PET STOLJEĆA HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI

Urednički odbor:RAFO BOGIŠIĆ, IVAN DONČEVIĆ

IVO FRANGEŠ, MARIN FRANIČEVIĆ JOŽA HORVAT, JURE KAŠTELAN

GUSTAV KRKLEC, MARIJAN MATKOVIĆ VLATKO PAVLETIĆ, JAKŠA RAVL1C

AUGUSTIN STIPČEVIC, KRSTO ŠPOLJAR DRAGUTIN TADIJANOVIĆ

ŠIME VUCETIC

Urednik: KRSTO ŠPOLJAR

Lektor:BRATOLJUB KLAIĆ

Tajnik:JELENA HEKMAN

ZAGREB 1973.

VJEKOSIAV" KALEB

i

IZABRANE NOVELE

M. AT ICA HRVATSKA

ZORA

PET STOLJEĆA HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI

Knjiga 118:

VJEKOSLAV KALEB I

IZABRANE NOVELE

Priredio:VLATKO PAVLETIĆ

Grafička oprema: MAJSTORSKA RADIONICA

KRSTE HEGEDUŠIĆA

REV.H

VJEKOSLAV KALEB

edan od najboljih hrvatskih prozaika, Vjeko- slav Kaleb je rođen 1905. kod Šibenika, u Ti­jesnu. Dulje je vremena proživio u skučenim, ti­jesnim prostorima malih mjesta, daleko od kul­turnih centara i lišen svih olakšica na putu um­jetničkog sazrijevanja. Nakon Zadra, Beograda

i Šibenika, gdje je polazio i završio učiteljsku školu, učitelje- vao je (od 1924) u selima, koja je imao vremena dobro upo­znati i temeljito proučiti životne odnose i običaje njihovih stanovnika. Rezultat je njegova višegodišnjeg pronicavog promatranja ljudi u Dalmaciji i Dalmatinskoj zagori niz no- valističkih proza kojima se — dotada nepoznat — preko noći nametnuo pozornosti književne kritike kao prvorazredna um­jetnička pojava i veličina. Različito od nekih svojih suvre­menika, Kaleb, dakle, nije ulazio u književnost postepeno, razvijajući se pred očima javnosti od svoga početničkog sta­dija, nego je u godinama pune stvaralačke zrelosti odmah, nizom originalnih pripovjedačkih dometa, zauzeo svoje mje­sto na samom vrhu suvremene hrvatske književnosti — no­velama sakupljenim u knjigama Na kamenju (1940) i Izvan stvari (1942).

U poslijeratnom razdoblju Kaleb je i dalje pisao i obja­vljivao pripovijetke (zbirka Brigada, 1947), prikazujući u nji­ma nečovještvo i terorizam okupatora i domaćih kvislinga te hrabrost boraca i ilegalaca, ali zbog šabloniziranja ljudskih postupaka i crno-bijele psihološke motivacije, ove se proze nisu mogle kvalitativno izravnati s predratnim autorovim ostvarenjima, izuzevši jednu iznimku — novelu Trideset ko­nja. Kriza Vjekoslava Kaleba bila je organski uvjetovana kri­zom naše poslijeratne književnosti, sapete u tijesni obruč she­me socijalističkog ^palizma i shvaćanja umjetnosti kao produ­žene poluge ideologije i politike. Da se doista radilo o tome,

7

a ne o individualnom slučaju gubitka prvobitne promatračke i izražajne snage, dokazao je najuvjerljivije sam Kaleb, obo­gativši svoj opus — a time i hrvatsku poslijeratnu književ­nost — novim izvrsnim djelima, kako novelama (u zbirci Smrtni zvuci, 1957) tako, još više, romanima Divota prašine (1954) i Bijeli kamen (1954/5). U nedavno pak (1969) objav­ljenim Izabranim djelima, među šest knjiga nalazi se i roman Poniženi grad, u stvari konačna varijanta djela koje je objav­ljeno 1950, ali koje ni nakon temeljite preradbe nije moglo sakriti vrijeme svoga postanka, vrijeme crno-bijelih literarnih konstrukcija.

O ljudima što -tavore-boreći se-za-život protiv sirove i su­rove prirode na golom kamenjaru relativno blizu mora ili uz samo more, a ipak tako daleko od svijeta, pisali su pisci i prije Kaleba, s ne malim uspjehom, pa je njegov put do originalnosti bio utoliko teži, a i kasnije je morao svakim svojim djelom iznova izdržati usporedbe s već klasičnim proznim dometima npr. Dinka šimunovića. Osebujnost je Kalebove pripovjedačke umjetnosti baš u tome, da u toj prvoj fazi iznosi obilje vjerodostojnih opservacija o određe­noj stvarnosti, a da su usprkos tome njegove pripovijetke izvan i visoko iznad realističkog dokumenta, višeslojne i više- značne, i kao svaka prava verbalna umjetnina, ostvarene bez mehaničkog oslanjanja na propise bilo koje dogmatizirane književne škole ili tendencije.

-— Kalebova je izvornost zasnovana prvenstveno na lucid­nim zapažanjima životnih pojava i portretiranju zanimljivih tipova. On analizira ljudsku dušu, zapanjujući otkrićima ne­običnoga u običnom i svakodnevnom. Radije iskoristi neku anegdotu nego da izmišlja fabulu; Kaleb čak ni u romanima nije nastojao stvoriti neki zaplet i ostvariti napetost razra­dom više tijekova radnje. Njegova je snaga u opservaciji, a ne u imaginaciji, ali iznimna vrijednost njegovih novela je ipak u tome, što on o t k r i v a stvari i veze među njima kao da dotad nikome nisu bile poznate, ostvarujući time bitnu pretpostavku umjetnosti, kao otkrivenja, a ne kao prepozna­vanja svijeta u kojem živimo. Kalebove proze obiluju nagusto raspoređenim simultanim učinkom začudnosti, koji je već Lav Tolstoj primarno nastojao ostvarivati, dok ga je istak­nuti teoretičar ruskog formalizma Viktor, šklovski uopćio i uzdigao do glavnog načela umjetničkog stvaranja. U skladu

8

s tim, cilj bi svakog umjetnika bio — izdvajanje različitih predmeta iz okoline u kojoj se gube do neprepoznavanja i osvjetljavanje tih predmeta snažnim reflektorima neočeki­vanih sagleđanja iz najneobičnijih aspekata, tako da se oni odjedanput nađu pred čitateljima kao otkriće zbiljskog po­stojanja, bremenito skrivenim višeznačnostima koje sve za­jedno, postepeno, vode čitatelja prema poimanju i otkriću dubinskog tijeka života.

Postoje tri tipa pripovjedača: jedni se zadovoljavaju time da ispričaju neki događaj, drugi nastoje što dublje pro­drijeti pod kožu čovjeka i pod koru stvari i stvarnosti, dok treći čine i jedno i drugo, ali s imanentnim i permanentnim ciljem da proniknu i otkriju neki dublji smisao. Baš takav je umjetnik riječi i Vjekoslav Kaleb! Stoga je nedovoljno, a u krajnjoj liniji i sasvim promašeno nastojanje, da se Kale- bov prozni opus cijeni i ocijeni gotovo isključivo prema stupnju njegove »realističnosti«, kad je očito da je njegova prava vrijednost upravo u nadilaženju izvornih podataka u procesu neponovljive umjetničke transformacije, koja bez ustručavanja, u drugoj fazi čak vrlo često, prelazi granice realistički tipičnog, naturalistički svakodnevnog i tobože uobičajenog, situirajući težište na području nadstvarnog, čudnog i oniričkog. Čak i one Kalebove proze, u kojima su mnogi kritičari otkrivali i vrednovali jedino snagu realistič­kog dokumenta o određenoj stvarnosti, kao npr. Odlazak Perušine ili Između dana i noći, nadilaze stvarni motiv, ne samo simboličkim smislom, već i proširenjem svoje djelo­tvornosti s područja analize zbilje u beskraj mitske sinteze, što je potpuno u skladu sa zapažanjem francuskog struktu­ralista R. Barthesa, da svaki realizam teži mitu, ili završava u mitskom. To potvrđuje i niz Kalebovih kraćih proza, a da i ne govorimo o dva njegova romana — Bijeli kamen i Divota? vrašine — od kojih je posljednji u stvari mitska projekcija iskonske ljudske fiziološke gladi i metafizičke potrebe da se život osmisli služenjem nekoj višoj svrsi. Stoga, ako netko i dalje osjeća potrebu da Kalebovu proznu umjetnost pre­cizno određuje spram postulata poetike realizma, onda on može uzimati u obzir samo jedan dio Kalebova opusa, a i taj nameće potrebu diferenciranja, nalazeći svoje pravo mjesto unutar odrednica »mitskog realizma« i »realizma apsurda«.

9

Mjesto događanja za mnoge svoje proze odredio je autor sintagmom naslova prve knjige — »na kamenju«, i to je u realističkom određenju zbiljska oznaka dalmatinsko-zagor- skog pejzaža, ali u mitskoj svojoj dimenziji ona poprima dublji smisao, simbolizirajući život u određenim uvjetima, odnosno s u r o v o s t života kao takvu.

Nesumnjivo egzaktno provjerljivi podaci u Kalebovoj umjetničkoj transformaciji konkretne regionalno obojene zbilje postaju sastavnice mitskog obuhvaćanja života što je u potpunosti došlo do izražaja npr. u noveli Izvan stvari, gdje je taj isti pejzaž profiltriran u procesu simbolizacije. »Ka­menita poljana« u toj teksturi postaje simbolički ambijent u kojem živi Čovjek, a »snijeg«, koji je po njoj popadao, pre­krivši kolibice i u njima sakrivene, nevidljive ljude, što se »bojažljivo stiskaju u kutove kao stjenice, u brizi za topli­nom, u borbi protiv hladnoće svijeta«, korelativno predočava bit odnosa koji vladaju među ljudima u svijetu, kao i hladnu ravnodušnost i nezainteresiranost samoga kozmosa za epizodu zvanu »život čovjeka na Zemlji«. S tim u vezi, nije nimalo slučajno što Kaleb tako često fiksira pejzaž ili fatalno zbiva­nje (u kraju gdje svi provode najveći dio života pod vedrim nebom, iščekujući toplinu sunca) u doba mraza i leda, vjetra, noćne studeni i stravične bladnoplave mjesečine. Karakteri­stičan je, u tom smislu, halucinantni izgled Krajine u noveli Između dana i noći:

»A mjesec je oledio cijelu Krajinu, opustio je, ogolio zajedno sa sivom zorom i zaledio čovjeka na zemlji, turio ga u kolibicu, da se skrije pred ledenom neizmjernosti, u strahu, da mu toplina ne umakne, kao život, i on se ne pretvori u ledenu stvar, dio Krajine.«

Očito, umjetnik Kalebova formata ne može se zadovoljiti time da svjedoči o specifičnosti života jednog relativno od­ređenog kraja, jer je obuzet težnjom da ostvari životnu i umjetničku uvjerljivost svojih djela suočenih s Apsolutom. Pa ipak, zbog lakše orijentacije, možemo Kalebove novele razvrstati i prema tome koliko su nabijene sociološkim i etno-psihološkim ruralno ili urbano ambijentiranim životnim činjenicama.

Najpribližnije su realističkom prikazu života i odnosa seljaka ove pripovijesti i novele: Odlazak Perušine, Cikina

10

ženidba, Između dana i noći, Lojko, Matin obračun, Noć, Sat, Prosjak, Na kamenju, Zlatna medalja, Marač nije umro, Djed Martin, Gost, Usput, Vrata od građa, Neobični događaj u Vi­novu ... Za isti su prostor vezane i pripovijesti Veselje u raju,Š pir kan u kući, Susret, Svaki svoje, U selu, Trideset konja,U čašu vode, Kronika dana, četiri vozara, Suze vola, ali među njima nema organskog jedinstva kao kod ostalih, jer prika­zuju pretežno neseljački element, odnosno taj isti primitivni mentalitet u nešto modificiranoj inkarnaciji pomaknutoj u vremenu i ponešto u prostoru (bliže moru), usto stavljen u sasvim posebne situacije borbe protiv okupatora ili poslije­ratne obnove i industrijalizacije zemlje.

Ambijent grada i predgrađa je poprište manje ili više realistične radnje, odnosno lokalizacije ovih proza: U stakle­niku, Za leđima, Malena, ali..., Snijeg, Trijumfatori, Štap u šetnji, Na pragu, Pogled s krova, Nagao vjetar.

Osim spomenutih proza postoje i takve, koje bismo mogli svrstati među »seoske« ili u »gradske«, kad bi to bilo važno i kad bi takvo određenje nešto značilo. Međutim, njihovo je mnogo značajnije zajedničko svojstvo — otklon od realizma prema bizarnom i simboličnom. To je već rano došlo do iz­ražaja u Gostu, no potpuno prevladava u ovim novelama: Iz.van stvari, Kišobran, Ogledalo, Zarobljenik, Meki putovi, Tehnika, Smrtni zvuci, Trijumfalna vrata, Svjedok.

U novelama iz prve faze Kaleb prikazuje kamenjar obra­stao »sivim biljem, pogorušem, kaduljom, vrijesovima«, bez naglašene kritičko-socijalne tendencije, ali pojedine pojavne oblike životnih odnosa iznosi tako reljefno, da time daje dragocjene podatke koji se mogu interpretirati i izvan knji­ževne sfere. U životu seljaka Kaleb naglašava primitivne obli­ke, zaostalost i animistički odnos prema okolini. Njihova je svijest na takvom stupnju da ne razmišljaju o činjenicama^ apstraktno, nego samo praktično kombiniraju kako da se sami što bolje snađu i istaknu. Sve oko njih je dio vječnosti pred kojom se osjećaju nemoćni; oni žive u uvjetima za koje sam autor napominje da su u fiksiranom trenutku sadašnjice isti onakvi kakvi bijahu prije tisuću godina! Zato su ljudi u toj šturoj kamenitoj krajini tvrdo i statično fiksirani u svojoj nepokretnosti i strahu od svega stranog i nepoznatog. Siromašni su i društveno gotovo nezaštićeni u individualnim . svojim neprestanim borbama za goli opstanak. -—-

11

Potresno djeluju njihove tužne sudbine: osuđeni su da i na tim osunčanim goletima nikada ne upoznaju prave čiste svijetle radosti života, osim na prvom stupnju fizioloških zadovoljstava. Mučeni su i razdirani tamnim nagonima i mrž­njama, na rubu vjerojatnog, što je Kaleb tako snažno pre­dočio u novelama Usput i Na kamenju, da bi — naknadno — odušak prigušenog nezadovoljstva kritički zaoštrio i socijalno obojio u Neobičnom događaju u Vinovu. U sve tri proze radnja raste u gradaciji prema središnjem događaju: umor­stvu (u trećoj je riječ samo o pokušaju ubojstva). U noveli Usput pisac je duboko zadro pod kožu seljačkog mentaliteta i dao jednu od najimpresivnijih beletrističkih psiholoških studija neiskorjenjive obiteljske mržnje, koja na kraju prolije krv. Od prve rečenice novele Kad se sunce nagnuto zapadu, pa preko napete atmosfere razgovora u krčmi i razdražljivih ispada Marka, sve je nepromjenljivo usmjereno prema fatal­nom završetku. Novela Na kamenju počinje u »proljetnoj tišini« i »pospanošću« kamenjaraca, koji »podremkuju«, ži- votinjare banalno i svađe se oko sitnica; sve sasvim svako­dnevno (u Usput su seljaci bili svetački obučeni i sve je bilo nesvakodnevno!). Pa ipak, na kraju, iz gluhonijemog sina Traje suludo provali neki bijes na život, koji on kompenzira afektivnim ispadom prema maćehi i prereže joj grlo. Odu­zevši život drugome, Trajo je počinio najteže nedjelo naizgled bez razloga. Ali time je pisac neizravno, kao što i mora umjetnik, pokazao kakvo je i koliko je tek nedjelo onih što su krivi da taj narod još uvijek živi kao i prije tisuću godina. Prema tome, Kalebove novele locirane na kamenjaru izvan­redan su sociološki podatak i onda kad ne tretiraju izravno socijalne odnose. Ni Trajo nije samo psihopatološki, nego i socijalni slučaj.

U noveli U selu, u kojoj je radnja primaknuta bliže moru, socijalno su svjedočanstvo i psihološka studija karaktera sublimirani i transponirani poetski tako snažno, da bi, kao usporedba za ovu prozu, mogle poslužiti jedino najbolje čehovljeve pripovijesti. Jednako sugestivna i u našoj nove- listici iznimna je i Kalebova proza Susret, poetski još zanos­nija, sublimiranija. U selu i naročito Susret odudaraju od ostalih novela u prvim dvjema Kalebovim zbirkama upravo tim lirskim eksponiranjem emocija koje su u ostalim proza­ma prigušene i racionalno sleđene do kristalne savršene pro­

12

zirnosti, na temelju čega je Šegedim mogao uopćiti točno opažanje: da je Kalebov odnos prema životu pokretan rado- znalošću više nego afektima. Na žalost, iz tog lirskog izvora Kaleb nije crpao tako često, zapravo nikada više uvjereno i potpuno, vjerojatno stoga što su skepsa i suzdržljivost, a ne vjera i zanos, pretežniji sastojci njegova talenta. U tome se ujedno bitno razlikuje i odvaja od svog velikog prethod­nika u hrvatskoj novelistici — Dinka šimunovića koji je u vrlo sličnim regionima dalmatinskog zaleđa našao više poti­caja za lirske projekcije.

Zbog ilustracije vrednota, na koje su vjerojatno mislili kritičari govoreći o Kalebovu realizmu, navest ću nekoliko najkarakterističnijih primjera.

Već na početku Odlaska Perušine, autor, kao usput, fiksi- ia razmjere besprimjernog siromaštva u kojem se odvija to kamenjarsko živovanje. Otac, ujedno glava mnogočlane obite­lji koja živi u pozemljuši, izvlači se rano ujutro iz svoga loga, iz — »gomile starih vreća« (!), a zatim oblači otrcanu odjeću, koja mu je noću — služila kao pokrivač. Za njegovu djecu, međutim, nije bilo ni starih vreća, ni slame, pa spavaju na tvrdim kukuruzovini klipovima!

Možda još više od toga podatka govori o siromaštvu ono što u tom svijetu predstavlja pravo bogatstvo o kojem se mašta i kojem se divi (u Cikinoj ženidbi), a to je — stari krevet, kupljen u gradu iz druge ruke, i kuća, iznutra neožbu- kana, soba nepopođena, neodvojena od spremišta bačava i sličnih stvari na drugom kraju, pod istim krovom. Jedan starac pak (Kremen, u Odlasku Perušine) sanjari o šniti kruha namazanoj svinjskom mašću, koju nije »vidija dva- najst godina«, dok se tamošnji gazda, krčmar, hvali pred seljacima kako ga boli »štumak«, jer se — prenajeo. Gotovo da se u tom svijetu izjednačuje opseg pojmova »biti sit« i »biti bogat«!

Također važni etno-psihološki podaci razasuti su diljem Kalebovih proza; u njima se otkrivaju predaja, običaji, tem­peramenti, psihofizička konstitucija i niz drugih, objektivno ne samo utvrdivih nego i komparativno provjenljivih važnih činjenica, osmišljenih u širem društvenom i nacionalnom

1 Vidi III. dio studije Čovjek u riječi (RAD 308, JAZU, Za­greb, 1955)

13

kontekstu. No, cjeline u koje su takvi podaci organski ugra­đeni, streme višem cilju i umjetnički izražavaju mnogo više nego što deskriptivno odražavaju. Novela Između dana i noći naizgled je realistički prikaz zbivanja u tijeku jedne noći, kad su ukućani okupljeni oko pokojnika, i svojevrsni nastavak sasvim realističke Cikine ženidbe; međutim, temeljitijom se interpretacijom neizbježno otkriva magistralno eksponirana egzistencijalistička tjeskoba i metafizički strah čovjeka pred stihijnim silama života i smrti.

Spomenuta paradoksalna utančavanja misaonih dedukci­ja i životnih redukcija mogla su iznenaditi, pa čak i ogorčiti kritičare koji su površno zapazili tek površinski sloj Kalebo- vih novela Na kamenju, a taj je svakako realistički. No, Ka- lebov je talent spoj protuslovlja i kao takav sam po sebi — paradoksalan slučaj. Kaleb zapaža odjelite detalje prijemlji- vošću naivca i djeteta, naknadno ih asocijativno osmišljava lucidnošću iracionalista, a prema stvarnosti se odnosi strogo racionalno. Piše o seljacima kao što nitko nije kod nas o nji­ma pisao, te se čini kako ih ne prikazuje izvana, već osvjetlju­je iznutra. Kaleb ne opisuje predmet; on ga raščlanjuje, pro­dire u srž i opredmećuje svoj izraz dostižući — u sretnim trenucima istinskih inspiracija — čudesnu snagu u izražava­nju predmeta. Na prvi pogled to je sasvim suprotno intelek­tualnom obuhvaćanju predmeta, pa su u stanovitom smislu Kalebove proze grundirane antiintelektualistički; ali konačni dojam je neočekivan — djeluju misaonim nabojem i obraćaju se intelektu3. Upravo to je ona paradoksalnost Kalebova slučaja u našoj literaturi, koja ga čini u toj mjeri iznimnom i originalnom pojavom, da mu je teško označiti prethodtiike. (šegedin spominje Korajca i Turića, a ja bih tome ipak dodao i Šimunovića, jer bih komparativnom analizom lako dokazao da su Mrkodolom evidentnije anticipirane neke oso­bine Kalebova Matinog obračuna, Cikine ženidbe i drugih novela iz tog seoskog ciklusa nego Kukavice, Alkara i si. no­vela od samoga Šimunovića.)

Bitnost ingredijenta intelekta u Kalebovu talentu očituje se u drugoj fazi razvitka ovoga pisca sve više i više, potisku­jući, čak i u stilu, prvotne elemente (predmetnost i plastici- tet). Uostalom, njegove bizarne prozne konstrukcije nisu plod

2 To je zapazio već Šegedin u spomenutoj studiji.

14

infantilne ili primitivne iracionalnosti, već rezultat promišlje- nog i intelektualističkog istraživanja psihičkih kompleksa i izvora trauma tipičnih za čovjeka modernog vremena. U isforsiranoj i prenategnutoj anegdoti Meki putovi dovede­na je do apsurda opsesija izazvana gradskom bukom; u lite­rarno mnogo uspjelijem Zarobljeniku transponiran je u luđa- kovu priču strah od rata, a u neobičnom sižeu Tehnike (s re­miniscencijom na Dostojevskoga u mazohističkom raspletu) protest protiv bezumnosti i nelogičnosti tehnokratskog nači­na mišljenja i djelovanja. U aktualnoj svjetskoj situaciji hladnoga rata takve proze dobivaju smisao intelektualne po­ruke koja je njihov pravi sadržaj, različit od bizarnog ili pa­radoksalnog sižea.

Nema sumnje da je Kalebov talent predodređen za sasvim naročitu vrstu proze, pa i za određeni sadržaj, o čemu ni sam Kaleb nije dovoljno vodio računa, jer bi u protivnom izbje­gao zaista neshvatljiv privremeni pad. Kaleb je, naime, si­gurniji i bliži uspjehu kad strukturalistički zahvaća u srž predmeta predočujući primitivni mentalitet3 i dalmatinski ambijent, ili kad projicira na simboličnom literarnom planu sadržaj svijesti poremećene psihopatološkim šokovima, kom­pleksima i traumama, odnosno preobražene snom. Sam autor potvrdio mi je u razgovoru, da je u Svjedoku zapravo opisao jedan svoj san vezan za određenog prijatelja iz iste struke, ali iz vrela snova, možda manje vezanih za konkretne osobe i događaje, Kaleb je crpao vjerojatno već za Izvan stvari. U toj prozi krije se intelektualistički kompleks neizvršenog čina (zločina, ubojstva ili grijeha fiktivne obljube), a tako­đer kamuflirana i izokrenuta nesvjesna odvratnost prema akciji i prema ženi. Sve to potencirano do psihopatoloških razmjera! U normalnijem i tipičnijem vidu Kaleb registrira kompleks neizvršenog, ali poželjnog umorstva usput, u Stak­leniku, spominjući Jakov.ljevu dječačku želju da ubije mrskog profesora, što dječak, dakako, uspješno racionalno potiskuje. Ali i potisnuto, ovo kao kompleks traje, pa odrasli Jakov, nemajući više razloga da strepi pred bivšim svojim profeso­rom s kojim bi sada radio na školi kao kolega, osjeća ne-

3 Nije nimalo slučajan ni ekscesivan njegov eksperiment s re­konstrukcijom životnih odnosa i »psihologije« pračovjeka (Sila­zak na vodu) bez obzira koliko je opravdan literarnom kvalitetom i uopće literarno dopustiv.

15

odoljivu antipatiju prema njemu (a zbog njega djelomično i prema školi).

U nekim prozama san i java se tako dodiruju, da tek naknadno, vraćajući se ponovno na početak, možemo uočiti granice pretapanja i prelaženja jave u san (Paučina, Svjedok). U lapidarnim simbolički poentiranim Trijumfalnim vratima Kaleb najprije realistički sugestivno »portretira« magarca, da bi ga zatim doveo u vezu s panterom iz snova, koja se na­lazi u vrtu gdje je sve sočno, bujno, ugodno i hladovito, različito od neprivlačne stvarnosti u kojoj je fiksiran svaki­dašnji magarac. Pisac, točnije Pripovjedač priče, želi pomoći magarcu pa mu otvara vrata od vrta (vrata koja zapravo odvajaju javu od sna), da mu priušti sočniju pašu i zanosnije vidike. Ali iz hlada pod smokvom izjuri pantera, vlasni­štvo piščeva prijatelja-gosta, i magarac je prisiljen da bježi natrag u javu. Ali nastaje komplikacija, jer pantera prestaje da juri za magarcem i okomljuje se na Pripovjedača. Pante­ra je simbol opasnosti koje u sebi krije prijateljstvo kao takvo i svaki konkretni prijatelj; ali na simboličnome lite­rarnom planu u njoj je otjelovljeno i sve ono što čovjeku u životu priječi da doživi puni trijumf i sreću. Pantera je iz cirkusa, a kako na više mjesta pisac varira jednu od temelj­nih, prastarih metafora o životu kao pozornici na kojoj se događaju ljudski odnosi poput simultane predstave, mogli bismo pretpostaviti da je Kaleb u nekim trenucima i na neke događaje u životu gledao superiorno kao na cirkuski spek­takl. Da bi, međutim, izbjegao olako shvaćanje života i suge­rirao misao o opasnostima koje se u njemu kriju, on je iz tog života, odnosno cirkusa, doveo — uz pomoć sna — zloguku panteru, oličenje opasnosti koje nam svakodnevno prijete, a kojima se ne možemo uvijek tako uspješno uklanjati kao Pripovjedač u spomenutoj noveli. Međutim, i on se spašava neprestanim ponavljanjem manevra, spasonosnom radnjom prelaženja s jedne na drugu stranu, čime je indirektno izra­žena osuda besmislenosti egzistencije svedene na neprekidni grozničavi napor da se ona održi po svaku cijenu, makar i po cijenu prevrtljivog gubljenja osobnog obilježja i dostojanstva te neuživanja u egzistiranju. Problem sasvim egzistencijali­stički: šta vrijedi egzistencija koja ne egzistira bitno! To je sasvim u skladu s Kalebovom decidiranom tvrdnjom, izre-

16

čenom na drugome mjestu, koja je možda najbolji ključ razumijevanja i svih ostalih njegovih pogleda na život i ljude:

» Č o v j e k . . . n e p r e s t a n o o s j e ć a n e p o t p u ­n o s t s v o g a p o s t o j a n j a , ! g o t o v o u z a l u d n o s t . «

(Snijeg)U poslijeratnim prozama, u kojima opisuje borce i ile-

galce, odnosno trudbenike u izgradnji, Kaleb ne demantira misao o ljudskoj nepotpunosti, on je samo — nadopunjuje, nastojeći da u revolucionarnoj akciji otkrije smisao ljudskog napora i kretanja prema boljem, čovjeka dostojnijem životu. Tamo gdje je bio na »svom tlu« dao je literarno vrijedne kreacije (Suze vola i naročito, natprosječnu, reskim humorom začinjenu prozu Trideset konja), dok su njegovi pokušaji da opiše neke akcije na gradskom asfaltu i zaplete oko tvornice i poslijeratnih stambenih i bračnih problema završili u dekla- rativnosti, neuvjerljivosti i dosadi. Bjegunac u Pogledu s kro­va ne djeluje ni kao stvarni lik, ni kao oličenje borbene vital­nosti, koja je i u najnemogućnijim procijepima i obručima pronalazila izlaz. Ilegalac je psihološki loše postavljen već od početka, a zbog nepotrebnog razvlačenja i sjeckavog zadrža­vanja na nebitnim detaljima nameće se kao osnovni dojam: razvučenost (opis bježanja, skrivanja, traženja) i neuvjerlji­vost (boravak u tuđem stanu i razgovori s djecom). I ostale proze o ilegalcima zagušene su istom slabošću nebitnog de­taljiziran ja i promašaja u osnovnoj jukstapoziciji stvarne radnje i psiholoških reakcija.

Pateći zbog osjećanja nepotpunosti svoga postojanja, Kalebovi se ljudi trude da osmisle svoje življenje: žrtvujući mnogo, pa ako treba i svoj život, oni nastoje dokučiti i ostva­riti s v r h u života. Besmisleno je i teško proživjeti život bez smisla, bez ikakvog višeg cilja. Na prvoj razini se taj cilj ostvaruje pripremanjem sreće vlastitoj djeci, s nadom da će ona poživjeti onako kako roditelji nisu mogli. Joso otprema Perušinu u daleki svijet gordo, gotovo bez tuge, jer je uvjeren da je to jedini preduvjet sinovljeva budućeg sret- nijeg i sitijeg, ljudskijeg života. Goli i Dječak rfDivoti vrašme ulažu nadljudske napore da bi stigli na cilj, da bi doživjeli ispunjenje svrhe svoga kretanja po goletnoj i vrletnoj krajini, da bi se popeli do apsolutnog apoj^S’đp ’kpieg se inače može uzdići čovjek, ispunjen sviiešćiV‘o£ćnuii žiVotvniie protekao

‘ "" ^r suprotstavlja dva prin- P nj 1 5? s |

uzalud. U[Bijelom kamem^pa

2 Vj. Kaleb, I

cipa života, stvaralački i razaralački: prvi simboliziran bije­lim kamenom što ga obrađuje umjetnički obdaren seljak Strana, a drugi predočen ratnim strahotama. Usred ratnog meteža, u moru neljudskih postupaka, ostajući čak po strani i od akcija u sklopu pravedne borbe protiv okrutnog okupa­tora, stvaralaštvom obuzeti Strana smireno kleše bijeli kamen da bi ga humanizirao i unio u obzor ne samo praktičnih već i dubljih iskonskih ljudskih potreba. Tako i on, riskirajući osobni život, ostvaruje ljudski smisao života kao neprestanog stvaralačkog potvrđivanja.

Da bi se spasili od ubitačne depresije inferiornih bića, Kalebovi junaci — svi bez izuzetka — ispoljavaju, kao unu­trašnji imperativ, nešto osobito i osebujno svoje kao vrijed­nost iznad svega ostaloga.

Ne ulazeći ovom prilikom u razmatranje pitanja koliko je to zapažanje utemeljeno na tipičnoj i uistinu dominantnoj osobini primitivnog mentaliteta i koliko, prema tome, sadrži u sebi etno-psihološke uvjerljivosti, ističem njegovu važnost za Kalebovo poimanje pokretačkih sila koje vladaju u pri­rodi, jer on težnju za nadvisivanjem i nadmašivanjem okoline nalazi u svemu što čini život, u ljudima prije svega, ali (po­nekad, radi složenih bizarnih efekata) također u životinjama, pa čak i u bilju i među strojevima i mrtvim stvarima!

Takav primordijalni nagon za nadvladavanjem izbija na površinu neodoljivom snagom, karakterizirajući, uglavnom, pojedine osobe Kalebovih proza, a tek rijetko uzrokujući dramatske napetosti u odgovarajućim scenama i situacijama.

Razlikujemo tri različite varijante toga nagona, koji se ispoljava kao taštinom uzrokovana težnja za isticanjem vlastitih vrijednosti, ili kao neodoljiva potreba za nepotreb­nim totalnim nadmetanjem s drugima, ili pak kao grimasa subjektivne poruge upućene svemu što objektivno nadilazi zbiljske mogućnosti određenih individua. Homer je u Ilijadi upozorio na imanentnu agonističku komponentu čovjekove borbenosti i nametljivosti stihom: »Svagda najbolji biti i odličan između drugih«. Kaleb je promatrajući kamenjarce došao do istih generalno vrijednih zapažanja o biti ljudskih najdubljih poriva.

Biti važan i uvažen, po svaku cijenu, to je ponekad osnov­ni i čak jedini movens osoba Kalebovih proza.

18

U noveli Malena, ali... Kaleb je zamijesio jedno lice od same taštine, pa postolar šime više nije ni tip ni oličenje kompleksa inferiornosti, već hipertrofirani psihopatološki slučaj, kao i neka lica Dostojevskoga. Psihoanalizom bismo mogli problem uprostiti, pa u novelistički ekspliciranoj studiji šimine opsesije vlastitom važnošću pronaći opsesiv- no-ruminativno stanje prezauzetosti određenim psihičkim sadržajem: idejom čistoće i kulturne uzdignutosti, koja nema stvarnog temelja,, ali koja bi morala postati temelj, tj. posta­ment za isticanje postolarove malenkosti. Nameće se kao su­govornik profesoru Galonji i uvjerava ga kako on zna što je higijena i kultura, a njegov je susjed npr. zaostao i primitivan tip. šime se hvali kako na noćnom stoliću uvijek drži knjigu, i to čak na engleskom, a kad ga profesor pita o čemu u knjizi piše, priznaje bez krzmanja da ne zna engleski i da nije važno što čita, ali on — čita! I sve se više zahuktava, hvali se svojom kućom, dvorištem, izlazi napolje da bi se isprsio pred susje­dom kako on, eto, ravnopravno razgovara s profesorom, ali riječ po riječ i on se sa susjedom posvadi i potuče; bio bi prebijen od jačega da se nije povukao (»pametniji popušta!«). Ali neuspjeh nije mogao pregorjeti, pa da bi zapanjio ulicu koja je prepričavala njegovu sramotu,, iznese iz kuće krhko posuđe i počne ga na ulici pred svima treskati: tanjure, boce, zdjele, šalice... šime je začas potrošio streljivo. Sad navali da ženi otme vjedro za novi hitac, jer mu se činilo da još nije sasvim opažen ... Zamahnu kamenom da ženi raspoluti glavu, ali odustane, zadovoljan dojmom što ga je već sam pokušaj izazvao kod gledalaca. Zatim mirno uđe u krčmu, zatraži prolaz, pohvali se kako on čita i kako je on protiv toga, da se malome uzme a velikome da, pa tobože odobrovoljenim gla­som reče: Tamo se malo, da i ja popijem po litre. Mislim da imam na to pravo.

Osim neznatne primjese individualističkog socijalnog bunta, u šiminu je primjeru Kaleb doveo do hipertrofije na­gon za isticanjem, što ga tako uporno i oštroumno, ponekad sarkastično, ali većinom ipak hladno objektivno utvrđuje u opisima lica ili usputnim opaskama o njihovim reakcijama. Seljacima na kamenjaru blagdani kao da ne služe ni za što drugo nego da sebe istaknu u kolu, pred crkvom ili u šetnji, kad »svaki pokazuje svoju osobitost: nove cipele ili kapu, ili brk, rubac, košulju ili oči, i misli da je središte pažnje«

19

(Cikina ženidba). Perušina se izlaže u novome odijelu pogle­dima svojih vršnjaka, a Joso neprestano ponavlja pred sva­kim koga sretne, kako je »kupija« Perušini »cilokupnu robu, nek dite ljudski izajđe prid svit«, dok se Mrdeša pred povje­renikom uvija i izvija govoreći izvještačeno, tobože nege- ački, samo da bi pokazao koliko je on »uzdignut«. U prozi Između dana i noći Kaleb generalizira: »A ovdje su se našli na okupu i zabili su glavu u grupu kao noj u pijesak i ne dade im se rastajati... Ali se teško napijaju, jer škrto čuva svaki svoje, i cijeni vrednijim od tuđega«. Gršo, kome je gospodin lovac ubio psa, poletje prema njemu, ali od silnoga bola i mržnje ne može da smisli što bi doviknuo lovcu, i tražeći tešku, pravu riječ prasne: »Tija sam ti samo reći da s i . . . Da sam bolji od tebe. . . « Matin obračun po­činje odmah s konstatacijom: »Mate je toga dana otišao k crkvi. Oči su mu sjale u pobjedničkom zanosu; gledale su preko ljudi, preko stvari«. Trinaestogodišnji Mirko (Noć) obukao je za jednu školsku svečanost novi kaput, dar ujaka Amerikanca, obukao ga »usprkos ljetnoj žegi, jer mu je to bio jedini novi komad odjeće«. Cak i ona odrtina ljudska, onaj kukac prosjak jako mnogo drži do svojih prosjačkih litanija, kod kojih mu je glas »jednoličan ali jak, kao da odrađuje važan i nadasve koristan posao; cijelo tijelo se napreže, da izrazi kako su ove riječi vrijednost: on daje«. A kad trgovčeva žena tome prosjaku daje ono što se ne može smatrati darom, i ona zadržava »poslovan izraz, kao da čini nešto značajno i drži veliku vrijednost u sudu pred sobom: pruža ljudsku pomoć«. Gostionice seoske Kaleb karakteri­zira najhitnijim osobinama — bezrazložnim veseljem i dje­tinjastom dernjavom: »ljudi se naprežu, prose, da dobiju malo, zrnce samo, divljenja društva...« (Prosjak).

Kaleb, dakle, povlači psihološki rez kroz čovjeka ne­gdje između Freuda i Nietzschea. Nagon za isticanjem među drugima hipertrotira se dalje u volju za moć nad drugima, koja se na kraju lako izrođuje, poprimajući čudovišne mu­tacije koje je Kaleb u knjizi novela (iffrigajjž nastojao otkriti u likovima neprijatelja, 'naročito ustaŠKin, policijskih agenata koji se sadistički iživljavahu nad nemoćnim žrtvama. Time je — tko zna po koji put, umjetnički samouvjereno — aktu­alizirano razmišljanje o tome, zašto sasvim isti primarni nagoni za vlastitim potvrđivanjem vode neke ljude borbenom

20

linijom prema trijumfalnim vratima, dok se drugi osam­ljuju i zastaju pasivno udubljeni u traženju višeg smisla ili pak patološki zastranjuju i prepuštaju se opačinama svake vrste, ne prezajući ni pred zločinom.

Kalebovo budno i oštro oko prati ljude različitih pro­fesija — od nepismenog seljaka (Na kamenju), do profesora i pisca (Ivana u Poniženom građu) — bilježeći njihove reak­cije na poticaje možda više i uspješnije nego njihove samo­stalne, logično motivirane i dobro pripremljene akcije, ne upadajući pri tom u zamku sentimentalizma i sveopraštaju- ćeg humanizma. Kaleb svoja lica deklarativno, uglavnom, ni­gdje ne opravdava a niti ne osuđuje, ali on svoj sveprisutni kritički stav ipak ne krije, nego ga, naprotiv, jasno indi­rektno izražava naglašenom notom nadmoćno humornog od­nosa, koji je često podrugljiv, u rasponu od fine ironije do grubog sarkazma. Nerijetko su kritičari — zaokupljeni pro­blemom osebujnosti Kalebovog realizma — gotovo previđali ovu važnu i dragocjenu komponentu njegova talenta, ili su pak humor usput spominjali tek kao karakteristični začin u prozama. Međutim, humomi pogled na stvari kod1 Kaleba nije začin nego primarni način viđenja stvari kao osobito značajnih i zanimljivih, pa stoga moramo dopuniti konstata­ciju o realističnosti s napomenom da Kaleb i ne pokušava hladno naturalistički ili objektivno kritički realistički fik­sirati zbilju i vjerno portretirati osobe, nego svjesno odabire kutove motrenja iz kojih tu zbilju vidi donekle iščašenu iz cjeline, a u likovima ne uočava toliko obične crte njihove prepoznatljivosti koliko karikaturalno naglašava vanjske de­talje njihovih karakterističnih unutrašnjih slojevitosti i indi- vidualiziranih tipičnosti.

Budući da je u Kalebu najsnažnije razvijen opažački dar, humor u njegovim prozama izbija na površinu u nizu kratkotrajnih impulsa i podražaja: u zapažanjima, u uspo­redbama i metaforama, u stilizaciji kratkih dijaloških fraza, u statičkim portretima, u jetkim sažetim primjedbama i uopće — u detaljima. Cjelovito opisane i gradirane humori- stičke situacije veoma su rijetke, iako su neke majstorski razvijene u okviru tzv. novele-anegdote i šireg su raspona (Između dana i noći, Trideset konja i dr.). No, dok je u noveli Trideset konja, iznimno, humor razblažen stanovitom primjetnom dozom simpatije, u ostalim je prozama auten­

21

tični izraz naglašenog ruganja a ponekad čak i — teško pri­tajivane netrpeljivosti.

Dobrodušan je humor npr. kad Kaleb uočava zbunjenost Perušine koji se prvi put našao u gradskoj višekatnici, pa se čudi »kako se ulazi u te kuće: penješ se uz velike stepenice, vrtiš se oko sebe da ti se zavrti svijest, pa na koncu ne znaš gdje stojiš ni gdje je izlaz«. Kad je pak trebao saći, Perušina se prestrašio, i tek se uz pomoć oca nekako sna­šao i održao na nogama, a tada: »Na dnu stepenica stane Perušina i pogleda ih odozgo do dolje i nasmiješi se: vidiš, uzaći je lako, a saći ne moš«.

Finom je ironijom prožeto autorovo zapažanje tipičnog ponašanja siromašnih kamenjaraca.

»Dva seljaka sjede na daski, poprijeko postavljenoj, i drže nove kišobrane u ruci, omotane još papirom iz dućana. Oni se moče na kiši i čuvaju da se papir na novim kišobranima ne smoči, da kući donesu nove stvari.«

U istoj pak noveli — Cikina ženidba — Kaleb daje sebi maha, kao da želi sarkazmom kazniti neke loše karaktere i pokvarenjake:

»Neki dan stoji Šilo pred kućom i razgovara sa susjedima. Kad — prođe teretni automobil. Projuri kao vihor. A dolje, malo dalje na cesti, ostane ležeći nešto crno.

Šilo se dade u trk, da prisvoji plijen, dok su susjedi zavidno gledali.

— Jesi moga ti potrčati! — korila je Kata sina — mlađi si, brži, moglo je biti tvoje!

A Šilo stoji iznad crne mrlje nekako tužno.Šatro je auto njegovu vlastitu ovcu.«Neobični kut promatranja pomogao je Kalebu da ostva­

ri i svježe, bizarne novelističke strukture, kakva je npr. Gost, u kojoj se miješaju crni humor i oštro rezana natu- ralistička zapažanja, realizam apsurda i — onirizam. Jest,, to još nije nitko analizom dokazao, ali čini se veoma vjerojat­nim, da bi novela Gost zapravo mogla biti — osmiš­ljena transpozicija jednog sna!

Piscu koji je svjestan svoje opažačke snage najbolje je mogao poslužiti i odgovarajući kompozicioni postupak

u stvaranju, kako kraćih tako i dužih proza. On uglavnom

22

varira dva postupka u ostvarivanju napetosti: jedan je zasno­van na statičkoj dinamici (Usput i niz sličnih novela), a drugi na dinamičkoj statici, kao npr. Divota prašine. Naj­češća Kalebova kompoziciona shema podsjeća na Odiseju: nema isprepletenih struja zbivanja, ni pravih zapleta, nego sve teče sudbinski predodređenim tijekom, vrlo često — opasujući i opisujući krug. U Cikinoj ženidbi protagonist, po kojem je novela i naslovljena, odlazi da živi s udovicom na­dajući se da će ona na nj prenijeti svoj imutak, a kad se u tome prevari, vraća se tamo odakle je i pošao. V. šklovski ovu kompozicionu shemu naziva prstenastom, uspoređujući je s omčom. U Divoti prašine protagonisti ne osvajaju ništa novo što već nisu imali, nego se samo odisejski — preko niza prepreka — probijaju do brigade od koje su se bili, za vrijeme jedne bitke, izgubili. I u Bijelom kamenu zbjeg naroda opisuje krug, koji se na kraju zlokobno zatvara na­vješćujući tragični kraj.

Zanimljivo je također da Kaleb opisuje lica, njihova za­pažanja i razmišljanja za vrijeme dok hodaju.

U Poniženom gradu uočavamo dva kretanja glavnoga ju­naka Ivana u p r a v c u , dok šeće ili zaposleno prolazi gra­dom, i k r u ž n o , u epizodi njegova boravka na oslobođenom području, među partizanima, nakon čega se opet, u p r a v ­c u , vlakom, vraća u svoju pasivnu rezistenciju koja će na kraju biti pravi uzrok njegove jalovo neslavne smrti, nepo- svećene vlastitim udjelom u borbi protiv svega što i on svim svojim ljudskim bićem osuđuje, poriče i odbacuje.

Uopće, Kaleb posebno voli situacije koje emocionalno ili stvarno odgovaraju viziji čovjeka na proputovanju, u gi­banju. U mnogim njegovim statički koncipiranim novelama čovjekov je tjelesni ili asocijativni pokret možda jedini do­kaz dinamične naravi života, jer je sve ostalo u prikazanom ambijentu kamenjara zaustavljeno još davno, mitski petri- ficirano. Ali i u borbi, borci brigade neprestano »na ledu i sniježnoj suledici, koračali su oni. I dalje i dalje koračali«.

Kaleb često pokrene određeno lice, uputi ga u šetnju, u koračanje, makar i besciljnoj kao profesora Cosellija (Tri­jumf atori), ili u svakodnevni dokono-poslovni obilazak, kao onog splitskog penzionera u noveli Štap u šetnji, ili ilegalca Ivana u noveli Na pragu (također Ivana u pripovijesti raz­vučenoj do razmjera romana — u Poniženim ulicama), ili

23

Dječaka i Golog u Divoti prašine, pa ih budnim okom prati na toj šetnji, pri tom kretanju, na tom putovanju bilježeći sve njihove reakcije na ljude, stvari i događaje koje susreću na svome putu. Otuda pogrešan dojam da Kalebove proze završavaju uglavnom bez pravog završetka, kroz proverbi- jalne poente i gotovo kao odrezane. Radi se naprosto o tome, da je putovanje čovjeka kroz život beskrajno i monotono; dovoljno je prikazati samo jedan djelić da bismo sagledali i sami zamislili cjelinu — čovjeka i putovanja. U Štapu u šetnji 57-godišnji penzioner je napravio svoj svakodnevni ritualni krug: bez potrebe je očekivao vlak i brod otkrivši time zapravo potisnuti kompleks zbog izgubljenog poginulog sina, kompenziran brigom za tuđu nepoznatu djecu,i kupio je ribu i opet se, bezvoljno, vratio mrzovoljnoj ženi u su­morni stan, iz koga će tko zna još koliko puta poći na takvu, nimalo sadržajnu šetnju s istim izgledima na svakodnevne senzacije.

Iz istih je razloga pisac usredotočio pažnju upravo na one detalje u noveli Prosjak, na koje prosjak nailazi uzduž puta prema gradu i kroz gradske ulice. Prosjakova je sud­bina da se kreće, da mijenja boravište, da prelazi kućne pragove ne da bi iza njih potražio zaklonište i smirenje, već da bi iskamčio dar koji će mu omogućiti da nastavi puto­vanje bez cilja. Prosjak je biće osuđeno na kretanje, na tap­kanje u mraku neznanja o konačnoj svrsi i meti. Makar ga često uspoređuje, pa čak i poistovjećuje s kukcem, pisac ne propušta priliku da u najpogodnijem trenutku podsjeti či­taoca: pa i on je čovjek. Asocijacija se odbija od zida spoz­naje: a čovjek j e . . . Što? Kalebu se spontano omaklo da misao dovede do kraja, pa makar i do apsurda:

Prosjak je nesvjesno zaranjao u vrijeme i ono mu nije značilo ništa. Vrednije je bilo jedno stabalce crnike kraj puta kao zrtak, da se blizu nalazi postaja. On se snalazio prostorno, a ne vremenski: bile su po svijetu razasute mrlje, kao oslonci, katkada i za misao: na jednima je mogao do­biti gutljaj vode, na drugima opružiti udove, najesti se, do­dati novčić; kao pas što obilazi kamene oznake kraj puta i očekuje milost slučaja: — O čovječe, kako si prosjak!

Govoreći o bilo kome — prosjaku ili vladaru — umjetnik svjedoči o čovjeku.

24

Poenta ove novele, i svih sličnih Kalebovih naglo pre­kinutih proza je u tome, da ništa nije završeno i savršeno, kao u dobro smišljenoj fabuli, nego sve ostaje otvoreno, upravo kao u životu, ali tako sugestivno osamostaljeno u nekoliko tipičnih manifestacija, da sve ostalo možemo dalje sami zamišljati, ako nas to baš toliko zaokuplja. Nekada sam mislio, i nadao se, da će Kaleb možda osjetiti potrebu da nadopiše niz poglavlja fiktivnog romana o Perušini, kako bi Perušinu proveo kroz život i rat do naših dana, ali udub­ljivanjem u svijet Kalebovih novela otkriva se samo od sebe da to nije potrebno i da od Kaleba to ne treba ni tra­žiti, jer on nije epik, narator dugog daha, već analitičar, pro­nicavi psiholog i precizni konstruktor minijaturnih meha­nizama nalik na mehanizam sata. Mehanizam sata zadivljuje nas dok pokreće kazaljke bilježeći vrijeme, ali bi nas razo­čarao ako bismo očekivali da obavi neki zamašniji zadatak za koji su potrebni veći zamašnjaci i eksplozivniji impulsi. Tako i vrednote Kalebova stila i izraza naj impresivni je dje­luju u odgovarajućoj ograničenoj strukturi novele; — pre­livši se preko njezina ruba, Kalebove su rečenice nerijetko razvodne, pa mjesto umjetnosti nalazimo promašene i ne­uvjerljive literarne konstrukcije (Nagao vjetar).

Kaleb se i sam osjeća najsigurniji kad u ograničenoj strukturi novele dodiruje bezgranično. Zbog ovog kontrasta, dojam je ponekad zapanjujući, kao npr. u prozi Između dana i noći. Kaleb zbija sve oko jedne jezgre doživljaja, što se, dakako, očituje i u kompoziciji novela, koje ne teku od jed­noga kraja prema drugome, već imaju svojstvo vala koji zapljusne hrid i opet se vrati; tako i naša pažnja biva — od početka naprijed a do kraja natrag — usmjerena prema jezgri gdje je smisao. U tom pogledu Kalebove proze ne djeluju po­put pripovijesti, nego poput studija. On izdvoji npr. prosjaka i oživi ga tako plastično, da mi više nismo tek čitaoci zainte­resirani za prosjakovu sudbinu. Tekst nas ispunja i gađe­njem i suosjećanjem, kao da u blizini naših očiju nije štam­pani papir, već ono nezgrapno smrdljivo biće koje gladuje i pati, a u vreći skriva oveću svotu novca, što je, uostalom, njegova najljudskija oznaka. Oslonjen na štake kreće se kao četveronožac i Kalebu se nametnula vizija kukca, koji gotovo besvjesno gmiže zemljom, gadan, i nedužan i bespomoćan. Ali u ovom izjednačavanju ne valja tražiti ni utjecaj Kafkine

25

novele Preobražaj ni reminiscenciju iz Dostojevskog, već jedino sugestivnu metaforu koja svojim sekundarnim znače­njima bitno izražava ono što je njezinim primarnim znače­njem u ovom slučaju plastično predstavljeno. Ističući po­sebno »ovaj slučaj« činim to imajući u vidu sve ostale slučajeve, kad vanjski izgled i fizička svojstva promatrane ličnosti nisu tako nametala sliku kukca, što svjedoči da kukac ipak nije samo član nevažne usporedbe, već sastavni dio i slikoviti znak općenitije vizije zaostaloga čovjeka u od­ređenoj situaciji: biološkoj, socijalnoj, klasnoj! ~~*

ivalebov se izraz odlikuje slikovitošću, u čemu se oči­tuju slikarska predispozicija i odgovarajuća verbalna nada­renost autora. To potvrđuju brojne plastične, izvanredno iz­ražajne poredbe i metafore, bojama prošarani i finim ozra­čjem protkani ožeti opisi pejzaža i mrtve prirode« ili šturo nabačeni markantni portreti. Primarnost vizuelnih percep­cija kod Kaleba je potvrđena također nastojanjem da se i apstrakcije predoče ili korelativno sugeriraju odgovarajućim slikama ili prizorima. No, usprkos tome, Kalebove proze nisu raspjevana koloristička platna, već, prije, strogo poprište sudaranja različitih tonova i nijansi s osnovnim kontrastom svijetlog ili tamnog u prostoru i — u ljudima!

Kalebov je izraz adekvatan materiji, prije svega okame- njenosti oblika i zaustavljenosti posebno značajnih pokreta, gesta i grimasa. U prvoj su mu fazi rečenice podređene dinamičnoj statičnosti i usporenosti radnje, pa su u sebe uvučene, zatvorene cjeline, u kojima — osim slikovitih us- poredaba — izražajnu funkciju imaju elipse kao i svjesna odstupanja od sintaktičke norme. Nekoliko rečenica opisa iz Cikine ženidbe sadrže u sebi sva spomenuta svojstva pre­cizno odmjerenog i osebujnog stila:

»Po cesti hrpice čeljadi što ide k crkvi i krčmama. Cijelom cestom crvene se nove kape. Skupina momaka, s repom djevojaka, zaselak, pjevaju u jednom tonu, a u dva glasa, za korak, i završa­vaju ojkanjem, pa jedan protkiva izvodom za nastavak.«

Kako je tu »riječima tijesno, a mislima prostrano«! Au­tor je ljude jednog zaseoka vidio slikovito srojene kao »skupinu momaka« s r e p o m djevojaka«, čime je ujedno nagoviješten i odnos koji među njima vlada; izrazom »crve­ne se nove kape« prizor je vizuelno, slikarski predočen u

26

površinskom sloju, dok je dubinskom višeznačnom sugestiv- nošću s time ostvarena praznična radost, karakteristična za taj iznimni trenutak u životu kamenjaraca, jer se i siromaš­tvo, a ne samo bogatstvo, umije predstaviti bar jednim de­taljem u svom blagdanskom izgledu, ako već mora ostati u osnovi uvijeno u svakodnevno sirotinjsko ruho.

U prozama, u kojima prevladava drugi princip, ti. sta­tična dinamičnost, Kaleb je ponešto zanemario slikovni ele* ment, napustivši* eliptičnost, a naglasivši eufonijsko-ritmičku sugestivnost semantema i sintaksema^ kao npr. ^V[vott~pr^) šine (čak u monološkom dijalogu, u riječima GologaTJi

»Vatra s brda, vatra iz doline, koga je zemlja rodila, koga zemlja nosi! Ako se ne bojiš smrti, smrt ne želi druga, ako čuvaš kuću, plamen traži polje. Nije laka muka, svijet se novi stroji. Svijet novi, moj stari prijatelju.«

U Bijelom kamenu rečenica je Kalebova već potpuno razriješena, s labavo i ležerno povezanim semantemima, oslo­bođena apriornog okvira, u stvari — potpuno otvorena, poli- fona i maksimalno dinamizirana radi adekvatnog izraza ratne pometnje, zbrke, vreve i tumulta:

»A u Nastinu se kuću smjesti nekoliko porodica, jer je bila prostrana kuća, sva jedna velika soba, a Naste prijeđe da spava kod Cvite i Strane, sva uzbuđena tom promjenom, činilo joj se da se pomakla osnova života, i dugo se čudila tome prijedlogu, kako će ona svoju kuću dati drugima, a ona izići iz nje, i hoće li to biti zauvijek, a kada su je uvjerili da to nije nikako zauvijek, onda je popustila, uvjerena da je to zauvijek, i to joj je ispunilo srce slatkim strahom, i dugo je sjedila u Cvitinoj kuhinji na sanduku s malim Ogorom na krilu i nije se usuđivala zauzimati prostor, ukočila se na tome istome mjestu s djetetom na krilu i gledala pod, sto, vrata spavaće sobe, stepenice kao daleke tuđe stvari, i više puta joj je bilo da zaplače, i rastvorila je oči uplašeno i pratila pokrete Cvitine i Stranine pažljivo kao da su joj gazili po srcu, jer će zbog nje i radi nje sad preokrenuti čitavu kuću, a dosada je gotovo gospodarila u njihovoj kući i vladala slobodno i mogla prigovoriti sve što joj je palo na pamet, a mali Ogor, kako je više puta prospavao svoj dio sna, od jutra do večera, sada se oduševio novom sredinom i gukao je i mahao ručicama prema Strani i Cviti radosno, i trzao nožicama da bi pošao k njima.«

Za zbivanja koja odstupaju od normalnog i remete vje- koviti ritam trajanja, Kaleb je — kao što vidimo — umio naći i odgovarajuću, izražajno otvorenu rečenicu ubrzanog

27

ritma, sa simultano zbliženim zapažanjima i obavijestima, hipertrofirano razvijenu, da bi se u okviru jedne rečenice mogle zbiti važne životne promjene i odviti se i završiti čitavi karakteristični događaji* popraćeni usto strujom misli i aso­cijacija, kao i u naprijed navedenom slučaju, koji uvjerljivo dokazuje da je Kaleb ne samo autentični stvaralac, nego i u m j e t n i k k o j i s e n e p r e s t a n o r a z v i j a , danas u nas moderniji od mnogih mlađih prozaika što usiljeno po­kušavaju hvatati korak sa svjetskom avangardom.

Kalebova se modernost ne očituje, dakako, samo u stilemima, nego je potvrđena kompletnom lepezom višeznač- nosti mnogih njegovih proza, od onih iz knjige Na kamenju pa do Karantene. Kalebovo je gledanje blisko i struktura­lizmu.

Za Kaleba, svijet je jedinstveni organizam, sastavljen od dijelova, koji su također sastavljeni od dijelova... i tako dalje, i tako sve dublje. Zbog toga on svijet ne prika­zuje kao jedinstveni komad života (ili »život od komada«), već ga razlaže na dijelove; pritom izlaže svoj odnos prema dijelovima, zatim od dijelova sastavlja nove cjeline, koje na kraju izražavaju neki bitni smisao čak i onda kad se čini da samo odražavaju realnost. Od svijeta rastavljenog na jed­nostavne činioce može se svašta napraviti: svijet sličan prvotnome ili bizarni splet običnih detalja u neobičnim od­nosima. Sadržaj je u prvom slučaju svijet i istina o njemu, a u svim ostalim slučajevima — ako se ne radi tek o do­konoj igri mašte — sadržaj je odnos umjetnika prema svi­jetu i njegovoj istini. Kalebu je ovo drugo bliže. U tome je njegova modernost i zasluga za daljnji stvaralački razvitak jednoga dijela novije hrvatske proze (Ranko Marinković, Slobodan Novak, Ivan Slamnig), obilježene analitičnošću, konstruktivizmom i sklonošću prema bizarnom, paradoksal­nom, simboličnom.

Kaleb analizira da bi mogao konstruirati, a konstruira — radi analitičke eksplikacije svojih bitnih pogleda na čo­vjeka i svijet. On nije spontanist, improvizator, diletant ili bogodani pričalac koji pričajući izmišlja nastavak svoje pri­če, već stvaralac i konstruktor. Kaleb stvara na taj način što konstruira.

Realizam Kalebovih pripovijedaka nije kritički jedno­smjeran niti se iscrpljuje u psihološkoj analizi. Cak i naj-

28

realistički je Kalebove novele višeznačne su i nabijene pod­tekstom, što ih čini modernijima od mnogih kojima je vanj­ska oznaka modemosti jedina preporuka. Kaleb je umjetnik u kome su organski sjedinjeni pronicavi realistički opserva- tor i invenciozni konstruktor. Otuda poteškoće čim poželimo da njegove proze etiketiramo.

Kao i svako veliko i izvorno umjetničko dostignuće, tako i Kalebove proze djeluju svojim specifičnim svojstvima, a površina im je tako neuhvatljiva, da sve etikete ostaju na njoj — nepriljepljive. Uostalom, kako bi uopće i bilo mo­guće jednom odrednicom obuhvatiti tako visoke a raznovrs­ne domete, kao što predstavljaju proze: Gost, Između dana i noći, U selu, Odlazak Perušine, Prosjak Susret, Usput, Vra­ta od grada, Trideset konja, Stap u šetnji, Stube i ništa više, Trijumfalna vrata, Smrtni zvuci, Divota prašine, Bijeli ka­men... Ovom popisu impresivnih umjetničkih ostvarenja svatko će, opravdano, moći ponešto za svoj račun dodati* ali teško da bi itko mogao bilo što oduzeti, a da time ne okmji, kako cjelovitost Kalebova opusa, tako isto vrijednost i raz­nolikost suvremene hrvatske proze.

Goran Kovačić je, uostalom, s razlogom još davno us­tvrdio da bi neke Kalebove novele obogatile i mnogo veće literature nego što je naša!

VLATKO PAVLETIĆ

BIBLIOGRAFIJA

VAŽNIJA IZDANJA DJELA VJEKOSLAVA KALEBA

Na kamenju. Novele. Sadržaj: Odlazak Perušine, Cikina ženidba, Između dana i noći, Lojko, Matin obračun, Noć, Sat, Prosjak, Na kamenju, Zlatna medalja, Marač nije umro, Djed Martin. Matica hrvatska, Zagreb 1940.

Izvan stvari. Novele. Sadržaj: I. Gost, Veselje u raju, Špirkan u kući, Vrata od grada, Susret, Svaki svoje, U selu, Usput. II. Izvan stvari, U stakleniku, Kišobran, Za leđima. Nakladni zavod Jos. Caklović K. D., Zagreb 1942.

Novele. Sadržaj: Odlazak Perušine, Vrata od grada, Između dana i noći, Gost, Noć, Svaki svoje. Veselje u raju. Susret, Sat, Prosjak, Matin obračun, Na kamenju, Marač nije umro, Djed Martin. Nakladni zavod Hrvatske, Zagreb, 1946.

Brigada. Pripovijetke. Sadržaj: Kronika dana, Na pragu, Na novoj stazi, Prozor, Četiri vozara, Brigada. Nakladni zavod Hrvat­ske, Zagreb, 1947.

Trideset konja. Novo pokoljenje, Zagreb, 1947.Novele. Sadržaj: Noć, Vrata od grada, Prosjak, Svaki svoje, Matin

obračun, Susret, špirkan u kući, Između dana i noći. Marač nije umro!, Veselje u raju, Odlazak Perušine, Trideset konja. Prosveta, Beograd, 1947.

Kronika dana. Pripovijetka. Glas rada, Zagreb, 1949.Ponižene ulice. Roman. Zora, Zagreb, 1950.Pripovijetke. Sadržaj: Na kamenju: Odlazak Perušine, Cikina

Ženidba, Između dana i noći, Lojko, Matin obračun, Noć, Sat, Prosjak, Na kamenju, Zlatna medalja, Marač nije umro, Djed Martin. Izvan stvari: Gost, Veselje u raju, Špirkan u kući, Vrata od grada, Susret, Svaki svoje, U selu, Usput, Izvan stvari, U stakleniku, Stube i ništa više, Kišobran, Ma­lena, ali..., Za leđima, Ogledalo. Matica hrvatska, Zagreb, 1951.

Bijeli kamen. Roman. Kultura, Zagreb, 1954. II. izdanje, Nolit, Beograd, 1957.

31

Divota prašine. Mladost, Zagreb, 1954. II. izdanje, Naprijed, Za­greb, 1958.

Smrtni zvuci. Sadržaj: Paučina, Suze vola, Zarobljenik, Snijeg, Meki putovi, U čašu vođe, Tehnika, Neobičan događaj u Vinovu, Smijeh u granju, Triumjatori, Smrtni zvuci, Trium- falna vrata, Štap u šetnji. Svjetlost, Sarajevo, 1957.

Nagao vjetar. Sadržaj: Pogled s krova, Nagao vjetar, Trideset konja, Dolazak na vodu. Naprijed, Zagreb, 1959.

Ogledalo. Izbor Ranko Marinković. Sadržaj: Na kamenju, Usput, Matin obračun, Prosjak, Cikina ženidba, Svaki svoje, Marač nije umro, Špirkan u kući, Vrata od grada, Odlazak Peruši- ne, Djed Martin, Malena, ali..., Paučina, Susret, Sat, Gost, Tehnika, Ogledalo, Smijeh u granju, Štap u šetnji, Zaroblje­nik, Trijumfalna vrata, Smrtni zvuci, Stube i ništa više. Pro- sveta, Beograd, 1962.

Pripovijetke. Izbor i pogovor Ivan Slamnig. Sadržaj: Gost, špir­kan u kući, Kišobran, Štap u šetnji, Pogled s krova. Matica hrvatska, Zagreb, 1963.

Karantena. Forum br. 1—2, Zagreb, 1966.Odabrana djela Vjekoslava Kaleba. Urednik Vlatko Pavletić. Izda­

vači: Matica hrvatska, Mladost, Naprijed, Znanje, Zora. Za­greb 1969.

I. Na kamenju. Sadržaj: Vlatko Pavletić: Pristup Kalebovim pripovijestima. Pripovijetke: Odlazak Perušine, Cikina že­nidba, Između dana i noći, Lojko, Matin obračun, Noć, Sat, Prosjak, Na kamenju, Zlatna medalja, Marač nije umro, Djed Martin, Gost, Usput, Vrata od grada, Neobičan događaj u Vi­novu, Veselje u raju, Špirkan u kući, Susret, Svaki svoje, U selu, U čaši vode. Bilješka.

II. Izvan stvari. Sadržaj: Izvan stvari (Slikarska pjesma), Kišo­bran, Ogledalo, Zarobljenik, Meki putovi, Tehnika, Smrtni zvuci, Trijumfalna vrata, Svjedok (Humoreska), Paučina, U stakleniku, Za leđima, Malena, ali..., Trijumfatori, Štap u šetnji, Dolazak na vodu. Bilješka.

III. Poniženi grad. Roman.IV. Nagao vjetar. Sadržaj: Kronika dana, Na pragu, Prozor, Če­

tiri vozara, Brigada, I suze vola, Smijeh u granju, Pogled s krova, Trideset konja, Snijeg, Putnik, Nagao vjetar, Koraci na rubu, Karantena, Zločinac pod maslinom. Bilješka.

V. Bijeli kamen. Roman.VI. Divota prašine. Roman.

32

\

VAŽNIJA LITERATURA 0 VJEKOSLAVU KALEBU

Srećko Diana: Vjekoslav Kaleb: »Na kamenju«. Izdanje Matice hrvatske, Zagreb 1940. Hrvatski glasnik, br. 116, Split 1940.

Srećko Diana: O Vjekoslavu Kalebu povodom njegove zbirke »Na kamenju«. 7 dana, br. 4, Zagreb 1940.

Ivan Goran Kovačić: Siva knjiga o sunčanoj zemlji. Vjekoslav Kaleb: »Na kamenju«, novele. Novosti, br. 269, Zagreb, 29. IX. 1940.

S(tanko) G.(ašparović): Novele Vjekoslava Kaleba »Na kamenju«. Omladina, br. 5, Zagreb 1940.

Viče Zaninović: Pripovjedaoko djelo Vjekoslava Kaleba. Vjekoslav Kaleb: »Na kamenju«. Savremenik, br. 8, Zagreb 1940.

n(Ivan Goran Kovačić): »Izvan stvari«, novele, Zagreb 1942. Knji­ževni tjednik, br. 9, Zagreb 1942; Eseji i ocjene, Djelo Ivana Gorana Kovačića. Knjiga četvrta. Nakladni zavod Hrvatske, Zagreb 1946.

A(nte) R. Boglić: »Brigada« Vjekoslava Kaleba, Djelo, br. 2, Za­greb, 1948.

P(etar) Lasta: Vjekoslav Kaleb: »Brigada«. Hrvatsko kolo, br. 1, Zagreb 1948.

Šime Vučetić: Kalebove novele. Republika, br. 2, Zagreb 1948.Šime Vučetić: Vjekoslav Kaleb: »Ponižene ulice«. Zagreb, Zora,

1950. (Pogovor)Živko Jeličić: Marginalije uz prozu Vjekoslava Kaleba. Republi­

ka br. 5, Zagreb 1951; Lica i autori, Zagreb 1953.Miloš I. Bandić: Neprekidno putovanje (V. Kaleb: »Divota pra­

šine«), Književne novine, VI, br. 7—8, Beograd 1955.Borislav Mihajlović: Dva nova romana Vjekoslava Kaleba. Nin,

br. 235, Beograd 1955. Također u knjizi »Od istog čitaoca«, Nolit, Beograd 1956.

Nikola Milićević: Vjekoslav Kaleb: »Divota prašine«, Vjesnik u srijedu, br. 155, Zagreb, 30. III 1955.

Vladimir Popović: Književnost i revolucija. Narodni list, Zagreb 1. V 1955.

Milan Selaković: »Divota prašine«. Nova knjiga proze Vjekoslava Kaleba. Republika, br. 1, Zagreb 1955.

Ivan Slamnig: Kalebova »Divota prašine«. Krugovi, br. 2, Zagreb 1955.

Petar Šegedin: Čovjek u riječi. Rad JAZU, knjiga 308, Zagreb 1955.Velibor Gligorić: Novi put književnog stvaranja Vjekoslava Kale­

ba. »Bijeli kamen«. Savremenik, br. 9, Beograd 1955.Nikola Ivanišin: Vjekoslav Kaleb: »Bijeli kamen«, »Divota praši­

ne«. Dubrovnik, br. 1, Dubrovnik 1955.Ivan Slamnig: Vjekoslav Kaleb: »Bijeli kamen«. Krugovi, br. 6,

Zagreb 1955.Antun Šoljan: Vjekoslav Kaleb: »Bijeli kamen«. Republika, br. 8,

Zagreb 1955.

3 Vj. Kaleb, I 33

Miloš I. Bandić: Kalebov »Bijeli kamen« (V. Kaleb »Bijeli ka­men«), Književnost, br. 1, Beograd 1956.

Miloš I. Bandić: Otkrivanje savremenosti. Vjekoslav Kaleb: »Smrtni zvuci«. Književne novine, br. 46, Beograd, 12. VII 1957.

Srećko Diana: Vjekoslav Kaleb: »Smrtni zvuci«. Letopis Matice srpske, br. 5, Novi Sad 1957.

Husein Tahmiščić: Vjekoslav Kaleb: »Smrtni zvuci«. Izraz, br. 1, Sarajevo 1957.

Nikola Disopra: Nove proze Vjekoslava Kaleba. Mogućnosti, br. 1, Split 1958.

Milan Selaković: »Smrtni zvuci«. Zbirka novela Vjekoslava Ka­leba. Kulturni radnik, br. 3—4, Zagreb 1958.

Miloš I. Bandić: Neprekidno putovanje. I. »Ponižene ulice«, II. »Divota prašine«, III. »Bijeli kamen«. Vreme romana, Beo­grad 1958.

Dalibor Cvitan: Vjekoslav Kaleb: »Nagao vjetar«. Književnik, br. 10, Zagreb 1960.

Tode Čolak: Proza Vjekoslava Kaleba. (Vjekoslav Kaleb: »Nagao vjetar«, Naprijed, Zagreb 1959), Savremenik, br. 5, Beograd 1960.

Tomislav Ladan: Vjekoslav Kaleb: »Nagao vjetar«. Izraz, br. 3, Sarajevo 1960.

Igor Mandić: Vjekoslav Kaleb: »Nagao vjetar«. Studentski list, Zagreb, 1. I 1960.

Tomislav Ladan: Ispred i iza ogledala. Izraz, br. 7, Sarajevo 1960.Miroslav Vaupotić: Vjekoslav Kaleb: »Nagao vjetar«. Književna

tribina, Zagreb, 19. II 1960.Pavle Zorić: Vjekoslav Kaleb: »Nagao vjetar«. Književne novine,

Beograd 12. XII. 1960.Vlatko Pavletić: Analiza i konstrukcija. Pristup Kalebovim nove­

lama. Republika, br. 2—3, Zagreb 1962.Tode Čolak: Vjekoslav Kaleb: »Ogledalo«. Borba, Beograd 9.

XII 1962.Milivoje Marković: Trajanje kamena i sna, Putevi br. 1, Banja­

luka 1963.Miloš I. Bandić: Preboljene tuge. Vjekoslav Kaleb: »Ogledalo«.

Politika, br. 306, Beograd, 28. II. 1963.Vlatko Pavletić: Pjesnik ljudske egzistencije. Politika, Beograd

24. X 1965.Branimir Donat: Vjekoslav Kaleb. Telegram, Zagreb, 28. VI. 1968.Tode Čolak: Vjekoslav Kaleb (studija), Rad, Beograd 1968.Emil Štampar: Književni put prozaika Vjekoslava Kaleba. Slavi­

stička revija, Ljubljana 1968.Vaso Čeklić: Proza Vjekoslava Kaleba. Dometi, br. 2—3, 1969.Vaso Čeklić: Životarenje na kamenu, Revija, br. 6. Osijek 1969.Zlata Derossi: Kalebovo pripovijedanje u »Divoti prašine«,

Umjetnost riječi, br. 1—2, Zagreb 1970.Milivoje Marković: Čitajući Kaleba. Mogućnosti, br. 5 i br. 6,

Split 1970.

34

Bruno Popović: Vjekoslav Kaleb. Telegram, Zagreb, 6. II 1970. Đuro Šnajder: Fragmenti u knjizi »Uvod u najnoviju hrvatsku

prozu«, Matica hrvatska, Zagreb 1971, str. 23—25, 197—199 i 233—237.

Vaso ćeklić: Stvaralački zaokret. Dva pristupa književnoj građi u novelama Vjekoslava Kaleba. Dometi, br. 6, 1971.

V. P.

NOVELE

NA KAMENJU

ad su proljetne tišine, podremkuju Kazo i Loja pred ku­ćom prema suncu. I sve je pohodila pospanost. Sve puže

lijeno sa suncem u mlakoj sunčanoj tišini koja se spustila na krševitu zemlju u rijetke krošnje bajama, jasenova, lopočika, među bezbrojne zidine i staze obrasle kupinom, kao jedina raskoš. Isparuju isušena đubrišta na dogled gladnim kameni­tim njivicama.

Ovako uz pospanost iz praznoga želuca, ne imajući čime da ga smiriš, i u smrt bi bilo ugodno krenuti.

Razrovanom državnom cestom prolazi momak. Isturio je junački kosu ispod nove crvenkape, a krupne ručetine utekle mu iz uskih rukava zamašćena haljka, ziblje se u hodu u ramenima, i digao glavu, a obrve namrštio da dade poslu ozbiljno značenje.

Ide pod novom kapom ponosno i dere se:

Razmahuje on tako bikovski obijesno i kvari tišinu.— Odnija ti vrag grlo! — mrmlja Loja.A tu preko dvorišta, u krovinjari, jaukne katkada Sto-

žerovica, u porođajnim mukama od sinoć.Kazo se pružio po zemlji. Priljubio se uza nju pa lovi

sne; pusta zemlja i sunce. Loja se naslonila leđima i glavom na izlizanu lopočiku. Iz žuta lica oči luđački bulje u sina Traju koji sjedi na zidini uz put.

Dane i dane kunjaju ona i Kazo na suncu ili uz vatru. Tako se štede životne sile. Kao gušterica zimi. Pura grije, kad je ima. A to je rijetko. I tako tijelo traži toplinu sunca.

U nedilju potakle se cure za škatulu crvene piture...

39

opire se pokretanju. — Ej, prijatelju moj, ne dolazi se tako lako do jeseni i do Božića: drijemajući u gladnom zimskom snu. Ako vinograd i njivica što pruže, tad se, u jesen i o Božiću, uz krajnju žrtvu, može omastiti brk. Iako malo kada, to održava život kao jedini smisao, podgrijava ga.

A gluhonijemi sin Trajo, osamnaestogodišnjak, sjeo uz put na zidinu pa tucka jednolično kamenom o kamen i mu­mlja buntovno.

Od vremena do vremena krikne piskavo:— Uuh; krikruu, krikruuu...Svojim velikim dječjim očima plašljivo prati svaki mig

očev, da uzmogne na vrijeme potprašiti pete.Ometa im san.Dvadeset i osam kilometara od kuće do grada i natrag,

dvadeset sati rada u tvornici tjestenine — osam dinara nad­nice.

Tako je Trajo putovao mjesec dana uporno, strpljivo. Večerom se vraćao blijed, poklecujući od umora. Nadao se da će na koncu mjeseca moći kupiti novu kapu, a, možda, drugi mjesec cipele i tako redom podignuti ugled, pa nedje­ljom poći do krčme uz crkvu, da bude ravan ljudima. Ali maćeha i otac našli su uvijek načina da mu veći dio zarade odnesu. Ovaj put oduzeli su mu sve i pojeli bez njega i maloga Mraćana i Zorke, gladno stisnuti u kut da se saču­vaju od tuđih očiju i želja. Zato Trajo neće više da ide na rad. Pretvorio se iznad svačijeg očekivanja u jogunastog mazganca. Zato se mora držati podalje od oca i kuće: po­znat mu je bijes, koji jauk raspiruje, kad se mlati do smrti. — Ali prati oca i maćehu vazda i nastoji im ogorčiti život zagonetnom upornošću, bez riječi.

Prolazi tako vrijeme u jaucima porodilje i jednoličnom kucanju Traje, što Kažu ne smeta u hrkutanju ni Loju u snenom gledanju.

A sunce lagano puže.Sve može da bukne u bijes, od glada.— Uuu; krikruu, krikruuu... — raskrivi se Trajo očaj­

no, jer tuckanje ne pomaže.Loja samo trepne očima, prikupljajući novu strpljivost,

nov drijemež.Iza leđa Loje, iznad zida, pomole se dvije čupave gla­

vice, dva voštana zamusana lica, a, čini se, u raspadanju

40

su, gnjila su. Prijeđe dvoje djece oprezno preko urušenog zida i uprcaju kući. Malome Mraćanu namiguju stražnjice iz­među zavjesa od šarenih razdrtih krpa, a mala Zorka, uzbu­đena, grčevito je stisla mršave sitne šačice i isplazila u šilj jezik, a okuplja oko sebe masne krpe suknjice, da umanji golotinju. Osokoljeni su tišinom, nepomičnošću roditelja. Brzo utonu u čađavi mrak kamenjare u koji nisu već dva dana ulazili.

U nedjelju nastala je jača svađa. Loja je slatkom bri­gom izvabila od Traje novac na brojenje, pa strugnula u kuću i zatvorila se. Trajo jurišao na vrata kamenjem, hoteći ih provaliti. Tada je lukavo priskočio Kazo, da brani svoja vrata. — Dugo su razmahivali jedan drugome šakama ispred nosa i nagibali se odvažno naprijed. Trajo se zbog gledalaca brzo primirio, stidljivo i nešto previše pitomo. Takav je on uvijek: plane, pa padne zvjerajući očima po prisutnima kao da pita: bilo je ružno? — Nadao se uzalud da će kasnije dobiti barem dio.

Sada neće više na rad. Neće pa neće — odmahuje ruka­ma, trese glavom, izrazujući odluku. Velike njegove dječje oči dobivaju pomalo zloban izraz.

A Kazo bi odmah mlatio, bez uvoda.I sad Trajo od susjeda stidljivo očekuje zalogaj. Po više

dana pročuči pod zidom u ogradi zavidno prateći okom i kosa veseljaka kako u smreki zoblje smrečke. I on, Trajo, pokušava njima utažiti glad. Ali ovih posljednjih dana zain- tačio je da se osveti. I uznemiruje svakako.

On gleda s mržnjom maćehu Loju, jer zna da je od nje veći dio zla. — I kucka i kucka ustrajno, kao da kamen obrađuje za rok.

Loja zaklopi oči.— Uuuu, krikruuu... — krikne Trajo napokon očajno

i lupne onim kamenom o tle pred Loju.Ona zatrepće očima i zagleda se isprva pospano, a zatim,

naslonjena onako na drvo, luđački zamišljeno. Oči, utoplje­ne, virile su iz prazna želuca, iz isušenih, kao staro drvo, crnih ruku, prsiju, lica.

Iznenada, kao da se sad-na domislila:— Aj, živino! — Loja se mučno pridigne i dohvati ka­

men. A Trajo, osvjedočen da je imao uspjeha, nastavlja tuc-

41

kati pojačano, i kesi se, pogledavajući zlorado kuću gdje su Mraćan i Zorka u poslu ...

Kazo prokašljuje iz suha grla i ne miče se, onako spla- snut na zemlji.

— Uuuu; krikruuu... — Trajo nastavlja posao.Susjed Toko dođe, šetkajući niz progon, i prokašljuje

i on kao obično. Kao hreb, kao panj čvorav je i čupav. Za­sjedne svečano na zid. Zijevne. Prekrsti na prsima ruke, na kojima se svjetluca stara nečist izglađena po džepovima, i razgleda naokolo tražeći o čemu bi progovorio.

— Aj, haaaj ... hraaa ... — ishrakne nadugo i izbeči se. — Taako — doda zaključno.

Trajo pojača kucanje, da i Toku obavijesti o nepravdi.Toko ga pogleda prezirno.On je uz roditelje. Ima petero žive djece, a osmero mu

je do sada umrlo. Jedno od tih požderalo mu je prase dok se žena pod zidom naslađivala suncem i biskanjem. I jučer je jedno otišlo. Uklonilo se da poveća obrok pure svojoj braći. — Proždiru nezasitno puru ti trbuščići, a svi su krž­ljavi kao trnjika. A kako i neće kad nikad ne okuse mesa, mlijeka, jaje ili meda; sve se to odmah proda u grad, a kupi pure i pure od koje se nadimlje trbuh, a djeci u školi smuči se često, pa prave velike žute lokve, a lice im blijedi i koči se nekako, postaje staračko.

A i kad bi je bilo svaki dan!A Toki jutros ponos iz želuca punog pure, pa gleda kri­

tički.— A šta ti to! — mahne rukom prema Traji.On ništa.— Prkosi?Loja sažme ramena i gleda kao uzeta.— Ti si saranija; da bi tako i ja!Kazo se digne na lakat:— O, ti si to! Ku’ ćeš?— A evo nikud... Malo ću ovamo gori — mahne gla­

vom prema komšiluku Jose.Iz svega Toke šija svečana radost: on je sahranio.Kazi blistaju oči zlobno:— šta ti je od Jokare? Je li se utišila?— Ah! Eno nariče po vas dan. Zapada mene to; eh,

da ku’ će. Miti je vinom, kuvaj paštu, pirinač; sve zaludu

42

a — da! — Toko raskošno izbacuje imena ovih đakoni ja.— Tobože žali! — nasmije se Kazo lukavo. — Tobože

žali, a naljoska se svaki dan, a!— Nu, nu, a da kad će se čovik napiti ako ne na te

prigode.A Kazo se zanima pobliže milom stvari:— Pije li litru?— Eh; a ne malne dvi.Kažu razdraga predodžba divnog posla, pa živahno sjed­

ne i nasloni se na ruku.Mali Ante Tokin preminuo je jučer. Otegao se pod

lopočikom kao pile. Vukao se u vrućici, s velikim čirom pod vratom, desetak dana, pa napokon svršio račun. Toko je posjekao dvije bajame, prodao drva, pa dobio za vino i nešto pašte, da se počasti sahrana i utješe roditelji, žena nariče, jede i pije, a on, kako je i red, s razumijevanjem raspolaže zalihom; bogataški je drži u svijesti i nadimlje se vrhu nje. — Da je i kuću prosuti, kad je s razlogom. — Odavno svrbe Toku ruke i na ono hrastića u docu; ali po­čekat će još temeljitiju prigodu. Da zašto je drveće nego da se posiječe! Kazo je lani, kad je sahranio Mandu, prodao njivicu, da ne bude posljednji. Sijeku oni drveće razdragano i značajno, kao djeca kad im je povjeren posao velikih. A drveća sve manje, pa će se naskoro morati jako smanjiti smisao života. Tako katkada proda i posljednje zrnce žita, ne mogavši odoljeti čežnji za čašicom. A nije to čežnja za čašicom, nego da uđe u toplu krčmu, među ljudima da posje­di, da izvadi svoj novac i plati — svoj novac, to je ono! Jer nije čovjek tko ne ide u krčmu, nego je samoživa škrčina.

A Toko se danas digao na visinu.— Ne dimite, a? — upita on.— Ajde; loži vatru — kaže Kazo Loji s izrazom mir­

nim, kao da je to njemu moguće, navjesiti lonac pure kad zaželi.

Loja ne trepne okom.Stožerovica uto jekne jače, prodirno.— Ujme Isovo, ajde, ajde, ujme Isovo! — zavapi pri­

malja iz krovinjare.— Biće opet žensko! — izbaci Toko prezirno.Nekoliko žena stvorilo se odmah i s njima desetak pr-

paste dječice. Uzalud su ćulili oni prije satove tu; kad im

43

je dosadilo, sašli su na gumna da uživaju sunce, i tako izgu­bili zabavu.

Mrkan Stožer ima četiri kćerkice. Nadao se svaki put sinu... Od rana jutra do kasne noći ruje u polju, vuče nešto i oprema, a oči mu zabrinuto vrebaju — zlo ili dobro; bojati se kakve nesreće, a zasjedaju sa svih strana. — Nikad ne znaš što bog misli. Od rada i štednje ostario je mlad, osušio se kao bakalar, i zapustio se, orunjavio. I tako uspije gotovo cijele godine priskrbiti kruha, a ni pure mu ne ponestane baš često. Pa sad hoće da mu ima tko naslijediti to zavidno dobro.

I tako cijelo selo radoznalo očekuje porođaj.Mrkan se pretvara da mu je stvar ravnodušna. U ogradi

siječe jasenje, da smogne poslastice za rodilju. Zaklat će i onu staru ovcu, za koju se boji da bi mogla svaki čas oteg­nuti papke, tako je olinjala, pokunjila se, i prokašljuje.

Pogledava Mrkan nemirno i naginje uho prema kućama, očekujući glasnika.

A onamo na tlu prostrte vreće, i nekoliko žena njeguje rodilju. Prevrću je, tresu njome kao vrećom, neće li ispasti iz nje, baju. — Mnogo djece porodila je s teškim mukama, jer je slaba, satrta groznicom.

Desetak žena i djece poredalo se u krug i isteglo vrato­ve pa promatra. Kroz ogradu od letava gleda začuđenim djetinjim očima steona krava tu čudnu gužvu, a mršava prasica u kutu ognjišta rokće i otpuhuje.

Loja naćulila uši prema onoj strani i spremila se da usta­ne, Kazo i Toko umukli, a Trajo ne haje nego za jedno: gleda s posmijehom u svoju kuću i očekuje događaj, od Mraćana i Zorke.

A sunce lagano puže, visi na nebu prkosno, nedostižno: zlorado upire u kamenje i ne umara se kao ni pauk u sredini blistave mreže.

Iz Mrkanove kuće izađe sestra mu, stara šepava djevica Lala, i lamajući rukama iza svega glasa zakuka:

— Jadan moj brate, za koga radiš, kukavan mi brate! Razniće tvoju imovinu, razniće tvoju didovinu! Kuku nami, kukuuu...

— Dvi ženske! Blizanci! — zakriče djeca podrugljivo.Loja se makne teško iz svoje pospanosti, pa odšeta ro-

dilji, nj u šeći zanimljivu zaposlenost.

44

Kazo se nasmije tvrdo:— Ha, ha! Na vitar s njima! Šta će mu tolike dvocive!— A, vraga bi in naškodilo ovo mlakoga ćuha — prosudi

Toko stručno. Zatim se iskašlje i pljune, pa odnese dalje bezoblične ižicane opanke, gledajući ih zabrinuto, pazeći da mu labava oplentrina ne zapne za što. Onako pognut, otrcan, obučen kao djetešce u usku zgužvanu pamučnu odjeću, šmr- čući, pušući, u vječitoj nazebi, prolazio je između krivudavih zidova iznad kojih se narijetko nadvijaju trnovite bajame i nerodne masline, noseći sa sobom svoju žalosno-radosnu svečanost, koja prši svukud iznad sivila kamena.

Poskakuje on cifrasto, jer zna da ga sa više strana prate radoznale oči. Iz čađavih kamenih rupa proviruju glinena, suha lica žena. Svaku kretnju na putu prate one, vječito besposlene, željne šarene novosti. A Toko korača dalje. Baca zamišljene poglede po kršu i razmišlja, tobože, o rodu masli­na, o žitu u docu, o gori po ogradama: on je gospodar. — Sve se obrijalo; kad samo drvo može da dade koju paru. Već je sve golet, kameno more. — Ne misli to Toko. — Kamen se dao u rast — zaključuje.

Naljuti se kad opankom smeči dječji trag:— Gadež, sve truje i uništi! Ne dade živiti, gadež! —

Toko je u svakoj prigodi očitovao svoje neraspoloženje pre­ma djeci. Njemu se činilo da su djeca najveća smetnja ljudi­ma na zemlji. — Prosula se svukud po zemlji i zapremaju mnogo mjesta. A nasrtljiva kao muhe. Ne može ti ostati ni voćka ni bajama; u sve dirne, gadež.

Loja je pomogla primalji otpremiti jedno dijete. Naj­zgodnije je da ga iznesu onako vlažna na vjetar, ali je sada vrijeme nepogodno, pa su mu ostavili otvoren pupak... Ugasilo se ono kao uljenica lagano. Zatim je, otirući o prega­ču ruke, prešla, šepećući preko dvorišta, kući. Odobrovoljena je, jer je netko trebao njezinu pomoć, jer je mogla učiniti nešto korisno. A nije lako ovdje učiniti nešto korisno, ne pruža se često prigoda.

Pa kad je pokrenula tijelo, uputila ga u rad, pođe kući da navjesi ručak.

Kad ona na vrata, a mali Mračan i Zorka izlete iz mraka, pa kao miševi za kuću među zidove.

Loja utrča gonjena zlom slutnjom, i odmah istrča.

45

— A joj, a joj — rukala je — a joj njima... — Koščate crne ruke krilila je kao operušane kreljuti.

Kazo sjedne:— Šta je; koji ti je đava?— Pojedoše sve brašno. Do zrna su polizali.— Brašno! Hm. — Kako to!Kazo ustane i ušeta se nemirno, zamišljeno. On je tu

mogućnost, da ruča, osjećao kao blagotvornu uzmisao, kao smisao dana, a sad najednom sve je srušeno. A dugo su se odlučivali kada će skuhati tu šaku pure što je imaju od po­sljednje kupovine. — Glad je lakši kad znaš da ga možeš svaki čas prekinuti.

Trajo se uto pomaknuo u povoljniju udaljenost. Lice mu sjalo od zadovoljstva.

Loja se ustrčala, uzvrpoljila. Najednom zgrabi oveći ka­men i baci ga na Traju. On sabrano propusti kamen i ogleda se kao da bi i on nju poslužio jednim. Ali se predomisli i pođe Josinoj kući.

Zadovoljio se kaznom: i oni će danas gladovati.Loja zađe među zidove, gomile i đubrišta, što su se na-

tisla svukud oko kuća, u potragu za Mraćanom i Zorkom.A u Jose skupština po običaju.Trajo se naslonio na Josin prag pa gleda stidljivo u

mrak, gdje se Josina žena ugnijezdila u gomilu prnja, nasla­ganu na uzvišen pod, kako je to Joso izmislio, kao kraljica. I ona je porodila pred nekoliko dana. Tu se može u dosadi naći razgovor. Vazda je tu društvance.

A Joso je neiscrpljiv u pripovijetkama i savjetima. U svačem zna kazati odlučnu riječ, jer ima veze s gradom.

Joso je zapustio zemlju, a dao se u trgovinu tučicama, kokama i praščićima, stvarima koje su veoma tražene kod gospode, raznoseći ih po stanovima u gradu. Iskusan čovjek. — Putuje on tako u svojoj otrcanoj odori, u benevrecima s pripašnjačom; to vrijedi u očima gospode, iako ne zna zašto: korjenika naroda. Ovo je narodna kraljevina!

Sjedi Joso široko na stočiću i govori dubokim glasom: pripovijeda.

— Obrlajtman me volija ka sina. A žena mu još i bolje. Zna san ja, bolan, upraviti s kućom; sve san ja sam činija. Ko bi njima kupija i skiiva ka ja ...

46

Sin mu Ante, vojnik na dopustu, nedohranjen, škrto raz­vijena tijela kao prpasta kokoš, mora ga pratiti svukud, da pažljivo sluša njegove govore, da služi ocu na hvalu. Neka vidi i on i drugi da mu ćaća nije nikakva bleka, nego da je obišao pola svijeta. Joso pripovijeda i u ime Antino. A Ante istegao vratić iz preširokog ovratnika stare iskrpljene uni­forme i nastoji svojem staračkom, nabranom licu dati strog, važan izgled, ali mu ostaje uvijek uvelo, djetinjasto, ćosavo lice patuljka.

— ... ti majčina, stavi pokal na astal, kad nema natka- ze! Šta se muvaš tu? — drekne Ante iznenada na sestru bez vidljiva razloga.

Joso ga udivljeno pogleda. — A, vidiš, to je nova mu­drost, tu ga nadilazi. Njemačke riječi Joso je zaboravio, osim brojiti do petnaest: anj, cvanj, dranj...

Mali Mitrica, sin Josin, pojavi se na vratima. Provirio je musavim nosićem. Poigrava on drhtavo rukama bez po­lovice prstiju: odgrizlo mu ih prase još u kolijevci. Obučen je Mitrica u crveni gospodski ženski kaputić s krznom. Sva su Josina djeca obučena u gospodske prnje što ih Joso izmoli prigodom svog trgovanja.

— Ala tamo, arš! Šta š ti ode! — potjera ga Joso.Razgoni Joso djecu, ali ona svaki čas proviruju sa svih

strana. Proviruju djeca kroz procijepe na vratima, kroz rupe na zidu. Na sve strane, kud god baciš oko, ima ih; skakuću, vitlaju svojim svilenim razdrtim haljinicama, kućnim papu­čama, pariškim potpeticama, crveni, žuti, zeleni; šareni kao papige.

Uto uđe Mrkan Stožer, raznoseći ljutito, za utjehu, vi­jest o porođaju ženskice; a vijest je već doprla u deveto selo. — Njuškao je uzduh: da nije tko pušio? Danas ima potpun razlog da pita duhana. — Tako on zaključuje uzbuđenje od očekivanja. Smotka duhana bacit će ga opet u svijet računa o zemlji, o godini i ljetini.

— Imate li ko zapaliti? — reče kao usput.Pušenju se Mrkan naučio za vrijeme rata u vojsci, i to je

za njega najveći užitak, ali nikada on nije kupio duhana. Prije, dok se još nije bilo razmnožilo ovoliko djece, moglo se nekako zamjenom doći do duhana, ali sada nema više rasi­panja. Posluži se on i suhim lišćem od loze. Kad nema posla,

47

uvijek je na cesti i iščekuje prolaznika od koga bi mogao dobiti koji dim.

Joso mu pruži ćupicu nekakve ćoke i papira od starog molitvenika iz kojega nitko ne zna čitati. A Mrkan se odmah dao na filozofiranje; za nagradu progovori, a više kao sam za sebe: ' !

— Evo — kaže — niko se za nas ne stara. Samo šta žbiri prolazu kroz selo, i poriz se pita. A ti rani, eee, onoga — dicu za kralja...

— Za koga ih ti vraga raniš kad su ti sve žensketine?Mrkan se smete:— Ako ih ne ranln ja, ranu ih drugi težaci...A Joso progovori proročanskim glasom s obzirom na

Mrkana, i želeći dati oduška zlobi, i zavisti za Mrkanovo sta­nje: on je, Joso, glasovao za vladu, jer mu je neki gospodin obećao dati sina na zanat.

— Zna pop šta govori, ka učen čovik: ko se stara za tiče nebeske i zviri zemaljske; one niti oru niti siju: rani ih otac nebeski...

— Da, da, rani ih otac nebeski! Zato mi repci i potucaju ječam, a jarebice pozoblju vinograd... Rani težak sve na ovom svitu, moj prijatelju — promrmlja nosno Mrkan.

A žena se Josina smjestila u sukance pa dohvaća čas vino, čas rakiju, i pušta da joj zavide svi naokolo. Joso, kao nehotice, posluži i sebe katkada. Primalja poslužuje rodilju i dijete, skačući vješto po stijenama na tlu, koje Joso nije držao vrijednim da skreše; zato postelji neke noge počivaju na živici stijeni, neke na zemlji, a pod neke je podstavljeno kamenje. U udubinama leži nečista voda, pa se koke zalijeću u kuću da piju. Joso nalijeva ženi rakije. Ponudi i Toki, kao najstarijemu. Toko prihvati ponuđenu čašicu, hrakne, plju­ne na zemlju i ispije naglo. — Trajo postiđeno okrene glavu, trepćući svojim telećim očima: da se ne pomisli da i on želi takvo što. — Mrkan nije imao pravo poslije duhana očekivati još i rakiju.

Tako eto tjeraju dan. — Što ih više prođe, veća je mo­gućnost da će doći jedan ugodan.

48

Najednom zaori krika djece.Loja je pronašla zločince.

U kamenjarama nastane kretanje, provirivanje. Josini gosti izađu pred kuću, pa se poredaju da gledaju dolje u Kazino predvraće.

Loja je najprije dohvatila Zorku, pa je počela mlatiti. Mračan se stisnuo u trnovit grmečak, nosom unutra, a go­lim stražnjicama van kao uhvaćena prepelica, i čeka dok prođe nevolja. A tanane ručice i nožice Zorke vitlaju između krpa.

Loja mlati i dere se:— Muči, šuti, muči...Cijelo se susjedstvo pokrenulo, jer je Loja glasovita zbog

tuče djece.Primalja dotrči:— Šta s poludila, nu! Oš ubiti dite!Loja ne haje nego mlati i viče promuklo.Kad primalja pritrči da otme dijete, Loja se uzvijeri

na nju kamenom:— Šta se prtiš, šta se prtiš! — Pa onim kamenom bub­

ne u dijete, da se složilo ko janješce na tlo, izgubivši glas. Ta­da pritrči Mraćanu i izvuče ga iz trnja krvava izgrebena lica, što ga je ogrebao kad ga je Loja mimogred darnula nogom u stražnjicu, pa prospe po njemu udarce kao da isprašuje vreću.

Kazo je uzrujano šetkao, podignutih ramena, ne osvr­ćući se na događaje; kao da se ovo njega ništa ne tiče, nego iznutra u njemu nešto ga okupilo.

Najednom se Mračan ovjesi zubima Loj i o ruku.Ona udari u tupu majmunsku dreku:— Eeeee!...Kazo iznenada, na Lojinu dreku, kao da se probudio iza

sna, pritrči joj, zamahne snažno šakom i zahvati je po licu uz uho. Ona padne, a on nastavi nogama i šakama po njoj kao po bubnju, da sve odjekuje.

Mlati on neprestano, šuteći.Kad se umorio, sjedne na kamen i podboči glavu, blijed

i zapuhan.Tada dotrči Trajo iza zidine; protura se kroz gledaoce

i skoči kao kobac na Loju, koja je sjedila kukavno na tlu, nakrivljene glave na jedno rame, kao tužna majka.

4 Vj. Kaleb, I 49

— Krikruuuu... — zapišti Trajo i starinskom britvom krivuljom zapara Loji preko grla.

Loja zakrklja, izvali oči, zagrabi grčevito raširenim prsti­ma po uzduhu i počne, skačući kao priklana kokoš, lepršati po zemlji, nabadati se na štakaste udove. — A gusta tamna krv pištila je iz vrata i prskala s glasom iz usta.

Trajo otrči bez obzira opet među zidine.Žene je prihvate, odvuku u kuću i tamo joj počnu povi­

jati ranu.Kazo je stajao kratko vrijeme iznemogao, ne gledajući

naokolo, ne opažajući ništa, ne želeći da što vidi, pa se na­jednom, iznenada, digne i uzme malu Zorku s kamena na ko­me je cviljela.

Uzme Kazo Zorku u krilo i počne je milovati po glavi nezgrapno, čvorugavom rukom, a na očima mu se pojave suze. — I milovao je tako po glavi i gledao daleko preda se s izrazom očajne klonulosti, dok mu se usta tresla u plaču i suze curile niz crno koščato lice ...

Savremenik, 1938.

ODLAZAK PERUSINE

J oš prije nego kroz pukotine na vratima nazre nebo, Joso se iskoprca iz gomile starih vreća; sjedne na rub poste­

lje, nasloni dlanove na koljena i udube se u misli. Joso je u ovom mraku pozemljuše, kad je pustio da mu u svijesti bljesne slika njegova posljednjeg poslovanja, bio silno zado­voljan sam sobom, i on je u mraku, naslonjen onako, uživao neko vrijeme u svojoj važnosti: osjećao se dignut u dostojan­stvo kao kanonik maštajući ma sjedalu. Napokon počne hraka- ti i stenjati značajno, pred važnim poslom. Napipa odjeću, koja je upotpunjavala pokrivače, pa se počne oblačiti, hra- neći u posljednji čas svoj ponos malom mišlju, koju pojača govorom upućenim ženi:

— Kako ono niki ter niki mogu obučeni ležati. Ono robe na njima usmrdi se ka pas... Ja se lipo svučen i česti­to pokrijen, pa četo slađe spavan ...

Žena Jurka prezre njegovu riječ, javi se trijezno:— Ajde, Pere moj, ajde!Mali Perušina skoči na noge iz kukuruzovih klipova, na-

strtih na ležaju kraj ognjišta jer ne bijaše slame. Odavno je bio budan; pobrojio je sve pijetle, vrpoljio se u klipovima i buljio uzbuđen u mrak, očekujući očev zov.

On se uzvrpolji u mraku u nekom naporu.I pod Jurkom zaškripe daske, i ona se izvuče opsežno

kao grana. Hukala je iz dubine prsiju, kao da želi izba­citi onaj »hljib« što joj se skupio negdje u utrobi pod srcem, ili oko njega, neznano gdje.

Iza letava lijeno melje Garonja prežvu i otpuhuje kadi- kad, a dječica u klipovima hrkutaju i dišu šumno.

51

Primi se Jose ona škripa Garonjinih kutnjaka. — Dragi voko, njegov ponos. — (Garonju je Joso iznajmljivao za oranje, pod svojim rukama, i popunjavao svoj mali posao jef­tinom i ugodnom zaposlenošću). Ta ga Garonjina glazba raz­draga, i on zaustavi svoje uho na njoj.

Joso se ugleda gospodarom ovoga života, koji se otimlje mraku i nameće snažno kao korov.

Tako su se u mraku tiho odijevali, dok je vani dolazilo sivo jesensko jutro, nejasnog ishoda.

Zatim Joso otvori, prenoseći ih, rasklimana stara vrata. — Ah — hah! — udahne mlakog južnog zraka, zašepesa iz kukova i baci nekoliko puta svoje slabo pokretne noge, kli­mave u kukovima kao podvezane velike kobasice. On usidri svoju krupnu tjelesinu na tratini, na doček, jer se nerado kretao. Odatle stane promatrati svoje jutro i vrebati susjede, željan razgovora.

Oko Jose prostrla se kamenita ploha, uvijena u mrak. Na istoku probija se kroz tamne oblake škrto obojena svjet­lost. Pijevci kraljevski zaključuju noć, a koke slijeću sa gra­na bajama lepećući tvrdo krilima. Tu i tamo zareve zanosno magarac da dade oduška ljubavnom nagonu.

Nebo se sve bolje osvjetljavalo i otkrivalo u plavoj maglici cestu, dračaste bajame i sive brežuljke. Sve se otkri­va lagano, u tišini, u ovome mlakom zraku, pa obuhvaća Josu snažno, ispunja lakoćom, zanosom, i mami ga na šet­nju među one zidine, u meku travu i smilj u ogradi. Joso diše iz dubine, nastojeći osjetiti svježinu zraka, i otresa svoje čekinjavo lice kao mačak. I sve ga jače vuče navika: taj meki uzduh, ta suhoća trave, ta širina krša bez granica, bez zapreka. (Lutaš slobodno nogom i duhom, ili se zavališ uza zbijen grmečak pa kunjaš: iz prazna želuca diže se pospa- nost, omama kao slatkobolni opij, i tako se ugodno vene.)

Josi se nadme srce milovanjem blagog vjetrića, slatkim jutarnjim ježurima, tihom kišicom koja ne moči, i on odulji iz dubokog lijenog daha, na izdržaj, muklo nosno ojkanje bez riječi, koje se treperavo otegne dugo, dugo, dižući se u ushićen cik i spuštajući se u nestrpljivo čeznutljivo guđenje.

— Ooj, ohoho, ohoho, ohohoo, ooo — ooj ...Iz kamenjara počnu dopirati glasovi. Joso naćuli uši,

vraćen u svijest o današnjem danu.

52

Iza gomile izvire Kazo i Trajo. Uputili se ka tvornici, da zarade nekoliko dana s vinom i kruhom. Izvalili se oni iz kamenjare, odrpani i nadimljeni; ispod masne kape strše im čupave kike. Joso pokrene mučno kukove i premjesti neko­liko puta noge k cesti.

— O, uputili se vi!— Ee ...— Evo, i mi se spremamo. Čekam dok mali obuče novu

robu. Kupija san mu cilokupnu robu, nek dite ljudski izajde prid svit.

— Nu, nu ... Imaš malo duvana?— Čekam, dok otvori Lujina — kaže Joso nehajno, kao

da svaki dan kupuje duhan. Ali Kazo zna da krčmar Lujina otvara tek oko osam, jer se naučio gospodski spavati do kas­nijega, nek se zna da uživa. Dakle, kad nema duhana, Kazo nastavi put bez obzira na Josinu želju za izmjenom misli. A Joso je ostao presječene riječi, u zijevu. Kazo i Trajo odlepr- šaju niz cestu, onako mršavi u tanko iskrpljenoj i razdrtoj pamučnoj odjeći, mašući nogavicama, koje ne dospijevaju da pokriju štrkljaste udove, kao skakavci, kao tanahni nekakvi kukci, po bijeloj cesti.

Joso je gledao za njima maknut iz ravnoteže, ispraž­njene svijesti: — čega ima tu? ...

Susjed Mate izađe iz svoje jazbine, pozemljuše, kao dikobraz, naježen, zbijen, radnik zemlje, kroteći čupavi, iz­blijedjeli žuti brk.

— Uranio ti, Joso!Joso se snađe, vrati se u dostojanstvo i progovori sve­

čano, kao da će izreći proročanstvo:— Znaš šta je? Ko rano rani, kola mu se ne lomu, reka

bi pokojni Luka Čvrljak. Eto, opremit ću i njega; nek dica idu u svit, neka tražu kruh, a namin kako bude.

— Moraš ih opremati i ako te nije volja, kad je vako, — Mate je iznad riječi žvakao gorčinu.

— Za pravo reći — dopusti Joso — nije nam lako.— Ne moš ništa, nego krepaj di si.Mate se zagledao u daljinu, kao da pažljivo promatra

one nježne sivoljubičaste i hladnožute tonove što su se u divno mekim preljevima rasporedili po kamenitim brežulj­cima, smeđim hrastovim šumarcima, u ogradama, i kršu, oživljene oblacima dima nad komšilucima. Ali on nije gledao

53

to, kao što nije slušao ni Josino pričanje o Perušini. On je, kao i uvijek, zaronio u maštanje o svojem stanju: grozničavo je nastojao dokučiti kako bi čovjek mogao evo ovdje na ovoj zemlji i u ovoj kućici poživjeti kao čovjek. Htio je da nje­gova djeca na očevini sreću grade. Zato je radio kao rovka i štedio kao hrčak, vazda gladan zemlje. — On je imao sve točno sređeno u glavi koliko mu čega nedostaje, i s tim računom u svijesti, usađenim pod čelom, urezanim u borama i zlokobnom pogledu, hodao je svijetom kao u snu.

A Joso je mlatio svoju:— Kupi ja san malomu cilokupnu robu i obuću, nek dite

ljudski izajde prid svit. Dicon triba upraviti, triba ih okrušiti, nek znadu ko im je ćaća. Eto, srićom, bija san u svitu, pa se znan, ajmo reći, obrnuti i ljudsku rič reći...

Joso počne otežući pričati, u namjeri da poduže progo­vori, i pojača glas, kad opazi dva žandara koji su prolazili cestom. Idu oni teškim, određenim, državnim koracima, po­nosno, očekujući pozdrav.

— Dobro in jutro. Pošli vi malo, a... — Joso se nasmi­ješio.

Mate je gledao u dlanove i čeprkao noktima po žulje­vima.

Žandari jedva promrmljaju pozdrav i pođu prema birtiji.

Uto se pojavi Perušina s materom. Iza njih ostanu na vratima viriti tri-četiri raskuštrane sanjive glavice.

Perušina je gledao niza se, u odijelo i nove cipele, a novu kapu svaki je čas namještao. Ispod kape je pustio da mu strši uobičajena momačka kika; a straga mu kose kao perje pale na ovratnik.

Nije Joso Perušini odjeću kupovao baš po mjeri, ali se ipak Perušina zadovoljno u nju smjestio. Odijelo je kupljeno iz druge ruke; otijesno je: rukavi do polovice cjevanica, a nogavice do polovice golijeni, pa mu sure čarape od ko- strijeti pune prevelike cipele; tako mu i kapa propada na uši. Dijete će rasti; ali što se tiče odijela, nije se moglo birati. Sve je ipak Perušini bilo predivno. On se blaženo smiješio i zaokupio se gledanjem niza se, a napose u cipele, promatra­jući ih u kretanju i mirovanju.

— Jesi li se umija? — upita ga Joso i pogleda ispod oka Matu.

54

— Oće, sad će se močiti! Ne vidiš da je čist; nema ni dva dana da se umija — lane zabrinuto Jurka. — Ona nije skidala oka s Perušine i počešće je huknula tužno.

Joso je začas bio neodlučan, da li da iskali bijes na Jurki ili da prijeđe preko neugodne stvari; Mate po svoj prilici i ne zna da se valja svaki dan umivati.

— E, onda ajmo — reče Joso konačno.— E, onda ajmo — ponovi i zaziblje se, pokrene kukove,

prateći njihovo kretanje trzanjem ramena i lakta, uputi noge i tijelo kao kakvu staru, tešku drvenu spravu, krosna ili taljige rasute.

— Eto, bog — doda prema Mati, a na ženur"ne obrati pažnju.

Jurka digne crnu koščatu ruku za njima, a lice joj se zgrči i oči u očaju zjanu za Perušinom. *

— Zbogon pošli — istisne ona uplašeno, u strahu da joj to ne bude posljednja riječ, ali više nije mogla naći ni jedne, pa još jedanput digne ruku kao uvelu granu.

— Šta, nećeš ni mater pozdraviti — ukori Mate Perušinu glasom kao da se trgnuo oda sna, kao da je uboden nečim, nekom užasnom činjenicom. — Dijete odlazi...

Perušina se vrati, zbunjen, i pruži materi ruku.Jurka je položila svoje ruke na trbuh kao dva komada

suha drva, kao strane stvari. Ukočeno ih pruži u neobičan posao. Čudan obred. Brzo se Perušina okrene, pa zadovoljan sam sobom, smušen, zvjerajući koso i ogledavajući se nepre­stano, otlcaše za ocem. Nekoliko se puta spotaknuo i, kako je gledao u se, zamalo nije pao.

Mate je, zamišljen, otišao za kuću, zguren, k poslu.A Jurka stajala nepomično na istome mjestu, ostavljena

kao crna panjina. Složila je ruke na ispupčen trbuh, pa stoji. Četvero odrpane dječice stislo se oko nje i gleda udivljeno za bratom, ne shvaćajući što je to s Perom.

Tako su stajali oni na tratini zelenoj, predvraću pome­tenom (iz kojega je uklonjeno sve u kuću i za kuću, da se siromaštvo manje vidi), kao da se stide zauzeti prostora, udariti u oko.

Davno su zamakli ono dvoje, a Jurkine i dječje oči tražile ih po zavojima ceste. Tek kad je najmlađi, Zako, stri- žući bucmastim nožicama, istrčao iz kuće i uzvikao se, razi­đu se djeca, a mati otare suze.

55

Sepesao je Joso sasvim ozbiljno, i svečano, cestom, gra­beći ustrajnim poslovnim koracima, i zibao se tako kao

da se vozi sam u sebi, bez obzira na okolinu. Na lice mu sjela ozbiljnost uvažene osobe. Perušina se na svoju stranu zaposlio promatranjem odijela, kape, okušavanjem džepova, škripe cipela, pa se morao ovda-onda zatrčavati da stigne oca. A Joso drži prugu, kao da se plaši: ako zaustavi stroj, može izdati.

Bijeli se prašna cesta pod jutarnjim suncem koje je na­pokon razbilo oblake i obasjalo golotinju, rastjeralo čarobne boje jutra i sve otkrilo, siromaštvo krša. Narijetko prođe automobil, bezobzirno, bez veze s krajem, katkada protan- drču klimava kola za mršavim konjićima, naježenim kao suha bajamova grana; gonič se zgurio i gleda vučji; u gladnoj škrtosti ne bi ponudio mjesto u kolima ni ocu. Gdjegdje se stisnuo čoban pod zid pa blene dok pred njim kržljave ovce trudno odgrizaju kao mahovina sitnu, blijedu i zaprašenu travicu. Jata čavki i vrana šetkaju po goleti, pa usprkos nje­zinu siromaštvu nađu pod kamenom koju glistu ili kukca.

