IVE MAŽURAN

POVIJEST HRVATSKE OD 15. STOLJEĆA DO 18. STOLJEĆA

Sadržaj PREDGOVOR ................................................................................................................................ 3

UVOD .......................................................................................................................................... 8

DINASTIČKI RAT U HRVATSKOJ I PRVE TURSKE PROVALE.......................................................... 10

POČETAK DROBLJENJA HRVATSKE I NOVE TURSKE PROVALE .................................................... 17

PAD BOSNE 1463. I NEPOSREDNO UGROŽAVNJE HRVATSKE ...................................................... 26

ŠIRENJE OSMANSKE VLASTI I RAZORNI I TURSKI NAPADI U HRVATSKOJ .................................... 31

TURSKA OSVAJANJA U HRVATSKOJ DO 1532. GODINE............................................................... 46

GUBITAK SLAVONIJE I KLISA 1537. GODINE ............................................................................. 67

TURSKA OSVAJANJA OD 1541. DO 1545. GODINE....................................................................... 79

PAD VIROVITICE I ČAZME 1552. I PRODOR PREKO UNE 1556. GODINE .................................... 100

TURSKA OSVAJANJA IZMEĐU RIJEKA UNE, KORANE I KUPE ................................................... 112

TREĆA OPSADA SISKA 1593. I KRAJ OSMANSKE NAJEZDE........................................................ 135

DUGI RAT I MIR NA UTOKU ZSITVE U DUNAV 1603. GODINE.................................................... 148

RAZARANJE NASELJA, ODVOĐENJE I RASELJAVANJE STANOVNIŠTVA ...................................... 161

SERHAT-VOJNA KRAJINA ........................................................................................................ 166

DIJELOVI HRVATSKE U SASTAVU OSMANSKOG CARSTVA....................................................... 174

MANJE BITKE I OKRŠAJI NA GRANICI POSLIJE 1606. GODINE .................................................... 207

ZIMSKA VOJNA BANA NIKOLE ZRINSKOG DO OSIJEKA 1664. GODINE ..................................... 215

RAT ZA OSLOBOĐENJE OD OSMANSKE VLADAVINE.................................................................. 222

RAZGRANIČENJE S OSMANSKIM CARSTVOM 1699. GODINE..................................................... 254

RAZGRANIČENJE S OSMANSKIM CARSTVOM 1741. ................................................................. 257

POSLJEDNJI RAT S OSMANSKIM CARSTVOM I RAZGRANIČENJE 1795. ...................................... 260

2

PREDGOVOR

Već potkraj 14. stoljeća bili su Hrvati suočeni s golemom opasnošću i ne sluteći tada da će ona za njih imati tragične posljedice. Naglo širenje Osmanskog (Turskog) Carstva na Balkanskom poluotoku, ne samo da je ugrožavalo njihov opstanak, nego je vodilo potpunom uništenju i brisanju Hrvata s etničke i političke karte ondašnje Europe. Nasuprot osmanskoj državi koja je poput plimnog vala sve pred sobom satirala, Hrvati su kao mali narod imali neusporedivo.l11anje ljudske i materijalne mogućnosti da zaustave tursku vojsku i obrane svoj etnički prostor od Drave, Dunava i Jadranskog mora. I veći narodi ubrzo su podlegli Osmanskom Carstvu i prepustili-se zloj sudbini. za razliku od njih, Hrvati su, unatoč svemu, odabrali jedino mogući put u obrani svoga bića, na kojem su život i smrt postajali jednoznačni. Stoljetne povijesne mijene i opasnosti kroz koje su prije toga prolazili, bile su daleko manje i .nikada nisu dovodile u pitanje njihovu opstojnost i dosegnutu srednjoeuropsku razinu kulturnog i gospodarskog razvoja. Istina, tatarska je bujica protutnjila Hrvatskom kao vihor ostavljajući za sobom zgarišta i pustoš, ali je i sama na povratku bila gotovo umrtvljena i nikada se više nije vratila. U sudaru s Osmanskim Carstvom i stostruko nadmoćnijim neprijateljem, koji se nije razlikovao samo načinom ratovanja, nego i cjelokupnom državnom, društvenom i vjerskom organizacijom i svjetonazorom, Hrvatima svojstveno njihovu povijesnom biću, jedino nije manjkalo hrabrosti i odlučnosti da se žestoko suprotstave osmanskom divu i da se po cijenu života bore za svaku stopu svoje zemlje. Od tog vremena, kao nitko i nigdje na europskom prostoru, Hrvati tri stoljeća ratuju s Turcima i generacijama ginu na bojištima. U ratnim okršajima prepušteni su uglavnom sami sebi i nadljudskim naporima i stradanjima suzbijaju turske napade. Sve učestalije turske provale, pustošenja i razaranja crkava i samostana, sela i naselja, odvođenje i uništavanja stanovništva, slabili su njihovu otpornu snagu i prisiljavali ih na povlačenje prema zapadnom dijelu Hrvatske. Nezaštićeno i zastrašeno stanovništvo napuštalo je pred Turcima svoje kuće i kućišta i zauvijek odlazilo sjeverno od Save i Drave u Mađarsku, Češku i Austriju, ili preko I Jadranskog mora na Apeninski poluotok. I Za to vrijeme Turci su sustavno otkidali komad po komad hrvatskog prostora i pomicali granicu Osmanskog Carstva sve dalje i dalje prema zapadu. Uzalud je 1522. godine sjedobradi starac, knez Bernardin Frankapan, danima jahao do Numberga tražeći pomoć od njemačkih I knezova i staleža. Obraćajući se nazočnima na Saboru, izrekao je 19. studenog znakovit govor na latinskom, u kojem je između ostalog rekao: Ja dođoh pred vas, svijetli knezovi i slavna gospodo, da vam živom riječi kažem kolika pogibelj prijeti od Turčina, najprije Hrvatskoj, a preko nje i vašim zemljama u susjedstvu Hrvatske, i da vas osobito na to sjetim da je Hrvatska štit i vrata kršćanstva. Zato vas molim da u ime sve Hrvatske, dapače u ime svega kršćanstva, već jednom date pomoć toj zemlji koja, čemu nema drugdje primjera, sama odbija turske navale sve od onog dana kada je Constantinopolis pao. Pomislite koliki bi jadi nastali u kršćanskom svijetu da Hrvatska po nesreći padne. Naša je potreba tako prijeka da se oklijevati ne smije. Da se Turčin po nesreći Hrvatske dočepa, teško bi ga odanle istisnule vojske svega kršćanstva; takva je Hrvatska po svojoj prirodi i takvi su joj gradovi. Mi nećemo prosjačiti, onako kao što sam vidio u Rimu da čine mnogi ugledni ljudi iz drugih zemalja. Neka se ganu vaša srca našim suzama; sva Hrvatska pada pred vas i

3

moli pomoć u Kristovo ime. Vršeći svoje poslanstvo ja sa suzom u oku i prignutim koljenom vapim za pomoć. Ako nas ostavite bez pomoći, dogodit će se jedno od ovoga dvoga ili će Hrvati prihvatiti ponude i Turske i tako se podložiti, ili će ostaviti svoju postojbinu te se radije potucati svijetom od nemila do nedraga, nego da dođu u tursko ropstvo. Vapaji nesretnog kneza Bernardina nisu ganuli srca ni knezova ni staleža. Čekajući njihov I odgovor, drugi dan obratio se ponovno Saboru i rekao: Kada je tome tako, onda vas molim da mi date bilo kakav odgovor, pa da se vratim II svoju nesretnu domovinu i donesem joj kobne glase, te da u svojim gradovima kao pravi Kristov vojnik završim svoj život. Duboko razočaran i ožalošćen, na povratku u svoju osakaćenu domovinu, bio je knez Bernardin svjestan da od Europe pomoći nema i da Hrvatima preostaje jedino da se pouzdaju u vlastite snage i bore na život i smrt. Uz granicu s Osmanskim Carstvom ubrzo je bio izdvojen dosta širok prostor i pretvoren u Vojnu granicu ili krajinu, na kojem su svi sposobni za oružje postali doživotni vojnici. Pod sve jačim pritiskom i naletima osmanske vojske, iscrpljena i osiromašena Hrvatska je potkraj 16. stoljeća svedena na ostatke ostataka (reliquiae reliquiarum). Izgubila je dvije trećine svoga prostora i više od polovice stanovništva. Glad i neimaština njezina su životna stvarnost, a ratovanje protiv Osmanskog Carstva postaje zanimanje većine stanovnika. Ratujući s Turcima Hrvati su brzo učili, prihvaćali njihov način borbe i žestoko uzvraćali udarce. Poput turskih akindžija, njihovo Iako i vrlo pokretljivo konjaništvo upadalo je na prostor pod osmanskom vlašću -i pustošilo polja i turska naselja, ili izvodilo kršćansko stanovništvo na hrvatsku stranu. U primorskim krajevima istaknutu ulogu imali su senjski uskoci, koji se protiv Turaka bore i na kopnu i na moru. Na osvojenom prostoru Hrvatske, osmanske su vlasti naseljavale skupine Srba i Vlaha, uključivale ih u pomoćne vojne redove da ratuju protiv Hrvata, zbog čega su bili oslobođeni nekih davanja i poreza. Njihova naselja blizu granice, posebno u okolici Pakraca, postaju sjedišta razbojničkih družina koje odvode ljude, otimaju stoku i napadaju iz zasjeda, prema kojima se osmanske vlasti blagonaklono odnose. Ovisno o rasporedu snaga i sigurnosti radi, skupine doseljenika prelaze i na hrvatsku stranu i nastavljaju boriti se protiv Turaka. Pobjedom nad osmanskom vojskom 1593. kod Siska bila je, napokon, zaustavljena turska najezda i Hrvatska je mogla makar malo-predahnuti. Ponesena pobjedom, krajiška i banska vojska ubrzo prelazi u protunapad, provaljuje u okolicu Pakraca, Požege i Slatine. Hajduci oštećuju glasoviti Sulejmanov most kod Osijeka, a kraće vrijeme bio je Turcima preotet i Klis. Sklapanjem mira između carske Austrije i Osmanskog Carstva na utoku rijeke Zsitve u Dunav 1606. godine, borbe na granici u Hrvatskoj nisu prestajale. Krajiški zapovjednici i turski pogranični sandžakbegovi samostalno vode mali rat, uzajamno provaljuju preko granice, pustoše i pljačkaju. Središnje vlasti s obje strane međusobno se optužuju za kršenje mira, ali mirovni sporazum produžuju. Zauzeti unutrašnjim nemirima, smjenama na prijestolju, ratom protiv Poljske a potom i Venecije, Turci zapravo i ne ratuju u Hrvatskoj i Ugarskoj. Koristeći se stanjem ni rata ni mira, u nizu većih i manjih bitaka s Turcima blizu granice, Hrvati izlaze kao pobjednici, što im vraća samopouzdanje i raspiruje nadu da će u dogledno vrijeme uspjeti protjerati Turke iz osvojenih krajeva Hrvatske.

Postavljanjem Fazil Ahmed-paše Kopruluja za velikog vezira, odnosi s carskom Austrijom zapali su u duboku krizu, pa je 1662. godine bilo zaključeno da se pode u rat protiv Ugarske. Kao uvjet produženju mira, Turci su tražili vraćanje Szekelyhida, rušenje novosagrađene tvrđave Novi Zrin hrvatskoga bana Nikole Zrinskog nasuprot Nagykanizse, povlačenje carske, vojske iz Erdelja i godišnji danak u iznosu trideset tisuća zlatnika. Bečki dvor pristao je na postavljene uvjete, ali o plaćanju danka nije želio ni čuti. Iduće godine na čelu jake

4

osmanske vojske stigao je veliki vezir u Osijek, odakle je sporo napredovao prema Budimu očekujući pomoć Tatara. Kad je pomoć pristigla, usmjerio je vojsku na Ujvar (Neuhausel, Nove Zamky), koji se pokraj rujna predao Turcima. Poslije osvajanja Ujvara opsjednu Turci Nograd i Levice i prisile njihove posade na predaju. Za to vrijeme pokušao je Cengizade Ali-paša osvojiti Novi Zrin, ali ga je Petar Zrinski sačekao u zasjedi i potukao. Zadovoljan uspjesima na bojnom polju, poslao je Ahmed-paša vojsku u zimovnike i preko Budima i Osijeka otputovao u Beograd, gdje je želio prezimiti. Njegovo ratno neiskustvo strateške pogreške iskoristio je Nikola Zrinski, pa je usred zime 1664. munjevito provalio do Osijeka, opustošio i zapalio osječku palanku i spalio velik dio Sulejmanova mosta. U nastavku rata Turci su osvojili i razorili Novi Zrin, a veliki vezir Ahmed-paša utaborio se na prijevoju Szentgothard, točnije u Mogersdorfu, gdje je I. kolovoza 1664. doživio težak poraz. Umjesto da iskoristi pobjedu, Bečki dvor je požurio sa sklapanjem mira 10. kolovoza u Vasvaru, koji je bio vrlo povoljan za Turke. Sklapanje mira izazvalo je nezadovoljstvo vodećih velikaša u Hrvatskoj i Ugarskoj, posebno Nikole Zrinskog. Ovjenčan ratnom slavom, Nikola je ubrzo stradao navodno loveći vepra, pa je tako s političke pozornice nestao najopasniji velikaš i nezadovoljnik. Poslije Nikoline smrti preuzeo je bansku dužnost njegov brat Petar, ali je u nju službeno bio uveden istom 1668. godine. Rodbinski povezan s Franom Krstom Frankapanom i Franjom Rak6czijem, pridružuje se palatinu Franji Wesselenyju, dvorskom sucu Franji Nadasdyju i drugim velikašima koji žele nastavak rata protiv Turaka i jasno vide kamo smjera politika cara Leopolda I. koji bezobzirno krši ustavna, odnosno, staleška prava Hrvatske i Ugarske. Pomoć traže od Francuske i Venecije, ali ona posve izostaje. Iznenadna Wesselenyjeva smrt na vodeći položaj dovodi Petra, koji uzalud traži podršku poljskog kralja. Osamljen i napušten, Petar odustaje od protuturske politike i uz pomoć Osmanskog Carstva želi suprotstaviti se caru Leopoldu. Dobro obaviješten o svemu, Bečki dvor je Petra Zrinskog, Frana Krstu Frankapana i druge velikaše optužio za urotu i unaprijed ih osudio na smrt, iako su prema 31. članu Zlatne bule kralja Andrije II. imali zakonito pravo dići oružje protiv kralja, ako krši zakone. Iskazujući surovom silom neprikosnovenost i snagu carske vlasti, optužba za urotu bila je, zapravo, smišljen izgovor da se satre samosvijest velikaša i zastraši plemstvo u Hrvatskoj i Ugarskoj, o čemu svjedoči suđenje bez nazočnosti staleških predstavnika Hrvatske i Ugarske. Smaknuće Petra Zrinskog i Frana Krste Frankapana 1671., bolje rečeno uništenje njihova I roda i otimačina svih dobara, duboko se dojmila i trajno urezala u pamćenje hrvatske javnosti. I Uza sve nevolje koje su pratile Hrvate u ratovanju s Turcima, kobne posljedice tog čina odredile su budući razvoj događaja koji će Hrvatsku odvesti do ruba ponora. Uvođenju apsolutističke vladavine cara Leopolda I. i njegovih nasljednika nije više ništa stajalo na putu. Druga opsada Beča 1683. i poraz velikog vezira Kara Mustafa-paše, promijenili su odnos snaga, ali se Bečki dvor opet požurio s ponudom mira. Nakon poraza osmanske vojske 8. listopada i kod Parkanya, na mir se nije više ni pomišljalo niti sa Turci odgovarali na ponudu Bečkog dvora. Stvaranjem saveza, ili takozvane Svete lige 1684. godine, posredovanjem pape Inocencija XI., između cara Leopolda I., poljskog kralja Jana Sobieskog i Republike Venecije, odlučeno je nastaviti rat protiv zajedničkog neprijatelja. Prema sporazumu, svaki član Lige samostalno je planirao i vodio rat, a sve što bi u ratu osvojio isključivo je pripadalo njemu. Probijanjem turskog serhata (vojne krajine) u Slavoniji i osvajanjem Virovitice 1684. godine bio je krajiškoj vojsci otvoren put do Osijeka. Padom Budima, Pecsi (Pečuha), Siklosa, Szigeta, Kaposvara i uništenjem Sulejmanova mosta 1686., bili su Turci izbačeni iz Ugarske. Pokušaj velikog vezira Sulejman-paše da vrati izgubljeno završio je teškim porazom kod Nagy

5

Harsanya 12. kolovoza 1687. i protjerivanjem Turaka iz Slavonije i većeg dijela Srijema. Pred snažnim napadima i naletima hrvatske vojske bili su Turci 1689. također prisiljeni napustiti cijelu Liku i Krbavu. Poraz i povlačenje carske vojske 1690. iz Srbije, iskoristili su Turci za protunapad preko Save opsadom Osijeka i osvajanjem Broda, Gradiške, Pakraca i Požege. Sjajna pobjeda nad Turcima blizu Slankamena 1691. završila je potiskivanjem Turaka' zauvijek iz Slavonije. Odlučna bitka, od koje su obje zaraćene strane očekivale da će biti prijelomna, vodila se 1697. kod Sente, u kojoj su Turci bili strahovito potučeni. Poraz je značio je kraj iscrpljujućem ratu i ubrzao sklapanje mira s Osmanskim Carstvom 1699. prema načelu tko što posjeduje neka mu i ostane (uti possidetis). Poslije duga tri stoljeća beskrajnih patnji i nadljudske borbe za opstanak, bilo je ratovanje Hrvata s Osmanskim Carstvom napokon završeno, Velik dio Hrvatske bio je oslobođen ispod osmanske vlasti, ali su Bihać i krajevi istočno od Une, ili takozvana Turska Hrvatska, ostali i dalje u sastavu Osmanskog Carstva.

Još prije završetka rata, ponesen uspjesima svoga oružja, požurio je car Leopold I. sazvati Sabor u Požunu (Bratislavi). Na traženje staleškog sabora Hrvatske, dao je car 18. listopada 1687. pismeno obećanje da će svi krajevi kojih su nekad bili u sastavu Hrvatske biti vraćeni Hrvatskoj i slavljeni pod upravu bana. Davanjem tog obećanja koje ga ničim nije obvezivalo, imao je car sasvim drugo na umu, iz čega se jasno vidi na čemu se temeljila optužba za urotu Zrinskog i ostalih velikaša u Hrvatskoj i Ugarskoj. Na Saboru su poslanici trebali riješiti dva krupna pitanja. Kao prvo, ozakoni ti nasljedstvo muškoj lozi Habsburgovaca i priznati za kralja Lepoldova sina Josipa I., i drugo, ukinuti 31. član Zlatne bule kralja Andrije II. iz 1222. godine, prema kojemu je svakom plemiću bilo slobodno dići oružje protiv kralja krši li zakone Kraljevstva. Dajući glas za te prijedloge hrvatski poslanici su učinili kobnu pogrešku, koja je odgodila priključenje oslobođenih krajeva ispod osmanske vlasti Hrvatskoj gotovo za dva stoljeća. O tom, zaista, dugom i više nego dramatičnom razdoblju hrvatske povijesti, čije su posljedice ostavile neizbrisive tragove, pisano je malo, a hrvatski povjesničari nisu se dovoljno ni trudili učiniti više. Pogotovo ako se ima na umu da je zanimanje povjesničara bilo usmjereno na istraživanje starije i novije povijesti Hrvatske, pa je u poimanju hrvatske povijesti u cjelini i zakonima uzročnosti uvijek nedostajala upravo ta prevažna dionica, premda su neposredne i posredne posljedice spomenutog razdoblja stoljećima lebdjele nad Hrvatskom, a na određen način one je potresaju još i danas. Nedostatak povijesnih izvora i nepoznavanje orijentalnih jezika svakako su pridonosili tome, ali, istini za volju, nisu korišteni ni oni izvori koji su bili dostupni. Već davne 1879. napisao je Dane Gruber raspravau Borba Hrvata s Turcima od pada Sigeta do mira Žitva-Dorožkog (1566 -1606) na temelju dosta oskudne izvorne grade i literature. Od 1885. do 1889. objavio je Radoslav Lopašić tri knjige povijesnih izvora Spomenici Hrvatske krajine, zatim 1888. raspravu Dva hrvatska junaka Marko Mesić i Luka Ibrišimović, 1890. Bihać i bihaćka krajina i 1895. Oko Kupe i Korane. U povodu obilježavanja dvjestogodišnjice oslobođenja Slavonije izradio je 1891. Tadija Smičiklas opsežnu studiju Slavonija i druge hrvatske zemlje pod Turskom i rat za oslobođenje. Kao podlogu istraživanju povijesti senjskih uskoka prikupio je i objavio od 1910. do 1913. Karlo Horvat dvije knjige izvora Monumenta historiam uscocchorum illustrantia. Dosta cjelovit prikaz ratovanja Hrvata s Turcima dao je Vjekoslav Klaić u svojoj velikoj Povijesti Hrvata, a važne zbirke izvora tiskali su od 1912. do 1918. Ferdo Sišić Hrvatski saborski spisi 1- V i Emilij Laszowski Habsburški spomenici I-III. Pojedine doga daje iz tog razdoblja također su obradili i prikupili manje zbirke izvora: Franjo Rački, Radoslav Lopašić, Matija Mesić, Rudolf i Karlo Horvat, Aleksa Ivić, Emilij Laszowski, Ferdo Sišić, Vjekoslav Klaić, Luka Jelić, Ivan Tomašić i Stjepan Ivšić. Osim

6

povjesničara i kroničara Antonija Bonfinusa Rerum Ungaricarum decades, Nikole Istvanffyja Historiarum de rebus Hungaricis libri XXXIV, Jurja Rattkaya Historia regum et banorum regnorum Dalmatiae, Croatiae et Sclavoniae i Johana Philipa Abelinusa Theatrum Europaeum pravi putokaz u istraživanju bilo je kapitalno djelo Josefa von Hammera Geschichte des Osmanischen Reiches u deset knjiga, kao nezaobilazan izvor podataka. Usporedo s tim, važne zbirke izvora koji govore o Hrvatskoj u tom razdoblju tiskali su mađarski povjesničari: Gyorgy Pray, Jozsef Teleki, Antal Gevay, Lajos Thal1oczy, Antal Hodinka, Gusztav Wenzel, Samu Barabas, Ivan Nagy, Albert Nyary, Bela Radvanszky, Levente Zavodszky, Karoly Zichy, Aron Szilady, Sandor Szilagyi, Jozsef Thury, Imre Karacson, Lajos Fekete i drugi. Između dva svjetska rata radova je sve manje i mogu se na prste izbrojiti. Poslije Drugoga svjetskog rata od hrvatskih povjesničara gotovo se nitko nije ni bavio istraživanjem tog razdoblja, osim pisca ove knjige. Štoviše, povijesna znanost u Hrvatskoj nije ni poticala takva istraživanja, a još manje sustavno radila na objavljivanju izvora iz turskih arhiva. Nasuprot tome, u Turskoj, Mađarskoj, Austriji, Srbiji, a posebno u Bosni, napisane su brojne rasprave i knjige, objavljene su zbirke izvora i kronike osmanskih pisaca koje uvelike proširuju i produbljuju znanje o hrvatskim krajevima za osmanske vladavine. Ova je knjiga nastala na tragu upravo te činjenice i želje da se nešto više kaže o najtragičnijem razdoblju hrvatske povijesti. Njezin je cilj približiti čitatelju tri stoljeća borbe Hrvata za goli opstanak kao dug prema prošlim naraštajima ratnika i stradalnika, kako bi se makar donekle ispunila praznina u hrvatskoj historiografiji. Isto tako njezin je cilj i potaknuti buduće povjesničare da nastave sa istraživanjem, mijenjajući pritom povijesno mišljenje u prilog cjelovitosti hrvatske povijesti prema načelima kauzaliteta, u kojoj se i očituje povijesno biće hrvatskoga naroda.

7

UVOD

Na čelu malog pograničnog bejlika na granici s Bizantskim Carstvom u sjeverozapadnom dijelu Male Azije, predvodeći gazije (ratnike, junake), akhije (poluvojni red u gradovima i selima) i spahije (uživatelje timara, lena), Gazi Osman (1288. -1326.) nije ni slutio da postavlja temelje budućem carstvu. Štoviše, jednom od najvećih i najmoćnijih u povijesti svijeta. U sukobu s bizantskom vojskom 1301. kod Bafeona (Koyun Hisari) izašao je Osman kao pobjednik. Pobjeda nad bizantskom vojskom donijela je Osmanu slavu, pa su pod zastavu i na njegovu stranu prelazile mnoge gazije iz Anadolije, da bi se prema imenu svoga vode nazvali Osmani. Smišljeno i postupno šireći vlast, potkraj života osvojio je Osman Brusu (Bursu) i učinio je prijestolnicom svoje države. Osmanov sin i nasljednik Orhan (1326. -1362.) proglasio se sultanom i odlučno je nastavo sa osvajanjima. Zabrinut širenjem osmanske države, mladi car Andronik III. upustio se 1329. u bitku s Orhanom u Pelekanonu (Maltepe), ali je bio potučen. Već 1331. bila je izgubljena Nicomedia (Izmit), a 1333. godine Nicea (Iznik), pa je Orhan postao gospodar poluotoka Kocaeli (Kodžaeli) i opasno se približio Constantinopolisu. U nastavku ratovanja domogao se Orhan 1337. ili 1338. Smirne (Izmir) i proširio svoju vlast na pokrajinu Karasi. Osim što je prvi od sultana kovao svoj novac, Orhan je proveo novu organizaciju vojske i uprave koja stojećima ostaje stup posve centralizirane osmanske države. Kao prvo, osnovao je stajaću vojsku – janičare (yeni = nov i çeri = vojska), zatim odvojio teško od lakog konjaništva i od redovne pješadije (yaya, pyade), izdvojio red vojnika za borbu na rijekama i moru – azape. Nova vojska temeljila se na odabiru dječaka (devşirme) zarobljenika i pokorenih kršćana koji su školovani za razne vojne i upravne službe, i odgajani u islamskom duhu i fatalnoj odanosti sultanu. Dobro izvježbani za borbu, janičari ubrzo postaju oslonac sultanove vlasti, a ratovanje im je gotovo jedino i pravo zanimanje. Vrlo pokretljivo lako konjaništvo bilo je naoružano sabljom ili dugim zakrivljenim nožem (yatagan), kratkim kopljem, lukom i tobolcem sa strjelicama, zaštićeno kožnim pršnjakom ili žičanom košuljom. Kao prethodnica osvajačkih pohoda ono je upadalo na prostor država i naroda koje su Osmani (Turci) željeli osvojiti, sustavno rušeći, paleći i uništavajući sve pred sobom i odvodeći ljude u robije. Zbog takvog načina ratovanja to je konjaništvo bilo nazvano akindžijama prema riječi akin u značenju upad, provala i pljačka. U skladu s islamskim vjerskim učenjem i pravu (şer'iye), Orhan je vodio sveti rat (gaza) protiv Bizantskog Carstva, ali istodobno i protiv bejlika i emirata u Anadoliji i dalje u istočnom dijelu I Male Azije. Gaza je bila važan činitelj u širenju osmanske države, nadahnjujući i potičući vjernike na ratne pothvate i žrtve. Njezin ideal bio je sukladan interesima svih društvenih slojeva države i carstva u nastajanju. Poistovjećujući osmanski sultanat s islamskom državom ili kućom islama (dar-ul-islam), druge su države bile poprište neprestanog svetoga rata (dar-ul-harb), kojemu prema vjerskom učenju nije bio cilj uništiti nego samo pokoriti nevjernički, odnosno, ne islamski svijet. Ubrzo nakon osvajanja Smirne, pod vodstvom Umur-bega, Turci su iz Çanakkale (Čanakale) prvi put prešli preko Dardanela na europsko kopno. Iako prijelaz preko Dardanela nije tada značio i širenje osmanske vlasti, stečeno vojno iskustvo bilo je dragocjeno u planiranju budućeg vojnog pohoda. S mnogo većim snagama, koje su pratili derviš i (sufi, vjerski mistici) kao borci i propovjednici vjere, osnivači samostana (zaviye, tekke) i naselja, prešao je 1345. Umur-beg po drugi put na europsko kopno i utro put širenju osmanske vlasti. Već 1352.

8

zauzeo je Orhanov sin Sulejman \ tvrđavicu Cimpe, a iskoristivši pomutnju izazvanu potresom zauzeli su Turci 1354. Galipolje (Gelibolu). Na taj način bila su dobivena na europskom kopnu važna uporišta, kamo su neprestano pristizali doseljenici iz Male Azije. Usporedo s tim, Turci su u Anadoliji osvojili staru Ancyru (Angoru) odnosno Ankaru i stvorili već moćnu i prostranu državu. Iz svojih europskih uporišta Turci su poput plimnog vala nezadrživo prodirali na Balkanski poluotok. Uz spahijsko konjaništvo, janičare, akindžije i druge vojne redove, turska je vojska na bojnom polju upravo satirala svoje protivnike. Zemlja osvojena sabljom (kiliç) na tom prostoru proglašavana je državnim dobrom (erazi miri), koju sultan daje na doživotno uživanje zaslužnim ratnicima i vojnicima, vojnim posadama i državnim službenicima kao timare (feude, lena), uspostavljajući tako poseban oblik feudalnih odnosa. Ovisno o veličini prihoda, svi uživaoci timara bili su dužni na sultanov poziv krenuti u rat kao konjanici ili pješaci. U svakom ratnom pohodu pružala im se prigoda da steknu još veće posjede i prihode. Takav način nagrađivanja ratnika i državnih službenika bio je sam po sebi važan činitelj vojnih pohoda i neprestanih težnji za prostora. U osvojenim krajevima Turci nisu prisiljavali stanovništvo da prihvati islam, već su bivšim feudalcima, ako bi se dobrovoljno predali i služili osmanskoj državi, ostavljali posjede. Podložno stanovništvo, bez obzira na vjersku pripadnost, zanimanje i mjesto boravka, nazivano je općim imenom raja (ra'iyya). Obveze raje prema spahijama i središnjoj vlasti sastojala se od osobnih obaveza odnosno šerijatskih (hukuk-i şer'iye) i državnih redovnih i izvanrednih poreza (tekalif-i orfiye i avarazi divani- yye). Kao posrednici između središnje vlasti,.spahija i podložnog stanovništva, bile su kadije (suci) iz reda obrazovanih predstavnika vjere ili uleme. Naime, prema islamskoj teoriji politička je vlast bila samo sredstvo u primjeni šerijata. Oslanjajući se na vojne snage i jačanje državne uprave, na zalasku života Orhan je 1361. godine osvojio Jedrene (Edirne), koje postaje nova prijestolnica. Prenošenje sjedišta vojne i državne uprave iz Burse na europsko kopno bio je Orhanov dalekovidan potez, koji je mladu osmansku državu gotovo spasio od propasti. Naslijedivši od oca Orhana već snažnu državu, sultan Murad I. (1362. -1389.) razvija i poduzima brojne osvajačke pohode na Balkanskom poluotoku. Zauzimanjem Čorlua i potom Plovdiva (Filibe) bila je prekinuta veza Bizantskog Carstva sa zemljama na Balkanu, pa je ono bilo svedeno na malu oblast oko Constantinopolisa, opkoljenu sa svih strana turskim položajima. Brzim napredovanjem Turci su jasno pokazali da žele uništiti Bizantiju i osvojiti cijeli Balkanski poluotok. Na rijeci Marici kod Cemomena turska vojska je 26. rujna 1371. naprosto satrla srpske velikaše i konačno učvrstila položaj osmanske države u Europi. Ponesene pobjedom na Marici, turske akindžije prodiru duboko u Grčku, Makedoniju, Albaniju i Srbiju. Osvajanjem Sredeca (Sofija) 1385. i Niša 1386. godine bio je Turcima otvoren put prema zapadu i Podunavlju. U jednom takvom naletu bila je turska vojska 1388. potučena kod Pločnika, pa je sultan Murad 1389. osobno poveo vojsku protiv Srbije. Na Kosovu polju srpsku vojsku, potpomognutu odredima iz Bosne i Hrvatske, predvodio je knez Lazar Hrebeljanović. U vrlo žestokoj bitci ta je vojska bila poražena, ali je na bojištu smrtno stradao i sultan Murad. Još u toku bitke prijestolje je preuzeo Muradov mladi sin Bajezid I. (1389. -1402.), nazvan Yildirim (Munja), koji je bio više nego dostojan nasljednik svojih prethodnika. Za njegove kratke vladavine Turci su 1391. osvojili Solun, 1392. Skopje i od 1393. do 1396. pokorili Bugarsku, dok je Srbija bila pretvorena u vazalnu državu.

9

DINASTIČKI RAT U HRVATSKOJ I PRVE TURSKE PROVALE

Na dvoru kralja Ludovika I. (1342. -1382.) i u Hrvatskoj, znalo se za turska osvajanja na europskom kopnu već 1354. godine. Papa Inocencije VI. nagovarao je kršćanske vladare da se suprotstave Turcima pod vodstvom srpskog cara Stefana Dušana.1 Osim dobre procjene stvarne opasnosti, od te zamisli nije bilo ništa, jer je već iduće godine Dušan iznenada umro i njegovo se carstvo raspalo. Turci su bili tada još daleko i nisu ugrožavali Ugarsku, Hrvatsku i Bosnu, a kralj Ludovik imao je posve druge vojne i državne ciljeve. Mirom sklopljenim u Zadru 18. veljače 1358. priznala je Republika Venecija poraz i predala Ludoviku sve dalmatinske gradove i otoke od polovice Kvarnera do međaša grada Drača, a sam dužd morao se odreći naslova vojvode Dalmacije i Hrvatske.2Raspadanju Dušanova carstva pridonio je i Ludovik kad je 1359. poslao vojsku u Srbiju da bi zaštitio Mačvansku banovinu. Osim toga, on je iskoristio slabljenje bugarske države, pa je 1364. pokorio tzv. Vidinsku carevinu pretvorivši je u Bugarsktl banovinu, a cara Sracimira je zarobio. Zapravo bilo je to privremeno proširenje Severinske banovine, da bije uskoro vratio Sracimiru kao svome vazalu. Ludovikovo ratovanje u Srbiji i Bugarskoj olakšavalo je Turcima da se učvrste na europskom kopnu i ovladaju glavnim putovima idući prema zapadu: Također i ratni pohodi u Bosni udaljavali su Ludovika od pridavanja veće pozornosti širenju i jačanju osmanske države. Pogotovo kad je 1370. godine, poslije smrti svoga ujaka Kazimira III., postao i poljski kralj. Nasuprot tome, pobjeda osmanske vojske pored rijeke Marice kod 1371. jasno je pokazala i najavila da je samo pitanje vremena kad će Turci izbiti na granice Ugarske i Hrvatske. Međutim, zaokupljen sukobom između Venecije i Genove, Ludovik je stao na stranu Genove i 1378. upustio se u novi rat protiv Venecije. Iscrpljena ratom, Venecija je 26. studenoga 1381. u Torinu ponovno potvrdila sve odredbe mirovnog sporazuma u Zadru iz 1358. i obvezala se godišnje plaćati hrvatsko-ugarskom kralju 7 000 zlatnika! 3

Kraće vrijeme zatim, 11. rujna 1382. godine kralj je Ludovik umro. U braku s Elizabetom, kćerkom bosanskog bana Stjepana Kotromanića, imao je dvije maloljetne kćeri. Po godinama stariju Mariju, vjerenicu češkog kralja Sigismunda Luksemburškog, sina oca i kralja Karla IV., i mladu Hedvigu. U Marijino ime vladavinu državom preuzela je njezina prevrtljiva i častohlepna majka Elizabeta. Većina velikaša u zemlji bila je nezadovoljna Marijinom vjeridbom sa Sigismundom, niti je željela Sigismunda za kralja. Još veće nezadovoljstvo izazivali su samovoljni postupci kraljice Elizabete i njezinih miljenika, koji su vodili u otvorenu pobunu. Da bi, ipak, nekako očuvali državno jedinstvo i smirili duhove u zemlji, okupili su se sredinom svibnja 1385. krupni velikaši Hrvatske i Ugarske u Požegi, gdje su nagovorili kraljicu Mariju da razvrgne vjeridbu sa Sigismundom i uda se za orleanskog vojvodu Louisa, brata francuskog kralja Charlesa VI. Na takav ishod sukobljenih strana prividno je pristala i kraljica Elizabeta. Zadovoljni postignutim dogovorom, velikaši su odmah izabrali visoko poslanstvo s erdeljskim vojvodom Ladislavom, krčkim i modruškim knezom Ivanom Frankapanom i krbavskim knezom Jurjem Kurjakovićem na čelu da smjesta otputuje u Francusku i dovede

1 Wenzel, Gusztav, Magyar diplomacziai emlekek az Anjou-Korbol, Budapest I875.,II., p. 445, 446. 2 ldem, o.c., II., p. 501-522. 3 Ljubić, Šime, Listine o odnošajih izmedju Južnoga Slavenslva i Mlelačke Republike, Zagreb 1874., knj. IV., p. 119-180.

10

novoga kralja. Obavijest o poslanstvu i njegovu sastavu poslao je Juraj Kurjaković Republici Veneciji 27. lipnja iz Brinja.4

Saznavši za taj dogovor odlučio je Sigismund silom oružja izboriti pravo na prijestolje. Da bi osujetio njegove planove i neposredno utjecao na dalji razvoj događaja u zemlji, otputovao je tada zagrebački bisup Pavao Horvat u Napulj i nagovorio Karla Dračkog, nekadašnjeg hrvatskog hercega (1365. -1376.) i rođaka kralja Ludovika, da preuzme prijestolje. Uzalud je kraljica Margareta odgovarala svoga muža da odustane od tog nauma, i nipošto nije pristajala da sa sobom povede i njihova sina Ladislava, jer da će ga sigurno odvesti u smrt. Već 12. rujna 1385. stigao je Karlo u Senj, odakle je produžio u Zagreb. Još dok je boravio u Zagrebu pozvala je Elizabeta Sigismunda u Budim da bi obavila njegovo vjenčanje s Marijom. Poslije sklapanja braka Sigismund je odmah napustio Ugarsku i prepustio svoju mladu suprugu njezinoj sudbini. Čekajući u Zagrebu da se okupe njegove pristaše i stvore uvjeti za nastavak putovanja, otputovao je Karlo u Stolni Biograd (Szekesfehervar), gdje se 31. prosinca 1385. okrunio za kralja.5 U prvi mah činilo se da je dinastička kriza sretno prebrođena i da će u zemlji napokon zavladati mir. Ali bilo je to samo kraće zatišje pred oluju koja će snažno uzdrmati državnu zajednicu između Hrvatske i Ugarske i ostaviti iza sebe neizbrisive tragove. Silno povrijeđena i posve potisnuta u stranu, kraljica Elizabeta nikako se nije mirila s takvim razvojem događaja, već je snovala kako da ukloni kralja Karla s prijestolja. I ne sluteći što se zapravo na dvoru u potaji sprema, čim su velikaši predvođeni braćom Horvat i vranskim priorom Ivanom Paližnom doznali da je 24. veljače 1386. na poticaj kraljice Elizabete Karlo Drački ubijen, odmah su pograbili oružje i silom zavladali Požeškom, Vukovskom i Srijemskom županijom i Mačvanskom banovinom. Mačvanski ban i vjeran pristaša kraljice Marije i kralja Sigismunda Stjepan Korog nalazio se u to vrijeme izvan svoje banovine. Kad je primio obavijest što se događa na prostoru između Drave, Dunava i Save, hitno se zaputio u Slavoniju i Mačvu. Okupivši vrlo brzo vojsku, u silovitu naletu razbio je Ladislava Horvata u čijim su redovima bili odredi vojske bana Tvrtka iz Bosne i Lazara Hrebeljanovića iz Srbije i podvrgao svojoj vlasti Požešku, Vukovsku i Srijemsku županiju i Mačvansku banovinu. Izgubljena bitka nije značila i odlučan poraz jer su ubrzo Ladislavu pritekli u pomoć ban Ivan (Ivaniš) Horvat i vranski prior Ivan Paližna, pa su udruženim snagama potukli Stjepana Koroga. Pretrpjevši poraz, našao se Stjepan Korog u teškom položaju, jer obećana pomoć iz Ugarske nije dolazila. Poslije neizvjesne budućnosti, kad je pomoć ugarskih velikaša napokon stigla, zaputio se on prema Požegi, gdje je blizu grada porazio ustaničku vojsku i prinudio pobunjene velikaše na povlačenje prema Savi i zapadnom dijelu Slavonije. Općenito nezadovoljan razvojem događaja, to više što su u tim bespoštednim okršajima ljuto stradali i njegovi posjedi, odlučio je palatin Nikola Gorjanski osobno doći u Slavoniju i skršiti otpor pobunjenih velikaša. Držeći da će lakše ostvariti svoj naum, nagovorio je kraljice Elizabetu i Mariju da mu se pridruže s dvorskom pratnjom, vjerujući da će njihova nazočnost snažno utjecati na smirivanje stranačkih borbi i obuzdavanje strasti. Sredinom srpnja 1386. godine, kraljice Elizabeta i Marija s palatinom Nikolom Gorjanskim prešle su Dravu, gdje su ih dočekale vjerne pristaše Filip Korog i njegov sin ban Stjepan, Ivan Morović i članovi obitelji Gorjanski. Iako se u izvorima ne kaže na kojem mjestu je obavljen prijelaz preko Drave, nema sumnje daje riječ o prijelazu kod Osijeka i kraćem boravku u gradu obitelji Korog. Nakon kraćeg predaha i odmora od putovanja, iz Osijeka su produžili do Đakova, i potom krenuli prema Gorjanima. Kad su 25. srpnja bili blizu Gorjana, iznenada su ih iz zasjede 4 Wenzel, o.c., ili., p. 563-566, 582. 5 Klaić, Vjekoslav, Povijest Hrvata, Zagreb 1975., knj. II., p. 251-254.

11

napali Ivan Paližna i braća Horvat. Tu se zametnuo kratak ali krvav boj u kojem su bili sasječeni palatin Nikola Gorjanski, ubojica kralja Karla Dračkog Blaž Forgač (Forgacs) i brojni drugi velikaši i članovi dvorske pratnje. Bijegom su se spasili jedino Ivan Morović i Nikola Gorjanski " Mladi. Kraljice Elizabeta i Marija i nekolicina krupnih velikaša, medu kojima slavonski podban Martin Ders od Sredica (Zerdahel)6 i mačvanski ban Stjepan Korog, pali su u ruke svojih protivnika. Ivan Paližna i braća Horvat odveli su, zajedno s ostalim zarobljenicima, . Stjepana Koroga u Počitelj u Lici, a kraljicu Elizabetu i Mariju u Novigrad kod Zadra.7

Poslije bitke kod Gorjana cijela Hrvatska, veći dio Slavonije i Mačvanska banovina priznavale su vlast Ivaniša i Ladislava Horvata. Smrt palatina Nikole Gorjanskog, zarobljavanje kraljica i najmoćnijih velikaša, izazvali su opći metež i rasulo u zemlji, pa je kralj Sigismund požurio u Ugarsku i u ime svoje zarobljene supruge preuzeo vladanje državom. Potkraj iste godine stigao je on s vojskom u sjeverozapadni dio Slavonije da bi što bliže bio ratnom poprištu. Njegova pojava u Slavoniji izazvala je pobunjene velikaše na još žešći i tvrdokorniji otpor, tako da su prvih dana siječnja 1387. predali kraljicu Elizabetu krvniku. Čim je Sigismund doznao za Elizabetinu nasilnu smrt, smjesta se povukao preko Drave, strahujući da bi razjareni velikaši mogli predati krvniku i njegovu suprugu Mariju i odcijepiti sve hrvatske zemlje od Ugarske.

Takav razvoj događaja najzad je prisilio Sigismunda da se znatno bolje pripremi za odlučan obračun sa svojim protivnicima. Između ostalog, zatražio je on diplomatsku i stvarnu pomoć od pape Urbana VI. i venecijanskog dužda Antonija Venerija.8

Obaviješten o tim pripremama, provalio je Ivaniš Horvat iz Slavonije u Baranju i opustošio grad Pecs (Pečuh), očekujući da mu se pridruže protivnici kralja Sigismunda. Ali dok je on bio zabavljen ratovanjem u Baranji, prešli su na Sigismundovu stranu krčki i krbavski knezovi Frankapani i Kurjakovići i uz pomoć Venecije oslobodili iz zatvora kraljicu Mariju i zarobljene velikaše.9 Odmah nakon izlaska iz zatvora ti su se velikaši pridružili kraljevskoj vojsci blizu Križevaca, odakle su hitno krenuli preko Drave i potisnuli Ivaniša Horvata iz Baranje u Slavoniju. U tim okršajima istaknutu ulogu imao je opet Stjepan Korog, koji se već otprije pokazao kao vješt i sposoban vojskovođa. Goneći bivšeg bana Ivaniša iz Baranje ubrzo je Stepan Korog razbio njegovu vojsku u Pobosuću i odbacio je preko Save u Bosnu.10

Na taj način bio je dinastički rat u Slavoniji privremeno okončan, a zakleti protivnici kralja Sigismunda našli su utočište u Bosni. Uz podršku bosanskog kralja Stjepana Tvrtka i velikog vojvode Hrvoja Vukčića Hrvatinića utjecaj Ivana Paližne i nekadašnjeg bana Ivaniša Horvata na prilike južno od Save do Jadranskog mora još uvijek je bio vrlo jak, iako su Hrvatska i Dalmacija priznavale vlast kralja Sigismunda i kraljice Marije. Zapravo, kraljevska je vlast na tom prostoru ovisila o vojnoj moći i rasporedu snaga, jer su pojedini velikaški rodovi ostali i dalje nepomirljivi kraljevi protivnici. Za to vrijeme izbili su Turci na granicu Bosne i Mačvanske banovine i opasno se približili Hrvatskoj. Pobjedom nad srpskom vojskom na Kosovu polju 15. lipnja 1389., osigurali su oni put prema zapadu i neposredno ugrozili Bosnu, Hrvatsku i Ugarsku. Svakako bolje

6 Magyar orsaigos leveltar (dalje MOL), Budapest, DI. 33 468 (Mratinus, filius Georgii filii Ders, de Zerdahel). 7 MOL, Budapest, Dl. 7 309; Wenzel, O.C., 1[[., p. 634,650; Smičiklas, Tade, Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae (dalje CD), Zagreb 1981., Vol. XVII. p. 85-92. 8 Wenzel, O.C., III., p. 634, 635. 9 Ljubić, o.c., IV., p. 240-242. 10 MOL, Budapest, DI. 7 309; Wenzel, O.C., III., p. 536,650; SmičikIas, CD XVII., p. 85-92; Klaić, O.C., II., 261-270.

12

obaviješten od drugih kako je završila spomenuta bitka, ubrzo je kralj Sigismund poveo vojsku u Srbiju i stigao do tvrđave Nikodim južno od Prilepa. U njegovoj pratnji bili su istaknuti velikaši Slavonije, medu kojima Ivan Morović, Stjepan Korog i Nikola Gorjanski Mladi. Još 12. studenoga 1389. nalazio se Sigismund u Nikodimu,11 odakle se žurno vratio prije nastupa zime. Turci su pratili nastupanje njegove vojske ali je nisu napadali, tako da je Sigismundov vojni pohod završio bez ikakva uspjeha. Preuzevši prijestolje još u jeku bitke na Kosovu polju, imao je sultan Bajezid I. tada važnijeg posla nego da se njegove vojskovođe upuštaju u bitku s kraljem Sigismundom, čije su snage, očito, bile premoćne. Za mladoga i vrlo odlučnog sultana bio je to pravi izazov, a jednako tako i dokaz opasnosti koja prijeti turskim posjedima na Balkanskom poluotoku. Sustavno šireći vlast osmanske države u Makedoniji i stvarajući krajište sa sjedištem u Skopju, odakle su i započinjali turski prodori prema zapadu, ubrzo je stanovništvo istočne Slavonije i Srijema iskusilo što su turske akindžije i koji su načini i ciljevi njihove borbe. Negdje sredinom 1391. godine, poput jahača Apokalipse, prešli su jači akindžijski odredi Savu i nasrnuli u istočnu Slavoniju i Srijem. Svuda gdje su i prolazili, mahnito su rušili i palili sela i naselja, pljačkali i ubijali njihovo stanovništvo i odvodili ga u roblje. Obaviješten o toj provali, žestoko se suprotstavio Turcima Ivan Morović i razbio ih kod Manđelosa, ali su mu u okršaju zarobili brata Dionizija. Koji dan kasnije sukobio se Ivan Morović ponovno s akindžijima nedaleko od Morovića kod mjesta Eng i potukao ih, zadobivši pri tom dosta teške rane. 12

Opisujući zasluge Ivana Morovića u jednoj ispravi iz 1405. kaže se da je bio prvi od velikaša koji se borio protiv Turaka, ne štedeći pritom ni sebe ni svoje službenike i ratnike.13 Zapravo, bio je to početak neviđene tragedije hrvatskog naroda i tri stoljeća duge borbe Hrvata protiv Turaka. U toj borbi najodlučnije mjesto imao je Ivan Morović kao pouzdan oslonac kralja Sigismunda, ispisujući od tog vremena neponovljive životne stranice izuzetno smjelog i najpoznatijeg vojskovođe i ratnika svoga doba. Napad akindžija shvatili su kralj Sigismund i vodeći velikaši Slavonije i Ugarske vrlo ozbiljno, smatrajući da je nužno zaustaviti Turke i odbaciti ih što dalje prema istoku. Za takvu vojsku trebalo se dobro pripremiti i osigurati pomoć drugih zemalja, što je u kraćem roku bilo nemoguće postići. Ipak, da ne bi stajao skrštenih ruku, poveo je 1392. Sigismund vojsku uz Dunav do Golubca, prešao zatim Dunav i produžio dolinom Mlave robeći i paleći sve do Ždrela, odakle se vratio a da nije postigao nikakav vojni uspjeh. Štoviše, ta je vojna potaknula sultana Bajezida na još odlučnije ratovanje.

Usporedo s tim prilike u Bosni i na jugu Hrvatske nakon smrti bosanskog kralja Stjepana Tvrtka i polaganjem prava na prijestolje Ladislava Napuljskog, sina ubijenog kralja Karla Dračkog, postajale su sve zamršenije. Tvrtkov nasljednik Stjepan Dabiša podržavao je Ivana Paližnu i braću Horvat koji su odlučno stali na stranu Ladislava Napuljskog. Istodobno, da bi pridobio što veći broj pristaša Ladislav je obilato dijelio posjede i povlastice širom Hrvatske i Ugarske. Strahujući da bi Ivaniš Horvat i buntovni velikaši iz Hrvatske opet mogli prijeći s vojskom Savu, trebao se 1393. Sigismund sastati s bosanskim kraljem navodno u Đakovu radi utanačenja mira. O planiranom kraljevu dolasku u Đakovo znalo se i u Zadru, pa je Veliko vijeće 20. svibnja 1393. svojim izaslanicima dalo upute za razgovor sa Sigismundom.14 Od susreta dvaju kraljeva nije, međutim, bilo ništa, niti su oni uopće i dolazili u Đakovo.

11 MOL, Budapest, D1.7 530. 12 MOL, Budapest, 01.8 302, 37 586; Arhiv Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (dalje AHAZU), Zagreb, D-VIIa-48; Sišić, Ferdo, Nekoliko isprava iz početka XY. st., Starine JAZU 39, Zagreb 1938., p. 230-232. 13 MOL, Budapest, 01. 8 998. 14 Smičiklas, CD, XVII., p. 507.

13

Naime, ako je Sigismund i namjeravao tada doći u Đakovo, morao je odustati od te zamisli, jer su Turci 17. srpnja 1393. osvojili Trnovo i potom opkolili cara Ivana Šišma na u Nikopolju i prisilili na predaju, odakle su ga odveli u Plovdiv. Osvajanjem istočnog dijela Bugarske namjeravao je sultan Bajezid već iduće godine pokoriti i Vlašku sjeverno od Dunava, odakle bi iz donjeg Podunavlja Iako mogao provaljivati u Erdelj i Ugarsku.

Dok se Bajezid pripremao za rat, dugo očekivani dolazak kralja Sigismunda u Đakovo ostvario se prvih dana srpnja 1394. Zajedno s njim stigla je i dobro opremljena vojska, da bi zauvijek satro otpor pobunjenih velikaša iz Hrvatske, utaborenih u gradu Doboru na ušću Bosne u Savu, i prisilio kralja Stjepana Dabišu na pokornost. U žestokom okršaju strahovito je potukao protivničku vojsku i zarobio Ivana Paližnu i braću Ivaniša, Ladislava i Pavla Horvata, kao i veći broj njihovih pristaša. Silno zaplašen težinom poraza i nadmoći Sigismundove vojske, poklonio se kralj Stjepan Dabiša Sigismundu, iskazujući pritom svoju pokornost. Zarobljene velikaše i njihove pristaše poveo je Sigismund sa sobom, neprestano ih zlostavljajući na putu. Kad su stigli u Pečuh, nagovoren od kraljice Marije, dao je Ivaniša Horvata vezati konju za rep i vući ulicama grada, i potom polumrtva mučiti usijanim kliještama i rasjeći na četiri dijela. Ostali zarobljenici bili su odvedeni u Budim, gdje ih je Sigismund osudio na smrt odsijecanjem glave, poštedivši život jedino Pavlu Horvatu kao duhovnoj osobi. Sigismundov svirep postupak izazvao je pravo zgražanje javnosti Hrvatske i Ugarske, a stara mržnja protiv njega planula je opet punim žarom. Samouvjeren u svoju nadmoć i odanost svojih vojskovođa i pristaša nije se Sigismund na to ozbiljnije ni osvrtao, vjerujući da će nezadovoljne velikaše Iako prisiliti na pokornost. Dapače, pobjeda vlaškog vojvode Mirče nad Turcima 10. listopada 1394. kod Rovina i sklapanje saveza s njim, još ga je više osokolila u nadi da će u planiranom ratu protiv Turaka izvojevati odlučnu pobjedu. Iznenadna smrt kraljice Marije 17. svibnja 1395. ugrozila je, međutim, Sigismundov položaj u državi, jer su mnogi velikaši mislili da se njezinom smrću ugasilo i njegovo pravo na hrvatsko i ugarsko prijestolje. Bosanska vlastela pod vodstvom Hrvoja Vukčića Hrvatinića nije za Sigismunda više htjela ni čuti, već je nakon smrti kralja Stjepana Dabiše prepustila vladanje njegovoj udovici Jeleni. Uskoro zatim, sredinom proljeća 1395., porazili su Turci vojvodu Mirču i osvojili Malo NikopoIje (Turnu Magurele) , Oslanjajući se na ban ove Detrika Bubeka, Ivana Morovića i Nikolu Gorjanskog Mlađeg, pohitao je Sigismund u pomoć vojvodi Mirči. U teškim borbama oko Nikopolja (Nikopol) Turci su bili prisiljeni na predaju, a ratna slava pripala je Ivanu Moroviću koji je tom prilikom bio teško ranjen. 15 Daleko od tih zbivanja na Sigismundov poziv i uz podršku pape Bonifacija IX. okupljala se u Francuskoj, Engleskoj i Njemačkoj viteška i križarska vojska za rat protiv Turaka. Engleske vitezove predvodio je vojvoda od Lancaslera, a francuske burgundski vojvoda Jean.16 Njima su se u Njemačkoj pridružili vitezovi iz Falačke i najamnici iz drugih zemalja. Većinu brodova koji su preko Conslantinopolisa uplovili u Dunav i nastavili put prema Nikopolju, dala je Republika Venecija. Na čelu te vojske zaputio se kralj Sigismund pored Dunava do Vidi na i Orehovice i osvojio ih najuriš.17 U kraljevoj blizini bile su iskusne vojskovođe Ivan Morović i Nikola Gorjanski Mladi. Ponesen početnim uspjesima u ratu stigao je Sigismund do Nikopolja, gdje gaje čekao sultan Bajezid Yildirim i 25. rujna 1396. strahovito potukao. Spašavajući gole živote kralj Sigismund i Nikola Gorjanski Mladi pobjegli su s bojišta i potražili spas na mletačkoj galiji na putu prema Constantinopolisu.

15 MOL, Budapest, D1. 37 536. 16 MOL, Budapest, Dl. 33 380 (illustris princeps dominus Johannes primogenitus dux Burgundiae). 17 MOL, Budapest, DI. 8 202; SmičikJas, CD, XVIII., p. 202.

14

Pobjedom kod Nikopolja osigurao je sultan Bajezid turska osvajanja na Balkanskom poluotoku i širom otvorio vrata osmanskoj vojsci za nesmetane prodore u Vlašku, Srbiju i Bosnu, a preko njih u Hrvatsku i Ugarsku. S ostacima svoje vojske žurio je Ivan Morović s bojišta u svoje banovine Mačvu i Slavoniju. Naime, da bi iskoristio prednost pobjede i rasulo Sigismundove i križarske vojske ubrzo je nakon bitke kod Nikopolja sultan Bajezid poslao jake akindžijske snage u Slavoniju i zapadne dijelove Hrvatske. U silovitu naletu napale su akindžije Mitrovicu i opustošile velik dio Srijema sve do Slankamena.18 Jedan njihov jači odred nasrnuo je u Požešku kotlinu i okolicu Našica, odakle su Turci pored Drave stigli sve do Ptuja i ovladali gradom. Na povratku, goneći pred sobom nekoliko stotina zarobljenika oba spola, Ptuj opljačkaju i zapale i ponovno se sruče u Požešku kotlinu. Obaviješten o njihovu kretanju, upinjući sve snage, Ivan Morović okupi vojsku i razbije Turke blizu Požege.19 Gotovo u isto vrijeme stigle su akindžije i do Zrina, opustošile i spalile njegovu okolicu i odvele u roblje mnoštvo muškaraca, žena i djece.20

Poslije poraza kod Nikopolja, o kralju Sigismundu i palatinu Nikoli Gorjanskom Mladem nije se dugo ništa znalo, pa je pravo Ladislava Napuljskog da preuzme prijestolje postalo sve izglednije. Na poziv da dođe u kraljevstvo bez kralja, Ladislav se nije mogao odazvati, jer mu je opasan suparnik bio francuski kraljević Louis, koji je još uvijek držao glavni grad Napuljske Kraljevine, već je kao svoje namjesnike u Hrvatskoj i Ugarskoj imenovao Stjepana Lackovića i Stjepana od Simontornje (de Simontomya) da u njegovo ime vladaju i pripremaju put do prijestolja. Naivno vjerujući Stjepan Lacković i njegovi privrženici mislili su da bi se to moglo lako ostvariti sklapanjem saveza sa sultanom Bajezidom, odnosno, ženidbom Ladislava s nekom od Bajezidovih kćeri. U međuvremenu iskrcali su se kralj Sigismund i Nikola Gorjanski s venecijanskih galija 21. prosinca 1396. u Dubrovniku. Primajući najviše počasti i darove dubrovačkog kneza i vlastele, obećao je Sigismund da će Dubrovčane uvijek držati kao najvjernije podanike, te je dubrovačkog kneza i njegove nasljednike imenovao vitezom zlatne ostruge i odobrio Republici pravo kovanja novca s njegovim likom. Kad su prošli božićni blagdani, zajedno s pratnjom otplovio je on venecijanskim brodovima 29. prosinca iz Dubrovnika u Split.

Vijest o kraljevu povratku munjevito se širila, izazivajući ozbiljne nedoumice. Iz Splita je Sigismund produžio do Knina, odakle se zaputio krbavskim knezovima Kurjakovićima. Već 13. veljače 1397. stigao je on u Topusko i nastavio put prema Križevcima,gdje je njegov ban Detrik Bubek bio sazvao sabor slavonskih velikaša i plemića. Na sabor je bio pozvan i Stjepan Lacković sa svojim sljedbenicima. Mirni početak sabora pretvorio se u Stjepanovu optužbu za izdaju i šurovanje s Turcima, pa su kraljeve pristaše nasrnule na njega i 27. veljače 1397. na Sigismundov očigled sasjekle Stjepana Lackovića i njegova nećaka Andriju.

Napuštajući poprište tzv. "krvavog sabora" i žureći se iz Križevaca preko Drave, ispriječio se Sigismundu njegov zakleti protivnik Stjepan iz Prodavića (Virja), nazvan Vrag (Vrdeg, Ordog), unuk nekad slavnog bana Mikca. Međutim, suočen s nadmoći kraljeve vojske,

18 Klaić, o.c., II., p. 322. 19 MOL, Budapest, D1.37 586; Fejer, Gyorgy, Codex diplomaticus Hungariae ecclesiasticus ac civilis, Budae

1841., T.X/5, p. 295, 297; Hammer; Joseph von, Geschichte des Osmanischen Reiches, Pesth 1834., B.l., p. 201, 202; Šišić, o.c.,StarineJAZU39,p.131,232.

20 Šišić. o.c., Starine JAZU 39, p. 158.

15

Stjepan se povukao s bojnog polja i zatvorio u Đurđevcu. Uvidjevši da se neće moći održati, potajno je napustio grad i prebjegao u Bosnu. 21

Kupujući odanost i naklonost velikaša davanjem brojnih posjeda i dovođenjem stranaca, ubrzo je Sigismund smirio prilike u zemlji. Strahujući od progona i gubitka posjeda mnogi su plemići pognuli glavu pred Sigismundom, premda u duši nikada nisu prestajali biti njegovi protivnici. Prvih dana jeseni sazvao je Sigismund i veliki državni Sabor u Temišvaru na kojem su bili doneseni važni zaključci, kojih se kralj uglavnom nije pridržavao. Nasuprot tome zaključci vezani za obranu zemlje od Turaka bili su dalekosežni i provođeni su sve dosljednije. Na području ugroženom od Turaka svi plemići posjednici morali su poći u rat. U slučaju bolesti bili su dužni poslati svoje podanike ili za svakog podanika platiti zlatnu forintu. Također, dok traje rat s Turcima morao je svaki velikaš ili plemić opremiti jednog vojnika na dvadeset svojih podanika, a duhovna lica i crkveni dostojanstvenici od svojih nadarbina dati polovicu prihoda za obranu države od Turaka ili drugih neprijatelja. Od teškog poraza kod Dobora 1394. i tragične sudbine zarobljenih velikaša, izbjegavao je vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić sukob s kraljem Sigismundom. Nasilna smrt Stjepana Lackovića promijenila je njegovo držanje i priklanja se stranci Ladislava Napuljskog. Ne čekajući kraj zime, s manjim odredom vojske i osobne pratnje, prešao je Sigismund Dravu i prije 19. veljače 1398. našao se u Đakovu.22 Provodeći dane uglavnom u dokolici, ostao je Sigismund u Đakovu sve do kraja ožujka.23 Odatle je otišao u Ilok, vratio se opet u Đakovo, produžio zatim u Gorjane i početkom lipnja stigao u Požegu.24 U Požegi je ostao desetak dana, čekajući da se okupi vojska. Za to vrijeme nije ni vojvoda Hrvoje sjedio skrštenih ruku, već je tražio saveznike sjeverno od Save i pozvao Turke u pomoć. Početkom srpnja prešao je Sigismund s vojskom Savu i prodro do Vrbaškog grada (Orbaz), ali ga je vojvoda Hrvoje uz pomoć Turaka su zbio i prisilio na povratak.25 Da vrati kralju Sigismundu milo za drago, na poziv Sigismunda Našičkog poslao je 1400. godine vojvoda Hrvoje svoju vojsku i odrede turskih akindžija preko Save. U toj provali teško su stradali posjed i kraljevih pristaša u okolici Požege, Našica, Gotjana i Levanjske Varoši,26 a nije bila pošteđena ni okolica Đakova. Dio te vojske prešao je također i preko Une i napao cistercitsku opatiju Topusko i Zrin.27 O žestini otpora na koji su tada Turci nailazili govori molba učenika novaka Pečuške biskupije, Nikole iz Nevne (Levanjske Varoši), upućena papi Bonifaciju IX. da ga oslobodi svih crkvenih kazni, jer je u obrani domovine i kršćanstva okupio manji broj kršćana i ratnika (bellatores) s kojima je zarobio i ubio nekolicinu Turaka i Srba (Turcos et Rascianos) koji su spalili crkve, kuće, sela i posjede. 28

21 Klaić, O.C., II., p. 328. 22 Mtilyusz; Elmer, Zsigmondkori okleveltir, Budapest 1951., T.I., p. 573. 23 Fejer, O.C., T. X/2, p. 645; Mtilyusz, o.c., T.I., p. 576; Kukuljević, Ivan, Jura Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, Zagrabiae 1862., Pars I., p. 169. 24 Ljubljić, O.C., IV., p. 413. 25 Klaić, o.c., II., p. 336. 26 MOL, Budapest, Dl. 33 616 (... Sigismundus filius Alexandri de Nekche ...ad castrum suum Nekche

Boznenses et Turcos adducendo et per eosdem de eodcm spolia, incendia, strages et devastationes enormiter perpetrando, et quid plura dum nas congregato valjda nostro exercitu ad opprimendum pertinentiam dictorum Boznenses et Turcorum versus prescriptum regnum Bozne personaliter accessisemur ...); Zichy, Károly, Codex di pio maticu s domus senioris comitum Zichy de Zich et Vasonkeo, Pesth 1874., T. V., p. 149; Sišić, o.c., Stari ne JAZU 39., p. 131, 132, 154.

27 Šišić, o.c., Starine JAZU 39, p. 158. 28 Monumenta vaticana histori~m regni Hungariae. Bullae Bonifacii IX. P.M. (1396.-1404.), Budapest 1889., II., p. 229, 230.

16

POČETAK DROBLJENJA HRVATSKE I NOVE TURSKE PROVALE

Katastrofalan poraz sultana Bajezida I. Yildirima u ratu s mongolskim hanom Timurom blizu Angore (Ankare) 1402. i prinčevski rat u borbi za prijestolje, zaustavili su Turke u širenju Osmanskog Carstva na europskom kontinentu. Prestankom opasnosti od turskih napada u političkom životu Hrvatske i Ugarske ponovno je u prvi plan izbilo pitanje kraljeve osobe. Nezadovoljstvo Sigismundovom vladavinom širilo se medu svjetovnim i duhovnim velikašima koji izlaz i rješenje vide u osobi Ladislava Napuljskog, kojeg je svestrano podržavao i zagovarao papa Bonifacije IX. Ohrabren sve jačom podrškom, sredinom lipnja 1402. poslao je Ladislav vojvodu Alojzija Aldemarisca sa pet galija i jednim brigantinom da u njegovo ime uspostavi vlast u Dalmaciji i Hrvatskoj. Provodeći dobiveni nalog milom ili silom, napao je Aldemarisco 6. rujna Vranu, koja se nakon mjesec dana opsade predala. Osvajanjem Vrane pokret protiv Sigismunda dobio je sveopći zamah u Hrvatskoj i Ugarskoj, potaknut još i Sigismundovim nametanjem svoga nećaka Albrechta Austrijskog za nasljednika. Procjenjujući da su uvjeti za preuzimanje prijestolja napokon sazreli, 19. srpnja 1403. iskrcao se Ladislav u Zadru. Tu su ga dočekali vojvoda Hrvoje Vukčić, knez Ivan Nelipić i mnoštvo plemića iz : Bosne. Dva dana kasnije stigli su ostrogonski (Esztergorn) i kaločki (Kalocsa) nadbiskupi, zatim biskupi iz Zagreba, Gyora, Veszprema i Nitre i bivši ban Detrik Bubek u pratnji ugarskih plemića. Raspravljajući što poduzeti dalje, predložili su ugarski velikaši Ladislavu da otputuje u Stolni Biograd i okruni se za kralja. Ali zastrašen očevom pogibijom, Ladislav se nije usudio poći dalje, pa je 5. kolovoza 1403. krunidba obavljena u Zadru. Ladislavovu neodlučnost i pomanjkanje hrabrosti iskoristio je Sigismund da silom uspostavi svoju vlast i vrati mir u zemlji. Naime, pouzdavajući se u svoje uvijek odane velikaše vojskovođe Nikolu Gorjanskog, Ivana Morovića, Martina Dersa, Filipa Koroga i Sćibora Sćiborića prešao je Sigismund odmah u protunapad, odlučno slamajući žarišta otpora svojih protivnika. U nizu žestokih okršaja njegove su vojskovođe ubrzo porazile Ladislavove pristaše na sjeveru Hrvatske (Slavonija) i u cijeloj Ugarskoj. Štoviše, da bi ubrzao slamanje otpora, proglasio je Sigismund javni oprost svim pobunjenim velikašima uz jamstvo života i svih dobara. Takav nepovoljan razvoj događaja potaknuo je Ladislava da se krajem listopada 1403. vrati u Napulj, iako se nije odricao snova da će u dogledno vrijeme ipak zasjesti na hrvatsko i ugarsko prijestolje. Prije odlaska, svoje kraljevske ovlasti prenio je na vojvodu Hrvoja i Alojzija Aldemarisca. U procjepu izmedu kralja Sigismunda i vojvode Hrvoja Vukčića, priklonio se bosanski kralj Sgepan Ostoja Sigismundu. Bosanska vlastela na čelu s vojvodom Hrvojem, nezadovoljna mirenjem sa Sigismundom, zbacila je Ostoju s prijestolja i za kralja Bosne postavila Stjepana Tvrtka II., sina kralja Tvrtka I. Zbačeni kralj zatražio je pomoć od Sigismunda, pa je 1405. poslao Ivana Morovića i hrvatskog bana Pavla Bisena (Bessenyo de Ezdege) s vojskom preko Save. Nailazeći na žestok otpor osvojio je Ivan Morović Dobor, Bobovac, Srebrenik i cijelu Usoru, dok je Pavao Bisen, unatoč osvajanju Bihaća i osobnoj pomoći kralja Sigismunda, bio suzbijen.1 Uvidjevši da na bojnom polju više neće ništa postići, vratio se Ivan Morović iz Usore.

1 MOL, Budapest, DI. 6 923,8 998; Šišić, o.c., Starine JAZU 39, p. 256, 257; Fejer, o.c.,T.X/4, p. 398

17

Prije odlaska predao je Stjepanu Ostoji Bobovac i u Srebreniku smjestio posadu pod zapovjedništvom Nikole zvanog Garazaa iz Križa (de Kerezthwr) i Ladislava Szilagyja.2 Ratovanje u Bosni nastavljeno je i 1406., a 1407. stigao je na čelu vojske do Bobovca i kralj Sigismund, ali se na putu razbolio i morao je uzmaknuti.3 Još u vrijeme priprema za odlazak u Bosnu, ponudio je Sigismund Republici Veneciji savez, ne bi li tako lakše skršio moć vojvode Hrvoja Vukčića i satro bosansku vlastelu. Njegove ponude Republika je odlučno odbila, ne želeći se izravno miješati u sukob i utjecati na njegov ishod. Naime, u ratu iz- medu pristaša kralja Sigismunda i Ladislava Napuljskog ona je bila suzdržana, vjerujući da bi u pogodnom trenutku mogla više postići svojom diplomacijom nego oružjem. Poštivanje mirovnog sporazuma u Torinu iz 1381. bio je Republici dobar izgovor, iako je izbjegavala izvršiti preuzetu obvezu i godišnje platiti sedam tisuća zlatnika.4

Nezadovoljan polovičnim uspjehom u Bosni, već od jeseni 1407. započeo je Sigismund s pripremama za novu vojnu. Prvih dana svibnja 1408. stigao je on na čelu vojske u Gorjane i Đakovo, gdje se zadržao kraće vrijeme. Iz Đakova je Sigismund produžio u Dragotin, kamo je stigao 17. svibnja,5 i zaputio se u Bosnu. Nastupajući vrlo žurno, osmi dan utaborio se pod Doborom 6 i početkom lipnja strahovito po tukao vojsku Tvrtka II., a zarobljenu bosansku vlastelu bezobzirno je dao pogubiti.7 Međutim, Sigismundovi glavni protivnici Hrvoje Vukčić i druge vojvode i velikaši izbjegli su njegovu osvetu i sačuvali svoju samostalnost. Posebno, Sandalj Hranić protiv koga je Sigismund slao vojsku, ali ga nije mogao slomiti. Poraz kod Dobora zastrašio je Sigismundove protivnike, pa je stranku Ladislava Napuljskog zahvatilo opće rasulo. Među prvima pokorio se Sigismundu moćni knez Ivan Nelipić,8 kojeg će uskoro slijediti i ostali velikaši. Pritiješnjen gotovo sa svih strana i bez oslonca na turske vojne odrede zbog sudjelovanja u prinčevskom ratu, bio je potkraj 1408. prinuđen izmiriti se s kraljem Sigismundom i vojvoda Hrvoje Vukčić. Uvidjevši da od prijestolja preko Jadranskog mora neće ništa biti, prodao je 9. srpnja 1409. Ladislav Napuljski za stotinu tisuća zlatnika Zadar, Novigrad, Vranu, otok Pag i sva svoja prava na preostali dio Dalmacije Republici Veneciji. Ta bezočna trgovina, čije su posljedice j odredile njezinu stoljetnu povijesnu sudbinu, bila je kobna za Hrvatsku. Osim Zadra i okolice, do kraja jeseni Venecija je zaposjela otoke Pag i Rab i opsjela Šibenik. Uzalud je kralj Sigismund 1411. poveo rat protiv Venecije, koji je 1413. završio primiIjem na pet godina prema I načelu tko što posjeduje neka mu i ostane (uti possidetis). U odmjeravanju snaga na vojnom i diplomatskom polju Hrvatska se bez dobro opremljenog ratnog brodovlja nije mogla obraniti, pa je novom ratu protiv Venecije od 1418. do 1420. zajedno s otocima izgubila svoje najvažnije gradove (Split i Trogir) i najvrjedniji dio svoje obale, a njezino more postaje pomorski put Republike Venecije. Bio je to nenadoknadiv gubitak u kojem su Hrvati i Hrvatska gotovo izgubili tlo pod nogama, a zajedno s njim ishodište i obilježja svoje stoljetne državne i pravne opstojnosti na tom prostoru koja će moćna Republika sustavno zatirati. Još uoči tih sudbonosnih zbivanja, poslije jedanaest godina prinčevskog rata, prijestolje Osmanskog Carstva preuzeo je 1413. sultan Mehmed I. (1413. -1421.) s pridjevkom Čelebi (učen, srčan i otmjen gospodin). Isto kao prijašnjih godina, oštricu svojih napada Turci su opet usmjerili prema Ugarskoj, Srbiji i Bosni, a preko njih i Hrvatskoj. Već 1415. opustošili su akindžijski odredi skopskog krajišnika Ishak-bega okolicu Zrina i Blinje, poharali posjede

2 MOL, Budapest, DI. 37 588; Šilić, O.C., Starine JAZU 39, p- 259-263; Feju, o.c., T. X/4, p. 385. 3 Šilić, O.C., Starine JAZU 39, p. 291. 4 Wenzel, O.C., III., p. 472-474. 4 Wenze/, O.C., III., p. 472-474. 5 Šilić, O.C., Stari ne JAZU 39, p. 306, 307. 6 Idem, O.C., Starine JAZU 39, p. 307. 7 Iden!, O.C., Star~ne JAZU 39, p. 307-309; Feju, O.C., X/4, p. 752. 8 ldem,o.c.,StanneJAZU 39,p. 312-314.

18

Nikole Frankapana i prodrli u Sloveniju do Celja. Ta je provala uslijedila nakon što je vojvoda Hrvoje sredinom kolovoza blizu Doboja udruženim snagama s Turcima strahovito porazio slavonskog bana Pavla Čupora, Ivana Morovića, Ivana Gorjanskog, Martina Dersa odmredica i druge slavonske i ugarske velikaše, koji su tom prilikom bili zarobljeni. Osim Pavla Cupora, kojeg je zadržao vojvoda Hrvoje, ostale zarobljenike odveli su Turci i za njihovo oslobođenje zatražili visoku otkupninu. Znajući dobro koga su zarobili, Turci su za Ivana Morovića u ime otkupnine tražili pravo bogatstvo u iznosu od četrdeset tisuća zlatnika.9

Prikupljanje novca za njegovo oslobađanje trajalo je više godina, pa su Ivanova supruga Uršula i njegovi rođaci prodali i založili većinu obiteljskih posjeda. Nakon više od četiri godine teškog tamnovanja bio je 1420. Ivan Morović napokon slobodan.10 Zaokupljen vjerskim pitanjima kralj Sigismund nalazio se u to vrijeme u Konstanci, odakle je otputovao u Francusku, ponovno se vratio u Konstancu i nastavio put kroz Njemačku, da bi nakon sedam godina izbivanja opet stigao u Ugarsku. Premda daleko od tih zbivanja, Sigismund je bio dobro obaviješten o svemu, pa je odmah iza povratka 1419. započeo s vojnim pripremama za rat protiv Turaka. Pripreme su obavljene dosta brzo, ali se vojni pohod pretvorio u pokazivanje sile i zastrašivanje protivničke strane. Dok je Sigismund na čelu vojske boravio na tromeđi Ugarske, Srbije i Bugarske blizu Oršove,11 prešle su turske akindžije 1419. Savu i opustošile veći broj naselja u Slavoniji.12 Tražeći predah ponudio je sultan Mehmed I. primirje na pet godina, kojeg je Sigismund bez kolebanja prihvatio. Međutim, njegov nasljednik sultan Murad II. (1421. -1451.) smatrao je da ga dogovor o primirju ne obvezuje, pa su Turci 1422. upali u Požešku kotlinu13 a 1423. opustošili okolicu Đakova i zapalili crkvu u selu Jošavi.14

Ratovanje s Turcima nastavljeno je u Vlaškoj i sjevernoj Srbiji, u čemu je istaknutu ulogu opet imao Ivan Morović.15 U nekoliko bitaka bila je turska vojska poražena, da bi potkraj srpnja 1427. kralj Sigismund zaposjeo Beograd. Grad je kralju predao nećak i nasljednik nedavno preminulog despota Stefana Lazarevića, Đurađ Branković, poštivajući tako ugovor sklopljen između Sigismunda i despota Stefana. Prema istom ugovoru trebao je Sigismund preuzeti i Golubac na Dunavu, ali ga zapovjednik i vojvoda nije htio predati bez novčane naknade koju mu je dugovao despot Stefan. Vojvodin zahtjev Sigismund je odbio, pa je on za traženi iznos i tvrđavu predao Turcima. Gubitak Golupca potaknuo je kralja na novu vojnu i u proljeće 1428. opsjeo je grad. Kad se očekivala predaja napola razrušenog Golupca, stigao je sultan Murad s vojskom gradu u pomoć. Tražeći častan izlaz postignut je dogovor: neka sultan zadrži grad, a Sigismund se nesmetano s vojskom povuče preko Dunava. Turci se, 9 Hrvatski državni arhiv (dalje HDA), Zagreb, Doc. antiq. et med., Nro 209. Nichilominus tamen tandem prout placuit exercituum domino, in cuius manu omnis consistit victoria trumphalis, ipsi nostro exercitu fatis sinistra statuentibus, prefatus Johannes banus post multa sui bellicosi laboribus certamina, inter alios nostros fideles barones in area certaminis huiusmodi per iam fatos Turcos non si ne plurimorum suorum carissimorum fratrum et familiarium predictorum occisione et interitu captus et in Turkyam abductus, ibique dirissime captiuitati et teterrimis carceribus mancipatus per continuos quatuor annos et vltra huiusmodi captiuitatis penas diriter preferre est coactus. Et licet ipse ob huiusmodi sudorosorum suorum seruiciorum merita de talis modi dire. captiuitatis mancipio nostre maiestatis subsidio non in meri to redimi debuerunt. Tamen nobis tunc racione prima in remotis agentibus ex eoque et propter alia ardua agenda regnorum nostrorum notabilem expedicionem concernencia sibi in hac parte subuenire nequencitibus a manibus dictorum Turcorum suis propriis sumptibus, videlicet pro qu adraginta milibus florenis puri auri per ipsius thesauri scrinalis, aliarumque ingencium rerum suarum et bonorum hincinde dissipacionem et dilapidacionem jobagionumque suorum non modicam dispersionem ac possessionum suorum deuastacionem et desolacionem difficilime acquisitis extitit liberatus... 10 HDA. Zagreb, Doc. anLiq. et med., Nro 182. II AHAZU, Zagreb, D-VIII-90. 11 AHAZU, Zagreb, D-VIII-90. 12 Zichy,o.c.,T.V.,p.559. 13 Lukcsics, o.c., T.I., p. 132 14 Idem, o.c., T.I., p. 150. 15 HDA, Zagreb. Doc. anLiq. et med., Nro 209.

19

medu tim, nisu držali dogovora već su iznenada napali Sigismundovu vojsku i povlačenje se pretvorilo u golo spašavanje života i bijeg preko Dunava. Samo kraće vrijeme zatim poslao je sultan svoje akindžije preko Save u Srijem.16 Nasuprot neuspjehu u opsadi Golupca, zaposjedanjem Beograda postigao je kralj Sigismund krupan vojni uspjeh. Gotovo jedno stoljeće bio je Beograd nesavladivo uporište u obrani Ugarske i cijelog sjevera Hrvatske. Vođen raznim poslovima kao njemački i češki kralj i rimski car, napustio je 1430. Sigismund Ugarsku i Hrvatsku. Upravljanje državnim poslovima povjerio je sebi uvijek odano m palatinu Nikoli Gorjanskom, slavonskom banu i svome tastu Hermanu Celjskom i hrvatskom banu Nikoli Frankapanu. Kraljevo izbivanje u tuđini potaknulo je trvenja između krupnih velikaša, a nasilja, otimačine, razbojstva, ubojstva i razna druga bezakonja prevršila su između Save i Drave svaku mjeru. Usporedo s tim, početkom 1432. ugasio se život hrvatskog bana Nikole Frankapana, a životni put Nikole Gorjanskog i Hermana Celjskog bližio se također kraju. Smrt bana Nikole iskoristili su Turci i pod vodstvom Ishak-bega provalili u Hrvatsku sve do Zadra, odakle su odveli manji broj zarobljenika i otjerali mnogo stoke. 17

Na mnoge pritužbe plemstva iz Slavonije upućene kralju, sazvao je I. svibnja 1432. Herman Celjski Slavonski sabor, na kojem se raspravljalo o žalosnim prilikama u zemlji i mjerama koje valja provesti da se onemoguće bezakonja, a nakon provedene istrage počinitelji zločina i nasilja kazne. Tri mjeseca kasnije sastali su se duhovni i svjetovni velikaši Ugarske u Budimu da bi raspravili što je potrebno poduzeti za obranu od Turaka i drugih vanjskih neprijatelja. Obaviješten o tom skupu kralj je Sigismund zaključio da ugarski velikaši osim praznih mudrovanja nisu učinili ništa. S obzirom na to, vjerojatno uz izdašnu pomoć svojih savjetnika, izradio je on potkraj 1432. ili početkom 1433. osnovu za vojno uređenje i poslao staležima neka je na Saboru rasprave i proglase zakonom u obrani zemlje. Prema toj osnovi pogranični krajevi bili su podijeljeni u vojne oblasti, bolje rečeno krajišta, koje čine okosnicu obrane. Prva oblast obuhvaćala je južni i primorski dio Hrvatske nasuprot i Republici Veneciji i Turcima. Druga je bila slavonska uzduž rijeke Une, a treća, prostorno najveća, južno od Save usorska oblast. U slavonskoj i usorskoj oblasti ratovali bi niži plemići iz svih slavonskih županija, kao i županija južne Ugarske. Osim spomenutih, preostale dvije oblasti činila su temišvarsko i erdeljsko krajište.18 Uspostava i raspored vojnih oblasti bila je dobro zamišljena obrana od Turaka i poslužila je kao zametak budućih banovina u Bosni, kao i Vojne granice u Hrvatskoj u 16. stoljeću. Takav raspored nametale su obrambene i životne potrebe, pretvarajući velik dio stanovništva na tom prostoru u vojnike, kojima će ratovanje protiv Turaka postajati gotovo zanimanje. Smrt vrhovnog kancelara i zagrebačkog biskupa Ivana AIbena i pala tina Nikole Gorjanskog 1433. ubrzali su Sigismundov povratak u zemlju. Njegovi bliski suradnici nestajali su jedan za drugim, a i sam je bio zašao u visoku životnu dob. Kao odanu osobu i vještog vojskovođu još 1433. postavio je Matka Talovca za upravitelja Zagrebačke biskupije, a nakon smrti Hermana Celjskog 1435. i za slavonskog bana. Opće prilike u Bosni postajale su sve složenije, pa se Sigismundov štićenik Tvrtko II. bez njegove pomoći nije mogao održati. Nepokorna krupna vlastela neprestano je šurovala s Turcima i slabila kraljev položaj. Vjerojatno znanjem kralja Sigismunda, poveo je 1434. Matko Talovac vojsku u Bosnu i osvojio Jajce, Komotin, Bočac i Hodidjed.19 Osvajanje Hodidjeda neposredno je ugrozilo planove turskih vojskovođa i krajišnika, pa je Ishak-begov

16 Fejer, o.c., X/6, p. 860-867; Klaić. O.c., knj. III., p.137. 17elcich, Jozsef, Diplomalarium relationum reipublicae Ragusinae cum regno Hungariae, Budapest 1887, p. 367; 18 Thalloczy, Ljudevit, Povijest (banovine, grada i varoši) Jajca 1450-1527, Zagreb 1916, p. 257-260. 19 AHAZU, Zagreb, D-X-67; Thalloczy)l Lajos -Aldasy, Antal, Codex dipomalicus parlium regno Hungariae adnexarum, Budapest 1907., p. 124-126.

20

sin Barak potkraj 1435. napao grad.20 Kako je prošla ta opsada, ako je do nje s obzirom na doba i godine uopće i došlo, nije poznato. Bliže istini bit će da je vojvoda Barak čekao povoljnije vremenske prilike u proljeće 1436. i znatno bolje uvjete za siguran vojni uspjeh. Naime, prvih dana proljeća 1436. započeo je u Hrvatskoj rat za baštinu kneza Ivaniša Nelipića protiv Ivana (Anža) Frankapana, kojeg je po kraljevu nalogu vodio Matko Talovac. Nekako u isto vrijeme upale su turske akindžije u Slavoniju, a jedan njihov odred stigao je i do Ostrožca na Uni.21

Osvajanjem grada Hodidjeda dobili su Turci snažno uporište u Bosni, odakle su nesmetano mogli upadati u središnji dio Bosne i dalje prema južnim i zapadnim dijelovima Hrvatske. Već na izmaku života, prikupio je kralj Sigismund 1437. vojsku za novi rat i pohod protiv Turaka, u kojem osobno nije sudjelovao. Uz ostale vojskovođe na čelu te vojske bili su erdeljski vojvoda Ivan Marczaly i severinski ban Franko Talovac. Poslije prijelaza preko Dunava kod Požežane, vojska je prodrla do Petrovca na Mlavi i spalila tursko brodovlje. Odatle je produžila do Kruševca i 23. lipnja zapalila grad. Na povratku, sustigao je vojvodu Marczalyja voda akindžija Ali-beB Mihaloglu kod Smedereva, gdje se zametnuo žestok boj u kojem su Turci bili posve poraženi.22 Koji mjesec kasnije, točnije 9. prosinca 1437., umro je kralj Sigismund u Pragu. Za njegova nasljednika bio je izabran austrijski vojvoda Albrecht V. iz obitelji Habsburg (1437. -1439.) odnosno, muž Sigismundove jedine kćeri Elizabete. Pobjeda nad Turcima kod Smedereva ubrzala je odluku sultana Murada da iskoristi promjenu Ina prijestolju i 1439. osvoji Smederevo i zaposjedne gotovo cijelu Srbiju, ugrozivši tako neposredno Hrvatsku i Ugarsku. Pokušaj kralja Albrechta da pritekne Smederevu u pomoć nije uspio, a njegova iznenadna smrt ostavila je neriješeno pitanje nasljednika prijestolja. Procjenjujući da će borba oko izbora novoga kralja odvratiti pozornost u obrani granica i pograničnih tvrđava, zaključio je sultan Murad da tu priliku valja što prije iskoristiti. Odmah nakon povratka iz Smedereva započeo je s pripremama za novu vojnu, a njezin cilj je bio osvajanje Beograda. Kao iskusan državnik i vojskovođa on je dobro znao da će, osvoji i Beograd, širom otvoriti Turcima vrata za osvajačke pohode daleko na zapadu. Već prvih dana proljeća 1440. vojska je bila okupljena, pa se sultan Murad iz Edirnea zaputio prema Beogradu. Zapovjednik obrane Beograda i beogradski kapetan bio je u to vrijeme poglavar reda vitezova ivanovaca u Hrvatskoj i Ugarskoj Ivan Talovac, brat hrvatskoga bana Matka Talovca. Osim vojske pod njegovom zastavom, obrana grada sastojala se od nekoliko stotina plaćenih strijelaca iz Italije i Češke, kao i manjeg broja Srba. Obaviješten o kretanju osmanske vojske, prior Ivan brižljivo se spremio za obranu i dužu opsadu grada. U grad je dopremio veće količine hrane i streljiva te učvrstio gradske zidove. Pribavio je također i novu vrstu oružja , kojim se mogao suprotstaviti i poraziti znatno veću vojsku.

Novo oružje činile su dvije vrste pušaka, od kojih su jedne izbacivale desetak olovnih zrna, a druge jedno olovno ili željezno zrno s kojima se gađalo na udaljenost od nekoliko stotina metara. S nekoliko desetaka takvih pušaka i dovoljnim količinama baruta, računajući pritom i na iznenađenje, bio je Ivan Talovac siguran da. će moći odoljeti sultanu Muradu. Prije nego što je sultan stigao do Beograda, zametnuo je on s Turcima boj na otvorenom polju, ali se uskoro uvjetno da nema dovoljno snage i povukao se u beogradsku tvrđavu. Za

20 Gelcich, Jozsef, Diplomatarium, p. 394; Fennendžin, Eusebius, Acta Bosnae, p. 147. 21 Thalloczy, Lajos -Barabds, Samu, Codexdiplomaticus comitum de Blagay, Budapest 1897, p. 321. 22 Fennedžin, O.c., p. /42-/44; Thalloczy -Aldasy, O.c., p. 1/9. 29

21

koji dan opkolio je Murad Beograd s kopna i vode i počeo ga zasipati kamenim kuglama iz topova i pokretnih tornjeva, da bi u zidovima probio otvore kroz koje će na juriš upasti u grad i osvojiti ga. Ali što bi Turci i njihovi topnici I danju oštetili ili porušili, branitelji su noću popravili. Otvore i oštećenja na zidovima zasipali su zemljom i kamenjem. Prolazili su tako dani i mjeseci, a svaki turski juriš slaman je pod zidovima grada. Pucnjevima iz pušaka branitelji su u turskim redovima stvarali pravu pustoš. Bijesan zbog neuspjele opsade naredio je tada sultan Murad da se jarak naokolo tvrđave ispuni drvećem i granjem kako bi osmanskoj vojsci olakšao penjanje ljestvama na gradske zidove. Promatrajući što Turci rade, dovoženo drveće i granje branitelji su noću posuli baru tom i bacili na njih veće količine Iako zapaljivih tvari. Kad su idućeg dana, kako u izvoru stoji zabilježeno, Turci poput skakavaca (quasi locustae) krenuli preko jarka i počeli se ljestvama uspinjati na zidove, bacili su branitelji upaljene baklje i klade na drvo u jarku. Posuto barutom drvo je planulo u golemu vatru u kojoj je stradalo više stotina Turaka. Pucajući iz topova i bacajući zapaljive strijele, branitelji su također uništili ili zapalili tursko brodovlje na Dunavu, dok su galije usidrene uz obalu zarobili. Uz teške gubitke i potpun poraz bio je sultan Murad prisiljen na povlačenje, a za novi napad nije više imao snage niti se mogao suprotstaviti novoj vrsti oružja. Da bi iskalio svoj bijes za pretrpljeni poraz, poslao je 1441. sultan Murad svoje akindžije koje su ognjem i mačem opustošile čitav kraj između Save i Drave.23 Koliko su u tom napadu stradali pojedini dijelovi Slavonije, teško je prema uopćenim vijestima bilo što određeno zaključiti. Ali na temelju pojedinačnih podataka o sukobima i okršajima s akindžijama kod Levanjske Varoši i Dobre Kuće, nema sumnje daje otpor Turcima bio vrlo žestok.24 Podijeljeni u manje čete i skupine upadaju tada akindžije i u okolicu Topuskog, gdje u Boviću pale crkvu sv. Kvirina.25

Stranački rat i borba poljskoga kralja Vladislava za prijestolje nakon smrti kralja Albrechta, iskoristio je bosanski vojvoda Stjepan Vukčić, pa Je ujesen 1440. ovladao Omlšem, Neretvom i župom Poljica. Unatoč tome i razornim provalama akindžija, izvojevao je 1441. i 1442. daroviti vojskovođa i vojvoda Ivan (Janos) Hunyady sjajne pobjede nad Turcima, a početkom 1444. između Niša i Pirota u klancu Kunovice nanio im težak poraz.26 Istodobno držeći se podalje od sukoba i stranačkih borbi i koristeći zauzetost u ratu s Turcima, Republika je Venecija pod izgovorom da će ih vratiti, početkom 1444. zaposjela Omiš i Poljica i nastavila sakaćenjem primorskog dijela Hrvatske.

Hunyadyjevi uspjesi na bojnom polju snažno su utjecali na opće raspoloženje i uvjerenje da je Turke moguće ne samo zaustaviti u osvajačkim pohodima, nego i protjerati iz Europe. Svjestan stvarne okolnosti koja mu prijeti, pogotovo što se u Maloj Aziji upleo u rat protiv Karamana, ponudio je sultan Murad sklapanje ugovora o primirju, odnosno miru. Prema njegovoj mirovnoj ponudi mišljenja su u državnom vijeću bila podijeljena i konačan ishod ovisio je o stavu Ivana Hunyadyja. Nagovoren od despota Đurđa, Hunyady se ipak priklonio miru, premda je papin poslanik Julije Cesarini bio protiv toga. Početkom srpnja 1444. doputovali su kralj Vladislav i članovi državnog vijeća u Szeged (Segedin), kamo je bio stigao i turski poslanik. Nakon poduže rasprave i pogađanja sklopljeno je primirje, točnije mir na deset godina. Najviše koristi od mira imao je despot Đurad kojemu su Turci, uz uvjet da plaća J sultanu godišnji danak i šalje određeni broj vojnika ako to bude od njega zatraženo, vratili 23 Radonić, Jovan, Zapadna Evropa i balkanski narodi prema Turcima u prvoj polovici XV. veka, Novi Sad 1905, p. 107. 24 Lulcsics, Pal, XV. szazadi papak oklevelei, Budapest 1938, II, p. 210, 301. 25 Lukcsics, O.C., II., p. 197. 26 Jireček, Konstantin, Istorija Srba, Beograd 1952.,1., p. 367; Klaić, O.C., III, p. 229.

22

cijelu nekadašnju Despotovinu. Ugarskoj je također bila vraćena Vlaška, ali je njezin vojvoda morao sultanu plaćati danak. Osim toga, Turci su se obvezali da neće prelazili Dunav i provaljivati na područje Ugarske, ako to ne bi činila druga strana na prostoru Osmanskog Carstva. i Tako sklopljeni mir značio je pravu pobjedu turske diplomacije jer je Turcima davao pravo slobodnog djelovanja prema Bosni, a preko nje i Hrvatskoj. Samo nekoliko dana poslije sklapanja mira stiglo je kralju Vladislavu pismo zapovjednika udružene kršćanske mornarice na Istoku, u kojem javlja da su stigli do Helesponta (Dardanela) i da će pokušati zapriječiti sultanu Muradu povratak s vojskom iz Male Azije. Na europskom prostoru inače je malo turske vojske, pa je prilika da se Turci odatle protjeraju. Pismo slična sadržaja došlo je kralju Vladislavu i od bizantskog cara Ivana VIII. Paleologa, u kojem ga poziva da se ne drži mira s vjerolomnim Turcima, nego da iskoristi odsutnost sultana Murada i smjesta udari na Turke. Kralju Vladislavu obratio se i sultan Karamana Ibrahim ističući da je pravi čas za vojnu protiv sultana Murada. Protiv mira vatreno je istupio i papin poslanik, tvrdeći da sklopljeni mir zapravo i nije mir, niti su kralj i okupljeni velikaši imali pravo sklopiti takav mir. Naime, stupanjem ugarsko-hrvatskog kralja u savez s drugim kršćanskim vladarima u borbi protiv Turaka, bez njihova pristanka uopće nije bilo moguće sklopiti pravno valjan mir. Dapače, s ugarske strane to je jednostran čin koji druge ne obavezuje. Slušajući Cesarinija, okupljeni velikaši u državnom vijeću polako su mijenjali mišljenje i otvoreno se žalili da je sklapanje mira bilo prenagljeno i nedomišljeno. Ponesen sadržajem primljenih pisama i istupom papinog izaslanika, kralj Vladislav je odustao od mira. Kao iskusan vojskovođa jedino se Ivan Hunyady držao suzdržano i nije bio sklon odustajanju od mira. Ali kada mu je kralj na Cesarinijev prijedlog obećao Bugarsku kao nasljednu kraljevinu, nije Hunyadyviše kolebao, pa je 4. kolovoza bilo zaključeno da se ugovor o miru s Turcima proglašava ništavnim, i da se do 1. rujna okupi i pripremi vojska za prijelaz preko Dunava. Suprotno donesenom zaključku ostao je despot Đurađ vjeran Turcima i sultanu Muradu, pa je desetak dana kasnije utanačio sa sultanovim izaslanicima poseban ugovor o miru. Štoviše, u skladu s tim ugovorom onemogućio je Jurju Kastriotu da preko Despotovine dovede vojsku koja će se pridružiti kralju Vladislavu. Mlad i poletan i osobno hrabar, vjerovao je kralj Vladislav da je upravo njemu povijest namijenila ulogu zaustavljanja turske najezde i protjerivanje Turaka iz Europe. Međutim, očekivana pomoć je izostala, pa se u kraljevu taboru okupilo jedva desetak tisuća vojnika. Od hrvatskih velikaša došao je kralju u pomoć jedino brat hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog bana, Franko Talovac, predvodeći nekoliko stotina konjanika. Dobro obaviješten o svemu odmah je sultan Murad prestao s napadima na Karaman i sklopio mir sa sultanom Ibrahimom, da bi odatle pohitao s vojskom u Europu, odnosno, tursku, Rumeliju. Dvadesetog rujna prešao je Vladislav kod Beograda s vojskom Dunav i zaputio se u Vidin, ali ga nije želio opsjedati već je produžio do Nikopolja. Spalivši podgrađe u Nikopolju i zaobilazeći potom gorske klance Balkana dopro je 9. studenoga do Vame, odakle je namjeravao idući crnomorskom obalom stići do Bospora. Istoga dana uvečer ugledale su predstraže nedaleko od svoga logora utaborenu vojsku sultana Murada II. Idućeg dana 10. studenog 1444. započeo je u prijepodnevnim satima odlučan boj, u kojem je kralj Vladislav izgubio život, a njegova vojska pretrpjela težak poraz.27 Pobjedom kod Vame raspršili su Turci snove o njihovom protjerivanju iz Europe i osigurali svoju prevlast na Balkanskom poluotoku za nekoliko stoljeća. Od tog vremena Osmansko

27 Memoiren eines lanitscharen oderTiirkische Chronik, p. 102-104; Klaić, o.c.III, p. 235-237.

23

Carstvo stalno povećava pritisak na Bosnu, a ostaci Bizantskog Carstva i srpska Despotovina bili su unaprijed osuđeni na propast. Turske akindžije i razne druge razbojničke družine krstare Bosnom i sve češće upadaju u Hrvatsku. U proljeće 1445. opustošile su akindžije okolicu Otočca i razorile benediktinski samostan sv. Nikole.28 Za pogibiju kralja Vladislava kod Varne nije se neko vrijeme ništa pouzdano znalo. Istom kada je ta vijest bila potvrđena, trebalo je što prije izabrati novoga kralja. Raspravljajući dugo o tome, konačno je početkom svibnja 1445. vojvoda INikola Iločki u ime cijelog plemstva predložio da to bude sin kralja Albrechta, Ladislav, roden poslije njegove smrti. Budući da je Ladislav bio maloljetan i Ipod skrbništvom, bilo je pitanje tko će u njegovo ime upravljati državom. Za taj vrlo utjecajan položaj bilo je dosta zainteresiranih, ali je najviše izgleda imao vojvoda Ivan Hunyady. Na Saboru održanom na Rakoškom polju ispred Pešte, 6. lipnja 1446., Hunyady je proglašen gubernatorom i Vladarom države. Osobnim ugledom i vojnom silom utišao je on brzo svoje protivnike, iako je u žestokom ratnom sukobu s celjskim grofovima Friedrichom i Ulrichom bio prisiljen na kompromis. Nasilničko ponašanje i razbojnički postupci grofa Friedricha i njegova vojskovođe Jana Vitovca prevršili su mjeru i obzire plemstva, pogotovo kad je Friedrich nakon smrti bana Matka Talovca prigrabio slavonsko banstvo i preoteo veći broj gradova i posjeda u Slavoniji. Ratniku i vojskovođi Hunyadyju ishod bitke kod Var- ne duboko se urezao u 'pamćenje, pa je gotovo bio opsjednut mišlju kako sultanu Muradu uzvratiti što snažniji udarac i satrti ga na bojnom polju. Tražeći pomoć na raznim stranama ubrzo je, među tim, spoznao da se može pouzdati samo u vojsku iz Ugarske kraj 14. st. i Hrvatske, kao i manji broj vojnika iz Vlaške, nekoliko stotina križara iz Njemačke i topnika iz Češke. Vojsku i iz Hrvatske predvodili su hrvatsko-dalmatinski ban ; Franko Talovac, brat nekadašnjeg bana Matka Talovca, Hunyadyjev rođak i slavonski ban Ivan Sekelj (Szekely) i Stjepan Bamć od Lendave. Unatoč lošem iskustvu s despotom Đurđem u vojnom pohodu do Vame, Hunyady se nadao da će ga i nakon prelaska s vojskom preko Dunava ipak pridobiti na svoju stranu i da će zajedničkim snagama udariti na Turke. Očekujući takav ishod pregovora, početkom rujna 1448. prešao je on Dunav kod Kovina i utaborio se blizu Smedereva, gdje je ostao gotovo mjesec dana. Da se dobije na vremenu, u dosluhu s Turcima otezao je despot Đurađ s pregovorima, obavještavajući istodobno Turke o Hunyadyjevim planovima i snazi njegove vojske. Kad se napokon uvjerio da od savezništva s despotom Đurđom neće biti ništa, zaputio se potkraj rujna Hunyady prema Nišu, usput plijeneći i paleći kao da se nalazi u neprijateljskoj zemlji. Po dolasku u Niš odustao je od prvotnog plana, vratio se na Kosovo polje i utaborio uz lijevu obalu rijeke Sitnice. Na maloj udaljenosti znatno premoćnija turska vojska pratila ga je u stopu i već 17. listopada počeli su prvi konjanički okršaji. Ohrabren povlačenjem sultana Murada s lijeve na desnu obalu Sitnice, pošao je Hunyady odmah za Pavisar sa znakovljem Kanižaja, oko 1450. njim i ne sluteći da se oko njega steže obruč. Usprkos silnom junaštvu i hrabrosti i preziranju smrti, u iduća dva dana bila je Hunyadyjeva vojska naprosto satrvena, a on sam doživio je potpun slom bezglavo bježeći s bojišta. Medu nekoliko tisuća poginulih ostali su na bojnom polju banovi Ivan Sekelj i Franko Talovac, Stjepan Banić i drugi. Zajedno s njima izginula je i većina Hrvata koje su predvodili. Tražeći spas u bijegu prema Dunavu, sačekivali su Srbi u zasjedama bjegunce, iskaljivali svoj bijes na njima zbog pljačke i paleža i ubijali. Kloneći se Turaka i Srba probio se Hunyady pješačeći do Kladova, ali je bio prepoznat i odveden despotu Đurdu i odmah zatvoren.29

28 Lulkcsics, O.C., II., p. 227,228. 29 Memoiren eines lanitscharen oder Tiirkische Chronik, Graz-Wien-Koln 1975. Eingeleitet und iibersetzet von Renate Lachmann, p. 103, 104.

24

Za njegovo oslobađanje tražio je despot vrlo velike ustupke koje su morali jamčiti vodeći velikaši Ugarske i Hrvatske, pa je uoči Božića 1448. nakon sastavljanja ugovora i svečane prisege Hunyady opet bio na slobodi. Grb Ivana Talovca Druga velika bitka na Kosovu polju nije označila samo odnos snaga u skoroj budućnosti i labuđi pjev sultana Murada, već je ujedno pokazala i ukupnost duhovnih osobina sudionika u tim zbivanjima, čije su ishodište Turci tako dobro shvatili i znalački koristili u ostvarivanju svojih ciljeva. To se duhovno stanje iskazivalo u vlastoljublju i samoljublju, prijetvornosti i vjerolomnosti, udvorništvu, laskavosti, licemjernosti, potkupljivosti i mržnji prema jačemu, surovosti, nemilosrdnosti, nasilnosti i grabežljivosti prema slabijem, zluradosti i zavisti prema drukčijem i sposobnijem, isključivosti, samodovoljnosti i neprikosnovenosti u poimanju svijeta, ljudskih i etičkih vrijednosti toliko različitih od srednjoeuropskih kulturnih, civilizacijskih i kršćanskih dostignuća. Na tom mentalnom sklopu i razdjelnici između Istoka i Zapada, Turci su silovito udarali po najranjivijim mjestima, spretno uzmicali i popuštali, sklapali saveze i ugovore, kao slijepo oruđe iskorištavali pojedince i etničke skupine i bezobzirno ih odbacivali, sustavno izgrađujući vojnu i državnu moć Osmanskog Carstva, da bi na kraju i sami postali žrtva tog istog mentaliteta. Hrabreći zapravo sama sebe obećavao je Hunyady da će uskoro poći na novu vojnu protiv Turaka, ali za tako što nije više bilo dovoljno materijalnih i raspoloživih ljudskih mogućnosti, niti je on poslije izgubljene bitke na Kosovu polju bio ista osoba. Navalni rat protiv Turaka pretvara se tada u obrambeni, u kojem Turci stalnim napadima iscrpljuju branitelje i zadobivaju sve izrazitiju vojnu nadmoć. Premda već na izmaku života, poslao je 1450. sultan Murad svoje akindžije ponovno preko Save. Šira okolica Požege bila je opet široka pozornica turskih razaranja, u kojima je teško stradala i benediktinska opatija Rudina blizu sela Čečavca.30 Duga i vrlo uspješna vladavina sultana Murada II. znatno je ojačala osmansku državu, I obranila osvojeno i stvorila vojne i druge pretpostavke za nove osvajačke pohode. Osim sjajnih I. pobjeda kod Varne i na Kosovu polju, Turci su u tom razdoblju čvrsto zagazili i preko rijeke Drine, zaposjeli Hodidjed i Vrhbosnu (buduće Sarajevo), odakle su akindžije Isa-bega Isahkovića imale otvoren put prema dolini Neretve, naročito sjeverno od Save i cijeloj Hrvatskoj.

30 Lukcsics, O.c., II., p. 285.

25

PAD BOSNE 1463. I NEPOSREDNO UGROŽAVNJE HRVATSKE

Sultana Murada.II. naslijedio je 1451. njegov sin Mehmed II. (1451. – 1481.) uz čije ime je ubrzo dodan pridjevak et-Fatlh, odnosno, Osvajač. Preuzimajući prijestolje kao najpreči zadatak državne i osvajačke politike bilo je sultanu Mehmedu osvajanje preostataka Bizantskog Carstva, točnije Constantinopolisa i uže okolice grada. Napadom s kopna i mora bio je 29. svibnja 1453. Constantinopolis osvojen i prestalo je postojati drevno Bizantsko Carstvo, a osmanska država i njezini sultani postaju baštinici carskog zvanja i nekadašnjeg Carstva. Ime gradu promijenjeno je u Istanbul, koji postaje prijestolnica osmanskih vladara i države. Ponesen ratnom slavom iduće godine stigao je na čelu vojske sultan Mehmed u Srbiju i opsjeo Smederevo, ali je despot Đurađ uspio obraniti grad i privremeno odgoditi propast srpske Despotovine. Na odlasku ispod Smedereva ostavio je sultan dio svoje vojske koju su Srbi uz pomoć Ivana Hunyadyja potukli, a sam Hunyady dobio je donekle zadovoljštinu provalivši do Niša i spalivši Vidin. Poraz osmanske vojske nije obeshrabrio sultana Mehmeda, već je 1455. opet stigao u Srbiju i poslije dužeg opsjedanja osvojio Novo Brdo. Da bi dobio na vremenu i proveo odgovarajuće pripreme, sklopio je s despotom Đurđom i mirovni ugovor, ostajući i dalje nepokolebljiv u provođenju osvajačkih planova. Opasnost od turske najezde napokon je prisilila kralja Ladislava da se ozbiljnije pozabavi obranom zemlje. Sredinom siječnja 1456. sastao se u Budimu Sabor staleža radi dogovora o pripremi vojne protiv Turaka. Pregovori i dogovori krupnih velikaša napredovali su vrlo sporo, unatoč zalaganju papinog poslanika Ivana Carvajala i gorljivih istupa franjevca Ivana Kapistrana, koji je za obranu kršćanskog svijeta pozivao okupljene staleže na križarski rat protiv Osmanskog Carstva. Za opasnost od napada sultana Mehmeda znalo se, više nego dobro, u Osijeku, odakle je 8. veljače 1456. mačvanski ban Ivan Korog javio Ivanu Kapistranu kako mu je došao glasnik bosanskog kralja, a stigao mu je i list od despota Đurđa. Na temelju saznanja do kojih je došao, sultan Mehmed kreće na opsadu Smedereva i Beograda. Od bosanskog kralja, hercega Stjepana i vojvode Petra, sina vojvode Radoslava, zatražio je sultan pomoć u većem broju vojnika i ratne opreme, ali su mu oni umjesto pomoći ponudili uobičajeni danak. Istog dana dok mu to javlja došao je u Osijek i glasnik Skenderbega (Jurja) Kastriota, koji mu je prenio poruku daje Skenderbeg voljan udariti na Turke.1

Kad su se na Saboru u Budimu krupni velikaši konačno uspjeli dogovoriti o obrani zemlje od Turaka, stigla je dvoru obavijest da je sultan Mehmed pokrenuo vojsku ispod Smedereva i zaputio se prema Beogradu. Pod dojmom primljene obavijesti, izdao je kralj Ladislav hitan nalog da se utvrde svi prijelazi preko Dunava, a gradovi opskrbe hranom i streljivom. Shvaćajući kao iskusan vojskovođa bolje od drugih kakva opasnost prijeti zemlji od osmanske vojske, pohitao je s malobrojnim snagama Ivan Hunyady odmah za Beograd, a za njim su krenuli papin poslanik Ivan Carvajal i na čelu svojih križara Ivan Kapistran. Svakako bolje i podrobnije obaviješten o tim zbivanjima od ostalih, tih je dana napustio Osijek i ban Ivan Korog da bi se s manjim odredom vojske pridružio Hunyadyju u Beogradu. Želeći, navodno, biti što bliže poprištu ratnih zbivanja, ostao je kralj Ladislav u Budimu,

1 Pettko, Bela, Kapisztran Janos levelezćse a magyarokkol, Tortćnelmi tar, Budapest 1901., p. 193, 194.

26

odakle je zajedno s Ulrichom Celjskim neprimjetno umakao u Beč. Kad su velikaši saznali da je kralj napustio Ugarsku razišli su se na sve strane, a od saborskih zaključaka ostala su samo mrtva slova na papiru. Obrana Beograda bila je na taj način prepuštena Ivanu Hunyadyju, Kapistranovim križarima, banu Ivanu Korogu i papinu poslaniku Ivanu Carvajalu (Juan de Carvaial). Početkom srpnja 1456. opkolio je sultan Mehmed Beograd i odmah započeo s napadima. Golema turska vojska tukla je topovima i bijesno jurišala na gradske zidove više od dvadeset dana, ali bez ikakva uspje- ha. Smjelost i odlučnost branitelja Beograda, da po cijenu života obrane grad, prisilila je sultana Mehmeda na povlačenje, pretrpjevši pritom dosta velike gubitke. Pobjedničko slavlje branitelja Beograda nije trajalo dugo jer je 11. kolovoza zarazna bolest pokosila Hunyadyja, a 23. listopada i Kapistrana u Iloku. Ozbiljno narušena zdravlja vratio se iz Beograda u Osijek i ban Ivan Korog, gdje je dvije godine kasnije umro. Bez obzira na gubitke i poraze, nije sultan Mehmed odustajao od plana da srpsku Despotovinu pretvori u tursku pokrajinu i tako osigura nesmetano širenje osmanske države prema zapadu. Prije odlaska s glavninom vojske 1458. u Grčku, provođenje log plana povjerio je velikom veziru Mahmud-paši. Zaposjedajući vojna uporišta i gradove ostvario je vezir, međutim, polovičan uspjeh. Istodobno da se osigura u provođenju tog plana od iznenadna napada novoizabranog ugarskog i hrvatskog kralja Matije (Matijaša, 1458. -1490.), sina vojskovođe Ivana Hunyadyja, koji je po gavranu (corvus) u očevu grbu bio prozvan Corvin, poslao je on svoga sina Ali-bega s vojskom preko Save. Zajedno s njim krenuli su i krajiški zapovjednici na čelu akindžija koje su podijeljene u manje skupine preplavile velik dio Slavonije. Pustošeći Srijemom sve do Petrovaradina i blizu Futoga, Ali-beg je napao i zapalio Mitrovicu. O pokretima turske vojske u Slavoniji i Srijemu stizali su kralju Matiji hitni izvještaji, pa je uz pomoć Ivana Carvajala i ostalih vojskovođa odlučno odbacio Turke preko Save u Bosnu i pokazao se dorastao protivnik sultanu Mehmedu.2 Osvajanjem utvrde Žamovo (Avala) u kolovozu 1458. Mahmud-paša je opasno ugrozio Beograd, kojeg su Turci od tog doba stalno imali na oku. Posve neometan, u proljeće 1459. stigao je sultan Mehmed s vojskom do Smedereva, koje mu se 20. lipnja preda bez borbe. Padom Smedereva prestala je postojati srpska Despotovina i pretvara se u pograničnu oblast Osmanskog Carstva. Njezinim uključivanjem u sastav osmanske države opasnost od turske najezde za Ugarsku, Hrvatsku i Bosnu postaje sve izrazitija i zlokobnija, a obrambeni rat pretvara se u opću značajku ratovanja s Turcima. Premda je u vojnim pohod ima 1458. i 1459. stradalo mnoštvo stanovništva u Srbiji, koje su Turci odveli u zarobljeništvo i raselili, znatan dio tog stanovništva uvrstili su oni i u pomoćne vojne redove i koristili ga u borbi protiv Ugarske, i osobito protiv Hrvatske. Okončanjem ratovanja u Srbiji oštricu svojih napada sultan Mehmed tada usmjerava protiv vlaških vojvoda Vlada Dracula i Radula te Jurja Kastriota u Albaniji. za to vrijeme posredstvom i nagovorom pape Pija II. sklopio je 1461. kralj Matija savez s bosanskim kraljem Stjepanom Tomaševićem. Oslanjajući se na taj savez računajući na obećanu papinu pomoć odbio je 1462. bosanski kralj platiti Turcima traženi danak. Bio je to dobro došao izazov sultanu Mehmedu koji je čekao samo pogodnu priliku da napadne Bosnu. U proljeće 1463. okupio je on vojsku kod Edirnea, i držeći u strogoj tajnosti kamo će ona krenuti. Štoviše, primio je poslanstvo bosanskog kralja i obećao primirje na petnaest godina. Usporedo s tim, pod zapovjedništvo Ali-bega, sina vezira Mahmud-paše, poslao je i nekoliko odreda akindžija prema Savi da bi zadržao i zavarao kralja Matiju. Samo nekoliko dana kasnije, nastupajući vrlo žurno, stigao je sultan Mehmed s vojskom u Skopje i preko Vučitrna i

2 Nagy, Ivan -Nyary, Albert, Magyar diplomacziai emlekek Matyas kiraly korabol, Budapest 1875., Elsbkbtct, p. 38-42; Babinger, Franz, Mehmed Eroberer und seinc Zeit, Munchen 1953., p. 133.

27

Sjenice munjevito udario na Bosnu. Kao svoju prethodnicu poslao je velikog vezira Mahmud-pašu koji je 19. svibnja došao do grada Bobovca, odakle je kralj s rođacima i dragocjenostima pobjegao u Jajce. Drugi dan našao se pod Bobovcem i sultan Mehmed, a zapovjednik obrane grada, zastrašen turskom vojskom, predao je grad bez borbe. Ispod Bobovca pohitao je Mahmud-paša za kraljem u Jajce, ali je on već bio napustio grad i sklonio se u tvrđavu Ključ. Kad je Mahmud stigao do Ključa opkolio je tvrđavu i odmah je počeo tući topovima. Položaj tvrđave bio je takav da je ona mogla izdržati vrlo dugu opsadu pa se veliki vezir plašio da je neće moći osvojiti. S obzirom na to pribjegao je on lukavstvu i pismeno zajamčio kralju da mu se ništa zla neće dogoditi ako se preda. Vjerujući Mahmud-paši, predao se kralj Sgepan Tomašević i zajedno s Mahmud-pašom otputovao u Jajce, gdje ih je čekao sultan Mehmed. Pod sultanovom prisilom izdao je zarobljeni kralj naredbu posada ma u tvrđavama i gradovima da se predaju Turcima. Za desetak dana zaposjeli su Turci sve važnije gradove i tvrđave u Bosni. Unatoč dobivenom jamstvu velikog vezira, sultan je nesretnom kralju dao odrubiti glavu. Na taj način, gotovo bez ikakve borbe, nestalo je Bosansko Kraljevstvo. Pad Bosne i zla sudbina kralja Stjepana Tomaševića zaprepastili su i duboko zabrinuli okolne zemlje, ponajviše Hrvatsku i Ugarsku. Ponesene pobjedom, pojurile su turske akindžije u Hrvatsku, opustošile i popalile cijelu Krbavu i Liku, kao i posjede kneza Frankapana gotovo do Senja.3 U žestokom okršaju suprotstavio se Turcima hrvatski ban Pavao Špirančić, ali su ga oni zaskočili i zarobili. Banova supruga zatražila je tada pomoć od Venecije ne bi li možda otkupom spasila muža. Njezinu nevolju iskoristila je Venecija tražeći od nje da joj ustupi Klis, Knin i Ostrovicu, a za uzvrat Republika će njoj i njezinoj djeci osigurati miran i dostojanstven život.4S obzirom na takve uvjete, zarobljenom banu nije bilo spasa i gubi mu se potom trag. Općenito nezadovoljan razvojem događaja i shvativši da je u traženju pomoći od pape, sklapanju saveza s talijanskim knezovima, Napuljskim Kraljevstvom i Republikom Venecijom, samo izgubio na vremenu, i da ga je brzim pokretima vojske sultan Mehmed pretekao, ubrzao je kralj Matija vojne pripreme. Izbijanjem Turaka na desnu obalu Save bile bi Slavonija i južna Ugarska dovedene u smrtnu opasnost, pa je zbog toga trebalo djelovati vrlo brzo i odlučno da se ta opasnost ukloni. Voden tim ciljem, početkom jeseni 1463. prešao je kralj Matija s vojskom Dravu kod Virovitice, odakle se spustio do Gradiške, gdje je prešao Savu i zaputio se prema Jajcu. Zajedno s njim išli su brojni slavonski, hrvatski i ugarski velikaši sa svojim vojnicima, a medu njima i hrvatski ban Stjepan Frankapan. Još prije nego što je kralj stigao do Jajca vojne su prethodnice napale i opsjele grad i tvrđavu Zvečaj. Turci su hrabro odbijali napade i zapovjednik tvrđavske posade u Jajcu, Harambaši Iljas-beg, nije želio ni čuti o predaji.5 Puna dva mjeseca lomljena je turska obrana da bi Iljas-beg bio prisiljen na predaju, pa je na sam Božić 1463. kralj Matija ušao u grad. Turska posada u Zvečaju predala se nekoliko dana prije toga, jer također nije imala nikakvog izgleda za obranu. Osvajanjem Jajca i Zvečaja predala se kralju Matiji gotovo cijela Bosanska Posavina, zatim nekoliko gradova uz Vrbas i u oblasti Usora. U tim borbama velike zasluge na bojnom polju stekao je slavonski velikaš Emerik Zapolja, zbog čega mu je kralj povjerio dužnost upravitelja Bosne (gubemator Bosne) da provede organizaciju obrane i uspostavi javnu upravu. Vojna kralja Matije ohrabrila je sinove vojvode Stjepana Vukčića, Vlatka i Vladimira, koji su samostalno vodili rat protiv Turaka i otimali od njih pojedine gradove i manje oblasti. Svoja

3 Idem, O.C., I., p. 216-219. 4 Idem, O.C., I., p. 237, 238. 5 Memorien eineslanitscharen oderTiirkische Chronik, p. 140,141; Frakno4 Vilmos, Matyas kiraly levelei, Budapest 1893.,T.I., p. 63,64.

28

osvajanja opravdavao je vojvoda Vladimir da to čini u ime Republike Venecije, zbog čega se ona morala ispričavati kralju Matiji.6

Premda dobro obaviješten o zbivanjima u Bosni, sultan Mehmed nije odgovarao na izazov niti kupio vojsku, jer u pravilu Turci nisu zimi ratovali. Zapravo, prividno nezainteresiran za nepovoljan razvoj događaja, radio je on zdušno na učvršćivanju osmanske vlasti u Bosni i pretvaranju Bosanskog krajišta u Bosanski sanandžak. Na čelo novoosnovanog sandžaka postavio je 1463. Mehmed-bega Minetoglua, koji je do tada bio Smederevskl sandžakbeg. Osnivanje sandžaka u Bosni bilo je sudbonosno za dalji slijed događaja jer je svojim položajem .bio pogranični sandžak, odakle će ubuduće započinjati svi turski napadi i provale u Hrvatskoj. To više što je njegov sandžakbeg imao vrlo široka ovlaštenja (serbestiyet) i mogao je samostalno voditi manje vojne pohode, organizirati provale i usmjeravati pljačkaške upade prema mjestima i krajevima gdje se moglo ugrabiti najviše plijena. Na izmaku zime okupio je 1464. sultan Mehmed novu vojsku da bi vratio izgubljeno i zadobio nove prostore u Bosni. Isto kao prošle godine poslao je u prethodnicu velikog vezira Mahmud- pašu, čija pojava je u Bosni izazvala silan metež i bježanje stanovništva prema Dubrovniku i uopće jadranskoj obali. Pogotovo kad su turske akindžije upale u zaleđe Splita, Šibenika i Zadra, a preko Krbave i Like doprle do posjeda bana Sljepana Frankapana i počinile mnoge štete.7

Potkraj lipnja stigao je u Bosnu i sultan Mehmed i 12. srpnja 1464. započeo s opsadom Jajca. Punih četrdeset dana tukao je grad topovima, slao vojsku na juriše i na kraju doživio poraz. Izvještaji da opsjednutom gradu hita u pomoć vojska kralja Matije smanjivali su izglede za uspjeh opsade, pa je Mehmed osobno poticao vojsku na juriše. Posada Jajca hrabro je odbijala napade i nanosila sve veće gubitke turskoj vojsci. Pod vodstvom Emerika Zapolje bila je kraljeva vojska doista blizu Jajca i sultanu Mehmedu nije preostalo drugo nego da prekine opsadu. Osim toga i njegova vojska bila je sve iscrpljenija, ponestalo je hrane i stalno se povećavao broj ranjenika. Da ne bi ostavio pobjedničkoj strani velike topove salivene podno grada, naredio je Mehmed da se prije povlačenja bace u Vrbas. 8

Nakon odlaska sultana Mehmeda vratio se Emerik Zapolja s vojskom iz Bosne u Slavoniju i pridružio kralju Matiji, koji je tada odlučio osvojiti cijelu sjeveroistočnu Bosnu i odbaciti Turke preko Drine. Početkom listopada prešao je on s vojskom Savu kod Rače 9 i zaputio se pokraj Zvornika do Srebrenice. Kad je Srebrenica bila osvojena vratio se kralj Matija u Zvornik, ali unatoč dobro postavljenom lopnišlvu tvrđavu nije mogao osvojili. Kišno vrijeme, nedostatak hrane i rani početak zime primorali su ga sredinom studenog na povratak, koji je zbog raskvašenih putova i silna blata bio vrlo tegoban. Osvajanjem u sjeveroistočnoj Bosni i Podrinju želio je kralj Malija stvoriti dovoljno širok pojas uzduž Save od Beograda preko Mačve, Srebrenice i Jajca sve do rijeke Une, koji će zapriječili Turcima napade i upade preko Save u Srijem i Slavoniju i dalje u južnu Ugarsku. Također i 1465. boravio je kralj Matija s vojskom u Bosni.10 Koji je bio cilj njegova dolaska, nije poznato. Vjerojatno da mu je namjera bila vojno ojačali osvojena područja i riješiti neka od temeljnih pitanja vezanih za osnivanje Jajačke i Srebreničke banovine. U osnovi bilo je to ostvarenje obrambenog plana kralja Sigismunda iz 1432., odnosno, 1433. i pretvaranje prostora Banovina u krajiško područje kao protutežu Bosanskom sandžaku. Za njihovo snabdijevanje i vojnu pomoć bile su dužne brinuti se Zagrebačka, Križevačka, Požeška, Vukovska i Srijemska županija. Umjesto krupnih velikaša, na čelo Banovina postavljao je kralj Matija, uglavnom, vojne zapovjednike vješte ratovanju s Turcima. To prije što su oni 6 Ljubić, o.c., X., p. 278; Fermendžin, O.c., p. 257. 7 Nagy-Nytiry, O.C., I., p. 286. 8 Memoiren eines lanitscharen odcr Tiirkische Chronik, p. 141. 9 Klaić,O.c., IV.,p.71. 37 10 Nagy-Nytiry, O.c., I., p. 364, 370, 371.

29

najbolje i poznavali njihov način borbe, u kojoj milosti nije bilo ni za jednu stranu. Za više od pedeset godina surovih i bespoštednih borbi s Turcima već je bio stasao poseban soj odlučnih, ludo smjelih i od života ogrubjelih ratnika i graničara koji će obilježiti cijelu epohu neprestanih okršaja i ratovanja Hrvata protiv Turaka.

30

ŠIRENJE OSMANSKE VLASTI I RAZORNI I TURSKI NAPADI U HRVATSKOJ

Osnivanjem Jajačke i Srebreničke banovine 1465. zaštitio je kralj Matija od većih turskih napada i provala sjeverni dio Hrvatske i južnu Ugarsku. Nasuprot tome, lijevo krilo osmanske vojske imalo je slobodan prostor djelovanja prema jadranskoj obali, odnosno Hercegovini, dolini Neretve i uopće jugu Hrvatske. Sultan Mehmed i njegove krajiške vojskovođe nisu stoga gubile na vremenu, nego su odmah krenule u napade i osvajanja. Od većih i značajnijih mjesta bila je 1465. osvojena Foča i cijela njezina šira okolica, a 1466. bosanski sandžakbeg Isa-beg Ishaković zaposjeo je Mostar. Rat kralja Matije u Češkoj i njegova zauzetost osobnim planovima, dobro je došla Turcima za nove i još razornije provale u Hrvatskoj. U jesen 1467. upale su akindžije Isa-bega Ishakovića u okolicu Zadra i Šibenika, opljačkale i uništile što su mogle uništiti, zarobile veći broj ljudi i natjerale stanovništvo u paničan bijeg.1 Potkraj zime 1468. upale su Isa-begove . akindžije njima dobro znanim putovima do Modruša, uništile više stotina seoskih domaćinstava i opasno ugrozile Senj.2 Prvih dana rujna iste godine osobno je Isa-beg vodio pljačkaški upad sve do Zadra, opustošio i opljačkao sela i dobra u zaleđu grada, i na povratku iz okolice Zadra i Splita odveo nekoliko stotina ljudi u zarobljeništvo.3 Također i sredinom siječnja 1469. upao je Isa-beg u okolicu Zadra i Šibenika hvatajući ljude i otimajući njihova dobra. Spašavajući gole živote, zastrašeno stanovništvo pod vlašću Venecije bježalo je na dalmatinske i otoke,4 odakle su neki odlazili preko Jadranskog mora na Apeninski poluotok. Teško pogođeni turskim provalama, knezovi Frankapani traže pomoć od Venecije, a njima se pridružuju i krbavski knezovi Kurjakovići, čiji su posjed i bili stalna meta turskih napada. Opće stanje pogoršao je novi upad Isa-bega početkom svibnja, koji je preko Krbave i Like stigao do Senja, odakle su ga bogatim darovima odvratili knezovi Frankapani. Od Senja su Turci produžili do Modruša i opustošili njegovu okolicu, prešli zatim Kupu i preko Metiike stigli i do Ljubljane. Četrnaest dana trajalo je njihovo divljanje Kranjskom, uništavanje i pljačka nje i dobara, pustošenje i paljenje crkava, hvatanje žena, djece i muškaraca.5 Kad su saznali da će im Hrvati zapriječiti povratak, pretovareni plijenom i mnoštvom zarobljenika stanu se odmah vraćati.. Zbog visokg vodostaja sve opljačkano i sve zarobljenike nisu mogli preko Kupe prevesti, već su manje vrijedne stvari pobacali u vodu, a dio zarobljenika sasjekli. Jedva da je prošla ta opasnost, uslijedila je nova turska provala potkraj lipnja i početkom srpnja, u kojoj su akindžije iz Bosne pohvatale nekoliko tisuća ljudi na jugu Hrvatske i opustošile imanja kneza Stjepana Frankapana.6

Turske provale najviše su pogađale knezove Frankapane, pa se oni posve okreću Veneciji, traže njezinu zaštitu i vojnu posadu u Senju. Obaviješten o žalosnim prilikama u Hrvatskoj i držanju knezova Frankapana, napokon se trgnuo i kralj Matija da bi vojnom silom osujetio takav razvoj događaja i uspostavio kraljevsku vlast. Opravdano zabrinut da se pod izgovorom pomaganja Frankapanima, Venecija zapravo želi ugnijezditi u Senju, odakle bi zavladala Podvelebitskim kanalom i sjevernim dijelom Hrvatskog primorja. S obzirom na to, poslao je

1 Nagy -Nyary, o.C., II., p. 67, 68. 2 Idem, O.C., II., p. 75, 76. 3 Idem, O.C., II., p. 87. 4 Ljubić, O.C., X., p. 423; Fermendžin, O.C., p. 277. 5 Nagy-Nyary, O.C., II., p. 102,103, 105, 117, 118, 122, 123; Ljubić, O.C., X., p. 430, 432, 434-439. 6 Idem, O.C., II., p. 130-132, Ljubić, O.C., X., p. 454.

31

kralj iskusna kapetana Blaža Madara (Podmanickog), da bez obzira na otpor knezova Frankapana, u njegovo ime zaposjedne Senj. Usred borbe između Frankapana i kraljeva kapetana provalili su Turci po četvrti put zaredom u Hrvatsku i doprli do Save, ali su zbog poplave i raskvašenih putova bili prisiljeni na povratak. Poslije njihova odlaska nastavio je Blaž Mađar otimati Frankapanima gradove i posjede da bi se probio do Senja. Prema izvještaju venecijanskog poslanika, Senj je neko vrijeme bio posve napušten jer je stanovništvo saznavši o približavanju Turaka pobjeglo iz grada, pa je vojska Republike ušla u Senj da ga ne bi ugrabili Turci, i tako sačuvala za knezove Frankapane. Kraće vrijeme zatim nahrupio je sredinom studenoga 1469. Blaž Mađar s vojskom u Senj, zaposjeo ga u kraljevo ime i pretvorio u sjedište kapetanije. 7

Bio je to nesumnjivo oštrouman potez koji je svoju vrijednost ubrzo pokazao i dokazao, iako je produbio jaz između kralja Matije i knezova Frankapana. Odlučnost Blaža Mađara u provođenju kraljeva naloga neposredno je utjecala na njegovo postavljenje za bana Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Slavonije u svibnju 1470. godine. Preuzimajući bansku dužnost namjeravao je on provaliti u Bosnu,8 ali su ga Turci očito pretek1i i osujetili njegovu , namjeru. Naime, u jesen iste godine upale su turske akindžije u Hrvatsku i počinile mnogo štete. Istodobno s upadima na jugu Hrvatske zaletavaju se akindžije i preko Save u Slavoniju, gdje nailaze na žestok otpor. U svibnju 1471. poharao je Isa-beg cijelu okolicu Splita, Šibenika i Zadra sve do gradskih zidova.9 Početkom lipnja upao je takoder Isa-beg preko Hrvatske do Ljubljane i Kranja, prešao gornji tok Save i stigao do Celja, odakle se morao žurno vratiti kad je saznao da se približava vojska iz Koruške.10

Pljačkaškim upadima i stalnim uznemiravanjima, Turcima je bio cilj rastočiti obranu Hrvatske i krajiškim zapovjednicima odvratiti pozornost od glavnih točaka napada i osvajanja. Osim toga, uništavanjem materijalnih dobara i odvođenjem stanovništva sustavno lomiti otpornu snagu te obrane, pretvarajući pojedine predjele u pravu pustoš koji će u pogodan čas postati laki plijen osvajanja. Osnivanjem Hercegovačkog sandžaka 1470. i postavljanjem na njegovo čelo Hamza-bega, dobila je osmanska vojska jaču udarnu snagu i pokretljivost u napadima na Hrvatsku. Dok je Isa-beg provaljivao prema zapadu, dotle je Hamza-beg napadao prostor uz obalu Save i obrnuto. Premda je Blaž Madar sredinom 1471. dobio pomoćnike u banovanju u osobi Damjana I Horvata od Litve (de Lythwa) i Pavla Tara, nisu oni bili u stanju nositi se s Turcima na sve strane. Zapravo, početkom lipnja na očigled mačvanskog bana Matijaša Morovića presjekli su Turci obrambenu crtu između Beograda i Jajca i pokraj Save započeli graditi utvrdu Zaslon (Bogurdelen), odnosno Sabac,11 odakle su mogli upadati u Srijem i neprestano ugrožavati veći dio Slavonije. Takav razvoj događaja primorao je banove Blaža Mađara i Damjana Horvata da ostanu s vojskom u Slavoniji, pa je obrana juga Hrvatske bila prepuštena ban u Pavlu Taru. Pomno prateći pokrete banske vojske poslao je početkom kolovoza Isa-beg akindžije u Hrvatsku, koji su opustošili okolicu Zagreba i uništili dominikanski samostan izvan gradskih zidova.12 Nekako u isto vrijeme glavninu svojih snaga pod vodstvom Hamza-bega usmjerio je on na Počitelj u donjem toku Neretve, kojeg su branili ban Pavao Tar i kaštelan grada Pavao Sandar. Opsjednutom gradu pomogao je Dubrovnik u novcu, hrani i oružju, ali mu nije bilo spasa. Premoćne turske snage osvojile su 19. rujna 1471. Počitelj.

