s raspletenom crnom kosom, natopljenom suncem.- Tajano, izgledaš mi poput kakve čarobne kraljice uz koju kroči njezin vitez -reče on.- Vi poznate našu kraljicu koja dolazi?- Da, poznajem je. Zašto pitaš?- Je li kraljica lijepa?- Prelijepa je.Nekoliko časaka prođe u šutnji, a tada će ona neobično mrko:- Skinite me sa sedla, hoću da idem pješke.- Zašto, Tajano?- Neću da sjedini na sedlu, a vi da idete uz mene. Ja nisam kraljica.Vitezovo lice okrenulo se k njoj. Ona pokuša da se sama spusti s konja. Da ne

padne, uhvati je oko struka i skine sa sedla.- što ti je? Zašto dršćeš, Tajano?- Ne znam - odgovori, upravivši oči k nebu.- Kakve imaš to oči, djevojko? Jao onome koga ti zavoliš, - tri puta jao onomekoga ti zamrziš.Djevojka mu ne odgovori. I ne pogleda ga, već krenu dalje pješke. U pratnjisvibanjskog sunca, šuteći su ulazili u palaču banovice.SABLAST ZLOĆELaska vas vrvi svjetinom. Svi žele vidjeti banovske svatove, iako svi bježe predlicem bana Joakima Pektara. Ali svi znaju da i on neće doći u svatove jer je upratnji kralja i kraljice. A svi bi htjeli poželjeti sreću njegovoj tako dobroj i milojkćeri.

Pred dominikanskim samostanom zaustavila se kneževska visoka kola s grbomOkićkoga kneza. Mlada kneginja izlazi, glave pokrivene sve do očiju, i pozvoni.•- Odmah me odvedite ujaku Matijasu - naredi vrataru.Veliki inkvizitor za sve hrvatske zemlje Matijas začudio se ovom ranom posjetu inaredio da kneginjicu odmah uvedu. Visok je, snažan, ali odviše debeo. S objestrane njegova ugojena lica visi meso poput mošnje. Bezbojne oči zapanjenopromatraju uniš-lu kneginjicu.- Dorjo! Kako to izgledaš? Kao da su te konji na repovima vukli Laskom vaši.Otkud dolaziš takva?- Znate zašto sam otišla. Javila sam. Bila bih stigla još za dana, ali slomili sekotači i morali su ih dugo popravljati. Već je bilo kasno i pridružili smo seputujućim trgovcima. Putem nas je napao Tomo Crni.- Tomo? - zaprepasti se Matijas i još bolje zagleda u blijedo lice i smućeni pogledsvoje nećakinje. - Dorjo, nije li Tomo počinio neki strašan čin?

12



Ne, nije. Pred Tomom sam utekla u tvrđavu vitezova hos-pitalaca u Cičama -govori ona, gledajući ujaku čvrsto u oči. On se malo prepao:- A oni su te - zaštitili ?- Tvoj prijatelj Olivero, koji zaštićuje razbojnike i ubojice, nije zaštitio - mene.Nisu zaštitili tebe? O, to će mi platiti! Dakle, još i to - još i to, oni nama ...- Zašto velite još i to?

Osjetivši da je rekao previše, počne se ispričavati:Mislio sam na spor koji se vodi među nama. Nije stvar velika, sasvimgospodarstvena, pa smo sada, ne mislim u neprijateljstvu, nego tek - onako...Bio vaš spor kakav mu drago, smiju li vitezovi, ako uistinu služe Bogu, kako stemi nekoć govorili, napustiti djevojku koja se k njima uteče? Oni su to ipak učinili.Evo, dakle, nisu pobožni, nego su službenici vraga. U jače, vaše vitezove našlasam pijane kako plešu s polugolim djevojčurama, a na njihovim prsima bijelio sekriž. Lažno je sve to - sad vidim sve.- što sve? Kakav smisao imaju tvoje riječi?Vi ste me učili da vjerujem templarima, da vjerujem Oli-verovim riječima.Vjerovala sam da Mirena čini Bogu mrsko djelo kad se zauzima za Tajanu koja sedotakla krivovjerčeva tijela. A tko mi je to najviše utuvio u glavu? Vaš Olivero -

kojega sam vidjela kako pleše s djevojčurama i koji me je dao svezati i odnijeti usvoju ložnicu. Da nije zloglasni Tomo bio čovječniji od njega, već bih ležala nđdnu Save.Dorjine riječi bile su kao pljuske u obraz i Matijas problijedi, dok je djevojkaustala da će otići.- Čekaj, djevojko. Ti i ne slutiš što se dogodilo. Za malo i meni će biti dužnost dalomačama iskorijenim krivovjerne patarene. Đavao, njihov moćni saveznik, urotiose protiv mene, prvog inkvizitora hrvatskih i ugarskih kraljeva. Meni treba uzetiugled, mene valja pred čitavim narodom osramotiti 4a mi slome moć, a oruđe utoj uroti - jesi ti. Ja? što to govorite?- Ti si moja nećakinja, tebi hoće đavao da otme vjeru da bi mene osramotio.

_ Zato su vitezovi templari plesali s djevojčurama, zato me je Olivero svezao usvojoj ložnici?- Ne, sve se to nije dogodilo! Đavo te je uljuljao u san i prikazao u snu ovu gadnusliku...- Ujače, bila sam tamo, čula svojim ušima, vidjela svojimočima.- Jest, sve si čula i vidjela jer đavo umije da sve to dočara. Jjao da se uistinudogađa. Dorjo, sve je to bila vjerna, strahovita predodžba da posumnjaš da sesvijetom pronese glas: štićenica j nećakinja inkvizitora Matijasa ostavila je svogučitelja.- Ne, ne, to nije predodžba. Tomo je bio sa mnom tamo • on me je iznio. Naledini, pred dvorcem, govorio je o svemu. Đavao nema razloga da ga obmanjuje,

njegovu dušu ne treba osvajati jer je već ima. Ne, nije obmana. Nije, - nije.Dorjina odlučnost smete dominikanca. On sagleda svu pogibelj koja mu prijetiako Dorja počne o tome pripovijedati drugima. U krajnjem odsudnom času, on seuspravi i naglasi, uprijev-si u nju svoje oštre oči:- Dorjo, nesretnice, đavao je ušao u tvoju čistu dušu, pod Jcrovom tvojeprijateljice Mirene koja je uzela k sebi zloduhom opsjednutu krvnikovu kćer što sedodirnula tijela krivovjerca. Zloduh je ušao u tebe!Djevojka zadršće. Njezine, širom rastvorene oči, izražavaju očaj.- Opet vidiš prikaze, Dorjo - protumači to njezin ujak. Dorja progovori s užasom:

Vidim: Olivera i pijane vitezove, čujem kako govore. Oliver grli i viče: Amo, Fric, -dajem ti blago što si mi donio djevicu.Matijas razabere kakvo mu je zaprijetilo zlo. On zna Oliverove orgije a sada će ihsaznati i narod iz usta inkvizitorove nećakeve orgije . __..

13



On će to spriječiti - po svaku cijenu. Dorjo, odlučio sam da te pošaljem usamostan odlučno,veli on*WJLA\S*- Pitat ću svoga brata Ivana. On mi je umjesto pokojnih roditelja - reče ona.Matijasove obrve se nakostriješe:

- Ja sam odgovoran za tvoju dušu, ti ćeš slijediti moju želju. Spremi se na put.Odmah.- Kamo? Na kakav put?- Odvest ću te u sveti mir u Dalmaciju da tamo zaboraviš-đavolske prikaze.

_ Mlada djevojka s užasom razabire da je uhvaćena u klopku. Prirođena ženskalukavost pritekne joj u"pomoć:- Imate pravo, ujače. Ako je sve to, uistinu, bilo đavolsko djelo, moram se togaosloboditi u samostanu. Poći ću dobrovoljno. Nije potrebno da me prisilite. Ići ćusama, ali prije moram-otići svojemu bratu. ..,.,.•, - Ne. On ne smije saznati čimete je opsjednuo đavao.- Ujače, brat me čeka pod utvrdom Laske vaši, rekla sam mu da idem k vama, svisu me vidjeli kako sam ušla u samostan. Vani su bratovi ljudi i čekaju da se

vratim. Ivan bi protiv vas počinio ružnih stvari - znate to ...- On te čeka pod utvrdom?- Jest, čeka me. Rekoh mu da ću odmah doći - odgovori djevojka, čudeći se samaodlučnosti kojom je izrekla laž.- Nisi mu govorila o svojim predodžbama?- Nisam imala kad jer smo se susreli kad je htio na Grič, a ja sam htjela govoriti svama pa me čeka dolje, jer ste u neprijateljstvu.- Odgodit ću tvoj put u samostan, ali se prije ne možeš udaljiti iz ove sobe dok neprisegneš na raspelo da bratu nećeš saopćiti što se dogodilo u ovoj sobi.Nisam li dužna povjeriti svoju dušu zamjeniku pokojnih - roditelja?- Za tvoju dušu odgovaram samo ja.- Da - istina je, ali ipak ...

- Ovo što si meni otkrila, to je ispovijed. Ljudi ne smiju saznati tvoje grijehe...- Moje grijehe? - ona porumeni, a Ijutina ozari njezin pogled. - Zar sampogriješila ako ...Prijeteći njegov pogled presiječe Dorji riječ. Ona osjeti jezu oi kostima. U ovom ječasu optužena, a on je nemilostivi tužitelj i sudac, njegova soba tamnica. Trgne jestrah da neće više iz nje vidjeti svjetlo dana. Njezin pogled padne na vrata.Istodobno je on uhvati za ruke.- Hoćeš li priseći ili ne? Pitam te posljednji put.Njegovo pitanje zaustavi joj kucanje srca. A njegov pogled odgovori joj da mu jepredana na milost i nemilost. Želja da se spasi, da se nađe na suncu, daleko odovog pogleda, ulije joj odlučnost. Ona digne dva prsta u vis:- Sto puta ću priseći, ujače. Govori.

Matijas pruži raspelo. Dorja položi na nj dva prsta. Opetovala je za njim:- Kunem se na sveti križ da ni jednom živom biću neću odati ništa što samgovorila i ugovorila sa svojim dušobrižnikom, da ću zatajiti strašne đavolskeprikaze i bratu i svakoj drugoj živoj osobi. Kunem se da ću se dobrovoljno odrećisvijeta i krenuti u samostan. Neka me Bog udari svakom kaznom ako prekršimzakletvu.Završivši prisegu, Matijas reče:Kaži Ivanu da si dobrovoljno odlučila poći u samostan, a ja ću odrediti dantvojega putovanja.Hoću, ujače.Zaklela si se, Dorjo, na križ, - u nj valjda još nisi posumnjala?26Nisam, nisam! Sad idem k bratu da ne dođe ovamo.Toga se je Matijas toliko preplašio da je nećakinju poslao da odmah pođe. Sadaionako vlada njezinom sudbinom.

14



Dorja nije nikad osjećala takav osjećaj oslobođenja kao u času kad je izašla ispodujakova krova. Jedva se uvukla u kola zbog slabosti, zbog neprospavane noći, odprepaćenog straha za svoju djevojačku čast i od teškog razočaranja. Odmahnaredi da kola krenu na Grič.U katedrali čekaju na vjenčanje. Pomalo šapuću/ promatrajući svatove.- Mladenac knez Zvonigradski, mlad je kao rosa - promatraju žene ružičastu

srebrom vezenu kazetu i blistavu kacigu mladog, vitkog viteza; s modrim očima.- Baš mu pjeva srce. Sve mu oči iskaču od radosti.- Banovica! - Zamuknuše, podajući se gledanju, srebrom izvezene haljine, idjevojačke raspletene kose što se sjaju na suncu poput niti od zlata. Ružičastiplašt od svile, porubljen vezivom, spušta se niz nježna ramena. Oko glave je ovilabiserje i bijelo cvijeće.- Lice joj je ljiljan, a oči potočnice - šapću ljudi. Baš je obraz okupala u dobroti.- A zašto nema ovdje njezina oca?- Ban je s kraljem i kraljicom u koprivničkom Kamen-gra-du. Dolazi sutra. Joakim

je kraljičin ljubavnik.Svečani svatovi ulaze u crkvu. Ljudi se natiskuju za njima.Pod crkvenim svodom polutama. S obih strana, s jednog i drugog kraja glavne

lađe, dižu se skele, zaklanjaju svjetlo, šire crkvom mistični mrak. Između skelastisli se ljudi, čovjek prislonjen o čovjeka, jedva dišu.Kaptolski desetnik neobičnom snagom potiskuje ljude. Kucoti se povuče k vratimacrkve, zastane na pragu, pogleda van, mahne kapom i onda klekne, zadubivši seu molitvu. Pred oltarom mladi par stoji nepomično, čeka biskupa i njegovupratnju. Ali još nitko) ne dolazi. Iza leđa mladenaca poredali se svatovi.Crkvenjak izlazi iz sakristije i polako užiže šarene duplire.Ljudi se giblju. Tako proleti nekoliko časaka.- Zašto još nema biskupa? - šapću ljudi. - Gdje su svećenici?Odjednom - kao da su crkvenim zidinama pojurili gromovi. Prasak, razaranje,lomljava po kojoj pada pljusak ljudskih krikova strave i užasa.^Poput kipuće bujice sa strmine, pojuri svjetina k vratima, derući, rušeći, gazeći,

u divljem otimanju i očajnoj borbi da se dokopa izlaza.- Stanite, ljudi! Stanite-e-e! - gromko se ori nad uzavrelim kotlom glas spropovjedaonice.27Oni kod vrata gnječe jedni druge, oni straga izgubili nadu prokrčiti put i dignu očigore k propovjednici gdje stoji sveće-jiik. Gromko vičući, raširenim rukama,doziva izgubljenu svijest mase, pokazujući u lijevo krilo crkve gdje je ležala hrpadasaka od skele.- Gledajte, ljudi! Srušile se skele - ništa drugo!Hvataju se te riječi što padaju po njihovim dušama poput, hladne kiše po žeravici.Sve se stišava. Pred crkvom su opazili da se ljudi vraćaju natrag. Pregaženi

jauču, razderani plaču. Vraćaju se svatovi što su se raspršili - oznojeni su i

zadihani. Gospođe se osvješćuju i pobiru razderane povlake, razjašnjavaju,smiruju se, i onda se okreću prema oltaru, k mladencima.Na stubištu stoji sam vjerenik, do njega na stepenici vjereni-čin plašt. Vjerenikokolo traži očima, pita obližnju gospodu> okreće se na sve strane.Mrki sjedobradi muž, u crnoj kneževskoj odori, skoči k vje-reniku:- što je, Radoslave? Gdje je Mirena?- Tražim je, možda se sklonila u sakristiju.Svatovi se rastrčali po crkvi, iza oltara, u sakristiju, drugi uz-jašili konje što suvani čekali svatove i razbježali se na sve strane.Svjetina zuri, šapće, uznemiruje se. Gospođe izvedljivo iščekuju glasnike koji sevraćaju s istim odgovorom:- Nigdje joj nema traga.Sjedobradi knez povuče sina za ruku i krenuše iza oltara.- Sine, gdje ti je vjerenica?- Oče, pustite me da je tražim. Možda negdje leži u nesvijesti.

15



- Ne miči se! Zato što ti nisi mogao pobjeći, maknuo si nju ispred oltara.- Mogao sam je maknuti prije...- Nisi. Dobro znaš da smo ti uvijek bili za petama.- Oče, vaše su sumnje strašne. Ako sam jednom htio izbjeći toj ženidbi, to je bilosamo zato što ban Joakim hoće tu ženidbu da me ima u vlasti.- Spleo si se s njegovom kraljicom...

- Laže, ljubomorno pseto. Nisam bio, nego jedanput pred kraljicom, na svečanostina kojoj su bili prisutni i svi drugi. Znate da sam pošao u Budim, samo kaoposlanik za vašu parnicu...- Joakim je izradio kod kralja da sam je dobio, a ti si podlegao razbludnoj omamikumanske krvi. Jest! Da je možeš dočekati slobodan, osramotio si bana i uništionjegovu kćer, a na mene navalio njegovu osvetu. Radoslave, jao tebi!- Oče, varate se. Zar sam mogao unaprijed znati da ću u crkvi biti meteža?

_ Teško je pogoditi da su skele porušili tvoji "kupljeni ortaci. Sine, još možeš svepopraviti. Tako ti matere, reci gdje je djevojka. Ja ću je dovesti i nitko neće slutitišto je bilo. Sine, očuvao nas Bog svemoćnog Joakima! Ne vuci mene i sebe upropast zbog razbludnog hira te ciganske kraljice. Joakim je zapovijedio da sevjenčaš prije kraljičina dolaska. Ali, nećeš je dočekati slobodan, uzalud si se

riješio vjerenice. Slijedi me!Za oltarom pojave se knezovi Ivan Okićki i Pavao Baboriić.- Kneže, što se to zbilo? - upita Ivan Okićki. - Nestala je banovica!- Pitajte izroda koji mi je do ovog časa bio sin. Slijedi me!- Radoslave, u to se ne može vjerovati - reče Babonić. On šuti i pođe za ocem usakristiju gdje je čekao knežev kaštelan.- Gdje je biskup? Zar je otišao? - upita knez.- Nije ni došao. Glasnik iz Kamen-grada donio je biskupu poruku od Joakima davjerenike vjenča u svojoj kući jer se vjerenik sprema da pred oharom, na očigledsvemu svijetu, izreče kako njegovu kćer neće za ženu.Stari knez plane:- Kakva nesreća pada na moju staru glavu! Kaštelane, predajem vam zarobljenog

kneza Radoslava.Mladi knez pruži kaštelanu svoj mač i, pogledavši oca, reče:- Znajte, nikad vas neću moliti da mi ga vratite...- Ona će ti ga vratiti! Ona - Kumanka? Ciganka? Kaštelane, ovaj ovdje prosti jeubojica i zločinac. Svežite ga i bacite u tamnicu Joakimove palače. Gubi se,prokleti skote! Crkni kao ubojica!Mladić mirno pruži ruke da mu ih vežu.A pred crkvom svjetina sklapa ruke:"- Izginula je pred očima svih. Po bijelom danu nestala - u zrak, u ništa ...- Njezin plašt leži na stubama oltara - a ona je iz njegaotprhnula.Iza crkve se pojavi dominikanac Klaudius. Na trgu uzdigne ruke:

- Narode kršteni! Krivovjerci su je očarali đavolskom moći. Krivovjerci! Sakrili suse među nama, u svojem tijelu donijeli đavole i zloduhe. Ne mirujte ni dan ni noć.Udrite krivovjerce. Oni su čistu dušu začarali i pretvorili u dim.Slušaju ljudi, guši ih jeza, jedan drugome gleda u oči kao da Pita: jesi n tikrivovjerni zlotvor?A govornik viče iz svega glasa:- Zloduh iz tijela krivovjeraca oteo je čistu djevicu, ponio je nevidljivu kroz zidinei dignuo k demonima crnih oblaka koji se skrivaju u njima .... Uza zid crkve, iza leđa svjetine, stisnula se Tajana i sluša. Iza ̧ ¸je projurevitezovi u bijelim odorama, sa crvenim križem na prsima i plašteviraa. Na glavi imkacige. Kreću gore, prema sjeveru. Da im se makne, Tajana izađe pred crkvu.Dominikanac Klaudius je spazi. U očima mu sjevne zluradost. Podigne ruku premanjoj i vikne:

16



- Ljudi, evo zloduha! Ona ga nosi u sebi - krvnikova kći, ona ga je donijela usvom griješnom tijelu. Zakopala je krivovjerca. Ona je kriva. Zloduha nosi u sebikći sotone, on je odnio ba-novicu koja ju je primila.Masa cikne. Našla je nekoga da nad njim prospe bijes od straha i strepnjeposijane Klaudiusovim riječima. Opkole je.Tajana stoji blijeda i zuri u lica, ispunjena strahom i jadom.

- Dajte je Matijasu, neka goni vraga iz nje! viču ljudi.- Ona je! Ona je bila u crkvi! Nekoliko ruku posegne prema njoj.- Tko je dotakne, pretvorit će se u muhu! - prolomi se muški glas iz mase.- .Gonite je k Matijasu! Gonite! - viče Klaudius. Ispružene se ruke u strahupovuku natrag.- Skinite mrenu s očiju, braćo moja! - zaori se snažan glas iza leđa svjetine.Ona se obazre i zanijemi. Tamo stoji pustinjak sa svojim mirnim vedrim licem ipogledom punim dobrote.Svi nagnuše k njemu, privučeni nesvjesnom djetinjom željom da se sklonu prednečim nevidljivim, neznanim i strašnim što je razbudilo njihovu maštu i zastrašiloim srce.Na Dominikanca se nije više nitko obazirao i on se postiđen povuče.

Pustinjak nastavi:- Dobri moji ljudi! Srca su vam puna strepnje. Ona vam je zamračila vid i smutilamisli. Ne krivite djevojku. Zloduh ne stanuje u nevinom srcu!- Ali, pustinjače, - gdje nju sretneš, svuda je zlo! Nesreća vrca iz nje kao iskra izpakla - tuži se kaptolski lučar.- Samo zlo mora da dršće. Tko je od vas čista srca, taj nema više straha u sebi niod koga.Njegov sugestivni glas kosi u njihovim srcima strepnju i do-zivlje ih k svijesti.- Govori, govori, dobri Dragoša! - vape oni i natiskuju se k njemu, osjećajući daod njega izlazi smirenje i zaštita.- Čuo sam što se dogodilo, dobra braćo moja, i velim vam: nije banovicu odnio zliduh. To je djelo čovjeka. Usklik začuđenja preleti svjetinom.

- Čovjek? Kako?- Jest, to nije djelo duha ni zloduha, nego čovjeka.Ljudi se hvataju njegovih riječi, nose im umirenje - da nije zloduh nego čovjek.Uto iz crkve iziđu na trg kneževske sluge i kaštelan, vodeći svezanog knezaRadoslava Zvonigradskog.30Pustinjak pogleda onamo, pokroči bliže i zapita kaštelana: _. Sto je skriviogospodin knez?- Oslobodio se vjerenice - odvrati kaštelan, s počitanjem se pokloniv pustinjaku. -Skele su srušili njegovi ortaci da je mogu u metežu oteti.Kneževo mlađahno lice, okruženo dugom smeđom kosom, pokazivalo je potpunuravnodušnost. Kaštelan pozdravi pustinjaka i krene s uhićenikom dalje.

Ovo razjašnjenje ugasi i posljednju strepnju. Ljudi su odahnuli, osjećajoslobođenja od nečeg strahovitog umiri im srca.- Nisu zlodusi - nisu oni - čovjek je! - kriknuli su u veselju kao da je timeuklonjena nesreća. - što god veliš ti, pobožni čovječe, to je istina!Tajana još uvijek stoji na trgu, pred crkvom, kao prikovana pustinjakovimpogledom. On je zovne da se približi.To opet svrati pozornost na nju.- Braćo moja, - reče Dragoša - budite joj dobri. Nije kriva što se rodila ukrvnikovoj kući. Nije urečena, samo je od svih prezrena. Zakopala je krivovjercazato što je neuka pa nije znala što radi. Velim vam, braćo, ja znam njezinu dušu:čista je. Ne. nosi u sebi zloduha - ne nosi zlo - vi i ne slutite što je u njoj. Ona jestan čistoće - stan sreće.On, koji im je uvijek pružao lijeka duši i tijelu, a sad im vratio mir, čije su riječičas prije tako bjelodano potvrđene dokazima - zavlada ovaj čas s njima potpuno.S nekoliko riječi razrušio je svu mržnju i strah koji im je ulijevala krvnikova kći.

17



- Istina, istina - potvrđuju. - Pravo veli. Nikad nije nikoga urekla. Sirota je.Prije pola sata razjarena masa pretvori se u smirenu janjad.- Sada, braćo moja, ne dajte da đavo pomuti mir i vedrinu vaše duše!Dragoša uzme za ruku Tajanu i spusti se niz brdo, ostavljajući iza sebetajanstveni trag svoje snage.VJERENIK BANOVE KĆERI

n * "je sretno Prispjela pod krov svoje iščezle drugarice, "očekala ju je njezinaodgojiteljica. Ali tu Dona klone od boli i sruši se na ležaj.Uz nju sjedi sjedoglava žena i zabrinuto gleda blijedo Dorjino7- Gospođice, ne biste li se svukli i legli u postelju? Joakim bi me istjerao kad vasne bih pošteno njegovala, a njegova mi je siuzba jedino utočište otkako samizgubila sina.- Katarino, moja bolest nije u tijelu, ona je u duši!Dugo je plakala, a onda zaspi. Probudi se kasno poslijepodne. Uđe Katarina.- Gospođice, spavali ste čvrsto i dugo. Odmah ćete dobit f okrepu. ; A Dorja

je govorila u očaju: ;- Je li prikaza đavla? Ne, ne - bio je on. ;- Kažu da je Radoslav potkupio Frica, Dorja ispruži bijeli labuđi vrat:

-- Radoslav? Katarine, vi ste tu u kući, umjesto pokojne banove žene, i Mirenu steothranili - znate sve. Je li moguće da bi .mladi knez učinio takvo strahovito djelo?- Bio je prema njoj dobar i nježan, ali tko zna što mu je u duši? S njim su uvijekbila braća Gisingovci, vele da su stražarili nad njim jer da su kneza na tovjenčanje prisilili otac i ban. I na nju su pazili, nikud nije mogla iz kuće, a da ne biGisingovci stražarili. Bili smo opsjednuti stražama. Bojali su se da će je knez akose sama udalji iz kuće, dati ugrabiti da je se riješi.Dorja se uhvati za čelo:- Sve mi se muti, sve mi se smućuje, sve je - laž - laž! - i pogleda na otvorenavrata u blagovaonicu. Zastane i upita:- Krvnikova kći je u vas služavka?- Banovica ju je primila.

- Zakopala je krivovjerca, a... - i ušuti, nešto ju je stislO u grlu i u glavi.- Pustinjak iz Kratkog dola proglasio je djevojkji čistom. Ne .znam, ali kad jepustinjak Dragoša brani, nije urečena - i krivovjerca je zakopala zbog neukosti.Tako je rekao pustinjak - bra> nila je stara Tajanu.Dorju muče sumnje, neizvjesnost. Zamalo upita:- Gdje je knez Zvonigradski?Starica upre prstom u pod:- Dolje u tamnici - po očevom nalogu. Muče ga dan i noć, ali on ništa ne priznaje.- Govorite tiše, Katarino! Krvnikova kći je još uvijek tamoIju sobi.- Ne brine se ona ni za što, a niti vas razumije. Neka je, ali Je marljiva.- Katarino, kad biste mi mogli pokazati put da dođem dolje tamnicu k mladom

knezu?- To je nemoguće. Ključeve od tamnice ima mladi knez Hen-Hk Gising. On injegov brat Nikola silaze dolje s ocem vjerenika Vi znate da su GisingovciJoakimovi glavni prijatelji. Henrik je ovdje i kaštelan. Ja sam samo siromašnagospodarica, ne mogu "vam nikako pomoći.- Gdje je moj brat?- Knez Ivan Okićki pošao je da traži jadnu Mirenu. Molim vas, dođi će neštozaložiti.32I povede je u prostranu sobu. Oko dugog orahova stola, pros-trtog stolnjakoni,poredane su stolice. Tajana postavi zdjele i kad je Dorja sjela, ostane uz nju,dvoreći je pri jelu.- Oči su joj tako pametne - šapne Dorja Katarini - a ipak velite da je neuka.Čudno, ne osjećam strah od njezina dodira, naprotiv nešto me vuče da gledam tolijepo lice u kojem se zrcali čistoća. Kakva je to promjena u meni?

18



S ulice je dopro zveket oružja i topot konja. Katarina ustane i pogleda na prozor.- Hospitalci - izvijesti Dorju. Djevojka se trgne. U istom trenutku ožive pred njomslike prošle noći. Brzo ustane, pođe k prozoru i ugleda na čelu povorke Oliverovolice što je odavalo i odveć jasne tragove probdjevene noćne orgije.- Sigurno su svratili na Grič da se okrijepe - objašnjava dalje Katarina. Danasimaju gospoda templari i hospitalci vijećanje pred biskupom Timotijem.

- Kakvo vijećanje? - čudi se Dorja.- Oprostite što vas sablažnjavam, ali kad pitate, moram vam odgovoriti. Sveti seredovi počinju među sobom pljačkati, a sad još imaju i spor s dominikancima.Danas uvečer morali bi se pred biskupom izmiriti.- Tko? - upita Dorja Katarinu.- Hospitalci i dominikanci. Biskup Timotej ih je pozvao.- Katarino, dosta sam jela. Sad mi treba mira. Hoću da mislim, puna mi je glava,dopustite da odem.- Vaša stara soba spremna je. Ondje vas nitko neće smetati.Tajana spremi posuđe i odnese iz sobe, a Dorja pođe niz stepenice. Zaustavi se uprijatnoj prostoriji, legne na ležaj i sklopi oči.Tako je dugo ostala nepomična. Prene je škripa vratiju. Pred sobom spazi Tajanu,

- što tražiš tu? - zapita je začuđeno.Ona samo pokaže rukom da je slijedi. Dorja se odazove i pođe kao da je vođenanekim unutrašnjim nagonom. Izišle su na trijem, onda u tamni uski hodnik paodatle u komoru, usku i praznu. Pod je pokrivao stari sag. Tajana digne i pokažeDorji četverokutni poklopac u podu.- što je to? - upita Dorja, promatrajući Tajanu. A ova uzme iz kuta željeznu šipkui spretno podigne poklopac. iz dubine sijevne mrak u koji se spuštaju ljestve.Dorja pogleda u Tajanine pametne oči i tiho zapita:- Govori, djevojko! Kad znaš taj ulaz, vidjela si nekoga sići?-- Jesam.- Tko je silazio, kada?- Sinoć - stari knez.

- Dolje je mladi knez Zvonigradski?- Muče ga - šapne Tajana.ćula si moj razgovor sa Katarinom?Krvnikova kći potvrdi glavom, ali Dorja nije imala vremena da o tom razmišlja.- Idi - uputi je Dorja. - Ne smije nitko vidjeti da si mi pokazala put. Ja ću dolje.Ni časa nije oklijevala, već podigne svoje haljine, uhvati povlaku i stade silaziti udubinu.Sluša. Negdje iz tmine dopre do nje bijesna kletva. Nastavlja hod po nevidljivomtlu. Ispružene ruke napipaju zid iza kojeg nešto bliješti. Zaviri u otvor. Usredtamnog podzemlja pisti baklja.Sa stropa visi naglavce mladi knez Radoslav. Tijelo mu se zib-Ije amo-tamo izadire u šiljke ispruženih mačeva što su ih dva plavokosa muškarca pritisli o

njegove gole prsi i leđa. Stari knez stoji postrance i viče:- Govori, prokletniče, gdje je banova kći?Nema odgovora. ;- Reci istinu, bit će ti oprošteno. " , I opet ništa. Tijelo se ziblje, aoštrice mu zadiru u meso. :- Henriče Gisingov, - vikne knez - izrezi mu jezik. ;.! Mladići bace mačeve, amlađi uzima nož. " •; /- Gospodine kneže, gdje vam je očinsko srce? - vikne D$!-ja i uđe u tamnicu.Sva trojica zapanjeno gledaju djevojku.- Tko vam je pokazao put ovamo? - zapita gnjevno stali

_- " Svevidljivi - odvrati ona. - Kneže, ovo je vaš sin.Bio je. Izađite odavde!- Kneže, ja ću ostati. U ovoj sam kući gost kao i vi. Molim iVas, obustavite mukekneza Radoslava.

19



Jedan od mladića isprsi se pred Dorjom:- Kneginjice, vi branite ovoga mladića?- Gospodine Henriče, ja branim oca da ne okalja ruke sinovljevom krvi, a vi,molim vas, ne smetajte me.Tada priđe knezu i uhvati ga za ruke:- Kneže, skinite ga i dopustite meni da ganem srce vjereniku svoje prijateljice.

- Ne dopuštam da ona razgovara s njime! - • vikne mlađi plavokosi Gising.- Ne slušajte Henrika, on je uvijek žedan krvi. Gospodine kneže, dopustite dapokušam saznati istinu. Skinite Radoslava i pustite me s njime nasamu.Uvjeravam vas - doznat ću sve.Kneževa želja da dozna što je njegov sin učinio s banovom kćeri bila je jača odkrvožednosti njegovih pomagača.- Ako vam to pođe za rukom - dobro.I odredi da ga skinu, čim su mladi Gisingovci izvršili kneževu zapovijed, svi sešuteći povuku iz tamnice u hodnik i ostave Dorju samu s mladim knezom. On jesjedio, prisloniv se o zid. Dorja poklekne kraj njega i šapne:- Radoslave, govorite što ste uradili s Mirenom?34

Mukama ugasle oči bulje u baklju utaknutu u zid. Tiho i teš-jco odvrati. _ Ako mi odrežu obje ruke i noge, izbodu oba oka, izrežu jezik, ne mogu datiodgovora - nikome na svijetu.

_ Radoslave, je li istina da ste je predali Fricu da je odnese Oliveru u čiče? Znamda je Olivero nju čekao prošle noći. Vi ste se trgli? Radoslave, zar je to moguće?Govorite, tako vam pokojne majke! Je li moguće da ste pozvali Frica da je vodiOliveru?- Ne - ne - ne. Nikad!- Recite što je onda s njom?- Ne mogu reći ništa više - i on sklizne uza zid na zemlju. Djevojka vikne, a stariknez dotrči iz hodnika.- Kneže, ostavila ga je svijest - baš u času kad mi je obećao reći istinu. Oslabljen

je mukama, glađu i žeđu. Naredite da mu dadu okrepu, treba da se osvijesti, dadođe k sebi. Sutra, jamčim vam saznat ćete sve.- Kneginjice, vjerujem vam i činim što želite, ali čujte moju posljednju: ako sutra,kad sunce bude nad crkvom svetog Marka, ne iskaže ono što želimo, ni časkaneću više čekati. Izrezat ću mu jezik, na to prisižem. Ban Joakim je moj gospodaru Hrvatskoj. Sad hajdemo svi. Odredit ću da mu donesu vode i jela. Dođite.Poslat ću mu sluge da ga osvijeste. ,Dorja je poslušala i slijedila ih. i.Izišli su na željezna vrata u prizemlje.Dorja se uspne na prvi kat, ne obazrevši se više na gospodu. Henrik se obratiknezu:- Sišla je Ijes tvarna iz komore u prvom katu. Zaključat ću da ne može više do

njega. - I potrči uz stepenice, pođe trijemom i zaključa komoru pa spremi ključ,Dorja je ušla u blagovaonicu u kojoj je Tajana prostirala večeru. Krvnikova je kćinekoliko puta zirnula u Dorjino blijedo lice. Ona je shvatila to pitanje i kimnulaglavom. Djevojke su se razumjele.U sobu uđe Henrik s bratom Nikolom i sjedoše k stolu. Mladi plavokosi knezoviizgledaju poput blizanaca. Zavinuti im nose-vi i debele ispupčene usne odavajunešto drsko i grubo. Videći da bi imala sjediti zajedno s njima kod večere, Dorjaustane da ostavi sobu. Henrik skoči i zakrči joj put. Ona ga promjeri:- Kojim me pravom ne puštate?- Ljubite Radoslava? - upita on poluglasno, plamtećim očima.. - Odgovorila bih vam na pitanje kad biste imali pravo da Pitate.- Uprošeni ste...- Ali nisam - isprošena. Moj brat vam još nije dao - moj odgovor.- Želim, ga ćuti iz vaših usta. 3* 35- Vama bi trebalo živjeti do sudnjeg dana dasteknete plemenitost koja je potrebna mužu zbog kojeg bih uplela svoje kose!

20



Planuvši, zazveči on mamuzama, a ona pođe k vratima iza kojih nestade rubnjezine ružičaste haljine.- Henriče, - zadrži ga brat kad je mladić htio da je slijedi. - Ne luduj. Ona jenećakinja inkvizitora Matijasa.- Pusti me, Nikola. Zdrobit ću Ivana Okićkoga ako mi je ne da. Razrušit ću mugrad kao što jastreb ruši ptičje gnijezdo. Krv mi vrije. Teško njima, Nikola!

Rasporit ću Ivana Okićkoga od vrata do trbuha ako mi je ne da.- Znaš da o tome više odlučuje Matijas nego ona i on. Smiri se. Večerat ćemo kodkuće.I oni napuste sobu u kojoj se Tajana stisnula kraj kamina, zapanjena l u mislimaizgubljena.Vrativši se u svoju sobu, Dorja dozove Katarinu. Gospođa je ulazila s nekomplahošću nakon neugodnog prizora u blagovaonici. Međutim, Dorja se približipovjerljivo, obuhvati je preko ramena i šapne:- Katarino, mogu li se pouzdati u vaše sijede kose?- Gospođice, moja odanost prema vama tako je velika kao "to je bila prema mojojmladoj nesretnoj gospodarici.- Pozajmi mi odoru svog sina.

Neprijatno iznenađenje odrazi se u licu stare gospođe.- čuvam tu jedinu uspomenu na svoje mrtvo dijete. Ne tražite to od mene.- Bio je vjeran prijatelj mojega brata, a meni pobratim. Ruho koje pripadaNinoslavu neće Dorja nikada oskrnaviti lošim djelima. Uzajmite mi njegovu odorui ne pitajte zašto.- Ne pitam i, evo, dajem što tražite.Starica klekne uz škrinju, okovanu željezom, i izvadi iz nje viteško ruho. Zatimuzme pomagati Dorji pri odijevanju.Zamalo stisnula je Dorjino razvijeno tijelo odora mladog viteza. Raspletene kosesmota oko glave i pričvrsti češljem. Tada uzme šljem na kojem se cakli srebrnariba, a onda zamoli Katarinu da pozove njezine sluge.U sobu uđoše dva jaka momka i gotovo padoše od čuda, ra-Zabravši u viteškoj

odori svoju gospodaricu.- Vi dvojica ćete sa mnom. Treba da budete uvijek uza me i da se pokoravatesvemu što ću vam reći. Ali nitko ne smije slutiti tko se krije u ovoj odori.Upamtite!Onda pokrije glavu šlijemom, a lice vizirom. Dugi, široki plašt, koji se spuštao zanjom kao povlaka, potpuno je pokrio čitavo tijelo.- Ne, ovako nitko ne može naslutiti da se. pod viteškom odorom krije žena -primijeti Katarina.- čekajte me - reče Dorja. - Kad se vratim, možda ću vas trebati.I Dorja s momcima ostavi Joakimovu palaču.

NA KAPTOLU

Na Kaptolu, u biskupovom dvoru, u naslonjaču obloženom jastucima, smjestio sebiskup Timotej. Blijedo, naborano lice ne odaje nikakvih briga ni želja niunutrašnjih nemira ili strasti. Svijetle oči izražavaju mir čovjeka koji u duši nenosi ni jedno pita" nje na koje nije odgovorio.Uđe kaptolski ključar i najavi:- Vitezovi su stigli na vijećanje.- Idem. Da, Belko. Templarima otvori vrata s hodnika, a hospitalcima izblagovaonice, neka uđu istodobno da ne bude uvrede ako pustim u sobu jedneprije drugih. Potukli bi se na vratima.Belko je potrčao osvijetljenim trijemom da izvrši zapovijed. Ali nasrne na viteza sdugim plaštem, srebrnom ribom na šljemu i vizirom na licu. Stade neodlučan,očito da ga vitez oslovi.- Pusti me - šapće Dorja dubokim glasom. - Hoću da slušam vijećanje u dvorani.Zar ne znaš tko sam?

21



- Već sam mislio da nećete doći. Sve sam spremio - samo brzo - brzo - i otvorivrata. Oboje uđu u dvoranu. Po sredini pruža se dug orahov stol s raspelom. Nadnjim veliki luster s deset četverokutnih svjetiljki izrađenih od brušene rogovine.Uokolo stola trokutne stolice. Na pročelju veliki stolac, uza zid škrinje. U dubinilijep široki kamin, a s obih strana visoki stupovi.Belko povuče Dorju za sobom.

- Ovdje vas ne može naći niti Svevid! - i gurne viteza u kamin. - Ne mičite se dokne odu i dođem po vas.U dnu dvorane otvorila se vrata. Ulazio je biskup u pratnji kanonika.Belko stoji poput kipa. Na zapovijed kanonika otvori lijeva pa desna vrata i,pogledavajući u kamin, napusti dvoranu. Biskup Timotej sjedne na pročelje.Odmah zatim s jedne strane ulazi šest hospitalaca. Na košulje od kovane mrežeobukli su purpurne haljine. Na grudima i leđima bijeli se osmerostruki križ - znakplemstva.S druge strane ulazi šest templera, također u košuljama od kovane mreže, ali ubijelim odorama s jednostavnim crvenim križem na prsima i plaštevima. Svi suopasani mačevima, a glave "n pokrivene kacigama. Pozdravljaju redom biskupa,a on im označi mjesta na koja sjedaju. Biskup počne mirnim glasom: .-~

Gospodo vitezovi svetih redova, kojih je slava preletjela" jednog do drugog kraja svijeta, pozvao sam vas na ovo vijećanje. Za dan-dvadolazi kralj, a iz Rima papinski legat s važnom sv^001" Na osvanku smo teškihborbi da osvojimo natrag, neeti grob u Palestini, nego vjernike koji su se u našem domu oometnuli od crkve. Aza to nam treba: sloge.37IOko stola pomakli se vitezovi. Njihovi mačevi tiho zvekeču.-- Narod neće s nama, bude li i dalje gledao kako slavni, divni, plemeniti vitezovisvih redova međusobno žive u vječnoj svađi oko svojih zemaljskih posjeda. Asada, evo, još novi spor, naime, tuže mi se oči dominikanci na neke stvari koje suveć došle do ušiju puka. Sve je to zlo. Narod vidi i misli. Zato pozivam

predstavnike svetih redova da ovdje preda mnom sklope pomirenje i zakunu seda će napustiti ovakva djela... Znate na što mislim: - natezanje za zemaljskadobra i još više... Mislim da će predstavnici na to odgovoriti ono što ja želim.Veliki meštar, plavokosi Olivero, ustane i od noćne orgije ohrapavljenim glasomreče:- Biskupe, prečasni, vašem pozivu odazvali su se slavni vitezovi jeruzalemski.Omašni prior templara Kastro skoči uvis i vikne mu u riječ:- Gospodine prečasni biskupe, templarima ne pripada pravo da govore prvi. Naš

je red stariji i po svojem osnutku i slavi. Olivero upadne oštro:-- Naš je red stariji po plemstvu. Svaki vitez hospitalac broji osam plemenitihkoljena unatrag. Nama pripada čast da govorimo prvi.- Naš red - udari se Kastro u prsa - broji 100 koljena unatrag. Cijelim svijetom

odjekuje njegova slava kakvu nikad nisu doživjeli osmerostruki.Blijedo Oliverovo lice orumeni se:- Jesu li vas krivovjerci poslali" da provaljujete na naša imanja u cvoj zemlji kojasu nam poklonili kraljevi i knezovi hrvatsko-ugarski?- Lažete! - viču vitezovi hospitalci. - Mi se samo branimo kad vi provaljujete nanaša dobra koja smo dobili od kraljeva. Olivero ubaci:- Zaviđate nam što nas pape i kraljevi obdaruju više nego vas. Za Glogovnicomvam se cijede sline, i za gradom Belcem, ali nećete ih dobitiTemplari vica:- Belac vam čuva vaš pobratim razbojnički Tomo Crni.- A vas prezire i Fric! - vikne Olivero templarima.- Vi primate Frica pod svoj krov i pljačkate dominikance do kože.Svi se templari uzvikali na hospitalce:- Predobro ste upućeni u svaku svinjariju s djevojačkom čašću...- Grešna kuća u LaSkoj vaši dovozi vam svakog tjedna u Ciče djevojčure...

22



"-Palite krijesove oko nagih cura. Razbojnici! / >--Pliačkaši dominikanskih kesa!38Sve se stolice povale, vitezovi se razmašu, mačevi zasvijetle, iedni skaču prekostola i začas stoje dvije skupine - crveni i bijeli - jedni protiv drugih. Rasplamćenikrenuše naprijed s mačevima.

Vidjevši biskup što se događa u njegovoj kući, vikne Ijutito: _ Tako ste radili uPalestini i zato vas je sultan izbacio iz zemlje i jedne i druge na sramotu svihkršćana. Eto, Marko, to su krivci! - reče biskup svome kanoniku.- Ali vitezovi niti ga slušaju niti čuju, u njima kipi želja da zamiriše krv. Bijesnimzamahom udaraju jedni na druge.Vještiji maču templari zatjeraju hospitalce do ruba kamina.Sakrivena u kaminu, Dorja više nije mogla vladati svojim uzbuđenjem. Izađe ipotrči prema biskupu.šljem padne s njezine glave, češalj kojim je pričvrstila kosu omakne se. Smeđipramovi prosuli se po viteškom plastu.Borci iz prvih redova opaze djevojku u viteškom odijelu. Mačevi im se zaustave.Drugi se dalje tuku, a Dorja sklopi ruke i usklikne:

.- Gospodo, hvala vam! Sad znam sve!Poklik ih zbuni. Obazru se i opaze ženu. Zaustave borbu, približavajući sezapanjena pogleda djevojci u viteškom ruhu s raspletenom kosom.Olivero je prepozna i približi se bliže:- Lijepa je kneginjica u čudnom ruhu koje ne dolikuje njezinoj pobožnosti.- Moja je pobožnost u duši, a vaša u licemjernoj obrazini.- Cime me okrivljuje kneginja okićgradska?- Još pitate? Zapovijedam vam da pođete ocu Matijasu i priznate što ste radiliprošle noći i kako ste se ogriješili o mene.- Nisam vas ni vidio. Kneginjicu je opsjednuo đavao.- O, đavle, na čiji bi račun griješili "sveti ljudi" da nema tebe! - vikne ona.Biskup prekine odlučno:

- Vitezovi redova, ono što ste učinili u mojoj kući ovlašćuje me zamoliti vas daostavite moj dom. Htjedoh vas pomiriti, ali vi ste zaboravili da poštujete mojkrov. Molim da izađete bez ikakvih razjašnjenja - vidite da imam gošću i pokažena Dorju.Hospitalci se povuku u dno dvorane. Olivero privuče k sebi druga, šapćući mu:- Oriče, čim izađu, daj znak Tomi. Dok ih on udara, osvetit ću se toj drskojkneginjici. Upamtit će me pa da ima tri ujaka inkvizitora.Biskup strogo pogleda Olivera u znak da se udalji. Olivero se pokloni i s drugomode iz dvorane.Tada Timoiej uljudno pozdravi Dorju, a ona se požuri oprav--- Gospodine biskupe, učinila sam zlo što sam došla u tom i što sam se sakrila izakamina. Sve ću vam razjasniti...

39- Hvalim vam. Da nisu ugledali vas, ne bi prestali s tučnjavom dok ne okrvavemoj dom. Samo žalim da ste čuli vrlo ružnih, stvari.- Koje su me spasile da ne poludim. Sad vidim, sad znam da nije vrag opsjednuomene, nego - njih...- Vas, kneginjice? - nasmiješi se biskup. - To bi mogla•ustvrditi samo ludost ili zloba.- Ludost ili zloba - opetovala je ona gotovo zapanjeno, sjetivši se svojeg ujaka.Biskup je šutio, očekujući da mu razjasni zašto je došla.- Prečasni biskupe, ponajprije da vas zamolim za oprošte-uje. Unišla sam udvoranu kad nije bilo u blizini ni jednog sluge. Znala sam da će biti vijećanje inešto me je vuklo da slušam. Vaše sluge nisu tome krive.- Nije potrebno da se ispričavate. Već sam rekao da ste me spasili od krvoprolića.- Onda treba da vam još razjasnim zašto dolazim odjevena U viteško ruho. To jerazumljivo, žena uvečer ne može na ulicu, a do sutra moglo bi biti kasno.Biskupe, knez Zvonigradski hoće da sutra svome sinu izreže jezik jer ovaj neće da

23



oda kamo je nestala njegova vjerenica. Ne mogu vjerovati da je kriv i molim vas- zauzmite se za njega.-- Kneginjica se dala na opasnu stvar - ozbiljno će biskup.- Nestanak banovice teško sumnjiči kneza i preda mnom.- Zašto, biskupe? Recite, molim vas.- Evo, zašto. Na dan vjenčanja, čas prije nego što sam htio da odem u crkvu,

stigao je banov glasnik iz Kamen-grada s porukom neka mlade ne vjenčam ucrkvi, nego da ih dočekam u dvorcu. Da mladfknez kani pred svima u crkvi izrećida banovicu neće uzeti. Taj glasnik bio je lažan. Nije ga poslao ban. I rušenjeskela svjedoči da se knez htio osloboditi vjerenice i zadržao me da ne dođem. Onzna gdje je banovica.- Cospodine biskupe, ako zna, onda je bolje da ga otac ostavi u tamnici nego daga ušutka zauvijek. Mladi knez će ipak progovoriti. Ili će ga odati savjest, ili nećeizdržati muke, ali jednom će progovoriti.- Pravo velite - bilo bi bolje da ga ostavi u tamnici, nego da ga kazni vječnomšutnjom. S tim se slažem. Nego, vi se baš mnogo zanimate za njega?- To je moja dužnost, Velika dužnost. Molim vas da ga puste na slobodu - ali nekase s tim ne žuri, ako zna, knez će priznati.

- Kneginjice, obećavam vam da ću sutra u zoru poslati svoga kanonika da midovede kneza. Pouzdajte se u mene. Vaš je prijedlog pametan.Uto stupi u sobu ključar Belko. Spazivši Tcneginjicu u viteškoj odori, uznemirenonajavi:-- časni otac Matijas već dugo čeka.40Dorja žurno pokrije glavu šljemom, a lice vizirom i zamoli biskupa:- Molim vas ne recite ujaku tko sam. Onda se omota plaštem od vrata do poda.Matijas je ulazio, ljubazno se klanjajući biskupu.- Žao mi je, oče Matijase - ispričao se biskup. - Nadao sam se da ću moći pomiritivitezove među sobom, a onda hospi-talce nagovoriti da poprave ono što su vamnedavno učinili. Umjesto pomirbe, eto bitke u mojoj kući.

- Žalosno je to - uzdahne Matijas. - Okrali su nas gore od Crnog Tome, opljačkalipoput Frlca. Ne može ovako dalje, to je lupeštvo. Tko je taj vitez? - zapita,spazivši tek sada Dorju.- Neka mi časni otac oprosti, vitez želi ostati nepoznat, a vi znate da se željamora poštovati - mirno će biskup.- Otkud vam, viteže, ovaj šljem? - zapita Matijas. Dorja šuti. Biskup se nasmiješi:- On želi ostati nepoznat, zato neće odgovoriti.- Prečasni biskupe, ne želim povrijediti vaše štovanje prema gostu, ipak ovaj znakna šljemu me nuka da ga pitam. Taj znak je...- Riba. Ništa drugo, časni oče. Znate, da svaki vitez uzima drugi znak, svaki hoćeda bude osebujan i valjda su sve dvonožne i četveronožne životinje već takoiscrpili da je ovaj uzeo jednu

- bez nogu. Dakle, gospodine viteže, - okrene se biskup Dorji- udovoljit ću vašoj molbi. Mirno pođite kući.Dorja se pokloni na vitešku i, nastojeći oponašati hod muškarca, napusti dvoranu.Vani je čekao Belko. Nije ga oslovila. Žurila se da što prije umakne ujakuMatijasu. Belko krene za njom, otvorivši joj vežu pred kojom su je čekale sluge.Kad krene trgom, ostao je Belko-na pragu.Praćena dvojicom slugu, Dorja pođe izvan ograde, kad odnekud iznikoše templarina konjima.- Kneginjice, iza šoštarske vaši, čekaju vas u zasjedi Olivero i drugovi. Počastitenaš krov - da vas od njih očuvamo...- Nemoguće je da bi se vitezovi usudili da ovdje u gradu kneževsku kćer - rečeona.Templari Je nastavili uvjeravati da joj se sprema zasjeda. Dorja razabere da jojnetko iza leđa šapće:- Ne slušajte ih. Lopovi su kao i oni drugi. Ne primajte njihovu zaštitu.

24



Ona se obazre i prepozna ključara Belka.- Vratite se radije k biskupu - savjetuje ključar.-.T Ne" ne - odvrati ona, želeći da bude što dalje od Matijasa fl je ostao kodbiskupa.Idemo - naredi slugama koji su izvadili bodeže da zaštite gospodaricu, a onda ćetemplarima:

41- Hvala vam, ne bojim se nikoga. I htjede poći prema Griču, ali joj templarizakrče put. Razabravši namjeru vitezova, sluge je zakloniše svojim oružjem.To svrati pozornost Oliverovih ljudi koji su bili u zasjedi. Dojašili su, dignuvšimačeve.Dorjin sluga, iskoristivši taj čas, pograbi gospodaricu, digne je i dade se u bijeg.Spazivši to, vitezovi, bijeli i crni, potjeraju konje za njim i opkole ga.I templarske i hospitalske ruke posegnule za Dorjom da je istrgnu iz mladićevihruku. Uto se začu gromki Belkov glas:- U pomoć! Razbojnici otimaju djevojku!Ni templari ni hospitalci ne haju za to. Pojačanim bjesom bore se za Dorju.Njihovo rvanje iskorišćuje sluga vrteći se u krugu.Oliverov mač zahvati ga, u leđa i on klone na koljena.

Vitezovi skoče s konja i posegnu za plijenom. Drugi Dorjin sluga pokuša je braniti.Sve se to zbilo u nekoliko trenutaka.Od sjeverne strane Kaptola juri u tmini neka četa i začas opkoli djevojku ivitezove. Grubi glas četovođe zagrmi:- Vuci viteških redova, predajte se! Plijen je moj. Bio je to glas Tome.- Nema plijena! Uvrijedio nas je neki mladi vitez - brzo će Olivero da zametnetrag Dorji. Ali Tomo udari po njima.- Tomo, jesi li lud? Sto bijes nas?Međutim, iz tmine ne dopire nikakav glas, jedino se čuje snažno dahtanje konja.- Tomo, jastrebe crni - uzviče se templar Kastro. - Nas si čekao? Po čijojzapovijedi?Razdraženi svađom kod biskupa, osjete potrebu za kreševom. Svi su opet

poskakali na konje. Mačevi tresnuli jedni o druge. Templari i hospitalci nađu sezajedno protiv Tome. Dorja osjeti da je slobodna. Belko je uzme za ruku. Na vežibiskupskog dvora zasvijetlila je luč. Djevojka se uplaši:- Ne k biskupu, - hoću na Grič!Mladi ključar posluša i povede je prema utvrdi.Sa strepnjom slušaju ljudi u svojim kućama noćno kreševo moćnih vitezova.Nikomu i ne pada na pamet da izađe na cestu.Tada se javi glas Olivera:- Stanite, vitezovi. Tomo istupa protiv vas kao nečiji branitelj i sutra će na svijetizrugivati da je Tomo ovdje nekoga obranio. Nije časno da se borimo s vitezomotimačem.- Dobro ste rekli: nije časno - upadne Tomo - da se vas, desetorica otimačkih

vitezova, tucete s jednim jedinim.- Šuti, Tomo - navale hospitalci da ga ušutkaju. Odlučili smo da se ne borimo igotovo.Templari su odbili Oliverov prijedlog. Odmah se odijele od Oliverovih ljudi i,vidjevši da je Dorja nestala, odluče krenuti kući.42Tomo se ustoboči na konju:.- Opet sam li, Olivero, sveti viteže, ispred iiosa odnio svetački plijen...- Nije bilo plijena. Neka je svinja napala Okićku kneginji-cu a mi smo je branili.- Svakoj se svinji hoće žira bilo koje mu drage rase - nasmije se Tomo.Olivero mu se približi i okosi se na nj:- Izdajice! Nisam li te zvao ovamo da napađneš one druge? Da si udario na njih,danas bi kneginjica spavala u Cičama.- A vi biste Olivero zaspali do sudnjeg dana.- Otkad Tomo brani djevičanstvo?

25



- Od sinoć - ali za sebe, gospodine Olivero! Vama će Fric možda ipak dobaviti onudrugu.- Tako ti boga, što znaš o tome?- Znam da kneginjici vi nećete biti prvi dok je Tomo živ. Laku noć, lijepi Olivero!I potjera konja niz strminu ispod gričkih utvrda pa krene prema Savi.Dorja je u pratnji svojega sluge i Belka stigla u banovu palaču. U blagovaonici je

čekala zabrinuta Katarina. Dorja je zamoli da je ostavi s Belkom nasamo.- Ti si me u biskupskom dvorcu s nekim zamijenio. Uzalud poričeš, razabrala samto i poslužila se tvojom zabludom. Netko te potkupio da može slušati vijećanjevitezova. Ne boj se, zaštitila sam te pred biskupom, dugujem ti zahvalnost. Evo tidvije marke što si me sakrio u kamin, a dvije da šutiš ako te tko pita za koga suse vitezovi otimali.- Hvala, ne primam novac, samo moliin malo dobrote vašeg srca.- Malo ima ljudi koji se zadovoljavaju takvom nagradom.- Zato što ne raspoznavaju dragocjenosti.- Ove riječi nisu nikle u glavi sluge. Svejedno, tvoja je to stvar. Ostajem tvojzahvalni dužnik.Belko se zahvali, pokloni i napusti palaču.

Ljudi su, međutim, doveli ranjenog slugu. Dorja izda odredbe i za njega i ondauđe u svoju sobu da svuće vitešku odoru.Tajana ju je čekala i pomagala joj.^ Zamišljeno ogleda Dorja šljem sa znakom ribe, obnavljajući u svojim mislimaneobično inkvizitorsko zanimanje za taj znak. Osjeti u duši novi strah.Tajana ponese odoru u drugu sobu da je složi u sanduk, a J-torja se spusti naklecalo da moli. Sklopila je ruke, ali ni jedna "jec molitve ne dolazi joj na usta.Klonula je na postelju. Njezinom glavom lete slike: samo" n v"tezova, kriješ, okonjega nage žene, pijani Olivero...43Onda samostan dominikanaca. Matijas i prisega, sve to obaraju u laž jer ona jeopsjednuta đavolom. Ali nisu li to ubojice ljudskih duša, razbojnici ljudske sreće?Ne - ona neće šutjeti! Opet Iskrsne prizor u biskupskoj dvorani.

A prisega? Sto je to? "Zašto sam prisegom morala dokrajčiti svoj mladi život prijenego sam i započela živjeti? Zašto sam se morala osuditi na vječno tamnovanje?Zar ono može biti prisega?"Dorjina je duša pusta tmina u kojoj se sudaraju pitanja i u paničnom strahuuzaludno traže izlaz na svjetlo.Tajana se vratila da uzme viteški šljem i mač pa da ih spremi. Ali Dorja je niječula. Leži na postelji, rukama podupire vruću glavu, očajnički govori sama sasobom. Tajana se pritisla o zid, gleda i sluša Dorjine muke.U teškoj muci sumnja ona zaplače.Savijajući se u jecaju, osjeti na sebi ruku i čuje šapat:- Ako vas nešto boli, idite pustinjaku Dragoši. < Ona se uspravi i obazre. Izanje stoji Tajana suznih očiju.

- Zašto plačeš, djevojko?- Zato što vas nešto boli.- Zato što boli - mene?"Ona plače zato što boli mene" - i sjećanje joj predoči sliku kako Tajana, od svihprezreno stvorenje, mučenički iskapa mrtvaca, a ona se od nje grozi pod dojmomstrašnih prikaza koje su joj ocrtavali Matijas i Olivero.- Pitajte pustinjaka Dragošu ako vas nešto muči.- Hoćeš li me odvesti k njemu, rano u zoru, kad još svi spavaju?- Hoću, gospodarice.Kneginjica osjeti da joj je odlanulo. Pojavila se nada da će naći utjehu svojimsumnjama.- Slušaj pozorno: nitko ne smije saznati kamo idemo. Obući ću odijelo svojeslužavke da me ne prepoznaju.,AV NA STRATISTUsunce. Praćena Tajanom, Dorja u kući pustim krajem iza Laske va-

26



k mi veli da si dobra, čista duša. rema tebi. Tvoj te otac ne voli. ? bana Joakima.Je li ti to dra->će Tajana.desetb/e •

__ gs^ ;" Msmo da se\ *" .£• Templari .£O Oliverovih l" kući.

42 _ Dobro. Čim se vratim, otkupit ću te onda te nitko više ne može progoniti.Stigle su u banovu palaču, tiho se popele trijemom i ušle u Dorjinu sobu. Osjećalase mirnija.Preodjenula se u svoje ruho i čekala Katarinu. Kad je stigla stara gospođa, Dorja

joj odmah predloži da od nje otkupi Taja-nu. Katarina pristane. Tada gospodaricabanove palače pozove kneginjicu na zajutrak.U blagovaonici zateknu starog Zvonigradskog kneza. Bio je mrk i zamišljen.- Kneginjice, kad sunce bude visoko, odvest ću vas dolje da još jednom odRadoslava zatražite istinu. Ako je ne iskaže, nema mu pomoći.Dorja je odgovorila mirnije, oslanjajući se na biskupovo obećanje da će zaštitimladića.

Još su jeli, kad sluga najavi knezu kanonika Marka. Ovaj moli neka bi se knezpotrudio k biskupu.Dorja je s Katarinom ostala u blagovaonici. Vani, s trijema, čuo se živ razgovor.- Glas mojega brata! - klikne kneginjica.U blagovaonicu uđe stasit mladić od dvadesetak godina, smeđokos i smeđih očiju,posve nalik na Dorju. Ona ga čvrsto zagrli.- Hvala bogu, ti si Ivane! Vratila sam se jučer iz Ozlja i saznala nesreću koja jezadesila Mirenu.- Dolazim s potrage. Svi je tražimo posvuda. Kao da je propala u zemlju - odvration.- Vele da je Fric bio pred crkvom i da ju je oteo po nalogu Radoslava.- Za Fricorn su pošli i moji i banovi ljudi zajedno. Uzalud. A ne vjerujem nikako da

bi je Radoslav dao oteti po Fricu.- Ni ja, osobito nakon mojeg razgovora s njime.- S njim si govorila?- Jučer u tamnici.Uđe Tajana, noseći jelo za kneza. Kad je izašla, Dorja izvijesti brata:- To je krvnikova kći. Otkupila sam je od Katarine. Je li ti pravo?- Nikad se ne pačam u tvoje stvari. Ako ti je s voljom, do-si uradila.Neko su vrijeme razgovarali o izgubljenoj banovoj kćeri, kad se grubo otvorevrata i oštrim koracima uđe u sobu kaštelan K-arnen-grada i Joakimove palačeHenrik Gising. Pozdravi gospo-ae i Okićkog kneza pa onda značajno primijeti:sam, kneže, da ste stigli. Imam za vas važnu poruku bana Joakima.- Da čujem, što mi on poručuje. Sigurno glede Mirene.

45- Nešto drugo. Određeni ste da budete kraljev pratilac, a kneginjica Dorja dabude u pratnji kraljice i njezine sestre dok će boraviti u Hrvatskoj.,- Prevelika je to milost za mene - reče Ivan - po pravici to bi dopalo starijega.- Bit će da vas uvažavaju, kad su odabrali upravo vas.- Hvala vam. Odazvat ću se, a dakako i moja setra.- Kad je Joakim izdao ovu poruku, još nije znao da kneginjica, kojoj je podijeliotoliku čast, hoda noću u muškom odijelu. Vitez Olivero jedva ju je obranio iz rukuCrnog Tome.Dorji udari krv u lice. Brat je strogo pogleda.- Razjašnjenje dugujem samo tebi, brate, i nikome drugome - reče ona. - Reći ćuti sve kad budemo sami. Henrik Gising upadne:- I ja imam neko pravo na razjašnjenje. Kneže Okićki dugujete mi odgovor namoju prosidbu za ruku vaše sestre.

27



- Još je nisam pitao što misli o tom.- A ja, evo, odgovaram: polazim u samostan.- Zato što će knez Radoslav izgubiti jezik - vikne Henrik porumenjevši od ljutine.- Izgubit će ga, tako mi očinjeg vida, odmah ovaj čas.- Tko vam daje pravo da to učinite? - upita Dorja.- Ja sam kaštelan banove palače.

- Ali niste krvnik, on je pod utvrdom. Poručujem vam da se kneza ne dotaknetedok se s Kaptola ne vrati njegov otac. On mi je obećao da će me odvesti utamnicu da kneza još jednom pitam.- Samo što on više neće moći govoriti.- Ne dirajte Radoslava! Znajte - biskup se zauzima za njega-t\~vi<, no tom ste se poslu sinoć ušuljali u biskupov dvo-u muškoj odori?tkat ću vaš jezik.neže. .voju drskost.vam okom u oko "- prema vratima.;oj odori na Kaptolu? fin od njega neka sme-iao Tomi, nego je on

su me opkolili i takoII.-, rtdesetog -lsmo da se"*. <" £jTemplari £ OOliverovihkući.42Sn strašnu namjeru sta-slav nevin.

Ivan je privine na grudi i nježno je ogrli: _ Učinila si zlo, korit ću te, ali i braniti. Tko te dirne ili te je dirnuo, taj će osjetitioštrinu mojeg mača.Dorja se sjeti zakletve što ju je položila pred ujakom na raspelo i zavapi u sebi:"Zašto je tražio od mene zakletvu? Zašto mi je zatvorio usta kad bi me samo Ivanmogao zaštiti?"Knez Ivan je uzrujan hodao po dvorani, očekujući mladoga Gisinga.- Sjedi, Ivane - reče mu Dorja - založi još nešto.- Ne mogu okusiti ništa više dok Henriku ne namrem čestitu uspomenu na dankad je povrijedio moju sestru.- Htjela bih spriječiti da se boriš.

- Vrijeđaš me ako se bojiš za mene.- Mač u tvojoj ruci tako je siguran da me nije strah, ali sad imamo prečih briga.Nesreća moje prijateljice Mirene i njezina vjerenika Radoslava "tako je teška imnogo mi pritišće srce. Henrik bi mogao izvršiti svoju prijetnju.- Ako je otac kneza Radoslava odredio da ti još jednom govoriš s njime, neće seHenrik usuditi da učini nešto bez staroga kneza.- Kad bi se samo doskora vratio s Kaptola! Nadam se da će poslušati biskupovsavjet.Ivan je uzalud čekao mladoga Henrika Gisinga. Tada se otvore vrata. Na pragustoji Tajana. Blijeda, široko otvorenih očiju, bulji u gospodaricu.- što je, Tajano? - zapita Dorja. Djevojka odvrati vrlo tiho, gotovo šapćući:- Moj je otac s gospodinom Henrikom ušao u tamnicu. :- Ivane! - klikne Dorja i naglo ustane - Henrik će izvršiti osudu. Henrik će izvršitiosudu. Henrik je ljubomoran na Radoslava. Učinit će to iz osvete. Spriječi, to,Ivane.

28



Bez riječi pohiti on u drugu sobu.Tajana i Dorja ostale su same.- Zašto Ivan ne ode dolje? - pita Dorja, a Tajana je uh* vati za ruku i šapne:-• Dođite, kneginjice, da ne bude prekasno.- Ivane, Ivane! vikne Dorja.. . Otvorivši druga vrata, uđe u sobu, ali je ova bila prazna. To je ispuni

beznadnim strahom.rišt âjana Povuče Dorju na trijem, odakle su se spustile u dvo-Dorja je pošla prema vratima tamnice.Sluge joj zakrče put, a ona im zapovijedi:~- Maknite se! Poslao me ban, gospodar ove kuće. m- , f Sluge poslušaju Dorju iona uđe s Tajanom u mračni prostor ] ikojim je jednom već izlazila iz tamnice sknezom i braćom Gisin- \ govcima.U dubini svjetlo im pokaže put koji ih odvede u tamnicu.Mladi knez Radoslav u jadnom je stanju. Dva su ga muškarca od vrata do nogusvezala o stup. Henrik Gising stoji postran- : će i zluradim krvožednim glasomdraška: i

- Odmah ću vas, kneže, lišiti jezika. Bilo bi šteta da nam j otkrijete tajnu kako steomamili kneginjicu okićgradsku. Bit će " da umijete lagati baš kao trubadurskipjevači. Svojim junaštvom j i snagom svoga kržljava tijela baš niste mogli osvojititako hiro- i vitu, izbirljivu djevicu kao što je Dorja. lKnez nije odgovarao. Izgledao je poput mučenika koji je spreman da umre, a dane progovori i sasvim se pomirio tommišlju.- Njoj za volju lišili ste bana njegove kćeri. Znam ja to, a | čini se danajpobožnijoj djevici u kraljevstvu to i nije krivo! l .Mnogo se trudi oko vas, ali štoćemo?! Kad sam ovdje ja i ne j kanim vam produljiti život ni do onog časa dok sesunce uspne • nad crkvom svetoga Marka. Kad vam stari knez dovede kneginji-?ću, nećete joj moći ništa više reci. Nije li to užitak? - govorio] je Henrik, smijući

se, dok je krvnik mirno brusio nož i pripre-" mao se hladnokrvno na strahoviti čin.iUto uleti kneginjica u tamnicu, a za njom Tajana. j- Jao! - krikne ona i pograbi krvnika za ruku. - Ne smije--x:*iHi ništa dok se s Kaptola ne vrati otac. "" - vikne knez Henrik."•"""itl veću radost; as miljenik^ prirediti ta-iclapa ruke u ;šćutno brusinračni hodnik; se Henrik. •- ni dati najvećeiivati za zid. Pred

lož u krvnikovojiši na tlo tamnice.smo da ^ <" : Templari "" Oliverovih ljudi0-kući.S Gričkih utvrda lepršaju barjaci. S kula odazivaju se straže. Zvona zvone. Velikavrata kamene kule s istoka široko su otvorena. Tešfci drveni most tutnji podudarcima konjskih kopita.Iznad devet gričkih insula zatrubiše kraljevski trubači svečanu objavu. Kraljevskapovorka ulazi na Grič.Na malim konjima, opremljenim crvenom ormom, ponosno sjede dvorjani ušarenim odorama. Slijedi ih nepregledna četa ugarskih vitezova s blistavimkacigama s kojih visi šareno perje. Brade su isprepleli svjetlucavim zrnjem ivrpcama. Oružje blista i zvekeće.2ustro se kreću mali rutavi Kumani sa crnim klobucima. Oči im hvataju lijevo idesno šareni svijet što se ukočio od čuda, gledajući neviđene crnopute momke.

29



Kraljevske štitonoše i barjaktari visoko uzdižu znakove kraljevske vlasti. Na konjus pozlaćenom ormom, sedlu, pokrivenom grimiznim pokrivalom sjedi kralj. Naglavi mu zlatom okovana kaciga. Suho, blijedo lice i crni dugi brci izražavajuokrutni mir. Na grudima zeleno zlatne kazete na kojima se blista vezani arpa-dovski grb. Jednom rukom drži uzde konju, drugom žezlo. S ramena spušta seplašt od crvena grimiza, obrubljen hermeli-nom.

Uz njega, na bijelom konju, pokrivenom crvenim suknom, sjedi kraljica. Ispodgrimizna plašta proviruje modra vezena haljina. Glavu joj pokriva visoko vezanatijara, u vrhu krunolika oblika.Niz grudi padaju zmijolike pletenice, crne, s nekim crvenkastim odsjajem kao dau njima tinja sakriveni žar. Sve su oči uprte u kraljičinu bujnu ljepotu.Iza nje jaši sestra Orhida. U zelenoj je haljini sa srebrnom kapicom na rutavojcrnoj kosi. Zdesna je Joakim. Gusti crveni brci ispod krupna nosa i crvena bradanameću se očima poput nekakva žiga.S druge strane Orhide jaši mladi četrnaestogodišnji kralje-y*c. Podrugljivim, drskim smiješkom gleda okolo žene i djevoj-. ke.Onda slijede vitezovi na gizdavim konjima, kola sa crnolikim jevojkama, anaposljetku kola, natovarena škrinjama što su ]ca?vane srebrom i željezom.

Kola prati četa. Isukani mačevi Ijes-Ju se na suncu. Između kućica, dvoraca ipalača polagano ide odjednom izjuri na cestu vitez. Košulja mu je odPovorka."stave kova"e mreže, kazeta siva, na šljemu srebrni sokol Li-ce zastrto vizirom.P1wnenl inkvizitori49lVKonj mu se propinje, poskakuje u vis, ne zna se, draži li ga povorka ili vitezzlatnim mamuzama. U tom trenu sva pozornost svjetine i povorke uperena je knjemu. On trgne mač, zamahne njime na suncu pa ga pred kraljicom spusti nazemlju i sagne glavu u znak počasti.Orhida se sva podigla na sedlu. Njezin pogled netremice počiva na vitezu. Kraljica

jedva zamjetljivim smiješkom, punih strasnih usana, pokazuje mladiću da jenjegov poklon primila anilostivo.| Vitez povuče svoga konja natraške i pusti povorku da pođe. |0nda skreneiza leđa svjetine prema vratima tvrđave. f . Tu se stisla Tajana. Blijeda je,zamrli pogled upire u viteza. jjOn prolazi pokraj nje, ne obazirući se.| Djevojčina glava padne na grudi poput otkinuta cvijeta. l Iza nje stojicrni fratar s kukuljicom navučenom do nosa. pPrati svaki njezin pokret svompozornošću pa je upita: |• - gto ti je, djevojko? Zašto si tako mračna? jjNesvjesni djevojčin pogled zahvati gore uzbrdo kraljičnu po-Inosnu pojavu nabijelom konju.l - U tvojim očima, djevojko, dršće zavist i mržnja... l Od te se primjedbeTajana lecne. Povuče se od nepoznata l fratra, pođe prema vratima, istrči po

mostu iz utvrde i krene niz Ipotok Crikvenik.| Trkom trči uz obalu i zaokrene u polje prema Savi. Bez da-pha nastavlja trkukao da se želi skloniti pred nečim. Zaduhana | Stane i pokrije rukama lice. Ondanastavi da hita bez odmora, l Iza nje gricka utvrda, pred njom široka Sava. i Dužzelene poljane ide za njom crni fratar. Ona čuje korake, | ali se ne osvrće i požurihod. Ne zna tko je slijedi i neće da zna.- Tajano! - Zaustavi se! - čuje glas za sobom. Kad je izgovorio njezino ime,Tajana uspori hod, ali se ne Obazire.- Čemu te suze, djevojko?f Njezina glava pada na prsi, a vjeđe joj pokriju oči. • - Pripadaju li moždaonom vitezu?... ; - Meni pripadaju - odvrati ona i srditim ponosom zabaci

jglavu uvis. ; - I onda je tome netko kriv!- Svi! Svi su krivi - i opet joj se oči ovlaže suzama. JZačas će ljutite: - Što se to tiče vas? Sto ste vi meni? PuS-|tite me na miru! l

30



- Ovako ne govore s fratrom pobožne djevice koje štiti pus" tinjak.Ona htjede otići, ali on zakrčl put.- Kamo ideš?--Daleko, vrlo daleko. ?- Jesi U pitala pustinjaka?50

.- Ne pitam nikoga. Pustite me! >; . ; , • ^ ;\; v __ Slušaj me, djevojko! Ne srljaj u propast Ičađ te je pokće-rila sreća. __ Meni nema sreće.- Tajano, one noći kad sam te vidio na utvrdi, požalio sam tvoj život i pitao samzvijezde za tvoju sudbinu.Tajanin pogled zahvati njegovu crnu kukuljicu ispod koje se bijelilo plemenito lice.- Slijedio sam te kad si istrčala iz utvrde da ti kažem: Ne bježi od sreće!- Sreće? - dahne ona, a pitajući njezin pogled još se više raširi. - Gdje je mojasreća?... I opet htjede poći.- Slušaj: zvijezde su mi je objavile. Krvnikovoj kćeri sreća se hvata za skutove.Zaustavila se.Magleni oblak obavio je Tajanine misli. Ne može naprijed. Dvije sile drže je

jednakom snagom. Hoće da ide, da potrči od čovjeka čije je riječi omamljuju, ane može i stoji kao ukopana. Kao da to osjeća, on nastavlja:- čuj, što ti velim? Prije nego sunce sedmi put zađe, i kraljica će zaželjeti da sezamijeni s tobom.U tmini njezinih velikih očiju nešto počne svjetlucati. Njezine djevojačke grudinadimlju se.- što to govorite siroti krvnikovoj kćeri?- Ono što će se dogoditi.- Tko ste vi? - pita ona, dršćući.- Glasnik tvoje sreće... . • :- što je vama do moje sreće? ,;- Više nego tebi... ; •"•"" •."-."•!•• •";)::"V •; " •"

- Ali zašto? .........- Nisam ovlašten govoriti. ;- što hoćete, čovječe, sa mnom?- Da se vratiš. I opet ti velim: Pazi - prije nego suncesedmi put zađe - i kraljica će poželjeti da se zamijeni stobom.Tajana ne razumije, samo osjeća kako je njezina volja da odluta nekud dalekoslomljena. Ono što je vuče natrag, jače je odsvega.Kamo da idem? - pita ona.u banovu palaču k svojoj gospodarici Okić-gra-.. * "je nego sedmi put sunce zađe ponavlja ona, gledaju-Cl Prema

suncu.- Tako je reče fratar.ioi J °na se vraća Na utvrdama Griča lepršaju zastavice. Čini J J se dapozdravljaju nju...4*i čekaj3VJERENICA VITEZA OTIMAČAU prostranoj dvorani palače u Zagrebu, urešenoj vijencima i sagovima, okupile sekneginje, knezovi, vitezovi, predstavnici viteških redova, Kaptola i, napokon,dvorani. Gospoda znatiželjno promatraju žene, a još znatiželjnije očekuju tko ćeod njih sjediti kod kraljevskog stola.Gospođe razgledavaju prostorije, stolove, srebrne tanjure, zlatom izrezbarenevrčeve, ukrašene kamenjem.- Samo Mleci imaju takvih prekrasnih predmeta za stol - šapne kneginja Babonić.

31



- Sve je to donijela kraljica sa sobom - odvraća tiho žena gričkog kneza Giliona. -Sve ona nabavlja u Italiji...- Raskošno živi lijepa Kumanka - primijeti kneginja Ho-duš.- Veoma je zadovoljna. Kad nas je jučer pozvala k sebi, govorila je da joj se ovdjeveoma sviđa - reče kneginja Gilion.Dorja stoji postrance. Uz nju je brat. Sav blista u svečanoj odori i modroj svilenoj

kazeti, izvezenoj srebrom. Dorjina haljina, od modre i žute svile ukrašena jevezivom. Raspletenu smeđu kosu uresila je nizom bisera na zatiljku.Na vratima se pojavi kraljevski prvi dvoranin, crnomanjasti i crnobradi UgrinGera, u šarenoj odori, punoj nakita. Brada mu je isprepletena svjetlucavimzrnjem. Za njim izlaze kraljevski dječaci, dvorani, kraljevski peharnik, doglavnik,posteljnik, ko-njušar, pa kraljevski savjetnici, zatim ostali dvorani, svi u najša-renijoj odjeći i konačno, dvorski luđak, komedijaški nakarađen.Svačiju pozornost zaokupi kralj. U grimiznoj odori što se spušta preko sjajnekovne košulje. Suho, usko lice nasmiješeno je, zasukani brci vise mu do bradice.Ali kraljičina pojava privuče sve poglede & njegove pojave na sebe. Raskošnaljepota njezina lica okružena je nakitom od dragoga kamenja što se spušta sđijadema. Crna kosa upletena je mnogostruko, s obih strana ušiju, i prikopčana

kao naušnicama. Haljina od venecijanske ko-prenaste svile m bojamaarpadovskoga grba - s jedne strane izvezen je zlatnim krunama, a s drugezlatnim lavovima. Rukavi su u tri boje, modre, crvene i zelene. Oko vrata spuštase teški nakit od dragoga kamenja obrubljen zlatom. Oko ruku bijela koprena dopoda.Raskoš haljine, što se ti struku priljubljuje izazovno lijepom stasu, zadivljujeuzvanike.Ponosno je ušla kraljica. Crnim očima poprati svakog pojedinca, zaustavlja pogledna Dorji pa se osmjehne jedva zamjetljivo. Uz kraljicu ide mlađahni kraljević.Orhida ulazi iza njega u crvenosrebrnoj haljini. Ispod bizantskog nakita, sličnakraljičinom, traže dvoranom njezine znatiželjne, svijetu neprivikle oči izaustavljaju se na Ivanu Okićkom - promatraju ga pažljivo.

52Tovarmk poziva goste koji će sjesti izravno uz kraljevski stol i one koji će stajatiuokolo. Imena prokazuje glasno.Kad tovarnik spomene Ivana Okićkoga, u očima starijih knezova i kneginja javljase ironičan smiješak. Svačiji se pogled upire u kraljicu...Maloplemići u zelenim hlačama i kratkim košuljama nose na stol jelo u srebrnimzdjelama.Kraljevski peharnik natače vino kraljevskom paru, Orhidi i mlađahnom kraljevićučije drske oči neprestano promatraju mlade kneginje.Večera je počela. Okruživši pogledom po stolu, kralj opazi pokraj Orhide knezaIvana Okićkoga i zapita glasno:- Gdje je vaš mladi prijatelj Radoslav knez Zvonigradski?

Neprijatna smutnja obuze bana Joakima i njegova prijatelja Pakračkog kneza ocamladog Radoslava. Kraljica pogleda Dorju, a ova spusti pogled preda se. MladiNikola Gising s trećeg stola traži bana da nešto reče, ali ga preteče Ivan Okićki odkojega je kralj očito čekao odgovor:- Svijetli kralju, zla sudbina pogodila je mladog kneza, najodanijeg vašeg slugu.Svalili su na njega tešku sumnju da je položio ruku na život svoje vjerenice,banove kćeri, kako bi je se riješio, a da ju je dao oteti od razbojnika Frica - pa jeteško nastradao...- Kako? On da je počino zlodjelo? što je to bilo? - pita kralj.Mladi knez Okićki ispripovijedi sve redom. Kralj se stroga pogleda obrati banu:- I ništa mi od toga ban nije javio?- Nisam smio svijetlom kralju svojom nesrećom mutiti radost dolaska na Grič...- Iz svega toga ne razabirem - reče kralj - da je krivnja mladog kneza i dokazana.A što se konačno dogodilo s njime?

32



- Bačen je u tamnicu i osuđen od oca da mu izrežu jezik. Kralj pusti na srebrnitanjur masne prste u kojima je držao batak pileta. Namrgodi se:- Govorite što su učinili s njime! Knez Ivan nastavi:-- Pozvali su krvnika. Knez Henrik Gising upravo je naredio da se izvrši očevavolja - kad sam još u zoru banuo u tamnicu i zatražio od kneza da smjestaobustavi taj grozni čin. Imao sam da se s knezom tučem na megdanu zbog jedne

uvrede i re-*ao sam mu: pred čitavim ću kraljevskim dvorom proglasiti da Gisingnije dostojan da se sa mnom viteški ogleda ako okalja svoje ruke krvlju knezaRadoslava dok njegova krivnja nije dokazana.- Dobro ste učinili - reče kralj. - Je li poslušao?53r- Jest - i pošao sa mnom da se tuče. Zadobio je teške rane i nije mogao izvestiočevu osudu. Kasnije se knežev otac vratio od biskupa koji ga je sklonuo dapričeka, možda mu sin iskaže je li kriv ili nije.- što vi mislite, kneže? Je li kriv?- Mislim da nije kriv. Nikako nije.- Onda vas molim - pođite po njega i dovedite ga ovamo ...Ivan ustane i napusti dvoranu.

Joakimove su debele obrve podrhtavale. Kraljica se pričini kao da to sve i ne čuje,dok je ban sumnjičavo istraživao njezine misli. Ona je razgovarala s Orhidom.U polovici večere pojavi se Ivan Okički i uvede mladog kneza. Bioje izmučen

patnjama, ali uređen i odjeven u svečanu odoru. Dječački Ijepušasto blijedo licevedro i mirno. On se pred kraljem duboko pokloni.- Mladi kneže, pitam vas jeste li položili ruku na život svoje vjerenice?- Svijetli kralju, nisam. Tako mi časti!- I niste je dali oteti razbojniku Fricu ispred oltara?- Nisam, svijetli kralju.- Onda sjednite k mojem stolu. Joakime vi čete mu vratiti mač.Domaći knezovi i kneginje kao da su odahnuli. Kraljev nalog smatrali su porazomomraženog bana Joakima, a to ih je neizmjerno radovalo. Otac mladog kneza

bulji u stol, ne usuđuje se pridiči oči k Joakimu koji je zbog njega doživio takoveliki poraz. Kraljica primakne glavu svojemu mužu:- Vidiš, nisam li ti rekla da će to obradovati hrvatske knezove? Kako te ljubazno iodano gledaju. Ovim si osvojio njihova srca. Valja činiti sve i ništa ne propustitida osvojiš srca podanika Hrvatske.- Htio bih, Elizabeto, da uvijek vodiš računa o tome kako podanici misle o meni.- Ne pij previše, vino je tvoj najveći dušminin. I kralj odloži vrč.Večera se nastavila. Mladi knez Radoslav sjeo je ka kraljevskom stolu. Kraljevskidvoritelji posebno ga posluže jelom.Razgovor je tekao vedro i veselo.Iza poslastice i južnog voća pruži dvoranin kraljici i kralju limenu posudu s toplomvodom. Oni operu ruke i. obrisu ih ubrusom. Obredali su s istim takvim posudama

oko svih gostiju. Kraljica ustane i pozove gospođe u svoju odaju dok su gospodaostala uz vino.Odlazeći, dobaci kraljica svojem dvorjaninu Rufi značajan pogled. On sepribližKraljica nešto reče, a Rufa se udalji. Orhida priđe k svojoj sestri.54- Taj Ivan Okićki nije onakav kakvim si mi prikazala ovdašnje knezove. Mojepoglede i ne opaža. Onaj koji je sjedio uz njega ljepši je, već tri put me je drskopogledao,To je Pavao Babonić, pristaliji je od Ivana Okićkoga, samo što Joakim želi dabaciš oko baš na kneza Okićkoga.- što ja mogu kad mi oči zapinju za drugog, a misli o trećeg.- Tko je taj treći?Zašto nisi pozvala na večeru viteza Sokola?- Nije se javio. Mislila sam da će doći iza onog pozdrava kad smo ulazili u grad, asad je već drugi dan što smo na Griču, a njemu ni traga ni glasa.

33



- čudno. Dakle, uistinu je ružan kad ne dolazi? Ili je drugiuzrok što se ne javlja?- Ne znam, samo te opominjem, Orhido, da se držiš kneza Okićkoga. Znaj,Joakim to hoće jer mu je Okićki opasan neprijatelj - nećak je moćnog inkvizitoraMatijasa - kod svih biskupa i rimskih kardinala. Mnogo ga uvažavaju i mladiknezovi ovoga kraja. Prijatelj je Babonićima koji su moćni na jugu. Sad vidiš

zašto Joakimu treba da osvojiš ovog kneza. A upamti, Orhido - samo prekoJoakima dolazim do vlasti ja i naš kumanski rod. Promisli, idem načas u svojeodaje. Zabavljaj se dotle s kneginja-ma, odmah ću se vratiti.Elizabeta je ušla u polumračnu odaju. Crnim zamamnim očima, što su ispunjenestrasnim očekivanjem, prodire u dubinu. Tu se polagano otvaraju vrata. Naotvoru se pojavi kudrava Rufina glava:- Doveo sam ga, čeka. Nitko nije opazio.Kraljica dade znak glavom, Rufa otvori širom vrata i pusti u odaju mladog knezaZvonigradskog, a onda se povuče. Mladić stoji. Kraljica ga gleda nepomično. Sasvim počitanjem knez se duboko pokloni. Modre oči, djevojačko Ijepušasto lice,svaka kretnja očituje i odaje mir. Lijepa žena mami ga pogledom i zovesmiješkom s vječno žednih usana. On se ne miče.

- Dođite bliže, mladi junače - još bliže - sasvim blizu. Stidljivi ste poput djevojke -smješka se ona i pogladi mu lice u kojem nema ništa, osim začuđenja.- Pravi dječak - smije se ona. - Takvog još nisam vidjela. No, da - vi ste se zaklelina svoju čast da niste položili ruku na život nametnute vjerenice. I dobro je da jeniste ubili. Meni smijete reći sve. Zar ne - htjeli, ste se osloboditi vjerenice zbogrnene? Kad se gosti raziđu, moj dvoranin uvest će vas u moju ložnicu.- Ali, veličanstvo, ja vas ljubim kao što podanik ljubi kraljicu.7- Ah - da - to sam već čula i ponovo ga uhvati za kose 1 privuče bliže, ali on seotrgne:- Uzvišena vladarice, pustite me da odem. 1- Vi nećete doći?55- Ne - nikada... -Osjećajući da je odbijena, nije čula ni opazila kad je u sobu banuo Joakim.

Spazivši mladog kneza kojemu je kraljica još uvijek držala kosu, trgne iz tokamač i skoči prema knezu, zamahnu-vši. Mladić se podigne, izmakne maču i vikne:- Časni vitez ne napada onoga koji nema mača. Kraljica je nasmješena i rečedrhtavim glasom:- Drago mi je, Joakime, da ste ušli uprav sada - da vidite kneza Radoslava predamnom na koljenima. Pozvala sam ga na odgovornost, unatoč tome što ga je kraljpomilovao. Prisilila sam ga da se zakune, svečano na koljenima. Za dvije sedmicepronaći će vašu kćer i oženiti je. Ja vam predajem njegovo obećanje. Tako samoprala čast vašu i vaše kćeri. A sad dođite, vratimo se gostima.Mladi je knez ostao kao gromom pogođen. Joakim i ne zahvali niti što reče.Njegove su oči dobacivale kraljici poglede neutažene sumnje.- Rekla sam - opet će ona. - Što velim to ne - porečem, Joakime!

Uz sve to banovi su brci podrhtavali. Kad je kraljici otvorio vrata, osine pogledommladoga kneza koji ih je slijedio. Ali ne reče ništa, već otprati kraljicu u dvoranu ukojoj su se spremale dvorske igre.Uz stijene poredana su tamna sjedala s naslonima i jastucima pokrivenim šarenimsagovima. Sa stropa vise svjetiljke tornjastog oblika. Kralj i kraljica sjedaju nastolice ispod zastora urešenog krunom i grbom. Uz Orhidu sjedi Dorja i promatrasvečano društvo u dvorani.Knez Radoslav stao je uz Ivana Okićkoga i Pavla Babonića. U čudu su obojicagledali njegovo neobično blijedo lice i uzalud ga pitali što mu je. Joakim je ostaoiza kralja - mrk, smučen, od časa do časa dobacivao bi kraljici vrebajući pogled,pazeći ne gleda li mladog, lijepog Radoslava. Ali vladarica je odvraćala svoje liceod one strane gdje je stajao mladić s prijateljima. U očima joj tinja pritajeni gnjevosvete što je odbijena.

34



Svirači s lutnjama, violinama i frulama započeli su svirku. U dvoranu uđe osamkumanskih ljepotica odjevenih u lagane haljine. Djevojke počnu plesati, svijajućigipka tijela.Kad ples završi, djevojke ostave dvoranu. Sada nastupaju dvorski pjevači. BanJoakim primakne se vladarskom paru.- Smijem li uzvišenom kralju i kraljici prikazati znamenitoga pjevača i

komedijaša. Doputovao je iz Italije, nosi prsten mletačkog dužda kao dar za svojelakrdije.- *- njime! - veselo će kralj. - Neka bude smijeha. _-• i istrči i odmah uvede usobu željno iščekivanog

java sva je umotana u plašt, sastavljen od četvero-u Obuća mu je ispružena udvije stope dugi šiljak.Glavudodo ušijudame poili ružan.Komedijaš dolazi u sredinu dugim koracima, nabacujući pred sobom svoju

smiješnu obuću. Onda mačem, kojemu je vrh otkr-njen, stane praviti kretnje kaoda je na megdanu. Najprije budalasto napada, a onda budalasto odbija. Sve jerazdragao svojom satiričnom dosjetljivošću. Najzad zavrti mač spretnošćukomedijaša i baci ga na pod pa stane u pozi pobjednika. Smijeh njegova jenagrada.- Lopov! - smije se kralj. - Taj se pošteno ruga viteškim kicošima.I gosti hihoću.- Joakime, blago tebi kad bi me znao i u ozbiljnim stvarima tako obradovati -govori kralj.- Komedijaš uzima neke šipke, baca ih u zrak i hvata ustima. Majstorija razveseličitavo društvo.- Poštenja mi, većeg lakrdijaša nisam vidio - reče kralj.

- Kao da ga je mati rodila u smijehu, a ne u boli.- Zašto ima na licu tu nakaradu? - pita kraljica. Joakim odgovora:- Takav je običaj u Veneciji. Ali zna on i hrvatski. Naučio je, klateći se pogradovima uz more. Umije i pjevati - ako biste mu dali dozvolu. Ima dobro grlo.Morao je sve to prije pokazati preda mnom da se uvjerim u njegovo umijeće.- Neka samo pjeva - veselo će kralj. - Zaslužio je tu milost.Pjevač se pokloni u znak zahvale, izvuče ispod plašta lutnju i, okrenut premakralju, kraljici i Orhidi - uz koju sjedi Dorja- ugodnim glasom zapjeva monotonu tugaljivu melodiju. Žene u dvorani hvatajuriječ po riječ što dolazi iz njegovih usta kao pjesma u prozi:... Noć je gusta. Sva zemlja strepi. I zvijezde gore dršću od straha... Samomlada, plemenita, čista djevica ne pozna strep-nje... Okružena slugama svojim

vraća se u dom svoj, kad iz noći, kao iz pakla crnog, ispade četa viteza otimača...Srce njegovo nemilosrdno, k"ruto, oduzima putnicima blago jer on je vitez -otimač. I prije nego bi plijen ponio, spazi među putnicima djevu, čistu - nevinu.Griješna krv mu zavrije, ne uzima on ni novac ni nakit njen, hoće se njemuponajljepšeg blaga, nje, djevice nevine..."Labuđi vratovi gospođa produljili se, oči i uši jedna su im pozornost. Rasplamceneželjom piju pjesmu s usta pjevačevih. A on nastavlja:" • • • Nesmiljeni, kruti vitez otimač posadi djevicu na konja i vodi je sobom umrak. U lijepoj glavi njenoj sine osnova i djevica odbjegne vitezu Otimaču,izbjegne iz njegovih ruku griješnih..." Orhida tiho upita Dorju:- Gleda li taj pjevač mene ili vas?- Ah, zacijelo vas - odvrati kneginjica, dok se dvoranom ori pjevačev glas:"... Ali vitez je ponovno uhvati i stade, rugajući se, mučiti nevinu djevicu... Isvanula je zora i stišala griješnu vitezovu krv. On pusti djevicu netaknutu kući..."

35



Čudno gledaju gospođe na takav završetak. Razočarane su, no pjevač većnastavlja:"Već drugi dan plane nova želja za ljepotom plemenitom i nevinošću čistom. I

jednog dana zasnuje vitez osnovu paklenu..."Nova drhtavica prelazi ženama, a znatiželja se odražava i na licima muškaraca.Zasnuje osnovu: jednog zaštitnika dobre čiste djevice, njenog brata, maknuti sa

svijeta... "Dorjino srce žestoko zakuca."... Ubit će brata njenog, a nju ponijeti u svoj dvor da mu bude dragom.... I naloži on svojoj desnoj ruci, po izbor četovođi, da izvrši ubojstvo, da dočekau zasjedi brata djevice plemenite i probode ga."Pjevač zastane, samo njegovi prsti prebiru žice. Dorja blijedi. Iz očiju viri jojpritajena strava.- Dalje, dalje - šapću kneginje.Pjevač se odaziva:"Desna ruka viteza otimača, po izbor četovođa, nosi dobro srce pod odoromsvojom. Srce njegovo požalilo djevicu kad ju je prvi put ugledao... I on odluči zanevinost njenu dati glavu svoju.

Četovođa viteza krutog uvuče se u dvorac gdje se slavi gozba velika...Djevica plemenita pođe za njim na trijem dvorca i on joj otkrije namjerugospodara svoga. Brat njen bio je spašen. Vitez otimač u gnjevu svojemstrašnom odrubi glavu svojem četovođi... I on umre, znajući da je spasionevinost".Pjesma svrši. Gospođe odahnuše. Kralj pohvali pjevača, odredi da ga nagrade paće onda:- Kad svrše moji dvorski pjevači, neka mi prikaže još koju lakrdiju. Lijep ti je glas,ali ja se volim smijati.Pjevač se povuče k vratima, upirući pogled u Dorju. Nakon njega nastupajukraljevski dvorski pjevači, ali to očito ne zanima kralja pa on ustane i pođe ublagovaonicu. Za njim izlaze gospoda. Dorja se približi nepoznatom pjevaču i,

šuteći ga, gleda, a on šapne:- Slijedite me, kneginjice. Sve ćete doznati.Zadrhtala je i neopaženo umakne u predvorje. Ne pitajući ništa, pošla je za njimhodnikom ispod svoda osvijetljenog malim. lučima. Pjevač joj otvori jedna vrata.Ne oklijevajući, uđe Dorja za njim u malu odaju i uzbuđenim ga glasom pita:- Tko ste vi?- Onaj koji mora da još danas po nalogu Tome Crnoga ubije vašeg brata. Moja jepjesma bila pjevana vama. Davno nekoć bio sam kneževski komedijaš i pjevač izato me je Tomo poslao jer zna da kralj voli ludorije. Tako sam se javio banu utoj nakazi da komedijašim pred kraljem. Prihvatio sam tu osnovu da mogupjesmom otkriti vama, plemenita kneginjice, što se sprema vašoj milosti . vašembratu - priča on hrapavo i tiho.

- Dobri čovječe, recite što da radim, kako da spasim brata.- Pod svodom kojim smo čas prije prošli sakriven čeka Tomin pouzdanik Blaž,odjeven kao pjevačev sluga. Dogovoreno je: kad mu ja dadem znak, on će poslatidvorskog slugu u dvoranu da odanle pozove vašeg brata na trijem. U tmini zaritće mu u vrat nož i nestati.Dorja problijedi, nehotice pograbi čovjeka za ruku:- Vi to ne kanite uraditi?- Nikako. Vi ćete otići u dvoranu i ostati uz brata. Ne puštajte ga.Komedijaš nastavi:- Vi i ne pitate zašto stavljam na kocku svoju glavu za vas, kneginjo!- Rekli ste u pjesmi - sažalili ste se na djevicu, ali će vam ona dati pola blaga.Hoćete li u zalog moj nakit?- Ne, kneginjice. Nikakvo blago ne može mi naplatiti glavu koju ću položiti za vas.Ne tražim blaga...- Cime da vam se odužim? Sakrit ću vas od Tome u svojem, dvorcu, želite li to?

36



- Tominoj osveti ne možete me sklonuti ni na nebu ni na zemlji. I nije mi doživota. Nitko neće za mnom proplakati. Kneginjice, od one noći kad sam vasopazio na cesti blizu Ciča, moje srce se pretvorilo u vosak. 2alio sam vas i veselilome kad vas je Tomo pustio da odete čista i netaknuta. I rekao sam mu to. Još mise rugao da sam se zagledao u vas. Svake noći ukazivali ste mi se u snu kaoanđeo. I na javi mislio sam na vas kao na anđela. Ništa nisam želio, nego samo

vas vidjeti, saopćiti vam ovo i umrijeti za vas. Četovođa otimača prestao je bitiživotinja...- Evo, sad sam tu - nastavi on. - Moja želja ispunit će se. Umrijet ću za vas i nezamjerite...- Ali ja neću da umrete - reče Dorja. - Govorite što da radim!- Znam da je smjela moja želja, ali možete mi je ispuniti, Tadi svojega brata, a daod toga vama ne može biti nikakve štete.- Ispunit ću je - reče ona uzbuđena, misleći na brata i na Pogibelj koja gaokružuje. A on nastavi molećivim šaptom:58-Plemenita kneginjice, dopustite čovjeku koji će umrijeti za vaše spasenje da vassamo jedan jedini put - u poštenju - poljubi.

Makar je svoju želju izrekao s toliko mirnoće i bez ikakve strasti, ovo je ispunistrahom.Vaša molba nije u skladu.s vašom plemenitom namjerom da spasite sebe ibrata...- Zar, uistinu, ne možete pridonijeti tu žrtvu čovjeku koji za vas daje glavu? Dajteda umrem sretan...Izvana, pod svodovima predvorja, čuju se koraci. Mladić se trgne, rine zavor išapne:-r- Tomin pouzdanik - traži znak.Dorja se povuče korak od njega, ali se vrati natrag u teškoj borbi što da učini. On

joj šapne:- Blaž je vidio da ste prošli hodnikom. Ako odmah ne odem k njemu, sam će

poslati u dvoranu po kneza.Na vratima netko tiho pokuca. Komedijaš se odazove:- Još časak, dolazim odmah, čekaj me!Onaj vani polako odlazi. Svaki dodir njegovih nogu po kamenom podu hodnikaprolazi Dorjinim žilama. Pjevač priđe k njoj i šapne:- Za život vašega brata, za moju glavu, zar je to tako mnogo?- Vrijeme je - čuje se glas izvana. Odjeci toga glasa udaraju Dorju posljepoočicama. Ona spusti ruke, nagne glavu unatrag, lice i usne su joj jednakoblijede:- Evo, uzmite cjelov.I zatvori oči čvrsto da ne vidi kako će joj se približiti i svojim usnama dodirnulinjezine.

Trenutak-dva, i on pristupi, povuče s lica komedijašku masku, zgrabi je kao jastreb golubicu, zagrli i utisne na djevičanske svoje vrele i strasne usne.Dorja ne vidi ništa, samo čeka kad će je pustiti. Njegove se usne upijaju unjezine, čini joj se da cjelovu neće nikad biti kraja...Već osjeća bol na usnama i odvratnost u čitavom biću. Zaboravlja na svoju žrtvu ibrata, stade se otimati svom snagom.On je pusti. Dorja odskoči daleko od njega. Spazi čovjeka bez komedijaške maskekako stoji drzak, poduprt o bokove, a iza rumenih mu usana, neobično se bijelezubi koje je već jednom vidjela...- Iskupili ste glavu svojega brata, plemenita gospođice - reče pjevačpromijenjenim glasom.Sav se prometnuo. To nije onaj isti čovjek. Glas mu je drzak, zloban, smijehironičan, lice crnoputo. Rumene usne, ispod malih brčića, kao da još plamte odstrastvena cjelova.- Tomo! - zaprepašteno klikne Dorja.

37



A on se zlobno smije i isprsi svoj vitki stas:60- Bio bi vam miliji moj četovođa Kozak nego ja, zar ne? Vidite, dao sam se čak ukomedijaše, nešto bolje nego vi - ondje u mraku, kad smo jašili ispredsamostanskih vitezova. Prevarili ste me, omamili, sad sam, eto, ja obmanuo vas.Sve vam vraćam. Izravnao sam svoj poraz.

- Da li ste ubili mog brata? - zavapi Dorja.- Nisam ga ni kanio ubiti. Iz zasjede ne ubijam. Ali da mi izađe na megdan - takomi mača, potrudio bih se da to učinim. Nisam li vam čestito vratio prevaru? Ipođe k vratima. Vani se nečiji približavaju koraci. Tomo će kroz zatvorena vrata ipoluglasno:- Blažu, idi i čekaj me na cesti. Reci da ideš po novu lutnju.- Slušam, gospodaru - odvrati glas izvana. I približi se opet k Dorji, zagleda se unjezino blijedo lice. Ona zalomi rukama:- Možda je to nalog da moga brata zove iz dvorane?- Rekoh vam već jednom da ga ne kanim ubiti. Robim, ali ne lažem. Robim, ali neubijam kao ona visoka plemenita gospoda i oni drugi sveti redovi što danju nosekriž, a noću kradu djevice i otimaju kmetovima ono malo sirotinje. Ja robim

bogate koji su okrali bjednike i žive od njih od zipke do groba. Svi su časniplemeniti knezovi, a ja - prezreni i, evo, zato se osvećujem vašoj gospodi.Skrstivši ruke, Tomo se nasmije:- Tko će sada cjelivati ove usne, obeščašćene mojima, visoko plemenitagospođice?- Moj put vodi u samostan - odvrati Dorja, dršćući od gnjeva.- Ni molitva čitava života neće izbrisati ljagu od cjelova viteza otimača Tome.Odvratnost joj se odrazi i u licu i u glasu:- Sve zmije na ovoj zemlji nemaju toliko otrova u sebi kao vi, zlobo paklena -reče ona, ne. mogavši svladati suze koje joj navališe na oči.- Ne plačite, jer tako mi mača - vaše će me zuse razdražiti i bit ću prisiljen davam nekoliko cjelova silom otmem - zaprijeti on zadahtanim glasom.

- Idite! Zbog vas se gadim, sama pred sobom... Oh - da odmah umrem!Ali se Tomo nasloni na vrata, a nasmijano lice mu se žari: ... ~~ J°š nismozaključili svoje račune, lijepa kneginjice. Re-. ste da polazite u samostan, a javam zapovijedam da to ne uči-~~ Drska li lupeža! Kako se usuđujete? v-er"~"-,/e zamjerite, imam pravo davam to zabranim. Vaš sam61Vjerenik? - ponovi ona. - Pomjerili ste umom! | - Sasvim sam pri zdravojpameti, premda me je ovaj cjfr ,;lov, priznajem, omamio. Znam posve dobro daste mi cjelov do-Ipustili dobrovoljno, a vi valjda znate pravo koje stječe muž kadfinu djevica cjelov dopusti dobrovoljno. Ovo pravo daje mi zakon li svi propisivašeg plemenitog društva.l Ošinuta tim riječima, stisne se k zidu, lice joj bude blijede >jod stijene.

| - Gle, vi ste zaboravili običaje u plemenitom društvu? Tim |časom postaliste vjerenica viteza Loborgradskog. :;< Djevojka klone.l - Strahovita je istina, - šapne ona. - Dobrovoljni cjelov "ljest vjeridba. Ali to nevrijedi - oporavi se ona brzo - vi ste me Jlupeški prevarili, iznudili mi cjelov.| - Iznudio ili ne - cjelov je dobrovoljno dozvoljen i tu ne-"$ma nikakvih zakonskihograda. Što ne mogu mačem postići, to po-Istižem lukavošću. A ja sam, eto,danas izvojevao svoj najveći i"jmegdan, oteo ono najveće blago onoj gospodi udvorani koja vam :jse dodvoravaju. A sad izvolite umiriti svoje srce i gledati brataživa jjji zdrava. A onda ćemo se jednom vjenčati, divna moja vjerenice. !3 Tomootvori vrata i ceremonijalno joj se pokloni. Dorja istr-|či u hodnik, osjećajućitežinu kao da su je okovali teškim lanci->|na pa je ovi vuku k zemlji.li Tomo obriše znoj s lica, popravi kosu, navuče svoju komedijašku masku pa sezavali na klupu kao da je zamro.Trgnu ga žestoki koraci. U sobu je ušao ban Joakim.- Tomo, hoćeš li nastaviti pjesmu?

38



- Ja sam je dopjevao. V- Rado bih znao zašto si htio tu budalaštinu.- Ni vi meni ne otkrivate svoje ludorije.- čuj me, Tomo. Učinio sam ti veliku uslugu kad sam pristao da te uvedem udvor. Tražim protuuslugu.- Znao sam ja da vi brzo tražite naplatu. Da čujem: što hoćete?

- Pošalji kneza Radoslava vragu na račun.- Bane, vi me vrijeđate. Za taj posao iznajmite Frica. Vitez sam i ubijani samo posreći mojega mača na megdanu.- Nisam mislio na zasjedu. Izazovi kneza na kavgu kad izađe iz dvorca i potući ses njim viteški.- Gle ti viteškog megdana! Da izazivam kneza kojega ću s dva prsta smlaviti uprah? Pošaljite mi radije Ivana Okićkoga - on mi je ravan.- Ovaj čas je otišao s kneginjicom kući, ali s njime nemam spora. Bože sačuvaj daga dirnem.- Oženit ću se - usklikne Tomo iznenada. - E, tako mi mača, to me raduje. Negočujte, bane: za koji dan bit će viteške igre, progurajte me pod šljemom da se i jaborim na turniru.

- Tomo otimač nema pristupa među knezove i vitezove.62- Tko me može poznati pod šljemom koji skriva lice sva-t- m vitezu u borbi?*° __ Nije moguće. Znaš da vitezovi budno paze tko se bori lcvnkoa poznaju po grbu.

__f A ja vam velim: najljepšu i najplemenitiju djevicu nadu-vcnih knezova učinitću svojom.

_- Divlja ti je krv, a još divljija misao. _ Vi mi, dakle nećete pomoći da se mogu ogledati pred kraliem i kraljicom naviteškim turnirima?

__ Ne mogu. Rekoh ti da vitezovi ogledaju svakoga tko se s njima bori. Ne bi

pustili blizu viteza otimača, a mene bi kraljS _ joakime, kladim se s vama za vašu palaču na Kaptolu da će meni kraljuskoro, ne samo baciti nagradu kao danas, nego će mi ponuditi vina iz svojegavrča.

_ I 2a dvije palače se kladim da to nećeš dočekati.- Dosta mi je vaša palača na Kaptolu. S malim se zadovoljavam. Hvala vam naovoj današnjoj usluzi. Kad me ustrebate za viteš"kiju pomoć nego što ste mipredložili, evo me. Laku noć.- Treba da izvedeš još koju komediju pred kraljem.- Recite da sam se u kraljevoj kuhinji opio pa ste me otjerali.U sobi banove palače još odjevena leži Dorja. Uz nju sjedi brat, snužden inemiran.

- Je li ti bolje?- Nisam vična tim gozbama i zaboljela me glava. Vrati se, Jvane, na zabavu.- Ne, ostat ću uz tebe. Ne znam što je s tobom, sestro. Ovih nekoliko danarastresena si, blijeda"j nešto ti je na duši, hoćeš da ideš u samostan. Sve me tozabrinjava. Reci mi sestro, zašto si odlučila da se odijeliš od svijeta.- Ne mogu gledati ovaj život.- Dorjo, ova odluka djelo je ujaka Matijasa. Ne smiješ više odlaziti k njemu.- Sama sam mu predložila da idem - prošapće ona.- Tvoj odgovor ne zvuči odlučno. Dorjo, hoću da mi kažeš istinu.- O, kad bi ti znao kako sam nesretna što ne mogu, ne smijem govoriti. Znaš lišto znači zakletva?- Ti si se zaklela da mi nećeš reći uzrok?- Zaklela sam se na raspelo. ~~ Kome si se zaklela?- Ne smijem ti reći... l ne slutiš kakvo sam zlo učinila sama sebi. Ne pitaj više. ;

39



-* Ne pitam. -Smiri se i lezi - veoma si blijeda. On zagrli sestru i pođe u sobugdje e stanovao kao banov gost.A Dorja sklopi ruke i prošapće, gledajući u raspelo nad klecalom:- Što sam skrivila? Zašto sam prisegla?KAD JE SUNCE ZAPALO SEDMI PUT...Pod gričkim "utvrdama, daleko po širokoj poljani, obrublje-noj šumicom kao u

golemom vijencu položenom na livadu, na-tisnulo se mnoštvo ljudi.Na pročelju podignuta je tribina, sva obložena grimizom i urešena vijencima. Nadnjom krov od zlatnih resa. S obih strana, niže od nje, spuštaju se ostale tribine,ovjenčane zelenilom. S okruglim su sjedalima bez oslona. Dolje na poljani živi zidod mase svijeta.- Tamo, pod ovim krovom, na visokim sjedalima, sjedjet će .kralj i kraljica -tumači grički sedlar sugrađanima što su se natiskali oko njega. - Na onim malimstolicama sjedjet će njei gova pratnja, a tamo s obje strane kraljevskidostojanstvenici, domaći knezovi i kneginje, a još niže grički sudac Kušec s pri-•sežnicima grada Griča. što vi velite na to?- U - u - čude se ljudi. Naš sudac i prisežnici sjedit će na počasnom mjestu,bogme kao plemići.

- A što ti misliš? - nastavi sedlar. - Mi smo slobodni grad. Zna kralj kako seiskazuje čast takvom gradu. I Tomo Crni iskazao mi je čast kad je vidio moj mač.I sve što vidite svim tim ravnaju naši grički ljudi i - on uzme brojiti na prste: -Naši grički oružnici određeni su da paze na red, naš preživač objavlji-•vat će narodu sve što će i kako će biti, naš kustos zapovijeda svima oružnicima,naš notar, naš vigilator, naši tributariusi, naš porkolal, svi naši glavni ljudipozvani od kraljevskog tovarnika. Svaki ima danas časrto mjesto.- A tko je sve to tako lijepo iskitio? - pitaju znatiželjnici.- Tko? Što mislite? Nisu Ugri tu služili denare. Sve su to radili naši ciglari kipari,tulari, lučari, svi majstori što ih je tre-tjalo, gradili su sami.- O - čude se ljudi - pa otkud oni znaju kako se radi za takve - "tonire"?- Kako? Pa morali su im pokazati - nismo mi nikada još imali takvih "tonira". U

Budimu je toga uvijek kao kod nas na priliku sajmova.- čuješ, sedlaru, reci ti nama zašto su tamo po livadi oni Šatori sa zastavama?64._ f o je baš ono što vi ne znate. Iz onih šatora izlazi sve što*emo danas vidjeti. Sve sam ja dobro pogledao i upamtio. Tamo u Šatorima visekošulje od kovne mreže i koža, i to pločica do pio-gice od željeza. Tamo će sevitezovi oblačiti za bojnu igru. Doći će baš ovamo, usred ove poljane, a mi ovakou krugu sve njih Gledamo kako se bore.fc _ Ti si banov čovjek i znaš mnogo toga.. A tko je sve to priredio? - pitajugrađani banova vojnika,- Razumije se da znam bolje nego vi. Kraljica je sve to priredila. Ona je anđeo.Kralj nije tako dobar, napije se, a onda zlo i naopako.

- Eh - svaki se pošten čovjek napije - pridometne sedlar.- A je li istina da je i ona bila poganka? - pitaju plaho žene, a banov čovjektumači:- Sad je najpobožnija žena. Bili su i sveci pogani pa su se pokrstili i sad su prvi udići nebeskoj. Tako će i ona.- A što veliš ti, vojnice, nije li čudno da je baš sad, kad je kraljica tu, uljezao uPopov toranj kumanski pogani duh? I laje tamo poput psa.- Da mi je znati tko je to izmislio - ljuti se banov čovjek- objesio bi ga ban nasred Griča!- Kako izmislio? Nisu li kraljevske čete pobjegle iz tornja jer im Kuman ne daspavati? Uvijek ih njuška svojom pasjom glavom - priča sedlar - i laje, laje. štomogu ja, kad on ipak laje i pasja mu je glava? Svi Kumani imaju na drugomsvijetu pasju glavu, tako vele učeni ljudi, ali čast i dika našoj kraljici, pokrštena jei pobožna. Njoj će Bog na drugom svijetu oprostiti pasju glavu.

40



- I proglasiti je svetom - upadne vojnik - jer ona je već sada svetica. Kad onapograbi za vrat krivobošce, nestat će ih kao snijega u proljeće!- Vitezovi idu! - klikne netko, a sedlar doda:- Baš su junačine!Na malim vitkim konjima poljanom jašu vitezovi. Pred očima svjetine titrajukacige i oružje. Dolaze pred svoje šatore, silaze s konja i nestaje ih u šatorima.

Tri posljednja viteza uskome^ sau čitavo mnoštvo.- To su naši - viču ljudi. - Ivan Okićki!- Pavao Babonić! Baš je snažan, rodila mu godina.- I Miholić Zagorski je tu. O, i oni će da se tuku? 7- Bogme hoće - odvrati sedlar.- Tući će se s Ugrima, pa a vidimo tko je jači - govori on i pokazuje svoje mišicekao da se i on kani boriti.s ,Pok *u građani tako nagađali, Ivan Okićki siđe s konja i sa stava gama Ula2i u2ator nad fc°Jfca leprša njegova modra za-5 Kameni tafafeitorf 65Mikša, - zapovijedi on - smjesta me opremaj da ne za, kasnimo.Brzo ga svlače da ga odjenu za borbu. Na golo tijelo stave mu kožnu košulju srukavima. Rukavi svršavaju kovnim rukavicama. Na taj oklop prebace mu preko

glave modru svilenu kazetu, sjajno izvezenu srebrom. Na prsima mu je svilomizvezeni okić-ki grb. Onda mu pruže mač i pričvrste mu ga oko pojasa.- A sad glava - da je ne gubim uludo! - reče knez.Na smeđu kosu stavi kapu od platna, na nju opet drugu, od kovne mreže, a ondanatakne šljem nalik loncu. Spušta mu se straga na šiju, a sprijeda, preko lica, dovrata, gdje mu ga prikopčaju o košulju.Knez se ispruži i nasmije:- Morao bih da zapitam đavla je li toplije u paklu ili pod ovom nesnagom? - šali seknez i proviri kroz očne šupljine "svojeg oklopa.- Dajte štit da vidim je li u redu - i uzme teški trouglasti štit od čvrste kovine,presvučen s naličja finom kožom išaranom zlatom. Po sredini blista se njegov grb- kula Okić grada samoborskog, a navrh kule zmaj.

Uzme koplje, teško i čvrsto, stavi ga opet u kraj pa izađe pred šator i nadgledakako sluge oblažu konja kovnim oklopima, vežu sedlo, a onda sve to pokrivajumodrim pokrivalom sa srebrnim, resama.Knez sve još jednom dobro ogleda, sam ispituje svaki remen $ reče:• Sad - kako sreća hoće!f - Svijet viče, dolazi kralj i kraljica - navijeati Babonić ko-jjjji je izašaotakođer tako opremljen.f Svjetina je izgubila oči u povorci što se kreće poljanom. Sprijeda trubljači, ondakraljevske čete i dvoranici. S jedne strane ijkraljevske povorke: vitezovi templari.Na bijelim plaštevima ru-Imene se križevi. S druge strane: hospitalci. Crveneodore su im fod grimiza, na prsima i straga bijele im se osmerostruki križevi.

jjKacige im sijevaju na glavama. JI Knezovima i kneginjama s leđa vise plaštevi i

pokrivaju ko-Kralj i kraljica jaše usporedo. Gledaju lijevo i desno, traže-|di da u pogledimanaroda otkriju njegove misli. Kraljica je u svoj jsvojoj ljepoti. Crvenožuta haljinaizvezena je zlatnim ljiljanima. JNa crnoj kosi blista zlatna kruna, urešena dragimkamenjem. Va-jtrene crne oči upire u mnoštvo. Osjeća pobjedu svoje ljepote. \ Utihom divljenju svjetina gleda neviđeni sjaj i blještavilo. i; - Hoće li ova lijepaglava na drugom svijetu - biti pasja --Imisli svijet, gledajući kumansku ljepoticu.Ova misao nešto poruzi dojam kraljičine ljepote i nastojanje banovih ljudi daizazovu u puku oduševljenje za nju.66U predodžbi svjetine lijepa se njezina glava pretvara u pas-•u Svi kao da videduha i čuju lavež u Popovom tornju o čemu priča cijeli GričBan Joakim jaši iza kralja. Sve šiba pogledom - razabire da se u dušama pukanešto muti.

41



Kraljevski par sjeda u naslonjač, na svom, visoko uzdignutom mjestu. Uz kraljicusjedne Orhida, rumena lica, u crvenkastoj haljini s bisernim ukrasom. Uz kraljasjeo je kraljević, svjež, drzak, raskalašenim podrugljivim smiješkom traži usvjetini lijepe djevojke.Niže od kraljice sjedi Dorja. Njezina je haljina jednostavna, modra, s maloplemenita zrnja u smeđoj kosi.

U pozadini, iza leđa svjetine, stisla se Tajana. Šuti i velikim očima hvata svakipokret pojedinca. Pogled svraća k tribini. Njezino blijedo lice orumenilo seuzbuđenjem od nečega što očekuje, i ona, i svi oko nje.Uto se do nje dogura crni fratar kao da je pao iz neba. Ona se obazre i sretne se snjegovim pogledom ispod kukuljice.- Dobro si učinila što si došla.- Nisam poslušala vas, nego svoju gospodaricu koja me je pozvala da sve togledam.- Kivna si na mene zato što se moje proročanstvo nije ispunilo?- Da, nije se ispunilo . . .- Rekao sam ti: prije nego sunce sedmi put zapadne, kraljica će poželjeti da sezamijeni s tobom.

- To su čarolije.- Rekao sam ti - bit ćeš sretna i to se ispuniti.- Sedmi put je sunce ogranulo - reče ona tiho.- Ali još nije zapalo. Daleko je još do zapada. Veoma daleko . . .Tajana se lecne kao da je prolazi mraz.- Upamti, još je daleko do toga da sunce zađe. I ne miči se s poljane.Makar joj on govori o nekoj sreći, ona se trese kao da joi je prorekao smrt.Svjetina se okrenula prema kraljevskoj tribini. Pred kraljicom je stao vitez u vrlošarenoj odori, izvezenoj i opšivenoj raznolikim bojama. Iz kacige na sve stranestrši šareno perje. Brada mu je isprepletena draguljima poput ženske pletenice. Uruci drži zastavu s arpadovskim grbom i pozdravi:- Svijetla kraljice, smije li početi?

mir~~ *?eka turnir zaP°čne - veli ona glasno. - želim da naši li v"h -mci na Griču* KaPtolu * u SV°J okolici, odakle su doš-" evsJaJne viteške igre i želim da senjihova srca razvesele.v di t,"^ knez Hoduš razjašnjava kraljičine latinske riječi. Lju-Pretv -a-U šuteći- Kao da i sad J°š gledaju lijepu glavu što će se * "civLu pasju67odalje oglase se trublje, a još dalje grički preživač" javljapuku da igra počinje.Svi su uprli oči u šatore na ledini, odakle treba da dođe dosad nešto neviđeno.Kralj zovne k sebi gričkoga kneza Hoduša i nešto mu tiho reče. Mirno iziđemodobradi knez na livadu i oslovi svjetinu:- Po želji svijetloga kralja treba da vam razložim viteške" ig. re koje ćete vidjeti.

Nisu to igre kakve vode Nijemci - naglasi Hoduš. Pri tim riječima kraljičin iJoakimov pogled trenutačno se sretnu - i brzo se opet rastave.- Nijemci se bore do krvi, životinjski, često protivnik ne munje dok protivnika nevidi mrtva. Njemački pobjednik od pobijeđenoga uzima konja i njegovu bojnuopremu, ako ima, dragu i vjerenicu, uzima i nju.Svjetina negoduje, prosvjeduje.Joakim stisne ispupčene usne pod debelim crvenim brkom i švigne očima, aHoduš nastavlja:- Vitezovi našeg svijetlog kralja i oni vaši bore se viteški, kao i česi, saveznicinašeg uzvišenog kralja. Navaljuju lakim kopljima i, ako protivnika maknu sasedla, onda je on pobijeđen. Onaj koji se najdulje održi ili makne sa sedla najvišedrugih, ostaje glavni pobjednik. I taj dobiva od kralja i kraljice na dar zlatnuormu. Svaki se vitez bori u ime jedne plemenite žene koju sam odabere.Zadovoljni veseli žagor odgovara na ovo razjašnjenje. Grički sedlar tumači svojimsusjedima:

42



- To vam je tako, građani Griča, kao da se na Markovom trgu pograbe dva kalfepa tko će koga baciti na zemlju. Znam ja to. Samo što su ovi na konju, a kalfe nasvojim nogama.Iz šatora izjure na poljanu vitezovi. Svi u jednakoj bojnoj odori sa šljemovima ipokrivenim licima. Svaki ima osobiti znak na šljemu i svoj grb na štitu.Iza njih jure na konjima štitonoše sa zastavama, privezanim na koplju.

šareno iskićeni vitez digne zastavu. Vi tezi na konjima pojure prema kraljevskojtribini i poklone se" pred kraljicom. Dvojica uzvikuju:- Borimo se u ime svijetle kraljice. • :1 Druga dvojica najave:, *j- Odlazimo u borbu u ime kneginje Orhide.Zatim se udalje, uzmu ljevicom od svojih Stitonoša štitove, a desnicom koplja skojih su skinuli zastave.četiri se viteza postave u bojni red, dva i dva, jedni protiv drugih, držeći kopljavodoravno pod pazuhom, a štitove pred sobom i čekaju.šareni vitez dade znak zastavom, trublje zatrube. Konji pojure jedni premadrugima. Koplja udare o štitove. Svjetina šuti i gleda.68 . , . . l

Vitezovi se ponovno sudaraju, navaljuju sad jedan sad drugi, dok nekog ne skinusa sedla.Sudari su sve žešći, konji se propinju, vitezovi dašću. Jedan se svali na zemlju.Njegov drug još se bori - ali ima protiv sebe dvojicu, pa i on tresne na zemlju.Kraljičini su vitezovi ostali pobjednici. Ugri ih pozdravljaju, a oni, vijući svojimzastavama, objure svjetinu. Ali ona ih, gleda, šuteći i ne daje borcima nikakavznak svojeg priznanja.- Da su to naše kalfe na Markovu trgu, onda bi čovjek bar znao s kim ima posla.Ovi tu s loncima na glavi, niti znaš pravo je li čovjek ili nije - opravdavali suGričani i Kaptolci svoju šutnju.Opet izlaze novi borci, njih Šestorica - tri i tri jedni protiv drugih.Novi znak sve ih prene. Grički preživač bježi kao lud uz redove i nešto govori i trči

prema šatorima. Svjetina se okrene onamo odakle se pojavi vitez na konju smodrom zastavom.Grički sedlar tumači:• i1- Modra zastava - to je Ivan Okićki.Bj_ Za njim crvena zastava, ono je Pavao Babonić.P i- Blažena mati koja je rodila takve junake.- Zelena zastava - to je Miho Zagorski. U času razigra nešto u svjetini, na oči improviri nešto veselo. I svi počnu vikati:- Naprijed domaći knezovi! Naprijed!, - Viče sva masa, razdragana i razgibana.Za trojicom hrvatskih knezova dolaze trojica viteza Ugrina i sva šestoricaporedaju se pred kraljicom.- Tučemo se u ime uzvišene kraljice - rekoše Ugri, spustiv-ši koplja.

- Tučem se u ime kneginje Orhide - javi Ivan Okićki. Kraljica pogleda banaJoakima. Orhida prišapne Dorji:- Hoće li pobijediti vaš brat, kneginjice?- Nadam se - odvrati ona.- Idem u boj - veli Pavao Babonić - u ime kneginje okić-građske.- Ja u ime kneginje Hoduš - najavi Miho. Protivnici Ugri postave se nasuprotdomaćim knezovima. Mnoštvo se gura naprijed. Gricka straža i kraljevske četepotiskuju ga.- Jesmo Ji rni tu na svojem ili nismo? - bune se Gričani, a ipak uzmiču.- Uh - kad bi naši pobijedili!- Pokazat će oni Ugrima. Ne bojte se - tješi ih sedlar. Protivnici pojure, koplja sezabadaju u štitove i u njihove fcovne košulje, svaki dodir prolazi žilama naroda.Ugri se uspinju,* ljudi viču:-- Naprijed, hrvatski vitezovi! Naprijed, naši!

43



69U snažnom trku navaljuju Ugri na domaće vitezove, sukob-Ijuje se, nadimlju.Sad jednom posrne konj, sad drugi prihvati borbu i opet se sva trojica upiru oprotivnike. A svekolika svjetina kao da se bori zajedno s njima, kliče domaćimvitezovima.Mihovilu Zagorskom pukne koplje. Ljudi se trgnu: što će biti? Spazivši to, Ugripojure još jače. Babonić i Ivan Okićki ostaju sami. Upiru se svom snagom. Ugri

rinu koplja u Ivana Okić-koga, njegov štiti snažno ih podnosi. On se ustremi nasedlu i ujedared jurne na njih. Koplja se lome, konji posrću...Svojim ogromnim i snažnim tijelom poput najtežeg štita Babonić najuri - i svali

jednog Ugrina.Ivan Okićki nasrne i svali dvojicu, jednog za drugim...Svjetina urliče, i Gričani i Kaptolci natisnu se prema pobjednicima, ali ih suzdržečuvari reda.Orhida se pridigla. Lice joj užareno. Pobjednici stoje pred kraljem i kraljicom iprimaju njihove pohvale. Dorja maše svojemu bratu i Baboniću.- Nastavite - vikne kralj Ivanu Okićkomu. - Svalili ste dvojicu - ogledajte se smojim ponajboljim vitezom Ištvanom. Ivan Okićki se približi kralju i pokaže mudesnicu:

- Uzvišeni kralju, rado bih udovoljio vašoj želji, ali eto, u borbi sam prignječioruku.Dorja se zaprepasti i cikne.- Kneže - zabrine se kraljica - brzo ranarnika!- Vratit ću se odmah u svoj šator da me povezu - odgovori on glasom koji jeodavao prigušenu bol.- Koja šteta! - Uzdahne Orhida, pogledavši Dorju.- Kakva nesreća! - šapće ona, zabrinuto gledajući za bratom.Pobjednici pojure oko kruga, pozdravljeni radosnom vikom svjetine.I opet napirlitani vitez izlazi i najavljuje trubljačima, ovi opet preživaču i sve tamodolje, da će sada biti čitav sat odmor. Neka se ljudi okrijepe, a nakon toganastavlja se bojna igra. Čim svrši, pobjednika će kraljica darivati nagradom.

- Poštenja mi, nikada nisam tako ogladnio - priča sedlar - kao danas kad sam impomagao. što se smijete? ¸Svaka je moja žilica bila s njima, tako mi građanskogimena grada Griča.Kad su ljudi počeli da piju i jedu, pojavi se na ledini čovječuljak, odjeven u uskehlače i nekakav čudni plašt. Nešto govori i skače, krevelji se, a ljudi ništa nerazumiju.- To je dvorski luđak - tumači banov čovjek, a sedlar će na to:- Kako je kralj dobar! čak i lude hrani na svom dvoru.Neko je vrijeme pozornost ljudi svrnuta na muškarca u viteškoj odori. Dojašio jena bojno opremljenom magarcu. Na glavi mu magareća glava, umjesto šljema. Udesnoj ruci držak od vrbe, navrh nje šiljak od koplja. U lijevoj platneni štit sgrbom.

70Ma rac trči uokolo. Orkan smijeha valja se svjetinom. Opona-JTjući viteza,zaustavi se on u sredini kruga, pravi kretnje kao da se bori, probode svojimkopljem štit od platna i digne gauvis vičući:!_- Čujte, Gričani i Kaptolci! Ja sam Rudolf Habsburški. Pobijedio sam namegdanu junačkog ponajboljeg viteza hrvatskog kraljevstva. I djevicu samnjegovu uzeo - na sramotu njegovu.Ljudi se smiju, a nakaradni vitez izvuče ispod magarčeva pokrivača od slamenapravljeni valjak na koji je navučena ženska haljina. Praskajuće veselje ne možese stišati. Kralj se drži za kukove i previja u smijehu. Lakrdijaš objuri okolo,praćen zaglušnom vikom i hihotom. Kralj mu maše rukom da se približi. Onzaustavi magarca pred tribinom, a kralj vikne:- Amo ti, božanski lakrdijašu. Evo ti, pij iz vrča kraljevskog neka zna svijet da jetvoja lakrdija pametnija od mnogih glava kraljevih dostojanstvenika

44



Komedijaš vitez okrene magareću glavu prema Joakimu i ulije vino u svojumagareću gubicu.- Lakrdijašu, ti si moj - reče kralj - da mi dođeš na dvor i da me razveseliš.Lakrdijaški vitez polazi pokraj tribina, osvrne se prema Dor-ji i ide dalje Ban

Joakim siđe i u buci smijeha zatrubi mu uuši:

- Tomo, ovo ćeš mi platiti!- To ćete platiti vi! Palača na Kaptolu je moja, a baš mi je sada potrebna kadimam vjerenicu na Griču. Niste li se kladili?I potjera magarca i obleti krug, vitlajući desnicom koplje, a ljevicom grli slamnatudjevicu. Za njim se ori buka nasmijana svijeta.U red! u red! - viču grički oružnici, a preživač najav-Ija da se igra nastavlja.

Svi se opet vrate na mjesto i očekuju nastavak borbe.Ugarski vitezovi dojaše, kad se iznenada pojavi vitez na konju u bojnoj košulji sasivom kazetom i crvenim grbom na prsima, a srebrnim sokolom na šljemu.- Vitez Sokol?... Sokol ide? - uzvrpolji se svjetina, uzgi-bana u dubokompočitanju.Na konju sivcu dojaši vitez pred kraljevski par. U ruci mu brončani štit, u sredini

grb: raskriljen sokol što u kljunu nosi zlatnu krunu- Ne znamo tko je taj - vikne ban tavorniku. Kraljica i Orhida upijaju oči u njega.- Grb nam nije poznat, ne može sudjelovati u borbi - odgovara nakinđureni vitezpošto je ogledao njegov štit.- Grb je moj stariji od svih grbova - reče vitez - i nije c"do ako ga ne poznate.Tada spusti koplje pred kraljicom i svoje, kovnom obrazinom, zastrto lice:71 najuzvišenija kraljica ima pravo da odredi: smijem li stupiti u redove boraca iline. A ja se kunem da sam plemenit, ne samo po rodu, nego i po duhu i srcu.Nešto je zadrhtalo u njezinim očima dok je gledala nepoznatog viteza.- Neka se otkrije - viknu neki vitezovi Ugri.- Nijedan se od vas nije otkrio pred svjetinom i pred uzvišenim kraljem, -odgovori on. A Gričani sa svih strana viču:

- Tko je, da je, on brani sirote i svaku nepravdu! Neka se bori. Naprijed!Napeto se očekuje odgovor. Kraljica progovori glasno:- Vitezovi ne varaju. Vjerujem da je plemenita roda i da mu je grb pravi plemićki.Milostivo mu dajem pravo da se bori.- Živjela kraljica! - kliknu ljudi duž poljane, a ona, čuvši prvi put njihov uskliksvojoj ličnosti, sva zadovoljna, pogleda Joakima. To ga očito zadovolji i smiri.- U ime koje gospođe idete u borbu, viteže? - pita napirli-tani vitez upravljačborbe.- U ime one koja vlada - mojim srcem. Kose su joj crni oblaci, oči kao noć pokojoj blistaju zvijezde njezinih zjenica.- Kako joj je ime? - upita upravljač igre.- Zovem je Astra - to znači zvijezda - jer je najljepša, najsjajnija na božjem nebu,

a jedina u srcii mojem.Kraljičin pogled sijevnu u rupice na vitezovu šljemu iz kojih se žare njegovezjenice. Orhidino se tijelo potreslo strašću od vitezova glasa. Spazivši kraljicu,ona osjeti Ijubomor.Vitez ne odlazi nego nastavlja:- Uzvišena kraljice, dopustite mi da se oklopim još jednim oklopom da izvojštimsigurnu pobjedu svojoj As tri. Dopustite mi da dozovem sreću.- Ne znam što kanite, ali dopuštam sve. Vitez okrene konja i vikne:- Gričani i Kaptolci, gdje je među vama djevica koja nosi sreću?Odgovaraju mu začuđeni pogledi. On digne koplje i pokaže onamo u zaleđesvjetine gdje stoji stisnuta Tajana.- Djevice, ne mogu do tebe. Iziđi!Sva je zatreptala, a crni fratar iza nje šapće:- Idi i slušaj. Radi što ti veli.

45



Uzbuđeni i znatiželjni ljudi sami potiskuju Tajanu naprijed, žele čuti i vidjeti što toznači.S osjećajem teške neizvjesnosti Tajana izađe na ledinu pred viteza. Hiljade očijuupiru se u crnokosu djevojku u tamnoj haljini. Vitez je oslovi glasno da su ga čulisvi do posljednjeg čovjeka:- Rekao mi je uman čovjek da nosiš u sebi sreću, a ja vjerujem u to. Budi

ljubazna, - dotakni se mojeg koplja da bude snažno i da spretno udara.72iu snu, diže ona k njemu ruku i uhvati koplje.ad se dotakni štita da me čvrsto brani i sedla moga daVie Omamljena, čini nesvjesno sve što on traži i zbunjeno gleda reda se. Asvjetina, kraljevski par, dvorani i knezovi pažljivo nrate svaki pokret njezine ruke.Vitez Sokol se zahvali i vikne:

__ Sad sam siguran u pobjedu. Tko će sa mnom? Ja se, eto, borim sam, a vasneka bude koliko hoćete.Svi su zapanjen, Ugri se uskomešali. Okreću konje, savjetu-** _1 Tučem se samo s današnjim pobjednicima - dovikuje Sokol, prokšeno

mašući svojim kopljem sa sivocrvenom zastavom: "_ ivan Okićki! - zaore svi. -Neka mu on ide na megdan^ I sve se razigra, vrti, viče, povikuje i natiskuje. Izšatora na viku dojaši vitez u modroj kazeti, s modrim barjakom, u bojnoj opremi,ali, povezanom desnicom.- Ivan Okićki! - viču ljudi. Vitez upravljač borbe dovikuje:- Ivan je ranjen. Slomljena mu je ruka - ne može se boriti.- Primam samo čitave i zdrave protivnike - najavljuje Sokol. Gričani viču:- Naš je Sokol! Govori hrvatski. Nije on tuđin. Neka uzme Ugrina - da ga smlavi.U isti se mah jave trojica vitezova pobjednika. - Sokol se postavi svoj trojicinasuprot.Zapanjeno gledaju ljudi nastup protiv trojice. Sve su žile ukočene i poglediizbuljeni. Tajana gotovo ugušena među ljudstvom, sva je obamrla.

Znak trublje i tri viteza Ugrina pojure na Sokola.Koplja se uprla u njega. On svoje makne postrance i svom snagom iznenadaudari srednjeg borca. Ovaj se tome sigurno nije nadao i padne sa sedla.Povik snebivanja domaće svjetine pomiješa se s vikom Ugra. Ovi junače preostaludvojicu, a svjetina Sokola. Ljudi se uzvi-kali:- Podlegao je - ali već se Sokol vratio i pojurio. Štitovi tresnuše - ljudi zadrhtali odstrahovitog sukoba. Dva protivnička koplja udaraju o Sokolov štit. A on se brani isjedi na sedlu kao-da se s njime srastao. Ugri se povuku pa onda nasrnu kaostrijele s neba.Sokol im pojuri u susret, sudare se. Ljudima se čini da su se jedni o druge zdrobilii utisnuli kao vosak o vosak. Sokol ostaje ustremljen, ne miče se. Opet serazdvoje i ponovno nasrnu - on Jedan, njih dvojica. Od sraza njihova kao da zveči

čitav svemir. Konj pod Sokolom malo posrne, ne zna se što je, mnoštvo zaustavidah. Vitez Sokol se upre i raspaljen nasrne na protivnike-.73Jedan se skotrlja na ledinu, drugi se u posljednjem bijesu baci na Sokola, ali ganjegovo koplje željeznom snagom skine s konja. Ugrin visi o sedlu.I zemlja i gričke utvrde grme od krika velike radosti. Ljudi uzdigli ruke u visinu,sva lica gore, u svim očima plamti. Samo kraljica blijedi. Dršću joj ruke, zamata,se plaštem na vrelom suncu da sakrije groznicu koja joj potresa njezino tijelo.- Nitko više neće sa mnom? - pita Sokol.- Dolazi ponajbolji kraljevski vitez - najavljuje upravljač borbe.Izlazi najveći junak na turniru - Ugrin Ištvan.- Recite mu da uzme pomoćnika - dobacuje Sokol banu Joakimu koji mrkopromatra kraljičino uzbuđenje.Ali Ištvan ne uzima nikoga. Opet tišina. Sustežući dah, gledaju ljudi kakopobjednik svih igara u Ugarskoj stoji nasuprot vitezu Sokolu.