Perušina naposljetku prijeđe na zabavu s vranama; počne na njih bacati kamenje, ne puštajući iz vida nove cipele.

A Joso je središte ove krajine, ovog kretanja; putuje to poslovanje s njim.

Ako se Perušina zaleti preda nj, daje mu savjet:— Ne govori ti ništa kad dođemo prid onog gospodina. — Prid kojeg?— Prid kojeg je da je, tvoj posa nije.Joso se zaustavi i stane u svečan stav:— Slušaj šta ti kažem: ti nećeš govoriti, nego ja, razu-

miš!Perušina je imao običaj miješati se u razgovor starijih,

čisto nasrtati i još se podrugnuti, a to bi moglo smetati. Joso se sjetio toga videći Perušininu živahnost na putu.

■ Ja san, moj sinko, svitski čovik, ja znan kako triba s gospodon... a ti ni riči!

Zatim se Joso opet zaljulja u kukovima i stavi stroj u kretanje. On nastavi misliti o onom svojem, a ne o Peruši­ninu.

Ej, odavna se nije pokazao čovjek među ljudima, odav­no nije ponudio čovjeku čašu vina i poveo nakon nje riječ.

56

Zašto čovjek i živi nego da bude čovjek, da se nasloni na bližnjega, da osjeti i ljubav i zlobu.

Tako stignu do »Mrdeše kule«.Komšiluk se sastoji od tri-četiri potleušice i oronule kuće

na pod (jedine u selu), koju svatko nazivlje »Mrdeše kula«.Zbile se potleušice među sive, urušene, krivudave zidine,

blatne škarpe, slabunjave lopočike, a kula je nasred onečiš­ćene kamene čistinice.

Pred kuću baš izišao Jakov Mrdeša, koga svatko nazivlje samo Mrdeša, kao utjelovljenje svoga roda. U uskim je, no­vim, kratkim pamučnim hlačama, koje se pod novom crven- kapom čudno modre u ovim neodređenim bojama. Mrdeša se nešto ushodao po dvorištu, nešto premješta, namješta: sprema zavežljaj.

Na kamenoj klupi pred kućom sjedi stari Kremen, otac, pa lovi sunce, a do njega, na zemlji čuči žena Jakovljeva.

Starac je odjeven junački: koporan i benevreci s pripaš- njačom. Samo, boja odjeće izgubila se; otrčalo se staro ruho i napojilo svakakve nečisti, jer ga nosi na golom tijelu već tridesetak godina. Na suroj čađavoj lubanji masni se bivša crvenkapa. On je utopio lice u duboke bore, a teški kapci kao u kornjače poklopili mu snene oči i dušu.

Snaha se zgrčila u čučnju, s golim suhim rukama preko golijeni, u tankoj, blatnoj i razdrtoj odjeći. Njezino neprano lice žut jelo se grozničavo kroz nečistoću, između repova crne, teške kose, kao svijeća bratovštine.

Starac i snaha okrenuli oči k sebi: njihov pogled izmije­šao se s čežnjama: ne osvrću se na događaje, na četvero- -petero golaća djece, nadimljene i razdrte, što se veru po općinskoj koštelci da zajaze želudac koštunjavim plodom.

A Mrdeša se dakle uredio da ide u grad. Nalickao crnu kosu i naherio novu crvenkapu. I gaće su dakle nove, ali škrto skrojene, jer je od njih odbio užinu. Samo košulju nije uspio dotjerati; ostala je iskrpljena i išarana od buha. On, kao i Joso, iako je zemlje malo, sveo je gospodarstvo na samo oranje i žetvu, pa češće zalazi u grad, iznalazi uvijek nešto za prodaju: drvo, psića, mačku, par kosova, ili drugu kakvu, živu ptičicu, što djeca ulove; glavno da je izlika. A on je čeznuo za trgovinom: ugodan posao i donosi novaca. Zato je rado općio s gospodom, da dozna tajnu, i govoriti je nastojao nejasno kao oni, i skupljao fino usta:

57

— Joso, vremenski si prošetan. Lipo vrime. Bude otmeno putovanje.

Joso se raskoraci pa počne pričati o Perušini:— Dicu valja opremati, moj brate. Da je i nas, na jedan

primjer, naš otac znd dati. Ali šta š, di je starima bila pa­met. Eto tako, samo prama suncu, i koti dicu. Oli su znali ka mi danas maknuti se i s ljudima ljudsku rič reći.

— To je uvjerljivo, to je besida, ajmo reći, istinstvena.Stari Kremen počne najednom treptati očima, kao od

prejake svjetlosti, primajući Josu u svijest. Iznenada pro­govori kao iz podzemlja:

— Je li istina, Joso, da u gradu ima kupiti masti?...— Hm, jesi vidija, i masti moš kupiti! — reče zami­

šljeno, odahne dva-tri puta i teško, istežući kornjačji vrat, proguta slinu, kao poslije teška napora. — Nišan je vidija ima dvanajest godina... Lipo je ono na kruvu... — i opet proguta slinu pa doda: — Da je bilo i loja...

Odmah zatim utone stari Kremen u se. Razočaran je sinovim nehajem za njegove čežnje.

Oko Perušine skupila se djeca u krug pa mu proma­traju odijelo, kapu, glade rukama cipele, svu tu ljepotu. A Perušina se raskoračio, pokazuje susretljivo sve dijelove, ot­kopčava se, da pokaže unutrašnjost. I cipele je izuo, da pokaže kako se njima posluje; ali se zapleo u neobičnu poslu pa se zacrvenio u neprilici.

A Mrdešići zjaju pod balom kao ptići.Tada Mrdeša osjeti da mu se ovdje krnji ugled.— Ti, Mare, smisli na dicu, i da bude sve po uredbi;

uopće da se ja ne uzrujan kad buden doći! — izda strogo nalog.

On i Joso upute se ozbiljnim koracima, s rukama na le­đima, sagibajući advokatski mudro glavu na prsa, a na lice im se navukao izraz duboke zamišljenosti. Tražili su obojica što pametniju riječ. Mrdeša je fino trzao rame i lakat uvis, isturivao bradu, gledajući oštro, a glavom micao odlučno sad gore sad dolje, i govorio kroza stisnute zube:

— Otvorit ću rastaraciju u bratskoj kući. One su dvi sobe zadovoljne: jedna za lokandu, a druga za ceparet. Meni je teligentna osoba obećala dati bačve i banke... Radnici iz vabrike, moj dragi, obraćat će k meni.

58

— To nije loše, ali će smetati oni onamo. — Joso je mi­slio ono četiri-pet gazda, koji svaki drži krčmu.

— Šta će ko meni, a?! Ja san svojstven čovik; živim od svoje telegencije. Ja san seljak i svak je moralan da me časti. To je zvanično.

Mrdeša se nastavi hvaliti svojim naumima, a Joso kat­kada iskoristi stanku:

— Kupi ja san malomu cilokupnu robu, nek dite ljudski izajde prid svit — izjavljuje on ozbiljno.

— Tako je misto, tako je misto — odobrava Mrdeša.Joso podiže još više glavu i korača pod svojom slavom.

Njemu se čini da sav svijet tamo vani očekuje dolazak nje­gova Perušine i divi se Josinoj domišljatosti. Ej, znade se za Josu tamo vani, u onoj zbrci ljudskoj, gdje Josi u vrevi ulica, krčama i kancelarija blista njegova vlastita osoba kao sredina svijeta: on je svitski čovik. U vojsci je on za vrijeme rata upoznao mnogo toga, mnogo se toga njemu objasnilo, i on se posijao na šire polje.

Tako stignu do prve krčme.Oni prošire korak dostojanstveno i licu dadu važan, zna­

čajan izraz, pa stupe u predvraće.Krčmar Kure sjedio za stolom i dremuckao. Debeo je

kao bumbar, nabijen, okrugao, oblih leđa: stražnjice se digle za vrat, a sprijeda debeli podvoljak naslonio se na prsa, i lice same rumene grude. Crveno mu lice kao u pijetla zaja­pureno, drečeće nabujalo, i sitne, u salu, očice prilagođene mačjem kunjanju, čekanju žrtve. Iz cijele mu osobe sijala svijest: — Ja sam gazda!

— Kakvo dobro jutro! — reče Kure, stavljajući pred Josu i Mrdešu rakiju i cigarete. — Šta te briga je li dobro oli zlo... Valjen Isus se kaže! Kako Merikanac: gut monig,pa gut monig; neće on drukčije. Ka razuman čovik___________ A naši,sad dobro jutro, sad dobra večer, sad... a pitaj boga šta sve...

— Da, da, to je vjerojatno rečeno; pametno doslovce — složi se Mrdeša, mičući brzo glavom u odobravanju.

Perušina je izvalio usne pa zja sad u Amerikanca, sad u oca, sad u Mrdešu, i motri im svaku kretnju, otezujući tko je vredniji, a bala mu se zažutjela pod nosom.

— To mora da je pametan čovik — misli o Kuri — kad je ovako debeo i ima zlatan lanac.

59

Joso i Mrdeša postavili se u obredni stav oko čašice. Izvadio je Joso za palac suhoga kruha i, žvačući ga pred ra­kijom, počeo govoriti da odobrovolji Kuru. (Vrag ga znao, on ima veze s vlastima preko svojih pršuta, a s druge strane eto, Joso šalje sina u svijet među tu vlast.)

— Kupija san mu sve šta ide, neka dite ljudski izajde prid svit...

— Tako je misto, tako je misto — potvrđuje nosno Mr­deša i useknjuje se nečistom gužvom vrlo fino.

— Kupija san mu, nek ne bude zadnji, nek dite vidi ko se za nj stara, nek upamti ćaću. — Zatim pripovijeda kako će on skresati onom gospodinu, nek zna čije dijete prima.

A Kure se pravi da ne sluša, da se ne udostoji, i lice mu ravnodušno.

Joso se zato obraća rakiji, ispije i hukne. Čini on to široko i huče velikaški, isturuje donju čeljust da posiše brko­ve, i tare zaposleno znoj s lica.

— Na, mali! — dade Perušini iskapiti ono što je ostalo na dnu čašice. Perušina digne čašicu uvis i dugo, žudeći, počeka da se ocijedi kap, zatim turi jezik u čašicu i zavrti je oko njega.

— Nosi, mala, ća ovo! — drekne Kure prezirno kćeri.— Šaljem dite u svit, nek postane čovik. Evo, da ja

nišan bija, ajmo reći, u svitu, oli bi se zna vako okrenuti i pametnu rič reći.

— Lako je za to što ne bi zna rič reći, nego bi mu ove zime bilo ajme i kuku ka i tebi — reče Kure ispodglasa.

— Ne patu moja dica kako ti misliš! Ja san svitski čovik, moj dragi, i znan se obrnuti.

— A, znaš ti vraga — promrmlja Kure preko debelih usana i odgega za vrata.

— Ajmo ća, Mrdeša — krene se Joso ozlojeđen. Isprav­ljao je svoje izblijedjele gaće i tresao ih, kao da se uređuje za izlazak.

Joso nije držao do odjeće. Odjeća je na njemu bila otr­cana i nevoljna, jer uopće nije dopuštao misao da bi odjeća, ma kako bila odrpana, njegovoj osobi mogla krnjiti ugled; on je hrabro u svojim krpama ulazio u urede i gostionice.

Pred krčmom se Joso obrati njezinim starosjediocima:— Gledajte kako san ja dite opremija! Gledaj! Kupija

san mu cilokupnu robu... Tri stotine san da, moj dragi! A

60

neka ko drugi u selu izvadi taj novac! A ona budala bene- će... — Joso se izbeči.

Perušina pogleda s ponosom u oca: zna ćaća što radi. A Mrdeša podupre Josu:

— Naravski, to je umireno. Joso je služben! — Mrdeša nije imao želje da ga razumiju.

I tako idu Joso i Mrdeša i pripovijedaju jedan drugome svoje planove i nade, obavješćuju se o svemu i sudjeluju u okolici.

Perušina se umorio pa se ne osvrće više na okolinu ni cipele, nego mišlju podupire noge, štedljivo klima; već je spreman da se i zavali gdje, bez obzira na odjeću.

Sa zavoja na sedlu ugledao je Perušina pod sobom cio grad, kako se stisnuo uz more kao ovce uz lokvu. Prvi

put vidi on grad, iako je prešao trinaestu godinu, a od nje­gove kuće do grada samo nekoliko sati hoda.

Sad je on otvorio oči i šuteći promatra čudnovate gra­đevine, neke s visokim dimnjacima i drugim čudnovatim do­dacima, a oca ništa ne zapitkuje. To je grad, što ima pitati.

Tako dakle Perušina razgledava, skače očima od jedne stvari na drugu, a ništa ga jače ne dira niti čudi.

Tako su ušli i u vrevu, a on zaostaje i zadijeva se za prolaznike i posrče za ocem, kad se Mrdeša odijelio.

U neku su veliku kućetinu ušli. I tu je Perušini bilo najčudnovatije kako se ulazi u te kuće: penješ se uz velike stepenice, vrtiš se oko sebe da ti se zavrti svijest, pa na koncu ne znaš gdje stojiš ni gdje je izlaz.

Povjerenik je razgovorljiv, od obilne riječi, penzionirao. Sjedi on kraljevski, krupan i visok kao gora, bijele glave, siraste kože; nenarodan je kao upravitelj cirkusa. Udario je gromkim glasom u govor i prebire palcima kao kanonik i melje, prevrće riječi glazbeno, a vidi se, bez stvarnog zani­manja, više iz običaja i dokolice. Hvali on Josinu odluku da dade sina »zanatu«, hvali kako treba: — To je pametno, to je pametno; vidi se da si napredan čovjek. Narodu treba dobrih zanatlija, narodu treba ...

A Josi kose rastu. Kad je vidio da se s čovjekom dade govoriti, sade i on oprezno na svoju:

61

— A znate li da san se ja prosu ja dok san ga ovako opre- mija. Kupija san mu spremu, nek dite ljudski izajde prid svit.

Povjerenik omjeri ispitljivim pogledom Perušinu, koji je odrvenio na mjestu.

— Četiri stotine san da za sve — podvostruči Joso. — Nije to šala za jednoga, ajmo reći, siromaha. Ko će meni na jedan primjer, to naknaditi. Kako će meni dica prizimiti... Pravo bi bilo da se meni prizna štogod.

A povjerenik mjesto odgovora uzvio fine sure obrve pa šuti. On se stavio u posao, zauzeo poslovan stav, služben, bez obzira na Josu; Josi se činilo da ga povjerenik i ne želi više vidjeti, da je ispaljena puška, da bi možda volio da Jose tu nema.

Zatim povjerenik izvede odnekle četvero djece.Perušina pružio vrat i gleda drugove. Odmah im pri­

lazi, kao psić pri susretu. Ono četvero obučeno je u krutu odjeću, kao da je od papira, i miču se kao lutke ukrućeno. Ali odjeveni su, valja priznati, bolje od Perušine. Zato je Perušina htio da se to prikrije. On pristupi djeci koja su ga nepovjerljivo gledala, i počne opipavati njihovu odjeću i hvaliti svoju. Zaboravio je on na oca i povjerenika.

Tu bi on zametnuo igru da povjerenik nije pozvao na odlazak.

Povjerenik se ne osvrće na Josu, postao nepristupačan. A Josi se podigla uvreda:

— Ja dajem sina, moj gospodine, nije to mala stvar. Ja san njega, ajmo reći, izučija i odgojija!

Možda je ovaj povjerenik ministar kao i sva gospoda — misli Joso, pa njemu uskraćuje što, ima svoj račun. Jer, nije moguće da on dijete uzima za Josinu korist. — Ja dajem sina, a on ništa! čekaj!

— Nišan ja, miga, koji divljak — nastavlja Joso glasno. — Ja san čovik od svita, pa znan što je služba... Meni se mora priznati štogod.

A povjerenik silazi niza stepenice i šuti.Joso se donekle i zbunio; nije našao oslonca u čestitoj

misli.Kad da će van, a Perušina ostao navrh stepenica; ne

zna salaziti niza stepenice. Stoji navrh njih, drži se grčevito za priručje i gleda plašljivo dolje kao u ponor.

62

Ugleda Joso tek ozdo događaj.— Šta ne salaziš? — pita Ijutito.— A? Je li ja? — zine Pere i počne spuštati noge, kao

da staje u pomrčini na opasna mjesta; a rukama ogrlio pri- ručje i oči izvalio u strahu.

Povjerenik gleda ispitljivo.Tada se Joso sjeti što je na stvari, pa svede, ljutit, Pe-

rušinu.Na dnu stepenica stane Perušina i pogleda ih odozgo

do dolje i nasmiješi se: vidiš, uzaći je lako, a saći ne moš.Pred izlazom dočeka ih Mrdeša.Mrdeša preponizno skine kapu do zemlje, nakrivi uza

sladak osmijeh glavu i pruži vrlo fino povjereniku ruku ravno pod nos, neizbježivo.

— Ja van se poklanjan, gospon pofjerenik. Kako faše fisočanstvo — smatrao je umjesnim kajkavski naglasak.

Povjerenik primi preko volje Mrdešinu ruku, na kojoj osjeti vlagu od useknjivanja.

— Nije loše, nije loše — mrmlja i otkida se.Mrdeša ne gubi hrabrost nego nastavlja ekavski, da po­

kaže da on može i tako.— Evo, naš Jozef svađa pristojanstvo; on je, uopšte re­

čeno, svatljiv. Maloga je, na jedan primer, zdravo naredio. — Zatim uhvati sa dva prsta povjerenika za rukav i povjer­ljivo mu počne došaptavati:

— Jeste li ugledali, mali ne ume ni po merdevinama da koraca. Sirotinja, beda! A znate li da je čitljiv. Sirotinja velika, a naučio da čita samovoljno... Moram da prikažen, gospon poverenik: mali je ćiriličan. Jest, neka van je u pove- renstvu, na moju reč... valja Josi nešto pripoznati, valja pripoznati, o tom nema smisla... parola donor.

— Što pripoznati, što pripoznati! — stane najednom po­vjerenik. Njegove malene oči rastvorile se kao rana i pretje­rano ozbiljno gledale u Mrdešu, začuđeno preko mjere.

— Šta ovdje treba čitava komisija? ...Htio je povjerenik objasniti svu pretjeranost njihovih

zahtjeva, ali se sjetio da sa ovako neozbiljno odjevenim ljudima, nepristojno odrpanim, nije njemu, finu i uglednu čovjeku, časno raspravljati. Može komu doći na pamet da on ima prevratničke namjere. Istina, u zadnje doba u modi je biti okružen sa nekoliko seljaka, pa kao prijatelj naroda

63

prolaziti gradom, ali ne s kim mu drago, nego s onim selja­cima što nose kape na »tri poda« i što se rumene kao prava narodna korjenika.

Joso je ipak shvatio uzrujanost povjerenikovu:— Ostavi, Mrdeša, ostavi, ne smetaj gospodinu povje­

reniku. Eto, neka on samo dobro upravi s ditetom, a za ostalo nećemo ni pitati; zatvorit ćemo, ajmo reći, oči.

Povjerenik požuri hod, a Joso zagrabi naporno za njim, nastojeći se držati naporedo, što je povjerenik očito izbje­gavao. Vidi Joso da se čovjek odalečio, da se pokrio nekim ledom, daljinom, i da se onaj razgovor ugodni rasplinuo, izgubio se nekuda. Spoznaje on da je gospodin daleko od njega. Osim toga, i korist mu se rastapa: neće moći zaraditi, opanke kupiti. Tako, i Mrdeša se izgubio nečujno.

a stanici je povjerenik poslovan, ne osvrće se na djecuni Josu, nego se drži za se, kao da se razumije samo

po sebi da oni moraju trčkarati za njim kao psi, pa ih napo­kon hoće da strpa u vlak.

Tako su se nenadano našli na rastanku.U sebi oni otežu rastanak, jer im se čini da se nije sve

ispunilo, da izostaje nešto u obredu. Pa se vrpolje oni i stide se jedan drugoga, i traže nešto u sebi i oko sebe.

Perušina neodlučno, uzvijereno, pogledava sad oca sad vagon u koji povjerenik upućuje djecu.

Joso ga pozva na stranu:— Vidiš li šta san ja mora učiniti da te opremim, vidiš

kako smo se starali! — Zatim podigne glas i pogleda ispod oka povjerenika:

— Vidiš li šta san ja mora učiniti da te opremim kako valja, da ka čovik prid svit izajdeš.

— Šta si ga opremio! Šta si mu dao! Gdje mu je roba, zavežljaj! Vidiš ovu četvoricu: svaki ima zavežljaj. A šta on ima?

Joso se zapanji.Perušina pogleda u onu djecu, pa u svoje ruke, kao

začuđen što on zbilja nema ništa u rukama. Ali nije ni shva­tio zašto bi baš morao nešto imati. Joso i Perušina ukipili se začas. Osjećali se kao da su izvedeni pred nekakav sud, i svi se njihovi grijesi vide kao kroz staklo.

64

— Šta će sirotinja, moj gospodine — promuca Joso mo­litveno, nehotice. Ali se odmah otrese zbunjenosti i sabere, pa počne sinu govoriti, kao da povjerenika i ne vidi, kao da ga i nema tu i kao da je ona njegova upadica beznačajna i on je nije ni opazio.

— I ja san svita vidija i obaša, pa san se opet na svoju didovinu vratija. I bahuljača zimi ode u svit, a u proliće eto je opet u selo ...

Povjerenik otrgne Perušinu i pođe s djecom u vlak.Joso se najednom opet tjeskobno žurio da Perušini utuvi

svoju misao, i išao je za njim prinoseći mu usta na uho (da se ne dogodi s njim kao i s malim Antom, koji se nikada ne javlja ocu, kao da je u zemlju propao; otac nema od njega koristi ni na Božić ni Uskrs).

— Ne zaboravi ćaću ni mater, znaš!Nešto zazvoni i netko vikne.Joso ustrepi i gurne Perušinu za povjerenikom u vlak,

a on ostane vani, ne znajući se snaći.Perušina je sjeo na klupu u vagonu s onom četvoricom

i ne može ni da se pričinja da sluša povjerenika koji dijeli savjete, jer se sad najednom osjetio usamljen, otrgnut, i zvjera da mu se objasni ovo. Oči mu se čeznutljivo otimlju prema onoj strani gdje mu je otac, a boji se prići prozoru, jer misli da to ne valja.

Joso je izvana istezao vrat da mahne sinu rukom, ali ga nije mogao vidjeti.

Joso stoji na mjestu, dižući visoko glavu, i sve se stid­ljivo osvrće oko sebe da ga tko ne gleda i ne podsmjehuje mu se. I zbilja, iz prozora vagona virile su glave gospode i gledale hladne ili posmješljive oči Josu u toj postajnoj uko­čenosti. A Josi se činilo da mu se podruguju što on daje sina, što je tu, što je tako ostavljen. I tu se osjetio ponižen i sitan u tom čudnom vonju, šumu i trci bezobzirnih i bezobraznih lica, u toj okolini toliko službenoj, prijetećoj, opasnoj. Osje­tio se Joso najednom izložen, osjetio se otrcan, odjeven jadno, ogoljen, gol. I svi ljudi oni, čudno daleki i tuđi, kao što je sve u toj postaji daleko i tuđe, proziru njegovu odrpa­nu i nečistu košulju, izblijedjeli haljetak, zablaćene, smrdljive čarape, i vide njegovu rutavu tjelesinu s brabonjcima smra­da, i svi se smiju, i smiju se i — bježe.

Vlak je nenadano, bez ikakva znaka, krenuo.

5 Vj. Kaleb, I 65

Joso zjane za vlakom. Nehotice digne za njim ruku i popođe ne znajući zašto, pa se onda, jako zbunjen, zaustavi, stane se opširno prstima useknjivati, ispuhivati nos i hrakati, skrivati se u se.

Joso se zabavio poduže sobom sabirući se.Jedan čuvar okomi se na nj.Joso se okrene oko sebe i vidi da je sam u postaji s

koje je sve odneseno, nestalo, i ona je čudnovato osamljena, bez svrhe.

Savremenik, 1938.

SAT

Jakov je uzeo pištolj iz noćnog ormarića, otežio ga, opipao šire potpunom rukom: užitnuo mu domišljenu opremu,

pa ga stavio u džep i svijest.U taj se čas osjetio jačim, odlučnijim.Spremajući se za put promaštao je kako će s pištoljem

postupiti. Možda će ga mirno izvaditi i hladno kao čelik, odlučno, zatražiti:

— Ovamo moje!Priđe ogledalu, da se uvjeri o radnji. Htio je da vidi svoje

lice u strogom izrazu. Namrštio se krvnički ... Ali njegove meke oči nisu bile opasne.

A na koncu je sam sebi priznao da mu nije jasno nakoga je ljut.

To ga zbaci s putanje, i on razastre slike po ogledalu oko svojeg lika, rasprede zbivanja.

Sat je bio naime vrlo tanak, fin srebrni džepni sat s poklopcem, točan. Mali ga je Toma još u drugoj godini ulu- pio, odljuštio poklopce, pokidao kazaljke, nasuo ga praši­nom; opustošio kao oluja jedrenjak.

Tada se pojavio urar. Došao urar u selo pa prima u gostionici.

Jakov je odmah zamislio kako sat opet kuca u džepiću. Sat kuca u džepiću, i on može u svaki čas utvrditi točno vri­jeme svakoga koraka, kretnje, događaja. Udari, na primjer, potres, a ti mu znaš doba i trajanje. U koje mu drago vri­jeme, čas, izvadiš sat, osjetiš krasno izrađeni mali, gotovo meki, kovinski komad i vidiš: kazaljke se pružile, uperile u brojke, kao u svakom kraju svijeta, i vidiš sebe usklađena,

67

svjesna prisutnosti ljudi, života, zajedničkog spoznanja: pet je sati! — i meni i tebi.

I žena se složila: sata nemaju.Tako se Jakov pojavio kod urara.A urar čovjek finije vrste: bijelo klasično lice, zalisci;

velike crne oči utopljene sanjarski i crna se kosa rasku­štrala učenjački.

Jakov se izvozi pred novost; čežnja da pusti svoju unu­trašnju osobu u igru, u primjenu. On je obuhvatio urarovu ličnost, prosuđivao ga iz radnje. Primijetio je nervozne vitke prste s vrscima žutim od duhana, ruku utanjenu, usiljenu, zatim uska ramena: tijelo klimavo, sobno. Stoji on, urar, iznad stola s ropotarijom, drži visočanstveno među dvama prstima djelić sata i čeprka sitnim zavijačem. — As visoka gleda ispod velikih kapaka s omalovažavanjem.

Nekoliko težaka poredali se u gledaoce kao u dućanu, pa se hrane čudnim zbivanjem. A tih je, usiljen razgovor.

— Urar je kao advokat: može podvaliti kako hoće — objašnjava urar; i gospodsko podrijetlo: može živjeti gospod­ski, bolje nego braća mu advokat i liječnik.

— Pa zašto ne živiš? — ne vjeruju težaci, a oči im se otimlju na njegove razdrte lakte.

— Hm — nasmije se on krupno, s posmijehom zago­netnim. Uz kašalj u grlu mu je pijanički puknuo katar, a iza govora podizao je, mrštio čelo i spuštao oči, kao da se želi otresti nečega glupog, i tone natrag k sebi; među ljude je zalazio možda samo od šale.

Jakov upotpuni ocjenu: cijela osoba urarova upaljena je nekom strašću, prionula nečemu nepoznatom, zabavljena unutra. I učinila se zagonetnom, važnom. Osjetiš potrebu da joj se ukloniš s puta važnijeg nego je tvoj.

Prema Jakovu držao se ravnodušno, ne opaža ga, ali se predstavio pažljivo, pa onda opet, kao da ga je zaboravio, počeo je raditi i govoriti težacima kakve je on sve satove popravljao: nemoguće stvari.

A Jakov nakon dužeg skanjivan ja prilazi oprezno, da se ljudi ne nasmiju:

— Imam ja jedan sat — kaže — ali sasvim razoren... — I predaje ga bojažljivo.

68

Urar ga uzme pregledavati spuštenih vjeđa i s visoka kao i prije, a na licu mu sjaji preziran posmijeh: to je ma­lenkost za njegove ruke!

— Izgledat će kao nov — kaže kad ga je pregledao.Pogodili se: sto i sedamdeset.Jakov nije imao što više da reče; posao je jasan.Tada se zamislio. Dakle tu je novost. Okolina privla-

čiva: tehnika i zanimljiv čovjek u seoskoj jednoličnosti. Mjesece i mjesece sjediš u uredu s dosadnim, običnim stva­rima, gledaš sebe, voziš se po sebi i izgrađuješ možda zanim­ljive zaključke, vrijedne; smišljaš planove, o posjetu na Hi­malaju ili o intervenciji u Španjolskoj, ili izvršavaš atentat na kojega vođu, onda sve zatisneš u zadnju policu bez izgleda na što. A čamac se dalje vozi po jezeru i ne nalazi izlaz, zadovo­ljenje. A tu je čovjek iz svijeta, možda s novostima, zanimlji­vim rasuđivanjem ... Tu se može odahnuti mislima, okušati ih.

U sebi je nemirno tražio predmet razgovora, da se po­kaže sudrug. Inače mu se valja vratiti opet u svoju kutiju. Pa uobliči izraz lica. Promatrao je tobože dijelove sata na stolu: zanimljiva stvar — sat.

Težaci se u njegovoj, činovničkoj, prisutnosti očito osje­ćali neudobno: šutjeli su. Samo je urar samosvjesno brčkao po rastrojima. I svi se kao zamislili, udaljili se čudno, povukli nazad, i odbijaju suradnju.

I Jakov se povukao u promatrača. Zaustavio je oko na urarovim živim rukama: neobično savršene kretnje, umje­rene, štedljive; svaki položaj kao model. A tim nehajnim, prirodnim kretnjama, uvjerenim, Jakov se divio: može li čovjek ovako činiti samo ono što je potrebno, kao mačak, da ne opaža nikoga.

Jakov se bio uživio; uspoređivao se, pretresao ličnosti iz arhiva: strojio korist iz iskustva, smještao se, kao vrana pažljivo, na granu: u promatrača. A ispao je mješovito. Htio je produžiti dodir pod svaku cijenu, da mu poraste ugled pred gospodstvenim čovjekom, da se odjene djevičanski; čitavo šarenilo odnošaja.

— Platit ću vam odmah — lane.Malo je porumenio zbog neočekivana ishoda. A opet je

uvjeren da je tom rečenicom stupio u središte. Inače se

69

moglo pomisliti da je loš platac, nepouzdan čovjek, nešto ne­poznato. Takav je našao, jedini način.

A urar, čim je primio novac, užurbao se:— Moram izaći van po poslu — kaže — i bezobzirno za­

tvara sobu, dućan.Nakon desetak dana, poslije mnogo pohađanja, popra­

vio je sat u posljednji čas. Ulupljene i slomljene dijelove zalio kositrom, stavio stari brojčanik s izlizanim brojkama; poklopac zijevao sa strana, a zarđale kazaljke padale, vra­ćale se na šest; i sat je s mukom išao samo kad je bio sasvim navijen. A kad je Jakov sat vratio, urar otputovao i odnio ga morem u drugo selo.

A žena napada, kriješti prijekorno: dao se glupanski prevariti.

Tu uzavre bijes, zastruji oko srca, na sliku svojeg dje­vičanskog izgleda. Ali odmah na to Jakovu se pojavi osobito jasno onaj izlazak poslije plaćanja.

Onoga je dana urarov mršavi lik, u tamnomodrom svjet­lucavom odijelu iskrakao na sunčanu seosku cestu pred nji­vama. Jakov je oćutio potpuno kako je urara prožela toplina sunca razmlačena isparivanjima vlažne zemlje, poslije kiše, i kako se on, pokutnjak, osjećao neudobno tu, utopljen u svjetlost, odsjaje i dreku zelenila smokava i bajama, pro­ljetnu obijest zemlje, i kako se brzo, žmireći kao stjenica ili žohar, zavukao u sjenu krčme.

Urar je popio i proigrao. Jakov je vidio pred sobom blijedo lice, kao ugalj crnu kosu, utopljene velike zanesene oči, drhtave ruke; čaše vina ulijeva nadušak. I Jakovu se učini da je to vino razmočilo mu unutrašnjost kao domaćica ovčja crijeva što ih sprema za večeru.

Jakov je obnavljao lik, obnavljao i opet. A tu je uz urara vidio i sebe kako potrkuje, trudi se da stekne pažnju. Jakov je tu sredstvo, trgovačka roba, da se omogući, poljepša, tuđa staza, stepenica glupa. I radi toga se vezao, zamrsio se oko njega.

Danas, kad pretrese sve pojedinosti susreta, uviđa da između njega i urara ima mnogo čvorova, da nije sve ugodno. Tu je neka jegulja, a Jakov nema pandže kojima bi je uhvatio. Nema pandže.

A sad, evo, tu je poniženost, povećana ovim trudom ranog ustajanja. A o čemu se radi? Pa on osjeća sasvim da se ne

70

radi o satu nego o njemu; da se postavi u red među druge, da stekne mirnoću na putu. Treba, dakle, učiniti, svakako učiniti. Njegova unutrašnjost hlepila je za tim kao leptir svil- ca za ženkom, kao uho kad nateže pogrešan ton. Ali ga je sa­mo to gonilo, a ne volja.

Jakov je neodlučno pošao. Tapkao je lagano u mraku po stepenicama i prebirao kamenje ulice, kao da želi za­kasniti na parobrod.

Poslije duge vožnje Jakov je došao u urarovo selo prerano.

Svijet jedva ustaje.On se ušeta obalom i bez razloga podrhtava od studeni

i čudno strepi u neugodnom, novom, položaju. Tuđe selo, začuđeni pogledi seljaka. Seljaci se protežu pred vratima kuća, zijevaju, trljaju oči ili se obuvaju obnjuškujući čarape, a oči im ispituju Jakova: što će ovaj u našem selu?

— Uranili, a! — dovikuju tobože jedan drugome.— Na mali, naaa! — otežu značajno, uznemireni kao

laste u prisutnosti sove.A Jakov navlači ravnodušnost, ili zanimanje za seoske

znamenitosti, a onamo misli: kako je čovjek siguran u svo­jem običnom poslu i među znancima, a čim se udaljio i krije što u sebi, već se koleba i strepi. — Pa se otimlje tome osje­ćaju stidljivosti i iznalazi opravdanje, držanje pogodno: za­gonetno, istraživačko, egzekutorsko, političarsko i slično, pre­ma času. Jer, na koncu, čovjek je ono što misli da jest. A rado misli o drugome da nije ono što jest; dakle je pojedinac u pravu.

Uostalom, nije važno sad ovo držanje; na redu je obra­čun s protivnikom. I sada, kad mu se učinilo da je selo pri- vikao na svoju priliku, koju je ono i dalje, nezasićene rado­znalosti, pratilo očima, i kad je vjerovao da je tu kakva značajna osoba (nada ta prati čovjeka na putovanjima), bacio se ponovno na razglabanje svih pojedinosti prošlih i budućih.

A bojazan se javlja kao otrovan crv u srcu, bojazan da neće moći izreći sve što treba da ostane čist pred sobom.

On u stvari zna kako mora postupati. U najgorem slu­čaju uzeti sat, pa i neuređen, i još kakav vrijedan komad sa stola, pa onda s jamstvom u ruci tražiti zadovoljštinu, nadviti se nad plijen kao kobac.

71

Napipa u džepu pištolj, namršti se, pojača korak, i zažali što urar još nije u dućanu.

Najednom stane: ali otkud drskost da se sa meka raz­govora prijeđe u navalu? Treba prebroditi nelogičnost, da ne čuješ njegovo opravdanje, nego da odgovaraš svojem uvje­renju. — Tu se sjetio nekih svađa: čovjek drzak, laktaš, ne čuje riječ protivnikovu nego jaše svoju metlu. A to mu je oduvijek odvratno.

Tako se hrabrost u Jakovu sad dizala sad spuštala, sad primala jak smisao, a sad se činila besmislicom. A ipak je osjećao nešto stalno. U pozadini tamo blistala je neka misao, više slika, i obuhvaćala kao veo pokroviteljski sve druge misli. I on je vidio: tako i tako će se svršiti.

U urarovu predsoblju čekao je već jedan težak.Urar je još spavao. Domaćica ga je obavijestila da na

dnu stepenica čekaju, ali njemu se nije žurilo.A ni Jakovu već. On je pogledao težaka: nizak je, atlet­

ski zbijen, a vedra otkrita čela i s posmijehom na širokom licu.

Jakov stupi u dodir. A težak gleda otvoreno, bez primisli:— I ja sam mu dao na popravak svoj fini sat što mi

ga je otac, ima dvanaest godina, donio iz Amerike. Ide osam dana! Jest, jest, osam dana... A on ga rastavio na komade, pa sad nikad sastaviti. A tko zna i znade li? Sat ide, znate, osam dana... Otkad je god ovdje, odgađa: sad ću, tad ću.

Jakov ga odmah stavlja u djelatnost: on bi, misli Jakov, u nedjelju istaknuo lanac od sata i raskošno šetao među dru­garima i curama, s krasnim osjećajem razlike za sat koji ide osam dana... Tko zna koliko se odlučivao na trošak za popravak.

— Platio sam mu unaprijed — nastavlja težak — nek ima nešto volje za rad. Nisam mislio ja o kakvoj prijevari, mislio sam pošteno platiti. A računao sam da će ga bolje urediti.

— Kako? Platili ste unaprijed! E, to ste pogriješili. Ludo ste to učinili — kaže Jakov. — Kako čovjeku može doći na pamet da ovakvim skitnicama plaća unaprijed.

A težaku se lice zabrine opskrbljeno novim spozna- njem. Vidiš, na takvo što nije mislio, osoba je bila uvjerljiva.

72

— Nije mu se sviđalo drukčije, vidio sam ja. Pripovijedao je o nekim dijelovima što ih mora kupiti — tješi se on tjes- kobno, uplašen.

— Nastojte izvući sat što prije, dok vam šteta ne bude veća. Sumnjiva je osoba! — Jakov je govorio odlučno, savjetnički.

— Dakle, ja ga ogovaram — misli Jakov u sebi. — Na­plata nije poštene naravi.

Tada je opazio da se ovdje u njihovu čekalištu pretjera­no čeka; ovo je čekanje većih stvari. A tamo za vratima ne- hajnost kao u ministarstvu.

Vidiš usko stepenište, pregrada od posmeđalih starih dasaka, a sve nečisto i smrdi žestoko po ljudima. I Jakov uvrijeđeno počne zuriti u pregradu, jer je razgovor suvišan i možda dopire tamo do čijeg uha.

Urar je nenadano otvorio vrata. Cekače jedva pogleda: već je razumljivo tko bi mogao čekati, i na licu mu istaknuta dosada.

— Uđite, uđite — reče ravnodušno.Ušli su u spavaću sobu, koja je služila i za radnu. Oveći

stol kod prozora, a na njemu, kao i prije, natrpano mnoštvo dijelova od satova; ne možeš uhvatiti okom ni jednoga cije­log. Čudi se čovjek što sve stoji u spravici. Na zidu miruje ozbiljno velik starinski zidni sat; kazaljke mu stoje nevjero­jatno nepomično.

Jakov i težak stali pred stol, a urar stoji s druge strane. Prokašljuje urar, hrače, odabire dijelove po stolu, kao da oku­šava pelin. Oči mu nabuhle od spavanja, i diše prezirno, otpuhuje. Prisutnima se nameće neopazice osjećaj da taj pred njima mora progovoriti, zapitati za razlog. Ali, eto, iz­miče; zaposlio se: prevrće dijelove, pa, nezadovoljan, traži i po kutovima sobe. Oni gledaju za njegovim rukama i ne mogu ništa otkriti u kutovima, i čini im se da je traženje beznadno. A lice urarovo ravnodušno i odbojno dapače sve više: uputi se k vragu!

Jakov bi htio da se riješi prije težak, pa da on može slobodno sam progovoriti. I težak je, po svemu izgleda, oče­kivao to isto od Jakova. A urar misli valjda: molim, izvolite stajati, mnogo ne zapadate.

Jakov promatra mješovitu sliku preko sebe. Tu su od­lomci triju osoba kao rastroji sata. A tko će sastaviti urednu

73

spravu? — On trepeće očima od uzbuđena traženja izraza, smišlja govor ili napadaj, a srce mu dršće u iščekivanju su­koba s čovjekom. Sukob? Čemu sukob? Molim vas, zar nije svejedno, sukob ili ne! Sat se okreće jednako i konac može biti samo štetan. On potraži ugodniju misao, da olakša kako­god posao što se mora izvršiti. A mora se izvršiti, zadjeveno je za uho i goni ga naprijed neumoljivo. Gura ga naprijed, a on glavinja, pada kao onesvještenik mlohavo, a ono ga pri- diže i gura, osovljuje. Biti čovjek, hlepi unutrašnjost. Ali ka­ko: sukobom ili grljenjem? Sukob je Jakovu potreban:

— Zakučast posao, sat. Sitničav. Valja strpljivo prionuti.— Jakov je slušao svoj govor s povećanim očima. Kakav je?

— Valja imati fine prste — tumači težak i pogleda svoje nabubrele ruke spužvaste, rastrgane kože.

— Nauči se čovjek na sve — kaže mrzovoljno urar.— Mamuran je od noćašnjeg pića i igre — misli Jakov

— pa mu se ne mili pristupati radu ni razgovoru; traži izliku za plandovanje.

Tišina.Tada je urar izvadio nečist rubac i uz bolno mrštenje

useknjivao se i iskašljavao. Iz njega je sinuo neki drugi, bolan i vrlo ljudski čovjek, krhak, slab, koji možda nije daleko od plača.

Jakov ga je požudno upio, obuhvatio ga nanovo i pre­uredio sliku a u nosu ga je podraškalo i na licu mu se odrazio osjećaj.

A težak je uzeo u pogled Jakova i urara — gladna gospo­da. I on se pridružio. Licem mu se razlije veselost: pa tu smo skupa, koračamo zajedno.

Gledaju se oni međusobno i prepoznaju se, sebe u dru­gome, vani u životu. Razvila se slika: obuhvaćeni su borbom za površinom: sukobi i otimanje o mjesto, a čovjek trpi i klima, isteže se mučno kao iz smole.

A Jakov se osobito uživio. Zamislio se kao na žalovanju zbog smrti, kad čovjek slijedi svoje misli, lovi i trpa silom u osjećaj, da budu usklađene s drugovima:

— Urar, eto, nesretan je zbog svojih mana, zbog kojih se odvaja od drugih, valjda običnih, ljudi i stidi se sada po­malo pred njim. A ovi osjećaji urarovi eto su kao svjetionik u tami, i ja putujem k njemu i osjećam se spašen.

74

Jakov osjeti potrebu da ga opravda, da ga uvuče u društvo:

— Eto, bore se ljudi svakako u životu. Ideš, napreduješ prema kraju zaokupljen svojim mislima, putem. Jedan je opsjednut željama da se istakne, da postane uvažena osoba, pa se gurka laktima; drugi hoće da sagradi kuću s takvim i takvim prozorima, vrtom, možda i kokošinjakom; treći se smatra ambasadorom, pa pušta bradicu i razmahuje viso- čanstveno štapom; ili čita novine, raspravlja o politici, i čini mu se da je izrekao osobitih stvari i zato ulicom stupa kao vođa, s obilnom pozadinom; šteta samo što to javnost ne priznaje. A četvrti, prijatelj, mnogo je kraći: on se napije, progovori pred ljudima i grdi ih ili psuje, ili želi da ga sma­traju čudakom, pa je osvjedočen da se potpuno izrazio i mirno spava... Tako, na primjer, podiže glas. — S kim ti misliš da imaš posla! To je svinjarija! Ili: — Što ti misliš, što sam ja! — i dobivaš ugled, kao upravitelj perivoja... Svi smo tako ospjednuti željama, ugodnošću puta. Nosimo u sebi slične osjećaje, jednake po dobroći, a slučajno je jedan »koristan«, a drugi »štetan«. Sretan je čovjek kad se njegovo opsjednuće poklapa sa željama društva, a upropašten ako ne.

Obilan govor! Jakov je ganut nad svojom dobrotom, grljenjem čovjeka.

A kad je pogledao, slučajno, urara, vidio je da je ravno­dušan i čeprka dalje u poslu. Zatim je Jakov pogledao težaka i ulovio ga da on gleda zagonetno, s čudnim posmijehom, možda podrugljivim.

Jakov se najednom uznemiri:— što ovaj misli? I on je siguran na nogama.— Kako su ovi ljudi ovdje sigurni na nogama; u čemu

je njihova stalnost na putu?... A ja, evo, iskrcao sam se iz sebe kao iz predobro poznate lađe, pa se gledam u igri, u filmu, i nemam reda: promatrač sam bez puta.

I on gleda u stranu zamišljeno, nabreklih očiju, puštajući da se staloži odnošaj, izlažući se kao predmet. A za uhom su jedan drugome. Tu je bojazan da se ne raziđu. Mnogo toga nije rečeno, dodir nije bio potpun. A je li moguće da bude potpun! U Jakovu življe kuca srce, a misao se trudi, sluteći pipa nesigurno, s osjećajem, kao čovjek s vodenom šibom u potrazi za žicom drage rude:

75

— Vidiš, nije lako približiti se čovjeku. I kad misliš da si najbliže, još uvijek osjećaš između sebe i njega kao list papira, a čvrstu izolaciju. I tako si sam. Sumnjaš i potiplješ se o ljude kao o predmete u tmini, zamahuješ rukom da od- grneš zastor, a ono loviš po praznome.

Tako on progovori kao da nastavlja:— Vidiš, tako, vani u svijetu, koprcaju se ljudi, treskaju

govorima sebe i umišljaju da se trese svijet, kao da su sve upregli u kola, u smišljen život, a kad tamo — svaki ide svo­jim opsjednućem; sat kuca ovdje jednako kao i prije, i srce ljudsko isto tako. A ljudi zaboravljaju da ga uzmu u inventar, srce ljudsko. Gruhaju negdje mine u radu ili ratu, dreče glazbe, govori, a ti večeraš, svađaš se sa ženom, pijuckaš vino, ili tuguješ kao i prije i kažeš: proći će ih već ludost. — Je li to jednostavnost sata? Sve pokreće pero iz tebe, pa s kotača na kotač i njihalo cip-cip, uvijek jednako, upirao ti jače ili slabije, i neće drukčije, pa ni za ljubav vikača, a kazaljke mirno kazuju vrijeme, mirno kruže. Ti ih možeš i polomiti, a ono — vrijeme je na svome. Jedino, brate, poklopac možeš izrezbariti kako hoćeš.

— Tako je — kaže težak s posmijehom. — Svaki čovjek misli da je najvažnije baš ono što on radi, i čini mu se da bi njegov položaj bio najbolji da je samo malo bolji. A teško se i složiti. Vraćaš se, recimo, s teška rada i ne možeš zamisliti da tko može baš sada na taj rad kretati.

Težak umukne, kao da je sporedno ono što je rekao, i ne nastavlja zanimanje.

Jakov ga pogleda, prouči mu lice, pa se onda zamisli, a među obrve urezala mu se očajna, beznadna crta.

— Tako je — živahne urar, probuđena zanimanja. — Meni se čini da je čovjeku najvažnije da kupi sat, a kad ga već ima, da je glupo previše ga paziti; neka se razbije, čemu su urari? — I nasmije se i iskašlje.

Jakov u tom času zgrabi revolver i gotovo ga je izvadio sasvim. A bilo je nesvjesno. U tom je času osjetio zado­voljstvo što je kretnja bila iskrena, bez primisli. On je veseo premisijavao tu svoju osobinu.

Ali pomalo se razočarao: bila je novostečena navika.— Nego, ovaj, jeste li mi popravili sat? — okorišćuje

se težak.

76

— Uredit ću ga sutra sigurno. Evo, već sam izbrusio valjak — odgovara urar uvjerljivo i pogleda ga otvoreno, iskreno u oči. — Dođite sutra po podne.

— Hm — kaže težak — po podne! ... Samo neka bude pouzdano!

— Vidi se da je osvjedočen da od toga nema ništa — prosudi Jakov — a ipak se zadovoljava isprikom. Udobnije je tako. Evo, i sad se odijelio od čovjeka ogradom, izolaci­jom. Zašto nije bio iskren? Da je napao, mogao sam i ja po­kušati, nego je oteščao. I sad će kući zadovoljan što je briga odgođena za dvadeset i četiri sata, opravdan mir, razriješena obaveza.

Jakov sada kad je ostao sam, sabere misli, kao mladić kad ostane nasamo s gospođicom, pa žali što je nasamo jer je zadaća otežana, i udaljuje se on od nje nespretno jače nego prije i uozbilji neizmjerno i nateže filozofski razgovor, a shvaća potpuno da je filozofija suvišna i da bi trebalo pustiti ruke u rad.

A urar će sasvim jednostavno:— Svršit ću sada vaš.Jakovu se učini da mu je urar rekao kao nekom djetetu

koje je nakanilo zaplakati: Hajde, hajde, dobit ćeš, samo se umiri. I on se uživi u tu ulogu djeteta i lice učini djetinjasto i meko, gotovo plačno, pa se uhvati toga odnosa kao utoplje­nik slamke, i glas mu podjetinji:

— Dobro, dobro, počekat ću, samo ga uredite dobro.U istom času počeo se gristi što je tako potrošio, po-

harčio, priliku da se pokaže odlučnim, da izvojšti svoje. Ka­ko? Da izvojšti? Ali do čega je njemu stalo?

— Stavit ću drugi brojčanik, fini emajlirani — izjavljuje urar i pogleda odozdo ispitljh'o. — Evo ga... Zapada tride­set, a vama ću ga dati za polovicu cijene, za petnaest.

Jakov gleda brojčanik i razabere da je napuknut, a s me­talne strane onečišćen, dakle star. I onda, kako može tražiti novac za ono što je već plaćeno? Ali on je zaplivao udobnom strujom kao i težak, uza stid zbog sebe sama. Nego, osjeća da je ovako logično, opravdan niz; i sumnja koja bode u gru­dima.

On napipa u džepu revolver, hrapavi držak, masivnu gra­đu, pa mu se digne ugodan osjećaj zaštite, snage, i igračke. I diše smirenije.

77

Urar ga je opipao pa učvršćuje položaj:— Znate, ovaj ... sat je vrlo fin. Da mu u Zagrebu dadete

promijeniti kutiju i očistiti ga, vrijedio bi osam stotina.Znači da ga nije popravio! A zašto je toliko platio?— Ah, ne smeta — lane Jakov kao bez daha; s vremenom

ćemo ga već popraviti.U isti čas opet napipa revolver, s obzirom na se, a onda

se prezirno nasmiješi sebi i ostane ukočen, tjerajući misli kao kokoši od dudova.

A urar posluje oko sata, namješta točkiće, sklapa sve u žurbi, brojčanik, kazaljke. S brojčanikom se malo pomučio, jer je bio predebeo za tako tanak sat, pa sad poklopac još više zijeva sa strane i sam katkada odskače, otvara se.

Za koji minut sat je bio sastavljen.— Znate, brojčanik zapada petnaest, to jest trideset, ali

kao vama ...Jakov otežući vadi novac, opipava ga, prebraja, mumlja

i — plaća. A urar se odmah kupi:— Moram izaći van.Jakov se hvata njega grozničavo, ne bi li pronašao zado­

voljštinu, opravdanje postupka, iznašao razlog što je opro­stio, što je opet dopustio prijevaru. Mora se nešto učiniti, reći, objasniti, barem da znade da ga je prevario, nasmijati se poviše toga. Pa mu se čini da se malo prije nije potpuno izrazio, da nije rekao sve. Ovaj čovjek treba da znade da se to njega tiče, to jest svakoga.

Urar uzmiče, nastoji nestati, ali se Jakov prilijepio:— Vi ste čudan čovjek — govori on kad su izašli na sun­

čanu obalu. — A imate, ovaj, i pravo. Kako sam i malo prije rekao: svaki čovjek slijedi svoj put i zaokupljen je njim, prožet kao sudbinom: jedan hoće da napiše djelo i uživa u igri sa zbivanjem i riječima; drugi se uhvatio slagati novac, uživa u sumi kao sakupljač maraka; treći je vegetarijanac, pa smišlja jelovnik i divi se svojoj domišljatosti, osobitosti i či­stoći crijeva, i misli da je obuhvatio dosta toga u dubinu i ši­rinu, ispunja dane; ili je nudist i ne radeći ništa nego goluju- ći, jer novac ne mora da stanuje u džepu, zamišlja se u važ­noj kulturnoj misiji; netko opet, napokon, da ponovim, sa­svim je kratak: razvija stazu za stolom s kartama i vinom ... A zasluge nema, zasluga je slučajnost. Sve je igra.

A urar je opet ravnodušan:

78

— Tako je, tako je to:Jakov se ulovio u šteti: opravdao ga je; a i sebe.Zadube se u misli:— što je ovo među nama? Je li duša naša tako jedno­

stavna da je pokreće samo ovo? I mene! — On se strese. I opet ga je val bacio natrag na isto mjesto. On je grebao noktima po grebenu, dohvaćao se očajno, uspinjao se, pa kad mu se činilo da se uzverao, a val, kao u igri, ravnodušno, zgrabi ga i baci na staro mjesto. I borba se nastavlja.

Ovdje u morskom svježem zraku pojavi se u Jakovu čežnja da se prošeta kroz ovu svježinu, neće li mu napokon sinuti sve, ispuniti se samo od sebe, smjestiti se u razlog, riješiti sukob i iščupati grižnju. I opet je uporno tražio misao za razgovor, da urara priveže za se, da ga skloni na bližu vezu, prijateljstvo, ili tako nešto, pa da u to pobaca sve ono neugodno u prošlosti. I on je sada trpao pod pokrovac svoj osjećaj, sat, urara i opravdanje pred ženom, sucem s nepo­bjedivom obiteljskom logikom.

Dakle, tu je sat koji ne valja, koji je skupo platio, na prijevaru i, znajući za tu prijevaru, platio još. To je zaklju­čak dana.

— Moram otići — izjavljuje urar. — Imam posla na jed­nom mjestu.

I on pozdravi kratko, kao da razrješuje nevažan sastanak, od nevažne osobe, i ode odskakujući jednom nogom.

— Otišao je u krčmu na igru i piće, to je jasno — mrmlja Jakov.

I tu je Jakov ostao sam. Oko njega živo sunce, rasvjeta puna, bljeskanje mora, bijela, obijeljena pretjerano, lica ku­ća. I on zapliva u nekoj čudnoj treperavoj slici, nestvarnoj, koja je mnogo potpunija nego prijašnja, usavršena novim položajem. Ta je slika bljeskala promjenljiva kao na film­skom platnu, a sve savršenija, dotjeranija u pojedinostima, i rezala bolno u grudima i izazivala sad živahnu odluku, sad klonulost. I već je gubio smisao o stvarnosti, nije opažao ništa oko sebe nego dijelove te slike. Činilo mu se da je i sam uokviren s njom i odijeljen od sadašnjosti i da ga nitko ne može vidjeti, da on više ne postoji za ovu okolinu, nego po­stoji sam za sebe, i sa sobom ima račun.

Ali je u isti čas opazio, na čudo, da se namješta za tuđe oči, da se stavlja u ugledan položaj.

79

A je li svjesno ušao u parobrodić i odmah potražio po­znatu sobicu i zatvorio se u nju?

Zatvorio se, dakle, Jakov u sobicu i namrštio se bolno pred jednim zidom, glupim brodskim zidom. Zatim je, slije­deći se u slici, u šarenoj, potpunoj današnjoj slici, izvadio la­ganom kretnjom, nehajnom, prirodnom kretnjom revolver. Zamislio je svoje ruke u onome traženom divnom poslovanju: čovječja ruka! Što ona sve kaže. Kako li ona može da ima divnu fizionomiju!

I njegova je ruka držala revolver, krasan metalni komad s rožnatim, divno narezuckanim drškom. Uzeo ga je u ruku usredotočujući opip, s uživanjem djeteta u rijetkoj igrački. A pogled mu je sad pao kroz okance na lelujavu, bljeskavu površinu mora, koja je ugodno draškala njegov vid i pomaga­la maštu. Pogled sanjarski iz očiju koje su izražavale neku nasladu.

Lagano je podigao oružje i prislonio cijev na sljepoočicu. Pritisnuo je na kožu, da osjeti strahotu. Pridržao je tako neko vrijeme.

Revolver je bio glupo topao od tijela.Tad ga je mirno spustio.Usne se Jakovu prezirno rastegle, jer je u slici ispunja­

vao jedno mjesto. Shvatio je koliko je neiskrena bila misao da se ubije. Želja nije uopće postojala. Ovamo je došao za nešto sasvim drugo. Osvjedočio se odmah da je kutijica na zidu opskrbljena papirom.

Ali prije toga on pruži revolver preda se. Namršti se ubojito. U mašti gleda pred sobom neku osobu, možda urara, ali prije ne nego da, to jest: urar je bio gledalac, i vikne:

— Gore ruke!Protivniku se tresle nogavice.Jakov se prezirno nasmiješi, sebi, a u isti čas ocijeni

glumljenje.— Pa to je moj put, jasan, pregledan. Zar ga nisam

poznavao.Kad je izišao s bezbrižnim, posmješljivim licem, izvadio

je sat da utvrdi vrijeme. Ali su se kazaljke bile zaplele nad početnim brojem.

Savremenik, 1938.

PROSJAK

jako nabubrenoj torbi naprtnjači, od samih krpa sastav­ljenoj, prosjak je imao nekoliko kilograma suha kruha

u manjim odlomcima, gužvu krpa, par starih cipela i još jedan omot krpa brižljivo smotanih i dobro zavezanih koncem.

U omotu koncem ovijenom nalazile se dvadeset i dvije hiljade dinara, veći dio u stotinjarkama, a manji u kovanom novcu.

Pognuta stara tjelesina u debeloj odjeći, sastavljenoj od krpa kao i torba; dva štapa, na kojima su ruke uobličile živ zglob, i dvije kratke noge, odjevene debelo, miču se ukočeno kao slonove, uvijaju samo malo u stranu, kao da se stopala žele umetnuti u obilježene stope; trup je naslonjen jednako na sva četiri hodala, a vrat i glava, crvenosmeđe lice, opalje­no suncem, pruženi su naprijed, pa razroke račje oči naporno traže predmete, kao ticala, napipavaju ih. A torba napravila na leđima grbu; dobro je pričvršćena, prirasla uz tijelo, i re­meni joj na prsima zgužvali okratak kaput.

Kreće se on cestom kao pustinjsko vozilo, još neizna- đeno: može prolaziti pješčane humčiće; tapka po prašini, podiže je nogavicama i vuče za sobom trom oblak.

Možda je kornjača tromih, teških i ustrajnih kretnja i uperene glave.

Gmiže on kroz kamenit kraj, crna buba preko bijele puste vrpce, između zarušenih zidova, zaprašenih kupina, odrtih stabalaca. Naokolo bregovi bez bilja, dražice sa zem­ljom punom kamenja koje se izgladilo oranjem, premeta- njem. — Ljudi su sve izgrebli, pretražili, otrčali u gladnoj potrazi.

6 Vj. Kaleb, I 81

A gmiže ta crna buba između naježenih stabalaca drače, kupina, smreka, koja kriče prodirao u visinu i razlijevaju očaj preko plješe gola brda; sve se naježilo u odvratnosti od samog sebe, od zebnje nad otvorenom vlastitom ranom izgri- ženom i zagađenom od ljudi. Čini se da je bolesna krajina izvalila tako oči pune groze na kukca, koji joj puže po tijelu, a gadi joj se da ga dodirne i ukloni.

Prosjak korača ne brojeći korake, ne očekujući od njih ništa: on će doći uvijek nanovo na obilježena mjesta, koja se svijetle u mračnom životu, kao kazaljka na svoje satove.

U luku, savlađujući silu ustrajnosti, kukac skrene na usku stazu, koja u progonu vijuga između zidova okićenih kupinom. U dvorištu, obraslu po rubovima koprivom i opko­ljenu čistim ispranim zidovima, sivim kao krš, stoji kame­njara potleušice. Kuća — i dvorište bez mnogo poslovanja, čisto — izložena suncu i miru; sve je oprano od kiše — pišti u tišini kao puž na vatri. Vrata su kolibe otvorena i zjaju mrakom, puštajući na gornjem pragu trag čađe kao brk od dimnog napitka.

Dvije su se koke prpale u prašini pod zidom.Prosjak dođe do praga kuće. Stane u poslovni položaj

i počne jakim glasom, suludo vičući prijavu:— Faljen budi Isus, Osip i Marija, vazda bili u pomoći

voj kući. U ime milostivoga boga oca i njegovoga jedinoga sina, Isusa Krista, i duha duhovnoga svetoga — amen. Bože, oče naš, koji si, stojiš na nebesi gori, sveti se neka bude ime tvoje, priđi, dojdi kraljevstvo tvoje k nami jadnima grišnici- ma, budi sveta volja tvoja kako na nebesi tako i na zemlji...

Govorio je nadušak, odjeljivao riječi jednu od druge, i slogove, bez odaha. Glas mu je jednoličan ali jak, kao da odrađuje važan i nadasve koristan posao; cijelo se tijelo na­preže da izrazi kako su ove riječi vrijednost: on daje. Kad je svršio, prekrstio se opširno, pa neočekivano vikne još snaž­nijim glasom, ali uvijek poslovnim, odmjerenim, samo da reče ono što je potrebno, i lice mu ga uobličava svojom ukoče­nošću; kao u kukca ne možeš mu uhvatiti pogled ni izraz:

— Ko je doma? ... Matija! Eeee ... Ko je doma?Posluša volovski, razroko s očima, pa, kad se nitko ne

odazva, vikne opet jednako glasno misao sam sebi:— Biti će za ovcama. Eeee ... fala bogu ...

82

Okrene se, uzima odmah ono što mu se daje — ništa. Zatim, poslije mnogo poslovanja, skine torbu. Iz torbe istrese na sjedalo jedan dio kruha, u nečistu rupcu zavezano nešto pure i sasvim malenu bočicu ulja, pa izvadi i zamotak krpa.

Krpe počne prebirati. Bilo je različitih komada vunene i pamučne tkanine: seljačkoga sukna, debele tkanine za gospodske zimske ogrnjače, šarene pamučne, i za svakakvu žensku odjeću. Nekoliko krpa odvoji i stavi kraj sebe na ka­men, a ostalo vrati u torbu i opet naprti. A radio je sve spre­tno, iako su mu oči gledale mimo predmete, zalijetale se preko njih. Izvadi zatim iz unutrašnje strane kaputa iglu s koncem i poslije odužeg strijeljanja očima i mučnog odva­janja niti čvrstim okorjelim prstima, dade se na posao da onim mnogobrojnim krpama s vanjske strane ogrnjača doda jednu pamučnu, a s unutrašnje strane jednu vunenu krpu. Prsti su mu starački, ukočeni, pravili velike šavove, ali opet vješto na svoj način i pravilno. Krpajući, on se zibao u mjeri igle, i kad se uljuljao u rad, zapjeva krupnim i jakim glasom, koji se, kao i kad je progovarao, otimao, otčepljivao neukro­tivo i izbacivao tvrde komade riječi:

Uročica na krugu vozi se, vozi se, a urok u lugu kupa se, kupa se ...

Nakon nekog vremena jedno boso i ogoljelo djetešce, tanka vratića, raskuštrane kose, kao kosac lagano i pokretlji­vo, dotrči pred kuću, pa ugledavši prosjaka, stane iznenađeno i klikne:

— »Srajo!«Prosjak ga ne pogleda nego odmah otčepi kao čegrtaljka:

— Bog ti da zdravlje i sriću, tebi i tvojoj familiji, tvojoj dići, tvojima unucima, bog______

A dječak nije slušao prosjaka, nego, kad se snašao, brzo se vrati preko zida u ogradu. Začas se opet pojavi s materom, prednjačeći joj, s prstom u ustima.

Žena je išla žurno kao zbog važne vijesti, spustila je glavu s vratom nisko, a bradu isturila i gleda otvoreno, ali se usteže malo, s namjerom, izazovnom sumnjom: da vidimo:

— Šta si donija, Srajo?

83

Ona stane preda nj i objesi ruke niza se, dlanovima izvr- nutim malo naprijed, pognuta, isturenih kukova.

Odmah oči upre u kruh.Bila je sva plava, isplavjela: bezbojan rubac podbradač

nije zavezan nego prebačen preko glave, izblijedio modri haljetak, suknja i maleni prteni haljak; sve je razdrto dokra­ja, ali čisto, isprano, iz toga se i ne odvaja, miješa se s tim, plava joj razmetnuta kosa, osmaglo lice, u kojemu se teško nađu svijetle, kao pepeo plavkaste oči, nego im se osjeti divlji­na. Silazila je, koji kilometar, u dragu uz more i tu prala, i bez razloga katkada, nekoliko krpa i rastirala ih pažljivo kao dijete lutkinu odjeću. — Pa onda ipak potražiš oči: one su zlokobne, kao u grabljivice nepomične, hladne, suhe, i skri­vaju neko nemirno traženje ispunjenja želja: ili ćeš učiniti, ili idem dalje. — Glas joj ne leti u visinu i ne pada poput tučjega tujkanja kao kod drugih seljakinja, nego gudi nisko i ravno upravljan, a odlučno.

— A nu! — pokaže mališ prstima iz usta.Žena i dječak gledali su kruh napeto, kad se k njima

pridružilo i drugo dijete, jednako prpasto kao i prvo. — Svi su zadivljeni gledali u one komade svakakva peciva: bilo je tu od najboljeg kruha s rogljevima i bez njih, nježnog tijela, naoko kao pamuk, pa rumenih kolača, narezuckanih roščića, pšeničnog kruha smeđeg u raznim stupnjevima, do tamne tvrde ječmene pogače, odrezano nožem ili odlomljeno.

— Na! — reče prosjak.— Sve? — zadive se djeca.Žena se uozbilji jače, lice joj zasja vlasničkim ponosom,

donja se usna široko spusti, i ona sav kruh turi u pregaču. Djeca se zbila uza nju i očekivala dar, vješala se o pregaču i zavirivala u nju. Ona ih odgurne pa pročeprka rukama po blagu i izabere za svako komad bijeloga kruha. I sama za­drži jedan i stane ga djetinjasto ogrizati, namjestivši oči na prosjaka i gledajući ga uporno.

— A imaš li novaca? — upita prigušeno nakon stanke.Prosjak je potraži očima, začuđen pitanjem:— A okle ih; kruva i novaca!A ona ga je gledala sveudilj svojim bezizraznim očima,

kao da je zaboravila što ga je pitala i što joj je on odgovorio.Dječaci su odgrizali i balili kruh, omjerali dokono tuđi

zalogaj.

84

Žena pođe u kuću i vrati se noseći u drvenoj zdjelici vode, a na licu joj se još i dalje razvijao onaj poslovan izraz, kao da čini nešto značajno i drži veliku vrijednost u sudu pred sobom: pruža ljudsku pomoć. Pa onda stane kao i prije preda nj gledajući ga pažljivo, nagnuta naprijed, prateći njegove kretnje radoznalo, a u isto vrijeme kao da se pretvo­rila u tišinu, ili stajala na njezinim vratima i branila je: tu golo kamenje, gladna prhka zemlja, suho klonulo bilje, golo brdo i sivoplavo nepomično nebo boluje od smirenja i umire zajedno sa življem, i gubi se jedno u drugome, predaje se je­dno drugome praznih ruku, bez dara: hoćemo li dakle svršiti više.

Zacvili skakavac ili škripne grana, i to su sve riječi.A žena nosi sa sobom svoju divnu tajnu: i ona će u pro­

sjake, u grad, zaviriti u gospodske kuće i jesti i davati.Tada promili iza kuće troje djece s onom prvom dvoji­

com, tiho kao trkušci, i stanu pred prosjaka, sa sjajnim očima ispod čuperka nečiste kose.

— Kruva... — reče neodlučno jedan.— Daj! ...Ali je prosjak sjedio na kamenoj klupi ukočeno i gledao

nepomično preda se otomboljenih usta, prepuštenih samima sebi, ne usuđujući se da učini takvu živost, pa da svojim očima uhvati onolike žive mrlje, čudna mala bića, koja se kreću vrtoglavo i lako izmaknu iz vidnog polja, a kruha jedu.

On nešto jače izbulji oči u nebo i osjeti se ponukan da progovori:

— Bog vam da zdravlje i sriču, majka vas božja...Klepetao je nadušak.— Evo, evo — kaže majka kao iz sna probuđena i dade

im svakome po jedan suhi komad, a oni se udalje, onda stisnu pod zid svaki k svojemu zalogaju, jedući ga lagano; uživali su u posjedu i bojali se svršetka, koji je strašan kao glad. Žena je i dalje stajala pred prosjakom, držeći u pregači kruh i zamot pure, i češkala se zamišljeno jednim prstom u zasti- jenjenoj kosi.

Tada se pojavi muž.Ide on lagano, okrećući stidljivo glavu u stranu. Ruke

drži u prednjim džepovima razdrtih plavih gaća, a ramena je podigao. Sav je umrljan ili više okoren crvenom zemljom, koja mu je i kose kao zgrušana krv slijepila u pramenove.

85

Na njegovim papirnatim naborima na licu, naježenim plavim rijetkim dlakama i u zelenim stisnutim očima očitovao se izraz bezobzirnosti ili više nehaja, pa se onda borio preziran izraz sa zbunjenošću, to jest ukočenošću lica, kao da se stidi nečega. Pa onda opet progovori, začudo, podrugljivo:

— 0, doputova si. Na četiri kola, ka bus.A prosjak odrapi svoj govor:— Jesam, bog ti da zdravlje i sriču, majka te božja...

jesan s pomoću moga boga ...— Dava ti je benzine! — reče čovjek smeteno i počne

gledati u stranu.— Imaš li duvana? — upita nenadano i pogleda sa stra­

ne, kao da se iznenada sjetio.— A okle duvana, bog te vidi ja ...Žena mu pruži komad bijeloga kruha. On ga uzme iskosa

i pogleda letimice; bljesne zanimanje, ali ga brzo prikrije: k vragu daj ... A onda skrsti ruke straga zajedno s kruhom i opet stane čekati nešto.

— Idem skuvati ovo pure — reče žena.— Bog ti da zdravlje i sriću, majka te božja ... — prosjak

gleda preda se kao slijepac, kao da ljudski glasovi dolaze iza zida.

Djeca hrskaju kruh i iščekuju ono što će još ovaj dan donijeti. A otac je otišao do zida prema cesti i počeo po- skrito griskati suhi bijeli kruh, gledajući na cestu što se vidi dolje preko zidova.

Sunce je i opet prodrlo oblake na zapadu i ugrijalo, obasjalo i velikodušno promijenilo izglede i raspoloženja; uz dim s ognjišta, griskanje kruha i žutilo pure naselilo je šupljikavu kamenjaru u krajinu, zajedno sa zidovima, kame­nim morem, bajamama i maslinama, što se raskriljuju kao i one koke, leptiri, muhe i gušterice, prema suncu, hvataju se slamke života i podziđuju nade. Čini se da je sunce riješilo ishod života, prostrlo mekan sag na oštar kamen, da mogneš stupati ranjavim tabanima. — Samo prosjak sjedi i dalje na kamenu, neudobno na rubu, privremeno, kao da će sad-na otići, podupire se jednako svojim štapovima i gleda razrokim očima, neodređeno gdje: nema predmeta na zemlji ni na ne­bu; ni sunce ne opaža.

Težak se, kad je pojeo kruh, okrenuo k njemu i htjedne progovoriti. Pogledao je pažljivo u prosjakovo crveno lice,

86

oštre čekinjave prosijede izraske brade, i htjedne mu uhvatiti pogled, ali razroke oči nije mogao složiti sa svojima, nije mogao doći u dodir s dušom ovoga čovjeka koji kao da se odmetnuo u četveronošce i stoji pred njim nerazumljiv: što ga raduje, a što žalosti? — Bilo mu je teško da čovjek, koji je došao iz drugoga kraja i od drugih ljudi, nema nikakve riječi za njega, ništa čega bi se mogao uhvatiti mišlju. — On otide ženi u kuhinju, da tamo pogleda njezin posao. Ali brzo ga umisli izvan svojega rada, izvan ove kućice, njivice — sela, slučajnošću, i on, prije nego je i pogledao na ognjište, okrene se mrzovoljno prema vratima i stane, s rukama u džepovima i podignutih ramena, gledati kroz njih u dvorište.

Težak je gledao: — Dolje po prašnoj cesti projuri auto­mobil kao raketa. Oblak prašine, rep, dug na stotine metara, vije se za njim, razvija se, kovitla i prekriva bilje uz cestu, kamenjare u strani, golet, pokrovom prošlosti, koji jedini ima za njih. Cobanica u otrcanu sadaku gleda za njim, ne misleći ništa osobito: — tamo negdje u gradu žive gospoda!

Ljudi se privikli na automobile, koji su odavno počeli ovuda pronositi brzinu, kao i buru, nerazumljive pojave koje smetaju očima; ali oni koračaju kao i prije na svojim nogama, ili uz pomoć štaka.

Žena je naložila jaku vatru i čeka da uzavre voda pa da uspe puru, koja se žuti na nečistu prosjakovu rupcu. Poticala je vatru, puhala u nju, namještala lonac. Usne su joj očitovale da je zadovoljna i ponosna što radi, i što se od njezina rada očekuje neposredna korist. Ali su joj oči ostale jednako tvrde i divlje.

Djeca se približila vatri. Zabavljaju se još bijelim kru­hom. Dvije koke dokrakale do ognjišta probuđene radozna- lošću, ovim neobičnim događajem, i stale začuđeno proma­trati žutu hrpu; naslućivale su u njoj slast i približavale se na mahove, gledajući lupeški, sad jednim sad drugim okom.

Pa pruže vrat i zalete se ...— Uš, vrag vas ... — žena vikne odviše glasno, uplašena

pomišlju na štetu.Napokon u loncu voda poskakuje oko grumena pure. A

oni oko ognjišta uprli oči u obijesno micanje, šaljivo kloko- tanje oko grbave bake. Djeca su gotovo u sebi vesela i sklona da se zadirkuju, videći lijepu žutu hranu, i pred zanimljivim

87

poslom. U majčinu ozbiljnu radu oko vatre, koja joj zarume­nila lice, osjećali su rijetku svečanost.

Tako su se oni umučali trošeći svaki svoj trak vremena, a ne mogavši pustiti iz vida da je na kraju njega ugodan događaj. A poslije njega odvit će novi trak, ravan, suh, sva­kako škrt i tko zna koliko dug.

Majka je ocijedila puru, promiješala je dobro drvenim rašljama, onda istresla u drvenu zdjelu. Izvadi s osobitim oprezom bočicu s uljem i pomoću žlice, da ne poleti više nego želi, začini. Prosjaku je dala oveću grudu u manjoj zdjeli, pa su onda svi kod njega sjeli na zemlju oko stočića i počeli gvozdenim žlicama otkidati komade i lagano zagrizati. Gledali su svaki na svoj način, zamišljeno, i prosjaka kako jede. — On je bio primio svoj dio žurno, da ne moraju čekati i opširno je blagoslivao:

— Bog van da zdravlje i sriču, majka vas božja... — široko se prekrstio i dlanom otro nos, pa onda drvenom žlicom počeo i on otkidati vruće komade i jesti ih brzo, s ve­likim kretnjama čeljusti, i lica ozbiljna, kao da nekome oba­vlja posao za uslugu, pa mora što bolje opremiti.

— Bit ćeš jučer bolje ija u gradu? — pita žena i gleda ga prodirao, sa zlobom: što se pričinjaš tu gladnim, a naždi- reš se gospodske hrane? Ali se radoznalost brzo razlije po licu:

— Šta idu gospoda? Mesa i maništre svaki dan, a?Bolju hranu od mesa i »maništre« ona nije mogla za­

misliti.— Ko da, kb ne da — reče glasno prosjak, preko zalogaja,

istim klepetavim glasom, kao da je navijen. — Fala dragom bogu, svejedno ...

— Idu oni, vraga izili... — reče žena.— Ha, ha! — muž sažme ramenima i gleda zamišljeno.— Fala dragom bogu i milostivoj majci božjoj — reče

prosjak, hukne i otare dlanom usta, namjesti se čvršće na kamenu i opet zagleda kao puž preda se.

Težak ga pogleda ljutito, uznemiren jako, i trgne se, kao da će ustati. Pa reče bez razloga:

— šta ćeš sad početi pivati litanije!Možda bi mu odlanulo kad bi ovoga prosjaka snažnim

udarcima nogom u stražnjicu izgurao iz dvorišta. Ali žena, djetinjasto zadovoljna zbog punog želuca i nahuknuta nekom

88

lukavošću na licu, digne se pa mašući u igri žlicom i štucajući reče prosjaku:

— Možeš ići spavati, ako te volja.

Prosjak se probudio rano.U jaslama iznad njega disala su požudno djeca, a ovce-

se uznemirile i zbile uz vrata, jer se dan javljao sa svih strana. On se zaljulja na nagnjilom listopadu, kao izvrnuta kornjača da okuša pokretljivost tijela i ravnotežu torbe (spa­vao je u potpunoj opremi). U pojatu je prodirala svjetlost kroza ševar na krovu, vrata, zidove, ali on se služio više opipom; oči je puštao da mirno plivaju površinom priguše­nih, uvijenih u svjetlo, predmeta. Tako se zibao, naslanjao se, upotrebljavao otpor udova i štapova mjesto snagu i us­pravio se oprezno kao novorođeno tele. — Učinio je nekoliko- dugih nestalnih koraka, da dade tijelu hod i, kružeći, bez gledanja, očima, približio se vratima pa ih otvorio. Isto tako lagano prenese noge preko praga i ostavi za sobom, neopazice kao vlak, otvorena vrata pojate.

Uputi se preko dvorišta. — Počne jednolično tapkanje hodaljka. — Jedva je malo nakrenuo oči prema kući, iz koje se kroza šuplje zidove čulo hrkanje, pa onda stazom brižljivo upravi brod svojega tijela.

Na dnu progona ukipila se u prigušenu jutarnjem svjetlu tajanstvena pojava žene.

— Vamo dojdi! — reče ona strogo.Prosjak se trgne. Ustegao se od pogibeljna bića s novim

zvukom, ne poznavajući mu vrstu; činilo se da je dotiče oči­ma, ticalima, i naglo, na mahove uzmiče, kao popci pri susre­tu: očekuje bolan sukob.

— An, av, av... — zijevajući je mucao, poliven hladno­ćom njezina glasa: kakva molitva ovdje spada? — čeljusti se ukočile; hvata uzduh nemoćno.

— Ti si sakrija novce. A ja? Znaš što ja iman? Znaš?' Znaš?

Ona se pritisne uza nj uvijajući se napregnuto, tarući se o njegovu glavu, ramena; nos mu je rovao u njezinim nje­drima, boležljivo mekanim, pahuljavo nježnim i ženskoga mirisa.

89

— Donesi novce, donesi novce, pa ću ti dati... donesi novce! Dojti ću za tobon u grad. Ja ću dojti za tobon... Novce izvadi... — Pa upre svoj sivi ledeni pogled u njega i zadrža tako dugo vremena nepomično, želeći ga prikovati i raščiniti, da mu opipa svaki dio.

Prosjak je izbuljio razroke oči; obuhvatio je njihovim rašljama, pritisnuo je časak kao zmiju.

Njezine oči, oštre čelične niti, prodirale su u njega, ro­vale mu po unutrašnjosti i htjele zagospodariti. A njegove, raširile se vilasto i sve vanjsko odbijaju; odbijaju od sebe i zadržavaju na rašljama kao stav sijena.

Tako su se promatrali dugo vremena, taložeći se.Naposljetku ona zatrepće kapcima:— Ajde, ajde sad! Ali dojti ću, znaš!On se uputi, mirnim kretnjama, kao teretni konj.Jutro se prostrlo po predmetima i stavljalo ih u posao u

krajini. A cesta je prosjaku opet nepoznata mjera, pustinja kojoj nema kraja, hodnik u nastambi ljudskoj. Ali se on smješta na nju, sam u svoj prostor. A je li to ovdje neka nova boja? — Neki novi događaj očekuje ga svagdje i boji lagano, lagano, drukčije nego do sada, i čini mu stan življim. — To je ipak neznatan zvuk ceste, koji potiskuje navika. — Sad je njemu dosta znati da je na njoj, kao mravu na utrini, kao gundevalju, kad prelazi preko nje, široke bijele ceste, pješča­ne pustinje. Jednome je širina ono što je drugome dužina, prema ukusu; ali se ne snalaziš spretno: ideš cestom i dođeš naoko svrsi, a ono cesta se opet nastavlja.

Prosjak je nesvjesno zaranjao u vrijeme i ono mu nije značilo ništa. Vrednije je bilo jedno stabalce crnike kraj puta, kao znak da se blizu nalazi postaja. On se snalazio prostorno, a ne vremenski: bile su po svijetu razasute mrlje kao oslon­ci, katkada i za misao: na jednima je mogao dobiti gutljaj vode, na drugima opruzi ti udove, najesti se, dodati novčić; kao pas što obilazi kamene oznake kraj puta i očekuje milost slučaja: — 0 čovječe, kako si prosjak! — On je odmatao svoju vrpcu vremena neopazice, bez želja i nada. — Bio je aristokrat.

Predmeti se pojavljuju nenadano i stavljaju ga pred gotov čin; on ne podiže glavu, događaje ne očekuje izdaleka.

90

Nigdje na široko po kršu ne bi vidio kuću, jer su se sve jako pritisle k zemlji i opkolile se stablima za hladovinu; nego dim pokazuje zaseoke.

Bljesne na čistini krčma. Iznenadi mu ticala. Nova kuća, napravljena američkim novcem, zabijeljela se, i jako urezan kolovoz dovede ga k njoj.

On pristane uz prag pa otpočne, krsteći se široko, molitvu:

— U ime milostivoga boga oca i njegovoga jedinoga sina, Isusa Krista, i duha duhovnoga svetoga...

— Muči, muči, probudit ćeš mi muža! — dotrči na vrata krčmarica, debela krmeljiva žena.

Ali on još pojača glas, da ne izgubi što u obredu, da se ne pokoleba, uporno nastavi, jer se nije mogao zaustaviti, kao tetrijeb kad otčepi pjev.

— Na, vraže, na! — gurne mu krčmarica u ruku komad suha ječmena kruha. Ali on ipak otrese molitvu do kraja i odmah stane jednako glasno zahvaljivati, kao da mu je dala ne znam kakvo blago. Onda počne krakove micati, sređivati ih, odlaziti.

Krčmarica ga promatrala zamišljeno, pospana još i sli­jepljena u drijemežu; bi li mogla od njega što dobiti? — Ovaj joj se učini beskorisne vrste, ali ipak, po trgovačkoj dužnosti, reče:

— A neš čašicu rakije?— An?. . . A oklen novaca, bog ti da . . .— E, nemaš ... pas te odnija! — promrmlja ona i otide

u kuću.Sunce se diglo iznad čempresa pred crkvom, proplelo je

narančastim zrakama granje divljih oraha što se mladenački hvataju visine (pa se onda izrode u krivaste slabiće), granje bajama sa spuštenim odrvenjelim jesenskim lišćem, i sve što strši nad krševitim trbusima brežuljaka, sve je proželo sunce mekom jutarnjom svjetlošću, razblaženom dimom što se raz­lijeva iz zaselaka, čobani, ovce, djeca u igri pred kućama i na cesti, ptice, kukci, sve zaplivalo u ovaj pahuljavomekani zrak, da jednim danom više opravdaju život.

A prosjak korača na cesti jednolično na četiri hodaljke, odmjereno, kao da odabire stope i očima mimoilazi predme­te, i ne napreže kožu da osjeti milovanje dana. On je zatvo­ren sam u se, i račun mu je ukopan duboko, neshvatljiv Iju-

91

dima, nepristupačan razlozima sunca i zraka. — I prolaznici su za njega samo crne mrlje koje se pomiču, a možda i pogibeljne.

Na cesti je susreo svećenika. — Propustio ga je i uklonio se na drugu stranu ceste, jer u njegovu putu nije bila ure­zana navika da vani u kretanju pita milostinju; samo je kuće posjećivao i iz vrata razvijao obred.

U docu na uskoj njivi ore težak. Skučio se nad drvenim ralom, u košulji nejasne boje i benevrecima koji su mu spali na kukove, a patuljast dječak velike glave bocka mu vočiće. Na jednoj polovini dočića uske krpe njiva, a na drugoj, žicom ograđenoj, razbujala se krčmarova djetelina, pa se smije mršavosti susjedstva. U zaseoku iznad doca popele se žene na kamenje; razgovaraju i gledaju oranje. Neke su sjele pod zid pa se bistu.

Prosjak je daleko od njih i od takva života: ovapnenio se već, kao klice bolesti na suhu zidu, zatvorio se u svoju vanjsku koru i izbacio teret duše.

Prosjak je ušao u zaselak. Svratio je pred jednu kuću i odvikao svoju molitvu, pa onda još jednom u sredini zase- oka, na čistini, za sve.

Jato djece okupi se oko njega. Stanu obzirno u nekoj daljini, pa ga promatraju od kape, preko nerazumljivih očiju, obješenih usana, nekako nakrivo složenih prstiju, do golemih iskrpanih cipela — kao čudnovatu spravu. — Prosjak je od­uvijek tako star, kljast i sam, sasvim sam, stvoren kao i brdo ili ona klada pred selom, na kojoj se govore mise za dobru godinu. Može li on imati oca i majku?

Ive Turčin usadi se među djecu: visok, a mršav, i sav se pomiješao s kitnjasto razdrtom odjećom koja mu se priljubi­la kostima. Nožićem odrezuje sitne komadiće tvrdoga ječme- nog kruha, jer tako lakše svladava tvrdoću: oblik zalogaja popravlja ukus — pa preko zalogaja reče, zafrckujući:

— Šta se tote činiš kljast! Ka da ne znam da su ti zdrave noge. . . — To se Turčin hvali pred djecom. — Ali, nu, ti mo­guće i ne možeš više oditi bez štaka? ...

Djeci se ne učini njegov govor vrijedan ni s koje strane.A prosjak je sjedio sveudilj na istome mjestu. Zaboravio

je na susjede, ne primjećuje ih više, osim što mu je ostao neki zasvjesni osjećaj opasnosti s njihove strane, kao u čo­vjeka koji spava na konju jašući. — On će počinuti dok ne

92

osjeti da su mu snage vraćene. Zato je povukao ticala, otkop­čao osjetila i onako naslonjen samo krstima i poduprt sa dva štapa, stajao je kao cvrčak na izdisaju.

Kad mu je u tijelu prestalo slaganje, taloženje umora, kad je nastalo stanje, jednako ničemu, ispražnjenje svijesti, odsutnosti osjećanja, onda se pojavi iz tamne pozadine ona iskra koja ga goni po njegovim putovima: osjećaj dužnosti prema nekome, prema tamnome duhu koji je skriven dubo­ko, zakukuljen, ali uvijek prisutan i budan — sebi.

Prosjak hrakne, puhne, pa se opet s pomoću štapova osovi i počne svoje spore korake, upućivati se. Malo se nazre prema čeljadi i vikne jako, u zrak, kao da nije izvjesno da je netko blizu, na sreću:

— Zbogon ostajte, bog van. . . — i pođe ubrzano, ubrza­no, a podglas je još gunđao; jezik mu nije bio zadovoljan prekratkim poslom, pa je nastavio micati svoju molitvu koje ni sam nije bio svjestan.

Jato djece sve je iz hrpe okretalo glavu za njim, a svi su umukli; i zamišljeno gledaju. I Turčin je ostao bez riječi i zajedno s djecom prati prosjaka, ne mogavši se oteti ozbilj­nosti. — Ipak, da sačuva cjelovit svoj glas šaljivčine, reče:

— Odnija ga pas, ka da je gundevalj. Valjalo bi mu zatu­ći kolac u tur, pa neka poleti: polet’, gude, na torove ...

Ali se nitko ne osvrne na njegovu šalu, jer im je pozor­nost zaokupilo čudnovato kretanje krnjega čovjeka.

Prosjak je stupio u novo lovište koje je pred godine pohađao; uspio je bio čuti negdje da u njemu prosjaci bolje žive. Prijeći će sada oduži komad ceste do grada, u koji će prenijeti sjedište i gdje ga očekuju neobični događaji.

Već je prosjak bio iscrpio svoj obrok puta, i tijelo mu je tražilo odmor, kad je u priselku kod grada došao do

velike kuće s dućanom, dvorištem i vrtom; kuća uz cestu, iza koje su u strani i po progonima male seoske kamenjare kao ovce za čobaninom, i koja ih jednako striže.

Dok je štakao uza zid vrta i približavao se kući, začuje u uhu govor:

— Noćas ćeš mi otvoriti kad ćuknem!

93

Prosjaku se poremeti tapkanje i očima, ne okrećući glave, potraži naokolo kao uplašeni vol. Ali brzo okrene oči k sebi i strese smetnju: put je čist.

Žena ostane uza zid siva kao kamenje i granje maslina.Na vratima malena dućana, slična prodavaonici duhana,,

tako su police škrto opskrbljene (dva-tri komada sapuna, omot žigica, po glave kruha), stajao je trgovac, čovjek ru- daste kose, kosih mongolskih očiju, ali sivih, i kroz šalu ozbiljna izraza: znači, procjenjuje podrugljivo svemu vrijed­nost. — Ova je sobica prostorija za pogon; kao na vlaku; ne vjeruješ da onako mala stvar, lokomotiva, može pokretati onoliku množinu predmeta: mehanizam je zamršen.

U isto vrijeme kad i prosjak, s protivne strane pristupi vratima dućana i jedan seljak.

— Nu ovoga! — obrati se trgovac seljaku i gleda prosja­ka žmireći radoznalo.

— Ka da je stonoga! ... Imate li krava?Trgovac brzo ostavi zanimljivog prosjaka i potrči za

stol. Uzme omanji komad kruha s police, otpuhne s njega prašinu i baci na tezulju, pa još prije nego se jezičac vra­tio, digne ga:

— Evo; dva dinara. Finoga krava, baš za slatko se na­piti. — Brzo vrati utege u kutiju. A rad je obavljao cjepidla- čarski; nastojao mu je pridati vrijednost stručnosti.

Težak je zamišljeno šutio i opipavao slabo svježi krah. A trgovac, zadovoljan što se sada, pred veče, oslobodio komada kruha koji bi se do jutra osušio, i da spriječi sukob, priđe opet k prosjaku koji je na vratima bučio molitvom.

— Čekaj, brate, čekaj, šta si navali ja . . . Ajde tamo, kući, kući — govorio je mljaskavo po dubrovački, sladunja­vo rastežući riječi: donja mu je čeljust stršila naprijed. — Ajde, ajde, tamo kući, kući; tamo će ti dati žena mi . . .

Ali prosjak ipak dovrši i onda, blagoslivljući sve, pođe k vratima dvorišta.

— Eto i mene, eto i mene. . . — bučio je trgovac, za- poslujući se, da težak ne bi mogao doći do riječi.

U dvorištu je žena hranila perad. Stoji krupna, debela, s jastucima sala po licu, rukama, nogama, i prekipljuje iz odjeće. Osamdesetak kokošiju otimlje se za zrna kukuruza što ih žena sitnim zahvatima iz lonca, bojažljivo trošeći, baca među njih. Koke se bezobzirno djetinjasto zalijeću i gurkaju

94

pijevce, koji zbunjeno miču glavama i trepte užarenim očima,, ne mogavši, kako im je u krvi, ozbiljno i junački omalovažu- jući, doći do zrna. A sve su životinje umrljane izmetinama, jer žive u slabu kokošinjaku i preusku prostoru: naokolo su se­oski vrtovi i koke pretrpe osvetu za gospodara.

Trgovac se podboči i zadovoljno stane promatrati svoje blago, obuhvatati ga kao količinu.

Sve je on, što mu je na dohvatu ruke, ožimao do kraja, da u gradu uzmogne kupiti kuću, koju bi mogao u sadašnje vrijeme dobro iznajmiti, pa otvoriti dućan, koraknuti među gospodu.

Prosjak dopre do kućnih vrata i tu počne svoju molitvu, udešenu za bogate kuće:

— U ime milostivoga boga i oca njegovoga... Bog da ovoj kući zdravlje, sriču... očuva je od nevere i šijuna, od groma i munje, od zla oka...

Ženi se razlije licem tanak izraz zadovoljstva: posmijeh nad lijepim željama i proročanstvom; diranje je to u pravu žicu, odobravanje njihovih nada. Pa i cijene dobitak — bla­goslov; ipak neka preporuka pred bogom.

— Odi, odi! — reče.Uvedu ga u unutrašnje maleno popločeno dvorište kod

kuhinje, u kojemu u toplo doba jedu. Po kutovima dvorišta ležali stari, zarđali ili ukaljani predmeti: grablje, motike, kotači, obruči, sićevi, sanduci, od kojih se trgovcu bilo teško rastati; a dvorište je onečišćeno od peradi i svinja.

Trgovac sjedne za stol, nasuprot prosjaku koji je sjeo na zidano sjedalo uza zid.

Prosjak sjedi na sjedalu kraj zida, držeći se kao obično na štapovima i roni, čini se, sam po sebi, a u stvari pažnja mu je probuđena neobičnim položajem, ali ograničena, siro­mašna pažnja. Jednim okom napipa trgovca i zadrži ga na njemu. Ali trgovac, kao već obično ljudi, gledao je baš u ono oko koje se gubi u kutove, i čini mu se da ga prosjak ne vidi,, pa je spustio tijelo i oči zaronio u posao, škiljeći njima u svoje misli.

Okrenuo se i on unutra kao izvrnuta čarapa.— Imaš li suhoga kruva? — upita nenadano nakon

stanke.— Evo! — prosjak počne skidati torbu. — Bog vas.

pomoga i da vam ...

95

Žena prihvati.— To su mi krpe ...Žena je vadila iz torbe komade kruha i slagala gomilu

na stol.— Ovo je dobro za prasce... — reče ona okrupnim,

ali tihim ustegnutim glasom. A zlobnim zabrinutim očima gledala je s visoka na kruh, preko nabuhla obješena lica. Onda je dala mučaljivoj, u crnu umrljanu pamučnu suknju obučenoj služavci da odnese kruh u kuhinju, na sigurnije mjesto. I ona je odgegala na debelim nogama, u donjem di­jelu van okrenutim, za njom, pa je onda služavka počela po­stavljati stol: zarđale žlice i viljuške, nasred stola veliku gla­vu crnog kruha i vrč. Zatim se žena vratila i stala prema mužu, podbočila ruke i gledala mrko; očekuje zapovjedno da svrši s prosjakom.

— Ajde utoči malo — reče muž umilnim glasom uz ra­zuman razlog: — to ćemo mu dati. — A u isto vrijeme isko- rišćuje prigodu da se približi konobi.

Žena spusti kapke neodlučno: bi li pristala ili ne, i: k vragu i zapletaj! Ali vino je jeftinije od svega što mu može dati.

— Na! — pruži mu bez riječi lončić i ključ, a u kretnja­ma i na licu joj prijekor: pazi da ne uđemo u štetu.

Mužu živahne lice. Veselo uzme sud, uljenicu i ključ, pa šaleći se koracima sade u konobu.

Prosjak se začudo digne, kao da je izbačen nagonom, nesvjesno. — Događaju se neke čudne stvari. Dođe do praga konobe i prisloni se kao na otvor odakle će doći milostinja. Zastro je pogled i ulaz u konobu.

Žena ga krivo gledala: tuđi pogled, zavidan, u njihovo dobro može biti štetan, pa se ljutito okrene, i da ne vidi trošak.

Muž je prišao najmanjoj bačvi, u kojoj je bolje vino na toku. Pusti da lagano curi u sud. Kad je natočio, prstom skine kap s cijevi, da ne otide u štetu, i obliže prst, pa onda, još pogledavši prije plašljivo gore vrema vratima, potegne valjano iz lončića i dobro se otare rukavom, i izađe, nehajna lica.

Na vratima prosjak pruži ruku. Ali trgovac je ne pogle­da, nego otide k stolu, gdje je žena čekala s vodom, da napu­ni lončić do vrha.

96

— Sjedni tamo — mahne trgovac rukom prosjaku.Sjednu kao i prije jedan prema drugome.Žena se opet nasadila na noge pa gleda s visoka, ozbilj­

no kao spomenik. Muž je urezao oči u prosjaka, a lovi uvijek pogled ženin. Onda zagrli rukama lončić:

— Ovo je pravo vino, znaš! — Moga bi njime misu go­voriti ... Prodava san ga ja i po tri dinara... — Stisnuo je kose oči u uzak prorez i spustio čeljust. Najednom reče:

— Oćeš li da ti prominim sitniš? — Neće ti niko doznati!Prosjak zjane, kao da je trgovac pritisnuo odnosno dug­

me, glasno vičući:— A okle ga, bog ti da zdravlie i sriću tebi i tvojoj

familiji, oče naš, koji jesi... — završi u mrmljanje, jer na molitvu nije vabio opravdan završetak. — U džepu nije imao novaca pa mu nije ništa moglo maknuti ruku na pokret; bio je uvjeren da nema novaca. — Ono u torbi tako je daleko da se čini nestvarno kao nada.

— Hm! — Trgovac uzme lončić i počne u veliku čašu za pivo iz visoka ulijevati crvenu tekućinu, koja se, dobro razvodnjena, rumeno blistala u svjetlu uljenice. Punu čašu ostavi na stolu i zadrži na njoj ruku. A gleda prosjaka i mlja- ska ustima, razvlači ukor i umiljavanje i podrugljivost.

Prosjak je jednim okom našao čašu. Zamljaska suhim ustima.

Trgovac se okrene razgovorom ženi:— Vidiš, ovako ka on putovati i pružati ruku, nije teško.

Možeš i novaca učiniti. Rani te drugi i poji te drugi. Iz tuđe ruke sve dobivaš.

— A za koga radimo ako ne za takve — žena je gudila ogorčeno. — Svaki dan dođe ih dvadesetak — daj, daj daaaaj... a ne pitaju imaš li. Ka da nama ne triba. — Žena se uživjela u svoju bijedu; činilo joj se da tolik trošak ime­tak ne može podnijeti, i gotovo bi zaplakala nad slikom svo­jega davanja. — Toga davanja uistinu nije ni bilo; ona je pro­sjake jednostavno tjerala, ili s njima trgovala, ali je to dava­nje tako moguće, tako ga je ona jasno zamislila, da je posta­lo gore od zbilje.

— Bog da onomu ko dade, bog da onomu ko ne dade... — vikne prosjak.

— Čekaj ti da ti bog dade, a ne uzmi sam... — progo­vori služavka ispod glasa.

7 Vj. Kaleb, I 97

Trgovac je pogleda začuđeno, a žena se okrene njoj cije­lim tijelom, pa mrko reče krupnim glasom, s proročanskim rastezanjem:

— Ne vriđaj boga! šta ti je on kriv? Ne uzmi utašte ime njegovo! — mahala je prstom: — On ne plaća svake subote, znaš!

— Bog daje onomu ko zaslužuje — završi muž gledati u služavku.

— Bog daje onomu ko radi i ko ga štuje — obrati se k njemu žena, s prijekorom u glasu. Bila je uvjerena da on ne radi koliko bi morao, a ni blizu koliko ona. U glasu joj i očima bojazan: ne izazivaj ga kad ti pomaže; a malo dalje unutra: ne obraćaj mu pažnju na se — pomiješano misli.

Prosjak je već zaboravio vino i očekuje da će na stol večera; osim toga, ogradio se od njihova razgovora; nije to posao za njega; prepustio se kunjanju u umoru.

Trgovac se opet obrati k njemu:— Onda, nećeš da ti prominim novac?On se trgne; postao je sposoban za to:— Oklen novaca, bog ti pomoga, neman ja kukavan pro­

sjak nego ova dva štapa da me nosu puten božjin...— Šta će tebi novci? — prekine ga ljutito žena. — Vidiš,

mi imamo diče na školama, pa opet nemamo novaca. Koliko se nama oće!

— Oću li nositi? — upita služavka preko volje. — Gotovoje-

— Na, napi se, ajde, ajde — reče muž i pruži prosjaku pivsku čašu. Prosjak ostavi štapove, uzme čašu drhtavim rukama i ispije je u dva-tri maha, pušući, hučući.

— A sad možemo krenuti dalje! — kaže trgovac.— Šta mi nećete dati prinoćiti, bog van da...— Da! Ti bi t'ija noćište i vino, moguće i večeru, a...

Skup si ti prijatelj. Ajde putuj, ajde ... — Trgovac ustane.I prosjak brzo pokupi štapove:— A eto, bog van da zdravlje i sriću, svejedno, bog

da onomu ko dade, bog da onomu ko ne dade ... bog sačuva od vatre nebeske i vitra zemaljskoga, od...

I on otide na svoje četiri noge, olakšane torbe.Već je u njemu nastao mir: kretat će se naprijed kako

bude mogao osjećati, prepustit će se nagonu.

98

Već mu je u glavi bila, tamo na kraju puta, nejasna mrlja brloga kuće u kojoj će zatražiti prenoćište.

ad je izišao na cestu, bila je već tamna noć. Tamo usmjeru puta iskrile su uporno svjetiljke i nametljivo se

miješale među zvijezde. Kadikad su projurila jaka svjetla automobila, zibala se, poskakivala i žestoko zablješćivala. — A prosjak je išao rubom ceste, zastajkivao, da se snađe, i sila­zio u jarak, pa išao njim: životinjsko nepovjerenje prema čovjeku, ili je osjećao da mu samo taj dio pripada. Toliko je bio daleko izišao iz svoga svijeta, iz ljudske kože. Tapkao je kao popac kad zaluta na hodniku u gluho doba noći; osjećao je potrebu da se uvali u zaštićen kut, priznat mu od ljudi, da nešto pojede i prospava noć. I ništa dalje od toga nije vidio.

Vedrina neba, zvijezde, tamni likovi stabala kraj puta, obilježavali su cestu; mogao je uhvatiti i njezinu bjelinu. Električne svjetiljke potisnule su predmete i protkale tamu zvijezdama svjetlaca. On se sve više počeo oslanjati na svoje osjećanje prostora; sva se njegova duša i cijelo tijelo pretvorilo u osjetilo za postignuće onog cilja.

Tako se kretao i činio svoj stari posao: išao.Najednom osjeti s desne strane puta ljudski stan. Svjet­

lost, i žamor glasova dotakao se njegove kože. Zauzme svoj obični položaj pred svijetlim zjalom vrata i počne glasno moliti:

— U ime milostivoga boga oca i njegovoga...Iz kuće se čuo glasan govor i vika koja se postavljala

kao otpor njegovu glasu, i on je odvijao svoju molitvu u sve jačem klopotu. Rastezao je i umetao nove riječi da ne bi ne- opaženo svršio.

Na koncu molitve počne vapiti:— Bog van da, dajte štogod... Bog van da, dajte što­

god ... — i taj je vapaj u pravilnim razmacima, u ritmu, po­navljao kao prepelica svoj pjev.

Kad je osjetio da je dio vikanja, pjeva, iscrpljen, počne strpljivo udarati štapom po pragu, nemiran kao popac pred procijepom, nerazumljivom zaprekom. Topkao je i vikao na­gnan ljudskim i životinjskim, zajedničkim, nagonom zahva- ćanja, osvajanja, prelaženja od prsta na ruku, iskorišćavanja zauzetog položaja.

99

On nije opazio da se u kući događa nešto neobično.Iznutra su dopirali krikovi jedne žene i vika muškaraca.

A on se nije mogao udaljiti od svoga puta. Osjećao je: tamo s druge strane ljudi imaju nekakve račune, nekakve običaje, za koje se njemu nije potrebno brinuti; on samo pruža ruku preko zida i pokaže im dlan: ako dadu, bog im dao, ako ne dadu, bog im dao.

— Ko je doma! — vikao je poslovno, jer još nije začuo riječ koja bi mu nadražila razum.

Iznenada iz kuće istrči neki muškarac, zaustavi se pred vratima i počne prema drugome muškarcu, koji je unutra u hodniku, mahati rukama i vikati uzbuđeno.

— Vrati mi je! Vrati moje!Muškarac iznutra zaleti se prema vratima i zatopće no­

gama. Vanjski se onda brzo povuče u povoljniju udaljenost, ali se uvijek kopunio i vikao:

— Lopove! Ti si nju upropastija. Nije ona rđava____________Kad se onaj unutrašnji uvukao u kuću, vanjski se pri­

bliži vratima i promijeni glas u molbu:— Ane! Ane, dojdi k meni! Ja ću tebi sve oprostiti. Dojdi,

nećeš se kajati, viruj. Nećeš se kajati... Oćeš li doći?Žena se pojavi na vratima, visoka i mršava i raskuštra­

na, a očiju crnih i nemirnih.— Neću, neću! Ajde ća! Ajde...Muškarac je molio:— Nećeš se kajati! Svaki dan ja kupim kokoš. — Vidiš

da si smršavila kod toga gada. Sama si kost i koža; sve ti se ramena zaoštruljila... Kokoši ja jedem svaki dan ...

Muškarac se iznutra pojavi:— Ajde, ajde, ne slušaj ga — budalu. Ajmo večerati!— Nećeš, je li? — nagne se očajno vanjski. — Imaćeš

tute šta večerati, kukavice crna!— Bog van da zdravlje i sriču! — jako vikne prosjak

i hrapavo, jer mu se grlo bilo zalijepilo — dajte štogod!Muškarac izvana opazi ga tek sada:— Vidi ovoga!Svi se zagledaju u njega začuđeno.— Marš, gade! — vikne vanjski muškarac nenadano i

zaleti se pa starca udari straga nogom. — Ti ćeš se mišati u tuđe posle!

100

Prosjak izbulji još jače oči i zakruži njima i posrne u danom smjeru rastrojeno kao stara klimava stolica, tako je kupio hodaljke.

— Bog van da ... Bog da onomu ko__________ bog da ...— Evo ti tvoga boga... — zaleti se opet muškarac i uda­

ri ga ponovno nogom, a držao se kao da onima na vratima pruža zabavu, kao da posluje za njihov račun: zadovoljan je što je mogao u ovom času svratiti pažnju na stvar u kojoj će svi biti složni u mišljenju.

Žena se čak i nasmijala.— Gubi se! — derao se vanjski muškarac, osjećajući se

dobro u jakoj ulozi.I oni su svi za jedan čas zaboravili svoj sukob.A prosjak je grabio sa sva četiri sredstva. Ali se ipak

micao sporo i nudio mjesto novim udarcima. Nije se nikako mogao sjetiti da se posluži zgodnije samo svojim nogama, a da odbaci štapove, koji ga vezuju u spor ritam.

Na koncu je ipak uklonio svoje tijelo od neugodnih suko­ba s tuđim.

Ali u prolazu najednom počnu udarci po njemu padati iz mraka, i nogu ljudsku nekoliko puta osjeti na sebi. — Nije se usudio istražiti odakle potječe taj napad, nego se skru­ti sav, uperi samo naprijed, naprijed sam sa sobom, bez obzira.

Brzo je opet došao na cestu i poduzeo put u grad koji je tu na domaku. Bio je samo nešto nemirniji; kretnje su mu bile oštrije, a oči je izbuljio jako, pa kako ih je napregnuo pretjerano, gledajući previše daleko, udesivši ih za pretjerano velik razmak, nije opažao predmete pred sobom i posrnuo je više puta; pa ni glasove ni kućice uz cestu nije više primje­ćivao.

Kukac je ušao u tamu grada kao štipavac među bljeska- vo grumenje uglja. Iskre električnih svjetiljaka, micanje svi­jetlih predmeta, pljusak svjetla iz izloga, vreva tamnih ljud­skih likova. Zuje automobili; blijesci svjetla promicali kao pogibeljni zamasi. — Čudnovata potreba ljudi da ovako za- mahuju sobom. On je išao oprezno, micao je uzrujano ticali­ma — ne snalazeći se, ne mogavši uhvatiti ništa čvrsto. On nije nikada noću išao gradom. Prosjaci ne idu noću, oni su djeca dana.

101

Odavna nije bio u ovom gradu, pa je teško prepoznavao obnovljena, popravljena uporišta za sjećanje i snalaženje. Vrlo lagano i s velikim naporom probrao je put do staroga dijela grada, gdje su se nekad siromaške radničke i težačke kućice naginjale nad krive kamene uličice, tako domaće i pro­hodne. Tamo je htio k starom težačkom pekaru, koji bi mu dao noćište u staroj pekarnici na smilju i ježincu za pirenje vatre; — miris i slast mekanog smilja i žeravice i pepela. Stari je pekar prosjacima rado davao noćište, a za plaću je uzimao njihovo pripovijedanje i šalu s njima, koje je za nje­ga i njegove mušterije bilo postalo sastavni dio obreda peče­nja kruha, vrijedna zabava i navika, sve do potrebe. Kretnje u radu bile su začinjene smijehom.

Ali še ulica nije sužavala, nego se pružala duga i jedna­ko uređena, i ne možeš joj naslutiti kraja. Opet je naprezao osjetila i očekivao da će ga ogrliti tamni zidovi, da će naići opipom nogu na kamene glavice tla.

Kad je došao na mjesto gdje je mislio da bi mogla biti stara pekarnica, mjesto starih ulica i kuća našao je široka raskršća i nove kuće s ogradama okićenima gvozdenim rešet­kama. — On je stao i naporno prebirao svojim izbuljenim očima predmete.

Svud naokolo zidovi tvrdi i glatki kao čelik, tlo je po­pločano ili prevučeno tvrdim betonom, a kuće podigle, iznad rešetaka i nekakva ukalupljena drveća, nosove kao oružnici, nepristupačne prosjaku.

Zemlja je dakle pokrivena tvrdim pokrivačem, i ljudi po njemu idu isto onako čudnovati kao i one kuće, i sami kao strojevi opremljeni, zakukuljeni, zamotani u halje, kožu, opskrbljeni spravama za gledanje; ne osjećaju široku zemlju pod nogama, nego koračaju po određenim tračnicama.

Prosjak se uznemirio. Kukac se našao na neobičnu tlu, bez rupa, bez zaklona, bez toplog smrada i ljudske riječi: ticala se i kukice omiču, hod je nestalan, miris nepoznat.

On počne uzmicati, oprezno se povlačiti. Povećanom pažnjom opipavao je i lovio osjetilima, ticalima, neće li osje­titi što poznato, svoje. Pa onda, nakon sve većeg razočara­nja, počne samo naginjati naprijed, kretati se ubrzano.

Tako je grabio neko vrijeme, a onda opazi da je besmi­sleno tako bez cilja juriti, i umanji brzinu, pa se počne opet snalaziti. Udarao je jače štapovima, neće li tlo promijeniti

102

zvuk, tapkao je nogama, naprezao sluh, ali se ubrzo opet razo­čarao zbog jednoličnih i tvrdih utisaka, neobičnih.

Neopazice je došao u središte grada, opet među svijet, ljudsku vrevu i jaka svjetlila.

Na trgu prisjedne na nizak zidić perivoja da se odmori i pokuša snaći. Po navici stavio je na koljena kapu. Po koji prolaznik ubacio je novčić, koji bi mu topnuo na debelu pod­stavu kape, okrpljene tako da se novac ne gubi. A prosjaku nije čak ni na pamet dolazilo da nekoga upita za svoje stare znance. On je samo primao: novac s posebnim osjećajem, ne­jasnim, kako se prima nešto potrebno i drago; kao mravi kad opskrbljuju mravinjak: nagonom osjećaju korisnost posla; ali je neposredno ne okuse i ne uviđaju. Sada mu nije trebalo novaca. On je hlepio za jelom i odmorom. Samo nije mogao točno odrediti tu svoju težnju. Bio je sličan slijepom ptiću, koji prima prst mjesto muhe što mu je nudiš, ili mladom psiću kad se uči jesti: hvata rub tanjira i njuška uznemireno.

Kad je počinuo, najednom mu oči uhvate niz kuća nasu­prot, preko trga. To mu se učini otkrićem, kao da dosada nije bio tu i nije mogao vidjeti kuće. Razabere ulaze, i nada, pomiješana s nagonom, digne ga.

— šta radiš tu? — reče prolaznik. — Je li vrijeme spava­nju! Šta ti i po noći ideš po gradu; kao puž nosiš kuću sa sobom?

— Bog ti da zdravlje i sriču, majka te_________— Šuti!— Mora da je Mati ja.On se lecne i oprezno nastavi put, kao popac kad ga djeca

popuštaju: uputi se, a svaki čas očekuje da će ga opet uhvati­ti; ide lagano, na sreću, i miče ticalima.

Kretao se bez volje. Ustrajnost ga gonila, i on uđe na jedna vrata, koja su mu se ponudila najočitije. Popne se stubama i pred prvim stanom udari u molitvu, da je zabu- čio cijelo stubište; gudilo je kao velika košnica.

Iznutra zašušte pa otvore.Začuđeno:— Prosjak! U ovo doba! U ovo se doba usuđujete sme­

tati. Otiđite odmah! — i vrata se zatvore.Ali on nije bio svršio molitvu pa je nastavio brundati

kraju.Gore na vrhu stuba zaori ljutit glas:

103

— Tko to viče dolje?... Mir dolje!— Bog van da... bog da onomu ko dade, bog da onomu

ko ne dade... — govorio je prosjak glasno, silazeći.— Ej, vi, vratite se!Muškarac odozgor sade.— Na! — dade mu velikodušno dinar.— Pristojan je — objasni ženi koja je uplašeno provirila

iz jednih vrata. — Zahvaljuje i ako mu ne dadeš.Prosjak se odsada čuvao ovih velikih kuća oko trga; nije

bilo izgleda da će dobiti ono što je tražio. A nije mu ni na čas dolazilo na pamet da se osloni na ženu. On je u njoj osjećao neku prirodnu nepogodu, kišu ili vjetar, pa se skriva od nje prosjački, samo polovično, i nesvjesno.