7 Idem, o.c., II.. p. 136, 8 Idem, o.c" II" p. 174, 175. 9 Idem, O.C., II., p. 216. 10 Idem, o.c., II., p. 224; Klaić, O.C., IV., p. 105. 41 11 Thalloczy-Alda.sy, O.C., p. 262; Klaić, O.C., IV., p. 105. 12 AHAZU, Zagreb, 0-XV-59.

32

Osvajanjem Počitelja ostvarili su Turci krupan vojni uspjeh, a obrana Hrvatske pretrpjela je značajan gubitak. Granica s Osmanskim Carstvom pomaknuta je tada do rijeke Cetine, osim priobalnog područja uz Jadransko more. Samo koju godinu kasnije osvojili su Turci i Livno i zaposjeli cijelo Livanjsko polje. Žalosne prilike u Hrvatskoj i nedovoljna briga kralja Matije u obrani od Turaka, izazvale su opće nezadovoljstvo i pobunu krupnih velikaša u Hrvatskoj i Ugarskoj, koji potajno rade na njegovu udaljavanju s prijestolja uz pomoć poljskog kralja Kazimira. Međutim, od svojih pristaša saznao je on za urotu i tko su njezine glavne vode, pa ih je pozivao na dvor i na razne načine im ugađao, praveći se pritom da ništa ne zna. Medu najopasnijim njegovim protivnicima bio je vojvoda Nikola Iločki, kojega je najviše i odlikovao. Da bi zadovoljio njegovu taštinu, imenovao ga je 10. studenoga 1471. kraljem Bosne i banom Hrvatske i Slavonije, dajući mu još i zvanje priora Vranskog. Na sličan način pridobio je kralj Matija Emerika Zapolju, Petra Gereba i druge velikaše, i zavjera je propala. Posljedice zavjere pogodile su jedino zagrebačkog biskupa Osvalda Tuza i pečujskog biskupa Ivana (Janus Panonius), a donekle i bivšega bana Blaža Mađara.

Imenovanje Nikole Iločkog bosanskim kraljem nije imalo utjecaja na prilike u Bosni, niti je on uz kralja Matiju bio dorastao tom položaju.

Gorskim i planinskim stazama Dinare, Grmeča, Plješevice i Kapele, upadaju akindžije Isa-bega 1472. u Hrvatsku i preko Ćićarije u Istri stižu do Kopra.13 U proljeće iste godine upadaju one i preko Save u Slavoniju, o čemu svjedoči pogibija Gašpara Koroga, posljednjeg muškog potomka nekad moćne obitelji.14 Prikupivši svježe snage upao je Isa-beg u Hrvatsku i 1473., a pojedini akindžijski odredi pustoše i plijene Kranjskom, Koruškom i Štajerskom. Još razornija provala uslijedila je 1474. kad su Turci oplijenili posjede Stjepana Frankapana, prešli zatim Savu i opustošili okolicu Ptuja, Varaždina, Koprivnice, Križevaca i Rakovca.15 Od turskih napada nisu hrvatski krajevi bili pošteđeni ni 1475. kada akindžije upadaju preko Save i plijene u okolici Čazme.16

Sve učestalije turske provale i napadi napokon su pokrenuli kralja Matiju da se odlučno suprotstavi Turcima i zaštiti južnu granicu Ugarske. Prikupljanje vojske i ratne opreme počelo je prvih dana jeseni, a potkraj prosinca 1475. doputovao je kralj Matija u Beograd. Predvodeći vojsku, iz Beograda je produžio do Šapca, kamo je stigao sredinom siječnja 1476. godine. Očekujući napad Turci su dobro utvrdili grad, snabdjeli ga s dovoljno hrane i streljiva i posadom od više stotina vojnika. Odbijajući hrabro napade više od mjesec dana, Turci nisu , mogli obraniti grad i 15. veljače uslijedila je predaja.17 Pokušaj Ali-bega iz Smedereva i Šahin ,vojvode da priteknu Šapcu u pomoć nije uspio, jer nisu bili dovoljno jaki da se upuste u boj s vojskom kralja Matije. Osvajanjem Šapca namjeravao je kralj Matija napasti i Smederevo, ali se zbog izdaje ostrogonskog nadbiskupa morao hitno vratiti u Budim. Prije odlaska dao je popraviti Sabac i poslao svoje vojskovođe da poharaju i opustoše sav kraj preko Drine sve do Višegrada.18

Padom Šapca izgubili su Turci važno uporište pokraj Save što će bitno usporiti njihove osvajačke planove. Zajedno s Beogradom Sabac postaje okosnica obrane Srijema i Slavonije, bolje rečeno sjeverne Hrvatske i cijele južne Ugarske, pa je u skladu s tim kralj Matija proveo i upravne promjene. Smrću bana Matijaša Morovića, posljednjeg iz svoga roda, 19drevna

13 Fermendžin, o.c., p. 280. 14 MOL, Budapest, 01. 23 079. 15 Nagy-Nytiry, O.C., II., p. 260; AHAZU, Zagreb, 0-XV-89. 16 AHAZU, Zagreb, 0-XIV-55. 17 Fraknoi,o.c.,I.,p.334,335,IV.,p.316,317 18 Nagy-Nytiry, O.c., II., p. 309. 19 HDA, Zagreb, Doc. antiq. et med., Nro 483, 484.

33

Mačvanska banovina bila je ukinuta i umjesto nje osnovana Šabačko-Beogradska krajiška kapetanija i banovina sa sjedištem u Beogradu. Prvi njezin kapetan bio je iskusan vojskovođa i ratnik Pavao Kiniži (Kinizsy). Za razliku od sjevernog dijela, jug je Hrvatske ostao i dalje nezaštićen od provala i napada bosanskih i hercegovačkih sandžakbegova i njihovih krajiških vojskovođa, o čemu govori pustošenje i pljačkanje Dalmacije i Hrvatske sredinom 1476. godine.20 O pripremanju nove provale akindžija iz Bosne, znalo se već prvih dana proljeća 1477. i da im je cilj upasti preko Hrvatske i austrijskih pokrajina u Furlaniju.21 Očekivana provala doista je uslijedila sredinom 1477., u kojoj su bile opustošene Kranjska, Štajerska, Koruška i Furlanija, a ništa manje i zapadna Slavonija. Smrt bosanskog kralja Nikole Iločkog kao da je smanjila pritisak na turske snage u Bosni i ubrzala njihove napade i provale u Hrvatskoj i dalje prema zapadu. Silno pogođeno pljačkaškim upadom turskih akindžija 1477. zatražilo je slavonsko plemstvo pomoć od kralja Matije, koji se u to vrijeme nalazio u Austriji. Dok se, međutim, čekalo kraljev odgovor, Turci su u listopadu opet protutnjili Hrvatskom i preko Krasa stuštili se u Furlaniju. Uz ispriku zauzetošću državnim poslovima kralj je Matija 18. studenoga odgovorio slavonskom plemstvu da ne može osobno doći i poslati vojsku u Slavoniju, već je prdložio da nedavno postavljeni ban Ladislav od Egervata sazove opći Sabor plemstva i svih posjednika, bez obzira na red i stalež, na kojem će se utvrditi koliko tko može dati ljudi za obranu. Također, pod prijetnjom kazne neka Sabor odredi da je svatko dužan ustati na oružje kad je u pitanju obrana zemlje. Osim toga, neka Sabor dogovorom sviju prisutnih izabere posebnog kapetana koji će predvoditi plemićku i narodnu vojsku, te pozivati na opći ustanak i biti na pomoći banu u borbi protiv Turaka. Shodno tome, da se što prije oporave od pretrpljenih šteta, kralj ih je oslobodio svih davanja i plaćanja u roku od četiri godine.22 Odgovor kralja Matije značio je da se slavonsko plemstvo i njihovi podložnici sami brane od Turaka kako najbolje znaju i umiju. Uostalom, takvo stanje trajalo je već godinama na jugu Hrvatske, pa su pojedini velikaši da bi zaštitili svoje posjede potajno šurovali s Turcima ili se priklanjali Veneciji. Svoju naklonjenost Veneciji otvoreno su pokazivali knezovi Ivan (Anž) Frankapan i Karlo Kurjaković, što kralju Matiji nimalo nije bilo po volji. Privučeni pljačkom, u dva navrata upali su Turci u Hrvatsku, Kranjsku i Furlaniju i 1478., ali su ih hrvatski velikaši, dobivši pomoć u novcu i oružju od Venecije, na povratku sačekali i na posjedu Petra Zrinskog negdje na Uni razbili.23

Uplitanje Venecije u političke prilike na jugu Hrvatske razdražilo je kralja Matiju, pa je od dužda Giovannija Moceniga zatražio objašnjenje zašto to čini. To više što su Ivan Frankapan i Karlo Kurjaković kraljevi odmetnici i njihovo pomaganje znači kršenje međudržavnog ugovora. U istom pismu za Ivanova šurjaka Karla Kurjakovića kralj nije birao riječi, već ga je nazvao običnim tatom i razbojnikom.24

Iskazujući tako oštro svoje nezadovoljstvo, I ma koliko se trudio, kralj Matija nije shvaćao životnu stvarnost u krajini nasuprot Turcima, koja je tražila drukčije ljude i drukčije

20 Vramecz, Antu,., Kronika, Zagreb 1908., p. 51. 21 Nagy-Nyary, o.c., II., p. 350. 22 HDA, Zagreb, Privilegium Nro 45. 23Unrest, Jacob, Chronicom Austriacum, Collectio monumentorum veterum et recentium, Brunsvigae 1124., T.I., p. 642-645. 24 Klaić,o.c.,IV.,p.134. 43

34

ponašanje od života na dvoru, i da su Kurjakovići i Frankapani bili najveći stradalnici od razornih upada turskih akindžija. Živeći i odrastajući u takvoj stvarnosti njihov se život sastojao od nesmiljene borbe za opstanak, u kojoj se nisu birala sredstva i savezništvo. Daleko od kraljevskog dvora na jugu najbrže im je pomoć mogla stići iz Venecije, a dajući pomoć njima štitila je Venecija zapravo samu sebe. U želji da uspješno okonča rat s Venecijom ponudio je sredinom 1478. sultan Mehmed kralju Matiji sklapanje sporazuma o miru ili makar primirju. Ponudu o sklapanju mira bio je kralj Matija voljan prihvatiti i pregovori s turskim poslanstvom ulijevali su nadu u povoljan ishod, pa je bilo izabrano poslanstvo koje će otputovati u Istanbul i zaključiti sporazum. U iskrenost sultana Mehmeda nije, međutim, bio uvjeren jer su turske provale u Hrvatsku i austrijske pokrajine govorile suprotno, o čemu svjedoče Matijina pisma upućena sultanu u srpnju i kolovozu 1478. godine.25 Očito u želji da dobije na vremenu, Mehmed se poslužio diplomatskom igrom, i kad je 29. siječnja 1479. s Venecijom sklopio mir, za mirovne pregovore s kraljem Matijom nije više bio zainteresiran. Štoviše, početkom kolovoza 1479. izvršili su Turci najveću do tada provalu u Hrvatskoj i upali prvi put u jugozapadnu Ugarsku. Koristeći sušno doba i nizak vodostaj, pregazili su "trkači i palikuće" (akindžije) rijeku Unu, Savu i Dravu i stigli u Međimurje, opustošili okolicu Nedelišća i Čakovca, produžili odatle u Štajersku oko Ptuja i Ljutomera i u manjim četama rasuli se do rijeke Raabe i okolice Vasvara 26Istom brzinom kako su došli, tako su se i vratili pretovareni plijenom i mnoštvom zarobljenika. Jedva da se stanovništvo malo pribralo od iznenađenja i silnog straha, kad su Turci početkom jeseni ponovno upali u Hrvatsku i Slavoniju, produžili u Kranjsku i Štajersku svuda robeći i paleći. U potjeri za "trkačima i palikućama" sustigao ih je zagorski knez Juraj Vitovac, sin nekadašnjeg bana Jana, i na povratku razbio, preoteo im dosta konja i zarobljenika. Osim turskih provala snašla je Hrvatsku potkraj 1479. i druga nevolja, kad je kralj Matija poslao svoga kapetana Blaža Mađara da vojnom silom skrši otpor kneza Ivana Frankapana. Posljedica te odluke bila je gubitak Krka, posljednjeg hrvatskog otoka, koji je 22. veljače 1480. prešao u posjed Venecije.

Istodobno s provalama u Hrvatskoj i austrijskim pokrajinama, napali su Turci Erdelj, pod i vodstvom Ali-bega i Iskenderbega Mihaloglua, Isa-bega i Hasan-bega Evrenosoglua, te Bali-bega Malkočoglua i drugih vojskovođa, ali su na Krušnom polju (Kenyermezo) doživjeli strahovit poraz koji se pretvorio u pravi pokolj osmanske vojske.27Pogođen stradanjem svoje vojske u Erdelju, tražio je sultan Mehmed zadovoljštinu na drugoj strani i smišljao diplomatsku stupicu kralju Matiji. Naime, kao glasnogovornik poslužio mu je bosanski sandžakbeg Daud-paša koji je kralju ponudio mir, a u potaji pripremao vojsku za silovit udar. Preko svojih uhoda pratio je paša kretanje kralja Matije i što smjera, kako bi odabrao najpovoljniji trenutak za napad. Početkom kolovoza 1480. poveo je Daud-paša vojsku i preko Hrvatske upao u Kranjsku, Korušku i Štajersku. Doline rijeka Krke, Drave i Mure, Turci su pretvorili u pravu pustoš, spalili sve kuće, crkve i neutvrđena mjesta, zarobili i pohvatali mnoštvo ljudi, među kojima veći broj svećenika.28

Za to vrijeme kralj se Matija nalazio u Donjoj Lendavi, odakle je požurio ne bi i možda sustigao Daud-pašu i presjekao mu povratak. Obaviješten o kraljevu dolasku povlačio se paša što je brže mogao, i zajedno s plijenom i robljem umakao u Bosnu. Izazvan pašinom drskošću poveo je kralj Matija potkraj listopada 1480. vojsku u Bosnu da bi uništio glavna turska 25 Fraknoi, o.c., I., p. 381, 382. 26 Unrest, o.c., p. 654; Vramecz, O.C., p. 51. 27 Babinger, o.c., p. 325, 326; Vramecz, O.C., p. 51. 28Unresl, o.c., p. 654; Klaić, o.C., IV., p. 146; Fraknoi, o.c., II., p. 43, 44.

35

uporišta i kaznio Daud-pašu za počinjena razaranja, palež, otimačinu i stradanje stanovništva u Hrvatskoj i susjednim austrijskim pokrajinama. Nekoliko dana prije nego što je prešao Savu kod Gradiške, poslao je u prethodnicu hrvatskoga i slavonskog bana Ladislava od Egervara, koji je uglavnom predvodio konjanike i nastupao dolinom Vrbasa prema Jajcu. Banu Ladislavu pridružio se srpski despot Vuk (Zmaj) Grgurević, pa su udruženim snagama napadali Turke idući do Jajca. Nakon dolaska u Jajce njima se priključio jajački ban Petar Doci (Doczy) da bi silovito udarili na Vrhbosnu (Sarajevo), iznenadili i razbili Daud-pašu, spalili grad i opustošili njegovu cijelu okolicu. Prikupivši žurno nove snage prešao je paša u protunapad, ali je kod Travnika ponovno bio potučen.29 Dok su ban Ladislav i ostale vojskovođe vodili žestoke bojeve s Daud-pašinim snagama, boravio je kralj Matija u Jajcu, odakle se prvih dana prosinca 1480. vratio u Zagreb. Nekako u isto vrijeme s odlaskom kralja Matije u Bosnu, prešao je Pavao Kiniži s vojskom Dunav istočno od Smedereva i provalio u Srbiju, paleći i pustošeći sve do Kruševca. Na povratku iz Srbije pošlo je s njim i nekoliko tisuća Srba da ih prevede u južnu Ugarsku. Uskoro zatim prešao je on i po drugi put Dunav kod Smedereva, gdje ga je čekao s vojskom smederevski sandžakbeg Bali-beg Malkočoglu. Dobro vodenim napadom razbio je Kiniži Bali-bega i natjerao ga u bijeg, svladavši pritom još i tursko brodovlje na Dunavu, i slavodobitno se vratio s bogatim plijenom i zarobljenim ratnim zastavama.30

Porazi u Bosni i Srbiji primirili su krajiške sandžakbegove na granici Hrvatske i Ugarske jer je pozornost središnje vlasti bila usmjerena prema Apeninskom poluotoku, gdje se iskrcala osmanska vojska i osvojila Otranto. Pojava Turaka u Italiji natjerala je strah u kosti papi Sikstu IIV., napuljskom kralju Ferdinandu III. i talijanskim knezovima koji su preklinjali kralja Matiju da im pritekne s vojskom u pomoć. Nakon povratka iz Bosne proveo je kralj Matija zimu u Zagrebu, gdje je sazvao Sabor i održao t kraljevski sud. Kralju se ubrzo pridružila i kraljica Beatrice, a zajedno s njom došli su i vodeći velikaši u državi. Boravak kraljevskog dvora u Zagrebu privukao je i mnoge velikaše i plemiće koji .su u znak odanosti došli pokloniti se kralju, ili ishoditi potvrdu starih ili dobivanje novih povlastica. Neki od njih došli su i na poziv suda da se opravdaju, jer je sud velik broj velikaša i plemića proglasio krivim i osudio ih zbog raznih zlodjela, nasilja i šurovanja s Turcima, da bi na kraju uglavnom bili pomilovani. O ukidanju izrečenih presuda kralj je objavio proglas svim posjednicima da to čini kao ustupak i zbog toga uvodi u Slavoniji novu daću od pola forinte. Na poziv svoga tasta, napuljskog kralja Ferdinanda, odgovorio je 10. ožujka 1481. kralj Matija iz Zagreba da mu preko Senja šalje u južnu Italiju pomoć u pješaštvu i konjaništvu pod vodstvom iskusnog vojskovođe i ratnika Blaža Mađara.31 Glavninu te vojske činili su Hrvati, koji su ratnim iskustvom u borbi s Turcima i osobnom hrabrošću uvelike pridonijeli njihovu porazu, pa su Turci morali predati Otranto i napustiti Italiju. U jeku rasplamsavanja borbi za Otranto iznenada je 3. svibnja 1481. umro sultan Mehmed III. Smrt, uzrokovana trovanjem, snašla ga je u naponu muževne dobi. Sultansko prijestolje preuzeo je tada njegov najstariji sin Bajezid II. (1481. -1512.) s pridjevkom Veli (Sveti). Veliki vezir Karaman Mehmed-paša trudio se svim silama da to mjesto pripadne njegovom mlađem bratu, princu Džemu, zbog čega je platio životom.

Vijest o smrti sultana Mehmeda II. dočekana je u Veneciji i cijeloj Italiji s velikim olakšanjem i radošću iskazanoj poklikom "Veliki orao je mrtav!" (La grande aquila e morta). Krajiški 29 Fraknoi, o.c., II., p. 66, 76-80, 91, 92; Tomašić, Ivan, Chronicon breve Regni Croatiae, Arkiv za povjesnicu jugoslavensku, knj. IX, p. 21. 30 Fraknoi, o.c.,IV., p. 341, 342. 31 Idem,o.c., III., p. 108.

36

zapovjednici u Hrvatskoj nisu pokazivali takvo raspoloženje jer su dobro znali da promjena na prijestolju ne znači i kraj ratovanja s Turcima, nego da im predstoji još neizvjesnija budućnost koja bi mogla imati nesagledive posljedice. Konačno osvajanje Hercegovine 1482. potvrdilo je njihova očekivanja i da novom sultanu poput njegova oca ne manjka ratobornosti koja će zasigurno utirati put velikim osvajačkim pohodima. Na turski napad nije se dugo čekalo, pogotovo kad je kralj Matija ponudio vojnu pomoć princu Džemu da bi svrgnuo s prijestolja brata Bajezida. Početkom listopada 1483. poslao je sultan jake akindžijske snage iz Srbije i Bosne u Hrvatsku, koje su prešle Unu i Savu i preko Kranjske upale u Korušku. Na desnoj obali Une akindžije su se podijelile na tri alaja (skupine) i krenule svaka svojim smjerom, da bi se u povratku opet našle zajedno. Hrvatski ban Matija Gereb bio je obaviješten o upadu akindžija, ali nije imao dovoljno vojske da se suprotstavi Turcima. Ne gubeći na vremenu izvijestio je ban krajiške zapovjednike i pozvao okolne velikaše da mu priskoče u pomoć, šaljući istodobno dio svog konjaništva neka na određenoj udaljenosti prati Turke u stopu. Pozivu bana Gereba odazvali su se despot Vuk Grgurević, knezovi Frankapani, Zrinski i Blagajski i drugi velikaši, koji su dočekali Turke kod "broda Zrinskog" (Novigrad, Novi) i u dvodnevnom boju 29. i 30. listopada potukli akindžije do nogu i oslobodili sve zarobljenike. S vojnog gledišta bila je to sjajna pobjeda, u kojoj se hrabrošću i baratanjem oružjem osobito istakao knez Bernardin Frankapan. Više od tisuću Turaka palo je na bojnom polju, a još više bilo je zarobljeno. O toj pobjedi Hrvata nepoznati pisac zabilježio je glagoljicom sljedeće: Let gospodnjih 1483. tada tecaše, kada Gerebi Matijaš, ban hrvatski, i Vuk despot i gospoda hrvatska Turke pobiše na brodu Zrinskoga, pobiše je prez čisla.32

Iako griješi u godinama slično kaže i kroničar Antun Vramec: Ovo isto vreme sedamdeset jezer Turkov na konjeh čez Harvatsku zemlu jesu na Kransku robul, žgati i pleniti zašli. Deset jezer robja pelajući razbiše je Vuk despot, Bernardin Frankapan i Gereb ban. Od vse pogibeli pobiše Turke i od njih vez dobiček uzeše na granu pri Une vode.33

Pobjeda Hrvata nad Turcima duboko se dojmila kralja Matije, pa je 6. studenoga 1483. požurio podrobno izvijestiti o tome papu Siksta IV. i talijanske knezove.34

Kraće vrijeme zatim sligao je poslanik sultana Bajezida II. u Budim i ponudio kralju Matiji primirje na pet godina uz vrlo povoljne i časne uvjete. Većina magnata i velikaša bila je protivna sklapanju primirja, vjerujući da je to opet jedna od smicalica osmanske diplomacije. Prihvaćajući donekle njihovo mišljenje, kralj je odgovorio poslaniku da ne traži mir ili primirje, ali da ga i ne odbija ako su doista takvi uvjeti kao što se nude. Svoj odgovor temeljio je kralj Matija na činjenici da je u borbi s Turcima ostao osamljen i da princa Džema nije mogao dobiti u svoju vlast. Isto tako, da je car Friedrich neprestano moljakao Turke za mir, a Republika Venecija gotovo otvoreno šurovala sa sultanom Bajezidom. S obzirom na to, zajedno s turskim poslao je on svoga poslanika u Istanbul, gdje je potkraj 1483. bilo utanačeno primirje na sedam godina. Sklapanjem primirja prestao je rat između kralja Matije i sultana Bajezida, iako je na granici Hrvatske i Ugarske bilo manjih pljačkaških okršaja s obje strane. Unatoč tome primirje se uglavnom poštivalo i nije bilo većih sukoba, pa su krajiški zapovjednici i vojnici mogli donekle predahnuti i pojačati svoje obrambene položaje. Usporedo s tim, obnovom razorenih gospodarstava i domaćinstava te vraćanjem života u svakodnevnu kolotečinu, stasali su i novi

32 Ktlkuljević, Ivan, Acta croatica, Zagrabiae 1863., p. 321; Šurmin. Duro, Hrvatski spomenici, Zagreb., Sv. I., p. 291. I 33 Vramecz, O.c., p. 52. 34 Šilić, Ferdo, Rukovet spomenika o hercegu Ivanišu Korvinu i o borbama Hrvata s Turcima (1473-1496), Slarine JAZU 37, Zagreb 1934., p. 330-335, Tomašić, O.C., p. 22, Vramecz, O.C., p. 52.

37

naraštaji budućih ratnika, koji će preuzimati mjesta svojih prethodnika kojima je prirodna smrt bila prava povlastica. Umjesto da iskoristi blagodati primirja, kralj se Matija međutim upustio u rat s carom Friedrichom, nemilice trošeći i rasipajući materijalne i ljudske snage. Obrana od Turaka i zaustavljanje njihove najezde bili su zbog toga zapostavljeni i potisnuti na sporedan kolosijek, čije će posljedice biti više nego kobne za Hrvate i Hrvatsku. Naime, predah od nekoliko godina iskoristio je sultan Bajezid za učvršćivanje osobne vlasti i pripremu svježih snaga koje će stvoriti i ostvariti glavne preduvjete za širenje osmanske vlasti prema zapadu i prostoru Hrvatske i Ugarske. Smrt kralja Matije 6. travnja 1490. označila je prekretnicu u odnosu snaga i početak neprestanog ratovanja s Osmanskim Carstvom tijekom jednog stoljeća, u kojem će ono doseći svoj vrhunac, a Hrvatska biti razuđena, zaustavljena u svome razvoju, opustošena i svedena na "ostatke ostataka" (reliquiae reliquiarum).

Borbe oko prijestolja između Vladislava II. Jagelovića i cara Maksimilijana bila je dobra prigoda sultanu Bajezidu da nakon isteka primirja pošalje "trkače i palikuće" iz Bosne pod vodstvom Hasan-bega Mihaloglua zvanog Šahin (Sokol) u napad, koji su početkom rujna 1491. neočekivano prešli Unu i preko Hrvatske upali u Kranjsku. Gotovo mjesec dana boravili su oni u Kranjskoj, paleći, pustošeći i hvatajući roblje. Na povratku iz Kranjske, dočekao je hrvatski ban Ladislav od Egervara Hasan-bega kod Vrpila blizu Udbine i porazio njegovu vojsku.35 U ruke pobjednika pao je bogat plijen, a sve zarobljene osobe koje su pohvatali Turci bile su puštene na slobodu.

Poraz kod Vrpila primirio je Turke i 1492. oni ne provaljuju u Hrvatsku. Dolaskom na čelo Bosanskog sandžaka Hadum Jakub-paše prilike se na granici naglo pogoršavaju i Turci kreću u silovite napade i postupno šire osmansku vlast. Sredinom travnja 1493. znalo se u Veneciji da će Turci napasti Jajce,36 a mjesec dana kasnije opustošile su akindžije gotovo cijelu Dalmaciju do Knina.37 Početkom lipnja došao je Jakub-paša do zidova Jajca, ali grad nije mogao osvojiti, već je opustošio cijelu njegovu okolicu.38 Nekako u isto doba upale su akindžije i do Šibenika.39 Od Jajca je Jakub-paša produžio do rijeke Une, nastavio zatim put do Kupe, prešao Kupu i udario na Kranjsku i Štajersku, robeći i paleći do Celja, Ptuja i Maribora. Štajerski kapetan Jakov Sekely snažno se suprotstavio paši i prisilio ga na uzmak. Zadovoljan uspjelom provalom i ugrabljenim plijenom, prošao je Jakub-paša na povratku blizu Zagreba i zatim stigao do grada Modruša, sjedišta Krbavske nadbiskupije. Naselje ispod grada i katedralnu crkvu je uništio, a sam grad teško oštetio.

Napuštajući područje Modruša turska je vojska išla preko preko Plješivice i spuštala se prema Krbavskom polju. Prateći pašin povratak, hrvatski ban Emerik Derenčin (Derencsenyi) okupio je vojsku da bi mu zaprijetio put u Bosnu. Pašina vojska bila je, međutim, brojnija i nadmoćnija, posebno, brojem konjanika. Knez Ivan Frankapan mislio je da se s Turcima ne bi trebalo upuštati u bitku na otvorenom polju, nego da se oni napadnu u brdskim klancima i tjesnacima i tako onemogući djelovanje njihova konjaništva. Nasuprot tome, ban je zagovarao bitku na bojnom polju, vođen više srcem nego razumom vojskovođe. Banovo mišljenje konačno je prevladalo, pa su 9. rujna 1493. pokraj Udbine na Krbavskom polju obje vojske poredane u tri bojna reda stajale jedna nasuprot drugoj. Siloviti napad s jedne i druge strane 35 Tomašić, Chronicon, Arkiv IX., p. 22. 36 Šišić, O.C., Starine JAZU 38, P, 6. 37 Idem, O.C., Starine JAZU 38, p. 7. 38 Thalloczy, Ljudevit, Povijest Jajca 1450-1527., Zagreb 1916., p. 133. 39 Šišić, o.c., Starine JAZU 38, p, 14.

38

uskoro je pokazao da je prevaga na turskoj strani. Pogotovo kad je poljuljani bojni red pod zapovjedništvom kneza Bernardina Frankapana napalo tursko konjaništvo s oba krila i gotovo pregazilo pješake, te se zatim svom žestinom oborilo na bana Derenčina. Za nešto više od jednog sata borbe bila je banova vojska uništena. Na bojnom polju pali su knez ovi Ivan i Juraj Frankapan, Ivan knez Cetinski, jajački ban Mihajlo Pethkey, knezovi Zrinski i Blagajski, Derenčinov sin i stotine drugih vitezova i ratnika, dok su bana Derenčina i kneza Nikolu Frankapana Turci zarobili. Bijegom se spasio jedino knez Bernardin Frankapan s nekoliko suboraca od njih tri stotine koliko ih je predvodio. Težak poraz na Krbavskom polju u kojem je izginuo cvijet staroga hrvatskoga plemstva, duboko se dojmio Hrvata i uzdrmao je obranu cijele Hrvatske. Zbog veličine gubitaka i stradanja Krbavsko je polje u narodnoj predaji bilo nazvano Krvavim poljem. Neposredne posljedice poraza bile su razaranje materijalnih i kulturnih dobara širom Hrvatske i raseljavanje stanovništva koje bježi prema zapadu. Jednako tako bila je to i surova pouka Hrvatima da se ne upuštaju s Turcima u bitke na otvorenom polju ako nemaju dovoljno konjanika koji u to vrijeme čine moćnu zaštitu pješaka i udarnu snagu u svakom ratnom okršaju.

Izvještavajući papu Aleksandra VI. o žalosnim prilikama u Hrvatskoj nakon poraza na Krbavskom polju, njegov izaslanik Antonije Fabregues 13. rujna 1493. iz Senja piše da je seosko stanovništvo napustilo svoja selišta i potražilo spas u šumama.40 Papu Aleksandra izvijestio je 27. rujna o boju na Krbavskom polju i kninski biskup Juraj Divnić, čiji opis događaja zaslužuje povjerenje.41 Vijest o porazu Hrvata brzo je stigla i do kralja Maksimilijana, pa je 24. rujna o tome javio bavarskom vojvodi Albrechtu.42

Od domaćih izvora o provali Hadum Jakub-paše u Hrvatsku i Kranjsku i boju na Krbavskom polju, sačuvan je zapis popa glagoljaša Martinca, napisan u Novom Vinodolskom iste godine, u kojem se između ostalog kaže: Tagda že roblahu vse zemle hrvatske i slo vinske do Save i Drave daže do Gore Zaprte, vse že dežele Kranske daže do mora, robešće i harajuće i domi božie paleće ognem i oltari, gospodne razrušujuće, prestarih že izbijejušće oružiem junoti že djevi i vdovi, daže kvekajućie čeda, plk božji pelajuće v tuze usilije, svezani sušti železom, ni prodajući e na tržišćih svoih, jakoće skotu običaj est. I ošće izide baša Rumianie i Vrhbosne i porobiv Posavje pade v Modrušu i poče rvati Modrušu, požga že ognem burge ohrstnie i kloštri ošće i crkve gospodne. Tagda že gospoda hrvatska i bani hrvatski dvigoše vojsku protivu im, boi zastupni v poli veliem Krbavskom. I tu boriše se braniju velieju. Tagda že pobježdena bist čest hristjanska, tagda že uhitiše bana hrvatskoga ošće živuća, tagda že ubiše kneza Ivana Frankapana, tagda že otpelaše kneza Mikulu Frankapana, tagda že ubiše bana jajačkogo. Tagda že padoše krepci vilezi i boriteli slavni v premoženiji ih vjeri radi Hristovi. Ošće že i pišci izabrani boriteli tu umriše, obslrti zaslupi v plčine polja, tuže semert priješe vjeri radi jakoše družba svetago Mavricija. Tkmo že knez Bernardin Frankapana izide ot sredi boja s malimi. I tagda načeše cviliti rodivšie i vdovi mnoge i proči ini. I bist skrb velije n vsih živućih v strah sih, jeka že nest bila ot vremena Tartarov i Gotov i Atelje nečastivih.43

Kraći zapis o događajima koji su prethodili boju na Krbavskom polju zabilježio je također župnik Petar Vidaković, koji dorječno glasi: Leta 1493. bi rasap grada Modruše, koga Turci porobiše i popališe; iz koga pobiže častni gospodin Kristofor, biskup Modruški ali Karbavski i s nikoliki kanonici starešimi, ki došavši simo v Novi grad va Vinodoi, i ustani se tu i učini sebi prebivanie istolicu v crikvi svetih 40 Idem, O.C., Starine JAZU 38, p. 35-46; Tomašić, O.C., p. 22-24; Vramecz, O.C., p. 53. 41 Šišić, O.c., Starine JAZU 38, p. 38-43. 42 Idem, O.C., Starine JAZU 33, p. 37. 43 Kukuljević, Acta croatica, p. 154, 155; Šurmin, o.c., p. 376, 377.

39

Filipa i Jakova apoštoli, i tih kanonici učini delnike od vsih prihodak te plovanie skupa s plovanom, oslavivši za se samo pola desetini, a plovanu odluči od same desetini da daju kanonici dva dela za njegov trud, kie e dužan činiti svoim podložnim dušam. Sre pisah ja pop Petar Vidaković plovan.44

O boju na Krbavskom polju pisali su također njegovi suvremenici kroničari i povjesničari, I odnosno Jan Hasišteinsky z Lobkovic,45 Antonius Bonfinus,46 Jacob Unrest,47 Florian Wal- dauf Ritter von Waldenstein,48 Paolo Iovio49 i Ludovicus Tubero (Crijević),50 zatim Donado da Lezze,51 Nicolaus Isthuanffy,52 Rabi Josip ha Kohen,53 Johannes Lowenklau 54 i Mehmed Saduddin.55 Služeći se djelima prethodnika i suvremenika koje dorječno prepisuje, izradio je u drugoj polovici 16. stoljeća fra Ivan Tomašić "Ljetopis Kraljevine Hrvatske", u kojem o porazu Hrvata na Krbavskom polju uglavnom prepričava što su drugi rekli. Između ostalog on kaže kako je Jakub-paša naredio da se izbroje svi leševi poginulih kršćana i u znak sjećanja na pobjedu mnoge glave i odsječeni nosovi pošalju sultanu. A poginulih je bilo više od trinaest tisuća. Naime, bio je to prvi rasap Kraljevstva Hrvatskog, i tu je izginulo cijelo hrvatsko plemstvo (Hec est prima destructio regni Crovatiae ibique tola nobililas cofTuit Crovaliae, anno salulis 1493.).56

Tomašićev suvremenik, kroničar Antun Vramec, griješi čak i u godini, a poraz Hrvata na Krbavskom polju svodi na bilješku koja glasi: Turci Jemriha Derenčina bana na Vduine pobiše i posjekoše mnoge, i bana uloviše živa Turci, a sinu mu glavu odsjekoše.57 Turski pisac Saduddin vrlo kićenim stilom veliča Jakub-pašinu pobjedu na Krbavskom polju, iako ona nije bila prijelomna niti je slomila otpornu snagu i odlučnost Hrvata da se bore protiv osvajača. O poginulima na Krbavskom polju brojke suočilo preuveličane da bi se i na taj način istakla veličina pobjede i sama tragika poraza. Bliže istini bit će daje stradalo znatno manje boraca, a pogibija nekolicine krupnih velikaša nije značila i uništenje hrvatskog plemstva. To više što ni osmanske snage nisu u to vrijeme bile tako brojne kad su polazile u velike osvajačke pohode. Osim pobjede na Krbavskom polju, Turci su išle godine zaposjeli Makarsko primorje 58 i sve se više približavali Omišu. Nakon povlačenja Hadum Jakub-paše u Bosnu akindžije nisu mirovale, a silno zabrinuti hrvatski staleži tražili su pomoć od pape Aleksandra VI. i kralja

44 ldem, O.C., p. 155, 156; Šurmin, O.C., p. 377, 378. 45Putovani k Svatemu hrobu. DIe rukopisu prazskec. k. universitni knihovny vydal Ferdinand Strejček, Praha 1902., p.93-95. 46 Bonfinlus, Anotnilus, Rerum Hungaricum decadis (edit Sambuci), Koln 1690., p. 510, 514-516. 47 Unrest,o.c.,p.750,751,793-795. 48 Šišić, O.C., Starine JAZU 38, p. 133, 134. 49 Javio, Paolo, Commentario delte cose de Turchi, Basiliae 1532., s. pag. 50 Tubero, Ludovicus, Comentariorum de temporibus suis (apud Schwandtner, Scriptores II), Vindobonae 1747., p. 171,200,201. 51 Lezze, Donadoda, Historica Turchesca (1330-1514), Bucuresti 1910., p. 190-195. 52 Isthuanffy, Nicolaus, Regni Hungarici historia, Coloniae Agrippinae MDCCXXIV, Lib. II., p. 18-20. 53 Tortenelmi tar, Budapest 1880., p. 345, 346. 54 Uiwenklau, Johannes, Historiae Musulmanae Turcorum de monumentis ipsorum excriptae, Francofurti 1591., col. 634-636. 55 Thury, Jozsef, Torok tortenetir6k, Budapest 1893., T.I., p. 173-175; Olesnicki Aleksandat; Krbavski razboj po Sa'd-ud-dinu, Nastavni vjesnik, Zagreb 1935.,knj. 43, p. 197-208. 56 Tomašić, Chronicon, Arkiv IX, p. 22-24. 57 Vramecz, O.C., p. 53. 58 Šabanović, , Hazim, Bosanski pašaluk, Sarajevo 1982., p. 161, 162.

40

Maksimilijana, jer od njihova kralja Vladislava pomoći nije bilo niti je žurio s postavljanjem novoga bana. Istom sredinom studenoga 1493. preuzeo je bansku dužnost Ladislav Kaniški koji je već odavno bio pristaša kralja njemačkog cara Maksimilijana, pa je u skladu s tim 22. studenoga izdao u Budimu ispravu kojom priznaje nasljedno pravo obitelji Habsburg.59

Potkraj siječnja 1494. javio je kardinal Askanio Sforza milanskom vojvodi Lodoviku Sforzi da su "trkači i palikuće" ponovno provalili u Hrvatsku, gdje su osvojili tri kaštela.60 O kojim kaštelima je bila riječ, u pismu nije rečeno. Kao iskusan vojskovođa, ban Ladislav Kaniški mislio je da bi slavonski staleži sa svojim četama trebali sudjelovati u obrani i juga Hrvatske, točnije, gdje se za to ukaže potreba. Smatrajući njegova nastojanja neumjesnim, pogotovo kad ih je počeo provoditi silom, podnijeli su staleži kralju tužbu protiv bana. Pismom od II. ožujka kralj je Vladislav naredio banu da ne primorava slavonsko plemstvo na ratovanje izvan granica Slavonije,61 pokazujući tako svoje neshvaćanje veličine opasnosti koja preko Hrvatske prijeti i Ugarskoj.

Trudeći se koliko je mogao da makar donekle pripremi jug Hrvatske za obranu od idućih turskih napada, sazvao je početkom travnja 1494. ban Ladislav Kaniški sabor u Bihaću. Sto je bilo dogovoreno i zaključeno na zasjedanju Sabora nije poznato, osim da su 10. travnja bila upućena pisma papi Aleksandru VI. i caru Maksimilijanu. Obraćajući se za pomoć, pod zastrašujućim dojmovima i prizorima bitke na Krbavskom polju, staleži su prikazali žalosno stanje u zemlji, naglašavajući između ostalog:

Izgubili smo očeve, izgubili smo braću, izgubili smo rođake jednom riječju izgubili smo cijeli svoj imetak. Turci su često među nama i ognjem i mačem neprestano pustoše i pljačkaju našu domovinu, a nas i naše očeve i djecu stalno odvode u teško ropstvo. Kako osim našega zlosretnoga jezika nijednog drugog ne znamo, niti se nakon gubitka imetka možemo po drugim krajevima svijeta razasuti, hoćeš-nećeš morat ćemo uz gubitak naših duša i kršćanstva s vlastitim progoniteljima tražiti način da ostanemo u svojoj domovini i ne budemo prisiljeni raspršiti se po stranim zemljama.62

U pismu sročenom istoga dana caru Maksimilijanu staleži su jasno rekli kakva nevolja godinama pritišćem jug Hrvatske, kojoj om više sami ne mogu odoljeti. Preko sedamdeset godina opiremo se strašnome neprijatelju, izlažući svoje živote i svoja dobra smrtnoj opasnosti. Koliko je u ljudskoj moći branimo kršćanske zemlje kao tvrđavu. Svakodnevno i svaki čas žrtvujemo svoj život, čast i ime/ako Naši očevi, braća i prijatelji, svirepo su ubijeni, neljudski pohvatani i zarobljeni. Naše žene, djeca i kćeri su odvedeni i obeščašćeni, što je za nas najveća nesreća na svijetu. Do sada smo se branili uvijek postojani u kršćanskoj vjeri, jer smo se nadali da će car i izborni knezovi kao najviši vladari Rimskoga Carstva shvatiti naše teško stanje i priteći nam u pomoć, da se na taj način otme groznoj nesreći ne jedna ili dvije države, nego čitavo kršćanstvo. Padne li Hrvatska, lako će neprijatelj iz nje napadati sve kršćanske zemlje. Ako nam se ne pomogne, nećemo se moći obraniti od Turaka, jer su nas ratovi s njima satrli, gradovi i kuće su nam djelomice prazne, podložnici i kmetovi odvedeni, a naše imanje oteto, opustošeno i popaljeno. Do sada smo odbijali svakojake ponude koje su nam Turci nudili, jer smo držali da će se car i knezovi već jednom oprijeti turskoj sili, i da ćemo tako ostati povezani s kršćanskim svijetom. A sada se doista

59 Sišić, o.c., Starine JAZU, 38, p. 64, 65. 60 Idem, o.c., Starine JAZU 38, p. 68. 61 Idem, O.C., Stari ne JAZU 38, p. 74. 62 Idem, o.c., Stari ne JAZU 38, p. 76,77.

41

obraniti ne možemo, jer su nam Turci do proljeća ili ljeta postavili rok do kojega im moramo odgovoriti i obećati našu pokornost.63

Vapijućim glasom tražeći pomoć od pape i cara staleži nisu, međutim, ni pomišljali na predaju Turcima. Slika prikazanog stanja nije bila pretjerana jer su "trkači i palikuće" pojedine krajeve pretvorili u pravu pustoš, pa je pomoć u novcu, hrani i oružju doista bila pitanje života i smrti.

Strahovanja staleža da će Turci opet krenuti u napad nisu bila bez razloga, jer je 23. srpnja 1494. jajački ban Franjo Berislavić javio iz Bijele Stijene kod Pakraca vranskom prioru Bartolu Berislaviću da su Turci krenuli iz Lašve, i da će preko Slavonije upasti u pokrajine njemačkog cara.64 Prvih dana kolovoza prešla je turska vojska Savu kod Mitrovice i zaputila se prema Zagrebu, robeći i paleći u okolici Samobora i Stajerskoj sve do Ptuja. Premda je štajerski zemaljski kapetan Reinprecht von Reichenburg dogovorio s banom Ladislavom Kaniškim da će udruženim snagama udariti na Turke,65 nije se kapetan odazvao pozivu niti je carska vojska pokušala zaustaviti "trkače i palikuće".

Na povratku iz pljačke, vodeći sa sobom mnoštvo zarobljenika, uglavnom žena i djece, išli su Turci Podravinom i od Virovitice spustili se u Požešku kotlinu, koju su strahovito Ratnik sa znakovljem Frankapana opustošili. Od ukupno 3 647 kmetskih selišta bilo je tom oko 1480. prilikom uništeno 411 selišta.66 Ako se tome pribroje i ona selišta u okolici Virovitice, kao i ona koja su u toj provali djelomično stradala, bila je tada opustošena gotovo polovina svih naseljenih mjesta na tom prostoru.67 Pozivom na Bonfinija, opisujući stanje požeške okolice nakon upada "trkača i palikuća", mađarski povjesničar Istvan Katona kaže da su Turci odatle otjerali mnogo plijena i da su posve poharali bogat i vinorodan požeški kraj s brojnim naseljima, utvrdama i trgovištima.68 Ni mjesec dana od te provale uslijedila je provala pod vodstvom Hadum Jakub-paše. Idući preko Krbave i Like stigao je on do Modruša, u kojem se nalazio knez Bernardin Frankapan. Turci nisu napadali grad nego su pucnjevima iz pušaka samo plašili okolno stanovništvo. Knezu Bernardinu poslao je Jakub-paša svoje glasnike tražeći od njega da prisegne vjernost i plaća danak sultanu, kao što su to učinili knezovi Blagajski. Ako prijeđe na stranu sultana i s njim se dogovori, sporazumjet će se i kneginja Dora, udovica krbavskog kneza Karla Kurjakovića, kao i preostali Hrvati, pa će jesti svoj kruh u miru (et mangal"ete el pan vostro in paxe).

Zaprepašten pašinim zahtjevom, zamolio je knez Bernardin da mu se odredi makar neki rok kako bi se mogao dogovoriti sa svojim plemićima. Knežev odgovor značio je dobivanje na vremenu, u čemu ga je odlučno podržao otočki biskup Vincent de Andreis. Iako vrlo zabrinut zbog pašine prijetnje da će na povratku iz pljačke ostati pod gradom do njegove predaje i uništiti njegovu okolicu za primjer drugima, knez je znao da Jakub-paša nema tako snažnu vojsku jer bi u protivnom napao. grad, a u međuvremenu mogao bi dobiti i pomoć. Polazeći

63 Idem, o.c.,Starine JAZU 38, p. 78-81. 64 ldem, o.c., Starine JAZU 38, p. 84, 85. 65 ldem, O.C., Starine JAZU 38, p. 86. 66 Adamček, Josip -Kampuš, Ivan, Popisi i obračuni poreza u Hrvatskoj u XY. i XVI. stoljeću, Zagreb 1976., p. 3. 67 ldem, O.C., p. 4-6. 68 Katona. Istvan, Historia critica regnum Hungariae, Pest 1782., X., p. 664.

42

od te činjenice obratili su se 6. listopada knez Bernardin biskup Vincent duzdu Agostlnu Barbadlcu I od njega zatražili pomoć.69 Videći da od predaje kneza Bernardina neće ništa biti, pohitao je Jakub-paša od Modruša prema Zagrebu, odakle je provalio do Koslanjevice i poharao južni dio Štajerske. Na povratku iz pljačke opustošili su "trkači i palikuće" posjede Jurja Kašlelanovića u okolici Daruvara,70 prešli zatim opet Savu i vratili se u Bosnu. Zaoštravanje odnosa s Republikom Venecijom i provala Pavla Kinižija u Srbiju promijenili su držanje sultana Bajezida, pa je ponudio kralju Vladislavu II. primirje. Sredinom ožujka 1495. stigli su turski poslanici u Pecs (Pečuh), gdje je potkraj mjeseca bilo sklopljeno primirje na tri godine. Ugovorom o primirju Turci su se obvezali da za to vrijeme neće provaljivati u Hrvatsku i Ugarsku, i da će pustiti na slobodu sve zarobljene u bitci na Krbavskom polju kod Udbine. Bansku dužnost u Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji preuzeo je iste godine sin kralja Matije, Ivaniš Korvin, koji će iskoristiti ratni predah za jačanje obrane Hrvatske i obračun sa svojim protivnici ma. Da bi učvrstio svoju vlast i stekao što veći ugled, oženio je Ivaniš 1496. kneginju Beatricu, kćer kneza Bernardina Frankapana. Odolijevajući raznim nevoljama i dvorskim spletkama, kad je 1497. bio postavljen za bana Juraj Kaniški, dočekao je on spremno kraj primirja sa sultanom Bajezidom.

Pokušaj Skender-bega da 1498. provali iz Bosne u Hrvatsku, Ivaniš je odlučno suzbio i u dva navrata razbio tursku vojsku Kod Livna. Pobjeda nad Turcima dojmila se njegovih i neprijatelja, pa je Skender-beg odlučio neko vrijeme s banom Ivanišem i Hrvatima živjeti u miru, kako ne bi kralju Vladislavu dao povoda za sklapanje Isaveza s Venecijom protiv koje se sultan spremao za rat. Još uoči izbijanja rata s Venecijom sredinom 1499. započeo je Skender-beg s napadima na Ivenecijanske posjede u Dalmaciji. U tim napadima stradala je okolica Trogira, Šibenika i Zadra, da bi se Skender-beg zatim okomio na Ostrovicu, koju je uzalud jurišajući pokušao osvojiti. Prema zabilješci Marina Sanuta, Turci su tada navodno zarobili 674 muškarca i 314 žena i djece i otjerali čak 37 987 glava sitne i krupne stoke.71 Neuspjeh pod Ostrovicom potaknuo je Skender-bega na još žešću provalu, pa je, izbjegavajući sukob s banom Ivanišem, gorskim stazama preko Hrvatske i Istre upao u venecijansku Furlaniju, odakle se natovaren bogatim plijenom vratio u Bosnu.72 Za to vrijeme osvojili su Turci Makarsku i zavladali cijelim Makarskim primorjem.73 Tražeći moćne saveznike uspjela je Republika Venecija nagovoriti kralja Vladislava II. da joj se pridruži u ratu protiv sultana Bajezida. Saznavši za te dogovore Turci se nisu dvoumili nego su odmah krenuli u napad. Potkraj 1500. opsjedao je Skender-beg Jajce, opustošio njegovu okolicu i razorio utvrde koje su služle kao stanice za opskrbu grada. Napola razrušenom i izgladnjelom Jajcu pohitao je početkom 1501. u pomoć ban Ivaniš Korvin i natjerao Turke u paničan bijeg.74 Poraz pod Jajcem nije obeshrabrio Turke, nego je Skender-begov sin Mustaj-beg prikupio novu vojsku i ponovno napao grad. Napadnutom Jajcu poslao je kralj Vladislav u pomoć kapetana Ivana Tarcaja (Tarczay), koji

69 Šišić, O.C., Starine JAZU 38, p. 87, 88. 70 Idem, o.c., Starine JAZU 38, p. 90, 91. 71 Sanuto, Marino, I Diarii, Venezia 1879-1902., Tl., p. 943. 72 Idem, O.C., T.I., p. 949,950,974,997, 1006. 73 Šabanović, O.C., p. 160, 161. 74 Kukuljević, Jura regni, Zagreb 1862., T.I., p. 248; Thaolloczy, Lajos-Horvath Sandor, Codex diplomatieus palrtium regno Hungariae adnexarum (Banaltus, castrum et oppidum Jajcza), Budapest 1915., Nro 94.

43

je s jakom vojnom pratnjom vozio gradu opskrbu. Čim su Turci saznali za njegov dolazak napali su tabor sa živežom, ali su bili suzbijeni. Povlačenjem dijela vojske ispod Jajca pokušao je Mustaj-beg zaći Tarcaju iza leđa i osvojiti tabor sa živežom. Dok se tabor žilavo branio, izvršio je Tarcaj snažan proboj i natjerao tursku vojsku u bijeg. Bježanje je bilo tako naglo i bezglavo da su Turci ostavili konje, topove, ratne zastave, oruđa i razne dragocjenosti i pješice hitali u šume. U Tarcajeve ruke palo je mnogo konja, ratnih zastava i oko 400 turskih vojnika, medu kojima i 37 odlučnijih Turaka.75

Zla sudbina pratila je također "trkače i palikuće" kad su 1501. prešli Savu i upali u Vukovsku i Požešku županiju. Pod vodstvom Jurja Kaniškog njih su slavonski velikaši satjerali, razbili i protjerali iz Slavonije i Srijema.76

Osim manjih trvenja i pljačkaških upada na granici, nije poslije toga bilo većih sukoba. Sve zaraćene strane željele su okončati rat. Prva je to učinila Venecija, a 20. kolovoza 1503. sklopili su kralj Vladislav i sultan Bajezid primirje na sedam godina. Ugovorom o primilju Turci su se izričito obvezali da neće provaljivati i upadati preko oblasti i zemalja kralja Vladislava u druge kršćanske zemlje. Prema istom ugovoru granica s Osmanskim Carstvom vodila je od Rogoznice, Proložca, Livna, Ključa, Vinca, Vranduka, Doboja i Maglaja, zatim rijekom Krivajom preko Tuzle do Srebrenika, odakle je preko Drine izbijala do Šapca, i potom Savom do Beograda77

Nova granična crta bila je zapravo ruševina nekadašnjeg sustava obrane kralja Matije, vjerno oslikavajući opće vojno i političko nazadovanje koje će se u skoroj budućnosti pretvoriti u pravu katastrofu: Ma koliko utvrdili u stoljetnom ratovanju s Osmanskim Carstvom, krajiški su zapovjednici i vodeći velikaši u Hrvatskoj znali da je sve do tada bio tek uvod u završni čin drame, u kojoj će malo tko od njih ili njihovih nasljednika preživjeti i obraniti se od osvajača. Primirje sa sultanom Bajezidom obnovio je 1511. kralj Vladislav na pet godina. Međutim, bosanski i hercegovački sandžakbegovi nisu marili za primirje, već su neprestano uznemirivali pogranične gradove u Hrvatskoj, izgovaraj ući se pritom da u sporazumu o primirju Hrvatska nije izričito spomenuta. Krajem kolovoza 1511. upali su "trkači i palikuće" do Modruša i opustošili okolicu Ribnika, Metiike, Ozlja i Dubovca.78

Uskoro zatim došlo je do promjene na sultanskom prijestolju u Istanbulu. Sultana Bajezida II. Zbacio je 23. travnja 1512. s prijestolja njegov sin Selim I. (1512. -1520.) snadimkom Yavuz (Strogi, Okrutni). Novi sultan bio je znatno ratoborniji nego njegov otac i nije se obazirao na ugovore koje je on sklopio, pa su učestale provale akindžija u Hrvatsku. Silovitim udarom početkom jeseni 1512. osvojili su Turci Srebrenik, Soko, Tešanj i Brčko, zapravo cijelu Srebreničku banovinu.79 Istodobno prešle su akindžije Savu i opustošile cijelu slavonsku Posavinu do utoka Une u Savu.80 Početkom ljeta 1513. upali su Turci na prostor između Une i Kupe i napali grad Blinju kod Petrinje. Čim je za tu provalu saznao ban Petar Berislavić, okupio je vojsku i utaborio se kod Dubice. U početku su Turci mislili daje riječ o velikoj vojsci i čekali su da

75 Klaić, o.c., IV., p. 262. 76 Isthaunffy,o.c., Lib.IV., p. 31. 77 Vidi kartu Jajačke i Srebreničke banovine 78 Thallozy, Lajos-Hodinka, Antal, Codex diplomaticus partium regno Hung:lriae adnexarum, Budapest 1903., T.I., p.24. 79 Theiner, Augustina, Vetera monumenta historica Hungariam sacrum illustrantia, Roma 1860., T. II., p. 594; Pray, O.C., 1., p. 81. 80 Isthaunffy, O.C., Lib. IV., p. 38; Pray. O.C., 1., p. 81.

44

budu napadnuti. Kad su dobili obavijest da su Hrvati mnogo slabiji, krenuli su odmah u napad i doživjeli potpuni poraz.81

Pobjeda nad Turcima kod Dubice ohrabrila je Hrvate i vratila im samopouzdanje da se hrabrošću i odlučnošću uvijek mogu nositi sa Turcima. Nasuprot tome, na jugu Hrvatske Turci sustigli do Skradina, a 1514. osvojili Čačvinu i Sinj.82

Položaj Jajca od 1512. bivao je sve nesigurniji a obrana grada sve slabija. Bosanski sandžakbeg Firuz-beg i njegove vojvode dolazili su do Jajca i budnim okom pratili što se u gradu i okolici događa. Sredinom 1515. zaprijetila je Jajcu smrtna opasnost, ali se ban Petar Berislavić uspio probiti i opskrbi ti grad živežom, novcem i vojskom. Zauzet ratovanjem u Siriji i Egiptu, nije sultan Selim I. obraćao veću pozornost na prilike u Bosni, nego je vođenje manjih napada i provala prepustio svojim krajiškim begovima, koji su sustavno slabili obranu Hrvatske. Kao gost kneza Bernardina Frankapana boravio je početkom svibnja 1520. hrvatski ban Petar Berislavić u Steničnjaku (Sjeničak), gdje je s knezom raspravljao o javnim poslovima. Odatle se ban zaputio u Trsat i poslije nekoliko dana vratio u Otočac. Tijekom boravka u Otočcu stigao je ban u glasnik da su "trkači i palikuće" upali do grada Drežnika i opustošili njegovu okolicu. Pohitavši odmah za njima ban je najprije svratio do Bihaća i pozvao građane na oružje. Usput je u Drežniku primio je obavijest da se Turci nalaze u šumi kod Korenice. Promijenivši tada smjer kretanja, Berislavić je udario preko Plješevice, spustio se do Korenice i naredio svojim četama da napadnu Turke. U žaru borbe, razgoneći Turke, banovi su , konjanici otišli predaleko i ostavili bana s dva mlada pratioca. Jašući za njima banov konj je posrnuo i pao. Dok je zatezao stremen da bi opet uzjahao, na bana su iz zasjede nahrupili Turci. Iznenadni napad zaprepastio je njegove pratioce da su od straha bezglavo pobjegli i ostavili ga sama, suočena sa smrću. Boreći se očajnički protiv brojnih Turaka, ban se branio dok ga nisu svladali i odrubili mu glavu. Kad su banovi vojnici saznali za njegovu smrt smjesta su krenuli u potjeru za Turcima ne bi li im makar oteli glavu svoga bana i vojskovođe. O nemilom događaju hitno je bio obaviješten i krbavski knez Ivan Karlović (Kurjaković) u Udbini, koji je s lakim konjanicima jašući mahnito pohitao u goru iznad Korenice, pronašao banovo tijelo i odrubljenu glavu i odnio ih u Bihać.83 Smrt junačkog bana Petra Berislavića bolno je odjeknula u hrvatskom narodu i duboko se dojmila njegovih suvremenika, zlokobno najavljujući sve tragičniji rasplet budućih događaja. Njegovom smrću bila je Hrvatska obezglavljena i prepuštena sama sebi, upravo u sudbonosnom času kad je na njezinu čelu trebala stajati sposobna i hrabra ličnost koja će odlučno i brzo djelovati u borbi s Turcima. Prema mišljenju većine velikaša u Hrvatskoj bio je to krbavski knez Ivan Karlović, koji je odrastao u borbi s Turcima i najbolje poznavao njihov način borbe, kao i mnoge smicalice i varke kojima su se služili u borbi. Usprkos hitnosti u rješavanju tog pitanja, kralj se Ludovik kolebao, pa je bansko mjesto u Hrvatskoj ostalo nepopunjeno više od godine dana.

81 Tubero, O.c., p. 283; Rattkay, Georgius, Memoria regum et banorum regnorum Dalmatiae. Croatiae et Sclavoniae, Vienae Austriae MDCLII, p. 117; lsthuanffy, O.C., Lib.IV., p. 38. 82 Šabanović, O.C., p. 191; Ljubić, Commissiones et relationes venetae, Zagrabiae 1876., T.I., p.139 83 lsthaunffy, O.C., Lib. VI., p. 56; Tomašić, O.C., Arkiv IX., p. 24, Marnavich-Vrancsic, Vita Petri Berislavi Bosnensis, episcopi Vesprimensis, Dalmatiae, Croatiae, Slavoniaeque bani etc., Monumenta Hungariae historica, Scriptores 111.,p.277-281.

45

TURSKA OSVAJANJA U HRVATSKOJ DO 1532. GODINE

Sultana Selima I. Yavuza, osvajača Sirije 1516. i Egipta 1517., prvog osmanskog halife (vjerskog poglavara) i čuvara svetih mjesta islamskog svijeta, Meke i Medine, naslijedio je 30. rujna 1520. njegov sin Sulejman (1520. -1566.). Premda vremenski dosta kratka, Selimova je vladavina pretvorila osmansku državu u svjetsku velesilu istočnog i južnog Mediterana, Bliskog istoka i jugoistočne Europe. Njegovim kolosalnim osvajanjima doseglo je Osmansko Carstvo opseg kao nikad prije i prostiralo se na azijskom, afričkom i europskom kontinentu, čiji su izvori vojnih i materijalnih snaga izrasli u gotovo nezadrživu silu u daljnjem širenju osmanske države. Ostavljajući sinu Sulejmanu tako golemu državu na upravljanje, imao je sultan Selim više nego dostojna nasljednika., koji će tijekom dugogodišnje vladavine znalački upotrijebiti sve raspoložive snage u stvaranju ugleda i moći povjerene mu države, iosigurati mjesto jednog od najznačajnijih vladara i najvećih osvajača u ratnoj povijesti Osmanskog Carstva. Kao vrlo sposoban i darovit čovjek, živa i pronicljiva duha, odmah po dolasku na vlast Sulejman ne razvija samo široko zasnovane osvajačke planove, nego usporedo i dosljedno provodi jačanje i organizaciju državne uprave, zbog čega. su mu suvremenici dali pridjevak Kanuni, odnosno, Zakonodavac. Odlučno podržavajući nastavak započetih osvajanja na Bliskom istoku i obali sjeverne Afrike, nasuprot ocu Selimu, težište svoje vanjske politike Sulejman usmjerava prema zapadu, kako bi zavladao Panonskom nizinom i prodro u srednju Europu. Zapravo, odlično obaviješten o stanju i odnosima snaga na zapadnoj granici Carstva, Sulejman je s dubokim osjećanjem stvarnosti nepogrešivo zaključio da će napad u tom smjeru imati najveći uspjeh. i donijeti najviše koristi, gdje su inače razorni upadi "trkača i palikuća" iz Bosne, Hercegovine, Srbije Vlaške, uglavnom, već rastočili obrambene snage oslabili materijalnu i životnu osnovu Hrvatske i Ugarske, te utrli put osvajanjima osmanskog oružja na tom prostoru. Promjena na osmanskom prijestolju u Istanbulu nije izazvala veću pozornost na dvoru kralja Ludovika II. u BudImu, jer se vjerovalo da će novi sultan nastaviti osvajanja izvan Europe i da će tako Hrvatsku i Ugarsku zaobići veća iskušenja. S takvim uvjerenjem i posve pogrešnom procjenom razvoja događaja, dočekan je početkom 1521. u Budimu Sulejmanov poslanik Behrem-čauš, koji je u sultanovo ime zatražio plaćanje danka. Umjesto da se u pregovorima zbog nepovoljna rasporeda i odnosa snaga pokuša diplomatskom umješnošću dobiti na vremenu donekle otkloniti opasnost, taj je zahtjev shvaćen kao drzak izazov koji je poslanika stajao života. Grubo kršenje poslaničkih prava i svirepo ubojstvo Behrem-čauša silno je razbjesnilo sultana Sulejmana i ubrzalo njegovu odluku da osobno povede vojsku protiv Ugarske, a svojim pograničnim sandžakbegovima prepusti ratovanje u Hrvatskoj. Od tog vremena nisu osvajački mlinovi Osmanskog Carstva prestajali desetljećima drobiti i satirati države i narode koji su im se ispriječili na tom putu. Neuspjeh sultana Mehmeda Fatiha da već pomalo davne 1456. osvoji Beograd, postaje Sulejmanu neodoljiv izazov i cilj njegove prve velike vojne, koji će mu širom otvoriti vrata Panonske nizine. Sredinom lipnja 1521. poslao je Sulejman rumelijskog beglerbega Ahmed-pašu da napadne Šabac, a velikom veziru Piri-paši naredio da opsjedne Beograd. Iza njih kao svojih prethodnica polagano je nastupao sam Sulejman predvodeći glavninu vojske. Posada Šapca junački je odbijala turske juriše i ginula, dok se nije svela na pedesetak vojnika. Sedmog srpnja ušao je Ahmed-paša u grad i sasjekao ostatak branitelja. Idućeg dana stigao je

46

u Šabac sultan Sulejman i naredio da se odmah započne s izgradnjom mosta preko Save. Prije toga Turci su pod vodstvom Ball-bega Jahjaoglua prešli Savu i upali u Srijem. Napredujući vrlo brzo osvojio je Bali-beg Kupinovo, a Piri-paša Zemun.1

Osvajanjem Zemuna opkolio je veliki vezir Beograd sa svih strana. Branitelji grada uporno su odbijali turske napade, iako su znali da bez pomoći svježih snaga neće odoljeti Turcima. To više što je palatin Stjepan Bathory, unatoč pobjedi nad jačim odredom Bali-begovih akindžija kod Mitrovice, bio prisiljen povući se preko Dunava. Obavijest. da je veliki. vezir Piri-paša napao Beograd i da se gradu približava sultan Sulejman, dočekao je kraljevski dvor u Budimu nespremno, pa je istom 9. srpnja kralj Ludovik Izdao nalog Pečuškom kaptolu da hitno pošalje vojsku u Osijek, a na njezino čelo postavlja bosanskog biskupa Mihajla Keserića.2 Istoga dana naredio je biskup Keserić Gyorgyu Gorffyju da s vojskom Tolnanske, Baranjske i Vukovske županije odmah krene za Osijek, i da osim svojih vojnika dovede i petinu kmetova s posjeda u Slavoniji i Ugarskoj, jer će u protivnom biti strogo kažnjen.3 Ali dok se ta vojska još okupljala, prešao je 26. srpnja sultan Sulejman most preko Save kod Šapca, nastavio put uzduž Save do Zemilna i 30. kolovoza 1521. slavodobitno ušao u Beograd. Za to vrijeme osvojio je ili razorio Bali-beg Barič, Mitrovicu, Vrdnik, Kamenicu, Karlovce, Slankamen i cijeli istočni Srijem.4 Padom Beograda i gubitkom istočnog Srijema nadvila se nad Hrvatskom i Ugarskom smrtna opasnost, koju kralj Ludovik i njegovi dvorjanici nisu ozbiljno shvaćali niti su željeli suočiti se s istinom. Nasuprot tome, iskusni ratnici u borbi s Turcima bili su posve sigurni da se sultan Sulejman neće na tom putu zaustaviti, i daje samo pitanje vremena kad će osmanska vojska poput olujna oblaka protutnjiti dunavsko-savsko-dravskim međurječjem i cijelim Podunavljem, satrti hrvatsko-ugarsku državu i za dugi niz godina osigurati svoju vladavinu na tom prostoru. U isto doba s opsadom Beograda, napali su Turci i Jajce, ali ih je jajački ban Petar Keglević dočekao i otjerao od grada.5 Pokrete i upade turskih akindžija iz Bosne, koji su uznemiravani i pustošili okolicu Knina, budno je pratio knez Bernardin Frankapan iz Bihaća.6 Prvih dana studenoga 1521. bio je napokon postavljen za hrvatskog bana Ivan Karlović. Njegovo banovanje pratile su sve veće i veće nevolje na koje nije mogao utjecati niti im se oduprijeti. Provodeći vrijeme stalno u pokretu i u konjskom sedlu, između Udbine, Drežnika, Bihaća, Bužima, Mutnice, Topuskog, Križevaca, Čazme, Budima, Zagreba, Cetina i drugih mjesta, odlučno i hrabro je obavljao bansku dužnost. Poput većine krajišnika, odlično je baratao oružjem i odlikovao se oporom naravi. Kao vrlo obrazovan čovjek za ono vrijeme, s dugim obiteljskim rodoslovom, znao se savladati i prilagoditi prilikama, umješno voditi razgovore i obraćati se sugovornicima na dvorskoj razini, ali istodobno planuti kao munja i bezobzirno postupiti protiv svojih protivnika. Jedino tako mogao se održati na granici s Osmanskim Carstvom i braniti svoje pradjedovske posjede, koje su "trkači i palikuće" do tog vremena većim dijelom opustošili. Preuzimajući bansku dužnost našao se Ivan Karlović u nezavidnu položaju koji će se ubrzo pretvoriti u vladavinu ognja, mača i smrti, u kojoj Hrvati gube povijesni prostor na kojem su prije gotovo devet stoljeća postavljali temelje svoje pravne posebnosti i državne samostalnosti.

1 Thallpczy-Hodinka, O.c., I., p. 31, 32. 36. 2 Thalloczy-HoIVQlh, O.c., p. 309; Mažuran. Ive. Srednjovjekovni Osijek, Osijek 1962., p, 149. 3 Mažuran, o,c., p. 150. 4 Thury, O.C., Szulejman naploi, I., p. 287, Ferdi-pasa, II., p. 54, Muszlafa Dselalzade, p. 142, 143, Katib Mohamed zalm, p. 371, Thalloczy-Hodmka, oc., p. 36. 5 Thalloczy, Povijest Jajca, p. 188. 6 Klaić, O.C., IV., p. 379.

47

Nasuprot banu Ivanu, stoje višestruko vojno jači bosanski i hercegovački sandžakbeg Gazi Husrev-beg i Mahmud-beg, sin Ahmed-paše Hercegovića, koji će se poput jastrebova ustremiti na jug Hrvatske. Pišući nadvojvodi Ferdinandu iz Udbine 15. ožujka 1522., javio je Ivan Karlović kako Turci svakodnevno pljačkaju i pustoše na granici, a bosanski sandžakbeg će navodno napasti Krupu i Bihać.7 U pismu od 27. ožujka iz Mutnice (Mutnika) obavijestio je on nadvojvodu da su Turci upali u Hrvatsku i zbog toga strahuje da bi mogli napasti njegove posjede u Primorju. Prema dobivenoj obavijesti, bosanski sandžakbeg se sprema upasti u Liku i osvojiti njegove gradove.8 Umjesto očekivanog napada akindžije su, međutim, upale u Kranjsku, opustošile okolicu Grobnika, Ledenika, Brinja i Modruša.9 Za to vrijeme nasrnuo je Husrev-beg na Knin i 29. svibnja 1522. osvojio grad. Za koji dan kasnije, pali su u turske ruke također Drniš i Skradin.10 Ban Ivan Karlović nalazio se tada u Mutnici i potom u Topuskom, kamo su obavijesti o stanju u Kninu i Skradinu stizale sa velikim kašnjenjem.11 Poslije osvajanja Knina krenuli su Turci na Klis. U tvrđavi je bila jaka posada koju Husrev-beg nije bio u stanju slomiti i morao se povući. Krajiški zapovjednici očekivali su da će Turci neuspjeh pod Klisom tada nadoknaditi na drugoj strani, odnosno, napasti Udbinu, Bihać i gradove u Primorju, a uz to opustošiti kraj između Une i Save.12

Gubitak Knina uzdrmao je cijelu Hrvatsku. Nad starim kraljevskim gradom, sjedištem juga Hrvatske i Kninske biskupije, zlokobno se nadvijala turska zastava s polumjesecom. Kolijevka hrvatske države i mjesto saborovanja hrvatskog plemstva bilo je izgubljeno, a stanovništvo protjerano i uništeno. Dalja sudbina ostalih gradova i mjesta na tom prostoru bila je unaprijed određena, i bilo je samo pitanje vremena kad će i njih progutati Osmansko Carstvo. U vrlo dramatičnim prilikama općeg rasula i propasti, pokušavao je ban Ivan Karlović, unatoč sukobu s knezovima Frankapanima, spašavati što se spasiti dalo. Glavni oslonac u obrani od Turaka postaje Bihać, koji ujedno preuzima i vodeću ulogu u Hrvatskoj južno od Save. Daleko Ozbiljnije od kralja Ludovika shvatio je nadvojvoda Ferdinand kakva opasnost prijeti I od Turaka nakon pada Knina, pa je odmah banu Ivanu poslao u pomoć svoga zemaljskog kapetana grofa Nikolu Salma. O razgovorima i dogovorima s banom izvijestio je 23. lipnja Salm nadvojvodu, kao i o tome da je na banovu molbu poslao u Bihać 400 konjanika jer se Turci opet spremaju provaliti u Hrvatsku i napasti Bihać ili Krupu.13

Zahvaljujući toj pomoći suzbijani su upadi "trkača i palikuća" preko Une, Kupe i Save, pa je pritisak osmanske vojske popuštao i nije bio izgubljen niti je stradao još poneki grad u Hrvatskoj. Do kraja 1522. na granici je uglavnom bilo mirno i ban Ivan Karlović mogao je malo predahnuti i pozabaviti se drugim poslovima. Pomoć nadvojvode Ferdinanda u obrani gradova na Uni, posebno Bihaća i Krupe, ulijevala je samopouzdanje, iako su banovi gradovi južno od Velebita bili bez jačih vojnih posada. Medu njima izuzetno važnu ulogu imala je Ostrovica, koja je branila prilaze Zadru i osiguravala posjede Ivana Karlovića na tom prostoru. Predah od nekoliko mjeseci dobro je došao i Turcima da pojačaju svoje redove. U proljeće 1523. manje skupine akindžija ponovno upadaju u Hrvatsku, a vojska bosanskog i hercegovačkog sandžakbega opasno ugrožava Šibenik. Međutim, većih i zapaženijih uspjeha Turci nisu imali jer ih je sprječavala vojska nadvojvode Ferdinanda u Hrvatskoj, a Republika

7 Thalloczy -Hodinka, O.C., I., p. 47. 8 Idem, O.C., I., p. 49. 9 Idem,0.c.,I.,p.76,77.85,96,97. 10 Šabanović, O.C., p. 176; Thalloczy -Hodinka, o.c.,I., p. 138, 139, 144, 151. 11 Thalloczy -Hodinka, O.C., r., p. 143. 12 Idem,o.c.,I.,p.151. 59 13 Idem, o.c.,I.,p.188.

48

Venecija uspjela je ishoditi od sultana zabranu Husrev-begu i Mahmud-begu da uznemiravaju i napadaju njezine posjede u Dalmaciji. Prateći stanje na granici, činilo se da će Turci bar za neko vrijeme obustaviti napade i povući se u zimovnike. Suprotno očekivanju krajiških zapovjednika, akindžije su početkom studenog prešle Unu i od Martinja (2. studenog) osam puta pustošile okolicu Modruša i Ozlja. Izvještavajući o tome Erasma Braunbarla u Ljubljani, Ferdinand Frankapan kaže da mu njegovi susjedi u Mellici i Kostanjevci nikako ne pomažu, da bi na kraju pisma pomiren sa sudbinom dodao: "Dok sam mogao, činio sam, a sada više nemam što da činim... Ne znam ni dan ili sat kad ću poginuti."14

Južno od Velebita, još u kolovozu napali su Turci Ostrovicu, koju tada nisu mogli osvojiti: Ban Ivan Karlović vjerovao je da će jaka posada u gradu moći i dalje odolijevali turskim napadima. Međutim, udruženim snagama došli su potkraj prosinca 1523. do Ostrovice Husrev-begi Mahmud-beg i nakon kraćeg opsjedanja zaposjeli grad.15

Pad Ostrovice bacio je Ivana Karlovića na koljena i najavio skoru propast južnog dijela Hrvatske. Zamoren stalnim okršajima s Turcima koji su ga doveli na pr6sjački štap, bio je on zapravo već i sit banske časti i banovanja. S obzirom na to, tražeći izbavljanje od neminovne propasti, poslao je početkom 1524. ban Ivan svoje poslanike u Veneciju i ponudio Republici da preuzme sve njegove posjede. Banovu ponudu nije Republika nipošto željela prihvatiti, već ga je savjetovala i hrabrila da ustraje na tom položaju, odobrivši mu plaću i godišnju pripomoć od pet tisuća zlatnika. Stanje na granici i držanje bana Ivana Karlovića zabrinuli su također nadvojvodu Ferdinanda, pa je najmio 200 konjanika i 600 pješaka da zajed11o s Hrvatima brane krajiške gradove od turskih provala, a preko njih i austrijske pokrajine. O stanju na jugu Hrvatske poslije pada Ostrovice, raspravljalo se i na dvoru kralja Ludovika u Budimu. Kraljevi savjetnici mislili su da bi se banu Ivanu moglo pomoći ako bi dobio sudruga u banovanju u osobi Ivana Tahyja. Njihov prijedlog naišao je na podršku utjecajnih dvorjanika, ali ne i većine velikaša u Hrvatskoj, koji se zbog općih prilika u zajedničkoj državi sve više i otvorenije okreću i obraćaju za pomoć nadvojvodi Ferdinandu. Dobro obaviješteni o nemoći kraljevskog dvora da zaštiti ugrožene prostore na jugu Hrvatske, iskoristili su Turci za novi napad na Klis. Hercegovački sandžakbeg Mahmud odlučio je, bez obzira na žrtve, osvojiti klišku tvrđavu kao posljednji branik Hrvatske južno od Velebita. Početkom veljače 1524. opasao je on grad jakim snagama i postavio topove da ruše tvrđavske zidove. Ako ne bi uspio silom, vjerovao je da će glađu prisiliti posadu na predaju. Obrana Klisa pogoršavala se iz dana u dan i doista je bilo samo pitanje vremena dokle će izgladnjeli branitelji izdržati. Obavijest o pogibeljnom položaju Klisa primio je ban Ivan Karlović u Bihaću, odakle je 3. travnja javio kranjskom kapetanu Josipu Lambergu da će uz Božju pomoć s manjim snagama poći do Klisa i tako spasiti grad od propasti. U istom pismu kaže on da je od zarobljenih Turaka kod Udbine saznao da će jake snage "trkača i palikuća" ubrzo provaliti u Kranjsku.16 Idućega dana tu je vijest potvrdio hrvatski plemić Ivan Kobasić u pismu kapetanu Johannu Helfenbergeru, u kojem kaže da će Turci provaliti preko Kupe.17

Sredinom travnja, stigle su akindžije do Metlike i napale grad. Kad su bili suzbijeni opustošili su njezinu okolicu, kao i okolicu Črnomelja.18

Ista sudbina zadesila je gradove i posjede knezova Frankapana, Zrinskih i Blagajskih.19

14 Idem, o.c., I., p. 274. 15 Sanuto,o.c.,ArkivVIII.,p.166,169. 16 Thalloczy-Hodinka. O.C., I., p. 289. 17 Idem, O.C., I., p. 295. 18 Idem, o.c. I., p. 304. 61 1 19 Idem,o.c., I., p. 356,361.

49

Je li u takvim prilikama ban Ivan Karlović održao obećanje i pomogao obrani Klisa, nije poznato. Nasuprot tome, senjski kapetani i kliški kaštelani Petar Kružić i Grgur Orlovčić uspjeli su uz novčanu pomoć pape Klementa VII. prikupiti vojsku i ukrcati je u Senju u brodovlje. Ploveći samo noću taje vojska 10. travnja stigla do Solina i prije svanuća se iskrcala, odakle je ubrzanim hodom produžila do Klisa i uz zaglušnu viku napala turski tabor. Preneraženi od iznenađenja nisu Turci ni pomišljali na otpor, pa je Kružić mnoge sasjekao, pohvatao i posve rastjerao, a cijeli tabor zarobio. Posadu u Klisu je pojačao, opskrbio hranom i streljivom, a sam grad još jače utvrdio da bi i dalje odolijevao turskim napadima. Premda poraženi pod Klisom, nisu Turci prestajali s provalama i napadima u Hrvatskoj. Pozivom na izjavu svoga uhode javio je 23. lipnja zapovjednik lakih konjanika u Metliki, Hans Katzianer von Katzenstein, vrhovnom zapovjedniku nadvojvode Ferdinanda, Bernhardu Ritschanu, da se jaka turska vojska utaborila na Modruškom polju. Čim je saslušao uhodu, smjesta je krenuo preko. Kupe i poslao svoje konjanike da traže "trkače i palikuće". Prema njegovu mišljenju, Turci bi mogli udariti preko Stemčnjaka prema Samoboru i upasti u Krško polje.20 Primivši tu obavijest, pokrenuo je Ritschan cjelokupnu svoju vojsku, odnosno konjaništvo, pješaštvo i topništvo, i već 25. lipnja stigao u Jastrebarsko. Noć prije njegova dolaska Turci su umakli iz okolice Samobora Jastrebarskog prema Kupi, pa ih više nije mogao dostići.21 Više od mjesec dana ostao je Ritschan u okolici Jastrebarskog, Samobora i Zagreba, odakle je 22. srpnja javio nadvojvodi Ferdinandu o turskim provalama i svojim pripremama da ih suzbije.22

Osim obrane od Turaka, Ritschanu je također bilo povjereno da ishodi nagodbu između bana Ivana Karlovića i njegova sudruga u banovanju Ivana Tahyja. Naime, suprotno protivljenju staleža u Hrvatskoj, kralj je Ludovik početkom 1524. imenovao i postavio Tahyja za bana. Od svoje odluke kraljevski dvor nije odustajao, pa je Hrvatska potkraj ljeta u zao čas ostala bez bana. Po svemu sudeći banu Ivanu Karloviću dodijale su dvorske spletke i vjerojatno se sam odrekao banske časti. Za obranu Hrvatske bilo je to više nego pogubno jer su Turci u jesen počeli opet napadati i provaljivati. U pismu kneza Krste Frankapana, upućenog 19. studenog iz Budima njegovu prijatelju i venecijanskom patriciju Antoniju Dandolu, između ostalog se kaže, kako Turci ne prestaju razarati i pljačkati ubogu Hrvatsku, a samo koji dan prije toga opustošili su oni imanja njegova oca Bernardma oko Skrada i Dubovca.23 Već na izmaku života, pod teretom godina i surove stvarnosti, morao je knez Bernardin napustiti napola razrušeni Modruš i preseliti u netom dograđeni Ogulin, odakle je 23. srpnja poslao Bernhardu Ritschanu obavijest o pripremanju bosanskog sandžakbega za novu vojnu.24 Za junačku obranu Klisa dao je 13. studenoga 1524. kralj Ludovik senjskim kapetanima i kliškim kaštelanima, Petru Kružiću i Grguru Orlovčiću, kaštel Brezovicu (Berzencze) u Virovitičkoj županiji, koji je prije toga bio u posjedu vojvode Lovre Iločkog. Navodeći njihove zasluge, u darovnici je istaknuto što su poduzeli, i na koji su način razbili tursku vojsku i obranili Klis.25

Pitanje izbora i postavljanja bana, u tako nesigurnom i opasnom vremenu, u kojem se nije znalo što donosi svaki novi dan ili noć, izazvalo je opće nezadovoljstvo nižeg i srednjeg plemstva u Hrvatskoj. Svoje nezadovoljstvo iskazalo je ono tražeći od nadvojvode Ferdinanda, a ne od kralja Ludovika, da imenuje bana, ističući pritom da to ne bude nitko od hrvatskih velikaša koji su toliko nemoćni da sami sebe ne mogu braniti, ali istodobno i nasilni da bi plemiće pretvorili u svoje podanike.

20 Idem, o.C., I., p. 356, 361, 390. 21 Idemo o.c., I., 361. 22 Idem, o.C., I., p. 365. 23 Theiner, o.C., T. II., p. 648. 24 Thalloczy-Hodinka. o.c., I., p. 390, 391. 25 AHAZU, Zagreb, D-XXVI -72.

50

Obraćanje nadvojvodi Ferdinandu da imenuje hrvatskog bana, svjedoči o sveopćoj i dubokoj krizi juga Hrvatske, koju su Turci već toliko razorili i opustošili, da je u velikoj mjeri opao i ugled banske časti i dostojanstva, a ponestajalo je u takvim prilikama i samopouzdanja u vlastite snage Starim velikaškim rodovima preostali su jedino plemićki naslovi iza kojih više i nije bilo materijalne i vojne moći, pa se nisu birala sredstva u borbi za golo preživljavanje. Nadvojvoda Ferdinand nije se, dakako, želio miješati u izbor i postavljanje bana, niti je za to imao pravne osnove kao budući vladar druge države. Ali da bi zaštitio austrijske pokrajine od turskih provala, ništa mu nije vstajalo na putu da pomaže knezove Ivana Karlovića, Frankapane i naročito Nikolu Zrinskog. Štoviše, s knezom Nikolom Zrinskim sklopio je on 22. listopada 1524. poseban ugovor o preuzimanju kneževih gradova Novog (Newhaus, Newgrad) i Dobre Njive na dvije godine. U njih će nadvojvoda smjestiti svoje posade, opskrbiti ih hranom i streljivom, a po isteku dvije godine opet vratiti knezu. Osim toga, darovao je nadvojvoda Nikoli Zrinskom oružje i bojne sprave i primio ga u svoju službu, a on se zauzvrat obvezao da će uz mjesečnu plaću od 150 zlatnika uzdržavati 50 konjanika. Slično tome, bio je Zrinski voljan ustupiti i svoje rudnike u Gvozdanskom, ako mu Ferdinand dade u zamjenu Pazinsku grofoviju i grad Kastav, čemu se odlučno usprotivio kralj Ludovik.26 Slanjem pomoći pridobivao je nadvojvoda Ferdinand hrvatske velikaše, vezao ih za sebe i postupno utirao put izboru za kralja Hrvatske, a preko nje i Ugarske. Naime, diplomacija Bečkog dvora budnim je okom pratila razvoj događaja u Hrvatskoj i Ugarskoj i na temelju svestrane procjene zaključila da hrvatsko-ugarska državna zajednica u sudaru s Osmanskim Carstvom u bliskoj budućnosti više nema izgleda za opstankom. Prostor Hrvatske i zapadne Ugarske bio je stoga za nju od životne važnosti, jer se preko njega branila cijela Austrija. U svojim procjenama polazila je ona od vojne nadmoći centralističke državne uprave Osmanskog Carstva, koje su činile stajaća vojska i koncentracija vlasti u osobi sultana, čije su odluke bile neprikosnovene. Ratno iskustvo i odlučnost Hrvata da očajnički brane svaku stopu svoje zemlje bili su u tom pogledu prevažan činilac u stvaranju i razvijanju sustava obrane austrijskih pokrajina, kojeg će potom pretvoriti u oruđe vojnih i političkih ciljeva Bečkog dvora. I prije isteka zime na granici Bosanskog sandžaka, oko Skradina, Ostrovice i Knina počelo je okupljanje akindžija, odakle su provaljivali do Udbine i plijenili posjede kneza Ivana Karlovića. U tim naletima stigli su i do kneževa grada Obrovca, kojeg je branio njegov dalji rođak i kaštelan knez Ivan Posedarski. Iz Obrovca je zatim Posedarski preko Podgorja otputovao u Bag, stari grad Ivana Karlovića nasuprot otoku Pagu kojeg su branili knezovi Ivan i Gašpar Perušić. Posve neočekivano napali su 27. veljače 1525. Turci iz Skradina grad Bag, strahovito ga opljačkali i popalili, a stanovništvo odveli u zarobljeništvo. Među zarobljenicima bili su također knezovi Perušići, Ivan Posedarski i Grgur Banić27 Stradanje Baga izazvalo je opću uznemirenost stanovništva u primorju, od Obrovca do Senja i na otocima Pagu, Rabu i Krku. Pišući o tome, venecijanski poglavar Dalmacije Giovanni Vituri 12. ožujka kaže daje, zapravo, cijela Hrvatska već turska, a u najvećoj opasnosti su također Senj i zadarska okolica, osim grada Zadra.28

U sve kobnijim časovima za Hrvatsku, konačno je 12. ožujka 1525. kralj Ludovik imenovao Franju Batthyanyja za hrvatskog bana, o kojem većina hrvatskih velikaša poput Ivana Tahyja nije željela ni čuti. Ni mjesec dana nakon toga, upali su Turci sve do Bakra i zapalili grad

26 Klaić, o.c., IV., p., 395,3960 27 Samito, o.c., Arrkiv, VIlI., p. 196,200; Ljubić, Commissioncs, T.lI., p. 258. 28 Sanuto, O.C., t\rkiv, VIlI., p. 200; Klaić, o.C., IV., p. 405.

51

Modruš.29 Ta je provala izazvala opći strah u Senju, kojemu je kapetan Petar Kružić povlačenjem dijela svoje vojske iz Klisa pritekao u pomoć. Na drugoj strani, više od godinu dana bilo je Jajce u smrtnom obruču Husrev-begove vojske, koja ga je silom i glađu pokušavala prisiliti na predaju. Kad se iz opkoljenog Jajca uspio probiti glasnik i doći na kraljev dvor u Budimu, slušaj ući njegov izvještaj, svojevoljno se ponudio glasoviti ratnik i daroviti vojskovođa Krsto Frankapan da će povesti vojsku do Jajca i opskrbiti grad hranom i oružjem. Njegovu ponudu prihvatili su kralj Ludovik i državno vijeće s odobravanjem, obećavajući pritom izdašnu pomoć u broju pješaka i konjanika, hrani i oružju. Premda je pomoć bila znatno manja od obećane, knez je Krsto početkom lipnja kod Gradiške prešao Savu i brzim hodom dolinom Vrbasa, izbjegavajući zasjede i veće okršaje s Turcima, probio se 11. lipnja 1525. do Jajca. Opskrbivši grad hranom, istog dana na očigled Turaka utaborio se izvan Jajca. Istim putem kojim je došao, boreći se neprestano s Turcima i pobjeđujući, za četiri dana vratio se natrag, U sjajno vodenom proboju, u dolasku i povratku izgubio je knez Krsto svega nekoliko vojnika. Podvig kneza Krste Frankapana široko je odjeknuo u Hrvatskoj i Ugarskoj, pa su ugarski staleži na Saboru 4. srpnja u Hatvanu zatražili od kralja Ludovika da kneza Krstu imenuje za hrvatskog bana. Njihovo traženje nije se ostvarilo, iako se medu staležima i na kraljevskom dvoru mnogo raspravljalo kako da se nagradi hrvatski vojskovođa. Po dolasku u Budim, uzalud je knez Krsto čekao da ga kralj Ludovik nagradi za učinjeno. Umjesto priznanja, zbog žestokog sukoba s estregomsklm (Esztergom, Ostrogon) nadbiskupom Ladlslavom Szalkayem, stigao je, međutim, u tamnicu. Zalaganjem kraljice Marije, sestre nadvojvode Ferdinanda, i papinog poslanika, knez se izmirio s nadbiskupom, dočepao opet slobode i praznih se ruku vratio u Hrvatsku. Vrativši se u Hrvatsku i njezinu stvarnost, bilo je knezu Krsti Frankapanu posve jasno da u borbi protiv Turaka od kralja Ludovika i cijelog kraljevskog dvora nema Hrvatima i Hrvatskoj pomoći. Kao razborit čovjek i vrstan vojskovođa nagovarao je stoga hrvatske staleže da se stave pod okrilje cara Karla i nadvojvode Ferdinanda, što su vodeći velikaši u zemlji već i učinili. Staleško poslanstvo upućeno u Budim dalo je kralju Ludoviku nedvosmisleno do znanja da će biti prinuđeno birati drugog vladara ako ih ne bude zaštićivao. Nekako u isto doba bilo je upućeno poslanstvo i nadvojvodi Ferdinandu, koji je dao novčanu pomoć i zadržao u svojoj službi knezove Ivana Karlovića i Nikolu Zrinskog. Nemoć kralja Ludovika i kraljevskog dvora da bilo što učine i pripreme se za obranu od turske najezde, zlokobno su predskazivali da se bliži dan propasti i uništenja. Okončanjem rata s Perzijom, u jesen 1525. izdaje sultan Sulejman nalog da se okuplja vojska i ratna oprema, a cilj vojnog pohoda bio je prodor u Panonsku nizinu. Osmanske vojskovođe točno su znale što im je činiti i kojim putem najbrže stići do cilja, a u njihovim planovima istaknutu ulogu imali su smederevski i bosanski sandžakbeg Bali-beg Jahjaoglu i Husrev-beg. Za to vrijeme život na dvoru kralja Ludovika odvijao se ustaljenim redom kao da se ništa važno ne zbiva, i da Ugarskoj i Hrvatskoj ne prijeti nikakva opasnost. Ali, kad je na dvor došao srpski prebjeg ispod osmanske vlasti, vojvoda Pavao Bakić i potanko izvijestio o turskim pripremama i namjerama, više nije bilo sumnje da će sultan Sulejman osobno predvodeći vojsku ubrzo udariti na Ugarsku. O predstojećoj vojni sultana Sulejmana bio je obaviješten nadvojvoda Ferdinand, pa je 27. ožujka 1526. imenovao za vrhovnog kapetana vojske u borbi protiv Turaka Nikolu Jurišića, koji se već nekoliko godina nailazio u njegovoj službi. 30 Dva dana kasnije, javio je kralj Ludovik iz Budima banu Franji Batthyanyju kako je posve sigurno da sigurnije ne može biti, da će sultan Sulejman svim raspoloživim snagama napasti Ugarsku. S obzirom na to sazvao je 29 Klaić, o.C., IV., p. 405. 30 Theiner, O.C., II., p. 759-766.

52

on 24. travnja Opći sabor staleža zbog dogovora što da se poduzme i učini za obranu od neprijatelja.31 Dok se na Saboru istom trebalo raspraviti kako prikupiti vojsku i nabaviti ratnu opremu, pripreme u sultanovu taboru bile su završene i 23. travnja 1526. napustio je Sulejman Istanbul i na čelu goleme vojske zaputio se prema Ugarskoj. Kao prethodnicu poslao je velikog vezira Ibrahim-pašu, kojeg je u Beogradu čekao s vojskom smederevski sandžakbeg Bali-beg. Kad je ta vojska iz Beograda krenula preko Save, istodobno je prešao Savu Husrev-beg s vojskom iz Bosne. Već 7. srpnja osvojio je Bali-beg Slankamen i zajedno s Ibrahim-pašom okomio se 9. srpnja na Petrovaradin. Obrana grada odolijevala je napadima i jurišima sve do 28. srpnja, kad su Turci prodrli u tvrđavu i gotovo sasjekli cijelu posadu. Malobrojna vojska kaločkog nadbiskupa Pavla Tomorija, poslana u Srijem da zapriječi Turcima dalje nadiranje, padom Petrovaradina povukla se preko Dunava i zaputila u tabor kralja Ludovika. Za to vrijeme osvojio je Husrev-beg Mitrovicu, Ratu, Irig, Grgurevce i Berkasovo,32 a 1. kolovoza stigli su Turci do Iloka i bez većih napora osvojili grad. Dok je sultan Sulejman s glavninom osmanske vojske još boravio u Iloku, predali su 8. kolovoza izaslanici Osijeka i Erduta gradske ključeve veziru Mustafa-paši Jahjaogluu.33 Saznavši za pad Petrovaradina i da su Turci u Iloku, naredio je kralj Ludovik palatinu Stjepanu Bathoryju da smjesta požuri s vojskom do Osijeka ne bi Ii možda tu zapriječio Turcima prijelaz preko Drave. Šestog kolovoza javio je dvorski kancelar Stjepan Brodarić kraljici Mariji da se tursko brodovlje već nalazi oko Erduta i da će ga Turci osvojiti. Ako ga možda ne osvoje, osvojit će zato čim prije Osijek, a odatle i sva ostala mjesta kamo se s vojskom zaputio palatin Stjepan Bathory.34 Idući od Iloka pokraj Vukovara i Borova, stigao je Sulejman 14. kolovoza u Osijek i odmah naredio da se otpočne s gradnjom pontonskog mosta preko Drave. U želji da te radove ubrza, postavio je šator nedaleko od gradilišta kako bi osobnom nazočnošću utjecao na graditelje. Radeći vrlo užurbano na očigled sultana, graditelji su za pet dana premostili Dravu. Poslije završetka radova, osmanska je vojska 19. kolovoza krenula preko mosta. Ali, budući da je most bio dosta uzak, prijelaz vojske i komore odvijao se sporo i trajao je do 23. kolovoza. Napuštajući posljednji Osijek, odredi vojske iz Anadolije zapalili su grad, opustošili kuće, crkve i vrtove, a most iza sebe porušili.35 Od napuštanja Budima 20. srpnja, pratila je kralja Ludovika silna neizvjesnost, jer se u privremenim logorima na putu prema Mohacsu vojska okupljala sporo i u malom broju. Pitanje je također bilo kome povjeriti vrhovno zapovjedništvo nad tom vojskom, da bi izbor pao na kneza Krstu Frankapana, koji se u to vrijeme nalazio u Njemačkoj (Speier). Kad je vojska stigla u Batu (Bataszek) bilo je zaključeno da vrhovno zapovjedništvo preuzme kaločki biskup Pavao Tomori dok ne stigne knez Krsto Frankapan. Podizanjem vojnog logora na Mohačkom polju, razboritiji velikaši savjetovali su kralja da se ne upušta u bitku prije nego dođe knez Krsto, jer u protivnom srlja u očitu propast. Dvorski kancelar Stjepan Brodarić zdušno je podržavao takvo mišljenje, ističući pritom daje vojska nasuprot turskoj malobrojna, i da svakako valja bitku odgoditi i čekati kneza Krstu i Hrvate, ljude ratoborne. Protiv takvog mišljenja najgrlatiji je bio estergomski nadbiskup Ladislav Szalkay, koji nikako nije mogao zaboraviti dvije pljuske kneza Krste, proglašavajući sve njegove zagovornike kukavicama i optužujući ih da žele ratnu slavu prepustiti drugima. U kraljev tabor uoči bitke stigao je hrvatski ban Franjo Batthyany predvodeći veći broj konjanika i pješaka. Zajedno s njim došli su velikaši Ivan Tahy, Ivan i Sigismund Banić (Banffy), zagrebački biskup Šimun i njegov

31 Thalloczy-Hodinka, O.C., I., p. 513. 32 Thury, O.C., I., p. 214, 219, 224, 229-231, 306,309,310, II., p. 12, 13,62,64,65,155,156. 33 Idem, O.C., Szulejman naploi, I., p. 311, 313. 34 Pray, Georgius, Epistole procerum regni Hungariae, Posonii 1806., T.I., p. 268, 269. 35 Thory,o.c., I., p. 311,313.

53

brat Petar Erdody, knezovi Mihajlo Zrinski i Matija Frankapan, senjski biskup Franjo Jožefić i senjski kapetan Grgur Orlovčić. Nekoliko dana prije njih stigao je također bosansko-đakovački biskup Juraj od Paline (de Palyna) na čelu svoje čete (banderium). Nakon prijelaza Drave, zbog kišna vremena i raskvašena putova, napredovao je sultan Sulejman dosta sporo. Osim toga, bio je i na oprezu da ga protivnička strana poznavajući dobro taj prostor ne bi zaskočila. Peti dan od napuštanja Osijeka obje vojske stajale su jedna nasuprot drugoj. Osmanska vojska bila je višestruko brojnija i raspolagala je znatno većim brojem dobro postavljenih topova. Sve do tri sata poslije podne 29. kolovoza 1526. bitka nije započinjala, kad je na desnom krilu prvi krenuo u napad Bali-beg. Jedva sat i pol od početka bitke bila je kraljeva vojska naprosto satrvena. U sveopćem pokolju, bježeći s bojišta, smrtno je stradao u nabujalom potoku Cseleju (Čeleju) i kralj Ludovik II. Od sudionika bitke iz Hrvatske, smrt su izbjegli: ban Franjo Batthyany, Ivan Tahy i senjski biskup Franjo Jožefić, kao i neznatan broj konjanika i pješaka. Svi zarobljeni vojnici i plemići, osim nekolicine, bili su idućeg dana pogubljeni. S Mohačkog polja krenuo je Sulejman pored Dunava prema Budimu, kamo je stigao 10. rujna, spalivši osim kraljevske palače Budim i Peštu. Pljački i razaranju prepustio je također sva mjesta od Blatnogjezera (Balaton) do Gyora svojim "trkačima i palikućama". Kao neposredan svjedok tih zbivanja kancelar Stjepan Brodarić kaže: Noću i danju, koji su slijedili poslije bitke, neprijatelj se okomio na sva obližnja područja, usput ih opustošio i popalio ne štedeći nikoga, bez obzira na spol, dob i vjeru, počinivši nad bijednim narodom sva moguća odvratna i okrutna djela. Ja nemam dovoljno riječi da oplačem poraz koji je toliko bio velik one noći i sljedećih dana po cijelom onom kraju ovo strane Ugarske, i nije mi znano da je ijedan neprijatelj počinio nešto mahnitije i okrutnije. Između ostalog, vjerojatno se nikad prije nije dogodilo što sada, da su prežalosne majke nejaku dječicu živu ukapale u zemlju kako se vriskom ne bi odala, i kada su se one odande .sklonile, djeca su se u zemlji bez zraka ugušila... A broj .svih pogubljenih i zarobljenih u tom ratu, na temelju onoga što sam mogao doznati, smijem tvrditi bio je blizu dvjesto tisuća ljudi.36 Zgranutost kancelara Brodarića nad mahnitanjem i okrutnosti osmanske vojske na prostoru Ugarske, svjedoči o bolnom suočavanju s ratnim strahotama s kojima su se Hrvati i Hrvatska suočavali već desetljećima, čiji su inače prostorni, materijalni i ljudski gubici bili neusporedivo veći. To više što su njihovi vapaji za pomoć iz godine u godinu ostajali na kraljevskom dvoru i među dvorjanicima bez odjeka, jer su njima osobni probici više ili manje uvijek bili na umu unatoč smrtnoj opasnosti od turske najezde, i uvelike su tako pridonijeli svojim držanjem i postupicima vlastitoj propasti i propasti same državne zajednice, u kojoj su Hrvati uglavnom bili prepušteni vlastitoj sudbini. U općem metežu nakon poraza i glasinama o sudbini kralja Ludovika na Mohačkom polju, nad cijelom Hrvatskom nadvila se doista turska opasnost, pa je bilo samo pitanje vremena kad će pojedine krajeve zadesiti ista sudbina. Pogotovo kad je vijest o kralj Ludovik nije imao zakonita nasljednika, što će sjever i jug Hrvatske podijeliti u dva suprotna tabora. Započinjući vojnu protiv Ugarske, na granici s Osmanskim Carstvom južno od Save, Turci su neprestano uznemirivali hrvatska naselja i gradove i držali u napetosti krajiške zapovjednike. Tražeći pomoć u novcu i oružju na raznim stranama ti se zapovjednici sve češće obraćaju nadvojvodi Ferdinandu, koji se odaziva njihovim pozivima i molbama i pomaže ih na razne načine. Dok su Turci opsjedali Petrovaradin, uputili su sredinom srpnja 1526. velikaši i hrvatsko plemstvo nadvojvodi molbu za vojnom i drugom pomoći, jer su u borbi s Turcima napušteni od kršćanskih vladara i svoga kralja i prepušteni vlastitoj sudbini. Vjerojatno zbog nemarnosti službenika i vojnih zapovjednika, ili nekih drugih razloga, pomoć koju im 36Bradarić, Stjepan, Mohačka bitka 1526. (De conf1ictu Hungarorum cum Solyrnano Turcarum imperatore ad Mohach historia verissima). Preveo Stjepan Sršan, Vinkovci 1990., p. 55, 57.

54

nadvojvoda daje pristiže u malim količinama i neredovito.37 Isto tako šalju se nadvojvodi poslanstva, a 16. srpnja izvijestio je Nikola Jurišić iz Cetina o stanju obrane na granici i zahtjevima Hrvata za vojnom pomoći. 38Sljedećega dana potužio se nadvojvodi knez Stjepan Blagajski da ne dobiva pomoć, premda su njegovi gradovi Blagaj, Otoka, Bušević i Ostrožac i okolica, teško stradali od turskih provala i prevažni su u obrani granice.39 Koji dan kasnije, poslao je grof Ivan Karlović nadvojvodi pismo, u kojem javlja kako je u borbi s Turcima izgubio dvije svoje pokrajine, Krbavu i Liku, i stigao dotle da više nema gdje držati svoju ostarjelu majku niti je može hraniti. S obzirom na to moli nadvojvodu da mu dade neko mjesto bilo gdje, u kojem bi mogao zbrinuti svoju majku sve do njezine smrti. Za uzvrat on će nadvojvodi i kršćanstvu vjerno služiti na granici i boriti se protiv Turaka do kraja života. Što se tiče tvrđave Weitersfelden koju mu je nadvojvoda dao da bi zbrinuo majku, on je zbog siromaštva ne može preuzeti.40

Odgovarajući na izvještaje, molbe i pritužbe, upozorio je 4. kolovoza nadvojvoda Ferdinand Nikolu. Jurišića da granica ne može ostati bez posade i neka se pobrine za grofa Ivana Karlovića, kneza Blagajskog opata u Topuskom.41 Istoga dana poslao je on i pismo hrvatskom plemstvu da ustraje u borbi protiv Turaka i pomoć neće izostati.42 Od obećanja, dobrih želja i škrte pomoći nije se na granici moglo opstati, pa su grof Ivan Karlović i knezovi Vuk i Juraj Frankapan 29. kolovoza uputili nadvojvodi predstavku da će bez redovite plaće i pomoći, iako to ne žele, stupiti u službu Venecije, a grof Ivan Karlović zajedno sa svojim posjedom i podvrći će se Veneciji.43 Usporedo s dogovorima i prepiskom s nadvojvodom Ferdinandom, knez je Krsto Frankapan kupio vojsku da bi pohitao u tabor kralja Ludovika na Mohačkom polju i preuzeo vodstvo u predstojećoj bitci protiv Turaka. Prvoga rujna stigao je on u Zagreb, kamo su idućeg dana stizali bjegunci i pričali o strahovitom porazu kraljeve vojske. Zastrašenost i uznemirenost medu stanovništvom bila je tolika da se ono spremalo na opći bijeg, pa je 3. rujna knez Krsto izdao proglas kako nema razloga očajavanju, jer još nije sve izgubljeno. Na pobjedonosnom povratku iz Ugarske Turci su odmah zaposjeli Osijek i užurbano otpočeli obnovu grada, tako da je do kraja 1526. uglavnom bio obnovljen.44 Sjajnom pobjedom na Mohačkom polju stekao je sultan Sulejman golemu prednost i osigurao put novim osvajanjima u Panonskoj nizini. Jednako tako od hrvatsko-ugarske države ostala je na Mohačkom polju samo osakaćena lešina, označivši ujedno i kraj stoljetnom razdoblju hrvatske povijesti i početak novog u posve drugom ozračju s mnogo težim i sudbonosnijim posljedicama. Prema bilješci kroničara Antuna Vramca, čini se da su Turci potkraj iste godine provalili u Požešku kotlinu i tom prilikom opsjeli i grad Požegu.45

Smirivanjem prvotnih uzbuđenja izazvanih težinom poraza na Mohačkom polju, vodeću ulogu u političkom životu Hrvatske preuzeo je tada knez Krsto Frankapan kao njezin zaštitnik i branitelj.46 Preuzimanjem te uloge nije se on u prvi mah priklanjao ni vojvodi Ivanu Zapolji ni nadvojvodi Ferdinandu Habsburgu kao suparnicima za kraljevsku krunu. U tom pogledu po strani se držao i ban Franjo Batthyany, premda je 30. rujna 1526. od nadvojvode Ferdinanda tražio da pomogne senjskog kapetana Petra. Kružića slanjem novca i pješaka naoružanih puškama, jer bi gubitak krajiških gradova (Klis i Senj), kojima zapovijeda, imao nesagledive 37 Laszowski, Emilij, Monumenta Habsburgica, Zagreb 1914., T.I., p. 2. 38 Idem, O.C., I., p. 4, 5. 39 Idem, O.C., I., p. 7, 8. 40 Idem, O.C., I., p. 6. 67 41 Idem, O.C., I., p. 12-14 42 Idem,o.c., I., p. 14,15. 43 Idem, O.C., p. 17, 18. 44 Mažuran, Srednjovjekovni i turski Osijek, Osijek 1994., p. 108, 109. 45 Vramecz, O.C., p. 55. 46 Laszowski, O.C., I., p. 20, 21.

55

posljedice.47 Isto tako, negdje sredinom listopada predao je poslanik Franje Batthyanyja dvorskom vijeću u Wiener Neustadtu pismeno sročene uvjete o preuzimanju banske časti u Hrvatskoj, u kojima se posebno ističe obrana krajiških gradova (Obrovac, Udbina i Bihać) na granici s Osmanskim Carstvom.48 Izborom nadvojvode Ferdinanda 23. listopada za kralja Češke, bila je ubrzana podjela na dva suprotna tabora, pogotovo kad se 2. studenoga Ivan Zapolja okrunio u Stolnom Biogradu (Szekesfehervar) za kralja Ugarske. Na stranu Ivana Zapolje tada odlučno staju knez Krsto Frankapan, zagrebački biskup Šimun Erdody i dio plemstva između Save i Drave, a kralju Ferdinandu priklanja se većina velikaša i plemstva u Hrvatskoj i ban Franjo Batthyany, kao i nekolicina vodećih velikaša i dio plemstva u samoj Ugarskoj. Sredinom istog mjeseca boravili su u Požunu (Bratislavi) poslanici hrvatskih staleža s kojima je došao i grof Ivan Karlović, odakle su ubrzo otputovali u Beč radi pregovora s kraljem Ferdinandom. Poslanike je kralj primio vrlo blagonaklono i s grofom Ivanom sklopio ugovor o davanju gradova Medvedgrada i Rakovca u zalog za četiri tisuće zlatnika.49 Poslije obavljenih razgovora, kralj je savjetovao poslanike da se vrate u Požun i prisustvuju Izbornom Saboru na kojem će Ferdinanda birati i za kralja Ugarske, a krunidbu Ivana Zapolje proglasiti ništavnom. Na prijedlog palatina Stjepana Bathoryja, okupljeni su staleži 17. prosinca izabrali Ferdinanda za kralja Ugarske, odakle su se hrvatski poslanici vratili opet u Beč i dogovorili o slanju kraljevih opunomoćenika, koji će prisustvovati zasjedanju Hrvatskog sabora savanom za 21. prosinca u Cetinu. S odgodom od deset dana zbog kašnjenja kraljevih povjerenika, Sabor se sastao 1. siječnja 1527. i jednoglasno izabrao Ferdinanda za kralja Hrvatske, potvrdivši tim činom njezinu državnu i pravnu posebnost. U kraljevo ime povjerenici su pismeno zajamčili da će kralj u Hrvatskoj držati i plaćati tisuću konjanika i dvije stotine pješaka, kao i osam stotina konjanika koji će biti dodijeljeni velikašima i plemićima ovisno o njihovoj časti i položaju. Osim toga, kralj će Ferdinand na granici Hrvatske i Kranjske držati primjeren broj vojnika, dati pregledati sve gradove i tvrđave u Hrvatskoj i opskrbi ti ih vojnim i drugim potrepštinama, i nadasve poštivati sve povlastice, prava, slobode i zakone Kraljevine Hrvatske, te je uvijek braniti i štititi njezine staleže i stanovnike.50 Kao odgovor na Sabor u Cetinu, sazvao je 6. siječnja 1527. knez Krsto Frankapan Sabor u . Dubravi kod Čazme, na kojem su prisutni izabrali Ivana Zapolju za kralja. Na taj način sjever II i jug Hrvatske podijelio se u dva suprotna tabora, u kojima su ratnički bubnjevi postajali sve glasniji. Obrana od Turaka bila je zbog toga potisnuta u stranu, tako da su o tome, uglavnom, brinuli oni velikaši čiji su posjed i neposredno bili ugroženi i zapovjednici posada u krajiškim gradovima i pograničnim mjestima. Sukob oko izbora kralja i pripreme za rat protivničkih strana, pozorno je pratila osmanska diplomacija, nastojeći da iz tog sukoba sa što manje napora i snaga postigne svoje osvajačke ciljeve u Bosni i na jugu Hrvatske. Provodeći tu zamisao, bilo je stoga naređeno bosanskom sandžakbegu Husrevu da uznemirava gradove uz granicu i provaljuje na posjede Ivana Karlovića i Bernardina Frankapana. Početkom veljače 1527. poslao je on svoje akindžije u dolinu Gacke, odakle su plijenili i pustošili okolicu Brinja i Modruša sve do Kastva i Metlike.51

Stražareći uz Unu nije Ivan Karlović tada mogao stizati na sve strane, smatrajući da je u tom času obrana Krupe od presudne važnosti za Hrvatsku.52 Za svoje gradove Udbmu i Obrovac

47 Idem,o.c., I., p. 21. 48 Idem, O.C., I., p. 24, 25. 49 Idem, O.C., I., p. 28. 69 50 Staats Il. Hofarchiv, Wien; Klaić, O.C., V., p. 82-85. 51 Thalloczy-Hodinka, O.c., I., p. 611, 612. 52 Idem, O.C., I., p. 621; Laszowski, O.C., I., p. 44.

56

nije pokazivao toliku zabrinutost, vjerujući da će njihove dobro opremljene posade izdržati turske napade. Od turskih provala i napada nije bio siguran i Nikola Zrinski, pa je početkom ožujka iste godine zatražio od kralja Ferdinanda pomoć u baru tu, puškama i topovima, kako bi ojačao obranu svojih gradova i posebno zaštitio rudnik Gvozdansko.53

Nekako u isto doba, na prostoru između Save i Dunava izveo je naslovni srpski despot Stjepan Berislavić Grabarski protunapad i preoteo Turcima utvrde u Erdutu, Borovu i Vukovaru.54 Njegova je očita namjera bila zaći turskoj posadi u Osijeku iza leđa, odatle je protjerati i ovladati prijelazom preko Drave i drugim strateškim uporištima pomoću kojih bi se zaustavilo dalje nadiranje osmanske, vojske prema zapadu. S vojnog gledišta bila je to smjela zamisao za koju Stjepan Berislavić nije imao ni dovoljno vojnika ni ratne opreme, niti je dobio ikakvu pomoć iz Hrvatske i Ugarske. S obzirom na to njegov je protunapad ostao bez utjecaja na buduća zbivanja, jer su Turci spomenute utvrde ubrzo opet osvojili i u njih smjestili jake posade. Stalno uznemiravanje juga Hrvatske i opipavanje najranjivijih mjesta bila je prigoda Husrev-begovu bivšem robu, oslobođeniku i ljubimcu, poturici Murad-begu Tardiću porijeklom iz Šibenika, da stekne ratnu slavu. Naime, po prirodi vrlo ratoboran i zadojen osmanskim duhom, duže vrijeme pratio je on stanje i raspoloženje posada u pojednim gradovima na granici. Na temelju dobivenih obavijesti, stekao je Murad-beg čvrsta uvjerenja da bi gradovi Ivana Karlovića, Obrovac i Udbina, lako mogli postati njegov plijen. Brzim pokretom vojske i lakog topništva došao je on do Obrovca, čija se posada poslije nekoliko topovskih hitaca 3. ožujka 1527. predala.55 Prema sadržaju pisma vlastelina Ivana Kobasića od 4. travnja kapetanu Johannu Helfenbergeru, tih se dana u blizini Udbine nalazio navodno ban Franjo Batthyany, gdje je razbio neku tursku četu i od zarobljenih Turaka saznao da će provaliti preko Kupe ili upasti do Krasa.56 Okršaj s Turcima kod Udbine nije obeshrabrio Murad-bega, nego je požurio do Obrovca i do sredine travnja osvojio Udbinu i kaštele Komić i Mrsinj.57 Osvajanjem Obrovca i Udbine slomili su Turci otpor na jugu Hrvatske, gdje je u zaleđu Splita, poput osamljena otoka u moru, izvan dosega njihove vlasti ostao jedino Klis. Pad Obrovca i Udbine duboko se dojmio cjelokupne javnosti u Hrvatskoj, zbog čega je 28. travnja bio sazvan Sabor u Cetinu. Okupljeni velikaši na Saboru: kninski biskup i topuski opat Andrija Tuškanić, knezovi Nikola Zrinski, Vuk i Krsto Frankopani Brinjski, Juraj Frankapan Slunjski i Cetinski, Stjepan Blagajski, Ivan Karlović i brojno plemstvo, izrazili su kralju Ferdinandu oštro negodovanje da ne mari za obranu Hrvatske i ne drži se datih obećanja prigodom izbora za kralja. Opisujući bijedno stanje u Hrvatskoj, slabosti obrane od Turaka i boravak bana Franje Batthyanyja uglavnom izvan Hrvatske, sabornici su na kraju s ponosom i nikad ugaslom sviješću o državnoj posebnosti, kralju poručili: Neka zna vaše veličanstvo da se ne može naći da bi ikoji gospodar (vladar) s pomoću sile Hrvatskom zavladao. Jer iza smrti našega posljednjega kralja, sretne uspomene Zvonimira, slobodne se volje pridružismo kruni Kraljevstva Ugarske, a nakon toga sada vašemu veličanstvu.58 Odlučno držanje Sabora i suglasno s tim usmeno izlaganje hrvatskih poslanika, primoralo je i kralja Ferdinanda da se još jednom pismeno izjasni i nešto učini prema izbornim obećanjima. Što se tiče konjanika i pješaka, kralj je poslanicima i staležima dao do znanja da ih nije u

53 Thalloczy-Hodinka, o.c., I., p. 641. 54 54 Laszowski, O.C., I., p. 50. 55 ThaIIĆJCzy-Hodinka, o.c., I., p. 659. 56 Idem, o.c., I., p. 654. 57 Kuku/jević, Acta croatica, p. 222. 58 Chmel, Joseph, Actenstiike zur Geschichte Croatiens und Slavoniens in den Jahren 1526 und 1527, Wien 1846., p. 43-48.

57

stanju držati u Hrvatskoj, jer se sprema za rat protiv Ivana Zapolje, ali je zato primio u službu bivšeg bana Petra Keglevića i naredio Nikoli Jurišiću da Bihać opskrbi ratnim potrepštinama i pronađe način kako bi grad bio stavljen pod kraljevsku vlast. Uoči zasjedanja Sabora u Cetinu bilo je 27. travnja napokon riješeno pitanje predaje Medvedgrada i Rakovca grofu Ivanu Karloviću,59 a ubrzo je kralj Ferdinand pridobio na svoju . stranu i Stjepana Berislavića Grabarskog, Ludovika i Nikolu Pakračkog (Pekry), Ivana Kaštelanovića od Svetog Duha, Ivana, Krstu i Franju Svetačke (Zempche), Ivana Hlapčića (Alapy, Halapy) i druge, i tako ojačao svoju stranku sjeverno od Save. Istodobno s jačanjem Ferdinandove stranke, opće prilike u Hrvatskoj nimalo se nisu poboljšavale, o čemu svjedoči pismo Krste Frankapana od 29. svibnja senjskom biskupu Franji Jožefiću, u kojem, između ostalog, kaže da nema dana od kako su Turci osvojili Udbinu da ne pljačkaju i pustoše dobra u Hrvatskoj.60 U takvim prilikama bilo je dovedeno u pitanje i banovanje Franje Batthyanyja, pa u pismu poslanom iz Rače kod Bjelovara 6. lipnja, ban objašnjava palatinu Stjepanu Bathoryju da se nije odrekao banske časti što ne želi služiti kralju Ferdinandu, nego je toliko siromašan da ima samo 16 forinti.61 Slično tome požalio se 14. lipnja i Krsto Frankapan biskupu Jožefiću kako nikad nije bio u većoj bijedi da čak ne može ni u zalog posuditi novac.62 Bijedno stanje bana Franje Batthyanyja i upitnost njegova daljeg banovanja, ubrzalo je potkraj srpnja odluku kralja Ferdinanda o postavljanju Ivana Karlovića za bana. Na taj način želio je kralj olakšati Franji Batthyanyju obavljanje banske dužnosti, a banu Ivanu povjeriti obranu Hrvatske od Turaka južno od Save. Staleži su tu odluku prihvatili vrlo blagonaklono i među banovima je odmah uspostavljena dobra suradnja. Iako stalno na oprezu zbog turskih provala i napada, priskakao je ban Ivan u pomoć svom sudrugu u banovanju i sjeverno od Save, koji je potican od kralja Ferdinanda svim silama radio na tome kako bi suzbio pristaše Ivana Zapolje. Rasplet stranačkog sukoba ubrzala je vojna kralja Ferdinanda protiv Zapolje, čija je vojska 27. rujna 1527. bila razbijena kod Tokaja.63 Istoga dana smrtno je stradao ispred Varaždina i Zapoljin nepokolebljiv pristaša knez Krsto Frankapan64 Smrću kneza Krste nestao je vodeći Ferdinandov protivnik u Hrvatskoj i glavni oslonac Zapoljine stranke, koja se nakon toga počinje osipati, a tvrdokornije pristaše stizati kazna. Nasuprot zagrebačkom biskupu Šimunu Erdodyju, među prvima je zagrebački Gradec iskazao svoju vjernost kralju Ferdinandu, pa je suglasno tome kralj upozorio banove da poštivaju i brane njegove gradske slobode i povlastice dobivene još od davnih vremena.65 Zaokupljen ratom protiv Ivana Zapolje i slaveći pobjedu kod Tokaja, zanemario je, međutim, kralj Ferdinand obranu Jajca u Bosni i cijele Jajačke banovine. Naime, jajački banovi Ivan Horvat i Nikola Giletfy bili su prije tokajske bitke naklonjeni Ivanu Zapolji, da bi ubrzo nakon njegova poraza prešli na Ferdinandovu stranu. Takav razvoj događaja zapravo je zaskočio kralja Ferdinanda i nije se na vrijeme pobrinuo da Jajce i ostale gradove Jajačke banovine opskrbi jačim posadama, hranom i streljivom. Samu obranu Jajca povjerio je on nekom Stjepanu iz Gorbonoka (Kloštra), čija se posada sastojala od desetak vojnika. Kaštelani ostalih gradova imali su još manje vojnika koji su se osjećali napušteni i zaboravljeni. Pozorno prateći to stanje, zaključili su Husrev-beg i njegov suborac Murad-beg daje prilika za napad koja se ne smije propustiti. Potkraj studenoga 1527. osvojila je osmanska vojska Vinac, a desetak dana kasnije predalo se Husrev-begu Jajce. Do kraja iste

59 Laszo:vski, o.c., I., p. 28, 58, 61, 63, 64, 109. 60 Thalloczy-Hodinka, o.c., I., p. 673. 61 Idem, O.C., I., p. 682. 62 Idem, o.c. I., p. 679. 63 Laszowski, O.C., I., p. 77, 79, 81. 64 Idem, O.C., I., p. 80. 65 Idem.o.c.,I.,p.90,91.

58

godine Turci su redom osvojili gradove Sokol, Jezero, Greben, Komotin, Bočac, Zvečaj, Levač, Krupu, Banja Luku, Vrbaški grad i druge, odnosno, cijelu Jajačku banovinu.66 Nestanak Jajačke banovine bilo je zvono na uzbunu, jer su naselja i gradovi uz rijeku Unu bili neposredno na udaru osmanske vojske. Isto tako bio je Turcima otvoren put sjeverno od Save u Požešku i Križevačku županiju, što je ozbiljno zabrinulo i uznemirilo cjelokupno stanovništvo i plemstvo na tom prostoru. Usporedo s tim razne i vrlo proturječne glasine neprestano su rasplamsavale taj nemir i pothranjivale ga, dovodeći stanovništvo u očaj. To više što se turski obruč između Save i Drave doista počeo stezati nakon propasti Jajačke banovine, gdje će Turci u odnosu na ravničarski prostor primijeniti drugačiju strategiju u širenju osmanske vlasti nego na južnim dijelovima Hrvatske. Prema gotovo ustaljenom običaj u i početkom proljeća 1528. krenuli su "trkači i palikuće" iz Bosne u pljačku i upali u Kranjsku do Novog Mesta, pričinivši dosta štete. Pismom iz Praga 10. travnja naredio je kralj Ferdinand banu Batthyanyju da suzbija turske provale, i da u svim mjestima javno oglasi zabranu izvoza stoke u Italiju pod prijetnjom smrtne kazne i gubitka svih dobara.67 Daleko od glavnih poprišta zbivanja, obrana Klisa na jugu Hrvatske bila je na izdisaju. Obraćajući se 15. svibnja dvorskom blagajniku (Gerendyju) za pomoć, senjski i kliški kapetan Petar Kružić požalio se kako već tri godine drži Senj, Klis i Otočac a da, unatoč kraljevu pismenom obećanju, nije primio nikakvu plaću. Pišući o žalosnim prilikama u kojima se nalazi obrana Klisa između ostalog on kaže: Umiremo od gladi i svake nevolje. Neka vaša milost zna sve što sam imao dao sam u zalog, blago, vjeru i dušu, a sada više nemam što dati. Dok je toga bilo živio sam, branio i držao gradove kraljeve svjetlosti. Sada više dalje ne mogu jer mi je svega nestalo od čega ljudi žive.68 Na temelju dobivene obavijesti iz Slavonije javili su 28. svibnja 1528. dvorski savjetnici kralju Ferdinandu da je Sulejman naredio sedmorici paša da napadnu i osvoje Morović, Nijemce, Jaruge i Novigrad.69 Tjedan dana od primitka te obavijesti javio je kralj Ferdinand banovima Ivanu Karloviću i Franji Batthyanyju da su Turci opsjeli Morović, Jaruge i Novigrad i naredio im da opsjednutima odmah priskoče u pomoć.70 Pismom iz Đakova 4. lipnja potvrdio je Ivan Tahy da se Turci zasigurno spremaju osvojiti Morović, a Husrev-beg će provaliti do Požege i opustošiti cijelu okolicu. Na kraju pisma Tahy je također dodao kako mu je upravo stigao glas da se turska vojska već nalazi u Gradiški.71 Kako je završila ta navodna opsada, nije poznato, ali je posve sigurno da Turci nisu tada osvojili Morović i ostala mjesta. Nagađanja i razne glasine kamo će Turci krenuti, iskoristio je Husrev-beg i početkom srpnja preko Hrvatske provalio u Kranjsku sve do Ljubljane.72 Na drugoj strani, javio je 6. srpnja Stjepan Berislavić iz Laslova kod Osijeka palatinu Stjepanu Bathoryju da je golema turska vojska, koja će uništiti i u prah pretvoriti ostatak Kraljevstva, prešla preko Save u Srijem. U odnosu na toliku silu njegove su snage poput kapljice naspram mora. Osim njega, sa svojim vojnicima jedino je na granici Ladislav More, pa ukoliko palatin ne pošalje pomoć i ne preuzme njegove gradove, u roku od petnaest dana morat će ih napustiti.73

66 Thalllxzy, Povijest Jajca, p. 218-229. 67 Laszowski, O.C., I., p. 98, 99. 68 Idem, O.C., I., p. 103, 104. 69 Ivić, Aleksa, Istorija Srba u Ugarskoj od pada Smedereva do seobe pod Ćarnojevićima (1459-1690), Zagreb 1914., p.71,nota 14. 70 Laszowski, o.c.. I., p. 104, 105. 71 Idem,0.c.,I.,p.106,107. 72 Klaić, O.C., V., p. 109. 73 Ivić, Aleksa, Spomenici Srba u Ugarskoj, Hrvatskoj i Slavoniji, Novi Sad 1910., p. 8.

59

Da bi uzvratio Husrev-begu istom mjerom, prešao je sredinom srpnja Ivan Tahy Savu i provalio do Kotorvaroša, spalio grad i okolna sela, zarobio dosta ljudi i otjerao mnogo stoke.74 I na jugu Hrvatske nije bilo mira. Pismom od 20. kolovoza 1528. obavijestio je ban Ivan Karlović iz Medvedgrada bana Batthyanyja da je od zarobljenih Turaka kod Udbine saznao o skoroj turskoj provali u Kranjsku.75 Primivši tu obavijest hitno je Batthyany zatražio pomoć od dvorskog kancelara i egerskog biskupa Tome Szalahazyja.76 Izjava zarobljenih Turaka bila je doista istinita, pa je 20. rujna ban Ivan javio iz Mutnika banu Batthyanyju kako se sukobio s Turcima i razbio ih pred vratima Udbine, ali da nije uspio pohvatati one Turke koji su otišli pljačkati i pustošiti dobra kneza Bernardina Frankapana. Zapravo, njih je čekao tri dana i noći u zasjedi na putovima kojima su obično prolazili. Suprotno njegovu očekivanju, oni su mu ipak umakli, jer su na povratku krenuli stazom uz morsku obalu. Inače, koliko je od zarobljenih Turaka mogao saznati, novi hercegovački sandžakbeg sprema se na provalu u Hrvatsku i Kranjsku.77 U pismu poslanom istoga dana iz Mutnika, obavijestio je ban Ivan o tome i ljubljanskog i štajerskog potkapetana Nikolu Thurna, moleći ga da s vojskom krene prema Metlici gdje se očekuju Turci, dok je on pozvao hrvatsku vojsku da se okupi u Jastrebarskom kamo će i sam doći.78 Prema očekivanju Husrev-beg je i po treći put provalio u Hrvatsku i Kranjsku i zaputio se prema Metlici. Zajedno s njim bili su hercegovački sandžakbeg i veći broj vojvoda i glasovitih ratnika. Početkom listopada javio je Petar Kružić iz Senja riječkom potkapetanu Ivanu Rezanu da je velika turska vojska stigla do Otočca, pa ga moli neka o tome hitno javi ostalim vojnim zapovjednicima.79 Krajiška vojska sastavljena od Kranjaca, Korutanaca i Hrvata, pod zapovjedništvom Bernardina Ritschana i bana Ivana Karlovića, spremno je dočekala Husrev-bega. Pošto su Turskoj tri dana pljačkali i pustošili oko gornjeg toka Kupe, 5. listopada 1528. obje vojske našle su se oči u oči ispred grada Belaja nedaleko od Duge Rese. U poslijepodnevnim satima počela je žestoka bitka u kojoj su Turci bili poraženi i natjerani u bijeg, a najveći dio onoga što su napljačkali morali su ostaviti pobjedničkoj vojsci. Dosta mrtvih i ranjenih bilo je na obje strane. Loše je prošao i ban Ivan zadobivši navodno osamnaest rana koje su mu zadali Ritschanovi vojnici misleći da je turski vojvoda.80

Uzajamne provale i trvenja na granici, pa i žestoke bitke nisu, međutim, 1528. dovele ni do kakve promjene granice Hrvatske i Osmanskog Carstva. Zapravo, bile su one tek uvod u novu Sulejmanovu vojnu, čiji je cilj bio osvajanje Beča. Pripremajući se za tu vojnu još od jeseni l528., prvih dana proljeća 1529. naredio je sultan Sulejman da se podigne most preko Save kod Šapca, i utvrdi Osijek. U najužoj vezi s tim radovima obavijestio je potkraj travnja Bernardin Henyey kralja Ferdinanda da Turci grade most kod Šapca a neki Mehmed-beg podiže drveni kaštel u Osijeku, odakle će Iako moći pustošiti veće dijelove Slavonije.81 Tko je bio taj Mehmed-beg iz Henyeyeve obavijesti nije jasno. Nema sumnje da je riječ o smederevskom sandžakbegu i beogradskom muhafizu (krajišniku) Mehmed-begu Jahjaogluu. Poslije neuspjelih pregovora kralja Ferdinanda o produženju primirja, kojeg Turci u Hrvatskoj nikad nisu poštivali, prema ratnom planu napustio je sultan Sulejman 10. svibnja Istanbul i

74 Klaić, O.C., V., p. 109. 75 Laszowski, O.C., I., p. 112. 76 Idem,o.c.,I.,p. 112,113. 77 Idem,o.c., I., p. 114,115. 78 Idem, O.C., I., p. 115,116. 79 Idem, O.C., I., p. 118. 80 ldem,o.c.,I.,p.119. 81 Idem,o.c., I., p. 159.

60

zaputio se u smjeru Beograda.82 Potkraj istog mjeseca javio je ban Franjo Batthyany kralju Ferdinandu da je Slavoniji zaprijetila golema opasnost od velikog vezira Ibrahim-paše, koji će poharati čitav kraj između Save i Drave.83 Koji dan kasnije naredio je kralj Ferdinand banu Batthyanyju da se zdušno zauzme oko obrane od Turaka, ističući da ni u kojem slučaju ne napušta Slavoniju.84 Sredinom lipnja poslao je iz Palote Ladislav More de Chula kralju Ferdinandu pismo, u kojem ga moli za hitnu pomoć Moroviću, jer će u protivnom Turci grad u prvom naletu osvojiti.85

Unatoč krajnje nepovoljnom razvoju vojnih i političkih prilika u Hrvatskoj, upinjao se kralj Ferdinand da uspostavi na granici Hrvatske s Osmanskim Carstvom svojevrstan sustav obrane. Istina, ta su nastojanja bila više izraz dobrih želja nego stvarnih snaga, a trebala su, ako ništa drugo, da bar donekle vrate duboko poljuljanu vjeru u mogućnost obrane od nad moći osmanske vojske. Pismom iz Speiera 21. travnja, javio je kralj banu Batthyanyju da mu šalje u pomoć 1 500 pješaka i strijelaca iz Španjolske, ističući pritom neka budno pazi na pokrete turske vojske na granici i o tome odmah izvijesti vojne zapovjednike u Kranjskoj.86 Na jugu Hrvatske bilo je uglavnom mimo, pa je 7. lipnja kralj Ferdinand nare- dio ban u Ivanu Karloviću neka nipošto ne dopusti trgovanje Hrvata s Turcima kod Udbine, a još manje da se zarobljeni Turci puštaju na slobodu bez banova znanja.87 Redovito obavještavan s raznih strana o pokretu osmanske vojske i namjerama sultana Sulejmana, imenovao je Ferdinand 23. lipnja 1529. krajiškim kapetanom i vrhovnim zapovjednikom krajine u Slavoniji, neustrašivog ratnika i sposobnog vojskovođu, Ivana Hoberdanca iz Slatine.88 Isto tako uputio je i poziv plemstvu Požeške i Vukovske županije na slogu i opći ustanak protiv Turaka.89 S obzirom na dalji slijed događaja taj je poziv ostao bez ikakva odjeka, jer su Turci do tog vremena Vukovsku županiju gotovo cijelu osvojili, i što su najistaknutiji velikaši Požeške kotline, udruženi s najutjecajnijim velikašima Virovitičke, Križevačke i Zagrebačke županije, podržavali protukralja Ivana Zapolju. Na taj način, općem rasulu i slabljenju obrane u zemlji, uvelike je pridonosio i početak stranačkih borbi i sukoba na sjeveru Hrvatske. Štoviše, u sklopu tih vrlo zapletenih odnosa, najgorljivije pristaše Ivana Zapolje okupili su se 25. srpnja 1529. u Požegi i održali svoj Sabor.90 U međuvremenu stigao je 17. srpnja Sulejman do Beograda, a 8. kolovoza utaborio se podno Osijeka, čekajući da pontonski most na Dravi bude sagrađen. Za to je vrijeme veliki vezir Ibrahim-paša ulagao mnogo napora oko njegove izgradnje, jer se most zbog visokog vodostaja Drave gradio jedno noćište iznad Osijeka. Da bi olakšao kretanje vojske i ratne komore, naredio je veliki vezir vojsci iz Anadolije neka pomoću drveća i granja zatrpava močvarne bare i dublje kaljuže. Osim toga, bilo je u vojnom logoru izdano i naređenje da se od okolnog stanovništva ništa ne oduzima, ne pale niti pljačkaju sela i ne odvode ljudi u zarobljeništvo. Kad je most bio sagrađen, 13. kolovoza prešao je Sulejman preko njega i utaborio se na lijevoj obali Drave. Idućeg dana prešla je Dravu i vojska iz Anadolije, a 15. kolovoza most je bio porušen.91 Dok je vojska rušila most, prevalio je Sulejman put do Mohacsa, gdje se sastao s Ivanom Zapoljom92 i odatle produžio prema Beču.