46



Začas zveka šititova i koplja i dahtanje konja. Vitez nastupi tri do četiri puta, aonda pojuri Sokol i obori protivnika zajedno s konjem posred livade.Narod navali preko četa i straža i sklopi se oko viteza Sokola kao more oko otoka.Kraljevske čete jedva su razmakle ljude pa vitez odjaši pred kralja i kraljicu idostojanstvenike dvora:- Zvijezdo mojega života, Astro, to je bilo za tebe - usklik-ne on, Orhida se strese

i njezine oči kao da pitaju: jesam li to ja? Kraljica se smješka pobjedniku i dajemu znak - uvjerena da je to ona.Prilaze sluge. Nose zlatom okovanu konjsku ormu. Vitez siđe s konja i poklekne.Kraljica mu stavi ruku na šljem u znak da ga priznaje pobjednikom i dariva gadarom.- Neka se otkrije - zatraži Joakim. - Kad je vitez i pobjednik, neka nam pokažesvoje lice.- Mora se otkriti! - viču ugarski vitezovi, a knezovi povlađuju.¸Ugri i neki knezovi s tribina zahtijevaju da se pobjednik otkrije. Iskoristivšizbrku, zamoli on kraljicu:- Najljepša kraljice, među svim kraljicama, ne dajte da se otkrijem. Znam - vićete me uslišati.

- Ako obećate otkriti svoje lice - samo meni.- Otkrit ću ga samo vama, kraljice moja.- Gdje i kada?- U Popovu tornju sutra podvečer... Uzmite za izliku da želite tamo vidjeti toranj ukome se javlja kumanski duh.- Doći ću, viteže.Kraljica podigne ruke i reče glasno:- Moja kraljevska vlast poklonila je vitezu vjeru prije borbe. Da sada tražim odnjega dokaz da je plemenita roda, bila bi uvreda pobjedniku. Određujem da se neotkrije.74

Neizmjerna radost obuze svjetinu i ona stade klicati kraljici živjela kraljica! Pravo je! Neka se ne otkrije.Uspravljen, ponosan, vitlajući kopljem na koje mu je štito-oša objesio zastavu,zaokruži pobjednik čitavu ledinu. Najednom vikne punim prsima:

_ Djevice - srećonošo. - hvala ti što si mi dala svoju sreću i moju pobjedu! ...Poput vjetra što zahvaća tok rijeke, ove riječi svrnu sve misli sva osjećanja, svalica Tajani. Svi je traže.

_ Tko je ta djevojka? - pita kraljica, gledajući Dorju. _ Uzvišena kraljice, moja je služavka, kći krvnika. _ Ili je vitez tako nepobjediv ili je posrijedi uistinu čarobna moć sreće?Kraljica se digne da prođe između dvoreda svjetine, željna da privuče na sebe svupažnju i svojom odlukom steče simpatije puka. U toj nadi pođe s tribine.

Odjednom se sve uskomešalo. Ljudi se našli u sredini livade, ne mareći ni zakoplja kraljičinih četa, ni za kralja, ni za kraljicu. U divljem nagonu opsjelizastrašenu Tajanu. Ruke hvataju njezino tijelo. Stojeći skamenjena, osjeća damnoštvo dere njezinu odjeću u komadiće, muškarci noževima režu njezine crneuvojke, drugi je hvataju rukama.Svi se bacili na nju. Kao da je s neba palo blago pa se otimaju koji će višeugrabiti. Svatko traži nešto od srećonoše - da ponese sobom dijelak sreće.Vitez Sokol uđe među ljude koji se otimaju za Tajanu. Istrgne je iz njihovih ruku,digne i ponese.- Elizabeto! - klikne Orhida. - Gle, on je nosi na svojim rukama, on je nosi.Kraljica šuti, ali su njezine oči pune zavisti.- Blago njoj! - prošapće zlovoljno. Srsi joj prolaze tijelom.Tajana leži na njegovim rukama poput djeteta k nebu okrenutim licem. Ne vidiništa od modra neba, sunca i - daleko - goru nad koju se ovo naginje, spremnona počinak. Dolje, pod "Sobom, čuje buku i osjeća slatku omamu nečeg čudnog,

47





U šatoru stisla se Tajana, omotana vitezovim plaštem, slušajući kako se bukanaroda gubi u daljini. Momak što ga je vitez ostavio da je pazi, stoji u kutu ipromatra je. Tada zasuče svoj plavi brk, isprsi jake i široke grudi pa je upitahitro:

_ Čuješ li, djevojko, bi li pošla za mene?- Zašto? - upita ona.

_ Nisu za tebe gospoda. Uvijek će ti spočitavati da si krvnikova kći, a ja bih teodmah uzeo. Donijela bi mi sreću, htio bih da mi sve ide od ruke kao danasmojem gospodaru. ti, Ti si njegov sluga? V- Jesam. I on je najbolji gospodar na svijetu.- Ti znaš tko je on?- Znam. Nitko drugi ovdje ne zna do mene, ali ne pitaj me jer ti ne mogu reći,izrezao bi mi jezik.- Vidio si ga bez vizira?- Dašto da jesam, ali ti opet velim - ni za sunce božje ne bih rekao kakav je.- Svejedno je kakav je - svejedno. ,- Tebi je svejedno, ali onoj koja će ga dobiti nije svejedno.- Koja će ga dobiti? - pita Tajana. •>.

- To on zna, a valjda i ona.- A ako je ona već udana?- Onda će biti njezin ljubavnik i opet će ga imati.- Sram te bilo da govoriš o gospodaru tako gadno. Nikad on ne bi učinio što takvo- nikad.- Ala ti velikog grijeha! - nasmije se sluga. - Mlad je i vatren, nije stvoren zafratra, ali reci brzo, dok se ne vrati, bi li pošla za mene. Istina, krvnikova si kći,ali sreća je u tebi, to smo vidjeli svi, i bit ću ti dobar.- Ne udajem se ni za koga.- Pušeš previsoko. Misliš - uzet će te plemić? Pod vrbom! Izvana čuli se koraci izveket mamuza. Sluga smukne na izlaz.Vitez se vratio. Tajana je sjedila omotana njegovim vezenim Plastom.

- Oprostite, vaš plašt je na meni, sva sam poderana.-^- Ostavi ga, imat ćeš sada dosta haljina, lijepih i bogatih. Po-mami t će se zatobom i najbogatiji.77V - Ne treba meni nikoga.- Da te uprosi kakav bogati plemić da mu doneseš pod krov sreću?, - Odbila bih ga.; Izvan šatora nastala je već tišina. Vitez uzme svoj štit da se Opremi naodlazak. Tajana gleda u njegov vizir i zapita tiho:- što je rekla - A s t r a u čije ime ste se borili? , : - Zašto pitaš? _ .. v - Mislim da

je bila ponosna i sretna kad vas je vidjela.l On uzdahne:t - Pusti to, ne sjećaj me onoga što nikad neće, nikad ne može da bude.

Nikad...l>. - Kako vam je glas tužan!S - I srce. Idemo, reče on - otpratit ću te.f - Sama ću. Dosta sam vam zadavala briga.; - Ima većih briga, Tajano, mnogo većih koje još čekaju na-mene.Crte njezina lica odavale su kao da bi htjela zaplakati. Malo ga je pogledala paonda zapita:- Vas biju brige? Vama je teško oko srca? Zašto kad ste tako dobri?- Sto znaš ti kakav sam ja? Zao sam, veoma zao. i": - To nije istina.- Baš si to odlučno rekla. Nije sve onako kako zamišljamo.-Nisam dobar, Tajano -vjeruj mi, nisam. ;"> - Kakvi ste da ste... l- što hoćeš da kažeš?Gledala je preda se, sama ne zna što je htjela da reče. On se oštro okrene, uzmekoplje i štit:

49



- Idemo, djevojko!i;: Ne maknuvši se s mjesta, gledala je za njime. On se obazre: "? - Zar nećeš daideš:S - Molim vas, - tiho će ona - recite mi što je to o čemu : $te prije tako žalosnogovorili da "ne može i neće nikada da buli de"?- Zašto me sve to pitaš?

- Rado bih znala, veoma rado.- Zašto ne može da bude? Zašto?! Zato što gora ne može u dolinu, rijeka nemože u brijeg, zvijezda ne može na zemlju.Oborivši oči, skupila se poput cvijeta ofurena mrazom. Ostane dugo šuteći a on jegleda ispod vizira kao da čeka što će na to. Tad ona podigne prema njemu tamne,vlažne oči, a glas joj zaz-vuči čudno, snažnom odlukom:- Ako prosjak ima sreću, može i na prijestolje!- Ali kad te sreće nema?78- Nema? - općtitje ona, gledajući u oklop na njegovu licu. U očima joj drhtitoplina, bol i odanost. .- Ako ipak ima?- Dobro moje dijete, treba da idemo, čekaj, dat ću ti opremiti konja sedlom na

kojem možeš sjediti kao na postelji.Tajana ostane sama i izviri iz šatora kraj kojeg je još uvijek stajao Petar. Povučega za rukav. On se odazove i uđe..- Ja znam kako izgleda tvoj vitez. Njegovo je lice naruže-no...- Tebi se otkrio?- Nije li kao što rekoh? Zato on skriva svoje lice. Kad bi ga vidjela ona, izgubio binjezinu naklonost i zato ne može da bude ono što želi - da ga ona ljubi.- Ne običava on pripovijedati meni svoje poslove.- Rekao si mi prije da bi me ti uzeo za ženu...- Tako mi neba!- Da se udam za tebe, kamo bi me odveo?

- Kamo drugamo nego tamo gdje sam ja kod kuće - u dvorac svoga gospodara.Bilo bi od tebe dosta sreće i za me i za mojega gospodara.- Za njega? Da, njega bi pratila sreća i on bi stekao ono za čime čezne. Ne bi bioviše žalostan, ona bi ga zavoljela, makar kakvo mu bilo lice, ona bi mu dala svojesrce. Dat ću mu sreću.- Baš ti je ihnogo stalo do mojega gospodara!- Branio me kad su me progonili. Dužna sam mu zahvalnost Što mu drugo mogudati nego sreću koji imam?- Ne šali se. Prije si mi rekla da se ne udaješ ni za koga.- A sad velim: poći ću za tebe. Samo o tom prije vjenčanja ne smije da saznanitko - ni tvoj gospodar.- Oslijepio, zanijemio, ogubavio ako rečem, što će moj gospodar biti sretan kad te

nađe pod svojim krovom! I bit će sreće i meni i gospodaru. A kada da dođem potebe i kamo?- Morala bih se prije otkupiti od svoje gospodarice, samo nemam čime.- Lako za to - za dvije sedmice donijet ću ti novac.- Dobro. A što još treba za vjenčanje?- Bogme, oziv i pop. Sve ću ja platiti.- Naći ćeš me u banovoj palači na Griču. Razumiješ li?- Kako ne? Baš nije teško uzeti takvu ljepotu pa da i nije srećonoša - reče on,mjereći je od glave do pete.Kao da je ova primjedba podsjeti na nešto. Sabere obrve. Spa-ziv njegovesvijetle oči, zabrujile joj glavom mračne misli. Naj-poslije podigne glavu:- Slušaj - donijet ću ti sreću, ali pazi, bit ću ti žena samo1 pred oltarom. Nimislima da me nisi dotaknuo.- Zašto mi onda žena? Nije to tako lako.79

50



- Onda ništa. Neću. Ostavi me.- Žuriš se kao gorski potok. Znaš, mnogo mi je stalo đb te-be. Vele ljudi: kadnetko nosi u sebi čaroliju sreće, onda postigne sve što god zaželi. Pa ako ti bašhoćeš tako, dobro, izvršit ću što tražiš.- Zaklet ćeš mi se pred oltarom. Znaj - kad bi pokušao da prekršiš prisegu, udaritću te kletvama svega zla i bit ćeš jadniji od gubavca. A ako održiš riječ, zasipat ću

te srećom na svakom koraku.- Bit ću gospodin desetnik ili Čak kaštelan svojega gospodara.- Jest, bit ćeš.- E, usahnula mi ruka ako te dirnem.I njegove oči zasvjetlucaju čarobnim nadama za budućnost.Vitezov poziv izvana oboje trgne iz razgovora.Tajana izađe. Vitez je digne na sedlo.- Eno, na Griču peku vola - reče on, uzjaše svoga sivca i krene, vodeći Tajaninogkonja prema Griču.Večernja tama pokrivala je čitav kraj. S gričkih utvrda dizao se u noć užareni dims ražnjeva:Kad je Tajana stigla u banovu palaču, služavke se štrcale da obavljaju posao,

umjesto nje. Ni o čemu nisu govorile, osim o čudu što ga je proizvela Tajana,dotaknuvši se vitezova koplja.U kuhinju uđe mladi sluga kneza Okićkog i donese Tajani poruku;- Idi gore, gospodarica te zove.Sakrivši svoje poderane haljine pregačom, uspne se Tajana u prvi kat i uđe kDorji.- Sto se to zbilo s tobom? - zapita Dorja, pogledavši Taja-ninu kosu.- Ni sama ne znam, gospodarice. Prorokovao mi je to crni fratar. Svi su meprezirali i progonili, a sad odjednom...- čudno je to - zamišljeno će Dorja. - Odavna sam čula da ima ljudi koji nose zlo -i takvih koji nose sreću. Pravo mi reče pustinjak: "Njezina čista duša je stansreće". Sreća je najveće blago. Ti je imaš u sebi i sad će svaki htjeti da ti je

oduzme.- A ja želim da je dadem samo vama, banovici i vitezu koji me je branio.- Čudno blistaju tvoje zjenice kad govoriš o njemu - značajno će Dorja. Onaprimijeti: - Sutra ćeš u dvor. Kralj hoće da stojiš iza njega kad bude kockao.Naredio mi je da te lijepo opremim i dovedem.- Strah me je toga, gospodarice. Kako ću ja ovakva? Kako ću znati da uđem? Nijeto za mene.- Ne boj se, odjenut ću te u bogate haljine i bit ću uz tebe. Ne brini se, ući češonako kao što si vična. Kralj želi da dođeš, nitko mu se ne smije oprijeti.80TAJANA SREĆONOŠA

l Pao je prvi večernji sumrak. Pod zidinama što opasuju Popov l toranj zaustavili

se dvorani na konjima. S jedne stre ne kraljici • Orhida, s druge Dorja. DvoraninRufa priskoči svojoj gospodarici l i pomogne joj sići.- Vratit ću se brzo, Orhido. Kneginjica će te zabaviti.Otvaraju se mala vrata u zidinama, kraljica praćena Rufom ulazi, dok pratnjaostaje čekati. Kraljičina sestra Orhida nešto se sumnjičavo ogleda i najzad pitaDorju:- Kneginjice, zašto kraljica ide gledati duha u tornju?- Zato što sene boji.Kumanska kneginja gleda u zidine, biva nemirna. Prolaze časovi. Na utvrdi seotvore željezna vrata. Izlazi crni fratar, ostavlja vrata širom otvorena, a ondapolako pristupi k. Dorji i smjerno se pokloni- Plemenita kneginjice, kad biste mi pružili svoju ruku, re-tao bih vam što čekavaše gospodstvo u budućnosti.Nekoliko je trenutaka oklijevala i odvrati kao da se boji čuti njegovoproročanstvo:

51



- Hvala, pobožni fratre. Bolje je da ne znam.- Možda bi mlada kneginjica bila od važnija - i pogleda Or-hidu,- Hoće da vam proriče budućnost. - primijeti Dorja kraljičinoj sestri.- Oh, neka mi proreče - i mlađahna kneginjica pruži fratru ruku.čas je promatrao, čas opet zagledao u njezine oči. - J !- Zar je zlo? - upita ona.

- Nije odviše zlo. Vi mislite na nekog viteza...- A on? Misli li on na mene?- Misli, rado misli, samo njega vam otima...- Koja? - naglo će Orhida.- Ime joj. ne znam pogoditi, samo vidim da je ova druga moćnija od vas i kao davam je neki bliski rod.Orhidine oči zasjenile se. Fratar je govorio dalje, ali ona ga više ne sluša, većgleda kako pokraj vrata, unutar utvrda, šeće Bel-*o, vodeći konja sivca.- Kneginjice, ovaj konj pripada vitezu Sokolu - klikne Orhida.-• Jest, to je njegov konj - odvrati fratar, umjesto Dorje. l doda: - Vitez je utornju.Djevojka porumeni i siđe sa sedla.

U tornju je čekao kraljicu vitez. Na glavi mu laki šljem, na "cu mu vizir od kovanihpločica.Kraljica uđe u prostoriju osvijetljenu uljanicom i zaustavi se Pred njime,promatrajući njegovu stasitu pojavu. -Održala sam riječ.On samo spusti glavu i šuti. Ona mu se primakne:- Hoćete li mi odati tko je Astra, crnih kosa poput oblaka, čije su oči zvijezde natamnom nebu?Kraljica se pritom poigrava crnim pletenicama i upre u njega zjenice što sijevaju.- Ne smijem izreći njezino pravo ime.- Zato što nosi krunu? Vitez šuti.- Snaga je vaša natkrilila sve što je muško u kraljevstvu. Zar je, dakle, čudo akoona prihvaća vaše obožavanje?

Pri tom kraljica položi ruku na njegove, kovanom mrežom, sapete grudi. On jestajao hladan i ukočen.- Skinite vizir. No? što vam je? - pita kraljica, gubeći dah. - Niste li mi jučerobećali da ćete mi otkriti svoje lice?- Još čas mi dopustite da ne budem od vas viđen.- Zašto otežete?- Zato što ću biti odbačen.- Ljepota lica u muškarca je varava. Ljepota stasa veće je blago od krune. No,recite - zar ste me poznavali otprije?- Jesam, svijetla kraljice, poznavao sam vas i obožavao odavna.- Sad stojite ovdje poput osuđenika, a jučer su vaše oči kroz Šljem plamtjele.- Jučer je moje srce gorjelo nadom da sam jedini odabranik sreće.

- A danas?- Saznao sam da je drugi ...- Je li to istina?- Ubit ću onoga koji mi je na putu. Riječi su mu zvučale poput udaraca mača.- Opasno je igrati se svojom glavom, viteže.- Za ljubav vašeg srca polažem glavu pred vaše noge. Sve više je osjećala danjegove riječi ne raspaljuju samo njezinu želju nego i stežu njezino srce.- Bit ćete mi prvi doglavnik.- Htio bih biti posljednji rob, - ali - jedini. Kao smrt kosom, pokosio bih predsobom sve takmace.- Vaš bi Ijubomor mogla stišati krvnikova sjekira.- Oslobodit će me barem mojih patnja. Zapovijedajte i glava moja neka vam služikao podnos ka.

52





mlad, osrednji mladić, svjež i rumenkast. U kićenoj šarenoj kazeti na prsima muvezeni arpadovski grb. Duboko se pokloni kralju i kraljici. Kralj ga ogrli, poljubi iprikaže svojim gostima:- Evo vojvode mačvansko-bosanskog. Moj nećak je danas pri. spio iz Mačve. Sin

je moje sestre Agneze i pokojnog kneza Rati-slavovića. Odviše nalikuje na oca,plave oči dobio je u baštini od njega, no kosa mu je crna, a krv je ipak moja.

češki kralj ga je posinio, dakle, ima moćnog poočima - tumači kralj, zadovoljnopromatrajući nećaka.Gospoda se pozdrave s vojvodom. Onda ga kralj povede gospođama i tu gaprikaže.Vojvoda se pokloni. Kad opet digne glavu, pogled mu se zaustavi na Dorji koja jestajala kao prva od kraljičinih dvoranki. Dugo gleda ponositu smeđu ljepoticu i nemože skinuti s nje svoje plave oči.Opazivši to, Dorja se povuče u pozadinu. Razgovarajući dalje•s kraljem, vojvoda neprestano gleda iza njega Dorju. Napokon zapita:- Ujače, tko je ova prekrasna djevica?- Gle. Odmah ti opaziš najljepšu - nasmije se kralj. - To je okićgradskakneginjica. Nisi joj dorastao nećače. Govori pametno kao muškarac, latinski joj

ide kao i meni. Ako imaš odvažnosti, upusti se s njome u razgovor - idi.-- Bojim se, hoće li mi iskazati čast. Kad biste je vi upitali? Kralj privede vojvoduk Dorji:- Kneginjice, vojvoda se razumije u dragulje i, eto, hoće da se ogledava u njihovusjaju.Ona malo porumeni, dok vojvoda stoji smućen, ne znajući što da kaže. Kralj ihostavi same.Vojvoda najzad svlada svoju smetnju:- Ne zamjerite moju nametljivost, kneginjice. Zamolio sani kralja da vas upita,smijem li se nadati da mi dopustite pristupiti k vama. Kralj me je pozvao na nekovijećanje radi papinskog lej gata. Stigavši danas na Kaptol, nisam ni slutio da ćuovdje sresti najljepšu djevojku koju sam ikad vidio.

- Previše me počašćujete, vojvodo, ali vi ste nećak uzvišenog kralja, ljubaznost jeu vašoj krvi..- Ne prema svakome.Kraljevski je peharnik određivao mjesta za uzvanike da sjednu k večeri. Dorjiopredijeli prvo mjesto iza Orhide. Vojvoda je sjedio postrani.čitave večeri govorio je kralj o viteškim igrama i svojem nećaku opisao sreću koju

je neka djevojka iz puka donijela nepoznatom vitezu:- Žalim što nije ovdje, on neće da se otkrije i zato ga nisam ni mogao pozvati udvor. Da se kraljica nije jučer prenaglila, zar povijedio bih mu da pokaže svojelice pred svima.Kraljica živo prihvati riječ:

- Zar nema mnogo takvih vitezova koji svuda dolaze pokriveni i propis je da ih sene prisili otkriti.- No, on se ne otkriva zato da bi time dražio znatiželju gospođa - reče Joakim ikriomice pogleda kraljicu.- Svačiju, ne samo našu - primijeti Dorja - već i vašu, gospodine bane.- Kneginjica vam je prekrasno odgovorila veselo potvrdi kraljica.Čitave večeri nije vojvoda pokazivao zanimanje ni za što, nego za Dorju. Njezinbrat s drugog kraja stane pozorno promatrati vojvodino ushićenje kojim je. pratiosvaku riječ njegove sestre.Nakon večere počeše spremati stol za kockanje. Kralj pozove k sebi kneza IvanaOkićkoga:- Kako vam je, kneže? što je s vašom desnicom? Knez pogleda zavezanu ruku iodvrati:- Tugujem za mačem, ali neće dugo. Kraljica se naglo približi kralju i knezu.

54





- Najprijatniji mladić u ovoj dvorani?- Priznajem Dolazi k nama. Ne ostavljaj me s njime nasamu.- Udvara ti, sestrice?- Od prvog časa.- Nije to nesreća, ali ostat ću uza te. Vojvoda se približi smjerno:- Smijem li se nadati da mogu kneginjicu za vrijeme kockanja zabaviti"

- Moja sestra raduje se vašoj ponudi, vojvodo - reče knez, a Dorja potvrdismiješkom.Kralj udari rukama. Sluge se štrcale, društvo ušutjelo.- Na kockanje, gospodo plemenita. Kneginjice, gdje je to vaše čudovište sreće?- Čeka vani, uzvišeni kralju. Da je dovedem? Kraljica se malo smrkne:- Krvnikovu kćer vodiš među plemenite gospođe i gospodu?- Ne vodim je na drugovanje gospođama, nego je uzimam kao amanet zakockanje. Kneginjica veli da je djevojka vrlo lijepa, dakle, plemenita gospoda bitće zadovoljna, a plemenite gospode ionako će u susjednu dvoranu. Gospođe, vidjevojku ne vidite, niti znate da je tu, zar ne?Ipak gospođe ne odlaze. I kraljica radoznalo očekuje djevojku kojoj je zavidjelana bojnim igrama kad ju je vitez nosio na svojim rukama.

I plemenite bogate gospođe i lijepe kneginje, snažni slavni vitezovi i okrunjenikralj i kraljica, zahvaćeni su snagom vjere da ona koja dolazi u svojem biću npsičarobnu moć sreće. I ona koju čekaju ulazi...U okviru tamnih vrata pojavi se vitko djevojačko tijelo. Svilena modrobijelahaljina vezena je srebrom. Lice - ljepota od bijele puti. U velikim crnim očimadršću nesvjesne duboke tajne, nerazjašnjena pitanja i sakrivena vatra. Kosa živa,kovrčasta, valovita.Spuštenih ruku ulazi Tajana. Pogledom zapanjena djeteta prelazi po začaranograskoši u dvorani. Ne vidi nikoga. Svi oko nje samo su sjenovita bića.Svi šute i gledaju u djevojku što dolazi obavijena aurelom vrhunaravne moći daoko sebe sipa sre,ću kao sijač žito.Tajana je zastala, šutnja i pogledi prikovali je usred dvorane, Pa joj se čini da

dalje ne može.Kralj je gleda i divi se:- Kakva plemenita ljepota! Kako se ponosno drži! U tim oči-â, u tom tijelu, vidiščistu krijepost. Ne, nije to baština oca glavosijeka.87Tajana traži očima Dorju kojoj s lijeve strane stoji vojvoda, jedini čovjek kojine gleda ništa i nikoga do kneginjice.Spazivši Tajana smiješak svoje gospodarice, osmjeli se i krene putem koji jojodredi kraljev dvoranin.Onda se pokloni kralju i šuti.- Hoćeš li mi donijeti sreću u igri? - pita kralj Tajanu hrvatski.- Hoću - odvrati ona.Gospoda pobrzaše da sjednu oko stola. Gospođe se povlače u drugu dvoranu, ali

još pogledavaju kroz otvorena vrata sobe za kockanje.Tajana stoji iza kraljevskog naslonjača. Oborila je oči, smetena je od tolikegospode i njihovih pogleda.Dotakni se moje desnice - zapovijedi kralj Tajani.Plaho spusti ona svoju ruku na kraljev dlan.- Gledajte, plemenita gospodo - usklikne kralj. - Ručica mekana i nježna odplemenite je krvi. Baš ih nije mnogo trapila poslom.Kažu da više luta nego što radi - šapću gospoda.- Govorite glasno - opomenu kralj. - Ne shvaća ona ni na svojem jeziku, a kamolina latinskom. Vele da njezina pamet nije u skladu s ljepotom. Ali u sebi nosisreću. Koliko zlatnih maraka stavljate, gospodo? Ja odmah pedeset. Tko će samnom?Novac se kotrlja po stolu. Kocke padaju.- Svijetli kralj je dobio - kliče kraljevski tovarnik.

56



Dobre si upute dala sreći, djevojko. Ne sjećam se kad sam dobio na kockanju.Dalje. Igram na cekine i dobit ću - vedro će kralj s takvim uvjerenjem da su sesvi lecnuli kad je trebalo va? diti novac.- Opet, svijetli kralju - kliče tovarnik i pogledi se sve više usredotočuju k Tajani.Joakim stoji s desne strane nasuprot kralju. U licu mu zapa-njenje, u očimaduboke misli, sav je obuzet onim što vidi i onim što zamišlja. Kocke se valjaju,

zlato se krijesi na kraljevoj strani.Sve uzalud, od nje ušla je sreća u mene - viče kralj, dobivajući beskonačno.Tajana promatra. Oči joj se sjaju ushićenom vjerom da nosi u sebi nešto jače,moćnije od samog kralja i sva joj duša, svaki živac, zapovijed da kocku baci sebiu korist. I padale su kocke.Joakim primijeti iza sebe kraljičina dvoranina Kumana Rufu. Dodirn"* " i ode.no Joakim uđe u kraljičine odaje."am te zvati - reče ona. - Kralj se izgubio u igri,1 da se posavjetujemo. Spretno Sam pred njim uhva-koga da ga zaručim s Orhidom, ali kralj je sve raž-• vak. Drži ga tvojim djelom - što hoćeš ti, to ne-86

rJoakim bijesno udari po svojem maču: " ; .- Što da radim? Hinjenimravnodušjem prođe ona po sagu, poravnavajući svi* Jenu povlaku- Joakime, bit će najbolje da sve prepustiš kralju.- Prepustim? To veliš ti koja si ginula od vlastoljublja?- Ti si nemoćan, a što mogu ja?- Nemoć nije krijepost Joakima Pektara - to ću ti dokazati još danas.- Još danas? Cime?Približivši se kraljici, uhvati je oko struka:- Dok sam ovdje u dvorani promatrao čudesnu kraljevu dobit na kockama, poslaomi je đavao misao kakvu ne bih mogao naći da nema krvnikove kćeri. Slušaj,nikad kralj nije dobivao u igri, a danas mu pada u krilo sve blago hrvatskih

knezova. Zacijelo, ova je djevojka živa sreća. Ima u sebi moć, to je dokazano.Kad bi ona izvela moju osnovu da maknemo kralja, sve bi prošlo-sretno. Nitko nebi ništa posumnjao jer njoj ide sve od ruke. Vidjela si jučer što je uradio vitez kadse ona dotakla njegova koplja. Pokušat ću to isto.- Ne razumijem tvoje nakane - odvrati kraljica. - Joakim priđe posve blizu k njoj,oprezno se ogleda i šapne:- Stavit ću u vino otrov. Rufa neka nosi vrč kralju i reče djevojci da ga sedotakne. Ona će se dotači vrča, kralj će ispiti i umrijeti, a da nitko ništa neposumnja, što ona uzima u ruku, sve to ide po sreći.- Ova misao valja. Jedino njezina ruka može tvoje djelo izvesti sretno ako jeotrov dobar.- Nemaj brige. Ubija sigurno u roku od pola dana ili pola noći. Idem kući, donijet

ću ga, a ti pazi da se gosti raziđu prije-nego se straže ozivaju treći put. Spavajkod Orhide da budeš daleko od njega. Sutra naći ćeš ga mrtva. Odmah nakontoga proglasit ćemo kraljem Ladislava, a ti ćeš preuzeti vlast za malodobnika.Nitko neće posumnjati ni u šta jer se mojeg vrča dotakla srećonoša.- Dobro je, samo što će biti zatim?- Preuzet ćeš vlast. Ugri su ionako uz tebe. Sve ću hrvatske knezove obasutičastima da ih pridobijemo.- Da, sve knezove i sve vitezove - šapće ona, a ljepota njenog lica zasja srećom.- I branit će me knezovi i vitezovi. A•• knez Zvonigradski? Taj će buniti protivmene i tebe, Joakime. Njega bismo trebali odmah odstraniti Joakime.- To veliš ti, Elizabeto?. - On je tebe lišio mile kćeri i tvoj je neprijatelj. Predajem ti ga. čini s njim što tevolja. Evo, vidiš kako je tvoj Ijubomor bio budalast.- Jer je ljubav jača od pameti.89 Nastoj da ih ubuduće uskladiš.

57





- Zašto? - upita kraljica.- Jutros, nakon mise u biskupskoj crkvi, rekao mi je časni otac Matias da je tasreća o kojoj svijet govori djelo zloduha. Djevojka ga nosi u sebi. Uputio me nekakralja odvratim od namjere da tu zlokobnu grobaricu krivovjeraca dovede podsvoj krov, jer bi, veli Matias, kralja moglo zadesiti veliko zlo.Ban i kraljica se pogledaše, a ona prihvati grozničavo:

- Drukčije i nije moguće. Ono što je zadesilo viteza u borbi i danas ovdje kralja uigri, ne može da bude drugo nego čarolija, kako to veli časni otac Matias. Sveti jeon čovjek i zna. čudim se da je kneginjici ujak dopustio da tu djevojku uzme uslužbu.- Gospodar je obitelji Dorjin brat, a on je u bratskoj ljubavi slijepo sluša. Njoj zavolju, posjekao mi je brata Henrika. Nesretnik odležat će u teškim" bolima dvamjeseca.Joakima ovaj čas nije zanimao Henrik i skrene govor:- čuo si kako je kraljica pred čitavim društvom htjela odvratiti kralja od te ludenamjere. Kao da je slutila zloduha u njoj. Valjalo bi govoriti s tovarnikom. Tkozna kakvu nesreću može unijeti u dvor ovo čeljade.- Kralj je tvrdoglav i ne brine se ni za čije mišljenje - potuži se kraljica. Molim

vas, kneže, recite tovarniku neka sklone kralja da je odmah odstrani iz dvora.- Svijetla kraljice, već smo mu to rekli o zapadu sunca, ali uzalud. Učinit ćuponovo po vašoj želji - i baci pogled na mladog vojvodu koji je sjedio uz Dorju iživo joj nešto pričao.- Sreća što nije Henrik ovdje - primijeti Nikola banu.91Ne brini za to. Dok Henrik ozdravi, vojvoda će već biti daleko. Samo idi.Gising se udalji, a Joakim šapne "kraljici:- Inkvizitor Matias dolazi da nas spašava. Sad sam miran. Smrt pada na glavuove djevojke.- Idem da pripremim kneginje.Kraljica se primakne Dorji uz koju sjedi mladi vojvoda. Dame se približe i kraljica

im stade pričati o neraspoloženju oca Ma-tiasa što je kralj pozvao na dvordjevojku sa čarolijama.- Svijetla kraljice - reče Dorja - moj časni ujak veli tako, ali sveti pustinjak uKratkom dolu tvrdi da je Tajana čista poput sunca.- Nitko ne zna tko je taj pustinjak - odvrati kraljica - a svatko zna tko je otacMatias.Sreću ne može dijeliti zloduh - upadne vojvoda da pomogne Dorji.Muškarci su pristali uz njega, a žene uz kraljicu. Opet su nastupili igrači, avrijeme je prolazilo.Najednom se u dvorani igrača začuo štropot od razmicanja stolica. Kraljici srceburno zakuca. Nije se usudila pogledati što se zbiva.Kralj je ulazio u dvoranu gdje su bile gospođe, a drugi su ga slijedili. Smiješeći,

oslovi kralj kneginju Okićku:- Kneginjice, vaša je djevojka čarobnica. Knezovi bi je naj-radije spalili na lomači.Ispraznila je njihove mošnje, ali eto, da je spasim, određujem ove sedmicenastaviti kockanje. Knez koji je izgubio najviše dobit će uz svoj stolac vilu sreće.Ne kanim vaše novce ponijeti u Budim. No, sutra je vijećanje s papinskim le-gatom - nekako se osjećam teško, umorno - treba da legnem. Plemenita gospodoi gospođe, ja vas pozdravljam.Svi se poklone.Kad se iza njega vrata zatvorila, još su malo slušali glazbu. Onda i kraljica izjavida se povlači. Gosti su se odmah oprostili i ostavili kraljevski dvor.Ban je trenutak zastao, prišao k Elizabeti i šapnuo:Taj umor - dolazi od otrova. Već ga je načeo. Učini kako sam ti rekao. Kad ganađu mrtva, plači da te čuje svih devet gričkih inzula. 2urim se da stignemkneginjicu i kneza. Do sutra,-Elizabete!

59



j I pohitao je za Dorjom koju je vodio brat, a pratio vojvoda, <Za njimapolazili su sluge s Tajanom i vojvodina pratnja.*,;. Kraljica je našla Orhidu u njezinoj sobi kako tvrdo spava. I |bna legne. Ali joj.nema sna. Okreće se u postelji u grozničavom Ôčekivanju sutrašnjeg dana. Stoputa je razmislila: što će i kako \£e učiniti kad joj dojave da su kralja našlimrtva? l Kad je sunce izašlo, činilo joj se da već ima u rukama davno žuđenu

vlast.r

- Vlast - ponovi ona poluglasno nekoliko puta uzastopce. Od zvuka tih riječi u njojse budila snaga i drskost..- Bit ću gospodarica! Tko smije da u što posumnja kad ja zapovijedam? A ubojica

je tamo, u okićke kneginjice. Obasut ću ih sve častima, a njega, viteza Sokola,uzeti na dvor.Pri toj misli zadršće. Već osjeća njegove ruke privijene oko sebe. Zovne služavke.One je odvedoše u pripremljenu namirisanu kupelj. Osjeća da je oslobođena odkralja - i radost je svu prelazi.Dok je djevojke češljaju i odijevaju, ona stvara osnove što će najprije da uradi.

- Vitez neće dugo čekati!Ona dade pozvati kraljevskog., dvoranina i naredi mu:- Treba da smjesta prirediš dvoranu. Bit će vijećanje kad kralj ustane. Uzvanikena vijećanju neka prima tovarnik, a ja ću doći s kraljem kad svi stignu.Izdaje naloge strožim glasom nego inače. Smatra se vladari-com kraljevstva.Visoko uzdignutom glavom, sva izmijenjena, gordo prolazi dvoranom.ŽRTVA 0ERLOVAU velikoj dvorani u kojoj su jučer velikaši kockali, stali se okupljati na vijećanjepredstavnici vitezova templara i hospita-laća, veliki meštri i knezovi, a tu je iinkvizitor Matias sa svoja dva druga.Sve više punila se dvorana. Već je stigao i biskup Timotej s dva kanonika pratećipapinskog legata biskupa Filipa..

Najzad uđe ban Joakim. Savršeno je miran i ravnodušan. Predloži tovarniku:- Idemo po svijetlog kralja i kraljicu.- Kralj još uvijek nije izišao iz spavaće sobd Znate da iza ovakvih večeri pije idulje spava.- Treba da pitamo kraljicu da li bismo kralja probudili. Papinski legat bi zamjerioda mora čekati.Joakim i tovarnik odu kraljici koja je jednom dvoraninu davala naloge.- Reci svijetlom kralju da su svi okupljeni i da je već stigao J papinski legat.Nijemi pogled banov i kraljičin izražavao je jednu te istu misao. "Sad je kucnuo.čas". I ona nije mogla da sakrije svoju radost od pomisli da će ovim časomzagospodariti čitavim kraljevstvom. Govorila je ljubazno s peharnikom i svojvodom Belom, kad se vrata.naglo i oštro otvore. Ni ban hi kraljica nisu se usu-

dili pogledati. Oboje su kao strijelom pogođeni.92S vrata čuo se glas:- Kasno ste poslali da me probude. Samo se ne osjećam zdrav - čitavu sam noćosjećao neku vrtoglavicu. Svejedno - idemo da gospoda ne čekaju.Kralj pođe naprijed. Kraljica klone na stolac. Svi su već odilazili. Jedini je ostaoJoakim.- Zaboga, što je to? - šapne ona banu.- Jak je kao lav, tek pred jutro stao je otrov djelovati.- Onda će pasti mrtav baš pred svima - na vijećanju. To je naša smrtna osuda...- Uspravi se i budi odvažna. Tvoja slabost izdat će nas. Idi brzo za njima.Elizabeta pobrza u dvoranu za vijećanje. Vrebajući promatra kraljevo lice što sečini blijede nego jučer, a oči mutnije nego ikada prije.Sjedi na pročelju. S jedne strane papinski legat, s druge strane kraljica. Okolo seporedali ostali.

60



Dok su se smještali, kraljica među knezovima zamijeti mladog RadoslavaZvonigradskog. Uočivši ga prvi put nakon one večeri kad je odbio njezinu ljepotu,osjeti bijes ponižene i uvrijeđene taštine. Prvi put u životu sjedi u društvu čovjekakoji se može pohvaliti da ju je odbio. Makar u sebi nosi neodoljivo snažnu strastprema Vitezu Sokolu, ne može utažiti osvetničke osjećaje prema mladom,djevojački lijepom knezu.

Polagano kralj iskaže papinskom legatu Filipu pozdrav i zamoli ga da objavipapinsku poslanicu.Svi slušaju pažljivo kraljev govor. Samo Joakim i kraljica, kao zvijeri što čekajuplijen, vrebaju njegove kretnje.Kralj dovrši i teško iznemogao nasloni glavu na stolac.Papinski legat, impozantan muškarac u svilenoj ljubičastoj odori, progovorisonornim glasom latinski:- Uzvišeni kralju! Narodi svih zemalja padaju u ruke đavlu, odcjepljuju se odsvete rimske stolice i jatimice hitaju u.bezvjer-ne sekte. Albigenzi, luciferani,patareni i bezbrojne druge đavolske družbe preplavljuju Francusku, Belgiju,Njemačku i druge zemlje. Dok tamo pobožni, odlučni inkvizitori nastoje ognjenimlomačama istrijebiti đavolske sinove, dotle se u hrvatskim zemljama vašeg

kraljevstva krivovjerstvo širi poput strahovite pošasti. Bosna, Dalmacija,Slavonija gnijezdo su krivovjernih zmajeva patarena. Uprli su oči ovamo u ovubiskupiju, što je opazio prečasni inkvizitor Matias. Već su tako drski da sekrvnikova kći usudila prkositi osudi i zakopala mrtvog krivovjerca.Kralj prinese ruku k čelu i pokrije oči. Kraljica od toga zatrepti i pogleda prekostola Joakima. U njihovim licima leži prikrivena napetost - hoće li se vladar srušitinaočigled čitavog vijeća?Legat dalje govori:94l bis.L-. Sveti otac duboko je ožalošćen tužbama što dolaze od biskupa. Šalje svijeilom

kralju, svoje želje da povede na hrvatske krivovjerce rat i da ih ognjenom silomistrijebi. Neka se jednom spriječe strahovite opačine i divljaštva što ih počinjaju.Legat ušuti. Kralj polagano spusti ruku sa svojeg čela i stade-govoriti, posrčući,teško i umorno:- Spreman sam učiniti sve - za spas vjere. Ima li ovdje krivovjeraca o tom ćeizvijestiti naš prečasni i pobožni biskup Timotej. Meni neka bude dopuštenoprimjetiti glede one djevojke. Ta je djevojka neuko čeljade čiji je dušobrižnikpobožni pustinjak koji je rekao da je zakopala krivovjerca u svojoj neukosti.Glede krivovjeraca u Bosni, pozvao sam vojvodu mačvansko-bosanskog da namsaopći što oni tamo rade. Bela, kazuj nam otom.Joakim i kraljica ne čuju ništa drugo samo teško kraljevo disanje.

Mladi vojvoda izađe pred gospodu i reče:- Poznato mi je da patareni žive siromašno, od rada svojih ruku. Tihi su, skromni, jedva se za njih znade, ali oni ne polaze katoličke crkve, ne primaju sakramente,ne zakapaju svoje mrtve na posvećenom groblju, ne jedu meso, poste, odijevajuse. trošno,, a najviše se poznaju po tome što ženske ostaju djevice, a muškiodbijaju i najdivniju ljepoticu.Kraljica u tom času zaboravi na kralja i na otrov. Pogled joj padne na mlađanogkneza Radoslava. što sjedi uz Ivana Okićkoga i mirno sluša vojvodu. U njezinojduši u tom trenutku oživi prizor u ložnici kad je taj mladić odlučno odbio njezinuljepotu koju još nikad nitko nije prezreo. Licem joj zaigra zlokoban smiješak. Tihozapita inkvizitora Matiasa koji sjedi njoj s lijeva:- časni oče, naši krivovjerci, dakle, odbijaju žene? Ne bi li takav sin đavola mogaoubiti svoju vjerenicu samo da je se riješi?- Jest, tako je - odvrati on šapćući. - Sad mi je jasno! -> l njegov pogledpresiječe pojavu mladog kneza Radoslava. Vojvoda dovrši:

61



i- To je sve što znam o patarenima. Matias odmah progovori:- Meni je bolje poznato krivovjerstvo ovih ljudi, nego mla-Gahnom vojvodi. Naokožive tiho i skromno, a kriomice provode orgije o kojima ne mogu govoriti predlicem pobožne, čiste duše fcaše svijetle kraljice. Samo znajte da oni ne žive saženom po kozjoj zapovijedi jer se druže s đavlom. Dakle, muškarac koji neće dauzme određenu mu drugaricu života ili odbija ljubav •koje ljepotice sigurno je

pravi savršeni krivovjerac.Joakima koji je neprestance pratio kraljev umor ovo načas Probudi. Pogledamladog kneza pa kraljicu, čije se lice sjalo sretnim smiješkom.Uto se javi biskup Timotej:95Svijetli kralj je želio da saopćim kako je krivovjerstvo u £nojoj biskupiji.Ribolovca su optužili nakon smrti. Rekoše da•nije jeo meso, nego samo voće i ribu, a poznato nam je da je to jedina hranakrivovjernih patarena. Možda je optužba sasvim pravedna, možda moj ribolovacnije jeo meso zato što ga nije imao, a ribe je mogao ukrasti iz ribnjaka koliko jehtio. Uvjeravam gospodina prečasnog legata svetog oca da ja i moji kanonicivršimo svoju dužnost, narod naučavamo i budno pazimo tko ide•u crkvu, a tko ne, pa ako .pronađemo krivovjerne duše, pokušat

ćemo ih najprije obratiti.i" Samo ognjem mogu se istrijebiti - upadne Matias.| - Ako se ipak ne bi obratili, mi smo prvi spremni da ih.Ipredamo sudu - dovrši biskup. :l Svi upru oči u kralja. On malo digne glavu i reče:l - čuo sam. sve-i obećajem prečasnom legatu svetog oca daj

jjču okupljati vojnu. Molio bih da dovršimo vijećanje, hvata melomaglica - nešto me boli. jKraljica se odmah primakne kralju i zabrinuto mu stade"•šaptati. Ostali su očito bili zlovoljni zbog kraljevih riječi. |Samo još jedno, svijetli kralju - ustane Matias mrzovolja" sto. - Hrvatskikrivovjerci nisu kao drugi krivovjerci, nisu opasni samo za vjeru. Ovi su

krivovjerci, patareni, protiv vaše krune, svijetli kralju, oni se svi žele osloboditivaše vlasti. Svaki hrvatski krivovjerac jest izdajica kraljev! Olivero skoči uvis:I za to mi, hospitalci, nudimo svoje mačeve svetom ocu i kralju, mi, plemići odosam koljena.- Mi - upade templar Kastro - što snio čitav svijet zadivili, braneći sveti grob,pretvorit ćemo u prah i pepeo sve krivovjerce hrvatskih zemalja koji su namtuđinci.Legat se opet pripremi da izreče govor, no kralj prošapće:-- Prečasni ne mogu dulje.- Samo još dvije riječi, uzvišeni kralju. Da đavolove sinove koji se umiju takolicemjerno skrivati pod plaštem krotkih kršćana uzmognete lakše prepoznati isvom silom ih uništiti, naviješ" tam ovdje svijetlom kralju, prečasnom biskupu i

prečasnom inkvizitoru Matiasu, da će strah i trepet krivovjerstva, najslavnijiinkvizitor Konrad, koji sada putuje iz Rima, doći u Hrvatsko primorje i odandesvratiti u vaše krajeve i zadržati se u ovom gradu. On ima sve punomoći daistrijebi krivovjerstvo čitavog ,i svijeta pa želim da ga ovdje primite i slušate kakoto dolikuje njegovoj zadaći.časna i prečasna gospodo - upadne kralj tiho - ne mogu j-dalje - guši me...i Svi su ustali. Kraljica s namještenim strahom priđe kralju: f - Stjepane, što ti je?96r._ Ne znam... Molim svu gospođu da ostanu, peharniČe •- zovi ih u blagovaonicu- meni će zacijelo biti bolje. Ručak pripremljen u počast vama prečasni legate,neće biti ničim pore-jnećen. Kraljica će ostati, umjesto mene, dok se ne vratim.Poduprt o dvoranina, kralj izađe iz dvorane.

62



- Koja šteta! - reče Matias legatu tiho. - Trebalo je još mnogo toga raspravljati.Imam dovoljno opravdanu sumnju da i poneki hrvatski knez nije daleko odkrivovjerstva.- Bilo mi je isprva vrlo čudno što je kralj tako kratko i hladno govorio okrivovjercima, a onda je imao položiti zakletvu, ali nenadana boljetica je svepokvarila.

Legatu pristupi kraljica:-. Vaša prečasnosti ja sam kao mlada kneginja primila sveti krst i pošla zanasljednika kraljevstva Stjepana koji nakon smrti svojeg oca po božjoj milostivlada ovim kraljevstvom. Od časa mojeg krštenja osjetila sam strahovito gađenjeprotiv krivovjeraca i bude li ikada moja riječ vrijedila u kralja, izgorjet će svešume kraljevstva da naložimo lomaču razvratnim, omraženim grdobamakrivovjernika iz hrvatskih zemalja.Svi su čuli ove riječi i vidjeli kako se papinski legat s poštovanjem klanja kraljici irazdragan odvraća:- Kraljevstvo koje smije nazivati svojom kraljicom vas, tako plemenitu, pobožnu ipravednu dušu, mora se osloboditi i krivovjernika. Neka vaša riječ, svijetlakraljice, bude svjetlonoša u ovom kraljevstvu...

Elizabetino je lice prosjalo. Joakim gotovo usklikne od radosti, čuvši ove riječi.Gordo uzdignuvši glavu, osjeća se gospodarem. Peharnik, crnobradi Geza, zamoligoste da se potrude u blagovaonicu.- Uzvišena će kraljica zamijeniti kralja - reče on. _ Papinski legat pođe naprijeduz kraljicu, a ostali su 3l slijedili. Smiještajući se oko stola, ban Joakimpromatra knezove s visine svoje moći koju očekuje iz kraljevske ložnice.- Papinski legat bit će tvoj zaštitnik - šapne kraljici u općem žamoru. Sad je svedobro, predobro.-• Kralj opet dolazi? - zapanji se ona. - On tetura...- Rekoh - jak je, bori se, samo ti govori legatu. Neka sad padne pred svima, legat

je tvojiTeškim koracima ulazi kralj u blagovaonicu.

- Hoću da budem tu, ne dam se. Založit ću s vama, možda "" nii biti bolje.% Nosili su jelo. Razgovor se rasplitao, kralj je samo gdje što Primijetio. Napokonreče:- Vidim, niste dobre volje jer ne mogu sam da zabavim goste. Dopustite da vaszabavi moj dvorski luđak. Dovedite ludu, Peharnik je nekako neodlučan. Onda sepokloni i najavi:- Uzvišeni kralju, njega su danas- našli u postelji mrtva.7 Harana intofertođ 97i Kao da se srušio strop - kraljica sagne glavu, Joakimuvuče Šiju, a kralj, zabezeknut, bulji preda se. Pogled mu padne na zlatni vrč štostoji pred njim na stolu. Obrve mu se nabiru, čelo smrkava...Podigne vjeđe i gleda Joakima... Tada ustane, pozove peharnika. Obojica odlaze upokrajnu odaju. Kraljica i ban gledaju se zaprepašteno. Onda ban priđe k Matiasu

i tiho primijeti: -. Vaša je prečasnost pravo rekla, krvnikova kći može da unesepod kraljev krov nesreću. I evo ...- Geza - oslovi kralj peharnika - znaš li kad sam posljednji put jučer vidio svojegdvorskog šaljivđiju? Rufa je donio vrč. Gising ga stavi preda me. Zaigrao sam sakockama, morila me je žeđa, a opet mi ruka hvata kocku, a ne vrč i tad vidimglavu mojeg šaljivđije kako se pomalja ispod stola, uzima vrč i popije moje vino.Tako je on uvijek radio, volio je napiti sebe da mene odvrati od pića koje me činiludim. Prije nego je svršilo kockanje, luđak se moj snuždi i zamoli me da gaotpustim jer ga u trbuhu nešto boli. Mahnuo sam mu rukom da ide. Razumiješ li,Geza, - on je ispio moj vrč i pozlilo mu je.- Svijetli kralju, za ime božje, valjda ne mislite da je tko imao zločinačkihnamjera? Jadnika je možda snašla smrt koju je Bog dosudio.- Sve mi se čini da mu to nije od Boga suđeno. Ovu su smrt sdosudili ljudi - meni,meni... j| j( - Tko bi to mogao?... * | - Kao da ne znaš tko me ljubi? :| | Uto seotvore vrata i u dvoranu uđe inkvizitor Matias.

63









- A ima sreću cura - bogme ima - kralj je hoće na dvor. Oblačit će je u svilu igrimiz i jest će iz srebrnih tanjura.102

_ Riješit će to inkvizitor iz Rima. _ _. Gle Jakoba, dominikanskog mežnara! Dođibliže. O kakvom to govoriš inkvizitoru iz Rima?,_ Pa o onom koji može ispeći na lomači čovjeka kada i ka-

pita kaptolski tu-L

jeo hoće. _ Pa kako će on iz Rima voditi pravdu?- Ne iz Rima. Iz Laske vaši. Niste li čuli da je ovdje?- Tu je?- Dakako, da jest. Nastanio se kod dominikanaca. Dok oni raspravljaju o tom,nadziratelj Bardlec zalomio rukama:- Gospodo, što li je to?Svi poskaču na vrata onako mokri i polugoli, gledaju prema Kaptolu i sklapajuruke:- Jao! Nikad svijet nije vidio što takvo!

- To je vojska inkvizitorova - tumači mežnar dominikanaca i brzo se počneodijevati. Pohrle na trg. U sredini kruga stoje šest muškaraca! Visoki su i jaki, odvrata do pola u crnim odorama. Oko pojasa im mačevi. Glave su im pokrivenecrnom tkaninom što je složena s obih strana glave kao peča koludrica. Lica su imcrnomanjasta.Podalje od njih stoji čudan mali čovjek. U crvenoj je košulji što mu pada prekokoljena. Na glavi ima kapu sa šiljkom. Lijeva mu ruka manjka. Po njegovu licukao da je priroda slavila orgije svih svojih rugoba. Obrazi kao njuška grdneživotinje, desno oko mu iscurilo, a lijevo strahovito izbočeno, ukočeno, stakleno,pilji u ljude i oni osjećaju njegov pogled na sebi kao dodir otrovnice.Mladi domaći dominikanac gromkim glasom objavljuje svjetini što se okuplja:- Ljudi svih staleža, bogati i siromašni, pred vama stoji komisija slavnog

inkvizitora Konrada. Njegovo pobožno veličanstvo daje vam na znanje da će upetak ove sedmice na obali Ribnjaka održati propovijed protiv hrvatskihkrivovjeraca patarena. Komisija poziva u ime slavnog Konrada da dođe svakikršćanin katolik. Tko će biti tamo, dobiva oproštenje grijeha, a tko ne dođe -njega će izopćiti.U čudu se zagledali ljudi, a dominikanac vikne:- Svaki krivovjernik spalit će se na lomači. Njegov će se imetak zaplijeniti. Jedandio pripast će gradskoj općini, drugi za izdržavanje komisije, a treći za troškovesuda i lomače. Tko zna krivovjerca, neka dođe u samostan dominikanaca u Laskuvas i neka ga prijavi. Tko prijavi samo jednog krivovjerca, dobit će tri godineoproštenje grijeha. Jao onome tko krivovjerca zataji, bit će udaren prokletstvom iosuđen kao njegov ortak. Prisegnite da ćete odati svakoga krivovjernika!

Ljudi dižu ruke uvis.103Nasred Markova trga ponovno se zaustavila povorka. Domi-nikanac objavljujeiste riječi, a svijet se okuplja, sluša, promatra čovjeka bez ruke i oka. Njegovapojava u crvenoj haljini, okružena crnim ljudima, čini im se kao sablast. Pomalose ogledavaju, šapću i pitaju. Dominikanski mežnar priteče im u pomoć i tumači:- Taj s jednim okom najvažnija je osoba u komisiji. Strani inkvizitor vodi ga svudasa sobom jer on ovim jednim okom odmah prepozna krivovjerca...Neprijatno čuvstvo obuzima ljude. Odvraćaju lica od njega, ne usuđuju sepogledati u to njegovo izbečeno oko što sad kruži od čovjeka do čovjeka kao danekoga traži. Svi obaraju oči, svi se boje susresti s jednookim sablasnimpogledom.Crna povorka s jednookim čovjekom dostojanstveno se uda-Ijuje niz Grič. Crnakomisija sa strašnim čovjekom bez ruke i oka obavija neviđenog inkvizitoramračnom tajnom i stvara u dušama ljudi strašne predodžbe.

67



Polako se građani vraćaju u kobnoj šutnji. I Laska vas i Kaptol i Grič pričinjaju imse kao nepoznati prostor nad kojim je odjednom utonulo sunce, a onibespomoćni, u tmini, očekuju neke prikaze koje će jurišati na njih.U čitavom gradu svaku je dušu stisnula tjeskoba.TOMO I JOAKIM* Dorja zamišljeno gleda kroz prozor. Omamljuje je svježi večernji zrak.

Tajana uđe i stavi svijeću na stol.- Moj brat se još nije vratio s dvora? - pita kneginjica.- Nije, gospođice. Ali je dolje čas prije neki vitez, sav u crnom plastu, s vizirom nalicu, pitao sluge jeste li vi u palači.- Za mene je pitao? - uznemiri se Dorja, priđe k vratima i rine zavor.- Ostani kod mene! - reče ona.Obje su djevojke osjetile nemir. Dorja nije imala odvažnosti da govori o tomvitezu pa upita Tajanu:- Sto je to danas bilo na trgu? Jesi li što čula o nekoj crnoj komisiji?- Jesam. Sluge kažu da su najavili inkvizitora koji će u p&* tak na Ribnjaku držatipropovijed protiv patarena i svatko mora doći, inače će biti izopćen.Neko su vrijeme šutjele, "a onda ih trgne kucanje na vratima.

- To je moj brat - upozori Dorja.Tajana otvori. Uđe mladi knez i ona ih ostavi nasamu.- Zašto se zatvaraš? - Čudi se Ivan.104- Sama ne znam. Kao da s"e nečega plašim. A zašto te Jekralj zvao?- Čudne se stvari događaju oko nas, sestrice moja. Znaš li što mi je kralj rekao?Da se vojvoda Bela zagledao u tebe, a kralju ne bi bilo krivo da pođeš za njega.- Ah, Ivane! Neka me puste na miru.- Bela ti se ne sviđa?- Tvoje pitanje zvuči kao da bi ova ženidba bila i tvoja želja!- Ne kanim te, Dorjo, siliti da pođeš ni za koga. Kralj zna da si odlučila poći u

samostan, ali se nada da će mladi vojvoda, promijeniti tvoju odluku. Kad bi se todogodilo, ne bi mi bilo žao. Mnogo bi to pomoglo našoj zemlji i zauvijek skrhalovrat Joakimovoj vlasti.- Nije li on već svrgnut?- Kralj ga je poslao u Budim, a on iste večeri legne i, eto, boluje već sedmicudana. Kralj bijesni. Znam da će se on opet podići. Ali, kad bi ti pošla za Belu...- Ivane, kad bih ovim brakom mogla pomoći tebi! Ali zakle-la sam se naraspetoga da ću u samostan.- Dorja, tako dalje ne može da bude. Svom bratu moraš otkriti čitavu istinu.- Ne mogu.- Onda su moje sumnje opravdane: ljubiš kneza Radoslava, Zvonigradskog i zatoideš u samostan.

- Ne, Ivane, nije tako!- O tome svjedoči čitavo tvoje zauzimanje za njega. Radi njega si zaboravila sve iotišla na Kaptol u muškom ruhu. Kad mu je Henrik htio odrezati jezik, .izgubila sisvijest. To nije samo od prijateljstva...- Slušaj me, Ivane. Kad je Mirena uzela pod svoj krov Tajanu, napustila sam je iotišla na Ozalj. Ali prije tog polaska navratila sam se ujaku Matiasu i ispričala mušto je učinila Mirena. Ledeni me mraz prolazi kad se toga sjećam. On je stao predraspelo i strašnim riječima prokleo Mirenu... čim sam doznala što-se s njomedogodilo, osjetila sam se krivcem za njezinu i njegovu nesreću. Eto, vidiš, to me

je peklo i odatle sva moja briga za nesretnoga kneza.- Siroto moja! - klikne Ivan. - Sada razumijem sve. Mi-slila si da je prokletstvoujaka Matiasa skrivilo nesreću. Uradio sam zlo kad sam dopustio da tvoj ujakzagospoduje tvojom dužom.- Ivane, ui sam ne znaš kakvu si izrekao istinu!

68



- Kajem se zbog toga i uvjeravam te da Bog ne sluša ljudsku zakletvu. Zna on skime ima posla.-- I meni dolazi takva misao. Danas sam se pomalo oslobodila. Vidiš, dakle, -Radoslava niti ljubim niti sam ga ljubila.- Možda je tko drugi zavladao tvojim srcem?105- Nije Ivane. Moje srce je slobodno. Vidim, ti bi rado da pođem za mladog

vojvodu. Nije mi mrzak, čak mi se sviđa - mislim da bi mi i omilio, ali zakletva... -U tom se času sjeti To-mina cjelova i sva se strese.- Još ima nešto što te sprečava misliti na udaju - primijeti Ivan. - Nisi dovršilariječ, govori sestro.- Da - htjela sam reći da često želim, veoma želim ispovi-jediti tebi sve što mi jena srcu - samo tebi, a onda mi padne pogled na raspelo, moje se usne stisnu i usrcu me zazebe.- Neću više da govoriš o tome. Vidim - muči te to. čuj me, Dorja, nešto se zbivaizmeđu Joakima i kralja - i stade šaptati •da ga tko ne bi čuo. - Rekoh ti da jekralj slao Joakima u Budim, a on, umjesto da otputuje, isporuči mu da ne može izpostelje jer ga trese groznica. Danas me je kralj vrlo povjerljivo ispitivao je liistina da Joakim boluje. Kralj se čudno uzbuđuje, sumnjiči sve oko sebe, čak i

kraljicu.-I ja imam nešto da ti kažem. Kraljica je danas pozvala Ta-janu u dvor i pitala je,zna li gdje obitava njezin zaštitnik vitez Sokol. A ona je odgovorila da ne zna jerga već dugo nije vidjela. Kraljica se nekako mnogo zanima za tog viteza.- Možda bi htjela da on zamijeni Joakima?- Ne znaš li, Ivane, tko je taj vitez?- Krije se od svih, pa i od mene. Mislim da ima važnih razloga za to. Kraljica jeočito htjela učiniti Tajanu glasonošom Sokolu.- Zacijelo je tako. Već sam ti rekla da su se sastali u Popovom tornju. I opetvelim: čudne se stvari događaju u kraljevskoj obitelji. Treba da budemo naoprezu. Nego, Radoslav se nije javio?- Jest, poručuje ti da dođeš k njemu.

- Otpremit ću ga u naš dvorac. Kraljica je sada nagovorila ujaka Matiasa pa gaslijedi svojim uhodama. Hoće silom da ga optuži kao patarena.- Pošalji ga odmah na Okić-grad.- To će biti najbolje, inače mora nevin stradati.- A sad bih otišao k Radoslavu.- Molim te, ne ostavi me. Ove večeri obilazi me nekakav nemir. Ostani uza me.Sutra ćeš dalje.- Neznam otkuda ti ovaj strah. Od one večeri na dvoru uvijek se bojiš.Na drugoj strani banove palače leži Joakim. Uz njega na tronošcu Tomo. Vizir jeskinuo s drskog crnoputnog lica i pomno sluša bana Joakima koji šapće:106

_. Ne ljuti se! Priznajem da si dobio opkladu i neka moj dvorac na Kaptolu

pripadne tebi. Samo te opominjem -• neću da ljudi vide kako u moju kuću ulaziTomo Crni..- Mene se stidite? Zašto ste me pozvali danas k sebi?- Sad imaš vizir. Čuj me. Nikada ti sudbina nije poslala toliko sreće, Tomo, kaoovaj put. Trebam tvoju pomoć.-. Nikad me to ne bi veselilo više nego danas jer ja opet trebam vaše uzdarje.- U dobar čas. Obdarit ću te kraljevskim darovima.- Govorite vi samo o onom o čemu treba da vam poslužim, a ja ću već samodabrati kakva će biti naplata.- Ponajprije hoću da opet postaneš pjevač. Tako ćeš se lako približiti kraljici kadizlazi iz kraljevskog dvora. Ili, kao lakrdijaš, pođi kralju. Ali treba da nađeš zgodui da joj prišapneš tri riječi: Joakim čeka Rufu.- Nije težak posao.- Teži dolazi. Moraš sa čitavom svojom četom napasti kraljevsku pratnju naputu ,s Griča u kraljevski dvor na Medvednici.

69



- Nisam lud da robim kralja.- Samo tražim da počiniš Otmicu.- Koga da otmem?- To ćeš saznati u .posljednji čas.- Sto dalje?- Ja ću preuzeti osobu koju si ti oteo. Dalje te nije briga.

- To bolje za mene. Pristat ću ako vi pristanete na cijenu koju vam odmjerim.- Možda i drugu moju palaču?- Koješta. Za otmicu tražim otmicu: dajte mi okićgradskukneginjicu.- Bogme ne tražiš malo!- Lako je vama sve to udesiti tako da mi ona dođe u šake.- A zašto hoćeš kneginjicu?- To ćete saznati u posljednji čas! - nasmije se Tomo.- Ne ide to tako. U dvor sam te uveo kad si me zaklinjao da to učinim i obećao simi protuuslugu.- A sada imate od toga koristi samo vi! Eto, bit ću glasnik Va^ j.kraljičin. Zaotmicu tražim kneginjicu. Vaš je gost, u ovoj palači. Lukavi ste, vama to neće biti

teško izvesti.- I ne bi bilo da nije s njom služavka srećonoša.. -kako? Djevojka koja je vitezu Sokolu donijela sreću njezina je služavka?.Dakako. Eto, vidiš, nije lako. Sreća se drži te cure kao ko-njen stabla, a, opet, neide od kneginjice... Voli je i dariva je svojom srećom.- A vi se pobijte sa srećom. Dakle, kneginjica - pristajete107Neće biti od toga ništa, dragi Tomo. Ivana Okićkoga trebam u svojimbudućim, poslovima, a kneginjica je njegova sestra.-- Onda pođite sami u otmičare.Netko pokuca. Tomo povuče vizir i omota se plaštem. Uđe Nikola Gising i saopćiJoakimu:- Došao je kraljev peharnik Geza s pratnjom. Hoće da razgovara s vama.

Joakim pokaže Tomi vrata svoje komore i pošto se on udaljio, ban hitro zavežesvoju glavu platnom, legne i tiho će Nikoli:- Ne ostavljaj me s njim nasamu. Ne vjerujem više nikome.Nikola uvede u ložnicu kraljevskog peharnika.Ovaj pozdravi bana vrlo srdačno, a on počne tiho stenjati i govoriti bolno,izmučeno. Nikola je sjeo pokraj postelje. Geza izražava sućut i ispituje bana obolesti. Pozorno ga promatra. Joakim se tuži, uzdišući:- Zlo je, veoma zlo. Izgubio sam kćer, a njezin ubojica uživa sunce božje. To jeshrvalo moju snagu, i, eto, ne mogu vršiti svetu dužnost, pa da služim kralju uBudimu. Ne mogu i nikad više neću stati na noge.- Kakve su vas napale misli, dragi prijatelju? Kralj je poslao u Budim drugogpouzdanika, ali ovdje mu trebate vi i želi da još večeras dođete k njemu.

Pokušajte ustati, kralj vas očekuje prijateljski.- Sutra - prekosutra •- oko podne, kad bi me moji nosili, možda...- Kralj vas očekuje danas. Odnijet će vas moja pratnja.- Jao meni, najnesretnijem čovjeku, što ne mogu do svojega kralja - stadenaricati Joakim. - Ne mogu, ne mogu...Uzalud Ugrin nagovara da pođe s njim. Joakim neprestano stenje i tuži se. Najzadse Ugrin oprosti od bana.Kad je izašao iz sobe, Joakimovo se lice grdno isceri. Tiho govori Nikoli Gisingu:- Lupeži! Varaju se da ću im ja na lijepak. Znam zašto me zove kralj.- Da vam vrati vlast.-- Budalo iskopao mi je grob u podrumu svoje palače. Kad bih došao, dao bi mesvezati, odrubiti glavu i nikome ništa. Znam ja njega. Tako je uradio sa svakimkoji se nije slagao s onim Što on hoće. Zlo je sa mnom danas, ali bog zna kako ćebiti s njime sutra. Sad idi. Moram da svršim s onim tamo.-- Što kanite činiti? I Henrik bi htio znati - zapita Nikola.

70





- Kraljevski su pjevači - reče Dorja - pa smiju sve što hoće...- Ali taj nije kraljevski. Pjeva našim jezikom. Sve mi se čini da nikad nije vidiodužda, makar su to pričali na kraljevskoj gozbi.- Kraljevski je pjevač - odvraća Dorja. - Kralj ga je tako nazvao.-- I opet dopru donjih riječi pjesme:... Tomo Crni dobrovoljno prima cjelov - ponajljepše djeve - ponajplemenitijeg

roda...- Ima li plemenite djevice - pita Katarina - koja bi mu dopustila da je poljubi?- Sam bih je ubio svojom rukom! veli Ivan. - Prokleta klatež pjevačka! Bacit ćumu nešto u glavu - žesti se Ivan, gonjen nesvjesnim osjećajem.Nemoj, Ivane - uhvati ga Dorja čvrsto za ruku. - Znaš da je pjevač kraljevmiljenik. Opet će ga zvati na dvor jer mu se sviđaju njegove lakrdije. Kralj jeosjetljiv, a tebi je tako sklon. Nemoj, neka pjeva, nije nas briga za njegovebudalaštine.- Pustite ga, kneže - umiješa se Katarina. - Makar je drsko što pjeva o Tomilupežu - ali glas mu je ugodan...- I vi, Katarino, ginite za tom pjevačkom klateži vam, dakle, pjeva.Dolje, ispod banove gričke palače, Tomin Kozak čuva konje, a on, ispod

osvijetljenog prozora, zaštićen od mjesečevih zraka grmljem, prebire žice lutnje ipjeva:- ... Smij se... mjesece - ljubavnice drski... Kad se p°" mladiš ... djevuponajljepšu - ponajplemenitiju... cjelivat Tomo Crni - i ti... ,.,,,110klateži? NekaVitez spremi lutnju, otiđe na cestu pa gleda u svijetli uglati prozor. Nitko se nepokazuje. Kozak se s konjima približi.Neće da me čuje - prošapće Tomo. - Čut ćeš ti mene. Tako mi časti mojega mača- prijeti on, zureći gore u prozor. - Zapjevat ću ti ja - nitko ti više ne možepomoći! Sad ona sjedi ondje gore, a ne sluti da je - već moja. Kupio sam je...- Ajde, idemo...

Obojica pođu niz ulicu.U blagovaonici palače odlanulo je Dorji i njen se brat smiri.INKVIZITOR KONRAD- Jakobe, čuješ li? Opet ih tuče.- Čujem - samo ti ne idi tako blizu.Zaklonjeni noćnim mrakom, pritisli se o zid. Dolje, do njihovih nogu, iza gvozdenerešetke, titra svjetlo. Obojica se pritaje, privijeni uza zid zure u mrvicu svjetla štoim otkriva komadić mokrog zida podruma dominikanskog samostana. Tamo, doljeiz dubine, kamo oni ne vide, čuje se udaranje i opet bolno stenjanje.- Ne miči se, Belko! ; ".- Samo da malo zavirim.- Visjet će tvoja i moja glava.

- Silom se približi k rešetki, proviri s kraja u dno podruma. Jakob ga pograbi igurne natrag.- Tako se nismo pogodili! Svoju glavu ne dam ni za tako veliku cijenu.Opet je tiho. Obojica leže čitavim tijelom na zidu. Svjetlost u podrumu ugasne. Izmraka prodire plač i jecanje.- Ne miči se. Sad izlaze...Muklo udaranje vratima i škljocanje ključem iz dubine. Mračnim dvorištem čuju sekoraci. Dvije sjene kreću u prizemlje samostanske zgrade. Za njima se zatvorevrata.Jakob vodi Belka. Oprezno se šuljaju u dvorište iza staje do zgrade, uspnu se iskoče onkraj zida. Polako su dosegli blatnu cestu Laske vaši.- Drhtao sam kao šiba na vodi. Ne bismo, li sada, kad smo se tako namučili, otišlina sajtlik jabukovca? Znam gdje se može U to doba dobiti vina.- Kasno je.

72



-vT â§ Zat0" povest ću te na sigurno - vidiš li u kakvoj smo pogibelji!? Da nas jeinkvizitor otkrio kod rešetki, jao meni i te-011 Treba se okrijepiti.*." .prošli su mračnom ulicom. Jakob odahne, smirio se nakonPogibelji iz koje je izašao. ili Pogledaj, Belko, ono malo svjetlo na prvom katunašeg samostana.- Tko to bdi?

- Ondje je strašni Konrad. Spava na tvrdoj daski, ni slame neće. Ćudi se tome našMatias koji voli mekane pahuljice... Već, eto, peti dan Konrad posti, jede samokruh i pije vodu. Matias nije tome privikao, pa sve skriva svoje ručkove. Strašan

je taj stranac.- Jesi li ga vidio?- Ne smije mu nitko blizu.-• Zar nije Matias cijeli dan s njime?- Ah, zašto! K njemu smije samo jednooki i familijar Sik-sto. Jao meni, Belko, sveme savjest grize kad pomislim da sam te doveo u rešetke podruma.- Mi sluge možemo da pripovijedamo među sobom što rade naši gospodari i damalo zavirimo u njihove poslove. Idemo na sajtlik.- Da malo umiriš svoju savjest!

Jakob pođe naprijed. Ušli su u neko dvorište, zapadajući do gležnja u blato. Jakobpokuca na vratima:- Mežnar svetih dominikanaca i kaptolski ključar ožednjeliSU.Vrata se odmah otvore. Ušli su u krčmu. Kraj stola, slupanog Od dasaka, sjedivisoki vitak muškarac, odjeven u šarenu haljinu. Na glavi mu šarena kapa. NjezinŠiljasti kraj visi mu niz ramena. Za pojasom u toku bodež. Njemu nasuprot sjediisto tako odjeven čovjek, ulijeva u sebe vrč vina.Jakob i Belko povukli se u drugi kut sobe.-- To su Konradovi "familijari" - šapne Jakob Belku. - Ovaj što ima kozju bradicuvodio je šestoricu njih i ćoravca sve do Križevaca, Karlovca i Glogovnice navšzitaciju. Tamo su tražili krivovjerce.

- A odakle su doveli one koje dolje bičuju?- Ne znam baš iz kojeg mjesta, je li to iz Križevaca, Karlovca ili Glogovnice, ilinegdje odande.- šuti, da čujemo što priča -• Šapne Belko. Čovjek s crnom bradicom priča svomdrugu latinski:- A mi se malo odmorili od sedla. Ležim u travi, kad mi se pred očima zabijelisuknja. Gledam - i ova je cura lijepa. U tom kraju sve su cure lijepe - mislim ja.Čovjek bi se mogao da na-uživa, ali one mrcine bježe od nas. Ako se otimajućoravcu, neka je - ali meni, našima? Pokazat ću im ja, rekoh - skočim i potrčimpoljem gdje cura, okružena djecom, nešto brblja. Hoću da je ogrlim, a ona megurne - baš kao i one prve tri. A najljepša je valjda u selu i zato je najgizdavija.E, sramotu tu neću da podnesem. Odvedem je ćoravcu i rekoh: "Neće me!" A

ćoravac J6 gleda i odredi da je odvezemo Konradu. Eto, i Četvrtu smo spremili.u kola. Ako je istina što veli njegova pobožnost Konrad - da hrvatske krivovjerkečuvaju nevinost, onda je čitava ova zemlja krivovjerna. Proklete cure!- A ipak slabo će proći naši poslovi ovdje. Peti je dan što smo proglasiliKonradovu zapovijed, pa ništa. Tu nećemo zaslužiti ni jednog cekina.- U Rimu su rekli da tu ima krivovjeraca kao pijeska u moru.- A baš nijedne prijave!- Došao je neki šareno odjeven čovjek - rekli su da je dvo-ranin kraljice s Griča - ion je prijavio nekog mladog kneza. Ćoravac ga zna, a ipak taji njegovo ime.- Da ne bi kneza upozorio i ubrao otkupninu? Budala je taj jednooki, podijelio bi snjime sve po pola. On zaslužuje najviše.- Slabo će naši poslovi u tom barbarskom gradu. Ljudi govore hrvatski, sve neštomrmljaju, a ne znaš jesu li za nas ili protiv nas. Sutra će Konrad pred narod, pada vidimo tko će se oprijeti njemu.

73





Konradovo lice, mračno je, usne stisnute. Prolaze trenuci. Stoji Konrad, gledačovjeka do čovjeka i ne govori. Njegova šutnja čini im se kao tišina pred objavusmrtne osude. I koče im se uda i duše...114

Nastane duga šutnja - tako strahovito duga da su se ljudi već stali rušiti. Objavili

su da će Matias Konradove riječi prevoditi na hrvatski jezik. Ljudi ne mogupodnositi male oči što se upiljuju u svakog pojedinca i ostavljaju u njegovoj dušitragstraha.Napokon se Konradova široka usta otvore, a iz njih prodre glas poput neke dalekegrmljavine:- Heretici...Svatko zna tu riječ. Poput oblaka na nebu što je sakrio sunce, ona zastre sveduše. Naziva li njih ovako? - pitaju njihovi pogledi, ali usta im zatvorena.- Krivovjerci...Opet se oni trgnu. Ova riječ kao da ih navlači na mučila.- Krivovjerci - su službenici pakla - nastavi inkvizitor, sada bez ikakve pauze. -

Prisegli su đavlu da će uništiti svetu vjeru našu... U mračnoj noći, kad bogoljubneduše snivaju san, dolaze đavolovi miljenici u tajnovitim skrovitim mjestima daslave svoj pir s kraljem pakla. I dolazi k njima crni proždrljivac bogoljubnih duša.Lice mu je zloba, oči pakao - groznu gnjusc-bu svojeg lica zaogrnuo je sunčanimsvjetlom sve do pojasa. Ispod pojasa sakrio je tamom svoje đavolske noge iđavolski rep. A miljenici njegovi - krivovjerci - padaju na koljena pred njim,cjelivaju mu noge, kopita i rep. Đavolski rep svetinja je njihova!Ljudi se uzbune. U njihovu licu ogleda se odvratnost. Konrad nastavlja:- Sljedbenici paklenog kralja ničice padaju pred njime pa izriču ovu prisegu:- Kunem se đavlima tvojim da ćemo popljuvati križ... Zgražanje prolazisvjetinom. Konradove se oči svjetlucaju poput fenjera u mraku i on nastavlja jošgromkijim glasom.

- Kunem se, đavle, kralju naš, da ćemo privesti u krilo tvoje sve pobožne dušekoje traže spasenje u dobru. Kunemo se da ćeš ti biti gospodar svijeta.Razapinjat ćeš na žeravici sve što je dobro. Uzimat ćeš naivne djevice za svojunasladu, oskvrnjivat ćeš vjerne žene. Kunemo se - bit ćeš gospodar svijeta, ođavle,•kralju naš! Rušit ćeš, harati, paliti!Inkvizitor, kojega Matias vjerno slijedi glasom i ushitom, govori dalje:- Kad oni prisegnu svojem đavolskom bogu - u tren oka bude tmina kao na dnuponora. Krivovjerci s .krivovjerkama slave slavu strahovite nečiste đavolskestrasti... A tko u toj tmi-ni počini najstrašnije rodoskrvnuće, proglašuje ga đavosvojim Prvim doglavnikom.Svjetina prosvjeduje. Uzbuđena je. Inkvizitor čeka čas, a on-"a vikne gromkim

glasom:- Tko je od vas bio s njim? Govorite!* 115Kao da je netko razlio po ljudima ledene mlazove, potrese ih zima do kosti.Zanijemili su. Pogledi im trepću... A on šuti. Male ubojite oči ispod niskog čelašibaju po njima i traže.- Nitko od nas! - vikne odvažni grički sedlar gromko - Nitko...- Jao onom tko bi s njima - slijedi ga kaptolski lučar. A onaj gore na tribini jošviše uzdigne glas:- Ljudi! Tko zna krivovjerca? Neka ga iskaže - odmah, sada... Na ovom mjestu.Govorite! Tko je od vas krivovjerac? Pokažite ga - prstom.Ljudi su kipovi od kamena.Po svemiru gone se oblaci, noseći u sebi munje. Bljeska se i lako zagrmi, a ondaopet olovna tišina pred buru.

75



Konradove oči zirnu gore kao da odanle nešto očekuje pa opet gleda u ljude,osine ih očima, čeka, izvlači iz njih priznanje, sagiblje se, sjecka im pogledomduše. Ali svi šute mramorkom.- Šutite? - viče on raspaljenim glasom. - Krijete ih, - jer vaš je život posvećensamo zemaljskom užitku. Mudrost i po-božnost vam je zazorna, tjerate je, a svedrugo što vam tijelu godi, to priljubljujete k sebi.

Građani se bune. U očima im sijeva prosvjed, ali šute, osjećajući da se iznjegovih riječi prosiplje po njima tuča od bodlji-ka.- Naprijed! Tko zna krivovjerca, oprat će svoje grijehe na tri godine dana.- Ne znamo nikoga - vikne ponosno grički sedlar.Ovaj povik sve ih je oslobodio tjeskobe. Za njim govore svi:- Ne znamo nikoga tko bi bio krivovjerac. Poput bijesna tigra, digne inkvizitorglavu. Onda se sasvim sagne dolje k njima i povikne:- A knez Radoslav Zvonigradski? Vi znate da je on krivovjerac! S đavlom sebratimi. Odajte ga. Gdje se sakrio? Odgovorite!I poput zvijeri što čeka na žrtvu, ostavi usta otvorena, gleda, miče glavom amo-tamo, vrebajući otkud će pasti željeni odgovor.A Dorji se čini da joj je srce prestalo kucati. Obara oči, ne usuđuje se ni pogledati

tamo, prema onom kraju, gdje se na vrh brda diže Okić-grad, u kojem je njezinbrat, knez Ivan, sklonio Radoslava. Osjeća se kao osuđenik nad kojim se lomištap suca.Opet priskoči grički sedlar svima u pomoć:- Knez se ne skriva u kućama građana. To su plemićka posla. Pitajte plemiće iknezove.Konrad učini čudnu teatralnu kretnju prema jednookom crvenom čovjeku izapovijedi mu:- Johane, traži! Ljudi se ustremljuju...Crveni uhoda, poput lovačkog pseta kome su naredili da traži divljač, približi se kmasi. U grdnom nakaznom licu pod crve-116

i jjj kapom zaigra jedno izbuljeno oko pa kruži po njihovim glavama i ka° da ihkosi. Stišću se, skrivaju - svakome se čini da strašno ukočeno oko pilji u njega.Dorji se zaustavlja dah - osjeća da se strašno oko zabolo negdje sasvim pokrajnje. Rugoba žmirne, ruka mu se diže i usne prozbore:

_ Ova tamo je krivovjerka!Kao dva udara čekićem padaju ove riječi na Tajanu. Ljudi se obazru k njoj i šapćuu zaprepaštenom čuđenju:- Srećonoša? Nemoguće!Ali već se oboružani tuđinci utisnuli među ljude koji uzmiču i prepuštaju djevojkusudbini. Dorja se bori s omaglicom. Kad se sabrala, već pred inkvizitorom stojiTajana, pa mirnim, čistim pogledom gleda u inkvizitorovo lice u kojem dršće

zluradost, sreća, želja - što li. Dugo ne veli ništa, njegove oči igraju, lice mu časblijedi, čas rumeni, usne se stežu, ruke stišću, onda dobaci brz pogled familijarukoji drži u ruci olovni bič.- To je ona koja je zakopala krivovjerca - naviješta Ma-tias svom rimskom drugu.Inkvizitor posegne za bičem s olovnim okrajcima. Gledajući Tajanu, Konrad sesve više sagiblje k njoj.- Krivovjerke, priznaj!- Nisam krivovjerka - reče ona glasno i odvažno. - To zna i pustinjak Dragoša. Nebojim se nikoga.Konradova ruka dršće, čitavim mu tijelom prolaze srsi. Gled-ne u svjetinu inaređuje svojim ljudima:- Dajte joj mesa. Ako nije krivovjerka, neka jede meso.Čudno zure ljudi u neviđeni prizor; Tajanu nude mesom, a ona mirno i spokojno

jede. Konrad, sav prožet očekivanjem da će ona odbiti, zaustavlja zapovijed svevećim gnjevom:

76





Dorja vikne prema mnoštvu:- Ljudi dobri i pobožni! Hoće da hodamo obje po žeravici jer da smo krivovjerne.Za mene jamči Matias, a za ovu sirotu djevojku - pustinjak Dragoša, vaš prijatelj.Čim je izrekla ovo ime, uzdigne se jednodušni poklik:- Nisu krivovjerne! Nisu!Matias više ne prevodi Konradu što viču ljudi. Od njih oče-jcuje spasenje svojeg

ugleda.- Kakva krivovjerka! - viču ljudi. - Gdje su vam krivovjerci? Mi smo pravedni.- Nisu ni naši lude.- A biskup naš, zar on ne bi znao da smo mi krivovjerci? - primjećuje kaptolskilučar.- A naš župnik grički? On nas poznaje - a što zna taj Rimljanin? što hoće tajstranac? Dotepenci! Van s njima! - viče gradski sedlar iz svega grla. Narod gaslijedi.Gore, po obzorju, grmi.- Dotepence bacimo van! - viče sedlar, a za njim svi ostali. Napolje stranci!Familijar potrči Konradu i priopći mu što viče puk. A njegovo se lice strahovitonakrivi - bore u obrazima produbljuju se, prijeteća osveta dršće mu u očima,

njegov pogled sjekne ljudstvo poput krvnikove sjekire. Okrene leđa Matiasu,pozove Klementusa i naredi da on prevodi svjetini. Onda gledne k crnini oblacima,pa opet k narodu i viče s izražajem gadljivosti i gnjeva:- Krivovjerci ste svi! Svi na lomaču!Odozgo po obzorju sudarile se munje i zemlju potrese strahovita grmljavina.- Pošast krivovjerstva - viče inkvizitor, natječući se s grmljavinom - upila vam seu krv - đavo vam je ušao u kosti - valjate se u bogumrskom blatu...Svemir se trese od grmljavine...Svjetina se križa. Strah od groma i munje jači je od svega i ljudi nagnu bježati.Konrad upućuje za njima svoje naoružane ljude i viče:- Tko se udalji s ovog mjesta, izopćen je iz crkve do kraja života i na svevijekove!

Bjegunci su se zaustavili između dvije sablasti: gore grmljavina, dolje prokletstvo.Ovo pobjeđuje i oni se vraćaju. Konrad se smrači i zapovijedi da Dorju i Tajanuvojnici opkole. Onda se okrene puku i po njemu padaju inkvizitorove riječi poputognjene tuče obzorja:- Opsjednuti ste đavlima! Ne možete i nećete izmaći pak-enoj strahoti jer ona vasdrži za vrat, stišće vam grlo - nemate .Đavo vam viri iz očiju! Vražje rogove vidim po vršcima lajevi sikću vam iz očijuljudi... U zmd-"- Đavo vam viri iz očiju! Vražje rogove vidim p yasih glava... Plameni zmajevisikću vam iz očiju ljudi Je paklene pretvorile se kose vaših žena...119Riječi se zabadaju u njihove prestravljene duše kao bodeži u meso. Vrisakžena diže se k munjama. Strava hvata žene, pa se bace na zemlju, glavom tuku

po njoj, viču i jauču.- Krivovjerci! Vaša zločinačka tvrdoglavost razgnjevila je Boga. Okrenuo je lice odvas - zauvijek. Ognjem svojih strijela on će vas udariti. Evo, dolaze glasniciAntikrista - zbog vaših opačina propast će svijet. Propast će zemlja na kojojstojite.Tresak grmljavine udari žešće nego ikad.- Još samo čas - i sunovratit će se svijet, sunovratit ćete se vi svi u dubineognjenih muka. Neka se na vražjem plamenu peče vaše meso na sve vijekove!Vidim - evo, vidim kako se spušta strašni oganj ...Strah vitla ljudima. Žene viču, muškarci blijede - gore odjekuje grmljavina zagrmljavinom. Konrad digne ruke prema nebu, blijed i zelen govori vrištećimglasom:- Propast svijeta dolazi. Propadate u vječni oganj - đavolove sluge! Silazite ubezdan, tama se spušta, đavoli ulaze s gromovima u svojim rukama...

78





2bog neuspjeha, naglo se okrene svojim naoružanim ljudima koji držali Tajanu iDorju da ne pobjegnu. Konrad učini znak ru-tako čudan znak da je svjetina sva skrenula k njima. Uto s drugog kraja ledinedojure u brzom trku dva jahača i li Ust^ve se Daš pred tribinom. Odijela impokazuju da su kra-dvorani. Dorja uhvati Tajanu za ruku:120

121l - Kraljevski peharnik! Tajano, je li to tvoja sreća koja nas , spašava?Kraljevski peharnik pokloni se inkvizitoru:- Smjerni pozdrav vašoj prečasnosti od kralja i kraljice. Kraljevski dvoranin, što jebio na propovijedi, javio je netom u kraljevski dvor da je netko s krivovjerstvaoptužio plemenitu knegi-njicu, pratilicu uzvišene kraljice i njezinu služavku, koja

je isto tako pobožna i pravedna kao i kneginjica. Plemenita kneginjica i njezinaslužavka stoje pod zaštitom kralja i kraljice.Svijet napeto gleda. Matiasovo lice se vedri. Ugroženi njegov ugled spašavakraljevski par.Ispod niskog izbečenog čela sijevaju Konradove male oči u peharnika, a njegoveruke dignu se prema nebu:- Ja imam samo jednog kralja - na nebu. Imam samo jednu kraljicu na nebu. Oni

su jedini uzvišeni moji gospodari!... Oslobodite mi mjesto. Neka mi nitko nesmetajOnamo, na čudnim kolima s crnim krovom, dolazi sve bliže neviđena itajanstvena pojava. Crni plašt bačen preko glave sve do zemlje daleko se vuče zanjom. Dolazi polagano i što je ona bliže, to su ljudi tiši i plahiji. Konrad promatraljude pogledom osvetničke radosti:- Neka vam griješne oči ugledaju krivovjersku dušu čije su usne tri puta poljubileđavolove noge, koju je on učinio svojom priležnicom, čije su usne pljunule nakriž. Gledajte, krivovjerna Čeljadi, svoju krivovjerku što ste je vi othranili nasvojem srcu i zatajili je, đavolski sinovi. Gledajte!I Konrad zgrabi bič s teškim olovnim krugovima, punim bod-ljika. Iz svjetine seotkine jedinstven krik:

- Banovica Mirena!Dorja krikne. Tajana padne na koljena. Pred njima, u trošnoj seljačkoj platnenojhaljini, raskuštrane plave kose, uvis uzdignutih očiju, na molitvu sklopljenih ruku,stoji mlado blijedo djevoj-če. Čini se - niti vidi niti čuje što se zbiva oko nje jernjezina je duša već daleko.Kraljeva peharnika i njegova dvoranina zahvati prepast.- Šutite! - pita inkvizitor svjetinu glasom u kojem dršće nešto kao žudnja prijeradosti.Još se nisu oporavili od preneraženja, a već jeđnooki priđe k djevojci, razdere jojhaljinu, podigne kosu i otkrije svijetu ranjava blijeda leđa.Ljudi prosvjeduju:- Svetica je ona! Dobra je. Nju je mati okupala .u dobroti.

Povici samo podjaruju inkvizitora. Njegove oči gledaju krhko, djevičansko tijelo.Čeljusti mu dršću, zubi cvokoću, lice blijedi, zjenice zamiru, vjeđe mu se sklapaju,onda opet otvore. Olovni bič zadršće u njegovoj ruoi i udari njime po bijelimleđima...Bičuje djevojku i sav se trese poput zvijeri zahvaćene užitkom.Djevojka klone na zemlju, krv se razlije po njezinom tijelu fcao P° bijelombaršunu, ona sklapa ruke na prsima, pokriva kosama nježne grudi i jeca.Drugi oružani familijari trgaju odijela s Dorje i Tajane da ih priprave za bičevanje.- Pomozite ljudi! - vikne Dorja. - Bičuju nevinu, dobru banovicu. I nas će. Upomoć!Ohrabreni ovim riječima, svjetina navali. Oružani inkvizitoro-vi ljudi puste Dorju iTajanu i trgnu mačeve. Ali i Gričani hvataju svoje oružje.- Naprijed Gričani! - vikne sedlar. - Van s rimskim dotepencima!Inkvizitoru se ruke tresu. Želja svjetine da mu otme žrtvu još više raspirujenjegovu žeđ da se naužije bičevanja djevojačkog tijela.

80



Sve se to zbilo u nekoliko trenutaka, kad se čitava masa pretvorila u jedan jedinivrisak i stopila u jedan val koji je nevidljiva snaga podigla i valja ga premaKaptolu pa sve dalje. Konrad osjeća da su ga povukli natrag, da ga vitla bujica ikotrlja, da ljudi jure preko njega i vidi kako se hitro penju na vrbe na obali rib-njaka - bacaju u Čamce, sve bježi divljim bijegom.- Gubavci! Gubavci!

Četiri nakazna čovjeka u sivom platnu, ruke, glave, noge i lica povezana su imkrvavim krpama, najure na svjetinu, štropo-ćući klopotolima ispod svojih visećihrukava.- Gubavci! Gubavci! - Jure sve dalje - i građani i familijari, i borci, i dominikanci.Tek sada Konrad razabire da njegovi oružani sluge traže zaklo-nižte od jezovitenemani što ih ispunjava ogavnošću i strahom od zaraze od koje im se već umislima ježi koža. Svaki spašava sebe. ..U času je ledina pusta, masa se začas razletjela kao pljeva navjetru.Na vrbi pokraj ribnjaka sjedi lučar i klikne prigušeno:- Banovicu nosi gubavac!- Gubavci su je uzeli - prestravljeno šapću oni kraj njega sto sjede na granama. -

Jao nesretnoj djevojci! Bolje bi bilo da ju je ubio Konrad ili ćoravac uzeo za se,nego da je k sebi nosi gubavac.Stišćući se i sakrivajući među granama, gledaju oni s ogavnošću čovjeka skrvavim povezima u sivoj haljini od vrata do ze-ispod koje štropoće klopotalo što daje nadaleko i naširoko glas da ide gubomzaraženi čovjek. Gadnom krpom povezana mu Je glava i Uče - i dok svjetina bježiprema Kaptolu, on krene pro-122123tivnim smjerom. Na povezanim rukama nosi onesvješćenu djevojku i trči snjom. Sve što je živo mahnito bježi s puta.Po ribnjaku plove čamci u koje su se pred gubavcima sklonu-li prestrašenigrađani. Zirkaju na sve strane, hoće li otkud banuti strahotna neman ljudskog

roda - guba od koje svi strepe na ovom svijetu više nego od paklenog ognja nadrugom.Livada je opustjela. Svijet je pobjegao na Kaptol. Crni oblaci kao da se stapaju sazemljom. Iz teških oblačina razlije se pljusak.U čamcu skriva se sedlar sa svojim Gričanima i šapće:- Evo! I oblaci su se zaprepastili - na čabre izlijevaju vodu na Konrada.- A što je sve bilo? - dršće mali Piškor na dnu čamca.- šuti! Tamo je on - bič vražji, jadna mu majka! Sam je- i oni zirnuli iz čamca prema njemu.Konrad se podigao sa zemlje. U strki razderali su mu haljine i raznijeli crni plašt.Ledinom trče dvojica njegovih familijara, a iza njih polagano izmili jednooki.- Gdje je krivovjerka? - viče Konrad.

-• Ugrabio je gubavac -• odgovori on. Strahovitim bijesom pograbi Konrad bič iudari njime po svojim pouzdanicima.- Đavolu ste poslužili svojim bijegom, dopustiH ste da me odvuku, a nju nisteoteli gubavcu.- Vaše pobožno veličanstvo, - mrko će familijar, umaknuv-ši njegovu biču - dasmo se dotakli gubavca, dopali bismo gube l vaša bi pobožnost morala samasamcata loviti krivovjerce po štajerskoj i Njemačkoj.Ove ga riječi smiruju. Raspojasanom pohotom, stade bičevati ledinu, dok njegoviljudi gledaju šuteći, čekajući da se smiri.- Dovedite mi gubavce da ih zatvorim s vama zajedno. Božji sluga prima gubukao dar Svevišnjega. Jeste li čuli? Dovedite gubavce! - viče on gotovo besvjesno.Jednooki sa svojim drugovima potrči i kad su bili podalje od njega, šapne im:- Pretvarat ćemo se kao da ih tražimo. Svaki na svoj kraj!- pa se raziđoše različitim smjerovima.Oni na drveću pritajili se, a oni u čamcima legli, zaklonjeni vrbama.

81



Konrad ide sam samcat po izgaženoj ledini po kojoj leže klobuci, plaštevi, peče,kape, mačevi, helebarde. Tu su i osamljena crna kola. Ide spuštene glave popljusku, a svaki čas se zaustavlja i tuče bičem po ledini.- Sam samcat, mokar do kože, otrovan do srži, vraća se u Lasku vas.124U KRALJEVOJ PALAČI

Pod svodom kraljevske palače odjekuje .tutanj grmljavine. Kraljica se stisla igleda gore u.strop.Orhida se ustrčala odajom. U njoj bijesni bura.- oči su joj bljesak, riječi munje.- Prevarila si me! Uhvatila u mrežu i svezala," ali ja ću raz-derati mrežu tvoju itvojega Joakima. Obmanula si me da ćeš mi ovdje naći muža.- Ne viči! - pritrči kraljica k njoj i začepi joj usta, ali ona odrine njezinu ruku. -Ivan Okićki te je uprpsio, ah" kralj ne dopušta.- Lažeš, lažeš! Okićki me i ne gleda. Sve je laž! Dovukla si me ovamo, tobože, zaJoakimove osnove koje će donijeti oslobođenje našem kumanskom rodu ibogovima našim, sve je laž, tebi nije ni do česa, nego da se ti zabavljaš i tvojegrijehe po Jmetneš meni- šuti, besramnice l

- Neću Šutjeti. Ja ovdje umirem od dosade, gubim svoju mladost, a ti ideš nasastanke u Popov toranj. Pomamila si se za vitezom Sokolom. On misli na mene,ali ti mi ga kaniš oteti, prorekao mi je to fratar - evo, pokazat ću ti.Ona potrči prema skrihji, otvori je i počne bacati iz nje haljine, kape, nakite,plašteve, vičući:- Idem odavle! Pokupit ću sve svoje i odlazim među Kumane u Ugarskoj.- Molim te, Orhido, ne luduj.- Kad ti luduješ, zašto ne bih i ja? Ako mi ne daš viteza Sokola za muža, pobjećiću odavle.- Orhido, otkrit ću ti Sokolovu tajnu: on nije vitez, nego rimski uhoda koji ovdjetraži krivovjerce i zato su ga obukli u viteško odijelo."- Lažeš! Da je uhoda, ne bi na turniru stekao toliku slavu.

- To mu je donijela srećonoša.- Da nije znao držati koplje, ne bi mu donijela sreću. Barata kopljem kao ja jezikom. O svemu lažeš.- Povrh toga on je nakaza - grdna nakaza".- Ne vjerujem, ne vjerujem. Elizabete, ako ga ne daš za mu" 28 meni, neće bitiniti tvoj.Orhida se baci na sag k svojim haljinama, bjesneći i plačući, izađe i zapitadvoranina:-- Kakva je to vika vani?- ^Svijet bježi s mkvizitorove propovijedi i viče: "Gubavci - Njegovo gospodstvopeharnik vratio se svijetlom .kralju.c~ jOna ** po*™ i nađe kod kralja peharnika gdje sappćuje što 86 dogodilo na

ribnjaku.125Kraljica je ostala kod vrata i radoznalo slušala, ali odjednom ih prekine mladivojvoda, ušavši s hodnika:- Uzvišeni ujače, vani je kneginjica sa svojom služavkom.- Hvala Bogu! Uvedi odmah kneginjicu. Kraljica priđe bliže da čuje i vidi Dorju.Ona uđe izmučena i blijeda, u izgužvanom odijelu.- Kako ste smjeli otići tamo među puk? - ukori je kralj^ Mladi vojvoda primakne

joj stolicu i pogleda ujaka, moleći tako da svlada svoju strogost.- Kriva sam - odgovori Dorja. - Spopala me želja da vidim čuvenog inkvizitora.Nikad ne bih mogla naslutiti da će propovijed tako svršiti s tolikim užasom. Bratće me strašno ukoriti.- Zaslužili ste. Nego, molim vas, pričajte nam, kneginjo, vi, o svemu, vi ste bili odpočetka tamo.

82



I djevojka počne pripovijedati. Kralj, kraljica i peharnik slušali su pozorno. Mladivojvoda nije skidao oči s Dorjina lica. Ovako izmučeno činilo mu se još mnogoljepše.Kralj sluša, ljuti se i plane kad mu je ispričala kako je Kon-rad odbio njegovaposlanika peharnika Gezu. Udari rukom po koljenu:- Ostat ćete kod nas u dvoru dok se o vama ne pogode oba inkvizitora, vaš ujak i

Konrad. I vaša služavka, moja srećonoša, treba da ostane pod mojim krovom.Odmah pošaljite po svoje haljine. A što je s knezom Radoslavom? Gdje je?- Nisam ga već dugo vidjela, ni bratu se nije javio - odvrati Dorja, porumenjevšiod te laži.- Samo da jadni mladić ne uleti u šake tom inkvizitoru.-* Ne znate li tko je optužio siromašnog kneza? - upita kraljica namještenomradoznalošću.- O tom Konrad nije govorio.- Bit će osveta neke drolje - mrko će kralj. - Eto, sad smo vidjeli, niti je prodaobanovicu Fricu, niti je položio na nju ruke.- Uistinu, Joakim ga je krivo optužio - primijeti kraljica namješteno ljutilo - i onmu mora dati zadovoljštinu. Zanima me kako je banovica dospjela u ruke

inkvizitoru i gdje je bila sve to vrijeme. Gdje ju je Konrad našao?- Ni o tome nije ništa rekao - odgovori Dorja. - Samo znam da sam svojim očimavidjela kako su trčali gubavci u narod i jedan je gubavac ugrabio Mirenu ipobjegao s njom.- Nesretna djevojka - prošapće kraljica. A što ste vi učinili?- Nagnula sam u bijeg prema Kaptolu, i tek onda opazila da me moja vjernaTajana vodi za ruku. Ni u ovoj me strahoti nije napustila.Vjerujte • da nije bilo nje, ne biste bili tako sretno prošli - živo će kralj. - Jest,ona je srećonoša, a da nije nje, ne bi bilo ni mene.Mladi"se vojvoda začudi, peharnik obori oči, a kraljica upita, tobože, začuđeno:- Sto veliš kralju?- Tako velim kao što jest. Djevojka će ostati pod mojim krovom pa neka Konrad

pošalje po nju svojeg jednookog da izgubi i drugo oko. Ovo me je ozlovoljilo.Neka danas zovu mojega lakrdi-jaša s magarećom glavom da me razvedri. I vasće, kneginjice, proći strah kad on započne svoje budalaštine. Valja ga potražiti.Prestrašena da će se opet sastati s Tomom, ona zamoli da je ispričaju zadanašnje veče jer je odviše slomljena.- Bit će nam svima krivo što vas nećemo vidjeti. Ipak, odmarajte se, Bela, otpratikneginjicu u blagovaonicu da. je tamo po-dvore okrjepom, a ti je zabavi dok zanju ne priprave odaje.Kneginja se pokloni i ode s mladim vojvodom. On je otprati u blagovaonicu.- Da ste mi rekli samo riječ kad smo jučer jašili na šetnji, veli on usrdno - i ja bihse bio preodjenuo da vas pratim, i sve se to ne bi desilo. Ja bih vas obranio.Jedino me začuđuje da ste odlučili u samostan.

- Da, odlučila sam.- Sretnog li viteza radi kojeg ste prezreli život!- Ne, vojvodo, nije za to kriv ni jedan vitez na svijetu.- Vaše je srce slobodno?- Slobodno je. Samo sam htjela da se sklonim pred svijetom.- U kojem netko misli o vama. Samo o vama, dan i noć - i on porumeni do čela. -Ne ljutite se što vam to priznajem. Nije lijepo što ne znam obuzdati srce da vamgovorim o sebi. Ne zamjerite mi, kneginjice, što sam sada govorio o. svom srcu.Okrijepite se, a onda ćete se odmoriti u dvoru mojeg ujaka.- Samo da znam što će na to brat!- On će pristati da ostanete ovdje. Kralj je danas i onako naglasio da nije pravošto ste gost bana Joakima s kojim se kralj zavadio. Potražit ću ga i dovesti kvama.Hvala vam, vojvodo, od srca.

83



Ova ga zahvalnost usreći kao da mu je dala privolu na upros. Raspravljali suzatim o Mireni i Konradu, a onda uđe kraljičina dvoranka i obavijesti Dorju da ječeka spremljena odaja.- Do sutra, vojvodo - reče mu prijazno. Teško ću čekati sutrašnji dan - odvrati oni otprati je, opijen njenom ljubaznošću.U tome ga zateče kralj i udari po ramenu: ~- No, momče, jesi li stekao nade?

- Ako se ne varam, jesam. Slobodna je srca. " " San™ ti je to rekla? E, ondadobro napreduje?. Kad čista govori vitezu tako iskreno, znak je da se ne biustručavala126127kad bi on zarobio slobodu njezinog srca. Ne rasplini se od sreće, mladiću! Jošnije tvoja. No, mogla bi biti, samo se ne žuri. Ciste plemenite djevice nisukumanske krvi koja plane čim joj se mla-dić približi. Ali ne pričaj o tome ništakraljici. Još dva mjeseca ostajemo na Griču, dakle, imaš kada da osvajaš Dorjinosrce.- Sad idem da tražim kneza da pođe k njoj. ? - Idi, idi, znam - veseli te damožeš nešto učiniti za nju.Kraljičina dvoranka uvede Dorju u lijepu odaju s velikom modrom posteljom i

udobnim sjedalima. Tu čeka Tajana i začuđeno pita:- Gospodarice, zar nećemo u banovu palaču?- Ne. Kralj je odredio da ostanem ovdje, a ti ćeš sa mnom. On želi zaštititi tebe imene.- što ću ja sirota na dvoru?- Već si dva dana nešto uznemirena. Kakav je ono mladić bio prekjučer u banovojpalači s kojim si se nešto dogovarala? Nemoj mi tajiti. Znam da te je tražio nekisnažni sluga.- Bio je sluga viteza Sokola Petar.- Zar ti je donio poruku od viteza?- Donio mi je kapu koja je ostala u šatoru njegova gospodara onog dana zaviteških igara - odvrati ona, ali se sva smete i po-rumeni.

- Pustinjak te uči da je laž najveća grdoba. Nisi mi rekla sve. Tajano, ako jeneznani vitez ranio tvoje srce, onda ga liječi. Djevojko, liječi srce jer vitez nije zatebe.- Gospodarice, kako bi mogla takva što i pomisliti? On je -vitez, a ja siromašnaslužavka!- Tajano, uvijek misli na to. Vitez te brani jer mu je to dužnost na koju se vitezizaklinju, a njegova ljubav "Astra" vrlo je visoko nad tobom. Tebe će ljubiti i uzetipošten mladić, srećo-noša si - moraš donijeti sreću svakome.Tajana se zamisli. Dorja legne odjevena na postelju i saopći

joj:- Vojvoda je otišao da traži kneza. Grdit će me.- Smirite se, gospodarice, knez je dobar.

- I vojvoda je dobar, vrlo dobar i plemenit - primijeti Dorja tiho.Vani je pljuštalo. Palačom je odzvanjala tutnjava grmljavine.- Gdje je sad sirota banovica? - uzdahne Dorja. - Odnio ju je strašni gubavac, ami smo, eto, sretno utekle - govorila je ona, gledajući Tajanine zamišljene crneoči i čitavo njezino tajanstveno biće, uvjerena da ga okružuje neka tajnovita moći da samo njezinoj prisutnosti mora zahvaliti što sad leži na svilenoj posteljikraljevskog dvora.GUBAVACMirena otvori oči. Magla nesvjestice se prorijedila. Pribire se. Razabire da leži namekanom ležaju. Kroz neki mali otvor dopire svjetlo., U njegovim zrakama pojavise strašno lice povezano krvavim krpama, nadvija se nad njome, prilazi joj posveblizu, ispod poveza bulje u nju oči, povezane ruke dotiču se njezina plašta. Svakitaj. dodir unosi u njeno lice gađenje, a ona ne može da se makne.

84



Nemoćna je, obamrla, svijest, kao daleka zraka svjetla, pokazuje joj da taj čovjekobilazi oko nje, miluje joj kosu, zavirku-je u lice, gladi joj čelo, hvata joj ruke, sve

je obilazi poput gra-bežljivice oko plijena,Što joj se više bistri pogled, to je jače zahvaća jeza.Opet se strašna glava nagnula nad njome.- Ne boj se, ne boj se - progovorio čovjek. Mireni zuji u ušima. Sjeća se kako ju

je gubavac na ledini pograbio i. stao s njome bježati negdje u grmlje. Tamp jevidjela još više takvih gubavačkih sjena koje su je digle i nekud trčale s njom uplju-štavici.Opet ne vidi ništa drugo nego gubavca.- Sad si kod nas - govori joj glas posve blizu, a njoj se čini da od dodirapovezanih ruku njezino tijelo gori, puna je gu, bavih rana što su od tog čovjekaprešle na nju. Ne može izdržati, krikne.- Ne boj se - ponovno čuje čudnovati glas i prestrašeno pogleda čovjeka što sevrze oko nje. Htjela bi skočiti i pobjeći, no nestane joj snage. Odjednom, kao usnu, razabire da gubavac skida poveze s glave, lica i ruku, briše svoje obraze.Sad više nema gubavca, pretvorio se u čista čovjeka bljedolika blaga lica, oči muse smiješe, klečeći do nje, obujmi je rukama i šapće:

- Ne poznaješ li me, mila moja?- Kakav je to san? - pomisli ona i sklopi oči.Dugp nema odvažnosti da posluša taj glas, a kad unatoč topu podigne vjeđe,zapanjene su njezine plave oči, gleda - gleda, 1 pita nesigurno, plaho:- Radoslave? Zar si to ti?- • Ja sam, draga moja.- • Gdje je gubavac?- To sam bio ja i naši prijatelji. Vidiš, ove krpe zamočili smo u crvenu boju, svesmo tako udesili da te možemo oteti lu-Qaj£u inkvizitoru.od ovog Preolcreta oslabi je i ona ušuti - samo polu. pogledom prati njegovekretnje kad je brižljivo pokri-• "adgledava, uzima košaricu, vadi lončiće, donosi ihi šapće: - • Da se malo okrijepiš - pij, Mireno.

129 prepušta se njegovim rukama što joj nježno pridižu glavu i ulijevaju u ustanešto toplo, okrepljujuće. Ona pije pa se opet spušta na ležaj.Ugodnost i toplina prelaze joj tijelom.- Razabireš li gdje smo? Kod Dragoše, u njegovoj" kolibi. On još nije stigao, mismo s tobom đojašili, a on dolazi za nama pješke da nitko ništa ne zamijeti.- Unaprijed ste znali da ću biti tamo na ledini?- Znali smo da su te Konradovi ljudi uhvatili pod Ozalj-gra-dom i doveli ovamo.Dobri stari učitelj Ljubin odmah je dohitao u grad da dojavi Belku što se dogodilos tobom, a Belko, lukavac podmitio je sinoć mežnara i donio nam vijest. Takosmo saznali da si u podrumu -dominikanskog samostana. Ugovorili smo da ćemo,kao gubavci, prodrijeti u samostan kad Konrad bude otišao na propovijed, no uposljednji čas saznao je Belko od mežnara da su te u crnim kolima ođvezli na

ribnjak. Pohitali smo tamo, ali smo stigli nešto prekasno. Nečastivi te je većbičevao. Kad sam vidio kako te tuče, bilo mi je kao da udara mene... Boli li te jako, Mireno?Ona ga pogleda blagim mučeničkim pogledom:- Boli. Svaku noć me je dolazio bičevati. Kad sam sjedila pod krovom crnih kola,osjetila sam da mi nešto šapće: strpljivo podnosi sve, doći će spasenje. I došlo je.- Zašto si morala toliko prepatiti? Sve bi bilo drukčije da na dan vjenčanja nijebilo onih nesretnih skela koje su nam pokvarile osnovu.- što je bilo sa skelama? To mi je i danas tajna.- I meni. Netko ih je namjerno srušio.- Namjerice? Zašto?- Nitko od nas ne zna. Vidjeli su onog dana pred crkvom Frica, možda je htio da ustrci robi. Nekim kneginjama je nestalo mnogo dragulja...

85



- Mislila sam isprva da je to Flavijan sam uđesio po svojoj osnovi da mogusigurnije bježati. On nije naš, svejedno mu je ako se siromašni narod u gužvipoubija.- Varaš se. Flavijan nije naš, ali nas iskreno pomaže, on se potpuno podvrgavanašoj nauci.- Zašto nas, dakle, nije biskup pozvao u dvorac? Nije li mu pravodobno javljeno?

- Jest, učitelj Ljubin u prvi je čas ušao biskupu kao glasnik tvojega oca i donio,tobože, njegovu poruku da nas ne vjenča u crkvi jer ću ja pred čitavim svijetomreći da te neću uzeti za ženu. Biskup je, naravno, povjerovao, nikad nije vidioLjubina i odmah pošalje Belka u crkvu da nas pozove u dvorac. Belko "je tako svedivno pripremio: čim bismo ušli u hodnik biskupova dvorca, ti bi umakla krozvratašca u njegovu sobicu gdje je pro bušio silaz u podrum. Nitko živ ne bi slutiogdje si. Kad Belko uđe s biskupovom viješću u sakristiju, desila se ona lomljava u130kojoj bi gotovo propala naša osnova da Flavije nije bio priseban. Vidio sam kakote vuče iza oltara i znao sam da je nešto drugo izrnisli°" samo se nisam usudiopribližiti k tebi A što si ti mislila u onom času?

_- Najprije sam se silno prestrašila lomljave. Kao u snu, vidim Flavijana u viteškoj

odori kako me vuče za oltar, brzo pokriva svojim plaštem, natače mi na glavusvoj šljem, a onda me upozori da podignem ispod plašta svoju povlaku. Sve kao usnu, prikop-. čam haljinu i prepustim se njemu koji me vodi u sakristiju gdje suse ljudi luđački gurali. Kad smo bili vani, svi su trčali okolo, nitko se nije obaziriona njega i mene u šljemu, potpuno zaogrnu-tu muškim plaštem. Svatko jespašavao sebe. Belko nas ipak spazi, potrči za nama pa nas povede premaribnjaku, u svoju sobicu, sakrije u podrum kako je bilo određeno.- A onda? Kamo ste pošli?- Sve je dalje išlo kako smo dogovorili" Belko podveče donese Flavijanu i menifratarske haljine i tako smo krenuli u Popov toranj. U mraku nije bilo žive duše.Jedino smo pod utvrdom čuli Rupertov glas kako nešto govori s Teofilom i strašnokune. U tornju sam odjenula pripravljenu mušku odoru. Tu sam provela tri dana i

tri noći. Flavije se. nije maknuo iz tornja i čuvao me.- Zato je Belko obmanuo Rupreta kumanskun, duhom da mogu tebe sakriti. Kadbi bio naš vjernik, ne bi mogao lagati. A kako si izašla iz tornja?- Kad se potraga za mnom smirila, noću, kad je čitavim Kaptolom sve usnulo,odjevena u muško, s Ljubinom i Flavijem odjašila sam prema Karlovcu. U zoru seFlavije vratio u grad, a učitelj Ljubin i ja krenuli smo u selo pod Ozalj-gradom dapropovijedamo našu nauku. Zar ti Belko i Flavije nisu rekli kako je to bilo?- Nisu mogli do mene ni ja do njih. Moj me otac okrivio da Sainv se ktio riješititebe zbog kraljice. Znaš da tvoj otac Joakim umišlja u svojoj Ijubomornosti daljubim kraljicu pa to vjeruje i moj otac. On je tvrdio da su skele razrušili mojiortaci da te u metežu cdvedu i bacio me u tamnicu gdje mi je htio izrezati jezik.- Oh, kako si izbjegao tome, Radoslave?

- Kao nekim čudom došla je Dorja i spasila me.- Radoslave, nešto se moralo dogoditi s njome kad je i Ta-u uzela k sebi.- To se i meni činilo. Ipak nisam mogao od nje ništa doznati. a opet nisam jojsmio ništa spomenuti o tebi. Neizvjesnost što Je s tobom mučila me više odmojeg oca. Kad sam izašao iz tamnice nisam se smio maknuti s Griča jer je tvojotac i dalje ljubomorno pazio na mene i dao me svuda slijediti sve dok nije paokraljevu nemilost. Kažu da je tvoj otac bolestan od žalosti za tobom.~~ Ne vjeruj. Nikad se nije brinuo ni za koga drugog - nego vlast i kraljicu. Menenije pravo ni gledao. A gdje si boravio?131Knez Ivan nije me napustio i dade me krišom otpratiti na Okić, kad, etoLjuhina koji je Belku donio strašnu vijest da su na tebe nalutali rimski vuci. Svemi se čini netko te je izdao da propovijedaš bogomilsku nauku.- Nisu ni slutili da ih vodim prema toj vjeri. Ljudi su me slijedili kao svećenicu.Bila sam veoma sretna, okupila oko sebe seosku djecu, kad spazim neke čudnenaoružane ljude. Prekasno sam doznala da su to bili familijarci, inkvizitora

86



Konrada koji se odmarao pod Ozalj-gradom. Jedan od njih pokušao me je napas-tovati, a kad sam ga gurnula, uhvatio me.- Jadna moja! Sve to ne bi bila prepatila da si prihvatila moj prijedlog da nasvjenčaju. Otputovali bismo, tobože, u Zvoni-grad, a zatim pošli svojim putem inikad ti ne bi pala u ruke Konradu.- Dragoša nije htio ni da čuje o tome da se vjenčamo. Rekao mi je: "U njegovim

očima ja ne vidim dosta čistu sklonost prema tebi. A Radoslav ne bi htio možda stobom da živi kao brat sa sestrom, on bi te.sprečavao da prolaziš zemljom kaoapostol."Njegov pogled zamagK neka tuga i on ne reče ništa, samo spusti vjeđe.- Moje riječi, da ćemo živjeti kao brat i sestra, nisu u tvojoj duši našle odaziva,Radoslave.- Mogu li ja htjeti nešto drugo nego što ti želiš? Mogu li osjećati drugačije nego ti?Ona ga pogleda začuđeno:- Radoslave, zar si pristao na sve samo zato da udovoljiš mojoj želji, a ne odsrca? Radoslave, otkako se nismo vidjeli, nešto se promijenilo u tvojoj duši. Ili mionda nisi rekao sve?- Mireno, nikako nisam mogao shvatiti da je grijeh ako ljubim svoju ženu. Kad

sam upoznao tebe, priznajem, Mireno, ljubio sam te silno kao što vatrena mladostljubi, čeznuo sam da budeš moja žena. Jest, ljubio sam te žarkim osjećajem, vrložarkim, a ti si me obratila i povela sa sobom - na put čistoće, ti - savršenačistoćo.Zamišljeno je shišala njegovu ispovijest i onda primijeti:- Radoslave, onda je Dragoša dobro uradio da nije dopustio naše vjenčanje.- Evo, Mireno, pogledaj mi u oči: zar se nisam odrekao pred tobom života kojimžive drugi i zato te molim: uzmi sada na svoj put mene - svojeg brata. Ti si odvećslaba djevojka, ne možeš sama, tebi treba zaštitnik. Uzmi me sa sobom.Njegov glas zvuči čistom toplinom, samo oči, ovlažene osjećajem, odavajunesvjesne drhtaje silom ugušene ljubavi. Vrata se daščare odškrinula, u kolibustupi pustinjak i priđe k Mireni:

- Kćerko, kako ti je?- Dobro, samo me malo boli od bičevanja.132

___ Taj rimski krivovjerac udarao je po tebi zato što su oni -akasnili. Radoslave,mladi brate, donesi svježe vode, odmah ću "sprati njezine rane i obložiti ihljekovitom travom. v _ a nema pogibelji da je potraže ovdje? - upita zabrinuto

_ Nitko ne sluti kamo su gubavci umaknuli. __ A ja ću ostati da njegujem svojusestricu - reče Radoslav.Dragoša se zagleda u mladićeve oči.._ Pouzdajte se u njega, oče Dragoša - reče Mirena. - Cista mu je duša od svegašto je bilo.- Ja hoću da budem kao ona -* hoću... hoću... Dok je govorio, oči mu se zalile

suzama, a Dragoša ga opomenu:- Sinko, tvoje oči suze? žalost je đavolske djelo.- To su suze radosti! Nemam zašto da tugujem, sad opet imam svoju svećenicu,imam svoju učiteljicu, sestricu...- Sinko, Konrad te je proglasio krivovjercem. Tko te je prijavio?- Kraljica, nitko drugi.- Ona te je obasipala s toliko ljubaznosti da je Joakim usplamtio ljubomorom.- Ali iste večeri, kad sam izašao iz tamnice, pozvala me je na ljubavni sastanak,ali kad sam odbio - nije me više pogledala. Za ručkom je kraljica neprestanopazila hoću li okusiti meso. Poslala mi je slugu s pečenjem, a ja rekoh da nemogu jesti jer mi je slabo. Nisam ništa okusio da ne moram uzeti meso. Njezineosvetljive oči vrebale su me. Samo ona me je mogla prijaviti. Možda po svojemmiljeniku Joakimu.- Smjestit ćeš se dolje u moje katakombe.- A Mirena? Ovdje bi je tko mogao vidjeti.

87





_ Neće prekoračiti praga dok smo mi živi.- Krivovjerna paščad - bijesno će familijar.Dragoša priđe k dominikancu:-časni oče, Klaudiuse, nije dugo što ste u mene tražili zaštite kad su vas orobili.Zar ćete dopustiti da poruše moj siromašni krov?- Njegova pobožnost je tako zapovijedila. Muškarci stoje na ulazu kolibe, dignuvši

štapove.- Braćo moja, spustite štapove, ne borite se, stradat ćete od njihova oružja.Familijari povukoše mačeve što još više razljuti Dragošine prijatelje. On ihsmiruje:- Braćo, vas imade do dvadeset muškaraca i žena. Oni vas sve mogu sasjeći zakratak čas. Ne dirajte ih - uzalud ćete stradati.Konačno su uvidjeli ispravnost njegove opomene.- Idemo već jednom - grubo se otrese nestrpljivo vođa fa-milijara Siksto panaredi dvojici da ostanu.- Razrušite kolibu i sve što nađete u njoj sumnjivo donesite inkvizitoru da mubude dokazalo protiv njega.Dragoša upita dominikanca Klaudiusa što to oni govore. Kad mu razjasni

pustinjak okrene kolibi leđa da sakrije bljedoću što mu se prosula licem.- Polazim, evo, i predajem se tebi - šaptale su usne kao neku tihu molitvu ipotpunim mirom krene pustinjak u pratnji Klaudiusa i dvojice inkvizitorovihdoglavnika.Oni koji su ostali iza njega uznemireno gledaju za Dragošom, uzdišu i tihovijećaju. Dvojica familijara potjeraju ih dalje od kolibe, a onda stanu razbijatiDragošin pustinjački stan.Otkinu vrata i bace ih na zemlju, zatim jedan uze helebardom kidati krhke daske ibacati ih na hrpu, a drugi uđe u kolibu, iznese klupu, vrč, neki lončić i počnu topogledavati. Pustinjakovi Prijatelji iz daleka promatraju, ogorčeni i ojađeni, kakostranci razaraju kolibicu u kojoj su oni toliko puta našli utjehe svojoj boli. pa imse razvaline daščare pričinjaju razvalinama njihova utočišta.

Odjednom klikne jedan od dvojice nasilnika. Drugi mu se ozo-Ve i potrči u kolibu.Svjetina se pita u tihom zaprepaštenju:- Zašto su se tako pojagmili? što su našli da tako ijujuču?135CRNI ZLODUHU prostranoj dvorani dominikanskog samostana sjedi biskup Timotej. Njemunasuprot inkvizitor Matias.- Zlo je to, - govori biskup mirno - veliko zlo. Kneginjica s pravom uživa časnuslavu najpobožnije djevice u našoj zemlji, ona je bila na diku vašem dušobrižniku,a evo proglasi je krivovjerkom čovjek koji ima samo jedno oko. Kao da on vidibolje na svoje jedno oko, nego vi na dva.- Ja sam žrtva svog nećaka Okićkog kneza. Naredio sam mu da otjera krvnikovukćer. Zašto je Dorja morala doći na propovijed? Zašto?

- Očito da stekne naviješteno oproštenje grijeha - odvrati biskup - Konrad jezacijelo odustao od optužbe svog jednookog doglavnika?- Ne znam što kani. šuti. Bojim se da će biti i većeg zla.- Konrad je zalutao krivim putem. Morao je poći u Bosnu i Dalmaciju - tamo suzemlju poplavili patareni. Možda ima i tu po koji pojedinac, ali je to kap u moru.što kod nas traži krivo-vjerstvo, tome ste krivi vi, časni oče, zato što steneprestano tvrdili da je čitava naša zemlja, krivovjerna, a sad, eto, strada našvlastiti ugled. Narod ne govori ni o čemu drugome nego da su vašu najpobožnijugojenicu optužili zbog krivovjerstva.Mrko zuri Matias u pod i šuti. Biskup mirno govori dalje:- čitav nam je kraj uzbuđen, a sve to nije bilo potrebno. A kad još uhvatepustinjaka Dragošu, ne znam što će biti.- Nije se smio uplesti u Konradovu propovijed.

89



- Tko zna koliku je time spriječio nesreću! Vidite, nekoliko je žena u strahu odpropasti svijeta poskakalo u ribnjak i utopilo se. Takvim uzbuđivanjem narodasamo se uzdrma njihova vjera. No, gdje je Konrad tako dugo?- Dolje u podrumu. Tamo ima neke krivovjerke što ih je doveo sobom. Danas većdrugi put silazi dolje da ih bičuje.Biskup Timotej pogleda Matiasa:

- Zapravo je ova zemlja vaše inkvizitorsko područje, a stranac vam ga je oduzeo.- Moram se pokoriti, on je moćan. Došao je da spaljuje krivovjerce.- Budući da ih nema, morat će paliti bogoljubne kršćane katolike - veli biskup.- Nešto se mora učiniti. On je poražen jučerašnjim događajem, ali ne smijeuzmaknuti jer bi to utvrdilo krivovjerstvo.- Vi, dakle, kanite žrtvovati svoju nećakinju - naime, sebe?- Ne, nikako ne! Zato sam ga i uputio na pustinjaka. Ovaj je sumnjiv. Netko morana lomaču. Ali, čujem, dolazi.Matias hitro ustane. Konrad uđe blijed, mrk, krut.- Dolazim, evo, po vašoj želji - reče biskup Timotej.136Konradovo nisko čelo je nabrano, male oči prepune su srdžbe.

__ Biskupe, strahoviti se čin dogodio u vašoj biskupiji. Gubavci nisu utekli izbolnice, dao sam to istražiti. Franjevcima nije pobjegao ni jedan gubavac. Đavolisu se pretvorili u gubavce da razjure ljude i otmu krivovjerke. Jednog smo ulovili.Dovedite ga!Matias poput sluge ode da izvrši Konradovu zapovijed.- Ovaj pustinjak je satana koji je uzeo ljudsko tijelo. Treba ga spaliti.- Ako se vaša sumnja obistini, onda je to zaslužio - odvrati biskup.- Doskora se vrati Matias, a dva familijara uvedoše Dragošu. Stao je pred stolomiza kojeg sjede Konrad, uz njega Matias, a podalje biskup.- Konrad pogleda u vedro, nasmiješeno, bradom obraslo Dra-gošino lice:- Vi ste jučer bunili narod protiv moje propovijedi koju sam izrekao u obrani svetevjere.

Dragoša se prijatno smiješi i odvraća:- Ja sam narod smirio da od straha pred propašću svijeta ne počini zlo.- Narodu ste govorili da nisam ja dozvao božje gromove.- Gospodin Bog ravna gromovima po svojoj sveznajućoj i svemogućoj volji, anikad ne traži savjete griješnih ljudi.Bijesan Konradov pogled ustremi se u Dragošine vedre, nasmiješene oči.- Griješnik sam koji nastoji svoju dušu pročistiti molitvom u pustoši. Ako mi samine nastojimo biti dobri, onda su nemoćni svi službenici crkve - reče Dragoša.Biskup Timotej vidno se obradovao. To Konrada razbjesni i vikne:- Tko vam je dao punomoć da propovijedate narodu?- Dužnost koja nalaže svakome da tješi uznemirene duše.- Tu dužnost predao je Bog samo meni, svojem zastupniku na zemlji. A od čega

živite?- Popravljam ljudima obuću, dakle, od rada svojih ruku.- Dajte mu mesa, neka jede - ako nije krivovjerac.~~ Živim samo o kruhu i vodi. Neka mi vaša pobožnost oprosti ako neću da setovim pečenjem. Čuo sam da i vaša pobožnost ne živi samo o kruhu i vodi i ne

jede pečenih purana, sigurno ne iz here-ih razloga.Odgovor je nasmijao i biskupove usne. Matias je svoje stisnuoda je i njemu do smijeha, ali Konrad plane: B ~7 Okorjelost ovogakrivovjernika najbolje dokazuje njegovo Ponašanje. Umjesto da lije suze i dršćepred mojim sudom, on se "nye veselo kao da je na plesu.Dragoša odvrati:

smrtonosno djelo đavola, a radost i vedrina božji137Ljutina orumeni Konradovo lice:

90



- Ova izjava pečat je njegova krivovjerstva. Biskup ustane:- Vaša pobožnosti, s tim se ne slažem. Najveći svetac Franjo Asiški učio je svojesljedbenike: "Budite veseli, to je krijepost, a žalost je smrtno oružje sotone".Inkvizitorove oči ošinuše biskupa:- Do sada ga svaka riječ prikazuje takvim.- Pitajte dalje - vidjet ćemo.

- Nemam više što pitati. Krivovjerac je, spaliti ga treba! - vikne inkvizitor. - Ovdje ja sudim.S ulice dopre buka. Dominikanac Matias oslušnu. Klaudius dohita u sobu i poklonise inkvizitoru:- Vaša pobožnosti i dalje se skupljaju ljudi. Prosvjeduju da bi pustinjak biokrivovjerac.Konradove oči prosiplju bijes:- Heretici su svi! Krivovjerci! Biskupe, vaša je biskupija gnijezdo krivovjerstva!Zapalite lomače! Sve ih treba pretvoriti u prah i pepeo - sve. O, gospodine Bože,

ja ću te obraniti.U sobu su ulazili zabrinuti dominikanci:- Prijete da će provaliti. Hoće da im predamo pustinjaka.

- Proglasite im moje prokletstvo. Svi su izopćeni.- Ali razbit će našu sirotinju - veli Matias.Sve više tutnji kućom lupanje na vratima i po prozorima.- Gdje je vaša riječ, biskupe? - okosi se Konrad na Timoteja. - Zar ste pošlistopama onih biskupa koji sprečavaju inkvizitorima da vrše svoju svetu dužnostzato što su uvrijeđeni jer dolazimo u njihove biskupije? Vi podupiretekrivovjerstvo.Timotej se uspravi:- U mojoj biskupiji nije ugrožena sveta vjera, za svoje vjernike odgovaramsvetom ocu.- Vi ste skrivili da su prešli na krivovjerstvo. Knez Radoslav, banova kći i kneginjaOkićka, da prednjače prostačkom puku. Na lomaču ih dajte!

- Sad je na meni da govorim - reče biskup. - Papinski legat biskup Filip, je umojem dvorištu, došao je u poslanstvo da povedem vojnu na krivovjerce. Akonarod raspalimo i zbunimo, neće poći u vojsku. To vam poručuje papinski legatFilip i svibiskupi.- Biskupi se rote protiv mene, znam svima im je krivo što u njihovo, kraljevstvodolazim ja - bič božji. S ulice dopire urlik svjetine.- Rastjerajte ih! - zapovijeda Konrad familijarima. Udrite po njima! Pobijte ih!Na veži samostana otvore se vrata kroz koja iziđu naoružano Konradove sluge. Aliiznenada vitez Sokol koji je trkom jašio s Kaptola zavitla kopljem tako spretno daih je odmah odijelioOd građana. A onda koplje okrene pa drškom obreda brave u rebra, brzinom

igrača pobaca jednog za drugim na zemlju. Ova žonglerska izvedba razdragasvjetinu pa ga opkole i kliču:- Otjeraj, viteže, crnog Rimljanina!- Branite li Boga, progoneći pravedne ljude? - vikne SokoL- Dajte nam pustinjaka! - traže građani.Mladi dominikanac uleti zađuhan i najavi Konradu:- Vitez Sokol je odbio brave.- Neka ga svezu. U tamnicu s njim! Biskup se osmjehne:- Vaša pobožnosti, ako svoje familijare pošaljete k njemu u blizinu ostat ćete beznjih. Taj miljenik naroda može da razjuri čitavu vojsku. Idite - naredi biskup nepitajući više Konrada - i objavite narodu da je njegova pobožnost pozvalapustinjaka samo zato da ga ispita. Idite, pustinjače, umirite narod i vratite se usvoju kolibu,Odlazeći, Dragoša se s poštovanjem pokloni biskupu koji se okrene premaKonradu:

91



- Vaša pobožnosti, kralj sprema vojsku. Oslobodite optužbe najpobožniju djevicuzemlje i njezinu služavku, to zahtijeva kralj; a zagovara to i papinski legat biskupFilip. Kralj to postavlja kao uvjet za vojnu na patarene.Inkvizitor dršće, sklapa ruke, uzdigne ih prema raspelu, pada na koljena, znoj muoblije čelo, obrazi mu plamte. Sva mu duša izgara u uvjerenju da je zašao upaklenu krivovjersku spilju i u svojoj predodžbi gleda narod, dominikance i

biskupe kako kleče pred đavolom i prisižu mu vjernost.Dominikanci ga gledaju preplašeni, a biskup Timotej zovne svojeg kanonika iostavi samostan. Vraćajući se u svoj dvorac, biskup veli"- Sad razumijem zašto je Konrad počinio takve strahote koje mu pronosesvijetom jezovitu slavu. Nesavjesno je i po vjeru štetno pustiti takvom čovjeku daharači svijetom. On je dosele spalio čitave mase ljudi. Kažu da je pretvorio upepeo do tri hiljade živih tijela. U Njemačkoj i štajerskoj dršću pred njim i građanii svećenici i biskupi.- I vas će optužiti pred svetim ocem.- Neću se pokoriti tom bjesomučniku, makar me skinuli s časti.- A što će biti s kneginjicom Okićkom?- - Njezina sudbina u rukama je luđaka žedna lomače. Matias ^ Potražiti bilo

kakvu žrtvu da je zamijeni sa svojom nećakinjom^ Sada traži, kneza Radoslava jer .Konrad hoće da se nasladu-je Pečenjem ljudskog mesa. Netko mora da gori,tu pomoći nema. svakojakih, ali ovaj je lud.138139Pred pustinjakovom kolibom njegovi prijatelji u nemoćnom gnjevu promatrajukako se Konradovi ljudi vrpolje, vesele i kliču.- Zatucite ih! - šapću žene. - Pošteni ljudi ne bi rušili stan pobožnog pustinjaka.-Još ne bismo počeli, već bi oni nas kopljem priboli o zemlju, zato šutite! Rimskipsi nas gledaju.Konradovi ljudi razaraju. Jedan razbija daske, drugi zgrabi slamu s ležaja pa jeiznese na ledinu, onda se vrati i donese drugu hrpu slame.Uzbuđenje sve više obuzima ljude. Kao da instinktivno osjećaju da se familijari

približavaju tajni Dragošine kolibe.- Raznijet će mu ležaj, proklete mrcine! - bijesne žene, ali se nitko ne usuđuje daiskali svoj gnjev na oboružanim ljudima.Najednom se dignu ruke u vis i, vičući, nagnu bježati.Šuma odjekuje topotom konja. U suncu što prodire kroz stabla zaiskri se oružje.Svjetina viče: Pomozi viteže, razdiru kolibu!Kao munja s neba, padne vitez Sokol pred kolibu i zapovijedi familijarima:Natrag! Tornjajte se!Oni se ne pokore i prihvate oružje, ali ih vitez gurne u rebra kopljem i povali ih.Beskrajna zloradost obuzima žene i muškarce, nadimlju se u ekstazi, nadvijaju senad povaljene familijare, cere se i guraju ih nogama. Jedna žena izvuče iz mošnjekžećeg famili-jara knjigu i pruži je vitezu:

i •- Gle, ukrali su to pustinjaku. i i -• Evanđelje, sveto evanđelje oni kradu -pokazuje vi*ez ljudima.i - Pustite pokisle štakore - zaviče vitez - neka vam se ne osvećuje njihovgospodar.Familijari se podigli posramljeni i bijesni. Kunući odlaze u šumu, praćeni pljuskomrugalica.Vitez siđe s konja. Ulazi u kolibu, ogleda Dragošin ležaji unese opet slamu natragi dozove ljude da pustinjaku opreme kolibu.Odveli su ga inkvizitoru,- Ali će se vratiti - odvrati Sokol.- Tko je taj čovjek što pomućuje mir u našem kraju?- Luđak koji ima uza se lupeže. Zlo je to veće negoli Tatari-I ljudi su prionuli uzposao pa iznova opremaju kolibu, do*se kroz šumu čuje klicanje svjetine što vodi kući Dragošu.Kad je stigao do svoga stana, već su do pola popravili 0°

92



jie reče ništa, samo pođe do ležaja, baci pogled na slamu P3opet u viteza:- Ležaj nisu razrovali?140l- Tek su počeli. Stigao sam u pravi čas - odvrati vitez.

Dragoša prišapne vitezu: _ Izdan je nalog da me noću opet izvedu iz kolibe. Konrad jne kani potajicespaliti. Njih dvoje valja skloniti.

_ To sam vam i prvi dan predlagao. Moj sluga će odmah iaviti drugovima. Branitćemo vas ako dođu crni prasci.- Samo njih dvoje da zaštitim! Razaslali su uhode, čuo sam kako jednooki izdajenaloge na trijemu samostana.- Smjesta ću poslati Petra Flaviju i Belku. Dotle sam ostajem ovdje.- Ne možete me čuvati dovijeka. Samo, htio bih. što prije otpremiti njih dvoje. ,TAJANINO VJENČANJEPod vlažnim daščanim krovom kupališta sjede građani. Iz bazena diže se para.Sjedeći uokolo odjeveni, pijuckaju sajtlike, a pogledi im rone u toplu vodu.

- No, hoćete li? - oglasi se nadziratelj Barilec. - Baš je vrela - kao da su je ugrijaliđavoli! Gubavci su vas tjerali po ribnjaku, treba da to isparite Jer će inače gubana vas. Nećete li?- Pa - ja bih - promrmlja grički sedlar - samo ... i zašuti.- I ja bih - nastavi kaptolski lučar. - Sve me svrbi koža otkako su gubavci bilimeđu nama - samo . . .- Samo Konrad rimski veli: krivobošci kupaju griješna tijela ... - odvažno ćemežnar Jakob. Sedlar se okrene k njemu:- Slušaj, mežnar ti si tamo gdje je Konrad, čuješ li tamo mnogo više od nas. Reciti meni: Jesu li se apostoli kupali?- Nisam ih ja vidio - izvuče se iz neprilika Jakob.- Ne velim da si ih vidio. Samo čujte: ako su apostoli Wli ribari - a to su bili -

prema tome imali su posla s vodom. U kupalište uleti Piškor Glad gotovo bezdaha:- O - o! - viču mu građani. - Isplazio si jezičinu kao Pas na suncu. Peče te kakvanovost?- Kobilica vam pozobala jetrica ako znate što znam ja. a"as Pri ranoj misi ozvalisu - ozvali su tri put najedamput ~~ krvnikovu kćer.~- Da nije ozvana sa kakvim knezom?- Kobilica vam pozobala knezove. S nekakvim Petrom, slu-vueza Sokola.Rupert i graditelj pogledali su začuđeno.Gle ti viteza! - reče sedlar. - Da mu dođe srećonoša ženi je sa svojim slugom.141Neće valjda sa sobom •- ođsječe Piškor.- A bogme imat će sreće na hambare kad mu dođe pod krov. Recite: nije li ta

cura pravi hambar sreće? Već je bila gotovo na žeravici, a eto, minulo je glavekao ništa. I kneginjicu i nju nije se Konrad usudio ni da dotakne.Piškor vikne:- A sad, - sad je ona u crkvi. Jest, ušla je već u kaptolsku crkvu da se vjenča. Da

je vidite!Rupert udari remenjarkom po čabru vode, a graditelj samo bespomoćno gledapreda se.- Možda si je ti htio, Ruperte? - pita kaptolski lučar.- Ode ti ispred nosa. Natežu se oko nje kao psi oko zeca.-• Hajdemo ljudi! - viče Piškor. ; 1$ - Tko se je dotakne, bit će sretan. Idemo!$ Ljudi hitili Kaptolom i ušli u crkvu."• Pred malim oltarom kleči Tajana. Kićeno je odjevena. Uz nju neki visok,

jak, lijep mladić. Svećenik dolazi iz sakristije, iza j mladog para stoje dvasvjedoka. Svećenik se sprema k obredu, prekriži se i stade moliti. Svi u crkvi šutei pilje u Tajanu. Ona je mirna, nepomična i spokojna.