Uđe u prvu ulicu.Još uvijek gonila ga ona težnja k toplijemu tlu, domaćim

starim kućama, kojima se tako lako na vratima pojavi če­ljade.

U ovoj ulici nanizale se trgovine, prodavaonice svakakva šarenila. Najviše je bilo dućana u kojima se prodavalo jelo: kruh, slatkiši, riba, meso; bilo je gostionica, u kojima su po­čeli viku noćni bukači. Gostionicama su vrata zastrta, da pogled izvana (možda pogled majke, brižna čovjeka, djeteta; svakako pogled ozbiljan) ne smeta bezrazložnom veselju, djetinjastoj dernjavi: ljudi se naprežu, prose da dobiju malo, zrnce samo, divljenja društva — a zamišljen par očiju iza vrata skameni veselje.

Ta zastrta vrata prosjaku se učinila nepristupačna, po­gibeljna čak. Osjećao je da bi se tu mnogi htio na njegov račun proslaviti; kako je to već moderan običaj ljudski, da na slabome stječu slavu. — Kadri su i oca ubiti za zabavu društvu, a u četiri oka kad se nađu, hvataju se slamke ljud­skoga.

U rasvijetljenim izlozima, dakle, bilo je jela: krasnog ru­menog kruha, pečenog mesa, izloženog raskošno na tanjuri­ma, pečenih kokoši, ukrašenih zelenjem i prismocima, u sla­stičarnicama slatkiši. — Kroz ulicu plivao miris koji je izlazio iz gostioničkih kuhinja i pekarnica.

Prosjak je prolazio kraj tih izloga punih hrane, ronio je kroz mirise, prelazio očima preko svega kao preko nerazum­ljivih mrlja; jedva je naslućivao što se nalazi u njegovoj blizini. Njegove želje, njegova volja bila je upućena samo

104

u jednom pravcu: da iznuka odgovor na svoju viku. On je znao samo primati u ruku, a dobiveno je uvijek upotrijebio na stari način: novac u kesicu na prsima, a kruh u usta ili torbu. Ako je bilo meso, iznenađen slašću, kao kokoš nena­danim nalazom gliste, sklonio bi se brzo gdje u kut i pohlep­no ga pojeo. Ali bio je daleko od toga da njegova mašta zađe za ona debela stakla i da od onih lijepih boja izgradi nadražaj za žlijezde slinovnice, a još je dalje bio od toga da smisli kako će doći do te hrane.

Jedna su mu se vrata učinila najulazljivijima, najpri- ručnijima. Bila su to vrata ljekarnice. Počeo je na njima mo­litvu za dućane (imao je iskustva da ga iz njih brzo otpre­me). I ovdje je ljekarnik brzo priskočio, turio mu u ruku dinar i izgurao ga van. Na vratima jedne krčme održao se do . kraja govora. Gosti se zabavljali čudnim riječima njegove molitve. — Poslali su mu po poslužitelju šaku novaca. — Što drugo čovjeku može trebati, osim novaca!

Ono traženo dakle nije mogao dobiti.Mozak mu se beznadno naprezao, i oči mu iskočile od

muke kao pužu: trudio se da dokuči, kao dijete kad ima pu­ne gaće pa ne razumije što se dogodilo, ne zna kako bi se oslobodio neugodne gnjecave vlage; navika je tu da drugi očisti i sve dade u ruku. A on, evo, dobiva u ruku ono što ne može jesti. — Ali iako je znao da to nije ono što ovaj čas traži, ipak je osjetio zadovoljstvo primanja. — Daleko je bilo razočaranje s kojim je spuštao novac u kesu. I to razočaranje bilo je slično razočaranju djeteta koje je očekivalo bombon a dobilo igračku.

Prosjak je koračao, polagao je drveno svoje hodaljke na pločnik, njuškao gotovo nesvjesno, kao novorođenče za sisom.

Iz jednih vrata izvali se neki čovjek nestalna hoda. Stao je pred prosjaka zibljući se. Digao je glavu i gledao s visoka, pa, prateći podignutim prstom riječi, reče:

— Ja — udari se po prsima. — Ja ... Evo, prosudi ti po­šteno ... samo pošteno, samo... — pogleda ga uzdignutih obrva. — Jesam li ja pijan?

Prosjak je buljio u masu njegova tijela koja mu je pri­ječila put, ne razumijevajući razlog.

Pijanac mu se nasloni objema rukama na ramena i poč­ne mu u uho, povjerljivo tobože, šaptati, a uistinu govorio je glasno:

105

— Ja! — jednom rukom udari se jako po prsima. — Ja sam pošten čovjek! Razumiješ! Reci ti meni jesam li ja pošten čovjek? On krade, oni kradu, oni... svi kradu... A ja, ja sam pošten čovjek... Ali! Doskora ćemo se ogledati, jest; kad ja uredim svoje stvari. Doskora, među nama reče­no... — Pogleda s pobjedničkim pogledom prosjaka, kao da mu je rekao neobično važnu stvar, i potraži mu oči, da prosudi dojam.

Ali je naišao na neshvatljiv račji pogled. Uozbiljio se iznenađen. — Zaobiđe prosjaka, pa se udalji, osvrćući se uplašeno i mrmljajući.

A prosjak nastavi put tom ulicom. Išao je lagano, prebi­rao stope; noge mu više nisu imale onu spretnost, pojačanu štapovima. Ruke su mu iznemogle i njihov zglob sa štapom rasklimao se. I torba mu je postala preteška; na dnu nje osjećao je da ga na neobičan način pritiska neki predmet, ali nije mogao dokučiti što. On je sve jače osjećao potrebu za počinkom i hranom, a kako hrana zbog neshvatljivih razloga nije dolazila, on je sada tražio one zakutke gradske sa siro­maškim vratima i stepenicama, da se zavuče gdje i zaspi.

Napokon nesvjesno sjedne u kut iza jednog ugla, na prag. Tu je buljio u suprotni zid, uvlačio je dušu u se, bez ikakve bojazni, bez ikakva straha; smještao se kao puž u ku­ćicu i pokrivao balavim pokrivačem sna.

Niz ulicu silazilo veselo društvo: dva muškarca i ženska među njima. Držeći se pod ruke, zibali se širinom ulice i pje­vali nesložno.

— Gledaj! Prijatelj! — vikne ženska pokazujući pro­sjaka.

— Pitat ćemo ga za mišljenje!— Čekajte. Prijavit ćemo se prije.Muškarac izmakne nogom štapove na koje se prosjak

bio naslonio, skupivši ih pod bradom.Prosjak padne nosimice na pločnik.— Oh, povera beštija! čekaj, čekaj... — ženska ga po­

digne teško do neke mjere i tepavim glasom, kao djetetu, govorila mu je:

— Povereto! Udario si se, a?Muškarci su se smijali.

106

Prosjak je svojim jadnim očima kolutao i pokušavao da se snađe.

Sanjao je da ga je netko oslobađao tereta torbe, a sad, kako ovo nestaje štaka? Rukama je pipao oko sebe po zraku kao slijepac; tražio je štapove da se osloni, i klecao u kolje­nima.

A ženska je htjela malo zabaviti društvo.Ima ljudi koji su jedino za to na svijetu, to jest, sma­

traju se pozvanima.Ona ovije prosjaku ruku oko vrata:— Dragi mali cvrčak!Prosjak je napipao očima i rukama mjesto štapova ženu,

čovjeka, što li. On je osjetio ono boležljivo, pahuljavo meka­no tijelo, neobično slatkasta mirisa. Osjeti pretjerano pribli- ženje nečega stranoga, neke pogibeljne čovječje pažnje, bri­ge. Iz grla mu izađe krupan hrapav krik, sličan lavljoj rici. On se u užasu trgne, pa onako bez štapova pokuša bježati. Ali učinio je samo nekoliko nestalnih koraka; noge, koje su iza svakog pokreta očekivale pratnju štapova, i tijelo, koje se priviklo, nagnuto naprijed, oslanjati se na štapove, i ruke besposlene, bez potpore, zaplele se zajedno u čudnom trza­nju, odlomcima kretnja.

Prosjak je poskakivao na mjestu kao priklana operušana kljasta kokoš koja lomata krnjacima krila i sakatim nogama i pada na nos pokušavajući se spasiti od onoga koji je kolje.

Tri pijanice gledale ga iz reda i smijale se glasno, glasno, i ne sluteći da se u njegovoj torbi na leđima nalaze možda dvadeset i dvije hiljade dinara (osim ako se mjesto njih nije nalazio, kao zamjena za teret, oveći kamen).

Iza njih na ulici nadaleko nije bilo nikoga; ulice su bik sasvim prazne.

Prosjak je napokon pao na zemlju i po zemlji se grči dalje kao nagažen crv.

Na kamenju, 19^

GOST

Ono troje sjedi u mračnoj kući pod čađavim gredama: na kladi uz vatru Frane, za niskim stolom miješa kašu za

večeru Mara, a na kovčegu uza zid čuči, vrebajući kao divlja mačka, slaboumna kći.

Dan nije bio zanimljiv; dosada blagdana umorila ih je i smirila, pa su se uvalili u veče kao u mlaku vodu; počeli se gnijezditi u njoj — po njezinim dvorima miču ticalima: na­stoje naći zadovoljstvo kao rakovi na stijeni.

— Slava tebi... — mrmljala je Mara i pogledala kroz vrata van u rumen koja se na zapadu spuštala za brdo i kroz lišće bajame i loze jedva stala u kuću malo svjetlosti; žena kao da se plaši što dolazi noć, neizvjesno putovanje kroza ;an, nestajanje do sutrašnjeg dana ...

— Ako bog dade... — uzdahne.Frani se na licu rastapala briga ... posluša: zvono s crkve

italo je tanke kliktave zvukove, koji su se kao noćne laste shićeno zabadali u mrak i slatko nestajali, gubili se u dalji- i. široko zamahne rukom lcrst, primiješa molitvu i počne '• cijelom dušom sanjivo zibati u valovima zvonjave, upijati

u mir i svečanost večeri kao u ljepšu sutrašnjicu.Kad je posljednji zvuk zvona i titraj mu lagano zamro,

tk se opet isprazni, i tišina složi sve stvari, pritisne ih k nlji kao mrtvo tijelo; sve su one: obijeljen zid, zemljani i, stari predmeti — krevet, niski sto na sredini, kovčeg uza , ognjište, bačva — ušutjele uplašeno. I susjedstvo se iz­lio nekud, kad ne dopiru iz njega glasovi.Mara se na koncu opet prekrstila, pa videći da i slaba a pobjeđuje svjetlo izvana, zapali malu petrolejku koja isjela o gredi nasred kuće.

— Ima još malo petrolja, pa neka gori — reče.Kćeri su se ispod raskuštrane kose krijesile oči od odraza

svjetla, izbijale crvenkastožute iskre kao paučje; buljila je bez misli kroz vrata u dvorište.

— A nu! — progovori najednom resko i zaoštri pogled prema ulazu.

Mara pogleda nju, pa onamo.Prene se i namršti čelo.S vrata su gledala dva blaga, pametna oka, mirna i sama

kao dvije svijeće na oltaru.To je na vratima stajao ovelik lovački pas prepeličar,

duge sive dlake, tankih smeđih ušiju obješenih i priljubljenih uz obraz kao baršunaste krpe. Nekako je tih, svečan i bojom se slaže s mrakom, a oči mu se odvajaju. Gleda ljude napeto ali pristojno i očekuje znak dobre volje. I oni su zadržali pogled na njegovim razumnim očima, pomalo ga prosuđivali i nastojali mu otkriti namjere.

Mislili su da će progovoriti.Tako su se neko vrijeme gledali pas i ljudi, u očekivanju,

a onda je gost vidio da nitko ništa ne kaže, pa lagano preko­rači prag i zađe u kuću.

— U ime Isusovo! — reče žena tiho i u sumnji rastvorioči.

Krasna gospodska životinja zastane pred stolom i opet upre oči u ženu.

Njoj se pogled učini upitan, nekako mudar, pun otajnog znanja, pa ga počne izbjegavati.

Obrati se mužu:— Nu, ka da nam ništo ima reći!— N? — Njemu lice dobije ozbiljniji izraz, sa sumnjom;

prelazio je pomalo u strah i poštovanje.— Da, da_____onoga ...U njemu se možda probudila lagana nada kao stara uspe

mena: ljudima može jedan neznatan i čudan događaj donijel u dom onu željenu promjenu. Kad ovako svjetlost bježi z brdo, nestaje, i mrak prekriva sve kao stara kvočka vještic da ispod perja izleže novu sutrašnjicu, onda se u tišini, i vatru i svjetiljku, roje nade i bojazni čudna oblika kao 01 dvorci u oblacima što ih stvara žerava i plavkasti plameno po njoj. — To mu je svakog dana zabava svoje vrste.

Frane odgurne rukom sa čela čudnu pomisao i reče, si­lom otriježnjen:

— Hajdemo večerati.Primakne se stolu.Žena izvadi žut grumen tvrde kaše u malu drvenu zdjelu,

pa dade kćeri na kovčeg, a ona i muž počnu složno jesti iz velike.

Pas se približi Frani i stane željno gledati u žlicu i hranu, prateći je očima od zdjele do usta.

A ono oboje oprezno zirkaju na nj, izbjegavajući da mu susretnu pogled; samo su nozdrvama lovili nekakav gospodski miris koji je dolazio od njega, kao od liječnika kad dođe u kuću.

— Odakle su došli? — upita Mare neodređeno: muža ili psa, a očekujući više od psa odgovor.

I Frane pogleda gosta upitno.A on, mjesto da što kaže, digne prednju nogu i šapu na­

sloni Frani na koljeno.Frane se zabrine. Brzo odreže žlicom komad otvrdnule

kaše pa je baci na tlo.Pas samo pogleda onaj žuti komad na crnom podu i ne

makne se.— Dat ćemo im na tanjur — reče žena. Oprezno dohvati

drveni tanjur, stavi u nj nekoliko grumena hrane i odnese ga u kut kuće.

— Na ... onoga ... izvolite ...Pas shvati. Skine nogu s Franina koljena, pođe k tanjuru

i lagano, redom, počinjući od manjih komada, pojede kašu.Nakon toga nije se više zanimao za njihovu večeru, nego

ijedne na zadnje noge nasred kuće i počne domaćine kao prije, sad jednoga sad drugoga, promatrati.

Mrak se spustio sasvim, rana jesenska večer. Vatra na gnjištu umire, pa je kuća osvijetljena samo plamenom etroljke. Mara iz obzira prema gostu podigne stijenj i po- ravi plamen. Kćeri se na licu pojavi radostan osmijeh, šaljiv, očima ožimlje znatiželjno. Frane ispod riđih, čupavih obrva eda s novim mislima. Najednom stane treptati očima, kao i se domišlja nečemu, pa onda ustane, uspravi se i počne oma svečano stajati na sredini kuće.

— Utoči malo vina! — reče značajno.Po dvorištu se začuju koraci.

Uđe susjed špirkan.— Dobra večer. . . — zastane malo. — A čiji je to pas?'— Ne znam — odgovori Frane.I mali Jerko susjedov poviri na vrata, pogledom začu­

đeno ispituje psa i ukućane.— Ovo je nika gospodska životinja. Gleda ka i čeljade.— Reka je: dobra večer — javi se kći.— Nu? — špirkan pogleda svakoga napose; pa onda psa,

dignutih obrva.I žena se trgne kao ubodena:— Ajde? ... Nisam čula!špirkan razgleda psa još jednom pažljivije, pa onda njihi

upitno, sumnjičavo: zašto kriju od njega?Umuknu neko vrijeme.Mali Jerko s vrata otrči.Frane, kao da je zaželio veću svjetlost, pođe k ognjištu

pa naloži. A drži se ozbiljno; i ne gleda špirkana.Sjednu oko vatre na stare balvane kao da su se povukli-

na vijećanje. Bljeskovi plamenova počnu poigravati po njiho­vim licima, i sjene po zidu kuće.

I pas korakne k ognjištu, pa u nekoj udaljenosti skromno stane. Glava i oči mu, osvijetljene vatrom, isticale se od tamne pozadine.

Oni su ga dobro vidjeli, ali su se sada zatvorili u ovaj četverokut ognjišta, u njegovu svjetlost i toplinu, kao da je stvarna ograda, i negdje daleko osjećali čudnovatu životinju, koja osvijetljenim licem viri kroza zid mraka u ovaj njihov kutić, a ne znaju što nosi, zlo ili dobro.

Obzirno su izricali misli koje im se sada nameću:— Vidiš, zima dolazi...— Slabo je, brate, slabo ... sve je u nas težaka nac

pako...— A eto, bog zna je li...Tada su počeli stizati znatiželjnici iz sela:— U Frane je čudnovat pas!Došao je stari zvonar Markutina, promukla sipljiva gl

sa, čupava brka i s jednim okom izbečenim, razvraćen kapaka, crvenim kao živa rana.

— Oooo.. . kakov je to gost? — on se malo obradova kao što se uvijek veselio svakoj promjeni ili novosti, pa i bila dobra.

Opazio je mirne, pametne, kao ljudske, oči koje su ga gledale odozdo.

— Eto vidiš ... gleda ka pop ...— Reka je: dobra večer — reče kći.— Ajde? — Markutina pogleda upitno svakoga napose.— Ala muči, beno! — naljuti se mati i zirne obzirno na

psa.Markutina i špirkan sumnjičavo preberu očima.— Hm: ko zna odakle je on došao! — šapne špirkan.— Čudnovat pas! — kaže Kazo.— Eee . . .— Ne zna se šta je... — reče špirkan, pa doda glasnije,

pogledavši ga iskosa: — Može biti i da razumi...Šaka, mlad, žestok seljak, visok, crven u licu, upada

surovo:— Čiji je?— A bog sam znade — uzdahne žena, ali joj brk oda

ponos što su oni sada glavni u ovoj stvari. — Siđimo, eto tute, a on na vrata ...

— Kaže: dobra večer... hi hi hi... — tanko se nasmije kći i zgrči lice kao da je prošla jeza.

Oni svi upute oči najprije u kćer, pa u gosta, koji je sasvim mirno sjedio nasred kuće i žmirkao očima kao da ga se ništa ne tiče. Mislili su tako očekivanjem bogatiti vrijeme, ali se pas najednom digne, pođe ka krevetu i nakon što ga je pažljivo onjušio, skoči na nj. Sa kreveta, onako s visoka pogleda prisutne, kao da moli dopuštenje, onjuši sredinu postelje, izgazi, zavrti se tri puta, na običan pasji način, pa se smota — legne s njuškom pod repom.

Odmah počne umorno puhati, mumljati i zaklapati oči.Gledaoci se svi malo-pomalo primaknu postelji i u krugu

lastave posao.— Vidi ga kako je lipo lega ... ka koji gospodin — Iju-

'ezno zapjevucka jedna žena.— Zauzeja je misto, kako se kaže... — reče Nikac.— Uvalija se u tuđu kuću... A ko će platiti trošak? —

ivi se Franina sestra glasno, neka gost čuje.— A šta ćeš; životinja je umorna, je li... Ko zna koji je

lt privalija! — laskavo će opet Nikac.— Da se nije sam vrag u njega ... — Markutina uplašeno

stane.

112

— Da šta je ... to ti je ... — doda Kazo pomalo zlobno, sa željom da Frani pokvari nade, a sam se okrene i udalji malo, kao da bi gost mogao skočiti na samoobranu.

— Šta je da je — plane kao slama Frane — u mene je doša. Sta ćete vi sada namudrivati! Ja ĆU ... — Ugasi se u sumnji.

— Ovako ću ja njega... — dohvati Šaka držak od sjeki­re iz kuta.

— Ne, ne ... nemoj! — u strahu će Mara.Pas je pogleda sanjivo, pitomo, i nevino žmigne očima.

Vidjelo se da ne sudjeluje u razgovoru.— Ostavi ga, ostavi ... — Frane se namršti tobože od

dosade.— Braćo moja — progovori svečano Špirkan — evo naše

selo ... Ah, ko će ti doći u ovu našu pustoš ... Šta sam tija reći? ... To je nika milost... Evo, naše je selo zapušteno od boga i od ljudi... ovaj ... — pogleda psa, pa stane, pogleda i ostale kao da ih pita: je li dobro ovako? — i nuka da po­mognu.

— Šta selo? Šta selo? Aa, ne, molim ... nije u pitanju selo nego moja kuća, to ja oću da se ustanovi... — povikne Frane odlučno i baci hitar pogled na psa.

Svi su ušutjeli.— Eh, bože moj — počne mudro Nikac — eh bože moj,

ko zna je li kako čoviku bog daje... Ko znade šta mu nosi sriču, a šta nesriću ...

Frane pogleda po nazočnima čekajući potvrdu te misli. A oni svi stoje zamišljeni ili puni znatiželje, svoje slasti, zamukli, ne hoteći imati zasluge za dobro niti krivnje za zlo; a gledaju finu gospodsku životinju svilene dlake i pametnih očiju.

— Ajmo izmoliti ružariju u slavu majke božje — javi se Špirkanova sestra, stara djevojka Kata.

— N? — zjanu svi u nju, pa onda brzo ugase zanimanje.Kata okruglim očima i sitničavo ušiljenim ustima očeki­

vala je da će njezin prijedlog ipak dobiti značenje.— Kažem ti, nisu oni došli bez nike u kuću ... — potvrdi

Nikac prijašnju misao.Tada špirkan počne laskavim glasom, i pogledava lju-

bezno psa, ne želeći ga vrijeđati, nego dapače i pohvaliti:

8 Vj. Kaleb, I 113

— Psi znadu biti puno pametne životinje... puno pa­metne ... Jedan je major ima pasa, pa mu je odija kupovati novine...

Markutina shvati odmah tu politiku, pa da popravi ono prijašnje, ne dajući da drugi ima prednost, reče:

— Pas je čovičji drug... Kažu da je jedan pas, to sam ja čuj a na svoje uši... da je crknuja na gospodarovu gro­bu... Od žalosti puklo mu je srce... ka čeljadetu, bože moj, nii.

— A ja sam sluša — opet se nametne Kazo, tiho govore­ći, zaklanjajući usta od psa, a nastojeći da čuje Mare — da je u jednoga pžisa ušla iz sna duša gospodarova, pa je išla po svitu, a gospodar mu leža na postelji ka mrtav, sve dok se nije ndmirila na čeljade koje će se prigoriti pa pasa odniti priko devet planina na vodu od posta...

— Kakvu »vodu od posta«? — upita prezirno Šaka.— Bome, od posta ... — prezre i Kazo njegovo pitanje,

jer ni sam nije znao što je to. — Priko devet planina mćra ga je nositi...

— U ime Isusovo! — tiho usklikne Mara i pogleda upla­šeno psa.

Ženama su se krijesile oči.— Pa — nastavi Kazo — pa je ...

Uuuummmuumm ... — zamumlja pas u snu, i Kazo za­stane zinut.

Nastane tišina s napetom pažnjom.Domaćini su jako zabrinuti.Markutina, koji je bio zvonar i crkovinar, priđe Frani

sa sviješću o svojoj stručnoj spremi na licu, pa mu prišapne: — Ja bi posla po vratra — i pogleda oprezno psa.— Da — reče Frane — mogli bi, da čujemo što će on reći. — Evo, nek ide šaka.Frane pozove šaku u stranu:— Ajde, neka ti Luka pozajmi konja, pa pođi po vra­

tra ... Doći ćeš do devet sati.Šaka se počeše po glavi:— N? — pa pogleda i on psa, koji je sada mirno spavao,

pun neke svečanosti.

114

Frane je jedva nagovorio Šaku, da sa još jednim mom­kom pođe u selo po fratra.

Kad je šaka otišao, javi se Špirkan veoma ozbiljno:— Ne bi ga ja bija posla po vratra ... nkn ... Vidiš da

beštija ... onoga ... leži mirno ka janje ... Ko zna šta će ti izmudriti vratar.

Frane se opet zabrine.Mara zamahne rukama.— Braćo moja, šta je ovo?... Zašto je on doša u našu

kuću?— Ja bi ga ubija, pa gotov posa! — reče strogo netko iza

tuđih leđa.— Čekaj, čekaj ... — gurne Kazo druge u stranu.— Ja ću njega lipo zapitati šta oće...— A šta ćeš ga ti zapitati, šta ćeš ti... Šta se činiš mudar

tu te! — ljuti to ga gurne Markutina, bojeći se da će ovo za­vršiti bez fratra.

— E, ja, ja, ja ... — Kazo mu prinese prste pred oči.— M! — Markutina mu nakrene bok i borbeno lakat

jedne ruke.— Ništa, ništa. . . — digne Frane svečano ruke: — Ni­

šta ... — činilo se da će reći nešto veoma značajno.U taj se čas pas — digne. Rastreseno pogleda prisutne:

ne čudi se što ih je toliko. Sasvim vješto protegne se, zijevne i otrese čisto na svoj način od glave do repa. Tada najednom dobije poslovan izraz: skoči na pod, pa se uputi u svojem putnom koraku van, ne pogledavši nikoga, niti Franu koji mu je najbliži stajao skrštenih na prsima ruku, kao pred svojim dućanom.

Svi su se brzo povukli i napravili mu put.Okretali su glave za njim, istegli malo vratove, a noge

im ostale na istome mjestu.Vidjelo se vani na mjesečini da je na vratima dvorišta

digao nogu, kao sasvim običan pas, smočio prag i nestac u noći.

Novosti, 194(

VRATA OD GRADA

Ona se stisnula plašljivo među nisko grmlje na obronku, u uskom prostoru između dviju ograda: gore na sedlu

uzvišena nova cesta s kolobranima, zamršenim gvozdenim stupovima i bijelom tvrdom plohom, oštrom kao turpija, koja, ako ti viri prst iz opanka, brzo izdere kožu; dolje stara neravna stranputica — nekada jedini pristup gradu.

Iznad zida nove ceste, na nebu među oblacima promiču automobili, veliki autobusi, glave oficira na konjima, kočije — vidi ih tamne, velike; starim putem, nisko dolje, idu vojni­ci u zamrljanoj odjeći, naherenih kapa — spotiču se po ka­menju, preskaču stijene i lupaju velikim okovanim cipelama. Ili tiho gmiže siromašni seljak i magarac, kao da su saliveni u jedno biće, kreću se zajedno, pokunjeni od dosade i umora.

Otkada se vojska ulogorila gore za glavicom, ovuda je unogo življe; ni jednoga časa put nije bez čovjeka — sve se >vo toči u grad, ili izvire iz njega, ova rijeka ljudi i vozila, sad se čini da su izgubili pamet pa traže blagu ruku koja će m se položiti na čelo i razgrnuti mrenu, sad opet da su uda- ili u obijesnu šetnju bez cilja i koristi.

A iz svega toga kretanja kao da se očituje bogatstvo, ne- rotumačivo siromašnu čovjeku.

Ona se skrila u grmlje.Krave pasu mladu travu što se razbujala u ovom teže

istupačnom prostoru kamo magarad nije zalazila. Prije, k nije bilo ovoliko svijeta, ona se penjala na vrhove stijena,

zidove, na stabla, i klicala, vikala, kričala prema daljini, :ma onom bogatom životu, kućama s vrtovima, tvomica- , šumama parkova; čeznula je za svim tim i zaboravljala

svoju otrcanu odjeću, jer je sve bilo tako zanimljivo i ži­

vo. Osjećala je samo čežnju da zađe malo tamo, ali slobodno, nevidljiva, kako je prolazila poljima oko svoje kuće, kad je

samo primala veselje onoga što je oko nje, a sebe nije nikad nuđala: nije nikad osjetila čežnje da joj hladovito drveće,

meka mahovina, sunčana svjetlost ili vlaga hladnovita obloga ispuni njedra, da joj ispuni srca ustreptalu želju.

Sad najedanput taj svijet okupljen, kao na vječitu sajmu. Vojnici su je gledali, govorili joj nešto. Bila joj neobična ta svačija pozornost. Mislila je da je to zbog razdrte odjeće. I tako se ona povukla još dublje u grmlje, pa odatle iz zaklona gledala zanimljivu predstavu. A nju ne može nitko vidjeti. Ne može vidjeti njezinu crnu, ali raščupanu, odavna neočeš- ljanu i nečistu kosu, razdrtu i zamrljanu odjeću, malene, pravilne, ali nečiste ruke.

Kao zvjerka s velikim zanimanjem gledala je kroz granje djevojke i žene koje nose hranu muževima ili rođacima vojni­cima, lijepo odjevene, ističući ženstvo uskom suknjom, obo­jenim licem, našeširenom kosom.

Krasni joj izgledaju ti ljudi, ta vesela čeljad koja tako zna da živi: s pouzdanjem u se korača, otvoreno razgovara0 stvarima kojima ona pristupa bojažljivo kao k oltaru. Oso­bito su momci mirni i ljubezni. Njihova joj se priprostota čini bližom. Njima bi se radije povjerila, ali, opet, nešto je goni od njih, što je protiv njezine volje, jače od nje.

Visok mladić, stidljiva ali iskrena obličja, prolazio je svako jutro i veče. Uvijek kad je prolazio, pogledavao je i rekao joj barem neku riječ:

— Ti uvijek sama?ili:— Pa, dođi malo ovamo!Ona bi skrila glavu i kamenom kuckala po stijeni. Lice

joj se grčevito nategnulo; smiješila se ukočeno, ne znajući što bi trebalo kazati.

Tada se počela u nju uvlačiti čežnja za širokim svijetom, za šarenilom ljudi, mirisima kakve su pronosile gospođe pu­tem kraj nje, mirisima koji su dopirali desetke metara dale­ko, za čistoćom kakvu je vidjela na djevojkama koje su šeta- le nedjeljom po cesti izvan grada.

Oci nekog doba, kad bi mladić prošao, ojunačila bi se1 zapjevala za njim:

117

Cviće moje, i ja bi te brala, nemam draga kome bi te dala.

Mladić je zastao, pogledao prema njoj, a ona je brzo umukla, povukla se više u grm i opet se zbunjeno, grčevito i divlje smijala.

A u njoj je buktala žalost, čežnja; i zaplakala je ne zna­jući zašto.

Sve je to iz početka bilo čudnovato: da je ona ovdje, da samo ovako sjedi u grmlju, da je ovako tuđ svijet gleda. Ona je u svom selu poznavala svakoga, točno znala što tko zna, misli o njoj ili o sebi, i kako će ona i drugi živjeti; nije bilo nikakvih iznenađenja, nikakvih čuda ni očekivanja: sve je teklo mirno i razborito i znao se svršetak. A sad ne vidi nika­kav ishod, a opet nešto očekuje, osjeća se kao ptica u kave­zu: sve misli da će nekako na nekoj strani puknuti otvor.

A kad tamo, eto svaki dan dolazi na isto mjesto i jedna­ko sjedi među stijenama i zaprašenim grmovima, osjeća miris prašine i benzina, čuje zujanje automobila, psovke vojnika, tandrkanje kola, i u svemu tome ne nalazi ništa nego samo neugodnu buku koja joj se zbog nepoznata razloga čini časovitom. Nije mislila ništa dalje nego se prepustila osjećanju kao stara baka.

Kad je pao sumrak, goni krave, teške na zemlji, kao da tonu u nju, a tako su i ozbiljne, pametne i jake. Na putu u zaseoku susreću se s volovima i konjima koje je gonio dječak iz susjedstva pa nastaje zbrka. Djevojčica hrabro ulazi među velike životinje, viče, udara, hvata ih za rogove i pravi red.

Dječak čobanin dirne je šalom, a ona odmah napadne na njega štapom; kao mačka nasrne.

— šuša — ruga joj se i izmiče.U dvorištu domaćica i djeca kraj lonca u kojemu se hladi

kaša za večeru.— Di si ti dosad! što prije ne dolaziš! Je li ovo vrime da

se dolazi s kravama kući?— Nije me bilo volja — odgovara ona mrgodno.Tada hitro oprema krave, daje im napoj od mekinja,

muze ih i ugoni u staju, onda stane u kut i stoji tiha, nevidlji­va, čeka da je pozovu na večeru. — Ako joj ne dadu, ona ne pita, ne prosi, jer prositi je sramota — ali nasrtati na se ne dopušta.

118

ani prolazili, a ona živjela za onaj prostor, kao da i nemaništa drugo na svijetu. Odjeća se na njoj raspadala,

kosa mastila i mrsila, tijelo prevlačilo korom nečistoće. Ali to nitko nije vidio ni za to mario. Samo kad su krave učinile kakvu štetu, onda su je domaćini psovali i krivili zbog neured­nosti u svemu, potjerali je da ide za poslom i opet sve za­boravili.

Toga dana pojavi se na putu njen otac, čovjek mršav, duga obješena lica, tanka nemoćna brka, a bez godina — ne možeš mu ih pogoditi. Zbunjeno lice skriva zemljanom lulom iz koje rijetko kad izlazi slabašan dim. Pred njim skakuće bosonog dječak.

— Eno je! — mali pokaže rukom u grmlje.Otac zasloni dlanom oči:— Di je belaj odnio?A ona se krije za grm, prigne glavu kao ovan i gleda

preda se u kamenje, a na oca samo zirka uplašeno.— Ajde ovamo! — viče stari, Jakov.— An.— Ovamo izađi, kažem ti!— Neću.— Nu ...On se nevoljko odluči da prijeđe zidinu i pođe k njoj.Ali ga ona počne varati oko grma.Dječak je stavio prst u usta i gleda znatiželjno.— Nu! Stani! — vikne Jakov bijesno.— Neću — odgovori ona i prijeđe za drugi, veći grm.

A kad se on zatrčao, ljutit već jako, ona najednom stane, okrene mu leđa, stavi prst na usta i dopusti da je uhvati za ruku.

— Ajde!Otežući se pođe za njim. Namrštila se, i suze joj zasjale

u očima. Glavu je držala okrenutu u stranu, kao da se za­vadila s ocem.

— Zašto nisi ništa rekla?... Bijaše pitati! — govorio je starac zadihan.

Ona ne odgovori,— Mogli su ti dati barem... Ah! — odmahne rukom

i prodube iverom lulu.Tako se šuteći upute ka gradu.

119

U staroj strmoj ulici izišle žene pred vrata na razgovor. Djeca se igraju oko matera, bacaju kamenje, vuku kolica, trče, viču, da prodru uši... Živa ulica. Kad je prolazio Ja­kov, vukući djevojčicu kao telicu za sobom, svi nađu u tome zabavu.

— Kamo vodiš tu malu?On stane, pogleda je kao blago na pazaru, da prosudi

tobože cijenu, kao da je nije već deset puta premislio, pa onda odgovori muklim, slabim, ali dubokim glasom:

— Osam je miseci služila za ono malo rane ... a za ništa— odigne ramena i okrene se da će otići, ali nije na to ni mislio, nego samo dražio znatiželju: da nađe možda novoga gazdu.

Žene su promatrale djevojčicu od glave do pete:— Kako je razdrta odjeća na njoj!— Nisu joj davali ni vode da se opere... — reče Jakov.

— Što ćeš, moram je dati od kuće kad nas je još petero...Na djevojčici je visjela u repovima prevelika modra blu­

za, suknjica kao da je na putu nađena, a čarape od kostrijeti spustile se u valovima na velike muške gumaše.

— Lipa mala... A što ćeš; sirotinju svak izrabi.— Ne zna pitati... A kod kuće ne može ni vrag s njom

nakraj kako je samovoljna i otresita.Govorio je starac to kao sam za se. S nerazumijevanjem

je gledao svijet oko sebe, a očekivao je razumijevanje. Mislio je da će netko pružiti bratski ruku, reći značajnu riječ i rije­šiti ovo pitanje. Očekivao je saučešće, milostinju.

Ali svi su samo govorili sebi za zabavu, žalili, otrli po koju suzu i — stajali čvrsto na svojim vratima.

Jakov pogleda svaku ženu, posluša, potraži dušom smi­sao, zaviri u oči, pa kad ne opazi odluku koja bi mogla do­vesti do čina, pođe naprijed, zamišljen; zaboravi pozdraviti, kao da je najednom svih njih nestalo a on se našao sam na svom dugom putu.

Malo niže gazda Rude sjedi pred svojom krčmom na sje dalici čvrsto kao bačvica; samo što čepić izostaje. Kće

ri mu nacifrane po prozorima se umiljavaju suncu i pogledi ma prolaznika; ljenčare, očekuju dobra gospodskog ženika kakva »šefa« ili »doktora«. Žena na rubu puta, na pervazu

120

kao na vratima svojega kraljevstva, mrko gleda po novoj cesti: žudna pogleda traži hoće li se što dogoditi, da besplatno uživa.

— Kamo ćeš s tom malom? — lijeno pita Rude Jakova: aaah ... sve je zanimljivo kad nema ništa zanimljivo.

— Evo, tražim ko bi je uzeo k sebi... Osam miseci joj nisu dali ni priobuku.

— A što i zaslužuje! Vidiš da je divlja...— Mogli su je barem obući...— Ajde, uzet ću je ja.— A što ćeš joj davat?— Lako ćemo za to. Neće ti biti krivo.Jakov kao da misli: nije lijepo cjenkanje među ljudima.

Gazda ima pa može i dati. Njegov trun za me je balvan. On je čak čuo skriven smisao gazdina govora koji je bio jako značajan.

— Oš ode ostati ?— upita kćer.Ona ispod kose pogleda kuću, oko kuće... zanimljivo

je: krčma, ulica, život na cesti...Krčmarica priđe:— što će ti to divljega diteta?— A eto, samo je obucite i nabacite koji dinar na kraju

miseca, to toliko da nije kod kuće.Krčmarica se tobože zamisli, procjenjuje malu, pogledava

muža upitno.— Ajde, dođi ovamo.Jakov ostane kao prilijepljen pred krčmom. Sad, sve je

gotovo, pitanje više ne postoji. Nije mogao shvatiti kako je to i u čemu je baš pravo pitanje. Nego, Rude je s njim razgo­varao prijazno, bratski. Tako se Jakov uvjerio da ima posla s pravim čovjekom, koji prosuđuje pošteno, koji zna za jade siromaha, koji žali sirotinju.

— Teško je siromahu živiti; svak se na njega okomi...Pa onda smiren pođe:— Covik je,duševan — govorio je sam sa sobom.Gazda Rude danju je sjedio pred krčmom ili u krčmi za

stolom, prema vremenu, kao fratar na barometru. Bio je mudrački šutljiv; držao je glavu visoko, da se samo po sebi i bez govora priznaje njegova pamet. On je samo odlučno zaključivao tuđe izjave:

121

— Da što je; tako je to, tako, bolan... — i samo za po­tvrdu raširio lice i ozbiljno pogledao. I nikad njegova pamet nije dolazila u pitanje.

Kad je naveče ili u blagdan bilo u krčmi bučno, on je bio u svojoj vodi. Sjedio je predsjednički u kojoj skupini pijača i sudjelovao na svoj način u razgovoru. Stara Ane, kojoj daju za naporan i neprestan rad dvadeset dinara mjesečno i hranu, posluživala je. Kćeri su se držale uvijek istog posla: njima nije trebalo raditi: mijenjajući haljine vrzle su se oko kuće, po terasi, prozorima, žena je stajala pred kućom i vrebala po bučnoj cesti za razgovorom, a djevojčica i stara Ane radile su i cijelu kuću uzdržavale na svojim rukama, od ranog jutra do kasne noći. Posla im nije nikada nestajalo. Čim je zora zarudjela, trebalo je ustajati pa ići po vodu. U posljednje je vrijeme općina postavila mjerila za potrošak vode. Vodu je trebalo štedjeti. Da bi štednja bila potpunija, djevojčica i sta­ra Ane morale su sa česme, koja je daleko koju stotinu meta­ra, donositi vodu u vedrima. Taj put prelazile su nekoliko puta na dan s teretom od tridesetak kilograma na glavi. Ali su gazdi svaki dan uštedjele jedan dinar.

— Valja raditi — govorio je Rude — nitko ne daje za ništa isti.

Žena se rado ljutila ako kuća nije bila u redu.— Ovo ti se naučilo u selu na smrad, pa i ne vidi nečist.

— Nek se uči, vridit će joj.Valjalo je obavljati sav kućni posao: mesti, prati rublje,

podove, piliti drva, hraniti svinje, posluživati u krčmi, dono­siti vodu. Nauk veoma opširan. Stara je Ane dio težeg posla prebacila na djevojčicu. Ali tanjire prati nije joj dopuštala; to je sačuvala za se: svaki je tanjir brižljivo oblizala, ostatke pojela, kosti oglodala. Djevojčici je rijetko, samo kao osobitu nagradu, dopuštala dio u tome.

Kad je nakon dva mjeseca došao Jakov u grad, mala je bila još uvijek u istoj odjeći, starim prnjama, samo joj je krčmarica dala nekakvu izblijedjelu pregaču, koju je ona obavila oko sebe i prekrila dio svoje odrpane odjeće.

čim je ugledala oca, zaplakala je.Rude je sa svoje stolice mirno govorio:— Valja da prije zaradi, pa ću joj onda kupiti robu...Jakov nije rekao ništa, nego je pogledao malu opažajući

njezinu sudbinu koja je eto takva.

122

— Idem ja s tobom — zaključi ona. I otišla je.Sišli su u grad.

Trgovac Kaputić ima dućančić uronjen u zemlju. Neugle­dan dućančić, koji je okotio novu, modernu trokatnicu.

Ali on uporno, bez gospodskih zahtjeva, tjera po svojem, starom: u malom dućančiću prodaje jeftinu robu za narod, za puk. To je najbolji platac. Pravi i posebne, šarene izvezene kape, te ih prodaje strancima za narodne, premda ih narod nigdje ne nosi.

On stoji na vratima dućana i gorućim očima iza ravno­dušne maske gleda van u svijet koji prolazi: ocjenjuje ga kao mušteriju, procjenjuje mu kupovnu snagu. Miče ustima, po- prađuje kretnje svakoga prolaznika, i kao da će mu uliti neke riječi o robi. Lice mu je slično onoj maski na kazalištu koja se grči u bolu: rudaste kose, lice uglato, usta razvraćena kao u cipla, mesnata, blijedocrvena, požudna kao djetinja. Jedna mu je strana tijela uzeta: desno oko i desna strana lica visi, ruku i nogu vuče, prenosi pokretima tijela.

Otac mu, nizak, zbijen starac, debela naprijed izbočena nosa, a malenih djetinjastih očiju, koje su življe od prasećih, stoji za stolom kao za šalu, a na protivnoj strani majka, mršava zlobna pogleda iza naočala, veoma teška izraza kao oružnik.

Jakov se zaustavi pred dućanom. Seljačka roba u izlogu — crvenkape, košulje, modre hlače — privuče ga; to mu se mjesto čini podesnim za smišljanje posla.

Pred njim uđe u dućan mlad seljak, znanac mu, s izve­zenom torbom o ramenu i sa ženom za sobom. Vitak lik čovjeka radnika, vedro lice puno nade, netaknuto bijedom, ruho na njemu i na ženi novo ali priprosto, bez ikakva cifra­nja. Naivno kao dijete kretao se i zauzimao prostor dućana, ne shvaćajući da nije kod svoje kuće. Oženio se tek; otac mu prepustio imetak bez duga. Vinogradi su rodili, konji mu čili, kuća od dvadeset lakata, nova. čvrst ugled.

Jakov se stisne, pomalo zastiđen.— Kamo vodiš tu malu — upita Kaputić-sin Jakova.On stane odmah spreman sklopiti posao.— Evo, tražim joj misto ...

123

Trgovac je mjerio djevojčicu, procjenjivao joj stas, godi­ne, obline.

— Odrasla je — pomisli — dosta.— Što ona znade raditi?... ništa, eee, ništa. — Htio je

umanjiti joj cijenu. — Vidiš da se ne zna ni umiti, vidiš, e____________— govorio je tihim glasom, koji je imao da istakne njegovo stvarno gledanje, razboritost, priznavanje prava svakome. Rumenim mesnatim usnama iza svakog odlomka činio je kretnju, na neki način potvrdnu, kao da vezuje uzao.

— A, možemo je uzeti mi... — reče kao da je spreman i na tu žrtvu. — Možemo je uzeti, da je operemo, obučemo, zasitimo ... sirotu ... eeee ...

— Eto tako! — svidi se Jakovu. — A možete joj i štogod dati ... an; na misec koji dinar.

— E, bože moj, to se razumi, e ... bože moj.On je neprestano stajao prema otvorenim vratima i gle­

dao van, leđima okrenut dućanu; raširio je noge, ruke prekri­žio na prsima i ne gleda Jakova, nego kroza nj: on ima o sve­mu određeno mišljenje — a ima i većih dužnosti, prema veli­kim stvarima. Kad govori, kao da dariva vrijednosti. On kroz otvorena vrata spada u svijet. Gleda povrh glava i šarenila gomile, s velikim novcem za leđima, s velikim novcem može stupiti odlučno kud hoće. Mušterijama je ulijevao obzir, tako da se nisu lako usudile ne kupiti.

Ali poučiti može:— Koliki su počeli s malim. Počni samo raditi, pa ako

si sposoban, napreduješ, e ...Jakov je propadao u zemlju kao pred dobročiniteljem.

Seljak i žena obazirali se na njega da ne učine što neumjesno.Starac-otac gleda dobrodušno: ti ljudi imaju novac u

džepu, koji je moguće izvući, a to se postiže ljubaznošću bolje nego plašenjem. Nije razumio sinovu bahatost, pa je nastojao ublažiti. Pratio mu je usta očima, glavom, ustima; zijevao je gdje bi trebalo progovoriti, gledajući sad sina, sad seljaka.

Majka je, naprotiv, podupirala sinov način rada.Uđe neki gospodin.Sin se nije maknuo, pa ga je ulaznik morao obići.— Vi iznajmljujete stan?— Ah fini stan — reče sin i napravi dječjim slinavim

usnama uzalj.— Je li istina da u njemu ima žohara?

124

— Pa to je lako očistiti. Nu... ali sve je prvorazredno. Da vidite samo zahod ... Prvorazredni. — Sastavi palac i kaži­prst da istakne deliciju toga mjesta. — Druge kuće nemaju ni zahoda... A ja volim zahod nego polovicu stana... Ah... — raširi lakte — kad je čovjek ...

Mušterije osjećaju u punoj mjeri da se tu za ono novaca kupuje ne samo roba nego s njom i nešto veoma vrijedno. Nastoje razabrati što misli taj čovjek, kakva mu je muha.

A on sve pušta da čekaju i da osjete kako njemu nije baš do njih ni njihova novca, kako on njima čini uslugu.

— Ajde, odvedi malu Tonici — naredi ocu, izrečeno u stranu, o neznačajnoj stvari.

Jedna seljanka uđe u dućan otresito:— Kakvu ste mi robu dali, a šjor?— Kakuuu? — zamrmlja usnama sin i okrene samo

glavu k njoj, kao u naučenoj ulozi.— Iziđenu svu; staru, bome, eto kakuuu ... — oponašala

ga je. — Da, ne znaš! Iziđena je sva i stara, eto kako. Vrati mi novce, eto kako.

— čekaj, čekaj ... Kad si uzela robu?— Jučer.On se malo zamisli.— An, jučer... Užba! — pisne tankim glasom, i ramena

malo podigne. — Užba — potvrdi kao nešto što je jasno i ne može drukčije ni biti. — Zašto kupuješ robu kad je užba?

Seljanka ga pogleda razrogačenim očima:— Kuga te umela, tebe i užbu... — Baci robu na sto i

podboči se.— Kako, kako, kako... — kokodakao je tanko. — Kako

te nije sram, kako te nije strah boga! Je li to, je li to!— Vrati mi novce; ne dam se ja varati! Ti si lupež.— Kako te nije boga strah, en ... boga strah... eeen.— U teškoj nevolji čovjek se čak i na boga obraća —

reče mladi seljak i nasmije se podrugljivo.— Kuga te umela, tebe i sve lupeže na svitu! — reče žena.— Ne treba kleti, ne treba... — govorio je sin uvijek

jednako mirno i tankim glasom, nastojeći je uvjeriti.— Vrati mi moje novce ...— Ne može se to, ne može ... To je već upisano ... Sama

si kriva, je li tako, sama... upisano je već u knjigu ...

125

On podigne rame, ruku, pa nogu, prenese sam sebe k stolu, uzme robu u ruke i pogleda prinoseći je sasvim blizu k zdravome oku, pa je najednom ostavi, odšepa od stola i počne tiho, ali brzo govoriti:

— E, užba, da ... nosi robu, nosi... ajde, ajde ... ne ga­lami ... — pa malo pojača glas: — Eno policijot onde, eno ga, vidiš ga eno ga ... vidiš kako stoji na kantunu. — On se odu­ševljavao tom idejom, kao da plaši malo dijete. — Eno ga ... vidiš ga kako stoji na kantunu, a!

Mati se javi savjetujučim glasom:— Što ne gledaš bolje, ženo moja. Ko zna di si ti noćas

robu stavila.žena zaplače nemoćno:— Nisam, ćerce, nego otvorila pri svitlu ... ode je mrač­

no ... odmah je bilo... — i tarući suze stane uplašena u kraj, jer je sin učinio neku nestrpljivu kretnju. Pa gleda okolo po ljudima neće li napipati milost, hoće li dočekati otklegod pomoć.

— Hen, tako je to, tako... A imate li vi plaću toliku damožete plaćati stan ... mali činovnik, e__________ Možete li plaćati?Možete li... Mogli bi vi potražiti malo gori stan, cjeniji... e . . .

Seljak i žena mu otidu sa svojim zavežljajem.— Eto zbogom — pozdrave bojažljivo.— Klanjam se — izvuče se i činovnik, a da nije ni odgo­

vorio Kaputiću.— Eto, e n o . . . eto, onda tako — reče Jakov i pogleda

Kaputića zbunjeno.— Bog, bog — reče on.I Jakov neodlučno pođe, ogledavajući se kao da mu je

što ostalo.Žena s izgrizenom robom gledala je za njima suznim

očima, kao da joj izmiče potporanj.Djevojčica je svake nedjelje iskoristila vrijeme kad je

ostajala sama u kući, popela bi se gore u kuhinju na visoki prozor i gledala čeznutljivo preko krovova, onamo prema borovoj šumi, velikim stablima gradskog perivoja, prema modrom moru, daleko tamo preko kanala. Gledala je pod so­bom ulicu, onaj veseli svijet, umiven, u lijepoj odjeći, gizdav i živ, kako vrvi kao mravi. Tu je svukud i slika onog plavog vojnika, tu među kućama je on.

126

Tiho je pjevala:

Cviće moje, iz dragoga moga,Tebe ljubim pa više nikoga.

Hoće li ga ikada vidjeti?Eto tako je to bilo onda.Jakov je gajio nade: — Mala je u gradu — Neće zabo­

raviti oca i mater...

A sad, žene su na starome putu pred kućama, razgovaraju gorljivo o svemu što im je poznato, i vrebaju na

zanimljivosti. Djeca se oko njih igraju živo: bacaju uvis prašinu, potežu se na starim tepsijama, kotrljaju obruče, zvekeću lancima ... iznalaze raznolike igračke.

Još izdaleka opazile su Jakova i kćer.On ide polako, zamišljen duboko, kao za sprovodom.

Još nije izišao iz onog maloprijašnjeg događaja s trgovcem.— Ne, dragi moj — govorio je Kaputić-sin Jakovu. —

Ne mogu je držati. — Priđe mu i prišapne: — Što ćeš, malu je niki magarac privario, e... a ko je kriv... e, je li tako ... a ko je kriv!

Jakov se bio zastidio i zamislio, ne znajući što bi rekao. »Na kome je krivnja?« misli on. Kći sa svojom surovo­

sti, čini mu se, ima uvijek pravo.Djevojčica je crvena u licu i namušena stajala po strani,

gledajući mrko u zemlju, nepristupačna. Rukama je skri­vala trbuščić koji je nadizao nešto previše pregaču.

— A može biti da ste i vi... — izusti bojažljivo Jakov. — Jaaa?... — Trgovac izvali oči, ali bez uznemire­

nosti. — Evo, neka reče sama... — reče drsko.Jakov pogleda kćer upitno.Ona se još jače okrene od njih i ne reče ništa.— Ajde, ajde ... platio sam. Ajde ... — govorio je trgo­

vac pun zadovoljstva s ishodom pitanja.Jakov se ukipio na mjestu i gledao u zemlju.Kaputić se okrene lagano, da nestane neopaženo. —

Zinuo je malo i bacao gorući pogled na njih.— A što ćeš, sirotinji se i to događa.Djevojčica najednom udari u plač i nije se htjela mak­

nuti s mjesta.

121

U ulici Jakov nije opažao nikoga oko sebe. Išao je pri- kljunjen k zemlji, kao da ga k njoj priteže neka sila, možda želja za snom.

Hrvatska revija, 1940.

U SELU

ko četiri sata po podne pristane uz obalu malen, starparobrodić, sitna korita, goleme palube, a krcat je put­

nika, od njih našeširen kao kvočka.A seljani se okupili dokono, zbili se na obalu, pa šuteći

gledaju. Čini im se da su u gradu, miris dima od ugljena, šum pare, vreva.

Na palubi dvije-tri nepoznate osobe, došle tamo iz svi­jeta; čine se zatvorene, daleko kao kipovi u crkvi.

Nekakav gospodin izađe. Drži se hladno i ukočeno — putnički. Korača s pouzdanjem sredinom obale i — bože moj, kamo on može upraviti korake u našem selu!

Svi dakle, i oni na parobrodu i oni na obali, koji miruju ili hodaju, uozbiljili se kao na pogrebu.

Uopće, ono na parobrodu ili iz njega nekakva je slika i nema ništa s gledaocima, pa je baš zato veoma zabavno.

Kad se pojavi tko njihov iz svijeta, e, onda je malo drukčije. Tada se vesele kao djeca kad na pozornici ili slici ugledaju poznatu osobu:

— A ha ... ono je Mate Brkin. Vavik je osta isti... Uvr- ga se u oca i mater... — Znanci prilaze, pozdravljaju se, veseli što se ovaj dolazak i njih dodirnuo. Svatko hoće da došljaku stisne ruku, jer mu je u nekoj prigodi rekao nešto: »Sićaš li se kad smo zajedno odili na skuše na Ždrilo...« ili: »Crikvicu ti na brigu, daj mi zapaliti...«

— Pozna me odma... i oca mi je spomenuja.A došljak se drži fino, i govori drukčije, to jest, onako

kako valja:— Jes, jes ... orajt ... sakrament nahamol...

9 Vj. Kaleb, I 129

Tako jednoga dana bane Janko, unuk Jose Zdile, iz Za­greba.

Mladić stasit, lijepo odjeven, s kovčegom, šeširom, preko ruke ogrtač. Gleda narod na obali i smijucka se. Nekome mahne rukom.

žene uzviknu:— Je li ono Janko?... Jee, kuga ga umela, šta je lipo

obučen!— Dbša je viditi dida... A gledaj Jose. Ne vidi unuka.Djed Joso bio je na parobrodu svakog dana — nosač,

fakin. U stvari, čudnovat čovjek, šaljivčina. Dosta ga je i pogledati: glava lavlja — naime: nos tupast, brci usfrknuti, naježeni, usta — lavlja... Lav i mačka, kako je poznato, imaju smiješno lice.

Po brvi izlaze putnici dugo s broda: radnici među njima bez obzira iskrcavaju vreće brašna, bakalar, daske za grad­nju i zakrčuju prolaz. I unuk Janko silazi nogu za nogom, a djed ga i ne gleda, nego traži posao.

Joso je živio sam za se kao rak. Sinove je otpremio u svijet. Otišli oni po moru, izgubili se nekud po Indijama i Amerikama, i godine i godine prolazile a da nitko za njih nije čuo. Joso ih nije ni želio vidjeti, jer je znao da koristi od toga viđenja neće imati. A da ih nema što vraćati, pro­davao je redom zemlju i mirno trošio dobitak, kao putnik kojemu je točno određeno vrijeme dolaska u luku. Svoje navike ovako je prikazao: — Litru vina na dan, dva dinara cigaretov, a izisti: obariti žigericu, oli šaku, ovako... (pre­gršt) gavunov, zalogajić kruva ... — presiječe preko srednjih dvaju prstiju. O hobotnici je govorio: — Ubodi je ostima — živa je; obari je — živa je; pol je — živa je... zali je vinon — mrtva je! — Volio je posao, ali lagan, koji kratko traje a brige ne traži; kad si ga izvršio, da je plaćen i — bog. Dakle — nosač. Sinovi su mu bili skloni istim načelima. I zato, snažni i nasrtljivi kako su bili, mogli su se mašiti za žitak. A on je htio zalogaj spremiti za se. Osobito otkad mu je umrla žena očekivao ih je s nepovjerenjem, kad su nakon višegodišnjeg lutanja dolazili u selo da pokažu svoje blago ili da se sklonu dok napipaju novi posao; gledao ih je ispod oka i procjenjivao im džep.

Joso je i unuka dočekao tako, bez ganuća.

130

— Najprije triba viditi ima li ča — okrenuo se prema gledaocima. — Ako nema on, neman ni j a . . .

Kad je ugledao kovčeg (fini kovčeg, mora se priznati), pružio je ruku najprije prema njemu. Prihvatio ga po svojoj struci, profesionalno, kako se kaže. A pozdrav je zapustio.

Janko zbunjen pokušava:— Zdravo, djede! — hvata mu ruku.Joso se sjeti u čemu je stvar, spusti kovčeg na zemlju,

otare prste o hlače... pa — puši, ožimlje do kraja cigaretu, opet otare ruku o hlače i pruži je:

— Dobro doša ... je li tako? ...A onda se odmah službeno uozbilji, uzme kovčeg i uputi

se. Nosi stvari i misli, vidljivo je na licu, koje će koristi iz­vući iz ovog posjeta.

— Imati će on koje šoldo... Mekaničar, a!Ide Joso sitnim koracima, pruža noge, koje su malo

izvijene na iks, štono se kaže, a i iskrpljene hlače mašu prema vanjskoj strani, mršava ramena podigao, brk mu mačji ili lavlji, a riđ nad bezubim ustima, očice malene, po- smješljive. — Nikoga ne gleda nego ide. Drži se kruto: po svemu se vidi da je to posao, rad, a ne nikakva rođačka usluga.

I upravio je, začudo, svojoj kući.— Pa kako je, kako? — pita Janko.— Ca ćeš da van... da ti rečen... Dok je kruva i piti,

nije slabo.Janko smišlja što bi govorio što bi mu djeda moglo

približiti, pa, zbunjen, da razgovor učini suvišnim, promatra tobože sve oko sebe: nije u selu bio gotovo od djetinjstva. — A za razgovor ne nalazi ništa podesno, jer mu je mnogo toga nepoznato. 0 baki čini mu se nije zgodno govoriti, po­zljeđivati ranu. A opet, misli, zaključit će da je ohol, da se pogospodio. — Zato mu je na licu glup osmijeh.

— Došao sam u Šibenik da sastavim motor za firmu, pa evo skočio malo do vas ...

— Da, da ... e, bože moj, zašto ne ...— Da vidim gdje sam se rodio i djetinjstvo proveo.— A nu ... ko ti brani...— Da...Razgovor se svaki čas ledio.

131

Kad su došli do vrata, Joso spusti kovčeg uz prag i stane trti dlanove, očekujući nagradu. Ali brzo se sjeti: — Ono­ga... — potraži ključ od kuće za pašom i poče otvarati.

Janko se ogledava: uska uličica i dvorište, kao pozor­nica. Sve popločeno velikim izlizanim pločama. Kućice niske, posivjelo kamenje, a prozorčići kao rupe za topove. Sa svih strana proviruju žene, gledaju i ogledavaju drsko Janka. Malo-pomalo ohrabrile se više, okupile u hrpu i postavile u nekom razmaku, pa mu gutaju očima svaku kretnju. Sku­pilo se za čas i jato djece. Kad je gost ušao za djedom u kuću, natisli se oni oko praga, neki naslonili lice na dovra­tak i ne haju za balu pod nosom.

Kućica sitna. Janko je morao prigibati glavu da ne za­hvati u grede. Pod se ugiblje i škripi. Ali je potleušica čista, čak su joj i vrata sa staklom. Nego sve maleno, usko i nisko. Za sto se morao uvući, pa smotati noge poda se .

— M6ga bi sada spremati večeru ... da ima ča ...Unuk se maši odmah u džep.Joso prevrne novac u ruci, pa hitro izađe.Kad je ostao sam, Janko se bojao da čime djeci ne bude

smiješan, namještavao se što je moguće prirodnije, da iz­gleda što običnije. Ali su se djeca počela zabavljati među sobom, očekujući kakav novi pokret, događaj; lupkali su je­dan drugoga po glavi, zadirkivali se, svađali, a malo-pomalo i udaljivali od vrata.

Večer se lagano uvlačila u usku uličicu. Mrak je pomalo gutao predmete i zacrnio tamne zidove i krovove kao staro­drevne tvrđave. Žene i djeca više nisu smetali Janku da se preda mislima što se bude u ovom krugu uspomena, posebne neke tišine s tamnim sjenama i starinom, zidovima i kame­njem.

Doskora su se gledaoci povukli u kuće kao puževi.Janko priđe vratima, pa s praga stane gledati van.Počela se tada buditi i sjećanja na dane koje je nekada

provodio ovdje baš u ovoj ulici kad je dolazio djedu u pohode. Bila je to samo po koja rupica na tamnom zidu prošlosti, kao malena pozornica. Toga časa sjetio se sasvim jasno kako je jednom preko ovog zida pred kućom ušao u vrt susjeda Marka Brfunićeva i nabrao pune džepove mla­dog boba. Uskrslo je osobito točno kako je prelazio preko

132

zida i kako su mu drugovi uplašeno virili iza ugla, tako da se on onda osjetio jako kriv.

Zatim se teško probije druga slika: Vodi ga djed za ruku i nešto mu lijepo govori; razbudio u njemu velike nade: srebrni sat! — Dat će tebi did srebrni sat! — Uveo ga u onu malu sobicu. Onda je zamirisala po javoru. Stao kraj stare škrinje, namignuo mu lukavo, pa se mašio za pas i izvadio veliki sjajni ključ. Otvorio je škrinju — škljoc škljoc — bučno, i sa dna u kutu nje izvadio okrupan sat s debelim lancem. — Evo ga! — rekao je. — Sad je tvoj, pa bog i sveci! — Janko ga je, obradovan, uzeo i htio odmah otrčati majci. Ali djed uhvati Janka za ruku pa ga provede kroza selo i na nekoliko mjesta pripovjedi kako je unuku darovao sat: — Ča ćeš, neka se dite obraduje. Meni više ne služi... Ja se vladan po drobu ... — A onda je došlo razočaranje: u satu nije bilo stroja, nego je zvečala sama prazna kutija.

Još je tako zasjalo nekoliko slika. Zapravo je ta proš­lost, siromaško djetinjstvo, kao ova tiha samotna večer, pusta.

čudnovat osjećaj samoće, ostavljenosti samu sebi obu­zeo ga je i počeo u njemu tkati onu tanku pređu koja će dugo ostati kao okus ovoga dana: daleki uzvici, zvukovi zvona koja su zabrujila slavljenjem zdravomarije, miris dima i alga s obale. Zatim neko nestajanje, kao rasplinjavanje ljudi i stvari.

Djeda još nema, pa se njemu čini da nikada i neće doći, nego će on ostati ovako sam.

A djed do tapka iznenada.— Evo komadić mesa, pa ćemo popražiti na masti...

pa četiri jaja, malo pršuta, dva kunplira ispeći u lugu... pa ćemo se napiti... kupi ja san i dva dinara cigaretov ... je li tako!

— Dobro, dobro...Djed se uzvrze oko maloga gvozdenog štednjaka; ska­

kuće po kući vješto i nešto previše zaposleno, sprema večeru.Janko opet mjesto razgovora razgleda svaki predmet

napose, tobože pažljivo.— Moga bi se projti kroz selo dok ja spremim večeru.— Ne, nego ću se umiti i spremiti robu.— A, dobro.

133

Odvede ga u sobicu, u kojoj su tri postelje na konji­ćima, svaka u svom kutu, zauzimale gotovo sav prostor.

— Eto, ti ćeš na ovomu spavati. Imam ja i čiste lancu- ne, ne boj se... Znam ja da si ti naučija u čistu spavati.

— Vidim da si u kući uredan — reče Janko, ne znajući što drugo da kaže.

— Slušaj — namjesti se Joso za razgovor. — A, ništa... — pođe prema vratima, onda na pragu zastane i napola se okrene:

— Da je bilo novac, ima bi čovik zašto i živiti: ujutro kafu, pa rakiju, oko deset uri užinati: žigericu, oli dvi lo­karde i po litre vina; na podne, a može biti i malo kasnije, ručak, dobre govedine skuvati, juhu, pašte ... popodne projti se malo po selu (to znači sjesti u krčmi) ... — Joso je go­vorio sa zadovoljstvom i pokazivao rukom delikatnost toga posla.

Janko se nije nasmijao:— Kako je to baba umrla? Pripovijedali su mi nešto:

da je umrla u polju?— Udavila je vrvina. Išla da će naprtiti brime šume na

kosti (znaš kako prti), a ono joj se izmakla vrvina, pa joj stisla grlo i udušila je... Ee, bit će tomu tri godine... o Svisvetima... A, bog joj da pokoj... ča ću joj ja! — po­digne on ramena.

Janko ga pogleda, a ne reče ništa, nego počne iz kovčega vaditi stvari.

— Evo, ovo sam donio tebi — zovne djeda i pruži mu nove crne cipele.

— Nove!... N, dobro je ... — Joso pogleda svoje stare cipele, koje mu je darovao trgovac Toni. Taj čas smislio je kome će nove prodati. Pa proučavajući tu misao i savje­tujući se sam sa sobom, zaboravi na unuka i pođe opet u kuhinju k večeri.

Sutradan došla nedjelja.Ujutro težaci izlaze polako, ozbiljno iz kuća, zastaju

pred pragom, zauzimaju dostojanstvo, kao plemići kad na­vlače rukavice. Teško se pomiču. I gledaju naokolo, dodiru­jući se svega samo lagano, da šetnja u blagdan ne bude posao. Na obali, Rudini, pred ribarnicom, pred dućanima, u novom ruhu stoje u hrpicama gotovo nepomično. Svatko šuti. Ako dvojica razgovaraju, drugi kao da ih ne slušaju,

134

gledaju more onako neodređeno, ali čuju: uživaju dvostruko. Ovda-onda po koji se bez riječi udalji; tako svaki ide od hrpe do hrpe po selu, predajući se slobodi i besposlenosti sve do podne.

A selo ima nekakvo šaljivo lice: stare kuće uspravile se pod brdom, pa sitnim prozorima začuđeno gledaju na dugu obalu koja se na jednome mjestu raširila u »Rudinu«. Ne­dovršen star zvonik, pokriven »privremeno« crijepom, po­vukao se u se, za leđa kuća, kao da se stidi što je još tu. Nekoliko čamaca privezano uz obalu, jedna bracera vuče se teško uza struju; neki mir, ravnodušno putovanje kroz godine, kroz život.

I Janko je zastao na pragu da pričeka djeda.Ispred kuće prolazile žene, osvrtale se same na se, da

poprave suknje, i čavrljajući išle k crkvi.On tad opazi Milku susjeda Mate. Zdrava, jedra, rumena

djevojčica, crnih očiju i snažna koraka. U seljačkoj nošnji, čistoj, mekoj, svježeg mirisa nekog, isticala se njezina lje­pota. Pas tanak, kukovi obli, vrat i glava u mekim crtama koje te upućuju na ruke, kao na starim crkvenim slikama. Nikakva gradska nošnja ne pokazuje ženske oblike ovako plemenito, ne nudi tijelo tako materinski, zdravo.

Nekakva ga radost obuzme.Gledao je za njom i ocjenjivao je sasvim, upijajući se

u nju strasno, razbuđujući želju da je dobije za se, da je ima uza se; ne sitnu želju za časovitim zadovoljstvom, nego je odmah ugleda u svojoj kući.

Djed ga trgne:— Ča si se... — pa spusti glas u mrmljanje, jer mu se

učinilo da je previše htio reći... — zamislija? ... Ajmo.Povede ga po selu.— Ča ćeš, nedilja je, a . . . jutro je, valja popiti čašicu

rakije... Je li tako? — govorio je Joso frčući kao mačak; uopće govorio je kao mačjim frkanjem i mijaukanjem — popravi brk i namigne susjedu Mati, koji je stajao na ulici, naslonjen na zid.

— Dobro, dobro — reče Janko. — 0 zdravo, Mate. Sjećaš li se ti mene?

— E, kako ne... — Mate ne progovara rado; uvijek, čini se, gleda po svome dobru.

135

— Hajde i ti s nama... Da se malo porazgovorimo. Sjećam se ja tebe dobro — govorio je Janko i hvatao Matu za lakat.

— A, mogu ...Pošli su selom kao sajmom: ali oni ne pokazuju niti

promatraju, nego natežu vodu na svoj mlin.Janko poče zalaziti u uličice, voditi sam svoje pratioce.Iz nekog razloga postaje jako razborit, ističe svoju oz­

biljnost i trijeznost. Osobito Mati.Vodi on tako dvojicu prijatelja, iako zamišlja da oni

njega vode, pa gleda svaku stvar sa zanimanjem kao stra­nac: vrtiće među debelim sivim zidovima, uz koje se pri­ljubljuju smokve prvke, ružmarin, lavandula, bosiljak u vrči- nama i limenjačama, male lijehe boba, blitve; javor ili dunja u kutu kao nezvan gost; đubrišta čista, mirišu zreloćom i hranivom.

— Krasan vrt!Joso gleda, ne vidi krasote:— Bome mirina, a ...Mate ne shvaća o čemu se radi. A da bi vrt bio krasan,

ne može biti govora.— Toliko kamenje naslagano vješto. Krasna siva bo­

ja... A sve su trave aromatične — njuška Janko zgnječen listić gluša.

— Slabo ima vode, pa moraju biti reumatične — naglašuje Joso i čini tijelom kretnju da bi valjalo otići.

Ali Janko se ne dade ukloniti iz ovih staza koje idu po širokim zidovima, gomilama, pa duboko među njima, kad su natkrivene krošnjama smokava. Odavle se vidi život sela: solari, dvorišta, krovovi, maleni prozori kao šala. Žene, djeca. Negdje se svađaju. Glasovi se miješali i čuli samo kao tučje tujkanje; kao pobjesnjele tuke kliktale žene sve zajedno. Ali su ti zvukovi glazba sela, bezazlen njegov zvuk, koji nema u sebi ništa što ne bi spadalo u ove obasjane zidine i dvorišta, na stare smeđe krovove, oble, bujne, rekao bi samožive, smokve, ili bajame prezirno istegnuta crna ljuskava vrata, a krošnje blijedozelene i čupave.

Tako izdaleka obuhvati on sve skupa i opet napose, na jednom tihom mjestu, sebe.

Sjeti se i ovdje jednoga starog doživljaja. Eno ondje, na onoj gomili, nekada je sjedio s drugovima, djelao velik

136

brod, izrezivao od jasenovih prutova jarbole i krojio jedra od platna što ga je uzeo materi.

Ta mu se slika učini nekako topla, puna mira i topline, iz drevna, iz dobra vremena.

I silno zaželi da je obnovi, nanovo doživi. I učini mu se da bi mogao uživati još mnogo novoga. Neki je tu ugodan napredak, u starom načinu: umetnuti neki ukrasi kao na starom božičnom drvcu: ima novih kuća, osobito na onoj drugoj strani zaliva, novijoj, mlada borova šuma, novi seo­ski zahod, a opet navrh zvonika vjetrulja sa slovima SIJZ, pogrešno postavljena.

I sad se on zaželi prostrijeti po solaru, po čistim izli­zanim pločama ili na širokom zidu ograde dvorišta, pod od- rinu, pa se izložiti suncu i zijevajući slušati kako loza raste. Jer je ugodno ovo neograničeno vrijeme bez sata; onaj na zvoniku stoji već godinama na svome.

— Bubrig mu u loju... ajmo se napiti! — uzvikne Joso na kraju strpljivosti.

Uveče, poslije večere, Joso i Janko ostali su u kuhinji i pijuckali crno vino.

Joso je sjedio uvjereno, kao da ima odsjediti poseban program. Činilo se da je zamišljen, tako su mu oči bile na­pregnute i glava se uperila naprijed; a to je njega budnim držala čaša.

Petroljka je na zidu za Josinim leđima gorjela neopa- zice, kao da je i nema tu, nego je ono tiho crvenkasto svjetlo osebina ove niske prostorije, greda pod stropom i ovog starog pokućstva.

Janko je sada opažao ovu kuću koja je u staroj čađa­voj ulici, mislio na nju, na ono što je ovdje prošlo. — Baka je bila tiha malena žena, mučaljiva. Obučena čudno u tamno- smeđe sukno: ječerma rastrižena na bokovima, debela na­brana suknja, crn rubac na glavi, bijele bječve i opanci — a sve uvijek čisto, kao da nije na živom čovjeku. A njemu se i činilo da baka nema tijela, nego su glava, ruke i noge nasađeni na odjeću, koja kao da visi na vješalici. Tako je ona micala nogama ispod nepomične okratke suknje, uvijek išla nekamo, radila uvijek neki nevidljivi posao i uvijek nešto donosila kući, a s djedom nikad nije razgovarala. On

137

je zamisli kako je u tihi sunčani dan, u zelenom brijegu na vidik sela, stiskalo uže oko vrata i ona je otvorila oči začu­đeno (prvi put s nekim osjećajem) i izdahnula među ravno­dušnim grmljem. Nikoga nije bilo blizu, nikoga, a trebalo je samo prst pomoći. Djed je tada šetkao po selu.

— Kako se to babi dogodilo — upita najednom, sa nešto prijekora u glasu.

— A ... — začuđen.__ . . . i

— Ah, dogodilo se, pa dogodilo... ča ću joj ja... onoga ... pokoj joj vični, a ... a svi ćemo namo jedan po jedan ... — uzme sa dva prsta čašu, ocijedi lagano ono vina iz nje, pa je odmah natoči i opet se namjesti da kunja; a onda pomakne teško jezik:

— A eto, i mati ti je, je li, bože moj, je li...Pa umukne.Janko posluša, ali odmah uvidi da se djed opet ugasio.Jankova mati i otac umrli su u gradu. Oni su tamo ne­

stali kao dim, nisu ostavili za sobom ovakve tragove, ovako sadržajnu tišinu kao baka. — Ona tiha žena podigla je na svojim rukama kuću, ona je naselila djecom (dva sina i dvije kćeri) — ali su svi odletjeli, a ona je ostala kao tužna ptica. Djed je uvijek živio za sebe. — Janko osjeti nejasnu želju da dade ovoj kući novi život. Osjeti se dužan da ostane kod ovoga starca i da mu svrati pažnju na nešto, na nešto... ali što? Nije bio siguran da znade što.

— Slušaj, ona mala Matina ... ima li momka?Nenadano!Djed upre u nj mutne oči:— Ka ćeš ća? ... — i uzme čašu. — Divojka je od šesta,

nema govora... Vrime je da se ide u postelju — teško je upravljao jezikom.

Janko opazi da je djed čvrsto na svojem putu: mirno pijucka i živi na svoj način, kao da sasvim točno zna zašto i kako, točno zna kamo ide.

Možda on, Janko, čak i smeta ovdje?Tako je Janko došao u selo.A evo prošla sedmica dana i njemu se ne da otići, često

se približava maloj Milki Matinoj, pa ide s njezinima u polje; svuče čak haljetak, pomaže u radu: kopa, siječe drvo,

138

ili sjedne na zid kod težaka, kucka prutićem po hlačama i stoji sate i sate strpljivo kraj njih.

Grozničavo je tražio vani, izvan kuće, pravdanje onoga djedova načina, ublaženje: tražio je u svemu gostoprimstvo. Sad mu se činilo da ga je našao: na sve strane dragi napori: mnogo smiješnoga i mnogo žalosnoga. Pa te nekako uvuče u zapletaj, čini ti se da se sve to i tebe tiče, pa daješ sa zadovoljstvom i smijeh i suze.

— Ovdje život ima obličje — mudrovao je. — Toliko se toga vidi svaki dan; u malome, ali mnogo. U gradu je samoća: vidiš samo komešanje, odijela, lica — vanjštinu.

Kad dođe čovjek iz grada u sfelo, ne može se oteti ula­ženju među predmete, nekako učinjene za ljude, za ljudsko tijelo, a manje za duh i zato duhu jako ugodne, jer su pro­žete njim: opažaš mušice ljudi, glupost ili lukavost, smje­lost ili plašljivost, a sve one posebne vrste, šaljive. U gra­dovima je sve po planu rađeno za oko, za duh, i zato hladno i tuđe.

Ali osjeća da se to tiče samo mrtvih stvari.Nego, Milka je opravdanje sa mnogo iskrenosti.Ne gleda on nju, a još manje pohotno. Zabilježio je

sasvim, pa se na svoj način drži u doticaju. Nije da ne vidi Milkinu jedrinu, zdravlje, veselje, nego: to se razumije samo po sebi da vidi.

— Čini se meni — da se ovi mali Zdilin zagleda u Milku — govore težaci.

— Ča ću ja tomu — digne Milkina mati ramena; a vidi se da joj je to ugodno čuti. Nekako lukavo gleda: izrazom lica i kretnjom nastoji navući na opširniji govor.

I djedu je netko spomenuo.— A ča ću i ja! — Joso raširi ruke i podigne ramena.

— On meni ništa ne govori — slaže. — A znaš da se ono dvoje razumiju i bez naše pomoći...

— Neka govori s Matom, pa eto... — dopušta mati.Ona je zdrava žena (kći se u nju uvrgla), a i pametna:

jednostavno, otvoreno gleda, i čini ti se da sve razumije potpuno, i ocjenjuje nekako određeno, tako da uvjeri odmah ozbiljnošću suda. A nije brbljava: ako je glupost, smije se umjereno; ako je žalost, gane se tiho; ne govori suvišne riječi.

139

Mate je svoje vrste čovjek. Snažan, temeljit, glatka, jako rumena lica, kao u djevojke, a očiju i kose crne kao gavra­novo perje; brada mu se modri od snažne dlake. Cijelu sed­micu radi kao crv, i nitko ga ne čuje — ako nije bilo nikakve zgode da se napije. Nedjelju popodne, ili kakvu drugu sve­čanost, neće nikako propustiti da se ne opije. Tada mjeri širinu puta i opsuje svakoga od dna do vrha ulice, osobito one koji bolje žive od njega. Na desetak mjesta stane i poku­šava izreći značajnu besjedu:

— Lupeži, lupežiii... Vidit ćemo ko vode ima pravo ... Moj did je ovo počeja raditi. Ovo je njegov prag. Moj! A sad naša kuća najzadnja... Di joj je vidilica? ... Stoj tote, ka miš u jami... Neću! Neću! Neću stati tote! — mahao je rukom, ljuljao se i gledao bijesno oko sebe. Guste crne kose raskuštrale mu se i spustile na oči — Nećeš: stoj tote, nego pravicu!

Žena tada stražari, pazi na nj pa ga u zgodnom času uhvati pod ruku i reče mirno:

— Ajdmo doma.— A? — on je pogleda i ne kaže ništa, nego kao da

je najedanput zaposlen, pa mora radi toga hitnog posla otići, ali još hoće da reče koju, okreće se i preko ramena govori gledaocima:

— Neće toga biti više. Vidit ću ja to...— Ajmo, ajmo, vidiš da se svit skuplja... — govori mu

žena, i on je posluša. A nekako je kao dijete i dalje govorio iz njezina naručja:

— Vidit ću ja to ...Tako svake svečane zgode događaj.Obitelj mu i ulica na to navikli; smijali se svi i samo

rekli:— Opet se Mate opija ka tuka.

Tako dođe nedjelja u koje ponedjeljak Janko mora otpu­tovati.Popodne se nađu ona trojica, pa udare lagano selom.

Idu, a šute.A Joso se od toga časa počeo držati svečano, i zamislio

se duboko.

140

— Ja san, en ti maloga zeca, ožednija ka pas ... — izjavi nakon dužeg promišljanja.

Sjeti se malo poslije da baci značajan, iako malo nesta­lan pogled na Janka.

— Bi li se ti, Mate, napija?— A zašto ne bi.— Da da, sad ćemo otići malo u krčmu — potvrdi

Janko.— Tako, tako — značajno nadopuni Joso svoje prijaš­

nje kretnje, kao govoreći: — To je pametno radi one stvari.Sađu uskom uličicom, koja svakih pet-šest metara mi­

jenja smjer; sad se stisne da se dvojica tek mogu mimoići, a sad proširi i do četiri metra. Tu je pod jednim svodom, u tami, krčma »Aeroplan«. Sin krčmarov, đak, htio je da nji­hova krčma ima moderno ime, ali »Podmornica« bi joj bolje pristajalo. Natisle se na tome mjestu kuće i ulice kao da su skriveni hodnici stare tvrđave. Selo se uvijek množi unu­tra, trpa se samo u se, samo sebi u usta, pa nastaju čudno­vate građevine zbog premala prostora.

Jedna je žena na pragu siromašne kućice čistila ribu, sitne girice.

— Ča ćeš samo to za večeru?— upita Joso.— Ah, bog s tobom! Iman još liganj friganih s jajima

i kaulov. Ive mi nema apetita, pa san njemu spremila mozak od janjeta, nevista mi je napravila tortu... i malo dobroga prošeka, pa onda, aj u postelju ...

— A ne bi ti bilo bolje s giricama izisti po hljiba kruva!— Aa, ne može to biti. Nemamo zubi... — nasmije se

ona.— Jesi li ti to, Ante! — pristupi Janko prijatelju iz dje­

tinjstva, s kojim se četiri godine nije vidio.— A da ko je nego ja. — Ante se s naporom digao

iz svoje zabrinutosti i daje dva krupna hrapava prsta Janku, koji mu je pružio ruku.

— Pa, ima skoro osam dana da sam ovdje, a nisam te vidio!

— Ee, iđen ja u polje, bolan ...Ante nema volje da razgovara, zbunjen je, gleda u stranu

kao da se stidi nečega i čini se da bi želio otići.I Janku je neugodno:— Onda, zbogom. Sutra putujem.

141

— A eto, bog...Ante se ravnodušno okrenuo, kao da kaže: »nisi za me

ni došao« — mršav, podignutih ramena, upala lica, pođe sasvim polako, čudno pružajući teške noge.

U krčmi Josu dočekuju veselo i nude ga svojom čašom:— Na, kume Joso, na ...I Janka:— Ajde, bolan, napi se ...I svatko mora čašu barem poljubiti.— Sad ćemo i mi, ne boj se ...Krčmar je tro sto u praznom kutu.— A nu, nećemo puno: dvi litre — reče Joso na svoj

šaljivi način i podigne lijevi brk. — Pa opet dvi, ako bog dade ... — Ja san naučija po malo: dva prsta ovako (usprav­no), pa opet dva prsta...

Mate gleda na stranu, kao da ne traži ništa; na silu je tu, nepovjerenja pun.

Janko se samo smije, da pokaže razumijevanje. Ne zna što bi govorio, jer se oslonio na djeda. A uvijek se činilo da što god on rekao, njih to nije zanimalo, nisu držali vrijed­nim da prosude stvar. On se na koncu, kad je nekoliko puta uzalud pokušavao da reče što zanimljivo, ili na čemu bi se oni barem zaustavili, postavi kao čovjek koji nudi:

— Sjednimo, sjednimo... — I odmah natače čaše i kuca se u znak da on časti svoje goste.

— U tvoje zdravlje, a u moj drob!Josi je uza sve to u obrvama i oko usta izraz omalova­

žavanja toga davanja: u stvari to ništa ne mijenja. A Mati više nehaja, nebrige: — Ja se mogu i bez toga proći; može ko misliti da će me kupiti litrom vina.

Tako su oni zasjeli jedan prema drugome, kao djeca za zabavu, pa se počeli naslađivati sjedenjem i čašom, koja je do ruke, uvijek spremna.

Poslije druge čaše Mate se naslonio laktima na sto, na­stavlja pijuckati zamišljeno, za sebe. Joso se uvijek drži jednako: uspravno; prsluk otkopčan visi, kapa radnička na zatiljku, a nos nad žutim brkom cvjeta veselo.

— Ca ćeš, razmoči se jedanput za osan dan.Crvenkasto svjetlo petrolejke teško se probija kroz oblak

dima, i buka razgovora čini se da mu je smetnja. Po trojica- -četvorica drugova okupilo se oko vrča vina, s čašom pred

142

nosom, pa viču da se u buci uzmognu čuti; tako buka po­staje sve veća, i nitko više ne govori običnim glasom, nego se svako dere što može bolje. Neki mlate šakom po stolu i istresaju iz sebe žuč, jad koji se nakupio preko sedmice; junački lupaju šakama po stolu pa im se čini da tresu svijetom.

Uzgovorio se Jure Praščić. On nosi naočari prst debelih stakala, pa ga to hrabri na mnoge odlučne izjave:

— Ko rano rani, dvije sreće grabi... Pravicu, braćo moja, uzmimo sami, jer: svak je svoje sreće kovač... — i tako je on tankim zvučnim glasom nizao mudrost; rastva­rao sitne očice uzrujano i podupirao dokaze mašući krat­kim, ukočenim od rada, prstima.

— Vidiš ča od čovika učinu očali — primijeti Joso.Brodograditelj Sebastijan, čovjek od ugleda i štednje,

gledajući izazovno Praščića, najedanput zanosno, krupnim glasom, zapjeva psalam:

— Gospodine, usne moje otvorit ćeš, i jezik moj navistitiće falu tvoju_____

Zatim prezirno nakrivi usta, digne čašu, nazdravi i ispije.— Znam ja, to ti meni govoriš — reče Jure — ali ja

hajen za to i ne hajen ... — pa i on digne čašu i nazdravi.Svaki je tako po koju rekao, bilo moderno ili po sta­

rinsku, a ipak sve u miru i oko čaše, a nipošto dalje od toga. Tako se to moglo smatrati i slogom, ako se htjelo.

I Mate pomalo počne govoriti. Ulazio je isprva u raz­govor po kojom riječi:

— Tako je! — naglasio bi žestoko; katkada kao da nekome odgovara, a poslije opet kao da svakoga izazivlje, i da je sve upereno protiv nekoga.

Na koncu počne i sam držati govore:— Ovolik san bija kad sam s ocen odija krčiti na Plasu.

Mi smo krug po krug, kamen po kamen, zid po zid, gomilu po gomilu... sve evo rukama. Osvojili smo po briga. — Govorio je tiho kao da sam sa sobom razgovara. — Čast svakomu... Može biti da se i u gradu osvaja brig... to ja ne znan, je li tako? — To ja ne znan. — Digne čašu i otpije malo.

Najedanput plane:— Eto vidiš — pokaže krupne šake, odebljale prste

i dlanove. — Radin s ovin mojin rukama. Ranin svoju fami-

143

Iju sam... Niko mi ništa ne daje. Je li tako? — pita Josu otvoreno i zaljulja oko njega očima razlaćenima slobodno, pijano obješenim licem. — Niko mi ništa ne daje! — digne u zrak prst i zadrži ga tako. — Ranin svoju familju sam! ...

— Tako je. Tako je... Pitaš ih ka tiče žitovim kruvom i željen... — doda Joso ozbiljno i digne čašu.

Mate spusti tešku ruku na sto:— žitovim kruvon i željen! — upre pogled u Josu. —

Žitovim kruvon i željen ... — Opet teško digne ruku i mlatne jako šakom po stolu, a gleda Josu kao da mu je riječ u ustima, da će progovoriti nešto veoma značajno odmah na­kon udarca, ali onda zastane i reče drugo:

— A kamoli gospodin! ... Neka radi svak vako ka ja... neka kopa zemlju, a ne: plaćaj ti, plaćaj ti... Mi ih rani­mo! ... — podigne lakat i prihvati čašu, pa držeći je u zraku u nakani da se napije, nastavi:

— Ko će meni kazati kako ću ja upraviti svoj on ku- ćon? Moj je did bij a pametniji nego princip ...

— To je istina... A i zvali su ga Princip — potvrdi Joso ozbiljno.

— On je bija pametniji nego princip... Govorija je, kaže: uz brig polako, a niz brig još polaganije... uz brig pametno, a niz brig još i pametnije... A kuda mi ovo oćemo nego niz brig? U gospoštinu se dajemo... Bija je on pame­tan, ne boj se ...

— Je, je; to je istina... — doda Joso još ozbiljnije i napije se. — Stari je bija pametan, o tomu nema razgo­vora ... Možemo reći: tako je! — raširi ruke i podigne ra­mena.

Janko opazi da razgovor kreće neželjenim putem. Sve se razbija na djeliće, pa ga ne možeš skupiti u kalendar.

Već je četvrta litra prazna.Mora se tu stvar smiriti i urediti konačno, jer sutra

odlazi.— Znate___ mogli bi mi polako i otići...— Ja san gospodar svoje kuće i svoje diče... meni

neće niko zapovidati!— Tako je... Ti si, Mate, Sekretar... Ti bi moga, na

jednu besidu, ćer udati... a ne bi joj škodilo... — Joso jedva upravlja jezikom; on je imao običaj nakon pića od­

144

mah nestati; zavući se u postelju i spavati do jutra. — Tako jee... ono ... tako ...

— Nije tako! ... Nije tako... — nabere Mate čelo.— N, dobro... onda nije tako — opet Joso nadigne

čašu.Janko se uspravi:— Platit ćemo ...Na ove riječi Joso počne pun poštovanja brižno usta­

jati. Lavlje mu je lice izgledalo sasvim zgužvano, nos okru- gljast, a brkovi s usnama kao da će frkati, šaljivo se ježe, dok se oči žare iz paučine obrva i zažarenih obraza kao dva biserna pauka. On je po svojem starom običaju zauzeo pravac; kao obično, prošao ga je sav humor, samo se bri­nuo da što prije bez štete ujedri u svoju kuću. A Mate začudo odmah pristane uza nj. Teško se digne i potrudi da preskoči klupu.

Oba su druga, sukobljujući se ramenima, pošla prema izlazu.

Na ulici se najprije počnu snalaziti, orijentirati, kako se kaže. Janko se umiješa da odredi smjer i nađe način za razgovor.

Ali sloge u hodu nije bilo.Mate je mumljao:— Gospodski san se napija... Gospoda imaju novac

pa nek plaćaju ...— Hajdmo, hajdmo, polako — prihvaća ga Janko, da

ga upravi.— čekaj. Znan ja i sam di mi je kuća.Joso se trudi da ide što ravnije, skupio je svu svijest

o tlu i zraku i ne haje za drugove.Mate se, naprotiv, sav naježio nekom namjerom, koju

je opet nastojao iznijeti u svjetlo svijesti. Ali se pretvo­rio u olovo: ljulja se, kapci mu padaju, a jezik hoće da radi.

— Govorin ja jedno, govorin drugo ... jedno drugo_____________Janko je sam. Nema pomoći ni od koga. A mora urediti

svoju stvar.— Imao sam s tobom nešto govoriti — reče Mati.Ali Mate ne sluša.— Znaš, o Milki_____Umukne odmah zatim.

10 Vj. Kaleb, I 145

Mnoštvo djece, koja su se igrala na trgu na mjesečini, okupi se oko njih. Kazali su i Matinoj ženi: onaj obični slučaj i danas je na redu.

Žena je došla lagano i ozbiljno, kao da se radi o sasvim običnoj stvari, o malenkosti. Priđe ravno k mužu i uhvati ga lagano pod pazuho.

On je nije ni pogledao, osjetio je odmah.čim ga je žena uhvatila pod ruku, Mate se našao u

svojoj kući, naspram svijetu, uza svoju ženu, u svojoj obi­telji, i iz toga broda on je osjećao neprijatelja još jače...

— Lopovi svi! Lopovi svi! — vikao je i stajao čvrsto na mjestu.

— Ajmo doma, ajmo... — nagovarala je žena i nasto­jala krenuti. On se naslonio na nju, ali noge neće da pomak­ne, nego gleda u čeljad koja se okupila, maše prstom i govori.

— Marva svi! — uzvikuje kratko. — Neće niko po mojoj poštenoj kući gospodariti... Ona će za gospodina. Oće joj se gospodske rane. Dodija joj žitovi kruv. U grad će, a? ... A vi drugi, krepajte tote . .. Ne dan ja da se ona skita s gospodon. Nee dan!...

— Slušaj! — reče teško Joso. — Nije kokoš za so­kola ...

— An? — trgne se Mate da će proći prema Josi, ali ga žena uhvati čvršće. — Ja ću tebi ukazati... Svima ću ja da se ona skita s gospodon. Nee dan! ...

— Ajde, bolan, nemoj bunatati... — govorila je žena.— Ne dan ja gospodi u moju kuću__________ Ajde! Ajdee! —

opet počne uzvikivati kratko kao da tjera konje — Ajde!— Ajmo! — povuče Joso Janka. Ali se Janku nije dalo

odlaziti, jer je ovo posljednji čas.— Ajde, gospodine i gospodski sine! — Mate prezirno

nakrivi usta.A Janko nije ostao hladne krvi; popio je i on nešto vina,

pa se nađe uvrijeđen:— Tko je gospodin, je li?I njega uhvate gledaoci, osobito Matin pašanac Ilija.Obojica, Mate i Janko, sada se nagibali jedan prema

drugome i pokazivali svoje pravo. Joso je stao među njih i nastojao razumno dokazati kako svađa nije na mjestu:

146

— E! Ja se napijen lipo, pa aj ća leći. Covik mora biti pametan u vinu. Nije niko vino stvori ja za svađu, nego da sečovik lipo pošteno napije pa pojde kući___________Ca je triba toterazgovora ___

Janko se nagibao i podigao prst:— Tko je gospodin, pitam!Joso je otišao spavati ne osvrćući se na Janka.Polažući se oprezno u postelju samo reče:— Ka ćeš ća? ... ah, da, ujutro..., n, dobro ... — i s

pijanim zadovoljstvom na licu, oko krupnoga nosa i ču­pava brka, odmah zaspi.

Ujutro je nosio Janku kovčeg na parobrod. Držao se sasvim stručno: na licu ozbiljnost i obzir, stručna pristojnost; nije progovarao, a korak poslovno ubrzao. Požurio je da put­niku nabavi kartu, onda na ulazu u parobrod, pred mostićem, stao vjerno uz kovčeg.

Janko ga pogleda nekoliko puta ispod oka, izgubljeno, pa najednom osjeti: treba riješiti položaj — htjede nešto reći, ali ne nađe riječ nego se i nehotice maši onako put­nički u džep, izvadi novčarku i dade djedu nekoliko novča­nica. Joso skine kapu:

— Fala, šjor... — okrene se da će otići.Janko rastvori oči.— Zbogom — zamahne čeljustima.— Bog... — Joso sa dva prsta prihvati njegovu ruku,

pa se onda natraške povuče nekoliko koraka i stane među gledaoce.

Janko je s palube zamišljeno gledao selo, stare kuće na koje padaju prvi traci sunca s istoka, i s vremena na vrijeme bacio oko na djeda. — Pogled mu nije mogao uhvatiti.

Stroj parobroda zabuči u ritmu koračnice, zapišti para i propeler zapljuska morem.

Savremenik, 1940.

USPUT

Kad se sunce nagnulo zapadu, pred krčmu Lukice dotan- drču veselo dvoja kola puna seljana u svetačnom ruhu.

Krčma je u novoj kući od klesana kamena, s novim zele­nim vratima i prozorima, crvenim krovom — nove kape, čiste bijele košulje, crni haljci, modre gaće, zeleno drveće i trati­na, žuta, suncem jako obasjana cesta, predvraće, šareno kao uskrsna dopisnica.

Sve je pokazalo svoju ljepšu stranu, kao za blagdan. Osam ili devet ljudi, koji su se dovezli kolima, nisu samo

veseli, nego su i nekako puni obzira jedan prema drugome. Veselje im je svečano, tiho: kao da je skrojeno za ovaj bistri prostor oko kuće. Tu je baršunasta travna poljanica s mla­dim bagremovima u cvijetu, a goleme koštele, guste tamne krošnje, uozbiljile se kao stražari.

Tišina je: popodnevne zrake sunca po drveću i zidovima, topao i tečan uzduh, širok slobodan obzor.

Krčmar Lukica izbočio na vratima trbuh s velikim zlat­nim lancem, usukao brk prema nosu, zarumenio se, i u očima mu svijetli uspregnuta radost, pa dočekuje ljude uzdržljivo, tonom neodređenim:

— Ooo ... evo ih, evo! Jeste li žedni?— Uh, kao spužve.— Ha ha ha... — Lukica se pokušava prijateljski nasmi­

jati. — Stanka, Stanka! Otari stol. Pa onda, je li bilo pazara u gradu?

— Pomalo, pomalo ...— Hajde, neka, neka — propušta ih smjerno.Ulazili su svi u krčmu i sjedali na klupe za dugi stol.

148

— Slušaj, kume Šime — govorio je Lukica potiho mla­dom čovjeku plava dobroćudna lica — dobre ste volje?

— Jesmo, brate ... A što ćeš ... Kao putnici na putu...— Ajde, neka... — Lukica se zadovolji i: razumijemo

se!Pružaju krupne ruke, ukočene, tvrde i iskrivljene od

rada, nabiru čela tobože zamišljeno, pokušavaju reći štogod duhovito i iza svake rečenice love ispod oka znakove uspjeha.

— Odmah sam ja rekao da on neće zdravo do kuće doći!— Govorio sam ja njemu da prije prospava malo, ondje

pod koštelom u Bilicama.— Ja sam mu rekao da uzme Juricu da mu goni konje ...— Ja, a ja ...— Što je »ti« prema »ja«?! ... Ništa, je li tako? — po-

vikne promuklim glasom, nenadano i sam za se, Grgo; digne čašu: — U zdravlje! — pa je ispije nadušak; zatim s gorkim izrazom na mršavom, sušičavom licu, stane gledati kroz vra­ta van u svijetlo predvraće.

Marko, ovisok, crne dlake, mlad čovjek, kojega su svi zbog nečega pazili, dugim je krupnim rukama, prateći govor, pretjerano zamahivao, pružao ih iz rukava sve preko stola, a duga mu se crna kosa rasipala, i on je svaki čas podizao, mahao glavom da je sredi; velika su mu se usta sa snažnim zubalom i čeljustima gibala pretjerano. One koji su došli s plavim čovjekom, Šimom, nije gledao, nego se obraćao uvijek svojoj družini, ali je govor očito bio i za one druge.

Stanka, žena Lukičina, krupna, kao da je naduvena, crno- manjasta, s velikim tužnim očima, stavljala je polako čaše i vino na stol i stidljivo odgovarala na pozdrave.

Svaki je gost nešto rekao, da pokaže svoju pažnju prema domaćici:

— Ah, ožednio sam na suncu...— Prašina me pali po grlu ...— Uzvrtio sam se po gradu, pa na kraju ne znam ni zašto

sam išao ...— Gdje se moja ruka javi, tu nema zastoja! — stiskao

je šaku Marko, onaj crne kose i očiju, i okretao je na stolu kao da je pokazuje. — Da nije mene bilo ...

— Kola su bila sašla... samo što se nisu otkotrljala dolje u ponorinu.

— što je to, što? — pita Stanka.

149

— Na putu su se konji Kljaje uplašili auta, pa skre­nuli, i kola se omakla ondje pod Trtrom, nad Mrndžinom dragom, ponorinom, niza stranu.

— Ajde, molim te!Jakov Čavka naslonio se na ogradu. Svoju je čašu stavio

na prag prozorčića, nadohvat ruke, pa potiho pripovijeda Stanki:

— Našli smo se tu mi i Marko, pa priskočili u pomoć ...Osobito šime i Marko... A znaš da su im kuće u svađi ima pet godina, još zbog one staze preko ograde u Bilušu, kad je Šimin otac Markova oca zahvatio malo kosirom po vratu_____________

— Znam, znam... pa se pomirili, kažeš — prisloni Stan­ka kažiprst lijeve ruke na lice i radoznalo zasvijetli očima.

— Opio se Kljajo kao tuka. Ništa nego trepće očima i ro­ni k zemlji. Valjalo je pomoći, šime i Marko i mi svi ostali spasili najprije konje, pa onda kola. Trebalo je i progovori­ti... drž tamo, daj ovo, daj ono... Ona se dvojica najvalja- nije zauzeli, nekako čudnovato zaposlili... A poslije kaže Ši­me: Mogli bi se sad napiti zajedno u Lukice, i tako ...

— Molim te bogom_____ — govori Stanka zamišljeno i za­gleda se u Marka.

On je širokim kretnjama točio vino što ga je Lukica donio i bez narudžbe, za prijateljstvo, iako ne besplatno, a za- kreće glavom kao ovan.

Njihove su kuće, Markova, šimina i ostalih, pod brdom na kraju visoravni, između nekoliko bajama i koštela, pa se izdaleka vide kao oaza na pustinji. Dvije teške prizemne ka­mene kuće, velika krova od crijepa, s velikim vratima a sit­nim prozorima, uvijek zatvorenih kapaka, ističu se između nekoliko manjih, pločom pokrivenih. Oko kuće sad naveče vrve ovce koje su se cio dan verale po kršu za bodljikavom travom. Dva-tri magarca razveselila se nakon završnog obro­ka (njihov tek nije teško zadovoljiti), pa se šale po gumnu. Ljudi sjede u predvraću i iščekuju vijesti o današnjim doga­đajima, da čuju štogod i oni novo; tu pod brdom žive pono­sno i ne zaboravljaju vidjeti jedni druge.

Marko i Šime će kao vojvode dovesti družinu i, malo na- kresani, uputit će se od kola kućama, ne gledajući nikoga, da se vidi kako su oni zaposleni važnim mislima.

150

Kroz vrata krčme mogu se razabrati u njihovu zaseoku i kokoši na gumnu; a krivudavim putem između zidova ogra­de Kljajina kola lagano se ziblju, kao na valovima.

— Da je kolo sašlo samo prst niže, valjalo bi njega i konja pokupiti u vreću — govorio je Marko.

— Bilo bi se pomiješalo drvo i gvožđe i meso... — dodavao je šime, očito nastojeći da s Markom dođe što više u dodir.

— U zdravlje — digne čašu prema Markovu drugu i ma­lo nagne prema Marku, a ne pogleda ga.

I Marko digne čašu, pa nazdravi svima zajedno, i on gledajući u svoga druga.

— Kad sunce zađe za Trtar, onda je doba puta, a sad je doba razgovoru ...

— Večer nije pametna... — promrmlja Stanka.Lukica je zasukao rukave košulje na rukave guče, pa se

podbočio. Prstenjak s prstenom malo je istaknuo na kuku. Stoji on tako nad gostima brižno i gleda jednoga za drugim. Svi dobrostojnici u selu njemu su kumovi i prijatelji, i on ih prima u svoju krčmu prijateljski. A na koncu veselja plate, jer — posao je posao.

— E, bože moj, što je čovjek prema pijevcu...Lukica nije rječit, teško može uputiti duži razgovor, ali

stoji na nogama kraj prijatelja i pokušava prihvatiti s njim šalu, samo ne zna što bi rekao, pa gleda živahno: ja evo želim razgovarati, evo progovaram sad-na, eto sam ovdje ...

Često se uhvati koje sitnice i rasteže nadugo:— Idem ja ovako putem, idem ... Pošao bih u grad...

kad priđe k meni Jure Jakovljev: Hoćeš li, kaže, uzeti, imam bačvu crnoga ... Dobro, kažem ja, doći ću odmah po podne, da vidim. Kad, kušam ja ... vidim odmah što je ... ha ha ha— vino kao cipar. Pošto, pitam. Po tri, kaže. Toči! Ha ha ha... Gledaj... — podigne on, sav razdragan, čašu prema svjetlosti.

— Dobro, dobro vino — svi potvrđuju.— Ah, vino!____— Živio!— Nema ti kod mene, nego: Daj! Ha ha ha! — Lukica

se smije pretjerano za te razloge, pa ostali pristaju na silu.— Ajde, Marko — udara o Markovu čašu. — Ajde, Šime — kuca i o njegovu; namigne jednom i drugome. Spaja ih.

151

Oni obojica ispiju.Lukica uzjaše na klupu pa hoće i da ih u razgovoru zdru­

ži. Podigne čelo kao pogođen nepravdom, ili možda ogorčen zbog gluposti svijeta:

— A što ćeš____ — puhne, zijevne i zagleda se kroz vra­ta van. U okviru vrata bliještilo je žuto svjetlo sunca sa tla i sa ceste, a u njemu je ugodno treptjelo zelenilo lišća i ba­gremova. Izvana dotrči k njemu pas, žut kao zemlja.

— Jesi li vidio mog psa? Ah, lovac veliki...— Vidi mu se na ušima ...— Popipaju mu koščicu na zatiljku ...— Aha, pravi lovac.— He he he, a ti, kume Šime, ideš li ti što u lov?— Ah, malo.— A ti, kume Marko, baviš li se što?— Jest, on se bavi malo drugačijim lovom, ha ha ha...

— Kum Ante štagalj nasmije se pretjerano laskavo.Marko se namrgodi i zamisli.On se rado osvrtao za ženama i s namještenim posmi-

jehom, dvosmislenim, dopuštao da mu reknu: »Eh, zgodna je, a!« I to je bilo sve: ostalo je na očima i jeziku. A žena mu je uvijek zamišljena, i lice joj je malo kao uvelo i žutkasto.

šime je čovjek snažnih ruku, krupnih prstiju, tromih kretnja, lica dugoljasta. Sitnim, mirnim, zelenkastim očima gleda ravnodušno, a jak mu nos, s krupnim uzdignutim vrhom, šaljivo govori sam za se. On nije nikada govorio o že­nama, ali se moglo opaziti da je u pogledima između njega i njih nekakav sporazum.

— A što ćeš, je li, čovjek se mora malo proći... Ne mo­žeš uvijek raditi. — Lukica spusti glavu i počne zamišljeno pisati prstom po stolu, jer ona dvojica nisu prihvatila raz­govor.

Lukica najednom digne glavu, sjetivši se zanimljivijeg predmeta:

— Neki dan sam se nasmijao... Tu malo niže, na cesti, potukao se Tome Glavar s onom Janjom Josinom i kćeri im Milkom. Kad, čujem ti ja viku, bilo je to jučer po podne oko tri sata ... slušam, viču, kao da ih ko kolje ... Izišao ja na cestu, kad eto tu malo niže, kod one divlje kruške, ondje nasred ograde... vrag bi ih znao kako su se sve troje našli nasred ograde ... pa ti se čupaju, moj dragi, čupaju... ah,

152

što ćeš da ti rečem. Janja mu pljune u lice, a on nju onda za kose... ona ozdo nogama... kći joj dohvati kamen, pa gruhne njega u leđa, a on onda navali na nju ... Počne se ona braniti nogama kao mazga... on je uhvati za nogu; drži joj nogu, a šakama je dohvata po glavi_________ I još se brani od ma­tere ___Eto ti ih đavle... kakva je to ljubav! ... Ah, bilo jedivota gledati... Rastrgao im odjeću, raščupao kose ... ah, ha ha ha...

— Ah! — mahne Marko rukom nervozno i ispije nadu- šak čašu.

— Propast od čeljadi — reče šime nekim glasom punim iskustva i kao nekog kajanja, i malo pomakne čašu i pogledaje-

— Dašto je — zaključi Lukica i opet stane puhati, tobože od dosade, a ono smišlja što bi rekao kad razgovor ovako zapinje.

I drugi svi razgovaraju napose.U krčmi se polako razvio onaj žamor u kojem se ne

razabire govornik, kao da mu je sama prostorija uzrok, kao da je dio onog dima i polutame, a ljudi u nju samo zaranjaju glavu kao noj u pijesak.

Stanka se naslonila debelom stranom na sto. Zasukala i ona rukave, gladi gole ruke, prekrižene na prsima, jednu dru­gom, i razgovara s Jakovom čavkom, imajući u obziru Mar­ka i Šimu.

Jer, njih su dvojica u sredini krčme i strše iz one buke kao svjetiljke; razgovor i nehotice, nesvjesno, upravljaju prema njima.

Marko je upro oči u šimu i, kao da razmišlja, reče:— A što je propast? A što nije propast?... Ti živiš kao

neki papa: samo nadmudrivaš ...— Ja, brate, hoću da sudim pošteno.— Ti ćeš suditi? Komu ćeš suditi? Tko te izabrao za

suca? — Marko je govorio prigušeno i, kao da govori sam sebi, gledao kroz šimu daleko.

— Ja, brate moj, samo tako govorim, pomirljivo, na neki način.

— ... Ha ha ha... — Marko se smijao samo iz grla,, veselje mu se nije odrazilo na licu.

Šime je bio uzbuđen; treptao je očima, micao usnama, kao da će zaplakati.

153

— Hajde, ne treba se svađati — posreduje Lukica. — Razgovarajmo polako, bez šila ... Tako eto, prijateljski.

— Vidiš, ja ... — Marko ustane tobože da protegne no­ge, a lice mu je blijedo, samo mu oči utopljene u tamne kolobare i rumene usne gore u blijedom licu. Počne hvatati rukama maha u govoru; obrve su mu podignute visoko kao da gleda začuđeno.

— Ne mislim ja, recimo, kazati da si ti neka snaga, neka moć, ni mudrost...

I šime se digne; da mu bude bliže, da mu lakše protu­mači kako tu nema razloga sukobu.

Lukica stavi ruke u džepove, pa miroljubivo i jako pa­metno stane prema njima.

Drugi nitko nije primijetio da je razgovor među ovom dvojicom napet. Oni su samo ulovili uhom da su se Marko i Šime počeli razgovarati, i to im je bio razlog da dalje sa­svim mirno piju i zabave se, kako su započeli, temeljitim razgovorom, kad je ona stvar tako dobro pošla. Buka pora­ste. Oba su stola zaposlena, a razgovor je glasan.

— Sutra mi valja polijevati onaj vinograd pod Ćelom ... Da vidiš koje mladice! ... Ah, svaka nosi pet grozdova...

šime htjede u potpunom miru zapodjeti prijateljski do­dir. Gleda mirno i kao malo odsutno, zamišljeno.

Marko je tvrdo zanesen svojom misli. Gledao je Šimine čvrste ruke s dugim, dlakavim prstima. On je po rukama prosuđivao mušku snagu. Gledao je ruke, kojima je Šime pratio lagani govor.

— Divota ga je pogledati ondje na obronku, kao kakva slika ... Mlade loze kao mladice djevojke ...

Stanka se zagledala u dvojicu novih prijatelja sumnjiča­vo, i zamišljeno je govorila Jakovu Čavki, kao da misli sama za se:

— A Šime je s Markovom današnjom ženom bio počeo ljubav još skoro u djetinjstvu, pa je ostavio.

— Eh, dakako ... jest, jest... — potvrđivao je on, ali se radije bavio čašom negoli slušao Stanku, svaki je čas pijucnuo i kunjao kao kokoš.

— Pa, ljepša je ona nego sadašnja mu žena.— E.— A on je opet ljepši čovjek od Marka.— šime je kao soko.

154

A Marko je neprestano gledao, pogledom pratio šimine ruke i govorio mrko, ne obazirući se na šimine riječi:

— Ono je mogao svak lako ispraviti sam... Mi se poju- načili... što je trebalo podizati onoliku viku... Ja bih mu bio sam pomogao.

— Eh, nije to bilo lako, pusti stati. — šime prosuđuje umno. — Valjalo je tu imati opreza.

— Ah, što ti znaš... opreza, opreza! — Marko je gle­dao krvavo. — Znam ja tvoj oprez... Ti si majstor za oprez ... Ali opet, da nije bilo mene...

— Da nije bilo Šime, ne bi, bolan, mogli izaći... hajde, nemoj sad tako! — umiješa se miroljubivo i šaljivo Ante Kovačević.

— što si ti! što si ti! — Marko nenadano donese prste pod nos šimi. — Ti si ništica!

— A što si ti? — i on se uspijevči.— Evo što! ...Marko je digao ruku da će Šimi prilijepiti zaušnicu.Lukica se brzo uvuče među njih.Priskoče i drugi.Svi se skupe u krug na sredini krčme.— Vidiš, a nije pijan — reče Stanka.— Ah, kako pijan... — reče Jakov mirno.— Ne može on zaboraviti staro, kao zmija što ne može

zaboraviti svoj rep.— Pravo kažeš.-— Ne zarasta to lako — reče Stanka.— Ne, ne — reče Jakov uvjereno.— Hajde, hajde, bolan — mirio je Lukica — hajde, tek

ste se pomirili... hajde ...— Ne!___Ne! ... Ne!______ — uzvikivao je netko kratko,

i sumnjiva glasa, kao da njim, naprotiv, potiče na borbu.— Ja ću! ... — Marko digne šaku i trgne se prema Šimi.Opet ga obuhvate.Lukica stane među njih, propne se uz prsa Marku, pa

ga kumi prijateljskim glasom, a brzajući, da mu ne izmak­ne čas:

— Kume, slušaj, kume. .. Nemoj radi mene, nemoj radi mene. Jesmo li prijatelji? Jesmo li kao braća? Hajde, pomi­rite se. Bela mu i Bala... ispeći ću prasca prekosutra, u ne­djelju ... Radi mene, radi mene... — isticao je on »mene«

155

značajno. — Onakve dvije kuće u selu pa da ne budu prija­teljske ...