82 Behrnauer, WF.A., Sulaiman Tagesbuch suf seinem Feldzuge nach \Vien 1529. \Vien 1858., p. 9. 83 Laszowski, o.c., I., p. 166. 84 Šilić, Acta comitialia Regni Croatiae, Dalmatiae, Slavoniae, Monumenta spectamia JAZU, VoI. 33, Zagreb 1912., knj. I., p. 184. 85 Laszowski, O.C., I., p. 177. 86 Idem, O.C., I., p. 153. 87 Idem, O.C., I., p. 173, 174. 88 Idem, O.C., I., p. 184, 185. 89 Idem, O.C., I., p. 185-187. 90 Šišić, Acla comitialia..., I., p- 187, 188. 91 Behrnauer, O.C., p. 14-16. 92 Idem, O.C., I., p.16.

61

Prije nego što je Sulejman stigao u Osijek, pozvao je 3. kolovoza kralj Ferdinand hrvatsko plemstvo na vojnu protiv Turaka i da stoji pripravno sa 1 370 konjanika koji će krenuti tamo kamo im se naredi. Među pozvanima bili su ban Ivan Karlović, kapetan i dvorski savjetnik Ivan Kaštelanović, grof Petar Keglević, knez Juraj Frankapan Slunjski, knez Nikola Zrinski, knez Stjepan Blagajski, knez ovi Krsto i Vuk Frankapan Brinjski, grof Petar Kružić, kninski biskup i topuski opat Andrija Tuškanić, vlastelin Mihajlo Budišić, kapetan Gašpar Križanić, te vlastelini Ivan Kobasić i Stjepan Deshazy Susjedgradski.93 Neki od njih, poput Petra Keglevića, sudjelovali su u obrani Beča, iako su prethodno imali žestoke okršaje s pristašama Ivana Zapolje, poglavito sa zagrebačkim biskupom Šimunom Erdodyjem. Prolazeći Srijemom i dijelom Slavonije, Turci nisu usput napadali utvrđena mjesta i gradove. Po svemu sudeći, Nijemci su se predali sultanu bez ikakve borbe. U Sulejmanovu dnevniku kaže se daje 30. srpnja i Morović priznao vrhovnu vlast sultana.94 Tom prigodom Morović je, medutim, samo nominalno priznao tursku vlast, jer je i poslije završene opsade Beča 16. studenoga Ladislav More molio kralja Ferdinanda za pomoć radi obrane Morovića.95 Istoga dana uputio je Ferdinand Moreu pismo, u kojem mu nareduje da se brine za obranu Morovića.96 Desetak dana kasnije javio je More kralju da Morović više neće moći održati.97 Prema sadržaju tih vijesti očito da su Turci ubrzo nakon toga, vjerojatno već početkom prosinca, zauzeli i Morović. Osvjanjem Nijemaca i Morovića proširili su Turci do kraja 1529. svoju vlast na čitav Srijem i lijevu stranu Pobosuća. Granična crta izmedu Hrvatske i Osmanskog Carstva približno je vodila iznad Osijeka zaobilazeći tvrđavu Korog, odakle se spuštala prema Vinkovcima, od Vinkovaca Bosutom do utoka u Savu, zatim Savom do Gradiške, gdje je skretala prema jugu potocima Jablanica i Vrbaška, prelazila Sanu do Kamengrada, ispod kojeg je produžavala preko Grmeča i Plješevice i približavala se Baškim Oštarijama i Kosinju sa širokim pojasom ničije zemlje.

Neuspjela opsada Beča 1529. kao daje odvratila pozornost velikaša na sjeveru Hrvatske od turske opasnosti i ohrabrila pristaše Ivana Zapolje nakon njegova susreta sa sultanom Sulejmanom. Međusobno zatiranje sukobljenih strana poprima u to vrijeme tolike razmjere da postaje gotovo pogubnije od turskih napada. . Takav razvoj događaja uvelike je koristio Osmanskom Carstvu u ostvarivanju njegovih osvajačkih ciljeva i učvršćivanju vlasti na osvojenom prostoru. Prvih dana siječnja 1530. upali su "trkači i palikuće" u Vinodol, osvojili i zapalili kaštel Novi a stanovništvo odveli u zarobljeništvo.98 Na stalne turske provale i pljačke tuže se u to doba također Senjani, Brinjani i Otočani, i mole kralja Ferdinanda za pomoć.99 Kralju Ferdinandu potužio se i Krsto Frankapan Tržački da su 16. veljače Turci opljačkali cijelu gospoštiju tržačku i doprli do zidova grada Tržca, odakle su odveli više od tisuću osoba obaju spolova, oko četiri stotine konja i mnoštvo sitne i krupne stoke.100 Potkraj veljače obratili su se kralju za pomoć i stanovnici Bihaća, moleći ga da hitno pošalje vojnike i ratnu opremu kako bi se mogli obraniti od Turaka.101 O prilikama na granici rječito govori i pismo bana Ivana Karlovića upućeno 1. ožujka vojskovođi Hansu Katzianeru von Katzensteinu, u kojem zbog silne nevolje od njega traži novčanu pomoć i za kraće vrijeme stotinu vojnika. Isto tako moli ga da se pobrine i za 93 Laszowski, O.c., I., p. 207, 208. 94 Behrnauer, o.c., p. 14 95 Laszowski, O.C., I., p. 215. 96 Idem, o.C., r., p. 220. 97 Idem, O.C., I., p. 239. 98 Idem, o.c.,I., p. 249, 250. 99 Idem, O.C., I., p. 252,253. 100 Idem,o.c., I.,p. 271,272. 101 Idem, o.C., r., p. 261, 262.

62

smještaj prebjega ispod turske vlasti.102 Tri dana kasnije javio je kapetan Nikola Thum da se turska vojska okuplja oko Udbine103 zbog čega krajiški zapovjednici moraju biti na oprezu. Nepoznati potpisnik pisma od 24. ožujka upozorio je riječkog kapetana na pogibelj koja prijeti od Husrev-begova ćehaje (zamjenika) Murad-bega Tardića, koji će možda napasti Klis ili I krenuti u neku drugu provalu.104

Kako je vrijeme odmicalo, prijeteće vijesti s granice postajale su sve učestalije, a obećava na kraljeva pomoć malo je pristizala ili nikako nije dolazila. Prema izvještajima svojih uhoda, očekivao je ban Ivan Karlović da će Turci napasti Bihać ili Ripač, ili poći u okolicu Senja.105 Ti su izvještaji, uglavnom, bili dosta pouzdani jer su Turci ubrzo provalili do Brinja i Otočca,106 a 30. travnja javio je ban Ivan kapetanu konjanika Gašparu Karšanu da je turska vojska preplavila Liku i Krbavu.107 Dva dana kasnije poslali su kapetani Erasmo Obrićan i Gašpar Karšan izvještaj Hansu Katzianeru o turskoj provali u okolici Klokoča.108 Nagađanja kamo će krenuti Murad-beg bila su također ubrzo razjašnjena napadom na Klis, ali gaje kliška posada razbila ispred ulaza u grad. Kraće vrijeme zatim udarili su Turci po drugi put na Klis bez ikakva uspjeha, počinivši jedino veće štete na poljima u okolici grada.109 Da bi donekle smanjili turski pritisak na granici, sredinom srpnja upali su konjanici iz Bihaća do Knina, pohvatali manji broj ljudi i odveli sitnu i krupnu stoku.110 Osim redovne vojske i akindžija, u borbi protiv Hrvata Turci tada sve više koriste poseban vojni red sastavljen, uglavnom, od pokorenih kršćana i Vlaha stočara iz Bosne tzv. martoloze. Načinom borbe oni se nisu razlikovali od akindžija, obavljajući na granici najprljavije vojne poslove i ne prezajući ni od kakva zločina. Pljačka i otimačina, odvođenje ljudi i trgovanje robljem, postaje njihov stalan izvor prihoda i sam način življenja. Poput razbojničkih družina, martolozi postavljaju zasjede, prikradaju se izvorima, pojilištima stoke i naseljima, hvataju ljude i otimaju sve što mogu ugrabiti. Obrana granice traži zbog toga još veći oprez, a život uz granicu pretvara se u surovu pustolovinu. Borba protiv martoloza vodila se zato do istrebljenja i bez ikakve milosti. Istodobno s provalama i napadima na jugu Hrvatske, nastavili su Turci s izgradnjom i utvrđivanjem Osijeka, sagradivši ispred tvrđave vrlo prostranu i dobro utvrđenu palanku. Te su radove s velikom zabrinutošću pratili krajiški zapovjednici i neposredno ugroženi velikaši koji nisu bili toliko zaslijepljeni stranačkim strastima, strahujući od novih turskih prodora i osvajanja u savsko-dravskom medurječju. . Već prvih dana ožujka 1530. javio je ban Franjo Batthyany kralju Ferdinandu da su Turci u Osijeku sagradili kaštel a grad opasuju zidovima, odakle će pružati pomoć pristašama Ivana Zapolje s kojima su nedavno sklopili savez.111 Iste godine, 16. ožujka, odgovorio je kralj banu Batthyanyju da u interesu obrane zemlje osječki kaštel valja osvojiti ili razoriti, jer će u protivnom Turci iz Osijeka Iako moći provaljivati i odvoditi podložno stanovništvo iz okolnih mjesta.112 Pismo slična sadržaja poslao je 2. svibnja kralju Ferdinandu i vojvoda Pavao Bakić, u kojem kaže da se u Osijeku naseljavaju Turci i da su podigli čvrst toranj, ogradili ga zidovima i grad opskrbili različitim ratnim oruđima, odakle će osvojiti sve obližnje gradove i

102 Idem, o.C., r., p. 265, 266. 103 Idem, O.C., r., p. 266. 104 Idem, o.c., I., p. 298, 299. 105 Idem, o.c., I., p. 307, 308. 106 Idem, O.C., I., p. 314. 107 Idem, O.C., I., p. 315, 316. 108 Idem,o.c., I., p. 317. 109 ldem, O.C., I., p. 336. 110 Idem,o.c., I., p. 367. 111 Idem, O.C., I., p. 268. 112 Idem, o.c., I., p. 294.

63

utvrde između Drave i Save.113 Podržavajući pristaše Ivana Zapolje, sredinom srpnja prešli su Turci Savu i strahovito opustošili Orahovicu i Mikleuš, posjede Ladislava Morea, čije stanovništvo je potražilo spas u bijegu.114

Šurovanje pristaša Ivana Zapolje s Turcima dovodilo je do moralnih i ljudskih padova, o čemu svjedoči optužba protiv upravitelja vranskog priorata Ivana Tahyja i despota Stjepana Berislavića Grabarskog da su hvatali kršćanske dječake i djevojčice i predavali ih Turcima, koji su ih zatim odvodili u krajeve pod njihovom vlašću.115 Nasilničko ponašanje protivnika kralja Ferdinanda poprimilo je takve razmjere da je orahovički kaštelan Stjepan Škiljanović 25. kolovoza javio Ludoviku Pakračkom kako su Ivan Tahy, Stjepan Berislavić i Petar Markus gori nego rođeni Turci.116 Zatišje na granici južno od Save nije dugo trajalo, jer su potkraj kolovoza Turci upali u Vinodol.117 Napad "trkača i palikuća" između Kupe i Save očekivao je također ban Ivan Karlović, zbog čega je uputio poziv Hansu Katzianeru neka dođe s vojskom u Turopolje.118 Četvrtog rujna upozorilo je Ratno vijeće Hansa Katzianera da izbjegava sukobe sa zagrebačkim biskupom Šimunom Erdodyjem i ostalim pristašama Ivana Zapolje, jer očekuju tursku pomoć iz Osijeka.119 Prema očekivanju bana Ivana, Turci su 7. rujna prešli Kupu i krenuli u pljačku do Save, ali nisu počinili veće štete.120 Pozivom na obavijest ptujskog kapetana Luke Bamsa, o turskim pripremama u Osijeku javio je 21. rujna Hansu Katzianeru iz Graza i Andreas Hol1enegh, napominjući da će idućeg mjeseca osječki paša krenuti na četovanje.121 Držeći krajiške zapovjednike u stalnoj napetosti, i manjim upadima i provalama odvraćajući njihovu pozornost od stvarnih namjera osmanske vojske, početkom studenoga 1530. osvojio je Husrev-beg Kobaš na ušću Orljave u Savu.122 U vojnom pogledu bio je to značajan uspjeh i gotovo ključ kojim su se Iako mogla otvoriti vrata ne samo Posavine i Požeške kotline, nego li većeg dijela Slavonije i uopće sjevera Hrvatske. Istog mjeseca, gradeći drvenu utvrdu u Kobašu, oplijenio je i popalio Husrev-beg znatan dio Posavine, osobito Oporovac, Bijelu Stijenu, Kreštelovac i većinu posjeda plemića Svetačkih u široj okolici Novske.123 Osvajanje Kobaša i stvaranje turskog uporišta na lijevoj obali Save bilo je, doista, zvono na uzbunu velikašima čiji su se posjedi našli neposredno ugroženi. Pod vodstvom Ivana Tahyja i uz pomoć zagrebačkog biskupa Šimuna Erdody ja bila je zato hitno okupljena vojska da onemogući Turcima utvrđivanje i odbaci ih preko Save. Napad na Kobaš, Husrev-beg je spremno dočekao i u žestokom boju obranio osvojeno, nanijevši pritom Ivanu Tahyju težak poraz.124 Do kraja prosinca 1530. sagradio je Husrev-beg utvrdu u Kobašu i opskrbio je topovima iz Jajca, odakle su Turci ugrožavali sva mjesta uzduž Save i na obroncima Dilja, Papuka, Krndije i Požeške gore.125

113 Ivić, Spomenici..., p. 36, 37. 114 Laszowski, o.c., I., p. 369. 115 Idem, O.C., I., p. 386. 77. 116 Idem ,o.c., I.,p. 394. 117 Idem, o.c., I., p. 398. 118 Idem, o.c., I., p. 403. 119 Idem,o.c., I., p.407. 120 Idem,o.c.,I.,p.410. 121 Idem,o.c., I., p.426. 122 Šišić, Acta comitialia..., Io,t>. 269; Laszowski, Ooc., I., p.453. 123 Laszowski, O.C., I., p. 452; Sišić, Acta comitialiao.., I., po 269. 124 Sišić, Acta comitialia..., I.. p. 270. 125 Laszowski, O.C., IIo, p. 3, 40

64

Napadajući uvijek na više strana stigli su Turci prije Božića 1530. do Brinja, opsjeli grad i u dva ne uspjela juriša pokušali ga osvojiti.126 Primirje sklopljeno 25. prosinca 1530. između kralja Ferdinanda i sultana Sulejmana u trajanju do 1. svibnja 1532. slabo se na granici poštivalo, iako nije bilo većih sukoba. Sredinom travnja 1531. upali su "trkači i palikuće" do Velike Gorice i opustošili okolicu grada Zelina, odakle su više od pet stotina ljudi odveli u ropstvo.127 Okupljanje turske vojske u Lici početkom svibnja, uznemirilo je posadu i vojne zapovjednike u Bihaću, pretpostavljajući da se ona sprema na neku provalu ili će napasti neki od gradova na granici. Samo koji dan kasnije taje vojska upala do Brinja, a 18. svibnja javili su Petar Čolnić i Grgur Gojmerčić iz Modruša Hansu Katzianeru da su razbili tursku četu pod vodstvom Deli Radića i oslobodili zarobljene Brinjane.128 Manje čete turske vojske krstarile su također i u okolici Zagreba, pa je 22. lipnja Salvator Prenzinger zatražio od Hansa Katzianera hitno pomoć Zagrebu jer bi ga ubrzo mogli napasti Turci.129 Na turske izazove nije mirovala ni druga strana, zbog čega su Husrev-beg i Murad-beg uložili banu Ivanu Karloviću i kapetanu Ivanu Piichleru prigovor o izvršenoj provali kod Novog i Bilaja u Lici.130 Što su, međutim, Huserv-begove snage prije toga iz Kobaša upale u Požešku kotlinu i opustošile sela i na povratku odvele dosta ljudi i stoke,131 nije Husrev-beg smatrao da na taj način krši dogovoreno primirje. Živeći stalno na oprezu i čekajući dalji razvoj događaja, umoran od brojnih bitaka s Turcima i nevolja koje su ga pratile u životu, umro je 9. kolovoza 1531. u Medvedgradu neustrašivi ratnik i potomak prastarog hrvatskoga plemstva strasno vezan uz rodnu grudu, ban Ivan Karlović.132 Odlaskom bana Ivana u vječnost nestala je s vojne i političke pozornice Hrvatske jedna od najmarkantnijih ličnosti toga doba, prema kojoj su iskazivali poštovanje prijatelji i protivnici, posebno turske vojskovođe i ratnici. Zapravo, u sudbonosnom vremenu njegovom smrću ostala je Hrvatska obezglavljena, jer je bansku dužnost napustio i Franjo Batthyany. Suočen s tom činjenicom nije kralj Ferdinand imao pogodne osobe za bansku dužnost, već je suprotno starinskom ustavu Hrvatske postavio topuskog opata i kninskog biskupa Andriju Tuškanića za banskog namjesnika i tako uveo u život novu čast koja u političkom životu Hrvatske nije do tada bila poznata. Smrt bana Ivana osokolila je turske vojskovođe na granici pa su, unatoč primirju, desetak dana od njegove smrti opsjeli Krupu.133 Isto tako poslao je Murad-beg preko Hrvatske u Kranjsku svoje martoloze, koji su opustošili okolicu Kočevja, Metiike i Ćrnomelja.134 O žalosnim prilikama u Hrvatskoj poslije smrti bana Ivana, izvijestio je 25. studenoga 1531. Stjepan Deszhazy iz Želina Hansa Katzianera, ističući da u Hrvatskoj nema upravitelja niti se itko brine za javno dobro, zbog čega bi je mogle snaći još veće nevolje.135 Zloguki mir na granici upućivao je na zaključak da se Turci u potaji spremaju na veliku vojnu, što je ubrzo bilo i potvrđeno. Stradanja stanovništva, razaranja posjeda i naselja u pograničnim provalama i čarkama, ma koliko pogubna i teška, bila su tek međučin stravičnih prizora koji će se zatim odigrati na sjeveru Hrvatske. Naime, na povratku s treće Sulejmanove vojne iz Ugarske ispod Kiszega, 126 Idem,o.c., I., p. 460. 127 Idem, o.c., II., p. 26. 128 Idem,o.c.. II., p. 34,35. 129 Idem, o.c., II., 52. 130 Idem,o.c.,II.,p.53,54. 131 132 131 Šilić, Acla comitialia..., I., p. 270. 132 Laszowski, o.C., II., p. 72, 73. 133 Idem, O.C., II., p. 76. 134 Idem,o.c.,II.,p.77. 135 Idem, O.C., II., p. 92.

65

kojeg je junački branio i obranio Hrvat Nikola Jurišić, potkraj rujna 1532. preplavila je tosmanska vojska ondašnju Slavoniju. Zajedno s cijelom svojom svi tom prošao je tada između Varaždina, Virovitice, Voćina, Slatine, Našica i Đakova i. sultan Sulejman, a cjelokupna zapadna Slavonija bila je prepuštena strahovitoj pljački i haranju osmanske vojske. U tim danteovskim prizorima vladavine ognja i mača, zlu sudbinu doživjela je i Požega. Snage velikog vezira Ibrahim-paše osvojile su Požegu na juriš, temeljito opljačkale i zapalile grad.136 Prema bilješci turskog kroničara Dželalzadea, Požega je u to doba bila golemi grad s gotovo pedeset tisuća stanovnika.137 Iznoseći taj podatak nema sumnje da je Dželalzade višestruko pretjerao, to više što cijela Požeška županija jedva da je u to vrijeme imala toliko stanovnika. Tom prilikom očito je stradalo samo požeško podgraše, jer samu tvrđavu Turci nisu ni osvajali. U prilog tome govore i podaci da na povratku s vojne 1532. nisu Turci uopće ni opsjedali ni osvajali tvrde gradove. Za takve pothvate, kako zbog poodmaklog doba godine, tako i zbog poljuljanog borbenog morala vojske koja se vraćala s neuspjele vojne, oni više nisu imali ni volje ni snage, a još manje potrebnog topništva u opsadi tvrđava i gradova. Osim toga, njihovu vojnu pokretljivost i udarnu sposobnost sputavao je, također, golemi ratni pljen i nekoliko tisuća zarobljenih ljudi koje su tjerali iz Ugarske, Štajerske i sjeverne Hrvatske.138 Vojnom do Kiszega 1532. završilo je prvo razdoblje osvajačkih ratova sultana Sulejmana, u I kojem se granica između Hrvatske i Osmanskog Carstva iz 1530. nije mijenjala.

136 Hammer, O.C., II., p. 452; Šilić, Acla comilialia..., I., p. 466. 137 Thllry, O.C., Musztafa Dselalzade, II., p. 219. 138 Hammer,o.c., II., 96.

66

GUBITAK SLAVONIJE I KLISA 1537. GODINE

Neprestani ratovi sultana Sulejmana Kanunija silno su iscrpili ljudske i materijalne snage Carstva, pa je i Turcima bio potreban predah u ostvarivanju osvajačkih ciljeva. Koristeći upravo taj predah, sklopio je 1533. kralj Ferdinand sa sultanom Sulejmanom primirje, a nedugo zatim priznali su njegovu vlast i najistaknutije pristaše Ivana Zapolje. Prelaskom zagrebačkog biskupa Šimuna i brata mu Petra Erdody ja na Ferdinandovu stranu, izgubila je Zapoljina stranka na sjeveru Hrvatske oslonac, pogotovo nakon smrti Zapoljina najodanijeg sljedbenika i palatina Ivana Banića. Na taj način bio je najzad završen stranački rat i opće stanje u zemlji pokazivalo je znakove smirivanja i popuštanje unutrašnjih napetosti. Pitanje izbora.i postavljanje novoga bana zaokupljalo je i dalje političku javnost, osobito od smrti kninskog biskupa Andrije Tuškanića početkom svibnja 1533. kad je i bansko namjesništvo bilo ispražnjeno. Između neposrednih takmaca za bansku čast: Ludovika Pakračkog, Petra Keglevića, Nikole Zrinskog Starijeg, Stjepana Blagajskog i drugih, odlučio se kralj Ferdinand za Petra Keglevića kojeg je imenovao svojim povjerenikom ili namjesnikom u Kraljevinama Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji. Preuzevši spomenutu dužnost, predsjedavao je Petar Keglević u Zagrebu 24. lipnja 1533. Saboru, na kojem su se zajedno okupili staleži Hrvatske i Slavonije, što će ubrzo postati ustaljeni običaj da obje Kraljevine imaju samo jedan Sabor. Primirje sklopljeno s Turcima, uglavnom se poštivalo, iako manje pljačkaške provale preko granice nisu izostale. Sredinom svibnja 1534. upali su martolozi preko Hrvatske u Kranjsku do Kostela i Osilnice, odakle su odveli 17 ljudi i oteli 30 konja.1 Mjesec dana kasnije javio je iz Bihaća Petar Keglević kralju Ferdinandu da su Turci pustošili na poljima oko Bihaća, hvatali ljude i otimali stoku, ali ih je posada iz grada razbila i protjerala. Druga jedna turska četa došla je pod Ripač, kojoj su Keglevićevi vojnici zašli iza leda i neočekivano je napali. Iznenađeni Turci bili su strahovito potučeni, tako da se samo nekolicina uspjela spasiti bijegom. Isto tako nahrupili su 31. svibnja Turci u Bosiljevo, posjed kneza Vuka Frankapana, gdje su pohvatali i poveli sa sobom oko 250 žena, djece i muškaraca. Uz pomoć kneževih službenika diglo se protiv Turaka cjelokupno stanovništvo, napalo ih sa svih strana, oslobodilo sve zarobljene i natjeralo turske pljačkaše u bijeg. Na povratku s neuspjele provale sačekao je Keglević Turke i zarobio neke od njih, koji su izjavili da ih je poslao Husrev-beg radi uznemiravanja. Osim toga da Husrev-beg okuplja vojsku, pa će vjerojatno obnoviti Udbinu ili potrti ljetinu na poljima oko Bihaća i Ripča kao što je nedavno učinio u okolici Klisa, ili možda graditi utvrdu u Gradiški na desnoj obali Save. Prema povjerljivim izvještajima koji su Kegleviću pristizali, Turci su stalno dolazili pod Klis i bilo je samo pitanje vremena kad će ga napasti.2 Do kraja 1534. vladalo je ipak na granici zatišje, premda su Turci 37 dana bez uspjeha opsjedali Klis.3 U miru je također protjecala i 1535. godina, u kojoj izbor bana ponovno izbija u prvi plan. Naime, nezadovoljan svojim položajem, a još više da je banska čast navodno obećana Ludoviku Pakračkom, povukao se Petar Keglević u svoj grad Kostel u Hrvatskom zagorju, odakle je 11. srpnja otkazao kralju Ferdinandu svaku javnu službu.

1 Jug, Stanko, Turški napadi na Kranjsko in Primorsko od prve tretjine 16. stoletja do bitke pri Sisku (1592), Zgodovinski časopis, Ljubljana 1955., Letnik IX_, p. 27. 2 Laszowski, O.c.. II., p. 205-207. 3 Idem, o.c., II., p. 220.

67

Odgovorivši istom 31. kolovoza na Keglevićevo pismo, kralj je obećao namiriti dugovanje za njegovu službu i zamolio ga neka i dalje radi u korist općeg dobra.4 Početkom rujna sastao se u Topuskom i Sabor, na kojem su okupljeni staleži uložili kralju Ferdinandu oštar prosvjed, tražeći od njega da se brine za obranu Hrvatske od turskih napada, i da se u zemlji uspostavi vladavina prava. U protivnom neka im vrati ispravu o izboru za kralja u Cetinu, a oni će vratiti povelju u kojoj su njegovi izaslanici zajamčili Hrvatskoj stara prava i povlastice i obećali pomoć u obrani zemlje. Na predstavku Sabora istoga mjeseca kralj je Ferdinand požurio s odgovorom, obećavši da će smjesta izabrati i postaviti banove te se pobrinuti za mir i obranu zemlje. Zahtjev hrvatskih staleža za imenovanje bana podržao je i Ugarski sabor održan 19. studenoga u Požunu. Odgovarajući Ugarskom saboru u prosincu 1535., kralj je opet ponovio kako je pripravan imenovati bana i ublažiti tegobe staleža na sjeveru Hrvatske. Međutim, prolazili su i prvi mjeseci 1536. da se u tom pogledu, unatoč opetovanim obećanjima, nije ništa dogodilo, pa je Hrvatska i dalje ostala bez svoga bana i vrhovnoga vojnog zapovjednika. Takvo stanje postajalo je sve opasnije, jer se sa istoka približavala orkanska oluja čije posljedice u tom času nije nitko mogao ni sagledati. Pogotovo što su turski napadi do tada bili usmjereni prema jugu, dok je sjever Hrvatske u osvajačkim planovima sultana Sulejmana bio i ostao sporedno ratište, i što su osvajanja na tom prostoru od 1526. do 1532. vođena samo zbog toga da osiguraju osmanskoj vojsci kopneni i vodeni put u plodnu Panonsku nizinu. U spomenutom razdoblju taj je prostor bio prepušten vojnom djelovanju smederevskog i bosanskog sandžakbega, kojima je, pored ostalih, bio jedan od osnovnih zadataka da manjim upadima i uznemiravanjima što više razjedine i oslabe stranački zavađene velikaše i skrenu njihovu pozornost od glavnih osvajačkih ciljeva Sulejmana Kanunija. Izvršavajući smišljeno te zadatke: osvajanje i utvrđivanje Osijeka, Morovića i Nijemaca, zatim svih utvrda i naselja na lijevoj strani Pobosuća i Kobaša na ušću Orljave u Savu, sustavno je pripremana strateška osnova za opći napad u dravsko-savskom međurječju. Širenje osmanske vlasti na tom prostoru bilo je od posebne vojne i gospodarske važnosti za Osmansko Carstvo, gdje je i samo vođenje rata bilo mnogo lakše nego na jugu Hrvatske, a opće koristi neusporedivo veće. U skladu s tim, već prvih mjeseci 1536. nezadrživo se približavao završni čin davno otpočete drame, kojoj je povijest unaprijed odredila tragičan završetak. Vijesti koje su pristizale iz pograničnih krajeva ozbiljno su upozoravale na predstojeću opasnost, posebno od Husrev-begovih snaga iz Bosne. Na pripreme i okupljanje Mehmed-begove vojske u Srijemu i okolici Osijeka, obraćana je manja pozornost, o čemu govori odluka hrvatsko-slavonskih velikaša koji su okupili vojsku i utaborili se na Dilj-gori iznad Broda da bi zapriječili Husrev-begu prijelaz preko Save. Petoga srpnja javio je vojvoda Pavao Bakić iz Gyora savjetnicima kralja Ferdinanda da se smederevski i bosanski snadžakbeg, odnosno, Husrev-beg i Mehmed-beg Jahjaoglu, ozbiljno spremaju na osvajanje u Slavoniji, upozorivši ih da će Turci ako osvoje Ivankovo lako osvojiti Đakovo i Gorjane.5 Koji dan kasnije obavijestio je Bakić ponovno kraljeve savjetnike da se turska vojska naveliko prikuplja i da će u najskorije vrijeme napasti Slavoniju, u prvom redu posjede despota Stjepana Berislavića.6 Krajem istog mjeseca odgovorilo je Donjoaustrijsko vijeće Bakiću kako mu je poznato da će Turci preko Save, pa ga moli da ih i dalje o tome izvještava.7 Drugoga kolovoza poslao je Bakić iz Pape savjetnicima hitno pismo, u kojem piše da su Turci prešli Savu i osvojili despotove posjede Brod, Jaruge i Novigrad, kao i šest kaštela čija mu imena nisu poznata.8 Vijest da su Turci 4 Idem, o.c., II., p. 249,250; Bojničić, Ivan, Kraljevske darovnice odnoseće se na Hrvatsku, Vjesnik kr. zem, arkiva, knj. VII., p. 205. 5 Ivić, Spomenici..., p. 143. 6 Idem, o.c., p. 145. 7 Laszowski, o.c., II., p. 286. 8 Ivić, Spomenici ..., p. 146.

68

prešli Savu potvrdio je pismom od 3. kolovoza iz Varadina i naslovni biskup Ivan iz Lunda.9 Sljedeći dan javili su kraljevi savjetnici Bakiću da su primili njegovo pismo, te ga ujedno obavještavaju da će u slučaju veće opasnosti hrvatskoj vojsci pri teći u pomoć Hans Katzianer s 200 vojnika.10 Istoga dana uputili su gradski sudac i vijeće iz Ptuja štajerskom vicedomu Mihajlu Meixneru pismo, u kojem javljaju kako su od uhoda i Petra Erdodyja saznali da su Turci prešli Savu kod Broda, ali da se hrvatska vojska s njima još nije sukobila.11 Pišući 5. kolovoza, izvijestio je dvorski sudac Aleksije Turzo iz Galgocza Donjoaustrijsko vijeće da se hrvatska vojska nalazi kod Orahovice, a bosanskom sandžaku Husrev-begu dolazi u pomoć smederevski sandžak Mehmed-beg.12 Dan poslije javio je Nikola Jurišić iz Kiszega istom vijeću o turskoj provali i osvajanjima u Slavoniji, kao i o nadmoći osmanske vojske nad hrvatskom, koja se pred Turcima povukla u tvrde gradove. S obzirom na takav odnos snaga Turci mogu po volji pustošiti prostor između Save i Drave.13 A 10. kolovoza pisao Pavao Bakić ponovno iz Gyora da su Hrvatskoj i diplomat Turci osvojili posjede Stjepana Berislavića: Dobor, Brod, Jaruge, Novigrad, Garčin i Pleternicu, gdje su odmah smjestili svoje posade. Isto tako Vinicu, Vratnu i Babinu Gredu, I koje su ujedno i spalili.14

Obaviješten o tim događajima, izvijestio je 13. kolovoza kralj Ferdinand Donjoaustrijsko vijeće da je u hrvatskoj vojsci došlo do oštrih trvenja između vojskovođa te da će u slučaju veće opasnosti od Turaka poslati u pomoć vojsku na čelu s Hansom Katzianerom.15 Nasuprot tome, 20. kolovoza pisao je Pavao Bakić iz Gyora kralju da su Turci u Brodu smjestili posadu od 500 vojnika; od toga 500 bešlija (krajiško lako konjaništvo s dnevnom plaćom od 5 akči), 500 azapa i 500 martoloza, a nedaleko od Osijeka podižu pored Drave utvrdu, odakle će nesmetano moći provaljivati i pustošiti po županijama Baranya, Somogy i Zala.16 Tjedan dana kasnije pisao je Bakić opet kralju o prilikama u Slavoniji, gdje su Turci osvojena mjesta dobro utvrdili, odakle ostalim gradovima i naseljima prijeti velika opasnost. Osim toga, primio je i obavijest da su Turci zauzeli Sv. Juraj (Đurad) pored Drave nedaleko od Osijeka i Valpova i utvrdili ga, a podigli su i utvrdu u mjestu zvanom Polocske (Perechke), također pored Drave, udaljenom oko četiri milje uzvodno od Osijeka.17 Izvještaji krajiških zapovjednika i pojedinih velikaša krajem ljeta i prvih mjeseci jeseni 1536., o turskim osvajanjima između Save i Drave, bili su i dalje dosta uopćeni, a za pojedina mjesta netočni i proturječni. Tako je polovicom rujna Ladislav More javio kralju da su Turci za posljednjih 14 dana osvojili trinaest utvrda i kaštela medu kojima i Požegu, odakle se razbježalo plemstvo i ostalo stanovništvo.18 Sedam dana kasnije izvijestio je Pavao Bakić dvorske savjetnike da će Mehmed-beg poslije osvajanja Đakova i Gorjana vjerojatno napasti Valpovo, grad Petra Perenya.19 Nekako u isto vrijeme poslao je i zagrebački biskup Šimun izvještaj da su Turci u Brodu smjestili posadu od 1 500 vojnika i osvojili oba kaštela zvana Gradište, točnije Gradac, zatim utvrde u Doboru, Jarugama, Novigradu i Dubočcu.20 Krajem rujna obavijestio je Aleksije Turzo iz Galgocza kralja Ferdinanda da se Mehmed-beg opet sprema na osvajanje još koje od obližnjih utvrda u Požeškoj županiji. Stanovništvo se inače, uglavnom, razbježalo i napustilo je svoja selišta, mada ima dosta i onih koji se predaju Turcima i prepuštaju sudbini. Osim kmetova čine to i 9 Laszowski, O.C., II., p. 288. 10 Ivić, Spomenici..., p. 147. 11 Laszowski, o.c., II., p. 289, 290. 12 Idem,o.c.,II.,p.291. 13 Idem,o.c., II., p. 292. 14 Ivić, Istarija Srba u Ugarskoj..., p. 117, nota 25. 15 Laszowski, O.C., II., p. 294. 16 Ivić, Spomenici..., p. 148. 17 Idem, O.C., p. 148 18 Idem, O.C., p. 162; Laszowski, O.C., II., p. 298. 19 Idem, O.C., p. 152. 20 Idem, o.c., p. 162.

69

pojedini plemići i velikaši koji su čak i skloni Turcima. Naime, Mehmed-begje razglasio da se svima onima koji dobrovoljno priznaju Ivana Zapolju za kralja (zapravo, osmansku vlast) neće ništa zla dogoditi i bit će pošteđeni oni i njihov imetak. S tim u vezi Turzo napominje da ima priličan broj onih koji se doista odazivaju tom pozivu i predaju Turcima, pa moli kralja za hitnu pomoć.21 Potkraj listopada javio je dvorski savjetnik Luka Marenczy da su Turci poslije opsade Orahovice otišli prema Mikleušu i Sopju, i da su nedaleko Sopja opustošili Cadavicu a stanovništvo odveli.22

Na brojne izvještaje o turskim osvajanjima između Save i Drave i vapaje za pomoć, nije kralj Ferdinand poduzimao išta vrijedno spomena, jer je samo ponavljao već ranije data obećanja. U vlastitoj nemoći da se odlučno suprotstavi Turcima, poslao je on 5. studenoga iz Wiener- Neustadta pismo zagrebačkom biskupu Šimunu u kojem javlja da je odredio Hansa Katzianera da priskoči s vojskom u pomoć i udari na Turke.23 Pismo istog sadržaja poslao je kralj i Petru Erdody ju, ali od pustih obećanja i lijepo sročenih riječi nije bilo ništa osim mrtvih slova na papiru.24 Zapravo, krajiški zapovjednici i vodeći velikaši bili su posve prepušteni sami sebi u obrani Slavonije, odolijevajući nadmoćnim turskim snagama koliko su mogli i umjeli, boreći se odlučno i gineći u obrani svojih posjeda. Prema izvještajima Ladislava Morea i Ludovika Pakračkog, Turci su do sredine studenoga 1536. osvojili Đakovo, Gorjane, Podgorač, Palinu, Levanjsku Varoš (Nevna), Sedlak, Suboticu (Zombathel), Gradišku i tvrdi grad Korog. U istom izvještaju More posebno ističe da su također Orahovica i tvrđava Našice vrlo ugroženi, i da im prijeti neposredna opasnost da ih Turci osvoje.25 Potkraj studenoga poslao je zagrebački biskup Šimun iz Dubrave dvorskom savjetniku Franji Batthyanyju pismo, u kojem kaže da se Turci ponovno spremaju na osvajanje između Save i Drave. Između ostalog, biskup posebno ukazuje na teške posljedice od gubitka Broda, i da su Husrev-beg i Mehmed-beg razglasili da će svakome tko se sam pokori sultanu ili Ivanu Zapolji biti zajamčeni mir i sigurnost posjeda. Podložno stanovništvo doista se odaziva tom pozivu i više ne sluša svoje zemljišne gospodare. Ne samo da se dobrovoljno pokorava Turcima, nego prelazi i na islam, a koliko je njemu poznato, islam je prihvatilo do tada više od četrdeset tisuća osoba.26 O teškim prilikama u Slavoniji pisao je 3. prosinca biskup Šimun i kralju Ferdinandu. U pismu kaže da Mehmed-beg prikuplja svježe snage iz Bosne i sprema se za novi napad. Silno zaplašeno stanovništvo natjerano je u očaj, prepušta se svojoj zloj sudbini i prelazi na islam. S njegova posjeda Sopja podložnici su se uglavnom razbježali, a on svakog dana očekuje da će ga Turci osvojiti. Iz središnjeg dijela Slavonije neprestano stižu glasovi da se Turcima ne predaju samo kmetovi nego i plemići. Da nevolja bude veća Drava se izlila iz korita i poplavila golema prostranstva, pa siromašni i od straha izbezumljeni svijet nema kamo da bi spasio sebe i svoju imovinu.27

21 Laszowski, o.c., II., p. 304. 22 Ivić, Spomenici..., p. 162, 163; Laszowski, o.c., II., p. 298. 23 Laszowski, O.C., II., p. 308, 309. 24 Idem, O.C., II., p. 309, 310. 25 Idem, O.C., II., p. 298; Ivić, Spomenici..., p. 162. 26 Idem, o.c., II., p. 311. U prikazivanju vjerskih prilika u Slavoniji za osmanske vladavine, spomenuti izvještaj zagrebačkog biskupa shvaćen je kao vjerodostojno svjedočanstvo, iako je daleko od stvarnosti i višestruko preuve- ličan. I deseterostruko manji broj prijelaznika na islam bio bi u to doba izuzetno velik. Pogotovo ako se ima na umu da u ratnim prilikama Turci nisu imali toliko vejrskih službenika i ustanova na osvojenom prostoru koje bi prihvatile tako brojne prijelaznike na islam i podučile ih novoj vjeri. Iz tog razloga navedeni podatak ne zaslužuje povjerenje i nema nikakvu povijesnu vrijednost. Vidi Josip Butorac, Katolička crkva u Slavoniji za turskoga vladanja, Zagreb 1970., p. 21. sqq. 27 Pray, o.c., II.,p. 68,69.

70

Posljednjeg dana prosinca 1536. obratio se iz Bužima Petar Keglević kralju Ferdinandu i zatražio od njega da hitno preuzme gradove Bihać i Ripač, jer ih više ne može braniti od Turaka. Isto tako u golemoj opasnosti je i njegov grad Bijela Stijena koji se nalazi nedaleko od Gradiške, gdje su inače Turci smjestili jaku posadu. Prilikom napada turske vojske na Gradišku, nagrnula je u Bijelu Stijenu sila izbjeglica medu kojima je ubrzo izbila neka zaraza, od koje je za nekoliko dana umrlo sedamdesetak osoba. Ukoliko zaraza uskoro ne prestane, a gradu ne pritekne pomoć, Turci će Bijelu Stijenu osvojiti bez ikakve borbe, što oni vjerojatno i čekaju.28 Prema nepotpunim popisima osvojenih gradova, Turci su do kraja 1536. osvojili: Ivankovo, Cernu, Gradište, Babinu Gredu, Jaruge, Novigrad, Trnjane, Garčin, Brod, Zdence, Gradac (Gračac), Vratnu, Vinicu, Petnjegrad, Dubovac, Dubočac, Giletince, Šagovinu, Gradišku, I Zapolje, Pleternicu, Brčin, Veliku, Đakovo, Gorjane, Palinu, Levanjsku Varoš, Podgorač, Sedlak i Suboticu, te navodno i tvrdi grad Korog.29 Iako u izvještajima nema ni spomena, iste godine osvojili su Turci i trgovišta Našice i Cernik.30

Nižući kronološkim slijedom iznesene podatke i redoslijed ratnih djelovanja, strateška zami- sao turskih vojskovođa u 1536. može se više ili manje dosta vjerno prikazati. Naime, na temelju vrlo pomno smišljenog i taktički izvanredno razrađenog plana vođenja rata, Turci su početkom 1536. počeli uznemirivati okolicu Klisa i provaljivati do Senja i Modruša.31 Sredinom svibnja i početkom lipnja nastavili su s upadima u okolicu Bihaća,32 držeći tako u stalnoj napetosti krajiške zapovjednike na jugu Hrvatske. Prvih dana srpnja krenuli su Turci iz Bosne i Srijema u silovit napad. Osmansku vojsku iz Srijema predvodio je smederevski sandžakbeg Mehmed-beg Jahjaoglu, a iz Bosne bosanski sandžakbeg Gazi Husrev-beg. Glavnina Mehmed-begovih snaga kretala se od Morovića i Nijemaca putovima Pobosuća prema Ivankovu, Đakovu, Gorjanima, Levanjskoj Varoši, Podgoraču, Našicama i Orahovici. Jedan krak tih snaga išao je u smjeru Broda, a drugi od Osijeka pored Drave prema Podravskoj Moslavini i Sopju. Istaknutu ulogu u sastavu te vojske imao je Arnaud (Mehmed) Memi-beg, kome je bilo povjereno osvajanje Đakova, Gorjana, Podgorača i okolice. Nakon prijelaza Save i osvajanja Broda, dijeli la se i Husrev-begova vojska u nekoliko većih skupina. Jedna od njih nastupala je uz Savu do Babine Grede i u smjeru Đakova i Gorjana, druga prema Gradiški i Jasenovcu, a treća u smjeru Požege, Velike, tvrđave Našice i Orahovice.

Hrvatska vojska utaborena na Dilj-gori iznad Broda, umjesto da odmah krene u napad i spriječi Husrev-begovim snagama osvajanje Broda i odbaci ih preko Save u Bosnu, a potom se suprotstavi Mehmed-begu i prisili ga na povlačenje u Srijem, pretvorila se naprosto u promatrača kojemu su Turci naočigled preoteli Brod i otpočeli silovit napad uzduž Posavine. Kako zbog nesloge i kolebanja, tako i zbog propuštene prilike da napadne Husrev-bega dok je prelazio Savu, ta se vojska nakon pada Broda dijelom povukla u obližnje tvrđave, a dijelom napustila bojište. Naglo prodiranje Mehmed-ega iz Srijema prisililo je ubrzo ostatke te vojske da se i odatle povuče u Orahovicu i tvrđavu Našice, pa su Posavina i središnji dio Slavonije ostali bez obrane. U više nego odlučnim trenucima bitke za Slavoniju, beskrvan i jalov

28 Laszowski, o.C., II., p. 317. 29 Ivić, Spomenici..., p. 163. 30 Tvrđava i trgovište Našice dva su različita lokaliteta, a zajedničko im je samo ime. za razliku od tvrđave, trgovište je bilo naselje bez utvrda, smješteno oko franjevačkog samostana i crkve, kao i samostana k1arisa, odnosno na prostoru današnjih Našica. Poslije osvajanja Podgorača, Turci su 1536. na putu prema Mik1eušu bez teškoća zaposjeli trgovište Našice, dok je tvrđava odolijevala njihovim napadima još nekoliko godina. Vidi Mažuran, Popis naselja i stanovništva u Slavoniji 1698. godine, Osijek 1988., p. 89, 90. Budući da su Turci 1536. iznad Baćin-Dola osvojili tvrdavu Gradac, sada zvanu Gračanica, zauzeli su tom prilikom i kaštel Cernik. 31 Laszowski, o.c., II., p. 265, 266, 281. 32 Idem,o.c.,II.,p.271.

71

pokušaj hrvatsko-slavonskih velikaša da se suprotstave Turcima završio je tako kao posve beznačajna epizoda. U međuvremenu, dok se hrvatska vojska povlačila u Orahovicu i Našice, osvojile su Mehmed-begove snage Ivankovo, Cernu, Gradište i sav kraj između desnog Pobosuća i Save, zatim Đakovo, Gorjane, Podgorač, Levanjsku Varoš i negdje između Đakova i Babine Grede susrele se s Husrev-begovom vojskom. Dio Mehmed-begovih snaga poslanih iz Osijeka pored Drave osvojio je utvrdu Sv. Juraj i opustošio Podravinu sve do Moslavine i Sopja. Husrev-begova vojska osvojila je redom sve utvrde i gradove uz Savu: Babinu Gredu, Jaruge, Novigrad, Trnjane, Garčin, Brod, Dubočac, Gradac, Cernik, Gradišku, Jasenovac i prodrla prema Subockom Gradu i Kraljevoj Velikoj. Središnji dio tih snaga zauzeo je utvrde: Dubovac, Zdence kraj Broda, Pletemicu, Brčin, Drenovac blizu Požege, Veliku i odatle krenuo prema Orahovici i Našicama. Istodobno, nakon osvajanja Đakova, Gorjana, Podgorača i trgovišta Našice, stigla je nadomak tvrđava Našice i Orahovica i Mehmed-begova vojska, ali kako Orahovicu i Našice nije mogla osvojiti, zaputila se prema Mikleušu i Sopju i opustošila kraj između Našica, Slatine, Sopja i Drave. Negdje početkom rujna povukao se Husrev-beg s dijelom vojske u Bosnu, dok je Mehmed-beg vjerojatno ostao u Osijeku i prikupljao svježe snage za nova osvajanja. O uspjesima osmanskog oružja u Slavoniji 1536. suglasni su, manje ili više, izvještaji suvremenika, kroničara i historiografa.33 Ali nasuprot tim izvještajima i mišljenjima, tvrdi gradovi Korog, Požega i još neki drugi, bili su i dalje izvan dosega osmanske vlasti. Katastrofalan razvoj događaja u Slavoniji potaknuo je sazivanje Sabora 15. kolovoza u Križevcima, na kojem su staleži za vrhovnog (zemaljskog) kapetana izabrali Ivana Alapića. Osim toga, bilo je odlučeno da se u roku od petnaest dana ubere ratna da ća od jedne forinte, ne samo od kmetova i plemića jednoselaca nego i duhovnih staleža, a pobirač i blagajnik daće, bit će zagrebački biskup Šimun Erdody. Jednako tako bilo je zaključeno da se u ime Sabora pošalje kralju Ferdinandu bivši ban Franjo Batthyany koji će mu prikazati žalosno stanje u zemlji i od njega izmoliti toliko potrebnu pomoć. Nevezano uz sjednicu Sabora, obratio se 24. kolovoza kralju Ferdinandu iz Btikszada i dvorski savjetnik i ubirač poreza u Hrvatskoj Ivan Kaštelanović i zamolio ga da već jednom imenuje bana, jer će inače cijela Hrvatska propasti. Prema njegovu mišljenju, najpogodnija osoba za tu čast i dužnost bio bi Ludovik Pakrački.34 Dva, odnosno, tri dana kasnije pisao je kralju Ferdinandu i Aleksije Turzo ističući nužnost imenovanja bana, na što mu je kralj 6. rujna odgovorio da će doista imenovati vrijedna bana35 poslije toga, unatoč tolikim obećanjima i sve većem turskom pritisku, kralj se neprestano kolebao i odgađao donošenje odluke, pa je Hrvatska i dalje ostala bez bana.

Poslije kraćeg zatišja, usprkos poodmakla godišnjeg doba i nastupa zime, krenuo je Mehmed-beg potpomognut Husrev-begovim snagama ponovno u napad. Cilj mu je bio osvojiti Požegu i podvrći osmanskoj, vlasti cijelu Požešku kotlinu. Kao što je spomenuto, o tim pripremama za napad znalo se već u prosincu 1536. na temelju obavijesti biskupa Šimuna i Petra

33 Idem, O.c., II., p. 298; Ivić, Spomenici..., p. 162; Vilezović, Pavao, Kronika aliti szpomen vszega szvieta vikov u dva dela razredyen, Zagreb 1696., p. 141; Vramecz, O.C., p. 56; Isthanjfy, O.C., Lib. XIII., p. 129; KercseJics, Adam Baltazar, De regnis Dalmatiae, Croatiae et Slavoniae notitiae praeliminares, Zagrabiae 1770., p. 362; Thúry:' o.;c., L.ufti-pas.a, II., p. 95; Klalc, O.C., V., p. 142-148; Horvat, Rudolf, Povijest Hrvatske, Zagreb 1924., p. 227; Ev!tJa CeJebl, PutOpIS, Sarajevo 1973., p. 238, nota 68. 34 Šišić, Acta comitialia..., I., p. 357. 35 Laszowski, o.c., II., p. 297, 298.

72

Keglevića, ali su one ostale bez ikakva odjeka i ništa se nije poduzimalo za obranu. Što se tada zapravo događalo, opširno je 29. siječnja 1537. pisao kralju Ferdinandu biskup Šimun, iznoseći daje Mehmed-beg s vrlo jakim snagama opsjeo ili Požegu ili Kaptol pokraj Požege. U istom pismu on je naveo i razlog zbog čega nije mogao priskočili Požegi u pomoć, jer je i sam raspolagao s malim brojem konjanika u Sopju, plašeći se istodobno da će Turci ubrzo opsjesti i Sopje. Dapače, dok je još pisao spomenuto pismo, povjerljiv ga je čovjek iz Sopja izvijestio da se nakon osvajanja Požege Mehmed-beg sprema napasti i Pakrac kako bi pretekao Husrev-bega.36 Na Svijećnicu, 2. veljače, opet je zagrebački biskup pisao Ferdinandu, ponavljajući istu obavijest o turskoj opsadi Požege.37 Istoga dana bila je iz Slavonije, napokon, poslana i jedna ohrabrujuća vijest. Dlinjski kaštelan Ladislav Krnčić i Pavao Bojničić javili su Petru Kegleviću da su blizu Jasenovca razbili Turke.38

Međutim, dok su stizali ovi i slični izvještaji i redali se manji okršaji s Turcima, Požegi i njezinoj I okolici više nije bilo pomoći. Prema obavijesti Franje Tahyja od 4. veljače osvojio je Mehmed-beg do 15, siječnja vrlo znameniti grad Požegu, a još punih deset dana poslije toga, sve do 25. siječnja 1537. odolijevala je turskoj sili drevna požeška tvrđava. Zajedno s Požegom i požeškom tvrđavom osvojio je Mehmed-beg Kaptol i sve okolne utvrde i naselja i ovladao cijelom Požeškom kotlinom. Nekako u isto doba, dok je Mehmed-beg upinjao snage da osvoji Požegu, napao je Husrev-beg Dubicu i oplijenio njezinu okolicu.39

O ishodu Mehmed-begove zimske vojne javio je 5. veljače i dvorski savjetnik Mihajlo Szentiványi. U pismu poslanom Franji Batthyanyju on kaže daje Požega osvojena a Mikleuš napušten, pa u tom času Turci opsjedaju i svim silama nastoje osvojiti Orahovicu. Usporedo i s tim, prodrli su oni i do Mogor-grada i Kreštelovca, a u Meduriću su oteli prikupljeno žito i odatle ga odvezli.40 Također, 5. veljače obratio se kralju Ferdinandu Franjo Tahy moleći hitno pomoć, jer će u protivnom Turci osvojiti ne samo Slavoniju nego i cijelu Hrvatsku. Njegov bivši grad Šagovinu Turci su obnovili i utvrdili i odatle neprestano kreću u pljačku.41 Započinjući zimsku vojnu Mehmed-begje očito računao na iznenađenje, vjerujući da će tako najlakše zaskočiti neprijatelja. U odnosu na postignute uspjehe, nema sumnje da je njegov plan bio dobro smišljen i da ga je u cijelosti i ostvario. Može se reći da je on bio i prisiljen na taj gotovo neuobičajeni postupak u ondašnjem načinu ratovanja, jer vojna 1536. nije posve ispunila postavljene strateške zadatke. Naime, prema zemljopisnom smještaju osvojenih mjesta i gradova, nisu Turci u toj vojni ovladali najvažnijim strateškim uporištima, pa je njihov položaj između Save i Drave još uvijek bio vrlo nesiguran. S tog gledišta osamljena tvrđava Korog južno od Osijeka nije im bila od neke osobite vojne važnosti, za razliku od Požege i Požeške kotline koje su činile ključna mjesta u zahvaćanju prostora izmedu obronaka Papuka, Krndije i Bilo-gore i Drave u kliješta, čije će krakove u najpogodnijem trenutku Turci postupno zatvarati. Na taj način preostali slobodan prostor Između Krndije, Papuka i Drave bio je već unaprijed osuđen na propast, to više što je na tom prostoru bilo nemoguće provoditi smišljenu i organiziranu obranu u daljoj borbi s Turcima. Isto tako ni utvrđivanje postojećih a ni podizanje novih utvrda između Valpova, Slatine i Virovitice nije više imalo većeg smisla i vojnog opravdanja, jer bi se one, kada Turci počnu zatvarati kliješta, ubrzo našle opkoljene sa svih strana i stajale bi kao usamljeni otočić u osmanskom moru. i

36 Idem, O.C., Il., p. 329, 330. 37 Idem, O.C., Il., p. 331. 38 Idem, O.C., Il., p. 330. 39 Šišić. Acta comitialia..., Il., p. II, 12. 40 Idem, O.C., Il., p. 13. 41 Idem, o.c.,II., p. 12.

73

Istodobno s Mehmed-begovim osvajanjem Požege i Požeške kotline, napali su Murad-beg Tardić i hercegovački sandžakbeg Piri-beg Klis, riješeni da ga napokon osvoje. Oslanjajući se na pouzdanost svoje posade u Klisu, tražio je kapetan Petar Kružić pomoć na sve strane. Od kralja Ferdinanda i pape Pavla III. ishodio je veći broj vojnika pod vodstvom grofa Nikole Thurna i Luke iz Ancone. Kad se ta vojska 10. ožujka iskrcala s brodovlja u Solinu, napao je Kružić odmah utvrde koje su Turci podigli da bi Klis odvojili od ostalog svijeta i tako prisilili na predaju. Osvojivši dvije i slamajući turski otpor u trećoj utvrdi, posve neočekivano pojavio se na Solinskom polju Murad-beg zajedno s Malkoč-begom i poput vihora nasrnuo na Kružića i kršćansku vojsku. Iznenađena i zaplašena vikom turskih konjanika i pješaka natjerana je kršćanska vojska u paničan bijeg. Uzalud je Kružić pokušavao zaustaviti bjegunce koji su hitali prema morskoj obali i tražili spas na brodovima. Kad su počeli bježati i njegovi vojnici, uzjahao je Kružić konja i medu posljednjima stigao do obale i popeo se na brod. Ali kako je brod bio pretovaren, nisu ga veslači mogli pokrenuti iz plićaka, pa su turski konjanici zagazili u more i počeli sjeći vojnike na brodu. Prepoznavši Kružića okomili su se na njega, svladali ga i odrubili mu glavu i odnijeli je Murad-begu. S odrubljenom glavom kapetana Kružića došao je Murad-beg pred Klis i pozvao posadu i građane na predaju, a za uzvrat ponudio im slobodan izlazak iz grada. Nemajući više nikakva izgleda za opstanak, pogotovo što su Turci zauzeli i jedini izvor koji je opskrbljivao posadu i građane vodom, predao se Klis 12. ožujka 1537. Turcima. Najveći dio posade i građana povukao se tada u Senj, gdje će pod imenom senjskih uskoka ili samo uskoka, ubrzo nastaviti borbu protiv Turaka i na kopnu i na moru, a potom i protiv Republike Venecije. Padom Klisa bilo je izgubljeno posljednje uporište na jugu Hrvatske. Njegov gubitak mučno I se dojmio javnosti, iako više nije imao utjecaja na obranu Hrvatske. Zapravo, neposredno je I bila pogođena Venecija, koja je svojim držanjem i postupcima sama i pridonijela padu Klisa. Junačka smrt i životna postojanost kliškog i senjskog kapetana Petra Kružića, bolno je odjeknula i trajno se urezala u pamćenje hrvatskog naroda, uvrstivši ga medu svoje najistaknutije ratnike i borce za slobodu. Ponesen pobjedom i promaknućem na viši položaj, nedugo zatim, osvojio je Murad-beg Kamengrad, pa se granica Osmanskog Carstva približila rijeci Uni. Gradovi blizu Une i uz samu Unu na taj su način bili prvi na udaru i o njima je ovisila obrana preostalog dijela juga Hrvatske. Gubitak Požege i okolice izazvao je silno uzbuđenje u svim slojevima stanovništva Hrvatske. Izvještaji krajiških zapovjednika iz dana u dan unosili su još veću zabrinutost, jer su govorili o sve težim uvjetima obrane na granici i neprestano rastućoj opasnosti od Turaka. Takvo stanje napokon je primoralo kralja Ferdinanda da se ozbiljno pozabavi obranom Slavonije, jer je odatle neposredno prijetila opasnost i austrijskim pokrajinama. S obzirom na to, trebalo je doista brzo i odlučno djelovati i po svaku cijenu zaustaviti dalje napredovanje osmanske vojske. Podržavan od svih staleža u zemlji, odlučio je stoga kralj prijeći u protunapad i dobro pripremljenim vojnim pohodom osvojiti Osijek i potom izbaciti Turke iz Slavonije. Za vrhovnog zapovjednika planiranog pohoda postavio je vojskovođu Hansa Katzianera i odmah otpočeo s ratnim pripremama. Sredinom travnja 1537. sastao se u Križevcima Sabor, na kojem je bilo zaključeno da se do I25. prosinca iste godine proglasi mir u cijelom Kraljevstvu, jer su trvenja i svađe između velikaša odvraćale pozornost od obrane zemlje. Nadalje, da se podigne četa od 800 konjanika i 200 pješaka kojom će zapovijedati Ludovik Pakrački umjesto zemaljskog kapetana. Isto tako da svaki velikaš i plemić od deset selišta dade po jednog pješaka, ili da to učini deset jednoselaca zajedno. Za uzdržavanje te vojske treba hitno ubrati porez od jedne forinte i u roku osam dana predati ga rizničaru Emeriku Bradaču. Ako bi se, međutim, netko protivio tom zaključku, neka se prema njemu primijeni sila. Osim toga, za tu vojsku treba osigurati

74

hranu uz povoljnu cijenu. Odobren je i cjenik, a uz to izabran i odbor koji će paziti pridržavaju Ii se trgovci i dobavljači hrane tog cjenika. Što se tiče vojnog djelovanja, valja u tom pogledu uvijek raditi u punoj suglasnosti s Hansom Katzianerom.42 Drugoga svibnja odobrio je kralj Ferdinand saborske zaključke, naglašavajući pritom da se i dalje radi u najboljem sporazumu s vojskovođom Katzianerom. Usporedo s tim, pozvao je on staleže da se listom dignu na oružje sa svojim banderijima i tako daju punu podršku obrani zemlje, te da se pobrinu za dovoljan broj kola za prijevoz hrane radi opskrbe vojske.43

Izvršaajući kraljeve preporuke i zahtjeve, Sabor je u Križevcima 17. lipnja zaključio da 300 konjarnika stavi na raspolaganje zagrebački biskup Slmun Erdody, 200 Ludovlk Pakrački, 100 knezovi Zrinski, 200 Gašpar Ernust, 100 Franjo Batthyany, 200 Petar Erdody, 100 Toma Nadasdy, 60 Petar Keglević, 25 Franjo Tahy, 60 Stjepan Banić, 100 Ladislav More, 25 Vuk Frankapan, 32 Vuk Stubenberger, 25 Stjepan Gyulay, 12 Pavao Rattkay, 6 Emerik Bradač, 32 imanje Susjedgradsko, 25 grad Samobor, 40 Kaptol zagrebački, 20 Kaptol čazmanski, 8 samostan lepoglavski, 12 udovica Dessewfy i 8 konjanika nasljednici Pavla Kerechenyja, ili ukupno 690 konjanika za sastav banderijalne vojske. U pogledu prijevoza hrane i ostalih ratnih potrepština za vojsku, zaključeno je također da 32 kola dade Petar Erdody, 25 Ladislav More, 25 knezovi Zrinski, 36 Gašpar Ernust, 25 Franjo Batthyany, 20 Kaptol zagrebački, 15 Kaptol čazmanski, 20 Cesargrad, 10 Susjedgrad, 5 grad Samobor, 15 Petar i Vuk Keglević, 5 Stjepan Gyulay, 5 Pavao Rattkay, 10 grad Križevci, 6 općina Gradac (Zagreb) 16 kola Ivan Thuroczy, što je bilo ukupno 260 kola. Za svaka kola sa zapregom od šest konja dogovoreno je da se dnevno daje 20 krajcera, dok je za glavnog dobavljača hrane bio određen zagrebački biskup Simun Erdody. Da ne bi bilo krijumčarenja hrane, koju su neki prodavali i Turcima, na krijumčare će paziti u Podravini Šimun Erdody, Ladislav More i Stjepan Banić, a u Posavini obitelj Svetačkih i službenici grada Kraljeve Velike.44 Saborske odluke i zaključke odobrio je kralj Ferdinand 29. lipnja i od staleža ujedno zatražio da ih u cijelosti i ostvare.45 Istodobno s donošenjem spomenutih saborskih odluka, polako se okupljala vojska u Katzianerovu taboru pokraj Koprivnice. Po svome sastavu taje vojska bila vrlo šarolika, jer su vojnici pristizali iz austrijskih pokrajina, Štajerske, Koruške i Kranjske, zatim Češke i ostalih krajeva, od kojih većina nije imala nikakva iskustva u borbi s Turcima. Već po dolasku prvih odreda u tabor, započela su trvenja i nesporazumi između velikaša i Katzianera i prenosili se na vojsku, slabeći njezinu djelotvornost i borbenu sposobnost. Veliko kraljevo povjerenje u Katzianerove vojne sposobnosti nije imalo uvjerljivih dokaza, jer ni sam Katzianer nije imao dovoljno iskustva u borbi s Turcima, a još manje je poznavao prostor preko kojeg je trebao povesti vojsku do Osijeka. Od iskusnih ratnika u tom su pogledu u njegovu taboru bili jedino domaći velikaši, medu kojima na prvom mjestu prava konjanička legenda, vojvoda Pavao Bakić. Čim su Turci saznali za okupljanje vojske u Katzianerovu taboru, pozvao je Mehmed-beg hitno Husrev-bega iz Bosne, Džafer-bega iz Zvornika, Ahmed-bega iz Kruševca i Murad-bega iz Klisa, na dogovor u Vukovar.46 Okupljeni sandžakbegovi izradili su plan i dogovorili se o načinu obrane, kako bi sa što manje napora porazili Katzianera, izbjegavajući pritom otvoreno sučeljavanje s njegovom vojskom. Kao prvo, utvrdili su Osijek i opskrbili ga s jakom posadom. Drugi dio plana sastojao se od stalnih uznemiravanja i onemogućavanja redovitog opskrbljivanja te vojske, koja je do Osijeka morala proći opustošenim prostorom. 42 Idem, o.c., II., p. 31-33. 43 Idem, O.c., II., p. 35-37.43-45. 44 Idem, o.c.. II.. p. 34-49. 51. 45 Idem.o.c., II.. p. 51. 46 Hammer, o.c., II., p. 143.

75

Još uoči tog sastanka obavijestio je 3. svibnja Ludovik Pakrački kralja Ferdinanda da se Husrev-begova vojska okuplja na Vrbaškom polju, a Mehmed-begova u Srijemu i okolici Osijeka. Turci inače ne miruj u, već su zauzeli Novigrad u Požeškoj županiji, posjed Ladislava Morea.47

Pripreme u Katzianerovu ta boru tekle su doista vrlo sporo, tako daje istom potkraj kolovoza i početkom rujna mogao započeti vojni pohod. Put je Katzianera vodio Podravinom i teško se probijao neprohodnim i kišom raskvašenim zemljištem prema Osijeku. Opskrba mu je bila vrlo neredovita, pa je vojska stalno pati la od gladi, praćene još i nedostatkom pitke vode. Ubrzo je zbog toga medu vojnicima izbila neka crijevna zaraza, od koje su mnogi vojnici bili toliko iscrpljeni da su se jedva kretali. Manji odredi turskih konjanika pratili su tu vojsku na određenom odstojanju i neprestano je uznemiravali. Konačno, 26. rujna stigao je Katzianer na milju udaljenosti od Osijeka i tu se utaborio. Od silnih napora, gladi i bolesti vojska mu je bila posve iznurena i gotovo prepolovljena. Drugi dan pojavilo se tursko konjaništvo i Katzianer je postavio vojsku u bojni red i naredio da se puca iz topova, ali su se Turci pred topovskom paljbom odmah povukli. Tada je Katzianer prišao bliže Osijeku i počeo ga tući topovima. Na taj napad odgovarali su Turci iz Osijeka tek pojedinačnom vatrom iz topova, znajući dobro da toj izgladnjeloj i desetkovanoj vojsci ionako nema spasa. Svjestan da ne može držati opsadu grada, krenuo je Katzianer prema Erdutu, vjerujući da će možda tamo naći hrane, Njegova očekivanja bila su uzaludna i odatle se zaputio u Ivankovo, izbjegavajući ići pokraj Osijeka da ga ne zaskoče Turci. Na putu prema Ivankovu ispriječila mu se nabujala rječica Vuka, pa je na brzinu dao podići most preko kojeg su najprije prešla kola, laki topovi i pješaci. Kad je pokušao prevesti teške topove, most je popustio i srušio se, zbog čega ih je Katzianer morao ostaviti utonule u blatu. Poslije iscrpljujućeg i dugog pješačenja, napokon je došao u Ivankovo, gdje je umjesto obilja hrane našao dosta vina. Veliki dio gladne vojske pohlepno je pio vino i izopijao se do mrtvila. Za to vrijeme približavala se iz Osijeka i okolnih gradova Murad-begova i Mehmed-begova laka konjica koju je predvodio Mehmed-begov sin Arslan-beg. Odbijajući nalete konjanika, Katzianer se iz Ivankova povlačio prema Širokom Polju u nadi da će se uspjeti probiti do Valpova, kamo je navodno bila stigla hrana namijenjena vojsci. Odstupajući što se brže moglo, oko te vojske polako se stezao turski obruč. Poput jastrebova ustremljivali su se Turci na nju i zadavali joj udarac za udarcem. Idući u prvim redovima, nedaleko od Širokog Polja poginuo je 8. rujna u žestokom boju proslavljeni ratnik Pavao Bakić, a zajedno s njim pali su i mnogi njegovi dugogodišnji suborci. Istoga dana u poslijepodnevnim satima, negdje između Širokog Polja i Gorjana, utaborio se Katzlaner na nekoj čistini. Jedva što je tabor bio podignut, pala je noć i sve je obavio mrkli mrak. Ubrzo su noćne straže javile da je tabor opkoljen sa svih strana: Saznavši za to, pod okriljem noći odmah su se biskup Šimun Erdody, Ludovik Pakrački, Ladislav More i Hans Ungnad na čelu svojih odreda dali u bijeg. Slijedeći njih, bezglavo je iz tabora pobjegao i Hans Katzianer. Opkoljenu vojsku i njihove zapovjednike: grofa Lodrona, Alberta Hardegga, Erasma Meyera, Nikolu Thurna i Josipa Lamberga, obuzeo je nakon toga silan strah. Svatko je mislio kako izbjeći skorom zagrljaju smrti. U rano jutro 9. rujna 1537. nasrnuli su Turci na tabor i bitka se pretvorila u pravi masakr. Boreći se očajnički za život, bježalo se prema sjeveru i zapadu ispred ubojitih sablji turskih konjanika. Ne prezajući ni pred čim, u najžešće okršaje hitao je poput lava Arslan-beg, potvrđujući tako svoje ime. Na bojnom polju oko tabora i daleko od njega ostalo je ležati na stotine mrtvih i teško ranjenih vojnika koje su Turci ubijali. Zahvaljujući Murad-begu koji je znao cijeniti vojničku hrabrost, mnogima su ipak bili

47 Šišić, Acta comiti:lli:l..., II., p. 38.

76

pošteđeni životi odvođenjem u zarobljeništvo.48 Obranom Osijeka i uništenjem Katzianerove vojske turske su vojskovođe znalački i s malim snagama sačuvale osvojeno i osigurale prevlast Osmanskog Carstva na prostoru između Save i Drave punih 150 godina. Neuspjeh Katzianerove vojne, od koje se zaista mnogo očekivalo, izazvao je pravu buru negodovanja medu svim slojevima stanovništva. Opasnost od turske' najezde u Slavoniji postala je nakon toga još očitija, zahtijevajući sve veće i teže napore da se očuva bar ono što se u takvim prilikama uopće moglo očuvati. Da bi donekle smirio uzavrele duhove i vratio poljuljano povjerenje, umjesto Katzianera imenovao je kralj Ferdinand za vrhovnog kapetana u Hrvatskoj, proslavljenog borca protiv Turaka Nikolu Jurišića.49 Zbog hitnosti daljeg rješavanja pitanja obrane od Turaka bio je 5. studenoga sazvan Sabor staleža u Dubravi kod Čazme. Istupajući na Saboru, izvijestio je Nikola Jurišić prisutne staleže da kralj od njih traži neka upute svoje poslanike u Graz, gdje će zajedno s austrijskim staležima vijeća ti i zastupati Interese Hrvatske radi obrane od Turaka. Taj je zahtjev bio vrlo delikatan, jer se pravno kosio s hrvatskim ustavom. Nakon provedene rasprave, Sabor je ipak donio takav zaključak i uputio svoje poslanike u Graz, bez obzira na protuustavan čin.50 Saborske poslanike primio je kralj Ferdinand i uručio im svoj prijedlog organizacije obrane granice od Turaka. Proučivši taj I prijedlog, poslanici su od kralja zatražili da poveća broj vojnika na granici, osobito riječnim brodovima (šajkama). Osim toga, da se napokon srede odnosi s Ivanom Zapoljom i da u idućim vojnim pohodima kralj osobno predvodi vojsku.51 Primivši kraljev odgovor, poslanici su izrazili mišljenje da je razboritije graditi riječne brodove izvan Slavonije, odnosno, u gornjem toku Drave i Save i donjem toku Mure, gdje postoji obilje je love i smrekove grade, a uz to ima vještih brodograditelja i radnika kojima ne prijeti turska opasnost. Što se tiče najpogodnijih mjesta gdje bi se spremala hrana potrebna za vojsku, poslanici su predložili da to budu Zagreb i Varaždin. Isto tako, nadopunjavajući prijašnji prijedlog, nabrojili su i gradove i tvrđave u Hrvatskoj koje bi trebalo što prije opskrbiti vojnim posada ma, oružjem i puščanim prahom. Na prostoru između Drave i Save bili su to: Korog, Orahovica, Mikleuš, Drenovac, Brezovica, Voćin, Bijela, Sirač, Kamengrad, Ras, Pakrac, Kreštelovac, Sredice, Petrovina, Oporovac, Zelinjak, Čaklovac, Pašinac, Račica Sv. Stjepana, Dišnik, Bijela Stijena, Britviče- vina, Novska, Dijanovac (Okučani), Subocki Grad i Kraljeva Velika. J~žno od Save poslanici su naveli ove gradove i utvrde: Dubica, Kostajnica, Novi, Otoka, Krupa, Hrastovica, Gradec, Bušević, Brekovica,lzačić, Bihać, Ripač, Drežnik, Tržac, Cetin i Slunj.52

Iznesene prijedloge poslanika kralj je uglavnom prihvatio i obećao da će uskoro imenovati banove po starom običaju, da bi 9. prosinca javio staležima o postavljanju Petra Keglovića i Tome.Nadasdyja na bansku dužnost.53 Istoga dana pozvao je kralj i hrvatske velikaše da dođu na Sabor u Križevce 6. siječnja 1538. godine.54 U zakazano vrijeme sastao se Sabor, na kojem su banovi bili svečano uvedeni u dužnost, i u skladu s ranijim dogovorom s kraljem, zaključeno je kako treba provesti organizaciju obrane zemlje.55

48 Iovio, Paulo, Historia sui temporis, Basiliae 1567., T. Il., Lib. XXXVI, p. 35-66; Hammer, O.c., II., p. 143, 144; Kupelwiesel; Ltldwig, Johann Katzianers lug gegen die Turken, Separatabdruck aus der "Neuen Armće-leitung", Jah!gang 1899., Wien, p. 7; Laszowski, Tri priloga za povijest Kacijanerove vojne u Slavoniji 1537., Vjesnik lem. Iarhiva, Zagreb 1901., III., p. 157-178; Thliry, o.c., Musztafa Dselalzade, II., p. 225; isthaunffy, O.C., Lib. XIII., p. 132-134. 49 Šišić, Acta comitialia..., Il., p. 56,57. 50 Idem, o.c., II., p. 79, 80. 51 Idem, o.c., Il., p. 86-96. 52 Idem, o.c., II., p. 96-100. 53 Idem, o.c., II., p. 102. 54 Idem, o.c., II., p. 103. 55 Idem, o.c., II., p. 139-148.

77

Južno od Osijeka, i poslije Katzianerova poraza, bio je i dalje slobodan grad Korog. U njemu je bila smještena manja posada prepuštena sama sebi, a prilaze gradu otežavale su okolne močvare. Prema mišljenju staleških poslanika Korog je svakako trebalo sačuvati i opskrbiti ga s dovoljnim brojem posade, hranom i streljivom. Iako malobrojna, njegova je posada hrabro napala Turke kad su vozili iz Katzianerova tabora topove u Osijek. Unatoč tome, i dobrim željama staleških poslanika, položaj posade i samoga grada bili su dalje neodrživi. Opisujući prilike u Slavoniji i posebno se osvrćući na Korog, javio je 22. studenoga kapetan Franjo Zay kralju Ferdinandu da u gradu nema ni hrane ni praha ni olova, i da će ga vojnici morati napustiti najkasnije do 25. studenoga.56 Prema toj obavijesti nema sumnje daje Korog tada zaista bio napušten i da su ga Turci do kraja 1537. zaposjeli. Na taj način oni su neposredno osigurali zalede Osijeku i završili osvajanja natom prostoru. Na drugoj strani, oko utoka Une u Savu, nastavljeni su okršaji na granici manjih razmjera. Naime, kaštelani plemića Svetačkih iz Novske, Subockog Grada i okolnih utvrda, sastali su se i dogovorili da uz pomoć kmetova preotmu Turcima Jasenovac. Neovisno o njihovu dogovoru i poslanici hrvatskih staleža istodobno su upozorili i pozvali kralja Ferdinanda da svim silama onemogući Turcima utvrđivanje Jasenovca,jer ako se oni tu učvrste bit će uskoro i izgubljen cijeli kraj uz Savu i rijeku Unu.57 Ne čekajući što će kralj odgovoriti ili poduzeti, kaštelani su pokupio svoje snage uz podršku bana Tome Nadasdyja početkom 1538. silovito napali Turke i osvojili Jasenovac. Tom prilikom zarobili su dosta turskih vojnika, medu njima Turhan-bega Vilića i Cejvan vojvodu.58 Zahvaljujući odlučnosti kaštelana, vratili su tako plemići Svetački izgubljene posjede, dok je istodobno Turcima bio privremeno zapriječen put za nove prodore uz Savu.

56 Laszowski. o.c., II., p. 350. 57 Kercselics, o.c., p. 362. 58 Fraknoi, Filmos, Monumenta comitialia Regni Hungariae, Budapest 1875., T.II., p. 235.

78

TURSKA OSVAJANJA OD 1541. DO 1545. GODINE

Nakon propasti Katzianerove vojne, povukli su se Murad-beg i Husrev-beg u svoje sandžake. Prije odlaska u Bosnu, ostavio je Husrev-beg nešto vojske nasuprot krajiškim utvrdama blizu Save. Na prostoru između Drave i Save ostao je Mehmed-beg baveći se utvrđivanjem osvojenih mjesta i radeći na uvođenju osmanske vlasti osnivanjem novog sandžaka sa sjedištem u Požegi. Da bi što bolje osigurali osvojeno i dobili na vremenu, Turci su ponudili primirje do 23. travnja 1538..godine.1 Takav predah bio im je potreban i zbog toga što je Osmansko Carstvo bilo u ratu s Venecijom, pa su njegovi pogranični sandžakbegovi u Bosni, Hercegovini i Klisu imali pune ruke posla, boreći se u Dalmaciji i dijelu Hrvatske pod vlašću Venecije. Kako, međutim, Venecija nije mogla sama odolijevati turskoj sili, obratila se za pomoć papi Pavlu III., caru Karlu V. i kralju Ferdinandu. Sklapanjem vojnog saveza i stvaranjem tzv. Svete lige cilj je bio zaustaviti Osmansko Carstvo u daljem širenju i skršiti njegovu moć, osobito na moru. Nekako u isto vrijeme otpočeo je i mirovni pregovor u Velikom Varaždinu (Nagyvarad) između Ivana Zapolje i kralja Ferdinanda, pa je napokon bio okončan desetogodišnji stranački rat. Spomenuti razvoj događaja nije, međutim, bitni je utjecao na opće stanje u pograničnim područjima, jer su Turci, uza sve napore i vođenje rata na više strana, ipak imali dovoljno raspoloživih snaga da i dalje provaljuju i napadaju u Hrvatskoj. Već 30. siječnja 1538. izvijestili su banovi Petar Keglević i Toma Nadasdy kralja Ferdinanda da od zaključaka Sabora u Križevcima 6. siječnja neće ništa biti ako ih on stvarno ne pomogne, kako je to uostalom i obećao. Na prostoru između Drave i Save, točnije od Virovitice do Kraljeve Velike, nedovoljno je 400 konjanika da se suprotstave manjim turskim odredima, a kamoli dvojici sandžakbegova koji imaju na raspolaganju nekoliko tisuća pješaka i konjanika. Prije dva dana udario je Murad-beg na Rasu, ali gaje posada iz Bijele Stijene prisilila na uzmak. Od zarobljenih Turaka banovi su saznali da se u Gradiški okuplja turska vojska i velik broj martoloza koji namjeravaju oplijeniti okolna mjesta, osvojiti Jasenovac i obnoviti ga. A da je doista tako, govore i prebjezi kako su Turci hitno otišli prema Stupčanici i Baba-gori nasjeći i pripremiti gradu za podizanje utvrde u Jasenovcu, budući da je Murad-beg vojnim poslom morao odmah krenuti u Primorje. Položaj banske vojske kod Jasenovca posve je nezavidan, jer ona nema dovoljno ni konjanika ni pješaka ni brodova, Ra ako Murad-beg bude htio obnavljati Jasenovac, neće mu se moći ozbiljnije suprotstaviti. Štoviše, vojni graditelj koji je trebao pregledati položaj i odrediti oblik kaštela u Jasenovcu uopće nije došao, a kako prebjezi pričaju, Murad-beg već ima gotov plan po kojem bi se utvrda gradila.2

Pritisak osmanske vojske na granici nije popuštao ni idućih mjeseci. Tako su prvih dana veljače akindžije provalile sve do Koprivnice, pustošeći i paleći sela i naselja. Utaboreni s vojskom kod Ustilonje, javili su 15. veljače banovi kralju kako nemaju nikakve pomoći u gradnji utvrde u Jasenovcu, mada je na Križevačkom saboru bilo zaključeno da im se ta pomoć dade.3 Dan kasnije pisali su oni iz Ustilonje da se u okolici Gradiške zaista okuplja turska vojska pod vodstvom Malkoč-bega, Murad-bega i Sauk vojvode, pa će vjerojatno napasti Rasu ili popaliti sagrađeno u Jasenovcu. Ako Turci osvoje Rasu, onda će Iako osvojiti Pakrac i Bijelu Stijenu. S tim u vezi banovi mole kralja da naredi knezu Ivanu Zrinskom neka se i on pobrine za obranu, ne samo svojih gradova Rase i Pakraca, nego i okolnih utvrda koje 1 Laszovski, O.C., II., p. 350. 2 Šišić, Acta comitialia..., II., p. 157-162. 3 Idem, O.C., II., p. 171.

79

drži u posjedu. Što se tiče djelovanja Katzianera u Slavoniji, u istom pismu banovi su izvijestili kralja da on spletkari i buni plemiće protiv njega.4 Na molbe i vapaje Petra Keglevića i Tome Nadasdyja odgovorio je kralj Ferdinand 20., odnosno, 27. veljače, obećavajući kao i ranije da će im pomoć stići u najskorije vrijeme.5 Nekako u isto doba dok je kralj banovima slao puka obećanja, javili su oni kralju da je uz Katzianera pristao veći broj knezova i plemića, i da je kao njegov izaslanik Ivanu Zapolji poslan Valentin Torok. Inače, Katzianer se nalazi u Gvozdanskom kod knezova Zrinskih, gdje navodno snuje kako bi zajedno s Turcima ratovao protiv kralja.6 Uviđajući doista težak položaj obrane na granici, naredio je 12. ožujka kralj Ferdinand knezu Ivanu Zrinskom, da smjesta uputi pomoć Petru Kegleviću i Tomi Nadasdyju za gradnju utvrde u Jasenovcu, kako bi na taj način, bar donekle, ispunio obveze preuzete na Križevačkom saboru.7 Spletke Hansa Katzianera nisu ga posebno zabrinjavale, jer se poslije sklapanja mira s Ivanom Zapoljom Katzianer sam našao u procjepu. Za razliku od toga, njegovo šurovanje s Turcima ozbiljno je brinulo kralja Ferdinanda, tim više što je ono moglo dovesti do predaje važnih utvrda na granici i tako izazvati nesagladive posljedice u postojećem sistemu obrane. Do kraja ožujka 1538. neprestano su stizale uznemiravajuće vijesti s granice, koje su poveća- vale opću napetost i strah od budućih događaja. Unatoč teškim gubicima i brojnim kraljevim obećanjima o skorom slanju pomoći, bili su hrvatski velikaši i krajiški zapovjednici gotovo prepušteni sami sebi, grčevito se boreći s Turcima za gole živote. Živeći i postojeći na rubu srednjoeuropske civilizacije, složene političke prilike u zapadnoj Europi posredno i neposredno su utjecale i na stanje obrane u Hrvatskoj. Naime, uključivanjem u borbu protiv reformacije u Njemačkoj i stalan sukob Habsburgovaca s Francuskom, našao se nadvojvoda Ferdinand poslije izbora za kralja Hrvatske u golemim novčanim poteškoćama, zbog kojih nije bio u stanju podmirivati preuzete obveze prema Hrvatskoj. Tražeći privremeno izlaz iz tih neprilika morao se on neprestano obraća ti austrijskim pokrajinskim staležima i moliti novčanu pomoć, koja nikad nije bila dovoljna, pa je stalno ostajao dužan hrvatskim velikašima i krajiškim zapovjednicima, koji su u njegovo ime ratovali protiv Turaka i uzdržavali vojsku na granici. Upravo zbog nedostatka novca vojska je preko zime uglavnom bila raspuštana, što su Turci, ovisno o vremenskim prilikama, koristili za napad. Gospodarski upropašteni i dovedeni do ruba bijede, nisu hrvatski staleži više bili u stanju sami nositi teret rata, bez obzira na hrabrost i odlučnost u obrani svoje zemlje. Pomoć sa strane bila im je zato prijeko potrebna, a sama zakonitost prava na tu pomoć značila je dodatni poticaj da se ustraje u toj borbi, premda se ta pomoć često svodila na isprazna obećanja. S druge strane, uspostava dobrih odnosa Francuske s Osmanskim Carstvom 1535., stavila je od tog vremena Hrvatsku i njezinu borbu za opstanak u žrvanj globalnih interesa u duhu protuhabsburške politike u kojoj za nju nije bilo mjesta. Na toj okomici i sastavnici francuske politike, bili su Hrvatska i hrvatski narod gurnuti u anonimnost i poistovjećeni s vladavinom Habsburgovaca, koji će svojim postupcima istodobno težiti njihovom pretvaranju u nasljednu pokrajinu, od koje će zadržati samo stare naslove. Potkraj ožujka 1538. javili su Petar Keglević i Toma Nadasdy kralju Ferdinandu kako se govorka da će Mehmed-beg udariti na Valpovo. Posve suprotno tim govorkanjima, sigurno je da su Turci dopremili Savom u Gradišku veće količine hrane i provalili iz Bosne s većim brojem konjanika sve do Moslavine, odakle su odveli dosta ljudi i stoke i spalili mnoga sela. U istom pismu banovi su kralja upozorili da se kod kneza Zrinskog nalazi neki njegov 4 Idem, o.c., II., p. 173-176. 5 Idem, o.c., II.. p. 180, 184, 185. 6 Idem, o.c., II., p. 185-188. 7 Idem,o.c., II.. p. 188.

80

službenik po imenu Janković, koji stalno šalje razne izvještaje Turcima. Nije im, međutim, jasno čini i on to potajno ili u dosluhu svoga gospodara, odnosno, kneza Zrinskog.8 Pored svih nevolja koje su teško pogađale obranu granice, do sredine travnja uspjelo je ipak Petru Kegleviću i Tomi Nadasdyju obnoviti Jasenovac i u kaštel smjestiti jaču posadu. Obnovom Jasenovca obrana granice na sjeveru Hrvatske dobila je tako još jedno čvrsto uporište u borbi s Turcima. Ali, unatoč golemim naporima, bio je to samo kratkotrajan uspjeh koji se rasplinuo poput mjehura od sapunice. Naime, dok su još stizali spomenuti izvještaji, iznenada su nahrupili Turci iz Bosne i 20. travnja 1538. osvojili tvrdi grad Dubicu. O događajima koji su slijedili iza toga, povjesničar Isthuanffy kaže da su vojnici u Jasenovcu i Subočkom Gradu zastrašeni padom Dubice sami zapalili svoje gradove i razbježali se. Saznavši za to, da bi zaštitili okolne utvrde i gradove, krenuli su Petar Keglević i Toma Nadasdy odmah s vojskom protiv Turaka. Budući da je Keglević bio već slabijeg zdravlja, morao se vratiti kući. Predvodeći dalje vojsku sam, nasrnuo je Nadasdy silovito na Turke u . Jasenovcu i uz pomoć vojvode Marka Tomasovića otjerao ih iz grada. Zarobljeni plijen u Jasenovcu podijelio je vojnicima, a grad zapalio i razorio.9 Obaviješten s velikim zakašnjenjem o zbivanjima u Jasenovcu, obratio se 9. svibnja zemaljski kapetan Nikola Jurišić iz Ptuja Petru Kegleviću i Tomi Nadasdyju i preporučio im da u Jasenovac stave posadu od oko 500 Hrvata odanih kralju, kojima će osobno zapovijedati ban.10 Ma koliko želio pomoći banovima i suosjeća ti s njima, Jurišićev prijedlog bio je bespredmetan i daleko od stvarnosti. Golemi napori Petra Keglevića i Tome Nadasdyja oko obrane i utvrđivanja Jasenovca završio je tako potpunim neuspjehom. Put za nove prodore uz Savu postao je Turcima opet slobodan. Silno uznemiren i vrlo zabrinut sudbinom Jasenovca, pozvao je Petar Keglević staleže na zasjedanje Sabora 19. svibnja u Zagrebu, o čemu je hitno obavijestio i Tomu Nadasdyja.11 Obavijest o sazivu Sabora poslao je 12. svibnja iz Križevaca Nadasdyju i podban Andrija Tharnoczy, izvijestivši ga ujedno da su Turci u Dubici smjestili posadu od 40 janičara, 100 martoloza i 300 konjanika, odakle neprestano provaljuju.12 Istoga dana poslao je Petar Keglević Tomi Nadasdyju i pismo u kojem ga poziva na razgovor u Lobor-grad, odakle će zajedno poći na zasjedanje Sabora u Zagrebu. Sredinom svibnja javio je Andrija Tharnoczy banu Nadasdyju da se zbog velike opasnosti na granici zasjedanje Sabora odgađa, napomenuvši da je u Požegu došao novi vojvoda 13 i odmah započeo s napadima na granici, dok se Hans Katzianer nalazi u Susjedgradu zajedno s knezovima Ivanom i Nikolom Zrinskim.14 Odgođeni Sabor bio je nakon toga sazvan 1l. lipnja u Križevcima.15 Dvadesetak dana prije zasjedanja Sabora, sastali su se 19. svibnja hrvatski staleži u Zagrebu da bi raspravili što učiniti za obranu zemlje od Turaka poslije pada Dubice. Tom prigodom izrazili su okupljeni staleži spremnost učiniti i poduzeti sve što je u njihovoj moći, ali da za to nemaju sami dovoljno snage ako im kralj ne pomogne. 16

U očekivanju zasjedanja Sabora u Križevcima, pod teretom golemih briga i nevolja, zamolio je 26. svibnja Petar Keglević Hansa Ungnada, koji je u međuvremenu bio postavljen za kraljeva povjerenika sa sjedištem u Ptuju, da ga novčano pomogne jer kao ban ne prima plaću ni bilo koju vrstu pomoći. Izdaci za obranu granice u Hrvatskoj postajali su iz dana u dan sve

8 Idem, o.c., II., p. 189-192. 9 Isthuanffy, O.C., Lib. XIII., p. 136. 10 Laszowski, o.Co, II., po 378. 11 Šilić, Acta comitialia..o, II., p. 204. 12 Idem, O.C., II., p. 219. 13 Arslan-beg, sin Mehmed-bega Jahjaoglua, prvi požeški sandžakbego 14 Šilić, Acta comitialia..., 110 p. 222,223. 15 Idem, ooc.,II., p. 223, 224. 16 Idem, O.c., II., p. 225.

81

veći, a novca i druge pomoći niotkuda. Njegovi gradovi Međurić i Kraljeva Velika u golemoj su opasnosti i pitanje je vremena kad će ih Turci osvojiti. Sva njihova okolica je opljačkana i opustošena, tako da su njegovi podložnici bili prisiljeni zatražiti da ih se preseli, jer će u protivnom stradati oni, njihove žene i djeca.17 Na to pismo odgovorio je Ungnad 31. svibnja i pozvao Keglevića na razgovor u Ptuj kako bi se posavjetovali oko obrane zemlje.18 Poslije nekoliko dana provedenih u razgovoru, Keglević je napustio Ptuj i zaputio se na zasjedanje Sabora u Križevcima, gdje je izvijestio staleže o sadržaju razgovora. Kad su prisutni na Saboru saznali da, unatoč čvrsto danim obećanjima, Keglević nije primio ni novčića, staleži su se u znak općeg negodovanja razišli.19

Za to vrijeme, dok je Sabor u Križevcima još zasjedao, Turci su iznenada u noći napali Grabovnik (Kloštar) i odveli veći broj ljudi i stoke. Prolazeći, također, noću pokraj Križevaca, upali su Turci i do Koprivnice, gdje su ugrabili mnogo ljudi, stoke i sve ono što su mogli sa sobom ponijeti.20

Šaljući izvještaj o razlazu okupljenih staleža na Saboru u Križevcima, javio je podbanAndrija Tarnoczy ban u Nadasdyju daje Mehmed-beg prikupio oko Požege veći broj konjanika, odakle će za koji dan vjerojatno napasti Gudovac.21

Nezadovoljstvo hrvatskih staleža i njihov razlaz u znak negodovanja, nisu imali gotovo nikakav odjek, jer tražena pomoć i dalje nije stizala. Natjeran gotovo u očaj, pisao je ban Petar Keglević kralju Ferdinandu i njegovim ratnim savjetnicima i povjerenicima da će se morati odreći banske časti, budući da ne prima plaću ni bilo kakvu pomoć koja je obrani granice i te kako potrebna. Ne samo da se odricao banskog dostojanstva, nego je upozorio kralja kako nije siguran hoće Ii moći obraniti od Turaka svoje gradove Bijelu Stijenu i Ustilonju.22 U pismu upućenom kralju iz Ormoža 15. rujna, Keglević je opširno obrazložio kako su ga ratni savjetnici u Ptuju u nekoliko navrata pozivali na razgovore i bezočno zavaravali isplatom njegove plaće.23

Iako duboko povrijeđen i ponižen takvim postupkom, nije se Petar Keglević predavao i vrlo časno je obavlja bansku dužnost. Poput vjetra stizao je na sve strane, hrabrio posade u gradovima i smišljao da na turske napade odmah odgovori protunapadom. Nakon povratka iz Ormoža u Topusko, pozvao je on 25. rujna Ivana Kaštelanovića neka bude sa svojim četama pripravan i čim dobije obavijest da odmah krene s vojskom prema označenom mjestu. Iz Topuskogje 30. rujna Keglević pisao i kralju Ferdinandu kako je mogao Iako preoteti Turcima Dubicu da su mu priskočili u pomoć knezovi Zrinski i drugi velikaši.24

Prateći zbivanja i na drugim ratištima, javio je 10. listopada Ivan Pastor iz Varaždina kralju Ferdinandu da su Turci završili vojnu u Moldaviji, ali da je sultan Sulejman naredio Mehmed-begu da s golemom vojskom napadne Slavoniju, Štajersku i Kranjsku.25

O žalosnim prilikama na granici pisao je 18. listopada iz Ljubljane kralju Ferdinandu i kapetan Ivan Lenković, ističući daje Otočac zapušten i u ruševnom stanju, moleći ujedno hitnu pomoć Senju u hrani i opskrbi.26

17 Idem, O.c., II., p. 226, 227. 18 Idem, O.c., II., p. 228. 19 Idem, O.c., II., p. 236, 237. 20 Idem, O.c., II., p. 238. 21 Idem, o.C., II., p. 234. 22 Idem, o.C., II., p. 233, 243. 23 Laszowski, O.C., II., p. 397, 398. 24 Idem, O.C., II., p. 400, 401. 25 Idem, o.C., II., p. 403. 26 Idem, o.c., II., p. 406.

82

Prepušteni sami sebi u borbi protiv Turaka, ogorčeni praznim obećanjima i postupkom ratnih savjetnika prema banu Petru Kegleviću, zatražili su hrvatski velikaši i staleži da se sazove Sabor na vijećanje.27 Vijesti o pokretima turske vojske, ma koliko bile proturječne i daleko od stvarnosti, ozbiljno su brinule krajiške zapovjednike i pothranjivale stalan nemir medu svim slojevima stanovništva. Jedino uz izdašnu materijalnu pomoć i uz krajnje naprezanje svih raspoloživih ljudskih mogućnosti, moglo se je odolijevati Turcima bez većih prostornih gubitaka, čega je, uostalom, bio svjestan i kralj Ferdinand. Naime, kao što je prije rečeno, ni uz najbolju volju nije on mogao nasmagati tolika sredstva i boriti se protiv osmanske najezde na tako ogromnom prostoru od srednjeg toka Dunava do Jadranskog mora. Na brojne molbe i vapaje za pomoć, napokon je kralj Ferdinand odgovorio Petru Kegleviću 20. studenoga 1538. da je već poduzeo odgovarajuće mjere za obranu Hrvatske, i da će tražena pomoć u najskorije vrijeme stići gdje bude najpotrebnija. U istom pismu pozvao ga je neka budno pazi na svoje gradove Ustilonju i Bijelu Stijenu da ih ne bi ugrabili Turci.28 Pod stalnim pritiskom krupnih velikaša iz Hrvatske i njihovu pozivanju na preuzete obveze pri izboru za kralja, a još više da bi preko Hrvatske zaštitio austrijske pokrajine od turskih provala, sredinom siječnja 1539. poslao je Ferdinand u Slavoniju oko četiri tisuće najamnika iz Španjolske i preporučio tu vojsku staležima da joj budu od pomoći.29 Da bi se ujedno raspravila i pitanja vezana za obranu zemlje, sazvao je za 24. travnja i Sabor u Križevcima.30 Isto tako, želeći napokon riješiti opravdane zahtjeve Petra Keglevića, kralj se obvezao da će njemu ili njegovim nasljednicima isplatiti dug u iznosu od 24 224 ugarskih forinti, od kojih 3 224 odmah plaća u gotovu i I 000 forinti od ratnog poreza koji će se ubrati u Varaždinskoj županiji.31

Vojska najamnika iz Španjolske imala je zadaću pomagati krajiškim zapovjednicima u obrani pograničnih gradova i utvrda i štititi stanovništvo i njegove posjede od turskih provala i pustošenja. Osim toga, ukaže i se prigoda, uhvatiti Katzianera i ukloniti ga s političke pozornice. Na molbu vodećih velikaša zakazani Sabor u Križevcima bio je odgođen za 8. svibnja u Dubravi kod Čazme. Okupivši se spomenutoga dana na saborskom zasjedanju u Dubravi, staleži su izrazili zahvalnost kralju na poslanoj pomoći i .odredili mjesta gdje će se spremati hrana za vojsku iz Španjolske. Za obranu granice staleži su odobrili da se unovači i četa od oko 300 haramija (vojnika) po uzoru na turske martoloze, koje će novačiti osobno ban i raspoređivati po utvrdama na granici da progone i uništavaju turske martoloze. Uzdržavanje te čete podmirivat će se prihodima od izvanredno uvedenog poreza. Osim toga, Sabor je zaključio da je svaki plemić dužan odazvati se banskom pozivu i priskočiti u pomoć kada zaprijeti opasnost od Turaka, jer će u protivnom izgubiti sve svoje posjede koje će banovi zaposjesti i držati u kraljevo ime.32

Tijekom zasjedanja Sabora poslao je ban Petar Keglević obavijest Nikoli Jurišiću, koji se tada nalazio s vojskom u Križevcima, da su Turci prešli Savu i zaputili se pored Čazme da opustoše sva mjesta do Zagreba. Međutim, kad su doznali da se kod Križevaca nalazi vojska, promijenili su smjer i udarili prema Koprivnici i Varaždinu.33 Iako ta obavijest nije bila posve točna, Turci su početkom srpnja doista provalili između Čazme, Križevaca i Dubrave, popalili

27 Šilić, Acta comitialia..., II., p. 244. 28 Idem, O.C., II., p. 244, 245. 29 Idem, O.C., II., p. 249; Laszowski, O.C., II., p. 418. 30 Idem, O.C., II., p. 251. 31 Laszowski, O.C., II., p. 428. 32 Šilić, Acta comitialia..., II., p. 261-265. 33 Idem, O.C., II., p. 266.

83

i opljačkati mnoga sela i odveli dosta ljudi i stoke.34 Jesu li tom prilikom krajiški zapovjednici imali kakav okršaj s Turcima, ili su im oni na vrijeme umakli, nije poznato. U ljeto iste godine napao je turski admiral Hajredin Barbarossa Senj, koji se jedva obranio dobivši nešto pomoći iz Bihaća. Krajnjim naporima suzbijao je kapetan Ivan Lenković turske provale i odbijao napade, našavši se i sam na izmaku snaga. 35

Ni u jesen nisu "trkači i palikuće" mirovali, već su početkom listopada prešli Kupu i upali u Kranjsku, gdje su u okolici Kočevja i Poljana pohvatali veći broj Ijudi.36

Opasnost od turskih provala nije prestajala, pa se ban Petar Keglević zaputio s vojskom u Kreščiće kod Bihaća, odakle je 26. studenoga javio kralju Ferdinandu da se Murad-beg nalazi u Bistrici i okuplja vojsku radi provale u Hrvalsku i Kranjsku. Četiri dana prije toga na gori zvanoj Garićnica, sukobila se jedna njegova četa od četrdeset vojnika s Turcima, čije su inače snage bile nešto brojnije, od kojih su dvanaest ubili a trideset zarobili, pa se tek nekolicina uspjela spasiti bijegom. Da bi zapriječio turskim konjanicima prijelaz preko Kupe na mjestima koje oni koriste, pojačao je Keglević utvrđenja kod Siska, u Hrastovici, Pokupskom i Strilečkom (Imbričevina).37

Napetost na granici Hrvatske s Osmanskim Carstvom bila je, ipak, u znaku popuštanja zbog zauzetosti sultana Sulejmana ratom na istoku s Venecijom i njegovih pograničnih sandžak- begova koji su ratovali u Dalmaciji. Prateći neravnomjerno odmjeravanje snaga na ratištima, kralj je Ferdinand dobro znao da će ubrzo Venecija biti prisiljena zatražiti mir i da će se Sveta liga neminovno raspasti. Stoga, da bi preduhitrio rasplet događaja, Poslao je Jeronima Laskyja u Istanbul da pregovara sa sultanom o primirju. Takav predah bio je kralju Ferdinandu više nego potreban kako bi donekle obnovio svoje snage i pripremio se za vojni pohod protiv Turaka u Ugarskoj. Prestanak ratnih djelovanja širih razmjera nije bitni je utjecao na opće stanje i položaj obrane na granici u Slavoniji. Španjolske čete poslane da olakšaju obranu od Turaka, zadavale su krajiškim zapovjednicima više brige nego što je od njih bilo koristi. Naime, budući da su najamnici iz Španjolske neredovito primali plaću, otimali su od stanovništva sve do čega su mogli doći. Medu velikašima čiji su posjedi najviše stradali od najamnika bio je i zagrebački biskup Šimun, koji je zbog toga predložio kralju da ih što prije opozove.38

Tvrđave i utvrde na granici bile su općenito vrlo slabo opremljene za obranu; bez dovoljno topova, streljiva, hrane i jačih posada. Pojedini velikaši, u čijem su posjedu one bile, nisu ih bez kraljeve pomoći zaista mogli sami uzdržavati ni hraniti. O tim prilikama rječito je govorila predstavka Požunskog sabora upućena mjeseca rujna 1519. kralju Ferdinandu da hitno priskoči u pomoć tvrđavi Dobra Kuća, jer u njezinoj okolici nema niti jednog kmeta, a Franjo Szekely je više ne može držati i čuvati.39 Sličan izvještaj poslao je 3. listopada i ban Toma i Nadasdy, ističući da Krsto Svetački ni sam ne zna što da učini sa svojim gradovima, odnosno, da li da ih napusti ili spali. Drvene kaštele Britvičevinu i Oporovac može spaliti do temelja, ali Subocki Grad i Novsku koji su od kamena ako i popali, nema dovoljno ljudi da ih poruše i zatrpaju gradske jarke, pa ih Turci mogu kasnije lako popraviti i obnoviti.40 Istoga

34 Laszowski, O.C., II., p. 441, 442. 35 Idem, O.C., II., p. 451, 452. 36 36 Jug, O.c., p. 30. 37 Laszowski, O.C., II., p. 454. 38 Idem, O.C., II., p. 443, 445. 39 F.raknoi, Monumenta comitialia..., II., p. 130. 40 Suić, Acta comitialia.., II., p. 273, 274.

84

mjeseca Požunski je sabor još jednom zamolio kralja Ferdinanda za hitnu pomoć utvrdama i gradovima na granici u Slavoniji, posebno Dobroj Kući.41

Živeći u stalnoj neizvjesnosti na granici i uz granicu, gdje nitko nije znao što mu donosi novi dan i noć, šurovanje Hansa Katzianera s Turcima ozbiljno je uznemirilo knezove Ivana i Nikolu Zrinskog. To više što je Katzianer zaprijetio da će se zajedno s Kostajnicom, koju su mu Zrinski za neko vrijeme ustupili, predati Turcima. Ta je prijetnja toliko djelovala na Zrinske da su odlučili riješiti se pod svaku cijenu neugodna gosta. Radeći svakako u dosluhu s kraljem Ferdinandom, krajem listopada došao je Nikola Zrinski u Kostajnicu i zbog izdaje nevjere dao Katzianera smaknuti, ili kako neki sumnjaju, sam ga je ubio.42 Na vijest o Katzianerovu pogubljenju mnogi su velikaši otvoreno negodovali, pogotovo potajne pristaše Ivana Zapolje. I sam sultan Sulejman bio je radi toga ojađen, pa je od kralja Ferdinanda tražio kažnjavanje Zrinskih, ili će ih pomoću svojih pograničnih sandžakbegova on satrti. Daleko od zbivanja na granici, uspio je Jerolim Lasky u Isatambulu ugovoriti sa sultanom Sulejmanom primirje na šest mjeseci, počevši od 1. siječnja 1540. godine.43 Početkom iste godine imenovao je kralj Ferdinand vrhovnim krajiškim zapovjednikom Hansa Ungnada, a Petra Keglevića jedinim banom, jer se Toma Nadasdy u međuvremenu zahvalio na banskom dostojanstvenu. 44

Unatoč ugovorenu primirju, na granici i dalje nije bilo mira. Nisu ga se pridržavali ni Turci ni krajiški zapovjednici, vodeći ratove u malom i poravnavajući neke svoje račune. Tako su 29. siječnja 1540. knezovi Zrinski napali i otjerali Turke od Dubice, da bi Turci potom opsjeli Pakrac.45 Ban Petar Keglević poslao je protiv Turaka vojsku, ali je na poziv kraljice Ane odmah opozvao naredbu, kako se ne bi kršilo ugovoreno primirje.46 S druge strane, Turci su nastavili s pljačkama i provalama uz granicu, kao da ugovor o primirju uopće i ne postoji. Obaviještena o tome, naredila je 10. ožujka kraljica Ana banu Kegleviću da izdvoji 30 do 40 konjanika i dade ih kao pripomoć obrani Bihaća i Ripča.47 Napetost na granici stalno se povećavala, pa je 14. ožujka Nikola Zrinski zatražio od kralja Ferdinanda i kraljice Ane pomoć u obrani svojih gradova, jer se protiv njega spremaju tri sandžakbega koji žele osvojiti ne samo gradove nego i njegove rudnike srebra, olova i željeza. Ako ih osvoje, zaprijetit će odatle golema opasnost Koruškoj, Kranjskoj i Štajerskoj.48 Da bi Zrinskima doista vratili milo za drago, okupljao je Murad-beg vojsku nedaleko Gradiške na Levačkom polju, čekajući da mu se pridruži Mehmed-beg i udruženim snagama krenu u napad. Okupljanje turske vojske kod Gradiške potaklo je bana Petra Keglevića na još veći oprez. Prema dobivenim obavijestima, raspolagali su Murad-beg i Mehmed-beg s toliko konjanika i pješaka, riječnih brodova, lakih i teških topova, da su mogli ugroziti i velik dio Hrvatske. Strahujući za sigurnost i obranu zemlje od tako mnogobrojne osmanske vojske, Keglević je izvijestio 24. ožujka iz Topuskog o tome kraljicu Anu, moleći je za hitnu pomoć.49

Samo nekoliko dana prije nego što se Keglević obratio kraljici Ani, opustošili su martolozi širu okolicu Podborja (Daruvar), poubijali i zarobili mnogo ljudi i stoke.50

41 Fraknoi, Monumenta comitalia.., II., p. 136. 42 Pray, O.C., II., p. 77; Laszowski, O.C., II., p. 451. 43 Šilić. Acta comitialia..., II., p. 289. 44 Idem, O.C., II., p. 285,286. 45Laszowski, O.C., II., p. 459. 46 Idem, O.C., II., p. 463. 47 Idem, O.C., II., p. 464. 48 Idem, O.C., II., p. 464-466. 49 Idem, O.C., II., p. 469, 470. 50 ldem, O.C., II., p. 470

85

Posve siguran da se turska vojska okuplja nedaleko Gradiške radi napada na njegova imanja i gradove, pisao je potkraj ožujka knez Ivan Zrinski kraljici Ani, ističući da su oni štit i predziđe Hrvatske u obrani od Turaka.51

vječno u pokretu i budno prateći pokrete osmanske vojske uz granicu, poslao je 12..travnja iz Topuskog ban Keglević Hansu Ungnadu obavijest da su prije šest dana Turci napali Krupu i Mračaj, gdje su bili suzbijeni i prisiljeni na povratak.52

Strepeći od skorog Murad-begova napada na njegove gradove i posjede, obratio se 25. travnja iz Gvozdanskog knez Ivan Zrinski zemaljskom kapetanu Hansu Ungnadu tražeći hitno pomoć.53 Zauzimajući se u isto vrijeme za obranu Hrvatske, naredila je 2. svibnja kraljica Ana knezovima Frankapanima da se sami pobrinu oko utvrđivanja Otočca i da se ne oslanjaju na to da će taj posao obaviti podložnici iz Kranjske, koji zbog udaljenosti i opasnosti na putu nikako ne mogu doći.54

Čekajući uzalud Ungnadov odgovor i pomoć, javio je 4. svibnja knez Ivan Zrinski iz Gvoz- danskog Nikoli Jurišiću da su Turci opljačkali i popalili njegove posjede, uništili rudnike u Gvozdanskom i pokušali na juriš osvojiti Zrin, Pedalj i Gvozdansko. Zahvaljujući jedino srčanoj obrani gradskih posada, turska je vojska bila suzbijena i prisiljena na povlačenje.55

Na drugoj strani, glad i brojne druge životne nedaće upravo su satirale stanovništvo i vojnu posadu u Senju, odakle je 7. svibnja kapetan Ivan Lenković zatražio od zemaljskog kapetana Kranjske isplatu zaostalih plaća i hitno slanje pomoći u hrani, barutu i drugim potrepštinama.56

U odgovoru iz Beča 8. svibnja na pismo Tome Nadasdyja, kraljica Ana iznijela je mišljenje da će Turci ubuduće prestati provaljivati nakon što su iskalili svoj bijes i osvetiti se knezu Zrinskom.57 Nasuprot tome, obraćajući se 12. svibnja kranjskim staležima da obavijeste knezove Slunjske, Blagajske i Brinjske kako se sklopljeni mir s Turcima odnosi i na njihove posjede, kraljica je spomenula da je od mira izuzet jedino knez Zrinski, kojeg su Turci nedavno za kaznu oplijenili.58

Prema ranijoj odluci, za to vrijeme preuzeo je od Bartola Raunacha mjesto kapetana u Bihaću Martin Gall. Odmah po dolasku u Bihać, izvijestio je 10. svibnja kapetan Gall zemaljskog kapetana o stanju obrane grada i okolnih utvrda, opisujući njihove vojne nedostatke. Pozornost u njegovu izvještaju privlači, međutim, brojnost vojnih posada, koja sama za sebe dovoljno jasno govori kakve su bile stvarne mogućnosti i na čemu se, zapravo, temeljila obrana jednog od ključnih mjesta na granici s Osmanskim Carstvom. Pozivom na taj izvještaj, u Bihaću je tada zajedno s kapetanom bilo ukupno 70 vojnika, od kojih 47 konjanika. Posada u Sokolu sastojala se od 6 vojnika, Izačiću 4 i Topuskom 3 vojnika koji su primali 3 forinte mjesečne plaće, koja im je 14. svibnja isplaćena u iznosu od 414 rajnskih forinti.59 Protiv sebe te su posade s malobrojnim stanovništvom uvijek imale neusporedivo nadmoćnijeg neprijatelja pa je teško i povjerovati kako su uopće tako dugo mogle i odolijevati osmanskoj najezdi. To isto može se, dakako, reći i za cjelokupnu obranu Hrvatske, koja nigdje nije bila u izraziti joj prednosti niti je raspolagala s većim materijalnim i ljudskim mogućnostima.

51 ldem, O.C., II., p. 475. 52 ldem, O.C., II., p. 476. 53 Idem, o.c., II., p. 481, 482. 54 Idem, O.C., II., p. 482, 483. 55 Idem, O.C., II., p. 483, 484. 56 Idem, O.C., II., p. 484, 485. 57 Idem, O.C., II., p. 487. 58Idem, O.C., II., p. 492, 493. 59 Lopašić, Radoslav, Spomenici Hrvatske krajine, Zagreb 1889.,111., p. 395-398.

86

"Trkači i palikuće" nisu prestajali napadati posjede Zrinskih, o čemu svjedoči pismo kneza Ivana upućeno iz Zagreba 9. lipnja zemaljskom kapetanu Hansu Ungnadu. Između ostalog knez se u pismu žali kako Turci svakodnevno pustoše njegova imanja, odvode ljude i spremaju se napasti njegove gradove. Progoneći pljačkaše da im otmu ugrabljeno i oslobode zarobljene, sačekati su Turci njegove službenike blizu Kamengrada i razbili ih. Pritisnut brigama i borbom za opstanak ne može k njemu osobno doći na razgovor, već mu šalje brata Nikolu koji je u sve dobro upućen i raspolaže sa svim ovlaštenjima. Poslao bi mu i svoga kaštelana u Kostajnici Jurja Kobasića, kojeg su Turci nedavno bili zarobili, ali se on mora zadanom vjerom vratiti u Tursku.60 Uzajamni okršaji i pustošenja na granici nisu prestajali, sve dok sredinom lipnja nije Husrev- beg naredio da se prekine s pljačkom.61 Opreza radi, zamolio je l5. lipnja zemaljski kapetan Hans Ungnad bana Keglevića da ne raspusti vojsku Varaždinske županije, jer bi se to moglo nepovoljno odraziti na austrijske pokrajine.62

Događaji u Erdelju i smrt Ivana Zapolje 26. lipnja 1540. zapravo su odvratili Turcima pozornost od Hrvatske. Smatrajući daje smrću Ivana Zapolje nastupio povoljan trenutak za osvajanje Budima, započeo je tada kralj Ferdinand u potaji pripreme za vojni pohod. Da bi dobio na vremenu i lakše ostvario svoje namjere, poslao je u Istanbul opet Jeronima Laskyja da pregovara sa sultanom Sulejmanom o produženju primirja. Prije odlaska kralj je Laskyja imenovao hrvatsko-slavonskim banom i dao mu potrebne upute,63 krijući i pred njim prave razloge njegova puta u Istanbul. Uoči njegova polaska uputio je Petar Keglević pismo Mehmed-begu Jahjaogluu i zatražio od njega da kraljevu poslaniku osigura nesmetan put do sultana. Ime ratnika i bana Keglevića bilo je već godinama dobro znano ne samo pograničnim sandžakbegovima, nego i svakom turskom vojskovođi i četovođi, prema kojemu su gajili duboko poštovanje kao sebi ravnom protivniku. U odgovoru na to pismo 15. kolovoza iz Beograda, Mehmed-beg je takav odnos prema Kegleviću jasno iskazao u naslovu "najslavni jem i najodličinijem, vrlo poštovanom i najhrabrijem gospodinu banu Hrvatske i Slavonije, zapovjedniku sve vojske na granici", priopćivši da će kraljeva poslanika prijazno primiti i pratiti do njegova cilja.64

Budno prateći cjelokupan razvoja događaja, Turci su pomoću svojih uhoda i doušnika ubrzo prozreli namjere kralja Ferdinanda. Dvoličnost njegove diplomacije razbjesnila je sultana Sulejmana, pa je svoj bijes iskalio na Laskyju bacivši ga u tamnicu. Neposredno zatim, Turci su odmah započeli s okupljanjem vojske oko Budima i novim provalama i napadima na sjeveru Hrvatske. Već 12. rujna javio je Krsto Svetački Tomi Nadasdyju iz Zagreba da su turski martolozi opustošili okolicu Ivanića, izrazivši pritom mišljenje da bi vojska okupljena kod Budima trebala složno udari ti na Osijek i osvojiti ga da bi presjekla Turcima put, jer je s obzirom na doba godine više nego sigurno da sultan Sulejman neće doći.65 Idućega dana pisao je zagrebački biskup kralju o velikim štetama koje mu nanose turske provale, pa u okolici Ivanića i Dubrave više nema ni jedne sačuvane kuće a ni kmeta.66

Obrana granice od turskih napada i provala iziskivala je u takvim okolnostima i načinu ratovanja goleme materijalne i ljudske napore, a uz to i nepokolebljivu odlučnost krajiških

60 Laszowski, O.C., II., p. 495. 61 Idem, O.C., II., p. 498. 62 Idem, O.C., II., p. 499 63 Šišić, Acta comitialia..., II., p. 298. 66 Idem, O.C., III., p. 8,9. 67 Gevay, Anton, Urkunden und Acktenstucke zur Geschichte der Verhtiltnisse zwischen Oesterreich, Ungarn und der Pforte im XVI. u XVII. Jahrhunderte, Wien 1842., T. XI., p. 17, 102; Laszowski, O.C., III., p. 28. 64 Laszowski, o.c., III., p. 3. 65 Idem, O.c., III., p. 8. 66 Idem, O.C., III., p. 8,9.

87

zapovjednika i posada da u tome ustraju po cijenu gubitka vlastitog života. Na toj razornoj vjetrometini za većinu malih plemića, pa i krupnih velikaša, temeljno je pitanje bilo kako uopće preživjeti i kamo krenuti ako izgube materijalnu osnovu svoga življenja. Vjerojatno zbog toga, ali i drugih razloga, grčevito tražeći izlaz i dvoumeći što da učini, predao se potkraj listopada 1540. Krsto Svetački Turcima, zajedno sa svojim gradovima Subockim Gradom, Novskom, Britvičevinom i Oporovcem.67 Predaja Krste Svetačkog zaprepastila je krajiške zapovjednike u Slavoniji, pogotovo što su nakon toga Kraljeva Velika, Međurić, Bijela Stijena, Pakrac i Podborje bili neposredno na udaru osmanske vojske. To je zaprepaštenje bilo tim veće, jer je u istom mjesecu kralj Ferdinand uputio obilniju novčanu pomoć za obranu granice. Tako je 18. listopada doznačio 300 forinti za utvrđivanje Varaždina i plaću posadi od 50 do 60 vojnika u Ustilonji. Istoga dana doznačio je kralj godišnju plaću od 2 000 forinti Vuku i Jurju Frankapanu i Stjepanu Blagajskom za udržavanje 400 konjanika radi obrane njihovih posjeda i granice od turskih provala.68 Dva dana kasnije javilo je Dvorsko vijeće knezovima Zrinskim da im je kralj dao I 000 dukata za obranu njihovih gradova, utvrda i posjeda od turskih napada, kao i 2 000 dukata za 400 konjanika koji će se boriti protiv Turaka.69

Po svemu sudeći, nije Krsto Svetački bio u prilici ni mogućnosti da na određeno vrijeme kupi od Turaka mir i osigura zaštitu svojih posjeda, kao što je to učinio Vuk Frankapan, zbog čega se ispričao kralju i zatražio od njega odobrenje da se sastane s Murad-begom.70

Krstareći tih dana granicu, provalili su Turci do Đurdevca, gdje ih je14. studenoga sačekao Petar Keglevlć natjerao u bijeg.71 Ponesen tim uspjehom, Keglević je obavijestio kralja 21. studenoga iz Đurdevca, daje pozvao Hansa Ungnada ne bi li zajedničkim snagama provalili pored Drave do Osijeka ili udarili na Požegu, pa ako se Ungnad ne odazove pozivu, onda će on sam provalili i napasti Turke.72 Prema daljem razvoju događaja, Keglević je ubrzo morao odustati od te provale i krenuti s vojskom u drugom smjeru. Dok su "trkači i palikuće" pljačkali uz granicu, okupio je u Požegi Arslan-beg vojsku Požeškog sandžaka i na poziv svoga oca Mehmed-bega uputio se u Osijek. Nakon prelaska Save išao je na čelu vojske Kliškog sandžaka u Osijek i Murad-beg, kamo je stigao 20. studenoga. Koji dan kasnije, zajedno s ostalim sandžak begovima, ta se vojska zaputila u Budim.73 Još uoči dolaska Murad-bega u Osijek, napao je Ferdinandov vojskovođa Leonard Vels Budim, ali kako je to bio prekrupan zalogaj za njegovu vojsku, morao se povući i odustati od opsade grada. Pokušaj kralja Ferdinanda da se na prepad domogne Budima, završio je tako bez ikakva uspjeha. Raspravljajući o mogućem sustavu obrane od osmanske najezde na sjeveru Hrvatske nakon predaje Krste Svetačkog Turcima, krajiški su zapovjednici na temelju opće procjene prilika i u krvi stečenoga ratnog iskustva, dobro znali da je nemoguće braniti sve utvrde i gradove koji se nalaze na tom prostoru. Stoga je bio potkraj 1540. sastavljen popis gradova i utvrda koje treba braniti, opskrbiti posadama, streljivom i hranom, ako je razoriti da ih ne ugrabe Turci i u njih smjeste svoje posade. Ne računajući Valpovo, prema tom popisu, okosnicu obrane od Turaka na granici činile bi utvrde u Đurdevcu, Šandrovcu, Zdencima, Virovitici, Voćinu, Drenovcu, Mikleušu, Orahovici, Našicama, Bijeloj, Podborju, Pakracu, Stupčanici, Krešte-

67 Gevay, Anto/, Urkunden und AcktenstUcke zur Geschichte der Verhtiltnisse zwischen Oesterreich, Ungarn und der Pforte im XVI. u XVII. Jahrhunderte, Wien 1842., T. XI., p. 17, 102; lAszowski, O.C., III., p. 28. 68 Lazowski,o.c.,III.,p.18-21. 69 Idem, O.C., III., p. 23, 24. 70 Idem, O.C., III., p. 29. 71Idem, o.c., III., p. 31-33. 72 Idem, O.C., III., p. 34. 73 Idem!, O.C., III., p. 32,33.

88

lovcu, Meduriću, Kraljevoj Velikoj i Ustilonji. Sve ostale utvrde i kaštele na tom prostoru blizu granice treba što prije razoriti, ili neka ih brane sami velikaši u čijem su posjedu. Stalna posada u Sandrovcu sastojala bi se od 24 pješaka, Zdencima od 25, Virovitici od 50, Mikleušu od 25, Orahovici od 50, Našicama od 20, Bijeloj od 32, Podborju od 32, Kreštelovcu od 25, Ustilonji od 20 i Kraljevoj Velikoj od 50 pješaka, ili ukupno 346 vojnika u sastavu stalnih posada. Za plaće tih vojnika trebalo je godišnje osigurati 8 016 forinti, dok bi troškove ostalih posada podmirivali sami velikaši i drugi posjednici brinući se za obranu svojih gradova.74 Turske provale i napadi u Hrvatskoj od 1537. do kraja 1540. nisu ipak doveli do bitnijih promjena na granici. Vođenje rata na više strana odvodilo je glavninu osmanskih snaga na druga ratišta, zbog čega je ratno djelovanje u Hrvatskoj, uglavnom, ostajalo u okvirima manjih sukoba i lokalnih akcija pograničnih sandžakbegova i njihovih martoloških jedinica. Osnovni cilj tih provala i napada bio je razaranje gospodarske podloge u pozadini krajiške obrane kao priprema budućih osvajanja. Posljedice takvih provala i napada bile su upravo katastrofalne i očitovale su se u općem slabljenju gospodarstva i naglo m smanjivanju stanovništva na tom prostoru. Predaja Krste Svetačkog i njegovih gradova bio je Turcima u to vrijeme dovoljan uspjeh, jer im se odatle pružala široka mogućnost za nove prodore prema sjeveru i zapadu. Uz dosta širok pojas "ničije zemlje", granica Hrvatske prema Osmanskom Carstvu na kraju 1540. vodila je od velebitskog sedla iznad napuštenoga i razrušenog grada Baga na obali Jadranskog mora, odakle se spuštala preko obronaka Velebita do Ličkog polja i približavala rijeci Gackoj. Preko Male Kapele od Drežnika i obroncima Plješevice do rijeke Une ispod Ripča, zatim Unom do njezina utoka u Savu kod Jasenovca, od Jasenovca preko Kraljeve Velike, Medurića, Bijele Stijene, Pakraca, Bijele, Podborja, Dobre Kuće, Stupčanice, Voćina, Drenovca, Orahovice i Našica, a od Našica pokraj Mikleuša i Koške do Valpova i sjeverno od Valpova izbijala na Dravu.75 Utvrde i kaštele pored Drave, Sv. Juraj, Moslavinu i Sopje, Turci su osvojili još 1537. i 1538. godine, ali ih tada nisu mogli i zadržati, pa je taj prostor bio pod nadzorom posada u Valpovu, Brezovici, Virovitici, Orahovici, Voćinu i Mikleušu. Neuspjeh pod Budimom nije, međutim, obeshrabrio kralja Ferdinanda, nego se odlučio okušati ratnu sreću i 1541. godine. Poučen iskustvom iz prethodne vojne, svim je sila- ma nastojao da ratne operacije započne najkasnije prvih dana proljeća, kako bi preduhitrio sultana Sulejmana i velikog vezira Mehmed-pašu prije nego stignu s glavninom osmanske vojske do Budima. Držeći se čvrsto toga plana, Ferdinand se u zimskim mjesecima užurbano pripremao i tražio pomoć od čeških nasljednih zemalja i njemačkog sabora. U tim pripremama nije zaboravio ni stanje na granici u Hrvatskoj, pa je 1.siječnja 1541. uputio novčanu pomoć knezovima Ivanu i Nikoli Zrinskom radi obrane i čuvanja njihovih pograničnih gradova i utvrda, osobito Pakraca.76 Isto tako odobrio je 13. siječnja, na molbu kapetana Ivana Lenkovića, isplatu novčane pomoći i nabavu hrane Senju, Otočcu i drugim mjestima na granici.77 Pismom od 15. siječnja obvezao se Juraj Vragović da će vjerno čuvati grad Sokol između Bihaća i Ripča, koji mu je na temelju kraljeve odluke vratio kapetan Erasmo Thurn, i da će ga opet predati kralju ako to od njega bude tražio.78 Suprotno tome, 5. ožujka, Melhior, Juraj i Petar Kaštelanović, ogradili su se pred Zagrebačkim kaptolom od krivnje, ako njihovi gradovi Sirač, Želnjak i Sv. Ladislav padnu u turske ruke, jer za njihovu obranu nemaju nikakve pripomoć79 U nešto povoljnijem položaju bio je Franjo Tahy, kojem je 4. travnja

74 Idem,, o.c.,III., p. 492, 493. 75 Idem,o.c.,III.,p.49I,492. - 76 76 Idem, O.C., III., p. 50 77 Idem, O.C., III., p. 55-57. 78 Idem, O.C., III., p. 58, 59. 79 Idem, O.C., III., p. 495.

89

kralj doznačio 200 forinti za čuvanje i obranu njegovih utvrda i gradova u Slavoniji, da bi istodobno obustavio sve isplate banu Petru Kegleviću radi neposluha.80

Pri kraju travnja 1541. ratne pripreme u taboru kralja Ferdinanda bile su završene. Za glavnog zapovjednika imenovao je on Vilima Rogendorfa, koji je već 3. svibnja opsjeo Budim. Još za vrijeme nastupanja njegove vojske prema Budimu, ubrzali su i Turci pripreme za obranu, pa je uskoro stigao u Beograd veliki vezir Mehmed-paša i odmah počeo okupljati vojsku oko Mitrovice u Srijemu. Istodobno se kraj Osijeka utaborio Mehmed-beg na čelu vojske Smederevskog sandžaka, čekajući da mu se pridruže okolni sandžakbegovi.81 Kao i prošle godine i u toj je vojni vjerojatno sudjelovao Arslan-beg, iako se u izvorima izričito ne spominje. Poslije uzaludnih pokušaja i juriša da osvoji Budim, dolaskom velikog vezira Mehmed-paše bio je Rogendorf prisiljen na povlačenje preko Dunava u Peštu. Ali umjesto povlačenja, doživio je Rogendorf 21. kolovoza pravu katastrofu, u kojoj je i sam zaglavio od zadobivenih rana. Pet dana kasnije stigao je u Budim i Sulejman Kanuni. Boravak u Budimu iskoristio je Sulejeman da Budim i njegovu širu okolicu pripoji Osmanskom Carstvu i osnuje Budimski beglerbegluk. Potkraj rujna zaputio se Sulejman iz Budima u Istanbul, a zajedno s njim i osmanska vojska u sandžake odakle je i došla. Prolazeći na povratku Slavonijom, osvojili su Turci tvrđavu Našice, Ladislava Morea, udaljenu nekoliko kilometara od mjesta i trgovišta Našice.82 Je li u tom osvajanju sudjelovao Arslan-beg, u nedostatku izvora nije moguće bilo što tvrditi, mada, s obzirom na dužnost požeškog sandžakbega koju je obavljao, nije isključeno da je upravo on i bio njezin osvajač. Osvajanjem tvrđave Našice 1541. zadan je krajiškoj obrani u Slavoniji vrlo osjetljiv udarac, odakle je Turcima bio slobodan put prema Orahovici, Voćinu, Drenovcu, Mikleušu i donjoj Podravini. Stavljanjem težišta vojnog djelovanja na osvajanje Budima, nije kralj Ferdinand gubio iz vida I potrebe obrane granice u Hrvatskoj, premda je pomoć koju je slao bila nedovoljna. Na tu činjenicu upozorio je kralja Nikola Zrinski 24. svibnja iz Gvozdanskog, ističući da Pakrac neće moći dalje držati niti ga zbog veličine zidova porušiti.83 O žalosnim prilikama i nedovoljnoj pomoći, pisala je 9. svibnja kralju i senjska općina, tražeći pomoć u opskrbi i plaće za vojsku, jer će se inače stanovništvo raseliti.84 Znajući da je doista tako kako su javljali krajiški zapovjednici i pojedini velikaši i čineći što je u tom času mogao, dao je 10. lipnja kralj Jurju Kaštelanoviću 300 forinti da lakše brani od Turaka gradove Sirač, Želnjak i samostan Podborje.85 Isto tako naredio je on 15. lipnja kapetanu Luki Szekelyu da u njegovo ime preuzme gradove Varaždin, Đurdevac i Zdence.86 Vjerojatno poslije odlaska sultana Sulejmana iz Budima i uspostave Budimskog ejaleta, napustio je Arslan-beg Požegu. Žestoki okršaj s Turcima blizu Kraljeve Velike imali su u to doba službenici i vojnici Tome Nadasdyja, u kojem je poginulo nekoliko turskih vojvoda, o čemu je 2. listopada obavijestio kralja Ferdinanda kaštelan u Steničnjaku Andrija 80 Idem, O.C., III., p. 67, 68. 81 Idem,o.c.,III.,p.,71.

82 Barabas, Samu, Codex epistolaris et diplomaticus comitis Nicolai de Zrinio, Budapest 1896., T. I., p. 32. Prema, komorskom popisu iz 1698. godine tvrđava Našice udaljena je od trgovišta Našice jednu njemačku milju. U istom popisu o tome je zabilježeno dorječno sljedeće: "Arx ruderosa Nashicza distat a conventuali oppido Nashicza uno miliari germanico". Hofkameru..Finanz-Archiv, Wien, Anhang vermischte ungarische Gegenstande, Konskriptionen, Fasz. 40, T. I. Vidi Mažuran, Popis naselja..., p. 89. Pozivom na taj popis, nema sumnje da je tvrđava Našice zapravo Bedem-grad, čije ruševine i danas stoje na padinama Krndije. 83 Barabas, o.c., I., p. 27. 84 Laszowski, O.C., III., p. 73. ' 85 Idem, O.C., III., p. 76. 86 Idem, o.c., III., p. 79.

90

Tharnoczy.87 Dvadesetak dana kasnije iz Lukavca je Nikola Zrinski pisao kralju i ponovno ga zamolio da od njega preuzme Pakrac, jer ga on nikako ne može držati i braniti niti nositi odgovornost ako bude izgubljen.88

Do kraja 1541. ili najkasnije početkom 1542. za novog požeškog sandžakbega bio je postavljen ratoborni Murad-beg Tardić. Ubrzo po dolasku u Požegu počeo se Murad-beg odmah spremati za napad na gradove i krajiška uporišta na granici. Krajem veljače 1542. iznenada je krenuo na tvrđavu Orahovicu, koju je od straha pred Turcima napustio Ladislav More, i poslije samo nekoliko dana opsjedanja je osvojio.89 Tom prilikom vjerojatno je Murad-beg zauzeo još Mikleuš, Slatinu i Drenovac i u njih odmah smjestio manje posade. Pad Orahovice i okolnih mjesta uzdrmao je krajišku obranu u Slavoniji iz temelja, i više nije bilo sumnje da će Turci krakove kliješta otvorene još 1536. između obronaka Krndije, Papuka i Drave, uskoro zatvoriti. U tom smrtonosnom zagrljaju prvi na udaru bit će Valpovo, Brezovica i Voćin, i potom između Save, Psunja i Bilogore Bijela, Sirač, Stupčanica, Dobra Kuća, Podborje, Pakrac, Bijela Stijena, Rača i Kraljeva Velika. Na takav slijed događaja nije trebalo dugo čekati, to prije što je pozornost kralja Ferdinanda bila usmjerena na priznavanje prava na ugarsku krunu. Obuzet ostvarenjem tog cilja i računajući na potporu ugarskog plemstva nezadovoljnog pripajanjem Budima Osmanskom Carstvu, pokrenuo je on 1542. novu vojnu na Budim s daleko većim brojem vojnika i ratne opreme. Ali, poput prethodnih, i ta je vojna završila potpunim neuspjehom. U okršajima i

bojevima s Turcima pod Budimom i Peštom istakao. se Nikola Zrinski, pa gaje kralj Ferdinand potkraj 1542. u znak priznanja za ratne zasluge imenovao hrvatsko-slavonskim banom.90

Zapravo, još od jeseni 1541. bila je banska stolica ispražnjena, budući da je Petar Keglević došao u sukob s kraljem zbog posjeda svoga zeta Gašpara Ernusta, koji je umro bez nasljednika. Suprotno kraljevoj želji, te je posjede Keglević prisvojio, a obudovjelu kćer preudao za Ladislava Banića. Na kraljeve pozive on se oglušivao, tako da je Požunski sabor donio zaključak da se Keglević proglasi nevjernikom i buntovnikom s gubitkom života i posjeda. Zbog učvršćenja osmanske vlasti na prostoru Ugarske i da bi uzvratio kralju Ferdinandu za opsadu Budima, napustio je 26. travnja 1543. sultan Sulejman Edirne i zaputio se na čelu vojske u Ugarsku.91 Desetak dana prije Sulejmanova polaska, napali su Murad-beg iz Požege i Ulama-paša iz Bosne udruženim snagama Voćin, kojeg je branio Stjepan Paprotović. Zastrašena Paprotovićevom nesretnom pogibijom, posada se Voćina predala uz uvjet da može slobodno napustiti grad. Poslije toga udarili su Murad-beg i Ulama-paša na Stupčanicu i Bijelu Stijenu i osvojili ih.92 Također, tom prilikom zauzeli su oni još Dobru Kuću, Bijelu i Sirač, i potom krenuli s vojskom prema Dravi i opsjeli Valpovo.93 Grad je branio Mihajlo Arky, opskrbivši se s dovoljno vojnika i hrane, tako da je dosta dugo mogao odolijevati napadima osmanske vojske. Prepušten u obrani grada sam sebi i ne očekujući pomoć niotkuda odlučio je Arky boriti se do krajnjih mogućnosti. Za to vrijeme, dok Je on odbijao turske juriše na Valpovo, primicao se Sulejman s glavninom vojske sve brže Osijeku, pa su osječki Turci užurbano gradili most na Dravi i nastojali da što spremnije dočekaju sultana. Već prvih dana lipnja poslao je ban Nikola Zrinski obavijest Nikoli Jurišiću da je most u Osijeku 87 Barabas, o.c., I., p. 32. 88 Idem, O.C., I., p. 34. 89 Lasowski, o.c., III., p. 103, 104. 90 Šišić, Acta cornitialia..., II., p. 307, 308. 91 Barabas, O.C., I., p. 54. 92 Pray, o.c., II., p. 131, 132; Isthuanffy, O.C., Lib. XV., p. 159: Vramecz, O.C., p. 58. 93 Lopašić, Radoslav, Prilozi za poviest Hrvatske XVI. i XVII. veka iz štajerskog zemaljskog arhiva u Gradcu, Starine JAZU 17, Zagreb 1885., p. 180; Laszowski, o.c, III., p. 100, 148, 151.