93





se šalimo. Eno, još uvijek sjedi inkvizitor tamo kod dominikanaca i tko zna Što-radi. Cijele noći snuje.- Čeka da mu nađu banovicu kneza Radoslava,iim t ?reûIJku" nad obalom ribnjaka, stoji vitez Sokol. Pred .Jana" postiđena,oborenih očiju. Sluga je konja privezao o i čeka gospodarovu osudu. "- Zašto sihtjela da se vjenčaš s njim?

1Da vi budete sretni s - Astrom.- Radi toga si htjela svoj mladi život vezati s Petrom?- Dužna sam vam zahvalnost. " Iz rupa vizira gledaju je njegove oči.- Tvoja zahvalnost je pretjerana, Tajano. Nisam zaslužio da se toliko brineš zamene. Vjeruj, nisam, i molim te - ne pokušaj nikad ništa učiniti za mene.- Vi nećete moju sreću?- Ostavi je za samu sebe, djevojko, i ne prosipaj je na druge...- Samo na kneginjicu i na - vas, - odvraća ona glasom me-kim, zagasitim,uvjerenim, gledajući ga očima zagonetnim, crnim, poput noći bez zvijezda.Dugo stoji vitez, ne vidi ništa i gleda onamo preko Kaptola na Gričku utvrdu,užarenu od vrela ljetnog sunca.- Mislila si da će te Petar dovesti u moj dvorac?

- To mi je obećao.- Ne vjeruj. Dugo će vremena proći kad ću ja jednom moći Ic sebi - u svojdvorac, a" možda i nikad.- Svi vitezovi žive u svojim dvorcima. Zašto ne biste i vi?- Jer sam sebi utuvio u glavu nešto drugo nego oni. Nema meni mira i sreće udvorcu...Sluga se vitezov pomakne i potapša nemirnog konja pa svrati na sebegospodarovu pozornost. Ovaj trgne bič i zamahne prema njemu:- Lupežu zašto si se drznuo prevariti svojega gospodara?- Kriv sam, tucite me, sagriješio sam, ali - ono - nikad neću odati, živ - nikada!- Nemojte, viteže! I ja sam kriva, udarite mene! - reče Tajana.Kad je izrekla posljednju riječ, odbaci on bič daleko.

- To vrijeđa, Tajano! Zar sam ja takav da tučem one koje sam dužan braniti?Nisam dobar, nisam - ipak, ne bih mogao da ti zadam boli pa da mi uistinu skrivišnajgore. Dosta je, idemo. Pustinjak Dragoša je vrlo ljutit na tebe. Dojavili su mukad sam bio tamo i poslao me je da spriječim to ludo vjenčanje. Ot-pratit ću te doutvrde. Idi u dvorac, moli svoju gospodaricu za oproštenje, a sutra idi pustinjaku.Obećala si mu da ćeš činiti" samo ono što on odredi - a, eto, izdala si ga.- Znam - odgovori Tajana, mirno i odlučno.Očito ga je ovaj odgovor začudio. Neko ju je vrijeme Šuteći promatrao, a onda jeponuka da pođe s njime na Grič.Prošli su Kaptolom gdje su ljudi stajali i raspravljali. " davši viteza gdje vodisrećonošu, radoznalo su se ogledavali.144

je Tajana uSja u Kraljevsku palaču i našla se pred svotom gospodaricom,iskrenom prostodušnošću ispripovjedi joj što je učinila.Dorja je slušala, sve većma zapanjena i, sklopivši ruke u krilu, zadivljenousklikne:- Djevojko, dakle, istina? I tebi je taj čudni vitez ušao u srce?- Dužna sam mu zahvalnost.-. Nije li to ljubav?- Ne, volim ga kao i vas jer ste mi oboje dobri. Samo hoću da on bude sretan.- Ti i ne znaš, zaslužuje li on tvoju sreću. Takvi putujući vitezovi, koji sakrivajusvoje lice, obično imaju strahovitih grijehova na svojoj duši. Ćula sam njegov glasna viteškim igrama. Zvuči duboko, grubo, kao iz dna pakla, kao da se naprežekada govori. Tko zna, ne krije li se pod vizirom kakav razbojnik i sve naszavarava.

95



- Nije, gospodarice! On ne može biti razbojnik. Istina, glas mu je jako dubok igrub, ali srce dobro. Grubo govori, a dobro čini, prijeti se, a ne udara - on brani.Nego, ja znam zašto on skriva lice, načula sam od njegova sluge.- Ti znaš zašto se krije, a nisi mi rekla?- Mislila sam da će me vjenčati Petar - samo pred oltarom, gospodarice - i zatosam šutjela. Vitez se krije zbog nakazna obraza.

- To veli njegov sluga?- Kada sam na igrama rekla Petru da je on nakazan, zapitao me je vrloiznenađen: "Zar ti je otkrio Uče?" Zacijelo je vrlo ružan, baš nakazan.Udivljujućim pogledom promatrala je Dorja Tajanu:- Tebi je svejedno: je li on nakazan ili nije?- Zašto mi ne bi bilo svejedno?Ona ga ljubi, bio on kakav mu drago - razbojnik ili plemić, ružan ili nakazan,razmišlja Dorja i uzdahne sažalno:- Ali on ljubi vrlo visoku gospođu...- Astru - šapne Tajana - to je - kraljica... ne ~~- iTi t0 znaš? - J°š više se začudiDorja. - Tajano, jadnice, kao • ° nJemu" tebe čeka na dvoru HJep život, kraljte pazi

SV zJenicu" čeka te sreća, djevojko, a ti si je gotovo od-padaj tom vitezu uzamku!Djevojka odvrati s toplom čvrstom vjerom: zamke. On je dobar.

145ŽRTVA BJESOMUĆNiKAH Prije podne čekali su dvorani kraljevsku obitelj da je prate na medvedgradskidvor. Dvoranke, na čelu im Dorja, potpuno odjevene za polazak. Knez Okićki uđehitrim koracima, pozdravi se s dvoranima, priđe k Dorji i povede je ka kaminu:- Slušaj me, posve mirno da dvorani ništa ne opaze: sinoć, kad sam bio u PavlaBabonića, potražio me Tajanin crni fratar, onaj što joj je prorekao sreću, i zapitame, bili ja, da znam za njega, svojega prijatelja Radoslava zaštitio od inkvizitora."Bih

- tako mi plemićke časti" - rečem ja. Tada mi on priopći da su gubavci zapravobili Radoslav i neki njegovi znanci i da su oteli Mirenu i sakrili je kod pustinjaka.Ali nisu sigurni u tom skro-vištu pa me Radoslav moli, može li se s Mirenomskloniti u naš dvorac. To sam, dakako, radosno prihvatio.- I došli su?- Imali su krenuti prošle noći. Dao sam fratru svojeg slugu Miška da ide s njima.- Jesu li umakli?- Miško se još nije povratio. Zacijelo je sve prošlo sretno.- Sad razumijem zašto je na ribnjak došao Dragoša i opet iznenada nestao.- Na njega Konrad ima duge zube, samo što ga građani i vitez Sokol dobročuvaju.- Dolaze - šapne Dorja i brzo ode na svoje mjesto.

U dvoranu uđe kraljevski par, kraljević, Orhida i vojvodaKralj zaokruži pogledom po dvoranima pa se okrene Dorji:- - Kneginjice, gdje je srećonoša?- Zapovijeda li kralj i nju da dovedem?- Razumije se. Budući da je Konrad pismeno izjavio da su Tsneginjica Okićka injezina služavka pomutnjom dospjele u redove krivo vjernika, možete s njomekud vas volja. Hoću da me prati.Dorja odmah dade nalog sluzi za Tajanu.Već je ulazio drugi sluga i htio nešto reći. Ali kralj ga upita:- Kakva je to vika na cesti?- Svijetli kralju, inkvizitorovi familijari objavljuju građanima da dođu udominikanski samostan gdje će suditi uhvaćenim krivovjercima.- I opet! Neće taj prestati da gradi ražnjeve za ljude.- Svijetli kralju, inkvizitor časni otac Matias moli da ga poslušate u vrlo važnojstvari.

96



- Gle - što želi on? Neka dođe. Valjda nije došao po ê" ne - namigne kraljmladom vojvodi koji je stajao iza kraljice-146Matiasova snažna, kugli slična pojava, polagano se pomicala vrata pred kralja.-. što nam nosi časni otac? - upita kralj, dok je kraljica u uprla oštri pogled.- Svijetli, uzvišeni kralju, donosim poruku vašem gričkom doglavniku od

inkvizitora Konrada i molim da mu je smijem uručiti.-. Kneže Okićki, njegova pobožnost vas je odlikovala porukom. Izvolite je primitipreda mnom - ako, naime, nije tajna.-• Svijetli kralju, naprotiv, nema tajne. Njegova pobožnost pozivlje kneza Okićkogi njegovu sestru kneginju Okićku da po propisima pristupe pred inkvizitorski sudkao vjerodostojni svjedoci. Naime, sudit će se krivovjercu koji je najčešće bionjihov gost. Budući da jedino oni mogu mnogo toga iskazati, bilo na njegovuštetu, ili u njegovu korist, inkvizitorski sud je odlučio da pozove njih dvoje.Oprostite, nije bilo moguće prije obavijestiti svjedoke jer je krivovjerac dovedentek noćas.Dorja i knez Ivan izmijene preplašene poglede.- Kad je taj sud? - zapita kralj.

- Odmah. Čim se vratim, započet će.- Ako ja ne bih mogao otpustiti kneževsku braću?- Onda će otpuženiku suditi prema optužbi - jer drugih-vjerodostojnih svjedokanema.- A tko je optužen? - zapita kralj.- Svijetli kralju, ne smij em • vam saopćiti imena. Jedan dvoranin izađe predkralja:- Na cesti govore da je knez Radoslav.Kraljici se ukrade radostan podsmijeh. Dorja će tiho:- Svijetli kralju, molimo da nas otpustite, ne smije se oklijevati.- Mojoj sestri ne može se uz mene desiti nikakvo zlo - moja je desnica, evo, većzdrava i čila.

- Dopustite, kneginjice, da vas i ja pratim - oglasi se vojvoda.- Hvala, vojvodo - rado primam.- E, pa onda idite, mi ćemo u dvor na Medvednicu popodne -ôdredi kralj iprišapne Dorji sa smiješkom: - Uzmite srećo-nosu. Uz nju, vas ne može zadesitizlo..Kraljica je nastojala da se približi k Matiasu da sazna štoviše o uhićenomkrivovjercu, ali ju je kralj predusreo:- Čuo sam da je pustinjak oslobođen.- Samo dotle dok se narod smiri. Taj čovjek sigurno nije-Pravovjeran. Čarobnjak

je, u to sam uvjeren. Narod pripovijeda ^Je u Kratkom dolu, u istoj kolibi gdje onživi, obitavao i neki 5iarac pustinjak. Nitko ne zna da je umro, a pred godinu dana10*

147našli su ljudi tamo mladog pustinjaka. Ne zna se kamo je nestao starac iotkud je došao taj mladi.- On se učinio mladim? - upadne kraljica živo. -- Zacijelo pozna mudračevu tajnumladosti?-- Čarolijama se učinio mladim i obmanuo sav svijet. Ljudi dolaze samo k njemu,dok je prije svatko kome je trebalo utjehe griješnoj duši išao u naš samostan.Sve to dokazuje da je čarobnjak, krivovjerac, a pobožnost samo hini.Dok su oni raspravljali, ušla je Tajana u odijelu služavke otmjena gospodara.Ispod zelene kapice lice joj zaokružuje bijeli koprenasti volan i pada do poloviceobraza. Kroz koprenu vire crne krupne oči. Vitkost njezina stasa ističe zelenahaljina s tunikom, obrubljena s bijelim vrpcama.- što više gledam tu djevojku - reče kralj Dorji - sve sam više uvjeren da jekrvnikova žena imala plemenitog ljubavnika. Ne zamjerite što sam pred vamatako nepristojan. Dakle, sad pođite.

97



Tajana digne povlaku svoje gospodarice koja se u pratnji kneza Ivana, vojvode iinkvizitora Matiasa uputi u samostan.Pošto kralj odredi da će se krenuti popodne, kraljica se povuče s Orhidom u svojeodaje i stade je koriti.- Orhido, ne bulji tako bijesno oko sebe, kralj će planuti. Napadno se mrgodiš, tonije pametno.

- Svaki ljepši vitez i knez treba da bude tvoj, a ja, neka mlada i neudana čekamdok se tvoje lice posve namreška?- Besramnice, - o mojoj ljepoti govori čitavo kraljevstvo - promrsi kraljica.- I o tvojim naborima na čelu.- Zlobni gade, lažeš! Moju ljepotu starost joS nije dotakla.-• Puna si nabora. Jest, svi to vide - i vitez Sokol ti udvara samo zato što sikraljica, a zapravo želi mene. Vitezova Astra, to sam ja, a ne ti, nakazo! •-dobacuje joj Orhida, stišćući šake od raspojasana ljubomora.Kraljica pobjegne iz sobe da ne sluša bjesnilo svoje sestre. U predvorju nađesvojeg rođaka dvoranina Rufu.- što vam je? - upita je zabrinuto. - Blijedi ste, kraljice.- Reci kako bih se mogla sastati s Joakimom.

- Ne možete se ni maknuti. Svi kraljevi dvorani paze da ne biste pošli Joakimu.- Rufo, učini se kao da te nešto boli i kad mi odemo u dvoj rac na Medvednicu,odjeni se u fratarsko ruho, pođi Joakimu J reci mu; ne mogu dulje čekati, mučeme svi, neka se žuri, neka uradi što je naumio jer ću svisnuti okružena uhodama imučiteljima.- Umrijet ću za vas, rođakinjo. Još danas idem k njemu, l148U dvorani dominikanskog samostana stoje ljudi. Guši ih vru-i teški zadah. Prednjima su stali naoružani bravi i štite prostor pred stolom na kojem je raspelo.Nitko ne govori. Iz gužve vire zarumenjena lica. Znoj ih polijeva. Pogledi suupravljeni na Vrata. Otvaraju se. Stisnutu svjetinu zanjiše radoznalost.Ušla je Dorja. Tajana joj nosi povlaku, a iza nje ulazi knez Okićki i vojvoda Bela.

Svi pogleda hvataju Dorjinu lijepu pojavu. Tajana spusti i namjesti njezinupovlaku pa se povuče iza kneza i vojvode. Jedan od brava donese kneginjicistolicu. Ona sjedne. Njezini pratitelji stadoše joj iza leđa. Onda je opet sve tiho.čekanje uspiruje u svim dušama uzbuđenje zbog neizvjesnosti. Najednom se sveglave podignu. Kroz vrata što vode iz dvorane u dominikanske odaje ulaziinkvizitor Matias, dominikanac Klementus, biskup Timotej, a iza njega stupapolagano Konrađ. Sjeda na pročelje stola. S desne strane Matias, s lijeve Klemen-tus. Biskup se povuče daleko u pozadinu kao da ne sudjeluje u sudu nego jesamo slušalac. Konrađ bulji u knjigu pa ustane. Drugi ga slijede. Konrađ opetsjedne i progovori glasom od kojega ljude podilazi ledeni osjećaj:- Knez Ivan Okićki.Mladi knez izađe i pokloni se. Konrađ ga promatra ispod iz-bočena čela i pita:

- Vi ste drugovali s knezom Radoslavom Zvonigradskim?- Jesam, odavna.- On je drugovao s plemićem Ninoslavom Bosanskim?- Jest, drugovali su.- A vi?- Bio mi je pobratim. .- A vama, kneginjice?- Meni je bio isto tako drag kao i bratu - odgovori ona mirno i sabrano.- Kneže, jeste h" opažali da Ninoslav nije polazio crkvu?- Naprotiv, bio je mnogo puta u crkvi sa mnom.- Sigurno samo zato da vas prati?- Pošao je da se moli.- On je živio životom bosanskih krivovjernika, patarena ili bogumila.- Nije. Na to mogu priseći. 2ivio je kao bogobojazni ple-nuc.

98





- Da je knez Radoslav krivovjerac, dokazano je time što je otklonio ženidbu, akako oba svjedoka očito brane i jednog i drugog kao svoje prijatelje i poriču očitodokazane činjenice, ne može se njihovo svjedočanstvo primiti kao vjerodostojno.- Ovdje ima samo dobrih kršćana, a ne krivovjeraca - reče knez, što Konradapodigne sa stolice. On povisi glas:- A ja ću pokazati da ih ima! Dovedite optuženog krivovjerca.

Prvi familijar Siksto s još dvojicom iziđe kroz vrata, povu-kavši za sobom svačijeoči i svačije misli.Bravi potisnu natrag najprije ljude, zatim Dorju, kneza, voj-vodn i Tajanu koji sustajali ispred prvog reda, pa onda zaokruže prazni prostor pred inkvizitorovimstolom. Taj komad praznine u prepunoj dvorani uzrok je strepnje zaplašenegomile ljudi.Knez Ivan i vojvoda uzeše kneginjicu u sredinu. Ona gleda brata teško zabrinutimočima. Konrad zuri preda se u stol. Ma-tias i Klemcntus su zbunjeni, a biskupovolice pokazuje odlučnost koja Dorji ulijeva nadu da će braniti otpuženoga.Prošlo je odviše dugo vremena.Netko s hodnika otvori vrata širom.Stisnuta se gomila napreže da bolje vidi što se zbiva.

U dvoranu ulaze familijari. Nose naslonjač. Na njemu sjedi netko pokriven crnimpokrivačem ispod kojeg se razabire vršak šljema.Šapće bratu:- Tako su ga mučili da ne može ni hodati... ; Svjetina šuti, jedva diše, istražujeočima crni plašt...Naslonjač spuste ispred inkvizitorova stola. Nevoljki osjećaj °ouzima sve.Ruka se inkvizitora diže uvis,151Familijar se približi k stolici pokrivenoj crnini plaštem i skine ga.Sve se streslo u mukloj stravi. Zagušeni krik odjekne dvora-nom. Dorja se naslonina brata i zgrabi ga za grudi.Ivanu dršću ruke. Biskup Timotej ustane. Stenjući, ruše se žene na svoje susjede..Pred njima jezovita slika.

Na stolici sjedi kostur lešine u viteškom ruhu...Ispod šljema crni se lubanja. Prazni očnjaci svojom grozotom sleđuju ljudimasrca.Zadah trule lešine rasprostire se dvoranom, ulazi u grudi i tišti sljepoočice...Konrad, kao da to ne osjeća, objavljuje:- Ovaj uhvaćeni krivovjerac nije tijelom živ, ali njegov grije-Žni duh stoji pokrajnjega. Zato krivovjercu milostivo dajem živog zastupnika da odgovara u njegovoime.Usne mu se smiješe od užitka, oči pilje u lubanju, pita lešinu:- Vi ste plemić Ninoslav, unuk krivovjernika Kulina bana? Svima zamre dah ugrudima. Sto će biti? Zar će kostur progovoriti na njegovu zapovijed?Familijar iza leđa lešine odgovara:

-. Jest, ja sam plemić Ninoslav Bosanski. Od ovog odgovora svjetinom prođetrzaj.- Vi ste se za svoga života pod plastom ikatolika klanjali đavlu i služili mu?- Jesam - odgovara familijar, - služio sam đavlu...- Udarili ste ispovjednika koji vam se približavao na samrti?- Jesam - odvrati za lešinom familijar. ",".- Priznajete da ste bili okorjeli krivovjerac.-• Priznajem.- On je, eto, priznao - navijesti Konrad.- To je sljeparija - vikne Dorja, ne mogavši dulje izdržati.- Ovako možete i sveca učiniti krivovjercem! - zagrmi knez Ivan.-i Usuđujete se izražavati nepovjerenje mojem sudu? - prijetećim glasom pitaKonrad.- Nečuveno je to. Strahovito. Tko vam jamči da je taj mrtvac Ninoslav?- Pitat ćemo vjerodostojna svjedoka - vikne Konrad.

100



I opet dade rukom znak Sikstu. Ovaj izađe.Familijar uvede u sobu gospođu Katarinu.I Dorja i knez zaprepašteno gledaju staricu koja smućeni poj1 gled upire uKonrada. Ovaj joj domahuje da stupi bliže pa joj pokaže lešinu:152- Pogledajte ovog čovjeka. Tko je on?

Katarina kroči bliže. Prestravljeni vrisak prolazi svim dutt jna..- Jeli to vaš sin? -- pita Konrad. Starica (dršće, klone na koljena, vapi:- Ruho je njegovo, sinko moj jedini - sioko - zašto ti t" grobu ne daju mira?!Staričine suze padaju po srcima ljudi.- Zašto ste ga izvukli iz groba u koji sam ga dala ukopati? Zašto?- On je krivovjerac.- Moj sin? Moj sin? Gospodine, ako je i vas rodila majka, onda" se kunem nasijede svoje vlasi> na grob svoj, da moj sin nije bio krivovjerac. Evo, biskupa,neka on veli. čujte, ljudi, Bog jni je svjedok...- Vaš je sin preko svoga zastupnika, kojeg sam mu dodijelio, priznao da jekrivovjerac, a kako je to priznao, ima se spaliti na lomači...

- lomači? Moj sin na - lomači? Ne, ne, ne dam ga. Ne dam dok sam živa, ne dam,- i ona raskrili ruke pa ogrli kostur.Svi se guše u plaču, jadu, bijesu, svačije oči sijevaju prosvjedom, ali nitko nemaodvažnosti da progovori.Mrtvac pred sudom, njegova strašna lubanja, iza nje živ čovjek koji ga optužuje,Konrad što ga sudi, starica majka što grli kostur sina - šapne svima prsi i zagušisvaki glas oduška i ogorčenja.Biskup ustane. Konrad ga pogleda, oštro, ali Timotej u nijemom prosvjeduostavlja dvoranu.Katarina u svojoj boli vikne:- 2ivino, živino!- Odstranite tu žensku - zapovijedi Konrad i familijari je povuku.

- Ova je žena njegova matil - poviče knez Okićki. Svjetina uzavri kao da je kapulja pala u podmukli plamen.- Tko samo pisne, zatvorit ću ga kao krivovjerca! - zagr-jni Konrad, pogledavšisvjetinu očima što plamte poput dvije lomače.Knez Ivan hoće da staricu pridigne. Njena su uda olovna...~~ Bacite je u tamnicu! - zapovijedi Konrad. -• I ona je krivovjerka.Familijari je stanu vući. Knez ih odgurne od nje.- Ova je žena nesretna majka. Tko je smije vući kao pseto? *~" Dignite ženu,neka .hoda - zapovijedi Konrad, dršćući odFamilijari hoće da je dignu, ali ona je ukočena.-• Mrtva je! - poviče Ivan Okićki. - Ubili ste je!153Dorja se trgne. Njezina duša, u posljednje doba tako raza-pinjana

razočaranjem u njenim vjerskim učiteljima, tako izmučena sumnjama, u ovomčasu, prepuna ogorčenja, kao da se ponovno rodila. Ona zaboravi sud i Konrada injegovu moć, istrči pred inkvizitora vičući:- Laž je sve što govorite i činite! Mrtvacu se ne može suditi.Vojvoda priskoči k njoj da je dozove k svijesti, ali ona niti šta vidi niti što čuje.Zahvaćena orkanskim prosvjed"om svoje du-se dobacuje inkvizitoru u lice svuvatru svoje mlade razgnjevljene duše:- Vi krivotvorite vjeru! Vi vodite jadne ljudske duše krivina putem! Vi stekrivovjerac! Vi - vi - ubojice, hijene - što obešćašćujete žive i mrtve...Kao da je riječ pala s neba u duše građana, grla im se raž-vezala, grudi oslobodileolovne težine. Jednim krikom pristanu oni uz nju.- Istina je! Istina jelStrašni čovjek kod stola uspravi se poput zvijeri, rastvori čeljusti kao životinjaralje, raskrili ruke kao grabežljive šape i vikne:- Uhapsite je!

101





~~ Gospodarice, - klikne Tajana pošto se sabrala - zašto ste pojurili dolje?, ~~~ Obezumio me je onaj strahoviti zadah lešine. Mislila sam a ću moćipobjeći na ulicu. O jao, kao da mi vrije u mozgu!155Sjednite, gospodarice, položite glavu u moje krilo. Beznadno klone Dorja nazemlju, mokra, blatnu, u tmini i pustoši.- Ja sam, dakle, naletjela u ruke krvniku? Tajano, zebe me - još me guši zadah

lešine.- Gospodarice, vi ste u strahovitoj pogibelji. Pokušat.ću lu-pati, možda nas tkozamijeti.Djevojka napipa željezna vrata i stade rukama udarati. Lup. njava odjekuje kroztminu podruma. Djevojke osluškuju. Vani je potpuna tišina.- Odijeljeni smo od dvorišta hodnikom. Dvostruka nas od-vajaju vrata - šapćeTajana.- Sve je uzalud! Izgubljene smo. Inkvizitor će nas tuči. 1- Knez će nas tražiti. l- Ali nas neće naći... •-• Možda ipak...Jedno oko Konradova špijuna žmirkalo je podmuklo kad je stavio u mošnju ključ

od podruma. Uspinje se, njišući svoje tijelo što mu visi na desni kraj kao da je,zato što nema ljevice, izgubio ravnotežu. Vukući se uza stepenice, iziđe podtrijem gdje su njegovi bravi stajali s mežnarom.- Gle, kako mu se oko krijesi! - reče Jakob bravu koji je znao nešto hrvatski. - Abogme Una i zašto. Uhvatio je srećo-nosu, sad ćete imati zlata na vreće.Brav se uzvrpolji.- što ti je rekao taj špijun? - zapita jeđnooki sumnjičavo. Brav mu prevedemežnarovu primjedbu. Johan se zanjiše i priđe k mežnaru.- O kakvoj to srećonoši govori? Pitaj ga?Brav razjasni mežnaru što želi jeđnooki saznati od njega.- Srećonoša - odvrati mežnar - može sve što hoće, može svakom donijeti sreću,zlata, zdravlja, čudo je ona i nju je kralj od krvničke kćeri podigao do svoje

miljenice. Sad živi na dvoru, makar je kneginjicina služavka.Brav sve razjasni Johanu. Crvenoruka nakaza ponavlja rije-ci:- Ona može sve, čini čuda, daje ljudima zlata - zdravlja.Oko mu bljesne... Nešto se zamisli, pa žmirne, debele usne mu se spustile. Ondapogleda mežnara koji je htio da se vrati u vežu.- Reci mu da se odavle ne miče jer ću ga probosti. Ako tko pita za kneginjicu,neka reče da je otišla kući.-Odozgo dopre vika razbješnjele svjetine i zapomaganje doJ"i" nikanaca da im nerazbacuje imovinu.Na dvorište istrči knez Okićki s mačem u ruci- Ni da si pisnuo!.- šapne mežnaru brav.156

"*U|m- Gdje je moja sestra? - upita Ivan, prijeteći. __ I mi smo je tražili - reče brav. -Pobjegla je na ulicu i odvezla se na Grič. Izmakla nam je. jCnez Ivan pogledamežnara: __" Je li istina da je kneginjica pobjegla? V- Jest - odgovori ovaj.Ivanu odlane. Za njim je stigao i vojvoda. Knez mu "aopći Sto je čuo i obojicaostave dvorište.- Pazite na mežnara - naredi jeđnooki i udalji se. ,";••U podrumu stenje Dorja od boli i jada, a Tajana je tješi.- Spasit će nas, ne bojte se, neće se Konrad dotaći vašeg tijela svojim bičem odolova.Dorja ne vjeruje. Vrijeme odmiče, prolazi u tišini i pojačava njezinu zdvojnost.- Čujte, netko je vani - šapne Tajana. Kneginjica pridigne glavu. Djevojkeosluškuju.

103



U vratima zaškripi ključ. Taj zvuk im dršće u kostima.Je li on - Konrad, s olovnim bičem? Ovo pitanje zaustavlja im dah.Netko stoji na vratima. Hrapavi šapćući glas dopre k njima. Jeđnooki pita latinski:- Gdje ste vas dvije?- Jeđnooki je - šapne Tajana.- Je li istina - pita on latinski - da je jedna od vas ča-robnica - srećonoša - koja

može sve?Dorja osjeti da je Tajanino tijelo protrnulo i kao u snu sluša njezin glas kakoodgovara, šapćući latinskim jezikom:- Jest - istina je. Ja sam Čarobnica, srećonoša. Glas čoravca odjednom bude tih,sablasno tih:- Imaš li moć da svakome učiniš što zaželi?- Jest - odvraća Tajana.... - Možeš li mi učiniti da mi naraste ruka i da pregledam na lijevo oko?- Mogu - ako hoću. . ^ Kneginja se tržne.- Ako mi to uradiš - šapće ćoravac - pustit ću te iz podnima.Tajana zadršće.-- Izvedi nas obadvije!

mo 7" ^? p°gu. Inkvizitor mi je poslao poruku da uhvatim sa-toeginju. Tebe sam zatvorio da ne dojaviš knezu... ne """"Za očinji vid i rukumože se sve - šapne Tajana iz tmi--~ Samo tebe mogu izvesti. Nije K ti do slobode? Kratka šutnja. Dorja osjećakako se Tajana sva napregla.157Jest. Ako ine izvedeš, učinit ću što tražiš. i; - Odmah sada?- Da, odmah, dok je sunce visoko. Vid ti ne mogu povrati-Ji u tmini, ni u sjeni,već samo na suncu... £ - Izvest ću te na sunce, ali se ne nadaj da ćeš miuteći.- Jači si od mene, kako bih mogla da ti izmaknem? Ako me pustiš, zašto da ti neučinim što tražiš? Samo trebam neke stvari koje moraš prije sakupiti daponesemo.

- Što trebaš? Reci brzo.- Svete vode, tamjana, žeravice i komad voska.- Drugo ništa?- Ostalo imam u svojim riječima, u svojoj tajnoj moći. Idi, pribavi to pa idem nasunce. Zamalo pregledat ćeš. Vrata se zatvore. Zapanjena šapće Dorja:- Tajano, što si to učinila? Optužila si se da si čarobnica!- Niste mu čuli glas, drhtao je, on sam vjeruje u čarolije. Hitro skidajte odijelo,promijenit ćemo se.- Zašto?Nestrpljivo hvata Tajana u tmini Dorju i već joj svlači haljinu, šapćući uzbuđeno:- Umjesto mene, vi ćete izaći s njime. Moja služinska kapa je široka, koprenagusta, dobro je navucite na oči, a kose su vani tamne, neće ih razlikovati od

mojih. Kad izađete, onda je sve dobro. Izvest će vas kriomice, svakako iza ogradesamostana gdje ga nitko neće vidjeti. A sad pazite: kad dođete tamo kamo će vasodvesti, učinite ovo - okrenite mu lice prema suncu, stavite pred njega žeravicu,bacite gore tamjana da se puši, molite Očenaš na hrvatskom - mislit će dagovorite čarolije - pravite bilo kakve kretnje prema suncu, onda smekšajte vosaknad žeravicom, pokrijte mu naprije slijepo oko onda.tek drugo i govorite molitve.To sam čula od grobara, budalaština je, ali čoravac vjeruje u čarolije, sve će todjelovati na njega. Kad mu pokrijete voskom i oko na koje vidi, recite da moratako ostati dotle dok vi ne kažete: - Progledaj - vidjet ćeš! A vi pri toj čarolijigledajte oko sebe ne biste li mogli koga dozvati. Ako nema nikoga, vi bježite,nešto će vam pametno već pasti na um. Glavno je - bježite!Dok je ovo govorila, već je Dorju odijevala u svoje haljine.- Zar da te pustim ovdje?Lako za mene. Kad iziđete, javite kralju, on će me izbaviti, ne bojim se. Samopazite na sebe - učinite sve kakosam vam rekla.

104



Mlada kneginja sve je više sabirala svoju svijest i bivala hrabrija. Napokon još jednom razmisli o svemu.- Djevojko, otkud tebi znanje latinskog jezika? - klikne najednom Dorja.- Molim vas, ne recite nikada nikome na svijetu. Naučila sam latinski odpustinjaka, a zabranio mi je da to ikome Odala sam se, moralo je tako biti.- Zaklinjem se, sačuvat ću tvoju tajnu!

_ Pazite, molim vas, ćoravac me sigurno kani izvesti dvorištem, budite oprezni.Najbolje bi bilo da možete uteći u šumu iza samostana, odanle vodi puteljak uKratki dol, a tamo biste se mogli skloniti kod pustinjaka.Uhvatili bi me kod njega.

_ Ima on kamo da vas sakrije. Nitko vas ne bi našao u njegovu skloništu. Samo još ne znamo kamo će vas povesti taj ćoravac.- Ako te je samo namamio da se optužiš?- Ne, nije, on vjeruje u čarobne moći.- Tajano, idi ti s njime pa kad utečeš obavijesti mog brata.

- Ne bih vas pustila ovdje ni za čitav svijet. Jednooki je rekao da je Konrad tražiosamo vas, vi ste ga pogrdili, ne ja. Lako ćete me osloboditi kad iziđete - protiv

mene nema ništa. Evo, dolazi! Ja ću leći na zemlju, a vi recite da je kneginjica odstraha pala u nesvjest - tako me neće osloviti.Na vratima, u gustom mraku, opaze odsjev žara. Dorja razabere da jednooki nosiposudu sa žeravicom pa zaključava vrata iznutra i spremi ključ, -što to znači? Zar

je neće izvesti iz podruma? •Jednooki priđe k Dorji i reče vrlo tiho:- Dođi za mnom.Onda se ogledne na Tajanu u Dorjinoj odjeći što leži na zemlji:- Jao tebi ako kreneš za nama! Svezat ću te.- Kneginjica je u nesvjesti - šapne Dorja.- To bolje Slijedi me.Sa zebnojm pođe za nakaznim čovjekom u dubinu podruma. Prolaz se produljivao

u neki rov. Zrak je zagušljiv, zemlja po kojoj koračaju blatna, a kamene zidinemokre.Beskrajan čini se Dorji put. Zahvaća je tjeskoba i osjeti želju, da se vrati k Tajanigdje je možda bliže spasenju, nego u tom niskom rovu s tim čovjekom. Ali zadrži

je nada da će ugledati sunce.Bez daha osluškuje Tajana odlazak svoje gospodarice. Kad nije čula škripanjevratima, digne glavu i obazre se po mraku Kojim se žar žeravice pomicao udubinu.To J"u zabrine, digne se i polako iz daleka, krene za jedno-. Slab odsjev žarapokazivao joj je uzani tamni hodnik podide -Zasta.!a Je" prisluškujući njihovim koracima. Dva-tri koraka osn 12a n^lh pa°P.et zastaJ5, bojeći se da ne pokvari svoju lijepu D "•" a °Pet nije mogla odoljeti

strahu kamo to jednooki vodi nan " •" JabrinutOst i]i neka neznana sila - što li -povuče je tav- • " korača Polako, oprezno, držeći se zida. Onda se zaus-za n •StlSne * obazre natrag. Čuje za sobom neki sušanj, kao da "jom neko plazi.Stopljena sa zidom čeka.158159Tko je? - šapne, protrnuvši. < !] ; - Smilujte se - uzmite nas sasobom.. • "i- Tko ste? Ne vidim ništa...-- Sirote djevojke koje su Rimljani "uhvatili u setu. Nismo krivovjerke, izbili, sunas do kosti, čule smo da nešto govorite.-• što je tamo?-> Ne znamo, ali vi znate, vi ste njoj pomogli - povedite i nas.- Tiho! Žeravica se diže uvis, možda me je taj đavo pre. vario.Zanijemile su. Tajana osjeti iza sebe pritajeno disanje, a oči joj hvataju blijediodsjev žeravice što se nekud uspinje.

105



Dorja slijedi strašnog čovjeka i razabire da se zaustavio •- dignuo uvis posudu sažeravicom. Razabire obrise nekih vratiju. On odsune zavor i otvori. Djevojkaosjeti zimu. Umjesto na sun-će, ušla je u još dublji mrak. Tijelo joj se dotičemokrih.stupo-va.- Pazite - upozori je pratilac - tu su ljestvice, uspnite se.-• Svjetlo je iščezlo - šapću pokraj Tajane očajni glasovit

- Budite mirne! Ako se maknete, pokvarit ćete njezino spasenje. Ona će rećikralju i sve će nas izbaviti.Vrijeme prolazi. Tajanu vuče strah za Dorjom da vidi kamo je nestala, što sedogađa s njome. U zebnji zaboravi na druge pa ide uza zid u tamu.Dorja osjeti pod rukama uske drvene ljestvice kojima se uspinje jednooki. Osjećada .se diže nekud gore, na svjetlo, i već razabire da joj .se glava upire o neštoteško. Onda padne na nj svjetlo dana.On stoji gore.- Dorja iziđe. Nad njima krov kapelice, pred njom oltar.- Kapelica - pomisli ona i odmah joj bude jasno da se nalazi na dominikanskomposjedu, daleko od samostana, tamo pre-•ma istoku.U mislima- vidi čitavu sliku krajobraza.Jednooki otvori vrata.

- Pazi! Ako pokušaš bježati prije nego mi povratiš vid i roku, dostići će te ovajbodež. Jedna moja ruka vrijedi druge četi-Ti. Ipak bih htio da imam i drugu, anajviše da pregledam.- Neću se maknuti dok to ne izvršim. Mila mi je sloboda kao i život - odvrati onatiho, spuštene glave.-Dok je on izlazio, Dorja navuče još više Tajaninu kapu na lice pa iziđe za njim naledinu, obasjanu suncem, i pogleda okolicu.Samostan iza nje, pred njom, u pozadini, šuma kojom voću put pustinjaku, desnocesta, ćoravac metne posudu sa žeravicom oprezno na travu kao da je u njojzjenica njegova oka, pa stan6 puhati.160Dorjine oči kruže okolo, a misli u mozgu hitro određuju •nfer bijegu, unatoč tome

što se u ruci jednookog ljeska bodež. Sama sebe prisili da bude mirna, ozbiljna,dostojanstvena.Kad on raspiri žeravicu, Dorja dublje sagne glavu, stavi ruke čelo kao da je toneki tajanstveni znak.- Sjednite na zemlju - reče ona. - Najprije ću vani vratiti vid, a °ncla ruku • • •" poslušao je pokorno kao dijete i s počitanjem pratio njezine kretnje kako uzimažeravicu, baca u nju tamjan i govori nešto njemu nerazumljivo. A baš u tenerazumljive riječi najviše vjeruje.- Gledajte u sunce, ravno u svijetli žar od kojega dolazi vid. Gledajte što duljemožete, ovim jednim okom...Sablasno oko mu se ukoči. Dorji se čini da je to oko mrtva" ča.Zahvaćen vjerom da sunce u sebi skriva njegov vid, zuri on u nj, dok kneginjica

smekša na žeravici vosak, mijesi zaklopac pa govori - govori. On ništa nerazumije i zato još više vjeruje ...Tada mu se ona približi, stavi vosak na zatvoreno oko i opazi kako mu od togdodira trepeće ono zdravo oko.Njega obuzima drhtavo uzbuđenje - ruka mu se trese. Napokon, okrutni čovjekposve je izmijenjen. Brutalni mučitelj pretvara se u pokornog jadnika, nemoćnika,bogalja, što čeka da mu dobace koru kruhaTek sada Dorja uzima drugi voštani zaklopac i pokriva mu voskom i drugo oko.On ne osjeća nikakve pogibelji od varke i zuri u sunce. Mišice lica mu se trzaju.- Ja ću sada govoriti posljednje čarobne riječi - a vi da st& tihi i mirni. Kad vamdoviknem: Progledajte! skinite zaklopac -• pogledajte u sunce i vidjet ćete na obaoka...Dorjina polagana molitva pobuđuje u njemu strahopoštovanje. Ukočeno čeka damu se vid probudi.

106



Njoj od uzbuđenja dršće glas, lomi se. On-trne u očekivanju čuda, ona zebe predopasnošću bijega. Dorja moli glasno, onda ti-se... i opet glasno... mjereći put koji

joj valja prevaliti da stigne u šumu.Odjednom joj glas jače zadršće...Uz cestu ledinom dolaze tri jahača, vidi plemićku odoru i vizire. U istom trenutkuDorja odluči:

K njima ću! Od drhtanja njezinih riječi čovjek pred njom*ao da obamire... Onda ona prekine i reče: - Još malo i ja ću reći one velikeriječi... Jednookog hvata groznica, znoj mu oblije čelo. Dorja umuk-**• gleda u njega, pa u jahače - učini korak - udaljuje se po mekoj travi prema

jahačima i maše im rukama. Trči, trči. zi v^1 sJet^ s voskom na očima. Uuzbuđenju ne primjećuje nje-~*J feiJeg, čekajući one velike riječi čuda. čeka ikad ih ona ne iz-leče, dršćući pita:11 PIanieni inkvizitoriDolazi li već moj vid?Nije dobio odgovora. Tako je uvjeren da će progledati kad mu padne vosak sočiju da se ne usudi skinuti ga. Opet pita. Ni sada nema odgovora. Sumnjaprobije uvjerenje da će mu se po-vratiti vid. Trgne s očiju vosak. Pogleda okosebe i spazi Dorju kako trči livadom. Nije mogao odmah ustati.

Iščekujući svakim živcem i svakom mišlju da će za koji čas zadobiti svoj vid iruku, gleda sada kako čudotvorka bježi. Čini mu se da je svoje oko i svoju rukuizgubio drugi put.U prvom času sav se slomi - i ostane začas u nemoćnom razočaranju. Tek kad jevidio da djevojka uzmiče, porodi se u njemu želja za odmazdom. Ruka muposegne za bodežom, a noge potrče. Osveta goni ga trostrukom brzinom, više letinego se dotiče tla.Dorja čuje njegove kletve i trči, trči bez daha, vičući prema jahačima:- Pomozite, pomozite, vitezovi!Jahači su začas zastali - kao da se nešto sporazumijevaju, a ona maše rukama...Oni na konjima zamijetiŠe da za njom juri neki čovjek. Po-tjeraše konje sa cestena ledinu u susret bjegunici. Jednooki joj je već blizu. Na suncu blista bodež u

njegovoj ruci.Jedan jahač jurne naprijed - drugi zaostane. Jednooki se upre kao da mu pomažunevidljive sile. Samo da zarine u nju bodež - drugo ne želi.Strah slomi Dorju, noge joj klecaju, ona pada. Čini joj se da je kraj nje neštopresjeklo zrak, više ništa ne čuje, ne vidi. Još joj ostaje toliko svijesti da se pita:"Je li me probo? Umirem li?"Odostraga čuje kako udara bič i kako Jednooki jauče. •- Milost - milost - gospodine! Ne tucite me!Dorja ne zna što se događa, ali jauk jednookog ispunjava je osjećajem da jespašena. Nad sobom razabire vizir, osjeća da su je posadili na konja i da jenaslonjena na grudi svojeg spasitelja. Zrak zviždi oko njezinih ušiju. Sve to dopireu njezinu svijest poput priče što biva sve bljeđom, dok joj svijest potpuno ne po-

tamni.U podzemnom rovu stoji Tajana. Vrijeme, otkako je Dorja otišla s jednookim, čini joj se odveć dugo. Ne mareći da bi se on mogao vratiti, krene naprijed. Polagano,tiho. Naišla je na otvorena vrata, napipa ljestve i, slijedeći unutrašnji glas,uspinje se. Izašla je u kapelicu. Ogledava se, sluša, otvara vrata, kad odnekudčuje muški jauk. Po crvenom šiljastom klobuku razabire da na ledini leži Jednookii zapomaže. Sam je, samcat. Dorji ni traga-Sam leži bespomoćno i jauče. Tajanarazabire da mu se nešto de-silo. Nagon za samoodržavanjem pokrene je premašumi, kad j°J162padnu na um djevojke što ih je ostavila u podrumu Hitro se vra U u kapelicu dadozove one druge. Ali su je one već slijedile i us-pinjalc se.- žurite se! Sad je hora - pobjeći ćemo! Jednooki ne može ustati s ledine.Začas su sve izišle s Tajanom i potrčale u šumu Kratkog dola.

107



Knez Okićki i vojvoda izašli su iz samostana. Na cesti još stoje kola, malo podaljesu sluge s konjima.- Milostivi gospodaru, nismo se ni maknuli odavle.- Kako? Rekoše mi da je kneginjica izašla iz samostana i odvezla se kući.- Nitko nije izašao. Čini mi se, čuli smo ženski krik, ali veža ;e zatvorena, panismo mogli ući.

Vojvoda i knez osjete da su prevareni. Htjedoše ponovno ući, ali su uzalud udaralipo vratima.- Preskoćit ću ogradu - reče knez i pođe uz zid samostana. Sluge im dovedošekonje, uspeli se na sedlo i prebacili preko ograde. Zaklanjala ih je staja.Savjetujući se što da učine, opaze kako se iza ugla staje šulja mežnar. Sav jeupropašten i prestrašen. Knez digne pesnicu:- Razbit ću ti lubanju! Zašto si me prevario? Kneginjica je u samostanu.- Imam djecu i ženu - zaplače mežnar. - Zaprijetili su mi.- Govori - tiho će knez - opskrbit ću te za čitav život.- Zatvorili su kneginjicu kad je htjela bježati na ulicu, a s njom i srećonošu.Njegova pobožnost baš je sada ušla u podrum s bičera da ih tuče.- Gdje se ulazi u podrum?

Mežnar mu pokaže vrata ispod trijema pa se onda opet povuče iza staje. Vojvodai knez Ivan potrče prema vratima podruma. Iz veže dopire lomljava. Ljudi ruševrata da bi sebi prokrčili put na cestu. Familijare su knez i vojvoda ranili i nemogu se boriti. Dominikanci viču, mole i trče dvorištem. Spazivši kneza i vojvodu,nagrnu k njima:- Smilujte se! Svjetina će nam razbiti sve što imamo. Recite im dobru riječ.Knez pograbi jakog dominikanca i strese ga kao da će murastepsti sva uda.- Ključ od podruma hoću! Ako mi ga ne date, razrušit ću sam ove zidine.Trka, vika, lomljava čitavim dvorištem i kućom. Kao da su SV1 poludjeli, a iznadsvih viče Matias:- Po templare idite! Po templare!

~~ Sjekiru ovamoi - traži knez. U najvećoj strci pojavi se .nar sa sjekirom. Knezudari po drvenim vratima. Pod snagom jegovih udaraca vrata stadoše pucati.163Uzalud je, kneže! - dovikuje mu Konradov brav. - Bar. " šunasta put vašesestre puca pod olovnim bičem njegove pobož-nosti.Razgnjevljen, tresne Ivan brava po licu, i on padne na zemljuzakrvavljen.Prva vrata je knez razbio. Vojvoda skoči niz stepenice. Oboji-ča pokušavaju daotvore željezna vrata, ali ona se snažno odupiru.Obojica prisluhnu, ali ne čuju ništa. Knez skoči u dvorište i zaustavi dominikancaMatiasa koji je u očaju sklapao ruke:- Ujače, ako mi ne otvorite podrum, zapalit ću vam samostan.

- Jednooki ima ključ. Nisam tu više ja gospodar. Konrad je od našeg podrumaučinio "murus" za krivovjerce.- A od samostana mrtvačnicu - dobaci vojvoda. - Tražim od vas, u ime kralja, danam izručite okićgradsku kneginjicu. Neka dođu bravari i kovači da otvore. Jaovama ako se kneginjici štogod desi.- Triput jao nama - uzdiše Matias. - Konrad se dolje zatvorio s olovnim bičem.Ako je ona tamo, iskrvarit će je. On je tu gospodar - on je kralj i bog - govorio jeMatias, pogledavajući na razbijeno pokućstvo samostana.Znoj oblije kneza, a vojvodi se stegne srce. Odjednom se željezna vrata otvore.Izađe Konrad iskrivljena lica, oči su mu krvave i vjeđe mu se spustile, a usnestrahovito .raširile.- Gdje je? Gdje je? - viče glasom gladne razbješnjele životinje.Ivan i vojvoda ulete u podrum, ali rie nađu nikoga. Opet se vrate. Konrad jošuvijek viče, pitajući za Dorju, a brav mu odgo-.vara:

108



- Zatvorio ih je Johan dolje u podrum. Mi smo mu pomagali, sigurno su se negdjesakrile.- Nema nikoga - nikoga - čujete li? Tko se je dao potkupiti? Tko? - viče Konrad išvigne bičem po zraku da se svima naježila koža.- Kako je to moguće? - Šapne knez vojvodi. - One su po-bjegle?

- Treba poći s bakljom u podrum. Možda ima kakav drugiizlaz.Nečiji jauk iza ograde samostana privuče Konradovu pozornost. On pokaže bičemprema vratima koja vode iz dvorišta na ledinu u zaleđe samostana, Dominikanciotvore. Dvojica poderanih prosjaka nose Konradova jednookog špijuna. Unesu gau dvorište. Konrad potrči prema njemu:- Hoću da znam gdje je kneginjica? Ne jauci, govori. Jer. • • - pri tom, ne marećiza njegove boli, zaprijeti mu bičem. U jed* nom špijunovom oku sakupilo sestotinu strava i on zaboravi svoje tjelesne boli. Stade pričati: Zatvorio samobadvije, i kneginjicu i služavku - a ova me je začarala - ima đavolsku moć - idošli su đavli i svezali me i ijijetili mi usijanim željezom da izvedena njihovepriležnice. Ognjenim kliještima me pribili, morao sam ih voditi izlazom do ka-

pelice, a onda su došla tri jahača - tri đavla u odori plemića i uzeli čarobnicu, amene izbičevali. _ A kneginjica? - upadne Konrad.- I ona je pobjegla. Vidio sam je kako dolazi iz kapelice s onim drugimdjevojkama, a mene su đavoli tukli usijanim kliještima i pribili o ledinu. Nisam semogao micati.- Kamo je pobjegla kneginjica? - viče Konrad, dršćući.- U šumu. Tamo ispred kapelice, a ja, nesretnik, izbijen do smrti, nisam mogaoda ih pohvatam. Smrtni bijes isceri Konradovo lice:- Lomaču! što stojite tu? Palite lomaču! Krivovjerke su vam obeščastile kuću.Đavoli! . . . Sve u vatru, sve u oganj. Đavoli su ga izbili! Za svaku ranu jedankrivovjerac. Palite lomaču! • - i pokaže na ledinu iza samostana gdje se kroz

otvorena vratašca vidjela spremljena lomača.Knez i vojvoda slušaju u pozadini. Onda knez povuče vojvo" du u vežusamostana.- One su se spasile. Dorja je pobjegla u šumu.- Dostići ćemo je, kneže.- Idemo odmah - reče on i obojica krenu k vratima. Ivan je nastavio:- Tajanu su odveli ti jahači što su izbičevali nakazu. Dakle, srećonoša je u dobrimrukama. Sad brzo da moju sestru što prije nađemo u šumi.Oni zatraže dominikanca vratara da ih pusti iz samostana. Nije se usudio otvoriti.Vojvoda i knez se opet prebace preko ograde. Otpošalju jednog slugu kralju upalaču, a s drugim slugama odjašu trkom prema udaljenoj kapelici.Konrad nije ni opazio njihov odlazak, što više su mu iz ruku izmicale žrtve, to je

većma gubio prisebnost i stao bulazniti pa se dominikancima pričinjao kao da jeopsjednut đavlom.- • Gdje su familijari? - viče.- Vaša pobožnosti, gotovo su svi ranjeni.- Ranjeni ili mrtvi, smjesta na konje, u potjeru za bjeguncima. Tko mi dovedekneginjicu i onu što je začarala slugu, dobit će oproštenje grijeha za čitav život.^Dominikanci su pošli gore. Pomalo su se izvlačili ranjeni fa-milijari, blijedi ipovezanih ruku, kad se pred vratima pojave kaptolski templari.Konrad dade otvoriti vežu i kad se vođa templara duboko poklonio Konradu izapitao što želi, on digne uvis ruke: . ~~ Uhvatite krivovjerke! Za njima. Teškovama ako mi ih ne "Ovedete. Prokletstvo na vas, na vaše majke i očeve, na vašeses-He 2a sve vjekove. Familijari, pratite ih - zapovijedi Konrad.165Kamo da idemo? - pita familijar.Jedncoki, ležeći na zemlji, pokazuje rukom prema savskoj dolini.

109



- čarobnicu su vragovi odnijeli onamo nekud. Jurili su kao što samo đavoli moguda jure, a kneginjica - ona je tamo u šumi.- Zar sama!- S dvjema krivovjerkama koje su bile u "murusu". Išle su pješice.- Idite! Brzo! Hvatajte ih! I potjera krene na dva kraja.- što je to? Sto je to s njime? On je to skrivio - razgovaraju među sobom

zaprepašteni redovnici.- Ne bi nam se dogodilo zlo da nije biskup bio protiv njega. Napustio je samostani time je podjario puk i evo, što su nam učinili.Nisu Hrvati kao tamo Nijemci. S našima se ne može kao u Marburgu i Strasburgu.Zlo je učinio Konrad! - prigovaraju mlađi.- Šutite, braćo! - opomene ih Klementus. - Još će nas Konrad baciti na ulicu.Ušutjeli su. Konrad je stao pokraj svojeg jednookog i po deseti ga put ispituje unajtanje sitnice kako su to đavoli došli u podrum, kako su izgledali i što su musve rekli. A jednooki svaki put izmišlja nove potankosti, raspaljujući dušu svojegagospodara sve vrelijim izmišljotinama.Onda je Konrad opet počeo šetati gore-dolje dvorištem. Mrmljao je nerazumljiveriječi i žvigao bičem po zraku. Konačno se uputi kroz vratašca, iza ograde, na

ledinu gdje su opremali lomaču. Priđe i stane s nekom čudnom ljubavi i pažnjomravnati drva, ogledavati sa svih strana lomaču i ispravljati pogreške u slaganjucjepanica. Lomača kao da jedina nalazi u njega osjećaja.GOSTOLJUBIVI PLEMIĆDrveća su pred očima kneginjice Dorje izmicala poput tamnih sjena. Sve što jeuočila, gubilo je svoj oblik. Na časove joj se pričinjalo da ona stoji mirno, a sveoko nje leti. Osjećala je jahačeve grudi na koje se naslonila i njegove ruke što ječuvaju da ne padne s konja kojim on ravna poput vilenjaka. Ali se nije mog" laposve probuditi iz polunesvjesti. Ipak, osjećajući se umornonr podala se slabostipa je potištena teškim uzbuđenjem sklopila 001. Sputao ju je nesavladivi umor iona zapadne u duboki san.Kad se prenula, činilo joj se da gore nad njom lete zvijezde, a s njima čitav

nebeski svod. Zrak joj zviždi u ušima. Razabrala je da je još uvijek na sedluOkreće glavu, a svuda mrak. Skup1166svoje misli, doziva u sjećanje doživljaje dana: kako je dospjela u Konradovpodrum i opet iz njega izašla. Bude joj jasno da sve ono nije bio san. Obazre se k

jahaču što ga je osjećala iza sebe:- Gospodine, zar ne, ja sam se utekla vama za pomoć tamo kod kapelice?- Da - odvraća on, - sasvim je tako.- Mrak je, već smo davno trebali stići na Grič. Gdje sam to?- Tiho, kneginjice! Slijedi nas inkvizitorova potjera.- Potjera? - ponovi ona zaplašeno i vidi u mislima Konra-da, sablasni njegov sud ipodrum u kojem bičuje svoje žrtve olovnim bičem.

Gleda u mrak kojim pod njom juri konj, preskakujući grabe i potoke, prolazećišumama, a upravlja njime vješti gospodar. Da olakša katkad osloboditelju težinusvojeg tijela, sama se drži u sedlu. Katkad se ogledne, ne bi li zapazila potjeru.- Opet su nam za petama! - čuje ona glas drugog jahača što se je približio knjima.Zavarat ćemo ih - čuje Dorja onoga što drži nju i razabire da opet ulaze u šumu,

jure, pa naglo skrenu drugim smjerom, onda iziđu istim putem i jure dalje.Kroz noćnu tminu dopire do njih dozivanje potjere. Dorja osjeća burno nadimanjeonoga iza sebe što ravna uzdama lijevo pa desno i nemilice goni konja, a i onanehotice hvata uzde u želji da pospješi strelovitu trku.što jure dalje, noć biva sve dublja i gušća.Neizvjesnost i strah potiskuje u njoj svaku drugu misao. Čitavim bićem osluškujei svim se silama upire nadom u osloboditelje što se naprežu da zametnu trag.Naposljetku projurili su šumom, izašli na cestu, presjekli je i stali se uspinjatiuzbrdo. Tu se zaustave. Dorja osjeti kako konju dršću noge i tijelo mu se trza.

110



- Uhvatit će nas - šapće Dorja, jedva dišući.- Tiho - ušutka je jahač iza nje. Dolje u daljini čuje se dozivanje potjere.Dugo su ostali pritajeni u toj šumi, kad se onaj iza Dorje poluglasno javi:- Izgubili su nam trag. Sad je lako. Još malo pa smo gore.Njezin osloboditelj sišao je s konja, prihvatio uzde i vodio vranca, a Dorja je samasjedila na sedlu. Uzlazili su strminom, sasvim zaraslom šumom. Oni sprijeda

konjima su krčili put. Nit-*° nije progovorio ni riječi.% Kad ju je minuo strah, počela je misliti o pratiocima. U tmini nije razabirala niobrise njihovih pojava."Tko su ti ljudi koji su me oslobodili?"Sjetila se plemićkih odora i viteških vizira kad je na ledini Pala, bježeći pred

jednookim.Svakako su otmjeni i pošteni ljudi. Koliko su se samo trudi-nas ne stigne potjera.167Pred sobom, na vrhuncu brda, opazi tamne kule nekog dvor-ča što se uzdiže podzvjezdano nebo. Jedan od njenih pratilaca udari na vrata zidina što opasujudvorac. Netko se iznutra oglasi, čuje se strka. (š - Otvarajte. Pošteni plemićtraži utočište za jednu kneginjicu.

Molim vašeg gospodara za gostoljubivost.Vrata se otvore.Ušli su u dvorište. Na trijemu prizemlja stoji žena, držeći malu luč i pospanimočima gleda u Dorju, U odsjaju luči razabire jahača s vizirom kako je skida sasedla i bez riječi uvede u trijem. Tu se žena gošći duboko pokloni.- Vaša milosti, dobro nam došli - reče i posvijetli Dorji uskim hodnikom. - Neka sevaša milost udostoji uspeti stepenicama.žute zrake skaču po bijelim stijenama. Ta se bjelina ugodno dojmi kneginjice.Umorna i omamljena od zraka i jašenja, uđe u sobu. Strop visok, zidovi čisti, ukutu široka postelja s drvenim krovom ispod kojeg vise zeleni zastori sa žutimresama.Po sredini drvena izrezbarena sjedala pokrivena jastucima. Ispod visokog prozora

stol, na njemu srebrni vrčevi i svijećnjak•urešen zlatom. Gore visoko štitovi i lovački rogovi, išaram dragimkamenjem, zlatom i bojama. Pod je pokriven sagovima.r Dok je žena opremala postelju, Dorja začuđeno promatra ras"posne skupocjenosti.l - Gdje sam to? - upita.- U vrlo gostoljubivom dvoru. Bit će vam ovdje lijepo, moja gospodstva svakogrado primaju na konak. Odmah ću donijeti vašoj milosti nešto za okrepu.Dorja sjedne na postelju. Umor joj sklapa vjeđe. Prenula se kad je opet ušlažena. Nosi na srebrnom pladnju mesa i vina. Tek sada osjeti da je gladna."l - Kako se zove ovaj dvorac? f ;" - "Šumski dvorac". | | - Ima li dvorgospodaricu? "J

•= - Tek od malo vremena.f - Bit će da je veoma bogata - primijeti Dorja, promatraju-<iĆi dragocjenosti.t"> - Za nju ne znam, ali gospodar je bogat. Rekli su mi gospo-da vas pustimna miru - neka se odmorite. Postelja vam je i perine su meke, nećete se potužiti,vaša milosti. Skoro će zora, neka vaše gospodstvo legne. Ovdje je zavor da sevaše go-podstvo zatvori ako vam je s voljom.Dorja onda legne u meku, svježu postelju, spusti zelene zašto-fe i zaspi.Probudi je kucanje na vratima i ženski glas. Tako je duboko Ipavala da se nijemogla dosjetiti gdje je. Tek na ponovno kuca-jije i dozivanje razgrne zastorepostelje. Svjetlost dana zablista oj u oči. Brzo ustane i otvori vrata.168Klanjajući se, uđe služavka:- Vaše gospodstvo, nosim vam ručak.Na velikom pladnju, na srebrnom posudu, složeno je pečenje,kolači i vino.

111



_ Zar sam tako dugo spavala? - začudi se Dorja.Već je sunce krenula na zapadnu kulu. Pobojala sam se da ste umrli -• veli

služavka i ide drugim vratima i odrine zavor. __ I tu ste se zatvorili. Odveć ste strašljivi. Neka se vaše gospodstvo potrudi.Ovdje ima još mnogo ljepših soba - svuda je čisto i uređeno.Otvorivši druga vrata, uđe u veliku sobu, neke vrste dvoranu, j stavi na stol

Dorjin ručak. Po dvorani prostrti sagovi, po stolovima srebrno posuđe, oko zidasrebrom i zlatom okovane škrinje. Na jednoj klupi leži zeleni svileni plašt, donjega modro odijelo opšiveno srebrom, pa raznolike svilene ženske cipelice, čitavnamještaj, haljine, dragocjenosti - sve to pokazuje*da u ovim sobama živiotmjena mlada gospodarica.- Prekrasne stvari ima tvoja gospodarica - primijeti Dorja, gledajući haljine.- Da, krasne - odgovori žena. - Ima toga još mnogo više - i otvori škrinju u kojojzablistaju zlatom i dragim kamenjem vezena odijela. Tu je i mala kutija punazlatnih nakita urešenih biserima.- I to pripada njoj. Želite li pogledati.- Nije pristojno da razgledavam.- Naređeno mi je da vas ponudim svime. Možda se želite poslužiti kojom

haljinom? Vaše gospodstvo baš nije odjeveno kako bi trebalo da bude. Izvolite limožda ovu crvenu haljinu?- Ne. Dobra mi je i ova u kojoj sam došla. 2elim pozdraviti tvoje gospodare izamoliti ih da jave mojem bratu što je sa mnom.- Sve će oni rado učiniti. Moja su gospodstva vrlo dobra i gostoljubiva.Dorja se umila, uredila, zatim pojela ručak, a onda ušla u sobu gdje je ženauređivala njezinu postelju.- Sad me odvedi svojim gospodarima.- Odmah ću najaviti da ste spremni. Izvolite samo malo pričekati.Kneginjica je sjela na klupu i uprla pogled u visoke male prozore kroz koje jeulazilo rumenkasto svjetlo sunca što je već zalazilo.Nije čekala dugo. Na vratima netko pokuca. Dorja ustane. , U sobu uđe

muškarac i duboko se pokloni: v&, *- ôpustite mi da vas zapitam je li vašamilost dobro spa-Ška •"ev°Jâ podigne glavu. Nešto je steglo u srcu i u grlu. Mu-2a FacJ uplemićkom odijelu se uspravi i, pogledavši joj u lice,169Zašto mi vaše gospodstvo ne odgovara?- Bože, obezumila sam se - ili - riječ joj se prelomi. Za. stala je.- Vaša lijepa glavica sačuvala je potpunu prisebnost, a vaše lijepe oči imajuizvanredan vid. To sam, eto - ja.- Kako? Vi? što je to?Pred njom stoji Tomo i gleda je mirno, spuštenih ruku kao što stoji vitez predpoštovanom gospođom. Međutim se ona oju. nači.- što hoćete ovdje?

- Vi ste htjeli govoriti sa mnom.- Budući da sam ja prisebna, kako ste mi rekli - onda se, očito, pamet muti vama.Hoću da govorim s gospodarom ovog dvorca.- Evo, on je na vašu službu, - i pokloni se Tomo duboko.- Vi ste gospodar ovog dvorca?- Da. To je Lobor.- Lobor? Vaš dvorac? Zna li plemić koji me je doveo ovamo kome je došao nakonak?- Kako ne bi znao.- želim govoriti s njime.- Izvolite, stoji pred vama. Dorja zalomi rukama ...- To je nemoguće. Taj plemić niste bili vi.- Vaše gospodstvo bilo je napola u besvijesti, moje lice skrivao je vizir.- Ne vjerujem, što biste vi radili u okolici Laske vaši?

112



- Vama je poznato da sam komedijaš po kraljevskoj milosti i stanovao sam naKaptolu. Da me ne prepoznaju, odjenuo sam plemićku odoru i pokrio lice vizirom.Svladavši potpuno sebe, poprimi mirno držanje i oslovi ga prijateljski:- Viteže, spasili ste me iz Konradovih ruku. Za to vam zahvaljujem.- Ne ljutite se ako tu hvalu ne primim.- Ipak ću vam biti zahvalna za to. Molim vas, učinite mi i drugu uslugu koja će biti

dostojna one prve.- A to bi bilo?- Dajte mi konja da krenem kući.- Sunce, evo, zapada i uskoro će mrak.- Pa dobro, orida sutra u zoru.Njegove crne oči, koje su je dosele gledale mirno, stadoše se iskriti. Dosadsmireni glas promijeni se i ona prepozna Tominu ćud koja se u tom trenutkuprobudila.- Želite li natrag na Grič? - pita on cinički. ! - To mi je jedina želja. | - Dase vjerite s vojvodom?| Pridolazi joj bliže i ona osjeti kako se udaljenost između jga i nje sve višesmanjuje.

a možda i vi? - reče _- Znam što hoće vojvoda i vas" brat on, uzdignu vši glavu.Dorja odluci s njime govoriti prijazno i povjerljivo:

_- Mene veže samostanski zavjet. Ne kanim poći ni za koga. _ . I nećete poći!- Ja još uvijek sumnjam da vi, viteže Tomo, ne poznate sve-fe običaje koji seiskazuju prema gostu.

_ Držao bih se svetih običaja da ste vi moj gost.- Dskle, držite me svojom zarobljenicom? _ To ja nikad ne bih učinio.- Sto, dakle?

_ Vi ste ovdje - gospodarica.Ova riječ podsjeti Dorju na služavkino pričanje o onim haljinama u drugoj sobi.

Još uvijek se laća nade:- Odvedite me k svojoj ženi.- Na žalost, ovu vam želju ne mogu ispuniti zato što žene - nemam.. - Služavka mi reče da dvorac od malo vremena ima gospodaricu.- Pravo je rekla. Od malo vremena - otkako ste vi prešli prag ovog dvorca.- Viteže, suspregnite svoj užitak da mučite moju nesretnu dušu - Dorja ćemolećivim glasom. Uvidjela sam po svemu da u ovoj kući ima gospodarica, ona ćeme zaštititi. Hoću k njoj.- Vidjeli ste svilenim zastorom pokrivenu postelju, svilene haljine, nakite? To samsve pripremio za vas, jedina gospodarice Lobora!I opet joj se stane približavati. Dorja se povuče.- Uzalud vam je izmicati preda mnom. U našem ste dvor-

cu ... Našem.Dršćući zaokruži ona pogledom po stijenama.- Nema vam odavde izlaza drugamo, nego, u moj naručaj.- Ako r.e štujete moju čast, a vi ne oskrvnjujte svoju, vite-že. Djevicu koja se je utekla k vama za pomoć vi ćete pustiti da ode.- Ne kanim učiniti ništa na što ne bih imao pravo. Ona ko-

ja je utekla k meni za pomoć po pravu i pravici, dopuštenom micjelovu - moja je vjerenica. Moja ste i - ničija. _ Plamen što ga je zapazila unjegovim očima navijesti joj kraj-nju opasnost. Pritisla se k stijeni, pričinila se poput kipa uklesa-a u kameni zid.Trzaju se mišići na Tominu licu i njegovu tam-u put probije rumenilo. Korakne knjoj i uhvati je oko struka.J*J " đ°dir čini joj se smrtnim dodirom i, ne našavši drugog spasa, de udaratiglavom o zid. Ali je Tomo povuče za sobom i čvrsto^vije svoje ruke oko nje.

113



~~ Razbijte svoju lijepu glavu na mojim grudima.171i; Dorja osjeti kako on dršće i pokuša se osloboditi, no on je Jdrži "kao jastrebpile. Neka orijaška snaga uđe najednom ti nju |pa se otima i brani pomamno.Tomo joj uhvati obje ruke i svins $h unatrag, tako je prisili da sjedne na stolicu.Tada otkine sa ižavjese nad posteljom svilene vrpce i sveže joj ruke. Htjela sa1Rodici, ali je već izderao zavjesu pokrova postelje pa je njome |Čvrsto vezao na

stolicu, govoreći kao u nekoj ekstazi: i - Kakva vam je snaga!... Kakva divnasnaga! Svi kraljevi jsvijeta morali bi se obezumiti, svi vitezovi pobjednici morali biipodivljali za vama - govori dalje rasplamćenim ushićenjem. - l Da je Bog stvoriodeset svjetova, ne bi vam bilo ravne. ; Vidite, morao sam vas vezati - reče onpromijenjenim ; glasom - da zaštitim vašu lijepu glavicu od vaše bjesomučne na-:jnjere.

j Dok je to govorio, Dorja je bila dvostruko sputana u sjede.i cera. položaju.: -- Vidite, kneginjice, to vam nije trebalo. Kad divlju zvijerl dražiš, bjesnije te zgrabi nego kad si miran. Vidite li, sve što je tu - vaše je. I bitće vam dobro. Mazit ću vas kao kraljevnu.Ona ne odgovara, niti ga sluša. U glavi joj se vrti i pred očima joj blijedi. A on je

gleda dugo, stojeći pred njom. Onda se okrene, pođe po sobi i nešto sezamišljeno zagleda u pod. Tada se vrati k njoj: i! Zaista, to vam nije trebalo. Zašto razbijate zid glavom kad je on od kamena? Dase ne otimljete, ne bih vas trebao vezati...•Ne mislite da sam vas svezao radi sebe. Nije to. meni potrebno, j nego samoradi vaše glave.Opet mu ona ništa ne odgovori, već zuri preda se i zagušuje plač da mu nepokaže svoju bespomoćnost. Ostavlja je snaga i sve joj se u mislima ispremiješa.Tomo se okrene i pođe po sobi, a onda naglo otvori vrata i iziđe. Hodnikomodjekuju koraci poput strahovite prijetnje. Siđe hitro niz stepenice u prizemlje, Ublagovaonicu u kojoj je sjedio Kozak.Vina! - poviče Tomo čudnim bijesnim glasom. - Vinal

Kozak ga pogleda pažljivo i pruži vrč. Tomo posegne za njim, hitro prineseustima, ali ga onda baci na zemlju.- što vam je, gospodaru? Zašto ste to odbacili?- Neću da joj zaudaram po vinu. A što me gledaš? što blejiš?- Dršćete, pa mislim - niste spavali čitave noći, gospuudru-- Tko ti to veli? Spavao sam kao mladi zmaj.Niste spavali, gospodaru, ni jednog trenutka, čuo sam vas< do zore ste hodali posobi.- Pa ako? Vrag bi spavao kad osjetiš nju gore, a opet, hu° sam da se ona ispava,nije viteški da joj ne dopustim odmora. ^* A što ti brbljaš? - okosi se on naKozaka koji je pokorno šut"0"- Pusti me na miru. Nitko da mi ne smeta - i bučnim strop0"

172tom svojih koraka iziđe iz sobe i poleti uz stepenište. Ponovno uđe k Dorji, zatvorivrata, oštro rine zasun... Dorji se čini kao da ioj Je netk° povukao nož ispodgrkljana. Tomo stoji pokraj vrata i li polutami gleda slomljenu, svezanu djevojku,glava joj visi na grudima kao da je odrubljena. Brzini korakom pođe k Dorji,ispruži ruke, uhvati joj ramena pa se nagne duboko da joj zagleda u Uče.- Hoću da vidim tvoje oči - izusti on i spusti se na jedno jcoljcno da joj zagleda ulice. Podigne Dorjinu glavu i opazi u njenim očima suze i očaj. Gleda je dugo ionda je spusti. Jednim se laktom prisloni na oslon stolice na kojoj je vezana Dorjai, napola klečeći, napola ležeći do njezinih nogu, zagleda se nekud u mračnevečernje sjene. U njegovu je pogledu nešto čudno. Tad zgrabi on svoju crnukuštravu kosu i čini se kao da će je iščupati. Dorja osjeća kao da odnekud svebliže prilazi nevidljivo spasenje i u tom osjećaju baci pogled na prozore kroz kojese šuljao mrak.

114



- Dolazi li tko? - pita se ona i; ispod smeđih pramova što joj padaju na čelo, gledaTomu očima ulovljene zvjerke.On je nijem, nepomičan. Tada mu glava padne na Dorjina sputana koljena. Kad jeosjetila njegovu glavu, zaustavi život u sebi.Tišina u sobi i njegova ukočenost produljuju užas u Dorjinu biću.On se najednom makne. Njome prođe mraz. Zgrožena gleda mu ruke što se dižu,

ali je ne dotiču, već se slože na njegovu crnu kosu. čvrsto je stisnuo rukamaglavu i bulji u strop.Tišinom prolazi njegov čudni, gotovo melankolični glas:- Kneginjice, odvezat -ću vas ako mi obećate da više nećete udarati glavom, ozid.Pričinilo joj se da to govori netko drugi, a ne on. Ipak odvrati tiho, u strahu da tonije nova stupica kojom želi produžiti njezine patnje:- Obećavam - neću....Na te riječi ode on u drugu sobu, donese svijećnjak s dvije goruće svijeće, staviga na stol i počne je odvezivati. Dorja je sjela opet natrag na isto mjesto i nije semicala. Slabost i strah potpuno je slomiše a on stoji usred .sobe i nekud bulji.Makar ga ona ne gleda, razabire kako je njegov pogled kriomice promatra i od

toga osjeti drhtanje u prsima. Njegov korak odjekne u lišim. Dorja razabire kakoide prema njoj, sagiblje se i usklikne:--. Jao, pa vi ste se ranili! Krv vam curi po ramenu. I ne dočekavši odgovor,skokne k vratima i zvizne u hodnik. u sobu ulazi četovođa Kozak.-^ Ranila se glavom o zid. Ti znaš liječiti rane, povezi je - ar.edi on svojempouzdaniku. I dok je ovaj otišao, Tomo ostane at-* na vrat*ma sve dotle dokKozak nije donio što mu je tre-i stao djevojci ispirati glavu i konačno je povezaoplatnom.173K": "l - Je li se jako udarila? - zapita Tomo, stojeći kraj vrata. l - Pa dosta, alineće biti odveć zlo. Za dva-tri dana zacije.lit će.

l Kad je Kozak svršio svoj posao, Tomo naredi:l - Neka dođe Agata!Kozak ode, a Tomo se ne miče sa svojeg mjesta, ne gleda djevojku; ne govori,čini se kao da ga nema. Tako je ostao sve dok nije ušla žena koja je Dorjipredvečer donijela jelo.- Plemenita gospođa udarila se je u glavu - reče joj Tomo.- Ostani tu, ako joj što treba, posluži je, a onda dođi dolje \ pusti je da se odmara., Dorja je ostala sama sa ženom.- Što si ti ovdje u dvorcu? - upita je tiho. *"- Služavka sam. Moj muž također služi gospodara. •- Gdje ti je gospodarica o kojoj si mi govorila?

- Mislila sam na vaše gospodstvo. Gospodar je tako naredio- i da vam ponudim haljine, to je sve vaše. Čitavu sedmicu dana spremao jegospodar da sve uredi za svoju mladu gospođu, pa sam mislila - to ste vi.- Je U Kozak tvoj muž?- Ne. On nema žene."Drugi četovođa, Blaž, moj je vjenčani drug.Kao sve što je bilo u ovom dvorcu, tako je Dorju i služavka ispunjavalaodvratnošću. Ipak pokuša da bude ljubazna prema njoj.- Kad bi tvoj muž omogućio da pobjegnem, obogatila bihvas. Živjeli biste kao plemići.Služavkin se pogled gotovo prilijepio u tom času o Dorjinb prstenje i naušnice.- Ah, kad bi to bilo moguće! Vjerujte, ne bi mi bilo krivo ;, da jednom i ja budembogata gospođa.; - Moj brat je knez i veoma je bogat, nadarit će vas oboje. | Ako si prava žena,znat ćeš nagovoriti svoga muža da primi veliku 5 nagradu koju će vam dati mojbrat. AH još noćas, što prije, dok l vaš gospodar ne učini kakvo veliko zlo.

115



\ - Vaše gospodstvo, odmah ću dolje da razgovaram sa svo-l jim mužem.J Dorja skine prsten što se svjetlucao na svijeći i nastavi: 1 • -U svimtakvim dvorcima ima raznih ulaza u tamnice - ""• u konačište, osobito u dvorcimavitezova kakav je tvoj gospo"" Ako mi pokažeš ulaz u te prostorije, darovat ću titaj prsten- Da, ima - reče ona - upravo u ovoj sobi, tu iza postelj ispod saga.

- Ostani ovu noć kod mene. Pričinit ću se da sam jakolesna.: - To vam neće koristiti, čuli ste da mi je zapovijedio f\ siđem i pustim vasna miru. Znam što to znači.

_ Evo ti placa što si mi otkrila ulaz. Ako mi doneseŠ kakvo oružje, dobit ćeš svešto imam na ruci i na ušima.Zabezeknuta služavka promatrala je dragulje i zapita:- Kakvo oružje da vam donesem?- Bodež - naoštreni.- Pokušat ću da ga ukradem svom mužu, samo što je on vjerniji gospodaru negomeni.žena se odšulja iz sobe, a Dorja zatvori zasunom vrata, zavuče se iza postelje i

spazi u podu, ispod saga, četverokutno izrezana vratašca. Dakle, zasunuta jevrata ne štite. Ovim je ulazom vezana s TomomOtud njegova promjena - pomisli ona. - Zavaravao me da se smirim, a kad ćuzaspati, uvući će se ovamo. Njegova je služavka požudno gledala dragulje. Moždami donese bodež da njime dočekam viteza otimača.Sjela je na prag^druge sobe odakle je dobro vidjela pod iza postelje, čekajućislužavku da joj donese obećani bodež. U hodniku još uvijek olovni mir.- Svjetlo dršće po bijelim kamenim zidovima. U dvorcu kao da su svi pomrliNigdje se ništa ne čuje. Vani vjetrić šumi omo-rikama. Dorju hvata čuvstvozapuštenosti, strepnje i bola. Zure-ći u daščanu ploču ispod kreveta, podilazi ježelja da udari glavom zid tolikom silom da je razbije dokraja.U prizemlju, u svojoj ložnici, pod debelim smeđim zastorima, ispružio se Tomo.

Potpuno je odjeven. Dugo zuri u strop, a onda kao da je u njemu nešto uzviknulo.Skoči, odrine mala vrata i uđe u komoricu. Uzane ljestve pružaju se uvis. Svijećupostavi na zemlju i uspinje se gore sve do pod drveni strop. Dotakne željeznevijke kojima su pričvršćena četverokutna vrata. Čas čeka kao da nešto prisluškujeUpre glavu o vrata, sagne se kao da ga nešto-plaši, stoji na Ijestvama, čeka,onda se polagano i tiho spušta dolje, gurne nogom svijeću, ova se utrne i on utmini izlazi u dvorište.Oko Tome zidovi dvorca i pusti tamni trijemovi. Gore u prvom katu kroz visokaokanca prodire blijedo svjetlo. Tomo legne P°d stablo i gleda u svemir po kojemdršću zvijezde.Tamo, od trijema, zašušti lišće. Tomo se pritaji, načuli uši igleda sjenu što nestaje, pa opet dolazi bliže k stablu i penje se

. a nJ oprezno, spretno, poput mačke. Na vrhu stabla se zaustavigleda u svijetleće prozorčiće. Onda se opet polako spušta. TomoSa Pograbi.-• Blaž? Sto si .radio gore?Pod rukom osjeća, .kako zatočenik dršće.- Go-spodine, htio sam vidjeti zašto još kod nje gori svjetlo.174175Svinjo! Htio si je vidjeti kako se svlači! Gade! - I on ga" odgurne na trijemdvorca. A Tomo se ušeta oko dvorca poput psa kad se kući njegova gospodarapribližava stranac. Bijesno korača i sve nešto kao da psuje, onda se zaustavi,otkine granu, smota je baci i krene odlučno na trijem, otvori jedna vrata i vikne:- Vina! Najjačeg vina mi daj!Za malo vremena donese Kozak vrč. Tomo iskapi jedan, dru-gi i treći vrč.- četvrti uzmi ti. Napij se u zdravlje mladenaca! U jutro da me nitko ne budi. Idi!

116



Kozak se uvuče u svoju sobu, ali isturi glavu na. vratima pa pogleda za Tomomkoji se polagano uspinje stepenicama.KONRADOVI SAVEZNICIPlačnim pogledom promatra inkvizitor Matias razbijeno samo-stansko pokućstvo.Pred njim brzo korača rimski inkvizitor. Mra-; čan je, zelen. Srce mu je žuč, ariječ otrov:

- Gdje su krivovjerke? Đavoli su odnijeli iz moje tamnice kneginjicu, odnijeli sučarobnicu, a templari ih nisu uhvatili. Zašto? U ovom kraju sve služi paklu. Pazite- ako za tri dana ne dobijem u ruke kneza Radoslava i sve krivovjerke, rastjeratću sve i vas i vaš red. Zapalite lomaču! U podrumu leže krivovjerci! Ninoslav injegova mati. Hoću da ih svečano spalimo. Odmah! što; čekate?Govorio je srdito, koračajući gore-dolje i, kad je Matias htio da ode, uđedominikanac Klementus i pokorno najavi:Vaša pobožnosti, dolje je neka plemenita gospođa. Želi O nečem važnom govoritis vašom pobožnosti.Matias je čekao šuteći, dok u sobu uđe gospođa ogrnuta laganim, do poda dugim,crnim plaštem. Glavu i lice sakriva joj kapa nalik kukuljici. Tiho i smjerno pozdravipa digne kukuljicu: Svijetla kraljice! - iznenađeno usklikne Matias, duboko se

pokloni i ponudi joj jednu stolicu. Kraljica ostane, stojeći i klanjajući seinkvizitoru.- Vaša pobožnosti, strahotna me snašla bol. U ovom su kraju svi krivovjerciudarili svoju tvrđavu. Duša mi je slomljena, hoću da činim pokoru za njih. Eto,dođoh da mi vaša pobožnost pokaže put kojim mi valja poći. Želim se ispovijediti.Matias napusti sobu. Konrad mrko pogleda kraljicu:- Krivovjerstvo se ugnijezdilo i u vašem krilu. Vaša pratilica jučer je teškouvrijedila moj sud, a njezina služavka ČaroliJ*" ma je obmanula mojeg slugu idozvala đavle da izvedu iz ce sve krivovjerke.176

___ O, vaša pobožnosti, strašnog li grijeha! - usklikne kra-- Vi ste počinili grijeh što ste imali uza se takve žene. Ako se kanite oprati ovog

grijeha, obje krivovjerke moraju izgorjeti na lomači. Gdje su? __ Vaša pobožnosti, kneginjici nema traga, a njezinu služav-jcu našli su u šumiodjevenu u haljine kneginjice.- Gdje je djevojka?-. Nju štiti i brani onaj koji brani i druge krivovjerke.- Tko je taj? uzvikne Konrad raspaljen.- Vaša pobožnosti, - sklopi kraljica ruke i pogleda hinjenom pobožnošću u strop•*- ne smijem izreći to ime. .- Zapovijedam da ga izrečete.- Taj čovjek što štiti krivovjerce je kralj, moj muž.- On je obećao papinom legatu voditi oružanu vojnu na krivovjerce svogkraljevstva.- Obećanje je bilo samo prividno. Molila sam kralja sklopljenim rukama da izvrši

svoju dužnost. I ban Joakim tražio je da odmah sprema vojnu, ali kralj ga zbogtoga svrgne s časti. Teška je moja bol, kralj malo haje za vjeru, naprotiv - štitikrivovjerce.- Dakle, zato se u ovom kraju tako raširilo krivovjerstvo! Isporučite kralju daočekujem od njega oružanu pomoć protiv bjegunaca.- Vaša pobožnosti, da imam vlast svu bih vojsku ovog kraljevstva stavila u službuvašoj pobožnosti. Povela bih križarsku vojnu da plamenom potopim svu zemlju iočistim je od krivovjer-nih sotona. Ali da izustim samo riječ o tome pred kraljem,on bi me ubio.- Kralj štiti krivovjerce, kralj je prevario svetog oca - a još kraljuje?- Jest, i to je urodilo nezadovoljstvom među nekim kraljevskimdostojanstvenicima. Njihove se pobožne duše rote protiv kralja, što da radim daspriječim urotu? Nije li veliki grijeh gledati urotničke snove, makar i pravovjernihljudi protiv vlastitog kralja? Urotnici traže od mene da ja uzmem vlast, a to biznačilo prekršiti zakletvu vjernosti prema mužu.

117



-- Vaša je sveta • dužnost uzeti mužu vlast i sjediniti se s urotnicima.Kraljica spusti glavu i ruke pa će podatno i tiho:- Onda se potpuno predajem zapovijedima vaše pobožnosti.- Smjesta ću poslati u Rim svojega glasnika da izvijesti papu kako ga. kralj vara."A vi upamtite: urotnici protiv kralja moje su Pristaše.- Ako se ortaci krivovjeraca dignu protiv mene što stupam na vlast nakon urote?

- Svi vas moraju priznati.Kraljica sklopi ruke i digne oči prema inkvizitoru:- Ja se pokoravam, neka se vrši vaša volja. 177Prisegnite mi, kraljice, da ćete mi predati kneginjicu Okić-jku i njezinuslužavku i potražiti tog kneza Radoslava. i - Prisižem.Smjerno se ona opet pokloni, digne kukuljicu i nečujno ostavi sobu. Pođetrijemom i dade se najaviti Matiasu.Odveo ju je u svoju sobu. Ona mu pruži kesu novaca.- Donijela sam vam prvu svotu da popravim ono Što su vam građani oštetitisamostan.Sav razblažen poljubi joj Matias rub plašta.

- ćula sam što se desilo s kneginjicom - reče kraljica. - Vrlo žalim, čujem da jenepotrebno branila kneza Radoslava. On je i banovu kćer i vašu nećakinju poveou krivovjerstvo. Treba da ga potražite i predate Konradu.- Uvjeren sam da ga sakriva moj nećak knez Ivan na Okić-gradu.- Da nije tamo, već bi ga davno uhvatili.Mladi dominikanac zovne Matiasa: očekuju ga kod lomače.- Idite, oče Matiase, - ponuka ga kraljica. - Pričekat ću, želim vidjeti lomaču.Kad su se dominikanci udaljili, kraljica prijeđe preko ostataka razbijenogpokućstva i nađe Konrada u istoj sobi gdje ga je ostavila.- Vaša pobožnosti, dolje je čekao na me dvoranin i on mi je saopćio da se knezRadoslav krije na Okić-gradu, u dvorcu kneza Ivana.- Dakle, Matiasova obitelj gnijezdo je krivovjeraca.

- Vaša pobožnosti, samo lukavošću moglo bi se provaliti u dvorac, a to možeučiniti veliki meštar hospitalac Olivero. Uvijek je prijateljevao s knezom iposjećivao ga u dvorcu. Knez je na Griču. Neka pođe Olivero i donese kaštelanudvorca tobožnju kneževu poruku. Pustit će u dvorac njega i njegove drugove kaokneževe prijatelje, a kad u noći sve pozaspi, Olivero će sa svojima svezati sluge ipretražiti čitav dvorac i dovesti krivovjerca.- Isporučit ću mu da to posluša i sve izvede kao moju zapovijed.- Vaša pobožnosti, slušam vaše daljnje odredbe.- Obavijestite urotnike kako sam vam naredio da uzmete vlast u svoje ruke iposjedujete svu moju i papinsku pomoć.Ona klekne pred njime i poljubi mu ruku, puna dobro od-glumljene skrušenosti iposlušnosti. Onda, klanjajući mu se kao dvoranin kralju, izađe na dvorište gdje je

čeka pouzdanik Rufa s malom pratnjom kraljevskih momaka. Uspela se na sedlo JŠapnula Rufi:- Idemo pod utvrde - u šumi čeka on.Za pola sata nađe se u guštari ispod gričke tvrđave. Pratnja se povuče natrag, aElizabeta uđe u grmlje i zaustavi se pred mu* karcem u odori viteza templara.Sagne se k njegovu šljemu isp0" kojeg viri gusta crvena brada. j78- Ima li nade, Elizabeto? - pita tiho muškarac.- Nosim, Joakime, Konradov blagoslov tvojoj zavjeri i mojoj vlasti njegovupomoć. Odmah će poslati u Rim glasnika da optuži kralja što podupirekrivovjerce.Nabrzo mu ispriča razgovor s Komadom.- Tvoju sam urotu, Joakime, dobro počela - na tebi je da je još bolje dovršiš.- Lako je sada kad uz nas stoji Konrad pred kojim dršću svi koje mi trebamo.

118



- Još nešto, Joakime! Konrad je od mene zatražio krivovjerke Dorju, Mirenu iRadoslava.- Dorji je nestao svaki trag, a Mirena već godinama nije moja kći.Ona mu saopći osnovu kako treba na Okić-gradu lukavo potražiti Radoslava iprikaže mu to kao Konradovu zamisao.- Olivero će to izvršiti, a mi ćemo još više osvojiti Konradovu sklonost. Sam ću

javiti Oliveru što ima učiniti. A sada su mi svi putevi k zavjeri otvoreni širom -samo treba da kralj otputuje u Varaždin i vaši urotnici stupaju .na svijetlo dana.Samo te molim da Tajanu zadržiš za nas, odvrati je od kralja - šrećonoša mora dabude na našoj strani. Moraš steći Tajaninu sklonost, budi joj najsrdačnijazaštitnica, čuvaj je kao oko u glavi i zadrži je samo za nas - neuka djevojka datće svoju sreću onome tko joj bude najbolji.- Onda bi ona morala pratiti tebe i tvoje zavjerenike. Kakoda to učinim?- Javit ću ti sve točno po Rufi.- Zar su tvoji pristaše već posve opremljeni za sve?- Čekaju me preodjeveni u mojoj palači. Vijećamo ve"5 taft: dana i tri noći i samočekamo da kralj krene u Varaždin. Ne dopusti da odugovlači put.

- Za sutra je sve određeno za put.- Neće prevaliti ni pola puta do Varaždina, već ću ja voditi kraljevića da ga krunimza protukralja. .Ali Tajana mora biti s nama. Kad prirediš ugovoreni lov- sasokolima, odjeni je u odoru kraljevskog dječaka. Neka nitko živ ne nasluti kamo

je nestala da ne otkriju trag zavjeri.- Sve -je pripravljeno, lov sam urekla, samo čekam da odrediš dan.Sve ovisi o tebi, Elizabeto, da makneš kralja u Varaždin.da on ode.- Već bi otputovao da nije nestalo Dorje Okićke. Njezin dva dana vijeća skraljem i vojvodom Belom o njoj. Znam spremaju i kraljevsku četu s kojom ćeOkićki tražiti svoju že k" -" v"Jećanje obavljaju zatvoreni i šapćući da nitko nemo-mu niti ^to doznati. Ali već pada mrak, moram požuriti, sara dvoranima na

Griču da sam otišla na ispovijed. Idem.179- Naći ćemo se, Elizabete, na prijestolju uz Vladislava. Onda je vlast naša.- Teško i dugo čekam na to. Tvoji saveznici sigurno imaju u pričuvi dosta svojihčeta.- Već osam dana čekaju naoružani do zuba. A sada, kad im donesem vijest opotpori inkvizitora Konrada i Matiasa, svi će biti preporođeni snagom iodvažnošću.- Evo, Rufa je ovdje. Čuj me, rođače: kad se vratimo, reci ostaloj pratnji da mi jeputem pozlilo i zato smo se zadržali dulje.Kroz sumrak potjera ona s Rufom konje na ledinu gdje ih čeka dvorska kumanskapratnja.NA LOBOR GRADU

Posred guste zagorske žurne, na vrhu brijega, sunča* se Lobor grad. Dviječetverokutne kule blistaju na suncu, čvrste zidine dvorca zastiru visoke omorike.Trijemovi u prizemlju i prvom katu su pusti. Dolje, u četverokutnom dvorištu, tiho

je. Mala vrata u kamenitoj ogradi dvorca su otvorena. Na njih se nasloniočetovođa, mrki i pristari Kozak pa gleda dolje u šumu. Drugi četovođa Blaž prolazidvorištem i približi se k njemu:- Gdje je gospodar?- Vidi ga dolje, leži u mahovini.- čudno. Sto će biti iz toga? Tri je dana već kneginjica ovdje. Mislio sam - plivatće u radosti kad je dovede.- A pliva u čemeru.- S tobom on uvijek razgovara o svemu. Zar ti ništa ae kazuje?- Ni riječi. A što radi ona gore?- Šuti otkako joj je Agata rekla da ja ni za kakve novce neću izdati svojeggospodara, niti je ne gleda. Zabranio sam ženi da joj dade bodež. Samo bih htio

119



znati što je zapravo s njima dvoje. On je blijed, mrk, ne jede, ne spava, sve tonije bez đavolske moći. Zašto ga ti ne pitaš?- Ne usuđujem se. Grub je kao što nije bio nikad.- A znaš li da će danas pod noć sajmari iz Varaždina? Zar ćemo ih pustiti?- E, vidiš, to je dobro. Idem k njemu da mu to spomenein-Kozak obriše znoj i siđedolje u šumu.. Pod gustim krošnjama leži Tomo.

- Gospodaru, danas će iz Varaždina sajmari. Bilo bi P"Je" "- Istina je. Idemo podvečer. Ne - ti ćeš ići s njima, UJD"- Iskreno veliš, nisam zdrav. Već sam mislio da te pitam, š se u to.

jesto mene. Ja ne mogu.- Gospodaru, bolesni ste?180l- Zašto da bolujete kad imate Kozaka koji umije da liječi? Kakva vas je snašlaboljetica?- Od one večeri, kad smo nju doveli u dvorac, nešto nije pravo sa mnom. Čitavmjesec dana spremam se kako da je ot-niem i da sve uredim za nju i jedvačekam to, a ono pred dva dana, kad sam ušao u njezinu sobu i hoću da priđem k

njoj, opet roe nešto hvata u prsima. Hoću da se napijem vina - opet ne jnogu,ružno je zaudarati. Ponovno idem gore i žurim se k njoj, a noge mi od olova.Svezana je, sva mi je u šakama. Mogu s njome što me volja, a ne mogu dići rukekao da ona užeta sapinju mene, a ne nju - i mislim što je to? Boli me, baš usrcu nešto boli, i hoću da curu uzmem i hvatam je za ramena - a - zapravonađem se pred njom na podu - klečeći... Ona plače. I ja bih plakao. Rastopim sekao vosak, gledam, zinem sam u sebe: što je to? Hoću da bude moja, a menesteže u srcu žalost i uprepastim se sam od sebe. Kao da su me isprelomili. Glavanri padne njoj u krilo. Ona kao da je drvena, a ipak čujem kako joj srce udara ustrahu baš kao u ptičice kad je uhvatiš u gnijezdu i htio bih da se rasplačem. Neznam što je zavladalo mnome. Skidam joj uže. Tad opazim da joj glava krvari ispopadne me takav jad na sebe da bih najvolio svojom tikvom udariti o zid. I

odem iz sobe... A poslije - ležim dolje, u svojoj odaji, gledam u strop pa mislim:što da radim. Osjetim da me sada više ništa ne boli u prsima, skočim i mislim, eh,bit će sada moja, pa makar i mrtva. I penjem se gore da je iznenadim. Hoću dadignem vrata, ali opet se nešto na mene svali, nestaje mi snage. Idem natragdolje, odenf u dvorište. Ležim na zemlji.i gledam u nebo, treptim kao onezvijezde gore i mislim: je li je još jako boli na glavi? Onda ti ustanem i bijesnoidem okolo i pitam se: budalo, zar si je doveo da gore samuje? I pozovem tebeda mi dadeš vina. Tri vrča dobro su me ugrijala i gle, jedva što sam se uspeo uprvi kat kao da je netko preda me postavio željeznu ogradu... Tako prolazi noć idan, niti mogu da usnem, niti mogu da jedem, niti mogu da pođem k njoj, savsam slomljen.- I mršavite, gospodaru. Već nekoliko tjedana pravo ne spavate niti imate mira -

veli Kozak.-- Da, pravo veliš. Bolujem dugo. Ali od čega? Reci, znaš li ti?~- Znam. Od one noći, kad ste je pustili otići ispred čiča, u"la vam je u srce idraža vam je od svega na svijetu.Tomo sune uvis i razbiješnjen izdere se na Kozaka: ^.~~ čuješ li, pazi, ne bacajmi uvrede u obraz jer ćeš zanije-nu" za sve vijeke vijekova.- Pitali ste me, gospodaru, da vam rečem kakva je to bolest.1 rekoh - pa da umrem.^- Kozače, rugaš li se ti meni? Pazi, smlavit ću te jednom-~Q, sasjeći te na ovom mjestu ako mi još spomeneš takve -je!181Gospodaru, činite sa mnom Što hoćete, ali bolest je to znam je jer je takvabolest gonila i mene i dotjerala k vama.- Tebe je također gonila? Kako je bilo s tobom? - pita Tomo nešto blažim glasom.- Pa, eto, tako. Bio sam bećarina. Nijedna mi cura ni žena nije mogla umaći. Pame jednog dana zaboljelo u srcu i steg!0 u prsima, kad sam vidio Maru, mislio

120





- čujete, viteže, Joakim vam poručuje da prevarite kraljeve čete i kneza ipovedete sobom kneginjicu u Kaptolsku palaču i nitko je živ neće tamo tražiti. Avi onda izvedite ono što ste mu obećali.- Ako mi još jednom spomenete da je kneginja ovdje, nećete više vidjeti Joakima.Recite Joakimu da sam odustao od onoga o čemu sam se s njime pogodio jerimam druge osnove. Da imam tu kakvu curu kao što je ona, zar bih ležao ovdje

na mahovini? Ima djevica kao cvijeća u polju i ubirem kud prolazim. Jednuodbacujem, a drugu uzimam. Pozdravite Joakima i recite mu da ću doći, bude lime volja, a ako me ne bude - neću.Nezadovoljan Gising se pokupi, uzjaši i krene niz brdo. Tomo povede Kozaka usvoju ložnicu u prizemlju i upita:~- Da li su momci na okupu?- Jesu. Idemo li na sajmare?-- Kakve sajmare? Dolaze na nas da mi otmu - nju. Vojvoda je napola vjeren snjome. Tako mi glave, neće je on uzeti n"ti da mu je ponudim.~~ Kad će doći po nju? - pita Kozak.- Ne znam. Po tom što veli Gising, kraljeve Čete krenule su nas. Pazi, spremi sveza obranu. Ispeći ćemo ih na ulju. Pot-

183kuri kotlove, pripremi sve. čekaj, još nešto! Uh, baš mi je đavo poslao tumisao. Iznesi svu smolu što je imamo pred zidine. Namamit ću ih ja u pakao iispržiti kao što prže fratre u paklu.Čitavo popodne prolazili su momci s Tomom oko dvorca, vrzli se šumom što jegusto obrasla oko dvorskih zidina, stabla mazali smolom, a onda se povukli opetnatrag, zatvorili vrata i utvrdili se, očekujući neprijatelja.Sunce je zašlo, gora se zaplavila. Modre sjene padale su nad šumom. Dorja sestisla u kut sobe i bespomoćno gledala preda se. Iznemogla je, izblijedila. Sva jezbunjena. Tri dana prisluškuje svaki sušanj u dvorcu. Ne zna što se zbiva oko nje,ne zna što sprema Tomo. Neizvjesnost izjeda njezinu dušu, a pomoći nio-tkud.Skinuli su iznutra zavore, pa se ne usuđuje ni časa zaspati. Odnijeli joj iz sobesvaku i najmanju sitnicu kojom bi mogla počiniti samoubojstvo. Tri dana i tri noći

- vječnost. Ne zna što se zbiva iza zidina. Osim Agate, koja joj donosi jelo ipečenje bez noža i pomno pazi na nju, nije vidjela nikoga.Po sobi se hvataju predvečernje sjene. Dorja se makne i prisluhne. Trijemom čujeodlučne Čvrste korake muškarca kao da joj netko korača preko grudi. Vrata segrubo otvore. Ulazi Tomo. Dorja sjedi, pokrivši rukama glavu kao da neće ni dačuje ili da vidi onoga tko je ušao.- Neka mi vaše gospodstvo oprosti što sam zaboravio na vas - reče Tomozajedljivo.Kad nije odgovorila, on nastavi:- Još se uvijek bojite? Vojvoda bi vam bio miliji? Nosi časti, a bogme izgleda kaoslugan. Žut je poput pileta kad izmili dz jajeta.Gušeći se u očaju, Dorja šuti u nijemoj stravi pred onim što bi imalo doći.

- Jeste li mu rekli, kad vas je zaprosio, da ste meni dopustili dobrovoljni cjelov?Da ste moja vjerenica? Morali ste mu to priznati. No, doznat će još i više...Učinio je još jedan korak prema njoj, i Dorja osjeti njegov brzi dah.- Ljubite li vojvodu? - zapita je iznenada, čudno promijenjenim glasom.- Mrzim sve što je muško - otrese se ona. - Ni đavao nije zlobniji, gladniji odmuškog srca koje sam upoznala po vama.- Treba da vas uvjerim o protivnom. Nema druge - stade se on smijati, ali se nemakne s mjesta. - Dođite bliže k meni-Već ćete se priviknuti na mene!Njegov glas nije bio u skladu sa zlobnim drskim riječima. To je osokoli i ona mupogleda u lice neobično blijedo, promijenjeno i sklopi ruke:184Tomo - ubijte me - ubijte me ako ima u vama samo lo srca. Ako ste vitez, ubijte

me - to je sve što tražim od vas. Čini se da je Tomo prestao disati. Gledao jenepomično neko-trenutaka u njezine oči, lijepe, vlažne od suza, a onda se naglookrene, pođe po sobi i obje ruke stisne na grudima. Dorja ga je gledala, očekujući

122



njegov odgovor. Vratio se. Dorja pogleda u njeg°ve oc*- Smanjile se i zasjenile.Ona se prestraši i nasloni glavu na zid. Očito ga je ovo prisjetilo njezina pokušajada se ubije udarajući glavom o zid, pa brzo šapne:- Neću vam ništa. Evo, ne dolazim k vama, povlačim se, ne bojte se neću vamdoći blizu.- Tomo, pustite me da odem - tako vam majke koja vas-je rodila!

- Ne! Neću ni s rubom svojeg rukava dotaći vaših svilenih kosa, ni ruba vašehaljine, ni dahom svojim neću vas oskvrnuti, ali ne mogu vas pustiti. Ne moguvas pustiti. Neću! Ne bojte se-mene. Neću vas se dotaći, ali i nikada pustiti ispodovog krova!Dorja zalomi rukama: - što sam vam ja skrivila?Tomo ne odgovori, već se udalji. Zatvori za sobom vrata kao da je od nečegautekao.što je to s njim? Zašto je ne pusti? Veli da je neće ničim uvrijediti, a ne pušta je.Ili je samo vara da poveća njene muke? Zašto je muči kao ono u čičama i ukraljevskoj palači?Dorjin pogled padne na kameni zid. Udari h" glavom o taj kamen, značilo bispasiti se. O tom smišlja već tri dana, a opet. suzdržava je životni nagon. Čeka i

čeka ne bi li joj pala kakva, pomoć s neba,"Govorio je drsko, zlobno, a ipak njegov je glas poricao riječi. Zašto je tako blijed,zašto su mu oči tako čudno sumorne,, ovlažene? Komedijaš je on - komedijaš.Kako se vješto pretvarao u kraljevskoj pa"lači, kako vješto? Što da učinim? Dačekam, spas? Otkud? Brat i ne zna kamo sam nestala. Nitko ne zna!"Podvečer našao je Kozak viteza Tomu kako leži na postelji.- Gospodaru, dođite k večeri.-• Neću, jedite sami.-- Uistinu, mora nešto da vas boli, veoma ste blijedi. Gospodaru, život bih dao zavas. Izgubili ste se, zlo je to. Bolje bi bilo °a se nje okanete... ionako...U hodniku trka. Blaž uleti u sobu:- Gospodaru, dolje po cesti sve je crno - kao da ide vojska-Tomo skoči divlje i

krikne lud od radosti: "- To su oni. Dolaze po nju. Ej, ratovat ću kao nikad u.Naprijed, momci! Sve što je u mojem dvorcu bit će vaše.. Lobor nije vidio što ćevidjeti danas. Svi na zidine! Svaki svoje mjesto! Ulje na vatru!-Blaž ode, a Kozak se primakne k stolu. i".185Gospodaru, tući ću se za vašu volju do posljednjeg daha. Samo, htio bih davam kažem: poslušajte svog vjernog slugu. Bilo bi dobro za vas, za vaše srce, danju pošaljete dolje - neka

je odvedu.Tomine ruke podignule se prijeteći:- Ne dam je! Ne dam! Čuješ li? Ne dam je vojvodi, ne dam je bratu, ne dam je nikralju. Spremi se na obranu!Ispod dvorca, sa ceste, polagano se šumom uspinje četa. Vodi je knez Ivan. S

njim je vojvoda, šutke prokrčuje put kroz tamnu šumu, na čijem vrhu, iza vrškaomorike, strši loborskakula.Tu stoji Tomo i sa svojim četovođom Kozakom promatrakroz strijelnicu.- Idu. Idu sve bliže k nama - šapće Tomo. - Šuljaju se razbojnici na mojegnijezdo da mi otmu golubicu. Ne slute u kakav će uljesti kotao. Eh, izgorjet ćeživi!- Gospodaru, ako su Čete kraljeve, osudit će vas na smrt.- Neka sude stotinu puta. Ne dam je, pa prolomilo se nebo i raspukla se zemlja.Znaš - što jednom rekoh, ne porekoh. Prije ću ovdje živ istrunuti nego nju pustitiiz ruku. jel ti jasno?Zašute obojica pa opet gledaju dolje u tminu i prisluškuju kako šušti lišće i šuljajuse ljudi pod gradskim zidinama.

123



- Tako, tako! - šapće Tomo, - Samo bliže zečevi! Priredio sam vam ražanj kakavnije vidio naš kraj otkako je stvoren. Kozak gleda dolje i javlja:- Već se redaju ispod zidina.- Kad posljednji izađe, treba dati znak onome u Šumi dapali.186

U šumi, iza čete što je opkolila dvorac, kao da su đavoli s ognjenim čabrimaniknuli iz zemlje i polijevaju stabla plamenom.-. Nisam li to divno smislio? Smolom namazana stabla plamte kao ognjenibojovnici. Uspet će se na leđima onima dolje.- Još nisu ništa opazili - javlja Kozak, škiljeći i prisluškujući.- Neće još dugo biti tako. Zapalit ću im trublju vrelim uljem.Šute i čekaju. Odozdo se opet javlja trublja, a zatim odmah gromki povik:- Gospodaru grada Lobora, u ime kralja gospodara nosimo ti poruku: svijetli kraljzapovijeda da pustiš u dvorac njegova glasnika.- Vidite li, gospodaru? - šapne Kozak. Dolaze u ime kraljevo.- Došao on u ime svih kraljeva ovog i onog svijeta, neću ga pustiti u dvorac. Nitkoneće prekoračiti praga moje kuće u kojoj je ona. Nikad!

- Samo sam htio da vas upozorim, a pokoravam se svemu što god zatražite.Samo, ja sam mnogo stariji, ne bi bio pošten shiga kad vam ne bih savjetovao.- Uh, kako plamen ždere smolu! - nasmije se Tomo. S užitkom gleda dolje ušumu, ne slušajući Kozakove riječi. Pod zidinama ponovno zatrubi trublja i zaoripovik:- Tomo, viteže Loborgradski! Kraljev poslanik, vojvoda bosanski, nosi ti u imesvijetlog kralja zapovijed da smjesta izručiš okićgradsku kneginjicu. Tada ćekraljeva milost oprostiti sve i tebi i tvojim momcima. Ako je ne vratiš, smrtnaosuda pada na glavu tvoju i onih koji su s tobom pod ovim krovom.Tomi nije u srcu i pameti ništa drugo do jedne jedine riječi: vojvoda- čuješ li? On je dolje. Vojvoda! On je došao da mi je uzme. S njim je napolavjerena. O, srećo moja neiskazana, što si mi poslala njega koji je hoće vjenčati.

Izgorjet će vojvoda poput muhe na lomačiI sav prožet užitkom, što se očituje u njegovu zloradom smi-juhu, zakrvavljenimočima, drhtavim usnama, prilazi strijelnici, smije se i gleda svojeg ćetovođu kojišuti. U njegovoj duši muklo odzvanja prijetnja da će izgubiti glavu svi oni koji su sTo-bkmti pa mrko gleda dolje u šumu, što iza kraljevske čete njihovih vođastvara ognjeni obruč.čini se da su opazili! - klikne Tomo. - čuješ li? Uz-se dolje.Kozak prisloni uho na strijelnicu pa sluša kako se dolje pod Zidinama uskomešaliljudi i viču svojem vođi:- Kneže, iza leđa nam gori šuma. ~- Pali smo u stupicu.187Onda nas je očekivao. On je u dvorcu. Ostanite mirni. Brzo presjecite stablašto su nam za petama.

- Namazana su smolom, plamte.- Znam zašto je to učinio - klikne knez. - Jadna mojaDorja!Tomo razbire da se čete stišću uza zid dvorca, a iza njihovih leđa plamen juri odstabla do stabla. Čete su oko zidina lo-borskog dvorca, a iza leđa im zid odplamena. i- Uspet ćemo se na zidine! - naređuje knez. - Bilo Stomu drago!Plamen pucketa smola pisti, ognjena zagrada zakrČuje im uzmak i osvjetljuje ihonima gore što, skriveni na obrambenim zidinama, čekaju u zasjedi i gledajukako se plameno valovljevalja uzbrdo.- Čim se počinju uspinjati, polit ćemo ih vrelom pljuštavi-com - tiho će Tomosvome Kozaku. - Kipućim uljem polit ću vojvodu da pečenje bude masnije. A ondaneka kralj sudi.

124



- Gospodaru - možda...- što, možda? - promrsi Tomo. - Udarit ću te da ti tjeme skoči u grkljan. Ni da sipisnuo. Ne dam je, pa deset put sudili meni, a vaše mi glave nanizali oko vrata začislo. Ne dam je!Visoke debele zidine dijele Dorju od onih dolje pod zidinama dvorca koji je traže.Ne čuje ih i ne zna što se događa. Ali od dvorišta kamo se otvaraju uski prozorčići

razabire neko svjetlo i to joj objavljuje da se u dvorištu zbiva nešto neobično. Nemože izići na trijem jer su vrata zabravljena. Vraća se, prolazi sobama punimdragocjenosti, instinktivno nemirna.Po kamenom podu hodnika odzvanjaju nečiji hitri koraci, zastruže željezni zavor,zvukovi kovine zadiru joj u mozak. Pred sobom spazi četovođu Kozaka:- Kneginjice, nešto ću vam saopćiti, ali o tome ne smije znati gospodar. Govorimto u vašu i svoju korist. Pod zidinama dvorca kraljevska je četa, vaš brat vas traži- svi će dolje izginuti u plamenu i u vrelom ulju. Gospodar vas neće predati braitu. Svima nam je smrt za vratom. Gospodar me je poslao ovamo da vidim štoradite. Treba da se žurim. Čujte što vam velim: vi možete spasiti sve njih i svenas koji smo tu - i mojega gospodara.- Neka me preda bratu, sve ću vas spasiti. Nikome se ništa neće dogoditi,

nikome, kunem se!- Uzalud, gospodar vas ne da, pa bismo svi mi morali zajedno s njim na vješala.Hoće da vašeg brata i četu polije kipućim uljem, a iza njihovih leđa gori šuma.Oni stoje između dvije strahovite smrti.Užas obuzme Dorju i u očaju počne trčati po sobi. Kozak )e uhvati za ruku: -*-- Pričekajte - ima spasenja, samo ako vi hoćete.- Govorite, brzo.188- Kneginjice, gospodar vas ludo voli, zato vas ne da. Is-poručit ću mu da steodlučili biti njegova, to će ga usrećiti, smu-jiti i odustat će od svega, a vaš će brati svi mi biti spašeni.Pred njom se zanjihalo pokućstvo, a u tom kovitlacu gleda ona vršak oštrice što

joj se prikazuje u mislima.-• Isporučite - bit ću njegova, ali dajte mi svoj bodež. Učinit ću sve što on hoće - ionda probosti sebe.- Ne dam vam bodež - probost ćete u zagrljaju njega. Iz očiju vam vidimogavnost prema njemu. Ne dam bodež. Zaku-nite se da me nećete odatigospodaru i ja ću vam pokazati drugu smrt u koju nećete moći povući njega.Tamo možete poći sami.- Sto put se kunem! Za ime Božje, recite gdje je put dosmrti!-• Slijedite me.Potrčala je za njim. On prođe dvjema sobama i pokaže joj veliki, do stropa kamini zahvati rukama u tamni prostor gornjeg dijela kamina.

- Tu su ljestvice. Kad se uspnete gore, ulazite ravno u tor-njić što je okrenutprema dvorištu. Iskupite svojim zagrljajem u mojega gospodara život svogabrata, pa ako iz gospodareva zagrljaja još uvijek budete željeli poći u smrt, evo,možete je naći ovdje, a da on to neće ni slutiti. S tornjića možete se baciti udvorište!- Recite svom gospodaru da ga zovem smjesta k sebi.- Reći ću mu da vam se dopada jer nije bio nasilan jer ste uvidjeli da vas voli - davas je to ganulo.- Da, da, to mu recite - da me je osvojila njegova plemenitost - da, to mu recite!I neka dođe odmah k meni jer hoću da mu sama kažem.- Dočekajte ga u ložnici u kojoj spavate, jer ako vas nađe ovdje, mogao bi u štoposumnjati. Budite oprezni, pretvarajte se kao da vam nije odvratan. Tek kadbude sve spašeno i kad ostanete sami, onda radite što vas volja.Kozak je potrčao sobama, izišao, zakračunao vrata, a Dorja ga je slijedila,pokrivši lice. Gadi se od onoga što je čeka. U slje-poočicarna joj udara, vid joj se

125



zasjenjuje, čini joj se da je dvorac viteza otimača golema kamena pećina što sevalja prema njoj, a ona se ne miče i dobrovoljno čeka svoju sramotnu propast.Sva se pretvorila u sluh. Pričinja joj se da je čitav hodnik Prepun buke Tominihkoraka i da već dolazi, približava se vratila, zavor struže, sad će se otvoriti ponoru kojem ona mora sramotno završiti svoj mladi život."Ne!"

I potrči sobama, uđe u kamin i njezina vitka pojava izgubi se u touni. Začas je nakrovu dvorca.U dvorištu pod kotlovima gori oganj, vrije ulje i smola. Tiho* oprezno naređuje Tomo momcima Neki se uspinju na zid pa se obrambenojterasi šćućurili i čekaju da im dovuku kotlove,pucu smrt, kojom će potopiti neprijatelja pod dvorcem. Žedan189jihove smrti, grozničavom žurbom upravlja Tomo poslom i pod-itrekava vatrupod kotlovima. Tada mu priđe Kozak: Tomo ga upita:- Zna li kneginjica što se događa?- Otkud bi znala? Kroz zidine dvorca ne može da čuje, a prozori na dvorište suvisoki.- A što radi?

- Ništa. Savila se u kut. Ali nešto se u njoj preokrenulo.- Što? - pita Tomo napregnuto.- Pa čini mi se da se predomislila. Rekla mi je - čudne stvari. Veli da ste viplemeniti vitez, niste nasilnik, ne mislite s njome zlo. Rekla je - što da tajim? - dasrce obraća k vama, neka dođete odmah k njoj da vam to sama kaže.Tomino lice bude odjednom tvrdo:- Dakle, ipak zna da su oni dolje. Čula je trublju, a ljubivojvodu.- Što vam pada na pamet? Idite k njoj!- Glupane, misliš da sam ja ti pa da povjerujem da me je odjednom zavoljela?Ljubi ona vojvodu. Njegov život hoće da otkupi svojom sramotom. Ne primam tonikada! Ostat će ona tu do sudnjega dana, a vojvoda će trunuti pod zidom.

- Gospodaru, sami velite da je mogla čuti i prepoznati trublju svoga brata, pa akobi sve to govorila žalo da nekog spasi, onda je to radi brata.- Ne idem k njoj. Uklanjaj mi se s puta, a vi, momci, kotlove na zidine. Ofurite mivojvodu - komarac je suh, omastitega.Poraženi Kozak šuti i bulji u vatru poput čovjeka koji je izgubio posljednju nadu iprima rezignirano lanac da prikopča kotao, ali već mu ispadne iz ruku, on odskočinatrag i pogleda na tornjić. Na malom trijemu bijeli se ženska haljina i čuje sekrik.- Maknite se, maknite se, ljudi od kotlova, da bude mjesta mojem tijelu.U istom času osjeti Kozak Tominu ruku kako ga čvrsto držii viče:

- Idi, iznesi je odanle!- Bit će prekasno dok stignem gore, već će ona pred nama ležati mrtva.Kozak opazi da Tomo dršće. U žar garišta zure mu oči pu°e straha.- Za nju smo pripremili to ulje - klikne Kozak.- Maknite se ili ću povući i vas u smrt - odgovori Dorjiin glas. Uz kotao stoji Tomopa raskriljuje ruke kao da je kam oo-čekati.- Gospodaru, - uhvati ga Kozak - strovalit će i vas u k°" tao. Sad je sve svršeno.Kneginjice, stanitel Stanite! - povikne Tomo, a lice mu strave.

_ Pa mi pokažete kako umire moj brat? Odstupite ako vam ie drag život.Tomo se još više nagne kotlu i viče momcima:

_ Odvucite kotlove!...Kozak iskorišćuje Tominu strepnju.- Past će u vatru, gospodaru, a to je svejedno. Umrijet će ona, skočila na suho iliulje. Eto - baca se...

126



"_ Stanite! Neće umrijeti vaš brat! - vikne tako prestravljenim glasom da senjegov četovođa skamenio. - Neću nikome ništa! Momci, skinite kotao sa zida,prolijte ulje! - Prelijte ga!Momci oko njega nemaju odvažnosti da izvrše vlastitu inu zapovijed, ne vjeruju nisvojim ušima ni njegovim riječima.Crni obrisi tornja i krova dvorca stvaraju sablasnu sliku, a na trijemu vjetar vitla

Dorjinu haljinu.Tomine ruke dršću i glas mu se lomi:- Siđite, - molim vas!- Našla sam put spasenju - veli Dorja, a njezin glas dopire do Tome poputobračuna.- Silazi preko ograde trijema! - podjaruje Kozak Tomu.- Pustit ću vas ovog časa na slobodu - viče Tomo blijed, drhtav, kupajući se uledenom znoju strepnje. A momci bulje u svog viteza otimača, bezdušnog,nemilosrdnog, zlobnog i osve-tljivog, kako se, dršćući za život jedne djevojke,baca u prah poniznosti ...- Čujte me, kneginjice! Pustit ću vas - ovog časa - iz dvorca.- Sad imam u ruci oružje da se oslobodim sramote. Neću ga odbaciti!

Strelimice trgne Tomo mač iz toka. Podigne ga iznad glavei vikne:- Vi ste slobodni! Prisižem na čast svojeg mača.- Ako prekršite prisegu?- Onda mi svaki moj momak smije pljunuti u obraz, osta-TOi me kao nepoštenaosramoćena viteza.Nijerna šutnja ukoči Tomino srce. Momci stoje oko njega poput drvenih trijemovaTomina dvorca. Pod kotlovima žari se P"amen i puši kipuće ulje.- Ra/lijte kotlove! - zapovijedi Tomo da potkrijepi svoju prisegu.Na mig Kozakov pohite da izvrše odredbu, a Tomo nastavlja: . 7- Nema ništasvetijeg od mojeg mača. U trenutku kad siđe-te" yi ste slobodni.~"~ Ppuzdajem se da vam je čast milija od svega. Dorjina se pojava izgubi s

tornjića. u nekoj ekstazi izdaje Tomo odredbe: Blaže, dovedi Agatu. Kozače, uspnise gore pred nju. le ključeve od podruma. Blaže, obuci moj plemićki zeleni plaSt ižljem. Hitro!Blaž odbrza na trijem.Tomo čeka, zureći u krov kao da tamo vidi slike od kojih po, drhtava svakanjegova žilica.Kozak se pojavi s Dorjom. Odlučno, ali ipak s nešto oklijevanja, traži u Tominulicu, ne bi li prozrela kakvu podmuklu nakanu. On je ne gleda. Blaž se pojavipreodjeven u plemićko ruho.Tomo sad postrance pogleda Dorju i reče monotonim glasom;- Molim vas da ovom čovjeku nitko od vaših ne učini ništa nažao.- Jamčim vam - odvrati ona.

- Blaž će vas odvesti iz dvorca. Nitko od onih vani ne treba znati da ste bili ovdje.Nepoznati plemić uzeo vas je iz ruku inkvi-žitorova čovjeka. Blaže, poći ćeš skneginjicom dolje na cestu pa kad kneževa četa stigne dolje, predaj kneginjicuknezu.- Ni on ni nitko drugi neće znati da ste bili ovdje. Ne bi vam vjerovali da... ušuti,okrene se i bez oproštaja odjuri u tminu dvorišta.Dorja pogleda Tomina četovođu Kozaka:- Ako me nije prevario, nikome se neće dogoditi nikakvo zlo. Ni osuda neće stićinikoga.- On vas nije prevario - odvrati Kozak.Blaž i njegova žena siđu s Dorjom u podrum pa onda krenu iskopanim rovom štose spuštao niz brdo. Dorja osjeti mir kad je prolazila tim rovom. Pozna takverovove i zna da vode iz dvorca ti slobodu. 2uri se da što prije izađe.A u dvorištu Tomo tiho daje svojem pouzdaniku Kozaku odredbe, a onda se izgubiu mračnom trijemu.

127



Četovođa prišapne svojim drugovima:- Spašeni smo svi. Dignite mi ljestve. Uspeo se na zidine i doviknuo onima što sustajali zagrađeni ognjenim zidom i počeli se uspinjali:- Kneže Okićki, moj gospodar vam poručuje i prisiže na čast svojeg mača dakneginjica nije u njdgovu dvorcu.- Jest, ona je u njega.

- Ja sam Četovođa svojega gospodara, predaje me vama za taoca dok sekneginjica ne pronađe. Izvest ću vašu četu iz ognjene smrti.Ivan, vojvoda i čitava četa sluša njegov glas i promatra kako se zidinama,osvijetljenim plamenom šume, spušta k njima & vjek. Knez Okićki dočeka ga.Kozak mu preda svoj mač, bodež i svoje strelice:- Predajem se po starom običaju za taoca.- Zašto ste nas dočekali plamenom zasjedom?192- Dojavili su nam da razbojnik Fric dolazi sa svojom četom da nas orobi. Tek kadsmo čuli vaš glas, uvidjeli smo zabludu. Sada molim da me slijedite da vas nezahvati vatra.Kozak odnese ljestve na drugi zid.

__ Vidite, iza ovog zida još je druga zidina, između obih je -J23JU prolaz okodvorca. Provest ću vas.- Dobro, slijedit ćemo te.Doskora se oni izvuku izvan dohvata plamena. Kozak ih vodi nizbrdo.-. Vjerujete li u sve to? - zapita vojvoda kneza.-_ Sve zlo ovog svijeta skupilo se u Tomi, ali kad se kune na svoj mač - onda držiriječ. I dao nam je svojeg četovođu za taoca. Dorja, uistinu, nije u dvorcu.Mirna je noć. Vjetar se stišao. Kozak skrene pored nekoliko kućica. Ljudi su izašliiz koliba pa bulje gore gdje navrh brda, oko Tomina dvorca, žari šuma.Ivan skrene četu uz cestu, šuteći, prolaze mrakom. Prvi se redovi četeuskomešaju.- Tko je tu?

- Putnici - odvrati glas iz tmine.- što je to tamo naprijed? - zapita knez.- Tko ste vi? - čuje se ženski glas iz mraka,- Neki čovjek i dvije žene - najavi momak.- Kneže - njezin glas! - usklikne vojvoda.Ivanovo srce zakuca i on pohiti naprijed. Momčad se razdijeli da mu se makne.- Dorjo sestro moja!Ivan je držao u naručju Dorju, dršćući i jecajući.- Sestrice, kako si dospjela ovamo?- Htjela sam na Okić - vidjeli smo plamen i šuštali.- Tko su ovi s tobom?- Moji izbavitelji.

- čime da nagradim izbavitelja?- Ničim, gospodine. Sreća je da smo se susreli - reče BlažPa se s Agatom izgubi u mraku, iako ga je knez dozivao da se vrati.- Potecite tamo u šumu gdje nam momci čuvaju konje za izmjenu - odredi Ivan,pridržavajući sestru jer je osjetio kako njezina snaga malakše.Momci dovedoše konje. Knez uzjaši i uzme sestru u naručaj.- Gdje je talac? - zapita on.- Ovdje sam, gospodine kneže.- Reci svojem gospodaru da su naši računi čisti. Taocu vrate oružje, on se pokloniknezu i njegovoj sestri koje ležala na bratovim rukama umorna, polumrtva. Žtra^ se vrati u Lobor-grad, a mračnom cestom izgubi se ir°pot konjskih kopitakraljevske čete.193Tomin četovođa nađe svoje drugove kako sijeku plamenom zahvaćena stablada što prije zaustave daljnji požar.- Prokleta cura! - mrmljaju oni. - Zbog nje je zapalio šumu!

128



- Da ga nije urekla, ne bi izgubio pamet! - prigovaraju oni,- Ni pred Bogom ne bi prisegao kao pred njom.- Zahvalite joj da je to učinio - inače bi nas vješali. I da nitko ne pisne. Gospodarradi što on hoće - razgnjevi se Kozak i pođe u dvorac da potraži Tomu.Nije ga našao u blagovaonici pa krene prema njegovoj ložni-ci. Na pragu sezaustavi. Sluša ga kako stenje. To ga ponuka da hitro otvori vrata.

Tomo se pridigne i pogleda Kozaka:- Je li sve kako sam rekao? "."-, : - Kako ste zapovijedili, gospodaru, tako smoizvršili.- A ona je otišla? s - Brat ju je uzeo u naručaj i odjašio s njome.A vojvoda? " Njega nije bilo - slaže Kozak- Zar su otišli na Grič?- Nisam čuo kamo će skrenuti, pošli su cestom prema jugu.- Idi, pusti me.Četovođa izađe i legne u blagovaonici na klupu. Pričini mu se da Tomo jeca,stenje - što li.Privrženost gospodaru ne da mu usnuti i ponovno se uputi k njemu.- Gospodaru, da vas nešto ne boli?

Ležeći nauznak, Tomo odvrati čudno tihim i gotovo omamljenim glasom:- Sve me boli... Guši me u grudima...- Da vam dadem što popiti?- Nema meni lijeka, Kozače, - nema lijeka - šapće Tomo kao u snu. - Idi, idi!Kad Tomo ostane sam, ponovno legne. U grudima ga steže i boli i propinje. Osjetiželju da viče, razdire, bije. Od boli prevrće se na postelji i škripi zubima pa opetstenje kao da ga razapinju na mučila.Kad je ujutro sunce već bilo visoko, Kozak je sjedio na travi u dvorištu dubokozamišljen. Blaž je stajao pokraj njega.- što je s gospodarom?- Uvukla mu se u srce, u krv i u pamet.Njemu koji je svaku uzeo i bacio kao oglođanu kost! NiJe to bez čarolija, šta će

biti od toga?- Propast njemu i nama.Na trijemu se ukaže Tomina vitka pojava u crnom v odijelu.- Izgleda kao da su ga čitavu noć natezale zle vile - će Blaž.194

__ Ubit će te ako čuje!- Kozače! - rikne Tomo. - Opremi momke. Sve, idemo!- Koliko momaka treba ostaviti da čuvaju dvorac?- Ni jednoga.- Mogli bi dvorac napasti razbojnici?- Neka ga razore. Marim ja za to!

- Gospodaru, šteta je vaše baštine i blaga.- Imat ću sto puta toliko. Uzmi sobom mnogo hrane i sav novac i dragulje za vas.- Zar ćemo tako daleko, gospodaru?- Daleko ili blizu, svejedno. Ovaj krov neće više štititi moju glavu. Gdje god senađem, i deseto koljeno cvokotat će gubicom kad im budu pričali da je tu živiovitez Tomo Crni - Loborski.Malo je jćš stajao pa se izgubio u prizemlju.Kozak šapne Blažu:- I vlastita mu je kuća omrznula jer nema nje. Omamljen je njome kao vinom ...NAOKI<XJRADUIvan Okićki jaši smeđeg konja uz Dorju i, šuteći, gleda gore pred sobom u visokošiljasto brdo. Vršak mu je pećina. Bijeli dvorac diže se iz kamena kao stablo izzemlje crnice.Sve strmiji biva put. Uskim puteljkom koračaju sve bliže k bijelom dvorcu navrhpećine.

129



Ivan priča sestri kako su Tajanu našli u šumi, u blizini pus-tinjakove kolibe, i kakosu je doveli kući.- Gdje si je-ostavio?- Obazri se malo. Jahač u odori kraljevskog dječaka - to je ona.- Kako ti je palo na um, Ivane, da ju povedeš sa sobom?- Meni ne. Kralj je utuvio sebi u glavu da je moram obući u ovo ruho i uzeti sa

sobom jer ćemo te sigurno naći i sretno osloboditi. I našli smo te, zapravo, kaoda si pala s neba. Je li to njezin upliv? Mi smo, naime, čuli da si pala u ruke Tomi.Bio sam očajan, volio bih te viditi mrtvu nego u šakama tog oskvrniteljadjevojačke časti.- Da, vjerujem ti, brate, ali zašto se vojvoda trudi da ide s nama gore? - skreneona razgovor, obazirući se natrag. , ~~ Hoće da vidi kako sretno ulaziš udvorac. I treba da se °d nas odmori. Kraljevske čete poslali smo kući, samo jevojvoda adrzao svoje momke.Dorja poprati pogledom divnu sliku samoborskih brdina, a Iaa njima visoko Okić-grad.13"195Onda se obazre na visoke vrhunce Plješivice i uzdahne, po. gledavši brata.

- Kako je lijepo ovdje, u našem domu! Zašto sam ga morala ostaviti? Ivane, nemičem se više iz našeg gnijezda. Onamo go-re, na onu našu pećinu, ne dopireničija vlast.Samo kraljevska. On nas je maknuo iz našeg doma.- Ipak, moraš zamoliti kralja da me više ne zove u kraljevsko društvo.- Da budeš ovdje sama? Vidiš, ja ne mogu ostati s tobom. Dužnost me zove dabudem uz kralja, što smo mi Joakimovi neprijatelji bliže kralju, to je bolje za našuzemlju. Znaš da je taj crveni vuk haračio naše dvorce i ubirao od nas dvostrukeporeze da plaća svoje pristaše. Sva je moja nada da ću ipak uspjeti da kraljaodvratim od njega.Dorju su očito mučile druge misli pa je šutjela.- Reci, - iznenadno će Ivan - tko je taj plemić koji te je spasio iz ruku Konradova

špijuna? Kamo te je odveo? Zanima me kako si provela ova tri dana?- Ne mogu sada o tome govoriti, Ivane. Kad budemo kod kuće, ispričat ću ti sve.Onda opazi da je brat gleda nekako sumnjivo.Nakon dugotrajnog uspona zatrubi na vrhu šiljaste kule čuvareva trublja. Momcise oglase rogom. Njihovo ozivanje objavi svima u dvorcu da se približavagospodar.Ivan krene između litice, puteljkom tako uzanim da nije više mogao koračatipored konja, nego pođe naprijed.Jedan po jedan uspinjali se k dvorcu. Mala željezna vrata otvaraju se. Dorja uđe uprvo dvorište. Brat je skine s konja. Onda joj" otvaraju druga teška vrata. Napragu čekaju služavke. Ulazi u dvorac, uspinje se uskim stubištem što se svijaizmeđu debelih zidina, strmo prema gore, u svoje odaje, pune jastuka i ćilima. Po

srijedi velika postelja, sa zastorima dugim do poda. Služavke se uštrcaše. Svuklesu kneginjicu i htjele je urediti, ali ih ona otpremi:- Pustite me da se odmorim, hoću da spavam.Kad je nekoliko sati nakon toga knez Ivan ušao u odaju svoje sestre, našao ju jeveć osvježenu snom u živom razgovoru s Tajanom.- Gle, Ivane, odjenula sam Tajanu u haljinu kćeri našega kaštelana. Dobro jojpristaje.Knez pogleda djevojku u bijeloj haljinici sa crvenim vezivom i crvenom vrpcomoko bujne kose.- Sreća da tu nema Sokolova sluge Petra da je ne odvede crkvu - podraška jeknez, ali se odmah okrene prema Dorji: >- Želim s tobom govoriti nasamu. Ostavi nas, Tajano. Ona izlazi tihim koracima.- Iznenadit ću te - reče Ivan, gledajući vedro svoju ses | - Cime? - zapita onanešto plaho.196

130



- Radi se o vojvodi. Otkako je tebe nestalo, nije spavao ni jeo. Nitko te ne bimogao ljubiti tako kao taj mladić. I eto - čas Iprije on te je u mene uprosio.Djevojka ne odgovori.Mislio sam da ćeš se veseliti? što da mu kažem?- Duboko me dira njegov osjećaj i, vjeruj, kad ne bih bila vezana zakletvom...- Ne odbaci sreću koja ti se nudi. U samostan te ne puštam.

- Ali ja sam prisegla.- Dosta je! - oštro će Ivan. - Moram znati što te sprečava da vojvodi odgovorišono što želimo ti i ja. Moram saznati zbog čega ti upropaštavaš samu sebe.- Pusti me danas, Ivane, da se saberem. Sutra ću pokušati da steknem snagu.-- Pa dobro - onda sutra. A sad mi pričaj o plemiću koji te je o$!obodio. Treba, damu se zahvalim."" Teško mi je sjetiti se imena... Bio je to plemić, kako mi reče, negdje iz okoliceVaraždina.- A ti si bila ova tri dana u njegovu dvorcu? - i pogleda je tako oštro da se očitood toga prepala i nije znala što da odgovori.- Dorjo, kad god sam te putem zapitao za ime tog plemića, ti si izbjegla odgovor.Razabireš li da je od tvoje šutnje u meni nastala sumnja? Dorjo, nije tako

jednostavno što sam te našao na cesti pred Loborom. Znam više nego što timisliš.- Ivane, utekla sam se za pomoć jahačima u plemićkom ruhu i viziru - kad sam senašla pod njegovim krovom, saznala sam da je to, uistinu, bio - Lobor.Zaprepašten gleda Ivan u sestru.- Tvoj pogled, Ivane, odaje mi što misliš. Vjeruj, vratila sam se netaknuta.- A zašto onda ta varka da nisi bila u dvorcu?- Sam Tomo je tako uredio, zato što ste vjerovali da...- Dorjo, znam da te je na Kaptolu napao kad si ono išâ biskupu da moliš zaRadoslava. Samo Oliveru imam zahvaliti što te nije odvukao sa sobom. Ali znam

još više: kad se saznalo da $u te neki jahači odveli, došao je k meni grički sedlar inaglasio sumnju-da je to bio Tomo, a da sumnju potkrijepi, ispričao mi je 0

tvojem susretu s Tomom pred čičama. Je li istina da te je ondje zarobio?- Ivane, istina je.Razdražen sumnjama, pograbi je i strese njezinim ramenima:- Zašto si mi to zatajila? Zašto si zatajila da te je Tomo na-P o na Kaptolu? Dorjo!Govori zašto odbijaš vojvodu? što imaš ^ razbojnikom Tomom? - pita Ivanrazdraženim glasom. ~"~.ê gazi po mojim grudima - ne mogu da ti odgovorimo i,J®r °no što bih ti morala reći o Tomi, povezano je sa zaklet-koja me sapinjeužeženim okovima. Vjeruj mi, brate...197Zakuni se na majku da su ti tijelo i srce čisti od Tome! - zahtijeva Ivanispunjen teškim sumnjama.Dorja htjede podići ruku, ali se sjeti Tomina cjelova. Sva se skameni. Ivan kao dase prisjetio nećeg strašnog:

- A pjesma koju je pjevač pjevao pod prozorom Joakimov^ palače?... "Djevaponajplemenitija dobrovoljno cjelov dade Tomi Crnome? Tomo imade na Gričuvjerenicu svoju." Dorjo, ako je ona pjesma sadržavala tvoju sramotu - umrijet ćeon, ti i ja.- Ivane, jednim cjelovom koji sam mu dopustila morala sam iskupiti svoj život.- Lažeš, lažeš! - i u strahovitom bijesu podigne pesnice i zamahne na nju - ali gastraga uhvate dvije nježne ruke.- Kneže, ne udarajte sveticu koja trpi muke. Ja sam je čula iplakati. Ona pati,kneže, već dugo.[ I brat nesvjesno zaustavi svoje pesnice, a pogled mu zapne o iTajanu i dopušta

joj da mu drži zgrčene šake kao da je poražen njezinom smjelošću ili savladansnagom što se odrazuje s Taja-nina blijedog lica i velikih crnih očiju. Ivan seokrene, pođe polagano k vratima, tu se zaustavi, pogleda još jednom sestru ireče tiho:

131



- Nemoj, Dorjo, da razbiješ ljubav koja nas veže. Ti si mi Sve na svijetu, nedopusti da te izgubim!Tada se Ivan povuče iz sobe. Tajana klekne do svoje gospođa-riče da je tješi, aona zajeca da u suzama olakša svoje muke. Milujući je, govori Tajana:- Oprostite knezu! Kad biste znali kako vas ljubi! Kako je tugovao ova tri dana!Vidite, već mu je žao i boli ga što se je zaboravio.