— Tako je, tako je... — odobravali su neki.— Ali ja, ja... hm... — Marko je sad gledao šimu ne­

kako mlohava lica, kao umorna; usne je malo otvorio, zibao se, prepustivši se podupiranju onih što se natisli oko njega.

— Daj ruku amo, Bela ti i Bala, daj ruku... — Lukica se smijao grčevito, klicao od plašljive radosti. — Daj ruku ... — uzeo je Markovu i šiminu ruku, pa ih sastavio.

— Eto, eto! — klicao je Lukica. — Eto! Prijatelji ka i bili...

— Hajde, hajde... — mrmljao je šime snalazeći se.— što je treba tute mudrovati — reče Stanka.— Hajde, hajde... — promrmlja i Marko, kao da je

nešto malo zbunjen.— Hajde, brate, nisam te želio uvrijediti. Ja sam tako

rekao, na prijateljsku.— Hajde, hajde, sjednite. Evo ja dajem litru za pomi­

renje ... Daj, Stanka, litru, ljubim ti zemlju ...Stanka zabrinuto nabere čelo: Lukica se baca u štetu.— Šta s poludija — otegne ona podglas.— Pokrit će on to brzo... Navratit će ova dva gazde

po sela unutra, samo nek se pomire — prosudi Ćavka.Stanka se mučke odvuče u prostor ograđen drvenim let­

vama kao velika krletka, i odatle donese vino. Ali u duljku staklenke nedostajalo je do prave mjere barem dva prsta. Bi­la je škrta do zla vraga, jer nije imala djece, niti ikoga osim muža.

Uto uđe u krčmu i pođe odmah k Stanki kuma Mara Bu­rina. Ona je koščata, zgrbljena žena, žuta tamna lica, kao da je nečista, crnih, tamnim kolobarima obrubljenih očiju, a usta velikih, s uskim usnama, koje ima običaj skupljati kao kokošji šupak. Na licu joj izraz samozadovoljan, jer nikada ne pušta s uma da ima sina oružnika. Došla je s puta umorna, s torbom na leđima, u novom suknenom ruhu. Muž joj »Pi- vac« uđe za njom — bio je zaostao malo vani za zidom — crven kao rak, nizak čovjek, brka žuta kao slama; tankim se zvečećim glasom odmah s vrata uzviče i počne se rukovati sa svima u krčmi.

— O kume, živio kume... A, tako, tako... — reče Šimi i Marku. — Tako, tako ...

156

— Onda su se pomirili! ... Vidiš, vraže ... — snebivala se Mara tihim debelim glasom. Neprestano je govorila, kao da je navijena, a crnim očima gleda mirno čašu koju joj je Stanka natočila; čašu ona, tobože, ne smatra glavnom stvari.

— Šime kupuje u Jose Tuke onaj komad zemlje pod Stranom. Pretekao je Marka... — zatim povjerljivo spusti glas: — Oni su se, Markovi, u kući puno grizli što ih je pre­tekao ... puno grizli. Nudili su oni Josi više, ali je on obećao i primio kaparu, pa neće da se popišmani! ... A je ga, brate, komad zemlje, je... — skupila Mara usta i zazibala glavom.

— A Šime je sam. Imao samo onu malu... od dvije godine ... Ali čovjek je miran ... Malo prije su se opet bili počeli svađati...

— Ajde?!...— Daa ... Marko je digao ruku na njega...— Molim te bogom... A eno vidiš, sada razgovaraju.Obje se žene začas zablenu u muškarce, koji su o ne­

čemu opširno raspravljali, vitlali rukama, nadvikivali se, neki jako zadovoljni sami sobom.

A Marko je mahao prstima pred nosom Šimi:— Ja sam lani kupio konja u Matića u Kninu. Kaže,

daj tri hiljade, a ja, mašio se u njedra: na... iz ruke u ru­ku... Lako je s čovjekom imati posla. Čovjek je čovjek_______________Dakako, čovjek je čovjek... — od časa do časa teško je spu­štao ruku na Šimino rame, udarajući jako, da se Šime ugi­bao. I nekako je sumnjivo vrtio šakama oko šimina grla.

Kum Lukica neprestano je posredovao, okretao na šalu, želeći ih smekšati:

— Kud ćeš bolja dva čovjeka nego ste vi, he he he, je li tako! En ti Bala i Bela ... u zdravlje! ...

— Ali, kad meni tko kaže tako i tako... — Marko ras­tvori oči. — Kad meni tko... — pruži ruku prema šiminu grlu.

— Ala, kume, ala... napi se! — upada Lukica.Marko, kao da nije ništa ni učinio, brzo dohvata čašu, pa

se počne sa svima kucati.— U zdravlje, braćo i družino stara! — vikao je.Zatim je požudno ispijao. Vino je čudnovato brzo nesta­

jalo u njegovu grlu, kao zrak, tako da je neugodno bilo osje­titi da bez dodira okusa propada ravno u utrobu.

157

Najednom se promijeni sav. Nasloni ruku na šimino rame i počne ljubezno govoriti:

— Moj dragi prijatelju, nisam ja slab čovjek... nisam slab... ja bih za prijatelja dao krvi ispod vrata... Je li ta­ko? — obrati se svojim drugovima.

— Tako je, tako je — potvrdi njih nekoliko i dignu čaše.

— Ja sam i neki dan iznio buraču rakije u predvraće. Ne želim ja prikosa... — glas mu je oslabio i licem mu prođe tužna sjena. Zatim nastavi tiše: — Ja znam da sam u Kure platio ja deset dinara... Ja sam platio, a ne ti.

— Platio sam i ja . . .Pa najedanput Marko počne opet vikati, dugo govoriti

i mahati rukama do stropa:— Sunce sjaje, a trava je zelena... nek baza noga po

kamenju ... Ja ... možemo reći, želim sve u poštenju svršiti, sve u poštenju. — Zastane, upre oči u šimu, pa naglo uzvik­ne: — A ti ne!

— Ajde, ajde, kume_______ajde_____— mirili su ga i zadrža­vali mu ruke.

On je naglo popuštao i nastavljao mirno razgovor.Šime je stajao pred njim. Nosovi su im se gotovo dotica­

li. Nagusto oko njih i drugi stajali kao da nešto očekuju, neki s rukama u džepovima. Natisli se drugovi i veoma pažljivo slušali što tko od ove dvojice govori. Na licima im se vidjelo da im nije ni nakraj pameti želja da prosuđuju njihove razlo­ge, nego da ih prime, gazdinske, onakve kakvi jesu, samo da odobri svaki prema svojoj strani: — Da, da, pošteno, pošte­no! ... — A Lukica je i dalje svaki čas upadao sa smijehom i poticao na mir.

— Platio sam, brate, i ja — ponavljao je Šime uvijek istu stvar, nastojeći zaobići ono skriveno, ono što bi trebalo izreći i razjasniti. — Ja sam stavio evo ovako na s to . . .

— To je ljudski, to je ljudski, he he he . . . — drečio je kao trstika »Pivac« u razgovoru s nekim tamo za stolom. On nije mogao trpjeti da drugi tko osim njega ima riječ, pa je našao druga za razgovor i s njime se zabavio.

— Kad ja vidim da me neko baš hoće ugnati u smrad. . . ja . . . umh! — Marko pucne prstima pod šiminim grlom i po­gleda u zanosu. — Ja ...

158

Pogledaju ga svi mirno, ali i jako pažljivo, sa mnogo za­nimanja, bez svoje osobne brige.

— Slušajte!... Slušaj, kume Marko, i ti, kume Šime! Slušajte, braćo! Evo, ja ću bacati deseticu, pa ako izađe »mar­ko« neka Marko plati nanovo dvije litre, a ako »gospe«, neka plati Šime, a staro se ne spominje, he he he... — Lukica se smijao radosno, sve mu se rumenjelo lice i žarile oči od zadovoljstva nad ovom dosjetkom i od ponosa nad svojom pameti.

— Hajdee ... ha! — oduševili se svi.— Kume Marko, en ti... — Lukica je kliktao od vese­

lja.— Hajdemo... — dopusti Šime.Marko ne odgovori, samo mu je izraz lica osobito krut,,

mrk, to mu je popustljiv način.— Evo ... Tamo se maknite_________ Hajde. — Lukica širi

ruke i gura ih sve da se odmaknu. Raskoračio se imajući učiniti veoma značajnu stvar: — Evo je — zapišti pobjedo­nosno. — Evo ... Evo ... — uozbilji se zatim kao kakav ča­robnjak, zamahne dva-tri puta rukom, i cijelim tijelom za- ziblje naprijed, klanja se, onda: — Hop! — baci uvis do stro­pa deseticu (oči i glave poprate je gore, pa dolje), koja zatim zvekne o tlo.

Svi se prignu radoznalo.— Gospe! — upre prstom jedan u deseticu na tlu.— Eeee... — vikao je Lukica. — Ha ha ha... — smi­

jao se kao lud. — Ala, Stanka, nosi dvolitru ... ha ha ha... — razgalio se, tamno mu se lice zalilo krvlju.

Svi ožive.šime je bio zadovoljan. I on se uspravi, kao da čini

junaštvo; zadovoljstvo mu se odrazi na licu.— Ala, kume Marko, napijmo se za prijateljstvo...Svi posjeda ju sasvim mirno za sto i opet počnu razgo­

vor, i kucali su se mimo, kao da nije ništa ni bilo. Samo je Lukica htio potanko pripovijedati kako je smislio da baca novac pa kako je bacao i što je očekivao: — ... Bacim ja... mislim: izvrnula mi se malo u ruci na ovu stranu, zapasti će kuma Marka ... ha ha ha, kad ono ... ha ha ha ... — A drugi se smirili nad čašama, i vidjelo se da se spremaju na odlazak..

159

Marko i šime ravnodušno razgovarali, kao da su stari prijatelji, i oni se sada smiješali u zajednički žamor i ne strše više.

Crvenkasta svjetlost sa zapada ušla je neopazice kroz otvoren prozor u krčmu i lagano se gasila na zidu i zeleno obojenim rešetkama ogratka, krletke, u kojoj su predmeti za prodaju. A nakon zalaska sunca najedanput se po krčmi raši­ri neko hladno svjetlo, i sve se više prigušuje, izjednačuje s onim oblakom duhanskog dima što se vije nad glavama i sta­pa s mrmorom.

— Ee, valja odlaziti — reče netko.Svi se slože, pa počnu ustajati.Sunce je upravo zašlo za sedlo gore. Iz zaselaka teško

se razlijevao večernji dim, a od brda sa zapada, iz tamne mu sjene, kao da se rađao mrak. I tišina se produbljivala i priti­skivala obzorom.

Oni su mirno, osjećajući potrebu za snom, prilazili koli­ma i zaboravljali jedan na drugoga, usamljivali se.

Marko pristupi Šimi koji je uprezao konje i baš im sta­jao pred glavama.

Nešto je malo maknuo rukom.Šime lagano jekne i onako, kako je stajao pružen, padne

kao drvo na leđa i lupne glavom o ledinu.Svi se ukoče na mjestu.Mučali su i gledali kao da ne vjeruju svojim očima.Šime je ležao na zemlji onako pružen i gledao širom

otvorenim očima, i usta je malo otvorio, a na licu mu mekan izraz, kao da se stidi.

Marko je sa dva prsta držao za držak tanak krvav nož i otišao k svojim kolima; prisjeti se: zamahne nožem u veli­kom luku, oprezno, da se ne pokaplje krvlju, i hitne ga pre­ko zida u ogradu. Zatim sasvim sam sa sobom, ne gledajući nikoga, sjedne na kočijaško mjesto (drugovi mu požure stra­ga u kola) i potjera na cestu, pa kući.

— Podno rebra ga je ubo — javi šaptom Lukica. — Brzo biljce u kola ...

Hrvatsko kolo, 1941.

IZVAN STVARI

(Slikarska pjesma)

I

Pokušavao je sjetiti se čega.Drži u ruci poziv i gleda ga rastvorenih očiju: ziblje se

s disajima, osjeća kucanje srca, bujanje krvi u žilama, plimu i oseku u mozgu — nastoji od toga odvojiti pamet i uloviti u njoj koju zraku kojom će osvijetliti ova slova.

Pojavi se obris žene, kao sjena na zidu: sto, sjedalica — sjena ustaje______

Brzo to potisne, istjera grozničavo, pa uplašeno opet pogleda papir koji mu je pred očima.

Ali ne nalazi ništa: nestala su slova i bjelina se razlila po rukama, pobjegla iz opipa.

Nije primijetio lepet bijelog lista koji se izmaknuo iz prstiju i padao — dugo padao — osjetio ga je kao smetnju koraka, kada ga je nestrpljivost i čežnja za nečim »lijepim« ugodnim krenula naprijed.

Priđe prozoru i sanjarski pronese pogled kroz njega. Snijeg, snijeg: svuda po zemlji snijeg.Iz početka je bio veselo zabliješten i misli su mu u mut­

nom treptavom svjetlu počele lepršati, rojiti se kao sniježne pahuljice. Malo-pomalo počne mu svjetlo prodirati u mozak. Osjeti bol od udarca bjeline. Jednolična sniježna bjelina šalje nevidljive zrake, koje grizu oči i prodiru nesnosnom uporno­šću kroz njih unutra za čelo.

Na svijetloj, bezbojnoj plohi bez sadržaja, koja nije real­na nego se sada baš napravila kao bijela ploča za pisanje, bila su oštra kao igle slova posjetnice:

11 Vj. Kaleb, I 161

ing. N. N.a na drugoj strani: »Imam čast pozvati Vas na večeru u dva­deset sati«.

Preko stola opet se ocrta sjena: ... sto, sjedalica — sje­na ustaje____

On trepne očima i namrgodi se od napora da sliku otrese i da je omekša onim drugim, onim nečim toplim što nastoji da zadrži u svijesti a što se krije negdje straga, unutra iza očiju, i vrvi katkada, tijesto boja na paleti... Kao da je to žudnja za blagom svjetlosti sunca, koja daje grmečcima sme- đastožuto zelenilo i ljubičastu sjenu, koja razmekša krošnje borova i rasprostre dugu po slapu rijeke.

Naniže riječi:

Upijao sam tebe dugo, dugo, —I tobom prekrio svu širinu sebe;Razlio sam te po sebi kao svjetlost,Kao vode proljetne;Pustio da me razmačeš, razmekšaš do suza.I sad:U svemu tražim mekoću tvog lika,Izraz djetinjeg oka uplašena tišinom,Usta — poluotvorena — meka:Kako ćutimSuze u očima od soka njihova I san od topline tvojih grudi.

I osjeti to, osjeti do suza: zvuk riječi, ritam...A ne sadržaj.A kako? Pa baš su riječi ovdje tvrde, koprcaste, oštrljate

kao rogovi u vreći.Potrudi se da nađe u njima lice za koje je napisao tu

prvu i možda posljednju pjesmu. — Tko nosi sa sobom me­koću jastuka za misao, tko je kadar da ga opravda što je ovdje, na dvije noge, štakasto?

Između riječi u bojama pjesme pojave se lica ljudi, žena, djece, glave drage, s ćudima, mušicama, karakterom, i ozbiljno nosi svaki sa sobom svoje, ili se, smiješno veoma, i ne brine za to, kao ni za štap na ruci, nego nastoji zabučiti svijest bez truda: glazbom, slikom, ženom ... A on zbilja seta kao gledalac između drugih i traži žudno luku da se ukloni

162

zibanju pučine; želi mlako kao u snu, lagodno, da napipa onaj pravi život.

Najednom je eto odstranio pjesmu. Pobjegla mu je iz svijesti.

Vidio je slova, vidio je riječi u njihovoj golotinji, pustoš rečenica, ionako malo vrijednu, pa i to opet nepouzdano. Ogolio je pjesmu, rasperušao, lišio smisla, kao razvaljenu zgradu.

Eto, moglo bi biti i bez nje!I sad su u onoj bjelini snijega, u sivilu neba, bez sadrža­

ja, bez života, bez razloga opstanka, lebdjela slova, riječi, sti­hovi pjesme, u ritmu, ali bez značenja.

A kao naslov popeo se onaj napis posjetnice. Sivilo se valja, opkoljava ga, poplavljuje neodoljivo i ispuni svijest, noseći na sebi oštre mrlje slova, da ih jače istakne.

Napregne se da otjera bodljike iz mozga, da potjera nosioce praznine, bolnu mršavu sliku.

Ali ona je rezala, pilila, bušila u glavi.— Aaah ...On istisne dah i pritisne palcem i kažiprstom sljepočice.

Pobjegne od toga, pobjegne kao od oštra zvuka, od boli.Obukao je kaput i izišao u snijeg, u bijeli kraj, među

bezbojne predmete, pa ih istisne iz sebe, poreda oko sebe.Nije mislio kuda će, nego je ronio u miru za tišinom

koja se nalazi sada u njemu kad su sve stvari oko njega.Najednom stane.Začuje neke zvukove, tihe meke zvukove cimbala ili dje­

čjeg organeta, iz velikog hrama, pune slasti, bujne cvjetne radosti.

Napregne sluh i srne za njima... lovio ih je, tražio kao lovački pas, napregnutih antena, grozničavo i žudno.Osjeti da je to zov.

To je zov, zov, zov.Našao se pred onim vratima.Sve naglo utihne. I u njemu zavlada staklena jasnoća,

oštar razbor; ali prazne svijesti, bez ijedne misli.Pozvoni.Čekajući da se vrata otvore, gledao je oko sebe. — šetao

je pogledom po prostranoj sniježnoj poljani, na kojoj stoji tu i tamo osamljeno zgureno drvo ili uzaludan, neopravdan zidić sa sniježnim poklopcem, onda tvorničke zgrade i dalje,

163

na obronku prema jezeru, gradić. Ali opažao nije ništa; u njega je ulazila samo svjetlost, prazna kao zrak.

Otvore se vrata.I bez poziva pođe u salon.Ona ga pogleda upitno, pa sat na knjižnici.Bila su tek tri po podne.On se uvali lagodno u naslonjač, za čajni sto. Nije htio

da shvati njezino čuđenje; bio je sasvim daleko od toga, uvjereno daleko: nategnuo je ovog časa odnos na prijatelj­stvo, drugarstvo, kao da je zavirio k starom prijatelju. — Sada osjeti još milije olakšanje, pitomost, popustljivost, pri­lagođivanje. U njemu se sve ugodno rastapalo, survalo, klo­nulo.

Ona donese reviju, koju je prije potražila, sjedne prema njemu i pogleda ga; zagleda se u njega hladno, bez riječi, i daleko od njih.

Tišina potraje neko vrijeme.Onda se njemu otvore usta.— Ipak, na kraju, žena — čovjek — zemlja, tu nam je

mjesto srcu, i sve što treba njim ogrijati.U očima mu se odrazila čežnja za tim dodirom i strah, da

je sve krhko i blizu da iščezne.Ustao je pokrenut »sretnom idejom«, kao da je pronašao

uzrok svemu, razbistrio sve, tako da nije moguće te razloge ne prihvatiti; a onda se odmah ukroti i sjedne uvidjevši smje­sta da je i opet to bio časak ludosti, zanosa bez temelja.

Zamislio se, udubao u nešto.Pred širokim prozorom na tamnom nebu nepomično sto­

ji golo stabalce u inju, široko, otvorene krošnje. Jedva se ocrtava u općem izostajanju sjena, gubi se u bezbojnosti, jer se kraj sledio zajedno sa svjetlom, u snu, u čudu snenom nad samim sobom; razbija se stabalce na lagane svjetlace, kao da se raspada u iskre, u zrake. — I ulazi u sobu zajedno sa svojim mirom, među predmete sjeda, šutljive ptice: u dva maha krila, pa se skamene. —

Otvara se prostor:Vani je kamenita poljana, naprašena snijegom, prekrita,

i na njoj po koja kolibica dimi ispod bijela gunjca, odijelje­na od neba; a potajno ruje, kao gejzir u pustoši. Ljudi se ne vide. Skrili su se u rovove, zatvorili u rupe, u kutije, bojažlji­

164

vo se stiskaju u kutove kao stjenice, u brizi za toplinom, u borbi protiv hladnoće svijeta.

On je i opet osjetio samoću na zemlji, krhkost svega, sitnoću.

Prolazi zatim potajno, kao i stabalce, ali neodoljivo, kroza zidove sniježna ploha i pokriva sve svojom bjelinom.

Sve se i ovdje oko njega skutrilo u se, daleko u tvar, u hladni razmak, bez lica i očiju.

Samo sat, u slonovini i sedefu, veoma čujno zvecka kovi­nom, zvecka po kutovima, po mirnim stvarima, ormaru, poli­cama, po hrbatima knjiga.

Počinje pomalo osjećati njegov zveket, sitne udarce po svojoj glavi; kao da mala stvarca hoće da uđe.

Odvraćao je pogled od njega i nastojao da ga ne čuje.Smeta mu da se udube u žensko lice, blijedo nad tam-

nomodrim starinskim baršunom.A zveket se otimlje, nabuja pa vraća, istupa pa vraća,

kao valovi na sprudu.Kad uz kucanje opazi sjajno i meko lice, pridruži ga ne­

odoljivo predmetima — mramorno mlado tijelo dignuto iz ženstva. — Lik obavijen lakim sniježnim linijama, prelivima — omotan sivilom dana, pomiješan sa zrakom u mrlje stvari; ali toplo ognjište u njemu; ruke oble, danas neizmjerno me­ke, na tamnomodrom tkivu izranjaju naprijed rujnim blje- dilom, otimlju se bezbojnosti, uvlače se u oči i draškaju suznice i nozdrve svojom prisutnošću, zalaze u zatiljak; a lice je toplo ognjište u danu: kao plamen baca narančaste bljeskove.

Ona samo sja u sadašnjem vremenu. Prošlost se izgubila; zaronila je negdje duboko. Ali čini mu se da proviruje iza predmeta, da iskoristi njegov kret glave, pa proviri i opet se brzo sakrije. — Njezine mramorne prsi, lice, usne hladno meke kao od snijega! — Nije moguće da ih je on dodirivao, nije moguće da ih je on posjedovao, sve. — Sad je tako hlad­no; i lijepo, poželjno, ali nedostiživo, zbilja daleko.

Gledao joj je pažljivo u oči, lovio svaku promjenu, vrebao svaki izraz. I češće mu se činilo da bi ona i sada popustila. Ali kako? — Kao stvar koja pušta da činiš od nje što hoćeš, u tome uzima samo svoje, a za te ne zna. — A on neće to, on neće to da vidi. On neće da vidi taj izraz. — On hoće čovjeka,da roni po njemu; da plivaju jedan po drugome kao ribe —

165

u suzama iskrice sunca; on hoće da svaki čas može pružiti ruku: aha, tu si! — da se sačuva od leda misli, da razbije led stvari, da ih oživi.

A kako?Najednom mu se uobliči misao jasna kao otkrivenje:— To raspjeva meso, pa se ipak prenosi na dušu, raz-

gnijezdi po njoj i bilježi na njezin račun.Proradi mu jezik. Progovori mrtvim zveketom glasa i

misli — zazvekeće stablo s iglama:— Ne, vi ste daleko od osjećaja; tjelesno se vi samo

nadražujete i onda se još ježite nad nemoći stvari, nad nji­hovom slabosti, nemoći da vas zaokupe.

— Ha, ha... — Ona se nasmije primjetnom porugom i ne odgovori; a on vidi: da sakrije nerazumijevanje; ali neće da zna ni za to, nego traži ono svoje.

Iznenadi ga:— Zar niste sami tumačili kako je sve krhko na zemlji,

lomno. Ova je biblioteka na primjer od relativne vrijednosti, jer je potrebit mozak posebno prepariran studijem — a opet: izvana se to ne vidi. A kad jednom ponestane uvjeta ili potre­be za studij, ovo će umrijeti. Doći će dan kad će ljudi veliki dio ovoga držati smiješnim sitnicama; kao na primjer pje­sme. ------------- To su vaše riječi. —

On otvori oči i zagleda se u nju u strahu, kao da mu otkriva zločin. I nije mogao progovoriti.

— A zaboravili ste da će red stvari ostati, zakoni će ostati...

Kako ona jednostavno misli da ga je pobila. Uvjerena je da ima pravo: oslonila se na svoje tumačenje i zaključila.— A on misli nešto sasvim drugo. On dapače i ne misli ništaodređeno, nego samo osjeća. — Red stvari će ostati isti! — A to je baš ono što mu smeta. On želi drugi red stvari---------------------------

— Čekajte! ... Pjesme? ... Da pjesme ... sada postoje ...— prošapće:

Upijao sam tebe dugo, dugo, —I tobom prekrio svu širinu sebe;Razlio sam te po sebi kao svjetlost,Kao vode proljetne______

166

Ona podrugljivo podigne obrvu.I on istog časa klone, počne padati duboko, duboko

dolje, kao u snu: juri, juri u dubinu, pa se najednom trgne. — Pribere se i hoće da bude pametan, hoće da bude stvaran, razborit:

— Vidite, pokušao sam ovom pjesmom izraziti nešto antislikarsko ... Tako, poigrao sam se malo.

Uvidi da krivotvori, da se uklanja onome glavnome, i krije se.

Ona mu pomogne: posluša sa zanimanjem.Ali on nije znao što da reče još, zbunjen pogleda naokolo,

u isti čas je žurno smišljao govor: »Minijaturni je to rad, pun nedostataka, arabeske su to, same sebi svrhom. A ako po­gledaš čovjeka izdaleka s tim sadržajem, što je on? Što je to prema životu, prema svijetu? — Kao gljivice na korici kruha, negdje u kutu konobe! — Tko haje za njih? Požive i raspadnu se bez traga. A opet čovjek, je li vredniji?« Nije se usudio to izreći. — Nego, nenadano i za njega sama, u zanosu počne šaptati:

Draga moja, draga!Tisuću puta rečem svakog dana,I gledam te,Gledam cijelom dušom,Široko,(šire nego očima.)A opet velim što mi oči kažu ...A kad mi dođeš, raziđu se sni,I ti si opet mnogo puta dalje —Daleko...Dalje nego je moguće ...

Govorio je u bojazni zbog nedostatka ritma i zbog onoga: »A opet volim što mi oči kažu — a kad mi dođeš, raziđu se sni« — nelogičnosti — ali se nadao da ona neće to opaziti, nego će se zanijeti zvukom njegova glasa ... Naglo opazi sebe, svoj položaj.

Shvati.Počne crvenjeti, i uznemireno treptati očima, micati

rukom i puckati prstima kao da se želi sjetiti što da uzme, i licu pokuša dati značajan izraz, zamišljen: on nešto smišlja, on ima veliku misao ...

167

I shvati da veoma jadno izgleda, glup i zbunjen, i da to ne može popraviti.

Ona kao da nije ništa čula ni opazila:— Jeste li dovršili pejzaž s kućom? — upita ga.Pa ustane ne očekujući odgovor:— Za ovaj dan nešto ću svirati...U njemu opet zavlada staklena hladnoća, oštar razbor —

ali pusta svijest. Crvenilo se povuklo s lica i blijede mrlje se razlile sve do vrata.

Ali ona je dugo i mirno tražila po snopu nota.Tišina.I opet.Opet zbrka misli, komešanje po pozornici.Iza njegovih leđa u kutu krio se veliki tamni glasovir,

sleđenih glasova, pun sleđenih zvukova. Ona dodirne drvo, a on zazebe od hladnoće, i kao da će mu povrijediti ranu.

Nije se micao.I opet se povuče sve u njemu natrag; osekne mu duša

naglo, pa se počne polako vraćati, polako provirivati kroz pukotine svijesti, očekivati što će se dogoditi. — A nije puštao iz pameti jedno: gledati kroz predmete, u njihovu okviru, poleđeni dan.

Najednom živahnu zvukovi u dubini glasovira, nabujaju, prodru bolno u svijest — začuđeno posluša: — živahnu,

poskakuću srebrni zvukovi, odjeljuju se pojedinačno, sa žice na rub glasovira, pa — hop! — zrakom po predmetima, kao sitni ledeni vražići, hladni zvukovi.

Čudna neka, nepoznata svirka: srednji ton u uskom inter­valu je protkiva, basovi se narijetko javljaju, dogovaraju se ozbiljno s visokim glasovima, a najviši sad bodu kao inje, sad sipe neobuzdano kao suledica na vjetru, na zamahe, na pregršti vjetra.

On se napregnuo da ih primi, da ih razumno prima i slaže u redove, da ih opravda jedne drugima, a oni su se odjeljivali pojedinačno, zveckali, kikotali, trgali se na samostalne zvu­kove koji nemaju posla s harmonijom; samostalno šetaju naokolo, odbijaju se od predmeta kao staklena tjelešca i ulaze prpošno u uši, iz obi jesti, hladni kao inje ...

168

Učini mu se da je »Leptir« od Griega, ali obrnut, okrenut: u nemilosrdnu hladnoću: udaljenost je od čovjeka, od pred­meta, s kojima čovjek ima veze, tako gola na bodljikavoj studeni. Tonovi skakuću sami, uklanjaju se jedan drugome: tik, tik, tem, tem... a tako se rastavljaju jedan od drugoga, uvlače se u tvar, i još dalje, uvlače se u atome i stoje bez veze jedan s drugim, svaki za se, kao stablo u inju.

U njegovoj nutrini započelo je zujanje, tvrdo brenčanje u šupljini ograđenoj tijelom, koja je sadržala svijet, u koju se ulijevao, propadao u nju, ovaj kraj sa zaleđenim stablom u inju i bijelim snijegom koji je izbrisao stvari.

I već je tu takva buka, smutnja u njemu, da je osjetio neodoljivu želju da nešto učini.

Osjeti potrebu da rikne, da strese sa sebe teret ovoga dana, brigu nad izgledom stvari.

Najednom: — tišina.Val jeze sune oslobođen.Ravnodušan glas:— Mislim da Adam neće doći. Ako želite, možete me-

otpratiti do laboratorija.On ostavi sve lako. Ustane lako kao mjehur i pođe za

njom na niti kroz zrak, kao lagana stvarca, trgnut za igračku.Ugazili su u sipak snijeg, tanak i prašan, koji otpada,

s nogu suh, bježi od živog. Ušli su među drveće, pustu tišinu,, koju pokazuju kazaljke grana. A ipak još sve zvecka srebrnim zvukovima koji propadaju naokolo u prostor, prolaze kroz slike predmeta, poskoče po nebu, pa se izgube sretni u slo­bodi, oslobođeni iz stvari.

Treptao je očima, da vidi sve drukčije, htio je da se spasi iz ovog gledanja, ali nije mogao: stabla, put i visok sivi gvoz­deni most, preko kanala gospodarske zgrade boje oblaka, sve je bez sebe, lišeno materije, zajedno sa zemljom i biljem.

— Ovamo ćemo — pokazao je rukom prema obronku s grmijem gdje borovi počinju blažu, novu pjesmu. A učini mu se da glas nije prodro kroz zrak, pa ponovi glasnije!

— Dođite k borovima ...A ona — ništa.On stane. Nasloni na nju oči tvrdo, kao u nesvijesti.— Do viđenja! — rekla je, i sad mu se učinilo da je na­

knadno ulovio njezinu misao a ne glas.— Pa ona odlazi! — sjeti se.

169

Gledao je za njom. Okretao je oči kao govedo na prolaz­nika, da bolje uhvati to što se miče.

Nestaje prema uredima tvornice, niskim zgradama tamo na humku!

Uhvati se jednom rukom za sljepočice, svojom običnom kretnjom, pa se pokuša sjetiti što zapravo treba učiniti, što zapravo on čini:

Mjesec dana očekuje da če je uhvatiti u točki svojega shvaćanja, da će dohvatiti stajalište s kojega će početi ponov­no dodir, da nastane sazvuk među njima. Ali ona je sve dalje od njega; a katkada mu se činilo da je on dalje od nje, da se on udaljuje: očekuje baš onaj zvuk glasa, onaj smijeh, onaj pogled, isječak uski, kroz koji će pružiti ruku.

Zatvori začas oči, malo smiren, okrene se, pa se uputi, priđe gvozdenim ljestvama, popne se na dugi most dizalice.

a mostu stoji on kao kip i gleda dolje na bijeli kraj;brižljivo gleda, čini mu se da ne vidi stvari sa životom.

Daleko i daleko oštro se ističu predmeti, ne zamagljuju ništa obrise, a oni su nijemi, bez lica, hladno su mirni. Sive oči, ledene sniježne obline vijugaju, uznose se kao bijeli trbusi oblaka, prožimlju ti grudi hladom i prosiplju po njima led; staklasto zvekeće led kao voda na izvoru.

On pokušava po običaju staviti sve u sliku. Ali se nije mogao oprijeti ni o šta: nema sjene, nema boja, masa. — I oblaci su odbacili boju, umirili se, povrh brda usukali modar vretenast rub koji stoji na mjestu kao kruta stvar, za dokaz da miruje sve.

— Aha! — Tu je slika:»Za dokaz da miruje sve!«Sad mu se usiječe u pamet ta njegova slika.Redao je nastajanje: istresa na paletu boje: bijelu, svije-

tložutu, kadmium, napuljsku, svijetli oker... tijesto, sočne tonove ... Ha, blaga, mira za mozak! ... Vidi potpunu ljes- tvu, koja otvara mogućnost zamaha, zaleta u novi svijet, po volji. Puno novoga, velik izbor.

II

no

Našao je neizmjerno blago sivu boju, meku, milu kao san: od permanentne zelene, kraplaka i bijele će je umiješati, kistom će lagano dirati...

Kad — boje se počnu micati, počnu dobivati zvukove, počnu nalaziti prijatelje vani u zraku.

Oni tonovi su tu. Oni tonovi skakuću, poigravaju zajedno s bojama radosno svaki za se, i tvrdoglavo zatvoreni u svoju ćud, samovolju, kao i predmeti.

Zazvoni u vrtlogu zvukova ona sonata, zaspe igličastim zvukovima, hukom vjetra, zvončićima------------------

A zemlja prati nisko, ozbiljno. Iz snijega trubi tu i tamo u uskom intervalu siva zidina, mukli ton, kao i brdo u poza­dini, i ističe osamljenost, nestvarnost svega.

Bolan strah uđe u nj:— Sve se ponavlja ...Kako će se ovo svršiti? Kako će se on osloboditi nje i

ovoga, neizmjerne osamljenosti? — Eto, jednako kao i ona, stvari su daleko, same sa sobom; šute, mrtve.

On pazi, lovi zrak života, društva:Svaka stvar se ukipila, ali se oteže i skuplja pruživo, pro­

teže se kao mačka u visinu, kao da će reći nešto o sebi, pa splasne, pada opet nemoćno u se, pada nijemo, dalje od tvari, u atome bez oblika.

Najednom opazi: topli uzduh iz otvora velike tvorničke zgrade struji i kroz njegovu vrulju sve se izobličuje, sve se leluja, rasplinjuje i opet sastavlja, sve: stabla, kuća, gvozdeni stupovi i kamenje, ploha snijega kao valovi... Malo toplog zraka, pa se sve poljulja, iznakazi. — Klimava je to veza sa svijetom, puna zasjeda.

— Vidiš da ja imam pravo!Perio je uši i oči kao ptica, nakretao glavu sad na jednu,

sad na drugu stranu.Jer: razgovor je uspostavljen. Riječi šušte — suho lišće.

Svaki je predmet oživljen za se, ali bez svojega lika, nestvaran.— Gvozdene šipke! — pa onda? — Valjkasti štapovi, i

još manje; a ne ograda, ne ograda! — Kuća? — Uglasta kuti­ja. Rastvori se — druge kutije-------------------ulazi čovjek u nju krozzrak, ulazi čovjek, pa je u njoj čovjek »ograničen prostor«, mjehur. A što je on odavle, što je on tamo na onom sivom brdu, što je on na zemlji! — Da ga zgnječi, izgnječi kao

171

ušenke, do zadnjega kakva velika, ogromna ruka, što bi bilo? — Kao da ga nikada nije ni bilo ... Što bi ostalo?

— Ostala bi ta velika ruka! — začuje on njezin glas.Prene.Ogleda se sumnjičavo.Ah, nikoga nema, ništa nema. Sve je po starome.Stabla, kuća, žena — sve je u snijegu skutreno, pod­

muklo, reklo »laku noć« i opet povuklo gunjac, i stvari neće da mu se očituju, neće da budu stvari, nego su tvar i još manje, uzmakle su, zatvorile oči.

Tvar, samo tvar je oko njega.Zrak! Ruka!

Naježio se nad ovom prazninom; htio je da joj se otme:— Aaah-------------zadršđe; prođu ga srsi od nestvarnog,

ledenog bježanja, uzmicanja stvari.Ne može ih dodirnuti, ne može im se približiti.— Aaaaa! — on je viknuo, razdro se, ali glas je nestao,

izgubio se, propao kroz rijetko sito prostora, nenaseljena prostora.

— Aaaaa! — vikne jače, iskrivljenih usta i očiju izvalje- nih u užasu.

Crna mrlja dolje na bijeloj ugnutoj u snijegu stazi za­ustavi mu jezu, složi dlake; useli se u kraj kao oštri istaknuti srednji ton, koji protke sonatu u uskom intervalu, i siječe je, para odvratno.

Crni stup, ton nestvarni puže.Dolje je inženjer Adam gledao u par stopa koje su se

pratile na mekom tlu, slijedio ih kao pas napregnutim instink­tom. U crnoj odjeći isticao se oštro od snijega, plazio po nje­mu tako nametnički.

Sad opet nešto novo; bez kraja, bez nade se zapleće.Slikara je spopao očaj, hladni, suhi očaj, nemoćan, klo­

nuo od čežnje za njom, za toplinom boja, za nježnošću zvuka.Nanovo se udaljuje, nanovo mora veslati kraju iz velike

daljine, mora tražiti put za dodir.— A ako joj priđem, nestat će zvjezdana slika, ovo puto­

vanje po svemiru, među njegovim atomima, zasićeno pravci­ma: ako krene desno, na lijevoj strani ništa ne ostavlja; tako je prazna ta sloboda, šuplja, bez razloga.

Pa što bi žalio za njom!

172

A ona crna mrlja gmiže po bjelini, tako vidljivo se kreće; ne žuri, ali se ipak približava neizbježno.

On započne obranu:Je li to crno pojava samostalna? Kao muha na listu pa­

pira, gost znatiželjan?I može se usaditi baš pred njegov nos, može postati neiz­

mjerna zapreka, može presjeći svaku vezu s obalom, pa će on ovako lutati vječito.

Spopade ga strah da se ne približi, da ne postane što drugo.

I zbilja približava se neizbježivo, zalazi poda nj!Slikar grozničavo uzme težak i oštrljast komad rudače

s poda.Hoće li ovaj teški grumen rude odskočiti od njega, ili će

proći kroza nj, kroz sjenu, i sve će ostati kao prije, mutno, daleko?

On se mora osvjedočiti o ćudi ovih stvari, on mora do­dirnuti led mramornih grudi.

Napeto je gledao.Ona crna mrlja kotrlja se dalje, bez obzira što ti o tome

mislio.Prilazi sad veoma brzo.Hoće li mu pauk gadni ući u nogavicu i uzaći na prsa

grebući hladnim, oštrim kukicama!Zamahne srdito u jezi, u samoobrani, teškim komadom.Vidje da se crna ptica zaustavila oko glave protivnikove

i zajedno s njim napravila dvije nejednake mrlje u snijegu; mirne dvije mrlje.

Pođe tada on osvrćući se, pun sumnje, uplašenih očiju zbog mira koji ostavlja.

Ali za čas osjeti se lagan: išao je preko mosta kroz zrak koji ga čudnovato lako propušta: eto on je brodić oko zvi­jezda, bez težine, lagan i slobodan.

Sade tada užurbano na stazu, kao da se sjetio hitnog posla.

Opet je škripao snijeg pod nogama i stabla su ostajala na putu ravnodušno, ne opažajući da je tko pred njima; drža­la su lice u istom smjeru.

I to mu dokazuje da nije krivac.Iz kuće su prodirali, blistali djelići sonate, zvukovi s gla­

sovira. Opet je ona glazba obavijala kuću i penjala se pod

173

sivilo neba, kao biserje na njegovoj odjeći, ili zveckala, kuc­kala po stablima, staklene igle.

Na licu mu se pojavi tvrdi, papirnat posmijeh, kao no­žem u meso urezan, jadan posmijeh.

Našao se opet u sobi.Ali sitni čekići udare mu silno u uši, hladni zvukovi,

stotine sitnih oštrih čekića.Ona je sjedila kao i prije za glasovirom. Prsti su plovili

po tipkama i izbijali tonove koji su bili opet ledeni, oštri; i sivoplave oči uprte u zimski dan. Ona lebdi na zvukovima koji vrve; a onaj srednji ton, ukočen u uzak interval, sivo vrijeme, tuče uporno i broji stvari, da ih jače rastavi.

Zapao je opet u klopku! Svojom dobrotom prema pita­nju, uvalio se. Nije iskoristio slobodu.

Zastao je časak i gledao kamo bi nestao, kako bi nestao iz dosega ovoga svega.

Onda joj priđe s leđa kao sjena, zgrabi poklopac glaso­vira i lupi njim.

Jedva je spasila prste.Ustala je i pogledala ga hladno, s razumijevanjem; u oči­

ma je bio slog nabora okrutan. — Sjedne zatim nehajno uza stolić za pušenje kraj prozora, leđima prema svjetlosti. — Lice joj je u sjeni, samo lagana svjetlost, odbijena od lista na stolu, obilježila joj usta i nozdrve i dala licu nježan izraz, razmekšala usne, učinila sočnima, ograničila nježnu, vijuga­vu crtu.

On sjedne ukrućen na rub naslonjača i odupre se ruka­ma o koljena.

Razabere da je ona svjesna pogodne rasvjete. I kadra je da mnogo učini radi toga što slijedi po prirodi stvari. — Iskesi se mrko podrugljivo njezinom dječjem izrazu, i sam sebi; i on možda ima kakav prigodan izraz. — Pa onda opazi usta. Osjeti da su samo ona topla, osjeti naglo val čežnje, da se diže iz dubine grudi i poplavljuje prsa, sune u glavu.

— Čudnovato vrijeme — reče glasom koji je bio sada dokraja ravnodušan, kao u kavani, ali s prizvukom očajnim.

— Zar ne opažate da čovjeka oslobađa konvencija, da ga »upisuje k sebi« i lišava svake odgovornosti?

— A zašto, molim vas, a zašto? — očaj poraste.

174

— Zato što mi živimo na zemlji zajedno, sa svim ovimšto je oko nas----------------ha ha ha... — nasmije se ona podru­gljivo i odmah se uozbilji.

On ustane.Upre u nju pogled, kao da je nastoji prepoznati.— A ipak ću vam stati na kraj! — reče više sam za se,.

i počne joj pristupati mačjim koracima.-------------------------U taj čas škljocne kvaka na vratima, škljocne i drugi

put, i treći, kao da se nekome izmiče iz slabe ruke.Ona ustane, uzmakne pogledavajući u vrata i u slikara;

prozre njegovu namjeru.On je smjerao skok, da je zgrabi i zarine joj zube u usne..Vrata se tada lagano, nesigurno otvore, nespretno; kvaka

se opet izmakne bučno.Na vratima je stajao inženjer, držeći se, kao da je pijan,,

naporno za vratnice, gr leći ih.Oči mu blude po svijetu, širom se otvaraju i zatvaraju,

oči mu nastoje zadržati svijet, stvari, ali sve izmiče, stvari i put; i on nemoćno otvara i zatvara oči s velikim zamasima kapaka, kao začuđeno dijete. I sav je kao dijete zamazan crve­nom tekućinom, krvlju je zamazan, ruke, lice, košulja.

Ona se zaustavila da će uzmaknuti, pobjeći natrag kroza zid, a slikar je stajao uz nju bez misli.

Kad je inženjer pribrao udove, s naporom se odijeli, pusti od vrata i dječjim nestalnim koracima pođe, kao da se pušta, raširivši ruke i loveći očima, k naslonjaču, plašljivo, da ne promaši cilj, pa padne teško u nj. — A oči je i dalje umorno zatvarao i otvarao širom hvatajući se grčevito ovoga svijeta; nije ih zadržavao ni na jednom predmetu.

Slikar se snađe:Gledao ga je sada mirno, očekujući da će početi veoma

zanimljivu pripovijest o putu po svemiru na brodu bez krila.I napeo je pažnju jako.— Opet nekakve gluposti — promrmlja ona, oslobađa­

jući se straha.— Što hoćeš sad? — nadopunjavao je slikar mehanički

u sebi. — Crvena boja ovdje ne pristaje!--------------------Ona priđe telefonu i zavrti.Zvonce zalepeta kroz sobu, pa se vrati u kutiju. Prođe

kroz mozak, provalnik. Zatim govor, kao čavke po snijegu..

175

— ... ranjen, da, ranjen... to nije važno... pošalji ova­mo liječnika... tvoj auto mu stavi na raspolaganje ... da ...

Pritisne dugme električnog zvonca na stolu...Uživjela se u nov položaj, posao je prihvatila sportski

ozbiljno, ne očekujući konac, svrhu, rad zbog rada, prihvatila ga kao senzaciju: upravitelj vrijednog posla.

Vidio je slikar sve to: ona traži u svemu jak, neposredan nadražaj, ona želi uživati bijesno i trajno, i da prisvoji i da robuje, a i da se ne daje, da ubroji u svoj predjel kao predmet u inventar. Ona traži neiscrpljivu snagu i nijemu nadmoć- nost. A on to ne može dati, ne želi dati: on hoće čovjeka, ljubav, druga, da se prepire, hoće da razbije led stvari, da ih oživi.

Inženjer je hvatao zrak, nezadovoljan njim, kao riba na suhu.

Na vratima se pojavi sobarica; uplašena zastane nasred sobe.

— Što je to? — misli slikar — ljudi se ovdje pojavljuju kao odleđeni.

Vani izvan ove sobe ima još života.Prevaren je, izgleda!Iznenadio se jako pojavom novog bića, i ostao opet u

nedoumici.— Kako si to pao? — pita gospođa površno pred pomoć­

nicom.— Donesite vode, alkohola ... cijelu kućnu ljekarnu ...

— naređuje iz razmaka.Slikar je sad imao jedinu brigu: očekuje djevojku da se

vrati.činilo mu se da će od nje nešto čuti...Inženjer Adam je debeo kao vreća ležao u naslonjaču,

od vremena do vremena teško otvarao velike oči i pogledao njega s malim čuđenjem, i želeći se nečega sjetiti, pomakne ruku i mljasne usnama, pa se opet smiri. — Tako je gotovo u pravilnim razmacima pogledavao i opet zamirao.

Slikar je okrenuo glavu k vratima, a pogled je prenosio od bolesnika k vratima: »Sad ćemo čuti, sad ćemo čuti...« i to je radio sasvim ozbiljno i uvjereno. Nije opažao ništa oko sebe, ni nju kako stoji kod stola i začuđeno gleda jednoga i drugoga.

176

Blijeda sniježna svjetlost jednolično se razlila po sobi i zbrčkala obrise predmeta.

Sad zabruji tiha glazba. Uputi se izdaleka, pa sve bliže, zazvecka po predmetima, glasovi poskoče ... Na pregršti sit­nih tonova, na pregršti se zalijeću i raspršuju, a srednji i basovi tamnosivo tutnje, obilježuju vrijeme koje teče, mirno, ravnodušno teče, prolazi, i obuhvaća boju dana, ovu mra­mornu ženu, ovog mrtvaca i njega.

A svaki ton zasebno živi, stvoren, i luta, zadijeva se, zavrti kao zvrk, i — prkosi.

I tu je onaj srednji ton koji protkiva sonatu u uskom intervalu, putuje kroz zvukove u uskom intervalu i ispunja sobu, veliku prostoriju, vremenom, ispunja je tvrdoglavim vremenom izvan sata, koje se pomiješalo s prostorom, raza- strlo se po svemu.

Začudo, sad mu se učinilo da to tako mora biti, i da iz svečanosti izostaje samo jedna točka ...

Evo je.Otvorila su se vrata i ušla je djevojka.On je dočekao pogledom.(Tako je on nju dočekivao mnogo puta kao melem, čudno

je lijepio na neku grdnu ranu.)Meko tijelo u bijeloj odjeći pod kojom su obli, neobično

ženski kukovi, noge, ruke, grudi... žensko za čovjeka — oči opkoljene dugim trepavicama, njima žmiri, i bijele sljepočice pod tamnosmeđom kosom — a na licu i u očima strah kao u srne.

Tu su one žmirave oči, drage. Ispod gustih obrva naivan pogled.

Usne mu prošapću:

Upijao sam tebe dugo, dugo, —I tobom prekrio svu širinu sebe;Razlio sam te po sebi kao svjetlost,Kao vode proljetne;Pustio da me razmačeš, razmekšaš do suza.I sad:U svemu tražim mekoću tvog lika,Izraz djetinjeg oka uplašena tišinom,Usta — poluotvorena — meka:Kako ćutim

12 Vj. Kaleb, I 177

Suze u očima od soka njihova I san od topline tvojih grudi.

— Daleko smo mi ovdje od nje, dalje nego od slavuja.— ... tu tari, tu... — gospođa se ukrutila.Djevojka se okrenula leđima slikaru i upotrebljavala

lijekove.Njezin ženski miris, radni, dodirne ga.Crvena tekućina kaplje na sag, košulja se crveni.Najednom on opazi na naslonu stolice svoju ruku: kroz

rumenu kožu opažao se rad žila; i opazi svoju ruku da je ruka.

Sve stvari mu naglo priđu. Postale su blize. Prostor se naselio.

Gmizale su stvari odozdo k njemu, žive, i smiješe se pa­kosno, smiju se vražji, ržu kao konji; kese zube.

On se uspravi u sebi naježen i rikne:— Aaaaah... — životinjski rikne, kao da hoće da pobje­

gne iz sobe, da ostavi tijelo, nečistu zagađenu ljudsku, krvavu ljepljivu odjeću.

Gledao je uvis, uklanjao pogled, jer su stvari postale dio čovjeka i gmizale su k njemu, gmizale su podmuklo k njemu.

— Aaaaah...Protisnuo je opet užasnut uzvik.

Izvan stvari, 1942.

SUSRET

ad je Tomo ujutro otvorio prozor, zastane na njemu.Požudno udahne svježi zrak, napije se žedno kao vode

na izvoru — i svjetlosti i širine koja je pukla pred njim.Kakav prostor, kakva svečanost!More uzduha, pitkog uzduha, more — širok obzor viso­

ravni trepti u ružičastim zrakama sunca, daleke, daleke plave planine, do njih mnogo glavica bregova u blagim valovima kao slatka tiha pjesma, gore beskrajno nebo, mnogo modre dubine, pa veliki čudesni bijeli oblaci, pa opet dalje drugi sivkastoljubičasti oblaci, druge klime, drugih dalekih podne­va, i zlato, i purpur.

Obuzme ga veselje.Osjeti sada svoju mladost, veliku slast što živi, i želju

da shvati sve. Učini mu se da sad zemlja pruža mnogo ljepo­te, radosti, koju mora brati, koju mora doživjeti.

— Ali znade: po svojoj ćudi, tiho, s mišlju i s rukama u džepu.

Neustrpljivo se obuče, pa sade u vrt pred kućom.Odmah pred vratima zastane. Opet obuhvati pogledom i

osjeti dušom svu veličinu neba i zemlje i — dolje iza praga vrtnih vrata viri mali mršavi lakat.

To je ona.Krhka mala djevojčica.I danas je prva.On ne misli više na nju nego preskoči visoki vrtni zid

pa pođe velikom ogradom koja je oko škole. Ta je ograda kamenita, ali zid je štiti od seoske stoke, pa se u njoj bilje počelo preporađati: trava zabujala, oslobodili se sitni grmečci smreke, gloga, vrijeska, kupine — a sve jako ugodno sivo i suho. I borići, što ih je tu i tamo posadio, zdravo se zelene

179

i rastu. On je svakog dana nekoliko sati uživao u zdravlju i miru svojih gojenica: pazio je i mahovinu i lišaj na golom kamenu.

Po plavkastom kamenju, po travi, u paučini, grmićima, kracima kupine, svjetlucale se kapi rose. Zemlja je mirisala ljekovito i pružala se prijateljski ravno, daleko. Tamo su negdje i niske tamne kućice zaselaka, skrivene u šumarke. Iz njih se širi dim osvijetljen, obasjan suncem s istoka. Cestom koja ide ravno i nestaje dolje kod male bijele crkvice među čempresima, tiho, kao malen kukac, ide čovjek sam, a dalje još naslućuje se kao crna mrlja magarac koji seta uz rub ceste. Začuje se i koji daleki glas. Tu uz njegove noge sušne nešto. Na grudi zemlje pod zidom tražeći male stvari mili sitna rovka. Zabavi se gledanjem njezina baršunastog tjelešca sve dok se nije zavukla u rupu u zemlji.

Danas sve stvari gleda izdaleka, sunčane, u bojama za­jedno sa širokim krajem pod nebom: ne bi htio da vidi ne­čistoću predmeta ni da mu se smućenost od sjećanja na ne­ugodne ljudske dužnosti uvuče u dušu.

Ali ipak u mutnim šarenim slikama pojavljuje se lagano stara čežnja za onim drugim dalekim.

Pa zaroni u tu tihu čežnju koja mu struji po grudima, i složi je s maglicama, ovim sivilom, suhim tlom i daljinama. — Kao da ima užitnuti određenu količinu ovog maštanja još dok je rosna tišina, bojao se da će doći djeca, pa će sve biti drukčije kad ispune zrak veselim i svadljivim uzvicima.

Onda se jače sjeti one djevojčice koja čeka pred vrtnim vratima. Možda će ona razumjeti nešto od osjećaja koje želi izreći. Njoj se može približiti. Uvijek mu se činilo da ona u svojim krasnim sinjim očima odražava ljepotu i uokviruje ju nevinim duhom, čini je učinjenom za se.

Zaviri preko zida.Krhko vitko tijelo, duge bijele ruke, lijepe, iako malo

zamorene radom, i nježno blijedo lice. Ima petnaestu godinu i još hoće da ide u školu. Samo je ona i još jedan dječak u četvrtom razredu više pučke škole.

Stajala je uza zid bojažljivo, stidljivo, a opet, u očima joj neka sigurnost, odražava se neka jasna spoznaja — shvaća sve potpuno i mogla bi mnogo toga reći, ali — neće.

— Opet si došla prerano.Ona spusti glavu.

ISO

Pa je onda digne i rastvori oči: nešto će mu reći slobodno i povjerljivo. Ali on kao da je gledao ravnodušno na stranu, samo je usput tu i ne razgovara s njom ozbiljno. I ona tada tužno opet spusti glavu.

— Tako gubiš mnogo vremena — rekao je nemarno.Zna on da je to neznačajno što je rekao, suvišno u ovaj

čas. Ali baš ne zna što bi trebalo reći, zašto je to glupo. Htio je možda reći nešto toplo, utješljivo, da je ohrabri, nagradi.— Možda bi morao govoriti o nekim krasnim dalekim kraje­vima, o plašljivoj ljepoti cvijeća, o nekoj pravoj ljepoti, koja je bez svake sumnje to — ne ljudskoj, ne opaženoj od ljudi.— A to bi on mogao, to će on pronaći, samo treba da još po- živi i iskusi, samo da iskusi, da vidi, doživi...

Pa opet sasvim običnim glasom reče:— Eto dolaze i drugi.I pogleda niz cestu kao da je potrebno da pobroji djecu

koja dolaze.Začas se opravdavao vikom djece koja su prilazila veselo

pozdravljajući.— Tako ... sad ćemo u školu.Gajio je posebnu ljubav prema ovim malim — velikim

glavama, očima koje ga gledaju sa toliko povjerenja, sigur­nosti u svijet. I plašio se: neće li on mnogo toga pokvariti? Pa je pustio da oni govore, da žive u školi slobodno; samo je oprezno unosio svoj dio, a uvijek pun sumnje.

— Marko ima gnijezdo od jarebice.— Kako ima?— Znade gdje je, pa ga svaki dan ide gledati.Marku se svijetle oči od ponosa.— Kako je to? — pita učitelj.Marko se digne, pa grabeći rukama po zraku kazuje:— Izlegle se... — tepa: — ovaki maji, maji... a perje

šareno ... kao fina vunica ... Ja polako, polako iza grma ... a mati im se raširila kao kvočka ... cvrrr... učinila, a oni brzo: ti ti ti... poda nju, u perje ...

— Uplašila se mati za svoju djecu. Stoji ona, stoji... grije ih i hrani, kad najedanput iza grma ... baaa ... neman, zmaj, nekakav div ... a to je bio Marko — reče učitelj.

Smiju se svi.I Pere je neustrpljiv:

181

— Ja imam maloga zeca ... ovojišni je ... kao šaka ... ima njuškicu ... nju nju nju ... i brke, i brke ...

Mali Ante, mršav i blijed, a velikih očiju, ima u džepu lijepi kamen, oblutak. Gladi ga, postavlja preda se na klupu i češće pogledava. Okreće ga zamišljeno: ima nešto na umu neodređeno, nešto neshvatljivo da kaže, i ne nalazi što. A opet, jest nešto.

— A nu ... kamen ... — reče na koncu.Učitelj uzme kamen i promatra ga:— Lijepa stvar ... Ante. Jako zanimljiva ...Ante ponosno pogleda drugove.— Jučer je Antu udario Grgo. Onaj što prodaje prasce.

Opio se bio... Ovako je išao... — Marko izađe iz klupe pa pokazuje. — Sve što zaradi popije ... ovaki mu je nos ... —

A ona krhka mala, Ranka, gleda sinjim očima, u zanosu, gleda ga tako s razumijevanjem, i mora da joj je duša puna svečanosti. I neprestano ga gleda, a trgne se ako je zapita što, kao da se probudila, kao da to što mora odgovoriti nije po­trebno, nije ono glavno.

Katkada ga je ova publika zadovoljila. Želio je da i on tako kao djeca uživa svaku stvar za se, kao druga: stvar, čini se, s njezinom dušom. Pomalo je počeo misliti: nema glupe djece, ima samo glupih ljudi. Djeca su posebna mala bića, svako sa svojom mudrošću, sa svojim savršenim osjećajima i znanjem, potpunim, cjelovitim. Bilo mu je ugodno to vjero­vanje i nije ga htio potkopavati razmišljanjem, nego se dao u lov za tom njihovom mudrošću, za smislom za smiješno i značajno; i ozbiljno!

Ovih je dana prošao kroza selo. Tu i tamo narijetko po koja prizemna kućica, pločama pokrivena, čistog predvraća, kao da nije naseljena. I mršave žene, koščata žuta lica, koje se pojavljuju na vratima pa dugo zamišljeno stoje kao da ne žive od zemaljskih stvari.

Na vratima jedne kuće, pod mršavom lozom koja se po­pela nad prag, u tamnom okviru stajala je mala Ranka.

Mirno je stajala kao sjena.Nije imao vremena da se zaustavi pa prijeđe malen vino­

grad koji je bio između kuće i ceste, nego se samo nasmiješio i mahnuo joj rukom.

Ona je ostala ozbiljna i mirna.

182

A onda je on počeo razmišljati o onome blijedom liku koji će uvenuti u čađavom kamenju. Zažali što joj nije pri­šao, rekao nešto i pokazao pažnju.

Sa suzama u očima počeo je šaptati:»Ti mala tiha pjesmo, nemoj da led spoznaje prođe tvo­

jim srcem, nemoj osjetiti ljude na zemlji, nemoj tražiti lje­potu, kad je upijaš tako bistru kao vodu na gorskom slapu. O bijela mala krhka, ti stojiš pred svojim vratima kržljave kolibice, daleko kao na oltaru, i gledaš me mramornosinjim očima, u te se utapa svijet kao u ponor nezasitan — ništa se ne vraća, ne odbija drskim sudom. Ti šutiš, i zato si naj­mudrija. O ne daj da se tvoja duša ispuni saznanjem, ni ve­seljem vanjskim, prostim, jer će se tad od tebe vraćati sve, odbijati kao od tvrda zida, i ti ćeš postati običan čovjek, koji traži zlobu u tuđem oku... Ti vidiš kako su oblaci bijeli i čuješ ševu u suncu, i to je sve, sva prava mudrost...!«

»Da, za nju!«»A za me!?«Zastidi se te svoje mekoće svega što je pomislio.Življe zakorača, realistično, i namršti se odlučno.

I danas su oblaci veliki, ozbiljni, bijele sniježne gromade, i kao da će iz njihovih golemih trbuha provaliti gromoviti

akordi, zatutnjiti nad visoravni. Ali ne: ostaje tišina i sunce nesmetano sja s vedrog okrajka dubokog modrog neba. — Na visoravni sve je sitno, priljubljeno k zemlji, i veselo osvi­jetljeno suncem.

On je išao pred djecom, da pred sobom ima slobodan put mislima, i neprestano slušao one pune, gromorne akorde, svečane, dostojanstvene kao u ogromnom svijetlom hramu. Glavice i drage, drveće i grmlje maleni su pod tom veličinom, čine mu se svirka frule; i mravlja povorka djece, kojih se glasići gube u prostoru kao tiho žuborenje.

Djeca su sama zapjevala:

Poleti, ševo, u nebo, zapjevaj pjesmu oblaku ...

Kroz drage se otvara pogled dolje, gdje se pod smeđim i surim hridinama, pod sivim kamenitim obroncima, negdje

183

golim, negdje obraslim borovima ili grmljem tople zelene boje, raširila kao jezero bistra sinja rijeka Krka. Ona tu zala­zi u uvale, drage, i obilazi rtove nekako zamišljeno i mudro, i strogo se odvaja od bregova, kao da hoće sama za se saču­vati gospodstvo i čistoću pred slapom, prije orgija vjenčanja s morem.

Djeca sada među sobom raspravljaju i strpljivo čekaju da dođe na red ono današnje, novo. Sad su na rubu viso­ravni. Eto sad silaze po obronku. Pokazuju se vršci borova. Eno voda na drugom mjestu, odmah iznad slapa. Tu kao da se stisnula među one zelene, trskom, grmljem i travom obrasle otočiće: tjeskoba pred velikim doživljajem.

— Ovdje počinimo malo, prije spuštanja.— Nije se ovdje lako spustiti; strmo je.S prsobrana ceste, kao s bedema kakve tvrđave, gledali

su dolje u dubinu kanjona. Vodopad sam nije se vidio, nego se od ruba pada lijeno dizala vodena prašina. Na grebenima među drvećem skutrili se mlinovi, uspavani drevnom bukom.

Djeca su nagađala što se sve vidi dolje: mostić na od- virku, čamac na jezercu, jablanovi, gostionica, dolje ispod slapa uzak zaton ili ušće rijeke; na izbočenom kamenu ribar lovi na trsku, magarci klimaju uskim putem, natovareni brašnom. Neki koji su već bili ondje tumačili su.

Ranka je stajala uz prsobran sa još dvije djevojčice i šu­teći gledala i slušala što oni govore.

Strminom su brzo i veselo sišli u taj novi kraj: sad je drveće bujno i hladovito, trava, trska; sve raste veselo pijano od vode, koja se prelijeva, zalijeva, ulijeva, oko debla, oko žila koje se izvijaju iz vode kao krakovi polipa, oko gruda zemlje, preko prirodnih brana, pragova, stepenica. Prije pada tako se voda raširila i razlila u jezerca, lokvice modre kao oči, odvirke, rukavce; ima mnoštvo otočića s bujnim grmljem, trskom, šašem, travom, sitom, zaobilazi mahovinaste grebe­ne, sad na dugom pragu pada u blagom luku, sad se između dva debla šumno protiskuje.

Djeca su zaokupljena tom raskošnom ljubavi vode i bilja, pa svako gleda za se, samo, zbunjeno i maleno.

Dok su išli putem, slap je skrivalo drveće i kuće u koji­ma su mlinovi i gostionica. Mlinovi buče i voda potoka, koji je proveden između kuća i puta, šumi jureći velikom brzinom. Nikoga nema vani oko mlinova ni na putu, nego se na vratima

184

gostionice pojavi nizak brkat čovjek sa službenom kapom na kojoj je veliki napis: »Vođa turista«.

Vođa turista išeta lagano pred njih. Drži se službeno, s dosadom na licu, namršteno gleda naokolo mimo tuđe poglede, ali s učiteljem, službenikom, on je drugarski povjer­ljiv; pruži mu dva prsta ruke:

— Vodite ih malo na hlap? — (Ne zna se s kojega razlo­ga on govori »hlap«, kad svi seljaci u okolici izgovaraju »slap«. — Ili možda baš zato!)

— Da.— Možete, možete, otvoreno vam je dolje kod grede.— Dobro ... Ima li što stranaca?— Ah... — odmahne vođa rukom, pa doda gorko: —

Bolji su naši nego stranci. Naš ti dade bolje, uvijek dade štogod, a oni, stranci... čine se kao da njihov posao nije ... Možete, možete ići... — odobravao je, premda nitko nije očekivao njegovo odobrenje. Nevoljko se okrene kad je vidio da ovdje neće biti koristi. Uopće malo on zarađuje (nije baš zamršena stvar vodopad, pa se svatko oslanja na svoje vlasti­te oči), ali ga drži na ovom mjestu odvratnost od rada na zemlji; a nadasve mu krčma uzdržava ustrajnost.

— Čujte — zovne kad su krenuli. — Znate li što je od srne?

— Ne. Što?— Skočila je u hlap.— Kako to?— Došla nekakva gospoda, gospoje, s velikim psom. Pas

nekako kroza žicu provalio u krletku, a srna onda izleti, prodre žicu, pa trkom, trkom ... Preskočila onaj zidić na vi- djelici u perivoju, pa ravno u hlap. Našli smo je nakon dva dana dolje pod hlapom na kamenju ... Srndać je ostao ... Uzdebljao se ... A ona je jadna mislila da bježi u slobodu, pa ravno u smrt. Lako li joj bilo preskočiti ovu ogradu, kako se kaže: lasnim skokom ... Do viđenja.

Uvuče se on opet u svoju krčmu.U velikom vrtu ljetnikovca zaustavili se djeca i učitelj

kod velike krletke od pletene žice, u kojoj je bio krasan srndać, živih očiju, snažan, sa sočnim bijelim zrcalom; vrzao se neprestano uz ogradu kaveza tražeći izlaz. Djeca su mu ponudila kruha, i on je uzimao, ali s nekom suludom smje- lošću pomiješanom sa strahom.

185

— Drugarica mu se ubila.— Jadan, kako mu je ovako uvijek samu.— Ništa nego se vrti po ovom malom prostoru. Kako

može ovako živjeti...Djeca su primjećivala razne stvari.— Da — reče Tomo — malo bi mu više prostora treba­

lo... Trebalo bi mu prostora koliko hoće, koliko ga može potrošiti. Tako i nama ljudima treba prostora koliko koji može potrošiti... — zastane, jer nema smisla da to govori djeci, ali mu se pogled susretne s pogledom Ranke, pa nastavi njoj govoriti:

— _Onome vođi turista dosta je krčma; tu mu je savsvijet, a ima ljudi koji mogu mnogo više — željeti...

— Jest! — reče Ranka tiho i uvjereno kimne glavom, a sinje su oči sjale i uporno ga gledale.

On se okrene, tobože zamišljen, da ostane u tajnovitosti:— Pođimo malo ovamo ...Prošli su preko mostića, kraj mlinova koji su u starim

kamenim kućama i kraj ljetnikovca.Djeca su najedanput, kao za šalu s učiteljem, sva poju­

rila u mlin.Tomo se pozdravi s mlinarima. Ali zbog buke i prašine

nisu mogli mnogo razgovarati. Zamolio ih je da djeci po­kažu sve, mlinove, stupu, valjalo. Mališi se rastrčali po mlinu kao miševi, sve razgledavali, dodirivali. Zahtijevali su i da ih mjere na velikoj decimalnoj tezulji.

— A ja ću otići malo onamo — namigne Tomo Grgi.— Aha ... evo ključ.Mlinar Grgo, visok koščat čovjek s velikim žutim za-

prašenim brkom, držao je ključ od onog prilaza slapu, jer mu je ta vlast donosila ponešto koristi i važnosti kod stra­naca. S tajanstvenim izrazom na licu uvijek ga vadi iza pasa, i regbi nešto duže no što je potrebito.

— Pođite vi samo; mi ćemo pripaziti na djecu ...— Da, djeci ću slap pokazati ozdo, s velike vidjelice.

Ovdje je preusko, pa ne mogu svi doći... Vratit ću se ja odmah.

Grgo tada na svoj stari polagan i značajan način otvori klimava vrata, posivjela od vremena. Ona su zatvarala uzak prolaz kao hodnik uza staru zapuštenu kuću obraslu lišajem, mahovinom i paprati, koja je nad slapom na hridini kao

186

kula tvrđave. Hodnik se završava balkonom i priručjem, opletenim i natkrivenim divljom lozom i bršljanom. Grgo doprati Tomu do ograde, nasloni se jednom rukom na nju, pa pogleda slap kao svoju stvar, pogleda Tomu.

Silna je huka ispunila zrak i začepila usta i uši, pa je Tomi bilo ugodno da ovdje ne mora govoriti iz obzira prema mlinaru.

— Gledaj snage! — reče Grgo i otide.Taj urnebes obuzme Tomu svega. I kao da ne dolazi

od slapa nego sam za se živi na njemu, društvo mu je.Čini mu se da je ušao u samu vodenu dvoranu, gdje slap

živi sam, zatvoren u se, samotan. Iako se mogu vidjeti rđastosive hridine sa spiljama i sigama i goli vrh brda preko njih, ipak opaža samo vodu, koja i nije voda nego novo živo biće što stvara čarobni svijet sa mnogo osobnosti, mnogo pojedinaca, koji se žure nekamo, i sve je zajedno obuzeto sobom u strašnom grču i bojazni da se tko ne umiješa. — Iz visine odozgo, od modrog neba, silazi voda velikim stepe­nicama kao da silazi u kristalnu svečanu dvoranu: dostojan­stveno, mašući velikim koprenama hlapova, sjajne vodene prašine paunovih boja, prebacuje se preko jedne stepenice, na vrhu druge zavrti se pjeneći i zaranjajući u modru du­binu, pa kad se osvijesti od opojnosti pada, opet se baca, preko slijedećeg praga. A pratnja se uvukla u grmljavinu, skakuću mlazovi, prskaju sa svih strana, sjedinjuju se, za­igraju kolo, pa se žure dalje za njom, velikom.

Njega obuzme gluha čežnja da se baci u to društvo, da pijano zaigra s njim, nestane u nijemoj zaglušnoj boli i slomljen da se smiri dolje u moru na hridini — da zaroni u uživanje tuge nad samim sobom.

Opazi da je netko kraj njega.To je odmah uza nj stajala mala Ranka. Na očima joj

sjale dvije krupne suze.— Zašto plačeš? — vikne joj.— Voda je tužna.Ona je to rekla tiho, a ipak je razumio.— Voda je tužna ...Pada voda, neprestano pada. Bacaju se kapi, mlazovi,

pjena, mjehurići pjene, sunovraćuju se slomljeni. Tu i tamo poskoče očajnički u visinu, da se odijele i časak slobodno

18 7

užitnu sunca, pa klonu glavicom na rame i prepuste se da ih odnese moćna struja zajednice u posljednji ples.

Ima u toj skupnoj snazi vode nešto nemoćno, bolno, ta je snaga padanje — padanje, padanje, klonuće — a opet sve ostaje tu, sve stoji kao prije.

— Tužna je voda, tužna — ponavljao je i osjećao da ga to trajno padanje vuče za sobom dolje, uvijek dolje na niže, osjeti strujanje u sebi, slabost u koljenima. I dođe mu želja da se isplače zajedno sa slapom i s ovom malom djevojčicom, da slatko roni uzaludne suze.

Uzme sitnu ruku djevojčice. Obuhvati je hladnu svojom rukom, i držao je tako još dugo i gledao tužni vodopad.

I nešto se boji da će to prestati, ta raskošna povorka, da to nije vječno, takva ljepota i dobro, kao što svako dobro i lijepo brzo prestaje. Ali začudo, to traje, nastavlja se uvi­jek u jednakom liku i obilju.

Počivali su umorni opet na onome mjestu na kojem su bili zastali kad su silazili.

Tamna popodnevna sjena pala je na rijeku. Nema slapa, a kućice su sitne i bezbojne, zamotane u tugu. — Kako je siromašno sada ovo. Evo, ljudi zabodu glavu u ovakve ru­pice, kao dijete pod pokrivač, i zaboravljaju na daleke ob­zore, i da su na maloj pozornici, i tu u zaklonu nalaze vječnu ljepotu, i kadri su smatrati se sretnima.

Kako bi bilo dignuti se više!I to »više« neprestano je svijetlilo negdje iznad stvari

kao zvijezda i oduzimalo vrijednost svemu oko njega.Najednom, kao suprotnost tomu, sjeti se onog događaja

sa srnom tu na slapu. Srna se bila oslobodila uske krletke i pojurila ludo van k onoj ogradi koja kao da je branila put u slobodu. Možda je u trku osjetila dašak sreće. A kad je preskočila ogradu, izgubila se u šumu vodopada. — A vrijedi li dašak sreće više nego deset godina nesreće?

Htio je to zapitati Ranku.Kad se okrenuo, ulovio je njezin blistavi pogled. Gle­

dala ga je kao da očekuje nešto od njega, kao da očekuje da će joj dobaciti uže spasa.

On se okrenuo zaposleno.— Hajdemo! Dosta počivanja ...

188

On opet lunja po mlakom jesenskom zraku.Sumoran, tih dan, bez sunca.

Sivi zidovi, hrašće svijetlosmeđeg lišća, koje će se žilavo držati i nakon mnogih zimskih bura, jasenovi nježnog siv- kastoplava granja i višnjastocrvena lišća, divlja žuta trava po dugim ogradama, pa sivoplavo kamenje — sve je uro­nilo u mutnu atmosferu.

A on gazi po suhoj travi i ježincu između rijetkih smreka. Pušku je prebacio preko desne podlaktice i ruke turio u džepove od žutog lovačkog kaputića, pa se u isto vrijeme zabavlja svojim mislima i pazi na psa, na njego­ve znakove. Pas prepeličar, Njunja, obigrava oko njega u velikim krugovima, diže njušku uvis prema strujama zraka da u njima ulovi miris jata jarebica ili zeca koji leži negdje za grmečkom.

Ovako bi se moglo otići daleko, ovako ravno travom po ogradama, i ne osjetiti umor.

Začas se zaustavi:Jato vrana selilo je s polja, s paše, prema noćištu u

borovima nad rijekom. — Kako je veliko nebo! U njego­voj su dubini male mrljice crnih ptica, a gore dalje, daleko, daleko, ravnodušni sivi oblaci, tanki, a nepomični kao da su vječiti. I uvijek je dolje na zemlji, ovdje na visokoj rav­nici, sve maleno. I on je sitna mrlja na velikom prostoru...

— ... Možda će sutra otputovati.Ako ne sutra, slijedeće sedmice sigurno.I opet je tu stara čežnja. Ovdje je odveć sam. Tko

može razumjeti ono što je skriveno u jednoj glavi i jed­nom srcu? Zašto on osjeća i misli?... Čini mu se da ima drugdje svijet u kojemu će njegova misao značiti nešto... I tako je uvijek privremeno ovdje, uvijek mu se čini da je ovo samo prolazna postaja, a on mora jednoga dana sjajnih jedara uploviti u tu veliku luku.

Kako će se pojaviti ta luka?Vječita želja za drugom, prijateljem na ovoj širokoj

ravni pod velikim nebom, za razumom ljudskim u ovoliko prirode. Kako je sam u velikom prostoru u koji propada mi­sao, rasplinjuje se kao para! A možda bi ga obična izmjena misli spasila od samoće i straha od prostora, samo drug.

189

Evo pas. Katkada mu se čini da je dostatan drug. Kako ozbiljno radi, a sve zbog njega. Cesto se osvrće da vidi gdje je i da dobije pohvalu... A on mu je rado davao:

— Dobro je, Njunja, dobro je ...Njunja je zadovoljno mahnuo dva-tri puta kratkim re­

pom i življe nastavio rad.Najednom se Njunja sav napregne, ustremi, prigne se

k zemlji, napetih mišića, uperi glavu naprijed i tako se lagano počne krasti. — Onda se zaustavi i ostane napregnut, kao začaran.

Tomu obuzme zadovoljstvo. Pripremi pušku i približi se psu:

— Hop! —Prhne šljuka. Zalepeće krilima i zakrivuda, pa onda

upravi let lijepo ravno. U taj čas Tomo opali i šljuka padne, bubne o ledinu, Njunja je brzo donese, pa se onda veselio, poskakivao radosno, mahao repom i uzbuđeno žmigao veli­kim lijepim očima. Tomo ga pogladi, protrlja mu glavu: — Dobar si ti, dobar si ...

Čudno je ovo sporazumijevanje sa psom. Je li samo sporazumijevanje o okolini ili je ono nešto tajanstveno u živom biću. Od mnogih ljudi ne može više imati negoli od psa.

Onda ga opet zaokupi lovačka strast. Opet pođe napri­jed željan novog doživljaja. Preskoči na nekoliko mjesta zid, pretraži nekoliko hrastovih šumaraka, ali ne nađe ništa. Poslije one šljuke bio je oživio svaki grm, naselio, a sad mu se opet sve čini pusto.

Pod jednim zidićem šćućurio se dječak čobanin. Stoji nepomično, gleda preda se i kucka suhim štapom po kame­nu. To hladno kuckanje, jednolično zibanje štapa i zvecka­nje, to mu je duhovna zabava dok ovce mirno pasu po okrajcima ograde: on uživa u tome što štap lagano ođska- kuje i opet, s neznatnim potroškom snage ruku, udara. Sjeti se Tomo da je to osjećanje ritma kao okvira za sadr­žaj, s potisnutom mišlju. — Možda bi ovaj dječak postao umjetnik, a ovako će malo-pomalo izvaditi nož pa narezuc- kati monotone likove, ili dvojnice, pa iz njih vabiti tihu tuž­nu svirku.

190

Ovaj kraj u svojim razbijenim crtama, izlomljenim i treptavim, nagoni ljude na ozbiljnost i sanjarenje.

Katkada je i Tomo zaželio da i on ovako lagano zamre u slatkom snu na javi.

Izdaleka je opazio djevojčicu i pošao gotovo protiv svoje volje k njoj. Nije je vidio već nekoliko mjeseci, tamo od svršetka škole, kad je ona prestala pohađati. Sada se raz­veselio, ali i neugodno mu bilo: osjećao je neku dužnost.

Ona je stajala naslonjena na zidić, gledala je daleko preda se, a ovce pasle oko nje i bile sasvim tihe kao stvari.

Tomo joj pristupi.— O, Ranka, dobar dan.Rekao je to ljubezno, ali obično, kao za svakog pri­

jatelja.Ona odgovori s tužnim osmijehom.Pogleda je, da spremi razgovor.Odmah opazi da je nešto snažnija otkada je otišla iz

škole i narasla je, ali još je uvijek vitka i mala krhka djevojčica.

— Lijepo ti je ovdje u ogradama... — Sjedne do nje na zidić. — I mi se u školi dobro zabavljamo . ..

Ali se nametala tišina. Ona nije progovarala.Oboje su gledali preda se po visoravni, kao da se tamo-

događa nešto.Tišina.Već mora da je sunce blizu zapadu, jer je postalo

mnogo tamnije i sumornije, trava, drveće i kamenje dobiva olovnu boju, oblaci postaju teži i hladniji. Njunja se popeo na jednu gomilu, pa napeto gleda nešto dolje preko ograde. — Sve je sada neprijazno i kao da očekuje svršetak dana, odlazak.

A oni šute.Ranka najednom zgrabi njegovu ruku, grčevito je stis­

ne, prinese usnama i poljubi, utisne usne u nju. — Naglo je pusti. Ostane zapanjena i uplašena pogleda — pa se brzo- okrene i pobjegne trkom.

I on se začas iznenadio, a onda skoči:— Ranka! Rankaa!... Čekaj!...

191

On je dozivao, vikao, ali se ona nije osvrtala. Trčala je progonom koji su nadrasle kupine, samo joj se iznad grm­lja tu i tamo pomaljala glava.

— Ranka ... Sutra odlazim! Sutra ...Činilo mu se da je tim uzvikom učinio sve, sve, i sad

je sve svršeno, i on mora otići.

Izvan stvari, 1942.

NA PRAGU

Ivan čvrsto povuče vrata da brava škljocne kao neki stroj, i zastane navrh stuba oklijevajući jedan čas. Prazno stu­

bište brujalo je gradskom bukom, tutnjavom i zvonjavom tramvaja, na valove, a u stankama čuo se negdje u kući kla­vir. On osjeti neugodnost kao da se već izložio u doseg očiju žustrih agenata; već strasno likuju nad njim.

Kroz prozor mu zađe pogled u dvorište. Ali tamo su bila samo oronula začelja kuća, nijema, bez učestvovanja, kao starci kraj peći.

Ivan odmahne rukom, i zbog toga što je odmahnuo, uvi­đajući u tome glumu, i zbog svoje fantazije izusti glasno:

— Ah, opet slabost.I doda:— Pođimo, dragi moj druže... — nasmije se gotovo

glasno i počne se spuštati niza stube. I što je dolazio bliže izlazu, sve je žurnije preskakivao stepenice, istrčao na ulicu, naglo se našao prolaznikom. I onda je išao nemarnim kora­kom, bezazleno promatrao lica žena, privezao pogled za neke skladne djevojačke noge, zapeo na nekom predmetu u izlogu dućana, kao da je šetač koji trati vrijeme potpuno na svoje zadovoljstvo.

Ulicom se kretalo gusto mnoštvo, srljalo u oba smjera, nekamo za nevidljivim nekim poslom. Promicala su zabrinuta lica domaćica, poslovno lukave maske nekih dobro obučenih ljudi, trgovaca ili krijumčara, nevoljna lica starijih građana kojima ne možeš odrediti struke. Jedna monđenka razmahi­vala je ramenima, pokazivala bečku haljinu, kožnu torbicu objesila o rame, isticala prstenje i sat na grudima; prste s dugim crvenim noktima odvojila je malo, uigrala se u rasko­

13 Vj. Kaleb, I 193

šan korak na debelim potplatima modernih cipela i zračila praznoglavošću na pedeset metara. Ivan udesi zanosno lice, nasmiješi joj se. Ona izdrža za tren njegov pogled, pa oči upravi naprijed, poklopivši dva puta duge namazane kapke s produženim, umjetnim, trepavicama, i tijelom izrazi po- datljivost. Ali Ivan prođe dalje. Samo se još prisili da se osvrne za njom.

Prolazila su dva njemačka podoficira. Uglačani, ukrućeni kao da su izvađeni iz kutije igračaka, bacali su pružene noge, poskakivali i trzali ramenima, i čvrsto udarali potkovicama po pločniku, a pogled uperili pred sebe: naglašeno nisu pri­mjećivali građane.

Pred nekom prodavaonicom protegao se dug red čekalaca nagruvanih kao u debelu tlačenicu. Žene su galamile, podigle graju, valjda u svađi za mjesto, tako da se nije shvaćalo da ta krika dolazi iz nepomična zbijena reda nego da se negdje u blizini jate čavke.

Nijemci su podrugljivo iskrivili usne i jedan je drugome nešto rekao.

Ivana ubode njihov prezir. Za utjehu razvije svoju staru sliku njemačkog vojnika i počne je usavršavati na osnovu ove dvojice što su pali u pripremljen okvir: oni koračaju usko usmjereni, kao da ih je netko pustio po pripremljenoj stazi i pazi za njima da li će dobro funkcionirati. Njihova svijest je svedena na mehanizam koji odgovara samo na određen oblik uloška: mašina, oružje, hrana, sport, fotografski aparat, odjeća, žene, porodica, Njemačka. I oni su upućeni pomoću određenog broja pojmova u tom okviru, a dalje ne mogu i ne trude se da idu; samo usavršavaju taj krug praktički. Ne­obična, za nas, ograničenost.

Ivan namjerno rastegne usne prezirno i pogleda ih iza­zovno. Ali oni nisu shvaćali tu mogućnost.

— Was! — rukne kraj njega krupan glas.S prvih vrati ju gledao ga je bijesno golem, krezub Nije­

mac, prilično loše odjeven, nekakav vojnički radnik.— —... te pas! — odgovori mu on ljubezno, kao rimu.Nijemac se, čini se, zadovoljio odgovorom, jer siđe s pra­

ga i krene za onom dvojicom.To Ivana odobrovolji, ohrabri donekle, i on pođe veselije,

življe, dalje.

194

Raspoložen razvijao je misao o Nijemcima i zadrži pažnju na mondeno obučenom mladiću koji je išao pred njim. Opazi istu ograničenost, njemačku: polaganje na vanjski izgled, stiliziran hod, nastranost u frizuri i pogled bez misli. Eto to je, pomisli, put evropske civilizacije: ograničavanje sve više na jednu saobraćajnu tehniku, odijevanje, nakloni i fraze, uokvirivanje svojega lika, iseljenje iz sebe i promatranje sama sebe među predmetima luksusa.

Onda mu se javi oštrica svrhe njegova puta. Pogleda na sat. Još ima dvadeset minuta vremena. Učini mu se to vri­jeme veliko, da može njim raspolagati raskošno.

Svrati u automatsku kavanu. U uskom prostoru kraj tezge natisli se dobro odjeveni građani i samobrižnim izrazom, sa sviješću o nekoj svojoj vrijednosti stojećke ispijali kavu. Ima priličan broj ljudi koji kavu smatraju posrednikom iz­među kulture i civilizacije, to jest, da ona ujedinjuje jedno i drugo, i čovjek ne treba da ide dalje: kulturan je ako pije crnu kavu. Dakle obredno značenje. Jedan njemački podo­ficir raširio je lakte pred samovarom i zibljući se, nekako u leđima, očito pijan, lagano je miješao svoju kavu kao da je i ne namjerava ispiti.

— Molim vas, pomaknite se malo da poslužim gospodina — reče mu prodavačica njemački.

Nijemac se isprsi:— Kako!... Ovdje sam samo ja gospodin! Samo ja! —.

podigne prst i pogleda strogo nazočne.U Ivanu uskipi:— Stoka! — reče poluglasno i žurno iziđe.Odmah zažali što se prenaglio. Obazre se oprezno. Opazi

da se za njim otisnuo okrupan čovjek, dobro odjeven, sa smeđim šeširom, i velik prsten pečatnjak sjaji mu se na lije­voj ruci. Ivan shvati o čemu se radi. Uputi se prema tramvaj­skoj stanici na trgu. Tu je počela da buja šetnja, glupavo vrludanje, izlaganje svojega lica na ogled. Najprije htjedne da se umiješa u masu, pa se predomisli i uskoči u tramvaj što je umanjio brzinu dok se isprazni mjesto na stanici. Ivan odmah pođe do izlaza. Odatle opazi da onaj s pečatnjakom ide gospodski lagano za kolima; sačeka da se popne, a onda odmah siđe, trkom dostigne tramvaj koji je već odlazio.

Sjedne okrenut u smjeru protivnom od kretanja tram­vaja. Pomisli na sastanak. Sine mu slika drugova kako ga

195

očekuju, a onda, za potporu volji, počne sređivati ono što je doživio. Nastojao je uobličiti potpunu i uvjerljivu sliku svojega položaja, koja će ga nepokolebivo usmjeriti. Uoči poniženje do boli: Nijemci i Talijani su upali u zemlju prosto da otimlju, i harače, ali još gore peče uvreda što su našli ovdje ljude koji ih pomažu — a oni sve jednako preziru, i one koji im služe i one koji se protiv njih bore. Kolonijalni položaj. — To je zapadnjački međunarodni moral: da se otme sve što je moguće oteti — ponovi misao koju je kao vlastiti zaključak isticao na sastanku.

Nasuprot njemu je sjedio čovjek srednjih godina, u smeđem šeširu. Ivan pripazi: tu je i prsten pečatnjak na srednjaku lijeve ruke. Počne ga promatrati pažljivo, nastoje­ći da prozre njegovu ćud.

Imao je punano sivkasto lice, oči svijetlosmeđe, boje žohara, a tupo razborite, i odsutne, bez trunka interesa za ma što u okolini. Gledao je nepomično, kroz prozor, ali po­gledom nije zapinjao ni za predmete ni ljude.

Učini mu se ovo lice poznato. Tražio je u sjećanju, nizao lica. I onda se sjeti da sliči na nekog njegova strica trgovca, koji se rado šalio sa mušterijama, ali tom šalom kao da je prikrivao nešto, tako je bila samo na jeziku, i nije bio sposo­ban da za nju žrtvuje ni tren vremena, ni paru.

A vidiš, to je primjerak čovjeka koji je možda čas prije hladnokrvno ulovio nekoga, neumoljivo ga odveo tamo odakle se malo tko vraća, strasno mučio nekoga, premlaćivao, ču­pao nokte, izbijao bubrege.

Počne ga stavljati u pokret. Zamišljao je kako djeluje, kojim mu se interesom upaljuje pogled, kakvim izrazom može da iskrivi lice, kakav mu je hod, kretnje ramena, ruku, gdje dolazi kući. Onda opazi da mu odijelo nije fino kao u drugih agenata, i cipele su mu prilično stare. Znači — novaj­lija. Odatle njegova zabrinutost: hoće li uspjeti da postigne onu pouzdanost u radu. Sad tek stiče ugled. Mora da je oso­bito revan, i zaokupljen je mišlju kako će se istaknuti. A kasnije će gorljivo čuvati svoj položaj gospodara nad živo­tima i zanositi se obiljem pljačke. Najednom se sjeti Ivan: koje bi struke mogao biti? Nije ga mogao zamisliti ni u kak­voj struci, pa čak ni kao trgovca.

Ivanu netko dodirne rame. Ustrepi. Nije se usudio dig­nuti pogled.

196

/c?

— O, kamo se ti voziš? — začuje dubok miran glas.Znanac mu, profesor Vrakić, historičar; mirno uvjerenje

u svoje poznavanje svijeta pokazivao je cijelim svojim bićem i sada kao i u svakom času svojega života. Ivan se ipak obra­duje susretu kao malom osloncu.

— Idem tu gore, k Marku — snađe se u zadnji čas.Siđu zajedno s tramvaja.Profesor Vrakić je mlad čovjek, nizak, jak i tromih vo­

lovskih kretnja. Pravi se kao da vječno razmišlja o nečem velikom, ali malo u koga uspijeva u tom smislu steći pošto­vanje. Ivan je jasno shvaćao da Vrakiću poza oduzimlje svaku mogućnost mišljenja, a kad se zaboravi, onda je na djelu najuža fiziološka potreba, pa bilo i bijes.

Ivan nije osjećao nikakve potrebe da razgovara s Vraki- ćem:

— Eh, ja ću ostati ovdje da sačekam drugi tramvaj — reče.

— A nećeš k Marku?— Sjetio sam se da on sada nije doma... —— Ha, ha — nasmije se Vrakić zlorado, dubokim mirnim

glasom — događa li ti se to često! — Osjećalo se da se raduje što je razumijevanjem i praktičnošću nad Ivanom.

Kraj njih se zaustavi nizak otvoren sportski automobil. U njemu su sjedila dva mlada njemačka oficira s kapama nategnutim na aerodinamičku liniju, u kabanicama za vjetar, rukavicama, sa vidljivim ručnim satovima, s naočalima pro­tiv vjetra — opremljeni sportski. Jedan od njih mahne ne- ustrpljivo prstom prema Ivanu, pozva ga k sebi. Mahnuo je nekoliko puta i srdito otvorio vratašca. Ivanu se nehotice pomaknu noge, priđe im. Shvatio je odmah da ne bi trebalo otići, osjećao je uvredu, ali se nije mogao sjetiti načina kako da odbije poziv.

— Ima li u ova kuća koji bogati Židov? — pitao je oficir koji je sjedio za volanom pogrešnim hrvatskim jezikom. Gledao je Ivana kao da će se svakog časa isceriti i dva puta nestrpljivo zakružio rukom u zavraćenoj rukavici po kućama koje su stajale oko trga.

— Ne znam. Ja ne poznajem ni jednoga Židova.— Ha, vi Hrvati samo ... — prosikće i udari žestoko

dlanom po svojim ustima, i zacrveni se od ljutine. Odmah potjera automobil svim gasom.

197

Ivan se vrati Vrakiću crven od stida. Nije našao riječ da ih ubode. Pa da se umiri reče:

— što misliš: može li čovjek ovo mirno gledati?— Što im možeš, moj brate.— Zar baš ništa?— Sila je to, moj prijatelju, sila. — Vrakić se oprezno

osvrtao.— Naravno, svi mi čuvamo brižljivo svoju bijednu glavu.

Mislimo: samo da ja ostanem živ, samo da ja ostanem živ, samo da se meni što ne dogodi, samo da preko mene ovoprođe___ — Ivan govori tvrdo, i naglašava lične zamjenice daVrakić osjeti žalac. — Jadno je to čuvati sebe kao najveću vrijednost. A ja, vidiš, mislim da je veće zadovoljstvo čak i da te satare tramvaj ... — osjeti koliko su to samo riječi s obzirom na njega sama.

— A tko ti brani ginuti? Nije svak stvoren da gine. — Vrakić je govorio tanjim glasom kojim je stavljao na znanje da on već poznaje tuđe mudrolije, a vješto je unio smisao: »da svak znade svoje jade«. — E, idem ja kući — prijeđe u običan razbor. — Zdravo ... Bolesna mi je žena i mala — doda podatak za svaki slučaj.

— Zdravo — Ivan dočeka tramvaj koji je dolazio i uđe u nj. Pogleda na sat. Već je prošlo šest sati. Znači zakasnio je. Je li opravdano ovo zakašnjenje? Nije li se pretjerano uplašio, predaleko bježao? Što će kazati drugovima? Danka će ga pogledati pažljivo i pojavit će se u njezinim očima onaj malo ironičan posmijeh, i zabubnjat će živo prstima po stolu. Imala je jake ruke, nekako tupe prste, ali vitke, i te sasvim ženske ruke imale su nešto jako iskreno u izrazu, a svojom mekoćom podsjećale su na šape pume. Ona, radnica, samo­uka, urezala mu se baš razumom u mozak, i on je znao da je ništa više ne može istisnuti. Izbjegavala ga je, sva je bila u radu, ali je često zaticao da ga pažljivo promatra. I živio je od te slabe nade da u njoj raste interes za njega, kao biljka u podrumu od tankog tračka svjetla. Zamislio je na sastanku kako sjedi nasuprot njemu, niska, jaka, neobično vitka pasa i gipka, pokretljiva. Lijepo je građena, i lice joj je pravilno, usko, ali boje nekako sivkaste, nos okrupan, a usta kao da su sastavljena iz dva dijela, manjeg na sredini kao posebna mala usta i onda od vijugastog produženja, u stvari povelika usta. Ivan je u njoj osjećao neobično osjetljiv aparat koji na sve

198

odgovara, sve razumije, i to ga je privlačilo jako. čežnja mu se često raspirivala do bezumlja. I sad postane nestrpljiv. Tramvaj je presporo gmizao. Na stanici se uvalilo mnogo svijeta. Ivana zbiju do vratiju tako da nije mogao pomaknuti ruke. Kraj njega je stajao nizak dječak u ustaškoj uniformi s velikim pištoljem i bombama o pojasu. Dječak je nastojao licu dati strog izraz i neprijateljski je promatrao ljude oko sebe. Nitko nije obraćao pažnju na njega; držali su se kao kraj neugodne stvari protiv koje ne mogu ništa. I to je neke vrsti otpor. Ivan ga je gledao prezirno, izazovno. A kad je ustaša upiljio u njega ljutit pogled, on mu reče:

— Na večeru, a?Ustaša nabere čelo ne shvaćajući pitanje.Neko vrijeme se Ivan zabavljao mislima kako bi dokazao

ovom dječaku da je njegova borba glupava, da je divljak kojega fašisti upotrebljavaju kao neku životinju nesvjesnu. I borio se za dokaze.

Opet pogleda na sat.Dakle, Milan će saslušati razloge i neće kazati ništa, pri­

jeći će preko njega kao preko onoga od koga je i to dosta, drugima će reći da oprezan treba biti, ali da opreznost ne smije poslužiti kao izlika za slabost. I Ivan se počne spremati kako će doći pred onoga tko će mu dati pravo da se nazove borcem. Pogleda pod sobom malog ustašu. Evo simbol bes­mislice, gluposti, divljaštva današnje Evrope, pomisli sa že­stinom. I stisne šaku kao da u njoj stiska Milanovu ruku. Taj osjećaj mu je ostao od prvog susreta s Milanom, i hranio je taj osjećaj, i raspirivao kao koristan oslonac. To je bilo pred tri mjeseca. Neka Milanova rođakinja doznala da joj sin dječak od petnaestak godina preko Milana ide u partizane, pa zamolila Ivana da joj pomogne zaustaviti ga. Ivan je htio iskoristiti slučaj da se ponudi za rad. Zatekli su pred kućom trojicu sa zavežljajima da kreću. Mati je htjela prirediti scenu, a Milan joj priđe i tvrdo reče:

— Nemoj zaboraviti gdje smo i što smo, jer bi moglo doći do nezgodnih stvari... Što ti? — upita mladića i ne sačeka odgovora: — Ostani! — odluči. Mladić se pokorio. Tada Ivan, u siromaškom nastojanju da steče povjerenje reče: — Majke nisu baš podesne u borbi. — Milan prijeđe preko toga: — Kako vam je ime i gdje stanujete? — upitao je službeno, a onda stisnuo Ivanu ruku čvrsto kao kliještima i otišao. Dugo

199

je Ivan kasnije razmišljao o Milanu i nije se mogao uživjeti u njega. Tražio je neku njegovu slabost; preko slabosti se najlakše upoznaje ljude. A ja bih, možda, i likovao, pomisli. A strah, vjerojatno, i on osjeća. Ali kako? činilo mu se da nikada neće moći da zamisli njegov strah. Milana se držao kao čvrstog hvatišta, naslućivao je za njim golemu snagu koja pokreće ljude naprijed, izvlači iz gliba prošlosti. I bi li on, Ivan, bez takvog uporišta značio što? Bi li on bio sposoban da se žrtvuje? A vjerojatno je glavna razlika između njih dvo­jice u tome što Milan i ne pomišlja da se žrtvuje; on samo čvrsto hoće da pobijedi i od toga ne odustaje kao od glavnog uvjeta za svoje postojanje kao čovjeka.

Promicale su kuće, prolaznici. Tramvaj je strugao, drmao se u svim dijelovima, putnici su nijemo zurili pred sebe, mali ustaša se progurao da iziđe, a Ivan se već sasvim prenio na sastanak.

Tramvaj se zaustavi i on siđe.Pogleda na sat.Već je zakasnio petnaest minuta.Ivan skrene u Prvu ulicu.Pred vratima broj 17 naglo se zaustavljaju tri automobila,

i još dok škripe kočnice, iz prvih dvaju iskoči desetak agena­ta, a iz trećeg šest policajaca u tamnomodrim uniformama. Agenti strasno, kao psi s lanca, nasrnu na vrata kuće broj 17, a policajci se raspoređuju po ulici.

Ivan se čeznutljivo osvrne na ulicu iz koje je skrenuo. Ali je prekasno. Već se k njemu uputio agent.

Uspravi se, namršti, i odlučnije nastavi koračati. U stvari odškrine bojažljivo vrata svijesti da propušta samo stvarnost.

Zatrepće mu iskidana slika: niz drugova, među njima Milan i Danka. Izviđač javlja, a oni bježe na stražnji izlaz, pa preko zida dvorišta u susjedni vrt, zatim preko krova starog skladišta u Treću ulicu, po planu. Vremena imaju dok agenti otpiračem otvore vrata.

Agent mu prilazi, podmuklo ga gleda, drugi dalje stoji na mjestu, gorljivo prati. Ivan se jednakim korakom, mirna lica, uputi preko ulice. U taj čas nađe se u djetinjastoj ulozi, bezazlenoj, i sam je gotovo sasvim bio uvjeren: kao običnu stvar ugleda na prozoru kuće broj 14 nasuprot kuće broj 17, ustaškog oficira da promatra događaj na ulici. Prijateljski mu mahne rukom, i nasmiješi se, pa turi ruke u džepove kaputa

200

i požuri kao da ne opaža namjere agenta. I s nevinim izra­zom prolazničke znatiželje pogleda automobile i policajce. A kutom oka opazi da je agent pogledao prozor, pogledao nje­ga, pa se okrenuo drugom agentu koji je blizu zavirivao u podrum.

Tako, odmjerenim korakom uđe u stubište i bez žurbe počne se penjati k drugom katu. A svijest mu je ograničena na samu ulogu posjetnika, i sad samo do vratiju, do zvonca, i na vlastitu sliku kao plivača u upornoj struji široke vode. Uskladio je i kretnje, izraz lica, na popodnevnog posjetnika. Zaustavi se pred bijelim novim vratima, pročita površno sa mjedene pločice »N. N. ustaški satnik«. Odmah dlan nasloni na dovratak i prst zadrži iznad dugmeta za zvonce. Začuje da mu srce jako lupa. Nije na to obraćao pažnju nego pričeka da se makne kukčić volje, da prhne slabašnim krilcima.

Zateče se da je zvonko šupalj kao čvrst drven sanduk. I s nasladom zaviruje u svoju prazninu. A onda se nasmiješi: opet je zaplivao površinom, opet je ispraznio sebe, a bitno, pokretača, nije uzimao u račun. Spusti krajeve usana u po- smijeh nad samim sobom. Ali u stvari srce mu je lupalo sve jače, pred odlukom, i on jasno uoči strah. Prošapće tjeskob- no: — Stvarnost je neprijatelj, borba. Raditi, raditi, raditi — ponavljao je mehanički i shvaćao koliko je to samo hrabre- nje. Shvati da je sad zaigrao bliže glavi. A onda se kao grč javi misao: — Zašto da se ja borim kad nisam sposoban za to? — I u istom času prezre sam sebe, i usne iskrivi gadljivo.

Najednom lupi voljom. Gotovo začuje tutanj praznine. Zlobno se nasmije, i opasnosti, i sebi, i životu, i smrti. I pru­žen prst, ukočen, kao u šali, i on sam se šaljivo osjeti, spusti.

Zvonce neočekivano jako, tu odmah za lakiranom pločom vratiju, zazvrči, i zvuk se zabode u nj kao oštra strepnja.

Mlohavi, meki koraci. U otvoru na vratima opazi ljudsko oko. Odškrinu se vrata i ostarija, mršava žena, žuta važno zabrinuta lica, u planinskoj nošnji, reče tiho:

— šta ćete?On se napregne kao na trci:— Želio bih govoriti s gospodinom satnikom.— Eto tu je u sobi... Maate — zovne ona otegnuto.Propusti ga i pokaže rukom na otvorena vrata sobe.U polutamnom hodniku oštro je mirisalo po češnjaku

i ustajalom ulju. I taj miris u Ivanu pobudi bojazan da će se

201

teško sporazumjeti. A u sobi je brkati, koščati satnik, zalizane rijetke kose na širokoj plosnatoj ćeli, i nakostriješenih obrva, koračao teškim korakom k Ivanu i pogledao ga bez zanima­nja, kao da drži jako značajnim što se daje on sam gledati; i očekuje molbu. Ivan se uhvati toga:

— Vi ste pametan čovjek, iskusan, vi nam možete po­moći: dođite, molim vas, sa mnom ...

Ustaša misaono nabere čelo, i ne zapita ništa, da se ne pomisli da on ne shvaća, pa počne opasivati pojas sa re­volverom.

Da izbjegne objašnjenje Ivan počne prijateljskim glasom:— Lijep stan uživate!— Ja sam emigrant — reče on ponosno.— Gdje ste bili?— U Belgiji, pa u Italiji...— Nema govora, zasluge velike. Ustanak ste dizali, znači.— Jesmo, brate.— Samo borbe nije bilo... — izmakne se Ivanu.— Požurimo, požurimo...Starac je drndao čizmama po stubama i uozbiljio se još

jače, i uložio čak poduzetnosti. Borbeno ispadne na ulicu.— Desno, desno — počne ga Ivan upravljati kao vrtna

kolica. — Pravo, naprijed, naprijed — govorio je sve strože za njegovim leđima, činilo mu se da prolazi kroz vatru, a starca gura pred sobom kao oklop. S naporom se usudi po­gledati gužvu pred brojem 17. Čuo je ljutite uzvike, naloge. I Ivan počne glasnije:

— Drugi izlaz! Drugi izlaz, izlaaaz ...Na uglu ih je ispitljivo dočekivao agent.— Naprijed, žurno — govorio je Ivan i napregnuo se da

prođe zapreku.— Drugi izlaz, drugi izlaz... — pokuša zbuniti agenta.

— Brzo, brzo ...— Čekaj, što me goniš! — pobuni se stari.— Riješiti ih se, što prije — pomisli Ivan — dok se ne

javi pitanje znakova za raspoznavanje. Svaki zastoj može biti sudbonosan. Zašto sam sve ovo učinio? Da spašavam drugove ili sebe? — upita se — za me je ovo nepotrebno. Mogao sam ostati u stanu i za ustašu izmisliti pripovijest.

— Ostanite tu — reče u žurbi starome, a sam se hitro uputi ulicom.

202

— Tko je ovo? — upita agent.— Ne znam. Zar nije od vaših!? Došao mi u kuću kao

da ste ga vi poslali...— Hej! Stoj, stoj! ... čekajte! ... Stoj ...Ivan se zaleti u sav trk da se dohvati ugla Treće ulice.Agent opali za njim četiri hica. Ivan posrne. Stopalo ga

ne sluša. Poskoči nekoliko puta na zdravoj nozi i zađe za ugao. Na pločniku su zastajali građani i ozbiljno mrko pro­matrali, potpuno kao gledaoci. Jedva se uzdržao da od njih ne zatraži zaštitu, tako je tjeskobno osjećao da će propasti bez ičije pomoći. Uskoči u najbliži trijem i potrči uza stube.

— Tu je, tu je... — začuo je kričavi glas neke žene.Hvatao se rukama za priručje, vukao se uza stube, žurno,

i dahtao u užasu osjećajući za leđima potjeru.— Drugovi, drugovi — ponavljao je mehanički tu riječ.Na drugom zaokretu stuba hitrim pogledom kroz prozor

opazi u dvorištu prostrto rublje da se bijeli u sivilu zidova. Odvrati se i pogleda trijezno pred sebe u goli zid stubišta. Misli su mu bile kristalno bistre.

— Sad će me uhvatiti kao kokoš — reče glasno sa žaljenjem.

— Dalje — progovori i nastavi da se penje. Drmao je jako priručjem. Prođe drugi i treći kat i dođe do vratiju potkrovlja. Zaključana su čvrsto, ni najmanje klimavosti. Stisne zube i počne oštro paziti dolje na stube, kamene i ukočene u šutnju. Iznenadi ga tišina. Potpuna tišina. Samo zuji u stubištu i gvozdenom priručju jeka gradske vreve, zabruji tramvaj, lupnu vrata. I opazi kroz prozor na stubama krovove i začelja kuća, mirna pozaspala začelja kao stare koke u suton, a krpica sunca još se drži na vršku jednog dimnjaka.

Iz dvorišta se zaori vika dječaka, tanak prodiran glas zabijao mu se u uši:

— Peskoo, belega peska, peskoo ...Misli su mu se rasplinjavale kao para u hladnom zraku.

I u tom času posumnja u realnost svojega položaja, i u ozbilj­nost svojega vladanja: da iziđe priprosto, kao neznatan, ne- značajan građanin, od kojega nitko ni u kojem slučaju ništa ne očekuje. I to se raspiri u neodoljivu želju. Pa uviđajući da to nikako ne može biti, i to radi neke malenkosti, i zami­

203

slivši kako se za njim razjarila potjera, počne drhtati od stra­ha i sasvim klone.

— Još nekoliko sekunda — pomisli.Očekivao je da će se sađ-na pojaviti.Da izbjegne susret oči u oči, prigne se, zasuče nogavicu,

i pogleda krvavu čarapu i lokvu krvi pod nogama. Pronađe ranu. Tane mu je probilo list. Bol nije osjećao. Na oba otvora struji mutna crvena tekućina, natapa čarapu i lijepi se u ci­peli. Izvuče rubac iz džepa i počne povezivati ranu, sve očeku­jući njih.

Začuje u potkrovlju šum koraka. Netko dođe do vratiju, počne čeprkati po bravi.

Uspravi se. Pomisli na služavku koja će se sad pojaviti. Ponada se.

Iznenada vrata lupe po njemu. Padne u priručje i posrne po stepenicama.

Bace se na njega odozgo i ozdo sa stuba. Mnogo njih. Hitro mu žicom svežu ruke na leđa.

Nije gledao lica napadača.Samo je sebe osjećao u glupom položaju.Dok je zujao automobil, opet su uzavrele misli: kroz

rupe oklopa svijesti probijale su se kao žuti plamečci: da je na kraju ovoga puta smrt. I opet ono nizanje: put, iskr­cavanje, hodanje do ureda, ispitivanje — proširivanje vre­mena kao kad Ahil ne dostiže kornjaču. I staro uvjerenje da će se izvući, da će se nešto osobito dogoditi, nešto posre­dovati — ono nešto glupo, kukavno, što slabiće opravdava i ispravlja im pogreške. — Milan, Joža, Marko... čvrsti ljudi. Gore pokretom, mržnjom. Za njih postoji samo smrt neprijatelja. A ja, evo i sad... — promatrao je svoje misli kao tuđe na filmskom platnu. A sve se nastoji pojačati veza sa životom: ljubav, mnoštvo planova, uspjeha u buduć­nosti, dragi ljudi... I Dana... — A odbija uporne nasrtaje tih misli kao Sizif.

Auto se naglo zaustavi. Desni suputnik iskoči i stane ga vući za ruku, a lijevi ga gura, kao da iskrcavaju balu robe.

Bio je već sumrak. Kroz granje topola i breza rume- njelo se nebo i mlaka ljetna večer smirivala je šumu, a rijetke električne žarulje krijesile su se u perspektivi neke

204

ceste. Kako su ga gurali stubama k niskoj vili, nije mogao da motri i razabere u kojemu je predjelu periferije grada.

Za čas se našao u jako rasvijetljenoj prostranoj sobi u kojoj su sjedila dvojica u ustaškom i jedan u građanskom odijelu kraj otvorenog prozora. Pušili su i nastavili razgo­vor kao da nisu opazili da je tko ušao u sobu.

— Mačak, piši! — vikne jedan od pridošlih, i položi na stol predmete koje su Ivanu povadili iz džepova. Onaj u građanskom odijelu prezirno rastegne prištičavo lice, pro­tegne se, pa izbulji bezbojne oči; ustaje govoreći dalje:

— Nije bio zadovoljan sa tim stvarima. Same knjige, slike, stari sagovi... — baci oko na Ivana — i židovski molit­venici, crkvene knjige ha ha ha... — pođe k pisaćem stolu. Ravnodušno je gledao gosta, onda najednom digne glavu, i jedva primjetno spusti krajeve usana. Jedan od pratnje, nizak, zbijen, širokih čeljusti, modre brade, guste smeđe kose, stane pred Ivana, a duge ruke spusti niza se:

— Ime i prezime!Ivan pogleda kroz prozor u mrak — pitanje ga se ne tiče.

— Nije potrebno — hrapavo reče bubuljičavi, Mačak. Zbijeni, ispitivač, opusti ruke; trgnuo ih je bio u pokret. Sporim koracima pođe stolu koji je stajao u drugom kutu sobe. Na tom stolu je bila gomila predmeta, među njima oveće električno kuhalo, i na njemu lonac. Ravnodušno uzi­ma jedan po jedan predmet i poigravajući se njim govori tiho, a informativno kao trgovac dragocjenostima:

— Ovim će ti se iščupati četiri nokta, ovim slomiti pred­nji zubi... brojevi nisu proizvoljni — doda poslovno — ovim će ti se probušiti jedno oko, a eventualno i oba... za oči pravimo mala odstupanja od pravila... ovim čekićem smrskat će ti se golijeni, a u ovom loncu skuhati desnu ruku do lakta. Osim ovoga ima i dodataka koji ne zaostaju za spomenutima... Ne znam je li ti dosta dobra fantazija da zamisliš što ova objašnjenja znače ... — on se okrene i po- šeta na drugu stranu sobe.

— Dosta pravilno govorite hrvatski — reče Ivan.Zbijeni zastane i pogleda ga žmireći.— Zašto ste došli u satnikov stan? — upita mršavi

ustaša, ustane pa opet sjedne.— Uplašio sam se da ćete me uhapsiti.— Onako, ni za što?

205

— Kao sumnjiva, u području akcije. Morate priznati da to ne bi bio prvi slučaj.

— A zašto ste došli u Prvu ulicu? Objasnite nam to po­tanje.

— Nemam što objašnjavati: išao sam k rođaku u Prvoj ulici.

Uglačani ustaša dođe pred Ivana, skrsti ruke na prsi­ma, potresuje nogom i kroz naočare uperio u njega malene sive oči.

Ivanu se učini poznat: usta nešto razvaljena, to jest usne prekratke, ne pokrivaju desni, zubi kao u zubaca, za njima, čini se, orah, oči sive i poigravaju, neprestano bježe u stranu i s naporom se vraćaju, ne mogu da se zadrže na predmetu; a sav je udešen s osobitom težnjom za fino­ćom. Sjeti se: bio je podnarednik, sobni starješina, u školi rezervnih oficira u Sarajevu. I onda uglačan; prekrajao je uniforme, stavljao po sebi svijetložute kaiše, pozajmljivao kesu za revolver i praznu je opasivao kad je izlazio u grad. Jednom na dopust u selo otišao s pozajmljenim naočarima debelih stakala, izgledao intelektualno. Ivan mu je rekao: tako, podnaredniče, sad više sličiš na konja nego prije. — Otada je davao Ivanu prednost u stražarenju i pranju zaho­da. Petnaest dana je u selu zadivljavao svojom pojavom, s debelim naočarima, a kad se vratio, išao k liječniku, nije se znalo da li od potrebe ili iz prijašnjih pobuda, i počeo nositi naočare, ali potanjih stakala.