91

sagrađen.94 Saznavši za skori dolazak sultana, nasrnuli su Murad-beg i Ulama-paša još žešće na Valpovo, želeći ga svakako osvojiti prije nego Sulejman stigne u Osijek. Pod žestokim naletima osmanske vojske, iscrpljena gotovo dvomjesečnom opsadom, bila je posada Valpova 23. lipnja 1543. prisiljena na predaju.95 Tri dana iza toga utaborio se pod Valpovo sultan Sulejman i za ratne zasluge nagradio Murad-bega povećanjem godišnjih prihoda za 30 000 akči a njegova sina timarom od 12 000 akči.,96 Odatle se Sulejman vratio u Osijek, prešao s vojskom Dravu i na jugu Ugarske osvojio Pćcs i Siklos, a na sjeveru Szćkesfehćrvar (Stolni Biograd), Tatu i Esztergom. Zajedno sa sultanovom vojskom zaputio se i Murad-beg. Ban Nikola Zrinski nalazio se u to doba kod Gyora na sjeveru Ugarske, kamo je stigao na poziv kralja Ferdinanda i okupljao vojsku. Njegovu odsutnost iskoristili su "trkači i palikuće" i sredinom kolovoza upali u Hrvatsku, opljačkali Bosiljevo i Novigrad na Dobri i popalili Ribnik na rijeci Kupi. Nakon toga prešli su Kupu i opustošili Metliku, Semič i Krupu u Kranjskoj. Na povratku iz pljačke dočekali su Turke hrvatski velikaši pod vodstvom Petra Keglevića, kojima su pritekli u pomoć i Kranjci, i 24. kolovoza 1543. razbili ih nedaleko od Otočca.97

Da bi uzvratila Turcima za pljačke i provale na jugu Hrvatske, krenula je sredinom listopada 1543. uskočka posada u Senju u protunapad i od tog vremena počela ispisivati svoju ratničku epopeju. U pismu poslanom iz Senja 27. listopada obavijestio je kapetan Ivan Lenković kranjske staleže da su uskoci četovali kod Šibenika i Vrane i tom prilikom ubili nekoliko Turaka i 24 zarobili. Od drugih vijesti, kako ističe, nema što posebno javiti, osim da umjesto Bali-bega na čelo Hercegovačkog sandžaka dolazi Malkoč-beg Karšumović.98

Nekako u isto doba vratio se Murad-beg iz Ugarske i 5. studenoga 1543. gotovo na prepad zauzeo između Virovitice i Vaške utvrdu Brezovicu.99

Gubitak Brezovice silno je uznemirio krajiške zapovjednike, tako da su virovitički kaštelan Stjepan Toth i upravitelj grada Martin Pahy odmah izvijestili krajiškog kapetana Luku Szekelya da se nakon pada Brezovice Virovitica i cijela Podravina nalaze u životnoj opasnosti.100 Njihovu izvještaju i molbi za pomoć pridružili su se i krajiški zapovjednici iz Đurđevca i Kloštra, pa je. 19. studenoga Franjo Tahy javio Luki Szekelyu da će Turci po svemu sudeći napasti Viroviticu i postaviti granicu negdje kod KIoštra.101 Početkom prosinca poslao je Mihajlo Forgacs iz Križevaca pismo Luki Szekelyu, u kojem javlja da se u Požegi okuplja osmanska vojska i on drži da će ona napasti Viroviticu.102

Uzbuđenje i strahovanja krajiških zapovjednika bili su posve opravdani, jer su obrambene snage na granici bile malobrojne i jedva su suzbijale sve žešće turske nasrtaje. U prilog tome da je stanje doista tako i bilo, govori napuštanje tvrdoga grada Pakraca, koji se smatrao štitom u obrani zemlje.103 Zauzimajući Brezovicu nema sumnje da je Murad-beg tada zaposjeo i Slatinu, koja je već odavno bila napuštena.

94 Barabas, o.c., I., p. 48, 49. 95 Idem, o.C., I., p. 54; Istrnlanffy, O.C., Lib. XV., 1>. 160,161.; Lopašić, O.C., Starine JAZU 17, p. 180,182; Thury, O.C., Szlnan csaus, I., 314, II., p. 292-300, Katib Mohamed zaim, II., p. 379, 380, Hammer, O.C., III., p. 711. 96 Hammer, o.c., II., p. 188. 97 Jug, O.C., p. 34; Vramecz, O.C., p. 58; Tomašić, O.C., p. 25 98 Laszowski, O.C., III., p. 161. 99 Lopašić,o.c.,StarineJAZU I7,p.I86,187. 100 ldem,o.c., Stari ne JAZU 17,p.187. 101 ldem,o.c.,StarineJAZU 17,p.188. 102 ldem,o.c.,StarineJAZU 17,p.188. 103 ldem,o.c.,StarineJAZU 17,p.186.

92

Ratnim djelovanjem i osvajanjem 1543. potpuno su Ulama-paša i Murad-beg zatvorili krakove otvorenih kliješta osmanskih snaga između obronaka Krndije, Papuka i rijeke Drave. Od važnijih utvrda na granici, u Podravini je ostala slobodna samo Virovitica, a u Posavini Kraljeva Velika. Granica Hrvatske s Osmanskim Carstvom vodila je tada od Drave između Virovitice i Brezovice preko obronaka Bilogore, Podborja, Čaklovca, Pakraca, Medurića i Kraljeve Velike do utoka Lonje u Savu, zatim Savom do Jasenovca i dalje Unom prema jugu bez ikakvih promjena. Teški gubici na granici 1543. potakli su hrvatske staleže da se 25. siječnja 1544. sastanu na Saboru u Zagrebu. Raspravljajući o žalosnom stanju u zemlji, staleži su izglasali nove poreze i donijeli odgovarajuće mjere za obranu i opskrbu gradova na granici, osobito Kraljeve Velike i napuštenog Pakraca.104 Ali, još za vrijeme zasjedanja Sabora izvijestio je kapetan Luka Szekely upravitelja Kranjske baruna Antuna Thurna, da se Turci spremaju napasti Viroviticu, a Ulama-paša i Murad-beg dobili su navodno od sultana zapovijed da pokore Slavoniju sve do njemačkih međa.105

Vijesti o pripremama osmanske vojske stizale su iz dana u dan s raznih strana, a krajiški I zapovjednici nagađali su kamo će Turci udariti. Tako je 21. veljače javio Juraj Keglević t kapetanu Jurju Wildensteinu da se Murad-beg nalazi u Brezovici s većim brojem konjanika, pješaka i topova, pa se govorka kako će udariti na Viroviticu ili Koprivnicu. Nasuprot tome, on je mislio da će Murad-beg, kad je već okupio tako veliku vojsku, sigurno napasti Varaždin ili možda Zagreb.106 U stanju opće neizvjesnosti na granici, pisao je 21. ožujka 1544. Petar Keglević iz Topuskog Zagrebačkom kaptolu da kaštel Ustilonju više ne može držati ni čuvati, jer na tom prostoru nema niti jednoga svoga vojnika i službenika. Ako od bana ne dobije pomoć, morat će kaštel spaliti, ističući pritom da je voljan ustupiti ga Kaptolu uz jamstvo sigurnog povratka.107

Dok su krajiški zapovjednici bili u nedoumici i nagađali kamo će krenuti Murad-beg, zaputio se on s vojskom u Ugarsku, gdje je početkom svibnja sudjelovao u osvajanju Visegrada.108 Vjerojatno još istog mjeseca vratio se on u Slavoniju, kamo su u međuvremenu poveli vojsku bosanski i hercegovački sandžakbeg, odnosno, Ulama-paša i Malkoč-beg. Prema obavijesti Jurja Wildensteina ta je vojska prešla Savu prije 20. svibnja i trebala je napasti Varaždin.109

Suprotno očekivanjima i nagađanjima krajiških zapovjednika hoće li Turci napasti Varaždin ili koje drugo obližnje mjesto, početkom lipnja usmjerili su oni napad na Kraljevu Veliku. O kretanju osmanske vojske nešto je bio načuo ban Nikola Zrinski i 3. lipnja 1544. iz Gvozdanskog odmah izvijestio upravitelje Kranjske da su Turci pod Kraljevom Velikom i sigurno im je cilj osvojiti je.110 Pišući o tome, povjesničar Isthuanffy pripovijeda kako su Ulama-paša i Malkoč-beg došli pod Veliku i opsjeli je. Bježeći pred Turcima u grad su nagmuli kmetovi iz okolice, tako da ih je bilo više nego vojnika. Medu njima se nalazio i neki Andrija Pilat, inače službenik Vuka Svetačkog, koji je nagovorio kmetove da otvore tvrđavska vrata i predaju grad Turcima. Kmetovi su vjerovali da će ih Turci zbog toga nagraditi, ali umjesto nagrade bili su sasječeni.111 Slično bilježi i kroničar Antun Vramec i kaže da su grad Veliku zauzeli Turci izdajom nekih kmetova.112 Predaja Kraljeve Velike 104 Šišić, Acta comitialia..., II., p. 322. 105 Laszowski,o.c.,III.,p.171. 106 ldem,o.c., II., p. 172 107 Hammer, o.c., II., p. 194. 108 Laszowski, O.C., III., p. 174. 109 Lopošić, O.C., Starine JAZU 17, p. 188, 190. 110 Laszowski, O.C., III., p. 175. 111 Isthuanffy, o.c., Lib. XVI., p. 190. 112 Lopašić, o.c., Starine JAZU 17, p. 190; Vramecz, o.c., p. 58.

93

Turcima, vjerojatno se tako i zbila, jer je 10. srpnja kapetan Juraj Wildenstein pisao kranjskim staležima da je Velika pala iako grad nije bio nimalo oštećen.113 Na jugu Hrvatske istodobno je kapetan Vuk Auersperg provalio do Udbine, spalio njezino predgrađe, ali utvrdu nije mogao osvojiti, zarobio je 50 osoba i oteo 100 goveda, o čemu je izvijestio 8.srpnja 1544. iz Senja.114 Znatno podrobniji izvještaj o toj provali poslao je 20. srpnja iz Senja kapetan Ivan Lenković namjesniku u Kranjskoj Christoph u Kreigu, u kojem kaže kako su senjski uskoci, ostavljeni od banske vojske u Lici, opustošili i popalili Vranu i uništili mnogo svijeta, opljačkali Ostrovicu i svu okolicu do Obrovca, utjeravši Turcima silan strah u kosti.115

Osvajanjem Kraljeve Velike uklonili su Turci i posljednju veću prepreku koja im je stajala na putu prema Sisku i Zagrebu. Ban Nikola Zrinski upravo je zdvajao što da učini, jer su sa svih strana stizali izvještaji o više nego žalosnom stanju obrane na granici, a pomoći u borbi s daleko premoćnim osmanskim snagama niotkuda. Opisujući to stanje, pisao je on 24. srpnja iz Gvozdanskog kapetanu Hansu Wernikeru da se nakon osvajanja Kraljeve Velike Ulama- paša utaborio u Cemiku, gdje okuplja nove snage s kojima će osvojiti i preostale dijelove Hrvatske. Ne samo to, nego je načuo da Ulama-paša očekuje pomoć i od velikog vezira, koji je navodno već krenuo iz Istanbula.116 Idućega dana pisao je Nikola Zrinski i Jurju Wilden- steinu kako je od nekog prebjega iz Kamengrada doznao da će Turci napasti njegove gradove Krupu i Kostajnicu, pa ga moli da o tome hitno izvijesti Leonarda Velsa i ostalu gospodu da mu pomognu i ne ostave ga sama u borbi s Turcima.117 Svega četiri dana kasnije pisao je Zrinski iz Gvozdanskog opet Wildensteinu da je tursko konjaništvo u Cemiku u pripremi, čeka skori dolazak velikog vezira i nema sumnje da će napasti njegov grad Gvozdansko. 118 Krajem istoga mjeseca poslao je iz Zadra Nikola Drašković obavijest kapetanu Ivanu Lenkoviću, u kojoj kaže da se Turci okupljaju u Grahovu i namjeravaju obnoviti gradove Vranu ili Udbinu, ili možda provaliti u Vinodoli Kras.119 Na temelju dobivenih izvještaja i pisama, javio je 8. kolovoza .kapetan Lenković iz Senja kapetanu Jakovu Ravnikaru da je Veli-beg sa tri tisuće vojnika stigao u Udbinu i popravlja grad, a uskoro bi mu trebali doći u pomoć Ulama-paša i Murad-beg.120

Izvještaji krajiških zapovjednika potakli su štajerske staleže da se obrate zemaljskom kapetanu Hansu Ungnadu, moleći ga da odmah opskrbi Zagreb i sve utvrde na granici u Slavoniji.121 Za to vrijeme dok su izvještaji krajiških zapovjednika putovali od granice prema Ptuju, Grazu i Beču i obrnuto, suprotno Lenkovićevoj obavijesti, zaputio se Veli-beg na poziv Ulama-paše u Slavoniju.122 Svakako prethodno obaviješten o njegovu dolasku, Murad-beg je istodobno okupljao konjanike i pješake u Podravskoj Moslavini, pa su virovitički kaštelan Ivan Szalay i upravitelj grada Martin Pahy vjerovali da se sprema na Virje ili Viroviticu.123 Početkom rujna napustio je Murad-beg Moslavinu, a nekako u isto doba stigao je u Slavoniju Veli-beg i sastao se između Cernika i Kraljeve Velike s vojskom Ulama-paše. Nedugo zatim udruženim snagama su Ulama-paša, Murad-beg i Veli-beg munjevito napali i osvojili Medurić i Čaklovac, zaposjeli napušteni Pakrac, Kreštelovac i Podborje, a silno zaplašen

113 Lopašić. o.c., Starine JAZU 17. p. 190. 114 Laszowskl', o.c., IIL, p. 176 115Idem,o.c.,IIL,p.177,178. 116 116 Idem.o.c.,1II.,p.179. 117 Lopašić, O.C., S~arine JAZU 17, p. 190. 118 Idem. o.c., Stanne JAZU 17. p. 190; Laszowski, O.C., IIL, p. 180. 119 Laszowski, o.c.,lII., p. 180, 181 120 Idem, O.C., [IL. p. 185. 121 Lopašić, O.C.. StarineJAZU 17,p.191. 122 Laszowski, o.c., III., p. 189. 123 Idem, o.C., III., p. 193, 194.

94

narod u Rači sam je zapalio račanski toranj i razbježao se.124 Krajiški su zapovjednici vjerovali da će oni iza toga napasti Viroviticu, Novigrad na Savi ili Moslavinu,125 ali mimo njihova očekivanja, osmanska se vojska povukla. Zadovoljni vojnim uspjehom vratili su se Ulama-paša i Veli-beg u svoje sandžake, a Murad-beg u Požegu. Odlazak i boravak Ulama-paše i Veli-bega sjeverno od Save, iskoristili su uskoci iz Senja i Vinodola tako da su početkom rujna napali, popalili i opustošili Nadin, smaknuli nekoliko Turaka i 15 zarobili te odveli oko 900 komada sitne i krupne stoke.126Poneseni tim uspjehom, podijeljeni u četiri čete ubrzo su uskoci iz Senja kopnom i morem krenuli u novi napad. Prva četa stigla je do ušća Neretve, gdje je zarobila sedam Turaka. Druga se probila do brda Prolog iznad Livna i ugrabila devet Turaka i tri žene. Treća je napala neki toranj u Grahovu, sasjekla nekoliko i zadobila deset Vlaha i otjelala oko IOO dobrih konja: Iznad Šibenika prikrala se četvrta četa zarobila dva Turčma i četiri dječaka. Od zarobljenih Turaka saznali su da Ulama-paša ostaje u Bosni, a umjesto Veli-bega za novog kliškog sandžakbega dolazi Mehmed-beg. Osmanska vojska pod vodstvom Ulama-paše još uvijek se nalazi kod Velike, a što ona smjera, njima ništa nije poznato.127

Osvajanjem Međurića, Rače, Caklovca, Pakraca, Kreštelovca i Podborja, stekli su Turci golemu prednost, odakle su neposredno ugrozili Moslavinu, Čazmu, Ivanić, Viroviticu, Đurdevac, KJoštar, Virje, a preko njih Koprivnicu, Varaždin i Zagreb. Još uoči tih događaja predlagali su hrvatsko-slavonski staleži da se na pogodnom mjestu sagradi tvrđava koja će zapriječiti Turcima dalje nadiranje i zaštititi preostale ostatke ostataka Hrvatske. Poslije osvajanja na granici 1543. i 1544. taj je prijedlog uvelike dobio na važnosti i s njim se više nije smjelo odugovlačiti. Kako su budući događaji pokazali, izbor je sretno pao na Sisak. Prijedlog staleža odobrio je 20. rujna 1544. kralj Ferdinand i obećao novčanu pomoć. Odobravajući prijedlog staleža, kralj je ujedno tražio da se ne ostane samo na prijedlogu već da se on u cijelosti i ostvari.128

Žestoki nasrtaji osmanske vojske i teški gubici na granici primorali su kralja Ferdinanda da pitanju obrane u Slavoniji posveti veću pozornost, pa je 30. lipnja naredio Tomi Nadasdyju neka svim silama brine za obranu Slavonije jer se osmanska vojska nalazi u Kraljevoj Velikoj, odakle će napasti utvrde Zagrebačkog kaptola ili neka druga mjesta između Save i Drave.129

Desetak dana kasnije pisao je kralj i naredio ban u Nikoli Zrinskom neka se zauzme kod staleža da se novac za gradnju tvrđave u Sisku prikupi u što kraćem roku, kako je to Sabor i zaključio. Početkom prosinca 1544. odobrio je Ferdinand novčanu pomoć za gradnju sisačke tvrđave, a banu Nikoli Zrinskom preporučio da u tu svrhu pokuša nagovoriti staleže neka plaćaju desetinu Zagrebačkom kaptolu.130 Sredinom veljače 1545. odobrio je izgradnju tvrđave u Sisku i Ugarski sabor u Trnavi i zaključio neka se za njezino podizanje koriste i prihodi od kmetova i kanonika Zagrebačke biskupije.131 Zaključke Sabora u Trnavi prihvatio je i potvrdio kralj Ferdinand 26.ožujka 1545. u Wermsu. 132

Pripremajući se za izgradnji tvrđave u Sisku, istodobno je kralj Ferdinand poslao u Istambul Jerolima Adoma (Aduma), prepošta u Egeru da pregovara sa sultanom Sulejmanomom o miru ili barem primirju. U očekivanju 124 Idem, O.C., III., p. 194. 125 Idem,o.c.,III.,p.195. 126 Idem,o.c., III., p. 178, 189. 127 Idem,o.c., III., p. 196. 128 Šišić, Acta comitialia..., II., p. 325, 326. 129 Idem, O.C., II., p. 328. 130 Idem, O.C., II., p. 328-331 131 Idem, O.c., II., p. 332. 132 Laszowski, O.C., III., p. 238, 239.

95

da ga sultan primi na razgovor, Adorno je umro. Vođenje pregovoro nastavio je nastavio je tada Niccolo Sicco, a njemu se ruŽIO poslamk cara Karla V., Nizozemac Gerhard Veltwyck. Tvrđava u Sisku, bakropis iz 1606, Kao posrednik u pregovaranju bio im je poslanik francuskog kralja Francois I. Jean de Montluc. Oslanjajući se na njega, poslije dugih razgovora i pregovaranja, bilo je, napokon, ugovoreno primirje samo s budimskim pašom (beglerbegom). Na ugovor o primirju s budimskim pašom nisu se Ulama-paša i Murad-beg uopće ni obazirali, nego su okupljali vojsku i spremali se za napad. Već je početkom travnja 1545. počele su stizati vijesti da se osmanska vojska okuplja blizu granice. Čim su za to saznali ban Nikola Zrinski i kapetan Juraj Wildenstein odlučili su zaustaviti Turke i suzbiti njihov napad. Žureći sa pripremama okupio je kapetan Wildenstein oko 600 konjanika koje su vodili Pavao Rattkay, Franjo Tahy i Stjepan Držić (Derssffy), a banskoj četi pridružili su se Petar Erdody Mladi, Juraj Frankapan Slunjski, Stjepan Blagajski i Juraj Keglević.133

O pokretima osmanske vojske izvijestio je početkom svibnja štajerske staleže ratni tajnik u Slavoniji Bartol Lechner. Prema njegovu izvještaju Malkoč-begje krenuo s vojskom iz Požege i provalio do Dubrave.134

Četvrtog svibnja obavijestio je kapetan Luka Szekely štajerske staleže da se osmanska vojska još uvijek nalazi u šumi pokraj Podravske Slatine, i da je na nju zajedno s ostalim velikašima pošao ban Nikola Zrinski. Gdje se s vojskom nalazi kapetan Wildenstein, nije mu poznato, ali nema sumnje da je i on zajedno s banom, Kako se čuje, Turaka ima oko deset tisuća, od kojih mnoštvo ide pješice i nosi lopate i kopače, pa će vjerojatno napasti Varaždin ili koje drugo mjesto na granici.135

Uglavnom dobro obaviješteni o prikupljanju osmanske vojske, nisu krajiški zapovjednici, ipak, I bili sigurni kada i kamo će ona provaliti, ili će se pojaviti tamo gdje je najmanje očekuju neke vijesti su ih čak i zbunjivale, a pojedine glasine očito su proturali i sami Turci da bi prikrili svoje prave namjere. Isto tako, neke su i kasnile iza događaja stvarajući lažnu sliku stvarnog stanja. Naime, na poziv Murad-bega došli su potkraj travnja u Požegu Ulama-paša i Malkoč-beg, odakle su poveli vojsku i prodrli 1. svibnja 1545. blizu Varaždina. Drugoga dana postavili su šatore po okolnim brežuljcima kraj Varaždinskih Toplica, a zatim krenuli u Zagorje prema Zlataru i 3. svibnja stigli do grada Konjščine (Selnice) i utaborili se. Čim je Juraj Wildenstein saznao za njihov dolazak, smjesta je sa 600 konjanika pošao Turcima u susret i u stopu ih pratio do Konjšćine. Noću istoga dana stigao je onamo i ban Nikola Zrinski s nekoliko stotina konjanika. Ujutro 4. svibnja predložili su velikaši iz banove pratnje da se s Turcima ne zameće boj na otvorenom, nego da se pokuša ugovoriti primirje i pozvati ih neka se ogledaju na junačkom megdanu. Taj su prijedlog prihvatili i Turci, pa je s jedne i druge strane izašlo po stotinu odabranih momaka da se bore naočigled ostale vojske. Dok su se tako lomila bojna koplja i sijevale sablje, iznenada je Ulama-paša proglasio primirje isteklim i navalio svom snagom na Zrinskog i Wildensteina i razbio njihovu vojsku.136

Već idućega dana javio je Bartol Lechner kranjskim staležima da je ban Nikola Zrinski strahovito potučen. Od nekih 500 konjanika nije se spasilo ni 300, a konji su gotovo svi izgubljeni.137 Pišući 6. svibnja iz Varaždina, obavijestio je Hans Ungnad kranjske staleže da su Turci navalili na Krško, opkolili Kostajnicu i Novigrad na Uni, opljačali Čazmu i Križevce

133 Isthuanffy. O.c., Lib. XYI., p. 169; Lopašić, O.C., Starine JAZU 17, p. 191. 134 Lopašić,o.c.,StarineJAZU 17,p.191. 135 Idem, O.C., Starine JAZU 17, p. 191. 136 Idem,O.C.,Starine JAZU 17,p.191-193;lsthuanffy,o.c.,Lib.XVI.,p.169. 137 ldem,o.c.,StarineJAZU 17,p.191.

96

i potom se vratili u Dubravu, a spremaju se napasti i Bihać.138 O provali do Krškog Valvasor kaže da su Turci tada opustošili prostor između Krškog, Šentjemejai Kostanjevice.139

Vijest o porazu Nikole Zrinskog munjevito se širila izazivajući pravo zaprepaštenje staleža, a još više građana Zagreba.140 Strah od Turaka i njihove skore najezde zahvatio je ne samo stanovništvo ostataka Hrvatske nego i susjednih austrijskih pokrajina. Općoj strepnji i nemiru uvelike su pridonosi je razne priče zastrašenih i gotovo izbezumljenih izbjeglica, u kojima su oni iskazivali vlastiti strah i pretjerivali, navodeći i ono čega zaista nije ni bilo. Pišući o tome kroničar Vramec kratko bilježi: Miklovusa Zrinszkoga, bana szlovenszkoga, pod Konszkin Turczi razbisse i porobisse dozta.141

Pobjeda Ulama-paše u tom prepadu nije bila toliko značajna kako to prikazuje spomenuti izvještaji. NI gubici Nikole Zrinskog i Jurja Wildensteina nisu bili tako veliki. Kao neposredni sudionik bitke, javio je 6. svibnja kapetan Wlldenstem iz Varaždina kranjskim staležima da je izgubljena samo većina konja, dok je vojnika malo poginulo, a još manje dopalo turskog ropstva. Pretrpljeni poraz nije ga se nimalo dojmio, već je daleko više bio zabrinut obavijestima koje su mu preko uhoda stizale da će Turci, čim malo odmore konje, s još većim snagama i topovima krenuti u novu provalu i poharati gradove na granici. S obzirom na to molio je on staleže za najhitniju pomoć, jer s nekih 800 konjanika neće moći zaustaviti osmansku vojsku na tako dugom graničnom pojasu između Save i Drave.142

Neposredno iza bitke kod Konjščine, mimo običaja da iskoristi prednost pobjede i pohara veći dio Zagorja, Ulama-paša se žurno vratio u Požegu, jer je Murad-beg bio na umorno Svega nekoliko dana poslije toga Murad je umro, a njegovo tijelo prenio je Ulama-paša u Sarajevo i sahranio u mauzoleju pokraj Gazi Husrev-begove džamije i mauzoleja. Dugogodišnji suborci i neustrašivi ratnici našli su se tako opet zajedno na vječnom počinku. Ubrzo poslije Murad-begove smrti bio je postavljen za požeškog sandžakbega vjerojatno njegov sin Mehmed-beg. Poput svoga prethodnika, jedva što je preuzeo spomenutu dužnost, započeo je Mehmed-beg odmah s ratnim pripremama. U prilog tome govori pismo Nikole Zrinskog od 19. lipnja 1545. kapetanu Wildensteinu, u kojem kaže kako je od zarobljenih Turaka kod Kamengrada saznao da se istog dana treba sastati Ulama-paŠa s Mehmed-begom u Bilaju, odakle će zajednički udariti na gradove Ripač, Bihać, Krupu ili Novigrad na Uni. Zabrinut zbog toga pozvao je Wildensteina da smjesta pošalje vojsku iz Varaždina u Zagreb, a dio konjanika neka uputi preko Save i Kupe, te hitno o tome izvijesti zemaljskog kapetana Leonarda Velsa.143 Obavijest gotovo istog sadržaja poslao je kranjskim staležima kapetan Wildenstein. I on kaže da su njegovi ljudi četovali do Kamengrada i od zarobljenih Turaka doznali o sastanku Ulama-paše i Mehmed-bega 19. lipnja u Bilaju zbog napada na Ripač, Bihać, Krupu ili Novigrad na Uni, i pripremi turskih konjanika na četovanje sve do Zagreba. Isto kao Zrinski i on je molio staleže da o tome čim prije izvijeste zemaljskog kapetana Velsa.144 Pismom od 23. lipnja javio je Jurica Kirinčić Nikoli Zrinskom, da će požeški sandžakbeg s više topova doći na Lijevče polje, gdje se ima sastati s Ulama-pašom da bi zajedničkim snagama popravljali putove radi lakšeg prijevoza topova. 145 Krajem lipnja pisao je Wildenstein opet kranjskim staležima da će Turci opkoliti Bihać, a za napad Je dobro

138 ldem,o.c.,StarineJAZU 17,p.19I,192. 139 Valvasor, Johann Weichard, Die Ehre des Herzogthums Crain, Niirnberg 1689., XI., p. 241, 333, XV., p. 140 Lopušić, O.C., Starine JAZU 17, p. 194. 141 Vramecz, O.C., p. 58. 142 Lopušić, O.C., Stari ne JAZU 17,p. 192,193. 143 ldem,o.c., Starine JAZU 17,p.195. 144 ldem, O.C., Starine JAZU 17.17, 195. 145 ldem,o.c.,Starine JAZU 17,p.196.

97

pripremljen požeški sandžakbeg koji ima oko tisuću konjanika i dvije tisuće pješaka.146 Ali dok su ti i slični izvještaji putovali do odredišta, upali su "trkači i palikuće" do Mokrica i na povratku preko Samobora opustošili i opljačkali Turopolje. Prateći ih na tom putu, sačekali su Hrvati pljačkaše i u okršaju kod Vagatovićeva Broda oteli im dio plijena.147 Sve žešći nasrtaji osmanske vojske preko granice i sve učestaliji pozivi i molbe krajiških zapovjednika za pomoć, potakli su zemaljskog kapetana Leonarda Velsa na razmišljanje ne bi li možda pregovorima zaustavio turske napade. Voden tom mišlju poslao je on svoga poslanika Ulama-paši, tražeći od njega da se i on pridržava primirja ugovorenog s budimskim pašom. Suprotno diplomatskim običajima, dao je Ulama-paša poslanika okovati u lance i baciti u tamnicu. Tek kad je bio spreman za vojni pohod, pustio je poslanika na slobodu i po njemu poručio da on o miru ništa ne zna, osim na prostoru između Drave i Dunava. Ukoliko sultan javi da se mir odnosi i na ostale krajeve, postupit će i on tako i o tome javiti zemaljskom kapetanu Velsu.148

Postupak Ulama-paše prema Velsovu poslaniku i sadržaj njegove poruke ozbiljno su uznemirili Nikolu Zrinskog i kapetana Jurja Wildensteina. Oko 10. kolovoza pozvao je Zrinski vojsku u Zagreb, a Wildentsein prikupio nekih 400 konjanika u Varaždinu i Koprivnici, nastojeći da se na vrijeme okupi i ostala vojska. Samo dan ili dva kasnije pisao je Wildenstein da su Turci četovali oko Krškog i spremaju se napasti Kostajnicu i Novigrad, da bi potom kazao kako nisu išli na Novigrad, već je Ulama-paša s tisuću konjanika opustošio Križ i Čazmu i svu okolicu, odakle se zaputio prema Moslavini, gradu Petra Erdody ja. Zajedno s Ulama- pašom i Malkoč-begom bio je i Mehmed-beg iz Požege s kojima se sastao blizu Gradiške. tim je posada u Moslavini doznala za približavanje osmanske vojske, napustila je grad i razbježala se. U napuštenu Moslavinu ušao je Ulama-paša 20. kolovoza 1545. i u nju odmah smjestio posadu.149

Poslije osvajanja Moslavine krenula je osmanska vojska prema Savi i oborila se na grad Ustilonju. Napadnutom gradu pohitao je u pomoć Juraj Wildenstein, a prema obavijesti vojvode Marka Tomasovića iz Ivanića, tukao je Ulama-paša Ustilonju topovima još i 1. rujna 1545. godine.150 Kako je završila ta opsada nema pouzdanih vijesti, ali je posve sigurno da su Wildenstein i njegova vojska primorali Ulama-pašu, Malkoč-bega i Mehmed-bega na povlačenje. Osvajanjem Moslavine ostvarili su Turci krupan uspjeh i pomakli granicu Osmanskog Carstva još više prema zapadu, odakle su neposredno ugrozili Čazmu i prokrčili put do Zagreba, Koprivnice i Varaždina. U jesen iste godine uspjeli su poslanici kralja Ferdinanda i cara Karla V., nakon dugih pregovora, sa sultanom Sulejmanom ugovoriti primirje na godinu dana. Ubrzo iza sklapanja primirja sazvao je kralj Ferdinand Ugarski sabor u Požunu koji se bavio i pitanjima od životne važnosti za obranu Hrvatske. Između ostalog, staleži su tražili od kralja da povjeri banu ili nekom od svojih kapetana pregled svih utvrda i gradova na granici, pa da one koje treba braniti preuzme kralj i opskrbi ih sa svime što je potrebno, a sve ostale treba porušiti kako ih ne bi zaposjeli Turci. Osim toga, staleži su uporno zahtijevali od kralja da hrvatskom ban u namakne potreban novac kako bi uvijek bio spreman sa svojim četama suprotstaviti se Turcima. Po završetku zasjedanja Sabora kralj se Ferdinand vratio u Beč, gdje ga je čekao ban Nikola Zrinski radi sređivanja dugovanja prema njemu. Da bi podmirio svoje dugovanje, kralj je Zrinskom zauvijek dao gradove Čakovec i Štrigovu, mada ih je i dalje svojatao buntovni 146 ldem,o.c.,Starine JAZU I7,p.196. 147 Idem,o.c., Starine JAZU 17,p.196. 148 Idem, o.c., Starine JAZU 17, p. 197. 149 Idem,o.c.,StarineJAZU 17,p.197. 150 Idem,o.c.,StarineJAZU 17,p.197.

98

knez Petar Keglević. Sredivši tako svoje dugovanje prema Zrinskom, pobrinuo se kralj Ferdinand i za saziv Hrvatskog sabora. U tom smislu izdao je on 18. ožujka 1546. upute Luki Szekelyu i Krsti Batthyanyju, da kao njegovi izaslanici odu na zasjedanje Sabora, koji je bio zakazan za 2. svibnja u Zagrebu.151

Nasuprot dugo priželjkivanom i traženom primirju u borbi s Turcima, na granici Hrvatske i dalje nije bilo mira. Na zasjedanju Sabora u Požunu hrvatski staleži su se žalili da Turci provaljuju i napadaju isto kao prije. O tim provalama "trkača i palikuća" Valvasor kaže kako su pokraj Kočevja upali u Kranjsku, pustošili okolicu Ribnice i Ortneka, a 24. ožujka 1546. pljačkali okolicu Bloka i Nadliška i stigli četiri milje od Ljubljane.152 Valvasora dopunjuje izvještaj kočevskog upravitelja Hansa Enstallera da su Turci natovareni plijenom 24. ožujka prošli blizu Kočevja, opustošili i popalili cijelu okolicu, i zatim prenoćili u Kostelu na Kupi, gdje su se sastali sa pješacima, da se konjanici oslobode plijena i opet vrate u pljačku.153 Također, i u mjesecu travnju pokušali su Turci prijeći Kupu kod Vinice, ali su bili suzbijeni i 20 ih je palo u ropstvo.154 Kao odgovor na turske provale i pljačke nisu mirovali ni Hrvati, pa u pismu od 17. travnja 1546. kapetan Vid Hallek kaže kako stalno četuju i provaljuju u Tursku. To osobito čini zagrebački župnik Matija zvani Delipop, koji je zajedno s Petrom Erdodyjem Mlađim provalio pokraj Kraljeve Velike preko Save pljačkajući sve do Banja Luke.155 Početkom lipnja pisao je Nikola Zrinski iz Gvozdanskog Luki Szekelyu da su Turci prešli Savu i namjeravaju pustošiti krajeve oko Zagreba. Da bi osujetio njihove namjere, pripremio se i sam na provalu u Bosnu, ne bi li na tom četovanju poharao koje tursko selo.156 Sličnu vijest poslao je i Radonja Hrečkovac iz kaptolskog Gradeca kod Hrastovice da su kliški sandžakbeg i Malkoč-beg kod Svinjara prešli Savu, odakle će, kako se priča, zajedno s požeškim sandžak-begom provali ti prema Zagrebu.157 Suprotno očekivanoj provali, 18. lipnja obavijestio je Nikola Zrinski kapetana Luku Szekelya da su Turci iz Slavonije upali u Ugarsku i oplijenili okolicu Lendave. Inače, on se sprema na provalu prema Cerniku i Sloboštini, kako bi Turcima uzvratio na njihove provale, i poziva ga da mu se pridruži.158 U jesen 1546. prestali su veći okršaji i upadi preko granice, osim što su manje četice martoloza iz zasjeda napadale uz granicu. Na njihove pljačke i napade višestruko su uzvraćali senjski uskoci, koji se nisu obazirali je li turski ili venecijanski posjed. Svojim lakim i brzim brodicama plovili su oni uz obalu i na otvorenom uzduž Jadranskog mora sve do Dubrovnika. Prikradali su se noću i sačekivali u zasjedama, sijući svuda strah i trepet. Kvarnerić i Velebitski kanal bili su njihovo more, na kojem su uspostavili svoju vlast. Po isteku zime Turci su na jugu Hrvatske nastavili s upadima preko granice. U travnju 1547. prešle su akindžije Onu i Kupu kod MetIike i pokraj Semiča prodrle do Novog Mesta, čiju su okolicu strahovito opustošile i na povratku odvele više od 100 ljudi.159 Istina, bila je to tada jedina veća provala, jer su ubrzo poslanici kralja Ferdinanda i cara Karla V. uspjeli 19. lipnja 1547. skloniti sa sultanom Sulejmanom mir na pet godina, uz godišnji "dar" od trideset tisuća zlatnika.160

151 Šišić, Acta cdmitialia..., II., p. 332, 333.

152Valvasor, O.C., XI., p. 432, 467, XV., p. 460. 153 Jug, o.c., p. 37. 154 Valvasol; O.C., XV., p. 460. 155 Lopašić, O.C., Starine JAZU 17, P 198. 156 Idem,o.c.,Starine JAZU 17,p.199. 157 Idem, O.C., Starine JAZU 17,p.199. 158 Idem,o.c.,St:lrine JAZU 17,p.199. 159 Jug,o.c.,p.37 160 Hommer,o.c.,II.p.202

99

PAD VIROVITICE I ČAZME 1552. I PRODOR PREKO UNE 1556. GODINE

Iako pod nepovoljnim uvjetima, sklapanje mira na pet godina značilo je kralju Ferdinandu toliko željeni predah u kojem će makar pokušati riješiti neka od gorućih pitanja. Golemi ljudski, materijalni i prostorni gubici u dugotrajnom ratovanju s nadmoćnim neprijateljem, tražili su nova naprezanja i drugačiji način obrane u Hrvatskoj. U krhkost mira nitko u Hrvatskoj i Ugarskoj i na kraljevu dvoru nije sumnjao, pa je dobiveni predah valjalo što bolje iskoristiti za skori početak nove osmanske najezde. Mir je u tom času bio potreban i sultanu Sulejmanu radi obnove snaga i okončanja iscrpljujućeg rata s Perzijom, u kojem se upinjao da izađe kao pobjednik. Ništa manje mir je bio potreban i banu Nikoli Zrinskom da bi privremeno od loži o bojno oružje u ratu s Turcima i ušao u posjed gradova Čakovca i Štrigove, koje Petar Keglević nije želio napustiti. Još u vrijeme pregovora o miru, došao je Zrinski pred Čakovec i 2. rujna 1546. oružjem prisilio Petra Keglevića na predaju.1 Njegovi sinovi uskoro su Zrinskom predali Koprivnicu, Virje (Prodavić) i Đurđevac, pa je 1. i 2. siječnja 1547. ban Nikola bio svečano uveden u posjed Međimurja. Unatoč kraljevoj osudi i pružanju otpora, odnoseći se s poštovanjem prema istaknutom ratniku i nekadašnjem banu, omogućio je Zrinski Keglevićevu sinu Jurju da izađe pred kralja i od njega za sebe i svoju braću izmoli milost. Kralj je Ferdinand 24. lipnja 1547. Jurju i njegovoj braći: Franji, Gašparu, Matiji, Nikoli, Petru i Šimunu, vratio oduzete posjede i gradove Bužim, Ustilonju, Lobor, Kostel i pola Krapine, da bi potom upozorio hrvatske velikaše neka starinu Petra Keglevića ostave na miru.

Objavljivanjem mira na pet godina prestali su okršaji i trvenja na granici i uz granicu. Svuda je odjednom, doista, zavladao mir kojeg su i Hrvati i Turci poštivali. Zamoreni i jedni i drugi neprestanim napadima, obranama i protunapadima, predah od nekoliko godina olakšao je Hrvatima preživljavanje na granici i prikupljanje snaga za obranu, a Turcima pripremu za nova osvajanja. Doživljeno i proživljeno kao da je blijedilo u sjećanju, iako su stare rane pekle poput žeravice. U očima suvremenika, godina mirna života na granici činila se nekako kraća u svome trajanju. Strahovanja od budućih zbivanja pothranjivala su takva predviđanja i pretvarala ih u snove o nekom davno minulom životu, o kojem će još dugo maštati generacije hrvatskog naroda sudbinski vezanog za taj prostor.

Uživajući blagodati mira nastojao je kralj Ferdinand srediti svoje odnose s Njemačkom, skršiti otpor čeških staleža i pomoći caru Karlu V. u ratu protiv šmalkaldskog protestantskoga saveza. Baveći se tim pitanjima nije on posve zaboravio i jačanje obrane u Hrvatskoj. Naime, kao iskusan ratnik procijenio je ban Nikola Zrinski da bi valjalo i Podravinu zaštititi od turskih provala. Njegov prijedlog prihvatio je kralj i 20. prosinca 1548. odobrio 2 000 forinti godišnje kapetanu Luki Szekeleyu za vojne posade u Koprivnici, Virju i Đurđevcu, i da brani KIoštar i Viroviticu.2 Bio je to dalekovidan potez, čija vrijednost je uskoro došla do izražaja. To više što je ujedno značio i začetak vojnog krajišta u Podravini, koje će se uklopiti u cjelokupan

1 Laszowski, o.c., III., p. 254, 255. 2 Horvat, Rudolj; Prilozi za povijest Podravine, Vjesnik Zem. Arkiva, XV., p. 18,24,25.

100

sustav obrane na granici. Usporedo s tim, dobro je napredovala i gradnja tvrđave u Sisku, a utvrđivani I su i gradovi zagrebačkog biskupa Križ, Otok i drugi. U prvi mah činilo se da bi mir mogao i duže potrajati, pa je 1. studenoga 1549. kralj Ferdinand ovlastio Hansa Ungnada, Luku Szekelya, Pavla Rattkaya i Vida Ugrinovića da pregovaraju s turskim povjerenicima o razgraničenju, i u tom pogledu dao im odgovarajuće upute.3 Istodobno da bi ojačao obranu Bihaća, preuzeo je kralj 6. ožujka 1550. od Ladislava Kerechenyja tvrđavu Sokol na šest godina.4

Međutim, i prije isteka mira novi rat bio je opet na pomolu. Neposredan povod ratu bile su prilike u Erdelju i pokušaj kralja Ferdinanda da erdeljsko pitanje riješi u svoju korist. Premda se rat vodio u Erdelju i Ugarskoj, bila je ubrzo i Hrvatska pretvorena u poprišta ratnih razaranja. Već 18. listopada 1550. obavijestio je Nikola Zrinski iz Čakovca Tomu Nadasdyja o turskoj provali u Križevačku županiju do mjesta Domanjkuš (Zenth Domankos) blizu Rovišća i postavljanju ratobornog Ulama-paše za požeškog sandžakbega.5 Dolaskom Ulama-paše na čelo Požeškog sandžaka bio je zaista kraj miru na granici Hrvatske i Osmanskog Carstva. Krajem listopada pisao je Zrinski Nadasdyju iz Rakovca da su Turci upali do Zrina, spalili nekoliko kuća i odveli desetak ljudi. Zapravo, oni do mira ništa ne drže, iako druga strana ništa ne čini suprotno miru. Što se njega tiče on bi se radije borio za domovinu, nego da gleda kako je Turci pustoše.6 Svoje mišljenje ponovio je Zrinski u pismu Nadasdyju od 26. studenoga, u kojem kaže kako drugih novosti nema, osim što Turci pustoše gradove na granici i odvode ljude, ali je od kralja dobio nalog da se pridržava mira i ništa protiv njih ne poduzima.7 Samo koji dan nakon slanja te obavijesti upali su Turci u Vinodoi, opustošili cijelu okolicu i odveli mnoštvo ljudi.8 Na drugoj strani došli su "trkači i palikuće" do Ivanića i poharali okolicu gradova Jamnice, Kostajnice, Zrina i Hrastovice.9

Sav zdvojan zbog mirnog promatranja turskih provala i razaranja u Hrvatskoj, otputovao je ban Nikola Zrinski iz Ozija u Vranograč (Vranograd), odakle je 8. veljače 1551. pisao Tomi Nadasdyju: Mi boravimo ovdje u Hrvatskoj u pustim našim gradovima, gdje ništa dobra ni nova ne čujemo, vidimo svuda samo pustoš u domovini. 10

Izražavajući svoje misli i osjećanja i noseći teret surove stvarnosti u Hrvatskoj, vratio se Zrinski iz Vranograča u Ozalj i 19. ožujka javio Nadasdyju da su Turci upali do Zrina i Pedlja i odveli veći broj ljudi. Isto tako došli su turski konjanici do Prekovrškog, pohvata1i nešto ljudi i odveli ih sa sobom i jadnom svijetu oteli svu stoku.11 Uskoro je Zrinski iz Ozlja ponovno pisao Nadasdyju da turski pješaci i konjanici u sve većem broju, naročito martolozi, stalno pljačkaju i razaraju u Hrvatskoj i odvode ljude. S raznih strana stižu mu obavijesti da se u Bosni okuplja velika vojska koja će napasti i popaliti njegov grad Gvozdansko, a nasuprot tako brojnom neprijatelju on u Gvozdanskom ima samo nekoliko konjanika.12 Cijelo ljeto i jesen 1551. nastavili su Turci s pljačkama i otimanjem svega do čega su mogli I doći, ali nisu poduzimali veće napade zbog zauzetosti ratom u Ugarskoj. Kako je, međutim, 3Laszowski, o.c., III., p. 359. 4 Idem, O.C., III., p. 364, 365. 5 Barabas, o.c., I., p. 128, 129. 6 Idem 7 Idem, O.C., I., p. 130. 8 Idem, O.C., I., p. 136. 9 Idem. O.C., I., p. 138. 10 Idem, O.C., I., p. 145. 11 Idem,o.c.,I.,p.147. 12 Idem,o.c., I., p. 149,150.

101

1552. i službeno istjecao mir, krajiški zapovjednici u Hrvatskoj i ban Nikola Zrinski, bili su posve sigurni da će granično područje opet biti poprište teških borbi. U očekivanju turskih napada, 17. svibnja 1552. pisao je Zrinski iz Zagreba Nadasdyju da je bosanski paša s jakim snagama u Ljevču, a Malkoč-beg, koji je nedavno postao livanjski (k1iški) sandžakbeg, stoji također u pripravnosti i može svakog časa krenuti u napad. Osmanska vojska okuplja se i oko Osijeka, odakle će sigurno poći u neku provalu.13 Koji dan kasnije napisao je poslanik pape Julija III., kardinal Jeronim Martinengus, pismo kralju Ferdinandu, u kojem kaže da sa svih strana stižu vijesti kako će Turci istodobno napasti Slavoniju, Erdelj i Austriju, jer je tako i podijeljena njihova vojska.14 Krajem svibnja obavijestio je Zrinski i Petra Keglevića o kretanju turske vojske i o tome daje bosanski paša kod Gradiške dao ukrcati topove na brodove. Kako se njemu čini, Turci očito namjeravaju opsjedati Sisak, Kostajnicu ili Ustilonju, pa ga moli da budno pazi i čuva grad Ustilonju.15 Osmoga lipnja pisao je Zrinski ponovno Nadasdyju da su livanjski, hercegovački i požeški sandžakbegovi utaboreni s vojskom na Lijevče polju, a da se bosanski paša nalazi navodno u Požegi.16 U kraćoj zabilješci od 27. srpnja Jeronim Martinen- gus spominje neki okršaj Nikole Zrinskog s Turcima, u kojem je Zrinski razbio jak odred Ulama-pašine vojske i zarobio dosta vojnika.17 O kojem je okršaju riječ i gdje se on odigrao, -nije poznato. Primajući izvještaje i šaljući obavijesti o prikupljanju osmanske vojske na granici, naprezao je Nikola Zrinski sve snage da što spremnije dočeka Turke. Kako se iz sadržaja njegova pisma upućenog Petru Kegleviću jasno razabire, očekivao je da će Turci udariti na Kostajnicu, Sisak ili Ustilonju. Ali mimo njegovih očekivanja, kao i očekivanja ostalih krajiških zapovjednika, usmjerio je Ulama-paša napad na Viroviticu, gdje mu se nitko nije nadao. Prema pismu Nikole Zrinskog od I. kolovoza Tomi Nadasdyju, Ulama-paša je 30. srpnja opsjeo Virovlticu i tukao je žestoko topovima.18 Četvrtoga kolovoza poslao je kapetan Luka Szekely iz Varaždina hitno pismo Nadasdyju, u kojem kaže da je posada u Virovitici 2. kolovoza predala grad Ulama-paši, koji se još uvijek tamo nalazi, gdje je dao čistiti jarak oko grada i ostavio nekoliko topova i dio vojske kao posadu. Prema izjavama prebjega, Ulama-paša će čim prije napasti Koprivnicu.19 Obavijest o padu Virovitice poslao je 6. kolovoza Nikola Zrinski iz Rakovca i Nadasdyju, napominjući da se posada grada svojevoljno predala Turcima.20 Vijest o padu Virovitice munjevito se prenosila, pa se o tome već 7. kolovoza znalo i u Beču.21

Virovitički grad, posjed Stjepana Banića, branio je tada kaštelan Juraj Brodanin s oko četrdesetak vojnika. Turci su najprije zauzeli franjevački samostan koji se nalazio ispred samoga grada, odakle su tukli topovima na opkope i trošne gradske zidine. Znajući da grad neće moći obraniti, Brodanin je hitno zatražio .pomoć od Luke Szekelya. Ali prije nego što je tražena pomoć i mogla stići, Brodanin se 2. kolovoza 1552. predao na milost i nemilost Ulama-paši sa šačicom branitelja. Čim je posada u K!oštru saznala da su Turci opsjeli Viroviticu, od straha je napustila kaštel i razbježala se. Negdje 3. ili 4. kolovoza došao je Ulama-paša do Kloštra i spalio napušteni kaštel. Odatle se zaputio na Virje, ali je tu bio suzbijen.

13 Šišić, Acta comitialia II., p. 370.371. 115 14 Theinrt; Augustino, Vetera monumenta Slavorum Meridionalium, Zagreb 1875., T."., p. 33. 15 Laszowski, o.c., ITt, p. 425. 16 Barabas, o.c., I., p. 163. 17 Theiner, O.C., II., p. 33. 18 Barabas, o.c., I., p. 164. 19 ldem,o.c., I., p. 165. 20 Idem, o.c., I., p. 165. 21 Theiner. O.C., II., p. 34.

102

Opisujući stanje obrane u spomenutom pismu od 6. kolovoza, Zrinski kaže: Svoje malobrojne konjanike morao sam po kraljevoj naredbi smjestiti i raštrkati po Hrvatskoj tako na daleko i široko, da oni sve do danas nisu mogli do nas doći. Oni koji su pod zapovjedništvom Luke Szekelya smješteni su najvećim dijelom u Koprivnici, Virju i Đurdevcu, pa se ni ti nisu mogli tako brzo okupiti. Neprijatelj je daleko jači od nas, te sada nakon što je spalio Kloštar opsjeda Virje.22

Kad nije mogao osvojiti Virje krenuo je Ulama-paša na Đurdevac. Zaplašeno turskim napadom, stanovništvo Đurđevca i okolice bezglavo je napuštalo svoje kuće i kućišta i bježalo preko Drave. O napadu na Đurđevac javio je 8. kolovoza Luka Szekely iz Varaždina Nadasdyju: Turci su žestoko udarili na grad Đurdevac. Juriš je trajao gotovo šest sati, ali se posada hrabro držala, pa su medu Turcima poginule neke age i vojvode. Poslije toliko uzaludna napora i obavljena posla, Turci su odatle krenuli prema Doma1Jjkušu, odakle će, kako pripovijeda neki prebjeg koji je upravo došao, poći osvajati Dubravu, Cazmu, Ivanić, Sisak i Kostajnicu.23

Nekako u isto doba dok je Ulama-paša opsjedao Viroviticu, provalio je Petar Erdody Mlađi do Kraljeve Velike, osvojio je i trudio se, kako Zrinski kaže, da u nju smjestl posadu. O toj provali kroničar Vramec bilježi: Goszpodin Peter Erdeudy posga i popaiy grad Gradisco i Veliku porobi i popleniti vchini. Dober dobichek vitezove i iunaczi iaky mochni i dobra zercza odnezosse24 O provali Petra Erdody ja historičar Isthuanffy pripovijeda opširnije, premda griješi u godini i umjesto 1552. piše 1553. Naime, on kaže daje Erdody bio ogorčen turskim pustošenjima u Podravini, pa je okupio veću četu vojnika, kojoj se pridružio i Juraj Frankapan Slunjski, i spustio se malim brodovima niz Savu u krajeve pod osmanskom vlašću. Voda mu je bio prokušan vojvoda i narodni junak Marko Tomasović. Navalivši iznenada na Gradišku, a na povratku i na Kraljevu Veliku, osvojio je i popalio oba grada, po tukao i zarobio dosta Turaka, te otjerao veći broj stoke, osobito konja, i bez gubitka sretno se vratio kući. Vrativši se iz te provale ubrzo je smrtno stradao Juraj Frankapan Slunjski, kojeg je pred vratima grada Steničnjaka ubio grom.25 Neuspjeh pod Virjem i Đurđevcom, primorao je Ulama-pašu na povlačenje, pa je poveo vojsku prema Dubravi. Budno prateći pokrete osmanske vojske i Zrinski je bio obaviješten da bi Ulama-paša mogao napasti Dubravu, Čazmu, Ivanić, Sisak ili Kostajnicu. Međutim, dok je on nagađao u kojem će smjeru Turci doista udari ti, pojavio se Ulama-paša neočekivano pod Čazmom. Malobrojna gradska posada od dvadesetak vojnika bila je toliko zaplašena da je I Turcima sama otvorila gradska vrata i predala se.26 Zastrašeni padom Čazme, čuvari kaštela u Dubravi sami su zapalili i razorili kaštel i razbježali se. Sličnu sudbinu doživio je tom prilikom I svakako i grad Ustilonja, koji je sve do tada bio smatran predstražom Sisku. O događajima u Slavoniji obavijestio je Zrinski odmah kralja Ferdinanda, a 21. kolovoza pisao je iz Križevaca Tomi Nadasdyju i Franji Batthyanyju kako su Turci nedavno osvojili Čazmu, koja se nalazi u "srcu ove Kraljevine", odakle će uslijediti njezino potpuno uništenje. Osim toga, da se oko Ptuja okuplja vojska iz Štajerske i Kranjske, pa je zamolio kralja neka se ona pošalje u Slavoniju da bi zajedničkim snagama pokušali oteti Turcima Čazmu.27 Na

22 Barabas, o.c., I" p. 165. 23 Idem,o.c.,I.,p.166,161. 24 Vramecz, O.C., p. 59. 25 Isthuanffy, O.C., Lib. XIX., p. 211. 26 Idem, O.C., Lib. XIX., p. 216. 27Barabas, o.c., I., p. 169. I 28

103

pismo Nikole Zrinskog odgovorio je kralj 21. kolovoza iz Beča da će kapetan Ivan Lenković doći s vojskom iz Koruške i Kranjske u Zagreb, pa neka udruženim snagama i po vlastitom izboru otmu Turcima neki grad, osobito ako to bude moguće Veliku, Čazmu i Moslavinu. Što se tiče pomoći gradovima na granici, čini sve što je u njegovoj moći, a kao pomoć Zrinskom i njegovim gradovima poslat će nešto baruta. U pogledu obnove Dubrave neka se u odnosu na doba godine učini što je moguće i u njegovo ime zatraži pomoć staleža.28

Posve suprotno očekivanju Nikole Zrinskog i Luke Szekelya, poslije osvajanja Čazme vratio se Ulama-paša s glavninom vojske u Požegu, kamo je bio stigao carski blagajnik radi isplate vojske na' granici i janičara koji su u Virovitici služili kao posada.29 Ulama-paša nije vojsku raspuštao nego je i dalje stajao u punoj pripravnosti. Isto tako, očekujući snažne protunapade hrvatske vojske kao odgovor na osvajanja izuzetno važnih uporišta, ostali su u Slavoniji s vojskom bosanski i kliški sandžakbeg, tj. Ferhad-beg i Malkoč-beg. Njihov ostanak pogotovo je nametnulo saznanje da je kralj Ferdinand poslao u Slavoniju vojsku Koruške, Kranjske i Štajerske i preporučio Zrinskom neka ponajprije pokuša osvojiti Kraljevu Veliku, Čazmu ili Moslavinu. Zapravo, stalno prateći što se zbiva u taboru Zrinskog kraj Križevaca, Turci su za to vrijeme mirovali i popunjavali svoje redove svježim snagama. O tim pripremama nešto je bio dočuo Zrinski, tako da je 13. rujna 1552. pisao iz Čakovca Nadasdyju kako će Turci do kraja mjeseca napasti Zagreb ili Kostajnicu.30 U pismu od 26. rujna javio je Zrinski senjskom i uskočkom kapetanu Ivanu Lenkoviću da se ,bosanski paša nalazi u Trnavi (nedaleko od Gradiške), Malkoč-beg u Baćin-Dolu, a Ulama-paša u Požegi, gdje okuplja vojsku i zaprežnu stoku za vuču topova. Prema njegovu mišljenju čini se da im je namjera osvajanje Siska. Ako ih u tome spriječe vremenske prilike, onda će sigurno četovati prema Varaždinu ili Zagrebu.31

Položaj bana Nikole Zrinskog i ostalih krajiških zapovjednika na granici bio je i dalje vrlo težak, unatoč vojsci koja je poslana u pomoć. To više što se nastupom jeseni ta vojska počela razilaziti, a novostečena uporišta na granici davala su Turcima golemu prednost. Zabrinutost Nikole Zrinskog rječito ocrtava bilješka na spomenutom pismu Lenkoviću, gdje je pet puta napisano "hitno" (cito) i potom "najhitnije" (citissime). Nakon razilaženja vojske iz Štajerske, Kranjske i Koruške, napustio je Slavoniju i kapetan Lenković i otišao u Senj. Na taj način ostali su Zrinski i Luka Szekely potpuno sami na braniku zemlje. Čini se da su Turci upravo čekali takav razvoj događaja i početkom listopada krenuli su Ulama-paša, Malkoč-beg i Ferhad-beg u munjevit napad. Nezapaženo su se probili pokraj Koprivnice u Varaždinsko polje i 3. listopada utaborili u Biškupcu kod Varaždina, odakle su pojedini odredi pošli u pljačku prema štajerskoj granici. Hitno obaviješten o turskoj provali, pojurio je Zrinski iz Križevaca sa oko 700 konjanika što je brže mogao, zaklonio se u Maruševcu i vrebao na Turke. Ne znajući za banov dolazak, jedan turski alaj (odred) krenuo je prema Vinici i Zavračju (Vratno), robeći, paleći i hvatajući ljude. Iz svoje zasjede Zrinski ih je poput vihora napao, strahovito potukao i natjerao u bijeg, zarobio mnoge Turke i oslobodio kršćansko roblje. U međuvremenu, mahnito jašući, dojurio je Luka Szekely s vojskom iz Đurđevca na Varaždinsko polje i zajedno sa Zrinskim silovito nasrnuo na Ulama-pašu i ostale sandžakbegove. U Kostajnica, grad i tvrđava grofova Zrinskih žestokom boju Turci su bili razbijeni i prisiljeni na povlačenje, a na bojnom polju ostao je ležati Ulama-pašin sin Džafer, kojeg je ubio časnik u banskoj četi Ivan Margitić.32

28 ldem,o.c., I., p. 171,172. 29 Laszowski, O.C., III., p. 443,445. 30 Barabas,o.c.,I.,p.181-183. 31 ldem,o.c.,I.,p.167. 32 ldem,o.c., I., p. 183- 187.

104

Bez obzira na poraz osmanske vojske i osobno poravnavanje starih računa između Nikole Zrinskog i Ulama-paše, položaj obrane na granici bio je više nego zabrinjavajući, Uostalom, Zrinski je odmah uočio i znalački procijenio koliki je gubitak za obranu Hrvatske otkako su pale Virovitica i Čazma, pa je 13. listopada pisao kralju Ferdinandu da je gotovo nemoguće braniti se od turskih napada s obzirom na prirodan položaj Čazme. Iz tog razloga on misli da Čazmu valja što prije i po bilo koju cijenu osvojiti. Ako se to ne učini, možda će već iste jeseni ili najkasnije naredne zime propasti kukavni ostaci ove Kraljevine. Naime, otkako su izgubljene Virovitica i Čazma nikako se ne mogu spriječiti potajne provale turskih pljačkaša, bilo konjanika bilo pješaka, zbog čega je narod toliko izbezumljen i zastrašen da ni sam ne zna što će sa sobom.33

Pomoć od kralja Ferdinanda tražili su tada Zagrebački kaptol i upravitelj Zagrebačke biskupije Juraj od Herešinca. U toku 1552. Kaptol je podigao tvrđu Sokol i kulu Čuntić na svome imanju kod Hrastovice, gdje je već otprije imao tri utvrde: Petrinju (Jabukovac), te Gornji i Donji Gradac. Pozivajući se na to, Kaptol je molio kralja neka na svoj trošak uzdržava barem 100 vojnika u tvrđavi Sisak, koja ima izuzetnu važnost za obranu Hrvatske otkako je propala tvrđava Ustilonja. Inače, Zagrebačka biskupija ima i previše troškova za uzdržavanje svojih tvrđava Hrastovice, Svetog Križa, Ivanić Grada, Ivanić Kloštra i Gradeca kod Križevaca, dok su podgrađe i tvrđava u Dubravi posve razoreni.34 Kao odgovor na pismo Zrinskoga, kralj je Ferdinand 27. listopada 1552. sazvao u Zagrebu komisiju koja će pregledati i odrediti koje utvrde i gradove na granici valja podići, koje popraviti ili možda porušiti. Za članove komisije imenovao je bana Nikolu Zrinskog, Luku Szekelya,

Jurja Herbersteina, Ivana Lenkovića i Jakova Lamberga. Ovisno o kojem je području riječ, zajedno s članovima komisije sudjelovat će u radu i ostali krajiški zapovjednici i plemići u čijem su posjed u pojedini gradovi i utvrde.35

Neuspjeh Ulama-paše na Varaždinskom polju nije, međutim, otupio oštricu njegovih nakana da izvrši još neku provalu na granici. U prilog tome govori izvještaj štajerskim staležima, varaždinskog kaštelana Jorga Waltera od 19. listopada, da je Ulama~paša 16. listopada pozvao u Požegu konjanike i pješake, a bosanski sandžakbeg okuplja vojsku iz Bosne u Gradiški. Prema obavijestima s kojima raspolaže, Ulama-paša namjerava osvojiti Đurđevac i Koprivnicu i popaliti na Varaždinskom polju što još nije popaljeno. 36Šest dana kasnije pisao je Jorg Walter štajerskim staležima o prikupljanju turske vojske i o tome da su bosanski sandžakbeg i Malkoč-beg prešli Savu, dok se Ulama-paša nalazi u Požegi, a dio njegove vojske stoji zajedno s topovima kraj Virovitice i vjerojatno će udariti na Koprivnicu ili Varaždin.37 Slično ili sa znatno većim razlikama, pisao je Luka Szekely 1. studenoga Tomi Nadasdyju da su Turci u Čazmi osnovali saadžak i namjestili posadu od 1 400 konjanika i pješaka. Osim toga novi je sandžakbeg nedavno izvršio provalu do Gradeca i Vrbovca, ali su ga razbili vojnici Nikole Zrinskog i oslobodili zarobljenike. Od zarobljenih Turaka i vlastitih uhoda doznao je da se bosanski sandžakbeg nalazi na Lijevče polju, Malkoč-beg u Banjoj Luci na svome Čiftluku, a Ulama-paša se navodno sprema na Đurđevac, Koprivnicu, Rasinju i Ludbreg.38 Obavijesti Jorga Waltera i Luke Szekelya, iako samo djelomično točne, nesumnjivo dokazuju da su Turci doista izvršili i spremali se na neku provalu. Kako su dalje tekle te pripreme i što

33 Laswzoski, o.c., III., p. 441, 442. 34 ldem,o.c., III., p. 449, 450. 35 Šilić, Acta comitialia..., II., p. 374 -379. 36 Laszowski, o.C., III., p. 442, 443. 37 Idem, O.C., III., p. 445. 38 Barabas,o.c.,I.,p.180,181.

105

su oni do kraja 1552. poduzeli, zbog pomanjkanja povijesnih izvora, nije poznato. Jedinu, za sada znanu vijest, bilježi kroničar Vramec, koji kaže: Porobi Malkoch Beg Krischiche i Mutniczu i poyde na Jarak, na Koztaniczu i to by na treh Krali dan, tj. 6. siječnja 1553. godine.39 Drukčije rečeno, Malkoč-begje opustošio Mutnicu i Kreščiće (Podzvizd) i udario na Jarak i Kostajnicu.

Usporedo s tim događajima, poslije gotovo punog desetljeća neprestanih borbi s Turcima i nebrojenih molbi za pomoć i praznih obećanja kralja Ferdinanda, dao je Nikola Zrinski 7. studenoga 1552. ostavku na bansko dostojanstvo. Pišući. o toj ostavci Tomi Nadasdyju, Zrinski kaže da se osjeća stavljen u paklenske muke, a nagnalo ga je na to što kralj nije ispunio svoja obećanja i što vidi "kako Kraljevstvo danju i noću propada", zbog čega mu je crvenilo oblilo lice i suze orosile oči.40

Odluka Nikole Zrinskog bila je posve razumljiva, budući da je tako dugo i samoprijegomo obavljao bansku dužnost, te više ili manje stajao sam na braniku zemlje. Njegovu ostavku nije, međutim, kralj prihvatio, već je nastojao da bar donekle nadoknadi propušteno i učini što je trebao davno prije učiniti, pa ni posljedice ne bi bile takve kakve jesu. Početkom 1553. došao je Ferdinand u Graz, gdje je uvjerio staleže Štajerske, Kranjske i Koruške da je u njihovu interesu ako plaćaju stalnu vojsku od 4 200 ljudi na granici Hrvatske i Osmanskog Carstva, jer će tako i sami biti zaštićeni od turskih provala i pljački. Zemaljskim kapetanom postavio je Hansa Ungnada, kojem je bila dužnost da zajednički i u sporazumu radi s banom i kapetanom Ivanom Lenkovićem i ostalim krajiškim zapovjednicima. U zajedničkom vođenju ratnih operacija vrhovni zapovjednik sve vojske isključivo je zemaljski kapetan. Kraće vrijeme zatim nagodio se kralj Ferdinand s Nikolom Zrinskim i nagovorio ga da ostane i dalje na banskom položaju. Isplatio mu je i sav dug, te odobrio držanje većeg broja vojnika koji će dobivati istu plaću kao i ostali vojnici na granici. Još prije nagodbe s Nikolom Zrinskim, naredio je kralj Ferdinand kapetanu Ivanu Lenkoviću da izradi opći pregled stanja i prijedlog organizacije obrane na granici. Uz pomoć krajiških zapovjednika do 1. ožujka 1553. Lenković je izradio takav prijedlog i staleži su ga u cijelosti prihvatili. Prema tom prijedlogu obrana između Save i Drave sastojala bi se od ukupno 1 375 konjanika i 1 416 pješaka koje će plaćali štajerski i koruški staleži. Raspored vojnika kao stalnih posada po gradovima i utvrdama bio je sljedeći: u Zagrebu 100 njemačkih vojnika, 100 haramija i veći broj konjanika u Ivaniću 300 konjanika i 140 haramija; u Sisku 100 haramija koji su ujedno bili i šajkaši; u Križevcima 300 konjanika i 100 haramija; u Cirkveni 100 konjanika i 50 haramija; u Topolovcu 50 konjanika i 40 haramija; u Kupi- novcu 50 haramija i 300 konjanika; u Koprivnici 200 konjanika, 100 haramija i 50 njemačkih vojnika; u Ludbregu 75 konjanika i 20 haramija i u Đurđevcu 150 konjanika i 250 haramija. Osim posada u gradovima i utvrdama bile su razmještene i stalne straže po Ivančici i Kalmku da hvataju Iiprogone turske martoloze i to: u Apatovcu 32 haramije, u Glogovici 30, u Velikom Kalniku 20; u Čanjevu 32, u Remetincu 32, u Varaždinskim Toplicama 50 i u Varaždinu 200 haramija. U sastavu stalnih posada u gradovima i utvrdama bio je velik dio banskih četa Nikole Zrinskog, tj. u Rakovcu i Božjakovini 200 konjanika i 100 pješaka, i u Vrbovcu 100 konjanika i 100 pješaka. Južno od Save sve do Senja bile su otprije uređene Senjska i Bihaćka kapetanija. Senjska je obuhvaćala Senj, Starigrad, Brinje i Brlog, a Bihaćka gradove Bihać, Ripač, Golubić, Sokol, Brekovicu, Toplički Turanj i Izačić. U obje kapetanije stalna posada sastojala se od 573 vojnika. Lenkovićevim prijedlogom broj vojnika povećao se za 200 konjanika i 400 pješaka, od kojih je 50 konjanika i 50 pješaka bilo smješteno u Bihaću. Preostali vojnici bili su 39 Vramecz, O.C., p. 60. 40 Barabas, O.c., I., p. 189.

106

razmješteni po gradovima i utvrdama hrvatskih plemića koji sami nisu mogli braniti svoje gradove. Tako u Ogulinu 50 konjanika i 30 pješaka, Slunju 50 konjanika i 20 pješaka. Osim toga, u Velebitu je stražarilo 50 pješaka i na Krasu oko Kostela, Klane i Gotnikajoš 50 pješaka. Isto tako i 36 stražara od Ripča do Primotja, kao i poštanska služba od 48 konja i 3 uhode koje će dojavljivati o svim pokretima i pripremama osmanske vojske. Jednako tako i jedan dobro opremljen brod koji će krstariti od Senja do Dubrovnika i paziti na svaki pokret neprijatelja, kao i pet postaja odakle će stražari vatrom i pucnjevima mužara dojavljivati i upozoravati stanovništvo na dolazak neprijateljske vojske. Sjeverno od Bihaća uz rijeku Onu bilo je od banske vojske 100 pješaka u Kostajnici i u Novigradu (Novom) i Prekovrškom 50 pješaka, dok se 300 konjanika nalazilo uz bana i stajalo je uvijek njemu na raspolaganju.41

Na taj je način, zaslugom Nikole Zrinskog, Hrvatska dobila dosta jaku vojsku za suzbijanje turskih provala i napada. Golemu većinu vojske na granici činilo je domaće ljudstvo, ojačano sa četom od 150 njemačkih vojnika. Zajedno s banskim četama obrana granice u Hrvatskoj raspolagala je s približno 4 800 vojnika, što je u odnosu na dužinu granice bilo nedovoljno, iako se ta vojska mogla ravnopravno nositi s vojskom turskih graničara i odolijevati znatno brojnijim protivničkim snagama. Odanu snagu te vojske činilo je Iako pokretljivo konjaništvo, osobito na istaknutim graničnim uporištima, pa je ono premašivalo više od polovice sve vojske na granici. U cilju jačanja obrane, istovremeno je dobro napredovala gradnja tvrđave Nehaj iznad Senja, kao i samo utvrđivanje i opasivanje zidom grada Senja. Gledano u cjelini, bio je to krupan korak u stvaranju jedinstvenog sustava obrane Hrvatske nasuprot Osmanskom Carstvu, koji se dijelio na hrvatsko i slavonsko krajište, od kojeg će Turci još dugo južno od Save nagrizati i otkidati dio po dio i tako doista Hrvatsku svesti na ostatke ostataka (reliquiae reliquiarnm). Osvajanjem Virovitice i Čazme i razaranjem Ustilonje 1552. pomakli su Turci granicu Osmanskog Carstva do krajnjih točaka između Save i Drave. Granica između Hrvatske, odnosno Slavonije i Osmanskog Carstva, išla je tada približno ovako: od rijeke Drave ispod Vizvara pored Kloštra do obronaka Bilogore izbijajući na Ciglarski potok, odatle Ciglarskim potokom do utoka u Česmu, zatim Česmom do utoka u Lonju, onda Lonjom do utoka u Savu, ispred koje se nalazilo područje "ničije zemlje". Južno od Save rijekom Unom do Plješevice i odatle sve do morske obale, gdje se granica nije mijenjala. Nekako u isto doba kada je Lenković podnosio svoj prijedlog organizacije obrane granice staležima na odobrenje, poslao je 19. ožujka 1553. kralj Ferdinand Antuna Vrančića i Franju Zara u poslanstvo da pregovaraju sa sultanom Sulejmanom o miru.42 Na putu prema Istanbulu poslanstvo se zaustavilo u Budimu, gdje je pozdravilo novog budimskog beglerbega Ali-pašu Sokolovića i ugovorilo s njim primirje, a potom produžilo dalje.43 Prema dobivenim uputama, poslanici su ponudili Sulejmanu za cijelu Ugarsku 150000 zlatnika kao godišnji dar, a za onaj dio Ugarske i Erdelja u kojem je Ferdinand vladao još 40 000 zlatnika. O prijedlogu da ustupi Ugarsku i Erdelj nije Sulejman htio ni čuti, nego je poslanicima predložio da je voljan sklopiti mir na pet godina, ukoliko se kralj Ferdinand odrekne svojatanja Erdelja, a onaj dio Erdelja kojeg je zaposjeo neka vrati Zapoljinu sinu i plaća godišnji danak od 15000 zlatnika. Da bi upoznali kralja sa Sulejmanovim protuprijedlozima, uputili su Vrančić i Zar poslanika Malvezzia u Beč i ostali u Istanbulu do konačne odluke. Čekajući odgovor kralja

41 Lopašić.o.c., Stari ne JAZU 17,p.204-213. 42 Klaić, O.C., v., p. 249. 43 Matković, Petar, Putovanje po balkanskom poluotoku XVI. vieka, Rad JAZU 71, Zagreb 1884., p. 3.

107

Ferdinanda, ugovoreno primirje s budimskim pašom ostalo je i dalje na snazi, pa je na granici s Osmanskim Carstvom svuda vladao mir. Sklapanjem primirja i vođenjem mirovnih pregovora prestali su okršaji s Turcima na granici i upadi akindžija preko granice. Bosanski sandžakbeg Sofi Mehmed-paša i novopostavljeni sandžakbeg Požeškog sandžaka Mehmed-han radili su na učvršćivanju i jačanju osvojenih položaja, a središnja vlast zaokupljena ratom s Perzijom, u kojem je poginuo Ulama-paša,44 nije ni pokušavala ni pokazivala volje i želje da započne novi rat. Štoviše, prema pismu Petra Erdody ja od 8. srpnja 1553., predlagali su ćehaja (zamjenik) bosanskog sandžakbega i gradiški kapetan (kapudan) da razgovaraju s kapetanima u Ivaniću, jer su odlučili popravljati i raditi na utvrđivanju Čazme.45 Na opće smirivanje prilika uz granicu između Save i Drave, znatno više od mirovnih pregovora, utjecalo je izbijanje kuge, koja se u jesen 1553. proširila iz turskog dijela Slavonije u okolici Zagreba i do sredine 1554. harala je u Križevcima, Vrbovcu, Gradecu i Sv. Petru (Orehovec), da bi potom zahvatila i Medimurje.46

Malaksavanjem kuge nestajalo je i mira na granici, pogotovo na prostoru južno od Save koji je ostao pošteden od zaraze. Već 31. ožujka 1554. javio je banu Nikoli Zrinskom njegov službenik Ivan Hojsić iz Čakovca da su Turci opustošili okolicu Ripča, Ostrožca i Zrina, odakle su odveli dosta ljudi i stoke, i da gotovo svakodnevno ugrabe po nekoliko osoba.47 Ban se u to vrijeme nalazio u Požunu radi isplate zaostale plaće svojoj vojsci, da bi odatle produžio u Beč i od kralja Ferdinanda ishodio pristanak o preuzimanju njegovih gradova Kostajnice i Novigrada u kraljeve ruke. Svoj boravak u Beču iskoristio je Nikola Zrinski i za dobivanje kraljeva pristanka da izađe na junački dvoboj s bosanskim sandžakbegom Sofi Mehmed-pašom. Naime, još od kraja 1553. bio je on u osobnoj zavadi s Mehmed-pašom, smatrajući da u obrani svoje časti i dostojanstva na pašine lažne optužbe, valja pitanje zadovoljštine riješiti viteškim dvobojem. O izazovu na dvoboj uskoro se znalo širom granice i očekivao se dramatičan rasplet. U pismu Hansu Ungnadu, negdje u srpnju ili početkom kolovoza 1554., opravdavao je Mehmed-paša napade na posjede Zrinskog, napominjući da je nedavno nekoliko stotina konjanika upalo do Velike, Sirača i Kamengrada, gdje su pohvatali i odveli veći broj ljudi, a knez Zrinski upućuje mu pozive na dvoboj i okuplja se vojska u Hrvatskoj.48 Odlučan da se s Mehmed-pašom ogleda na viteškom dvoboju, stigao je 23. kolovoza 1554. Zrinski zajedno s pratnjom u Đurđevac, ali od paše i drugih odličnijih Turaka nije bilo ni traga. Za to vrijeme nalazio se Mehmed-paša u mjestu Mrtvici blizu Banja Luke, gdje je imao svoje kupke, a požeški sandžakbeg Mehmed-han boravio je u Orahovici.49

Iz Đurđevca se Zrinski vratio u Čakovec, da bi uskoro zbog neredovite isplate vojske i svega 300 konjanika s kojima je morao braniti granicu u dužini od 32 milje, a još više zbog raznih objeda osobnih neprijatelja, zamolio kralja Ferdinanda neka ga oslobodi banske dužnosti. O banovu raspoloženju u tom času jasno govori pismo upućeno 24. studenoga 1554. Tomi Nadasdyju, u kojem kaže da bi radije čamio u tamnici i godinu dana nego li dalje banovao.50

Poput prethodne, ostavku na banski položaj nije kralj prihvatio, već je prije toga naredio Zrinskom da sazove Sabor staleža, kojeg je on zakazao za 1. prosinca 1554. u Zagrebu. Spomenutoga dana Sabor se sastao i na kraljev prijedlog donio odluku o ratnoj daći (subsidium) od jedne forinte i utvrđivanju gradova na granici, da bi istodobno zaključio kako

44 Laszowski, O.C., III., p. 481. 45 Idem, O.C., III., p. 457. 46Barabas, O.C., I., p. 218, 239. 47 Laszowski, O.C., III., p. 481. 48 Lopašić, o.c., Starine JAZU 17, p. 195. 49 Laszowski, O.C., III., p. 477-482; Barabas, O.C., I., p. 258, 259. 50Barabas, O.C., I., p. 263.

108

svaki plemić i podanik mora biti dobro naoružan i pripravan odazvati se smjesta banovu pozivu i poći u boj protiv neprijatelja. Pregovori o miru sa sultanom Sulejmanom slabo su napredovali, a umjesto umrlog poslanika Malvezzia poslao je kralj Ferdinand Augeria Ginselma Busbecqa, koji je 20. siječnja 1555. stigao u Istanbul. Cijelu zimu čekao je Busbecq s Vrančićem i Zayem da ih sultan primi na razgovor. U međuvremenu sultanov odnos prema miru se izmijenio, jer je sklopio mirovni sporazum s Perzijom, a poslanik francuskog kralja Henrija IV. neprestano ga je podbadao protiv Ferdinanda. S obzirom na izmijenjene prilike Sulejman je odbacio kraljeve ponude za mir i zaprijetio da će zbog Erdelja započeti rat, da bi na kraju ipak pristao na primirje od šest mjeseci.

Sulejmanov odgovor jasno je pokazao da on na mir uopće i ne pomišlja, pa su u skladu s tim pogranični sandžakbegovi na granici Hrvatske započeli s provalama i napadima. Već 19. veljače 1555. pisao je Zrinski palatinu Nadasdyju da su Turci nastavili s pljačkom i otimanjem, te su ispod Krupe ugrabili osamnaest a kod Pedlja petnaest ljudi.51 Držeći se primirja, Zrinski nije odgovarao na taj izazov, što će Turci iskoristiti i ponovno upasti do Krupe i Pedlja, hvatajući i odvodeći ljude. Pišući o tome 4. ožujka Zrinski kaže da je Petar Erdody okupio oko 500 konjanika i provalio u Bosnu do Kamengrada, gdje je uzalud mamio Turke iz grada u neku zasjedu. Zajedno s Erdodyjem pošli su i neki njegovi službenici koji za taj pothvat nisu imali njegovo odobrenje.52 O kršenju primirja s Turcimajavio je Zrinski Nadasdyju i 12. ožujka kako su prije nekoliko dana znanjem i odobrenjem Hansa Ungnada, kapetani Ivan Alapić, Stjepan Bradač i Ivan Gezthy s cjelokupnom vojskom provalili sve do Pakraca. U istom pismu Zrinski pita odakle njima tolika sloboda da to čine, jer kralj i sam palatin njega stalno opominju neka se pridržava primirja. Na te izazove i četovanja Turci će svakako žestoko odgovoriti, zbog čega on ne može snositi odgovornost.53

Protivno mišljenju i očekivanju Zrinskoga, nisu Turci do kraja ljeta napadali niti ozbiljnije ugrožavali pogranična područja, jer je budimski beglerbeg AIi-paša Sokolović započeo rat u jugozapadnom dijelu Ugarske. Početkom rujna 1555. boravio je Zrinski u Rakovcu, odakle se javio palatinovu kapetanu Sgepanu Zichyju da zbog dolaska bosanskog paše s jakom vojskom do Velike (Kraljeve) ne može napustiti svoju banovinu i priskočiti u pomoć opsjednutim gradovima Kaposvaru i Korotni u Ugarskoj.54 Iz Rakovca je 2. rujna pisao Zrinski i Nadasdyju da bosanski paša stoji pripravan na granici u Slavoniji, ali ne zna se kamo će krenuti. Možda se sprema napasti neku utvrdu ili podići novu na granici. Što se njega lice Zrinski kaže: Mi smo spremni za boj s onim četama koje imamo sve do posljednjeg daha i bilo gdje služiti kraljevskom veličanstvu i ljubljenoj domovini.55

Koji dan nakon toga napustio je Zrinski Rakovac i otputovao u Križevce, gdje se sastao s kapetanom Jurjem Wildensteinom. Čekajući u Križevcima kamo će Mehmed-paša krenuti, primio je Zrinski od Petra Erdody ja obavijest daje bosanski sandžakbeg još 14. rujna napustio Čazmu i zaputio se nizvodno uz Savu prema Gradiški.56 Ohrabren tim saznanjem otputovao je Zrinski u Koprivnicu i odatle produžio na svoj posjed u Csurg6 (Čurgo) u Ugarskoj, odakle se na Wildensteinov poziv hitno vratio preko Koprivnice u Križevce, jer da će Mehmed-paša napasti Sisak. Uz manje predahe, jašući što je brže mogao prema Križevcima, čuo je Zrinski

51 Idem, O.C., I., p. 283. 52 Idem, O.C., I., p. 285. 53 Idem, O.C., I., p. 286, 287. 54 Idem, o.c., I., 311. 55 Idem, o.c., I., 311,312 56 Idem, o.c., I., p. 321, 322.

109

blizu Lovrečine pucanje topova u Vrbovcu, gdje su došli u pljačku dvojica aga iz Pakraca sa stotinu Turaka, ali su ih banovi službenici razbili i desetoricu zarobili.57

Do kraja 1555. i početka proljeća 1556. vladao je na granici Hrvatske uglavnom mir, a ban Nikola Zrinski nagovoren od kralja Ferdinanda zadržao je bansko dostojanstvo. Da bi lakše pridobio Zrinskoga, odredio je kralj banu osobnu plaću i ovlastio ga na trošak javnih prihoda držati 600 konjanika i 400 pješaka radi obrane granice od turskih napada.

Neuspjeli pregovori sa sultanom Sulejmanom o Erdelju i o produženju primirja najavili su, međutim, skori nastavak ratovanja širokih razmjera. Već potkraj travnja 1556. napali su Turci iz Čazme Vrbovec, opustošili i odveli dvadesetak ljudi.58 Na Lijevče polju okupio je Mehmed- paša vojsku i sastao se s požeškim i kliškim sandžakbegom da bi udruženim snagama izvršili neku provalu. Prateći okupljanje osmanske vojske, krajiški zapovjednici su očekivali da će ta vojska u najskorije vrijeme napasti neki grad ili poći na četovanje širom Hrvatske.59 U stanju povećane pripravnosti na granici i čekajući što će Turci poduzeti, morao je ban Nikola Zrinski početkom svibnja otputovati u Celje radi dogovora sa štajerskim povjerenicima o rasporedu banske vojske na granici. Raspravljajući o tome ban se složio s prijedlogom da 200 konjanika i 200 pješaka smjesti oko Hrastovice i Gradca, zatim 200 konjanika i 100 pješaka oko Vrbovca i Rakovca i 100 pješaka oko Ivanića, a da preostalih 200 konjanika s kojima će krstariti uzduž granice, ostane uvijek pored njega.

Turci kao da su čekali odlazak bana Nikole u Celje, pa je Mehmed-paša neposredno zatim podijelio vojsku u tri čete koje su opustošile imanje opatije Topusko i posjede kneza Franje Frankapana Slunjsko§ uz Kupu, a u Slavoniji opljačkali okolicu Ivanića i Vrbovca, odakle su odveli veći broj ljudi.60

Turske provale u Hrvatskoj prvih dana mjeseca svibnja 1556. bile su zapravo samo uvod u opsadu Szigeta u južnom dijelu Ugarske, kojeg je branio Hrvat Marko Stančić. Budimski beglerbeg AIi-paša Sokolović opkolio je 10. lipnja s jakim snagama grad i odmah započeo s napadima. Hrabro odbijajući turske juriše i napade bio je Stančić prisiljen napustiti podgrađe (varoš) i povući se u tvrđavu, zatraživši u nekoliko navrata pomoć jer su njegove snage malaksavale. Javljajući kralju Ferdinandu o stanju obrane nakon mjesec dana opsade, Stančić je upozorio da će Sziget biti izgubljen ako pomoć u najskorije vrijeme ne stigne. Zapravo, iz dana u dan postojalo je stanje sve pogibeljnije, jer su Turci razorili dio utvrda i zatrpali zemljom velik dio jarka oko grada.

Shvaćajući vrlo ozbiljno da bi Sziget mogao pasti u Ali-pašine ruke, vojska kralja Ferdinanda pod vodstvom palatina Tome Nadasdyja okupljala se u Kanizsi (Nagykanizsa), kamo su do sredine srpnja iz Hrvatske došli ban Nikola Zrinski i kapetani Ivan Lenković i Juraj Wildenstein. Uoči odlaska u Kanizsu pisao je 6. srpnja Zrinski Nadasdyju iz Preloga da je bosanski sandžakbeg prešao Savu i kani udariti prema Koprivnici i Đurđevcu, ali pouzdano ne zna što će stvarno poduzeti. Inače se kliški sandžakbeg Malkoč, nalazi u Gradiški, a hercegovački pak u Travniku.61 Vojska okupljena u Kanizsi napala je 19. srpnja Baboču (Babocsa) i primorala Ali-pašu da napusti opsadu Szigeta i pomogne obrani Baboče. U bojevima oko grada na rijeci Rinji (Rinya) proslavio se Zrinski, premda pobjeda nad Ali-pašinom vojskom nije bila potpuna, pa se kraljeva vojska povukla u Kanizsu. Na povratku od Baboče došao je Ali-paša do Szigeta, kojeg je u međuvremenu Stančić utvrdio i popravio oštećenja. Izgubivši nekoliko tisuća

57 Idem, o.c., I., p. 327. 58 Idem, o.c., I.,p.344. 59 Idem, o.c., I.,p.343,344 60 Idem, o.c., I.,p.346 61 Idem, o.c., I., p. 380.

110

vojnika nije Ali-paša više imao snage da ga osvoji i 31. srpnja se povukao. Za svoj neuspjeh prigovarao je Zrinskom i u posebnom pismu ga ukorio: Nijemci i Ugri mogu za te Boga moliti, jer da ti nisi bio nazočan, od svih njih ne bi ni jedna noga umakla.62

O napuštanju Hrvatske i odlasku bana Nikole Zrinskog i kapetana Lenkovića i Wildensteina u pomoć Szigetu, bili su Mehmed-paša i Malkoč-beg na vrijeme obaviješteni, tako da su u njihovoj odsutnosti udruženim snagama 16. srpnja 1556. napali Kostajnicu. Na čelu kraljevske posade u gradu bio je neki Pankracije Lusthaler, kojeg su Turci očito podmitili i 23. srpnja ušli u grad. Kroničar Vramec o tom nemilom događaju kaže: Kosztaniczu grad Turczi zauiesse; Zdal je grada neki Nemecz Loztohar, ki je bil kapitan v gradu, zapeneze Turkom, zkoteroga grada vsa horuaczka zemlia opuszte i szlouenszka.63 Slično Vramcu, ali mnogo opširnije, o gubitku Kostajnice zabilježio je kroničar Ivan Tomašić sljedeće: Godine Gospodnje... ljubljanski građanin, Lustar po imenu, iz pokrajine Kranjske, budući kapitanom u Kostajnici, prodao je za novce i izdao Turcima pretvrdi grad Kostajnicu u Hrvatskoj i to dana 23. srpnja. Nesretnik taj završio je zlo. Turčin je iz rečenoga grada iznebuha stao udarati na polja, vesi, sela i gradove, te je čitavu Hrvatsku opustošio. Sam Bog zna koliko je ubijao i zaplijenio. To je uzrok i početak rasula donjih strana Hrvatske i također Kranjske. Zbrojivši sve u Jedno, poginulo je i odvedeno je iz Hrvatske u Bosnu četrdeset i šest tisuća nesretnih duša.64 Osvajanjem Kostajnice Turci su strahovito opustošili naselja između Une i Kupe, a zastrašena posada u Novigradu sama je zapalila grad i razbježala se. Dosta snažna osmanska vojska prešla je zatim Kupu i upala u Turopolje, gdje je 24. kolovoza 1556. ognjem i mačem uništila sve što joj se našlo na putu. Natovareni plijenom i vodeći sa sobom mnoštvo ugrabljene stoke i zarobljenih ljudi, Turci su na povratku iz Turopolja prošli pokraj Hrastovice i produžili za Kostajnicu i dalje u Bosnu. Jedna turska četa prešla je dapače i Savu i stigla do zidova Zagreba, pa je u magli na nju nabasao Petar Erdody i u sukobu s Turcima izgubio desetak ljudi. Gotovo u isto vrijeme došli su Turci iz Čazme do Gradeca kod Vrbovca, opkolili kaštel i spalili do temelja, ubili 35 i odveli 60 osoba.65 Snažan pritisak osmanske vojske iz Bosne na Hrvatsku naglo je zatim popustio kad je sredinom kolovoza 1556. kralj Ferdinand počeo okupljati novu vojsku u Kanizsi da bi zaštitio Sziget i preoteo Turcima Korotnu i Babocsu koje su oni prošle godine osvojili. Zajedno s vojskom iz Bosne i turske Slavonije morao je stoga Mehmed-paša pohitati u pomoć Baboči, gdje Je osmanska vojska bila poražena i prisiljena na povlačenje.

62 Idem, O.C., I., p. 387. 63 Vramecz, O.C., p. 60. 64 Tomašić, O.C., p. 30. 65 Barabas, o.c., I., p. 405,406.

111

TURSKA OSVAJANJA IZMEĐU RIJEKA UNE, KORANE I KUPE

Osvajanjem Kostajnice 1556. probili su Turci obrambenu crtu Hrvatske na rijeci Uni i uzdrmali iz temelja njezinu obranu južno od Save. Tim se probojem nadvila smrtna opasnost nad ostatkom Hrvatske, čije umiranje je trajalo godinama. Sirenjem osmanske vlasti preko Une, bile su preko Hrvatske neposredno ugrožene Koruška i Kranjska, a odatle i cijela srednja Europa. Pad Kostajnice toliko je ojadio Nikolu Zrinskoga da je podnio kralju Ferdinandu neopozivu ostavku na bansko dostojanstvo. O svojoj odluci pisao je on 21. kolovoza 1556. pismo palatinu Nadasdyju, u kojem kaže: Ja sam se doista odrekao banske časti i kralj me je milostivo nje oslobodio, samo je tražio neka bansko ime i naslov zadržim najdulje do Božića, kako bi kralj za to vrijeme mogao naći koju pogodnu osobu.1

Izbor za novoga bana pao je na Petra Erdodyja, sina Petrova, kojeg je osobno zagovarao Nikola Zrinski, budući da je 26. kolovoza iste godine s njegovom kćeri Anom zaručio svoga sina Jurja!2 U pismu naslovljenom i upućenom 27. prosinca iz Čakovca Tomi Nadasdyju Zrinski je, između ostalog, javio: Već sam posve riješen banske službe, jer je prejasni kralj Maksimilijan točno ugovorio s Erdodyjem uvjete za preuzet će ove časti; imat će plaću za 600 konjanika i 400 pješaka. Bog ga uzvisio još više da bude pomoćnik i zaštitnik obrane bijedne domovine i svijeta kršćanskog.3

Uvod Petra Erdody ja u bansku dužnost svečano je obavljen 7. ožujka 1557. na Saboru u Zagrebu. Tom prigodom staleži su izglasali i nekoliko važnih odluka za obranu zemlje. Jedna od njih bila je da kmetovi moraju utvrđivati gradove i tvrđave Koprivnicu, Ivanić, Križevce, Sv. Ivan Žabno, Gradec, Sisak, Zrin, Prekovrško, Blinju, Drežnik, Tržac, Modruš i Slunj. Isto tako i sami vlasnici moraju bolje utvrditi Veliki Kalnik, Božjakovinu, Hrastovicu, Gradac, Raven, Kostanjevec i Rasinju. Što se tiče slobodnog i kraljevskog grada Zagreba, Sabor je zamolio kralja neka se on sam pobrine za njegovu obranu. Da bi osigurao veća novčana sredstva, Sabor je odredio da svako ognjište mora platiti 1 forint kao ratnu daću koja pripada kralju, dok će za potrebe obrane domovine svako ognjište platiti i 12 denara kao "dimnicu" zemaljskoj blagajni.4

Zimsko mirovanje prekinuli su Turci prvih dana proljeća 1557. upadom do Lješnice i Krupe, gdje su ih vojnici i službenici Nikole Zrinskog iz okolnih utvrda udruženim snagama potukli i razbili. U toj provali Turci su doživjeli težak poraz, jer ih je osamdeset bilo ubijeno, a pedeset zarobljeno.5

Taj je poraz donekle primirio, ali istodobno i potaknuo Turke na još žešće provale i napade. Pribojavajući se da bi mogli izvršiti jači proboj, javio je 31. srpnja 1557. iz Želina ban Erdody Ivanu Lenkoviću da se u Banja Luci i Požegi okuplja Turska vojska, koja se sprema opustošiti ili osvojiti pretužne ostatke Hrvatske. S obzirom na to neka se pobrine da Turci ne zaskoče

1 Barabas, o.c., I., p. 404. 2 Idem, o.c., I., p. 433-435; Mesić, Matija, Život Nikole Zrinskoga, Sigetskogjunaka, Zagreb 1866., prilozi 33-35. 3 Barabas, o.c., I., p. 433-435. 4 Šišić, Acta comitialia..., III., p. 4-1O; Fraknoi, Monumenta comitialia..., IV., p. 623-632. 5 Barabas, O.C., I., p. 457. 127

112

obranu i sve skupa zateknu na spavanju.6 O tim pripremama bio je nešto saznao od svojih uhoda i kapetan Lenković, odnosno, da se novi bosanski sandžakbeg Hadim Ali-paša sastao kod Banja Luke s Malkoč-begom iz Hercegovine i Ferhad-begom iz Klisa, očito da bi provalili u Hrvatsku južno ili sjeverno od Save. Ban je Erdody pozvao u pomoć i Nikolu Zrinskog, koji zbog očekivanog napada sandžakbega iz Pečuha nije mogao napustiti Međimurje, već je poslao stotinu konjanika za obranu svojih gradova na granici. Primivši banovo pismo, Zrinski je odmah izvijestio Nadasdyja da će bosanski paša u kolovozu sigurno opsjesti Hrastovicu ili Sisak!7 Nešto više o turskim namjerama saznao je ban Erdody od zarobljenih Turaka kod Zrina, pa je izdao zapovjed da svi ostanu na obranu, savjetujući ujedno kapetana Lenkovića da se s vojskom smjesti u Križevcima, dok će se on sa svojim četama utaborit u Ivamću i Rakovcu, a preostala vojska okupit će se kod Topuskog. Mjere opreza i bojazni bana Petra Erdody ja bile su zaista opravdane, jer se ubrzo mladi i vrlo ratoborni sandžakbeg novoosnovanog Čazmanskog sandžaka, Ferhad-beg Desisalić Vuković, zaputio s jakom vojskom dolinom Lonje i stigao do Sv. Jelene blizu Rakovca. Na tu vojsku udario je 19. kolovoza 1557. Ivan Lenković, kojem su se pridružili Ivan Alapić i Ladislav Kerecseny, i strahovito porazili Ferhad-bega. Istoga dana razbio je koprivnički kapetan barun Krsto Ungnad Turke iz Virovitice, koji su na četovanju doprli do Koprivnice.8

Porazi osmanske vojske u Slavoniji nisu primirili bosanske Turke, nego je Malkoč-beg, koji je zamjenjivao bolesnog Ali-pašu, upinjao snage da između Une i Kupe zatre sve što je hrvatsko. U jesen 1557. jaka turska vojska stigla je do Senja, koju su uskoci pod zapovjedništvom kapetana Herbarta Auersperga ispadom iz grada razbili i natjerali u bijeg. Osvećujući se Turcima za pljačke i razaranja, nisu tada uskoci imali obzira ni prema Veneciji ni Dubrovačkoj Republici i njihovim podanicima, zbog čega je kralj Ferdinand ukorio Nikolu Zrinskog i naredio da vrati oteta dobra koja su njegovi uskoci iz Bakra ugrabili na brodovima iz Perasta, Dubrovnika i Venecije u luci Cigale i kod Cresa i dovukli u Bakar.9

Ne čekajući kraj zime, već u veljači 1558. započeli su Turci novo četovanje na granici i napadom na Blinju, grad Petra Keglevića Mladeg, čija posada je uspješno odbila napad. Sredinom travnja nasrnula je osmanska vojska na Hrastovicu, kojoj su priskočiti u pomoć ban Erdody i general Ivan Lenković, i u silovitu protunapadu je porazili. Jednako tako nisu Turci imali većeg uspjeha kad su početkom kolovoza pustošili okolicu Cazina, Bužima, Ostrožca, Hrastovice i Gore. Nasuprot tome, pod vodstvom Malkoč-bega, Ferhad-bega iz Čazme i ćehaja kIiškog, hercegovačkog i požeškog sandžakbega, osmanskaje vojska 29. rujna poharala okolicu Bovića, Topuskog i Steničnjaka, te se preko Perne, Krstinje, Kladuše i Vranograča, vratila u Bosnu. Ni mjesec dana. od te provale, napao je Malkoč-beg i osvojio 1. studenoga 1558. Lješnicu, a 3. studenoga Oloku i Bušević.Svega nekoliko dana iza toga u odlučnom protunapadu preoteo je Lenković Turcima Lješnicu, Otoku i Bušević i razorio ih. Napuštajući privremeno Unu, okušao je Malkoč-beg ratnu sreću na drugoj strani uputivši dosta jaku vojsku prema Koprivnici, koja se u noći 29. studenoga prikrala gradu i zapalila podgrađe. Kad su u općem metežu kapetani Vid Hallek, Krsto Ungand i Jakov Szekely izveli posadu iz Koprivnice, uzmakli su T urci prema Đurđevcu. Progoneći Turke sustigli su ih kod

6Lopošić, o.c., Starine JAZU 17,p.219. 7 7 Barabas, o.c., I., p. 460. 8 Lopošić, o.c., Starine JAZU 17, p. 221. 9 Klaić,o.c.,V., p. 277.

113

Đurđevca, od kojih su 150 ubili i 120 zarobili, oslobodivši ujedno pohvatano stanovništvo i preotevši sav plijen kojeg su ugrabili.10

Sve učestaliji i sve razorniji napadi Malkoč-begovih snaga između Une i Kupe, potakli su generala Lenkovića i ostale krajiške zapovjednike na razmišljanje kako neće biti moguće braniti svaki grad i kaštel na tom prostoru, već bi one značajnije trebao preuzeti kralj, a manje značajne i trošnije porušiti da ih ne bi ugrabili Turci i u njima se utvrdili. S takvom odlukom nisu bili zadovoljni pojedini plemići jer su tako gubili svoje posjede, niti je ban Petar Erdody u cijelosti bio suglasan s predviđenim postupkom. Pogotovo kad se htjelo porušiti Hrastovicu i Bušević, čemu se oštro suprotstavio i došao u sukob s generalom Lenkovićem. Ipak, unatoč protivljenju, bili su Blinja i još dva kaštela porušeni, od kojih jedan u posjedu Nikole Zrinskog. Svoje mišljenje o tome izrazio je 5. rujna 1558. Zrinski u pismu Tomi Nadasdyju, ističući da je iz Zrina i Prekovrškog istjerano njegovih 100 konjanika i 50 pješaka, jer su stavljeni pod kraljevo okrilje i predani na čuvanje nekim Vlasima. S obzirom na to valja se bojati da se sa Zrinom i Prekovrškim ne dogodi kao što se prije dvije godine dogodilo s Kostajnicom i Novigradom. Uostalom, čim su Turci o tome doznali, smjesta su onamo udarili i sve opustošili i mnogo ljudi sa sobom odveli. Istodobno okupio je Malkoč-beg dosta jaku vojsku, pa će vjerojatno pustošiti između Une i Kupe ili udarili preko Save.11

Kao što je prije toga rečeno, očekivanja Nikole Zrinskog ubrzo su bila pretvorena u krutu zbilju, čije su posljedice na znakovit i sebi svojstven način odredile slijed budućih događaja. Poraz osmanske vojske kod Đurđevca najavio je postupnu uspostavu ravnoteže sila između Save i Drave, koja će dovesti do povlačenja osmanskih snaga prema istoku. Naime, premda je Malkoč-beg krajem siječnja 1559. preko Hrvatske upao u Kranjsku i opustošio okolicu Kočevja, Ribnice, Pivke, Grobnika i bez uspjeha udario na Klanu, u travnju iste godine razorio je Čazmu i sjedište sandžaka prenio u Pakrac.12 Bilo je to napuštanje osvojenog prostora i smještaj upravnog središta pograničnog sandžaka na sigurnije mjesto, gotovo 50 km istočno od Čazme, jer je Malkoč-beg dobro znao da u snažnim i smišljeno vođenim protunapadima Hrvata, neće moći zadržati Čazmu. U slučaju da hrvatska vojska osvoji Čazmu i u njoj se utvrdi, bio bi neposredno ugrožen Pakrac, a odatle i sama Požega. Ali ne samo to, nego je spomenuto povlačenje značilo i promjenu osvajačkih planova, koji će se od tog vremena usporedo odvijati sjeverno od Drave na prostoru Ugarske južno od Save u Hrvatskoj. Prema zamisli osmanskih vojskovođa, morao je u skladu s tim dio Hrvatske između Une i Kupe biti satrven, da se preko Kupe i Siska izvrši proboj do Zagreba, a preko Szigeta i južne Ugarske stigne do Kanizse, kako bi se preostali dio Slavonije između Save i Drave našao između dvaju krila osmanske vojske, koja će se u dogledno vrijeme sklopiti. Na taj način bio bi osmanskoj vojsci širom otvoren put prema Beču i dalje do granica s Njemačkom. Suočeni s takvim planovima, koje su u osnovi ubrzo prozreli, nisu Hrvati i njihove vojskovođe imali drugog izbora, osim da se u neravnopravnom odnosu snaga grčevito bore za goli opstanak nimalo ne prezajući od smrti, računajući pritom na vojnu pomoć iz austrijskih pokrajina Koruške, Kranjske, Štajerske, koje su preko Hrvatske, zapravo, branile sebe i cijelu Austriju. U provođenju tog plana Malkoč-beg je ulagao sve svoje ratničke sposobnosti, okupljajući neprestano nove snage i smišljajući nove provale. Izloženi stalnim pljačkama i napadima, stanovnici Gvozdanskog, grada Njkole Zrinskog, utanačili su početkom travnja 1559. neku pogodbu s Turcima kojom su priznali njihovu vlast, kako više ne bi bili uznemiravani. Vijest o predaji Gvozdanskog duboko se dojmila krajiških zapovjednika i kralja Maksimilijana, tako daje general Lenković optužio njegove stanovnike zbog izdaje, a kralj ga ovlastio da ih 10 Barabas, o.c., I., p. 495-500; Lopašić, o.c., Stari ne JAZU 17, p. 222-231, Starine JAZU 19, p. 1-4; Tomašić, o.c., p. 31. 11 Idem, o.c., I., p. 492. 12 Lopašić, o.c., Stari ne JAZU 19,p.4;Jug,o.c.p.40

114

pozove na sud. Istodobno pozvao je kralj Nikolu Zrinskog neka zapovjedi svojim podanicima da smjesta opozovu predaju i sve pogodbe koje su utanačili s Turcima. Pismom od 17. travnja 1559. obavijestio je Zrinski palatina Nadasdyja da je naredio svome službeniku Stjepanu Kapitanoviću neka prisili stanovnike Gvozdanskog da prestanu šurovati s Turcima i plaćati im ikakav danak što se tiče pozivanja na sudsku odgovornost, Zrinski se, usprotivio da to čini general Lenkovlć Jer nema prava sudbenosti nad njegovim podanicama.13 Kako je završilo taj spor, nema pouzdanih vijesti, ali nema sumnje da su stanovnici Gvozdanskog raskinuli s Turcima i čvrsto stali u obrani svoga grada. Zajedno sa sinovima Džaferom i Huseinom nije Malkoč-beg mirovao, nego je slao manje čete "trkača i palikuća" koji su uznemirivali stanovništvo uz granicu i posade u krajiškim gradovima. Pravodobno izvještavani o njihovim pokretima, ban Erdody, general Lenković i njegovi zamjenici: Vid Hallek, Franjo Teuffenbach i Herbart Auersperg stajali su uvijek pripravni da suzbiju napad, tako da Malkoč-beg nije ostvario išta značajnije u tom razdoblju. Istom 11. listopada 1559., vjerojatno pod vodstvom Ferhad-bega, provalili su Turci do Novigrada Podravskog, gdje su počinili manje štete.14 Jesen 1559. i zima 1560. protekli su na granici mirno, pa je obrana Hrvatske mogla makar malo predahnuti i u granicama mogućnosti poduzeti odgovarajuće mjere da bi što spremnije dočekala nove napade osmanske vojske. Voden tom mišlju, sastao se 3. ožujka 1560. Sabor u Zagrebu, na kojem su staleži iskazali spremnost da podnesu i najveće žrtve. Središnja pitanja o kojima se raspravljalo bila su utvrdivanje i popravak gradova i utvrda: Koprivnice, Cirkvene, ( Siska, Hrastovice, Sračice, Hresna, Bojne i Ogulina, a u pogledu opskrbe hranom da svaki dim u Slavoniji i od pet dimova južno od Save daju po jednu četvrtinku (Viertel, kvarta) pšenice ijednu četvrtinku prosa, koje će žitelji sami dovesti u Koprivnicu, Križevce, Zagreb, Topusko i Cetin. Da bi se zapriječio Turcima prijelaz preko Kupe, Gline i Korane, bilo je zaključeno što je nužno učiniti, čemu će, osim bana, voditi brigu pojedini velikaši. Kraljev prijedlog da se razore gradovi Zrm, Prekovrško, Pedal, Buševlć I Slunj, stalezl nisu prihvatili, držeći da su oni vrlo značajni u obrani od Turaka, pogotovo ako bi kralj dao obilatiju pomoć knezu Nikoli Zrinskom koji bi u njih smjestio jače posade i svoje kaštelane. Nasuprot tome, staleži su predložili da se poruše samostani uz Križevce i Hrastovicu i ovlastili bana i generala Lenkovića da to sporazumno učine, kako u slučaju napada ne bi poslužili Turcima kao uporište poput samostana u Virovitici 1552. godine.15

O kraljevu prijedlogu izjasnio se 15. ožujka Nikola Zrinski u pismu Tomi Nadasdyju, da bi rušenjem spomenutih gradova propali i ostali na tom prostoru, jer su oni "cijeloj Hrvatskoj i Koruškoj štit, bedem i predstraža'' (quoniam lati Croatiae et Carinthiae scutum1, propugnaculaquae et excubiae sunt). Kako zapravo nitko nije želio preuzeti brigu o tim gradovima, molili su staleži i general Lenković Zrinskog da preuzme nadzor nad njima i pozabavi se njihovom obranom. Da bi ugodio staležima i kralju, a još više obrani svoje domovine, preuzeo je on taj zadatak uz uvjet da ga kralj novčano pomaže, ali se nije mogao obvezati da će ih osobno braniti i u njima boraviti.16 Jedva što je Sabor završio zasjedanje, jedna turska četa udarila je na Vranograč, ali su je na povratku vojnici generala Lenkovića i kneza Nikole Zrinskog razbili kod Žirovca i oteli plijen. Druga turska četa, robeći i paleći, zaputila se prema Slunju, gdje je doživjela istu sudbinu. U tim bojevima iskazao se hrabrošću i junačkim držanjem knez Franjo Frankapan Slunjski, tada mladić s jedva navršenih 23 godine života. Premda prisiljeni na uzmak, nisu Turci imali većih gubitaka, osim stotinjak zarobljenih i približno 200 konja. Očekujući dalji 13 Barabas, o.c., I., p. 506, 507. 14 Lopašić, o.c., Starinc JAZU 19, p. 7. 15 Šišič, Acta comitialia..., III., p. 64-72. 16 16 Barabas, o.c., I., p. 533.

115

razvoj događaja, dijelovi hrvatske vojske stajali su kod Steničnjaka, dok je Malkoč-beg za to vrijeme obnavljao Novigrad (Novi) na Uni.17 Okršaji kod Žirovca i Slunja bili su, međutim, samo predigra stravičnim ratnim prizorima koji su neposredno zatim slijedili. Napadi osmanske vojske redali su se jedan za drugim, tako da je Nikola Zrinski bio prisiljen doći iz Međimurja radi obrane svojih gradova. Obraćajući se 2. lipnja 1560. iz Ozlja Tomi Nadasdyju on kaže da Turci, ne samo svakoga dana nego' gotovo svakoga sata, s jakim snagama provaljuju i pustoše tužnim ostacima hrvatske krajine, kojima se bez velike pogibelji nije moguće oduprijeti. U gradovima na granici smjestio je svoje ljude, ali su te posade premale da bi ih mogle obraniti od osmanske vojske. Zbog toga Zrinski donekle izražava i žaljenje što je preuzeo obranu tih gradova, napominjući da je to učinio kako bi dolično služio kralju i preslatkoj domovini (dulcissimae patriae). Na kraju pisma Zrinski javlja da je od zarobljenih Turaka čuo o izmirenju sultana Sulejmana sa sinom Bajezidom, i da će sultan s jakim snagama napati Hrvatsku ili Ugarsku.18

Petoga lipnja boravio je Zrinski s prvorođenim sinom Jurjem u Steničnjaku, gdje je razgledao grad i o tome idući dan javio Nadasdyju iz Dubovca.19 I ne znajući što se zapravo zbiva, istoga dana doživio je njegov grad Novigrad (Todorovo) kod Peći pravu katastrofu. S vrlo jakim snagama napao je Malkoč-begov sin Džafer Novigrad i spalio sve kuće u podgrađu. Uvidjevši da grad neće moći osvojiti, prekinuo je Džafer opsadu i počeo se povlačiti. Grad je branio službenik Nikole Zrinskog, proslavljeni ratnik i vitez Todor. Posve neočekivano došlo je u kuli s baru tom do eksplozije i vatra se munjevito širila. Čim su Turci čuli prasak i vidjeli sukljanje dima i vatre, smjesta su se vratili i opkolili grad, čekajući neće i se možda netko pokušati spasiti bijegom iz grada. Pogođen prije toga metkom iz puške, Todor je pao, a jak vjetar raspirio je vatru koja se proširila na sve prostorije zahvativši izlaz, pa je gotovo nitko nije ispio spasili, ili bi izbezumljen od straha odmah pao u tursko zarobljeništvo. Zajedno s Todorom, njegovom ženom i djecom, smrt u plamenu našlo je nekoliko stotina plemića i pučana, propali su novac, srebro, plemeniti konji, razne plemićke dragocjenosti i druge stvari vrijedne više od petnaest tisuća forinti.20

Tragična sudbina Novigrada snažno je potresla Nikolu Zrinskog i potakla krajiške zapovjednike na još veći oprez. Pogotovo što se s raznih strana čulo da Malkoč-beg okuplja vojsku i vjerojatno će napasti neki od gradova, možda Hrastovicu, Sisak, Bihać, Ripač ili Ostrožac. Obaviješten o pripremama generala Lenkovića za obranu i povećanom stanju pripravnosti vojske na granici, nije se Malkoč-beg usudio napasti, pa je savjetovao i sinu Džafer-begu da se ne upušta u provalu, jer je svuda velika "kaurska". vojska.. Ne slušaj ući očev savjet, zaputio se sredinom rujna 1560. Dzafer-beg s unekoliko stotina konjanika preko Pakračkog sandžaka prema Križevcima. Voda puta bio mu je vlaški vojvoda Vujica, koji ga je odvraćao od tog nauma i predlagao da udari na Ivanić, što je Džafer-beg i prihvatio. Saznavši za njegov dolazak, poslao je kapetan Vid Hallek 68 haramija iz Ivanića da postave zasjedu kod razrušene crkve zvane Popovac, udaljene jedno milju od Čazme. I ne sluteći da upadaju u zasjedu, iznenađene Turke haramije su razbile i natjerale u bijeg. U bespoštednom okršaju poginuli su Džafer-beg, kapetan u Gradišci, i veći broj Turaka, dok su haramije imale dvanaestoricu mrtvih. Džafer-begova pogibija imala je vrlo širok odjek medu Turcima, jer je bio oženjen kćeri velikog vezira Rustem-paše i sultanovom unukom.21 Vapeći za osvetom svoga sina čekao je Malkoč- beg pogodnu priliku, pa je početkom listopada osmanska vojska na njegovu

17 Idem, o.c., I., p. 538; Lopaiić, o.c., Starine JAZU 19. p. 5-8. 18Idem,o.c.,I.,p.541. 19 Idem,o.c., I.,p. 546. 131. 20 Idem, o.c., I., p. 548. 21 Idem, o.c., I., p. 547-549 Lopašić , o.c., Stanne JAZU 19, p. 5-16; Tomašić, o.c., p. 32.

116

zapovijed upala do Kladuše, odakle je ugrozila Cetin i okolna mjesta. Zajedno s knezovima Frankapanima iz Tržca i Slunja pohitao je ususret Turcima kapetan Herbart Auersperg do Petrove gore da ih odvrati od daljeg pustošenja i pljačke, jer im nije mogao preoteti zarobljenike i ugrabljena dobra.22 Cijelu jesen 1560. i proljeće 1561. nisu Turci napadali, kad se prvih dana ljeta kliški sandžakbeg Mustafa-beg Sokolović, kao prethodnica Malkoč-begu, odlučio na provalu, krivudajući s vojskom pokraj Boričevca, Bunića, Cazina i Bužima do Sračice, gdje su ga sačekali general Lenković i kapetan Franjo Teuffenbach i razbili. Krstareći s vojskom nije Mustafa-beg znao da ga Lenković prati i sprema zasjedu, zbog čega je u kratkom okršaju dosta Turaka bilo ubijeno još više zarobljeno, među kojima i glavni begov putovođa (kalauz) neki Juraj Verlić. Mučen i potom nabijen na kolac, Verlić je izjavio da će Turci napasti Goru, a Malkoč-beg će nakon toga udariti na Sisak, čim započne opsada Szigeta.23

Od najavljivanih napada nije, međutim, bilo ništa, niti su Turci tada uopće pomišljali na opsadu Szigeta. Poraz kod Sračice primi rio je Malkoč-bega, pa je za neko vrijeme odustao od provala. U tom pogledu odlazak Nikole Zrinskog u Sziget i preuzimanje sigetske kapetanije u rujnu 1561. došao mu je kao dobra prigoda koju valja što bolje iskoristiti. Naime, napuštanjem Hrvatske morao je Zrinski dići ruke od obrane svojih gradova oko Une i prepustiti ih svojoj sudbini. Da ih ne bi zaposjeli Turci, po kraljevu nalogu bili su tada razoren i Pedalj, Zirovac, Prekovrško i drugi, što je Malkoč-beg odmah iskoristio za napad. Prema zabilješci kroničara Tomašića, turska je vojska 8. listopada prešla Kupu ispod Hrastovice, gdje je pljačkala i rušila i palila sve pred sobom. Uz pomoć nešto vojnika ustali su protiv Turaka kmetovi i u silovitu naletu razbili ih i natjerali u nabujalu Kupu!24

Neuspjele provale osmanske vojske hrabrile su bana Petra Erdodyja da i sam krene u protunapad, kako bi za neko vrijeme odvratio Turke od provala i pustošenja na granici. Mijenjajući prvotni plan, u dogovoru s Nikolom Zrinskim bilo je zaključeno da Erdody iz Križevaca preko Pakračkog i Požeškog sandžaka provali u turski dio Podravine, dok će Zrinski krenuti iz Szigeta preko Drave i napasti Turke u Moslavini pored Drave. Još početkom ožujka 1562. stigao je požeški sandžakbeg Arslan-beg Jahjaoglu u Osijek, gdje je okupio pogranične age i vojvode i odatle otišao graditi utvrde u Sv. Jurju (Đurađ) i Moslavini. Procjenjujući da je nastupio pravi čas za napad, oborio se 20. ožujka ban Erdody s koprivničkim kapetanom Gašparom Raabom na vlaška sela u okolici Voćina, Mikleuša i Slatine, odakle su Vlasi neprestano upadali preko granice i pljačkali. Spalivši nekoliko stotina kuća, napao je zatim utvrđenu Slatinu, u kojoj se nalazila dosta jaka posada pod zapovjedništvom mjesnog dizdara (kaštelana). Smjelo izvedenim jurišom Slatina je bila osvojena i uništena i već 30. ožujka vratio se ban Erdody u Križevce.25

Istoga dana s napadom na Slatinu, krenuo je 25. ožujka Nikola Zrinski iz Szigeta s vojskom preko Drave. Posve neočekivanim i munjevito izvedenim napadom iznenadio je Arslan-bega, tako da se nije ni upuštao u bitku, već se odmah dao u bijeg prema Osijeku. Podnoseći 31. ožujka kralju Maksimilijanu izvještaj iz Szigeta o tom četovanju, Zrinski je napisao: Već sam prije javio vašem veličanstvu kako je požeški sandžak Arslan-beg, sakupivši čete sa svih strana, odlučio podići utvrdu u Moslavini. Da tu njegovu nakanu osujetim zatražio sam pomoć kako od gospodina palatina tako i od gospodina Lenkovića... Međutim, kad sam dočuo da je Arslan-beg već započeo određeni posao, dobrotom gospodina Franje Tahyja i gospodina Vuka Pemeczyija, koji su se meni osobno pridružili, kao i nekih pedesetak

22 Lopašić, o.c., Starine JAZU 19, p. 14. 23 Klaić, o.c., V., p. 294. 24 Tomašić, O.c., p. 32; Lopašić, o.c., Starine JAZU 19, p. 26. 25 Lopašić,o.c.,Starine JAZU.19,p.21.

117

palatinovih konjanika koji su ovamo iz Zenyera došli, to sam 25. ovoga mjeseca ožujka s tim četama stigao do broda Martinci zvanog, gdje smo udruženim snagama prešli Dravu. Sutradan u jutro pohitali smo ravno prema Moslavini želeći spomenutog Arslan-bega iznebuha za teći u logoru. Ali to nam nije pošlo za rukom, jer je on jednu milju ispred svoga tabora postavio straže od stanovitog broja konjanika, pa kad su nas ovi spazili, smjesta ub1Zaše i dojaviše to Arslan-begu, s kojim je bio Murad-begov sin Mehmed-beg. Naše konjaništvo moglo je doduše poći za njima u potjeru, ali nam se nije činilo sigurnim ostaviti za leđima pješaštvo s topovima, dok nismo saznali za snagu neprijatelja. Požurili smo zato prema Moslavin4 pa kad smo onamo stigli a u taboru nismo i našli Arslan-bega, koji je malo prije toga odatle pobjegao da su ga naše prednje čete još vidjele, odmah smo pošli za njim u potjeru, dok su nas pješaci s topovima slijedili. Bezglavo bježeći raspršile su se njegove čete na sve strane po okolnim poljima, pa smo ih najvećim dijelom poubijali ili zarobili. U pratnji od jedva pedeset konjanika, on sam bježao je tako sumanuto da su se njegovu konju polomile obje stražnje noge, tako da' je uz najveću pogibljenost mogao zajašiti drugog konja. Otevši mu dvije zastave i topove, progonili smo ga, koliko smo mogli vidjeti, sve do mjesta Svetoga Đurđa, koje je udaljeno od grada Valpova samo dvije milje. Odatle smo se vratili natrag do njegova tabora i došli do utvrde, koju je na dobar način počeo graditi. Tu smo sve što je sagradio do temelja razorili, napunili grabe i onamo dovezene grede spalili, pa smo onda zdravi i čitavi prešli Dravu i vratili se javljajući radosnu pobjedu.26

Smjeli upad Nikole Zrinskog preko Drave i poraz Arslan-bega, odjeknuo je na granici kao pucanj groma. S jedne strane iznenadio je slavonske Turke, a s druge više nego osokolio graničare na sjeveru Hrvatske. Ništa manje bio je to i pravi izazov ostarjelom sultanu Sulejmanu Kanuniju i njegovim vojskovođama u daljem širenju osmanske vlasti prema zapadu, kojeg nipošto nije želio zaboraviti. Čim su okolni sandžakbegovi saznali što se dogodilo kod Moslavine, smjesta su priskočili Arslan-begu u pomoć i sredinom lipnja 1562. započeli obnovu popaljenih sela, popravljanje oštećenih gradova u Podravini i utvrđivanje Moslavine.27 Isto tako, da bi se osvetili za pretrpljeni poraz, Turci su u dva navrata iz Kostajnice i Novigrada provalili do Kladuše i Bovića, a jedna druga četa upala je sjeverno od Save i pustošila sve do Ludbrega.28 Daleko od poprišta surove stvarnosti i užasa rata, za to je vrijeme u Istanbulu poslanik kralja Ferdinanda uspio dogovoriti s velikim vezirom i sultanom Sulejmanom primirje na osam godina, pa je na granici zavladao dugo priželjkivan, ali i varav mir. Ratno zatišje poslužilo je generalu Lenkoviću i krajiškim zapovjednicima za jačanje obrane, ne samo uzduž granične crte između Drave i Save i Jadranskog mora nego i u dubini pograničnog prostora. Idući od sjevera prema jugu u sklopu tog prostora bili su: Đurđevac, Sandrovac, Vitje, Koprivnica, Varaždin, Ludbreg, Rasinja, Apatovac, Križevci, Sv. Ivan Žabno, Cirkvena, Rovišće, Gradec, Vrbovec, Dubrava, Božjakovina, Zagreb, Ivanić, Križ i cijelo Turopolje. Prema zaključku Sabora od 15. svibnja 1562. bile su postavljene stalne straže od jednog ili dva konjanika u Brestu, Vukovini, Zelinu, Kravarskom, Brezovici, Letovaniću, Streličkom i Jamici koji su krstarili okolicom i dojavljivali o eventualnom dolasku turske vojske. Osim toga, i trideset haramija iz Preseke, Zelina i Rakovca, stražarili su i pazili pod Medvednicom da ne bi Turci gorskim stazama upali na taj prostor. Jednaku pozornost obratio je general Lenković obrani juga Hrvatske, gdje su očekivani najžešći turski napadi. Glavna vojna uporišta na crti obrane bili su: Sisak, Petrinja, Hrastovica, Blinja, Gvozdansko, Bužim, Cazin, Krupa, Ostrožac, Bihać, Ripač, Drežnik, Slunj, Cetin, Otočac, Brinje i Senj, gdje je 1558. bila završena izgradnja tvrđave Nehaj. Uz glavna uporišta, područje obrane od Turaka protezalo se od Klane i Grobnika i

26 Barabas, o.c., I., p. 597-600, Lopašić, o.c., Stari ne JAZU 19, p. 21, Klalć, o.c., V., p. 297, 298. 27 Barabas, o.c., I., p. 597; Lopašić, o.c., Stari ne JAZU 19, p.23,24 28 Klalć, o.c., V., p. 302

118

obuhvaćalo je gradove i utvrde: Rijeku, Trsat, Bakar, Hreljin, Drivenik, Grižan, Bribir, Novi, Lukovdol, Bosiljevo, Ogulin, Skrad, Ključ, Ledenice, Dabar, Brlog, Modruš, Kremen, Otmić, Krstinju, Donju i Gornju Kladušu, Hresno, Petrovu Goru, Peći, Šturlić, Mutnik, Izačić, Brekovicu, Pernu, Sokol, Blažuj, Bilu Stinu, Jezersko, Podzvizd, Vranograč, Gradac, Bojnu, Ajtić, Sračicu, Steničnjak, Topusko i Gradac Gornji kod Petrinje,29 zatim Barilović, Dobru, Dubovac, Ozalj, Podsused i Samobor. Zapravo, gledano u cjelini, što je ostalo od Hrvatske bilo je pretvoreno u krajište na kojem se vodila, i još dugi niz godina će se voditi, nesmiljena borba za njezin opstanak, a samim tim uopće i opstojnost Hrvata kao staroga europskoga naroda.

Poput mnogih primirja s Osmanskim Carstvom i najnovije netom sklopljeno, bilo je kratkog daha. Na zaoštravanje odnosa i obnovu ratnih djelovanja utjecalo je više okolnosti. S jedne strane sama smrt kralja Ferdinanda 1564. i traženje od njegova sina i nasljednika Maksimilijana da isplati zaostali danak, a s druge, što je sultanov štićenik Ivan Sigismund Za polja napao Maksimilijanove gradove u Erdelju, na što je on 1565. odgovorio osvajanjem Munkacsa i Tokaja. Premda je isplata zaostalog danka bila izvršena, sultanu Sulejmanu očito nije bilo do mira, već mu je rat u Erdelju poslužio kao izgovor, pa je odmah započeo vrlo opsežne pripreme za novu vojnu, koju će osobno predvoditi. O toj vojni raspravljalo se na sultanovu dvoru nesumnjivo nekoliko godina, vjerojatno poslije neuspjele opsade Szigeta 1556., čiji cilj je bio dvojak. Kao prvo, uspostaviti trajnu prometnu povezanost od Budima do Istanbula, koja neće ovisiti o vremenskim prilikama i dobu godine, izgradnjom mosta preko močvara u Baranji između Osijeka i palanke Darde, točnije izgradnjom drvene ceste na hrastovim stupovima duge približno 8 km. Sama zamisao i jedinstven graditeljski pothvat na europskom prostoru, dostojan veličine sultana Sulejmana i moći Osmanskoga Carstva. Drugi cilj bio je, napokon, satrti Nikolu Zrinskog osvajanjem Szigeta i tako osigurati osmanskom oružju nesmetan put prema Kanizsi sve do Beča. Gorljivi zagovornik te vojne, koja je po drugi put trebala dovesti ostarjelog sultana do Beča, bio je novi veliki vezir Mehmed-paša Sokolović (Sokolli).

Uvod U pomno pripreman vojni pohod bio je napad bosanskog sandžakbega Mustafa-paše Sokolovića na Krupu pored rijeke Une 4. lipnja 1565. Grad je branio hrvatski plemić Matija Bakić s posadom od 28 vojnika. Očekujući pomoć odbijao je Bakić turske napade i juriše dvadeset dana. Kad je uvidio da od pomoći nema ništa, provalio je 23. lipnja s preostalih sedam vojnika iz grada i smrtno stradao.30 Osvajanjem Krupe ugrozili su Turci Ostrožac, Bihać, Ripač i cijelu južnu crtu obrane. Hladnokrvan odlazak Bakića i njegovih vojnika u sigurnu smrt, nije prošao nezapaženo, i kao da je svojom tragikom najavio ishod planirane vojne sultana Sulejmana. Istodobno s opsadom Krupe podigao je uz pomoć sandžakbega iz Požege Ferhad-beg utvrdu Sopje između Virovitice i Brezovice, a dosta brojna četa konjanika i pješaka krenula je iz Pakraca i prodrla do Graca blizu Križevaca, odakle je bila prisiljena na povlačenje.31 Samouvjereno i ponesen krilima pobjede, početkom rujna prešao je Mustafa-paša Savu iz Bosne i uz rijeku Lonju i njezin pritok Glogovnicu, s nekoliko tisuća konjanika i pješaka zaputio se prema Križevcima. Pravodobno upozoren na dolazak osmanske vojske, sačekao je ban Petar Erdody pašu kod Obreške blizu Ivanića i 10. rujna 1565. strahovito ga potukao. U banovoj vojsci bili su velikaši Šimun i Matija Keglević, Ivan Alapić, Ivan Gyulay iz Vinice i drugi.32

29 Šišić. Acomitialia III.. p. 90-99; Lopašić. Spomenici III.. p 426-432 30 Isthaufjfy, o.c, Lib, XXII., p. 279. 31 Lopašić, o.c., Stari ne JAZU 19,p.27,28. 32 Isthaufjfy, o.c, Lib, XXII., p. 280; Vranlecz, o.c., p. 61.

119

Preostali dio jeseni i zima 1566. protekli su u grčevitim pripremama za rat. Svim beglerbegovima i sandžakbegovima u europskom dijelu Osmanskog Carstva bilo je naređeno da bez ikakvih izgovora i kolebanja opreme vojsku koja će u proljeće biti spremna krenuti u planirani vojni pohod. Istaknutu ulogu u tim pripremama imali su sandžakbegovi Smedereva, točnije Beograda, Srijema, Požege, Mohacsa i Pecsi (Pečuha). Ponajviše požeški sandžakbeg Nesuh i pečujski Hamza-beg na kojima je bila najveća odgovornost za izgradnju mosta preko Drave u Osijeku i premošćivanje baranjskih močvara do palanke Darde. Kad su pripreme u sultanovu taboru uglavnom bile završene, svečano ispraćen od mnoštva ljudi, Sulejman je 26. travnja 1566. napustio Istanbul.33 Dok se on, njemu dobro poznatim putovima polako približavao Beogradu, bili su Osijek i njegova okolica pretvoreni u golemo radilište. Uz nadljudske napore bio je most izgrađen prije sultanova dolaska i 26. srpnja napustio je Sulejman Osijek i prešao preko Drave praćen pucnjevima topova. Idući na svoju posljednju vojnu, ostavio je iza sebe veličanstvenu građevinu dostojnu veličine njegove vladavine. Nakon kraćeg zadržavanja u Mohacsu produžio je Sulejman do Szigeta. Skrhan bolešću i vidljivim znakovima staračke nemoći, na tom je putu njegova života svijeća već dogorijevala. Jedina veza sa svijetom i stvarnošću bio mu je veliki vezir Mehmed-paša Sokolović, koji ga je držao podalje od njegovih bliskih suradnika i osoba povjerenja, uspostavljajući na taj način smišljeno i postupno vlastitu svemoć u Carstvu.