- Ne, Tajano, ne plačem zbog onoga zbog čega sam plakala l onu večer kad samdošla s Ozlja, kad sam od tebe prvi put čula s utješljivu riječ, kad sam te počelavoljeti... l Neko vrijeme Dorja ostane šuteći, a tada se uspravi i upita f Tajanu:\ - Reci mi, bi li ti mogla prekršiti ono na što si se zaklela, a ] prisilili su te nazakletvu.- Ako me netko prisili na zakletvu, onda nisam srcem pri-, segla!- I ti bi je mogla prekršiti?- Ako su me prisilili, onda je takva prisega laž. A laž je naj-• veća rugoba ljudskogroda. Kad čovjeku slažemo, moramo ga z3" l moliti za oproštenje. Ako smo sezakleli na silu, bila bi uvreda l Bogu da lažju održimo zakletvu.Ponovno Dorja zapadne u misli, dok je ne smete dolazak kneza Ivana koji je

zovne da ga slijedi. Kad su izašli .na hodnik, šapne joj:- Vidjet ćeš nešto gore, na katu, o čemu ne zna nitko u dvor-J ću i ne smije dasazna.i povede je stepenicama kat više i otvori vrata. Dorja opazi zlatokosu prikazu,blijedu i mršavu. Plave mile oči gledaju nasmiješeno.- Mirenol - usklikne Dorja gotovo izvan sebe. - A Rado-slav? Je u i on sti§ao stobom?Ivan je već otvorio vrata pokrajne sobe i pozvao mladog kneza u sobu. Dorja kaoda se probudi od sna:- Dakle, nisu vas uhvatili? U svojoj vlastitoj nesreći sasvim sam zaboravila navas. Kako smo se bojali za Radoslava onog dana kad se obavljao inkvizitorskisud! Neprestano su pred sudom govorili o vama, kneže, pa smo Ivan i ja bili

uvjereni da su vas uhvatili.- Očito je sud htio da vas zavede, ne biste li izjavili nešto protiv mene, pa su raditoga proširili vijest da sam uhvaćen. Ali baš noć prije toga sretno smo stigli naOkić. Vitez Sokol nas je pratio do pod brdo Okić-grada, a dvojica momaka i jedansluga vašeg brata do dvorca.- Znala sam da Radoslav nije bio kriv i da te iskreno i odano ljubi, Mireno. Samone znam kamo i kako si nestala iz crkve. Nadam se, imat ćemo vremena da misve to ispričaš. Sad ostajete kod nas dokle god hoćete, makar do svog vjenčanja.Ivan mora Radoslava izmiriti s njegovim ocem, pa ćete nakon vjenčanja poći uvaš lijepi Zvoni-grad. Kad se želite vjenčati?Mirena je pogleda veoma mirno:- Dorjo, ti i tvoj brat bili ste mi uvijek dobri i obzirni. Molim vas, ne zamjerite Što

vam-ne mogu reći o tome istinu, a kakvu izliku neću da izmišljam.Dorja hitro odvrati:- Ako imaš kakvu tajnu neću da u nju diramo. Znam kakva je to strahota kadtraže istinu, a veže te riječ ili prisega.Da ne mora govoriti o tome, povede Ivan Radoslava opet u njegovu sobu. Kad sudjevojke ostale na samu, Dorja ogrli Mi-renu:- Oprosti što sam te napustila, i to baš zbog Tajane. što sam sve doživjela!Na vrata pokuca kaštelan, uđe u sobu, pozdravi i zovne kne-"jicu na ručak.- Samo kaštelan i njegova žena znaju za nas - saopći Mirena svojoj prijateljici. - Ivrlo su nam dobri. Već peti dan pažlji-v° nas njeguju- To me raduje i želim da tako ostane. , Dorja se oprosti s Mirenom iRadoslavom. Zajedno s kaste-" l001 °na i knez Ivan siđoše u blagovaonicu gdje ih je čekao v°jvoda.

132



k ~~ Za vrijeme ručka razgovor je zapinjao. Vojvoda je raza-izb"3, ^ krat isestra izbjegavaju govor o Dorjinom trodnevnomod"VaiÛ" a on* su ope* zaPazili da vojvoda sa čežnjom očekuje <=°vor na svojupros.198199Uđe kaštelan i najavi: ^ *"" ; "~ •

- Dobit ćemo gosta. Uzbrdo dolazi pobratim vašeg ujaka veliki meštar Olivero sašest drugova. "- Ivane, ti nećeš primiti Olivera pod svoj krov? - klikne ! Dorja.- Što ti je palo na pamet? Da uskratim gostoprimstvo čovje. ku koji te je spasio izruku razbojnika Tome?- Ivane, Oliveru nema mjesta pod tvojim krovom.- Onda si mi dužna to razjasniti.Kaštelan je pošao da mu otvori vrata. > i- Natrag! Natrag ga zovi! - poviče Dorja. • , Začuđeni Ivan izda nalogda kaštelan ne pusti goste u dvorac dok ne dobije njegovu dozvolu. Vojvoda pođeprema izlazu.- Ostanite - zaustavi ga Dorja. - Ono što ću kazati bratu, imate pravo da saznate i

vi.Vojvodi se čini da ono što će sada čuti zauvijek pokapa sve "njegove lijepe snoveo ljubavi." Dorja počne bratu i vojvodi pripovijedati kako je Tomo napao trgovce, zarobio

je, kako ga je prevarila i utekla u samostan hospitalaca na čičama, uletjela udvorište gdje su se obavljale orgije, a Olivero je dao svezati i odnijeti u svojuložnicu. Onda je Tomo došao za njime, iznio je iz samostana, mučio prijetnjamada će je baciti u močvaru, a najzad je poslao sa slugama kući.- Naredila sam svojim slugama da o tome šute - nastavi ona - i tada sam pohitalaujaku Matiasu da mu kažem što je učinio :njegov prijatelj. Ujak ga je branio, ameni je rekao da sam opsjednuta vragom. Htio me je odmah poslati u samostanda ti, Ivane, nikad ne saznaš od mene, pa kad sam u strahu slagala da me ti

čekaš pred utvrdom, on mi dade križ i morala sam priseći da ću tebe, brate,vječno lagati, nikada ti otkriti griješne orgije raskalašenog Olivera i da ću poći usamostan. Evo, sad znaš moju prisegu.Kneževe su oči iskrile gnjevom i osvetničkom željom. Kad je šuštala, naglo upitaknez:- A Tomo?i Dorja ispriča kako je pošla k biskupu da moli za Radoslava, kad ju je Olivero itemplari, svaki za sebe, htjeli uzeti. Tomo je naletio na njih i tako je izbavio.Onda stade govoriti o pjevaču koji je došao na kraljevski dvor i pjevao pjesmu obratu i sestri, kako je ona slijedila pjevača iz dvorane, a on je zavarao da je To-min sluga koji želi da ubije Ivana da može nju povesti u svoj dvorac. U vrtoglavicistraha ona mu dopusti da je poljubi. U tom je času on otkrio svoje lice.

- Tada sam razabrala da to nije Tomin sluga nego on saro* kako mi se ruga izove me svojom vjerenicom. Očajna nad "&" dušnom zlobom odvratnog viteza,nisam smjela da govorim-kad sam prije tri dana dospjela u njegov dvorac...Knez i vojvoda su protrnuli.200- što je učinio s tobom? - zapita Ivan.Ne pitajte je, kneže - upadne vojvoda blijed i slomljen.

_ Treba da me pita, da iskažem sve zato što moram...Dorja nije zatajila ništa što se dogodilo u loborskom dvorcu i najzad dovršila:

_ Znam. da je to teško vjerovati, i meni se čini kao san, a ipak je bilo tako. Onme je pustio da odem. Zato - ona se obrati k vojvodi - treba da znate da samcjelovom tog razbojnika oskvr-nula svoje usne i da me on s pravom nazivasvojom vjerenicom.

133



- S napravom - odlučno odgovori vojvoda. - On vam je iznudio dozvolu da vassmije poljubiti. Cjelov nije dobrovoljan i vi ga nikada ne smijete priznati, kao štoga ne priznajem ni ja.- Vojvodo, on me je poljubio - bila sam u njegovoj kući! Promislite, vojvodo, vinikad nećete steći mir i tvrdu vjeru da je bilo sve onako kao što sam ja iskazala.Molim vas, uzmite svoj upros natrag, ja vam ga vraćam.

- Ja ne mogu drugo nego da odobrim postupak svoje sestre - nadoveže Ivan.- Kneginjice, dajem svoju čast da vjerujem vašim riječima. Sasvim je naravno štoste pričali. A otimački vitez je morao pred vama da poklekne. Ja to vjerujem,pred vama, Dorjo, morao je i taj zlobnik da položi oružje. Kneže, obnavljam svojumolbu. Ako kneginjica ima malo srca za me, počastite me srećom i dajte-mi je zaženu.- Neka o tom odluči ona. U sobu naglo uđe kaštelan:

- Gospodaru, što da radim? Veliki meštar traži da ga pustimo jer da nosikaštelanu važne poruke od vas, kneže.- Ah! Raskrinkao .se je! - klikne Dorja. - Čujete li lice-mjerca? Veli da ga ti šalješ!To je zamka.

- Zar je načuo da si ti, Dorjo, ovdje, pa se hoće ušuljati u dvorac? Kaštelane,idemo odmah. Vi, vojvodo, i ti, Dorjo, pođite gore na kulu da vidite kakodočekujem Olivera.Za Ivanom izađu vojvoda i Dorja i popnu se u zapadno krilo s kojeg se otvaravidik na pećinu pred vratima dvorca.Lijepi Olivero stoji sa svojim templarima. Skupili se u klup-fco i šapću. Oliveroizađe pred kulu i viče:- Hej, što je to? Zašto ne otvarate? Knez Ivan šalje poruku i čeka me još danaspred zapad sunca na Griču. Vrlo je hitno!Veža se otvori. Knez Ivan prijeđe preko praga, za njime kaštelan i njegov sin,noseći koplja a s njima i kneževi momci.Spazivši Ivana, Olivero i drugovi nemilo se iznenadiše. - Neka čeka knez Okićki,

veliki meštre - vikne Ivan. - Što-traži od mene? Kakvu mi je poruku poslao? Velikise meštar brzo snađe:- Dobrano sam se našalio, dragi kneže. Dosadilo mi čekati P3 sam se poslužiodoskočicom. Zapravo vam nosim poruku od Matiasa: da biste odmah došli naGrič* jer su već ušli u trag kne-ginjici. Ona je u blizini čiča.201Zato što se izrekli njezino ime, treba da se svaka žena ubuduće zgadi od vas.Lažni viteže, smrdljiva močvaro koja je svojim dahom oskvrnula moj dom Vadimač, Olivero!- Nije čudno, kneže, što vi govorite ovako. Vi ste bezbožac - pitajte svog ujakaMatiasa, on će vam razjasniti da je đavo kneginjici predočio besramne slike.- Vadite mač da vam pokažem đavolsku predodžbu! Vi, službenici paklenih orgija!Ako ste vitez, izaći ćete na megdan bez oklopa na licu. Olivero, ugodniče propalih

ženetina i muških kr-petina, iziđi na megdan!Olivero neugodno zaskočen ipak mora da skine plašt i uzme od svojih prijateljamač.- Svi koji ste tu pripazite dobro na borbu!Mačevi se ljeskaju i krešu. Ivan navali na protivnika. Rumene sunčane zrake svrha Plješivice polijevaju pećinu, dvorac, borce na uzanom prostoru pred dvoromi dolje, niz strminu, daleko brdine i dolove.Nakon nekoliko sukoba Olivero je ranjen na licu. To ga zbuni i on stade uzmicati.- Stanite! - upozori on Ivana. - Ranite me gdje god vas volja, ali ne uhakazujtemi lice.- Nakazom ćeš ostati dovijeka! - vikne Ivan i nastavi borbu.Mačevi se ponovno ukrste. Svi razabira da Ivan nišani baš na lice lijepoga Olivera.Kad ponovno zadobije ranu na obrazu, trgne se Olivero, vičući:- Ne borim se. Smatram se poraženim. Ne vidim, lice mi krvari.Ivan se razjari, priđe k njemu i pljune mu u obraz.

134



- Sad se peri, djevojčurino! Vitez, plemić od osam koljena, strepi za svoje lice kaoplaćena milosnica.- Kneže, zaboravili ste da sam templar i kad ću ja i moji drugovi priseći da senisam s vama tukao niti se proglasio poraženim, vjerovat će nama i meni, a nevama koji ste drugovali s krivovjercima.- S lupežima sam drugovao, sa sinjom kukavicom koja nije dostojna da stoji na

pećini mojega grada. Ivan se okrene gore prema kuli i vikne:- Vojvodo, jeste li čuli?Vojvoda izađe na mali trijem kule i odvrati:, - Slušao sam sve i svjedok sam što se ovdje dogodilo. Sramite se, Olivero!- Dolje! - zapovijedi Ivan. - Nosite se, da vas ne poba-cam niz pećinu.Olivero povede svoje drugove nizbrdo, psujući:- Doći će dan kad će se lijepi Olivero kruto osvetiti.- Ali što će Konrad na to? Nismo ništa obavili - primječuje njegov drug. - Trebalismo ući lukavo u dvorac, pogledati je J1 tamo Radoslav. Sam je vrag knezadoveo na Okić.- Kraljica nije znala da je knez Ivan na Okić-gradu. zadao mi je tri rane naobrazu. Hoće li se brazgotine dugo zapažati?

.Maza t ćemo ih čudotvornom mašću - tješili su ga drugovi.Gore u kuli, na malom trijemu, Dorja promatra sunce što zapada za vrhPlješivice. I vojvoda se zagledao u sunce i prošap-tao:- Hoće li s njime zapasti i moj život?- Vi ste mi, vojvodo, vjerovali kad je i brat moj sumnjao da ne govorim istinu.Ima li što plemenitije što bi moglo osvojiti djevojčino srce? Bit ću vaša žena!

_ Spustio se na koljeno, uzeo rub njezina plašta i pritisnuo ga jia svoje usne.Uto se pojavi knez Ivan.- Dorjo, oprosti mi. Strašno sam ti skrivio. Nikad više ne čini ništa bez mene, nezataji mi nikada što god se dogodilo s tobom. Ja sam ti i majka i otac. Sada nekaMatias čini što mu drago, ti nećeš u samostan, sestrice.- Već sam vojvodi dala riječ".

- Usrećila si njega, sebe i mene. Ovaj će brak biti i Joaki-niov svršetak.Zatim su odlučili da Dorja ostane na Okić-gradu dok će vojvoda otići usamoborski grad.Gore, na drugom katu, piše knez Radoslav, a Mirena mu kazuje u pero.Radoslav napokon zaustavi posao:- Mireno, ti zaista vrlo brzo prevodiš evanđelje, a i bolje nego ja, ali za danas jeipak dosta. Izmučit ćeš se, sestrice - i on odloži pero, uzme joj knjigu i spremi jeu ladicu.- Tamo gore, kod prozora, treba da se odmaraš. Još si slaba, ponijet ću te.Ne dočekavši odgovora, uzme je na ruke i ponese je kao da nosi dijete,stepenicama, gore do prozora. Tu je posjedne u sjedalo uzidano u stijeni.

Kaštelanova žena donese im večeru. Prozbori s njima nekoliko rječi i opet ihostavi.- Donijet ću ti jelo onamo gore - reče Radoslav i uzme zdjelu, poklekne kraj nje iponudi joj da jede.Zašto me tako čudno gledaš, Radoslave? - zapita ona za-t- čudno? smete se on. - O ne, ja mislim ... ja se vrlo "ujem da se oporavljaš.Vjeruj mi, nisi više tako blijeda. Oči su vedrije, ljepše i plave su - baš kaopotočnice.tih •zabrinutost proviri na njezine nježne obraze i šapne202203Zar sva braća ljube svoje sestrice tako kao ti mene, Rado-slave?Očito zatečen ovim pitanjem, Radoslav utone u sebe i trenu, tak ostanenepomičan u jednoj misli. Ali odmah nakon toga us-klikne neizmjerno radostan:

135



- Ivan i Dorja! Kako Ivan ljubi Dorju! Mazi je, miluje nje. zinu kosu, cjelivanjezine oči i grli je. Vidiš li, on još više voli svoju sestru nego ja ushićeno će on.- Pravo veliš - odvrati ona, a njegova radost od toga otkri-ća prijeđe na nju.Radoslav se zagleda dolje kroz prozor i stadegovoriti:- Koliko sam večeri prosjedio ovdje s Dorjosn i ntcziuim bratom! Ona je naslonila

glavu na njegovo rame i čavrljala, a on ju je milovao kao svoje dijete.- Dorja je veoma sretna što ima tako dobrog brata, a i ja sam sretna što sadaimam brata koji je tako dobar i brižljiv prema meni - odvrati ona, mirno iuvjereno.- Kako je lijepo - šapće Radoslav - ovako u tom kutu, na vrh pećine, biti uza te,Mireno - sestrice!Onda Radoslav zašuti i onako se uvlači u sebe. Osjeća kako se negdje iz dalekihdubina njegove mlade duše uspinje tugaljivi suton u kojem je morao, silom volje,zakopati mladu ljubav da iude brat svojoj ljubljenoj.Dolje, kat niže u blagovaonici, sjede Dorja, Ivan i vojvoda. Zabavljeni suosnovama za budućnost. Vojvodino se lice rumeni, oči su mu osvijetljeneradošću, Ivanove odaju zadovoljstvo, a Dorja, spokojnim izražajem teško

izborenog mira, sva je preobražena i vedro sluša o vojvodinim namjerama zabudućnost.LOV SOKOLOVIMAU svojoj kolibi sjedi pustinjak Dragoša. Blijedo mu lice uvijek nasmijeno, gledaviteza Sokola strogim izražajem. Govori mu s po čitavajućim glasom:- Jest, ja sam htio Tajaninu dušu zadržati čistu. Osjećajući opasnost koja jojprijeti od njezine ljepote, odredio sam da ni s kim ne razgovara, samo s vama jer

je djevojci potrebna zaštita viteza. Ali, čini mi se da je Tajanino srce zalutalo.- Kad je kraljica ulazila prvi put na Grič, Tajana je htjela da bježi pred vama. Tosam razabrao iz njezine ispovijesti onog3 dana kad je iz dominikanskog podrumapobjegla k meni gdje s. je našli vojvoda i knez. Flavije je djevojku onoga danazaustavi u bijegu i stao joj proricati sreću da je tako vrati. Očarana

proročanstvom o velikoj sreći na kojoj bi joj i kraljica zavidjela, " djevojče sezaustavilo i vratilo.204- Vi ste, Dragoša, prvi pred crkvom izjavili ljudima da ona nosi u sebi sreću. Kadsam od Belka saznao da je narod počeo odjednom mijenjati svoje osjećaje premaTajani, pala mi je na um dobra misao. Recite, tko ne vjeruje u srećonošu? Savsvijet vjeruje da ima ljudi od kojih ti dolazi zlo kad te samo pogledaju, a vjeruju

još više da ima i takvih koji što prime u ruke pretvore u zlato, ako ga sretneš,posrećit će i tebi. Evo, na turniru dao sam javno dokaz da Tajana nosi sreću ikralj se pomamio, uzeo je nadvor.

__ Vi ste, dakle, htjeli da ona dođe na dvor?

- Treba mi ondje vrlo pouzdan glasnik. Znate da pripadam onima koji su sebipostavili životnim ciljem da oslobode narod od Joakimove strahovlade. Među ovespadate i vi, Dragoša. Banova leći je druge ćudi, ono jadno, od oca ostavljeno,osamljeno djevojče, posve se predalo vašem vodstvu, ona je zatajila sve svoječežnje i potpuno se predala vašoj osnovi da je uvedete u red svojih savršenihvjernika. Od Tajane nećete nikada stvoriti "svećenicu bogumila koja ne bi nikadaljubila. Tajana će ljubiti i mrziti, kao i svi drugi ljudi, samo u tome će biti razlikašto će njezina mržnja i njezina ljubav biti jača, no u običnih ljudi.- Baš to mi nalaže da Tajanu odvratim od svega što je zemaljsko.- To vam ne može uspjeti. Tajanin je udes da nosi sreću nama koji se borimoprotiv jezovite vlasti u rukama Joakima Pekto-ra. I sam kralj je na strani svojihizbavitelja, premda ih on još ne zna. Tajana je sada, uz kralja, srećonoša svihnas.- A kolika je radost da je postala apostolica moje bogumilske vjere!

136



- Moj Dragoša, vi znate - na isti put nas je navela vladavina Joakimova, a ne vašabogumilska vjera. Ima lijepih misli u vašoj vjeri kad se klanja istini, poštenju,dobroti, kad progoni sramne ljudske mane, ali ne mogu razumijeti protuslovlje uvašoj Vjeri ona obožava istinu, a progoni prirodu, najveći zakon pod suncem! Vitražite od svojih vjernika da se dadu goloruki ubiti od naoružanog neprijatelja kadvam ruši kuću - jer dotaći se oružja, smatrate grijehom. Kad bi tako smatrao i

neprijatelj - e, onda bi bilo krasno živjeti. Ali vi želite iskorijeniti ljudski rod kadsmatrate ljubav najcrnijim nedjelom. Ali o tome smo već često raspravljali, meni

je sada jedina svrha uvjeriti vas da Tajana nikad neće postati apostolica vaševjere.- Zato što ste je učinili sredstvom u svojoj borbi!- Ne, nikako sredstvom - nego srećonošom naše zakletve kojom ćemo savladatiJoakimovu razvratnu vlast i steći slobodu na zemlji.

_,_ !~~ Viteže Sokole, vaša je osnova već otprije bila da Tajanu siromašnukrvnikovu kćer dovedete na dvor? ~~ Kada se pročulo da kralj s kraljicom izBudima dolazi u zemlju -. nametnula mi se ta misao. Preuzeo sam dužnost205da, kao zakukuljeni vitez, budem zaštitnik najvećoj siroti pod ovim suncem,krvnikovoj kćeri. Budući da me vodi dužnost da podupirem borbu svojih

istomišljenika, možda ću biti prisiljen poći svuda kamo krene Joakim. Onda biTajana ostala sama.- Pod mojom zaštitom kako je i bila. Znate da .sam njezin učitelj - samo se moraprikazati neukom - i već sam mislio-našao sam u Tajani apostolicu kao u Mireni.- Danas je u vašoj blizini na širokoj livadi lov sokolovima. Bit će ondje i Tajana.Pitajte je neka sama odluči. Idem je dozvati.Tek što je zaštropotalo njegovo oružje, otvore se vrata kolibe. Uđe Tajana, svaomotana u muški plašt, na glavi joj muški šljem.Dragoša se začudi takvom odijelu, a vitez mu razjasni:- Sama mi je kraljica saopćila da su ona i kralj odlučili ovako odijevati Tajanu da

je ne mogu prepoznati Konradovi ljudi.- Došla sam po zapovjedi kraljice, želi posjetiti pustinjaka Dragošu za lova jer je

mnogo čula o njemu.- Šteta dragocjenog vremena! - odvrati Dragoša, a vitez oslovi djevojku:- Upravo dolaziš u horu. Dragoša želi razgovarati s tobom. Saslušaj ga.Omotana plaštem, okrene se k pustinjaku. Njegovo blago lice poprimi u ovomčasu strog izražaj učitelja.- Djevojko, treba da odlučiš: tvoj otac, koji te je protjerao, uzeo bi te opet natragi bit će ti dobar. Savjetujem ti da prihvatiš. Smatraj svoj dolazak na dvor teškomsudbinom. Dakle, što veliš?- Da idemo onamo kamo me uputi moj zaštitnik, vitez Sokol.- Promisli još malo.- Idem onamo kamo želi vitez.- Sama si izrekla svoju osudu. Čuli ste, viteže, - njezina odlučnost i odviše je

nepokolebljiva. Neka ide - a vi joj budite zaštitnik.- Znam svoju dužnost. Sada je dvostruko velika.- Vraćam se kraljici da joj saopćim kako je pustinjak Dragoša u svojoj kolibi - veliTajana.- A, ja ću te otpratiti do prvih lovaca. O svemu ćemo razgovarati sutra kaddoneseš kraljičine vijesti u kulu.Vitez s djevojkom iziđe iz kolibe.Široku poljanu okružili jahači, kraljičini uzvanici, kneginje knezovi, da gledajučuvene kraljevske lovce sokolovima. Uz kralj ću je u pozadini njezina lijepapetnaestogodišnja sestra ^r"1 " Crte lica, tamna put i crne oči izrazitonaglašavaju cigansko Pêtinl ljepotica. Nju ne zanima lov. Njezin pogled tražimeđu nepctf""1 hrvatskim odličnicima mladog, lijepog momka kojega joj kraljicastalno obećava za muža. Ali nigdje među prisutnima traga srebrnom viziru štosakriva nepoznata viteza o •206

137



r sanja i misli. S njime je u kuli zatekla svoju sestru. r jubornor je činismrtnim neprijateljem kraljici i na nišan svojihogleda uzima svaki Elizabetin pokret.Čitavu livadu okružili gledaoci koji sjede na sjedalima. Po sredini livade Stojekraljevski lovci. Svaki drži u rukama po jednog sokola, glave pokrivene krpama.Lovci zure prema nebu i če-Icaju da iz .šume nalete ptice. Kad se pojave, skida

lovac svojem sokolu krpu s glave i podigne ga uvis da bi opazio pticu u letu, aonda ga pusti. Sokolovi polete poput munje, nastaje boj u letenju, onda se čujekliktanje uhvaćenih ptica što ih sokolovi u kljunu donose svojim lovcima.Gledaoci zaboravljaju sve oko sebe i prate uzbudljive prizore. Samo Orhida lovilov za sestrom kraljicom. Iskoristivši lovačko uzbuđenje Elizabeta se iznenadapovukla prema pustinjakovom domu. Tamo u grmlju zasjat će na šljemu srebrnivitezov sokol. Krv uzavri u Orhidi. Uhvati uzde i upravi konja iza leđa lovačkihuzvanika. Zaustavi se iza leđa mladog dvorjanina i šapne:- Čujte, Ferenci, znam da ste kraljev uhoda. Ako vam kažem što znam, zaslužitćete kraljevu nagradu.- Varate se kneginjice Orhido, kralj ne treba uhode.- Naprotiv, i te kako su mu potrebni. I ja mu kanim poslužiti zato što me moja

kraljevska sestra muči, ne da mi za muža kojeg sam odabrala.- Zašto vam ga krati? - upita dvoranin.- Zato što se sastaje s njime u kuli. Zatekla sam ih - to je vitez Sokol. Jutros kad

je kralj s pratnjom otišao u Varaždin, iznenada se pojavi kod kraljice vitez, ali neu svojoj odori, nego u drugoj, sa žutim šljemom i viziromi. šaptali su. Ipak samčula da će se nešto dogoditi za lova. Razabrala sam riječi: "Sastanak kodAntunova kipa". Zatim: "Zavjera" i "Kamen-grad". Otišla je prema pustinjaku, alisigurno ima kod kipa ljubavni sastanak. Eto, rekla sam, pa bilo što bilo. Otimljemi viteza. Idite samo do kipa pa da vidite i čujete. To je moja osveta.I onda okrene konja, uvjerena da se mladi dvoranin Ferenci £eće ni časapredomišljati. Ogleda se pa kad su lovci i gledaoci bili najviše uzbuđeni, potjerakonja prema udaljenom Antunovu fopu. Stajao je na zidu, pokriven krovom od

dasaka, usred gustog Ennlja. Ferenci priveže konja u šumi, a on se uvuče izmeđušikare 1 zida. Već nakon pola" sata opazi žutim vizirom zastrtog viteza "?* k°njukako dolazi prema kipu. Odmah zatim pojavi se kra-Ju°a u Pratnji rođaka Rufe.Sve troje tiho vijećaju. Ferenci se -enio od straha.. _ „__ .-*",. wy^. ljujjc inio vijećaju. Jherenci se -"v-.no od straha. Ako gaotkriju, neće živ napustiti ovo mjesto. Cl"abeta je"požurivala šapćući:Tlo,."~" Ni časa ne čekaj, Joakime! U našim je rukama vlast prekoljica ~a su odjurili, vitez u žutom šljemu svojim putem, a kra-s Rufom ravno kpustinjaku. Pred kolibom siđe.207Idem u kolibu, samo toliko da imam njegovo svjedočan.. stvo da sam bilaovdje, a ne na zavjeri s Joakimom. Kad izađem onda je na tebi da kraljevića

izručiš u ruke otmičarima - ali pazi na Tajanu.Rufa otvori vrata kolibe i kraljica uđe. Njezine se oči upiru u Dragošu, s izrazomčuđenja. On je ustao, ali ne. kaže ni riječi dok ga ona promatra sve višeiznenađena.- Ti si, pustinjače, mlad? Čudno. Rekoše mi da je ovdje bio neki starac i nestao.Ali gdje sam vidjela ove tvoje oči? Govori tko si?- Pustinjak Dragoša.- Nije istina. Poznam tvoj glas i oči. Nisi li bio među mudracima u Budimskomdvoru?- Ni u mislima.- Sto te dulje gledam i slušam, to sam više uvjerena: ti si jedan od budimskihmudraca što u kuli mudrosti traže kapljice vječne mladosti. Jest - ti si ih našao ipobjegao iz Budima, ukrao kapljice vječne mladosti - zato si mlad. Vidjela sam tena vijećanjima s mudracima. Obećavali ste mi sasvim sigurno pronaći eleksirživota - a kad si ga našao, pobjegao si ovamo.

138



- Onda vas ne bih dočekao u kolibi.- Promijenio si staračko lice mladenačkim, ali u sjećanju su mi ostale tvoje oči iglas. Daj mi kapljice otete u kulimudrosti.- Jadna mudrost koja traga za vječnom mladošću, a nije ni pokušala tražitidobrotu.- Upamti - bit ćeš uhvaćen kamo god kreneš.

Onda napusti kolibu i naredi jednom od svojih Kumana da još danas pretražipustinjakovu kolibu i, ako nađe, neka donese na dvor sve tekućine, trave ilimasti. Zatim se kraljica okrene k Tajani koja već čeka među dvoranima:- Slušaj, Tajano, nakon lova želim prirediti večeru. Idi u našu palaču i odnesiodredbe. Pratit će te Rufa, kraljević i vitez u žutom šljemu. Ne morate se viševraćati u lov.Rufa odvoji određene pratioce i krene.A Elizabeta potraži pogledom viteza Sokola. Stajao je daleko od pratnje, čekajućii ne polazeći joj u susret. Ona se uspravi kao da želi njegovim očima nametnutigipku ljepotu svojeg stasa u haljini od crvene tkanine. Ispod crvene, zlatomvezene kape, spuštaju se po grudima pletenice ovijene vrpcama. Približi mu sepolako, skrivajući svoje drhtavo uzbuđenje.

- Kud vrludate, viteže? Zašto se ne pridružite kraljevskim lovcima? Bar sada nijeJoakim na dvoru.- Ali Rufi nije dalek put do njega.- Uhodite mojeg dvoranina? To vam zabranjujem. vam po stoti put: samo prekoJoakima bit će Astra vaša.- Kad bih nju, jedinu sreću svoga života imao steći nj vom pomoću, tad bih se tesreće odrekao zauvijek.208

__ Vaša drskost samo je ljubavno ludilo. Zato vam budi croŠteno i upamtite:Astra čini sve samo za vas. * - Najvolio bih sve odbaciti i zaboraviti - dignuti jei ođni-ieti netragom.Ona se povuče od njega u nekom strahu i šapne:

__ Saberite se. Pratite me k mojim lovcima i budite malo prijazni s Orhidom.Progoni me ljubomorom zbog vas, a to mi iirnalo ne zaslađuje život. Dođite!Vitez je jašio kraljici slijeva. Krenuše ravno onamo odakle su odzvanjali lovačkirogovi.Upravljala je konja korakom kao da taj put želi štoviše produljiti. Samo katkaduputi vitezu po koje pitanje da sakrije pred dvoranima slast što je obuzima odnjegove blizine.Napokon su stigli na poljanu. Lovci puštaju sokolove, a svi ostali potpuno supredani uzbuđenju, promatrajući svakog sokola u njegovom divljem letu zapticom.Kad spaziše kraljicu kojoj slijeva jaši vitez Sokol, kao da se pozornost s lovaskrenula k njemu.

Ugledavši ga s kraljicom, Orhida upravi konja k njoj i nasmije se zlobno:- Nije loš taj pustinjak.- Našla sam ga tamo i dovela -k tebi. Sad možeš razgovarati s njime o čemu tevolja.Makar je plamtjela od ljubomore, ipak se svaki čas obraćala vitezu, očekujući da

joj nešto kaže. Uzalud, on ne reče ništa, mirno promatra nastavak lova.PRIVIDNA OTMICAivora.I?in l™?*k Rufa sa trojicom svojih Kumana ^^ Jašl kralJev* i uz pustopašaupodsmijeh pojavu u odori kraljevskog paža.v kloûkom l vLdrom na Koi pridruži se Rufi. U " ^ St°m prema Griču> s*edneÔ nečemJarak-.- Guštara PokraJ ceste <>• odjevenih vojnika na konjima preskočili su

139



Ce/tU " u tren oka ih °Pkolili- Rufa i tegova Je. Kr;" -l gnu mačeve" a "t" " žutomklobuku podigne oruž-cmoi w- - se .^Prepasti. Tajana gleda ukočeno. Vođa četeu J âcigi poviče:^- Jko se drzne braniti, ostat će na cesti vranama na veselje. *"~ Sto hoćeš odnas? - pita kraljević.14 "kmeni Inkvfaitori

209Otkupninu - odgovori vođa. - Budite li se pošteno vla. l dali, nikome nećepasti ni vlas s glave. A ovo je kraljević? Lijepo | momče. Kralj će mi za nj datimnogo. Ti tamo očito si dvoranin? - oslovi on Rufu. - Dobro. Idi i javi kralju:Tomo Crni traži zlato u ime otkupnine za zarobljenog kraljevića.- Kralj nije na Griču, već u Varaždinu - odgovori Rufa. -Valja poći kraljici.- Nema ništa od toga. Kraljica ne odlučuje o kraljevskom blagu. Nego idi kralju uVaraždin i javi mu moju poruku, a dotle f ću zarobljene povesti sa sobom.Naprijed! Držite se lijevo uz ] šumu, a ti, dvoranine, desno. jjRufa se povuče desno, gledajući kako su zarobljeni krenuli j prema Savi, jašućitrkom. Kad su bili daleko, Rufa se uvuče u lgrmlje.

Tjeskoba obuzme Tajanino srce, ali se drži na konju čvrsto, skrivajući plaštemdjevojačko tijelo. Uz nju tri dvoranina i kraljević. Vitez u žutom klobuku zaostao je s vođom napadača.- Joakime, - reče Tomo vitezu pod žutim šeširom - to je budalaština. Mislio samda će biti okršaja, bitke, a vi mi vodite tri dvoranina - tri magareta.- Krvi bi se tebi htjelo. Znam, ali meni je da što prije stignemo na Kamen-grad.- Barem recite čemu vam kraljević. Zašto ga otimljete? Dase osvetite kralju?- -To su moji poslovi. Reci mi radije kako su ti iz Loboraoteli kneginjicu.- Da je bila u mene, nitko je živ ne bi odveo. Nije bila. Da jest, ne bih bio danasvaš otmičar. Ali radije vi recite meni - je li istina da je ona napola vjerena s

vojvodom?- Kad sam bio na dvoru, kralj je preda mnom krio te namjere, čak i predkraljicom. Ona mrzi tog žutog vojvodu, baš kao i ja. Ipak moje uši dopiru sve dokraljeve odaje pa znam da je među njima bilo dogovoreno sve za vjenčanje.- Eh, velim vam - neće je žuti uzeti - tako mi časti mojeg mača. Neće, dok mi neiscuri posljednja kap krvi.- Tomo, mogao si se za to pobrinuti kad je bila u tebe.- Nije bila! Da jest, ne bi on više imao volje da je vjeri. Sasjeći ću ga na hiljadekomadića da mu ona ne može ni truplo pokopati. Nahranit ću jastrebe njegovimsrcem ili ću zaustaviti svoje momke i povesti kraljevića natrag na Grič. Govorite!- Lud si, Tomo. Zar ne 2naš da sam u kraljevoj nemilosti. Otkud" da znam gdje jevojvoda? Okićki knez vratio se na Gric prije dva dana s kneginjičinom služavkom

pa opet nestao. ^ saznat ću gdje je on i gdje su drugi. Neće biti dugo - sve <5uJa znati prije svih ostalih.- Razumijem. Otimljete kraljevića - tu se nešto krije proti* kralja - nešto teže? s210l- Ne brini se za moje stvari, već žuri. čekaju me prijatelji, na ugovoreno mjestotreba da stignem čim padne noć.Joakim podbode konja, a Tomo ga slijedi.Oni sprijeda brzaju. Nenavikla tako dugom putu na konju, a i od strepnje ineizvjesnosti, Tajana se pokoleba na sedlu. Joakim pohita k njoj i zadrži je.Kraljević je tješi:-Ne boj se, curo, iskupit će me kralj - a ja ću tebe.- Cura? - začudi se Tomo. - Tko je ona?- Kraljeva srećonoša, služavka Okićke kneginjice - odvrati jedan od dvoranina.

140



- Srećonoša! I baš je ponijela sreću sa sobom! Kozače, uzmi je ti k sebi da jojbude lakše na konju.- Ne ja mogu sama - prosvjeduje Tajana.- Od ove otmice želim imati koristi i ja. Za tu curu nema nikakve otkupnine. Uzetću srećonošu kralju ispred nosa. Poslužit će mi.- Sto? Za nju se nismo pogodili. Tomo, uvijek si održao riječ - zabrine se Joakim.

- Dakle, zato ste je poveli sa sobom da vam osnova ne pođe po zlu? Ne bi Tomobio vitez otimač da vam ne otme - sreću. Tomo zatrubi u rog.- Sto je? Zašto ih zaustavljaš? Obećao si mi da ćeš poći do ugovorenog mjesta.- Zašto? Uzet ću srećonošu pa idem svojim putem.- Pomahnitao si. Pljuješ na svoj obraz.- Nema dalje razgovora o tom, uzimam je sobom. Njezina je služavka.- Mahnitost za kneginjicom obeščašćuje te. Do sada si bio uvijek pravi vitez.- Odsad ću biti đavolski.- Tomo, samo još riječ. Pravo si naslutio. Kraljevića vodim zbog važne osnove.Čuj, prije nego mine tjedan dana, bit ću ja gospodar u ovom kraljevstvu. Ako mipustiš srećonošu, neću dopustiti brak Okićke kneginjice s vojvodom, nego ću tinjega predati da radiš s njime što ti volja.

Promišljajući o tome, Tomo se pokoleba:-• čime mi jamčite da ne lažete?-^- Jamstvo je lako. Vojvoda je posinak češkog kralja koji je neprijatelj mogsaveznika Rudolfa Habsburškog. Bit ću ti zahvalan da ga ne moram ja micati sputa. Ovo ti je dovoljno, jamstvo ?a ću održati svoju riječ, čim ja dođem na vlast,pogostit ću te *ao vojvodu kruhom i soli.7" Uvijek se naši poslovi dobro slažu. Dakle - za vojvodaPuštam vam srećonošu. Vojvoda mi je draži od svih sreća nasvijetu.âstav*ii su Put poljanama i konačno izišli na cestu. Noć je davno prikrilazarobljenike i njihove pratioce.211U tmini začuje se topot konja s protivne strane. Neki jahači dolaze im u

susret.- Skrenite s ceste - komandira Tomo.Nedaleko od njih svijetli se baklja u ruci nekog jahača.- Spasite nas, zarobili su kraljevića! - čuje se povik s To-mine strane.- U pomoć! - čuje se kraljevićev glas. - U pomoć kralje. vicu Ladislavu!Bakljonoša preskoči grabu. U sjeni svjetla razabiru se tamni obrisi. Ljudi sesudaraju, mačevi tresnuli, povici, odredbe padaju u mraku, žestoko odzvanja unoćnoj tmini. Tad se uzdigne Tomin glas:- Natrag moji momci! Ne dam vas pobiti - njih je dvaput toliko.Za Tomom nagnuše svi njegovi momci. Oni drugi ostali su na poljani. U svjetlubaklje zacrveni se Joakimova crvena brada. Na glavi umjesto žutog klobuka, imašljem, a na sebi veliki crni plašt. Sav zadihan, približi se Ladislavu:

- Vi ste to, kraljeviću?- Joakime? Hvala vam. Oslobodile ste:me. Bit ću vam uvi-jek zahvalan, i ja i mojotac. Razbojnik nas je vodio da čekamo otkupninu.- Hvala Bogu da sam sa svojim prijateljima naišao na vas. Tu je Pakrački knez,knez Zvonigradski, knez Nikola Gising i drugi moji prijatelji.- Hvala vam, gospodo. Vodite me i branile me.- Sada valja paziti - reče Joakim. - Razbojnici su pojurili prema zapadu da skupeveću četu. Nama je, dakle, poći protivnim smjerom. Najbolje će biti da pođemo uKamen-grad. Taj nam je uz put, a ondje ćemo najsigurnije sakriti i obranitikraljevića.- Vodite me kamo vas je volja, samo što hitrije! - zadovoljno će kraljević.Zvukom roga dozivali su kraljevića i pratnju, ali se nitko "ne odazove.

__ Možda se vratio na Grič? Rufa je zaslužio kaznu Što mi ne javlja kamo ide.I svi krenuše u grad. Orhida se smiješila, razabirući da kraljev uhoda Ferenci nijemeđu dvoranima.

141



Stigavši u kraljevsku palaču na Griču, kraljica se brižljivo raspitala za sina, a kad joj rekoše da se nije vratio, dade sazvati sve dvorane u svoju odaju.- JBit će da je kraljević opet umaknuo, kao ono u Samoboru, da trči zadjevojkama. Moramo ga potražiti.Dok je ona još u riječi, naglo se otvore vrata, a Rufa uđe sav blatnjav i kuštrav.- Svijetla kraljice, - reče on, pokleknuvši - dogodilo se zlo.

- Veliki Bože! - usklikne ona zalomivši rukama.- Kraljević je želio otići sa mnom na Grič, kad cestom navali na nas vitez Tomo,zarobi kraljevića i trojicu dvorana, a mene pošalje da donesem otkupninu.Jadikujući, klone kraljica na stolac, a Rufa zapita:- Da pođem kralju?- Ne, nikako, ubio bi ga jad. Idi, dat ću ti zlata koliko god vitez zatraži. Otkupi misina i srećonošu. Kralj ne smije saznati ništa dok mu otimač ne vrati sina.Elizabeta pošalje zabrinute i uzbuđene dvorane iz sobe, o onda tiho pita svojegpouzdanika:- Je li sve svršilo dobro? Je li kraljević vikao?- Nije, samo se je prepao. I srećonoša je bila prisebna.- Pravo vele - gdje je ona tamo sve ide sretno. Poći ćeš smjesta, tobože, k vitezu

Tomi. Trebamo sedmicu dana. a dotle je sve svršeno.Kraljica je lov u Kratkom Dolu obustavila tek o zapadu sunca. Kao da se nijemogla rastati s vitezom Sokolom koji je čitavo vrijeme promatrao uvježbanesokolove u njihovu letu tia ptice. Kraljica bi mu katkad dobacila kakvo pitanje.Kad je dafl znak za obustavu lova, Elizabeta se obrati vitezu:- Iduće subote čekam vas opet na lovu. Doviđenja, plemeniti viteže.On smjerno pozdravi kraljicu, a zatim Orhidu i potjera konja duž poljane u šumu.Kraljica se ogleda na dvorane:-• Gdje je kraljević?- Uzvišena kraljice, on se nije vratio - odgovori- Od pustinjaka krenuo je s Rufom i s trojicom momaka.212

UROTNICIU kuli Kamen-grada okupili se oko Joakima njegovi prijatelji - stari knezZvonigrada, knez Pakraca, Nikola Gising i još dese-"* pristaša. Kroz strijelnicudopire do njih fićukanje bure što loinata šumom. Stisli se oko uljanice na stolu iraspravljaju jed-Va čujno. S kule zatrubi rog. Svi digoše glave. Nikola Gisingpotrči napolje j doskora se vrati, vodeći svojeg plavokosog brata.-• Henriče, - oslovi ga Joakim - već sam mislio da nećeš i doći.Teško mi je bilo odlučiti se da jašim tako daleko. Još mi Je zacijelila rana od mačakneza Okićkoga. Vratit ću mu tako mi213Pusti sada to. Što se govori na Griču?- Da je kraljevića oteo Tomo Crni i zatražio veliku otkupninu koju je kraljicaodmah poslala u Lobor

- Dobro nam služi sreća. A sad, Henriče, šuti i slušaj. Kraljevića je Tomo oteosamo prividno, a i mi smo ga samo prividno oslobodili da ne bude sumnje i da gamožemo dovesti u Kamen--grad, on nas smatra svojim izbaviteljima, a nama to i treba.- Zašto mu niste odmah rekli? Mislite li da on ne bi pristao na naše osnove?- Dragi moj Henriče, naš kralj bio je malo stariji od našeg kraljevića kad mu jedodijalo da čeka na smrt Bele IV, pa se sam svojom voljom dao kriomice okrunitikraljem i lijepo zakraljevao u Požunu protiv svoga oca u Budimu. Ali Ladislav nijesamo mlađi, nego je zapravo budalasto momče, nema kraljevskog osjećaja. Nje-ga ne možeš samo tako navesti na urotu protiv oca, baš zato Što nije odvišepametan.- A vi držite da će vam uspjeti okruniti ga kraljem i da se kraljevske čete nećebaciti na vas?- Ne boj se. Rudolf Habsburški već je obaviješten. Poslat će mi u Stolni Biogradsvoje čete, preodjevene u templare, a mi ćemo povesti sa sobom svu momčad

142



mojih prijatelja. I onaj moćni Kon-rad u Laškoj vaši, moj je saveznik. Već jeobavijestio papu da ga Stjepan vara i da neće poslati vojsku na krivovjerce.Konrad će se pobrinuti da oni koji se protive kraljici regentici, budu udareniprokletstvom.- Kad krećete u Stolni Biograd?- čim stignu naše čete ispod Zvoni-grada i Pakraca. A tvoja je dužnost da s Griča

javljaš za nama što će kralj poduzeti da traži kraljevića. Vijest da ga je oteoTomo, zavest će nam trag.- Dobro, učinit ću sve, znate da se nikad niste prevarili u meni. A hoće li kraljevićpristati da ga krunite?- Kad stignemo u Stolni Biograd, pustopašnog ću dječaka pridobiti kad mu rečemda će sada biti kralj i gospodar, živjeti-kako hoće i birati djevojke po miloj volji. Aon drugo i ne traži. Dakle, Henriče, treba da se spretno uvučeš- kraljici od kojećeš dobiti vijesti. Sada, prijatelji, idemo na počinak.-Svi su ustali tiho i izlazili iz kule. Joakim i Henrik ostali su posljednji. Henrik upita:- Nego, hoću da vas pitam: što je s kneginjicom Okićkom?- Jedva si ustao od mrtvih, a već hvataš suknje. Ne zaplet mi sada ženske u tajvražji posao.

Vi znate da sam je zaprosio u kneza Okićkoga i kad se ono* liko brinula za knezaRadoslava, uvrijedio sam je pa me je OKic-ki tako duboko zasjekao. Osvetit ćumu se najbolje ako ga vi P°"-" te da mi da Dorju za ženu. Kažu da je hoće vojvoda Bela. B°-.am bio prvi prosac.

_ Ne samo da ćeš je dobiti, nego ću te postaviti za bana, pa kad kneginjica budebanovala, Ivan Okićki mora da uđe među moje pristaše. Dorja će biti tvoja! _Tvrda vjera?

__ Tvrda kao pećina. Porazgovorit ćemo se u mojoj ložnici. Samo moram prije dapogledam što radi naš budući kralj.Kad uđoše kraljeviću, on ih nestrpljivo zapita kada će krenutikući.

.- Kad nam dođe pomoć. Razbojnik Tomo sakupio je veliku četu i sakrio se uzasjedu. Naš put na Grič zatvoren je sa svih strana. Ako ne dođe nikakva pomoć,mi ćemo već uzmaci, krenuti drugim putem.- Dosadno je. Kad biste mi otvorili vrata do kraljeve srećo-noše, bilo bi veselije.- Ne mogu to, kraljeviću, mogla bi nam zaželiti nesreću, a onda bismo opet zapaliu zlo. Samo malo strpljenja, kraljeviću! Kad vi jednom budete kralj, neće vamtrebati da vas čuva srećo-noša.- Na svakoj .stepenici palače imat ću lijepe robinje, zar ne? - upita on- Koliko god zaželite.- Kad li će to da jednom bude! - uzdahne Ladislav. - Htio bih da sam kralj.Joakim ga zadovoljno pogleda i smjerno se oprosti.- Kad budem kralj, nagradit ću vas kneževskom čašću • šapne kraljević svojim

slugama, - ako mi sutra prokrčite put k onoj curi. Tko me ne posluša, kad budemkralj, .umrijet će u tamnici. Odaberite, vi, pseta!Već treći dan svog zarobljeništva provodi Tajana u odaji kaštelana Kamen-grada.Ključareva žena nosi joj hranu i razgovara s njom, a onda opet odlazi. Joakim joj

je rekao da vitez otimač čeka u šumi, da su opkoljeni i ne mogu krenuti na Grič.U tom uvjerenju mirno čeka u potpunoj samoći.Pošto je večerala i pričala s ključaricom, vrata se naglo otvore. Na pragu stojikraljević, rumen i nasmijan. Tajana se prepadne. Kraljević zatvori vrata i rinezasun.- Ovu noć zamijenit ću ja staru nakazu koja te ovdje čuva - naceri se Ladislav.Tajana pozove ključaricu, ali se Ladislav nasmije:- Predomislit će se da uđe. Vani stoje moje sluge.Učas skoči Ladislav da je zagrli. Tajana se sklone iza ležaja.-- Zadavit ću te, budeš li izmicala, krvnički gade! Smjesta dođi ovamo! vikne ondok se ona, ne odgovarajući mu, pazi na svaki njegov pokret.

143



Mladić skoči preko ležaja. I opet Tajana potrči, hvatajući pogledom j mislimaprozore do kojih vode stepenice, zaleti se goreh A, l215i trgne sa stijene na tobolcu viseći luk. Potpuno prisebna, hitrinom najbržegstrijelca, napne strelicu prema kraljeviću. To gazaustavi.

- Smeće, ti ćeš gađati u mene? Ne znaš ni luk držati!- čuvajte se, kraljeviću, prostrijelit ću vam oba oka.- što? Ti meni?- Prostrijelit ću vam klobuk - reče ona i kraljević jedva što je htio da potrči k njoj,razabere da mu je klobuk odletio sglave.- Ne mičite se! Pogađam sve što hoću - rekne ona i stadegađati redom. Kraljević u čudu stoji kao ukopan ispod stepenica, gledajući kakoTajana gađa sve što unaprijed odredi.Razabravši da je poražen, kraljević potrči prema vratima tri-jema. Tajana jeostala, držeći još uvijek napeti luk. Sa trijema čuje viku, hitne korake i dozivanje.Uđe Joakim sa svojim prijateljima.

- Što si učinila, djevojko? Siđi dolje! - zapovijedi Joakim.Sav zaduhan i razbješnjen, uleti kraljević, vičući:- Ovo smeće htjelo je da ubije kraljevića - budućeg kralja. Bacite je u tamnicu,tako zapovijedam ja, kraljev sin. Joakim i knezovi zagledaju se u neprilici.- Jeste U čuli? - nastavi kraljević vikati kao izvan sebe. -U tamnicu je zatvorite!-• Kraljevićevoj želji mora se udovoljiti. Siđi, srećonošo!- Vama nisam srećonoša. Donosim sreću samo onome kome ; hoću, a vama nedam ni mrvice sreće - ne dam.- šuti - šuti! - vikne Joakim prestrašen kao da sva njegova osnova leži oborena uprahu.- Zašto si to izrekla? Što sam ti skrivio?

- Obećali ste mi da ni jedan muškarac neće proći ovim tri-x * jemom, akraljevića ste pustili da me napastuje. Ovo će doznatif vitez Sokol i kralj.- U tamnicu, jeste H čuli?! - viče kraljević. - Neka gnjijeubojica kraljevića.Tajana govori usplamćena i zažarena, sa samouvjerenjem danjezina riječ prodire do neke više sile.Joakimu se čini da su njezine riječi gromovi koji razaraju jlnjegove utvrde*.Uto dvoranom odjekne trublja. Svi se u sobi trgnu. Joakiiflj problijedi. KnezPakrački potrči k vratima. Kraljević preplašenozine.

- Kralj! To je njegov trubač.Zanijemili su kao da stoje na stratištu.- Kralj - kralj! - uzvikne Tajana i baci se na koljena, dižući u ekstazi ruke,ushićena preokretom koji joj u dušu ulijeva bezgranično samouvjerenje otajnovitoj moći sreće.- Zatvorite je, - šapne kraljević - odat će me kralju.216

_ Kralj će me izvesti iz tamnice - odgovara Tajana, - a na vas neka padne...Joakim se baci k njoj i rukama joj zatvori usta.- Umiri se, djevojko! Luda si - neću te zatvoriti. Kraljeviću pregnite svoj bijes,nesreća će pasti na vas i na nas. Idemo brzo, kralj je pod zidinama.I on izgura kraljevića na trijem, a ovaj moli:- Ne kazuj te mu ništa.

144



_ Ne bojte se, ali vi treba da kažete kralju kako smo vas spasili jer će misliti daste pobjegli i oteli s Griča njegovu srećo-jiošu. A onda vas nitko ne bi mogaoobraniti. Idite i čekajte kralja gore u dvorani.Hitro potrči kraljević trijemom na kojem su se stisli Joakim i njegove pristaše.- Izdani smo! - šapće Nikola Gising. - Što sada?- Tko bi nas mogao izdati? Ni Rufa, ni Henrik, ni Tomo - reče Joakim. - Sve mi se

čini, ova je djevojka svojom moći dočarala kralja ovamo. Jao onome tko se njojzamjeri.- Ne jadikujte. što da radimo - to nam recite. Da bježimo? Kamo i kuda?- Nema nam spasa. Nego ti, kneže Zvonigradski - tebe je-kralj od svih nasnajviše pazio - idi za kraljevićem i čekaj da čuješ što će on reći kralju.Dolje je kroz vežu ulazio kralj s velikom pratnjom, s nekoliko plemića i knezomOkićkim, a iza njih brojna četa. Stepenicama zvekeće oružje. Tu stoje kraljević iZvonigradski knez. Ladislav pokleknu u znak pozdrava.- Ti si ovdje? što je to? Gdje ti je majka? A vi, kneže, što-radite tu s kraljevićem?- On će sam uzvišenom kralju ispričati kako smo dospjeliovamo.- Razjasnit ću vam, oče - promuca kraljević. - Lovili smo-k>v sokolovima.

On ispriča -kako je pošao s Rufom i dvoranima na Grič da odnesu zapovijedkraljice za večeru, a onda je na njih navalio-vitez otimač i zarobio ga. Nastavikako su sastali u tami jahače, a on je vikao u pomoć i ovi su ga oslobodili.Nekoliko puta udari se kralj po koljenima, čudeći se njegovusazivanju.• ~~ Dakle, tako je to bilo! E, objesit ću ja tog lupeža koji te je zarobio. Objesitinaočigled svijeta. A što još radiš ovdje? Zašto se niste vratili na Grič?tojn"""" 2ato što nas je otimač čekao negdje u šumi s velikom če-pot,-~~"0<*vrati Ladislav, - ali sada se vas sigurno preplašio i~~ A gdje su tvoji spasitelji? Kneže Zvonigradski, dovedite ih.217Kad se knez zaputio iz dvorane, kralj stane nasred sobe, za-okruži pogledomsvoju pratnju, oštro gleda mladog dvoranina Fe-rencija, ali ne reče ništa. Knez

Okićki stoji mirno, zamišljeno.on šuti.Knez Zvonigrada brzo je ulazio s Joakimom i svojim prija-teljima. Kralj ih pogleda prijazno.- Gospodo plemenita, dogodilo se čudo. Htio sam u Varaždin, kad onamo prekoDrave dođe najbogatiji ugarski knez Batori da kupi od mene jedan dvorac, a jaodlučim prodati Kamen-grad, pa smo tako smjesta krenuli u Kamen-grad. I evo,što sam ovdje našao. Ali otkud vi ovdje?- Uzvišeni kralju - odvrati knez Zvonigrađski - poznato vam je da je banu Joakimupo drugi put nestala kćerka i pošto se pridigao od bolesti, zamolio nas je da snjime pretražimo čitav kraj, ne bismo li što saznali o njegovu djetetu. Lutajućitako seli-ma, noću siđemo na cestu i čujemo kraljevićev glas kako traži pomoć.

Eto, tako je bilo.- Joakime, sa svojim prijateljima spasio si mi nasljednika prijestolja od sramotnogzarobljenja. Među nama bilo je velikih nesuglasica, ali ovaj tvoj čin je tako velikda bih se ogriješio kad ga ne bih znao dostojno nagraditi. Neka je svezaboravljeno. Pruži mu desnicu.U prvom času svi su zapanjeni. Joakim se duboko pokloni, aglas mu dršće:- Svijetli kralju, oprostite mi ako sam pogriješio. Kruto sam i !. platio uvjerenje dasu djela mojega kralja jedino spasonosna i do-1bra za kraljevstvo. Hvala vam što ste mi vratili svoju milost. ; - A sad, nekase priredi gozba da proslavimo taj sretni dan.Ogladnio sam.Kralj sjedne. Njegovo neobično blijedo lice začudi sve.

145



A gdje je moja srećonoša? Kad su vas zarobili, onda je i ona ovdje. Znam ja zaštosam tako u horu stigao ovamo na Kamen-grad. To me je ona dočarala svojommoći. Jest, ja to već, unaprijed znam.Dok su pošli po Tajanu, kralj je prikazao Joakima i njegoveq pristaše knezu Batariju. Ivan Okićki, povučen u kut, s pritajenim

/i nezadovoljstvom, promatra kralja kako podiže Joakima u milost.; Tajana uđe u dvoranu, potrči prema kralju i baci mu senoge, uskliknuvši kao izvan sebe:- Uzvišeni kralju, neka vam je sreća, zdravlje i život, oslobodite me tamnice!Tamnice? - začudi se kralj. - Tko bi tebe smio baciti u tamnicu? Govori, optuži ga,pa bio to i kraljević.- Jest, napastovao me je, a ja sam se usudila, oprostite ̂ ;; kralju, usudila samse da uperim strelicu u njega pa me je "a | zatvoriti. Zlo sam uradila, ali moralasam se braniti, kako sam najbolje znala. Kad me je htio zatvoriti, stigli ste vi.Poražen, ovim riječima, kralj nije dugo smogao riječi.218

__ Gospodo, čuli ste i sad sudite: nije li uistinu tome djetetu podijeljeno, ono na

čemu i mi kraljevi oskudijevamo? Morao sam doći da je spasim iz tamnice jer njuštiti sreća. Onda se obazre k svome sinu: __ Sine, strelice čiste djevice uprle su se u tvoje grudi. Pazi da to nije put tvomeudesu. Ako strelica jednom odapne? Pazi što rekoh - ako još samo jednomšvigneš pogledom ovo nevino dijete protjerat ću te u samostan. A ti, djevojko, idii moli sreću da mi očuva sreću i zdravlje.

_- Dan i noć ću moliti za vaš dug život i zdravlje jer ste dobri i plemeniti rečeTajana glasom punim zanosne zahvalnosti. Onda ustane, pođe do sredinedvorane i spazi kneza Okićkoga. Nije se usudila progovoriti, ali u njezinim jeočima lebdjela molba da je odvede odavle. Očito je razumio i zamolio kralja:- Svijetli kralju, dopustite da je odvedeni njezinoj gospodarici.- Sutra u zoru putujemo svi zajedno na Grič. Ne bojte se, kneže, ona je sada pod

mojom zaštitom i nitko neće smjeti da je dodirne. Neka kaštelan pozove sveslužavke pa im odredi što im je činiti da mojoj srećonoši budu na pomoći. Mojastraža ima je čuvati, a vi, gospodo, zabavite se dok ne bude gotova večera.Polagano izašli su svi iz dvorane, samo su uz kralja ostali njegov peharnik Geza idvoranin Ferenci.Kralj klone u naslonjač i uhvati se za križa:- Od onog časa, kad sam tu pred kamen-gradom pao s konja, sve mi je gore.Zašto sam pao? Nisam ništa znao o sebi?- Pali ste od slabosti, i uzrujavanja, svijetli kralju. Nije to mala stvar - ovako juritiu takvom uzbuđenju.- Pravo veliš. Nije to mala stvar. A ti, Ferenci, što veliš? Jesi li čuo što je moj sinrekao o toj otmici?

- Sve se slaže s onim što sam čuo kod kipa sv. Antuna. Dalje ne znam, nisamnikoga slijedio jer sam smjesta pohitao da javim svijetlom kralju što vamspremaju.- U onom času, kad si mi to saopćio, .bio sam tako obezum-Jjen da te nisam nipitao otkud znaš da su se oni imali ročiti kod KlPa sv. Antuna?- Mlada kneginjica Orhida mislila je da će se kraljica sastati s vitezom Sokolom teiz ljubomore da joj kraljica otimlje So-°la, odala je sve da vam javim. To jenjezina osveta.Kralj se počne grohotom smijati, držeći se pri tom za križa:- Kumanske kćeri žderu same sebe! I da ne grize crv onu u.^za koji dan moj bisin bio urotnik, moj protukralj. Pazi, a, što ti velim: opet je sve to učinila svojommoći ona, srećo-0-Sa; Nisu mj izmaknuli. Dobro je to - vrlo dobro. Idi, Ferenci,am se slabo, ali bit će bolje, ona mi je zaželjela zdravlje i život. Idi nek sreauzIdi, neka spremaju gozbu.

146



219U Joakimovoj odaji stoje njegove pristaše i zadovoljno šapću;- Nisi se nadao, Joakime, da ćeš još danas biti uzdignut do prijestolja.- Nešto prije nego što sam se htio uzdići nad - prijestolje.- Baš tvrdo vjeruje u Tomicu i našu pomoć kraljeviću - primijeti Nikola Gising, aPakrački nado veže:- Naša osnova ipak je razbijena.

- Sve je kriv kraljević zato što je napastovao srećonošu - ljuti se Joakim.- Pijan si od čarobne moći ove cure.- Zato što je čarobnica. Ima sreću u desnoj i lijevoj ruci.OSVETAJutro je svanulo oblačno. Sobe u kraljevskoj palači su polu-mračne. Kroz okanceulazi teški zaparni zrak. Kraljica je uranila. Blijeda je i nestrpljiva luta odajama,ne nalazeći nigdje mira. Njezin rođak, dvoranin Rufa, zabrinuto je promatra.Kraljica ga upita:- Je li Henrik stigao iz Kamen-grada? 1- Još nije.- Ne razumijem zašto Joakim ništa ne javlja.- Odviše ste nestrpljivi. Nije se moglo ništa desiti zbog čega biste se morali

plašiti.- Da, nestrpljiva sam. U tom očekivanju zaboravljam na sebe. Pustinjak uKratkom Dolu čarobni je mudrac. Tvoj ujak je našao kod njega neke lončiće stravama. Jasno je da priprema eliksir života i vječne mladosti. Ali kakve mi koristiod toga kad ne znam jesu li te kapljice već gotove ili nisu, što i kako ireba s njimapostupati?- Treba pustinjaka staviti na muke.- što ti pada na pamet?! Svi ga ovdje obožavaju. Ali âd Joakim izvede ono uStolnom Biogradu, ravno će u Budim. Ja ću .ga slijediti, a pustinjaka bi trebalouhvatiti i poslati u Budim. Sto je to vani, Rufa? Čujem topot konja. Kao da dolazičitava četa?Mladi Kuman pohiti iz dvorane na trijem. Jedva je izašao, već uleti natrag,

dahćući: |- Kralj, četa, Joakim, kraljević - svi su vani.- Svaka ti je riječ strelica.- Saberite se, dolaze.Dvorani otvaraju vrata širom. Ulazi kralj. S njim Geza i drugi njegovi dvorani, paIvan Okićki, Joakim, knez Zvonigracki,nigradski i knez Pakrački.220

spazivši kraljevića, Elizabeta tobože, obnemogla gotovo se u naslonjač..- Sine moji -• usklikne da bi ostavila dojam kao da je ovaj susret toliko dira. -•Kako sam strepila za tobom?! što je to bi-jo? Rufu sam poslala u dvorac prokletogotimača, ali ga tamo nije našao.

Jadnice! Kako si blijeda! - reče kralj neobično ljubazno. _ Omršavila si od brige.No, hvala bogu, oslobodio je našeg sina i nasljednika prijestolja iz ruku otimača -pogodi tko? Joakim sa svojim prijateljima. Otimač ti je sina poveo premaKamen-.gradu. Zato ga nije Rufa našao u Loboru, a to je bila sreća. Ka-jco se todesilo, neka ti ispriča sam Joakim.Uto uđe dvoranin i najavi kralju:-. Uzvišeni kralju, već dva dana su ovdje stranci koji čekaju da se potuže zato štosu u vašoj zemlji porobljeni.- A što im je oduzeto?- Njemački su trgovci, kažu da su nosili svojem vladaru Rudolfu Habsburškom nadar zlatnu firentinsku odoru, zlatni šljem, štit i drugo zlato, kad noću navali nanjih vitez otimač i sve im oduzme.- Njemački trgovci putuju mojim kraljevstvom? Bijaše im uzeti drugi smjer, A tko

je taj vitez otimač?- Kažu da je to vitez Tomo Crni Loborski.

147



- Dakle, onaj koji je oteo kraljevića? Počinio je, eto, i drugi zločin. Tog ćurazbojnika objesiti. Treba ga uhvatiti - reče kralj i pogleda Joakima:- Pobrini se da ga uhvate i stave pod vješala, a nađe li se u njega oteto blago,neka se vrati vlasniku. Idi, Joakime, i navijesti trgovcima. Meni se spava. Doviđenja, kraljice. A vi, kneže Okićki, potrudite se kasnije k meni.Kralj napusti dvoranu, a knezovi i dvorani iziđoše u predvorje. Kraljica uputi sina

da iziđe. Ostala je sama s Joakimom. Oprezno se obazre po dvorani i tiho upita:- što je bilo,. Joakime?On priđe i u nekoliko riječi objasni događaj Kamen-grada.- Ovaj put je kraljević sve skrivio kad je napao srećonošu. Ona ga je začarala.Rekla je: "Dajem sreću samo kome hoću". Jao onom tko joj se zamjeri. Postupajs njom kao s kraljevnom i ona će nam služiti.

- A što sad? Nisi li opazio kako je kralj blijed? Pao je s konja pred Kamen-gradom bole ga križa.- Ah, mani, to nije ništa. Opet će ozdraviti. , •- Nego, treba da javiš Konradu uLasku vas - on tamo Če-da svrgnemo kralja i da mu pošaljemo svoju četu u potragu zaOslavom, tvojom kćerkom i kneginjicom. jju, ~~ Lako ću obmanuti tu budalu.

Samo ti budi prema kralju&Zna. * ^brinuta ako ti se tuži na boljeticu. Sve drugo prepu-Sad treba da smovrlo oprezni jer uživam novo prija-221Ne čini li ti se da je nenadana kraljeva ljubav prema tebizapravo zamka?Uvjeren je da sam mu spasio nasljednika iz ruku otima-ča. Uistinu mi jezahvalan, nemam straha. Sad idem, prokleti To-mo orobio je Rudolfove ljude.Nisu li ovi trgovci tvoji poslanici?Pogodila si. Samo prividno nose darove iz Firence da mogu odnijeti moje vijestiRudolfu. Idem da im isporučim kraljevuporuku.

Dotle je kraljev peharnik uveo kralju kneza Okićkog. On ga promotri vrlo pozornopa mu onda reče poluglasno:- Od jučer ste nešto mrki. Slutim da niste zadovoljni što sam Joakima podigaonatrag na čast. Vi ga ne volite?- Istina je, njega ne, ali volim svoga kralja.- Pametno govorite. No, sad pustimo to - pouzdajte se u mene. Nego, radi se ovojvodi. Evo, tu je pismo što sam ga primio iz Samobora. Vojvoda me moli dauzmem sa sobom u Budim kneginjicu. Slažem se. Konradu je ne mogu prepustiti."i- Svijetli kralju, ja ću je čuvati, ne razdvajajte me od nje.- Naprotiv, vi ćete ju pratiti. Hoću da budete u blizini svck je setre, budućevojvotkinje. Sad idite na Okić-grad i spremite se na put. U nedjelju popodne

dočekajte me negdje na cesti puiera u Ugarsku. Neću da se s kneginjicomnavraćate na Grič. Ali nikome ni riječi, još ne znaju da ja putujem u nedjelju.Hvala, svijetli kralju, na pozivu. Pratit ću svoju sestru i dočekati vas kako želite.- Još nešto, kneže. Poznate li onog đavola viteza Sokola što svoje lice pokrivavizirom i ni pred kim ga ne skida?- Nisam s njime još nikada govorio, ali znam od Tajane da dolazi fratru u Popovtoranj.\ - Dobro je, hvala. Nego, čujte još jedno. Želim mu isporučiti zapovijed.Opet netko smeta. Geza, pogledaj tko je to. ; Peharnik otvori vrata. Vani jestajao kraljev pouzdanik Fe-renci.- Kneže, samo još na čas odgodite svoj put na Okić-grad. Imam još jednu molbu- ali prije hoću da saslušam svog dvora-nina.Knez se povuče k vratima, a Ferenci priđe kralju. Ovaj mu jetiho govorio o nečem zacijelo važnom.

148



Joakim je napustio kraljevsku palaču vrlo dobre volje. Vani uzme sluge i konja,uzjaši i krene prema svojem domu.Zaokrenuvši iza pete gričke inzule, spazi gomilu ljudi Što s ^ okupila oko nekogkonjanika i radoznalo ga prati. Joakim za stavi konja. Prednjim je muškarac, uneobično šarenoj, zlatom bogato izvezenoj kazeti, s pozlaćenim šljemom, kojemus vrba VI

222žareno perje. Lice je prikrio vizirom od zlatne mreže. I štit mu • bogato urešendraguljima. Držak mača blista se. Konjanik se-oribliži Joakimu. _ Odličnisaveznik očito me ne prepoznaje u ovom bogatomJoakim otjera sa ceste ljude pa će poluglasno vitezu. _- Tomo, prokleti sine, štosi učinio? Oteo si njemačkim trgovcima Rudolfovu opremu. - Ne pristaje li menibolje nego njemu?- Odmah da si sve vratio trgovcima, ;-.Ne pristaje li nemi bolje nego njima? pa nisam valjda otimao zato da vraćam.- Čuj, Tomo, kralj te je osudio na vješala. Čim te uhvate, gotov si.- U vašem ću društvu visjeti, a to je, bogme, velika čast.- Varaš se. Sad sam u njegovoj milosti više nego ikad prije,

- Dakle, ste se već pogodili za vlast? Onda mi izručite vojvodu.- Tako daleko još nisam dospio. Rekoh - sedmicu dana, no čini mi se - dulje ćetrajati.- Hoću da znam je li određeno vjenčanje s kneginjicom i kada?- Ne znam o tome ništa, no odmah da vratiš odoru i sve oteto jer je tako kraljzapovijedio.- Pa dobro, ići ću kralju i sve mu sam vratiti. Primit će me, što mislite? Ponudiomi je na viteškim igrama vino iz svojeg pehara.- Tomo, ne luduj, vrati oteto, mene radi, a vojvoda ti neće umaći, samo dok samne uhvatim uzde Vlasti. Nosi se s Griča štobrže možeš.- Baš se očinski brinete za me. Do skorog viđenja, moj po-očime! - dobaci

nasmijano Tomo pa krene konja niz ulicu, šareno perje leprši mu sa šljema.Dvorani i kraljevski", dostojanstvenici okupili se oko kralja. Unatoč bljedilunjegova lica, vladar je vrlo dobre volje. Zbija sale s Joakimom i peharnikomGezom, ogledava se po dvorani iprimijeti:- Jesu li okupljeni svi pripadnici mojeg dvora?- Samo vojvode nema - primijeti Joakim.- On je s Okićkim knezom pošao na Okić-grad. Vuče ga srce aroo, Joakime, vjeritću ga s kneginjicom.- Sve je dobro što radi uzvišeni kralj. s ~~ Napokon se slažemo. Odsele trebada bude uvijek tako.- molim recite kraljici neka se sa svojom sestrom potrudi ova-

- m ^"e ôa^m izašao iz dvorane, kralj mahne Ferenciju i. Je ovaj pristupiobliže, šapne mu:223Pazi, dat ću ti znak rukom.Mladi se dvoranin povuče k vratima, a kralj se uspite i sje-dne na visoki naslonjačpod baldahinom.Dvorani se povuku uokrug.Joakim doprati kraljicu i njezinu sestru. Ispitujući promatra Elizabeta dvorane, pana kraju kralja koji joj prijazno pokaže stolac pokraj sebe. Orhida sjedne niže odkraljice. Neobična izved-Ijivost odrazuie se na svim licima. Kao da svipredosjećaju neki•važan događaj. Kraljevo se lice uozbilji dok je stao govoriti, mir-no i polagano.- Sazvao sam sve vas koji ste na mojem dvoru odlični i pig. meniti da budetesvjedoci onoga što će se tu dogoditi. Pokazat ću

149



•vam muža čijoj sudbini neće nitko zavidjeti. Plemeniti moji dvorani, optužujempred svima vama jednog čovjeka, koji je podig. nuo oči k jednoj gospođi iz mojekraljevske obitelji...Rekavši to, pogleda po dvoranima i zaustavlja pogled na Joa-kimu. Opet gaskreće sve dalje do kraljice što sjedi kraj njega. Joakim osjeća na sebi kraljevpogled kao oštricu.

- Jest - nastavlja kralj - on je to učinio i ja - kralj - tražim od njega opravdanje ili"će biti teško kažnjen.Ponovno zaokruži kralj svojim pogledom malim svjetlucavim očima dvoranom.Ozbiljnost i strogost u njegovu pogledu izaziva zabrinutost dvorana.- Kraljice - pogleda kralj opet svoju ženu - on je dužan razjašnjenje - ili kaznu,zar ne?- Da, kralju - odvraća ona jedva čujno.- Tko je ori i do koje je gospođe podigao oči, htjela si pitati, ali ti dobro znaš kojumislim. - Pri tom kralj mirno i glasno pozove:Joakime...Dvorani se tržnu. Pozvani stupi naprijed. Svima se čini da će se strop srušiti nanjega.

- Reci mi, Joakime, misliš li ti kao kraljica?- Svijetli kralju, ja odobravam sve što mislite vi i kralji-•ca.- Dakle, i tu se slažemo. Prema tome, treba da se stvar ras-•čisti. Onaj kojega optužujem je ovdje. Tišina u dvorani, napregnuto čekanje.- Okrivljeni neka pristupi - veli kralj, digne ruku u zrak i opet je spusti pa mrkonastavlja:- Da, plemenita gospodo, on je tu i treba da kralju odgovara za svoje čine.Pozivam ga da izađe.Nitko se ne usuđuje trenuti vjeđama. Svačije su zjenice rene u Joakima. On stojiukočen. Kraljica kao da je Svi čekaju da će kraljičin miljenik Joakim izići ipokleknuti kraljem. On ipak ostaje nepomičan. I njegova crvena brada i ti brci

miruju, a male prodorne oči prikazuju se potpuno•dušne.224Duga šutnja napinje radoznalost i strepnju.

_- Neka pristupi krivac!U dnu dvorane zaškripe vrata i zazveče mamuze. U dvoranu je ušao vitez. Navrhšljema sjaji se srebrni sokol. Na licu mu se svjetluca naročiti vizir. Kraljičin obrazprospe smrtno bljedilo. Joakimove oči izrazuju začuđeno pitanje. Orhida jedvaprikriva zloradi smiješak i gleda u oči Ferenciju koji opet zatvori vrata. DvoraninRufa stisnuo je zube i upravlja u kralja mržnjom ispunjene oči.- Viteže, priđite bliže! - oslovi kralj viteza ozbiljnim i strogim glasom.Zlatne mamuze zvekeću i utihnu tek kad je stao pred kralja, uspravan, uzdignute

glave. Na sivoj kazeti crveni se uvezem grb. Plašt mu pada do poda. Kralj mugleda u rupe vizira, dugo šuti pa se čini na se naslađuje strepnjom koju osjećaoko sebe u čitavoj dvorani. Napokon prozbori:- Viteže, hrabri ste kad ste se odazvali mojem pozivu da dođete na dvor.Neobično dubokim i muklim glasom odvraća vitez:- Svijetlom kralju odazvao bih se i onda kad bih što skrivio.- Viteže - nastavi kralj - vi ste se sastali tajno s jednom gospođom iz moje obiteljikoju ste na bojnim igrama nazvali Astra.Dršće svaka žilica u kraljičinom tijelu. S izrazom osvetoljubive zvjerke gledaOrhida svoju sestru i naslađuje se njezinim mukama.- šutite? Dakle istina je da ste se sastali?- Sastao sam se samo slučajno, u poštenju -• odvrati vitez mirnim dubokimglasom.- Vi ljubite tu vašu Astru? Recite -• da ili ne?- Ona nije tome kriva - odvraća vitez.

150



- Dakle, okrivljeni je priznao - zaokruži kralj pogledom po dvorani i zahvatiJoakima čije su lice i brada jednako rumeni.- Viteže, zaslužujete doživotnu tamnicu - naviješta kralj.- Zaslužujem smrt.- Zapovijedam varn da ne prozborite ni jednu riječ dok vas ja ne pitam. Kriva je iona, zaista kriva, i zato optužujem nju.

Kralj se okrene k svojoj ženi, Časak šuti, dok je ona nalik truplu.- Da, i ona je kriva. Kraljice, nije li tako? Možda je sva krivica na njoj - veli kralj,

gledajući Elizabetu čije se oči ukočeno uPne u neku neizvjesnu daljinu.Zato osuđujem i nju - na tamnicu do smrti. .?rePast zavlada u dvorani. Elizabetane smaže daha. Svi su jemiH, a kralj digne glavu: ~- Orhido, dođi bliže! djevojkase zaprepašteno diđe.225Kralj je promatra kako blijedi i obara oči, a onda podiže oči i upre prst u nju:- Ti si kriva propasti ovog viteza. Jučer, nakon večere, pitao sam te: "Orhido,kojeg hrvatskog mladića hoćeš za muža?" Ti si rekla: "Viteza Sokola". Evo ti ga.Ti si svemu kriva.Kraljičina se glava digne, oči gledaju kao obezumljene, a kralj nastavlja:- Viteže, ja i kraljica saznali smo za vašu tajnu ljubav i sastanak u Popovom

tornju s ovom djevicom iz moje kraljevske obitelji. Ja i kraljica odlučili smo osuditivas na bračnu tamnicu do smrti, a s vama zajedno i vašu sukrivicu kneginjuOrhidu. Ja i kraljica želimo da tu osudu primite.Dršćućom rukom uhvati Elizabeta kraljevu ruku, no on kao da ništa ne opaža.Okrene se od nje, čekajući vitezov odgovor. Sokol je časak nijem, onda prignekoljeno i odvrati:- 2elji uzvišenog kralja i - želji uzvišene kraljice - ja se pokoravam.Orhidini obrazi usijana Su žeravica, kraljičini ledeni mramor.Sabire misli i susreće se s Joakimovim bjesnim pogledom i opet s kraljevim, neštoironičkim. Između dvije oštrice primijeti:- Ipak treba da znamo tko je taj vitez.- Orhida ga je odabrala, a da sama ne zna tko je, niti ga je vidjela - odvrati kralj.

- Kraljice - ta ti i ja smo tako odlučili. Valjda nisi zaboravila?- Neka se vitez otkrije - opet će Elizabeta.- Kad sam ga pozvao ovamo, zajamčio sam mu svojom kraljevskom riječju da sene treba otkrivati ako on to sam ne želi. Znam da je plemenita roda i dostojanmlade kneginje. Ne bih ga inače vjerio s njome. Jedino ako Orhida u ovom časuizjavi da ga neće.- Hoću - upadne ona odlučno.- Kraljice, kako vidite, ona ga želi. Mi smo - ja i vi --u tome sporazumni. Od ovogčasa ne može više nijedno od ovo dvoje natrag. Vitez će se otkriti Orhidi kadbude to od" njega tražila, a on je na to pristao. Njih dvoje lako će sesporazumjeti. To nije naša briga. Meni se sviđa vitezova bojna snaga, njegov grb

je odličan, a sve drugo je Orhidina briga. Viteže, doskora odlazim s Griča u

Budim. Zato vas pred svima pozivam da dođete za nama u budimski dvor gdjećemo svečano obaviti vjenčanje. A ovo što se sada desilo, smatram vjeridbom isvoju odluku neću promijeniti.Vitez poklekne pred Orhidom na koljeno i reče mirnim, du" bokim glasom:- Kneginjo, vitez Sokol moli da ga u milosti dočekate u Budimu.Gotovo izvan sebe od iznenadna događaja, Orhida prošapće-- čekam vas u Budimu, viteže. 226On se digne i okrene prema kralju i kraljici. Duboko im se pokloni, našto ga kraljoslovi:.- Za osam sedmica čekaju vas, viteže, u Budimu svečani svatovi. Spremit ću svedok vi dođete.- Svijetli kralj - doći ću.- U nedjelju se vraćam u Ugarsku pa vam saopćujem da že-sobom povesti i vašuštićenicu srećonošu.

151





- Zašto plačeš, Tajano?- Zato što ste vi nesretni - prošapće ona i, ne znajući se svladati, prepusti seplaču.Vitez stoji spuštene glave i prihvati njezine ruke. Sagne se k njoj:- Tajano, idi, vrati se Dragoši. Razočarano se ona uspravi:- što sam skrivila da me tjerate od sebe?

- Ne smijem te žrtvovati za sebe. Kod Dragoše bit ćeš sretna. Ne, ti ne smiještrpjeti.- Ja moram trpjeti kad mi ne dopuštate da idem s vama. Ako vi nećete da idem svama, Dragoši se vratiti neću! širok J6 svijet... i duboke su rijeke...Dugo je vitez šutio. Njegove kretnje odavaju neodlučnost.- Molim te, vrati se Dragoši i pođi njegovim putem.- Idem - svojim putem, sama samcata. Odlučno korakne ona prema škrinji i stadeuzimati svoje .haljine da ih spremi u svežanj. On. ju je šuteći gledao. Onda nagloprišao k njoj:- što ćeš ti u svijeta u kojem nemaš nikoga svoga?- Ni ovdje nemam nikog svoga..Obje ruke položi vitez na njezinu crnu kosu. Od tog dodira ona se trgne.

- Tajano, branio sam te i branit ću te, upamti dobro i razumi ono što ću ti reći:tvoj sam otac i tvoja mati i bit ću to uvijek do svoje smrti. Brinut ću se za tebe,kunem ti se na svoju čast.šapćući njegov glas prelazi u Tajaninu dušu. Ona uzme njegovu ruku da jepoljubi. Vitez to odbije i ponovno pomiluje njezinu kosu.- Pravo si htjela da mi poljubiš ruku, mogla bi nri biti kćer-ia. čuj, djevojko, misliuvijek samo na to: da je vitez, koji mora sakrivati svoje lice, tvoj pravi otac. Mislikao da to jest -• pa ga voli kao oca...- Ja ga volim kao oca.- I slušat ćeš me kao oca?- Još više nego oca. Slušam samo vas.- Daj mi ruku, dijete moje. Od sada smo otac i kći. Ti me slušaš - ja te branim,

brinem se za tebe, pa dogodilo se što mu drago. Odloži svežanj. Poći ćeš skraljem, a ja odlazim u Budim na svoje svatove.- Možda će sreća pomoći - prošapće ona.- Ne znam vodi li o meni računa. Tko bi mogao znati što će biti od toga?Svejedno, polazim u svatove. Sad mi je otići. Još jednom: ako te kraljica pita,reci joj što sam ti kazao: nesretan sam, ali moram doći. Ako kraljica želi da samnom razgovara, neka mi javi u Popov toranj, sutra podveče jer u nedjelju većputujem. Neka javi crnom fratru u kuli.- Učinit ću po vašoj želji.- Do viđenja u Budimu, kćeri moja! * I pruži joj ruku.Dugo je gledala u zatvorena vrata i kad je već davno izašao, šapće ona:- Kćeri moja?

Poput otrovnice spremne na ubod, uđe kraljica u odaje svoje sestre. Orhida sesmiješi i drsko podupire rukama bokove. Kraljica je blijeda. Ljutina izvire iznjezinih očiju.-- Izdajice roda kumanskoga!- I ti se nisi udala za Kumana - odvrati .Orhida.- Udala sam se za kralja da pomognem kumanskom rodu, a ti si porušila sveJoakimove osnove. Samo u njegovim je ruka-â sreća našeg plamena.- Nisam kriva što me Okićki knez ne gleda. Uzela sam ono-8a koji me hoće.

„,. -- On te neće, ali kralj mu je narinuo tebe - i ti si mu se °bJesila o vrat.228229Umišljaj sebi da te ljubi! Evo, pogledaj me: mlada sam lijepa, ti si za njegaprestara.- Mlada sam još - i ostat ću vječno mlada dok ćeš ti osta-rjeti i postati rugoba.- Ali prije toga ipak ću imati viteza za muža.- Nećeš. Zapriječit ću to!

153



- A ja ću reći kralju: Elizabeta mi ne da viteza Sokola jer ga hoće za sebe. Nijeviše zadovoljna s Joakimom.Razbješnjela kraljica potrči prema njoj i udari je po licu, dok se Orhida upnevičući:- Idem Joakimu, njemu ću došapnuti da si se.pomamila za vitezom. Evo, gle,odat ću te banu Joakimu.

Nenadana prijetnja slomi kraljičin bijes. Gotovo je pokleknula pred sestrom:- Orhido, mislim samo na tvoje dobro, pa ako ti želi J viteza - ne protivim se daga uzmeš, ali htjela bih da prije saznam tko je. Kralj te mrzi, možda te želiponiziti tim brakom.- Kralj zna da je vitez plemenita roda - i grb mu je odličan.- Dobro, neka bude kako hoćeš. Opremit ću te bogato. Idem da izdani naloge zaputovanje.Poražena sestrinom prijetnjom, kraljica izađe iz sobe."TATARI"U svojoj ložnici raspravlja kraljica s dvoraninom Rufom.- Jučer je vitez zamolio kralja da mu dopusti oprostiti se s Tajanom. Vjerojatno

joj je nešto rekao o svojoj vjeridbi. Pokušaj je dovesti k meni, ali tako da kralj i

Orhida ne opaze.Lukavi dvoranin neopaženo uvede Tajanu u kraljičinu odaju.- Plakala si? Začudi se kraljica, gledajući Tajanu.- Moj branitelj, vitez Sokol, veoma je nesretan.- To ti je sam rekao?- Da. Rekao mi je još da su ga vjerili protiv njegove volje.- On ne ljubi Orhidu. Ona nije njegova Astra - prošapće kraljica. Ja sam to znala ihoću da mu pomognem kako bi se oslobodio tog vjenčanja.- Vi ćete mu pomoći? - obraduje se Tajana. - Kako?- Još ne znam, ali pomoći ću mu. Treba da mu to javiš, ne-ka se ne žalosti.- Neka svijetla kraljica zapovijeda.- Pazi što ti govorim i dobro upamti: poći ćeš u Popov i ranj i, ako ga tamo

nađeš ...- I crnom fratru mogu da kažem, tako mi je rekao vitez.230- Vitez je, dakle, očekivao moju poruku?- Jest, rekao je: "Ako što ima kraljica da mi javi, onda treba to učiniti danaspodvečer". Bit čć tamo on ili fratar.- Idi, dakle, i reci mu da odmah krene na Budim, neka me tamo dočeka, pomnose sakrije i pošalje mi glas u budimski dvor, ali nikom o. tom ni riječi. Nitko nesmije saznati da je stigao. Smislit ću štogod, osloboditi ga, razumiješ li što samrekla? Reci jTiu da bi ga sutra, kad odlazim, htjela vidjeti onako kao što sam gavidjela onaj dan kad sam ulazila na Grič. Nitko ne smije saznati što smo govorile.Sad se požuri u svoju odaju da te nitko ne opazi. Orhida i kralj ne smiju znati da

smo mi sporazumne. Doskora zapast će sunce, spremi se!Tajana je izašla iz kraljevske palače, zaokrenula trećom inzu-lom i zaustavilase .pred svjetinom što joj je dolazila u susret, vičući:- Tatari! Tatari!Mnoštvo trči Gričem i Kaptolom na sve strane, svim inzula-ma grada. S gričkihutvrda odzvanjaju rogovi i trublje. Dozivaju se haberničari. Tajana, zamotana uplašt, ne može se probiti kroz gužvu koja joj zakrčuje put. Mora se vratiti upalaču.Žene i muškarci gledaju kako dolje, pod utvrdama, iz šume izlazi skupina stranihljudi i viče, pada po zemlji, diže se i opet juri, vođena i tjerana nekomnerazumljivom stravom.- Tatari imaju konje. Ovi dolaze pješke, dakle nisu Tatari.- Pješke ili na konju, Tatari su - viču drugi.- A gdje im je oružje? Ništa ne vidimo.

154



Kraljevski vojnici izlaze iz palače. Svjetina se komeša. Gromki povici usplahirenihgradskih prisežnika utapljaju se u orkanskoj provali zaprepaštenja. I gradski seljudi penju na utvrde, gledaju dolje na poljanu i opet se spuštaju, naviještaju,određuju i zapovijedaju. Gradski sudac izvikuje zapovijedi koje nadglasava vikaljudi što u strahu i trepetu gube sebe i ne čuju i ne vide ništa drugo do jedne

jedine predodžbe divljih tatarskih čopora koje su za kralja Bele, pred trideset

godina, poharali -njihove kuće, kućišta i djedovinu.Sav se Grič sprema na boj.topav"?*" ^ SU ^ zatvorene- na Prozorčiće spustili , m 1C Za"S.tavi? na uzvisini<>bale potoka Crikve-r ?bla^Prašme što se valja uzbrdo prema Kapto-ft- • k^™P°vorka Prhniče se- U prvom su-J ^& ^^ """**** ""<" koji dolaze.- č3" Pr°-dire pust°m tišmom" iješa se s pjesmom.231Kakva je to horda? - pita vitez fratra. - Pjeva li ili viče?- Razabirem njemačke riječi, bit će Nijemci što su došli preko štajerske.- Da nije razbojnička banda koja se prikazuje hodočasnicima?- Bilo tko mu drago, dočekat ćemo ih.--/ S Griča dopire vika:

- Tatari! Tatari!- Gle, Gričani misle da su Tatari - primijeti fratar.- Bogme, izgledaju sumnjivo. Muškarci napola goli, pa kakve jake velike

Ijudeskare. Valja biti na oprezu!Povorka se približuje sve više, uspinjući se prema Kaptolu i griČkoj utvrdi. Prvinose baklje. Pomaljuju se kuštrave glave, užarena prljava lica, a dalje iza njihcrne ljudske siluete.Sablasno valovlje sve je bliže utvrdi. Idu četvoro i šestoro i više njih u neredu.Između muškaraca zapažaju se djevojke i žene. Suknje im vise u krpama, kosesu im raskuštrane. Muškarci su do pojasa goli.Sve jasnija biva slika. Ljudi obojeg spola nose u ljevici komad svijeće ili baklju, au desnici svaki drži remenjarku s bodljikavim kuglicama.

Polagano zaustavlja se povorka pod utvrdom. Vodi je neki čovjek u sivoj halji. Uruci mu zastava kojom vitla u zraku. Stojeći pod utvrdom, gleda Gričane što viresa zidina tvrđave raširenim očima, punim udivljenja.- Ljudi, ako ste pravedni - viče čovjek - prezrite ove zidine, ostavite svoj dom,žene svoje, muževe svoje, ostavite djecu svoju - dođite da nakvasite zemljukrvlju svojom griješnom. Očistite duše, dođite s nama! Ljudi - i on digne stisnutušaku uvis, - tu, u svojoj ruci nosim pismo što mi ga je svetica utisnula u šaku daga nikad ne rastvorim dok ne pročistim duše koje mi je zapovijedila povesti u raj.I on digne stisnutu pesnicu prema zidinama i nastavlja vikati:- Otvarajte vrata na pokoru, fazrušite svoje kuće, razorite sve što je zemaljsko dastečete raj nebeski. S gričke utvrde čuje .se gromko pitanje:- Jeste li vi Tatari ili razbojnici? Vođa se okrene svojim sljedbenicima:

- Tvrda su srca. Ne razumiju nas. Braćo, sunce je zapato" Na pokoru, odabranicibožji. Neka vide oni gore kako mi ulazimo u raj.I udari po svojim golim leđima remenjarkom, a krv ga svega prelije.U tom se času sva povorka razbudila, razmahala kao da ii° je netko dobaciozalogaj i oni se otimlju za nj. Lica im se upalij*" oči sijevaju, obuzima ih nekagladna želja, gledajući kako vođa232žiba svoje tijelo i krv mu se cijedi niz leđa. čuju se usklici, povici čudni hroptaviglasovi. Jedan zove drugoga. Sve su baklje odbacili na zemlju i svijeće zdrobili urukama. U rumenkastom svjetlu zavitlaju olovni bičevi po otkrivenim leđima.Susjed bije susjeda, klečeći na zemlji. Drugi opet gledaju, zure, pilje, i onda kaoda je neki bijes ušao u njih, hvataju svoje bičeve i tuku sami sebe. Krv teče poranjavim tijelima, olovne kuglice pune bodljika zabadaju se i zadiru u meso,nemilosrdno ga otkidajući. Strahoviti glasovi, vrišteća pjesma, duboki muški

155



krikovi, plač, pjevanje, udaranje u prsi, iznemoglo puzanje po zemlji - sve se tostaplja u orgiju užitka u mukama.- Udri! Udri moje grijehe - vrište žene.- Razderi meso u kojem đavo ima svoj stan - stenju muževi.- Razderi sotonsku kuću do kosti - do srži!A svjetlost baklji dršće po ranjenim tijelima, rastrganom mesu, izbuljenim očima,

iscerenim ustima.Tada padaju po .zemlji, valjajući se u krvi, vrte se oko sebe i udaraju se urazdraženom bjesnilu.- To je čitava horda Konrada - reče vitez fratru.- Vidio sam ih u Firencu To su flagelanti.- Flagelanti?- Putuju nesretnici svijetom i traže spasenje duše i mir u mrcvarenju svoga tijela.Svaki čas dižu se u Njemačkoj ili na jugu Italije takve skupine ljudi. Digne ih nanoge bilo kakav čovjek smućene svijesti, pa ljudima utuvi u glavu: "Pročistiteduše jer dolazi propast svijeta", I nesretni ljudi ostavljaju svoje kuće i kućišta,svoje poljane i putuju od grada do grada. Mnogi bijednici ne znaju gdje da. nađuutjehe svojoj nesreći, pa je još podvostru-čuju i dotuku ono malo dobra što im

život pruža. A to vam prelazi na čovjeka kao kužna zaraza. U Firenci su gotovoobezumili čitav kraj. Kad su došli pred grad, firentinski knez im je pred gradskavrata postavio vješala. To ih je zbunilo pa su pobjegli. Samo su pokrajinu povukliza sobom jer ovo je zarazno za sirotinju kojoj mogu smutiti život bilo kakviluđaci.- što će na to Gričani? Ako im otvore tvrđavu, bit će zla.-^- Ušutjeli su tamo gore, naježila im se koža - ne vjerujem da bi otvorili tvrđavui pustili ih unutra.Tamo dolje valjaju se po travi i cesti, krvare, stenju, dahću, jecaju, i onda sepolako smiruju. Jadni, smućeni, polumrtvi, zurepreda se kao da sami sebe pitaju: što su to sa sobom radili?zašto?

Samo njihov vođa je na nogama.Sv .""• Otvarajte vrata svojega grada - viče on, pokazujući im oju stisnutupesnicu. - Porušite svoje domove i pođite s na-"- Mi ćemo već sebi naći put - vikne netko odozgo. """ To je grički sedlar - šapnevitez.233 šta hoćete vi tamo dolje? Nosite se ispod našeg grada. "; - Nisu Gričanitako ludi - primjećuje fratar. - A štoono?| Fratar pokaže prema Laškoj vaši odakle kreće povorka.* - To je Konrad i njegova pratnja! Ako taj dođe u pomoć,napravit će pod Gričem ljudsku mesnicu.- Vidjet ćemo što kane. Moramo to spriječiti.

Kaptolom prolaze Konradovi familijari. Iza njih pojavljuje se jednooki sa svojomšiljastom kapom. Okružili su Konrada čije se oči ljeskaju, tražeći one podutvrdom.Hitro stigoše pred njih. Konrad stane pred gomilu mučeni§. tva, uzdigne ruku,blagoslovi ih i onda vikne:- Neka iziđe đavo iz krvi i mesa vašeg!- A svi oni popadaju na koljena i glavama svojim dotiču zemlju. Njihov vođa vapi:- Sveti poslanice, što si s neba pao na zemlju, pozovi one gore što neće da otvorevrata svojeg doma. Konrad digne glavu prema utvrdi i vikne:- Otvorite vrata svetim slugama i slijedite ih.- Ne otvaramo mi nikome svoje utvrde - odvraća grički sudac.- Ako ne otvorite, udarit ću vas prokletstvom.- Mi se ne bojimo božjeg prokletstva - Bog nas nije prokleo. Konrad plane i stadevikati:- Krivovjerci stanuju u toj utvrdi. Sinovi đavla! Udarite na njih!

156



Valjajuća masa pod utvrdom sva se digne na noge. Kao da je Konrad jedvadočekao da se osveti građanima za njihov otpor,< stade vikati i huškatiflagelante:- Naprijed! Razvalite vrata krivovjerskog gnijezda!I razjareni ljudi stadoše jurišati na tvrđavu. Muškarci grabe prosnice iz ogradavrtova, hvataju sve do česa dolaze i pokušavaju razvaliti vrata. Drugi uzimaju

baklje i pojure do prvih kaptolskih kućica i potpaljuju slamnate krovove.- Tatari! Tatari! ori se Kaptolom i Gričom. Vitez Sokol podbode konja, jurne zapalikućama, gasi im â" Idje i poziva gromkim glasom:- Naprijed, građani Griča i Kaptola! Istjerajmo Konradove Tatare!Ova riječ potpali srca građana kao što baklja užiže njihov slamnati krov pa se unoć digne poklik:- Van s dotepencima!Vika se podigla s utvrde, a strelice padoše među flagelan ispod utvrda. Ovo ihpreplaši, ali Konrad ih doziva na oûP"-:jj jednom se čašu zakrvavljenihodočasnici pokolebali od planlte<L. kudelja i strelica i razbježali se poputrastjeranog mravlja, *Pa vajući svatko svoju glavu,234

_- Gričani, istjerajmo ih sve, ja ću vas voditi! - poziva vitez Sokol.I zamalo gricka se vrata otvore. Građani provale s oružjem u ruci. Konradzapovijeda svojim familijarima, a vitez građanima. jfiričani opkole inkvizitora.- Ovaj stranac je svemu kriv, a Nijemac je i hoće nam rušiti grad.Nijemci i familijari bili su začas razoružani. Videći svjetina neugodne strancerazoružane, stade ih tjerati, vičući:- Van dotepenci! Idite svojim kućama!Konrad i njegovi ljudi našli se opkoljeni i gotovo nemoćni u središtu razbješnjelemase. Sa svih strana dojurili ljudi s oružjem svake vrsti i stali hvatati po Kaptoluraspršene flagelante. Smatrajući Konrada uzročnikom nenadanog posjetaflagelanata koji su zapalili nekoliko kuća na Kaptolu, slili se svi domaći u jednu

jedinu vojsku s jednom jedinom željom: očistiti svoj dom. I tjerali nizbrdo i

flagelante i Konrada i njegove familijare s je-dnookim na čelu dolje na poljanu pokojoj su već pali prvi traci punog mjeseca.Nastade jurnjava i bijeg.Gore s Griča gledaju žene u dolinu po kojoj se blista Sava itrče ljudi.- Mi smo mislili da su Tatari.I jesu Tatari - kako nisu? Znat će kad su bili pod Gri-čem.da!Opsjednuti su vragom, o čuvaj nas bože. Tatara i Konra-S utvrda ljudi promatraju s užitkom kako Gričani i Kaptolci gone po ledini čudnedošljake što se spašavaju u bijegu.

Sutra osvanula hladnovita nedjelja. Bijeli oblaci zaustavili su vrele sunčane zrake.Građani Griča, Kaptola, Laske vaši i okolnih krajeva poredali se od gričke utvrdeprema Kaptolu i pogledavaju k velikim istočnim vratima tvrđave. Most je spušteni okićen barJachna. živo, bučno raspoloženje uskomešalo je sve redom.rčki sedlar deseti put priča znatiželjnicima o događajima prošle noći.- Gonili smo Konradove "Tatare" skupa s njim na kraj naše zemlje!- Bježali su poput zečeva. Oduzeli smo im koplja i zajedno • a Sv°jimgospodarom nisu se dospjeli ni obazreti. Pokazali smo"a u našem gradu nema krivovjeraca.to ~~~ Htjeli su da sve porušimo i razorimo pa da idemo s nji-a po svijetu jerda ćemo samo onda u raj.235V - I dobro je da su bili jučer ovdje. Barem smo ih protjerali sve zajedno.Inače bi taj Konrad još i danas stolovao u Laškoj vaši i tko zna, ne bi li i živigorjeli na lomači kao što su mrtvi Ninoslav i njegova mati.- A što vele dominikanci na to?

157



- Bogme ne prolijevaju suze za njime.- Samo je čudno da im nisu u pomoć došli templari.- Zamjerili bi se kralju, a templari imaju samo ono što im pokloni kralj.Kraljevska se povorka pomiče dalje od gričke utvrde. Narod pozdravlja kralja ivitezove. Povorka se gubi u dolini. Kraljica se obazre na Tajanu što sjedi iza nje išapne joj:

- Viteza Sokola nije bilo nigdje? Da si mu jučer isporučila moju poruku, sigurno bidošao.- Svijetla kraljice, htjela sam, dugo sam molila ključara da me pusti, ali nije htio.Sudac je naredio da se vrata zatvore i da se nikoga ne pusti ući ni izaći. Baš sudošli oni strahoviti ljudi što su se bičevali. Dugo sam čekala, ali mi nisu dopustiliizaći.-- Možda nas ipak vitez čeka negdje na putu - tješi se kraljica i plamenim očimazaokruži poljane i šume kao da se nada da će odnekud izaći očekivani vitez.Orhida sjedi u drugim kolima s dvorankama. I ona uzalud traži očima viteza ismiješi se pobjedničkim smiješkom.Kad su dobrano odmakli s Griča, kralj siđe s konja i uđe u kola.- Teško sam izdržao na konju - reče Gezi. - Križa mi pucaju, nije dobro. Nadam

se da me u Budimu čekaju liječnici. Sre-ćonoša će se dotači tih lijekova i ja ćuozdraviti.I ova pomisao kao da ga je već bodrila i ublažavala mu boL- Gdje je vojvoda?- Juri naprijed. , - Ah, da, znam. Htio bi da se što prije sretne s kneginjicom.Dolinom Save kreće šarolika kraljevska povorka, a gore, daleko iza nje, nagričkim utvrdama, svjetina je prati jednakom pozornošću i radoznalošću.Na cesti stoji četa od dvadeset momaka. Okružila je knežev-ska kola pokrivenacrvenom kožom. Smeđi zastori sa strane od-grnuti su, iza njih razabire se Dorjinalijepa glava, zamotana ze-lenom kapom naušankom. Njezin brat sjedi na konjupokraj kola i živo razgovara sa sestrom.- Zašto veliš, Dorjo, da su Radoslav i Mirena zagonetni?

- Sve ove dane što sam bila s njima nisu ni riječi progovorili o svom vjenčanju.Njezino je lice .hladno poput mramora, " njegovo se neprestano trza. što je višezove sestricom, to Ja?eke njegovih očiju izbija ljubav, čini se da su oni doistabogumil51^ vjere. Ona je čak prešla među savršene vjernike, ako se ne v ram.Radoslav je slijedi samo iz ljubavi, duboke muške236- Ako je tako, onda je Radoslav veliki nesretnik. Nisu li ti ili baš ništa što kane?Kad sam se s njom oprostila i saopćila da idem u Budim, od-eovorila mi je da će iona doskora ostaviti naš dvor. Zašto, kako f kamo će, nije mi htjela reći.

_ Bojim se za Radoslava. Ona se doista sva rasplinula u toj bogumilskoj vjeri, aonda teško njemu* Nego, kraljevske povorke dugo nema.- Da ih nije tko napao?

- Razbojnik Fric ne napada danju, a Tomo, otkako je oteo kraljevića, neće kraljuni na oči. Određeno je da ga objese.- Objese? - klikne Dorja.- Zar možda nije zaslužio?- Ako je istina ono što priča Joakim.- čuo sam u Samoboru da je taj lupež po bijelom danu orobio neke njemačketrgovce..- Opet je robio? Ivane, sretna sam što napuštam kraj u kojem je on. Kraljevpoziv u Budim stigao mi je u horu.Iza zavoja pokaže se prvi jahač kraljevske povorke. Dorja naredi da se njezinakola pomaknu na rub ceste.- To je vojvoda. Prvi dolazi da te pozdravi. Kako te ljubi, Dorjo!- Drago mi je to, Ivane.I pružila je glavu između zastora i gleda po cesti odakle im se trkom približavaovojvoda, pozdravljajući ih već izdaleka. Konačno stigne čitava kraljevska pratnja.

158



Prolazila je pokraj njih. Knez Ivan smjerno se pokloni, kraljica zaustavi kola izovne Dorju k sebi u kola.- Jedva sam čekala da vas sretnemo - reče kraljica. - Uz vas će mi put biti kraći.Eto, vidite uzela sam k sebi vašu srećo-nošu. Djevojka mi je vrlo draga. Svrstatću je u Budimu međudvorjanke.

- Veoma sam sretna, uzvišena kraljice, što ste je odlikovalisvojom naklonošću.Kneževa se povorka pridružila kraljevskoj.Polagano se razdijelili bijeli oblaci, a sunce je zapeklo. Kraljevska pratnja gubi seu daljini između brda i brežuljaka.Sunce je već visoko. Odjednom se povorka zaustavi. Svačija glava provirila izkola, jahači se uzvrpoljili, vika. Nešto se događa sprijeda.- što je to? - zapita kralj vojvodu koji je jašio uz njegova- Vidim tamo sprijeda nekakva šarena viteza. j * v°Jv°da htjede potjerati konjada vidi Što je, ali *već dojašikraljevskih kola jedan doglavnik i najavi: i.~~ Svijetli kralju, neki vitez u bogatojodori hoće pred vaše Je"° lice. Mi ga ne puštamo, ali on"se ne da odbiti. ~~ KT~"

dođe. Valjda želi da se oprosti s kraljem.237Doglavnik skrene da dovede viteza.Joakim se pojavi na svom vrancu. Nešto je blijed i dobaci kraljici u njezina kolazabrinuti pogled.Iza doglavnika približava im se vitez, na plemenitom je konju* i u bogatoj zlatomvezenoj odori. Pozlaćeni šljem, pun šare-na perja, blista se na suncu. Zlatomobrubljeno, crnoputo lijepo i mlado lice s crnim brcima gleda u kraljičina kola gdjese kroz. rastvoreni zastor razbire Dorjina lijepa smeđa glava.- Tko ste, viteže? - upita ga kralj.- Krivac sam koji dolazi da se preda svijetlom kralju - odgovori on i čudno gledasve blijeđeg Joakima.- A što ste skrivili, viteže? pita kralj.

Oteo sam kraljevića.U prvom času kralj ne veli ništa, već skupi obrve i pozorno promotri vitkog,drskog viteza.- Ti si, dakle, kraljevićev otmičar?- Jesam, svijetli kralju.- Je li to taj? - upita kralj Joakima. , .- Jest, uzvišeni kralju - odvrati ban.Kralj ponovo odmjeri viteza u sjajnoj odori:Znaš li da sam te osudio na vješala? : Znarn, svijetli kralju - odgovori Tomoglasno. ," Pa ipak dolaziš?- Da me vješate.Kralja je ovo očito zapanjilo. U prvom trenutku je šutio. Tada pogleda svojega

peharnika:- Zar da svoj put U Budim prostrem krvlju?- Nemamo ni krvnika uza se, ali on se, eto, predaje.• Svijetli kralj može me objesiti u Budimu - umiješa se Tomo.Kralja je nastup viteza otimača gotovo smeo.- Svijetli kralju, uzmite me sa sobom kao svog sužnja. Knez Okićki i vojvodaznačajno se pogledaju.- Ti se, dakle, podmećeš pod vješala? - primijeti kralj, sve više začuđen.- Osudili ste me na vješala, a ja od toga ne bježim. Zaslužio sam kaznu .smrti.- Rekli su da je u tvojem dvorcu bila zasužnjena i jedna; menita -gospođa.- Žalim da nije bila u mojem dvorcu. Onda ne bih dospio & pođem robiti.Ovu si odoru oteo njemačkim trgovcima? j Mislio sam: treba da se u čestitoj odoriprikazem uzv* •inom kralju na drugom svijetu.

159



On pogleda po sebi i namjesti štit, urešen svjetlucavim & \ gim kamenjem.Kraljevske su se usne smiješile. Pogleda Joa*1pa se nasmiieši i primijeti Da, vitez otimač zaslužio je zbog otmice kraljevićavješala, zato što je orobio Rudolfa Habsburškog, zaslužio je da ga otjeramnjegovim putem.

_ To sam upravo htio reći - da mi svijetli kralj nije upao u riječ.

_ Poštenja mi, Joakime, počinješ Čitati moje misli. Baš tako-si htio savjetovati? _ Baš tako.._ Moj si ti - nagradit ću te.Tomo je čekao, gledajući uporno Dorju u kraljičinim kolima.-. Viteže moj, - reče kralj - ban Joakim oslobodio je iz tvojih ruku kraljevića, a jerneću da vješam odoru Rudolfa Habsburškog, otpuštam te. Ali, pazi: da ne učinišništa radi čega bih te morao jednom vješati. Vojvodo, daj znak da nastavimo put.Joakim odahne. Bela digne mač u zrak, a Tomin pogled probode mladog vojvodupoput strelice. Zjenice su mu čudno zadrhtale. Poklonio se kralju, šuteći.Povorka skrene ispred Tome. Prolaze i kraljičina kola. Njegove-crne oči, punemračne boli, upile se u Dorju. Kraljica joj prišap-ne:- Zapravo je taj vitez otimač prekrasan muškarac. Pogledajte ga, kneginjice

Da udovolji kraljici, okrene se ona prema Tomi, ali brzo odvrati pogled od njega.čitava povorka prođe pokraj njega. On ostane sam na cesti i smrtno blijed gledaza kolima koja odmiču.I posljednji vojnik prođe pokraj viteza. On se još uvijek ne maknu sa ceste. Očimu gledaju u daljinu odakle se još razabire-krov kraljičinih kola.Zrak je pun vrelosti sunca. Bijeli oblak prašine vije se nad povorkom. Iz šumeizjahali na poljanu momci i prilaze Tomi. On ih ne epaža. Misli su mu daleko.Kozak zaustavi momke, uspne se na cestu i zaviri u Tomino lice. Oko crnih očijuobavili se tamni kolobari. Put mu je blijedo-zelena, pune usne posivjele.- Gospodaru, što je postalo od vas?1- Još ništa. Ali što će da bude - to treba da vidiš!1- Zašto ste zaustavili povorku?

- Da joj zaželim sretan put. ;,.,.,;- A mogli ste zaglaviti. V- Izmamio sam njezin pogled, a za to je svaki ođvažni vfc rez spreman dati glavu.,;,- Na sreću, u toj odori vas nisu prepoznali. ~~ Ja sam se predstavio. " I nisu vasobjesili?se nije htjelo da svoj put omasti krvlju i našao je-se za svoj život i sreću. Dršćeza sebe poput babe. ? ~~ Vi ste htjeli da vas kralj objesi?239Ona bi to morala gledati ili bi barem znala - i nikad ne" bi zaboravila. Cijeliživot pratio bi je moj lik na vješalima.- Obezumili ste.- Pravo veliš. Ali opet sam priseban. Dobro je da me nisu sa-da povukli na

vješala. I sreća je da su otišli.- Sad ćete svojim putem.- Moj put vodi tamo - i Tomo pokaže za povorkom.- Gospodaru, ne zaboravite: iz Firence i Venecije dolaze tr-govci s velikimtovarima dragocjenosti.- Imat ćeš ih ti i oni tamo, a tko ne kani da ine slijedi, ne-ka se odmah pokupidok ga ne otjeram.- Nikad vas neću ostaviti, makar pošli... " . 4[- I na vješala? l- Ni onda. ^- Momak si od riječi. - Slušaj - kad $am opazio onog žu. tokljunčića, vojvodu,zahvalio sam kralju da me nije objesio. Ko-žace, idemo na trgovce da utažimsvoju žeđu, a onda...- Onda gospodaru?- Na vješala!

160









- Trideset godina tražim svjetlost, i evo, sinulo je. Sve je b* dlanu. Kraljice,sjeme je početak svemu, čovjek od davnine i111* tu spoznaju. Evo, čovjek oddavnine predaje majci zemlji sjetne, sije žito, sije zob, ono proklije sve to stavljašu zemlju, rađa no-bi i zlato, kad ga posadiš, proklijalo? ev >vim životom. Zašto ne , , u tome je tajna: posadio sam zlato,

proklijat će i roditi zkt0../ Nitko se tome nije dosjetio do mene, mudraca,najljepša krfl J će - nakon trideset godina traženja.244Šuti, dosadni čovječe, životni eliksir tražim od tebe, vječ-j,u inladost, vječni život.

__ "Zlata i mladosti" - to je vaza životna rečenica, svijetla kraljice" i eto"pronađoh kamen mudraca. Proklijat će zlato, a kad bude zlato urodilo zlatom,onda tek mogu da tražim životni eliksir.-> Zlata imam. Zlata ću, evo, imati i tvojom pomoći, ali mla-jjost, vječnumladost, to hoću, ljepotu, vječnu, svježu kao pupoljak." Ti si lažac. Obećao si midok se vratim s Griča...-. Zlatno vrelo, a onda mladost! Ta vi ste ljepši, mlađi od najljepših i najmlađih.- Nećeš me obmanuti laskanjem. Dakle, nisi našao eliksir iivota?

-. O da, već sam na cilju. Mnogo ima esencije koje..- Prestani. Hoću vječnu mladost, a tek onda zlato, čuješ li? Idi gore. Doći ću jošVečeras, da vidim kako si daleko sa svojim istraživanjima. Nosi se!Kraljevski mudrac poravna zemlju i pokunjen odlazi. Kraljica gleda preko utvrdagdje se brdom prema crnoj kuli uspinju dva jahača što prate Tajanu.Sve se više približuju Gertrudinom dvorcu. Između pećinskih uzvisina viri kula.Stijene su joj tamne, gotovo crne. Kameni dvorac opasuju visoke zidine. Tajanapogleda upitno svoje pratioce. Oni joj pokazuju uski put među pećinama igrmljem jer ne zna kumanski jezik. Sporazumijeva se s njima samo znakovima.Oni se zaustave pod pećinom pa onda razabire da je oni neće dalje pratiti.Sišavši s konja, provuče se grmljem i uvalama p"rema ogradi od kamena.Zapušteni prilaz k dvorcu pokazuje da ovuda već bezbroj godina nije prošla

ljudska noga. Kao da se približava nekom starom ukletom dvorcu. Obilazi zidine itraži ulaz.Najzad se nađe pred željeznim, zarđalim vratima i udari po njima kamenom. Zvuk

je tako slab kao kad bi dijete udarilo po ogromnoj utvrdi. Obrambeni toranj nadvratima je pust. Nitko se ne Javlja. Nepomična tišina. Tamo, iza zidina, širi semrtvačka Pustoš. Tajana obilazi zidine, uspinje se po ogromnom kamenju 1spušta u kamene uvale, sve tražeći kako dđ one u dvorcu upozori na sebe. Uskoku se omakne i odskliže nekud u nizinu. Samo tl°H& Og"e<â- °k° nJe mrak.što je to? Iza njezinih leđa viri svje-sj? dana- Krene prema svjetlu. Razabere dase s visokog kamena°trljala u neku uvalu. Uspela se natrag, istražuje i opazi u pe-jjj11. gubljeneprolaze. Uoči brzo situaciju. Dugo gleda oko se-Pušt de ^ Jasno da Je u hod^ku

što je izdubljen u pećini za-obr j^& dvorca. Može voditi samo u unutrašnjostdvorca. To jeraduje pa se polako dade naprijed.245Pod nogama razabire kamen. Što ide dalje, prolaz je tVrđi, stijene u hodnikusve šire. Ovo je ispuni nadom da ulazi ravno u napušteni dvorac. Hitila jeoprezno, pazeći preda se. Daleko pred sobom razabire u mraku neko malo svjetlokao da negdje u hodniku gori luč, baklja, što li.Ovo svjetlo znak je života u dvorcu. I polazi njegovim tragom sve bliže. Većosjeća vonj baklje. Veselo pobrza i nađe se u prostoru gdje gori baklja.- Viteže - zovne ona i onda sluša.Ne odaziva se nitko. Hodnik je visok i širok zdesna i slijeva. Odabere put desno.Ne časeći, uzme utaknutu baklju pa nastavlja put po širokom crnom hodniku kojise razdvaja u tri smjera. Slijeva spazi vrata - drvena i pritvorena. Otvori ih i uđe.Pogleda oko sebe i ukoči se. Baklja joj u ruci zadršće i padne na zemlju.

164



Zamagli joj se pred očima. Prislonila se na zid, držeći se čvrsto na nogama.Prividža joj se da joj netko priča jezovitu priču o neviđenim strahotama "kulesmrti". Lutanje po Griču i zakapanje mrtvaca davno je mladu djevojku učinilobezosjećajnom za strah. Rastvori oči i gleda uza zid sablasnu sliku: košulje odkov-ne mreže, kazete od grimiza, razapete na zidu, prikovane lancima, ruke sukosti, glave lubanje, jedna do druge naslagane. Svi su kosturi u bogatim

haljinama prikovani o zidu - strašne nakaze ostataka ljudi što su ovdje tamnujućiumirali od gladi. U nje je neustrašivi duh - brzo se snađe i prekriži:- Ne bojim se mrtvih. Daj im mir vječni, a meni snage da nađem put iz ovoggrobišta.Svjetlo baklje što leži na zemlji plazi blijedim joj licem.U očnicama jedne lubanje nešto se miče - svijetli - očnica trepće. Ono tamo gibljese kao da je lubanja progledala hitrim živim jednim okom, miče se amo-tamo,živo. Toliko užasa ne može podnijeti i potrči u mrak vičući. Tu o nešto udari iposrne. Leži na zemlji i bori se s nesvjesticom, čini joj se da je hvataju nečijeruke. čvrsto je stišću kao da je pala u velika, golema kliješta. Hoće da vikne, anema daha, čuje samo neki mukli, preneraženi glas, kao da dolazi s onog svijeta izove njii:

- Tajano, Tajano!...I dugo čuje taj glas, vrlo je dalek. Onda otvori oči, ali ne vidi ništa, samo osjećana svom licu toplo ljudsko, živo oštro obrijano lice. Osjeća pod rukom hladnoćumrežaste košulje, a ona kao da lebdi tminom, netko je nosi, čuje šapat, uzbuđen izabrinut:- Tajano, Tajano moja - jedina!Neće da se makne, pritajena, ukočena sluša - sluša i gine u magli... Ispodmrežaste košulje, na koju je prislonjena, bije ljudsko srce, ona čuje udarceglasne, zvučne, njima odzvanja sva kula, odjekuje mrak, omamljuju jeneznanom, nejasnom, dalekom sanjom.246- Tajano, Tajčice moja mala - Tajčice!...

Zamire od tih riječi, prošaptanih srcem punim brige. Žarni" re i sluša...Tajčice moja...Njezine se ruke dignu, pređu po tom oštrom licu, taknu se glave, zahvate kosu,mušku, gustu.• Ah, - čuje ona glas, ali sada već glasan, oštar,, dubok blaži.• Tajano, čuješ li me?- čujem. Vi ste, dragi viteže?I bude joj slatko i utone u milini...Ovamo! Gdje ste? Ovamo dođite - čuje. ona sad gromki njegov gJas kako nekogadozi vi je i zapaža svjetlo,- Otale s bakljom! - naglo vikne on. I opet bude tmina.- Nisam vas vidjela, viteže. Nisam.

Nije odgovorio. Predao ju je nekom drugom. Kao da su je iz pahuljica stavili nakamen i nose je dalje. Onda spazi neke muške siluete u svjetlu udaljene baklje.Netko se s njome uspinje stubama. Nađe se u velikoj prostranoj dvorani, udanjem svjetlu. Nad sobom ugleda lice Petra, sluge viteza Sokola, kako je nosi ipolaže na kraljevski, zlatom ukrašen krevet.I ostane ležati, nepomično sklopljenih očiju. Obnavlja časove provedene u onojtmini dolje, na njegovim grudima, čuje"njegovo srce kako glasno odzvanja podmrežastom košuljom i sluša njegovo dozivanje • Tajano, jedina moja! Tajčicemoja mala!...Osim ovog časa, nema u njezinom životu nikakvih drugih doživljaja, sve prije iposlije toga netragom je propalo.U dvoranu ulaze neki ljudi, gledaju je, šapću, ali ona počiva budna u čarobnomsnu prošlih trenutaka.Na podu nešto zazveči. Tajana otvori oči. Na vratima ugleda svježe, nasmiješenoBelkovo lice. Nešto tiho govori čovjeku u crnoj fratarskoj halji, raskopčanoj, samo

165



prebačenoj na žutu kazetu što viri ispod halje i mač što mu visi o pojasu. I Belko je u plemićkoj odori,, s mačem o pojasu. Prestrašena tim otkrićem, sklopi oči, dane opaze da ih je vidjela.Tiho prolaze časovi puni pitanja i uspomena na Grič gdje je vidjela fratra i naKaptolu gdje je gledala Belka u haljini ključara. U duši uskrsuju joj pitanja. Vratase naglo rastvore. Mamuze zveče po kamenu. Poluglasno pitanje dopre do nje:

- što je s njome?- Leži nepomično kao da spava - čuje Belkov jasni glas.- Kako je dospjela ovamo dolje? - pita fratar.- Saznat ću. Molim vas iziđite, ne treba da vas vidi.- Da nije dolje vidjela vas? " "••- Na vrijeme sam Petru bacio baklju iz ruke.Tajana se ne usudi otvoriti oči, makar osjeća da je sama s njime i njegovemamuze zveče, približavajući se k -njoj. Sad osjeti ruku na svojoj kosi, tako blag,topao i nježan dodir.247Vjeđe joj se podignu. Nad sobom spazi vizir od srebrnih plo-fica.- Je li ti dobro, Tajano?- Dobro, dobro mi. je.

- Preplašila si se?- Vidjela sam kako se nešto miče u lubanji.-> Nije to ništa. Miš je ušao u očnice nekog osuđenika, samo je grdno izgledalo.Taj mali stvor tvoj je spasitelj. Da nisi tako kriknula, otišli bismo. Baš samrazgledavao dvor, začudio sam se kad nam je nestala baklja koju smo zataknulida u tmini ne skrenemo s pravog puta. Tražili smo je uzalud, kad me zapanji tvojkrik...- Kakve su ono lešine?- Tko bi znao! Osuđenici. No, čekaj, treba da te pridignem - i podvije joj ruku podvrat. Ona se uspravi i ostane sjedeći na postelji, blijedi, još uvijek omamljenaosjećajem netom preživjelih časova.- Kako si dospjela onamo dolje?

- Uzalud sam udarala po vratima, obilazila sam zidine i okliznula se niz iskopanihodnik u pećini.- Znao sam, ne može biti dvorac, a da nema pod sobom sigurni izlaz. Ali ga nismomogli pronaći. Zašto si došla?- Poslala me kraljica. Poručuje vam da u ovom dvorcu ne ostanete ni jednogadana više. Inače ne bi ona nikada mogla govoriti s vama. Ovamo ona ne smije -ne može.- Ništa drugo nije poručila?- Da se odmah preselite u Cakijev dvorac koji je kupila za vas. Nema ondjenikoga. Još je rekla: da mora s vama razgovarati danas ili sutra rano u zoru ušumi kraj Ćakijeve kule. Svakako dođite. Sutra podvečer vraća se ban Joakim.- Je li kralj dobar prema tebi?

- Svaki dan me zove da mu tarem bolesna križa i onda se uvijek osjeća zdrav iuspravi se kao svijeća pa me svima hvali. No, vi ste mi rekli da slušam što se okomene govori i da vam to kažem.- Imaš li mi što saopćiti?- Da. Kralj s peharnikom često govori ugarski, to ne razumijem, ali razgovaraju imnogo latinski. Kad je Joakim otišao iz sobe, kralj je namignuo Gezi i rekao mu:"Ovom sam čašću opet zadobio povjerenje crvenobrade lisice". Poslije su opet go-vorili ugarski, razumjela sam samo da je spomenuo viteza Sokola, Elizabetu iOrhidu. Nasmijao se, a Geza je na" to odgovorio latinski: "Ako vitez uistinu dođe,za vjenčanje je sve spremno". Kralj mu odgovori: "On će doći. Vitez je!"- Nisi li možda čula što su razgovarali kraljica i Joakim?- Nisam.- Ne govoriš mi istinu. Tajano, ne smiješ mi lagati.- Reći ću sve, makar, makar...248

166



-- Govori, Tajano, moram znati sve.- Ušla sam u kraljičinu odaju. Pozvala me je da me pita kako je kralju. Kad samulazila, razgovarala je s Joakimom. Ćula sam Jcako joj on veli: "Ne zaboravi,Elizabete - ti u jednoj ruci žezlo, a ja obadvjema - tebe. To je moj jedini uvjet".Onda je otišao. Vidite, Joakim joj nešto prijeti - i ona plaho pogleda u njegovvizir.

- O tome nisi ništa spomenula ni svojoj kneginjici?- Osim - vama, nikome.- I ne spominji. Ima li još što?- Kraljica je jučer rekla svojem pouzdaniku Rufi da se ne može dosta načuditi štokralj Joakima obasiplje s toliko ljubaznosti. To je sve što znam.- Mnogo, mnogo je to.- Sad sam vas, eto, rastužila. Vidim> ali vjerujte - kraljica je sirota. Joakim jepusta zloba, ona ga sigurno ne trpi. Kad je izišao, gledala je za njim jako mrko,štoviše Ijutito.- A što inače radi kraljica u svojim odajama?- Uvijek je zamišljena i zlovoljna, mnogo zove k sebi knegi-njicu koja je znarazvedriti.

- Dobro, Tajano, hvala ti. A sad reci kraljici ovo: Danas ne mogu nikako doći, alisutra u zoru bit ću u šumi pokraj Cakijeva dvorca. Poznat će me po tome što ćuimati odoru fratra. Sa mnom dolazi i jedan od mojih prijatelja.- Viteže, vidjela sam Belka i fratra Flavija.- Vidjela si ih. No, neka. Kraljici reci da imam sa sobom tri sluge i ništa više.Onda joj kaži i to da želim ostati ovdje u Ger-trudinom dvorcu jer me ovdje nemogu smetati znatiželjni ljudi. 2eli li sa mnom govoriti, neka na jednoj kuli dvorcadade upaliti tri baklje, ako je hitno onda četiri. To će biti znak i ja ću u fratarskojodori izići cestom prema kapelici svetog Stjepana, tamo ispod ovog dvorca. Tamo

je samotno.- Isporučit ću joj točno kao što ste rekli.- I još kaži: da ionako neću dugo boraviti u tom dvorcu jer se moram javiti kralju.

Treba da iskupim zadanu riječ da ću vjenčati Orhidu.- Vjenčati? Ne, to nećete. Ne, viteže, kraljica mi je rekla još na Griču da će neštosmisliti i zapriječiti to vjenčanje.- Uzalud joj svako smišljanje. Ne može mi pomoći ničim, osim da me kralj samodriješi zadane riječi.- Da vas kralj odriješi? Da, to bi vas jedino oslobodilo.- Ali se to čudo ne može desiti.- Molit ću sreću da vam pomogne.- Tko zna? Možda mi ti doneseš oslobođenje. Sad idi, moji će te prijatelji otpratitido kraljevskog dvorca.- Nije potrebno. Pod pećinom me čekaju kraljičine sluge. Ako ona zaželi još danasgovoriti s vama, onda joj ne uskratite.

- Moliš za nju?249Dobra je.- Nitko, nitko nije dobar, Tajano. Svi smo mi zli i podli. Ti,-samo ti, jedina sidobra. Svi mi živimo od tvoje dobrote, svi od nje uzimamo.- Vi ne - vi nikako.- Baš ja, ja koji bih to najmanje smio, dijete moje - i položi joj ruku na glavu pakao da je neodlučna, ostavlja joj, šuteći, ruku na kosi. Njezina se glava maloprimakla njegovim grudima i opet čuje glasno kucanje njegova srca.- Dijete moje, predobro moje dijete! - opetuje čudno tihim glasom, a svakunjegovu riječ ona ispija čitavim svojim bićem.- Sad treba da ideš.Spustila se na pod, nataknula na glavu klobuk, omotala oko sebe plašt i pogledalaviteza što stoji spuštene glave.- Oslobodit će vas vjenčanja s Orhidom, ja znam da hoće.

167



On izađe s njom u tamni hodnik, odavde se spusti u dvorište, gusto obraslogrmljem i dračem.Sluga Petar otvori željezna vrata. Vitez iziđe na pećinu, vodi Tajanu, penjući segore-dolje uvalama. Čas bi je pridigao i prenio preko udubina i grmlja pa opetspustio na glatku pećinu.- Tamo su na cesti - upozori ona.

- Ne treba da me vide. Zbogom!Sišla je i obazrela se. On je već otišao. Stigavši k slugama, sjedne na sedlo iokrene put kraljevskog dvorca.KULA MUDROSTITajana se vratila, kad su već zvijezde posule nebo. .Kraljicu nije našla u vrtu. Umjesto nje, dočeka je Rufa i odvede u dvorac. Vodio jehodnicima uzanim, niskim, mračnim. Zaustavio se u proširenom prostoru, otvoriookrugla niska vrata i ponukao djevojku da uđe u široku kulu, punu neugodnazadaha, i dima. čudna bradata lica zadubljena su u knjige, sagnuta nadžeravicom. Neki razlijevaju rastopljeno olovo i razne tekućine. Nad njihovimglavama vise čudne prikaze nejasnih oblika životinja: pasa s krilima, guštera sribljim ljuskama, ptica s glavama sisavaca, čitava smjesa nakaznih, neprirodnih

neviđenih životi-•nja ispunjava Tajanu odvratnošću.Rufa je povuče prema niskim malim vratima u drugu prostoriju, veliku i okruglu.Desetak muškaraca sa zasukanim rukavima vrzu se oko velikog kamina, miješajunešto u zdjelama, tuckaju suhe biline, a sve to nadzire mrki čovjek s rijetkom,dugom kosom. Rufa ga pita:- što to spremaju kraljevski liječnici?250• Ljekovitu mast za kraljeva križa. - odvrati ovaj. - Idite samo naprijed,dvoranine, uzvišena kraljica je u kraljevskoj astrologijiUspeli su se strmim stepenicama na vrh kule. Na otvorenom prostoru iznadtornjeva, pod zvijezdanim nebom, zagledao se u zvijezde starac. Kraljica sjedi natronošku i sluša pomno njegovo pričanje:

- U zvijezdi vidim viteza. U ruci mu goli mač, zmaj mu leži do nogu. Sad mupristupa neko žensko biće.- Jesam li to ja? - pita kraljica.- Ne vidim joj lice, pokrila ga je koprenom.Ah - nestrpljivo će kraljica - prozri koprenu, što da" Ije? Što još vidiš u zvijezdi?-- Vitezova ruka grli žensku pojavu - privi ja je k sebi ona se ne brani - priklanjasvoju glavu na njegove grudi. Da, sad vidim: glava joj je urešena krunom. Vi steto, uzvišena kraljice ...- što još pokazuje zvijezda?- Ljepotu, vječnu mladost, sjaj i raskoš, ljubavnu sreću i udovički plašt.O! - uskliknu ona ustajući. Sklopila je ruke, kliče tobože, zapanjeno: "Zar tolikanesreća? Udovički plašt? Ne, ne, neću da slušam dalje - zvijezde su mi kivne.

Danas je dosta - reče, spaziv Tajanu i hitro siđe k njoj.što je rekao? - upita kraljica, obuhvativši djevojčinu ruku svojim ledenim prstima.- Doći će sutra na urečeno mjesto u fratarskoj halji. Kad želite s njimerazgovarati, zapalite tri baklje na kuli. Ako je jako hitno, četiri. Vitez nećenapustiti Gertrudin dvorac, jer se ionako hoće da javi kralju. Veoma je nesretan,tužan, ali mora ispuniti zadanu riječ i vjenčati Orhidu.- To ne smije učiniti.- I ja sam mu to rekla.- A što on na to?- Da mu nema pomoći, osim kad bi mu kralj vratio riječ.- On mu mora vratiti riječ.Šaptale su hitro, uzbuđeno, kao dvije prijateljice koje imaju jednu te istu želju imisao.- Tko bi ga mogao sklonuti na to? - zadahtano će Tajana. Možda gospodin banJoakim? ~~

168



- Ah, što ti pada na um. On ne može - ali tko?- Znam - klikne Tajana poluglasno. - Jednom na bojnim igrama, kad samrazgovarala s vitezovim slugom Petrom, rekla sam mu da se vitez sigurnoprekriva zato što mu je lice ružno. Petar to nije poricao. Ako bi se vitez otkrioOrhidi, ona ga ne bi uzela. Onda bi mu kralj vratio zadanu riječ.251što buncaš? Ne vjerujem u njegovu rugobu. A da i jest tako, Orhida bi ga ipak

uzela. On se ne smije otkriti Orhidi. Neću da mu to savjetujem. Nešto drugo trebada smislim - i sva blijeda bulji dolje niz strmu kulu.

- Srećonošo, •- pomozi - misli - zaželi mi sreću - daj da pronađem kako bihspasila viteza. On je dobar prema tebi.- On mi je kao otac, sve bih učinila za njega. Obećala sam mu da ću moliti srećukako bi se oslobodio Orhide pa je rekao da će se možda osloboditi mojompomoću.Nestrpljivo mahn£ -Zar Ne pozna on straha. •? - Pričekaj me, odmah ću sevratiOna znakom ruke zovne Rufu, nešto mu reče, siđe stepenicama pa otvoridrvena vrata i uđe u malu komoru, punu lončića i raznih sušenih biljaka. Ruf auvede u sobu starog mudraca, u crnoj halji s bijelom ^pelerinom.

- Agora, ima čovjek koji želi da umre njegov takmac u Iju-"bavi. što da radi?Starac posegne na policu i uzme lončić:- Dvije kapljice od ove tekućine bit će dosta da se takmac protegne.- To znam, to zna i taj čovjek, samo takmacu ne može blizu, ne uzima ni jela nipića ni lijeka da to prije ne okuse drugi. Nešto drugo ne možeš pronaći u svojojstaroj tikvi?- Svega ima u mojoj lubanji, samo zapovijedajte. Neka, dakle, uzme desnurukavicu svoga nuzljuba, probode je i zakopa u groblju. Sutradan naći ćeneprijatelja mrtva u postelji.-• Je li to posve sigurno, Agora?- Dajem svoju glavu.- Dobro. A sad mi pokaži eliksir života da vidim kako izgleda ono što će me učiniti

vječno mladom.- Svijetla kraljice, sve supstance tog čudotvornog eliksira već su. u mojimmislima, a to je kao da su već u lončiću.- Dokle ćeš, lupežu odgađati? Ne čekam dulje, spustit ću te s ove kule nešto nižedolje. Tamo ćeš imati kad da smisliš svoje laži.Starac, poražen, ostavi komoru, a kraljica otvori vrata i pozove Rufu, uhvati ga zauha i strese:- Zašto nisi na Griču dao uhvatiti onog pustinjaka?- One večeri nasrnuli flagelanti, pa je pustinjak nekud nestao, valjda se i onizmiješao među svjetinu. Niti na dan odlaska s Griča nije bio u kolibi. Zato samostavio momke da ga čekaju dok se ne vrati. Dovest će ga.- Kad ja stupim na prijestolje, bit ćeš knez. A sad idi, donesi mi kraljevu bojnu

rukavicu, ali desnu, razumiješ li, hitro, i nađi nekoga tko se usudi noću nakršćansko groblje. Požuri!Kraljica iziđe na trijem, povede Tajanu prostorijama kule mudrosti, a onda jeotpusti u njezinu odaju.Velika i visoka soba otvorena je na široki trijem s kojeg se pruža pogled poutvrdama. Pod je pokriven sagom, postelja je lijepa, smeđa, urešena svijetlo-crvenim zastorima. Zidovi urešeni slikama kraljevskih kula i grbova. U sredinivelika slika nekog viteza u bojnoj odori. Ispod tamnog šljema gleda junačko lice.Smeđi brci vise mu niz pune rumene energične usne. Junačka smjelost što. izbijaiz njegova lica privlači Tajanu. I oči, tako žive i prodorne, izražavaju nekuduboku, tajnovitu bol. Tako se bar čini djevojci. Promatrajući slikariju na stijenisobe, čini joj "se da je vitez živ, da joj svojim pogledom nešto zbori, pa je samozato na ovoj stijeni da njoj ne bude samotno. Osjeća prema njemu kao premaživom čovjeku u kojeg se pouzdaje i čija joj prisutnost ulijeva mir.

169



Dugo je stajala pred slikom pa se onda uspne na postelju, legne i sklopi oči. Svimmislima i osjećajima prenosi se u Gertru-din dvorac, u crnu kulu, u mrak i tminu.Na njezine obraze prislanja se oštro, toplo lice, pod mrežastom košuljom udarasrce, a u kosti joj ulazi čudni mukli glas:- Moja jedina, Tajčice moja... mala! Tajčice! - opetuju njezina usta glasno,omamljujući se zvukom tih riječi. I čini joj se da nema ljepše, slađe ni milije riječi,

da ni sunce, ni zvijezde, ništa na tom velikom svijetu, ni gore na nebu nije takolijepo i tako velebno kao ova jedna riječ što je njezina tajna, njezina sreća,njezina radost, bol, život i smrt.- Djevice Tajano, kralj želi da dođete na večeru k njegovu stolu.Podigavši glavu, spazi pred sobom u tmini služavku.- Doći ću. Moram se preodjenuti.- Hoćete li obući modru haljinu ili može biti ružičastu?- Modru - i stade se brzo oblačiti, a služavka priča:- Za velike svečanosti o dolasku kraljevićeve nevjeste sašile smo vam još ljepšuhaljinu. Oh, sretni ste djevice! Nikoga kralj tako ne pazi kao vas. Sam određujeda vam bude lijepo i dobro, a bogme nije badava. Vi mu baš nosite sreću.Dotjerana, stigne u blagovaonicu gdje dvorani čekaju kraljevsku obitelj na

svakodnevnu večeru.252253VRATA ZASJEDEU bogatim uresima blista kraljevska blagovaonica. Sa stropa visi luster s tridesetčetvorokutnih svjetiljaka od bojadisane prozirne rogovine. U zlatnimsvijećnjacima gore voštanice. Bogati štitovi, obloženi draguljima, blistaju postijenama. Teški ćilimi pokrivaju pod. U dnu dvorane gusto su natiskani ugarskiknezovi, kneginje, baruni i odlični dvorani i kraljevski dostojanstvenici. Kralj ikraljica ulaze. On se drži uspravljeno, makar mu lice odaje tešku bolest. Ucrvenom grimizu, opšivenom bijelim krznom, izražava kraljevsko dostojanstvo.Kraljičina haljina, od crvene svile, posuta je zlatnim zvijezdama. Na crnoj kosiblista dija-dem od šarenih dragulja. Orhida u svijetlo ružičastoj koprenastoj

haljini, rumena lica, nalikuje nasmiješenom poljskom cvijetu. Dorjinu ponosnuljepotu ističe žuta haljina s modrim plaštem. Tajana stoji iza njezinih leđa. Blijeda je i u mislima daleko. Crna kosa urešena je niskama. Modra haljina urešena jevezivom od srebra.Kralj Stjepan okrene se kraljeviću što stoji pokraj njega.- Gdje ti je žena tako dugo? Zašto ne ideš pred nju? Ne ogledavaj se na Tajanusine moj.- Ona je kriva da ste me tako kaznili.- Pravo veliš: žena je kazna, ali nije moja srećonoša tebi skrivila, nego ti njoj. Da

je nisi napastovao, ne bih li bio doveo napuljsku princezu. Sad je svršeno.Vjenčan si s njome, pa treba da se svladaš kako dolikuje kraljevskomnasljedniku.

Kraljević se namršti. Kićeno odjeveni napuljski dostojanstvenici uvedu u dvoranunježno biće, blijedo, plaho, uznemirenih crnih očiju. Još je nedoraslo djevojče udugoj suknji s povlakom. Na glavi joj obruč od dragulja. Bijela haljina opšivena jebiserom. Preplašena stane pred kraljicom.- Napuljska princeza Izabela, vjenčana supruga nasljednika kraljevskog prijestolja- prikaže kralj plaho stvorenje gostima koji se duboko poklone.- Kraljeviću, povedi svoju ženu k stolu.Mrk, prihvati kraljević njezinu ruku.Počela je večera. Uz stol, na povišenom mjestu, sjedi kralj, uz njega kraljicaElizabeta, nasuprot kralju mala kraljevna Izabela, a do nje, smiješeći se radošćuispunjeno lice vojvode Bele promatra Dorjine mirne lijepe smeđe oči. Uzvanicisjede duž ostalih stolova.Knez Ivan Okićki sjedi uz bana Joakima i sluša njegov razgovor s ostalomgospodom. Henrik Gising mrko probada očima mladog vojvodu što sjedi nasuprotDorji. Kroz zube mrmlja svojem bratu Nikoli.

