Pirandelo_Pokojni Mattia Pascal

8/12/2019 Pirandelo_Pokojni Mattia Pascal

1/464

1

POKOJNI MATTIA PASCAL

(Roman)

Naslov izvornika

IL FU MATTIA PASCAL

(u: Luigi Pirandello, Tuni iromunzi)

I. UVODNA NAPOMENA

Jedna od malobrojnih stvari

koje sam pouzdano znao, dapae

moda i jedina, bila je ova: zovemse Mattia Pascal. Njome sam se

obilato koristio. Kad god bi se koji

od mojih prijatelja ili znanaca

pokazao toliko maloumnim te

doao k meni po neki savjet ili

prijedlog, slegnuo bih ramenima,

zamirio i odgovorio mu:

-Zovem se Mattia Pascal.-Hvala, dragi. To znam.-I ini ti se malo?Ni meni se, istini za volju, nije

inilo mnogo. Ali tada jo nisam

znao kako je ne znati ak ni to; ne

moi vie, ustreba li, odgovoriti kao

prije:


2/464

2

- Zovem se Mattia Pascal.

Netko e me (jer to je

najlake) izvoljeti saalijevati, kadzamisli ljutu bol nesretnika kojemu

se dogodi da iznenada otkrije ...

ukratko, nita: ni oca, ni majke, ni

to je bilo, ni to nije bilo, a izvoljet

e se takoer (to je jo lake)

sablazniti nad pokvarenim obia-

jima, nad porocima i tunim

vremenima koja nedunom

nesretniku mogu prouzroiti toliko

nevolja.

Dobro, samo neka izvoli! Alidunost mi je upozoriti ga da se

zapravo ne radi o tome. Mogao bih

ovdje, odista, u rodoslovnoj tablici

izloiti podrijetlo i potomstvo svojeobitelji i dokazati ne samo da sam

poznavao svoga oca i majku nego,

daleko unatrag, svoje pretke i

njihova ne ba uvijek hvalevrijednadjela.

Pa to onda?

Evo: moj je sluaj mnogo

udniji i drukiji, toliko drukiji i

udniji da ga se spremam

ispripovjediti.


3/464

3

Otprilike dvije godine bio

sam ne znam da li vielovac mieva

ili uvar knjiga u biblioteci koju jeneki monsignor Boccamazza

godine 1803. ostavio na samrti

naoj opini. Taj je monsignore

oigledno vrlo slabo poznavao ud

i navike svojih sugraana; a moda

se i nadao da e njegova zadubina

s vremenom i blizinom u njihovim

duama uei ljubav prema uenju.

Dosad je, mogu posvjedoiti, nije

uegla: kaem to u hvalu svojih

sugraana. Za taj se poklon opina,dapae, pokazala Boccamazzi tako

malo zahvalnom da mu nije htjela

podignuti ni poprsje, a knjige je

godinama ostavila nabacane unekom golemom vlanom skla-

ditu odakle ih je poslije, moete

zamisliti u kakvom stanju, izvukla i

smjestila u zabaenu crkvu MajkeBoje od Milosti, koja je, ne znam

zato, bila obesveena. Tu ih,

posve nerazborito, za nadarbinu i

kao neku sinekuru, povjeravae

pokojem besposliaru s dobrim

vezama koji e, za dvije lire

dnevno, gledajui ih, ili ih uope ne


4/464

4

gledajui, po nekoliko sati

podnositi zadah plijesni i starea.

Takva sudbina zadesi i mene.

Ve prvoga dana poeh toliko malo

cijeniti knjige, bile one tiskane ili u

rukopisu (kao neke vrlo stare

knjige u naoj knjinici), te ne bih

nikada i nipoto poeo pisati kad

ne bih, kao to rekoh, svoj sluaj

drao odista udnim i dostojnim da

poslui kao pouka kakvom

radoznalom itaocu, koji bi

sluajno, da se konano ispuni

stara nada one dobre due,monsignora Boccamazze, dospio u

knjinicu kojoj ja ostavljam ovaj

svoj rukopis, ali uz obvezu da ga

nitko ne smije otvoriti prije negoto protee pedeset godina nakon

moje tree, posljednje i konane

smrti.

Jer zasada sam (a sam Bog

sveti zna kako me to boli) ve

umro, jest, dva puta, no prvi put

zabludom, a drugi put ... ut ete.

II. DRUGA NAPOMENA (PREMISA)


5/464

5

UMJESTO ISPRIKE

Ideja ili, tonije, savjet da

piem doao mi je od mojega vele-

asnoga prijatelja don Eligija

Pellegrinotta koji sada uva knjige

Boccamazzine knjinice. Njemu u

povjeriti rukopis im bude dovren,

ako uope ikada bude dovren.

Piem ga ovdje, u

obesveenoj crkvici, pri svjetlosti

to mi dolazi od svjetiljke na kupoli,

ovdje u apsidi koja je namijenjenaknjiniaru i odijeljena niskom

ogradom od drvenih stupica, dok

don Eligio stenje od muke pod

zadaom, to ju je junaki uzeo nase - da unese malo reda u ovu

pravu zbrku knjiga. Bojim se da

posao nee nikada privesti kraju.

Nitko se prije njega nije pobrinuo

doznati, bar okvirno, pregledavi

letimino hrbate knjiga, kakve je to

knjige onaj monsignore poklonio

opini; dralo se vjerojatnim da se

sve, ili gotovo sve, bave vjerskim

pitanjima. Pellegrinotto je na svoje

veliko zadovoljstvo otkrio vrlo


6/464

6

veliku raznolikost u sadrajima

monsignorove knjinice; a kako su

knjige uzimane tu i tamo u

skladitu i slagane onako kako su

kome dolazile pod ruku, zbrka je

bila neopisiva. Meu tim su

knjigama, uslijed susjedstva,

nastala nadasve udna

prijateljstva. Don Eligio

Pellegrinotto ree mi, na primjer,

da se nemalo namuio kako bi od

neke vrlo raspojasane rasprave O

umijeu voenja ljubavi u tri knjige,

Antuna Muzija Porra iz godine1571., rastavioivot i smrt

Faustina Materuccija,

benediktinca iz. Polirana kojega

neki zovu blaenim, ivotopis izdanu Mantovi 1625. godine. U vlazi su

se uvezi dviju knjiga bili bratski

zalijepili. Valja naglasiti da se u

drugoj knjizi one raspojasane

rasprave nairoko govori o ivotu i

pustolovinama brade redovnika.

Mnogo je udnih i vrlo

zabavnih knjiga don Eligio Pellegri-

notto, provodei cijele dane na

dimnjaarskim ljestvama, otkrio po

policama knjinice. Kad god bi


7/464

7

naao neku, otmjeno bi je s visine

bacio na veliki stol koji je stajao na

sredini; crkvica bi odjeknula, digao

bi se oblak praine od kojega bi

prestraeno pobjegla dva-tri

pauka; ja bih dotrao iz apside i

prekoraio ogradu; najprije bih

onom istom knjigom potjerao

pauke s pranjavog stola, zatim bih

otvorio knjigu i uzeo je listati.

Tako sam, malo-pomalo,

zavolio slina tiva. A don Eligio mi

kae da bi mojoj knjizi kao uzor

morale posluiti ove koje onpronalazi u knjinici, da bi ona,

naime, morala imati njihov naroiti

okus. Ja slijeem ramenima i

odgovaram mu da to nije posao zame. A prijee me i drugi razlozi.

Sav oznojen i zapraen, don

Eligio silazi s ljestava i odlazi

udahnuti malo zraka u vrtiu to gaje nekako uzgojio ovdje iza apside i

uokolo ga ogradio granjem i

koljem.

-E, moj veleasni prijatelju -kaem mu ja, sjedei na zidiu,

oslonivi bradu na drku tapa, dok

se on bavi svojom salatom -


8/464

8

dananje mi se vrijeme ni u snu ne

ini vie pogodnim za pisanje

knjiga. U vezi s knjievnou, kao iu vezi sa svim ostalim, moram

ponoviti svoj uobiajeni pripjev:

Proklet bio Kopernik!

-O, o, o, kakve veze s timeima Kopernik?! - uzvikuje don Eli-

gio, uspravljajui se, zaarena lica

pod velikim slamnatim eirom.

-Ima, don Eligio. Jer kad seZemlja nije vrtjela...

-Zaboga! Ona se uvijekvrtjela!

-Nije istina. ovjek to nijeznao, pa je bilo kao da se i ne vrti.

Za mnoge se ljude ni danas ne vrti.

Rekao sam to nedavno nekomstarom seljaku, a znate li to mi je

odgovorio? Da je to dobar izgovor

za pijance. Uostalom, ni vi,

oprostite, ne moete dovesti u

sumnju da je Joua zaustavio

Sunce. No pustimo to! Kaem, kad

se Zemlja nije vrtjela, a ovjek je,

odjeven kao Grk ili Rimljanin, bio s

njom u takvom skladu, sebe tako

uzvieno doivljavao i toliko uivao

u vlastitom dostojanstvu, e onda


9/464

9

se, drim, moglo doista svidjeti

potanko pripovijedanje, puno

dodatnih pojedinosti. Ne itamo liu Kvintilijanu, kako ste me vi uili,

da povijest ima pripovijedati, a ne

dokazivati?

-Ne poriem - odgovara donEligio - ali istina je i to da nikad nisu

pisane knjige tako potanke, dapae

sitniave, sa svim najskrovitijim

pojedinostima, kao od onog

vremena otkako se, po vaim

rijeima, Zemlja poela vrtjeti.

-Pa dobro! Gospodin grofustade rano, tono u pola devet...Gospoa grofica odjenu ljubiastu

haljinu s bogatim ukrasom od ipke

oko vrata... Mala je Tereza umiralaod gladi... Lukrecija je ginula od

ljubavi... O Boe sveti! to se to

mene tie? Ne nalazimo li se na

nevidljivom malom zvrku kojemu

je traak sunca velika ega, na

zrncu pijeska koje je poludjelo pa

se okree ne znajui zato, ne

dolazei nikad k cilju, kao da uiva

u tom okretanju kako bi nama bilo

sad malo toplije, sad malo hladnije

i kako bismo, esto svjesni da smo


10/464

10

poinili niz malih gluposti, umrli

nakon pedeset-ezdeset okretaja?

Kopernik, moj don Eligio, Kopernik

je nepopravljivo upropastio

ovjeanstvo. Mi smo se ve svi

malo-pomalo prilagodili novome

shvaanju o svojoj beskrajnoj

siunosti u svemiru, prilagodili se

tomu da se, tovie, smatramo

posve nitavnima usprkos svim

naim lijepim otkriima i izumima,

pa kakvu da onda vrijednost

pridajemo vijestima, neu rei o

naim zasebnim nevoljama, nego io opim nesreama? Naa je

povijest postala povijest sitnih

crvia. Jeste li itali o onoj

katastrofi na Antilima? Nita.Zemlja, sirotica, umorna od okre-

tanja, kako kae taj poljski kanonik,

bez ikakve svrhe, nestrpljivo se

trgnula i izbacila neto vatre najedna od tolikih svojih usta. Tko zna

to je u njoj pokrenulo toliku u!

Moda glupost ljudi koji nisu nikad

bili tako dosadni kao danas. To je

sve. Nekoliko isprenih crvia. I

guramo dalje! Tko jo o tome

govori?


11/464

11

Ipak, koliko god se

naprezali u svojoj okrutnoj nakani

da rastrgnemo, da unitimoopsjene koje nam je brina priroda

stvorila za nae dobro, podsjea

me don Eligio Pellegrinotto, u tome

ne uspijevamo. ovjeka je, sreom,

lako rastresti.