U Szigetu je Sulejmana čekao Nikola Zrinski s posadom od približno 2 500 iskusnih vojnika \ s kojima je prošao mnoge bitke. Pod vodstvom velikog vezira Mehmed-paše, osmanska je vojska bila neusporedivo brojnija i raspolagala je s mnogo više topova. Uoči napada na grad doživio je u sultanovu taboru osobnu tragediju bivši požeški sandžakbeg, tada na položaju budimskog beglerbega, Arslan-paša Jahjaoglu, čija sudbina je znakovito obilježila dosegnuti vrhunac Osmanskog Carstva, od kada se njegova zvijezda počinje polako, ali sigurno gasiti. Opisujući taj prizor, Grk Selanik kaže da je 3. kolovoza Arslan-paša došao u šator velikog vezira i zauzeo mjesto koje mu je prema položaju pripadalo, jer je istoga dana zasjedalo vezirovo vijeće i sud (divan). Poslije kraće prepirke pristupio je veliki vezir Arslanu i navodno rekao: "Što ćeš ti ovdje? Komu si povjerio svoju vojsku? Padišah (sultan) te je postavio za beglerbega, a ti si predao gradove nevjernicima. Jao si ga tebi! Tvoja smrtna presuda je izrečena, prokletniče!" Odmah zatim okrenuo se čaušbaši (zapovjedniku dvorskih slugu) i naredio mu: "Ukloni ovog nevjernika s puta". U isti tren izvadio je Arslan-paša iz njedara dva izvještaja za sultana koji do njega nikada nisu stigli niti je bio upoznat s njihovim sadržajem. Te je izvještaje vezir naprosto istrgao Arslanu iz ruku, a čaušbaša je istodobno pograbio svoju žrtvu. Odvodeći ga iz šatora usput mu je Ajas-aga kazao: "Svijet nema opstanka, čini pokoru i obrati se bogu." Znajući da je svemu došao kraj, Arslan se obratio krvniku: "Dragi majstore, svrši brzo i drži dobro palac." Na to ga je ovaj pograbio i smjesta zadavio. Istoga dana za budimskog beglerbega bio je postavljen dotadašnji bosanski sandžakbeg Mustafa, nećak velikog vezira Mehmed-paše Sokolovića.34 O stvarnim uzrocima Arslanove tragedije povijesni izvori ništa izričito ne govore, premda nema sumnje da je za njegovo smaknuće morao postojati vrlo krupan razlog. To prije što su i drugi prokušani vojni zapovjednici gubili bitke i doživljavali poraze a da gotovo nitko od njih I nije zato snosio tako teške posljedice. Pogotovo ako su bili članovi uže sultanove obitelji ili pripadnici starog osmanskog plemstva, bez obzira na njihove ljudske slabosti, pa čak i onda kada su se odavali užicima vina i opijuma, zbog čega je i Arslan bio često napadan. Taj je uzrok očito bio mnogo dublji i složeniji nego što se na temelju škrtih podataka u prvi mah to

33 Hommer, o,c., II., p. 313. Pogrešno datirano 1. svibnja 34 Idem,o.c.,II.,p.318,319. I

120

uopće može i sagledati. Ali ako se u daljem raspletu događaja koji su uslijedili neposredno nakon Arslanova pogubljenja uoči naglo izbijanje Mustafe Sokolovića u prvi plan i njegov dolazak na jedno od ključnih položaja zapadnog dijela Osmanskog Carstva, onda se traženi odgovor sam po sebi nameće i odjednom cijela prethistorija toga zamršenog slučaja postaje jasnija i razumljivija. Naime, vjerojatno kao nitko od suvremenika, Arslan je shvatio da su silni osvajački ratovi i širenje osmanske države naprosto satrli i potisli iz političkog života staro osmansko plemstvo, i da u novom rasporedu društvenih snaga balkanske poturice, ponajviše iz Bosne, i razni drugi skorojevići postupno preuzimaju sve ključne položaje u osmanskoj državi. Isto tako, on je jasno vidio i dobro znao da je Mehmed Sokolović najistaknutiji predstavnik i oličenje tih snaga, a da ostarjeli sultan Sulejman više nema ni snage ni moći da utječe na te snage, već je, naprotiv, i sam postao oruđe u njihovim rukama. Takvim razvojem općih prilika u osmanskom društvu nije se Arslan nikako mirio, pa je njegov sukob s Mehmedom bio neizbježan. To prije što je u Arslanovim očima i očima pripadnika njegova staleža Mehmed uvijek ostao što je i bio, bez obzira na položaje i dužnosti koje je imao i obavljao u osmanskoj državi. S toga gledišta dijelio ih je nepremostivi jaz, posve suprotno i poimanje života i moralnih vrijednosti koje su činile ishodište u oblikovanju osmanske države i društva. Između tih nepomirljivih krajnosti nije postojalo nikakvo drugo rješenje osim podmukle borbe na život i smrt. Iza Arslana je stajalo stoljetno naslijede obitelji čiji su predstavnici bili neposredni sudionici stvaranja veličine i moći Osmanskog Carstva, a nemale zasluge pripadale su u tome i njemu. S obzirom na svoje podrijetlo i društveni položaj, Arslan je u toj državi doista bio netko, a snaga i moć. državne. vlasti bile su sastavni i nerazdvojni dio njegova bića. Tu je državnu tvorevinu njezin organizam on osjećao kao dio sebe strašno joj se predavao bez ostatka. Godinama i desetljećima vjerno i ustrajno je služio sultanu Sulejmanu i Osmanskom Carstvu i nalazio se u njegovim prvim borbenim redovima, gledajući ne jednom smrti u oči. U trenucima predaha i opuštanja, osebujnošću svoje ličnosti i širine značaja, neobuzdano se prepuštao užicima života i pjesničkim raspoloženjima, razdiran pritom teretom ljudske prolaznosti i nemogućnosti zaustavljanja postupnog rastakanja moralnih i društvenih vrijednosti Osmanskog Carstva. Praćen glasom neustrašiva ratnika kojeg krase obrazovanje i viteški način ophođenja, svaki vojni neuspjeh i zapostavljanja na društvenoj ljestvici, pa čak i privremeno umirovljenje 1560., pekli su ga kao živa rana, kidali mu srce ili dušu, pojačavali njegovo nezadovoljstvo slutnjama kamo kreće društveni i politički život osmanske države u kojem dvorski harem (ženske odaje) preuzima vodeću ulogu. Za to vrijeme kao adžam-i oglan (doveden za janičara i dvorskog slugu) stasao je Mehmed Sokolović i razvijao svoje sposobnosti pod mirnim okriljem sultanova dvora, daleko od ratnih bubnjeva i ratišta. Prepušten sudbini tisuća dječaka poput njega, zahvaljujući nesumnjivo vlastitoj darovitosti i sposobnostima, izdizao se malo-pomalo iznad svoje okoline. Postavši s vremenom sljedbenik islama i njegovih institucija, na tim je temeljima izgrađivao svoje biće i poistovjećivao se s duhom državotvorne misli Osmanskog Carstva. U bespoštednoj borbi za svoje mjesto na društvenoj ljestvici, ni sam nije znao da će na izmaku jednog doba postati predvodnik novih snaga koje su bile prijeko potreban dotok svježe krvi u produžavanju životne sposobnosti osmanske države. Vođen tim ciljem i dosljedno ostvarujući taj zadatak, stjecao je Mehmed potrebno iskustvo i korak po korak zadobivao prednost pred svojim protivnicima, u čemu se i očitovala povijesna veličina uloge koju mu je sudbina namijenila. Suprotno Arslanovu karakteru, Mehmed je bio vrlo oprezan, lukav i sumnjičav, i vladao je svojim osjećajima. Hladno i proračunato uspinjao se do vrha ljestvice osmanskog društva i neprestano je proširivao svoj društveni i politički utjecaj. Ovisno O razvoju političkih prilika i odnosu snaga na dvoru, znalački se povlačio i pomno štitio svoja ranjiva mjesta, a u najpresudnijim trenucima nasrtao je na svoje protivnike kao razjarena zvijer. Dok je Arslanu islam bio stoljetno ishodište, životna filozofija i način življenja, Mehmedu je on bio nametnut

121

i značio je vanjsku ljušturu u kojoj se vješto prikrivala istinska priroda njegova bića. Uostalom, poput svakog skorojevića, željnog moći i vlasti, bio je Meh-med svjestan svoga položaja i opasnosti koja mu prijeti od izravnog sukoba s Arsla- nom. Pogotovo u vrijeme dok je sultan Sulejman još čvrsto držao sve konce vlasti u svojim rukama. Međutim, poučen surovom školom života i odlično poznavajući sve putove utjecaja na sultanovu dvoru, znao se Mehmed suzdržati i čekati pogodan trenutak da Arslana zauvijek ukloni. Ta mu se prilika pružila za sigetske vojne, kad je sultan Sulejman već bio živi leš, a od njegove veličine i moći živo je bilo još samo njegovo ime. U izravnom sudaru s Mehmedom, potpuno osamljen i zaskočen, Arslan nije imao izbora. Ostavši dosljedno vjeran sa- mome sebi, dostojanstvu svoga položaja i svojih predaka, hrabro je pošao u smrt. Na taj način riješio se Mehmed opasnog protivnika i vojno-političkog nasljeđa koje je stajalo iza Arslana, a dovođenjem svoga nećaka za budimskog beglerbega, osigurao je sebi mjesto vodeće i neprikosnovene ličnosti u osmanskoj državi. Šaljući Arslana u smrti i dijeleći se i sam od života, da li svjesno ili nesvjesno, sa ili bez njegova znanja i odluke, povukao je Sulejman za sobom jednu od posljednjih ličnosti koje su zapravo i činile njegovu epohu.

Na drugoj strani, ništa manje dosljedan sebi, duboko svjestan povijesnog i obiteljskog naslijeđa starijeg od osmanske države, stajao je u Szigetu Nikola Zrinski, čiji su životni put poistovjetio s ratovanjem protiv osmanskih snaga koje su u vojnim pohodima zatirale Hrvatsku. Zbog osobne hrabrosti i odlučnosti na bojnom polju, istinski je poštivan i od svojih neprijatelja, a njegovo ime i osoba bili su čest predmet razgovora na sultanovu dvoru. Ustrajno koračajući na tom putu, napokon, Zrinski se suočio sa sultanom Sulejmanom i cijelom osmanskom ordijom (vojskom), od čijeg su imena strepili mnogi narodi. Mimo i staložena čekao je on napad višestruko nadmoćnije vojske i svojim držanjem jednostavno prkosio jednom od najvećih osvajača u povijesti Osmanskog Carstva. Potomak starog hrvatskog roda i zaljubljenik u rodnu grudu i slobodu, nije se nipošto dao zaplašiti od moći i veličine svoga protivnika. Četvrti dan od Arslan-pašine pogibije, nasrnuli su Turci sa svih strana na Sziget. Nakon prvih i vrlo žestokih okršaja mora se Zrinski povući iz novog dijela grada u stari, nanoseći pritom Turcima, ali trpeći sam, velike gubitke. punih dvadeset dana odbijao je on juriš za urišem i teško krvario. Obaviješten o stanju opsade grada, kralj Maksimilijan nije ni pokušao priskočiti Zrinskom u pomoć, već ga je, oklijevanjem i vlastitom neodlučnošću, svjesno žrtvovao. Da bi dobio na vremenu i ugodio Sulejmanu, slao je veliki vezir u Sziget poruke i ponude ne bi li makar prividno mogao javiti sultanu radosnu vijest o predaji Zrinskog, koji je priznao poraz i pred pobjednikom prignuo glavu. Za to vrijeme uzalud je Sulejman čekao i nadao se padu Szigeta, dok ga 4. rujna nije pretekla smrt. Vješto krijući od vojske daje sultan umro, naredio je Mehmed-paša sveopći juriš pred kojim se Zrinski morao povući u tvrđavu. Kad je- bila zapaljena i tvrđava, naredio je Zrinski da se otvore njezina vrata i 7. rujna 1566. s preostalim vojnicima krenuo u svoj posljednji juriš. Svečano odjeven i pomiren sa smrću izjurio je na konju kroz tvrđavska vrata i pao smrtno pogođen. Taj toliko željeni trenutak i radost pobjede nad Zrinskim osvajanjem Szigeta, Sulejman nije doživio. Kako dolikuje ratniku i neustrašivu junaku, Zrinski je poginuo na konju, pa je tako i u smrti ostao pobjednik.

Junačka pogibija Nikole Zrinskog odjeknula je širom Europe, a cijela Hrvatska oplakivala je njegovu smrt. Više od jednog stoljeća prepričavane su te zgode, a njezin glavni junak uspoređivan je sa spartanskim kraljem Leonidom.

U Isto vrijeme kad se opsada Szlgeta približavala svome raspletu, okupio je ban Petar Erdody jaku vojsku blizu Topuskog. Zajedno s njim bili su knez Franjo Frankapan Slunjski kapetani Herbart Auersperg i Josip Jošt Thurn. Taje vojska udarila prema Uni da bi napala Novigrad i Kostajnicu. Odmah po dolasku pješaci su se okomili na Novigrad, osvojili i zapalili varoš i

122

opsjeli tvrđavu. Dio konjanika krenuo je prema Kostajnici, pustošeći i paleći uz Unu sve do Save. U pomoć Novigradu pohitali su Turci iz Kostajnice, ali su bili potučeni i rastjerani i malo ih se vratilo natrag. Hitno obaviješteni o provali bana Erdodyja, smjesta su Husrev-beg iz Požege i Holi-beg iz Klisa s jakom vojskom pojurili prema Novigradu. Očekujući njihov dolazak, odlučili su ban Erdody i Auersperg upustiti se nedaleko Novigrada u bitku, u kojoj I Isu Turci doživjeli potpun poraz. Sam Husrev-beg bio je teško ranjen i zarobljen, odakle je zatim odveden u Ljubljanu, gdje je proveo više mjeseci dok se nije otkupio za trideset tisuća dukata. Medu poginulim Turcima bio je i Holi-beg, a cijeli njihov tabor, topovi i zastave pali su u ruke pobjednika. Kraće vrijeme nakon toga poslao je nadvojvoda Karlo ban u Erdodyju i generalu Auerspergu vojnu pomoć i nalog neka provale prema Požegi. Pustošeći i paleći širu okolicu Požege, na povratku s četovanja poveli su oni sa sobom brojne izbjeglice i otjerali dosta ugrabljene stoke.35

Vrativši se kući, saznali su ban i krajiški zapovjednici o padu Szigeta i pogibiji Nikole Zrinskog. Ozbiljno narušena zdravlja i pod dojmom tragične sudbine proslavljenog bana i ratnika, snašla je 26. travnja 1567. i Petra Erdody ja smrt u Jastrebarskom.36 Da nevolja bude veća, zahvalio se na dužnosti i povukao s položaja teško bolestan slavni ratnik i general Ivan Lenković, pa je Hrvatska ostala bez vodstva u obrani od stalnih napada i upada osmanske vojske preko granice. Shvaćajući težinu obrane Hrvatske, imenovao je 13. lipnja 1567. car i kralj Maksimilijan dotadašnjeg koprivničkog kapetana Luku Szekelya od Ormožda vrhovnim, odnosno zemaljskim kapetanom, a koji dan kasnije postavio je na banski položaj zagrebačkog biskupa Jurja Draškovića i grofa Franju Frankapana Slunjskog. Njihovi posjedi stajali su uz samu granicu, što je bio dovoljan razlog da ih oni odlučno brane. Na zasjedanju Hrvatskog sabora 21. rujna iste godine staleži su oduševljeno pozdravili nove banove i svečano ih uveli u bansku dužnost prema ustaljenom običaju. Raspravljajući tom prigodom što je hitno potrebno učiniti za obranu zemlje, staleži su zaključili da već od 6. listopada započne utvrđivanje Koprivnice, kojoj prijeti najveća opasnost od osmanske vojske iz Slavonije. Isto tako da se poprave utvrde u Ivaniću, Sisku, Vrbovcu, Hrastovici, Tržcu i Cetinu, a na rječici Glini podigne utvrda Preseka.37

Provodeći te zaključke u skladu s mogućnostima i vremenskim prilikama, u međuvremenu je 17. veljače 1568. bilo u Edirneu sklopljeno primire s Osmanskim Carstvom na osam godina. Poput svoga oca, morao je i kralj Maksimilijan prihvatiti obvezu da će sultanu Selimu II. slati godišnji "dar" od 30 tisuća ugarskih zlatnika.38 Potpisujući ugovor o primirju obje strane prihvatile su zabranu pljačkaških upada i provala preko granice i održavanje tzv. viteških dvoboja, ali i zadržale pravo podizanja novih tvrđava i utvrđenja. Sporazum o primirju tumačili su krajiški zapovjednici Bosanskog sandžaka prema vlastitom nahođenju i ponašali se kao da nije ni zaključen. Manje skupine akindžija iz Kostajnice i Krupe zalijetale su se prema Hrastovici, Sisku, Gori, Glini i drugim mjestima, zbog čega su banovi i morali biti uvijek na oprezu i stajati pripravni za borbu. Takve i slične upade privremeno je, međutim, zaustavila epidemija kuge, koja je harala Hrvatskom do nastupa ljeta. Upravo početkom ljeta, točnije 24. lipnja 1568. održano je i zasjedanje Hrvatskog sabora u Zagrebu. Okupljeni staleži ponovili su zaključak s prijašnjeg zasjedanja o popravku tvrđava u Koprivnici, Ivaniću, Tržcu i Cetinu, i njihovoj opskrbi ratnim potrepštinama, kao i dovršetku izgradnje utvrde u Preseki. Obrana Hrastovice izazvala je živu raspravu staleža, da

35 Klaić, o.c., V., sr. 333; Mesić. O.C., p. 263. 36 Vramecz, o.c., p. 62. 37 HDA, Zagreb, Protocol1a generalium regni congregationum, sv. I. 1557-1601, p. 1-21. 38 Hammer, o.c., III., p. 517.

123

bi na kraju donijeli odluku o hitnom slanju 40 vojnika u Hrastovicu, čiju posadu je kuga jednostavno pokosila.39

Okupljanje i pokreti osmanske vojske uz rijeku Unu upozoravali su da će Turci uskoro opet krenuti u napad. Prema dobivenim obavijestima taj se napad očekivao u okolici Hrastovice i Siska prvih dana kolovoza. Saznavši za to banovi su smjesta pohitali u pomoć Sisku i Hrastovici, i sredinom kolovoza natjerali osmansku vojsku u bijeg. O toj provali stigle su carskom dvoru nepovoljne vijesti o držanju bana Draškovića, koji je navodno pobjegao s bojišta. Odgovarajući 8. listopada iz Zagreba na pismo Antuna Vrančića, Drašković je ljutito napisao kako nije Turcima pokazao leda nego čelo i brojem svoje vojske prisilio ih na povlačenje.40 Pljačkaški upadi nastavljeni su 1569. preko Like i Krbave u zaleđu Senja. Te su upade pratili senjski uskoci, prikrali se Perušiću i postavili Turcima zasjedu. Ne sluteći što ih očekuje, poput bijesnih vukova nasrnuli uskoci na akindžije, mnoge poubijali i zarobili. Među zarobljenima bili su martolozi, s kojima su uskoci svirepo obračunali nabijanjem živih na kolac, jer su hvatali djecu i prodavali ih Turcima.41

Iako u donekle mirnijim prilikama, obranom zemlje bavio se Hrvatski sabor i 8. svibnja 1569., raspravljajući ponajviše o utvrđivanju Hrastovice i njezinih dviju tvrđava. Unatoč općoj bijedi i gladi stanovništva, osobnim zalaganjem bana Draškovića staleži su izglasali izvanredni porez od pola forinte po dimnjaku, odnosno poreznoj jedinici, kako bi se zidovima opasala ne samo Hrastovica nego i druga mjesta na granici. S istom svrhom bilo je također zaključeno da se upotrijebe i svi podanici opatije u Topuskom radi utvrđivanja Topuskog i dogradnje nezavršene tvrđavice u Preseki.42

Kako se uopće u to doba živjelo u Hrvatskoj uzduž granice, zorno ocrtava prijedlog Ugarske komore kralju Maksimilijanu 22. listopada 1569. neka oslobodi građane Koprivnice godišnjeg poreza, jer iz grada ne mogu izlaziti i obrađivati svoja polja zbog neprestanih turskih naleta i napada.43 U istom položaju bila su i sva druga mjesta i granične utvrde oko kojih su krstarile veće ili manje skupine osmanskih krajišnika koji su se prikradali selima i naseljima, pustošeći, paleći, pljačkajući i odvodeći stanovništvo. Borbe na granici nisu prestajale ni 1570., pa su staleži na zasjedanju Sabora 12. travnja isticali da cijela Bosna prijeti Hrastovici, a Turci se svakog tjedna dva ili tri puta zalijeću preko granice.44 Ali umjesto očekivanog napada na Hrastovicu, udarili su 19. srpnja Turci na Krstinju nedaleko Cetina, opljačkali cijelo trgovište i odveli oko stotinu ljudi. Samo nekoliko dana iza toga četovao je Ferhad-beg iz Pakraca oko Ivanića i zarobio zagrebačkog kanonika Franju Filipovića zvanog Delipop.45 Na turske izazove odgovorio je ban Franjo Frankapan provalom preko Une ispod Kostajnice, u kojoj su sudjelovali knezovi Juraj Zrinski, Nikola Frankapan Tržački, Franjo Btagajski i kapetan Gašpar Raab. Da na taj način svjesno krše primirje, tužio je bana i knezove nadvojvoda Karlo svome bratu i kralju Maksimilijanu, koji je 16. studenoga 1570. u pismu naredio neka se posavjetuje s ratnim vijećem o kažnjavanju hrvatskih knezova.46 Razumije se, u postojećim prilikama o kažnjavanju nije moglo biti ni riječi, osim da se ono svede na opomenu i suzdržavanje od većih sukoba. Utvrđivanje i obrana Hrastovice ozbiljno su brinuli staleže, tako daje 5. travnja 1571. Sabor odredio besplatne 39 Šišić, Acta comitialia..., III., p. 215-220. 40 Klaić, o.c., V., p. 343. 41 Vitezović,o.c., p. 157. 139 42 Šilić, Acta Comitalia..., III., p. 244-249. 43 Idem, o.c., III., p. 267. 44 Idem, o.c., III., p. 290-294. 45 Staats u. Horfarcihov, Wien, Turcica 1570 46 Klaić, o.c., V., p. 352.

124

radnike koji će utvrditi Btinju kod Hrastovice, nedavno oslobođenu od osmanske vladavine.47 Ban Franjo Frankapan stanovao je tada u svome kaštelu Gori, neznatno udaljenom od Hrastovice. Za vrijeme dok je objedovao sa svojom družinom, stigao mu je glas da Turci plijene polja i odvode stanovništvo u robije. Istoga trena ustao je od stola i u pratnji konjanika pojurio na Turke, i u tri navrata ih razbio. Zapravo, potkraj srpnja okomila se osmanska vojska iz pakračkog i požeškog sandžaka na Hrastovicu, gdje se na čelu posade nalazio kapetan Josip Dornberg. Uz banovu pomoć Turci su bili potučeni i natjerani u bijeg.48 Na jugu Hrvatske, u Dalmaciji, također nije bilo mira. Započinjući rat protiv Venecije napali su Turci iz Klisa Split, Zadar, Zemunik i Novigrad, od kojih su Veneciji preoteli Zemunik. Uzvraćajući Turcima osvojila je Venecija 1571. Skradin i opsjela tvrdi Klis. Tražeći pomoć na sve strane, sklopila je Venecija savez sa senjskim uskocima, koji su odmah krenuli na kopnu i moru protiv Turaka.49 Pokušavajući osvojiti Korčulu, bili su Turci potučeni zahvaljujući sveopćem otporu stanovništva. U pomorskoj bitci kod Lepanta 7 .listopada 1571. bila je turska mornarica strahovito poražena i velikim dijelom potopljena. Iako je taj poraz označio opće opadanje osmanske moći u Sredozemlju, izgubila je Venecija otok Cipar i teško je odolijevala napadima pograničnih sandžakbegova u Dalmaciji. Ne bi li smanjio turski pritisak na južnom bojištu, početkom 1572. provalio je knez Juraj Zrinski u okolicu Virovitice. Zajedno s njim bili su kapetani Hans Glaubitzer iz Koprivnice i Hans Kellner iz Đurđevca. Ne nailazeći ni na kakav otpor stigli su do Brezovice, spalili nekoliko sela i sa sobom poveli stanovništvo i njihovu stoku.50 O toj provali izvijestio je 21. siječnja budimski berglerbeg kralja Maksimilijana, upozorivši na kršenje primirja i tražeći ujedno da se počinitelji kazne. Pismom od 3. veljače zabranio je kralj takve postupke i naredio da se Turcima vrati oteto.51 Za obje strane Maksimilijanov odgovor budimskom beglerbegu nije značio vraćanje mira i poštivanje primirja, jer se ono nikad i nije ozbiljno shvaćalo niti su mu Turci pridavali neku važnost. Već početkom travnja Turci su napali i spalili KIoštar Ivanić, opljačkali okolna sela i udarili na utvrdu Topolovac nedaleko od Križevaca.52 Stradanje Kloštra Ivanića ozbiljno je ugrozilo crtu obrane, pa je Sabor 2. lipnja 1572. zaključio da se ima što prije popraviti i odredio radnike koji će sagraditi novu tvrđavu.53

Na jugu Hrvatske, oslanjajući se na izdaju nekog Mustafe, uspjela je Venecija početkom kolovoza zaposjesti Klis, ali ga je zbog nesposobnosti vojnog zapovjedništva odmah izgubila.54

Stalno u iščekivanju što će se desiti i kamo će Turci udariti, zadesila je Hrvatsku nova nevolja. Naime, mladi ban Franjo Frankapan Slunjski trebao je sklopiti brak s Juditom, kćerkom Ladislava Kerecsenyja i supruge mu Klare Frankapan. Na putu prema Mikulovu u Moravskoj, gdje se imala obaviti svadba, 2. prosinca 1572. ban je u Varaždinu iznenada umro. Smrt je prouzročio čir iza uha kojeg je neki liječnik razrezao, zalio škorpionovim uljem i tako ranu rastrovao. Svadbena povorka pretvorila se u tužan sprovod i žalost hrvatskog naroda. Banovo tijelo bilo je iz Varaždina dopremljeno u Zagreb i pokopano u stolnoj crkvi.55

47 Šilić, Acta Comitalia..., III., p. 319. 48 Rattkay, o.c., p. 146. 49 Theiner, o.c., II., p. 57; Horvat, Karlo, Monumenta uscocchorum, Zagreb 1910., I., p. 6. 50 Lopašić, o.c., Starine JAZU 19, p. 37, 38. 51 Klaić, o.c., V., p. 354. 52 Lopošić, o.c., Slarine JAZU 19, p.33. 53 Šišić, Acta comitalia..., III., p. 345-348. 54 Horvat, Monumenta uscocchorum, I., p. 7,8. 55 Rattkay, o.c., p. 146.

125

Smrću bana Franje Slui1jskog ostao je biskup Juraj Drašković sam na čelu Hrvatske, nad kojom se opasnost zlokobno povećavala. Natjerani u očaj postupcima vlastele, ustali su početkom veljače 1573. seljaci u širokoj okolici Zagreba protiv svojih tlačitelja. Brzim djelovanjem banske i plemićke vojske pod vodstvom Gašpara A1apića, seljaci su bili potučeni i nad njima je izvršena svirepa odmazda. Ubojstvom seljaka nestalo je nekoliko tisuća radnih ruku i smanjeni su javni prihodi toliko potrebni za plaćanje vojske i održavanje utvrda i gradova na granici. Svjestan svoga položaja, zamolio je ban Drašković kralja da ga oslobodi banske dužnosti ili neka mu odredi sudruga u banovanju koji će voditi vojne poslove. Tražeći najpogodniju osobu izbor je pao na kneza Jurja Zrinskog, sina nekadašnjega hrvatskoga bana i sigetskog junaka Nikole, ali on nije želio prihvatiti bansku dužnost. Prilike u Hrvatskoj dobro su došle Osmanskom Carstvu, pogotovo što je 7. ožujka 1573. bio s Republikom Venecijom sklopljen mir, tako da su njegovi pogranični sandžakbegovi mogli tada svoje snage usmjeriti na provale i napade između Une i Kupe i sjeverno od Save. Mjeseca travnja spalili su Turci Sokol južno od Bihaća i upali do Kirina kod Vrginmosta. Sredinom kolovoza nasrnuli su između Kupe i Save, odakle ih je protjerao ban Drašković. Pismom od 1.rujna 1573. pozvao je kralj Maksimilijan biskupa i bana Draškovića i Zagrebački kaptol da budno paze i dobro čuvaju Hrastovicu kao prevažan grad u obrani od Turaka.56 Kraće vrijeme zatim četovali su Turci do Cazina, a od manjih upada nije bio pošteđen ni kraj izmedu Save i Drave.57 Teške borbe s Turcima nastavljene su i 1574. godine. Prvih dana iza Nove godine napali su Turci iz Bosne Krstinju, opljačkali Utinju i stigli sve do Bovića. Isto tako četovali su i do Klinca južno od Hrastovice, a stradale su i utvrde Greda i Rosac, koje su bile spaljene. Početkom ožujka poveo je Ferhad-beg Sokolović jaku vojsku i provalio do Steničnjaka, oplijenio okolicu grada i. odveo oko 500 ljudi u ropstvo. Isto tako udarili su Turci iz Pakraca na Ivanić, gdje ih je ivamćki kapetan Ivan Panovlć potukao s malim snagama rastjerao. Pritisak osmanske vojske nije, međutim, na granici prestajao, već su početkom travnja Turci opet napali Steničnjak, pohvatali i zarobili oko 100 ljudi.58 Sve teže odolijevajući napadima osmanske vojske, sastao se 15. svibnja 1574. Hrvatski sabor u Zagrebu i jednoglasno zaključio da se sagrade dvije utvrde, jedna kod Topuskog, a druga kod Bresla, gdje su inače Turci običavali prelazili preko Kupe. Osim toga da se poprave i pojačaju tvrđave Slunj, Turanj, Tounj i Herendić, a sjeverno od Save Rasinja, Gradac i Vrbovec. Nadalje, da se na trošak cijele Hrvatske uzdržava 240 haramija, od kojih će pod zapovjedništvom podbana 200 braniti utvrde i paziti na prijelaze preko Kupe, a preostalih 40 haramija stražariti na Zagrebačkoj gori i na Očuri (Ivančici) i progoniti i suzbijati Vlahe, koji su kao turski martolozi hvatali i odvodili djecu iz Hrvatskog zagorja. Da se namakne potreban novac za uzdržavanje haramija, Sabor je također zaključio da se u Hrvatskoj plaća "dimnica" od , jedne forinte od svakoga dimnjaka.59

Saborski zaključci i poduzete mjere nisu ipak bitni je utjecali na opće stanje obrane, mada su te mjere za gospodarski upropašteno i prorijeđeno stanovništvo značile golemo opterećenje. U srpnju 1574. četovali su Turci opet do Bovića i odveli veći broj ljudi, a mjesec dana iza toga popalili sela ispod Petrove gore i u okolici Steničnjaka.60 Kudikamo bio je opasniji napad na Koprivnicu, čije su podgrađe Turci zapalili i bez uspjeha pokušali osvojiti tvrđavu.61 Prib1ižno u isto doba, Turci su ponovno pljačkali i pustošili oko Steničnjaka.62 56 Lopošić, Spomenici..., I., p. 20, 21. 57 Kriegsarchiv, Wien, Register 1573., p. 382, 383. 58 Ibidem, Expedit prothocollum Ao 1574., p. 36, 37, 51. 59 Šišić, Acta comitialia..., III., p.409-414. 60 Lopašić, o.c., Starine JAZU 19, p. 38. 61 Hammer, o,c., IV., p. 613. 62 Kriegsarchiv, Wien, Expedit prothocolIum Ao 1574., p. 47

126

Pogoršavanjem prilika na granici, molbe za oslobođenjem banske službe i ostavke Jurja Draškovića na banski položaj, riješio je kralj Maksimilijan napokon 15. listopada 1574. godine. Naime, kao njegova sudruga u banovanju postavio je kralj Gašpara Alapića i povjerio mu vođenje vojnih poslova, koje biskup Drašković nije mogao sam obavljati. Na saborskom zasjedanju 19. prosinca u Zagrebu bio je Alapić svečano uveden u bansku dužnost, premda su staleži negodovali što njegovo imenovanje nije posebnim kraljevim nalogom bilo proglašeno staleži ma, redovima i cijelom narodu. Obrana zemlje bila je staležima i na tom zasjedanju glavni predmet rasprave, pa je bilo zaključeno da se obnovi i pregradi Koprivnica, utvrdi Letovanić na Kupi i podignu ograde oko Ivanića i Križevaca.63 Uoči zasjedanja Hrvatskog sabora, umro je 12. prosinca 1574. sultan Selim II. i naslijedio ga je njegov ratoborni sin Murad III. Novoga sultana sporazum o primirju nije obvezivao, tako da je kralj Maksimilijan morao obnoviti pregovore o produženju primirja. Od tih pregovora Hrvatska nije imala ništa, jer su pogranični sandžakbegovi, ovisno o vremenskim prilikama i raspoloživim vojnim snagama, napadali i provaljivali kao da primirje nije ni sklopljeno. Već prvih dana 1575. četovao je Ferhad-beg oko Cetina i stigao do Budačkog na rječici Radonji. Tu ga je sačekao krajiški potpukovnik Hans Auersperg i 7. siječnja upustio se u bitku. Opkoljen sa svih strana bio je Auersperg tako strahovito potučen, da se jedva bijegom spasio od propasti.64 Pod teškim dojmom poraza i odavno natjerano u očaj, napuštalo je stanovništvo taj prostor i odlazilo u sigurnije krajeve, naročito u Korušku, Štajersku, Austriju i zapadnu Ugarsku.65

Turske provale i napadi u kojima je stradala okolica Ivanića, Đurđevca, Koprivnice i Hrastovice, smjenjivali su se jedni za drugim. U rujnu 1575. pokušao je Ferhad-beg osvojiti Bihać. Kad mu to nije uspjelo, produžio je s vojskom prema rijeci Kupi. Kod Budačkog čekao je Ferhad-bega zapovjednik hrvatske krajine Herbart Auerspcrg. Njegove snage bile su neusporedivo slabije i malobrojnije da je upravo bilo nerazumno započinjati bitku. Pouzdajući se u osobnu hrabrost i vjerujući u ratnu sreću, nasrnuo je Auersperg na Turke i tri puta potisnuo njihov prvi bojni red, da bi u sudaru s glavninom Ferhad-begove vojske izgubio život i bitku. Samo nekolicina vojnika iz njegove pratnje uspjela se probiti s bojišta i bijegom spasiti život. Kad je bitka bila završena, stigla je krajiška vojska na bojište, ali su je Turci jednostavno pregazili i satrli. Svoje prethodnice poslao je tada Ferhad-beg do Metiike, gdje su opljačkale 16 sela i zarobile nekoliko stotina muškaraca, žena i djece. Ovjenčan ratnom slavom i natovaren bogatim plijenom, vratio se 24. rujna Ferhad-beg u Bosnu. Na putu prema Bosni pojedini odredi njegove vojske pljačkali su okolicu Steničnjaka i Kamenskog, da bi tom prilikom zaposjeli Bilu Stinu na lijevoj strani Une.66 Poraz kod Budačkog imao je dalekosežne posljedice, a osvajanje Bile Stine i stvaranje vojnog uporišta značilo je snažan turski iskorak prema rijekama Mrežnici, Korani i Kupi. Zadobivenu prednost i slabljenje hrvatske obrane, osmanska je vojska obilno koristila i povećavala pritisak zapadno od U ne, napadajući istodobno prostor između Save i Drave. Početkom siječnja 1576. opljačkali su Turci iz Moslavine i Velike (Kraljeve) neko selo pored Save i odveli u ropstvom oko 80 ljudi. Sredinom istoga mjeseca četovali su Turci iz Bosne oko rijeke Korane, gdje su pohvatali nekoliko desetaka ljudi. Mjesec dana kasnije pokušali su osvojiti tvrđavu Đurđevac u Podravini, odakle su bili prisiljeni na povlačenje. Potkraj veljače stigle su turske četovođe u okolicu Steničnjaka i Ostrožina, da bi uz pljačke i pustošenja odvele sa sobom gotovo tri 63 Šišić, Acta comitialia..., III., p. 427-432. 64 Kriegsarchiv, Wien., Expedit prothocolIum Ao 1575., p. 12-14. 65 Lopašić, o.c., Stannc JAZU 19, p. 39. 66 Radić, Paul von, Herbard VIII. Freiherr zu Auerspeg, Wien 1862.,p.326; Isthaunffy, o.c, Lib.XXV.,p.335,336.

127

stotine žena, djece i muškaraca. Okupivši snažnu vojsku, napao je Ferhad-beg u travnju Hrastovicu, čija posada je izdržala i odbila četiri juriša osmanske vojske. Neuspjeh pod Hrastovicom nadoknadio je Ferhad-beg osvajanjem utvrde Peći (Pecki), gdje je dao pogubiti veći broj ljudi, a preostalo stanovništvo odveo u Bosnu kao ratno robije. Slobodno krstareći u većim ili manjim skupinama vojske između Une i Kupe, negdje sredinom lipnja 1576. osvojili su Turci na prevaru Bužim, stari i tvrdi grad grofova Keglevića. Neposredno zatim bila je napadnuta tvrđava Gvozdansko, na koju su Turci tri danajurišali i pokušavali slomiti obranu, ali je opsjednutom gradu pravodobno stigla pomoć.67

Poslije manjeg predaha nastavili su Turci vojno djelovanje, tako da su najprije zauzeli Hojsićev Gradac, a 18. srpnja 1576. u noći prevarom Cazin. Nakon toga udarili su na Ostrožac, bezuspješno jurišajući na tvrđavu cijeli dan. Uz pomoć osmanske vojske iz Ugarske pošli su istodobno i Turci iz Požeškog sandžaka na četovanje prema Varaždinu. Za njihov dolazak saznala je krajiška posada iz Đurđevca, na prikladnom mjestu ih sačekala i razbila, više od 300 vojnika ubila i zarobila. Izvodeći napad za napadom nije se Ferhad-beg smirivao, već je 30. kolovoza bio napadnut IBihać, odakle su Turci odveli 32 zarobljenika. Mjesec dana kasnije pao je u njihove ruke Podzvizd, a nedugo zatim bili su izgubljeni Gornja i Donja K1aduša, Bojna i Sračica, dok je plamen progutao Hresno.68 Prvih dana studenoga četovala je Ferhad-begova vojska oko Steničnjaka, gdje je ubila 35 i zarobila 147 ljudi. Pljačke i pustošenja nastavila je ona i u prosincu 1576. oko Skrada i uz rijeku Koranu i ponovno oko Steničnjaka, sustavno lomeći obrambene snage Hrvatske i pretvarajući njezina vojna uporišta na tom prostoru u otočiće okružene pustoši.69 Padom Bužima, Cazina, Podzvizda i obiju K1aduša, bio je izgubljen hrvatski prostor između Une i rječice Gline, pa se crta obrane zlokobno približavala toku rijeka Korane i Kupe. Na jugu Hrvatske držale su kraji~ke posade Ripač, Sokol, Bihać, Izačić, Ostrožac. Mutnicu, Drežnik i Tržac, zapravo, uski pojas preko kojeg je osmanska vojska nesmetano četovala i provaljivala. Osim prostornih gubitaka, lošem stanju obrane pridonosila je također neizvjesnost o izboru i postavljanju novoga bana, jer su biskup Drašković i Gašpar AIapić još u proljeće 1576. zatražili od kralja Maksimilijana da ih razriješi banske dužnosti. Bansko dostojanstvo i položaj bili su tada ponuđeni iskusnom vojskovođi Krsti (Christophoru) Ungnadu, čije uvjete kralj nije želio prihvatiti. Tražilo se obostrano prihvatljivo rješenje, ali 12. listopada 1576. umro je kralj Maksimilijan i naslijedio ga je njegov Sin Rudolf II. Pitanje banske stolice ostalo je tako neriješeno, pa je novi kralj 22. listopada zamolio Draškovića i Alapića neka u granicama svojih mogućnosti i dalje banuju.

Pregovori kraljevih poslanika dobro su napredovali u Istanbulu i 25. prosinca 1576. bilo je sklopljeno primirje na osam godina. Isto kao prije i to je primirje, na koje se Ferhad-beg i ostali osmanski krajišnici nisu ni obazirali, za Hrvatsku bilo daleko od stvarnosti. Ulazeći u 1577. godinu, prva crta obrane u Hrvatskoj vodila je od Drave preko Đurđevca, Virja, Novigrada, Topolovca, Sv. Ivana Žabno, Cirkvene, Gradeca, Vrbovca, Božjakovine, Lupoglava, Ivanića, Lekenika, Siska, Blinje, Zrina, Gvozdanskog, Vranograča, Kladuše, Peći, Mutnika, Ostrožca, Bihaća, Ripča, Sokola, Izačića, Drežnika, Tržca, Strulića, Slunja, Plaškog, Modruša, Brinja i Otočca, do morske obale kod Senja. Posade tih gradova i utvrda sastojale su se od 2 170 konjanika i pješaka.70 Na drugoj strani, nasuprot njima stajala je nekoliko puta brojnija i nadmoćnija osmanska vojska, čiji su izvori ljudstva i materijalnih dobara bili neusporedivi.

67 Lopašić, o.c., Starine JAZU 19, p. 40, 41;Šilić, Acta comitallia..., III., p. 474,475. 68 Lopašić, Spomenici..., I., p. 23,24. 69 Idem,o.c., I.,p. 24. 143 70 Idem, o.c., I., p. 33-40. I

128

Želeći, međutim, još više povećati pritisak na jug Hrvatske, osmanske su vlasti nastupom proljeća 1577. u opustošene krajeve Like i Krbave počele naseljavati Vlahe. Obaviješten o tome naredio je 7. lipnja kralj Rudolf nadvojvodi Ernestu da se Vlasi protjeraju. Desetak dana kasnije s tim su nalogom bili upoznati krajiški zapovjednici, koji su više u potaji nego javno trebali prikupiti vojsku i hranu i potom udariti na Turke.71 Međutim, lakše je to bilo reći nego učiniti, jer su Ferhad-begove snage odmah prešle u napad, pa je nekoliko stotina konjanika pustošilo okolicu Steničnjaka. Isto tako harala je osmanska vojska u srpnju i kolovozu oko Bihaća, zatim ponovno u okolici Stenlčnjaka i Kneje. Osobno predvodeći vojsku osvojio je Ferhad-beg do 29. rujna silom, predajom ili izdajom, Podzvizd, Peći, Sturlić, Ajtić, Bojnu, Sračicu i obje Kladuše. Tom prilikom pokušali su Turci osvojiti još i utvrde Hresno i Smrčković, ali su njihovi napadi bili odbijeni. Početkom listopada poslao je Ferhad-beg jaku vojsku do rijeke Korane, koja je pljačkala i palila sela uz Koranu, dok je sam napao tvrđavu Gvozdansko. Prisiljen na povlačenje od Gvozdanskog usmjerio je Ferhad-beg svoje snage tada na Ostrožac i 13. studenoga bila je tvrđava osvojena.72 Uoči osvajanja Ostrožca upala je osmanska vojska 5. studenoga blizu Topuskog, gdje je zapalila utvrdu Mazin, koju je bio podigao biskup Drašković radi obrane svoga imanja oko Topuskog.73 Prikupivši nove snage, iz Ostrožca je Ferhad-beg krenuo na Zrin, i poslije kraće opsade bio je 20. prosinca 1577. Zrin osvojen.74 Ponesen uspjesima svoga oružja, uoči Božića stigao je Ferhad-beg opet do Gvozdanskog, kojeg su Turci držali nekoliko mjeseci u opsadi, onemogućavajući tako dopremu hrane i streljiva braniteljima grada. Osim oskudice u hrani i streljivu nedostajala je u gradu i voda. Gradska posada sastojala se od približno 300 vojnika i ljudi sposobnih za oružje kojima su zapovijedali iskusni ratnici i kapetani: Stjepan Doktorić, Nikola Ožegović i Andrija Strepšić. Iznurena dugotrajnom opsadom, posada je u Gvozdanskom već danima gladovala i patila od žeđi i studeni. Psi, mačke i sve drugo što se pojesti moglo bilo je već pojedeno, a za ogrjev je korišteno sve što je gorjeti moglo. Odbijajući turske napade i juriše, mnogi branitelji grada bili su ranjeni, a od gladi, žeđi i zime posve iznemogli. Na Ferhad-begov poziv da se predaju, odgovorili su da će radije umrijeti nego se sramno predati. Vrlo prorijeđeni u obrani, gotovo s posljednjim dahom života u sebi, odbili su branitelji grada turske juriše 11. i 12. siječnja 1578. Da bi konačno slomio otpor obrane, naredio je Ferhad-beg da se oko ponoći izvede sveopći juriš na grad. Ali na iznenađenje osmanske vojske, odmah nakon ponoći bila su u gradu pogašena sva svjetla. Prestale su također gorjeti i stražarske vatre i više nije bilo čuti glasa. Misleći da je posrijedi ratna varka, odgodio je Ferhad-beg napad do zore 13. siječnja. Kad su se Turci u zoru počeli približavati gradu, nitko se od branitelja nije pojavio na zidovima niti je planula puška. Stigli su tako i do gradskih vrata,. ali se ni tada nitko nije oglasio. Nasrnuvši silovito na vrata, upali su u grad i ostali osupnuti prizorom koji su zatekli. Nigdje živa stvora, ni mrvice hrane, ni kapi vode. Svuda samo blijedi leševi izranjavanih, izgladnjelih i smrznutih ljudi koji su svjesno pošli u smrt. Duboko potresen neviđenim prizorom, naredio je Ferhad-beg da se mrtvi pokopaju po kršćanskom obredu uz vojne počasti.75

Obrana Gvozdanskog i njezin ishod nadmašili su sve ratne strahote s kojima su se Hrvati nosili gotovo dva stoljeća braneći svoj opstanak u borbi protiv Osmanskog Carstva. U suodnosu i nasuprot stvarnosti čina branitelja grada, sve antičke tragedije doimaju se jednostavno kao izazovno duhovno štivo u kojem se isprepliću osobne strasti i sudbine na

71 Idem, o.c., I., p. 30, 31. 72 Idem, o.c., I., p. 24, 25. 73 Staats u Hofarchiv, Wien, Turcica Ao 1577. 74 Klaić, o.c., V., p. 413. 75 Idem, o.c., V., p. 413, 414.

129

granici mogućeg i nestvarnog u iskazivanju moralnih i ljudskih vrlina. Posada u Gvozdanskom svojim je životom tvorno pokazala i potvrdila snagu i veličinu moralnih, duhovnih i ljudskih vrijednosti u kojima se istodobno zrcalio i sam duh naroda kojem je ona pripadala. Izjednačujući pravo na opstanak, slobodu i smrt, u Gvozdanskom je samo smrt mogla biti pobjednik. Svjesno i u mukama odlazeći u nepovrat, sudionici tih više nego stravičnih zbivanja nisu ni slutili da će, zapravo, umrijeti poslije smrti, a smrtni udarac za dat će im vlastiti narod koji nije našao za shodno da ih sačuva od zaborava i pretvori u vječiti plamen i spomenik odlučnosti, hrabrosti i slobode, kao jednoj od značajki svoga povijesnog bića. Shvativši da je osvojio mrtvi grad, viđeno i doživljeno potiskivao je Ferhad-beg novim ratnim pothvatima i osvajačkim planovima. Dok se nalazio još pod Gvozdanskim, napala je osmanska vojska Budački i upala u okolicu Steničnjaka, paleći i pljačkajući kuće, odvodeći ljude i stoku.76 Ni mjesec dana iza toga, nasrnuli su Turci opet na sela u okolici Steničnjaka, odakle su odveli više stotina ljudi u zarobljeništvo.77

Gubilak Ostrožca, Cazina, Bužima, Zrina i Gvozdanskog, napokon, su primorali kralja Rudolfa da se odlučnije zauzme za obranu Hrvatske, a preko nje i austrijskih pokrajina Koruške, Kranjske i Štajerske. Prvi korak u tom smjeru bilo je postavljanje Krste Ungnada za hrvatskog bana, koji je na zasjedanju Sabora 6. veljače 1578. u Zagrebu bio svečano uveden u bansku dužnost.78 Drugi, daleko važniji i dalekosežniji korak bilo je 12. rujna 1577. povjeravanje i 25. veljače 1578. predaja cjelokupne uprave nad krajištem u Hrvatskoj, kraljevu stricu štajerskom nadvojvodi Karlu. U dalim uputama, kako uspostavi li i organizirati Vojnu granicu na tom prostoru, kralj se odrekao svih davanja iz Koruške, Kranjske i Štajerske što ih je on tada primao, koja će ubuduće nadvojvoda upotrijebiti za plaćanje i uzdržavanje krajiške vojske. Osim toga, dobio je nadvojvoda Karlo pravo da u Grazu osnuje Ratno vijeće, u koje će Koruška i Kranjska birati 2 a Stajerska 3 člana. Nadalje, sve generale, kapetane i druge časnike u Vojnoj granici može nadvojvoda sam imenovati, uz prethodni izvještaj kralju. Štoviše, u kraljevo ime morao se u vojnim poslovima pokoravati nadvojvodi i hrvatski ban i njemu podređena vojska. Isto tako i svi staleži u zemlji i sva vojska pozvana na opći ustanak u obrani protiv neprijatelja.79

Na temelju tako dobivenih ovlaštenja bio je samostalnosti Hrvatske i banskoj vlasti zadan težak udarac. U ostacima ostataka Hrvatske stvorenje na taj način izdvojen prostor, čije se vrhovno vojno zapovjedništvo nalazilo izvan Hrvatske. Banska vlast jedva da je imala ikakav utjecaj na taj prostor, niti se mogla miješati u izbor vojnih zapovjednika. Zahvaljujući tome vojni zapovjednici iz austrijskih pokrajna preuzimaju vodeću ulogu i potiskuju hrvatske ratnike, koji uglavnom obnašaju male časničke dužnosti. Zajedno s njima prodire i njemački jezik, da bi ubrzo postao i službeni na tom prostoru. Rasuđivanje Hrvatske i njezina povijesnog bića doseglo je tako završni stupanj. Posljedice toga čina bile su katastrofalne za gospodarski, kulturni i politički razvoj hrvatskog naroda, i odredile su njegovu povijesnu sudbinu u iduća tri stoljeća. Raspravljajući vrlo dugo što učiniti i kako zaustaviti osmansku vojsku na granici Hrvatske, zaključili su i odlučili kranjski, štajerski i koruški staleži na Saboru u Brucku na Muri da se južno od Save i Kupe, odnosno u Hrvatskoj vojnoj granici, uzdržava 2 435 vojnika, a sjeverno od Save ili u Slavonskoj vojnoj granici 2 700 vojnika uz godišnji trošak od 313 344 forinta. Udarnu snagu te vojske na obje krajine činilo je 12OO lako i s puškama naoružanih konjanika.

76Lopošić, Spomenici., I., p. 25. 77 Idem, o.c., I., p. 2S. 145 78 Šišić, Acta comitialia..., IV., p.3 79 Lopašić. Spomenici..., I., p. 48-51,56-60.

130

Osim manjeg broja strijelaca (arkebuzira) i viših vojnih zapovjednika, sva ostala vojska sastojala se od hrvatskih pješaka, odnosno haramija. Osim troškova za uzdržavanje vojske, staleži su također odobri1i 420000 forinti za popravak nekih tvrđava i za gradnju posve nove i vrlo jake tvrđave koja će moći suzbijali osmanske napade. Svoje odluke i zaključke priopćili su poslanici staleža nadvojvodi Karlu I. ožujka 1578. godine.80 Istoga dana izdao je nadvojvoda Karlo naputak o vojnom redu za pješake i konjanike u Vojnoj granici. Prema tom naputku svi krajiški vojnici morali su položiti prisegu vjernosti kralju i nadvojvodi Karlu, te se bez ikakva pogovora pokoravati svojim kapetanima i ostalim vojnim zapovjednicima. Drukčije rečeno, za njih nije postojala vlast hrvatskog bana i Hrvatskog sabora, niti su oni bili dužni iskazati vjernost najvišim državnim i upravnim tijelima naroda na čijem su prostoru živjeli i kojem su pripadali.

Za neposluh, krađe, otimačine, samovoljno četovanje, spavanje na straži, zaboravljanje lozinke, izbjegavanje vojne službe, šurovanje s neprijateljskom stranom i napuštanje bojnog reda, krajišnici su kažnjavani tjelesnim i novčanim kaznama i gubitkom života. Od rijeke Drave do morske obale dijelilo se graničarsko područje na Kopnvmčku, Križevačku, Ivamćku, Hrastovičku, Bihaćku, Slunjsku, Ogulinsku i Senjsku kapetaniju. Pješaci su bili odjeveni u narodnu nošnju, naoružani kopljem, sabljom, bodežom, mlatom ili bojnom sjekirom. Odjeća konjanika sastojala se od čizama, jahaćih hlača, košulje i kratkog haljetka, prsnog oklopa i kacige. Naoružani su bili kopljem, štitom, sabljom, bodežom, bojnom sjekirom ili mlatom, a manji dio i kratkim puškama. Svi graničarski vojnici morali su biti zdravi, mladi i snažni, dobro uvježbani i vični oružju.81

Preustrojavanje vojnih krajišta U Hrvatskoj, iskoristio je Ferhad-b.eg za nove napade. Početkom travnja 1578. bio je osvojen Drežmk, a uskoro zatim neuspješno su Turci jurišali na tvrdi grad Dubovac. U isto vrijeme nahrupila je osmanska vojska iz Slavonije na Koprivnicu, zapalila kuće u podgrađu i opustošila okolna sela Ivanec, Koledinec i Buzinec, odakle je odvela manji broj ljudi i otela svu stoku. Držeći u stalnoj napetosti granično područje, pokušali su Turci 14. svibnja zauzeti tvrđavu Topusko, na koju su bijesno pucali i uzalud jurišali. Na povratku od Topuskog, ojačan i većim brojem konjanika i pješaka, sačekali su oni 22. svibnja kod Drežnika novog zapovjednika Hrvatske granice Johanna Auera Fembergera, koji se vraćao iz Bihaća nakon što je grad opskrbio hranom i streljivom. Iskusan u borbi s Turcima i osobno vrlo hrabar, Femberger je posve razbio osmansku vojsku, pohvatao i poubijao nekoliko stotina turskih vojnika.82 Na turske provale i napade odlučio je nadvojvoda Karlo odgovoriti dobro pripremljenom vojnom koja će vratiti Turke do rijeke Une. O toj zamisli izvijestio je hrvatske staleže na saborskom zasjedanju 15. srpnja 1578. u Zagrebu zapovjednik Slavonske granice Vid Hallek. Staleži su prihvatili tu zamisao i zaključili da se do 6. kolovoza okupi vojska u taboru bana Krste Ungnada kod Odre u Turopolju. Očekujući mnogo od te vojne, staleži su također odobrili i dali hranu za vojsku, riješili pitanje prijevoza topova iz Varaždina i Zagreba na bojno polje i odredili radnike za popravak i utvrđivanje Koprivnice, Ivanića, Križevaca, Graca, Topolovca i Cirkvene. Iskazujući punu podršku planiranoj vojni, staleži su pritom jasno rekli da se hrvatski ban ne može podrediti bilo kojem vojskovođi bez povrede banske časti i starodrevnih prava i sloboda Hrvatske.83 Iznoseći taj stav staleži su, zapravo, otvoreno negodovali protiv politike nadvojvode Karla, koji je skoro cijelu Hrvatsku podvrgao svojoj vlasti. Između redaka to se

80 Idem, o.c., I.. p. 60-62. 81 Idem, o.c., I.. p. 33-40, 65- 71. 82 Idem, o.c., I., p. 25, 26. 83 Šišić, Acta comitialia..., IV., p. 8-13. 147

131

negodovanje odnosilo i na bana Ungnada jer nije potjecao niti je ulazio u red hrvatskih staleža. Okupljanje vojske izvršeno je u predviđenom roku, a zapovjedništvo nad njom povjerio je nadvojvoda Karlo koruškom zemaljskom kapetanu grofu Georgu Khevenhillleru. Ojačana sa 18 topova njegova se vojska sastojala od vojnika iz Koruške, Kranjske, Gorice i austrijskog dijela Istre. Pod zastavom bana Ungnada našao se također približno isti broj konjanika i pješaka. Obje vojske trebale su se naći u Slunju i odatle krenuti protiv osmanskih snaga. Međutim, prije nego što su te vojske stigle do Slunja i započele vojni pohod, preoteo je Turcima oko 1. kolovoza Cazin i Ostrožac zapovjednik Hrvatske granice Johann Femberger, vraćajući se po drugi put iz Bihaća nakon što je grad opskrbio hranom i vojnim potrepštinama. Mučno se probijajući od Slunja opustošenim krajem, stigli su 21. kolovoza Kenvenhuller i Ungnad u Drežnik i koja se dijelila na Hrvatsku i Slavonsku granicu nastavili put prema Bihaću. Napredovali su vrlo sporo zbog premorenosti vojske i još slabije prehrane i nedostatka pitke vode. Pred njima se povlačio Ferhad-beg do 4. rujna čekajući da se ta vojska, suočena s poteškoćama, sama od sebe počne osipati i gubiti svaku nadu u bilo koji vojni uspjeh. Kad je medu vojnicima izbila i crijevna zaraza, više nije bilo sumnje da se odmah mora započeti s povlačenjem i da je vojni pohod propao. Prateći stalno na određenoj udaljenosti što se u protivničkom taboru dešava, počeo je tada Ferhad-beg polako napredovati, puštajući Khevenhullera i Ungnada da se povuku. Dobivši u međuvremenu pojačanje, napao je Ferhad-beg Cazin i 1. listopada opet ga osvojio, a dva dana kasnije pao je u njegove ruke i Ostrožac.84 Neuspjela vojna potvrdila je nadmoć osmanskih snaga i da je prostor između rijeka Korane, Mrežnice, Kupe i Une izgubljen. Još dok je trajala ta vojna, 17. kolovoza prešli su Turci iz Berzence, Babocse i Barcsa Dravu blizu Koprivnice i napali tvrđavicu Drnje koju su poslije žestoke paljbe i juriša osvojili i spalili, a manji broj ljudi pohvatali i zarobili. U pomoć Dmju pohitalaje iz Legradajedna četa konjanika kneza Jurja Zrinskog koja se poput oluje sručila na Turke, mnoge poubijala i zarobila, tako da ih se malo spasilo bijegom. Tri dana nakon toga napao je Ferhad-beg iz Pakraca selo Kopinac (Kupinovac) kod Bjelovara i odatle odveo sve ljude i stoku. Za njim se u potjeru dao zapovjednik Slavonske granice Vid Hallek, sustigao ga na rijeci Česmi i razbio, oslobodio zarobljenike i preoteo stoku.85

Premda u nepovoljnim okolnostima, želio je nadvojvoda Karlo da se odluka o gradnji vojne tvrđave donesena u Brucku čim prije i ostvari. Temeljno pitanje bilo je na kojem je mjestu graditi, kako bi najviše pridonijela jačanju obrane i štitila širi prostor od turskih provala i napada. Vjerojatno prema savjetu vojnih stručnjaka, ponajprije potpukovnika Fernbergera, odlučio je nadvojvoda da se tvrđava podigne blizu utoka Korane u Kupu ispod grada Dubovca. Pripremni radovi za njezinu izgradnju počeli su već u ljeto 1578., o čemu je nadvojvoda Karlo 20 rujna izvijestio kralja Rudolfa.86 Usporedo s tim poslovima odvijala se na morskoj obali i obnova Baga, starog grada bana Ivana Karlovića. Pismom od 14. veljače 1578. upozorio je senjski kapetan Gašpar Raab nadvojvodu Karla, da nipošto ne bi bilo opravdano razoriti grad Bag ili Scrisu, kako to, zapravo, želi Venecija, jer bi tada Turcima bio otvoren put do Senja, pa ga upravo o zbog toga valja obnoviti.87 General Vid Hallek, zapovjednik Slavonske granice Započinjući izgradnju nove tvrđave nije, međutim, nadvojvoda Karlo zatražio mišljenje Hrvatskoga sabora niti je dobio suglasnost vlasnika zemljišta kneza Jurja Zrinskog. Istom kad je knez Zrinski pristao prodati zemljište uz primjerenu cijenu, obratio se 22. ožujka 15790 nadvojvoda Saboru da odredi radnike, kola i zaprege za gradnju tvrđave. Sabor je 3. svibnja održao zasjedanje u Zagrebu i zaključio da 84 Lopašić, Spomenici..., I., p. 25, 26. 85 Idem, o.c, I., p. 26. 148 86 Idem, o.c., I. p. 73,74. 87 Idem, o.c., I. p. 55, 56.

132

kmetovi s imanja Ozalj, Petrovina, Slavetić, Turanj i Jastrebarsko, kao i kmetovi s plemićkih imanja na desnoj strani Kupe, besplatno rade na izgradnji tvrđave. Sto se tiče mjesta njezine gradnje, staleži su izrazili mišljenje da nova tvrđava baš i neće poslužiti obrani Hrvatske, pogotovo ako se ima na umu donji tok rijeke Kupe i mogućnost prodora osmanskih snaga u Turopolje. S obzirom na to bilo bi možda bolje da nadvojvoda pojača utvrdu i posadu u Brestu, umjesto da gradi novu tvrđavu podno Dubovca. Za gradnju nove tvrđave bila bi svakako prikladnija Kneja kod Steničnjaka, a kao sjedište zapovjednika Hrvatske granice mogao bi poslužiti grad Topusko, kojemu zapravo nedostaje samo krov. Da bi se u što kraćem roku dovršilo i utvrđivanje Koprivnice, staleži su također zaključili da određeni broj kmetova iz cijele Varaždinske županije iskopa obrambeni jarak i podigne nasip oko grada. Na isti način neka to učine kmetovi iz Zagrebačke županije postavljanjem ograda i zapreka u Brestu, Letovaniću, Hergoviću, Gorici, Pračnu, Sredičkom, Brikiševini, Šišinecu, Mišljenoviću, Degoju, Auguštanovecu, Svetom Jakobu (Gazi) i Rečici, gdje su inače Turci običavali prelaziti preko Kupe. Ali kako je u cijeloj Hrvatskoj u to vrijeme vladala silna glad, na te poslove krenut će oni tek I. kolovoza 15790 kada se požanje pšenica, raž i ječam i bude novoga kruha.88

Na mišljenje hrvatskih staleža nije se nadvojvoda Karlo ni osvrtao, već je 13. srpnja 1579. i službeno započela gradnja nove tvrđave, u čije su temelje graditelji navodno ugradili 900 glava ubijenih osmanskih vojnika koji su prošle godine stradali u opsadi Dubovca. Zahvaljujući velikom broju radnika, gradnja tvrđave brzo je napredovala, tako da je do 2. rujna veći dio bedema bio sagrađen, a već 4. listopada smjestio se u gotovoj tvrđavi potpukovnik Johann Fernberger .89 Nova tvrđava dobila je ime po nadvojvodi Karlu "Karlstadt", odnosno Karlovac, I kao štoje obnovljeni stari grad Bag na isti način dobio ime Karlovbag ili Karlobag.90

Gradnju tvrđave Ferhad-beg nije ometao, nego je popravljao Zrin, Gvozdansko, Bužim, Cazin i li Ostrožac, dovlačio u tvrđave topove i postavljao vojne posade. Pokrete njegovih snaga budno I je pratio potpukovnik Fernberger i nije dopustio nikakvo iznenađenje. Četovanje manjih i razmjera na granici izvršili su Turci jedino iz Požege i Pakraca do Topolovca kod Križevaca , ili Đurđevca, ali su oba puta bili suzbijeni i protjerani.91 Krajem listopada 1579. imenovao je nadvojvoda Karlo Weikharda Auersperga zapovjednikom I Hrvatske granice, a 6. studenoga unaprijedio ga u čin pukovnika.92 Novi zapovjednik trebao je stalno boraviti u Karlovcu na čelu posade od 800 konjanika i pješaka. Pod njegovim zapovjedništvom bili su kapetani u Hrastovici, Bihaću, Slunju, Ogulinu i Senju s ukupno 2 485 vojnika. Senjskoj kapetaniji pripadale su tvrđave i utvrde: Senj, Karlobag, Ledenice, Trsat, Brlog, Otočac i Brinje. Ogulinska kapetanija obuhvaćala je Ogulin, Modruš i Sveticu (kod Josipdola), dok su Slunjsku kapetaniju činili gradovi i utvrde Slunj, Dabar, Jesenica, Cetin i Tržac. Bihaćka kapetanija sastojala se od Bihaća, Izačića i Ripča, a Hrastovička kapetanija od Hrastovice i Srednjeg Graca.

Pod neposrednim Auerspergovim nadzorom bili su gradovi i utvrde: Budački, Hresno, Petrova Gora (nekad pavlinski samostan), Smrčković, Donja Kladuša i Blagajski Turanj, a mogao je zaposjesti: Blinju i Vinodol kod Hrastovice, Bojnu, Vranograč, Gornju Kladušu, Ključ na Korani, Plaški, Prozor kod Otočca, Perušić u Lici i Sokol kod Bihaća, ili razoriti ako ih njihovi vlasnici ne mogu održavati i braniti.93

88 Šišić, Acta comitialia...,IV.,p.28-32. 89 Lopašić, o.c., Slarine JAZU 19, p. 46. 90 ldem, Spomenici..., I., p. 94. 91 Lopašić, Spomenici..., I., p. 26. 92 ldem, o.c., I., p. 92. 93 ldem, o.c., I., p. 76-80.

133

U Ivanićkoj, Križevačkoj i Koprivničkoj kapetaniji koje su činile Slavonsku granicu, pod zapovjedništvom pukovnika Vida Halleka bilo je tada 1 794 vojnika. Ta je vojska bila raspo- ređena u vojnim utvrdama i tvrđavama: Križ, Ivanić, Remetinec, Gradec, Cirkvena, Sv. Ivan Žabno, Sv. Petar Čvrstec, Križevci, Topolovac, Varaždinske Toplice, Ludbreg, Rasinja, Đelekovec, Drnje, Koprivnica, Novigrad i Đurđevac.94 Gledano u cjelini, na obje Granice, počev od Drave do morske obale uključivo s posadom u Varaždinu, bilo je svega 4300 vojnika. Njihov raspored na ključnim točkama obrane sam za sebe govori i svjedoči što je od Hrvatske ostalo i dokle se pružala sjena osmanske vlasti. Cijela Bihaćka kapetanija okružena pustoši ovisila je o dopremi hrane i streljiva, čija dostava je značila pravu vojnu pustolovinu s posve neizvjesnim ishodom. U takvim okolnostima bilo je pitanje koliko dugo i hoće li ona uopće moći opstati. Mišljenje hrvatskih staleža o mjestu gradnje vojne tvrđave pokazalo se uskoro opravdanim, kad je 29. lipnja 1580. Ferhad-beg provalio u Turopolje, pohvatao mnoštvo ljudi i stoke i nesmetano se vratio u Bosnu. Vjerojatno u dosluhu s Ferhad-begom napali su Turci i Đurđevac, a 6. srpnja jurišali su od jutra do 4 sata poslije podne na tvrđavicu Sv. Ivan Žabno. Desetak dana iza toga poslao je Ferhad-beg svoje snage iz Kostajnice, koje su prešle preko Gline i opljačkale sela Rečice i Lipje na Kupi. Goneći na povratku mnoštvo stoke i nekoliko stotina zarobljenih ljudi, za njima se iz Karlovca u potjeru dao pukovnik Weikhard Auersperg, sustigao ih i potukao i preoteo sav plijen. Loše sreće bio je i pakrački sandžakbeg Ali-beg nakon što je pustošio Turopoljem, jer ga je na povratku porazio ivanićki kapetan Ivan Panović, oteo šest zastava i zarobio više konja.95 Još nesklonija sudbina bila je Ferhad-begovom nasljedniku na čelu Požeškog sandžaka Skender-begu, sinu Ulama-paše. U rujnu 1580. pošao je Skender-beg na Novigrad i Drnje, odakle bi mogao neposredno ugrožavati Koprivnicu i pustošiti okolicu Varaždina. Ali nekako u isto vrijeme krenuli su Juraj Zrinski, Baltazar Batthyany, Franjo Nadasdy i koprivnički kapetan Hans Glaubitzer na četovanje u Požeški sandžak. Kada su 29. rujna stigli do popaljenog Kloštra i zastali da se malo odmore, primili su obavijest da im u susret ide osmanska vojska. Čim je Skender-beg doznao o njihovu dolasku, odmah je postavio svoje snage u bojni red. Nakon oštrog naleta sjedne i druge strane bitka se vodila neodlučno, dok nije Skender-beg bio ubijen. Prestrašeni njegovom pogibijom i gubitkom ostalih zapovjednika, Turci su počeli popuštati, a zatim nagrnuli u bijeg. Na bojnom polju ostalo je ležati gotovo 250 osmanskih vojnika, a više od 400 bilo ih je na bijegu pohvatano i zarobljeno. Mrtvom Skender-begu pobjednici su odrubili glavu i zajedno s otetim ratnim zastavama i bubnjevima poslali je nadvojvodi Karlu u Graz, a njegovo krupno truplo omotali sagovima i ostavili da trune s ostalim poginulim Turcima.96

Iznenadni uspjeh na bojištu ni u kome nije probudio varave nade o boljim izgledima za budućnost i davno zaboravljenim životom bez straha i patnji, jer se dobro znalo da će odmah uslijediti sve ubojitiji napadi uzduž cijele crte obrane. Ali ne samo to, nego da se unatoč poduzetim mjerama bliži čas u kojem će Hrvatska opstati ili nestati.

94 ldem, o.c., I., p.33-40. 95 ldem, o.c., I., p.27. 96 Hommer, o.c.,II.,512; Isthuanffy,o.c.,Lib.XXV.,p.340,341.

134

TREĆA OPSADA SISKA 1593. I KRAJ OSMANSKE NAJEZDE

Čvrsta uspostava Hrvatske i Slavonske vojne granice i gradnja tvrđave u Karlovcu, ubrzali su odluku osmanskih vlasti da provedu svrsishodniju upravnu i vojnu podjelu u europskom dijelu Osmanskog Carstva. U skladu s tim do kraja ljeta 1580. bio je osnovan Bosanski beglerbegluk (pašaluk) i na njegovo čelo postavljen proslavljeni ratnik i krajišnik Ferhad-beg Sokolović, koji je zbog novog položaja dobio naslov paše. Novoosnovani beglerbegluk obuhvaćao je Pakrački, Požeški, Bosanski, Lički, K1iški, Hercegovački i Zvomički sandžak. Pod vlašću bosanskog paše našlo se tako područje veće nego što je imao ijedan bosanski kralj ili neki drugi vladar na tom prostoru. Izgubivši u stoljetnom ratovanju protiv Osmanskog Carstva tri četvrtine svojih područja i više od 60% stanovništva, odjednom se Hrvatska s preostalim stanovništvom morala suočiti s cijelim Bosanskim pašalukom, čije su prirodne, gospodarske, ljudske i vojne snage bile višestruko nadmoćnije. Prema zamislima osmanskih vojskovođa, uloga novoosnovanog pašaluka bila je postupno satirati izatirati krajiške točke obrane, zaobići tvrđavu u Karlovcu na slabije branjenim mjestima i učiniti je bezopasnom, a u dogledno vrijeme pregaziti Hrvatsku i ugroziti Veneciju. Na taj način će se vezivati vojne snage kralja Rudolfa i nadvojvode Karla i u obrani toga prostora i olakšati desnom krilu osmanske vojske krčenje putova preko Ugarske u smjeru Beča i sve dalje prema zapadu. Svjesni goleme opasnosti u kojoj se našla krajiška obrana i svi sposobni za oružje, u Hrvatskoj nisu u postojećim prilikama imali drugog izbora bez obzira na cijenu zaustaviti osmanske snage obraniti što bude moguće u Hrvatskoj, ili jednostavno izginuti i nestati. Pogibija Skender-bega i poraz vojske Požeškog sandžaka snažno su odjeknuli sultanovim dvorom i duboko su se dojmili turskih krajišnika u Slavoniji. Da što prije ukloni posljedice tog poraza, naredio je sultan Murad III. Ferhad-begu da se iz Hercegovine hitno vrati u Požegu. Kao vrlo iskusan ratnik i vrstan znalac prilika na slavonskoj granici, gdje je proveo više od trideset godina, Ferhad-beg je odlučnim mjerama vratio samopouzdanje i počeo se odmah spremati za protunapad- Osobito se u tom pogledu isticao pakrački sandžakbeg, brat bosanskog beglerbega Ferhad-paše, Ali-beg Sokolović, pa mu je Ferhad-beg povjerio zapovjedništvo i nad dijelom svoje vojske- U jeku zime, već 19. siječnja 1581., provalio je Ali-beg robeći i paleći oko Ivanića i Gradeca, ali ga je krajiška vojska razbila i natjerala u bijeg. Početkom ožujka pljačkali su Turci oko Topolovca i stigli do Katalene, gdje ih je potukao koprivnički kapetan Glaubitzer. Na drugoj strani uništili su Turci jednu četu haramija kod Hrastovice.1

Odgovarajući na svaki napad osmanske vojske protunapadom, slabili su krajiški zapovjednici njezinu udarnu moć i stvarao se privid ravnoteže snage na granici. Produženje primirja s kraljem Rudolfom 1581. i novi rat protiv Perzije, donekle su odvratili pozornost središnje vlasti i osmanskih vojskovođa od Hrvatske i odgodili njezino približavanje rubu ponora, čiji će se ishod u dogledno vrijeme pretvoriti u spasonosnu prekretnicu. Kao što su hrvatski staleži predviđali, vrlo brzo je nadvojvoda Karlo uvidio da gradnja Karlovca nije zaštitila Donje Pokuplje i Turopolje. Stoga je on poslao na saborsko zasjedanje 25. travnja 1581. u Varaždin svoje izaslanike, koji su u njegovo ime predložili da ban Ungnad s vojskom stalno boravi ti kaštelu Letovanić i pazi na pokrete osmanske vojske, te da se podignu jake tvrđave u Brestu i Sredičkom, u kojima će Hrvatska o svome trošku uzdržavati 200 konjanika i 300 pješaka. Osim toga da se razori Hrastovica koju neće biti moguće 1 Lopašić, Spomenici…,I.,p.27;Lopašić o.c., Starine JAZU 19,p.46

135

zadržati, što je zapravo značilo ukidanje Hrastovačke kapetanije. Staleži su podržali i odobrili gradnju tvrđava u Brestu i Sredičkom, ali su odlučno bili protiv rušenja Hrastovice i prepuštanje toga prostora Turcima. To više što je takvu odluku nadvojvoda donio, a da se prije toga nije posavjetovao sa staležima. S obzirom na opće siromaštvo i pad javnih prihoda, Hrvatska može u Brestu i Sredičkom uzdržavati samo 100 pješaka. Inače, te bi tvrđave mogle imati dovoljno posade ako bi kralj povećao bansku vojsku na 600 konjanika i 400 pješaka, kako je to bilo za bana Petra Erdodyja. Podržavajući u osnovi iznesene prijedloge, staleži su zadržali mišljenje da bi Hrastovicu, VinodoI, Gradac i Topusko trebalo opskrbiti jakim posadama, pogotovo kada je riječ o Topuskom, gdje postoji prostrana tvrđava u koju se može smjestiti dovoljan broj vojnika i streljiva.2

Na Saboru održanom 22. srpnja iste godine, bilo je zaključeno da ban pozove na opći ustanak i 6. kolovoza pode s vojskom u Sredičko, kako bi zaštitio gradnju tvrđave od turskih provala. Prije donošenja spomenutog zaključka staleži su potvrdili imenovanje Gašpara Druškovečkog za podbana, jer se na toj časti i dužnosti zahvalio Stjepan Gregorijanec koji se nije slagao s banom Ungnadom. Završavajući raspravu staleži su također još jednom upozorili nadvojvodu Karla i kralja Rudolfa na krajnju opasnost koja prijeti Topuskom, i da ie posljednji tren za postavljanje posade u tvrđavi, pogotovo što ban to ne može učiniti sam.3 Osmanska vojska nije izravno ometala gradnju tvrđave u Sredičkom, već je 3. rujna na više mjesta prešla Kupu i počinila dosta štete. Samo koji dan iza toga upao je AIi-beg iz Pakraca u Turopolje, opljačkao nekoliko mjesta i odveo oko 100 osoba. Da bi držali u stalnoj napetosti krajišku obranu, napali su 21. rujna Turci i Bihać, ali poslije gubitka 80 konja napustili su opsadu. U međuvremenu pristigle su im nove snage, pa su 24. rujna jednu milju od Karlovca prešli Kupu i na četovanju pohvatali 400 ljudi i otjerali mnogo krupne stoke.4 Uspješna provala turskih snaga preko Kupe vjerojatno je ubrzala odlazak Weikharda Auersperga iz Karlovca i krajem rujna postavljanje Josepha Jobsta Thuma (Turri) za vrhovnog zapovjednika hrvatske granice. Iskusan u ratovanju s Turcima bio je on svakako pogodnija osoba, zbog čega je ostao na toj dužnosti sve do smrti 15. lipnja 1589. u Senju. Bogat plijen u Turopolju privukao je Ali-bega iz Pakraca i Ahmed-bega iz Cemika da se u drugoj polovici rujna 1581. po drugi put zapute prema Turopolju. Međutim, umjesto plijena, dočekali su ih sa svojim četama braća Toma i Petar Erdody, Gašpar AIapić, Stjepan Tahy i Mihajlo Szekely, i posve ih razbili. Izvještavajući o tome 6. listopada 1581. iz Varaždina, Vid Hallek kaže da je Ahmed-ber teško poražen, zarobljeni su njegovi konji i jedna zastava koju će poslati nadvojvodi Karlu. 5

Za poraz vojske Pakračkog sandžaka i Ali-begov neuspjeh na bojnom polju očekivali su krajiški zapovjednici u najskorije vrijeme žestok Ferhad-pašin odgovor na raznim mjestima i stranama. Tako je iz Bosne 20. veljače 1582. jedna četa napala kaštel K.remen, koji se nalazio na Korani nedaleko Slunja. Kaštel su Turci najuriš osvojili i potom zapalili. Druga jedna četa sastavljena od konjanika i pješaka prišuljala se 27. veljače po noći Slunju, ljestvama prešla ogradu i upala u predgrađe. Iznenađeni i bunovni od sna, Slunjani su pružali slab otpor tražeći spas u mraku, pa su Turci zapalili cijelo predgrađe, odnijeli sve što je imalo neku vrijednost i odveli oko tridesetak ljudi. Odatle su produžili do trgovišta Belaja blizu Karlovca, gdje su također zarobili veći broj ljudi. O toj provali bilo je dojavljeno krajiškoj vojsci .koja se odmah

2 Šilić. Acta comitialia..., IV., p. 58.64. 3 Idem, O.c., IV., p. 65-68. 4 Lopašić. Spomenici..., I., p. 27. 5 Idem,0.c.,Starine Jazu 19,p.47.

136

dala u potjeru i ubrzo ih sustigla. U kraćem okršaju bilo je ubijeno 85 osmanskih vojnika, a 40 je zarobljeno, uz gubitak plijena i oslobađanje pohvatanih ljudi.6

Krajem veljače, točnije na samu Pepelnicu, upali su Turci u Mrežnicu kod Duge Rese, poubijali i pohvatali veći broj ljudi i otjerali svu stoku.7 Tih dana četovao je i Ali-beg iz Pakraca predvodeći oko 40 konjanika. Kod Gradeca se sukobio s haramijama koji su ga razbili, poubijali nekoliko konja i odrubili glavu cerničkom vojvodi.8 Ista sudbina zadesila je i dvije čete Turaka i Vlaha (martoloza), kad su ih početkom travnja napali i razbili haramije iz Đurđevca.9 Polovičan uspjeh na bojištu nije zadovoljavao Ferhad-pašu, već je smišljao nove provale i četovanja. Očekujući takav razvoj događaja, nastojao je nadvojvoda Karlo ojačati obranu na Kupi, pa je 7. ožujka 1582. kralj Rudolf od kneza Jurja Zrinskog kupio grad Dubovac i cijelo dubovačko vlastelinstvo na čijem je prostoru bila sagrađena tvrđava Karlovac.10 Potom se 1. travnja sastao i Hrvatski sabor na kojem su staleži zaključili da se ubrza dovršenje izgradnje utvrda u Brestu i Sredičkom. Taj su zaključak staleži ponovili na saborskom zasjedanju 24. lipnja i odredili rokove završetka spomenutih poslova. Ponovljeni prijedlog nadvojvode Karla o rušenju Hrastovice i raspuštanju Hrastovačke kapetanije, izazvao je oštro protivljenje sabornika, jer bi napuštanje toga prostora odmah iskoristili Turci i naselili Vlahe. Raspravljajući nekoliko dana o tome, staleži su uvidjeli da neće moći sačuvati cijelu Hrastovicu koja se sastojala od gornje i donje tvrđave i grada opasanog zidom, kojeg su građani već napustili i preselili u Karlovac. U odnosu na tu činjenicu, staleži su pristali da se razori donja tvrđava i poruši zid oko bivšeg grada, a građevni materijal iskoristi za još bolje utvrđivanje gornje tvrđave u Hrastovici, i da se u nju smjesti jaka posada koja će biti predstraža ostalim tvrđavama na Kupi. Baveći se uopće pitanjima obrane, staleži su također zaključili da se popravi tvrđava u Ivaniću, Drnju i Đurđevcu. Osim toga da se, napokon, riješi pitanje Topuskog koje pripada zagrebačkom biskupu. Naime, ako biskup ne može brinuti o tvrđavi neka se osigura pripomoć od 200 talira, ili u protivnom, neka se razori, kako je zbog nemara ne bi zaposjeli Turci.11 Čekajući povoljnu priliku da za pretrpljeni poraz dobije zadovoljštinu, svakako s Ali-begovim znanjem i odobrenjem, okupio je Ahmed-beg iz Cemika dosta jaku vojsku. Brzim pokretima pokraj Križa preko Čazme upao je u drugoj polovici kolovoza 1582. do Vrbovca, opljačkao i razorio posjede obitelji Erdody, pohvatao mnogo žena i djece i s bogatim plijen om vratio se u Cernik.12

Okupljanjem vojske Ferhad-paša i AIi-beg stalno su prijetili i držali u povećanoj pripravnosti krajiške posade, iako do kraja godine nisu vojno djelovali. Međutim, na jugu Hrvatske, na ~. poticaj pape i nadvojvode Karla kao i uz prešutnu suglasnost Venecije, odlučili su senjski uskoci pod vodstvom svoga vojvode Jurja Daničića preoteti Turcima Klis, Solin i Sinj. Smjelo zamišljena vojna bila je dobro pripremljena, ali su je pojedinci, željni ratne slave, upropastili. Naime, kad je 2. siječnja 1583. Daničić udario na Klis, Turci su ga spremno dočekali i odbili napad.13

Cijela 1583. godina prošla je na granici uglavnom mimo, što su hrvatski staleži iskoristili za I popravak tvrđava u Koprivnici, Ivaniću, Križevcima i Đurđevcu, te dovršenje utvrda u Brestu

6 Idem, Spomenici..., I., p. 27, 28. 7 Idem, Spomenici..., I., p. 27; Lopašić, o.c., Stari ne JAZU 19, p. 48. 8 Idem, O.C., Starine JAZU 19, p. 47, 48. 9 Idem, O.C., Starine JAZU 19, p. 48. 10Lapašić, Spomenici..., I.,p. 116,117. 11 Šišić, Ac!a comitiafia..., IV., p. 75-80, 86-94. 12 Lopašić, o.c., Starine JAZU 19,p.48. 13 Horvat Monumenta uscocchorum, I., p. 30-32.

137

i Sredičkom.14 U toj godini došlo je i do promjene na banskom položaju, pa je 25. rujna kralj Rudolf javio kapetanima, vojvodama, zastavnicima i vojnicima o imenovanju Tome Erdody ja hrvatskim banom.15 Svečani uvod u bansku dužnost Tome Erdody ja, starog svega 26 godina, proveo je Hrvatski sabor 8. travnja 1584. u Zagrebu.16 Njegovo postavljenje na čelo Hrvatske bilo je prihvaćeno općim odobravanjem, jer se, unatoč mladosti, dokazao kao odlučan i sposoban vojskovođa. u borbi protiv osmanske vojske, što je u sudbonosnom raspletu događaja za Hrvate i Hrvatsku bilo od izuzetne važnosti. Rat protiv Perzije potaknuo je sultana Murada III. da 11. lipnja 1584. s kraljem Rudolfom produži primirje na još osam godina. U odnosu na Hrvatsku, bosanski beglerbeg Ferhad-paša i pogranični sandžakbegovi nisu marili za to primirje, i ponašali su se kao da ono uopće i nije sklopljeno, niti se na njih odnosi. Usprkos haranju kuge, cijelo ljeto okupljao je Ferhad-paša vojsku i spremao se na provalu. Pod njegovim okriljem našlo se nekoliko tisuća konjanika i manji broj pješaka. Zajedno s njima bili su istaknuti vojni zapovjednici, četovođe, putovođe i krajiški ratnici, a zapovjedništvo nad cijelom vojskom povjerio je Ferhad-paša svome defterdaru (šefu financija) Ali-agi. Lijepo jesenje vrijeme i završetak ubiranja i slavni ratnik plodova obećavali su bogat plijen, pa je oko 20. listopada započela trka preko Hrvatske u Kranjsku. Osmanska je vojska opljačkala i opustošila okolicu Kostela, Poljana, Kočevja, Dolenje vasi, Rakitnice i Prigorice, a Poljane do temelja spalila. Svakako dobro obaviješten o provali, u dogovoru s pukovnikom Thurnom, odlučio je ban Toma Erdody sačekati Turke na povratku. Kad je 26. listopada Ali-aga stigao. s vojskom i plijenom u dolinu Močila kod Slunja, napali su ga ban Erdody i pukovnik Thurn sa 1 330 konjanika i 700 pješaka i jednostavno satrli. Više od 2 000 osmanskih vojnika palo je na bojnom polju, medu njima Ali-aga i mnogi drugi odličnici. Preostali Turci bezglavo su bježali spašavajući gole živote, od kojih 60 ipak nije uspjelo pobjeći. Svi zarobljeni i pohvatani bili su oslobođeni, a sav plijen pripao je pobjednicima.17

Težak poraz, kakav Turci dugo nisu doživjeli, opomenuo je njihove vojskovođe da se olako ne upuštaju u pljačke i provale. Tu je opomenu dobro shvatio Ferhad-paša, zbog čega je na granici uglavnom vladao mir. Usporedo s tim, pobjedama nad osmanskom vojskom učvrstila je samopouzdanje na hrvatskoj strani i dokazala da se odlučnošću, dobro vođenom obranom i napadom može poraziti znatno brojnija i nadmoćnija vojska. Zatišje na granici iskoristio je ban Erdody za saziv Sabora, koji je na zasjedanju 11. ožujka 1585. odredio radnike za dovršenje utvrde u Brestu i gradnju nove kule u Sišincu na Kupi. Osim toga da od 1. travnja 25 haramija stražari na Kalniku, 18 na Medvednici sve do Božjakovine i 15 haramija na Ivančici i čuvaju okolna mjesta i sela od pljačke i provala vlaških razbojnika.18

Nezapamćena suša i rijeke gotovo bez vode, zabrinuli su bana Erdody ja, neće li to možda iskoristiti Turci i Vlasi za provalu preko Kupe. Prema pristiglim dojavama ta je bojazan bila opravdana, pa je 30. lipnja 1585. Sabor zaključio da svaki vlastelin mora imati u pripravnosti 5 pješaka i 5 konjanika, koji će se na banov poziv smjesta uputiti u njegov tabor.19

Stalno u pokretu, držao je ban Erdody pomoću svojih uhoda Turke na oku i budno pazio na prijelaze preko Kupe, tako da se, unatoč suši i niskom vodostaju, Ferhad-paša nije usudio napasti. Zapravo, pokretima vojske on je stvarao takav dojam i odvraćao pozornost od Bihaća, prikupljajući jake snage da ga u što kraćem roku osvoji. U pomoć je pozvao svoga brata Ali-

14 Šišić, Acta comitialia...,IV., p. 104-109. 15 Idem,o. c.,IV.,p.109. 16 Idem,o.c., IV.,p. 116-127. 17 Isthuanffy, o.c., Lib. XXV., p. 343; Valvasor, o.c., XI., p. 217. 18 Šišić, Acta comitialia..., IV., p. 168-172. 19 Idem, o.c., IV., p. 179.

138

bega iz Pakraca i proslavljenog ratnika i krajišnika Arnaud Memi-bega iz Zvornika. Udruženim snagama došao je 14. rujna 1585. Ferhad-paša pred Bihać i opsjeo ga. Grad je branio kapetan Franz Horner, koji se nije dao zaplaši ti. Idući dan dobro postavljenim topništvom počeo je Horner pucati i nanositi Turcima velike gubitke, tako da je Ferhad-paša i morao odustati od opsade Bihaća.20

Neuspjeh za neuspjehom potaknuli su Ferhad-pašu da potraži vojni uspjeh na drugoj strani. Premda je zima bila vrlo oštra, prešao je on sredinom siječnja 1586. preko Save robeći i paleći sve do Gradeca. U isto doba četovao je i požeški sandžakbeg do Koprivnice, a osmanski ratnici prešli su Dravu i napali Đurdevac, odakle su odveli 13 haramija i dva zastavnika. Da uzvrate Turcima milo za drago i zastraše Vlahe, u drugoj polovici siječnja upali su Mihajlo Szekely i kapetan Glaubitzer s nekoliko stotina haramija i konjanika u Pakrački sandžak do Sirača, gdje su boravile najopasnije vlaške četovođe i putovođe, koji su predvodili razbojničke družine i pljačkali hrvatska sela. Svuda kamo su prolazili, ognjem i mačem uništili su vlaška naselja, poveli sa sobom više od 100 vlaških žena i djece i zarobili kneza Pejašinovića, koji je Ferhad-paši bio voda puta do Gradeca i uvijek mu služio kao savjetnik.21

Manji okršaj s martolozima (Vlasima) imao je početkom travnja vojvoda Nikola Ožegović iz Sv. Petra Čvrsteca, kad je između Topolovca i Koprivnice sa 18 haramija nabasao na njihovu dvostruko brojniju četu koju su predvodili neki Ostoja i Zuko iz Virovitice. U ljutom kreševu posjekao je Ožegović Ostoju i odrubio mu glavu i potom je odnio u Cirkvenu. Od zarobljenih Turaka i Vlaha saznao je on za Ferhad-pašin odlazak iz Bosne radi preuzimanja dužnosti vrhovnog zapovjednika (seraskera) osmanske vojske u ratu protiv Perzije.22

Obrana zemlje od osmanskih napada bila je banu Erdody ju najpreča od svih poslova, tako da je Sabor, između ostalog, 20. travnja 1586. odredio besplatne radnike koji će na Kupi popraviti utvrde Sredičko, Šišinec, Pleter, Hergović i Parčevo, a u Slavonskoj granici gradove i utvrde Koprivnicu, Križevce, Ivanić, Dubravu i Đurdevac, te uz rijeku Česmu podići ograde i postaviti zapreke. Zbog opće nesigurnosti i ugrožavanja stanovništva, izazvanih napadima Vlaha i njihovih razbojničkih družina, Sabor je također povećao broj haramija od 60 na 100, koji će od 1. svibnja do1. listopada stražariti i hvatati vlaške razbojnike na Kalniku, Ivančici i Medvednici, te u okolici Božjakovme, Huma kod Hrašćme i Dvonšća. Ogorčenost staleža ponašanjem vlaških razbojnika, koji su se gorskim i šumskim stazama prikradali i upadali u Hrvatsko : zagorje, otimali i hvatali djecu i njom trgovali, bila je tolika, da je Sabor donio drastičnu i odluku na temelju koje su haramije uhvaćenog Vlaha trebale najprije preslušati i odmah potom živoga nabiti na kolac.23

Poslije zasjedanja Sabora poslao je početkom lipnja 1586. zapovjednik Slavonske granice Vid Hallek vojvodu Nikolu Ožegovića iz Križevaca u izviđanje oko Zdenaca i Podborja (Daruvara), da bi što više saznao o pripremama pakračkog sandžakbega. Predvodeći četu od kojih 200 haramija, probio se on do Račanske kule, gdje se sukobio s Turcima. Silovit napad s jedne druge strane završio je porazom osmanske vojske i zarobljavanjem dvojice aga.24 Radi pljačke osvete napali su krajem rujna slavonski Turci Koprivnicu, oteli mnogo stoke i opustošili selo Ivanec.25 Dobro pripremljen i s jakim snagama, provalio je 5. prosinca 1586. iz Pakraca Ali-beg i preko Stare Marče stigao do K1oštra Ivanića, robeći, paleći i uništavajući sve pred sobom. Uvjeren u svoju nadmoć i očekujući bogat plijen, nije Ali-beg ni slutio da ga

20 Krcselics, o.c., p. 273. - : 22. 21 Lopošić, o.c., Starine JAZU 19, p. 49 22 Idem, o.c., Starine JAZU 19, p. 49 23 Šišić, Acta comitialia..., IV., p. 185-193. 24 LopDšić, o.c., Starine JAZU 19, p.50. 25 Idem,o.c.,Starine JAZU 19,p.51.

139

od smrti dijele samo sati. Naime, obaviješteni o njegovu dolasku, smjesta su kapetani Ivan Herković iz Križevaca i Baltazar Summer iz Koprivnice krenuli prema Ivaniću, a njima se sa svojim četama pridružio i Mihajlo Szekely iz Gradeca. Prema Ivaniću zaputio se također i ban Erdody, u čijim su redovima bili naoružani i kmetovi zagrebačkog biskupa. Idućega dana, blizu utoka potoka Glogovnice u Česmu, prvi sat iza podne, zametnuo se kratak boj, u kojem je osmanska vojska bila potučena i natjerana u bijeg. Ban Toma Erdody i njegov brat Petar borili su se vrlo hrabro, izazivajući paniku u redovima Ali-begove vojske. Ne prezajući od opasnosti, ban je nezadrživo jezdio na konju, probio se do Ali-begova zastavnika i oteo mu zastavu. U metežu bitke uskoro je pao i Ali-beg, kojeg je biskupov kmet Nikola Pavlečić oborio s konja i bojnom sjekirom odrubio mu glavu. Begova pogibija izazvala je tada opće rasulo u osmanskoj vojsci, koju su ban Erdody i krajiški kapetani sjekli i progonili sve do Čazme. Nakon toga, zarobljene zastave i Ali-begovu glavu poslao je ban nadvojvodi Karlu u Graz.26

Nekako u isto doba, boreći se s Turcima poluči li su uspjeh i senjski uskoci provalivši na područje Like, gdje su zarobili i ubili veći broj Turaka i otjerali oko 300 komada krupne stoke.27 Slaveći pobjedu nad Ali-begom, bili su ban Erdody i krajiški zapovjednici i dalje na oprezu, jer su očekivali da će Ferhad-paša osvetiti bratovu smrt. To se očekivanje nije međutim obistinilo, kako zbog golemog naprezanja Osmanskog Carstva u ratu s Perzijom, tako i zbog teškog poraza osmanske vojske 1587., zaslugom kneza Jurja Zrinskog nedaleko od Kacsorlaka u okolici Nagykanizse.28 Osim toga, poučeni ratnim iskustvom, shvatili su i osmanski vojskovođe i četovođe iz Bosne, da se bez dobre pripreme jačih snaga ne upuštaju u provale, jer su Hrvati na svaki napad odgovarali još žešćim protunapadom. S obzirom na to, na granici Hrvatske i Osmanskog Carstva zavladalo je poduže zatišje, koje su hrvatski staleži iskoristili za jačanje obrane. U skladu s tim, bilo je na saborskom zasjedanju 21. rujna 1587. zaključeno da se poprave i utvrde Božjakovina, Pokupsko, Brest i Sredičko, zatim Križevci, Ivanić, Dubrava, Gradec, Sv. Petar Čvrstec, Topolovec i Cirkvena.29

Ni pola mjeseca od zasjedanja Sabora zapažena su u graničnom području Pakračkog sandžaka i previranja medu stanovništvom, odakle je 7. listopada 14 vlaških obitelji s mnogo stoke prešlo na hrvatsku stranu. Odobrenjem nadvojvode Karla polovica tih obitelji, s Eopom Gregorijem na čelu, nastanila se u okolici Koprivnice, a druga polovica u Varaždinu.30

Miru na granici neposrednoje pridonio i Fernad-pašin premještaj 1588. na položaj budimskog beglerbega, kao i njegov tragičan završetak iduće godine u Budimu. Uživajući blagodati godinama priželjkivanog mira, predahnulo je stanovništvo u Hrvatskoj i oporavljalo se od prostornih, materijalnih i ljudskih gubitaka i nadasve nadljudskih napora u borbi za opstanak. Istodobno, to je stanovništvo bilo svjesno da će, završetkom rata Osmanskog Carstva s Perzijom, uskoro opet biti izloženo razornim napadima osmanske vojske. Zapravo, u takav razvoj budućih događaja nitko nije ni sumnjao, pa je 2. svibnja 1588. Sabor. zaključio da se podigne zidana utvrda u Nebojanu na desnoj obali Kupe, zatim poprave utvrde Brest, Sredičko, Pleter i Parčevo, a na slavonskom dijelu kraj išta Ivanić, Gradec, Rasinja i Ludbreg. Što se tiče rasporeda 100 haramija za hvatanje vlaških razbojnika koji su otimali i krali djecu u Zagorju, bilo je određeno da će 20 haramija čuvati prijelaze i gorske staze na Medvednici, 20 na Kalniku i oko Hrašćine, Huma i Čanjeva, 20 oko Božjakovine, Rakovca, Bisaga i Moravča, 20 oko Krapine, Lobora i na Ivančici, a preostalih 20 haramija oko Ivanca, Bijele i Leštakovca. Sabor je također ponovio zaključak da haramije uhvaćene 26 Idem, O.C., Starine JAZU 19, p. 51, 52. 27 Horvat, Monumenta uscocchorum, I., p. 55. 28 Isthuanffy, o.c., Lib. XXVI.,p.352-354; Vitezović,o.c.,p.169. 29 Šišić, Acta comitialia..., IV., p.206-212. 30 Lopašić, o.c., Starine JAZU 19, p. 53, 54.

140

Vlahe moraju preslušati i zatim nabiti na kolac, dok će Hrvatska i dalje uzdržavati 200 pješaka na Kupi.31

U miru je protjecala i 1589. godina, osim što su Turci pokušali osvojiti Senj, ali su ih uskoci razbili i protjerali, i pod vodstvom kapetana Furija Molze vrlo uspješno četovali u Lici.32

Kako bi Hrvatska što spremnije dočekala predstojeće događaje, sastao se 29. svibnja 1589. Hrvatski sabor u Zagrebu i odlučio da se obnove tvrđave Vurot kod Bresta i Kloštar Ivanić. Isto tako da se poprave, učvrste i ojačaju tvrđave, utvrde i kašteli Đurdevac, Koprivnica, Karlovac, Ivanić, Ludbreg, Dubrava, Cirkvena, Miketinec, Božjakovina, Rakovec, Totuševina (Topolovac), Brest i Sredičko, a umjesto bana zapovjedništvo nad četom pješaka uz Kupu Sabor je povjerio Stjepku Gregorijancu.33

Poput svojih prethodnika, ni ban Petar Erdody nije bio bolje sreće s obećavanom novčanom pomoći za uzdržavanje vojske, zbog čega je 19. rujna 1589. podnio kralju Rudolfu II. molbu da ga razriješi banske dužnosti. Ostavku na banskoj časti podnio je on 14. listopada i nadvojvodi Ernestu, a 6. studenoga ponovno kralju Rudolfu koji mu je potkraj mjeseca odgovorio da je ne prihvaća.34 Premda nezadovoljan kraljevim odgovorom, nastavio je Petar Erdody banovati, da bi 20. lipnja 1590. ponovno zamolio nadvojvodu Ernesta neka ishodi od kralja prihvaćanje njegove ostavke. U pismu kralju Rudolfu upitao je 30. lipnja nadvojvoda Ernest nije li već odlučio imenovati novoga bana, na što mu je kralj 13. srpnja odgovorio neka nagovori grofa Petra Erdody ja da zadrži bansku čast.35 Okončanjem rata i zaključenjem mira između Osmanskog Carstva i Perzije 21. ožujka 1590. i smrću nadvojvode Karla 10. srpnja iste godine, nastupile su nove prilike, Zbog čega je ban Erdody bio prisiljen odustati od svoje ostavke. Shvaćajući dobro što to znači, on je znao da je vrijeme miru isteklo i da Hrvatima predstoje presudne bitke za opstanak. Napori diplomacije kralja Rudolfa i 29. studenoga 1590. produžavanje primirja sa sultanom Muradom III. na osam godina, bili su u tom pogledu samo varava nada, koja će se ubrzo rasplinuti i pretvoriti u dugotrajan iscrpljujući rat. Protivno sporazumu o produžavanju primirja, postavljanjem ratobornog Hasan-paše Predojevića na čelo Bosanskog beglerbegluka početkom 1591., smjesta je porasla napetost uzduž granice između Hrvatske i Osmanskog Carstva. To više što je Hasan-paša odmah počeo Okupljati vojsku oko Banja Luke da bi sustavno i jakim snagama satro i pregazio ostatke Hrvatske. Ban Toma Erdody brzo je prozreo njegove namjere, pa je očekivao Hasan-pašin , napad na Bihać ili Sisak. Raspravljajući o tome na zasjedanju Hrvatskog sabora 26. srpnja 1591., staleži su zaključili da se u slučaju Hasan-pašine provale u Hrvatsku digne opći ustanak, a da svi velikaši, plemići i građani, dobro naoružani, kao i njihovi podložnici, smjesta dođu u banov tabor.36

Već 1. kolovoza 1591. napao je Hasan-paša s jakim snagama Sisak. Svojim položajem tvrđava je u Sisku branila lijevu stranu Kupe, ali i sam pristup Zagrebu. Grad su branili kanonici Nikola Mikac i Stjepan Kovačić. Posada od kojih 300 vojnika odlučno je odbijala sve napade, a 6. kolovoza upustila se u hrabar ispad iz grada i udarila na Turke. Saznavši za opsadu Siska, poslao je ban Erdody pomoć napadnutom gradu, zbog čega se Hasan-paša 11.

31 Šišić, Acta comitialia..., IV., p. 233- 236. 32 Horvat, Monumenta uscocchorum, I., p. 60. 33Šišić, Acta comitialia..., IV., p. 245-252- 34 34 Idem, O.C., IV., p. 259-263. 35 Idem, O.C., IV., p. 264, 265. 36 Idem, O.C., IV., p. 268-272.

141

kolovoza odlučio na povlačenje. Na povratku ispod Siska paša je osvojio i razorio Keglevićevu utvrdu Totuševinu (Topolovac) na Savi i produžio u Bosnu.37

Istodobno, da bi smanjio pritisak osmanske vojske na Hrvatsku, napao je 12. kolovoza ban Toma Erdody pradjedovski grad Moslavinu. Treći dan opsade topovskom paljbom znatno je oštetio i zapalio tvrđavu čija se posada predala i potom je razorio.38 Za uspjeh u borbi s osmanskom vojskom, dobio je ban Erdody već 19. kolovoza pohvalu kralja Rudolfa, a idući dan i od nadvojvode Ernesta.39

Neuspjela opsada Siska nije Hasan-paši dala mira, premda je sultan Murad bio obaviješten da je upravo Hasan prvi prekršio netom sklopljeno primirje, koje inače druga strana zaista poštiva. Uopće se ne osvrćući na tu činjenicu, početkom listopada 1591. provalio je Hasan- paša preko Pakračkog sandžaka po drugi put u Hrvatsku. Prva na udaru bila je Božjakovina, koju 5. listopada opsjedne, osvoji na juriš i onda zapali. U grad se bilo sklonilo mnogo žena, djece i djevojaka koje Turci zarobe i povedu sa sobom. U zoru idućeg dana krenuo je paša prema Vrbovcu, paleći i pljačkajući sela oko Rakovca, Sv. Helene i Vrbovca. Jedna četa turskih konjanika približila se čak i Zagrebu, a druga je opustošila i zapalila selo Gušćerovac ispod Kalnika. Hasan je prenoćio u Vrbovcu, kamo su osmanski vojnici dovodili zarobljenike i dogonili otetu stoku. Natovaren plijenom i vodeći mnoštvo zarobljenika, plemića i pučana, odatle se paša zaputio prema Gradecu, ali je na putu saznao da će ga napasti krajiška vojska iz Križevaca, Koprivnice, Ivanića i Gradeca. Druga loša vijest bila je da su zbog kiša nabujale rijeke Glogovica i Lonja, pa je Hasan-paša s prednjom četom požurio prema Dubravi. Na taj i način izbjegao je potjeru koja se sručila na njegovu zalaznicu i oslobodila 400 zarobljenika, pri čemu se osobno istakao banov brat Petar Erdody.40

Nakon povratka u Bosnu, napao je Hasan-paša 6. studenoga 1591. Ripač na Uni i drugi dan ga osvojio. Nastavljajući ratno djelovanje, spalio je zatim selo Golubić zapadno od Ripča i opustošio čitav kraj oko Sturlića i Blagaja na Korani.41

Osvajanjem Ripča obruč se oko Bihaća sve više stezao i nije bilo sumnje da će ga osmanska vojska uskoro napasti. Pred rastućom opasnosti Hrvatska nije imala izbora i morala je upeti preostale snage i spremiti se za obranu. Već 5. siječnja 1592. na poticaj nadvojvode Ernesta sastao se Hrvatski sabor i donio zakonski članak o sveopćem dizanju pod oružje. Prema tom članku sva vlastela, plemići s jednim selištem, vojno plemstvo (armalisti) i građani, moraju osobno doći u banov tabor. Tko ne dođe ili uoči bitke svojevoljno napusti tabor, izgubit će sve svoje posjede a trgovci robu. Osim toga, vlastela je bila dužna da na određen broj (10) seoskih domaćinstava opremi i naoruža dva pješaka i jednog konjanika. Bogatiji trgovci morali su opremiti i naoružati jednog konjanika, a u slučaju da osobno ne bi sudjelovali u vojni još jednog konjanika koji će doći umjesto njih. Svi pješaci dobit će puške, a konjanici osim pušaka kacigu, oklop i koplje. Isto tako i svi kraljevski i slobodni gradovi (Zagreb, Križevci, Koprivnica i Varaždin), kao i samostan pavlina u Lepoglavi, morali .su osigurati dovoljan broj kola i zaprega za prijevoz topova, baruta i olova. Da vojska ne bi ostala bez hrane, Sabor je obvezao bana, svjetovne i duhovne velikaše, plemiće, slobodne gradove, samostane, Zagrebački kaptol i župnike da od svakog kmetskog dimnjaka na svome posjedu do 1. ožujka dadu četvrtinku (oko 25 kg) raži, zobi i prosa i pola četvrtinke graha i dopreme u Zagreb, gdje će hrana biti uskladištena.42

37 Isthuanffy, O.C., Lib. XXVII., p. 363. 38 Ivić, Aleksa, Prilozi za povijest Hrvatske i Slavonije u XVI. i XVII. vijeku, Starine JAZU 35, p. 330, 331; Šišić, Acta comitialia..., IV, p. 329. 39 Šišić, Acta comitialia..., IV., p. 272, 273. 158 40 Lopašić, Spomenici..., I., p. 162, 163; lsthuanffy, O.c., Lib. XXVIl., p. 363; Rattkay, O.c. p. 155, 156; Krcselics, O.C., p.279. 41 Lopašić, Bihać i bihaćka krajina, Zagreb 1943., p. 215. 42 Šišić, Acta comitialia..., IV., p. 277-283.

142

Na drugoj strani pripremao se za rat i Hasan-paša, čija je premoć bila očita. U vojnim planovima njegov glavni cilj bio je proboj hrvatske obrane na Kupi, odakle je mogao ugroziti Zagreb i cijeli sjever Hrvatske. Osvajanje tvrđavica Brest i Brikiševina nije mu se činilo dovoljno pouzdanim uporištem, pa je Hasan-paša 12. travnja 1592. blizu utoka Petrinjčice u Kupu počeo graditi drvenu tvrđavu. Građevni materijal za njezino podizanje bio je unaprijed priređen, a mnoštvo radnika i vojnika trebali su je podići u što kraćem roku. Započinjući radove osvojio je Hasan-paša obližnju tvrđavicu Goru, a 15. travnja predala mu se i Hrastovica. Utvrdu Srednji Gradac Zagrebačkog kaptola nije trebao ni osvajati, jer je nju Kaptol još sredinom srpnja 1591. dao porušiti kako ne bi pala u osmanske ruke.43

Nova tvrđava zvana Yenikale, odnosno Petrinja, građena je u obliku četverokuta s pet tornjeva i dvoja vrata. Oko tvrđave bila je iskopana graba u koju se mogla svesti voda iz Petrinjčice. Hrastovi balvan i bili su povezani dugim željeznim čavlima i pričvršćeni željeznim kukama. Kopanjem grabe dobio je dosta visok i dovoljno širok nasip s kojeg se mogao braniti pristup tvrđavi. Posao oko njezine izgradnje bio je dovršen 2. svibnja, što su Hasan-paša i osmanska vojska proslavili pucanjem iz topova i pušaka, sviranjem u trube i udaranje m u bubnjeve. U novu tvrđavu postavio je paša jaku posadu s Rustem-begom na čelu, a da bi ona imala osigurano zaleđe, postavio je i posade u Gori i Hrastovici. Zadovoljan obavljenim poslom, vratio se Hasan-paša 4. svibnja u Kostajnicu.44

Dok je Hasan-paša gradio tvrđavu, utaborio se ban Toma Erdody s vojskom u Maloj Gorici kod Bresta, odakle je 14. travnja zatražio da mu se iz Zagreba pošalje hrana za vojsku.45 Čekajući dopremu hrane, iznenada je zbog jakih kiša porastao vodostaj Kupe koja se izlila iz korita, što je banu onemogućilo prijelaz rijeke da bi spriječio izgradnju tvrđave. Stojeći posve bespomoćno, vojska je počela napuštati tabor, pa se s banskom četom 7. svibnja, kad je tvrđava već bila sagrađena, povukao i , Toma Erdody. U kraćem predahu poslije odlaska u Kostajnicu, prikupio je Hasan-paša svježe snage ojačane većim brojem topova i 12. lipnja udario na Bihać. Grad je branio kapetan Josip Lamberg s posadom od približno 500 vojnika i nekoliko stotina građana sposobnih za oružje. Opkolivši grad sa svih strana, osmanska je vojska topovskom paljbom krčila put do gradskih zidina, unoseći svojom brojnošću sumorno raspoloženje u obranu, premda su se građani i vojnici bili zarekli boriti se do smrti.46 Kako tražena pomoć niotkuda nije stizala, uvlačio se strah u građane i vojnike i gubila nada u mogućnost obrane. Pogotovo kad su Turci počeli prislanjati ljestve na gradske zidove i pripremati se za opći juriš. Zastrašeni gradski suci predložili su tada kapetanu Lambergu neka ponudi Hasan-paši časnu predaju, uz uvjet da svatko može slobodno ostati ili otići iz grada. Nimalo se ne dvoumeći, paša je prihvatio ponudu izdao riječ da se nikome neće ništa zlo dogoditi, pa je 19. lipnja 1592. osmanska vojska ušla u stari kraljevski grad Bihać. Da bi zavarao građane, Hasan-paša je dijelio ženama, djevojkama, djeci i muškarcima novac i obećavao miran i spokojan život. Kapetana Lamberga i njegovu pratnju, vojnike i njihove žene i djecu osobno je ispratio iz grada do sela Čelopeka i dao im pratnju od nekoliko stotina konjanika da ih dalje vode i štite. Međutim, čim se Hasan-paša udaljio, nasrnuli su na njih konjanici i počeli zlostavljati, pljačkati, otimati žene i djecu. Braneći žene i djecu od nasrtljivaca poginulo je nekoliko odlučnijih Turaka i okršaj se pretvorio u pravi pokolj, u kojem su, osim Lamberga i nekolicine ljudi, ostali smrtno stradali.

43 Krcselics, o.c., p. 280; Ivić, o.c., Starine JAZU 35, p. 342, 343. 44 Kovacsich, Martin, Obsidio Sisciensis domini Micatti Anno Domini 1592, Scriptores rerum Hugnaricarum minores, Budae 1798., T.I., p. 201, 202. 45 Kukuljević, Acta croatica, p. 295. 46 Valvasor, o.c., XII., p. 127. 47 Lopašić, Bihać... p. 76-80; Isthuannfy, o.c., Lib. XXVII., p. 365; Lopašić, Spomenici... I., p. 166; Idem, o.c., Starine

143

Dano obećanje nije održao ni Hasan-paša, već je u Bihaću dao smaknuti mnoštvo građana, a stotine muškaraca, žena i djece poslao je u Istanbul, gdje je svečano proslavljeno zauzeće Bihaća.47 Prije ulaska u Bihać osmanska je vojska osvojila Izačić i potom Sokolac, dok su Drežnik i Tržacbili napušteni.48

Gradnja tvrđave u Petrinji, gubitak Bihaća, Izačića, Sokolca i napuštanje Drežnika i Tržca, iz temelja su uzdrmali hrvatsku obranu, nad kojom je smrtna opasnost svakim danom bila bliža. U prvi mah pomišljalo se napustiti sva mjesta i utvrde uz Glinu, Mrežnicu i Koranu i obranu svesti na Ogulin, Karlovac, Brest i Sisak.49

Na dalji razvoj događaja različito su gledali i krajiški zapovjednici, pa je kapetan žumberačkih uskoka Petar Erdody bio uvjeren da će Hasan-paša iz Bihaća krenuti na Slunj i onda na Karlovac, u što je bio gotovo siguran i zapovjednik Hrvatske granice general Andrija Auer- sperg. Suprotno njima, zapovjednik Slavonske granice pukovnik Stjepan Grasswein očekivao je Hasan-pašu napad na Ivanić, Križevce i Koprivnicu. Procjenjujući, međutim, s vojnog gledišta obrambene i opće prilike, ban je Toma Erdody dobro naslućivao i znao da će Hasan-paša najprije udariti na Brest i Sisak. Ne sumnjajući u to žurno je okupljao vojsku i pripremao se na obranu, ali mu je pritom zbog krivih procjena izostala nužna pomoć generala Auersperga i pukovnika Grasswelna. Nevoljno stanje u Hrvatskoj i strepnje od budućih događaja, iskoristio je tada i venecijanski admiral Tiepolo. Početkom srpnja 1592. neočekivano je doplovio s mornaricom pred stari grad Bag (Karlobag), topovima razorio tvrđavu i uništio cijelo gradsko tkivo, posadu i stanovništvo dijelom poubijao a dijelom odveo u zarobljeništvo, ili prikovao na brodovlje.50

Grad je opet prestao živjeti, a njegove ruševine sablasno su stajale uz morsku obalu. . Prema očekivanju bana Tome Erdodyja, Hasan-paša je u noći od 18. na 19. srpnja 1592. Iz Bihaća stigao u Petrinju. Odmah iza podne prešao je s vojskom preko mosta na Kupi i kod Bresta udario na bana Erdody ja. U dvosatnom boju, daleko nadmoćnija, osmanska vojska je izvojevala sjajnu pobjedu. Mnoštvo banovih vojnika palo je na bojištu, ili je dopalo ropstva. Osim bojnih zastava kao ratni plijen, zarobio je Hasan-paša i pet topova. Gubeći bitku ban je sretno umakao s bojišta i zaklonio se u svome gradu Jastrebarskom.51

Iduće noći, nošen krilima pobjede, zauzeo je Hasan-paša tvrđavicu Brest i zapalio je. Odmah zatim razorio je utvrde Hergović i Gotoču i spalio selo Drenčinu, gdje je počeo opsjedati tvrđavicu jer se posada nije htjela predati. Pustošeći iza toga okolna sela i naselja, spalio je također varoš Sisak, odakle se stanovništvo sklonilo u tvrđavu. U jutarnjim satima 23. srpnja 1592. stigao je Hasan-paša po drugi put pod tvrđavu Sisak, opkolio je sa svih strana i pozvao posadu na predaju. Na čelu posade bili su kanonici Nikola Mikac, Blaž Đurak i Matija Fintić, odlučni braniti Sisak do posljednjeg čovjeka. Uvidjevši da od predaje nema ništa, rasporedio je Hasan-paša 21 top i naredio paljbu na tvrđavu. Pucajući iz dana u dan topništvo je nanosilo velike štete tvrđavi i gubitke posadi, ali branitelji nisu popuštali. Uzaludni su bili i juriši koje su opsjednuti odbijali nanosili osmanskoj vojsci velike gubitke. Shvativši da neće ostvariti svoj cilj, napustio je 29. srpnja Hasan-paša opsadu Siska, zarekavši se pritom da neće mirovati dok ga ne osvoji. Odlazeći odatle strahovito je opustošio sisačko vlastelinstvo i naredio da se razori utvrda u Drenčini koju su u međuvremenu Turci bili zauzeli.52

47 Lopašić, Bihać... p. 76-80; isthuannfy, o.c., Lib. XXVII., p. 365; Lopašić, Spomenici... I., p. 166; Idem, o.c., Starine JAZU 19, p. 58; Ivić, o.c., Starine JAZU 35, p. 342, 343. 48 Ivić, o.c., Starine JAZU 35, p. 342; Lopašić, Bihać..., p. 220, 231. 49 Lopašić, o.c., Starine JAZU 19, p. 61. 50 Idem, O.C., Starine JAZU 19, p. 58; Idem, Spomenici..., I., p. 165. 51 Idem, Spomenici..., I., p. 165; Ivić, O.C., Starine JAZU 35, p. 343; Isthuannfy, O.C., Lib. XXVII., p. 366; Šišić, Acta comitialia..., IV., p. 285. 52 Kovacsich, Obsidio Sisciensis..., p. 203-205.

144

Jedva što je Hasan-paša prešao Kupu i vratio se u Bosnu, provalio je 18. kolovoza Rustem-beg iz Petrinje u Turopolje i zarobio veći broj ljudi. Nekoliko dana kasnije, u noći od 25. na 26. kolovoza, prišuljalo se oko stotinjak Vlaha do Lekenika, gdje su udarili na četu uskoka koji su tu zanoćili i spavali. Iznenađeni i bunovni uskoci su bili razbijeni, a njihov kapetan Petar Erdody zahvaljujući noći spasio se bijegom. Mjesec dana kasnije provalio je iz Petrinje u Turopolje i Hasan-paša, zauzeo utvrde Lomnicu i Vukovinu i pokušao osvojiti kaštel Zelin, koji se uspio obraniti. Kako paši nije bio cilj osvajanje novih prostora nego pljačkanje i odvođenje stanovništva, osmanska je vojska opustošila i spalila sela Mraclin, Malu i Veliku Goricu, Veliku i Malu Mlaku, Gornji i Donji Lukavec, Gornje i Donje Čehe, Novake, Novo Čiče, Kostanjevec, Kobilić, Markuševec, Rakarje, Lazine, Orešje, Kosnicu, Donju Lomnicu, Zapruđe, Sv. Klaru, Plesno (Pleso), Hrašće, Buzin, Botinec, Brezovicu i Obrež, čije se stanovništvo u paničnom bijegu sklanjalo po šumama i močvarama. Od silne vatre nebo nad Turopoljem rumenilo se u večernjim i noćnim satima, naočigled građana Zagreba. Pljačkaške su horde stigle također i do Kerestinca i na povratku ispod Vukomeričkih gorica opustošile vinograde i satrle dozrelo grožđe. Neka od spomenutih mjesta nisu više ni obnavljana i netragom su nestala. Tjerajući mnoštvo otete stoke i zarobljenih ljudi i vozeći na stotinama kola opljačkano žito, vratio se Hasan-paša početkom rujna u Petrinju.53

Dramatičan razvoj događaja napokon je uvjerio kralja Rudolfa da je nužno poslati vojsku i pomoći Hrvatskoj, ne bi li se možda opet uspostavila obrana na Kupi osvajanjem Petrinje. S obzirom na godišnje doba, dolazak i okupljanje vojske oko Zagreba nije uopće zabrinjavalo Hasan-pašu, niti je tome pridavao veće značenje. Dapače, on je 14. studenoga 1592. opet provalio u Turopolje, gdje je spalio nekoliko sela i odveo mnoštvo ljudi u zarobljeništvo.54

Suočen kao nikad prije s neposrednom opasnošću zatiranja Hrvatske i sudbonosnim prilikama u kojima se ona našla, sastao se 24. siječnja 1593. Sabor u Zagrebu, u čijem je zapisniku prvi put izostavljeno ime Kraljevine Hrvatske. Sama činjenica da je to učinjeno, jasno govori i svjedoči što je do tada ostalo od hrvatskog juga, i da nitko od staleža s tog područja nije bio nazočan zasjedanju niti je mogao doći. Raspravljajući o bijednom stanju opustošene zemlje, staleži su konstatirali da je u roku od dvije godine Hasan-paša osvojio i spali o oko 26 tvrđava i utvrda na granici, uništio stotine sela i naselja i odveo iz Hrvatske 35 000 ljudi, što je uvelike smanjilo njezine mogućnosti obrane. Ništa bolje od Turaka ne ponašaju se ni vojnici pristigli u pomoć, jer od bijednog stanovništva otimaju hranu, vino, stoku, odjeću i razne druge stvari, ne prezajući pritom ni od ubojstva. Tvrđavu u Sisku, oštećenu u nedavnom Hasan-pašinu napadu, valja hitno popraviti i opskrbiti svim potrepštinama, jer je ona branik ostalim pokrajinama s kojima Hrvatska graniči. Iznoseći činjenično stanje i tražeći pomoć, ogorčeni i razočarani sabornici su istodobno kralju poručili: Staleži i redovi najbjednije Kraljevine Slavonije, lišeni pomoći i potpore, prije nego li se nađu pod turskom vlašću, ili napuste prebivalište u svojoj predragoj domovin4 najprije pred Bogom, zatim Vašim prejasnim veličanstvom, kao i Kraljevstvom Ugarske i cijelim Kršćanstvom, najsvečanije se očituju da će, dovedeni u krajnju nevolju, za svoj život i opstanak učiniti ono što im sudbina i nužda pokaže kao povoljnije i korisnije.55 U igri povijesne sudbine, očitovanje staleža nije dovelo do promjene postojećeg stanja, niti je utjecalo na budući razvoj događaja. Akindžije su nastavile provaljivati u Turopolje. S njima je krajiška vojska imala okršaj 4. veljače kod Vukovine, a koji dan kasnije i sa Rustem-begom kod Kravarskog. Na posjedima bana Tome Erdody ja akindžije su počinile mnogo štete i zapalile cijela sela. Nakon manjeg predaha, 20. svibnja Rustem-begje prešao s jakom vojskom Kupu, napao Jamnicu i Brezovicu, odakle je odveo mnoštvo ljudi u zarobljeništvo. Dva dana 53 Rattkay, o.c., p. 157; Lopašić, O.c., Stari ne JAZU 19, p. 60; Valvasor, O.C., IV., p. 127; Lopašić, Spomenici..., I., p. 166. 54 Lopašić, o.c., Spomenici…,I.,p.166;Ivić,o.c.Starine JAZU 35,p.343,344. 55 Šišić, Acta comitialia..., IV., p.284-287

145

iza toga provalio je sve do Kerestinca, Samobora i Jastrebarskog, popalio i opustošio sela Stupnik, Zdenčinu, Kupinec, Jamnicu, Galgovo i Čolnićevo selo.56 Sustavno uništavajući Turopolje, cijelu zimu i proljeće spremao se Hasan-paša za rat, odlučan da osvoji Sisak i uništi ostatke Hrvatske. Prikupljao je vojsku iz cijele Bosne i Hercegovine i osmanskog dijela Slavonije, koju su predvodili sandžakbegovi Zvornlčkog, Hercegovačkog, Kliškog, Ličkog, Cerničkog i Požeškog sandžaka. U sastavu te vojske našli su se najistaknutije vojskovođe, četovođe i krajišnici, koji su svoje najbolje godine života proveli ratujući protiv Hrvata. Napadima na Turopolje želio je Hasan-paša banu Erdody ju i ostalim krajiškim zapovjednicima odvratiti pozornost od Siska. Međutim, dobro obaviješteni o pašinim planovima, vojskovođe su odlučile udruženim snagama suprotstaviti se osmanskoj vojsci. Osim banovih snaga, svoju vojsku i pomoćne čete doveli su zapovjednik pomoćne carske vojske u Hrvatskoj Ruprecht Eggenberg, general Andrija Auersperg, pukovnik Stjepan Grasswein, Georg i Sigismund Paradeiser, Melchior Rodern, Christoph Obritschan i kapetan Petar Erdody. Uz bana Erdody ja, vrhovni zapovjednik te vojske bio je Ruprecht Eggenberg. Kad su pozvani sandžakbegovi doveli vojsku u Petrinju, a gradiški kapetan dovezao lađe i natovarene topovima i hranom, dao je Hasan-paša sastaviti od lađa most preko Kupe, da bi zatim preveo vojsku i 15. lipnja udario na Sisak. Isto kao prethodne godine, grad su branili kanonici Blaž Đurak i Matija Fintić s približno 400 vojnika. Odbijajući napade topništvom i uzvraćajući na paljbu Hasan-pašinih topova, uskoro je Fintić nesretnim slučajem poginuo, a Đurak zadobio tešku ranu. Premda teško ranjen, uspio je Đurak banu poslati poruku neka hitno dođe u pomoć. Više iz opreza, Eggenberg se kolebao, dok je ban Toma Erdody, kojem se pridružio i Auersperg, bio odlučan da se smjesta krene prema Sisku i upusti u bitku s Hasan-pašom, iako su njegove snage bile višestruko brojnije. S pomoćnim četama banska i krajiška vojska imala je približno 4 000 pješaka i konjanika, ispred kojih se nalazilo između 12 i 16 tisuća osmanskih vojnika. Nastupajući dosta žurno, stigla je hrvatska i krajiška vojska 21. lipnja do Siska i utaborila se ispred grada. Idućega dana između 11 i 12 sati započela je odlučna bitka, o čijem je ishodu ovisila sudbina Hrvatske. U prvom bojnom redu stajali su Hrvati s banom Tomom Erdodyjem na čelu, iza kojih su na desnom i lijevom krilu, kao i središnjem dijelu bojnog reda zauzeli položaje Auersperg, Eggenberg, Paradeiser, Rodern, Grassweln i ostale vojskovođe. Nasuprot banu Erdody ju postavio je Hasan-paša oko 1 000 odabranih konjanika, koji su trebali probiti bojni red i opkoljavanjem ga uništiti. Uz zaglušujuću viku i buku obje vojske silovito su nasrnule jedna na drugu, ali je nadmoćnija osmanska vojska počela potiskivati Hrvate prema drugom bojnom redu. Promatrajući razvoj bitke krenuo je tada u napad Auersperg, čiji su strijelci i oklopnici stvarali pustoš u Hasan-pašinim redovima. Ohrabreni tim napadom, udarili su Hrvati još žešće i odlučnije po Turcima, pri čemu se osobno isticao ban Toma Erdody. Neposredno zatim pokrenuli su svoju vojsku Eggenberg i druge vojskovođe, stjerali Hasan-pašu u kut između Odre i Kupe, i presjekli odstupnicu zauzimanjem mosta na Kupi. Uhvaćen tako u pravu stupicu i doveden u bezizlazan položaj, paša nije imao kamo, nego jedino spašavati se bijegom preko Kupe, čije su strme obale otežavale prijelaz. Kako većina vojnika nije znala plivati, panično bježeći strmoglavljivali su se u Kupu, hvatali se jedni za druge i utapali se. Posve sigurni u pobjedu kakvu dugo nisu izvojevali, krajiški konjanici, pješaci i strijelci nemilosrdno su sjekli, pucali i zatirali Hasan-pašinu vojsku, kojima se pridružila i posada iz Siska. Osim Hasan-paše, medu poginulima ili utopljenima u Kupi bili su: njegov brat Džafer-beg, cernički sandžakbeg, glasoviti gazija i krajišnik Arnaud Memi-beg, zvornički sandžakbeg, sultanov rođak i hercegovački sandžakbeg Sultanzade Mehmed-beg, Ramadan-beg, požeški sandžakbeg,

56 Lopašić. Spomenici..., I., p. t 75, 176.

146

Ibrahim-beg, lički sandžakbeg, Kurt-beg iz Vučitrna i mnoge druge osmanske vojskovođe, kao i tisuće osmanskih vojnika, aga i spahija.57 Sjajna pobjeda kod Siska 22. lipnja 1593. značila je prekretnicu u ratu Hrvata s Osmanskim Carstvom. Ostaci ostataka Hrvatske bili su obranjeni, a dalje širenje osmanske vlasti na njezinu prostoru bilo je zaustavljeno. Poslije cijelog stoljeća krvavih bitaka i teških gubitaka, od poraza na Krbavskom polju 1493., bile su, napokon, slomljene osvajačke snage osmanske vojske i poturica iz Bosne. Njihova udarna snaga izgubila je prodornost, i od poraza pod Siskom nije se više uspjela obnoviti. Istina, neko vrijeme nadvijala se nad Hrvatskom još uvijek osmanska opasnost, ali ona nije mogla ozbiljnije ugroziti njezinu opstojnost. Prednost pobjede nad Hasan-pašom kod Siska banje Erdody želio odmah iskoristiti napadom na tursku Petrinju, ali su se tome usprotivile druge vojskovođe, držeći da vojska nema dovoljno hrane. Na taj način bilo je izgubljeno dragocjeno vrijeme i na vojni pohod krenulo se istom 9. kolovoza okupljanjem vojske kod Bresta. Kad je vojska prešla Kupu, udario je ban Erdody na tursku Petrinju s osam lakih topova, koji nisu mogli tvrđavi nanijeti veće štete. Zbog toga se opsada otegla do 24. kolovoza, odakle se Erdody s vojskom morao povući, jer je Petrinji s velikom vojskom hitao u pomoć Hasan-paša, sin velikog vezira Mehmed-paše Sokolovića. Istoga dana prešla je osmanska vojska Kupu i napala Sisak. Tvrđavu su branili kanonici Andrija Kovačić i Gašpar Granda s posadom od 100 vojnika. Snažnom topovskom paljbom Turci su probili zidove tvrđave i na juriš je pokušali osvojiti. Odbijajući juriš poginuo je kanonik Kovačić, a 30. kolovoza bio je kanonik Granda primoran Sisak predati Hasan-paši. Osvajanjem Siska poslao je paša u pljačku svoje lake konjanike, koji su opustošili i popalili sela uz lijevu obalu Save sve do Božjakovine i Kraljevca kod Dugog Sela, odakle su odveli u ropstvo oko tisuću ljudi. U prvi mah činilo se da će osmanska vojska ugroziti i Zagreb, što je izazvalo opći strah i pomutnju, pa su kanonici riznicu Zagrebačke biskupije poslali u Bolonju. Dok je Zagreb strepio od mogućeg razvoja događaja, za to je vrijeme Hasan-paša dobio hitnu poruku neka smjesta s vojskom krene u Ugarsku, kamo se već zaputio veliki vezir Sinan-paša.58 Neovisno o pripremama bana Tome Erdody ja i krajiške vojske da osvoji tursku Petrinju, na jugu Hrvatske provalio je početkom kolovoza 1593. senjski kapetan Juraj Lenković u Liku, spalio turski Bunić i smaknuo veći broj Turaka, zarobio oko 200 ljudi i otjerao mnoštvo sitne i krupne stoke.59 Takvi i slični i sve češći napadi u Lici, kao i zaleđu primorskih gradova pod vlašću Venecije, slabili su osmansku vlast, koja će na tim prostorima zapasti u dugotrajnu krizu.

57Lopašić, o.c., Starine JAZU 19, p. 64, 65; Idem, Spomenici... I, p. 182-185; Radić, Pavao, Isprave o bitci kod Siska dne 22. lipnja 1593. godine, Starine JAZU 19, p. 172-192; Horvat, Karlo, Kobenzelovi izvještaji (1592-1594) kardinalu Cintiju Aldobrandiniju, državnomu tajniku pape Klementa VIlI., Starine JAZU 32, p. 191-'195; Istlulanffy, o.c., Lib. XXVII., p. 370. 58 Lopašić, Spomenici...,I., p. 180, 18 I; Horvat, Kobenzelovi izvještaji..., Starine JAZU 32, p. 212-214; Krcselics, o.c., 59 Horvat, Monumenta uscocchorum, I., p. 74. 1

147

DUGI RAT I MIR NA UTOKU ZSITVE U DUNAV 1603. GODINE

Katastrofalan poraz osmanske vojske kod Siska 1593. izazvao je zaprepaštenje na dvoru sultana Murada III. Vojni krugovi i javnost, podjarivani od velikog vezira Sinan-paše, tražili su osvetu i objavljivanje rata caru i kralju Rudolfu II. Pod pritiskom vojske javnosti i sultanija čiji su sinovi zaglavili pod Siskom, odlučio se sultan za rat. Odmah nakon donošenja sultanove odluke napustio je Sinan-paša s vojskom Istanbul i zaputio se prema Beogradu, kamo je stigao 4. rujna. U predahu od desetak dana nastavio je zatim put do Osijeka, gdje je 27. rujna prešao glasoviti Sulejmanov most. Još dok je putovao preko Baranje, stigla mu je obavijest da se carska vojska nalazi kod Gyora (Rab), pa je produžio do Veszprema. Zauzimanjem položaja ispred grada i nakon trodnevnih napada, Veszprem se 13. listopada 1593. predao, uz uvjet da posada može slobodno napustiti grad. Isti sporazum odnosio se i na tvrđavicu Palotu, ali je vjerolomni Sinan-paša njezinu posadu dao pogubiti. Isplativši potom Vojsku, vratio se veliki vezir u Beograd na zimovanje, odakle je poslao u Istanbul obavijest o vojnim uspjesima. Započevši uspješno ratovanje na prostoru sjeverne Ugarske, vezir Sinan-paša nije ni slutio da će u tom ratu Osmansko Carstvo više izgubiti nego ostvariti snagom oružja, i da su njegovi zvjezdani trenuci počeli gubiti na sjaju i polako tonu ti u prošlost. Za pogranične sandžakbegove u sastavu Bosanskog pašaluka nije zbog toga bojište u Hrvatskoj utihnulo niti izgubilo na važnosti. Pogotovo što je osvojeno trebalo obraniti i suprotstaviti se hrvatskoj vojsci koja nipošto nije mogla trpjeti gubitak Siska da bi vratila granicu na Kupu. Dok je osmanska vojska na granici s Hrvatskom gubila udarnu moć, dotle je hrvatska vojska objavom rata dobila slobodu djelovanja i poduzimanja manjih udara uzduž cijele granice. Na taj način iscrpljivane su i rasipavane osmanske snage od sjevera Ugarske do Jadranskog mora, gubeći pritom ljudstvo i ekonomsku podlogu za dalje vođenje rata. Već potkraj 1593. provalio je koprivnički kapetan s dijelom posade iz Đurđevca u okolicu Virovitice, gdje je opustošio nekoliko sela i na povratku odveo dosta zarobljenika i otjerao velik broj krupne stoke.1

Cijela zima 1594. prolazila je u dogovorima i pripremama za vojni pohod, čiji je cilj bio osvajanje Siska i uništenje turske tvrđave u Petrinji. Unatoč jasnim i odlučnim namjerama, ti su dogovori i planovi napredovali sporo jer je u međuvremenu došlo do promjena u vrhovnom krajiškom zapovjedništvu. Još početkom listopada 1593. umro je general Andrija Auersperg na njegovo mjesto bio je postavljen Juraj Lenković. Životni put zapovjednika Slavonske granice, pukovnika Stjepana Grassweina, bližio se također kraju. Umjesto nadvojvode Emesta namjesništvo u Hrvatskoj, Austriji i Ugarskoj preuzeo je nadvojvoda Matija, a uprava nad Vojnom granicom u Hrvatskoj i Slavoniji povjerena je mlađem kraljevu bratu Maksimilijanu. Osluškujući što se dešava na drugoj strani, stigla je početkom veljače 1594. obavijest da se u Petrinji zapalio toranj s barutom od čije eksplozije su nastala mnoga oštećenja na tvrđavi. Prema saznanju zapovjednika Slavonske granice, pozvao je budimski paša kapetane i zapovjednike turskih tvrđava u Slavoniji neka dođu sa što više vojske i pridruže se ostaloj vojsci na prostoru Ugarske.2

Kako se bližilo proljeće, podržan od nadvojvode Maksimilijana, sazvao je ban Toma Erdody 21. ožujka 1594. Sabor u Zagrebu, na kojem su staleži zaključili da pod vodstvom bana ud- ruženim snagama i uz osobno sudjelovanje nadvojvode udare na Turke.3 Samo nekoliko dana kasnije, umjesto umrlog pukovnika Grassweina, imenovan je zapovjednikom Slavonske 1 Horvat, Kobenzelovi izvještaji…,Starine JAZU 32,p.236. 2 Idem, o.c., Starine JAZU 32, p. 242, 243. 3 Šilić, Acta comitalia..., IV., p. 299-303.