A sad, namješta se ozbiljno, otmjeno, ziblje nogom u sjajnoj žutoj čizmi, a oči mu zlobno svijetle, nema u njima podrugljivosti.

Nakon dužeg vremena reče:— Uhvatili smo i druge, ne boj se, i znamo sve. Znaš

što te čeka. Ali mi ćemo te pustiti na slobodu ako nam kažeš tko te je pozvao na sastanak. Ništa drugo nego to. Ako ne kažeš, čuo si malo prije kako mi otvaramo usta... I ne samo da ćemo te pustiti, nego ćemo te propustiti k tvojima u šumu. Možda ti se čini da te ja želim prevariti, ali to nije tako. Nitko neće znati kako si se držao na saslušanju ... I još ćemo te odvesti našim automobilom... — Pa mu odriješi spone na rukama, pođe pisaćem stolu i prisjedne na nj, čuvajući fazonu odijela.

206

Ivan ga isključi iz svijesti, ukruti se tijelom i duhom. Gledao je kroz prozor u mrak i trudio se da otkrije nešto od života, da promatra to i jača se tim. Ova soba, iako osvi­jetljena suhim umjetnim svjetlom, činila se i sama nešto umjetno, izvan života, nestvarno. S naporom ulovi siluete drveća prema nebu na kojemu se držalo još nešto svjetla sa zapada.

— Čvrsto, čvrsto, Milan, Danka, drugovi, partizani... — nizao je usnama kao da tipka telegrafske znakove.

Mršavi ustaša se naglo digne, udari dlanovima po stolu i izvaljenim očima zaokruži od jednoga do drugoga agenta, pa mahne glavom prema izlazu. Jedan agent iziđe.

— Strijeljati odmah ili prije razgovor? — upita uglačani ustaša.

Mršavi iziđe iza stola, dođe do Ivana i stane ga upor­no promatrati. Lice je prinio sasvim blizu Ivanovu licu. Tanka blijedosmeđa kosa, kao tuljanovo krzno, mršavo lice s modrim i crvenim mrljama, kao da je s njega odrta koža, a oči velike, žiličaste, zakrvavljenih bjeloočnica, izazivale su u Ivanu grozu kao gadne rane.

— Strijeljati odmah! — izdere se Ivanu u lice. Okrene se i počne šetati po sobi dugim klecavim koracima. Iznenada se trgne, kao da se nečemu važnom dosjetio, zapne nogom, a onda mirno izvadi kutiju sa cigaretama i zapuši.

— Ovo je, dakle, postupak s intelektualcima kojima je mnogo stalo do života! — pomisli Ivan.

Vrata se naglo, bučno, otvore. Svi skoče živo i pred Ivana doguraju djevojku. Hitro su se rasporedili i oštro promatrali uhapšenike.

Nije trepnula okom, samo je sa zanimanjem letjela očima od jednoga do drugoga; i Ivana je pogledala jednako kao i ostale.

Pred nju stupi Mačak:— Poznaješ li ovoga?Pažljivo pogleda Ivana:— Ne poznajem. — Glas joj je bio običan, ni prkosan

ni uplašen.— Ona je bila na sastanku!? ...— Pa što se to mene tiče?— Tiče mnogo. Ona nije bila na sastanku!— Nije — reče Ivan glasom »kad baš hoćeš«.

207

— Ha ha ... — Mačak se zadovoljno nasmije gluposti i širokim koracima pođe stolu.

Ivanu ovaj neuspjeh izazove stare bodljike u srcu. Opet opravdanje pred samim sobom, pred njom, stare slike: sa­stanci, njegovo mucanje, motanje apstrakcijama, a ona je uvijek priprosto rekla: A možda bi se moglo ovako... — i kazala ono što su svi sa veseljem prihvatili.

Njezino prisustvo činilo ga je đakom.Ustaše se okupe oko stola, šofer je, smijući se tobože

lukavo, vadio iz torbe boce i redao ih po stolu. Mačak je u ormaru našao čaše. I stali su da se zabavljaju, bez obzira na njih dvoje.

Danka je stajala jednako na istom mjestu i gledala otvoreno, nekim djetinjim pogledom, ustaše, kao da ih pro­učava, da doznaje što su, pa nakon nekog vremena skrenula oči na prozor i zamislila se.

Tražio joj je pogled. Ne, neće ga susresti. Te oči sinje, mirne, mogu se sresti samo tako da ispituju novo, utvrđuju stanje stvari ili se sporazumijevaju.

Tako, oni su ovdje jedno drugome nepoznati. I kao um­nim očima nepoznate suputnice počne u sebi govoriti:

— Mi sad možemo shvatiti samo realnost drugova i borbe i ljepotu svrhe. I ta ljepota i istinitost stoje iznad svega ovoga kao nosilac sve stvarnosti i kao neizbježna činjenica. Sve drugo je blijeda, prolazna, najuža sadaš­njost ...

Ona je sad tu i vidjet će da je govorio istinu, on, samo- brižan i osjetljiv. I nastavi, uvjeren da joj stvarno govori i da objašnjava njezine misli:

— Nikad nisam u sebi mogao da nađem određen strah od smrti, onaj nagonski, grozan strah koji čovjeka čini jadnim crvom. Smrt nisam mogao da shvatim. Nije mi po­stojala drukčije nego kao nešto gore od nje: trajna svijest o nepoznatoj koja postoji da nikada ne prestane. A u njoj kao bitna sadržina, udaljenost od svega drugoga u životu, ostavljanje toga dragoga uživljavanja u čežnje ... tvoje, izgled u prazno, pustoš bez interesa, bez nade u povratak.

U sebi se podrugljivo nasmije.I ovaj govor je bio prazno nizanje riječi, kao u polusnu.

Ali je i govorio i mislio kroz rešetke najbudnije pažnje za svaku sitnicu u dvorani. Uzalud je nastojao stresti tu bolnu,

208

oštru, trijeznu pažnju koja mu je sve činila neumitnom javom, sve razumljivim kao hladno svijetlo jutro.

Ona je opet priprosto, mirno gledala ustaše, kao da tim daje njemu odgovor.

Ivanu se najednom zabode kao igla u mozak misao: ona misli da sam ja provalio... Svijest mu se isprazni i soba sa svim što je u njoj kao da je provalila u njegov mozak i smeta mu da išto smisli.

Za stolom se razvila buka. Ustaša iz pratnje, zalizane kose i istaknuta nosa, kao vranin kljun, natakao je čaše i vikao namještenim bećarskim glasom.

— Slatka je kao krv.— Zar ti znaš kakva je krv, ha ha ha — šofer se smijao

laskavo. Ustaša ga pogleda sporazumno i nadigne šaljivo jednu stranu ustiju.

— Ko nije kadar da se krsti, taj neka s kozom smreku brsti — nastavljao je hvalisavo. — Pij, ovo je pošteno zara­đeno. Na koncu, svak ima svoj način uživanja...

Mršavi ustaša ispijao je zamišljeno i mljaskao mršteći se. Nije obraćao pažnju na govorenje. A ostali se okupili baš oko čaša i očitovali svim držanjem da se spremaju na nekakav posao.

Podnarednik, držeći palcem i srednjakom čašicu, nag­nuvši se naglo naprijed ispije, otare složenim rupcem usne pa došetka k Danki.

— Nemaš drugo kazati nego jesi li bila na sastanku. I to će ti spasiti život. Ne budi idiot.. Znaš što znači idi­ot? ... Mlada si. Šteta je takve mladosti. Kako će ti biti roditeljima kad doznadu za tvoju smrt. I to ne običnu smrt. Život je lijep, draga moja. Vidiš mene. Ja živim odlično. Dobra plaća... — odvrne rukav i pogleda zlatni sat. — Možeš raditi s nama... — Počeka malo, onda lagano reče: — Imaš vremena da kažeš shvaćaš li ovo ili ne. — Podna­rednik je govorio naučenu lekciju i gledao kao poskok hladno kroz naočari, a oči su mu bježale u stranu kao da se odbijaju od nje.

Po svemu kako su ispitivali Ivan uvidi da njima i nije do ispitivanja i da im je svejedno tko je u njihovim ruka­ma. — Spremaju se na mučenje — prošapće i ustrepi, sva utroba mu se zgrči.

Mršavi dotrči k njoj:

14 Vj. Kaleb, I 209

— Govori! — drekne piskutavo. Gleda je, gleda, kao da ne zna što bi još rekao. Onda digne ruku. U ruci mu se zavitla žičani korbač, i njime zvizne Danku po licu.

Ivan se zaleti, brzo, okretno, i dignuvši visoko nogu, pe­tom udari ustašu u slabine. On se prevrne, lupi glavom o zid i složi se na pod kao komad krpe.

Mačak se oduševljeno nasmije:— Ha ha ha ... to je bio motiv ... aaahahaha ... ti

boga... — lice kao da mu se raskrvarilo, sličilo je na zgužvanu pokvarenu svinjsku džigericu.

Ivanu:— Druga točka, a ! . . . haha ...Ivan je zadovoljan ovim svojim činom: tako bez smi-

šljanja, cijelim bićem sudjelovati, to je potpuno ljudski, kao Milan, Danka, to je čistoća fantazije, nesebičnost. Ali uvidi da je ovo utvrđivanje vlastitog raspoloženja podlost. I opet isključi misli.

Mršavi se uz pomoć agenta dizao. Oči mu iskočile i lice poblijedjelo, još više slično licu lešine. Prikovao je izbuljene oči na Ivana, mutno kao da ne može da shvati kakva je to slika. Vadi nož i pijano se sprema na skok.

— Ostavi! — odbije ga zapovjedno Zbijeni. — Ne nagli! — zaštićuje svoj plijen. Ivanu stegne ruke lancem na leđa, gurne ga zidu i lanac zakvači za neku kuku.

— Tako, sad ćeš imati bolju panoramu!Onda žustro zgrabi Danku i dovuče je do stola sa instru­

mentima. Kretnje su mu bile nabijene uzdržane snage.Svi, i šofer, napregnuto, s mržnjom, gledali su Ivana.— Daj ga meni u ruke da mu srce vadim — rekao je

ustaša iz pratnje.Uglačani, tresući brzo prstom pred svojim nosom, reče

piskutavim glasom Ivanu:— Ako progovoriš, pustit ćemo tebe i n j u . . . Tko te je

pozvao na sastanak?— Marš glupane! —- Ivan se odvrati od njega.— Dobro. Sad ćeš vidjeti što će biti od nje.Zbijeni počne ispitivati Danku:— Kaži sekretara!Ona ga je pažljivo promatrala, kao malo začuđeno.— Govori!Ona ne promijeni izraz.

210

Zbijeni je najednom lupi šakom u meke grudi.Svi živahnu, pokrenu se kao psi na hranu.Ivan protrne. Gledao je lomno tijelo. Prenese tu krhkost

na sebe i jeza poraste u njemu.— Dakle nećeš da je spasiš? — šaptao je kraj njega

Uglačani — nećeš da joj spasiš život? Sad će je oni izmrc­variti, sama krpa će od nje ostati...

— Drugovi, drugovi — ponavljao je Ivan u sebi, i činilo mu se da izgovara neizmjerno značajan govor mnoštvu živih i mrtvih Danka koje ga gledaju kao splotna masa na velikom trgu, a on i jedna Danka su na estradi gore na visini.

— Svlači je, majku joj krvavu! — vikao je netko.Uzavreli su oko nje kao ljuti psi i trgali joj odjeću.Ivan je vidio da su joj se raširile zjenice do rubova šare-

nice i oči joj nisu sinje nego crne, i poblijedjela je još jače, kao kamen. A crvenomodra pruga od uha do brade isticala se, krvava pijavica. Pokušavala je da zadrži neke komade odjeće. To ih još jače razbjesni. Strgnu sve sa nje i razba­caju nadaleko. A tijelo puno i vitko zabijeli se kao mramorni kip.

Začas zastanu oni. Gledali su žensko tijelo.Mršavi joj pristupi, gleda je napeto, bijesno i mrmolji

usnama:— Govori! — vikne, i ne čekajući odgovara iskrevelji se

s nasladom, ljuto je ošine žičanim korbačem po leđima i povuče.

Na bijeloj koži iz crvene pruge procure kaplje, poteku dolje lagano.

Ivan pokuša da se otrgne.— Ostavi je, gade! — vikao je bijesno.U taj čas se ona uspravila, stisnula zube i oštro gledala

preda se. I oči su joj opet postale sinje kao duboko more.Zbijeni je pogleda. Shvati da je to znak pristajanja na

smrt. Poznat mu je taj izraz. Žurno pođe velikom stolu i do­hvati kliješta.

— Jesi li bila na sastanku? — kaže žurno, tiho, kao liječnik da pregledava bolesnicu.

Ne dobije odgovora.

211

— Čekaj, čekaj, sad ćeš se sjetiti — kliještima joj uhvati ispupčeni vršak grudi. — Govori, inače ću ti otrgnuti bra­davicu ...

— Živjela sloboda! — reče ona mirnim glasom.— Govori! — Zbijeni se napregne.Ona uzvikne opet još jače.Kliješta škljocnu, a iz crvene mrlje jako poteče krv.— Sad ću ti, ovako i drugu, pa nos, pa uši, p a . . . Pro­

govori, mater ti tvoju — škrgutao je zubima naslađujući se bijesom.

Ona drži glavu visoko, kao da gore traži zraka.— Govori! — Zbijeni odloži kliješta i dohvati sa stola

čekić.Ona jednako drži glavu visoko, sad kao da ne želi vid­

jeti tako nisko, do toga čovjeka. I gledala je u mračan okvir prozora. Tko zna što sada vidi u tamnom okviru prozora, što joj je kroz grč boli ozarilo lice mirnim lijepim posmi- jehom.

Zbijeni je stao oštrim zamasima udarati čekićem po golijeni, a mršavi u isto vrijeme korbačem u dužim pravil­nim razmacima po leđima i zaviruje kao da želi ustanoviti posljedice, i svaki put kad zaviri u ranu reče:

— Govori!Ivan zatvori oči. Čuo je samo kako se razgarala strast

mučenja. Razabirao je cijelim bićem sve pojedinosti; kad su je udarali tankim čeličnim šipkama, u usta utiskivali drvenu loptu, kliještima otkidali prste. Na čas je otvorio oči kad se začuo Mačkov glas:

— Cjepanicu, cjepanicu sad — govorio je Mačak i no­sio pred sobom tu cjepanicu, a lice mu se napreglo, usta malo otvorila, i neprestano razdragano govori: — cjepanicu, cjepanicu ... ha ha ha ..

Ivan opet zatvori oči. U mozak mu se zabio njezin krik. Onda je osjetio pritisak u čitavoj glavi, srce mu se zgrčilo, svijest se počela premetati kao kutija u kojoj su krute oš- trljaste kocke.

Zbijeni je pokazivao da joj može rukama slomiti nogu. Prasak kao da se lomi zelena grana. I dugo kuhanje ruke u loncu. I kad je na koncu uzeo stolicu i bijesno mlatio po njoj. I kad su je svu skrhanu bacili kroz prozor, čuo se tupi udarac o zemlju.

212

Pa dahtanje u tišini.Ivan je stajao prazne svijesti.Onda polako počne stresati kutijom. Kao jedinu duž­

nost pred sebe postavi smrt. A vidio je posvuda drugove, gorde borce i Danku među njima.

I mučenje nije osjećao. Činilo mu se da ga čupaju neki štakori i jadno se natežu s njim, nemoćne zvijeri, i ne mogu da mu nanesu bol.

Republika, 1945.

TRIDESET KONJA

Pred stari mlin izišao mjesni odbor — s predsjednikom na čelu — kako se stručno kaže. Stali su s morske

strane, od obale; kao komisija, službeno pogledavaju zgra­du i dogovaraju se, čini se. Odbora se drži Bare Cukvić, bivši drvodjelac, i Cenzura, po glavnom poslu obalni nosač, kad je dobre volje (a odakle Cenzura u besknjižnom selu nemam znanja da saopćim). Tu je i nekoliko dječaka, svi čupavi i nenavikli umivanju. Mogli bi kao prisutnoga navesti i Ga- ricu, tiha težaka, čije su misli kao zavrtljiva traka pritisnute na oba kraja teškim utezima: konobom i siromaškom zem­ljom — i ne šire se dalje od toga, pa ga selo isključuje iz svakog računa.

Zgrada mlina oronula, klonula, to jest — umorno tone u tlo. Čeoni zid zajedno s prozorima i vratima nagnuo se moru, a krov se usedlio kao leđa stare kljusine. Zid je dapače s vanjske strane na nekoliko mjesta poduprt gre­dama.

Bare Cukvić i Cenzura gledaju sad odbornike sad zgra­du, da ulove u tom zračnom prostoru potrebne riječi. Vide, nešto se namjerava, a što, to običan razum još ne može dokučiti. Napose Bare širi nozdrve, naslućuje posao u kojem bi i on mogao mirisati tamjan.

Odbornici gledaju, gledaju mlin, i šute, a uši drže na razgovoru prisutnih; o ribi, o dinamitu, o doručku i večeri — poslijeratni razgovor.

— Jutros je naš Roko u vršu uhvatio ugora od tri kila. Ah, koji komad! — kaže Ante Bačić, odbornik, visok mlad čovjek jako ozbiljnih namjera, i gotovo uvijek zabrinut za savjest čitavog odbora.

214

— Juče je Smrgorica ubio bit će deset kila cipala, sve ovakvi...

— A ja sam dao džigericu obariti... Bit će oko devet gotova. Mogla bi i komisija malo ... ima razloga da se napije.

Bare izgubi strpljivost pa reče predsjedniku:— Slušaj, Ante, narod čeka da se počnu mljeti masline,

a ima i nešto žita. Eto rata nema ovdje kod nas više ...— podozrivo pogleda preko kanala na cestu koja niz obro­nak silazi u selo, pojavljuje se na brijegu kao vazda novi došljak. — Mogli bi narodu samljeti u Arsinalu — tako se zvao mlin.

Cenzura pomakne noge, a šake mu se jače istaknu kroz modre izblijedjele hlače.

Ali odbornici su nepokolebljivo u svojem krugu; ne pa­daju na mamac. I to u Barinim očima izazove neku vatru. On ušilji pogled: — eto ovaj Crkvica ostavio zemlju na samoj materi — masline mu u ledini, vinograd zapušten, i dao se čovjek u odbor kao profesionalac, a meni ni prisjedništvo. Propustio sam priliku, nema govora. — Cenzura isto tako misli da je došlo vrijeme kad se može izvojevati lagan a koristan poslić. On jako dobro shvaća da se može živjeti i bez velika rada: samo ruke u džep pa razmišljaj o boljoj budućnosti naroda.

A Bare kaplje kao voda:— Mogli bi početi, kažem. Narod čeka.Odbornici i dalje razmišljaju službeno, ne dopuštaju pri­

vatan razgovor. A predsjednik preko ramena kaže:— Mogli bi.— Samo valja pametno ...— Valja pametno — predsjednik potrese koljenom i

otpljune opušak, kako mu se zalijepio za usnu. — Hajdemo— kaže. — Evo Jakova, nosi ključ.

Jakov gorljivo korača pravo k vratima.— Ja mislim da je ovo! — Pruži veliku ključinu od

kakva pola kilograma.Ali djeca su bravu napunila kamenčićima i drvljem, pa

je bilo muke dok se ključ uvuklo.Stara vrata bolno zaškripe, zaciče, očajno se odupru

nasilju, ne priznavajući valjda zakonitost ključa.— Neka reakcionarna vrata.

215

Iznutra udari miris pokvarena ulja. Oprezno uđu. U desnom uglu dva hidraulična tijeska, na sredini mlin za masline digao se u dva velika pljesniva kamena, u lijevom uglu mlin za žito — po svemu visi debela zaprašena paučina u dubokom miru koji je prostoriji priuštio rat.

— što su ovdje lovili pauci? — pita Cenzura koji inače nije letio u klopku nego pokazivao živ kritičan duh.

— Ćuke! — odgovara Bare pomalo zlobno, što se Cen­zura prikrpio.

— Može biti takve kao što si ti.Ali predsjednik, tvrda lica, ide dalje. I Bare svoje

vladanje primjeri njegovu.Gledaju odbornici, zaviruju — utvrđuju stanje stvari.U drugoj manjoj prostoriji je motor. Stoji, visok, iznad

ljudskih glava; uspravan cilindar s polugama i drugim do­dacima, ispušna cijev, dva zamašnjaka, na zidu sud za naftu, stol s alatom, dinamo i komutator — čitava tehnika. I sve to ima učenu važnost.

— Trideset konja — kaže Bare i pogleda s ponosom, kao na svoje djelo. — Trideset konja — ponovi glasnije jer nije bilo odjeka.

— A tko će ovim upravljati! Treba mehaničar. — Kaže predsjednik, kao usput, preko rebara pogleda u zemlju na Barinoj strani.

— Ne treba — izjavljuje Bare odlučno, udari dlanom po širokoj plohi zamašnjaka i stane jako ozbiljno gledati pred­sjednika kao čovjek koji očekuje imenovanje za zasluge. A kad je vidio da, bez obzira na njegovu revnost, odbor­nici zaviruju u kutove, u limenjače koje su se tu desile, pregledavaju ladice stola, zaviruju u hambar, Bare opet izjavljuje:

— Ja sam imao pilu. Isti ovakav zamašnjak, samo manji.

— Pa tvoja je pila bila na ruke — reče Cenzura — a ne na motor.

— Da, ali mehanika... I jedno i drugo. Mehanika je mehanika, moj dragi. Ja sam više puta vidio kako se uprav­lja. Eh, malo sam puta pomogao paliti! Znam ja ovaj motor kao dinar.

— To može biti, jer dinar natanko viđaš — upade opet Cenzura s kratkoćom punom zlobe.

216

— Dakle ti, Bare, kažeš da bi znao upravljati motorom? — pita predsjednik ozbiljno.

— Bi! — odsiječe Bare.— U redu.I kako nije bilo drugog izlaza, povjerili motor Bari.

On još istoga dana na brodu »Partizan« pozajmio nešto nafte i oko četiri sata popodne u opširnoj pratnji krenuo u mlin.

Okupili se promatrači šarenih godina, od pet do sedam­deset, i natisnuli se oko motora u uskoj prostoriji, i oko nje, provukle se glave kroz rešetke na prozoru — opći interes. A Bare se uzrevnio, nešto preko mjere uspravio šiju, ali mu među obrvama tanka brižna bora i osmijeh naki- seo: može lako da dođe do sramote.

— Oče li upaliti, a, Bare? — Cenzura namigne u stranu i malo mrdne brkom. — Ko zna kakve je volje poslije toli­ka spavanja!

— Oštro! — podvikne Bare i zamahne prstom, ali mu uspije samo tanak nadmoćan osmijeh; uvjerenje nije sasvim čvrsto. Onda sporim kretnjama pristavi grijalicu uz glavu cilindra, pa se opet povuče na prazan prostor između motora i komutatora na zidu. U prostoriji je sad šumilo tako da se vičući moralo razgovarati. Cenzura je raširio noge i skrstio ruke na prsima; stoji pred plotom gledalaca kao da ga podržava svojim leđima.

Bare svakog časa dohvata gužvu kudjelje, briše ruke i zamišljeno-stručno ogledava motor. I kao da mu misli odlaze iz ove prostorije na šire polje rada. Doduše, šija se ukrutila, i lice je mudro, ali neke misli ima sasvim na svoj račun. I očito žive misli, jer od vremena do vre­mena uvijek nanovo uzima gužvu kudjelje i briše ruke onom viđenom mehaničarskom kretnjom — s laktima po­nešto naprijed. Počeo je on naslućivati crte svoje struke, uprkos paučini po zidovima i uglovima, pa i odmah iznad glave, on je vidio crte jednog priličnog života. I ponovno se maši za gužvu i briše ruke.

Dakle, motor i Bare su na pozornici. Motor je predmet naravno, ali i u njemu ima nešto podmuklo; drži se na neki način zagonetno, i čak visoko, gotovo biskupski krije glupost. A Bare se kreće. Ruke je stavio na leđa (u jednoj je gužva kudjelje), i zamislio se: na mahove se izdvaja

217

odavle iz ove prostorije i roni u prošlost da u njoj nađe pot­poru za svoj korak.

Bare je čovjek temeljit, jakih ruku i širokih leđa, iako se nije odgojio u radu. Otac mu, nazvan Gambeta, namakao izbor: hoće li raditi zemlju ili da radi u njegovoj drvo- djelskoj radionici. I Bare se kolebao između dva posla, a ne dva obroka kao magarac iz priče, i ostajao nezaposlen. Njemu se mnogo sviđalo očevo treće zanimanje, predstav­nik naroda sela u poroti i pri narodnom zastupniku. To jest, njim se služio advokat Grebeš iz grada, politikant i vječni kandidat jedne »državotvorne« stranke, koji je na temelju propadanja na izborima izgradio jedan dio svog ponosa i preziranja »rulje«. Starim se dakle služio Grebeš kao oslon­cem u narodu, kad se pred izbore pojavljivao u selu, a onda ga zaboravljao temeljitije nego lanjske kiše. Kad se Gam­beta pojavljivao u gradu s demižonom i komadom slanine, advokat je s njim jedno četvrt sata razgovarao, za milostivu nagradu, engleski ga tapšao po plećima: — Tako je, tako, moj Jure, glavno je državno dobro, a ostalo će već doći — i onda ga otpremao pod izlikom važna posla. A stari svoju vezu sa svijetom nije zaboravljao nikada, nego je tu vezu držao kao glavnu obiteljsku slavu. Prebacio posao na ženu i brata, a sam počeo da njeguje dostojanstvo s računom na načelništvo, a pomalo čak i zastupništvo stranke. Ta pleme­nita svojstva usvojio je i Bare. Pametno je kašljucao, usek­njivao se, šmrkao, mudro zamatao i obliznuo cigaretu u op­ćinskoj vijećnici, tako dakle svjetski, da su ga jednom predložili za načelničkog kandidata. Ali sad, od kada je narodna vlast, ne može nikako doći na račun. Nešto drugo počeli ljudi očekivati od svojih predstavnika. Ma što rekao Bare, ljudi se smiju, pa se on odlučio na struku. Bare je u tim okvirima prelijetao po svojoj prošlosti i taman došao na »struku«, kad ga trgne glas:

— Užarila ti se glava! — nenadano viknuo Cenzura.Bare se brzo uhvati za svoju glavu, a onda se sjeti pra­

vog značenja rečenice; da predusretne smijeh brzo povikne:— Hajde, dođi ovamo, ti ti. Pomozite okrenuti zamaš­

njak.Priskoče trojica, četvorica, među njima, naravno, i Cen­

zura, i počnu okretati. Ali Bare se sjeti da ne valja ovako jednostavno, nevažno, pa se uozbilji i počne davati upute:

218

— Ne tako. Uhvati za ovaj palac, tako, a ti za ovaj i ovako s t a n i . . . Ne, ne valja ... ovako ... za ovaj lub ...

— Čh, čh — javi se motor zdravim motorskim glasom.— Hoće, hoće — kaže Cenzura.Oni okrenu opet, a on: č, č h . . . bup, bup — i počne od­

bijati i vrtjeti se sam — u hladno gvožđe ušao život.Bare je i sam iznenađen svojim uspjehom. Vinuo se u

oduševljenje, ali štedljivo. Uzeo gužvu kudjelje, briše ruke; i malo je nabrao čelo, a jednu obrvu podigao kao: samo se po sebi razumije da će krenuti.

Na licima prisutnih izraz poštovanja.Bare u svoj slavi pogledava tobože kako rade dijelovi,

kontrolira. Ozdo postrana osovina podiže polužicu, na polu- žici kuka zahvata omanji zupčanik i pumpa tjera ulje koje se žuti u staklenoj kutijici, druga poluga udara i izbija ventile — na sve strane se nešto miče, čudesno živo. — Vidi! Kako se ne zabuni, nego uvijek jednako! — Zabuniti se! Hehehehe.

Ali Bare nema o tome ni približna shvaćanja. Za njega samo teško tutnji trideset konja da se udarci usađuju du­boko u betonsko tlo i temelje. Čitava prostorija ispunila se snagom koja bije iz motora.

Odbornici su do sada bili za tuđim leđima, virili plaš­ljivo, da ne ispadne ruglo. A sad se predsjednik protisne naprijed, za njim i drugi odbornici, da sudjeluju u službe­nom poslu. Htio je predsjednik i dalje do Bare, ali se motor uzobijestio, razmahao se nečuveno, zadimio, zarukao glasom velikim, potreskuje na mahove kao da poskakuje, na nekim mjestima vrcaju iskre, a zamašnjaci se i ne vide. I sve jače buči i leti kao da je svih trideset konja pobjesnjelo.

Predsjednik zastao na platformi, podalje od motora, i osjeća se u opasnosti. Gledaoci ustuknuli k zidu, neki izišli van pa plašljivo vire iza vrata i preko tuđih ramena, oni na prozoru odmakli se, povukli nosove. A Bare se uzvrtio, zacrvenio se, lice mu zabrinuto. Opipava polužice, pokušava nešto pomaknuti, i opekao se dva puta, ali očito ne nalazi osjetljivo mjesto.

— Smanji mu brzinu — viče Cenzura.Bare kao da ne haje. Još opipava nekoliko dijelova,

a onda najednom priskoči zidu, pa zakrene pipicu na cijevi za naftu. Motor još nekoliko puta lupi, a onda se počne za-

219

kašljavati, zamašnjaci se počnu sve polakše okretati i na­pokon se zaustave.

Bare otare rukavom znoj sa čela. Na licu mu se hrabro drži ponos.

Tada se predsjednik krene naprijed. Dođe do motora, postavi se svečano i progovori:

— Eh, drugovi, motor — i udari dlanom po zamašnjaku — motor, drugovi, nije mala stvar. Motor može da nam dade veliku pomoć. A mogu vam reći, drugovi, sad, da će nam ovaj motor, jer je njegova snaga velika, moći dati i elektriku, svjetlost, a svjetlost to je i prosvjeta... — Tako je predsjednik nastavio o ulozi motora u izgradnji bolje budućnosti.

Na poticaj Barin još iste večeri su odbornici, omladina i borbene žene očistili mlinove, isprašili prostorije, skinuli prastaru paučinu i objavili da se nosi žito. A ujutro je Bare podranio k svojemu motoru. Predsjednik, vlastitom rukom, donio je kaiše koji su bili skriveni dok su se po okolici vrzli Nijemci, ustaše i četnici.

Išao je predsjednik, odbornici, izabrani mlinar, djeca, nekoliko seoskih šetara-krčmara, i nešto mušterija, da se uvjere da će mlin zbilja proraditi. A Bare ne ide u grupi nego se odvojio, sa strane korača, kao vodnik. On osobno prvi uđe u ćeliju motora, a za njim se uguraju i ostali. Naj­prije upali grijalicu i pristavi je uz glavu motora. Onda iiljl, podmazuje. U stvari lijeva ulje tamo gdje možda i nije po­trebno.

Nakon mnogih značajnih kretnja, brisanja ruku i ostalog što se pristoji jednom mehaničaru i što je ulijevalo gleda­ocima poštovanje prema stručnosti, on se primi zamašnjaka. Htio je da obavi sve sam, ali uvidi da mu nedostaje snage.

— Daj, priskočite — reče.Predsjednik i još dvojica priskoče.— Hop.— Čh, čh, čh — otpuhuje motor dostojanstveno.— Hoop — još jedanput.— Ch, čh, čhhhh ...— Hoop — viče Bare pomalo ljutito.Naprežu se odbornici.— Ch, čh — ... Motor se, čini se, utvrdoglavio. Kao

da jutros nije odlučio da se budi.

220

— Hm, majku mu Isusovu, jesi vidio čuda. Jutros neće kao za inat. A sinoć odmah. Hajde još jedanput. — Napre- gnu se, zavrte jedanput, dva, tri, četiri-deset. Ništa. Ozno­jili se. Bare stoji očajan. Gleda motor, bijesno. »Podruguje se«, misli. »Stoji na svome prijestolju, kako se kaže i — šuti.« Bez uzbuđenja kadar je da Bari potkopa karijeru. I on osjeti silnu mržnju prema tome biću od gvožđa.

A seljani se okupili, podsmijevaju se:— Nije se još probudio.— Daj mu kafu. Pogospodio se već otkad ne radi.— Stoji kao kardinal nasred sobe, za ukras. Zašto bi ra­

dio kad ne mora. Ima budala koje rade za njega.— Bojim se da ćemo mi doma kako smo i došli.— Hajde još jedanput — kaže Bare, a zloba od svih ovih

primjedaba digla se visoko pod njegovom kožom. Oni su za­boravili ono sinoćnje. Takav ti je narod: učini svaki dan a u subotu ne, sve ti je uzalud.

I opet motor otpuhne nekoliko puta, pa stane.— Hm. — Bare se duboko zamisli. Mozak mu grčevito

traži izlaz.Najednom poviče:— Konop. Dajte konop! Dva konopa, duga.— Vezivat će ga. Ha, ha. Šta ćeš ga vezivati kad se ne

miče.— Daj mu zobi, zobi mu daj.Cenzura, koji je bio domišljat kao vrabac, dosjetio se, to

jest, o čemu se radi. Probije se kroz gledaoce, iziđe van i začas se vrati sa dva konopa za prćenje u ruci; skinuo ih je sa dva samara. Bare odmah pristupi ostvarenju svojega izuma. Omota konop oko zamašnjaka, provuče jedan kraj kroz rupu u zidu i izabere četiri čovjeka, poimence Cvitka, Jakova, Don Đulija, svoga zeta Napoleona i, naravno, Cen­zuru, jer se nije usudio ne pozvati ga. To je bilo kao neko imenovanje.

Na Markovu komandu oni izvana povuku trkom. I za­mašnjaci se zavrte da je divota, a motor počne huktati kao da je i dosad imao najbolju namjeru.

— Na mlinove! — uzvikne Bare oduševljeno kao da po­ziva na barikadu.

Žele, plamenih očiju, pomakne kaiše. Žrvnji zastružu, veselo se zavrte. Stara zgrada kao da je zaplesala. Zapijukali

221

i prozori. Užurbali se mlinari, narod se razveselio. Gledaoci kod motora s poštovanjem se uozbiljili. Na rešetkama prozo­ra nosovi se uperili na zanimljivog novog Baru. Svi svojim držanjem izazivaju posebnu učtivost kad im je poruga izbi­jena iz ruke. A i boje se da bi ih Bare najednom imao pravo istjerati. Jer on se drži stručno, značajno. Kod njega ne po­maže drugarstvo — on je stručnjak i nije mu svatko drug. Djeca istrčala da gledaju kako na krovu ispuhuje ispušna cijev. Kako motor hukće tako i na krovu nejednako kao da se poigrava, šali: tutututu-tuh-tuh-utututu- ali sigurno, i sve brže i brže izbacuje kolutove dima.

Po selu prošao glas: motor melje žito, naskoro će i ma­sline.

Ali motor je radio na svoju ruku, bez obzira na tuđe želje. On se brzo, i ludo dapače, okretao, nabijao kao za utrku, praštio, rikao, voda u hladnjaku se pušila.

— Hej, polakše! — viču mlinari. I dotrči Žele: — šta si poludio! Ti se igraš! Razletit će se mlin, ubio te bog! živo zrnje izlazi, žrvanj samo leti.

Cenzura dotrči izvana:— Kroz ispuh vrcaju iskre. Smanji malo brzinu, jer će

ti zagoriti stap!Eh, znade i Bare, da bi valjalo udesiti brzinu, ali kako?Međutim u tjeskobi se rađaju mnoge dobre zamisli. Bare

se udari po čelu, pa pljesne dlanovima: — Brzo dobru gre­du, od kakva četiri metra________ Cenzura potrči. A Bare u čeka­nju raspoloženo je koračao po prostoriji — uživanje u svo­joj pameti; zadovoljstvo je zaglušivalo buku motora.

— Odmah će biti u redu — dovikuje mlinarima.Kad je došla greda, podmetne jedan kraj pod zama­

šnjak, kao polugu, a na drugom kraju natovare se Napoleon i Cenzura.

Motor dade žestok otpor. Uzbjesni još jače u svojoj nutrini, ugrije se, počne propiskavati, šištati, ali brzina se umanji.

— Hm, trideset konja! — kaže Bare i povuče se malo na­trag sumnjajući da bi motor mogao u bijesu odbiti od sebe koji komad i usmrtiti svojega mučitelja.

Cvitko i Don Đulio nosili su more i ulijevali u hladnjak.Tako je Bare zaposlio četiri čovjeka oko motora.

222

akle, oko motora radili su osim Bare još četvorica, Cen­zura, Cvitko, Don Đulio i Napoleon. Regulirana im je

plata i dodatak na skupoću u brašnu i ulju. Uredili su život primjerno, kao mjesečari, to jest oni koji imaju mjesečnu platu, i pobudili veliku zavist u selu. Svi su oni prebacili svoj rad na zemlji na žene, stare roditelje i nejaku djecu, a oni se dali na uživanje života.

— Eh, došao i ja jedanput do posla! — izražava se Na­poleon dok ujutro obuva opanke u predvraću.

— Vidit ćemo koliko će to trajati! — žena pogleda po- dozrivo na susjedove prozore pa samozadovoljno uroni u ma­štanje; tako razleže želje sve do Splita.

A svi se oni sprijateljili s poslom, organizirali ga, upoznali ćud motora i naroda u toj stvari, i više nije bilo trke ni bo­jazni za povjerenje. Bare obavlja posao s nekom lakoćom, kako se kaže — ležernošću, nenapadnom spretnošću, i to im svima ulijeva pouzdanje. Oponašaju ga donekle: naj­prije šetka po obali, pogleda mirno jutarnje more kako se u boji uskladilo sa žarkim nebom, ako su došli ribari, kupi bolje ribe i pošalje kući s nalogom, kaže: — Obariti i pirinač na ribljoj juhi. Onda se vrati na rakiju i u raz­govoru popuši cigaretu, a zanimane pušta da čekaju, da osjete njegovo značenje. Ako ga pozovu, on se obrecne:— Što ćeš ti, kaže, mene opominjati na moju dužnost!— i možda baš radi te opomene ostaje malo duže, pa najednom sam odlučuje: — Hajdemo, drugovi, na posao — kaže glasom udešenim razborito.

Čim uđu u prostoriju motora, osjete neku nelagodnost. Tu je taj zagonetni lik, miran kao da ga se ništa ne tiče, a kad se uputi, bijes uđe u nj. Među njima, to jest između njih pe­torice i motora, skriveno neprijateljstvo. Kad uđu u žar pokreta, zaboravljaju to, ali kad ga naveče zaustave, onda osjete olakšanje. Bare se smatra jako umornim i srdi se na ženu i djecu, tjera ih na posebno poštovanje i obzir.

Što se tiče motora sposobni su da ga brzo stave u pokret. Bare uštrca ulja u neke dijelove, podrma tu i tamo polugu, zavrtanj. Konop oko zamašnjaka ornata Cvitko, provlači ga kroz rupu u zidu, koju je napravio Jere, onda se njih četvo­rica zalete i motor počne svoju. Onda dvojica na gredu, a dvojica nose vodu. Ali sad je Bare udarničkim mišljenjem došao do novih rezultata: na gredu je objesio vreću kamenja,

223

da obavlja pritisak mjesto Cenzure i Napoleona, a rezervoaru za vodu dodao jednu oveću bačvu, i tako je njih petero moglo otići do krčme, tu iza ugla.

— Pogledajte, dico, motor, i ti, Žele, pa ako što počne, javite!

Bare sjeda na glavu stola, izlaže se u naravnoj veličini, i uzima preda se, kao komandant polja, područno i drugo osoblje; Cenzura je sjeo pod prozor, u doglavnički položaj, Napoleon skromnije do njega, a Cvitko s vanjske strane stola, malo ukoso da ne bude ni krčmarici okrenut leđima, i ne odmah kraj Bare, nego dolje niže, naglašavajući svoje nemiješanje i niječući sve zahtjeve.

Odmah za njima pojave se na vratima krčme nosovi dje­ce, uđe u krčmu nekoliko promatrača, a krčmar Vincenco sjedne između Cvitka i Bare.

Cenzura politično zaobiđe narudžbu:— Ja mislim da će ove godine biti glada; ždrali su već

počeli oditi na jugo — tako mu je lukavstvo izbilo šaljivost.— E kad bi ti upravlja državom, onda bi i ždrali zobali

žito. — Napoleon pogleda Baru, za potvrdu.— Daj Jurka, rakije, svakomu po jednu. — Bare se počne

useknjivati i izbuljivati oči misaono; on, kao glavna osoba, smatra da mora biti zamišljen. Za izražaj i potkrepu svojih misli gladio je vrh nosa i istezao vrat podižući bradu uvis. Zapravo on poštuje vino u svako doba dana, ali ima časova, ranih uopće uzeto, kad je njegova naklonost izrazita prema rakiji. U motora je tada još vedar razbor.

— I komad sira bi pristajalo — doda.Krčmarica Jurka, krupna žena, mrka, stoji iznad tezge

kao da psuje oca svemu svijetu. Drži rakiju u posebnoj pre- gradici sa žičanom rešetkom i pod katancem, jer Vincenco, kako se utvrdilo iskustvom, odmah čim ona kroči iz krčme, dohvati bocu i istrusi nekoliko čašica, nakon čega vodi opasne razgovore, a kadar je i da nudi goste; tako je on ne­običan krčmarski slučaj: revolucionarno čovjek osjetio ženi­nu tlaku. I tako boca stoji u pregradici kao kipić blažene djevice i privlači pobožne misli Vincencove. Kad se natočila rakija, Vincenco postaje revan slušač, nikada ne baca oka na ženu. Cenzura zahtijeva i za njega čašicu, koju žena mrzo­voljno donosi.

Cenzura upravi na njega pažnju:

224

— Šta je, Vincenco, požutili su ti brci ka kineskom bogu?— Ono mu ih žena pere u rakiji — kaže Napoleon, koji

se Cenzuri ulaguje, to jest priznaje njegovu snagu vlasti.Okupili se i znatiželjnici oko stola, većim dijelom oni

koji traže razlog da se napiju, a djeca se naviruju na vrata— hvataju zanimljiv razgovor i čekaju da se u mlinu što zanimljivo desi.

Vincenco, debeljuškast, crven i malen, kao burence, mi­gao je očima tražeći jetku riječ:

— Meni su požutjeli brci, a tebi mozak; ne znaš ni ko ti glavu nosi, he he he he; ishlapila ti je pamet, moj sinko, prije vremena.

Ali Vincencovu duhovitost malo tko cijeni. Obraćaju se oni bez obzira na njegove riječi, jedan drugome u daljnjem razgovoru; Baru štede kao čovjeka koji mora misliti.

Stari mornar Kolokol (bio je zarobljen u Rusiji za vrije­me prvog svjetskog rata, pa je na povratku tvrdio nevjero­jatnu stvar, da se zvono ruski zove kolokol, i to se u selu nije moglo zaboraviti) on je prije dvadeset i pet godina bio nazočan kad se nabavljao motor:

— Lipi motor, znaš — počne on neumjesno usred dru­goga razgovora, jer mu se do danas nije nadala prilika da u ovako potpunoj publici iskaže svoje osjećanje — lipi motor— govori Kolokol, a ima običaj da zaklapa oči i u isto vrije­me kao da proguta čitav tvrd orah — nema ga takvoga, ja mislim, ni jedno selo od Zadra do Trogira. Ja sam bio u od­boru kad smo ga kupili.

— Pojeli ste, kažu, dobrih tisuća. — Cenzura ga pogleda pažljivo.

— Aa, Zetić se znao okoristiti, to ne treba reći.— Svakako, on je sagradio kuću, a od plaće na poreznom

uredu nije mogao ni živjeti ni umrijeti. Pogospodio ti se bio, moj dragi, to gosti, to prijatelji, kupanje. Eh, zato se onda i osnovala zadruga — objašnjava Cvitko mrzovoljno. Svi ga pogledaju pažljivo kao ne očekujući od njega toliko riječi.

— Dan-danas je malo drukčije — izjavljuje pokorno Kolokol.

Bare se osjeti ponukan da kaže riječ-dvije:— Danas narod sam radi i vodi i upravlja — kaže Bare

umno. — Evo, na jedan primjer ja: trideset konja, moj brate, nije šala. A ja sam došao do toga da vladam njima sam.

15 Vj. Kaleb, I 225

Meni nitko ne treba. Nitko! — Bare je od nekog vremena po­čeo govoriti tk — nitko, a ne kao do sada niko, a to za znak ozbiljnosti svojega zadatka. — Nitko! — ponovi on trudeći se da tk ispadne što razgovjetnije. — Ja sam — trideset konja! — I ispije nadušak čašicu.

Ali se uznemiri Cenzura:— A mi, je li? Dakle mi ti ne trebamo? — I gleda Baru

zlobno i prijeteći.— Ja sam kadar da motorom upravljam u potpunosti.

Usavršio sam tehniku, smanjio radnu snagu.— Ha, ha, ha, ha — Cvitko se odmjereno smijao, ali tiho,

iz grla.— Ti ćaću pokvarenoga! — Cenzura zgrabi čašicu i plju­

sne rakiju Cvitku u lice. Preko Cvitka on daje lekciju Bari. A Cvitko skoči, zgrabi sliku bitke pod Visom sa zida, jer sto­lice u krčmi nisu bile nego klupe, i to baš radi ovakvih slu­čajeva u krčmarskom iskustvu su se klupe pokazale mirniji­ma. Rijedak je slučaj da čitava klupa u dužini od četiri metra posluži kao bojno sredstvo.

Dakle Cvitko htjede tresnuti bitkom pod Visom po Cen- zurinoj glavi, ali iza leđa mu je netko zaustavi u zraku. Kad se okrenuo, ugleda masno i ljutito lice Jurkino. To ga vrati u razbor i on sjedne mirno kao da se ništa nije ni dogodilo. Pogleda Cenzuru i opazi na njegovu licu neki izraz pun značenja.

Bare je gledao kao tukac na straži. I nakon kraćeg pro­matranja nešto jačim glasom nastavi prijašnji razgovor:

— Ja kažem njima, odbornicima: trideset konja! Tride­set konja, druže, kad se uzobijesti, nije šala. Recimo da tebe ko zatvori u, recimo, štalu sa trideset konja, i to arumih konja, a!? ... Dobro, što bi ti učinio? ... Eto, dakle — nastavi mirnijim, razboritijim tonom — nas pet možemo ipak nekako izaći na kraj, zahvaljujući mojoj misli. Moj dragi, nisam ja mogao tri noći oka stisnuti dok nisam smislio kako ću ga sa­vladati. Tri noći. — Slagao je nehotice što se tiče noći, da dade govoru potrebnu snagu.

Cenzura ga pogleda mirno, s mnogo razumijevanja za njegovu nastranost i htjede završiti spor, ali u taj čas dotrči mali Ćuka i vikne s vrata:

— Pobisnija je! sve će razbiti!

226

— Ha haa, trideset konja — kaže Bare i protegne noge pod stolom. — Pusti ga malo neka vide što znači trideset konja! He, he, he — rastopio lice i ruke turio duboko u džepo­ve, a na klupi se spustio nisko, naslonjen na zid.

A Cenzura:— Gospu ti međumorsku — (također nepoznato znače­

nje) — što ćeš pustiti da učini štetu! — i otrči.Bare se zabrine zbog Cenzurina zadiranja u nadležnost,

istegne noge ispod stola i pođe lagano.— Ha, ha, ha — smijao se otegnuto.— Ala, počasna straža! — Vincenco se resko nasmije i

pogleda za njima kroz prozorčić. Mlinari su na uglu mahali rukama i dozivali.

Bare uđe bez žurbe, pun dobrodušnog razumijevanja za hirove svojega gojenca. Tu zateče dva odbornika da bojažlji­vo iza vrata vire na motor kao na zvijer u krletki.

— Nije treba toliko galamiti. Sad ću ja njega pogladiti. Upri — kaže on Cenzuri i Napoleonu. — Vi vodu! — On sam uzme podmazivač i počne odlučno ulijevati ulje u neke otvore. — Ima malo temperature. Proći će to, mali moj, proći.

Motor se užario, uzjogunio strahovito, buči i trešti, sve poskakuje iz postolja kao da će svakog časa ruknuti i poći po prostoriji i po selu da satire sve na što naiđe, sad se opet razmahuje u svojim dijelovima kao da će se svakog časa raz­letjeti. A kako su oni gredom kočili, on je smanjio brzinu, ali se jako ugrijao i greda se, gdje tare o zamašnjak, počela pu- šiti. To je Bare sa zadovoljstvom ustanovio i zadao svojim pomoćnicima novu dužnost, da polijevaju vodom to nemirno mjesto. A svi oni bojažljivo pogledavaju motor očekujući svakog časa da će od njega dobiti po glavi. Ali doskora se on počne primirivati, prošla ga volja, pa počne umjerenije raditi, tako da je vreća kamenja mogla vršiti svoju dužnost, i oni se opet povuku u krčmu.

Sad je već bilo vrijeme užini. Naručili su po nekoliko pe­čenih srdela i dvolitraš i započeli opet duhovnu zabavu. Naime, počeli su da raspredaju razgovore o raznim svjetskim pitanjima. Znali su što misli Englez, što Amerikanac, upući­vali su misli u Indiju i na Kanarske otoke.

— Englez pruža ruke daleko, to vam ja kažem. Nema onoga na kugli zemaljskoj komu on ne uvlači ruke u džep. Hm, bojim se ja da neće on ni nas puštati na miru, aa... —

227

govori Vincenco i gleda Baru upitno; čini mu se da je on pozvan da dade mišljenje. A Bare se jako uozbiljio i daje na­slutiti da on ima svoje mišljenje ali iz opreza ne govori. — Ja sam, ljudi moji, obašao nešto svijeta. Bio sam u Arbaniji, u Trstu, u Gibraltaru, kad sam prvi put išao u Ameriku...

Cenzura se najednom nadre smijati, i naglo prekine.— Što se smiješ? — upita Vincenco uvrijeđeno, misleći

da se podruguje njegovu umovanju.— Ništa, tako, za zabavu.Vincenco ga sumnjivo pogleda pa nastavi dalje razgovor.S vremena na vrijeme po koji od njih udari zdrav zvuk

i uz to primjećuje: — Ne guraj se! — Nitko nije to smatrao vrijednim pažnje, nego su prelazili preko toga kao preko bra­date šale.

Drug Cvitko, koji je bio siromašan težak i teškim trudom izbijao hljeb, nije težio za slavom svoje pameti nego se držao neprestano mrgodno. Lice mu kao da mljaska neku kiselu kašu. On drži ruke pred sobom na stolu, čvrste šake, oruđe spremno za upotrebu. Nije se dodirivao karata, a vino je sa­mo gucnuo, i bio tu po službenoj dužnosti, to jest po želji svojega šefa Bare. Na koncu, kad je stekao prilično razumi­jevanje položaja, reče:

— Ehe, druže Bare, ja bih tebi, kao recimo jednome vo­ditelju, rekao nešto. Na jedan primjer, je li pošteno da mi ovako, je li, na neki način za ništa, jedemo kruh, bez mnogo truda i brige?

Bare zauzme svečan stav a progovori lagano, poučno:— Druže Cvitko, valja poštovati i neteletualni rad. U

naše vrijeme, je li, svaki rad je pošten. Ja mislim! ... Druže Cvitko, ja mislim! — Bare dotakne prstom čelo i izvali oči: — mislim!

— Dobro je, misli. A ja mislim da ovo nije pošteno. Nas narod hrani ni za što. Neću ja da se meni kaže da sam se pogospodio.

— Svaki rad je pošten, upamti! I vlast to priznaje.— Svaki rad je pošten, a ja mislim da je svaki nerad

nepošten.— A ovo je nerad, daklem? — Bare se sudbonosno

uozbilji. — Ja sam stručnjak! Bez mene se ne može. Treba uzeti na znanje, stručnjak i ostalo.

228

— A mi smo mu pomoćnici — izjavi Cenzura i nagne čašu.

Odbornici nisu imali vremena da misle na motor, više su svraćali i oni iz znatiželje za hirovitu spravu, a sam pred­sjednik imao je naviku da žuri, i kao da mu ni jedan posao nije glavni nego ga negdje čeka neki još važniji posao. Naši junaci su uživali potpunu autonomiju. Oni su svoje uživanje života sve više usavršavali tako da je program od jutra do večeri bio šarolik: najprije rakija i cigareta, oko devet sati užina, pa ručak, po podne se sjedilo za vinom, a zveknula je i karta, naveče opet nešto napredno, kao gulaš ili brudet. Razvili su dakle život pun slađanih pojedinosti, užitaka tje­lesnih i duševnih, kako bi se izrazili filozofi. Usred tihog uži­vanja najednom Cenzura uzvikne na sav glas:

— Blomberg!— Kako? ... šta blomberg? — upita Napoleon.— Jednostavno, blomberg.— Pa što onda?— Ništa, tako, za misli...Naveče se Bare smatra jako umornim, pa se otresa na

ženu i djecu i zahtijeva mir i poštovanje.Jedno jutro nema Bare, a mlin zatvoren. Traže Baru,

nema ga nigdje u selu. Kako je u selu zastao motorni brod »Partizan« radi kvara na motoru, pozvali su mehaničara da on uputi motor i upravlja dok se otkrije Bare. Ali nestali svi ključevi i potraga uzaludna. Kad, utvrdilo se da je Bare pokupio ključeve i otišao u drugo selo. Naslućivalo se da je on otišao baš zbog toga što je mogao motorista sa »Partiza­na« zaviriti u mlin, pa otkriti tko zna kakvu nevolju, i on je smatrao pametnijim da se za potrebno vrijeme ukloni iz sela, da ne dolazi do suvišna sukoba.

Ali jednoga dana, kad je stručna ekipa imala baš oduži napor oko motora, pojavilo se u selu novo lice. Toga dana ni paljenje ni umjeravanje brzine nije išlo glatko. Motor se utvrdoglavio kao da se svih trideset konja saželo u jednu tvrdu konjsku glavu. Upornost nezapamćena. Najprije pa­ljenje: tri puta je Cvitko omatao konop oko zamašnjaka, a Bare komandirao: sad! Okupilo se gledalaca, i što je više trajao otpor, to je stvar postajala zanimljivijom. Počele su

229

opklade: hoće, neće, kao na konjskim utrkama. Bare je kre­sao psovke, i ponovio više puta »trideset svjetskih bogova«. Cenzura je u tome bilježio poseban račun. U četvrtoj trci motor se uputio i odmah prešao u bijesan kas. Zatrese i sam zrak, zadimio, kreše iskre, prokašljuje ljutito. Sva četvorica pomoćnika morali su upirati u gredu, a motor najednom — stoj. Stane kao ukopan, kako kaže mudra izreka.

Bare zabaci glavu unazad i oči u oči s nebom izusti neko­liko teških riječi.

Tada iz općinstva, koje se nagruvalo na prozor, vrata i unutra u slobodan prostor, istupi mladić u vojničkom odijelu, na prsima žuta medalja, držanje ozbiljno.

To je Ive Kokotov, tankista, stari partizan borac. Došao tek jučer na dopust nakon četiri godine izbivanja.

— Pokušat ću ja — kaže.— E, vidiš, on bi mogao što znati — govorio radosno

Cvitko. — On je tankista, zna što je motor.A Bare:— On će mi znati. On će meni biti mekaničar. Komu će

on soliti pamet, a otac mu je sipe lovija po škrapama, i grma- lje. Trideset konja je ovo, moj sinko. Mlad si ti. Još bi mogao ja tebe štogod naučiti. Ajde, ajde, ne zabadaj nos u tuđu kašu. — I Bare počne namatati konop oko zamašnjaka, sam, u znak srditosti.

— Čekaj, druže, ne treba to — kaže mladić i priđe moto­ru. — Nisi udesio usisač ...

— Nu! — kaže Bare buntovno, naime, omalovažuje samo­svijest, i pokuša podrugljivo se nasmijati.

A mladić odlučno priđe, otklopi neki dio, nešto proče­prka, pomakne neku polugu, uštrca na jedno mjesto nafte, okuša žigicom vrućinu glave i izvuče gredu ispod zamašnjaka. Onda pozove Cenzuru, pa s njim zajedno zavrti zamašnjak. Jedanput, drugi put i motor počne raditi. Tada on prihvati neku polužicu i s njom je upravljao brzinu motoru po miloj volji.

Motor je radio kao sat, jednoliko i mirno, sad brže sad sporije, po želji.

Svi zinu s poštovanjem.

230

Cenzura udari u smijeh, smije se i udara se po koljenima. Cvitko iziđe van da zazivlje svjedoke. A Bare se zamišljeno počeše po zatiljku.

Ali se odmah snađe:— A gdje je ona snaga? A, moj sinko, nema tu više ni tri

konja, a kamoli trideset... Ljudi moji, kao da ga je uškopio.

Republika, 1946.

ČETIRI VOZARA

ozari Mate, Grgo, i stari Ivan iziđu iz školske zgrade,zapravo iz štaba obalne komande, i stupe u raskoš

Stari Ivan, crvena nasmijana lica pod velikim zaslonom spljoštena kačketa, zastane pred vratima, pogleda oko sebe, pa zamahne rukama kao krilima i klikne oponašajući ga­leba.

— Eehehe — nasmije se na kraju i pođe za drugovima.Mate i Grgo ne obrate pažnju na njegovo veselje.

Zgrada je na vrhu brijega, pred širokim morem. Zrakmiran, a gore u nevelikoj visini miruju mase oblaka i da­leko pružaju svodove, teške i svečane. Negdje su se probijale zrake sunca sa zapada i dirnule pahuljaste izbočine oblaka rumenilom, tu i tamo nahuknule ljubičasto, a sjene u udu­binama zastrte sivosmeđom paučinom. More se zalilo tir- kizom, a uz obalu kao da je tmasta krv. Od mora i neba kao da je liznuo plamen po stijenama uvale i smekšao sivilo kamenita brijega i zagasitosrebrne krošnje maslina.

Mate, uspravan, visok, koračao je stazom između zido­va uz Grgu i pažljivo gledao na pučinu. Nakon nekog vre­mena zatrepće sitnim posmješljivim očima i nemarno, ne brinući se hoće li ga Grgo čuti, reče:

— Gledaj ti more, a ... Oca im njihova ...— A? —Grgo zadigne plavu kosu, pogleda more, pa onda desno

uz obalu, gdje su se u maglici nazirali otoci i rtovi, sive oči pod gotovo bijelim obrvama napregnu se oštro:

— Kao krv.. Noćas će biti tihi mrak. Srdele bi se moglo dobro uloviti — reče žurno kao da je to bilo jako

večeri.

232

potrebno da kaže, požuri, pognut malo pod vrećom, zauzeto; u širokim plećima i teškim kretnjama očitovalo se nešto upućeno, nezaustavljivo.

— Prevozit ćemo narod, daklen? — umiješa se Ivan iza njih.

— E.— Počeli su Nijemci opet, a... ofenziva... — Ivan je

htio uputiti Grgu na govor, da kaže što mu je malo prije povjerljivo kazao komandant.

— Jesu, jesy • • • — nakon stanke odgovori Grgo škrto, i ušuti.

Mate žmirka i smijulji se na neke svoje misli, i sve gleda oko sebe sa zanimanjem, i uživa očito. Grgo se uozbiljio teško, zatvoren je, nema namjere da razgovara.

Nigdje na goleti nije se vidjelo ljudi, sve je nepomično, a čini se da i ne može biti života u ovom kršu, samo na tri mjesta u selu, desno na obronku, dizao se uvis stup svijetlog dima i lagano se razvijao u miran oblak, koji kao da stoji na tri noge.

Nekakva sitna ptičica prhne sa staze pred njima zvrčeći krilima, nešto dalje stane na kamen, pa je, živo se slije- žući i uspravljajući i mičući repom, pazila na ljude, za tren opet prhne metar-dva dalje i izgubi se među kamenjem.

— Nu ove samotinje. Što ona radi ovdje... Pc pc pc ... Dobro bi bilo imati komadić ptičice na brodu, a ... Htio sam uzeti onu Ždralovićevu ovčicu, ali mi je nije htio dati, a poslije mu je poginula kad su ono Nijemci bombar­dirali selo. Pjevala je po vas dan.

— E — reče Grgo, a po svoj prilici ne na Matino raz­laganje.

Niže na obronku naiđu na četiri mlada partizana gdje sjede na kamenu kraj puta, jedan je u kaki-uniformi, dva u zelenoj njemačkoj, a jedan u žutom ribarskom odijelu, poigravaju se remenima i gledaju u more, a tiho naizmjence govore.

— Hej, drugovi, uživate — pozdravi ih Mate. — Uživate mir — a posmijeh u očima podrugljiv prema tom miru.

— Evo, drugovi... — borci se pomaknu u želji da izraze pristojnost.

— Imate li što duvana? — upita jedan.

233

— Što im pitaš duvana? Znaš da oni idu na more! — prekori ga drug.

— Na, evo ... bit će svakome po jedna cigareta. — Mate zahvati čupicu iz svoje limene kutije.

— Skoro će se pomaknuti — reče malo niže Grgi.Ivan je došao k borcima živo, hitro smišljajući što

ugodno da im pruži, ali kako nije imao duhana, u zadnji čas odluči da im ne prodaje maglu, pa ih samo jako ljubazno pozdravi:

— Prijatno sjedenje, drugovi, i do viđenja sutra!— Zdravo, zdravo, druže Ivane, sretno putovanje!Silazili su dalje šuteći. Kamenje se odranjalo pod no­

gama i oni su vješto držali ravnotežu na strmoj stazi. Mate se sjeti da su oni jako sitni pod širokim krovom oblaka, pred ovolikim obzorjem, na ovoliko širokog dalekog mora, pa zapjeva starinsku pjesmu o širokom moru, tiho, iz grla.

Ivan je išao posljednji i vesela, vedra lica, neprestano mrmljao, razgovarao s nekim zamišljenim drugom.

Staza je skrenula lijevo, uz obalu i protegla se na dese­tak metara od mora, na crti, granici, gdje se izgriženo, izu­darano, oštro bijelo stijenje, na koje dopiru valovi, odvaja od krša obraslog sivim biljem, mogorušem, kaduljom, vrije- sovima. Miris bilja i alga činio je mlak južni zrak mekim i pitkim.

Nenadano se nađu nad uvalicom, na velikim oblim hri­dinama. Tu je more klokotalo u škrapama, dolazilo u glat­kim tromim valovima izdaleka, s pučine, i kao da se guralo u neku prostoriju pod ovim svodovima.

Polako siđu dolje na žalo.Nekoliko partizana i seljaka skidali su granje, kamu-

flažu, sa broda, leuta, uvučenog između stijene i malog zidanog prostora. Nekoliko dječaka stajali su i promatrali s velikim zanimanjem i ozbiljno svaku kretnju starijih.

Stari ribar Dragić govori jednolično, u mjeri s radom, kao da mu i to spada u dužnost, neprestano pripovijeda:

— I jutros su dolazili, i jutros. Redovito oko osam sati eto ti ih. I uvijek dva. Lijepo zaokruže, kao da se šetaju, izvrše kontrolu, pa krenu dalje prema Hvaru i Visu. A naši ništa, ne tiče ih se. A ja bih ih malo poškropio mitra­ljezom. A nu, je li, možda ima i to svoj razlog. Odakle dolaze ti avioni, to ne znam.

234

— Iz Mostara. Tamo im je aerodrom — saopći jedan dječak.

— A, i ti to znaš. Ne pucaju naši na avione, valjda da se ne otkriju. A i teško ga je pogoditi, gada ...

Navrh niže stijene, na lijevoj strani uvalice, dva mlada borca u starim talijanskim uniformama, čučala su nepo­mično, s puškama pred sobom, a jedan kurir, poluvojnički odjeven, s kožnatom torbom, pištoljem i dvjema bombama0 pojasu, stajao je na pristanu i promatrao rad kojemu se on, kao krajišnik, smatrao nevještim.

Grgo ne rekavši ni riječi, uskoči u brod i vreću, koju je donio, pažljivo zatvori u ormarić pod krmom.

Stari Ivan počne odmah tražiti položaj za razgovor, trljao je ruke jednu o drugu i žmirkao ispod čupavih obrva.

— Hajde, narode, tako, složno. Eh, što meni kaže malo prije naš Marko. Kaže, ti, moj druže Ivane, kaže kao stari iskusni mornar, možeš mnogo pomoći pružiti našoj borbi u ovim danima, kaže ... Eh, ne mogu sve kazati... To su ljudi, braćo moja, kao naš Marko. He he he — nasmije se radosno, kao ganuto. — Naša vlast, narodna vlast. Ko je vlast, je li? Naš Marko je vlast, naš Marko. Eh, braćo moja, što smo dočekali... — Čini se da su mu se i suze pojavile na očima. — Naš Marko... to hrana za narod, to vojska, to oružje, rat, sve to vodi naš Marko ... Eh, ljudi moji... — pođe u brod i zavuče se pod provu tobože zaposlen.

— Onda Marko je vlast, je li, Ivane — Mate onom poznatom pušačkom vještom kretnjom izvadi kutiju s du­hanom i počne motati cigaretu, a gledao je u neodređeno neko mjesto, i s vremena na vrijeme potpirivao starom Ivanu volju za pričanje i, čini se, imao u tome neki račun. Njega je zanimalo to Ivanovo oduševljenje sa činjenicom da borbu vode ljudi koje on poznaje, da su oni vlast, da imaju u rukama oružje, brodove, topove, tankove, da štam­paju novine, da ratuju protiv Nijemaca, da imaju saveznike,1 to sve narod, koji je prije bio prepušten sam sebi, činilo se bez ikakvog značenja za ikoga na svijetu; to je Ivana toliko uzbuđivalo da nije prestajao o tom da govori i to s velikim uzbuđenjem.

Mate opazi da se s brijega, drugom stazom nego su oni došli, spuštaju dvije osobe neobična vladanja. Ovisok krupan mlad čovjek u novom građanskom odijelu, a sa

235

kapom partizankom na glavi i sa novom ovelikom jarko- crvenom zvijezdom. Taj mladi čovjek s nekim jako obzirnim pokretom i jako zabrinuta lica pridržavao je dosta snažnu i ne mnogo staru ženu u crnini, polugrađanski odjevenu. Ženi se iz okvira crne svilene marame isticalo blijedo lice, a crne oči pod jakim crnim obrvama gorjele su nemirno.

— Oo, imat ćemo danas finih putnika — reče Mate i opet se pozabavi kutijom duhana. Frkao je drugu cigaretu i onako posmješljiva, crvena, šiljasta lica bacio nekoliko puta lukav pogled na dolaznike.

— Lagano, lagano, mama — govorio je muškarac, gos- podičić, bojažljivo — op, op, op, paazi — očito se bojao da će je rasrditi.

— Eh, koja briga, a, koja briga — govorila je ona uzbu­đeno, kriještećim glasom, tvrdim. — Sad, sad, kad si me upropastio. Bolje bi bilo da se odmah bacim u more, eto, sad ovdje pod ovim kamenjem, da se odmah bacim u more, ionako ćeš me ti utopiti.

— Ali, mama, nemoj, mama, tu pred tuđim ljudima... Zar je sad potrebno to govoriti. Budi strpljiva. Sve će dobro svršiti...

— Ah! Šuti barem ti... sve će dobro biti... — ona je zlobno iskrivila lice, i dalje nastavila potiše da gunđa spuštajući se na žalo u uvalici.

Grgo je samo jednom bacio pogled na fine došljake, pa napravivši neku trpku kretnju ustima nagnuo se ka spre­mištu u krmi i tamo pomicao boce, zamotke, sređivao ne­kakav materijal i hranu.

Vozar Pere, kojega nitko nije uzimao na znanje iako je bio visok i koščat, kvrgav i jak kao dub, počne dizati sidro; odmjereno kao s nekom osobitom nasladom izvlačio je mokar konop i slagao ga u kolut na krmi.

— Hajde, krcajte se, drugovi — pozove Grgo, a stari Ivan uslužno, kao jeka, odmah za njim: — Krcajte se, drugovi, vrijeme odmiče. Brzo će noć.

Kurir se osvrne na mater i sina, i kad uvidi da se oni još, gorljivo šapćući, natežu, on oprezno, da ne ozlijedi svoj junački ponos, uđe u brod. I dva partizana i žena Zagorka, koja je dotle neopažena čučala pod stijenom, bojažljivo uljegnu preko kolebljive strane i sretno se uvale u sredinu broda.

236

— Polako, drugovi, polako, nemojte smočiti tur — upo­zoravao je pokroviteljski stari vozar Ivan.

— Hajdmo, hej, druže, drugarice — s krme vikne Grgo onima što se natežu.

— Hajdmo, mama, budi pametna.— Neću ja, neću... A gdje je moja roba? Gdje je moja

roba? — najednom je napravila paničan izraz na licu.— U brodu je već; pa znaš da sam je odnio malo

prije. Sve je u redu, ne brini.— Sve je u redu? Ah, sinlco, sinko. Što je u redu? Ništa

nisam ostavila, je li? Ništa nisam ostavila doma? Ah, sinko, sinko ... — ona udari u grčevit plač.

Uto se niz obronak, iz maslinika, spusti mlad partizan, u čizmama i prekrojenoj talijanskoj uniformi, s oznakama komandanta bataljona na rukavu. Silazio je spretno, rado­sno.

— Evo našega Marka — reče stari Ivan veselo.Grgo iziđe pred Marka, jako revno, nastojeći da se drži

službeno. Njih dva su razgovarali, a onda se Grgo vrati u brod i pismo brižljivo zatvori u ormarić na krmi. Marko mu je s kraja govorio živo, sve bez obzira na mater i sina:

— Pozdravi druga Josipa. I neka odmah odgovori. . . Neka pošalje malo duhana — doda šaljivo.

— Držite se dobro dok se vratimo. Da vas nađemo tu — i Grgo je nastojao da govori veselo kao i komandant.

— Ne brini. — Marko je gledao podignutih obrva, otvo­reno, odsječeno okretao glavu, i nekoliko puta, ali bez naro­čite pažnje, pogledao zabrinutu porodicu.

žena se nečega uplaši, i kao da radi nečega mora ući u brod, radi neke sile koja je izvan nje, otrgne se od sina i pođe sama, zlobno odbijajući njegovu pomoć.

Grgo je onda, da bi sakrio svoju nespretnost u izraža­vanju drugarske pažnje prema komandantu, raspoređivao putnike po brodu:

— Drugarice, sjedni tu — govorio je ženi Zagorki — ondje bi te moglo zahvatiti veslo.

Kurir se smjesti na pajole pred prednji pokrov, dva partizana sjednu na klupu, na lijevoj strani, s puškama pred sobom, stisnuti u strahu da će smetati, a čovjek u civilnom odijelu nagovarao je mater da sjedne na klupu kraj Zagorke.

237

Ona prezre njegov prijedlog, nasloni se na stranu broda i uvrijeđeno ostane stajati.

Vozar Mate promatrao je preko oka ženu građanku, i trepne očima kao da sam sebi kaže: — poznata stvar — pa prenese pogled na sina joj. Unese se sav u pažljivo obrijano lice, promotri usne, kao u cipla malo zavraćene, jedno oko nešto pritvoreno, i jedna obrva nešto podignuta — u svemu sabrana neka jaka briga za sama sebe.

Sin opazi da ga Mate promatra, namršti se i izazovno izdrži njegov pogled.

Mate donekle zbunjen upita:— Kamo ti putuješ, druže?— U štab.— Tako — reče Mate neodređeno i počne učvršćivati

sohu. — A što ćeš u štabu?— Na raspored.— S majkom, a!— Mate, jesi li uzeo onu knjigu što si govorio? — upita

Ivan. — Sutra ćemo imati malo vremena.— Jesam, jesam — nemarno odgovori Mate, bojeći se

da se tome ne dade pretjerana pažnja.— Dakle, u redu. Puštaj!Pere polako odriješi na kraju konop, gurne brod i uskoči.— Sretno, drugovi... Zdravo, zdravo — pozdravljali su

seljaci, partizani i komandant stojeći na stijenama tako da su se odražavali u mirnoj vodi uvalice u cijeloj visini.

Četiri vozara počnu istezati sa strana svaki svoje teško bukovo veslo i ubacivati u sohe od crnike. Zavezu natrag, a onda krenu lijevo u smjer, na otvoreno more.

— Zdravo! — Grgo mahne rukom prema kraju; u toj kretnji bilo je obećanje da neće ništa zaboraviti.

Vesla zagrabe. Lađa najprije kao da se isprsila prema valovima koji uporno stižu s pučine, u nekoliko zamaha ih svlada, a onda krene kolebajući se naprijed.

More poleglo daleko, široko, prelijevalo se u valovima neprestano živo, i ne može se zamisliti da ono nema svijest i namjere. Stizali su se valovi, sjekli, stapali, odvajali, išče­zavali, nanovo se rađali, izražavali svoje postojanje nepre­stano i neprestano, i dan i noć i godine i stoljeća.

238

Putnicima se činilo da su presitni prenisko na širokoj površini koja je golema, i osjećali su pod sobom tvrdu, debelu vodu nepokolebive veličine.

A malen brod gmizao je i gmizao noseći svoju misao.Četiri vozara zibali su se jednako, odmjereno, upirali

trzajem gornjeg tijela, stojeći lako, na nešto malo, za ne­maran korak, razmaknutim nogama.

Kretanje se događalo na tri dijela: kad vozari trgnu naprijed, vesla zarone u bistru morsku vodu, odupru se, naprave vir, a kad vozari ustuknu, na petama i uspravni, vesla složno i veselo, tik nad površinom polete naprijed, bijesnu svježe mokra, i opet se usijeku. A brod se ševe- ljio na svoj način: osim što se probijao naprijed, još je sa svakim zaveslajem skliznuo na jednu i odmah na drugu stranu. Tako se činilo da su vesla, vozari i brod uzglobljeni kao neka krakata vitka sprava. I čuli su se brojni glasovi: cvilile su sohe, škripilo drvo i korito je stenjalo teško, a pred pramcem pljuskalo je i brbljavo žuborilo more.

Grgo i Mate, na srednjim veslima, izvili se u leđima, uspravili se vitki kao akrobate; stari Ivan nešto se zgrbio nad zadnjim, najlakšim, prošaranim truleži i izglodanim veslom; koščati Pere, na prednjem veslu, kljuvao je pred sebe dugim nosom, a lice mu skamenjeno kao davajući na znanje da se njega savršeno ništa ne tiče što je dalje ili po strani od njegova nosa.

Ljudi su šutjeli, zapanjili se u očekivanju što će i kako će biti. Zatim su se snalazili na mjestima, privikavali se na njihanje, shvaćali miris katrana, alga sa konopa i sidra, sumnjičavo upravljali nozdrve prema smrdljivoj vodi na dnu broda. Mirisi ti ostat će trajno u sjećanju kao miris mora.

Kopno je lagano ostajalo za njima, nestajalo nekako, postajalo gotovo nestvarnim. U smjeru kojim su išli pru­žala se široka sinja površina. Obala je sve više tonula u suton i daljinu. Nalijevo, usamljen na pučini, modrio se u daljini visok otok, istakao se sad, kao da je namjerno tu stao, svjestan nekoga svojega zadatka.

— Eh, krenuli smo, dakle — zaključi Ivan; tražio je prave riječi za razgovor.

— Svu noć ćemo putovati — reče putnik u građan­skom odijelu. — Dugo je to ... — valjda je osjetio kako

239

je lađa teška i da je rukama treba izgurati preko ovoli- kog prostora.

— Zašto niste uzeli kakav motor? — nastavi on. — Naši su zarobili na stotine kamiona, raznih automobila, razbijenih tankova; moglo se udesiti kakav motor.

— He, motori, moj druže, trebaju za patrolne brodove i čamce za borbu, a mi se možemo proći i ovako — reče Ivan. — Dobit ćemo i motor, ne boj se.

— Lako je dok je more tiho — nastavlja on. Htio je ispitati mogućnost opasnosti.

— Lučio, Lučio, što će bura, je li? — uplašeno digne mati glavu iz marame.

— Neće, mama, neće. Ne može sad bura kad je more ovako tiho.

Mama se prekrsti tri puta i zamrmolji usnama.— A patroliraju li njemački borbeni čamci ovuda? —

pita Lučio, glasom mirnim, usiljeno nemarnim.Dva partizana su ga gledala pažljivo, očito čudeći se

tome načinu govora.— Evo već druga godina da držimo ovu vezu. Prije

je bilo i gore dok otok nije oslobođen. Ali sve se može prebroditi kad čovjek ne misli na zlo. — Odmah nakon toga stari Ivan se nakašlje ljutito. — Onda, Mate, kako si to napisao, kako... ono o brodu Tunisia, kako?

— Aa, sad je na tebi red, moj Ivane. Ja po danu, a ti po noći. Sad bi ti morao pripovijedati. Nemoj remetiti red.

— To zato, znate, što on čita iz knjige, pa on po danu kad ne vozimo, a ja iz pameti govorim, pa mogu i u mraku i kad vozimo... Ee, moj druže, kako je bilo u mojoj mla­dosti! Ja sam bio naučio čitati, ali mi je to malo služilo. A sad! ... Eeh, da sam mlađi barem za deset godina.. Ali neka. I ovako se ja radujem. Znam ja, znam; razumijem, u jednu riječ. — Ivan stane gledati u borca, prvog do njega, i, kao obično, smiješio se zadovoljno, vjerojatno na neku svijetlu misao. Najednom gotovo usklikne: — Djeco moja, vidite što je meni drago: što znaš sve zašto je što učinjeno. Mislim se, mislim ovako noću, jesam li ja postao pamet­niji ili što se dogodilo, kad ja ovako znam i veliku politiku, i što je narodu treba... I veliku politiku ja znam, eh.

240

— Kako nećeš znati politiku kad si iz Prapatnja — reče Mate onim istim glasom kao da mu nije do toga hoće li čuti što je rekao. — Iz Prapatnja se dosta toga vidi.

— Rugaj se ti, rugaj, ali je tako. — Onda nastavi, raz­govarajući sam sa sobom: — Narod počeo upravljati svo­jom zemljom, i vojsku ima, oružje, topove, kamione, mitra­ljeze ... A, moj brate. I djeca uzimaju oružje, i djeca, i ozbiljno njim rade.

— Samo ga ti ne uzimaš. — Mate ga po navici dirne; tako je razbijao njegovu pretjeranu rječitost.

Kako se Ivan oduševio narodnom borbom, poslužio se svakom prilikom da obnovi svoje veselje, osobito je pod tu svrhu hvatao putnike u brodu i svake noći ponavljao gotovo iste riječi.

— Evo, moje oružje je veslo. Je li tako?— Tako je, moj druže! I ništa gore nego puška, po­

štenja mi — reče jedan borac.— Znaš, da sam malo mlađi, ipak bih volio pušku. Ra­

čun bi bio čišći... — Zatim počne lagano naslađujući se, reci­tirati: — »Okupator i njegove sluge... Hitler i ostale fašis­tičke bande trpe danas poraz za porazom ...« — je li tako, a? ... »Herojska Crvena armija zadaje već smrtonosne udar­ce ...« Je li tako, a? ... Ja mislim da je točno. — Pa zaziblje glavom: Ej, narode, narode, došlo je tvoje doba... — Na­jednom povikne: — Upri, upri! ... —

Vesla su jednolično pljuskala i brod je škripao od snaž­nih zamaha.

Mate u mjeri s veslanjem tiho zapjeva:

»Oj seljače i radniče, slušaj sada riječi ove,Tebe tvoja otadžbina u redove bojne zove...«

Borci prihvate s njim. I Zagorka na kraju pjesme pri­hvati.

»I kroz riječi svog oružja, progovori: smrt fašizmu!«— Onda, nećeš pripovijedati? — Mate je žmirkajući

lukavo izazivao Ivana da govori, nalazio je u tome, čini se, neko svoje zadovoljstvo. — Kako je ono bilo s Tunizijom, a?

Ivan se nakašlje.

16 Vj. Kaleb, I 241

— A, Tunizija, a... To je bilo ovako. Ja sam sve svojim očima vidio... Moj prijatelju, još i danas mi se čini da sanjam...

— Čekaj — reče Grgo i stane pažljivo gledati na lije­vu stranu, gdje se kroz suton jedva razabirao otok. I ostali prestanu veslati i pogledaju tamo. Tako je Grgo neko vrijeme gledao napeto, a onda, ne rekavši ništa, opet počne veslati i drugi prihvate zajedno s njim.

Sada svi ušute kao da se nešto postavilo između njih, neki problem.

Noć je nastupila brzo. Smrklo se već toliko da se lica nisu mogla razabrati, samo su se tamni likovi vozara isticali prema sivoljubičastom nebu.

— Kamo vi, drugovi, putujete? — upitala je Zagorka niskim, gotovo muškaračkim glasom, dva partizana što sjede prema njoj na drugoj strani i šute.

— Idemo u jedinicu. Prešla nam jedinica na otok. Mi smo bili zašli u dvanaestu. U borbi zalutali...

— A meni kažu neki drugovi da mi je sin u bolnici na otoku, da je ranjen. Ne znam za njega ima već više od godine dana. Kako je otišao od kuće lanjskog proljeća nikad mu ni traga ni glasa. A kako će se javiti kad ste uvijek u borbi, uvijek po gorama. Drugovi moji, gladni, goli, bosi, a opet eto potukli neprijatelja, sjeme mu se za- trlo. Nemamo mira od njega. Nikad ne znaš hoćeš li sutraš­njega dana dočekati. Pa što im treba paliti sela i ubijati čeljad. Što im žene i djeca smetaju. Ah, takvoga zločinstva nije svijet upamtio. A bolje je, kažem, boriti se, pa i pogi­nuti, nego onako u zapećku čekati iz dana u dan smrt.

Žena je u razgovoru s borcima sve snižavala glas iz obzira prema Luciju koji se nagnuo da spava.

— Legnite, drugovi, pod pramac pa spavajte — ponudi stari Ivan. — Dugo je još do kraja.

Lučio se trgne:— Mama, legni ti pod pramac pa spavaj malo, mama...

bit će ti lakše. Vidiš što kaže drug, put je još dug.Žena je prkosno šutjela. A nakon nekog vremena promr­

mlja tobože za se, a tako da svi čuju:— Ah, bože moj, što je ovdje nezgodno sjediti: ne može

se čeljade ni nasloniti.— Pa kažem ti, legni tamo unutra.

242

Ona se uzvrpolji na mjestu mumljajući nezadovoljno.Jedan borac pokuša da se uvuče pod pramac, ali se

povuče:— Nekakav prtljag je unutra. Nema mjesta. I kurir

spava unutra.— Ostavi kurira, ostavi na miru — reče Ivan — njemu

treba sna. Neka spava jadan, neka, dosta se je nabazao... A robu možete malo zbiti gore u vrh...

— Joj, nemojte mi pokvariti moju robu — reče Luciova mati s napetošću u glasu koja je očitovala pakost.

Mate se nasmije tiho. Ivan otrpi.— Dakle, Ivane — počne Mate šaljivo, i prelazeći preko

neugodnosti — počni više od Tuniziji.— Pa eto, mogu vam ispripovjediti, ima vremena za

to... To je bilo evo ovako: idem ja putem, pošao da ću doma u Prapatnju, skočiti do večeri da vidim što je od mojih, žene, nevjeste i ono djece. Dvoje djece sinovlje, jedna mala od sedam godina i mali od tri godine. Da vidim, kažem, što su učinili od ono vina... Idem ja putem, a ono tišina, ni ćuha vjetra ni živa stvora. Čisto mi je malo kao nelagodno, kako je tišina, kao da sam ostao sam na svijetu. I mislim ja, možda su naši otišli, vojska, pa mogu naići na ustaše ili Nijemce. A možda ni u selu nema naših nego na­basam na neprijatelja. Idem ja tako sam i bavim se tim mislima, kad najedanput zagrmi odmah preko strane, dolje prema moru, učini mi se top. Poslušam. Jest. Tuku topovi, što je sad, mislim ja. Ko to puca? Dužnost mi je doznati, pa ako treba da potrčim i javim u komandu, ako je kakva opasnost. Trči ja na vrh, ovako jednu tri stotine metara. Kad ja na vrh, imam što i vidjeti: na moru, koju po milje od kraja, velik parobrod stoji kao ostrv kakva, kao zipka božja. Pravi prekooceanski brod, možda ima i osam hiljada tona. A poda mnom, dolje, skupilo se na kraju vojske kao mravi i iz topova pucaju na taj brod. Gledam ja: naši su, partizani. Iz topa gađaju, ali ne pogađaju, nego sad bučne pred pramcem, sad po krmi, sad podbace, sad pre­bace. Strčim k njima. — Zdravo, drugovi — i ostalo. A oni kažu, evo nemamo nišanskih sprava nego odoka gađamo, ali uzalud, pobjeći će nam. Kad najednom, brod stane, skrene kraju i diže zastavicu, signal, da se predaje, što li, i spušta čamac. Dođe čamac obali, a u njemu četiri mornara i jedan

243

oficir. Sad doznademo da su oni razumjeli da ih zaustav­ljamo a ne gađamo topovima, da su mislili da je talijanska vojska koja želi da se prebaci u Italiju. A naš ti komandant, Drago, odmah razoruža oficira, ukrca u čamac petnaestak boraca, pa s njima na parobrod. Tamo ti on razoruža ofi­cire, a mornari sve Talijani i oni odmah, kad su vidjeli da su to partizani došli na brod, oni: eviva. I sad ti spuste sve čamce i hajd krcaj vojsku, čitav bataljon zajedno s topo­vima. Sve čamcima. Ukrcam se i ja, kažem, da vidim što se to radi.

— I ti u inšpekciju — ubaci Mate.— Kad ja na brod, imam što i vidjeti. Mornari polu-

dili od veselja. Sami Talijani. Oficiri su Nijemci, pa ih naši odmah razoružali i zatvorili u kuhinju i postavili stražu pred vrata. Pregledali mi brod. Krcat hrane. Konzerve, suho meso, brašno, suha riba, med, bonboni, cigarete. To se imalo odvesti njemačkoj vojsci u Grčku. Zato su pokupili u Trstu ove mornare silom da voze to u Grčku. Sad ti se Talijani obradovali što smo ih oslobodili. Vode nas po ma­gazinima i pokazuju. A naši ništa ne diraju, nego komandant naredi da se odmah za vojsku kuha večera. Vojska došla odozgo iz Zagore gladna i umorna da će se prebaciti na Brač kamo je otišla brigada i eto ti broda, kao naručen. Ali ja sam morao opet na kraj...

— Nisi dočekao večere.— Ah... — Ivan je bio nezadovoljan svojim pričanjem,

koje mu ovoga puta nije sasvim pošlo za rukom, pa ušuti.— Tom hranom se spasilo od gladi čitavo područje

i otoci — doda Mate.— Ležite, drugovi, pod pramac pa spavajte — zaključi

Ivan, već sasvim uvjeren da je uzalud pripovijedao.— Eh, što ti sve partizani ne dožive — reče jedan borac.Drugi borac najednom uzvije treptavim tenorom, kao

da je izlio more svjetlosti:

Morem, gorom, oj brigada, srce moje da ne strada ...

A drugi niže grleno, gudeći poprati:

otadžbina da ne strada, juriš udri, oj brigada...

244

Glasove napregnuto prigušuju i drže u visokoj skla­dnoj terci, prkosno zalaze u sekundu, susreću se u primi, pa otegnuto završe kvintom, koju opet razriješe ruknuvši naglo u nesklad.

Svi ušute i zavlada tišina.Brod se u jednakim zamasima, u nepokolebljivom rit­

mu zalijetao naprijed, svladavao mrtve talasiće i probijao se kroz mrak. Pred pramcem je neprestano žuborilo more, kao da nevinom brbljavošću nastavlja diskusiju o razgovoru putnika. Noć se staložila. Sa neba su davno nestali najta- naniji preljevi boja, a zvijezde se pojavile u velikom broju i svojom hladnom svjetlošću razbile mrak u olovno sivilo. Miješalo se nebo i more. A sa zapada se uputio uzduh, vjetrić, gladeći lica svježim daškom.

Jednolična škripa i zibanje produbljivali su tišinu noći. Vozari su se jednako gibali; šuteći, u neumornom skladu guraju naprijed brod i ljude u njemu, kao da ih istežu iz mraka, da se dočepaju daleke svjetlosti. Kreću sa sobom i svoj vidokrug: u njemu se na doseg vesala vidi samo svje- tlucanje u virovima. Veslači sada u svojoj šutnji kao da su drugi ljudi: potpuno za se, maštanjem slade napor i čini se da s njima više razgovora nema.

— A je li, drugovi, da nije tko od vas možda gdje vidio mojega sina Ivana?

Zagorka se javila niskim glasom u kojemu zazvuči bo­jažljiva nada.

— E, a kako mu je ime? Ili je možda imao kakav na­dimak, to bi još bolje bilo, jer mi smo se malo zvali pre­zimenom.

— Konjovoda, Ivan Konjovoda. A nadimak doma nije imao.

— Konjovoda? U kojoj je brigadi bio?— Čini mi se u devetnaestoj.— U devetnaestoj? Mi smo iz prve dalmatinske. Konjo­

voda? Ne, nisam čuo za njega.— Ni ja.— Rano moja, hoću li ga naći u bolnici?— Čekaj, čekaj! — stari Ivan prestane veslati. I drugi

prestanu. — Čekaj, slušajte...— Evo ga! — reče Grgo potiho, žurno povuče veslo,

pa skoči do krme. Tu je izvadio iz ormarića tri bombe, jednu

245

dade Mati i dvije zadrži sam. Ostali izvuku iz pramca puške. Sve su to obavljali mirno, činilo se prije da se spremaju da malo počinu. Zatim čučnu na pajole i stanu iščekivati. Iz daljine se začuje brujanje, mumljanje, kao da huči mor­ska oluja.

Borci shvate o čemu se radi pa i oni zaklepeću otva­račima.

— Što je, što je? — Lučio uzbuđeno upita Matu koji je s puškom pred sobom sjeo kraj njega na klupu i naslonio se na istegnuto veslo.

— Ništa — odgovori Mate mirno.— Što je? što je? Je li, Lučio? — uznemiri se mati.— što radite, ljudi, što radite?— Evo sjedimo. Vidite da počivamo — odgovori Mate.S desne strane, po krmi, pojačalo se grohotan je i huka

kao da se silna olujina već približila brodu. Šum je nepre­stano i naglo rastao i sve se više činilo da je taj šum nešto golemo u mraku, neshvatljivo, što će zgrabiti leut i raspr­šiti u prašinu. Nekome mora da je užas oduzeo riječ, da su se neke oči raskolačile u strahu. Na pedesetak metara daljine zaglušno prohuje jaki motori borbenog čamca. Pro­jurila je gomila pjene; iznad nje se nije mogao razabrati brod. Šum naglo počne jenjavati.

— što je ovo, je li, što je ovo?... — pitala je mati Luciova.

— Što je da je, više ga nema — reče stari Ivan i po­čne iz džepa vaditi duhan. I ostali odlože oružje. Ivan se zavuče pod pramac i u zaklonu zapali cigaretu. Zatim i ostali vozari prignuvši se dolje da sakriju žeravicu, pri­pale na Ivanovoj cigareti. On sjedne opet na istegnuto veslo, odbije dva-tri dima i zapita šaljivo:

— Jeste li zdravi?... Otišao je, otišao dalje. Za noćas smo dobri. Slabe oči ima, lopov.

Partizani i Zagorka pogledavali su preko strane u mrak, naknadno nastojali shvatiti što se dogodilo.

Lučio, na silu mirnim glasom, upita:— Kako su im naoružani bojni čamci?— A, četiri-pet mitraljeza, top i dvije torpedne cijevi

— odgovori Ivan.Lučio zamisli kakva bi to bila borba.— Prilično opasni — zaključi.

246

— Da je nama bilo imati samo dva ovakva kakav je ovaj što je prošao, ne bi oni lako krstarili našim morem— reče Ivan.

— A Englezi ih imaju desetak na Visu. Sto oni rade?— Paa, ne znam je li i njih baš dobro susresti. Doga­

đalo se da nisu razabrati znakove, pa su sasuti vatru po našem brodu. A ne znam zašto... Inače se drže dolje oko Visa i Hvara...

Grgo namjesti veslo, drugi vozari za njim, i počnu upu­ćivati brod.

— Tako je — reče Zagorka. — Nekidan su usred bije­loga dana njihovi avioni mitraljezima napali naš brod pun izbjeglica s Kornata. Izginulo žena, djece...

— Vidiš — stari Ivan se ražesti — zašto i oni ruše naše gradove i sela? Poslije rata bi mi morali od njih tražiti pomoć, zajam, a kad tražiš zajam, onda oni od tebe traže koncesije, rudnike i fabrike ...

— Hajde, stari, ne fantaziraj! — ukori ga Grgo ozbiljno.— Ne govori protiv saveznika!

— A saveznici su saveznici, a...— Slušaj, stari! Morat ćemo te iskrcati, ako... — Grgo

se zakašlje.— Dobro, dobro, ne ljuti se... — Nisam ja lud... —

i on se zakašlje pa ušuti.Tada se javi jedan borac, sa stručnim interesom u

glasu:— A kako biste vi, drugovi, da su vas napali?Mate običnim svojim niskim, kao nemarnim glasom

odgovori:— Pustiti ih u blizinu pa bombama i iz pušaka što

možeš, ili čim udare reflektorom, sasuti vatru u svjetlost, pa što bude kome.

— A jeste li kad imali takav slučaj?— Nismo mi, ali jesu drugi.— Oni bi nas za čas uništili mitraljezima ili jednim

hicem iz topa — reče Lučio. — Spasiti se nikako ne možeš, ni borbom ni bijegom.

— Pa neka izginemo, pa šta onda? — naljuti se jedan borac, osjetivši u Luciovu govoru zlobu.

— Poginuo bi koji i njihov. Nisu ni oni tako svemoćni, moj prijatelju. — Ivan prijeđe preko stvari pomirljivo.

247

— Hoće li opet doći, je li. Lučio? Hoće li opet doći? Zašto si me vukao ovamo, nesretni sinko ... Ja sam mogla ostati u mojoj kući ... u mojoj lijepoj kući .. . Sve će mi uništiti, sve će mi razvući. — Najednom krikne: — Neću ja, neću ja...

— Umiri se, drugarice, bolan, što možeš kad je rat? A što drugi narod trpi, pa što može? Svršit će i ovo. Samo nek se narod spasi, pa će pomalo i svega ostaloga biti. Samo nek se narod spasi. — Zagorka to izreče mirno.

— Nije ni smrt najgore — javi se Grgo izražavajući tim nešto što nitko nije shvatio.

Jedan borac nenadano, kao da sam sebi govori:— Zaroniš u vodu i udahneš da te što prije uduši, da

što prije nestane svijesti.A drugi:— A, ne! Ja se borim do zadnjega daha, koprcam se.

Uvijek ima nade dok si živ, samo se bori.— Tako je — kratko izjavi Mate.Grgo, valjda da prekine taj razgovor, zapjeva neku

dugu starinsku pjesmu; počne glasno pa nastavi tiho i bez kraja.

Tako svi ušute. I opet se osjećala noć, miris broda. Jer mora da je ta pjesma i bila neka starinska mornarska pjesma od koje riječi nitko nije mogao razabrati, a možda čak i noćna pjesma, kad brod plovi noćnom pučinom, a ne zna se hoće li ikada dostići kraj. Partizani se stisnu jedan uz drugoga, misleći valjda o tome kakva ih je opasnost mimoišla.

— Nema tu, hvataj zaklon — progovori jedan, možda u snu.

Zagorka se spustila na pajole i naslonila glavu na ruke na klupi. A vozari su svejednako upirali u teška bukova vesla i brod je klizio zanoseći se pri svakom zaveslaju malo u stranu.

S desne strane, s kopna, provali svjetlo reflektora. Svi­jetla lepeza išla je iz jedne sitne točke i pružajući se bez kraja, žestoko parala mrak. Kružila je površinom, a onda najednom zablistala jako svijetla točka, povećala se neiz­mjerno. Mrak se sasvim zaslijepio, a lica vozara se svijetlo ocrtala s jedne strane. Oni nisu prestajali veslati. Svjetlo ostane za tren na njima, skrene opet na jednu stranu, na

248

drugu, opet lepeza prošeta morem pa se utrnu tako naglo da je bilo čudno kud je nestala takva množina svjetlosti.

Mrak postane gušći.— Joj, što je ovo? Evo ih! ... Bacit ću se u more. Ne

mogu ja ovo više podnositi... Sinko moj, što ti radiš od mene.

Lučio je mirio mater.Drugi nitko se ne osvrne na njezino uzbuđivanje. Vo-

zari su se ukrutili u šutnji, radili su dalje svoj posao, nekako čvrsto na svojemu mjestu.

Noć je proticala.Vozari upru jače u vesla. Na pramcu žešće zamrmori

more. Upiru vozari u teška bukova vesla, uspravni, zamahuju tijelom svrhovitom kretnjom vještih veslača. Širok je mrak i široko more u njemu. I lađa kao poseban malen svijet putuje sama za se. Ako je potopi neprijatelj, pobije ljude u njoj, znat će se za to samo po tome što nisu stigli na odredište.

Kad se na istoku, lijevo u po krme, počela širiti svjet­lost po nebu, pojavio se otok, visok i taman. Doskora

se zora istakla jasnije. Vozari su još zatvoreniji; umor ih je sasvim omamio pa čeznu za krajem. Na istoku oblaci se digli visoko, slizali se i propuštali sivožute mrlje svjet­losti. I na malenim valima igrao je na toj strani žutkast odraz.

Vozari se sve više ističu, rastu sve više, vidljivi nada­leko. Čini se da se leut razigrao kao ždrijebe u blizini štale, pa se čilije zalijeće na valove i kao srdito ih lomi i srlja kroz njih.

Obala je dugo bila pred očima, kao da se odmiče, a onda se naglo približila. Otok je bio niži nego se činio izdaleka. Uz obalu je more sasvim tiho. Ljuljka se lagano i rumeni pod crvenkastim oblacima.

Na prikrivenom pristaništu stoje četiri partizana. Če­kaju na rubu obale i puše. U moru se odrazuju njihovi likovi i ziblju se s glatkim valovima.

Posljednji udarci vesala i brod dopuže k njima.Stari Ivan hukne, povuče veslo na stranicu, pa sjedne

na nj i pogleda putnike. Nasmiješi se:

249

— Tako, svršilo se i ovo poglavlje. — Lice mu se naro- gušilo, naježilo, ali su mu oči blistale radosno.

Vozar Pere šutke se digne na pramac da dočeka kraj.— Eh, volio bih četiri dana jurišati na bunkere nego

ovako — šapne jedan borac drugome. — Ne volim ja more.Kurir se izvuče ispod pramca, zijevne, protegne se:— Došli smo?— Drugovi moji, hoću li ja naći mojega Ivana? — reče

tiho Zagorka i zabrinuto upravi oči na otok.Lučio je na glavi imao mokru kapu, i stajao zbunjen.— Uzmi robu — reče mu majka.Partizani s kraja prihvate brod; već su pripremili gra­

nje da ga sakriju od njemačkih aviona.A četiri vozara šutjeli su blijedi od umora i mirni kao

da su sasvim završili svoj posao.

Brigada, 1947.

MALENA, ALI...

ređujem kuću, službeno, higijenski... — reče šimeozbiljno, otrese vodu s ruku, uzme s čavla ručnik pa

priđe profesoru.Postolar Šime ima nadimak »Kotlić«, zato što je sitan

i trbušast, ali žut i uveo, dakle ipak škrtih razmjera — kotlić. Od nekog vremena sprijateljio se s fratrima u samo­stanu na Smokvici, k njima odlazi na razgovor; zbog toga mu se i težaci i radnici u predgrađu podruguju, drže ga još manje značajnim čovjekom, i prijeti opasnost da će mu nadimak »Kotlić« promijeniti u »Fratar«.

Sad stoji pred svojom malenom niskom kućom, pred rastvorenim dvokrilnim vratima, gospodstvenima kao ulaz u koju plemićku kuriju na stubama Jurja Habdelića. Po­nosna vrata, a kuća se poklopila krovom, krovinjara, ali kamena, ne drvena, kamena.

— Tako je to, moj gospodine... Sad ću vam odmah kazati sve što se tiče stvari, sve... Ja cijenim plemenitost, nauku, disciplinu. Molim da se uzme na znanje.

Profesor Galonja, susjed, stoji pred njim donekle po­božno, vjerojatno u strahu od cijene. Niži je od Kotlića, neobično male rase, u crnu odijelu, crne kose, gustih obrva, brka snažna, kao četka podrezana, ovelika nosa, odsutan, tupih očiju, obuzet kao i uvijek onom djetinjastom brigom za se i za svoje. Ima tu na dva koraka novu bijelu vilu, koju mu je donijela u miraz žena, i od tada živi jako smiš­ljeno, u strahu od ljudi i svega što miriši na kakvu promje­nu. Ta žena, kći bogatog starinskog trgovca, bila je u kraj­njoj opasnosti da ostane usidjelica, pa se udala za Galonju, »za profesora«, koji je poštivao dobar miraz. Galonja ras­

251

tvorio oči na Kotlića; iz tromosti mozga spreman je ipak da shvati njegovo ponašanje, da ga poštuje, iako mu je čudno što se taj značajan govor odnosi na par sasvim običnih donova.

— Gotove su, kažete?— Odmah, odmah ...Kotlić je tro nečistim ručnikom ruke i uvjeren da se

vlada osobito i ugledno, pogledava dolje niz široku cestu, kojom se kraj Rudine krčme ulazi u grad, pa gore uz staru neravnu ulicu, i sa strane i nemarno odgovara pro­fesoru.

— Razgovarat ćemo potanko ...Kad je otro ruke, Kotlić nebrižno baci ručnik pod

zid (raspolaže ponašanjem; nad predmetom je: obična stvar, ručnik), priđe Galonji, prijateljski ga uhvati za lakat i doda:

— Higijena!... Krasna riječ. To je sve radi higijene. Vi to znate, vi ste pametan čovjek, školovan... radi higi­jene ...

Stane pred profesora nastojeći istaknuti trbuh i poka­zati svoju veličinu: velika okrugla glava na tankom vratiću, naočari debele za prst, male krmeljive oči, široko blijedo lice s rijetkim slabim maljama koje ne treba brijati; a pod naočarima crvenkast nosić kao čepić. I ruke su mu ma­lene, a žućkasti i nečisti prsti gusto složeni. Lik blijed, na- dut: tijelo sklono debljanju, ali neishranjeno.

— Vi ste pametan, ja znam... vi shvaćate što je to higijena. — Šime digne glavu i gleda Glavonju poda se, sa superiornim pitanjem.

Galonja šmrkne, pogladi brk i pogleda Šimu ozdo veli­kim pospanim očima, punima zadovoljne gluposti, kao đak koga se pohvalilo, šmrkne opet i zibljući koketno glavom zdesna nalijevo rastegne usta i mljaskavo otežući govori:

— Da, da, naravno, bože moj. Jest, jest, nema govora, to je zdravo. Čistoća je zdravlje, rekli su stari... i tako dalje ... Nego, mogli bi...

— Je li tako! Je li tako! — oduševljavao se Kotlić i u zanosu mahao kratkim rukama, dodirivao Galonjina prsa, govorio, govorio, i sve pogledava oko sebe vidi li tko njega kako profesoru tumači i kako je on, dakle, u razgovoru s profesorom: govori mu kao ravan ravnu.

252

— Naravno — nastavlja on — to je shvatljivo u odnosu prema vama, prema kulturnom čovjeku i, recimo, dobrona­mjernom. Ali vidite, moje je mišljenje da i vama nešto smeta u pravednosti...

Opazi krčmara Rudu kako se iskotrljao, obao, pred krčmu, pa se ustalio u predvraću. A Šimi se upravo nabru­sio zub na Rudu i htio bi mu pokazati tko je i da će on ipak na koncu zabraniti svojoj ženi da radi kod njega u krčmi skoro cijeli dan samo za ostatke jela, dok Rude ne učini preko dana ni dva koraka, a slaže teške tisuće.

Zanos pomiješan s bijesom propinjao se u njemu i on nastavi glasno:

— Evo, pogledajte ... parva, sed apta mihi... molim, vi znate latinski, naravno, vi razumijete to: malena, ali pri­kladna meni... Je li tako? ... Aaaa, i ja mislim da jest!

Ali se nije mogao održati na visini svojega znanja, nego odmah očituje spustivši glas:

— To sam pročitao na ljetnikovcu u Tijesnomu... jedan sudac, predsjednik suda, da, predsjednik suda, pa­metan čovjek, razjasnio mi je da: parva, sed apta mihi... malena, ali ugodna meni. Vidite — reče tiho kao da ga tko ne bi čuo, baci pogled dolje na Rudu i pokaže svoju kuću:— obijeljena sasvim. Uređena. Ja sam očistio stjenice...— zatakne palce u rukave od prsluka, nagne glavu pa ra­svijetli lice kao da govori o plodu rijetke voćke: — Nemate pojma koliko ih je bilo ... milijuni, da ... Anka! ... Anka ... Donesi toga maloga ovamo! ... Milijuni...

Iza zida iziđe žena. Niska, široka, gegava: široke kosti, noge kao stupovi. U naručju nosi sitno, mršavo i blijedo djetešce. Za njom prokulja četvero bucmaste djece, jedno drugom do uha, zamrljani, debele svijeće pod nosom; drže gotovo svi prst u ustima i gledaju gospodina (šešir, brk, prsten). Što će dati njihovu braci — a možda i njima svima.

Šime uzme dijete:— Vidite, ovo su mu stjenice ispile krv! — pogleda profe­

sora pobjedonosno, ponosan na svoju borbu.Galon ja pogladi brk, izvali oči u voštano lice djeteta,

pogleda niz cestu, pa opet dijete, koje se nakostriješilo kao bolesno pile: ne može se od slabosti ni držati uspravno, u naručju majke, nego pada glavom na njezino rame, a i oči

253

ugašene jedva otvara, i bolno gleda, ali nekim pametnim pogledom koji kao da nije od živa bića.

— Taako! — izusti Galonja glupo. Najednom okrene oči, kao da se njega to ne tiče, ne vidi ništa, ali se sjeti da je upi­tan pogled uperen baš na njega, pa zbunjeno doda:

— A da nije bolesno?— Ne, ne, molim ... moja riječ!...— Vidi, maledette bestie! — Galonja smrkne, opet izraz

sumnjičav, ali i sad odsutan: boji se za se, kao da će se uprlja­ti, redom gleda: kuću, pa dijete, pa onda niz cestu: — Taako ... stjenice ... — završi neodređeno.

— Molim ... vi znate, ja nisam glup čovjek, neuk, ja ... Na, Anka! — šime preda dijete ženi: — Odnesi ga na sunce. Neka ga grije ... da, neka ga grije ... to te ne košta ništa...— Zatim se obrati profesoru s veoma mudrim držanjem: — Dakle, kako sam rekao: parva, sed apta mihi... — udari dlanom po zidu svoje kuće: — Pogodna meni... i ostalo. Ja sam otkrio da je higijena prva stvar ...

Profesor Galonja opet ocijeni kuću:Niska kućica, sad ovako obijeljena vapnom oko vrata

i iznutra naličila je na žvale koje su se zamusale kusajući vrhnje; a stoji kraj njih, Kotlića i profesora, kao živo čeljade— u stvari, nastamba za kuniće.

U okvir velikih dvokrilnih vrata stalo je čitavo predsoblje, kao u pozornicu lutaka, s postolarskim stolićem, sjedali­com ... hrpa starih cipela i kože, vedro i još neki predmeti, sve poprskano vapnom, pa drvena ograda zagrađivala spa­vaonicu.

A Šime se užurbao i sad hoće da sve pokaže:— To je obijeljeno... a ovamo, nu dođite ovamo, za

kuću, da vidite okolicu... Ima tu prostora i okolo ... dvo­rište, može se reći — Šime se uvuče u uzak prostor između kuće i zida vrta velike susjedove novogradnje: — Evo, tamo do stijene, pa sve naokolo... A susjedu Josipu sam ustupio dvadeset centimetara, od mojega. — Pohvali se: — On je moj stari debeli zid srušio i sagradio ovaj tanki od betona; tako je proširio svoje dvorište nevjerojatno mnogo. Dakle, u stva­ri; moje dvorište je ostalo jednako kao i prije ...

— Lijepo, lijepo... kao pravi susjedi.— Ne, nije lijepo! To ću vam ja odmah objasniti. Dva­

deset centimetara! ... A znadete li vi što to znači na ovom

254

položaju grada?... On je sagradio veliku kuću... — Pogleda, dolje niže, susjeda Josipa, koji je sjedio na stočiću pred svojim vratima s kćerkom među koljenima, kao što su po­svuda po ulici izmiljeli umorni ljudi ili plandovaši da uživaju predvečerje.

šime je sad osjetio publiku:— Nije higijenski da on meni zaklanja zrak! ... Priznajte

u povjerenju!— Daa?— Slušajte, slušajte...— Da?— A, molim... prije svega da vam kažem da sam ja

bistar čovjek, da čitam... ja čitam. Vi to znate, ja čitam. Meni je uvijek knjiga na stočiću, uvijek dan i noć... Pogle­dajte ... — On uhvati Galonju za rukav i dovuče ga do vrata:

— Evo!___— Da, vidim. — Galonja sasvim ozbiljno zaviri u kuću

i ostane ravnodušan: vidio je tu staru otrcanu i zamazanu knjigu još lani na istom stoliću u društvu sa dretvom, čeki­ćem, stopama i klincima i čuo je već o njoj.

Kotlić doda tišim glasom:— Engleska.— Znate engleski?— Nee ... ali čitam ... znate, ja ovako katkada čitam,

kad nemam posla, u svetac, i tako ...— Lijepo. A što kaže u njoj?— Ne znam baš što kaže... to nije važno. — On govori

s visoka: raspolaže knjigom kao svojim oruđem. Sad se po­stavi uz profesora, pa se zagleda u ono što je pred njima, to jest, ne gleda ništa, a mjesto razgovora gleda se to ništa. I nakrivio je malo glavu, uslužno kao: on gleda ono što i profe­sor — potpuno isto.

Onda zaboravi na tu ulogu i počne govoriti dodirujući objema rukama prsa:

— Vidite, pogledajte... — zamahne rukom, pokazuje široko polje rada: — Dakle, ja čitam ... ja znam nešto prosu­diti, ja mislim, možemo kazati... — najednom sasvim tiho, i ne mičući usnama, kako čini onaj koji hoće da govori na ravnoj nozi, u potpunom sporazumijevanju, opet zabode palce u rukave prsluka, a tijelo s boka nagne prema Galonji: — On je potrošio cirka dvjesta i pedeset tisuća... tako nešto,

255

mislim, prije više nego manje... Molim, molim: a da nije mojega on ne bi imao prava vrata. Oni bi morali ovako... prolaziti kroz vrata... bokom ... ha?! ... E ... — on pogleda Galonju likujući kao da to ulaženje bokom njega postavlja u potpuno pravo, upravo uzdiže do nekog sjaja. Jer susjed je zaradio kuću na sirotinji, na seljacima iz Zagore koji su mu iz nevolje gotovo samo za hranu radili, a eto i on mu je možda poklonio nešto; dakle i on je pomogao tome tvrdom dobrostojniku podizati ugled.

Uhvati profesora pod ruku:— Pođimo malo uzbrdo, pođimo... Vi ste pošli gore

u šetnju?— Da. Idem malo tu pogledati zapad sunca... Dakle,

kažete da će cipele biti sutra gotove?— Jamčim ... riječ je tu.— Dobroo ...— A što je nova, je 1' te?... Mislim, po mom računu,

moglo bi doći do rata?... Da. A ja to znam sigurno... ja čitam ... — pa odmah u drugoj skali: — Rekao mi je gvardi­jan da je stvar gotova: rat će se pojaviti u najskorije vrijeme...

— Gvardijan?— Da, gvardijan, moj prvorazredni prijatelj.Profesora uhvati tjeskoba; želi se osloboditi:— ... idem gore. Lijepo je onako sam prošetati pred

veče.Ali Šime je već gledao nešto drugo.Prolazili su kraj susjedove novogradnje.— Dobar večer! — Šime pozdravi susjeda veoma lju-

bezno, a susjed krupnim glasom nemarno odgovori i očito umoran ostane dalje u istom položaju da sjedi na klupčici pred svojim vratima.

Šime se osvrne, ulovi okom snažan pocrnio vrat, ozbiljno, mračno lice, zamišljen pogled upravljen onamo prema svjet­lucavom moru u kanalu; ozbiljnost, koja je hranjena čvrstim leđima, koja ulijeva strahopoštovanje: kuća, posjed, čvrste šake.

Pa tiho reče profesoru:— Krasna kuća. Četiri stana s kupaonicama i svim

ostalim... Nosit će mu lijepe tisuće na mjesec... — Opet baci preko ramena pogled na susjeda, pa se onda otme toj

256

pažnji i zamisli se trepćući očima s nekom nedomišljenom riječi na usnama.

Stara kamenita cesta, kao odvojak nove ceste, vodila je iz grada uz brdo, ispod sivih stijena, hridina, na kojima su rasli stari krivasti borovi i smreke obasjani suncem sa za­pada. Odatle se vidjelo more, luka, cijeli zaton, pa dalje, preko prevlake, otoci, i na nekoliko mjesta između njih otvo­rena pučina dodirivala se s nebom.