To je istina. Za nekih noi,

oznaenih u kalendaru, naa

opina ne doputa paliti svjetiljke

te nas esto, ako je oblano,

ostavlja u mraku.

A to znai, na kraju krajeva,da mi i danas mislimo kako je

Mjesec samo zato na nebu da nam

po noi svijetli kao Sunce po danu,

a zvijezde zato da moemo gledatiprekrasnu nebesku sliku. Kako da

ne! A esto i rado zaboravljamo da

smo samo beskrajno sitni atomi, pa

se uzajamno potujemo i jedandrugomu divimo. Kadri smo se

poupati za komadi zemlje i

alostiti zbog nekih stvari koje bi

nam se, da smo istinski proeti

onim to jesmo, morale initi

tricama o kojima nije vrijedno

voditi brigu.


12/464

12

Dakle, zahvaljujui toj

bogomdanoj rastresenosti, a ne

samo zbog osobitosti svojeg

sluaja, govorit u o sebi, no koliko

mi god bude mogue krae,

iznosei, naime, samo one podatke

koje drim potrebnima.

Neki mi od tih podataka

zacijelo nee posluiti na ast; no ja

se sada nalazim u tako

izvanrednom poloaju da se ve

mogu smatrati izalim iz ivota,

dakle bez ikakvih obveza i obzira.

Ponimo.

III. KUA I KRTICA

Prebrzo sam na poetku

rekao da sam poznavao svoga oca.Nisam ga poznavao. Bile su mi

etiri i pol godine kad je umro.

Otiao je svojim trabakulom na

Korziku zbog nekih tamonjihposlova i nije se vie vratio. U

trideset i osmoj godini u tri ga dana

ubi malarijska groznica. Ipak ostavi

u blagostanju enu i dva sina:


13/464

13

Mattiju (to bih bio ja i bio sam ja) i

Roberta, dvije godine starijega od

mene.

Gdjekoji starac iz moga

mjesta jo idanas voli priati da je

bogatstvo mojega oca (koje mu ne

bi smjelo smetati jer je ve

poodavno prelo u druge ruke)

imalo - da tako kaemo -

tajanstveni izvor.

Kau da ga je stekao kartajui

u Marseillesu s kapetanom nekoga

engleskoga trgovakog parobroda

koji je, izgubivi sav novac to ga jeimao uza se, a mora da ga nije bilo

malo, bio zaigrao i veliki tovar

sumpora, ukrcan na dalekoj Siciliji

za raun nekog trgovca izLiverpoola (i to znaju... a ime?),

nekog trgovca iz Liverpoola koji je

bio uzeo parobrod u najam; stoga

se - kau - otplovivi, od oajautopio na puini. Parobrod tako

pristade u Liverpoolu, olakan i za

teinu kapetanova tijela. Sva srea

da mu je kao pritega posluila zloba

mojih sumjetana.

Imali smo zemlje i kua. Kako

je bio otrouman i pustolovan, moj


14/464

14

otac nije nikad imao stalna sjedita

za svoju trgovinu. Uvijek je iao

unaokolo s onim svojim

trabakulom i kupovao svakovrsnu

robu, gdje ju je nalazio

bolju i uz povoljnije uvjete, te je

odmah prodavao; kako ga ne bi

zaveli preveliki i preopasni

pothvati, dobitke je, malo-pomalo,

ulagao u zemljita i kue, ovdje, u

svom mjestu, gdje je moda

raunao da e se uskoro, miran i

zadovoljan, odmarati u teko

steenoj udobnosti sa enom isinovima.

Tako najprije kupi zemljite

Dvije obale, bogato maslinama i

dudom, zatim imanje Kokoinjak,koje je takoer bilo bogato

ureeno, a imalo je lijepu izvorsku

vodu koja e poslije sluiti za mlin;

zatim itav breuljak Ostrugu,najbolji vinograd u naem kraju, te

konano Malog svetog Roka, gdje

je sagradio prekrasan ljetnikovac.

U mjestu je, osim kue u kojoj smo

stanovali, kupio jo dvije kue i

cijeli onaj blok koji je sada ureen

kao arsenal.


15/464

15

Njegova je gotovo naprasna

smrt bila naa propast. Moja

majka, nesposobna za upravljanje

nasljedstvom, morade ga povjeriti

nekom ovjeku koji je od mojega

oca bio primio toliko dobroinstava

da mu se sasvim promijenilo

imovno stanje, pa je majka drala

da bi on za sve to morao osjeati

bar malo zahvalnosti, koja ga,

izuzevi revnosti i potenja, nee

stajati nikakvih rtava, jer je

primao sjajnu naknadu.

Sveta je ena bila mojamajka! Po prirodi skromna i tiha,

vrlo je malo iskustva imala o ivotu

i ljudima! Kad bi je ovjek uo kako

govori, pomislio bi da je djevojica.Govorila je malo kroz nos, pa se

kroz nos i smijala, jer bi svaki put

stisnula usne kao da se stidi svog

smijeha. Vrlo njene grae, ona jenakon smrti moga oca uvijek bila

krhka zdravlja, ali na svoje se boli

nije nikad alila, a mislim da im nije

ni pridavala preveliku vanost, ve

ih je smireno primala kao prirodnu

posljedicu svoje nesree. Moda je

oekivala da e i sama umrijeti od


16/464

16

tuge, pa je vjerojatno zahvaljivala

Bogu to je dri na ivotu, makar i

tako jadnu i nevoljnu, za dobrobit

djece.

Prema nama je gajila upravo

bolesnu njenost;uvijek je drhtala

i strahovala za nas; htjela ja da

uvijek budemo uz nju, kao da se

bojala da e nas izgubiti, pa je esto

slala sluavke da obiu cijelu kuu

im bi se jedan od nas malo udaljio.

Bila se prepustila vodstvu

svoga mua kao sljepica; ostavi

bez njega, osjetila se izgubljenom usvijetu. Nije vie izlazila iz kue,

osim nedjeljom, rano ujutro, na

misu u oblinju crkvu, u pratnji

dviju starih sluavki s kojima jepostupala kao da su joj u rodu. ak

se i u samoj kui bila stisnula, pa je

ivjela u tri sobe prepustivi one

ostale slaboj brizi slukinja i naimvragolijama.

U tim je sobama iz

izblijedjelih zavjesa i iz starinskog

namjetaja izbijao onaj naroiti

zadah starih predmeta, kao dah

nekog drugog vremena; sjeam se

da sam se vie nego jednom


17/464

17

ogledavao unaokolo, neobjanjivo

zaprepaten utljivom

nepominou onih starihpredmeta, koji su ve toliko godina

izvan uporabe, izvan ivota.

Meu onima to su najee

dolazili majci u pohode bila je

sestra moga oca, goropadna

usidjelica, s dva oka kao u lasice,

crnomanjasta i ponosita. Zvala se

Skolastika. No svaki bi se put

zadravala vrlo kratko, jer bi se

odjednom u razgovoru razbjesnila i

pobjegla ne pozdravivi nikoga. Jasam je se strano bojao. Gledao

sam u nju razrogaenih oiju,

naroito kad bih vidio gdje bijesno

ustaje i kad bih je uo gdje vie,obraajui se mojoj majci i srdito

udarajui nogom o pod:

- Osjea li pukotine? Krtica!

Krtica!

Ciljala je na Malagnu,

upravitelja koji nam je u potaji

kopao jamu pod nogama.

Poslije sam doznao da je

strina Skolastika poto-poto htjela

da mi se majka preuda. Obino

zaove nemaju takvih ideja niti daju


18/464

18

takve savjete. No ona je gajila opor

i prkosit osjeaj za pravdu, pa

jamano vie zbog toga, nego izljubavi prema nama, nije mogla

trpjeti da nas upravitelj nekanjeno

tako potkrada. A s obzirom na

potpunu nesposobnost i sljepou

moje majke, nije tomu vidjela

drugog lijeka nego u novom muu.

I ve ga je oznaila u osobi jadnika

koji se zvao Gerolamo Pomino.

On je bio udovac, imao je

sina koji je i danas iv, a zove se

Gerolamo kao i otac; moj je vrlodobar prijatelj, dapae i vie nego

prijatelj, kako u kasnije objasniti.

Jo je kao djeak dolazio s ocem u

nau kuu i nagonio mene i bratami Berta u oaj.

Pomino je kao mladi dugo

eznuo dobiti ruku strine Skolas-

tike, koja nije htjela ni uti za njega,kao to, uostalom, nije htjela uti ni

za koga drugoga; ali ne zato to se

ne bi bila osjeala sklonom da ljubi,

ve zato to bi je i najmanja sumnja

da je ljubljeni ovjek, makar i

milju, moe prevariti, bila - kako je

govorila - natjerala na zloin. Svi su


19/464

19

joj mukarci bili prijetvorice, hulje i

izdajnici. I Pomino? To ne, Pomino

ne. Ali to je prekasno shvatila. U

svih mukaraca koji su je nekada

prosili, a poslije se oenili, bila je

uspjela otkriti pokoje

vjerolomstvo, pa je u tome okrutno

uivala. Samo u Pomina nita;

tovie, taj je jadni ovjek bio

muenik svoje ene.

Pa zato se, dakle, nije poslije

udala za njega? O, Boe! Zato to je

bio udovac i to je ve pripadao

drugoj eni na koju bi, moda,kojiput mogao pomisliti. A osim

toga, zato to je..., no pa to se

vidjelo na sto milja usprkos

njegovoj plaljivosti, bio zaljubljen,bio je zaljubljen... zna se u koga,

jadni gospodin Pomino!

Kao da bi moja majka na to

ikada pristala! inilo bi joj se to

pravim pravcatim svetogrem. A

moda nije, sirota, ni vjerovala da

strina Skolastika govori ozbiljno, pa

se na onaj svoj naroiti nain

smijala bijesnim zaovinim ispadima

i poklicima jadnoga gospodina

Pomina, koji je tim raspravama


20/464

20

prisustvovao i kojega je usidjelica

obasipala upravo neumjerenim

hvalama.

Mogu zamisliti koliko je puta

uskliknuo vrpoljei se na stolici kao

na kakvoj spravi za muenje:

- O, za ime Isusovo!

Mislim da se taj isti, uredni

ovjeuljak pitomih modrih oiju

pudrao i da nije mogao odoljeti a

da na obraze ne stavi bar malo

rumenila, a svakako je uivao to je

do svojih godina sauvao kosu,

koju je vrlo briljivo eljao, srazdjeljkom po sredini, i ne-

prestano je popravljao rukama.

Ne znam kako bi nam poslovi

bili krenuli da je moja majka,nipoto ne zbog sebe nego radi

budunosti svoje djece, posluala

savjet strine Skolastike i pola za

gospodina Pomina. Ali, izvan svake

sumnje, nisu mogli krenuti gore

nego to su krenuli pod brigom

Malagne (Krtice!).

Kad Berto i ja odrastosmo,

velik je dio naeg imetka, istina, bio

ishlapio, ali bar smo mogli iz

panda tog lupea izbaviti ostatak


21/464

21

koji bi nas jamano spasio od

oskudice, ako nam ve ne bi

omoguio udoban ivot. No mi smobili dvije lijenine; nismo htjeli

misliti ni na to, nego smo, iako ve

odrasli, i dalje ivjeli onako kako

nas je naa majka od malih nogu

bila navikla.

Nije nas ak htjela slati ni u

kolu. Uitelj i odgojitelj bio nam je

neki Pinzone, to e rei Bockalo.

Pravo mu je ime bilo Francesco, ili

Giovanni Del Cinque, ali svi su ga

zvali Pinzone, a on se na to bio vetoliko navikao da je i sama sebe

zvao Pinzone.