170



254Iza kraljevskog naslonjača peharnik Geza u svečanoj odori sa srebrnim vrčem uruci pa od časa do časa nalijeva vino u kraljev zlatni vrč. Kraljevski glazbenicineumorno sviraju monotone melodije.Večera je prošla. Sluge već nose poslastice.Tada kralj dade znak da glazba umukne. I gosti utihnuše, a on digne vrč pa izreče

pozdrav novovjenčanom paru - sinu La-dislavu i mlađahnoj kraljevni Izabeli.Nakon kratkog govora okrene se iznenada k vojvodi Beli:- Iziđi s kneginjicom da vas svi vidimo. Stani ispred stola. Kad je to učinio, kraljusklikne veselo:- Ujedno objavljujem da sam svojeg nećaka, vojvodu bosanskog, sina knezaRatislavovića i moje sestre Agnezije, vjerio s plemenitom kneginjom DorjomOkićkom. Želim da ih doskora vjenčam. Dignite vrčeve.Vojvoda porumeni, a Dorja obori oči. Joakim stisne usne, Henrik Gising problijedii zime k Joakimu prijetećim pogledom pa se zguri i ne prihvati vrč.Svi se digoše. Svjetlost sa stropa zablista u srebrnim i zlatnim rezbari jama^vrčeva.- Kneže Henriče, vi niste dotakli svoj vrč? Drznuli ste se da ne pijete u zdravlje

vjerenika vikne kralj?Henrik ostaje prignut k stolu, a onda zavikne da se orilo dvoranom- Ne pijem u zdravlje djevice koja je tri dana i tri noći provela pod krovom svitezom otimačem.Joakim bijesno ošine svojeg pouzdanika. Goste obuze preneraženje. Vojvodaudari po dršku mača:- Svijetli kralju, dopustite da obračunam s njime. I Dorjin brat posegne zamačem.- Mir! - zagrmi kralj. - Pod mojim krovom gospodarim ja. Obračunat ću sdrznikom ja - kralj.Ivan i vojvoda skinu ruke sa svojih mačeva. Gisingovo držanje izražava bijesniprkos.

- Kneže, Henriče Gisingu, pred svima ste uvrijedili vjerenicu mojeg nećaka isestru mojeg doglavnika. Vama nema mjesta pod ovim krovom. Napustite odmahovu dvoranu i moj dvor. I ako ste tako junački na maču kao što ste na kleveti,onda sutra u zoru pod utvrdom pričekajte vojvodu i kneza Okićkoga. Sluge,izvedite ga. Neka mi se nosi ispred očiju!Kralj se sagne prema peharniku Gezi i nešto mu šapne. Pe-harnik iziđe. Drskopodigavši glavu, Henrik Gising napušta dvo-Jranu.- Plemenita, odlična gospodo, knezovi i kneginjice, baruni i plemići - oslovi kraljsvoje goste. - Kneza kojeg sam morao ovako kazniti odbila je kneginjica Okićka,Očito ga je vino ponukalo da se drznuo osvetiti tako kukavnom klevetom.255

Kneginjica nije nikada bila na dvoru nikojegviteza otimača. Knez Gising je prostilažac. Neka to nikome ne pomuti veselje i radost ove večeri, a vas, kneginjice,molim da pristupite.Vojvoda je uzeo Dorju za ruku i poveo je kralju. On je pomiluje po kosi. Kraljica

je poljubi u čelo i posadi uza se.Onda se kralju približi Henrikov brat plavokosi Nikola Gising:- Svijetli kralju, nesretan sam zbog nedostojnog čina mojeg brata. Ne bih smiodulje ostati pred vašim licem.- Njegova krivnja ne pada na vas. Ostanite! Onda uhvati vojvodinu ruku i povučega bliže:- Sav se rastapaš od želje da budeš kraj nje. Evo, sjedni do nje.Kad je sjeo pored Dorje, vojvoda joj šapne:- Osvetit ću vas, kneginjice.

171



- Već na Okić-gradu slutila sam da će moj nesretni doživljaj na Loboru imatiteških posljedica za vas. Nisam smjela primiti vašu plemenitu prosidbu. Nisamsmjela. Sjena onog nesretnika slijedi me, eto, i na Budim.- Prvi sretan čas mojeg vjereništva posipate bolima, kneginjice.- žao mi je što sam to rekla. Od srca vas molim - ne zamjerite, strašno je to.- Kako vas volim! - reče on tiho i sagne se k njoj. Kralj ponovno digne vrč. Svi su

uspravili glave.- Plemenita gospodo, knezovi, baruni, dostojanstvenici, plemenite kneginje, i svimoji odlični gosti. Danas je vrlo svečan dan. Nasljednik prijestolja uveo je podsvoj krov kraljevnu, a moj nećak vjerenicu. Pa kad sam tako sretan, neka mojaradost bude potpuna. Javljam vam da sam odlučio našoj kraljevskoj milostiosobito odanog vjernog prijatelja, umnog muža, koji će mi biti najodličnijisavjetnik, postaviti za svog prvog pomoćnika i savjetnika. Taj muž jest - banJoakim.Svi u dvorani zanijeme. Kraljica je radosno zapanjena. Joaki-mu igraju oči. KnezOkićki jedva svladava zaprepaštenje. Ugarski knezovi šute i tako odaju mrzovolju.- Vidim na vašim licima da ste svi zadovoljni ovim odlikovanjem moje kraljevskemilosti. Joakime, vjerni podaniće, primi moju kraljevsku milost, služi mi onako

vjerno kao što si mi to dokazao onog dana kad si spasio mojeg sina iz ruku vitezaotimača u Kamen-gradu.Snažna Joakimova pojava spusti se pred kraljem na koljeno.- Dovijeka ću služiti svojem dragom kralju i njegovu milost zaslužiti.- Uzmi pehar i pij - reče kralj, pružajući mu zlatni vrč. Glazbenici su opetzasvirali,, ali nisu našli odaziva u društvu. Veliki dio knezova, baruna i plemićanije više pokazivao volje dase raduju. Samo je kralj čavrljao radosno i veselo - dok ponovno ne dade znak dasvirači utihnu. Opet su čekali neku objavu. Kralj se nasmiješi:- Plemenita moja gospodo, pozivam vas iduće sedmice - dana kojeg ću objavititek naknadno - na svečano vjenčanje. S plemenitim slavnim vitezom Sokolomvjenčat ću sestru vaše kraljice, kneginju Orhidu.

Na kraju stola, među dvorjankama, sjedila je Tajana. čuvši ove riječi, upilji oči ukralja. Lice joj bude još bljeđe, a u očima nešto zablista. Kraljica ostane naokomirna. Orhidi rumeno lice još se jače zarumeni. Tamne oči pobjednički sijevaju.Među dvoranima isprsio se mladi kumanski vojvoda Oldamur, ne trepnuv-šiokom.- Svojeg novog tovarnika Joakima molim da sutra otputuje mojem tastu, knezusvih Kumana, da ga obavijesti o tom i pozo" ve na svadbu. Dočekat ću ga sa svimpočastima.Odmah zatim kralj ustane, uzme Joakima pod ruku i prođe U drugu dvoranu gdjesu dvorani spremili stol za kockanje.- Gdje je moja srećonoŠa? Zovnite je.- Otišla je u svoju odaju - navijesti neka dvoranka kralju.

- što? Smjesta je zovni. Hoću da stoji pokraj mene kad kockam. Bojite li se nje,gospodo knezovi? čuli ste kakvu mi nosi sreću. Vidite, sreća me snašla na Griču, a ja s njome u kola, pa u Budim. Vadite novce - nema vam pomoći.Gospoda su posjedala. Kraljica sa snahom, Dorjom i vojvodom približi se da gledakockanje.Dvoranka uvede Tajanu. Nije mogla sakriti žalost, pa je stala pred kralja pognuteglave i oborenih očiju.- Kako to izgledaš, djevojko? - začudi se kralj. - što te je snašlo? Digni glavu.Pokušala ju je podići i kralj ugleda njezine žalosne oči.- Nije li ti tko učinio nažao? Reci, stradat će.- Svijetli kralju, ništa mi nije.- Kako ništa? Izgledaš kao da ti je sve pomrlo. Mrgodiš se nešto na mene? Vidim

ja. Ovakva nećeš mi donijeti sreće. No, što da ti učinim da budeš vesela? Recišto? Ne marim, zatraži što ti drago.- Ništa svijetli kralju.

172



Kraljica je gleda i uporno prišapne kralju:- čini se da ju je nešto jako rastužilo.- Neću da kockam. Danas srećonoša izgleda kao da mi nije sklona.Tajana ne odgovara.- Danas nisam s tobom zadovoljan - mršti se kralj i okrene k svojoj ženi: -Zabavljaj goste, meni opet pucaju križa, još

da vijećam s Joakimom. Onda ustane i ponuka gospodu da prionu kockanju, a onPođe s Joakimom po dvorani u živom razgovor.25717U blagovaonici su nezadovoljni knezovi i baruni još raspravljali o velikomodlikovanju kojim je kralj obasuo Joakima. Knez Ivan stoji iza leđa Dorje uz kojusjedi vojvoda, nemajući riječi za čitavo ostalo društvo.Ivanovo lice odaje mrku zlovolju. Vojvoda podigne k njemu glavu i stade gatješiti:- Ne kvarite veselje svojoj setri. Ne mislite na drskog ne-vrijednika.- S njim će lako obračunati moj mač, no s Joakimom neće biti lako. Zagovarat ćega kod kralja. Henrik je Joakimov prisni prijatelj.- Joakim prijatelj tome lupežu?- Jest, Henrik vjerno služi Joakimu - reče Dorja i kralj će ga opet pomilovati.

- Neće - odgovori vojvoda odlučno. - Čudim se kako može ban prijateljevati stako nedostojnim čovjekom. Ivan dobaci Dorji značajan pogled.-• Ni Joakim nije bolji - šapne Dorja vojvodi.- Nikad mi se nije svidio. Kralj je. dobar i ne vidi da taj čovjek nema prijatelja.Svi su neprijatno iznenađeni tolikom kraljevskom milošću.Ivan pogleda svoju sestru tako da je mogla pročitati njegovu želju da vojvodineriječi iskoristi protiv Joakima. Dorja reče:- Meni je mrzak zato što je uvijek podupirao Henrika Gisin-ga, a taj je već jednommojeg brata prisilio da mu mačem teško zasiječe ramena.- Gising vas je, dakle, već drugi put uvrijedio? - zapita vojvoda i porumeni odljutine.- Sad je to opetovao pred čitavim dvorom.

- A da Joakim nije ni prosvjedovao - nadoveže Ivan.- Razgovarat ću s kraljem. Uistinu mi je zagonetno zašto je s Joakimom sklopioprijateljstvo. Dosele mu nikad nije bio sklon.Uto pokraj njih prođe kralj, čija je ruka počivala na Joaki-movim ramenima. Kraljse samo osmjehne Dorji i nastavi svoju šetnju s banom prema izlazu iz dvorane.- Dođi sa mnom - reče kralj. - U svojoj ću ti odaji pokazati pisma što sam ihprimio od češkog kralja. On mi predlaže zanimljivu bojnu osnovu protiv RudolfaHabsburškog. Znam da nisi nikad bio sklon mojem savezu sa Češkom. To prijećeš pronaći u prijedlozima češkog kralja ako što nije povoljno za mene.Prošli su predvorjem i ušli u kraljeve odaje. Tu kralj sjedne.-• Reci mi, Joakime, jesi li zadovoljan sa mnom?- Presretan sam, svijetli kralju, što ste mi danas iskazali toliku milost.

- Tvoj čin ondje na Kamen-gradu otkrio mi je pravo tvoje srce i tvoju vjernost.Jest - ti si zaslužio moju milost, tako mi krune. A sad da ti pokažem pismo češkogkralja - tamo je tt mojoj tajnoj riznici - i on htjede ustati, ali namrgodi lice i ste-gne usne:258- Prokleto me opet hvata u križima. Napokon, nemam ja od tebe više nikakvihtajni. Idi tamo, evo uzmi ključ, otvori gornja vratašca, naći ćeš drvenu kutiju i unjoj više pisama. Jedno je svezano crvenom trakom, to je Otokarovo. Uzmisvijeću, hodnik je mračan.Jedva je Joakim prikrivao radost koja mu je potjerala krv u lice. Najzad će musada biti moguće da zaviri u kraljeve tajne spise.- Izvršit ću sve točno, moj kralju - odvrati Joakim, nastojeći da mu glas bude štoravnodušniji. I pođe k vratima, malim i okruglim, bogato izrezbarenim, odrinekovni ukrašeni zavor pa, držeći u ruci svijeću, iziđe u kraljevu komoricu iz koje seotvara izlaz na uski mračni spojni hodnik u kraljevu odaju. Tu on čuva svoje tajne

173







Kad su svršile, iznenada se mladi kraljević zaleti s peharom u ruci k jednojljepotici i ponudi joj vino, a onda je zgrabi i poljubi. Svi su se u dvorani zbunili.Mlada kraljevićeva nevjesta Izabela porumeni i napola plačući izusti: ~- To nije pristojno, kraljeviću.To ga razbjesni. Oči mu planuše i poput neotesana dječaka zamahne prema njoj ipljusne je.

Gospođe i gospoda se preneraze. Elizabeta potrči k nevjesti. Peharnik Geza ivojvoda priđu kraljeviću. Vojvoda se snebio:- Ladislave, zar si pomahnitao?- Neće.ona krepana mačka mene učiti pristojnosti! Ja sam kraljević. Radim što jemeni volja, što ste je doveli amo? Ne trebam je.- Ladislave, - uhvati ga kraljica za ruku - pijan si - dođi sa mnom. Ako se vratikralj, bit .ćeš strašno osramoćen - i silom ga odvuče iz dvorane.Gosti se nisu usudili ništa primijetiti. Mlada je nevjesta plakala. Dorja je pokušaumiriti i odvede je iz dvorane.Dotle je peharnik nastojao da goste privede opet k zabavi, no oni su se staliudaljavati da se spreme na počinak u staroj zgradi kraljevskog dvora.- Taj je brak prekrasno počeo - šaptale su ugarske knegi-nje, a knezovi su im

.odgovorili kriomice:- Sasvim po čudi raskalašenog Ladislava. što li nas još čeka od tog mladića kadbude kralj?Mutno je nebo. Na otvorenom trijemu ispod; stupova sakupila se ženskakraljevska obitelj. Kraljica Elizabeta drži u ruci započeto vezivo. Do nje sjedekneginja Orhida i kraljevićeva nevjesta, napuljska princeza Izabela. Tamnoputnolice napuljske princeze odaje bol preplašenog četrnaestogodišnjeg djeteta koje subacili u tuđi svijet gdje nitko o njemu ne vodi računa. Orhidino zdravo rumeno licezasjenjuje tajno sretno čekanje. Elizabeta nemirno pogledava Orhidinu vjenčanukapicu koja joj leži u krilu.Dorja, naslonjena na stup, drži lutnju i pjeva vedru pjesmu da razonodi kraljicu.S druge strane trijema stoje dvorani. Kraljevski doglavnik knez Ivan sluša

pričanje vojvode Bele, dok mu se oči ne skidaju s Dorje.262Ona završi pjesmu. Kraljica se ogleda u pozadinu.- Zašto ne dolazi Tajana? Uvijek se povlači u svoju odaju. Znate li vi uzrok tome,kneginjice?- Nije privikla životu među kulama i sjajnim dvoranama. Uvijek je bila takosumorna, zamišljena - objašnjava Dorja.- Možda. Ali sad je mori neka žalost. Morali bismo na to upozoriti kralja. U žalostisrećonoša nema snage, rekao je kralj. Trebalo bi da je kralj zapita što je muči.Njemu će otkriti. Uputite kralja da je ispita, - potakne Dorju Elizabeta.Odnekud dopire do njih pjesma. Žene odbace veziva i gledaju. S brežuljka dopiredo njih melodija što je pjeva muškarac.

- Kakve li pjesme! - upozori kraljica. Poput naričuće strasne ljubavi, zar nekneginjice?- Da, tako se čini.- Taj momak ljubi divljački, čujete li kako se riječi divno slažu? Ni naši trubadurine znaju da tako rimuju riječi. Bit će otmjen pjevač kad umije latinski.Na Dorjinu licu ogleda se neki nemir, a kraljica zovne iz pre-1 dvor ja dvoranina:Rufo, idi gore na vrh trijema i pogledaj tko to pjeva.Dvoranin se uspne na uzanu ogradu i obaviještava kraljicu:- Na brdu, iza gradskih jama, vidim konja privezanog o stablo. Kraj njega napećini sjedi neki vitez. Kakav je? - klikne Orhida.- Iz ove daljine ne mogu raspoznati ništa drugo nego da je odjeven u tamno. Naglavi mu se svjetluca šljem. Gleda ovamo, prema utvrdi. U ruci ima lutnju.- Izvanredno lijepo pjeva - šapće kraljica. - Pazite što veli: "Raskrvavljeno mojesrce, pakao je jada, razderati onog kojeg ljubiš to - jedina mi je nada."

176



Kraljica i Orhida s ushićenjem prisluškuju uzdisaje u skladnim rimama. Duše im jerazbudio udaljeni neviđeni pjevač. Samo Dorja osjeća strah od toga glasa ipogleda tamo na drugu stranu trijema prema Ivanu. Polako ostavi gospođe ipribližuje se k bratu.- Taj pjevač sjeća me lupeža Tome. Ne čini li se i tebi, Dor-- Kako bi dospio ovamo? Tko zna gdje on robi i razbija?

- Ipak i tebe plaši taj pjevač.- Priznajem brate, plaši me.Vojvoda je odjednom postao tužan. •>.- Rufo, pošalji nekoga neka zovne pjevača u dvorac - naredi kraljicaDorja i brat zgledali se. Međutim, na trijem izađe kraljev dvoranin Ferenci i najavida kralj želi govoriti s kneginjicom u svojoj odaji.

jo?263Još nikad me nije zvao - začudi se ona.- Nije mala stvar kada te zove - šapne joj brat.- Idem. Bar ne ću vidjeti pjevača.I prođe pokraj dvorjana, povukavši na sebe sve poglede.Mutno svjetlo dana dopire u -veliku Tajaninu odaju. Zamišljena gleda sliku na

zidu što prikazuje viteza, naslonjena na goli mač s dubokim pogledom uprtimpreda se. Uzaludno nastoji odgonetnuti kakve se misli odražavaju u njegovim,čudno tamnim melankoličnim očima.Na vratima zašušti haljina. Tajana spazi Dorju, nekako ozbiljnu i znatiželjnu.- Kneginjice, potrudili ste se k meni?- Kad sam ulazila, upravo si pažljivo promatrala. viteza na slici. Tko je to?- Ne znam. Ni dvoranke ne znaju, svejedno tko je, Kad sam sama, čini mi se da

je živ i da razgovara sa mnom.- Došla sam zbog mnogo važnijih stvari. Kralj je vrlo ozlovo-Ijen zbog tvogdržanja. Malo prije pozvao me je k sebi i potužio se da mu srećonoša već nekolikodana ne pomaže. Uvijek je žalosna i zato mu se, veli on, bolest pogoršala.Tajano, kralj živi u nadi da mu ti donosiš sreću i zdravlje, a sad misli da si se od

njega odvratila. To bi moglo uroditi strahovitim posljedicama. Zamrzi t će te, a stobom i sve nas,- I liječnici su krivi, nikad mu ne donose prave lijekove. Ništa oni ne znaju.- To više treba da se brineš za kralja. Velika je tvoja moć na njegovo zdravlje.Mislili smo o tome kako ćeš mu ugoditi. Ako umre, svi smo izgubljeni. U Hrvatskojće se ugnijezditi Joakimi, Ku-mani, Gisingovci. To sam ti spomenula jer mi jenaredio da te dovedem k njemu. Danas ga jako bole križa. Dođi, čeka te.Ustala je smetena, s tajnim strahom u duši.Obje su djevojke krenule kamenitim otvorenim trijemom. Pred kraljevskomodajom Dorja se zaustavi, a Tajana pođe kralju.Sjedio je obložen jastucima, blijed i pognut. Pokraj njega stoji peharnik Gezazabrinuta lica.

- Dođi bliže, srećonošo - reče kralj hrvatskim jezikom. - Reci čime sam ti sezamjerio?- Ah, svijetli kralju, ničim, ja vas volim..-Da si mi sklona, ja bih ozdravio. Ti ne misliš o meni. Od one večeri uvijek simrka. Nisam one večeri mogao da kockam. Osjetio sam odmah da si mislimadaleko od mene. Nisi mi sklona. Odonda mi je gore. Kad mi dotakneš križa,svjedno me bole jer nećeš da mi pomogneš. Daješ sreću samo onima kojima ho-ćeš. To su mi rekli i kraljica i Joakim i svi to vele. Ti, dakle, nećeš, da jaozdravim?264- Vaše zdravlje bila bi moja najveća radost.- Zašto onda tvoja glava visi poput otkinuta cvijeta? Zašto su ti oči uvijekturobne? Kakva te mori bol?U njegovim riječima zadršće strah za sebe samoga. Snažna sugestija, da ona usvojoj ruci ima njegovo zdravlje i život, uči-niše mu glas blagim i molećivim.

177





i - Odbio? Moju zapovijed? Da odbije ovakvu prekrasnu dje-;*vicu. koju ću jaučiniti plemenitom? što ti misliš? Podijelit ću mu "čast kakvu hoće, a nju nećupustiti od sebe dok sam živ.Sva ukočena sluša Tajana kraljeve riječi, jedva prikrivajući da razumije što jerekao.

- Dakle, Tajano, vitez Sokol bit će tvoj.

- Svijetli kralju, reče ona - velika vam hvala za vašu ljubav, hvala do groba, ali nemogu prihvatiti da me on vjenča. iKneginja Orhida strašno bi me zamrzila i ja višene bih mogla ži-Vjeti ovdje.| Kralj i njegov peharnik se pogledaše.- Vidiš, na to nismo mislili. Geza, pamet te djevojke nije tako manjkava - nastavilatinski. Orhida je u ljubomori Feren-ciju odala svoju sestru. Kad bismo Tajanuvjenčali sa vitezom, Orhida se ne bi ustručavala da je otruje. Ona je spremna nasve.- Otrovati? Ona bi to mogla. Ona bi to učinila. Istinu velite, u nje je krvoločnakumanska krv.- A onda i ona druga - kraljica.- Ispila bi joj oči, obje bi se sestre složile protiv njezina života.

Kralj udari po svojim bedrima kao da je napokon našao rješenje:266-- Zar moraju one saznati za to vjenčanje? Nitko ne treba da zna. Nitko, krunemi, ovo sam dobro smislio. Slušaj: vitez će se s njome vjenčati posve tajno ukapelici svetog Stjepana kod Ger-trudina dvorca. Tamo ne zalazi ni živa duša. Danitko ništa ne sazna, odmah nakon vjenčanja vitez mora otići na 6 mjeseci izBudima dok ja Orhidu udam i srećonoši izgradim mali dvorac, negdje pokrajmojega dvora. Nakon tih 6 mjeseci neka vitez dođe, nastanit ću ga s njomepokraj nas i kraljica neće moći do nje. Ja ću Elizabeti dobro sapeti krila.- A da odgodite to vjenčanje na 6 mjeseci? - predloži Geza.- Nikako. Tajana mora biti sretna. Zaljubljeno srce mora biti sigurno. Idi biskupuFlori. Provest će to vjenčanje tako tajno da nitko neće o tome ništa doznati. Flora

mi je dužan mnogo zahvalnosti.- Da, biskup vam je vrlo obavezan, možete mu to mirno povjeriti.- I te kako mi je obavezan. Nedavno sam mu podijelio sve poreze na krčme uselu i još ću mu dati zemljište za kojim mu tako rastu zazubice. A nju - i onpogleda Tajanu - vezao sam za sebe vječnom zahvalnošću. Geza, sad mi je lako,vrlo lako. Samo je pitanje, hoće li vitez doći? - obrati se kralj Tajani i sada je opetoslovljava hrvatskim jezikom.- Hoće, svijetli kralju, javit će se meni.- Zar ti je to rekao?- Jest, onog dana na dvoru kad se opraštao sa mnom.- Znaš li, možda, ima li on kakve imovine?- Ima svoj dvorac i svoje sluge, samo ide svijetom zbog neke tajne koju nikome

ne kazuje.- Sve je to on rekao tebi? Dakle, s tobom je razgovarao veoma povjerljivo, čuj,Geza, on pripovijeda njoj što ne kazuje drugima. Djevojko, je li ti možda kadgodrekao i po koju dobru riječ - onako lijepu - milu?Ovo pitanje dozove joj u pamet njezin doživljaj u kub" Ger-trudina dvorca.Porumeni i ne odgovori.- Možda ti je čak govorio i o tome za koga treba da se udaš?- Onda kad sam se htjela vjenčati s njegovim slugom.- Sad se sjećam. Nešto mi je o tome govorila kneginjica. Htjela si se vjenčati snjegovim slugom? Zašto?- Da vitezu donesem pod krov sreću.- A zašto vjenčanje nije obavljeno?- Vitez je došao u crkvu i zabranio svećeniku da me vjenča. Kralj udari o dlanove iveselo priđe Gezi:

179





- Ali sam zamolila kralja da mi dopusti da sama navijestim vitezu njegovu odluku.Mislila sam: možda ćete smisliti nešto da viteza oslobodim još većeg zla nego štobi bilo da se vjenča Orhidom. Sto put veća bila bi nesreća da se osramoti skrvnikovom kćeri.- Uistinu, hoće da tebe vjenča s njime? Kralj je pomjerio pameću, što bi na toknezovi, vitezi, dvorani?

- Hoće da se vjenčanje obavi tajno, to će izvesti neki biskup Flora.- Flora! - usklikne kraljica. - A dalje?- Nakon vjenčanja mora vitez otići, a nakon šest mjeseci može doći po mene. To

je strahota - govori Tajana, hitro i tiho. - Učinit ću sve da viteza spasim takosramotnog vjenčanja koje bi ga učinilo još nesretnijim.- Hoće li kneginjica znati za to vjenčanje?- Samo kralj, peharnik i biskup - kralj tako hoće.- Razumijem - nije loše smišljeno. Ali ja ću se domisliti još boljemu, a ti šuti kaoda si nijema. O tome zavisi vitezova sreća i njegov život.- Znam, kraljice.- Sad se vrati sama u svoju sobu. Budi mirna i vesela, nemoj da kralj opazi danisi zadovoljna njegovom odlukom. Mogao bi posumnjati da sam te ja nagovorila,

a onda bi prevrnuo čitavo kraljevstvo da viteza prisili neka uzme Orhidu. Idi,djevojko, za dan-dva ja ću nešto pronaći.Kraljica se opet vrati na trijem, pozove Rufu, povuče se podaleko od ostalihdvorana pa mu naredi:- Sutra će valjda doći u dvor biskup Flora. Oprezno mu saopći da želimrazgovarati s njime. Ali o tome ne smije saznati ni kralj ni itko drugi. Neka dođe ukulu mudrosti da, tobože, blagoslovi kraljeve ljekarije. Čekat ću ga u Agorinojkomori.269Isporučit ću mu.Kad je te večeri kralj ušao u blagovaonicu, sva obitelj i svi dvorani začudili su senjegovu svježem izgledu i uspravnom držanju.Nakon večere ustali su kralj i kraljica od stola i sjeli u prijatne udobne naslonjače.

Orhida promatra veselo kraljičino lice.Svijetli kralju, - oslobodi se Orhida - tovarnik Joakim još uvijek ne dolazi s mojimocem.- Sigurno mu je tamo, gdje se nalazi, mnogo bolje nego uza me - nasmije sekralj.Taj smijeh uznemiri kraljicu.- Hoće li stići do vjenčanja? - upita opet Orhida.- Ah, do dana tvog vjenčanja on će sigurno stići.Takav odgovor izazove u kraljici još više-pozornosti i upita:- Kad će biti vjenčanje?- Baš onaj dan kad stigne Joakim.Ironički prizvuk kraljevih riječi začudi kraljicu, tim više što je znala da je kralj

odustao od vjenčanja. Orhida se, naprotiv, nije mogla savladati da sa smiješkomne poprati kraljičinu zabunu.- Moj vjerenik doći će sigurno već sutra - nadoveže da još ozlovolji svoju sestru.li - To zna samo on - odvrati kralj. - Ja sam ga pozvao i če-kam ga. sTada se kralj okrene k Dorji:i - Je li vam štogod poznato, kneginjice, o roditeljima moje srećonoše?- Nije, svijetli kralju.- Ispitajte je. Htio bih se pobrinuti za njezine.Dorja se približi k Tajani koja je stajala posljednja iza dvo-rjana. Usne joj sesmiješe, ali oči pokazuju da joj duh plovi u dalekim mislima.- Tajano - primijeti Dorja. - Kralj se želi pobrinuti za tvojega oca. Nikad ga nespominješ. Ne voliš ga?Ona se zagleda kao da uistinu vidi pred sobom rutavo krvni-kovo lice, njegovemrke oči i uvijek mračan pogled.

181



- Ne znam, kneginjice. On je uvijek bio izvan kuće, lutala sam sama okolo. Nijemi bio dobar. Valjda su takovi svi očevi,- A tvoja majka?- Majka? Oh, ona je bila blijeda, šutljiva, bolesna i žalosna. Jednog je dana umrlakao da bi ugasio svijeću.- Zašto je uvijek bila žalosna?

- Ne znam. Jednom sam čula kako grobar pripovijeda ribaru da je moju majkftotac oženio iz milosrđa jer su je ljudi protjerali iz nasipa Laske vaši.- Protjerah"? Zašto?- Zato što je grobar moju majku oklevetao.- Cime?270- Da je moja majka došla u Lasku vas kao neka prosjakinja ( s djetetom narukama i nastanila se kod jednog kaptolskog duš-nika, roba, pa se iskazalaudovicom, ali su Laškovčani doznali da je djevojka i onda je s djetetom istjerali, amoj otac ju je našao i oženio se njome.- A ono dijete?- O tom grobar nije ništa rekao. !,. :

- Nisi ispitivala majku o tome? >• > ."•- Ćula sam o tome kad je već bila u grobu. • --- Oca nisi pitala?- Jesam i zato se jako razljutio, navalio je na grobara i htio ga tući, a meneizgrdio jer da nije dostojno djevice pitati tako : sramotne stvari. I još mi reče:"Grobar laže." Ja vjerujem ocu. I pustinjak Dragoša je vjerovao da grobar laže.Majka je bila dobra, plemenita, nikako nije istina što je pričao grobar.- Pravo je da braniš svoju majku. Ako tvoj otac tvrdi da i lažu, onda je istina. "- Da, istina je - potvrdi Tajana odlučno. Dorja se vrati kralju pa mu ispriča što ječula od Tajane. Kneginjicu začudi kraljevo zadovoljstvo kojim je to slušao.- Kad sam prvi put na Griču ugledao ovo lijepo dijete, rekao sam: bit će da jeplemenita roda onaj kojemu krvnik zahvaljuje što takvu Ijepptu zove svojomkćeri. Nisam se prevario. Poslat ću nekoga na Grič. Krvnik mora da kaže čije je

dijete što mu ga je žena donijela u miraz. Nema sumnje da je to moja srećo-noša. No, sad, moja dobra kneginjice, govorimo o vama. Kad želite da se obavivaše vjenčanje?- Kad to bude volja uzvišenog kralja i vojvode.On bi najradije da je to već danas... Ovih ću dana odrediti sve što bude potrebno.

Dva dana provela je Tajana u uzbuđenju, očekujući kraljičinu odluku. Oba danavidjela ju je za ručkom i večerom i u predvečerje kad je izjašila s Rufom i svojinikumanskim dvoranicima.Trećeg jutra netom je ustala i odjenula se, zovne je Rufa da pođe kraljici.Koračala je za njim polagano, osjećajući da se u ovom času odlučuje o njezinojsudbini.

U maloj odaji Rufa je zaustavi i udari rukom po vratima. Dugo nakon toga vratase otvoriše.Tajana ugleda vitkog, još dosta mladog muškarca, u ljubičastoj biskupskoj odori.Biskupe, to je ona - pokaže Rufa Tajanu.Mladi biskup je znatiželjno pogleda i, prijeteći, reče dvora-ninu:- Dobro je, naučite je sve što ima da uradi. Je li kralj već ustao?271još nije. Požurite se da vas tko od njegovih ne bi vidio izlaziti iz kraljičinih odaja.

Biskup izađe, a Rufa ponuka Tajanu da uđe kraljici.- Zar se bojiš? - nasmije se kraljica. - Dođi bliže, dijete moje, pa mi reci, možeš liza svojeg branitelja viteza sve učiniti?- Sve - odvrati ona kratko i odlučno.- Jučer sam izjašila i srela se s njime. Saopćila sam mu kraljevu želju da tevjenča s njim. I dogovorili smo čitavu osnovu. Ne dršći, nije tako strašno ono štovitez traži od tebe.

182



- Neka traži - dužna sam mu zahvalnost.- Reci kralju da je vitez stigao - nalazi se u gradu, sakriven među pučanstvom, neznaš gdje. Poslao ti je glas po svojem sluzi, a ti si otišla na ugovoreno mjestopokraj kapelice sv. Stjepana. Saopćila si mu sve što je kralj rekao i bio je vrlosretan.- I što još? - zapita djevojka, ne mogavši dočekati da sazna ono najvažnije.

- Ti si odana vitezu, voliš ga poput oca - njegova sudbina još je više u tvojimrukama nego prije. Reci kralju: vitez je prihvatio njegov prijedlog.- Ah, znam, - klikne. Tajana veselo - vitez je pobjegao. • - Naprotiv. On ćeostati, ne može otići.- Ako kralj bude htio da ga vjenča sa mnom?- Ti ćeš se s vitezom vjenčati.Zapanjeno, preplašeno promatra Tajana kraljicu čije je lice spokojnonasmiješeno. Prignula se k njoj i pokušava da je pridobije:- Hoćeš li mu vratiti što mu duguješ?- Ne - ne to ne može da bude.- On to želi samo zato da može ostati tu. Nakon vjenčanja poći ćeš kralju,navijestit ćeš mu da je njegova želja ispunjena, a vitez da je otputovao na šest

mjeseci. Zapravo će biti sakriven u Gertrudinom dvorcu gdje ga nitko ne možezamijetiti. Bit će oslobođen Orhide, a tvoje vjenčanje s njim samo je prividno.- Ali - on ljubi...- Ona, koju on ljubi, ne može sada uzeti za muža ni običnog viteza, pa bio inajplemenitijeg roda. Ipak, može on da bude sretan i spašen za nju. A sad slušaj:vitez nikad neće pred tobom spomenuti to vjenčanje. Kao da i nije bilo. Razumiješli?- Razumijem.- A ti se drži kao da ništa nije bilo. Ne spomeni ni riječi o vašem vjenčanju jer biizgledalo da ga opominješ na brak.- Zašto mislite - da bih ja?...- Ne mislim ništa loše, djevojko, samo te opominjem: mlada si, neiskusna, mogla

bi nehotice što reći i na sebe navući vitezove sumnje. Moje su opomenesestrinske, ništa drugo. Dakle, umiri se. Najavi kralju da je vitez ovdje, daradosno prima njegov prijedlog i želi da se vjenčanje obavi sutra u prvi sumrak,da će on odmah nakon toga krenuti po kraljevoj zapovijedi iz Budima i vratiti seza šest mjeseci.- A onda? - upadne Tajana nehotice.- Dotle je dugo, može se desiti mnogo toga, naša je briga da viteza sadaoslobodimo nesreće. Sutra podvečer vitez čeka u kapelici svetoga Stjepana, čekatće i njegovi prijatelji i biskup Flora. Kralj je naredio biskupu da svu brigu okovjenčanja preuzme na sebe. Molila sam biskupa da o tom obavijesti viteza i sveugovori. Rufa će biti tamo da ti bude na pomoći. Neka te odmah pouči u našedvorske običaje pri vjenčanju. Tebe je kralj podigao do plemstva, učinio te

dvorankom, moraš se vjenčati po dvorskim propisima.Elizabeta pomiluje Tajanino lijepo lice i zovne u sobu rutavog kumanskogdvoranina Rufu. On postavi pred kraljičin ležaj dvije stolice, uzme Tajanu za rukui povede je, zatim se nakloni i ponuka je da učini isto. Kraljica joj je razjašnjavalaceremonije.Dvoranm pokaže Tajani stolicu, a on sjedne na drugu.- Paž će stajati iza tebe i namjestiti tvoju povlaku - tumači kraljica. - Stolice stojeispred oltara. Tamo gdje je sjeo Rufa, sjedit će vitez, a ti na onoj drugoj.Plemeniti vjerenici po našem običaju sjede. Zato što ne znaš potpisati bračniugovor, samo ćeš se dotaći drška pera i time je ugovor potvrđen. Vjenčana,haljina bit će prekrasna, posuta zvijezdama, to je sada tvoj grb - grb plemkinjeAstre.- Rufa još jednom pokuša ceremoniju, a kraljica zadovoljno izjavi:- Brzo si shvatila.

183



- Kako ću govoriti pred oltarom, kad ne znam nego hrvatski? - upita Tajana kakobi udovoljila vitezu Sokolu koji je od nje tražio da uvijek i svima zataji da znalatinski.- Rufa će ti dati znak kad treba kazati "da". Ovu ćeš riječ upamtiti. Naučit ću tedanas nakon večere.TAJNO VJENČANJE

Drugog dana, podvečer, stajala je Tajana u kraljevoj odaji. Bila je odjevena unovu svilenu haljinu modre i bijele boje. Na, modroj svili ljeskale se zvjezdice, nabijeloj vezeni grb s velikom, zvijezdom. Bijeli nježni vrat resi nakit od zlata, okocrne kos& savio se vijenac bisera. Peharnik Geza zapanjeno upozori kraljar- Poput kraljevne.- Samo joj kruna nedostaje do kraljevskog dostojanstva - reče kralj pa se okreneTajani:- Budi oprezna, djevojko, da na dvoru nitko ne sazna za, tvoje tajno vjenčanje.Izaći ćeš iz dvorca na istoku gdje te nitko ne može vidjeti. Odmah nakon obredavrati se k meni.18 Plamen! inkvizitoriHoću, svijetli kralju. "- Pratit će te moja četiri dvoranina, ali ni oni ne znaju žto će se dogoditi u

kapelici. Neka dođu.Geza otvori vrata, a u sobu uđu četiri dvoranina.- Ovu plemenitu djevicu valja otpratiti do kapelice svetog Stjepana. Ostat ćetevani u dužnoj udaljenosti i čekati dok se ona ne pojavi iz kapelice. Da se nistemakli s mjesta dok ona ne izađe, niti da ste koga pustili u kapelicu, dok je onatamo. Kad opet ! izađe, dopratite je k meni. Ako ne izvršite zapovijed točno -izgubit ćete glave.Praćena dvoranima, Tajana izlazi iz sobe.f - jesi li odredio, Geza, da nikoga ne puste iz dvorca dok se ona ne vrati?Jesam, .svijetli kralju.- Bojim se da se ne bi našlo znatiželjnika.- Ne bojte se, kralju. Kraljica i njezina sestra i ne slute što im se sprema.

- Nikako mi se ne sviđa što Elizabeta ne pita za Joakima, a .veoma je vedra.- Lukava je i šuti.Neobično je ljubazna i mirna, mojim prijateljima iskazuje mnogo prijaznosti,osobito knezu Okićkom pa i samom vojvodi. Promjena joj ne ide od srca. Nikadne znaš što namjerava ova tatarska lija.Kralj šuti, a onda opet promrmlja:- Čudna je to moć. Kad me snađe strah da ću srećonošu izgubiti, zaboli me ukrižima.Ne mislite na to. Sad ste je vezali uza se do smrti.Od onog časa kad je napustila ovu odaju, osjećam strah da bi me mogli prevariti iodvesti je.- Tko? Kraljica ne zna ništa, biskup Flora očekuje od vas veliku nagradu, dvorani

su najpouzdaniji. Vaša je bojazan izlišna.- A da mi je vitez odvede?- Tajana vas ne bi nikad ostavila. I dvorani čuvaju svoje glave. Ne bojim se.Dršćućom rukom upravlja Tajana uzde svojem konju prema kapelici na podnožjumale uzvisine. Ne može da svlada drhtavicu što joj prožima čitavo tijelo. Puteljakpred njom čini se pokriven maglom. Skuplja snagu i hoće da stekne mir, a svedublje tone u omaglici. Misli joj naviru u mozak. Glava kao da je od olova. Ugrudima osjećaj za koji ne zna, je li to radost, bol ili strah.Nebo se žari u odsjevu zapalog sunca, ali nju čitavim putem od dvora obavijapolutmina u kojoj se gubi i drveće i Gertrudin dvorac i sve što je oko nje.Samo kapelicu vidi jasno. Dva jablana pred njom strše uvis. Oči su joj uperene uzatvorena vrata. Sto je iza njih?274Napola je prestrašena, napola zažarena tajnom radošću.

184





Cesta je pusta, ne susreću nikoga. Odjašili su dobar komad puta. Tada im iza leđadojure neki jahači i prestignu ih.Iznenada okrenu oni svoje konje i opkole ih u tren oka. Još je toliko vidno da serazabira konture ljudi, oboružanih strelicama, kopljima i helebardama.- Stoj! - zapovijedi vođa.- S puta! - viče dvoranin kao odgovor.

Oni drugi napere svoja koplja. Tajana se instinktivno okrene prema kapelici, ali jeona već sakrivena brežuljkom na kraju ceste. Odanle joj nitko ne može priteći upomoć. Dakle, s četiri je dvoranina prepuštena množini nepoznatih ljudi.- Vi ste iz kraljevskog dvora? - pita mrki glas, a dvoranin odgovara:- Jesmo. Što želite od nas?- Kakvu to ženu vodite?- Plemenitu djevicu koja je pod okriljem kralja.- Tko se drzne spriječiti me da s njome progovorim i da joj provirim u lice - vratitće se u dvor bez glave.- Obećali smo kralju položiti svoje glave za ovu plemenitu djevicu.- Pod mojim mačem padaju glave s tijela kao gnjile kruške. Nanizat ću ih na mačkao čislo.

Onda se okrene svojim i reče drugim glasom i jezikom:- Vi momci, mir. Sam ću na njih četvoricu. Tajana uzvikne:276- Tko ste vi Sto govorite hrvatskim jezikom? " Tišina prekidana udaranjemkonjskih kopita i Škripom oružja. Vođa se oglasi:- Glas nije njezin! Svejedno, pogledat ću je. Tajana potjera svojeg konjanaprijed:Evo me - reče ona. - Ja sam kraljeva srećonoša. Tko ste i što želite?- Ne prepoznajete li po glasu viteza koji je zaustavio kraljevsku povorku kad je sGriča kretala u Budim?- Otimač Tomo?- Vitez otimač, gizdava djevice! Vitez sam, kao i drugi što robe kriomice pa se

time ne hvale. Eto, vidite, veseli me da sam vas susreo. Tako mi mača, poslužitće mi sreća - ako vas uzmem.- Neće. Nosim sreću samo onome kome hoću, a vama neću.- čekajte. Ne mislim ja tako - ispravi se Tomo. - Ne želim vas uzeti sobom u svojlogor, nego da mi budete glasnik, u dvorcu.- Kozak mu se približi i upozori:- Nije dobro zamjeriti se srećonoši.- Ne treba da me učiš - znam to,- Sad čujte: mislio sam da je žena koju vode - kneginjica, pa sam je htioobradovati s nekoliko riječi. Ta me sreća nije zadesila, pa joj vi odnesite mojuporuku. Ako vam kad ustreba obrana, naći ćete me svakog ponedjeljka u kapeliciblizu Gertrudina dvorca.

- Kakvu poruku da joj odnesem?- Recite kneginjici: Tomo Crni Loborski zakleo se da će umrijeti na vješalima.Neka se kneginjica toga sjeti kad god se vjerenik dotakne njezinih usana.- Isporučit ću joj to.- Slobodno vam je poći dalje - obrati se Tomo kraljevskim dvoranima, a onskrene preko ceste prema budimskim brdima. Tajana se vraća u dvor.Sto se više približava kraljevskom dvoru, njezina radost biva veća, ponossamosvijesniji. I obujmi pogledom kraljevske dvorane i osjeti se na sedlu kao nanekoj uzvišici s koje gleda dolje na kraljevske kule, kraljevske odaje, kraljičinukrunu i nju samu. Obuzima je čuvstvo nadmoći nad svima što su u tom dvoru iučvršćuje joj vjeru da u sebi nosi velike tajne moći kojoj se utiču svi, pa i on, kojiispunjava svu njezinu unutrašnjost i upravlja putove njezina života.U takvom raspoloženju stigne u kraljevu odaju. Obrazi joj ružičasti, oči blistaju odsreće, a to tako ističe njezinu ljepotu da se kralj zadivljen zagledao u nju iuskliknuo:

186



- Sad si sretna, Tajano?- Jesam, svijetli kralju.277Tek sada razumijem zašto je sa mnom bilo tako zlo. Ja sam tvog draganavjerio s drugom. Da si mi to odmah priznala, dao bih ti ga odmah. Hoćeš li seodsele brinuti o meni da ozdravim, da živim, da mogu vladati dugo - dugo?- Vidiš kako mi je dobro kad me gledaš tako vedrim očima! Ja ću potpuno

ozdraviti.- Hoćete, hoćete, za malo dana - govori ona, prenoseći u njega svojim pogledomdivovsku snagu svoje želje.- Vi ćete ozdraviti, živjeti, vladati dugo - nastavlja ona kao u nekoj ekstazi navalevolje čitavog joj bića, volje poduprte uvjerenjem da se to mora ispuniti, da toozdravljenje počinje već sada, u času dok ga podupire svojim očima, ispunjenimsugestivnim htijenjem. Od tog pogleda osjeća on da nevidljiva ruka neketajnovite moći svlači s njega tamnu koprenu boljetice i zdravlje se u njemu budi,oči mu se proširuju, ruke uzdižu i tijelo uspravlja.- Geza! Ja s nova oživljujem. Ja sam zdrav! Ona mi to daje - kliče on - obradovankao dijete.Dok se smijao u presretnoj nadi, najavili su biskupa Floru^ Odmah ga primi,

plivajući u radosnom uzbuđenju.- Svijetli kralju, ovdje je vjenčani ugovor - reče on. - Sve je uređeno kako je kraljželio.- Vi ste zaslužili svoju nagradu. Zaslužili ste jer ste poslužili svojem kralju. A vitez

je otputovao?- Odmah. Samo smo pričekali dok je nevjesta ostavila kapelicu, a onda se on daosa svojim pratiocima put hrvatske zemlje. Prije odlaska zamolio me nekaisporučim svijetlom kralju da će se točno držati vaših želja i odredaba, jer ste ganeizmjerno usrećili.- O! Ja sam gotovo bacio u nevolju i sebe i nju. Ali čujete, nitko nije ništazamijetio?- Nitko. Moji ljudi koji su bili svjedoci zakleli su se na križ da će šutjeti. Vitezovi

prijatelji su otišli s njime. Nitko ne sluti da je ona nevjesta.- Plemenita gospođa od Astre - ispravi ga kralj.Biskup se pokloni Tajani kao plemkinji, opetujući kraljeve riječi. Ona stojiuspravljena, sva još pod dojmom velikog čina koji je plahoj djevojci sada pružaoizražaj nekog heroizma.Kralj pruži biskupu dokument.- Evo vam pismene darovnice. Vi ste naplaćeni. Sada idite, dragi biskupe. Moja suvam vrata uvijek otvorena kad što ustre-bate.Zahvaljujući se, izlazio je biskup i ostavio kralja s peharnikom i Tajanom.- Pazi, Tajano, - uputi je kralj - nikome ne povjeri našu tajnu. Znam da si odanakneginjici Okićkoj i ja sam uvjeren da bi ona šutjela - ipak ne želim da se povećabroj onih kojima je poznato tvoje vjenčanje, čovjek nikad ne može biti dosta

oprezan. Tvoj mir i sigurnost na dvoru ovisi o. tome da nikome ne povjeriš278današnji čin. Tvoj život i sreća ovise o tvojoj šutnji. Ne zaboravi to -nikad! Sutradođi na večeru lijepo odjevena.. Pozvao sam mnogo knezova i kneginja, bit ćevelika svečanost, Sad idi u svoju odaju.Izašla je iz sobe i pošla dugim sporednim hodnikom pa onda okrenula premaposebnom ulazu u kraljičine odaje.Bez oklijevanja uvede je Rufa kraljici. Pred njom je stajao biskup Flora, a ona jespremala neki papir u ormar s ukrašenom debelom posrebrenom bravom.Tajana se začudi, našavši biskupa kod Elizabete.- Ovdje ću spremiti bračni ugovor - tumači kraljica biskupu latinskim jezikom, - aza vašu vjernu službu zasad evo zlata. Doći će vrijeme pa ću vas učinitikardinalom. Tajano, dijete moje,-evo, gle, sastavili smo dva ugovora - jedan zakralja - a ovaj za viteza poslao mi je da ga spremim za tebe ako bi bilo potrebno.

187



Dobro, moj biskupe, usrećili ste dvoje ljudi koji će vam to uzvratiti. Požurite davas Rufa izvede neopaženo u dvorište.Gledajući za biskupom, Tajana se zamislila.- Ne čini ti se lijepo što biskup služi i kralju i - nama? Krivo sudiš. Biskup je učiniosve što mu je odredio kralj, jedino je slagao da vitez putuje. Takva usluga našemvitezu nije grijeh. I ti si se morala poslužiti neistinom - radi njegove sreće.

- Da, istina je - odgovori ona opet razvedrena. Kraljica je pošla k njoj i čvrsto jezagrlila.- Obavezala si se vitezu na vječnu "zahvalnost; a on će te sada još više braniti.Dođi sa mnom u moju kupaonicu da mi pričaš o svemu.Povela je Tajanu dvjema malim odajama i otvorila izrezbarena vrata u velikuprostoriju. Sa. stropa visi svjetiljka i razotkriva zidove pune golih nimfi u cvijeću izelenilu. Pod je postavljen od malih šarenih mramornih ploča. U srediničetverokutni udubljeni bazen i male stepenice od blistava srebra. Služavke su uposudama donosile toplu vodu. Elizabeta siđe u kupelj.- Dođi - zovne je kraljica. - Hoću da se okupaš sa mnorn pa ćemo dogovoriti mojesastanke s vitezom.Kad su djevojke Tajanu svlačile, Elizabeta upre u nju pogled.

- Kako to izgledaš? - prošapće, a u glasu joj je zapanjenost, strah, zavist.Pogledom hvata mlado, tijelo, oblijeće ga čudnim izražajem.- Ti, djevojko! Tvoje je tijelo neobično lijepo. Nevjerojatno draži - kao da jeisklesano najplemenitijom rukom. Zapravo, i najplemenitiji vitez, knez i kraljevićpoludio bi da te vidi ovakovu. Opasno si lijepa. Opasno!Spuštene glave, zarumenjena od stida, zuri Tajana u pod. Crne kose razasute pobijelim ramenima samo još više nameću kraljičinim očima bjelokosnu ljepotunjezine puti.- Nikoga ne ljubiš? Nemaš li na Griču ni"ti gdje na dvoru svojeg momka? - pita jenakon kratke" šutnje.279Nemam. I neću nikada imati!- I ne treba da ga i ubuduće imaš. Kakav god momak nije vrijedan tvoje ljepote,

a plemeniti gospodin uvijek bi te smatrao samo krvnikovom kćerkom. Ti si dalasvoju slobodu vitezu, on te, doduše, neće nazvati svojom ženom, ni pred ljudima,niti nasamu. Dođi, siđi u vodu.Ali se nije odazvala. Lice joj rumeno od uzbuđenja, dok kraljica nastavlja:- Ne slušaj ničije udvaranje. Uvijek imaj na pameti da si vjenčana i nitko te višene može uzeti za ženu. Nikada nitko...- Ne želim biti ničija! - odvrati Tajana i ovije oko sebe haljinu.- Siđi u kupelj.Tajanu strese neprijatan osjećaj, neko čuvstvo odvratnosti i straha i reče:- Ne mogu u kupelj, zebem.Dopustila je Tajani da obuče haljinu, a ona uzme, plastu sličnu tkaninu, zamotase pa sjedne na mramornu klupu,

- Kralj je već često posumnjao da si ti krvnikova kći - reče kraljica i ponovnospusti pogled po njezinim ramenima i blijedom licu iz kojeg gledaju crne oči nalikponoru, što više je kraljica govorila i što više se trudila da izazove njezinopovjerenje, to se Ta-janina duša više udaljavala od nje, bježeći pred nekimnepoznatim što ju je iznenada ustrašilo, čemu nije mogla zahvaliti obrise, samo ju

je gonilo od nje što dalje.- Ne boj se, djevojko, ja sam sada tvoja prijateljica, nas dvije imamo sada svojutajnu koja nas veže pred kraljem, vitezom i Orhidom. Trebamo biti više putaovako zajedno same jer ti ćeš sada biti jedini svjedok sreće koja mene sada čeka.Bogato ću te nagraditi i lijepo odijevati. Svi će ti zavidjeti. Evo, gle ove naušnice,dat ću ih tebi i draguljima ću ti uresiti taj prekrasni vrat.- Oh, ne - to nije za mene - prošapće Tajana i povuče se od nje.- Zapanjuje te što sam tako dobra prema tebi? Ti i ne znaš što si mi učinila. Sadsi moja srećonoša i ostat ćeš to. Doskora ću imati u ruci tajnu vječne mladosti, a

188



onda ću izgledati kao i ti. Tu tajnu posjeduje tvoj zaštitnik pustinjak Dragoša. Onće mi je dati, bit ću sasvim ravna tebi.Djevojka više ne prepoznaje ponosnu kraljicu. To je sada žena kojoj je neštonepoznata razvezalo usta i raspojasalo čuvstva.- Ti se tome čudiš? Ja znam da on ima tu tajnu, on ima eliksir života, dat će miga ako ga ti zamoliš.

- Govorite li svijetla kraljice, o pustinjaku Dragoši?- Pustinjaštvom je samo on prikrivao pravu istinu. On je mudrac, kao i oni u našojkuli mudrosti. Trojica su iz kule pobjegla prije više godina, još za života kraljaBele, mojeg tasta. Jedan od iroj-ice zacijelo je Dragoša. Ime je, dakako,promijenio, ali ja sam njegovo lice negdje vidjela. Kad on dođe bit ću kao i ti.280• Nikad mi nije govorio da će u Budim.- Vjerujem ti. A sada govorimo o našem Sokolu. U tvojoj sobi ima velika slikakoja prikazuje nekog viteza.- Da - i Tajana pogleda kraljicu širom otvorenim očima.- Znaš li što predstavlja? To su vrata koja je znao otvoriti samo pokojni kraljBela. Iza tih vrata vodi vrlo niski i uzani prolaz kojim se dolazi u Belinu kulu, s

trijemom na južnoj strani utvrda. Iza ovog tornjića od lukova, u blizinistražarskog tornjića, možeš lako pustiti čovjeka uzanim prolazom što vodi u tvojuodaju. Navlas sam te smjestila tamo, .makar je to odaja za kneževske kraljevegoste. A znaš li zašto? Da možemo viteza kriomice dovesti u palaču. Sad znaš.Ipak joj nije sve jasno, pa joj kraljica ponovo tumači.- Vitez će moći, kad god bude htio, dolaziti u tvoju odaju da ondje govori samnom. Nitko ga tamo ne može zateći, a. ja mogu u tvoju sobu ulaziti iz kulemudrosti.- Da, sad razumijem.- Za koji dan bit će velika svečanost. Kad svi odu i kralj pi-jaa legne, ti ćeš vitezačekati na trijemu kule i zadržati ga dotle-dok dođe Rufa. Onda povedi viteza usvoju odaju i opet se vrati na trijem. Tamo ćeš ostati dok ja s njim budem

razgovarala. Sutra izjaši u Gertrudih dvorac, isporuči sve to vitezu i odmah sevrati. Nemoj da izostaneš dugo, kao ono prvi put.žurit ću se kući - šapne ona gotovo dršćući pri pomisli da će ga vidjeti već sutra.- Vrata sa slikom viteza naša su tvrđava.- Svijetla kraljice, tko je taj vitez kojega pokazuje slika?- Neki hrvatski knez.• Bio je sigurno odličan, kad mu je slika na kraljevskom dvoru?• Zašto te to zanima?- Zato što je vitez mlad i veoma lijep.- Istina je, lijep, vrlo lijep. Moj tast, kralj Bela osobito ga je cijenio jer mu jepomogao u ratu protiv njegova sina, sadašnjeg kralja, mojeg supruga. Ali ja gamrzim.

Zašto? - začudi se. Tajana. .Jer mi je nanio veliko zlo. i- Može li da on bude zao?- Bio je sklon kralju Belil- A vama?- Mene je zarobio i zatvorio.. - Svijetlu kraljicu? Rekli ste da je hrvatski knez. Zar vas je izdao neprijatelju?- Bio je rat između oca kralja i sina. Moj suprug Stjepan, kao kraljević, urotio seprotiv oca kralja Bele i dao se u Požunu okruniti protukraljem. Otac i sin suratovali jedan protiv drugoga. Knezovi kraljevstva su se podijelili. Onaj mladiknez bio je za kralja Belu. Jednom u bitki prodre u dvor mojeg supruga dok jeovaj bio na bojištu, zarobi mene i preda starom kralju. Bila sam sužanj281kralja Bele dvije godine sve dotle dok nisu otac i sin sklopili mir. Kad je Belaumro i čitavim kraljevstvom zakraljevao moj suprug, mi smo iz Požuna stigli uBudim. Kad sam ovdje zagospodarila, htjela sam odmah sliku odstraniti, ali sam

189



pronašla da su to vrata. Zato sam sliku i ostavila da ne bi drugi opazili što se krijeiza nje. Nitko ne zna, osim Rufe, mene i tebe. Vidiš koliko ti povjerava tvojakraljica. Bit ćeš sretna uza me, Tajano. Obasipat ću te blagom i častima iljubavlju svoga srca.Kao da to i nije čula, ona pita: ,- Kako se zove vitez na onoj slici?

<-Knez Ratimir. • ,-- Je li još živ?- Sigurno je živ, ali od dana, kad je moj suprug postao kraljem, on se sakriva.- Sakriva? A zašto?- Od straha preda mnom - da mu se ne osvetim što me je zarobio. Tebe bašmnogo zanima taj knez?-- On je na slici kao živ.- Ne bi bio živ da mi je pao u ruke! Vidiš, smatram te prijateljicom. Treba da mito uzvraćaš - reče kraljica i poljubi je. ; - Usne su ti hladne kao da su smrznute!- Svijetla kraljice, molim vas da mi dopustite otići u svoju odaju. Boli me glava -zamoli Tajana.- žalosna svadbena večera, draga moja lijepa nevjesto, ali kad hoćeš, ne mogu ti

uskratiti želju. Znam da ti nije lako u duši, žrtvovala si svoj život za njega. On ćeti se odužiti.Kraljica je pratila dugim pogledom Tajaninu vitku pojavu što ,se izgubila navratima.-Pošla je hodnicima i sklonila se u svoju veliku sobu, zasunula vrata i gotovo sesrušila u postelju, zarinuvši glavu u jastuke. Sreću koja je večeras razbuđivalanjezinu dušu razbila je kraljica kao da joj je zalila dušu olovom. Tišti je ugrudima, u srcu, u glavi, u sljepoočicama.Na vratima se čuje glas služavke. Ona Joj otvori. Donijela joj je najbolja jela ipića, iz kraljevske kuhinje, a onda tiho otišla.Tajana se zagleda u pladanj. Sjeti se.kraljičine primjedbe: "žalosna svadbenavečera za mladu nevjestu". Ipak Tajana-ne osjeti žalost. Čini joj se da .vitez

danas misli o njoj koja je dala slobodu svojeg života za njegovu ljubav. Ovamisao ponovno uzdigne njezinu dušu. Težina .je napušta kao da se olovo topi.Biva joj sve lak-:še i pocrne večerati, misleći o njemu; Osjeti njegovu blizinu kaoda sjedi za ovim stolom i večera s njome. Mašta joj dočarava neviđene slike. Oči

je podigla prema velikoj slici na stijeni ispod koje se kriju tajnovita vrata. Tu ćedolaziti on, a ona će ga dočekivati. Koliko još ima do .tog časa? Koliko dugovremena? I gleda u sli-Icu što prikazuje lijepu visoku, snažnu, junačku pojavu.Tako ple-282menito lice, crni brci, tamne oči dubokim zamišljenim pogledom, a on gleda bašnjoj ravno u oči, tako milo i toplo, gotovo onako milo i toplo kao vitez Sokol u kuliGertrudina dvorca.

"Tajčice moja..." - - - i gubi se u uspomeni na taj trenutak.Kap ove sreće smatra dovoljnom da njome napaja čitav svoj životSUDBONOSNA SVEČANOSTSvježi zrak zatalasao se je kroz otvorene prozore kraljevske dvorane za vijećanje.Pozvani knezovi stoje naokolo dugog tamnog stola. Svečane raznobojne odorezakopčane su zlatnim pucetima i srebrnim vrpcama.Kožni pojasi, urešeni draguljima, opasuju im tijela. Zlatne ma-muze zveče kodsvake kretnje njihove obuće od crvene, žute i smeđe kože, a mačevi zvekeću udragocjenim tokama, obloženim šarenim plemenitim kamenjem. Tihim glasomživo raspravljaju s knezom Ivanom Okićkim, odjevenim u modru odoru, urešenuvezenim grbom i obrubima od zlatnih ukrasa.U pratnji peharnika Geze pojavi se kralj s vojvodom i desetak kraljevskihdostojanstvenika. Knezovi se poklone. Kralj je uspravan, vedar, svjež. Njegovesitne oči svijetle su i čiste.Veseli me, plemeniti knezovi i baruni, da ste se svi odazvali mojem pozivu.

190



- Svijetli kralju, mi smo presretni što vas vidimo tako vedra, svježa, gotovo posvezdrava - reče stari knez Semere, čovjek guste smeđe brade.- Za malo dana nosit ću na ramenima čitav kraljevski dvor. Sreća me ne ostavAjai čudom mi svojim opet vraća zdravlje. A sad na vijećanje!Kralj sjedne u visoki naslonjač na pročelju. Drugi stoje oko stola.- Imam vam objaviti važnu stvar, plemenita gospodo. Poznato vam je da sam

bana hrvatske zemlje Joakima obasuo častima. Poznato vam je da sam ga poslaokumanskom knezu, svojem tastu, ?n tamo niJe prispio. Do mene su doprliglasovi, potpuno uvjerljivi glasovi, da je Joakim pobjegao preko graniceprotivniku mojeg kraljevstva Rudolfu Habsburškom ...Mrki pogledi odgovaraju na ovo saopćenje.- I zato ga skidam sa svih časti, proglašavam izdajicom i jav-: ako prekoračigranicu moje kraljevine, može ga ubiti svatko ga uhvati.283r- Svijetli kralju, - prihvati riječ knez Semere - uvijek smo znali da Joakim nijevrijedan vašeg povjerenja. Omražen je kod većine ugarskih knezova, a kodhrvatskih još više. Uvijek smo bili nezadovoljni zbog vlasti koju je vršio tajhimbenik.

- Već bih ga davno skinuo da sam znao što vi mislite. Nitko se nije usudio protivnjega. Nitko od vas. Sad je dolijao. Pustimo prošlost, plemenita gospodo, želimda sve uredimo u kraljevstvu tako da će svi biti zadovoljni. Želim da mi najstarijibude glavni moj tovarnik. Kneže Semere, čiji rod vuče lozu iz moje obitelji, vi stese posve od mene odvratili - znam, Joakima radi. Sad ste, kneže, vi odabrani začast mojeg tovarnika, a znam da je to svima pravo. Svjedoče mi to vaša vedralica.- Svijetli kralju, služit ćemo vama i kraljevstvu, - odgovaraju svi jednodušno nakraljevu odluku, a on nastavi dalje:- Svojim hrvatskim banom, evo, postavljam poštenog i umnog kneza IvanaOkićkog.Mladi knez iznenađen klekne na jedno koljeno:

- Svijetli kralju, zahvaljujem na velikoj milosti, ali za ovu čast bih predložiostarijega.- Ja sam odabrao vas. Um i junačka desnica jednako su u vama udruženi.Hrvatski knezovi se okrenu Ivanu veoma zadovoljni.- Nadam se, plemenita moja gospodo - opet će kralj - da ste vi svi spremni čvrstoustrajati uz moj savez sa češkim kraljem. Ratovanje s njim nanijelo je mnogoštete kraljevstvu, a mir i savez što sam ga nakon ljuta boja sklopio s takomoćnim vladarem u našu je korist.- Svi smo mi uz vas, svijetli kralju - kliknuše knezovi.- Radujem se što vi pristajete uz mene. Samo sam još to htio da čujem iz vašihustiju.Zadovoljni otišli su velikaši iz kraljevske odaje. Samo je kneza Ivana kralj zadržao

i, gledajući ga sa smiješkom, reče mu:- Vidite, mladi kneže, na Griču sam vam rekao: niste zadovoljni s Joakimom, alitreba da se pouzdate u ono što činim. Moji hrvatski knezovi veselit će se štonema više Joakima. Vi, ipak, treba da dobro stegnete uzde Joakimovimprijateljima. Ovdje sam ih sve otjerao s dvora, a one kod vas prepuštam vama.Nakon vjenčanja vaše sestre krenut ćete u Hrvatsku, tamo ima dosta posla daJoakimove ulizice stjerate u vučju rupu. Još nešto - glasnik je stigao iz Požege,pojavilo se dvoje mladih, brat i sestra. Lutaju okolo u hodočasničkim odijelima,šire bogumilsku vjeru i nazivaju je pravom hrvatskom kršćanskom vjerom.Trebalo bi ih zato kazniti, ali, ipak, budite obzirni jer oni propovijedaju i protivJoakima. Dakle, zaslužili su i potporu. Ako ih Matias uhvati za grkljane, a vipopustite. Neka samo dižu svijet protiv Joakimovih pristaša koji su nam jošopasni.- Učinit ću po vašoj zapovijedi, svijetli kralju.284

191



- Zatim, hoću da se istraži tko je bila majka moje srećonoše, a tko otac. Vele,krvnik je priznao da je oženio djevojku koja je imala nezakonito dijete. 2elim datome krvniku otvorite usta. Konačno, odlučio sam da u četvrtak vjenčam vojvodus kneginjicom. Odmah nakon vjenčanja neka vojvoda otputuje mojem savezniku isvojem poočimu češkom kralju. Imam mu poslati važnih poruka. Dat ću vojvodi,uz kraljevsku pratnju, na put i nevjestu.

Knez je slušao vedro i veselo, a tada ga upita kralj, prekinuv-ši temu:- Primjećujete li, kneže, da uistinu ozdravljujem?- Upravo sam izvan sebe od sreće.- Oh, mladi kneže, zdravlja mi treba. Sve drugo ću lako ure? diti.- Onda otpusti kneza, zovne vojvodu Belu i sa pći mu svoju odluku.- Ladislav mi zadaje brige. Već je dva puta pobjegao s dvora i krenuo uJtumanske šume. Bio je pijan među kumanskim plesačicama. Jučer su ga našli ugradu među djevojčurama. Već odavno vidim da je Ladislav muška djevojčura.ženama će prepustiti vlast svojeg žezla, kao kraljica muškim. To je Ladislavaotkinulo od mojeg srca. Kakvog li nasljednika prijestolja! Naumio sam, evo, tozna Geza, učiniti .nasljednikom svojeg mlađeg sina, ali on je još dječačić, češkikralj mora mi pomoći da promijenim nasljednika. To upamti, Bela. Tvoja je

dužnost da za to izmoliš potporu češkog kralja. Andrija će biti moj nasljednik, - aako umrem dok on još ne može vladati, ti ćeš umjesto njega voditi poslove smojim prijateljima. To upamti.- Svijetli kralju, čemu razmišljati o nasljedniku prijestolja? Ovako svježi, potpunozdravi?- I ja se slažem s tim - doda peharnik Geza. - Sasvim je suvišno da mislite onasljedstvu. To je još daleko.- Daleko, vrlo daleko, pravo velite - a ipak, hoću da znate moje nakane i ti, Bela, iti, Geza, jer kad god se sjetim, kraljevića, tie mogu mirno spavati. Kuman je on,po krvi i po svojoj zloći. Ali sad je dosta, treba da se veselimo.U velikoj dvorani, pred kraljevskim sjajem prostrtog stola, okupljene su ženeknezova, baruna i ostalih visokih dostojanstvenika sa svojim muževima. Očekuju

kraljevsku obitelj. Gospođe krizom pogledavaju prema ogromnim kipovima,urešenom kaminu, gdje stoji Dorja u svečanoj ružičastobijeloj haljini, urešenojizvezenim kraljevskim zlatnim grbom i svjetlucavim pojasom od samih, dragulja.Tamna svilena kosa pada joj preko struka, a oko glave sapeta je širokom sponomod zlata i srebra. Ponosna, visoka ^njezina pojava natkriljuje sve kneginje-udvorani. Uz nju je Tajana, manja od nje, nježna, tanana, u svijetlomodroj haljinipo 285sutoj bijelim ljiljanima, čudno crna kosa uokviruje put lica što je kao odbjelokosti. Velike tajanstvene crne oči čudesna su zagonetka.I gospođe i gospoda promatraju Tajanu, šapću o njezinim, čarobnim moćima. Toih ispunjava posebnim poći tanjem prema ovom biću u kojem svi gledajunajpoželjnije blago života - sreću. Ali ih ona ne primjećuje. Promatra Dorju i

jedva zamjetljivim pomicanjem ružičastih usana šapće:

- Reći ću vam nešto, kneginjice, jer moram, u vašu je korist. "- Ta govori već jednom.- Bila sam izjašila. Kralj je htio da idem na svježi zrak i su-susrela sam vitezaTomu. On vam je nešto isporučio.- Tomo je ovdje?- Onaj pjevač što je prije nekoliko sedmica pjevao na brežuljku - bio je on.- Sto hoće od mene?- Rekao je: "Isporuči kneginjici da sam se zakleo da ću umrijeti na vješalima.Neka se toga sjeti svaki put kad se vjerenik dotakne njezinih usana".Kneginjica problijedi:- Ne shvaćaš li što se krije iza ove poruke?- Vojvodi prijeti pogibelj od Tome.- Zašto me progoni taj zlokobni čovjek? Zašto me ne pušta na miru? Zašto?- Ne znate, kneginjice?- Kao da ti znaš!

192



- Znam i rekla bih vam kad vas ne bih uvrijedila.- Reci, Tajano. Zar ti je on kazao zašto me progoni?- On nije rekao ništa, nego ste vi na Okić-gradu knezu Ivanu i vojvodi tako glasnoispovijedili sve što ste doživjeli s tim otimačem da sam odmah znala zašto sve to.Oprostite, ali vi ste željeli da vam rečem: Tomo vas ljubi!Dorju oblije rumen vrućine:

- Kako smiješ riječ ljubav staviti pokraj imena mog otimača?- Zao je, zloban, otimač je, ali ipak vas ljubi. A zato što nije dobar, čini vam zlo.Ipak ono u Loboru lijepo je i dobro djelo. Veliko...- Valjda jedino u njegovu životu.- Zato što ste vi jedina u njemu probudili dobrotu. Ona tri dana što ste ih provelipod njegovim krovom mogao vas je upropastiti za čitav život, a ipak - bio jeplemenit.- Zašto mu je onda poruka gadna i podla?- Zato što je bezuman od ljubavi.Knjeginjica omjeri Tajanu i zaustavi pogled na njezinu licu. Ovo tiho šutljivostvorenje - pomisli-- prolazi dvoranom poput bijele sjene, pa kako je hitra uprosuđivanju ljubavi?

- Čini se, bolje poznaješ ljubav od mene!286l-. I vi ljubite vojvodu.- Ima li plemenitijeg kneza pod suncem? Srce mu zaslužuje još mnogo višeljubavi, mnogo više. Radi mene mu prijeti pogibelj. Tajano, moram da jeodvratim. Tomo veli da se zakleo umrijeti na vješalima - o tome, veli on, treba damislim kad vojvoda dotakne cjelovom moje usne! On će ga ubiti!- I onda umrijeti na vješalima. Zato što vas ljubi, bezumno ljubi.- Da je barem to istina!- Vi biste željeli?- Onda bih spasila vojvodu njegove zlobe. Da me ljubi, iznudila bih od njega da

ide odavde zauvijek. Ali, ni riječi više o tome- prekine se ona - brat mi ulazi u dvoranu. Njemu ni riječi o tome. Oh, kako daodvratim pogibelj od svog vjerenika?Ivan se približavao neobično vedra i vesela lica. Tajana se povuče dalje odkamina. Knez priđe k sestri posve blizu da ih nitko ne može čuti:- Sestro, dogodilo se nešto veliko. Joakim je pobjegao Ru-dolfu, a mene je kraljimenovao banom. Joakimovom zulumu je kraj. Tebe će kralj vjenčati u četvrtak.Odmah nakon vjenčanja putovat ćete u Češku. Ne raduješ li se tome?- Toliko nenadanih preokreta najedanput! Sve me silno raduje, samo mi nijedrago to putovanje. Bojim se, znaš, svuda ima razbojničkih družba.- Tomo zacijelo nije u ovoj okolici. Da je onaj pjevač bio on, već bi sav kraj.strepio. Od drugih pak razbojnika čuvat će te kraljevska pratnja.

- Sad si posve sretan, zar ne?- Još nisam sasvim, ima mnogo toga što je još daleko. Budi mi, sestro, vesela,Joakimova vlast je pokopana.- Ako se od Rudolfa vrati?- Nije lud da se vraća. Prije nego kreneš na put, potanko ću te uputiti kako trebada rukovodiš vojvodino vladanje.- A ja ću te slušati u svemu.- Bit ćeš uz ovog plemenitog čovjeka čašćena i sretna, bit ćeš štit Hrvatske. Nego,

još mi je nešto rekao kralj. Moram te na to pripremiti, ako bi o tome govorio utvojoj prisutnosti, da se ne bi smela. Javio mu je također glasnik da se u Slavonijipojavilo dvoje mladih: brat i sestra, koji naučavaju patarensku vjeru. Što misliš otome?- Dvoje mladih: brat i sestra? Da nisu Mirena i Radoslav?- Nisu nam htjeli saopćiti što smjeraju, samo su priznali da nekamo odlaze.Njihov je život na Okić-gradu, bezmesna hrana i neprestano čitanje evanđelja,

193





Mladi Kuman, što je sjedio među dvoranima, ostao je kao gro-jnom ošinut. Jedvase digne i nesigurnim glasom izreče nekoliko riječi hvale. S Orhidina je lica svatkomogao pročitati da ona proklinje tu vjeridbu. Tajana je sve to slušala, gledajućipreda se.Opet se razvio razgovor. Gosti su veselo pili i pričali, samo je Orhida bijesnaizražaja izbjegavala zaljubljene poglede kumanskog vjerenika

Kralj opet ušutka svoje društvo:- Hoću da objavim još jednu novost. Među dvorankama kraljice nalazi se djevicakojoj imam zahvaliti mnogu sreću koja me je zadesila. Stoga smo joj ja i kraljicapodijelili plemstvo. Odsada ona će se nazivati Tajana plemenita od Astre.Žestokom kretnjom obazre se Orhida na Tajanu. Pogleda kraljicu pa kralja. On jeshvatio što se odigrava u Orhidinoj glavi, pa da zaštiti Tajanu svake sumnje,doda:- Odabrao sam ime Astra jer je srećonoša, zapravo dobra zvijezda mojeg života.Svi su pogledi zahvatili Tajaninu pojavu i njezino lice kao od bjelokosti, čiju sutajanstvenost još jače izražavale velike mirne crne oči. Kralj je nastavljaorazgovor s gostima, zbijao šale i gotovo se raspojasao.Sokol je lukavo izmakao vjeridbi s Orhidom - šapće knez Ivan Dorji. A znaš i

zašto - i pogleda sestru značajno.- Ružno je što čini taj vitez. Nije mi se sviđao od prvog časa kad sam na viteškimigrama čula njegov duboki glas. Zacijelo ga tišti kakav zločin ili je moždabjegunac?- Tko bi znao - odgovori Ivan.Kralj je ustao od stola i čitavo se društvo diglo.- Hajde da kockamo - reče kralj. - Spremite stol. Moja srećonošo, pokaži sad štomožeš.Društvo se razišlo po dvorani. Glazbenici su započeli svirku. Dvorski trubadurinastupili su sa svojim pjesmotvorinama.Û drugoj, maloj dvorani, sjeli su knezovi s kraljem. Tajana stoji iza kraljevskognaslonjača. Čitavim svojim bićem uprta je u

19 Kameni Inkvizitorinjegovu desnicu i svom sugestivnom snagom svojihraširenih zjenica upravlja kraljevom rukom. Kralj baca kocke, a one sve padaju unjegovu korist. Zlato se zgrtalo na hrpama pred kraljem, a knezovi gledajuTajanu sa sve većini strahopočitanjem. Svi su pod dojmom da ona čarobnommoći zapovijeda kockama. Kralj se napokon uspravi i zazveči novcima:- Gospodo moja, neću da vas operušam do kože. Ovo zlato poklonit ćemosrećonoši za opremu.Ona odstupi natrag i zanijeće glavom.-- Ne - ne - hvala!- Jedino stvorenje koje odbija novac. Razdijelit ćeš ga siromasima, ako ti je svoljom.- To hoću, svijetli kralju.

Pohlepnim pogledom promatraju knezovi Tajanu, utapljaju se u njezinim velikimcrnim očima što im se čine poput dva crna za-klopca na mramornom hramutajne.- Gutate mi je očima, - primijeti kralj još ćete mi je progutati. Idi, djevojko, nećuviše kockati. Tamo u dvorani ima manje opasne gospode.Poput pahuljice, lagano, nečujno, ona odmiče, a za njome se povlači bijela vezenapovlaka.- Ovo je sama čarobnost - primijeti mladi knez Semere. -• Svijetli kralju, štoonda ako vam je ugrabi koji lijepi vitez?- Ne bih vam savjetovao, mladi kneže, da je pokušate otimati - reče kralj izaprijeti mu šaljivo.- Da nije srećonoša - omamila bi me. Ne možeš s nje skinuti oči, kao aa te jeprikovala uza se.- što prije se otkujte, opominjem vas, kneže - smije se kralj. - Tamo sviraju kaopomamni, idemo da se gospođe ne dosađuju.

195





19*291Oni nešto švrljaju, Geza. Treba pripaziti na Rufu. Kraljica sva gori, tu se neštodogađa. Neka Ferenci slijedi Rufu.Hodnikom se šulja Rufa. Ogledava se, prisluškuje. Izlazi na trijem spojnoghodnika i pogleda dolje. Pod stupovima trijema pričini mu se, zazvečalo je oružje.Nagne se nad ogradu i opazi neke crne pojave, stisnute uz bijele stupove. Vjetar

zavija za utvrdama, oblaci se gone, od časa do časa bljesne. Oni dolje sakrili seza stupove. Ovo ga ponuka da dočeka novi bljesak. Opet zirne dolje. Ali sad nevidi nikoga. Htjede poći dalje, no zamijeti da ga netko slijedi. Zato se vrati istimputem, pođe u dvoranu i saopći kraljici zašto nije otišao u Tajaninu odaju i odanleu kulu. Zatim joj spomene da je pod stupovima trijema sporednog hodnika kojivodi u "bijelu kulu" vidio neke ljude kako su se tu sakrili.- Straža nije nikad stajala ondje, bit će da se na dvoru nešto događa iza našihleđa - primijeti Rufa.Uto je peharnik opet zamolio kralja da ide na počinak.- Danas mi baš nećete priuštiti da se zabavim do zore. Mrska mi je danas mojapostelja, kao osuđeniku stratište. Dobre sam volje - brani se kralj.Dvoranom zatutnji kao da se nebo nad njim raspuklo.

- Oluja - primijete gosti sa svih strana dvorane.- Kasno je, svijetli kralju. Ako oluja potraje dugo, ostat će vaši gosti spavati povašim odajama. Treba da ih otpremimo dok pljusak ne zapljusne prolaz ti staridvor. Trijem nije pokriven i gospođe će pokisnuli, prolazeći na konak.- Ajde, neka idu. Neka se sutra odmaraju, a prekosutra ih pozivam u lov, velik isvećan. Pozvao sam u taj lov i neke knezove iz udaljenih dvorova. Oni će sigurnostići do sutra. A sad otprati kneževske goste.Stojeći uz kralja, Ivan je čuo svaku riječ.- Kneže, kad otpratite svoju sestru na počinak, dođite u moju ložnicu. Trebamvašu pomoć. Mislim da ćemo ove noći otkriti nešto važno. Povjerit ću vam štošta.Sada ste vi moj pouzdanik, mladiću. I zadovoljni smo obojica. Dakle, dođite.Kralj mahne rukom na pozdrav gospođama i gospođi. Kraljica šapće Rufi. Kralj se

pričinjava da ništa ne vidi i, smijući se, pođe dvoranom nešto malo nesigurno.Nakon toga primi kraljica uz ljubazni smiješak naklone gostiju i izrazi želju da posuhom stignu na konak pa krene s dvo-rankama.Geza je odredio da sluga upali baklje, a sam pođe da odvede goste iz kraljevskihodaja spojenim otkrivenim trijemom, vodeći ih u suprotni dio dvora. Rufa je.međutim, prišao k Tajani i izručio joj kraljičin nalog. Ona se oprosti s Dorjom iostavi blagovaonicu.Knez Ivan priđe k sestri koju je vojvoda ostavio načas da izmijeni pozdrave sgostima.- Dorjo, kralj .me zove u svoju ložnicu. Mori ga neka sumnja, Što li. Hoće da minešto otkrije.292

- Danas su uistinu- i kraljica i Rufa izgledali čudnovati.- Kralj se nije mogao otkinuti od zabave, ali dođi, otpratit <<u te, a onda idem knjemu.Polagano se dvorana praznila. Vojvoda se vrati k Dorji.- Kneginjice, u četvrtak svanut će moj veliki dan. Kako je daleko do četvrtka!- Tri dana, vojvodo - reče Ivan.- Tri godine - duge i teške i njegove svijetle oči sanjarski se upru u Dorju.- Laku noć, vojvodo.Ivan uzme sestrinu ruku i odvede Dorju iz dvorane.SABLASTKad se kralj oprostio s gostima, uđe u svoje odaje, odloži svečanu odoru i odjenedo koljena dugu kazetu s rukavima. Nešto omamljen vinom, uzme vrč, ispljuskalice vodom. Osvježen, naredi sluzi da pred vratima dočeka kneza Okićkog.U prostranu sobu dopre grmljavina i huka vjetra. Kralj sjedne, sluša kako vjetarzavija. Polako ustaje, mjeri sobu dugim koracima. Onda, .kao da se nečeg

197



dosjetio, krene k vratima kroz koja je ušao sa svečanosti iz blagovaonice, uđe umalu prostoriju, ogleda je svu i izađe narednim vratima u hodnik. Tu čeka sluga.- Jesi li tu, Stjepane? - zapita kralj.- Jesam, svijetli kralju. Po vašoj zapovijedi čekam kneza Okićkoga.- čekaš ga? Dobro je tako. čim stigne, pusti ga ravno k meni... Stoga ga čekaj ine miči se.

Nekoliko trenutaka još se zadrži, gleda po hodniku i vraća se, zatvori vrata, prođemalom odajom u svoju veliku ložnicu i zatvori je. Stane uz vrata, gleda oko sebe.Nešto ga uznemiruje. Promatra grimizne zavjese na svojoj postelji. Duboko suspuštene.• Visoki, uzani prozori zatvoreni su željeznim kapcima. Kiša pljušti po njima.Neprijatan šum ispunjava ložnicu. Kralj gleda u zastore postelje. Zar se miču?Tako mu se čini. Male svijetle oči pažljivo, oprezno promatraju rubove zastora. Alionda srdito zabaci glavu i pođe odlučno prema krevetu. Uhvati zastor i zaviriunutra. Postelja je spremna za spavanje. Sve je namješteno, mirno, u redu.

_ - Budala! - veli kralj sam sebi posve glasno. - Prokleto vino! - i povučesvjetiljku i stade listati po nekom pergamenu na stolu.293r

Bura je načas umukla, kao da je izdahnula. U sobi je neobično tiho. čuje se samošuštanje debelog pergamena u kraljevoj ruci. Ali mu ruka padne na papir, ispodobrva oštre oči zasjeknu se u vrata što vode u njegov spojni hodnik. Debelevratnice, izrezbarene, tvrde, kao da su se pomakle - škripnule.Vrata se rastvore kao da ih je rinula neka golema nevidljiva snaga.Ukočen stoji kralj. Pred njegovim očima nizaju se slike, sve pred njim trepće, ugrlu ga stisne, u grudima zaustavlja dah i - krik. Koljena mu klecaju, u očimastakleni ukočeni strah, on je kao lešina.Na pragu stoji čovjek, crvena kosa mu je duga, raskuštrana, brada neuredna,žarka, lice blijedo, strahovito namršteno, strahovito zlobno, u očima zločinačkestrijele.Nijemim užasom bulji kralj u sablast što je nalik na Joaki-ma. U ruci joj bodež. Ne

može da se makne ni da viče, ni da se brani. Pretvorio se u kip u koji je uklesansmrtni užas.Prikaza proleti odajom ravno do vrata što vode na hodnik. Kralj čuje kako jezasunuo željezni zavor. Hroptavi glas izvi mu se iz grla. Sablast živi. On je osjeća,sluša, čuje, gleda kako stoji pred njim, u ruci joj svjetluca bodež i diže ga nadnjegove grudi. Do dna duše dopre mu strahovit osvetnički glas:- Prokleta izdajico, kraljevska! Huljo! Nisi se nadao da ću istim putem uskrsnuti?A? Onim istim putem kojim si me poslao u smrt? Izdajico! Evo me daobračunamo, gospodaru himbeni!I dok on to govori, na pragu malih vrata spojenog hodnika ukaže se suhoizobličeno lice Henrika Gisinga. Smije se krvoločnom podrugljivošću.- Joakime, udrite! Nema vremena da se naslađuje osvetom!

- Pusti me, hoću da zna, hoću da se previja, da se savija kao što sam se jasavijao pod sjekirom. Hoću da mu se ja rugam - kao što se on rugao meni.životinjo himbena, sad ćeš mi platiti dug!Lice se kraljevo iskrivi, oči gasnu, strašna prikaza pretvori se u život. Osjeća sve.Hvata se za grudi, otvara usta i klikne - ali glas mu je samo hroptavi odjekposljednje samrtne strave. Kralj klone, ruši se i smiruje ...U sobi tiho - mrtvo.- Lukavac. Pričinja se da se obezumio - šapne Henrik. Ud-rite, Joakime!Približava mu se bodežom, ali ga opet trgne natrag.- čekaj, čekaj, možda mi je vrag došao u pomoć. Možda mu ne moram japocijepati izdajničko srce. - Čekaj - da vidimo.Obojica bace se na pod, ogledavaju kraljeve ruke, slušaju, prislanjaju glavu nanjegove grudi, osluškuju udaranje njegova srca.- Ah! Srce mu ne udara! Mrtav je!- Pusti, možda se pritajio, a onda smo izgubljeni i mi i naš spasitelj krvnik, svi.

198



294- Briga me za krvnika! Ali mi - mi? - Pazi u njemu je sve tiho kao u grobu.Dakle, uistinu je sam vrag došao da ham pomogne, slava inu i dika budi!Henrik se prigne, razriješi kraljevu kazetu i osluškuje. I bura je zanijemila. Tišina,uzbuđeno disanje Henrika i Joa-Jtima ispunjava svu sobu.Taj neće više nikoga slati u tamnicu ni pod sjekiru - zadovoljno će Henrik.

- Dobro je to, samo malo prebrzo. Da sam se samo mogao nauživati njegovestrave.Predugo smo ga čekali. Zadržao se na čašćenju previše dugo. Pazi svanut će zora.- Tiho! Zasuni vrata na spojni hodnik da nitko ne nasluti kako smo onuda unišli.- Valjda se ne bojite? On je mrtav - sad ste vi gospodar.- Ne bojim se, ali kad ga nije trebalo ubijati, neka je sve u redu. Hoću daiskoristim vražju moć, - i on se nasmiješi zlobno i stade šaptati: - Umro je odbolesti koju je zadobio na putu u Kamen-grad! To će baš izvrsno zvučiti u Rimu,mnogo ljepše nego da sam ga morao poslati na drugi svijet i proliti zlu krv. Po-žurimo! Tomo je već sigurno ušao u dvor. Ja idem kraljici da sve pripremim, a tipotraži Tomu i dovedi ga ravno gore da kraljevske prijatelje spremimo što hitrijeu tamnicu.

Otvore vrata što ih je prije Joakim zasunuo, iziđu iz kraljeve ložnice u malu odajupa se požure na glavni izlaz u hodnik.Još nekoliko koraka, kad se vrata otvore, a s hodnika uđe knez Okićki. Svjetiljkasa stropa osvijetli mu Joakima i Henrika. Usklik preneraženja otkine se iz ustamladog kneza. Stao je, zagledao se kao da sam ne vjeruje svojim očima. Joakimgordo i grubo vikne:- Što tražite, vi, kneže, ovdje?--Idem kralju.- A ja vam zabranjujem- Kralj mi je zapovijedio da dođem.- Ne možete danas govoriti s njime. Poručuje vam da mu nije dobro. Sutra...Knez obiđe Joakima i jurne na vrata kraljevske sobe. Pokuša ih otvoriti, ali opazi

da su zaključana. Udari pesnicama neko-liko puta zovući:- Svijetli kralju, kralju!Nitko se ne oglasi. ;- Slugo, ovamo - zovne Ivan kraljeva dvoranina, ali mu Joakim zakrči put iodgurne slugu. Knez pogleda Joakima s izrazom sumnje:- Joakime, zašto se kralj ne odaziva? :- Nije u ovoj odaji. Iziđite!Knez vikne: : .•"•.• "••".• . •;>•*"•>< .".<;-m-; .-. -:;295Vi ste ga ubili!- Za ovu ćete mi uvredu teško odgovarati. Smjesta da ste izišli pred kraljicu!Neka vam ona sudi!S izražajem nemoći, gleda preda se, osjećajući da iza onih zaključanih vrata leži

kraljevo truplo, da su svi njegovi priatelji i on sam vezani uz onu lešinu i vuku jesa sobom u propast.Ne rekavši ništa, izlazi u hodnik, a za njime Joakim i Henrik. Kroz velika otvorenavrata blagovaonice dopire svjetlo. Sluge spremaju stolove od svečane večere.Joakim uđe i zapovijedi:- Ostavite dvoranu! Svi da ste vani u hodniku. Henriče, na svoj posao. Odmahpotraži Tomu.- Urotnici/ ubojice, s razbojnikom ste se urotili protiv kralja - viče Ivan, a Joakimmu se približi:- Kneže, posljednji put vam velim: to ćete mi skupo platiti.- Ubili ste ga...- Ni ruku nisam položio na njega. Znajte, kneže, kraljica će vas obasuti častima.Pamet u glavu. Nas dvojica postat ćemo prijatelji, saveznici na vlasti.- Nikad! Ubojice, urotnice! •- Oporecite ili...- Ni pod sjekirom!

199



Joakim ga ostavi. Vrata se rastvore. U dvoranu ulazi Tomo sa svojim momcima.Ivan ga osine s izražajem ogavnosti i mržnje.- Dobar veče, Joakime, - ravnodušnim glasom pozdravi vitez otimač. - Dugo steme vukli za nos. Čekao sam danas tamo pod trijemom poput pseta. Zašto je bilopotrebno toliko opreznosti? Dakle, gdje je taj gospodin?- Mrtav je - vikne knez Ivan.

- Mrtav? - iznenadi se Tomo i pogleda Joakima sumnjičavo. - Čujete, Joakime, viste mi ga obećali živa.- 2iva? - čudi se knez Ivan.- Budalo, onaj koga ti tražiš, taj je živ - odvraća Joakim. - Izručit ću ti ga.- Ali brzo - neće mi se više čekati. Gdje je?- Samo se malo strpi. Sad te trebam još za nešto drugo. Evo, gle, veži ovogaovdje - i on pokaže kneza koji odmah trgne mač.- Uzalud se branite. U ime kralja pozivam vas: položite oružje - naredi JoakimIvanu.- U ime mrtvog kralja?- U ime živog kralja i kraljice. Tomo, neka ga tvoji ljudi svezu.- Zar sam ja vaš pandur? Ja sam vitez. S užitkom pustit ću knezu krv ako se sa

mnom pobije. Vitez ne veže viteza kao roba.- Tomo, ako se ne pokoriš, neću ti predati onoga kojega sam ti obećao.296- Polako, gospodine Joakime, -- naš je ugovor sklopljen pod Kamen-gradom. Akoga ne održite, izvikat ću vas pred svim knezovima kraljevstva.Uto utrči Henrik i javlja:- Kraljice nema u njezinim odajama, dvoranke ne znaju gdje je.Ovo Joakima zaprepasti. Njegove mrke oči upilje se u Henri-ka i neka dalekasumnja zadršće u njegovu licu.- Tomo, trebam te ovdje, zato sam te dozvao, Izdaš li me, ona će već sutra uzoru poći za vojvodu i vjenčat ću ih.- Ako povrijedite naš ugovor, ja ću vas upropastiti. Toma nije vaš rob - da brani

vaše poslove.- Neka tvoji momci samo ovdje stoje i čuvaju ulaz kralju i kraljici.Joakim pohiti iz dvorane u hodnik.Knez Ivan okrene leđa Tomi, njega to ništa ne dira te hitro priđe svome četovođi:- Kozače, ne miči se. Mislim da me je Joakim prevario i dozvao zbog nekih drugihstvari, a ne da mi preda vojvodu.- Nešto mu se vrze po glavi. Mi smo mu, kako vidim, sada jedini oslon. Nerazumijem to, a ipak je očito da nas za nešto iskorišćuje.- Prevario nas je, ali sa mnom nije tako lako. Idem potražiti vojvodu, a dotle si tiovdje.Tomo izjuri u hodnik gdje susretne sluge što su prije spremali dvoranu i, trčeći,upita ih:

- Gdje su odaje mladog vojvode? ",- Tamo, s druge strane dvora.- Neka me jedan vodi po zapovijedi Joakima.Stari sluga pokloni se zapovijedi, pođe pred nepoznatim naoružanim Vitezom ikrene širokim trijemom.Tomo se najednom zaustavi. Duž trijema je tama, samo sa strane gori mala luč.Hodnikom Šušti ženska haljina. Bijela pojava izašla kroz vrata što su otvorena natrijem.- Jesi li ti? - čuje se Dorjin šapćući glas. Tomo prislonjen o stup odvraća tiho:- Jesam. Ja sam.- Dugo si izbivao kod kralja. Dođi!Haljina zašušti, njezina se pojava izgubi u sobi. Tomo ne oklijeva, već pođe zanjom. Zatvorila je vrata pa se okrene k njemu i ugleda čudnu crnu odoru ičovjeka što lice sakriva plaštem. Onda spusti plašt i uspravi se pred njom.Dorja gotovo krikne.

200



- Nisam onaj kojeg čekate... - veli Tomo.- Kako ste vi ovamo u dvor... nije mogla dovršiti pitanje.- Pozvao me Joakim- Joakim? Lažete!- Tomo nikad ne laže - uspravi se on povrijeđen.297Joakim je već dvije-tri sedmice preko granice.

- Ovaj čas sam s njime govorio. Danas mi je slao svojeg glasnika u grad. Ako nevjerujete, eno ga u blagovaonici.Ova je vijest tako zbuni da je zaboravila na nepriličnost To-;mine prisutnosti unjezinoj odaji. On je sjeti položaja u kojem !se nalazi:- Oprostite što sam se drznuo ući. Pošao sam k vojvodi i !naišao na vas, neznajući da je na trijemu i vaša odaja. ; - Njega ste čekali? • - Jest, njega.- Sramotno ste se uvukli, izdavajući se za mojega brata.- Mislio sam da ne čekate brata. Neću smetati - i on krene k vratima. i Dorjase nečeg dosjeti i pohiti za njim.- Što ste rekli? Da idete k vojvodi? Tko vam je to dopustio?Strogost njezina glasa odavala je da je zabrinuta za vjereni-ka. To podjari TominIjubomor i on drsko odvrati:

- Dopustio mi je onaj koji danas gospodari ovim dvorom. "Laku noć, kneginjice.Do sretnog buđenja u zoru! Dorja mu se približi:- Poslali ste mi poruku koju je Tajana očito krivo razumjela.- Ne rugajte se njezinoj pameti. Razumjela je dobro.- Odlučili ste da vojvodu ubijete?- Ubijam samo na megdanu. Imam s njime račune.- Vi ste jednom prema meni pokazali vrlo lijepu i vitešku .plemenitost. Neću tonikad zaboraviti - vjerujte, - rado se sje-;ćam onih dana. Tomo, mislim o vamabolje od svih drugih Iju-idi. Hoćete li da to u meni porušite?On šuti i gleda. Nema daha. Samo njegov oštri pogled odaje iu njemu živost.Čvrsto stisne zube, svladava omaglicu i jedva se :uzdržava da ne padne prednjom na koljena. : Sjećajući se Tajaninih uvjeravanja da je on ljubi, nastavlja

;Dorja toplim glasom:• - Viteže Tomo, do kraja života sačuvat ću lijepu uspomenu na vas, najljepšu -ako ostavite ovaj dvor, a da niste vidjeli vojvodu. Molim vas, Tomo, učinite mi to,ostavite ovaj kraj, zauvijek ga ostavite.- Do kraja života vi ćete me proklinjati. Na to vam se kunem.- Tomo, ne kunite se! Ja znam - vama je mnogo više do onoga što ja mislim ovašim djelima i što ja osjećam za vas nego do osvete - pokuša ona sve toplije,gledajući ga usrdno. - Ne tajite preda mnom kad je to tako bjelodano... Vi ćeteučiniti što vas molim, jer vi...Prekine je grohotan smijeh.- Lijepa kneginjica se nada da je Tomo budala pa će se dati zavarati.298

- Nije mi do toga da vas čime zavaravam, Tomo. Zar ono gto ste učinili sa mnomna Loboru nije dosta da vam sačuvani harnost u srcu? Zar vaš plemeniti čin neodaje da osjećate prema meni drukčije nego prema drugima? Zar biste tadamogli da učinite kakvo zlo?- Ah - prekine je on, posprdno se smijući - što sam učinio u Loboru? Ništa. Pustiosam vas na slobodu.- Zato što ste prema meni plemeniti, zato što ste još uvijek dobri.- Manite se ludorija! Pustio sam vas naprosto zato što nemam nikakva užitka grlitidjevojku koja mi se otima. Sila nije užitak. Htio sam, dakle, pričekati dok se vipokorite. To je sve.Govorio je s toliko zlobe da je Dorja izgubila vjeru u Tajani-ne tvrdnje i nadu daće moći od njega iznuditi bećartje da ode s Budima.A da sam se one večeri zakleo na svoj mač? Vi sebi uob-ražavate. Kako vam nije

jasno zašto sam to učinio? Radi sebe. Prestao bih biti vitez kad bih dopustio ženi

201



da pred mojim očima skače u smrt. Ali vi mene ne ubrajate među vitezove. Tomo je otimač, ali i vitez veći od onih. vaših.- Zašto ste me doveli u svoj dvor, a znali ste da se neću nikad pokoriti? Zašto steme mučili?Da vas slomim. "-• Zašto niste odabrali neku drugu za tu vašu zabavu?- Iz osvete prema vašem bratu, i- Kakve osvete?

- Nazivao me je razbojnikom, pa je trebalo da mu vratim.- Ako je to istina, što vam je skrivio vojvoda koji vas i ne pozna?Ah, vojvoda! To zabrinjava vaše srce - nasmije se on i gotovo zaviče:- što mi je skrivio? To - da je kukavica. Vjeri djevojku koja je meni dala prvidobrovoljni cjelov. Samo ja imam pravo na vas.- Iznudili ste taj cjelov od mene. Ne vrijedi da budem žena otimača. I moja bi seslužavka toga stidjela.Tomine usnice dršcu. Pokažu mu se bijeli zubi - kao da će ugristi. Beskrajnoočajnički smijeh zaori njezinom odajom:- Moja žena? Vi? Ha - ha - ha, plemenita gospođice! Na to se vitez otimač doistanikada ne bi odlučio. Hvala vam na ljubaznosti. Ni u snu mi to ne bi palo na um.Vi znate kad smo se ono prvi put sreli pred Čičama. U onom času, kad ste mi

priznali da ste Okićka kneginjica, skovao sam tu urotu. Evo, čujte, htio sam seosvetiti bratu i vojvodi, htio sam vas uzeti onako kao i svaku drugu, osramotitivas, pa vas onda lijepo poslati bratu i vjereniku. Ali vi ste prijetili s onimskakanjem s trijema, a ja sam tada spašavao svoju vitešku čast. Uostalom, zašto

ja to vama tumačim? Imam prečeg ppsla, Svakako je trebalo da znate299zašto sam postupao tako - plemenito - i on prasne u smijeh. Ali taj smijeh bio

je odviše usiljen i njegove su "ift1 usne trpko stezale.Plamen srdžbe ozari Dorjino lice.- Dakle, ipak ste podlac? Stidim se što mi je srce samo načas bilo ispunjenozahvalnošću i vjerom da niste potpuna životinja.- Znajte da jesam! Računi su nam čisti! Počivajte slatko! Uhvati vrata, ali ruka mudršće i ne može da otvori. Dorja ga gleda s izrazom ojađenog prezira i ogavnosti.

- - Hoćete li napustiti moju sobu?- Budete li me tjerali, zaključat ću se ovdje s vama.- Zločince!- Opozvat ćete to kad pod svoj mač dobijem - vojvodu.- On će se braniti. Junak je!Ovaj povik pogodi ga u srce. Nasilu otvori vrata i jurne na trijem. Gotovo se zaletiu slugu koji je čekao vani.-gdje je vojvoda? - vikne Tomo, dašćući.- Čas prije potrčao je trijemom prema blagovaonici. Zvali su ga - tamo se neštodogodilo, gospodine, pa su došli po njega.S one strane otkud je Tomo stigao pred Dorjinu sobu čuje se buka, ženski glas iplač.

- Znaš li sigurno da je vojvoda prošao ovuda?- Potrčao je sa svojim dvoranima.To ponuka Tomu da krene natrag. Buka i strka bivala je sve glasnija i dopirala kDorji. Ona prisloni glavu na vrata i prisluškuje Tomin razgovor sa slugom i čudnubuku što je dolazila iz unutrašnjosti kraljevskog dvora. Zabrinuta baci na sebeplašt, ostavi sobu i pođe tragom buke.Stigla je u blagovaonicu. Kraljica Sjedi u naslonjaču sagnuta, rukama je pokrilalice. Kraj nje stoji Tajana, još odjevena u sjajnu večernju haljinu. Joakim je stajaopred kraljicom s izražajem namještenog tronuća.Mladi vojvoda stoji postrance i vrlo blijed izmjenjuje poglede s knezom Ivanomšto se naslonio na kamin. Kraljev peharnik Geza suznih očiju uzbuđeno cupkacrnu bradu i čeka kraljičine zapovijedi, a pokraj vrata stoji Tomo i iznenađenopromatra ovu sliku. Dorja priđe k svome bratu, nešto ga tiho zapita i kad joj onodgovori, Dorja cikne od užasa. Joakim stupi dva-tri koraka prema Elizabeti:

202



- Svijetla kraljice, strašan je to udarac, ali ne smijete zaboraviti da vam pripadadužnost u ime malodobnog kralja preuzeti vlast i izdati naredbe.Mladi se vojvoda u tom trenutku žestoko trgne i odlučno pođe prema Elizabeti:- Svijetla kraljice, dobri naš kralj je mrtav. Po svim propisima i starodrevnimobičajima treba da se potraži, nije li svijetli kralj ostavio kakvu posljednju želju.300

L- Svoju posljednju želju izjavio je kralj meni - upadne Jo-akirn i gleda oštrovojvodu. Ovaj mu uzvrati pogled i odgovori povišenim glasom:-r- Nema sumnje da je kralj ostavio posljednju želju pismeno.- Ne vjerujem jer je i meni rekao što bi za slučaj njegove smrti bila njegovaodredba.- Svijetla kraljice, i uzvišena tetko, dopustite mi da vam iskažem o čemu mi jesvijetli kralj odlučno i jasno govorio baš jučer prije večere, a i prije nego što jepošao na počinak.- O čemu je govorio?- Da je među svojim tajnim državnim spisima ostavio pismenu oporuku.- Znate li sadržaj kraljevih posljednjih želja? - upita Joa-kim.

- Znam, svijetla kraljice, - okrene se vojvoda Elizabeti kao da ne smatra Joakimavrijednim odgovora. - Znam da to pismo postoji, a kralj mi je saopćio i sadržaj.Elizabeta spusti ruke s lica. Njezine su oči bile zabrinute. U tom je času zaboravilai na hinjenu žalost pa pogleda Joakima s nekim tajnim strahom i pitanjem.- Svijetla kraljice, ako je doista tako, vi ćete sami pronaći pismo. Sada je vrijemeda se požurite izdati odredbe o svemu što je potrebno u ovom strašnom i tužnomčasu, - naglasi Joa-kim.- Joakime, prije nego što ste pošli na put Kumanima, kralj vas je te večeriimenovao svojim tovarnikom, prvim svojim savjetnikom. U ljubavi i poštovanjuprema svojem mrtvom mužu neću da mijenjam njegovu posljednju odredbu, anemam za to ni povoda. Stoga vas ostavljam na časti koju vam je dodijeliopokojni kralj i želim da preuzmete brigu za sve što je potrebno. Predložite što

nalazite važnim u ovom prvom času. Čekam vas u kraljevim odajama.- Vaš se sluga pokorava vašoj zapovijedi, svijetla kraljice.- Mislim da bi trebalo probuditi Ladislava, nasljednika prijestolja, a sve ostaločekam da mi predložite.- Svijetla kraljice, potražit ćemo kraljevu posljednju želju - naglasi mladi vojvoda.- Da, ja ću to učiniti. Nije potrebno da me na to opominjete. Moj kraljevskitovarnik ima sve dužnosti i ovlasti da se brine za to.- Svijetla kraljice, - oglasi se najednom peharnik i ljubimac kralja, Stjepan Geza.Bio je blijed i zaplakan. Elizabeta se okrene k njemu:- Imate li kakvu molbu?- Svijetla kraljice, dopustite da vas upozorim: i meni je dobro poznato da jesvijetli kralj za slučaj svoje smrti ostavio odredbu tko treba da preuzme poslove

kraljevstva i da bude na pomoći nasljedniku.301udnim su se pogledom pogledali kraljica i Joakim, dok je ona odgovorila vrlooštro:- O tome sada nije riječ. Treba da se pobrinemo za siromašnog mrtvog kralja, amladi će kralj svakako slijediti želju svog oca. Joakime, kraljevski {ovarniče,očekujem vaše brze odredbe i vaše prijedloge.I pri tom okrene svima leđa i uzme za ruku Tajanu koja je bez riječi stajala uz njui ukočenim pogledom zurila neprestano u Okićku kneginjicu. Djevojka je slijedilakraljicu i činilo se da ide za njom kao sjena, bespomoćna i zaprepaštena nadkraljevom smrću.- Kneginjice, važni nas poslovi čekaju - upozori Joakim uljudno Dorju. - Molim danas ostavite nasamu.Ivan se približi svojoj sestri da je isprati, ali ga Joakim zadrži. Dorja je izašlasama. Joakim zapovijedi:

203



Gospoda neka se vrate svaki u svoju odaju i neka se odanle ne miču, - i vi,kneže, i vi, peharniče, i vi, vojvodo.Vojvoda ostaje ovdje - odlučno će Tomo koji je dotle šuteći stajao kraj vratiju.- Razbojnik zapovijeda u kraljevskom dvoru? - prezirno će vojvoda gledajućiJoakima. Umjesto ovoga, odgovori Tomo:- Razbojnici ne zapovijedaju jer ih nema pod ovim krovom, ali vitez Tomo ima

svoj račun s vama i kraljevski tovarnik Joakim će mi to dopustiti.- Ne dugujem vam ništa! - vikne vojvoda.- Ali ja dugujem vama!Henrik Gising, koji je ušao u dvoranu upravo u času kad su započeli kavgu,poviče:- Joakime, otkada taj otimač ima pravo da govori tako drsko? S vojvodom imamsamo ja da obračunavam. Izazivam ga na megdan! Drznuo se oteti mojuvjerenicu.- Vjerenicu? - poviče Tomo. - Dakle, kneginjica ima dva vjerenika?- Da niste izgovorili njezino ime! - zaprijeti vojvoda. • Tomo trgne mač, a Henrikrazbiješnjen zavitla svojini mačem. Joakim se baci k njemu i krikne mu u uho:Prokleta ludo, gubiš vrijeme zbog suknje. Probudi Ladis-lava! Dovedi hitro

kraljevske čete i reci im da je kraljica naredila da se pokore mojoj zapovijedi. Jesili poludio? Idi. Ali ga Henrik ne sluša, već zagrmi prema vojvodi:- Kneginjicu sam ja isprosio! Branite se! Ja napadam.Van! - zapovijedi Joakim Henriku. - Ili ću te svrgnuti! Joakimova prijetnja prisilibijesnog Gisinga da se svlada. Onda izjuri iz dvorane umjesto da izvrši njegovezapovijedi.- što je to, Joakime? - upita sada Tomo. - Isporučili ste mi po krvniku da dođemove noći, odvedem vojvodu i s njim se pobijem, a umjesto njega tražite od meneda vas ovdje služim. Prevarili ste me!302r- U tamnicu s tobom, lupežu! , ;

- Kad me svladate! Pokušajte sa mnom! - i on zavitla ma-Čem.- Tomo, požalit ćeš! - bijesno promrsi Joakim. S prezirom promjeri vojvoda.Joakima i Tomu pa Ijutito pođe prema vratima, kroz koja je prije otišla kraljića.- Hoćete li izvršiti obećanje ili ne? - vikne Tomo Joakimu.- Uskratio si mi .poslušnost, dakle: neću. Neću da s tobom, imam posla.- Nisam .došao slušati, nego uzeti ucjenu.Kroz vrata uđu u sobu kraljevski vojnici. Joakim zapovjedi:- Zatvorite sve izlaze i ulaze. Nitko ne smije iz dvora ni u dvor. Ovog tu viteza injegove momke bacite u tamnicu.Čim je to izgovorio, svi su povukli mačeve, a Tomo bez oklijevanje pozove svojemomke i navali. Mačevi i koplja sudare se, zveckanje oružja i vika momaka

sakupi sve dvorane.- Zapovijedam u ime mladoga kralja - vikne Joakim, ali Tomo ga ne sluša. Udarakraljeve vojnike i zatjera u opasnost prvog časnikaJoakim potrči put kraljičine odaje. Ali već se na viku i zve-ku pojavi ona i podigneruke:- Stanite, kraljica zapovijeda! Borba se zaustavi i kreševo utihne.- Svijetla kraljice, vitez otimač navalio je na vaše vojnike. Zaslužio je da ga baciteu tamnicu.Na te riječi Tomo izađe nekoliko koraka .naprijed, drsko se-isprsi i pogledakraljicu plamenim pogledom, u oči.- Svijetla kraljice, najdivnija zvijezdo kraljevstva, nisam došao sam pod vaš krov.Pozvao me je Joakim da iskupi zadanu mi riječ, da iskupi našu pogodbu, a on me

je prevario i hoće da me još povrh toga i baci u tamnicu. Nepravda je to i ja seutičem. umnoj i pravednoj kraljici.

204



Tomo je svojim velikim i prodornim plamenim crnim očima svratio na sebeElizabetinu pozornost. Ona omjeri vitezovu pojavu, ne mogavši zatajiti da ljepotamladog čovjeka ovog časa upravlja njezinom odlukom.- Ako ste u pravu, bit će na vašu. U ovaj čas imamo važnijih poslova. Napustitedvor!- Pokoravam se pravednoj riječi zvijezde kraljevstva.

Joakim dobaci Elizabeti ljutiti pogled, dok se Tomo. ponosno "dalji s momcima iostavi dvor. Elizabeta promatra njegovu vitku pojavu kako se ponosito udaljuje.- Nastojte da sve u dvoru bude tiho i da me u mojoj tuzi ne bune- takvimsramotnim sukobima - reče ona i izađe.Joakim omjeri Ivana Okićkoga, vojvodu Belu i peharnika u koji su čitavo vrijemestajali pokraj kamina kao da i nisu Prisutni- Niste li čuli moju odredbu? Sva trojica odmah se udaljite" Svaki u svoju odaju, ini jedan da se nije odanle maknuo.303gto to znači? - zapita peharnik Geza.\ - Da sam ovdje ja gospodar, po želji pokojnog kralja i, evo,;*po želji kraljice, vladarice ovog kraljevstva u ime malodobnog

/kralja.

- Ja sam član kraljevske obitelji - reče vojvoda - nemate prava da mi određujetegdje ću biti. Knez Okićki kraljev je doglavnik, a peharnik Geza, ako je svrgnut sačasti, ne može biti zarobljenik. Ili je, možda, zločin to što je bio prijatelj ipouzdanik pokojnog kralja?- Nisam vam dužan odgovoriti!- Odgovorit ćete mi kad se pročita kraljeva oporuka - oštro naglasi vojvoda i svatrojica izađu iz dvorane.Joakim je ostao zapanjen i smućen, ali hitro uđe u kraljičine odaje. Sjedila jepokraj stola naslonjena na ruku. Čim spazi Joa-Jkima, skoči sa sjedala.- što je? Ubio si kralja mačem ili otrovom? _- Nisam dospio. Umro je od straha kad me je ugledao.- Hvala bogovima! Nego, kako si ušao u dvor? Gdje si bio do danas?

- U tamnici.- Bulazniš! Nisi bio kod Ruđolfa Habsburškog?- Dakle, to mi je podmetnuo?-- Govori - reci, otkud i kako dolaziš.- Ispod ovih tvojih odaja, iz najcrnije tamnice.- Pamet mi se miješa. Kako je to bilo?- One večeri, kad me je Stjepan obasuo milostima, spremio mi je paklenu zamku.U malom spojenom hodniku dao je opremiti vrata zasjede, poslao me je po tajnespise i ja padoh u dubinu. Krvnik mi je već spremio sjekiru.- Sjekiru? A ti?- Molio sam krvnika, obećao mu blago - nije se dao smek-žati, kad na vratatamnice uvedoše Henrika Gisinga. Krvnik ga stade kovati u lance. Dotle ja

odahnem i zovem Henrika, on me prepozna, vražji sin, odmah mi pomogne, pastade govoriti krvniku: "čuj momče, kraljevski liječnici su najavili da su kraljudani odbrojani." Krvnik je govorio o srećonoši koja štiti kralja, ali Henrik mudokaže da je srećonoša već sva u kraljičinoj vlasti i neće više pomagati kralju. Onće za sedmicu dana umrijeti, a kraljica će krvniku dati odrubiti glavu ako sedotakne mene. Najzad smo ga uvjerili da će postati bogat ako mene pusti naživotu. I on pristane na pogodbu i javi kralju da sam mrtav. Radili smo dane inoći s krvnikom da dopremo u stropu do onih vrata kojima me je kralj spustio utamnicu. Noćas smo se uspeli probu-šenim otvorom u podu, sakrili se i čekali dok

je kralj došao u ložnicu.- A vitez otimač? Kako je saznao što ti kaniš? - zapita Elizabeta s interesom.- Dan prije nego se Henrik domogao tamnice, sretne Tomu U jednoj krčmi naulazu u grad. Odlučio sam ga pozvati u poraoc*304l

205



pa otpošaljem krvnikova momka s porukom neka noćas dođe u dvor jer mukanim izručiti vojvodu. Mislio sam da će mi trebati Tomina četa i zato sam gapozvao. Tebi nisam smio poslati krvnika, a da ga ne bi vidjele kraljeve uhode udvoru.- Joakime, kralj je objavio svim knezovima da si odbjegao RudolfuHabsburškome. Knezovi te smatraju izdajicom.

- Neka! Sad smo mi gospodari. Savez sa češkim kraljem razvezat ćemo i sklopitisavez s Rudolfom. Ne plaši me ništa više. Elizabeto, gospodarica čitavogkraljevstva - sad si ti.Položio sam ti žezlo u ruke. Joakim je izvršio svoje obećanje - tebi pripada vlast,a meni - pripadaš - ti...Kao da nije čula njegove posljednje riječi, ona pođe po sobi:- Pokazuješ odviše malo radosti, Elizabeto, na daru koji sam ti položio pred noge.Njegovo lice, propalo u tamnici, narušilo se, pa je osjetila zlovolju kad je on oštrotrgne k sebi:- Poslao sam ga na drugi svijet po tvojoj želji, Elizabeto. Upamti, po tvojoj želji!Osjetivši prijetnju u njegovim riječima, ona kao da se probudi. U prvom času, kad

je osjetila u svojoj ruci moć nad čitavim kraljevstvom, mislila je samo na viteza

svojih želja. Joakim ban bio je izbrisan, ali Joakim ljubavnik rinuo se sada izmeđunje i viteza. Ona razabire teške lance što je vežu s njime. Ali je u nje lukavostrijeka brzica i u trenutku se snađe - ali on nastavlja:- Elizabeto, kralj mi je dosudio dvije sjekire da me ubije: jednu je držao krvnik,drugom me je on udario. Kad sam ležao svezan, dobacio mi je odozgo: "Znaj, nitebi Elizabeta nije vjerna- pomamila se za...", ali Joakim ne dovrši jer Elizabeta hladno prihvati riječ.- Ne znam koga ti je spomenuo, a to je, napokon, svejedno- kaže ona, makar je željela čuti je li kralj govorio o vitezu. On ga ipak nijespomenuo što ju je uvjerilo da zna više nego što je željela. Osjetila je da mu jekralj preko groba ostavio u baštinu raspirenu sumnju ljubomornog ljubavnika, aliona zna vladati njegovim strastima i uvjerljivo mu razjašnjava:

- Joakime, primam iz tvojih ruku žezlo, a sebe ti ne moga tek dati. Zar odavnonisam tvoja? Baš to je ponukalo Stjepana. da.Jaže - neka °i mu osveta bilapotpuna. Slušaj me: da mogu uživati svoju vlast i slobodu, sada je samo do tebe.Odloži Ijubo-mor i pobrini se najprije da što ljepše prikažemo kraljevu smrt. Sviće posumnjati na tebe jer je umro o tvojem dolasku. Treba ga izložiti na odru, dasvi vide da nema traga krvi.- Trebalo bi dozvati sve udaljene knezove k odru i na pogreb.- Oni su u dvoru. Noćas je bila svečana večera, a prekosutra odredio je kralj lov.- Knezovi su na dvoru? Naši ili kraljevi pristaše?- Najviše njegovi, i to je dobro - neka ga vide.305Svejedno, knez Okićki neće šutjeti. " ,^• što zna on?

- Kad sam s Henrikom izašao iz kraljeve odaje, knez je naletio na nas. Vidio je dasam zaključao kraljevu ložnicu i dobacio: "Vi ste ga ubili".- Ovo je neprilično - namršti se kraljica, - ali začepit ću njegove sumnje čašću izlatom.Taj ne ždere ni zlato ni časti, ali će žderati otrov. Kad se nakon kraljeva pokopaudalje svi kraljevi pristaše s dvora, na prvoj ću mu večeri sasuti otrova u vrč.- A kneginjica Dorja?- Kneginjica pripada Henriku Gisingu. Obećao sam je njemu. Budi s njome dobra,pa neće nikad posumnjati da smo otrovali njezina brata.Kakvu je to kraljevu oporuku tražio vojvoda?- Da pogledamo kraljeva pisma?- Smjesta. Bilo bi opasno da je ostala kakva oporuka.Pošli su u kraljevu odaju gdje je pokojnik držao spise pod bravom. Otvorili suvisoki sanduk i zatim veliku zatvorenu policu, izvadili sve pergamene ipretraživali. Najednom kraljica usklikne, držeći u ruci papir. Bijesno prokune.

206



- Proklet bio! Mene je lišio vlasti. Mene - i predao je vojvodi.Joakimove debele ruke zgrabe pismo. Pročita ga baci na stol.i; - Vojvoda neka vlada u ime malodobnog kralja. Vojvoda! Ta ilovača u rucikneginjice Okićke. Znaš li što to znači? Da bi u ovom kraljevstvu kraljevao IvanOkićki. Elizabeto, tvoji su ti bogovi očuvali mene.- Vojvoda zna sadržaj kraljeve posljednje želje. Ovo je najveće zlo. Sad je

razumljivo zašto je tražio da se čita oporuka. On hoće da preuzme vlast dopunoljetnosti Ladislava.- Kad traži vlast nad kraljevstvom, neka mu bude - u kraljevstvu onog svijeta.- Kraljeva nećaka ne možeš otpremiti na drugi svijet kao kneza Okićkoga. Bela jekraljev nećak, poslanik češkog kralja. Otokar će navaliti na nas.- Da nisi pustila onog otimača s dvora, sad bih ga predao Tomi. On bi ga prisilioda se s njime bori pa bi ga sasjekao na komade, a češki kralj se ne bi mogaobuniti što mu je nećak pao od viteškog mača - radi djevojke. Daj mi kraljevuoporuku - valja je spaliti.- Joakime, još jedan čovjek zna sadržaj oporuke. Vidiš tu je potpis kraljevapeharnika Geze.- Zatvorit ću ga u tamnicu. Ako knezovi pitaju za njega, reci da je obolio od

žalosti.Joakim uzme svjetiljku, pa na plamenu spali kraljevo posljednje pismo.306Oboje su zatim ostavili sobu. On izda odredbe za kraljev odar, a ona uđe u svojuložnicu.Tu je čeka Tajana. Zaplakana je i blijeda.- Dugo me čekaš, imala sam mnogo posla. Plačeš za kraljem? On, dijete moje, neboj se, bit ću isto tako dobra prema tebi kao što je bio on. Pazit ću te još više,budi mi sklona i prospi na mene sreću koju si darivala kralju. Vitez to želi.Kraljeva smrt pokvarila mi je sastanak s vitezom. Sutra mu odnesi vijest što se jedesilo i opet ga pozovi. Javi mu se vrlo oprezno. Joakim je vrlo znatiželjan, idi mus puta, čuvaj našu tajnu. Sad mi dozo-vi kneza Okićkoga, reci da želim ispričati

Joakima, pijan je - pa nije znao što radi i htio je kneza vezati. Idi. Ja samzauvijek tvoja dobra sestra.I kraljica je pomiluje. ...Ivan i Dorja još su zajedno.- Uvjeren si da je Joakim ubojica?- On i nitko drugi. Evo, u ovom dvoru svi smo sada Joaki~ movi sužnjevi, a jošove noći bili smo kraljevi odabranici. Sve se u meni trza, osjećam kao da se u tojstrašnoj noći srušio strop nad svima i nitko ne zna hoće li izaći iz ruševina.Ona ne odgovori jer se na vratima začulo tiho kucanje i Taja-nin glas. Odmahzatim, blijeda i zaplakana, u sobu uđe djevojka i navijesti Ivanu:- Kraljica vas zove. Dođite k njoj odmah, hoće da ispriča. Joakima što vas je htiovezati.

- Da ispriča Joakima? - Ivan pogleda Dorju. Snebio se, ipak je ostavio sobu svojesestre, dok se Tajana približi Dorji, a ona joj šapne: - Tomo je bio ovdje - brat tone smije saznati. Tajano, nemam kome da to povjerim, nego tebi. Tomo mi jedobacio najprostije uvrede, on će uništiti moj život.- Ljubav ga je učinila bjesomučnim.- Mržnja, osveta, zloba, ništa drugo. Strah me je. Tajano. Kralj je mrtav, mi smoizgubljeni, slutim to.- Nismo. Kraljica mi je govorila prijazno i kneza je, eto,, pozvala.- Uzalud me tješiš. Svi smo mi vezani uz Iješinu tamo u kraljevskoj odaji - i onanas vuče sa sobom. ....,,Popodne, kad su knezovi i kneginje, gosti kralja Stjepana,, nakon burne noćiustali, knez Semere, kraljev rođak i tek jučer od pokojnog kralja imenovanitovarnik, uputi se u kraljevsku palaču i zatraži od dvoranina da ga najave kraljiciElizabeti. Ali avoranin se pokloni i vrlo uljudno reče;- Svijetla kraljica je od teške žalosti tako slomljena te ne može primiti nikoga.

207



20* 307rOdbijen, vrati se u zgradu gdje su s njime konačili gosti pokojnog kralja, povučenekoliko prijatelja u svoju sobu i. saopći im kratko:- Kralj leži na odru. Joakim se vratio, mene su svrgnuli i ne puste me da govorimni s kim.- Kralj umro?... uskliknuše i nekoliko časaka oni su nalikovali ljudima pogođenim

od strijela.Dugo im je Semere razjašnjavao kako su u palači s njime postupali, što je vidio udvoru i u crkvici kod odra.Semere pozove ostale knezove, prijatelje kralja Stjepana, i oni siđu u dvorište.No, već su ih vojnici zaustavili. Prvi vođa im saopći da nitko ne može do pogrebau kraljevu palaču. Ovo ih još više uvrijedi.Ojađeni pošli su k odru, molili i plakali, a onda se vratili u svoje konačište,raspravljajući ogorčeno o svojim sumnjama u tajnoviti zločin.Iz kraljevske kuhinje donijeli su im jelo i piće pa su ostali potpuno odijeljeni odvojvode, Ivana Okićkoga i peharnika Geze. Njima je opet bilo zabranjeno da seudalje iz svojih soba.Kasno popodne probudila se Elizabeta od sna iza neprospa-vane noći. Odmah je k

njoj ušao Joakim, i saopćio:- Tvoj rođak Semere htio je govoriti s tobom, ali sam ga odbio u tvoje ime. Onda je tražio da "razgovara s vojvodom.- Bogovi! Ako je vojvodi poznata kraljeva oporuka?- Nema oporuke, neka je traže. Međutim, i kneza Okićkog je tražio - lupeži seokupljaju.- Moramo spriječiti da Semere govori s Belom nasamu.- Zatočio sam ga, a na pokopu ne može da bilo s kime govori.REGENTICA 1ADISLAVA KUMANAPod "visokom gotskom kupolom svečane kraljevske dvorane stoji Elizabeta,udovica Stjepana IV. Nad njom se rasprostire grimizni, zlatom urešeni baldahin skraljevskim -znakovima. Do poda je u plastu. Samo blijedo lice viri iz vela što joj

ispod krune pada niz bijelo čelo. Crne oči mirne su i hladne, oprezno promatrajuknezove, dostojanstvenike, barune i plemiće.čini joj se da svi pogledi izražavaju hladnu, određenu optužbu i da mnogi odknezova i predstavnika plemstva Ugarske uopće nisu prisutni.Sve je uočila u nekoliko trenutaka što se uspela pod baldahin i sjela naprijestolje. Uz nju je Ladislav, pokušava se držati dostojanstveno, što se odražavasmiješno na rumenom dječakovom U-308

ću i u drskim očima. Ruho mu je grimizno, plašt od bijela krzna, preširoka krunapada mu do obrva. Čvrsto je uhvatio žezlo i stiš-će ga dječačkom željom da njimeudara oko sebe.

Tovarnik, prvi dostojanstvenik kraljevstva, Joakim Pektar Stoji pod prijestoljemukrašen znakovima svoje časti. U ruci mu pergamen. Prijestolje su okružilicrnoputi rutavi kumanski momci naoružani do grla. Iza njih slijede kraljevskikopljonoše. Dvorani su smješteni u prednjem dijelu dvorane. Sjajne odore knezo-va i plemića ljeskaju, se na danjem svjetlu što ulazi u dvoranu kroz visokeprozore.Mrko, hladno čekanje prekine Joakim. Razmota pergamen i preda ga Ladislavu, aon počne čitati polagano kao dijete koje se jedva priučilo slovima. Ali glas muzvuči drsko, zapovjednički.- Mi, Ladislav, po milosti božjoj kralj ugarskih i hrvatskih zemalja, objavljujemovjernosti vašoj da je Svevišnji Bog našeg dragog oca, nakon duge bolesti, pozvaok sebi, a nas - Ladislava, postavio kraljem pa ćemo vladati i kruniti se po božjojmilosti. Znajte, dakle, budući da je u dječačkoj dobi, to smo po svojoj milostiodredili da naše poslove, do naše punoljetnosti, vodi naša majka, uzvišenakraljica. Njezinim prvim savjetnikom odredili smo vjernog i umnog prijatelja

208



našeg pokojnog oca, koji ga je podigao na tu čast, Joakima Pektara. Peharnikomsvojim, odredili smo kneza Henrika Gisinga, a našeg dragog rođaka vojvodu Beluželimo pridržati na našem dvoru da svojim iskustvom bude zamjenik i pomagačtovarniku Joakimu. Hercegom čitave Slavonije određujemo svojeg mladog brata,a kako je još u djetinjoj dobi, upravljat će, umjesto njega, naša uzvišena majka,svijetla kraljica. Banom čitave Slavonije određujemo kneza Nikolu Gisinga. Našeg

vjernog kneza Ivana Okićko"ga postavljamo za našeg prvog doglavnika".Svi Joakimovi prijatelji i kraljičini Kumani dobili su čast doglavnika, stjegonoša,štitonoša, a njihovi sinovi časti dvorskih paževa i zapovjednika straže. Kumanskivođe izjednačeni su s ostalim hrvatskim i ugarskim knezovima i barunima.Ovu odredbu o izjednačenju tatarskih Kumana mrko slušaju i kraljičini pristaše,ali nezadovoljstvo zatomljuju svojom podlož-nošću.Nakon toga pozove Joakim da svi dostojanstvenici pristupe kralju da se zahvale.Prvi priđe vojvoda Bela:- Svijetli kralju, zahvaljujem vam na velikoj milosti. Kao pouzdanik pokojnogujaka, molim da se ovdje pročita njegova Posljednja želja.Ladislav se zablene.- Nigdje nije pronađena nikakva posljednja želja pokojnog kralja - reče kraljica,

čvrsto i ledeno.-- Meni je objavio da pismo postoji, a zna o tome i peharnik Geza. Molim da gazovnete. Njega ovdje ne vidim.309On je od žalosti teško obolio. Ja, kraljica, kažem da nigdje nisam našlaoporuke.Svijetla kraljice i svijetli kralju, meni je pokojni kralj one večeri pred svoju smrtobjavio sadržaj cijele oporuke.U dvorani se knezovi uzgibali. Stari knez Semere pogleda začuđeno vojvodu.- Kažem da oporuke nema - izjavi kraljica, već rumena od Ijutine. - Nedostojno jeda naš rođak krnji ovaj svečani čas.- Svijetli kralju, zahvaljujem na časti. Mene put vodi drugamo - reče vojvoda - imolim da me se oslobodi - zatočenja.

Teška je zabuna prešla svim pristašama kralja Stjepana, dok je kraljica izjavila:- Naš poštovani nećak govori o zatočenju o kojem nitko ništa ne zna. Neka senastavi - i ona dade znak da pristupe ostali dostojanstvenici.Knez Ivan Okićki se pokloni i reče:Hvala svijetlom kralju na velikoj milosti, no mene zove dužnost kući jer mojuzemlju neprestano napadaju divlji čopori raznih putujućih bandi. Molim smjernoda me otpustite mojem domu.- O tome će se odlučiti kasnije - odvrati kraljica. - Vojvoda, naš nećak neka nasslijedi da s njime zajedno potražimo pismo pokojnog kralja.Pošto su se svi poklonili, kraljica i kralj dječak ustanu pa između dvoreda Kumanai s velikom pratnjom napuste dvoranu. Vojvoda ih slijedi.Knezovi i plemstvo nezadovoljni s novim upravljačima države odmah ostave dvor,

a dio kraljičinih pristaša ostao je čekati nove odredbe.Elizabeta se našla u svečanjo odaji da primi najmilije prijatelje. Kad je ušaovojvoda, ona ga ukori vrlo blago, čak ljubazno, i uputi u narednu sobu da je čeka.Pošto se posavjetovala s Joakimom, odluče da vojvodu ne puste ni časaprogovoriti s pristašama pokojnog kralja.Naposljetku zovne kraljica kneginjicu Okićku i poljubi je u čelo.- Kneginjice, već dulje vremena opažam da vi ne ljubite vojvodu.- Svijetla kraljice, da ga ne ljubim, ne bih polazila za nj.- Mila moja, vi i ne slutite što je prava, jaka, strasna ljubav. Vaši su poglediupućeni vojvodi uvijek bili topli, ali nikad duboki, uvijek mili, ali nikad plameni.Djevici je dužnost da svijetu ne otkriva srce.- Pošto sam sve to opazila, odabrala sam ono Što zahtijeva sreća kraljevstva:vaša se vjeridba s vojvodom razrješava. U smeđim Dorjinim očima pojavi seogorčenje.

209



- Svijetla kraljice, pokoravam se svemu što odluči vojvoda pa vas molim da memilostivo pustite da s mojim bratom krenem u domovinu.- Uvrijeđeni ste, lijepa kneginjice. Ne samo da za to nemate razloga, naprotiv -čekaju vas velike časti. Ne vjerujete? Evo, dokazat ću vam - i ona se okrene Rufikoji je stajao povučen kraj vrata:- Dvoranine Rufo, neka uđe knez.

Još prije nego se Dorja mogla snaći, stajao je pred njome Hen-rik Gising Elizabetareče:- Kneginjice, vrijedni osobitom milošću kraljevom istaknuti Jcnez Henrik Gising,kraljevski peharnik zaprosio je vašu ruku. Ja, kraljica, vrhovna gospodarica svojenajmilije dvorske pratilice želim da ovu prosidbu prihvatite.Ni časa nije Dorja promijenila svoje držanje.- Svijetla kraljice, ne raspolažem svojom slobodom dok vojvoda nije rekao svojuriječ. Ipak, ako on odluči odstupiti, nikad ne bih mogla postati žena ovog kneza.To sam mu već jednom na Griču izjavila, a nakon uvreda što mi ih je dobacioovdje pred čitavim dvorom, prije bih umrla, nego se vjenčala s njime.- što velite na to, kneže?- Bio sam ljubomoran, lud, bezglav - pa ću kneginjicu pred svima zamoliti za

oproštenje.- čujete li, kneginjice? Sad nema više zapreka. Još danas vi ćete se vjeriti snjime, a budući da smo u žalosti, neće biti nikakvih svečanosti.- Svijetla kraljice, knez me ne može uzeti bila u dvorcu viteza otimača.

ja sam doista- Ali vas nije dirnuo.- Bila sam - njegova ljubavnica.Mirno i hladno izreče Dorja ovu samooptužbu u lice kraljici i Henriku. On gotovopozeleni od Ijutine, dok kraljica nije odavala da se zgraža.- Kneginjica ne govori istinu, svijetla kraljice - upadne Henrik. - Vitez Tomo me jegotovo posjekao kad sam mu to spomenuo u jednoj budimskoj krčmi. On tvrdi dakneginjica nije bila nikad u njegovu dvorcu.

- Da nije bio uslišan - osvetio bi se kao i vi - i ustvrdio da sam bila njegova - rečeDorja. - Zato što je bio uslišan - taji.Na te riječi Henrik sune kroz vrata kao da je podivljao i, ne pitajući u kraljicedozvolu, zovne iz pokrajne sobe, gdje su bili okupljeni kraljičini prijatelji, Ivana ivojvodu. Joakim je po Hen-rikovu zelenu licu razabrao da se nešto zbiva i uđe zanjim.- Vojvodo i kneže - započne Henrik, dršćući - kneginjica tvrdi da je u Loboru tridana i tri noći provela u ljubavnom zagr-ljaju s Tomom.Porumenjevši, pogleda brat sestru. Vojvoda ostane miran. - Ja sam bratu ivojvodi sve priznala - reče Dorja, - pa sto se to tiče vas, kneže Gising?310311Brat i vjerenik naslutili su da je Dorju nešto teško navelo na takvu

samooptužbu. Ipak je vojvoda stupio naprijed da je opravda, ali njezin pogled muto zabrani.- Vas je, dakle, Tomo obešćastio? - vikne Henrik.- Jest - potvrdi Dorja.- Joakime, - razbjesni se Henrik - vi ste me prevarili. Rekli Ste da ju je Tomopoštedio.- Svijetla kraljice, kojim se pravom knez Henrik upleće u život moje vjerenice? -zapita vojvoda odlučno.- Dragi moj nećače, važne kraljevske osnove prisilile su mladog kralja i mene daove zaruke razvežemo i kneginjicu dademo knezu Henriku.- Nikad se to neće dogoditi - vikne Ivan Okićki.- Prije ću umrijeti nego se pokoriti toj odredbi - upadne vojvoda.- Nakon teškog priznanja kneginjice, stvar je svršena. Knez Henrik uzima natragsvoju prosidbu, a ostalo će se odlučiti -• uplete se Joakim.- Vi ste mi obećali neobeščašćenu djevicu. Odgovarajte!

210



- Svijetla kraljice - uspravi se Joakim, - ispitat ćemo viteza Tomu. Pred licemkraljice i kralja reći će što je bilo. Sad ću ga pozvati da kaže pred svima što jebilo, i što se tiče vojvode, kralj je odredio: ako ne pristaje na razrješenjevjeridbe, ne smije se maknuti s dvora.- Pokoravam se odredbi - ako je kraljeva - osmjehne se vojvoda.i Joakimov ga pogled osine, a kraljica uzme Dorjinu ruku, pove-<de je u dno

dvorane i tiho joj savjetuje:- Između ove dvojice: Henrika i vojvode, uvijek bih odabrala za ljubavnika -otimača. Henrik je ružan i zloban, vojvoda sanjar, mlitav, a otimač je baklja.Htjela bih vam pomoći - vidite, Henrik je nepopustljiv. Dođite, možda se stvar jošispravi. Kneže - okrene se Ivanu Okićkome - odvedite svoju sestru. }"• Onpovede Dorju. Vojvodi odredi kraljica da opet čeka u su-jsjednoj sobi.l Izazovnim pogledom prijeti Henrik svojem savezniku Joakimu. - Niste li mi uKamen-gradu obećali kneginjicu? Niste li mi "u tamnici prisegli da ću je dobiti zaženu i da je čista? i - Čut ćeš iz Tominih usta da kneginjica laže, ne bi li se oslo-Jbodila tebe. Tomo je pomaman za djevojkom i ne smije doznati ! radi čegaželimo saznati istinu jer bi na Dorjinu tvrdnju deset pu-; ta položio glavu. Stisni,dakle, jezik i gubicu i idi. Kneginjica je \ čista kao novorođenče.

\ - Idem, ali ne mirujem. Čekam da ćete sutra pozvati viteza i Tomu da kažeistinu. f. Gising se pokloni i ode.i - Elizabete, Henrik je đavo - i prostak, i njemu dugujem | sve, i on bi mi sestrašno osvetio ako ne dobije Okićku kneginjicu.312- Nije sad čas da raspravljamo o tome. Na dvoru imamo dvojicu neprijatelja. Jesili čuo vojvodu? Drznik! Poslat će vijesti u Češku.- Odredio sam mu zatočenje. Svršit ću s njime lagodnije, pustit ću ga samasamcata iz dvora ravno u ruke otimaču da se-pobiju. Sasjeći će ga. Samo dapronađem Tomu.- Drugi je neprijatelj Ivan Okićki. Otklonio je čast i hoće u svoju domovinu datamo diže na noge hrvatske podanike protiv mene i tebe.