148

granice general Hans Sigismund Herberstein, koji će uspješno obavljati preuzetu dužnost i pridonijeti uspostavi ravnoteže sila s Osmanskim Carstvom na tom prostoru. Zajedno s ostalim pripremama, okupljanje vojske u banovu taboru bilo je predviđeno za početak mjeseca srpnja. Da bi zavarali osmansku obranu prije nego ta vojska pode u na pad, upao je general Herberstein iz Križevaca sa 1500 vojnika u Cernički sandžak, 4. lipnja stigao do Sirača i zapalio grad. Budući da nije imao topova s kojima bi rušio gradske zidove i samu tvrđavu, I poharao je cijelu okolicu, otjerao približno 600 goveda i zarobio 30 Ijudi.4 Taj smjeli upad toliko se dojmio hrvatskog stanovništva graničnih krajeva Cerničkog i Požeškog sandžaka, da je u njemu raspalio nadu u skoro oslobođenje od osmanske vladavine. Nametnulo se pitanje kako i dokle će se osmanska vlast održati na tom prostoru. Potkraj lipnja upali su senjski uskoci pod vodstvom kapetana Ivana Bemba u Liku i Krbavu, pljačkajući i paleći turske posjede. Međutim, na povratku s provale priskočilo je iako venecijansko konjaništvo iz Zadra u pomoć Turcima, poubijalo mnoge uskoke i njihova kapetana.5

Kad se u banovu taboru okupilo nekoliko tisuća vojnika, zaputio se Toma Erdody prema Petrinji, kamo je stigao 21. srpnja 1594. Idućega dana postavio je na pogodnom mjestu I pontonski most preko Kupe, preveo vojsku i topništvo i opkolio tursku Petrinju. S dosta jakom posadom i manjim brojem topova, tvrđavu je branio Rustebeg. Tjedan dana od početka opsade stigao je banu u pomoć i nadvojvoda Maksimilijan s 1 000 konjanika. Dok se stezao obruč oko tvrđave stalno tučene topništvom, izgledi za njezinu obranu postajali su svakim danom manji. Očekujući skori pad tvrđave, osvojio je 5. kolovoza general Juraj Lenković utvrde u Hrastovici i Gori i predsjekao odstupnicu osmanskoj posadi u Sisku. Uviđajući da je otpor uzaludan, pod okriljem noći između 9. i 10. kolovoza, naputio je Rustem-beg Petrinju i pobjegao u Kostajnicu. Sutradan u paničnom bijegu povukla se osmanska posada iz Siska, . zapalivši prije toga tvrđavu. Odmah zatim ušla je u Sisak hrvatska posada i započela s nužnim popravcima. Zadovoljan postignu tim, dao je nadvojvoda Maksimilijan razoriti tursku tvrđavu u Petrinji i proglasio da je vojna završena.6

Ostvarivši postavljene vojne ciljeve, hrvatsko-slavonski staleži su 15. kolovoza u taboru kod Petrinje iznijeli nadvojvodi Maksimilijanu svoja viđenja i prijedloge o tome što je prijeko potrebno učiniti za obranu zemlje. Ponajprije podići zidanu tvrđavu sličnu Karlovcu i Brestu, do proljeća obnoviti i utvrditi Sisak i na sutoku rijeka Save, Odre i Kupe sagraditi zida ni toranj.7 Nedostatak novca, vremena i radnih ruku, iskoristio je međutim Rustem-beg i u listopadu 1594. opet zaposjeo Hrastovicu i obnovio tvrđavu u Petrinji.8 Takav razvoj događaja potaknuo je generala Jurja Lenkovića na provalu s posadom iz Karlovca, pa je 5. studenoga više zastrašivanja radi napao Bihać. Tvrđavu nije mogao zauzeti, ali je zato zapalio varoš, sasjekao dosta Turaka, oslobodio više od tisuću zarobljenika i treći dan vratio se u Karlovac s bogatim plijenom.9

Polovičan uspjeh u ratu, odnos središnje vlasti prema obrani u Hrvatskoj i neuspio pokušaj nagodbe s kraljem Rudolfom da za podmirenje dugovanja dade banu Tomi Erdody ju grofoviju Pazin u Istri, doveli su do Erdodyjeve čvrste odluke o zahvali na banskoj dužnosti. Njegova odluka nije iznenadila staleže, premda je bila donesena u vrlo nezgodno vrijeme. Sređujući povremeno oružjem svoje odnose s uskocima, napalo je početkom ožujka 1595. 4 Lopašić, O.c., Starine JAZU 19, p. 67. 5 Horvat, Monumenta uscocchorum, I., p. 79. 6 Istthuanffy, O.c., Lib. XXVII., p. 387-389; Rattkay, O.c., p. 160; Krcselics, O.c., p. 298-300. 7 Šilić, Acta comitalia..., IV., p.314 8 Rattkay, O.c., p. 160; lsthuanffy, O.C., Lib. XXVII., p. 389; Krcselics, O.C., p. 300. 9 Vitezović, O.C., p. 175; Meyet; Martin, Ortelius redivivus et continuatus oder der ungarischen Kriegs-Empčrungen historische Beschreibung, Frankfurt 1665., p. 155.

149

venecijansko brodovlje Senj i potopilo nekoliko manjih brodica. Kao odgovor na taj napad, uskoci su upali sve do ušća Neretve i opljačkali tri venecijanske fregate.10

Na saborskom zasjedanju 15. svibnja 1595. u Zagrebu, položio je Toma Erdody znakove banske časti i dostojanstva. Njegovu ostavku staleži su nevoljko prihvatili, iskazujući ujedno banu zahvalnost za sve što je učinio za obranu domovine. Zabrinutost staleža u tom času bila je doista duboka, jer su u banovoj ostavci naslućivali da bi kralj mogao ukinuti bansku čast i podvrći Hrvatsku nekome od svojih generala, što bi imalo nesagledive posljedice i vodilo posvemašnjem gubitku državno-pravne samostalnosti. Zapravo, od zaustavljanja osmanske najezde kod Siska, politički položaj Hrvatske se pogoršavao, pa se tome trebalo odlučno suprotstaviti. Shvaćajući dobro kamo smjera politika središnje vlasti, Sabor je zato zaključio i poručio nadvojvodi Maksimilijanu: Ne budemo li imali bana, neka Vaša Prejasnost zna da se nećemo pokoravati nikakvome generalu tuđe narodnosti, niti ćemo s njim polaziti u rat, pa makar svi zajedno s domovinom iz ginuli. Prije ćemo sve poduzeti nego li dopustiti da nam se u tom pogledu okrnji sloboda. U protivnom, imenuje li kralj bana, Sabor se obvezao da će Hrvati, bez obzira na žalosne prilike u zemlji, podnijeti i najveće žrtve koje nadilaze njihove mogućnosti. Dat će besplatne radnike za podizanje velike tvrđave u Brestu i da se obnovi spaljeni Sisak. Osim toga, na svoj će trošak uzdržavati 300 pješaka i stalno konjaništvo.11

Spomenuti saborski zaključci jasno govore i svjedoče da se u jeku rata s Osmanskim Carstvom politička javnost u Hrvatskoj našla u procjepu. S jedne strane morala je voditi političku borbu sa središnjom vlasti, a s druge strane odolijeva ti nasrtajima osmanske vojske. Na taj način budući položaj Hrvatske po-stajao je sve upitniji, i ovisio je o političkoj volji i odlučnosti da se obrani bit njezine samostalnosti. Početkom 1595. naslijedio je Murada III. njegov sin Mehmed III. i rat u Vlaškoj i Ugarskoj je nastavljen. Za prvoga vezira privremeno je bio postavljen Ferhad-paša, a na čelo Budimskog pašaluka Hasan-paša Sokolović, dok je dužnost bosanskog beglerbega i dalje obavljao Hasan-paša Tiro. U Vlaškoj i Ugarskoj osmanska je vojska ostvarila manje uspjehe, ali istodobno pretrpjela i nekoliko teških poraza koji su se na određen način odrazili na stanje u graničnom području Hrvatske. Čvrsti stav i odluke Sabora od 15. svibnja 1595. kralj je primio na znanje, ali zbog toga nije promijenio mišljenje i odustao od svojih namjera. Vrhovni nadzor nad Vojnom granicom u Hrvatskoj umjesto nadvojvode Maksimilijana povjerio je nadvojvodi Ferdinandu, sinu štajerskog nadvojvode Karla, koji će poslati svoga generala Eggenberga s vojskom iz Koruške, Štajerske i Kranjske da zajedno s Hrvatima osvoje Petrinju i Hrastovicu i učvrste napokon granicu na Kupi. Prije nego što je Eggenberg stigao s vojskom u Hrvatsku, potkraj kolovoza 1595. provalio je general Herberstein iz Varaždina u Cemički sandžak, i u okolici Pakraca i Cernika osvajao i pustošio sela i naselja. Preko svojih doušnika o toj je provali bio hitno obaviješten kliško-livanjski sandžakbeg Mustafa-meg, zvan Apardi, koji se nalazio s vojskom u Kostajnici. Požurivši iz Kstajnicešto je brže mogao stigao je Apardl-beg do Cernika 11. rujna sukobio se kod Čakovca s Herbersleinom, gdje je doživio potpun poraz. Podnoseći izvještaj o toj provali Herberstein je nesumnjivo višestruko pretjerivao navodeći da je ispod osmanske vladavine oslobodio gotovo 300 sela, jer cijeli Cernički sandžak i Požeška kotlina nisu tada imali toliko naselja.12

Za potlačeno stanovništvo poraz osmanske vojske kod Čaklovca bio je znak za ustanak, koji je planuo oko Bijele Stijene i Požege. Pobunjeni narod pod vodstvom hajduka i njihovih vojvoda počeo je nesmiljeno progoniti i ubijali svoje age i begove. Medu njima osobito se

10 Horvat, Monumenta uscocchorum, I., p. 81. 11 Šišić, Acta Comitialia..., IV., p. 322-327. 167 12 Klaić, o.c., v., p. 515, 516.

150

isticao Lovro Ilić, koji je na junačkom megdanu, navodno, ubio požeškog sandžakbega i pritom sam zaglavio.13

I nakon povlačenja Herbersteinove vojske nije se u okolici Požege i Cenika pobunjeni narod smirivao. Raspršeni u manje čete, ustanici su nastavili napadali manja turska uporišta i posjede, a neki od njih plašeći se daljeg razvoja događaja i osvete osmanskih vlasti, prebjegli su sa svojim obiteljima preko granice. Gotovo u isto vrijeme upali su senjski uskoci u Liku, ali su ih Turci zaskočili i veći broj poubijali, pretrpjevši u okršaju i sami velike gubitke.14

Vrativši se iz provale od Cernika, zaputio se general Herberstein u Sisak, gdje se 22. rujna pridružio vojsci generala Ruprechta Eggenberga i Jurja Lenkovića. Istoga dana krenuo je prema Petrinji kao prethodnica kapetan Danijel Frankol. Njemu u susret išao je iz Petrinje Rustem-beg i upustio se u žestok okršaj, u kojem je bio smrtno ranjen. Kad je 23. rujna Rustem-beg od zadobivene rane umro, napustila je osmanska posada Petrinju i Hrastovicu i povukla se u Bosnu. U napuštenu Petrinju i Hrastovicu ušla je 24. rujna 1595. hrvatska i kraljeva vojska i u njih odmah smjestila stalne posade.15 Na prijedlog nadvojvode Ferdinanda dio banske vojske, odnosno 200 vojnika, trebao je stalno boraviti u Petrinji, a grad opskrbiti hranom i vojnim potrepštinama, što je i učinjeno.16 Stvaranjem vojnog uporišta u Petrinji i Hrastovici bila je učvršćena granica Hrvatske s Osmanskim Carstvom na Kupi i zaštićeno Turopolje od provala i pljački turskih akindžija. Nemiri u zapadnom dijelu Požeškog sandžaka nisu prestajali, a misao o skorom oslobođenju zahvatila je i dio Vlaha. Početkom listopada došao je kriomice u Križevce episkop Vasilije i zatražio od generala Herbersteina dopuštenje da se sa 40 Vlaha može nastaniti u Križevcima. Prema njegovoj izjavi, život Vlaha postajao je zbog turskih nasilja sve teži i nepodnošljiviji, jer ih Turci napadaju i progone kao uhode i doušnike. Episkop Vasilije imao je lijep stan u manastiru Orahovici i dobar prihod koji se sastojao od nekoliko akči od svake vlaške kuće. Pismom iz Varaždina 5. listopada 1595., izvijestio je o tome Herberstein nadvojvodu Ferdinanda, koji je u odgovoru 15. listopada dao dopuštenje i povrh toga još i potporu.17 Nadolaskom hladnijeg vremena, uzduž granice uglavnom je oružje mirovalo, osim što su početkom studenoga iste godine uskoci upali duboko na prostor pod osmanskom vlašću, smaknuli veći broj Turaka, zarobili ih 50 i oteli oko 500 glava krupne i sitne stoke.18 Međutim, uspjehe na bojnom polju zasjenjivalo je pitanje izbora i postavljanja novoga bana nakon ostavke Tome Erdody ja. To više što je 19. kolovoza 1595. kralj Rudolf imenovao grofa Ivana Draškovića i zagrebačkog biskupa Gašpara Stankovečkoga kao banske namjesnike i odredio Tomu Erdody ja, Ivana J6oa i Nikolu Istvanfyja da ih uvedu u bansku dužnost. Njihovim imenovanjem na čelu Hrvatske bio je i dalje Toma Erdody kao ban u ostavci, koju će kralj prihvatiti istom 30. rujna.19 Kako novim banovima kralj nije predao bansku zastavu i odredio plaću za uzdržavanje banske vojske, nisu ih hrvatski staleži ni smatrali pravim banovima, niti su oni sami željeli da ih se pod takvim uvjetima uopće uvodi u bansku dužnost. Naime, ako bi prihvatili takve uvjete, oni su mogli obavljati samo upravni i sudački dio banske vlasti, dok bi zapovjedništvo nad vojskom pripalo generalu Ruprechtu Eggenbergu, što je bilo nespojivo s državno-pravnim položajem banske vlasti i ' posebnošću Hrvatske. Drukčije rečeno, za Hrvatsku je to značilo pitanje političke opstojnosti i obranu zakonitih prava, koje se kralj obvezao poštivati. S obzirom na to, sjednicu. Sabora 17. prosinca 1595. nisu

13 Švear, Ivan, Ogledalo Iliriuma, Zagreb 1839., p. 426, 427. 14 Horvat, Monumenta uscocchorum, I., p. 82. 15 Lopšić, Spomenici..., I., p. 196,197; Rattkay, o.c., p. 160; Krcselics, o.c., p. 302. 16 Lopšić, Spomenici..., I., p. 197-199,201. 17 Lopašić, o.c., Starine JAZU 19, p. 67, 68. 18 Horvat, Monumenta uscocchorum, I., p.86. 19 Šilić, Acta comitialia..., IV., p 327, 333.

151

sazvali imenovani banovi, nego župani Zagrebačke, Križevačke i Varaždinske županije. Sazvani i okupljeni na taj način, staleži su odredili Petra Kaštelanovića i Melhiora Tompu da u svojstvu saborskog izaslanstva odu u Graz i Beč nadvojvodi Ferdinandu i Matiji, potanko im obrazlože stajališta Sabora i zamole ih neka nagovore kralja Rudolfa da Ivana Draškovića i Gašpara Stankovečkoga imenuje pravim banovima u skladu s pravima Kraljevstva i starim navadama. Isto kao prije, Sabor je i tom prilikom iskazao svoju brižnost za obranu zemlje, pa je odredio da svako kmetsko selište (dimnjak) opremi i pošalje jednog konjanika u Petrinju. Također i svi plemići morali su tamo doći ili poslati naoružanog slugu. Ta bi vojska preko zime u smjenama čuvala Petrinju, jer se govorkalo da će bosanski paša napasti i pokušati osvojiti tvrđavu. Osim toga, uveden je i poseban porez za uzdržavanje vojske tijekom zimskih mjeseci u Sisku, Gori, Brikiševini, Rečici i Dunarića Slapu.20 Pred odlučnim držanjem Sabora kralj je odustao od svoje namjere i odredio da se Ivan Drašković i Gašpar Stankovečki uvedu u neokrnjenu bansku dužnost prema starom običaju, Hrvatska je tako osnvavla političku pobjedu i obranila svoj državno-pravni položaj, po kraljevu nalogu sazvao je bivši ban Toma Erdody Hrvatski sabor, koji se sastao 1l. siječnja 1596. u Zagrebu. U prisutnosti kraljevih povjerenika Nikole Istvanfyja i Matije Bazarića, položio je Ivan Drašković svečanu prisegu u župnoj crkvi sv. Marka, a biskup Stankovečki, zbog teške bolesti, učinio je to u biskupskom dvoru. Novi banovi potvrdili su službu podbanu Stjepanu Berislaviću, dok su staleži jednoglasno izabrali Ivana Keglevića na dužnost zemaljskog kapetana i banova brata Petra Draškovića na dužnost zemaljskog blagajnika, koji će brinuti za ubiranje poreza i drugih davanja, i od tih prihoda isplaćivati pješake i obavljati smotru vojske.21

Prevladavši političku krizu, pozornost hrvatske javnosti bila je opet okrenuta obrani zemlje nastavku rata s Osmanskim Carstvom. Još uoči proljeća pažljivo su uskoci ispitivali mogućnost kako preoteti Turcima Klis, što im je i uspjelo, uz pomoć Hrvata iz Dalmacije 6. travnja 1596.22 Gubitak Klisa iznenadio je Turke, ali su žurno okupili vojsku i odmah započeli s opsadom grada. Opsjednutom Klisu pohitao je u pomoć Juraj Lenković s približno I 000 vojnika, kojima se pridružilo i nekoliko stotina Hrvata pod vlašću Venecije. Svoju pomoć obećali su Lenkoviću i Vlasi iz okolice, pa je 27. svibnja smjelo udario na osmansku vojsku i natjerao je u bijeg. Želeći što prije stići s I hranom i streljivom u Klis, upao je Lenković zbog izdaje Vlaha u zasjedu i doživio strahovit poraz. Tražeći spas u bijegu s bojišta je i sam je bio teže ranjen, a više od 400 vojnika snašla je smrt. Među poginulima bili su senjski biskup Antun de Dominis i tri splitska kanonika. Klisu više nije bilo spasa i 31. svibnja 1596. Turci su ponovno zaposjeli tvrđavu.23

Vijest o preotimanju Klisa Turcima inače se munjevito širila prostorima Hrvatske i njezinim dijelovima pod osmanskom vladavinom, pa je plamen nemira opet zahvatio okolicu Požege. Već 15. travnja napao je i ubio Vid Kovačević dizdaragu Ismaila u Vrhovcima i s omanjom četom ovladao gradom. Saznavši za to, poslao je požeški sandžakbeg protiv Kovačevića svoga sina Huseina, ali on pogine opsjedajući Vrhovce. Tada sandžakbeg pode sam do Vrhovaca i čvrsto opkoli grad. Uvidjevši da zbog nestašice hrane neće moći odoljeti poveo je Kovačić svoju četu iz grada na juriš i tako probio turski obruč. Međutim, opkoljene sa svih strana premoćnijim snagama, u silovitom okršaju Turci ih do posljednjeg sasijeku.

20Idem, o.c., IV., p. 334-338. 21 Idem, o.c., IV., p. 339, 340. 22 Horvat, Monumenta uscocchorum, I., p. 84-103. 23 ldem,o.c., I., p. 112,115-117,120.

152

Kraće vrijeme zatim, negdje potkraj lipnja, potajno su ušli u Požegu hajduci s Franjom Ilićem na čelu. Na ugovoreni znak hajduci su iznenada napali i poubijali dosta Turaka, opljačkali i zapalili požešku varoš i natovareni plijenom zaputili se u Veliku. Kada su došli tamo, odmah su napali Turke, ali im je bilo javljeno da iz Bosne u Požegu dolazi novi sandžakbeg s velikom vojskom. Nato Ilić smjesta pode begu u susret i sukobi se s njim blizu Sulkovaca. U kraćem okršaju Ilić je poginuo, njegova četa bila je razbijena, a sam beg dopao je rane u nogu.24 Novi sandžakbeg bio je Mustafa-beg, sin Mehmed-paše Pijale, koji se do tada nalazio na dužnosti kliškog sandžakbega. Svojim premještajem nije bio zadovoljan i želio se vratiti u Kliški sandžak.25 Dokle je ostao na tom položaju nije jasno, jer se uskoro o njemu govori kao o bosanskom sandžakbegu. Za poraz pod Klisom smatrali su krajiški zapovjednici da bi trebalo odgovoriti napadom na Kostajnicu. Posve isključen i daleko od tih dogovora i priprema, umro je 30. lipnja 1596. zagrebački biskup Gašpar Stankovečki i na čelu Hrvatske ostane sam Ivan Drašković. Okupljanje vojske bilo i je do tada završeno i 3. srpnja došao je ban Drašković u Petrinju. Koji dan kasnije stigle su i krajiške čete generala Lenkovića i Herbersteina, kao i 1 000 konjanika poslanih od nadvojvode Ferdinanda. U dogovoru s Turcima poručivali su Vlasi između Kupe i Une ban u i generalima da će prijeći na njihovu stranu i boriti se protiv osmanske vojske. Obaviješten o tim porukama i razgovorima, ponudio je nadvojvoda Ferdinand Vlasima prava i slobode i zatražio od Herbersteina i ostalih zapovjednika da se prema njima odnose obazrivo. Nastupajući od Petrinje, stigla je 10. srpnja hrvatska i krajiška vojska pred Kostajnicu, i na brdu zvanom Djed porazila združene snage Vlaha i Turaka. Iz Banja Luke je tada hitno krenuo prema Kostajnici u pomoć Mustafa-beg Apardi, ali je dva dana kasnije i on bio potučen. Procjenjujući stanje na bojištu, ban i generali su zaključili da za opsadu grada nemaju dovoljno snaga niti hrane za vojsku, i da je zbog toga potrebno povući se. To više što je u međuvremenu stigla vijest o dolasku jake vojske u Kostajnicu, koju osobno vodi bosanski beglerbeg Ahmed-paša Hafiz.26 Ahmed-paša očito je i čekao povlačenje vojske od Kostajnice i njezin razilazak i nije žurio s napadom. Istom 14. rujna stigao je on do Petrinje i počeo opsadu tvrđave. U tvrđavi se nalazila posada od 400 vojnika pod zapovjedništvom kapetana Danijela Frankola i Jurja Brestovskog. Osmanski su topnici bez prestanka pucali na grad, a u predasima je vojska izvodila juriše. Posada je hrabro odbijala napade i juriše, ali je postupno malaksavala i pitanje je bilo dokle će izdržati. Hitno obaviješteni o napadu na Petrinju, krenuli su odmah s vojskom ban Drašković i generali Lenković i Herberstein prema opsjednutom gradu i 19. rujna sastali su se kod Bresta. Poslije kraćeg savjetovanja odlučili su povući se prema Sisku i ondje prijeći Kupu da bi kod Petrinje zametnuli boj na otvorenom polju. Napuštanje tabora i pokret banske i krajiške vojske shvatili su Turci kao uzmak, pa je Hodaverdi-beg s jakim snagama prešao Kupu i dao se u potjeru. Međutim, u zgodan čas naglo su Drašković, Lenković i Herberstein okrenuli svoju vojsku i u žestokom naletu strahovito potukli begove snage i nagerali ih u Kupu. Zaplašen porazom Hodaverdi-bega, naredio je Ahmed-paša u noći od 19. na 20. rujna povlačenje teških topova, komore i dijela vojske prema Kostajnici. Da bi štitio njihovu odstupnicu i uredno se povukao, ostao je s odabranim snagama u taboru ispred Petrinje. U jutro 20. rujna prešli su ban i generali preko pontonskog mosta Kupu kod Siska i žurno se zaputili prema Petrinji. Idući tako naišli su na osmanske predstraže kod Drenčine i razbili ih. Pred straže su javile Ahmed-paši njihov dolazak da se postavi u bojni red. U silovitom sudaru između Drenčine i 24 Švear, o.c., p. 428, 429. 25 Tomić, J.H. , Grada za istoriju pokreta na Balkanu protiv Turaka krajem XVI i početkom XVII veka, Beograd 1933., knj.I.,p.172,183. 26 Lopošić, Spomenici..., I., p. 209-221; Rattkay, o.C., p. 167.170; Krcselics, o.c., p. 304.

153

Petrinje bile su pašine snage razbijene i prisiljene na povlačenje. Kad je to vidjela posada u Petrinji, izjurila je iz tvrđave i oborila se na osmanske snage i paši nije više bilo spasa. Njegovo povlačenje pretvorilo se tako u bezglavo bježanje i spašavanje golih života.27Sjajnom obranom Petrinje 20. rujna 1596. bila je konačno zaustavljena i slomljena osmanska najezda na Hrvatsku. Opstanak Hrvatske nije od tog vremena doista više bio upitan, bez obzira što je ona u stoljetnom ratovanju s Osmanskim Carstvom bila svedena na ostatke ostataka. Svjestan upravo povijesne prekretnice u ratu s Osmanskim Carstvom, sazvao jeban Drašković odmah sjednicu Hrvatskog sabora, koji se sastao 25. rujna 1596. u Zagrebu. Iskazujući svoje raspoloženje u ozračju pobjede, staleži su izglasali da se vojvodi Jurju Brestovskom, zastavniku Mihajlu Ivančiću i dvadesetosmorici članova posade, za junačko držanje u obrani Petrinje isplati nagrada od 100 forinti. Za popravak i utvrđivanje Petrinje, Sabor je odredio da se pošalje i dovoljan broj kmetova koji će od 10. listopada 15 dana besplatno raditi.28 Sabor je zasjedao i 7. studenoga 1596., a povod sastajanja staleža bilo je kraljevo pismo da Ivana Draškovića imenuje jedinim ban om, što su sabornici s odobravanjem prihvatili. Dobro raspoloženje kvarilo je nasilničko ponašanje generala Herbereteina, ,koji je. sebi podložio slobodne građane Varaždina i prisvojio posjede grofa Erdodyja i drugih plemića i nametnuo im razna davanja. Poput njega, nasilnički se ponašala i njemačka posada u Varaždinu, koja je sebi podvrgla posjede svih plemića u okolici grada, pa čak i sela kraljevskog namjesnika Nikole Istvanfyja. Ustajući odlučno protiv toga, Sabor je zatražio od kralja Rudolfa neka naredi Herbersteinu i njegovim strijelcima da ne krše stare slobode i povlastice, jer se nipošto neće dalje podnašati nečuvena podređenost u Hrvatskom kraljevstvu.29

Iako je ratovanje s Osmanskim Carstvom nastavljeno još punih deset godina, nisu u tom razdoblju velike osmanske vojske napadale Hrvatsku, niti su provaljivale preko granice. Na taj način pružila se Hrvatima prilika da umjesto obrambenog prijeđu u navalni rat. Razorne provale u dubinu prostora u sastavu Osmanskog Carstva rastakale su osmansku vladavinu, koja se na tim prostorima morala boriti za svoj opstanak. Već početkom studenoga 1596. upao je general Juraj Lenković u Požeški sandžak, gdje je ognjem i mačem opustošio gotovo 200 sela i naselja ispalio Voćin.30 Taj smjeli upad satro je osmansku vlast na tom prostoru i pokrenuo pokoreno stanovništvo da i samo pridonese njezinu slabljenju. Jedva što su posljedice Lenkovićeva upada bile uklonjene, provalio je početkom lipnja 1597. i križevački kapetan Georg Laibacher u Požuški sandžak, opustošio okolicu Slatine, Orahovice i Stupčanice, spalio sela Kusonje, Drabnik (pustara Drapmka) Cjepldlake te oteo 1 000 goveda, od kojih se zbog loših putova polovica razbježala. Na povratku s četovanja pridružilo se njegovoj i vojsci 17 Vlaha iz Cjepidlaka i Stupčanice, koji su sa sobom poveli 100 goveda i 400 glava sitne stoke. Nakon prelaska u Hrvatsku ti su Vlasi bili nastanjeni u Cirkveni i Sv. Ivanu Žabno.31 Prevođenje Vlaha preko granice i naseljavanja oko Križevaca potaknulo je i ostale da se izbave osmanske vlasti, pa su počeli pozivati i nagovarati krajiške zapovjednike na novu provalu u Slavoniju i osvajanje Virovitice. Uz ostalo, poručili su Vlasi iz Cjepidlaka da će sami svladati : posade u Stupčanici i Dobroj Kući, ako Virovitica bude osvojena, a Turci će tada biti prisiljeni sami napustiti prostor oko Sopja, Brezovice, Slatine, Mikleuša i Voćina.32 Procjenjujući poruke i raspoloženje Vlaha kao vrlo pogodan trenutak da se s malo napora ..1 zada osmanskoj obrani težak udarac, poveli su ban Drašković i general Herberstein vojsku i' 27 Isthuanffy, o.c., Lib. XXX., p. 422, 423; Rattkay, o.C., p. 170-178; Krcselics, o.c., p. 304, 305. 171 28 Šišić, Acta comitialia..., IV., p. 352-354. 29 Idem, o.c., IV., p. 354-358. 30 Klaić, o.c., V., p. 539. 31 Lopašić,o.c.,Starine JAZU 19,p.68. 32 Idem, o.c., Starine JAZU 19, p. 69.

154

8. rujna 1597. utaborili se blizu Virovitice. Drugoga dana poslali su dvije čete vojnika da izvedu Vlahe koji su željeli osloboditi se osmanske vladavine. Jedna od tih četa pod zapovjedništvom Sigismunda Trautmansdorfa i Georga Laibachera udarila je na Slatinu, razbila njezinu ; posadu i opustošila cijelo naselje. Predveče istoga dana čete su se vratile vodeći sa sobom 1 700 Vlaha i 4 000 glava krupne i sitne stoke.33

Te je Vlahe Herberstein naselio u okolici Rovišća na posjedu obitelji Držić (Ders), od kojih je 100 unovačio umjesto hrvatskih pješaka da služe za plaću. Za preostale trebalo je pribaviti hranu kako ne bi preko zime umirali od gladi, pa je nadvojvoda Ferdinand zamolio Hrvatski sabor neka odobri prikupljanje hrane, ističući pritom "dok se Vlasi ne nauče obrađivati zemlju". Nadvojvodino obrazloženje Saboru privlači naročitu pozornost, jer je u njegovu slojevitu sadržaju bilo rečeno s kakvim će se sve poteškoćama suočavati hrvatska javnost ubuduće. Unatoč općem stanju neimaštine, Sabor je ipak 20. listopada 1597. zaključio da se hrana prikuplja za prehranu Vlaha, i odobrio popravak utvrde u Rovišću kamo bi se oni mogli skloniti u slučaju napada osmanske vojske.34 Na proljeće 1598. prebjeglo je preko granice u Hrvatsku još 500 Vlaha koji su se nastanili između Koprivnice, Rasinje i Križevaca.35 Sredinom lipnja došli su vlaški izaslanici generalu Herbersteinu i ponudili predaju Kraljeve Velike i Pakraca, što mu se učinilo vrlo primamljivim, jer bi tako mogao osvojiti cijeli Cernički i dio Požeškog sandžaka i podvrći vlasti kralja Rudolfa. U pismu nadvojvotkinji Mariji zatražio je u tu svrhu novčanu pomoć kako bi svoj plan mogao i mitom ostvariti. Naseljavanje Vlaha imalo je i svoje protivnike, pa je u međuvremenu bila donesena odredba da se oni više ne primaju. S tim u vezi obratio se Herberstein 23. lipnja 1598. nadvojvotkinji da bi o toj odredbi valjalo ozbiljno razmisliti. Istina, Vlasi su nepouzdani i prevrtljivi, ali ih sada ne bi trebalo ostavljati na cjedilu kad su odlučili prijeći na drugu stranu. Očito nesklon Mađarima i Hrvatima, Herberstein dodaje da se ne može pravo osloniti ni na njih kad ih neprijatelj nadjača, zaboravljajući pritom nedavnu obranu Petrinje i stotine bitaka koje su Hrvati vodili s osmanskom vojskom. Inače, s Vlasima je sve već dogovoreno, da će svladati turske posade i otvoriti vrata Kraljeve Velike i Pakraca čim se vojska približi. Te će tvrđave Iako biti uzdržavati jer će ih Vlasi iz okolice opskrbljivati s dovoljno hrane. Ako ih se ne bude moglo zadržati, prijeći će oko 1 060 Vlaha i tako će osmanska vojska izgubiti svoje najbolje pješake i stražare koji su uvelike pripomogli širenju osmanske vlasti na tom prostoru.36

Podržavajući Herbersteinov plan, zatražio je 1. srpnja nadvojvoda Ferdinand od kralja Rudolfa deset tisuća forinti, a 2. srpnja odobrio generalu da se upusti u preseljenje Vlaha, obećavši mu u to ime tisuću forinti i pomoćnu vojsku iz austrijskih pokrajina. U odgovoru nadvojvodi 22. srpnja Herberstein je izvijestio daje opet imao razgovor s vlaškim poslanstvom, koje ga je savjetovalo neka malo pričeka s napadom dok osmanske posade iz gradova ne odu u pomoć opsjednutom Budimu. Poslije toga oni će namamiti preostale Turke u zasjedu i predati generalu da ih sasiječe. Vlaha ima oko tisuću kuća koji žele prijeći na drugu stranu, od kojih oko 1 200 dobrih strijelaca. Osim milosti i slobode koje će Vlasi dobiti, Herberstein je obećao vojnu pomoć, uz uvjet predaje Kraljeve Velike i Pakraca. Za njihovu predaju ponudio je nagradu od 2 000 talira, a prije odlaska darovao poslanicima 90 talira. Prihvativši njihov savjet, vojna je tako bila odgođena za mjesec dana. Također, u dogovoru s poslanicima trebao je Herberstein uhapsiti nekoliko vlaških glavara kako bi otklonio sumnje osmanskih vlasti.37

33 Idem, o.c., Starine JAZU 19, p. 69. 34 Šišić, Acta comitialia..., IV., p. 3.69; Lopšić, O.c., Starine JAZU 19, p. 69, 70, 78, 79. 35 Valvasor, o.c., IV., p. 128; Ortelius redivivus, p. 243. 36 Lopašić, Spomenici..., I., p. 266,267. 37 Idem, o.c., I., p- 267.

155

Od planova i dogovora generala Herbersteina s Vlasi ma, nije se, međutim, gotovo ništa ostvarilo. Njegova zlobna primjedba o Hrvatima pokazala se krajnje nedoličnom, jer bez njih zapravo nije ni mogao poći u ozbiljniju provalu. Tek sredinom rujna 1597. združena vojska bana Draškovića, generala Lenkovića i Herbersteina, upala je u Cemički sandžak a da nije ni pokušala napasti Kraljevu Veliku ili Pakrac. Dva dana kasnije ta je vojska razbila osmanske snage blizu Cernika, osvojila i zapalila Cernik, opustošila njegovu okolicu i na povratku povela oko 500 Vlaha. Ti su Vlasi su potom bili naseljeni oko Ivanića, kamo je ubrzo pristiglo još 350 Vlaha.38 Vrativši se iz Slavonije imao je general Lenković pune ruke posla goneći i suzbijajući pljačkaške družine iz Bosne, koje su upadale i pustošile sela u okolici Karlovca. Prema bilješci kroničara Vitezovića, u jednom takvom okršaju bio je 17. prosinca 1598. Lenković kod Zvečaja razbijen i jedva se spasio sa četrdesetak svojih vojnika.39

Provale i pustošenja na prostoru Cerničkog i zapadnom dijelu Požeškog sandžaka izazvale su opće rasulo i osmanske vlasti nisu bile u stanju krenuti u protunapad. Za to vrijeme južno od Save osmanska je vojska ozbiljno ugrožavala Karlovac, pa je ban Drašković u svibnju 1599. upozorio kralja Rudolfa da bi za Hrvatsku granicu trebalo više brinuti jer nije isključeno da bi Karlovac mogao i pasti. To prije što su Turci obnovili napušteni Drežnik i u njega smjestili stalnu posadu.40

Banova zabrinutost nije bila bez razloga, jer su osmanske vlasti osnivanjem Bihaćkog sandžaka očito željele povećati pritisak na granici i zadavanjem manjih udaraca ostvariti krupnije vojne uspjehe. Prateći uvijek s posebnom pozornošću vijesti o stanju na bojištu širom Ugarske, oslanjajući se na hrvatsku vojsku pod zapovjedništvom bivšeg bana Tome Erdody ja, kojeg je Sabor 26. travnja 1599. izabrao na dužnost zemljakog kapetana,41 krenuo je sredinom rujna general Herberstein u novu provalu. Na'stupajući zajedno preko Cerničkog sandžaka upali su u Požešku kotlinu i zaputili se u Požegu. Njima se blizu Požege pridružio narodni vojvoda Luka Senčević s 500 hajduka koji su s vojskom nahrupili u Požegu, zapalili požešku varoš, razbili mjesne Turke i ubili kadiju i požeškog sandžakbega Mustaj (Mustafu) -bega. Njihovom pomoću zarobio je Erdody veći broj odlučnijih Turaka i Mustaj-begova sina Mustafu, te oplijenio i popalio svu požešku okolicu. Odmah zatim, natovareni plijenom i robljem vratili su se Erdody i Herberstein preko granice, a Senčević se sa svojim hajducima povukao u šume. Još dok su prolazili Cerničkim sandžakom obećao je Herberstein Vlasima da će ih na povratku povesti sa sobom, ali kako se s Erdodyjem nije vraćao istim putem, poslao je 2. listopada 1599. iz Ivanića četu od 300 vojnika koji su doveli 1 200 Vlaha i 3 000 komada stoke iz sela Bogićevci, Medari, Dragalić, Kukavica, Borovac, Smrtić, Cage, Benkovac, Bijela Stijena, Rogolje, Bršljanica, Drenovac, Pustosel, Rakovčani, Rasočka i Džaferaginci42 u okolici Cernika i Pakraca, od kojih neka nisu potom ni obnavljana. Nešto više od mjesec dana prije te provale zapalili su slavonski hajduci osječki most i razbili osmansku vojsku, uništili gotovo tisuću kuća u okolici Valpova i natjerali takav strah u kosti Turcima da su na samu vijest o dolasku carske vojske bježali glavom bez obzira. Očito dobro obaviješten o tim zbivanjima, pisao je 9. kolovoza tajniku papinske države kardinalu Cintiju Aldobrandiniju poslanik Hieronim Porzia iz Graza.43 S obzirom na to nije isključeno da su Erdody i Herberstein iskoristili taj trenutak i planirali provalu u Požešku kotlinu. O

38 Valvasor, o.c., IV., p. 128. 39 Vitezović, o.c., p. 177. 40 Lopašić, Spomenici..., I., p. 266, 269. 41 Šišić, Acta comitialia..., IV., p. 392. 42 Lopašić, o.c., Starine JAZU 19, p. 72; Šišić, Acta comitialia..., IV., p. 395; Švear, o.c., p. 433, 434. 43 Horvat, Karlo, Prilozi za hrvatsku povijest iz arhiva rimskih, Starine JAZU 34, Zagreb 1913., p. 142

156

posljedicama te provale, o nekoliko tisuća spaljenih kuća odakle je bio odnesen golemi plijen, pisao je 27. prosinca 1599. Porzia kardinalu.44

U općem metežu izazvanom razornim upadima graničarske vojske, napadima pobunjenog naroda i pogibije sandžakbega i kadije u Požegi, provalio je 27. siječnja 1 600. koprivnički kapetan Alban Grasswein do Slatine i napao u noći dok je sve spavalo. Nasmrt zaplašeni i bunovni od sna, Turci su se očajnički branili po kućama i radije ginuli nego da budu zarobljeni. Koristeći se prednošću iznenađenja, Grasswem je opljačkao i zapalio Slatinu, zarobio tamošnjeg dizdara Murat-agu, opustošio okolicu Brezovice i Virovitice, orobio sela Bistricu, Miljavce, Medince, Gornji Miholjac i Vukojevicu i oteo 1 500 goveda.45

Velik uspjeh imala je i provala početkom svibnja, kad je ivanički kapetan Caspar Gleispach uz pomoć vojske iz Petrinje upao u Cemički sandžak i odveo iz Kusonje, Dereze, Grahovljana, Kričke, Bobara, Šumetlice, Bukovlja, Cikota i Prgomelja 828 Vlaha, od kojih 309 sposobnih za oružje. Skoro polovicu uzeo je Gleispach na službu u Ivaniću, a preostali Vlasi nastanili su se u okolici Ivanića i kod rodbine oko Rovišća, gdje su osnovali selo Prgomelje. Sredinom svibnja upala je također vojska iz Križevaca do Voćina radi pljačke i paleža okolnih sela. Dolazak te vojske nije prošao nezapaženo, pa su Turci iz Brezovice, Slatine, Mikleuša i Orahovice brzo okupili svoje snage i u dva navrata okušali ratnu sreću, ali su oba puta bili suzbijeni, izgubivši navodno 30 ljudi. Javljajući 2. lipnja 1600. nadvojvodi Ferdinandu o provalama vojske iz Ivanića i Križevaca preko granice, pisao je general Herberstein da je osmanska vojska u tim okršajima imala 114 poginulih.46

Vjerojatno da su i te provale bile usko povezane s ustankom hrvatskog stanovništva na čelu s hajdučkim vojvodama Matom i Markom Lapsanovićem, koji su svladali osmanske posade i popalili Bijelu Stijenu, Pakrac, Gradišku, Brod i Drenovac. Da spriječi dalje širenje ustanka, napao je požeški sandžakbeg Hasan ustanike kraj Kobaša i razbio ih, a Lapsanovići sa svojim družinama povuku se u šume odakle nastave četovanje širom Slavonije i Srijema. Vrativši se nakon toga u Požegu, počeo je Hasan-beg surovo kažnjavati pobunjeni narod i da ga što više zaplaši dao je franjevačkog gvardijana iz Velike nabiti na kolac.47

Na prevođenje Vlaha preko granice i njihovo naseljavanje oko Ivanića, Križevaca, Koprivnice i drugih mjesta, u početku su hrvatski staleži i javnost gledali vrlo blagonaklono, videći u tome čin kršćanske solidarnosti i spas od osmanske vladavine. Uostalom, i dotok novog stanovništva na opustjele posjede bio je dobro došao, kako zbog jačanja materijalne osnove tako i povećanja javnih prihoda plaćanjem poreza i drugih davanja, kao i doprinosa u obrani od napada osmanske vojske. Hrvatska je vlastela, na čijim su posjedima Vlasi dobili gostoprimstvo i mjesto stalnog boravka, očekivala da će s njima uspostaviti takve odnose koji neće krnjiti ili čak potirati njezina feudalna prava, a još manje da se na njih ne bi odnosili hrvatski zakoni. Međutim, suprotno od toga, ubrzo je postalo jasno da general Herberstein ima s Vlasima posve druge i vrlo pogubne namjere, koje će Hrvatsku gospodarski i politički slabiti iznutra. Kao prvo, upotrijebiti Vlahe protiv Hrvata i od ostataka Hrvatske izdvojiti dio na kojem neće vladati ban nego general. Drukčije rečeno, podvrći Vlahe isključivo vojnim vlastima i tako ih izuzeti ispod zakona Hrvatske na čijem su prostoru naseljeni. Podršku u tome davali su Herbersteinu štajerski staleži, Ratno vijeće u Grazu i nadvojvoda Ferdinand kao vrhovni poglavar Hrvatske i Slavonske granice, pa je suprotstavljanje toj nakani i odustajanje od nje bilo bez izgleda za hrvatske staleže, unatoč bezočnom gaženju legitimnih prava Hrvatske i njezine državno-pravne posebnosti. Po prirodi same stvari, provođenje te namjere značilo je završno drobljenje Hrvatske i njezino sužavanje na Varaždinsku i ostatak 44 Idem, o.c., Starine JAZU 34, p. 143. 45 Lopašić, o.c., Starine JAZU 19, p. 72. 46 Idem, o.c., Starine JAZU 19, p. 72, 73. 47 Švear.o.c..p.437. 175

157

Zagrebačke i Križevačke županije. Ali ne samo to, nego i njezino političko podvrgavanje dugoročnim interesima Bečkog dvora, u kojima će Hrvati na vlastitom životnom prostoru postati neravnopravni prema Vlasima i doseljenicima iz austrijskih pokrajina. Na taj način bila je Hrvatska suočena s novom opasnošću koja će je rastakati iznutra i slabiti u obrani njene političke i državne posebnosti. Uspostavljanjem takvih odnosa i u stalnom procjepu ratovanja s Osmanskim Carstvom, ogledala se politička, gospodarska i kulturna stvarnost Hrvatske na prijelazu u 17. stoljeće, koja od tog vremena, zapravo, čini polazište i bitnu odrednicu poimanja povijesne zbilje hrvatskog naroda na njegovu mukotrpnom prevladavanju razuđenosti svoga bića do izrastanja u suvremenu europsku naciju. Kraće vrijeme od preseljavanja prvih skupina Vlaha, već početkom srpnja 1599. zatražio je zagrebački biskup Nikola Stepanić Selnički od kralja Rudolfa neka Vlasima ne daje nikakve slobode i povlastice, i zabrani generalu Herbersteinu miješati se u dogovore s Vlasima na biskupovim posjedima Ivanić i Križ. To više što nadvojvoda Ferdinand želi Vlahe osloboditi svih poreza i davanja bez obzira na pravo vlasnika posjeda. Pismom od 12. srpnja pozvao je kralj nadvojvodu Ferdinanda neka udovolji biskupovu zahtjevu i prepusti njemu dogovor s Vlasima. U odgovoru 7. rujna izvijestio je nadvojvoda kralja Rudolfa da se Vlasi oko Ivanića ne mogu podložiti zagrebačkom biskupu, jer im je zajamčena sloboda uz obvezu ratovanja protiv Turaka.48 Obrazloženje nadvojvode Ferdinanda značilo je stvaranje nepremostiva jaza između Hrvata i Vlaha, odnosno starosjedilaca i doseljenika, koji će postati slijepo oruđe u rukama Bečkoga dvora. Premda su Hrvati stoljećima ratovali s Osmanskim Carstvom, nitko im zato nije jamčio posebna prava i slobodu i stavljao ih u povlašteni položaj. Za razliku od Vlaha, Hrvati su živjeli na svojoj zemlji i ona je bila njihova domovina. Mukotrpno su je branili i ginuli za nju, duboko svjesni gotovo tisućgodišnjega političkog, kulturnog i duhovnog naslijeđa svojih predaka. U njima je bilo živo sjećanje na stotine bitaka s osmanskom vojskom, ali neugasiva vjera i nada da će se jednom ipak vratiti na svoje izgubljene prostore. Prema općim značajkama bio je to cijeli svijet za sebe u sklopu srednjoeuropskog civilizacijskog kruga, čije su povijesne, životne i duhovne razlike s doseljenim Vlasima doista bile goleme. Svojim postupcima vojne su vlasti, sukladno interesima Bečkog dvora, podizale još veći zid između Hrvata i Vlaha, umjesto razvijanja osjećaja pripadnosti zemlji koja ih je prihvatila, kako bi postupno i sami postajali baštinici ukupnog naslijeđa te zemlje i hrvatskoga naroda s kojima ih je vezala povijesna sudbina. Vjerojatno po nalogu nadvojvode Ferdinanda, preveli su u proljeće 1599. ban Drašković i general Lenković preko granice i 325 Vlaha iz Udbine i naselili ih u Gomirju i okolici. Zajedno s njima došli su i kaluderi, koji su u Gomirju osnovali manastir. Posjed Gomirje s okolicom baštinili su Zrinski od Frankapana, pa je potkraj ožujka 1601. knez Juraj Zrinski pisao nadvojvodi Ferdinandu da mu podloži te Vlahe, koji su uopće bez njegova znanja i odobrenja naseljeni, i priznaju ga tako svojim vlastelinom. Pravo na Gomirje isticao je također knez Juraj Frankapan Tržački, zbog čega je 8. svibnja general Lenković tražio od nadvojvode Ferdinanda neka knezu zabrani smetati Vlahe i braniti im uživanje zemlje u Gomirju. Iznoseći jasno mišljenje o tome, javio je 4. listopada 1601. nadvojvoda Ferdinand Jurju Zrinskom, da ne može ni njemu niti knezu Jurju Tržačkom podložiti Vlahe u Gomirju jer im je obećana sloboda kao i ostalim Vlasima.49 Prema datom obrazloženju uzaludni su bili dalji pokušaji da se ta odluka promijeni ili makar djelomično ublaži.50 Držeći se vrlo čvrsto te odluke, zapravo je nadvojvoda Ferdinand branio načelo da Vlasi pripadaju Vojnoj granici koja ne podliježe banskoj vlasti, kao ni zakonima koje donosi Hrvatski sabor. Bolje i nedvosmisleno rečeno, Vlasi žive na hrvatskom prostoru ali ne podliježu i ne priznaju vlast hrvatskog bana i zakona koje donosi Hrvatski sabor. Što se tim 48 Lopašić, Spomenici..., I., p. 269-273. 49 Idem, o.c., I., p. 293, 296, 306, 308. 50 Idem, o.c., I., p. 312,313,315,323-326,329.

158

načelom nasilno poricala državno-pravna posebnost Hrvatske nije ni malo brinulo nadvojvodu Ferdinanda, a još manje što će tako stvoreni odnosi imati dalekosežne povijesne posljedice. Usporedo s rečenim događajima, na granici su povremeno vodeni manji okršaji koji nisu imali težih posljedica. Tako je 25. rujna 1600. Safer-beg iz Bihaća prešao Kupu s približno 300 konjanika i upao u Turopolje, odakle se pred naletom banske vojske i Petra Erdody ja morao povući neobavljena posla.51 Nasuprot tome, na glavnom ratištu južne Ugarske ostvarila je osmanska vojska krupnu pobjedu. Vezir Ibrahim-paša osvojio je 20. listopada 1600. Kanizsu, gdje je odmah bio osnovan novi beglerbegluk, u čijem sastavu se našao i Požeški sandžak. U učvršćivanju osvojenog i jačanju obrane, prošle su cijela 160 I. i dio 1602. godine, uglavnom, bez ratnih djelovanja. Obostrani prekid mira uslijedio je potkraj kolovoza i početkom rujna iste godine, kad je Safer-beg s jakim snagama prešao Kupu i opustošio Rečicu kod Karlovca.52 Samo koji dan iza toga upala je krajiška vojska u Požešku kotlinu, opustošila ispalila 14 sela.53 Isto tako, početkom travnja 1603. pošao je koprivnički kapetan Jakov Grasswein pokraj Đurđevca na četovanje u Požeški sandžak, ali je između Virovitice i Brezovice nabasao na Tatare koji su naprosto sasjekli njegove vojnike, a njega živa uhvatili. Jaki tatarski odredi došli su inače u pomoć osmanskoj vojsci da bi iznenadnim provalama zadali što jači udarac krajiškoj obrani na sjeveru Hrvatske i zapadnom dijelu Ugarske. Prešavši Dravu, Tatari su također krenuli u pljačku, da bi nakon uništenja Grassweinove čete opustošili sva sela od Koprivnice do Vinice, opljačkali i spalili Rasinju i onda udarili na Varaždin. Zahvaljujući ban u Draškoviću i brzom pokretu njegove vojske, grad i njegovo podgrađe bili su obranjeni. Slično tome, Tatari su bili prisiljeni na uzmak i od Križevaca, a nije im uspjela ni opsada Gušćerovca, kojeg su branili Juraj Keglević i Baltazar Vragović. Ništa bolje nisu prošli Tatari ni u Međimurju, gdje ih je potukao knez Juraj Zrinski.54 Da se osvete za Grassweinov poraz i pljačke i paleže Tatara, potkraj rujna 1603. upali su ban Drašković i novi zapovjednik Slavonske granice general Sigismund Friedrich Trautmansdorf do Požege. Još dok su nastupali preko Cerničkog sandžaka prema Požegi, kod Dobre Kuće pridružio im se Mato Lapsanović sa svojim hajducima, koji su prije toga porobili i popalili Pakrac, Trojeglavu i Kamensku. Po dolasku u Požegu zapalili su varoš i okolna sela, satrli plodine i dozrelo žito na poljima. Prije toga imao je Lapsanović okršaj s Hasan-pašinim sinom Mujom blizu Breslovca, kojeg je razbio i zarobio i navodno nabio na kolac. Žureći odatle u Požegu da uhvati i Hasan-pašu, s neke zapaljene kuće poklopila ga je greda i ubila. Saznavši za smrt svoga vojvode, provalila je Lapsanovićeva družina u požeški grad, uhvatila pašu i strmoglavila ga u ponor.55

Iduće 1604. godine upale su 7. lipnja jake akindžijske snage iz Bosne u Hrvatsko primorje, pljačkajući i paleći sela u Vinodolu. Uz pristiglu pomoć iz Karlovca, Turcima su na povratku s pljačke senjski uskoci postavili zasjedu, većinu sasjekli i oteli je sav plijen. Da se još više osvete za tu provalu, doplovili su uskoci na svojim brodovima do Šibenika, upali na prostore pod osmanskom vlašću i oteli oko deset tisuća krupne i sitne stoke. Prevozeći tako velik plijen, napala je Venecija uskoke i otela im gotovo sve što su ugrabili.56 Povremeni napadi osmanske vojske očekivali su preko zime, pa je Sabor 9. studenoga 1604. ovlastio bana Draškovića da u slučaju potrebe odmah pozove vojsku u svoj tabor, u koji će Zagrebačka i Križevačka županija od svakih deset kmetskih kuća poslati jednog strijelca, a od dvadeset kuća jednog konjanika. Tu je odluku Sabor 13. siječnja 1605. proširio i na Varaždinsku županiju, odredivši pritom da u krajnjoj nuždi pod prijetnjom kazne u banov tabor moraju

51 Idem, o.c., I., p. 275. 52 HDA Zagreb, Protocolla generalium regni congregationum, sv. II., 1601-1635., p. 16,21,23. 53 Horvat, o.c., Slarine JAZU 34, p. 150. 54 Rattkay,o.c.,p.179;Krcselics,0.c.,p.319. 55 Ivić, o.c., Starine JAZU 35, p. 354, 355; Švear, o.c., p.439. 56 Rački, Franjo, Priog za poviest hrvatskih uskoka, Starine JAZU 9, Zagreb 1877., p. 201.

159

doći svi velikaši i plemići, i da se sigurnosti radi i preko zime drži stalna vojska od 400 vojnika.57 Ozbiljna opasnost zaprijetila je tada Hrvatskoj od ustanka Istvana Bocskaya u Erdelju i dijelu Ugarske, koji se priklonio Osmanskom Carstvu i od bana Draškovića zatražio da ga prizna svojim kraljem. Kad je Drašković to odbio, poslao je Bocskai svoju vojsku na Dravu, kojoj su se pridružili Turci i Tatari. Da bi predusreo takav razvoj događaja, sastao se 18. listopada 1605. Sabor u Krapini i zaključio da u roku od šest dana u banov tabor kod sela Šemovca moraju doći svi velikaši i plemići, kamo će svakih 5 kuća poslati jednog pješaka, a svakih 20 i kuća jednog konjanika. Za svaki slučaj određeno je također da uz Kupu uvijek ima dovoljno vojske pod zapovjedništvom grofa Petra Erdodyja, koja će spriječiti napad osmanske vojske iz Bosne.58 Provedene mjere opreza odvratile su drugu stranu od napada, i Hrvatska je tako bila pošteđena većih iskušenja. Dugotrajno ratovanje sve je više iscrpljivalo Osmansko Carstvo i nije bilo stvarnih izgleda za uspjeh njegova daljeg širenja prema zapadu. Materijalni položaj vojnih i vladajućih slojeva osmanskog društva stalno se pogoršavao, jer je vođenje rata tražilo goleme novčane rashode, do kojih je osmanska vlast dolazila sustavnim kvarenjem novca. Dobar novac povlačio se iz opticaja, a od oke srebra umjesto 500 kovalo se 1 000 akči.59 Već krajem 16. stoljeća vrijedio je dukat (filur) 130 a pijaster 80 akti, da bi vrijednost dukata ubrzo porasla na 160, a pijastra na 110 akči.60 To je stanje uvelike pogoršavao i rat s Perzijom, pa je sultan Ahmed I. bio prisiljen okončati iscrpljujuće ratovanje s carem i kraljem Rudolfom II., odnosno, protiv Hrvatske i Ugarske. Poslije dugih pregovaranja, polazeći od načela tko što posjeduje neka i zadrti (uti possidetis) napokon je II. studenoga 1606. na utoku rijeke Zsitve u Dunav blizu Komarma bio sklopljen mir na dvadeset godina, koji će stupiti na snagu 1. siječnja iduće godine. Prema mirovnom ugovoru, Osmansko je Carstvo priznalo Hrvatskoj pravo na tvrđave Petlinju, Čazmu, Moslavinu, Gore i Hrastovicu, zapravo, granicu uspostavljenu oružjem. Ubuduće car više neće plaćati godišnji danak, nego će jednom zauvijek poslati sultanu dar od 200 000 forinti. Uzduž granice zabranjuju se provale, pljačke, pustošenja i gradnja novih tvrđava, osim popravaka i obnavljanja postojećih tvrđava i utvrda.61

Prema općim značajkama bio je to doista pravi mir sklopljen s Osmanskim Carstvom, jer su do tada osmanske vlasti samo pristajale i "dozvoljavale" primirja, namećući pritom drugoj strani vrlo teške uvjete. Tim je mirom konačno bila uspostavljena ravnoteža sila i Osmansko Carstvo, razdirano iznutra, nije više imalo snage zaustaviti budući razvoj događaja i usmjeriti ga u svoju korist. Granica između Hrvatske i Osmanskog Carstva sa širokim pojasom opustjelog prostora i ničije zemlje, nije se potom mijenjala do kraja osmanske vladavine.

57 Šišić, Acta comitialia..., IV., p.454-457. 58 ldem, o.c., IV., p. 462, 463. 59 Stojanović, Ljubomir, Stari srpski zapisi i natpisi, Beograd 1923., No 967; Laszlofalvi Velics, Antal, Magyarorszaga torok kincstari defterek, Budapest 1890.,I.,p.457. 60 Hammer, o.c., III., p. 378, 782. 61 Corpus iuris Hungarici, Tymaviae 1751., p. 649.

160

RAZARANJE NASELJA, ODVOĐENJE I RASELJAVANJE STANOVNIŠTVA

Širenju osmanske vlasti uvijek su prethodili upadi i napadi lakog konjaništva turskih akindžija, koji su iznenadnim napadima uništavali materijalna dobra, hvatali ljude, osobito žene i djecu, i odvodili ih u roblje. Sve što su mogli ponijeti kao plijen nosili su sa sobom, a nepokretna dobra palili i uništavali. Isto tako uništavali su i duhovni identitet stanovništva na prostoru kojeg su željeli osvojiti i priključiti osmanskoj državi. Među prvima na udaru bile su crkve i samostani, gdje se nalazilo dosta toga što se moglo oteti i opljačkati. Na taj su način gospodarski i demografski satirali i upropaštavali protivničku stranu i slabili njezinu otpornu snagu. Bio je to ujedno i nerazdvojan dio vojne doktrine osmanske države, čiji su izdaci za "trkače i palikuće" bili neznatni, jer su oni pod zapovjedništvom svojih vojvoda, aga i begova uglavnom živjeli od pljačke i prodaje zarobljenih osoba. Feudalni poredak u Hrvatskoj i Bosni nije bio u stanju oduprijeti se takvom načinu ratovanja ako nisu pokretane veće vojne koje su stajale mnogo novca, i čiji su ishodi više ili manje bili vrlo upitni. Iza upada i provala akindžija svuda je ostajala prava pustoš, a preostalom stanovništvu utjerivan je takav strah da je, natjerano u očaj, samo napuštalo svoje kuće i kućišta i bježalo u sigurnije krajeve. Ovisno o jačanju i širenju osmanske države, raseljavanje stanovništva započelo je već prvih godina 15. stoljeća, da bi nakon toga postalo sve učestalije. Istina, u povijesnim izvorima o tome ima malo podataka, ali se pouzdano zna daje 1415. u istočnom dijelu Vukovske županije bilo dosta pravoslavaca doseljenih iz zapadne Srbije i Mačve, od kojih su neki prešli na katoličku vjeru.1 Isto tako, pod stalnim pritiskom turskih napada na Bosnu, preseljavalo je stanovništvo između toka Drine i Bosne, zatim Usore i doline Lašve sjeverno od Save, među kojim je bilo i plemićkih obitelji.2 U tom pogledu važna je isprava požeškog župana Ladislava Tamasija iz 1437., u kojoj se kaže da između Save i Dunava u Srijemu, osim katolika i pravoslavnih Srba, žive bosanski heretici i husiti, točnije krstjani, koje apostolski vikar Jakov de Marchia obraća na rimokatoličku vjeru. Zajedno s katolicima i pravoslavnim Srbima, Bosanci je također nalaze i na lijevoj strani Dunava u Bačkoj.3 O prelasku stanovništva iz Bosne sjeverno od Save, svjedoči i naziv mjesta Bošnjaci, koje se u izvorima spominje već 1476. godine.4

Nakon pada Bosne i osnivanja Jajačke i Srebreničke banovine, bili su napadi osmanske vojske usmjereni prema jugu Hrvatske, odakle je stanovništvo bježalo u primorske gradove i otoke pod vlašću Venecije. Razaranje Modruša i okolice i strahovit poraz hrvatske vojske na Krbavskom polju 1493. otvorili su Turcima slobodan put, ne samo u Korušku i Kranjsku, nego i sjeverno od Save. Ni godinu dana od teških gubitaka na Krbavskom polju i odvođenja mnoštva stanovništva u roblje, akindžije su 1494. opustošile i popalile gotovo polovicu svih naseljenih mjesta u okolici Požege, Virovitice i dijela Vukovske županije.5 Sve učestaliji napadi od 1496. do 1499. u zaleđu Trogira, Šibenika, Skradina, Ostrovice, Knina i Zadra, završavali su odvode njem većih skupina stanovnika i brojne sitne i krupne stoke. Prema venecijanskom izvoru, bosanski su Turci 1499. pohvatali i odveli iz Krbave gotovo 3 000 ljudi, a u okolici Zadra 674 odrasla muškarca i 314 žena i djece te otjerali čak 37 987 komada

1 MOL, Budapest, D1.10 307, 10 312. 2 AHAZU, Zagreb, D-IX-44. 3 Fermendžin, o.c.,159. 4 Csanki, Deszo, Magyarorszag tortenelmi a Hunyadiak koraban, Budapest 1894., p.297. 5 Admaček-Kampuš, o.c., p.3-6.

161

sitne i krupne stoke.6 Broj otjerane stoke svakako je pretjeran, jer je teško i povjerovati da je na tom prostoru uopće i bilo toliko stoke. Iste godine krajem kolovoza upali su Turci preko Hrvatske i Krasa il Furlaniju, odakle su odveli oko deset tisuća muškaraca, žena i djece.7

Poslije kraćeg zatišja, upale su 1501. akindžije iz Bosne opet preko Save u Vukovsku i Požešku županiju, rušeći i paleći sve pred sobom. Na njihov napad odgovorili su krupni velikaši pod vodstvom Jurja Kaniškog protunapadom i odbacili ih preko Save.8 Potkraj vladavine sultana Bajezida II. akindžije su žestoko nasrtale na granična područja, ili su duboko upadale na područje juga Hrvatske. Između ostalog, 22. kolovoza 1511. stigli su "trkači i palikuće" do Modruša, Ozlja i Dubovca, gdje su spalili cijela sela, crkve, žito i sijeno na poljima. U nekoj spilji kod Ozlja, kamo se narod sklanjao, uhvatili su 300 ljudi i odveli ih u roblje.9

Osvajanjem cijele Usore u Bosni 1512. krenule su akindžije ponovno preko Save, pustošeći i uništavajući ognjem i mačem slavonsku Posavinu sve do utoka Une u Savu.10 Stupanjem na prijestolje sultana Sulejmana I. 1520. i usmjeravanjem osvajačke politike prema zapadu, sudbina Hrvatske i Ugarske približavala se završnom činu drame. Padom Beograda 1521. bio je izgubljen istočni dio Srijema, a osvajanjem Knina 1522. Lici i Krbavi nije više bilo spasa. Zastrašeno razaranjem osmanske vojske, bježalo je stanovništvo iz Srijema preko Dunava, a na jugu Hrvatske obuzeto beznađem spremalo se na seobu. Na molbu Franje Batthyanyja, odobrio je 17. svibnja 1524. kralj Ludovik II. da na njegove posjede Enying i Battyan u županijama Veszprem i Fejer mogu preseliti Hrvati sa ženama i djecom, čije su kuće i posjede uništili Turci i nemaju više nikakvih uvjeta za život.11 U odnosu na njihovu postojbinu ti su posjedi bili udaljeni oko 600 km, odakle nije bilo povratka. Dapače, širenjem osmanske vlasti morali su i odatle seliti i bježati još dalje. Uoči proljeća 1525. napali su Turci iz Skradina grad Bag bana Ivana Karlovića, oplijenili ga i zapalili te zarobili oko 300 ljudi. Nastavljajući vojno djelovanje upali su zatim u Vinodol i okolicu Bakra, gdje su počinili mnogo štete i zarobili veći broj ljudi. Bježeći pred Turcima sklanjalo se stanovništvo iz Primorja na otok Krk, dok je 500 ljudi s obiteljima prešlo preko Jadranskog mora u Italiju i nastanilo se u Markama, Abruzzima i Apuliji,12 odakle također nije bilo povratka. Cijelo Primorje od Senja do Obrovca bilo je tako pretvoreno u pustoš. Prodor osmanske vojske pod vodstvom sultana Sulejmana do Osijeka 1526. jednostavno je satro stanovništvo i naselja na desnoj strani Dunava i Drave, a poraz na Mohačkom polju označio je kraj državne zajednice između Hrvatske i Ugarske i najavio opću propast i uništenje dijelova Hrvatske kakvi nisu zabilježeni nigdje na europskom prostoru. Tražeći spas u bijegu od osvajača, tisuće i tisuće stanovnika odlazilo je preko Dunava i Drave i rasipalo se širom južne Ugarske. Nekad veća trgovišta i dobro naseljeni gradovi netragom su nestali, dok su manja naselja pretvorena u prah pepeo izbrisana s lica zemlje. Primjera radi, od trgovišta na ušću Drave u Dunav zvanog Ušće Drave (Drazaad, Dravaszaj) s 92 porezovne kuće 1469., nije ostalo ništa. Isto tako propalo je i trgovište Aljmaš sa 198 porezovnih kuća, koje će nakon obnove pod osmanskom vlašću imati 1579. samo četrdesetak kuća.13 Osvajanjem Udbine 1527., a 1528. Jajca i Banja Luke, izbili su Turci na Unu i do 1565. uništili većinu naselja

6 Sanuto, I Diarii, T.I., p. 943. 7 ldem, o.c., T.I., p. 996. 8 lsthuanffy, o.c., Lib.IV., p. 31. 9 Thalloczy-Hodinka, o.c., I., p. 24, 25. 10 lsthuanffy, o.c., Lib. IV., p. 38. 11 Thalloczy,Hodinka, O.C., I., p. 327, 328. 12 Sanudo, Marin, Odnošaji skupnovlade mletačke prema južnim Slavenom, Arkiv za povjesnicu jugoslavensku, Vili., p.196. 13 Mažuran, Porezni popis grada i vlastelinstva Osijek i njegove okolice 1469. godine, Starine JAZU 58, Zagreb 1980., p. 158-162; Livai Pojega mufassal tahrir defteri, Ba6bakanlik Ar6ivi, Istanbul, Tapu defeter 672, Fol. 10/146, 147.

162

između Une, Mrežnice, Korane, Kupe i Save. Podizanjem drvenog kaštela 1530. na lijevoj strani Save u Kobašu, osmanske su vojskovođe neposredno ugrozile i srednji dio Slavonije. Sredinom srpnja iste godine akindžije su ognjem i mačem opustošile okolicu Orahovice sve do Mikleuša, odakle se stanovništvo razbježalo zauvijek napustilo svoja staništa. Nekoliko mjeseci kasnije opustošile su akindžije okolicu Bijele Stijene i odvele navodno deset tisuća ljudi.14 Na povratku ispod Kiszega (Koszeg) 1532. prepustio je sultan Sulejman cijeli prostor između Save i Drave na milost i nemilost svojih akindžija sve do rijeke Bosuta. Munjevitim napadom osmanske vojske 1536. bio je izgubljen istočni i središnji dio Slavonije, čije stanovništvo masovno odlazi prema zapadu preko Drave u Južnu Ugarsku. Manji dio stanovništva koji nije uspio pobjeći bio je prepušten vlastitoj sudbini. U osvajačkim pohodima od 1542. do 1552. uništila je osmanska vojska većinu naselja, osobito u okolici Orahovice, Voćina, Slatine, Virovitice, Sirača, Podborja (Daruvara), Pakraca, Kutine, Kraljeve Velike i Čazme. Na tom prostoru jedva da je bilo pošteđeno ijedno naselje, a starosjedilački živalj bio je naprosto iskorijenjen. Nastavljanjem vojnog djelovanja južno od Save između Une i Kupe, uništavanje materijalnih dobara, razaranje naselja i odvođenje ljudi, nije prestajalo do poraza pod Siskom 1593. i zaustavljanja osmanske najezde osvajanjem Petrinje 1595. godine. U stoljetnoj i surovoj borbi za opstanak s golemim i moćnim Osmanskim Carstvom, Hrvatska je izgubila tri četvrtine svoga etničkog i državnog prostora. Što je sve za to vrijeme bilo uništeno i razoreno i koji su bili ljudski i materijalni gubici, nema pouzdanih podataka, niti se itko od povjesničara u Hrvatskoj uopće bavio tim pitanjima. Međutim, na temelju povijesne topografije i popisa crkvenih župa i posjeda uoči osmanske najezde, moguće je makar približno utvrditi veličinu tragedije koja je tada zadesila Hrvatsku i hrvatski narod. Prema tim izvorima, od Iloka, Tovarnika i Nijemaca do Kraljeve Velike, rijeke Česme i Virovitice, bilo je prije 1526. više od 3 000 gradova, gradića, trgovišta, tvrđava, utvrda, sela i naselja.15 Na tom prostoru nalazilo se i oko 350 većih i manjih crkava i 20 samostana muških i ženskih vjerskih redova.16 Ako se tome pribroje takva naselja južno od Save, točnije između toka Vrbasa, Une, Kupe, Korane i Mrežnice, zatim Like i Krbave i dijela Hrvatskog primorja, okolice Knina i Skradina, ukupan broj naseljenih mjesta iznosio je oko 4 000, a broj crkava i samostana svakako više od pet stotina. Što je zapravo od toga ostalo nakon završetka osvajačkih ratova i priključenja Osmanskom Carstvu na sjeveru Hrvatske između Save i Drave, svjedoči i govori turski popis Srijemskog i Požeškog sandžaka iz 1574., odnosno, 1579. godine, kad su tragovi osvajanja još bili vidljivi. Osim okolice Cernika, Pakraca, Podborja i Kraljeve Velike, u vrijeme sastavljanja popisa bilo je na tom prostoru svega 852 naseljena mjesta. Od tog broja do 10 kuća 142 naselja, a između 10 i 15 kuća 145, ili ukupno 287 naselja, što je činilo više od jedne trećine svih naseljenih mjesta. Pored toga, u 104 naselja iz kojih je hrvatski živalj netragom nestao, živjeli su isključivo muslimani.17 Sve crkve i samostani bili su uništeni i razoreni, a tek poneka od crkava bila je pretvorena u džamiju. Usporede li se navedeni podaci s prijašnjim, zaključak se nameće sam po sebi i kazuje da je bilo uništeno dvije trećine svih naseljenih mjesta. Sukladno tome stradalo je i hrvatsko stanovništvo, čiji su gubici iznosili gotovo četiri petine. Na pojedinim područjima uz

14Laszowski, O.c., I., p. 452; Šišić, Acta comitialia..., r., p. 269. 15 Csanki, Deszo, Magyarorszag tortenelmi a Hunyadiak koraban, Budapest 1894., p.4-133; Idem, Magyarorszag tortenelmi foldrajza a Hunyadiak koraban, Budapest 1894., II., p. 228-556. 16 Rački, Franjo, Popis župa zagrebačke biskupije, Starine JAZU 4, Zagreb 1872., p. 201-229; Csanki, Idem, Magyarorszag tortenelmi foldrajza, II., passim; Buturac, Josip, Katolička crkva..., p. 7-18. Laszowski, O.c., I., p. 452; Šišić, Acta comitialia..., r., p. 269. 17 Basbakanilik Arsivi, Istanbul, TD 672, Fol. 10/13-226.

163

granicu, gdje se osmanska vlast još učvršćivala, posebno u okolici Sirača, Podborja i Pakraca, hrvatski je živalj bio gotovo iskorijenjen. Južno od Save prema obali Jadranskog mora stanje je bilo još i nepovoljnije, jer su cijela Lika i Krbava bile pretvorene u takvu pustoš da nije bilo moguće čak ni uspostaviti osmansku vlast dugi niz godina. Kako se između Une i Kupe ratovalo sve do kraja 16. stoljeća, i ono malo što je na tom prostoru još preostalo bilo je uništeno. Stalnim uništavanjem materijalnih dobara i razaranjem naselja, hrvatsko se stanovništvo naglo smanjivalo ili je potpuno nestajalo. Dio tog stanovništva stradao je u provalama i napadima akindžija i u borbi s osmanskom vojskom, a dio padom u zarobljeništvo i nasilnim odvođenjem u nepoznato. Svi oni koji su na vrijeme uspjeli pobjeći išli su prema sjeveru preko Drave i Mure i odatle u najzapadniji dio Ugarske. Izgubivši posjede, i krupni velikaši poput Karlovića, Keglevića i Zrinskih, povlačili su se prema sjeveru, a silno osiromašeno srednje i niže plemstvo vidjelo je svoju budućnost u vojnim zvanjima i službi u tvrđavskim posadama na granici. Od 1536. izbjeglicama južno od Save pridružilo se i stanovništvo iz šire okolice Virovitice, Đurđevca i Koprivnice, koje također odlazi u južnu ili zapadnu Ugarsku. Tek mali dio stanovnika mirio se s tuđinskom vlašću, od kojih su neki i prešli na islam. Zarobljavanje i odvođenje stanovništva nije trebalo poslužiti samo gospodarskom i biološkom slabljenju protivničke strane i trgovanju robljem. Smisao je bio mnogo dublji i očitovao se u potrebnom dotoku svježe krvi, stalnoj obnovi osmanske vojske i jačanju osmanskog društva u cjelini. U neprestanom ratovanju gubici osmanske vojske bili su vrlo veliki, i nisu se mogli nadoknaditi prirodnim prirastom. Zbog toga je dio zarobljenika služio kao radna snaga, dok su muška djeca odgajana u islamskom duhu i uvrštavana u vojne redove, ponajviše janjičare. Mlade žene, djevojke i djevojčice završavale su u ženskim odajama (haremima), odakle nije bilo izlaska ni povratka, gdje su služile kao rodilje i tako povećavale prirodni priraštaj stanovništva. Bitan je bio otac, a ne majka, kao i svuda u islamskom svijetu, jer su uostalom i osmanski sultani bili sinovi robinja. U skladu s vjerskim pravom (šerijat) svaki je musliman mogao imati četiri žene, a ovisno o materijalnim mogućnostima i znatno više. Djeca rođena u braku s muslimanom uvijek su bila muslimani, pa središnja vlast nije trebala nasilno provoditi asimilaciju ili nekoga tjerati da silom prihvati islam. Bila je to praktična i vrlo jednostavna životna filozofija pomoću koje se brže dolazilo do cilja, a potomstvo dobiveno na taj način činilo je sastavni dio osmanskog društva u kojem se poistovjećivalo s njim i tražilo svoj udio u državnoj vlasti. Odrasliji dječaci silom odvedeni i odgojeni u islamskom duhu, nisu zaboravljali svoje podrijetlo i odakle su došli, a medu njima je bilo i dosta Hrvata. Isto tako i oni koji su svojevoljno prihvatili islam da bi kako-tako sačuvali svoj posjed i društveni položaj, bili su svjesni svojih predaka i njihove pripadnosti hrvatskom narodu. Od izbijanja osmanske vojske na hrvatski prostor do zaustavljanja osvajačke najezde, bila je Hrvatska gospodarski, politički i demografski satrvena, izgubivši više od 60% svoga stanovništva. Za to vrijeme bilo je uništeno i razoreno oko 3 000 gradova, sela i naselja i 500 crkava i samostana. U tom sklopu bile su također uništene Makarska, Skradinska, Kninska, Krbavska, Bosansko-đakovačka i Srijemska biskupija, a u sastavu Zagrebačke biskupije propali su Požeški i Čazmanski kaptol. Propale su i sve crkvene župe i sva kulturna dobra stvarana stoljećima. Netragom su nestali pisani spomenici, rukopisne i tiskane knjige i duhovne vrijednosti, kao i sama žarišta pismenosti i kulturnog djelovanja. U najvećoj mjeri bio je uništen i obrazovani sloj hrvatskog naroda, a nekad moćni rodovi pali su na prosjački štap. Ništa manje, zauvijek je Hrvatska izgubila i dio svoga etničkog i državnog prostora između rijeke Vrbasa i Une. Bijeda i siromaštvo životna su stvarnost Hrvatske, a njezino povijesno i političko biće pretvoreno je u krhotine. Ukratko rečeno, opći gospodarski i kulturni razvoj Hrvatske nije bio samo zaustavljen, nego vraćen stoljećima unazad, a na osvojenom prostoru i pripojenom Osmanskom Carstvu,

164

izgubila je Hrvatska cijelo svoje nekad vrlo bujno i cvatuće srednjovjekovlje u sklopu srednjoeuropskoga kulturnog i duhovnog ozračja. Takav stupanj razaranja i uništenja materijalnih i duhovnih dobara i stanovništva nije zabilježen nigdje na europskom prostoru, niti je ijedan stari europski narod doživio približno istu katastrofu. Posljedice toga ništa manje nisu bile tragične i odredile su dalju sudbinu Hrvata i hrvatskog naroda u cjelini, čiji izdanci još i danas čine nerazdvojan dio povijesne zbilje.

165

SERHAT-VOJNA KRAJINA

Od osnivanja osmanske države važnu ulogu imali su pogranični krajevi, točnije krajišta (serhat), o kojima je središnja vlast uvijek pokazivala izuzetnu brigu. Njihovi vojni zapovjednici i salidžakbegovi (uc sancakbey) imali su znatno veća ovlaštenja (serbestiyet) od zapovjednika izvan takvih područja, pa su samostalno mogli donositi odluke i vojno djelovati s namjerom širenja osmanske vlasti. U vojnim uporištima i gradovima na granici bile su stalne posade, koje su dnevno primale plaću (ulufeci) od nekoliko novčića (akči ),1 isplaćivanu u obrocima. Za opskrbu hranom, vojnim potrepštinama i streljivom brinula se država. Isto tako za održavanje, popravke i gradnju novih gradova, utvrda i utvrđenja. Širenjem osmanske vlasti krajiško se područje stalno pomicalo, zbog čega su prethodno uspostavljene takve oblasti gubile vojno-krajiški status. Obranu važnijih gradova i tvrđava izvan krajiškog područja preuzimali su tada mustahfizi (posadnici, čuvari) i uživaoci zajedničkih (gedik-timar) i osobnih posjeda (timar). Tako uspostavljena i organizirana vojna krajišta bila su u velikoj prednosti naspram gradova i utvrda na granici Hrvatske. Naime, ti su gradovi i utvrde bili u posjed u velikaških rodova i pojedinih feudalnih vlasnika koji su o svome trošku morali uzdržavati posade i boriti se protiv osmanske vojske. Osnivanje Jajačke i Srebremčke banovine bio je pokušaj stvaranja slične oblasti kao odgovor turskom krajištu u Bosni. Štiteći sjeverni dio Hrvatske i južnu Ugarsku, obrana juga Hrvatske bila je prepuštena hrvatskim banovima i pojedinim velikašima čiji su posjed i bili neposredno na udaru. Probijanjem te obrane i satiranjem hrvatske vojske na Krbavskom polju, proširilo se tursko krajište i na hrvatski prostor, a u velikim osvajačkim pohodima sultana Sulejmana i pograničnih sandžakbegova od 1521. do 1565., protezalo se ono uzduž Hrvatske od Drave do venecijanskih posjeda uz obalu Jadranskog mora. Osnivanje Vojne granice u Hrvatskoj nasuprot turskoj krajini, bio je već zakašnjeli čin kojim se željelo s jedne strane sačuvati i obraniti što je od Hrvatske u drugoj polovici 16. stoljeća uopće i preostalo, a s druge strane zaštititi austrijske pokrajine. Koje gradove i područja je obuhvaćao turski serhat i koliko je bilo vojske u njima, vrlo uopćeno i nepouzdano govori popis iz 1577. godine. Prema tome popisu na hrvatskom i slavonskom dijelu turskog serhata bilo je 36 gradova, uključujući Osijek, Gorjane i Đakovo, sa ukupno 6 563 vojnika graničara.2

Nasuprot tome, vrlo iscrpan i pravi odgovor o gradovima na turskom serhatu, broju vojnika i redovima osmanske vojske koji su služili kao stalne posade u njima, daje službeni popis graničara alufedžija iz 1586. godine. Na dijelu serhata između Drave i Save u sastavu Požeškog sandžaka bili su gradovi Virovitica, Brezovica, Slatina, Mikleuš, Voćin, Kamengrad (Kameni Grad) i Požega. Cijeli Pakrački sandžak bio je pretvoren u krajište, a stalne posade bile su u Zdencima, Podborju, Siraču, Dobroj Kući, Kreštelovcu, Pakracu, Cerniku, Granici, Moslavini, Međuriću i Kraljevoj Velikoj. Južno od Save u sastavu Bonanskog sandžaka područja serhata činili su gradovvi: Gradiška, Jasenovac, Dubica, Kostajnica, Zrm, Gvozdansko, Bužim, Novi, Cazin, Ostrožac, Krupa, Novi Majdan, Kamengrad i Banja Luka. Graničari alufedžije dijelili su se na ove redove vojske: mustahfize (čuvare, posadnike), azape (poseban red tvrđavske pješadije), farise (konjanike), topnike i martoloze (poseban red pješadije sastavljen uglavnom od kršćanskog stanovništva).

1 Akča, sitan novčić od srebra, osnovna novčana jedinica u osmanskoj državi. Za vladavine Sulejmana Kanunija vrijednost dukata (filur, altun) kretala se između 50 i 60 akči. Naziv akča potječe od turske riječi ak = bijelo 2 Lopašić, Spomenici..., I., p. 44, 45. 185

166

Osim martoloza, pripadnici spomenutih redova vojske bili su isključivo muslimani. Dijelili su se na džemate (skupine, zajednice), a džemati na ode ili buljuke. Puna oda ili buljuk imala je obično deset vojnika (nefera). Džemati istoga reda vojske razlikovali su se prema rednom broju, odnosno pripadnosti kojemu od glavnih aga po redu ili položaju. Zapovjednici džemata zvali su se age, oda ili buljuka odabaše i buljukbaše, a zapovjednici topnika ser topi, topčibaše ili topči-age. U svim redovima vojske age su imale svoje ćehaje (zamjenike), koje se u martoloza ne spominju. Jezgru tvrđavskih i gradskih posada na serhatu činili su mustahfizi. Njihove age bile su gotovo redovno i dizdari (zapovjednici) tvrđava i gradova, pa se katkad nazivaju i dizdar-age. Poput mustahfiza i azapa u posadama svakoga grada bilo je po dvije ili više odao Osim age i ćehaje redovno su u svakom džematu bili reisi (starješine, zapovjednici). Najbrojniji i najvažniji u tvrđavama i gradovima bili su farisi. Najviše ih je bilo prvih džemata, premda u pojedinim gradovima i tvrđavama nisu zabilježeni. Sastavni dio posade tvrđava i gradova na serhatu bili su također i odredi martoloza. Njihovi džemati i ode sastojali su se od kršćana, ili kršćana i muslimana. Age i ostali zapovjednici bili su im često muslimani. Osim aga, predvodili su ihjuzbaše, kalauzi, sermaje, kalauz-sermaje, divane i odabaše. Juzbaše (zapovjednici stotine, stotnici) su postojale u gotovo svim džematima, iako se brojno stanje u tim džematim, a kretalo između 20 i 50 nefera. Budući da martoloske age nisu imale ćehaje, juzbaša je vjerojatno bio isto što i kod mustahfiza ili azapa. Slična je bila i funkcija kalauza, tj. vodiča ili onoga koji predvodi i pokazuje put, kao zapovjednika martoloske ode ili odabaše. Naziv divane (junak, delija) bio je također sinonim za agu ili nižeg zapovjednika, ne samo u martoloza nego i u azapa. U tvrđavskim i gradskim posadama topnika je bilo najmanje, jedva da su činili punu odu. Redovno su bili ubrajani u mustahfize, pa je samo ponekad azap bio i topnik. Jedino u iznimnim slučajevima bili su azapski reisi ujedno i zapovjednici topnika (ser topi). Osim topnika, svi džemati redovne vojske na serhatu imali su, ili su mogli imali, još i svoje zastavnike, odnosno barjakčare ili alemdare. Vojnici na serhatu bili su postavljeni ukazima (beratima), u kojima je bio naveden dnevni iznos plaće. Dnevnice aga iznosile su od 13 do 20 akči, ćehaja od 8 do 15, topčibaša od 2 do 13, reisa od 9 do 10, martoloskih aga od 10 do 12 i juzbaša od 4 do 8 akči. Od običnih vojnika najveće plaće imali su farisi od 7 do 9 i topnici od 6 do 8 akči, a mustahfiski i azapski neferi dobivali su od 4 do 6 akči. Najmanje dnevnice primali su martoloski neferi drugog džemata u iznosu od 3 do 4 akče. Dnevnice vojnih zapovjednika istog zvanja očito nisu bile iste, već su ovisile o važnosti pojedinog grada na serhatu i položaju određenog džemata. Međutim, gledajući u cjelini, dnevnice su bile u skladu s iznosima timara stalnih posada. Na primjer, ako je dizdar imao prosječnu dnevnicu 15 ili 20 akči, to je za hidžretsku godinu od 355 dana iznosilo 5 325, odnosno 7 100 akči, kako su se u prosjeku kretali timari pojedinih dizdara. Isto tako i timari mustahfiskih nefera iznosili su obično po 1 400 akči, što je odgovaralo dnevnici od 4 akče. Plaća mustahfiskih zastavnika iznosila je dnevno od 9 do 13 akči, azapskih od 4 do 13, a martoloskih zastavnika 6 akči. Najveću plaću imao je zastavnik mustahfiza u Bužimu i azapa u Jasenovcu i Međuriću. Tvrđavski vratar (bevab) u Slatini, Brezovici, Cazinu i Bužimu, primao je dnevno 7, a u Zrinu 8 akči. Vjerski službenici dobivali su također plaću iz državnih prihoda, pa su u popisu alufedžija uvijek ubilježeni zajedno s mustahfizima, odmah iza dizdara, odnosno age i ćehaje. Dnevnica hatiba (propovjednika)3 u Virovitici iznosila je 12 akči, Slatini i Brezovici 10, te u Zrinu i Kamengradu 8 ačti. Imam i mujezin u Brezovici imali su dnevno 7 akči, dok su imami u 3 Islamski svećenik koji obavlja podnevne molitve petkom i molitve na dva Bajrama.

167

Kreštelovcu, Ostrošcu, Gvozdanskom i Irinu dobivali 10 akči. Dnevnica mujezina u Virovitici, Slatini, Cazinu, Ostrošcu i Gvozdanskom iznosila je 8 akči, Požegi 6, Mikleušu, Pakracu i Krupi 5, a u Dubici samo 3 akče. Slične razlike postojale su i kod devrihana4 i kajjima.5 U Požegi i Brezovici dobivao je devrihan 6, a u Virovitici 4 akče. Plaća kajjima u Voćinu iznosila je 6 akči, Kostajnici 5, Slatini i Brezovici 4, a u Virovitici 3 akče. Vrlo niska bila je plaća učitelja (muallim), u Virovitici 5 i Krupi 3 akče. Plaće alufedžija isplaćivane su iz raznih državnih prihoda, odnosno mukata6 koje su često bile i vrlo udaljene od gradova u kojima su se nalazile vojne posade. Na slavonskom dijelu serhata najbrojniju posadu imala je tada Virovitica, a sastojala se od I 290 konjanika, 150 azapa, 80 mustahfiza, 10 topnika i 40 martoloza. Vrlo snažna posada bila je također u Brezovici, gdje se nalazilo 310 graničara alufedžija, od toga 160 farisa, 90 azapa i 60 mustahfiza. Kao najbrojniji bili su farisi svrstani u 21 odu i tri džemata, azapi u 9 oda i tri džemata, a mustahfizi u 6 oda prvog džemata. Mustahfizima je zapovijedao aga i njegov ćehaja, azapima tri age i njihove ćehaje te dva reisa, farisima po jedan aga u džematu. U prvom džematu imali su azapi i zastavnika, a među mustahfizima nalazio se gradski vratar ili kapidžija. Vjersku službu obavljali su hatib, imam, mujezin, devrihan i kajjim. U obližnjoj Slatini bilo je 200 alufedžija, i to 100 farisa, 40 mustahfiza, 20 azapa, 10 topnika i 20 martoloza. Farisi su bili raspoređeni u 11 oda i dva džemata, topnici u 1 odu, a martolozi u 2 ode prvog džemata. Na čelu te posade stajali su fariske age prvog i drugog džemata, mustahfishi aga i njegov ćehaja, azapski aga i njegov ćehaja te reis, ser topi i njegov ćehja, martoloskl aga juzbaša. Jedan od mustahfiza bio je i gradski vratar. Od vjerskih službenika bili su hatib, imam, mujezin i kajjim. Posada u Mikleušu sastojala se od 50 farisa, 30 azapa i 30 martoloza, ili ukupno 110 alufedžija. Osim alufedžija bilo je tu i nekoliko desetaka timarnika. Alufedžije su bile raspoređene u 11 oda prvog džemata. Na njihovu čelu stajali su aga farisa, azapa i martoloza, azapski ćehaja i reis te martoloski juzbaša, dok je od vjerskih službenika bio samo mujezin. Tvrdavska posada u Voćinu imala je 210 alufedžija, od kojih 60 farisa prvog i drugog džemata, 40 mustahfiza i 30 azapa prvog džemata, 10 topnika i 70 martoloza prvog i drugog džemata. Zapovjednici posade bili su dizdar grada i njegov ćehaja, age azapa, farisa i martoloza i martoloski juzbaša. Vjersku službu obavljali su imam i kajjim. Dosta brojna posada bila je i u Kamengradu južno od Voćina, koja se sastojala od 50 azapa, 50 farisa i 30 martoloza prvog džemata. Osim alufedžija u sastavu posade bilo je i nekoliko desetaka timarnika. U gradu nije bilo dizdara, već je aga azapa bio ujedno i dizdar-aga. Ostali zapovjednici bili su azapski ćehaja i reis, aga farisa i njegov ćehaja, martoloski aga,juzbaša i sermaje (glavar, niži zapovjednik). Svoga zastavnika imali su azapi, a vjersku službu vodio je hatib. Vrlo jaku posadu imala je i Požega kao sjedište sandžaka. Ta se posada sastojala od 40 azapa i 50 farisa alufedžija prvog džemata i oko 200 timarnika. Požeška tvrđava nije imala svoga dizdara, nego je spomenutu službu obavljao prvi aga azapa. Prema istom popisu bilo je, dakle, 1586. godine na serhatu Požeškog sandžaka ukupno 610 graničara alufedžija. Tome broju valja svakako pribrojiti i nekoliko stotina timarnika, čiji se broj s vremenom i povećavao. Najviše alufedžija bilo je u Virovitici i okolnim mjestima koji su činili više od dvije trećine svih graničara na serhatu Požeškog sandžaka. Uostalom, bilo je to i razumljivo, jer je taj prostor bio najranjiviji i teško ga je bilo braniti. Utvrde Mikleuš,

4 Vjerski službenik, čitač kurana u džamiji. 5 Vjerski službenik koji se brinuo o čistoći, opremi i osvjetljenju U džamiji. 6 Svaki državni prihod i zakup državnih prihod koji se plaćao paušalno u novcu.

168

Slatina, Voćin i Brezovica bile su pripojene serhatu Požeškog sandžaka skoro deset godina prije Virovitice. Prvih godina od ulaska u sastav serhata, posade u Mikleušu, Slatini i Brezovici sastojale su se samo od alufedžija. Od 1546. do 1549. godine primali su. alufedžije u Mikleušu plaće iz prihoda carske solane u Akhiolrna Crnome moru. Godine 1550. isplaćivane su alufedžije u Brezovici, Slatini i Mikleušu iz carskih prihoda solane u GilI Tekfur u Mramornome moru. Nakon osvajanja Virovitice, plaćeni graničari u MikIeušu postupno su zamjenjivani timarnicima. Prema sumarnom popisu Požeškog sandžaka iz 1569. godine, nalazilo se u Mikleušu 47 timarnika, od toga četiri buljuka mustahfiza i buljuk topnika od 6 vojnika. Dizdar grada Alija uživao je timar od 3 000, a njegov ćehaja Ramadan od I 900 akči. Veći timar od dizdareva imao je imam i hatib džamije u Mikleušu, Mevlana Ibrahim -3 400 akči, atimar mujezina Velije, sina Mehmedova, iznosio je 1 800 akči. Timar zapovjednika topnika Kurda, sina Ferhadova, iznosio je 1 800, a njegova ćehaje 1 700 akči. Neznatno veći bio je timar topničkog buljukbaše -1 900 akči, dok su mustahfiske buljukbaše i 33 obična nefera uživali timare po 1 400 akči. Jedan od topnika imao je timar od 1 700, a ostala dvojica po I 400 akči. Među topnicima bio je timarnik i jedan kršćanin, zanimanjem tesar (dunđer). Timarnici koji se spominju u Mikleušu 1569. svakako su postojali i u vrijeme popisa alufedžija 1586. godine. Nakon te godine pa sve do kraja osmanske vladavine, broj timarnika vjerojatno se i povećavao, dok je broj alufedžija možda bio i manji. Stalne posade imali su u 17. stoljeću i gradovi Sopje i Podravska Moslavina, u kojima je također bilo timarnika i alufedžija. Krajem osmanske vladavine bila je u Moslavini, čini se, većina alufedžija, jer u izvoru stoji zabilježeno da su posadnici dobivali plaću (incolae ejus Turcae, salarium habentes).7

Isto tako u Orahovici i Kaptolu nedaleko Požege, gdje su bila povojničena mnoga sela i uspostavljene poluvojne organizacije, odnosno vojvoda luci Kaptol, Velika, Grac1ište, Kutjevo, Pleternica, Brestovac i Kamenska. Kao stražari na granici ili pomoćni vojnici u sastavu spomenutih vojvodaluka pod zapovjedništvom požeških sandžakbegova i krajiških zapovjednika, obavljali su vojne dužnosti također i stanovnici sela Dobrogošća, Latinovca, Ljeskovice, Londžice, Stojčinovca, Jurkovca, Duboke, Hrnjevaca, Venja, Laza, Bresnice, Jaguplija, Kantarovaca, Lučinaca, Bratuljevaca, Mrtovlasa, Smoljanovaca, Ozdakovaca, Nježića, Kaćunice, Mijaća, Bogdašića, Striježevice, Seovaca, Sažija, Amatovaca, Klise, Vučjaka i Vrhovaca.8

Serhat Požeškog sandžaka nije se mijenjao od osvajanja Virovitice 1552. do 1684. godine, kad su osmanske snage gubitkom Virovitice, Brezovice, Vaške, Podravske Moslavine, Slatine i Mikleuša bile potisnute iz slavonskog dijela Podravine. Uz požeški serhat prislanjao se serhat Pakračkog sandžaka, s kojim je zapravo činio jedinstveno krajiško područje između Drave i Save. U 11 prije spomenutih krajiških gradova, na tom prostoru bilo je 1586. godine 400 graničara alufedžija, čije se dnevnice nisu razlikovale od alufedžija u sastavu Požeškog sandžaka. Svi gradovi osim Pakraca imali su svoje dizdare, dok je dužnost pakračkog dizdar-age obavljao mustahfiski aga. Dnevnice dizdar-aga dosta su se razlikovale, tako da je dizdar u Granici dobivao 10 akči, a u Kreštelovcu dvostruko više, dakle, 20 akči. Najbrojnija posada alufedžija nalazila se u Pakracu kao sjedištu sandžaka. Ta se posada sastojala od 50 mustahfiza, 70 azapa, 100 farisa i 40 martoloza, ili ukupno 260 alufedžija. Toj

7 Mažuran, Popis zapadne i srednje Slavonije 1698. i 1702. godine, Osijek 1966., p. 57.

8 Smičiklas,, Dvijestogodišnjica oslobođenja Slavonije, Zagreb 1891., II., p. 146, 161, 182, 183,188,204,208,216, 231,233,235,237.

169

su posadi nedostajali topnici, ili je možda netko od timamika obavljao takvu dužnost. Njihovi zapovjednici bili su aga mustahfiza i njegov ćehaja, age prvog i drugog džemata azapa, ćehaja age prvog džemata azapa, age prvog i drugog džemata farisa i njihove ćehaje, aga martoloza, sermaje i kalauz. Svoje zastavnike imali su jedino azapi prvog i drugog džemata. U sastavu posade, vjersku službu obavljao je imam s dnevnicom od 5 akči. Dosta jaka posada alufedžija od 40 mustahfiza, 80 azapa, 40 farisa i 10 topnika bila je u Kraljevoj Velikoj. Isto tako u Kreštelovcu, jugozapadno od Podbolja, 50 mustahfiza, 80 azapa i 40 martoloza, među kojima je važnu ulogu imao imam, čija dnevnica je iznosila 10 akči. Posada alufedžija u Podborju sastojala se od 20 mustahfiza, 50 azapa, 50 farisa i 20 topnika svrstanih u 14 oda prvog i drugog džemata. U odnosu na ostale redove vojske, pažnju privlače topnici, kojih je na cijelom serhatu Pakračkog sandžaka bilo najviše. Dužnost dizdara grada obavljao je aga mustahfiza i njegov ćehaja. Zapovjednici azapa bile su age prvog i drugog džemata, njihove ćehaje i reisi, a topnika sertopi i njegov ćehaja. Za vjersku službu u posadi brinuo se imam s dnevnicom od 7 akči. I u tvrđavi Moslavini nalazilo se 140 graničara alufedžija, od kojih 60 mustahfiza, 50 azapa, 10 topnika i 20 martoloza. Po svome položaju Moslavina se nalazila na prvoj crti osmanske obrane nasuprot slavonskom dijelu Vojne granice. Zapovjednik tvrđave i njegov ćehaja bili su ujedno zapovjednici mustahfiza. Na čelu azapa bile su age prvog i drugog džemata i njihove ćehaje te reis prvog džemata, topnika ser topi, dok su martoloze predvodili aga i juzbaša. Po broju iste posade od 120 alufedžija imale su tvrđave Zdenci, Medurić istočno od Kutine i Granica. Posada u Meduriću sastojala se od 20 mustahfiza, 50 azapa, 40 farisa i 10 topnika prvog džemata. Osim 40 mustahfiza i 80 azapa u Zdencima je bilo i timarnika koji su bili članovi posade. Nešto drugačiji sastav posade bio je u Granici, gdje se nalazilo 20 mustahfiza, I 40 azapa, 20 farisa, 10 topnika i 30 martoloza. Ovisno o redu vojske, njihovi zapovjednici imali su ista zvanja kao i u drugim krajiškim gradovima. Pitanje na kojem se mjestu nalazila tvrđava Granica zbunjivalo je istraživače, koji su nesigurno pretpostavljali daje riječ o gradini zvanoj Gračanica iznad Baćin-Dola na obroncima Babje Gore. Samo ime Granica jasno kaže da se tvrđava morala nalaziti na granici između Požeškog i Pakračkog sandžaka. Tvrđava Gračanica svojim položajem posve odgovara tvrđavi Granica i sa sigurnošću se može s njom poistovjetiti. Zabuna je, međutim, nastala zbog toga što se ta tvrđava prethodno zvala Gradac (castrum Gradach). U popisu iz 1698. ona je zabilježena pod imenom Gračac (aex deserta Gracsacz, 9 na temelju kojeg je nastala izvedenica Gračanica. Tvrđava Gradac nastala je početkom 15. stoljeća, koju su Turci osvojili 1536. i u nju vjerojatno odmah smjestili posadu. Osnivanjem 1557. godine Čazmanskog sandžaka provedeno je razgraničenje s Požeškim sandžakom, pa se spomenuta tvrđava našla na granici. S obzirom na to, nekadašnju tvrđavu Gradac nazvali su Turci jednostavno Granica, kao što je u stvarnosti i označila granicu. U prilog tome govori ime obližnjeg sela Sinlije, u starijem obliku Sindlije, koje izvorno znači graničari. Naime, prema turskom sindi (granica), jer se nalazilo na granici Požeškog sandžaka, u kojem su boravili graničari i vjerojatno služili u tvrđavi Granici. Zbog čega je tvrđava Granica imala tako jaku posadu, nije poznato. To više što se nalazila daleko od poprišta ratnih zbivanja na serhatu Pakračkog sandžaka. Možda je štitila Cernik, a još više prilaz Požegi. Prilično brojna posada alufedžija bila je i u Siraču, i sastojala se od 40 mustahfiza, 20 azapa i 20 farisa prvog džemata. Obavljajući vjersku službu tu se također nalazio imam s dnevnicom od 6 akči. U Dobroj Kući (Dobri Grad), starom gradu Nelipića, bilo je smješteno 10 mustahfiza, 30 farisa i 10 topnika, a u Cerniku samo 30 mustahfiza, gdje je svakako bio i veći broj timarnika. 9 Mažuran, Popis naselja..., p. 57. 189

170

Od 1546. do 1570. godine na serhatu Pakračkog sandžaka spominju se još tri grada u kojima su stajale posade alufedžija. To su gradovi Stupčanica, Bijela Stijena i Čaklovac. Do 1549. primale su alufedžije plaću u Stupčamci iz prihoda solane Akhloli na Crnom moru, a oko 1570. godine imale su posade u sva tri grada timare u nahijama Bijela Stijena i Pakrac. Poslije 1577. te su gradove Turci napustili. Promatra li se serhat između Drave i Save u cjelini, bilo je na tom prostoru 1586. ukupno 3030 graničara alufedžija smještenih u 21 tvrđavi i krajiškom gradu. Od toga 1 080 konjanika, ili više od trećine sve vojske na granici, 930 azapa, 600 mustahfiza, 320 martoloza i 100 topnika. Udarnu snagu činili su konjanici, a obrambenu topnici. U to doba bila je to vrlo snažna i dobro raspoređena vojska nasuprot hrvatskih graničara. Izdržavanje te vojske stajalo je godišnje oko 60 tisuća zlatnika (filura), što je silno opterećivalo osmansku vlast i koje ona nipošto nije mogla namaknuti iz lokalnih izvora. Osvajanjem i razaranjem Moslavine 1591. bili su Turci prisiljeni na povlačenje do Kutine i rijeke Ilove. Kao neposredna posljedica toga gubitka bilo je premještanje sjedišta sandžaka iz Pakraca u Cernik10 i provođenje nove organizacije obrane. Napuštena tvrđava Bijela Stijena bila je obnovljena i u nju su smještene alufedžije. Podignuta je također utvrda u Lipovljanima i Badljevini, u kojima su bile stalne posade graničara. Osim toga, bila su povojničena sela Prvča, Okučani, Laze, Šagovina, Lađevac, Borovac, Bodegraji, Donji Rajić, Kričke, Markovac, Seovica, Bijela, Donji Borki, Kip, Karanovac i Miljanovac, čiji su stanovnici stražarili na Ilovi i postavljali zasjede hrvatskim graničarima. Ti su stanovnici uglavnom bili doseljeni Vlasi, dok su u selima Prvči, Donjem Rajiću, Borovcu i Badljevini vojnu službu na granici obavljali i katolici pod zapovjedništvom osmanskih vojskovođa.11 Tako uspostavljena obrana na serhatu Cerničkog sandžaka nije se mijenjala sve do velikog rata za oslobođenje od osmanske vladavine. Kao što je bilo uobičajeno, s obje strane uzduž granice prostirao se dosta širok pojas spaljene i ničije zemlje, gdje su postavljane zasjede ili se odlazilo u pljačkaške upade. Južno od Save nastavljao se serhat u sastavu Bosanskog i Krčko-ličkog sandžaka do granice s Republikom Venecijom. Na tom prostoru bili su 1577. krajiški gradovi Kostajnica, Novi, Bužim, Cazin, Krupa, Kamengrad, Bunić, Boričevac, Bilaj, Udbina i Ostrovica s navodno 3700 pješaka i konjanika.12 Do. 1586. bila je granica Bosanskog sandžaka pomaknuta prema zapadu osvajanjem Zrina, Ostrošca i Gvozdanskog, zatim gradova do gornjeg toka Gline i Korane, Bile Stine, Brekovice, Mutnika, Jezerskog, Vranograča i Tržca. U sastav serhata bili su također uključeni gradovi Gradiška, Jasenovac, Banja Luka i Novi Majdan (Bronzani Majdan). Od svih gradova na serhatu najbrojniju posadu imala je Kostajnica. Ta se posada sastojala od 80 mustahfiza prvog i drugog džemata, 130 azapa, 60 farisa, 10 topnika i 50 martoloza, ili ukupno 330 graničara alufedžija. . Neznatno manja posada od 300 alufedžija bila je u Krupi, koju su činili 60 mustahfiza, 110 azapa i 90 farisa prvog i drugog džemata, 10 topnika i 30 martoloza. Po broju graničara iza Krupe bilo je Gvozdansko sa 220 alufedžija, čija se udarna i obrambena snaga sastojala od 80 farisa i 10 topnika. Posade u Zrinu, Bužimu i Jasenovcu imale su 200, a u Novom, Cazinu i Ostrošcu 150 graničara alufedžija. Osim alufedžija bilo je u Jasenovcu i timarnika, jer se 1563. spominje jedan zajednički timar petorice jasenovačkih mustahfiza u nahiji Drenovac na području Pakračkog sandžaka. Prihod od tog timara iznosio je 7 000 akči, tako da je svakom mustahfizu pripadalo 1 400 akči godišnje. Vjerojatno i dizdar grada bio je timarnik, zbog čega se u popisu iz 1586. i ne spominje među alufedžijama.

10 Mažuran, Pakrački ili Cernički sandžak, Historijski zbornik XIX-XX, Zagreb 1966-67., p, 409-412, 11 Idem, Popis naselja..., p. 206, 223-227, 233, 234, 456, 460, 470, 472, 524, 534, 537, 548, 549,551,552. 12 Lopšić, Spomenici..., I., p. 44. 191

171

U Gradiški i Dubici nalazilo se 170 odnosno 140 graničara alufedžija. Od toga u Dubici 50 mustahfiza, 30 azapa, 30 farisa, 10 topnika i 20 martoloza, a u Gradišci 30 mustahfiza, 110 azapa i 30 martoloza. Zajedno s alufedžijama bilo je u Gradišci i 24 mustahfiza i 3 topnika koji su uživali zajedničke timare u nahijama Drenovac i Cernik. Vrlo male posade graničara alufedžija bile su u Banja Luci, Kamengradu i Novom Majdanu. Posada u Banja Luci i Kamengradu sastojala se od 30 mustahfiza i u Novom Majdanu od 30 martoloza. Zbog strateške i opće važnosti tih gradova očito da je u sastavu njihovih posada i bio veći broj timarnika koji nisu obuhvaćeni popisom alufedžija. Malo je također vjerojatno da se u to vrijeme posada u Novom Majdanu sastojala samo od martoloza. Svoje zastavnike imali su mustahfizi u Dubici, Kostajnici, Bužimu, Cazinu i Zrinu, čija dnevnica je iznosila od 9 do 13 akči. Gradski vratari postojali su u Zrinu, Cazinu i Bužimu, koji su za svoju službu dobivali plaću 7 i 8 akči. Od svih gradova na bosanskom dijelu serhata, učitelj je spomenut jedino u Krupi. Njegova dnevnica iznosila je samo 3 akče. Za vjerske službe i dnevne molitve u gradovima i posada ma na serhatu brinuo se imam u Kamengradu, Jasenovcu, Dubici, Kostajnici, Novom, Krupi, Cazinu, Bužimu, Ostrošcu, Gvozdanskom i Zrinu. Dnevnica imama iznosila je od 5 do 10 akči. Pored imama u Kamengradu je vjersku službu obavljao i hatib. Uz imama bili su također mujezini u Dubici, Krupi, Cazinu, Bužimu i Gvozdanskom.13

Zbroje li se posade u spomenutim gradovima bilo je 1586. godine na serhatu Bosanskog sandžaka 2 300 graničara alufedžija. Od toga 610 mustahfiza, 730 azapa, 530 farisa, 70 topnika i 360 martoloza. Ako se tome još dodaju i timarnici, u stalnim posadama na granici nalazilo se oko 2 500 osmanskih vojnika. Izdržavanje te vojske iznosilo je godišnje oko 45 tisuća zlatnika, što je bio velik izdatak državne blagajne. Usporedi li se stanje posada u krajiškim gradovima, broj konjanika na bosanskom serhatu bio je upola manji nego na serhatu između Drave i Save. Presudnu ulogu u tome nesumnjivo su imale prirodne odlike prostora, gdje su manje posade mogle lakše braniti osvojeno, nasuprot ravničarskih predjela na kojima je pritisak hrvatskih graničara bio znatno veći. Promatraju li se navedeni podaci zbirno, na cijelom serhatu uzduž Hrvatske bilo je 1586. godine 5 330 graničara alufedžija koji su činili stalne posade u 32 krajiška grada. Zajedno s timarnicima kao stalnim članovima posada taj se broj kretao između 5 500 i 5 700 osmanskih vojnika. Za uzdržavanje te vojske morala je državna blagajna godišnje izdvojiti više od 10 milijuna akči. Preračunato u zlatni novac više od 100 tisuća zlatnika. Bila je to golema svota bez obzira na veličinu i moć Osmanskog Carstva. U to vrijeme vrlo brojna i snažna vojska na serhatu, u čijem sastavu je bilo I 610 konjanika i 170 topnika, nije služila samo za obranu nego istodobno i za ratno djelovanje i pripremu novih osvajanja. O stvarnom stanju na serhatu Krčko-ličkog sandžaka pouzdanih podataka nema, niti je na I tom prostoru, osim Udbine, bilo većih posada osmanskih graničara. Uostalom ni protunapadi hrvatskih graničara nisu bili tako česti, niti su ozbiljnije ugrožavali osmansku vlast. Osvajanjem Bihaća 1592. zauzela je osmanska vojska Izačić, Sokolac i Ripač, a nešto kasnije Todorovo, Veliku K1adušu, Peći Grad, Sturlić i Podzvizd. Na taj način bilo je područja serhata pomaknuto još više prema jugu i zapadu, da bi iduće godine doseglo obalu Kupe. Zaustavljanjem osmanske najezde kod Siska 1593. i vraćanjem izgubljene Petrinje, Hrastovice i Gore, bili su Turci potisnuti prema Zrinu, Gvozdanskom i Bužimu. Samo u neke osvojene gradove osmanske su vlasti postavile stalne posade, o čemu govori popis alufedžija iz 1642. godine.14

13 Handžić, Adam, Prilog istoriji starih gradova u Bosanskoj i Slavonskoj granici pred kraj XVI vijeka, Godišnjak ,društva istoričara Bosne i Hercegovine, god. XIII., Sarajevo 1962., p. 321-338. 14 Šabanović, Bosanski pašaluk. p. 67.

172

Nakon toga na sjevernom dijelu bosanskog serhata nije do kraja 17. stoljeća bilo više promjena.

173

DIJELOVI HRVATSKE U SASTAVU OSMANSKOG CARSTVA

Upravna podjela U organizaciji osmanske vlasti sandžak (liva) je bio osnovna jedinica koja je pokrivala veće područje, a na njegovu čelu bio je vojni namjesnik ili sandžakbeg (mir-i liva). Kao simbol svoje vlasti nekada je sandžakbeg dobivao od sultana sandžak, tj. zastavu. Pored upravnih, sandžakbeg je u prvom redu obavljao vojne dužnosti i vodio osmansku vojsku s područja sandžaka u rat. U obavljanju tih dužnosti imao je i svoje pomoćnike, odnosno alajbega , (zapovjednika spahija), ćehaju, janičarskog agu, čeribaše (zapovjednike akindžija), vojvode i druge niže vojne zapovjednike. Ovisno o položaju u granicama Osmanskog Carstva, neki sandžaci nazivan i su krajiškim ili udžsandžacima, čiji su sandžakbegovi imali veća vojna i politička ovlaštenja. Područje sandžaka dijelilo se na sudsko-upravne jedinice, kadiluke ili kaze. Na čelu kadiluka bio je kadija (sudac) kao jedina ovlaštena osoba u obavljanju sudskih poslova na području kadiluka. Osim toga, imao je kadija široka ovlaštenja i dužnosti u području vojne i građanske uprave i pravo nadzora zakonitosti svih odluka i rješenja koje donose organi vlasti. Za sudske poslove kadija nije dobivao plaću, nego je ubirao propisane takse prema vrsti pravnih spisa i njihovo ovjerovljavanje. Ovisno o dnevnom prihodu određivan je i položaj (rang) kadije i kadiluka. Kadija u Istanbulu, čiji se prihod procjenjivao na 500 akči dnevno, imao je najviši položaj, a najniži je bio između 60 i 70 akči. Prema tome, kadiluk od 300 ili 150 akči nije značio plaću kadije nego rang kadiluka. Kadije su pripadale redu obrazovanih predstavnika vjere, odnosno ulemi. Drukčije rečeno, nitko nije mogao biti postavljen za kadiju ako nije pripadao spomenutom redu. Ulema je imala vrlo krutu hijerarhiju koja se sastojala od muderisa,1 muftija2 i kadija, sa strogo utvrđenim redom napredovanja. Na čelu uleme bio je šejh-ul islam. Na taj položaj imenovao gaje ukazom sultan-halifa kao vjerski poglavar islamske zajednice. Presude i odluke donosio je kadija na temelju islamskoga vjerskog prava -šerijata i pravnih tumačenja (Jetve) istaknutih pravnika koji su proučavali islamsko pravo i tradicije (hadis) , kao i zakona -kanuna koje su izdavali pojedini sultani. Isto tako bio je kadija dužan brinuti o provođenju sultanovih naredaba i nadzirati financijsko poslovanje u kadiluku. U skladu s tim, kadija je ujedno bio obvezan odmah izvijestiti središnju upravu u Istanbulu o svakom protuzakonitom postupku bilo kojeg od upravnih službenika i spahija u kadiluku. Prema vrlo širokim pravnim i upravnim ovlaštenjima koje su kadije imale, kadiluci i njihove kadije bili su jedan od stupova osmanske vlasti. Kadiluk se dijelio na manja sudska okružja -nahije, na čijem čelu su bili naibi kao kadijini opunomoćenici, u čije ime su obavljali pravne i upravne poslove. Veći broj sandžaka činilo je najvišu upravnu jedinicu koja se zvala beglerbegluk, ajalet ili pašaluk. Na čelu beglerbegluka stajao je, u svojstvu namjesnika pokrajine, beglerbeg (beylerbey) u značenju beg nad begovima, knez nad knezovima, vojvoda nad vojvodama i sl. Od 17. stoljeća imali su beglerbegovi naslov vezira, a sandžakbegovi naslov paše.

1 Upravitelj i profesor medrese, odnosno više vjerske škole. 2 Najviši predstavnik islamskog duhovništva na određenom području, koji je bio ovlašten izdavati fetve (pravno mišljenje) o raznim pitanjima.

174

U europskom dijelu Osmanskog Carstva prva takva jedinica bio je R'lmelijski beglerbegluk, osnovan između 1371. i 1385. godine. Ime Rumelija u turskom (Rumeliye, Rum-ili) doslovno znači Grčka, to jest grčka zemlja, a u prenesenu značenju kršćanska zemlja ili zemlja kršćana. Širenjem osmanske vlasti u 15. i 16. stoljeću, novoosnovani sandžaci u Srbiji, Grčkoj, Albaniji, Bosni, Hercegovini, Crnoj Gori i dijelovima Hrvatske, pripojeni su Rumelijskom ajaletu. Osnivanjem Budimskog beglerbegluka 1541. godine, izdvojeni su Zvornički, Osječko-srijemski i Požeški sandžak iz Rumelijskog i pripojeni Budimskom pašaluku. Zapadni dio Slavonije sve do Čazme, osvojen između 1542. i 1552., bio je priključen Bosanskom sandžaku. Kad je 1557. osnovan Cazmanski sandžak, nije pri pojen Budimskom nego Rumelijskom beglerbegluku. Provodeći novu upravnu podjelu 1580. osnivanjem Bosanskog pašaluka izdvojeni su Čazmanski, tada već Pakrački, Požeški i Zvornički sandžak iz Rumelijskog i Budimskog i pripojeni Bosanskom pašaluku. Nakon zauzimanja Kanizse (Nagykanizsa) u jugozapadnom dijelu Ugarske 1600. i osnivanja Kaniškog ajaleta, izvršena je posljednja upravna promjena, pa je Požeški sandžak izdvojen iz Bosanskog i pripojen Kaniškom ajaletu, dok je Pakrački, odnosno Cernički sandžak zadržao svoje mjesto u Bosanskom pašaluku, u čijem će sastavu oni ostati sve do kraja osmanske vladavine. Osječko-srijemski sandžak Do sredine 1536. godine bio je Osijek krajnja točka Osmanskog Carstva između Drave i Save. U njegovu zaleđu prostiralo se krajiško područje, koje se protezalo od Osijeka, Korogvara, Vukovara, današnjih Vinkovaca i uz rijeku Bosut do njezina utoka u Savu. Poslije obnove Osijeka 1526. godine, Evlija Čelebi kaže da je Osijek "određen za sjedište sandžaka koji je podijeljen Kasim-paši Pečujskom",3 jer je on bio postavljen na čelo obnove grada. Slično piše i Ferdi-paša, ističući daje Osijek po sultanovu nalogu određen za glavno mjesto na osvojenom području Srijemskog otoka.4 Iz sadržaja spomenutih obavijesti nije, međutim jasno koje godine je osnovan sandžak u Osijeku, je li to bilo 1526. ili neke druge godine. Za razliku od Evlije i Ferdi-paše, Mustafa Dželalzade navodi da je to bilo 1529. godine, a na čelo Osječkog sandžaka bio je postavljen neki Murad-beg.5 Ponavljajući manje ili više što je Ferdi-paša rekao o smještaju posade i obnovi Osijeka, Ibrahim Pečevi dodaje da je tim poslovima rukovodio azapski aga Kasim.6 Istina, Pečevi zna za postojanje Osječkog sandžaka, a poput njega Ajni Ali i Koči-beg, ali o njemu govore mnogo kasnije, ili u vrijeme kada on zaista više nije postojao.7 Pozivom na spomenute osmanske pisce, koji su po vremenu svoga života bili bliže tim događajima, Evlija u svojoj tvrdnji svakako ne griješi, iako se postavlja pitanje kada je osnovan Osječki sandžak, ili, bolje reći, koje godine je mogao biti osnovan. Pretpostavi li se da je to bilo 1529., kao što kaže Mustafa Dželalzade, ili možda 1533. kad se prvi put spominje osječki kadiluk,8 toj se pretpostavci suprotstavljaju podaci koji kazuju da se pod upravom Mehmed- bega Jahjaoglua kao smederevskog sandžakbega nalazio i Osijek. Naime, u pismu Bernardina Henyeya iz 1529. navodi se da izgradnjom utvrđenja u Osijeku rukovodi Mehmed-beg,9 dok Sempliciano Bizozeri piše da je 1535. Mehmed-beg utvrdio Osijek.10 3 Evlija, Ćelebi, Putopis, p. 362. 4 Thury, o.c., Ferdi-pasa, II., p. 85. 5 Idem, O.C., Musztafa Dselalzade, II., p. 178. 6 Peeevi; Ibrahim, Tarihi, Istanbul 1968., I., p. 250. 7 Ayni, Ali, Kavanin-i al-i Osman der hulasa-i mezamin-i defteri divan, Istanbul 1280/1864., p. 11; Koeibey, Risalesi, Istanbul 1939., p. 100. 8 Tadić, Jorjo, Dubrovačka arhivska grada o Beogradu, Beograd 1950., knj. I., p. 5,6. 9 Laszovski, O.C., I., p. 159.

175

Također, da bi suzbio Katzianerov napad 1537., sazvao je Mehmed-beg okolne sandžakbegove na dogovor u Vukovar i preuzeo vodeću ulogu u obrani Osijeka.11 U pismu Stjepana Stiljanovića upućenog Tomi Nadasdyju početkom 1538., kaže se daje sultan Sulejman dao Meh- med-begu na upravu čitav Srijem i Slavoniju do Ivankova, a od Ivankova do Kobaša na Savi njegovu sinu Arslan-begu.12 Prema navedenim podacima, očito je da Osječki sandžak nije mogao biti osnovan prije 1538. godine, nego tek poslije osnivanja Požeškog sandžaka. Pišući dosta iscrpno o tom pitanju, Hazim Šabanović je zaključio da je Osijek "poslije 1529. godine postao, vjerojatno, sjedište komandanta podčinjenog smederevsko-beogradskom muhafizu",13 odnosno krajišniku. O valjanosti Šabanovićeva zaključka svjedoče svi raspoloživi izvori, a pogotovo Pečevijina napomena daje 1529. zapovjednik osječke posade bio Kasimaga, u to vrijeme na dužnosti azapskog age. U skladu s promjenama nastalim osnivanjem Požeškog sandžaka 1538., uslijedila je također i nova organizacija osmanske vlasti u istočnoj Slavoniji i Srijemu, pa je 1539..ili najkasnije 1540. osnovan sandžak sa sjedištem u Osijeku. S obzirom na to da mu je sjedište bilo u Osijeku, nazivao se do sredine 16. stoljeća Osječkim sandžakom, a kada je njegovo sjedište bilo premješteno u Ilok, nazvan je Iločki m ili Srijemskim sandžakom. Prvi put o tom se sandžaku posredno govori 1540. godine u dnevniku Jeronima Laskyja, poslanika kralja Ferdinanda.14 U poreznom defteru Pečujskog sandžaka spominje se Osječki sandžak izričito 1548., odnosno timarnici Sofi Veli sin Abdullaha i Vurus sin Ibrahima koji žive u Osječkom sandžaku,15 pa nema sumnje da je taj sandžak mogao biti ukinut nakon te godine. Približan odgovor na to pitanje daje nalog sultana Sulejmana od 1l. studenoga 1554. kojim se naređuje srijemskom sandžakbegu Halilu da preuzme dužnost sandžakbega Lipove, a kopanskom sandžakbegu Mehmeđu da stupi na dužnost sandžakbega Srijemskog sandžaka.16 Na temelju rečenog naloga, sa sigurnošću se može zaključiti da je Osijek poslije 1548., a svakako prije 1554. godine, bio pripojen Požeškom sandžaku. Ta je promjena uslijedila vjerojatno uskoro poslije osvajanja Virovitice i Čazme 1552., pa su Osijek i osječki kadiluk izdvojeni iz nekadašnjeg Osječkog i pripojeni Požeškom sandžaku, a samo sjedište sandžaka premješteno je iz Osijeka u Ilok. Kao što se točno ne zna godina osnivanja ni ukidanja Osječkog sandžaka, tako se pouzdano ne zna ni njegov opseg. Prema nedatiranom defteru moguće je zaključiti da je u prvim godinama postojanja obuhvaćao prostor kadiluka Petrovaradin, Nijemci i Osijek.17 Koliko je do sada poznato, prvi osječki sandžakbeg bio je Kasim-beg. Tko je on bio i dokle je obavljao dužnost sandžakbega, nije moguće reći ništa. određeno. Evlija Čelebi ga naziva Pečujski, a na drugom mjestu govori o njemu kao Osječaninu.18 Budući da je Kasim kao budimski paša dao u Osijeku izgraditi džamiju i da je pokraj te džamije bio pokopan, nije isključeno daje doista i bio porijeklom iz Osijeka.19 Neko vrijeme obavljao je dužnost

10 Bizozeri Sempliciano, Notizia partlarie dello Stalo passato, e presente de regni d'Vngheria, Croatia e principato Transilvania, Bologna l686., p. 221. 11 Hommer, o.c., II., p. 143. 12 Šišić, Acta comitalia..., I., p. 160. 13 Šabanović, Bosanski pašaluk. p.64. 14 Gevay,o.c..XI.,p.6. 15 Laszlofalvi, Velics, o.c., II., p. 56. 16 Kovaćević, Esref, Muhime defteri, Sarajevo 1985., p. 12. 17 Basbakanlik Arsivi. Istanbul, Tapu defter 1000; Zirojević, Olga, Upravna podela današnje Vojvodine i Slavonije u vreme Turaka, Matica srpska. Novi Sad 1971., Zbornik za istoriju. br. I., p. 14. 18 Evlija Celebi. Putopis. p. 234. : 19 Idem,o.c., p.370, 371.

176

osječkog sandžakbega vjerojatno i Murad-beg Tardić,20 dok se iz Sinan-čaušova teksta može zaključiti daje 1543. bio to vojvoda Čejvan.21

Još prije nego što je Osijek postao sjedište sandžaka, osmanska je vlast u Osijeku osnovala kadiluk. Koje godine je to bilo, točno se ne zna, ali je posve sigurno da je 1533. postojao.22

Poslije ukidanja Osječkog sandžaka, osječki je kadiluk na istoku graničio s kadi.lukom Ilok i Nijemci. U sastavu kadiluka Ilok bile su nahije Ilok, Morović i Vukovar, a u kadiluku Nijemci nahije Nijemci, Rača, Podgorje, Ivankovo i Posavlje.23

Kliški sandžak Šaljući obavijest sultanu Sulejmanu o zauzimanju Klisa 12. ožujka 1537., predložio je bosanski sandžakbeg Gazi Husrev-beg osnivanje sandžaka u Klisu, i da se na njegovo čelo postavi njegov ćehaja i dugogodišnji su borac Murad-beg Tardić. Taj je prijedlog bio prihvaćen, pa je iste godine Kliški sandžak osnovan i povjeren Murad-begu. Njegovo službeno sjedište bilo je u Klisu, iako su kliški sandžakbegovi uglavnom stolovali u Livnu. Osnivanjem Kliškog sandžaka bilo je smanjena područje Bosanskog sandžaka, jer su u njegov sastav ušli svi osmanski posjeda sjeverozapadno od Solina, u jugozapadnom dijelu Bosne, Krbavi i Lici. Prilikom osnivanja dijelio se Kliški sandžak na kadiluke Skradin, Neretva, Novosel, Akhisar ili Prusac, Zagorje ili Klis i Jezero (Golhisar). Središnji kadiluk bio je Skradin, čije sjedište je ubrzo bilo premješteno u Livno, zadržavajući pritom i dalje staro ime. Kadiluk Skradin obuhvaćao je nahije Grahovo, Sinj i Cetina, Dicmo, Zminje Polje, Vrlika, Petrovo Polje, Petrova Gora, Kosovo, Nečven, Strmica, Plavno, Popina, Zrmanja, Knin, Zečevo, Skradin, Ostrovica, Benkovac ili Bukovica, Kličevac, Karin, Nadin, Obrovac i Pod- gorje. Isto tako nahije Klis, Zagorje, Zvonigrad, Vrana, Velim i Sonković, a u Krbavi i Lici Lapac, Nebljuh, Mazin, Bunić, Gračac, Udbina, Medak, Lika, Perušić, Bilaj i Novi. Tako velik broj nahija u sastavu kadiluka govori da je sredinom 16. stoljeća na tom prostoru bilo malo muslimana, i da se proces islamizacije odvijao vrlo sporo. Kad je bio osnovan Krčko-lički sandžak, izgubio je Kliški sandžak znatan dio svoga prostora zapadno od rijeke Krke i donjeg toka Une. Točnije, cijelo zaleđe Zadra, okolicu Knina, Krbavu i Liku.24

Na dužnosti kliškog sandžakbega nije Murad-beg ostao dugo, već je najkasnije početkom 1542. bio premješten u Požegu. Na južnoj granici Kliškog sandžaka, nasuprot venecijanskih posjeda u Dalmaciji, vodio se neprestano mali rat. Da bi osigurala i zaštitila svoje posjede, posebno Split, nastojala je Venecija na bilo koji način domoći se Klisa, ali istodobno i sačuvati mirne odnose s Osmanskim Carstvom nakon izgubljenog rata za otok Cipar. Težak poraz osmanske vojske kod Siska 1593. i pogibija bosanskog beglerbega Hasan-paše, potaknuli su stvaranje prave zavjere i pokretanje opće borbe protiv Osmanskog Carstva na širokom prostoru od Drave i Dunava do Jadranskog mora. Unatoč potajnoj naklonosti Venecije, u toj se borbi ona držala vrlo suzdržano kako bi izbjegla novi rat s Osmanskim Carstvom, što je došlo do punog izražaja nakon što su uskoci privremeno zauzeli Klis 1596. godine. Na dužnosti kliškog sandžakbega nalazio se tada Mustafa-beg (Mustaj-beg), odakle je sredinom lipnja 1596. bio premješten u Požegu, ali se želio što prije vratiti na čelo Kliškog

20 Thury, o.c., Muszlafa Dsela1zade, II., p. 239. 21 Idem, o.c., Szffiancsaus, II., p. 297. 22 Tadić, o.c., p. 6. 23 McGowan, Brnce W:, Sirem sancagi mufassal tarir defleri, Ankara 1983., p. 71-37, 129-157,404-461,488-518. 24 Šabanović, Bosanski pašaluk, p. 72, 73.

177

sandžaka.25 Njegovo mjesto i položaj zauzeo je, međutim, Derviš-beg,26 da bi zatim otišao na bojište u južnoj Ugarskoj. Sporovi o razgraničenju između Kliškog i Krčko-ličkog sandžaka i Venecije trajali su desetljećima, pa je 1626. bosanski beglerbeg Murteza-paša poslao kliškog sandžakbega Mehmed-bega s jakim snaga- ma u pljačku prema Šibeniku, Ali ga je šibenski knez Giovanni Cigogna razbio i prisilio na povlačenje. Izviješten o tome, sultanov dvor je zaključio da se provede novo razgraničenje,27 koje nije dovelo ni do kakvih promjena, zbog različitog tumačenja uspostave granice pod vodstvom Ferhad-bega Sokolovića 1573. godine. U ratu za otok Kretu (Kandija) od 1645. do 1669., južni dijelovi Kliškog i Krčko-ličkog sandžaka bili su poprište žestokih borbi u kojima je Venecija preotela Turcima Obrovac, Karin, Nadin, Islam, Zemunik, Ostrovicu, Skradin, Drniš, Knin, Vrliku, Klis i druga mjesta. Vlast Venecije priznali su također Makarska i Makarsko primorje. Nakon početnih uspjeha u ratu, osim Klisa, bila je Venecija prisiljena napustiti osvojeno. Sklapanjem mira 9. rujna 1669. i povlačenjem novih granica 1671. godine zadržali su Turci Obrovac, Vranu, Zemunik, Skradin, Makarsku i Poljica. Iako se Venecija obvezala da će vratiti Makarsku i Primorje, nije se držala sporazuma, pa je tako stvoreno stanje ostalo do kraja osmanske vladavine.28

Požeški sandžak Poslije osvajanja Požege i obrane osvojenog prostora između Drave i Save 1537. godine, bili su stvoreni uvjeti za osnivanje sandžaka sa sjedištem u Požegi. Najkasnije do početka proljeća 1538. bio je sandžak osnovan i po svome sjedištu nazvan Požeški sandžak, odnosno Sandžak Požega. Prema obavijesti bana Petra Keglevića i Tome Nadasdyja kralju Ferdinandu 300 siječnja iste godine, tom je sandžaku pripao sav kraj između Drave i Save od Ivankova do Kobaša.29 U skladu s tom obavijesti je i pismo podbana Andrije Tharnoczyja od 15. svibnja, 1538., u kojem se kaže da je u Požegu stigao novi vojvoda i odmah počeo s napadima.30 Pozivom na Osmansku kroniku (Tevarih-i AI-i Osmani) i kroničara Ferdi-pašu, povjesničar Hammer piše daje Požeški sandžak osnovan prvih dana svibnja 1538. godine.31

Nasuprot ovim podacima, Olga Zirojević kaže da je Požeški sandžak osnovan koju godinu kasnije. Svoju tvrdnju ona temelji na djelomično očuvanom katastarskom popisu iz 1540. godine, u kojem se nalazi i zakon za raju Srijema, koji je istodobno vrijedio i za vilajet Požega.32 Prema njenu mišljenju, mogao je Požeški sandžak biti osnovan najranije 1540. ili tek iduće godine. Posve suprotno izneseno m mišljenju, u domaćem izvoru poimence se spominje Požeški sandžak već 5. travnja 1540. godine.33

Uspoređujući prije spomenute izvore, bez obzira na manje razlike u vremenu, očito daje je Požeški sandžak bio osnovan prvih mjeseci 1538. godine. Prvi požeški sandžakbeg bio je Arslan-beg, sin Mehmed- paše Jahjaoglua, tada smederevskog sandžakbega.34 Potjecao je iz vrlo ugledne velikaške obitelji Jahja, čiji su članovi generacijama obavljali visoke državne dužnosti još od vremena sultana Mehmeda Fatiha. Po ženskoj lozi pripadao je krugu sultanovih krvnih

25 Tomić ,o.c.,I.,p.172,183. 26 Novak, Grga, Commissiones et relationes venetae, Zagreb 1970., T.VI., p. 125. 27 ldem, o.c., T.VII., po 21,220 28 Stanojević, Gligor, Jugoslovenske zemlje u mletačko-turskim ratovima XVI-XVIII vijeka, Beograd 1970, p. 293, 294; Novak, Grga, Prošlost Dalmacije, Zagreb 1944., II., po 225. 29 Šilić, Acta comitialia…., I., p. 160. 30 Idem, o.c., I., p. 223. 31 Hammer, o.c., II., p. 150. 32 Zirojević, o.c., p. 13, 140 33 Lopašić, o.c., Starine JAZU 17, p. 160, 161. 34 Hammer, o.c., II., p. 15O; Šišić, Acta comitialia..., I., p 160.