Bio je odvratno mrav, vrlo

visoka stasa, a bio bi, Boe moj, ivii da mu se gornji dio tijela

odjednom, kao zamoren rastom,

nije ispod zatiljka bio savio u

prilinu grbu iz koje se inilo da vrats mukom izlazi, kao vrat operuane

kokoi, s velikim ispupenim

grkljanom koji mu se dizao i

sputao. Pinzone se esto

naprezao da dri usne meu

zubima, kao da ih eli pregristi i

sakriti sebi svojstven reski


22/464


23/464

23

Kokoinjak traiti gnijezda. Pinzone

veselo pristade trljajui ruke, a oi

mu se zaiskrie. On popi, paodosmo na imanje; nekih tri sata

ludovao je s nama pomaui nam

da se penjemo na stabla, verui se

i sam. No naveer, kad se vratismo

kui, im ga je majka upitala jesmo

li se ispovjedili i bili u posjetu

Malagni, odgovori to je bezonije

mogao:

- Evo, rei u vam... - I

potanko joj ispripovjedi to smo ra-

dili.Nita nisu koristile osvete

kojima smo mu se svetili zbog tih

njegovih izdaja. A sjeam se da nisu

bile za alu. Jedne veeri, naprimjer, ja i Berto, znajui da on

ima obiaj spavati sjedei na krinji

u maloj dvorani kod ulaza, ekajui

na veeru, kriomice skoismo izpostelje, kamo su nas bili ranije no

obino potjerali za kaznu. Pode

nam za rukom odnekuda izvui

nekakvu kositrenu trcaljku, dugu

dva pedlja, te je napunismo

sapunicom u vjedru za rublje; tako

oboruani, oprezno mu priosmo,


24/464

24

pribliismo mu cijev nosnicama i -

puf! Skoio je do stropa.

Koliko smo s takvim

uiteljem mogli napredovati u

uenju, nee biti teko zamisliti.

Krivnja nije ipak bila samo

Pinzoneova, jer on, tovie, samo

da nas neemu naui, nije pazio na

metodu ni na disciplinu, nego se

utjecao svim moguim sredstvima

ne bi li nekako zadrao nau

pozornost. Sa mnom, koji sam po

prirodi bio sklon utjecajima, to mu

je esto polazilo za rukom. Nonjegova je uenost bila posve

osobita, udnovata i muiava. Bio

je, na primjer, vrlo uen u igrama

rijei - poznavao je fidecijansko imakaronsko, barkijelsko i

leporeambijsko pjesnitvo, pa je

citirao aliteracije i anominacije,

suodnosne i ulanane i unatranerime svih besposlenih pjesnika, a

nemalo je bizarnih srokova i sam

sloio.

Sjeam se da nam je u

Malom svetom Roku, na

suprotnom breuljku, dao da ne


25/464

25

znam koliko puta ponavljamo ovu

njegovuJeku:

Koliko u srcu enskom traje

uvstvo slatko

- Kratko!

A da li me ljubljae ona ko to

je ljubljah kadikad?

- Nikad!

A tko si ti to zvui kao

grdnja neka?

- Jeka!

A rjeavao je i sve zagonetkeGiulija Cesarea Crocea u

srokovanim oktavama i druge,

Monetijeve, u sonetima te neke,

takoer u sonetima, to ih napisaneki drugi besposliar koji je imao

odvanosti da se krije pod imenom

Katon Utiki. Bio ih je prepisao tin-

tom u staru biljenicu poutjelihlistova.

- ujte, ujte ovu

Stiglianijevu. Lijepa je! to znai?

ujte:

U isti mah i jedna sam i dvije,


26/464

26

I pravim dvojnom onu to bje

jedna,

Jedna se mnome slui sasvojih pet

Protiv bezbrojnih to na glavi

nosi ih svijet.

Od pojasa nagore imam

samo usta

I grizem jae krezuba no

zubom.

Dva ratoborna poloaja

imam,

Oi na nozi, a esto na

oima... prstima pipam.

ini mi se da ga jo gledam

kako recitira, a cijelo mu lice odaje

uitak; oi su mu poluzatvorene, apalac i kaiprst svinuti.

Moja je majka bila uvjerena

da je za nae potrebe dovoljno ono

to nas ui Pinzone; a moda je,uvi nas recitirati Croceove ili

Stiglijanijeve zagonetke, mislila da

znanja ve imamo na pretek. Ali

nije tako mislila strina Skolastika,

koja - kad joj nije polo za rukom

mojoj majci nametnuti svoga

ljubimca Pomina - poe progoniti


27/464

27

Berta i mene. No mi se, oslanjajui

se na majinu zatitu, nismo na nju

osvrtali, pa se ona tako stranoljutila da bi nas jamano namrtvo

prebila, samo da je to mogla uiniti

a da je nitko ne vidi i ne uje.

Sjeam se da je jednom, pobjegavi

bijesna kao obino, naila na me u

jednoj od zaputenih soba;

pograbila me za bradu, stisnula je

prstima to je jae mogla, govorei

mi: - Lijepi moj, lijepi moj! - no

pribliavajui sve vie svoje lice

mojemu, gledajui me oima u oi,odjednom zagrokta i pusti me

promrsivi kroza zube:

- Pasja njuko!

Imala je zub naroito namene jer sam Pinzoneove

nepovezane pouke prihvaao

mnogo spremnije nego Berto. No

valjda je to bilo zbog moga mirnoga

i ljutitoga lica i onih velikih okruglih

naoala to su mi ih bili stavili da mi

isprave jedno oko, koje je, ne znam

zato, bilo sklono po svojoj volji

gledati u drugom smjeru.

Za mene su te naoale bile

pravo muenje. Jednog sam ih


28/464

28

dana bacio i oku dao slobodu, neka

gleda kamo ga je volja. Ionako me

to oko, i da je bilo kako valja, ne bi

poljepalo. Pucao sam od zdravlja i

to mi je bilo dovoljno.

U osamnaestoj mi godini lice

obraste nekom crvenkastom i

kovrastom bradurinom, na tetu

prilino malenog nosa, koji kao da

se izgubio izmeu nje i iroka,

ozbiljna ela.

Moda, kad bi ovjeku bilo

dano da sebi odabere nos prema

svojem licu, ili kad bismo, videinekog jadnika pritisnuta nosom

prevelikim za njegovo ispijeno lice,

mogli rei: Ovaj mi nos dobro

pristaje, pa u ga uzeti - moda bihja, eto, bio rado svoj promijenio, pa

i oi, i toliko drugih dijelova svoga

tijela. No znajui dobro da se to ne

moe, pomirih se sa svojim

oblijem i nisam mu pridavao

osobitu pozornost.

Lijep u licu i tijelu (bar u

usporedbi sa mnom), Berto se,

naprotiv, nije mogao odvojiti od

zrcala, pa se gladio i milovao bez

kraja i konca, bacao novac na


29/464

29

najnovije kravate, na najfinije

mirise, na rublje i odijelo. Jednoga

dana, da mu napakostim, uzeh iz

njegove garderobe nov novcat

frak, vrlo elegantan prsluk od crna

baruna i cilindar, te tako ureen

odoh u lov.

U meuvremenu je Batta

Malagna dolazio k mojoj majci i

kukao zbog loih ljetina koje su ga

silile da se teko zaduuje kako bi

podmirio nae pretjerane trokove

i brojne popravke koje su imanja

neprestano iziskivala.- Opet smo dobili po glavi! -

govorio bi svaki put kad bi ulazio.

Magla je u zametku unitila

masline na Dvjema obalama, ilifiloksera vinograde na Ostruzi.

Treba posaditi ameriku lozu, koja

je otporna na bolesti. Dakle, novi

dugovi. Onda doe savjet da seproda Ostruga, kako bi se

oslobodili lihvara koji ga opsjedaju.

Tako je najprije prodana Ostruga,

pa Dvije obale, pa Mali sveti Roko.

Ostadoe kue i imanje Kokoinjak

s mlinom. Moja je majka oekivala


30/464

30

da e on jednoga dana doi i rei da

je i potok presahnuo.

Mi smo, istina, bili

besposliari i neumjereno smo

troili; ali istina je i to da se vei

lopov od Batte Malagne nikada

vie nee roditi na kugli zemaljskoj.

To je najmanje to mogu rei s

obzirom na rodbinske veze to ih s

njime moradoh sklopiti.

Posjedovao je vjetinu da sve

tako uredi da nam niega ne

ponestane dok je majka iva. No ta

udobnost, ta hirovita sloboda kojunam je dopustio, sluila je samo

tome da sakrije provaliju koja e

kasnije, nakon smrti moje majke,

progutati samo mene, jer je bratimao sreu te se navrijeme bogato

oenio.

Doim moj brak...

- Trebat e ipak da govorim osvom braku, je li, don Eligio!?

Popevi se na svoje dimnjaarske

ljestve, don Eligio Pellegrinotto mi

odgovori:

-Kako da ne? Svakako.Lijepo, uglaeno...


31/464

31

-Dakako, uglaeno! Vidobro znate da...

Don Eligio se smije, a cijela

obesveena crkvica s njim. Zatim

mi savjetuje:

- Da sam ja na vaemu

mjestu, gospodine Pascal, proitao

bih prije koju Boccacciovu ili

Bandellovu novelu. Zbog tona,

zbog tona...

Don Eligiju na pameti je ton.

Uh! Ja u istresti kako mi doe.

Dakle, hrabro naprijed!

IV. OVAKO JE BILO

Jednoga se dana, u lovu,obuzet udnovatim dojmom,

zaustavih pred patuljastim i

trbuastim stogom kojem je na

vrhu stajao nekakav loni.- Poznajem te - rekoh mu -

poznajem te... A zatim, najednom,

kliknuh:

- Gle! Batta Malagna!


32/464

32

Uzeh nekakve vile koje su

ondje leale na zemlji i zabih mu ih

u trbuinu s tolikim uitkom daloni umalo to nije pao sa

stoine. To vam je, eto, Batta

Malagna kad oznojen i zadihan

naheri eir.

Sve je na njemu klizilo; na

dugakom licu na obje su mu stra-

ne klizile obrve i oi; nos mu je

klizio na blesave brkove i bradu; s

vrata su mu klizila ramena;

mlohava, golema trbuina sliznula

mu je gotovo do tla, jer, budui daje bila preblizu zdepastim no-

icama, kroja mu je, kako bi mu te

noice odjenuo, bio prisiljen

skrojiti to udobnije hlae, tako dabi ovjek izdaleka rekao da ima na

sebi nekakvu dugaku haljinu i da

mu trbuh see do zemlje.

Uistinu ne znam kako je

Malagna, s takvim licem i takvim ti-

jelom, mogao biti toliki lopov. I

lopovi, mislim, moraju imati sta-

novito dranje, a on ga nije imao.

Hodao je polako, s onim svojim

objeenim trbuhom, s rukama


33/464

33

uvijek iza lea, a s velikim je tru-

dom iz sebe istiskivao onaj svoj

mekani, mijaukavi glas. Volio bih

znati kako je on sa svojom savjeu

umovao o kraama koje

je neprestano inio na nau

tetu. Budui da, kako rekoh, nije

imao potrebe za njima, morao je

ipak sam sebi navesti neki razlog,

neko opravdanje. Mislim da je

sirotan moda krao da se nekako

razonodi.

Mora da se u nutrini ipak

strano muio zbog svoje ene, jed-ne od onih ena to ulijevaju

potovanje.