Sunce se povećalo, crveni krug se lagano spuštao prema jednom otočiću.

Galonja zastane na rubu ceste, osloni se na jednu nogu, na drugu, jednu ruku podboči i vrat povuče nazad kao da promatra radnju koju je netko povjerio njegovoj ocjeni:

— Lijepo, lijepo... — hunjkao je kroz nos.— Zalazi... — reče Šime, pa se i on namjesti gotovo

jednako kao i profesor, a pogledava sad sunce sad profesora da bolje shvati što kad treba učiniti. Onda uvidi da se to gleda samo radi gledanja i da tome nema nekog razboritog kraja. On se pomakne: — Zalazi... — izusti, pa ne znajući kako mu je to došlo: — Ja vam kažem da njegov postupak nije higijenski... Vidite, vi imate vašu kuću, je li tako! Vi imate kuću, možemo reći ljetnikovac . ..

— Kako, kako?!Galonja okrene glavu k njemu i jako ozbiljno pripazi,

a na licu mu iznenađenje, čuđenje, i pomalo prijeteći izraz. Ali je ostao tijelom u istom položaju očitujući namjeru da još gleda zalaz sunca.

— Vaša kuća, je li... što vi ne bi za nju učinili... — Šimi se lice ukočilo jer nije nalazio pravi razlog ovom go­voru, a Galonja ga uporno gleda, sumnjivo očekujući: da nije to zadiranje u njegovo vlasništvo, u njegov interes, pravo njegovo zanimanje, šime uvidi da je dužan da kaže nešto razborito, da objasni ovaj govor.

— Kuća, je li... — pentao je nesigurno — nije mala stvar... tako da rečem, ljudsko sklonište od napadaja iz zraka... Vašoj čast. Lijepa kuća, vila... A ja radi i radi, kuckaj, pa nisam stekao kuću. Ona mi je od starine, od šukundjeda. Otac mi je samo vrata uredio... vidi se, imao je dobre namjere: napravio je velika vrata, mogli bi ulaziti autobusi. Ali same težačke ruke su malene da naprave veliku gomilu, za to treba nešto drugo... — pogleda dolje

17 Vj. Kaleb, I 257

prema susjedu. — A neki lako steku, i ne znaš kako: rada se ne vidi. Vama čast: donijela vam je žena, od bogate kuće... I tako se može... Čast! — šimi je lice otvrdnulo, zlobno se zaprijetilo.

— Nda... — Galonja uvidi da je to obično naklapanje koje nema nikakvih posljedica, pa bezbrižno još jednom pogleda sunce, veliku crvenu ploču koja nestaje za otočićem. — Krasne boje. Priroda je lijepa, a pred veče osobito. To ja volim... Sunce je divno. — Pa opet zaroni u promatranje.

Galonja je gotovo svake večeri uzlazio tu pod stijene i borove da s visoka pogleda luku. Tu mu je bila raskoš kojom se ponosio, smatrao je čak i troškom. U svom ljetni­kovcu živi bojažljivo kao puh: on i žena su obuzeti svojom kućom i obitelji (dvoje djece) i kao da su svakog časa oče­kivali da će se na njih survati neko zlo, tako su prignuli glavu i uplašeno zvjerali oko sebe.

A ovdje je možda nalazio oslobođenje, oslobođenje po­gleda, preko otoka i mora do dalekog obzora.

— Nda! — ponovi, okrene se, zamrda obrvama kao poslije sabrane molitve i pogleda šimu, pa lagano krene natrag.

Spuštali su se zajedno: Kotlić sav uzavreo nekom že­ljom da učini nešto još prije noći, da nečim zadrži dan koji će domalo otići: on je danas cijelo jutro sjedio za stolićem i kuckao po potplatima, a cijelo popodne bijelio i čistio kuću, pa je veče čekao kao veliko vrijeme u kojemu će moći da očituje sve ono što se u njemu nakupilo pri poslu, to jest, imat će vrijeme na raspoloženju, moći će od njega činiti što hoće. Mnogi ljudi treba da čuju. Jer sutra će se opet upregnuti za stolić i čekati i gristi svoje misli do večeri. A sad je ugodno vrijeme, tišina, toplo predvečerje, čeljad se pojavljuje na ulici, po cesti, krčme su pune. On s vre­mena na vrijeme pogleda Galonju i živahno zamahne glavom desno-lijevo, pa se opet zamisli.

A Galonja objesi usne, rastvori oči i očito ništa ne misli, jer je dovršio svoju šetnju, izvršio jednu dužnost i sad može mirno svršiti dan.

Ali šime najednom zavrti glavom, pogleda malenu ka­menjaru s lijeve strane puta, pa profesora, onda priđe k zidu i zaviri u ogradu.

258

— Dođite — mahne profesoru; pođe ka kući, pod stijene, gdje je bilo na malom prostoru raznog divljeg rašća: kupi­ne, kukute, kopriva, čička, troskota, i kržljave kostele, koja se uzalud diže u visinu — ne može se oteti uvijek novoj nevolji, životinjskom zubu ili nožiću dječaka. Osim toga tu rđa nekoliko starih limenih posuda, obruča, i teški dio nekakvog stroja.

A glavno lice: veliki svijetlosivi magarac, zdrav, ugojen, izabira zalogaje među onim divljim biljkama, i lagano žvače, melje zubima čujno — šum sličan onomu što se čuje kad se reže duhan.

— Vidite! — pokaže Šime na njega.— Vaš?— Da. Aldabert!_ ?. , .— Aldabert! . . . Dođ i ovamo! . . . Aldabert! . . .Magarac okrene glavu prema gospodaru, pogleda paž­

ljivo živim crnim očima profesora i — ništa; samo trgne repom.

— Kad ga zovnem, dođe na ruku... Jede iz ruke. Alda­bert, na... — nudio je praznu ruku, tro palac i kažiprst: — Na, Aldabert, na______

Aldabert nehajno spusti glavu i opet zahvata velikim zubima, trga grančicu, pa melje ustrpljivo.

— Ne trudi se, nego uživa kao gospodin. Kad meni nije... kad drugom nije dano, neka uživa bar on. A pame­tan je, kažem vam... kad ga zovnem dođe na ruku.

— Zbilja...— Mudra životinja. Ne fali mu nego da misu reče, ili

napiše članak u novine.Galonja pogleda šimu kao da se sjetio nečega:— Pa i napisao je!— A?! — sad Šime pogleda profesora otvorenih očiju,

začuđen.— Ah, ne... — profesor napravi oko usana posmijeh

opravdanja. — Ono je tuđe maslo.— Aa... Ne bi on pisao gluposti, to vam ja kažem ...— Vjerujem.— Da.Iziđu pred kuću.

259

Šime ispod oka pogleda prema susjedu. Opazi na novoj cesti, širokoj, bijeloj, dva žandara kako šeću; a ne raz­govaraju međusobno da ne oštete svoje dostojanstvo.

Šime se zamisli.— Da ...Uhvati Galonju za zavratak na haljetku:— A njemu su je Zagorci izradili. Kopali su kao živo­

tinje i za deset dinara nadnice. Aaa, on ih je majstorski znao iskoristiti. Eno, i sluškinju plaća lijepo... Promislite: samo stotinu na godinu! Djevojka radi od zore do kasne noći za samu preobuku! Ali neka mu bude usvijesno da se to zna. Čujte, čujte: recite vi meni, hoće li se uvijek tako moći tuđim rukama graditi kuće? Vi ste pametan čovjek, vi znate što je politika. Recite vi meni to!

— Pa on ih nije gonio da rade.— Gonila ih je nevolja. On je izrabio njihovu nevolju.

A smije li se iskorištavati tuđa nevolja? Vi ste pametan čovjek... — Šime zirne prema žandarima.

Galonja o tome pitanju nije nikad mislio. Njegova je misao: ja sam profesor i kao takav imam pravo na ugled, dobru ženidbu, prihode, ne zbog rada, nego zbog naslova: čemu inače diploma! Zato nije imao što da odgovori Šimi, nego samo promrmlja:

— U to se ja ne pletem. Ja ne stvaram zakon.A Šime nije bio zadovoljan sam sa sobom: njega, iz­

gleda, ne razumiju sasvim, ne shvaćaju njegovo pravo. I sjeti se da uvijek tako, ne nailazi kod drugoga na pravi, onako potpuni odjek, potpuno slaganje. Ne shvaća kakav je to, između njega i drugih ljudi, čudan razmak.

Prošli su opet kraj susjeda, ali ga Šime nije pogledao, kao da ga nije ni opazio. A kad je došao pred svoju kuću, on pogleda zamišljeno pa reče:

— Malena, ali ugodna meni...U predvraću mu je žena. Niska, obručastih nogu i ras-

kraka, jako široka, iako se nije moglo reći da je debela, krupnih kostiju, lika patuljasta, nakazna, u krstima slom­ljena, pa su joj prazna prsa izbočena; oko lica, tupa izraza, kovrčasta svijetlosmeđa kosa, koju Kotlić, kad je dobro raspoložen, hvali. Troje djece se igra u prašini, a četvrto joj pomaže prati nekakvo zarđalo posuđe.

260

— Popraži malo kukuruza na tavi! — reče joj šimebrzo preko ramena.

Djeca se ganu.šime opet zadrži profesora. Pogleda susjedovu kuću

skupa s njim: stoji velika trokatnica, moderna oblika, s balkonima, velikim prozorima, vrtom iza sebe, nekako suho i otmjeno kao gospođa s lornjonom.

Nakon stanke najednom reče:— Malome se oduzme, a velikomu dade. To je stara

mudrost... To ja ne mogu poštovati, ne, ne mogu pošto­vati!

Zaustavi Galonju koji je htio otići:— Molim čas!Šime pođe k susjedu.Susjed, krupan čovjek, mrka koščata lica, ovelika nosa

i teška izraza, kao da je sve što on misli značajno i ne dopušta posmijeh, sjedio je još uvijek na istome mjestu, po­puštao dijete iz svoga krila i opet ga natrag vabio. Tako se odmarao pred večeru koje je miris susjedstvo već odavno lovilo nosom.

Postolar stane pred njega, pogleda ispod oka Galonju, pa onda finim mirnim glasom reče:

— Mi nismo svršili posao ... — to je poznato.Susjed ga ni ne pogleda; držao se uvijek jednako, kao

da nikoga nema pred njim.Šime umukne načas.Dolje pred Rudinom krčmom nekoliko ljudi u razgo­

voru, žandari su, sve ne razgovarajući jedan s drugim, otišli za okuku, pred vratima susjednih kuća žene, po cesti se igraju djeca — svi zaposleni, svak svojom igrom, i uda­ljeni odavle kao da je ovaj bistri sunčani zrak staklena ploča.

— Do nedjelje se moramo nagoditi... ako ne!...— Mh! — susjed podigne čelo, obrve, pa oči:— Hajde odatle! ... Odlazi!... — reče dubokim mir­

nim glasom, pa — kao da nema više ništa da kaže i kao da je Šime nestao — počne dijete useknjivati i nešto mu go­voriti.

— Vidite! — reče postolar profesoru, koji je već krenuo. — Mati mu je prodavala drobine, a on se dao u gospod­stvo ...

261

— Slušaj!... — susjed uspravi glavu i suzdržavajući se reče: — Ja sam ti platio kako smo se pogodili i s tobom više nemam posla. Odlazi!

Šime zamahne rukama:— Aaa, gospodine moj... gospodine ne gospodski sine,

nećemo tako. Ti si mene prevario. Ono je gradski položaj, ono je teren u gradu... teren je danas dragocjenost. Ne pušta se tako lako jedan teren iz ruke. Ja imam nešto mud­rosti ... ja čitam... nećeš ti mene tako lako obrljukati čašom vina ... Teren je to, moj gospodine ... Ljudi! ... Evo varalice! ...

On je pozivao cijelu ulicu da svjedoči.Ali svima je već poznata stvar sa »terenom«. Kotliću

se onoga dana prohtjelo vina i dobar ručak i on je sklopio ugovor. Poneko je okrenuo glavu, poneko zastao, ali nije bilo velika zanimanja, jer je postala dosadna vječna riječ ma­loga postolara.

— Varalica, naravno, varalica... Evo i gospodin pro­fesor će ocijeniti... Varalica__________

Susjed lagano ustane, priđe mu i nenadano mu dade zvučnu zaušnicu.

— Ne dopuštam... — uskače se postolar i nasrne da odvrati udarac. Kratkim rukama je nastojao doseći gole­mog i snažnog čovjeka, ali bez uspjeha, ovaj ga je s lakoćom odbio od sebe.

Tada dotrči Anka, žena postolarova, uzme sa zida velik kamen i digne ga prema mršavoj osušenoj crnomanjastoj ženi susjedovoj, koja je baš izišla iz kuće, podbočila se na pragu i sa zadovoljstvom u velikim crnim očima utvrdila da joj muž svladava postolara. Ona sad kao mačka okretno priskoči Anki, zgrabi je za kosu i smota poda se.

Anka tankim dječjim glasom počne jaukati.Profesor, koji je bio pošao, stane i uplašen počne ska­

kati oko boraca. Udara dlanom o dlan i neprestano:— Halo, pst, pssst... molim, molim mir... gospodo,

mir___ — Ako se gužva približavala njemu, on je brzo okre­nuo leđa pa sitnim nogama otkrakao nekoliko koraka, onda se opet oprezno približavao, i tako neprestano optrkivao, a čelom i obrvama i očima micao u strahu kao kunić, a sve ozbiljno, zabrinuta izraza.

262

Kad Šime začuje ženin glas, obustavi borbu (nađe iz­liku), prestane nasrtati i vikne glasom koji je žeđao pravde:

— Eno! ... Vidiš!... — pokazivao je objema rukama, dlanovima okrenutim gore, i gledao susjeda. — Eto vidiš, molim... što radi od sirotinje. Ti dopuštaš da ti žena tuče moju ženu!... Čija je to dužnost... tko je u pravu?!... Molim da se učini dužnost... pravicu.

Susjed zbilja pođe da miri, ali mu se žena i sama brzo udalji, a Anka crvena u licu, raščupana, gorko plačući kao dijete, pođe svojoj kući.

Šime tada priđe profesoru, a susjeda i ne vidi, ne vodi0 njemu računa, drugim riječima, omalovažava ga:

— Vidite ... dokaz da sam ja fin ... Ja sam finiji od njega, ja sam bolji od njega... molim: pametniji popušta, to je poznato: to obuhvata higijena... Molim! Tko je pametniji, ha? ... Parva, sed apta mihi. Ja čitam, moj gospo­dine, ja čitam ...

— Meni se, znate, žuri, moram kući — reče Galonja sav zbunjen.

— E, onda: bog i hvala lijepa... — Šime pruži pro­fesoru ruku i potrese je živo.

— Ah, nema za što, ah nema za što — hunjkao je Ga­lonja odlazeći, a gotovo, pomalo, i vjerujući da ima za što.

Šime tada veoma glasno i jezgrovito, a službeno, kaoda daje posljednje upute:

— Othranjen je u trgovini, a ja u radu...Tada se uozbilji jako, pođe dolje prema gradu, »po

važnom poslu«, pa se najednom predomisli, nečemu se jako važnome dosjetio, i uđe u kuću.

Zastane kod radnog stolića i zagleda se preda se.Sunce je zašlo pa se stara ulica pričinjala pospana i

šumovi i glasovi se umanjili.Sada su događaje razglabale žene pred vratima kuća,

skupinice susjeda tu i tamo po širokom raskršću cesta1 ulica u ovom malenom predgrađu. Ali svi bez mnogo uzbuđivanja gledaju s mjesta na kojem se tko našao.

Sve više ljudi dolazilo je na ulicu da pred večeru ili po večeri progovore koju riječ. Pred Rudinom krčmom okupilo se društvance za igru karata. Profesor Galonja ob­zirno je izašao sa ženom i djecom u vrt pred svoju kuću

263

koja se nalazila odmah do Rudine krčme, dakle dvije kuće niže postolarove.

Na takvu pozornicu najednom istrči Kotlić. Iznese u naručju nekoliko tanjira, vrč, veliku zelenu bocu, dvije zdjele, u malenom vedru nekoliko šalica i još neke staklene predmete, stane pred kuću, pa počne sve jedan komad za drugim bacati o zid, razbijati gotovo mirno, kao da igra neku igru u kojoj se očituje igračeva vještina, i uživa da gleda brojna publika.

Pljeskali su tanjiri i boce i šalice po kamenju i raspr­skavali se u sitne komadiće, zveketali kuhinjski lonci i kotr­ljali se, poskakivali oko njega.

Anka je baš nosila veliko vedro iz Rudine gostionice, gdje je posluživala, pa videći što se događa pritrči:

— Nu što si poludio!... nu! ... Hajde, hajde lijepo ...I četvero djece dotrči za njom na ulicu pa se stisnu u

strahu uza zid.Šime je začas potrošio streljivo. Sad navali da ženi

otme vedro za novi hitac, jer mu se činilo da još nije sasvim opažen, a ova mu je predstava baš ušla u volju, ali žena se opire i kriči sitno. Ipak joj ga otme pa hitne niz strminu da se rasulo u duge. Onda navali na ženu. Zgrabi je za kosu pa počne mlatiti po plećima i vratu. Ona se otme. šime tad pobaca djecu, povalja ih po zemlji kao bač­vice, gurajući ih jedno za drugim. I ona udare u dreku. Onda on brzo dohvati sa zida velik kamen, potrči k ženi koracima sitnim, brzim, okretnim, a lice mu se nije pro­mijenilo, kao da se ne događa ništa osobito, nego on poka­zuje svoju vještinu gledaocima, i gleda malenim očima mirno.

Nadnese kamen nad glavu pa zamahne da njim ženi smlavi lubanju.

žene kriknu, svi gledaoci zinu.— Aaa ...On snažno zamahne kamenom; a u zadnji čas svrati

ga i tresne njim o cestu.Zatim se okrene neobično mirno, sabrano, i šmrkne

čak, pa pođe niz cestu k onoj drugoj krčmi, Zorinoj, koja je dolje niže, do grada.

Najednom zakorači živo, kao da ima obaviti važan, neodgodiv posao. Jednu ruku je držao na leđima, a drugom

264

je mahao; svojim kretnjama nastojao je dati finoću: kratki odsječeni koraci, kratka ruka se ziblje samo malo.

Uđe u krčmu.Stane na sredinu zadimljene prostorije u kojoj slaba

električna žarulja baca crvenkasto svjetlo po smeđežutom zidu, crnom podu i oblijepljenim stolovima. Stane dakle i pogleda strogo naokolo: očekujući, to jest naređujući, da mu dadu pravo.

Ali svi ovi većinom snažni ljudi, mrkih koščatih lica, krupnih radničkih šaka i debela promukla glasa, stajali su pred svojim čašama ili za kartama i, zaposleni svaki svojom igrom, žamorili pazeći na svoje stvari i svoj razgovor.

šime podigne ruku, s pruženim kažiprstom. Onda se predomisli pa udari dlanom o dlan i podigne ruke kao da upravlja pjevanjem:

— Ja ... Molim ... Ja čitam ... To ne može nitko poreći!Netko podigne glavu pa, kao usput, bez mnogo zani­

manja, blene u njega.— Malomu uzmi, velikomu daj ... Molim, ima li tko šta

proti tomu? ... Nema! ... U redu.Skine naočari, izvadi rubac i ozbiljno ih briše, i vlagu

s očiju, pa natakne naočari, pogleda opet oko sebe.Onda najednom odbaci svoj ozbiljan izraz, brzo priđe

k jednom stolu i drugarskim glasom, lakim tobože, odobro- voljenim, reče:

— Tamo se malo, da i ja popijem po litre. Mislim da imam na to pravo.

Ostvarenja, Zagreb, 1947.

OGLEDALO

ko parka je visoko drveće, klenovo. široka rudina neba,ograničena krošnjama, plavi se vedro. I sunce je, pravo

ili kroz granje, uprlo na udubenu širinu parka, u smeđe klupe i žute staze posute šljunkom, na modrikast cvjetni sag, na tamno grmlje borovice, u žene i djecu u bijelim ili šarenim ljetnim odijelima. Jedan suncobran crvenio se ne­izmjerno.

Širokim stubištem, između velikih kamenih lopta, pola­gano, stepenicu po stepenicu, ulazi u park oveliko, dugo, toaletno ogledalo. Maleni prsti zakvačili su s gornje i donje strane sjajnu nemirnu plohu. Ide ogledalo na tankim no­gama u polukratkim hlačicama s crnim vunenim čarapama koje su u naborima pale na iskrpljene papuče. U svijetlom otvoru ziblju se puteljci, drveće, pokažu se oblaci, zemlja, crveni suncobran i bljesne sunce.

Zaustavlja se nasred stepenica. Čupava glava, za ogle­dalom, zaokruži požudnim očima po parku. Zaustavlja po­gled na četvero-petero lijepo odjevene djece. Tri dječaka i dvije djevojčice skakuću, sjedaju na klupe, razgovaraju slo­bodno, bez straha. Kraj njih skupina manje djece, malih bumbara, lopaticama skuplja šljunak.

Sitan dječak, koji nosi toaletno ogledalo, golemo ogle­dalo za njegov malen stas, pažljivo gleda neko vrijeme.

Neka mlada majka, na klupi kraj suncokreta, strepi zbog ogledala.

— Gledajte — kaže drugoj — kako je malen, a koliko ogledalo nosi!

I druga se uplaši.

266

Dječaci i djevojčice pritrče stepenicama, zaustave se na dnu njih, s rukama na leđima očekuju zabavu.

Dječak se počne spuštati. Pod ogledalom pazi na stepe­nice, korakne, pogleda djecu, korakne i lice mu se vedri. Postaje svjestan svog značenja.

Zaustavi se na posljednjoj stepenici, kraj široke staze, pred vodoskokom i bazenom s lokvanjima i okruženom orhi­dejama i zvončićima.

Bilo je tiho: svi u parku gledaju dječaka s ogledalom. Sa željezničke stanice dopre zvižduk lokomotive, zatim se huktanje izgubi iza hotela Esplanade.

Fijuk — zazviždi i jedan dječak na dnu stepenica.Najprije su dječaci šegrtu ozbiljno proučavali oči. Kad

su razabrali blagu ćud, stanu zavirivati u ogledalo, bez obzira na njega, nosača.

U ogledalu se otvorio prostor, bogat, živ, i nestalo je tijelo maloga šegrta.

— Sjajno! — reče jedan dječak tonom odraslih. — Nu, čekaj, čekaj ... tako ... tako ...

Malene se glave uperile, usta nešto otvorila, oči se žare.Ogledalo je stara stvar, ali je pitanje što se u njemu

ogleda? Ogledalo vode među lopočima i tiha crvenriba, a zagasito nebo samo na vodi. Ne smije se gaziti po cvijeću oko vode, plavoljubičastim zvončićima. I zato malena dje­vojčica uzbuđeno slijedi ruku svog oca. Ona se ne obazire na ogledalo: ostala je sama s cvijećem, okreće se neprestano prema njemu, maše mu rukom i govori povjerljivo:

— Zbogom, cveće, ja idem doma — uvjerena da je i s druge strane rastanak ne manje gorak, i ponavlja glasnije, bacivši oprezno pogled na one oko ogledala: — Zbogom, moje cveće, ja idem doma... doći ću sutra... — a otac je odvuče dalje.

Ali drugi su našli u ogledalu velike mogućnosti običnoga svijeta. I

Najprije pokušavaju: nabacuju sličice, naginju ga malo, ziblju.

Mali šegrt ne zna što oni tog časa vide. Glava mu je za ogledalom. Ali strpljivo stoji, sa sretnim osmijehom: pruža zadovoljstvo. Njemu, uostalom, nije ni potrebno da gleda. Pozna već te stvari, prostrane dvorane, šuplje stijene, potrebne majstoru da zarađuje novac.

261

— Digni gore! — zapovijeda strogo smjela djevojčica i zaviri mu u oči da vidi dokle sve može ići u svojim za­htjevima, pa kad shvati svu njegovu popustljivost, povuče se zamišljena.

A u ostalih se raspaljuje igra. Dječaci neki uzvikuju:— Evo, sad sam izvrnut kao akrobat; noge u zraku.— A sad dolje ... taako.— Sad je nebo na zemlji, kao voda.On strpljivo okreće ogledalo kako god djeca zažele i

ponosan je: vidiš što ja sve mogu.Dama na klupi govori svojoj susjedi:— Gledajte onog malog s ogledalom! Kako ga okreće!

Razbit će ga.— He he he — samo se smijala druga, kao da je što

ugodno draška.A djece je sad oko ogledala više. Dokotrljali se i mali

bumbari pa se provlače između nogu starijih gledalaca. Djevojčice se drže u pozadini, nešto uzbuđene. Još se nisu raspoložile za buru veselja.

Ali svijet je privlačljiv, s novog stanovišta. Nešto je drugo, i nije pristupačan. Sve je živo, stvarno, ali stupiti unutra ne možeš. S druge strane, nekako gospodariš njim, možeš ga gibati.

Dječak kutijaste glave, glatko ošišan, velikih pohlepnih očiju drmao je i okretao ogledalom dosta srdito i ciktao tankim glasom:

— Eeee, evo me, evo, ja sam gore, nad vama, ja sam prvi, ja ću sad u sunce ...

Šegrt raspoloži svoju imovinu. Polako spusti ogledalo, položi ga uza zid stubišta, ne baš na pouzdano mjesto: na jednu stepenicu. A sam ostane s rukama u džepu, ali, očito vrlo spremnima, i značajno se uozbilji pred svojim dućanom.

— Ne valja tako, da miruje.— Pa lako ga je okretati — reče šegrt.Došao je i jedan ukrućeni gospodičić, od dvanaestak

godina, s ovećim psom prepeličarom na lancu. Drži se jako ponosno: s visoka spušta pogled. I strogo — prezirno:

— Što se zadržavate s tim fakinom! — reče.Svi ga u nedoumici promotre, njega i psa. Osjete ari­

stokratsku pozu, bez snage, i nađu da bez brige mogu nasta­viti zabavu. A on, kad je vidio da mu ne daju mnogo cijene,

268

najednom promijeni raspoloženje, stane se dobroćudno za­bavljati zajedno s ostalom djecom.

Šegrt, dakle, uslužno nudi svoju robu. Na zahtjev mu­šterija mijenja položaj ogledala; pokazuje mu poleđinu. Tankim prstima prolazi po okviru, dolje se ogledaju vunene čarape i nezgrapne papuče, gore čupava kosa i velike smeđe oči iz kojih nikako ne odlazi sjena straha.

Zabava se razvijala sve jače.Svijet se okreće. Čudno je podvostručen. Drugo drveće

leži na zemlji, ili se ziblje, ljudi i zgrade oslobađaju se rav­noteže. Djeca su moćna glavna lica. Nebo se zaljuljalo po njihovoj volji. I oni sami, bez truda, lete, vitlaju sobom. Čudnovato kako su oni i tu unutra. Zaviruju na poleđinu, nastoje uloviti tajnu prostora. Dakle, nepristupačan prostor; to ih razdražuje.

— Jesi li ti napravio ovo ogledalo? — pita srdito buc­masti dječak.

— Radio sam na njemu.— Pa što je ovdje iza stakla.— Malagam.— Malagam?— Amalgam? — pita onaj sa psom.— Ha ha ha, amalgam — smije se jedan.— Malagam, ma-la-gam, ma-la-gam — skandiraju bum­

bari.— A što je to? — pita djevojčica i njezine oči lukavo

naviru u oči maloga šegrta.— Živa i, i...— I, i, i? ... Ne znaš što — reče onaj sa psom roditelj­

ski rezignirano.Djevojčicu netko odzada povuče za pletenicu.Ona se ljutito okrene, ali prijeđe preko neukusne drs­

kosti.Dječak šegrt gledao je zamišljeno tu pametnu, odrje­

šitu, lijepu djevojčicu.Ona je, s rukama na leđima, neko vrijeme nametnula

grupi svoju volju. Zabavljanje je postalo tiše. Djeca se oku­pila oko malog šegrta i zabavljaju se lijepo onim što im ogledalo pruža. I vrapci na drveću počeli se zanimati za to neobično svjetlucanje među djecom, leprše razdragano u granju. Jedan psić je prišao, pa videći unutra neobično nji­

269

hanje predmeta, ljuljanje zemlje kao da će se izvrnuti, za­njiše glavom i oprezno se povuče, zatim iz razmaka zalaje kratko dva puta. Onaj veliki pas uštapljenog dječaka nije mario za tu pojavu, njuškao je za malim psićem, a onda počeo pospano žmirucati i gledati na stranu s dosadom na licu: kad bi mogao da se sam malo prošeće!

šegrt je međutim sasvim zaboravio svoju dužnost, da ogledalo odnese jednoj mušteriji u ulici iza parka. Gleda dječake vatreno, uživa svoj ugled stečen pomoću ogledala: on je vlasnik nekog čarobnog svijeta, nečega neobičnoga. Da, evo ovdje je u njegovim rukama mnogo toga, ljepota koja privlači ovaj dobro obučen narod. A nije pouzdano znao zašto ih privlači ta obična stvar.

— što ti mašeš tako lakoumno tim ogledalom! — reče mu neki prolaznik.

Ali on ga ne opazi, ne htjede ga čuti.— Ja sam bio u ogledalu — vikao je jedan mališ,

bumbar.Rumeni dječak, sa širokom zelenom kravatom, opet se

prihvati: pritiskao je na staklo nos, jezik, kreveljio se, smi­jao se bijesno razdragan.

— Da je bilo razbiti to ogledalo! — uzvikne oduševljeno.Šegrt pogleda ogledalo ocjenjujući kako bi to djelovalo.— Razbij ga! — naredi onaj sa psom ozbiljno.Svi su gledali maloga šegrta pažljivo. Očekivali su od­

luku.— Eh, da ... Ne smijem.— Ah, budala! Hajdemo, Tref!Svi se prestanu zanimati za ogledalo i počnu se povla­

čiti u novu zabavu. A šegrt se uplaši, zbuni kao krivac. Osta­vit će ga sama. Razrušit će se lijepi svijet koji su zajedno bili izgradili. A slike su još uvijek u ogledalu, još je sva ljepota u njemu. I on je sad vidi.

— Evo da hoću! — vikne.— Što hoćeš? — dostojanstveno je pitao onaj sa psom.— Razbiti ga.— Razbij ga, hajde!— Ah, vraga će on razbiti! — veliki dječak odvodio je

psa. — Hajdemo, Tref!Šegrt se zamisli.

270

— Ja ću! — uzvikne onaj rumeni sa zelenom kravatom.Ostali su se počeli o nečem drugom razgovarati s djevoj­

čicama, počeli su gledati na drugu stranu, odabirajući novu zabavu.

— Evo, na! — rumeni dječak u šali pruži ruku, a šegrt neodređenom kretnjom, ne znajući da li da ga razbije ili zaštiti, prevrne ogledalo na stepenice.

Staklo zazvekeće, zazvonca. Prospu se blještavi komadići.— Aaa!... — svi su zinuli iznenađeni.Žene s klupa okrenu glave, zastanu prolaznici.Šegrt je nabrao čelo; gledao djevojčice i dječake, krho­

tine po stubama i na zemlji.Mnoštvo sjajnih komadića ljeskalo se, a u velikim okraj­

cima vidjeli su se komadići neba, drveća, glava, ruku, očiju, razne boje, sunce.

— Ih, budale! — uzvikne onaj dječak sa psom i nasmije se glasno.

Svi su sada začuđeno gledali šegrta i krhotine, i složili ruke na leđa, kao da ih kriju od krivnje.

A on namršti čelo, otvori oči u nedoumici.Osjeti se sam, na sasvim drugoj strani od te djece.I najednom počne glasno plakati.A nije se još ni sjetio gazde.

Pripovijetke, 1951.

STUBE, I NIŠTA VIŠE

šli smo u luku, među tri obronka, u slijepu ulicu. Niskopopodnevno sunce, rumeno svjetlo, rasteglo se kao pre-

kratak pokrivač, preko drveća i ostavljalo hlad, duge sjene. Tu je sjenovit kut, polje za misli usamljenika koji traži izgubljeno zadovoljstvo.

— Evo mjesta za nas!Najednom je požurio prema klupi; malo živahnije po­

kaže svoje zadovoljstvo zbog novog raspoloženja koje mu se tu otkriva... Mirna krajina, ukočena kao da je od stakla, tiha kao u strahu, na novi se način upotpunjavala njegovom prkosnom veselošću. — Više podrugljivo nego šaljivo podi­zao je skute kaputa, pa sjeo ostavljajući mjesto za nju.

Ona priđe lagano, bez oduševljenja; pokorila se samo njegovu zanosu, jer nije još shvatila što je tu značajno.

Klupa je stajala u kutu pod visokom starom drvenom ogradom koja je priječila pogled u dvorište nekog zavoda — samostana, bolnice, zabavišta, ludnice? — i jedva je granje platana, lipa ili grabova moglo malo poviriti na ulicu. Put je kod klupe u kutu skromno pokušavao saviti nadesno, pa se odmah prekinuo i kao za promjenu u govoru otišao gore uz obronak tvrdim visokim stubištem od betona. Ali se ne oslobađa od ograda: s lijeva visoka drvena slijepa, a s desna žičana omeđuje stroge četverokute gradilišta, koji su privremeno, za zabavu u čekanju, voćnjaci i vrtovi.

Oboje pogleda gore prema dalekom, umanjenom vrhu stubišta, koji kao da je dopuštao da s jednim korakom stupiš u plavo nebo među kitama grana.

Njoj se sad na licu odrazi pažnja: zbilja, ima nešto oso­bito u ovome mjestu — i napor da otkrije, da odredi što bi

272

moglo biti što ga čini ovako osobitim i što mu daje vrijed­nost koju je on odmah primijetio.

— Vidiš, nešto me ovdje sili da se prilagodim... da se udubem... — on zamukne. Nije našao sve što želi izreći, što je naraslo do slatkog okvira u njemu. — I nastojao je ovome mjestu sačuvati ono prvo raspoloženje, pomalo šaljivo u tonovima harmonike, jer sad najednom opaža da se za­mjenjuje nekom suhoćom, sanjivošću, žmirenjem i tajan­stvenošću.

Pa opazi da je isplivao sasvim na površinu:Htio je sve to izraziti, da bi se Ona divila njegovoj intu­

iciji! — I zbilja počne:— Da, sada je nešto drugo... ali možda zanimljivije.

Da! S jedne strane nešto nepoznato, malo, lagacno, neod­ređeno draška zagonetkom, a s druge je očita ljepota plod­ne zemlje, plodnog obronka, kojoj je lako prikrpiti neki smisao: bujno drveće, trava, cvijeće... »miris njegov me omamljuje kao slatko vino i treperi mi u slikama divnih boja, kiti sve oko mene nježnim laticama ...« Ili: »Dostojan­stven mir i kontemplacija...« Ima tu zbilja nešto staklasto, razumsko.. Ova ograda kao da je paravan, koji zaštićuje ono što se događa u tom dvorcu, u kuli sanja, u tvornici lutaka, u izlogu porculana, ili možda u sjajnoj paučjoj mreži, pred rubinskim očima otrovnog kukca — radije kažem: ovo na stubama, od nečije drske znatiželje. — Nama je naime smisao u ruci i držimo ga pod šeširom, poklopljena, kao ptičica u Mlecima... Uostalom, vidiš, tako je čovjeku lakše penjanje: traži smisao, i najednom se nađe na vrhu — ili na dnu — što je svejedno — pa zaboravi na sve i — zbogom, bog, čekam brzi odgovor, to jest... naime drugim riječima: ne čekam uopće ništa.

— ... skrivaju neka zbivanja, koja penjači ne treba da vide... — završi Ona bojažljivo misao koju je rasprela upo- redo s njegovim slikama.

— Ti si zastala na po puta, ili na sredini mojega govora!Ona se pitomo privije k njemu moleći tim da joj oprosti;

a On se nasmiješi, poljubi je u kosu, zaželi da se razgovor produži nijemo, da čuju kako obronak šapće, pa upravi za­mišljen pogled preda se: zajedno i isto mislimo!

Sada su ostali kao gledaoci, a možda i kao putnici koji će tu sjediti do prve prigode: po volji im je računati s vre­

18 Vj. Kaleb, I 273

menom ili prostorom: je li granica osam sati naveče, ili neka određena postaja na kraju pruge.

Zrak je neobično bistar i miran. Plavoružičasta boja ne­ba odskače od drveća na kojemu su narančaste sunčane zrake kasnog popodneva. Rana je jesen krošnje prošarala žutim i crvenkastim lišćem. Tiho stoji bilje i stvari, sve stoji mirno, kutri omamljeno kao muha na zimskom suncu: bez razmišlja­nja, hvatajući se zadnjih zraka svjetlosti i topline ovog vre­mena sada, samo ovog sada; tako je nestalno i može se sva­kog časa pretvoriti u nešto gore, u mrak i hladnoću.

Gore k vrhu stuba trudno je prispijevala neka ostarija žena u crnini. Odupirala se jednom rukom o koljeno i čudno se klatila, ali se činilo da će na vrhu, u dodiru s nebom, na­jednom odbaciti štake svoga tijela, svoj teret, i zavitlati u ne­poznato veselje.

I nekakav je gospodin brzo sišao, promaknuo im kroz vidno polje, a da i nije podražio svijest, pa se izgubio u ulici.

— Pa dobro, zar nam je sada najvrednije gledati ove stu­be? — upita Ona malo zlovoljno. — Ta stvar nije tako ozbilj­na... Nemaš ništa kazati o radosti sutrašnjice?

— Hm, možda i imam... ali kako da se izrazim!— Ako imaš što kazati, onda je razumljivo ma kakvim

riječima izrekao.— Ne vjerujem toliko u riječi.— Tako! Ti izmičeš kao jegulja.— Dakle: »što će s nama biti?«— Pa jasno, zaboga! Ti znaš sve o čemu se radi.— Ti želiš život potpun i nesmetan, pa prema tome i me­

ne sasvim. Ali koliko stvari ima oko nas koje nam mogu pomoći! Samo im moramo dati dio pažnje koji međutim mora biti temeljit, jer će inače razbijati i ono drugo, ljubav, sniziti je na uzgredno: mi se moramo gledati kroz drugo, nastaniti se u onom drugom — u ljepoti oko nas — pa njim opravdati tu ljubav. — Ti želiš nju prvu, ali ne trpiš ono što je neizbježiva posljedica — jer ona, krasna, može cvjetati samo kao druga...

— Da, dopuštam. Premda možda — kažem: možda —mislim protivno... O tome ću još razmisliti.

— Da, možda imaš pravo što misliš da bi istina mogla biti protivno tome. Ali zar ovakvo vjerovanje nije stalni­je? ... Istinu mi izabiremo, ona nam se ne nameće.

274

— Misliš li tako opravdati dane koji protječu u ovakvom krparenju, U sastancima na časove, na časke, u plašljivom skrivanju i virkanju na otajstvo, u lažnom zadovoljstvu nad samim sobom: međusobnim ponižavanjem za publiku ...

— To pitanje moram zaobići... Moje godine, istina je, teku brže nego tvoje, ali uza sve to, vjeruj, sastali smo se na istim stubama, i čak na istoj stepenici... Zašto da ne idemo po njima zajedno?... Pođimo — reče živahno poka­zujući stube, kao da je pozivlje na vrtuljak. — Pođimo po njima zajedno! Hajde, pođimo ...

Ona djetinjasto rastvori sinje oči, pokaže krasnu čistu bjeločnicu, nježne boje kao latice lopoča, među dugim tre­pavicama, i nježnom puti, i gustim obrvama.

On je oduševljen privuče k sebi.

Da da! Stube, stube! ... To je važno! — zamumlja krupan glas iznad njihovih glava.

S bradom na prsima kao na postamentu stajala je na ogradi stara velika okrugla glava: modrikasto lice, dug krupan nos; rastvorene zakrvavljene i zamućene oči gle­dale su preko naočala. Glava se smiješila ukočeno, papirna­to; u velikim ustima moglo se prebrojiti pocrnjele i krnje zube koji su bili u širokom redu i usta činili još većima.

— Ha ha haaa... — zabruji širok podrugljiv smijeh u dubokom meko hrapavom glasu.

Oni pogledaju Glavu: možda ovdje na ovim stubama mo­ra biti neki čuvar, nadziratelj same stvari kao takve.

— Da, da — reče Glava — ove stube gledam ja već go­dinama odavle s moje ograde i mogu vam reći da mi je to potrebno ... zanimljivo, kako se kaže. Da... zanimljivo! Lju­di su na stubama posebne vrste: ljudi od stuba.

— Hm... — oni se pogledaju.A Glava je stajala u okviru svega: sad se smirila, uko­

čila kao vrtni kip.Ovaj je izgled potvrđivao Glavino mišljenje.— ...mislim da se može pregledati sve za jedan sat

— reče On malo otresito. Krivo mu je bilo što netko ima pravo da prisvoji njegovo mišljenje, njegovo otkriće.

Glava nastavi kao da On nije ništa rekao:

275

— Otkad ljudi stupaju stubama, a to je počelo priličnodavno, to je osobito koračanje mijenjalo svoju vrijednost prema ćudi vremena. Zamislite vi samo razmak, međupro­stor, od onih prvih dana (ili godina, ili stoljeća, ili tisućljeća, što je u stvari svejedno), kad su u obronak ukapali stupnice, stupe, stube — male škrapice, u koje su umetali noge — ili na stijeni otepli, stepli malo kamena da dobiju vodoravan prostor za stopalo, napravili stepenice, pa uživali u svom vrtoglavom ali sigurnom položaju nad opasnom provalijom, kad su na strmom obronku na zgodan način mogli koračati — to je bio osjećaj pobjede nad tvari, pobjede izumitelja (uvi­jek nanovo), radost nad svojom dosjetljivošću — činilo im se da su stekli novo svojstvo, kao, recimo, anđeli krila, da su postali savršeniji (stube su jedan od prvih strojeva, pra- strojeva)-----------što je naime sve bilo dok nismo došli do da­našnjeg kompliciranog koračanja po njima: na kamenim crkvenim u blagdane, na seljačkim drvenim što škripe dok šušti podignuta nova suknja a viri odebeo list u bijelim čarapama, na mramornim stubama u dvorcima: struja mio­mirisa za damom ... sitna cipelica, dvoranama gdje se silazi u okomitom zibanju i gleda s visoka kao pobjednik, na stubi­štima burza, kazališta, akademija, hotela, tvornica... na stu­bama eto takvim kakve su pred nama — na koje možemo, ako hoćemo, prenijeti svu lukavost i bijedu dvonošca...

— Kao da ne možemo takvo nešto govoriti i o klupa­ma? — uklopi Ona u strahu.

Ali Glava se ne osvrne:— Nego ja poznajem krajeve i mjesta gdje ljudi ne zna­

ju koračati po stubama, kao što ovi naši ne znaju spavati ili jesti. Ne želeći ružiti neke naše krajeve, spominjem Argen­tinu, pampase, llanose Venezuele, farme Floride — (mogu vam još u povjerenju kazati da ja sam u sebi nikada ne hodam stubama i da sumnjam čak u to posjedujem li tu vještinu). Djeca naših iseljenika, kad dođu u stari kraj, u domovinu, ne znaju koračati po stubama, nego pužu, četveronoške... A u civiliziranim krajevima, možda baš zbog civilizacije, kako evo možete ovdje vidjeti, ako počekate, ljudi imaju poseban osjećaj, osjećaj da čine nešto smiješno kad silaze stepenica­ma, stubama naime ... Eto vidite!... Ali to nije ono glavno! Ono glavno! He, moja gospodo ... to je među recima ...

276

Glava je razvijala sve šire svoju govorljivost, glasu je davala udobnu lakoću i širinu, a usto ožimala velikim kapci­ma po krupnim jabučicama očiju, od zadovoljstva, kao da joj se tijelo kupa u mlakoj vodi.

Jakov ju prekine neustrpljivo:— Nemojmo pretjerivati... vidiš — reče njoj — lako

se ugoditi tako da sve oživljavaš, da svemu daješ smisao, da izbiješ iz svake pore mjehuriće od sapunice. I namečiš se na to. Ne možemo ni pred obične stube stati, a da u njima ne tražimo čudesa smisla, to jest izraza. —

To je On rekao sam sebi usprkos. A u isto vrijeme izloži u svijesti svu simboličnu vrijednost ovog položaja. Najedio se malo i zato što ovo dvoje, Ona i Glava, sad imaju drugo mišljenje, zapravo njegovo mišljenje. On je to vidio u onim njezinim sinjim očima koje su sada krasno zasvijetlile, pa onda ga djetinjasto uplašeno, ali vjerno i dobrodušno gleda­le, s malim malim izrazom iznenađenja. A sad ga je žalostilo što je Ona osvjedočena da On ima pravo, da On ima svoje sigurno stajalište, vrijedno, u koje Ona vjeruje, ali sada boja­žljivo želi da bi se riječi one dvojice zamijenile: da iz njego­vih usta čuje ono što govore usta na plotu, ono što iz one široke nakostrušene glave u krupnom glasu stroj e široki po­crnjeli i krnji zubi.

Ona se kao obično nije usuđivala govoriti, nije se usu­đivala imati svoje mišljenje, ali ga je zbilja imala iako to sama sebi nije priznavala. Usudila se samo reći:

— Mislim da je to ipak zanimljivo: naime vaš razgovor, a za drugo... — sažme ramena — ne znam...

— Da ... razgovor, naravno ... a nikako da gledamo svo­jim očima ravno i čisto. Čemu prenavljanje i iznavljanje?

— Ha ha ha... — Glava se nasmije tiho. — Znam, znam... tu bi tko rekao npr. ovako mudro: mi ljudi težimo da otiđemo što dalje od relativnoga, od relativnosti, što dalje od ponora koji se otvaraju iza svakog humka na obzoru, što dalje od neshvatljiva, od klimava, da izbjegnemo napor oko učvršćivanja, zaklanjamo rado krpama ono što nam se ne sviđa, bježimo k određenom, apsolutnom — relativnost pre­više obuhvaća i razbija sve na čestice, i nas same usamljuje; a mi hoćemo cjelinu, pa makar mlačicu, baricu, samo ne more, ne more ... a rado zamišljamo da smo otkrili apsolut­no, stvaramo brižno svaki svoju lučicu, vjericu — to jest

277

mi zatvaramo jedno oko, uporno ga zatvaramo, a vjerujemo da gledamo kao sova.

On:— Istina je ono što je svrsishodno, kažu neki.Ona:— Jedina realnost je osjećaj. Bez osjećaja teško da ima

istine, pa ni vjere ...Glava:— Nanizali biste vi dosta toga... Ah! ... — odmahne

jednim prstom pod bradom. — Istine nema!... ni realno­sti! ... ni vjere! ... ni realnog, ni apsolutnog! ni osjećaja! Čak ni njega! ... Postoji samo izraz! ... Izraz, gospodo. Evo ... — zaokruži očima pokazujući oko sebe. — Sve je samo izraz. A tako i u nama, s nama, iz nas__________

Ona jače otvori oči i nabere čelo trudeći se da shvati te riječi.

— Čekajte! Pazite! — On se najednom obasja veseljemzbog ove misli: — Ovdje je važno to, da smo mi, mi odijelje­ni individui, mi poseban sistem, mi osamljeni svjetovi, mi posebno zviježđe, da smo mi uspostavili vezu, uspostavili smo poseban fluid, posebnu realnost i to samo govorom — zvuko­vima, glasovima... nestvarnim sredstvima ... — pa nastavi sanjarski: — Čudnovata veza. Čini se, satkana od vremena. Zapredene su zajedničke misli, uzajamno poduprte sastale se ... gdje? ... u vremenu? ... u zajedničkim zvučnim slika­ma ... i to kao da se združilo, pomiješalo vrijeme i prostor_____________I sad: eto ti jedina realnost... Ta je realnost ovim istrganim rečenicama — riječ ja (iz jedne točke u prostoru), riječ ti (iz druge točke u prostoru), riječ on (iz treće točke u pro­storu) ... U četvrtoj dimenziji je tim kratkim riječima, kret­njama, pogledima,, podržavamo tako plastičnu: eto — stu­be... tako zbilja realnost. —

Glava progovori u ritmu:— Kažem: izraz!... Kristalne grane s lišćem od smarag­

da, nebo je lazur, a trava hrizopraz... ja zobljem rumene plodove hijacinta...

Oči su gledale izbuljeno, napeto, kao da se zbilja sve ukočilo u stakleni pejzaž.

Ona je stajala očekujući da će se svaki čas dignuti i kre­nuti, jer je On još uvijek držao kretnju kojom je htio ustati

278

i otići s njom prema stubama: ovo govorenje su smatrali sa­mo časovitom digresijom.

— Da, dragi gospodine — zaključi On neuvjereno i jako zamišljen — mi smo možda nezgodni drugovi za vaše shva­ćanje.

— Nema tu shvaćanja — probudi se Glava. — Ja ne držim govor u parlamentu. Nije to sistem, moja gospodo. To je sloboda (koja nema veze s politikom). Vi želite da govo­rim vašim riječima! — Glava izmijeni glas; govornički: »Isti­na, ništa ne postavlja veće zahtjeve na pojedinca nego slo­boda. Ali sloboda je nešto subjektivno, a ne objektivno. Ugo­dno je i lako biti podvrgnut ideji, dati se voditi, pa baciti svu odgovornost na nju, ali sloboda, to znači odgovornost. A ja, vidite, hoću da nosim odgovornost za svoje nazore. Ukoliko se uopće radi o nazorima! Mrzim nazore. Nema tu, kažem, shvaćanja ni sistema, to je, to je... no, što? — Jednostavno — uživanje! A ne ni sloboda, ni sistem, ni nazori. Uživanje!«

— Dobro... — On učini pokret da će otići.— Čekajte. Pogledajmo malo! Eto... — Glava pokaže

očima i prstom ispod brade prema stubama. — Eto malo kretanja... zemaljskoga.

Stubama je silazio ovisok, mršav gospodin, srednje do­bi. Očale na štipaljke smanjuju ionako malene ukočene sive oči, a izbrijano lice je nategnuto i ozbiljno. Trudi se da mu korak izgleda što prirodnije, ali bez uspjeha; čini se da će mu se sad-na ukočiti noge i on će kao metla lupnuti po stu­bama. Jednom je bacio oko na podanak stuba, a onda kora­čao, krakao nezgodno i pravio se da nikoga ne vidi. Na zad­njoj stepenici pojavile su mu se na licu sitne kapljice znoja, a oko usana usiljena ravnodušnost, dok su se oči ušiljilje, uko­čile mržnjom.

— Da, razumljivo na prvi pogled! — promrmlja On. — Nema širokog povjerenja u se; voli se kretati među onima kojima je superioran bez ikakve sumnje, ili onima koji zna­du da je on gospodin taj i taj, s takvom i takvom plaćom ... —

— Ne! ... — hrapavo zabruji zubalo. — On je čovjekod ravna tla. Držao bi se ravnice, jer onda ne dolazi u opa­snost da pokaže nezgodnost svojih krakova za skakanje po magli___ Lepršanje leptira nešto je sasvim drugo___________ ali mo­že nam protumačiti vezu između stuba i cvijeća.

279

— Pripovijest mi se sve manje sviđa — reče Ona. — Previše fraza apstraktnih, premalo direktne radnje ...

On ne reče ništa.Glava:— Pripovijest nije potrebno uzimati drukčije nego u

unutrašnjoj računici, bolje geometriji, izoliranih izraza. — Kao cirkuski oglašivač: — Nastojte, gospodo, unijeti sebe izolirano, bez očiju i ušiju, bez ticala, kao da se predajete slatkoj nasladi strašću... Ah, divnoj nasladi...

On:— Ali, ipak... — eto! —Sad je silazila stara gospođa u crnini. Blijedo, ozbiljno

lice sledilo se od brige; oči je otvorila nešto previše i uperila u stube. Silazila je ona oprezno i pažnju je skupila, da sret­no prispije dolje. A opet, nije se mnogo izvukla iz dostojan­stva, koje je, očito, izgradila za svoj položaj, za svoje po­kućstvo, obitelj, imetak, ugled u društvu, i zamjenu za djevo- jaštvo i mladost. Podmukla ozbiljnost matrone koja se mora često upoređivati sa svojim bližnjima; na stubama se na oso­bit način sve skupilo u brigu za se. — Međutim, na tu hlad­noću teško je reći šaljivo, jer je neugodna kao gmaz; gmiza- nje po zemlji, nisko, veoma nisko.

Na putu je odmah popravila izraz, vratila dostojanstvo koje ne pristaje u okvir nego kao obris, kao silueta, impresio- nistički.

Ona se stisne uza nj.Pozna je.Starica se držala namješteno diskretno; isticala je di-

skretnost pokazujući da vidi sve.— Za nju je ova naša šetnja osobita poslastica.Glava progovori mrzovoljno:— Ništa mi nije manje zanimljivo nego ovo. Tu izostaje

dubina, filozofija, a svrhu svega — izraz. Eh: osjećaji, duh! ... Ne, to nije zanimljivo!

— O, i te kako! — reče On.Glava umukne i ukipi se kao da nije primijetila što je

rečeno.A On je bio zadovoljan što je evo već po drugi put u

Glavi otkrio rupu, nedostatak potpunog shvaćanja, i rje­čitosti, i tako se digao na svoje pravo mjesto. Osjećao se

280

iznad Glave ... To je on sada otkrio njezinu funkciju i našao joj rješenje: jednostavnost.

— Eto — reče. — Tu ćete naći to isto... — pokaže dje­vojku obučenu kruto pažljivo: smeđi, cifraste postavljen šešir, nakovrčana kosa, savršeno novo i izglađeno odijelo, cipele kao s kalupa, s krupnim visokim modernim petama; snobov­ska solidarnost. — Korača kao da su joj noge drvene; bijelo tvrdo lice, s klinastim nosom, ukočilo se zbog nezgodnog kretanja. Nije tip kokete, nego djevojke »iz bolje obitelji«, koja je sigurna da će se udati za čovjeka »od položaja«.

— Stara stvar, kako vidite — nastavi On — već savršeno matronstvo. Strah od smiješnosti. Sigurna je za svoj izgled samo kad vlada sasvim svojim tijelom, kad može podignuti glavu bez obzira na tlo. To je neka čudna ljubav prema sa­mom sebi. To je ljubav prema subjektu, a nema je, niti će je kod nje ikada biti prema objektu; pa ni onda kad bude imala vlastitu djecu.

— Ha, ha ha ... — Glava se opet smijala zagonetno.On:— Pa što hoćete!... Meni je važno da čovjek može da

zavoli i svoju vlastitu lulu i da joj posveti nježnost. Ja sam poznavao starca u selu koji je živio u posebnom odnosu prema stubama. Bile su to stube kamene, nogama izglađene kao mramor. Vodile su s vanjske strane kuće do prvog kata. On je svaki put kad je počeo po njima koračati, na vrhu ili na dnu njih rekao: »Pasja...« — zatim se trudno penjao, držeći se za kameno priručje, penjao se (ili silazio) stenjući, a kad je stupio na zemlju, ili gore na odmorište, odahnuo, pogledao ih nježno i završio: »... paro!« To se ponavljalo svakog dana nekoliko puta. Bilo je u tome pobožnosti, i kao da s nekim surađuje u važnu poslu. Te su stube bile protiv­nik, ali drag. Postale su mu, možda, strast. On se neprestano vrzao oko njih, sjedio na njima kao na dragocjenu polo­žaju. A kad je već toliko oslabio da su ga po njima morali voditi, on je bacao tužan pogled, nježan, kao na rastanku od dragog bića, starog prijatelja.

— Da, da... stari ljudi ne padaju; oni klonu na stuba­ma: prije će umrijeti ležeći na njima nego pasti — reče Gla­va podrugljivo.

Sada je mlad čovjek u radničkom odijelu po stubama- vodio za ruku sitno okruglo dijete, od tri godine otprilike*.

281

Mali nije dopuštao da ga otac nosi, bijesno je tapkao debe­lim nožicama i zahtijevao da ga uza stube samo vodi za ruku. Onda ga je otac vukao, a on se trudio da svladava stepenice, izvrtao se kao lutkica, praćakao se u zraku i svakako mučio; ali je bio zadovoljan. Rutavi zatiljčić i šapica kojom je slo­bodno mahao izgledali su ozbiljno, i samosvjesno: znao je što hoće. Kroz ogradu se pomolila grančica. Htio ju je do­hvatiti, ali ga otac već povuče naprijed. Okretao se za gran­čicom, onda brzo prenio pažnju na cvjetić u jarčiću kraj stuba. Otac ga otrgne i od njega. I opet je on brzo i zado­voljno prešao na koru od naranče na tlu, na suhi list, pa da gleda nisku granu lipe; nekoliko se puta zavrtio kao zvrk, koprcao, teško se ispravio, pa nastavio tako k vrhu, uvijek ozbiljna lica, puna radoznalosti.

Ono se dvoje smijalo kretnjama djeteta.Glava je gledala mirno, bez izraza, kao žaba iz šaša, i ni­

je progovarala.— To je divno, dražesno... i jedino moguće — reče

On. — Vidiš, jedino to dijete zna hodati po stubama. Ha, to je pravo penjanje.

Glava je i dalje stajala kao da drijema; oči krute i izraz lica neodređen.

licom s desne strane približavala se hrpica dječaka.Bučna bujica vragova koji vrebaju na zabavu, na zani­

mljivost, senzacije. Jedan je oveći klipan među njima vadio iz džepa nekakve predmete, dijelove neke sprave stroja, a ostali se natiskivali k njemu, gledali, razgovarali se i prepira­li, valjda o značenju ili vrijednosti pojedinog komada. Na okrajcima hrpe po dvojica ili trojica opet zametali su poseb­nu raspravu ili igru, pa se i zalijetali u trk jedan za drugim, ali čuvajući uvijek ovisnost o glavnoj družini. — A svega ih je pet-šest. — Kad su došli na podanak stuba, onaj najveći najednom upre prstom u Glavu na ogradi i vikne:— Nu ... Tikva dobila naočale!

— Aaaa... ha ha ha... — zaore svi, silom povećava­jući smijeh. — I zube! I zube!

Jedan počne oponašati Glavu, nadme se i izbeči oči.Najveći klipan ustrči nekoliko stepenica, pa stane, svi

potrče za njim i odatle gledaju dolje:

282

— Balon s nosom!— Gledaj usta! ... ae, ae, grrrr...— Žablji kralj!Ali se brzo zasite tom zabavom i odvrate. Počnu se utrki­

vati po stubama, preskakivati stepenice, plaziti, kotrljati se. Onaj je najveći opet vadio svoje spravice da raspravlja s trojicom, koji su to sa zanimanjem očekivali. — Brzo zabo­rave na zubatu tikvu.

A ona je, Glava, stajala kao i prije zagonetno.— Vidite! — reče On. — I iza plota možeš biti niži,

inferioran.Glava ga pogleda mirno:— Radi se o tome da smo sišli s predmeta.— Da, »sišli smo s predmeta«, to nije teško reći. To je

dapače vrlo udobno. Isto kao i stajati za plotom, zaklo­njen, da se ne vidi trup — ni koračati nije potrebno. Stojiš tako zaklonjen i — povodiš se za bljeskanjem svijesti. To je samo iskrenje svijesti, to nisu misli, nije um — to je iskre­nje, fosforesciranje svijesti i to se zaodjene tako teškim,značajnim riječima... Izraz!_________ A i nas dvoje sjeli smo nadno stuba; — sjedimo udobno. Malo-pomalo prilagodili bi se položaju pa navukli na se dostojanstvo. Zaboravili, naime, da je dostojanstvo izraz plitkoće. Dakle ne preostaje nam drugo nego dostojanstvo, veleumne poze i plemenite kret­nje... a inteligentnom lijenčini — zamršen izraz!

Ona se usudi progovoriti:— Pitanje je, dakle, simbolizam ili realizam? Ah!...

Sve skupa to nije ništa osobito! Glavno je da ne osušimo stvar na šturu analizu: sprečavanja, težnja za značenjem, osjećaj manje vrijednosti, funkcija žlijezda...

— Ne! — reče Glava opet mirno. — Ne zaslužujete da se nastanite na ovom mjestu... — Zatim plane: — Evo! Ja vas čujem — zaklepeće ustima, zapuca njima podrugljivo: — To se nama samo sviđa da gledamo stube tako kao da vuku podrijetlo od Jakova! Dok, vidite, na obzoru su najobič­nije fizikalne smicalice: rumenilo atmosfere, zlatni oblaci, šarena duga, srebrni valovi... i tako redom dva kilometra riječi. Katkada se čovjek smjesti pred kakav kraj na zemlji, ili u svojoj glavi, i priredi sebi panoramu: čudi se zelenilu drveća, plavetnilu neba i brežuljaka, valovima zemlje, iako nije teško dokučiti da ti zemljini nabori i naše građevine nisu

283

u stvari mnogo više nego što su za sitna bića, gljivice, crviće, ličinke, dakle za svemir, pukotine i rupice na kruhu. Zami­slite pejzaž sa šumom plijesni na starom kruhu: drveće i tra­va, brda i doline, pa po želji i lijepa visoravan na glatkoj kori... Nego, mi rado pijuckamo i pjenu, naslućujući pod njom pivo... dapače videći ga, nema sumnje... — glas se spušta sve nehajnije u mrmljanje i Glava je opet dalje gledala umorno preda se, kao da je se stvar više ne tiče, ne zanima je ... pa opet malo plane ... — Ha, ha ha... kako smo učinili kružić i vratili se opet na početnu točku... cir- culus vitiosus, circulus vitiosus, circulus vitiosus! ... ha ha ha...

— Da, da... — reče On glupo, u neprilici, ne nalazeći odgovor. Zatim je pogledao nebo i okolo po drveću i kuća­ma. Veće je nastupalo. Već su se upalile ulične svjetiljke, umiješale se u stvar službeno i podmuklo. Sunce je nestalo, nebo se prošaralo i krošnje drveća se počele umatati u su­mrak.

— Kao da je baš potrebno da gledamo ove stube?... da ih gledamo ovako zamišljeno? ... — reče Ona.

On:— Da se odrečemo svakog mišljenja?! —Ona:— Htjeli-nehtjeli, to mi i činimo: mi često osjećamo,

a vjerujemo da mislimo.— Pa da! Mi se volimo, to jest, nalazimo zadovoljstvo

u sebi, sigurni da smo se digli iznad toga gledanja... Noć je blizu. Osam sati! Hajdemo! ... Zbogom, laku noć, i hvala na zabavi.

Glava je šutjela.Ono dvoje pođu stubama radosno, kao oslobođeni i nisu

se željeli osvrnuti.— Pa što? Ništa nije riješeno! — zastane Ona. — To

je zbilja mlinac ... circulus vitiosus ... — Najednom ga uhva­ti za ruku: — Ah, pa to je luđak!

— Moguće... ali to ne mijenja stvar. Sve ostaje na svome mjestu. Ako hoćemo suditi ljude po izrazu koji daju svom osjećanju, onda kako ćemo suditi umjetnike? Primi­tivne i moderne? Zar možda postoji savršeno zdrav organ? Luđaci ga imaju možda manje promijenjena nego ja ili ti. Oni primaju i izražavaju utiske na način koji je jedino rije­

284

dak, ali ne bez posebne logike. Pitanje je samo: ukoliko se mi možemo postaviti na njihovo stanovište.

— D a . . . izmjenjujemo uloge, mjesta, kao u igri »tvrđa­ve«.

— Dalje! ... Idimo samo ...Pogledali su Glavu.Kunjala je na ogradi, gledala prema njima, ali kao da ih

nije vidjela.Oni su se penjali priljubljeni tijesno jedno uz drugo.Ta bila je tišina i sve se uspavljivalo.— Ha ha h a . . . — zaori najednom za njima sa dna

stuba.Glava se smijala kako se samo krupni, debeli ljudi mogu

smijati u basu, trajno, široko, dubokim glasom, poput heli- kona ili najkrupnijeg glasa orgulja, ali tiho, melodično, i či­nilo se da taj smijeh široki zubi kao grablje grabljaju i čeha- ju, rasiplju zrnata svukud po okolini.

Pripovijetke, 1951.

ŠTAP U ŠETNJI

ena sluša: teški koraci pritiskuju pod, približavaju seošitu, udaljavaju se, izlaze na hodnik, prema vratima

stana, prekidaju se, čekaju, čekaju, pa se vraćaju i nastav­ljaju svoj razgovor.

— Hoće. Neće. Hoće. Neće.Nad starim haljetkom, nad brzim svom lice se mršti;

ubod iglom, trzaj glavom nazad, lice se rastrese, čelo izgladi, kora prijašnje misli se rastopi i na široko rastvorenu licu počne se opet hvatati nova misao, i lice se opet skrućuje, skrućuje se i mršti.

A koraci u drugoj sobi podnožje su one misli, jedne, pa druge, pa treće, raščinjene na neprestane tvrdnje ili ni­jekanja, danas isti kao juče i prekjuče i već mjesecima.

Samo se ugiba pod, muklo tutnji, postoli ne udaraju jer on staje cijelim stopalom, atletski pruža noge, ali samo po navici, sad je to samo hod teška tijela.

Zazviždi negdje parobrod, pa zatrubi, i magarac, negdje u gornjim ulicama, odgovori.

Koraci se prekinu.— Ne koristi to ništa, moj brajko — prošapće ona i

zabocka brže iglom. — Znam ja da to ništa ne koristi.Zazvecka zdjelica u kredenci, među malo suda.On se pojavi na otvorenim vratima sobice. Sive oči među

jastučićima kapaka živnu veselo, pod uzdignutim nosom i dugim svjećicama usta se malo nakrive: prezir prema sum-

— Sve je u redu. — U predubokom mumljavom basu s naporom uobliči riječi.

Ona se trgne; srdito:

np.

286

— što je u redu?— Sve, oštija. — On utanji glas nemarno: sve je u redu,

e, sve.— Aaajde lijepo k vragu.Ali odmah spusti glavu, zbunjena zbog svoje nemilosrd­

nosti. Pažljivije se pozabavi krpanjem.Sada je on razgovor smatrao završenim.Nagne se ka slogu štapova u vazi u kutu. Delikatno spu­

sti izbor na onaj ebanov s glavom prepeličara od slonovine, dar tasta iz Novog Zelanda, štap trga i obale, ocjenjivača dvo­nožnih čari i promatrača dalekih sporih brodova. Dvama prstima polagano odigne dragi predmet, okrene ga pred oči­ma, kratkovidno, i odmah vrati na mjesto; uplašio se za­blude.

Ulazeći u sobu osvrne se na ono vrijeme, rastreseno. Pođe k prozoru.

— Pogledat ću ima li ribe — progunđa kao iz badnja, takav mu je silan bas.

— Hajde, tko ti brani — reče žena. »Svaki put se oprav­dava«, pomisli. Znala mu je pute napamet. Inače je nije zanimalo ni kud će ni kamo će. Ostario je već, u pedeset i sedmoj godini; skrivati je mogao samo koju čašicu. — Provi­ri k postolaru. Hoće li ikada okrpati ono mojih cipela!

— Dobro ... tko ti misli na cipele.Zaustavio se korak pred prozorom. A ona je brzo zatva­

rala i otvarala oči, osjećajući ga na nosu. Nikada ničemu nije pridavao veliki značaj, nikada pokazivao znatiželje, to jest, čuvao je dostojanstvo čovjeka od karaktera. A imao je lice pogodno da omalovažava.

I sad on tobože ravnodušno uokviri sunčani dio trga, česmu, komad obale dolje pod prozorom, seljački brodić. Dva mornara u otrcanim modrim platnenim odijelima po­lagano iskrcavaju, nose u škipima plavkast pijesak i bacaju jednakim pokretima leđa na hrpu izvan pločnika. Dječak i djevojčica prekinuli trku, zastali kod broda i podignutih ramena, zadihani, promatrali rad; i stoje časak: što bi pod­uzeli sad na ovome? A malo dalje žut pas naginje se jako oprezno, ispruža glavu, preko ruba obale, zaviruje u modro nepoznato. Dalje u pristaništu kunjao je u maglici nekakav parobrodić; luka se još odmarala u ratnim ranama, još nije otvarala krilo svijetu dalekom. A na obalu je izlazilo sve više

287

ljudi. Vrvio je narod pod jarko osvijetljenim licima kuća i pod zidinom stare palače.

Zatvori oči. Zaljulja se kao da će pasti natraške. Otvori oči i upre ih, ne okrećući glave, u sliku nad japanskim stoli- ■ćem od bambusa, odmah kraj prozora.

Mladić duga lica, valovite kose, gledao ga je sivim očima trijezno, smišljeno, i usne je stisnuo samopouzdano, malo, malo trpko.

Uvijek se s njim suočavao hrabro: »Ja živim za svoj račun, a ti, sinko moj, za svoj, ali — ne jedan bez drugoga!« A sad reče u sebi, i protare nos, kako mu šaljivi val prijeđe preko lica: »Nisi mogao zbuniti staroga uživača, ha ha ha...«

Sin se bavio muzikom, svirao čelo, komponirao, i studi­rao arhitekturu. »Zamišljao je velike dvorane u kojima će hiljade slušati i gledati, u nijemom uživanju zajednice. Bio je, e he he heee, moj dragi...« Bučno se usekne, izbulji oči kroz prozor.

»Kako to sve može nestati! Sve te misli, sva ta volja, njegove oči? To je mnogo. Kako sve to može nestati?«

A oči sa slike uvjeravaju ga, s onim šaljivim prizvukom: »Živ sam. Doći ću.« I stari se nasmiješi: »Nisi me mogao zbuniti, a!«

— A zašto bi me i zbunio? Sve to pripada životu!— Što? — zapita žena.— Ništa.— Aha, ništa. Počeo si govoriti sam sa sobom. — I njoj

glas čudno podrhtava.— Neka bude. Je li tako? — namigne prema slici.A oči sa slike i opet ga uvjeravaju: »Živ sam. Doći ću.«— Doći će.— Što? — zapita žena.— Zadržat ću se malo duže. Otići ću do odbora — reče

mirno. — Veliku fabriku će graditi dolje u zalivu.Žena ne progovori.On baci pogled na štapove u kutu, objema rukama nešto

pokrene pred sobom, pa se zaziblje pružajući atletski ne­marno ruke i noge.

— Do viđenja, stara — reče.— Hajde, hajde, mladiću.

288

Ona stisne usne podrugljivo. I ona je smišljeno uživala život, čekala neke velike mogućnosti, neku veliku paradu, s neizmjernim nakićenim prostorima i neiscrpivim vreme­nom, kada će ona zamamno nastupiti, raskošno, ali: »u kosi samo jedan cvijet!«

Luka oživljuje. Omaleni brodovi pristaju, odlaze, ili mi­ruju kraj obale. Život se budi polako ali nezadržljivo. Sun­čevo svjetlo se učvrstilo na nizu starih kuća i ruševina kao da će tako jarko ostati da zapečati mir.

I ruševine, čitavi blokovi, provaljena obala, potopljeni brodovi, pa čak i mali ribarski, počivaju nakon velike rabote.

— Tako, tako! Civilizacija! Kultura! — reče po navici u šetnji.

Korak sve jednak, upravljen određeno. Lice dugo, jakih bora, kao u kakva slavna glumca, nepomično. Mnogo zna­nja, o djevojkama, o uživanju, o porodicama, o imecima. Pro­lazilo je. Prolazilo. I ovo je prošlo. Nema više snage. Na ne­bu nema aviona. U luci nema torpiljera i razarača. Nema opasnih zelenih uniforma.

Prolazilo je, prolazilo.Pa se najednom rasrdi:— I vidiš što su kadri da učine, a!— Govori barba sam sa sobom — reče mladić u zrak.— Da, da — reče on — govorim.Evo, ljudi prolaze, djeca idu u školu, mladići šetaju i

razgovaraju o sadašnjim stvarima. Sadašnjost, sadašnjost! Ta tijela, čak i odijela, iz onog su vremena. Može li tu ne biti njega!

Javljali su se prijatelji. Mladići koji su s njim sjedili u klupama, veslali po moru, kupali se, svirali u orkestru. Do­lazili su da im je netko rekao, da mu je neki treći rekao da ga je vidio u Italiji. Netko je neke naše mladiće vidio u Nje­mačkoj. Nitko nije mogao posvjedočiti da je poginuo: po­sljednji put su ga vidjeli za pete ofenzive. Jašio je na kljuse- tu pokriven gunjem, bos (cipele je bio dao jednome pješaku), sav otekao od bubrežne bolesti, kako mu se pogoršala za beskrajna pješačenja, bez hrane. »Naprijed, drugovi, nema zla!« ponavljao je neprestano. Nije se tužio. Provlačili su se i probijali kroz neprijateljske obruče. Prolazili su dani, noći. I najednom se izgubio iz vida.

19 Vj. Kaleb, I 289

»Kadar je bio da se zavuče gdje u grm i umre sam, samo da ne bude na teretu drugima«, pomisli. I ta mu misao po­laska.

— Ostao je da se žrtvuje — reče. Trgne se, kako se na­šao kraj njega mlad par. — šetamo, a, šetamo!

— A šta ćete, barba — reče mladić dobroćudno.— Ništa, ništa, samo nastavite. Nemam ja ništa pro­

tiv toga. Naprijed! Naprijed samo, mladiću!Ostavili su za leđima mnogo toga. Očekuju novo. Plove

brodovi. Putuju vlakovi.I tako dođe na stanicu u pravi čas. Prođe kroz ruševine

zgrade i nađe se na sunčanu prostoru. Očekuje se vlak iz Zagreba, od sjevernih strana. Pred tračnicama, kao pred za­mišljenom granicom, kao u igri, stoje ljudi, žene, mladići, djevojke, i cvijeća ima, i vedrih lica. Ljudi razgovaraju kao i uvijek. Ništa neobično nema tu. Očekuju svaki nekoga iz­vjesnoga, najavljenoga. Nema razloga uzbuđivanju.

I dva dječaka, podignutih nosova, s rukama u džepu, vršljaju između ljudi. Namiguju jedan drugome na kitu cvi­jeća u rukama nešto presretne djevojke. Očito, nemaju posla. Samo primaju slike.

— Koga vi čekate? — pita ih.— Nikoga — ne snađe se jedan.— Meštra Butru — reče drugi.— Pa što radite onda ovdje? Bolje vam je, djeco moja,

otići doma, da se vaši ne brinu, bolje.Dječaci se nasmiješe jedan drugome podrugljivo — začu­

đeno i odu dalje među prilike za smijeh, zaboravivši ga.On vadi kutiju za duhan, polako, pogleda je malo, kucne

po njoj prstom. Zagleda se u zemlju. Opet kucne po njoj prstom. Otvori je. Bira cigaretu. Neka teče vrijeme, neka vrijeme prolazi, neka dolaze događaji.

Naokolo su, tamo na dalekim točkama ovih tračnica, gradovi. Tračnice opliću zemlju, prelaze granice, ulaze u utro­be zemalja, ulaze u velike stanice. Tamo im pristupaju ljudi. U vrevi pristupa im i mlad čovjek, uzbuđen, jer ide domu svomu. Ima mnogo posla kod kuće. Čekaju ga mnoge ostavlje­ne stvari. Na njemu su krpe uniforme, na licu i rukama tra­govi zatvorskoga mraka, glada, teške rabote, udaraca. On ide kao u snu, još ne vjerujući javi, žarkim očima traži onaj va­gon u kojemu je skupljena neka snaga koja njemu treba.

290

Penje se pobožno. Traži mjesto. I vlak kreće. Tutnji vlak i tutnji. Tandrču tračnice na raskrsnicama, promiču sela, gra­dovi, a on gleda kroz prozor i čeka znakove poznate zemlje ... Evo! Ugledao je. Ugledao je more. Ugledao je grad.

Začuje se zvižduk. Na pruzi za mostom oblak pare. Trač­nice zarogobore.

On polagano zapali cigaretu. Nagne glavu da ispusti dim. Frkne prstom daleko žigicu. I pozdravi je. Vuče, siše, udiše, pušta dim obilno kroz nos i usta, kao fabrika naslade.

Lokomotiva provali ispod mosta. Lomata polugama, pišti, puše, pritiska tračnice (uginju se pokorno). Zemlja se lagano potrese pod silom važne lokomotive. Sve su glave čekača okrenute prema dolazniku. Susreću se lica, s perona i s prozora vagona. Uživaju se slasti povratka.

A on je po strani. Ne želi da napuhuje svoje pitanje.Vlak stane. Otpuhne umorno.On se ne miče. Baca, kao nemarno, oko na izlaze. Otva­

raju se vrata vagona. Silaze putnici s kovčezima, oprezno, po­lako, čuvaju se nakon svega onoga, ali zadržavaju one za sobom, čine ih nestrpljivima. Neki iskakuju živo, kao da žele osloboditi nekoga za sobom, onoga tko mora što prije stati na ovu zemlju.

Vlak se za čas ispraznio.On odbacuje cigaretu. U velikom luku. Izdahne ostatke

dima, pa se zaljulja, opruža noge, i naklanja se nad cipelama, a ruke opustio, prste složio nemarno. Polako kreće za posljed­njim putnicima. Raspršuju se oni kao san. Ne opažaju da išta nedostaje među njima.

I tako s izlaza nastavio do blize obale. Kako je vedro i kako je more modro i otvoreno. Na glatkoj pučini evo paro­broda. Dolazi od otoka. Ali on ipak popostane, vadi kutiju za duhan, kucne po njoj prstom i nakašlje se malo i zaljulja koljenom.

Bijeli parobrod ide pravo k njemu. Visok brod, nagnuo se malo na jednu stranu, bećarski, i pjeni veselo, a dimi samo malo, kao da se s lakoćom kreće, kao da to njemu nije ništa tako brazdati širinu svijeta. Dva oka mu, sa suznim sidrima, šaljivo škilje, dapače i namiguju, kao da usrećuju brojno čekateljstvo.

— E, barba, čekate nekoga? — reče povjerljivo jedan nosač. — Čekate, je li?

291

— A, parobrod, brate, parobrod čekam — razvuče glas.— Pa da, parobrod, parobrod, naravno.— Što ne smijem čekati parobrod?— Ma kako ne bi smjeli, čovječe, čekajte, čekajte, ko

vam brani.— Mislio sam da ti je krivo, ostriga!— Nije, nije mi krivo ni ako ćete čekati i dva.— I dva, e. Dosta mi je i ovaj jedan, dosta.Parobrod pristane. Siđu putnici. A on krene obalom na­

trag u grad. Uskom uličicom izroni na malen trg, za kulom. Trg je okružen kamenim licima kuća, opustošenim dućanskim izlozima, i spomenik mu je posred glatkog pločnika, a žarka sunčana krpa klizi po sjevernoj mu strani. Prolazilo je pri­lično svijeta. I dvije žene su razgovarale na uglu. Djetešce od kakve tri godine odvojilo se od majke pa pošlo do izloga da gleda šarenilo pobjede. Privuče mu pažnju velika crveno-bije- lo-plava zastava u izlogu na drugoj strani trga, pa on zastroji nožicama, i zabrinuto izbulji oči, kako se upustio u takvu daljinu.

— O, junače, kud si to krenuo — reče on dječaku. — Hajde, dušo, daj mi ruku. Daj mi ruku. Evo, evo, zastava, zastava, velika zvijezda, eno slika, vidiš... A sad hajdemo mami. Eno te mama traži, vidiš li! Mama traži.

Dijete ga gleda široko.— Eh! Pobjegao si. Hajde u luku. — Glas mu je bio du­

bok kao daleka grmljavina ili kao mumljanje lava. Djetetu se svidi da tome baršunastom zvučnom čovjeku dade ruku. Isprsi se kao da je postalo junakom dana. Pobjedonosno dođe do majke, ostavi ruku koja ga je dovela, potrči, privije se uza suknju pa se iz zaklona nasmiješi velikom prijatelju.

— Dobar je. Čuvajte ga.— Hoću, hoću — reče žena ozbiljno. — Vidiš, dat će

tebi barba ako opet pobjegneš.— A, ne. Neću ti ja ništa. Dobar si ti, moj bumbare. Neka

uživa, neka. čuvajte ga. Za takve su ljudi ginuli.»Za njega je ovo toplo i svijetlo ovako«, reče u sebi.U tamnom rukavu ulice dolazi prema njemu dječak od

kakvih desetak-dvanaest godina, jednu ruku drži u džepu, a drugom dodiruje zid; sabrano ide nekamo i usput okušava neku zamišljenu spravu.

292

— E, mali, kud se ti to skićeš sam, a! Što nikoga nemaš doma?

Dječak se probudi, letimice ga pogleda, pa ga zaobiđe i pođe svojim putem.

— Hajde, moj sinko, k svojima — zabrunda. Ali se sada pogne, kao da se zastidio, kao da je u nečemu pretjerao. I povuče malo brže, kako je sada izronio na trg. To se na ve­likom trgu sunce već uveliko raširilo i prilično ugrijalo ploč­nik. Ne okrene glave na onu stranu gdje pred kavanom već sjedaju u hlad njegovi vršnjaci, pa i mlađi prijatelji mirovine. Ali on sve jednakim stalnim i čvrstim korakom, i klateći ruke s koso složenim prstima, i ustaljene maske, na rubu ironije, već visoko nad samim sobom, pred mnogo očiju, uroni u sjenu uske uličice, na drugoj strani, i provuče se kroza nju do ribarnice. Tu je strujalo mnoštvo domaćica i domaćina s kotaricama i torbama u rukama, a na nekoliko je mjesta smetalo promet par ili više žena u razgovoru.

— Leti riba! — reče on ženama.— što govorite, prijatelju? — zanimaju se žene za dubinu

glasa.— Leti riba, kažem.— Ulovite je kad leti.Grmljavina glasa, dugo lice, bijelo, debele kože, jake

crte lica, oči malene, sive, krute, ruke se njišu u hodu, na­kratko, prsti složeni, i korak čvrst, velika ravnodušnost čovjeka koji mnogo zna. One zjanu u njega, i sve s većim zani­manjem, i svaka se za se zamisli na njegovim ravnim leđima. I jedna zatrese glavom, kao da tjera srh; i zamete trag:

— Šali se barba — reče.— Šali se, šali — mehanički pomogne druga, još zamiš­

ljena, još kod njega.Mirisi mora. žamor. Jeka pod visokim svodovima. Stoje

skupinice ljudi pred stolovima. Nema gužve, ribe je mnogo, samo srdela. Najprije da će njuškati morski svijet, razgleda­vati lica iz dubina, i ispitivati kako su ribari došli do njih. I zaustavlja se na izrazu lica prodavača ribara. Opazi službe- nost: oni hrane narod i zahtijevaju savjest.

— Trudbenici društva, trudbenici — govori on. — Trud­benici, e, trudbenici, oštija.

Ribar se namršti, oslonjen dlanovima o sto, podignutih ramena, gleda pred sebe, dalje, neutralno.

293

— A on misli da se rugam. Ne rugam se, moj sinko, ne rugam. Ljudi su ginuli za to. Znam. Znam.

Naglo odustane od te zabave. Kupi žurno ribu, na koju je prvu naišao, i odmah pođe.

Sad će stići pošta. Na velikom zvoniku, kao naručeno, odbije devet puta. To se moglo shvatiti kao ozbiljna opomena. Na obali tanahno ponovi zvono na maloj kamenoj bijeloj crkvi.

To je zvono zasvrdlavalo u uši, tražilo da ljudi misle na smrt (to jest, na popove), zavijalo je kao seoski pas, besko­načno, danju i noću, bez obzira na ičije živce. Obično je poči­njalo zvoniti kad otkuca sate.

I gonjen tim strahom počne odmicati dalje.Otvarajući vrata stana i gurajući ih polako u prijašnji

položaj pomisli ono: »Poginuo je. Poginuo je ili umro, to je sigurno. Poginuo je moj mali. Nitko se iz te situacije nije izvukao, a da se nije doznalo još prije svršetka rata. Poginuo si, moj sinko, znam ja to. Znam ja to jako dobro.«

Pa pružajući noge atletski, i nagnut malo naprijed, kako je dijelio težinu tijela na oba stopala, stalnim starim korakom dođe do kuhinje.

Žena se ne osvrne na njega. Glačala je haljetak, onu la­ganu stvar, jednu od malo njih koje su joj ostale nakon pro­davanja za vrijeme okupacije. Spremala se da iziđe.

— Evo hrane — spusti on srdele na sto. — Evo hrane — doda glasom kao da je sve kako bi moralo da je.

Ona je i dalje utijala, čekajući da prođe taj prvi trenutak, i da se stiša neki ženski bijes u njoj, kako se nenadano digao i kako joj je potresao grudi.

Vani pod prozorom cvrkutale su laste. Sunce je počelo zagrijavati kuhinju.

Ona se naglo okrene. Pođe do prozora. Spusti zastor najprije preko cijeloga prozora, zatim ga odigne, sve u trzajima.

Laste lepršavo zacvrkuću dalje nad dvorištem.I još se ona zaustavi na jednoj nozi, svlada zamah, preba­

ci nazad ravnotežu, pa zaviri na dvorište.— Počinje ljeto — reče sasvim staloženo. Odmah požali

što je to izustila. Prigne se pretjerano pažljivo nad haljetak.

294

»Neće više veslati moj mali« doda u sebi. Vidjela ga je jasno kako zagrnut gunjem zebe i umire na mršavu kljusetu.

— Sad ću poći na ruševine — reče glasno.On kucne prstom po kutiji za duhan.— A, ruševine, ruševine — zabrunda. — Dijete pod sva­

kim oblakom — doda tiše.— Što pod svakim oblakom?— To govore u Tisnomu, kad se braća dijele, kaže: hoću

i ja da imam pod svakim oblakom, to jest, zemlje.— Ne govori gluposti.— Gluposti, e.Ruševine su barem zajednička stvar čovječanstva. Tu će

ona čuti štogod i o onima koji se vraćaju iz zarobljeništva, iz logora, iz Njemačke, Italije, pa iz Engleske, Amerike, Fran­cuske, kud su se ljudi sve gubili u ovom ratu.

— Riba nije skupa — reče on i pođe do kupaonice da opere ruke. Zatim pođe u veliku sobu, spavaću, i nasloni se na prozor da razgleda što se dogodilo na ulici otkad njega nije bilo.

Pod prozorom silaze kamene stepenice iz gornjega grada. Gore su malene starinske kamene kuće, a dolje, kako se ulica i stepenice šire, sve veće i novije najamne zgrade.

Dječačić od kakve četiri godine silazio je polagano niz ulicu, spuštao nožice jednu za drugom niza stepenice i zabri­nuto pogledavao dolje na široki živi prostor među palačama do mora.

— Mali! Ej, mali, ti, ti!Dječak stane, stisne uplašeno ruke na prsa, digne velike

oči prema prozoru.— Kud si to nakanio, a?— Ja?— E, ti, nego tko. Kamo ideš, je li?— Idem, idem... na obalu.— Ne možeš na obalu. Vrati se kući materi.Dječak pogleda neodlučno dolje na trg, pa gore u prozor;

žmigao je i hvatao zraka. Nije se usuđivao dalje.— Vrati se, dušo moja, kući, vrati.Dječak se namršti očajno, da će zaplakati, da će nestati,

što sad, nakon toliko truda i nakon tolike čežnje.— Čekaj tu malo, čekaj, mali moj — reče on blago.

295

I dječak opusti napetost u sebi i zbilja pričeka. Stajao je u hlačicama preko koljena, u iskrpljenu haljetku i u papu­čama kao da je pokisnuo.

— Ništa se ne boj, ništa — grmio je on prilazeći mu.— Daj mi ruku, prijatelju moj.Dječak mu dade ruku i pođe s njim dolje na obalu.

Naprijed, 1953.

SMRTNI ZVUCI

emo se namjesti na desnom boku, na jedno uho pritisnemišicu, a drugo utisne u jastuk; žurio je da zaspi prije

nego se poremeti labava tišina ulice. A mogao je da zaspi samo ako je sve ostavio daleko za leđima. Ako je ostavio za leđima i ono što mu je bilo baš sasvim blizu.

Uđe u svoju sanju: brod ustrajno reže nemirnu površi­nu, ori ja po krunama valova, diže prašinu morsku. Kad se uživio u samoću, opio se svojim prostorom, vadi flautu i ustreptala srca od ljubavne radosti, slobodno, bez ikakva straha da će mu tko prekinuti zanos, potraži zvukove. U buci mora i gluhoći prostora zvukovi se izviju samo za njega. Treptali su zvukovi u brodiću, lepršali tanahno nad njim u vjetru kao kolibri, zaigrali oko Leme, spuštali se u potpa­lublje, kuckali šaljivo po mirisnim drvenim stranama. A Lemo se zavalio u udobnom toplom sjedalu, pod suncem, u stakle­noj ogradi, upro oči u daljinu i osluškivao svoje domaće zvukove. Mogao ih je uživati neograničeno, mogao je biti sam s njima. I on i flauta i melodija žurili su u nečujnom motor­nom čamcu sve dalje i dalje i ostavljali sve daleko, daleko za sobom.

U dubokom prostoru ulice javi se zviždač tihim ćurlikom. Nakon kratke stanke počne u razmacima ponavljati frazu iz Carmen. Zviždukao je prema nekom prozoru na drugoj strani ulice tiho, strasno.

Lemi po grudima strne prema srcu tjeskoban treperav talas. Zaboravi disati. Svijest mu se pokoleba.

U paničnom strahu uspravi se u postelji, pa stane loviti zraka.

297

— Evo glupaka! — reče srdito. — Glupak, teški glupak— govorio je da se iskali.

Kad mu je laknulo, opet legne, začepi uši čvršće, zašumi oko njih pokrivačima da priguši zvukove s ulice, i sviješću pokuša da izluči divljakov zvižduk. Nastojao je da zamisli toga čovjeka na ulici kako je bez truna zlobe prema spavači­ma, da ga opravda kao mlada i naivna.

Negdje u prazninama ulica zapucketa motorbicikla. Neko je vrijeme zujala gubeći se u daljini, u prostorima grada za­jedno sa svojim zvukom. Nastane tišina. I zviždača nestane; valjda je ušao u žuđenu kuću.

Uto žena počne da otpuhuje. Već se ona uputila u san.— Ph, ph, ph — vozila je širokim ritmom.

Lemo pokuša opet zamisliti brod, široko burno more, meke zvuke, slatku daljinu sna.

Žena prijeđe na jednolik ton, tužan kao zapijevanje narikače: — Oooo, Oooo, Oooo ...

Obiđe ga jeza. Nema više sna. Otvori oči, potpuno budan. Molećivo pogleda predmete u sobi, ormare, komod, pa veliki prozor kao jedine moguće svjedoke njegove istine. Mogao je sve vidjeti jasno jer je ulična svjetiljka bacila sjajan četve­rokut na strop.

Nakloni glavu prema ženi i nasloni na nju pogled kakvim se zaustavlja neku glupu radnju neodgovorna čovjeka. Zatim je stane u sebi kumiti: — Prestani, molim te, urazumi se.

— Glup li sam — reče. I naljuti se.Nakašlje se glasno, zaviče: — Hop!ženina svirka za trenutak prestane, pa iz moćna grla od­

mah zastruji zujanje i usne zatrepere kao da razbludno čelja­de očijuka s mozgom. To je bio početak temeljita sna.

Lemo osjeti da je ostavljen na žalu, na cjedilu. Potonuo je u pozadinu, malen, nemoćan, kao pod vulkanskim bri­jegom.

— Brh-buh, brh-buh — žena uspostavlja drugu prugu. Zašla je daleko u gušću sna.

Ali on se pobuni. I on ima pravo da uživa malo zaborava. Poviče dva-tri puta: — Aha! ... Aha! ... Ništa. Zazviždi. Bez uspjeha. Tada se sjeti: čuo je od nekoga da za smirivanje hrkača najbolje pomaže puckanje usnama kao kad se vabi malu mačku ili psa: pcrr, pcrr, pcrr! Kvočke ili kokoške, do­maće i divlje, takvim znakom dozivlju piliće, i pijetao vabi

298

koke ka nađenu zalogaju, a nešto promijenjenim, oštrijim zvukom, upozoravaju na opasnost. Pilići, bištu travicu ili ma­hovinu — pcrrr — i oni polete ka izvoru glasa kao ka magne­tu, ili: pčrrr! i oni se u paničnom strahu razlete i nestanu u travi i grudama, male meke žive gužvice. Taj praiskonski zvuk u šumi je osnov govora.

Žena s užitkom diše, s nasladom stvara šumove u grlu, u nosu, na usnama. Užitak zvuka. Je li to spavanje odmor ili živinska naslada?

Probudi se u njemu nešto slično mržnji. Ona ga budno nadzire po vas dan, mjeri njegove kretnje, ocjenjuje njegove namjere, rad i vladanje po koristi za se. U brijačnici, u orke­stru, svugdje je prisutna, barem kao sjena. A uživa, evo, samo sa sobom.

Odluči da se s njom bori.Nađe pravi zvuk. Pokuša jedanput: — Pcrrr! — Drugi

put: — Pcrrr!! — Nađe onaj pravi zvuk kakvim se upozorava na opasnost: — Pczrrr!

Žena se odmah pritaji. Poslije malo vremena promeškolji se i okrene na drugu stranu.

Tako, pomisli on zadovoljno, to je zvuk praiskonski. Ži­votinja u njoj, gola životinja, kako je sama samcata ostala u njoj, razumije to upozorenje na opasnost, i sad se pritajila.

U redu. Nema više zvuka ni na ulicama. Svuda naokolo vlada ona tanahna gradska tišina. Lemo se usudi da pomisli na san. Namjesti se udobnije, pa zazove svoju sliku s pučine morske, vedro nebo, modro more. Ali žena u tom času prijete­ći pojača disanje.

— Pcrrr!Žena se opet pritaji.Zvuk, pomisli on radosno, može u snu da djeluje snažno

kao igla. Kako? Kao igla. »Kao ubitačna igla« izreče kao knji­ževnu frazu. I tu mu se rodi nova misao. Možda postoji zvuk koji bi mogao usmrtiti čovjeka u snu. Ako taj dotični ima tanko srce, ili je slabokrvan ili su mu izanđali živci, ili je sklon slatkom zaboravu. Ne ultrazvuk, ne mehaničkim djelo­vanjem, nego, nego ... nego djelovanjem ljepotnim!

— Ljepotnim! — ponovi Lemo tu strašnu riječ. — Za ljepotu nije baš prijemljiva. Ali: ona se baš mora čuvati uz­buđenja. Ima usaljeno srce.

— Zvuk! — usklikne u sebi zadivljen.

299

— Pcrrr!— Pčrrrrr! ... — zaoštri kreštavo da pucne kao bič.— Bič. Bič! — i to je još jedna zvučna misao. Ali je osta­

vi za drugi put, njom nešto ohrabren.— Pcrrr rr!što se događa u daljinama sna?Mužjaci potrče k otvoru brloga. Stražar je osjetio ne­

prijateljski čopor. Ženke s djecom stisnu se u procijepe i pu­kotine. Mužjaci s kamenom, s koščinom ili toljagom u šaci zasjednu oko ulaza. Noćna tišina i mrak strašno su veliki, strašno prostrani.

Žena se počne okretati. Očito, probudila se.Sad se pritaji Lemo. Ljudski. U kući. Otpuhne dva-tri

puta kao da mučno uzdiše iz duboka nemirna sna. I uzdahne još bolnije, da ženu zaustavi dalje od sebe.

Sve osjećajući opasnu blizinu, nastavi Lemo da razvija misao o lijepoj smrti. Možda postoji zvuk za svako srce, za svaki mozak i ćud, možda postoji zvuk da bi mogao zausta­viti rad srca, ili izazvati u mozgu rezonancu koja bi zaustavila moždani kemizam i ugasila život kao što pseće lajanje može da izazove rezonancu u cilindru, prekine strujanje zraka i ugasi petrolejku. Nizak glas roga omamljuje leptire pa oni neodoljivo lete prema izvoru glasa, pijani, ustreptalih živaca, u sladostrasnom klonuću. Pauk sluša zujanje muhe. Blistaju mu oči iz tame. I sluša on kako raste očaj muhe, sluša sve prelive tužnog zvuka. Upija pauk sve nijanse toga zujanja sa strašću, s najvećim užitkom. I tako postaje ljubitelj zvukova, i tako ima izgleda, u dalekom biološkom putu da postane muzičar. Kakve sve slike zvuka ima u glavi jedan takav stari pauk! I kad on začuje violinu, čudesno bogatstvo zujanja, spušta se očaran na ruku svirača. — Aha! — usklikne Lemo, zato se u koncertnim dvoranama tako uporno drži paučina!

Zamisli Lemo publiku u koncertnoj dvorani, onu publiku po skrovitim rupama. Čuče tako u rupama raznoliki pauci i slušaju neshvatljivo, svemirsko, zujanje, neshvatljive tonove, glasove nekih prastarih, pretpotopnih muha koje su se po­vampirile, sastale se na sijelo da ih na njemu ispijaju čarob­njaci u crnu.

Lemo se nehotice glasno nasmije toj slici.Najednom osjeti da mu se bolno zavrće uho.

300

Skoči.— Što se smiješ? — reče žena strogo-mirno.— što? Kako možeš ... što ... Zar sam se smijao?— Što se pretvaraš! Čemu si se smijao? — nastavi žena

tvrdo, očito, ne namjeravajući da od istrage odustane.— Valjda u snu — reče on nemarno, uvjerljivo.— Što si sanjao?— Ne znam.— Kako ne znaš? Ne znaš što si sanjao! Lažeš! Znam

ja i zašto lažeš. Bit ćeš sanjao onu tvoju što puše u ... trubu kao biskup domaćici u... Bit ćeš je ljubio, je li!

— Ma što govoriš! Ma što govoriš gluposti.— Zato i trčiš onamo svake druge večeri. Tuu, tu tu,

tututuuu! Krasnoga li posla! Samo da budeš za njezinom debelom ... Tutuuuu...

— Što govoriš! Ma što govoriš gluposti, što ocrnjuješ pristojnu djevojku. Zar sam ja s njom sam tamo? Zar nas ne svira osamnaest zajedno?

— Svirate! Svirate! Ha ha ha! ... Tttt, tu tu, tuuu... Dje­ca se zabavljaju! Tu tu tu! Krasno. Ozbiljno.

— Nemoj tako govoriti. Nemoj! Strašno je to!— Zašto je strašno! Nije strašno ono što ja govorim, nego

ono što ti radiš. Tu tu tu! Kupite se oko nje kao psi!— Strašna si!I zbilja, lice joj se izobličilo od zlobe, bolo ga kao nešto

neizmjerno proturazumno.— Pristojna, da — završi ona tiše. Zijevne pripremajući

drugi predmet razgovora, i još jednom zijevne, pripremajući novu atmosferu: žalosti prema sebi.

— Oh, što sam ružno sanjala. Strašan san.— Kakav san? — i on, kao da nije ništa bilo, pomaže

neutralan predmet razgovora, i tonom ponuka na mir.— Strašan san. Da jedem pečene štakore.— Štakore?— Da, da, štakore.— Pa to nije baš strašno. Ima ljudi koji jedu štakore

na javi.— Sve onako s dlakama i s repovima, naduvene, prego-

renih bokova, donijeli su mi ih na tanjuru, kao pečene bugve, okrupne ribe.

— A zašto si to sanjala? Ne znaš?

301

— Zašto sam to sanjala?! Kako ću znati zašto? Baš si pa­metan, kao i obično! — reče ona prezirno, i preko volje; nije njegovo mišljenje smatrala važnim. Zatim, prepuštajući se sudbini: — Boli me srce. — Pa odmah, zijevajući i protežući se, popravlja pokrivače i sprema se na san.

Idući drugog dana od kuće do brijačnice, Lemo učvrsti u sebi misao o smrtonosnom zvuku. Zvuk se pokazuje u toli­ko oblika i toliko ima raznih djelovanja i uloga, da nije mo­guće sve predvidjeti, šumovi, zvukovi, glasovi, tonovi. Vjetro­vi u šumi, na moru, fijuci, treskovi groma, zavijanje vuka, mumljanje medvjeda, huk sove, ćarlijanje i svirka zefira, poj ptičice, zujanje pčele, zrikanje noćno, i zvuci roga i izvijanje duduka, i strave i radosti i ljubavi i smrti. Zvuk mu se učini silnim sredstvom osjećanja. Ugleda ga u velikom rasponu, od početka do daleke budućnosti, kao ono što briše granice života i smrti, kao lađu na bezgraničnom moru bivstva u ko­joj mu se otkrivaju sve tajne svijesti.

Tako je idući od kuće do brijačnice učvrstio u sebi misao o smrtonosnom zvuku kao o najvišem njegovu obliku, kao o rješenju života.

— Čijega života? — zapita se bojažljivo.I u tom snu stiže u brijačnicu.Kad se Lemo pojavio na vratima, pomoćnik, mladić,

gotovo dječak, povuče se obredno u kut. A na licu mu se od­razi strah, kao da je zaprijetila neka opasnost. Zabrinuto upre oči u majstora.

Lemo ništa ne vidi po brijačnici. Pogled mu bludi tko zna kuda. A dječak je sve uredio brižljivo. Sve je bilo na svome mjestu. Ubrusi i ručnici su prebijeli i mirisni, dječak je čist, plavosmeđa mu kosa bila je brižljivo očešljana, sitno- prkosno uzburkana, zelenkastožute oči odano su tražile pri­znanja. On je poštovao gazdu, svoj zanat, i sebe, po svemu tome. Želio je da njegova karijera poteče mirno i čisto.

I sad, opet će i jutros, kako je već najavljeno, biti nepri­like. Već se približavao čas kad će doći onaj čovjek, vječni, onaj što ne plaća brijanje i odnosi gazdi mnogo vremena, i rat će biti u izgledu. I zato je dječak bio zabrinut.

Lemo obuče bijeli ogrtač, iziđe na vrata, pa, zakopčava­jući se, pogleda nebo, pogleda po drveću, po ulici, za nekim nogama, čežnjivo i neutješno. Ništa to on ne gleda slobodno,

302

ništa to nije u njegovoj vlasti, ništa to ne može da uživa; za sve u dubini svoje duše očekuje odobrenje.

Kad onjuši zrak, brzo se vrati. Odgrne zavjesu, pa prije nego će je povući, mahne glavom dječaku. Dječak odmah preko volje pođe k vratima, namjesti šofersko ogledalce, kako je već prije bilo pričvršćeno na dovratak, i opravdavano kao reklama i privlačno svjetlo, i stane u nj virkati i u isto vrijeme počne da brusi britvu, da njom gladi remen.

Lemo izvuče iz kutije na ormariću flautu. Sastavi je briž­ljivo, brišući je, pušući u nju i gledajući je. S ljubavlju je razgledavao divan predmet. Pred sebe u kutiju stavi knjigu nota, nagnutu pod zgodnim kutom. Sve je to on tako mogao da u dva-tri zahvata opet skrije u kutiju.

Počne da vježba dionicu. Oprezno izvije dva takta. Po­novi ih pa produži do kraja crte. Zatim prestane. Zamisli se. Stane okušavati zvukove. Prođe u žurbi jednu skalu, preleti tonove u tercama, zatim u srednjim tonovima počne alterni- rati kvinte i vesti oko njih u brzim povezima i strasno zadr­žavati dugim ćurlicima. Fraze ga podraškaju u nosu i dolje osjeti slatku jutarnju nasladu. Navru mu u glavi slike. Naj­prije neodređeni sunčani predjeli, pa rječica u hladovini i bi­jela kupačica prema modroj vodi. Udari da alternira veće razmake, da skače u gipkim lukovima, i oslanjajući se teško na mjestima upora, na rubu ponora, pa odskoči opet da alternira žestoko otčepljujući zvukove srdito, i zaprede, na mahove, jezovite srhove, mrežu nestrpljive čežnje. Kotrljao je zvukove bijesno, bijesno, jureći, praskajući, bijući, uzlijećući, padajući.

Bijes mu počne da se pretače u same tonove, u osjećaje zasebnih tonova, i on polako, obuzet još uvijek jezom, počne ulaziti u potku melodije.

Na vratima, na ulici, podigavši jednu nogu na prag i pri­državajući se jednom rukom za dovratak, zastane čovječac s debelim naočarima, napućenih usana, u crnom haljetku od tafta, i naćuli uho prema unutrašnjosti brijačnice, a oči kri­tički iskolači u dovratak, kako je svim svojim bićem hvatao, sav u čudu, zvuke flaute.

Pomoćnik trpko, nezadovoljno, sve bruseći britvu i opi­pavajući oštricu, promatra s visoka čovječuljka u hal jetku od tafta.

303

— Za slobodom. Da, to bi mogla biti prava riječ. Ali ne sloboda od žene. To se ne bi smjelo pomisliti.

— Sloboda? Hm ...— Glas oboe, glas fagota, flaute, pa trube, instrumenata

u kojima treperi stup zraka. Drveni instrumenti, prastari pronalasci! Koliko taj divni materijal, drvo, sam po sebi znači u orkestru, u muzici, kao samo prisustvo, to malo tko shvaća.

— U svemu tome ima nešto... — reče prijatelj.Te večeri Lemo sakrije flautu pod uzglavlje. Činilo mu

se da je sakrio pušku, ubitačno oružje. Teško se mogao uvje­riti da je to učinio samo radi pokusa, da je to sve umjetnički hir.

žena leže namrštena lica. Njezina je politika nepokoleb­ljiva. Ne, neće mu ona tako lako dopustiti nastranosti, neće nikada odobriti nekorisne zanose.

On pokuša pomirenje. Blago dohvati punahnu ženinu ruku. Htjede da je miluje.

A ona naglašeno ravnodušno:— Va va va — zijevne. — Ugasi svjetlo — reče. — Čitav

dan sam na nogama. — I okrene se od njega.On ostane sam.S ulice se čuje malo šumova. Prođe motociklista prašteći

samodopadno. Negdje daleko zakmeči dijete. Kad zavlada potpuna tišina duboke noći, pojavi se zviždač. Pod jednim prozorom na drugoj strani ulice on stane ponavljati frazu iz Carmen.

Lemi sune u grudima val tjeskobe prema srcu. Ali ga on s dva-tri duboka udisaja zatomi.

— Glupan, glupan, glupan — ponovi nekoliko puta i brzo se iskali.

žena zapuše: — Ph, ph, ph...Lemo ustreptala srca prati ženino udaljavanje u san.

Vidio je na jastuku košaru zdrave vrane kose. Pune bijele ruke položila je nemarno, jako prirodno na jastuk, jednu oko glave, drugu zabacila nad rame nevino. Jasno joj je vidio lice u svjetlu s ulice. Ravan nos, čvrste obrve, dobro rezana usta, malo uho. Baš skladno, jako biće, kao da počiva na rubu prašume.

Lemo ustreptala srca izvuče flautu. Polako rasporedi

A kako se ženin san produbljivao i zvukovi njezinih organa počeli da se ustaljuju, tako je i on sve više raspirivao svoj jad, i sve se više vidio jakim i moćnim.

— Brh-buh, brh-buh — zaveze žena kao galija.Lemo sagleda prostore daleke, modre dubine zraka, ši­

rine mora, mrakove šuma i ljigavu opasnost močvara. Zatim oživi te prostore orlovima, vijugavim letovima u neizmjernim visinama, strepnjom čapalja i vivaka u trščacima, zečjim strahom na širokim brazdastim njivama, i učini mu se da je u tim neizmjernim tišinama bučno samo negdje u šumi u jednom skrovitom napučenom brlogu. I on se oslobodi nizine i vlage jamske. Udalji se najprije do zaborava. I u prostoru izvije slobodan sunčan zvuk.

Zaigra niskim tonovima, zakotrlja kromatskim nizom ćurlika, učvrsti donju kvintu i poskoči odlučno, kao na štakama gore, dolje, gore, dolje, i zapjeva prenoseći po gami alternativne kvarte, razriješi ih u terce, pa se spusti zlobno na sekunde, pa odskoči na štakaste kvinte vezući pun jezovite ljubavi, pun grozne želje da ovo biće vidi u boljem, u lijepom, u divnom stanju netjelesnosti, i stane točiti teške, niske, duge, čvrste, uporne tonove. Napregao je svu svoju svijest da je uvjeri u taj bolji svijet, da joj ulije lijep san o nestanku, da joj dočara utonuće u ništa vilo.

Ćarlijali su zvukovi u tihoj noći, odzvanjali su zvonki, puni tonovi, zvukovi zraka i drva, prastari zvukovi frule, a negdje blizu, na ulici ili na nekom balkonu, stane tiho da zavija pas.

Pod tanahnim svjetlom odraza svjetla s ulice gledao je sada svirajući i njezino lice.

Prostrano lice uokvireno bujnom kosom blago se prepu­stilo zadovoljstvu sna. Velika usta, zagasite, dobro rezane usne micale su se, ocrtavale osmijeh, veliki kapci podrhta­vali su nad nekim uzbuđenjima. I on osjeti veliku samilost prema njoj, veliku dobroćudnost, zaželi da je usreći divnim snom iz kojega se neće vratiti da postane ružna. Htio je da ostane lijepa zauvijek.

I flauta je pjevala:— Ostani lijepa, lijepa zvjerko! Samo kao zvjerka si

lijepa — govorila je flauta. — Ne ljudske želje, ne ljudske misli, ljudske potrebe, ne. Ostani čista čežnja i strast, ostani

307

vječno s čudom u očima i s mačjom pohlepnošću za djelom, za užitkom, za izvršenjem.

Zatrepću veliki kapci.On brzo legne. Flautu pusti na sag kraj kreveta.Žena se pruži i protegne.— Ne spavaš? — pita.— Ne spavam.— Aaaa, va va v a . . Sanjala sam lijep san.— što si sanjala?— E, to ti ne mogu kazati.— Zašto mi ne možeš kazati?— To je prelijepo za tvoje uši... Ne, neću ti kazati.— Prelijepo?— Hu hu hu hu________— nasmije se ona iz grla, grgu-

tavo, pa se protegne. Uzvije pune ruke. U zelenkastom fos- forescentnom svjetlu alabastreno su joj se isticale mlade grudi.

— Prelijepo? — on položi ruku na nju.— Hajde, miruj. Pusti me da spavam.On se sada sasvim realno okrene. Zaklopi oči.Brod se brzo otisne od obale. Motor zazuji tiho. Od

pramca u tankom mlazu odskoči presječen val. Brod zaorlja preko valova, bez igre, nadmoćno, kao brza, brza brana po mekim, podatnim grudima. Zabuši se u prostor. U tišinu, u daljinu, u samoću. Ostavljao je za sobom samo zastor od vodene prašine. Sunce se iskrilo na dalekoj površini i grijalo u njegovu samotnom brlogu. Lemo izvuče flautu. Polagano, polagano, uživajući i drvo i tipke i miris njezin, gledajući preda se u prostrano polje vjetra, prinese je usnama.

NIN, Beograd 1953.

NEOBIČAN DOGAĐAJ U VINOVU

na žarka čežnja treptala mi je u grudima i čuvala unjima uvijek mjesto, kao gnijezdo na koje treba da

sjedne osjećaj lovačkog zadovoljenja, i zagrijavala mi nepre­stano čilost u napornu radu po oštrljatu i strmu tlu. Previše sam iščekivao da će moj prepeličar Pram ukrutiti mišice, napregnuti njušku i šuljajući se poći prema onom stano­vitom mjestu gdje leži zec ili gdje se skutrilo u sivom smilju jato jarebica. I to me iščekivanje već umorilo. A umanji mi izglede na uspjeh i priličan uspon sunca, sve slabija vlaga zemlje i bilja, sve sivlja svjetlost neba, sve jači donjak, blagi vjetar. Zato lovački osjećaj, drhtavu čežnju, zamijenim veseljem što ću ovim ravnim hrptom brijega, kroz ugodan kraj, kroz travnate ravne ograde, između vitka, rijetka mlada jasenja i sitnih smrečica, nailazeći svakoga časa na oble sive ploče, doći u čudnovato selo ka još čudno- vatijem starom prijatelju.

Nije tu bilo jedno selo, nego su bila na vidiku i dvasela.

S južne strane kose, na obronku njezinu, pred valovi­tom zelenom ravni, selo Krugovo. Na sjevernoj strani, u do­lini, nešto i previše prozračnoj, selo Vinovo.

Sada, gazeći po suhoj, šuštavoj travi, između stijena i čvrstih krških grmova silazim na sedlo koje veže ovaj ze­leni lovni brijeg sa čudnom glavicom što je na granici dva svijeta, između ta dva sela.

Ta je glavica go, plješiv brijeg, zaobljen kao glava kruha, složen od manjih glatkih, bublastih kamenih hljebova. Čo­bani s ovcama, iz jednog i drugog sela, skupljali se pred veče tu da društvom zaslade posljednje časove paše. Katkada su

309

samo, stojeći na istaknutim kamenovima, gledali buru boja na zapadu, ili sa tako uzvišena mjesta dozivali pojedince koje bi prepoznali dolje u jednom ili drugom selu, a kat­kada se natjecali u bacanju kamena ili zametali bitke. A brojne koze i ovce, kako im je svake večeri tuda bio put, nisu dale da se između stijena pomoli bilo kakva biljka. Ta gola, zamrljana glavica djelovala je, sada u puno podne, kao poslanstvo drugoga nekog kraja, kao da je iza ograde stvar­nosti. Bila je baš prikladna granica između ta dva sela, ničija i potpuno ničija zemlja.