- S njim ću svršiti ja. Večeras će mu moj peharnik donijeti iz vana vrč u koji ćeusuti otrov, a onda mu pred svima treba uliti vino iz vrča ostalih dvorana. Takonam nitko ne može prigovoriti. A kad sutra osvane, on je mrtav!- što prije, to bolje - reče kraljica. - Ali želim da makneš vojvodu, njegova jeprisutnost opasnija. Bela mora nestati, ali oprezno, jako oprezno.- Tomo će ga sasjeći u dvoboju.- Smjesta šalji svoje uhode neka traže crnog viteza da ušutka Belinu tvrdnju o

kraljevoj posljednjoj želji. Stjepanove pristaše nisu mi ravnodušni.- Nema straha. Kumani su s nama, a od njih strepi i naj-odvažniji kneževski

junak. Ćete su poslušne, ne bojim se. Kad se riješim vojvode i kneza Okićkoganestat će svakog traga oporuci i uzroku kraljeve smrti. Tko se od knezova drznemaknuti, poru-šit ću mu dvorac.

Još je htio da nešto kaže, no ušutka ga ulazak kneginje Orhi-de. Kraljica opaziprijeteći pogled svoje sestre i brzo zamoli Joa-kima da je pusti s njome nasamu.- Kralja ste pokopali, novog ste uzdigli na prijestolje - za sve ste se pobrinuli. Čakse natežete oko kneginje Okićke kom će pripasti. A ja nisam tu? - govorila jeOrhida s jasnim zvukom prijetnje što je Elizabetu podsjetilo da je zapravo sestranjezin najopasniji neprijatelj. I makar je sada uhvati želja da Orhidu istuče, onapomiluje njezino lice. Ali djevojka se zlobno nasmije.- Pitam te zašto je kralj Stjepan razriješio moje zaruke s vitezom Sokolom?- Samo bogovi znaju što mu se vrtjelo po glavi.- Kad je to poznato samo bogovima, tebi će biti poznato barem ovo: kaniš li meudati za Oldamura?-- Samo ako ga ti odabereš.- Moj izbor znaš. Ne zaboravi, Elizabete, do Joakima nije mi daleko- Cime mi prijetiš? - zapita kraljica oštro.

211







"Mlada, lijepa plavokosa djevojka, u bijeloj redovničkoj haljini, obilazi hrvatskimselima, a prati je mladić djevojačke ljepote, odjeven u crnu halju. Obojenaučavaju siromaštvo, poštenje i oskudicu. Vele da je to jedini put k "dobroti, da

je laž đavao, da je prisega grijeh jer njome ljudi prikrivaju laž. Oni govore i protivbana Joakima i protiv njegove vlasti".Ivan i Dorja nisu trepnuli okom niti se sporazumjeli kakvim znakovima. Oboje

čekaju što će na to kraljica. Elizabeta prekine Joakimovo čitanje:- Kraljevski tovarniče, pošaljite onamo zapovijed da se ovi drznici bace u tamnicui stave pred sud. Vidim, još nešto piše glasnik:Joakim nastavi čitati:"Oboje mladih sigurno su krivovjerci jer žive po špiljama, hrane se samozelenjem i ne primaju milostinje. Lijepi taj mladi par naziva se bratom i sestrom".316Mladi kralj prsne u grohotan smijeh. Svi ga pogledaše začuđeno. Ladislavoviobrazi su zažareni, mutne oči svijetle, a riječi raskalašene:- Kakva braća! Lukavi pustinjaci su ljubavnici, žive baš kao žfo treba - pod vrbom- i ponovno zahihoće. Kraljica ga tiho opomene:- Ne govori koješta, tu su gospođe i djevice. Tvoja mlada nevjesta nije privikla

takvim riječima.- Čija nevjesta? Moja? Ja nemam nevjeste, ovo je kvočka. Neka se nosi do vraga!- i on joj okrene leđa. Mlada princeza prigne glavu nad zlatni tanjur.- Ladislave, ne vrijeđaj je barem pred drugima.- Jesam li ja kralj ili nisam? Neću ovu telicu ovdje. Van! Neka ide! Van s njome!Ja sam kralj. Neću ovo očerupano pilel Neću!Naočigled svih ostalih, koji nisu znali što smjera, poleti oko stola prema Tajani,zgrabi je obim rukama oko vrata i pokuša je poljubiti.- Tebe hoću! Tebe! .Ti ćeš biti moja ljubavnica.Vrisak Tajanin podigne sve oko stola. Kraljica pohiti za sinom, no već je knezOkićki priskočio i čvrstim zahvatom skinuo kraljeve ruke s Tajanina vrata nakojemu su ostale crvene mrlje.

- U tamnicu s ovim knezom! Kako se on usuđuje dotači - mene - kralja? Utamnicu! Objesite ga!Tajana stoji smućena, zastrašena i zasramijena.- Ladislave! - srdito vikne kraljica. - Povrijedio si našu sre-ćonošu.- Moja je srećonoša. Moja! Nisam li ja baštinik kraljev? Naslijedio sam prijestolje,njegov dvor, krunu, žezlo i srećonošu. Ja sam nasljednik. Ja! Ona tamo neka ide -i pokaže prstom princezu Izabelu. - Srećonoša ide sa mnom u moju ložnicu - i po-novno se baci k njoj.Kraljica ga htjede zadržati, no on je odgurne i naleti na kneza Okićkoga- Napolje! Sluge! Ovamo! Vojnici, ovoga odvedite u tamnicu - razjareno vičekumanskim kopljanicima što stoje na vratima dvorane.- U tamnicu ga bacite, "ili ću vam rasjeći tikve. Ja sam kralj! Kraljica ga nastoji

umiriti. Joakim ga uhvati za ruku.-- Pusti me, ti milosnice! Svinjo!^ Na te riječi Joakim duboko uvrijeđen pogleda kraljicu, očekujući od njezadovoljštinu. Razumjela je i uhvatila Ladislava za rame.- Zamoli oproštenje tovarnika. Upamti - ja vladam kraljevstvom.Ne slušajući njezine opomene, Ladislav potrči iza stola, pograbi vrč, tanjure 5zdjele pa sve jedno za drugim stade bacati na Princezu Izabelu. Vojvoda je zaštitisvojim grudima pa su se srebrni vrčevi i zdjele zaustavili na njemu.317drugi stoji pred njim nedirnut. Njezina pozornost usredotoči se na taj vrč.Opet naredi dvoraninu da toči. Knez uzme vrč ispred Dorje, sam ga drži i dade ganapuniti.- U zdravlje mladog kralja! - reče kraljica. - I to valja is-kapiti.Svi su je slijedili. Knez Ivan ispije.- U zdravlje kraljice! - digne vrč sada jedan od budimskih

214



knezova.Ponovno svi napune vrčeve, ponovno uzme Ivan vrč ispredDorje. Svi ispiše do dna.l - Samo kneginjica ne pije s nama? - primijeti kraljica ljubazno. - Gospođe idjevice treba bar da okuse.- Svijetla kraljice - oglasi se Ivan, umjesto Dorje - opros-! tite, sestra osjeća

mučninu i ne može piti.i - U zdravlje svijetle kraljice! - reče on. - Umjesto svoje " sestre, pijem iznjezina vrča.Joakim ne shvaća što se to događa. Kraljica ga ne može upo-". zoriti jer suIvanove oči upravljene k njoj. Ona je ponovno potica-; la na piće, pozorno pratećiIvanove kretnje. Gosti su uzdisali za pokojnim kraljem i. pili.Joakim se primakne kraljici i šapćući upita:- što je to s knezom?- Promatra nas sumnjičavo. Izreci glasno kakav izvještaj.- Oprostite što vas, svijetla kraljice, ovdje mučim poslovima - progovori Joakimglasno i povuče iz mošnje neka pisma i pokuša se iza njih sporazumijevati skraljicom. Ivan digne glavu prema kraljici: Ona će glasno Joakimu:

l - Govorite, posao mi je dužnost, čitajte - zapovijeda kralji-". ča, osjećajući da ih Ivan uzima na oko.- Našao sam ovaj čudni izvještaj nekog glasnika iz Požege koji je obavijestiokralja. ; Obližnji susjedi počeše prisluškivati."Mlada, lijepa plavokosa djevojka, u bijeloj redovničkoj haljini, obilazi hrvatskimselima, a prati je mladić djevojačke ljepote, odjeven u crnu halju. Obojenaučavaju siromaštvo, poštenje i oskudicu. Vele da je to jedini put k "dobroti, da

je laž đavao, da je prisega grijeh jer njome ljudi prikrivaju laž. Oni govore i protivbana Joakima i protiv njegove vlasti".Ivan i Dorja nisu trepnuli okom niti se sporazumjeli kakvim znakovima. Oboječekaju što će na to kraljica. Elizabeta prekine Joakimovo čitanje:- Kraljevski tovarniče, pošaljite onamo zapovijed da se ovi drznici bace u tamnicu

i stave pred sud. Vidim, još nešto piše glasnik:Joakim nastavi čitati:"Oboje mladih sigurno su krivovjerci jer žive po špiljama, hrane se samozelenjem i ne primaju milostinje. Lijepi taj mladi par naziva se bratom i sestrom".316Mladi kralj prsne u grohotan smijeh. Svi ga pogledaše začuđeno. Ladislavoviobrazi su zažareni, mutne oči svijetle, a riječi raskalašene:- Kakva braća! Lukavi pustinjaci su ljubavnici, žive baš kao žfo treba - pod vrbom- i ponovno zahihoće. Kraljica ga tiho opomene:- Ne govori koješta, tu su gospođe i djevice. Tvoja mlada nevjesta nije priviklatakvim riječima.- Čija nevjesta? Moja? Ja nemam nevjeste, ovo je kvočka. Neka se nosi do vraga!

- i on joj okrene leđa. Mlada princeza prigne glavu nad zlatni tanjur.- Ladislave, ne vrijeđaj je barem pred drugima.- Jesam li ja kralj ili nisam? Neću ovu telicu ovdje. Van! Neka ide! Van s njome!Ja sam kralj. Neću ovo očerupano pilel Neću!Naočigled svih ostalih, koji nisu znali što smjera, poleti oko stola prema Tajani,zgrabi je obim rukama oko vrata i pokuša je poljubiti.- Tebe hoću! Tebe! .Ti ćeš biti moja ljubavnica.Vrisak Tajanin podigne sve oko stola. Kraljica pohiti za sinom, no već je knezOkićki priskočio i čvrstim zahvatom skinuo kraljeve ruke s Tajanina vrata nakojemu su ostale crvene mrlje.- U tamnicu s ovim knezom! Kako se on usuđuje dotači - mene - kralja? Utamnicu! Objesite ga!Tajana stoji smućena, zastrašena i zasramijena.- Ladislave! - srdito vikne kraljica. - Povrijedio si našu sre-ćonošu.

215





uzdana momka. Oni će spriječiti ulaz k njoj svakome muškarcu na. dvoru, aosobito mladom kralju. Tko bi se usudio da ne izvrši ovu zapovijed, izgubit ćeglavu. Vjeruješ li svojoj kraljici, srećonošo? jloćeš li ostati dobra, kao dosele,meni i drugima koji trebaju tvoju sreću5Tajana je shvatila da kraljica naglašuje riječ "i drugima koji trebaju tvoju sreću", -misli na viteza Sokola. To pokoleba njezinu odluku.

- Hoćeš li, Tajano, zaboraviti na ono što se desilo i biti dobra prema meni?- Svijetla kraljice, zar će zbog mene baciti u tamnicu kneza Okićkoga koji me jebranio?Smjelosti tog pitanja iz njezinih usta nitko se nije začudio, osjećajući kolikeprednosti pridaje kraljica toj djevojci.- Nipošto. Knez mi je učinio uslugu kad te je obranio. Obe-ćajem ti da se kraljneće dotaći kneza.- Hvala, dobra kraljice. Vjerno ću vam služiti. Odgovor udobrovolji Elizabetu.- Sad vas molim - okrene se k ostalim gostima - da me pričekate, vratit ću sebrzo, samo da vidim što je s mojim nesretnim sinom.Gospoda su počela da pričaju i šale kako bi zaboravili neugodan prizor.Stigavši u sobu svojeg sina, našla ga je kraljica kako se još nateže s dvoranima,

vičući:- Ona ima milosnika! I ja ću imati milosnicu! Ona ima kojega odabere!Ladislav na svojim ustima osjeti žestok udarac da mu je u glavi zazvečalo.- Sram te bilo! Zatvorit ću te u kulu!Očito se od natezanja umorio, a udarac po ustima nešto ga je preplašio. Pijanklone na pod.Svukli su ga i polegli, a kraljica se vrati u blagovaonicu i reče:- Ne zna za sebe - vino ga je potpuno obezumilo. Peharni-če, ubuduće točitekralju samo. vodu ili medovinu.Kraljicu je zabrinjavao Joakim na kojem se vidjelo da nije mogao zaboravitikraljevu pogrdu i mrko šutio. Zato ona ustane, pozove sestru Orhidu i Tajanu da

je slijede. Gosti se poklone. Knez Okićki istupi pred nju:

- Svijetla kraljice, smjerno molim da me sa sestrom milostivo otpustite iz svojeslužbe. Želio bih otputovati još ovog tjedna. Svijetla kraljice, meni je još pokojnikralj odredio povratak u domovinu, pa bih sigurno bio već na putu da ga nije takonenadano snašla smrt.Makar je knez čudno naglasio posljednju riječ, kraljica ođ-Vrati ljubazno:- Dregi kneže, danas sam odviše uzrujana da o tome odlučim. Nije mi lako dijelitise s vama i kneginjicom. Odlu *ne za nekoliko dana.kneginjicom. Odlučit ću o tome.319Kad se blagovaonica ispraznila, Joakim pođe prema kraljičinim odajama. Tu jeona ponovo uvjeravala Tajanu kako će se brinuti za nju i predočila joj kako binjezin odlazak značio da je nezahvalna.- Zaboravila si na viteza kad si htjela otići.

-- Mislila sam da ovdje sada zapovijeda mladi kralj. Samo ja i Joakim.U tom trenutku na vratima se pojavi Joakim. Bio je rumen, Od Ijutine. Kraljicanaredi da Rufa otprati Tajanu. Sada se Joakimova Ijutina razvezala.- Prokletstvo! Knez nije pio iz svojeg vrča nego iz sestrinog.- To sam odmah opazila i zato sam ga pokušala ponovo sklo-nuti da pije iz svogvrča. On je nešto slutio i svjesno te izigrao.- Kako da nasluti? Otrov sam stavio na dno vrča, a vino mu je ulijevao iz vrča zasve ostale goste. Ipak sam taj vrč našao netaknut na stolu i prolio ga da opet tkodrugi ne ispije - kao naGriču.- Knez Okićki je na svakoj gozbi izbjegavao da mnogo pije. Hoće da bude uvijektrijezan, a nakon kraljeve smrti on vrlo dobro razabire da su on, vojvoda i Dorjazatočeni. Dakle, ima razloga da želi biti trijezan i priseban. A kako je mislio da ćešgostima narediti da ispiju više zdravica, on se čuvao. Nije mogao posumnjati jerga susrećeš milostivo.

217



- Uostalom, ako je to učinio zato što je sumnjao, ne može mu ništa pomoći. On iznašeg dvora ne može izaći živ. Ima mnogo prigode da mu otrov pošaljem u jelu ipiću! - počavši od današnjeg doručka.- Tako je! Njegova glava pripada nama. S vojvodom moramo biti oprezniji zbognjegova poočima Otokara Češkog.- Samo se požuri da nam obojicu skineš s vrata da Henrik Gising može dobiti

svoju kneginjicu Dorju, premda mi ova baš neće biti ugodno društvo kad izgubibrata. Nju sam obećao Hen-riku za nagradu kad mi je spasio život. No, dosta otome, Elizabe--to, teško čekam tvoju nagradu, - i njegove ruke kao medvjeđe ša-pe posegnu za Elizabetom.- Danas me ne diraj, Ladislav me je previše uzbudio, umorna sam.- Jao tebi, ženo, ako sad misliš na drugoga! Na onoga o kome mi je govorio kraljkad me je bacio krvniku.- Od pusta ljubomora izmišljaš nekakvu kraljevu priču.- Ako ti je u mislima onaj drugi dok te držim u zagrljaju - zadavit ću i tebe injega. Ili da ti ga objesim na gradskim zidinama?Ona udari o srebrni bubanj na stolu. Rufa je smjesta ušao.- Odveć si pio, Joakime - ukori ga kraljica. - Pođi na po* činak. Moram Rufi dati

nalog što ima da izvede sutra.Joakim ode u Elizabetinu ložnicu da je tamo pričeka, a ona se potuži rođaku,šapćući:320- Od kraljeve je smrti strasniji nego ikad dosele. Stalno me progoni s nekim okome mu je^govorio Stjepan.-- Nije teško pogoditi. Kralj vas je uhodio kad ste se sastajali s vitezom Sokolom,a sada Joakim postavlja na sve ulaze svoje uhode. Ako zamijete viteza Sokola uGertrudinu dvorcu, poslat će onamo stotinu vojnika da ga sasijeku, kao što sunekoć knezovi Gertrudu. Bilo bi dobro da Sokola maknete dok Joakima ne mineova groznica.- Žar da sada, ovako slobodna, budem još više zarobljenica Joakimove

ljubomore?- Da nemate svojih Kumana, bili biste prepušteni na milost i nemilost. Od prvogčasa, kad se Joakim ponovo pojavio, vidim da ga izjeda Ono što mu je kraljStjepan rekao na dan njegove smrtne osude. Budite oprezni. Joakim može svešto hoće, a u ljubomoru bi uživao da vas 5 viteza zajedno okuje na dnu tamnice isvakog dana i noći polijeva vrelim uljem.- Jeza me prolazi od toga. Zapravo, Rufo, dobro radiš ako istražuješ njegovauzbuđenja. Uistinu mi od njega prijeti opasnost. Razmislit ću.- Pošaljite viteza u Hrvatsku, neka ide svojoj kući.- Ne mogu. Sve, ali to nikako! Preuzela sam vladanje za malodobnog kraljapristankom knezova i baruna Ugarske, a ne pristankom Joakima. Rufo, meni semrači kad pomislim da me čeka Joakim. Zovi moje dvoranke, i liječnika, reci -

pozlilo mi je, ostani u mojoj blizini.Spustila je glavu na stol, a Rufa je potrčao da izvrši njezin nalog.Istodobno u Dorjinoj sobi sjedi njezin brat Ivan. Prignuo je uho k sestrinimusnama i sluša je kako šapće:- Kad smo uvečer ulazili u dvoranu na gozbu, Tajana mi je na hrvatskom jezikurekla posve tiho: "Ne dajte ni za živu glavu knezu da pije iz svojeg vrča, život mu

je u opasnosti". Jedva sam čekala čas da te upozorim, a ti si primio vijest posvemirno.- Odmah sam osjetio što Joakim sprema kad na mojem mjestu nije bilo vrča. Aliotkud Tajani ova tajna?- Nakon strke što ju je prouzročio Ladislav kad je htio poljubiti Tajanu, sjela samuz nju jer je sva drhtala. Ona mi je u najvećoj buci šapnula: "Čula sam kakoJoakim latinski raspravlja s kraljicom da će otrovati Ivana jer mu je kralj Stjepansaopćio oporuku. Još su govorili da vojvodu ne mogu smaknuti tako lako zbogčeškog kralja koji bi navalio vojskom na Budim kad bi se saznalo da je vojvoda

218



otrovan." Zatim su - reče mi Tajana -• kraljica i Joakim odlučili da ni ti ni vojvodani drugi prijatelji pokojnog kralja ne mogu izaći ispod ovog krova.- Zarobljeni smo da nas mogu poubijati. Sestro moja, u strašnoj smo zamci.21 Platneni inkvizitori321r- NajviSe se plašim za tebe, brate moj. Tvoj je život svakog časa u pogibelji, a

nitko od prijatelja pokojnog kralja ne može u dvor ni iz dvora. Ni s vojvodom ti nedaju progovoriti nasamu. Čim se on približi k meni, već stupaju za njim Elizabetinidvorani. Reci što ćemo?- Pričinit ću se bolesnim i reći da ne mogu ništa okusiti.- Ali ni vodu ne možeš popiti, a da ti je.ne pruži njihov dvo-ranin.- Smrt mi je nad glavom, sestro. Da nisi sa mnom, prokr-čio bih sebi put iz ovogdvora mačem - ili u slobodu ili u grob. Lezi, Dorjo, da se barem odmoriš. Meninema sna, ostat ću bdjeti uz tebe da ne bi provalio Henrik.- Ali u četvrtak želi me kraljica s njime vjenčati. Prije ću umrijeti.Braća bde, uzalud tražeći tračak svjetla u raskošnom dvoru što se za njihpretvorio u stratište.

Iz hodnika Elizabetinih odaja u glavni veliki hodnik ulazi Joa-kim. Ovdje uz gorućubaklju, utaknutu u zid, stoje četiri stražara naoružana strelicama i kopljima.Poklone se Joakimu. On ih i ne gleda. Duboko je zamišljen, ide dalje. U susret mudolazi Henrik Gising.- Bit će da su brige kraljevske vlasti vrlo teške kad suvladar u to doba lutahodnicima - podrugljivo primjećuje Gising.- Ne rugaj se, Henriče. Ona se. utvrdila liječnicima i dvoran-kama da ne mogu donje.- Sigurno je vitez Sokol mlađi i ljepši. Dok je živio kralj, bili ste joj dobar vi da jojpomažete oko vlasti, a sada čeka viteza Sokola.- Vjeruješ li onome Što mi je rekao kralj kad su me držale krvnikove ruke?- Svi građani Griča pripovijedali su da se s tim viteškim neznancem sastaje u

tornju i Orhida ih je zatekla.- Da to nije neki od "njezinih prijašnjih ljubavnika? Kad je kralj Stjepan vodiodevetogodišnji rat protiv svog oca Bele, zarobio je Stjepan dvojicu knezova izHrvatske koji su bili uz Belu i sam je kralj u pijanom stanju pripovijedao da jenjegova Kuman-ka zalazila noću u" ložnicu zarobljenika. Jednog je trajno zaludje-la, a drugom je uspjelo da se za dva mjeseca noćnih sastanaka oslobodikumanskih zagrljaja. Obojica su pobjegla iz _zarobljeniš-tva prije nego se Stjepanvratio s bojišta i odonda ni jednom ni traga. Sakrili su se pred kraljevomosvetom.- Onda je ta osveta jedini zapis Stjepana kralja koji ću izvršiti - ja - naglasiJoakim. - Da, taj vitez Sokol bit će jedan od te dvojice kneževskih zarobljenika.Morao bih ispitati hrvatske knezove. Netko će štogod znati o njima. Tek sada

razabirem zašto taj vitez Sokol nikome ne skida vizir.322.- Premnogi vitezovi danas kruže svijetom ne skidajući vizira i nitko ih ne smijezbog toga zaustaviti, ali vama je slobodno raditi što vas volja. Lako ćete gaopkoliti strijelcima i kopljanicima i prisiliti ga na predaju.- A gdje ga naći? Ali kunem se: ipak ću se dočepati tog srebrnog sokola navrhšljema i skinuti mu s obraza srebrni vizir. Tako mi žive glave. Molim te, Henriče,ako što saznaš o vitezu Sokolu, odmah me upozori.- Da vam iskažem i ovu veliku uslugu dok mi još dugujete naplatu što sam vamspasio život iz ruku krvnika?- Svakog časa dana i noći predajem ti na vjenčanje kneginji-cu Dorju, ali ti hoćešda Tomo potpiše kako ona nije bila s njime u zagrljaju niti zatočena u njegovudvorcu. Kako mogu izvući to iz Tome kad mu je nestalo traga, a moje ga uhodeuzalud traže po čitavom Budimu.

219



- Pazite Joakime: ako ovog tjedna neće biti moje vjenčanje s Dorjom, imat ćete umeni neprijatelja za sva vremena.- Nemoj, nemoj tako, Henriče. Tebi zahvaljujem život s kojim sam se dokopaovlasti. Za tebe činim štogod hoćeš.- Onda pustite kumansku tatarsku krv neka provodi noći sama, a mi ćemo na svestrane s ovog dvora upravljati naše oči i uhode. Vitez Sokol pojavit će se, a onda

ga imate u mošnji. Već sutra u zoru pošaljite svoje ljude da prođu sve kuteve.Negdje on, čeka svoju ciganku.- Eh, ali onda je neće mimoići lokot krijeposti.- Spremio sam ga za kneginjicu Okićku. To je jedina mogućnost prisiliti ženu da tisačuva vjernost. Zakovati joj lijepo tijelo - onda ga možete očuvati od vitezaSokola.- Nije to dosta! I u mojem zagrljaju misli na njega, znam to posve sigurno. Jaonjemu i njoj!Sutradan prije podne sastali su se Joakim i Henrik ponovo i otposlali svoje uhodeu Budim. Jedni su dobili zadaću da saznaju gdje obitava vitez Sokol, a drugi gdjese zadržava vitez Tomo.Kraljica se nije pojavila ni na objedu dok je Ivan Okićki iznenadio Joakima

izjavom da ga boli želudac i ne može okusiti ništa da ne bi povraćao. Upalo iblijedo lice Ivana Okićkoga dalo je povoda i lukavom Joakimu da povjeruje.Stalno je uza se nosio otrov za onaj čas kad će Ivan zaželjeti jela. Još mu jeposlao i prvog liječnika iz kule mudrosti.Poslijepodne kraljica je ustala da može s prozora promatrati crne kule Gertrudinadvorca, a u kojima je osjećala prisutnost viteza Sokola i smišlja kako da mupošalje poruku.Vani, na hodniku, čula se neka uzbudljiva rasprava. Ona dade pozvati svojegdvoranina, kad uđe novoimenovani knez Rufa i najavi-i21*323Kraljice, vani je vođa pratnje biskupa Timoteja s Griča. Umišlja sebi da ih

moramo primiti sa svim počastima. Rekao sara da je sada nova vlast koja nepriznaje nikakve biskupe.- Rufo, zar si poludio? Kako smiješ već danas uvesti u kraljevstvo na vlastkumanske bogove?- To ste nam prisegli na kip vrhovnog kumanskog boga Uru-ka. A sad svečanoprimate gričkog biskupa. Još k tome, kažu oni, donosi vam poruku od pape.- Rufo, u ime boga Uruka pozivam te da ne pokvariš moje osnove. Odmah potrči,odvedi biskupa Timoteja u prijestolnu dvoranu, a onda dođi da ti sve kažem iobjasnim, inače smo propali.- Dobro, još ovaj puta primit ću biskupa s propisanim počastima.Rufa je izašao iz sobe, a kraljica kao da ove noći i nije bolovala, brzo se dadeodjenuti u tamno svečano odijelo, na glavu sveže udovičku kapu i uputi se u

prijestolnu dvoranu. Tu je stajala pratnja oko biskupa Timoteja. Elizabeta počnevjerno glumiti ožalošćenu udovicu koju je zatekla prevelika nesreća, a ondasmjerno pozdravlja gosta koji joj saopći:- Kraljice, dolazim s porukom svetog oca pape. Upućena je kralju Stjepanu, tekovdje, na putu, saznali smo za njegovu smrt.Opet izražava Elizabeta duboku žalost i onda upravi biskupu brzo smišljeni govor:- Budući da sam po želji knezova i baruna morala preuzeti vlast u ime kraljadječaka, vaša prečasnost neka izvoli poruku svetog oca izručiti skromnomizvršitelju kraljevske vlasti. Uvjeravam vas da ću izvršiti sve što želi sveti otac.Biskup razmota pergamen i saopći Elizabeti:- Poruka kralju Stjepanu nije vedra. Sveti otac je dočuo da kralj, ne samo neistrebljuje krivovjerce, nego da i Kumani nisu izvršili dužnost. Još uvijek seklanjaju krivim bogovima. Time je kralju Stjepanu poslana odulja opomena. Osimtoga, javlja da će za dvije sedmice stići u Budim papinski legat Filip koji je bio i

220



na Griču za vašeg boravka u Hrvatskoj. Papa želi da nas dvojica zajednoprisustvujemo svečanom krštenju Kumana.Posljednja .rečenica pala je na kraljicu kao da je netko kani ugušiti, ali vrelakumanska krv bila je bistra, i hitra na mislima i pretvaranju.- Oh, kako mi je drago što će pod mojim krovom u ovo doba tuge, boraviti vašaprečasnost. Odmah ću izdati naloge da se Kumani pripreme za krštenje dok dođe

papinski legat. A sada mi dopustite da vas ukonačim u najljepšim odajama zavisoke goste. Izvolite, molim iskazati sve što vaša prečasnost želi. Sve će biti povašemu.Govorila je najljubaznije, ponašala se skromno i biskup Timo-tej, premda oštraoka, nije imao razloga da istražuje iskrenost njezinih riječi. Odmah je pozvaladvoranina Ugrina i dala mu odredbe kako da ukonači biskupa Timoteja. Naglasila

je dvor* skom čovjeku:- Ne zaboravi ni časa da nas je sveti otac počastio jer će nam, evo, svojegposlanika ostaviti dulje vremena pod našim krovom. Ispuni mu svaku želju.Vratila se u svoje odaje i u prvoj sobi zatekla Rufu i mladog lijepog Kumana,hrabrog ratnika, kojemu je još kralj Stjepan dao naslov: vojvoda Kumana. Začudise i oslovi ga:

- što je, Oldamure, nosiš li mi vijesti od oca?- Od svih Kumana. U njihovo ime molim kraljicu da me sasluša. Kumansko pleme,zarobljeno od Tatara, moralo je prije trideset godina, kad su Tatari provalili ukraljevstvo Bele IV, krčiti prolaz napadaču. Onda je naš kumanski vođa poslaoBeli IV ptf-ruke: ako primi Kumane u svoju zemlju kao slobodne podanike,prevarit ćemo Tatare i, umjesto u navalu, mi ćemo se predati Beli i ratovati zanjega protiv Tatara. On je to prihvatio, a za našu veliku hrabrost imenovao jenašeg vođu knezom Kumana, a nje* govu kćer Elizabetu vjenčao sa svojimnasljednikom prijestolja. Vojvoda Kumanski zakleo se da će ovim kraljevstvomvladati kumanski bogovi čim Elizabeta stupi na vlast. A danas je naša kraljica -umjesto da svečano ustoliči kumanske bogove - svečano primila papinaposlanika. Svi Kumani koji su u ovom dvoru traže da kraljica izvrši zakletvu,

izvadi iz škrinje sakrivene bogove, porazmjesti ih u dvoru i dade sazidati hram.Slušala je mirno sve dok nije svršio, a onda mu se rukom dotakne čela iodgovori:- Hrabar si i velik junak na maču i koplju, Oldamure, i zato želim da znaš i tokako se mora voditi vlast u ovom kraljevstvu. Konradu sam dala optužbu protivStjepana, a on ju je poslao u Rim. Sada dolazi odgovor koji mi nimalo nijepotreban. Ali moraš znati: kad bih danas ustoličila kumanske bogove, svi poda-nici, osim naših Kumana, ustali bi protiv nas.- Mi smo tu da branimo kraljicu i kralja.- Ali tamo su drugi, kršćanski kraljevi, pa i Rudolf Habsburški, koji je našsaveznik, protivio bi se. Dakle, isporuči Kumani-ma i njihovom vojvodi: najprijemoram uništiti kraljeve pristaše, oduzeti im sva imanja i razdijeliti među naše

pristaše da ih učvrstimo. Tek kad vidimo da nas je dosta i da smo dovoljno nao-ružani, onda mogu da idem u ratne pohode protiv svih krštenih podanika.Kumanski bogovi mogu biti sigurni da će ovdje zavladati.- Ali papinski legat dolazi na pokrštenje Kumana!- Primit ću ga .sa svim počastima, a Kumane obavijesti da nestanu u šume. Evo,tu su vam bogovi - i ona otvori široki ormar u kom su bila četiri kipa kumanskihbogova. Kraljica se baci na pod, udara čelom o zemlju i kumanskim jezikomizgovara prisegu Dvojica mladih su je slijedila. Nakon molitve i prisege, diže sekraljica zajedno sa svojim dvoranima. Oni su se svojim čelom lako dotakliElizabetina čela i time su mladi ljudi smireni ostavili kraljicu.324325Biskup Timotej je bio odmah smješten u vrlo lijepe odaje, a kad ga je ugarskidvoranin zapitao je li zadovoljan, on ga oslovi vrlo ljubazno:- Hvala vam, neizmjerno sam sretan što je kraljica prema meni tako milostiva.Sve je dobro, samo bih morao zanijemiti kad ne bi bilo s kime da malo popričam.

221



Ovdje je u dvoru moj clobri znanac knez Ivan Otočki, pa bih vas molio da meodvedete k njemu.Molba se učinila prirodna dvoraninu koji nije bio upućen ni U kakve dvorske tajnei on vrlo uljudno posluša kraljičina gosta, to više što mu je kraljica okom u okonaredila da biskupu ispuni sve što gost zaželi.Za nekoliko časaka otvori dvoranin vrata sobe kneza Ivana i pusti unići biskupa

Timoteja. Ivan je skočio - kao da mu je s neba pala pomoć.Knez je dobro pretražio vrata, odgurnuo sve zavjese, zavirio iza baldahina nadposteljom i pošto se uvjerio da ih nitko neće slušati, približi se začuđenombiskupu:- Vi ne slutite kakvu ste igru odlučili svojim dolaskom. Ulog igre bila je mojaglava. Posljednja odluka još je u vašim rukama.Tiho, tako tiho da je biskup jedva čuo, rasvijetli mu Ivan sumnjive okolnostikraljeve smrti, svoj susret s Joakimom pred kraljevim vratima, svoju izrečenusumnju, događaje s njegovim vrčem, danas Tajanino otkriće i konačno nestanakkraljeve oporuke.Stari prijatelj Okićke porodice promatrao je Ivana, ne pokazujući da je previšezačuđen.

Očito ne vjerujete što vam govorim? Vjerujem, zato se i ne čudim što su oninamjeravali. Čudim se samo vama što ovdje čekate da vas spreme pod zemlju.- Ne smijem se udaljiti s dvora. I vojvoda je zatočen. Gezu su zatvorili negdje udvoru da se ne bismo mogli sastati zajedno ili s drugim kraljevim pristašama.Boje se urote.Vi ste, dakle, mrtav čovjek koji živi samo slučajem?- Jesam, ali kako da izađem iz takve utvrde? Baš zato vas molim, biskupe,iskoristite svoj položaj kao papinski poslanik. Uputite se sutra u posjet bilo kojemknezu ili nadbiskupu i zatražite od kraljice da vas pratim - ja. U to ću vrijeme otićiprijateljima pokojnog kralja da otmu moju sestru i sakriju je u svom -dvorcu. Nemožemo bježati ravno na Grič - stigla bi nas Joakimova potjera.- Pouzdajte se u mene - reče Timotej i ode u sobe pripremljene za njega.

Preplašena Dorja prisluškivala je svaki korak ispred svoje sobe. Odahne,prepoznavši brata. Ivan uđe, zatvori vrata i priđe k sestri:- Gdje je Tajana?326--Odveli su je kraljici.- Jučer je smrt prošla pokraj mene, a danas će njome ravnati biskup Timotej. On

je tu, sve sam mu rekao.- Timotej? Ivane, to je čudo - moć je Tajanina čudesna.- Nešto jest što sprečava đavlu da potpuno zagospodari i nad dobrotom. Slušaj:Timotej će mi pomoći. Ali još se smrt nije odšetala daleko, osjećam je za vratom.Budi hrabra, Joakimove oči prodiru u naše misli, dakle, budi prijazna kao da smozadovoljni. Ako mi biskup pomogne, mi ćemo za sedmicu dana biti pod

prijateljskim krovom.- Bježati? Ivane, kad bi to bilo moguće! Jedva doreče kad u sobu uđe Tajana.- Ne smetaš nam, Tajano. Meni je i onako poći - i Ivan brzo ostavi sobu, a Dorjaveselo navijesti:Timotej je ovdje. To mi daje nade da ćemo se svi spasiti. Da nema HenrikaGisinga, kneginjice.- Nešto me čudno gledaš, što je s Henrikom?- Kad su me odveli kraljici, Čekala sam u njezinoj odaji. Iz dvorane dopre domene ljutit glas kneza Henrika. Spočitavao je Joakimu što još nije pozvao Tomuda dokaže je li vaša samoop-tužba istinita. I ako je istina da ste bili njegovaljubavnica, onda će se Joakimu teško osvetiti jer ga je zavarao."- što reče Joakim?-- Tvrdio je da ne može pronaći Tomu. Gising mu tada vikne: "Lažete, vrze seneprestano okolo, vidjeli su ga oko Gertrudi-na dvorca i kapelice svetog Stjepana.Prošle noći je orobio trgovce. U nedjelju mora kneginjica biti moja žena!" Onda

222



pojuri iz odaje, blijed i zelen. Ja sam još čekala, kad me Rufa pozove da uđem.Joakim je razgovarao s kraljicom. Govorili su latinski. Sjećate se da poznajem taj

jezik.- Pa što su govorili?- Joakim je kraljici priznao da i nije pokušao pronaći Tomu jer da je Tomopomaman za vama, pa će vašu samooptužbu potvrditi zato da vas Henrik niti tko

drugi ne može uzeti. Joakim je odlučio povesti hajku za Tomom i objesiti ga jer jeorobio budimske trgovce i jednog kneza i tako će se njega riješiti.- Propalo je sve. Ako me u nedjelju vjenčaju s Gisingom, onda je sve uzalud, štosnuje Ivan? Do nedjelje su četiri dana... Ali mogao bi me spasiti Tomo. Kad bismomu mogli dojaviti? što biste mu javili?- Neka Henriku po svjedocima pošalje priznanje da je moja samooptužba istinita.A za uzdarje saopćili bismo Tomi da će ga Joakim objesiti i neka bježi.- Ja ću, kneginjice, poći k Tomi.- Tebi je dopušteno da izlaziš?327Jest, kraljica me šalje jer da pod zatvorenim krovom ginem. Ja ću potražitiTomu. Gising veli da se vrze oko Budima i kapelice svetog Stjepana.- Sestro moja, sreća je tvoja služavka. Svi smo mi zakopani u tom dvoru, samo ti

si slobodna!- Iskoristit ću svoju slobodu za vas, kneginjice.Podvečer se kraljica odjenula u svečano odijelo od crvene svile. Kosu je preplelacrvenim vrpcama. U očima joj gori plamen. Sagnuvši se Tajani, reče:- Već si se posve oporavila. Ono jučer veoma me je razljutilo.- čitavu sam noć drhtala od uvrede mladog kralja.- Bude li te još samo pokušao napastovati, zatvorit ću ga u kulu. Nego čuj? Zaštovitez ne dolazi? Sto to znači?- Zato što mrzi Joakima. Ali mogla bih poći da ga potražim.- Razumijem, planuo je ljubomorom, čuvši da Joakim sada opet boravi na dvoru.Ako danas ne dođe, sutra ćeš otići u Ger-trudin dvorac. Moram govoriti s njime.Izbit ću mu iz glave Joakima, ta on je samo sluga i ništa više. Evo, čujem korake.

Mrka lica ušao je tovarnik u kraljičinu odaju i zatražio da Otpusti djevojku. Ondaće Elizabeti:- Zaprepastila me vijest o vašem biskupskom gostu:- Upravo razmišljam o tome. Timotej je knezu vrlo sklon, papin je glasnik imnogo viđen kod hrvatskih knezova. Ne bi pogriješio, Joakime, da pustiš knezana životu dok je biskup ovdje.- Da pod krovom čuvam zmaja što reži na mene? Sutra će biti svršeno.- Dobro, idemo, večera je spremljena.Čitav dvor je prisustvovao svečanoj večeri u čast papina poslanika biskupaTimoteja.Kraljica i Joakim iskazivali su mu veliku pažnju, a on je uzvraćao:- Svijetla kraljice, pripovijedat ću o krepostima koje rese našu kraljicu. Svi treba

da znaju kakva sreća očekuje podanike od vladavine kraljice.Pogledavši ga ispitujući ona će tiho:- Samo vaši hrvatski knezovi neće to da vjeruju.- Uzvišena se kraljica vara. Eto, tu je knez Okićki - tiho će on. - Znam da jenajveći protivnik Joakima, pa ipak mi je danas rekao: "Kraljica je tako umna idobra da sam se pomirio s Joakimovom vlašću. Njezina će vladavina bitiokrunjena slavom, blagostanjem l pravednošću."328

- To je rekao Ivan Okićki?- Sumnja li svijetla kraljica u moje riječi?- Naprotiv, dragi biskupe, ushićena sam što vam moram vjerovati.Nastavili su razgovor. Biskup je promatrao ostale goste oko stola i zamijećivao davojvoda veoma žalosno pogledava Dorju. Njezin brat je namješteno vedar, dokkraljica dalje govori biskupu

223





- Poslala sam je da izjaši oko dvora - prihvati kraljica mirno. - Boležljiva je, opet joj se povratila nesvjestica. Neću da izgubimo svoju srećonošu kad je sadanajviše trebamo.- Dobro je da je čuvaš, vrlo dobro - odvraća Joakim i okrene se Tajani:Ti mnogo planduješ u okolišnoj Šumi. Tamo bi mogla susresti neke nepoželjneljude.

- Nisam bila u šumi - odgovori Tajana.330Kad je Joakim izašao, kraljica upita djevojku, šapćući:- Jesi li ga našla?- Nisam, ni danas ga nema. Sluga u Gertrudinu dvorcu kaže da je vitez negdjezaostao ili zalutao u šumama. Stalno ga traže. Bude li se vratio do večeri, vidjetćemo na istoku u šumi baklju.Crvene mrlje pokrile su kraljičino lice i uznemireno se okrene:- Tajano, pazi, Joakim sumnja. Znam da mu je pokojni kralj raspirio sumnjičavudušu i progoni me. Sutra ćeš opet izja-šiti, neka te vide. Sigurno će poslati zatobom svoju uhodu jer je opazio kako te nemirno čekam. Jaši samo do kapelicesvetoga Stjepana, ondje se odmaraj pa se vrati. Tako ćeš izbrisati svaku sumnju

da mi od nekoga donosiš vijesti.- On zna da je vitez Sokol ovdje?- Ne znam, ali rekoh: kralj mu je nešto spomenuo pa možda nagađa. Tvoje ćekorake zacijelo slijediti.- Bit ću oprezna.Malo zatim zovne kraljica Rufu i naredi mu:- Pripazi večeras: ako s istoka u šumi plane baklja, dođi u dvoranu, uzmi moj vrči daj ga napuniti. Ne opaziš li, uzmi vrč i stavi ga praznog na stranu.Za večerom nitko nije bio dobre volje. Henrik je dobacivao mrke poglede Dorji.Spuštene glave ona je zabrinuto razmišljala o bratu.Vojvoda je turobno zamišljen. Mladi kralj nekoliko se puta okosio na svojunevjestu i pohlepno gleda za Tajanom. Orhida je promatrala kraljicu. Ova nije

mogla sakriti u očima plamen: iščekivala je viteza Sokola. Mladi kumanskivojvoda Oldamur buljio je mrko preda se. Kraljica mu je dala nalog da se vratiKu-manima i saopći im neka se sakriju u planine da ih ne bi našao papinski legat.Mladi kralj počne opet galamiti, a Tajana prišapne Dorji:- Nisam vidjela Tome kod kapelice, niti gdje drugdje. Sutra ću opet smjeti daizjašim. Tražit ću ga.• Knez Gising proždire me pogledima. Jao meni!- Samo da se knez uzmogne sastati s prijateljima!- Nedjelja je moj smrtni dan.U dvoranu uđe dvoranin Rufa. Kraljica osjeti kako dršće te se nije ni usudilapogledati Rufu. Samo je osjećala kako se približava k njoj, uzima njezin vrč ipruža peharniku da ga napuni. Elizabeta se učinila kao da Rufu i ne vidi, i

prišapne Joakimu:- Vidite, tovarniče, srećonoši pomaže zrak. Danas je mnogo svježija. Naredilasam joj da izađe svakog dana ako je to vama po volji.- Uistinu, danas nije tako blijeda. Dobro ste učinili. Neka sutra opet izađe.331Povedi na počinak mladu kraljicu naredi kraljica si-nu.- Kakvu mladu kraljicu? Ja nemam kraljice l Elizabeta ga namjerice izaziva, azloćudni dječak nastavi vikati. Tada se ona tobože razljuti, ustane i reče Joakimu:- Vodite kralja u njegove odaje i pokažite mu kako se ima vladati. Sutra se vraćapapinski poslanik. Ako ga takva vidi i čuje, bit će sramote. Moje dvoranke nekame slijede.- Ne bismo li danas još obavili neke kraljevske poslove? - pita Joakim.- Nikako. Andrija je nekako bolestan. Do sutra. On se mrko pokloni. ,Na trijemu u kuli kralja Bele stoji Tajana. Zvjezdana je noć. Iznad budimskih brdadiže se pomalo mjesec. Tajana se sakrila iza stupa ispod valovitog stropa trijema.

225



Oči pune iščekivanja upire u obrambeni tornjić. Prolazi je studen. Dršće kao dačeka ljubavnika. Sad će viteza vidjeti prvi put otkako je u onoj mračnoj crkvicivjenčana s njime, odakle je otišao, a da joj nije rekao ni riječi. Zastidi se svojeradosti i uzbuđenja i pokuša zaboraviti taj čas koji je tako usko veže s njime. Podtrijemom zašušti lišće kojim su obrasle zidine. Zaustavljajući dah, primakne sebliže k ogradi i pogleda dolje. Najprije se uzdigli obrisi srebrnog sokola, a onda

šljem. Snažna tamna pojava prekorači ogradu. Nijema i drhtava pridržava seTajana zida da ne padne. Vitez polako prilazi k njoj i šapne oprezno i tiho:- Čekaš me?- Dugo vas nije bilo.- Zalutao sam u šumama. Medvjedi su me zatjerali daleko. Kako ti je?- Kraljica mi je vrlo dobra, a kralj ...- Znam, umro je.- Kraljica vas je više dana iščekivala.- Gdje je sada Joakim?- Ostao je u blagovaonici s gostima. Kraljica će doći kad Rufa javi, samo da vamsaopćim što se dogodilo.- Dođi bliže i govori tiho.

Prignuo je k njoj glavu i lice po kojemu svjetlucaju pločice vizira. Hitro mudošaptava što joj je učinio Ladislav. što se dogodilo s knezom Ivanom Okićkim iDorjom. Kad je dovršila on je ostao sagnut.- Ti si, dakle, spasila kneza Okićkog od otrova?- Morala sam, dobar je.- I mlad je - i pristao.Ne smaže daha da mu odgovori. Njegov šapat prožet je spočitavanjem.332- šutiš? Sviđa ti se? Pravo je tako.- Obranio me je od Ladislava, dužna sam mu zahvalnost.- Sad te brane drugi, a ja lutam okolo šumama. Zapanjeno sluša njegovospočitavanje samom sebi i osjeća od toga neku radost.

- Ne možete me braniti kad ste daleko, ali pomozite, viteže.- što želiš?- Spasite kneza i kneginjicu Dorju.- Kako da ih spasim?- Kraljica će učiniti sve ako je vi zamolite. Joakim će kneza ubiti.- Ti moliš za kneza?- Molim - molim!Šutnja. On se ispravi i pogleda u daljinu.- Vi ga mrzite? - pita Tajana.- Ne! Dragi su mi svi koje ti voliš.- Kneginjica je očajna od straha za bratom.- I ti se bojiš za kneza. Dobro. On će biti spašen. Govotflt ću kraljici

- Hvala vam, viteže.On šuti, a ona se odmakne, čekali su Rufu. Dugo ne dolazi. Tajana se zagledalacrnim očima u "nebo OMK to zvijezdama. Sva se je utopila u tihoj zaboravi.časovi prolaze.- Gledaš zvijezde, Tajano?- Lijepa je modrina nebeska poput modre poljane na kojoj cvate zlatno cvijeće...- A tamo se diže srebrno sunce koje ljudi zovu mjesecom. Kakve su ti oči unjegovu svjetlu?^Trepcuc; poput latice na večernjem lahoru, stoji pred njime, slušajući njegovšapat, maglen, sjetan"-kao da su uzdasi. Njegova ruka posegne za njezinom,ledenom.- Zašto se trzaš, dijete moje? Treba da moju ruku osjetiš kao ruku svojegbranitelja, prijatelja - oca.Ta riječ padne joj na srce čudnom težinom i probudi je od sna. Pogled joj budetužan. Opet šute.

226



Povjetarac prebire lišće na trijemu. Mjesečevi traci pospu joj -kosu kao da imaaureolu. Vitezova glava podigla se. U šutnji čuju se nečiji koraci.-- To je Rufa. Slijedite me, viteže. ,- Kamo me vodiš?- U moju sobu, tamo će doći ona...- Evo, idem...

Lagano šušti njezina haljina u mračnoa uzanom prolazu. OnJe slijedi.333Polako ona rine vrata. On se sagne i uđe u raskošnu njezinu sobu, osvijetljenusvijećama. Ogleda se okolo. Rufa se izgubio u hodniku. Ona prisloni vrata saslikom nepoznata viteza na svoje mjesto i zasune prolaz na hodnik kojim jeprošao Rufa.Vitez Sokol pođe prema stolici, ali se na pola puta zaustavi. Naglo i oštro. Pogled

je uperio u viteza na stijeni. Stoji i zuri u nj. Ne miče se.- Poznajete li ga? - pita Tajana.- Koga? i-- Ovog viteza na slici.- Ne, ne poznam.

- Prestrašili ste se da je živ? I meni se tako činilo kad sim ga prvi put ugledala iuvijek mi se čini da je živ i da govori sa slike.Sokol ne odgovara.- Ipak ga poznate...- Po čemu to razabireš? i;,- Zato što ste se, ugledavši sliku, jako trgnuli. fe- Začudilo me što su to vrata.- Nije to zbog toga. Vi ga znate i ja ga znam. ,, - što znaš?; - Da se zove Ratimir i da je nekoć zarobio kraljicu. " < " ;, - Tko ti jeto rekao?- Sama kriljica.- Zašto ti je pričala o njemu?

- Pitala sam je.- Drugo ti nije rekla?- Da je kneza Ratimira nestalo kad je njezin muž postao kralj jer se boji osvete.Vitez priđe Tajani:- Ne reci joj da smo razgovarali o tom vitezu, ni da sam gledao njegovu sliku.Hoćeš li o tome šutjeti?- Činim sve što vi želite.- I odviše činiš - odviše. U što sam ja tebe zakopao? To je u njezinim mislimazvučalo kao da nišani na vjenčanje pa ga hitro opomene:- Ah, ne spominjite to, baš ni u što me niste zakopali. Sretna sam da mogu služitivašoj sreći...- Mojoj sre.ći? Daleko je. Nikad neću stići do nje. Nikad.

- Već dolazi.- što si rekla?- Čujem šuštanje njezine povlake - i ona pođe k vratima što su vodila u hodnik.Dva puta udari lagana ruka po njima i čuje se kraljičin glas:- Tajano, otvori!Ne odazivajući se, Tajana odrine zavor.334U sobi se ukaže kraljica, lijepa, blistava, sjajnih očiju, u svijetloj haljini, kao daide na svečanost. Tajana ponovo zasune vrata, prođe pokraj viteza, tiho sedotakne slike. Vrata se nečujno otvore i ona nestane iza slike.Vitez Sokol je okrenut leđima. Kao da nije vidio kako je Tajana izašla.Elizabeta zaboravlja sve oko sebe, teško diše, jedva se savladava.Vitez se duboko pokloni i ostane sagnut.- Takvim pozdravom dočekujete mene ovdje, nasamu, nakon toliko vremena"- Došao sam da se oprostim. Oči joj trepću, lice blijedi.

227



- Oprostite?- Odlazim zauvijek.- Kamo? Zašto?Prošlo bi mnogo vremena da objašnjavam.- Vi - vi ne možete otići kad nema nikakve pogibelji, kad je sve tako dobroudešeno da se možemo vidjeti. Vi ne smijete otići. Obećali ste mi da ćete dolaziti.

- Bilo je to onda kad Joakim nije bio - kralj.- Ja poznam samo kraljicu koja vlada i njezinog slugu Joa-kima.- Slugu koji uživa sva muževljeva prava.- Viteže, to nije istina. H Ona mu se približi:- Zar ne vidite: sad sam svoja gospodarica, ja zapovijedam. Sad pripadam samoonome kome pripada i moje srce.- Svijetla kraljice, lutajući vitez ide u svijet da zaboravi svoj san o vjernoj ljubavi.- Spriječit ću vas.- Baciti me u tamnicu? Predati me Joakimu? Evo, učinit ću to sam!I korakne prema vratima. Ona ga dočeka svojim rukama. Stajala je posve blizunjegovih grudi. Zamagli joj se, tijelom kao da prolaze munje. Njegova blizinasvlada je posve i podatno za-vapi:

- što hoćete? što? Recite!- Da me pustite otići jer ću inače zaboraviti sve - provaliti k njemu i ubiti ga. Tosam obećao na Griču - još ove noći mogao bih to izvršiti.- Trebam ga samo još malo, dok uredim kraljevske poslove. Ne mogu još vladatibez umne glave, a onda ću...- Pružiti mu svoju ljepotu?- Riješiti se njega.- Ne vjerujem. Zato idem. Sutra u zoru bit ću već daleko.Tako blizu njegovu naručaju, ove su riječi još jače uspirile njezinu plamćenu želju.Čvrsto obujmi njegove ruke i vrućini dahom šapće:335Dajem raskoš" ljubavi, svu sebe, sve svoje misli - sve, vama.- Samo Joakima - ne!

Klonula je. On je pridrži. Još čvršće uhvati se njegovih grudi. Sva se osloni na nj,izazivajući vrelo željeni zagrljaj. On se odmakne:- Moram otići, inače ću ubiti i vas i sebe. Nije se prepala. Zamagljenim pogledomtraži u rupama vizira njegove oči.- Ljubiš li me?- Prije će Sokol umrijeti nego odgovoriti, dok tamo onaj može ulaziti u vašuložnicu kad hoće. Umrijet ću radije.- Kako ti blistaju oči, ljubljeni! - šapće ona.- Posljednjim pozdravom, zauvijek! Neka mi otvore vrata! Sva njezina strastprešla je u ruke koje su ga zgrabile. Drže ga čvrsto, grčevito. Pita:- Sto da radim?- Oslobodite me nuzljuba.

- A onda će vitez Sokol biti moj?- Samo onda - potpuno vaš.Ruke joj klonuše niz tijelo. Bespomoćno zuri u okove što je vežu s Joakimom isluša buru ljubavnih želja svoje krvi. Čitavo blago kraljevstva dala bi da se ispunete želje. Sva izgara od čežnje da mu preda ljepotu svojeg tijela.- Da se riješim Joakima? A tko da mi savjetuje? Kako da vladam sama?- Ima u zemlji drugih knezova, umnijih od njega, mnogo sposobnijih.Ona se prigne i usklikne tiho:- Vi - vi? Hoćete li vi stupiti na njegovo mjesto u časti i vlasti?- U kraljevske se poslove ne razumijem. Neću da ih se dotaknem. Vitez Sokolčezne samo za ovom divnom ženom...Ove riječi zapljusnule su je poput olujnih valova, uzvitlale u njoj orkan što jeomamljuje, zasljepljuje, čupa njezinu želju za vlašću kao stablo što je dubokozahvatilo korijen.

228



Savija se pod zamahom orkanske želje da se odriješi, da se iščupa i surva unjegov zagrljaj.- Joakim zna zašto vas je uvjerio da nitko ne zna vladati do njega. A on vitlažezlom da uzme vas.- Istina je. Rekao je to - priznaje ona, oslabljena njegovim dahom koji joj palilice, što je prislonjeno na njegovu ramenu,

- Uzmite drugog savjetnika, druge knezove koji će vam služiti vjerno, nesebičnije,umnije.- Koga? Znate li? Govorite!- Tu je Geza, knez Semere, Batori, Caki, onda hrvatski knezovi: Pavao Babonić,imate uza se umnog, vjernog kneza Ivana Okićkog. Iskoristite njihovu mržnjuprema Joakimu. Svi će oni336dati za vas svoju krv ako maknete njega kojega mrze zbog njegova haračenja ukraljevstvu kao što ga mrzim ja jer otima - vas. Iskoristite, velim, njihovu mržnjuako želite naći viteza Sokola koji vam daje - svega sebe.- Sebe - svega?- Da! Sebe - zauvijek! " * ,; "x; ; Iz očiju joj suklja strast koja kipti.

; "- Uistinu, svega sebe? Svega? - ponavlja Elizabeta suluda od predodžbe njegovazagrljaja i osjećaja zebnje i boli u grudima.- Onog dana, kad nestane Joakima s ovog dvora, prijeći će vitez Sokol prag vašeložnice i donijeti vam zauvijek vruću ljubav.- Prijeći će prag moje ložnice?- Obujmiti vaša koljena, obasuti ih žarom svojih cjelova, predati se u ropstvoljubavi, samo ljubavi...- Kada? Kada? Kako da izvedem urotu? Brzo!- Da vam sve objasnim?- Sve - sve, brzo.- Za svoju osnovu odmah trebam kneza Okićkoga.

- On me mrzi.- To vam je rekao Joakim, a ja vam kažem: knez vam je odan.- Govorite dalje.- Čujte i činite sve što ću vam reći.- Tiho! - šapne ona. Pozornost joj se skrene na vrata od hodnika kao da tamonešto zamjećuje.- Koraci! Joakim dolazi! Idite, mene radi, onoga radi što ćete mi savjetovati! - ipovuče za sobom viteza, pomakne sliku i kroz tajna vrata potrči u hodnik što vodiiz dvora.- Tajano! Tajano! - zovne ona u mrak.- Kad ćete opet doći? - pita tiho viteza.- Kad onaj koji sada dolazi, neće više moći da dolazi.

- Gdje i kada da sve dogovorimo? _ - Pošaljite mi kneza Okićkoga - reče on i spusti se na trijem. - Jamčim zanjega, ljubavi moja!Kraljica se s Tajanom ubrzo vrati i opet namjesti sliku.Vani Joakim viče na sluge, tražeći da ga puste.- Lezi na postelju - reče Elizabeta Tajani - čini se bolesnom. Joakim udara pozabravljenim vratima.Kraljica se požuri: t - Čemu ta vika, kraljevski tovarniče, u to doba noći? Uđi-Zapuhan od jada, on zakorači u sobu.Kako to izgledate, kraljice? Kakvu to svečanost slavite u "ko zamamno] haljini?

337Ne bulazni - šapne ona, pokazujući na postelju Tajane. - Obukla sam haljinuda mi je dvoranke poprave.- Poprave? Ovdje u ovoj sobi?

229



- Pozvali su me hitno da vidim srećonošu. Nisam imala vremena ni da se svućem.Opet ju je uhvatila nesvjestica. Zar da je pustim umrijeti, pa da mi sutraspočitnete krivnju ako je izgubimo?Njegove su oči sumnjičavo pogledavale okolo.- Tko je bio u ovoj sobi?- Hoćete li se svojom grubošću posve zamjeriti srećonoši? Već vas se ionako boji.

Nije ni čudo da vam uskraćuje sreću - odsječe Elizabeta ljutito i pohiti k postelji.- Ne boj se,. Tajano, nije ljutit na tebe, došao je da te vidi. Da - Tajano, on ti jedobar, a ti misliš da te progoni.Od događaja u Kamen-gradu on je tako čvrsto vjerovao da u Tajani leži moćsreće da su ga kraljičine riječi prepale. Brzo priđe k postelji prihvati Tajaninuruku, mrzlu kao led i pogleda joj u lice, blijedo od straha, koji je djevojku obuzeokad je pomislila da će sada Joakim otkriti tko je bio u sobi. Smatrajući to bljediloznakom bolesti, utihne načas sumnjičavi bijes u njemu i on stade kukavno molitiza Tajaninu milost:- Istinu veli kraljica: došao sam da te vidim, a momci me nisu htjeli pustiti pasam se naljutio. Ne boj se mene, Tajano!- I danas poslijepodne, kad si ušla u moju sobu, gledao te je tovarnik gnjevno

samo zbog toga što ga muče poslovi. Budi mu dobra srećonoša, kao što si bilakralju. Zar ne, da ćeš mu donositi sreću ako ti bude dobar kao što je bio kralj?- Još bolji nego on. Mnogo bolji - ne boj se srećonošo - govori Joakim molećivo.- Pozovite tovarniče, liječnike i dvoranke, treba bdjeti uz nju.- Ostanite, kraljice, uz nju. Odmah ću probuditi liječnike.Zaboravivši već da ga je ovamo doveo ljubomor, on se udalji, a kraljica joj šapne:- Moraš ostati bolesna do sutra, vidiš - spasila si me, mila moja - i sva se privinek njoj pa je grli. Tajana se oslobodi njezinih ruku:Samo da vitez sretno napusti dvor.Sretno će proći, na straži su moji Kumani, a ti ga pratiš svojim mislima i željama.Prati ga, onda mora proći, Joakim mi je postavio uhodu koja mu je saopćila dasam pošla k tebi. Oh, taj prokleti čovjek! Ne želi mu sreću, Tajano, nikad mu ne

želi, on je na putu vitezu. On bi viteza ubio.Maknite Joakima.- Nije to tako lako, moja draga.Ulaze dvojica liječnika i mudra, važna lica vijećaju o Tajani-noj bolesti.338- Veliko zlo joj prijeti. Teška bolest, svijetla kraljice. Demoni su ušli u njezinotijelo.- Neće biti tako zlo, samo je slaba od nesvjestice. Priredite lijek.- Budale stare - promrmljala je kraljica kad su opet otišli - tek sad vidim kako nasvaraju kad tebe proglašuju teško bolesnom. O, lažu, gadovi, sad vidim kakve suneznalice.Liječnici su se vratili i stavili na stol niz lončića, tekućinu i masti. Zaokružili

Tajaninu postelju i raširili svoje ruke. Od tih ruku obuze djevojku užas.Stanite! - zapovijedi kraljica - Agora, moj mudrac neka to učini. Izađite.Lica se njihova strašno namršte, osjetivši da su prikraćeni za milost. Kad je Agoraostao sam, kraljica mu naredi:Lijekove ćeš joj davati prividno, o tome ne smije saznati nitko. Sada neka dođudvoranke da kod nje bde.Kad su njezine zapovijedi izvršene, ostavi sobu i pođe visokim širokim trijemom.U tmini svjetluca na stijeni luč. Kraljica se zaustavi ispod otvorena luka. Pogleda umrakom pokriveno dvorište, udišući noćni zrak da ohladi uzbuđenost što se jošuvijek nije stišala od sastanka s vitezom.Obnavljajući uspomene na časove kad se privijala k njemu, zahvati je strasnaželja za njegovim zagrljajem. Ali raskidane misli razbacuju stotine pitanja:"Kada? Kada? što da uradim? Kako da pregazim Joakima i da za uvijek postignemvitezov naručaj? Joakim? Svuda je na putu svuda se pomalja njegova crvenabrada, njegove oči - osvetničke i prijeteće."

230



Obuhvaća je osjećaj nemoći. Uzdahne duboko, teško."Onog dana, kad njega nestane, prijeći će prag moje ložnice. On - divlje željeni!"U žudnji zadršće i glasno uzdahne. S leđa osjeti vrući dah na ramenima.- Za kim tako vrelo uzdišete, kraljice moja? Elizabeta ugleda Joakimovocrvenom bradom obraslo lice. Po njemu plazi žuti plamen luči.što je to? čemu ovo skrivanje za stupove? Zašto ne dolaziš ravno, otvoreno?

čemu se šuljaš za mnom, Joakime?- Zato što me zanima od čega moja kraljica danas tako gori, upravo plamti. Većza večerom, pa onda u Tajaninoj sobi, a sada izgara u uzdisajima ljubavnihČežnja...Uto se pojavi Rufa:- Mali Andrija opet je bolestan. Osjeiila se spašenom.- Evo, idem - danas me svi progone. Joakime, do sutra!22*339U VLASTI MRTVIH* Nemirno hoda Joakim po svojoj sobi. Nekako je sav izgubljen, namršten.Njegov pouzdanik knez Henrik Gising zavaljen je na ležaj u.- Koji vam je vrag, Joakime?

- Da mi je znati gdje je vitez Sokol?!- Po svoj prilici na Griču.- U Budimu je! Ona ga pozna.- U to ste se uvjerili?- Ove noći ...- Vidjeli ste ga?- Osjetio sam ga u njoj .- Ždere vas kralj Stjepan i nakon svoje smrti!- Kad uzmeš u naručaj ženu, moraš znati je li tvoja - ili tuđa.- Nisam li rekao: kralj Stjepan osvjećuje se nad svojim grobom!- Pazi: Tajana je jučer sa šetnje pošla ravno kraljici. Ona ju je čekala, bila je svana iglama. Zašto? Ova djevojka odilazi na plandovanje i vraća se k njoj, dok je

ona čeka kao Ijubavnikov zagrljaj! A uvečer? Elizabeta kaže: ne može da primimene! Sin joj je bolestan, a u ponoć kad su svi polijegali, ona ide k srećo-noši.Ako je bolesna - dobro. Ali zašto se zatvara s njome? O čemu one tamorazgovaraju? što imaju uvijek zajedno?- Ludost! Zar je Tajana vitez Sokol?!- Nosi njegovu uspomenu, njezina prisutnost unosi ga k nama!Kratko vrijeme je razmišljao, a onda opet nastavi:- Tajana je vitezova štićenica, ako je -on tu, onda to zna djevojka. Sve to imavezu. Ima vezu. Moram je otkriti. Ako se Elizabeta pomamila za njime, spremna

je na sve. Narav joj je otrovna. Nešto me uznemiruje, slutim: oko mene se neštoplete...- Nije li srećonoša jučer u noći oboljela?

- Istina, a ipak nemam mira.- Mene grdite da plazim za suknjom kneginjice Dorje, a eto, vas drži ljubomor kaomačka miša u gubici.- Da Elizabeta skrene vjerom meni koji sam ju postavio na vlast isto je kao to,ako tebi umakne kneginjica.- Umakne? - skoči Henrik. - Zašto da mi umakne? Možda je ipak bila Tomina?- Kažem ti - nije. čut ćeš kad ispitamo Tomu. Dao sam ga tražiti.- Ako ga ne nađu do nedjelje, ja ću je ipak vjenčati Joakime, bit će zla ako nijenetaknuta.340Ali on nije slušao. Njegovu pozornost izazove štropot na hodniku. Otvori vrata,poput uhode prisluškuje korake, vreba, zove oružanog slugu s hodnika i pita:- Tko je to prošao?- Prečasni papinski legat s knezom Okićkim.- Vratio se, dakle? - usklikne Joakim. - Gdje su?

231





- Sto vi ovuda tražite, kraljevska srećonošo? Verete se kroz grmlje iprisluškujete?- Tomo, tražim vas već dva dana.- Mene? Koga srećonoša traži, tome ne želi zlo! Dođite, -• i on joj prokrči putgrmljem.Izašavši pred kapelicu, djevojka pogleda "na otvorena vrata na kojima stoji

Tomin četovođa Kozak i još nešto popravlja. Razabrala je da su skinuli starubravu i zamijenili je drugom.- Gle, gle, srećonošu više zanima brava nego ja. Prometnula se ona u uhodu! Aveli da je tražila mene.- Istina je, viteže.- Našli ste me pri poslu koji niste smjeli vidjeti.- I ne vidim, eto, ništa.- Onda recite: radi čega vi tražite viteza otimača?- Kneginjicu će u nedjelju vjenčati.- U nedjelju?- S Henrikom Gisingom. .;- Dakle, uistinu ima dva vjerenika?

- Joakim hoće da pođe za njegova prijatelja Henrika. Kne-ginjica se je pred svimaoptužila da je bila u Loboru i da vi imate pravo na nju... Tako je ustvrdila da seriješi Henrika.- Ha, ha! Vaša je kneginjica veoma dosjetljiva. No, to se sve mene ne tiče!- Tomo, kad biste vi potvrdili što kaže ona, spriječili biste to vjenčanje. Henrik jene bi htio uzeti.342- Tko je smislio ovu zasjedu?- Sama kneginjica.- I ona vas je poslala?- Da - ona. Vjerujte mi. " Stojeći na stepenicama, promatra Tajana Tomu. Ondrhtavo gleda u jablan i oštro udara rukom po dršku mača: : ,

- Vitezovoj časti ne pristaje lagati.- Kad vas ona za to moli?- Moli? Ha, ha, ha! Zašto me moli? Lupež kakav sam ja, naravno, da će to učiniti.Nije mi teško. Otimač sam, zašto da ne uzmem čast djevojci? Ali ja to neću!Razumijete li - neću! Radi sebe! Moja viteška čast draža mi je od svihokićgradskih kneginjica.- Izgubljena je.- Malo me briga za to. Neka je spašava vojvoda. Njen drugi vjerenik! On je ljubi.Neka je spasi.- Kraljica je razriješila tu vjeridbu."- Razriješila? - usklikne Tomo veselo. - Sirota kneginjica! Očajna je, zar ne?!- Joakim hoće da je uzme Henrik.

- Neka je uzme! Imam drugog posla nego da se brinem za ženske!Grubi odgovor uvjeri je da moli uzalud. Ipak ne može da ode. Gledajući u crkvu,osjeća želju da uđe.- Dopustite mi da se pred oltarom pomolim.- Ni vaša molitva ne može me skloniti da se brinem za vašu kneginjicu. Po voljivam, ako hoćete da i vi sa svojom srećom dosađujete gospodinu Bogu.Laganim korakom uđe Tajana u crkvu. Tomo je sjeo na stepenice, podupro selaktovima o koljeno. Njegov četovođa promatra mu mrko i zamišljeno lice.- Kozače, idi gore na toranj i pazi tko izlazi iz dvora.- Gospodaru, sad nema pogibelji od vojvode. Razvrgli su zaruke, vjenčat će je sHenrikom.- Idi na toranj - kažem ti!- Slušam, gospodaru.I Kozak ode.

233





Dođite, ugušit će vas ovaj smrad - i opet stavi na lice mrtvaca vizir.- No? što je s vama? Idite odavle! Uhvati je za ruku i silom povuče iz crkve.- čim sam ušao, osjetio sam kao da ulazim u gnjilu mlaku. Gle, to će biti onaj štosu ga dovukli u lijesu.- Dovukli? U lijesu? - prozbori Tajana, izašavši na stepenice kapelice. - Tko ga jedovukao?

- Dvojica gospodskih slugu.- Gospodske sluge? Kada?- Onog popodneva kad sam odabrao ovu kapelicu za svoje skrovište, a oni su mi

je pred nosom zaključali.- Kojeg popodneva? Kojeg dana?- Baš onog kad sam uvečer na cesti susreo vas s dvoranima. Nije tome ni desetakdana.- Još je živio kralj?- Dakako, da je živio.- Vi ste mrtvaca vidjeli?- Kako bih ga vidio kad je bio u lijesu! Htio sam u kapelicu, a baš za mnom, eto tinjih, gdje ga voze i unose u crkvu.

- A vi? što ste vi?- Hitro sam otišao. Predvečer sam se vraćao da vidim što je, a vi ste mi baš naišlipreko puta.- I pošli ste opet u kapelicu?- Naravno da jesam.- I našli ste tamo ljude?- Nikoga nisam našao. Kapelica je bila zaključana. ."- Do danas niste bili ovdje?- Ovih dana sam došao da vidim, ali kapelica je Opet bila zaključana.- Danas ste skinuli bravu?- Kad ste vidjeli, ne mogu tajiti. Ali s vama nije najbolje. Nešto vas ovaj mrtvac

jako zanima.

345Vitez Sokol bio mi je branitelj.-- Velim vam: nije to on - nestrpljivo ponovi Tomo i opazi da se ona ruši. Prihvati je i pomogne joj da sjedne na stepenice.-• Niste trebali gledati mrtvaca kad vas je od njega tako strah.Pokrivši rukama lice, osjeti da neće odoljeti nesvjestici.- Vama se smućuje. fivo, gucnite par kapi ovoga. Pijte, nije otrov, lijek je, mojKozak je pravi majstor u tome. Gutnula je i pokušala se uspraviti.- Ustanite, odmah će vam biti dobro.Neko je vrijeme sjedila. Obuze je toplina od ispitog lijeka.- Već je dobro, zar ne? Vidite, srećonoši ipak treba tuđe pomoći. Gadno je ono ucrkvi, a vi baš niste previše jaki. Kako ste mogli tako dugo izdržati u kapelici?- Gušilo me, a nisam znala od čega. Viteže, recite mi zašto su ovoga dovezli u

lijesu, izvukli ga - i posjeli u naslonjač?- Izvukli i posjeli u naslonjač? Imate pravo, to su učinili. Bogme, da taj iza oltaranema na kostima kože i mesa, prisegao bih da je Gertrudin svat.-- Kakav Gertrudin svat?- Onaj kojega je vjenčala sa svojom sestrom. Zar ne znate?- Ne znam ništa. Recite mi tko je taj Gertrudin svat? Tomo slegne ramenima.-- Znam samo ono što mi je pripovijedao moj krčmar. Znaju to svi u ovom kraju,a na kraljevskom dvoru još bolje.- Molim vas, viteže, pričajte mi, srećonoša vas moli. Uzvratit ću vam dobrotu.- Baš to nije loše. Ionako mi treba vaša pomoć. Ako mi obećate da nećete nadvoru ni živoj duši saopćiti kako sam promijenio bravu - onda ću vam svepripovijedati.- Obećajem vam sto puta. Pazite: Joakim vas traži da vas objese za volju Gisinga.- Neka me samo traži, baš ću mu ravno u pogane ruke. No, hajde, vitez uzvraćamilo.za drago. Dakle, kad je Gertruda kralje-vala tamo gore - i on pokaže na

235



Gertrudin dvorac - imala je kraljica mlađahnu sestru. Ova je voljela nekogdvoranina. To Ger-trudi nije bilo pravo jer je sestra bila veoma bogata. Da blagoostane njoj, prevari ona sestru: nekog čovjeka, koji je netom umro, dadepreodjenuti u dvoraninove haljine, smjesti ga u ovu kapelicu koja pripada dvoru -i tu je svoju sestru vjenčala s mr-tvacem.- Vjenčala s mrtvacem?

- Svjedok je odgovarao, umjesto njega, a mladenka, dakako, nije vidjela njegovolice jer su ga odjenuli u bojnu odoru. Rekli su da od oltara ide na ratište jer jeAndrija vodio rat i tako je, mlada nevjesta ostala. Odveli su je u dvor i uzalud ječekala svojeg dragana da se vrati s ratišta.- Luda - luda priča. Mogla je sestru vjenčati s dvoraninom i onda ga smaknuti.-- Da je to učinila, bila bi joj sestra udovicom - i opet bi se jednom mogla udati isvoje bogatstvo zapisati mužu. A Gertruda je htjela da zauvijek zapriječi njezinuudaju. Kad ju je vezala s mrtvacem, nije nevjesta nikad mogla postati udovicom.Bračni ugovor mlade nevjeste bio je u kraljice i do vijeka njezina sestra je bilazakonito vjenčana.- Nije mogla - postati - udovicom?Ledenim rukama ovije Tajana svoju crnokosu glavu po kojoj kao da je udarilo

stotinu čekića.- Zašto ispitujete kad vas od tog trese zimica? Nisu to pripovijesti za takobojažljive djevice. Nikome ni riječi o onom mrtvom Sokolovom podobnjaku.Dozvat ću iz šume svoje momke da ga zakopaju, a vi niti ste što vidjeli, niti čuli.Pošao je iza kapelice i zviznuo tri puta. Tajana je čula šuškanje grmlja i topotkonja. Iza kapelice pridolazili su Tomini momci.- Ne biste li sad krenuli u dvor? - reče Tomo Tajani i dovede njezina konja. Digne

je na sedlo i silnom žurbom otprati iza kapelice- Brzo, srećonošo! Sad vas ovdje ne trebam. Vidite, ovuda kroz šumicu možete seprovući ispod Gertrudina dvora, a tamo je na putu dvor. Ovuda evo, dolazi,Henrik.Tomo je već trčao natrag, ne brinući za Tajanu, koja skrene iz šumice ispod

zapuštena dvorca. Obišla je zidine s druge strane odakle se nije mogao vidjetikraljevski dvor. Sjašila je, trčala po pećinama kao po cesti i, doprijevši do malihželjeznih vrata, stade po njima udarati. Nitko se ne odazove. Sve žešće tučekamenom zarđala željezna vrata, kad se iznutra otvore rešetke i pojavi Belkovaglava:- Što vas nosi, srećonošo k nama? Želite li govoriti s vitezom?- Gdje je on?- Dolazi pod noć, negdje je na važnom dogovoru.- Kad je otišao? Jučer, danas?- Jutros, još u mraku.- Znate li da mu se nije desilo zlo?- Kakvo zlo? Malo prije sam se vratio odande gdje je sada on.

- Vidjeli ste ga svojim očima?- Kako da nisam? Sto vas je spopalo?- Ništa! Zbogom!I stade trčate niz pećinu, domogne se konja i nestane.Hitno je Tomo izdavao zapovijedi, sve šapćući i onda uzjašio konja pa s Kozakomi još trojicom momaka izjuri ispred stuba kapelice ravno u susret Henriku Gisingu.- što traži ovdje Joakimov sluga? - drskim glasom upita Tomo.346347Poučit ću te, lupeški otimaču, da sam knez i gospodar.- Knez, knez si razbojniku Fricu, meni - sluga!- Momci! - zapovijedi Henrik. - U ime tovarnika, svladajte ovog razbojnika,svežite ga i odvedite u dvor.- Kojemu se od vas danas hoće na večeru gospodinu Bogu? - poviče Tomo,uzvitla teškim mačem prema momcima.

236



- Skinite ga! - zapovijedi Henrik.- Nisam ja sedlo koje se skida s konja, Fricov pobratime. Tomo i Kozak i onatrojica ukrstiše koplja i mačeve. Henri-kovi momci pokušavaju navalu, ali suodbijeni.- Tomo, dođi sa mnom! - počne Henrik, najednom pomirljivo. - Neće ti se desitizlo. Kraljica hoće da zna što je bilo tamo u Loboru.s Okićkom kneginjicom.

- Ne izusti ovo ime preda mnom.- Je li bila tvoja? Govori, razbojnice!- Ne izusti ime njezino, robe Joakimov! Ako nisi kukavica, izađi na megdan.Od tolike uvrede Henrik pozeleni. Tomo čeka.- Visjet ćeš kao tat - vikne on i okrene svojeg konja na Što Tomo zvizne. Njegovimomci izjure na svojim konjima iza grmlja i opkole Henrika.- Ili ćeš se sa mnom boriti ili ću te zarobiti da mi u logoru paseš konje! - vikneTomo. Henrikove se usne zapjene.- Svoj plemeniti mač da obešćastim tvojom razbojničkom krvlju?- Hoćeš li pasti moje konje? Bori se ili robuj! Henrik razabre da mu nema izlaza.- Plemeniti pradjedovi moji, oprostite mi što ću svoj mač obeščastiti, boreći se srazbojničkim otimačem.

- Pripazit ću da se ne zarumene tvoji plemeniti pradjedovi, kukavče!Hvalisavče! Oprat ću svoj mač i baciti ga da mi ne sramoti časti. Utući ću te.Ej, nisam ja muha gospodine Henriče. Pokušaj izvesti ono čime se junačiš. Tako

mi sunca ovoga gore, zarumenjet će mi se mač od stida što je dotaknuo tebe!Stali su okom u oko, mač o mač. Rasplamćeni udarci. Henri-kovi i Tomini momcipovukli se da prate borbu.Vještim udarcima odbio je Tomo suparnikove bijesne nasrtaje. Sve življe, vrelijevrebaju njihove oštrice. Henrika oblijeva znoj, Tomu rumenilo. Oči mu se krijese.- Udri! Udri! - viče Tomo.- Krepat ćeš kao životinja - rasporit ću te.- Pazi! Ne prijeti - udri!Tomo silovito udari. Henrikova ruka smalakše pod razjarenu^

otimačevim udarcima i on ranjen pade na ledinu.Tomo izvuče svoj mač iz njegovih ramena i nasmiješi se: ^348- Nisam li ti rekao? Oštrica mojeg mača zarumenjet će se od stida što je dotaklapoganog čovjeka - i obriše krvavo oružje o travu. Vidiš, viteški sam se ponioprema tvojim djedovima, nisam dopustio da njihov mač oskvrneš mojom krvlju!Eto vam, sluge, gospodara! Nosite ga Joakimu i pozdravite ga! Ako zaželiodmazdu, poslužit ću mu mačem kako se dolikuje glavi kraljevstva - i ostaviHenrika što je, krvareći i psujući ležao na zemlji.Dvorani ga podigoše na sedlo, ali se nije mogao držati, pa ga jedan od njih uzmepreda se. Polagano krenu prema kraljevskoj tvrđavi.Gledajući za njim, Tomo se nasmije:

- Jedno rame zasjekao mu je na Griču Ivan Okićki, drugo sam ja tako, eto,stupam u viteško rodbinstvo s knezom. Da mi nije Henrik tako lijepo ušao u šake,izvukao bih ga iz dvora pa da je sjedio pod kraljičinim plaštem.- Tako on neće moći da u nedjelju stupi pred oltar s kneginjicom • mudro ćeKozak.- Mnogo će nedjelja proći dok ga ne pozovem na drugi boj. Sad imam baremnekakvo veselje boraviti u tom kraju. E, momci - idite u grobare. Valja iskopatigrob nekome tko nije umro od mojeg mača!PREVARENA NEVJESTAPod hladovitim drvećem trećeg kraljevskog dvorišta šeće Dorja. Vitko, stasitotijelo u modroj haljini nalikuje kraljevskoj pojavi. Visoko, plemenito čelo odražavamisli. Čas se vedri, čas opet smrkava. Smeđe oči podižu se uz debele zidinepalače čiji se široki trijemovi otvaraju na dvorište. Opet nastavi šetnju. Za njomse vuče modra povlaka.

237



Žestoki topot konja odjekuje dvorištem. Pojavi se Tajana na konju. Iza nje dvadvoranina. Djevojka siđe i pođe prema Dorji. Kovrčastu, crnu kosu razbarušio jevjetar oko njezina lica što je blijedo i kruto kao od kamena.- Otkud dolaziš, Tajano? Sto ti je?Ona samo uzme Dorjinu ruku, baci pogled na pusti trijem i šapne:- Idemo gore!

šutke je slijedi. Kad su dospjele u njezinu sobu i zatvorile vrata, kneginjicapažljivo promotri Tajanino lice.- Plaši me tvoj izgled, djevojko. Ruka ti je ledena.-- Groznica me trese.- Znaš li što je s Henrikom? Pošao je prema kapelici sv. Stjepana. Odanle su gamalo prije tvojeg povratka donijeli teško ranjena. Vidjela sam ga u dvorištu,sakrila sam se.349Ah, Tomo, Tomo! Nitko, nego on. j^ - Otkud znaš?- Govorila sam s njim pred crkvicom, kad su mu najavili Henrikov dolazak. Silnose poveselio, a mene prisilio da odem.- Jesi li mu govorila što sam ga zamolila?- Dakako da jesam. Nije pristao da potvrdi vašu optužbu, ali, eto, učinio je ipak

mnogo da vas spasi.- Vojvodi se Tomo nije prijetio?Ni riječi. Kazala sam mu da su vaše zaruke razriješene. Kako je to primio?Sigurno se nabacio na me podrugljivim pogrdama?- Govorio je - o dvojici vjerenika, zagrižljiv je, izjeda ga ljubav. Kneginjice, vitezaotimača, kojega svi preziru, zarobila je ljubav. Kad biste ga vidjeli? čas je blijed,pa opet rumen. Prezreni vitez razbojnik zna da je podigao svoje oči prema djevicipoštena roda i nikad se ne bi smio nadati. Zato neće da prizna što osjeća. On jeHenrika ranio samo radi vas.- Ako se ti ne varaš, onda će on čitav život lamatati mačem da mi priječi svakuudaju. A kad mu to neće uspjeti, prijetit će se Loborom.- Neće. On veli da to ne dolikuje vitezu. Vidite, dokazao je da ne laže.

- Ti gorljivo braniš tog razbojnika!- I on trpi...- I on? Dakle, i ti?- A vi?- Šuti, čujem na trijemu bratove korake. Ostani tu. Brat ne smije doznati što smoučinile.Knez je prišao vrlo oprezno k svojoj sestri pa se osmjehnuo i šapnuo:- Tomo ga je zasjekao. Taj razbojnik dobro nam je poslužio. Henrik se vjenčao sposteljom!- Kad ozdravi?- Dotad smo već u sigurnom zakloništu. Tajanin upitni pogled pade na Dorju.- Tajano, kralj Ladislav guta te svojim pogledima kod svakog ručka i večere.

Nema tebi ovdje života. Hoćeš li bježati s nama?Ivan je sjeo samo napola okrenut djevojkama i spustio glavu u ruke.- Služavka sam kraljičina, - odgovori ona tiho. - Da pođem s vama, kaznili bikneza.- Na slobodi udat ćemo te, pa ćeš imati većeg gospodara od kraljice. Svaki mladiplemić uzet će rado srećonošu koja je postala plemenita.- Nikad, nikad se neću vjenčati!- Valjda nećeš djevovati dovijeka?- Hoću - do smrti!350

- Zato što ljubiš onog pustolova? - Ijutito će Doifjai.-• On te neće nikada ženiti.- O kome to govorite?- O vitezu Sokolu. Ljubiš ga, zasljepljeno dijete.- Dužna sam mu zahvalnost...

238



- Opetuj to i stotinu puta, ni jednom ti neću vjerovati. Bez-dušan je, iskorišćujetebe za svoje sastanke s kraljicom, njezin je ljubavnik.- Ljubavnik? Varate se. Ljubi je u poštenju. Znam to.- Ništa ne znaš, slijepa si od ljubavi, taj lutalac to zna pa se služi tobom da prekotebe uđe u kraljičinu milost i na vlast.Ivan šuti, poduprijevši glavu o ruke. Pri posljednjim Dorji-nim riječima on se

okrene sestri:- Grdnjama joj nećeš nikad izbiti viteza iz srca. Ako uistinu, Tajano, ljubiš viteza,pokušaj ga zaboraviti. On te neće nikada oženiti.- Krvnikova kći nikad nije sanjala o plemenitom mužu! Nikad se neću udati!Nakon male šutnje, Tajana tiho zovne Ivana.- Knez digne glavu i pogleda Tajanu.- Nešto mi kaniš reći?- Doskora će vas kraljica pozvati k sebi i poslati vas uskome izvan dvora. ,- Možda me kani poslati krvniku?- Vitezu koji će zbaciti Joakima s vlasti.- Otkud to znaš?- Govorila sam s njome. \

- Ti? Za mene?- Niste li mi dobri i vi i kneginjica? "Dorja baci pogled svojem bratu pa opet Tajani i spočitne joj;-- Dakle, ti imaš tajna izvan nas?- Moram šutjeti.- Možda razbijač Tomo? - reče knez. Od njega mi ne tre" ba spasa ni ispodsjekire!Na te riječi Dorja obori oči, ustane i priđe k Tajani.- Reci knezu o kome to govoriš?- Ne mogu.-- Možda se u ovom kraju nalazi vitez Sokol? Tajana slegne ramenima. Dorjaosjeti da ova kretnja nije iskrena pa zaprepašteno pogleda brata:

- Reci joj, Ivane - ako je Sokol, neka ne spominje pred fljim tebe. Taj kraljičinmilosnik upropastit će sve nas. On se gura na Joakimovo mjesto.- Joakimov neprijatelj možda traži moj savez i pomoć. Ako je tako, neću seoprijeti. Reci mu to, Tajano - kaže Ivan.t - Kraljica će vas pozvati k sebi. Kada, to ne znam - šapne-Tajana. - Vjerujteonome kome će vas poslati, kneie. To je sve sto sam smjela da kažem. Vjerujtemi.351- Ako mi pomogne da bježim - vjerovat ću mu. Neko su vrijeme šutjeli.Tajana se nečem domišlja, i onda upita otegnuto, neodlučno:- Recite, kneginjice, zašto se plemeniti mladenci na kraljev-skom dvoru vjenčajusjedeći?- Sjedeći? Tko ti to reče?

- Ćula sam.- Našalili su se s tobom. "- Našalili... Tajana je pogleda mutnim očima i gotovo uteče iz sobe.- Čudno je što ona danas sve govori - primijeti Dorja. i- I brine se neprestano zanas, Dorjo.- Volim je kao sestru i zato mrzim viteza Sokola što se uvukao u njezinu čistudušu poput ljiljana.- Možda nam upravo od njega dođe izbavljenje.- Od njega? Zar ti nije obećao Batori kad si bio s biskupom u samostanu?- Obećao mi je da će tebe sklonuti u svojem dvorcu. To još nije dosta. Trebampomoć da uteknem s dvora. To nije lako dok me Joakim drži zatočenim.- Vojvoda mi je rekao da si trebao poći knezu Semereu.- Biskup Timotej obećao je kraljici da će se vratiti sa mnom za dva dana. Nisamimao vremena. Do kneza Semerea je daleko.- Kako ti zamišljaš taj bijeg?

239





- Elizabete, ne znaš ništa o vitezovu boravištu?23 Plamcni inkvizitori353Zar kraljica vodi računa o lutajućim vitezovima?Porumenio je do čela, a oči mu zamrači sumnja, dok je ona odgovarala snajvećim mirom. Ne mogavši sakriti svoje sumnje, Joakim ostavi sobu.Elizabeta je razumjela zašto je s njom zapodjenuo taj razgovor. Makar se nije

ničim odala, nije bila mirna. Prepustila se mislima, ali joj dvoranka najavi dasrećonoša moli bi li smjela ući. Ona se uspravi kao da očekuje nešto važno.- Bila si vani? - upita je kraljica.- Svijetla kraljice, bila sam.- Ne znaš što se dogodilo s Henrikom?- ćula sam na dvoru.- Joakim ga je sigurno slao da uhodi tebe. Tovarnik nešto sluti, govori neprestanoo Sokolu. Bojim se da te Joakim ne uhvati na polasku u Gertrudin dvorac.- Pošaljite vitezu kneza Okićkoga. To je želio vitez.- Okružena sam Joakimovim uhodama.- Knez Okićki maknut će svakog uhodu, a kraljevstvom će upravljati svijetlakraljica.

Elizabeta ode k vratima što su vodila u susjednu odaju, pri-sluhne, otvori ih,bojeći se doušnika, opet se vrati pa prišapneTajani:- Joakim je čas prije rekao da će ti na dvoru naći muža dane lutaš po svijetu sama.Tajana je pogleda odlučno:- Ako to sebi Joakim utuvi u glavu, morali biste, svijetla kraljice, moj brak svitezom - razriješiti.- Tvoj se brak ne može razriješiti, ti se ne možeš udati ni za koga.- Dok ne postanem - udovica?- Nećeš obudovjeti, tvojeg viteza ne može nitko ubiti. Nikad ne možeš postatiudovica, uvijek ćeš biti moja srećonoša, samo moja i vitezova - i privine je k sebi.

Djevojka osjeti odbojnost u čitavom biću. Htjela bi da je odgurne.- Ja sam te, draga moja, vezala uza se do vijeka. Mojoj sre-ćonoši bit će kodmene ljepše nego mojoj snahi kraljevni.- Do vijeka ste me .svezali uza se? - upita Tajana.- Do vijeka. Imat ćeš sve: dragulje, svilene haljine, svegal Muža ti ne treba.Ljubav je muška tako prolazna. Ja ću te uvijek voljeti, sve će ti kneginjicekraljevstva zavidjeti, sve bi željele da su na tvom mjestu.Izrazi kraljičine sklonosti padaju po Tajani poput bodljika.- Da te nisam kanila vezati uza se, zar bih te vjenčala s vitezom? Tvoj vjenčanidrug te neće nikad zaželjeti, nikad posegnuti za tobom, nikad te tražiti. Nego samsmislila nešto drugo. Otkrit ću Joakimu tvoj brak - i onda te ne može sprečavatida se sasta-

354 ješ s vitezom. Svaka će ga sumnja ostaviti, dopustit će da vitez dolazi na dvor.Vidiš kako nam je pokojni kralj dobro poslužio? Sada idi da te Joakim ne vidi samnom.Tajana je otišla u svoju sobu i bacila se na postelju. Ukočenim očima promatrasjene što se hvataju pod mračnim valovitim stropovima. U njezinoj predodžbiopet se javlja kapelica, tiha, tamna, na oltaru dvije sVijeće, a dolje uz naslonjačon, vitez, nepomičan. Bijaše joj tako drago da se nije obraćao k njoj. Ispunjavala

je grozničava sreća, ništa nije zapažala u onoj polutami. Ništa, samo ledeni dodirnjegovih bojnih rukavica. Rukavice? Vjenčaju li se vitezi u bojnim rukavicama?Oh, zar je u onom času razmišljala, pazila, prosuđivala? Vjerovala je kraljici da sena dvoru vjenčaju u sjedalima. Ipak, čula je ona duboki vitezov glas kako jebiskupu odgovorio: "Da". Mrtvac govori. Mrtvac?!

241





- Osvijestila se - priopći joj Dorja. Elizabeta se sagne nad Tajanu. Dugo je čekalai govorila o koječemu, a naposljetku počne buditi Tajanu:- Draga moja, mala srećonošo, što ti je? Govori! Ljubiš li možda kojeg mladića nadvoru? Reci mi, sve ću učiniti za tebe. Čuješ li, Tajano? Sve ću uraditi da budetvoj muž, ja to mogu, sve mogu. Govori!Umjesto odgovora, Tajana opet sklapa oči i ne miče se.

- Zacijelo je ljubav - mršti se kraljica. To odaje njezina Šutnja.- Svijetla kraljice, dali biste joj za muža onoga kojeg ljubi?- Bih - ako možete doznati, učinite... Kraljica se udalji.Jedva se za njom zatvorila vrata, Tajana podiže glavu, a oči joj se prikovalo zavrata.356- Tajano - šapće joj Dorja - kraljica je tako zabrinuta za svoju milost kodsrećonoše da je spremna učiniti za tebe sve.- Učinila je - odvrati djevojka gorko.- Slušaj me. Velik je čas ovdje, Tajano. Pruža ti se prigoda da spasiš kneza.- Kojeg kneza?- Mojeg brata. Reci kraljici da ljubiš njega, da želiš njega za muža.

Nekoliko trenutaka gleda Tajana mutno u Dorju:- Ja, krvnikova kći, vaša šurjakinja? Ne!Tajano, nisi ti krvnikova kćerka i pokojni kralj je u to sumnjao. Bit ćeš mi sestra,voljet ću te i ja i on, dužan ti je svoj život.- Knez to neće nikad primiti.- Sklonut ću ga. Spasi mi brata!- O, čuješ li to, sveznajući, vidiš li? Zašto dopuštaš zloći da vlada dobrima? Zaštome je bacio u takvu nesreću? Možeš li to gledati, ako si uistinu gore?Zapanjeno sluša Dorja njezine očajničke riječi.- Kneginjice, kraljica neće ispuniti što kaže - primijeti Tajana.- Hoće - ako ti zatražiš. Ona ispruži ruke uvis i krikne:- Gospode, čuješ li što rade sa mnom? Dopuštaš li sve to? Dorja se preplašila

njezina očaja. Obujmi Tajaninu ruku:- S tobom se nešto dogodilo. Povjeri mi se, ja ću te razumi-jeti, utješiti. Moraš misve izreći, pomoći ću ti. Kraljica ti nudi muža kojega hoćeš, nudi ti sve.- Ona mi nudi - muža?! čuješ li to, nebo, i ne grmiš?- Zašto su ti moje riječi prouzrokovale toliku zdvojnost?- Ne mogu učiniti što želite. Nikad, nikad! Ni kad bih željela.- Dobro, odustajem, oprosti, strašno je to. Tajano, vidim: ovdje sa svih strana nanas vreba nesreća.- Mene je već uvrebala. , ,- Gdje? Kako? Povjeri mi. • "-- Ne mogu. Svršeno je sve! ,- Bježat ćemo i bit ćeš još sretna.

- U grobu...- Zaboravit ćeš viteza koji te je unesrećio.- Nije on kriv.- Uzalud ga braniš. Samo on je kriv.- On ne. Netko drugi. .. •, •- Kraljica?- Šutite! šutite! , i- Svi se otimaju za tebe da im donosiš sreću. Jadnice! Drugima donosiš sreću - asebi?- Nesreću! Nesreću! - Nesreću! ..;•....357Nestrpljivo iščekivala je kraljica Tajanu kad je nakon svoje bolesti osvanulapred njom.Ugledavši je pred sobom, opazi na njoj veliku promjenu. Tajana je hladna, tvrda,uvučena u sebe. Velike crne oči - kao dva čelična poklopca njezine unutrašnjosti.Čudnu zagonetnost njezine ljepote sada je još više istaklo blijedilo što se čini više

243





Kakve pričet Da je tamo bila lešina i ti bi je vidjela. A nisi vidjela nikoga, zar ne?Prođe nekoliko sekunda, a Tajana šuti. Opasnost ove šutnje osjeća u kraljičinomvrebajućem pogledu. U trenutku osjeti djevojka da će svojim odgovoromuzdrmati sudbinama svih koji su joj dragi, a ona sama oboriti sve zidove okosebe...- Da! Onda bih vidjela i ja! - odvrati mirnim glasom. Taj je čovjek tvrdio da je

tamo lešina i zaključao kapelicu. Sada ću moliti na stubama pred vratimakapelice.- Dobro je. Danas poslije podne moraš poći u Gertrudin dvorac. Hoću vitezapozvati u tvoju odaju. Moram s njime govoriti radi kneza Okićkoga.- Svijetla kraljice, pošaljite kneza.- Sad još ne mogu. Poći ćeš ti.- Dobro, poći ću.- Nešto s tobom nije sasvim u redu. Glas ti je promijenjen. Kao da mi više nisitako sklona.- Ne osjećam se zdrava.- Drago dijete, pozvat ću sve liječnike, moraju ti pomoći ako im je život drag.Reci čime da te obrađujem!

359Samotno mi je, željela bih da smijem izlaziti s kneginji-com. S njom mogurazgovarati. Ne znam drugo nego hrvatski. Strašno je živjeti ovako samotno! Iknez Okićki bi nas pratio. Teško mi je. Oni su mi tu jedini zemljaci. Svijetlakraljice, nemam s kime pripovijedati, umrijet ću ovako. Eto, ne mogu više!- Pokušat ću, nastojat ću, samo mi budi dobra. Ne trpim da boluješ i tuguješ - ipomiluje njezino lice. I bude joj kao da je prešla rukom po kamenu.Onda izda nalog neka dođe Rufa. Ovo je u Tajani probudilo nadu da će neštosaznati o svom mrtvom vjenčanom drugu.Kumanski dvoranin uđe i ostane na vratima, čekajući. Eli-zabeta ga zovne bliže ioslovi kumanskim jezikom. Tajana je razabrala da se kraljica silno uzbuđuje ispominje Stjepanovu kapelicu.Jedna dvoranka kumanskog obraza uvede u sobu malog Andriju. Kraljica odmah

prestane govoriti kumanski i nastavi latinskim jezikom. Tajana se sagne malomkraljeviću da sakrije svoje lice kraljici i razabere daljnji razgovor:- Djevojci je netko rekao da je u crkvi lešina i taj je čovjek zaključao kapelicu.Zaista, ne znam što to ima da znači. Zar ga nisu odmah pokopali uz crkvu?- Odmah? Ne, nisu ga pokopali odmah.- Kako nisu? - ljutito će kraljica.- Flora ga je ostavio u naslonjaču, žurilo mu se - i rekao je da će mrtvog čovje.kapokopati sutradan u noći.- Sutradan? Lupež? Odmah mi pošaljite po njega.- Joakim ga je dao zvati, ali su isporučili da se nalazi u Dombu.- O, prokletnik, ostavio je tamo lešinu i prepustio je slugama koji, eto,pripovijedaju na sva usta. Gadovi! šalji glasnika Flori, neka se smjesta vrati.

Odmah povedi nekoga sa sobom neka otvori kapelicu, a ti sve dobro pogledaj. Idibrzo! Prokleti Flora, zderat ću s njega kožu ako tko vidi lešinu u vitezovoj odori.Ga-, dovi, satrt ću ih! Kakva bi bila strahota da je ona ušla u kapelicu i svevidjela?! Sto bi mogla na to odgovoriti? Proklela bi me!Pri tom joj se pogled ukrade k Tajani koja se igrala s kraljevićem, kotrljajući popodu veliki zlatni vrč. Nastavljali su dječju igru i onda kad je ulazio Joakim i Rufase udaljio.Tajana se, naoko, posve predala zabavi s dječakom, primorana na to željom dašto dulje ostane u sobi. Joakim je s kraljicom razgovarao o svečanostimakrunidbe.- Sve je plemstvo, veliko i malo, pozvano u Stolni Biograd. I biskup i svećenstvo.Sve je u redu. A nama je putovati već sutra da stignemo na vrijeme.. I srećonošamora s nama- dovrši on.Kad su se sporazumjeli, Joakim joj saopći da je biskup Timo-tej izjavio želju da ćedočekati na dvoru papinskog legata koji ima doskora stići da krsti Kumane.

245



- Onog mlitavca kneza Okićkoga ću dotle zatvoriti u kulu - završi Joakim pa seobrati k Tajani: - Sutra se spremi.na put u Stolni Biograd.360- Vaša milosti, ne mogu. Umrijet ću na pola puta.- Putovat ćeš kraljevski.- I umrijeti. Jako sam bolesna. Kad vi želite da umrem, onda moram!

Kraljica i Joakim pozvali su liječnike, a ovi su se usprotivili Tajaninom putovanju.Ovo zabrine kraljicu i tovarnika. Stali su vijećati.- Krunidba se ne smije odgoditi. Svi će tamo čekati, svi su pozvani- Sačuvaj, nas bože, da je izgubimo! Jedva se drži - reče kraljica istinskizabrinuta za Tajanino zdravlje o kojem ovisi, ne samo sreća koja je od nje dana,nego još i više, sastanci sa Sokolom.- Zaželjet će nam sreću i dati nam na put amanet.- Pravo veliš. Samo kome da je ostavimo da se brine za nju?- Baš sam ti htjela govoriti o tome. Čas prije tužila se na samoću. Nema s kimeda govori, ne zna ni ugarski ni latinski, pola zdravlja bit će joj, ako joj dopustimoda čitav dan bude s knegi-njicom i knezom Okićkim. Moramo joj udovoljiti.- Danas već drugi put uzimaš kneza u zaštitu. Što namjeravaš s njime?

- Tvoja sumnjičavost ogorčava mi život, Joakime. Zar ne vidiš da sve što činim zasrećonošu, to je radi tebe? Radi nas! Ona se priklonila meni, a time je i kraljStjepan izgubio sebi namijenjenu sreću. Ova je prešla na mene i tebe! Da nisamstekla njezinu sklonost, zar bi ti utekao krvniku, i našao puta iz tamnice? Zar biStjepan one noći bio dočekao tebe da umre. On bi još danas živio, a ti bi trunuo.Joakim protrne, sjećajući se sjekire koja je bila tako blizu njegovu vratu. Sagneglavu:- Istina je. Samo je čudom baš u tom trenutku dospio u tamnicu Henrik da zbunikrvnika i odvrati od mene smrt. To je, uistinu, samo njezino djelo.- Slušaj, Joakime: tvoj neprijatelj ujedno je i moj. Bila bih sretna da si knezamogao otrovati na večeri! Htjela bih da ga se riješimo, no kad ga prati njezinasreća, ne možeš mu ništa. Danas sam opazila da je vrlo hladna prema meni i tebi.

Bojim se da ne izgubimo njezinu milost. Moli me da joj dopustim plandovati skneginjicom i knezom. Nema s kim da razgovara i kaže: ne može više ovako.- Tajano! - zovne kraljica djevojku k sebi. Ona pusti kraljevića koji se silnorasplakao pa ga kumanska dvorkinja odnese iz sobe.- Vidiš, gospodin tovarnik i ja ti dopuštamo da druguješ koliko te volja skneginjicom i knezom Okićkim, da te prate na šetnju, u lov, kamo god zaželiš.Veselost koja se pojavila na njezinu licu bila je iskrena i ona se osmjehne:- Bit ću vam zahvalna.361I darivat ćeš me srećom - upita Joakim ponizno, kakvog su ga vidjeli utamnici samo krvnik i kralj kad ga je molio za milost.i; - Hoću! - odgovori ona mirno. 2 Elizabeta je prigrli k sebi, poljubi u čeloi otpusti.

Joakim se osjeti snažan. Vjera u Tajaninu moć obuzimala je njegovupraznovjernu dušu kao i one ljude na Griču što su derali njezine haljine da imajuuza se amanet sreće, kao i kralja Stjepana i kraljicu.Snažna Joakimova pojava se uspravi i on čvrstim korakom pođe za kraljicom koja

je nekako nervozno hodala po sobi.Njegove dvije velike široke ruke zgrabe je za oba ramena i privuku je k sebitakvom silom da nije mogla disati.- Što ti je opet?Joakimove debele požudne usne zahvate njezine, rumene i strasne. Onda ih opetotkine i zuri joj u oči, plamteće izazovnom vatrom.- Tebe opet mori Ijubomor, moj dragi? Zar me nemaš sad svu?- Nemam! Nekog đavola osjećam u ovom tijelu.- Utvara, luđačka utvara!- Upamti: kad te bude drugi držao ovako u svojim rukama, izdahnut ćeš ti i on.Upamti!

246



I ostavi sobu.Joakimova prijetnja još je povećala nemir koji danas raspiruje Elizabetu.Dugo je čekala rođaka Rufu.Tek nakon jednog sata, on je ušao k njoj i saopćio:- Flora je lakoumni magarac. Tamo je ostavio lešinu i predao ključ svojemdesetniku, a oni, lopovi, kad nije bilo gospodara, došli su da pokopaju Čovjeka

tek danas, kad su čuli da će im se gospodar vratiti. Kad su htjeli otključati, nikakoda ključ pristane u bravu. Morali su otvoriti silom, a mrtvoga nisu našli.Kraljica problijedi:- Sto to govoriš, Rufa?- Ako je netko govorio Tajani o lešini, onda je taj čudom ušao u kapelicu i odniomrtvaca! Vrag bi znao što se tu krije.- Tko ga je odnio? I zašto bi govorio o tome baš Tajani?- Valjda ju je htio prestrašiti. Ona ništa ne sluti, zar ne?- To mi je sva utjeha. Kad bi znala, mrzila bi me - i onda bi mi na svakom korakupodmetnula nesreću. Nisi li opazio kakva je? Nešto se zbiva u njoj od čega seplašim. Putujemo na krunidbu. Ti ćeš, Rufo, ostati ovdje i budno paziti na svakiTaja-nin korak. Naložit ću joj da ne ide u Gertrudin dvorac. Neću da se sastaje s

vitezom dok nisam ovdje.- Bogovi! Valjda se ne bojite da bi vitez koji ljubi vas mogao da i zamijeti nekudrugu, pa još krvničku kćer, služavku, posljednje žensko biće među posljednjima?362- Nisam ni časa pomislila na takvu budalaštinu. Uznemiruje me samo ono što samčula od nje dok je bila bolesna.- Bogovi bi znali o kakvom je to vitezu sanjala! O Ratimiru.Onom koji je zarobio vas?Nije samo to što me veže s njime, moj dragi nećače. To su moje stvari. Jednariječ mi ipak ne da mira.- Tajčice?!- Smiješni ste kad se uspoređujete s tom curom.

- Srećonoša je. Zar ona ne bi mogla od sreće izmamiti sebi pobjedu?Rutavi mladić se zamisli.- Možgla bi, naravno.- Odviše sam se povjerila toj djevojci. Tako je divna i opasna. Tko nju zavoli, većga sada osuđujem na smrt.- Ionako bi mu bilo uzalud. Vjenčana je do svoje smrti.- Ali kad bi ona ljubila Sokola...- Bojim se da mu ne bi govorila o tom vjenčanju.Ne, ona to neće učiniti. Odviše je stidljiva. Ali, kad bi on ljubio nju?- I opet zaboravljate da ste najljepša i najpoželjnija. Kad dopreme ovamo toggričkog pustinjaka, bit ćete ljepša i mlađa od Tajane.- Pametan si ti, nećače. čuj još ovo: pazi da biskup Timo-tej bude dobro počašćen

i dvoren. Ne ide mu se s dvora, kaže da mora ovdje čekati papinskog legata. Akolegat stigne za naše odsutnosti, valja ga primiti i ukonačiti u najljepše odaje zagoste i svečano častiti.Sve će biti u redu ako mu uskratite krštenje našeg roda...- Rufo, ja ću sve nadmudriti. Nijednog neće pokrstiti, pouzdaj se u mene i reci tomojem kumanskom rodu. Sad idem pripremiti Tajanu za polazak k vitezu.- šaljete je k njemu, a bojite se.- Lude su moje utvare, je li? Tajana mi je tako divna posrednica s vitezom - da,glupe su moje utvare!Oblaćnog popodneva stigla je Tajana pred vrata zapuštenog dvorca, i udarilaugovoreni znak po željeznoj ploči vrata. Kad su se vrata otvorila, nađe se prednjom fratar, pokriven crnom kapom. Bio je nalik crnoj aveti usljed pustošigrmljem zaraslog dvorca.- Vidio sam te s kule - reče on - i evo me.- Imam poruku za viteza. Opet je u lovu?

247



- Možda nije. Znaš da možeš meni isporučiti sve. Vitez nije tu, ne pitaj zbog čega.- Dobro. Kraljica i Joakim odlaze u Stolni Biograd kruniti mladog kralja. Joakim jepopustio mojoj-molbi da me knez s kneginjicom prati kad izlazim ...363T- Prekrasno. Kada ćete izlaziti?- Svakog dana za lijepog vremena, i to u šumu ispod dvora

na Dunavu.- Tko će vas pratiti?- Mislim, ćetiri dvoranina, koji uvijek izlaze sa mnom. Recite vitezu da kraljica želineka čeka na njezin povratak, onda će mu ona sigurno poslati kneza. Zagovaraga u Joakima - sama sam to čula.- Joakim, dakle, još vlada njome?- Zarobljena je. Ipak će kneza poslati vitezu.- To će viteza radovati.- Recite mu: molim ga, neka spasi kneza i kneginjicu.- Tvoju će molbu ispuniti. Budite oprezni kad izjašite. Približit ću se kao putujućimudrac. Tako ću moći da razgovaram s knezom. Reci mu to.- Reći ću. Zbogom!

- Vitezu ne ostavljaš pozdrav? Promijenila si se. Zar se štodogodilo?- Ništa. Moram natrag, kraljica mi je naredila da požurim.Sišla je ispred pećine na cestu gdje su je čekali pratioci i vratila se u dvor.Joakim se tako zabrinuo za srećonošu da je sam zamolio "biskupa Timoteja,Dorju, pa ćak i njezina brata Ivana, neka je brižno njeguju. Onda zatraže oddjevojke da im zaželi sreću i uzmu sobom komad njezina vela - kao nekusvetinju.Uveče pozvao je Joakim kneza Gjulu, kraljeva peharnika i svog gorljivog pristašu:- Ti ćeš paziti na dvor. Zamijenit ćeš mene, dajem ti svu vlast i upute.Sutradan je pošla iz dvora velika kraljevska pratnja. Krenula je na dugoputovanje.

ZATOČENICIt.-^ .^ tflnV" 1$se si ? arOgao da i\ posljednje žtv362"""?*:

jesenska kiša. Mutno svijetlo ulazi u sobusjedi na visokom stolcu, ruke je složio uaezom Okićkim i promatra Dorju u dnu

vojvoda Bela. Sagnut uz Dorju, ispija sriječi. Tajana se povukla k vratima kao>, tamničar zatočenika - smiješka se vana. čuvar, biskupe.; ? . v:, !• nim s vitezom Sokolom.- Puni ste pouzdanja od onog dana kad ste razgovarali s onim mudracem što nas

je sreo na cesti.- Donio mi je vijesti od viteza.-- Sve je uzalud kad nas je Joakim tako lukavo prevario. Dopušta vam da sasestrom pratite Tajanu, a odredio je za pratnju čitavu vojsku. Tko bi mogaoprodrijeti kroz toliku četu?- To mi odgađa bijeg - ipak ne zauvijek. Samo kad mi sestra bude zaštićena,onda ću ja lako.- Henrik će preboljeti. Rana mu zacjeljuje.- Žilav je taj opaki vuk. Već drugi put se diže od mrtvih.- A što će biti s vojvodom? Njemu nije dopušteno da se makne s dvora?

248



- Zato što je posinak češkog kralja protiv kojeg Joakim sklapa savez s RudolfomHabsburškim, a vojvodu smatra uhodom njegova poočima. Nadam se, uz pomoćviteza Sokola j Tajaninu moć sreće, da će sve ipak dobro proći - kaže knez.Tajana je tiho ustala i neopaženo ostavila sobu pa se uputila u svoju odaju. Umračnom hodniku sretne Rufu kako se žuri s nekim slugom koji nosi jelo. Rufa seogleda za njome, razabravši da ga ona ne slijedi i zaokrene uzanim spojnim

hodnikom. Odavle se uspne malim stepenicama u malu kulu. Otključa vrata. Ukutu, prislonjen o zid, stoji pustinjak Dragoša, blijed i mršav, obrastao smeđombradom. Blagim pogledom promatra kraljičina dvoranina.- Jeste li se odmorili od dugog puta? - upita Rufa.- Zašto sam ugrabljen?- Niste ugrabljeni. Kraljica je naredila da vas dovedu k njoj. Nadam se da stezadovoljni s ovim konakom.- Nisam. Meni je mjesto u kolibi.- Treba da se strpite dok se vrati kraljica - i Rufa mu ostavi jelo i zaključazarobljenika.Po vedrom danu kretala se povorka iz kraljevskog dvora. Princeza napuljskaIzabela i Orhida jašile su okružene dvoranima. Iza njih kneginja Dorja s Tajanom,

knez Okićki, za njima s obje strane čitava kraljevska četa. Rufa je jašio iza njih daih drži na oku, a Joakimov zamjenik Gjula budno je pazio.Spuštali su se nizbrdo uz Dunav prema bujnoj šumi o koju se upiralo jesenskosunce. Jašili su polagano. Orhida se zabavljala, razdražujući vatrena konja pa bise udaljila od povorke i vraćala rubom dunavske obale.Približili su se k šumi. Peharnik Gjula nije dopustio da se ulazi u-guštaru. Dorjaupozori brata:- Pazi, Ivane, to opet ide mudrac kojeg smo sreli one nedjelje iza kraljičinaodlaska.- On je. Budi mirna. Zacijelo ima nešto važno da saopći. Njegova crna haljinaotrcana je. Crna kapa pokriva glavu i pada sve do očiju.365 - Jedne ste nam nedjelje proricali sreću? - upita ga Orhida. !> - Jesam,

plemenita kneginjo. Hoćete Ji i danas? - Ona mu pruži ruku, a on kaže:- Srce vaše puno je čemera i žuči zbog jednog viteza. Srce vam dobro sluti. Vitezvam je, doduše, jednom posvetio mnogo svojih osjećaja, ali nadošla je druga,moćnija ljepotica i...- I što je učinila? Govorite!- Otela vam je njegovo srce. Nikad ga više nećete sresti, ona ga posjeduje. O - o- što vidim?- Razvlačite kao ribar mrežu. Mudrace, hitro! l - Vaš nevjernik je vrlo blizu. |- Gdje? Gdje je?" - Ima u ovoj šumi potočić, a zdesna njemu neka koliba. Ondje se on sastaje sasvojom odabranicom, moćnom gospođom - ljepoticom. Sastaju se često. Sad jeona na dalekom putu, a on je uzalud čeka. Dlan vam proriče da će se ona vratiti i

opet pohrliti u njegov zagrljaj. Oni se sastaju tamo.!- Kada? - Svake srijede. I sad je čeka. No, vas ljubi momak, mlad hrabar, nekiratnik.- Ne marim! - vikne ona, dobaci mudracu novac i odjuri u šumu poput vihora.Mudrac stoji i smiješka se. Nakon nje približe mu se redom svi dvorani. Svi pružeruke, zahvaćeni željom da saznaju svoju budućnost.Kad su se povukli, primakne se k njemu knez Okićki i dok mu je pružio ruku,mudrac, zureći u dlan, tiho mu nešto šapće. Ostali bučno pripovjedaju oproročanstvu, a Ivan sagnut k mudracu sluša...Onda priđe Tajana i pruži mu ruku.- Prve srijede, kad se kraljica vraća, čeka je vitez.Tajana se ogleda da tko ne sluša i umirena prigne glavu. Rufa je sve promatrao,a da mu ništa nije upalo u oči. Mudraci i proroci uvijek su čekali odličnike i nitkose nije na to obazirao.- Gdje je Orhida? Ne vraća se! - Rufa pošalje dva jahača za njome.

249



Međutim, Orhida zaustavi jurećeg konja pred samom drve-njarom. Nije vidjelanikoga. Skrene konja s druge strane kolibi i opazi kako na konju sjedi vitez,pokriven vizirom od pločica, a navrh šljema svijetli se srebrni sokol.- Sakrili ste se preda mnom iza kolibe?- Neka mi oprosti vaše gospodstvo - mislio sam: bolje je da se ne sretnemo.- Vjerolomče!

- Kralj mi je vratio zadanu riječ.- A da vam nije riječ vratio?- Iskupio bih je.Vrući žar bijesa podstrekne u njoj mržnju prema Elizabeti.366- Moja sestra je to učinila. Moja sestra. Vi ste ludi, glupi viteže! Slijepi ste. Dijeliteljubav s Joakimom!- Kneginjo! - oštro će on.- Vjerna vam je? Joakim šeće po njenim odajama kao da joj je muž. Iz njegovazagrljaja dolazi u vaš.- Ne, to nije moguće.- Onda će vam to reći Joakim.

- Kneginjo, ne smijete nikom saopćiti da ste me vidjeli ovdje. Vi ste plemeniti.- Kako da ne! Plemenito šutjeti da vi možete uživati...- Kneginjo, kad bih sad skinuo ovaj vizir s lica, vi biste mi zahvalili što samprihvatio vraćenu riječ.- Skinite zaklon s lica.- Ne smijem.- Tko vam brani! t- Zakletva.- Izgovor i ništa drugo. Lijepi ste i mladi. Da niste, ne bi se Elizabeta pomamila zavama.- Nije se ona pomamila za mnom, nego ja za njome, a ovako se krijem od strahada ne ugleda moju rugobu.- Sve je laž, sve. I jao vama, ako ne iskupite riječ. Sve ću reći Joakimu.

- Budite plemeniti, zbog .one - koju ljubim.- Drskog li zahtjeva? Baš ću vam učiniti po volji. Da šutim-pred Joakimom? Ili stevi budala ili smatrate da sam ja...- Dolaze vaši dvorani - reče on. - Ne smiju vas vidjeti sa mnom-- Da ne bi priopćili njoj?- Kneginjo, smilujte se sebi i njoj. ;- Pogodili ste! Vama je i pamet pokrivena vizirom.- Kneginjo, odlazim - reče on i nestane u gustoj šumi.Kad je dostigla kraljevsku povorku, mudrac je već bio daleko. Orhida je tražila dase vrate u dvor i njezinoj su se tvrdoglavosti pokorili.U kraljevskoj blagovaonici sjedilo je oko stola čitavo dvoran-, stvo. S njima sui zatočenici.

• Umakali su bijeli kruh u zaslađeno mlijeko što se pušilo pred njima u malimsrebrnim lončićima. Sluge su nosile hladno pečeno meso i kolače. Dorja i knezIvan, vojvoda i Tajana sjede zajedno na dnu stola. Kad je zajutrak svršio,rastvore se širom vrata, a jedan kumanski dvoranin najavi:; - Svijetli kralj!1 Iznenađenje prijeđe čitavim društvom. Gledaju u vrata, ali

/,; ne ustaju, kao da nitko ne vjeruje. Već zamalo ugledaju Ladislava, :,| rumena,suncem opaljena. Ušao je brzo, gotovo pojuri u dvoranu.367Tek sad ustanu, nešto od zapanjenosti, nešto po dužnoj počasti. Ladislavove crnedrske oči osinu ih sve redom, pa kao da je zadovoljan, osmjehne se lukavo,zlobno i razbludno. Za njim su ušli kumanski dvorani, kraljevski oklopljeni momcii postavili se uokrug.- Nitko da se nije maknuo! - reče Ladislav. Zapovjedni glas nikako nije pristajaodječačkoj pojavi:

250



- Tko bi htio dočekati sutrašnji dan, neka se ne drzne oprijeti mojimzapovijedima! Izabelo! - zovne on svoju mlađahnu ženu i pokaže joj prstom dadođe naprijed.- Napulj sku princezu nisu nikad ovaKo ponižavali - reče ona uvrijeđeno.- Dvorani, vodite je! Spremi svoje prnje i škrinju i tornjaj se.- Kralju! - usklikne dvoranin Gjula. - Ovo je napuljska princeza.

- Drži gubicu! Dvorani, - okrene se kralj Kumanima - ovu ženu ćete odvesti naMargaretski otok i predati je nadstojnici samostana. Recite da je dobro čuva. Ja ježrtvujem Bogu - i nasmije se zlobno.- Što sam učinila? - zajeca Izabela.- Napolje! Odmah da ste je odveli! - vikne kralj. Mlađahno se stvorenje otimadvoranima koji je vuku iz sobe.- Gjula, vi ste skinuti s časti. Ovdje zapovijedaju Kumani. Evo, Galadore, ti si nadvoru prvi.Kralj podijeli Kumanima časti i onda se okrene zabezeknutim dvoranima pa reče:- Svi ostali u svoje odaje. Jao vama ako svakog ne nađem tamo gdje spada.I ne pogledavši više nikoga, Ladislav izađe iz sobe.- Gdje je kraljica? Gdje je Joakim? - pita uzplahireni Rufa svoje Kumane, dok su

dvorani stajali još uvijek zapanjeni.- Kralj im je pobjegao i vratio se kući.- Kako? Otkud?- S puta na krunidbu. Zatražio je da ga pratimo ili će nas, kad se vrati kući, sveosuditi na smrt. Pokorili smo se. Kad su na odmorištu svi spavali, krenuli smonatrag, a da nitko od kraljičine pratnje ne sluti kamo smo nestali. I eto, tu smo!Sve su straže dobile nalog da nikog ne puste u dvor, niti iz dvora. Ćete suspremne da slušaju kralja!- Bogovi - tome se nešto upilo u glavu!t- Tko bi znao što?Knez Ivan i vojvoda slušaju što kraljev pratilac priča Rufi o kraljevoj pustolovini,ali na ponovnu zapovijed kraljeva pratioca svi su napustili dvoranu. Jedan sluga

dotrči bez daha i najavi Rufi da ga zove kralj. On se odmah požuri k njemu.Kad se kraljičin dvoranin pred njime duboko poklonio, Ladislav se izdere na slugei pošalje ih iz sobe, prebaci ruke na svoj želudac, raširi noge, očito uvjeren da toizaziva strahopoštovanje.368Rufo, ti si kraljičin dvoranin. ";^l"rllift;"{|fi;lSlifSill!i|S"; Po milosti bogova. Jasam sada kralj. Znaš li to? Po milosti bogova.Hoćeš li služiti kralju ili nećeš? Ako ne, onda ću pozvati krvnika.- Po milosti bogova želim služiti zapovijedima svijetlog kralja.- Čuješ, ako i jednu jedinu zapovijed ne ispuniš - ja sam. kralj, imam vojsku ikrvnika.- Svijetli kralju, zapovijedajte!

- Kuštravče, ti sve znaš na dvoru. Bit ćeš mi umjesto Joakima!- Svijetli kralju, Joakim će me zamrziti.- Ha - ha - nasmije se dječak. - Gdje? Kada? On više neće ukoračiti u ovaj dvor.Ja sam kralj, ja, a ne on. Bestidna svinja, milosnik je on, razvaganio se i vladakao da je kruna njegova. Požderat će sve što je kralj ostavio meni. Gad! Ja samtu gospodar. Mene mati pljuska, mene, kralja, zbog njega, svojeg ljubavnika.Joakim će opljačkati sve blagajne. Ja sam ih prevario-i pobjegao. Sad sam jagospodar. Znaš. dođi bliže - zapovjedio-sam četama da ne puste u dvor nikraljicu ni Joakima. Ta svinja me natezala one večeri kad sam zagrlio srećonošu.Mati me ispljuskala. Baš ću im se osvetiti. Sada sam ja tu gospodar!Rufa pokorno sluša, a Ladislav zapovijeda:- Napuljsku princezu neka odvedu u samostan. Kad se ona pokupi, uvest ćeš unjezine odaje Tajanu. Sad će ona sjediti uza me kod stola i dijeliti sa mnomložnicu. Svaki kralj ima milosnicu, i mati ima milosnika, imat ću i ja, a baš hoćunju!

251



Duboko se klanjajući, izlazi Rufa i pođe pred odaje mlade kraljice.Iznutra čuo je njezin plač, zapomaganje i otimanje. Dvorani silom izvukoše izsobe princezu, noseći za njom škrinju okovanu srebrom.Hitro potrči Rufa u Tajaninu sobu pred kojom su i sad. stražarila dva momka.Po kraljevoj zapovijedi imam srećonošu izvesti iz njezine sobe. Sad je tukralj gospodar... upamtite!

Oni su poslušali, a Rufa uđe i šapne joj tiho dva imena:Dorja, Okićki! - i pokaže joj izlaz, pa stavi ruku na svoje usne u znak šutnje.Tajana ga je slijedila. Rufa je povede malim hodnikom, skrene pokraj kulemudrosti i okrene mračnim prostorom ravno u kulu.Preneražena bulji u Dragošu što se ispravio na ležaju.Rufa je, međutim, govorio pustinjaku latinskim jezikom:- Recite joj da sam je ovamo sakrio pred kraljem, koji je pobjegao od, kraljičinepratnje. Hoće je učiniti milosnicom.369je neće nikako tražiti. Kraljica će se brzo vratiti za bjeguncima, a onda ćuTajanu izvesti odavle: Kraljica bi me ubila da je predam mladom kralju. |Izrekavši to, istrči iz kule i zaključa vrata. i - Opet smo se sastali, dijete moje- primijeti Dragoša. r - Uistinu vas je dopremila ovamo? - prošapće ona. l,

- Znala si da me vode u Budim? | - Rekla mi je kraljica.- što hoće od mene? ":."- Hoće nešto od čega će biti mlada i lijepa. a, - Dakle, to! Onda nemapogibelji. A ti, djevojko? Što se Izbiva s tobom?l Ona pokrije rukama lice i gotovo se guši u plaču. l - Kraljica ti je dobra?- O, dobra, previše dobra. Medom mi sladi otrove! Pusti-ajače Dragoša, uzmiteme natrag na Grič, služit ću vam, slušati âs dovijeka!- Primam te, dijete moje, samo što su sada i meni oduzeli slobodu. Kad mi jevrate, povest ću te. Vidim, nesretna si u fkraljevskom sjaju.| Napokon je mogla iskaliti prepuno srce. i - Mrzim kraljicu od sve duše -izreče ona na kraju svoje lispovijesti.]," - Mržnja je grijeh.

| - A svezati mladi život s lešinom? To nije grijeh? ij - Tajano, to jekazna, jer si skrenula s puta. s - Mene se kažnjava, mene, a za nju nemakazne? l - Kamo si zalutala, nesretno dijete? I u Boga se više neruzdaješ? - Napustio me i stoji uz zločinku. i; - Slušaj, dijete moje. Kraljica te

je vezala s mrtvim. p - Je li to vrijedi, oče Dragoša?"i"" - Dok ona ima u ruci bračni ugovor, a nema svjedočanstva da je tvoj mužumro, dotle ti ne možeš poći ni za koga. Ona te može optužiti zbog dvostrukogbraka, jer nitko ti neće vjerovati • da je vjerenik, kad su te vjenčali, bio mrtav. jTajana klone na stol i nasloni glavu na ruke. l - Za koga se hoćeš udati? ; |Ovo je pitanje uspravi i ona upilji pogled u Dragošu. ;" ! - Da, imatepravo, nemam nikoga do mrtvaca! *;- Jest. Kad si vidjela s kim te je vjenčala, mislila si satno1 W^ viteza Sokola.

Tvoje, srce vječno čeka viteza, a on te nikada n*" može uzeti. Nikad! J- Zašto, oče? 1- Iz mojih usta ne možeš to saznati!- I ne treba! Nikad me nije snalazila misao da bih BlOgl* biti njegova žena...- Za njegovu sreću. |370- Ljubav te je u tome vodila i upropastila. Okani se tog osjećaja, djevojko! Ti neznaš koga ljubiš.- Viteza koji ljubi kraljicu.Dragoša je šutio i gledao dugo u pod, onda tiho primijeti:- Još ne znaš sve...- što još imam da znam?- Slušaj, djevojko. Groziš se od nečega što je tvoja sreća.Moja je sreća što me je vezala s mrtvacem?Da! Prava sreća. Ona se uzdigla i pogledala ga prosvjedujući.

252





- Kneza smjesta u tamnicu. Svežite ga na kotač dok ne iskaže gdje je djevojka. Aako se vama tu ne mili, možete otići -• izdere se mladi Ladislav na biskupa.Na otvorenim vratima pojavi se papinski legat koji je u svojoj sobi čuo kraljevuviku.- Svijetli kralju, - umiješa se legat Filip - tjerate iz svojeg dvora poslanika svetogoca, prema tome i meni ovdje nema mjesta.

- Kralj sam. Biskup se miješa u moje poslove, sprečava mi da kneza kaznim zatošto je počinio izdaju.- Ne, svijetli kralju, on nije sakrio djevojku koju tražite, a da jest, ja bih ga za topohvalio - reče Timotej. - Evo, i papinski legat zna da je knez bio čitavo vrijeme snama i veoma se zabrinuo kad mu je sestra saopćila da djevojka nije u svojojodaji-372- Svijetli kralju, - mrko će biskup Filip - ja ću odmah krenuti iz dvora da izvršimzapovijedi svetog oca. Ujedno ću mu javiti kako ste me ovdje dočekali. Sveti otacodredit će ostalo.Stroge biskupove riječi smele su Ladislava, pa zaboravi svoje odredbe, gledakneza Ivana i bučno izađe na trijem i odavle u kraljevske odaje.

Tu ga odlučno oslovi Rufa:- Svijetli kralju, papinski legat će krstiti Kumane. Čuli ste! Tajanu hoću da nađem.Neka on krsti vraga.- Ako dopustite pokrštenje, pobunit će se svi Kumani.- Imam ja dosta vojske da im odrubim tikve. Traži curu.- Ne dajte mu da nas krsti, kralju, volimo umrijeti.- Gdje je Tajana?- Ne mogu je naći.Podmukla svinjo! Amo s njome. Sakrio si je, služiš mojoj materi i njezinommilosniku.. Smaknut ću te.- Tako ću pobjeći svojim bogovima od krštenja.- Toga se bojiš više od krvnika?

- Više, svijetli kralju.Ladislav pođe k stolu gdje je smještena dugoljasta srebrna naprava. Nagne je nadsrebrni tanjur. Iz dugoljaste posude polako je sipio pijesak.- Kad iscuri posljednja mrvica pijeska - treba da si pronašao Tajanu. Ako je nenađeš, biskup će krstiti Kumane! Sad odaberi!- Svijetli kralju, učinite li kakvo zlo s djevojkom - nesreća će na nas! Vi znate da

je u nje čarobna moć.- Razumiješ li: pijesak sipi, gle, pijesak curi. Ako je pronađeš, vidjet ćeš što ćuuraditi s papinskim legatom. Ljubit ćeš mi noge! Bit će veselo. Svatovat ćemo!Svečano odjeni Tajanu i sebe!Rufa je odlučio da Tajanu žrtvuje svojem rodu i spasi ga od krštenja. Potrčihodnikom i uđe u kulu kamo je prije dva sata sklonio Tajanu.

- Kraljica se vraća! Poslala je glasnika i zapovijeda da joj djevojka dođe u susret.Recite joj neka se ne boji i neka me slijedi ako hoće da ne padne u kraljeve ruke.Recite joj da se mora svečano odjenuti i primiti nakite koje će joj dati dvoranka.Valja svečano poći u susret kraljici.Dotle mladi kralj ode papinskom legatu u sobu biskupa Timoteja. Nakloni se ipočne govoriti:- Prečasna gospodo, još nisam priviknuo kraljevanju. Evo, sam ću pratitipapinskog legata na pokrštenju Kumana.Iznenađen nenadanom promjenom, papinski legat prihvati kraljevu ispriku, abiskup Timotej reče:- Svijetli kralju, u znak pomirenja molim vas dopustite mi da pošaljem slugubudimskom biskupu - želim mu navijestiti svoj posjet.373Dobro! Goladore! Sluga gospodina biskupa smije da izađe i da se vrati.Prečasni - obrati se papinskom legatu - konji će biti spremni za put.Nasmijan i ljubazan, ostavi obojicu biskupa.

254



- Ovaj mladić je lud - reče Timotej. - čas prije grub, sada opet ponizan poputroba. Pokvarena krv.Zamišljen i blijed, uđe vojvoda Bela u sobu kneza Okićkoga.- Jeste li čuli? - upita Ivan. - što će biti od toga?- Ono što je pokojni kralj slutio i prorekao. Ćete su uz La-dislava, mi smonemoćni.

Dugo nije vojvoda odgovorio. Kao da o nečemu razmišlja. Onda se primakne kIvanu pa mu stade šaptati:- Sjećate li se one večeri kad je kralj izdahnuo? Prije večere održao je vijećanje,vas imenovao banom, a meni objavio moje vjenčanje. One večeri kralj Stjepan mi

je rekao: "Kraljević La-dislav neće biti dostojan kraljevanja" i otkrio mi nakanu damjesto Ladislava postavi za prijestolonasljednika malog Andriju. Zatim mi kraljpovjeri da je u svoje spise stavio oporuku kojom određuje da, ako umre prijenego nasljednik bude punoljetan, ja preuzimam vlast u svoje ruke.- To je bilo u oporuci?- One noći kralj mi je to objavio.- Zato ste na dan proglašenja Ladislavova vladanja tražili da se oporuka pročita?- Jest, zato, ali kraljica izjavi da oporuke nema. Očito su je spalili. Kralj me zakleo

na moju ljubav da ću izvršiti što on od mene traži: uzeti u ruke upravljanjekraljevstva i zatražiti od češkog kralja, bude li potrebno, da me brani i podupire.Kad me kraljica skinula s vojvodstva, osjetio sam da im je oporuka dopala u ruke,pa me se žele riješiti.- Sad mi je jasan uzrok vašeg zatočenja. Vojvodo, ne prijeti li vam opasnost davas ubiju?- Zašto bi me inače zatočili? Zašto čekaju? Samo stoga što nemaju odvažnosti:boje se češkog kralja. Ali i toj neodlučnosti bit će skoro kraj, otrovat će me.- Morate se skloniti, vojvodo, prije nego se kraljica vrati.- Kneže, ja moram u borbu!- Razložite mi kako zamišljate borbu s Joakimom.- Osnova je kratka: izvršiti zakletvu kojom sam se zakleo na svoju ljubav. Neću

dopustiti da prijestolje mojeg ujaka kaljaju blatom. Ovo što je danas Ladislavpočinio, početak je sramote koja će pasti po imenu naše porodice. Kad sam togledao, moja je odluka pala. Kneže, vi ste mi opetovano govorili da će vitez Sokolpomoći kneginjici i vama da pobjegnete. Onaj dan, kad vidim da je mojavjerenica u potpunoj sigurnosti, počinje moje djelo.Ne smijem li saznati već danas kako ste to naumili provesti?374Vojvoda se približi i šapne:- Idem u češku da se vratim pod zaštitom četa kralja češke i uzmem vlast ukraljevstvu.Odlučno izgovorene riječi učinile su još ozbiljniji dojam na kneza kad je pogledaovojvodino lice. U njemu se jasno vidjelo da je vojvodinoj duši čvrsta odluka već

dozrela.Obojica su ušutjeli i pažljivo poslušali sitne korake trijemom i šum haljine.Uđe Dorja.- Ozbiljni ste? Možda ste već čuli?- što? - upitaju obojica. " ;- Kraljica se vraća.- Tko ti je rekao?Tajana. Rufa joj je kazao...- Otkud on zna? Kralj je rekao papinskom legatu da polazi Kumanima napokrštenje. Ovo se ne slaže.- Sumnjaš li u što, Ivane?- Kralj sobom vodi Tajanu.- Papinski je legat u povorci. Vidjela sam ga na svoje oči, dakle, nema pogibelji zaTajanu. Kraljica je sigurno blizu.- Onda moram požuriti svoj bijeg u češku! Vratit ću se s vojskom!

255



- Kako da idete u češku kad ne možete ni koraka s dvorca? •- primijeti knez.Tako da se preodjenem u biskupova slugu pa izađem i opet se vratim u dvor.Biskup je zamolio kralja da dopusti poslati slugu k nadbiskupu. I on je dopustio.- Vojvodo, to bi bila jedina prilika da umaknete prije povratka kraljice i Joakima.Pomoći ćete mi da odavle izbavimo moju sestru. To mi je sada jedina briga,čekajte... Moćni ugarski knez Semere rođak je pokojnog kralja, on bi vas zaštitio.

Dakle, evo, kako jednostavno: u odijelu sluge bježat ćete k njemu, priopćiti mušto mu se tu događa i onda neka on dođe i pod nekom uvjerljivom izlikom zatražida se mojoj sestri dopusti da dođe k njemu u goste.- Jest, to će on učiniti - obraduje se vojvoda.- Dakle, ovako ćete spasiti moju sestru, vojvodo.- I vas.- Mene ne smijete tražiti, kraljica bi posumnjala i ne bi pristala.- Ivane, ja ne mogu bez tebe.- Uradit ćeš ono što ti odredim. Mene štiti srećonoša, biskup Timotej, papinskilegat, a ponajviše vitez Sokol. On je danas u kraljevstvu moćniji od Joakima.Samo Dorja mora biti pod sigurnim krovom, a ja ću već znati što da radim. Samoda stigne kraljica

- Idem k biskupu da mu razjasnim. Odmah ću se vratiti. Vojvoda i Dorja ostadošesami.375Kneginjice, zamjerili ste mi na mojoj odluci?- Krivo me sudite. Naprotiv, shvaćam vas.- Ipak, ne opraštate mi što vas odjednom ostavljam. Vi ste se u ovo nekolikočasova promijenili...- Da se veselim što idete?- Premila, mnogo je bilo borbe dok sam stekao snage za taj korak.- Već dugo razabiram da teške misli prolaze vašom glavom.- Da nije umro kralj Stjepan, danas bih ja bio kralj sreće u svojem dvoru, služiobih samo svojoj ljubavi, svojoj dragoj že-Tii. Ova smrt nametnula mi je dužnostna koju sam se zakleo. Zar da u ropstvu gledam kako se na prijestolje popeo

milosnik kraljice? On i Ladislav prskaju blatom naše ime i čast. I postajemsukrivac zločinstva što su ga započeli Joakim i kraljica Elizabe? ta, a nastavit će još i groznije Ladislav. Hoću da spasim kraljevstvo. Evo, to me ponukalo da seodlučim, makar mi se kida srce. Vjerujete li to, odobravate li mi?- Zašto se ispričavate, vojvodo? Ja nemam pravo da vas zaustavljam u takovelikoj zadaći koju morate provesti.- Vaš čudni mir zadaje mi boli.- Mirna sam zato što vjerujem u vaš uspjeh.- Kneginjice, vratit ću se sa četama mojeg poočima češkog kralja i pod njegovomočinskom pažnjom preuzeti vlast ovog kraljevstva u svoje ruke. A onda,kneginjice, smijem li doći pred lice svojoj sreći?- Vojvodo, kneginjica Okićka previše je neznatna da bude žena vladara.