Bio je pogrijeio izabravi

enu iz sloja odlinijega od svoga,koji je bio vrlo nizak. Da je pola za

ovjeka svojeg poloaja, moda ta

ena ne bi bilo tako dosadna kakva

je bila prema njemu, kojemu je,

prirodno, morala svakom i

najmanjom prilikom pokazati da je

odlina roda i da se u njezinoj kui

radi tako i tako. A Malagna je

posluno radio tako i tako da bi se,

kako je ona govorila, i on pokazao


34/464

34

gospodinom. Ali to ga je skupo

stajalo! Znojio se, uvijek se znojio.

K tomu se gospoaGuendalina odmah nakon

vjenanja razboljela od bolesti od

koje vie nije mogla ozdraviti. Jer,

ako je htjela ozdraviti, morala je

podnijeti rtvu koja je nadilazila

njezine snage: odrei se nita

manje nego pateta s gljivama koje

je toliko voljela i drugih slinih

slasnih zalogaja, a naroito vina.

Nije ga ba pila mnogo; ta, molim

vas, bila je odlina roda; ali nijesmjela popiti ni prst vina, u tomu je

bio problem.

Ja i Berto bili smo kao djeaci

katkada pozivani na ruak kMalagni. Smijeno je bilo sluatiga

kako s dunim obzirima ita eni

bukvicu o suzdrljivosti, dok je sam

sa silnom nasladom jeo, upravo

derao najslasnija jela.

-Ne doputam - govorio bi -da ovjek zbog asovita uitka to

ga grlo osjea dok kroza nj prolazi

zalogaj, na primjer poput ovoga (i

proguta zalogaj), - bude cijeli dan

bolestan. Kakva to smisla ima?


35/464

35

Siguran sam da bih se kasnije

osjeao vrlo potiteno. Rosina!

(zovnuo bi sluavku) - daj mi jomalo. Izvrstan je ovaj vinski umak!

-Svinjski umak! - planula biena kao guja. - Dostaje toga! Pazi,

trebalo bi da ti Gospodin pokae

to znai patiti od eluca. Nauio bi

imati obzira prema svojoj eni.

- Kako, Guendalina!? Zar ga

nemam? - kliknuo bi Malagna,

lijevaui u au malo vina.

ena bi, umjesto odgovora,

ustala, uzela mu au iz ruke iprolila vino kroz prozor.

- A zato? - zastenjao bi on,

ostajui na mjestu. A ena:

- Zato to je to za meneotrov! Ako ja sebi ulijem i prst vina

u au, uzmi mi ga i prolij kroz

prozor, kao to sam ja uinila,

razumije li?

Malagna bi, poraen i

nasmijeen, pogledavao as Berta,

as mene, as prozor, as au, pa

rekao:

-O, Boe, pa zar si dijete!?Zar da ja to radim silom? Ne, draga


36/464

36

moja, ti bi se sama, svojim

razumom, morala obuzdavati...

-A kako? - vikala bi ena. - Snapau pred oima, gledajui tebe

koliko ga pije, sladi se i promatra

mu boju da bi mene naljutio? Idi,

molim te! Da si drugi mu, ne bi me

muio, nego bi...

Tako je Malagna naposljetku

prestao piti vino kako bi eni dao

primjer izdrljivosti i kako je ne bi

muio.

Onda je - krao... Kako i ne

bi!? Neto je ipak morao raditi.No poslije sazna da gospoa

Guendalina potajice pije. Kao da

joj, ako mu ne sazna, nee

nakoditi. Onda i on, Malagna,poe ponovo piti, ali izvan kue, da

ne mui enu.

Ali je i dalje krao, to je istina.

No znam da je svim srcem elio odene neku naknadu za beskrajne

jade koje mu je zadavala: elio je da

se jednoga lijepoga dana odlui i

donese mu na svijet sinia. Eto!

Kraa bi tada imala neku svrhu,

neko opravdanje. to ovjek ne bi

uinio za dobro svojedjece?


37/464

37

No ena je iz dana u dan

propadala, pa se Malagna nije

usuivao ni izraziti joj svoju arkuelju. Moda je ona bila i po prirodi

nerotkinja. Valja imati mnogo

obzira prema njezinoj bolesti. A da,

ne daj Boe, umre pri porodu?

Postoji jo i opasnost da ne bi

dokraja iznijela dijete.

I tako se mirio sa sudbinom.

Je li bio iskren? To nije

dovoljno dokazao prigodom smrti

gospode Guendaline. Plakao je za

njom, o, plakao je mnogo, i uvijekje se sjeao s takvim potovanjem i

odanou da na njezino mjesto vie

nije htio dovoditi drugu damu -

dakako! - a mogao je vrlo lako, jerse ve bio obogatio; stoga je uzeo

za enu ker seoskog upravitelja,

zdravu, bujnu, krepku i veselu, i to

samo zato da ne bude sumnje da es njom imati eljena poroda. Ako se

malo odvie i urio, molim vas...

treba uzeti u obzir da vie nije bio

mladi i da nije smio gubiti vrijeme.


38/464

38

Olivu, ker Pietra Salvonija,

naeg upravitelja na Dvjema obala-

ma, dobro sam poznavao jo kaodjevojku.

Koliko sam li samo nada u

majci probudio zbog nje! Nadala se

da u se opametiti i zavoljeti selo.

Od zadovoljstva je sirota ve bila

sva izvan sebe! No jednoga joj dana

strahovita strina Skolastika otvori

oi:

-Pa zar ne vidi, luda eno,da on uvijek ide na Dvije obale?

-Da, u berbu maslina.Jedne masline, jedne olive,

samo jedne Olive, budalo! Majka

mi tada oita propisnu bukvicu:

neka se dobro pazim da ne poinimsmrtni grijeh, ne dovedem u

napast i zauvijek upropastim sirotu

djevojku, itd., itd.

Ali te opasnosti nije bilo.

Oliva je bila potena,

nepokolebljivo potena, jer je bila

duboko svjesna zla koje bi sebi

nanijela ako popusti. Ba joj je ta

svijest oduzimala sav onaj bljutavi

strah hinjenja stida i davala joj

odvanost i otvorenost.


39/464

39

Kako se smijala! Usne - dvije

trenje. A zubi!

No od tih usana nijednoga

poljupca; od zuba da, pokoji ujed,

za kaznu, kad bih je uhvatio za ruku

i ne bih je htio pustiti dok joj ne bih

priljepio poljubac bar na kosu.

Nikad nita vie od toga.

I sad, tako lijepa, tako mlada

i svjea, pa ena stranoga Batte

Malagne... No, tko ima odvanosti

da okrene lea bogatstvu? Oliva je

ipak dobro znala kako se Malagna

obogatio! Toliko mi je loegajednoga dana govorila o njemu, a

kasnije je, ba zbog toga bogatstva,

pola za nj.

Meutim, proe godinadana nakon vjenanja; prooe i

dvije, a od djece nita.

Malagni, koji je ve odavna

bio uvjeren da ih s prvom enomnije imao samo zbog njezine

neplodnosti ili neprestane bolesti,

nije sad ni izdaleka padala na um

sumnja da je tomu moda on sam

kriv. Pa se poe duriti na Olivu.

-Nita?-Nita.


40/464


41/464

41

Oliva je ve nakon prve

godine posumnjala da je greka,

kako da kaem, vie njegova negonjezina, premda je on tvrdio

suprotno. Ali zar se to moglo

provjeriti? Oliva se pri vjenanju

bila zaklela sama sebi da e biti

potena, pa nije htjela prekriti

zakletvu, ak ni kako bi opet stekla

svoj mir. Odakle ja sve to znam?...

O, Boe! Pa rekao sam da je

dolazila naoj kui da se izjada;

rekao sam da sam je poznavao kao

djevojku, a sada sam je viao gdjeplae zbog nedostojna postupka i

glupe i izazovne preuzetnosti

onoga gadnog strakelje, i... moram

li ba sve rei? Uostalom, nije bilonita, dakle dosta. Brzo sam se

utjeio. Toliko mi se toga tada

motalo po glavi, ili sam bar tako

mislio, a to je svejedno. Imao sam

novca, koji - uz ostalo - takoer

daje neke ideje koje ovjek ne bi

imao da nema novaca. No u

troenju tog novca avolski mi je

pomagao Gerolamo II. Pomino, koji

ga zbog razborite oeve tednje

nikada nije imao dovoljno.


42/464

42

Mino bijae poput nae

sjene, naizmjence moje i Bertove, a

mijenjao se divnom majmunskom

sposobnou ovisno o tome je li

drugovao s Bertom ili sa mnom.

Kad bi se prilijepio uz Berta, odmah

bi postao gizdelin, te bi tada otac,

koji je takoer imao prohtjeve za

elegancijom, malko razrijeio kesu.

No s Bertom bi kratko izdrao. Kad

bi vidio kako ga oponaa ak i u

hodu, moj bi brat odmah izgubio

strpljenje, moda od straha da ne

postane smijean, pa bi gazlostavljao dok ga se ne bi otresao.

Mino bi se tada prilijepio uza me, a

otac bi odmah svezao kesu.

Ja sam imao vie strpljenja,jer sam se rado alio na njegov ra-

un. Kasnije bih se kajao. Uvidio bih

da sam zbog njega pretjerao u

nekom pothvatu, ili pak postupio

suprotno svojoj prirodi, ili se

prenaglio u iskazivanju uvstava da

bih ga doveo u zabunu ili ga uvalio

u kakvu nepriliku kojoj bih

posljedice, naravno, i sam snosio.

Tako Mino jednog dana u

lovu, govorei o Malagni, o ijim


43/464

43

sam mu problemima sa enom bio

pripovijedao, ree da mu je zapela

za oko neka djevojka, ki nekeMalagnine roakinje, zbog koje bi

rado poinio kakvu glupost.

Sposoban je za to, to vie to se ini

da djevojka nije tvrdoglava, ali on

dotada nije imao prilike ni govoriti

s njom.

- Nisi imao odvanosti, to je!

- rekoh mu smijui se. Mino

poree, ali se pritom odvie

zacrveni.

- Ali sam govorio sasluavkom - doda urno. - A lijepih

sam stvari doznao, zna! Rekla mi

je da im se onaj tvoj Maltretaa

stalno vrzma po kui te joj se posvemu ini da neto opasno

sprema, u sporazumu s roakinjom

koja je stara vjetica.

- A to to?

- Pa... kae, da tamo dolazi i

kuka zbog svoje nesree to nema

djece. Stara mu tvrdo i osorno

govori da mu tako i treba. ini se da

je ona nakon smrti prve Malagnine

ene bila sebi zabila u glavu da mu

da svoju ker za enu i da je


44/464

44

pokuala sve mogue kako bi joj to

polo za rukom te da je kasnije,

razoarana, izgovorila svega isvaega na adresu te ivotinje,

neprijatelja rodbine, izdajice svoje

krvi itd., itd., da se pograbila s keri

koja nije umjela privui ujaka. A

sad, na kraju, stari se ponaa tako

pokajniki to nije usreio

neakinju, pa bogzna kakvu je

drugu podlost smislila stara

vjetica.

Zaepih ui rukama i viknuh

Minu:- uti!

Ja sam zapravo u to vrijeme

bio jo vrlo naivan. Ipak, douvi za

scene koje su se odigrale uMalagninoj kui, pomislih da bi

sumnja te slukinje mogla biti

utemeljena, pa htjedoh pokuati,

zbog Olive, nee li mi poi za rukomda to izvidim. Zato uzeh od Mina

adresu te vjetice. Mino mi se

preporui u vezi s djevojkom.

- Ne sumnjaj - odgovorih mu.

- Pustit u ti je, doavola!