Nekoliko sam puta posrnuo preko grmečka smreke ili preko gužve trnja, jer sam gledao dolje u Vinovo, kako me privlačilo ono, neobično u mojem kraju, vrebanje na zalogaj, na događaj, na svađu ali sve to skriveno u nekakve mirne odmjerene pokrete i riječi. A vidio sam sve to i na ovu daljinu, od kakva pol kilometra, kako je Vinovo neda­leko dolje, na drugoj strani plitke i uske doline, na rubu mršavih njivica, na obronku niske gole kose. Donekle me i srdilo sve to što vidim, svu nebrigu ljudi za sutrašnjicu, sav prezir prema svemu što nije zalogaj pred ustima: stabla su sitna, okljaštrena, a malo ih i ima, jer je to jedini napor na koji su sposobni da se prilično lako odluče: da posijeku drvo: grmlje je trnovito, naježeno, kako nema mira od ruku i zuba, tlo umrljano, izgaženo, bez ograda, kuće razasute, sav prostor između njih posut ovčjim brabonjcima, neravan, stjenovit, i takvo tlo ulazi bez ikakve promjene i u kuće, i pod krevete, ukoliko ih ima. Po izlizanim pragovima i sti­jenama sjede žene u hladovini, bištu se i zijevaju ne nalazeći drugih zadataka. Muškarci se rjeđe vide. Oni odlaze u pri­morska sela na nadnice; u gradu prodaju malo duhana, tovar drva, stara magarca ili klonulu kobilu, ili traže priliku da se otisnu u kakvu neznanu sreću.

I ja sve mislim kakav je to život i odakle mu korijeni, pa rješavam pitanje time što je selo ovčarsko, od dav­nine, pa naviklo da se ograniči na malo rada i još manje potreba, a sada nema mnogo ovaca, nego dapače sasvim premalo, jer nema više paše. Ali je lijenost ostala, pa su oranice u obliku malih nepravilnih dionica tanke zemlje, pomiješane s većim dijelom valutaka, sasvim površno obra­đene, zagrebene malo ralicom i prepuštene milom slučaju grmljavinskih pljuskova da je zaliju i zađubre. Tako se čini

310

da je to selo u duboku kršu. U njemu nema ni smokava ni maslina, niti mu vinogradi šaraju bregove, one jadne, tihe, umorne, puste, gole bregove, išarane samo ovčjim stazama, obrijane do najgolijega živca kamena. Inače je život njihov sasvim onakakav kakav je bio prije hiljadu godina. Samo što je onda bilo šume i paše, bilo je trave i drva. Držali su, dakle, stotine ovaca. Zemlje su orali malo, i to: radili starci i žene. Momke i muževe gospodari su odvodili na daleke vojne. Nije im bilo baš ni mrsko otići u svijet, kad su ionako uvijek nadaleko sijali svoje čežnje. Da je bilo dohvatiti se kakva broda mletačkoga, ili turske karavane! Ali su se vre­mena promijenila. A oni su sve nemilosrdnije uništavali šumu i malo-pomalo izmakli ispod sebe tapet. I sad sjede kao i prije u hladovini, samo gladni i na golu.

Otkinem se od misli i zlobe nad selom Vinovom i svr- nem odmah prema jugu, prema onome mjestu gdje je, malo niže poda mnom, među drvećem i vrtovima, u samo­dopadnu zelenilu, selo Krugovo, u kojemu živi moj stari prijatelj.

Iz primitivne zajednice na umoru prelazim u antiku. Najprije ulazim među visoke, jake zidine vinograda i kroz jedan »progon«, to jest put između tih zidova, padam na Krugovo, na početak jedine široke ulice. A to i nije ulica nego više popločan trg od kraja do kraja sela, jednako ravan i širok. Čudan me osjećaj obuhvati kad se nađem među tim tvrdo zidanim kućama, od brižno klesana kamena, po­krivenima kamenim pločama, niskima, dugima i u dvorištu prelomljenima na lakat, među kamenim klupama i stolovi­ma, pod krošnjatim dudovima i mendulama, kojih se zelenilo prelijeva preko zidova na ulicu, čini mi se da sam uskočio u daleko neko vrijeme i da sam promijenio i svijetom i da nisam baš ni sam potpuno stvaran. I ukrutim se kako je i sve oko mene čisto, izmeteno, isprano, uređeno, kao pod nekom čvrstom disciplinom.

Možda mi se taj osjećaj javljao svaki put stoga što nije bilo blizu mora (selo se računalo u primorsko, iako je od mora udaljeno desetak kilometara), nije bilo oprav­danja za golet i krš naokolo.

I tako sam ušao u oazu, prastari grad u pustinji, i izložio se nevidljivim očima prošlosti.

311

Ulicom prolazi samo stariji težak u skrpljenu radnom odijelu, izdrtu od dodira s kamenjem, ali čistu, i nosi u ruci kosijer i smotano uže. Ne vidi me, i ne gleda me, iskorišćuje daljinu da ne progovori, i brzo skrene u progon prema polju pod selom. Pretrči djevojka, u onoj čistoj, neobičnoj nošnji: širokoj nabranoj suknji, napuhanoj na stražnjici, kratkom haljetku, iznad pasa, otvorenom na prsi­ma tako da se vidi bijela vezena košulja pod crveno obrublje­nim naramenicama, sva ženstvena, napadno krijući svoje adu­te. Pretrčala je preko ulice-trga brzo i uletjela u kuću ne osvrnuvši se na moje bučne korake. A pod zidom u sjeni, na izlizanim pločama, jedno dijete vrti žir, drugo u šiški dube luli­cu; ima nekoliko glavica i u vrtu za grmom ružmarina, kraj stare bačve za osoku, i oni samo malo dignu glavu na Prama, kad prođe kraj njih, uplašeni da će im omesti igru.

Po obroncima, među pažljivo slaganim zidovima i go­milama, sličnim tvrđavama, saginju se težaci oko loza ili obilaze smokve, sve polaganim, tihim pokretima, usađeni u kamenju zauvijek, i sami stalni i čvrsti kao kamen.

Prolazim kroza selo kao kroza sunčano ili hladovito dvo­rište staroga grada. Eto terasa s odrinom, eto vrt ograđen živicom od ružmarina ili debelim kamenim zidom, eto lis­nata hladovita smokva ili dud, ili se utanjio osamljen čempres i suknuo uvis, u drugi svijet misli.

Pram je trčao preda mnom pazeći brižno na razmak: zastajao je s časa na čas kod istaknutijih predmeta, da razmotri mirisne vijesti, i tu i tamo, đignuvši jako zadnju nogu, stavljao svoje opaske.

Širokom ulicom upravio sam korake prema dobro po­znatom kutu.

Ured (posebna kućica) moga starog prijatelja istupio je za nekoliko metara uvjerljivo u ulicu. Nametnula se prostoru ta kućica najprostije građe, onako prizemna, niska krova od pljesniva crijepa, prignula se lukavo, da se umanji, ali da ne gubi mjesto, i žmiruca malenim prozorom na so- miću i uskim vratima. Znam kakva je to smotrena proma- tračnica. Nije ona propuštala ništa korisno ni ugodno.

Nađem ga da sjedi kao i obično za pisaćim stolom, licem prema otvorenim vratima, s laktima na papirima, malo pognut, crnomanjast, tamnosijede, sure kose, i žmirka očicama kao mandarin.

312

— Došli ste! — reče, i ne pogleda me. Očito ne napu­sti brige kojima se bavio, nego me svojevrsnom upornom ravnodušnošću primi k svojim mislima.

I ja bez riječi sjednem u uzak naslonjač s desne strane stola, do prozora.

Tako se smjestim da proboravim na tome mjestu sto­ljeće, dva, i da natanko promotrim brojne stvari oko sebe, na visokim dućanskim policama i po zidu, kako sam svaki put dosad prekinuo promatranje na po puta. Pram sjedne do mene na pod pa naćuli uši i pritegne čeljusti čvrsto uz vrat i stane da budno prati jednu mušicu koja je na njemu našla zanimljivo polje rada. S ulice nisu dopirali zvukovi. A nije ih ni bilo.

Zgureni crni starac dohvati kutiju duhana pa mi je pruži i ne pogledavši me. Lice mu nije bilo ukrućeno, nije isticao da što misli, nego je gledao preda se u papire, i dalje kroz njih kao ravnodušno, kao da je i sasvim svejedno mislio što ili ne, govorio ili mučao. Jednom je rukom dono­sio cigaretu do usta, pod sijedi brk, pa sisao dim kao da ga smišljeno upija u tamno lice i mutne crne oči. Drugu je ruku ostavio na stolu kao da je prepušta posebnim brigama.

Dok sam od skije, pomiješane sa nešto malo rašeljkina cvijeta, toliko radi arome, savijao cigaretu, gledao sam nje­govu desnu ruku. Mala, osmagla ruka, šiljastih prsta, ne­znatno nabrane kože kao u jako crnomanjasta djeteta na buri, i istaknuta zgloba na korijenu palca, vitka zapešća, bez staračkog zadebljanja. Privlačila me njegova ruka kao što krajnje ljudsko, sa krajnje ljudskim mogućnostima. Ali što je imala ta ruka da učini, nisam mogao shvatiti. Je li to ruka umjetnika, vladara, govornika, ljubavnika?

I tražio sam odgovor, to jest nisam ga ni tražio, nego je pitanje bilo svuda naokolo, tražio sam, naime, odgovor u svemu onome čime se opkolio u ovoj sobici (koja ima izgled sekretara kakva obična trgovca u malom zagorskom gradu), ili bolje: u onome što se naslagalo oko njega s nje­govom voljom i protiv nje.

Na zidu iznad stola, u tanku, crnu okviru i pod stak­lom, velika je slika oceanskog jedrenjaka na debelom oluj­nom moru. Olovni se oblaci velikom težinom slegli na pot­puno jedrilje, a oštri, brzi modri valovi, jako bijelih kruna,

313

uzdigli se oko tanka broda. Zvižde konopi, huči more, brod se uzdiže i ponire, i vječno plovi po beskraju, bez ljudi, sam brod, jer su ljudi na njemu samo njegova misao.

Tako promatram neprestano tu sliku naslikanu uljenim bojama s primitivnom žestokom dovršenošću. Tu je sliku moj stari prijatelj naručio smišljeno; izradio je po njegovoj uputi neki tuberkulozni mladić dolje u selu na moru. I kad gledam naokolo po zidovima police i knjige u njima (kako robe odavno nije bilo, jer je prestao trgovati), dužničke, a i svjetovne, starih naših izdanja s konca prošloga i početka ovoga stoljeća, razabirem mnogo toga što je u starčevoj ćudi, a nikako ne zaboravljam brod na olujnom moru. Tako je i pisaći sto, pravi, veliki pisaći sto od orahovine (dapače umjetnička rezbarska tvorevina), i pisaći pribor, pepeonik, velika stolna petrolejska svjetiljka, sve raskošno oblikovano, lijevano od bronce, a naslonjač obložen debelom kožom — bilo u ovoj prostoriji i uz ovoga čovjeka nešto izvan toga kraja svijeta, kako su u selo Krugovo tek nedavno došli prvi postoli. Očito, bio je on počeo da se oblaže nekim ugledom ili nekim namjerama, ili je osnivao sebi posebno mjesto u svijetu misli.

Obično sam vidio na licu mu i u očima naročito istak­nutu pamet, ali ne oholo, ne nametljivo istaknutu pamet, nego više uza svijest o tome da pameti prave ne može biti, a da ta pamet, koju on poznaje, a baš osobito i ne cijeni, ipak nije upotrijebljena na velike stvari, i zbog toga on tuguje za izgubljenim vremenom.

A u posljednje sam vrijeme opažao da se bavi nekim sasvim određenim sadašnjim stvarima, jer mu se u svakoj kretnji očitovala smišljena trijeznost i prepuštanje sudbini kao jedini mogući rezultat razmišljanja.

Nisam očekivao da će progovoriti.A on golubinjim glasom:— Vidiš, prijatelju, mene nisu htjeli dati u školu, jer

sam bio tih. Tih sam bio, zatvoren, ali sam vidio dobro. Nego su dali u školu onoga što je bio brbljav i lukav. Takoti je uvijek i svugdje. Neće niko pametnoga. Nikada tih, pametan čovjek ne prija budalama, nego im uvijek treba brbljavac. Doduše, brbljavac zna živjeti. I vidiš: nije nam proslavio ime. A ja sam to znao još onda kad mi je bilo

314

dvanaest godina. I danas se čudim kako sam ja to mogao onda znati.

To je govorio o svom bratu, advokatu u gradu.— I što sam drugo mogao nego preuzeti očev rad.

Prihvatio sam se trgovine više da pokažem što mogu kad hoću, kad se već radi o novcu, kad mi ništa bolje nije pri ruci.

— Zar mislite da bi bilo moguće naći pametnije zani­manje?

— Bi.— Ja u to sumnjam. Svrha je posla važna, a ne njegova

narav. — Nisam bio uvjeren da govorim istinu.— He, h e . . . — nakašlja se.Htio je progovoriti, ali se predomisli. Okrene se na drugu

stranu.— Vidiš — reče, gaseći u brončanom pepeoniku opušak

i okrećući se u naslonjaču — sve je ovo oko mene pusto smeće, sve ove knjige i računi. Neželjene stvari, teret misli.

— što bi drugo i bilo!— Eto, tako je — reče on, a ipak malo uvrijeđeno.U to vrijeme vlada je, da izbjegne političke poteškoće

i temeljitije reforme, izdala uredbe za zaštitu dužnika, to jest osiromašenog i prezaduženog seljaka koji se počeo opasno vrpoljiti. Te su mjere pogodile maloga štedišu i seos­kog trgovca.

— Ima u ovim knjigama čitav mali imetak. Ali... — odmahne rukom.

— Pa da, što će vama novac!Ipak ga ta moja izjava takne i pokrene.— Hajdemo tamo... — reče i odmah ustane i pođe da

zatvori prozor; čvrst kapak zasune sa nekoliko jakih zasuna, pa dohvati s čavla u kutu golemu ključinu. Iziđemo, i on za sobom zaključa teška vrata obložena limom i obojena tamnosmeđom bojom.

— Vinovčani su opasne zvjerke — kažem ja.— Ah, više mi ne mogu nauditi. Ima tu u knjigama

doduše dosta toga, ali ne namjeravaju plaćati ni pod koju cijenu. A izdaleka, onako preko oka, paze oni na to, ne­ma sumnje.

— Bolje vam je poživjeti mirno, bez toga tereta — kažem ja šaljivo. — Ima stvari koje čovjek uživa mnogo

315

slobodnije, zapravo ljudski. A ljudski uživati to je, čini mi se, najveća i najviša svrha naša. Ljudski, čovječno uživati!

— A što ću ja uživati? što mogu uživati u ovim godi­nama i u ovom selu?

U tome pitanju bilo je lukavosti: očekivao je, zapravo, potvrdu svojih želja.

— Vidim ja da ste vi čovjek koji zna uživati, to jest koji nalazi mnogočega što zaslužuje pažnju.

A on i dalje zaoštri svoju lukavost:— Ne bi to loše bilo da gore ima što. Sasvim lagodno

rješenje svih problema.— Ali ko u to može vjerovati. A ipak se mora umirati.

Već sam pri kraju. — Završi nemarno i pozdravi staroga Lulu, koji je isturio kuk i s velikom zabrinutošću na licu vukao pod miškom rukovet zelenog lozja za prasca i nešto akacije za kuniće.

— Drži se stari, drži, do prve stolice — reče moj pri­jatelj.

— Aa nećeš ni ti daleko — promrmlja nevoljko starac.— I neću, ne boj se.— Aj, pogrdo od čovjeka! — reče stari Lule najednom

srdito i naglo trgne pijetla na vratima, da što brže uđe u kuću.

— Ha ha ha, ljuti se, ljuti.Starica je sjedila pod velikom lozom u kamenu dvo­

rištu i hranila piliće. Kad nas ugleda, brzo ustane, otrese pregaču užurbano, pa nas dočekuje s ljubeznim osmijehom na dvoru pred vratima. Vitka je, u suknji do zemlje, usprav­na, samo se malo pognula naprijed, od strahopoštovanja. Još se uvijek stidi svoje kovrčave kose, maslinasta lica i crnih živih očiju žućkastih bjeloočnica, pa gleda bolesnički bojaž­ljivo, da se ne hvali, da ne privlači pažnju.

— Je li vam vruće? — reče. Glas joj je tiho gukanje, još tiše nego u staroga.

— Nije, nego zima — reče starac. Zatim pođe u stam­beni dio kuće, na sjevernoj strani dvorišta, govoreći sam sa sobom:

Katkada na pustoj stijeni u večeri duge zimske sretao sam starog Marka iz gradine one rimske...

316

— A kako ste vi? — obratim se starici, ne nalazeći pa­metnije riječi.

— Nije loše — reče ona brzo, a onda ozbiljno i gledajući me otvoreno, kao gospodarica kude u razgovoru s uglednim gostom, gotovo kao matrona: — Počela vam je škola ovih dana, je li? I naš je mali Paško počeo učiti. To mali djevera mi unuk. Imate li mnogo djece? Mora da nije lako sa toliko očiju imati posla svaki dan.

Vidim da to ona govori da suzbije i opravda svu neoz­biljnost onoga što bi muž joj mogao reći ili što je već rekao, kako uvijek nešto čudno namudriva.

— Želio bih boraviti u ovom vašem gradu — kažem ja.— Gradu?— Ovakvi su bili gradovi u staro doba.I opet pregledam, nezasitno, sve oko sebe: kako je na

zapadnoj strani konoba i skladište, na istočnoj kuhinja i nekoliko praznih soba, na južnoj zid i u njemu natkrov- ljena velika vrata. Krovovi su zgrada nadohvat ruke, niski, po njima spavaju mačke i psi na suncu, suši se paprika, kukuruz, grah, bob i, u svoje vrijeme, grožđe za prošek, ono slatko grožđe crnac i maraština.

Začas se vrati starac noseći zdjelu hrane za Prama (kako se tim lovačkim stvarima smije baviti samo on) i stavi mu je u kut na određenu ploču, a mene uvede u stojnu kuću.

— 0, moj prijatelju Pamac, o moj prijatelju — kažem ja.— Prijatelju, prijatelju, da. Nikad ne znaš koliko vrijedi

koje prijateljstvo. Pa ja baš i ne znam mogu li biti kome prijatelj. Nije to lako.

— Zasada sjednimo zajedno.I sjednemo za nizak stolić, jako čist, izdrt do srži s

česta pranja (u selu je običaj da se svake subote sve u kući opere, naročito klupe i stolovi). Pamac (tako su mog starog prijatelja nazivali odmila mjesto Samac) donese stak­lenku prošeka i stavi je u sunčanu zraku na sto.

— Vidiš kako se ljeska pod zrakom sunca, kao jantar, kao drago kamenje — reče on — a ja ga ne smijem ni piti.

U čašama se prelamao rumenkast sjaj i prosuo se po našim licima i po prebijelo okrečenom zidu sobe. Vino je bakarne boje, nešto preslatko, gusta soka, ali fina muškat- nog okusa, puno sunca s onih niskih krovova, i još sunca sa bregova i kamenja, iz plitke zemlje i modroga zraka.

317

Samac digne čašu prema svjetlosti:— O, uzaludna stvar! Evo imam svega, ništa mi ne

nedostaje, kako mi ništa i ne treba.A ja počnem mudrovati:— Život može prestati svakome i u svako doba, i u

najboljoj mladosti, i zato ga moramo gutati slatko, žarko, s voljom, hrabro, ustrajno, neprestano, bogato, plodno, pri­jateljski, na širokom prostoru, ne nikako na uskom svom tlu, nadaleko, nablizu, na suncu i u magli, danju i noću u starosti i u mladosti, naročito u starosti, uzimajući u obzir čemprese i mačke i ljude. Nazdravlje! — Prisvojim pravo čašćenja.

— Živio! ... Ee, ali su meni dani odbrojeni. A to ne mogu zaboraviti. Osamdeset i dvije ...

— Nikada nisam mislio na vaše godine.— Ni ja na vaše.— Po vašoj čilosti ne bih rekao da se one uopće miču.

Čovjek je, moj prijatelju, vječan, jer ne sluti svog kraja.— Vraga ne sluti.— A možda je moguće i u tome naći zadovoljstvo.— Valjalo bi da sam prilično glup.— Možda je moguće — govorim ja sve šaljivo — možda

je moguće ipak naći nešto, neku strast i u tome. Valja znati umrijeti kao i živjeti.

Starica nas je promatrala tjeskobno, i uklanjala oči pred mojim pogledom kao mala životinja, pas, kad se stidi, i nije znala kamo će s rukama, stiskala je prste, spuštala ruke niza se, pa ih opet dizala pred prsa kao da se želi zaštititi.

A moj prijatelj Pamac opet se vrati stvarnosti i svom ozbiljnom predmetu.

— Jate se oko mene, jate — spusti glas povjerljivo. — Sada imam vjernih rođaka.

Starica se neopazice povuče nadvor.Pamac baci oko van, pogleda pred prag, u žarko osvi­

jetljene ploče, mirno žarko sunce, pa ustane i polako, malo pognut, pođe ka velikom kovčegu, izrezbarenu: dvije ptice drže vijenac, oko njih se povijaju lozove vitice i sve okružuje lozovo lišće i leptiri, i opet u svakom kutu leti ptica u spletu listova. Taj je kovčeg svjedok njegova vjenčanja. Izvadi iza pasa mjeden ključ, velik kao pištolj, polagano otvori san­duk, pročeprka, izvadi nešto, pođe u kut iza starog ormara,

318

koji je tu s neke dražbe u gradu; za ormarom je nešto radio, pa se vratio k meni noseći oveću drvenu kutiju na kojoj je katanac na brojeve.

S naporom položi tešku kutiju na sto, pogleda me spu­štenih krajeva usta. Okrene brojeve na katancu.

— Evo — otvori. — Ovo sam uštedio kroz tolike godine osim onoga što je u knjizi i u banci i što su mi pojele sestre i dječurlija im i brojni im potomci.

Zamisli se malo gledajući sadržaj kutije.Vidio je možda vrevu oko sebe: brat u susjedstvu čeka,

ili, bolje, njegov sin, pa sestre u gradu i dolje na moru, i brat mu advokat u Zagrebu. I osjećao je preko zidova tvr­đave brojne oči izdaleka i izbliza, i čekaju, čekaju, ništa ne govore nego čekaju kao na zrelu krušku. Mnogo ih jest, ali on među njima ne vidi draga čovjeka niti, što je glavno, vidi mudrosti.

Pokazivao je slogove novčanica, obveznica, i zagrabio šakom nekoliko zlatnika.

— Na. Uzmi, prijatelju... Uzmi koliko te volja. Na, uzmi, hoćeš li obveznica, novaca, srebra, zlata ...

Govorio je pola šaljivo, pola ozbiljno, barem za taj za­seban čas, a u očima mu je sijevala prekaljena lukavost; poznavao je sve treptaje ljudske duše pred imetkom, doče­kivao porive, mjerio sposobnosti.

Povuče se prije nego sam ja mogao i odgovoriti, pa doda gorko:

— Znaš, zjaju na ovo, kupe s e . . . A meni je svejedno — odmahne konačno rukom.

A znao sam i ja svoju, želio je on nekoga tko će mu dolaziti s dobrotom, tko će mu razumjeti vrline i mane, biti pun prijateljske ljubavi, ne rođačke, nego prijateljske ljubavi, želio je čovjeka koji će njegov imetak prihvatiti sa strahopoštovanjem, koji mu se neće narugati, nego će uzdr­žati njegovu kuću kao miran hram u koji bi starčev duh mogao navraćati i nastaviti slatki posjed ovoga svijeta.

Opazim da se starica naslonila na dovratak, skupila se onako sitna, crna, kovrčave kose, pitoma pogleda, baš sirotinjski. Smiješila se i dalje mjesto razgovora. Ali ja sam vidio u njezinim očima strah. U prvi mah nisam shvatio zašto se ona tako pripila uz vrata, pa sam je isto tako, kako i ona mene, gledao smiješeći se, kakav je i inače bio naš

319

obični razgovor. Tada se sjetim: ona je mnogo mlađa od njega.

— Stari više galami nego je potrebno — kažem joj ja.— Čovjek njegove glave može živjeti koliko hoće.

— A eto.— On uvijek ima pravo — reče Pamac.Najednom se raspoloži, kao da se bacio naglavce u

nebrigu. Pokaže mi mehanizam na vratima: malen buldog- -revolver pričvršćen za ormar i spojen s vratima žicom, tako da opali čim se vrata otvore.

— Neće ubiti — reče — nego će poplašiti i mene pro­buditi.

— Aha, jesi junak — reče stara tiho.— Vinovo vam ne izlazi iz glave — kažem ja. — Pa,

doduše, kad ste već u ovakvoj tvrđavi.Stara je pripremala ručak, i mi smo sve troje prilično

šutljivo jeli i pili dobro crno vino. Poslije ručka krenemo u lov. On ponese svoju staru srebrnastu dvocijevku, otvarač joj je ispod cijevi, i zovne psa tiho:

— Gade! Gade! Dođi, Gade, idemo u lov! U lov!Ali se pas ne pojavi.Moj Pram odmah upre naprijed, pred nama, pogađa­

jući kuda ćemo; kaskao je štedljivo, živio uvijek u sadaš­njosti, prezirao je svaku brigu za budućnost; prignuo je malo glavu, toliko da mu ne izmaknu jači mirisi, i koso napredovao.

Kroz progon iz Pamčeve kuće iziđemo u suh krš, ka­menjar obrastao narijetko kaduljom, vrijesom, smrečica- ma, smrdeljem, glušem i rijetkim tankim planikama.

— Naći ćemo ono jato kržica za mojim vinogradom. Sad se po podne i pred veče približavaju prosu u dočiću.

Nailazili smo na Pamčeve vinograde i vrtove urezane u kameniti obronak kao terasice, ograđene brižno slaganim zidovima i ukrašene bunjama kao kulama. U nekom vino­gradu ili vrtu u stijeni je, duboko dolje, zdenac i oko njega naplav sastavljen od malo pločica spojenih cementom, i vratašca su na vrtovima i vinogradima od letava obojena zeleno.

— Niko ne bi rekao da su ovo sve sagradili Vinovčani— kažem ja.

320

— Ha ha ha, naučio sam ih, naučio, ali za me, a ne za njih. Oni vole drugi način života.

— He he he, vole, vole. Znam, znam, ono je stočarski, čobanski mentalitet.

— Mentalitet, mentalitet; kao da je tim sve rečeno.Na ovećem zaravanku, između Pamčeva vinograda i vr­

tače u kojoj je zrelo proso, Pram oživi. Napne mišice, digne glavu, stane velikim nozdrvama srkati mirise prema vjetru. Iz početka je krstario, a kad ulovi jaču nit mirisa, upravi, sve više napregnut, prema skupini smreka nad vrtačom. Na­kon nekoliko brzih koraka, počne se krasti i zastajkivati sav napet kao struna.

Ja i Pamac gazili smo žurno po smilju i smrečicama držeći puške u pripremi i dignuvši glavu zaneseno.

Pram stane čvrsto, prignut, nepomičan, kao začaran. Pred njegovim nosom, na dva-tri koraka, skrivene su u travi i smilju trčke.

To je onaj iskonski čas, ispunjen tolikim osjećajima, to je ono klasično trojstvo: lovci, psi, žrtve. Previše je vre­mena čovjek bio lovac, neizmjerno više vremena nego sudac, recimo: dva milijuna prema jedan, ako ne i više, u biološ­koj skupnosti, a da bi mogao ne biti lovac. Znam da ću u ovom času osjetiti ovaj kraj što ga vidim pred sobom, ovo tlo, kamenje, grmlje, one plavkaste kršne valove u blizini i u daljini, i ovaj maestral i nebo, baš ovakve i baš ovdje s ovim vinogradom i ovom vrtačom i sa ona dva hrasta u njoj, bolje nego ikad, kao temelj mnogim slikama i doživ­ljajima, i možda ću ovoga časa usaditi u grudi trajnu čežnju za nedostiživim daljinama i nedostiživu vremenu.

Ja i Pamac namjestismo se i pripremimo puške.— Hop! — viknem.Pram srne.— Frrr — jato se digne i uskovitla u nama buru zlobe.

Obojica smo smjerali.Ne začuje se hitac.Iza nas, dašćući i kvecajući uzbuđeno, dotrči Gad, pa,

bacajući se hitro, ispružen kao riba, preko grmlja, odjuri za jatom. Pram je, dršćući od uzbuđenja, prignut, digao visoko glavu, gledao za jatom i za Gadom; onda za utjehu, kao da se naglo sjetio da bi moglo još što biti u grmlju,

21 Vj. Kaleb, I 321

počne brzo da srče mirise u travi, užurbano obilazeći smre­ke i stijene.

— Niste pucali? — kažem ja Pamcu.On se nasmiješi, odmahne glavom:— Lijepe su ptice. Neka žive kako znadu.Ja se nasmijem iz grla. Ni ja nisam pucao. A zapravo

i nisam znao zašto.— Šta niste pucali, eh! — javi se za nama prijekoran

glas.— Ne valja nam srce — reče Pamac.To je šuša, znatiželjan težak i pripovijedalac.— Bojali ste se da ne promašite — reče on. Bolno

rastegne usta i uhvati se za otečenu stranu lica. — Boli me zub ima već dva dana — reče povjerljivo, kao tajnu svom najboljem prijatelju. — Ondje sam krčio dolje. Ali ne mogu više izdržati... Hoćete li za njima? Eno, pale su pod vinograd Maloga Marka.

— Daleko je donde — reče Pamac.— Ajte sa mnom u Vinovo; idem k Čavli da mi izvadi

zub. Dvije noći nisam oka stisnuo.— Što se mene tiče što ti nisi oka stisnuo — reče

Pamac. — Vidi! Tebi se čini da se i mi moramo sad baviti tvojim zubom. Hoćeš li da zaplačemo?!

— Ha ha ha — nasmije se šuša velikodušno.— Hajde da vidimo našega zubara — kažem ja.— Pa možemo — reče Pamac.Pođemo ka Plješivoj glavici, već sasvim iziđemo iz lova.

Bit će bila nekako tri sata po podne. Tanki su oblačići zastirali sunce, a i maestral je pirio preko krša donoseći i na ovu daljinu ćut mora. Dotrči Gad, zaigra oko gospodara, skoči jednom uz njega, zamaše kitnjastim repom, pa, ne čekajući milovanja, pođe za Pramom i nasrne odmah njuš­kom u najintimnija njegova mjesta. Pram se sr dne, kako je nešto gonetao na zemlji, i pokaže Gadu zube, pa odmah opet nastavi započeto ispitivanje. A Gad sad oprezno izda- ljega stane njušiti svojega jedinoga druga, pa uvidjevši da ga on ne uzima na znanje nego da traži mirise u zraku i na zemlji, da se zaustavlja svakog časa da pobliže istraži poja­vu kakva zadaha, počne se i sam zanimati istim poslom, i počne, da bi privukao Pramovu pažnju, nalaziti mnogo uzvi- šenije stvari nego Pram.

322

Popnemo se na golu glavicu. Kao po dogovoru zastanemo malo na njezinu vrhu. To je brdo budilo, čini mi se, i u ostalima neka sjećanja. To je brdo bilo na prijelazu iz jed­noga sela u drugo kao neko čistilište. Tu je na njemu čovjek zbrčkao, smlatio, sve utiske i išao dalje bez očekivanja; sve na što je nailazio, držao je razumljivim i očekivanim, ma što bilo.

Psi nam se upletu među noge; uplašili se pretjerana ovčjeg mirisa i pusta tla.

šuša je neprestano govorio. Pričao je o svojoj puški nabijači i o velikom njemačkom pištolju, što bi on sve dao za Pamčevu stragušu.

— Iz Galicije sam donio pištolj, ah! Ne bih ga dao za najbolju ... Bije na sto koraka kao mitraljez. Ne bi se morao bojati nikoga dok ti je uza te, pa ni da navali čitavo Vinovo.

Zatim je natucao, sve ćuškajući nogom kamenje i za- crvenjevši se, o Pamčevoj njivici više svoje kuće, kako na nju nasrću djeca, a i odrasli; ne može na njoj ostati ni smokva ni maslina, a ni zrno žita od kokoši, jer je daleko od gospodareva oka. Pamac nije odgovorio, a nije ga, čini mi se, ni slušao, iako je i te kako imao što da kaže, jer je dobro znao da šuša u tom pustošenju ima prilično udjela.

Odmah pod Glavicom počele su vinovačke ograde, i mi uđemo u razrovan progon, među dva krivudava zida. Svi su zidovi tu jednostruki, prosto slagani, kao hljeb na hljeb, da bi ih mogao srušiti laganim dodirom. A u ogradama nije bilo trave nego malo bodljika, kako se sve, i trava i grančice sitnih grmečaka, koji pokušavaju da se usprave, očajnički ušiljilo da se zaštiti od nezasitna zuba i ruke. I ovdje su Pram i Gad skromno kaskali pred nama, ne usuđu­jući se mnogo mahati.

Glavna je ulica bila krivudava staza kroz kamenje. Kuće su klonule, tromo se i nemoćno naslonile, samo što im se zidovi ne razaspu, a pločani krovovi ne utonu u nut­rinu. Tu i tamo vidjela se po koja žena kako sjedi u miru na pragu, a ondje i onamo izvalio se muž u hladovinu pod lopočiku ili koštelu.

— Mnogo je čeljadi i naokolo po selima, na radovima — kaže šuša, osjetivši potrebu da opravda počinak. — A

323

na svome raditi slabo im se i isplaćuje. Vidite i sami kakva im je zemlja. A mora se priznati i da nisu baš pravi radnici.

— Zašto nisu radnici? — reče Pamac.— Šta ja znam. Eno, drago im je plandovati i doći do

gotova dinara.— Još nisu prešli na novu ekonomiju — iskoristim ja

prijašnja razmišljanja — a stara, na samom tlu i slobodnom bilju, nije više moguća.

— Sve su opustošili. Ostao im je sam kamen. A i i množe se kao kunići. Cesto čekaju da im što padne s neba.

— šuša govori i govori, više da suzbije, da poništi, nela­godnost što je osjeća s »velikim ljudima«, u neobičnu društvu.

— Ne može se, ne, više živjeti od samih ovaca — reče zamišljeno Pamac.

— Ah — reče šuša.— Tako je — potvrdim i ja.Zaustavimo se pred ovelikim dvorištem, bez ograde.Najednom šuša vikne iz svega grla:— čavleee! — zadreči kao koza.— Vidi! — reče Pamac. — Dobar ti je glas.Stajali smo pred ruševnom potleušicom u grubo poplo­

čenu predvraću. Na pragu se pojavi okrupna žena, zadovolj­na lica; mljaskala je samodopadno, noseći uvijek uza se znakove da nije gladna.

— Nema ga ko’ k’će. — Ona to izreče i zagleda se u nas ne pokrećući se više nikako.

Počnu sa svih strana provirivati djeca i oprezno se pri­micati.

— A gdje je Čavle? — pita šuša.— Oša je tute u selo rizati duvan.žena se zapilji u nas; malo otvori usta i skupi obrve,

ponosna što netko čeka njezina muža. Ruke je skrivala pod umrljanu pregaču.

— Zub da bi mi izvadio — reče šuša.— Jaka! Ooo Jaka! Ajde zovi ćaću.Djevojčica, da izbjegne našu pažnju, brzo otrči. A mi

ostasmo na mjestu, nastojeći zamisliti da je sve malo druk­čije nego što jest, ispravljajući malo zadaće stvarnosti. Kra­jem zidova približavala se ne samo djeca nego i žene i po koji stariji muškarac, sve kao da neće i ne žele.

324

Nakon nekoliko minuta došao je pravo k nama zubar Ča­vle i jako se ozbiljno s nama rukovao. Nije progovorio niti inače kako očitovao oduševljenje zbog našeg dolaska.

Čavle, što je značilo Pavle, temeljit je, jakih prsa i ruku, širokih čeljusti i vrata, stoji kao zid čvrsto i gleda Pamca oštrim očicama kao da čita nešto što nije lako pro­čitati i što bi moglo izbjeći, a na nas ostale ne obrati ni najmanje pažnju.

— Oš mi izvaditi zub? — reče šuša.— Uđite u kuću pa ćemo se napiti — reče Čavle tiho,

gledajući sveudilj Pamca u oči.— Sjednimo ovdje pod koštelu — reče Pamac — i vadi

čovjeku zub. Lakše je nama trpjeti žeđu nego njemu bol.Čavle se osvrne.— Nemam kliješta... Zaturila ih djeca. Ive! — zazove

kratko. — Gdje su kliješta?— Ne znam ja — reče mališ iz hrpe djece.— Odmah da si ih donio! Jesi li me čuo!Mali se Ive nevoljko odvoji od druge djece, pogne glavu

pa pođe polako, okolišući, krajem zida, sve oko dvorišta. A djeca su ga pratila očima, nama za uslugu. Pod velikom čađavom mendulom turi ruku u rupu u zidu i izvuče kli­ješta, ali ostane na mjestu, okrenut od nas.

— Nosi ih ovamo, nu! — zaviče sestra Jaka, jer je ona već s nama imala posla, pa nas uzima u zaštitu.

— Neću — odsiječe tiho Ive.— Ovamo ih nosi, nosio tebe gavran!Mali se Ive ne makne. Jaka otrči do njega i nakon

kraće borbe otme mu iz ruke kliješta.čavle se nije uzbuđivao. Nije namjeravao loviti sina po

dvorištu; bio je sasvim realan.— Imaš prostranu ordinaciju — reče Pamac.Čavle ne trepne.A čitava brojna publika okretala je glavu za malim

Ivanom. Poneko se nasmijao.— ćaćino dite — reče jedna žena.— Eh, ne zna živiti!Jaka donese ocu kliješta, pa stane odlučno otiskivati

gledaoce da učini ocu mjesta za rad.— Vidi! Što zjajete, ka da niste nikada vidili ljude!

325

Kliješta su crna od rđe i đubra. Godinama već, otkad ih je Čavle donio iz Galicije, pomiču se ona ovuda po dvo­rištu i po dječjim rukama, tako da su se zaoblila i postala neranjiva.

Čavle ih otre o hlače.— Ajde, sjedni ovdje! — pokaže šuši nisku kladu nasred

predvraća.šuša posluša.— Zini! Koji te boli?— Taj donji, drugi, kutnji, lijevi... ah...— Anha.— Je li baš ovaj? — pita čavle stručno.— Jest, taj, đavo ga ... odnio, uh ...— Aha... dobro... — čavle odmah zavuče kliješta u

usta, istoga časa začuje se škripa, šuša zaruče s klade pa stane poskakivati po dvorištu: — Aaa, aaa... — pljuvao je krv. Tako poskakujući izvadi iz džepa četiri dinara i dade ih zubaru, čavle ne pogleda novac nego ga odmah turi u džep, a kliješta baci na kladu. Mali se Ive zaleti između djece, zgrabi kliješta i prisvoji ih ponosno.

— Hoćete li malo sisti unutra? — zapita nas čavle pre­ko ramena.

— Daj domaćice — reče Pamac — iznesi ovamo dva stolca. Sjest ćemo ovdje pod koštelu.

Ja, Pamac i Čavle sjeli smo oko klade na kojoj se vrše operacije. Oko nas je, u pristojnoj udaljenosti od tri-četiri koraka, gusta hrpa djece, za njom nekoliko žena i djevojaka, a postrance, do stabla, muškarci, prilično još povučeni. I šuša se staložio stajati kraj nas, imajući neko pravo da stoji bliže nego ostali, dapače se vladao kao tumač osjećaja.

šuša je, naravno, nadimak. U njegovu zaseoku, tu odmah kraj Krugova, u Siricama, nema nikoga bez nadimka. Ima on slabašan posjed, ali je poznat po tome što pravi samare za magarce i mazge čitavoga kraja. Kako su stizali muškarci, tako je on svakoga sretao s pozdravom i primjedbama, a na­ročitu je pažnju posvećivao djevojkama. Mnogo je razgovor­ljiv, samo oni koji su stizali nisu imali vremena da s njim razgovaraju. Letimice bi opazili i mene, pa odmah uprli oči, kao u nekom zanosu, u Pamca i pratili svaku njegovu kretnju posebno.

326

— Evo i tebe k nama — reče Pamcu jedan crni kuštro.— Nije te bilo ima i koja godina.

— Ne služi me vid više da bih mogao pogađati u vaše progone — našali se Pamac.

— Bit će tu štogod drugo posrijedi — reče netko.— Pa da. što bi i dolazio kad mi i sami dođemo k tebi

— reče Kuštro.— Jeste li što ulovili? — upita čavle mrko, tobože da

prekine zabadanje.— Nismo baš ni lovili. Sad ćemo poći da potražimo ono­

ga zeca pod Gajem — reče Pamac mirno.— U ovo doba?— Za ove pse nema razlike, to jutro to veče, to jugo

to bura.— Vidi!— Sve u tebe valja — reče Kuštro.— Dobro kaže Jakov — javi se jedan oniski, obrastao

u strnjiku brade — sve u tebe valja. — I zaustavi se u govo­ru naglo; očito, htio je sasvim nešto drugo da kaže.

A Pamac, iako je shvatio da te riječi imaju drugi sadržaj, ipak nevino reče:

— Kako valja kad imam sto godina. Nema tu više valja­nosti, moj prijatelju.

— Ja sam ti prijatelj, jest! — reče Kuštro i pljune iza sebe.

— Znam ja da nisi, ne treba da mi kažeš.— Daj ispeci pet-šest jaja — reče Čavle ženi preko ra­

mena.Ona prodube kažiprstom kuštravu kosu na tjemenu:— Pet-šest jaja?— Eeee, pet-šest jaja, ee, pet-šest jaja — iskezi se blejavo

Čavle.— A odakle mi jaja?— Odakle joj jaja kad je žena — reče jedan od prisutnih.

Svi se nasmiju tankoj dosjetki. Ali se smijeh više ticao nas nego žene.

Pamac se maši u džep.— Na, kupi ih — pruži deseticu ženi.— Ne, nemoj, bolan, ne — dade slab otpor Čavle.Žena brzo zgrabi deseticu i otide.— Hm, hm, ne valja to — korio je čavle tiho.

327

— Ima tu novca, ima — reče tanak glas.— Neka ima! — reče Čavle oštro.On je bio čovjek tih, ali po njegovu strogom licu, po

sitnim zašiljenim očicama i načinu kako je njegovao brk, to jest: fitiljio pod jagodicama, zaključivao sam da se u njemu kriju, i da su prilično napete, i jače strasti. Služio je Pamcu često kao »sansir«, često je nosio poruke, nalazio težake i kupce u sjevernim stranama. U Čavla je Pamac imao povje­renja, znao je da to nije čovjek koji bi se okoristio sitnom prilikom, a za krupne je Pamac bio na oprezu.

— Pa neka ima, neka — doda Kuštro poslije stanke, gorko.

Čavle gotovo nikad nije progovarao prvi, nego samo od­govarao na tuđa pitanja. I tada mu se oko usana oblikovala samodopadna crta i osmijeh kao stidljiv, a i prilično mješo­vit, nadasve oprezan, to jest: čedan, ali ga odmah zamjenjiva­lo srdito mrštenje. On je mnogo držao do prijateljevanja s Pamcem, i u svakoj njegovoj kretnji očitovalo se, na pose­ban, vrlo skriven, način zadovoljstvo i ponos zbog toga pri­jateljstva.

— Kako je s duhanom? — zapita Pamac.— Ah — odmahne Čavle rukom.— Dimi nizbrdo — reče onaj Kuštro.— Nema li sa zelenjacima posla?— Ne nazivamo im dobro jutro.Žena donese na zarđaloj tavi pržena jaja, stavi ih pred

nas, na kladu, pa pođe u kuću da donese ostalo što je po­trebno, kako vidi pred sobom u prvom redu hranu! Za ne­koliko minuta dođe sa dvije viljuške i dvije žlice, i opet pođe pa donese komad suha ječmenog kruha, i opet otide, pa nakon nekog vremena donese u ovećoj boci, tamne zelene boje, vina.

— Eto, jedite — reče čavle.Nije baš ni ugodno bilo jesti pred tolikom djecom i od­

raslom čeljadi koja danas, po svoj prilici, nije pojela drugo nego zalogaj ječmenog kruha ili malo kukuruzne kaše. A sje­tio sam se i toga da je tava oprana slinom. Pamac mi reče:

— Primaj stvari kakve su. Poštuj običaje.Ja u neprilici:— Požurimo — kažem — s užinom, jer ćemo inače za­

kasniti u lov.

328

Vidim da Pamcu nije do lova nego baš do ovakva sje­denja, i prisustva ovih lica. Baš se uvalio u ovu vodu.

— Ima još vremena, ne boj se. Ionako nećemo ništa uloviti — promrmlja.

Psi su nam se držali nogu i s nepovjerenjem zvjerali naokolo; imali su iskustva s prisutnim mirisima. Sve su skašali očima prema bosim ili opančastim nogama oko sebe, žmigali ponizno i sklanjali glave za naša koljena.

Puške su bile iza nas, prislonjene uz koštelu, i čekale nas. Činilo mi se da su i one dobile lice, i da se podrugljivo- smiješe onako oslonjene, zabačenih prsiju.

Pamac je nekoliko puta povirio prema njima.Iz početka su se djeca u hrpi sve više približavala našoj

trpezi, dovela nosove nad tanjire, i znatiželjno promatrala zalogaje na putu od tanjira do usta. Oči se sve više svijetlile. Morala se pojaviti i slina u ustima. A kako je koje zamljaska- lo i progutalo suvišnu vlagu, tako se okrenulo i povuklo dru­ga u igru, tobože raspoloženo za šalu, da se u blizini pozorni­ce natežu. Na sto je nasrtalo mnoštvo muha i ostajalo jedna­ko neprimijećeno.

— Jedi, jedi, sirotinjo! — reče Kuštro.Ja sam se samo pretvarao da jedem, a Pamac je gutao-

hranu kao za okladu.— Na, šuša, sjedni i jedi — reče on.— Aa, neću. što ima da sam ručao! — reče šuša i sav

se uznemiri.— Požuljao je tri smokve i dva prsta ječmenog kruha

— reče netko.— Da je tebi bila i šaka smokava na dan! Neću, ne —

doda — ne mogu sada jesti. A i zub ...— Nema tu razgovora. Sjedni!— Hajde onda, kad si najaha.— Ha ha ha, neće, neće — reče Kuštro, i proguta slinu.Čavle ne dodirne hrane. Stisnutih čeljusti trpko je gle­

dao u stranu.— A ti? — reče Pamac. — Što ti, Čavle, nemaš povje­

renja u kuhinju svoje žene?Čavle uzme komadić kruha i ubode viljuškom na Pam-

čev tanjir.Pamac, odrezujući viljuškom komade od prženih jaja,,

govori spuštajući na mahove krajeve usta:

329

— Ja sam neobično zabavljen mislima, rekao bi ovdje moj prijatelj, o svemu što se može vidjeti u ovom selu, i sve mislim kako bi to bilo kad bi čovjek mogao znati više nego može, pa se odlučiti, kako bi već tada dobro znao. Je li tako, Kuštro? A eto, i žuri mi se, žuri.

Kuštravi se progura naprijed, pa gledajući hranu kao bik crvenu krpu, zamljaska i upre oči u Pamčevo lice, više u usta nego u oči, i reče:

— Stari! Ne bi li me poslušao!— Eh? — reče Pamac.— Što si ti nakanio umirati, je li?— Umirati?— Jest, umirati si nakanio, čujemo.— Vidi!— Znamo to svi, znamo — reče zlobno jedna žena.— Kako dobar glas daleko ide!— Kaži ti meni je li to istina, kaži! — reče Kuštro.— Na, Čavle — reče Pamac. — Neka kupe vina.Svi koji su stajali oko nas, i oni što su sjedili podalje

na zidu, živo su pazili na razgovor, a sada, kad je Kuštro pro­govorio, malo se okrenu u stranu kao da ih se taj razgovor ne tiče.

— Aha, evo i vino! — reče jedan od njih.U selu nije bilo dućana ni krčme, ali su se mnoge stvari

mogle kupiti, pa se tako i vino nađe ubrzo na stolu, kladi, pred nama. Pamac prihvati bocu, natoči dvije čaše i ponudi svima naokolo da piju. I sam istrusi brzo jednu čašu. Zatim počne tihim glasom:

— Evo nas, dakle, oko stola, kao prijatelji.— Ha ha ha — nasmije se jedan koščati.— Jesmo li dosad živjeli jedni s drugima, ja s vama,

a vi sa mnom?Kuštravi Jakov stajao je napet nad njim:— Baš tako?— Živio si od nas, a ne s nama — reče onaj koščati,

• držeći ruke u džepu.— Dao sam i vama živjeti. A govorio sam vam ono što

niste htjeli slušati ni razumjeti. Jesam li vam govorio da iskrčite Gaj? Jesam li vam govorio da zasadite višnje?

— Jesi, jesi, nema govora — reče jedan starac.

330

— Ha ha ha — javi se netko izdaleka. — Učio nas je, učio svome znanju.

— Bogami — reče koščati Jakov — i kamen može da rodi onome ko zna naći znoj da ga zalijeva. I moj je ćaća opipao svaki kamen na tvojim zidovima, na Hrastovcu, i ono su ti najbolji vinogradi. A meni je ostavio evo ovu košulju.

— Košulja ti nije čista — reče šuša — to nitko ne kaže.A Pamac tiho i brzo:— A zašto nije bio pametniji od tebe? Draži mu je bio

gotov dinar nego hiljadarka u njedrima ovoga kamenja. Kao i tebi. Ja te ne gonim da izlaziš iz ove doline; ja sam na drugoj strani brijega.

— Vidi, vidi — reče koščati. — Ne bi rekao da smrdi lukom.

A drugi nevidljiv:— Neka dođu iz grada gospoda, pa neka prodaju nje­

govo onome ko ima novaca, a to će reći: ne nama. Neka prodaju kako im se svidi, a ti, moj Mijo, kupi brabonjke po stazama između zidova, ako ti i to dopuste. Nećeš više ići preko brijega, ne boj se, jer nećeš imati po što.

— Hajde, ne smrdi! — reče mu Čavle. — Pijmo, ljudi. — Držao se on ipak sasvim neutralno, to lakše što nitko nije od njega očekivao mnogo riječi. A vidjelo se da mu nije mrsko što se razgovor uputio u ovakve račune.

— Na, pij, Mijo, Marko, Ilija, Ivane!— Daj ovamo — reče Kuštro Jakov, pa nagne bocu. Kad

je otklokotao svoje, dodaje drugome, i tako boca pođe od ruke do ruke i više se ne vrati na kladu.

— Svirajte, svirajte, braćo.— A što mislite vi? — obrati se Kuštro meni, nešto

i zato da zaštiti bocu. — Kakva su ovo vremena u svijetu? Ne bi čovjek rekao da će ovako potrajati, kako su neki na­vikli, a?

— Kašljucaju, kašljucaju sa svih strana — reče Pa­mac.

— A neko će opet i povratiti.— Čini mi se da ti znaš više nego iko.— Što mi treba, to i znam.— I tako smo zadovoljni obojica.— Zadovoljni smo što nam mastiš lonac — javi se dalji

slušalac.

331

— Eehe he he he — zaškaklje nekoga u trbušnoj mara­mici.

A Kuštro Jakov sve tvrđe:— A, vidiš, neko se i na rtu smrti drži svoje stolice! A

neće ga niko lijepo spominjati!— A kako me više može iko lijepo spominjati! — reče

Pamac ozbiljno. — Što je učinjeno, učinjeno je, a svoga boga više ne mogu pogaziti. Ja, sam, ne. Moram sada ići do kraja.

— Do kraja, do kraja, he he he! — to se razdragano smijao neki oniski kicoš, zalizane kike, a okrenut leđima prema nama, licem prema neutralnoj strani; sluša preko ra­mena.

— A mi prst u uho, pa oooooj oho ho, oho ho, oooooj.— Ali nemoj misliti da smo ti se ikada molili — reče

Kuštro.— Ee, to ja znam; igrali smo se uvijek skrivača. Pretva­

rali smo se da ne znamo što ko misli. A znali smo, jedna i druga strana, sve, je li tako?

— Znali smo, ali nama to nije koristilo, a tebi jest.Pamac se iz grla nasmije.A Kuštro se nagne bokom k njemu:— A sada si nakanio umirati?— Jesam — reče Pamac uvjereno.— Umirati?— E.— E, nećeš! — Kuštro hitro dohvati Pamčevu pušku.Čavle skoči kao uboden. činilo se da će sprečavati Ku-

štrinu namjeru, a on zabrza sitnim koracima preko dvorišta i strugne u kuću. Žena korakne za njim. Psi zalaju.

Prije nego smo se mi tko snašli, prasne hitac. Pamac se postrance svali na me. Sve se razbježa. Samo strijelac sa­brano odloži pušku na njezino prijašnje mjesto, pod koštelu, pa polako pođe.

— Promašio je — čuo se koščati.— Nije, nije, bježi! — reče netko drugi.— He he he — gubio se u daljini smijeh.— Promašio je — žali koščati.Pamac odmah dođe k sebi. Sjedne opet na svoje mjesto

i nasmije se:— Vidi! Što mu je palo na pamet! To je zbilja jedini

način da me spasi od smrtnoga straha.

332

— He he he — smijao se sada netko u blizini prijateljski.Čavle proviri iz kuće strižući očima kao zec. Nestane pa

se pojavi i polako dođe noseći u sasvim malom lončiću mli­jeka.

— Na, popij! — ponudi Pamcu pod nos.Pamac otkloni rukom lončić.— Na, bolan, malo mlijeka. Nije ti naodmet...— Bjež! Nisam kanio da se svađam — reče Pamac. —

Ispao sam iz pristojnosti, nema sumnje.A šuša se krsti od čuda:— Ljudi, tako ti svetoga križavoga i bogavoga! ...— Ha ha ha — smijao se razdragano onaj niski, već sa­

da otvoreno — naaa!Vratili se ljudi. I djeca su pažljivo — ozbiljno zaviriva­

la u lica; nisu shvaćala što se zapravo događa.— Htio je ubiti Pamca! — govori jedan dječak.— Ma ko njega može ubiti, hajde mali...— Ah, vraga je on njega htio ubiti. Našalio se — kaže

jedan mironja.— Pa ko kaže da ga je htio ubiti?A Pamac:— Ah, ko kaže da ga je htio ubiti! Ni govora. Ah, nije,

bolan, ni ja ne kažem da me htio ubiti. Htio je u glavu da mi ulije olova, pa previše požurio. Htio je čovjek da me spasi od smrti! I sad, ovdje više nema ništa zanimljivo. Ništa. Haj­demo kući, prijatelju.

— Ma kuda ćeš kući? Ma baš kući! — govori Čavle.— Sjedni još malo, nu — govori i jedan gledalac.Očito je bilo da su svi žalili što se nije ništa važno dogo­

dilo. Pa i šuša, očito, a i ja. A vidio sam kako se tamo dalje Kuštro i još neki spremaju da zaigraju na »buće«, kao da je blagdan.

— Stanite još malo — reče čavle. — Kud žurite? Ima još do noći godinu dana!

— Ostanite, pa nismo se zavadili. Niko ti nije... — govori za mužem žena.

— Nije to, bolan, ništa. Nije on rđav čovjek. A šala mu ne valja, to i ja kažem — reče Čavle.

— Zdravo ostajte — reče Pamac, naprti pušku i pozove psa. I ja požurim za njim. A i šuša.

— Zdravo pošli — reče čavlina žena umiljato.

333

Čavle je skrstio ruke na prsima, kao razočarani domaćin, nad Pamčevom stolicom, i gleda za nama ozbiljno, ali sasvim neutralno.

— Ne vidi ga više naše selo — reče neka žena zlobno.— I ne vidjelo ga — reče druga.— Ha ha ha, ee he he he — smijao se Pamac veselo,

smijao se i smijao i išao naprijed. A kad dođosmo do progo­na koji vodi prema plješivom brijegu, reče šuši: — Hajde ti svojim putem i k svome društvu.

— Pa nisam ja ni rekao da si ti moje društvo — reče šuša brzo, kao da je samo čekao da može to izgovoriti. I pođe odmah drugim progonom i ne reče više ništa nego zvučno pljune kad je upravio u kameno crijevo.

Već je bilo blizu šest sati. Spuštala se tišina jer je ma­estral došao kraju. Neko smo vrijeme išli mučeći, kao poki­sli, jer nekako nije bilo mjesta riječi. Psi su kaskali pred na­ma svaki za se, trpeljivo ali bez prijateljstva.

Pamac povede uz golu glavicu. Skakao je vješto s kame­na na kamen, kao da je dobre volje. I dovede me do samog vrha.

— Nema govora — reče on — ovdje je zrak uvijek čist.— Hrabriš se, hrabriš — pomislim. — Pa baš i nije

čist kad ovoliko smrdi ovcama.— To je zdrav zrak. Jedino i valja ovdje zrak ako smrdi

ovcama. Odmorimo se malo — doda — imamo razloga.— Pa baš i nemamo jako mnogo — kažem ja.— Ako zrak smrdi ovcama, onda imaš vode za plivanje.Ja se malo i rasrdim pa ne odgovorim ništa.Sjeli smo na povišu stijenu. Oko nas se rumenjela obla

leđa velikih kamenova kako je sunce koso udaralo u njih. Pram i Gad popeli se i oni svaki na svoj kamen pa uzdržljivo njuškali s visoka naokolo.

— Baš imamo razloga da se odmorimo — kaže on.— Razloga, razloga — kažem ja bez misli.— Imamo razloga ...— Pa baš i nemamo jako mnogo razloga da se odmo­

rimo, nego... — ja se prisjetim: — Baš je neugodno pogle­dati i na jednu i na drugu stranu. Neugodno s jedne i druge strane.

— Kako: s jedne i druge strane?

334

— Eto tako, tamo i ovamo, ovdje i ondje — kažem ja i nasmijem se.

— Pa baš i nema smisla govoriti — reče on.— Tako i ja mislim. Sve je već gotovo. Pomoći nema.— Pomoći nema, pomoći nema — ponavljao je i klimao

glavom, mislima daleko.Zapad se jarko zlatio. Užgalo se nekoliko duguljastih ob­

laka i nebo se prelijevalo rumenosinje, a pod plamenom te večernje svečanosti nizali se modroljubičasti bregovi krša.

Pamac se najednom rasrdi.— Aa, niko ništa ne dobiva na dar — reče — niko ništa.

Ni meni niko ništa nije darivao. Valja osvojiti, moj prijatelju, valja osvojiti.

— Dakako, valja osvojiti! To i oni dobro znaju.On se razblaži:— Ha ha ha . . . A ja ne mogu preko svoje ideje nikud.-

Nije to tako lako kako oni misle. Čvrst je to komad ovdje u mozgu. Ne mogu ja preko svoje ideje, moj prijatelju.

— Tako i ja mislim. Usađena je kao sjekira na držak.On me više nije ni slušao.Reče:— Ne mogu, ali moram. I tako će biti — doda za svrše­

tak razgovora, pa ustane i pođe nizbrdo.A ja ostanem da sjedim na pustoj stijeni.

Hrvatsko kolo, 1953L

TRIJUMFALNA VRATA

Naš magarac šetka po starom dvorištu, među oronulim gospodarskim zgradama, i pažljivo, napeto, prebire po

pločama između pljeve, svakakva trunja, iverja, suharaka i lozja. A ja stojim uz nizak zid prema vrtu i promatram ga Ijubezno, pokušavajući prijateljski dodir.

On se sve više uzbuđuje. Striže ušima i njuška pojedine točke na tlu prkosno, jako samouvjeren. Čini mi se da nalazi mnogo neobično zanimljivih podataka. S vremena na vrije­me žestoko hmkne. Pred nozdrvama mu se razleti pljeva i prašina. A topće tvrdim kopitima po kamenu suludo, živo zamahne repom, i crnim trepavičastim očima žmiga brzo, na­lazeći se, očito, pred nekom odlukom.

— Dobar si ti, moj mudri prijatelju, preko mjere dobar — kažem ja laskavo.

Ali on ne mari za moje riječi, nego se junaci na svoj na­čin. Digne glavu pa se iskesi u visinu, otkrije zube, u zanosu od nekog osobitog podražaja, neke žestoke želje. Složi uši na vrat, pa se uperi prema nebesima kao tenor. Nenadano se otrijezni. Pa opet njuška i njuška, uzvija rep, koluta očima. Na koncu malo slegne leđa, malo čučne, pruži glavu i strasno pusti vodu. Obilno toči kao da želi potopiti sve oko sebe, da ostane sam na otoku. Naročito uperi zlobu prema meni. I vodu upravi k meni, i zube zlobno isceri. Sve više me spopa­dao strah kako bi mi on mogao hrsknuti velikim pegazovskim sjekutićima podlakticu ili odvaliti rame.

A u meni se, nasuprot njegovoj karakternoj zloći, razvije nježan osjećaj (ne bez zlobe, naravno). Želio sam svakako njegovo prijateljstvo. Htio sam da se razumijevamo, da se shvatimo.

— Shvati, prijatelju, da sam ti prijatelj!

336

U grudima mi zatreperi orguljava nježnost — ili strah.— Njakalo, njakalo — tepam. — Njakalo moj, njakalo

mali!I ogledam se da mu nađem kakav zalogaj, šaku mlade

trave, kitu grane, rukovet zelenoga lozja, ili komad ječmeno- ga kruha, ili šaku žita.

— Njakalo moj, njakalo maji, gospodska tvrda glavo, ne mariš za moje milovanje! Čekaj, čekaj ...

Prkosno kupi on pljevu kraj zidova i gleda me krvnički, ispod oka, kao da sam mu ubio ćaću. Strah me ljuto njegove tupoglave snage. Da me ne zahvati jakim zubom, da mi ne usadi kopito u trbuh. Doduše, nije se od njega teško obraniti, ali obrana...

— Njakalo!Pogledam ga trijumfalno. Sjetim se da gore, tri stepenice

više, u vrtu, između gospodarskih zgrada i stambene kuće, ima divljake loze, ima kukuruznih stabljika, da se grane bre- skve spuštaju do zemlje, da ima po kutovima pod zidovima kuće i dvorišta, a naročito pod zdencem, dobre visoke trave. Skočim, pun ulagljive nježnosti, grudi punih oduševljenja, ganut vlastitom dobrotom, dobar do neba, skočim dakle da mu donesem dobar zalogaj ili da ga pozovem u vrt na neogra­ničeno uživanje, na potpunu vlasnost. I otvorim vratašca gle­dajući ga s osmijehom kakvim darovatelj iznenađuje, to jest usrećuje.

Dok sam ja očima tražio najpogodniji dar, kako bih što snažnije nastupio kao dobročinitelj, moj se magarac najed­nom zaleti, projuri kraj mene, iskosa me pogleda, i uleti u vrt prkosno, ističući svoju vlastitu volju i slobodu, i upravi u najgušću travu i među loze.

Protmem od straha. Sjetim se da je u ovo doba dolje pod kućom, za smokvama u hladovini, velika žuta pantera, vlasništvo moga cirkuskog prijatelja i gosta, i da ta golema, jaka zvijer nije dobre volje, i da nije sklona magarcima ni u kakvom pogledu, i da je vječito gladna. Nisam imao vreme­na da kažem išta što ne bi moj sivonja shvatio kao škrtost ili zlobu.

— Nnne, ne ... — promucam i raskrilim ruke, i otvorim usta gledajući kako je on obijesnim trkom upravio baš za smokvu.

I događaj se počne munjevito odvijati.

22 Vj. Kaleb, I 337

Zareži pantera srdito-radosno, i odmah zalomata kroz loze i preko visokoga kolja. A moj sivac zagrabi natrag. Ni­sam ga nikada vidio bržega. Pružao se u zraku ne kao jelen, nego kao hrt. Nisam vjerovao da može da bude toliko okre­tan.

Upravi sivac mimo mene, a zvijer za njim. Preskakali su po dvije i po tri loze, moj prijatelj prvi, a za njim duga kraljevska pantera lavlje veličine i snage.

A ja potrčim na drugu stranu, pravcem protivnim njiho­vu trku, da izbjegnem opasnu blizinu razdražene zvijeri, po­trčim ka vratima malog dvorišta, kućnoga predvraća.

Pantera me u trku najprije pogleda, pa odvrati pogled, pa me opet pogleda i pokaže mi očnjake, kao da bih ja ospo­ravao njezino pravo na lov, i odmah popusti u žaru, skokne dva-tri puta slabije, neodlučna, još privezana za prijašnju svrhu. Pa, kao preko volje, baci šape prema meni, skrene. Ali se odmah ne zagrije. Tek je naslutila vrijednost novoga plije­na, a još se nije raspalila; ne odredi odmah odnos. I tako se ne spremi na skok nego je kaskala koso na moj smjer, ba­cajući kao lopte bublaste šape na gipkim člancima. Na brka­tom, našaranom, žmirkavom licu očitovalo se ono mačje svla­davanje stida, svladavanje prijateljskih obzira i u tome ras­pirivanje i oslobađanje mržnje baš protiv tih obzira i sve veći i veći bijes na te prijateljske obzire i nalaženje opravdanja za napad, kao da kaže:

— Ti si, moj gospodine, glavni krivac. Bez obzira na to što si i slađi plijen nego magarac.

I ona potrči žešće i pokaže očnjake i crvena žvala usred bijelih oštrljatih brkova.

U posljednji se čas domognem vrata, sav zamrzao, uko­čen od straha. Jeza mi je zaustavila dah i zaslijepila me. Ne­moćnim rukama dignem pjetlića, trgnem vrata i gurnem ih, provučem se unutra i vrata kao preko volje, kao nehotice, ne- uvjereno, zatvorim. Uza sav strah boljela me uvreda što sam bježao, što sam jedva umakao, i raspali se u meni srdžba pre­ma samome sebi i prema mom neprijatelju.

— Leo! Leo! — derao sam se tobože prijeteći i nastojao, u svem užasu, dati glasu intimnosti.

— Leo, natrag! Natrag, lopove!Sve su mi dlake na glavi i na licu stršile i u mozgu mi

se sjajio zvjezdast jež. I glas mi je klonuo i koljena klecala.

338

A na leđima mi se ohlađivao treperav teret kako sam osjećao na njima golemu uvredu šape kojoj sam jedva umakao.

Vrata su bila šuplja, rasušena, klimava, u svim dijelovi­ma, kako su ih stoljećima močile kiše i drmali vjetrovi.

Kad pantera udari šapama, ona zacvile, jauknu, i jako se ugnu, jer su se otvarala unutra, prema meni. Jedva ih vratim u prijašnji položaj. Još dva-tri puta ona udari šapama, ali sla­bije, i kroz rupe i pukotine pljusne mi u lice gromovitom rikom, kao da me lupila velika šapasta ručetina, i zakadi me vruć dah iz crvenih ralja, kako sam vrata pridržavao prsima i rukama i licem. I grebla je po vratima i grizla ih i opet na- srtala šapama.

Što je ona više nasrtala, to mi je sve više drhtalo srce od uvrede i sve me više obuzimao bijes i klonulost od straha, i opet miješao mi se bijes, klonulost, strah.

Kako je uopće moguć ovakav položaj čovjeka! Kako je moguća ovolika uvreda!

Pantera me kroz pukotine vidjela samo dijelom, možda me izgubila iz vida kao poznatu individualnost i opažala sa­mo micanje nečeg živog što joj se dapače suprotstavlja, i po­mislila je, po svojoj zvjerinjoj naravi, da to živo, to jest da ja na nju nasrćem, da omjeram snage upotrijebivši vrata za oružje. I tako raspaljena, odlučna da me uništi, najednom se sjeti, najednom uvidi novu mogućnost borbe: udalji se ma­lo, zaleti se i lagano skoči gore na zid.

Sad mi se nad glavom otvore crvene ralje i sijevnu pre- bijeli očnjaci. Bez oklijevanja se ona skupi da se baci na me.

A ja hitro otvorim vrata, prođem na drugu stranu zida i vrata zatvorim. U tom času velika mačka, kako je već bila u zamahu, pa se nije mogla vratiti, topne šapama ondje gdje sam sekundu prije bio ja. Ali miša ne poklopi.

Vidjela me gdje sam nestao, pa odmah navali na vrata. A vrata se sada jače opru, jer su se otvarala prema njoj. I taj otpor, tvrdoća, nju raspali još više.

— Leo! — dreknem ja prijekorno, u strahu i osamljenosti. — Leo! — iskorišćivao sam još ono malo vremena koje su mi dopuštala vrata. A pantera samo zamumlja i povuče se malo nazad, jer je prokljuvala tajnu prostora. Povuče se malo nazad, sva se uvuče u se, pogne glavu, zgužva lice i ukoči po­

339

gled. Kretala se polako, zloslutno uzdržano, vidjelo se da je odlučila da čvrsto i nepogrešivo udari. Tako skoči i na zid. Uzleti kao da ju je odbacila zemlja. Zid samo dodirne svim četirma i odmah se odbaci dalje, da me ščepa. A ja, osjetivši na vrijeme njezine namjere, hitro otvorim vrata, još dok je ona uzlijetala na zid, i odmah se nađem na drugoj strani, opet u dvorištu.

Ona topne na zemlju, obazre se oko sebe zakrvavljenim očima pa se, ne misleći ništa, ne zadržavajući se dalje opaža­njima, malo udalji, zaleti se prema vratima i odmah pred njima odbaci u zrak. Lako preleti zid u dugom luku.

A ja samo trgnem vrata k sebi, jer sam usvojio tu meto­du, i samo se obrnem oko njih i zatvorim ih prije nego se žuta pantera povratila od zamaha. A ona se opet odmah vrati i skoči na zid i baci se odmah dolje, možda bi me bila i po­klopila da joj nisu smetale vratnice, a tako sam ja već dok je ona bila u zraku bio na drugoj strani zida.

Začujem sada potmulo režanje.— Aaaa, aaaaa — trajno je promuklo tužno ponavljala.

Bilo je u njezinu glasu mnogo očaja. Započeo je duboki, vječni plač svijeta, plač nad tim što se nije ispunilo smjesta ono na što se digla volja. I tako tužeći preskakala je preko zida sad na jednu sad na drugu stranu. Činilo mi se da više i ne mari za me nego da skače preko mene da ispunjava svo­ju tešku žalost. Gudila je očajno, neprestano, jednako.

I u tome mi se učinilo da je negdje daleko žudnim, po­mirljivim glasom zanjakao moj magarac. Ali ga pantera u svom skoku nije čula. Skakala je ona i skakala preko mene.

A ja se zlobno pritajim, žurno sam izmicao da me ne mogne opaziti. Tako njezin plač stane da leti kroza zrak, pre­ko zida, neovisno, kao iskonska tuga bezljudskog, beščovječ- nog tijela.

I skakala je i skakala dalje.A ja sam jednako prelazio s jedne strane vrata, odnosno

zida, na drugu, automatski, i sve više i više nevino.I odmah sam, još istoga dana pomislio:— Da je bilo poviše ovakvih vrata! Valjalo bi da na

bijelom svijetu ima više ovakvih vrata!

NIN, Beograd 1954.

I SUZE VOLA

I

Sunce se dobro priklonilo brijegu i brijeg se dizao prema nebu taman i uvijek jednak, kako ga znade od djetinj­

stva, kako je taj brijeg i njegova gora granica znanja, granica noći, dalekoga svijeta; i za tim se brijegom naslućuju drugi ljudi i drukčije zemlje.

A ovdje četiri kokoši okupile se pod lopočikom, na svršetku naporna dana, trijebe se i rakole tiho pred spa­vanje, govorijive ženke, i večernja sumaglica protkiva granje, lagahno zastire bregove, polje, i kao voda donosi prigušene zvukove odozgor iz sela; prodiru čak dovle svojom novom crvenom šarom i dva krova, nad kamenjem i kamenjem, sti- jenjem i stijenjem, i rijetkim oštrljatim, trnovitim drvećem, i dalje na goleti čuče tužne usamljene smreke, na sivu pro­storu, na opasnoj pučini.

Ali se na polju, dolje pod kućom, steru tamne plaše dobre zemlje, doduše, malo precrvene, i žuti se strnište, i zeleni se malen vinograd, dobro ograđen kamenjem i dračom, i dalje se tamni donji gaj, u sjeni, kako zemlja i drveće i bregovi mi­jenjaju raspoloženje, i muče u svojim mislima i drže se jed­nako svoje teške, skrivene, neljudske ćudi, bez ikakva obzira na njega, bez ikakva razloga s njim, bez ikakva prijateljstva, kako su mračna, jedva trepetijiva, čvrsta karaktera.

Podnimio je desnom rukom lakat lijeve, podupirao ko- smatu podlakticu i čvorugavu šaku i u njoj lulu, i jednako, gusto, odbijao dimove. — I poprati glavom jato vrana u visi­ni, kako prelijeće prema rijeci, na noćište u borovu šumu. U visini su se gušili škripavi glasovi crnih ptica.

341

Odozgor, iz sela, na mahove zadršću i otegnu se harmo- ljavi, puni, široki akordi harmonike.

Baci pogled na klupicu pred vratima, na čanak žuta ku­kuruzna brašna i lonac mlijeka; trepne očima tražeći neku odluku, odmah se odreče nje, pa opet gleda nepomično na polje i brijeg i osluškuje.

U štali Garonja mukne otegnuto, a Dorna odgovori kraće, resko.

Preju potrese smijeh. Pojavila mu se u pameti malopre- đašnja slika tu s puta. Kako se bila pojavila tamna gusjeni­ca vojske, kako se uplašio da nisu Talijani, pa opazio kako čobančad izlazi iza smreka i strčava na cestu i diže nosove vojsci u susret. Poslije su klicali s neke pobjede, sve oni sami, jer se narod neborac još čudio tima čudnim običajima. Ne­nadano se sve to, i vojska i narod, stočilo niz obronak, a obil­no jato djece, kako nije očekivalo taj smjer, preskakivalo je zidove i pretrčavalo preko vrtova i njivica da bi moglo pre­stići gužvu i doći joj pred čelo. I kako se uz pojatu zbilo u hrpu pet-šest bućoglavaca iz donjega sela, s uzdanim uzma­kom preko niskoga zida u ogradu, za pojatu i u grmlje, i ka­ko su otvorili oči, zamirući od užitka i od stida i neizvjesno­sti, nenavikli na ljude i događaje, i stisli šačice od straha da će se tutnjava i gužva sručiti na njih. Pa, kako se uzvitlalo i jato čavka nad njivama negodujući, ili uživajući, zbog te promjene u miru krša.

Kako se četa na ravnijem prostoru, na tratini podno Pre- jina dvorišta, poredala, pedeset i dva borca, ha ha ha, i po­red njih komandir i komesar, obojica iz susjednoga sela, Mraova. U četi je tridesetak mladića, nekoliko dječaka, pa pet-šest brkaša, i četiri djevojke. Raznoliko društvo, s koca s konopca. Gornja djeca se oslobodila, hrabro digla nosove, prema mitraljezima, na ramenima dvojice brkaša, i prate ih zadivljeno, začarana.

— Ahahaha, ahaaaa! — zarukao je Prejo kao za krdom.Na njegovo se podrugivanje nitko ne osvrne, kako im je

sve njegovo bilo poznato i kako su znali i još nešto više: da su od šest Prejinih sinova poginula četiri u ovo posljednjihsedam-osam mjeseci, a nije se znalo znade li to Prejo, kadne dopušta nikada razgovor o svojoj djeci.

A kad četa upravi van sela, na praznu stranu, na kojoj se otvara kamenit krš, on reče:

342

— Čekaj ti, čekaj! — i poprijeti rukom za dječakom, onim što se poklopio trorogom kapom i što je puščicu na ramenu učvrstio šačicom, na kaišu, stisnutom pod bradom. — Pokazat ću ja tebi tvojega sveca! Ideš tamo u kupinjak loviti žabe, a meni da žito vrše mačak Brako!

— Mačak Brako! Mačak Brako! — počnu vikati djeca.A stariji su se umučali ne opažajući Preju nikako, ne

čujući njegove riječi.Partizani skrenu u drugi progon i vrate se gore prema

školi, za njima opet hrpa naroda, većim dijelom djevojke i djeca, koji su mladački zazjajivali na čudo neviđeno. A Pre- jo čilo i srdito pođe u svoje dvorište i tu, poslujući oko lule, krene tvrdoglavo šetkati s kraja na kraj, od zida, do zi­da; dohvatio je usput neke stvari: vile, jaram, premjestio ljestve, zavirivao k volovima, i opet se vraćao da šetka. A Sunce se spuštalo k brijegu, i sjene su sve više i više prijetile mrakom.

II

U svitanje je tada Prejo izišao na dvor, zvjernuo desno, lijevo, pa se sklonio za deblo mendule, u zaštitnu

boju, i tu počeo pružati na sve strane oči i uši, prema strani i cesti, da razabere što li je dala prošla noć, što obećava dan.

Po nebu se jednako prostrla mirna siva naoblaka, a dolje golo drveće spava u tihom mutnom zraku. U selu ni­gdje ne izvire dim. Zgurile se kućice, zaplašene jarebice, za zidove, pod mendule i koštele, pod sivi brijeg.

Prejo se nakašlje izazovno.Ništa se nije maklo ni u susjedstvu ni u bliskom bri­

jegu iznad kuća, ni u draži s lijeve strane, pa on prođe po­gledom desno, cestom uza strmo brdo, pa na drugu stranu, gdje cesta vijuga po manjim obroncima i gubi se u vrhu goleti, i još probere pažljivo grabiće s one strane crvenka- stožutog poljica, očekujući da se pojavi ono popratno pučan­stvo kraja. Ali tišina ostane da visi dalje, da dršće sumnji­čavo tanka paučina dana.

I u jedan čas ostane sam na zemlji, i više nije bilo moguće da se ma tko pojavi, ni ptica, ni zvijer, ni čovjek

343

živ. Lagan, lagan srh prođe mu po leđima, i više mu ništa nije bilo u pameti, samo se morao nečega prihvatiti, morao je nešto učiniti.

Posrne brzo ka plugu, prihvati za rukunice, pomakne plug, ispravi ga, odigne na rukama, i odmah uvidi da nema što da učini sam s plugom. I sjeti se da ga je strah i da je izgubio oprez. A dosada je bio oprezan uvijek prema svemu oko sebe, kako već tri godine živi u neprijateljstvu s brego­vima i s poljem, kao s opasnim susjedima, kako otimlje krpicu po krpicu prostora i brzo se povlači u uhvaniju bli­zinu kuće i mraka staje.

Uto opazi da i nije sam. Nenadano opazi da je sasvim običan dan i da se pomaljaju u selu na sve strane glave za zidovima, oprezno se uspravljaju ljudi, ali u poslu; i opazi da se na polje spuštaju vrane, a iza zida na dvorišnom ulazu poviri nekakav žut pas, neobična pojava u ovom rat­nom kraju, kako je bilo na sve strane pušaka.

Ali u grudima Preji ostane i dalje neka muka; nešto je navaljivalo u onu prazninu što je, mučeći sam sebe, njegovao.

— Na, mali, na, pc pc pc — sjeti se najednom psa.Baš mu ne bi bio rđav drug. I pođe do zida prema putu

i zaviri preko njega, ali psa ne vidje.— Da mi se nije pričinilo — reče.— Što tražiš, Prejo? — reče susjed Ilija iza rašeljke

za zidom.— Bio je ovdje na putu nekakav pas . . . — Prejo se jed­

va snađe kako nije očekivao ni danas da bi susjed mogao doći do njegove ograde u ovo doba, pa ni u koje drugo doba, jer je uvijek dobro krio glavu a da bi bez posla pre­valjivao dvjesta metara po goleti.

— Znam, znam ga. To mora da je onaj iz Mirlovića, što luta otkad su Talijani zapalili selo. Vidio sam ga juče. Nema mjesta ni za njega nigdje. A krije se dobro. Samo ne znam dokle će.

Preji se ne svidi tužaljka.— Neka gine, mala šteta — reče tvrdo.Susjed se malo namršti, kako se oduvijek čuvao Pre­

draga, bojeći se njegove podrugljivosti i samog držanja, ški­ljio je i kao miš bio uvijek na oprezu, bio je glasovit štediša, čuvao je svoje stvari i bio proračunan kao malo tko njegov. Zato ga Prejo i nije računao za susjeda.

344

— Hoćeš li ti izlaziti na polje? — zapita Ilija.— Na polje? Zašto ne. Idem sad orati.— Pa i ja mislim da bi se moglo. Nekako jest mala

čudno što nema već tri dana nikakve vojske ovuda.— Što će ti vojska! Bolje da je nema.— Da, samo da ne iznenadi na polju. Ti možda znaš

malo više od mene hoće li tko danas banuti?— Ne znam ja ništa. Ja se ne bavim politikom.— Pa ne bavim se ni ja. Ali baš onoga tko se ne bavi

njom znade zahvatiti da se samo okrene oko sebe.— Pa kad onaj pas onako šeće, znači da nema nikoga

u blizini — reče Prejo i pozabavi se lulom.— A, ovaj ... — susjed se skupi neodlučno. — Baš ne

može čovjek znati što da učini . . . — i polako pođe prema svojoj kući.

A Prejo počne zamišljati uza se onoga psa, kako bi ga gladio po glavi i tepao mu i kako bi uveče uz vatru mogao s njim razgovarati do kasna, pa i noću ga osjećati podno kreveta na nogama i imati dobra dva uha na oprezu.

Njegov najstariji sin, Marko, bio je donio jednom ma­lena psa, bile su po njemu smeđe krpe i točkice, imao je dlačice i velike smeđe baršunaste uši. Gospodska životinjica, draga, živahna. Privukla je pažnju svih u kući, kao djetešce.I to se Preji učini nekom promjenom na nešto grdno novo. Nije trpio da itko odlučuje na svoju ruku u njegovoj kući dok je on živ.

— Ne treba nama pas — reče. — Eno ti volovi pa se s njima zabavljaj. Da ga u jutro ne bude u kući, jesi li čuo!

— Što ti smeta! Zar ne možemo hraniti psa? Što ti je,, stari!

— Rekao sam što sam rekao.I svi su znali da opoziva nema. Sutradan psa nije više

bilo. Ništa se više nije micalo po dvorištu i po kuhinji. I Prejo je tada osjetio neku prazninu i bilo mu je žao i dugo se srdio sam na se. A sinovi su poslije toga bili tvrđi i tuđi prema njemu.

To je bilo odmah nekako pred sam rat, kad nije ni slutio čega sve ima za bregovima i što su ljudi sve kadri da učine. Imao je šest volova, koliko i sinova, i sve mu je kretanje svijeta, i Zemlje i Sunca i temelj nazora i sva lje­pota bila u onom čistom, nesloženom odnosu: volovi — plug,.

345

zemlja, obitelj — kuća. Šest sinova od četrnaest do dva­deset i dvije godine, jedan od drugoga stariji malo više od godinu dana. I u tome je vidio red i čvrstoću svojega uvjerenja. I tu nije imao što da radi pas.

Odmah u početku borba u kršu svi su psi izginuli. Lajali su i otkrivali progonjene ili progonitelje, svraćali paž­nju Talijana na kuće, stada, kokoši, a često je iz čista mira vojnik za zabavu smjerio iz puške ničiju životinju.

A sinovi su odlazili jedan za drugim, na razne načine, bilo nečujno ili uza svađu, tajno ili naočigled. Talijani su bili najstarijega izmlatili zato što nije odgovorio na neka pitanja kako su oni željeli (u početku su se bili prosuli po svim stazama). A Predraga je bilo počelo zanimati i kako će se to naši tući s Talijanima tu po okolici. Već se čulo za neke uspješne bitke negdje na moru. Kako je on poslije Tirola i Kobarida znao i pamtio neke stvari i kako mu se bijes miješao sa sklonošću prema tome je li zamišljao bor­benu liniju i karabinijere ili seljački dom kod Pijave; a s treće strane evo i novih događaja, kako uvijek nekome pada na pamet da razmahne oružjem i da se junači. I na svoj je način gurkao sinove da pođu: — Pa baš ne možeš danas kao baba sjediti ovdje uz vatru — govorio je kao sam sebi. — Ne bi ja ovdje sjedio da sam mlađi, dok drugi vojuju. — A kad bi koji sin otišao, grdio je što su ostavili zemlju i dali se u zabavu. On je imao pedeset i koju godinu, ali ga je držala zemlja, volovi, kuća, ograde, ovaj obzor koji je gledao toliko vrijeme. A nadao se nekako u dubini duše da bi se i on mogao osloboditi.

— A nisam im dao ni da drže psa. Ništa drugo nego sam ih usađivao u zemlju! A šta je zemlja kad nema čo­vjeka? — dopuštao je katkad i takve odmetničke misli.

III

I tako toga jutra iziđe Prejo da zaorava strnište, kako mu se u prsima skupila neka hladnoća, kako mu se

uvalio golem kamen usred grudi. Ali je on i sam odbijao svaku određenu misao, svako sjećanje, nego je više puštao da se kora sama odlupi; neprestano se upravljao na ono što

346

je vidio pred sobom i ono što je neposredno morao da riješi.

Kad vidje da nema na polju ni u brijegu ni na cesti ništa živo, i kad opazi da se pomaljaju i druge glave tu i tamo za zidovima, i kad je na njima pročitao da ne opa­žaju ništa neobično, izvadi iz džepa lulu pa puhne u nju, sta­vi je u usta i počne onako hladnu žmikati.

Kako su ljudi izlazili oprezno u polje, kao na opasnu podmuklu pučinu, kako je uvijek lebdjela u zraku ona isku­šana mogućnost: da se pojavi vojska, talijanska, njemačka, plaćenička, i da se u n jo j nađe onaj tko će uzeti na polju za metu čovjeka, ili životinju; od stotinjak ljudi nađe se uvijek nekoliko njih da će iskoristiti priliku da pokažu svoju moć, da se iskažu odanima, da se zabave. Prolazile su vojske kao ljute zmije.

I Prejo zabode praznu lulu opet u džep i hitro, odlučno, pođe prema staji i odmah izvede volove i upregne ih pod čađavi jaram i krene na njive. A za njim, u nekom razmaku, polako se vukao žuti mačak Brako, kojega Prejo nije vidio već pet-šest dana.

Dva para dugih rogova, sjajnih crnih vršaka, i pred njima dva para manjih, zagasitih, duga velika leđa, glatka, bijela, i pred njima kraća, čupava, muzgava, talasaju se, četiri para jakih prednjih nogu grabe čvrsto, papci se ras- krečuju na kamenju, a stražnje se noge ukočeno bacaju na­prijed, i repovi odskakuju.

— Ajs, ajs, ne govori! — progunđa. — Ajs, Garonja, sokole sivi!

Šije pognute pod jarmom, i glave kao da rone, kao da se uklanjaju ovoj stvarnosti svjetla, ljudi, prostranstva, kao da se drže grčevito svoje lične blizine, oči žmirkaju i kapci trepću, bjeloočnice se izvrću na neko kretanje, kao na opasna uljeza, i ostaju bez dodira ma s čim, kako je svijet malen, i nema ga.

Idu volovi jedan kraj drugoga i s Prejom u nekom spo­rom prijateljstvu. Ako se narijetko gurnu, ili očešu rogom, to je dosta doživljaja za čitav dan. A Prejo je dio njihove strasti za življenjem. Ćute ga kraj sebe. I nalaze zadovolj­stvo u tome da se povinjuju njegovim željama, ili da se opru, što je isto tako prijateljski doživljaj.

347

Prejo žmika lulu i sve uživa kako izlazi na prostor polja, na širinu, pod visoke mirne oblake, i kako se umanjuju bregovi i selo se guri, a zemlja je pod njim još topla, me­kana, i kako miriše strnište, trava, gnoj, i kako ga mlak uzduh gladi, i kako se bude njegove sile i šire čežnje.

— Ajs, mal i . . . — govori tiho kao da njegov glas čuje netko topao nježan negdje u svoj ovoj milini, i unosi u glas sve više nježnosti, i tako se odvaja sam od sebe i čuje te­panje i osjeća ga na svojoj koži.

Kad stigne na griblju, počne otezati i na koncu zau­stavi zapregu. Pođe do Garonje, najvećega vola, stavi mu ruku na glavu, između crne vlažne njuške i crnoga koluta oko lijevog oka. Ne približi mu se sasvim nego stane po­dalje, pa se tobože zabavi oko lule. A Garonja povuče druga, spruži glavu, vrat nasloni na Prejinu bedru i pritaji se, go­tovo prestane disati.

— E, mali, mali moj — progunđa Prejo.I ostali se volovi umire, samo repovima migolje. Učes­

tvuju u prijateljstvu; samo malo nakrenu glave prema Preji. A on žmika praznu lulu i oprezno propušta misli, i miješa ih s nasladama.

— Miaaaaoooo — otegne mačak Brako iza njega, dugo dugo izvije upitnu notu.

— A, i ti si došao. A gdje si bio već sedmicu dana, a? Ne bih rekao da je veljača. A možda ti i sada čupaš kakvu malu dlakavu.

— Mioooooo.I opet se Prejo sjeti psa. I kako mu je šest sinova otišlo

bez pozdrava.— E, nećeš, marvo! — zanese se srdžbom. — E, nećeš,

moj principe, ne! ... — nakašlje se srdito kako se nije mogao sjetiti zašto se ljuti.

Garonja zatrese glavom, pogladi Prejinu bedru.— Neću, stari moj, neću ... E, hajde dalje ...Počne voditi ralo krajem griblje, rezati brazdu na plitko

jer je u nevelikoj dubini bilo stijenje, zemlja se mrvila, nije se krišala, kako je bila suha i puna sitnog, i krupnijegkamenja, zaobljena prevrtanjem pod ralom i motikom, od djedova, škrta rumena zemljica, ali plodna u vlažnim godi­nama. To paranje zemlje, otkrivanje tijela joj, zaobljavanje kamenja, zavaljivanje strnja i trava, šum rala, zveckanje

348

kamenja, sve je to Preju zanosilo kao svečan čin oplodnje i u njegovoj duši prelijevalo milinu. A volovi su tromo išli, u svom zadovoljstvu, nisu osjećali težinu za sobom, nego koračali mirno kao da su se udubili u molitvu.

Mačak Brako rumenožut kao slama i rumenkasta zem­lja, napregnuto baca nogu za nogom po strništu, zamišljen jako, delikatno korača i suče repom zabavljen sasvim svojim poslom. Svake godine se on tako naslađuje svojom bojom po žutom prostoru. Privlači li ga ta boja, to burno izjedna­čavanje s prostorom, beskrajno povećavanje, sudjelovanje u zamašnu postojanju, ili ga privlače samo sitni poljski miševi, kako ih ima sada po strništu, da kupe zrnje? Prije bi rekao da se Brako opija tim neshvatljivim obiljem njegove boje. Mora da je to njim ovladalo pijanstvo od toga srodstva.

I Prejo žmirne katkad prema njemu i pogladi ga dušom kao na stranu ćud.

— Ajs, ajs — viče on — i za Braku kaše!Najednom mačak digne rep i strugne kao lud prema

kući.— što ti pade na pamet! — reče Prejo gledajući za njim.Odmah zatim opazi da oko njega čudno ključa zemlja.

I začuje u zraku zloslutno struganje. Silna orljava sruči se na polje i poklopi Preju i zagluši ga, i on ugleda kako se diže iznad njega jedan avion, riče srdito motorom i uzvija se dalje, a drugi se baš ustremljuje.

— Nu, drž ...Zateče to Preju na otvorenu prostoru, odreže ga od

svakoga kraja, istakne na svijetlu polju, gdje nema ni grma ni drveta ni živice; i tako je on sad bio vidljiv kao miš na ulici.

Kad je zapraštalo oko njega, zagledao se najprije što to kopka, a kad se prvi avion digao i zarežao i kad se počeo ustremljivati drugi, onako nezaustavljivo on poviče:

— Ajs, Peronja, ajs, Garo, ajs, ajs, ajs! ... — sve i ne znajući što hoće.

Nije bilo vremena da ispreže, a volovi potrče i sami, kako je nad njima zaurlalo nadzemaljski. Pognuli su se još jače i zašarali nogama lako, roneći dalje, dalje. A Prejo za njima krmani u ručicama. Najprije upravi prema selu, da pobjegne kući, kako mu se zaželjelo krova nad glavom, da popravi pogrešku, ali se sjeti da bi to bilo uzalud, da je

349

kuća predaleko za ove ptice, pa stane kružiti, kako je čuo da se o tome slučaju raspravlja uz vatru. Uši mu ispuni zuka i regetanje, kako su se avioni sustizali, činilo se da će ga raspršiti u prašinu, da je najednom ogoljen pred straš­nim očima i zubima. Drugi avion zapara mitraljeskim rafa­lom po onome mjestu na kojemu je Prejo prije bio. Prvi zaokruži iznad sela i brijega, pa se navrati. On zakrmani pod avion, potrči avionu u susret, pa naglo skrene udesno. Neprestano je vikao: — Ajs, ajs. Pero, Doro, ajs, ajs, ajs, Pero, Garo. . . — nadvikivao je buku, glasom se suprotstav­ljao da poništi ovu silu u zraku. Kad se avioni navrate po drugi put, Prejo posrne, i volovi, kao da se najednom predo­misle, stanu, dašćući i slineći prignu glave k zemlji, i stanu mukati. Rafal sjekne pred njuškama prednjeg para. Avioni tada bace svaki po jednu malu bombu — nešto dalje od Preje i volova dignu se dva oblaka prašine — i stanu se umanjivati prema gaju i začas nestanu za vrhom brijega.

— Nu! — otpuhivao je Prejo. — Nu! — srdio se dalje sve jasnije. — Vidi, pasje braće, na koga su se okomili! Ne bih rekao da sam ja čitava vojska!

Obazre se najprije oko sebe da vidi je li tko gledao kako se prestrašio, pa kako nigdje nije bilo vidjeti nikoga, krene da će na brazdu. Tada opazi da je Garonja ranjen u bedro i da se oslanja samo na jednu zadnju nogu, i da slini i dašće prepuštajući se tome novome čudu događaja, kako se životinje olako prepuštaju smrti; kako se najednom na­šao u nepoznatu stanju, kako se najednom odvojio od svega drugoga i osjetio da mu povratka nema.

I Prejo ga odmah sutra preda bataljonu, gore u Daleke Stine.

kako je gore u selu harmonika otezala muklo i drečavo,u nekom zatvorenom prostoru, valjda u školi, Prejo

se neko vrijeme mučio zamišljajući što ti mladići rade i što se novo znade u selu. Ipak se nakon nekog vremena smiri pred svojom »vatrenom kućom« da pričeka dok u bakrici uzavre voda i da dođe onaj čas kad ponavlja ženine pokrete i sebe sjeda na klupicu pred vratima s lulom među zubima

IV

350

jednoga, a drugoga da podstiče vatru i da nije on sam nego- je još i čitavo društvo čeljadi i gospodar na veliku prostoru.

A s časa na čas iz misli sve srdito tjera, kad već nikoga nema, kad već mora čovjek da bude sam. Pa opet sve vraća i pritaji se, da ga nema na svijetu, da nestane i zaboravi sadašnjost.

Sunce se još nije bilo dotaklo brijega kad se na ulazu u dvorište pojavio onaj dječak od kakvih četrnaestak godi­na, omršav, u prostranoj talijanskoj uniformi, bluzi s drago- nerom, širokim zelenim planinarskim hlačama i u omašnim novim cokulama; o pojasu mu vise dvije bombe, jedna ispru- gana i teška, a druga lagahna, crvena, talijanska, o ramenu mu visi i talijanska puščica, kao zaboravljena, kao da on i ne vodi računa o toj puščici, kao da puščica sama svojom voljom visi o njegovu ramenu, kako je ruke žabo duboko u prostrane hlače, u postrane džepove; i sav je utonuo u odjeću, vratić mu viri iz preširoka ovratnika kao stijenj u svijeći, a pojas, otežan bombama, siječe tu gužvu na dva dijela.

Dječak se libio polako kraj zida, obilazio nešto na sre­dini dvorišta, kao tuđe pozorište, a ćuškao nogom kamen­čiće i triješće i mrštio se; pa se zaustavio desetak koraka od Preje, premjestio nekoliko puta noge i zaokrenuo gla­vom kao da mu je pretijesan ovratnik, i osvrne se, pa opet potražio na zemlji predmete, da ih ćuška novom cipelom, i sve ne vadeći ruku iz džepova.

Predrag se nemarno uspravi, pročačka lulu i glavnjicom polako pripali, i nadme se ne opažajući svog protivnika.

Opet su vrane u visini prelijetale polje, daleko od zemlje, ne znajući ništa o ljudima, užurbano su vozile, upirale kri­lima kao da je zrak gust, a ipak su brzo napredovale, ronile u daljinu prema rijeci, i tako nagoviještale neke drukčije krajeve.

Predrag najednom turi lulu u džep, uzme čanak i lonac s kamene klupe pa pogledavši koso u zemlju prema dječaku surovo reče:

— Ovamo dođi.Dječak se namršti prkosno, izboči stisnute usne i još

žešće udari cokulom u zemlju pod oveći kamen.A Prejo se već prignuo, nasredinski se poklonio, pa ušao-

u vatrenu kuću, ka ognjištu, na domaćičko mjesto, na tro-

nožac sjeo i kraj nogu položio popećak, i stavio na ogradu ognjišta lonac mlijeka i čanak brašna i počeo podsticati vatru.

Dječak se polagano dovuče do vrata, sve držeći ruke duboko u džepovima, pa se nasloni na dovratak, a glavu okrene van, prema ogradi, prema lopočikama i hrastićima. Počne rastreseno zibucati koljenom.

Prejo uspe odjedanput sve kukuruzno brašno u kipuću vodu, grudu samo malo pritisne paljkom i stane da je polako buši na sredini dok se nije pojavila voda. Još jednom pod- stakne vatru, pa opet istegne lulu iz džepa.

— Što si došao? — reče.— Ništa.— Aha!Dječak vrškom cipele izbija kamenje iz zemlje oko praga

i mršti se jako.— Daklen, ništa! ... Nisu te poslali?Dječak se još više namršti, okrene glavu opet van, kao

da je na putu primijetio nešto važnije od svega što je mo­guće.

— Sjedni ovamo! — reče Prejo srdito.Dječak uđe kao službeno, kao da je riješen neki spor, na­

mjesti bombe na trbuh, sjedajući skine puščicu pa je stavi među noge.

Na dvoru su koke uzlijetale na lopočiku, lepetale šumno krilima, pijetao je prevrnuo krnjatak lonca iz kojega su se pojile, pa je dječak opet imao razloga da okrene lice prema svjetlu izvana, kao da bi prošao prvi čas, da pruža priliku da se razvije miran razgovor.

Prejo pođe pogledom sa zemljana poda na kundak puš- čice, promotri zatvarač, grubo izrađen, ratne proizvodnje, prijeđe više i zaustavi se na mladim nabubrelim rukama, kako su zaboravljene na složenoj bodlji, bajoneti.

— A, ruke ti baš nisu čiste. Radiš li što njima?— Kako kad.— Aha. A kakva ti je to duvaljka sa šilom?— Ovo nose karabinijeri.— Vidi.— Naših pušaka malo ima. A i ova bomba je talijanska,

• ova crvena. A ova druga, plava, je naša.— Vidi, vidi! ... A jutros vas isprašilo!

352

— Nije.— Dakako da nije... Brusili ste niz gaje.— Nismo. — Dječak je sada netremice gledao starcu

u oči. Čekao je, davao je vremena da se pokaže ćud časa.Prejo ustane, turi praznu lulu u džep, protare šumno

ruke, kao da tare dva babulja jedan o drugi, pođe u kut za čađavi ormar i tu izvuče odnekle prasnu zelenu bocu i s dva prsta dohvati s police dvije osmougle čaše, pa se vrati na tronožac, izbjegavajući dječakov pogled.

— Vidiš, ovo mi je malo vina još ostalo... — pogleda kroz bocu prema svjetlu — pa ne znam valja li, bi li se moglo prodati... Ja, nekako, ne mogu da prosudim... — Uzme jednu čašu, zaviri u nju, ispuhne prašinu, pa polako utoči samo do polovice. — Sve mi se čini da miriše po sudu ... A možda i ne miriše ... Nude, vidi ti ...

Dječak primi čašu. Uozbilji se. Pogleda kroza žutu teku­ćinu prema svjetlu______

Prejo natoči i u drugu čašu pa je prinese k dječa-kovo j:

— Daj — reče mršteći se ljutito — kucni ovamo — reče surovo — stari je običaj, ne valja ga zanemariti.

— Ah, kako zanemariti! — reče dječak. — Nećemo zane­mariti — doda uvjereno; i držao se uspravno, da poštuje poštovanje.

— Hajde, uzdravlje!— Živio.Ispiju.— Arrh — Prejo pročisti grlo. — Ne valja ništa, a?— Dobro je.— Zbilja?— Ne može biti bolje.— Još?— Neću.— Zašto nećeš?— Mi ne pijemo.— Ne pijete kad nemate što.— Ne radi se o tome.— Dakako, dakako.Uto se na dvoru pomoli blijed mladić, tiha lica, polako

se približavao vratima kuhinje, želeći što kasnije stići, baš ozbiljan, baš zabrinut. I kad dođe blizu vrata, zaturi na

23 Vj. Kaleb, I 353

bok dvije bombe »kragujevke« na pojasu i ovelik pištolj, i nakašlje se, i obazre se, kako je za njim golem partizan, najmanje dva metra visok, i još krupan u srazmjeru visini, tako da mu puška visi o ramenu kao igračka, i on se obazre i stisne usne prema onome što je išao za njim, temeljitu mladiću, mrzovoljna lica, gorkih usta, kako se taj držao kao čovjek kojemu se uvijek daje ono što ne želi, i kako se još više sada odijeli, zastane, prepuštajući odgovornost onome prvome. A taj prvi, odgovorno lice, čini se, s nekim neodre­đenim osmijehom na široku licu plave dlake, zaustavi se tri-četiri koraka od Preje i tiho — nemarno reče:

— Hoćeš li nam, Prejo, bataljonu, dati što za večeru, i sutra za ručak?

—- Dobro da si odmah sve izgovorio — reče Prejo.Dječak se izvukao, stao za ugao »vatrene kuće«, ruke

turio duboko u džepove, sprijeda na bedri, prignuo glavu i opet nalazio da valja izbiti iz ledine jedan oveći obao kamen.

Prejo se tada zagleda u onoga visokoga kao da je jako iznenađen njegovom pojavom, pregleda ga od pete do glave, svaki dio napose: omašne opanke gumaše, gole gležnjeve, do listova, kako su mu hlače okratke, u džepovima hlača su se nadigle šake kao dva hljeba, a nad šakama okratki rukavi i dalje ramena stisnuta uskom bluzicom. Kad mu Prejo nađe oči, iznenađene, začuđene, kao u psića kad gleda čudno biće — gospodara; ali taj izraz je pokazivao samo opravdanje: — E, kad niko nema za me odjeće, ni Nijemci, ni Talijani — reče on.

— Nema ni u mene — reče Prejo. — A u Lici ima?— Možda ima.— Svugdje na svijetu ima svakakvih ljudi — reče Prejo.

— I dobrih i zlih, i velikih i malih, i hrabrih i kukavica, da znaš.

— Znam.— A znaš li ti? — zapita onoga mrkoga.— Znam.— A ti? — obrati se blijedome.— Znam. Samo sada nas više zanima večera i sutrašnji

ručak, jer su ljudi gladni. Ima tri dana što nisu ništa okusili.— Za večeru i ručak, i to bataljonu?— E. A što bi ti htio da nas je manje!

354

— Što se mene tiče koliko vas je! Pa da vas je i dva­deset hiljada. Što se to mene tiče!

— Daj, nemoj se ljutiti. Nisam htio da te vrijeđam — razvlačio je pomirljivo blijedi.

— A što da vam dam, je li, Liko? — Predrag pita još žestoko, svadljivo. — Ovce ste mi sve izjeli, i vola. Kokoši imam četiri i pijetla petoga, ali to vam je malo osobito otkad ima među vama Ličana. što da vam dam?

— Ima sto i pedeset i četiri čovjeka, svega, ovdje i u drugim selima. Noćas i sutra valjalo bi da se odmore i na­hrane. Prekosutra ih čeka nova ... — govorio je blijedi mla­dić kao da čita, jasno, i gledao Preji otvoreno u oči.

Prejo zaruče sav izvan sebe:— Ne dam vola! Ne dam! Odlazite! Ne dam vola! Okre­

nite kola, pasja braćo! Vola! Da! Vola bi htjeli! Ništa više nemam, ništa više! Ništaaa! Odlazite, hajde ...

Blijedi mladić stisne zubima usnu, nabere čelo, pogleda u stranu razmišljajući. — Dakle, ne daš vola? — reče.

— Ne.— Da, mnogo je. Drugi će jedva dati ovcu... A, odla­

zimo, a, kad nema ništa. Ne možemo čekati. — I mladić se okrene i pođe između velikana i onoga kiseloga, poguren, utučen. A dječak se izvuče pred njim krajem zida.

A Prejo ispruži vrat. Prati ih, prati, pa vikne:— Aaa ha ha ha. Niste ni vi ludi, ne — reče Prejo.Ali se oni ne osvrnu. Doduše, nisu baš žurili iz dvorišta.— Jeste junaci! Momci od oka! Izvršili ste zadatak, a!

Dobri ste, dobri! Kako ćete pred obraz ljudima gore!Ona trojica se ne zaustave. Kao da ne čuju. A dječak

se trudio naprijed; ruke u džepovima, sada sa strane, i stis­nut vrat kao da pada kiša.

— Stoj! — vikne Prejo. — Stoj, kaže ti neprijatelj tvoj. — Blijedi mladić stane i okrene se bokom:

— Što je?— Ništa.— Kako ništa?Prejo izvadi lulu, prinese je ustima, pa je odmah opet

vrati u džep.— Što je? Govori! — reče blijedi mladić.— Nebo ti i zemlju... crnu ti goru i sinje more, i sve

one stvari s oltara tvoga... — Prejo se okrene i pođe prema

355

staji. Visoki delija izvuče šape iz džepova, spraži vrat, bradu isturi pa zagne za njim.

štalica je bila nekadanja kuća za stanovanje, stara kuća na koju je nadograđen novi dio, ćorava nekakva kućica, kako joj je prozorčić visoko na somiću, a dolje se raščeš- Ijala brada skrivke na vratima. Slagao je Prejo ustrajno svake večeri granje i drvlje na vrata, da ne bi vojske našle ulaz u staju. Tri vola su za niskim jaslama nezgrapno hrs­kala zrnje kukuruza, kako su ga nalazila u sijenu kao dar.

— Dobri su ti volovi — reče Liko.— Jesu.— Ovaj par je pravi.— Dorna i Peronja — reče Prejo.— Kako ti ih nisu vojske odvuiđe?— Krio sam ih. Odnijeli su mi prasca, dvadesetak ovaca,

kokoši ni broja se ne zna, dva vola.— Ee, težače moj, rat nije za te.— Zašto nije?— Kažem: težače svaki. I ja sam težak.— Pa eto ratuješ.— Mora se.Liko se nasloni na dovratak, a Prejo zađe među volove,

podignutih ruku nad njihova leđa, kao da leti.— Koji će od vas u rat! Neka se javi dobrovoljno! —

reče Ijutito. — Ko će ginuti! — vikne. Priđe Dorni. Nasloni mu ruke na vrat. Počeka da vo odgovori na njegovo milo­vanje, a kad vo puhne dva-tri puta uzbuđeno, Prejo progo­vori tiše: — Znam ko će... — Pođe ka ostalim volovima, pogladi ih, prodrmusa kao da očekuje odobrenje odluke, ili da se konačno odluči sam, pa se vrati Dorni. — Znam ja ko će ratovati — reče. — Ti, junače moj.

Dorna otpuhuje, uzbuđen, i približava se Preji i sve šaljivo dohvata sijeno iz jasala, a kad mu Prejo stavi ruku na čelo, okrene glavu od njega, prepušta Preji poticaje, na­slađuje se sporazumom.

— Doro moj, ti, je li! — Tapšao je vola po čelu i čupkao mu grivu među rogovima. — Jak si, jak si kao vo — rečepipajući mu prsa. — Nema tu razgovora — stisne mu njuš­ku — dobar si i predobar. — Izlazi, Doro! — vikne surovo.

Vo se poslušno okrene oko Preje i upravi ka vratima. Peronja i mali Torio nemirno okrenu glave za njim.

356

— Hajde, Doro! — povikivao je Prejo gorko podrug­ljivo. — Idemo u borbu, moj voko, što ćeš. Moraš se tućii kad ti je trava zelena i kad ti je zemlja mekana. Imaš snage za čitav bataljun. Ti ćeš iz puške, ti ćeš iz mitraljeza, ti ćeš bombu! ... Je li tako, moj Likota?

— Tako je, oče moj, tako.Blijedi mladić i onaj zbijeni, mrki, čekali su trpko.

Dječak se udaljio na putu i naslonio leđima na zid, pod kvrgavim hrastićem. Liki se ruke zavrnule nešto nazad, kao da baš i ne žele da bilo što dirnu, a obrve mu se skupile u nekakvoj borbi.

— Hajde — reče Prejo. — Evo tebi, na, vodi ga. — Preda Liki povodac. — Ti ćeš ga najbolje voditi.

Liko se iznenadi iako je za to i bio tu. Oprezno uzme konopac velikim prstima kao da uzima pero da potpiše što.

Krenu neveseli. Prejo pođe za njima do zavijutka puta, sve podalje od repa vola, pa stane i reče dječaku:

— Znam ja više nego što ti misliš, moj Ivane, znam.Dječak nije znao kako da to shvati. Samo je težio na­

prijed, da se izgubi, išao je dalje kroz kišu krivnje.Prejo se zakloni za deblo bajame i odatle je pažljivo

virkao na put i gledao kako vo tromo baca noge kao da mu je tijelo preteško, kako nije shvaćao kud ga ovo sad sama najednom vode.

— I volove i ljude vode i sve se nekud kreće i gubi — pomisli Prejo.

A vo je spustio glavu do zemlje i sumnjičavo zavrtao očima. Pa na koncu, uvjerivši se da je Prejo zaostao, i on stane. Liko samo pogleda preko ramena iza sebe, veliku spuštenu glavu, pa stane i sam da pričeka:

— što si stao? — zapita blijedi mladić.— Tko je stao?— Valjda sam ja stao!— A ... — Liko raširi prste.— Posreduj, Ivane — reče blijedi mladić.Dječak se odvoji od zida, kako je nastojao da bude

nevidljiv, osvrne se prema kući.— Hajde, Doro, hajde — reče trijezno, kako se govori

onome kome je učinjena velika nepravda, a pomoći mu nije moguće. Položi ruku volu na leđa: — Hajde, Doro, brate, nisi ni prvi ni posljednji. Ima nas još.

357

Doro se sad slobodnije osvrne, trepne očima prema kući, pa polako, otežući krene.

I Liko, sve držeći uže sa dva prsta, pođe uz njega, pri­stajući na tu volovsku milost.

V

Bilo mu je potrebno da nekamo krene, pa pođe da napoji volove.Put je išao između njivica i ograda pod selom, krivu-

davo, i bio na mjestima kamenit i izlokan, a na mjestima je kiša naplavila meku prhku zemljicu. Volovi su gazili pola­gano, uživajući u prostoru, trošeći ga štedljivo, kako im se otvarala mračna staja. Svjetlo dana ostajalo je i dalje mirno sivo; nebo se nije namjeravalo vedriti ni bacati se na drugi kakav raskoš, ratno nebo oprezno i danas će tavoriti tako škrto do večeri. Vrane su već bile na poslu, na njivicama, ali se nisu glasile: bile su čudna malena bića, mudra i pod­mukla, i jako udaljena od čovjeka, za nekom neprobojnom, nedostižnom ogradom, i kretale se sasvim mirno i spokojno u sivoj pustoši, na prostoru smrti.

Bilo je opasno izlaziti na polje. Nikada nisi znao odakle će se pojaviti kakva vojska, a pogotovo Nijemci, kako se teže doznavalo za njihove pokrete nego za pokrete Talijana, a bili su opasniji i njemački izviđački avioni; nenadano bi se spustio preko brijega spori »roda«, pa šibnuo mitraljezom i zasuo malim bombama, za žive ciljeve, a te su se bombe rasprskavale na površini zemlje i sjekle nadaleko krhotina­ma — moglo se vidjeti strijelca kako se naginje iz sporog aviona da vidi djelovanje svojega oružja, nijema, u visini.

Ali je Preji bilo potrebno da nekamo krene, i svako jutro je kretao na polje ili na put kao da će se dogoditi nešto što će promijeniti njegovu sudbinu iz temelja. A baš mu je postalo odvratnim strahovanje i skrivanje, pa je izlazio otvoreno i bučno i vidljivo. A bio je smršavio, samo je lepršala otrcana odjeća na njemu. Jeo je svega jedanput dnevno, navečer, samo kukuruzne kaše s malo, za prst, ča­đave slanine. I tako je ovako ujutro, prazna želuca, bio daleko od ljudi, tih, sve je stvari zaokrugljivao i činio snoš­ljivijima, to jest: prepuštao se sudbini.

358

Nenadano bi se sjetio svog prava, prava čovjeka da živi i da se slobodno kreće.

— Nećeš, zvjeradi! Nećeš dovijeka! Gubi se! — uzvikivao je sam sa sobom na putu. — Gubi se u smrdljivu tvoju ma­ter! Nestaj u tvome dimu! — podvikivao je riječi uvrede same za se, bez veze s kim vidljivim, samo ih je otežavao, da im uživa moć.

Najteže mu je bilo uveče, osobito zimi, kad se mrak spuštao već u pet sati i kad su se svi u selu rano zatvarali u kuće, gasili svjetla i lijegali, jer su tako bili najneviniji, spavači, ljudi u snu, zaštićeni svetim obzirima prema svi­jetu sna. Mogla ih je vojska zateći kraj vatre pa učiniti kakvo čudo, potjerati ih odmah pred sobom, pa pravo u Njemačku, ili ih bez razgovora pobiti odmah na licu mjesta. A tako je neprijatelj nalazio nijeme kuće i teško se odlučivao da sve budi. I Prejo se isprva zatvarao rano i dugo nastojao da zaspi, da nađe sna. Prošlo je ono vrijeme kad su parti­zani boravili u selu, pa u školi održavali predavanja i govore. I tada je on zavirio u zemlje daleke i doznao da je on narod.