178

srodnika, pa mu je Sulejman Kanuni bio ujak. Isticao se izvanrednom hrabrošću i širinom obrazovanja, a uz to je bio i darovit pjesnik.35 S obzirom na svoje podrijetlo i društveni položaj, bio je ujedno i najznačajnija ličnost koja je ikada došla na čelo Požeškog sandžaka. Njegov životni put uglavnom je dobro poznat i gotovo je bio sudbinski omeđen osvajačkim pohodima sultana Sulejmana, kojima završava jedna od najblistavijih epoha Osmanskog Carstva. Na tom putu bio je Arslan-beg posve osebujna i donekle tragična pojava svoga doba. Ibrahim Pečevi piše da je Arslan-beg bio postavljen za požeškog sandžakbega kad je u Istanbul odnio vijest o padu Požege.36 Mislim da je taj podatak samo djelomično točan, točnije da je neposredan povod bila Katzianerova vojna, a ne osvajanje Požege. U prvom redu već i stoga što je od pada Požege do osnivanja sandžaka prošla godina dana, a i posljedice sloma Katzianerove vojne bile su mnogo važnije nego što je bilo zauzimanje Požege. Ništa manje, dobro je poznato da se u odlučnoj bitci s Katzianerovim snagama Arslan-beg osobno istakao i da je bio jedan od glavnih zapovjednika osmanske vojske, te da su od bitke do osnivanja Požeškog sandžaka prošla jedva tri mjeseca. Dakle, ako se imaju na umu te činjenice, onda je logičan zaključak da je Katzianerov poraz bio stvaran povod postavljanju Arslan-bega na čelo novoosnovanog sandžaka u Požegi. Po svome položaju u Osmanskom Carstvu, bio je Požeški sandžak pogranični sandžak, pa je Arslan-beg imao vrlo široka ovlaštenja. U sjevernim i sjeverozapadnim dijelovima sandžaka bila je ustavljena krajina (serhat). Krajiško područje protezalo se tada negdje na prostoru ispod Osijeka, Valpova, tvrđave Našica, Orahovice, Voćina i zapadnih dijelova Požeške kotline. Kako se širila osmanska vlast, tako se i pomicalo krajiško područje prema zapadu. Preuzimajući dužnost sandžakbega, bio je Arslan-beg u naponu životne snage i odmah je zdušno počeo raditi na uspostavi osmanske vlasti. Veliku pomoć u tome davao mu je otac Mehmed-beg, iskusan ratnik i državnik. Ali dok se Arslan-beg bavio tim poslovima, iznenada je vlastelin i vojskovođa Franjo Tahy sa stotinjak konjanika i pedesetak strijelaca provalio u Požešku kotlinu do Kaptola, a njemu se na povratku s uspjela četovanja pridružio veći broj stanovnika iz okolnih mjesta. Čim su Arslan-beg i njegove četovođe saznale za tu provalu, smjesta su krenuli u potjeru za Tahyjem, sustigli ga blizu Bijele Stijene i razbili. Prema obavijesti podbana Andrije Tharnoczyja od 8. svibnja 1538. godine, u tom je okršaju Tahy izgubio veći broj konjanika i strijelaca, astradalo je i oko 300 ljudi koji su bježali ispod jarma osmanske vlasti.37 Da bi predusreo slična iznenađenja, poslao je Arslan-beg svoje akindžije koje su robeći i pa leći stigle gotovo do Virja.38 Samo nekoliko dana kasnije došao je Mehmed-beg s jakim snagama u Požegu, sinu u pomoć, i 11. lipnja napala je osmanska vojska noću Grabovnik (Kloštar), odakle je odvela mnogo ljudi, konja, krupne i sitne stoke. Drugi napad uslijedio je već sredinom istoga mjeseca, kad su "trkači i palikuće" upali do Koprivnice.39

Poslije tih pljačkaških upada i provala bilo je stanje na granici uglavnom mirno, pa se Arslan-beg mogao posvetiti uspostavi i jačanju osmanske vlasti. Vjerojatno iste godine, usporedo s osnivanjem sandžaka, bili su osnovani kadiluci Požega, Brod, Gorjani i Podgorač. Potkraj 1541. ili početkom 1542. godine otišao je Arslan-beg iz Požege, a na mjesto požeškog sandžakbega bio je postavljen znameniti ratnik svoga doba Gazi Murad-beg Tardić. Jedva što je preuzeo povjerenu mu dužnost, zauzeo je Murad-beg Orahovicu, Mikleuš, Slatinu i Drenovac, a 1543. zajedno s Ulama-pašom iz Bosne, Voćin, Stupčanicu, Bijelu Stijenu, Dobru Kuću, Bijelu, Sirač, Valpovo i Brezovicu nedaleko od Virovitice.

35 Šabanović, Književnost Muslimana BiH na orijentalnim jezicima, Sarajevo 1973., p. 701. 36 Evlija Celebi, O.c., p. 238, nota 68. 37 Šilić, Acta comitialia..., II., p. 214. 38 Idem, o.c., II., p. 223. 39 ldem, O.C., II.., p. 238.

179

Bijela Stijena, Stupčanica, Dobra Kuća, Sirač i Bijela bili su pri pojen i Bosanskom, a svi ostali gradovi i krajevi Požeškom sandžaku. Usporedo sa širenjem osmanske vlasti između obronaka i Papuka i rijeke Drave bili su osnovani novi kadiluci i nahije. Istaknutu ulogu u tome imao je svakako Murad-beg, čiji se život ugasio 1545. u Požegi, odakle je njegovo tijelo Ulama-paša prenio u Sarajevo i sahranio u mauzoleju pokraj Gazi Husrev-begova mauzoleja i džamije. Dugogodišnji suborci i neustrašivi ratnici našli su se tako opet zajedno na vječnom počinku. Osvajanjem Virovitice i 552. i priključenjem osječkog kadiluka, dosegao je Požeški sandžak svoj konačni opseg koji se nije mijenjao do kraja osmanske vladavine. Prvih godina postojanja imao je kadiluk Požega u svome sastavu nahije: Požega, Gnojnica, SvIIna, Ruševo, Gradac, Kamengrad, Kutjevo, Orljavac, Voćin, Drenovac i Bresnica. Te se nahije spominju 1545. da bi zatim neke od njih bile ukinute ili pripojene drugim kadilucima. Prema popisu iz 1579. na prostoru kadiluka bile su nahije Požega, Svilna, Kutjevo, Orljavac i Bresnica.40

Vjerojatno od osnivanja 1538. do kraja osmanske vlasti, obuhvaćao je kadiluk Brod nahije: Brod, Vrhovine, Brezna i Ravne, o kojima se govori i u popisu iz 1579. godine. Ako ne prije, onda svakako 1538. bio je osnovan kadiluk Goljapi, u čijem su sastavu do 1545. godine bile nahije: Đakovo, Goljani, Jošava, Dragotin, Dubravnik, Prikraj i Poljana. Poslije 1545. bila je ukinuta nahija Dubravnik i umjesto nje osnovana nahija Nevna, odnosno Levanjska Varoš. Sjedište kadiluka bilo je preneseno u Đakovo, alije zadržao nekadašnji naziv, o čemu svjedoči popis iz 1579. godine. Tom je kadiluku bila pripojena i nahija Podgorač nakon što je bio ukinut kadiluk u Podgoraču. Kadiluk Podgorač spominje se od 1545. u čijem sastavu su bile nahije: Podgorač, Vrhovci (Vukojevci), Krstošija (Kršinci), Podlužje (Podgorje) i Koška. Taj je kadiluk zatim ukinut, a njegove nahije bile su pripojene kadiluku Orahovica i Valpovo. Kadiluk Orahovica spominje se prvi put 1545. i potom 1579., 1626., 1660. i 1667., pa nema sumnje da je postojao do kraja osmanske vladavine. Početkom svoga djelovanja dijelio se na ove nahije: Orahovica, Mikleuš, Slatina, Bukovica, Sopje, Brezovica, Čađavica, Moslavina, Dolinci (Golinci) i Valpovo. Osvajanjem Virovitice i osnivanjem kadiluka bila je provedena nova upravna podjela. Iz orahovičkog kadiluka bile su izdvojene nahije Slatina, Moslavina i Brezovica i pripojene kadiluku Virovitica, dok su nahije Voćin i Kršinci pripadale kadiluku Orahovica. Isto tako, neke od spomenutih nahija bile su ukinute. Najkasnije 1553. bio je osnovan kadiluk u Virovitici, u čijem su sastavu 1579. bile nahije Virovitica, Brezovica, Slatina i Moslavina.41

Prvi i najstariji kadiluk u Požeškom sandžaku bio je kadiluk Osijek, osnovan vjerojatno 1529. godine. U sastavu tog kadiluka bile su 1579. nahije Osijek, Karaševo, Čepin i Erdut. Kada je osnovan kadiluk u Valpovu, nije poznato. Međutim, taj se kadiluk izričito spominje 30. svibnja 1566. godine, kad je upućen sultanov nalog valpovačkom kadiji neka osigura prenoćište i potrebnu hranu za vojsku.42 Područje kadiluka obuhvaćalo je 1579. nahije Valpovo i Koška. Prema zapisu Evlije Čelebija taj je kadiluk imao rang od 150 akči.43 O tom se kadiluku govori i 1684. godine,44 što je nepobitan dokaz da je postojao do kraja turske vladavine. Čazmansko-pakračko-cernički sandžak 40 Basbakalnik Arsivi, Istambul, TD 672, Fol.10/13-66. 41 Ibidem, Fol.10/213-226. 42 Kovačević, o.c., p. 136. 43 Evlija, Ćelebi, o.c., p. 490. 44 Fekete, Ludwig, Die Siyaqat-Schrieft, Budapest 1955., I., p. 807.

180

Ubrzo nakon što je Ulama-paša 1552. osvojio Čazmu, na prijedlog bosanskog sandžakbega Mehmeda, bio je 15. listopada 1557. osnovan sandžak sa sjedištem u Čazmi. U osmanskim izvorima taj se sandžak naziva Začasna, a njegov prvi sandžakbeg bio je Ferhad-beg Desisalić-Vuković. Zbog žestokih protunapada hrvatskih graničara, Turci su 1559. razorili tvrđavu u Čazmi plašeći se da je protivnička strana ne osvoji i pretvori u snažno uporište u borbi protiv osmanske vlasti. Vjerojatno iste godine, ili najkasnije 1560., bilo je sjedište sandžaka premješteno u Pakrac, iako se do 1565. nazivao Sandžak Začasna.45 Međutim, u katastarskom popisu iz 1565. njegov službeni naziv je Sandžak Pakrac (Pakrič). Po svome položaju cijeli Pakrački sandžak bio je pogranični sandžak, uključen u serhat. Od osnivanja do 1580. pripadao je Rumelijskom beglerbegluku, a od 1580. Bosanskom pašaluku do propasti osmanske vladavine. Na koje se kadiluke dijelio, pouzdano se ne zna. Među prvima za koje se može posve određeno reći bio je kadiluk Kraljeva Velika ili Velika, koji se spominje 1560. i njegov kadija Mevlana Ahmed.46 Prema popisu iz 1565. bile su na području sandžaka ove nahije: Cernik, Sređani (Pakarskl Sredel), Bijela Stijena, Podvrško, Pakrac, Sirač, Dobra Kuća, Čaklovac, Stupčanica, Kutina, Šagovina, Pod borje i Drenovac. Te su nahije zajedno s nahijom Velika vjerojatno pripadale kadiluku Velika.47

Kad je ban Toma Erdody 1591. osvojio i razorio tvrđavu Moslavinu, bilo je sigurnosti radi premješteno sjedište san- Kraljeva Velika, utvrda u sastavu serhata Cerničkog sandžaka džaka iz Pakraca u Cernik. Premještanje iz Pakraca u Cernik zbilo se potkraj 1592., ili najkasnije početkom 1593. godine. Naime, u bitci kod Siska 22. lipnja 1593. među poginulima bio je i Hasan-pašin brat Džafer-beg, tada na dužnosti cerničkog sandžakbega.48

Smirivanjem prilika na granici i povlačenjem osmanske vojske prema rijeci Ilovi, provedena je potkraj 16. ili početkom 17. stoljeća upravna podjela Cerničkog sandžaka. Područje sandžaka bilo je podijeljeno na kadiluk Cernik i Pakrac. Kadiluk sa sjedištem u Pakracu morao je biti osnovan još u vrijeme premještanja sandžaka iz Čazme u Pakrac. Isto tako osnivanje kadiluka u Cerniku moralo je biti vezano za ukidanje kadiluka Velika, kojem se potom gubi , trag. Koje su nahije bile u sastavu tih kadiluka, nije poznato. Ali može se pretpostaviti da je kadiluk Pakrac obuhvaćao nahije: Pakrac, Podborje, Sirač, Dobru Kuću, Stupčanicu i druge, a kadiluk Cernik nahije: Cernik, Bijela Stijena, Velika, Kutina i još neke. Na proputovanju kroz Pakrac i Cernik zabilježio je Evlija Čelebi da su to kadiluci u rangu u od 150 akči.49

S propašću osmanske vlasti 1691. godine nestali su Cernički sandžak i njegovi kadiluci.

Krčko-lički sandžak

Kao što je prije rečeno, taj je sandžak nastao izdvajanjem iz Kliškog sandžaka. O godini njegova osnivanja mišljenja se razilaze.

45 Šabanović, Bosanski pašaluk, p. 67. 46 Kovačević, o.c., p. 34,35. 47 Šabanović, o.c., p. 223, 224. 48 Horvat, Kobenzelovi izvještaji..., Starine JAZU 32, p. 192; Lopašić, Spomenici..., I., p. 179, 180, 185; Horvat, Prilozi..., Slarine JAZU 34, p. 90. 49 Evlija, Ćelebi, o.c., p.232,234.

181

Tako Luka Jelić jednom kaže daje to bilo 1573., a drugi put prije 1578. godine.50 Za razliku od Jelića, Milan Prelog ističe da se taj sandžak spominje istom 1584. godine.51 Na temelju propisa Kliškog sandžaka iz 1574. dokazao je Hazlm Sabanovlć da to nikako nije moglo biti 1573., nego pozivom na zadužbinsku povelju (vakufnamu) Ferhad-paše Sokolovića i gradnju džamije Ferhadije u Banja Luci, zaključio daje Krčki ili Lički sandžak osnovan poslije 1578., a najkasnije prije ljeta 1580. godine, kad je osnovan Bosanski pašaluk. Kako bi još više potkrijepio svoje mišljenje, on je u napomeni dodao da se može posve sigurno tvrditi da je taj sandžak osnovan najkasnije 1581. godine jer se o njemu govori u jednom dokumentu.52

Šabanoviću nije, međutim, bio dostupan izvještaj venecijanskog kneza i kapetana Splita Alvise Loredana od 12. kolovoza 1580. godine, u kojem se kaže daje Ferhad-beg bosanski sandžakbeg postao berlerbeg novoosnovanog Bosanskog pašaluka pod čijom se upravom nalazio i Lički sandžak.53 Na temelju te obavijesti ne može biti sumnje da je Lički sandžak već postojao i da je osnovan najkasnije 1579. godine. Prvi lički sandžakbeg bio je vrlo iskusan ratnik i krajišnik Arnaud Mehmed Memi-beg, kojeg je naslijedio njegov sin Ibrahim-beg.54 Dugo vremena na čelu ovoga sandžaka bio je Halil-beg, koji je 1647. zarobljen u Zemuniku, odveden u Zadar i Veneciju, a potom u Bresciu, gdje je i umro njegov sin Durak-beg poginuo je u obrani Zemunika.55

Sjedište Krčko-ličkog sandžaka bilo je u Kninu ili povremeno u Udbini. U izvještajima venecijanskih kapetana i upravitelja u Dalmaciji, pod imenom Sandžak Krka zabilježen je istom 1626. godine.56 Od Kliškog sandžaka dijelila ga je rijeka Krka, pa je obuhvaćao sjeverni dio Dalmacije, Krbavu i Liku i prostirao se uz Velebit prema Senju, Brinju i Otočcu, dotičući na Sjeveru gornji tok rijeke Une. S Venecijom je graničio od zapadne obale Vranskog Jezera preko Rokova, Vrzen Gorice, Prkosa, Zemunika, Smokovića, Brda, Skrline, Polešnika, Suhovara, Kašića, Karina, Obrovca i Podgorja do Starigrada.57

Svojim položajem u Osmanskom Carstvu bio je Krčko-lički sandžak pogranični, čije su utvrde I i gradovi činili sastavni dio serhata, u kojima su bile stalne posade alufedžija i timarnika.58

Osnivanjem Krčko-ličkog sandžaka bila je osnovana sudsko-upravna jedinica -kadiluk Krka sa sjedištem u Kninu. Kadiluk je obuhvaćao nahije: Knin, Strmica, Plavno, Popina, Zrmanja, Zečevo, Skradin, Ostrovica, Benkovac, Kličevac, Karin, Nadin, Vrana, Zvonigrad, Velin, Sonković, Obrovac, Podgorje, Mazin, Gračac, Udbina, Bunić, Lika, Budak, Medak, Perušić, , Bilaj-Barleta, Novi i Kotari sa Zemunikom. Taj se kadiluk prvi put spominje u izvorima 1591.i 1593. godine,59 iako nema sumnje da je morao biti osnovan nekako u isto doba kada i Krčko-lički sandžak. Godine 1638. spomenuta je u izvorima i druga sudsko-upravna jedinica -kadiluk Kotari. Sjedište tog kadiluka bilo je u Zemuniku, a obuhvaćao je nahije: Zemunik, Karin i Kotari. Nakon što je venecijanska vojska 1647. osvojila Zemunik, Nadin, Karin, Novigrad, Vranu i

50 Jelić, Luka, Lički sandžakat i postanje mletačke krajine početkom Kandiskog rata 1645-1648, Narodrn koledar, Zadar 1898., p. 79. 51 Prelog, Milan, Povijest Bosne u doba osmanlijske vlade, dio I. (1463-1739),Sarajevo 1910.,P.162. 52 Šabanović, o.c., p. 75. 53 Novak, Commissiones..., IV., p. 233. 54 Idem, o.c., IV.,p. 317,434,444, V., p. 88. 55 Idem,o.c.,VII.,p.68. 56 Idem, o.c., VII., p. 33, 34. 57 Jelić, o.c., p. 79, 80. 58 Rački, Franjo, Prilozi za geografsko-statistički opis bosanskoga pašalika, Starine JAZU 14, Zagreb 1882., p. 182-184. 59 Šabanović, o.c., p. 226, 227.

182

Skradin, zatim 1648. Drniš, Knin i Klis, nije poznato kamo je bilo premješteno sjedište kadiluka Krka. Ponovnim zauzimanjem Knina 1654. i drugih gradova, bili su spomenuti kadiluci obnovljeni, da bi 1675. kadiluk Kotari bio pripojen kadiluku Krka.60

Posljednjih godina osmanske vladavine bio je krčko-lički sandžakbeg Muhamed-beg Durak- begović, sin Durak-bega koji je poginuo kod Zemunika.61

Društveni odnosi Na osvojenim prostorima Hrvatske osmanska je vlast uspostavila spahijsko-timarski sustav kao poseban oblik feudalnih društvenih odnosa. Prema tome sustavu sva zemlja i svi prihodi sa zemlje, bez obzira na njihov izvor, bili su sultanovo, odnosno državno dobro (erazimiri) osvojeno sabljom (kilif) u pobjedonosnom i svetom ratu (gaza) osmanske vojske. Društvena i politička osnova tog sustava temeljila se na islamskim institucijama i naturalnom gospodarstvu. S obzirom na feudalni karakter spahijsko-timarskog sustava, cjelokupno društvo dijelilo se na dva osnovna sloja: vladajući vojno-feudalni i podložnu raju. Vojno-feudalni sloj dijelio se na timarnike i zaime, koji su se zajedničkim imenom zvali spahije. Njihova je dužnost bila da u vrijeme rata sudjeluju u vojnom pohodu kao konjanici. Ovisno o prihodu spahije su bile dužne povesti u rat i odgovarajući broj vojnika bolje naoružanih i opremljenih za rat (džebelija). Ako je spahijin prihod iznosio do tisuću akči, onda je takav spahija i sam sudjelovao u ratu kao džebelija. Timari su bili dobra s kojih je godišnji prihod spahiji iznosio najviše 19 999 akči, a zeameti od 20 000 do 100 000 akči. Dobra koja su donosila više od sto tisuća akči godišnje nazivala su se hasovi, a davali su se na uživanje sandžakbegovima, beglerbegovima, članovima sultanove obitelji i ostalim visokim predstavnicima osmanske države. Istaknutim pojedincima i članovima njihove obitelji, kao vrlo zaslužnim ratnicima i vojskovođama (gazijama), davana su zemljišna dobra i u osobno vlasništvo koje se zvalo mulk. Vlasnici mulka mogli su svoja dobra prodati, založiti, prenijeti u nasljedstvo i uopće njima slobodno raspolagati. Prema rimskom građanskom pravu, takva su dobra bila osobno vlasništvo (dominium) s punim pravom raspolaganja. Posve isti pravni status imala su i dobra koja su bila dobivena na temelju isprave zvane malikana (malikana, miilkname). Zapravo, mali kana je isto što i mulk, pa su vlasnici takvih dobara mogli s njima raspolagati kako hoće i na način potpunog vlasništva (mulkiyet uzere). U istom pravnom statusu bilo je i vlasništvo nekretnina u gradovima, varošima i kasabama. Zemljišna dobra ili prihodi s njih mogli su se također stavljati u zaklade ili zadužbine u dobrotvorne ili ponajviše vjerske svrhe (vakufe). Vakufe je osnivala državna vlast i pojedinci koji su se odrekli dijela svojih prihoda. Inače, u vakuf je mogla biti stavljena svaka nekretnina ili odgovarajući novčani iznos. U osvojenim krajevima Hrvatske vakufe je osnivala u prvom redu državna vlast radi izdržavanja džamija i ostalih vjerskih ustanova. Slijedeći državnu vlast i mnogi istaknuti i bogati pojedinci osnivali su vakufe u duhu islamske tradicije (hadis): "Tko u ime Boga sagradi džamiju, Bog će njemu sagraditi kuću u raju". Vakufi su uglavnom bili oslobođeni državnih poreza i ostalih davanja, a uz to i zaštićeni od posezanja svjetovnih vlasti. U 16. i osobito u 17. stoljeću razvili su se vakufi posebna oblika (evladiyet vakufi) u kojima je dio zakladnog iznosa zakonski odlazio zakladniku ili njegovim nasljednicima. Takav oblik vakufa bio je zato vrlo raširena pojava. Kao uživatelji prihoda s nekog dobra, spahije nisu ujedno bili i vlasnici tih dobara, pa ih nisu mogli otuđiti, odnosno prodati, založiti i uvakufiti. Ali s obzirom na karakter društvenih odnosa, nisu ni spahije bili samo uživatelji dijela prihoda, već su oni, dok su izvršavali svoje obveze prema središnjoj vlasti, zapravo bili gospodari zemljišta (sahibi en), atimari i zeameti

60 Idem, o.c., p. 227. 61 Desnica, Boško, Historija kotarskih uskoka, Beograd 1951., sv. II., p. 64, 65.

183

bili su nasljedna dobra. Na taj način spahije su bile spona između podložnog stanovništva i središnje vlasti, pa je takvo stanovništvo bilo zavisno od svojih spahija. Izuzetno važno mjesto na društvenoj ljestvici imala je ulema iz čijih su redova jedino mogle biti postavljene kadije. Svoje pravo na taj položaj ulema je temeljila na poznavanju nauka o vjeri, pa je samo ona bila isključivi tumač i izvršitelj islamskih zakona. Naime, prema islamskoj teoriji politička je vlast zapravo sredstvo u primjeni šerijata, raje ulema smatrala daje država podređena vjeri i neprestano se borila da to ostvari. U skladu s tom teorijom, ulema se pozivala na islamsku tradiciju, stvorenu još u vrijeme djelovanja suboraca proroka Muhameda, koja je govorila: "Ulema su nasljednici znanja svih proroka." Nasuprot vladajućem vojno-feudalnom sloju, podložno stanovništvo, bez obzira na vjersku pripadnost, zanimanje i mjesto boravka, nazivalo se raja (ra'iyya). Društveni i gospodarski položaj raje u 16. stoljeću bio je donekle podnošljiv, sve dok je ona izvršavala svoje obveze prema spahiji i središnjoj vlasti. Državne obveze i obveze prema spahiji bile su u to doba umjerene i točno utvrđene zakonima, a njihovo ubiranje bilo je pod strogim nadzorom sudskih vlasti. Pravni položaj raje bio je tako više ili manje postojan. U skladu s tim položajem, raja je imala (tesarruf) svoje sesije ili baštine koje su bile uključene u timare, zeamete i hasove. Pod određenim uvjetima baština raje bila je nasljedna i ostajala je uglavnom u krugu jedne obitelji, a novi uživatelj, na čije ime je baština bila upisana, plaćao je spahiji pristojbu za prijenos baštine (resm-i topu). Spahija nije imao pravo protjerati raju sa zemlje, jer je ona uživala pravo stalnosti na zemlji (hakki-i karar) i koristiti je i obrađivati prema svom nahođenju (hakk-i tesaruff). Uz suglasnost spahije mogla je raja zemlju i prodati, pa čak i napustiti bez odobrenja spahije. Ako spahija odbjeglu raju ne bi uspio vratiti na zemlju u roku od deset godina, ona je postala slobodna. Ipak, u takvim ili sličnim slučajevima obveze raje ostajale su i dalje, pa je ona sve do stjecanja slobode plaćala pristojbu za napuštenu zemlju (rism-icift bozon). Istina, tu je pristojbu uglavnom plaćala ona raja koja je otišla sa zemlje u gradska naselja i ondje se bavila drugim zanimanjem. Unatoč pravu stalnosti na zemlji, raja nije pravno bila njezin vlasnik, iako je zemlju stvarno uživala. U smjeni svojih spahija, raja je mijenjala samo gospodare zemljišta, a feudalna zavisnost i od spahija i od osmanske države, određivala je njezin društveni, gospodarski i pravni položaj. Ali usprkos feudalnoj zavisnosti, nije raja istodobno bila i kmet u smislu zapadnoeuropskog feudalizma. Zapravo, u tome i jesu neke od bitnih razlika između spahijsko-timarskog sustava u klasičnom razdoblju njegova razvoja i feudalnih odnosa zapadne Europe. Porezne obveze i davanja raje sastojale su se od osobnih obveza (rusu-i ra'iyyet) i šerijatom (hukuk-iseriye) određenih pristojbi i ušrova (or) -desetina, te zakonom uobičajenih redovnih i izvanrednih poreza i pristojbi (tekalif-i orfiye i avanz-i divaniyye). Raja se dijelila na povlaštenu nepovlaštenu, tj. na raju koja je plaćala sve dažbine i na onu koja je bila opterećena manjim davanjima (mu'ajiyyet). Najveće povlastice koje je raja mogla dobiti sastojale su se u potpunom oslobađanju od svih davanja. Međutim, najčešće primjenjivana povlastica bila je oslobađanje raje od redovnih i izvanrednih državnih poreza i polovičnog plaćanja ostalih davanja. Položaj raje kršćana bio je nepovoljniji od raje muslimana. Raja kršćani plaćali su, ne samo sve državne i osobne poreze i namete koje je plaćala muslimanska raja, već su davali još i harač, kao poseban porez na svoje baštine. Rajinske baštine kršćana bile su opterećene haračom i u slučaju ako bi prešle u posjed muslimana, sve do novog popisa, u kojem su obično pretvarane u rajinske čifluke (ciflik). Osim toga, i osobni porezi i davanja raje kršćana bili su veći od istih poreza i davanja muslimanske raje. Posebno je teško pogađao raju kršćane odabir zdravih i naočitih dječaka (devsirme) koji su osmanske vlasti povremeno provodile i odvodile ih u Istanbul, gdje su odgajani i obrazovani u islamskom duhu za dvorske službe ili uvrštavani u janičarske redove.

184

Za roditelje takvih dječaka bio je to pravi danak u krvi, iako je osmanska dr2ava o tim dječacima vodila brigu i stvarala uvjete za njihovo napredovanje do najviših vojnih i državničkih položaja u osmanskom društvu. Nasuprot raji na selu, položaj raje u gradovima i gradskim naseljima bio je mnogo povoljniji. Nepovlaštena raja u gradovima i gradskim naseljima plaćala je samo osobne i državne poreze, a zemljišne samo onda ako je obrađivala svoju zemlju u granicama grada, ili rajinsku baštinu izvan gradskog područja. Muslimanska raja u gradovima bila je oslobođena izvanrednih državnih nameta i redovitih osobnih davanja, a kršćanska samo izuzetno. Potkraj 16. i prvih godina 17. stoljeća, gospodarski, društveni i pravni položaj raje kršćana počeo se naglo pogoršava ti. Osnovni uzrok tome bilo je opće slabljenje Osmanskog Carstva, praćeno neprestanim povećavanjem državnih poreza i nameta, pa je raja opterećivana sve većim davanjima, kako u korist države tako i u korist raznih predstavnika središnje i pokrajinske uprave. Osim toga, sve češće zlouporabe položaja i samovoljni postupci pojedinih spahija i predstavnika državne uprave, do kojih autoritet središnje vlasti jedva da je dopirao, dovodili su raju gotovo do očaja i u nepodnošljivo gospodarsko stanje, kada ona više nije mogla podnositi težinu svojih tereta. Da se bar donekle zaštiti od povećanih obveza, napuštala je raja baštinske zemlje, preseljavala se s posjeda na posjed, a u pograničnim područjima bježala i preko granice ili se sklanjala u šume i odmetala u hajduke. Pogoršanju materijalnog stanja raje uvelike je pridonosilo i davanje javnih prihoda u zakup (iltizam), jer je zakupac uvijek ubirao više nego što je bilo propisano. Pored općeg pogoršanja materijalnog i pravnog položaja raje, ništa manje važan čimbenik u jačanju nezadovoljstva bilo je, također, što je hrvatsko stanovništvo pretvoreno u raju u graničnim područjima Osmanskog Carstva gajilo silnu nadu u skoro oslobođenje i nikada se nije mirilo s tuđinskom vlašću. Bez obzira na težinu svoga položaja, to je stanovništvo bilo odlučno u očuvanju nacionalnog bića u surovoj borbi za opstanak. U toj borbi važnu ulogu imali su svijest o povijesnom naslijeđu i pripadnost katoličkoj vjeri, kao moćna zapreka u prihvaćanju duha i tekovina islamske civilizacije i potpunog poistovjećivanja s njom. Takav razvoj društvenih napetosti od kraja 16. i početkom 17. stoljeća došao je do punog izraza u Požeškom sandžaku prerasta njem 1607. u opći ustanak kršćanske raje. Gušenjem tog ustanka surovom silom nije osmanska vlast od tog doba više mogla slomiti duh otpora potlačenoga hrvatskog stanovništva, koje nije gubilo nadu da će ipak doći vrijeme da i samo pridonese vlastitom oslobođenju. Kako se uspostavljala osmanska vlast na osvojenom prostoru Hrvatske, što je tada bilo zatečen o i koje su bile obveze raje, odgovor daju popisi i zakoni (kanun-name) pojedinih sandžaka. Prema popisu i zakonu za Požeški sandžak iz 1545. godine, osnovni porez raje na području tog sandžaka bio je porez nazvan dukat (resm-i filuri) ili filurija, a naplaćivao se godišnje o Jurjevu (Hirz-IIijas), 23 travnja, od svake kuće u ime harača u iznosu 60 akči. Prije sastavljanja popisa taj je porez iznosio 50 akči. Prilikom popisivanja, pazeći da se harač ne upiše po stanovniku, predstavnici raje su izjavili: "Ako se zapovijedi da se uzme od svake kuće po jedan dukat po ranijem običaju, pristajemo dobrovoljno dati 60 akči kao resm-i filuri." Osim filurije, za vrijeme vojnih pohoda plaćala je svaka kuća i ratni dukat ili vojnicu (sefer filurisi, sefer harci). Isto kao i filurija i taj je porez prije popisivanja iznosio 50 akči. Za podložno stanovništvo Požeškog sandžaka nisu ti porezi bili nikakva novost. Naime, i prije osmanske okupacije to je stanovništvo plaćalo te poreze, ali samo pod drugim nazivom. U stvari, bili su to nekadašnji porezi poznati pod imenom porta (vrata) ili dimnica i ratna dika (dica). Ozakonjenje spomenutih poreza ujedno dokazuje s koliko je umješnosti osmanska vlast prilagođavala svoj spahijsko-timarski sustav zatečenim prilikama i prihvaćala nekadašnje

185

fiskalne obveze podložnog stanovništva, ako nisu bile suprotne samom sustavu ugrađivala ih u svoju poreznu politiku. Prije donošenja zakona za raju Požeškog sandžaka (kanun-i hukukve rusum-i reaya-i livai Pojega) plaćao se od žitarskih proizvoda porez zvan plug. Umjesto tog poreza zakonom je bilo određeno da se od svih zemljoradničkih proizvoda od raje uzima desetina (or, ušur) po odredbama šerijata. Od vinograda koji su bili u rukama raje muslimana plaćao se porez na dunum (resm-i d6num) od pet akči za svaki dunum.62 Ako je vinograd bio u posjedu kršćanina (zimmi),63 on je moraodavati desetinu. Istu obvezu imao je zimija i onda kad bi vinograd kupio od muslimana, tj. on nije mogao plaćati porez u novcu odnosno resm-i donum. Ali ako bi musliman vinograd kupio od zimije na koji je bila upisana desetina, morao je i on davati desetinu. Vino prikupljeno od raje u ime desetine na carskim hasovima imalo je pravo prednosti u prodaji, zbog čega je bio uveden monopol (monopolya) koji je godišnje trajao dva mjeseca. Vrijeme monopola moglo se odrediti po volji mjesnih vlasti. Dok je trajao monopol, raja nije smjela prodavati svoje vino, ali ako bi se hasovsko vino prodalo i prije isteka toga roka, monopol se ukidao. Isto tako, nakon isteka dva mjeseca, bez obzira na to je li ili nije prodano hasovsko vino, monopol je prestajao vrijediti. Od ostalih obveza davala je raja svome spahiji od deset košnica pčela jednu košnicu. Za dvije ovce (koyun resm-i, resm-i ganem, resm-i agnam) ili dva svinjčeta (bid'at-i hinzir) plaćala se jedna akča. Osim toga, plaćala je svaka kuća i pet akči poreza u ime travarine (resm-igiyah). Također, prema prastarom običaju, plaćao se godišnje porez od 50 akči na vodenice (resm-i degirmen), koje su bile postavljene na rijekama Dunavu, Dravi, Savi i Vuki. za vodenice na manjim rijekama i potocima taj je porez iznosio 32 akte. Spomenutim zakonom bile su također određene carine i trošarine (bac) za poljoprivredne i stočarske proizvode, kao i svu trgovačku robu koja se prodavala na sajmovima i trgovima. Od konjskog tovara pšenice, brašna, riže, meda, sira, ribe, sapuna, čizama i papuča ubiralo se dvije, a od kolskog tovara četiri akte. Od tovara ječma, zobi, raži, prosa ili leće trošarina je iznosila jednu aktu. Za kola sol i ubiralo se osam, a za konjski tovar maslinova ulja ili maslaca četiri akte. Za vino koje su građani i seljaci donosili iz vlastitih vinograda svojim kućama radi pića, nije se plaćala nikakva trošarina. Ali ako su vino prodavali kod svojih kuća, naplaćivala se trošarina ; od svakog bureta (resm-i fuci) 8 akči, a za vino koje se prodavalo na trgovima 15 akči po buretu. Ako bi, međutim, kupac vino prodao, morao je platiti još 12 akči trošarine. Također i svaki kupac vina koje je iznosio ili izvozio izvan grada morao je platiti četiri akte trošarine po buretu. Od ovaca i koza koje su dogonjene radi prodaje, ubirala se za dvije ovce ili koze od prodavača jedna akča trošarine. Ako je kupac bio mesar, plaćao je za svake dvije ovce ili koze još jednu aktu trošarine. Za prodano goveče mesaru, ubirale su se i od kupca i prodavaoca po dvije akte. Ali ako kupac nije bio mesar, već je kupovao ovcu, kozu ili goveče zbog vlastite prehrane, nije plaćalo nikakve trošarine. Prigodom prodaje muzne krave, plaćao je i kupac i prodavat dvije akte trošarine. Isto tako, i za prodano svinjče plaćali su i kupac i prodavat po jednu aktu. Međutim, za prodanu kravu ili svinju, koje su seljaci međusobno prodavali po selima ili kod svojih kuća, nije se plaćala trošarina. Za uvezenu robu, poput suhog grožđa, smokava i drugih proizvoda, koja se prilikom prodaje mjerila mjerom kan tar, odnosno na cente, plaćali su kupac i prodavat po jednu aktu. U slučaju da je kupac ili trgovac istu robu opet prodavao na cente, ubirala se još jedna akča od 62 Mjera za površinu iznosila 40 koraka u du1.inu i širinu, odnosno 1 600 kvadratnih aršina ili 1 088 kvadratnih metara. 63 Pripadnik monoteistitke religije, nemusliman, pravno priznati podanik osmanske države.

186

prodavača i kupca. Ali ako je trgovac kupljenu robu prodavao na malo, po pet do deset akči, tada nije plaćao trošarinu. U to doba rob očito nije bio na cijeni, pa je trošarina za prodanog roba i konja bila jednaka. Naime, za prodanog roba ili konja ubirala se tržna trošarina od prodavača i kupca po dvije akte. Osnovni porez raje muslimana na zemljište (čiftluk) iznosio je godišnje 22 akte. Ako ta raja nije uživala cijeli čiftluk, plaćala je svome spahiji godišnje 12 akči (resm-i bennak). Potpun rajinski čiftluk sastojao se od 60 dunuma najbolje zemlje, od 80 do 90 dunuma srednje kakvoće, te između 120 i 130 dunuma zemlje lošije kakvoće. Do 1545. godine bio je društveni i gospodarski položaj raje Požeškog sandžaka pravno nesiguran i teško podnošljivo Već prvih godina od uvođenja osmanske vlasti bila je raja izložena raznim bezakonjima i nasiljima svojih spahija, koje su naplaćivale i utjerivale poreze namete suprotno odredbama šerijata i zakona Osmanskog Carstva. Umjesto desetine od žita i vina, naplaćivao se porez u novcu, a u doba žetve i berbe vinograda ubirale su se i po dvije akče u ime takse za dozvolu. Kad se naplaćivao namet za ovce, svinje i košnice pčela, posebno se utjerivala i taksa za brisanje navodnih dugova. Slično tome, kada se ubirala travarina, uzimale su spahije za svoje konje i stoku sandžakbegova, kadija i vojvoda još i kola sijena, ili su kao protuvrijednost za sijeno naplaćivale od pet do deset akči. Isto tako, spahije su od raje silom otimale kruh, meso, kokoši i sve ostale živežne namirnice, i nisu plaćale ništa. Osim toga, morala je raja svojom stokom i kolima besplatno prevoziti spahijama sijeno i drvo i obavljati razne druge poslove. Stupanjem na snagu spomenutog zakona bio je društveni, gospodarski i pravni položaj raje Požeškog sandžaka najzad utvrđen, a protuzakoniti postupci njihovih spahija proglašeni su novotarijom i samovoljom, zbog čega su bili zabranjeni. Na taj način pravne odredbe zakona osigurale su raji mirnije uživanje i korištenje njezinih dobara, sve dok je ona svoje čiftluke (baštine, sesije), livade, vinograde i vrtove držala na temelju posjedovne isprave (tapije), i dok je uredno plaćala poreze i pristojbe i davala šerijatom propisanu desetinu. Samo onda kad je zemljište bez opravdanih razloga ostajalo tri godine zapušteno i u parlogu, timarnik (sahib-i timar) je takav čiftluk oduzimao i tapijom ga davao drugom na uživanje. Također, bili su ukinuti i svi godišnji zakupi čiftluka, pa je zakonom bilo određeno da se od takvih čiftluka, livada, vinograda i vrtova, ubuduće uzima šerijatom propisana desetina. Samovoljni postupci spahija i pravne zabrane navedene u zakonu, ujedno svjedoče da su spahije u Požeškom sandžaku pretvarale naturalna u novčana davanja, i da su Turci prilikom osvajanja tog prostora zatekli već razvijenije robno-novčane odnose. Ali kako su ti odnosi bili suprotni odredbama šerijata, osmanska je vlast zaustavila njihov razvoj i vratila ih ponovno u okvire naturalne ekonomije. U sklopu tih odnosa, od posebne društvene važnosti i značenja bilo je ukidanje zakupnih čiftluka, jer ono rječito govori o početnoj pojavi i pokušaju pretvaranja raje u Požeškom sandžaku u kmetove ili čifčije. Naime, davanjem čiftluka u zakup, pojavljivao se između raje i spahije i treći korisnik u osobi gospodara čiftluka (ciflik sahibi), pa je ona dolazila u kmetski položaj i morala je izvršavati svoje obveze kako prema državi, tako i prema spahiji i prema čiftluk-sahibiji. U odnosu na rajinske obveze, u povlaštenu položaju bili su nahijske i seoske ćehaje, koji su se nazivali knezovi i primićuri. Oni su pomagali organima mjesne uprave u prikupljanju poreza i pristojbi s područja svojih nahija i sela te se brinuli o naseljavanju napuštenih sela. Zbog tih usluga koje su činili osmanskoj vlasti, bili su oslobođeni svih poreza i pristojbi, osim što su plaćali ratnu filuriju i filuriju na kuću (hane filurisi). Velike povlastice uživali su i vojnuci (vojnici), koji su bili oslobođeni svih poreza i nameta jer su njihove baštine bile slobodne. Sinovi, braća i ostali srodnici vojnuka plaćali su državi 30 akči osobnog poreza, ali ako su uživali rajinsko zemljište, gubili su te povlastice i morali su plaćati sve rajinske obveze. U Požeškom sandžaku bilo je 1545. godine upisano 120 vojnuka i

187

svi su bili kršćani. Njihova je obveza bila da na svojim konjima i vlastitom ratnom opremom obavljaju različite vojne dužnosti. Za vrijeme vojnih pohoda služili su kao graničari, izvi dali neprijateljske položaje, upadali preko granice, bavili se pljačkom i odvođenjem kršćanskog stanovništva u roblje ili su pod vodstvom svojih vojvoda i sandžakbegova odlazili u rat.64 Po svojoj društvenoj, gospodarskoj i pravnoj važnosti, bio je zakon o porezima i obvezama raje Požeškog sandžaka iz 1545. godine temeljni zakon u sve vrijeme osmanske vladavine. Za nasljednika sultana Sulejmana Kanunija u 16. i 17. stoljeću, s manjim izmjenama i dopunama unosile su se ključne odredbe tog zakona u katastarske popise i potvrđivale novim zakonima. Većina tih izmjena i dopuna odnosila se na povećanje novčanih iznosa već ustaljenih obveza raje i pojašnjenja nekih pristojbi, kao i na uvođenje novih poreza i nameta. Tako je sultanovom pismenom zapovijedi (ferman-i humajun) 1566. bila povećana filurija u Požeškom sandžaku sa 60 na 70, a 1574. godine na 75 akči.65 Slične ili posve iste obveze imala je i raja Srijemskog sandžaka, pa je filurija 1566. iznosila 60 akči, da bi u novom zakonu i popisu (Kanun-i hukuk ve rusum-i raya-i liva-i Sirem) iz 1574. godine bila povećana na 70 akči. Za razliku od Požeškog, u Srijemskom sandžaku je bilo 60 karamartoloza koji su hvatali razbojnike u Fruškoj Gori, čuvali putove i na drugi način pomagali osmanskoj vlasti u kadiluku Nijemci, zbog čega su njihove baštine bile slobodne i nisu plaćali poreze. 66 Novim popisom i dopunjenim zakonom o porezima i obvezama raje Požeškog sandžaka iz 1579. godine, bio je uveden porez na vrata (resm-i kapu) od 40 akči, koji se plaćao u dva jednaka obroka. Isto tako i porez za ispašu (resm-i otlak) i torove (resm-i agil) ovaca. Obrazlažući odredbu o ubiranju tog poreza, u zakonu se kaže: Ako u ovom sandžaku ovce cijele godine borave na jednom mjestu, njihovi vlasnici na svakih 10 ovaca plaćaju torarinu (resm-i agil) jednu akču. Porez na ispašu (resm-i otlak) pripada mjestu gdje se ovce kreću, a ne pripada ovom mjestu gdje stanuje vlasnik ovaca. Na onim mjestima, gdje je resm-i otlak upisan, neka se po starom običaju uzme od svakog stada jedna . srednja ovca. Od ovaca koje dođu iz drugog sandžaka na ispašu, neka se u ime poreza za ispašu od većeg stada uzme jedna ovca čija je vrijednost 20 akči, od srednjeg stada jedna ovca čija je vrijednost 15 akči, a od slabijeg stada jedno šilježe (toklu, jednogodišnja ovca ili ovan) čija je vrijednost 10 akči. S tim u vezi, zakonom je bilo riješeno i pitanje uobičajene ispaše (otlak adet-i) na poljima nakon žetve i pobiranja plodina, pa ,je određeno da se stoka slobodno i bez ikakva ograničenja napasa na njivama i staništima.

Zakonom je bio uveden i porez na udaju, zapravo svadbu (resm-i arusane) koji je plaćao svome spahiji rajetin, djevojčin otac, u iznosu od 60 akči. Za ženu koja se drugi put udavala plaćalo se 30 akči, dok se od siromašne žene ubiralo upola manje. Taksa za vjenčanje (resm-i nikah) pripadala je onome na čijem je timaru vjenčanje bilo obavljeno. U selima je raja svake godine birala svoga kneza, koji je zbog svoje službe bio oslobođen plaćanja pristojbi i davanja desetine, dok je državne poreze i filuriju plaćao kao ostala raja. Naknade i kazne za poljske štete, kazne za tjelesne povrede, ostavštine umrlih osoba bez nasljednika (amme), takse za napuštenu imovinu i stoku, prodaja pčelinjeg voska ovlaštenim voskarima, žirovanja svinja i sječa drveta u šumama, bili su također uređeni zakonom.67

U Krčko-ličkom i južnom dijelu Kliškog sandžaka obveze raje donekle su se razlikovale, jer je na tom prostoru, ovisno o prirodnim uvjetima života, više bilo stočara nego zemljoradnika. Osim filurije tu je raja svome spahiji plaćala osobni porez, odnosno ispendžu (ispenca), a od

64 Đurdev, Branislav, Požeška kanun-nama iz 1545.godine. Glasnik državnog muzeja, Sarajevo 1946.. sv. I.. p. 135- 138. 65 Basbakalnik Arsivi, Istambul, Tapu defter 672. Kanun-i hukuk ve rusum-i reaya'yi liva-i POjega 66 McGowan, o.c., Kanun-i hukuk ve rusum-i raya-liva-i Sirem, p. 1-6. 67 Basbakalnlik Arsivi, Istanbul, Tapu defter 672.

188

poljoprivrednih i stočarskih proizvoda šerijatom propisanu desetinu. Davanja i plaćanja raje muslimana nisu se razlikovala od ostalih sandžaka na prostoru Hrvatske.68 Od kraja 16. i početkom 17. stoljeća porezi i nameti raje postupno su povećavani, bez obzira što je središnja vlast nastojala ograničiti takav rast. Glavni i osnovni uzroci tome bili su dugotrajni i više nego iscrpljujući ratovi Osmanskog Carstva i sve dublja kriza naturalnog gospodarstva koju prati neprestano pada nje vrijednosti turskog novca. Dok je sredinom 16. stoljeća jedan zlatnik (filur) vrijedio oko 50 akči, već potkraj istog stoljeća njegova je vrijednost bila između 120 i 160 akči.69

Usporedo s pogoršavanjem položaja raje pogoršavao se i položaj osmanskih spahija. Naime, u odnosu prema prihodima i obvezama zapadnoeuropskoga feudalnog posjednika prema središnjoj vlasti, bio je osmanski spahija neusporedivo opterećeniji, pogotovo u pograničnim krajevima kada su provale hrvatskih graničara postajale sve češće i sve razornije. S obzirom na to, nastojale su spahije da makar dio davanja u naturi pretvore u novčana i povećanjem poreza i nameta bar donekle ojačaju svoj materijalni položaj. Zbog toga se povećavala filurija, uveden je osobni porez na muško stanovništvo (ispendža) i kuluk, zatim različite vrste darova spahijama, kao što su maslo, konji, janjci, pijetlovi (kopuni) i slično, a udvostručuju se i pristojbe na ovce, koze i svinje. Jedna od najomrznutijih obveza raje, odabir dječaka, mogla se već tada zamijeniti i novčanim davanjem. Tako je 1604. godine, kad je bilo određeno da se u Požeško m sandžaku sakupi 200 dječaka, umjesto kupljenja i odvođenja dječaka plaćeno 400 zlatnika.70

Osim toga, bio je uveden i dotad posve nepoznat porez, nazvan džulus. Zapravo, bio je to porez koji su morali plaćati franjevački svećenici kao naknadu što su bili oslobođeni državnih obveza. Godine 1607. trebali su požeški franjevci platiti džulus 2 000 talira, ali su ga prebacili na katoličko stanovništvo, što je bio povod izbijanju općeg ustanka potlačene raje, koji je zahvatio gotovo cijelu Slavoniju. U sklopu tih promjena neprestano se pogoršavao i položaj one raje kojoj su bile nametnute krajiške obveze, bez obzira što je ona bila u povlaštenu položaju i što je osim filurije bila oslobođena drugih davanja. Stalne provale i okršaji na granici, zapravo rat u malom koji nikad nije ni prestajao, iziskivali su goleme ljudske i materijalne gubitke. Opća imovinska i životna nesigurnost toga stanovništva bila je gotovo još teža nego raje koja je plaćala sve državne poreze i davanja svojim spahijama. Redovni porezi i nameti utvrđeni zakonima i katastarskim popisima nisu, ipak, u cjelini bili pretjerani. Dapače, neki od njih ostali su više ili manje nepromijenjeni za sve vrijeme osmanske vladavine. Mnogo su teži bili izvanredni nameti i druga davanja koja su pogađala raju više od svih redovnih poreza. U prvom redu različiti oblici kulučenja, kako u mjestu tako i izvan mjesta boravka. Primjera radi, morala je raja sela Tordinaca, Našica, Vukojevaca, Podgorača, Poljanaca, Bickog Sela, Gundinaca, Sikirevaca, Donjih Andrijevaca, Oprisavaca, Garčina, Gromačnika i Slobodnice popravljati i održavati glasoviti Sulejmanov osječki most.71 Ta je obveza raji nesumnjivo bila teška, osobito onima udaljenijima od Osijeka i više od 80 kilometara. Ništa manje, otežavali su život samovoljni postupci spahija, nasilja i otimačine vojske, pogotovo neredovitih tatarskih četa i razbojničkih družina koje su 1663. i 1664. godine pustošile i harale Srijemskim i Požeškim sandžakom. O takvim i sličnim životnim prilikama stanovništva u okolici Požege, vrlo dojmljivo govore putopisne bilješke

68 Spaho, Dž. Fehim, Jedan turski popis Sinja i Vrlike iz 1604. godine, Acta historico-oeconomica Iugoslaviae, Zagreb 1985.,Vol.12,p.21-116. 69 Slanojević, Lj., o.c., No 967. 70 Historija naroda Jugoslavije. Zagreb 1959., II., p. 625. 71 Mažuran, Popis naselja...,p.60,9I,97,108,113,115,128,131,135,170,173,178.

189

Evlije Čelebija. Pišući o svojim doživljajima s tatarskim i osmanskim vojnicima na povratku iz Međimurja 1664., Evlija, između ostalog, kaže kako su susreli odred ratnika iz Požeškog sandžaka i grada Đakova, koji su krenuli u pljačku. Nastavljajući dalje put s tim odredom stigli su oni tako i do Požege, ali im se tu suprotstavio muselim (zastupnik) i ćehaja požeškog paše s pet stotina ljudi. Muselim ih je napao da su buntovnici i nasilnici jer su pohvatali i zarobili sultanovu raju, pa je naredio da se odmah povuku ispod grada. U protivnom, otvorit će na njih topovsku paljbu. Kako muselimu nisu ništa od opljačkanog ponudili, smislio je da im se osveti i napadne ih pod okriljem noći. Opisujući kako je dalje tekao taj sukob Evlija nastavlja: Te noći postavili smo na sve četiri strane veoma jake zasjede koje su stajale pri pravne. Kada je bilo oko ponoći i kada su crni kradljivci došli u naš tabor, onda je u roku od pet sati bilo pobijeno preko tri stotine haramija (razbojnika),. svima su glave odsječene. Tri sata prije zore začu se topot konjice i pješadije koja je dolazila iz grada Požege. Kako je bila mjesečina, konjica i pješadija naše ordije izbacila je na one koji su dolazili salvu tatarskih strijela i jednu salvu krajiških pušaka, tako da su se odmah zbunili. Mnogi povikaše: -Da bježimo, ali ih dočekaše i napadoše naši ratnici koji su se ranije bili skrili u zasjedama, te se gotovo sve haramije nađoše u kopci, pa smo pri mjesečini do rane zore posjekli sedam stotina ljudi, ne ostavivši ni jedne žive duše. Ujutro smo pokupili njihovo oružje, konje i posječene glave, koje smo natakli na koplja, i kada smo druga dana stigli u grad Osijek, ostavili njihove glave na sudu i uzeli od kadije hudžete72 o slučaju koji nam se dogodilo pod gradom Požegom, pa se onda s našim alajom (odredom) smjestili na panadurištu (sajmištu) izvan grada Osijeka, pod naše šatore.73

Bez obzira na Evlijina pretjerivanja, ovako krvavi, ili njima slični prizori jezivo sablasne povorke konjanika s ljudskim glavama nabodenim na koplja, žalim svi repa kažnjavanja deranjem kože sa živih ljudi i nabijanje na kolac, nasilja i otimačine prilikom ubiranja poreza, grabežljivosti i potkupljivost predstavnika pokrajinskih i središnjih organa vlasti, silno su utjecali na opće raspoloženje potlačenog stanovništva, kojem jaram tuđinske vlasti posljednjih desetljeća 17. stoljeća postaje upravo nepodnošljivo Svaki jači i dobro pripremljen upad hrvatskih graničara naoko granice, snažno je rasplamsavao nadu u skoro oslobođenje i poticao stanovništvo da izdrži u pogodnom trenutku samo sudjeluje u borbi za oslobođenje, osobito poslije strahovitog poraza osmanske vojske nedaleko od Vasvara 1664. godine.

Gradovi i naselja

Prije osmanske najezde nije u Hrvatskoj bilo gradova s većim brojem stanovnika. Uostalom, takvih gradova bilo je malo u to doba u cijeloj Europi, pa se Hrvatska u tom pogledu nije razlikovala od većine drugih zemalja. Kako su zemljišna dobra bila temelj feudalnog sustava, najveći .dio stanovništva živio je stoga u selima i naseljima, a tek manji broj u gradovima opasanim zidovima i obrambenim kulama utvrđenima. U slučaju opasnosti od napada, seoska naselja nisu imala vlastitu zaštitu, nego su ih branili njihovi feudalni zemljoposjednici i iz svojih utvrđenih dvorova (zamkova), tvrđava, tvrđavica i dobro utvrđenih gradova, ispod kojih su nastajala i manja podgrađa. Širom Hrvatske bilo je nekoliko stotina takvih gradova, tvrđava i utvrda sagrađenih od kamena i opeka, koji su više ili manje činili okosnicu njezine obrane. Isto tako postojao je i znatan broj drvenih plemićkih kurija (dvorova) koje su u slučaju kakve opasnosti mogle

72 Huccet, hudžet -službena potvrda koju izdaje kadija. 73 Evlija, Ćelebi, o.c., p. Putopis, p. 499, 501-503.

190

pružiti privremeno zaklonište za ljude i njihovu pokretnu imovinu. Ali kako su one bile vrlo ranjive, postajale su privlačan plijen turskih akindžija, pa ih je vatra gutala jednu za drugom. Na osvojenom prostoru Hrvatske, osmanske su vlasti u gradovima i tvrđavama jedva što I mijenjale, već su u njih odmah smjestile svoje posade. Ako su gradski ili tvrđavski zidovi bili oštećeni ili je vatra uništila dio prostorija, to su odmah popravili, a zatečene crkve i tvrđavske kapele pretvorili u džamije. Zajedno s posadama dolazilo je i novo islamizirano stanovništvo iz susjedne Bosne i drugih krajeva Osmanskog Carstva. Starosjedilački živalj koji je, usprkos svemu, uspio preživjeti osvajanje, bio je potisnut iz užega gradskog područja i morao je odvojeno živjeti od muslimana u posebnoj četvrti, odnosno kršćanskoj mahali. Dio tog življa prihvatio je prvih godina osmanske vladavine islam, ne bi li tako makar donekle očuvao svoj raniji položaj u društvu i olakšao vlastiti život. Istina, takvih prijelaznika na islam bilo je malo i činili su vrlo tanki sloj gradskog stanovništva. U pograničnim gradovima i tvrđavama, osim posada i članova njihovih obitelji, malo je bilo drugog stanovništva. Od toga manji broj timarnika koji su također služili u posadama, zatim ponetko od spahija i zanatlija, a od kršćana gotovo nitko. Kakvo je bilo stvarno stanje i koja su naselja imala status grada (kasaba) u zapadnom dijelu Srijemskog i na području Požeškog sandžaka, govore katastarski popisi iz 1574. i 1579. godine. Kao sjedište sandžaka i kadiluka na prvom mjestu bio je Ilok s 264 kuće. Jedno stoljeće kasnije zabilježio je Evlija Čelebi da se u Iloku nailazilo navodno 1 160 kuća,74 po čemu bi zauzeo jedno od vodećih mjesta među ondašnjim gradovima na sjeveru Hrvatske. Razumije se daje u tom razdoblju bilo u Iloku sagrade no dosta novih kuća i daje dobio izrazitija gradska obilježja, ali je opravdana sumnja da je Evlija u tome svakako pretjerao. Iza Iloka na drugom mjestu bilo je današnje selo Nijemci s 256 kuća, u to vrijeme i do kraja osmanske vlasti sjedište kadiluka i nahije. Vukovarje zauzimao treće mjesto s 209 kuća i jedva da je imao tisuću stanovnika. Status gradića (varoši) imalo je i selo Sotin nedaleko od Vukovara sa 66 kuća. Sva ostala naselja bila su sela (kariye) koja su u prosjeku imala između 15 i 30 kuća. Prava iznimka u tom pogledu bilo je selo Lovas (Uzun Lovas) sa 74 kuće.75

U Požeškom sandžaku bila je 1579. najveći grad Požega, kao sjedište sandžaka, kadiluka i nahije sa 464 kuće. Iste godine imao je Osijek 345 kuća i dijelio se na grad opasan zidovima i utvrđeno podgrade -palanku.

Znatno manje kuća nalazilo se tada u drugim gradovima, gradićima i trgovištima. Tako u Orahovici 208 kuća, Brodu 203, Mikleušu 169, Dubočcu 167, Đakovu 133, Dalju 115, Valpovu 110 i Erdutu 106 kuća. Preostali gradići i trgovišta poput Kaptola, Kutjeva, Slatine, Moslavine, Motičine, Podgorača i Čepina imali su između 55 i 98 kuća. Najveća sela bila su u okolici Valpova: Đurad sa 76 kuća i Petrijevci sa 72 kuće. Od nekad gusto naseljenih mjesfa, većina sela imala je u prosjeku između 10 i 15 kuća. Zapravo neka od njih i nisu bila sela nego tek pojedinačne kuće, ili je uz njihova imena zabilježeno da su prije bila varoši, poput Našica s 28 kuća, Levanjske Varoši s 15, Voćina s 9 kuća i Sopja s 3 kuće.76

Premda nema pouzdanih podataka, kao značajno vojno uporište na serhatu bila je Virovitica, svakako veća kasaba s nekoliko stotina kuća. Veće naselje bilo je također i današnje selo Lužani kod Broda, koje se jednostavno i zvalo Kasaba.77

74 Idem, o.c., p. 524. 75 McGowan, o.c., p. 36, 69,129-134,404-409. 76 Basbakanlik Arsivi, Istanbul, Tapu defter 672,Fol.10/13.17,44,45,60,6I,84,85, t02, 103, 127,133-135, 150, 151, 157,161,162,168,169,178,186-188,218,219. 77 Mažuran, Popis naselja..., p. 191, 193.

191

Napokon, sklapanjem mira 1606. otpočeo je brži razvoj gradova i naselja. Blagodati mira i sigurniji način života i življenja povoljno su utjecali na opći porast broja kuća i stanovništva. Zahvaljujući Sulejmanovu mostu, već prvih godina 17. stoljeća izbio je Osijek na prvo mjesto, da bi potkraj istog stoljeća izrastao u najveći grad, ne samo Požeškog sandžaka nego i cijele Hrvatske.78 Broj kuća u Požegi bio je također udvostručen, pa je mogla imati oko 4 000 stanovnika. Prema opisu Bosanskog pašaluka Ibrahim-paše Memibegovića, oko 1620. godine bilo je u Cerniku kao sjedištu sandžaka oko 500 kuća, Virovitici oko 300, Kraljevoj Velikoj oko 200 i navodno u Voćinu 300 kuća. Osim toga, isti izvor kazuje da se u to doba u manjim mjestima i selima na području Požeškog sandžaka nalazilo približno 10000 kuća i domaćinstava koja su mogla dati i toliko ljudi sposobnih za oružje.79

Dakako, bila je to slobodna procjena koja nije odgovarala stvarnom stanju, jer je više od navedenog iznosa bilo kuća i domaćinstava još 1579. godine. Putujući od grada do grada i prolazeći manjim mjestima 1663. i 1664. godine, zabilježio je Evlija Čelebi da je Osijek veliki grad, a iza tvrđave u Valpovu nalazi se varošica s tri mahale i 200 kuća, dok je kasaba Nijemci vrlo bogata, ima devet mahala i više od tisuću kuća, od kojih su neke podignute i na kat.80 U Krčko-ličkom i južnom dijelu K1iškog sandžaka nije bilo većih naselja. Zapravo, bila su to podgrada ispod tvrđava i tvrđavica sagrađenih na uzvisinama. Na temelju dostupnih izvora najveća naselja bili su gradići Knin i Udbina s približno 300 kuća. Veća naselja bili su također Skradin, Vrana, Zemunik, Islam, Nadin i Obrovac, u kojima se nalazilo između 100 i 150 kuća. U Sinju, Vrlici, Drnišu i Perušiću bilo je između 40 i 50 kuća, dok se u nekim selima njihove okolice nalazilo čak i više kuća, pa su uglavnom bila dosta dobro nastanjena. Tako je 1604. zabilježena u Hrvacama 61 kuća, a u selu Spaško polje (nestalo) iste godine 53 kuće.81 Kao i na sjeveru Hrvatske, u spomenutim gradovima i gradićima uz granicu, većinu stanovnika činile su vojne posade i manji broj ljudi različitih zanimanja. Stanovništvo

Prvih godina osmanske vladavine na osvojenom prostoru Hrvatske nailazile su osmanske vlasti na ozbiljne poteškoće zbog malog broja stanovnika. Naime, u prethodno izvršenim pljačkaškim upadima i provalama, dio stanovništva bio je zarobljen i odveden pa su pojedini krajevi naprosto opustjeli. Isto tako smrtno je stradalo i mnoštvo ljudi ili su, spašavajući goli život, zauvijek otišli iz svoga zavičaja. Zapuštenih imanja i napuštene imovine i stoke bilo je svuda, ali nikoga nije bilo tko će brinuti o njima i obrađivati zemlju. Takvo zatečeno stanje bilo je u oštroj suprotnosti životnim interesima osmanske države, čije temelje je činilo

naturalno gospodarstvo. Munjevito izvedena osvajanja 1536. i 1537. godine između Save i Drave spriječila su bježanje većeg broja stanovnika u selima koji više nisu imali kamo otići. Ali, unatoč tome, u prethodnim provalama to je stanovništvo bilo znatno prorijeđeno i goleme površine zemljišta stajale su neobrađene. S obzirom na to, uspostavljajući svoju vlast osmanska je država u selima postavljala primićure (premikur), starješine čija zadaća je bila naseljavanje pustih zemljišta, zbog čega su njihove baštine bile oslobode ne nekih poreza i davanja.

Odmah nakon osvajanja, osmanska je vojska zaposjela sve gradove i tvrđave i počela je uspostava osmanske vlasti. Usporedo s vojskom dolazilo je islamsko stanovništvo iz raznih 78 Mažuran, Srednjovjekovni i turski Osijek, p. 190. 79 Rački, O.C., Starine JAZU 14, p. 185, 186. 80 Evlija. Čelebi, Putopis, p. 360-372,487,490,491,510. 81 Spaho, o.c.,p.81, 92, 109, 110

192

krajeva, posebno iz susjedne Bosne. Među tim stanovništvom bili su ponajprije vjerski službenici i misionari, radi širenja islama.

Od nekad brojnog stanovništva u gradovima i trgovištima, preostalo je malo stanovnika i pokorilo se osmanskoj vlasti. Tek ponetko od njih prihvatio je islam da bi donekle zaštitio svoju imovinu i zadržao bolje mjesto unutar gradskog naselja. U selima je prijelaza na islam bilo vrlo malo, a ni osmanske vlasti uopće nisu nasilno provodile islamizaciju. Uostalom, kršćanska je raja imala veće obveze i plaćala više poreze nego muslimanska, pa bi njezinom islamizacijom osjetno bili smanjeni državni prihodi, kao i prihodi samih spahija. Prema obavijesti zagrebačkog biskupa Šimuna 24. studenoga 1536. godine banu Franji Batthyanyju, poslije uspješno završene vojne u Slavoniji, razglasili su Mehmed-beg i Husrev- beg da će svakome onome tko se sam pokori sultanu ili kralju Ivanu Zapolji biti zajamčeni mir i sigurnost posjeda. Tom se pozivu zaista odazivaju kmetovi i više ne slušaju svoje zemljišne gospodare. Ne samo da se dobrovoljno pokoravaju Turcima, nego prelaze i na islam, a koliko je njemu poznato islam je prihvatilo do tada gotovo 40 tisuća osoba.82

U prikazivanju vjerskih i demografskih prilika za osmanske vladavine u Slavoniji, na tu se obavijest često pozivalo kao vjerodostojno svjedočanstvo,83 iako ona u konfrontaciji s drugim izvorima nema nikakvu povijesnu vrijednost, i valja je zauvijek odbaciti. Koliko je do sada poznato, od krupnih velikaša predao se Turcima u jesen 1540. Krsto Svetački sa svojim gradovima Novskom, Subockom, Britvičevinom i Oporovcem84 i potom prešao na islam. Na taj način zadržao je dio svojih posjeda i uvrstio se u red spahija, a njegovi nasljednici bili su begovi Svetačkovići.85 Vjerojatno Krsto Svetački nije tada bio usamljena pojava, jer su, tražeći izlaz, i neki drugi plemići učinili isto. Do sredine 16. stoljeća bio je uglavnom završen prvi val naseljavanja muslimana u Srijemskom i Požeškom sandžaku: Usporedo s tim odvijalo se i naseljavanje vlaškog stanovništva, naročito u pograničnim krajevima Požeškog sandžaka na prostoru cijeloga Pakračkog sandžaka, koje više ili manje traje sve do početka 17 stoljeća. Kakva je bila uloga Vlaha u Požeško m sandžaku, kaže se u zakonskoj odredbi iz 1545. godine: - Spomenuti su naseljeni na praznim mezrama86 u pograničnom vilajetu i obraduju ih. Neki se bave zemljoradnjom, a neki napasaju svoju stoku i ovce. Određeno je, kao protuvrijednost za obrađivanje zemlje i porez na stoku prema vlaškom običaju u drugim vilajetima, svakoj kući 83 akče. To je zavedeno u defter. Oni su obvezni na nadzor i čuvanje granica i na vršenje službe kad osvane carski fermen. Ovo je pogranični vilajet i kad ne bi bilo ovih Vlaha, ne bi ga se moglo naseliti.- Iste godine bile su 82 vlaške kuće, da bi se u roku od dvadeset godina taj broj povećao na 486 kuća.87 Osim važnosti pomoćne vojne službe Vlaha, očito da je naseljavanje pustih prostora bilo najpreči zadatak, koji ujedno svjedoči o stupnju uništenja starosjedilačkog življa. Stalno jačanje osmanske vlasti i mirniji uvjeti života u Srijemskom i većim dijelom Požeškog sandžaka, povoljno su utjecali na opći porast broja stanovništva i njegov raspored u gradovima i selima. Već 70-tih godina 16. stoljeća jasno se ocrtava ne samo postojeće, nego i buduće stanje, u kojem je muslimansko stanovništvo imalo apsolutnu prevlast u gradovima i 82 Laszowski, o.c., I., p. 310, 311. 83 Buturac, Katolička crkva..., p. 21. 84 Gevay,o.c.,XI.,p.17,102. 85 Lopašić, Spomenici..., II., p. 119; Mažuran, Popis naselja..., p. 189, 191,509, 536, 537 86 Obradivo zemljište ili staro selište sa svojim granicama i vidljivim tragovima nekadašnjeg naselja. 87 Moačanin, Nenad, Vlasi u Požeškom sandžaku 1545-1581, u Vojna krajina, Zagreb 1984., p. 197.

193

gradskim naseljima. Isto tako, da se ono jednim dijelom smjestilo i u selima, u kojima nije bilo pripadnika drugih vjera, a također da je u nekim selima bilo muslimana samo nekoliko kuća. Prema popisu iz 1574. u Iloku se pored 237 muslimanskih kuća nalazilo svega 27 kuća koje su pripadale kršćanima. Imena novih muslimana pokrivena su eufemističkim izrazom sin Abdullahov (abdullah -božji rob) koji kazuje da je otac takvog muslimana bio kršćanin. Sinova Abdullahovih upisano je tada u Iloku 24, što ujedno govori da su oni već potjecali iz druge generacije novih muslimana. U obližnjoj negdašnjoj tvrđavi i podgradu Voćin, sada Šarengradu, pripadala je 21 kuća muslimanima i 15 kuća kršćanima. Varošica Sotin sastojala se od 28 kuća kršćana i 38 kuća muslimana, od kojih su ih posjedovali novi muslimani. Inače, na području cijele iločke nahije, .uključujući i grad Ilok, bilo je I 156 kuća i domaćinstava, od kojih su 836 imali kršćani i 320 muslimani. Navedeni podaci kazuju da je iločka nahija bila dobro nastanjena i da je mogla imati između pet i sedam tisuća stanovnika, od kojih skoro 28% muslimana. Do sredine 17. stoljeća broj kuća i domaćinstava u Iloku se više nego udvostručio, a u njemu je živjelo oko 3 000 stanovnika, uglavnom muslimana. Nešto povoljnije stanje bilo je 1574. u Vukovaru, gdje se nasuprot 142 kuće muslimana nalazilo 67 kuća kršćana. Među vukovarskim muslimanima bilo je čak 35 sinova Abdullaha. Na području nahije Vukovar u 19 sela, od kojih se danas prepoznaju Mikluševci, Negoslavci, Cerić, Bogdanovci, Lipovača i Marinci, nalazile su se 384 kuće kršćana i svega 2 kuće muslimana. Zajedno s Vukovarom, broj kršćanskih kuća u nahiji iznosio je 451 kuća naprama 144 kuće muslimana, koji su činili oko 25% ukupnog stanovništva. Najveće kršćansko naselje bilo je u to doba u Nijemcima, gdje su se nalazile 142 kuće kršćana i 114 kuća muslimana, od kojih su 25 bili potomci novih muslimana. Nahija Nijemci obuhvaćala je 30 sela, među kojima Podgrade, Otok, Komletince, Privlaku, Svinjarevce, IIaču i Apševce sa 472 kršćanske kuće i domaćinstva. Premda su Nijemci bili sjedište kadiluka i nahije, stanovnici sela u sastavu nahije pripadali su uglavnom katoličkoj vjeroispovijedi. Muslimanski živalj povećavao se poslije toga jedino u Nijemcima, dok su okolna sela i dalje ostala bez muslimana. U nahiji Podgorje nalazilo se 19 sela, od kojih i danas postoje sela Đeletovci, Berak, Ćakovci, Tompojevci i trgovište Tovarnik, u kojima je bila 281 kuća kršćana i samo 9 kuća muslimana.

Nahija Ivankovo obuhvaćala je 26 sela i naselja sa 407 kršćanskih kuća i 4 kuće muslimana. .Najveće naselje bilo je Ivankovo koje se sastojalo od 70 kuća kršćana i samo jedne kuće muslimana. Osim Ivankova u sklopu nahije bila su sela Vinkovci, Jarmina, Leskovac, Retkovci, Andrijaševci, Prkovci, Šiškovci, Slakovci, Jankovci, Laze i Petrovci, dok su Ostala nestala ili promijenila ime.

I u nahiji Posavlje s 26 sela bile su samo 2 kuće muslimana nasuprot 350 kršćanskih kuća. Najveće naselje bila je varošica Cerna sa 45 kuća, zatim Rahova (nestalo) s 34, Babina Greda s 31, Županja Blato s 23 i Gundinci s 22 kuće, a između 8 i 16 kuća sela Strošinci, Soljani, Jamena, Podgajci, Štitar, Vrbanja, Drenovci, Gunja, Bošnjaci, Račinovci i Gradište.88

Zbroje li se navedeni podaci, u zapadnom dijelu Srijemskog sandžaka bilo je 1574. godine, dakle, 170 gradova, gradića, sela i naselja s 3 180 kuća i domaćinstava, u kojima je živjelo približno 32 000 stanovnika. Od toga 2 587 kuća kršćana i 593 kuće muslimana koji su uglavnom boravili u gradskim naseljima. Bez hasova srijemskog sandžakbega, na području Srijemskog sandžaka nalazilo se 1636. godine 48 zeameta i 168 timara s kojih su njihove

88 McGowan,o.c.,p.7-16,23,24,69,129-134,404-510.

194

spahije godišnje dobivale 2 158 120 akči,89 ili oko 1 350 zlatnika, što i nije bio tako velik iznos. Isti podatak ujedno kazuje kolike su bile vojne snage spahijskog konjaništva, unatoč obvezi da ovisno o prihodima spahije opreme i određeni broj vojnika. Raspored stanovništva u Požeškom sandžaku nije se bitni je razlikovao od Srijemeskog sandžaka, iako su muslimani živjeli i u selima, a vlaško stanovništvo smjestilo se pretežno u graničnom području. Popis iz 1579. godine zorno prikazuje postojeće stanje i uklanja proizvoljne i neutemeljene zaključke. Iako je Požeški sandžak jednim dijelom bio pogranični, većina muslimana živjela je u gradovima i gradskim naseljima. Od 464 kuće u Požegi 412 posjedovali su muslimani, a 52 kuće kršćani. Osim Požege, požeška je nahija obuhvaćala 71 selo i naselje s 506 kuća i domaćinstava, od kojih su 385 činila muslimanska domaćinstva. Muslimani su također živjeli u 34 sela, kao i u znatnoj većini u Kaptolu, dok se u 24 sela nalazio isključivo kršćanski živalj. Preostala sela i naselja imala su miješano kršćansko i muslimansko stanovništvo. U nahiji Svilna bila su 22 sela sa 182 kuće, od kojih su kršćani imali 171, a muslimani samo 1l kuća. Za razliku od toga, potpunu prevlast imali su muslimani u nahiji Kutjevo, gdje je od 36 sela bilo 20 muslimanskih. Isto tako u samom Kutjevu nalazilo se dvostruko više muslimanskih domaćinstava nego kršćanskih. Na prostoru cijele nahije bilo je inače 470 kuća i domaćinstava, od kojih 327 muslimanskih i 143 kršćanskih. S 36 sela i naselja, nahija Orljavac kao pogranična, bila je nastanjena muslimanima i manjim brojem Vlaha. Od 218 kuća i domaćinstava muslimani su imali 172 kuće, dok su preostalih 46 činila vlaška domaćinstva. Zajedno s gradom Požegom u 166 naseljenih mjesta nalazilo se, dakle, 1 376 domaćinstava, od kojih 895 muslimanskih i 481 kršćansko domaćinstvo, pa su muslimani činili gotovo polovicu ukupnog stanovništva. Nahije Brod, Vrhovina, Brezna i Ravne, imale su 77 naseljenih mjesta s 1 384 kuće i domaćinstva, od kojih su 272 pripadale muslimanima. Muslimansko stanovništvo smjestilo se u Brodu i Dubočcu, dok se u selima nalazilo 11 kuća muslimana. Slabije nastanjene bile su nahije Đakovo, Jošava, Gorjani i Podgorač s 90 sela i naselja, u kojima su nalazile 924 kuće i domaćinstva. Muslimani su zaposjeli Đakovo i. Podgorač, u kojima su bile 104, odnosno 54 muslimanske kuće. Još slabije po broju stanovnika i naseljenosti bile su Ilahije Koška, Podlužje i Prikraj s 50 ." sela i naselja, u kojima se nalazilo 256 kuća i domaćinstava, od kojih je 7 u Našicama pripadalo muslimanima. U nahijama Dragotin, Poljana i Levanjska Varoš (Nivna, Nevna) s 53 sela i naselja, u kojima su se nalazile 473 kuće i domaćinstva uopće nije bilo muslimana. Svi stanovnici i kućedomaćini u Levanjskoj Varoši bili su povlaštena raja (derbendžije), jer su popravljali putove, postavljali čuvare i brinuli za sigurnost prolaza putnika kroz klance. Kako je iz popisa vidljivo, sela su bila slabo naseljena i u prosjeku nisu imala ni 9 kuća. Središnji dio Požeškog sandžaka obuhvaćale su nahije Krstošije, Orahovica, Mikleuš i Slatina sa 100 sela i naselja, u kojima se nalazilo I 643 kuća i domaćinstava. Muslimani su zaposjeli Orahovicu, Mikleuš i Slatinu, gdje su obavljali vojne dužnosti i služili kao vojne posade. Od 209 kuća u Orahovici 187 pripadalo je muslimanima i svega 22 kuće kršćanima. U Mikleušu je taj odnos bio još nepovoljniji, pa je nasuprot 152 muslimanske kuće bilo 17 kuća kršćana. Vojna posada u Slatini sastojala se od 29 mustahfiza, 15 azapa i 11 martoloza koji su također bili muslimani. Osim toga, tu se nalazilo i 12 kuća muslimanske raje i samo 5 kuća kršćana.

89 Finanz u. Hofkammerarchiv (dalje FHKA), Wien, Handschriflen No 688.

195

Najveće kršćansko naselje na tom prostoru bila je Motičina sa 65 kuća, dok se u Gornjem Miholjcu, Kapincima, Vaški i okolnim selima nalazio i veći broj vlaških domaćinstava. Premda pogranična, nahija Brezovica s 20 naselja i 265 kuća i domaćinstava bila je nastanjena kršćanskim življem. Najveća sela u njezinu sastavu bila su Petrovci (nestalo) i Detkovac s 33, odnosno 30 kuća. Nahija Moslavina sastojala se od 12 sela u kojima se nalazilo 305 kuća i domaćinstava. Iako s 55 kuća, od kojih 7 kršćanskih, Moslavina je imala položaj kasabe u kojoj se nalazila vojna posada. Osim Moslavine, samo u Sopju bile su 3 kuće muslimana. Veći broj stanovnika imala su sela Čađavica s 48 i (Gornje) Predrijevo s 43 kuće. Brojem naselja i stanovnika, nahija Valpovo bila je najveća. Zajedno s Valpovom u 73 sela i naselja nalazilo se 911 kuća i domaćinstava. Osim 100 muslimanskih kuća u Valpovu, na I području cijele nahije živjelo je isključivo kršćansko stanovništvo. Graničeći s nahijom Valpovo, nahije Karaševo i Čepin imale su u svome sastavu 55 sela i naselja sa 792 kuće i domaćinstva. Veća naselje bila su jedino Čepin sa 68 i Sankovo (nestalo) I sa 63 kuće. Svi stanovnici u obje nahije bili su kršćani. Najistočnije nahije Požeškog sandžaka bile su Osijek i Erdut. Drugi po veličini grad u sandžaku bio je Osijek s 345 kuća, od kojih su 319 posjedovali muslimani a 26 kršćani. Muslimani su živjeli unutar gradskih zidova i najvećim dijelom u palanci. Nasuprot tome, kršćanski je živalj stanovao isključivo u palanci, i u odnosu na broj muslimana činio je svega 7,5 % ukupnog stanovništva. Novih muslimana bilo je unutar grada trinaest a u palanci tri. Nahija Osijek obuhvaćala je bližu okolicu grada s 18 sela i naselja, u kojima se nalazilo 460 kuća i domaćinstava. Sela Nemetin, Sarvaš, Trnovci (Bijelo Brdo), Tenje i Mikluševci (nestalo), bila su nastanjena muslimanima u 86 kuća. Ti su muslimani uglavnom potjecali iz Bosne, osim šest novih muslimana u Sarvašu. U selu Mučaru (nestalo) s 27 i selu Marinovcima (nestalo) s 24 kuće živjelo je vlaško stanovništvo koje su osmanske vlasti naselile sredinom 16. stoljeća. Oko njegova doseljenja i smještaja brinulo se vjerojatno primićur Mihajlo, sin Ivanišev, zbog čega je bio oslobođen nekih poreza. Preostala sela bila su nastanjena pretežno mađarskim življe m u 323 kuće. Od starohrvatskog bilo je tek poneko domaćinstvo, osim u selu Orosinju (nestalo), koje je imalo i svoga kneza. Zajedno s kućama u gradu Osijeku, na području cijele nahije bilo je, dakle, ukupno 805 kuća i domaćinstava i to 405 muslimanskih i 400 kršćanskih. Poput osječke nahije, i nahija Erdut bila je dobro naseljena. Obuhvaćala je 24 sela i naselja s 825 kuća i domaćinstava. Veća mjesta bile su kasabe Dalj i Erdut s ukupno 231 kućom, od kojih su 163 posjedovali muslimani. Kao sjedištu nahije, u Dalju se nalazilo 107 kuća muslimana i samo 8 kuća kršćana. Pored 56 muslimanskih kuća u Erdutu su bile i po jedna mahala Srba s 23 i Mađara s 27 kuća. Novih muslimana bilo je u Erdutu, Dalju i Palagaru (nestalo) ukupno 26, što je činilo približno 16% svih muslimanskih domaćinstava. Sela Tordinci, Pačetin, Ljeskovo (nestalo), Korog, Aljmaš i Palagar imala su između 34 i 53 kuće. Starohrvatski i mađarski živalj uspio se održati u Tordincima, Antinu i Korogu, dok su ostala sela zaposjeli pravoslavci doseljeni iz Bosne i Srbije.90 Gledajući u cjelini, na području Požeškog sandžaka nalazilo se 1579. godine ukupno 727 gradova, gradića, sela i naselja s 9 950 kuća i domaćinstava, od kojih je 2 463 pripadalo muslimanima. Više od polovice svih muslimana živjelo je u Požegi, Osijeku, Orahovici, Mikleušu, Brodu, Dubočcu, Đakovu i Valpovu. Kako za nahiju Virovitica nedostaju podaci, broj naselja, kuća i muslimanskih domaćinstava bio je svakako veći, pa je iste godine u Požeškom sandžaku moglo biti između 110 i 120 tisuća

90 Basbakanlik Arsivi, Istanbul, Tapu defter 672, Fol. 10/13-226

196

stanovnika svih uzrasta. Na toj podlozi broj stanovnika iz godine u godinu se povećavao, posebno u Osijeku, Požegi, Brodu, Đakovu i Valpovu, da bi potkraj osmanske vladavine dosegao oko 200 tisuća. U prilog tome govori zabilješka Evlije Čelebija da je u Požeškom sandžaku bilo 23 zeameta 296 timara, i da je požeški paša mogao dići 4 000 vojnika,91 što je i više ili manje odgovaralo broju muslimanskih domaćinstava. Bez uvida u osmanske popise o stanovništvu Pakračkog, odnosno Cerničkog sandžaka, moguće je govoriti samo na temelju posrednih podataka. Budući da je taj sandžak bio pogranični, sve gradske i tvrđavske posade činila je osmanska vojska, pa je u tim mjestima većinsko stanovništvo bilo muslimansko. Ponajprije u Pakracu, Siraču, Podborju (Daruvaru), Lipovljanima, Kraljevoj Velikoj, Bijeloj Stijeni, Cerniku, Kobašu i Lužanima. Nakon što je potkraj 16. stoljeća sjedište sandžaka premješteno iz Pakraca u Cernik, izrastao je Cernik u poveće naselje s nekoliko stotina kuća i domaćinstava i približno 1 500 stanovnika. Za razliku od sjevernog i zapadnog dijela sandžaka, njegov južni dio prema Savi nije toliko stradao u osvajačkim pohodima, pa se na tom prostoru uspio donekle održati starohrvatski živalj. Nasuprot tome, između rijeke Ilove i brdskih predjela Psunja, bilo je starosjedilačko stanovništvo gotovo iskorijenjeno, zbog čega su osmanske vlasti na opustjela selišta sustavno naseljavale Vlahe iz Bosne. Zapravo od Okučana (Dijanovac) do Grublšnog Polja (Grubešmo polje) nizala su se vlaška sela. S obzirom na to i cijeli taj kraj bio je nazvan Mala Vlaška (Parva Valachia). Poput otoka u moru bilo je selo Badljevina, u kojem je živjelo katoličko stanovništvo. Prema komorskom popisu iz 1698. godine, uoči samog sloma osmanske vlasti, nalazilo se u Cerničkom sandžaku nešto više od 100 sela i naselja, od kojih je tek tridesetak bilo naseljeno katoličkim življem. Istina nisu to bila veća naselja jer su u prosjeku imala prosjeku između 10 i 15 kuća i domaćinstava, čiji stanovnici su stražarili na granici, obavljali pomoćne vojne službe i u redovima osmanske vojske borili se protiv hrvatskih graničara.92 Oslanjajući se na te podatke, na prostoru Cerničkog sandžaka jedva da je bilo od 25 do 28 tisuća stanovnika, pri čemu je udio katoličkog življa bio veći nego što se to čini na temelju broja naselja. Pišući o Ceniku, Evlija Čelebi kaže da je to sandžak s malim prihodima i velikim izdacima, u kojem se nalazi samo 3 zeameta i 103 timara.93

O stanovništvu u južnom dijelu Kliškog i Krčko-ličkog sandžaka, podaci su vrlo oskudni i nepouzdani. To više što su Lika i Krbava bile toliko opustošene da su gotovo pola stoljeća uglavnom ostale bez stanovništva. U prilog tome govori podatak da se većina nahija na prostoru Like i Krbave spominje prvi put istom 1574. godine. Nekako u to doba počele su osmanske vlasti naseljavati Vlahe koji su u Lici zaposjeli oko dvadeset napuštenih gradova i mjesta. Javljajući 3. lipnja 1577. o tome kralju Rudolfu, predlagao je nadvojvoda Ernest da se zbog obrane granice Vlasi odatle silom protjeraju. Prihvativši taj prijedlog, kralj je dao nalog Komori neka namakne potreban novac za plaćanje vojske i njezinu opremu i prehranu. O toj odluci obavijestio je nadvojvoda kranjske staleže i krajiške zapovjednike i pozvao ih neka smjesta učine sve što je potrebno i potiho provedu pripreme radi istjerivanja Vlaha. Ali kako je nedostajalo novca i odlučnosti od te namjere nije bilo ništa.94 Sličnih prijedloga bilo je i poslije, ali su također završili bez ikakva učinka. Zajedno s Vlasima pristizale su u Liku i Krbavu turske spahije i muslimansko stanovništvo, te nastanjuju sva vojna uporišta i važnija naselja u kojima odmah čine većinu ukupnog stanovništva. Prije svega Gračac, Udbinu, Lapac, Korenicu, Bilaj, Bunić, Novi i Perušić. Osim Udbine, ta su mjesta imala između 40 i 50 kuća i svega nekoliko stotina stanovnika.

91 Evlija, Čelebi, Putopis, p. 238. 92 Mažuran, Popis naselja..., p. 434-555. 93 Evlija, Čelebi, o.c., p. 232. 94 Lopošić, Spomenici..., I., p. 32.

197

Jugoistočni dio Krčko-ličkog sandžaka bio je znatno bolje naseljen, o čemu svjedoči opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1528., kao i popisi Kliškog sandžaka iz 1550., 1574. i 1604. godine. Tako su u nahiji Petrovo Polje 1528. bile 232 kuće, od kojih samo 4 muslimanske. Nahija Zminje Polje imala je 289 kršćanskih i 8 muslimanskih kuća. Prema popisu Kliškog sandžaka 1550. ista nahija sastojala se od 24 sela s 335 vlaških kuća i domaćinstava, iako je zapravo riječ o katoličkom življu koji se bavio stočarstvom. Nahija Petrovo Polje obuhvaćala je 18 sela s 295 kuća katolika, dok se posada u Drnišu sastojala od 11 muslimana mustahfiza.95 Kakvo je stvarno stanje bilo u nahijama Sinj i Vrlika, govori popis Kliškog sandžaka iz 1604. godine. Na temelju tog popisa, u kasabi Sinju nalazile su se 54 kuće muslimana koji su posjedovali i uživali zemljište i vinograde u njegovoj okolici. Sama nahija Sinj obuhvaćala je 38 sela i naselja s 805 kuća i domaćinstava, od kojih je 188 pripadalo muslimanima. Poput Sinja i Vrlika je bila kasaba s 59 kuća muslimana, kojima su pripadala okolna zemljišta i vinogradi. U sklopu nahije Vrlika nalazilo se 17 sela s 277 kuća i domaćinstava, od kojih 55 muslimanskih.96

Najveći grad, tvrđava i sjedište Krčko-ličkog sandžaka bio je Knin, u kojem se nalazilo oko 300 kuća i približno 2 000 stanovnika. Ostala veća mjesta i tvrđave bili su Skradin, Ostrovica, Vrana, Zemunik, Islam, Karin i Obrovac.97 O stanovništvu tih mjesta podaci su uopćeni i stoga nepouzdani, pogotovo ako se usporede s djelomičnim uvidom u sadržaj osmanskih popisa Bosanskog i Kliškog sandžaka. Naime, dok se ti popisi ne objave i učine pristupačnim, u tom će pogledu izvođenje zaključaka ostati na razini uopćavanja i stvaranja demografske slike u raskoraku sa stvarnim stanjem. Ipak, u nedostatku prvorazrednih izvora za sva područja Hrvatske pod osmanskom vlašću, nema sumnje da je kršćanska raja živjela u selima i tek manjim dijelom u gradovima. Muslimansko stanovništvo smjestilo se u gradovima i većim naseljima, čineći pritom dosta tanak vladajući sloj koji se oslanjao na osmanske vojne snage i tvrđavske posade.

Vjerski život U osvajačkim pohodima osmanske vojske i provalama akindžija, bila je na osvojenom prostoru Hrvatske uništena katolička crkvena organizacija. Nestale su brojne crkve i samostani i prestalo je vjersko bogoslužje. Očuvanih crkava bilo je malo, a u njima nije imao tko ' voditi vjerske obrede. Dijeleći sudbinu stanovništva, svećenstvo je uglavnom stradalo ili se razbježalo, tražeći spas u sigurnijim krajevima. Uspostavljanjem osmanske vlasti bila je u gradovima i tvrđavama s vojnim posadama istodobno uvedena islamska vjeroispovijed. Radi vjerskih u tom su razdoblju neke crkve odmah pretvorene u carske ili Sulejmanhanove džamije. Tako je franjevačka crkva u Iloku postala Sulejman-hanova džamija, kao i župna crkva sv. Trojstva i obiteljska grobnica ' baruna Koroga u Osijeku. Carske džamije bile su također u Požegi, Kaptolu, Orahovici, Valpovu, Brodu, Dubočcu, Jasenovcu i Kninu. Jačanjem muslimanskih zajednica (džemata) ubrzo su iz temelja građene nove džamije, ili su podizane manje mahalske džamije (mesdžidi) koje nisu imale minber (propovjedaonicu) a često ni minaret. Njihovi graditelji bili su istaknute vojskovođe i dobrotvori koji su ih gradili kao svoje zadužbine. U muslimanskim selima s manjim brojem kuća postojale su, međutim, uređene prostorije u kojima su obavljane zajedničke molitve petkom. Među prvima, svoje

95 Spaho, Splitsko zalede u prvim turskim popisima, Acla historico occonomica lugoslaviac, 1986., VoI. 13, p. 50-82. 96 Idem, o.c., Acta VoI. 12., p. 32, 34,92,93. 97 Batinić, Mijo Venceslav, Njckoliko priloga k bosanskoj crkvenoj povijesti, Starine JAZU 17, p. 143, 144.

198

džamije podigli su u Iloku vjerojatno Mehmed-beg Jahjaoglu i Arslan-beg, sin Bali-bega Malkočoglua, o kojima govori Evlija Čelebi opisujući Ilok. Dobro opremljenu i veliku džamiju dao je 1558. podići Kasim-paša u Osijeku, a pet godina kasnije bila je u osječkoj palanci izgrađena i džamija požeškog sandžakbega Filibeli Mustafa-paše. Po sultanovu nalogu sagradio je Ferhad-beg Sokolović također džamije u Zemuniku i Hrvacama kod Sinja. Osim spomenutih islamskih bogomolja, potkraj 16. stoljeća postojale su džamije i mesdžidi u Šarengradu (Voćinu), Sotinu, Vukovaru, Nijemcima, Erdutu, Dalju, Bijelom Brdu (Trnovcu), Sarvašu, Nemetinu, Dardi, Đakovu, Podgoraču, Donjoj Pištani kod Orahovice, Mikleušu, Slatini, Brezovici, Moslavini, Voćinu, Virovitici, Kamengradu (Kamensko) , Kutjevu, Doljanovcima, Grabarju, Gradištu, Vukojevcima, Radovancima, Knešcima, Vidovcima, Brodskim Zdencima, Lužanima, Kobašu, Cerniku, Granici (Gradcu) , Siraču, Podborju, Pakracu, Kreštelovcu, Bijeloj Stijeni, Kraljevoj Velikoj i Lipovljanima. Na jugu Hrvatske u Klisu, Sinju, Vrlici, Drnišu, Skrad inu, Ostrovici, Vrani, Nadinu, Islamu, Obrovcu, Karinu, Udbini i Gračacu, i potom svakako u Bilaju, Novom i Perušiću. Koliko je bilo džamija u pojedinim gradovima i mjestima, podaci su vrlo manjkavi, a obavijesti putopisaca, naročito Evlije Čelebija, često daleko od stvarnosti. Prema popisu iz 1574. u Iloku su postojale četiri džamije, od kojih jedan mahalski mesdžid, i u Vukovaru svakako dvije i Nijemcima vjerojatno tri mahalska mesdžida. Osim toga u Vukovaru i Nijemcima nalazili su se derviški samostani (zaviye). U Požegi je 1579. pored Sulejman-hanove bila i Jahja-begova džamija. Zajedno s bratom Ahmedom bio je Jahja-beg, sin Arslan-bega, nekadašnjeg požeškog sandžakbega i sina Mehmed-bega Jahjaoglua. Isto tako tu se nalazilo i šest mahalskih džamija i to Hadži Džarerov mesdžid, Katiba (pisard) Muslihuddina, Hadži Alije, vojvode Čejvana, Bali-age i Hadži-age mesdžid. Također i derviški samostan s brojnim posjed ima dobivenim kao zaduž- bine, koji je za svoga sandžakbegovanja osnovao Ulama-paša. Unutar gradskih zidova u Osijeku je uz Sulejman-hanovu i Kasim-pašinu džamiju bio i Kapudan-begov mesdžid, a u palanci nedaleko od Mustara-pašine džamije nalazila se i džamija u muslimanskoj mahali. Premda zilatno manje brojem stanovnika, u Đakovu se nalazilo pet džamija, od kojih Benlu-age mesdžid, Muslihuddin hodže, Derviš-age, Sari (Žutog)-age i čaršijski, odnosno mesdžid na tržnici. Odmah nakon osvajanja 1543., tvrđavska crkvica sv. Ladislava i grobnica mačvanskih banova Morovića u Valpovu, bila ja pretvorena u Sulejman-hanovu džamiju. Naseljavanjem musli- manskog stanovništva, ubrzo su u Valpovu kao zadužbine podigli svoje mahalske mesdžide Mustafa ćehaja i Sulejman-aga. Tri su džamije također bile 1579. u Brodu, od kojih jedna Sulejman-hana i mahalski mesdžidi Tuzdžu Balije i Mehmeda Čelebije. Uz carsku džamiju u Orahovici se nalazio i mesdžid u Hurrem-pašinoj mahali, a u Mikleušu mesdžid Bali-age. Derviški samostani postojali su još u Kaptolu, Osijeku i Dalju, od kojih je samostan u Dalju svakako bio veći, jer se 1579. u njemu nalazilo šest derviša, koji su vjerojatno zaposjeli stari pavlinski samostan u mjestu zvanom Irig, blizu Dalja. U mjestima gdje su bile džamije postojale su i osnovne škole (mektebi) u kojima su vjerski službenici podučavali djecu vjeri i pismenosti. Više škole (medrese) nalazile su se u većim gradovima poput Iloka, Osijeka, Valpova, Požege i Cernika. Seoske i mnoge druge džamije bile su grade ne od drveta, zbog čega su u ratnom vihoru netragom nestale. Do kraja osmanske vladavine broj džamija se u gradovima svakako povećao, osobito u Požegi, Osijeku, Iloku, Brodu i Cerniku, dok se pouzdano zna da su u Vukovaru bile četiri.

199

U blizini džamija podizana su kao zadužbine svratišta za trgovce i smještaj robe i tegleće stoke (karavan-saraji), skladišta za robu (hanovi) i prenoćišta (musafirhane), kao i javne kuhinje (imareti) za putnike i namjernike i kupališta (hamami).98

Navedeni podaci govore da je potkraj 17. stoljeća na osvojenom prostoru Hrvatske bilo oko 100 džamija, od kojih su dvije trećine bile smještene u gradovima i većim naseljima, što se u cijelosti podudaralo s razmještajem muslimanskog stanovništva. Osnivanjem budimske eparhije 1541. i obnovom Pećke patrijaršije 1557. godine, bili su stvoreni uvjeti i za uspostavu vjerske organizacije doseljenoga vlaškog i pravoslavnog stanovništva između Dunava, Drave i Save, što se uskoro odrazilo i na životne prilike starosjedilačkog življa katoličke vjere. Vjerojatno poslije 1560. bila je osnovana pravoslavna eparhija u Požegi, I koja svakako prije 1579. postaje mitropolija. Pomoću osmanske vlasti mitropolija se željela nametnuti i katolicima na tom prostoru, od kojih traži plaćanje posebnog doprinosa. O takvom doprinosu svjedoči popis Požeškog sandžaka iz 1579. godine, u kojem se kaže da se raja sela Odvoraca, Frkljevaca, Pleternice, Kadanovaca i Vrčin Dola, između ostalog, oslobađa plaćanja poreza mitropoliti radi održavanja mosta na rijeci Orljavi. Ista odredba vezana za javne radove i službe odnosila se i na raju sela Čaglin, Čenkovo i Tulnik u nahiji Kutjevo, kao i nekih sela u nahijama Levanjska Varoš, Valpovo, Karaševo i Orahovica.99 Plaćanje tog poreza izazivalo je oštre nesporazume s katoličkim življem, koji su ponekad prerastali u otvorene sukobe. Međutim, prepušteno u pojedinim selima samo sebi, katoličko stanovništvo se raseljavalo, ili je pod pritiskom životne stvarnosti prelazilo na pravoslavlje. Duhovno središte pravoslavaca nije bilo u Požegi, nego u manastiru Duzluku kod Orahovice, gdje je 1594. bila izgrađena nova manastirska crkva. Za dugog rata s Osmanskim Carstvom, prešao je početkom 1595. požeški mitropolit u HlVatsku kao episkop svega pravoslavlja u Slavoniji, a njega su potom slijedile mnoge vlaške obitelji.100

Zahvaljujući pravu vjerskog djelovanja bosanskih franjevaca na temelju povelje (ahdname) sultana Mehmeda Fatiha iz 1463., kao i stvaranja provincije Bosne Srebrene 1517. godine, koja se protezala na Dalmaciju, Slavoniju, Srijem i Ugarsku, uspjeli su neko vrijeme održati se franjevački samostani u Šarengradu, Lukovu i Đakovu.101 Postojanje tih samostana nije, međutim, bilo dovoljno da se obnovi i organizira vjerski život katolika. U novoj političkoj i društvenoj stvarnosti prvi su se ipak snašli kalvini, koji su već 1551. godine održali svoj crkveni sabor u Tordincima.,102 vjerskim prilikama i stanju katolika na tom prostoru, nešto se više doznalo kada je 1571. stonski biskup Bonifacije Drakolić izvršio kanonski obilazak Slavonije i Srijema.103 Svjetovnih svećenika ostalo je malo, uglavnom u selima i manjim mjestima udaljenijim od glavnih putova. Unatoč neizvjesnoj svakodnevici, neki od svećenika zadržali su se također u Požegi, Kaptolu i Cerniku. Odjeveni poput ostale raje, nisu na sebe svraćali pozornost, lakše su se kretali iz mjesta u mjesto i po kućama davali vjersku poduku. Oko 1575., ili najkasnije 1579. godine, polučili su franjevci značajan uspjeh osnivanjem samostana u Velikoj nedaleko od Požege, koji je uskoro postao duhovno središte katolika i

98 McGowan, o.c., 7-36, 69-l34, 404-409; Basbakanlik Arsivi, Istanbul, Tapu defter 672; Eylija, Čelebi, Putopis; Vakufnaffie iz Bosne i Hercegovine (XV i XVI vijek), Sarajevo 1985., p. 201, 209, 210, 220, 22l, 222. 99 Basbakanlik Arsivi, Istanbul, Tapu defter 672,Fol.10/38,53, 127, 150, 182,205. 100 Lopaiić, o,c., Starine JAZU 19, p. 67, 68. 101 Femlendžin, Chronicon observantis provinciae Bosnae Argentinae ordinis s. Francisci Seraphici, Starine JAZU 22, p. 27,28. 102 Idem, o.c., Starine JAZU 22, p. 28. 103 Idem, Acta Bosnae, p. 310.

200

Požeškog sandžaka. Koju godinu kasnije, točnije 1581., održali su katolički svećenici Slavonije i Srijema svoj sinod u crkvi sv. Marije u Bajincima, među kojima su bili župnici ili njihovi , kapelani iz Ivankova, Gorjana, Dragotina, Vrčin Dola, Tompojevaca, Bapske i Morovića.104 Nisu to, dakako, bile sve župe na tom prostoru, već su tada postojale župe u Stražemanu, Vetovu, Kaptolu i drugim mjestima požeške okolice. Poslije spomenutog sinoda, ipak nije bila provedena crkvena organizacija u Posavini, pa je 1586. papa Siksto V. poslao franjevca Jurja iz Soli (Tuzle) da zajedno sa svojim suradnicima pridonese obnovi vjerskog života u tom kraju.105 S istim ciljem bio je 1595. poslan i franjevac Luka Jurišić u Đakovo i Cernu.106

Nekad templarski i potom franjevački samostan u Našicama, ostao je začudo pošteđen ratnih razaranja 1536., da bi potom 1596. godine iz njega bili redovnici protjerani, a samostan zaposjela osmanska vojska. U izvještaju biskupa Franje Baličevića iz 1600. godine, kaže se da je tada i crkva ostala bez krova.107 Znatno gora sudbina zadesila je 1599. franjevački samostan u Šarengradu. Naime, bježeći pred Tatarima, neki od ustanika iz okolice Požege sklonili su se u samostan, zbog čega je gvardijan bio optužen kao njihov jatak i nabijen na kolac. Crkva i samostan bili su opljačkani i opustošeni, a redovnici protjerani.108

Po završetku iscrpljujućeg ratovanja 1606. i gušenja ustanka potlačene raje 1607. godine, nastupilo je razdoblje mirnijeg života i donekle slobodnijeg iskazivanja vjerskih osjećaja i održavanje obreda, uključujući i popravak crkvenih zdanja.

U sklopu misionarskog djelovanja, od 1612. do 1618., obišao je Bartol Kašić župe Morović, Nijemce, IIaču i Ljubu, a u okolici Valpova Karaševo, Sgregorijance (nestalo), Križ, Kuzmince, Marijance i Viljevo.109

Do kraja Kašićeva boravka u Srijemu i Slavoniji, osmanska je vojska napustila našički samostan, pa su franjevci 1621. obnovili samostan i crkvu i posvetili je sv. Anti Padovanskom.110 Na taj način, uz samostan u Velikoj, vraćeno je privremeno izgubljeno duhovno žarište katolika u središnjem dijelu Slavonije. Potpunije podatke o stanju katoličkih župa i vjernika zabilježio je barski nadbiskup Petar Masarechi, koji je kao apostolski vizitator obišao 1623. i 1624. Bugarsku, Srbiju, Slavoniju i Bosnu. Putujući od Zemuna, Masarechi je pregledao župe: Bapska, Morović, Ilača, Nijemci, Otok, Cerna, Ivankovo, Tompojevci, Karaševo, Kuzminci, Križ i Viljevo, te franjevačke samostane u Našicama i Velikoj. Te su župe brinule o katolicima u 140 naseljenih mjesta s približno dvadeset tisuća stanovnika. Što se tiče Vukovara, Masarechi kaže da ima između 15 i 20 duša katolika, a u Osijeku svega sedam obitelji. Većina stanovnika u okolici Valpova prihvatila je protestantsku vjeroispovijed, čija su crkvena središta u Sv. Jurju, Sgregorijancima i Marijancima. Međutim, o broju kalvinskih sela i stanovništva Masarechi očito griješi, jer cijela Valpovština i znatan dio Slavonije nije tada imao pedeset tisuća

104 Idem, Chronicon..., Starine JAZU 22, p. 30. 105 Idem, Acta Bosnae, p. 340. 106 Idem, o.c., p. 340. 107 Horvat, Karlo, Noviji spomenici za povijest Bosne i susjednih zemalja, Glasnik Zemaljskog muzeja, XXI., Sarajevo 1909., p. 69, 70. 108 Fermendžin, Chronicon..., Starine JAZU 22, p. 28. 109 Idem, Acta Bosnae, p. 342-366. 110 Horvat, Noviji spomenici..., Glasnik Zemaljskoj muzeja, Sarajevo 1909., p. 69, 70; Smičiklasi, Dvijestagodišnjica..., II., p. 10, II; Draganovič, Ktunoslav, Izvje~će apostolskog vizitalora Petra Masarechija o prilikama katol. naroda u Bugarskoj, Srbiji, Srijemu, Slavoniji i Bosni 1623. i 1624., Starine JAZU 39, p. 40.

201

stanovnika. Samostan u Našicama imao je šest i u Velikoj deset redovnika, od kojih je u Velikoj jedan podučavao mlade fratre logici. Na čelu župa bili su uglavnom svjetovni svećenici, o kojima se Masarechi nije uvijek povoljno izražavao. Na kraju apostolske vizitacije obišao je Masarechi Bosnu, pod čijim imenom podrazumijeva Bosanski pašaluk, koji se proteže od Novog Pazara do granice s Hrvatskom. Procjenjujući da tri dijela stanovništva čine muslimani i približno jednu četvrtinu katolici i pravoslavci, kojih može biti i do 150 tisuća uz desnu obalu Save i južno odatle prema Jadranskom moru, Masarechi kaže da nema crkvenih župa nego bosanski franjevci obilaze mjesta i sela, održavaju po kućama mise i obavljaju vjerske obrede.111 Drukčije rečeno, to znači da na južnom dijelu Kliškog kao i cijelom Krčko-ličkom sandžaku nisu postojale crkvene župe niti je tada, osim islama, bila uspostavljena neka druga vjerska organizacija. U izvještaju o stanju franjevačke provincije Bosne Srebrene iz 1629. stoji, međutim, zabilježeno da franjevačkom samostanu u Našicama pripada šest župa i to: Zoljan, Motičina, Gazije, Gorjani, Selci Đakovački i navodno Osijek. U samostanu boravi 13 redovnika, dok je samostanska crkva posvećena Pres. Trojstvu.112 Opisujući žalosne prilike u Slavoniji i Srijemu, anonimni pisac između 1629. i 1630. kaže da su crkve uglavnom bez krova i posve opustošene iznutra. Da nevolja bude veća, fratri i svjetovni svećenici se međusobno ne podnose, a nepoćudne vizitatore čak i tužakaju Turcima da su papine uhode, zbog čega ih oni prate s nepovjerenjem i proganjaju.113

Kad je 1631. Petar Masarechi bio postavljen za apostolskog upravitelja (administratora) Ugarske, Slavonije i Srbije, on zatečen o stanje ne mijenja, jer uza sva svoja nastojanja nije mogao dobiti dovoljan broj svjetovnih svećenika. Kao pripomoć Masarechiju, došao je Petar Sabbatini kao misionar po vlastitoj želji u Nijemce 1632., gdje je postao dušobrižnik. Iz Nijemaca je Sabbatini, zajedno s drugim svećenicima, predložio Kongregaciji za širenje vjere da što prije imenuje smederevskog biskupa koji bi svoje sjedište imao u Nijemcima, odakle bi kao srijemski vikar upravljao i ugarskim biskupijama pod osmanskom vlašću. Iduće 1633. godine osnovao je on škole kako bi sebi i drugim svećenicima olakšao širenje vjerske poduke I među neukim svijetom.114

Pozivajući se na dobivene povlastice, bosanski su franjevci mislili da oni jedini imaju pravo dušobrižništva u zemljama pod osmanskom vladavinom, pa u skladu s tim, u istočnoj Slavoniji i Srijemu. Protiveći se spomenutom tumačenju, tražio je Masarechi od Kongregacije da se povlastice bosanskih fratara točno odrede i provede razgraničenje između uprave Bosanske biskupije na čelu s naslovnim skradinskim biskupom Tomom Ivkovićem i uprave Smedereyske biskupije između Dunava, Drave i Save. Isto tako pokušao je on ishoditi od osmanskih vlasti slobodu vjerskog djelovanja poput fratara, ali u lome nije uspio.115

Da se pitanje biskupijskih područja napokon riješi, pozvala je Kongregacija Masarechija uRim, kamo je bio stigao i opunomoćenik biskupa Ivkovića fra Ivan. Pod predsjedanjem i kardinala Anlonija Barberinija, Kongregacija je II. svibnja 1633. donijela odluku da granica između apostolskog vikara Bosanske biskupije Tome Ivkovića i upravitelja Smederevske biskupije Pelra Masarechija ima biti rijeka Drava i trgovište Osijek. Na temelju te odluke istočna Slavonija i cijeli Srijem bili su izuzeli ispod uprave skradinskog biskupa i ostali su u sastavu uprave Smederevske biskupije. Takva podjela vrijedila je i za njihove nasljednike

111 Draganović, O.c. Starine, JAZU 39, P. 43,44. 112 Buturac, o.c., p. 42. 113 Fermendžin, Acta Bosnae, p. 390, 391. 114 Buturac,o.c.,p.81. 221 115 Idem, o.c., p. 82.

202

dokle Turci budu vladali tim prostorom. Istom odlukom bila je opozvana i poništena odluka Kongregacije donesena 20. studenoga 1626. godine.116

Spomenuto razgraničenje bilo je manjkavo, zbog čega su trvenja između fratara i svjetovnog svećenstva nastavljena. Po nagovoru fratara, katolici iz Iloka, Ljube, Sata, Berkasova, Bačinaca, Gibarca, Ilače i drugih sela, pisali su 30. lipnja 1634. Sv. Stolici da im odobri franjevce iz samostana u Olovu kao dušobrižnike. Svoju predstavku obrazlagali su time da ih svjetovni svećenici slabo obilaze, zbog čega ljudi u Velikim Remetama, Šuljamu, Dobrincima, Kraljev- cima, Golubincima, Rumi, Vognju, Mandelosu i velikim dijelom u Mitrovici, prelaze na pravoslavlje.117 Sličnu predstavku uputili su 20. kolovoza iste godine i katolici iz Vukovara, Jankovaca i Laza, tražeći od Sv. Stolice da im za dušobrižnike odobri franjevce, koji već u proljeće 1635. drže u svojim rukama župe Laz i Jankovce.118

Takav razvoj događaja pokušavao je Masarechi spriječiti, ali ga je 27. studenoga 1637. u Skopju snašla smrt. Na skupu svjetovnih svećenika i fratara održanom 15. travnja 1635. u Nijemcima, bio je kao Masarechijev nasljednik za vikara Smederevske biskupije izabran Petar Sabbatini. Obraćajući se Sv. Stolici, okupljeni fratri i popovi opisali su tom prigodom kakvim je sve progonima i nasiljima izložen katolički živalj i njihovo svećenstvo, otkako je istanbulski patrijarh Kirilo uspio nagovoriti budimskog pašu da na svome području uništi katolički vjerski život, a katolike podvrgne Pravoslavnoj crkvi. U sklopu progona i nasilja, franjevački gvardijan u Našicama i dva redovnika bačeni su u okove, a pop Šimun Matković i još dva svećenika zvjerski su zlostavljani i na razne načine mučeni.119 Pišući i sam 14. svibnja 1635. iz Sarajeva Sv. Stolici, pop Šimun kaže da je više puta namjeravao pisati, ali zbog silnih progona, muka i straha od patrijarha Kirila, nije to mogao učiniti. Potraju li progoni još koju godinu, neće se u Bosni, Slavoniji i Ugarskoj katolik moći održati. Njega i još dvojicu svećenika uhvatili su Turci, okovali ih oko vrata i ruku i oko dva mjeseca ostavili na ledu i snijegu da su im otpali nokti s prstiju na nogama. Kako bi im utjerali strah u kosti, držali su ih gdi nabijaju na kolje ljude, druge pod palicama more, a treće sieku... Više smo bili mrtvi nego li živi i dadosmo ono što ištu: dvije tisuće i petnaest škudi. I sada u Sarajevu od Turaka uzimamo na kamatu zalažemo bracu i rodake; a popovi i fratri iz Srijema pobjegoše. Nas trojicu popova navlače Turci kao vuci Ovce.120

Sličnih progona i nasilnog utjerivanja poreza istanbulskom patrijarhu i pojedinim pravoslavnim episkopima, bilo je i prije, od kojih su neki završili krvavim obračunima. Katolički živalj nije se želio odreći svoje vjere, bez obzira na progone osmanskih vlasti potaknutih nasrtljivošću pravoslavnih episkopa.121

Poput svoga prethodnika, nastavio je Petar Sabbatini borbu protiv bosanskih fratara koji se nisu pridržavali odluke Kongregacije o razgraničenju, već su zaposjeli još nekoliko župa u Srijemu. Štoviše, fratri su 15. kolovoza 1643. iz Olova podnijeli Kongregaciji tužbu protiv Sabbatinijaih je prognao iz Vukovara i Laza, i radi na tome da ih protjera iz ostalih župa.122

Kako je ta borba zauzimala sve više maha, sastalo se 7. ožujka 1650. svjetovno svećenstvo u kući vikara Sabbalinija u Niiemcima i zaključilo da vikar osobno pode u Rim i podnese izvještaj Kongregaciji o sporovima s fralrima.123 Premda je potkraj iste godine Kongregacija

116 Idem, o.c., p. 82, 83. 117 Fermendžin, Acta Bosnae,p.417,418. 118 Idem,o.c.,p.419. 119 Idem, o.c., p. 423. 120 Idem, o.c., p. 422, 423. 121 Vanino, Miroslav, Kašićevo izvješće o don Šimunu Malkoviću, Vrela i prinosi I, Sarajevo 1932., p. 85-87. 122 Fermendžin, Acta Bosnae, p. 445. 123 Idem, o.c., p. 468.

203

zaključila da beogradskom biskupu Maliji Benliću pripada župa Dragotin kod Đakova,124 sukobi s fratrima nisu prestajali. Isto lako nisu prestajali i progoni katolika, pa je stanovništvo napuštalo svoje kuće i bježalo u druge krajeve. Takvo slanje nije odgovaralo ni spahijama ni središnjoj vlasti, zbog čega je sultan Mehmed IV. uzeo 1657. katolike u Nijemcima i Mitrovici u zaštitu i naredio naibu u Nijemcima da revno pazi kako bi katolici po ustaljenim običajima mogli slobodno obavljati svoje vjerske obrede, i da ih se zato ne progoni i globi.125 U životnoj stvarnosti ta je zaštita bila od male koristi, iako je na tom prostoru, ovisno o razvoju političkih prilika, donekle pridonosila stvaranju povoljnijeg ozračja. Bosanski fratri nisu odustajali od nakane da prošire svoj utjecaj, pa su 1658. tražili od Kongergacije da se franjevačke žure u Lazu, Nijemcima i Bapskoj obnove i silom pripoje franjevačkom samostanu u Olovu.126 Kao svojevrstan odgovor na taj zahtjev, sastali su se 1. kolovoza 1658. župnici i svjetovni svećenici u Požegi, odakle su zamolili zagrebačkog biskupa Petra Petretića za podršku apostolskom vikaru Matiji Benliću protiv nasrtaja bosanskog biskupa Marijana Maravića.127 Njihovoj molbi pridružili su se 14. kolovoza i redovnici franjevačkih samostana u Velikoj i Našicama, tražeći od biskupa Petretića da ne dopusti bosanskom biskupu zaposjedanje prostora između Drave i Save, na koji nema nikakva prava.128 Potaknut tim molbama, poslao je biskup Petretić 1660. svoga generalnog vikara Petra Nikolića u Slavoniju na obilazak župa, za koje se držalo da pripadaju Zagrebačkoj biskupiji. Opisujući viđeno i što je na putovanju mogao saznati, Nikolić započinje svoj izvještaj od 28: svibnja 1660. konstatacijom da su između Save i Drave dva franjevačka samostana, jedan, sv. Augustina u Velikoj kod Požege i drugi, sv. Ante Padovanskog u Našicama. Fratri iz tih samostana dušobrižnici su između spomenutih rijeka, koji poslije treće godine mijenjaju župu. Nedaleko od Velike, u selu Poljanska ruševna je crkva i samostan, vjerojatno franjevačkog reda. Stara i obnovljena crkva sv. Nikole je u Pleternici, dok su mnoge u okolici razorene i uništene. U selu Kaptolu, nekad Kaptolu sv. Petra Zagrebačke biskupije, unutar turske tvrđave je velika zidana crkva sv. Petra s visokim tornjem. Izvan tvrđave u selu je drvena crkva, dosta lijepa i dobro opremljena. Toj župi pripada i stara zidana crkva posvećena sv. Katarini. U selu Stražemanu nalazila se zidana i porušena crkva sv. Mihajla, gdje se svaki mjesec na njezinim ruševinama čitala sv. misa, posebno i svečano na dan sveca zaštitnika. Tu su također bile i ruševine neke kapele, čiji oltar je ostao očuvan, ali bez krova. Dvije razorene crkve posvećene sv. Marku i sv. Pavlu bile su također u Velikoj, kao i stara zidana i ruševna crkva sv. Kuzme i Damjana u Vetovu.. U Kutjevu su ostaci velike opatije i samostana, Nikoliću nepoznata reda, iznad koje su velički fratri podigli drvenu crkvicu i uredili prikladno boravište. Prema ostacima zidova i vanjskog izgleda, Požega je morala biti dosta velik grad, gdje se nalazi jaka tvrđava. Prastari franjevački samostan razoren je do temelja, osim crkve koju su I Turci pretvorili u džamiju. I druga crkva ispod tvrđave, čije ime nije poznato, bila je također pretvorena u džamiju. Od župne, velike i vrlo lijepe crkve kod gradskih vrata nije ostalo ništa. U Požegi je inače dosta lijepa i prostrana drvena crkva sv. Duha s tri oltara, koju je izuzetnim marom i zalaganjem iz temelja podigao fra Toma Požežanin. Na prostoru cijele župe Cernik nalazila se samo jedna zida na crkva, sv. Nikole, dobro uređena i opremljena za bogoslužje. 124 Idem, o.c., p. 469. 125 Idem,o.c.,p.481. 126 Idem, Chronicon observantis provinciae Bosnae Argentine, Starine JAZU 22, p. 42. 127 Fermlendžin, Acta Bosnae, p. 482. 128 Idem, o.c., p. 483. 484.

204

Sve ostale crkve su razorene, od kojih se na ruševinama crkve sv. Ivana i Martina povremeno svetkuje, dok je u Cerniku mala kapela i noćište za dva fratra. Stara zidana crkva u Brodu, posvećena sv. Marku, pretvorena je u džamiju, a izvan mjesta nalazi se dobro očuvana zidana crkva sv. Ante, uređena i opremljena svim potrepštinama. Župa Gradpotok, danas Zagrađe, imala je dosta vjernika koji su se zbog ratne opasnosti i drugih nevolja razbježali na sve strane kao što. su to učinili vjernici ostalih župa. U toj su župi bile četiri zidane i dobro opremljene crkve i to: Blažene Dj. Manje u Dubovcu, sv. Luke u Oriovčiću, sv. Jurja u Vrbovi i sv. Mihajla u Gradpotoku.

I u župi Lužani nalazila se samo jedna crkva, posvećena Velikoj Gospi, dok su u župi Drenovac Ibile tri crkve, obnovljena sv. Martina, sv. Demetrija i sv. Jurja, kojoj je nedavno izgorio krov. U župi sv. Benedikta, danas Podcrkavlje, bile su tri dobro opremljene crkve, jedna posvećena sv. Benediktu, druga sv. Stjepanu i treća sv. Andriji, a četvrta posvećena sv. Petru nije imala čitav krov. Osim župne crkve sv. Mihajla u Vrhovini, na području župe nalazila se i zida na crkva sv. Jurja. Susjedna župa u Garčinu imala je dvije dobro uređene zida ne crkve, jednu posvećenu sv. Nikoli i drugu sv. Petru apostolu. Podalje od glavnih putova bila je župa Vrčindol, u kojoj su bile dvije crkve; jedna drvena, sv. Martina i druga zidana, posvećena Gospi Snježnoj.

Župu Dragotin dala je Kongregacija na uživanje biskupu Matiji Benliću, u kojoj su bile drvene crkve sv. Marka i Blaža te zidana-sv. Ivana. Blizu samostana u Našicama stajala je stara crkva sv. Trojstva, vjerojatno nekad župna crkva. Obnovljena, dosta velika i lijepa crkva Sviju Svetih nalazila se u selu Motičini. U selu Zoljan bio je neki samostan i stara crkva sv. Martina, a pokraj njih i crkva sv. Katarine. Također u njihovoj blizini stajale su ruševine crkve zvane Petkovica. O kojem je samostanu riječ i gdje se on točno nalazio, Nikolić ne kaže ništa određeno. U selu i župi Poljana drvene su crkve sv. Fabijana i Sebastija i sv. Nikole u Podgoraču, te zida na crkva sv. Ivana Krstitelja. Idući iz Našica prema zapadu u selu Martinuje stara, dobro očuvana zidana crkvica sv. Martina. U Dugom Selu Lukačkom bila je zidana crkva sv. Luke, a u župi Suha Mlaka Uznesenja Gospina i drvena crkva sv. Katarine. Selo Bučanci (nestalo) imalo je drvenu crkvu sv. Jelene, dok je druga zidana, sv. Lovre, bila porušena. Na području župe Selci kod Đakova nalazile su se dvije crkve: zida na sv. Franje i drvena sv. Katarine. I u župi Gorjani bile su dvije crkve, jedna posvećena sv. Petru i druga sv. Martinu. Dobro očuvane zidane crkve stajale su u selu Koški i župi Brođanci, gdje su bile crkve sv. Križa, sv. Ivana Krstitelja i sv. Jurja. Putujući prema istoku uz rijeku Dravu, zapazio je Nikolić velik broj ruševina crkava i drugih građevina. U dobrom stanju bile su zidane crkve sv. Petra u Čađavici i sv. Andrije u Viljevu. Ruševine nekog samostana i oštećena crkva sv. Jurja nalazili su se u selu Sv. Juraj (Đurađ), gdje je stanovništvo prihvatilo kalvinsku vjeroispovijed. Slične tome bile su i ruševine dvaju samostana u Voćinu, od kojih je jedan vjerojatno bio franjevački, a drugi reda sv. Klare. Župa Kuzminci, nazvana po crkvi sv. Kuzme i Damjana u Ladimirevcima, imala je na svome području još i crkve Bl. Dj. Marije i sv. Križa. Samo selo Kuzminci nalazilo se nešto južnije od Ladimirevaca i netragom je nestalo. Posljednja župa blizu Osijeka bila je Karaševo, gdje se nalazila crkva sv. Nikole. Toj su župi ~1 pripadali Osijek i sela Petrijevci i Samatovci. Nedaleko od Save, u selu Mikanovcima, stajala je zidana i velika crkva sv. Bartola. Tu su bila i tri mjesta s vidljivim ostacima crkava. Kao najudaljenija župa, za koju je Nikolić smatrao da je možda pripadala Zagrebačkoj biskupiji, bila je župa Ivankovo. U samom Ivankovu bili su ostaci nekog samostana, a u

205

njegovoj okolici stajale su zidane, opustošene i bez krova, crkve sv. Ivana i sv. Ilije. Toj je župi bila pripojena nekad samostalna župa Cerna.129 Obiljem podataka Nikolićev izvještaj je najpotpuniji i nezaobilazan izvor koji dosta vjerno odslikava vjerski život katolika u Slavoniji posljednjih desetljeća osmanske vladavine. Istina, sva mjesta koja on u izvještaju spominje nije osobno obišao, već je zabilježio neke podatke što ih je saznao od pojedinih župnika. Broj crkava u kojima je u to doba obavljano bogoslužje bio je ipak nešto veći nego što Nikolić kazuje. Tako još možemo dodati crkve: sv. Ante u Podvinju, sv. Jurja i sv. Margarete u Odvorcima, sv. Ivana Krstitelja u Vrhovcima Gradskim kod Požege, sv. Luke u Orljavici (danas Pavlovci), sv. Juraja u Vrblju, sv. Magdalena u Siču, sv. Nikole u Adžamovcima, Svih Svetih u Sesvetama Požeškim, sv. Katarine u Podgorju i Orahovici, sv. Lovre u Jošavi, sv., Jurja u Slobodnoj Vlasti, sv. Nikole u Dubravniku, sv. Tiburcija u Tiborjancima, sv. Grgura u Sgregorijancima (nestalo) i sv. Mihajla u Donjem Miholjcu. Osim već spomenutih, ruševine crkava i njihovi ostaci bili su tada u Berku, Borovu, Korogu, Dalju, Pačetinu, Bršadinu, Erdutu, Antinu, Koprivni, Dopsinu, Ivanovcu, Laslovu, Čepinu, Klakaru, Bebrini, Grabarju, Donjim Andrijevcima, Oriovcu, Bučju Brodskom, Koprivnici, Prvči, Starom Petrovom Selu, Kuzmici, Buku, Bilaču, Ruševu, Djedinoj Rijeci, Pavlovcima blizu Komorice, SviIni, Sažijama, Mrtovlasima, Zvečevu, Tornju Požeškom, Golobrdcima, Štitnjaku, Podsreću, Sloboštini, Mitrovici (Trenkovo) , Kokočaku, Pakracu, Batinjanima, Dragoviću, Donjoj Šumetlici, Šušnjevcima, Siraču, Badljevini, Podborju, Bijeloj, Bijeloj Stijeni, Golešima, Dragaliću, Donjem Rajiću, Novskoj, Sređanirna, Borovcu, Roždaniku, Voćarici, Lađevcu, Bujavici, Sub'ockoj i Kraljevoj Velikoj. Isto tako u Našicama, Mrčincima (nestalo), Čakancima (nestalo), Novoj Skeli (nestala), Janevcima (nestalo), Poreču kod Valpova, Novom Selu, Turnašici, Bušetini, Bačevcu, Nova- kima, Kapincima, Slatini, Slatinskom Drenovcu, Bukovici, Cabuni, Bakićima, Gornjem Miholjcu, Pčeliću, Voćinu, Kuzmi, Humu, Podgorju, Drenju i Levanjskoj Varoši. Ostaci samostana bili su u Nuštru, Našicama, Zoljanu, Podgoraču, Voćinu, Virovitici, Kutjevu, Rudini kod Čečavca, Poljanskoj, Podborju, Bijeloj, Dobroj Kući, Ivankovu i Sv. Jurju (Đurađ). Neke crkve razorili su Turci do temelja, a kamen i ostali građevni materijal iskoristili za gradnju džamija. Takvu sudbinu imala je crkva sv. Kuzme i Damjana u Drenju, odakle je bio kamen odvezen u Đakovo. Poslije rušenja crkve sv. Martina u Šušnjevcima .jrevezli su Turci kamen u Brod, a na isti način iz Ivanovaca u Valpovo i Antina u Vukovar.130 Niz ovih imena mjesta, nisu ujedno i sva mjesta u kojima su bile razorene crkve, nego samo ona za koja se sigurno zna gdje su crkve postojale. Njihov broj svakako je veći, pogotovo kada je riječ o prostoru između rijeka Une i Kupe i cijelom jugu Hrvatske u sastavu Osmanskoga Carstva, za koji nema pouzdanih obavijesti. Ali unatoč tome, navedeni podaci dovoljno sami za sebe govore i svjedoče o vjerskim prilikama stanovništva u osvojenim dijelovima Hrvatske, uoči sudbonosnih događaja koji će potres ti ondašnji svijet i označiti kraj osmanske prevlasti u jugoistočnom dijelu Europe.

129 Idem, o.c., p. 492-497; Smičiklas, Dvijestagodišnjica..., II., p. 7-13. I 130 Mažuran, Popis naselja, p, 89-554; Idem, Popis srednje i zapadne Slavonije, p, 20-23, 32, 37,47,48, 5t, 61, 62, 64-66,69,72,74,76,79,81,84-86,

206

MANJE BITKE I OKRŠAJI NA GRANICI POSLIJE 1606. GODINE

Sklapanje mira 1606. na dvadeset godina, nije značilo i kraj opasnosti za opstanak ostataka Hrvatske. Valjalo je i dalje biti na oprezu od iznenadih provala pljačkaških upada osmanske vojske. Usporedo s tim, zaprijetila je Hrvatskoj iznutra nova opasnost, koja postaje ništa manje razorna i vremenski duga poput ratova s Osmanskim Carstvom. Udaljavajući se od onoga zbog čega je osnovana, Vojna granica se postupno pretvara u moćno oruđe Bečkog dvora u kršenju prava i sužavanju samostalnosti Hrvatske, te stvaranju svojevrsne vojničke države na njezinu prostoru, izuzete ispod banske vlasti i Hrvatskog sabora. Vojni zapovjednici iz austrijskih pokrajina Koruške, Kranjske i Štajerske potiskivali su Hrvate s vojnih položaja i preuzimali vodeću ulogu u svim pitanjima života na krajiškom prostoru. Radi lakšeg ostvarivanje te zamisli, oni naseljavaju Vlahe koji isključivo priznaju vlast Vojne granice i zaklinju se na vjernost caru. Hrvatska vlastela, na čije su posjede Vlasi naseljavani, žestoko se opirala tome i branila svoja prava u Hrvatskom saboru i zajedničkim saborima u Požunu. Carska i kraljevska vlast malo je uvažavala takve istupe, već je koristila svaku povoljniju priliku kako bi ograničila bansku vlast i potkopala državno-pravnu posebnost i samostalnost Hrvatske. U izravni sukob s krupnim velikašima, poput Zrinskih i Frankapana, nije se Bečki dvor ipak upuštao, premda je nadvojvoda Ferdinand želio, kao budući prijestolonasljednik, dokopati se Bakra i Vinodola i priključiti ih Vojnoj granici kako bi odvojio Hrvatsku od Jadranskog mora. Do ostvarenja te zamisli trebalo je samo strpljivosti, pri čemu je izbor povijesnog trenutka bio od presudne važnosti s unaprijed predvidivim ishodom. Za opstojnost Hrvatske takav razvoj događaja bio je poguban, a njegove su posljedice bile dalekosežne i određivale su povijesnu sudbinu hrvatskog naroda u budućim zbivanjima. Slojevi- tost problema i priznavanje posebnih prava doseljenim Vlasima, bilo je ujedno i ključno razdoblje u razuđivanju Hrvatske i potiranju političke samosvijesti, svodeći je na regionalna obilježja. Ovisno o povremenim napetostima na granici s Osmanskim Carstvom i Republikom Venecijom, izbijanjem rata s uskocima, kao i zaoštravanjem političkih i vjerskih prilika u Češkoj i njemačkim pokrajinama, Bečki dvor bio je pripravan na popuštanje i ublažavanje ponašanja prema Hrvatskoj, njezinim staležima i banskoj vlasti. Ratno iskustvo Hrvata i njihovih vojskovođa u borbi s osmanskom vojskom bilo je dobro došlo i valjalo gaje vojno i politički iskoristiti u jačanju carske vlasti. Iskazivanjem naklonosti u dodjeli raznih časti i visokih zvanja pojedinim velikašima, stvarao se privid o blagonaklonosti carskog dvora i poštivanju ustavnih prava Hrvatske. Takvi postupci i otezanja u donošenju važnih odluka zavaravali su javnost, koja, unatoč svemu, vjeruje svojim kraljevima i pripravna je žrtvovati se za njih, iako se nisu držali obećanja izrečenih prilikom potvrde njihova izbora na kraljevski položaj. Nalazeći se stiješnjena u procjepu između moćnih sila, politička javnost Hrvatske jedva da je u to vrijeme mogla učiniti išta više do uporne borbe za očuvanje samostalnosti Hrvatskog sabora i dostojanstva banske časti i vlasti u iskazivanju političke opstojnosti Hrvatske, bez obzira na prostornu veličinu i brojnost stanovništva. Mir na granici s Bosanskim i Kaniškim pašalukom trajao je vrlo kratko, a rat u malom nastavljen je s obje strane granice. Uskoci upadaju u Liku i Krbavu, otimaju hranu i stoku i hvataju ljude, za čije oslobođenje traže otkupninu. Već 1611. činilo se da bi opet moglo doći do rata, pa je general Sigismund Trautmansdorf zamolio zagrebačkog biskupa Domitrovića

207

neka mu pomogne svojim kmetovima li utvrđivanju sela Križa kod Ivanića.1 Očekujući takav razvoj događaja, Hrvatski sa- bor .je 1612. zaključio da se obnove utvrde i tvrđavice uz Kupu, medu kojima Blatnica, Šišljavić, Jamilica, Završje i Kupčina.2

Izbijanjem rata s Venecijom, više nije bilo sumnje da će osmanska vojska krenuti u na- pad, zbog čega je hitno počelo utvrđivanje Koprivnice, Siska, Zelina, Novigrada, Pokupskog i Petrinje. Dok su još trajali radovi, upali su 1615. Turci iz Bosne do Križanićeva Turnja blizu utoka Mrežnice u Koranu i spalili kuće.3 Poslije toga znalo se da će ubrzo uslijediti napad s većim snagama, pa je Sabor 18. travnja 1616. zaključio da se još bolje utvrde Petrinja, Sisak, Brikiševina, Pokupsko, Zelil1, Novigrad i Koprivnica.4

Uskoro zatim napala je osmanska vojska s jakim snagama tvrđavu u Sredičkom i osvojila je, zarobivši pritom 40 vojnika. Upitani zašto ratuju i krše mir, Turci su odgovorili da mira više nema.5

Potkraj proljeća 1616. obnovio je kralj Matija II. mir sa sultanom Ahmedom I., ali se krajiški sandžakbegovi i serhatski zapovjednici nisu uopće pridržavali mirovnog sporazuma. Provale i pljačke na granici su nastavljene i Sredičko je ponovno bilo napadnuto.6

Iste godine, 8. studenoga, umro je ban Benko Turoc i na njegovo mjesto kralj Matija imenovao je 5. travnja 1617. kneza Nikolu Frankapana Tržačkog. Zbog nužne potpore hrvatskih staleža izboru kraljeva nećaka nadvojvode Ferdinanda za kralja, dobio je ban Nikola potpunu bansku vlast sa svim pravima, a kralj se Matija ujedno obvezao da će na svoj trošak uzdržavati banski čelu od 300 lakih konjanika i 200 pješaka.7

Premda je na Saboru u Požunu došlo do sukoba između katolika i protestanata, bio je 15. svibnja 1618. nadvojvoda Ferdinand svečano proglašen kraljem. Položivši prisegu, Ferdinand je tom prigodom potpisao i krunidbenu zavjernicu za Kraljevine Hrvatsku i Slavoniju, u kojoj se kaže da će u interesu Hrvatske i Slavonije provesti sve zakone koji još nisu provedeni. Generalima i kapetanima u Vojnoj granici zabranit će uplitanje u sudbenost vlastele i slobodnih gradova, a polovicu svih časničkih mjesta u Granici dobit će Hrvati. Osnivanjem povjerenstva za predaju Vlaha vlasteli, pozvat će krajiške generale i kapetane da se pokoravaju odredbama tog povjerenstva i okane prava sudovanja nad Vlasima.8 Olako data obećanja bila su još lakše zaboravljena. Pogotovo što je stvaranjem katoličke lige i protestantske unije bio na pomolu veliki europski rat, koji će s prekidima trajati punih trideset godina. Prateći budnim okom ta zbivanja, osmanska je diplomacija smišljala kako bi vojnom silom t pomakla državne granice još dalje na prostoru Hrvatske. Krajem ljeta 1618. upali su Turci iz Bosne opet do Sredičkog, gdje su zauzeli neku stražarnicu i zarobili 47 ljudi. Koji dan kasnije opustošili su. oni okolicu Sredičkog i Jamnice, zapaliti 20 kuća, pohvatali 50 ljudi i oteli nekoliko stotina konja i krupne stoke. Očekujući ponovni napad, pozvao je 9. listopada ban Nikola Frankapan plemstvo i narod pod oružje radi obrane od Turaka.9 Što učiniti za obranu od sve učestalijih napada, raspravljao je 4. siječnja 1619. Hrvatski sabor zaključio da se pojačaju utvrde uz Kupu, posebno Petrinja. Dok radnici budu podizali utvrđenja, na banov poziv štitit će ih plemićka vojska i braniti Turcima prijelaz preko Kupe. 1 Lopašić. Spomenici II.. p. 9. 2 HDA, Zagreb. Protocolla generalium regni congregationum, sv. II., p. 102, 103. 3 Vitezoyić. O.C., p. 183. 4 Šišić. Acta comitialia V., p. 133, 134. 5 ldem.o.c., V., p. 141. 6 HDA, Zagreb. Protocolla..., sv. II., p. 126.127. 7 Šišić,Acta comitialia V..p.173. 8 HDA, Zagreb, Privilegij 138. 9 Klaić, Banovanje kneza Nikole Frankopana Tržačkog, Zagreb 1916., Rad JAZU 211, p. 52, 53.