Sutradan, uzevi kao izliku mjenicu

za koju sam sluajno tog jutra


45/464

45

doznao od majke da dospijeva tog

dana, podoh potraiti Malagnu u

kuu udovice Pescatore.Namjerno sam trao, pa

dojurih unutra sav zagrijan i

oznojen:

- Malagna, mjenica!

Da ve nisam znao kako mu

savjest nije ista, bio bih to bez

sumnje opazio toga dana, vidjevi

ga kako je skoio na noge blijed,

skamenjen, te promucao:

- Ka... kakva m... mjenica?

- Mjenica koja danasdospijeva... Poslala me majka, vrlo

je zabrinuta!

Batta Malagna pade u

stolicu, pa u jednom beskrajnomah" ispuha sav strah koji ga je

naas bio pritisnuo.

- Ma, ureeno je!... Sve je

ureeno!... Zaboga, kako si mezaskoio... Produio sam je, e! Na

tri mjeseca, plativi, razumije se,

kamate. Zar si se doista toliko

natrao zbog takve sitnice?

I poe se smijati dok mu je

trbuina poskakivala; ponudi mi da

sjednem i predstavi me enama.


46/464

46

- Mattia Pascal. Marianna

Dondi, udova Pescatore, moja

roakinja. Romilda, mojaneakinja.

Da se oporavim od jurnjave,

htjede da neto popijem.

- Romilda, ako ti nije teko...

Kao da je kod svoje kue.

Romilda ustade, pogleda majku, da

se pogledom s njom posavjetuje, te

se malo kasnije, usprkos mojim

prosvjedima, vrati s malim

posluavnikom na kojemu je bila

aa i boca vermuta. im to ugleda,majka srdito usta i ree keri:

- Ne to! Ne to! Daj amo!

Uze joj posluavnik iz ruku i

izae, a malo kasnije vrati se s dru-gim posluavnikom od laka, novim

novcatim, na kojemu je stajala

prekrasna garnitura za rozolin:

posrebren slon sa staklenom

bavom na grbai, a unaokolo

povjeano mnogo aica koje su

zveckale.

Bio bih radije popio vermut.

Popih rozolin. Napie se i Malagna

i majka. Romilda se uzdra.


47/464

47

Malo se zadrah taj prvi put

kako bih dobio izliku za ponovni

dolazak; rekoh da mi je stalo da

umirim majku glede mjenice i da u

opet doi za koji dan da oputenije

uivam u drutvu gospoa.

Kako me je pozdravila, nije

mi se uinilo da je Marianna Dondi,

udova Pescatore, s osobitim

veseljem primila navjetaj moga

drugog posjeta; jedva mi prui

ruku, mrzlu, suhu, voravu,

ukastu ruku, obori oi i stisnu

usne. Obeteti me ki, simpatinimsmijekom koji je obeavao

srdaan prijam i pogledom, u isti

mah ljupkim i alosnim, onih oiju,

koje ve od prvoga pogleda osta-vie na me snaan dojam, oiju

neke udne zelene boje, mranih,

dubokih, zasjenjenih dugakim

trepavicama, oiju nonih, uokvi-

renih valovitom kosom crnom

poput ebanovine, koja joj se spu-

tala na elo i sljepooice kao da eli

istaknuti ivu bjelinu koe.

Kua je bila skromna, no

meu starim pokustvom

primjeivalo se i nekoliko novih


48/464

48

komada, preuzetnih i nespretnih u

svojoj odvie oiglednoj novini:

eto, na primjer, dvije svjetiljke od

fajanse udna oblika s kuglama od

mutna stakla na bijednoj konzoli s

poutjelom mramornom ploom; a

nad njom potamnjelo zrcalo u

okruglu okviru s kojega je ovdje-

ondje otpala pokost, to je zijevalo

u sobu poput izgladnjela ovjeka.

Osim toga, bio je tu, pred malim

rasklimanim divanom, stoli s etiri

pozlaene apice i plohom od

porculana u vrlo ivim arama;zatim zidni ormari od japanskog

laka, itd., itd., a na tim se novim

predmetima Malagnine oi

zaustavljahu s vidnim uitkom, kaoas prije na priboru za rozolin

tono ga je bila pobjedonosno

donijela njegova roakinja udova

Pescatore.

Zidovi u sobi bili su gotovo

sasvim obloeni starim rezbarijama

koje nisu bile loe, a neke mi

Malagna posebno pokaza i ree da

ih je radio Francesco Antonio

Pescatore, njegov roak, vrlo

vrijedan rezbar (umro lud u


49/464

49

Torinu", doda potiho) iji je portret

pokazao.

- Izradio ga je svojom rukom,

sam, pred zrcalom.

Ja sam, gledajui Romildu, pa

majku, as prije pomislio: Bit e da

nalikuje ocu." - Sad, pred njegovom

slikom, nisam vie znao to da

mislim.

Ne elim se uputati u

uvredljiva nagaanja. Drim, istina,

Mariannu Dondi, udovu Pescatore,

sposobnom za sve; ali kako da

zamislim ovjeka, k tomu lijepa,kadrim da se zaljubi u nju? Osim

ako je bio luak, lui od mua.

Izvijestili Mina o dojmovima

toga prvog posjeta. Govorio sammu o Romildi s takvom toplinom i

divljenjem da se odmah zapalio,

sretan to se i meni toliko svidjela i

to mu ja odobravam.

Ja ga tada upitah kakve su

mu namjere; majka je, istina, nalik

na pravu vjeticu, no ki je, zakleo

bih se, potena. Nema nimalo

sumnje o Malagninim podlim

nakanama; treba, dakle, poto-

poto i to hitnije spasiti djevojku.


50/464

50

- A kako? - upita me Pomino

koji me oarano sluao.

- Kako? Vidjet emo. Trebanajprije biti nacistu s mnogo toga,

ui u bit stvari, dobro prouiti.

Razumjet e da ovjek ne moe

tako s neba pa u rebra donijeti

neko rjeenje. Prepusti stvar meni,

pomoi u ti. Svia mi se ova

pustolovina.

-E... ali - prigovori opetPomino plaljivo, poinjui se osje-

ati kao na iglama kad vidje da sam

se tako zanio. - Ti e moda rei...da se s njom vjenam?

-Ne kaem nita, zasada. Zarte je moda strah?

-Nije, zato?-Jer vidim da se odvie

zatrava. Polako, polako i razmisli.

Ako se uvjerimo da je ona doista

onakva kakva bi morala biti: dobra,

razborita, kreposna, - lijepa jest, o

tomu nema sumnje, i svia ti se, je

li? - o! pa zamislimo da je zaista

zbog pogantine svoje majke i

onoga drugog nitkova izloena

ozbiljnoj opasnosti, zlostavljanju,

podloj trgovini, bi li se ti ustruavao


51/464

51

uiniti hvalevrijedno, sveto,

spasiteljsko djelo?

-Ne bih... ne! - ree Pomino.- Ali... moj otac?

-Protivio bi se? Zbog kojegrazloga? Zbog miraza, je li? Samo

zbog toga! Jer ona je, zna, ki

umjetnika, vrlo valjana rezbara koji

je umro... da, lijepo umro, jednom

rijeju, u Torinu... No tvoj je otac

bogat i ima samo tebe; moe te,

dakle, zadovoljiti ne gledajui na

miraz! A ako ti ne poe za rukom

pridobiti ga na lijep nain, ne bojse. ovjek lijepo izleti iz gnijezda i

sve se sredi. Pomino, je li tebi srce

od kudjelje?

Pomino se nasmija, a ja mutada dokazah kako je bjelodano da

je on roeni mu, kao to je netko

roeni pjesnik. ivim, zavodljivim

bojama opisah mu sreu branogaivota s njegovom Romildom:

ljubav, panju, zahvalnost koje e

ona iskazivati njemu, svojem

spasitelju. I zakljuih:

-Ti sad mora nai puta inaina da te ona primijeti i da s

njom govori ili joj pie. Gledaj,


52/464

52

ovog bi asa moda jedno tvoje

pismo moglo njoj, koju opsjeda

onaj pauk, biti sidro spasa. Ja udotle zalaziti u kuu i promatrat u;

nastojat u ugrabiti priliku da te

predstavim. Jesmo li se razumjeli?

-Jesmo.Zbog ega sam pokazivao

toliko nestrpljenja da udam

Romildu? Ni zbog ega. Ponavljam,

zato to sam uivao dovoditi

Pomina u zabunu. Govorio sam i

govorio, a sve su tekoe

iezavale.Bio sam nagao i sve samprimao olako. Moda su me tada

ene upravo zbog toga voljele,

usprkos onom malko zabaenom

oku i tijelu poput klade. No ovogaje puta, moram priznati, moja

estina dolazila i od elje da

raskinem himbenu zamku koju je

spleo onaj gadni starkelja, i da ga

ostavim pokunjena, kao i od

pomisli na jadnu Olivu, pa - zato

ne? - i zbog nade da u uiniti

dobro djelo onoj djevojci koja je

bila ostavila na mene doista dubok

dojam.


53/464

53

to sam ja kriv to je Pomino

odve plaljivo provodio u djelo

moje upute? to sam ja kriv to seRomilda, umjesto u Pomina,

zaljubila u mene, koji sam joj uvijek

govorio o njemu? to sam, na kraju

krajeva, kriv to me Marianna

Dondi, udova Pescatore, navela da

pomislim kako sam svojom

vjetinom za kratko vrijeme uspio

savladati njezino nepovjerenje, pa i

uiniti udo da je vie nego

jedanput nasmijem svojim

nestanim primjedbama? Vidiosam kako malo-pomalo polae

oruje; vidio sam da me lijepo

prima; mislio sam da je uz mladia

mjetanina i bogata (bijah, naime,uvjeren da sam jo bogat), koji

odaje nesumnjivih znakova

zaljubljenosti u ker, konano

odbacila svoju poganu zamisao,

ako joj je uope ikada pala na

pamet. Eto, bio sam na kraju i u to

posumnjao!

Mogao sam, istina, obratiti

pozornost na injenicu da Malagnu

vie nisam susretao u njezinoj kui

te da me ona nije bez razloga


54/464

54

primala samo izjutra. No tko bi se

na to osvrtao? Bilo je to, uostalom,

prirodno, jer sam ja svaki put, radi

vee slobode, predlagao izlete na

ladanje, koji se uglavnom

poduzimaju izjutra. Onda sam se i

ja zaljubio u Romildu, ali sam joj

svejedno i dalje govorio o

Pominovoj ljubavi; zaljubio se do

ludila u one lijepe oi, u onaj nosi,

u ona usta, u sve, pa ak i u malu

brazgotinu na ruci koju sam joj (...u

Pominovo ime) ljubio, ljubio,

izbezumljeno ljubio.Ipak se moda ne bi dogodilo

nita ozbiljno da Romilda jednog

jutra (bili smo na Kokoinjaku, a

majku smo bili ostavili da se divimlinu), odjednom, ostavivi se i

odve dugo ponavljane ale o

njezinu dalekom plaljivom

ljubavniku, nije briznula u

iznenadan, grevit pla i ovila mi

ruke oko vrata, drui, zaklinjui

me da joj se smilujem, da je

odvedem kamo bilo, samo daleko

odande, daleko od njezine kue,

daleko od njezine matere, od svih,

odmah, odmah, odmah...


55/464

55

Daleko? Kako sam je tako

odmah mogao povesti daleko

odande"?

Ja sam kasnije, jo opijen

njome, danima doista traio

naina, iskreno spreman na sve.