— Dakle, ja sam narod!Čudesna riječ. Narod. Ja sam narod! Ti si narod! Narod

je u Italiji, u Njemačkoj, u Americi, u Francuskoj. Pa da, narod!

— Hajde, narode! — govorio je volovima.— A možda valja štogod i čovjek, a ne samo narod!— Pa dobro je, da vidimo taj narod, da vidimo!I ostavljao je vrata do kasna otvorena i gotovo i spa­

vao tako i proboravio čitavu noć pri rastvorenim vratima da k njemu jedinome dođe onaj tko prvi uđe u selo, ma tko bio, narod ili čovjek, ili vojnik ili vojska.

Prostrana je noć, velik je svijet. Tamo negdje daleko događa se mnogo toga i sve se njega tiče. Amerika, Njema­čka, Rusija, Afrika, Kina. Kakva je velika prostrana noć, kao jedno more, jedna voda u kojoj živi sve to. A ipak čovjek može biti samo na ovako malo mjesta. U jednoj sobi, u jednom krevetu. Gradovi, avioni, brodovi, topovi, a ipak je najviše ovakvih malih kućica, i svugdje na svijetu kolce spavaju u granju, ili u kokošinjaku, što nije mnogo ras-košnije.

359

— Ulazi narode na otvorena vrata, da vidimo kakav si svijete!

A na sinove nije htio nikako da misli. Odbijao je svaku misao na njih, kako je nastojao da ne misli ni na lulu, nego odgađao nasladu do vode, kako je lulu nabio juče orahovim lišćem i rašeljkinim cvijećem.

— Čovjeku treba i duhana — reče.— čovjek treba i volove — reče glasnije. Kako mu je

palo na pamet da pomisli o nedavnom događaju, danjem, a ne noćnom, kad je Liko naišao ulicom, iz čista mira. Nikoga nije bilo u selu, i nije se točno znalo gdje su partizani. I Liko je bio sasvim sam, išao je ulicom stušten kao jadna godina, i kako je bio zamišljen, Prejo nađe zadovoljstvo da ga uplaši.

— Što tražiš sad! — zareži.— Vola — izbaci Liko.— Kakva vola?— Kakva bilo. Makar i malena.— A, tako.— E, tako, tako, moj stari druže.Prejo se tvrdo zagleda Liki u oči, da mu ulije postoja­

nosti, da se odupre samu sebi, kako mu se svidio sam raz­govor, sam poslovni dodir, i tako natjera golema čovjeka da turi ruke u džepove i da odvrati pogled.

Na što li je mislio usamljen čovjek, na kakve krajeve i ljude!

— Da ti nije pobjegao vo? — upita Prejo.— Ah.— To ti tražiš ono što nisi izgubio?— Ah.— Dođi ovamo — reče mu Prejo i pođe prvi.Liko spusti ruke niza se, lakte malo zaturi i raširi prste,

a obrve podigne i čelo nabere: baš će se ono neugodno do­goditi, baš će prijeći prag svoje samostalnosti.

Prejo polako ide pred njim u starom vunenom haljku, u prilično izderanim platnenim hlačama i u teškim guma- šima, kao siromah, ali se kretao kao čovjek koji zna što radi i gdje će doći i dokle.

— Gledaj! Tri brata nejednaka! — reče kad skine skriv- ku s vrata. — Ovoga ćemo — reče tvrdo — Torija. A, bi li ti ovoga?

360

— Bih, kojega dadeš.Prejo izvede vola i dade Liki u ruke povodac.— Na, vodi ga.Liko je uzeo povodac i gledao Preju netremice, ukočio?

se, uvukao dah, nije se usudio maknuti se, pogotovo što je znao da su Preji poginula četiri sina, i pogotovo što je očito bilo da Prejo to zna, kako je izvadio lulu, pognuo glavu, pa se jako usredotočio da iz mjehurače puni lulu orahovim lišćem i rašeljkinim cvijećem, i kako je oči sasvim okrenuo od vola i od Like i bio sam sa sobom.

— Hajde, hajde, čekaju te — reče mu samo Prejo, i Liko se odmah, bez riječi, okrene i pođe da propadne u nepostojanje.

I tu Prejo, sam pod širokom kapom nebeskom, sivom i nepomičnom, i na širini kršnoga polja reče glasno:

— Još imam dva vola! Dva vola! Prema tome moram raditi. E, a ko će raditi ako neću ja? — Pruži i ruke pred sebe kao da nekoga uvjerava. — E, ko će raditi ako neću ja!

Protare oči. Nije mogao vjerovati. Na zidu pred njim sklupčan kao prosjak, utonuo sasvim u smuljanu odjeću, mršav, mali Ivan. Nije se moglo znati je li mu to ona ista uniforma, ili je dospio da razdere još jednu. Tuckao je ka­menom o kamen i gledao Preju s nešto više otvorenim očima nego obično, i malo je malo otvorio usta. Kad opazi kako se lice starca ne vedri, ne smiješi, Ivan spusti pogled k zemlji.

Ali Prejo odmah svlada istinu i progovori običnim su- sretnim glasom.

— Što si došao?— Tu smo gore u Bistri, pa sam malo skočio — i on se

opet jako zbuni.A Prejo neće da vidi što je u prsima dječakovim:— Gdje ste to, u Bistri?— Ali nećemo veliko vrijeme u njoj biti. Samo do ve­

čeras, pa ćemo noćas krenuti dalje...Prejo jaši na svojoj:— Gori pod nogama, a!— Ah, kako gori! Pa ne mogu nam ništa.— Sve ste dalje od široke ceste. Sve više u goru.— Ništa nije to. To je privremeno. A ti, kud si ti krenuo?*— Idem k lokvi. Bolje bi bilo da si doma ostao.

361

— Neka bi. A ko će braniti svijet?Volovi su maknuli svaki po jedanput glavu prema dje­

čaku, i Peronja mu se malo približio i usporio korak, a Bule poskočio malo zadnjom nogom, pa su onda zadovoljeni na­stavili put pozdravljajući sve repovima. Ni sam Prejo nije se zaustavljao, pa Ivan pođe za njim, sitan kao i uvijek, kriv do grla, pa se malo i pobuni i učini se većim.

— Hajde brže — reče.Prejo ne odgovori i ne požuri; nije mu trebalo pouke,

nije mu bio potreban nikakav zvuk.— Ostala su mi još dva vola — reče.Ivan se naježi. Točno je bilo tako. I zabašuri:— Pa znaš, otkad su Nijemci došli ovamo dolje, mi se

pregrupiramo, jer je sada druga taktika.— Neka, neka. — Prejo ide dalje i misli nešto drugo. I

već je nacistu da neće progovoriti.Uto stignu do lokve, vode u širokoj udubini kraj puta,

mutne svijetložute vode usred vijenca velikih kupina ispre­pletenih s rašeljčicama i mirtom.

Peronja se brzo napio, pa rubom lokve, propadajući u mulj, polako zašao za kupine, izišao na ledinu i tu počeo cupkati dlake kratke travice između trnja i kamenja. Bule se naslađivao vodom. Zagazio dublje u lokvu i zavrtao nao­kolo očima kao da želi vidjeti Prejino mišljenje.

— Eto ih! — reče mali Ivan i strugne progonom između kupina i smreke gore uz dragu.

Na putu ispod sela pojavi se vojska. Mnogo rumenka- stih lica isticalo se od zelenih uniforma, mnogo lica se poja­vilo u sivom danu, na mirnu prostoru. I približavali su se ljudi u povorci polako, jednakim korakom, kratkim, štedlji­vim, propisanim, i ta su lica bila upravljena, što se odmah vidjelo, štedljivo, neumitno, naprijed i naprijed.

Prejo pokuša istjerati vola iz lokve. Ali Bule ne shvati odmah njegove namjere, kako je bio zagazio daleko pa se igrao vodom, dohvatio je ustima, žvakao je i otvarao i okre­tao oči na svjetlucave valiće na žutoj površini, pomislio je da se Prejo igra, pa zagazi još dalje u lokvu, obijesno.

— Bule, Bule! Prokleti hajduče, izlazi, hajde, hajde, izlazi... — nagovarao ga je Prejo, ali prije nego ga uspije skloniti na razborit razgovor i ponukati da zađe za kupine ka Peronji, već je kolona Nijemaca došla do lokve.

362

Približila se kolona kako se približava vjetar, ili oblak kiše, ili prostrano krdo. Naprijed su se dugo otegli vojnici u koloni po jedan, pa nakon nekog razmaka kolona po dva, pa nekoliko biciklista i konja natovarenih bacačima i muni­cijom, a na kraju kolone vuklo je noge šest volova u dobroj pratnji, pa opet poslije njih pedesetak metara zaštitnica.

Prednji su vojnici prolazili kao da Preju i ne opažaju, kao da ih vodi dalje čarobna frula. A Prejo je sada stajao na rubu puta, kraj lokve, ne mogući, i ne usuđujući se da krene između redova vojske. Prolazili su mrki ljudi i gledali ispod kaciga pred sebe, a i uši su im bile pokrivene kaci­gama, da ne bi čuli što će on reći, puške su držali rukom na prsima, ili automate o boku ili ih ovjesili oko vrata, ili su puškomitraljez prevjesili na ramenu; i šumile su noge i zveckalo oružje i kutije za plinske maske, kutije metaka ili mina, i pred četom se uspravio mlad oficir i uz njega dva podoficira, jedan s naočarima, svi s dalekozorima; svi u koraku idu starim seoskim putem, gaze po tragovima ovaca i goveda.

Bilo mu je prvi put da vidi Nijemce, i on po iskustvu iz prvoga svjetskog rata i po promatranju ovo godina odmah opazi onu bitnu razliku između ove vojske i drugih.

Kud su sve išli ratovi, i otkada on pamti. Djed i otac mu pamtili su Turke, Francuze, a njihovi opet očevi nisu raspasivali kubure ni na oranju. Ali nije mogao zamisliti da će se ovakva vojska dizati na njegovo selo i znance mu, na Jakova, Milu, na ćoravoga Zeku. Baš nije mogao zamisliti da će ovakva vojska, i još s naočarima, dolaziti pod pušku njegova maloga Ivana, da će lutati ovim putovima u potra­zi za nečim, za nečim kanda velikim. I zamisli sve one svoje mještane i ljude iz okolnih sela, kako se negdje kriju i vre­baju iza grmlja i kamenja, i sve mu to bude jako smiješno.

— I kako to ozbiljno maršira! — reče sam sebi i jedva odoli smijehu.

Kad se približi komora s kuhinjom, onda tek vojnici, oni uz kotlove, počnu primjećivati Freju, ili više njegova vola, i reknu jedan drugome nešto, a kad priđe stado od ono pet-šest volova, na kraju kolone, onda jedan stariji vojnik pristupi k Preji i nešto mu reče, na što se drugi nasmiju.

Mislio je do sada Prejo da zna njemački, kako je tolike godine bio u Tirolu. Ali sad uvidi da ga je pamćenje izdalo.

363

Prošlo je od njegova vojevanja mnogo godina, a taj mu jezik u ovakvo doba i neće biti onaj isti. Ali nitko od njega nije ništa ni očekivao, kako je bio komad stara panja kraj puta.

Mimo njega pritjeraju volove k vodi i dalje sprijeda vojska se zaustavi i vojnici posjedaju po zidovima.

— Rast — padne mu na pamet.— Rast — ponovi i jedan vojnik.Stariji gonič volova, krezub, šušljavo je nekoliko puta

nešto rekao, drugi vojnik, i taj u godinama, svaki se put hripavo nasmijao, a uz to baš nisu htjeli da vide Preju, a činilo se da razgovor teče i mimo brigu o volovima. Na ma­hove zaželi da to bude baš razgovor starih ljudi na dugu putu, u onom drukčijem prijateljstvu nego je mladenačko. Na mahove mu se učini da u tom razgovoru ima obješe- njaštva, ali je Prejo njegovao ljepše izglede, toliko mu je bilo potrebno prijateljstvo.

— Da smo bliže kuće — pomisli — ponudio bih čašicu rakije. Imam još dvije litre u zemlji, u kutu iza ognjišta... Dobre rakije! ... Nesretan je čovjek koliko je živ — mislio je Prejo drugarski, kako je vidio u tim otresitim vojnicima nešto poznato, iz onoga rata, što mu je diralo uspomene, kako čovjek sve zlo iskustvo pretvori u dobre uspomene, kako čovjek više cijeni dobro nego zlo.

— Nije loša voda — reče im.— Voda, voda — reče onaj krezubi, doda još nešto i

nasmije se, a s njim i onaj drugi.Dva vojnika, prilično zakopčana, stajali su kao straža

uz volove, baš prilično slabe volje, kao da ne žele da budu ono što jesu, i da ne vide ono što je moguće vidjeti, kao da su odavna izgubili volju za to, kako su se usadili u čizme široka grla i poklopili se kacigama.

— Rast — reče Prejo, htijući reći: umorni ste.Ali se oni ne obazru na njegove riječi, tako ni kad dođe

zaštitnica ne obazru se na drugove, i kako se zaštitnica, od nekih petnaestak ljudi, smjestila po zidu i čekala da kolona krene dalje, Prejo se obrati krezubome:

— Otišli Talijani! Vek, Talijani — zaziblje rukom prema brijegu.

Nijemac kimne glavom i ne pogleda Preju i ne pokaže nimalo sklonosti da bi ulazio u razgovor, nego pripali ciga­retu polaganim kretnjama i opet počne govoriti onome

364

drugome, koji je raspoređivao volove na pojilu, neku dugu priču.

— Kakvi su ovo ljudi? — pita se Prejo. — Kao i svi ljudi — tješio se. Ljudi kao ljudi — ponavljao je svoju staru tvrdnju, kako nije nikada htio da se čudi. — Ljudi kao ljudi, pa i kad su vojska. — A onda je dopuštao i svome protivniku da kaže svoje: — E jesu vraga ljudi kao ljudi... Vojska je to, vojska je to, vojska — kako je i on kao vojnik bio nešto sasvim drugo, kako je svaki čovjek dobrim dije­lom ono čim ga drugi imenuju. — Vojska je to, vojska. — I gledajući njihovo jednolično naoružanje i odjeću i videći njihova zrela lica, baš građanska lica, i svu onu veliku odlučnost i svijest o svrsi, koja isključuje svaku šalu, uplaši se da nije možda preslabo i preneozbiljno ono što čine njegovi sinovi u svojim dronjcima i sasvim na svojim tanah­nim nogama... — Pa ipak se ne boje! — To je ono što mu je uvijek bilo drago. Ali po svojoj protuslovnoj i samosvjes­noj ćudi nastavi:

— Ovima nije do šale, moj sinko. Kruto su ozbiljni... A dobro, kakva je to ozbiljnost kad se ovuda potucaju i uda­raju na sela i kućice! Pa, nije ni nama do šale. Da vas nismo, možda, mi ovamo pozvali! Pa nismo ni mi na svijetu baš za to da budemo nečija igra. Pa nismo ni mi balega na putu. Hajde ti, moj prijatelju, pa meti ispred svoje kuće!

Komandir zaštitnice počne najednom srdito vikati na one što su poj ili volove, i oni se odmah užurbaju i stanu izgoniti volove iz lokve i tjerati ih na put, iako su životinje spustile glave do zemlje i slinile i raskrečile noge i zibale se s disanjem od teška umora, a kad je to istjeravanje išlo presporo, pognaju prvoga Bulu, da bi povukao ostale.

— To je moj vo! — vikne Prejo. — Majn oks! Majn oks! Nećete, valjda, i mojega otjerati! Majn oks! — i po­trči uz vola da ga vrati. Stavi ruku Buli na šiju i skrene ga lako, kako se vo odmah priljubio poslušno, povjerio se prijatelju da ga izvede iz te gužve.

— Vek! — reče onaj krezubi.— Geh! Weg! — Onaj bliži pod kacigom skine pušku.— Majn oks!— Nein. Weg! Hajde! Odlazi!— Ma nemoj, čovječe ...

365

I Prejo ugleda u očima toga čovjeka ono kolebanje pred odluku, i vidi Prejo da je sasvim blizu smrti, i odmah se okrene, spusti glavu i pođe kraj kupina očekujući da će prasnuti puška.

A vojnik odmah baci pušku na rame, i rastreseno lice, oslobodi ga krutosti, i pođe ne gledajući nikoga i ništa.

Prejo je provirivao iza kupine i vidio kako je kolona odmicala uzbrdo i sve se bolje vidjela i bila sve duža kao cjelina, duga gusjenica na sivom kamenu i pod bezbojnim nebom, bez lica i očiju.

VI

Itako je blijedi mladić došao toga prijepodneva, dok je puhala bistra bura i sijalo britko sunce. Sav se krš

osvijetlio oštro i nebo se veselo modrilo nad njim. U pred- vraću se treslo i šuštalo žutoSmeđe suho lišće na hrastu, kako se ono žilavo drži na grani sve do proljeća, i odolijeva srditu nasrtanju oštroga, gustoga zraka sa sjevera. I kroza šum vjetra dobro su se čuli glasovi čavka s njiva, naplivavali su na valovima bure, na tvrdom zraku sad baš sasvim blizu, na dva koraka, sad daleko za planinom vjetra.

I tako se Prejo, zamotan u kaban pred vratima prema suncu, nađe sam na kamenoj klupi, sam u dvorištu i nada­leko sam, i naježio se ne imajući ništa pred sobom ni oko sebe, nego sama sebe, da se obrati u se i sjeti posljednjega dana na njivi.

Kako se tada pojavio mali Ivan u dnu polja i pribli­žavao se polako gazeći, kao pažljivo, velikim vojničkim co­kulama po strništu. Nije žurio. Prije bi se moglo reći da baš i nije želio da stigne. Dolazio je polako, još uvijek pre­lomljen na dva dijela teškim kaišem, zamumuljen u pro­stranstvo odjeće, koračao je kratko, sve smanjivao korake, i prilazio polako, polako. Vrane su šetkale oko njega bez straha i on je okretao glavu prema njima kao da ga zanima što to one nalaze pod kamenjem kad ga neprestano prevrću, zrnje, kukce, gliste, kakve mršave zalogaje na tankomu rat­nomu kršu? Polagano je Ivan rastao na žutom prostoru, po­lako je rastao, i nije dolazio pravo nego je zaobilazio i sve više usporavao korak. Ali je ipak morao stići. I stigao je.

366

Pognute glave. A Prejo je znao već sve i samo je potjerao vola da vuče dalje tromo ralo.

I Prejo se spusti na kamenoj klupi pred vratima duboko u se, utone u veliki prostor na kome se malo toga nalazilo, i prignuo je gornje tijelo do koljena kako mu je ponestalo svake potpore.

A blijedi mladić se približavao sporim ali mirnim ko­rakom, samo mu je čelo bilo malo nabrano i lice rumeno na mjestima, na mrlje, i prilazio je boreći se s burom, a dolje za zidom se zaustavio onaj zbijeni, a Like nije bilo, niti ikoga više, i blijedi mladić stizao je kroz vjetar, očvrš- ćujući korak i došao, i Prejo i ne pogledavši ga opazi da je mršav i tanak u zgužvanu šinjelu i pusto sam.

— Zdravo! — reče mladić odlučno, i ostane da stoji, i još pogleda u brijeg: — Bura!

Prejo se ne gane kako se zamotao u kabanicu, kako je vidio sve, a nije želio da išta vidi, i kako je u njemu visjela tanka paučina stvarnosti.

— Vidim da s tobom danas nema razgovora.— Sjedni malo.— Baš je vražja bura juče i danas. Ne možeš ni hodati

kako nasrće srdito.A Prejo pogleda onoga drugoga kako čeka na putu, i

uvidi sasvim jasno da nema više nikoga, baš nikoga više, pa ustane, izvadi lulu iz džepa, probuši je šilom i ostruže strugalom, istrese je na dlan, stavi je među zube i povuče dva-tri puta, zasvira šupljinom, pa je spusti.

Otvori usta. Malo ih tako podrži. Pa reče:— Bura, kažeš. Pa to sam znao i ja sam.Blijedi mladić se ne makne, samo se još bolje zamota

u kabanicu i zguri, kao da bi želio zaspati, kao da bi želio da bude nevidljiv.

A Prejo se odmah okrene, pođe prema staji, preko sta­rih ploča i kamenja u privraću, kako su kiše isprale i vjet­rovi ispuhali zemlju oko ploča i stijena i kako je vrijeme ratno nagrizalo ljudske tvorevine prepuštene same sebi, pa ukloni skrivku i otvori vrata i odmah istjera vola i dovede ga do blijedoga mladića.

— Nismo došli po vola — promuca on.— Niste! Evo ti ga. Evo ti moga ... voke jedinoga. —

Prejo zagrli vola. — Pero moj, stari druže moj... Evo ti

367

•ga, moj mili druže... Voko Pero, jedini moj... — I Prejo zaplače. I mladić zaplače, i uzme uzicu u ruke, a pusti da mu suze teku niz lice i da mu ih vjetar nosi i prosipa, a tako su i Preji tekle i kišile suze, i onome iza zida blistale su oči.

— Hajde, Pero moj, dobri oraču. Valja putovati, kako smo i dosad bili na dugome putu.

— Hajde, moj vole, hajde — reče i mladić.Onaj mrki je izmakao naprijed i nije se osvrtao.— Daleko i daleko idemo, daleko i daleko... — govorio

je Prejo kao da sanja, i suze su tekle i njemu i mladiću i volu, i tako su išli zajedno prema izlazu iz dvorišta, izišli na put i pošli dalje i dalje zajedno ka velikom brijegu i granici »onoga drugoga svijeta.

Savremenik, Beograd 1955.

KORACI NA RUBU

ad siđe s postelje, zaškripi pod i uzdrma se čitava soba,kako su udarale pete muklom težinom. Žena se odmah

pridigne na lakat. Zaklonio je polovinu sobe. Brzo se dosjeti, izvuče se i ona iz kukuruzne lepušine pa sjedne na rub postelje.

Tek je zarudjelo u staklima na krilima prozora, odraz s istoka, a nebo se u okviru modrilo jednako. Ilija provuče kosmatu glavu kroz prozor, poviri desno-lijevo, pa se povu­če i počne oblačiti hlače. Dćbre se sagne do stolice da dohvati suknju. Pružila je ruke pa joj se utanjio pas; vidjele su joj se dobro pod košuljom srednje obline.

Ilija poposkoči, svuče opet hlače i tutnjeći kao i prije pođe k postelji.

Ta je buka bila znak za sve u kući, one u susjednoj sobi i one u prizemlju. Začuju se glasovi, tanji i zreliji. Potr- kivala su djeca, bubnjale su ptice po podu i po stepenicama.

— Nemoj da tko uđe — reče Dobre.— Neka uđe.Kad je opet prišao k prozoru opet mu sjedne na svoje

mjesto misao na ono kamenje u podanku vinograda. Našao je način kako će za dva dana pročistiti i sve ono do južnog zida. A ostavit će opet onu smreku i bubalinu oko nje, meko mjesto, poznato mjesto.

Čim se pred kućom, u »privraću« počeo protezati, istrči iz kuće mala Barbara, donese umivaonik, a za njom mali Arkanđel vodu u bukari.

— Hajde, prepelico! Prepelice su u jesen debeljuškaste, jedva uzlijeću.

— Pa sam ja prepelica?

24 Vj. Kaleb, I 369

— Prepelica, prepelica.Arkanđel ulije vode, i on zasuče rukave košulje. Protegne

se. Dizao se na prste i stenjao uživajući.Barbara potrči do vrata, tu se osloni jednom rukom

0 dovratak, kao da gura zid, podvije glavu, objese joj se kose.1 tako ga je gledala ispod mišice, zamišljeno. Usne su joj se udubile u nesvjestan smiješak. Vidjela je kako su mu miši­ce ispunile rukave i vrat se stopio s glavom. Na kuhinjskom prozoru se pojavi lice Vanke, Dobrine sestre. Pojavi se i još nekoliko lica iz pozadine, u tami vrata i prozora. Ispod sestrine ruke provuče se Mišica i Flora. Zasmiju se u utrci, ali opaze da mali Arkanđel gleda uvis pa i one pogledaju. Cetiri-pet golubova letjelo je užurbano prema brdu, kao da imaju da obave važan posao. Kad prođu preko susjednih kuća, naglo se uzviju, nakrenu se i zarone u daljinu.

— Ooo, ooohooo, oho! — utrči među njih i Drinko i za­ustavi se da vidi što gledaju, ali tada oni nastave započetu trku do očevih nogu. Mišica zavuče glavu među koljena, a Drinko ljubomorno pokuša da rastavi noge i sebi nađe mjesta.

Ilija razmahne rukama oko sebe.— Ee, he, he, he!...— Digni me, digni na ramena — propinje se na prste

Arkanđel.— Ne sada, ne sada.— Mene, mene — nudi se Mišica.Ilija kao da ih ne čuje. žene su mislile da je u njemu

velika ozbiljnost, ništa manja nego snaga, ali su djeca osjetila da tu nema nikakve opasnosti. Kad podigne oči ka zenitu da zaključi kakvo je vrijeme, pogledaju za njegovim pogledom i djeca. A kad se prigne ka vodi, povuku se malo nazad i skriju ruke za leđa.

— Hoćeš li se ti umiti? — zapita nad umivaonikom.— Neću, neću, neću — povuče se Arkanđel dalje.— A, nećeš, nećeš. — Ilija prisluhne. Negdje pripucava

mitraljez a oko njegova striženja javljaju se narijetko puške. Udahne, zahvati stisnutim dlanovima vode pa zalije lice. Tako učini nekoliko puta, otpuhujući. Kad počne da pere ruke, poslije nego je umio lice, da ga ne bi prao u nečistoj vodi, opet poškropi Arkanđela.

— Nećeš se prati, a? — Kad opet začuje mitraljez kako produžuje rafale, skupi usne i zgrči kružni mišić na oba kra­

370

ja. — Ti si pametan — reče Arkanđelu, na što se djevojčice približe da vide zašto tako govori.

— A? — zapita Arkanđel.— Pametan, pametan — potvrdi Ilija.— A ja? — zapita Mišica.— I ti.— A ja? — zapita Drinko.— Svi, svi ste pametni, ne boj se.Oni se raziđu, zbunjeni tom bezrazložnom pohvalom,

pođu za Arkanđelom jer je on digao sa zemlje ugažen prazan koritac.

Mala Barbara istrči sada iz kuće i donese na pruženim dlanovima ručnik. Digne oblo lišće k njemu.

— A ha, ha, ha! — prihvati on zadovoljno ručnik. — Dobra si, Barbarice, i ti si dobra.

Ona se zbuni. — Kuva se kaša — dosjeti se veselo. — I mlijeko je zakuvalo — doda; gledala je gore u lice mu otvore­nih usta očekujući da će se razriješiti nesporazum.

— Sad ćemo, sad, kozo moja mala — reče on običnim glasom. To se djeci učini znakom da nema više nikakvih primisli pa pritrče.

— Koza, koza!— A prepelica?— I prepelica, ha ha ha — nasmije se što je moguće

običnije. Zadovoljno vidi da je to djecu oslobodilo pa opet pogleda naokolo po nebu da vidi kakvo će vrijeme, pa spusti pogled niže, po kraju. Vinograd nije pogledao. Ravan krš, gdje­gdje izograđivan krivudavim zidovima, prošaran skupinama mendula ili smokava, niskih, nad samim zidovima, a na ne- ograđenu prostoru samo sasvim sitnim smrečicama i dračom. Dalje su se nešto malo nad visoravni dizali goli brežuljci, dolje prema moru, kako je neprestano znao da je dolje, i k tim brežuljcima je krivudala bijela, prašna i kamenita cesta. Ka moru. Sve kao da je hrlilo k tim širokim vratima koja se ne vide ali se uvijek znadu. Nigdje ne opazi nikoga živa. Nije na putu ni u kršu bilo ni mazge ni magarca. Za bregovima je negdje zapucalo sada rjeđe.

Žena Dobre pomakne vatru na ugao ognjišta i s njom lanac i peku. Namjesti glavnje pomoću korica bajonete, pa metlicom od vrijeska odgurne pepeo i pomete sredinu ognji­šta. Djevojčice su je gledale mirno a mali se Drinko uzvrpo­

371

ljio, tražio je čime bi se mogao u tome okoristiti, čega bi se dohvatio da pomogne i poigra se. Najstarija kći. Mila, na­mještala je na loparu velik komad okrugla tijesta, držala ga u granicama, da se previše ne razlije. Mati žurno pritrči, uhvati lopar za »drško« i prenese ga na rub onog čistog mjesta na ognjištu, pa ga počne polagano spuštati na vruće opeke. Kad ga položi, pokrije ga vrućom pekom i na peku nagrne žerave i glavnju.

Uto je već Vanka stavljala na nizak sto veliku zdjelu tvrde kaše, koju nazivlju »pura«, i začas rasporedila naokolo limene žlice. Od nekog vremena ručali su rano ujutro, prije rada. Kruh će biti za večeru. Mala Barbara donese za sta­rijom sestrom, Zekom, jutrošnje mlijeko.

Kad uđe Ilija, zatapkaju po izlizanim pločama kuhinje bose noge i opanci. Dječji su se glasovi neprestano pretjecali. Zapahne ga miris pečenoga hljeba, žerave i pepela. Razveseli se pa dohvati Mišicu i posadi je na klupu kraj sebe. Ostala se djeca odmah poredaju na klupu do zida, njih petero, i svako se uozbilji, podigne glavu i spusti kapke očekujući i prateći ispod oka kako ženske obavljaju uvijek nove poslove; nikad kraju.

Na koncu posjedaju i na drugu stranu stola, dvije žene, tri djevojke i dječak. I uvijek je bilo jednako: Dobre je ukla­njala pogled kao da bi vidjela što svoje u tuđim rukama i pre­tvarala se da ne vidi, a Vanka, sestra joj, uklanjala je pogled kao da priznaje da je kriva što ima što da se vidi. Odavna su se pokorile da mu i jedna i druga rađaju djecu, a nisu pitale hoće li ili neće.

Djeca i ženske govorili su šaptom. Ali Ilija se uvijek držao nekih svojih misli. Priznavali su te misli. Samo je mala Barbara imala svoje pravo.

— Kako se žarulja jutros uznemirila — reče ona; glas joj zazvoni iz dubine grla laskavo utanjen.

— Kako se neće živo uznemiriti! — htjede da podrži razgovor Mandela, najstarija kći; držala je žlicu u šaci okre­nutoj dlanom naviše a laktom se uprla u punahno koljeno i raširila joj se suknja po stolici i po podu; širila joj se suknja od uska pasa, a gore se uspravljao obličast vrat. Kad je Ilija pogleda zamišljeno, kad ona uvidi da on vidi sve njezino, za- mukne. Sjeti se da ne smije govoriti o onome glavnome

372

današnjemu. — Možda je još bila malo žedna — opravdava se.

— Ah, kako će biti žedna — reče Mila razborito, smrkne i donese žlicu do usta držeći lakat izbočen u stranu pa zahvati zubima vruće kaše s vrha žlice i uvuče u usta srčući zrak.

Začuje se nekoliko jačih, dubljih eksplozija. Nitko se na to ne osvrne, žene su jele mirno, zahvatale po rubu poslije Ilije, svaka na svojoj strani zdjele, i prinosile žlicu k ustima na daljinu, podstavljale su dlan pod žlicu da mlijeko ne bi kapalo po stolu. Na Ilijinu se licu zadržavao osmijeh. Sjedio je stalno na svom mjestu gotovo nepomičan, kao stijena, prsa su mu prelazila u vrat, a vrat se spajao s glavom u istoj širi­ni. Smjestio se u svoje gnijezdo, u zadovoljstvo veliko, ali tiho, kako mu je lice bilo mimo.

Kuća mu je bila na čistini. Do susjeda je bilo kilometar. Iako njegov način života nije dmgim seljanima bio baš jako čudan, i bio više zanimljiv nego prijekoran, ipak su i žene i Ilija nastojali da se što manje pojavljuju dolje u selu na moru. I zato je malo što znao o komu u selu i o događajima u svijetu, ili htio da zna.

Djeca istrče svako za svojim poslom; nestrpljivi su bili da što prije pokažu svoju marljivost. Jedno će pojiti kokoši, drugo će pustiti ono četiri-pet ovaca za kuću, na golet, žene su čekale jedna na drugu, nisu se ni jedna htjele zalijetati pred drugu, i tako su sjedile i čekale da Mila, smišljeno sporim kretnjama dojede sa svog tanjira kašu, jer se njoj služilo posebno, uvijek na posebnu tanjiru, kako je bila neko­liko dana u bolnici, još prije rata, pa opazila da je to bolje, i da je to ističe. Zamišljeno je gledala preda se i polagano jela, i svi su poštivali tu čudnovatu samoću misli, a osobito Ilija. Njemu se to činilo vrijednim stanjem koje je isticalo i svu kuću i dizalo u poseban ugled.

Kad se opet negdje za brijegom začuje puškaranje, Ilija se digne, sve držeći pogled na Mili, i krene k vratima. Tada ustane i Dobre, i Vanka, a Milu ostave u svom stanju.

— Znaš, Barbara, odmah ako vidiš kakvu vojsku, utje­rajte kokoši u kokošinjac, i pokrl granom.

— E nego što ćemo učiniti!Žena pođe za kuću i u vrt, a Ilija natakne na glavu stari

strijač, pa počne po sobi slagati oruđe. U kotarici mlatić, dlijeto, buračicu, pa još za ručku zakvači tmokop, a na rame

373

digne polugu i veliki mlat. Nije nikada dopuštao da mu tko nosi oruđe. Prekraka cestu pa se spusti malo niže po kršu i zakorači u vinograd.

Taj je vinograd osvojio polako, godinama, nasred ka­menite visoravni. Krčio je tri godine. Gotovo nije bilo dana da nije silazio da barem dva-tri sata udara trnokopom i mla­tom i podiže polugom kamenje pa u košari nosi u zid. Sav je kraj nadaleko zasađen kamenjem. Na mjestima se dižu stije­ne i dva metra u visinu, »krugovi«, ili sve zajedno »kružje«, koje ima osnov duboko u zemlji. Takve je krupnije ostavljao netaknute, jer drugo i nije mogao, pa je po njima pripinjao lozu i izvodio je više, gore na sunce. Neke je tu i tamo skresao ili, prije rata, malo rastresao minom. Na mjestima su se složi­li okomiti hljebovi; tu je on uživao poduhvatiti polugom, okopavati trnokopom, pa izvući velik obao plod kao primalja. Tako je od toga izvađenog kamenja naslagao debelu zidinu u krivudav četverokut. Po vinogradu su se uzdizale bjelkaste i sive stijene okićene, sada ljeti, dugim lozinim mladicama. Južna strana vinograda još nije bila iskrčena. Još je ostalo posla za koju godinicu dana.

Nosio je tako na ramenima polugu i mlat, a u košari mu je mlat i klin i za ručku zakvačen trnokop. Odmicao je preko puta i preko krša i digao se preko zida sporim ali stalnim korakom, kao i da nema nikakva tereta. Upravio je i lice stalno, nepomično pred sebe, prema onom što je znao sam, bez drugoga.

Dobre se užurbano uputila oko kuće, držala je pred so­bom čađavu pržuru i u njoj sastrugano zagorjele kaše. To će dati kokošima, zauljene i zaugljene kaše, pa će bolje nesti. Bila je sada sama i ona. Sjećala se do dubine svojih bedara i kretala se umjereno, živjela u vremenu i nosila sve zajedno, vrijeme i sebe sada i jutros i uvijek. A Vanka je kroz prozor kuhinje gledala žarko za njim. Možda bi se mogla nadati pri­lika sada, ili do podne, i tražila je tu priliku u njegovu vlada­nju, tražila je onu poznatu živost kretnja koje bi je neodolji­vo privukle.

Ali je on bio sasvim jednak. Silazio je po kamenju, pre­šao preko zida, jer vinogradu nije ostavio vrata nego usred zidine malo niži prolaz ograničen težim kamenovima. Bio je cjelovito miran i odbijao je sve što mu je bilo za leđima. Okrenuo se sasvim naprijed, u svoje.

374

Bio je taj vinograd samostalan. Ležao je pod suncem, u široku obzoru ograđen i svoj. Na sve su se strane širile loze, mlade, u trećoj godini roda, ili još mlađe, u drugoj i prvoj godini, pa dalje, dolje, na onom što je iskrčio prošloga ljeta, novi navrci što ih je navrnuo nasuho prošle jeseni. Naokolo se protezala zidina kao rub čanka, primala ga na svoju širinu.

Skakao je s kamena na kamen, kao da mu nema tereta na ramenu i ruci. Zastajao je na većim stijenama i pogleda­vao naokolo. Sve se bolje zatvarao u zid, širio se i sam i po­stajao jedno. Osjećao se lako, kao da leti nad mladim zeleni­lom. Kad negdje prasne hitac, sjeti se da je pucnjava prestala. Preko zida ograde vidjela su se samo duga sljemena bregova, po koja mendula pokazivala je svoj gusti vrh, a preko sjever­ne, više strane, koštele u privraću. Nebo se sve više bistrilo, sve se više modrilo i produbljivalo, kako se sunce učvršćivalo na njemu.

Kad dođe na komadić bubaline na iskrčenu dijelu vino­grada, odbaci teret s ramena i košaricu iz ruke na travu. Popostane, uspravan kao svijeća, i zamisli se po smrečicama i travi. Utvrdi da je sam i da će sam biti dokle zaželi. Tako zamišljeno pogleda mjesto na kojemu će raditi. Baš će danas doći do smreke. Pod njom je prvi put zagrijao Vanku. Bila je previše Dobrina sestra. Nadopunjala je. Bila je obličasta, pu- nahna kao prepelica. Ali se nikada nije razdebljala. Bedre su joj bile tvrdaste malo kao narogušene površine, kao guskaste, ali ipak nježne.

— Ma šta ćeš to! — govorila je jedva hvatajući daha i hihoćući isprekidano.

— Nije to ništa — govorio je on mirno. — To ti je obična igra.

— Igra, bogme! Ma baš igra!— Zašto ne bi malo uživali — podilazio je rukom pod

suknju i sve bliže i bliže. Ona se otimala, ali je ruka mogla sve bolje da napreduje. — Ovo je lijepa igra, lijepa, najljepša, da znaš. Ne boj se ništa, ne boj se, bolna, ama baš ništa — govorio je neprestano da joj pomogne svladati stid.

I sve tako misleći davao se na posao. Premjesti polugu do skupine kamenih hljebova, raskorači se i pogledavši još jednom pod smreku na vrijes i mahovinu i sitnu onu travicu i brkove tvrde trave i čuperke kadulje, spusti šiljastu stranu poluge u rupu među dva kamena pa je polako okrene napri­

375

jed i nazad. Kad okuša čvrstinu ležišta, odbaci polugu a do­hvati tmokop.

Tada se začuje živo praskanje pušaka, nakon malo pri­druže se snažno i nasrtljivo mitraljezi, više njih najednom, zaštekću u zboru kao psi kad nenadano opaze zeca. Tresne i nekoliko mina, umiješaju se naknadno tromo kao da u živah­noj igri neprestano umeću staračko mišljenje.

Ilija zastane. Namršti se nevoljko. Pa se opet razvedri, kao da otjera dosadnu muhu. Savije se u pasu i počne odgrtati zemlju oko kamenova, raskopa žilje i manje kamenje, podu­hvati tu i tamo polugom pa pokupi nešto kamenja u košaru i odnese na zid. Taj će zid još rasti. Rasti će i rasti. Još će se godinama vaditi iz zemlje kamenje i nositi na zid tako da će vinograd biti ograđen kao tvrđava. Drugo je nego oranica dolje u njivama. Ovaj komad posla napreduje ka svršetku, bit će trajno djelo, određeno, a onaj se prelijeva, svake je go­dine drugi. Ovo je radionica sama za se. Vidi kako sunce peče sok u žilama i u prutovima, kako se zgušnjava u bobicama i zeleni se i veseli u lišću.

I zabode polugu i prekreće je, pažljivo, kao da vadi ostarjele zube da podmladi desna. Odvali oveći kamen, opko­pa ga, izvali na ledinu pa ga gleda. Bio je taj kamen obavijen žiljem vrijeska i smrečice, oko njega su se natiskivale kite čvrste trave, živio je u miru, ukorijenjen u zemlju, u tlo, a provirivao je samo sivom glavom, škrto se naslađivao suncem i kišom. Na tom se mjestu zacrnjela zemlja i u njoj se kopr­cale bube. Tu će biti dobro gnijezdo lozi.

Puškaranje se pomicalo prema zapadu, prema selu na moru. Glasovi neshvatljiva svijeta. Javljali su se u posljednje vrijeme gotovo svakog dana. A on je sve manje htio da za njih zna.

Nakon nekog vremena zavlada tišina. Pogleda u sunce. Moglo je biti deset sati. Već je peklo svom snagom. Već se sve sasvim smirilo, sve je postalo nepomično. Počne pomiš­ljati na povratak kući. Prenese misli na hladovinu za kućom i na nedovršene košare za smokve. Pijuckat će razvođenolanjsko vince i plesti podatno vlažno vrbovo pruće. Oko njega će se igrati s mačkom djeca a žene će prolaziti u poslu ka kokošinjcu, ka svinjcu, ka ognjištu, šuštat će suknje i zapuh- nut će ga miris nečega mliječnoga. Radio je pet sati, ili više?

376

Vrijeme se prevrnulo brzo jer ga je svaki kamen nemilo tro­šio. Kamenje je sporo.

Baš je odbacio polugu i otro znoj sa čela, kad na sjever­nom zidu zaorlja kamenje. To se na zid popelo pet-šest vojni­ka. U rukama su im automati ili puške. Podaleko su jedan od drugoga. Tamo na drugoj strani zida pomoli se nekoliko glava. Kad najednom iza njega drekne:

— Alto le mani! — Oštro podvikuje još nešto jedan sa spremnim automatom, a nekoliko ih zaobilazno prilazi, i oni napeto spremni. — Ruke! — vikne još netko. Učini se Iliji da je u teškom prekršaju. Nešto ne radi u redu. Na nešto je ugazio, ili što radi? Unezvijeri se.

Jedan oširoka lica, modrobrad, kako je podbradio kaiš s kacige, budno je i prijeteći gledao Iliju kao da je baš u nje­mu našao onog tko mu protuslovi ali s kim zna kako će razgovarati.

— Opkoljen sam — reče Ilija sam sebi. Ta mu se misao opkoljavanja nametala uvijek u stisci kakvoj bilo, pa i kad je ulje bilo ispod cijene. Zadrži pogled na tome što je bio viši od drugih, a nije bio viši stasom nego se propinjao nekako. I taj kao da ga je odbio od kraja i stao između njega i obale.Na istočnoj strani nađe očima krov svoje kuće.

— Tandaratatata! ... Nešto mu zalaje u lice i bubne ga kundak u rebra.

— A što sam učinio? Krčim, evo, vinograd, vidite, krčim vinograd!

— Avantiavantivasporkokane... — dvojica ga gurnu za­jedno u leđa, pa on požuri ka kući, a oni povrve za njim držeći spremne puške za svaki slučaj. Tako ga izvedu na cestu, pa pred kuću.

U privraću se kretalo vojnika. Bilo ih je i u kući. Pretraži­vali su. Dobre i Vanka su čekale pred vratima, pred puškama, za suknje se uhvatila djeca, a djevojke se skrile majkama za leđa. Virilo je mnogo velikih očiju. Kad vide da Ilija nije slobodan, da su mu u leđa uperene puške, žene zalome ruka­ma i polete k njemu. Jedno dijete padne, drugo se držalo za suknju, treće se uvlačilo majci među noge. Vojnici odmah nasrnu i uguraju žene i djecu uz vrata.

— Hajde, pustite ih — reče Ilija ženama — što će mi učiniti? Što mi mogu kad nemaju zašto.

— Avaj, Ilija moj, ubit će te.

3 77

— Kako ubiti, što govoriš.Ona trojica što su ga zadržavala među sobom bočnu ga

vršcima pušaka u rebra, a jedan mu lupi dlanom po ustima. Mala Barbara jaukne i pokrije sebi dlanom usta. žene zalome rukama. Djeca zaplaču. Pridruži se još nekoliko vojnika pa učvrste Iliju na rubu predvraća uz cestu i tu pričekaju. S vra­ta su hlepile prema njemu oči i njegove su oči zjale željno prema vratima. Očekivao je da će ga sad-na pustiti da se vrati kući. Očekivao je da će se pojaviti znakovi popuštanja na li­cima oficira, na licima podoficira i vojnika. Očekivao je da će svega toga nestati, da će se dosjetiti da su pogriješili mjesto. Ali je onaj komandant odlučan preko svake mjere. Kao da mu je tu u Ilijinu predvraću sve zadovoljstvo. Podbočio se viso­ko, gotovo pod pazuho, širio noge, poklecivao i podizao glavu. Oko njega su još neki stupali s noge na nogu kao guske. Trojica-četvorica su bili na svakoj strani ceste na granici predvraća, pa još dalje na cesti njih desetak na svakoj strani, pa tamo dolje na cesti kao da ih je bilo još, pa i dolje po ogradama bilo ih je, išli su u redu jedan za drugim nekamo. Desetak ih se razvilo oko kuće, oprezno kao da bi kuća mogla da se ritne, nekoliko ih je stajalo kraj vrata, i iz kuće su izvi­rali. Bilo ih je toliko da bi mogli brzo sve pojesti, možda i ono što bi Iliji i porodici bilo za godinu dana. Dođe podo­ficir ka komandantu, raportira i pruži korice bajonete žara- ča pa drugom rukom kacigu iz koje su pile kokoši.

— To mi je popećak — govorila je Dobre.— Majo, a zašto su uzeli naš popećak? — reče mala

Barbara.Komandant uzme te korice i okrene ih pred očima. Nešto

je govorio napeto, strogo i pogledavao Iliju.— To je iz onoga rata — reče Ilija. — Vojska ostavila.Komandant se trgne nazad gornjim tijelom kao da je

uboden i pomakne naprijed čeljust da će žestoko zaustiti, kad opazi da cestom dolazi vojska, odozgor, od bregova. Išla je prethodnica u dva reda u razmaku po stranama puta, a ne­što iza nje nekoliko oficira i gore više spuštale su se čete slobodnim hodom. Počeo se dizati i oblak prašine iza brijega i s ove strane na cesti. I tako komandant drekne samo zapo­vijed i vojnici Iliju odguraju na cestu i svi oni iz kuće, iza kuće i oko kuće svrstaju se i uhvate korak. Zadnji još zausta-

378

ve žene i djecu i potjeraju u kuću i uguraju kroz vrata i za­tvore ih.

To je dolazila regularna vojska, ne žureći vraćala se u selo na moru. Više se nije čula nigdje nikakva pucnjava. Mora da je već blizu jedanaest, pomisli Ilija, ili je možda i podne: išao je on poznatom cestom i kraj njega je mahao bajonetom — popećkom i kacigom iz koje su pile kokoši jedan živahan čovječac, i on u crnoj košulji kao i ostali.

Ta je cesta bila tvrda, kamenje su po njoj zbila seljačka kola, pa smrvila u prašinu. Sada su gume kamiona dizale ne­gdje na njoj bijelu kamenu prašinu. A ovdje je bila tišina. Još se nije digao podnevni vjetar maestral.

Kad žene shvate da Iliju odvode, provale iz kuće na stražnja vrata, istrče sve pa i djevojčice i djeca za njima. Presijeku ledinu pa dođu pravo k Iliji.

— Ostavite gaa! — vikala je Dobre. — Kud ćete s njim! Ostavite ga, nema on ni s kim nikakva posla. — Govorila je u svoje ime i u ime Vanke. Malo je možda čak isticala da se to počinje sužavati na sam njezin interes. Uhvati Iliju za ru­ku, kao da je dijete, kao da on to svojom nehajnošću dopušta da ga vode. Neki se vojnici zabrinuto počnu ogledavati na djecu pa prema regularnoj vojsci što dolazi odozgor cestom.

Komandant naredi i nekolicina se vojnika dade da odbija nasrtljivu gomilu.

— Hajde, ajte kući — kaže i Ilija skromno. Nije mu bilo ugodno što se za njega zauzimaju žene. — Hajde kući kad ti kažem!

I žene se i djeca zaustave i pogledaju ga, svi kao pred kakvom ogradom, u redu, da poslušaju.

— Vratit ću se po podne — reče on.— Ne vraćaj se dok ja ne dođem — reče Dobre. — Gdje

ćeš se vraćati sam putem! Doći ću ja, ne boj se, kolima.Kola su kao nešto legitimno. U kolima si na svome, od­

ređen, tako je ona mislila, kola su rad, a rad se poštuje svuda na svijetu, mislila je ona, i svak, pa i ovi u crnim ko­šuljama, mislila je ona. Kad uvidi da bi se moglo dogoditi i što gore, pa i najgore opet se zaleti i zavapi za Ilijom a djeca i ostale žene za njom. Na njih polete oni što su još bili na dvorištu, upere u njih puške tako da one ubrzo pokupe oko sebe djecu. I zbiju se sve u gomilu i tu počnu na sav glas navijati.

379

četiri posljednja vojnika nešto su se dogovarali i pogle­davali sad kuću sad hrpu žena i djece. Ne smiju imati smilo- vanja. Ne smiju pokazati nikakvu slabost. Jedan istupi na­prijed i zagleda se u Dobru. Potreskivao je glavom odozgor dolje i ozdo gore i treskao nogom, palac jedne ruke je zadje- nuo za pojas a u drugoj ruci je držao pušku. Ostali su stajali iza njega i čekali kao da će i oni spremno nešto učiniti.

A odred je vodio Iliju sve bržim korakom i sve više u redu prema selu na moru. U draži, na okuci kraj mora, nađu još jednu veću grupu vojske i još nekoliko uhvaćenih. Sjedili su na zidu kraj puta u redu, pijanica Jerolim, lovac sipa Kiro i još dva težaka iz daljeg sela, Iliji nepoznata. Čuvali su ih budno četiri vojnika. Ostali su se vrzli po putu, pušili, razgo­varali u grupama, neki se samo kretali ovamo-onamo, a jedan se odred odmarao u drugom redu na protivnom zidu, prema uhvaćenima. Službenim je korakom išla po cesti ovamo- -onamo patrola od pet ljudi. Jedna se patrola nalazila gore, na njivicama, pod maslinama. A kraj bunara su se razgovara­la tri-četiri oficira. Svi su nešto čekali.

Iliju dočeka pijanica Jerolim veselo.— Vidi! I tebe su doveli! Ali su nas izabrali! — Ne uspije

ni izgovoriti kad ga jedan sa njivice udari nogom u leđa i podvikne. Ona četiri odmah premjeste puške s podlaktice li­jeve ruke preda se.

Cestom uto naiđe nekakav viši komandant sa ovećom pratnjom i uputi se ka automobilima na zaravanak pod veli­kom mendulom. Sad je i Ilija sjedio na zidu kao peti u redu. I on je sada gledao što se to oko njega događa kao i oni ostali. Privuklo im je pažnju neobično ponašanje onih oko višega komandanta, a i još više ponašanje samoga komandanta, oki­ćena mnogim svijetlim stvarčicama. Vladao se taj čisto i sjajno odjeven gospodin mekano, okruglo, lice mu je bilo toliko razborito a u isto vrijeme i strogo da mu se nitko nije usudio približiti. Bavio se toliko važnim poslom da je sve oko njega bilo puno poštovanja. Samo mu se jedan približavao i slušao ono što mu je ličnost govorila. Jedan je put čak pogledala i njih petoricu.

Kad taj visoki komandant sjedne u automobil, a dio mu pratnje u drugi automobil i krenu cestom prema selu na moru i nestanu u prašini, počne naređivati i onaj kraj bunara i vojska se stane spremati da krene. Četiri-pet onih vojnika

380

što su bili oko komandanta dotrči i navali na uhvaćene pa im stanu derati odjeću, posipati ih zemljom i raskuštraju im kosu. Neprestano su im nešto dovikivali. Na koncu im ruke vežu žicom, poredaju ih, Iliju stave na čelo, pa ih opkole dva reda sa svake strane i tako krenu cestom i oni prema selu na moru. Ispred njih je išao odred, sa strana im je bio odred i iza njih je išao još jedan odred.

Prošli su dug i onizak zaravanak, sve one vinograde i maslinjake, sve one smokve što se nadviruju nad put. Na oblu brijegu, nad okukom iza koje će ugledati more, dizali su se zidovi vinograda sve do vrha. Kao da je to nekakva prastara gradina. To se stoljećima krčilo i gradilo. Podno brijega je voda i uz nju vrtovi. Čim su zaokrenuli po obronku toga brijega, ugledaju zaljev. More se modrilo pod vedrim nebom i steralo se sve do skupine otočića daleko na zapadu. Osjete odmah svjež vjetar. Počeo je maestral. Prošarala se površina mora tamnim mrljama, zapusima, i počele su se po­javljivati bijele krune valova. Jedva čujno je šumilo u kroš­njama mendula.

Ilija je koračao živo kao da želi povući u brži korak i vojsku. Žurio je da bi došao na kraj ovoga puta, da bi se na tomu kraju riješilo ovo, ovaj nesporazum, i da bi se što prije vratio. Jer on nikako nije mogao pripadati čemu drugome nego onome što mu je za leđima. Sad će ga uvesti u selo, iz­vesti pred oči tolika svijeta koji ga je uvijek gledao s druge obale, koji nije nikada znao kako on živi, kako on voli da živi i kako se naslađuje tolikim stvarima. I branio se od misli na bilo koga tko će ga gledati. Nije ništa čuo ni vidio, nije htio da zna za ikoga, nije htio da bude ni s onima što su s njim u redu. Ne, ako su oni i krivi što, on nije. Odbijao je pomisao na ono što je znao o onome što su radili do sada po selima ovi što se ovuda šepire ima već više od godine dana. Sav se od­bio od toga šepirenja jer mu je bilo izvan svakoga razumije­vanja. Nije mogao nikako shvatiti što misle time reći. što time rade?

Na ulazu u selo na moru odmarao se bataljon, čini se, regularne vojske. Još je po koji vojnik kadikad navratio pred Ilijinu kuću u početku okupacije, ali poslije se rijetko pojav­ljivala i patrola na cesti. Nekako je to bio »brisan« prostor na koji se nisu usuđivali izlaziti. Partizani su katkada navra­ćali ali su se krili; nisu htjeli da ga uvale u nevolju. Među tim

381

ljudima u običnim vojničkim uniformama znao je da ima ljudi koji su se znali u selu po prezimenu i imenu. To su oni vojnici koji traže da zaborave svoje ratne nevolje i da barem u tuđoj zemlji i u tuđem selu nađu obične ljude slične sebi.

I tako je ta vojska, počivajući na zidu kraj ceste, bila prošarana licima na kojima se moglo vidjeti da su lica ljudi koji rade. Oficiri su se okupili na cesti i razgovarali živo o nečemu. Jedan je razmahivao rukama, naginjao se da pojača pitanje i odlazio koji korak u stranu pa se opet vraćao. Pra­tioci su se užurbali, poticali su uhvaćene, i podigli ponosno glave, a nisu pogledavali vojnike ni oficire bataljona, išli su ponosno, nakon velikih djela.

Jedan se oficir, stariji čovjek, digne sa zida i zagleda se u čudu u uhvaćene seljake. Otvorio je čak i usta. Drugi, isto tako postariji čovjek, koji se zabavljao savijanjem cigarete i držao među prstima kutiju i nad njom stavljao duhan u pa­pir, digne i on glavu i otvori bolje oči da vidi koga to vode. — Ah — reče on. Prepoznao je pijanicu Jerolima i sipolovca Kiru, a znao je i za Iliju jer ga je viđao pred vratima kuće u krugu porodice. Onaj što je ustao pođe ka oficirima što su se pomakli na rub ceste da propuste one u crnim košuljama i da bi mogli vidjeti koga to vode.

Ilija opazi toga sjedokosoga čovjeka i zadrži na njemu pogled. Učini mu se da bi taj mogao pomoći; nekako je bio domaći, osmagao u licu kao težak i obična držanja. I nađu im se oči. Pogledavao je taj stariji oficir sad Iliju sad onoga komandanta i govorio nešto živo. Komandant ga je slušao namršten. Nekoliko je puta kimnuo glavom u stranu, kao da dopušta da je istina to što čuje, ali i da neće ništa poduzimati jer je poznato da je nemoćan i zato ljutit. Stariji oficir, očito rezervista, raširi ruke čudeći se, i nagnuvši glavu na stranu vrati se opet ka onome što je još držao kutiju s duhanom i započetu cigaretu u rukama. Vojnici u crnim košuljama živahno su prolazili jako ponosni kao da su izvršili velika djela.

S grbe brijega, kako se popela cesta, ugleda Ilija pred sobom selo na moru. Kao da mu se otvorila široka pozornica. Nije volio da izlazi na taj živahan prostor. U luku se ovijala oko zaljeva široka obala, žutkasta na jarkom suncu, pa razno­lika lica kuća, obojeni prozori, prostori krovova, dimnjaka, borova šuma nad selom, sve smišljeno, sve puno svojih glava.

382

Trgovci, pop, škola, oružnici, nekoliko crkava, zvonik, tri ljet­nikovca, čamci, tri torpiljarke. Činilo mu se da će ga sad izložiti na milost i nemilost tolika broja tuđih očiju. Ali skupi hrabrost, stisne se, ograniči se na samo kretanje, na samu poslušnost, pa da sve to što prije svrši.

Povorka je ušla u selo s gornje strane, pod brijegom, pod maslinjakom i kraj vinograda, pod onim zidovima na strmini i pod gomilama, pa se spuštala prema groblju. Nigdje nikoga na putu ni u ulici nije bilo. Tišina je vladala u selu kao da sve spava, samo se maestral zalij etao među borove i šumio sada sve jače. More se svjetlucalo pod suncem kao da je uzavrelo. Tako, nitko ga neće vidjeti, vratit će se odmah kad ga ispitaju, odmah će se vratiti jer je sve pusto, nigdje nikoga nema na putovima. Svi su se zavukli u kuće, neće da imaju posla s ovima što nose oružje po okolici. Tako mu se to dopadne da se u duši pomiri sa seljanima. Tako je, vidiš!

S okuke vidi da se dolje na groblju skupilo mnogo svi­jeta. To sve naokolo stoje redovi kaciga i svjetlucaju se kao hrpti gundevalja. Oko velikih koštela i pred alejom čempresa kao da je bilo nešto seljana, četiri ili pet, i malo dalje još stisnuto gusto u hrpu dvadesetak. Vidi da tako i jest, kad ga uvedu kroz široka vrata između dva reda vojnika, i odmah njih svu petoricu zaustave kraj vrata mrtvačnice.

Nasred prostora, između skupnih grobova, pojedinačnih gospodskih grobnica, mrtvačnice i aleje čempresa, na pločni­ku oko kamena stola okupili su se kićeno odjeveni i kočoperni ljudi u crnim košuljama. Neki su naherili kape i jako se us­pravili, neki su se naslonili malo na nizak zid skupih grobova. Ali su se svi nagnuli na nešto. Kao da je tu otvoren nekakav ured da oprema važne poslove. Ilija se uplaši da će ga upisati, uvrstiti i nehotice prijeđe pogledom po krstovima i kamenim pločama pa se opet vrati da pažljivo gleda kako se vladaju oni što odlučuju.

Onaj srednji, što svakog časa prekriži visoko ruke na grudima, uspravi se, zabaci glavu nazad, pa odvaja ruku do podlaktice i maše oštro prstom prema jednome drugome što je jako naherio kacigu i krsti ruke malo niže i ne nadme baš toliko grudi. Onaj glavni popođe dva-tri koraka od stola pa se opet vrati. Upirao je prstima u nekakvu veliku ali tanku knjigu što je držao jedan s podebljim očalima. Zatim se taj starješina postavi za kamenim stolom visoko kao spomenik

383

i nešto reče grleno ali tvrdo dvojici oficira koji su stali pred njega ne baš utegnuto nego čilo, spremni da izvrše naređe­nje. Ta dva oficira pođu svaki prema svojoj skupini vojnika. Sad je Ilija gledao tu dvojicu i očekivao od njih što će učiniti. A tako su, kao da su se dogovorili, gledali i ostali, pa čak i oni što su stajali podalje, kraj vrata kao gledaoci, čini se pod silu gledaoci, jer su ih sa svih strana opkolili ti naoružani ljudi i čuvali ih sa svih strana.

— Majke mi božje, zlo — reče Jerolim jer se bio otrijez­nio sasvim. — Ovo će nas pobiti — reče on potiho.

— Nisu ludi da nas pobiju — reče sipolovac Kira.Ilija pogleda sipolovca. Učinilo mu se da je rekao nešto

zanimljivo što bi Ilija htio razumjeti, čitao je po toj malenoj spodobi, po crvenu licu, nešto od vina a nešto od sunca na- draženu. Znao ga je Ilija dobro kao i svi u selu. Dane je pro­vodio na kamenju, na stijenama uz more, od cika zore do podne. Po podne se uvaljivao u krčmu pa malo zasjenjen dobrodušno odlazio s kokošima spavati da bi se ujutro mirno mogao probuditi prije svanuća i otići sa svojim škrtim oru­đem na prastari posao. Zatekli su ga na poslu. Smatrali su da se u takav bučan dan nije udaljio iz sela za svoj račun.

— To nas malo straše — reče on pomirljivo jer mu je bilo sve ovo dojadilo. Otrčao bi on odmah u Lučicu, pod Ka­menicu pa uzeo ono što je ostavio u kotarčici, tri sipice i jed­nog prča. — Muhe će mi ih napljuvati — doda glasno.

— Muhe će nas napljuvati! — reče Jerolim.— Ah — reče Kiro — kako naslHitro su dotrčali k njima, odveli ih ka visoku zidu na

sjevernoj strani grobskog dvorišta i tu im vežu žicom i noge i prislone ih leđima uza zid. Kao da su im rekli: čekajte tu. Dvanaest se vojnika postavi prema njima u streljački pore­dak i puške stave k nozi.

— šta je ovo, ljudi — vikne iza svega glasa Jerolim. — Ovo će nas pobiti! Pobit će nas, ljudi!

Oni gledaoci kraj gvozdenih vrata se uskomešaju. Na­oružani ljudi se ustrče, poprijete puškama, jedni potrče k Jerolimu pa ga pritisnu uza zid i zaprijete mu pištoljima i automatima.

Ilija je bio u sredini, sa svake su mu strane bila po dvojica.

384

— Bogami, ljudi, ne straše — reče sad i onaj iz daljeg sela; odgovori na daleku riječ Kirovu.

Ilija se nije mogao zaustaviti na smislu onoga što govore oni oko njega. Nije mogao zamisliti da bi oni mogli išta od­lučna reći. Ali je ipak znao što govore; znao je da mogu ga voriti samo jedno. Sav se ustremio da vidi i da razabire svuda sama sebe, kao da je sam u svemu što se kreće i što se doga- đa. Unosio se u svaki pokret svih onih naokolo, a znao je i što bi se moglo događati gdje dalje što bi se moglo njega ticati.

Tada dotrči jedan običan vojnik, pozdravi komandanta i preda mu pisamce. Kad se povukao, dok je komandantu pisamce otvarao pomoćnik, opusti se malo i počne razgledati sav skup, najprije one pod zidom pa onda počne prelaziti po­gledom s njih na komandanta i tako neprestano, očekujući nešto. Ali ga u tome poslu prekine glas pomoćnika, oštar zapovjedni glas i on pozdravi s mjesta na kojemu se nalazio i pođe.

Tada onaj komandant, što se uspravio sada još jače, pogleda Iliju pažljivije. I Ilija mu nađe oči, i rastvori svoje plave oči pravedno. Ali se komandant još jače namršti i pod­vikne nešto pa onaj dobro obrijani u visokim čizmama, mlad čovjek, kojemu vire rukavi košulje i sja se na ruci prsten, podvikne dalje onome mladome što je čvrsto podbradio kaiš s kacige i stoji mladićki lako kraj odreda koji je spustio puške k nozi.

Ilija je opet tražio komandantove oči. čekao je da će se ovaj nesporazum riješiti i da će on opet put pod noge pa gore preko bregova na visoravan ka onim licima, ka kući i vino­gradu. Već mu se činilo da je od kuće danima. Čekaju ga Dobre i Vanka. Sad bi mu se oko nogu zavrtjela djeca. A noge su mu vezane žicom.

— Pustite nas kući, gospodine komandante! — vikne Jerolim,

— Tako je — vikne sipolovac Kiro uzdržano.Mala bi Barbara viknula, jauknula bi, mlađi bi udarili u

Dlač. Mogao bi i on pozvati onoga mlađega oficira. A taj mlađi oficir bio je nešto blijed. Kao da je ispod oka bojažljivo pogledavao komandanta. A kao da se uklanjao pogledima onih drugih što su se klimajući glavom nešto podrugivali i nestrpljivo se okretali oko sebe, pa čekali, pa se opet zavrtje li. Komandant se sve više ukrućivao. Stisnuo je podrugljiva

25 Vj. Kaleb, i 385

usne i podbočio se opet. Podviknuo je nešto. Podvikne i još jedan oficir. Onaj se mladi oficir trgne, bolje se uspravi pa i on nešto podvikne. Vojnici dignu puške. Oficir opet podvikne pa vojnici dignu puške ka oku.

— Ne, ljudi, šta radite! — vikne Jerolim.— Ne, ne — vikne i Kiro.Ilija je toliko pazio što rade da nije ništa mislio. Pazio

je toliko, da se sav napregao u tu pažnju, kao da bi mogao, ako bude pažljiv, izbjeći što. Nije se više ničega sjećao. Sav se napeo da izbjegne. Kad ga je prožela vatra, odmah je uvidio da mu se izmiče iz vida porodica, da bi mogao više da je ne vidi, osobito kad je opazio da su svi oni kraj njega pali na zemlju i kad je čuo da su kriknule žene na ulazu u groblje, svjedoci dovedeni na silu. Ali se on s time nije nikako htio pomiriti. I upne se da ostane na nogama. Samo da ne utone u zemlju. Nije mogao ni blizu zapitati zašto su to navalili na njega. To je pitanje bilo daleko. Samo da ostane na nogama jer će ga samo noge dovesti opet kući. Ako padne, postat će ono što i oni drugi. A on je drugo, drugo. U jednu mu se gustu sliku stopi ono oruđe što je ostalo na ledini, na bubalini, na krčevini, ono privraće i u njemu dječja lica i lica žena na vra­tima. Ostao je na nogama.

Vojnici promijene metke i ponovno dignu pušku ka oku. Pras! Opet ga prožme žestoka žarka bol kroz grudi i želudac. Pokoleba se i uplaši se jače da će pasti. Samo da ovo prođe. Proći će ovo. Pras! Oficiri su sumnjičavo gledali u vojnike. Hoće li im se promijeniti lice? Ađutant se prijeteći približi stupajući s noge na nogu kao guska. Posumnjao je da ih do­bar dio ne smjera gdje treba. Iz pozadine se približi i onaj glavni. Oficir pooštri zapovijed. Puške se opet dignu k oku.

Tako su pucali četiri puta. Ilija se zibao, glavinjao je, na­ginjao se naprijed, nazad, pa se opro o zid i gledao velikim očima teško, otvarao ih i zatvarao da bi mu mogle ostati otvorene. Nekoliko puta se odvoji od zida kao da bi krenuo naprijed dok se na koncu nije zavrtio oko sebe i pao. Ali se i na zemlji trzao, micao samo koljenima, započinjao koračati.

Našli su da ga je pogodilo devet zrna sve u smrtonosna mjesta. To, dakako, nije imalo nikakve veze s brojem njegove obitelji. Ali da mu je na smrti bila jedina misao i volja da se vrati kući, to se moglo lako razabrati.

Republika, 1961.

ZLOČINAC POD MASLINOM

I tako su se okupili na obali kod mosta i uozbiljili se kao kakva komisija, iako nisu morali prikrivati nerad. I to

je bila razlika među njima i komisijom što nisu računali na dobar ručak nego svaki na svoju običnu dijetu. Ipak nisu se razlikovali od drugih svojih znanaca: odmah, čim su se našli na okupu, počela im se nakupljati nada u običaje.

Antolić se naginjao na bok, pa se ustaljivao u onom polu- prignutom položaju, kako težaci blagdanom znadu satima stajati i slušati razgovore ili samo uživati u prisutnosti. Sada se mrštio da pokaže da misli, sav spreman da odgovori ako ga što zapitaju. Gledao je strogo, tako reći ravnopravno, pro­fesora, Jakova, pa odgovarao više Ivanu kao kakvu tumaču, pa opet slušao profesora a odgovarao Ivanu i objašnjavao. Činilo se da se tu nakupilo više radoznalosti nego se moglo očekivati. I to je Antolića nadražilo da se počne smatrati znalcem.

— Meni je to prvi put da čujem — rekao je Jakov. — Ni­sam znao da se to uopće i može dogoditi.

— Kako ne bi moglo, brate moj — kaže Antolić odušev­ljen prilikom. — Nije to prvi slučaj ni ove godine. Tako se razdraži i tko mu priđe zgrabi ga, hn! — zamahne zglobovi- tom šakom vodoravno i zavrne u stranu — pa ga rastrgne, ukosi ga, pregrize mu vratne žile ili slomi kralj eške. Nu, raš- čereči ga... — Nije mogao naći prave riječi pa je trzao stisnu­tim šakama i stiskao zube da su mu skočile kvrge na širokoj vilici.

— Pa da, srditi su što nemaju ženku u selu, a ni nadaleko u ovom kraju.

— Možda je to razlog, a možda i nije.

387

— Kako to? — zapitkuje Nikola i pruža lice naprijed; on bi htio da o tome može pripovijedati kad se vrati gore u Zagreb. — Mislite li da bi to moglo biti ovapnjenje možda­nih žilica i staračka srdžba?

— Pa nije on toliko star — reče Antolić; izvije glas znalački.

— Nešto mu smeta, nečega nema, zapreke su na sva­kom koraku... — Hajde da vidimo! — reče Jakov. — Ulazite! — Otvori vrata svojega lijepoga bijeloga automobi­la da ne bi tko nezgrapnom rukom oštetio bravu. Slagali su se natraške u sjedala. Antolić, Nikola, Pavao, Ivan i Mar­ko. Još se bio u posljednji čas pridružio i Ne-daš, ali za njega više nije bilo mjesta.

— Hajde, bog vam dao zdravlje, hajde — reče on i za­klopi desno oko da ih pojednostavni, kako ih je razroko vidio na dva mjesta. Ostao je kao i uvijek sam. Nije mogao razumjeti gdje su to otišli, ti ljudi što uvijek imaju neke poslove čudnovate, neke rasprave i odlaženja. Razrokost mu dobro pokazuje neodlučne zaključke razuma. Trzao je sti­snutim šakama uz bedra i zavrtao ih u stranu.

Nađe da je kod njega Daro, mladić s kojim se još nika­da nije sudario.

— Otišli su tamo, tamo, znaš... Ožednio sam. — Opet zažmiri desnim okom kao da namigne.

— Zakasnio sam — reče Daro. Utakao je ruke u uske hlače i ugnuo prsa tako da dobije leđni luk plandovaša. Ali mu je ostalo — rumeno, isprano lice i zdrav mlad vrat, pa mišice pod kratkim rukavima majice i dlake pod žličicom — protuslovilo.

To je gledala djevojka iza sanduk-hladnjaka Ledo.— Otišli su na sud — reče Ne-daš.— Hajde reci Fredu da dođe ovamo s automobilom.

Reci da imamo finu zabavu. Dat ću ti... — namigne mu.— Doći ću odmah. Čekaj me tu. — Ne-daš zabrza u du­

gim iskrpanim hlačama. Ponosno je podigao glavu. Radi. Iz svoje brzine sad on gleda druge, manje značajne ljude.

— Samo jednu čašu — obeća sam sebi glasno.Automobil su naveli na ledinu pod maslinu i tu ga osta­

vili na suncu među smrečicama. Puteljak ih je odveo među gomile, pa ih popeo na debeo zid i po tome zidu na obronak i novu ledinu. Jakov je gazio po smilju, priginjao se pod

388

kržljavim, zapuštenim maslinama i smokvama, pa trgao liš­će mirte, gužvao ga među prstima i mirisao. Suhonjava oštr- ljata trava i smrečice, pa smilj i vrijes, svuda suhi ležaji na suncu ili u polusjeni pod kvrgavom crnikom. Dan se bio zaustavio u gluhu povjetarcu i nepomičnu blještavu suncu.

Jakov je tražio svoje značenje ovdje: prepoznavao pro­šlost kraja ostrvljenu pred pučinom. U vjetru je nalazio ni­jemi, daleki put. Tankom se niti držao društva i već hlepio za samoćom znajući strah od nje na kraju toga puta. Antolić i Pavao, teški težaci, odavna nisu bili u ovom zapuštenom kraju pa su vidjeli među gomilama trud i borbu za stopu ze­mlje. Siva, sasušena ledina uzdizala se uz brijeg pomalo. Masline se jedva davale suncu, više se privijale uz kamen, sive, nevidljive, podivljale, kako se tlo predalo obnovitelju i uzalud čekalo njegov sud.

Pavao im pripovjedi svoj nedavni doživljaj, kad im je magarac pobjegao gore za groblje, u brijeg i kad je za­tekao Kraljevića kako pokušava da mu magarca ubije.

Taj Kraljević je temeljit čovjek, smeđastožut i debelih obraza kao dvije pole stražnjice, nešto potkožene tamnim rumenilom. Dohvatio je sa gomile-zida povelike kamenove i bubnjao magarcu u rebra. Suzbijao je Pavlova magarca da se ne bi približio njegovu koji je bio vezan pod maslinom. Taj sivonja pod maslinom, rutav i suzdržan, samo je radoznalo digao uši, ali ne sasvim živo, više kao da očekuje akademski susret, sadržajni a ne razmetljivi. Drugi tovar, posjetilac, oči­tovao je upornost da se približi prijatelju, pružao koštunjavu glavu i perio njušku i uši prema svrsi a nastojao zaobići Kra­ljevića i kao da nije ni osjećao udarce. Tada Kraljević uzme još kamen s gomile i zamahne smjerajući među uši, u tje­me, ali magarac kao nehotičnom kretnjom mahne glavom u stranu i propusti kamen. Jakov je znao te magareće pri­vidno nehotične kretnje a u stvari vješte i neshvatljivo pune znanja. Kad Kraljević novim kamenom zamahne da ponovi udarac, opazi Pavla. Protrnuo je. Provalio se onaj njegov svi­jet užitka u potpunoj slobodi djelovanja. Kraj njega je bila oveća smreka, na zidu za njim zujali su kukci u žutom cvije­ću ovećega grma. Bio bi odnio sa sobom tajnu, imao bi u sebi smireni doprinos svome samotnome znanju.

— Htio si ga ubiti, je li? — Pavao je stidljiv, sam pro­pada u zemlju.

389

— Zašto je došao ovamo k momu? Znam ja njega, on bi ga i zaklao.

— Pa on je uškopljen kao i tvoj. Oni se ne bi bili po­tukli. Nego ti si čudan, znaš.

— Šta sam čudan! Sad bih te ovim kamenom pogodio da nisam malo prije bio u crkvi.

— Jesi li vidio — kaže Pavao Jakovu. — Što mu tu ulazi crkva?

Jakov je već u sebi dovršavao sliku: Kraljević je od- rješivao magarca polako svojim kratkim, zatupastim rukama, a na vratu mu se pojačalo crvenilo i uši su mu se zažarile. Možda je bio na rubu plača.

Antolić se žestio: — On bi tebe ubio zato što si ga vidio da ti tuče tovara, a! E, zemljo koja ga držiš! On je poznati škrtac. Čuvaj se ti ubuduće njega.

— A možda je odnio sa sobom i drugačije iskustvo — reče Jakov. — Možda to nije bilo njegovo posljednje stanje nego pretposljednje.

— Ah, ne valja — reče Antolić. — Ne znam što bi učinio da mu je dati slobodne ruke.

Kad ih je od mjesta događaja dijelio još samo širok zid i komadić ledine, dolje na putu se zaustavio crveni automobilić. Odmah su se iz njega počeli izvlačiti Daro i Mijo, pa oni stranci, kao rakovi samci iz školjke. Jakov zato pospješi korake da se nađe na pozornici.

Antolićev magarac (Tale su ga zvali) pokunjio se pod maslinom. Nit luka jeo nit lukom mirisao. Složio prednje noge, podigao lopatice, a vrat pružio vodoravno, kao stari narednik. Gleda onim magarećim pogledom neodređeno kao da gleda prosjek svijeta, nikada pojedinosti.

— Nevino izgleda — reče Jakov.Žrtva je ležala sivo pod zidom, u sjeni, pa se leš sma­

njio i postao više stvar. Noge položene u stranu, a ni trbuh se nije isticao.

— Uvijek mu je bilo do igre — reče Nikola. — A da se barem znao igrati!

— Mlad je. Vidiš kako su mu rebra vitka.— Želja ga dovela ovome starcu pod maslinu.Antolić gleda svoga magarca pa reče:— Da, nikada mu nisam uhvatio pogleda. Oni se ne gle­

daju.

390

— Ne susreću se vidom — objasni Jakov — nego ne­kim skupnim osjetilom, složenim. Kako mu je jadnik prila­zio s povjerenjem. Moram reći da do danas nisam znao za ovaj magareći ponor prijateljstva i mržnje.

Svi su oni sada znali da su se iza njih složili novodošli gledaoci. Razgovor je živnuo.

— Da, vidiš kako ga je on odmah zgrabio za šiju i sti­skao zlobno, žestoko i trzao ga dok mu nije pregrizao žile. — Iako je znao da ga slušaju i stranci, ipak je mogao zami­šljati tu sliku i pokušati proniknuti u dubinu toga stanja, te staračke mržnje, srdžbe, skraćenja doživljaja, tih kratkih spojeva u staračkom mozgu. Sada je znao za svoju pozu dubokoga promatrača i razglabaoca. U tome se izjednačio s Antolićem koji je razvedrio lice da očituje sasvim svoje znanje, jer je on, Antolić, znao i prije za tu karakternu oso­binu ove uravnotežene uživalaoke osobe. Ali nije bio rječit:

— Magarci su žestoke naravi, ćudi, naime. Što ih niste vidjeli kako se razigraju kroza selo, po obali i po trgu i rudi­ni? A kad se ozbiljno potuku, nema toga koji bi ih mogao rastaviti.

— Što je to, što? — pitala se strankinja Helena.Antolić je visok. Išijas ga je nešto nagnuo pa se tako

nadvio nada nju i gledao je zamišljeno iz dubine svojih snaž­nih povija preko nosa i stisnuo je mišice na vilicama svla­davajući tantalovski bijes. Gledao je ženu, kako je već prije znao i promotrio, iz svoga položaja koji nikada neće pre­mostiti.

Bilo je to tijelo na neki način sređeno, disciplinirano, čvrsto kao mozaik. — Riba — pomisli Antolić. — Oblica. Grozd čvrstoga grožđa — i okušavao je zubima i tvrdim vinogradarskim prstima, da škripi.

— Hm, jesi li vidio! — reče naglas.Marko, oštećena strana, pokušava svojom rečenicom da

uspostavi pravni razlog u svoju korist:— To je onaj ondje što leži pod zidom došao ka ovome

da bi se igrao ili razgovarao, vrag ih je znao, jer njima ti se drago dodirivati. Ali ovaj nije znao za šalu. Jedno je star, a drugo je vezan za maslinu.

— Srdit je kao isposnik, pustinjak — reče Jakov.— Zaklao ga je! — iznenadi se Daro.

391

— Vidi staroga majstora! — zadivi se i Mijo. — Što i on zahtijeva preveliku pravdu, ha ha ha!

— Ne razumijem ništa — reče ona.A krivac je skromno stajao pod maslinom, sam u svom

trajanju. Vrat mu nešto niže od pravca hrpta, silazi sa bri­jega lopatica, i uši spuštene u stranu, rastreseno, oči tamno obrubljene, sanjarske.

Jedan cvrčak negdje na maslini pokuša škripu. Zastruže nekoliko puta pa umukne. Tale trepne. Kakav li je poriv zaustavio?

Stranac se spremao da snimi sliku. Ostali muškarci se zavezli u izlaganju. Prisutnost žene ukočila im je iskrenost. Samo su pogledavali onoga pod maslinom i bili svjesni njegova života punog smetnja, zapreka, kao da je pred njim uvijek bila staklena ploča, između njega i onoga što je mog­lo da bude užitak. Za užitak nije znao, ali je k njemu težio svim svojim bičem.

Djevojka pođe. Kako se čudnovato kretala, nekako se našeširila, lagana kao trčka. Gorjele su Antoliću oči. Jedino se tako i mogla kretati. U onoj vitkoći jelenjoj. Uzak pas, slabašna ramena, glava gušterice. Prišla je crnoj razočara­noj njuški. Obuhvatila je Tali glavu u okvir mišice i polak- tice, prignula se i poljubila ga među oči.

Htio je Ante povika ti da se čuva, kako je znao da bi joj tovar mogao slomiti podlakticu ili joj odgristi komad mišice. Ali se nije mogao oteti nasladi novoga znanja: kako je ljubavna čežnja Talina i njegova vlastita bila sada prizva­na i očita. I tako se našao na granici onoga izgubljenoga u vremenu i gledao onu daljinu žene, nepoznatu daljinu tuđega jezika i znanja tuđih krajeva njemu još dalju negoli je ona nijema ozbiljnost životinje pod maslinom.

Daro a i Mijo opaze tu mogućnost bijega pa priđu ma­garcu i počnu ga i oni milovati. I tako ublaže razliku.

Večernji list, 1968.

RJEČNIK

Ahil, starogrčki junak, poznat kao osobito brzonog; prema priči, jednom se je natjecao s kornjačom u brzini, ali ga je ona nadmudrila tako, da je s njim pošla s polazišta, a na cilj postavila svoju dru­garicu

aj dijal., ajde, hajde!Alto le mani tal., Ruke uvis! amalgam grč., slitina, legura

žive s nekom drugom kovi­nom (namazana na staklo, omogućuje proizvodnju zrca­la)

an?, upitna riječca, nešto kao ha?

antika lat., starodrevno doba grčke i rimske kulture

anj, cvanj, dranj iskv.-njem. (eins, zwei, drei), jedan, dva, tri

aroma grč., miris aromatičan (isp. aroma), miri­

san, mirišljiv arš, maršarum, tur., tvrdoglav, nepoko­

ran, silovit, jogunast, obije- stan

astal mađ., stol Avantiavantivasporkokane tal.,

nešto slično kao: Naprijed, prokleto pseto!

babulj, kamen oblutak, valu- tak (v.)

badanj, bačva s jednim dnom bahuljača, ševa

bajama, badem, mendula baju, vračaju, čaraju bakrica, bakreni kotlić bala, sluz iz nosa, »svijeća« bazati, lutati, tumarati, gacati belaj tur., nesreća, nevolja, jad

i si.Bela mu i Bala (ili si.), po­

ganska božanstva kojima se zaklinju, da ne bi »izustili imena Gospodnjeg uzalud«

benetati, prez. benećem, brb­ljati, blebetati

benevreci tur., vrsta hlača, us­ke suknene čakšire

benzina, benzin (žen. rod pre­ma talijanskom jeziku)

bez hike bez razloga (... nisu oni došli bez nike ..., seljaci gospodskog psa toliko poštu­ju da mu govore u pluralu; to je vidljivo i iz drugih re­čenica istoga teksta)

bez šila (razgovarati), bez za­badanja, ne bockajući, iskre­no

biće, bit će bi ja dijal., bio biljac, gunj, pokrivač biskati, prez. bištem (biskam),

trijebiti uši, čistiti se od ga­madi po tijelu; pretraživati, prebirati

bječve, čarape bleka, glupan, budala, bluna bog dijal.: a) zbogom; b) go­

tovo! daljeg razgovora nema! bog i sveci v. bog pod toč. b

393

brabonjale, životinjska izmeti- na (uglavnom) zrnastog obli­ka

bracera tal., obalni jedrenjak bratovština, vjersko udruženje

svjetovnih osoba (koje se ob­vežu na vršenje nekih oso­bitih crkvenih dužnosti)

brime ikav., breme, teret britva, nož, kustura bubalina, vrsta zemljišta, na­

nos, naplavinabublast, obao, okrugao, poput

grudebuće, vrsta kuglanja, omiljela

u južnim krajevima (igrati se na buće)

bugva, bukva, vrsta morske ri­be

bunatati, benetati, blebetati, go­voriti gluposti

bunja, primitivna kamena ku­ćica s čunjastim krovom

burača tal., mješina (za noše­nje tekućina)

buračica, umanj. prema bura­ča (v.)

bus; a) kraće umjesto auto­bus; b) busen trave

ceparet iskv.-franc., separe, o- dijeljena prostorija

cifrasto njem., kićeno, ponos­no

cimbal grč., muzička sprava u obliku trapeza, sa mnogo ži­ca po kojima se udara sa dva batića

cipal, gen. cipla, vrsta morske ribe ,

cipar, vino s otoka Cipra circulus vitiosus lat., »pogre­

šan krug«, zatvoren krug, bezizlazan položaj

cirka lat., otprilike, oko cjeniji, jeftinijicjevanica ili civelica (ikav.),

kost na nozi između koljena i gležnja, no kod našeg se autora očito radi o ručnoj kosti (podlaktica)

crkovinar, crkvenjak, član crk­venog odbora

crnika, zimzelena biljka slična hrastu; zove se i česvina

čanak tur., zdjela četo tal., (schietto) čisto, pros­

točupica, štiputak, čuperak, prs-

tovet, gvaljica

ča, otaleććka, prost duhan iz Čoke u

Vojvodini (nedaleko od Ki- kinde)

ćuh, povjetarac, vjetrić ćuknuti, kucnuti ćuliti, čamiti, dosađivati se če­

kajući, čučati

darnuti, dirnuti, taknuti debela strana, stražnjica delicija lat., ugoda, raskoš, di­

votadesna (pl. t. sred. roda) isto što

i desni (pl. t. žen. roda), tj. čeljust, vilica, gingiva

di ikav., gdjedidovina ikav., djedovina, baš­

tinadikobraz, životinja s dugačkim

bodljama, tzv. morsko prase dim, čin kad se jedanput po­

vuče iz zapaljene cigarete djelati, tesatidobrostojnik, imućan čovjek,

gazdadračast, bodljikav, trnovit dragoner njem., polupojas na

stražnjem dijelu kaputa drob, trbuh, utroba drobina, životinjska iznutrica,

sitninaduduk tur., frula, svirala duljak, gen. duljka, grlić, gr­

ijak, sisak na posudi za te­kućinu

dvi ikav., dvijedvociva, puška sa dvije cijevi,

dvocijevka

394

đakonija grč., poslastica đava đijal., đavao, vrag

ebanov, od ebanovine, crnog tvrdog teškog drveta

egzekutor lat., porezni ovrho- voditelj, utjerivač poreza

en ti, eufemistički umjesto či­tavog glagola kojim se izri­če prostačka kletva

eviva tal., živio!, živjeli!

fakin tal., nosač, trhonoša jala dijal., hvala, slava Florida, sjevemoamerički po­

luotok između Atlantskog o- ceana i Meksičkog zaljeva

gama grč., glazbena ljestvica, skala

gavun tal. (gavone), vrsta mor- sk& ribe

Geh! Weg! njem., Odlazi! Otale! girica, vrsta sitne morske ribe glavnja, jača grana u ognju glavnjica, demin. od glavnja. gluš, gen. gluša, primorsko dr­

vo, zovu ga još i smrdelj golijen, kost na nozi od kolje­

na do gležnjagolovati, prez. golujem, živjeti

gol, neodjeven, nag; prenes: sirotovati, živjeti u siromaš­tvu

gora, šuma, zelenilo, lišće griblja, brazda koja dijeli dvi­

je lijehe ili njive Grieg Eduard (Grig; 1843—

—1907), norveški skladatelj grmalj, vrsta morskog raka (zo­

ve se još i pećinar) guća tal., pletena vunena maji­

cagude, vok. prema gude (hipo-

koristik prema gundevalj) giimaš, gen. gumđša, gumeni

opanak, gumenjak gundevalj, hrušt gušća dijal., gušta, guštara, gu-

štik

gut monig iskv.-engl. (good mor- ning), dobro jutro

gužva, gvalja vune gvardijan tal., predstojnik sa­

mostanahaljak, gen. haljka, mn. halj-

ci, gen. haljaka, prost kra­tak kaput

helikon grč., najveće duhačko glazbalo u limenoj glazbi

hijacint grč., biljka zumbul hljib ikav.: a) hljeb, »štruca«;

b) komad, gvalja; težina, te­goba

hreb, panj, komad debla hrizopraz grč., vrsta dragulja

(bistre zelene boje) hrkutanje, dem. prema hrka­

njeidu dijal., jedu i ja dijal., jeoiks, latinsko slovo x, oznaka

za iskrivljene »rašljaste« no­ge (koljena unutarnjim dije­lom jedno prema drugome)

in dijal., im, njima intervencija u Španjolskoj, mi­

ješanje stranih sila (Njema­čke i Italije) u građanski rat u Španjolskoj (god. 1936— 1939)

isti dijal., jestiizanđati (se), otrčati (se), iz-

lizati (se), oštarjeti iziđen ikav., iz jeden, izgrizen

(od moljaca), trošan izili ikav., izjeli, pojeli izisti (isp. isti), izjesti, pojesti iznavljanje, izvijanje, izvito-

peravanje, vječno stvaranje novih situacija

izrastak, gen. izraska, izrasli­na, izbojak, klica

ižican, žicom iskrpanjahati, ustrajati Jakov, sin biblijskog Izaka (je­

dnom je usnio san: ljestve stoje na zemlji, a vrhom do neba dopiru, i anđeli božji

395

po njima se penju i sila­ze...)

jazik, čak., jezik ječerma tur., preklopni prsluk

ukrašen gajtanima jes engl. (yes), jest, da! ježinac, oštrljata biljka slična

smilju

ka dijal., kao kaban, kabanica, ogrtač ka ćeš ća dijal., kada ćeš ot­

putovati?kadmium, bijela mekana ko­

vina, slična cinku (u našem tekstu primijenjena u slikar­stvu)

kaki-uniforma (engl. khaki), u- niforma od tkanine u boji prašine (žutosmeđa)

kalendar lat., red, niz, pore­dak

kamenjara, kuća od kamena kantun tal., ugao kao zmija što ne može zabo­

raviti svoj rep, poslovica pre­ma narodnoj priči o zmiji kojoj je neki seljak odrezao rep, a ona mu za osvetu ugrizla sina (»dok ja gledam svoj rep, a ti svoga sina grob, nema pravoga prijateljstva među nama«)

karabinijer tal., stražar, vojnik naoružan karabinkom

katanac, lokot (»brojevi na ka- tancu« očito označuju da se lokot nije otvarao ključem, nego posebnom brojčanom šifrom)

katar grč., upala sluzne opne, prehlada, nazeb

kaul tal., karfiol, cvjetača kika, kosa; čuperak kose; per-

činkd’ k’će dijal., kod kuće koliko se nama oće! dijal., ko­

liko nama treba! kolo, kotač, točak kolokol rus., zvono (dakle je

mornar imao pravo)

komod franc., nizak ormar s ladicama

komutator lat. mjenjač jačine struje

kontemplacija lat., razmatra­nje, razmišljanje, duboko po­niranje mislima u nešto

konj, konjska sila (u tehnici) koporan tal., kratak gornji ka­

putkopuniti se, šepiriti se, pijev-

čiti se, zauzimati borbeni po­ložaj

koritac, malo korito, školjka kosijer v. kosir kosir, malen zakrivljen nož na­

lik na kosukoščina, velika kost, koščuri-

nakoštela, koštelka, drvo iz po­

rodice brijestova; zove se i koprivić

krajišnik pripadnik kopnene vojske

kraplak njem., prozirna crvena boja

krišati se, odronjavati se (zem­lja, kako je reže plug)

križavoga i bogavoga, eufemi­stička kletva

krnjacima od krnjatak, krnja- dak, ostatak nečega slomlje­noga, nešto okrnjeno

krosna, tkalački stan, razboj krovinjara, koliba pokrivena

krovinom (tj. lošim sijenom koje nije za krmu)

krzica, jarebica ku’ ćeš, kud ćeš, kamo ćeš kukica (obično množ.), organ

ili dio organa u biljaka i ži­votinja, koji ima određene funkcije, hvataljka

kunplir dijal., krumpir kutriti, zamišljeno mirovati i

šutjeti

lancun tal., plahta, ponjava lazur arap., nebesko plavetni­

lo, modrilo, modrina

396

lepušina, ovoj kukuruznoga klipa, kukuruzova slama, ko- mušina

leut tal., ribarski brodić s jed­nim jarbolom i na vesla

libiti se, šuljati se limenjača, limena posuda, kan­

talistopad, suho lišće što se u

jesen pokupi po šumskom tlu i upotrebljava za nastiranje

litanije grč., dugačka crkvena molitva (s nabrajanjem sve­taca ili njihovih svojstava i si.)

llanos španj. (ljanos), široke ravnice na sjeveru Južne A- merike (gdje se nalazi Ve­nezuela, koju spominje autor)

lokanđa tal., gostionica, krčma lopar, okrugla lopata (s dugač­

kim drškom) za stavljanje kruha u peć

lopočika, biljka lopuh, repuh (vrsta korova)

lornjon franc., naočale na drš­ku

lug, pepeo

magarac iz priče, aluzija na tzv. Buridanova magarca, ko­ji je stajao između dvije hr­pe sijena, te se nije mogao odlučiti s koje bi prije po­čeo jesti, zbog čega je ugi- nuo od glada

maji, u tepanju: mali majn oks njem. (mein Ochs),

moj volmalagam, krivo interpretirano

(u dječjem govoru) umjesto amalgam (v.)

maledette bestie tal., proklete životinje

malje, paperjaste dlačice maništra tal., juha sa gusto u-

kuhanim rezancima, rižom, zeleni itd.

marko — gospe, »pismo — glava«, tj. lice odn. naličje novca (imena očito još iz mle­

tačkih vremena kad su spo­menute figure bile na nov­cu)masniti se, laštiti se, svjetlu­

cati se (od zamaštenosti) matrona lat., ugledna starija

ženamazganac, mazag (gen. mazga),

mazgov (mužjak mazge) merdevine tur., stube, stepeni­

ce, ljestvemiga tal. (mica), nipošto, ni­

kakomirina tal., zid, zidina mirisati tamjan, okoristiti se,

»prinjušiti« nekoj dobiti mjehurača, duhankesa od go­

veđeg mjehura mjera, taktmogoruš lat. (magaresium), vr­

sta trave u kršu mondenka franc., žena iz »vi­

sokog društva«, »svjetska da­ma«

mondeno (isp. mondenka), kao u »velikom svijetu«, moder­no u najvišem smislu riječi

moralan (po pučkoj etimolo­giji), primoran, obvezan

more, morska voda moš dijal., možeš muha, hir, kaprica

nabazati se (isp. bazati), naho- dati se, napješačiti se, nalu- tati se

nadvor, napolje, van namin dijal., nama namo dijal., onamo namučen (inf. namusiti), namr­

gođen, namršten naplov, ravan od ploča ili beto­

na s koje se voda stače u zde­nac

napuljska (boja), žuta nasredinski, prilog prema Na-

sredin, poznati lukavac i o- bješenjak iz narodne priče

natkaza njem. (Nachtkasten), noćni ormarić (ovdje iz voj­ničkog žargona)

397

navjesiti (ručak), pristaviti da se kuha (zapravo ovjesiti iz­nad ognjišta)

navrnuti (isp. navrtak), naka- lemiti, nacijepiti, pricijepiti

navrtak, gen. navrtka, pl. na- vrci, kalem, cijep

nein njem. (najn), ne ne moš dijal., ne možeš neš dijal., nećeš neteletualni iskv.-lat., intelektu­

alni, umni, duševni (rad) nevera tal., nevrijeme, oluja niki, nika, niko ikav., neki, ne­

ka, neko (nekoji, -a, -e) ništo ikav., nešto nosno, kroz nos, hunjkavo, na­

zalnonudist lat., pristaša kulta golo­

tinje

dbaša dijal., obišao obrlajtman iskv. njem., (nat-

poručnik)obrljukati, obrlatiti, omamiti,

zavarati, ukrotiti očale na štipaljke, »cviker« ode dijal., ovdje oditi dijal., hodati, ići odnija dijal., odnio odrina, sjenica od loze koja se

penje uz umjetno načinjenu drvenu ili žičanu podlogu

ogrnjač, ogrtač, dugački zimski kaput

oker grč., žutosmeđa boja okle dijal., otkle, odakle oklen v. okleokrušiti, snabdjeti kruhom, o-

hljebitioli dijal., a) ili; b) da li oplentrina, slaba, sirova gove­

đa koža za opanke orajt iskv.-engl. (ali right), sve

u reduorganet tal., male ručne orgu-

Ijice, »vergl« orljati, bučati, praskati oruznik, žandar, stražar oseknuti: a) opasti (o vodi kad

je oseka); b) otrti nos

osoka, tekući gnoj, gnojnica. ostrv, gen. ostrvi, ostrvo, otok ostrvljen: a) osamljen (kao os­

trvo); b) part. pas. od ostrvi- ti (se), tj. napasti kao na str­vinu (strvinar).

oš dijal., hoćeš ošit, pregradaoštija tal., hostija (pričest), bla­

ga kletva u naših Primoraca i Dalmatinaca

oštriga grč-tal., vrsta školjke, kamenica (česta eufemistička zamjena za oštija)

otezivati, vagatioteliti, važući odmjeriti, vag-

nuti

pajol tal., pomična daska na dnu lađe, podnica

paljak, drvena žlica, ispalac (ko­jim se izlijeva voda iz plovila)

paravan franc., zaklon, zaslon, ograda, pregrada

parola donor iskv.-tal., časna riječ

parva, sed apta mihi lat., ma­lena, ali prikladna meni

pasa, umjesto psa (u nekim dal­matinskim govorima ne poš­tuje se u riječi pas neposto­jano a, jednako kao što i u drugim govorima imamo npr. šav — gen. šva i šava)

pašanac, muž ženine sestre (sva­stike), pašenog

pašta tal., tijesto, tjestenina pegazovski, prid. prema Pegaz,

vilinski konj pjesnika i dru­gih umjetničkih stvaralaca

peka, željezni poklopac (koji se zagrije, te se njime prekrije kruh u peći da bi se i odozgo dobro ispekao)

pervaz tur., okrajak, rub, okvir Pesko, belega peska, pesko, pe-

skoo..., uzvik kojim su još i u nedavno vrijeme ulični pro­davači pijeska za čišćenje po­suđa pozivali svoje mušteri­je (danas sasvim izobičajeno)

398

petrolj', petrolej petroljka, petrolejka, svjetiljka

na petrolejPijava, rijeka u sjevernoj Itali­

ji, uz koju je austrougarska vojska vodila ogorčene borbe u prvom svjetskom ratu pro­tiv Talijana

pijetao, kvaka, zapor, zasun pirinač tur., riža pitati, nuditi hranom dijete pitura tak, boja pjetlić umanj. prema pijetao

(i u navedenom značenju) planđovaš, čovjek koji plandu-

je, neradnik, badavadžija plasa, zemljište, polje, njiva plješa, ćela, golo mjesto (bez

kose) na glaviplješiv, ćelav, gol (tj. bez rasli­

nja, brijeg »obrijan do naj- golijega živca kamena«, kako dalje veli autor)

pod, kat, sprat (pored redovi­tog značenja)

podglas, tiho, jedva čujno podozrivo, sumnjičavo, nepo­

vjerljivo poi dijal., pojedi pojata, staja, štala pokal, vrč, pehar pokutnjak, pokućarac, trgovac

ili majstor što radi idući od kuće do kuće (a nema stal­noga mjesta poslovanja)

policijot tal., policajac, redar, stražar

popac, gen. popca, cvrčak, zri- kavac

popećak, žarač, vatralj, »širajzl« poriz ikav., porez poskrito, skrovito, potajno postaja, kolodvor postajni, kolodvorski postament lat., postolje, stalak,

podnožje stupa ili spomenika postol, cipelapotipati se, prez. potipljem se,

spoticati sepovera beštija tal., jadna životi­

nja

povereto tal., siromah, bijed­nik, jadnik

povije (pl. t. žen. roda), mjesto iznad nosa gdje se sastaju obrve

pozemljuša, kuća bez tavana, građena od samoga kamena, bez vapna kao vezivnog tkiva

prč, vrsta glavonošca, morskog mekušca

prenavljanje, prenemaganje, pretvaranje, afektacija

prenuti (se), poplašiti se, trgnu­ti se

prežva, obrok hrane koji stoka preživa

prigoriti se ikav., pregorjeti (sam sebe), žrtvovati se

prikos ikav., prijekos, svađa, oštrina, inat, prkos

princip tal., knez, vladar pripašnjača, oširok iskićen po­

jas, sa đžepićima i pretinci­ma za različite potrepštine

priselak, seosko naselje u bli­zini grada, zaselak, predgrađe

prizimiti ikav., prezimiti progon, put između zidinama

ograđenih vinograda projti se dijal., proći se, zaba­

viti seprostija dijal., prosuo, istrošio prova tal., pramac, kljun, pred­

nji dio brodaprovaliti, izdati, odati, pomoći

vlastodršcima u otkrivanju ilegalne organizacije (odmah u nastavku teksta ista riječ u običnom značenju)

prpast, razbarušen kao perje na »prpastoj kokoši«

prpati se, valjati se u prašini prst, malo, sitnica, zera prst u uho, aluzija na činjenicu

da seljaci što ih autor opisu­je svoje »ojkanje« izvode s prstom u uhu, vjerojatno zbog svoje vlastite bolje aku­stike

399

prtiti se, miješati se, pačati se (u tuđe stvari)

prvka, rana smokva priura, posuda za prženje, pržu-

lja, tavapuma, kuguar, divlja američka

zvijer slična lavu pusti stati đijal., pusti stajati,

tj. ostavi na miru, ne diraj u to, budi bez brige i si.

rakoliti (se), kokodakati, kvo­cati; šepiriti se, glasno sam sebe hvaliti

Rast njem., odmor, počinak, predah

rastrižen, rasporen, razrezan, prosječen, otvoren

rastroj, nesklad, razdor, nered; sastavni dijelovi neke stvari razbacani i nesređeni

raščerečiti tur., raščetvoriti, ras­kidati, raskomadati, razmesa- riti

rašeljka, divlja višnja razarač, oveći ratni brod razlaćen (inf. razldtiti), raširen,

širom otvoren razriiće dijal., raznijet će rebac, gen. repca dijal., vrabac reumatičan, koji pati od kosto-

bolje (no u našem tekstu igra riječima: aromatične — reu- matične)

roba, odjećaroda, vrsta njemačkog lakog

aviona s dugačkim »nogama« (Storch)

rogalj, gen. roglja, ugao, šiljak rov ka, sitna grabežljiva poljska

ili šumska životinjica rudina, tratina, ledina, poljana ružarija tal., krunica, čislo (mo­

litva uz niz zrnaca)

sadak tur., ženski zobun, prsluk sakrament nahamol iskv.-njem.,

vrsta kletve (nešto kao: sto mu gromova)

sakrija, dijal., sakrio, skrio

sansir tal., senzal, trgovački odn. poslovni posrednik

saranija dijal., sahranio, poko­pao

sekretar lat.: a) misli se sekre­tar partijske organizacije; b) franc. »sekreter«, kancelarija, pisarnica

sić lat., bakreni sud za vodu, »romijenča«

siđimo ikav., sjedimo SI JZ, kratica za sjever, istok,

jug i zapad sisti ikav., sjesti Sizif, starogrčki mitski kralj

kojega su — prema legendi — bogovi osudili da stalno valja uzbrdo kamen, a ovaj bi mu se već sasvim nadomak cilju opet skotrljao natrag, te je uvijek morao posao zapo­činjati iznova

skašati, gledati ukoso, križati očima, ukrštati poglede

skrivka, granje kojim se prikri­vaju kućna vrata

slavljenje, zvonjenje na osobit način (nekome u slavu!)

smečiti, zgnječiti, zdrobiti, sa­trti

smotren, oprezan, pametan smrečka, boba smreke, borov­

nicasobno (tijelo), kakvo je u ljudi

koji uglavnom žive u sobi, koji se ne kreću, nepokretno, neelastično

soha, račvasto drvo, rašljast kolac, žlijeb za vesla (na bar­ci)

solar tal., trijem, balkon somić, vršak na krajevima

krovasplotan, solidan, zbijen, gust stav, hrpa (sijena ili trave); ono

što zahvate vile, naviljak stojna kuća, stambena zgrada stopa, kalup (postolarski, opan-

čarski)

400

straguša, puška koja se straga puni (nekad je bilo pušaka koje su se punile sprijeda, kroz usta cijevi)

strijač (strihač, strehač), šešir sa širokim obodom

sud, posuda (ovdje bačva) sukance, suknen pokrivač za

krevetsuznica, suzna žlijezda (u oku) svilac, kukac (lat. bombyx

mori) koji prede niti od kojih se dobiva svila, »svilena buba«

svjetlao, iskra, bliješnjak, blis­taj, zablještaj, »zvijezda« od udarca (pred očima)

svrha, kraj, svršetak

sekretar, sekretar, tajnik; pre­neseno: pametan čovjek

šest tal. (sesto), oblik; red, na­čin; biti od šesta, biti lijep, skladan, valjan

ševar, trska, rogoz, šaš, sita (sve bilje što služi za pokri­vanje krovova)

ševeljiti se, ljuljati se, vrdati, micati se amo-tamo

šijun tal., vihor, jak vjetar šiška, šešarica, šišarica, babu-

ška, izraslina koja nastaje na nekoj biljci (npr. na hrastu) kad je ubode osa šišarica

šjor tal., gospodin skija, seljački (kriomčareni) du­

hanškip tal. (schipo), malo korito

slično čamcuškrapa tal., žlijeb u kršu, rov,

pukotina u kamenom zemlji­štu

šoldo tal., sitan novac, novčić, krajcar

štakast, dugačak, štrkljast, na­lik na štake

štakati, hodati na štakama Šta s poludijd dijal., Jesi li po­

ludio?Šta s poludila, nu! Oš ubiti dite

dijal., Jesi li poludjela! Hoćeš li ubiti dijete?

šta š dijal., što ćeš, što možeš! Šta š ti ode dijal., Što ćeš ti

ovdje?štipavac, škorpion, jakrep, špu-

rakšuma, drvo, granje šupak, svršetak izlaznog crije­

va, dupe, guzica, stražnjica svom, instr. sing. imenice šav

(gen. šva; isp. pasa)

t a f t perz., lagana tkanina s ja­kim sjajem

taljige, kola (za samo jednoga konja, obično na dva kotača)

tamo se, makni se! tantalovski, prid. prema Tantal

(kralj iz starogrčke mitolo­gije koga su bogovi kaznili da bude vječno gladan i že­dan iako mu je jelo i piće stajalo nadohvat ruku)

tapet grč., ćilim, sag, prostirač, podloga

telegencija, inteligencija teligentan, inteligentan, naobra-

žentepsija tur., plitka limena po­

suda (za pečenje) tezulja, vaga, kantar težak, seljak, zemljoradnik ti ja dijal., htiotirkiz franc., dragulj lijepe mo­

dre bojeTirol i Kobarid, glasovita boji­

šta na talijanskoj fronti u prvom svjetskom ratu

tlačenica, vrsta kobasice (svinj­ski želudac ispunjen sječenim mesom)

torpiljer franc., mali brzi ratni brod

tote, tu, tuđe, ovdje tovar, magaractrkušac, sve što trči sitno kao

pticetrnjika, biljka trnjina, trnjula,

oskudan i trnovit grm (i plod) tro, brisaotroskot, biljka, vrsta korova trstika, svirala od trstike

26 Vj. Kaleb, I 401

Trtar, gen. Trtra, uzvisina nad Šibenikom

tučica, purica, ćurkica tučji, purji, ćureći, puranski tujkanje, glasovi kojima se jav­

ljaju tuke tuka, puratute (isp. tote), tu, tuđe, ovdje tvrđava, dječja igra, zvana i

»klis«

uhvan, pouzdan, siguran ujme Isovo dijal., u ime Isuso­

voumesti, prez., umetem, ubiti,

uništitiumireno, ikav., umjereno uprcati, upraviti (putem), upu­

titi se (pravcem) uspijevčiti se, uskokotiti se, u-

sićiti se, nakostriješiti se (spreman na borbu)

uš, povik na kokoši (kao dru­gdje: iš!)

utašte, uzalud, naprazno utijati tur., glačati, utišila ikav., utješila utrina, tratina, ledina, rudina,

poljana uzalj, uzaouzmisao, sporedna misao, pri­

misao, skrivena namjera uzvijeriti se, uskopistiti se, oko­

miti se, zauzeti borbeni polo­žaj

užba, uštap, pun mjesec uzitnuti, doživjeti užitak, užiti

vabrika, tvornica, fabrika vako dijal., ovako valdtak, manji zaobljeni kamen,

krupan oblast šljunak voljen dijal., hvaljen 1'/amo dojdi dijal., Ovamo dođi! vatrena kuća, kuhinja, kućna

prostorija u kojoj se nalazi ognjište

vavik dijal., uvijek vek njem. (weg), odatle, otale,

proč (isp. Geh! Weg!)

vidilica ikav., vidjelica, otvor na krovu

visočanstveno, kneževski, prin- čevski, pokroviteljski, »hoh- štaplerski«, »s visoka«

više dijal., već (jedanput) vitar ikav., vjetar; na vitar, na

vjetar (tj. treba novorođene blizankinje izložiti na vjetar, pa da se prehlade i umru)

vode dijal., ovdje voj dijal., 6voj (pokazna zamj.) voko, vok. voko, imenica od mi­

lja prema vol, volak vratar, gen. vratra, fratar, fra­

njevac, svećenik vrčina, velik vrč, zemljana po­

suda, »noćna posuda« vrtača, udubina Ijevkastog obli­

ka u vapnenačkom zemljištu vrulja, izvor, vrelo; vir, vrtlog vrvina, konop (od iste osnove i

vrvca, vrpca)

was njem., što

zabučiti, zaglušiti bukom, ispu­niti (neku prostoriju) bukom

zadovoljan, dovoljan, dostatan zakopčan, šutljiv, nepovjerljiv zamašnjak, veliki pogonski to­

čakzamot, omot, paket, zavežljaj zaorljati (isp. orljati), zaštropo-

tatizapadati, stajati, koštati zapaliti, zapušiti (duhan) zastijenjen, ulijepljen, mastan

(kao stijenj od svijeće, svje­tiljke)

zasvjesni, iza svijesti, podsvje­sni

zdravomarija, Pozdravljenje, Pozdrav Gospin (ujutro, u podne i uveče)

zelenjak, financ, porezni organ (tako nazvan zbog zelene uni­forme)

zelje, zelen, povrće

402

zrcalo (sočno bijelo), zadak srndaća

zvanično, službeno

zbir tal., pandur, policajac

Žitak, imetak zitov, pšeničanživica stijena, živac kamen

(urastao u tlo)B. K.

S

NAPOMENA

Izbor je za ovo izdanje prilagođen unaprijed određenom opsegu; stoga su neke vrijedne i karakteristične novele neiz­bježno izostavljene.

Uvrštene su novele poredane kronološki, prema godinama prvog objavljivanja. Točni podaci o svakom pojedinom biblio­grafskom vrelu nalaze se na kraju svake od novela.

Valja također istaći da su tekstovi svih proza preuzeti iz posljednjeg izdanja Odabranih djela Vjekoslava Kaleba (Zagreb, 1968), pa ih stoga moramo tretirati kao konačne verzije.

V. P.

KAZALO

Vjekoslav Kaleb (Vlatko Pavletić)......................................... 7Bibliografija (V. P.)................................................................ 31

NOVELE

Na kamenju.................................................................................. 39Odlazak Perušine......................................................................... 51Sat ................................................................................................67Prosjak..........................................................................................81Gost............................................................................................ 108Vrata oct grada i ; 7 i I ! T i :—7 :----tttrU selu......................................................................................... 129Usput....................................._................................................ 148Izvan stvari . . . ........................................................161Susret..........................................................................................179Na pragu.....................................................................................193Trideset konja.............................................................................214Četiri vozara...............................................................................232Malena, ali..................................................................................251Ogledalo..................................................................................... 266Stube, i ništa više....................................................................... 272Štap u šetnji................................................................................286Smrtni zvuci............................................................................... 297Neobičan događaj u Vinovu...................................................... 309Trijumfalna vrata........................................................................336I suze vola.................................................................................. 341Koraci na rubu............................................................................369Zločinac pod maslinom..............................................................387Rječnik (Bratoljub Klaić).......................................................... 393Napomena (V. P.).......................................................................405

407

PET STOLJEĆA HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI

Izdavači:MATICA HRVATSKA

Zagreb, Ulica Matice hrvatske 2i

IZDAVAČKO PODUZEĆE »ZORA«

Zagreb, Prilaz JA 2

Za izdavače odgovaraju:Nasko Frnđić i Pero Budak

Korektori:Edita Marijanović i Ljerka Depolo

Znak biblioteke i hrbat:Željko Hegedušić

Crtani naslovi:Alfred Pal

Crteži:Predrag Purić

ŠTAMPARIJA »VJESNIK«, ZAGREB Tiskanje dovršeno

15. XII. 1973.