- Kneginjice! Da sam kralj, vi biste Bili kao žena - počast! Smijem li se nadati daćete me čekati? Neizmjerno vas ljubim. Kad se vratim, hoćete li me slijediti predoltar?- Da, vojvodo - reče ona - ako vi to želite, čekat ću vas. Uzevši njezine ispruženeruke, privine ih na svoje lice u znak sreće i zalog ljubavi:- Svakog dana i svakog sata hranit ću svoje srce milom uspomenom. Hvala vam!Sad idem obdaren i ojunačen. Uto uđe Ivan i najavi:- Biskup Timotej pristaje. Požurite se k njemu da uzmemo odoru jednog odnjegovih slugu.Vojvoda požuri k biskupu. Dorja je gledala za njime.- Nisi li ga odvratila od puta u češku? - upita Ivan.- Smijem li kad on vjeruje da mu je dužnost skršiti kraljičinu i Joakimovu vlast?- Nadam se da će Joakimova glava pasti prije nego on ode pa mu ne treba ići uČešku.- On je to odlučio.

256



- A tebi je svejedno putuje li ili ne?- Zapravo nije mi bilo s voljom, ali je obrazložio da smatra svojim pravom vladatikraljevstvom. Ne mogu i ne smijem ga zadržati.376- On ne smije otići.- Zašto? Zar neće putem u češku pregaziti Joakima?

- Samo njegovu lešinu!- Ti snuješ neke druge osnove? Zašto mu to ne kažeš?- Uzalud! Samo ti možeš vojvodu zadržati. Učini to, Dorjo, u korist svih nas. Nepuštaj vjerenika da ode, to je tvoja dužnost. Ne pitaj zašto, nego slušaj svogbrata i našu domovinu.- Dobro, ali čas prije sam se s vojvodom sporazumi jela. Kako da sada govorimdrugačije?- On ide knezu Semeru, ali dok tebe ne dočeka, neće u Češku. Kad se nađeš ukneževu dvorcu, odvrati ga od nakane. Vjeruj - ostat će ako ti hoćeš.- Pravo kažeš. Kad se vidim s njime kod kneza, zatražit ću da ostane. Samo dasretno prođe pored straže.- Nadam se da hoće. Onda bi ti za koji dan bila na slobodi, a ja ću imati slobodne

ruke.U sobu je ušao čovjek u čudnom ruhu. Glava svezana crvenim rupcem sve dopodbratka. Na tom povezu sjedi duboko utisnut široki sivi klobuk. Uske hlače iširoki smeđi plašt, sličan ogrtaču, omotan mu je oko šarenasto opšivene surke.Brat, i sestra zure u lice pokriveno rupcem i klobukom.- Vojvoda! - veselo će Dorja.- Časti mi, ni ja vas ne bih u prvi čas prepoznao - primijeti Ivan. - Dakle, idemo.Vi ćete, vojvodo, ostati na trijemu, a sve ostalo udesit će biskup. Tebi je, Dorjo,slobodno da silaziš u dvorište - pazi hoće li vojvoda sretno proći.- Vojvodo, kad izađete, klonite se kapelice svetog Stjepana - upozori Dorja.- Zašto? - upita Ivan.- Ondje se zadržava vitez otimač.

- Otkud to znaš, sestro?- Tajana mi je rekla. Tomo je posjekao Henrika. Vojvodo, ne upuštajte se ni s kimu razgovor, klonite se otimača ako biste ga gdje god spazili. Obećajete li mi?- Obećajem vam. Pa i ne bi me prepoznao. Do viđenja!Dorja je sišla. Ivan je dao vojvodi upute, našto on krene prema vratimabiskupove sobe. Bila su otvorena na trijem.Pred biskupom stoji kumanski dvoranin kralja Ladislava, a biskup upozori:- Evo, vani čeka moj sluga. Kralj je odredio da pođe s porukom nadbiskupu.- Znam, rekao mi je kralj u vašoj nazočnosti.- Nego - moj momak zna samo hrvatski, morate mu davati znakove da vasrazumije - uputi ga biskup.- Bit će udovoljeno vašoj želji.

Dvoranin pođe na trijem, dade znak rukom vojvodi u odori biskupskog sluge i, nebrineći se o njemu, prijeđe trijemovima, siđe s njime u prvo, u drugo, pa u trećedvorište.377Oko velikog zdenca šetala je Dorja. Kad je prolazio vojvoda, nije se ni makla,samo opazi da joj je dobacio pogled vedar i gotovo veseo. Ona se učini da gleda uzdenac. Prošli su pokraj nje i izašli u treću utvrdu.Dorja se makne od zdenca i pođe polagano dalje, spuštene glave, samo bi katkadzirriula za dvoraninom i vojvodom. Pred vratima utvrde su stali. Dorjino srce živozakuca. Vidi ključara u modroj košulji s visećom kapom i debelim ključem opojasu. Zavučen je u malu zidnu udubinu kao kip u arkadi. Ključar se pomakne.Dorja spazi prečku kako leži na zemlji i čuje da poluga pada. Vrata se otvorila,vojvoda prolazi ispod tornja. Vrata bučno tresnu natrag, prečka se protegne od

jednog kraja do drugog, dvoranin se vraća. Dorja hoda ispod trijema spušteneglave.Pola sata nakon toga ušulja se u bratovu sobu i ovije mu ruke oko vrata.

257



:; -Sretno je prošao!-Sad se ne bojim za tebe. Spašena si!ŠUMSKI VUKNa visočini iza budimske kraljevske utvrde gustom šumom ja-ši četa od dvadesetmomaka. Tomo s Kozakom na čelu prodire kroz guštaru.- Dokle ćemo lutati ovim krajem, gospodaru?- Dok me bude volja. Tebi se nekud žuri?

- Čemu vam lijepi Lobor kad se verete tuđim šumama?- Reci da nisam vedrije volje nego tamo.- To ne mogu poreći. Da vam nije srećonoša otkrila za vas spremljena vješala,već bi mi iscurile oči, tugujući na vašem grobu.- Već su ti iscurile. Eto, ne vidiš ništa. Mi u duplje, a ono tamo pod njimaneprijatelj.- Gdje to? Ne vidim ništa.- Slijepce! Tamo, vidi, između drvlja nešto se dimi. Medvjedi ne lože vatru, bit ćeljudi. Da vidimo tko je.- Je li pametno da idemo? Vas svuda čekaju vješala.- Šumski vuk namiriš! ljude i ne predomišlja se. Nisam kuka vnij i od vuka.Približavaju se kraju šume. Tu se visočina, kao odsječena, strmogledno spušta u

planinama okruženu kotlinu. Po njoj šaton nanizani jedni do drugih u bezbroju.Između šatora dime se ognjišta.- Grad od šatora! - usklikne Tomo, gledajući sa strmine dolje. - Dobro smo mizastranili od naše pećine kad na to nismo prije naišli.378- Kakvi su to ljudi, gospodaru? Crni su i rutavi.- Mača mi, nalikuju na one rutave što su bili u kraljevskoj pratnji na Griču.Kumani! Kraljičin je to rod. Baš lijepa čeljad. I stanuju kneževski - pod šatorima.Vidi, nose zlatna i srebrna puceta, poput oraha debela.- A žene imaju suknje šarene kao lišće u jesen.Promatrali su crnoputno pleme pred kožnatim šatorima. Prema sredini dva sešatora ljeskaju obrubljena zlatnim resama. Pred njima dva momka na straži.

- Bit će im to vođa! Lijep je kao gora i mlad.Tomo i Kozak sjedoše na mokru mahovinu. Suma miriše, gusto granje spušta senad. njihovim glavama. Lišće diše posljednjim jesenskim dahom. Pokoji list padaniz Tomino lice kao usa-hla suza. Daleko iznad njih dižu se visoke planine. Najvišivrhunac pokriven je rumenim oblakom za kojim tone sunce.- Tamo, daleko, na brdima, nešto se bijeli. Da nije kakav dvorac? Baš u šumi -kao naš Lobor. Kako je sada u našem Lo-boru?- Nije me briga! Zašto opet spominješ Lobor?- Spominjem ga svakog dana. Vaša je to očevina. Nisu li ga već orobili razbojnici?- Neka! Mene više neće vidjeti! " ; ; "! Cetovođino lice okrene se kTomi:- Jao, kako to govorite?!

- Onako kako će biti. Baš mi se hoće da tu čeljad pogledam izbliza. Idem ukotlinu.- Vi ste pristali, a one cure dolje prelijepe. Da vam ne bi Kumani navijestili bitku?- Baš bi mi trebalo da se s nekim bijem. U toj će mi zemlji rđa izgristi mač.- Njih je na stotine, ne polazimo u viteškoj odori. Uzmite radije svoju pjevačkuhalju. S njom prolazite veselije.- Vitez ili pjevač prolazi svuda. Samo, vitez mora da se štiti mačem, a pjevačkiplašt štiti sam sebe.- Čekajte, gospodaru! Gledajte - čitava četa vitezova dolazi u kotlinu. Kićenagospodska povorka. Jahači s kopljima, kraljevske zastave, što je to?Sva čeljad u kotlini digla se na noge. Uskomešali se kao da bi dirnuo u mravinjak:trče, motaju se, viču i jure u susret po- , vorci što se valja dolje ispod strmine načijem vrhu sjedi Tomo sa svojim pouzdanikom.- Vidi, kraljevska povorka! - usklikne Tomo, zureći dolje.- Dvoranke su s njima - jedna, dvije, tri.

258



Tomo se sagne na rub kamena. i- Prepoznaješ li koju od žena? Vidiš li onu sa zlatnim dija-demom na glavi, smeđekose?- Crna je, crna, nije smeđa, gospodaru! Nije ona! - pomaknite se bliže -strmoglavit ćete se. Nije kneginjica, nego srećo-noša. Gledajte, velike lisvečanosti!

379r-- Imaju sa sobom biskupa. Da siđem, imali bi pjevača - kaže Tomo.Dolje u taboru Kumana vrište nerazumljivim jezikom. Mladi kralj sjedi na bijelomkonju, smije se i prima poklone Kumana.Biskup Filip čeka da mu pomognu sići. Nitko se ne brine za nj. Sva pratnja silazi skonja dok se kraljeva Četa vraća prema ulazu u kotlinu pa se ondje svrstava,očito, da brani ulaz. Mlađahni kralj je sišao pa ide k Tajani" i podboči se:"- Curo! Ne govorim tvoj jezik, ali kažem: silazi! Kod kućeLadislav krene s biskupom između šatora i zaustavi se u praznom okrugu predšatorima.Rufa vodi za njima Tajanu. Ona ne pušta s vida biskupa čija prisutnost ublažujeneprijatni dojam od onoga što se zbiva oko nje; smijeh Kumana, žmirkanje

njihovih očiju, dozivanje, dijeljenje naloga.Tajana sad opazi mladog Oldamura, kumanskog vojvodu. Na tijelu mu kožnataodora, sva išarana zlatom. Pojas od blistave kovine pune dragulja. Stoji i slušamladog kralja što zapovijeda kumanskim jezikom.Biskup šuti i čeka. Posred čistine naložili su vatru poput krijesa. Momci nose drva,hitro poskakujući. 2ene u smijehu gledaju Tajanu. Vatra plamti duž kumanskogtabora, praseta i divljač natiču se na ražanj. Čitavi nizovi zuba sve se više cere uTajanu. Kao da osjeća njihov dodir na sebi.- Svijetli kralju, kad ćemo početi s krštenjem? - upita papinski legat.- Odmah! - odgovori on i prasne u smijeh. Onda uzvikne nešto Kumanima,muškarci dotrče bliže, dok su žene ostale priređujući kraljevsku večeru.Kumani uzimaju koplja i u tren oka opkole papinskog legata. Tajani bude ledeno u

duši.Kralj Ladislav stoji pred legatom i razvagani noge, raširi usta u smijeh i poviče:- Uruku! Vi, staro magare. Krstite vi svoje mule! Naprijed! Brzo, ajde ovamo! -pokaže na Tajanu. Odmah je uhvate crne ruke, ispod nasmijanih kumanskihusana bijele se zubi...- Rufo! Baci mi je u krilo!Kraljičin dvoranin uhvati Tajanu da je digne. Ona se otima, viče dižući ruke. Svakotlina odjekne od njezina zapomaganja.- Tuliš kao krava! Neće ti nitko pomoći - smije se kralj. •- Ni tvoja kraljica, ni tvojJoakim, pa da dovedu sve svoje čete! Pokri se ili ću te svući do gola i sramotnosvezati pred svima.Dršćući, podigne Tajana ruke prema papinskom Legatu.

- Svijetli kralju, tražim vas da pustite čistu djevicu - ozbiljno će legat.- U ime vraga vašeg zapovijedam: vjenčajte me s njome.380-- Vaša je žena napuljska princeza. Vjenčani ste!- Vjenčajte me! - zapovijeda on i obuhvati Tajanu. - Bit ćeš mi žena dok mi budevolja.Ona je jača od dječaka, istrgne mu se i potrči.- Uhvatite je! - viče on.Kumani je zadrže. Ladislav potrči prema papinskom legatu i zapovijedi:- Vjenčaj me, lupežu!- Nikada! Prije ću umrijeti!- Koplja na njegova prsa! Ako se ne pokori, probodite!Sva se koplja upere na biskupove grudi.Biskup sklopi ruke i počne moliti, a Ladislav viče:

259



- Kumani! Nataknite ga na ražanj. Hoću da ga pečem za večeru svecima. Neka ioni svetkuju s nama! što stojite? Nataknite ga, kažem, živa - hoću da ga pečem!Polijte ga maslom, vrelim maslom.Kumani pograbe papinskog legata i vuku ga k ognju.Kralju! - vikne Tajana. - Nad vama lebdi krvav mač! Nesreća vam leži na prsima -krv vam probija srce...

A on se smije grohotom, pojuri k njoj, zgrabi je oko struka i privuče k sebi. Obimrukama tuče ga ona u grudi. Ne mogavši podnijeti udarce, pusti je. Ipak, dasakrije ppraz, naredi:- Napravite joj prijestolje, škrinje nosite, prijestolje hoću! Pravo kumanskosvadbeno prijestolje. Kumanke, svucite je do gola!Potrči mladi vojvoda Oldamur:Svijetli kralju, kumanske kćeri nisu djevojčure. Vaš djed, knez svih Kumana, nećevam zaboraviti ako povrijedite stid naših djevica.- Knez svih Kumana? Je li on kralj? Bezobrazniče! Pokazat ću. ti kad si se usudioprigovoriti kralju! Sad čekaj, drzniče!Pobješnjeli mladić potrči prema ognju gdje su Kumani u smijehu i zluradostisvlačili papinskog legata dok su drugi pridržavali tešku željeznu prečku da ga

svezu o nju.- Ruke k sebi! - zapovijedi on. - Obucite ga! Ovo ih ozlovolji. Ipak su spustiliprečku i nataknuli napola onesvješćenom legatu njegovu svilenu halju.- Dignite ga! Ne bojte se! Neću vas peći. Ove izdajice nisu zaslužile takvu radost.Naprijed! Vode donesite! - zapovijedi on. Donesoše u vrču vode.- Evo vam! Krstite ih! Svinje, nisu zaslužili drugo. Krstite ih, kažem vam -zapovijedi Ladislav legatu.- Svijetli kralju, vašoj se zapovijedi nećemo pokoriti - saopći Rufa.- Ti, ti ćeš meni? Krstite ga! Rufa trgne vrč i baci ga u plamen.- Ćete ovamo! - zapovijedi kralj. -" Zovi" mi moje čete! - zapovijeda svojimdvoranima. Ni oni ga ne slušaju.381Kralju! Vi niste pri svijesti - reče Oldamur. Ladislav se okrene prema mladim

Kumankama:- Ili se krstite ili - se svucite! Ovamo, čete! Kraljevska četa je dojašila.- Neka bude - reče Rufa djevojkama. - Svucite se - ali uzmite perje i plešite.Spasite naše bogove od sramote!Djevojke su nestale u šatorima. Olđamur i Rufa zaokružili su svojim prijateljimamladog kralja da ga dozovu svijesti, a to još više rasplamti njegovu divljačku ćud.- Ja sam kralj! Ja zapovijedam! Upamtit će Joakim, moja mati i svi koji su megnječili. Hoću da me slušate - ili ću vas krstiti!- Gdje je cura? aqNeka sjedne na prijestolje, a onda bit će što ja zapovijedim:posluh ili krštenje! Naprijed! Dignite kraljicu!- Kralju, vi imate napuljsku princezu - reče Oldamur. - Kažu na dvoru da jesrećonoša.

- Neka klekne i ljubi crnu zemlju. Kralj ju je odabrao za svoju milosnicu. Dvorani,ponesite-je gore. Hoću kumansku svadbu!Dvorani prihvate Tajanu i ponesu je na vrh škrinja. Po ku-jnanskom običajuposjednu je na grimizni plašt.Šest potpuno nagih djevojaka, s perjem oko pojasa, zaokružile su Tajaninoprijestolje i plešu. Skakuću, sagiblju se, opet se uspravljaju, vrteći se uokolo.Ladislav se smije smijehom duhovne nakaze Čiji je um bolestan.Navrh kumanskog svadbenog prijestolja sjedi Tajana u svečanoj haljini, urešenadijademom od dragog kamenja na crnoj kosi. Žar s ognjišta odsijeva u draguljimašto se krijese u noći kao da su zvijezde s neba pale po crnoj joj kosi. Sklopivširuke, upire oči u zvjezdano nebo i vikne:- Gospodine! Siđi, siđi, spasi me!- Sišao je, ali ne zna kako da vam pomogne.Riječi su izgovorene na hrvatskom jeziku. "Je li to obmana ili odgovor onihzvijezda gore što bešćutno trepere nad mojom nevoljom?"

260



- Tko to zbori? Duh ili čovjek? - pita Tajana, gledajući još uvijek gore.- Suđen je na vješala, a nema, nego dvadeset momaka protiv ovih stotinu.Ona ušuti. Sad joj je jasno, čula je poznati glas Tome Crnoga. Kumani opojeniorgijama zaboravljaju na Tajanu. Ona to iskoristi. Pogleda dolje i spazi iza svogprijestolja čovjeka u tamnom plastu, pjevača s kapom natikačom na glavi što mupada duboko na lice. U ruci mu lutnja.

- Srećonošo, ima li tu netko tko bi vam htio pomoći?- Možda onaj mladi vojvoda, onaj u crvenom plastu. Već je prigovarao kralju.382Pjevač se progura k mladom Oldamuru u crvenom plastu:-- Znate li latinski ili ugarski, plemeniti gospodaru? - upita Oldamura.Govorim oboje -• odvrati Kuman. - Otkud ti, pjevaču? što tražiš u Kumana?Prolazio sam i čuo viku pa navratih. Putujem u kraljevski dvor da potražimsrećonošu u pomoć svojoj bijedi, a ona, vidim je tu - i kralja - i kraljevski dvor.Srećonoša može mi podijeliti sreću, ona može sve i hoću da je molim za pomoć.Kakvu pomoć tražiš od nje? što može ona?- Sve, gospodaru plemeniti! Ublažiti boli srca i tijela, može da prosipa sreću kaonebo kišu. Imate li želju da budete bogati, slavni, čašćeni - sve možete od nje

steći.- I srce djevojke koju volim? - upita Oldamur, a crne mu oči sjevnule.- Ako vam ona pomogne, ljubit će vas svaka koju želite. Zar bi je kraljica takočastila da joj nije učinila sve što je željela? Zar bih ja dolazio iz daleka? Srećudaje ona, ali samo onom kome hoće. Ne zamjerite se njoj!- Valja steći njezinu sklonost?- Da, gospodaru, a što rade tu s njome? Kralj je hoće uzeti za milosnicu, a ona ječista djevica. Ako želite od nje kakvu uslugu, sad možete steći njezinu naklonost.Mladi kumanski vojvoda, u čijem srcu gori neuslišana ljubav, u trenutku stvori,odluku:Pjevaču, da znam njezin jezik rekao bih joj: neka učini da me ljubi kneginjaOrhida, a ja ću je izbaviti.

- Ja poznajem njezin jezik i pomoći ću vam. Do njih dopre Ladislavovo urlanje.Spazio je Tajanu što je uzalud tražila načina da siđe s visine.- Dolje s njoml Dolje! Hoću da idemo u svadbeni šator! Njegovi dvorani napustelegata, pa se uspeli gore, skinuli je sa škrinje i stavili pred kralja.- Amo, lijepa moja, da te grlim!Dah i riječ izdali su ga. Tajana ga snažno odgurne i potrči. Ne zna kamo, svudabijeli zubi, a ona ipak trči.Ladislav nagne za njom i hvata je poput derišta. Čekaj, ni kumanski bogovi nemogu ti pomoći! Olđamur ga u tom spriječi i šapne mu u uho:- Ona će poći s vama dragovoljno ako budete s njome dobri, kralju. Ne postidite

je!Tornjaj se ispred mene, ti budalo. Misliš li da si pravi inez? Prosti robe, natrag!

- Kralju! Kumanski vojvoda nije vaš robi Ne dopuštam sramotne sablazni; Odvestću vas kraljici!- Gdje su moje čete?On trgne iz pojasa trublju, pa zatrubi.383Dvorani! Držite je! Svucite je! Pokazat ću joj ja. Svucite je do gola, svežite zastup, pa onda da vidimo! Kad neće da ide sa mnom u šator, neka gledaju svi.Uruku! Sad će vidjeti svi! Oldamur i Tomo skoče pred Tajanu.- Srećonošo! Podaj ruku ovom gospodaru i obećaj da će ga ljubiti kneginjaOrhida.Obje ruke digne ona k Oldamuru vičući:- Hoću! Hoću! Ljubit će ga - mora - mora! On je bolji od svih ovdje!- Prisegla je plemeniti gospodara.- Sto brbljaš s njome? - pojuri Ladislav kao pijan, zadre prste u Tajanine haljine irazdere ih. Oldamur mu zadrži ruke:

261



- Kumani neće dopustiti da ovdje, pred njima, naočigled njihovih žena i kćeri,obešćašćujete djevicu! Nisu Kumani psi!Svi oko njega ispruže ruke u zrak da se s njime slažu. Ovaj otpor sniziLadislavovu odvažnost do kukavičluka. Ušuti i bulji u nadmoćnog mladog vojvodukoji nastavlja odlučno:- Pustite je neka uđe u šator da popravi svoje haljine i ure-<3i kosu pa da po

čestitom našem običaju sjedne s nama uz večeru i onda ide u svoj bračni šator!U mahnitanju već iznemogao Ladislav ne kaže ništa, mirno dopušta da Oldamurpovede Tajanu ispred ognja prema šatorima. Pjevač se izgubio u vrevi.Oldamur povede Tajanu do velikog kožnatog šatora i ponudi joj da uđe.Na podu sagovi, plaštevi, strelice i koplja. Za njom uđu oba muškarca iposavjetuju se. Pjevač uzme Tajanu za ruku i odu iz šatora. Tu ih čeka Rufa sosedlanim konjem. Pjevač skoči na sedlo. Oldamur podigne Tajanu. Rufa vodiuzde. Svakog časa izmili iz tmine nečija crna glava s bijelim zubima. Oldamurstoji pred šatorom i tumači svojim pouzdanicima:- Srećonoša je to - tko joj se zamjeri stiže ga nesreća. Tko joj čini dobro, tog ćeposuti cvijećem. Bit ćete svi njezini milje-nici!Oni slušaju, zjenice im se šire od čuda, straha, počitanja i propuštaju djevojku.

Kad je nestala u šumi, Oldamur se vrati k Ladislavu:- Dotjerat će se, iscrpljena je. Kralju, gladni ste i žedni. Da se okrijepimo dok onadođe! Svetkovat ćemo! - i pruži kralju vrč pun vina do vrha. Sjeli su uz vatru, izapočeli jesti i piti. Oldamur ulijeva vino u Ladislava, tako on zaboravlja Tajanu.Prolazi večera, on pije, smije se neprijatnim smijehom, bunca. Tada potpunoizgubi mogućnost rasuđivanja i legne nauznak. Kumani ga nose u šator -satrvena, razbijena, pijana.Papinskog legata su Kumani svezali i stavili pod stražom u šator.384Gore, na brdu iznad kotline, leži Tajana na mahovini i gleda zvijezde kroz gustogranje. Iz kotline dopire vika, ali samo kao žamor.Iz tmine čuje tihi razgovor Tome i Kozaka.

- Na, Kozače, spremi moju pjevačku odoru. Tko zna gdje ću je opet trebati? Dasam pošao u viteškoj odori, ne bih ništa učinio. Taj balavac pravo je živinče, kaoda mu je Joakim otac. Odužio sam se srećonoši.- Molite je da i vama pomogne do kneginjičina srca.- Udarit ću te! Treba meni njezino srce! Sto bih ja s njome? Razbojniku trebaplijena, a ne srce plemenite kneginjice. I na tebe je prešla bjesomučnost onogdolje. Bogme, nisam posrkao janjeću čorbu. No, što taj dolje radi?! Gledaj - nosega kao svinju kad su joj rinuli nož u trbuh.Gledaju dolje, u kotlinu, po kojoj plamti kriješ i ognjišta na kojima vrte prasetinu.Šatori kao crne gljive na ledini, lica ozarena u plamenu, glave Kumana punekuštravih pramenova - sve je to nalik fantastičnoj prikazi. Njihova glazbalaproizvode melodije, pune duboke žalosti i plačnog smijeha.

- Sto ćemo sa srećonošom? - upita Kozak.- Odvest ćete je u dvor i predati kneginjici.- Zato ste se odlučili spasiti srećonošu da je odvedete kneginjici? Znam ja!Zgrabit ću te i baciti dolje, baš na njihov ražanj!- Kad bi vam srce bilo kao vaše riječi!- Riječ bi krepala da je zamočim u gorčinu svoje otrovne zlobe. Tako treba dabude! Srećonošo, što će biti s vama?- Odvedite me u dvor. Kraljica je već sigurno stigla.- Kraljica? Vi ništa ne znate, srećonošo? Kralj je pobjegao, preuzeo vlast i nećeviše kraljicu pustiti u dvor.-- Tko vam to reče?- Onaj mladi vođa rekao mi je to u šatoru. Nije mu baš jako drago što mu je tajkralj dječak sjeo za vrat. I biskupa je kralj prevario.- Kraljicu neće pustiti da uđe u dvor? Onda su svi propalil Kneginjica, knez ivojvoda!

262



t- Vojvoda? Njemu baš želim da propadne u najdublju paklenu sudbinu. A što daradim s vama u svom logoru?- Kako smo daleko od Gertrudina dvorca?- Ne biste li tamo da vas gone dusi kao što vas je gonio onaj dolje?! Neću da sevraćam u onaj kraj, a i daleko je donle, pol dana.- Ići ću sama.

- Do bijesa! Ne dam se vrijeđati. Otimač Tomo je vitez, razumijete H? Kad obranidjevicu, onda je neće pustiti na cesti. Sa mnom ćete u pećinu gdje ima kamenitihutvrda. Do sutra ću već nešto smisliti. Kozače, stavi je na konja, pa naprijed!

385Ostali momci su pozaspali pokraj svojih konja. Kozak ili probudi. Povukli susvežnjeve na leđa i uzjašili.Tomo je upravljao Tajaninim konjem. Dugo u noć uspinjali su se uzbrdo dok nisustigli pred tamnu pećinu. Po tmini uđoše i tek onda zapale baklje. Konje suprivezali vani, a u dubini pećine naložili vatru, razmotali svoje svežnjeve i prionulida peku meso.Tomo je pokraj vatre ravnao ražnjevima. Tamno lice i lijepe crne oči osuo je žarplamena. Tajana promatra njegove kretnje i čini joj se da je vrlo lijep.

Kad je meso bilo pečeno, on uzme iz svežnja drvenu zdjelicu i donese Tajanipečenja i kruha. Kavalirski joj zdjelicu stavi na kamen.- Ne zamjerite što vas ne mogu bolje poslužiti. Nije kao kod kraljevskog stola, alimeso neće biti lošije.Zatim joj iz mijeha ponudi vina. Večera joj je prijala. Nakon jela Tomo odredi dau pećinu unesu gunj za djevojku.- Tu će biti za noćas vaša odaja. Ležite mirno, kao kod kuće. Momci čuvaju svojuglavu, nitko vas neće smetati. Mi ćemo biti u velikoj dvorani.Dugo je promatrala kako u širokom prostoru pećine, što ga je Tomo nazvaovelikom dvoranom, polako gasne žar, a onda izmorena usne.Drugi dan probudi je bučni razgovor i smijeh. Kako je legla odjevena., samopopravi svoju rastrganu haljinu, spremi dragulje u mošnju, popravi neočešljanu

kosu i tako izađe.- Dobro jutro! - pozdravi je Tomo. Pošteno ste se naspava-li. Evo, založite, tuvam je malo mlijeka. Dobio ga je momak jutros od pastira u planini.U mlijeko je namočila kruh i slušala pričanje Tominih momaka. Onda su izašli izpećine. Hladni jesenski zrak udari im u čelo. Oko njih visoko se izdižu gore. Doljepod njima šumoviti brežuljci. Jesenske šarene boje lišća obojile rumene i žuteplohe. Desno na šiljastom brdu bijele se tornjevi utvrđena dvora. Turobnimpogledom promatra Tajana pusti gorski kraj.- Lijep je ono dvorac - reče ona nakon kratke stanke. - Kome pripada?- Jednom knezu. Slušaj, Blaž, što su ti rekli pastiri? Kako se zove taj knez?- Zove se Se - Se...- Možda Semere? - upadne Tajana.

- Da, da, tako se zove. Znate mu ime?- Rođak je i prijatelj pokojnog kralja.- Sedlajte momci, konje! - kaže Tomo. -Mača mi, nisu vas ljudi uzalud okrstilisrećonošom! Dvorac, kule, knez/pa još prija1 telj vašeg branitelja kralja. To jesreća. Idemo!- On će me primiti - poveselila se Tajana.- A nije daleko od Budima, ni pol dana hoda od kraljevog dvora.386Tomo ostavi deset momaka u pećini, a deset uzme sa sobom. Spustili se niže,prolazili gustim šumama, brdima, dolinama i opet se uspinjali Onda se odmarali,ručali hladno meso i kruh, napili se vode iz vrela i krenuli dalje dolinom ispoddvorca. Gle samotnog jahača! - upozori Tomo Kozaka. Ide istim smjerom kao imi.Konjče mu je prokleto gegavo. Bit će da je došao s drugog kraja svijeta.Jahač polagano kasa i kreće dolinom prema Tominoj četi.

263



- Ruho mu odaje slugu - reče Tomo. - čudna odora! Kao da je iz hrvatske zemlje?Zobunac mu je naški - gle - gle! - čudi se Kozak.-- Ide k nama. Uspori konje. Možda je zalutao. Pozorno promatra Tajana čovjekakoji se očito žuri da ih dostigne, Preskočivši preko grabe, približi se momcima ipozdravi:- Dobar dan! Molim vas, zalutao sam šumama, vodi li ovaj put knezu Semereu?

- Ne znam ja što taj hoće - primijeti Kozak. -• Govori ugarski, gospodaru, viznate ugarski.Jahač krene prema Tomi, no ubrzo zaustavi konja.- što želiš - upita Tomo. Jahač promuklo opetuje pitanje.-• Da, pripada knezu, i mi idemo gore. Otkud si? Iz Budima. Sluga kneza Batorija.- Otkud ti hrvatska surka?- Od gospodara.- Onda je robio hrvatske kneževske sluge. No, možeš s mojim momcima ako tevolja. Krepak si ti i tvoj konj!Rumen oblije ono malo obraza što nije pokrila crvena marama kojom je slugasvezao glavu.- Srećonošo, pogledajte - nije li taj utekao iz hrvatskog kraja? - upozori Tomo

Tajanu.Ona približi svojeg vranca. Gleda u neznančeve oči što ih je dnevno vidjela nadvoru. Strani jahač bulji u nju čudno dugim pogledom.- Ah - vi ste?- Tko? Tko? - upita Tomo.- To je sluga nekog kneza - reče ona i bude joj tjeskobno. Poznate kneza,poznate ovog zalutalog klipana, sve vi poznate - reče Tomo i pogleda bolje

jahačevo lice.- Mača mi, vidio sam negdje te oči!Idemo, viteže - opomene Tajana - rado bih pred zapad sunca bila gore, u mrakuneće mi otvoriti vrata. Brzo!Svi su krenuli dalje, samo Tajana se poravnava na sedlu i spusti plaSt. Jahač ga

digne, ona se sagne da ga pričvrsti i šapne:- Vojvodo, ne idite s nama. Prepoznat će vas i pobiti se s vama.- I trebalo bi. Vrijeđa me!25*387wMisli da govori sa slugom. Svladajte se radi kneginjice, ona bi očajavala - i onapričvrsti plašt, napne uzde pa se nađe uz Tomu.- Sluga je to kneza ćakaja.- Sta? Rekao je - kneza Batorija! Do vraga, taj laže meni u brk! Eh, isprašit ću ga!- Bio je u Ćakaja pa ga je on predao i darovao Batoriju. Vitez, kao što ste vi, netreba da se brine za sluge. Evo, već sunce zapada. Ako ne stignemo za dana,vodit ćete me natrag. To vam ne bi bilo ugodno.

Uspinjali su se uzbrdo. Tomo se nekoliko puta obazre natrag.- Znaš, Kozače, s ovim slugom nešto nije pravo. Gdje sluga ima tako bijele rukekao on.- Briga nas što je. Ni štete ni koristi od njega!Tomo je bivao sve nemirniji. Instinkt ga neprestano vuče k jahaču čije je licevidio negdje dva puta; Sada je zamotano u maramu i pokriveno do polaklobukom. Nikako nije mogao da u odori sluge prepozna omraženog vojvodu.Opet se obazre, zaustavi konja i reče:- Hoću da lupeža pitam zašto laže i otkud mu hrvatska surka.- Viteže Tomo - upadne Tajana. - Henrikova rana već za-cjeljuje. Kažu da se većdiže iz postelje i kralj će biti sklon Hen-riku i vjenčati ga s kneginjicom? Sto dačinim?- Neka je brani njezin vojvoda!- Njemu nije dopušteno da izađe iz svoje odaje. Jadna kne-ginjica me molila davam kažem što Joakim kani s vama. Niste zahvalni kad ste grubi prema Dorji.

264



Djevojka je postigla svoju svrhu. Tomo se zamislio i potjerao konja, ne marećiviše ni za koga.Uspeli se na brdo. Pred vratima utvrde kneževskog dvorca Tajana zatraži ulaz ugrad. Dugo su čekali dok je stražar s kule obavijestio gospodara o Tajaninojporuci. Sam knez došao je na kulu i prepoznao srećonošu. Onda odredi da jojotvore vrata. Tomo je ostao daleko.

- Sreća vam je poslužila, viteže - dovikne mu Tajana - Dovijeka ću pamtiti vašudobrotul Uzvratit ću vara što ste učinili za mene.On se udalji sa svojim momcima, ali opazi da je mladi sluga sišao s konja i staoiza Tajane. Gradska se vrata otvore, a Tajana uđe.-- Ovaj ne može ući - prosvjeduje ključar i odgurne vojvodu.- To je vojvoda! - vikne Tajana ključaru. - Kraljev nećak, rođak tvoga gospodara.Pusti ga! Knežel Ovo je vojvoda Belal -• vikne Tajana prema kuli.Knez odmah odredi da ga puste.- Vojvoda! - usklikne Tomo i trgne konja. Kozak zgrabi To-mine uzde i žestoko ihpovuče.383- Gospodaru! Hoćete li da nas knez najuri sa svojom četom i sramotno zarobi?

Bjesno rine Tomo Kozaka da je pao s konja. Gradska se vrata zatvorila. Tomoostane blijed, dršćući i psujući.Tako mi je srećonoša zahvalila za moje dobro! Uh! Gnjila mi pamet! Sto sam touradio? Tu ini je bio pred nosom, a ja ga nisam sasjekao na komadiće!- Pobjegao je iz dvora, umjesto da sjedi uz kneginjicu - reče Kozak pošto se digaosa zemlje. - Zar ćete ga zbog toga sasjeći?Tomo pogleda u zakrvavljeno čelo svojeg četovođe pa udari konja i jurne nizbrdo.Zaustavi se tek na podnožju i dočeka ostale. Tomo pogleda Kozaka.- Isperi čelo tamo na potoku. Vidiš kako me je prevarila ova cura! Nije vrijedila nikapi tvoje krvi. Kad me uhvati bijes, ne diraj me! Idi, operi se, neću da te gledamkrvava..,Govorio je mirno kao da kori sama sebe.

- Sad je vojvoda daleko od kneginjice. To vam mora biti drago! - reče mu Kozak.Gore u dvoru sakupila se kneževska obitelj da vidi čudo od djevojke koja je uviteškim igrama na Griču, dodirom koplja stekla vitezu Sokolu pobjedu nadnajvećim vitezom Ugarske. Vojvoda je u dnu dvorane povjerljivo razgovarao sastarim knezom.Dvoranka uvede Tajanu. Njezinu su haljinu zamijenili s odijelom jedne dvoranke.Poklonila se gospođama, starom i mladom knezu, a zatim vojvodi. Čim je ušla,prekinu gospoda razgovor, a vojvoda je zapita:- Djevojko, razjasni mi što je to bilo. Kako si dospjela Ic tome razbojniku? Zarnisi pošla u susret kraljici?Tajana odluči da i ovdje zadrži tajnu da zna latinski jezik kojim su svi govorili pase na sve primjedbe ushićenja, kojim su obasuli njezinu pojavu, učinila kao da ih

ne razumije. Na hrvatskom jeziku stade vojvodi pripovijedati kako ju je Rufapoveo u susret kraljici, a doveli je Kumanima, što se tamo događalo i kako ju jeTomo, uz pomoć Oldamura, odanle odveo. Kneginje i stari knez okupili su se okovojvode koji je tumačio što je Tajana saopćila. Snebivali su se, ogorčavali.Vojvodo! Pozvat ću svoje goste da čuju i oni.Imate goste, kneže?Da. Moja se starija kći vjeriFa pa su gosti još u dvorcu. Svi su moji, prijatelji ipristaše pokojnog kralja. Ladislav je nanio nečuvenu sramotu papinskom legatu.Mi smo dužni da legatu iz-vojštimo zadovoljštinu. Svaki knez, moj gost, ima svojusvečanu pratnju. Poći ćemo na Kumanski tabor da oslobodimo legata. Dođite dato priopćimo mojim prijateljima.- Kneginjo, mila rođakinjo - priđe vojvoda staroj kneginji - budite dobri srećonoši.389Svanulo je jutro. Debela kiša padala je iz jesenskih oblaka. Kneževske čete,na čelu im knezovi, našle su se na cesti pred ulazom u kumansku kotlinu, sa svih

265



strana zatvorenu brdima. Ćete stoje. Četiri kneževska izaslanika ulaze Kumanima.Kraljevska im četa zakrči put.Glasnici smo ugarskih knezova kralju - navijeste oni i budu propušteni.Vojvoda Oldamur dočeka izaslanika pred svojim šatorom: Tko vas šalje?- Knezovi Semere, Batori i njihovi drugovi. Imamo poruku za kralja.- Gdje je kralj? - upita Oldamur Rufu.

- Spava. Još je pijan od jučer.- što želite od kralja? Ja sam, umjesto njega - oslovi glasnike Oldamur.- Knezovi isporučuju svijetlom kralju pozdrav i svoje poklonstvo pa traže da imizruči papinskog legata koji je ovdje sramotno zarobljen.- Recite knezovima da kralj spava, a kad se probudi, pla-nut će gnjevom nasvakoga tko bi zatražio legata. Neće ga izručiti ni kraljici.- Onda ga predajte vi, vojvodo. Kralj je dijete, a vi ste razuman vojskovođa.- I baš zato vam neću izručiti legata koji je došao da popljuje naše bogove. Svićemo mi dići koplja da branimo svoje bogove.U ime kraljice tražimo papinskog legata.- Kraljica je Kumanka, ona nam je poručila da nikad neće dopustiti da nas vode"pod vodu" i obeščašćuju naše bogove. To je odgovor, umjesto kralja!

Glasnici krenu natrag knezovima.Jedan vojnik iz kraljevske čete dojuri i saopći Oldamuru:- Knezovi su došli s velikom četom. Naoružani su do zuba.- Budite na oprezu. Pokušaju li ući, navalite. Gdje je kralj? - zapita vojvodadvoranina koji je dolazio iz šatora.- Ne znam. Noću se probudio i stao se uvlačiti u šatore naših djevojaka. Kumanisu ga odnijeli nekamo straga.- Odvedite odmah papinskog legata u brda, Onda uzme rog pa zatrubi. Svakotlina oživi. Ispod šatora izlaze čete muškaraca, o pojasima im lukovi i tobolci sastrijelama, a u ruci koplja.Na ulazu u kotlinu čuje se kreševo.- Navalili su! - viču crnoputi ljudi.

- U čast naših bogova! - viče Oldamur. - Za naše bogove. Kumani! U brda!Kumani jure prema brdima. Poput vjeverica uspinju se, plaze grmljem, veru postablima i sakrivaju se. Koplja padaju u travu.390Razvija se nejednaka bitka. Uto konj kneza Semerea najuri na jedan šator iprevali ga. Ispod njega na blazini sjedi mladić i još pospanim očima žmiri okosebe.Kralju! - usklikne Semere.Upozoreni tim poklikom, ostali se knezovi približe i opkole mladića što je odjevenu svoj plašt prospavao pijanu noć.- Što hoćete? Tko vam je dopustio da dođete ovamo?- Naši mačevi, kralju! Izručite nam papinskog legata koji je ovdje grubo

osramoćen.- Nesretnici! - uzviče se Ladislav, a jezik mu se još zapliće i, uzdižući se na noge,tetura omamljen kao udareno pile. - Vi ćete meni zapovijedati? Ja, ja sam kralj!Ne dam legata. Dajte mu konja - reče Semere.Jedan momak siđe, dovede svojeg konja i pomogne kralju da uzjaši. KnezSemere trgne uzde njegovu konju i povede ga prema ulazu iz Kotline.- Kamo me vodite, vi svinje?!Ne brinući se za njegovo ponašanje, oni ga opkole. Sporazumiju se i brzo ganekud odvode.Kad su izašli iz kotline, navijeste mu knezovi:Kralju, naš ste zarobljenik!-- Drski psi! Na koljena pred svojim kraljem!- Kralju, vašim se riječima ne služe kraljevi prema knezovima.- Pokazat ću ja vama, naduta čeljadi!- Trubite uzmak!

266



I dadoše znak za uzmak. Momci se dali u bijeg iz kotline. Dotle su već knezovipoveli kralja u šumu pa se uspinjali uzbrdo.U KRALJEVSKOM DVORU

•- čvrsto veži, čvrsto - ruka mi visi.- Kneže Henriče, još vam rana nije zacijelila.- Izrezat ću ti jezik. Urekao si me!

- Ozdravila je ruka, ozdravilo je rame, eto, doskora možete vitlati mačem. Visiječete neprijatelja. Zdravi ste - brblja kraljevski liječnik i astrolog Agora. a suhemu ruke i blijede usne jednako dršću pod mračnim pogledom kneza HenrikaGisinga.- Svršio sam, kneževska milosti, svezao sam, ni kralju ne bih bolje.Pomalo se Henrik diže. Bjeloputo lice još je bjelije od bije-doće. Plava mu je kosakuštrava.- Moju svečanu odoru. Brzo: mač, plaštl Hitro!Sluge trče, jure, spotiču se, drhtavim rukama odijevaju ga.391Nekoliko Henrikovih momaka stoji postrance, oboružani su kopljima imačevima.- Kamo se to spremate ovako ranjeni?

- Odmah ću varn odgovoriti. Eto, uređen sam.- Samo rana još nije u redu, kneže.- Nije? Da vidite kako hvatam mač! No, dođite hitro. Momci za mnom!Ipak nije mogao da korača tako hitro kako je želio. Trijemo-vima su obišli palaču izaustavili se pred jednim vratima. Henrik ih gurne i prijeđe prag sobe biskupaTimoteja. S njim sjede u sobi Ivan i Dorja.- Sreća mi je poslužila što vas nalazim, kneginjice, uz biskupa - reče Henrik, azlobni smijeh nakrivi mu blijede usne. - Dižite se, kneginjice! Biskupe, dvoraninsvijetlog kralja zapovijeda vam da me ovdje, na tom mjestu, vjenčate skneginjicom Okićkom.- Kneže, vi ste bolesni - biskup se blaga pogleda približi k tujemu. - Znoj vasoblijeva, idite u postelju!

- Pope, vjenčaj me ili ćeš krepati!- Zovite "liječnika, on bunca - obrati se biskup dvoraninu. "; - Zovite kraljevskogkapelana - zapovijedi Henrik svom sluzi i ovaj istrči iz sobe.Ivan Okićki približi se Henriku:- Kneže, vi se ne možete braniti, i samo to vas štiti od mojeg mača. Zato vas uime moje sestre pozivam da napustite sobu.- Kad budemo vjenčani!- Nikad to neću dopustiti.- Kneže - uzme riječ Dorja - ne mučite se uzalud. Ne možete me prisiliti daizrečem riječi bez kojih me nitko ne može svezati uz vas.- Užežite željezo! Govorit će što ja hoću!- Bulaznite, kneže - opet će biskup.

- Šuti, pope, s tobom ću obračunati kad se prvi put sretnemo zdrave ruke - iporavna povez, a rana zakrvari.- Idi, užari kliješta, izvući ću joj riječi koje trebam - zapovijeda Henrik.I drugi sluga istrči napolje.- Dakle, vi hoćete silom da oženite ljubavnicu viteza otimača? - osovi se Dorja ipođe mu korak bliže.- Oženit ću je! Da, oženiti, kneginjice, i osuditi-vas na pokoru koju ste zaslužili.Pokazat ću vam da meni ne može uteći zakonita žena. a kamoli ljubavnica. Oženitću vas, svezati za rep mojem vrancu i poslati vašem ljubavniku. Ženi svojoj sudimuž kako hoće! Je li vam dosta? Eto, sad znate, zato hoću da vas vjenčam, sad,ovog časa!- Zaboravljate, kneže, da sam ja na svijetu - zagrmi Ivan Henrik zdravom rukomtrgne mač.

267



- Ne srljajte u smrt, kneže - opominje ga Ivan. - Molim vas, stavite mač u tok, sranjenim nije se časno tući, ali dotakne-te li se moje sestre, prvim ću vasudarcem smlaviti.392U sobu utrči sluga.- Gdje je kapelan? - viče Henrik.

- Kneževsko gospodstvo, kapelan neće doći. Kumani su ga zatvorili u tamnicu.Njima je kralj predao svu vlast. Kumani su gospodari.- Ako su oni gospodari, složit ću se s njima. To bih savjetovao i vama, Gjula.Dođite, idemo pozdraviti kumanskog peharnika da mu budem brat i saveznik. Iopet će Henrik zapovijedati! Kneginjice, dajem vam toliko vremena da se svečanoodjenete. Kumo-vat će vam Kumani na svatovima. O najljepšeg kumanskogvranca svezat ću vaše kose i pozvati Tomu na svadbu na konjskom repu!- Kneže Henriče, ne zaboravite da je Ivan Okićki čitav, a vi niste, da je on živ, iostat će, a vi ne! - zaprijeti Ivan.- Ne zaboravljajte da će se prije nego padne mrak na tom, dvoru" izvršiti svemoje zapovijedi. Momci, za mnom!I oslonivši se na Joakimova dvoranina, on ostavi sobu.

- Vojvoda je sretno utekao - primijeti Dorja.- Još uvijek nisu opazili da vojvoda nije na dvoru.Ivan priđe k prozoru i pogleda dolje.Iz prednje utvrde trči nekoliko Kumana, dozivlju nekog s trijema. Crnoputi vojnicisakupljaju se, mašu rukama. Onda se pojavi kumanski zapovjednik straže, neštoim reče i svi se oni spuste u vežu prednje utvrde. Iz zgrade kraljevskih četa izlazevojnici, nose lukove, strelice, jure u prednju utvrdu. Kraljičini dvorani izlazezbunjeni. Novi kumanski dostojanstvenici dvora prolaze istim putem.- Nešto se opet događa novo - upozori Ivan, tiho svraćajući pozornost biskupu iDorji.S trijema se čuje trka, glasni govor i zveket oružja.Ivan otvori vrata. Vani stoje zablenute kraljevske sluge. Trojica su. Strah im

izbija s lica i držanja.- Kakva je to strka? - upita ih Ivan.- Kraljica sa svojim četama stoji pred utvrdom. Kumani će je otjerati strijelama!- Ne može biti!- Kralj je naredio zapovjedniku straže, kumanskom knezu, da to učini. Grozno jeto! Koga da slušamo? I nas zovu u boj protiv kraljice.- Vi nećete poći!- Ako ne poslušamo, ubit će nas Kumani, a što će kraljica ako prodre u dvor?- Kraljici će doći u pomoć svi knezovi kraljevstva i, kad uđe u dvor, odrubit ćeglave svim izdajicama! Očajnička neodlučnost obuzme trojicu slugu.- Kojim vratima običava kraljica izlaziti i ulaziti u dvor? - pita Ivan. i- Dunavskim vratima.

Ivan se vrati k biskupu.393Dorjo, i vi, biskupe, slijedite me! Trenuci nam donose pro-\ past. Trijem jeprazan. Za mnom! ;Gotovo su trčali za njime. S trijema krenu tamnim uzanim hodnikom. Ivan otvoridrvena vrata i svi troje uđu u kulu mudrosti. Nisu našli nikoga.- Kraljevski liječnici i mudraci zavukli se u svoje konačiš-te i ne brinu se za posao.To bolje po nas. Samo hitro!Ivan je pogledao iza svih vrata pa onda naišao na stube što vode na astrološkikrov. Uspeli su se gore. Tu" je stavio na oči ruke i gleda dolje. Ledinu ispodutvrđenog zida na Dunavu pokrile su čete. Plamte im šljemovi na suncu.- Ostanite tu dok se ne vratim. Ovdje vas Henrik i Klimani neće tražiti.- Kamo ideš, brate? - upita Dorja.- Sjedni da te ne spaze sa stražarskih tornjeva. Kao da si mrtva. I vi, biskupe!; I ostavi ih. Siđe istim putem kojim se uspeo. Biskup i Dorja sjeli su naterasu ravnog krova kule što se dizala usred dvorske palače i gledaju duboko

268



dolje gdje se razabiru sva tri kraljevska dvorišta puna ljudi. Iza treće utvrde, nalikzvijezdi, duboke su jame pune vode.Onkraj velike obrambene kule prema Dunavu stoje kraljičine čete. Koplja piljeuvis. Zaglušno trubljenje četa oglašuje da oni vani traže ulaz u dvor. Izakraljevskih utvrda sve dulji biva zvuk trublja.Biskup zuri kroz zubatu ogradu, a Dorju smućuje briga kamo je pošao brat.

Biskup je upozori:; - Gledajte tamo na utvrdni zid, na galeriju iza zubatog zidnog ruba, izmeđušiljatog i okruglog obrambenog tornja.- Vidim. - Kumanci su polegli u zasjedu.- Čime da kraljica navali na dvor? Nema bojnih oprema. Trebalo bi bojevnihtornjeva pa letećih vatri. Dok kraljica od knezova u brdima skupi bojnu opremu,proći će dani, a dotle smo mi plijen kumanskih čopora i Henrika. Njega se višebojim - zbog vas, kneginjice!"- Biskupe, tko zna što me čeka? S ove kule silazi se ravno u grob.- U pakao, draga kneginjice!i - Pakao? Tu je pakao, na ovome svijetu, ovdje su đavoli, tu su muke. Opetsu ih survali! Gledajte, biskupe. Trube kraljičine ćete! čujete? Viču dolje pred

utvrdom. Vitlaju koplja, što li?- Na utvrdi stoji kumanski zapovjednik. Bit će da nešto govori kraljici.- Strijela! Pogodila ga strijela. Pao je s utvrde izdajnički Kuman. Da može kraljicaunići, bilo bi nam bolje, biskupe.- Sve žešće pozdravljaju kraljicu strijelama! U kraljevo ime to čine! Sin gađamajku. U kakvo divljačko doba živimo! Nikakvo394čudo! Pokojni kralj navalio je na oca Belu, njegov otac, djed Ladi-slavov, opet nasvojeg brata. Za vlast ubija otac sina, sin majku. To je ljubav čovjekova u našemvijeku!- Nikad neće biti bolje! Razbojnička krv prelazi s koljena na koljeno. Oh, prokletbio onaj crni inkvizitor! On me je stavio na lomaču usred kraljevskog grada. Da

nije bilo njega ne bismo ni brat ni ja bili ovdje.- Ne vidite ništa, kneginjice! Tamo, gledajte, nama slijeva, po gradskom zidu trčineki Kuman...Ispod zubata ruba po uzanoj galeriji žuri se muškarac. S krova kule mudrostirazabire se samo kumanski plašt i tamni šljem na glavi čovjeka što trči po uzanojgaleriji zidina.- Ide prema dunavskim gradskim vratima.- Sprema nekakvu zasjedu? Protiv kraljice? Kuman je pole-gao na platno,gledajte.- Puža, dakle se skriva, neće da ga opaze! Tu će nešto biti - ili - ili...Uz željezna vrata trže Kuman mač, desnicom siječe, ljevicom pokušava okrenutiključ, ali ne popušta, onda ostavi ključ i naleti na Kumane.

- Udrite, tko je vjeran kraljici! - bodri njegov glas ispod mreže pa otisne Kumane iskoči natrag, uzme mač i ljevicom vitla pred sobom. Desnica mu snažno okreneključem.- Uruku! Izdaja! - urliču Kumani. Straga zaštićuju ga vrata, sa strane izbočenezidine. U trenutku kad se navala zbunila on desnicom odrine vrata i vikne:- Tko je vjeran kraljici - u dvor!Taj poklik i otvorena vrata ohrabre kraljičine sluge i dvorane unutar zidina.Nagrnu k otvorenim vratima.Izvana već jure kraljičine čete i upadaju u prvo dvorište po kojem padaju ranjeniKumani.Onda ulazi kraljica. Zaustavi se, gledajući čovjeka s mrežom, na kumanskomplastu.- Ti si otvorio vrata! Skini, zaklop s lica, Kumane! Strgnuo ga je. Kraljica ugledalijepo oštro muževno lice.- Knez Okićki! Vi?

269



- Ja, uzvišena kraljice.- Otvorili ste mi vrata? Kako?- Pod kumanskim plaštem. ; ,- Dakle, Kumani su izdajice?- Slušali su kraljevu zapovijed. wfe Ovi ranjeni su vas spriječavali?- Da, svijetla kraljice, morao sam ih oboriti.

- Vi ste to učinili, kneže? Vi?! - čudi se ona.- Sreća me je obdarila velikom čašću da mogu poslužiti "vx>t joj kraljici.- Hvala, kneže! Neću vam to zaboraviti. •395Joakim koji je slijedio kraljicu gleda kneza s izražajem iznenađenja. Kraljičinapratnja ulazi. Svi kreću u dvor. Kumani se bacaju na koljena, drugi se sakrivaju,zapovjednici Kumana drš-ću. Ulaz u kraljevski dvor širi strah i trepet...Ivan je pošao zadnji. Popeo se na astrološki krov i našao biskupa Timoteja sDorjom.- Ivane! U kumanskom plastu? Ti si bio onaj što je otvorio kraljici vrata?- Nikam nikad slutio da ću ja trgnuti mač za - kraljicu.- I da ću ja strepiti, hoće li sreća na njezinu stranu.čim je ušla u svoje odaje, kraljica Elizabeta dala je pozvati sve dvorane u veliku

dvoranu. Još u putnom odijelu, okružena svojom četom, Joakimom i ostalimdostojanstvenicima koji su se vratili s njome, sjela je na prijestolje da takopokaže neumoljivost svojeg suda.- Zovite mi kralja! - zapovijedi ona Gjuli.-- Kralj je otišao s velikom pratnjom.- On nije u dvoru? A ipak su izvršili njegove zapovijedi protiv mene? Gdje jeRufa?- Kralj ga je poveo sa sobom i postavio na čast tovarnika - odgovori Gjula.U gnjevu kraljica svakog časa biva crvena pa opet blijeda i šiba očima. Svi strepei čekaju.- Klimani! Vi ste me izdali! - razjareno će ona, gledajući krivce. - Jao vama,izdajice!

- Kralj nam je zaprijetio smaknućem, svijetla kraljice - branio se glavnizapovjednik.- Tko je vjeran kraljici, dat će se za nju tri puta smaknuti. U tamnicu s njima! Sviće izgubiti glave. Svi!Oni padoše na zemlju, moleći milost, ali ona zapovijedi:- U tamnicu ih bacite! Kad sve ispitam, sudit ću im kako su zaslužili. Nevjernirode! čim ja odmaknem, izdajete me. Zato sam vas obasula častima?! Gnjusnačeljad! Napolje!Sluge i vojnici odoše, moleći za milost, a njihove vođe stišću zube i kunu.Zatim je Elizabeta saslušala Gjulu koji je ispričao sve što je učinio kralj u dvoru,kako je otputovao, a njemu je rekao da odlazi kraljici u susret.Ona je svaki čas upadala s pitanjima. Kad su spomenuli Ta-janu, podigne se i

pogleda Joakima kao obezumljena.- Srećonošu je odveo? Jao nama! Sad smo izgubljeni. Joakim se zarumenio, žilemu na čelu iskočile, stiskao je pesnice i tiho psovao.- Dakle, nitko ne zna kamo je otišao kralj?- Nitko odgovori Gjula.- Kumani znaju gdje je - upozori Joakim.396-- Stavite ih na muke, odmah. Tovarniče, odreditelKrivcima je prolazila strava od kraljičina gnjeva.Ona je sišla s prijestolja, vratila se u svoje odaje, preodjenu-la, uredila i osvanula u blagovaonici gdje su je čekali biskup Ti-motej, Ivan, Dorja i dvorani.- Biskupe, pred svima vas molim za oproštenje. Kralj je grubo postupao s vama.

270



- Zaboravio sam na to - reče on - i sretan sam da ste mogli ući u dvor. Još samsretniji da je to bilo hrabro djelo mojeg štićenika kneza Okićkog - i on zadovoljnopogleda kraljicu.Joakim se mrštio, ali kraljica, ne brineći se za to, zovne Ivana:- Dođite bliže. Uistinu, vi ste me iznenadili, kneže. Vaša vjernost ganula me je.Kako da vas nagradim?

- Prava vjernost ne traži nagrade, svijetla kraljice.- Pravo veli knez - upadne biskup. - On je to učinio na pobudu svog vjernog srca inaći će odziva u milosti svijetle kraljice.- Vaša vjernost, uistinu, se ne da nagraditi, kneže. Ipak, krivci su kažnjeni iosloboditelj treba da primi barem mali znak moje milosti.- Svijetla kraljice, ne tražim ništa za sebe. Neću ponoviti svoju molbu da meotpustite u domovinu jer vidim - tu sam potreban .dok to želi svijetla kraljica.Jednu jedinu milost molim za svoju sestru.- Izrecite. Ispunit ću je.- Svijetla kraljice, oprostite je braka s Henrikom Gisingom.- Zar je on živ? - začudi se kraljica. - Rekli.su mi da neće preboljeti?Henrik je upravo polako ulazio u dvoranu i, čuvši kraljičine riječi, ubaci:

- Živ je! Na nesreću svih koji mu žele smrt.- Kneže, zaboravili ste pozdraviti svoju kraljicu.- Neka mi svijetla kraljica oprosti, još sam bolestan, pogriješio sam.Ne pogledavši ga više, okrene se k Ivanu.- Kneže Okićki, vašu sestru ne može nikada nitko prisiliti da se uda za knezaHenrika. Zabranjujem mu da joj o tome samo Sto i spomene.Henrik se osovi i zabije pogled u Joakima:- Meni su tovarnik i svijetla kraljica obećali i zadali riječ.- Napustite dvoranu. Mojim se zapovijedima ima pokoriti Svatko, pa i vi.Kneginjica neće poći za vas. Ne dopuštam o tome Više ni riječi. Napolje!Drski knez izmijeni pogled s Joakimom. On mu dade znak da posluša. Postiđen,izlazi Henrik iz dvorane, a pogled mu prisiže na osvetu.

397Za večerom lebdio je nad svima oblak kraljičina neraspoloženja, šuteći, držala je tankim bijelim prstima ljevice batak purana, a nožem u desnici rezala i bijelimzubima zagrizala u meso. Dvoranima se činilo da grize njihovu sudbinu. Tada seOrhida potuži na neuljudnost i nečovječni postupak Ladislava prema svojoj ženiIzabeli.- Sutra valja poslati po nju na Margaretski otok - odredi kraljica. - Samostan jemora izručiti vama, Joakime. Ako dozna napuljski kralj što je Ladislav učinio snjegovom kćerkom, eto neprilika. Zar nije bilo nikoga tko bi Ladislava mogaoopomenuti?Gjula odgovori brzo:- Učinio sam to, svijetla kraljice, ali se okosio na mene, a vojvoda je šutio kao dane pripada kraljevskoj obitelji.

- Vojvoda? Gdje je vojvoda? Nije ga bilo ni blizu da me pozdravi? - zapita kraljicai pogleda vojvodin prazan stolac.- Danas je treći dan što ne dolazi k stolu - saopći Gjula.- Pozovite ga - zapovijedi kraljica.Dvoranin se požuri da izvrši kraljičinu zapovijed i vrati se s izvještajem:- Svijetla kraljice, vojvode nema u njegovoj odaji.- Kako nema? Gdje je? Potražite ga! - povišenim će glasom kraljica.- Svijetla kraljice, sluge kažu da nisu vojvodu vidjele od onog časa kad je kraljostavio dvor s velikom pratnjom.- Niste ga vidjeli odonda? A vi? Kako ste nadzirali dvor? Zašto niste ništa poduzelikad nije dolazio u blagovaonicu?- Bili smo zarobljeni pa se nitko nije smio maknuti. Ni pre-časni papinski poslanik.- Kneginjice, vi ste sigurno vidjeli vojvodu?- Od onog dana kad nam je kralj zapovijedio da se svi moramo povući u svojeodaje - nisam ga vidjela.

271



Ova vijest razljuti Elizabetu i ona ustane, oprosti se s biskupom i ostaviblagovaonicu. Biskup, Dorja i njezin brat sjeli su vrlo zadovoljni u biskupovojodaji.NAOPAKA SREĆAKiša sipi po visokom prozoru kraljičine odaje. Elizabeta mrka i zlovoljna. Kad seodjenula, ostavi svoju ložnicu i uđe u drugu odaju. Tu je čeka Joakim.

- Kakva sam jučer legla, takva sam ustala. Nisam mogla us-nuti. Strahota je to!Kralj pobjegao s dvora, vojvoda utekao, a srećonoša? Tko zna što je s njom? Dabarem imam nju. Sva se grozim od pomisli da će nas prokleti.398Dugo su raspravljali o neprilikama što ih je zadao Ladislav- Svijetla kraljice, pred gradskim vratima stoji glasnik kneza Semerea, sam knezBatori, i nosi glas o kralju. Tako su isporučili.- O kralju? - zaprepasti se Joakim. -• To je spletka. Neka dođu samo dvojica.Pratnja ne smije u dvor.- Brzo neka dođu - odredi kraljica. - Uvedite glasnike ova-jno. Odmah!Nestrpljivo čekaju Joakim i kraljica dolazak glasnika. Napokon uvedoše prosjedogkneza Batorija i njegova pratioca. Elizabeta je zabrinuto promatrala njihova

ozbiljna lica.- Kakve nam nosite glasove? Gdje je kralj? U zarobljeništvu ugarskih knezova.- Još nikad nije čuo svijet da su podanici zarobili svojćg kralja? - oštro će kraljicaglasom koji je prijetio..- Još nikad nije čuo svijet da bi kralj počinio ono u čemu smo zatekli kraljaLadislava. Svijetla kraljice, on je papinskog legata predao Kumanima da ga muče.Da na sreću tamo nije bila djevojka koja je zaokupila kraljeve želje, kralj bi daopapinskog legata ispeći živa.Uto je ušao u dvoranu Rufa. Elizabetine oči saspu po njemu plamen.- Svijetla kraljice - pokunjeno će Kuman - kralj je poveo papinskog legataKumanima. Da ga nisam poslušao i pratio, papinski legat bio bi mrtav, asrećonoša obeščašćena.

Batori kimne glavom, Joakim zaškripi zubima, dok je Rufa ispripovijedao do krajašto se zbivalo. Potpuno je opravdao sebe i izašao kao spasitelj papinskog legata iTajane.- Tko ti je rekao gdje sam ja? - upita kraljica.- Kralj je pri vinu govorio da vas neće pustiti u dvor, a ja, eto, dođoh da kraljicutražim pod utvrdom. Tu mi rekoše da je svijetla kraljica već u dvoru.- Joakime, idite, dovedite kralja iz zarobljeništva.- Kad bude legat na slobodi, mi ćemo predati kralja - reče Batori. - Svijetlakraljice, to se mora tako učiniti zbog svetog oca. Legat mora primitizadovoljštinu.- Legafc će primiti zadovoljštinu. Evo, sam tovarnik Joakim odlazi s pratnjom daga izbavi.

- Gdje je srećonoša? - upita Elizabeta Rufu.- Djevojka je u kneza Semerea- reče Batori - vrlo joj je dobro, pa se knezovi nekane rastati sa srećonošom.- Kneže - ustane Elizabeta i priđe mu, - u prvi sam čas posumnjala u istinitostvaših riječi. Teško je bilo vjerovati da bi ovaj dječak počinio tolike strahote.Isporučite knezu Semereu da mi odmah pošalje srećonošu.- Svijetla kraljice, jesenski su dani dugi, mlade kneginje padaju pred vama nakoljena i mole, ako im ne želite ostaviti srećonošu, da biste im udijelili milost i uzamjenu otpustili im na koju sedmicu kneginjicu Okićku.399Ova je ponuda uzbudila Joakima:- Kneže! To zvuči kao neka ratna izmjena. Kraljica ima pra" vo na srećonošu.- Knez ju je primio na dvor i zaštitio. Pravo izbavitelja u ovom kraljevstvu još nijeutrnulo! Vi znate, Joakime, stare običaje. Kraljevi se moraju pokoriti da izbaviteljuprepuste djevicu.Joakim porumeni, a kraljica bude još rumenija.

272



- Kneže - upita Joakim - zbog čega vam je kneginjica tako dragocjena da jesmatrate bojnom ucjenom?Nema bojne ucjene. Kneginjica i srećonoša bile su vrlo omiljene kod kneginja jošza života svijetlog kralja kad su dolazile na kraljevski dvor. Pa su zabile sebi uglavu da će imati jednu ili drugu u svojem pustom dvorcu.- Kneže, pričekajte u narednoj odaji da se sporazumim s to-varnikom - odluči

Elizabeta.Ostala je s Joakimom. Njihova lica naliče tamnim oblacima u kojima blistajumunje.- Ti si se upleo kad si vidio da ću pristati na zamjenu s kne-ginjicom?Sestru i saveznicu mojih zakletih neprijatelja hoćeš da sa-Iješ knezu Semereu?Da mu nosi Ivanovu sumnju jer me je našao pred zaključanim vratima pokojnika?- Pamet ti se muti. Knez Ivan okanio se sumnje i dokazao je svoju vjernost.- Tebi! Ulaskao se tebi! A meni radi o glavi. Ova zamjena prozirno je smišljenaspletka protiv mene. Knez te je ganuo svojom lukavom vjernošću.- Kakva lukava vjernost? Nije li on otvorio vrata meni kao i tebi?- A svojeg saveznika vojvodu prokrijumčario iz dvora! Ne vidiš li u tome skovanuurotu, slijepa ženo?

- Sljepoća tvoja je krijepost! Na oba oka ne vidiš. Da nema kneza Okićkoga,oboje bismo mi morali moliti konačište u budimskih krčmara.- Kad si vidjela kneza zadahtanog s mačem pred gradskim vratima, razbudila ti seprokleta griješna krv! Zapala si mu u mrežu kao što si one noći pustila s dvoraTomu jer je mlad i lijep. Padaš u naručaj mladog snažnog kneza. Vidio sam ti uočima griješni plamen, ženo!...Ona udari po koljenima.- Prestani! Hoću srećonošu i pustit ću kneginjicu. Ni riječi više!- Dakle, pristupaš k urotnicima, protiv mene? Već pred odlazak na put branila sitoga kneza. Rotiš se protiv mene, Elizabe-to, sada mene predaješ neprijateljima!Čim kneginjica korakne u. dvor kneza Semerea, saznat će Okićki čime okrivljujumene. Ja ti, evo, kažem: ne puštam iz dvora kneginjicu. Ona pripada Hen-riku!

400- Ja sam obećala da mu neće pripasti! Svršeno!- A ja ću reći: da! Ona će poći za Henrika. Jedino on zna kako je umro kralj. Naosveti neće me poštedjeti. Objeda iz usta mojeg pristaše poletjet će čitavimkraljevstvom poput strijele. Znaš li to?- Knezovi Semere, Batori i svi naši neprijatelji neka zadrže srećonošu?! Oni ćeimati nju, njezinu sreću, a po nama neka pada nesreća za nesrećom?- Moraju je izručiti. Povest ću na njih čete.- Navali na utvrđeni grad kneza Semerea! Navali! Bori se sto tjedana! Srećonošadosudit će pobjedu onima koji je štite od Kumana i kralja. Ja odlazim u tvrđavuDomb da zaklonim živu glavu, a ti ćeš pasti u prvoj bitki. Upamti - srećonošuimaju oni, a mi njeno prokletstvo! Sve je propalo! Imaju Ladislava! Dječak će

njima predati vlast, a srećonoša bojnu sreću. Ja bježim. Ti padaj!Joakim problijedi. Na njegovu goropadnom licu pojavi se kukavni strah. Potresega neodoljivo praznovjerje u čijim okovima čami i on, kao i svaki njegov rob,kraljica, kao i njezina služavka. Praznovjerje sruši, ga u prah malodušja. Svestrahotne nesreće prikazuju mu se u nizu grdnih slika.Sve nesreće pale su po nama otkako nema nje. Tebi je najpreči Henrik! Za njega

je vrijedno izgubiti srećonošu i vlast.Dok je to izrekla, Joakim pođe k vratima i dade nalog dvoranima da uvedu knezaBatorija.Kneže - reče on glasniku - uzvišena kraljica odlučila je da odmah pođem u logorKumana i oslobodim papinskog legata. Kralju je dosudila da zamoli legata zaoproštenje. Osim toga, kraljica je odlučila da otpusti svoju dvoranku kneginjicuDorju u pratnji vaše milosti knezu Semereu, a istodobno će poslati svoju pratnjukoja će još danas uzeti kraljičinu srećonošu.

273



Svijetla kraljica imat će svoju srećonošu još danas pod svojim krovom. Kralja bitrebalo ostaviti kod nas dok se Kuma-ni ne pokore. Danas u zoru navijestili sunam da će opsjedati naš dvor godinu dana ako im ne izručimo kralja.Tovarniče, sakupite što više četa i krenite na Klimane. Ne-milostivo ih napadnite ipotucite. To je moj odgovor.Mi ćemo se rado pridružiti - reče Batori.

I ugovore sve podrobno, a onda dozove kraljica Dorju i njezina brata.Kneže - reče mu Elizabeta - kneginja Semere pozvala je vašu sestru u goste. Jasam joj to obećala, mislim da ćete pristati i vi.- Svijetla kraljice; - teško se dijelim od svoje sestre - i zapne naumice.- Vjerujem. Vi ste mi potrebni u dvoru. Kumani su me iznevjerili i ne znam, nećeli mi opet biti potreban vaš mač.

401 Nisam ni mislio da odem sa svojom sestrom, ali bit će mi teško bez nje.Ostajem uz svoju kraljicu i branit ću je do posljednje kapi krvi, a svoju sestrumolim da se pokori želji svijetle kraljice i primi častan poziv njezine kneževskemilosti.Elizabeta pogleda Joakima slavodobitno.

- Unaprijed sam znala vaš odgovor, kneže. Vi ćete, kneginji-ce, na put s knezomBatorijem i mojom pratnjom. Opremite nešto svojih haljina i što vam već treba.Naći ćete tamo srećonošu i recite joj koliko sam očajna radi nje.- Slušam uzvišenu kraljicu - odvrati ona, poklonivši se, pa ostavi dvoranu praćenaknezom Ivanom.Vani brat i sestra stisnuše sebi ruke od radosti.- Vidiš da se vojvoda pobrinuo za mene - šapne Dorja.- Zadrži ga. Nikako ga ne pusti da ode u Češku. Nikako! Sada to želim više negoprije.- Ne boj se. Ostat će!Nakon doručka krenula je Dorja s knezom i pratnjom iz kraljevskog dvora.Istodobno javio se Henrik kraljici i Joakimu. Makar je prosvjedovala, ona ga pusti

da uđe.Blijed, osovljen i drzak, stade pred njima i onda započne uzdignutim glasom:- Svijetla kraljice! Optužujem vašeg tovarnika!" Zaboravio je isplatiti dugsvjedoku koji mu je pomogao na Griču izvesti urotu protiv pokojnog kralja, a ione noći, kad je Joakim na njega navalio nožem...- Lažete! - vikne ona.- Svijetla kraljice, mogao bih istinu dokazati i svjedocima kojima sam sve toispričao.- Ti si govorio -• drugima? - trgne se Joakim i gotovo naleti na njega.- Gdje su svjedoci? - skoči ona.- Nisu daleko. Dovest ću ih pred knezove kad bude trebalo -- zaprijeti mu Henriku ludom bjesnilu.

- Napolje! - vikne kraljica.- Doći će vrijeme - vi ćete me moliti da dođem.- U tamnicu s njime! Zatvorite ga, tovarniče, neka se prijeti u tamnici!Henrik se isprsi:- Moji su svjedoci na slobodi...- Smaknite ga, tovarniče! Jeste li čuli? Ovog časa! Odmah! Neću da živi!Henrik pogleda Joakima tako da mu se naježila koža.- Slušam, svijetla kraljice! - reče on, otvori vrata i mahne Henriku rukom da gaslijedi.Otišli su hodnikom. Henrik se zaustavi:- Ako me smaknete, kraljica će ostati čista, a vas će suditi kao urotnika.402-- Kome si povjerio tajnu?- Onome tko će me osvetiti i uništiti vas.-" Prokleti lupežu!

274



- Kad lopov ima posla s lupežom, ne može ga osloviti svetom zakletvom,upamtite Joakime! Vas će stići sudbina pokojnog kralja.- Ideš u propast radi kneginjice?- što hoću, to mora da bude, makar poginuo!- Zatvorit ću te dok te ne prođe bijes - reče Joakim. Hra-nit ću te i brinuti se zatebe.

- Pustili ste Dorju! Kraljica se sve više druži s vašim neprijateljima. Pazite,Joakime!Dok su oni odlazili, kraljica je ušla u svoje odaje. U prvoj nađe Rufu. Promjeri galjutito:- Idi! Neću da te vidim.- Došao sam samo da vas pitam: ne biste li htjeli vidjeti pustinjaka s Griča?- Gdje je?- U bijeloj kuli. Našao sam ga napola mrtva. Nitko mu nije mogao donositi hranedok mene nije bilo. Ključevi su u mene. Slab je, dao sam mu kuhanog voća,budala - jede samo kruh i voće.- Krivovjerac je.- Kakve je vjere ne znam, da je budala - to vidim.

- Oporavit će se za dva-tri dana pa ćete od njega dobiti životni eliksir i postatidjevojka.Sa zadovoljstvom je promatrao kako se kraljičina srdžba ublažava od ovognjegovog saopćenja.- Kad želite razgovarati s njime?- Kad se oslobodim briga, a ti ga hrani i brini se o njemu..U dvorištu skupljale se kraljevske čete za polazak u kuman-ski tabor.Joakim je odjenuo bojnu odoru i naređivao peharniku Gjuli:- Pazi, slijedi svaki kraljičin korak! Ne dopusti joj sići u tamnicu, reci da sam uzeoključeve sobom. Zatvorio sam Henrika po njezinoj zapovijedi, žurit ću se, a ti,velim, slijedi je. Još danas će stići srećonoša iz Semereova dvorca. Bude li kamoodilazila, šalji momke za njom.

Joakim pohiti trijemom. Iza jednog stupa zakrči mu put Orhida. On je mrko upita:- Sto radite tu?- čekam vas. Jučer nakon večere uzalud sam pokušavala govoriti s vama nasamu.- Ne znam što ima kneginja Orhida zapovijedati kraljičinu tovarniku nasamu.

403Zapovijedati? Ja, o kojoj,nitko na tom dvoru ne vodi računa? Ni kraljica, ni vi,čak ni robovi.- Ako se želite tužiti, nemam vremena. Žuri mi se. Polazim u budimske brdine.- Ako sretnete viteza Sokola, recite mu da iskupi zadanu riječ - reče ona ironično.Ovo Joakima zaustavi:- Sokol je u Budimu? Tko vam je to saopćio?- Moj očinji vid.

- Vidjeli ste ga?- I razgovarala s njime, što biste platili za tajnu koju znam?- Ono što će i vama pomoći. Govorite - brzo - što znate!- Uhvatite i prisilite viteza Sokola da me vjenča - i govorit ću.- Gdje da ga uhvatim?- Dat ću vam ga u ruke, ali najprije: hoćete li mi ispuniti ono što tražim?- Moja viteška riječ!- Dobro. Naći ćete ga u šumi, na obali Dunava, s one strane dvora, pokraj lovačkekolibe. U lovačkoj kolibi svake srijede čeka on svoju dragu.- Dragu? Vi niste prisebni, Orhida!- Ja sam posve prisebna, ali vi niste.- S kim se sastaje? Recite s kime?- S kraljicom...Stresao se kao da ga je pogodila strijelom u srce.- Tko im služi kao glasonoša?

275



- Žarke usne što se ondje nađu svake srijede na cjelove... U predodžbi vidio jesamo Elizabetine ispupčene usne što se upijaju u nečije kome lice ne vidi.- Svake srijede? Sutra je srijeda. Orhido, ako ste me prevarili?!- Onda će mu pasti u naručaj iduće srijede.- U njegov naručaj! Zato se otimlje meni - zato!- Dugo se nisu zagrlili, sutra će ga sigurno jako željeti.

- Orhido, pazite!- Joakime, ako me odate, ona će me baciti u tamnicu. Molio me je da vam ništane otkrijem. "- Razbojnik! Umrijet će!- On nije nikad molio kralja da mu vrati riječ, netko ga je drugi sklonio na to.- Ona! Ona! Slutio sam to. Kralj mi je rekao istinu.- Vitez mi je priznao da ljubi nju i molio me za oproŠtenje.-- Ja, ja sam slutio da nosi đavla u sebi. Osjećao sam ga.- Joakime, mi smo saveznici. Ja ga hoću za muža.- Orhido! On će vas vjenčati, tako mi očinjeg vida, tu, na dvoru, pred njezinimočima! Uhvatit ću ga. Okovati. Prisiliti. Ni da ste trepnuli okom. Ali, kad sterazgovarali s njime?404 - Prošle srijede čekao je nju. Dala sam sebi proricati i •-• naletjela na nj.

Proročanstvo se ispunilo.- On je priznao da je čeka?- Priznao je, kao ja, eto, vama.Uspravio se, teško dišući. Morao se svladati da ne poleti kraljici i zadavi je.- Orhido, recite joj: isporučujem joj svoj poklon. Morao sam hitno otići jer suKumani odlučili ubiti legata.- Idem, evo, odmah.- Brzo. Pazite, ne odalečujte se od nje! Uhvatite je! Orhida je potrčala hodnikom.Lakše je disala. Joakim je sišao stepenicama u dvorište. Poput mladića, ubacio sena sedlo.Trag sumnji koju je u njegovu dušu ubacio kralj Stjepan raz-goropadi mu maštu:"Ako Elizabeta uzme za ljubavnika viteza Sokola, onda će ga uzeti i za suvladara i

tovarnika - a mene odbaciti. To bi značilo urotu. Čekaj, Elizabeto!"Psujući, potjera konja. ,Na dvoru kneza Semerea primile su Dorju dvoranke, uvele je u veliku raskošnusobu i pomogle joj uređivati haljine. Brzo su ih povadile iz škrinja i složile u velikisrebrom okovani sanduk. Onda se Dorja umila, uredila kosu i htjela izaći dapozdravi kneginju i kneza, kad se na vratima pojavi Tajana.- Kneginjice, rekli su mi da ste stigli.- Vidiš koliko vrijediš u kraljice. Čak me je pustila iz zarobljeništva.- Nije moja zasluga.- Jest, knez Batori mi je putem ispričao da su nas zamijenili.- Dakle, moram poći natrag? - pita razočarana Tajana.- Svi priželjukuju srećonošinu sklonost. Vjerujem, strašno je što se s tobom

dogodilo. Knez mi je pričao. Knez Batori da ni ti ne znaš tko te je izbavio.- Namjerice sam zalutala. Pogodite tko me je oslobodio?- Vitez Sokol?- Da je znao sigurno bi me izbavio, ali drugi je naišao na mene, netko tko se skicešumama poput vuka. Vitez Tomo...- Otimač? On te je doveo u dvor knezu?- Najprije u svoju pećinu, onda na dvor. Sama sam ga zamolila za to. Putem smonaišli na vojvodu.- Bože! Sto se dogodilo?Tajana joj nešto ispripovrjedi o susretu s Tomom.- Sve ga je nešto mučilo, nije mu dalo mira, ja sam ga odvraćala i sretno smoprispjeli.405Zacijelo si mu ti posula put srećom. Kako se radujem, Tajano! Sad ću živjeti umiru i spokoju. Vojvoda je pod sigurnim krovom, samo još Ivan da dođe. Kasnije

276



ćemo dalje razgovarati, idem da pozdravim kneginje i da razgovaram svojvodom.- S vojvodom?- Ne razumijem tvoje čuđenje.- S njim ne ćete moći govoriti. Jučer je otputovao u Češku. : - Dražiš me,Tajano! Batori mi to nije rekao. > - Nisu rekli nikome da vojvoda ide u Češku.

Samo stari juiez i on znaju - to je tajna.- Uistinu je otišao?- Zar se niste sporazumjeli da ide?- On je rekao da će me ovdje čekati. Nije moguće da je oti-žao! Ne moguvjerovati.- Ipak jest i molio me da vam predam ovo pismo. Zato sam vas potražila.Smrknuta lica Dorja stade čitati:"Kneginjice! Premila, moja draga, vjerenice! Sa suzama u očima pišem vam ovopismo. Kad smo ugovorili da ću vas ovdje čekati, još nisam slutio da je Ladislavpočinio među Kumanima sramotna djela koja su protiv njega i kraljice ozlovoljilaknezove. Nakon dugotrajnog vijećanja s mojim rođakom knezom Semere-om,odlučili smo da se ne može izgubiti ni časa. Valja se požurili da iskoristimo

zlovolju svega plemstva. Na kocki je prijestolje! Ako u pravi čas ne stignemnatrag, preteći će me moj rođak Andrija Mletački. Ne smijem čekati. Sto brže uČešku, to ću brže natrag, a onda, najmilija, najdraža, bit ćemo sretni u miru ispokoju!Vratit ću se za dva-tri mjeseca i uzeti neiskazanu sreću, vas, premila moja,posaditi vas uza se i vladati. Dotle, ostajte mi zdravi i vjerni! Padam pred vamana koljena i ljubim vaše skutove- Bela".Tajana promatra Dorju. Ona, ne rekavši ništa, smota pismo.- Vojvoda vas je zamolio da pismo spalite. Moglo bi pasti Jcome u ruke.- Da, pravo ima - odvrati Dorja tihom žalošću, još jednom ga pročita i baci uplamen kamina.- Ljutite li se na vojvodu, kneginjice? i - Iznenadio me. Bila sam uvjerena da

ću ga ovdje zateći ifovoriti s njime, trebao je pričekati. - Knez Semere i vojvoda raspravljali su oneprve večeri kad Sam došla vrlo dugo. Mislili su da ne razumijem ništa. Vojvoda jebio pun nade. On će zavladati karaljevstvom, a knez Semere bit će prvi njegovsavjetnik i tovarnik. Kneza Okićkoga učinit će banom ili peharnikom, što budeodabrao. Vidite, kakva vas sreća čeka! Zašto se ne radujete?- Imala sam s njime govoriti o nečem važnom. ,x 406- Da ste vidjeli vojvodu kako je bio sav izmijenjen! Oči su mu bile velike, svijetle,a lice zažareno, riječ oštra, plamena. Od-kako ga poznam, nije govorio toliko kaoovaj put.- Trebao je ostatu Nije mi pravo što nisam mogla s njime govoriti o nečem vrlovažnom. Sad je već prekasno! Tajano, tebe će već danas povesti na dvor. Reci

mojem bratu, kad nitko ne bude mogao čuti, da je vojvoda otputovao prije mojegdolaska, pa nisam mogla učiniti ono što mi je naredio.Istog popodneva krenula je Tajana u kraljevski dvor.BAN JOAKIMObalom Dunava jaši mala kraljevska pratnja. Pratnju dijeli od kraljice ukneževsko ruho odjeveni Rufa. Elizabeta sve življe govori Tajani:- Čitava tri dana trajalo je to. Ni jesti nisam mogla, ni spavati do jučer predvečerkad sam te ugledala pre sobom. Sada će sve biti opet lijepo i dobro. Vidiš, jedvati preko mojeg praga, i, evo, s tobom ulazi sreća. Da nije bilo tebe, ne bih bilasaznala da me čeka vitez. Sad sam opet sretna. Reci gdje si srela mudraca?- Ondje, baš ispred šume, eno, tamo na raskršću.- Je li to bio vitez? K- Njegov glasnik. ;- I približio ti se pred čitavim dvoranstvom?- Kneginja Orhida sama ga je zvala da joj prorokuje.

277



- To je dobro, barem dvorani nisu mogli ništa posumnjati. Nitko nije čuo što ti jerekao?- Nitko. Kad je prorokovao knezu Okićkome, otišao je on k Dorji, a mudrac sepribliži k meni i šapne: "U ovoj šumi, pokraj kolibe, kad se kraljica vrati, reci jojda je vitez moli za sastanak u prvu srijedu nakon njezina povratka." A sada još,svijetla kraljice, pustinjak Dragoša moli da ga ne držite dugo na dvoru.

- Znam, znam, on će doći na red još danas. Rufa te je trebao pustiti u kuli spustinjakom. Ne mogu mu oprostiti taj čin. Reci mi sad, on nije prisutan, je liRufa znao kamo te vodi kralj?- Ne znam. Samo je istina da je on pomogao Oldamuru da me izbave.- Zašto je kumanski vojvoda tebe otimao kralju?- Obećala sam mu sreću da će ga ljubiti Orhida.- On, učini to, Tajano! Nagradit ću te obilno.- Orhida me gleda mrko, kao i svi drugi.407Zato što ti zavide na mojoj milosti. Zar je to čudo? Nikad nisam jednomženskom stvorenju bila tako dobra kao tebi, a ipak, uvijek si ledena. Od jučer štosi opet na dvoru više nego prije. Znam, Ladislav je kriv, obećaj em ti, čim Joakimdovede kući kralja, zatvorit ću ga u odaju, a tebe više nikad ne puštam samu.

Makar ri joj riječi bile tople, Tajanu od njih prođe mraz. Mramornom šutnjomodvratila je ulagivanju svoje okrunjene gospodarice.- Sad treba da krenemo ovim puteljkom u šumu - opomene djevojka. Negdjezdesna je potočić, tamo je koliba.Potjerali su brže. Elizabetine vatrene oči prikovane su u daljinu.Nakon hitrog jahanja ugleda kolibu. Elizabeta prvo osjeti vreli mlaz krvi, pa ondaukočenu zimu.- Ne vidim nikoga pred kolibom.Onda se obazre, dozove Rufu i naredi mu da s dvoranima za-ostane, a one susame krenule preko potočića i približile se kolibi. Iza nje je vitez sa sokolomnavrh šljema. Sjedi na sedlu.Tajana ga gleda samo čas pa okrene konja, udalji se za nekoliko koračaja i bulji u

gustu šumu.- Viteže! - usklikne kraljica.On se sagne k njoj posve blizu i stade govoriti, gotovo šap-ćući:- Svijetla kraljice, vidio sam u šumi kako između drveća vire kraljevske odore.Bojim- se zasjede, vratite se! Zacijelo su uhode.• Uhode? Nitko ne zna...- Velim vam, sakriveni su iza grmlja i stabala. Došao sam samo da vasopomenem, udaljite se, odmah.- Onda vas čekam danas u Tajaninoj sobi na dvoru.Rekao sam: dok je tamo Joakim, neću doći. Odabrali ste njega. Ostajte zbogom!To je sve što sam vam imao reći!- Čekajte! Ne ostavljajte me!

- Bježite odavde, tamo vrebaju.- čekajte! Bojim se Joakimove osvete, a htjela bih ga se riješiti.- Niste održali obećanje, niti slali kneza Okićkoga. On bi nas oslobodio Joakima.Zbogom! Tajana dojuri između njih: Joakim dolazi!- Viteže, ne dajte se uhvatiti - prestravljeno će kraljica. - Sutra ili prekosutra.Njegov konj jurne poput munje i ponese viteza u šumu. S druge strane nasrnuJoakim i njegovi momci.- Tko mi uhvati viteza - tome sto cekina! - vikne on i pokaže momcima u šumukroz koju je viteza nosio hitri konj.Konji žvignu ispred Joakima. Za njima se otkida suho granje i pada lišće.408Elizabeta gleda Joakimove oči i osjeća kao da joj se u grudi zabadaju dvijestrelice. Usne, koje su je tako požudno cjelivale, stežu se, od gorčine. Lice mu jeosvetnička kletva. Rufa se približi s dvoranima što Joakima spriječi da iskali nadnjome svu žuč prevarena ljubavnika i suvladara, još više - gospodara prijestolja.

278



Elizabeta je naoko mirna, Tajana zaplašena.- U dvor! - zapovijedi on glasom koji je zvučao kao osuda.- Tovarniče, ja sam izašla da udišem zraka.- Svijetloj kraljici imam saopćiti važnih vijesti. Je li papinski legat oslobođen?-- Čeka u dvoru.- Onda je drugo. Dakle, vratimo se.

Jašio je posve blizu iza Tajane i kraljice da može čuti svaku njihovu riječ. Kraljicase sasvim hladnokrvno obraća djevojci: Gle, Tajano, skoro će kiša, neka ti nebude žao. Bolje je da smo se vratile.Da, bolje je - odgovori ona.Do kraljevskog dvora pričala je kraljica s potpunim mirom o najneznatnijimstvarima. Joakim nije prozborio ni riječi.Kad su ušli u kraljevsku palaču, kraljica zovne svoje dvoran-ke i Tajanu da uđu snjome u odaju. Nijemo ih slijedi Joakim.Kad je Elizabeta bila u svojoj sobi, zapovijedi da je svuku. Elizabeta pogledaJoakima:- Gospodine tovarniče, želim se preodjenuti.- čujem - i ostane na mjestu.

- Kako? Valjda niste nakanili prisustvovati mojem svlačenju? - reče mu latinski.Već sam i ja vršio tu službu... Ona ljutito ustane: i- Kanite me osramotiti preddvorankama?- šaljite ih napolje!- Nečuveno, što vam je? Izgledate kao da ste bolesni. Dobro komedijašiš.Služavke neka izađu, plemenita djevica od Astre neka pričeka u predvorju.One se udaljile. Kraljica podigne glavu:- Ne shvaćam, Joakime, takvo ponašanje.- Podla komedijaške! - promrsi on, stišćući šake kao da će je udaviti. - Zatekaosam te s ljubavnikom, a ti se vladaš kao da je to bio duh!Viteza Sokola misliš? - upita nevjerojatno ravnodušno. Što mu je zatjeralo svukrv u glavu. Ona se nasmije: - Ne bi U me potvorio da vodim ljubav s mužem

srećonoše?U prvom času snebio se, zureći u njezino nasmijano lice. Tada poleti na vrata ivikne:- Tajano! Ovamo!Djevojka je ušla, preplašena njegovim grubim pozivom i stis-la se kraj vrata.409što je tebi Sokol? - upita Joakim Tajanu i stavi se između kraljice i djevojke.- Odgovaraj što te pitam i ne gledaj u nju.- Reci mu, Tajano - s kime si se vjenčala? - oglasi se iza Jfoakimovih leđa kraljica.; - Ti si - vjenčana? - upita Joakim zapanjeno.- Jesam, tovarniče.Tajana gleda strahovitu sliku svojeg vjerenika u kapelici. Val odvratnosti u tomtrenutku pretopi joj prsi. Na mramornim usnama leži jedna jedina riječ - što će,

poput paklenog groma, razrušiti sve kraljičine utvrde.-- S kim si vjenčana? - zagrmi Joakim.- Ta reci mu! - upadne kraljica, a smijeh joj se sledi na usnama. - Reci mu!- Vjenčana sam s vitezom Sokolom.- No? Jeste li sad čuli, tovarniče? Čemu tolike buke? Reci mu, Tajano, kako je dotoga došlo.- Kralj me je pitao zašto sam žalosna. Priznala sam da volim viteza. Vratio mu jeriječ i vjenčao nas potajno da ne sazna kneginja Orhida jer bi me otrovala.- Zato ju je kralj i učinio plemkinjom od Astre. Kad mi je sreconoša to priznala, jasam danas pošla da ga pozovem u dvorsku službu.- čut ćemo kad ga dovedu moji momci - padne odlučan Joakimov odgovor, akraljica to osjeti kao udarac nožem.- Ako mu učinite zlo, onda, onda neka vas stigne - vikne Tajana.- šuti! Neće ga stići nikakvo zlo - neće - zaustavljao je on njezine riječi koje su gaimale prokleti.

279



- Niste li u kraljevskim škrinjama našli bračni ugovor - upita kraljica Joakima. -Dođite, potražit ćemo. Ustane i pogleda Tajanu:-- Tovarnik se zbog toga ne srdi na tebe. Oprosti mu i pričeka j me. Dođite,Joakime!Slijedio je kraljicu bezvoljno, ravnodušno. Ipak mu u očima titra sumnja.Prekopao je sve kraljevske škrinje i zatvorene police s knjigama. Ona ih nije,

dotakla. Onda izvuče bračni ugovor. Dugo zuri u slova. Da, ovo je bračni list!- čudan vitez koji vjenčanu ljepoticu ostavlja na dvoru - promrmlja Joakim.- Stjepan nije bio lud da ne postavi taj uvjet. Vitez ljubi Tajanu i za uzdarje što ga

je riješio vjeridbe s Orhidom, pristao da je ostavi dok kralj posve ozdravi. Azdravlje mu se vraćalo iz dana u dan, dok nije umro one noći.Promatrala je pozorno njegovo čelo, čudno, ledeno, ukočeno, ah" sumnjičavo.- Flora je izvršio to vjenčanje? 410.- Dozovi ga i pitaj! Je li bilo potrebno da srećonošu tako prestrašiš? Posve ćešotuđiti i navući na sebe njezinu mržnju. Pusti je neka se sastaje s mužem koliko

je volja. Inače će jednog dana s njime pobjeći.šutio je i zamolio kraljicu da ga optusti jer da je veoma umoran.Papinski legat ležao je u postelji od prepaćenih muka, a biskup Timotej i knez

Okićki boravili su uz njega. Tako je ova večer svršila brzo. Samo je Tajana, kadgod bi tko ušao, drhtala od straha, neće li objaviti da su viteza uhvatili.Joakimovi momci nisu se ni do kasne večeri vratili iz šume. Kraljica ode napočinak.Probudi je štropot. Uljanica na stolu baci odsjev na crvenu bradu.- Joakime? Preplašio si me. Ulaziš" u ovo doba kao tat. što

je?- Ne bi li me dočekala zagrljajem?- Pijan si!- Pijan od osvete! Ti, nezasitna ženo - i dobaci joj uvredu.- Zašto si došao? - upita ona preplašenim, stravičnim izražajem njegova lica.- Da ti sudim!

Bogovi! Pomozite mu! Zna da vitez ljubi Tajanu, s njome je vjenčan, a ipakluduje.- Znam! Lažljivice, progledao sam tvoju himbu. Udala si je za viteza da možeš snjime lagodnije provoditi griješni život. Evo, čuj! Sud se tvoj izvršava!U njegovim rukama zvekeću lanci o kojima visi kovna mreža s lokotom. ,- Okovat ću te lokotom krijeposti! Zahvati je užas i ona krikne.- Ne viči ako nećeš da te zagušim.Osjećala je da njegova prijetnja nije samo riječ.- Joakime, miljenče moje, osvijesti se, nije Ji dosta"" ". ..- Nije! Rekao sam ti: jao tebi ako me iznevjeriš.

Ona skoči da pobjegne. Njegove je pesnice pritisnu.- Ako me dragovoljno ne pustiš da ti vjernost stavim pod lokot, pozvat ćukrvnika!Prignječio je nauznak. Osjećala u tim rukama ubojničku namjeru. Zavrištala jeočajnički u nadi da će je čuti dvoranka što spava u drugoj odaji uz malog Andriju.Joakim joj rukom pokrije. usta. Ona lomata glavom i viče kao zvijer na klanju.411Na vrata izvana udaraju mačevima. Sad je njegova ruka jače stegne. Izvanase čuju povici:- Ubit će kraljicu!- Knezovi neka dođu u pomoć kraljici! Ubojica ubija kraljicu.Joakim otpusti ruke. Kraljica klone iznemogla na postelju i poviče:- Neka dođu knezovi! Neka spase kraljicu!Joakim shvati pogibelj koja prijeti njegovoj vlasti. Hitro prođe kroz druga vratašto vode malim hodnikom u njegovu sobu.Elizabeta skoči s postelje. Otvori vrata iza kojih se čula buka.

280



Rufa uđe u ložnicu.- Gdje su kneževi? - upita kraljica.- Nema ih. Ja sam to lukavo izmislio da ga preplašimo. Slutio sam da nešto kani.Vidio sam kako krvnik nosi lance, bdio sam i čekao sa svojini rođacima.- Ubit će me.- Tu su svaši Kumani koje ste prezreli. Branit će vas svi, osim onih što su u

tamnici.- Neka ih odmah dovedu gore. Stražarite nada mnom jer ću do zore biti mrtva.Rufa izda naloge dvoranima koji su pohitili i za malo vremena već su Kumaničuvali Elizabetu, hvaleći slučaju što im se pružila prilika da operu svoj grijeh kadsu slušali Ladislavove zapovijedi. Zmijolika čeljad već se sabrala pred vratima ičuvala je.Kumani su stražarili, a kraljica razmišljala blijeda, ukočena.Smišljala je sve do jutra, kad su joj najavili da su stigli knezovi Batori i Caki i spratnjom doveli kralja.Elizabeta ustane, odjene se i primi ih u velikoj dvorani. Mladi kralj prkosno ješutio na svako njezino pitanje. Onda kraljica pozove papinskog legata i priredi munaočigled knezova i dvorana zadovoljštinu. Mladi kralj morao je pred svima moliti

legata za oproštenje. Izgovarao je za njom riječi mrko, ravnodušno, s prizvukomprezira.Za čitava prizora stajao je Joakim podalje od kraljice, s krvavim neispavanimočima, ne progovorivši ni riječi. Knez Ivan Okićki bio je među dvorskimdostojanstvenicima, a Tajana među dvorankama.Kraljica joj dobaci letimičan pogled i navijesti knezovima što su doveli kralja:- Radujem se što smo ovu tešku nesreću sretno prošli. Molim prečasnogpapinskog legata biskupa Filipa i papinskog poslanika Timoteja, kao i oba odličnakneza Batorija i Čakija, neka bi prisustovali svečanom ručku što sam ga dalapripremiti vama u počast.Joakim bude ovom odredbom neprijatno zatečen. Kraljica povede Ladislava, aostali se raziđu po svojim sobama.

412Joakim je sjeo na ležaj u nekadašnjoj ložnici kralja Stjepana. Peharnik Gjulaplaho je promatrao tragove zatomljenog bijesa na Joakimovu licu.- Govori! Sto je?- Ne znam ništa više nego vi, tovarniče. Kraljica je odmah po dolasku knezovaosobno izdala kuharima naloge za svečani ručak.- Kani ih zadržati i preko noći?- Već je odredila odaje za konak.- Mene i ne pita. Zar još uvijek nisu stigli s potjere za Sokolom?On ustane i zakorakne.Moji najvjerniji momci da su me izdali? Nemoguće. Odmah Šalji druge nekapretraže svu šumu. Od jučer popodne još nikakva glasa!

Onda ostavi peharnika, odšulja se do Orhidine sobe i dozove je na trijem.- Još ga nisu našli! Strpite se!JUNAK GERTRUDINA DVORCANakon svečanog ručka gosti se razišli po velikoj blagovaonici sve po dvojica-trojica. Oba kneza sjeli su uz papinskog legata. Mladi je kralj na zapovijedkraljičinu otišao u njezine odaje. Njegova žena Izabela povukla se u svoju odaju sOrhidom. Ova još uvijek očekuje da će Joakimovi ljudi, što su jučer pošli u potje-ru za Sokolom, svaki čas doći da mu ga predadu. Među kamene zidine dvoraneuvlačila se jesenska studen. U kaminu su naložili vatru. Tajana, na zapovijedkraljice, sjedne njoj nasuprot. Knez Okićki stoji postrance. Kroz stakleni trijemrazabire se na brdu zapušteni Gertrudin dvorac. Uz staklo naslonjen je Joakim. Nezanima ga ništa što se zbiva oko njega.Kraljica pripovijeda ženama i gostima priču o Gertrudinu dvorcu. Dovrši je ovako:Od dana kad se to dogodilo, pričaju ljudi: tko uđe u taj dvorac, ne vraća se živ.Valjda se nitko ne boji te priče? - upita knez Okićki.

281



- Boje se i te kako. Ne biste nikoga mogli nagovoriti da ide Onamo ni po bijeludanu - kaže Elizabeta.- Okladit ću se s vama, kneže, na moju ogrlicu - evo, ovu - da nećete naći namojem dvoru viteza koji bi se osudio otići u dvorac, popeti se preko njegovihzidina i ondje ostati do zore.- Svijetla kraljice, vašu okladu na vječnu uspomenu steći <Ju ja! - ponudi se

Ivan.- šalite li se, kneže? " " .413i - Dokazat ću da ne poznam šale. Dopustite mi da idem.- Vaša bi me sestra proklinjala do groba. Ne, ne puštam V8S" ne biste se vratilinikad više.- Kneže, vi ne smijete poći - reče Tajana.- I srećonoša vam ne može pomoći, čujete li? Ne dopuštam vam - odluči kraljica.- Časti mi, htio bih ga vidjeti na djelu - ubaci sada Joa-kim.- Zar i vi? - i kraljica pogleda letimično Joakima s kojim nije izmijenila riječi još od

jutros.- Samo kažem jer ne vjerujem da bi se knez odvažio na ta •-• odgovori tovarnikprezirno.

- Svijetla kraljice! Otići ću i ako mi ne dopuštate, moja je čast na kocki -najodlučnije izreče knez.- Srećonoša mora izaći - predloži Joakim. - Ako knez hode da zasvjedoči svoje

junaštvo, neka se ne oslanja na pomoć srećonoše, kako je to učinio vitez Sokol.Knez pogleda Tajanu:- Idi, Tajano, i da mi nisi zaželjela sreću!šuteći, djevojka napusti dvoranu. Joakim se polagano išulja napolje.Knez Okićki klekne pred kraljicu, gledajući joj u lice i reče glasno:- Svijetla kraljice, vaš vjerni podanik polazi s nadom da će se vratiti i opetzaoštriti svoj mač za obranu vašeg prijestolja. Ona mu čvrsto pogleda u oči:-- Kako ćemo doznati da knez,, uistinu, ide u dvorac?- Uzmite četiri dvoranina, neka ga otprate do dvora - barem do pećine i paze dok

bude onkraj zida.- Slušam, svijetla kraljice.Knez se pokloni. Dvorani izbulje oči u kneza Ivana kao U čudo.- Gdje je tovarnik? - upita kraljica.- Zvali su ga zbog nečeg važnog.Ona spusti trepavice da prikrije zabrinutost, no opet ih digne, osmjehne se i priđepapinskom legatu i s njime rasprede razgovor.Kasno u večer, kad su svi sjedili uz vino, vrate se dvorani i donesu vijest da seknez popeo preko zidina u Gertrudin dvorac.Joakimove se obrve skupile, kao da je suzdržao smijeh.- U zoru će doći! - tvrdila je kraljica.- Dakle, čekajmo! i Ni sutradan, kad su odlazili knezovi Batori i caki, nije se Ivan

Okićki vratio. Joakim je bio vrlo dobre volje, a kraljica zabrinuta. Tajana nijeizlazila iz sobe.Podvečer jave Joakimu da su mu momke poslane u potjeru za vitezom Sokolomnašli poubijane. Ovo ga strahovito razbjesni.414- Očito Sokol nije bio sam kad je dolazio s kraljicom na sastanak - reče Gjula.- Može on potući stotinu! Tom je snagom uzavreo prokletu kraljičinu krv. Zovi miOrhidu ili, bolje, ja ću k njoj.- Ako ona dozna da je on vjenčan?- Ne smije doznati, trebam je više nego ikada. Ona će mi služiti kao najboljauhoda.- Još imam da vam nešto javim, Joakime. Kraljica je u svojoj odaji namjestilaLadislavovu postelju. Crvenobrado lice gotovo pozeleni.- Čuvajte se, Joakime, sablazni dok su ti rimski popovi tu. Izvijestit će cijeli svijetda vi gospodarite - a onda je češki kralj odmah ovdje.

282



- Elizabeta je obećala papinskom legatu pokrštenje Kuma-na da ga što duljezadrži. Boji se moje osvete. Ovi su popovi sada štit poganskim bogovima.- Treba da se svladate, da ne padnete u nemilost. Knezovi vas mrze.škripajući zubima, on se naoko drži hladnokrvno.Prošlo je pet dana. U dvoru je bilo mirno. Papinski legat £ biskup služili su mise ičekali. Kraljica im je svakog dana pripovijedala kako je u pratnji četa u sve

kumanske krajeve poslala svećenike da pogane poučavaju o kršćanskoj vjeri. Zadvije sedmice papinski legat moći se ih sve pokrstiti.- Vjeruju mi sve to - šaptala je kraljica svojem pouzdaniku Rufi kojem jedjelomično vratila povjerenje. - Hoću da ostanu ovdje dok ne bude mirno...- I sad je mir. Tovarnik šuti kao zaliven, mrk je i ne dolazi vam blizu.- Da, da, znam, mislim da bude mirno i s njime.- Kanite se izmiriti? Dakle, kanite se, zauvijek odreći viteza Sokola?- Ne reci to ime, ni šapćući! šuti kao da ga nema.- što da radim s onim pustinjakom?- Sad sam odviše zaposlena drugim brigama. Još koji dan pa ću imati vremena damislim samo na svoju ljepotu i mladost. Čim se izmirim s Joakimom. Moram toučiniti. Drugog mi izlaza nema. Bez njega ne mogu vladati. Evo, srećonoše! Pusti

me s njom.Rufino se lice rasteglo od čuda i on nestane, a kraljica pita djevojku:"- što misliš, Tajano? Pet je dana prošlo, a o knezu nema vijesti!- Ne bojte se! Sastao se sa Sokolom.415Zašto mi ne dolazi javiti što je zamislio vitez Sokol. Uznemiruje me. Zar niječudno da je Joakim tako brzo prihvatio kneževu želju da ide u dvorac?- Zato što se nadao da će se zla priča ispuniti i knez se neće vratiti.- I nije se vratio. Bojim se da me nije iznevjerio i otišao s kneginjicom kući.- Nikad to ne bi učinio. Kad sam mu došapnula vašu osno" vu s pričom i povjerilašto ste smislili s tom pričom - on mi je rekao da će poći i vratiti se. Reci tokraljici. Svoju riječ knez Okićki ne gazi!-- Onda mu se nešto dogodilo? S - Knez će doći - reče Ta Jana. Rufa je utrčao

u kraljičinu sobu.-- Njegovo gospodstvo, kraljevski tovarnik moli da ga kraljica sasluša u važnimdržavnim poslovima.- Dolazim u dvoranu - odgovori ona. A kad je Rufa izašao, prišapne Tajani:- Pazi, Rufi ne vjerujem kao dosele. Ne odaj se pred njim ni jednim pogledom.Kraljica uđe u dvoranu.Joakim se zabezekne, opaziv da je kraljica naredila da biskupi ostanu.Savladavajući Ijutinu, on će tiho:-- Papinski legat kani ovdje zimovati? što čeka?- Dok se Kumani ne pouče u vjeri da bi mogli primiti krštenje.- Nitko ih ne poučava.- Ako se ne vrši moja zapovijed, bit će kažnjeni.

- Kratko odgovaraš. ;_- Nakon one noći nemam više riječi. "M- Jesam li, Elizabeto, zaslužio tako grdnu prevaru?- O tome ni riječi.- Otpremi Ladislava iz svoje ložnice - šapne on, približi* joj žedne usne.- Treba mu njege. Upokorit ću ga.- Nećeš da budeš sa mnom nasamu? Postavila si straže oko sebe, tobože, radikralja.i- I radi sebe. Bojim se za svoj život.- A meni život pretvaraš u pakao? Elizabeto, makni Ladislava iz svoje ložnice.- Ni govora!- Nećeš? Njega čekaš, svojeg viteza? Proglasit ću u cijeloj zemlji kraljevstvaucjenu na njegovu glavu.- Tajano, čuj Tajano! - zovne ona na vrata druge sobe. -• Dođi, čuješ li? Tovarnikhoće da stavi ucjenu na glavu tvojeg Sokola.

283



Djevojka je uletjela u sobu. Stala je pred Joakima u "tavu neprijateljstva. Uzjenicama joj sjevnula mržnja od koje se Jo"-kim uplašio. Djevojka mu dobaci:Nemali sreće nikada!Jednim skokom on je dosegnuo njezine usne i zaguši joj riječ.- Tajano! Zar ne vidiš? Ova te je žena udala za viteza samo zato da može s njimeživjeti griješni život! Ti pokrivaš nju! Ona uživa viteza! On ljubi nju! Ona uživa

zagrljaje onoga koga ti ljubiš, nesretna djevojko!- Napolje! Joakime! - viče kraljica.- Ti ljubiš viteza, Tajano. Sad vidim da ga ljubiš, vidim to u tvojim očima. Zar nemožeš, srećonošo, domamiti njegovu ljubav? Zapovijedi sreći da njegovu ljubavdade tebi, a ne njoj nastavlja Joakim, ne brinući se za kraljičinu jarost kojom gahoće ušutkati. - Ne rasipaj, Tajano, sreću u krilo svoje suparnice, zadrži je zasvoju ljubav!Nepomičnost Tajanina lica i tijela privuče kraljičinu pozornost. Ti si ga uvijekljubila, Tajano! - doda Joakim. - A utrla si put do njega njoj! Gdje ti je pamet,djevojko?Ni jednom riječju ne odaje Tajana što se zbiva u njoj, a on nastavlja:Neću učiniti ništa zlo tvojem vitezu, Tajano. Neka te uzme k sebi, neka ide s

tobom na kraj svijeta - ako nije kraljičin ljubavnik! Ja mu tebe prepuštamsrećonošo! Dat ću vam dvorac najljepši u čitavom kraljevstvu. Evo, ja ćuproglasiti čitavim kraljevstvom: Tko zna viteza Sokola, neka mu to javi - družit ćuse s njime! Sto veliš na to, Elizabeto? Još danas proglasit ću to ulicama grada!Previše je to, a da kraljica sačuva svoj mir i ne oda svoje preneraženje.Ha! Gledaj je, Tajano! Dršće! Strepi od toga! Nema riječi- Ostavi mel Ovu objedu ne smatram potrebnim da porek-nem - vikne Elizabeta.Nasmijao se zlobno i, obazrev se nekoliko puta natrag, zalupi vratima..-- što nisi odgovorila, Tajano?Što da odgovaram?Pozornim pogledom istražuje kraljica Tajanino lice. V - Glup je. Misli da ti ljubišviteza. Slijep je. Ništa zato - ovo mi ide u račun, meni i vitezu. Kakva budalasta

misao: ti Iju-: bis viteza! Kad bi ga ti ljubila, ne bi meni pomagala! Nije lita-"i- ko?Da - kraljice! Tako je!416

417Jednolični njezini odgovori zabrinu Elizabetu. Upravo, sada joj se probudiuspomena na onu noć kad je Tajana bulaznila: Taj čiče! Taj cice!...- Vitez će biti zahvalan što si me obranila kad si priznala vjenčanje. Reći će mu.Pazi da pred njim ništa ne rečeš. Mislio bi vitez da mu se nudiš!Ova riječ natjera Tajani krv u lice i povrijeđena stisne usne.- On hoće da proglasi to vjenčanje u gradu. Poslat ću Ku-mane da rastjerajunjegove glasnike.

Tajana nije ništa odgovorila.Joakim je ušao u svoju odaju. Jurio je njome gore-đolje kao životinja u kavezu.Osjeća da su mu sa svih strana zatvoreni ulazi u kraljičinu sobu. Pozvao jepeharnika da mu se potuži.- Da proglasim brak viteza Sokola - raspravlja on - neću ništa polučiti. Izgubit ćusvojeg najboljeg uhodu - Orhidu. A ona mi treba više nego prije. Prokletstvo,možda se srećonoša odvrati od Elizabete. Sve sam joj rekaol Ona će kraljicuzamrziti • to je moja jedina nada.- I to da Elizabeta ne može vladati bez vas, tovarniče.- što da radim?- čekajte mirno. Ona će sama popustiti, đodijat će joj, že-•fca je, od krvi i mesa.Zaboravljate na Henrika. Poginut će dolje!- Neka pogine!- Da mu odnesem hrane i pića?- Možeš, ali ništa mu ne reci.

284



Onda, tjeran nemirom koji mu je prešao u kosti, izađe iz sobe. Kad je htio da siđena drugu stranu palače, našao se kod Orhide. Skočila je s ležaja i potrčala knjemu.- Našli ste ga?- Nigdje mu nema traga! Moje su uhode ispitale čitav grad, nigdje nitko ne znagdje živi Sokol, nisu ga vidjeli nigdje. Čini se: kad izlazi, uzima neki drugi šljem i

vizir.- Možda. A kraljica više ne izlazi. To je čudno...- Oprezna je. Ipak, netko joj donosi vijesti od njega. Sre-ćonošu slijede, Rufuslijede, svakog kraljičina prijatelja -• uzalud. Netko joj donosi glasove, moždavitez dolazi čak na dvor, bit će da imaju nekoga među stražom. Vi jedini možetezaviriti kamo drugi ne mogu: držite se uvijek uz kraljicu, pazite na svaki njezinpokret.- Ona - ona i uvijek samo ona, a na mene uopće ne računate! Tražim da iskupiteriječ, da ga nađete.- Budite pametni. Kako da ga uhvatim dok mu ne nađem trag? Put do njega vodiod kraljice. Da je vitez ptica, poslao bih mu sokola. Viteza Sokola ne može sezgrabiti kao pticu u letu.

418- Da, da, sve je to istina, ali dani prolaze.- Ne može dugo. Budno pazite, naići ćete na nešto, Orhido.- Možda i ne Jcanite da mi viteza date za muža? Govorite iskreno: da ili ne?- Zakovat ću ga uz vas lancima, tako mi imena! Ako to ne izvršim - možete mipljunuti u obraze. Samo budno pazite. Danas idem da ga tražim sam, a vratit ćuse tek navečer. Budite oprezni, možda će Elizabeta izaći dok mene nema.- Ah, to je dobro, pazit ću!Sutradan, kasno uvečer, vratio se Joakim u dvor. Ušavši u svoju sobu, nađeOrhidu kako ga čeka.- što vas spopalo da me tu čekate?- Danas pred doručak iznenada je došla na dvor kneginja Semere s kćerima i

dovela kneginjicu Okićku.- To je čudna novost. Što je rekla kad nije bilo Ivana? Je H vikala, plakala?- Kraljica je preda mnom spomenula kneginjici da je njezina brata poslala utvrđavu Domb po nekom poslu i neće ga biti dugo. Onda je Elizabeta skneginjicom bila dugo u njezinoj sobi. Htjela sam prisluškivati, ali Tajana me ničasa nije pustila nasamu. Kao da zna moju nakanu. A nakon, dugog vremenaizašle su kneginjica i kraljica iz njezine sobe.- Bile su mirne, vesele, ili?- Sasvim ravnodušne. Nakon ručka vratila se kneginja Ser mere u svoj dvorac.- I Okićka kneginjica s njom?- Da - i ona.- Što je kneginjica tražila ovdje? Ona se nije plašila da je neće pustiti natrag?

- Sigurno nosi kraljici vijesti od viteza.- Zašto me nije bilo kod kuće?! Ne bih je pustio natrag, pa makar se potukao skraljicom.Zatim je Joakim pripovijedao kako je obilazio svuda gradom, raspitivao se kodsvih gostioničara u okolici, ali nitko nije vidio viteza sa sokolom na šljemu.- On se, dakle, krije u drugom ruhu, u drugom šljemu - dovrši Joakim.Orhida se tiho odšulja iz Joakimove sobe. Prolazi hodnicima, noseći u dušiljubomornu strast i neugasivi plamen osvete.419KRALJIČINA UROTARaskoš kraljevskog blaga blista dvoranama s visokim stropovima i širokimmasivnim zidinama po kojima su oslikane razne vojne, viteški turnir, slavnibojevi.Osvjetljavaju ih žute svijetle voštanice, utaknute u mnogokra-ke kovne lustere.Po sagovima šušte svilene haljine gospođa. Glave su im ukrašene vrpcama,svilenim velima i draguljima. Među njima ističu se djevojke u jednobojnim i

285



dvobojnim haljinama s raspletenom djevojačkom kosom za kojom se hvatajupogledi muškaraca.Knezovi i vitezovi blistaju u svojim zlatnim i srebrnim kazetama i širokimskupocjenim pojasima. Svaki za sebe je blistava slika šarenih boja, srebra, zlata ikovnih ukrasa. Plaštevi se vuku. U središtu je kraljica. Na crvenoj haljini svjetlucase teško zlatno vezivo, niz dragulja spušta se po bijelim grudima.. Krunoliki ures

sjedi joj na crnoj glavi, a crna kosa spušta se u debelim pletenicama. Zjenice jojse iskre. Crvene usne rastvorene su u smiješak. Uz nju je mladi kralj, miran,uljudan, poput ukroćena pseta kad su inu zapovjedili da podvine rep i ne miče se.Orhidine crne oči žedno upijaju oko sebe sjaj i promatraju svakog muškarca, kaoda u svakom naslućuje svojeg viteza.Ponosnu Dorjinu ljepotu zaokružuje zelenobijela haljina, puna bisera i s izvezenimgrbom Okić-grada. Sama, šutljiva, od svih gledana, stoji Tajana za kraljicom.Svilena haljina modra je kao nebesko plavetnilo, po njoj blistaju zvijezde izvezenezlatom. Raspletene crne pramenove sputava vijenac od zvijezda u kojima se-ljeskaju dragulji. Bjelokosna put lica nešto je bljeđa. Vječno pita-juće velike crneoči kao da gledaju u nešto daleko od tog dvora, čekaju nešto nerazjašnjivo.Glasni žamor prolazi dvoranama. Joakim obilazi goste, razgovara, smiješi se,

smrkava, iščezava iza debelih izrezbarenih vrata, prolazi hodnicima trijemovimakao da nešto traži, uhodi, vreba. Ne nalazi mira. Goni ga nešto neodređeno,nepoznato, nič-im objašnjeno. I tu ispod mrkih svodova kraljevskih hodnikazijevaju u njega sablasti, nevidljive, nestvarne. A ipak mu se čini da je ovapraznina ispunjena nečim što se ceri na nj, posiže za njim, do-šaptava mu. Zanjime dolazi hihot nevidljive sablasti.Prilazi mu peharnik Gjula.- što radite ovdje, tovarniče, kad su toliki gosti u .dvoru? . - Toliki? što veliš nato?- Prevarili ste se. Došli su svi.- Svi. Svi koji su bili one večeri kad je umro kralj. Svi njegovi prijatelji.- Zapravo, ja sam time iznenađen. 420

- Ti? Vidiš, nije utvara! Kad su ulazili u dvor, činilo mi se - to je Stjepanov pohod.Sto je to? Znaš li? Zašto to?Odjekuje štropot koraka po kamenom podu. Prolazi skupina ljudi, čudnih, snakaradnim glavama, u grotesknim odijelima, u plaštevima i lutnjama. On ihzaustavi, zagleda se u visokog čovjeka. Glava mu je do obrva povezana šarenomtkaninom.- Čuješ li - oči te odaju. Prepoznajem te.- Pustite ih, tovarniče - pristupi Gjula. Pozvani su svi komedijaši, neka se, jadneprotuhe, najedu i napiju! Neka idu!- Znam onoga tamo. Neka pjeva sebi smrtno opijelo! Neka se naždere za put navješala.- Kao da se nečega bojite, tovarniče?

- Ja? Sto veliš na to: zašto od mojih prijatelja nije došla ni polovica?Ni četvrtina.Bili su pozvani. Svima je otposlan glasnik, ali im je otkazano ...U tovarnikovim očima iskočila iskra:- Gjula! Nešto se zbiva u ovom dvoru, mirišim krv...- Otkako ste se s kraljicom razdvojili, progone vas demoni.- Demoni? Ovdje su, u mojim šakama, ali ne mogu ih zgrabiti.- Kakva je to slabost ušla u vas?Silnik, vičan zapovijedati, gospodariti, gušiti, gnječiti, probijati sebi put tamnicom,otrovom, krvnikom, zasjedom, zamkom, osvetničkim okrutnim smijehom, - podprvom slutnjom osvete gubi čvrstoću koraka.Ipak uđe u raskošni sjaj dvorane. Nalik je crvenom svjetioniku o koji su seokliznuli svi pogledi. Kraljica ga doziva, nešto mu naređuje, njezine mu se usnesmješkaju. A njemu se čini da su otrovane.

286



Pokloni se, povuče iza njezinih leđa. Tu osluhnu tihi zov što se gubi u žamoru.Obazre se. U njega bulji Orhidin napregnuti pogled.- Našli ste viteza, vidim to, lice vam je strašno. Imate ga?- Samo trag imam, siguran trag.- Trag! Trag! Dovest ćete ga na dvor?- Da, kneginjo, to ću učiniti za vas i za mene. Znate li što se tu događa? Tu, među

ovima. O čemu govore?- Govore, kao i uvijek. Zašto pitate?- Elizabeta sluti da viteza već imam u šakama pa nešto snuje. Vidite li njezineoči? I lica mojih prijatelja? čudna su. Pazite! Slušajte na sve strane. On će bitisutra u vašim rukama! - reče da u času strave nađe oslonac u njoj.Tada udari dlanovima u znak da počinje večera.U dnu svirači na sviralama i trubljama zaglušuju razgovor. Sastaju se čudnoveseli, nešto uzbuđeni pogledi. Nad kraljevskim stolovima nešto lebdi u zraku ipreokreće ljude, njihovu volju i421začinja im zalogaje. Nesvjesno osjeća to i Orhida. Prstima razdire meso,zagriza, ali ne može gutati, vidi nasuprot Joakimovu crvenu bradu, svjetionikkojemu kreće ona, od svih zaboravljenih brodica na pučini. Hvata se "crvene

brade kao brodolomac.Njoj se čini da iz te brade viri pokrivena glava viteza Sokola i smiju joj se usnepobjedničkim smiješkom nad kraljicom. Zluradost natapa njezinu sreću. Uz njudva mlada kneza s lijeve i desne strane nešto žmirkaju, sporazumijevaju seznakovima, nastavljaju jesti, piju iz vrčeva, opet žmirkaju pa se iza Orhidinih leđasagibaju jedan drugome. Joakimove oči ispod debelih obrva prikradaju se Orhidi,obustave joj misli, pozornost iskoči, sluh se napne. Na goloj puti leđa osjeća vrućidah dvojice. O nečemu šap-ću. Glazba zaglušuje riječi, muški dah joj usijavarazgolićena leđa. Hvata riječi:"... Ne sluti crvenobrki! Samo što izađe mjesec!"Riječi, poput žeravice, okliznule se niz Orhidina gola leđa, a zima u njenoj duši.široko rastvoren pogled ukočio se o crvenu bradu, pristanište njezinih pohlepa za

viteza kojeg on ima u šakama.U gužvi Orhida se privuče k Joakimu:- Samo nekoliko riječi sam čula. , Ona ih ponovi.Joakim se odmakne, pođe do kraljice, uzdigne vrč. Ona se nasmiješi.Joakim vidi otrov na usnama što ih je tako cjelivao. Odlazi, gubi se međudrugima. Sjeda. Svirači pusu u trublje. Joakim polazi u dno dvorane. Pristupa kpjevaču s crvenozelenom natikačom što mu pokriva glavu i pola lica, onda semiran, hladna izražaja lica, sagiblje kraljici:- Svijetla kraljice! Najbolji pjevač najgromkijeg glasa smjerno moli da smijepokazati svoje umijeće prvi po redu.- Zaslužuje li njegovo umijeće vašu hvalu?- Nadmašuje. Svijetla kraljice, jednom ste ga željeli čuti kad je ljeti pjevao nad

utvrdama. Sada hoće da popravi što se onda nije odazvao.- U znak oproštenja, neka počne prvi.- Smijem li ja očekivati za oproštenje - kakav mali znak kraljice? - zapne on igleda je prodorno, ali moleći.- Dobit ćeš, Joakime, još ove noći...- Svijetla kraljice, javili su da je narodu pod utvrdom ponestalo vina. Svi kliču islave uzvišenu kraljicu.- Naložite neka im dadu još pedeset čabri. Svečau je danas dan.Joakim prilazi igračima. Zaustavi svirku - naređuje da izađe pjevač sacrvenozelenom natikačom. Ovaj zapjeva zvonkim glasom, latinskim riječima,vitešku priču. Svi ga upijaju očima. Samo Dorja se lecne. Okrene biseromukrašenu glavu k Tajani.U smeđim joj očima prikriveno preneraženo pitanje. U crnim Tajaninim očimazabrinuti odgovor. Nitko ih ne shvaća, nitko ih ne opaža. Svi su se okrenuli k

287



pjevaču što svojim grlom, i još vize riječima, privlači na sebe svu pozornostnjihovih očiju, misli i sluha.Crvena brada izgubila se iz dvorane. Mračnim hodnikom ide Joakim mirno, gotovopolagano.Uđe u svoju odaju. Blijed je i zamišljen. Časak gleda u svjetlo, onda mu je neštopotjeralo misli munjevitom brzinom. Skoči do srebrne škrinje, otvori je, zgrabi u

zdjelu" zlatnog novca, ubaci to iza košulje, zgrabi dva bodeža i tobolac sastrijelama. Sve sakrije ispod plašta.Onda ga nešto zaustavi. Baci tobolac, iz škrinje uzme ključ, zatvori vrata hodnikai druga od naredne odaje, pa iz svoje sobe ulazi u malu komoricu, digne pokrov upodu \ osvijetli. Ljestve su prislonjene, sižu nekud u duboku tminu. Silazi i zove:- Henriče! Henriče! Izbavit ću te! Uspni se! Hitro, što možeš hitrije!Iz tmine dubine čuje se gunđanje kao, od sna, probuđene zvijeri.Joakim drži luč i čeka. Ljestve se drmaju, svijaju se pod težinom. Tovarnik opetstupi na pod komorice. Iz tmine izviri Hen-rikova kuštrava glava.Hrapavim glasom Joakim šapne:- Urota protiv mene i tebe! Smrt reži na nas. Slijedi me! Povuče ga u svoju sobu.Dobaci mu dva bodeža i tobolac sa strelicama.

- Pokrij to svojim plaštem, - reče mu, a sam se zamota u svoj svečani.Dođi! Slušaj!Oprezno korakne Joakim k zastoru. Odrine ga. Mala zaklonjena vrata otključa,stupa tiho, noseći ključ, prolazi uskim hodnikom, polako otvara naredna vratakraljičine odaje. Stoji. Osvjetljuje tminu. Razbacane haljine, spremljena postelja sružičastim svilenim zastorima, ljeskaju se zlatne rese. Na prstima se šulja i stane.U kutu, na ležaju, odjevena spava dvoranka tvrdim snom. Joakim utisne Henrikuu ruke bodež i pokazuje mu da pazi na dvoranku. Na sagu zipka. U njoj spavapetogodišnji kraljević Andrija. Joakim se ogleda. Dvoranka tvrdo spava. Luč stavina zemlju, sagne se, primakne ruke k dječaku, obuhvaća ga oprezno, diže izzipke i zuri u ženu. Svileno pokrivalo omota oko djeteta i mahne glavom Henriku.Ovaj ga slijedi, otvara vrata, izlaze na trijem...

Iza svojih leđa začuju povik žene. Obazru se. Dvoranka trči za njima.- Udri je nožem! - promrsi Joakim, držeći dječaka. Henrik udari nož u njezinegrudi. ":•," Žena zanijemi. Trijem je pust.423Gurni je u odaju. Zatvori!S dva udarca nogom, ona je unutar praga, vrata se zatvore. Obojica potrčetrijemom, spuštaju se stubama. Dolje, na podnožju, o željeznom stupu gori velikabaklja. Pod stubama dva ko-pljonoše.- Otvaraj! Kraljica zapovijeda!- Ne mogu, zapovijedila je nikome otvoriti!- Onda pridrži ovo. Idem gore kraljici - i pruži mu zamotani svežanj.Kopljonoša hoće da uzme. Joakim mu rine bodež u grkljan. Henrik probodedrugog.

- Ugasi baklju!I već se Henrik uspne, ogrnut plaštem ubijenog. Zgrabi baklju, zdrobi je, brzootvori vrata. Izađu u dvorište.Tmina je. šuljaju se ispod zidina Belina dvora. Obiđu kule. Mrko je, tiho isablasno.Nekoliko stotina koračaja pred njima žari se svjetlo. Hite mu u susret. Odjeknepijana pjesma.- Stražari su to. U tubastom tornju.- Slave nešto? - pita Henrik.- Moje karmine! Uzmi dječaka, polako da se ne probudi. I on uzme kraljevića.Onda potrče, dahću. Dječak se probudi.- Začepi mu usta.Znoj promoči Joakimovo tijelo. U jednoj ruci mu mač, u drugoj bodež. Približavase tubastom tornju. Pred njime tri stražara. Pjevaju i cijede u grla zemljanevrčeve.

288



- Otvaraj! - zavičev nad njima crvena brada. Trojica umuknu. Ustaju: .•"•- Gospodine tovarniče, nalog od kraljice...- Nalog da otvoriš!- Da ne puštam vaše gospodstvo iz dvora.Po stražarevoj glavi pada mač. Pukne, pada. Joakim zahvaća drugog pa trećeg.Leže uz povaljenu luč. Joakim je gazi, pretraži ključara.

S plačućim dječakom istrči Henrik iz utvrde. Joakim zatvara vrata i zaključavabravu.- Zakrčiti im treba put! - onda pritrči Henriku, uzme dječaka i ušutkava ga.- Ne boj se, ja sam, Joakim, vidiš tamo gori vatra, igrat ćemo se, Bandika!čuvši dječak ovo omiljeno ime kojim ga svi zovu, prestane plakati i gleda doljeprema Dunavu odakle se žari čitav kraj kao da gori ledina, a u odsjevu plamenasiluete svjetine što riče, urla od radosti.- Kamo sad! - pita Henrik.- Ravno k puku, tamo ćemo naći konje.- Konja? - opetuje mali kraljević.424r

- Da, da, Bandika, dobit ćeš konja i jašit ćemo. Samo čekaj, Bandika.Ovo razveseli dječaka. On se nasloni na Joakimove grudi pa se zagleda u dalekižar ognja.Skrivajući se duž grmlja što im je pružilo dobro zaklonište, hite nad dubokom

jamom, iskopanom pokraj gradskih zidina dok se nisu našli na prednjem dijelugdje je Dunav sačinjavao utvrdu grada. Na ledini duž obale gore ognjišta. U dimui plamenu vrtuljak svjetine što se okreće, hihotajući i dižući ruke uvis.- Živjela kraljica! Živio kralj!Jedna se grupa vrti u plesu, sad je osvijetljena žarom i opet se gubi u tmini.Grmljem približuju se Henrik i Joakim, noseći dječaka koji je opet zaspao.Zamotali ga u plašt da se ne bi moglo razabrati što nose. Ledinom pasu konji,samo napola upregnuti u kola u kojima su se dovezli udaljeni pučani.

Joakim se provuče do njih, potpuno ih odriješi zaprege. Henrik stoji i čeka.Nekoliko polupijanih muškaraca dotrči da ognjišta i bace se na tamnu spodobu štovodi konje. Joakim zavitla mačem:- Rasjeći ću vas kao volove! Ljudi su zastali.- Trebam hitno ove mrcine, čiji su? Evo cekina!U blijedom odsjevu udaljenog zgarišta bijesnu zlato. Ljudi se kotrljaju za njim potravi. Joakim i Henrik uzjaše i potjeraju konje u neprozirnu noć.- Zašto bježimo?- Ona se urotila.- Zašto nosite kraljevića?- Okrunit ću ga za protukralja Ladislavu. Rudolf Habsburški će klicati od radosti!- I ja ću vam pomoći. Željan sam da se osvetim kraljici - više nego što moje oči

žele sunca.IVAN OKIĆKIPjevač u kraljevskoj dvorani prikovao je svačije misli, svačije oči, svačiju dušu ksvojoj pjesmi. Monotona je, tugaljiva, uz tihe uzdahe na lutnji:.... "A svake noći zlokobni vitez leti na vrancu svojem planinama, drobi brda i rušigore i nariče gromko i vile gorske i dusi zlokobni oblijeću ga i piju suze njegove. Ipadaju mrtvi na tlo jer suze vitezove su otrov kao i zloća njegova" ...Knezovi, kneginje, sva blistava družba u kraljevskoj dvorani, mukom šuti i sluša spjevačevih usana pjesmu što odjekuje zidi-425nama punih štitova i oružja. Niz blijeda lica djevica kradu se suze, u očimamuškaraca nešto je mutno, blista samo kraljičina zjenica.Tajana spušta pogled na Dorjinu spuštenu glavu, dok pjevač pjeva o vitezuzlokobnog srca što potapa svijet u krvi i zlokobi jer to je njegova radost. I dolazicrni duh planine i pita ga:"Tko si ti, viteže?"

289



A on mu odgovara:"Brat sam đavla, brat rođeni, a ljubim anđela s nebesa što sjedi na zlatnoj stubiprijestolja"."A ti se digni k nebu"! - veli crni duh, ali vitez mu odgovara:"Može li pakao k nebu - i nebo k paklu?"Šutnja u dvorani - mrtvilo prije groma. Netko reče:

-- Mjesec je već izašao!...Ovaj glas iz nečijih usta proleti dvoranom poput grmljavine. > Zazveče mačevi,strugnu mamuze, štropoću stolice pod ljudima što se naglo dižu. Kraljicaproblijedi.Na vrata dvorane stali su knezovi na stražu. Svi se pogledi obazru, traže, kružepo dvoranama, zapanjeno pitaju kraljicu. Ona se okrene iza svojeg naslonjačagdje stoje dvorani:- Gdje je tovarnik Joakim? Peharnik Gjula odvrati:- Svijetla kraljice, izašao je s vašim nalogom da puku dade vina.- što? Zar se nije vratio? Odavna je trebalo da se vrati Zov-nite ga. Trebam gaodmah!Gjula hoće da ide. Po vratima udari mač, a netko najavi:

- Knez Ivan Okićki. Joakimovi su dvorani zabezeknuti.U bojnoj odori Ivan Okićki. Za njime vojnici u borbenoj opremi.- Svi dvorani neka polože oružje! - zapovijeda Ivan.Joakimovi pristaše su protrnuli. Peharnik Gjula prvi se pokori zapovijedi. Drugi gaslijede. U tišini oni se predaju. Kraljica priđe Ivanu:- Prerano ste došli, kneže. On nije tu!- Prekasno, kraljice! Znam...Svatko se u dvorani trgnuo. Knezovi pitaju:- Sto to velite, kneže? Zašto prekasno?- Svijetla kraljice, izdaja! Ulazeći u dvor, na podnožju stubišta našao sam dvojicu,

jednog mrtvog i jednog ranjenog kopljo-nošu. Ovaj mi reče: "Joakim ih je probo iutekao, s njime je bježao i Henrik."

Preneraženi poklici ispune dvoranu.- A mene je ostavio na cjedilu - promrmlja pjevač svojem drugu u pozadini.426Ivan Okićki okrene se s tolikom žestinom da je svačiju pozornost svratio na sebe.Prilazi pjevačima, u njih upire prodoran pogled pa stane pred onim scrvenozelenim zaklonom na licu i s lutnjom u ruci čija je pjesma zabavljala ljudeželjne zanosnih priča.Sumnja iskoči na licima knezova.Tajana i Dorja stisle se iza kraljice. *Orhida očima i ušima hvata što se događa. :- Tko je taj? - pita Ivan prisutne. -i- Neki pjevač što nam je pjevao čitavu večer.

- Tko ga je pozvao?- Svi su bili pozvani. ;- Zašto to pitate, kneže? - oglasi se kraljica.- Ovaj ovdje govori hrvatski, a u Budimu nema takvih pjevača.- Pjevao je latinski.- Kad sam objavio da je Joakim pobjegao, rekao je drugu Što stoji kraj njega:"Mene je ostavio na cjedilu!" - i to hrvatskim jezikom.- Ortak Joakimov.Knezovi se podižu, natiskuju se oko pjevača. Ivan zagrmi nad njime:- Joakimov ortak, izdajica! Dolje s tvojim komedijaškim obrazom! Skinikomedijaški zaklon s lica. Tko si?- Nije, gospodaru, on izdajica - oglasi se iza njega u komedijaško ruho odjevenčovjek.- On je vitez otimač! - doda drugi.- Vitez otimač! - zapanji se kraljica.

290



- Vitez Tomo Crni, Loborski?! Ti, izrode, Joakimov ortak?- Joakim ga je doveo - upade knez Semere. - Govorio je s njime, nešto šaputao,dok su svirači svirali.- I onda me je Joakim zamolio da bi ovaj pjevač prvi počeo pjevati - saopćikraljica.Tomo je miran kao da ga se ništa ne tiče.

- Otimaču! Kamo je umakao Joakim? On slegne ramenima. To kneza uzbudi:- Nemam vremena da čekam na tvoj odgovor. Vojnice, užezi gvožđe, na mučila snjime! Neka ti kaže gdje je Joakim.Približi se zapovjednik s momcima što stoje na otvorenim vratima.Tomo pogleda Ivana:- Kneže, ne gubite vremena mučenjem! Moja je glava tu, odrubite je i radijepotecite za bjeguncem jer ja ne znam kamo je nestao.Tomo pođe hladnokrvno prema Ivanovu vojniku:- Evo mene i moje glave! Nisam ni slutio da bi on bježao.- Kneže - gospodaru - zavapi iza Tome čovjek u komedijaškoj odori ja ću vamreći sve.427šuti! - zapovijedi Tomo.

- Govori! - zapovijeda knez.- Moj gospodar došao je sa mnom. Ja sam njegov ćetovođa, ime mi je Kozak,tovarnik ga je prepoznao na trijemu i zapovije-dio da zabavlja goste.- Jao tebi, ako prešutiš nešto! što je Joakim naredio tvojem gospodaru? Dazabavlja goste dok on pobjegne?- O bijegu nije govorio ni riječi, još mu se prijetio. Moj gospodar nije ni sanjao štokani tovarnik.- Lažeš! Zato je i došao u dvor da mu pomogne bježati. Reci, zašto je došao udvor?- Moju.glavu skinite, kneže - mirno odgovori Kozak. -• Moj gospodar došao je uodori pjevača da vidi kneginjicu Okićku.Kao da ih je žive pokosila smrt. Grobna tišina. Svi se krišom privlače Dorji što

blijeda, zasuta stidom, stoji iza kraljice. Ivan je blijed od sramote što je pala nanjegovu sestru i na nj.- Kneže, moj četovođa hoće da me izbavi iz smrti pa izmišlja glupe laži. Evo,velim: ja sam se s Joakimom uortačio! Došao sam na njegov poziv da možepobjeći.- Otkud je znao da danas mora bježati? - upita knez Se-mere i gleda po dvorani.- Gospodaru, on se sam zapliće u laž - poviče Kozak. - Evo, otkud bi znao?! Nijeznao!- Lupežu, reci kamo je pobjegao Joakim? - okosi se Ivan na Tomu da muonemogući govoriti o Dorji.- Nije lud da mi to reče, nego me je ostavio na cjedilu! Kozak kao da se zakleo daće spasiti svojega gospodara:

- Ostavio ga na cjedilu jer mu Joakim nije rekao da je u nemilosti, nego mu jeobećao oprostiti vješala, a gospodar je rekao: premalena je to plaća. Zabavit ćeplemenite goste ako oslobodite kneginjicu da ne mora poći za kneza Henrika!Evo, to je!- Laže, budala! Ništa ne znam o nekakvoj udaji kneginjice! Niti me za to briga.Niti ja kneginjicu poznajem! Nikad je u životu vidio nisam! - viče Tomo.Ivanove mišice podrhtavaju. Koliko god prezire otimača, osjeća kako on ovimriječima viteški pere ljagu s njegove sestre pred plemstvom u toj dvorani, i toublažuje njegov bijes:- Tomo, ako te je Joakim zaveo, reci kamo je pošao i svijetla kraljica će tidarovati život.- Život ne vrijedi, kneže, ali osveta! Rekao bih vam iz osvete što me je ostavioovdje, vama u šakama, ali ne znam. Pomogao sam mu pobjeći i evo, uzmite miglavu - zaslužio sam!- Neka ti bude po volji! - reče knez i promjeri Joakimova prijatelja Gjulu.