Ve sam poinjao pripravljati

majku na vijest o skoroj enidbi,

koja je ve neizbjena, jer mi je

savjest nalae, kad mi, ne znam

zato, stie vrlo slubeno pismo od

Romilde, koje mi je poruivalo

neka se vie uope ne brinem za

nju, neka vie nikada ne uem unjenu kuu, te neka na odnos

drim zauvijek prekinutim.

Tako? A kako to? to se

dogodilo?Istog dana Oliva plaui

dotri knama i objavi mojoj majci

da je ona najnesretnija ena na

svijetu i da je mir njezine kuezauvijek razoren. Njezinomu je

muu uspjelo dokazati da nije

njegova krivnja to nema djece, pa

je pobjedonosno doao da joj to

javi.

Prisustvovao sam toj sceni.

Kako sam se u taj mah obuzdao, ne


56/464

56

znam. Zadralo me potovanje

prema majci. Guei se od bijesa i

gaenja, pobjegoh u sobu izakljuah se, pa se, upajui kosu

objema rukama, stadoh pitati kako

se Romilda, nakon onoga to je bilo

meu nama, mogla dati iskoristiti

za tako sramotno djelo! Ah, keri

dostojna majke! Nisu njih dvije

podlo prevarile samo starca, ve i

mene, i mene! Dakle, i ona se, kao

njezina majka, posluila mnome,

sramotno, u svoju podlu svrhu, za

svoju lupeku pohlepu! A umeuvremenu ta jadna Oliva!

Upropatena, upropatena...

Izaoh iz kue predveer, jo

sav drui, i pooh Olivinoj kui.Imao sam pri sebi, u depu,

Romildino pismo.

Oliva je, u suzama, kupila

svoje stvari; htjela se vratiti svome

ocu, kojemu do toga asa, opreza

radi, nije bila ni natuknula to je

sve morala podnijeti.

- No to sad da jo ovdje

radim? - ree mi. - Svreno je! Da

se bar upustio s nekom drugom,

moda...


57/464

57

- A ti dakle zna - upitah je - s

kojom se upustio?

Ona, jecajui, kimnunekoliko puta glavom i sakri lice

rukama.

-Djevojka! - zavapi nato,dignuvi ruke u vis. - A majka!

majka! majka! Dogovoreno,

razumije li? Roena majka!

-Zar to meni kae? - rekoh.- Evo, itaj.

I pruih joj pismo. Oliva ga

zaprepateno pogleda, uzme ga i

upita me:- to kae?

Ona je jedva umjela itati.

Upita me pogledom je li ba

potrebno da u tom trenutkupoduzima taj napor.

- itaj! - navalih ja.

Ona tada obrisa oi, razvi list

i poe odgonetati pismo, polagano,

sriui. Nakon prvih rijei oi joj

polete k potpisu, pa me pogleda,

raskolaivi oi:

-Ti?

- Daj amo - rekoh joj -ja u ti

ga proitati od poetka do kraja.


58/464

58

No ona pritisnu papir na

grudi.

-Ne! - povika. - Ne dam ti gavie! Sad mi treba!

-A zato ti moe trebati? -upitah je gorko se smijeei.

-Hoe li mu ga pokazati? Pau cijelom tom pismu nema nijedne

rijei zbog koje tvoj mu ne bi

vjerovao u ono u to sav sretan

vjeruje. Lijepo su ga ulovile, eto!

-Ah, istina je, istina! - zajecaOliva. - Zario mije ruke u lice viui

mi neka se ne usudim posumnjati uast njegove neakinje!

-No, dakle? - rekoh ja trpkose smijui. - Vidi li? Poricanjem ne

moe vie nita postii. Mora setoga dobro uvati! Mora mu,

dapae, rei da je istina, iva istina,

da on moe imati djece... razumije

li?

Zato je pak mjesec dana

nakon toga Malagna bijesno

istukao enu i jo s pjenom na

ustima uletio u moju kuu, viui

da zahtijeva zadovoljtinu to sam

mu obeastio, upropastio

neakinju, jadnu sirotu? Nadoda


59/464

59

da je htio utjeti da ne pFavi

skandala. tovie, od samilosti

prema jadnici, a kako sam nema

djece, bio je odluio da to dijete

zadri kao svoje. Ali sada, poto ga

je konano milostivi Bog usliao i

dao mu zakonita poroda od

njegove vlastite ene, ne moe

vie, po savjesti, biti otac onome

drugom, koje e roditi njegova

neakinja.

- Mattia neka se pobrine!

Mattia neka to popravi! - zakljui

sav crven od bijesa. - I to odmah!Da me poslua smjesta! I nemojte

me siliti da jo neto kaem ili da

uinim neku ludost!

Razmislimo malo. Ja samsvata proivio. Da me netko dri i

za budalu ili za... neto gore, ne bi,

uostalom, bila velika nesrea za

mene. Ionako sam ve - ponavljam

- kao izvan ivota, i nije mi vie ni

do ega stalo. Ako, dakle, sada

elim umovati, to je samo za volju

logike.

ini mi se oitim da Romilda

nije uinila nita da prevari ujaka.

Zato bi inae Malagna odmah, uz


60/464

60

zvune batine, bio spoitnuo eni

da ga je prevarila, a mene pred

majkom okrivio da sam mu

osramotio neakinju?

Romilda doista tvrdi da je

njezina majka malo nakon onoga

naega izleta na Kokoinjak, uvi

njezino priznanje o ljubavi koja je

nerazdvojno vee sa mnom,

pobjenjela i doviknula joj u lice

kako joj nikada nee ni u snu

dopustiti da pode za besposliara

koji je ve na rubu propasti. A

budui da je sama sebi nanijelanajgore zlo koje djevojku moe

zadesiti, njoj, opreznoj majci,

preostaje samo da iz toga zla izvue

to veu korist. Kakvu, lako jerazumjeti. Kad je, u uobiajeno

doba, doao Malagna, ona ode

van, s nekakvom isprikom, a nju

ostavi nasamo s ujakom. I tako se

ona, Romilda, lijui - veli - vrele

suze, baci na koljena preda nj, kaza

mu za svoju nesreu i ispria to

majka zahtijeva od nje; zamoli ga

da se zauzme, da navede majku na

pravedniju odluku, jer ona ve


61/464

61

pripada drugomu kojemu eli

ostati vjerna.

Malagna se raznjei, ali samodonekle. Ree joj da je ona jo

maloljetna i stoga pod vlau svoje

majke koja, ako hoe, moe i

sudbeno postupiti protiv mene; da

ni on, po savjesti, ne moe odobriti

brak s rasipnim i praznoglavim

vjetrogonjom kakav sam ja te da

zato ne moe savjetovati majci da

pristane na taj brak; ree joj da

opravdanoj i prirodnoj srdbi

majinoj i ona mora netortvovati, to e opet. uostalom,

biti njezina srea; pa zakljui da on

na kraju ne moe uiniti nita

drugo nego se, ali uz uvjet da se sveto zadri u najveoj tajnosti,

pobrinuti za dijete, da mu bude kao

otac, kad ve eto on nema djece, a

jako i odavno eli dijete.

Moe li ovjek, pitam ja, biti

poteniji?

Dakle, sve to je pokrao ocu,

vratit e djetetu. to je on kriv to

sam mu ja, nezahvalan i

neuviavan ovjek, pokvario

raune?


62/464

62

Dva djeteta ne! Nikako ne!

inilo mu se previe, jer

poto se Roberto, kako rekoh, biobogato oenio, mislio je moda da

ga nije toliko otetio da bi morao

vraati i za njega.

Da zakljuim. Oito je da

sam, doavi meu tako poten

svijet, sve zlo uinio ja. Morao sam

ga, dakle, ja i okajati.

Najprije prezirno odbih.

Kasnije, na molbe svoje majke, koja

je ve vidjela propast nae kue i

nadala se da u se moi nekakospasiti ako uzmem neakinju toga

njezina dumanina, popustih i

vjenah se.

Nad glavom mi je visjelastrahovita srdba Marianne Dondi,

udove Pescatore.

V. DOZRIJEVANJE

Vjetica se nije dala umiriti.

-to si uinio? - pitala meona. - Reci, zar ti nije bilo dosta, to

si mi se uvukao u kuu kao lupe,


63/464

63

napastovao mi ker i upropastio je.

Zar ti nije bilo dosta?

-Nije, ne, draga punice! -odgovarao sam joj. - Jer da sam se

tu zaustavio, bio bih vam napravio

zadovoljstvo, iskazao uslugu.

-uje li ga? - kretala bistara keri. - Hvali se, usuuje se

jo hvaliti lijepim junatvomto ga

je poinio s onom... - i pritom bi

izgovorila itav niz rjeetina na

Olivinu adresu, zatim bi se

podboila, izbacila laktove i

zapitala: - to si to uinio? Zar nisiovako upropastio i svoje dijete? No

da, to se to njega tie? Njegovo je

i ono, njegovo je...

Nikad ne bi propustilanakraju briznuti taj otrov, znajui

kakav uinak ima na duh Romilde,

koja je bila ljubomorna na dijete

to se imalo roditi Olivi u slasti ilasti, dok se njezino raalo u

oskudici, u neizvjesnosti zbog

sutranjega dana i u svim tim sva-

ama. Tu su joj ljubomoru

poveavale i vijesti koje bi joj neka

dobra ena, pravei se da nita ne

zna, donosila od ujne Malagne,


64/464


65/464

65

imanje zajedno s mlinom pod

sudsku upravu. I mi bismo

likvidirani.

Sto sad? Gotovo bez ikakve

nade, poeh traiti bilo kakvo zapo-

slenje da pokrijem najnunije

potrebe obitelji. Nisam bio ni za

to, a glas na koji sam bio doao

zbog svojih mladenakih podviga i

besposliarenja jamano nikomu

nije ulijevao povjerenje. Scene pak,

kojima sam kod svoje kue morao

svaki dan prisustvovati i u njima

sudjelovati, oduzimahu mi onaj mirkoji bi mi bio potreban da se malo

priberem i razmislim to bih mogao

i znao raditi.

Hvatala me groza kad bihvidio svoju majku s udovom Pesca-

tore. Moja sveta stariica, sad ve

svjesna, ali u mojim oima

osloboena krivnje zato to nijebila kadra spoznati ljudsku opa-

inu, bila se sasvim povukla u se, s

rukama u krilu, oborenih oiju,

sjedei u uglu, no kao da nije posve

sigurna smije li ostati na tome

mjestu; kao da uvijek oekuje da

ode, uskoro - ako bude Boja volja.


66/464

66

Ni zraku nije smetala. Svaki se as

samilosno smijeila Romildi; nije joj

se vie usuivala pribliiti, jer kadje jedanput, nekoliko dana nakon

svog dolaska u nau kuu bila

priskoila da joj pomogne, ona ju je

vjetica surovo otjerala.

- Ja u, ja u, znam ja to

treba.

Budui da je Romildi u taj

mah zbilja trebalo pomoi,

razborito sam utio, ali sam pazio

da majci nitko ne uskrati

potovanje.Meutim, primijetih da to

moje straarenje nad majkom

potmulo drai vjeticu, pa i moju

enu, te se pobojah da je ne bizlostavljale kad mene ne bude kod

kue, da iskale ljutinu i izliju u iz

srca. Znao sam pouzdano da mi

majka ne bi nikad nita rekla. Ta meje misao muila. Koliko sam je puta

pogledao u oi da vidim nije li

plakala! Ona bi mi se smijeila,

milovala me pogledom, pa bi me

upitala:

-Zato me tako gleda?-Je li ti dobro, mama?


67/464

67

Jedva primjetno odmahnula

bi rukom i odgovorila:

- Jest, zar ne vidi? Idi k svojojeni, idi, pati sirotica. Dosjetih se

pisati Robertu u Onegliju neka on

uzme majku u svoju kuu; ne zato

da sa sebe skinem teret koji bih

vrlo rado nosio i u oskudici u kojoj

sam se nalazio, ve samo zato da bi

njoj bilo bolje.

Berto mi odgovori da ne

moe; ne moe, jer je njegov

poloaj prema eninoj obitelji i eni

nakon nae propasti vrlo muan;on sad ivi od enina miraza pa joj

stoga ne moe natovariti jo i

svekrvu. Uostalom - ree - moda

bi majci i u njegovoj kui bilo istotako zlo, jer i on ivi s majkom svoje

ene, dobrom enom, istina, ali bi

mogla postati zla zbog neizbjene

ljubomore i napetosti koja nastaje

izmeu punice i svekrve. Bolje je,

dakle, da majka ostane u mojoj

kui; ako nita, bar se tako nee za

svojih posljednjih godina udaljavati

iz svoga zaviaja i nee biti

prisiljena mijenjati ivot i navike.

Izjavi, konano, da mu je vrlo ao


68/464

68

to mi zbog navedenih razloga ne

moe dati ni najmanju novanu

pomo, kao to bi od svega srcaelio.

To sam pismo sakrio od

majke. Moda se, da mi ogorenost

nije u taj mah tako pomraila

razum, ne bih zbog njega bio toliko

rasrdio; bio bih, na primjer,

pomislio, prema uroenoj

sklonosti svoga duha, da slavuj, ako

izgubi perje s repa, moe rei da

mu ostaje dar pjevanja, ali ako

paunu oduzmete perje s repa, tomu ostaje? Pokvariti, ma i malo,

ravnoteu koja mu je doputala da

ivi pristojno, pa moda i prividno

dostojanstveno na enin raun zaBerta bi bila golema rtva,

nepopravljiv gubitak. Osim lijepe

pojave, uglaenih manira, onoga

svoga elegantnoga gospodskoga

dranja, nije imao to dati eni; ni

mrviak srca koje bi je moda

obetetilo za neugodnosti to joj ih

je mogla prouzroiti moja sirota

majka. Ali to! Bog ga je takvog

stvorio, dao mu je tek vrlo, vrlo


69/464

69

malo srca. to je tu mogao siromah

Berto?

U meuvremenu je oskudicarasla, a ja nisam nalazio naina da

joj doskoim. Prodali smo majin

nakit, milu uspomenu. Udova

Pescatore, bojei se da emo ja i

majka uskoro poeti ivjeti od

njezina sitnog udovikog prihoda

koji je iznosio etrdeset i dvije lire

na mjesec, postajala je iz dana u

dan mrgodnija, a njezini postupci

sve neljubazniji. Predviao sam da

njezin bijes moe provaliti svakogasa, jer ga je ve dugo guila,

moda zbog majine prisutnosti i

njezina dranja. Videi me kako se

motam po kui kao muha bezglave, ta bi mi spodoba dobacivala

poglede, munje to prethode oluji.

Izaao bih iz kue da iskopam

struju i sprijeim udarac. No ondabih se pobojao za majku i vratio se

kui.

Jednog dana ipak ne dooh

navrijeme. Oluja je konano izbila,

pod siunom izlikom: majku su

posjetile dvije stare sluavke.


70/464

70

Jedna od njih, ne mogavi

nita staviti na stranu, jer je morala

uzdravati obudovjelu ker s dvojedjece, bila je odmah pola

drugamo u slubu; no druga,

Margherita, sama na svijetu,

sretnija, mogla se sad u starosti

odmarati s utedom koju je bila

skupila kroz toliko godina slube u

naoj kui. ini se, pak, da se majka

tim dvjema dobrim enama,

dugogodinjim vjernim draicama,

potiho potuila na svoje bijedno i

pregorko stanje. I odmah jojMargherita, dobra starica, koja je

to ve bila naslutila, ali se nije

usuivala rei, predloi da doe s

njom u njezinu kuu; ima dvije istesobe s malom terasom to gleda na

more, punom cvijea; bit e

zajedno, mirne; o, ona e biti

sretna da je moe jo dvoriti, da jojmoe iskazivati ljubav i odanost

koju osjea prema njoj.

No, je li majka mogla

prihvatiti ponudu te sirote starice?

Otuda srdba udove Pescatore.

Vrativi se kui, ja je zatekoh

gdje je upravo ispruila ake prema


71/464

71

Margheriti, koja je pak junaki

odolijevala, dok se majka,

uplaena, sa suzama u oima idrui, bila uhvatila objema ruka-

ma za dragu staricu kao da se eli

zakloniti iza nje.

Kad vidjeh majku u tom

poloaju, smrknu mi se pred oima.

Pograbih za ruku udovu Pescatore i

odgurnuh je tako da je pala. Ona se

zaas podignu i poe prema meni

da me zaskoi, ali se preda mnom

zaustavi.

-Van! - viknu mi. - Odlazite iti i tvoja majka! Van iz moje kue!-Sluaj - rekoh joj ja nato, a

glas mi podrhtavae od estoka

napora kojim sam se susprezao -sluaj: odlazi ti, odmah, idi sama

dok moe i nemoj me vie

izazivati. Odlazi, za svoje dobro!

Odlazi!

Romilda, plaui i viui, usta

s naslonjaa i baci se majci u

naruje;

Ne! Ostani sa mnom, majko!

Ne ostavljaj me, ne ostavljaj me

ovdje samu!


72/464

72

No ta je divna majka bijesno

odgurnu:

- Htjela si ga, pa sad dri tograzbojnika i tata! Ja idem sama!

No, razumije se, nije otila.

Dva dana poslije doe,

pretpostavljam da ju je poslala

Margherita, strina Skolastika u

velikoj hitnji, kao obino, da

povede majku sa sobom.

Bijae to prizor to ga vrijedi

ispriati.

Udova Pescatore mijesila je

toga jutra kruh, golih ruku, s podig-nutom suknjom omotanom oko

struka, da je ne uprlja. Jedva se

okrenula, kad ugleda strinu gdje

dolazi, ali je dalje sijala brano, kaoda se nije nita dogodilo. Strina se

na to nije obazirala; uostalom, bila

je ula ne pozdravivi te pola

prema mojoj majci, kao da u kuinema nikoga osim nje.

- Hajd' odmah, oblai se! Poi

e sa mnom. Zazvonilo mi je ne

znam ve koje zvono. I evo me tu.

Hajd', brzo! Kupi prnje!

Govorila je na mahove.

Kukasti joj je, ponosni nos na


73/464

73

crnomanjastom ukastom licu

podrhtavao, pa se svako malo

mrgodila, a oi su joj sijevale.Udova Pescatore samo je

utjela.

Postoje prosijala brano,

namoila ga i zamijesila tijesto,

sada je njime s visine zamahivala i

namjerno snano udarala o nave;

tako je odgovarala na ono to je

strina govorila. Stoga strina po-

dignu glas. A ona, mijesei sve jae

i jae, kao da je govorila:

Pa da! - Naravno! - Kako ne?- Sigurno! - onda, kao da joj to nije

dosta, poe i uze valjak te ga stavi

pokraj sebe na nave, kao da eli

kazati: imam i ovo.Da to bar nije uinila! Strina

Skolastika skoi na noge, bijesno

skide rubac kojim se ogrnula i baci

ga mojoj majci:

- Evo ti! Ostavi sve. Hajdemo

odmah!

I stade pred udovu

Pescatore. Ona se, da joj ne bude

tako prsimice, povue korak

natrag, puna prijetnje, kao da hoe

zamahnuti valjkom; strina


74/464

74

Skolastika nato objema rukama

zahvati iz naava veliki komad

tijesta, prilijepi joj ga na glavu,

navue joj ga na lice i nabije

stisnutim akama na nos, na oi, u

usta, kamo god je stigla. Zatim

pograbi za ruku moju majku i

odvue je.

Ono to je zatim dolo,

snalo je samo mene. Udova

Pescatore, urliui od srdbe,

strgnu tijesto s lica, s ulijepljene

kose, pa ga baci u lice meni, koji

sam se iscerio od grevita smijeha;pograbi me za bradu, svega me

izgrebe, a zatim se, kao da je

poludjela, baci na tlo i poe sa sebe

trgati odjeu valjajui se mahnitopo podu. Moja je ena u

meuvremenu (sit venia verbo),

bljuvala malo dalje, piskutavo

viui, dok sam ja dovikivao udoviPescatore, koja se valjala po podu:

- Noge! Noge! Nemojte mi

pokazivati noge, za Boga miloga!

Moram rei da sam se od

tada poeo smijati svakoj svojoj ne-

srei i muci. U taj sam mah sebe

vidio kao glumca tragedije od koje


75/464

75

se nije moglo zamisliti smjenije:

majka mi onako pobjee s onom

ludom; ena mi tamo ... noostavimo je na miru, Marianna

Pescatore na tlu, a ja, koji vie

nisam imao kruha, onoga to se

zove kruh, za sutranji dan, ja s

razbaruenom bradom, izgrebenog

lica s kojega je tekla ne znam da li

krv ili suze od prevelika smijeha.

Pooh se pogledati u zrcalo. Bile su

to suze, ali sam bio i dobro

izgreben. Ah, kako mi je, u taj as,

izgledalo ono moje oko! Ma kolikobilo oajno, poeo sam njime

gledati nekamo drugamo,

drugamo, na njegovu stranu.

Pobjegoh, odluivi da se nevraam kui ako prije ne naem

naina da, makar i bijedno,

uzdravam svoju enu i sebe.

U bijesnoj srdbi koju sam utaj as osjeao prema mnogim

godinama svoje lakoumnosti ipak

mi je bilo jasno da moja nesrea ne

moe ni u kome izazvati nikakav

obzir, a kamoli suut. A to sam i

zasluio. Samo je jedan ovjek

mogao imati smilovanja - onaj koji


76/464

76

je bio unitio sav na imetak, ali tko

moe i zamisliti da bi Malagna jo

mogao osjeati dunost pritei miu pomo nakon svega to se

dogodilo izmeu nas dvojice.

A pomo mi doe od onoga

od koga sam je najmanje mogao

oekivati.

Ostavi cijeloga toga dana

izvan kue, podveer se sluajno

namjerih na Pomina koji, pravei se

da me nije opazio, htjede produiti.

- Pomino!

Okrenu se, natmurena lica, izaustavi se oborenih oiju:

-to hoe?-Pomino! - ponovih glasnije,

prodrmavi ga za rame i nasmijavise njegovu namrgoenom licu. -

Govori li to ozbiljno?

O, nezahvalnosti ljudska!

Ljutio se jo na me to sam ga, pre-

ma njegovu miljenju, prevario.

Nije mi polo za rukom dokazati

mu daje, naprotiv, on prevario

mene, te da bi mi morao ne samo

zahvaliti nego i baciti se niice i

ljubiti mi noge.


77/464

77

Jo sam bio kao pijan od one

zle veselosti koja me je bila obuzela

otkako se pogledah u zrcalu.

-Vidi li ove ogrebotine? -zapitah ga konano. - Ona me je

izgrebla!

-Ro ... to jest, tvoja ena?-Njezina majka!I ispripovjedih mu kako i

zato. On se nasmijei, ali vrlo

suzdrano. Moda je pomislio da

udova Pescatore njega ne bi bila

ogrebla: bio je u posve razliitom

poloaju od mene, a imao je irazliitu ud i razliito srce.