291



- Peharniče, kamo je utekao Joakim?- Kneže, nisam ni slutio što kani. Kunem se.- Pritegnite mu jezik - odredi knez vojniku. Ovaj odvede dvoranina sa tri momkanapolje. Tada se knez Ivan obrati Elizabeti:428- Svijetla kraljice, evo, nećemo doznati kamo je umaknuo, a ipak treba da

pođemo u potjeru za Joakimom. Naći ćemo ga, makar u paklu!- Da, treba da idete. Vama, moj tovarniče, i knezu Semereu predajem to u ruke -i - vitezu Sokolu koji vam je bio i dosele na pomoći. Ali ne vidim ga s vama? -doda ona.- Vitez Sokol čeka ovdje na dvorištu vaše zapovijedi. Njegčv će nas hrabri mačpovesti u potjeru ako tako odredi svijetla kraljica.Osjećala je kako ne može izreći privolu da ga pošalje s dvora, sada, kada je takoblizu čas da se ispuni njegovo obećanje što joj ga je dao u Tajaninoj sobi.- Tko će čuvati nas u dvoru? - upita Elizabeta.- Svrstat ćemo se - odgovori Ivan. - Mi koji idemo nećemo se vratiti bez Joakima.Svi bučno upadaju, spremaju se, a ona osjeća što mora da kaže:Rekla sam: prepuštam potjeru vama, kneže, i vitezu Sokolu!

U dubini, uz stijenu, stisnuta Orhida sluša i osjeća da je cr-venobradi svjetionikugasnuo, a njezinom brodicom vitla orkan - moćna kraljica i njezina sestra -suparnica...Knezovi se svrstavaju. Ivan i Semere određuju tko će ostati, a tko će poći upotjeru.Kraljica, Orhida, Dorja i Tajana ne izlaze iz dvorane. Sve one kao da neštoočekuju.Ivan se obrati ponovo otimaču:- Tomo, posljednji put te pitam: gdje se kani Joakim sakriti?- Pitajte, kneže, onoga koji mu je odao vaše nakane. Ja ih nisam mogao saznati,bit će netko među vama.Tomi odvraćaju ljutiti poklici kneževa, a onda se stišavaju u uvjerenju da je

izdajica ipak mogao da bude samo na dvoru. Or-hidino se tanano mlado tijelopritislo o stup kamene sige. Knezovi kruže očima i traže zaustavljajući se na svimlicima Joakimovih dvorana. Načas opazi Orhida kraljičinu zjenicu na sebi, kao da

je nagon privlači ili je to bio samo slučaj.- Kneže, radite kako je bilo urečeno - naredi kraljica Ivanu.- Neka se svi dvorani zatvore u tamnicu - odredi Ivan. - Naći će se među njima iizdajica. Viteza otimača predajte odmah krvniku - neka ga objesi!- Kneže, plemić sam, odrubite mi glavu, ali dopustite mi da se preodjenem. Nećuda umrem u komedijaškoj haljini!- Neka ti bude!- Hvala vam, kneže! - pokloni se Tomo kao da mu je pružena sloboda. - I molimvas - nastavi - ako je kneginjica Okić-

429ka na Okićgradu, saopćite joj da je vitez otimač moli za oprošte-nje što je ovahulja, moj četovođa, da me spasi, s mojim sramotnim imenom izgovorio injezino ...Tomo sagne glavu na pozdrav kraljici, a pritom mu se pogled dotakne Dorje što

je stajala iza nje. Ukočeni mrtvi pogled - posljednji oproštaj - ni od kog zamijećendo jedine Tajane.Tomo pođe između dvoreda koplja na trijem.U prvom trenutku, kad je izrekao svoju posljednju poruku pred polaskom u smrt,kruti su muškarci bili pogođeni nekim po-Čitanjem prema viteškoj poruciupućenoj kneginjici. No, već zvekne oružje. Taj zvuk prođe njihovim žilama,razbudi borbenost i osvetu.Ivan dade Joakimove prijatelje odvesti u tamnicu. Knezovi se spremaju u potjeruza bjeguncima. Uđe četovođa kneza Semerea:- Vaša kneževska milosti, peharnik je na mukama tvrdio da ne zna ništa o bijegu.Ali mu je poznato da je tovarnik prije večere naslućivao neku pogibelj. Lutao je

292



trijemom, progonio ga je strah od toga što je vidio na večeri samo pristašepokojnog kralja. Tako je bio zastrašen da je zaustavio čak komedijaše i pjevače,sumnjajući da su preodjeveni njegovi neprijatelji. Tada je prepoznao onoga što jeimao crvenozelenu natikaču preko lica. Prijetio mu je vješalima. Peharnik kaže dase pjevač Joakimu izrugivao. Odonda ne zna ništa, a da je i znao, on ne bi bježao.- Braćo! - okrene se Ivan plemićima. - Pouzdajmo se u svoju sreću i onu što će

nam je dati srećonoša. Djevice, Tajano, kao što ste na Griču vitezu Sokolu rukomdotakli koplje, evo, svojom rukom dotaknite moje oči da me vode pravim ptitemza Joakimom.Svi se okrenuli djevojci. U mramorno blijedom licu kao da je spušteno maglenovelo. Velike crne oči, kao dvije neprozirne tajne, gledaju u kneza. Crnokosa jojglava blista pod vijencem od zvijezda. Modra haljina zašušti. Nečujno koračaprema njemu, diže malu bijelu ruku. Knez klekne, njegova se glava sagne k njoj ina smeđe mu se oči spuste vjeđe. Nježna tanka ruka dotiče se njegovihsklopljenih očiju.- Neka vas svjetlost sreće vodi pravim putem!Svi u dvorani prisustvuju tome činu u šutnji i počitanju kao da su na nekomsvetom obredu. Tajanina čarobna tajanstvena pojava zauzima duboko mjesto u

svim tim dušama punim vjere u njezinu čarobnu snagu.Ivan ustaje i kliče:- Braćo! Knezovi! Sreća je s nama! Neka joj hrabrost naša bude drug! Naprijed!Vani na trijemu stoji vitez. Odrazi svjetla bljeskaju se navrh šljema viteza Sokola.Okićki knez nešto mu reče i obojica odu s knezovima i izgube se. Kraljica zadršće.Orhida blijedi od štropota njihovih koraka.Tajana blagoslivlja njihov put uzdasima, zakopanim u malim nježnim grudima.430Dolje, na dvorištu, čekaju bojno opremljeni vojnici knezova i osedlani konji. Podutvrdom svijet se prepao, ugledavši tolike čete s kopljima i knezove sa štitovima.Knezovi počeše ispitivati za Joakima. Naposljetku neki muškarci pokorno priznašeda su prodali dvojici gospode u plaštevima dva konja i dobili cekine. Ovi su

odjašili prema šumi.- Trag imamo! - klikne Ivan i povede sve ostale.Gore, u dvorani, ostali su oni kojima je određeno da čuvaju dvor. Semere izdajeodredbe da nikoga ne puštaju ulaziti ni izići iz dvora, a kad je to uredio, poklonise Elizabeti koja zamišljeno sjedi u naslonjaču, okružena dvorskim gospođama.- Svijetla kraljice, čekam vaše zapovijedi.- Strašno je to, kneže, ako je pobjegao. Izdajica mora da je na dvoru.- Nitko nije znao do nas koji smo ugovorili.- Da nije Joakim uhodio kad je knez Okićki sa svojim prijateljima izlazio izGertrudina dvorca?- Izdaja se morala počiniti ovdje. Upravo je nerazjašnjivo otkud Joakimu glas onašoj uroti. Da je izdaja izvana, on bi odveo sa sobom i svoje prijatelje.

- A Henrik Gising? Kneže, njega sam bacila u tamnicu i osudila na smrt. Joakim jepobjegao s njime!- Eto, kraljice, svagdje vas je varao taj prokletnik.- Sretna ću biti tek onda kad ga smaknu - reče ona u pritajenom strahu. - Odreditću sve što bude potrebno, kneže, ako nas Joakim možda napadne.Knez izađe, a kraljica se približi Tajani i Dorji.- Sto vas zabrinjava? O čemu govorite?- Vitez otimač odveden je nevin na stratište. Peharnikovo priznanje na mukamapokazuje da vitez otimač nije bio u vezi s Joakimom - reče Dorja.-. Knez je odredio da ga smaknu. Vaša je riječ prekasno izrečena. Neću daporečem kneževu prvu odredbu.- On je nevin! - poviče Tajana odlučno. - Potpuno nevin!Neodlučno pogleda kraljica Tajanu:- Knez Okićki je tako odredio - i sad je osuda već izvršena. Krvnik ne čeka.

293



Nije se dalje brinula. Njezine su misli odviše zaokupljene iščekivanjem onoga što je njoj imala donijeti ova urota protiv Joakima: ispunjenje ljubavne čežnje. Ustala je i pošla dvoranom, kad opazi u kutu mladog kralja.- Ladislave! što si se tamo ođrvenio? - upita ga Elizabeta.Dosele ga nitko nije opazio, ni pitao, kao da ne postoji. On se čitavo vrijeme nijemicao. Zabezeknutošću slabo nadarenog dječaka, slušao je i gledao što se pred

njime odigrava.431Sad smo se riješili Joakima kojeg si toliko mrzio - reče kraljica.Ladislav ne odgovori, samo budalasto kimne glavom u kojoj su se rojile protivnemisli. On je dalje šutio, povučen u kut. Vani počne netko vikati.- Tko to viče? što je to? - začudi se kraljica.Svi su poustajali i krenuli u narednu dvoranu. Bila je širom otvorena. Dvorankalomata rukama i viče kao da je poludjela i baca se kraljici pred noge:- Jao, svijetla kraljice, probudila sam se, otišla u ložnicu, ukrao ga je, ona jeprobodena!- Tko je ukrao - koga?- Tamo! - I podigla se, trči dvoranom prema kraljičinim odajama.Svi je slijede do kraljičine ložnice. Elizabeta spazi praznu zip-ku. Obuze je crna

slutnja. Dvoranka trči dalje, malim spojnim hodnikom, u odaju pokojnog kraljašto ju je .nastanio Joakim. Na podu leži dvoranka i stenje, prevrčući se u mlacikrvi.- Uzeo je - kraljevića! - Joakim - Henrik! Uzeli ga... Elizabeta vikne:- Krunit će ga za protukralja! s - Meni za protukralja? - razgoropadi seLadislav.Dorju obuzme strah da neće uspjeti urota koju je izveo njezin brat. Ladislav seboji da neće moći raditi što ga volja, a Orhi-da želi uspjeh Joakimu. Tajana potrčina trijem i naloži sluzi da odmah dovede liječnike pa se vrati dvoranki i stade jeispitivati.Kad se vratila u svoju ložnicu, kraljica je dalje naricala:- Za protukralja će ga kruniti, to je smislio za osvetu! O, prokleta izdajica koja mu

je odala. Znam, bježat će Rudolfu Habsburškom, kruniti Andriju protiv Ladislava inavaliti na nas četama Rudolfa. Tko je bio izdajica? - vikne Elizabeta. Upravonasuprot njoj stoji Orhida.- Ti se smiješ, Orhido? - Ti se smiješ?- Nije mi do smijeha- nego do plača - odgovori ona, jedva suzdržavajući radost.Velikom dvoranom, po kojoj su još ležali tragovi kraljevske gozbe, seta kraljicakao izvan sebe.- Da smo to barem mogli saopćiti knezu Okićkome i Sokolu! Oni bi mu najprijeoteli kraljevića. Oh, da barem oni znaju. Zašto dvoranka nije prije javila?!- Svijetla kraljice, kad su je našli, ležala je kao mrtva i tek Icađ su je osvijestili,mogla je reći što se zbilo - razjašnjava Tajana.- Ako mu ipak uspije pobjeći s Andrijom, što ću onda? Gdje je knez Semere?

Zovite kneza! - naredi kraljica kopljonošama što su stražarili pred otvorenimvratima, pa onda osjedne sva iznemogla i nasloni glavu na ruke.Tajana i Dorja tiho raspravljaju, stojeći uz kamin.- O čemu govorite? Hoću da čujem - ne podnosim šaputanje - nestrpljivo ćekraljica.- Svijetla kraljice, ima netko tko bi vam mogao povratiti kraljevića - reče Dorja.- Tko? Brzo govorite! ;- Vitez otimač, ako već nije pogubljen.Elizabeta podigne ruku i domahne im da se približe.- Kako? Recite?- Zacijelo je Tomo usko sprijateljen s Joakimom. Bio je tu i onu noć kad je kraljumro.- Da, znam. Sto zaključujete iz tog prijateljstva?- Di bi vitez mogao od Joakima doznati gdje se nalazi kraljević.- Kad bih ga pustila, združio bi se s njime protiv mene. Tajana primijeti:

294



- Svijetla kraljice, ako kneginjica s njime govori, učinit će sve. On je mahnitoljubi.- Vi ćete govoriti s njime, kneginjice - ako još uopće može govoriti.Uto se pojavi knez Semere.- Brzo, kneže, odredite neka dovedu viteza otimača. ;- Svijetla kraljice, njega više neće moći da dovedu, v

- Smaknut je? Hitno, kneže, možda još nije kasno.Začuđen takvim uzbuđenjem zbog otimača, knez je odlazio dosta polagano.Tajana i Dorja ustremile se.Kraljica uzrujano pođe k stolu i opet se vrati kaminu.Dugo se nije javljao nitko. Tri su žene bivale sve nestrpljivi-je. Napokon se knezvrati s jednim dvoranom.- Sto je? - upita kraljica. - Smaknut?- Tek sad su mu donijeli vitešku odoru jer mu je knez dopustio da umre u svojojviteškoj odori. To je odgodilo smaknuće - ali on neće da dođe..- Kako neće?- Rekao je: "Kad se siđe na stratište, nije dobro opet se vraćati među ljude jerčovjeka stiže nesreća."

- Nije zavrijedio vaše milosti, kraljice - reče knez.- Kneže, molim vas heka ga dovuku gore silom, kazat ću vam razlog.Bijesno psujući, slijedio je Tomo stražu koja ga uvede u malu sobu kraljevskogdvora.- Sto hoćete? Sto ćete sa mnom?- Svijetla kraljica je zapovijedila da ovdje pričekate. ; V On Ijutito opsuje.Straža izađe.Na vratima zašušti haljina. On prisluhne. Uđe Dorja laganim, jedva zamjetljivimkorakom. Lice mu se smrači:Dakle, vama se, kneginjice, prohtjelo da me smetate i u posljednjem času?

433Varate se. Dolazim po zapovjedi kraljice.

- Samo njoj ću odgovarati.- Kraljica je slomljena. Ne može se ni micati s postelje. Joa-kim je ugrabiokraljevića Andriju, dijete od pet godina.- Ugrabio dijete? To vi recite kome vas volja! Zašto bi on uzimao kraljevskodijete? Zašto treba da bježi tovarnik čija je vlast toliko velika? Sve je to budalastoi mene se ništa ne tiče.- Skinut je sa svih časti i bio bi svršio u tamnici da nije saznao što kane - rečeona. - No, upleo je i vas.- Ja sam se sam upleo, pomogao sam mu.- Tomo, zašto se činite gori nego što jeste?- Gori? Ha-ha! Dobra šala! Nije li dosta što sam vam rekao kad smo se ovdje srelina dan kraljeve smrti? Ali pustite to! Što hoće kraljica sa mnom?

- Kad ste pomogli Joakimu, učinili ste veliko zlo.- Živim za to da činim zlo. Ćim mi odrube glavu, bit ću janje. Ne zadržavajte medugo u tom obećanju!- Vi niste razbojnik koji pomaže otimati djecu.- Tako se desilo. Ne mogu pomoći.- Možete, viteže Tomo.- Ne mogu. Knezovi će sigurno za njime u potjeru, neka mu Otmu kraljevića.- Oni su otišli, a da nisu znali za otmicu djeteta i dok saznaju, on će ga sigurnodobro sakriti. Čujte! Pođite za njime, iskoristite njegovo povjerenje i otmite mukraljevića. To neće moći nitko bolje od vas.- Ja?! Nije mi na kraj pameti da se potucam okolo, goneći Joakima, kad mi je vašbrat dosudio tako udoban mir na drugom svijetu! Ni za što se ne odričem mirakoji me čeka.- Život je svakome najmiliji...- Užio sam baš sve što sam želio do dna!

295



Dorja pođe bliže, nagne se k njemu i dotakne mu rukav:- Tomo, časno ste se vladali kad ste u dvorani zatajili mene. On složi ruke,pogleda je podrugljivo i nasmiješi se:- Vaša milost sigurno ne umišlja sebi da sam to učinio radi vas!- što ste učinili, to je od vas tražila vaša viteška čast.- Kad sam živio Jupeški, neka umrem viteški.

-• Upravo zato treba da svojoj časti isplatite sve dugove.- Nemam više dugova.- Imate! Nehotice ste jednoj životinji bacili u ralje nevino dijete. Istrgnite mu ga.To je dug vašoj časti.- Što nisam učinio svojom voljom, nije moje djelo.- Tomo, molim vas. Mnogo je toga na kocki ako Joakim odvede kraljevića.- Recite kraljici neka mi što prije skine s vrata ovu tvrdu glavu, probit je ne moženitko, nitko i ništa434Ona priđe k njemu tako blizu da je osjetio njezin dah. Pogleda mu ravno u oči saželjom da slomi njegovu krutu otpornost.S usana mu nestaje smijeh, s očiju podrugljivi izraz. Crne mu oči prekrije koprena

iza koje Dorja spazi bol što se čini da vrišti u kliještima njegove surove volje da jeprignječi, zgazi, smrvi. Zapanjena je tim otkrićem. Čini joj se da u ovim grudima,na kojima su tako drsko složene njegove ruke, ima more otrovnih suza o kojima

je pjevao ove večeri.Tomo stisne zube. Htio bi da sam sobom tresne o nešto tvrdo i da se razbije.Gleda joj u oči, traži riječi - drske, grubev razvratne, raskalašene, teške kaoolovna kiša, stisla ih bol kao da mu užeženim gvožđem zabadaju u živo srce.Ništa se na njemu ne miče. Samo mu s obraza nestaje krvi kao da mu smrtnevidljivom rukom prelazi preko tamnoputog muževnog lica.Dorja ne skida pogled s njega. Hoće da mu zagleda u dušu i slomi ga. Trenuci suprošli. Šutnja se čini beskrajnom.Uzalud ona čeka da on nešto reče. Ne shvaća što je to zapravo u njemu,

istodobno tako kruto i tako bolno.Predugu šutnju prekine Dorja:- Viteže Tomo, vi ćete pomoći!Ne odgovara riječima, zanijeće samo oštro glavom.Poražena obori oči, pođe po sobi i reče gotovo u plaču:- Onda će Joakim uspjeti da odvede kraljevića preko granice, da ga okruni zaprotukralja, da uđe s Rudolfom Habsburškim u ovo kraljevstvo. Gospodarit ćeJoakim nad svima nama, i on i Henrik, a ja ću biti prikovana za sav život uzlupeža Henrika. Neuspjelu urotu platit ću ja... ja!Njezin glas odaje očaj. Ona pokrije lice rukama i krene prema vratima.- Kneginjice!Dorja se zaustavi i gleda mu u lice. Smrtno je blijedo, oči su poput stakla nad

rasplakanom dušom. Digao je ruke i savio ih na šljem kao da kovinu utiskuje ulubanju da prodre sve do mozga. Dorji se čini: on se bori s nekakvim orijašem usebi koji prijeti da će okrutno slomiti svako popuštanje.- Kneginjice! Ja...Glas mu je tih, promukao...- Slušam vas, viteže Tomo - prošaptala je Dorja, zaplašena muklim zvukomnjegova glasa što je prodirao do nje poput jeke očajnika.Ruke je skinuo sa šljema i one klonuše kao obamrle niz tijelo.- Ja ću - kraljevića donijeti!- Tomo, viteže, nikad vam to neću zaboraviti. Po treći put primam iz vaših rukudobrotu! Ona ispruži ruke prema njemu.

435IIP1""e. Ne blatite svoje ruke! Ne obešćašćujte se - izreče on, povukavši svoju ruku odnje kao da će ona od dodira.njegovih ruku na mjestu umrijeti.

296



Oboriv oči, spusti Dorja svoje bijele ruke niz haljinu i ostade šuteći. Njegove očibivaju sve manje, kao da umire...Dorja ga upita tiho:- Treba li vam kraljičinih ljudi u pomoć?-- Ne. Nitko mi ne treba. ...,•"", .v Svog četovođu povest ćete sobom? Da.- Treba li vam što god na put? Novaca, konja ili... ",

- Ništa - sasvim ništa.- Tomo, pratit će vas moja želja da kraljevića spasite za sve nas - najviše za me!Javit ću kraljici.Polagano, nečujno ide k vratima. Tomin pogled još je uperen u pod kojim sevukao njezin plašt. U glavi mu udara, vid mu potamnuje, obezumljen je, razbijen,smrvljen, pretvoren u prah pod rubom njezina plašta ...- Trgne se, podigne glavu, nasloni je o ruku. Pogled upire o nešto neznadno,daleko - daleko.Riječi pjesme što ju je sam skladao obnavljaju se u njegovim mislima, razvijajumu se da su svi bodeži ovog svijeta zabodeni u ta prsa - zlobna -• razbojnička -đavolska.Nešto ga hladi na obrazima i dozivlje k svijesti.

Trgne rukom k licu, skine ledenu suzu, udari šakom o šljem jurne po sobi, tražećizraka, daha.- Gospodaru! Gospodaru!Pred njim stoji Kozak. Njegovo mu se lice pričinja pokrive^ no koprenom odiskrica.- Gospodaru! Izgledate kao da su vas izvukli iz groba u kom ste ležali od svogpostanka. Dođite, čekaju nas.Kozakov govor Tomo čuje samo kao neprijatni šum.- Gospodaru moj!"Vama neće sjeći glavu. Ne može ona zaboraviti kad ste jepustili iz svojeg dvorca! Ne zaboravlja to žena nikada!Tomo ne razumije ništa. Izgubljen bulji u svog četovođu.Kozak ga prodrma kao čovjeka koji spava dubok san. Tomo ustaje, gleda u

Kozaka i pita glasom tihim da se četovođa prestrašio:- Gdje me čekaju momci?- Bog s vama, pa tamo u šumi, uz onu kolibu, kako ste odredili.-- Oni čekaju?Kako ne bi čekali! odvrati Kozak i promatra ga u čudu.436- Znaš li onaj dvorac, žuti, kamo smo vidjeli nekoliko puta jašiti Joakima? Tamotreba da prodremo lukavo. Treba nešto izmisliti, ispitati za Joakima i kraljevića.Moramo ga naći, makar izginuli svi do jednoga.- Znam - rekla mi je.- Kraljica? u,:- Ne ona, nego naša kneginjica! ^" s Riječima "naša" kao da ga je udario po

glavi.- Kakva "naša"! Ne reci to više!- Idemo, čekaju nas. Kraljica, srećonoša i kneginjica. Tomu su uveli u dvoranu.Iza kraljice stoji Dorja, s druge strane Tajana.- Viteže, obećali ste donijeti kraljevića?- Održat ću riječ.- Joakim ne može s njim lako bježati, možda će ga negdje sakriti.- Pronaći ću ga. ,- Nećete ostati s Joakimom?Ako sumnjate, smaknite me odmah! On poklekne pred njom i opet se digne ni

jednim trenutkom ne pogledav Dorju. Kraljica zapovijedi:- Srećonošo! Zaželi mu sreću!- Neka vas povede pravim putem, viteže! Sreća neka bude s vama za cijeli život!Kod tih riječi usne mu se iskrive.- Ne znam što bih sa srećom za sebe! Uzimam je samo za kraljevića!

297



- U vašim je rukama naša sudbina! - progovori Dorja. On obori oči da je ne trebagledati, duboko se nakloni i izađe.• Izgleda kao pravi vitez - reče kraljica. I ponijet će se tako.- Hvala vam, kneginjice -• reče kraljica. - Umor me je slomio. Idite i vi napočinak. Prijatnije sam sebi zamišljala ovu noć!Djevojke su ostale same.

- Kneginjice, jeste li ga promatrali kad je odlazio? Nije li šteta da je otimač?!- Čudan je, neshvatljiv.- Ne postoji za njega ništa na svijetu do ljubavi prema vama. On mnogo trpi,vidim to - kaže Tajana.- Nešto jest u njemu čudno, okrutno, grubo, podlo, a onda ti se čini kao da sekamen orosio, kao da je iz zmijskog otrova kapnula suza ...- Siromah! Danas je pjevao: "Nebo i pakao nikad se sastati ne mogu", jer on jeđavo - a vi anđeo kojeg on ljubi.- Pusti, Tajano, ne govori o njemu, moli svoju sreću da ga prati dok bude tražiokraljevića. Ako ga ne nađe, Joakimova osveta udarit će nas posred srca i domanašeg!437U BAKONJSKOJ ŠUMI

Kiša lije kroz guste krošnje tamne šume. Potokom teče voda nizbrdice. Granje sespušta k zemlji. Dva konjanika prokrču-ju sebi put kroz guštaru. Ogledavaju se,zaviruju u duboke šupljine starih debelih stabala, pogledavaju iza svakogstogodišnjeg debla.- Pazi! Tamo na onoj guduri nešto se pomaknulo. Povuku se iza stabala. Gledajukako se dolje spuštaju tri naoružana čovjeka na konjima.- Mislili ste da će vam se Joakim skotrljati u šake, a ono dvojica običnihkraljevskih vojnika i netko treći.- Treći je Kuman. Otkud oni dolaze i kamo idu? Pričekat ću ih.Doskora se trojica spustila u nizinu.- Stoj! - viknuše konjanici, izjašivši pred došljake. Oni se ne pokore, već nagnu udivlji bijeg. Konjanici pojure za njima, odapinjući im u leđa strijele. Jedan

progonjeni gotovo je letio. Da im ne pobjegnu ona dvojica, konjanici se vrate.Oboreni vojnici kleknu pred njima sklopljenih ruku:- Milost, milost!- Otkuda ste utekli?- Nismo utekli. Mi smo od čete koja stražari tamo u taboru Kumana da se ne bunezbog papinskog legata, a nama su zapovi-jedili da pratimo kumanskog vojnika.- Zašto se niste zaustavili na moj poziv?- Kuman nam je zapovijedio da bježimo.- Otkad ti slušaš Kumana?- Gospodin tovarnik Joakim je zapovijedio da ga slušam. ; ," - Joakim? Gdje jeon?- Tamo je s kraljevom četom i Kumanima.

- U kumanskom taboru? Otkada?- Stigao je noćas.- S kime? • • "; "- S jednim knezom.- Nosili su sobom dijete - kraljevića?!- Nisu imali dijete.Vojnik ga žestoko udari u grudi:- Lažeš, govori istinu, ili se više nećeš podići.- Gospodine vojnice, nisu imali dijete. Ubijte me, ali tako je. Bili su sami i jakoblatni i mokri. Odmah je gospodin tovarnik zapovijedio našoj kraljevskoj četi dase digne na noge. Onda je pustio Kumane slobodne, a čitava se njihova četapridružila k nama s vojvodom Oldamurom na čelu. Zatim je gospodin tovarnikslao četovođu, onog što je sada utekao, i nas dvojicu s njime.- Kamo vas je slao?

298



- Ne znamo kamo, mi smo samo pošli po zapovijedi •- govori vojnik u smrtnomstrahu.438- Joakim je ostao u kumanskom taboru? f - Ne, krenuli su za nama svi, ikraljevska i kumanska četa.- Onda su uzeli pravac prema Bakonjskoj šumi?

- Vidio sam da kreću ovim pravcem, a mi smo išli naprijed, ne znam kamo sudalje pošli.- Ja znam nešto, gospodine četovođo - oglasi se drugi koji je dosele šutio. -Razumijem kumanski. Gospodin tovarnik je pozvao Oldamura da idu zajednoprotiv kraljice jer ona hoće da krsti Kumane.- Gdje je kraljević?- Govorili su da je sakriven, ali gdje, o tom nisu rekli ništa. Još su govorili da će utoj šumi dočekati čete Rudolfa Habsburškog.- Dignite se. čuj - okrene se vojnik svojem pratiocu - vodi ih prema našoj četi.Konje treba dotući i pokriti da ne bi Joakim na njih naišao i opazio kako smo ihuhvatili. Kad svršiš, slijedi me, ja ću brzo knezu.U pljusku kiše vojnik krene pravcem kojim su došli. Bijesno je gonio konja.

Brzo stiže na rub šume gdje u mraku stoji nekih pedeset naoružanih vojnika sknezovima. Međutim je stigao drugi konjanik s dvojicom uhvaćenih vojnika. IvanOkićki stade ih ispitivati, zaprijetivši im smrću. Nisu znali ništa više nego što suiskazali vojniku. Na to se Ivan približi knezovima vrlo ozbiljna lica.- Sad je razumljivo zašto smo Joakima uzalud tražili. Prebjegao je Kumanima, aoni, da se osvete što im je kraljica otela papinskog legata, idu s Joakimom protivnje i kralja. To je urotnički rat! Joakim je odlučio da se bori za svoju vlast.Gospodo, ovo nismo predvidjeli. Nitko nije slutio da bi nam Joakim mogao uteći sdvora kao što se to dogodilo pretprošle" noći. Zacijelo on ima ortaka na dvorukoji mu je izdao našu osnovu da ćemo ga skinuti. Ali sada - ili će Joakim uništitinas, ili mi njega. Ako on izađe kao pobjednik, onda je bolje da ostavimo ovuzemlju. On će svrgnuti i kralja i kraljicu i zakraljevati Hrvatskom u ime mladog

Andrije. Poduprijet će ga Rudolf Habsburški i Kumani i on će sve nas koji smonjegovi protivnici uništiti. U ovoj šumi čeka nas borba na život i smrt. Ili mi ili on!- Bolje bi bilo izginuti nego dočekati strahote ove vladavine.- U lošem smo položaju - reče knez Batori. - Joakim ima tri stotine kraljevaca itisuću Kumana!- Ne klonite, gospodo! Mi imamo kneza Okićkoga koji nam vrijedi za pedesetvojnika - oglasi se jedan plemić. Ivan se obazre i odvrati:- Zaboravili ste, gospodo, mi imamo nekoga tko vrijedi za stotinu. Imamo vitezaSokola! Kosi glave kao kosac travu - ali kad dođe Rudolf?!439Njihova se pozornost skrene u zaleđe gdje se na vrancu naslonio vitez visok,vitak, pokrivena lica. Srebrni sokol na njegovu .šljemu mutno se ljeskao napljusku kiše. Ne sudjeluje u vijećanju, ne gleda ih, povučen je iza posljednjeg

momka male knežev-ske čete.; - Da čujemo što veli on - kaže knez Ivan Okićki. - Hoće da ostane nepoznat, ato treba poštivati. Saopćit ću mu što nas čeka i s njime se posavjetovati.Ivan se uputi k vitezu.Iz jesenjeg neba lije ledena kiša, pomiješana sa snijegom. Kraljevska četaprispjela je iz Budima. Donijela im oružja, bojnih klobuka, šljemova, hrane i pića.Kad su se okrijepili, Ivan Okićki je izdao naloge, a tada se digoše da krenu. IvanOkićki vodi. Uz njega jaši vitez Sokol. Krenu polagano i oprezno. Svuda gusla,daleka mračna šuma. Nad vršcima stabala crni oblaci poput tamnog svoda odkojeg je šuma još mračnija. Kneževska četa nastavlja put-između stabala.i Vrijeme prolazi. Kroz očne rupe svojeg željeznog šljema opazi Ivan Okićkidvojicu kraljevskih vojnika što trkom jašu između stabala. Sobom vuku konja nakojem je potrbuške svezan čovjek.- To su naši - reče Ivan. - Nekog su uhvatili!Zadahtani, mokri i blatni, zaustavili se.

299



Ivan pogleda svezanog momka u kožnatom odijelu sa srebr-sponama na prsima. Licem mu se cijedi krv. ; - Kneže, uhvatili smokumanskog četovođu. To je onaj što nam je danas utekao. Umijem kumanski i onmi je sve priznao... ; - Sto? Brzo! - nestrpljivo će Ivan. • Vojnik, dršćućistade pričati:- Kuman kaže da će Joakim ući u ovu šumu i sakriti se do „mraka, a noću se

uvući u kraljevski dvor. Ovaj tu treba poći u dvor i kraljici odnijeti neku poruku odOldamura kao izliku, a (noću bi otvorio Joakimu mala istočna vrata. Pomogla bimu pri tom kneginja Orhida. Ona je njihov ortak.- Orhida! - klikne Ivan pa se obazre k ostalim knezovima. - Govori dalje!- U kraljevskom dvoru htio je Joakim zarobiti kraljicu, kralja i sve knezove.- Gdje je sada Joakim?"> - Kuman kaže da ima stići u šumu gdje će pričekati poru-ku svog glasnika da

je sve u pripremi.- Pitaj ga na kojem mjestu će Joakim dočekati glasnika iz dvora. ; - Kaže daće nam pokazati.- Reci mu: živa ću ga rezati na komade ako nas zavede. Kuman sklopi ruke namilost i zakune se na svoje bogove. iTada svi krenuše.

440Zaustavili su se na mjestu koje je označio kumanski zarobljenik.Knezovi su se opet savjetovali. Onda se Ivan povuče s vitezom Sokolom dalekood drugih.Kad su završili razgovor, Ivan poreda četu. Svatko se sakrije iza debelog stabla.Svako je deblo poput obrambene tvrđave. Jedni se uspinju na drveće i sakrivajuse opremljeni strelicama. Ivan hiti amo-tamo, određuje, priprema. Onda čekaju...Iz oblaka po njima lije kiša.Satovi prolaze. Vjetar šumi granjem i nosi oblake na okup, U šumi biva joštamnije.- Dolaze! - šapne Ivan drugovima. - Sad je kucnuo odsudni čas. Gospodo! Mi, ilioni! Jao nama ako on pobijedi, - propast će naše kraljevstvo, naša imanja, mi i

svi koje ljubimo.Ivan se okrene k vitezu Sokolu i nešto, šapne tako tiho da nitko nije mogao čuti.Vitez kimne glavom pa se povuče daleko natrag iza čete.- Kamo vitez ide? - zapita knez Batori.- To je naša osnova - odvrati Ivan tiho. - Gospodo, nap-nite mišice! Lupež sepribližava. Za tri-četiri dana može stići Ru-dolf!Joakimove čete dolaze polagano kao da im se ne žuri. Joakim i Oldamur neraspoznavaju se od drugih. Pokriveni su bojnim kacigama. Sve bliže dolaze kmjestu gdje ih čeka Ivan Okićki.- Spazili su nas - reče Ivan. - Naprijed! Stabla su oživjela. Oružana Ivanova četapojuri protiv Joakimove čitave vojske. Ori se:- U ime kraljice i kralja Ladislava, nevjerni vojnici - na našu stranu! Kralj vas

zove!Gvožđe se sudara, prskaju štitovi, a iza Ivanovih leđa sa stabla padaju strelicenjegovih vojnika na Joakimove. Kumani ur-liču:- U ime kumanskih bogova, pobijte kršćane!Sudaraju se dva vala mržnje. U sudaru njihovu prska krv oružje struže, a kopljase lome, i padaju ljudi, posrću konji po blatnom tlu, strelice se prosiplju poputkiše s oblaka, mačevi se krše. Povici bola i bodrenja miješaju se u divljačku kriku.Kiša jenja. Kao da su se oblaci prepali krvavog prizora na zemlji.I biva vidnije u šumi. šljemovi se ljeskaju. Dahću knezovi, kupaju se u znoju i krvipod košuljama od kovnih mreža.- Udrite izdajicu Joakima! Udrite razbojnika! - viče Ivan Okićki. - U ime kraljice!- Sasjecite hrvatskog urotnika kneza Okićkog! - čuje se Joakimov glas.Ivan udara što mu dolazi pod mač, ruši, bode. Odozgo padaju strelice, gaze jednipo drugima i krče sebi put naprijed.

300



441Protivnici kao da su utopljeni, uklesani jedni u druge. Beskonačno gnječi seraskrvavljena masa.A onda četa Okićkoga kao da gubi snagu. Njegov glas je umuknuo.- Gdje si, kneže Okićki! - viče Joakim. - Dođi mi na megdan, lupežu!- Zar je pao? - pita nečiji prestravljeni glas, a odmah zatim•vikne knez Batori:

- Naprijed! Naprijed! Mi ili Joakim! Drugovi, bolja je smrt nego Joakimovatamnica!Kumani dozivaju svoje bogove i upere koplja.Od strane knezova konjski topot. Do pedeset vojnika iskrsne ispod stabala.Srebrni sokol bljesne navrh šljema vitezu u sivom plastu, Ljevicom drži uzdekonju i štit, u desnici svjetlucavi mač.Čudni zaklon na licu od srebrnih pločica neprijatno sijeva, čini se kao sablast palanetom iz oblaka.- Smrtnom kosom siječem vaše glave! - viče vitez Sokol gromko, dubokimglasom što se razlijeva poput grmljavine.Kao da je kumanskim redovima preletjela tajnovita strava. Sablast se zaleti nanjih. Vitez se zaustavlja kod prvog Kumana, okrene mač pljoštimice i sjekne

zdesna nalijevo. Jednim udarcem odrubi tri kumanske glave.Crnoputi krvoloci u vrisku strave povuku se natrag. Ovaj im udarac smuti pamet,čvrsto sjedeći na konju, vitez vještinom žonglera kosi kao da je njegov mačuistinu smrtna kosa. Ruši,•obara, siječe i bode, pod njime i za njime cesta od lešina i krvi.- Čarobnjak kršćanski! - zapanjuju se Kumani.Vitez iskorišćuje njihovu smetnju i lomata mačem divlje, po-mamno.S obih strana uz njega četica odmorenih svježih vojnika zaustavlja pokušaj slijevai zdesna da mu se neprijatelj dovuče u zaleđe.Ali pred njima još je nepregledna šuma kopalja iza kojih strši ogromna glavapokrivena željeznim oklopima. Ispod nje ori se Joakimov glas:- Utucite neman! Opkolite ga! Tko ga obori, tome kraljevski darovi i sve časti!

- Kumani! Za slobodu naših bogova, udrite ga - viče Olda-mur.Koplja se uskomešala. Konji se zalete naprijed. Desetorica najhrabrijih Kumanapribliži se vitezu. On spusti mač na lancu oko pojasa, trgne ogromno koplje izruku svog kopljenoše, učini neviđeni krug zdesna nalijevo i udari prema uperenimoštrica-ma. Neočekivani udarac istrese koplja iz Kumanskih ruku. Oni protrnu odčarobne vještine i povuku se natrag.- Proklete kukavice! - viče Joakim.- Kumani, bogovi će vas prokleti! - zaori Oldamur, sjedeći na konju uz Joakima.442

Vitezovi neviđeni udarci, njegova snaga i vještina, mrtvi pod njegovim nogama, -sve to oživi knezove i njihovu već smalaksa-lu četu. Iznova se prikupe i u jurišu

navaljuju na mnoštvo Joakimove vojske. U času kad je on opazio viteza Sokolasrcem mu se prolije žuč. Tijelo u kovnoj mreži zadršće; sve u njemu igra, mač muse u ruci trese, u mislima ubija protivnika:"On je to! Moj nuzljub! Došao je da svrgne mene, da grli nju nad mojom lešinom.Nećeš ni za čitavo nebo ni zemlju!" - i pogleda oko sebe svoju daleko brojnijuvojsku.- Oldamure! Ako mi pomogneš potući viteza Sokola, bit ćeS prvi iza mene ukraljevstvu. Darovat ću ti dva kneževska dvora.- Dat ćete mi Orhidu, htjela ili ne htjela?- Zakovat ću je uza te okovima krijeposti. Tvoja je, života mi i časti!- Sto hoćete da uradim?- Napni strelicu, gađaj Sokolova konja ravno u trbuh. Zatim se prigne kumanskimvojnicima:

301



- Naprijed! Povucite se u vitezovu blizinu i pazite: kad padne njegov konj, bacitese desetorica, dvadesetorica, na viteza i-utucite ga. Ako to ne učinite, pljujete posvojim bogovima. Rasporite ga! - zapovijeda Oldamur.- Tko ne učini što vam je odredio kraljevski tovarnik, živ će na ražanj!Kumanski vojnici se potiskuju sa strane, ugiblju se bitki Joa-kimovih vojnika skneževskim, a Joakim i Oldamur ih prate pogledima.

- Sada su mu dosta blizu. Počni, Oldamure!Kumanski vojvoda napne luk i nanišani.Tek treća strelica udari postrance u trbuh vitezova konja.- Ah! - urla Joakim poput gladne zvijeri kad zagriza u meso žrtve.- Bogovi! Strelica je odskočila!- Gađaj - gađaj! Jedna - dvije - tri. Što je to? Zar njegov konj ima trbuh odgvozda?!On izusti kletvu, kunući nebo, zemlju, kumanske i kršćanske svece.- Oldamure! što ti je? Zašto ne gađaš konjsku glavu?- Teško je to kad vitez neprestano upravlja amo-tamo štitom. Pomozite, bogovi -i strelica ponovo poleti.Strelica leti oko viteza koji je nijem i kao da nije živi stvor, obara ljude i životinje.

Joakimu se prekine dah. Oldamur zastane.- Joakime! Ovo nije čovjek! Nije ovo ljudski stvor!Obojica gledaju kako se vitez sagnuo naprijed i svoj štit Stavio pred glavu konju,a iza štita vire samo njegov sablasni vizir i blistavi mač.- U trbuh, u noge konju! Strelicu amo! - vikne Joakim i uzme svojem momku lukpa nišani uporedo s Oldamurom.443Strelice zvižde, čitav pokrivač vitezova konja posut je strelicama kao ježiglama. Konj ne pada, već nosi svojeg gospodara lijevo-desno, naprijed-natrag,kako ga on upravlja svojim tijelom. Kumani, krvoločni, razdraženi mirisom krvi iJoakimovim obećanjima, zapanjeno gledaju viseće strelice na konju koji od njihne pogiba.Smućuje ih predodžba o nekoj tajanstvenoj čaroliji. U mišice im se uvlači strepnja

pred nečim nesavladivim što nosi u sebi smrt i zator.- Stotine svojih momaka vodite na viteza! - dere se Joakim izvan sebe.- Bogovi vas zovu, Kumani! - viče Oldamur. - Ako ovaj ostane živ, krstit će vas!Opet se koplja uzgibala. Joakim vitla oko sebe mačem i tjera vojnike.- Čarobnjak je! - viču oni sprijeda.- Nije čovjek! Strelice ne pogađaju ni konja.Poput grmljavine iz oblaka, zaori nad njima vitezov glas:- Mač i koplje darovala mi je srećonoša! Uzalud lijete krv uz Joakima! Srećonošami je poklonila sreću! Dođite svi pred mač srećonoše! Dođi, Joakime, kojemusrećonoša šalje svoje prokletstvo!Praznovjerje zagospodari svim ljudskim nagonima. Joakim osjeti u srcu teškiudarac. Presahnuo mu je dah. Kipuća krv mu se smrznula, i pretvorila u led.

Oldamur mu obraća zastrtu glavu:- Čujete li? Srećonoša je na njegovoj strani. Zato strelice .ne pogađaju. Zatosiječe tri glave najednom, Joakime, mi smo izginuli!"Tajana - Srećonoša! Ona je, dakle, s njime, ona koja sve može! Nju nisammogao povesti sa sobom! Nju sam ostavio na dvoru! Nju sam u bijegu, u strahuza svoj život, zaboravio!"Nevidljiva sila pala je na bojište i zahvatila bojovnike. Glas o srećonošinu oružju injezinoj pomoći knezovima i njihovim vojnicima probudi vjeru u njihovu pobjedu.Vjera u srećonošinu moć uđe im u srca, u mišice, u drške njihovih mačeva. A uJoakimovim redovima krvožednost, pohlepa za vlašću, častima i darovima,pretvara se u strah od sigurnog gubitka boja jer vjeruju u moć koja im nosiporaz. Nad svima lebdi prikaza djevice u bjelini, oko nje zlatan oblak. U ruci jojsreća kao nešto stvarno, blistavo, nedostižno, čime ona upravlja bojni mač ismrtonosno koplje viteza pod sokolovim šljemom, čini mu konja nedohitnimstrelicama i pruža pobjedu kneževskoj četi.

302



Sila praznovjerja lomi hrabrost, tjelesnu i duhovnu snagu ljudi, jakih, mišićavih,odraslih s mačem i kopljem na megdanu i bojevima. Joakimova klonulostnevidljivo, nesvjesno prelazi u njegove vojnike, a njihov strah ulazi u njega.444••- Dođite, sinci smrti, pod mač srećonošin! što ste stali?! Momci moji, za mnom!U ime srećonoše, svi će pasti mrtvi! - viče Sokol i jurne naprijed u divljem trku.

Kneževska četa za njime.Užas hvata Kumane i nevjerne kraljevske vojnike uz Joakima. U tom času, udivljoj trci, glavom bez obzira jure oni u predve-černje sjene šume.- U ime srećonoše! S njezinom srećom na kraj svijeta!Kneževa četa poput bujice iza povaljenih nasipa poteče za bjeguncima.Pobjeda u toj šumi spriječi Rudolfa da za četiri dana prijeđe granicu ugarskogkraljevstva.Na kraljevskom dvoru svi su uznemireni. Po utvrdama, na kulama za izviđanje,gleda knez Semere s drugovima dolje niz obalu širokog nabujalog Dunava upustu, vodama natopljenu nizinu, iz koje se steru šumovite budimske visočine.Sunce se pomalja ispod sivih oblaka. Čitav kraj leži u pred-zimskoj pustoši.Nigdje se ne pomalja nikakva četa ili glasnik. Knez Semere zabrinuta lica izdaje

odredbe kao pred neprijateljsku navalu na utvrđeni dvor.Na izvidnom tornju pojavi se kraljica. Ogrnuta je plaštem. Oči joj grozničavoplamte. Iza nje, poput sjene, ide Tajana. Tamni ogrtač napadno ističe dubokubljedoću njezinih obraza.- Svijetla kraljice, vi ovdje? - usplahiri se knez Semere. - Upravo sam htio da vasizvijestim.- Nemam mira u odajama, kneže. što je?- Još uvijek našima nema traga. Sad su, eto, minule tri noći i, evo, ide treći danda im nema glasa.- Onda je Joakim naše pobio?-- S njime su Kumani i jedna vaša četa. Ipak, Ivan Okićki je lukav i hrabar, akažu da je njegov prijatelj vitez Sokol pravo pakleno čudo.

- Da, on to jest! Da znate kakav je bio na turniru što sam ga priredila u Hrvatskojpod Gričem?! Njegova snaga je silna, ali on je jedan.- A Okićki? A naši knezovi? - ljubomorno će knez Semere.- Da, da, nadam se, - svi su oni hrabri, no može li hrabrost pomoći protivkumanskih životinja? Kad mi dođu pod ruke, krstit ću ih sve redom - i onda ihbaciti u tamnicu! Zvijeri izdajničke! Ako se vitezu dogodi kakva nesreća...Nijemo, oborenih očiju, Tajana stoji iza kraljice, ne odajući nikakva znaka svojimmislima.- Dođi, Tajano - okrene se kraljica k njoj. - Kneže, javite mi odmah sve što godse dogodi.I napusti toranj, prijeđe pa se uputi k debelim željeznim vratima.445Idemo u kulu mudrosti, Tajano. Možda nam pomogne Agora.

Djevojka odgurne vrata i one se popnu u kulu.Sjedoglavi mudrac u crnoj halji s bijelom pelerinom pokloni se duboko.- Brzo gledaj u daljinu! Hoću da znam gdje je vitez, gdje su njegovi drugovi.Brzo, brzo! Dođi, Tajano - šapće Elizabeta i privuče djevojku k sebi, a ona se činigotovo neosjetljiva, beš-ćutna.Agora baci na žeravicu prah, dim se"uzvija, plamen suklja, a on zuri u njizgubljenim očima.što vidiš, Agora? - pita kraljica.

- Knezove - vojsku - dvije vojske, bore se, kolju krv se lije.- Vidiš li viteza sa sokolom na šljemu?-- Ne vidim.- Budalo! Moraš ga vidjeti.- Sad, evo, dolazi, krv teče iz njegovih ramena, vitez. pada".-- Pada? - krikne kraljica. v- On nije pao - odlučno će Tajana.

303



- Ti vidiš, Tajano?- Ja - vidim, ja ga vidim - on pobjeđuje. ^-- Gdje ga vidiš? "- Svuda - u šumi, u dolu, u gori, svuda. ," •- Tajano, on je živ?-- Da, živ je. " . .."-- Kako znaš? Otkud?

- Otkud? - pita ona plamen, dim i sebe. " Nakon tri probdjevene noći, neokusivši jelo, čitavo joj tijelo postaje veoma osjetljivo, sve u njoj dršće, trepće,priviđenja dolaze i odlaze u blijedim slikama iz daljine. Vidi boj i viteza, samonjega što lebdi nad svima kao luč u tmini, kao sunce iz oblaka.- On je pobijedio! - veli ona čvrsto.- Ti znaš - ti? - i zagleda se kraljica u njezine crne oči iz kojih se iskri. - Kakve suli oči?! - usldikne nesvjesna zbog čega je sada zahvatio strah od tih očiju štosijevaju žarom koji nikad nije primijetila u njima.- Kakve su ti oči, Tajano! U njima je bodež! Djevojka se lecne, probudi.- "Tajčice moja!" - pomisli kraljica. "Još jednom recite to, viteže". - Zar ju je ontako nazivao?Slutnje što su je obuzele onog dana kad je sjedila kraj Taja-nine postelje, iskrsle

su. Stegoše je sada ponovo u grudima. Kroz stisnute trepavice gleda Tajanu i čini joj se da ona stoji pred njom kao krivac.- Ti ljubiš viteza?-- Kao oca - odvrati ledeno.Kraljica šuti i prisluškuje zvuk glasa kojim je to odgovorila.446- Govoriš li istinu? Zakuni se da govoriš istinu.--• Svijetla kraljica meni više ne vjeruje. Zato molim da me otpusti s dvora, i to

još danas, i da mi za pratnju dade pustinjaka Dragošu koji čami u Belinoj kuli.Odlučno, čvrsto zvuče njezine riječi. Elizabeta se zapanji. Da sakrije neodlučnost,pođe prema malom prozoru.Slike i doživljaji što ih je proživjela s Tajanom u vezi s vitezom uspiruju i opet

stišavaju njezine sumnje. Tajana čeka, ne maknuvši se.Kraljica se obazre."Ako ga ljubi, oduzet će sreću meni i podijeliti je sebi. On će je ljubiti! Može li to?"Glas trublje prekine njezine misli. Skoči i potrči uz stube t prozoru.- Oni su! -• klikne Tajana, ne mičući se. A kraljica zuri kroz prozorčić, dršćući izaboravljajući sve„ krikne:- Kneževski su šljemovi! On je! I potrči iz kule.Tajana ju je slijedila polagano, oborene glave. Mirna i blijeda, uđe u Dorjinu sobu.Kneginjica je uhvati ledenim rukama:- Tajano, trublje su kraljevske. Vraća li se Ivan živ? Oh, je li živ, ranjen?- živ je! Mora da je živ!- Ti si mu dala svoju sreću, ti si bdjela. Tajano, nad njimt Tajano, da vidimo što

nas čeka.U kraljevskoj dvorani zveči oružje. Ulaze knezovi, vitezovi. U naslonjaču sjedikraljica, uz nju Ladislav. Rumeno kraljevo lice odaje znatiželju. Knezovi i bojovniciobredali se u okrug, onako blatni, poderani, izmučeni. Elizabetin je pogledprikovan uz. srebrnog sokola na šljemu viteza sa zaklonjenim licem.Sa strane kraljici stoji Orhida. Provela je dvije noći dršćući za Joakimovu pobjedu.Čvrsto je vjerovala da će je on, kad bude na vlasti, vjenčati s vitezom Sokolom. Asad strepi, gledajući tu u dvorani viteza na kraljičinoj strani, u njezinoj vlasti imoći. A, Joakim? - pita svaki njezin pogled. Zaustavila je dah, slušajući kako knezOkićki izvještava kraljicu o bitki u Bakonskoj šumi.- A urotnik? A kraljević? - upadne kraljica nestrpljivo. Orhida se gotovo stresla,očekujući odgovor.- Svijetla kraljice, urotnika smo progonili, tražili čitavu noć. Mrak ga je sakrio. Onuteče netragom!- Ah! - udari kraljica rukom po naslonjaču.

304



-- Gonili smo ga, tražili u šumi, u kumanskom taboru, nestao je. Bit će - sakrivase u gorama ili kod kojeg prijatelja, po svoj prilici tamo gdje je sakrio kraljevića.Otposlao sam nekoliko vjernih ljudi na sve krajeve.Orhidi od radosti zaigraju zjenice. No, u istom času osjeti da joj je Ivan Okićkidobacio čudan pogled.447Ladislav, kralj, sjedi šuteći i bulji preda se, dok je kraljica vršeći uz njega

vlast, uzdigla glas:- Sve Joakimove pristaše pohvatajte i bacite u tamnicu, a vi, knezovi i vitezovihrabri i vjerni, čujte: Joakima, nevjernog svojeg slugu - čvrsto naglasi ovu riječ ipogleda viteza Sokola - slugu, kojeg je pokojni kralj podigao do tovarnika, skidams ove časti, proglašavam ga izdajnikom prijestolja i kraljevstva, lišavam ga svihnjegovih dobara i stavljam njegovu glavu na mač.Ivan Okićki pogleda Orhidu ravno u oči. Sad je već bila sabrana i hladna.Kraljica podigne glas još više:- Svakome tko ga uhvati podjeljujem pravo da ga ubije kao prokletog izdajnika, anevjerne Kumane kaznit ću nesmiljeno.Trenutak ušuti, pogled joj se potkrade k vitezu što stoji poput kipa, ne odajući ni

jednom kretnjom dojam nad Joakimo-vom osudom, koju je on tražio u zamjenu

za obećano ispunjenje kraljičinih težnja.- Sva njegova dobra podjeljujem knezovima koji su me hrabro branili i pobijedilibuntovnika. Tko je bio najhrabriji od svih? Tko je vodio boj do pobjede?- Ivan Okićki - vikne stari knez Semere. - Njegovo je bilo •vodstvo.Svi kliknuše knezu Ivanu.Sjena padne po kraljičinu licu. Ivan Okićki okrene se k starom knezu Semereu:- Vaša kneževska vlast nije bila prisutna. Zasluge su moje malene. Uzalud bi mibila osnova da je nije neviđenom bojnom majstorijom izveo vitez Sokol. Tomoraju potvrditi sva plemenita gospoda.- Istina je - naglasi knez Batori. - Knez Ivan je vodio, upravljao, a Sokol svekvodio nevjerojatnom bojnom vještinom.- Tako je bilo! - kliknuše svi knezovi. Elizabeti se lice razvedri.

Sokol šuti i ne miče se. Knez Ivan izlazi pred kraljicu:- Svijetla kraljice, moja lukava osnova, a vitezova đavolska bojna vještina i divnahrabrost naših uglednih kneževa, bila bi podlegla četiri puta većoj Joakimovoj silida nije došlo pojačanje silnije od svih vojska. Vitez Sokol zatražio je od mene dao tom svijetlu kraljicu izvijestim pred svima, i, evo, izvršavam tu dužnost.- Tko je doveo pojačanje? - upita Elizabeta u čudu i u ne-Icom strahu.- U najstrašnijoj pogibelji dosjeti se vitez Sokol i uzviknu gromkim glasom:"Joakime, mač i koplje darovala mi je srećo-noša! Ti si izgubljen! Dođite svi podmač srećonoŠe koja šalje tebi, Joakime, svoje prokletstvo!" Joakim zanijemi,neprijatelja448zahvati strah, protiv nas bi išli, ali protiv srećonoše izgubili su snagu. Ona je nad

nama prosipala svoju sreću. Kad sam polazio, dotakla se mojeg mača, a sestra mireče da je dan i noć bdijući sazivala pomoć nama koji branimo kraljicu. Neprijatelj je uzmaknuo pred - srećonošom!Bojne opreme tiho zveknuše kad se svi okrenuli s izrazom radosti prema Tajani.Ona stoji daleko u pozadini Jkraljevskih dvoranka, a svi joj se dive.I Sokolova se glava pomakne prema djevojci. Knez Okićki pođe prema Tajani,prihvati njezinu ruku i dovede djevojku pred Elizabetu i Ladislava, koji samozablenuto gleda.Oborena pogleda, izgubljena, zatečena tim kneževim činom, slala je predkraljicom poput mramorna kipa.- živjela srećonoša! - uskliknu knezovi, zanosno gledajući djevojku pred čijom sumoći bježali Joakim i njegova vojska.Elizabeta se prisili na smiješak, a pogled joj istražuje nepomičnog viteza Sokola.- Srećonošo - reče ona - što tražiš od mene? Ispunit ću ti što god želiš na uzdarjeza sreću koju si nam donijela.

305



U dvorani bude tiho. Tajana prozbori. Njezin meki glas zvuči poput srebrnogzvona:- Svijetla kraljice - ispunite mi ono što sam zamolila danas u kuli mudrosti.Kraljica osovi glavu, pogleda po dvorani, a zapravo zaustavi pogled na vitezu paodvrati:- Molila me je da je otpustim s dvora na Grič, nekom pustinjaku, što velite na to,

knezovi? Svi se jednodušno protive:- Da pustite srećonošu, svijetla kralijce? Ne! Ne činite to!- Viteže Sokole, zaštitnice ove djevojke, što velite vi? - naglasi kraljica. - Da jepustim?Stojeći uz viteza, Ivan ga ponuka da pođe bliže kraljici.Polagano pristupi vitez kraljici i odvrati nekako tiho, ali odlučno:- Da! Pustite je kući.Elizabetu obuze takva radost da je nije mogla sakriti.- Ne - ne - viču ostali knezovi.- Tvoj zaštitnik hoće da ti učinim po volji - a ostali knezovi su protiv toga. čuj,Tajano! Zaboravila si da si mi obećala ostati na dvoru. Smiješ" moliti sve, samoto ne! Reci što drugo! •

U žamoru glasova ona se približi kraljici i šapne:- Svijetla kraljice, ispunite mi drugu molbu i otpustite kUp ci...Elizabeta je shvatila da misli pustinjaka Dragošu i reče:- Dobro, ispunit ću! Gospodo knezovi, dajem plemkinji Ta" jani od Astrekneževski naslov.- Živjela kraljica! - kliknuše knezovi u jedan mah.

449A sada molim mojeg tovarnika hrabrog Ivana Okićkog i sve plemenite i hrabreknezove da se odmore i dođu na večeru na kojoj ću među sve vas podijeliti časti idarove. Hrabri i vjerni naši, - izričem vam svu milost svoju i kraljevu.Oni dignuše mačeve uvis i dvoranom odjekne burno klica-nje.Elizabeta i Ladislav izlaze iz dvorane, a knez Ivan ih prati. Blizu vrata on reče:

- Svijetla kraljice, vitez Sokol čeka na vaše odredbe. Pokrivena obraza ne možese više ni časa zadržati na dvoru!- Da, istina je, ali pobjednika ne treba ozlovoljiti, neka pristupi da ga pitam: stavitću mu na volju, hoće li se razotkriti i ostati na dvoru ili kani poći svojim putem.Neka svi odstupe.Dok su se svi povukli, promatrala je ona Tajanu, a onda Orhidu, zatim se jošudalji od Ladislava. Vitez Sokol pristupi i pokloni se duboko:- Stupite bliže - ponuka ga ona. Kad se posve približio, reče mu tiho;- Viteže! Kraljica je ispunila ugovor do posljednjeg slova. "Onog dana kad Joakimbude svrgnut i odstranjen s dvora, ja ću vara pasti do nogu" - rekli ste, viteže,kraljici.On poklekne na jedno koljeno i reče tiho:

-- Zapovijedajte!- Neću da pred dvorom skinete svoj zaklon s lica. Ni danas ni poslije. Vratite se uGertrudin dvorac, ne dođite na večeru, a kad mine svečanost, čekam vas u svojojodaji. Na južnim vratima dočekat će vas moj pouzdanik.On se sagne i poljubi rub njezina plašta. A Elizabeta osovi glavu, blijeda oduzbuđenja, i reče neobično glasno:- Svojom milošću dopuštam vitezu Sokolu na njegovu molbu da živi dalje posvojoj vlastitoj volji - gdje god bude htio.Orhidi se ukrade zlobni smiješak. Tajanino lice je hladno, nepromijenjeno. Kraljicakrene s kraljem, a knezovi ih prate klicanjem. Vitez Sokol izgubi se iz dvorane. Zanjim pohiti knez Ivan.Čitav događaj u dvorani Dorja je promatrala teško suzdržavajući svoj ushit nadsrećom što joj se brat vratio zdrav. U svojoj radosti stisla je Tajaninu ruku ipotpuno zaboravila da se u njoj mora nešto događati u ovom času - naočigledviteza Sokola i kraljice, čim je Elizabeta otpustila dvoranke, Dorja pođe da potraži

306



brata s kojim se još nije ni pozdravila. Sluge u hodniku rekoše da je knez Okićkiotišao s vitezom Sokolom u dvorište. Dorja se uputi u svoju.sobu, uvjerena da ćebrat, kad svrši poslove, doći da je zagrli.Nije dugo čekala. Ivan uđe blistava lica. Nakon nekoliko dana i noći teških patnja,brat i sestra padoše u dug zagrljaj.450

Kad su sjeli jedno uz drugo, raspravljajući Sto se desilo od one večeri kad suknezovi proveli urotu protiv Joakima, Ivan primijeti:- Vidiš, radi ove osnove htio sam da vojvoda Bela ne odlazi u češku, nego daostane ovdje.- Pričaj mi, Ivane, o bitki - radoznala sam na svaku sitnicu, a najviše o tebi.Ivan je, međutim, najviše pripovijedao o Sokolu i gotovo uživao obnavljajućibojne događaje, a ona je slušala zapanjena hrabrošću viteza Sokola. Odjednomprekine brata:- Ne razumijem, Ivane, kakve su to bile čarolije da strelice nisu pogađale njegovakonja?- čarolija je to Sokolove bojne dosjetke. On je razderao košulju od kovne mreže injome oklopio svojega konja. Tome se dosjetio još dok sam ja s njime živio u

Gertrudinu dvorcu. Vježbao je svojeg sivca danomice, u dvorištu, da se priviknena tu mrežu i nitko nije mogao slutiti da je konj pod suknenom prevlakompotpuno zaštićen od strelica. Ovo mu je došlo baš u pravo vrijeme u bakonjskojšumi. Kumani i Joakim smatrali su da je konja začarala srećonoša!- Uistinu su pobjegli pred njezinim imenom?- Nije to nikakvo čudo kad se čitavom zemljom pronosi glas o čudotvornoj moćiove djevojke. Sokol je to u dobrom času iskoristio, rekavši da mu je ona poklonilaoružje.-- Taj je vitez, uistinu, neviđena ličnost.-- Prije si ga krivo objeđivala.- I sad se ljutim na njega radi Tajane. Nego, čudim se da. kraljica nije njegapodigla na čast koju je podijelila tebi.

- Ovo je ona učinila po njegovoj želji.- Tebi je, dakle, veoma sklon?- Sklopili smo savez i prijateljstvo. . .. - Znaš li tko je?" . :•" •• i""*<&$ W& :: -Znam. .• ":""•"""" ^f"8:"-- I vidio si njegovo lice? • • ; - Jesam.-- Zašto se sakriva? Je li, možda, nakazu?- To nikako ne mogu saopćiti. Veže me riječ.-- Kako? Zar neće sada živjeti na dvoru i razotkriti se? .- Ne.- Dakle, sve to nije učinio zato da dođe na vlast? •••-- Mene je podigao na vlast po Tajaninoj sreći.

-- Ali on će imati od toga ipak svoju korist. Za uslugu će od kraljice dobitinagradu.- Odbio je sve.- I - kraljicu?... - upita Dor|a, tiho i značajno.- To je drugo. Kad je malo prije odlazio u Gertrudin dvorac, reče mi: "Mojasudbina riješit će se danas nakon svečane večere!"29*451Bit će kraljičin ljubavnik?- Njegovi posli - ne pitam ga. Mene muči samo jedna mogućnost: da Joakimpobjegne s kraljevićem Andrijom k Rudolfu Habsburškome.- Ne boj se. Andriju će mu oteti.- Tko će ga oteti?- Tomo Loborski. ••,.: : - Tomo?! Ja sam ga dao smaknuti!- Kraljica ga je u posljedni čas pozvala, a on joj dao rljeS da će oteti kraljevića.- Kraljica je Tomu pomilovala? •

307



- Ali prije toga je meni dao riječ da će Andriju oteti.- Tebi?- Da - meni - a kasnije i kraljici.Neprijatna šutnja uslijedila je nakon ovih. riječi. Dorja primijeti da se na bratovulicu navukla sjena. Njegove lijepe smeđe oči zažmirile na nju. Ruke je složio nagrudi i pošao dva tri koraka bliže.

- Ti si kraljici savjetovala da ga pomiluje?- Jesam - odvrati mirna glasa i pogleda. - U našu korist. Vjeđe mu se još dubljespustile na oči iz kojih je probijao gnjev.- Dorjo, nešto mi je nejasno.- Ne znam na što smjeraš. <;>- Na što si smjerala ti kad si savjetovala kraljicu?- Da pomognem svima. Najviše nama.-- Ti si pod izlikom da će on ugrabiti kraljevića, navela kraljicu da ga pomiluje -da njega spasiš od smrti. Dorjo, sebe si založila za razbojnika.Lijepo Dorjino lice ostalo je mirno i spokojno.- Nije lijepo što mi tako govoriš. Razumljivo je da Joakim neće kraljevića nositisobom po šumama nego će ga negdje sakriti. Tomo je smion, a Joakim će mu

vjerovati.- Nikada ti to neću povjerovati! Htjela si spasiti život otimaču.- Zašto da ga spašavam?- To pitaj - sebe!- Jednom, na Okić-gradu moj brat se na me nabacio sumnjama, a vojvoda, strančovjek, povjerovao mi je.- Kad bi čuo ono što sad ja slušam...-- Odobrio bi moj čin.- Dorjo, Tomo je tražio od tebe zauzvrat što si iz njegova dvorca otišla čista damu vratiš život.- Naprotiv, nije htio da ide! Molila sam ga i predočila mu, ako Joakim utekne skraljevićem, da ću ja dopasti Henriku. "- I pošao je iz ljubavi - grubom

podrugljivošću reče Ivan.- Ne znam što on osjeća prema meni. Tajana je tvrdila da me ljubi, a ja sam toiskoristila.- Tajana tvrdi da te ljubi otimač, i tvoje se srce raznježilo...- Ivane! Valjda me ne kaniš sumnjičiti da osjećam za ovog otimača? Nisam livjerenica vojvode Bele kojega volim? Zaboravljaš da govoriš sa svojom sestrom.Sramotiš me pred sobom i preda mnom!Glas joj se prelomi zaustavljen plačem. Ovo ga očito dirne.- Idi, pitaj Tajanu! S njome sam ugovorila da njegove osjećaje iskoristim za sebe.U onom je času kraljica očajavala, a ja sam htjela odvratiti od svih nas takostrahovitu pogibej da sam samu sebe ponizila i žrtvovala se. Idi, ispitaj Tajanu parazabe-ri kako si me uvrijedio.

- Priznajem. Ali, Dorjo, kraljica, Tajana i ti poslale ste Joakimu pomoć. Razumiješli - pomoć!- Varaš se! Tomo će kraljevića donijeti. Otkud - ne znam, ali to će učiniti!- Mnogo vjeruješ Tominoj riječi!- Nije li mi u Loboru dao dokaza da je zna održati? Bila. sam mu izručena na voljudan i noć pa me nije ni dotaknuo. Ako to nije dovoljan dokaz, onda na zemljidrugi ne postoji! Dakle, vjerujem i čekam.Zagledao se u njezina lijepa vitka leđa po kojima se spušta raspletena smeđasvilena kosa.- Dorjo, tvoje ime odviše je često bilo spomenuto uz ime ovog razbojnika. Meni jeodlanulo kad je priznao ortaštvo s Joa-kimom. Bio sam sretan da će krvnički mačučiniti kraj toj našoj sramoti, a sad, eto ...- Zar bi bilo bolje da Joakim proglasi Andriju kraljem, a Hrvatsku robljem?- Učinit će to i prenijeti kraljevića preko granice.

308



- Neće! - velim ti - Tomo se zakleo! Vjerujem mu. Donijet će ga, makar gaizvadio ispod đavolskih krila.- Pa kad bi to i učinio, kakvu bi nagradu stekao? :".•,-•"."- Kraljičino pomilovanje. .- I on će se i dalje vrsti oko tebe? i V- Nikad mi više neće na oči. Na to se kunem. Ivan slegne ramenima i promrmlja:

- Tko bi vas žene znao!- Ti uistinu nemaš oči da vidiš pravu istinu u ženskom srcu. Jao onoj koju tisudbina nanese za ženu - Ijubomorit ćeš na pustu maglu.- Ne boj se, nikad nećeš dočekati snahe. Ne kanim se mučiti, odgonetavajućivječno skrovite ženske osjećaje i misli.Ja nemam što skrivati, upamti to, Ivane, i nikad više ne vrijeđaj svoju sestru,vojvodinu vjerenicu. Ali, zanima me, hoćeš li vojvodi poslati u Češku glasnika damu javiš što se zbilo?453Kada doznam što je s kraljevićem. Ako ga Joakim prenese preko granice, tamo ćega Rudolf Habsburški proglasiti kraljem ugarskim i hrvatskim. Neće nam preostatidrugo, nego da povedemo na Rudolfa vojsku.

- što? Rat?- To je ono što zabrinjava mene i knezove. Joakim je ispraznio blagajnukraljevstva, a nas će uplesti u rat. To je nesreća za kraljevstvo.- Tomo će spasiti kraljevića Andriju... Ili bi volio da Joakim kraljevića prenesepreko granice ili da ga ovamo donese Tomo?- Dosele, nisam poznavao tvrdoglavosti u tebe, Dorjo. Ti si stvorena da vladaš.Čuj me - naš sukob zbog otimača gotovo me je prepao da ću izgubiti povjerenje utebe.- Kao da to ne govori moj Ivan!- Dorjo, velika me čeka borba, veliki posao za veliku stvar o kojoj ti danas nemogu ništa reći, samo jedno: trebam ovdje saveznicu! Možeš li mi se zakleti daodsele nećeš raditi ništa, a da ne pitaš mene?

- Ivane - odvrati Dorja ganuto - kunem ti se na mrtvu majku. Ako još jednomposumnjaš kao malo prije...- Ne, ne, ne govorimo više o tome. A sad, evo ti prve zadaće sestro. - On počnešaptati:- Pazi budno na Orhidu, svaki njezin pogled i korak, pa i fcjezine sluškinje jerona je uhoda i ortak Joakimov... Začuđeno sklopi ona ruke slušajući ga.- Znam da je ona one večeri otkrila Joakimu našu urotu. Valja steći dokaze kako

je stupila u vezu s Joakimom.- Lako se domisliti: ljubi viteza, dakle je ljubomorna na kraljicu, ali netko- ju jenatjerao u taj savez. Orhida je odala Joakimu kraljičin sastanak s vitezom u šumi.Saznala je za taj sastanak od Sokolova prijatelja, onog mudraca što nam jeprorokovao budućnost na poljani. Vitez joj je sam dao prigode da Joakimu otkrije

sastanak a odredio je to zato da požuri slom između kraljice i Joakima, iskoristivOrhidin Ijubomor. A sada je moramo držati na oku. Kad je Orhida izdala našuurotu Joakimu, on će joj se javiti i dobivati od nje vijesti s dvora.- Onda je ta djevojka velika opasnost, Ivane.- Do tebe je da tu opasnost ukloniš od nas. 2sni je lako nadzirati ženu. Valjaspriječiti da Joakim nađe vezu s Orhidom.- Nećeš li to priopćiti kraljici?- Ako nađem dokaze da je moja sumnja opravdana. Ali ona bi je odmah dalasmaknuti, a krvoprolićem ne želim započeti vladati... Pazi budno! ,- Pouzdaj se u mene!454VITEZ SOKOLKnez Ivan Okićki stoji pred kraljicom zapanjeno promatrajući njezinu odvišeraskošnu haljinu od zelenog baršuna protkanu srebrnim nitima. Crnu kosu splela

309



je kraj ušiju i pričvrstila je srebrenim nakitom i biserima. Navrh glave blista sekrunoliki zlatni dijadem. Teški nakit od srebra i bisera savio se oko bijelog vrata.Dok je dvoranka zakopčavala teški grimizni plašt oko njezinih ramena, on se divikraljičinoj ljepoti i prevelikom sjaju haljine. Još je nikad nije vidio odjevenu stolikom brigom i tako urešenu. Zelena skupocjena tkanina zaokupila je njegovupozornost. Ona otpusti dvoranku. Spazivši Ivanovo divljenje, primijeti:

- Prekrasna tkanina, zar ne? Donio mi ju je s istoka veliki meštar Olivero, vi gapoznajete. Obećala sam mu, kad budem imala vlast, da ću ga pozvati na dvor ipodijeliti mu Čast dvorskog peharnika. Učinio mi je mnogo usluga. Jeste lisuglasni sa mnom?Oliverovo ime uzburka Ivanovu krv. Nije zaboravio njegovo sramotno vladanjeprema Dorji kad je utekla u samostan templara i njegov izdajnički posjet na Okić-gradu. Ali se poklonio posve korektno:- Svijetla kraljice, kako vaša milost želi, tako će biti. Jedino bih spomenuo da jeOlivero ortačio s Joakimom, tako mi je rekao Sokol. Mislim da viteza Sokola nećeveseliti Oliverovo odlikovanje.- Odustajem od toga. Neću mu ni odgovoriti na poslano pismo. Kako da podijelimčasti na dvoru među ostale knezove?

- Svijetla kraljice, knez Semere, najstarji vjerni vaš sluga, najviše nam jepomogao protiv Joakima. U njegovoj smo kući sve dogovorili, on zaslužuje prvučast, pa onda Batori, knez JanoŠ - i stade nabrajati sve one koji su ga podupiraliprotiv omraženog tovarnika Joakima. Naposljetku spomene:- Na mjesto Henrika Gisinga za hrvatskog bana predložio bih kneza Mateja! Vjerni

je prijatelj viteza Sokola, dakle, pouzdan^- Onda njega postavljam za bana hrvatske zemlje.- Možda bismo, kraljice, sve trebali dogovoriti s vitezom. A u prvom redu treba daotkrijem na dvoru izdajicu i ortaka koji je one večeri odao Joakimu našu urotu iomogućio mu bijeg.- Znate li da je izdajica doista bio na dvoru?- Jest. Saznao sam to od kumanskog četovođe u Bakonjskoj šumi. Joakim ga je

slao svijetloj kraljici, tobože, s porukom vojvode Oldamura, a noću je trebao damu otvori mala vrata pa da provali u dvor. U tom mu je trebao pomoći Joakimovortak. Izdajica je, dakle, na dvoru. Očito je izdao vašu urotu, svijetla kraljice.- Izdajica u mojoj blizini? Nitko nije o uroti znao, osim Tajane. Nitko drugi. A ona?455Sasvim je isključena od svake sumnje - djevojka je pomagala nama - i umrlabi za sreću svijetle kraljice. Ali zar tko drugi nije znao, slutio ili što god načuo?- Načuo? To je jedino moguće. One večeri svi smo bili u groznici, knezovi su seskupljali, šaptali, sporazum je val i. Ako je Joakim imao kakva ortaka, onda je tajbio među nama, načuo i saopćio Joakimu da mu se te večeri nešto sprema.- Jedino tako je mogao pobjeći. Držim da je izdajica među nama.- Nađite mi ga, kneže, umrijet će groznom smrću. Govorite na koga pada vašasumnja?

Ivan ušutka njezine pretnje i zamišljeno odgovori:- Svijetla kraljice, još nisam pronašao osobu, ali ona je još danas na dvoru i možese s Joakimom sporazumjevati, na to me je upozorio .vitez Sokol i savjetovao meda zamolim svijetlu kraljicu neka mi dopusti uhoditi svakog u vašoj blizini, pa ione.najbliže svijetloj kraljici. Trebao bih po uzoru Joakimovog uho-darenja, urediti danitko ne može iz dvora, da svatko bude nadzt-. ran. Mislim da vitez Sokol nema krivo.- Nikako. Uhodite svakog, sve, pa i samog kralja, ja vam to nalažem. Sve što godsam učinila po savjetu viteza Sokola, bilo1 Je spasonosno.Htio sam upravo zamoliti svijetlu kraljicu neka bi viteza sklonula da preuzmeotvoreno uz bok kraljice, poslove kraljevstva.- Pokušat ću. On je moj spas, moj usud - a i čitavog kraljevstva.- Uistinu je tako.- Za danas bilo bi dosta kraljevskih poslova. Kneže, čekaju nas gosti.

310



- Još jedno molim svijetlu kraljicu: vitez mi je osobito stavio na dušu da sveJoakimove pristaše zatvorim u tvrđavu Domb, bili oni knezovi, ili ne.- Sve ih pozatvarajte. Za kraljevićem Andrijom pošla je potraga. Nadam se uviteza otimača, on će nas obavijestiti gdje se Joakim sakriva. Kneginja Dorja vam

je sigurno priopćila što smo učinile, ali sad je dosta. Knezovi čekaju.Svijetla kraljice, papinski legat još je uvijek kod nadbiskupa. Danas popodne

poslao je glasnika da bi kralj i kraljica položili zakletvu da će krstiti kumane i dićivojsku na krivovjerce. Ovo sam saopćio danas na odlasku vitezu Sokolu.- Pa što je rekao?- Da bi bilo nemoguće voditi križarsku vojnu na krivovjerce dok se kraljevstvo neriješi unutarnjih neprijatelja, a blagajna napuni.- Pravo kaže! Govorit ćemo, kneže, o svemu s njime. Jest, on nas divnosavjetuje.. - Saopćio mi je danas nenadanu vijest o vojvodi Beli... i To je smrkne,zabrine i vrlo iznenadi. ,456- što zna vitez o vojvodi?- Da je utekao preko granice. Vitez je, naime, uhvatio njegova slugu kad se verao

u blizini Budima. Ovaj je priznao da je njegov gospodar pobjegao iz dvora odstraha pred Joakimom.- Snuje nešto protiv mene? Hoće da zavlada kraljevstvom!- Svijetla kraljice, vitez Sokol poveo je slugu u Gertrudin dvorac i tu ga"stavio namuke. Nesretnik je odmah priznao da je u sedlu svojeg konja donio pismo mojojsestri. Vitez nije vjerovao i razderao je pečat. Saopćit ću sve. Vojvoda piše mojojsestri da je ljubi i moli neka ga slijedi u češku gdje će živjeti samo za nju, svojuljubav, jer ga drugo na život ne veže; Sokol mi je uručio pismo i savjetuje mi dasestru odvedem njezinom zaručniku. Ja sam to odbio jer vojvoda je u nemilostisvijetle kraljice, i zato sam pozvao sestru da vojvodi vrati prsten. Vitez Sokol mi

je savjetovao nešto drugo.- Što kaže vitez Sokol?

- Svijetla kraljice ne primam njegov savjet.- Što je rekao? Hoću da znam. "- Vitez kaže: ako ima vojvoda prema kraljici kakvih opasnih misli, onda bi ihnapustio i bio potpuno razočaran i neopasan kad bi ga svijetla kraljica pozvalanatrag i odmah vjenčala s Dorjom. Ali to ne mogu i neću da predložim svijetlojkraljici -ja!- Ali on to savjetuje vama. Vitez zna što kaže. Vojvoda mi je bio opasan ali je doludila zaljubljen u kneginjicu. Bit će joj sluga. U moje ime mu javite neka se vrati.Vitez će mu kumovati. A sad želim da svečana večera što prije završi. Odviše samprobdjela noći, - ovu želim prospavati mirno... za sebe...Razabravši njezinu nestrpljivost, Ivan se duboko pokloni.- Svijetla je kraljica taj mir teško zaslužila.

Oh, to ste pravo rekli, kneže. Vitez Sokol zadužio me je do smrti kad mi jepreporučio vašu vjernu službu.Mladi se knez uspravi. Otvori širom vrata predvorja u kojem su čekali dvorani idvoranke.Dorjini obrazi rumene se od veselog uzbuđenja. Bjelina Taja-nine haljine i putnjezina lica stapaju se u jedno, samo zlatni obruč oko crne joj kose mutno sja.Dvorani čekaju. Mlada, ni od koga zapažena žena kralja Ladislava, stoji kao da jetu samo sablast. Orhida je odjenula ružičasto odijelo, nekako je plaha izamišljena. Kraljica ne vidi nikoga i ništa. Pokreće je očekivanje onoga koji imada nakon večere prijeđe prag njezinih odaja. U pratnji mladog kralja ulazi uraskošnom sjaju svoje haljine i nakita u veliku blagovaonicu. Svijetlost s kovnihlustera zahvaća kne-ževske draguljima urešene mačeve, zlatom opšivene kazete,zlatno posuđe po prostrtom stolu i svečanu kraljičinu pratnju. Knezovi gube oči uElizabetinoj ljepoti, uokvirenoj skupocjenim sjajem.457Bučni pozdrav gospode knezova uresi joj vrele usne smiješkom.

311



Večera je počela. Za prve zdravice objavi knez Okićki u ime kralja i kraljice svečasti kojima su obdareni njihovi vjerni pristaše. Zatim im dijeli darove.Kad je utihnulo njihovo oduševljeno klicanje, kraljevski svirači od vremena dovremena zasviraju, onda se redaju zdravice i toči u mirodijama nakvašeno vino.Ljubaznost kraljičina ushičuje knezove i nove dvorske, dostojanstvenike. Ona,kao da lebdi negdje u oblaku, lagana u kretnjama, hitra u dosjetkama pažljiva u

gostoprimstvu. Ljupka je prema Tajani kao nikad do sada, hvali pred svimanjezinu čarobnu ljepotu, buršunastu crninu njezinih očiju. Divi se i Dorjinojkraljevskoj ljepoti.Večer zalazi u noć, ve"elje gospode raste. Kraljičini obrazi plamte, oči žare,tijelom struji drhtaj. Svakog časa je spopada želja da pojuri u svoje odaje, dadočeka njega i baci mu se u zagrljaj.Ne mogavši dulje izdržati, uzme zlatni vrč i oslovi goste:- Mnogo sam noći probdjela, čekajući ovu veselu, sretnu, slobodnu noć. Klonulasam od umora i sreće. Moji plemeniti knezovi, vitezovi i baruni, molim vas daostanete i dalje u veselju kraj ovog stola. Neka svirači sviraju, dok će kraljica usvoje odaje da počine prvu sretnu noć. Mladi kralj i moja obitelj ostat će s vama.Knezovi trgnuše mačeve. Pod svijetlom stotina svijeća blistaju oštrice i ore se

pozdravi kraljici. Ona odlazi s nekoliko dvoranina. Grimizni plašt leprša za njomepoput krila...Društvo nastavi zabavu. Knez Semere priđe Ivanu uz kojega sjedi Tajana šuteći,spuštene glave.- Što imate da mi kažete, kneže? - upita stari knez Semere.

- Mnogo. Postavit ćemo svoje uhode Joakimovom ortaku. Pozatvarat ćemonjegove pristaše u tvrđavu. Dobili smo dozvolu da se vojvoda Bela vrati. Otklonilismo od kraljevstva vojnu i sad imamo vremena da učvrstimo svoju vlast.- Kako ste to sve, do đavola, polučili u jednom danu?- Ne ja, nego vitez Sokol! Sve on! Razumijete li?- Oh, razumijem! On vam je dao slobodu da govorite u njegovo ime, a on...- Pogodili ste! Ali, tiho!

- Danas kraljica cvate, dakle, Sokol je naš zaštitnik.- Jest, stigao je za vrijeme večere i čeka. Sad će se sastati s njom.Tajanino uho upijalo je svaku riječ. Posljednja pretvori se u gvozdenu šaku istisne joj grlo. Blijeda zuri preko stola i sklopi oči.Svirači su zaigrali, knezovi zaplesali, vino se toči u blistave vrčeve. Neopaženo oddruštva istrči Tajana u hodnik. Osjeća slabost, vrtoglavicu i hiti bezglavo mračnimtrijemom ne pazeći kamo. Nađe se u kraljičinu predvorju.458Zaprepastila se od svoje smjelosti. Zašto je tu? Što traži u ovom mramornompredsoblju? Svjetlo pada sa stropa. Plam uljanice gori. Zraka svjetlosti diže se ipada. Po kamenim pločama miču se sjene. Tiho je, debela zavjesa nad ulazom ukraljičine odaje visi u naborima. što se događa tamo, iza zavjese?

Ukočena pogleda uperena u zavjesu stoji Tajana poput preneraženog, osamljenogdjeteta. Tijelo, nježno - tanana pahuljica na dahu vjetra. Prostor oko nje pun jemagle. Hoće da utekne, da ide, da trči daleko.Po kamenu zazveče jnamuze. čvrsti koraci. Sva je ustreptjela. Približuje joj sezveket, ona krene da pobjegne. Prekasno je. Instinktivno se zaleti u sjenudebelog stupa i zakloni, pritišće uz ledeni mramor vruću glavu, čvrsti koraciodjeknu kamenim podom, udaraju joj u sljepoočice, tuku je po čelu. Otvori oči. Usvjetlosti cakli se sokol navrh šljema. Visoki snažni muškarac, pokrivena licakorača predvorjem.Dah joj se zaustavi. On je! Kamo ide? Zašto dolazi? što hoće? Kamo će? Koračaravno, posve ravno k zavjesi - k zavjesi nad vratima kraljičine odaje. Stao je.čeka. Prisluškuje? Predomišlja se? Ruka mu uhvati zavjesu... Gvozdena šakauhvati Tajanino srce i zaustavi ga...Vitez ulazi ispod zavjese. Tajana to ne može gledati. Otisne se od stupa, savija jenešto od bola, stenje. Jecaj ispuni njezine grudi. Stisla je oči pa ide naslijepo kao

312



da su je gurnuli iz tamnih stijena iza stupa. Usne joj se stežu, čeljusti bole, glava je gvožđe, u prsima razlila se gorčina koja žari. Raspuklo se nešto u njoj,strahovita bujica ispuni joj grudi do grla. Zadavit će je.Bježi trijemom, lamata rukama oko sebe tražeći zraka, zraka...Prebaci se na ogradu. Ledeni vjetar bije joj u lice. Noge joj klecaju, tijelo se savijakao u mučilištu, hrapavi jecaj izlazi na blijede usne.

Probudila se njezina tiha ljubav što je do sada bila samo kao neki san. Ljubomor je zgrabio u srce i valja ga u bolu, nikad iskušenom, nikad slućenom. Do ovogčasa nije poznavala drugo do želju da usreći njega, pomogne mu da on stekneženu koju ljubi. U času kad je prešao taj prag - jauknula je poput pregaženogpseta na pragu njegova gospodara.Prebačena preko trijema, natapa suzama kamenu ogradu. Djevojačko nježnoljupko tijelo propinje se poput nastrijeljene zvijerke u šumskoj pustoši.Okružuje je tmina. Vjetar nosi njezin jauk u prvu zimsku noć. Misli su joj tamo,iza zavjese, gdje je on u naručju druge žene.Sve jače osjeća kako je razdire Ijubomor. Nema više ničega. Kao da je izašla izsvojeg tijela, noseći smrtonosnu muku.Vrata jedne odaje se otvore. Svijetlo se izlije duž trijema, čuje muški povik. Knez

Okićki obuhvati Tajanino tijelo što sklize niz ogradu. Povuče je natrag i usklikne:459Zamalo biste pali dolje, na kameno dvorište. Sto je? - Ne dobije odgovora paokrene prema svjetlu njezinu glavu i pogleda joj lice. Oči poluzatvorene, trepavicemokre, zjenica umiruća iskra...- Što vam je, Tajano? Govorite već jednom! Pozlilo vam je? Plakali ste? Tajano!Probudite se! Držao ju je svu u naručju:-. Tajano, izrecite riječ. Dorja! Dorja!Sestra dohiti iz otvorene odaje i prestrašena gleda muklim očajem izobličenoTajanino lice. Ivan je ponese u sobu. Ovdje je svjetlo, iz kamina širi se toplina.Položi je na postelju i podiže kosu s njezina čela.- Sto je? Sto je, Dorjo? Pomozi! Zar umire?Kneginjica se više prepala od njegova uplašena glasa nego od Tajanine

polunesvijesti. Kneginjica joj počne trti ruke, on sljepoočnice. Onda joj Dorjavodom nakvasi čelo, dok je Ivan neprestano dozivlje:- Tajano? Sto se dogodilo? što? Govorite? Poluotvorene oči zure u prostor, dalek,sablastan. Na ustima je guši grcaj...- Idi po liječnika u kulu mudrosti! Brzo! - zamoli Dorja brata.Otrčao je skokom dok njegova sestra i dalje trlja Tajanine ruke. Raskopčala jenjezinu haljinu i doziva je. Sve uzalud. Tišina je. Onda hitna trka.U sobu se vrati Ivan s liječnikom koji nosi pune ruke lončića. Nešto joj stavlja podnos, trlja čelo, ruke, raskopčane grudi kao od mramora nježne djevojački nevine.Ivan se povuče od postelje u dno sobe.Liječnik se vrze oko Tajane, trlja je, polijeva nekom tekućinom. Djevojčin grcajbiva sve jači, izrazitiji, plačniji, njezine se grudi dižu i padaju.

- Što se dogodilo? što? Da barem znamo! - pita Dorja.- Na grudi joj je sjela mora - mudro će liječnik - crna i gadna, ali već je ostavlja.Ne trpi miris mojih kapljica, odmah će pobjeći od nje.Jecanje se pretvori u plač, prosiplju se debele suze i tijelo se djevojčino trza.- Vidite, već je bolje! - upozorava liječnik. To joj je na grudi sjeo noćni zloduh.Zavidi joj na ljepoti i moći. Sad sam ga otjerao.Dorja ga ne sluša, već promatra Tajaninu glavu utisnutu u postelju i sluša njezinplač. Priđe bliže i ovije ruku oko glave i prozbori:- Tajano - Tajčice - Tajčice! Sto je?Ovo je podigne s postelje. Suzama orošene oči gledaju oko sebe.- Vi ste me tako zovnuli? Vi?!460

jI pade nauznak pogođena razočaranjem. ,"- Ne zovite me tako! Ne, neću! Neću! "

313



Posljednja riječ izrečena je odlučno.Dorja pogleda brata. Lice mu je blijedo. Na čelu mu debele kaplje znoja.Nekoliko hipova gledaju jedno drugom u oči - kao da oboje naslućuju uzrokTajanina očaja.- Jeli ti bolje? - pita Ivan, ne dolazeći k postelji. Muški glas uspravi Tajaninuglavu. Spazivši kneza, pokrije se i ostane ležati. . ,

- Dobro ti je, Tajano? - upita Dorja.- Zar sam bila bolesna?- Pozlilo ti je - gotovo si pala preko ograde. ,- Da, istina je, bilo mi je zlo, otišla sam iz dvorane na Zrak.- Bd jela si tolike noći, jadnice! Liječnik se mrštio jer se na njega ne obaziru. "•- Sjela joj je na grudi mora - upadne on.- Dobro je. Sad ste je otjerali, možete ići - primijeti Dorja. On izađe. U sobi šute.Tamo iz dvorane dopire glazba. Ivan stoji i zuri u pod.- Idi, brate, gostima, ja ću ostati s Tajanom. Nekoliko koraka od vrata on se opetvrati k postelji i uhvati Tajaninu ruku:- Tajano, je li ti sad posve dobro? Ne bih li zvao još kojeg kraljevskog liječnika?- Hvala kneže. Ustat ću. Sve je prošlo...

- Onda idem, Ako bi joj opet pozlilo, zovni me odmah. I požuri se onamo odakle je dopirala buka veselj?- Zašto si plakla, Tajano? Reci mi.- Ne znam. Možda liječnik ima pravo: sjelo mi je nešto na prsa.Dorja zakima glavom.- Da, sjelo ti je - možda slutnja da...- Što ste htjeli reći? x • Ali nije izrekla, već upita:- Zar nisi mogla sreću upraviti na svoje puteve, k sebi?- K sebi? Nikada nisam mislila na sebe...- I svu si sreću prepustila kraljičinoj ljubavi, a sad je prekasno?Tajanine oči ožive plamenom. Nešto zastrašujuće, prijeteće pojavi se u njezinimzjenicama. Skoči s postelje, ali brzo klone. Ugasnulo je sve u njezinim očima.

Blijedim se licem prelije podatna žalost.- Mislim da te shvaćam, Tajano. Ili znaš sve, ili slutiš.- Sto da slutim? Molim, kneginjice, pođite sad na veselje, idem na počinak.461rf "•""-Otpratit ću te. ""•""""••• " " "*•" "••••>: V- ; ,"".•"""(•;I pošle su.Na trijemu se Tajana zaustavi. Pogled joj skrene onamo kuda put vodi u kraljičinopredvorje. Noge joj klecnuše. Podupre se o zid i okrene protivnim smjerom:pokraj dvorane u kojoj su zvečale trublje svirača, pa sve dalje spojnim hodnikomgdje je bivalo tiše i samotnije. Dorja se oprosti s njome. Tajana tek na to uđe usvoju odaju, rine zavor i zuri preda se. U svjetlu stane pred velikom slikom vitezas tamnim tugaljivim očima, sklopi ruke i zaplače.

"Zašto sada plačem? Nisam li htjela da on bude sretan? Nisam li se dala u službunjihovoj ljubavi? Nisam li im nosila poruke, čuvala stražu dok su tu u ovoj sobi bilisami? I nikad me nije boljelo. Nikad stislo. Zašto ova bol? što sam htjela, željela- očekivala? Da on bude sretan! Sad je sretan! I ja sam sretna- sretna" - govori sebi, a bol je guši i suze padaju...SUDBONOSNI ČAS KRALJEVSTVAU kaminu plamsa oganj. Svijetli odrazi oblijeću ružičaste zavjese kraljičinepostelje, uspinju se po fresko-slikarijama zidina i šaraju zlatne pruge po ćilimupoda.Voštanica u zlatnom svijećnjaku gori dugim plamenom pok-"raj širokog sjedalapokrivena grimizom. Kraljica stoji usred sobe. Drhtavi refleksi vatre u kaminutajanstveno blistaju u srebrnim nitima njezine haljine, utapljaju se u draguljimaoko bijela vrata. U polusvjetlu se iskri kao zvijezda u sutonu. U toploti, raskošnesobe obilaze je ledeni srsi. Svijest o blizini željena časa ukoči joj tijelo, obrazi jojgore, a ruke zebu. Disanje zapinje. Čekanje propinje njezinu želju... Oči su joj

314



baklje, misli samo vjerna predodžba: visok, snažan vitez, navrh šljema sokol, policu pada zaklon od srebrnih pločica, gustih, neprozirnih, blistavih. U rupamakovnog zaklopa trepću žarke oči. 1 Takva ga je Elizabeta ugledala, takva vidjelaposvuda: na javi, u snu, u časovima budnih sanja. Svega pokrivena, nevidljiva, apod odorom razmahana junačka snaga razotkriva se u koplju i maču.Zaklonjena mu glava već joj u mislima razdražuje krv. Ne misli više da ove

srebrne pločice pokrivaju muški obraz. Njezina želja ostala je s ove stranevitezova zaklona, ne istražuje obličje, ni jedna je misao ne podbada da zagleda -pod vizir. Njegovo lice izgubilo je u njezinom biću oblik, bitnost, značenje. Snjezinim žudnjama svezana je samo i jedino stasita muževnost u odori od kovnemreže, opasana mačem, pokrivena prebačenim plaš-tem.462Takva gleda ga u mislima, u željama, takva u svojim žilama. Takva čeka sad,napeta poput kumanskog ubojitog luka, poput žice na lutnji trubadura ...Zveket mamuza. Taj joj zvuk prođe tijelom, pali je poput munje, razgara iubrzava dah.- Sad je tu - u njezinoj odaji sam, nakon onog susreta na Griču, tu je nakon polagodine čekanja. Stoji na vratima. Pokriven je kao i onda, kao uvijek, tajanstvenim

zaklonom, miran, čekajući. Sto čeka? Čeka?! Njegova nepomičnost ulijeva jojstrep-nju.Blistavilo njegova zaklona žari je...- Kraljica čeka svojeg viteza - šapću njezine usne.Čvrsti muški koraci čuju se po sagu. Prilazi polagano. Klekne. Lagano rukomdohvaća rub njezina plašta, a kroz rupe zaklona krijesi se njegova zjenica...Obnemogla je. Prihvati se za sjedalo. Svjetlucava njezina pojava spušta se nagrimiz. Sagiblje glavu, šapće:- Jedne večeri govorio je vitez: "Obujmit ću koljena vaša - i pripadati vam dovijeka!"On ne govori - obujmi joj koljena čvrsto, gvozdeno.Njezine oči plamte, ruke joj se ispružile i oviju oko njegova vrata... Srebrne

pločice zvekeću. Od tog zvuka obilazi je slast. Ne traži njegove usne na cjelov -samo stišće srebrnim šljemom pokrivenu glavu, kao da ljubi kovinu, - a nečovjeka pod njom. Šuti, drži ga ogrljena, gleda u rupama nepomičnog zaklonažive oči, svijetle, goruće, divlje. Upita:- Ljubiš li me, viteže?- Ljubim, kraljice, neizmjerno!- Ne kraljica! Tvoja ljubav - tvoja ljubav - drugo ništa. Dugo željkovani, dugočekani ljubimce moj - i prisloni hladnu kovinu njegova obraza na svoju užarenu.Ledena kovina pali je poput žarka cjelova.- Napokon moj - moj - samo moj.- Da-samo vaš!- I nikad nećeš pripadati drugoj! . - Nikad! . • ". \ "

- Ljubit .ćeš uvijek samo mene?- Samo vas - vječno!- "Tebe", reci - "tebe" tvoja sam ljubav - i ničija druga ne može da stane izmeđunas. Prije bih umrla nego dopustila da se netko uvuče između nas, ljubimce moj -i baci mu se u naručaj.On je dohvati čvrstim rukama. U polunesvijesti leži ona na njegovim grudima.Onda je posadi -na sjedalo.- Tvoja - sva! - uzvikne ona. - Sva, čuješ li? Vitez se uspravi. Ruke mu posegnu uzatiljak njegova šljema. Zveče spone...Kraljica se lecne, podigne užareno lice.- Sto radiš?463Skidam zaklon s lica.- Ne! Ne! - i skoči uvis i zgrabi njegove ruke. Neću da; virdim tvoje lice... Tebe hoću! *- Strah od moje rugobe? ""

315



- Ne - ne. Ne marim kakav si! Ovakva te ljubim! Ovakva! S vizirom.- Hoću da cjelivam tvoje usne - reče on žestoko - skinut ću zaklon s obraza.-- Ne - samo to ne! Još danas ne. Sutra! Ovakva te hoću, danas, o-va-kva! - iovije se oko njega.U kaminu gasnula je vatra. . > -CRVENI VUKODLAK

Na svojim ledenim krilima nosi vjetar kišu i snijeg, zavijajući gustom noći. Uzamahu zapljuskuje zemlju i noćne skitnice na: konjima padaju, dižu se, zaklanjaju za grmlje i stabla i opet idu dalje u noćuzburkanu, podivljalu." - Crveni vukodlak bdi i ne sluti da mu Tomo dolazi u goste - šapće Tomo.- Kad bismo se vratili u Budim i odali kraljici da se sklonio u barunov dvorac,nagradila bi nas kraljica bogato i poslala svo-, je čete.- Ne prepuštam ovo nikome! Ja sam obećao da ću kraljevića oteti - ja ću toizvesti.- Dvorac je utvrđen, a mi nemamo bojnih oprema. Ni do sudnjeg dana nećete ući.- Osim britka mača, ima u Tome još britkije lukavosti.- Ako vas ubiju, gospodaru?

- Onda ćeš ravno u Budim i reći kneginjici da sam umro za svoju riječ. Možda ćereći: odviše časna smrt za viteza otimača! Idi, zaklonite se, nitko ne smijeprimijetiti moje momke. Ako se u zoru ne vratim, pomolite se za me đavlu daodviše ne loži pakleni ražanj. Naprijed, u ime kneginjice Dorje!Mrak ga proguta. Pljusak vode i snijega brizga mu u lice. Gr" meci val vjetrazapinje mu o tijelo. Odupire se. Hvata suho grm- , ]je i stabla i uspinje se. Gore,na visini, u dvorcu svijetla luč pozivlje ga, razbuđuje u njemu želju da iskupi riječDorji. Zaustavi se. Duboko odahne, gleda u noćnu buru prema onoj strani gdje udalekom kraljevskom dvoru sniva Dorja...Okrene se i juri uz brijeg kao da se bacio nizbrdice. Dragi su mu i noć i bura i kišai snijeg jer se s njima bori za Dorju.Duboka je tmina. Svjetlo se izgubilo. Tomo udari o zid. Srce mu zapjeva od

radosti. Tapkajući, obilazi zid okolo dvorca.464Pod rukom osjeti gvožđe gradskih vrata. Ushićen tka otkrićem, stade pjevaj učimglasom zvati:- Jo - a - ki - me! Crveni vukodlače, otvaraj! Prozorčić se u veži otvori, žarkabaklja osvijetli pjevača u buri.- Nema u dvoru nikakva Joakima! što hoćete?- Konačište! Evo sama samcata viteza, dajte mu konačište. Prijatelj samkraljevskog tovarnika!Sa zidina osvijetle ga baklje. Očito žele da se uvjere govori li istinu. Videći da jesam, netko zapovijedi:- Otvorite mu!

Tomo zadrži radosni krik. Mala se vrata otvore, a iz svjetlosti pilje u njega oštricekoplja u rukama gradskih momaka.-- Ej, doček baš nije odviše ljubazan. Evo, - i on digne ruku. - Ne bojte se mene,samca, zalutala u gori.Sluge s kopljima vode ga u kamenu zgradu mračnim uskim hodnikom. Odavle muotvore Vrata u sobu punu svjetla. Uza stol naslonjena crvenobrada glava. Krajnjega šestorica plemića.Tomo skoči preko praga. S njega lijeva voda po kamenitom podu. Odora mu seprilijepila uz tijelo i otkriva stasitu vitkost.- Dobar večer, Joakime! Moj poklon kućedomaćinu, barunu! Pod krovom je neštobolje. Dopustite da ogrijem ozeble ruke, a, bogme, ne bi mi škodilo da miponudite vrč vina i komad mesa - sa smiješkom otkrije Tomo zube.Plemići šute. Joakim ga promatra mrzovoljno ispod kuštravih obrva.- Vaša milosti, gospodine tovarniče, baš nije dobre volje. Ili ste ovdje zaboraviligostoprimstvo?

316



Joakim uputi kućedomaćina da mu da večeru.- Prije toga morao bih se pokloniti gospodarici dvora, ako još ne spava -kavalirski će Tomo.- Nema na dvoru nikakve gospodarice - odvrati pristati barun.- Ah - nema? Onda na posao! I pođe k stolu. Plemići ustanu.- S vitezom otimačem mi nećemo k stolu!

- Pitajte gospodina tovarnika koliko je noći sjedio sa mnom. kad je on trebaomene! Sad ja trebam njega, pa mu se neće da zagrize! Gospodine tovarniče!A Joakim samo gleda u nj, smišlja i upita sumnjičavo:- Kako si saznao da sam ovdje?- Posve jednostavno. Osamljeni bjegunac sakrivao se, bježao, kad opazim vas snekoliko momaka. Vikao sam za vama - ali odletjeli ste. Trčao sam za vama ivašim smjerom dolutah baš do ovog brda. Onda me zateče noć i bura. Misliosam: išli ste u posjete čestitom gospodaru dvorca i, eto da vas zamolim konak ikonja da potražim svoju četu. Tko bi znao gdje se klate moji momci!- A ne znaš ništa iz kraljevskog dvora!

465

Znam da je one večeri, dok sam pjevao kraljici i njezinim gostima, iznenadadojurio knez Okićki s čitavom vojskom u dvoranu - i povikao: "Gdje je tovarnikJoakim?" Svi su se uskomešali - ne znam zašto - a ja nisam imao volje da pjevamknezu Okićkom pa izađem. U hodniku sam čuo kako viču: "Uhvatite pjevača"! Tajmi se poziv tako ogadio da sam odlučio ostaviti kraljevsku palaču.I stade živo i veselo pričati izmišljene potankosti o svom bijegu s dvora.Joakim pozorno sluša. Očito vjeruje i upita:- A što kaniš sada?- Dobiti od vas konja da nađem svoju četu, pa onda na bogate trgovce da .imrazveselim dosadna putovanja. Osim, ako imate vi za mene kakva posla? Znateda sam uvijek vrijedio.- Ne tajim - tu se Joakim zaustavi i zovne znakom ruke k sebi plemiće, povede ih

u kut i počne im preporučivati Tomu.- Lupež bi nam mogao dobro poslužiti. Lukav je, ni sto vragova ne bi ganadmudrilo.Dok su se oni savjetovali, Tomo bezbrižno guta meso i pije vino. Tada se Joakimvrati, zabode ruke u kuštravu bradu i reče:- Dat ću ti konja, ponajboljeg, i još šaku dukata. Ove noći krećemo na put.Trebamo đavolski smionog jahača koji će paziti da mojim ljudima tko ne zakrčiput, bilo sprijeda ili iza leđa Treba mu smiona lukavost jer mi prijeti potjera. Dotebe je da mi je skreneš s puta, osobito tamo preko granice kad budemo išli pre-ma Beču.- Tako mi časti, baš to mi ide u račun, željan sam se poigrati sa stotinu momaka,kao pseto s mačićima. Idem!

- Treba da uzmeš suho ruho - popiješ još vrč vina pa onda na put. Mi smospremni, konji su osedlani.- Vidite, nisam došao uzalud. Tako mi sunca nebeskog, is-prašit ću vam s puta inoćne vilenjake - reče on, ustajući, kad iz neke sobe dopre plač djeteta. Plemićise namršte. Tomo se nasmije:- Rekli ste da nema na dvoru gospodarice. Onda je jedan od vas ovdje rodiodijete!Samo se Tomo smijao svojoj dosjetki. Joakim opsuje i promrmlja:- Probudili su ga, derat će se cijelim putem. Neka ga uspavaju!Gospodar dvora odmah izađe. U Tomi je sve poigralo. Skokne preko klupa da seide presvući. Vrata na hodniku bučno se otvore. Na pragu je knez Henrik, mokar izadihan.- Do sto vragova! Gdje si tako dugo? - vikne Joakim. - Jesi li doveo konje?- Jake, izdržljive.

317



Spazio je Tomu i riječ mu je zapela, a lice oblilo crvenilo. Dva suparnika stojenijemo, njihove se oči zabole kao dvije oštrice.466- Kakva posla ima ovaj lupež ovdje? - pita Henrik, a u glasu mu dršće mržnja.- Ako dopusti kućedomaćin - našao bih posla - odvrati Tomo i udari u držak mača.- Mir! - vikne Joakim. - Ovdje niste nuzljubi, već moji pomagači. Kad ne bude

prečih briga, možete se mrcvariti od zore do mraka. Tomo će nam trebati naputu.- On je došao da vam pomaže? - pita Henrik sumnjičavo. - A izdat će nas, udaritiu leđa.- Tomo, znaš, učinio mi je već usluge - a zapravo nema nikoga, izgubio je četu,treba me. Sam je.- Sam? - vikne Henrik, sijevajućim očima. - Laže! Dolje pod brdom naišao sam načetu sakrivenu za grmij em. A zašto? Uhoda je.- Tomo posegne mač, no već su se svi bacili na njega. Joakim pita:- Govori, Tomo, tko te je poslao?- Poslali su me bura i vjetar.- Zašto si rekao da si sam, a dolje je tvoja četa?

- Glad i žeđa gonila me, a da sam došao pred dvorac s četom, biste li me uzelipod krov?- Istina je da te ne bih uzeo pod krov. A zašto si dalje tajio kad si ovdje večerao?- Da mi ne otmete batak iz zuba i ne bacite u buru. Rekao bih vam bio, kad smotrebali poći, da uzmete u pomoć i moje momke, a vi me, eto, vješajte. Joakime,ako mislite da vam više nikad neću trebati.- Dakle, oni su momci dolje tvoji?- Zovite ih pod krov. Zahvalit će se lijepo. Gladni su i mokri kao pseta.- Onda se ne mičem iz tog dvorca - reče Henrik. - On va" vara!- Ti ga mrziš. No, da otklonim svaku pogibelj od nas,, čujte. Nemamo kada gubitivremena. Bura nas pokriva na bijegu. Tomu ću zatvoriti. Kad budemo prekogranice, možeš odnijeti kraljici glas da smo joj odnijeli sina u Beč, okrunili ga

kraljem, pa ćemo doći s vojskom kakve nikad nije vidjelo kraljevstvo. Još joj recida će mi biti sluškinja. A ti upamti: mogao sam te smaknuti, a nisam to učinio.Ako dođeš preko granice k meni u Beč,, uzet ću te u vojsku.- Možda ću doći, Zašto ne?!Tomo se dade mirno odvesti u tamnu izbu. Joakim zapovjedi kaštelanu da ga držiosam dana i onda pusti na slobodu. Zatim, odredi kaštelanu da sluga ode doljeTominoj četi i kaže da ih gospodar zove u dvorac.Vrata se komore zatvorila. Tomo ogleda debele zidove i popne se do male rupešto je sačinjavala prozor. Opet se spusti dolje i stane razmišljati. Neko se vrijemeizvana čula strka, a onda nas-30*467tane mir. Pred Tominim vratima Šetka momak, onda sjedne na pod i

zadrijema. Brzo ga prene čudno sablasno ćukanje kao da se u tami javlja sova.Momka obuzme strah. Koža mu se naježi, sluša. Opet ćukanje u grobnoj tišini.Momak skoči i udari po vratima.- Viteže, viteže! Zar ne čujete?- Kojega me vraga budiš? Hoće mi se spavati.- Sova ćuka negdje u dvorcu, to nosi smrt.- Briga me, neka nosi, ne marim živjeti - i ponovo je Tomo zahrkao.- Gospodine viteže! Vaša milosti, ne spavajte - dršćući moli čovjek.- Daj mi mira! Ponoć je, dusi idu pa nose sovu. Zar ne znaš da je taj dvoracukleti?- Jao meni.Tomo zijevne, a odmah zatim opet ćukanje...- Vaša viteška milosti - dršće momak - strah me je, ne spavajte.- Ako te je strah, dođi k meni pa lezi. Hoću da spavam i zijevne glasno. Opet tihosablasno ćukanje...

318



Znoj oblijeva momka, ukočenom rukom s vrata skida prečku, ulazi u komoru.Tomo zijevne, momak se spusti do njega leden, ukočen.- Ne spavajte, vaša milosti, ne spava...Nešto mu je palo na usta, prignječilo ga, dah mu zastaje, osjeća težinu, u uhučuje pretnju:- Jedan jedini glas - i mrtav si! Pridigni se! Momak bulji u tminu. Znoj ga polijeva,

vjeruje u duha, a čuje i osjeća vitezovu pesnicu i glas.- Govori! Jesu li moji momci u dvorcu?- U staji su. . ^- Kaštelan je u dvorcu?- Pošao je gore spavati.- Sad me vodi u staju i reci tvojima da je kaštelan zapovjedio da se gore dovedumoje. glavne četovođe. Stojim ti iza leđa! Makneš li se, probost ću te. Ne izvedešli to, čuj, - i on zazveči kesom - puna je svi su tvoji! Toliko ih ima da možeš za njkupiti plemićki dvorac. Bježat ćeš s nama, ako ne, zaklat ću te ovdje, pa idemsam!- Hoću - vaša milosti, hoću! Siromah sam, neću da živim u ukletom dvorcu, neću!- Vodi me. Pazi, u ruci držim bodež.

Klecajućim nogama prolazi momak kroz tminu dvorca. Na vratima skida prečku,izlazi s Tomom u dvorište pa u staju.Konjušar sneno pita momka. Ovaj mu razjašnjava, on spava dalje. U tmini javi seTomo Kozaku. Probude ostale. Ulaze opet468u kuću. Momak ih vodi gore na kat. Tiho se šulja Tomo u kaste-lanovu odaju.Zatvori mu usta, njegovi momci ga svezu, a onda mu natisnu u usta njegovhaljetak. Tomo zapovijeda:- Kozače, drži na oku ovog momka! Neka dolje kaže da je kaštelan odredio svumoju četu pustiti iz dvorca.Kozak izmakne iz tmine s momkom, a drugi čuvaju kaštelana.Niotkud ne dolazi nitko. Sve su obavili u najvećoj tišini. Služinčad duboko spava.

Čuje se samo kaštelanovo teško disanje. Tomo traži gradske ključeve. Još jednomveže kaštelana, čvrsto zabravi vrata, uzme ključeve i siđe dolje. Tomini momci ustaji uzimaju konje pa izlaze u blatno tamno dvorište. Straža se na zidinamaprenula.- Tko je to dolje?- Ja, domaći, - oglasi se potkupljeni momak. - Kaštelan nalaže: brzo otvarajte!čitava Tomina četa izlazi. On zaključa gradska vrata, baci ključ daleko u noć ipovede četu nizbrdo. Kad su stigli na cestu, zaustavi ih i zovne podmićenogmomka:- čiji si bio sluga?- Ugarskog baruna gospodina Andraša. ^- Kako ti je ime? "•• - Zovu me Gabro.

- Joakim ide prema Beču. Znaš li prečki put da stignemo pred njih?- Ovo su cekini, zaslužit ćeš ih. Želiš li steći novu nagradu od same kraljice, a time vodi. Ako me zavedeš krivim putem, plati mojim momcima trud unaprijed dati odsijeku glavu.- Vodit ću vas, gospodine. Bolje to od batina gospodina kaštelana!- Kozače, momci moji! Treba da otmemo jedno dijete. Kad ono bude u mojimrukama, prosto vam bilo opljačkati gospodina Joakima. Nosi sobom dosta blaga,sve će biti vaše ako otmete kraljevića. Sada naprijed!I pojurili su u šumu.Bilo je daleko iza podne. Tomo ne sustaje, tjera svoje momke i bodri ih.- Gospodaru - opominje ga Kozak - vaša odora je ledeni oklop. Da se negdje uselu ugrijete?- Toplo mi je kao u kotlu. Kako smo daleko od granice?- Nismo daleko - odvraća Gabro - još prije večeri bit ćemo tamo. Joakim moraproći preko mosta rijeke, tamo će nam baš dopasti šaka.

319



I nastave juriti. Konji su mokri i blatni, dah im se smrzava. Odjednom se Kozakzaustavi:- Kao da negdje,čujem dječju viku? Svi zaustave konje. Osluškuju pažljivo.- Tamo se nešto dimi. Bit će kakvo selo ili krčmica. Evo, vidim i cestu - spomene

jedan od momaka.469Bilo što mu drago, vika djeteta dolazi ondje od ceste. Idi pogledaj, Kozače,

neka te prati Gabro. Ako ustreba s kim govoriti, opreziKrenuše obojica onamo odakle je dolazio dim. Plač djeteta ostajao im je iza leđapa se Kozak zaustavi i ogleda na sve strane. Kroz prorijeđeno šumsko granjerazabire drvenu kućicu.Htjedoše sići s konja da idu pješke i ne pobude pozornost, kad opaze na cestiravno prema krčmi dva jahača. Zaustavili su se.Iz krčme izađe malen muškarac. Jahači s njime nešto govore l okrenu odmahkonje natrag. Krčmar se požuri u kuću. Zamalo cestom dolaze Joakim i njegoviljudi. Od njih dopire oštri dječji plač. Svi se zaustavljaju pred krčmom. Kozak injegov pratilac oprezno se povlače iza visokog grmlja i udare trkom k Tomi.Pred osamljenom krčmicom, na rubu ceste, iza guštare, stali su Joakim i knezHenrik s prijateljima.

- Gdje je to mlijeko? Nisam li ti poslao glasnika da mi pripremiš toplo mlijeko zamoje dijete? - uzviče se Joakim na krčmara koji je nosio dva vrča za vino.- Milostivi gospodaru, na zapovijed! Mlijeko je u ovom vrču. Mislio sam: ni vino nebi bilo na odmet - i ponudi gospodi, drugi veći vrč.- Strahovita je muka juriti s tim derištem - tuži se Joakim i nutka dječaka, ali seovaj na sav glas dere i ne pije.- čitav dan nije ništa jeo, pa mora da viče - primijeti pri-stari barun. - Kad senajede, spavat će.- Ali neće piti, prokleto dijete!- Dajte ga meni, milostivi gospodine - reče krčmar - ja ću ga nahraniti. - Uzmedijete sa sedla i stavi ga na zemlju pa ga stade nuditi mlijekom.- Je li ovuda noću ili jutros projašila kakva četa kraljevskih ili kneževskih vojnika?

- pita knez Henrik.-- Svatko se zaustavlja kod mene, milostivi gospodaru - pa bio on knežev ilikraljev sluga, ali nijebilo nikoga - odvrati krčmar, uzalud se trudeći da sklonedječaka popiti mlijeko.- Ne časimo, Joakime - opomene Henrik. - Do noći smo preko granice ako seodviše ne zadržimo.Mali viče. Joakim siđe s konja, stade ga milovati i nuditi molećivo:- Bandika, no, daj, vidiš li - mlijeko - pij - i prisloni na djetetova usta posudu smlijekom. Ali djete odvrati lice od vrča i stade još vikati i plakati.Dotle su ostala gospoda, onako u sedlu, gutnula nešto vina iz krčmareva vrča.- No, - pij brzo - nuka Joakim dječaka, sušprežući svoj bijes.- Neću jašiti! •.- vikne mališan, dršćući od zime. - Hoću kući!

- Nećeš ti meni gospodariti! Kad nećeš mlijeka, dignite ga opet na konja -zapovijedi Joakim krčmaru.Mališan spusti vrč i potrči prema kućici po malenoj brvi, spotakne se, padne iskotrlja u potočić. Sve u trenutku.Joakim prokune. Neki od knezova i baruna preplaše se i skaču sa sedla.- Ugušit će se - poviče Henrik i potrči u pomoć Joakimu koji je već zagazio upotok. Svi su nagnuli za dječakom koji je .umuknuo ležeći u vodi.Prestrašeni da se ugušio ili udario o kamen, stali su oko djeteta, tresući malotijelo što se nije micalo. U njemu je sva njihova buduća vlast. Ustrašeni,uskomešani, uprtim očima i mislima o djetetu, ne primjećujući da iza visokoggustog grmlja, za krč-marevom kućicom, nešto šušti.- Obezumio se od straha - reče krčmar - treba ga valjano stresti, gospodaru.Unesite ga u kuću, jer...

320



Dalje nije govorio. Iz grmlja naletjeli konjanici. U strahu za kraljevićev život,pridruži se iznenađenje od potjere. Stoje kao usađeni u ledini. Samo Henrik,najbliži svojem sivcu, vikne:- Na konje!Henrikov povik trgne druge. Joakimovo snažno tijelo stoji poput leda. Držećidječaka, pohita prema svojem konju.

- Stoj! Sasjeći ću te! - vikne Tomo, a njegovi momci navale na Joakimovepratioce.Oni se domogli svojih konja i stavili u obranu, ugroženi kopljima i mačevimaTominih momaka. On sam zakrči put Joakimu koji u jednoj ruci držionesviješćenog kraljevića za haljine pa dijete visi u zraku kao mačić kojeg suuhvatili za kožu. Desnicom trgne Joakim mač na obranu. Dva tri sudara i već seJoakim potpuno oporavio od zaprepaštenja što ga je obuzelo kad je opazio predsobom Tomu. Kad osjeti da je potpuno predan vitezu otimaču, digne dječakapreda se, vičući:- Ubij kraljevića!- Dječjim tijelom sebi praviš štit, kukavice!- Lupežu! Ubij kraljevića! .

S leđa se Tomi približi Henrik, ali Kozak čuva leđa svojem gospodaru i odbijeHenrikov udarac.Tijelo dječakovo onemogućuje Tomi da se bori. Kud on oštricom, tud Joakimonesviještenim djetetom. Tomo plane:- Otmičaru, mučitelju nevinog djeteta, oslobodi dijete iz ruku, dopustit ću ti dasjedneš na konja i da se boriš sa mnom!Joakimovi baruni, knezovi i sluge okupljaju se. Navala ih zaskočila i ne mogu dase domognu svojih konja, a Kozak s četom navaljuje, mačevi se sudaraju,napadnuti jedva zaštićuju svoje živote.470471Joakim se bori s djetetom u ruci. Tomo ga zahvati mačem u ljevicu kojom držikraljevića. Dječak padne na ledinu. Joakim potrči svojem konju. Prijatelji ga

zaštite od navale dok se uspinje na sedlo.Četvorica Tominih momaka naletjela na Joakimove sluge, otimajući im torbeprikopčane na sedlu. Uhvatili se za plijen kao dva čopora vukova. Ugroženiknezovi napadaju.- Udrite ih, vaše je sve - viče Tomo, čuvajući ledinu na kojoj leži dijete.Divlja navala udari mačevima i kopljima. Tomini momci imaju plijen. Joakim injegovi jurnu u bijeg, vičući:- Spasi glavu!- Za njima! - zapovijedi Tomo momcima. - Ali samo prividno - vratite se čim vamoni odmaknu vidu.Vitez skoči sa sedla i podigne dječaka, a onda potrči s njime u kuću gdje sesakrivao dršćući krčmar. Tu prinese dijete k ognjištu, stade ga trti vinom, okretati

na sve strane, onda opet grijati i čitava otirali vinom iz vrča. Od topline i trenjaprobudi se dječak iz nesvjestice. Kad opazi strano lice, zaplaka. Da dijete umiri,Tomo ga uzme na ruke i počne ljuljati. Dječak se na čas umiri i opet plače - aliTomo zapjeva svoju otimačku pjesmu kao dadilja uspavanku. To dijete najzaduljulja u san. Vitez otimač nosa kraljevića po sobi, držeći ga na rukama poputdadilje.- Je li to vaš sin, gospodine? - pita krčmar, umiljujući se pobjedniku.- Mojeg sina ljuljaju vile u šumi - odgovori Tomo, držeći na koljenima dječaka.U crnim otimačevim očima pojavi se daleka misao, u zjenicama izmili neka tuga,mračna, teška, gotovo očajnička.Četovođa Kozak uniđe, zaustavi se i usklikne:- Da ste imali sina, gospodaru, tamo u Loboru, morala bi ona ostati s vamadovijeka! To ste trebali, a ne pustiti je.- Tvoja tikva nije pametnija od ove krčmarske čuture. Srami se. Četovođa vitezaotimača zbori i poput babetine! Reci radije jeste li ih natjerali?

321



- Gospodaru, ni vjetar tako hitro ne leti kao oni. A momci su im oteli plijena zadva gospodska dvorca. Nosio je Joakim sobom blago, uh! Bismo li to razdijelili?- Rekao sam da sve pripada svima vama.- Moramo odavle negdje stranputicom u selo - šapne Kozaku - da se oni ne bivratili. Dijete moramo ove noći pustiti na miru - da se odmori. Baš ga je Joakimnatezao kao krepano mače. Idemo!

Izašavši s usnulim dječakom, uspne se u sedlo i okrene k k momcima:- Pazite! Otimači se mogu vratiti - a ja ovo dijete moram donijeti u Budim - živ ilimrtav!472VIZIR UPRAVLJA SUDBINAMAU velikoj, oružjem i štitovima urešenoj dvorani budimskog dvora, sjedi prvikraljevski savjetnik ban Ivan Okićki. Naslonio je glavu na ruke i gleda preda se.Lijepe oštre muževne crte obilježuju jak duh, čvrstu volju. Smeđe oči pokazuju da

je taj čovjek u dvadesetšestoj godini potpun gospodar sama sebe. Ulazi knezSemere i oslovi ga:- Kneže Ivane! Vaše lice nije u skladu s veselom slikom koju pruža kraljevskidvor. Zar se nije sve promijenilo kao što smo željeli? Ili vam nešto nije pošlo za

rukom?- Meni nije ništa pošlo za rukom, ali sve vitezu Sokolu! No, ima li što nova.- Ima. Danas je kraljica odredila da pouzdanika pokojnog kralja Gezu pustim iztamnice i podijelim mu čast prvog kraljevskog dostojanstvenika. On će paziti namladog kralja, makar to Ladislavu nije baš jako drago. Ali Kumani? Zar će ostati usvojstvu kneževa i plemića? To ugarsko plemstvo ne može dopustiti.- Ovo je riješeno po želji viteza Sokola - osmjehne se Okićki šapatom. - Svf suskinuti sa časti - koje im je dodijelio Joakim - i poslani u kumanske tabore podprijetnjom smrtne kazne ako se pobune. Rufa je maknut sa časti kraljičinapouzdanika. Vitez je uz kraljicu postavio svojeg čovjeka, mladog plemića imenomBelko koji se nalazio u njegovoj pratnji. Oldamur i svi koji su Joakimu pomagali,ostat će utamničeni u tvrđavi Domb dok se ne pokore. Ako se mladi kumanski

vojvoda ponizi i zamoli milost, dat će mu Orhidu.- Čudim se da ona mari za nj kad su joj ga silom narinuli za vjerenika.- Tko zna što ju je nagnalo da se založi za nj! No, sad smo dvor očistili od svihopasnih ljudi.- Doskora ima stići Bela - šapne Semere - s potporom češkog kralja. Mislim daneće biti kraljicu teško sklonuti da njemu prepusti vlast u Bosni!- Lako neće biti - osim, ako vitez Sokol kraljicu posvema ne obuzme svojomljubavi.- Baš zato se i nadam u njezino odreknuće. U ova dva-tri dana otkako je postaonjezin ljubavnik, ona se sva izmijenila. Cvate od sreće i zadovoljstva, a da takosve ostane, ovisi, naravno, o vašem prijatelju vitezu. Imate mnogo upliva nanjega. Ne biste li ga nagovorili da živi u dvoru, u vašoj i kraljičinoj blizini?

- Naprotiv, treba da ostane u Gertrudinom dvorcu. Ovako će kraljica više čeznuliza njime, a onda ona ne želi da se razotkriva pred ostalim dvorankama.- Dakle, je ljubomorna! Oh, to je vrlo dobro, to lakše je on može držati u svojojvlasti, a po lome i vi. Ako bi se ona ipak kratila predati vlast, onda ćemo jeprisiliti.473Sada ne valja dirati ni u šta nego se brinuti kako da popravimo porušenezidine našeg kraljevstva i paziti na one neprijatelje koje nismo mogli upoznati izato su nam baš opasni. Osobito na nepoznatu izdajicu koja je našu urotu otkrilaJoakimu.- Tako sad vlada kraljevstvom taj neznani vitez - reče Semere. - Ako nas jednogdana izda?- Jamčim svojom čašću i svojom glavom, kneže - naglasi Ivan.- To me umiruje. Jedino me smućuje Joakimova otmica kraljevića Andrije. Nemamu traga!U dvoranu uđe mlad, plavokos, bljedolik mladić u odijelu dvoranina.

322



- Što je, Belko? - upita knez prijazno.- Vaša kneževska milosti, pred gradskim vratima stoji Tomo Crni. Traži ulaz udvor i veli da nosi kraljevića.Oba kneza ustanu s poklikom radosnog začuđenja. Knez Semere udari po stolu:- Sad ga imamo. Otimač će znati gdje se sakriva Joakim. Ako ga ne oda, a vi garazapnite na muke. Neka ga dovedu ovamo.

- Čekaj - zaustavi Ivan svojeg čovjeka. - Obećao sam svojoj sestri da ona primikraljevića. Moram to ispuniti, a ostalo ću već sam udesiti. Otimač neće iz dvoradok ne saznamo Joakimovo skrovište.Onda naredi mladom dvoraninu:- Belko, reci kneginjici da je stigao Tomo i neka se potrudi k meni. A Tomu nekadovedu pred stube Beline kule. Imam razloga da ga dovedu upravo pred kulu.- Razumijem. Samo pripazite, kneže: kneginja Orhida, čim je dočula da je otimačpred vratima, odmah je sišla na dvorište.Kad je Dorja otišla, Ivan se uspeo u Belinu kulu i sakrio za ogradu malog trijema,okrenutog na stepenice. Dolje opazi Tomina četovođu Kozaka kako stoji podalekood kule, dok je Tomo sjedio na konju s kraljevićem. Daleko u dvorištu zamijetiOrhidu kako mirno, polagano korača gore-dolje i samo dobacuje poglede prema

kuli.Polagano se spušta Dorja niz stube. Tomo sagne glavu na pozdrav, pa se opetosovi. Dorja pogleda Tomu u oči:- Viteže, znala sam da ćete održati riječ. Hvala vam!- Hvale ne prima vitez - pa bio on i otimač.- Dobro, dakle, ne hvalim, radujem se! Oslobodivši kraljevića, spasili ste i mene icijelo kraljevstvo teških nesreća!- Za kraljevstvo me malo briga, za vas idem kamo god zapovijedite!- Dječak je vrlo blijed - primijeti ona kao da nije čula njegovih riječi., - Izmučio se jadnik. I odraslom bilo bi dosta tog putovanja. ,;j - Gdje stega oteli? : " - Pol dana hoda od granice. Joakim ga je vodio u Beč.474

- Dakle uistinu? Mnogo ste učinili, Tomo!- Ako je to mnogo, što je onda: ništa? Tražite više, više- Viteže, vi ste doveli kraljevića. Upotpunite svoje djelo i recite gdje se skrivaJoakim?- Otkud da to znam? Kad sam oteo dijete, on mi je pobjegao i nisam imao razlogagoniti ga, a niti vremena za to. Oteo sam mu kraljevića napola mrtva, obezumiose od straha kad je pao u potok. Trebalo se pobrinuti za dijete da vam gadonesem živa.- Joakim se nije vratio da vam ga otme?- Sretan što nosi živu glavu bježao je trkom.- Vi znate kamo?- Cestom koja vodi prema Beču. Htio je kraljevića proglasiti kraljem ovog

kraljevstva i doći s velikom vojskom Rudolfa Habsburškog. To je sve što znam.- Viteže, govorite li istinu? U licu mu zaigrale mišice:- Lagat ću cijelom svijetu, vama nikada!- Vjerujem vam, ali ne znam hoće li vjerovati kraljica?- Ako ne vjeruje, neka me smakne.- Lagano dajete svoj život! . - Na teret mi jelKratak čas, ona ga šuteći gleda, a onda ispruži ruke prema kraljeviću:- Bandi, dođi, idemo kraljici, tvojoj majci. ( Dječak se okrene k vitezu:; > " - I ti ćeš doći?- Da, i on će doći - odvrati Dorja i pruži ruke za dječakom. Tomo ga digne ispredsebe sa sedla i preda Dorji. Dok ga je položio u njezin naručaj, njegova se rukadotakla njezine. Ona osjeti kako je Tomina ruka vrela.Uzme dječaka i pogleda u Tomino lice. Tek sad opazi da je silno blijedo, upalo,posuto crnim mrljama, a oči su mu mutne, grozničave.- Izgleda, vi ste bolesni?

323



- Ništa ne čini, a sad molim da javite svijetloj kraljici: vitez je tu i čeka izvršenjeosude.- Kraljica vas je pomilovala i dala slobodu ako joj dovedete kraljevića. Izvršili steuvjet i ona vam na moja usta poručuje da ste slobodni.Tomo slegne ramenima kao da mu je svejedno i nastavi:- Imam slugu baruna Andraša kojemu sam obećao kraljičinu nagradu. On mi je

pomogao uteći kad me je Joakim uhvatio u barunovu dvorcu. Taj Gabro vodio me je prečkim putem da dos-tignem Joakima.- Neka momak dođe u dvor. Vama je slobodno otići, ali prije bih htjela znati kamovas vodi put.475Kamo? - i zagleda se u nju s dubokom tugom u očima.- Kamo? Daleko ne! - opetovao je tiho, gledajući je pogledom čovjeka kojigovori u nastupu vrućice: - Daleko od vas ne mogu- daleko od vas - nikada! Umro bih ...Glava mu se spusti na grudi i oči sklope kao da ga zahvaća nesvijest ili prepast odsvojeg priznanja.- Tomo vi ste na moju želju oteli kraljevića.- Samo na vašu!

- Znam! Nikada vam to neću zaboraviti. Sad vas molim: učinite još nešto, istotako veliko djelo - za mene.- Zapovijedajte!- Napustite ovaj kraj.Ovo ga potrese. Zabaci glavu natrag i prkosno odgovori:- Hoćete li moju glavu, evo je! No, kad mi dajete slobodu živjet ću gdje budemhtio.- Tomo, - ona će blago - niste li pomislili koliko se puta vaše ime spominjalo uzmoje? Želite li i dalje da snosim tu sramotu. Ja znam da u vašem srcu ima mnogodobra, barem prema meni, ako se nisam prevarila. Vi ćete otići i nikad višeprouzročiti da se obnovi sramota što sam je pretrpjela zbog vas, Tomo!On je neko vrijeme šutio i teško disao:

- Istina je! Kriv sam vam! Vitez otimač ne smije više da vam bude na putu. Nesmije! Neće!- Idete odavle?- Kneginjice, više - nikad nećete...Glava mu se spusti, sav se sagne na seglu, uzde mu ispadoše iz ruke, a tijelo seoklizne s konja.Dorja priskoči, zgrabi uzde, povuče nemirnog vranca od Tome što leži na zemlji.Mali Andrija vikne, Dorja zovne pomoć.Knez Ivan koji je slušao razgovor pohiti dolje i nađe viteza otimača bez svijesti.Prizvani stražar ispod zidina dotrči. Dorja mu zapovijedi da zovne Tominačetovođu. Knez se prigne k To-mi.- Da to nije izlika? - Orhida se vrze po dvorištu.

- Ne, Ivane, nije, posulo ga je smrtno bljedilo.- To je istina, izgleda poput lešine.- Dozovi liječnike, Ivane i daj ga unijeti pod krov. Vjeruj, zaslužio je da muiskažemo tu uslugu i čovječno mu pomognemo. Molim te.- Dobro. Poslat ću sluge - reče Ivan, gledajući omraženog mu viteza kao mrtva nazemlji i pođe u kulu, uzevši Andriju za ruku. Dječak se nije dao odvesti od viteza iprosvjedovao je. Ivan ode sam. Dorja pridigne Tominu glavu i podmetne pod njunjegov plašt pa se zagleda u lice što nalikuje mrtvacu..Kozak priskoči k svome gospodaru pa mu stane duhati u lice i po svome ganačinu trti.- Danas ga već drugi put dozivam k svijesti - reče on. 476

- Drugi put? Zar je bolestan?- Vaša milosti, od one noći, Kad se po buri i kiši uvukao u barunov dvorac,tragajući za kraljevićem, s njime nije dobro. Bit će što je promočen do kostiju

324



jurio čitav dan. Na njemu se odora smrzla. Tresla ga groznica, ali nije šuštao. Kadsmo se vraćali, uhvatila ga vrućica. Sinoć je bulaznio, a danas nije dopustio da janosim kraljevića, on je htio sam. Poznam ja to, stari sam vrač, neće biti dobro snjime!"Ne, ne smije da umre - zbog mene." Ovo posljednje izrekla je tek u mislima.- Ostat će tu na dvoru, i vi s njime, izliječit će ga kraljevski liječnik. Ne puštam

mu otići dok ne ozdravi - i ona se sagne, gledajući kako Kozak Tomu doziva ksvijesti.- Budi se - upozori Dorja.Stubama su silazili momci i prišli da Tomu podignu. Od toga on se prene, čas jesabirao misli, tada se upre da digne glavu. Razabrao je da leži na zemlji prednjome. To ga postidi i, prkoseći prirodi i bolesti, skupi svu svoju snagu i napola sedigne.- Odvedite ga ili odnesite u dvor - naredi Dorja slugama.- Mene? Zašto? Ja sam, eto, čitav i zdrav - uleti Tomo u riječ pa se upre o ruke,skoči i zaljulja kao pijan. Kozak ga podupre, ali Tomo odrine pomoć i oštro pođeprema svome konju. Ipak se ljuljao.Kneginjica mu se približi:

- Neću vas pustiti ovakva, Tomo. Bolesni ste, moj brat je odredio da vas liječekraljevski liječnici. Ostat ćete dok vam ne bude dobro.- Onda mogu otići! Dobro mi je - jako dobro!- Nije. Savjest bi me grizla da vas pustim otići ovako. Obolili ste u potrazi zakraljevićem.- Naprijed! Idemo, Kozače! - vikne on oštro i, svladavajući slabost, uspne se nasedlo.- Lice vam je zeleno, smalaksat ćete. Ostanite, viteže. Moj brat to želi - i ja tohoću, vi ste bolesni!- Zdrav sam kao životinja u šumi, a vi ostajte sretni! - po-vikne tako glasno da suse svi naokolo začudili njegovu glasu. Tomo potjera konja niz dvorište. Kozak seuspne na svojega konja.

Mali kraljević stade trčati za Tomom i dozivati ga. On se okrene. Trgne goli mač,spusti ga na počasni pozdrav, krene prema gradskim vratima i, ne opazivšiOrhide, koja se očito nadala da će osloviti viteza.- Gabro, uđi! - zapovijedi Tomo kad su se pred njime otvorila vrata dvora - inajavi se kneginjici Okićkoj.Momak uđe. Vrata kraljevskog dvora su se zatvorila. Kozak je jašio uz Tomu, doksu ostali momci pošli naprijed.- Gospodaru, zašto niste ostali? Ona je rekla da će je savjest mučiti radi vas.- I mrtav bi odjurio iz dvora samo da je duša zagrize!...477Onda vikne oštro: ", ;-- Kozače! Moramo iz ovog kraja. Moramo - odmah!-- Nećete moći ni do naše špilje.

- Moramo odavle. Juri! Tjeraj! - i stane goniti konja obe-.Bimljeno ga udarajući.•" - Sto mu je? - zaprepastili se momci.- Držite ga - zatjerat će u Dunav.Sva četa skokne za Tomom. On je podbadao konja, vitlajući visoko bičem ravnoprema derućem Dunavu.Stigne ga Kozak i zahvati mu uzde, a Tomina glava zaklima i čitava klone svojimmomcima u ruke.- Vrućica ga drži, obezumio se. Zlo je - navijesti Kozak. Brzo svezu dva konja

jedan uz drugoga, polože Tomu na dva sedla poprijeko i krenu korakom premašumi.Dorja je uvela kraljevića u dvor i predala ga u kraljičine odaje pa se uputila kbratu.On je obgrli neobično nježno:- Sestro moja, ti si učinila što sam od tebe očekivao. Čuo sam tvoj razgovor snjime. Vjerujem ti!

325

Documents

Plameni inkvizitori 1