Tada padoh u napast da ga

upitam zato onda nije on, kad je

zbilja tako tuan, navrijeme uzeoRomildu za enu, pa makar

pobjegao s njom, kako sam mu

savjetovao, prije nego to je mene,

zbog njegove smijene plaljivostiili neodlunosti, zadesila nesrea

da se zaljubim u nju, a htio sam mu,

onako razdraen, jo mnogo toga

rei, ali se svladah. Upitah ga,

naprotiv, pruivi mu ruku, s kim se

sada provodi.


78/464

78

- Ni sa kim! - uzdahnu on na

to. - Ni sa kim! Dosaujem se,

smrtno se dosaujem.Kako je te rijei izgovorio

ozlojeeno, meni se uini da sam

uas shvatio pravi razlog tolike

Pominove alosti. Moda i nije

toliko alio za Romildom koliko za

drutvom koje je izgubio - Berta

vie nije bilo; sa mnom se vie nije

mogao druiti jer je meu nama

bila Romilda. to je preostajalo

siromahu Pominu?

- Oeni se, dragi moj! - rekohmu. - Vidjet e kako je to veselo!

Ali on odmahnu glavom,

ozbiljno, sklopljenih oiju; jednu

ruku dignu uvis:-Nikad! Nikad vie!-Bravo, Pomino, samo ustraj

u tome! Ako eli drutva, stojim ti

na raspolaganju, pa i itavu no akohoe.

I kazah mu to sam odluio

polazei od kue, pa mu izloih i

oajno stanje u kojemu sam se

nalazio. Pomino se ganu kao pravi

prijatelj i ponudi mi ono malo


79/464

79

novca to ga je imao pri sebi. Zah-

valili mu od srca i rekoh da mi ta

pomo nee nimalo koristiti: sutrau opet biti gdje sam i danas.

Potrebno mi je stalno namjetenje.

-ekaj! - kliknu natoPomino. - Zna li da je moj otac

sada u opini?

-Ne. Ali mogu misliti.-Opinski tajnik za

prosvjetu.

-To nisam mislio.- Sino, za veerom... ekaj!

Poznaje li ti Romitellija? - Ne.-Kako ne? Onoga to je tamo

dolje, u Boccamazzinoj knjinici.

Gluh je, gotovo slijep, pobenavio,

jedva stoji na nogama. Sino je zaveerom moj otac govorio da je

knjinica u bijednom stanju i da

najhitnije treba nai lijeka. Eto

mjesta za te!

-Knjiniar? - kliknuh. - Paja...

- Zato ne? - ree Pomino. -

Ako je mogao Romitelli... Taj me

razlog uvjeri.


80/464

80

Pomino mi dade savjet da

poaljem strinu Skolastiku neka go-

vori s njegovim ocem. Bit e bolje.Sutradan posjetih majku i

rekoh to njoj, jer se strina

Skolastika preda mnom nije htjela

pojaviti. I tako, etiri dana poslije,

postadoh knjiniar. ezdeset lira

na mjesec. Bogatiji sam od udove

Pescatore! Mogao sam likovati.

Prvih mi je mjeseci bilo

gotovo zabavno s Romitellijem,

kojemu se nije nikako moglo

dokazati da ga je opina umirovila ida zato vie ne mora dolaziti u

knjinicu. Svakoga jutra, u isti sat,

ni minutu kasnije, pojavio bi se

preda mnom etvoronoke (rau-najui ona dva tapa, po jedan u

svakoj ruci, koji su ga sluili bolje

nego noge). im bi stigao, izvadio

bi iz depa prsluka golemu starubakrenu uru i objesio je na zid

zajedno sa strahovitim lancem;

sjeo bi, s oba tapa meu nogama,

izvukao iz depa kapicu, tabakeru i

nekakav rubac s crvenim i crnim

kockama, mrknuo bi obilat

prstohvat duhana, obrisao se, a


81/464

81

zatim bi otvorio ladicu stolia i

izvukao nekakvu knjiurinu koja je

pripadala knjinici: Povijesni rjenikglazbenika, umjetnika i amatera,

mrtvih i ivih, tiskan u Veneciji

1758.

- Gospodine Romitelli! -

viknuo bih mu videi kako sve te

radnje izvodi mirno, ne pokazujui

ni najmanjeg znaka da me je

primijetio.

No komu sam govorio? Ne bi

uo ni pucanj topa. Prodrmao bih

ga za ruku, i tada bi se okrenuo,zamirio, iskrivio cijelo lice, da me

pogleda, a onda mi pokazao ute

zube, moda s nakanom da mi se

nasmijei; zatim bi spustio glavunad knjigu kao da eli od nje

napraviti jastuk. Ali da! Tako je on

itao, na dva centimetra

udaljenosti, samo jednim okom, a

itao bi glasno:

- Biernbaum, Johan

Abraham... Biernbaum, Johan

Abraham, dao je tiskati...

Biernbaum, Johan Abraham, dao je

tiskati u Leipzigu 1738... u Leipzigu

1738... knjiicu u osmini... u


82/464

82

osmini: nepristrane primjedbe o

osjetljivom pasusu glazbenika-

kritika. Mitzler... Mitzler je unio...

Mitzler je unio ovaj spis u prvi sve-

zak svoje Glazbene Biblioteke.

Godine 1739...

I tako bi nastavljao,

ponavljajui dva-tri puta imena i

datume, kao da ih eli nauiti

napamet. Zato je tako glasno

itao, ne znam. Ponavljam, ne bi

uo ni topovski pucanj.

Ja sam ga u udu gledao. to

je moglo biti stalo tomu oronulomovjeku s jednom nogom u grobu

(umro je odista etiri mjeseca

nakon moga imenovanja

knjiniarom), to mu je moglo,velim, biti stalo, da je Biernbaum

Johan Abraham dao tiskati u

Leipzigu godine 1738. knjiicu u

osmini? Da ga bar itanje nijestajalo toliko napora. Moda se

stvarno moralo priznati da ne

moe bez svih onih datuma i onih

glazbenika (on, onako gluh!), i

umjetnika, i amatera, pokojnih, i

ivih do 1738? Ili je moda mislio

da je knjiniar, jer je knjinica


83/464

83

namijenjena itanju, duan sam

itati kad nema nikad ive due

koja bi ula ovamo, pa je, eto, uzeotu knjigu, kao to je mogao uzeti i

neku drugu? Bio je toliko

pobenavio da je i ta pretpostavka

mogua, dapae, mnogo

vjerojatnija od prve.

U meuvremenu je na

velikom stolu, po sredini, bila

nastala naslaga praine visoka bar

jedan prst, tolika da sam ja - ne bih

li na neki nain popravio crnu

nezahvalnost svojih sugraana -mogao velikim pismenima ubiljeiti

u nju ovaj natpis:

Monsignoru BOCCAMAZZIDobrotvoru i darovatelju

U ZNAK VJENE ZAHALNOSTI

Sugraani postavie ovu plou.

Sruile bi se katkad s polica

dvije-tri knjige, a za njima bi istrali

nekakvi mievi, veliki kao kunii.

Bili su za mene kao Newtonova

jabuka.

- Naao sam! - uskliknuh, sav

zadovoljan. - Eto zanimanja za


84/464

84

mene, dok Romitelli ita svoga

Biernbauma.

Pa, za poetak, napisah vrlorazraen slubeni podnesak poto-

vanom vitezu Gerolamu Pominu,

opinskom tajniku za prosvjetu, te

ga zamolih da se knjinica

Boccamazzina ili Majke Boje od

Milosti to hitnije opskrbi bar

jednim parom maaka ije uzdra-

vanje nee od opine iziskivati

nikakva troka jer e spomenute

ivotinje imati u izobilju hrane od

svojega lova. Nadodah kako ne bibilo loe opskrbiti knjinicu i s

nekoliko miolovki te potrebnom

mekom, da ne kaem sirom",

vulgarnu rije, koju, kao pod-reeni, nisam smatrao zgodnim

iznijeti pred oi jednoga opinskog

tajnika za prosvjetu.

Najprije mi poslae dvije takobijedne makice da su se onih

golemih mieva odmah poplaile,

pa su se, da ne umru od gladi, same

zavlaile u miolovke i jele sir.

Svakoga bih jutra naao make

utamniene, mrave, rune i tako


85/464

85

turobne te se inilo da vie nemaju

snage ni volje ni za mijaukanje.

Ponovno zatraih make, patada dou dvije lijepe, okretne,

ozbiljne maketine koje poee

obavljati svoju dunost ne gubei

vremena. I miolovke su sluile

svrsi, ali one su mi davale ive

mieve. Tako jedne veeri, ljutit to

Romitelli ne eli obratiti ni

najmanju pozornost na ta moja

nastojanja i pobjede, kao da je

njemu jedina dunost itati, a

mievima jesti knjige u knjinici,prije odlaska utjerah dva iva mia

u ladicu njegova stola. Nadao sam

se da u, bar za idue jutro, omesti

njegovo uobiajeno dosadno tivo.Ma kakvi! im je otvorio ladicu i

osjetio kako mu te dvije ivotinje

pred nosom izmakoe, okrenu se k

meni, koji se vie nisam mogaosuzdrati, nego prasnuh u smijeh,

pa me upita:

-to je to bilo?-Dva mia, gospodine

Romitelli!

-A-a, mievi? - mirno izustion.


86/464

86

Bili su domai, a on je bio

navikao na njih, pa poe, kao da se

nita nije dogodilo, itati svojuknjiurinu.

U nekoj Raspravi o drveu

Giovan Vittorija Soderinija ita se

da voe dozrijeva dijelom

utjecajem topline, a dijelom

utjecajem hladnoe; jer toplina,

kako je svakomu poznato, daje

snagu probavi, a to je osnovni

razlog dozrijevanja". Giovan

Vittorio Soderini nije, dakle, znao

da su prodavai voa, osim topline,prokuali jo jedan razlog

dozrijevanja". Kako bi mogli

ponijeti na trite prvo voe i

skuplje ga prodati, brali su voe(jabuke, breskve, kruke) prije

nego to dozrije, tako da bude

zdravo i slasno, pa su ga sami

gnjeenjem sazrijevali".

Tako dozri i moja dua, koja

je jo bila trpka.

Za kratko vrijeme postadoh

drugi ovjek. Kad umrije Romitelli,

naoh se sam, izjedan dosadom, u

toj zabaenoj crkvici, meu svim

tim knjigama; uasno sam, a opet


87/464


88/464

88

puiti u glavi, zatvorio bih knjinicu

i otiao nekom vrletnom stazom na

komad samotne obale.

Od pogleda na more hvatao

me udesan strah koji bi se malo-

pomalo prometnuo u nesnosnu

potitenost. Sjeo bih na obalu pa

bih, prignuvi glavu, zabranjivao

sebi gledati u more, ali posvuda bih

uo njegov um dok bih, posve

polako, kroz prste sijao gusti i teki

pijesak, mrmljajui:

- Ovako u uvijek, do smrti,

bez ikakve promjene...Nepominost toga mog ivota

navodila me tada na nenadane,

udne misli, kao neke bljeske

ludila. Skoio bih na noge, kao daga elim zbaciti sa sebe, i poeo

etati obalom; no tada bih vidio

kako mlitavo i sanjivo more bez

prestanka alje k obali svoje va-

love; vidio bih pustu pjeanu

obalu, pa bih, maui rukama, sr-

dito po vikao:

- Ali zato? Zato?

Pa bi mi se smoile noge.


89/464

89

More bi moda i malko jae

zapljusnulo pokojim valom, da me

opomene:

- Gledaj, dragi moj, to

dobiva ovjek ako pita za neke

razloge. Smoi noge. Vrati se u

svoju knjinicu. Slana voda izjeda

cipele, a novca za ba

Documents

Pirandelo_Pokojni Mattia Pascal