208

Osim toga, bilo je zaključeno da se kralju Matiji pošalje poslanstvo u Beč i zatraži od njega neka provede zakon o predaji Vlaha hrvatskoj vlasteli.10

Kao tumač želja staleža, otputovao je ban Nikola u Graz, gdje je umjesto s kraljem Ferdinandom pregovarao s njegovim Ratnim vijećem. Ban je tražio da se ispražnjena mjesta generala u Karlovcu i kapetana u Senju i Koprivnici dadu Hrvatima. Što se tiče Vlaha, nema bojazni da će se oni vratiti pod osmansku vlast ako ih kralj preda hrvatskoj vlasteli na čijim su posjedima. Vlastela neće od njih tražiti ništa veća davanja nego što ih daju krajiškim kapetanija. Na Granici valja popraviti i dobro utvrditi. Petrinju, Sredičko i Brikiševinu, opskrbiti ih s dovoljno topova, oružja streljiva. O banovim prijedlozima željama staleža, Ratno. vijeće izvijestilo je 4. ožujka 1619. kralja Ferdinanda, predloživši mu neka Hrvatima dade jednu kapetaniju i tako ih udobrovolji. Istodobno preporučilo je Dvorsko ratno .vijeće kralju Matiji neka naredi Vlaškom povjerenstvu da stavi Vlahe pod hrvatsku vlast uz nešto manje obveze. Neovisno o tim prijedlozima, dva dana prije smrti, naredio je kralj Matija Dvorskoj komori da započne pregovore sa Zagrebačkim kaptolom kako bi Sisak postao bansko sjedište.11

Smrću kralja Matije II. 20. ožujka 1619. preuzeo je kralj Ferdinand vlast u Hrvatskoj, Ugarskoj i Austriji. Međutim, protiv njegove vladavine ustali su protestanti u Češkoj, Austriji i Ugarskoj, pa je voda češkog plemstva Matthias Thurn krenuo s vojskom na Beč i opsjeo grad. Našavši se u opsjednutom gradu, Ferdinand je bio spreman na ustupke u vjerskim pitanjima, zbog čega je češka vojska odustala od dalje opsade i vratila se natrag u Češku. Na Saboru u Požunu, umjesto smirivanja vjerskih napetosti, izbili su još žešći sukobi između katolika i protestanata. Podržavajući protestante, erdeljski vojvoda i turski vazal Gabor Bethlen nije želio propustiti priliku da se umiješa u taj spor. Uz pomoć osmanske i tatarske vojske upao je preko granice i počeo redom zaposjedati županije na sjeveru Ugarske, da bi 8. siječnja 1620. na Saboru u Požunu bio izabran za kneza Ugarske sa svim pravima kraljevske vlasti, uključujući i predaju krune sv. Stjepana. Za to vrijeme, nakon opsade Beča, otputovao je kralj Ferdinand na zasjedanje knezova izbornika u Frankfurt, gdje je 28. kolovoza 1619. bio izabran za njemačkog cara. Vrativši se u Graz, primio je saborsko izaslanstvo iz Hrvatske i obećao punu podršku banskoj vlasti, redovno plaćanje banske vojske, izgradnju tvrđave u Brikiševini, premještanje banskog sjedišta u Sisak i nastavak rada povjerenstva u rješavanju vlaških pitanja. S prijedlogom da se udalji njemačka vojska iz Varaždina nije se složio, zbog opasnosti od napada osmanske vojske i buntovnika iz Ugarske.12

Pouzdavajući se u krajišku obranu u Hrvatskoj, glavna kraljeva briga. bila je u tom času zaustaviti rat s Bethlenom i dobiti vojnu pomoć radi gušenja ustanka u Češkoj i Ugarskoj. Vrlo ozbiljne teškoće u jačanju vlasti, s kojima se kralj Ferdinand morao nositi, iskoristila je tada osmanska vojska iz Bosne i 1. svibnja 1620. napala Petrinju, ali je zbog odlučne obrane posade bila prisiljena na uzmak.13

Pojačani pritisak osmanske vojske na granici Hrvatske, stalna uznemiravanja, upadi, pljačke, otimačine i razbojstva nisu potom godinama prestaj ali prema izvještajima krajiških zapovjednika, gotovo nije bilo dana da netko nije stradao. Manje turske čete i razbojničke družine iz Voćina, Sirača, Pakraca, Cernika i drugih mjesta, krstare između Drave i Save, upadaju u sela, otimaju djecu i stoku, hvataju i ubijaju ljude, odvode pastire zatečene na poljima i postavljaju zasjede.14 Ista nesigurnost i opća pogibeljnost vladala je i u cijelom 10 HDA, Zagreb, Protocol1a..., sv. II., p. 140, 141. 11 Šišić, Acta comitialia..., V., p. 200-215. 12 Idem, o.c., V., p. 237-239. 13 Lopašić, Spomenici Tržačkih Frankopana, Starine JAZU 25, Zagreb 1892., p. 226. 14 Lopašić, Spomenici..., II., p. 107, 108.

209

Pokuplju, zbog čega je novoizabrani ban Juraj Zrinski 1624. poveo vojsku na Kostajnicu i potukao tamošnje Turke. Vrativši se u Petrinju odakle je i pošao, poslije nekoliko dana odmora krenuo je na Jasenovac, i u kraćem boju zadao osmanskoj vojsci težak poraz.15

Tražeći zadovoljštinu za pretrpljene poraze, bosanske serhatlije prešle su početkom listopada 1626. Kupu, ali su ih kod Male Gorice, pod vodstvom petrinjskog kapetana Vuka Erdody ja, dočekali Hrvati iz Petrinje, Bresta, Siska, Dužice i Male Gorice i u žestokom okršaju razbili i većinom žive pohvatali.16

Iznenadna smrt bana Jurja Zrinskog 18. prosinca 1626. tražila je od kralja Ferdinanda brzu odluku o imenovanju novoga bana. Na prijedlog poslanika iz Hrvatske, kralj je 20. svibnja 1627. imenovao Sigismunda Erdody ja, koji je dotad bio zamjenik banu Zrinskom.17 Pred novim banom bila su i ostala temeljna pitanja njegova banovanja obrana Hrvatske i rješavanje položaja doseljenih Vlaha na posjedima hrvatske vlastele. Štoviše, u prvi mah činilo se da bi mogao i popustiti pritisak na granici s Osmanskim Carstvom kad je zbog rata s Perzijom 10. rujna 1627. sultan Murad IV. pristao na sklapanje mira s kraljem Ferdinandom.18 Ali poput prethodnih ugovora i sporazuma, mira na granici i dalje nije bilo, iako su izostali veći sukobi. O prilikama i stanju na granici svjedoči zaključak Sabora od 21. listopada 1632. u kojem se kaže da u slučaju veće opasnosti ban smjesta objavi poziv plemstvu i narodu na opći ustanak, jer Turci svakodnevno provaljuju u Hrvatsku.19

Pod izgovorom poštivanja mira, osmanske su vlasti za to vrijeme postupno pomicale granicu Bosanskog pašaluka na štetu Hrvatske zaposjedanjem Drežnika, Tršca, Mutnice, Brekovice, Sturlića, Cetina, Peći, Velike Kladuše, Todorova, Male Kladuše, Vranograča, Podzvizda, Pedlja i Goričke, te smještanjem u njih svojih posada. Ista opasnost prijetila je pustim gradovima i tvrđavama: Topuskom, Pemi, Klokoču, Otmiću, Vojkoviću i Hresnu, zatim Blagajskom Turnju i Hojsićgradu između Slunja i Karlovca, tvrđavi Kremen i Furjan kod Slunja, te Plaškom, Jesenici i Dabru između Ogulina i Otočca, što bi imalo pogubne posljedice za obranu Hrvatske.20

Negdje krajem ljeta 1633. zaputila se osmanska vojska s jakim snagama iz Virovitice i okolnih mjesta u Podravinu kako bi iznenadni m napadom zadala hrvatskoj obrani što teži udarac. Ali mimo njihova očekivanja, o toj je provali bio obaviješten krajiški general Georg Ludwig Schwarzenberg, koji je kod Virja nasrnuo na Turke i natjerao ih u bijeg.21 Primivši bogate darove, obećao je početkom 1634. sultan Murad IV. da će zabraniti pograničnim sandžakbegovima provaljivanje u Hrvatsku i Ugarsku.22 Kao i obično bila su to pusta obećanja, jer su neprestano stizale obavijesti o pripremama osmanske vojske. Vrlo zabrinut zbog toga, Saborje odlučio 8. lipnja 1634. zatražiti od kralja pomoć u oružju, barutu i streljivu, pa je do kraja iste godine stiglo u Hrvatsku više od 50 tvrđavskih topova, nekoliko desetaka viteških pušaka i veće količine raznog streljiva.23

Iskusni u ratovanju s osmanskom vojskom nisu ni Hrvati mirovali, već su uzvraćali istom mjerom. Zakon "oko za oko, zub za zub", sve teže je pogađao osmansku vojsku i stanovništvo tuz granicu. Prije nastupa zime 1634. upao je preko granice ogulinski kapetan Gašpar Frankapan s dosta jakom četom, robeći i pa leći sve do Izačića. Posada iz Bihaća i okolice

15 Rattkay,o.c.,p.196,197. 16 Nadbiskupski arhiv, Zagreb, Epistolae 1626., vol.l. 17 Šilić, Acta comitialia..., V., p. 400, 402. 18 HDA, Zagreb, Protocolla..., sv. II., p. 246-252. 19 Ibidem, sv. II., p. 295-297 20 Lopašić, Spomenici..., II., p. 186-188. 21 Vitezović, o.c., p. 187. 22 Hammer, o.c., III., p. 133. 23 HDA, Zagreb, Protocolla..., sv. II., p. 306-309.

210

pokušala je zaustaviti smjelog kapetana, ali je kod Zavalja doživjela težak poraz. Također i 1635. potukao je Gašpar Frankapan osmansku vojsku pod vodstvom nekog Turalije.24

Još veće nevolje pogađale su Turke na granici Đurdevačke i Koprivničke kapelanije, o čemu govore pritužbe budimskih beglerbegova o grubim povredama i kršenju mira. Medu ostalim, beglerbegovi se žale palatinu Nikoli Esz terhazyju na provale, pljačke i pustošenja, otimačine i odvođenje ljudi iz sela i naselja u okolici Virovitice, Brezovice i Novaka.25 Na pritužbe istog sadržaja s hrvatske strane, nisu se do tog vremena osmanski zapovjednici uopće osvrtali, dok razorna snaga prihvaćenog načina ratovanja i osvetničkog mača nisu postajali sve ubojitiji.

Na izmaku života, car i kralj Ferdinand II. pozvao je u Regensburg radi dogovora njemačke knezove izbornike, koji 9. prosinca 1636. izaberu njegova sina Ferdinanda III. za njemačkog cara. Dva mjeseca iza toga, 15. veljače 1637. umro je kralj Ferdinand, za kojim nitko u , Hrvatskoj nije pokazivao znakove žalosti. Zajedno s prijestoljem naslijedio je Ferdinand III. i u Njemačkoj dugi i krvavi rat čiji se kraj još nije nazirao, a na granici Hrvatske s Osmanskim Carstvom stanje ni rata ni mira.

Noseći se hrabro godinama s brojnim nevoljama koje su pogađale Hrvatsku, u naponu muževne dobi umro je 3. ožujka 1639. ban Sigismund Erdody. Pitanje tko će biti njegov nasljednik otezalo se mjesecima, a 10. srpnja 1640. konačno je izbor pao na grofa Ivana Draškovića, sina bivšega bana.26

Prije toga umro je sultan Murad IV. i na čelo Osmanskog Carstva stao je njegov brat Ibrahim. Novom sultanu poslao je kralj Ferdinand svoga poslanika s darovima i ponudom produženja ugovora o miru. Veliki vezir Kara Mustafa nije bio osobito sklon pregovorima, postavljajući vrlo teške uvjete koje kralj Ferdinand nije mogao nikako ispuniti. U takvom ozračju pregovaranje je trajalo više od godinu dana, da bi opunomoćenici obiju strana napokon 9. ožujka 1642. sklopili ugovor o produženju mira na 20 godina, iako je veliki vezir odbio staviti svoj potpis na taj ugovor. Krajiške vlasti Bosanskog pašaluka malo su pridavale važnosti pregovorima o miru i pljačkaški upadi preko granice nisu prestajali, izazivajući svuda strah i opću nesigurnost. Početkom 1641. Turci iz Kostajnice i okolice prešli su zaleđenu Kupu i u noći napali trgovište Sisak. Vičući koliko ih je grlo nosilo da bi zaplaši li bunovni svijet, počeli su paliti kuće i hvatati žene, koje Isu s djecom izlazile iz zapaljen ih kuća. Neki od njih razbili su crkvena vrata i opljačkali u crkvi sve što su mogli. Mjesni župnik pucao je na njih iz župnog dvora dok nije bio ranjen. Ne čekajući pomoć posade u sisačkoj tvrđavi, odrasli muškarci pograbili su oružje i silovito nasrnuli na pljačkaše, koji su pod okriljem mraka pobjegli preko Kupe.27

Ban Drašković doznao je da će Turci, koji su se primirili nekoliko mjeseci, napasti njegovo imanje Rečicu kod Karlovca. Da ih preduhitri, okupio je on 19. studenoga 1641. oko 400 konjanika i 600 pješaka u Sredičkom, odakle se idućeg dana zaputio na Slatsko polje, gdje se blizu potoka Trepče utaborila osmanska vojska. Čim su Turci ugledali Draškovićevu vojsku smjesta su digli tabor i počeli uzmicati prema Kladuši. Ban ih je u stopu slijedio, sustigao kod Kladuše i potukao.28

24 Vitezović, o.c., p. 187. 25 Fekete, Ludwig,Turkische Schriften aus dem Arhive des Palatinus Nikolaus Esztcrhazi 1606-645. Budapest 1932., p. 320-323,325,342,353, 378, 379, 389, 458. 26 Raltkay, o.c., p. 210-212. 27 Idem, o.c., p. 223, 224. 28 Idem, o.c., p. 226, 227.

211

Potkraj iste godine, da bi uzvratio kostajničkim Turcima, napao je petrinjski kapetan Emerik Erdody Kostajnicu noću i oslobodio zarobljene Hrvate.29

Kad su 1642. Turci obnovili staru tvrđavu Perušić u Lici i u nju smjestili posadu, nadvila se opasnost nad Gackim poljem, Brinjem i Otočcem. Upozoren . na tu opasnost, karlovački general Vuk Frankapan poslao je vojsku pod vodstvom svoga sina Gašpara, koji napadne i osvoji Perušić. Nakon toga zaputi se on prema Bihaću i opustoši cijelu okolicu Zavalja, odakle je poveo nekoliko stotina kršćana ispod osmanske vlasti.30

Znatno veći okršaj imala je krajiška vojska i 1643. kod Perjasice, u kojem su pali mnogi hrvatski i osmanski ratnici.31 S obje strane granice uslijedio je zatim kraći predah, jer se Osmansko Carstvo pripremalo za rat s Republikom Venecijom. O prilikama uz granicu u to doba na sjeveru Hrvatske u Podravini, rječito govori pismo svećenika Tome Natulja od 15. srpnja 1644. godine, u kojem moli zagrebačkog biskupa Martina Bogdana da zaštiti stanovnike Vaške i okolice od progonstva i nasilja đurđevačkoga kapetana i ostalih vojnih zapovjednika, jer se prema njima odnose gore nego Turci.32 Naime, da se održi, to je stanovništvo bilo prisiljeno davati i plaćati, ne samo svojim spahijama, nego i vojnim zapovjednicima na slavonskom dijelu Granice. Izborom bana Draškovića za ugarskog palatina na Saboru u Požunu 1646. preuzeo je bansku dužnost Nikola Zrinski Mladi, sin bana Jurja Zrinskog, koji je istom 14. siječnja 1649. u Varaždinu svečano uveden u bansku dužnost.33 Kao izdanak najmoćnijeg velikaškog roda u Hrvatskoj, Nikola je bio obrazovan, hrabar i odlučan čovjek, kojeg su krasile vojne vrline i darovitost vojskovođe, od čijeg su imena ubrzo strepili osmanski i krajiški zapovjednici, poput još uvijek žive uspomene njegova djeda, također hrvatskog bana i sigetskog junaka Nikole Zrinskog. Svoje vojne sposobnosti iskazao je on zajedno s bratom Petrom 27. svibnja 1647. kad su potukli osmansku vojsku kod Kanizse, odakle su "trkači i palikuće" upadali u Medimurje.34

Opće nezadovoljstvo stanjem u Carstvu, izazvano i neuspjesima u ratu s Venecijom, platio je životom sultan Ibrahim 18. kolovoza 1648. Odmah nakon smaknuća bio je postavljen na prijestolje Ibrahimov sedmogodišnji sin Mehmed IV., u čije ime je vladala valide-sultanija, odnosno suita nova majka Tarkhan. Na taj način vlast u Carstvu bila je podijeljena između dvora i buntovnih janičara i spahija, zbog čega su veliki veziri smjenjivani jedan za drugim. U jesen iste godine bio je napokon okončan tridesetogodišnji rat, u kojem je palo nekoliko tisuća Hrvata na raznim bojištima širom Europe. Češka i Njemačka bile su strahovito opustošene, a ugled i moć carske vlasti bio je ozbiljno uzdrman. Promjenom na prijestolju požurio je car i kralj Ferdinand III. sa slanjem poslanstva u Istanbul s bogatim darovima i 1. srpnja 1649. bio je produljen mir s Osmanskim Carstvom na 22 godine.

Objema stranama mir je bio nasušna potreba, pogotovo što je osmanska vojska trpjela poraz za porazom u ratu s Venecijom, izgubivši Klis, Skradin i druga mjesta u Dalmaciji. Ali, unatoč tome, krajiški zapovjednici u bosanskom serhatu nisu odustajali od provala i pljački. Jednu takvu četu razbio je potkraj ljeta 1649. ban Nikola Zrinski. U silovitu okršaju palo je oko 90 osmanskih vojnika, dok ih je približno isto toliko zajedno s konjima bilo zarobljeno.35

Kako bi odvratio bosanske Turke od napada i kaznio ih zbog provala, poslao je potkraj studenoga 1649. karlovački general Vuk Frankapan svoga zeta Petra Zrinskog s 800 vojnika prema Bihaću. Nastupajući u dubinu neprijateljskog prostora, opustošio je Zrinski okolicu

29 Idem, O.c., p. 227, 228. 30 Idem, O.C., p. 215, 216. 31 Videzović, O.C., p. 188. 32 Lopošić, O.C., Stari ne JAZU 30, p. 6, 7. 33 HDA, Zagreb, Protocolla..., sv. III. (1635-1690), p. 85. 34 Rattkay, O.C., p. 247-249. 35 Ortelius redivivus…,II.,p.163.

212

Izačića, gdje su njegovi vojnici pohvatali više od 2 000 glava stoke. Zadovoljan ugrabljenim plijenom, počeo se Zrinski vraćati, ali ga je sustigla osmanska vojska iz Krupe u Rakovici. Blizu crkve zametnuo se kratak boj, u kojem su bosanske serhatlije bile strahovito potučene od kojih je oko 200 ostalo ležati na bojnom polju više od 100 palo u zarobljeništvo. Vodeći zarobljenike i tjerajući ugrabljenu stoku, stigao je Zrinski u Slunj, odakle je nakon dana odmora produžio u Karlovac.36

Na drugoj strani doživjeli su hrvatski graničari potpun poraz, kad ih je 1650. ivanićki kapetan Johann Weikard Vetter poslao Savom i Unom pod Dubicu. Saznavši preko svojih doušnika što se sprema, Turci su spremno dočekali napad i u kraćem okršaju ubili 100 graničara i njihova zapovjednika. Postupajući razumnije i čuvajući svoje snage i posjede, ponudio je ban Nikola kaniškom beglerbegu Hasanu mir. Prihvaćajući ponudu u Legrad je stiglo brojno poslanstvo krajiških aga i odabaša, gdje ih je Zrinski u odličnoj pratnji velikaša ugostio i sklopio ugovor o miru. Tim je mirom bilo dozvoljeno Turcima iz Kanizse dolaziti u Legrad radi trgovanja. Potkraj 1650. bio je ugovor o miru potvrđen u Tumišću, kamo je došao beglerbeg Hasan da bi osobno vidio i upoznao bana Nikolu Zrinskoga.37 Osmanske posade u Kostajnici i okolnim mjestima i dalje nisu odustajale od provala i pljački. Da ih kazni i zastraši, poveo je ban Nikola Zrinski u kolovozu 1651. vojsku na Kostajnicu. Njegovoj vojsci pridružio se Juraj Frankapan predvodeći izabranu četu u kojoj su bili mnogi istaknuti ratnici. Taje vojska prešla Kupu kod Siska i Petrinje i do Une nije naišla ni na kakvu zapreku. Osmanska vojska poredana u bojni red čekala je Hrvate na lijevoj obali Une nasuprot kostajničke tvrđave. Uz zaglušnu buku i viku nasmuli su banovi pješaci i konjanici na Turke koji nisu izdržali silovit nalet, već su panično bježali preko mosta u tvrđavu. Pucajući iz topova i tražeći pomoć osmanskih posada iz okolnih mjesta, zastrašen da će Zrinski preko mosta upasti u tvrđavu i osvojiti je, naredio je kostajnički dizdar Omer-aga da se digne most uz tvrđavu, prepustivši tako zloj sudbini preostale Turke, koji su na očigled posade u Kostajnici bili sasječeni. Kako ne bi bio optužen za otvoreno kršenje mira, obustavio je Zrinski napad i naredio vojsci povlačenje u Petrinju. Idući prema Petrinji namjerio se Zrinski na krajišku posadu iz Zrina koja je išla u pomoć Kostajnici razbio je kad je došao blizu Petrinje sustigla je bana osmanska vojska okupljena s raznih strana, ali je i ona bila potučena. Vrativši se drugi dan u Petrinju, razdijelio je Zrinski po starom običaju svojim vojnicima ratni plijen, koji se sastojao od 17 konja, 200 goveda i 38 zarobljenih Turaka.38

Vojni pohod bana Nikole Zrinskog i poraz osmanske vojske kod Kostajnice, primili su na neko vrijeme bosanske serhatlije i većih izgreda na granici nije bilo. Istom 1654. zaputio se mjesni aga iz Todorova u pljačku i stigao do Popovića blizu Slunja, gdje ga je dočekao i potukao Juraj Frankapan. Lošije sreće bio je, međutim, 1655. tvrđavski zapovjednik u Otočcu Andrija Gusić. U žestoku sukobu s osmanskom vojskom bio je Gusić teško poražen, izgubivši oko 200 vojnika. Pribravši se od poraza i prikupivši nove snage, iste godine udarili su Otočani još dva puta na Turke i razbili ih. Pod vodstvom kneza Petra Zrinskog upali su također graničari iz Ogulina i Senja u Liku, opustošili Korenicu i vratili se s bogatim plijenom. Sve češće kršenje mira povećavalo je opću napetost na granici, pogotovo kad su 5. rujna 1656. požeški sandžakbeg lbrahim- paša Memibegović i bihaćki kapetan Mustaj-beg Kasumović stigli s vojskom do Križanić Turnja blizu Karlovca. Za Mustaj- bega i ostale vojskovođe, koji su inače godinama dodijavali na granici, bio je to koban dan, jer ih je dočekao knez Juraj Frankapan i jednostavno satro. Zajedno s većim brojem krajiških aga i 36 HDA, Zagreb, Protocolla..., sv. III., p. 104, 105. 37 Rattkay, O.c., p. 260, 261. 38 Horvat, Rudolf, Povijest Hrvatske, Zagreb, 1924., p. 429; MOL, Budapest, Historia collegii societatis Jesu Zagrabiensis, sv. I., p. 166.

213

begova bio je Mustaj-beg uhvaćen i predan generalu Her- bartu Auerspergu, odakle je dospio u tamnicu bana Nikole Zrinskog u Čakovcu i tamnovao gotovo četiri godine.39 Težak poraz osmanske vojske neposredno je utjecao na smirivanje prilika uzduž granice, da bi samo koju godinu nakon toga izbio novi rat s Osmanskim Carstvom. Premda je Ferdinand IV. 1647. bio izabran i okrunjen za kralja, nije nadživio oca Ferdinanda III., već je 9. srpnja 1654. umro. Prema nasljednom redu pravo na prijestolje imao je njegov mladi brat Leopold, zbog čega je Ferdinand III. pozvao hrvatske staleže na zajednički Sabor u Požunu 24. siječnja 1655. godine. Prije odlaska na Sabor dobili su hrvatski poslanici upute neka glasuju za izbor kraljeva sina Leopolda, ali uz uvjet da kralj prije krunidbe svoga sina uvaži hrvatske žalbe i tegobe (gravamina). Osim toga, u krunidbenoj diplomi novoga kralja treba, uz Kraljevinu Ugarsku i njoj pridružene strane, poimence navesti imena Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, kako je to na,vedeno u 1. članku Ustava kralja Vladislava iz 1490. godine. Kraljevina Hrvatska i Slavonija imaju istu slobodu kao Kraljevina Ugarska, pa se u zakonima i kraljevskoj kancelariji trebaju naziva ti pravim imenom, a ne Ipridru~e~im stra~.a~a. Buduć.i. da je ugarski pa!atin Pal Palf.fy umro još ~ jesen. 1653. trebaju poslanIcI predlozltl da se pnJe početka drugIh rasprava Izabere novI palatm. Ako bude predložen ban Nikola Zrinski neka glasuju za njega, ili svoje glasove dadu nekom katoličkom Ikandidatu kojeg će im preporučiti ban Zrinski.40

Umjesto u zakazano vrijeme, došao je kralj Ferdinand III. na Sabor u Požun I. ožujka. Izbor novoga palatina želio je odgoditi do idućeg saziva Sabora, čemu su se velikaši odlučno usprotivili. Od predloženih kandidata većinom glasova bio je 15. ožujka izabran Ferenc Wesselenyi. Novoizabranom ugarskom palatinu stiglo je tada nepotpisano pismo u kojem netko poziva Sabor da se odrekne prividnoga izbornog prava i dobrovoljno proglasi nasljedno pravo kraljevskog doma Habsburgovaca, koji će potom budno čuvati sva prava i slobodu Ugarske. Sadržaj pisma izazvao je opće neraspoloženje poslanika, pa se kralj nije usudio poći dalje u svojim namjerama. Naime, okupljenim poslanicima na Saboru bilo je posve jasno da iza toga stoji Bečki dvor s kojim je kralj, dakako, suglasan. U takvu raspoloženju izabrali su poslanici kraljeva sina Leopolda za kralja, pod uvjetom prisege na krunidbenu diplomu kakvu su prije toga prihvatili i potpisali njegov otac i djed. Prihvaćajući taj uvjet i dajući svečano obećanje bio je on 27. lipnja 1655. okrunjen kao budući vladar.41

Nakon povratka iz Požuna vodeći velikaši Hrvatske dobro su razumjeli i prosuđivali kamo smjera politika Bečkog dvora, i kakvu je sudbinu ta politika namijenila Hrvatskoj u skoroj budućnosti. To više što od pustih obećanja i svečanih zakletvi nije Hrvatska imala nikada ništa, niti su oba Ferdinanda izrečeno smatrali svojom kraljevskom obvezom prema Hrvatskoj. Ni dvije godine od Leopoldove krunidbe, 2. travnja 1657., umro je u Beču car i kralj Ferdinand III. Odgajan za biskupa, njegov sin i nasljednik Leopold, po prirodi povučen, plašljiv, povodljiv, podmukao, bio je prava osoba li rukama Bečkog dvora u stvaranju vlastite moći i ostvarivanja političkih ciljeva, čija će duga vladavina ispunjena spletkama, podvalama i praznim obećanjima, zadavali Hrvatskoj najteže udarce. Zahvaljujući jedino sposobnim vojskovođama i silnoj želji potlačenog naroda Hrvatske i Ugarske da se oslobodi osmanske vladavine, uzdignuta je Leopoldova vladavina do neslućene razine, iako je kralj osobno u tome imao najmanje zasluga i još manje vladarskih sposobnosti.

39 Vitezović, o.c., p. 192. 40 HDA. Zagreb, Prolocol1a..., sv. III., p. 141-143. 41 Fessler, Ignaz Aurel, Die Geschichte von und ihrer Landsassen, Leipzing 1815-1825, IV., p. 261, 262.

214

ZIMSKA VOJNA BANA NIKOLE ZRINSKOG DO OSIJEKA 1664. GODINE

Kao što je prije navedeno, unatoč produžavanju mira 1648. godine, uzduž granice s Osmanskim Carstvom nisu u Hrvatskoj i Ugarskoj prestajala obostrana trvenja i provale graničara. Stanje ni rata ni mira silno je opterećivalo budimske, kaniške i bosanske beglerbegove, koji od sultanove vlade (Porte) traže odlučnije vojne i diplomatske istupe. Na njihova traženja Porta je bila suzdržana, kako zbog rata. s Republikom Venecijom, tako i zbog dubokih unutrašnjih kriza i sukoba koji su potresali Carstvo. Ali kada je 1661. ban Nikola Zrinski nasuprot Kanizse izgradio utvrdu Novi Zrin, bili su međusobni odnosi zaoštreni do te mjere da je početak rata širokih razmjera bio samo pitanje vremena. Premda neiskusan u vođenju rata, zastupao je veliki vezir Fazil Ahmed-paša nepopustljiv stav u pregovorima o produženju mira, pa su uzaludna bila nastojanja poslanika cara Leopolda I. u Istanbulu, Simona von Renningera, da se spor riješi diplomatskim putem. Već 20. svibnja 1662. javio je kardinalu Chigiju antwerpenski biskup i papinski poslanik Karlo iz Beča, da se u Osijek iz dana u dan dovoze hrana i ostale ratne potrepštine, a pripreme se istodobno provode i u Budimu, očekujući skori dolazak temišvarskog beglerbega Cengizade Ali-paše.1 Nedugo zatim, 17. srpnja uputio je ka niški beglerbeg Ali-paša pismo Nikoli Zrinskom, u kojem ga je pozvao neka poruši utvrdu Novi Zrin jer će u protivnom na njega udari ti osmanska vojska od Osijeka do Kanizse. U istom pismu pozvao ga je također neka se okani vojnih pohoda koje vodi na svoju ruku, to više što carski poslanici koji se nalaze u Osijeku izjavljuju da o tome car Leopold ništa ne zna niti želi znati.2 Opomene i pozivi Ali-pašini nisu, međutim, pokolebale Nikolu Zrinskog, već je on nastavio s utvrđivanjem Novoga Zrina. Dobro upoznat s prilikama i stanjem na granici s Ugarskom, na izmaku zime napustio je Fazil Ahmed-paša Kbprtilti Istanbul i otputovao u Edirne, kamo je stigao 11. ožujka 1663. godine.3 Provodeći dane u pripremama za vojni pohod i čekajući okupljanje vojske, 9. travnja krenuo je iz Edirnea prema Sofiji i Nišu i odatle do Beograda. U Beogradu su Ahmed-pašu dočekali poslanici cara Leopolda, Johann barun von Goes i Johann Philip Beris, da bi uz pomoć carskog poslanika u Istanbulu Simona von Renningera još jednom pokušali pregovarati o miru. Suprotno očekivanju poslanika, Ahmed-paša nije žuri o s početkom pregovora, nego je pozvao baruna von Goesa da prije toga prisustvuje vojnoj smotri, ne bi li tako utjecao na raspoloženje poslanstva i u njemu stvorio što jači dojam o snazi i moći osmanske vojske. Dva dana kasnije pristao je na razgovor, ponavljajući prijašnje uvjete da se Osmanskom Carstvu preda Szekelyhid, poruši Novi Zrin, povuče carska vojska iz Erdelja i plaća godišnji danak u iznosu 30 000 zlatnika. Zbog neprihvatljivih uvjeta, razgovor je završio neuspjehom, pa je poslanstvo s Ahmed-pašinom vojskom nastavilo put do Osijeka.4

Nakon dolaska u Osijek, potkraj lipnja 1663. stiglo je poslanstvu pismo predsjednika Ratnog savjeta Wenzela Eusebiusa vojvode Lobkowitza upućeno Ahmed-paši s novom ponudom za 1 Theiner, Vetcra monumenta..., II., p. 163. 2 ldem, O.C., II., p. 164. , 3 Krieg und Sieg in Ugam. Die Ungarnfcldziige des Grosswezirs Kopruluzade F.izil Ahmed Pascha 1663 und 1664 nach den "Kleinodicn der Historicn scines Siegelbewahrers Hasan Aga. Obersetzt, eingeleitct und erklart von Erich Prokosch. Graz-Wicn-Koln 1976., p. 23. 4 Fontes rerum Austriacarum, Ostcrreichischc Gcschichtsquellen, I. Abteilung, Scriptorcs, Wien 1855 ff. B.IV., Hft. II., Sicbenbiirgische Chronik, p. 333,334; Hanmler, O.C., III., p. 537, 538; Theiner, O.C., II., p. 169; Krieg und Sieg in Ungam, p. 25-32, 245, 246, nota 29-31,38

215

mir. Trećeg dana boravka u Osijeku upoznalo je poslanstvo velikog vezira sa sadržajem Lobkowitzeva pisma, u kojem je posebno bilo naglašeno da barun Goes i Renninger imaju sva potrebna ovlaštenja i punomoć za sklapanje mira. Kad je pismo bilo prevedeno i pročitano Ahmed- paši, zaključio je on da pismo ne sadrži ništa novo što od prije nije poznato, već mu je očito cilj odugovlačenje pregovora kako bi se dobilo na vremenu. Nezadovoljan ponudom vojvode Lobkowitza, uputio je on poslanike u šator dvorskog upravitelja neka s njim pregovaraju. U nastavku razgovora poslanici su iznijeli prijedlog da je car Leopold voljan prihvatiti ruše- nje Novog Zrina, predaju Szekelyhida i povlačenje vojske Erdelja, ali o plaćanju danka od 30 000 .zlatnika ne može biti ni govora. Čuvši taj prijedlog, prekinuo je Ahmed-paša dalji razgovor kao suvišan, i naredio da se poslanstvo s prvim vojnim odredom odmah uputi u Budim.5 Još uoči tih pregovora stigao je u Osijek glasnik kana krimskih Tatara Mehmeda Giraja, Habib-aga, s porukom da će umjesto njega Ahmed-paši doći s vojskom u pomoć kanov sin, sultan Ahmed Giraj.6 Poslije kraćeg predaha i odmora u Osijeku, održana je ispred zidova grada velika smotra osmanske vojske koja je bila pristigla u Ahmed-pašin tabor. Medu istaknutim vojskovođama tu su bili beglerbeg iz Damaska Kibleli Mustafa-paša, halebski beglerbeg Gurcu Mehmed-paša, anadolski beglerbeg Jusuf-paša Cerkez, velikovaradinski beglerbeg Mehmed-paša Kucuk, rumelijski beglerbeg Buyuluk Mehmed-paša, bosanski beglerbeg Kose Ali-paša, vezir Kaplan Mustafa-paša, janičarski general Ismail-paša te mnogi sandžakbegovi i poznati ratnici. Idućega dana iza vojne smotre započeo je prijelaz preko Drave i Sulejmanova mosta. Pod zaštitom i nadzorom Jusuf-paše Cerkeza i odreda janičara najprvo su prevezeni topovi i hrana,7 a za njima je potom iz Osijeka krenula ostala vojska na čelu sa Ahmed-pašom. U sastavu te vojske išao je i Evlija Čelebi, koji u svome Putopisu o tome kaže: Sutradan je objavljen polazak Ispod Osijeka je p1Vi krenuo čarkadžija Ali-paša,8 koji je bio izvidnica cijele vojske. Zatim sam ja, siromah, sa našim gospodarom Ibrahim-pašom 9 za dva sata s mukom prešao osječki most i tako smo stigli u palanku Dardu, koja se nalazi na kraju mosta. Tu je predano muslimanskoj vojsci pedeset tovara transportnih lađa hrane. Time se vojnika toliko obogatila da je jedan konjski obrok stajao samo dvije akče.10

Nastupajući S vojskom od Osijeka do Budima vrlo sporo, sastao se Ahmed-paša 28. srpnja i treći put s poslanicima cara Leopolda ne bi li se, ipak, sklopio mir. Budući da nije bio raspoložen za razgovor, prepustio je pregovaranje serdaru Cengizade Ali-paši. Iznoseći obostrano neprihvatljive prijedloge za sklapanje mira, pregovori su završili kao i prijašnji, pa je veliki vezir usmjerio vojsku na Ujvar (Neuhausel, Nove Zamky). U tijeku opsade grada poginuo je rumelijski beglerbeg Biiyiiklti Mehmed-paša, a 24. rujna 1663. predala se posada Ujvara Ahmed-paši. Odmah iza toga opsjela je osmanska vojska Nograd i Levice i prisilila njihove posade na predaju.11 Za to vrijeme pokušao je Cengizade Ali-paša osvojiti Novi Zrin, ali ga je Petar Zrinski dočekao u zasjedi i potukao. Pod pritiskom skorog početka zime, zadovoljan postignutim uspjesima na bojnom polju, poslao je Ahmed-paša vojsku u zimovnike i vratio se od Ujvara preko Budima u Osijek. Kad

5 Krieg und Sieg in Ungarn, p. 37. 6 Ibidem,p.41. 7 Ibidem, p. 34. 8 Kose Ali-paša, bosanski beglerbeg. 9 Ibrahim-paša Memibegović, sin Gazi Sarhoš Ibrahim-paše. odnosno unuk Arnaud Memi-bega. požeški sandžakbeg i potom bosanski beglerbeg. 10 Evilija Čelebi, Putopis, p. 372. 11 Krieg und Siegin Ungam,p.85-88.131-133.

216

se nalazio blizu Szekszarda naredio je Kaplan Mustafa-paši da opustoši posjede Zrinskog, Batthyanyja i Nadasdyja i potom s vojskom zimuje u Kanizsi. Na putu do Osijeka vrijeme se neprestano pogoršavalo, tako da je već u drugoj polovici studenoga pao prvi snijeg. Osim glavni ne vojske koja ga je pratila, zajedno s Ahmed-pašom išli su istaknute vojskovođe i sinovi tatarskog kana Ahmed i Muhamed Giraj, dok je halebskom beglerbegu Gurcu Mehmed-paši bilo naređeno da sa svojom vojskom ostane i zimuje u Osijeku. Budući da janičari i spahi!e nisu dobili plaću od polaska na vojnu, tu im je isplaćen odgovarajući iznos za pola godine.12

Prije odlaska iz Osijeka na zimovanje u Beograd, stigao je 23. studenoga poslanik poljskog kralja Jana II. Kazimira i predao Ahmed-paši pismo njegova kancelara Stanislava Potockog, u kojem je tražio pomoć krimskih Tatara u borbi protiv Rusije. Na tu molbu odgovorio je Ahmed-paša poslaniku da su mu Tatari potrebni u ratu protiv carske Austrije. Umiješa li se ipak poljski kralj u taj rat, poslat će onda tatarskog kana protiv Poljske.13

Od Osijeka do Beograda putovao je Ahmed-paša bez većih teškoća. Kad je došao u selo Vojku, sustigao ga je Kaplan Mustafa-paša, koji se vratio iz neuspjele pljačke i pustošenja dobara Zrinskog i ostalih velikaša, izgubivši veći broj ljudi i konja.14

Povlačenje osmanske vojske u zimovnike i Ahmed-pašin odlazak iz Ugarske u Beograd, pratili su ban Nikola Zrinski i carski generali s kratkotrajnim olakšanjem, ali još više sa zabrinutošću, jer su dobro znali da će iduće godine Ahmed-paša mnogo žešće i odlučnije napasti. Premoć osmanske vojske bila je očita, a brojčani odnos snaga gotovo jedan prema pet. Razmišljajući što učiniti i kako iskoristiti Ahmed-pašino vojno neiskustvo i strateške greške u povlačenju glavnine vojske iz Ugarske i slanju preostale u daleke zimovnike, došao je ban Nikola na smjelu zamisao koja u ondašnjem načinu ratovanja nije uopće bila izvedena. Naime, ta se zamisao sastojala od dubokog upada (reid) preko južne Ugarske u neprijateljsku pozadinu usred zime do Sulejmanova mosta kod Osijeka i njegova paljenja, kako bi osmanskoj vojsci zadao što teži udarac i otežao Ahmed-paši povratak na bojište. Banovu zamisao zdušno su prihvatili Julije grof Hohenlohe, Christophor Batthyany i Louis Ratuit grof de Souches te se pridružili sa svojim snagama. Poslije obavljenih priprema i vrlo pomno odabranih najboljih vojnika i jahača, 21., odnosno 22. siječnja 1664. munjevito je Zrinski udario na Bab6csu i Berzence i uskoro prisilio osmanske posade na predaju, i potom utvrde razorio. Tri dana poslije opsjeo je Szigetvar što ga je branio Mehmed-aga, ali kako mu se žurilo i nije imao dovoljno topova da slomi njegovu obranu, produžio je do Pečuha i 27. siječnja opkolio grad. Dok je vojska grofa Hohenlohea, Batthyanyja i grofa de Souchesa žarila i palila pečujskim podgrađem, krenuo je 28. siječnja Zrinski sa svojim fanatično odanim vojnicima prema Siklosu, opustošio njegovu okolicu i, prolazeći pokraj Mohacsa, 30. siječnja sručio se poput vihora na tursku palanku Dardu koja je branila prilaze Sulejmanovu mostu. Zaprepaštena posada u Dardi bila je naprosto pregažena i rastjerana, a njeni su ostaci bezglavo bježali preko mosta u Osijek. Hitajući za Turcima stigao je Zrinski u Osijek, zapalio osječku palanku i na povratku s mnogo muke i truda pomoću ulja, masti i loja spalio Sulejmanov most, a palanku Dardu ! razorio. Idući žurno odatle do Pečuha da se pridruži ostaloj vojsci koja je za to vrijeme opsjedala t grad, Zrinski se povlačio istom brzinom kao što je nastupao, pa je 6. veljače stigao do

12 Osmanska vojska ratovala je uglavnom samo ljeti, odnosno od Jurjeva do Mitrovdana (Kasuma). O Mitrovdanu prekidalo se ratovanje, vojska je dobivala kasumsku plaću i odlazila u zimovnike. 13 Kriegc und Siegin Ungam. p. 134-137. 14 Ibidem,p.131-133, 137;Ev/ijaĆetebi,Putopis.p.375-377.

217

Szigetvara , i produžio prema Bab6csi. Već 1l. veljače pisao je on iz Bab6cse caru Leopoldu da je spalio j Dardu, Osijek i osječki most, kao i mnoga druga mjesta.15 Smješteni u zimovnike i grijući se uz topla ognjišta, osmanske vojskovođe nisu ni u snu mogle pomisliti da će usred zime biti napadnute. Ali kad je 25. siječnja Nikola Zrinski došao do Szigetvara, jašući mahnito odatle stigao je za dva dana glasnik u Beograd i o tome izvijestio Ahmed-pašu. Neposredno zatim stigao je u Beograd i Murad-begov glasnik iz Pečuha, moleći Ahmed-pašu za pomoć. Silno iznenađen takvim razvojem događaja, istoga dana poslao je Ahmed-paša zapovijed beglerbegovima u zimovnicima, a tatarskom sultanu Ahmed Giraju u Somboru i okolnim sandžakbegovima da smjesta krenu s vojskom prema Osijeku i Pečuhu i stave se pod zapovjedništvo Gilrcil Mehmed-paše. Svladavši prvotno iznenađenje i ne gubeći , na vremenu, okupio je Ahmed-paša vojsku iz zimovnika u Beogradu i 30. siječnja zaputio se u Osijek. Vjerujući da bi za četiri dana brza jahanja mogao doći u Osijek, zapovjedio je vojsci da ostavi svu prtljagu, šatore i tegleću stoku. Ali kako je studen postajala sve žešća, sporo je veliki vezir napredovao do Zemuna, a istom 4. veljače našao se u Srijemskoj Mitrovici, kad je Nikola Zrinski već ostvario svoj ratni cilj i započeo s povlačenjem.16

Uoči tih zbivanja zimovao je u Osijeku Gilrcil Mehmed-paša, odakle je, nakon dobivene obavijesti daje Zrinski napao Szigetvar, odmah krenuo s manjim odredom vojnika do Siklosa i zatvorio se u tvrđavu. Na drugoj strani, u Mohacsu se nalazio mohački sandžakbeg Murad, dokje Pečuh branio pečujski sandžakbeg Murad, odnosno, Murteza-beg,17 čije se malobrojne snage nisu na otvorenom ni suprotstavljale Zrinskom i ostalim vojskovođama. Zatvoreni tako svaki u svojoj utvrdi i strepeći od daljeg razvoja događaja, ostavili su Mehmed-paša i Murteza-beg Zrinskom otvoren put prema Sulejmanovu mostu i Osijeku, što je on kao iskusan ratnik i vojskovođa znalački iskoristio. Težak udarac što gaje Zrinski zadao Turcima nastojao je vezir Ahmed-paša što prije ublažiti, pa je 2. veljače 1664. izdao nalog da se osječki most obnovi. Prema visini učinjene štete, glavni je inženjer zaključio da će, ovisno o vremenskim prilikama, za obnovu mosta biti potrebna Najmanje dva mjeseca.18

Budući da je zima bivala sve oštrija, a led je pokrio Savu i Dunav, nije Ahmed-paša napuštao Srijemsku Mitrovicu. Za to vrijeme, izvršavajući vezirova naređenja, pohitali su Gurcu Mehmed-paši u pomoć budimski ćehaja s vojskom iz Budima, Mustafa-paša iz Szekesfehervara, sandžakbegovi iz Csanada, Simontomya i Szekszarda, te zapovjednici palanaka na putu od Esztergoma do Osijeka. Tih dana stigao je također i Kaplan Mustafa-paša iz Bosne, kao i alajbeg smail s vojskom iz Bihaća i Zvornika. Kad su udruženi m snagama 7. veljače oni došli do Pečuha, Zrinskog i kršćanske vojske, razumije se, više nije bili poučen gorkim iskustvom, radi obrane i zaštite granice pograničnih palanaka, naredio je tada Ahmed-paša Gurcu Mehmed-paši da ode s vojskom u Szigetvar, Kaplan Mustafa-paši u Požegu, sandžakbegu iz Bihaća, bosanskom alajbegu i budimskom ćehaji u Koppany Kaposvar, temišvarskom paši u Pečuh, a pojedinim četama janičara da se pridruže vojsci u Pečuhu, Koppanyu i Kaposvaru. Zadovoljan rasporedom vojske i siguran da sličnih iznenađenja više 15 Fontes rerum Austriacarum, Scriptores. IV., Siebenburgische Chronik, p. 381, 382; Theiner. o.c., II., p. 174; Zeiler; Marlin-Stubel, Andreas, Hungaria oder Neu-Bollstandige Beschreibung des ganzen Konigreich Ungarn, Frankfurt u. Leipzig 1690., p. 475; Gradelehmls, Johann, Hungarische-Siebenburgische, Moldau-Wallach- Turk- Tatar-Persi- an und Venetianischc Cronica, Franckfunt 1663., p. 470; Han, Paul Conrad Balthazar, Alt und Neu Pannonia, Nurnberg 1686., p. 449. 16 Kriegs und Sieg in Ungarn, p. 143-147. 17 Ibidem,p.149, 150. I 18 Ibidem, p. 151-152.

218

neće biti, vratio se 21. veljače Ahmed-paša u Beograd,19 a nastupom proljeća, obnovljenim je snagama nastavio započetu vojnu.

Vijest o pothvatu bana Nikole Zrinskog munjevito se širila Europom. Antwerpenski biskup i papinski poslanik Karlo obavijestio je 12. veljače 1664. iz Regensburga kardinala Chigija da je Zrinski spalio i porušio osječki most i lako onemogućio prelazak turske vojske preko Drave.20 Desetak dana kasnije javio je car Leopold grofu Eusebiju Pottingu da je u ratu s Turcima postignut sjajan vojni uspjeh. Zajedno s grofom Hohenlohe, Zrinski je u Južnoj Ugarskoj osvojio 4 ili 5 malih, ali dobro utvrđenih mjesta, poharao oko tisuću sela, popalio Pečuh i do temelja uništio glasovi li osječki most.21U znak priznanja za postignute ratne uspjehe španjolski kralj Filip IV. dao je Zrinskom red "viteza zlatnog runa", francuski kralj Louis XIV. imenovao ga svojim "pairom" i darovao mu 10 000 talira, njemački knezovi nazvali su ga svojim "bratom", a sam narod prozvao ga je novim Skenderbegom.

Istodobno je u Augsburgu tiskan i prigodan letak na kojem je prikazano spaljivanje Sulejmanova mosta i ukratko opisan pothvat bana Nikole Zrinskog.22 Također, u znak zahvalnosti i sjećanja na pobjedu nad Turcima kod Mogersdorfa 1664. godine podignut je u Grazu Marijin kip, na čijem je podnožju sa zapadne strane uklesan natpis:

Ponte ad Ossecum

Succenso tardantur

Turcae. Nec deinde

Proximi nocent23

Štoviše, postavilo je Sveučilište u Wurzburgu u čast Nikole Zrinskog ploču s ovim natpisom:

Cum experti sunt Turcae in igno Samsonem

Ad Quinque Ecclesias, et pontem Eszekianum

Quae jlammis domavit.24

U čast i slavu bana Nikole Zrinskog napisao je 1664. godine francuski isusovac Leonhardo F!izon panegirik u kojem veliča njegove osobne ratničke zasluge, kao i ratničke zasluge njegova djeda Nikole, smjele borbe s Turcima i paljenje glasovi toga osječkog mosta.25

O pothvatu Nikole Zrinskog i paljenju osječkog mosta pisali su mnogi suvremenici, povjesničari i pisci. Ukratko, to je tada prepričavala gotovo cijela Zapadna Europa. Ime

19 Ibidem, p. 152. 20 Theiner, o.c., ll., p. 175 21 Fontes rerum Austriacarum, Diplomataria et acta, Wien 1849., VC. B., I. Theil, p. 45 22 Kriegsarchiv, Wien. 23 Marijin kip u Grazu. 24 Kukuljević, Ivan, Nikola grof Zrinski, Arkiv za povjesnicu jugoslavensku, Zagreb 1869., X., p. 94. 25 Zrin}i Mikl6s, a torokok reme. Francziaorszagi emlekbeszed 1665-b6llatinul es magyarul. Latinb61 forditotta Molnar lmre, Szigetvari Varbarati Kor 1969., p. 10-56. .

219

Osijeka i Zrinskog pronosilo se nadaleko, a o mostu i njegovu izgledu nastajale su brojne priče i još brojniji crteži.26

Na povratku od Osijeka Zrinski je iza sebe ostavio pravu pustoš, čije posljedice osmanske vlasti nisu mogle lako i brzo ukloniti. Dapače, jedna od njih nadživjela je glavne sudionike tih zbivanja i ostala u sjećanju čak i poslije sloma osmanske vladavine na tom prostoru. U popisu mohačkog distrikta završenom 17. prosinca 1695., izjavili su stanovnici mnogih sela u Baranji i okolici Mohacsa da im je, osim turskog spahije, zemljišni gospodar bio grof Zrinski kojem su plaćali forint.27 Pripremni radovi i obnova Sulejmanova mosta počeli su odmah čim su vremenske prilike postale donekle povoljnije. Kako su napredovali ti radovi i što je učinjeno, o tome su krajiški zapovjednici u Hrvatskoj i Ugarskoj bili slabo obaviješteni, jer su izvještaji stizali s velikim zakašnjenjem i ubrzo zastarijevali. Tako je antwerpenski biskup i papinski poslanik Karlo 1. travnja iz Regensburga pisao kardinalu Chigiju da će sultan Mehmed IV., navodno, napustiti Edirne kako bi što bliže bio vojsci koja ide obnoviti osječki most.28 Nasuprot toj obavijesti, u stvarnosti je bilo posve drukčije, pa je do sredine travnja bilo izgrađeno više od polovice mosta. Nekako u isto doba stigla je veziru Ahmed-paši u logor kod Zemuna vijest da se kršćanska vojska uvelike okuplja i da će krenuti u dvije kolone: jedna prema Kaposvaru t druga prema Szlgetu, a njezin cilj je domoći se osječkog mosta prije nego što osmanska vojska iziđe na boj no polje. Strahujući da bi zaista mogao i drugi put biti razoren, naredio je 15. travnja Ahmed-paša bosanskom beglerbegu smail-paši, beglerbegu iz Damaska Kibleli Mustafa-paši i zapovjedniku 71. janičarske pukovnije da odmah s vojskom i pet četa janičara zaštite most i njegove graditelje, a palanku Dardu dobro utvrde i u nju smjeste jaku posadu.29

Obavljajući zatim diplomatske poslove i žureći s pripremama, 7. svibnja naredio je Ahmed- paša pokret vojske iz logora kod Zemuna, odakle je istoga dana stigao u selo Vojku. Još na putu do Vojke primio je od Gurcu Mehmed-paše izvještaj da je carska vojska opkolila tvrđavu Kamzsu tuče je topovima, ne preostajući dan i noć. U tvrđavi ima hrane strjeljiva jedva za deset dana, a topovske granate koje neprestano padaju čine u njoj veliku štetu. Ako tražena pomoć uskoro ne stigne, Kanizsaje izgubljena, to prije što su Bečka vrata u tvrđavi već pala u ruke neprijateljske vojske. Primivši taj izvještaj, požurio je Ahmed-paša pokret vojske i zapovjedio janičarskom agi neka pohita s odredima janičara što god brže može do Osijeka. Nastupajući i sam s cjelokupnom I vojskom koliko je brže mogao, došao je Ahmed-paša 9. svibnja u Srijemsku Mitrovicu, četiri dana kasnije stigao je u Vukovar i 14. svibnja našao se konačno u Osijeku. Do njegova dolaska, obnova Sulejmanova mosta, koja je trajala gotovo tri mjeseca bila je uglavnom završena, jer je preostalo još samo nekoliko lakata koji su tijekom noći s mnogo muke i napora bili izgrađeni. Međutim, kako se u osmanskom izvoru ističe, iako se preko mosta moglo sigurno prelaziti, on ipak nije bio u cijelosti završen. Nakon dana odmora u Osijeku, vojska je započela s prijelazom preko obnovljena mosta, a 16. svibnja stigao je Ahmed-paša u Dardu. Zadovoljan gradnjom mosta i obnovom palanke Darde, primio je uz visoke počasti beglerbega Ismail-pašu i Kibleli Mustafa-pašu i u znak priznanja zaogrnuo ih samurovim krznom.30 Idući odatle preko Mohacsa, Siklosa, Szigetvara, Babocse, Berzence i 26 Gradelehnus, O.C., p. 710; Ortelu/s. Hieronimus, Ausfuhrliche Beschreibung der ungarischen und siebenburgischen Kriegs-Handel von Anno 1595. bis an 1665. Jahr, Nurnbrg 1666., p. 305; Brown Edward, A Brief Account of some travels, London 1671., p. 5; Han, Balthasar, O.C., p. 30; Zeiler-Stuibel, O.C., p. 449; Scala, Ercole, L'Vngheria compediata, In Modena 1686, p. 89, 90; Boethius, Christophor, Ruhm belorberten und Triumph leuchtenden Krlegs-Helms. Nurnberg 1686..ll., p. 162. 27 FHKA, Wien, Konskriptionen, Fasz, 47,No 235. 28 Theiner, o.c., II., p. 176. 29 Krieg und Sieg in Ungam, p. 162, 163. 30 Ibidem, p. 171-175, 179, 180.

220

Kanisze, žurio je Ahmed-paša prema Novom Zrinu kako bi banu Nikoli Zrinskom zadao što teži udarac. Opkolivši 6. lipnja sa svih strana Novi Zrin, osmanska je vojska odmah započela silovitim napadima. Treći dan od početka opsade vanjski opkopi bili su osvojeni obruč se oko tvrđave stezao. Premda obaviješten o stanju obrane, vrhovni zapovjednik carske vojske grof Raimund Monlecuccoli zbog osobne netrpeljivosti i zavisti prema Nikoli Zrinskom nije namjerno opsjednutom gradu priskočio u pomoć. Prepuštena tako sama sebi, malobrojna posada Novog Zrina junački je odbijala napade osmanske vojske sve do 30. lipnja, kad je bila prisiljena položili oružje. Nakon osvajanja naredio je Ahmed-paša da se Novi Zrin sravni sa zemljom, a topovi odvezli u Kanizsu. Nastavljajući uspješno započeto ratovanje, 17. srpnja Ahmed-paša osvojio je Kis Komar6m i odatle produžio do Sv. Gotharda na rijeci Rabi, gdje je I. kolovoza kod Mogersdorfa doživio strahovit poraz.. Ali unatoč veličini pobjede i strahoti poraza u kojem je zaglavio i bosanski beglerbeg small-paša, požurio je Bečki dvor s ponudom mira, što je vezir Ahmed-paša znalački iskoristio i vojni poraz pretvorio u diplomatsku pobjedu. Naime, dok su još s bojišta uklanjani i pokapani poginuli, 10. kolovoza 1664. sklopljen je u Vasvaru mir na dvadeset godina,31 po kojem je Osmanskom Carstvu ostalo ne samo ono što je u ratu osvojeno, nego je car Leopold pristao platiti i 200 tisuća talira ratne štete. Brzina, uvjeti i način sklapanja mira izazvali su opće nezadovoljstvo u Hrvatskoj i Ugarskoj koje su očekivale nastavak rata za oslobođenje ugarskih i hrvatskih krajeva od osmanske vladavine. Zajedno s ugarski m palatinom Ferencom Wesselenyijem, dvorskim sucem Ferencom Nadasdyjem i štajerskim grofom Erasmomvon Tattenbachom, na čelo nezadovoljnih velikaša i staleža stao je proslavljeni ratnik i ban Nikola Zrinski, ali je 18. studenoga. 1664. smrtno stradao u lovu na vepra. Iznenadna ban ova smrt shvaćena je u javnosti kao smišljeno uklanjanje glavnog i najopasnijeg protivnika politici utiranja puta apsolutističkoj vladavini cara Leopolda i svemoći Bečkog dvora. U spletu političkih interesa i ciljeva ondašnjih velikih sila, sjena Nikoline smrti lebdjela je od tog vremena nad njegovim bratom Petrom sve do uništenja cijeloga roda Zrinskih i Frankapana 1671. godine, kao i pogubljenje grofova Nadasdyja i Tattenbacha, čije su osobne tragedije ostale duboko urezane u sjećanju hrvatskog naroda. Krvavim razračunavanjem s najuglednijim i najmoćnijim velikaškim rodovima u Hrvatskoj, a ništa manje i zastrašivanjem hrvatskih staleža, Bečkom dvoru nije više ništa stajalo na putu u ostvarivanju svojih ciljeva.

31 Ibidem, p. 236-239; Fontes rerum Austriacarum, Scriptores, Siebenburgische Chronik, p. 401.

221

RAT ZA OSLOBOĐENJE OD OSMANSKE VLADAVINE

Nepovoljnim mirom u Vasvaru od 10. kolovoza 1664. zvanim i sramotnim, stanje na granici s Osmanskim Carstvom uzduž Hrvatske ostalo je, uglavnom, isto. Manji upadi, provale i pljačke nisu prestajali, pogotovo kad je 6. rujna 1669. bio završen drugi rat s Republikom Venecijom zbog otoka Krete. Već 1670. zaposjeli su Turci Sturlić, Cetin, Podzvizd, Vranograč i Furjan,1 odakle su bili stalna. prijetnja Slunju. Nakon što se otkupom izbavio tamnice, godinama je Mustaj-beg Kasumović dodijavao na granici, dok se 6. siječnja 1676. nije sukobio s kapetanom iz Turnja Kristofom Delimanićem koji gaje strahovito potukao. Bježeći s bojišta, naletio je nesretni beg na kapetanove vojnike, a Nikola Orišković iz Ogulina oborio ga je s konja i odrubio mu glavu. Šaljući obavijest o pobjedi, Mustaf-begovo oružje i konje poslali su vojnici na dar karlovačkom generalu Josephu Herbersteinu.2

Kako je, međutim, vrijeme odmicalo, bližio se kraj miru sk1opljenom u Vasvaru 1664. godine, pa je valjalo povesti pregovore o njegovu produžetku. Na dvoru cara Leopolda I. vjerovalo se da je moguće i dalje održati mirne odnose s Osmanskim Carstvom, premda su izvještaji carskih poslanika iz Istanbula govorili suprotno. Unatoč tome, 14. lipnja 1682. poslao je car Leopold u Istanbul poslanstvo na čelu s grofom Alberton Caprarom da pregovara o miru. Preuzimajući poslaničku dužnost, Caprara je krenuo na put bez novaca i darova, bez obećanja i određenih ponuda za mir. Već nakon dolaska u Budim bilo mu je jasno da od mira neće biti ništa. To više što je u vođenju pregovora bio sapet i osjećao se vezanih ruku i začepljenih usta. S obzirom na to, umjesto varavih nada o produženju mira, poručio je Caprara Bečkom dvoru da se odmah započne s pripremama za rat, jer veliki vezir Kara Mustafa-paša želi rat po svaku cijenu.3

I prije Caprarina odlaska u Istanbul, na prostoru između Save, Dunava i Drave znalo se da je dugo razdoblje života u miru na izmaku i da su na pomolu krupni događaji. Pišući o prilikama u Slavoniji, 6. ožujka 1682. obavijestio je Luka Ibrišimović zagrebačkog biskupa Martina Borkovića da se Turci ozbiljno pripremaju za rat. Svuda se kupi hrana za vojsku i utvrđuju gradovi, a grade se i lađe za mostove na Dunavu. U Istanbul je stigao carski poslanik radi pregovora o produženju mira, ali nema izgleda da će u tome uspjeti.4 Sredinom svibnja izvijestio je Ibrišimović biskupa Borkovića da u Slavoniji Turci popisuju vojnike i neprestano dovoze velike topove u Osijek, dok su lađe i ostale ratne potrepštine uglavnom već dogotovljene.5

Nasuprot jasnoći Caprarinih izvještaja i očitim pripremama za rat, gajila je carska diplomacije u Beču još uvijek nadu da će možda spretnim vođenjem pregovora i raznim pogađanjima i ustupcima izbjeći ratnu opasnost. Ali kad je 6. kolovoza 1682. na ulaznim vratima Topkapi Saraya u Istanbulu bio izvješen konjski rep (lug) usmjeren prema zapadu, više nije bilo sumnje da će sultan Mehmed IV. poći na čelu vojske u Edirne. Drugim riječima, to je značilo da je veliki vezir dobio od sultana suglasnost za vođenje rata golemih razmjera, pomoću kojeg je trebalo vratiti nekadašnju moć i slavu Osmanskog Carstva. Dva mjeseca kasnije, točnije 6. listopada, uz do tada neviđenu raskoš i pokazivanje vojne snage, napustio je sultan Mehmed 1 Valvasor, o.c., Lib. XII., p. 35. 2 Lopašić, Bihać..., p. 88. 3 Klopp, Onno, Das Jahr 1683, Graz 1882., p. 105-140. 4 Lopašić, o.c., Starine JAZU 30, p. 60. 5 Idem, o.c., Starine JAZU 30, p. 61.

222

IV. Istanbul i na čelu vojske zaputio se u Edirne, pa o miru jedva da je i bilo moguće još pregovarati.6 Potkraj jeseni pisao je Ibrišimović opet Borkoviću da je Slavonija puna janičara koji će tu i prezimiti, a potom na proljeće 1683. odatle navodno krenuti u osvajanje Gyora.7

Nastupom proljeća 1683. bili su Ibrišimovićevi izvještaji sve češći, pa je, između ostalog javio da je samo iz Bosne Slavonijom prošlo 60 tisuća konjanika i pješaka, a ostale vojske i Tatara ima kao pijeska. Za vojne potrebe digli su Turci u Slavoniji i tisuću kola sa zapregom i poslali ih u Beograd da prevezu barut, topovska zrna i ostale ratne potrepštine radi obrane i snabdijevanja Budima. Inače, oko Osijeka je ogromna osmanska vojska koja čeka dolazak velikog vezira, a ima je toliko da joj kršćani bez pomoći više sile neće moći odoljeti.8 Sadržaji Ibrišimovićevih pisama i obavijesti, ma koliko bili uopćeni, a broj osmanskih vojnika preuveličan, rječito govore i svjedoče da je Slavoniju sve više zahvaćala ratna groznica, posebno širu okolicu Osijeka. Budući da je Sulejmanov most bio glavni prijelaz preko Drave, u ratnim planovima osmanskih vojskovođa pripala je Osijeku uloga i glavnog opskrbnog središta prije odlaska vojske u južnu Ugarsku i dalje prema Beču, zbog čega je bilo naređeno da se iz Zvorničkog sandžaka dopremi u Osijek 20 tisuća vagana ječma, 3 tisuće vagana brašna i 4 tisuće vagana žita u vrijednosti od I 080 000 akči.9

Više od godinu dana bujao je život u Osijeku kao nikad prije, i sve je bilo podređeno cilju osmanskog oružja. U neopisivoj vrevi vojske i zaprežne stoke čuli su se povici na više jezika, odzvanjao je topot i odjekivala je njiska konja, miješali su se konjanici i pješaci, a tisuće šatora prekrili su okolicu grada, stvarajući neponovljivu sliku ratnog pohoda koji je trebao promijeniti povijesnu sudbinu Europe. A kako se vezir bližio Osijeku, pred licem grada i znatiželjna oka, svakoga dana redali su se prizori kakvi nisu viđeni još od vremena Sulejmana Kanunija.

Početkom lipnja stigao je napokon u Osijek i veliki vezir Kara Mustafa-paša s glavninom osmanske vojske i mnogobrojnom pratnjom. Osim janičarskog age (generala), zapovjednika topnika, oružara i vezirovih tjelohranitelja, tu su vojsku predvodili anadolski beglerbeg Ahmed-paša, karamanskl beglerbeg Mehmed-paša Šlšman, halebskl beglerbeg Beklr-paša Deli, maraški beglerbeg Ahmed-paša Sarhoš, sivaski beglerbeg Halil-paša Binamaz, šamski (Damask) beglerbeg Husein-paša Abaza Sari, adanski beglerbeg Mehmed-paša Deli Emir, silistrijski beglerbeg Mustafa-paša, dijarbekirski beglerbeg Osman-paša Bošnjak, rumelijski beglerbeg Hasanpaša Kii~iik, bosanski beglerbeg Hizir-paša, sandžakbeg Icila (Idžila) Abdulmumin-paša, sandžakbeg Aydina Ahmed-paša, sandžakbeg Saruhana Ahmed-paša Seikzade, sandžakbeg Teke Ali-paša Arapin, sandžakbeg Nikopolja Ali-paša Seikzade, sandžakbeg Kaysaryiye Dilaver-paša Deli, sandžakbeg Hamida Hasan-paša, sandžakbeg Bolua Husein-paša Kadizade, sandžakbeg Kangirija (Cankiri) Husein-beg, sandžakbeg Ćustendila , Mehmed-paša Arslan, sandžakbeg Mentese Mehmed-paša Harmus, sandžakbeg Beg-Sehera i Mehmed-beg, sandžakbeg Karahisara Omer-paša Deli, sandžakbeg Tarsusa Recep-beg, sandžakbeg Vize Velibeg i hercegovački sandžakbeg Mustafa-paša, kao i drugi viši i niži vojni zapovjednici kojima će se pridružiti sandžakbegovi iz Ugarske.10

Zajedno s velikim vezirom došlo je u Osijek i carsko poslanstvo pod vodstvom grofa Caprare. Sedmoga lipnja 1683. u 4 sata poslije podne primio je Kara Mustafa-paša Capraru u ,

6 Hammer, o.c., vr., p. 383-386. 7 Lopašić, o.c., Slarine JAZU 30, p. 61, 62. 8 Idem, o.c., Starine JAZU 30, p. 66, 67. 9 Fekete, Ludwig, Die Siyaqat-Schrift, Budapest 1955., I., p. 809. 10 Kara Mustafa von Wien. Das turkische Tagabuch der Belagerung Wiens 1683, verfest von Zeremonienmeister der Hohen Pforte. Ubersetzet, eingeleitet und erklart von Richard F. Kreutel. Osmanische Geschicht schreiber, Band I., 4. unveranderte Aunage, Graz-Wien-Koln, 1976., p. 13-116.

223

oproštajni posjet. Razgovarajući s njim bez uobičajenih diplomatskih formalnosti, upoznao i ga je sa sadržajem pisma koje šalje kao odgovor na pismo ministra rata cara Leopolda, princa Hermana Badenskog. Nakon što je Caprara bio upoznat s glavnim dijelovima pisma, predano je ono njegovu tajniku Giovanniju Benagli.11 Sadržaj tog pisma u slobodnijem prijevodu glasi: Najjasnijem među kršćanskim narodima, našem najpoštovanijem i najljubljenijem prijatelju, prvom ministru njegova carskog veličanstva cara rimskoga, markizu Badenskom; neka mu bude sretan svršetak! Evo što se daje na znanje: Vaš list koji ste poslali bio je odmah preveden, i sve što je u njemu sad Žano mi smo razmotrili i razumjeli vrlo dobro. Njegov sad žar pisan je riječima koje se protive događajima. Naime, da ste vi željeli mir ali da mi tome nismo skloni, zbog čega pozivate svoga poslanika neka se vrati. Vrlo dobro! Evo vam ga šaljemo i neka ide slobodno shodno običajima visoke Porte. Do ovoga vremena, kako to priliči časti i slavi našega carstva, svaki put kada je carsko veličanstvo, naš veliki prijatelj, pisalo i tražilo mir, moj gospodar (sjenu njegova mača neka gospodin Bog rasprostre nad cijelim svijetom), najmoćniji među svim kraljevima koji se nalaze na licu zemaljskom, nije pokazivalo nimalo otpor i nerazumijevanja. Ali, budući da vi niste od iskona započeli ovaj korisni mir kako je trebalo, vaše su riječi ostale protivne događajima i sami ste prouzrokovali takve ispade i nesporazume. Već ima više od dvije godine da ste poslali svoje poslanike tražeći produženje mira s Visokom Portom, ali protivno našim zahtjevima, na granicama radite mnoge stvari (koje se ne mogu poreći) koje su pravi uzrok nesporazuma. Također činite i djela koja vode prolijevanju krvi i potpunom uništenju zemlje. Gradite nove utvrde i tvrđave na granicama carstva njegova carskog veličanstva sultana, harate i pljačkate naše granice pomoću konjanika i ostalih drznika. Ne pomišljate li da se takvim ispadima narušava mir? Zar se tako cijeni vrijednost prijateljstva ove Visoke Porte? Tri točke o kojima se raspravljalo s vašim poslanicima potrebno je izvršit4 kako to priliči Visokoj Porti. Jer, pokazati se zaštitnikom i braniteljem tlačenih i zlostavljanih koji se utječu Visokoj Porti, svojstvo je, vrlina i dobri su običaji slavnih osmanskih careva. Da se s vaše strane ozbiljno razmotre ta pitanja, uvidjeli biste da to nisu neumjesni zahtjevi. A koliko je samo prošlo vremena da vaši poslanici dolaze i odlaze a da nisu slali odgovor ta tako prihvatljivu ponudu, već su govorili samo suvišne riječi. Zato što su ta djela doprla do ušiju sultana, on je osobno htio krenuti na put da svojim moćnim mačem napokon spriječi izgrede i drskosti na granicama svoga carstva. Promatraju li se vaši postupci s pravednošću i razboritošću, oni razumni, koji sagledavaju svršetak stvari, neće ih smatrati dobrim djelom. Zgradu mira oštećujete vlastitim rukama, a kuće i obitelji vaših podanika sami potpaljujete. Za ovoga blagoslovljenog mira, koji se već približio kraju, učinjeno je s vaše strane nekoliko godina unatrag toliko ispada, a ništa ni najmanje u korist mira. Što se nas tiče, mi smo se svojski zalagali za njegovo održavanje i produžavanje. Osim mnoštva beskorisnih riječi, za uzvrat s vaše strane nije se pokazivao nikakav znak koji bi učvršćivao prijateljstvo, iako vi tvrdite da ono postoji. Ne može stoga postojati veća neiskrenost prema prijatelju i veća milost prema protivniku od ovoga što se čini. Budući da je pitanje tko je uzrok ratu, razaranju d1Žave i propasti zemlje i od koga je potekao spor, svatko će, promatra li sa savršenom pravednošću, moći reći: naš postupak je opravdan. Ako se poslije svega ovoga bude tražilo još obnavljanje i potvrđivanje mira, kako je shodno slavi li časti osmanskog veličanstva sultana, neće miru ponovno prethoditi rat.

11 Archiv fur Kunde osterreichischer Geschichts-Quellen, III. B., Heft IV., Wien 1853., p. 496.

224

Budući da nije razborito zatvarati vrata prijateljstva i prijateljske naklonosti pred onima koji je traže, zato se svi kraljevi svijeta diče i hvale prijateljstvom ovoga carstva koje je branjeno od svakoga zla i promjena i poznaju ga po dobrom uređenju i ukrasu države kao očitim dokazima. A oni koji ga nisu upoznali, i nakon što unište svoje baštinske zemlje, upoznat će ga po milosti Božjoj i na kraju će se nanovo složiti u miru. Neka bude hvaljen gospodin Bog koji je svojom milosti u svakom ratu dopustio povećanje ove velike države. Onima koji se utječu ovoj Visokoj Porti neće se odbiti njihove molbe, kao i onima koji će znati i upoznati vrijednost njezina prijateljstva neće nedostajati carske milosti. I na kraju, stvoritelj neba i zemlje učinit će ono što je u njegovoj volji, bilo to dobro ili zlo. A mir će biti nad onima koji slijede pravi put. Dano u taboru u Osijeku.12

Primivši na znanje odgovor na pismo Hermana Badenskog, Capraraje odmah napustio Osijek i sa članovima poslanstva zaputio se prema Beču. Vezir Kara Mustafa-paša nije žurio, već je u Osijeku ostao još nekoliko dana, kamo je na njegov poziv došao turski štićenik ugarski knez lmre Thokoly zajedno sa svojom mnogobrojnom pratnjom. Na čelu povorke koja se kretala prema šatoru velikog vezira bilo je 120 dobrovoljaca, a ove je slijedilo 150 ugarskih husara s trubama, cimbalima, sviralama i plavim zastavama. Iza njih došla su četiri njemačka livrirana trubača, vodena su četiri konja i nošena je crvena zastava s Thoko1yjevim grbom. Zatim je išlo 50 nižih ugarskih plemića na čelu sa grofom Homonnayem, nošena je mala zastava uz pratnju ugarskih plemića, koji su se ; izmiješali s Turcima i s njima se bratimili. Poslije njih, bogato i svečano odjeven jašio je na konju Thokoly, a šest slugu idući pješice nosili su plašt koji mu je padao niz leda. Iza Thokolyja vožena su njegova kola na kojima je stajalo šest hajduka odjevenih u svilena odijela crvene boje. Na drugim, manjim kolima vožena je velika zelena i poderana ugarska zastava, koja je simbolizirala raskomadanost Ugarske. Iza tih kola stupala je četa hajduka odjevenih u plave uniforme s velikom srebrnom dugmadi. Na glavi su imali perjanice, a bili su naoružani puškama i sabljama. I na kraju te vrlo šarolike povorke jašilo je još 400 konjanika, naoružanih također puškama i sabljama. Veliki vezir Kara Mustafa-paša, svečano odjeven i zaogrnut u bogato izvezen plašt, primio je Th6k61yja uz najveće počasti i imenovao ga "kuručkim kraljem". Takvim prijemom i tom gestom htio je zapravo oponašati sultana Sulejmana Kanunija prilikom njegova susreta s Ivanom Zapoljom na Mohačkom polju, kao i velikog vezira Muhamed-pašu prilikom sastanka s Istvanom Bocskayem na Rakoškom polju.13

Za to vrijeme osmanska ordija (vojska) od gotovo 65 tisuća vojnika i 300 topova polako je prelazila Sulejmanov most.14 U sastavu te vojske bilo je i nekoliko tisuća konjanika, pješaka, martoloza i drugih pomoćnih jedinica iz Slavonije, Srijema, Bosne i Hercegovine, koje su uglavnom bile sastavljene od doseljenih Turaka i Vlaha. Kad su posljednji odredi vojnika

12 Babinget; .Franz, Qara Kustafa Paschas Essegger Sendschreiber and en Markgrafen Herman von Baden, Archiv Orlentalm, Praha 1932., VoI. IV., No I, p. 30-32. 13 Hammer, o.c., III., p. 731, 732. 14 O broju Kara Mustafinih vojnika povjesničari se uvelike razilaze. Pozivajući se na Alberta Capraru i njegovu procjenu, Ono Klop (Das Jahr 1683, p. 187, 188) navodi 160000, Johann Wilhelm Zinkeisen, Geschichte des Osmanischen Reiches in Europa, Gotha 1854-1863, VI. B., p. 99) 250000, a u Mittheilungen des Kriegsarchivs (Wien 1883., B. II-III., p. 53) stoji čak 400 000 vojnika. Nema sumnje da su te brojke više nego pretjerane i daleko od stvarnosti. Pogotovo ako se zna da su pod Bečom najistaknutije osmanske vojskovođe raspolagale s ukupno 38400 vojnika (Kara Mustafa vor Wien, p. 122), što je za to doba bila velika vojska. Dodaju li se tome još pomoćne jedinice i ratna komora, bliže istini bit će da je Kara Mustafa-paša imao oko 60 000 vojnika. Pretpostavi li se da je u sastavu te vojske bilo oko 15 tisuća konjanika, samo za prehranu konja trebalo je dnevno osigurati između 7 i 8 tona zobi ili ječma, ne računajući pritom, dakako, prehranu samih vojnika. Ima li se to na umu, nije teško zaključiti što je materijalno značila opsada grada u trajanju od dva mjeseca, da se uopće ne govori o pitkoj vodi, higijenskim i zdravstvenim prilikama.

225

prešli most, u drugoj polovici lipnja krenuo je iz Osijeka i veliki vezir Kara Mustafa-paša i zaputio se prema Beču. Još u toku okupljanja osmanske vojske, u okolici Osijeka i Vukovara te gornjeg Pobosuća i Povučja, napuštalo je stanovništvo svoja sela i selišta i sklanjalo se u obližnje šume i močvare ili je odlazilo preko Dunava i Drave. Znatan dio tog stanovništva stradao je zatim u ratu i nikada se nije vratio na svoja staništa, tako da su ona dugi niz godina ostala pusta ili su posve nestala. Pored ostalih bila su to sela: Tompojevci, Kundrovac, Lužac, Bršadin, Nuštar, Cerić, Marinci, Barfalva, Liget, Ljeskovo, Trnovac (Bijelo Brdo), Sarvaš, Vera, Klisa, Tenje, Močari, Tičina, Sankovo, Vereš, Petreš, Orosinj, Mikluševci, Lisovac, Hervenci, Kertuljanci i mnoga druga.15

Golemu prednost s kojom je započeo vojni pohod veliki vezir Kara Mustafa-paša nije znao I iskoristiti. Istina, još od provale bana Nikole Zrinskog 1664. Turci su strahovali za Sulejmanov most, plašeći se da bi ih upravo tu mogao napasti neprijatelj i onemogućiti osli1anskoj vojsci prijelaz preko Drave.16 Ali Zrinskog više nije bilo, ni smjelih vojskovođa poput njega. Od silne osmanske vojske jednako je strahovao i car Leopold, unatoč sklapanju obrambenog i navalnog saveza s poljskim kraljem Janom Sobieskim 31. ožujka 1683. godine, premda je, smjelo izvedenim pokretom vojske i prodorom do Sulejmanova mosta, mogao čak i onemogućiti velikog vezira da uopće i dođe do Beča. To više što su osmanske vojskovođe, poučene iskustvom od vremena Nikole Zrinskog, takvu mogućnost li razvoju događaja donekle i očekivale. Samouvjeren u ishod vojnog pohoda, umjesto da ubrza pokret vojske i munjevito opsjedne Beč i osvoji ga prije nego što je Jan Sobieski mogao doći gradu u pomoć, Kara Mustafa-paša je napredovao vrlo sporo, tako daje istom 14. srpnja stigao pod Beč. Smatrajući se dovoljno snažnim i vjerujući u brzi slom obrane Beča, učinio je i drugu pogrešku. Prilaze gradu s Dunava ostavio je slobodne. Obrana Beča hrabro je odbijala osmanski juriš za jurišom, i kada se poslije gotovo dvomjesečne opsade činilo da je sve izgubljeno, bila je 8. rujna poljska vojska na čelu s kraljem Janom Sobieskim već na vidiku, hitajući gradu u pomoć. Budući da više nije mogao spriječiti dolazak Jana Sobieskog, upustio se Kara Mustafa-paša 12. rujna u otvorenu bitku u kojoj je doživio strahovit poraz. Progoneći njegovu razbijenu vojsku, sustigao ju je Jan Sobieski kod Parkanya i 8. listopada 1683. ponovno potukao. Vijest o strahovitom porazu 6smanske vojske ispred zidova Beča i kod Parkanya munjevito se prenosila, izazivajući zaprepaštenje turskog stanovništva u osvojenim dijelovima Ugarske i Hrvatske. Strah od budućih događaja tih se dana nezadrživo uvlačio u ljudska srca i sve kutke varoških mahala i kasaba. Opća potištenost i mračne slutnje razjedale su Turke i mučile ih poput najteže m6re.. Nitko nije znao kad će bezdan rata zahvatiti ne samo krajiške prostore nego cijelu Ugarsku i Hrvatsku, ali da će do toga uskoro doći nije bilo sumnje. Strahujući od ratnih razaranja, a još više od posljedica osmanske vladavine, mnogi od njih pod okriljem jutarnjih izmaglica potajno su napuštali svoje rođake, kuće i kućišta i odlazili prema istoku i jugu, odnosno preko Dunava, Drave i Save u Erdelj, Bosnu i Srbiju. U prvi mah podjednako je strahovalo i kršćansko stanovništvo, pa se držalo podalje od cesta i putova da ga za poraz pod Bečom ne bi zaskočili odredi turskih konjanika i na njemu iskalili svoj bijes. Istodobno, pozorno je iz prikrajka praćeno ponašanje osmanskih spahija i gradskih posada i što se među njima događa, pa je u tom stanovništvu jačalo uvjerenje da je, napokon, došlo vrijeme oslobođenja osmanske vladavine. Naraštajima prigušivana mržnja prema

15 Smičiklas, o.c., II., p. 50, 53-62,66,68,91; Mažuran, Popis naselja..., p. 46, 48, 49, 54, 55,59,66,67,69,70,72- 75. 16 Kara Mustafa vor Wien. p. 85.

226

osvajaču postupno se rasplamsavala u neugasiv plamen koji će u ime slobode i budućeg življenja progutati stotine sela i naselja. U sudaru staleških, etničkih i vjerskih suprotnosti, sve ono što je osvajač za stotinu i više godina nametnuo i stvorio, uskoro će zbrisati s lica zemlje ljute sablje i plameni jezici još ljućih hrvatskih ratnika i osvetnika. Neumoljivo naplaćivanje osvajaču za beskraj nje patnje i stradanja, bezumna razaranja i prolijevanje krvi, pretvorit će posebno okolicu Osijeka i cijeli prostor između Dunava, Drave i Save u apokaliptičnu sliku strave i užasa. Pobjedu pod Bečom dočekali su car Leopold i njegova diplomacija posve nespremno, pa je Osmanskom Carstvu odmah ponuđen mir.17 Na tu ponudu nije, međutim, stigao nikakav odgovor, a nakon pobjede kod Parkanya nije se više ni pomišljalo na pregovore o miru. Dapače, prevladalo je mišljenje da se rat nastavi i započne opće protjerivanje Turaka iz Ugarske i Hrvatske. Članovi Ratnog savjeta pristupili su odmah izradi ratnih planova za 1684. godinu, zastupajući u osnovi dva mišljenja. Jedni su bili za to da se najprije potisnu Turci iz sjeverne Ugarske i osvoji Budim, a drugi da se najprije udari na Osijek, razori Sulejmanov most i tako presijeku veze Osmanskog Carstva s Ugarskom, a onda krene na Budim. Prijedlogu da se prvo krene na Osijek suprotstavljeno je mišljenje da bi osmanska vojska mogla stizati na prostor Ugarske iz Vlaške, Srbije i Bosne, ako zaobiđe Osijek, pa je Ratni savjet da bi nekako pomirio ta mišljenja odlučio da se rat istodobno vodi na dva ratišta. Kao prvo, s glavninom vojske napasti osmanska uporišta u zapadnoj i sjevernoj Ugarskoj, a pomoću graničarske i banske vojske u Hrvatskoj sustavno razarati krajište Bosanskog pašaluka i Požeškog sandžaka između Drave i Jadranskog mora. Stanovništvo na jugu Hrvatske pod vlašću Venecije nije čekalo što će odlučiti carska diplomacija i Ratni savjet u Beču, već je, saznavši za poraz osmanske vojske, odmah pograbilo oružje i započelo borbu za oslobođenje. Taj su trenutak očito željno čekali i Senjani i smjesta se uključili u borbu. Obuzeti strahom od pobunjenog naroda i četa Senja na, Tur- ci su se povlačili u tvrde gradove Obrovac, Knin i Skradin. Do kraja listopada 1683. napustili su oni Ostrovicu, Benkovac i Perušić, a koji dan kasnije bili su protjerani iz Skradina. Unatoč odbijenog napada na Obrovac, morala je turska posada ipak napustiti grad. Isto tako Kulu Atlagića, Karin i Vranu.18

Ni karlovački general Joseph Herberstein nije mirovao, već je prvih dana prosinca 1683. napao Bihać, spalio njegovo podgrađe i opljačkao cijelu okolicu. Dok se on nalazio u Bihaću bio je zapaljen Drniš, pa su Kotari u zaleđu Zadra bili oslobođeni osmanske vlasti.19

Republika Venecija bila je suzdržana u tim sukobima i nije se otvoreno stavljala na stranu pobunjenog naroda, kako bi uvjerila osmanske vlasti u svoje prijateljstvo i dobrosusjedske odnose. Štoviše, pozivala je pobunjeni narod da se smiri, okrivljujući za takvo stanje pojedine odmetnike i prebjege, naročito Senjane koji su početkom studenoga 1683. zapalili Perušić u Lici i spremaju se napasti ostale ličke gradove.20

Našavši se u procijepu, osmanske su vlasti jasno davale do znanja da im je stalo do mira s Venecijom koja istodobno vodi tajne pregovore o ulasku u rat, što je od nje pobunjeni narod na jugu Hrvatske, zapravo, i očekivao.

Nakon podužih pregovora, posredovanjem pape Inocencija XI. bio je 5. ožujka 1684. sklopljen savez ili tzv. Sveta liga između cara Leopolda, poljskog kralja Jana Sobieskog i Republike Venecija u ratu protiv Osmanskog Carstva. Prema tom sporazumu svaki član Lige

17 K1opp, O.C., p. 342. 18 Desnica, Boško, lstorija kotarskih Uskoka, Beograd 1950., sv. I., 1646-1684, p. 280-282. 19 Idem,o.c., I.,p. 293. 20 Idem, o.c.,I., p. 272, 297-299.

227

samostalno je planirao i vodio rat protiv zajedničkog neprijatelja, a sve što bi u ratu osvojio pripadalo je isključivo njemu.

Na izmaku zime i u proljeće 1684. pripremalo se i kršćansko stanovništvo između Drave i Save na ustanak. Sklanja10 se dublje u šume i poneseno vjerom i željom da i samo pridonese vlastitom oslobođenju čekalo prvu povoljniju priliku za bespoštedan obračun s Turcima, domaćim poturicama i njihovim suradnicima. Na serhatu Cerničkog i Požeškog sandžaka bilo je naoko i dalje sve mirno. Prema izvještajima osmanskih izvidnika činilo se da će tako i ostati, jer se rat žestoko rasplamsavao na prostoru Ugarske, Venecijanske Dalmacije i Peloponezu, i vodio se na vrlo udaljenim ratištima.

Obrambena, prometna i opskrbna važnost Osijeka za nastavak ratovanja širom Ugarske bila je izuzetno značajna, zbog čega je bilo naređeno da se za potrebe vojske u toku 1684. i početkom 1685. godine iz live (sandžaka) Szeged, odnosno kadiluka Szeged, Baja, Sombor, Bač i Titel, dopremi u Osijek 30 000 vagana ječma 6 000 vagana brašna i 5 000 vagana žita u vrijednosti 1 660 000 akči.21 Iskazano u suvremenim mjerama to je značilo oko 1 900 tona ječma, 370 tona brašna i 350 tona žita. Umirujuće vijesti iz pograničnih krajeva Hrvatske zavaravale su osmanske posade u Virovitici, Požegi, Cerniku i okolnim mjestima i pograničnim utvrdama, pojačavajući u njima uvjerenje da će ih tada zaobići veća iskušenja. Graničarski zapovjednici u Hrvatskoj namjerno su podgrijavali takvo uvjerenje, šireći na sve strane glasine da će glavnina graničarske vojske otići na bojišta u Ugarskoj. Vješto skrivajući prave namjere, na taj su način ostvarivali dio svoga plana, jer je u međuvremenu bilo zaključeno da generali Jakob Lesle, Sigismund Trautman- sdorf, Johann Joseph Hcrberstein i ban Nikola Erdody udruženim snagama napadnu Turke u Slavoniji. Zapovjedništvo sa cjelokupnom vojskom bilo je povjereno generalu Lesleu, a neposredan cilj vojnog pohoda bio je osvajanje Virovitice. Prema ocjeni vojnih stručnjaka, Virovitica je u tom času bila najvažnije, ali i najranjivije uporište u obrani Požeškog sandžaka, a njezino osvajanje značilo bi otvaranje puta za nesmetan prodor prema Valpovu i Osijeku. Potiskivanjem osmanskih snaga s tog prostora ostvarili bi se ne samo nužni strateški uvjeti da se cijela Slavonija što lakše i što brže oslobodi osmanske vladavine, nego da ujedno i oslabi pritisak osmanske vojske na bojištima Ugarske. Prihvaćanjem rečene strateške zamisli, potkraj lipnja započelo je okupljanje vojske u logoru nedaleko od Đurdevca. Do 3. srpnja znatan dio vojske već se nalazio u logoru, kamo je Lesle stigao prethodnoga dana. Pri dolasku on je u logoru zatekao generala Trautmansdorfa i njegovu vojsku iz Karlovca, odakle su došli I. srpnja. Preostali dio vojske pod vodstvom generala Herbersteina i grofa Adama Zrinskog i pomoćne čete graničara očekivao je Lesle idućih dana, a među njima i bansku konjicu koju je umjesto bolesnog bana predvodio grof Ivan Drašković. Drugi dan nakon dolaska u logor poslao je Lesle izvještaj caru i Ratnom savjetu u kojem je između ostalog javio da je na granici s Osmanskim Carstvom posve mirno i nema druge vojske osim graničara koji čuvaju granicu.22 Kad je vojska bila okupljena, zaputio se Lesle odmah prema Virovitici i sredinom srpnja napao je topovskom paljbom iz dvije baterije. Prvi dani opsade prošli su, međutim, bez ikakva uspjeha, jer su topovske granate padale na zemljane opkope i bedeme, pričinjavajući malo štete. Gradska posada uporno se branila junački odbijala napade, a bombe i granate koje su padale na grad pokrivane su mokrim krpama i pokrivačima da bi umanjili njihovo razorno

21 Feketc, Die Siyatat.Schrifl, p. 811. 22 Kricgsarchiv, Wicn, Turkenkrieg 1684, Fasz, 7, No 18.

228

djelovanje ističući važnost Sulejmanova mosta kao glavnog prijelaza iz Osijeka i baranjskih močvara, odakle je prijetila opasnost cijelom Kršćanstvu.23 24 25

Marsiglieva rasprava nije ostala nezapažena u vojnim krugovima i na carskom dvoru, već je na određen način i utjecala na planiranje budućih vojni, ne samo u Slavoniji nego i Ugarskoj. Uspješno započeto ratovanje u Slavoniji nastavljeno je i 1685. godine, pa je hrvatski ban Nikola Erdody provalio u Cernički sandžak i uz pomoć ustaničkih četa Ivana Sekule i Franje Ilića osvojio Kraljevu Veliku i Bijelu Stijenu.26 Prije toga napao je on Dubicu i spalio sve što je mogao, odakle se morao povući zbog pomanjkanja topništva. Vrativši se preko Une, nasrnula je na bana osmanska vojska, ali je u kraćem okršaju bila razbijena i natjerana u rijeku Unu. Sedam vojnih zastava zarobljenih tom prilikom poslao je Erdody na dar carskom dvoru u Beč kao ratni plijen. Od Bijele Stijene i Kraljeve Velike krenuo je zatim Erdody prema Cazinu, a dijelovi njegove vojske žarili su i palili sve do Mutnika i Tržca.27 Vjerojatno dok se ban Erdody nalazio blizu Kraljeve Velike, zaputio se 9. kolovoza 1685. general Lesle iz Virovitice s krajiškom i banskom vojskom prema Osijeku. Njegove snage sastojale su se od šest pukovnija pješaka i konjanika, kao i 2 000 Hrvata u sastavu banske vojske i 3 laka topa. Budući da su vladale ljetne vrućine, vojska je teško napredovala pokraj popaljenih i napuštenih sela i neprestano patila od žeđi. Dva dana kasnije, nastupajući kao prethodnica s 500 konjanika i pješaka, napao je kapetan Gašpar Balog Miholjac, čija se posada odmah predala na milost i nemilost. Zajedno sa ženama i djecom, zarobljenu posadu od 81 vojnika dao je Balog zatvoriti u neki toranj, a unutar tvrđavice ostavio 200 vojnika slabijeg zdravlja i 100 hajduka ili narodnih vojnika da čuvaju zarobljenike dok se vojska ne vrati od Osijeka. Idući dalje, 12. kolovoza utaborio se Lesle blizu Karašice, na pola puta od Valpova do Osijeka. Između 10 i 11 sati javila je prethodnica da su osmanska konjica i pješadija na vidiku i da vjerojatno idu Valpovu u pomoć. Da bi zavarao osmanske vojskovođe naredio je Lesle da se odmah puca iz topova, a pojedini odjeli vojske stupaju i po nekoliko puta iz raznih smjerova kako bi se stvorio dojam o znatno većim njegovim snagama, te da može imati i do 30 tisuća vojnika. Izvodeći tu predstavu, u međuvremenu doznao je Lesle od nekog seljaka da je prijašnjeg dana neki paša iz Osijeka pošao sa 150 konjanika i 200 pješaka prema Valpovu, ali kada je vidio njegovu vojsku smjesta se povukao preko mosta na Karašici i sastao s drugim pašom iz Osijeka. Plašeći se da ne bi možda Turci porušili most na Karašici, ne čekajući pomoć njemačkih konjanika i oklopnika, hrvatska je prethodnica silovito udarila na njih. U vrlo krvavom okršaju poginuli su ivanićki kapetan Stjepan Patačić i 26 vojnika, poslije čega se osmansko konjaništvo povuklo u Osijek. Dan poslije 13. kolovoza, utaborio se Lesle blizu Osijeka. Služeći se ponovno ratnom varkom, podigao je logor u koji se moglo smjestiti i do 30 tisuća vojnika. Vojsku je zatim postavio u bojni red: u sredini pješake, njemačke konjanike, komoru i tri topa, a na krilima brze hrvatske konjanike. Na puškomet udaljenosti stajali su također poredani i Turci. Korak po korak vojske

23 24 25 Kriegsarchiv, Wien, Turkenkrieg 1684, Fasz. 6, No 28... "II ponte d'Ossek daj Turchi considerato per il pitl importante passo the abbiano in Europa a danni della Cristianita ed a beneficio di portar i loro soccorsi ai proprii stati... II fiume Drava, qullche 15 miglia d'Italia incirca, esopra detto Ossek comincia ad uscire fuora dal proprio alveo et forma una pallude che al sito Ossek sara larga incirca un miglio e un quarto d'Italia, dove i Turchi gli hanno formato il predctto ponte di legname quadro posato sopra forti colonne pur di legno e di larghezza talle, the due grandi carri, possono, incontrandosi passare e di piu ancora un uomo legamente per parte." 26 Horvat, o.c., I., p. 134. 27 BoethuIs, o.c., I., p. 164-167; Mittheilungen des k.k. Kriegsarchiv, Wien 1885.. IV., p. 245.

229

su se približavale jedna drugoj. Kad su turski pješaci i konjanici stigli vrlo blizu, gotovo na dohvat ruke, iznenada su ih s oba krila napali hrvatski konjanici. Napad je izveden tako i munjevito da su turski konjanici ubrzo nagnuli u paničan bijeg. Hrvati su hitali za njima, obarali ih s konja i nemilice sjekli. Ne upuštajući se u bitku, odstupali su turski pješaci korak po korak i povlačili se u osječku tvrđavu. Za sve vrijeme dok su se turski pješaci povlači Ii prema osječkoj tvrđavi, nastupao je Lesle za njima u bojnom redu. Osječka palanka bila je napuštena, jer su Turci dan uoči Lesleova dolaska poslali svoje žene i djecu brodovima niz Dravu, a ostalo stanovništvo sposobno za I oružje zatvorilo se u osječku tvrđavu. Ulazeći u napuštenu palanku, Lesle je bio iznenađen izgledom i veličinom turskog Osijeka. Uz ostalo zapazio je da ima dosta džamija, više od 500 trgovina i golemu natkrivenu tržnicu (bazar), gdje je našao gotovo nevjerojatne količine ječma, zobi, sijena, riže, brašna, dvopeka, soli i drugih živežnim namirnica dopremljenih za opskrbu osmanske ordije. Izgled Sulejmanova mosta još ga se više dojmio, jer se takav most malo gdje tada u svijetu uopće i mogao vidjeti. S osječke strane dužina mu je iznosila nekih 1 100 koraka, a s baranjske strane 8 000 koraka. Izgrađen je bio sav od hrastovine, širine 12 većih koraka, tako da su preko njega istodobno mogla voziti troja turska kola, a s obje strane imao je most i lijepo tesanu ogradu. Na mjestu gdje je vodio preko rijeke Drava nije bila široka, pa je pontonski most bio položen na 16 lađa, koje su Turci od straha dan prije razdvojili i pustili da ih voda odnese. Od zarobljenih Turaka doznao je Lesle da se unutar osječke tvrđave nalaze tri paše, a među njima i požeški sandžakbeg. Iako Lesle u izvještaju ne kaže tko je bio požeški sandžakbeg, očito da je riječ o Osman-paši Bošnjaku koji se u to vrijeme nalazio na čelu Požeškog sandžaka.28

Rano ujutro 14. kolovoza odjahao je Lesle uz obalu Drave radi izviđanja i tom prilikom naredio da se spali 13 vodenica na Dravi. Kako preko Drave nigdje nije vidio osmanske vojnike, odlučio je spaliti makar dio Sulejmanova mosta na baranjskoj strani. Pitanje je bilo kako to izvesti, budući da nije bilo pontonskog mosta. Da bi ohrabrio vojnike ponudio je hrvatskim i njemačkim vojnicima veću novčanu nagradu. Međutim, njemački vojnici nisu se usudili poći zajedno s hrvatskim vojnicima, a hrvatski vojnici nisu opet željeli poći sami bez njemačkih vojnika. Konačno se dobrovoljno javilo 16 Francuza iz pukovnije Herbeville da će prijeći Dravu i potpaliti most. Budući da je čamac za toliko ljudi bio premalen, prevrnu se u vodu i jedva spase utapljanja. O paljenju Sulejmanova mosta na baranjskoj strani nije nakon toga više moglo biti ni govora. S obzirom na to, naredio je Lesle da se u osječkoj palanci pokupe sve količine loja, sala, smole, ulja i ostalog Iako zapaljivog materijala i potpali most s osječke strane. Kad je vatra zahvatila hrastovu gradu premazanu salom, smolom i uljem, gorio je , most poput upaljene baklje na očigled Turaka u osječkoj tvrđavi. Za nekoliko sati u dužini oko I 100 koraka most je bio pretvoren u pepeo. Istoga dana odlučio se Lesle na povratak, jer osječku tvrđavu nije mogao osvojiti. Osim toga, m plašio se da mu osmanska vojska ne presiječe odstupnicu i poraz pretvori u pobjedu. Zadovoljan postignutim, opljačkao je i zapalio Lesle osječku palanku i rano ujutro 15. kolovoza počeo se ubrzano povlačiti prema Virovitici.29 Uspjeh Lesleove provale do Osijeka bio je prvorazredan ratni događaj koji je u europskoj javnosti imao silan publicitet. Na vijest o Lesleovoj pobjedi održao je 30. kolovoza posavski biskup Sebastijan misu zahvalnicu (Te Deum laudamus) i priredio primanje za visoke dostojanstvenike.30 Još brže nego u Passau, stigla je vijest o uspjehu Lesleove provale do

28 Desnica, o.c., II., p. 87. 29 Kriegsarchiv, Wien, Tiirkenkricg 1685, Fasz. 8, No 31. 30 Jarčov, Marko, Spisi tajnog Vatikanskog arhiva XVI-XVIII veka, Beograd 1983., p. 126, 127.

230

Osijeka generalu Herbersteinu u Karlovac, odakle je 27. kolovoza o tome obavijestio mletač- kog providura u Dalmaciji Pietra Valiera.31 Isto kao nekad, ponovno su bile prepričane sve već poznate zgode o gradnji Sulejmanova mosta i njegovu paljenju 1664. godine, a razigrana mašta slikara i bakropisaca uvelike je pridonosila stvaranju legende o njemu. Iste godine tiskan je u Milanu i prigodan letak pod naslovom: Vero dissegno, e distintissima relazione della marchia, fazioni, attacco et expugnatione contanto memorabile al mondo del ponte, forse, a citta d Essek, del serenissimo dvca di Lorena dell armi cesaree sotto il comando valoroso dell eccellentissimo general Lesle.32 Sadržaj ovoga letka uglavnom se poklapa sa službenim izvještajima o Lesleovoj provali do Osijeka. Gubitak Virovitice, Kraljeve Velike, Bijele Stijene, Brezovice, Slatine, Mikleuša i djelomično paljenje Sulejmanova mosta i osječke palanke, zadali su osmanskoj obrani u Slavoniji težak udarac. Ali, unatoč tome, na osvajanje Osijeka i Slavonije nije se tada moglo ozbiljnije ni pomišljati dok su Turci držali ključne položaje na prostoru Ugarske. Uostalom, ni smjela provala generala Leslea nije bila tako značajna da bi najavila prevagu u ratu, to više što je na baranjskoj strani Sulejmanov most ostao netaknut. Zbog općeg meteža pobunjenog naroda na jugu Hrvalske pod venecijanskom upravom, istodobno se drobilo i kraj išle Krčko-ličkog i Kliškog sandžaka i sve je više zapadalo u krizu. Sredinom ožujka 1685. poveo je providur Pietro Valier vojsku na Sinj, oslanjajući se na pomoć narodne vojske koju su u službi Venecije predvodili Ilija Smiljanić i Stojan Janković. Raspo- ređena po brdima i klancima ta je vojska trebala zapriječiti Turcima dolazak u pomoć Sinju. Međutim, pokolebani snagom osmanske vojske, narodni su borci napustili svoje položaje, pa je zastrašeni Valier pobjegao ispod Sinja. Poneseni takvim razvojem događaja, krenuli su tada Turci prema Klisu i upali u Splitsko polje. Kad se činilo da je prevaga na turskoj strani, optuženi od Venecijanaca zbog malodušja i kukavičluka, Hrvati su prikupili svoje snage i razbili osmansku vojsku.33 Taj je poraz iskoristio Stojan Janković, pa je žareći i paleći upao u Bosnu i Hercegovinu, odakle je preveo dosta ljudi pod venecijsku upravu. U svibnju iste godine krenuo je Janković u Liku i doveo ispod osmanske vlasti 70 obitelji koje su imale 900 duša. Uskoro zatim napao je bosanski paša Zadva~e kod Omiša, ali je 19. lipnja turska vojska bila razbijena.34

Ni karlovački general Herberstein nije mirovao, već je 14. srpnja 1685. obavijestio providura Valiera da će provaliti u Krbavu i pozvao ga neka istovremeno i on uputi svoju vojsku u Liku. U dogovoru s providurom Stojanom Jankovićem odgovorio je generalu zapovjednik venecijanske konjice Paolo Michieli da će 22. srpnja biti u Lici. Kao što je bilo javljeno, predviđenog dana upali su Michieli i Janković u Liku pustošeći i paleći, ali generala nije bilo. Kad su već pošli natrag, sustigla ih je generalova obavijest da je s vojskom stigao u Krbavu, te se vrate i nastave s pljačkom i paležom, vodeći sa sobom na venecijansku stranu 300 obitelji s oko 700 ljudi sposobnih za oružje. Iako se u dogovoreno vrijeme nisu našli, tom su prilikom bile opustošene tvrđavice Ribnik, Vrebac, Medak i Lovinac, te opljačkana i spaljena sela Parčić, Tepšin Dol, Čitluk i Pavlovac kod Vrebca.35

Mjesec dana kasnije pisao je general Herberstein providuru Valieru da se opet sprema upasti u Liku, pa ga moli neka naredi Stojanu Jankoviću da mu se 14. rujna pridruži sa svojim ljudima. Na generalovo pismo odgovorio je Valier 1l. rujna, javljajući da jeprekratak jer su krajišnici umorni od pohoda na Bilaj, ali će narediti Jankoviću da prikupi što više ljudi čim prije upadne 31 Desnica, o.c., II., p. 105. 32 Muzej Slavonije, Osijek. Vidi Mažuran, Srednjovjekovni i turski Osijek, p. 175. 33 Desnica, o.C., II., p. 68-81. 34 34 Idem, o.c., II., p. 84, 89. 35 Idem, o.c., II., p. 95-100, 102.

231

u Liku kako bi generalu olakšao zamišljeni pothvat. Odgovarajući Valieru iz Perušića, 18. rujna javio je general da je njegovo pismo primio upravo na dan kad je započeo provalu, izražavajući pritom žaljenje što nije došlo do zajedničkog napada jer bi uspjeh bio mnogo veći. On je inače opustošio Liku, smaknuo i zarobio dosta neprijateljskih vojnika uz neznatne gubitke. Njegov upad vodio je preko Budaka, Novog, Ribnika, Bilaja i Perušića s obje strane rječice Like. Turci su se žestoko branili i radije ginuli nego se predavali. Ali kako nije imao topništva da bi razorio njihove kule i gradove, morao se Herberstein zadovoljiti pljačkom i paležoin.36

Početkom studenoga upali su venecijanski krajišnici ponovno u Liku i provalili do Udbine, pustošeći i pljačkajući sela i pa leći kule aga i begova. Na povratku s provale napali su Gračac, ali bez topova morali su odustati od napada.37 Da bi iskoristila stečenu prednost, carska se Austrija tijekom zime i većeg dijela proljeća 1686. godine užurbano pripremala za odlučnu vojnu kojoj je cilj bio osvajanje Budima i protjerivanje Turaka iz Ugarske. O tim pripremama i namjerama carske vojske bio je dobro obaviješten sultanov dvor, pa su osmanske vojskovođe napregnuli sve snage da što bolje opskrbe i utvrde Budim. U njihovim očima i mislima Budim je bio "kuća svetog rata, krajnji bedem islama u Europi, ključ i ključanica Osmanskog Carstva''.38 Jednako tako ubrzano se radilo na obnovi spaljenog dijela prilaza Sulejmanovu mostu, postavljanju pontonskog mosta na Dravi i uklanjanje šteta i popravku osječke palanke. Uz goleme napore, do kraja proljeća iste godine most je bio popravljen, a Osijek opasan i utvrđen dvostrukim palisadama.39

Na izmaku zime otputovao je ban Nikola Erdody u Beč da bi upoznao carski dvor sa zaključcima Hrvatskog sabora o daljem vođenju rata. Osim toga, obratio se on i papi Inocenciju, koji mu je dao novčanu i materijalnu pomoć kako bijedan toliko plemenit junački narod mogao dobrom srećom vojevati protiv zajedničkoga neprijatelja.40 Prije odlaska u Beč upao je 24. siječnja 1686. ban Erdody preko granice u Bosnu, gdje je opljačkao i popalio veći broj sela.41

Procjenjujući glavne pravce udara carske vojske, zaključile su osmanske vojskovođe da se izvrši protunapad u Slavoniji i osvoji Virovitica kako bi se uspostavila neposredna veza sa Szigetom i Kaposvarom i tako smanjio pritisak carske vojske na Budim. U skladu s tom zamisli, početkom svibnja 1686. naredio je serasker Sulejman-paša zapovjedniku Osijeka Osman Ahmed-paši da neprestano bude u strogoj pripravnosti i budno pazi na Sulejmanov most.42 Kraće vrijeme kako je 21. lipnja počela opsada Budima, poveo je Mustafa-paša Funduk vojsku prema Virovitici, ali ga je preduhitrio pukovnik Ivan Makar i razbio kraj Orahovice. Poraz je bio tako težak da je prestrašeni paša pobjegao u noćnoj haljini na neosedlanu konju. Neposredno zatim opustošila je i popalila Makarova vojska Orahovicu, Sirač i sva okolna mjesta, te sasjekla, kako sam u izvještaju kaže, 500 osoba oba spola.43

Nekako u isto doba dok je Makar žario i palio oko Orahovice i Sirača, ratovao je u okolici Pakraca i ban Nikola Erdody, te uz pomoć ustaničke vojske opustošio Čaklovac, Pakrac, Cernik i Kamengrad.44

36 Idem,o.c.,II.,p.105, 110, III. 37 Idem,o.c.,II.,p.116. 38 Mittheilundgen des k.k. Kriegsarchivs, Wien 1886; Monumenta Yaticana Hungariae, 1886., II., p. 2. 39 Hammer, o.c., III., p. 781; Boethius, o.c., II., p. 164. 40 Monumenta Yaticana Hungarie, II., p. 47. 41 Desnica, o.c., II., p. 131 42 Hammer, o.c., VI., p. 469. 43 Lopašić, o.c., Starine JAZU 30, P 64; Idem, Dva hrvatska junaka Marko Mesić i Luka Ibrišimović, Zagreb 1888., p. 44 Horvat, Rudolf, o.c., I., p. 134.

232

Daleko teži i sudbonosniji ratni ne uspjesi nego u Slavoniji, pratili su osmansku vojsku u južnoj Ugarskoj, pa je ona morala napustiti Kanizsu i svoje snage razmjestiti u Szigetu, Kaposvaru i i Siklosu. Za to vrijeme opsada Budima nije malaksavala unatoč fanatičnoj obrani osmanske posade, i obruč oko grada sve se više stezao. Konačno, 2. rujna 1686. carska je vojska osvojila grad na juriš poslije stotinu četrdeset pet godina osmanske vladavine. Odmah nakon pada Budima pohitao je pukovnik Ivan Makar sa hrvatskim četama i vojvodama Ivanovićem i Vojnovićem prema Pečuhu i osvojio njegovu varoš, olakšavši tako pobjedničkoj vojsci pod vodstvom Ludwiga (Louisa) Badenskog osvajanje grada. Visoko cijeneći ratne podvige i zasluge hrvatske vojske, car je Leopold posebnim pismom zahvalio Hrvatskom saboru, koji je to pismo uvrstio u saborski zapisnik.45

Zaposjedanjem Pečuha i osvajanjem Siklosa, početkom listopada poveo je Ludwig Badenski vojsku prema palanci Dardi, koja je branila prilaze Sulejmanovu mostu i služila kao njegov mostobran. Palanka je bila dobro utvrđena, a na njezinim tornjevima i bastionima nalazila su se 24 topa. Međutim, pred dolaskom carske vojske zastrašena posada sama je napustila Dardu i preko Sulejmanova mosta nagrnula u bijeg prema Osijeku. Ulazeći u napuštenu Dardu, Badenski je naredio konjanicima neka smjesta krenu u potjeru za Turcima ne bi li ih možda sustigli do kraja Sulejmanova mosta. Ali kada su oni izbili na obalu Drave, Turci su već hitali preko pontonskog mosta na Dravi i rušili ga iza sebe. Štiteći njihovo povlačenje, osmanska je posada iz Osijeka neprestano pucala iz pušaka i topova i zasipala vatrom carsku vojsku preko Drave. Nakon uspjela bijega osmanske posade iz Darde u Osijek i rušenja pontonskog mosta na Dravi, naredio je Ludwig Badenski da se Sulejmanov most zapali. Cijelu noć od 3. na 4. listopada 1686. gorio je most poput goleme vatrene zmi.iurine, tako da od njega nije ostala očuvana ni jedna jedina greda. Na taj način zauvijek je nestala ta jedinstvena I veličanstvena građevina, koja je više od jednog stoljeća neodoljivom snagom privlačila pozornost cjelokupne europske javnosti.46 Na odlasku iz Baranje naredio je Badenski da se Darda razori, a 12. listopada osvojio je Kaposvar. Koji dan kasnije razbioje osmansku vojsku kod Szigeta i prisilio gradsku posadu na predaju. Prema vlastitom izvještaju, u svim vojnim operacijama te godine izgubio je Badenski oko 700 vojnika.47 Pad Budima, Pecsi (Pečuha), Siklosa, Kaposvara i Szigeta, uništenje Sulejmanova mosta i potiskivanje Osmanskog Carstva iz Ugarske, prenerazili su osmanske vlasti i stanovništvo od Dunava i Drave do Jadranskog mora, a na sultanovu dvoru u Istanbulu izazvali duboku potištenost i beznađe. Na drugoj strani hrvatsko je stanovništvo postajalo sve sigurnije da je oslobođenje od tuđinske vlasti samo pitanje vremena, i da se ona na prostoru Hrvatske uvelike sunovraćuje u ponor. Uvijek pozorno prateći zbivanja na bojištima Ugarske, iskoristila je Venecija raspoloženje Hrvata i dijela Vlaha pod vodstvom Stojana Jankovića i 17. rujna 1686. napala Sinj i dvanaest dana kasnije ga osvojila.48 Bio je to značajan uspjeh venecijanskog oružja, jer je tako obrana

45 HDA, Zagreb, Protocollum Regni 1687, p. 451, 461.

46 Abelinus, Johann Philipp, Theatrum Europaeum oder ausfiihrliche und wahrhafftige Beschreibung alle und jede denckwrdiger Geschichten, so sich bin und wieder in der Welt, furneblich aber in Europa und Teutschalnd so wol In Rellglon oder Prophan-Wesen, Franckfurt a/M, M DCXCVI, T.XII., p. 1027, 1028; Miuheilungen des k.k. Kriegsarchivs, Wien 1886., p. 108; Contarini, Giovanni, Storia dalla guerra di Leopoldo I., Venetia 1710., I., p. 614; Szita, Laszlo, Budatol-Belgraidig, Vailogatott dokumentumreszletek az 1686-1688. evi torokellenes hadjaratok tortenetehez, Pecs 1987., p. 19-22. 47 Kriegsarchiv, Wien, Tiirkenkrieg 1686, Fasz. 13, No 25. 48 Abelinus, o.c., T.XIII.,p.12, 123;Szita,o.c., p. 84-91.

233

Klisa postala mnogo sigurnija, a ništa manje i cijele Zagore. Osim manjih pljačkaških upada nisu osmanski krajišnici zatim na tom prostoru bili u stanju učiniti išta značajnije. Kad je na sultanovu dvoru bila prevladana malodušnost izazvana tolikim gubitkom koji Osmansko Carstvo nije nikada doživjelo, odlučeno je da se krene u vojni pohod radi vraćanja izgubljenih položaja preko Drave i otvaranja puta do Budima. Ključno mjesto u pripremanju za tu vojnu imao je Osijek kao polazište i opskrbno središte, odakle je vodio put do željenog cilja. Za veliku vojnu spremala se i carska Austrija, pa su se u proljeće 1687. nedaleko od Pečuha okupile 54 pješačke i konjaničke pukovnije s oko 40 do 45 tisuća vojnika. Od pješačkih jedinica bile su to pukovnije Ernest Rtidiger Starhemberg, Lesle, Kayserstein, Charles de Croy, Baden, Salm, Mansfeld, Maximilian Starhemberg, Johann Sereni, Karl Ludwig Souches, Neuburg, Scharffenberg, Stadel, DiepenthaI, Thtingen, Philipp Metternich, Leopold Beck, Georg Wallis, Aspremont, Nigrelli, Heussler, princ Lotaringijski, Paul Houchin, Fiirstenberg, Strasser i Guido Starhemberg, a od konjaničkih kirasirske pukovnije Sachsen-U1uenburg, Caprara, Dtinnewald, Palffy, Caraffa, Gondola (Gundulić), Taff, Neuburg, Montecuccoli, Veterani, Piccolom ini, Heussler, Commercy, Gotz, Hannover, St. Croix, Ftirstenberg i Truchsess von Wetz- hausen, kao i dragonske pukovnije Ladron, Styrum, Castel1, Serau, Herbeville, Savoia, Dettwin, Magni i Ktissel. Na čelu tih pukovnija bili su brojni generali i pukovnici, a vrhovni zapovjednik te vojske bio je vojvoda Karlo Lotaringijski (Herzog Karl Leopold von Lothringen und Bar).49 Osmanska vojska okupljala se u Beogradu i Osijeku, a glavninu snaga činile su vojne jedinice iz Sirije i Male Azije. Poslije završenih priprema, u drugoj polovici svibnja, krenuo je veliki vezir Sulejman-paša iz Beograda i prvih dana lipnja došao u Osijek. Ispred palanke i zidova grada osmanska se vojska utaborila, utvrdila dvostrukim palisadama i dubokim jarcima, a na podignute opkope postavila šezdesetak topova. Da ojača svoje desno krilo bio je zapadno od palanke pokraj obale Drave iskopan veći opkop i utvrđen poput bastiona. Šator velikog vezira zauzimao je središnje mjesto ispred osječke palanke, okružen gustim redovima vojske s nekoliko topničkih baterija. Cjelokupna Sulejman- pašina vojska imala oko 50 000 vojnika, 70 topova, 400 kola sa streljivom i više tisuća deva koje su služile za jahanje i nosile razne potrepštine, a zajedno s pomoćnim jedinicama i Tatarima mogla je imati i do 60 tisuća vojnika.50

Dok se osmanska vojska utvrđivala u Osijeku i gradila nasip preko Drave pokraj spaljenog Sulejmanova mosta, približavala se gradu carska vojska pod vodstvom Karla Lotaringijskog. Dio te vojske išao je od Darde do obale Drave, a veći dio snaga, prešavši Dravu blizu Valpova, nastupao je pokraj Petrijevaca prema Osijeku. Pred carskom vojskom koja je išla od Darde do dravske obale, osmanska se vojska povukla u Osijek, rušeći za sobom pontonski most. Izbijanjem te vojske na lijevu obalu Drave, naredio je vojvoda Karlo da se nasuprot Osijeku iskopa i utvrdi veći opkop, odakle se pucnjavom mogla uznemirivati gradska posada i plašiti osječko stanovništvo. Stigavši nadomak Osijeku, carska je vojska odmah zauzela položaje i postavila se sučelice Sulejman-paši u bojni red. Generali Guido Starhemberg i grof Karl Souches izvršili su 18. lipnja s oko 2 000 vojnika juriš na osmanske položaje, ali su bili zasuti topovskom paljbom i suzbijeni. Zapravo, bilo je to ispitivanje snaga i svjesno izazivanje Sulejman-paše, kako bi povećao svoje samopouzdanje i bio namamljen u bitku na otvorenu polju. To više što su izgledi za ishod bitke ispred zidova Osijeka bili vrlo upitni, jer se veliki vezir oslanjao na dobro opskrbljenu osječku tvrđavu s jakim topništvom. Poslije spomenutog okršaja vojvoda Karlo odmah je započeo s povlačenjem vojske istim putem preko Drave. Istodobno povlačila se i vojska iz opkopa na lijevoj obali Drave prema Dardi, čupala kolje i rušila nasip da oteža 49 Desnica, o.c., II., p. 149-153. 255 50 Hammer.o.c.. 111..p. 790;Abelinuso.c..T.XIII.,p. 13. I

234

kretanje Sulejman-pašinoj vojsci. Za to vrijeme ostao je general Aenea Caprara blizu Osijeka s jačim odredom vojske da brani odstupnicu. Kad se povukao i njegov odred, napregnuo je veliki vezir sve snage da što prije osposobi pontonski most i prijelaze preko baranjskih močvara i povede vojsku za vojvodom Karlom. Dok se Sulejman-paša bavio tim poslovima, vojvoda Karlo nije žurio, već je pomno birao mjesto gdje će se utaboriti. Prema ocjeni vojskovođa bilo je zaključeno da se tabor podigne blizu Nagy Harsanya i zauzmu vrlo povoljni položaji. Prateći kretali je osmanske vojske, obje strane našle su se 12. rujna 1687. sučelice. Nošena zanosom pobjeda, carska je vojska nezadrživo pojurila i naprosto satrla osmansku vojsku. Poraz je bio tako težak da je Sulejman-paša napustio bojno polje i panično pobjegao preko Darde u Osijek. Stigavši izbezumljen u Osijek, ostavio je u gradu veći broj vojnika iz osobne pratnje pod zapovjedništvom Hasan-paše, podrijetlom iz Bosne, a sam okružen konjanicima bježao je dalje u smjeru Petrovaradina. Prepuštena vlastitoj sudbini, njegova razbijena i potučena vojska pogibala je u baranjskim močvarama i bespućima, dok su janičari jednostavno bili sasječeni.51 Vijest o katastrofalnom porazu velikog vezira Suleiman- paše munjevito se širila izazivajući svuda među osmanskim stanovništvom zaprepaštenje, duboku potištenost i vrlo kobne slutnje. Kršćansko stanovništvo, posebno Slavonije, dočekalo je tu vijest s golemim oduševljenjem, postajući još odlučnije u borbi protiv tuđinske vlasti. I ne čekajući dalje rasplet događaja, slavonski Turci i ostali sljedbenici islama sami su palili vlastite kuće, razarali sela, uništavali dobra i u strahu bježali preko Save u Bosnu, uvjereni da će carska vojska udari ti na Osijek i započeti osvajanje Slavonije. Ali, posve suprotno njihovu očekivanju, vojvoda je Karlo uputio glavninu vojske u drugom smjeru. Naime, on je dobro znao da je veliko pitanje hoće li osvojiti Osijek ako Turci pojačaju njegovu obranu, dok se istodobno velikom veziru pružala mogućnost da preko Petrovaradina provali u Erdelj, a Tatari napadnu Gornju Ugarsku. Upravo zbog toga, da bi prisilio velikog vezira na povlačenje vojske iz Slavonije, zaputio se on u Erdelj, a generalu Hansu Dunnewaldu naredio neka s približno 10000 vojnika krene preko Drave u Slavoniju. Izvršavajući dobiveno naređenje, prvih dana rujna preveo je Di1nnewald vojsku kod Turanovca na desnu obalu Drave. Nekako u isto doba izdao je 6. rujna car Leopold proglas i pozvao kršćansko stanovništvo pod osmanskom vlasti da se digne na oružje i zajedno s carskom vojskom udari na Turke. U istom proglasu obećao je car svim kršćanima svoju zaštitu i priznavanje starih sloboda.52

Nastupajući od Turanovca pokraj Virovitice, napao je general Dunnewald 11. rujna Voćin, gdje mu se pridružila banska vojska pod zapovjedništvom grofa Ivana Draškovića. Pružajući dosta žestok otpor, tri dana kasnije predala se posada Voćina na milost, pa je Dunnewald smjestio u tvrđavicu stotinjak vojnika. Zarobljene Turke zatvorio je u gradsku kulu, a Vlahe razdijelio vojnicima da im služe i nose težu opremu. Tijekom opsade lakše su bili ranjeni generali Herberstein i Souches i još deset drugih časnika, a dvadesetak vojnika snašla je smrt. Zajedno s Draškovićem krenuo je potom Di1nnewald od Voćina u smjeru napuštenih Našica. Kao svoju izvidi1icu poslao je pukovnika Lorenza Hofkirchena sa 600 konjanika prema Osijeku da ga možda ne bi zaskočila osmanska vojska iz Osijeka. Na povratku od Osijeka Hofkirchen je izvijestio da nigdje nije vidio utaborenu vojsku, a u Osijeku su navodno dvojica paša s nekoliko tisuća vojnika. 51 Szita, o.c., p. 109-125; Csany, Janos, Magyar kronikaja 1670-1704, k6zli Paur Ivan, Pest 1858., p. 131; Boethius, o.c., III., p. 99-110; Zeiler-SuibeJ, O.C., p. 477; Beregani, Nicola, Historia delle guerre d'Europa dala comparsa dcl1'armi Ottomanc nel'Hungharia L'anno 1663, Venctia 1698., Pars I., Lib. Vt., p. 242-266; Contarini, o.c., I., p. 670-679; Hammer, o.c., III., p. 790. 52 Lopašić, O.C., Stari ne JAZU 30, p. 72, 73.

235

Siguran da mu odatle ne prijeti nikakva opasanost, Dunnewald je tada odlučio prvo osvojiti Valpovo i onda svim snagama udariti na Osijek. Raspoređujući vojsku ispred Valpova pozvao je on valpovačkog dizdara na predaju. Odbijajući taj poziv, dizdar je naredio da se puca iz topova kako bi obavijestio okolne Turke da je neprijateljska vojska napala grad. Privučeni pucnjavom topova u Valpovu, poslali su osmanski zapovjednici izvidnicu iz Osijeka, ali čim je ona ugledala Dunnewaldovu vojsku, smjesta se povukla.

Vijest daje carska vojska u blizini i da će napasti Osijek izazvala je među osječkim stanovništvom sveopću paniku i bezglavo bježanje. Da spriječi bijeg i donekle smiri prestravljene građane, naredio je osječki dizdar, navodno Džafer-beg, da se sva gradska vrata zatvore. Međutim, poneseni strahom i očajem, Turci su svoje žene, djecu i stvari spuštali konopima preko gradskih zidova i sami bježali. Napokon, u sveopćem metežu i paničnom strahu, u ranu zoru 26. rujna pobjegao je i dizdaraga s ostacima vojske i posade. Bježanje je bilo tako naglo i sumanuto daje osmanska vojska zaboravila upaliti sedam po tko pa koji su bili iskopani ispod gradskih zidova i napunjeni barutom. Dva dana poslije tih više nego zastrašujućih prizora, ostao je Osijek bez ikakve obrane i gotovo posve napušten. Saznavši od nekog seljaka pod Valpovom što se dogodilo u Osijeku, naredio je 29. rujna 1687. general Dunnewald pukovniku Nikoli Ladronu da pohita što god brže može s 2 000 konjanika u Osijek i zaposjedne grad. Istoga dana ušao je Ladron u Osijek, gdje je zatekao 55 raznih vrsta topova, mnogo streljiva i manje količine hrane, te odmah dao izvaditi barut iz potkopa ispod gradskih zidova. Još dok je vojska vadila barut iz potkopa pojavio se ispred Osijeka odred osmanskih konjanika koji su pošli upaliti barut u potkopima. Međutim, čim su ugledali carsku vojsku smjesta su okrenuli konje i brzo odjahali odakle su i došli. U poslijepodnevnim satima istoga dana primio je general Dunnewald obavijest da je Osijek zaposjednut. Sutradan 30. rujna napao je on Valpovo sa svih strana. Saznavši da je carska vojska u Osijeku, izvjesio je valpovački dizdar bijelu zastavu i predao se uz uvjet da slobodno može s vojskom bez oružja i stanovništvom napustiti grad. Prihvativši uvjete predaje, zaposjeo je Dunnewald Valpovo, smjestio u njega posadu od 150 konjanika i pješaka, i bez ikakve žurbe 5. listopada 1687. s grofom Ivanom Draškovićem svečano ujahao u Osijek.53 Saznanjem da je Osijek osvojen, carski je dvor u Beču obuzela velika radost i pretvorila se u pravo slavlje. Uostalom, bilo je to i razumljivo jer je osvajanje izvršeno bez ikakvih vojnih " napora, a strateški položaj Osijeka imao je za nastavak rata s Osmanskim Carstvom između Drave i Save izuzetnu važnost. Javljajući tu radosnu vijest Veneciji, njezin poslanik Andrea Comaro je napisao: Tako pade mjesto toliko znamenito koje je bilo cilj posljednje vojne, a nisu ga bile u stanju osvojiti velike vojske, sada to postiže lagano jedan mali vojni odred.54

Slično njemu pisao je i Martin Zeiler da je taj prevažan prijelaz preko Drave osvojen bez prolijevanja krvi, a ostala je pošteđena i cijela osječka tvrđava u kojoj je nađeno mnogo oružja, streljiva i hrane.55 Osvajanjem Voćina, Valpova i Osijeka ostvarila je carska vojska vrlo krupan uspjeh, pa je istom tada moglo započeti oslobođenje Slavonije od osmanske vladavine. To prije što u njezinu središnjem dijelu nije bilo većih i važnijih vojnih uporišta, i što su brojni i vrlo teški porazi potpuno rastočili borbenu snagu slavonskih Turaka. Osim toga, neprestano djelovanje ustaničkih odreda pobunjenog naroda zadavalo im je iz godine u godinu udarac za udarcem, tako da izvan većih upravnih središta i ponekih varošica nisu gotovo ni imali nikakve vlasti.

53 Abelinus, o.c.,T.XIII., p. 34-36; Boethuls, O.c., III., p. 211-215; Contarini, O.C., Tl., p. 399-410; Beregani, O.C., Pars I., Lib. VII., p. 357-359 54 Contarini, O.C., I., p. 690. 55 Zeiler-Stubel, o.c., p. 478, 479.

236

Dapače, u tim su se mjestima osjećali opkoljeni i ugroženi sa svih strana, neznajući odakle će ih stići metak ili iznenada sijevnuti sablja. S obzirom na to, upuštanje u okršaje bez jače potpore iz drugih krajeva Osmanskog Carstva, nije imalo nikakva izgleda za uspjeh, već je unaprijed bilo osuđeno na poraz. Koristeći tako stečenu prednost i vrlo povoljne uvjete za nastavak ratovanja, podijelila se carska vojska u Osijeku u dvije skupine. General Ferdinand Gobert grof Aspremont-Reckheim preuzeo je zapovjedništvo u Osijeku i vođenje rata u istočnoj Slavoniji i Srijemu, a general Dunnewald krenuo je s vojskom 6. listopada prema Orahovici i Požeškoj kotlini. Idući vrlo žurno iz Osijeka stigao je Dunnewald 9. listopada do Orahovice i osvojio je nakon kraćeg okršaja s Turcima. U orahovičku tvrđavu smjestio je 100 vojnika i odatle prešao preko Krndije i njezinim obroncima počeo se 12. listopada spuštati u Požeško polje. Njemu ususret išao je požeški sandžakbeg Ibrahim-paša s oko 1 000 vojnika, ali ugledavši Dunnewaldovu vojsku smjesta se povukao u Požegu i u znak opće uzbune dao pucati iz topova. Kad su saznali za približavanje carske vojske, obuzeo je požeške i okolne Turke takav strah da su odmah počeli sklanjati se po okolnim brdima i bježati prema Savi. U općem metežu i bezglavoj jurnjavi u spašavanju golih života, Požega i njezina okolica izgledali su kao da se iz dubokog sna gnjevno probudio vulkan. Na sve strane plameni jezici gutali su kuće, bogomolje i ostala dobra. Cestama i putovima žurile su povorke izbjeglica na kolima, konjima i pješice, miješali se ljudi, žene, djeca istoka,odjekivao plač, povici, krikovi i njisak konja. Od sve svoje imovine nosili su što se ponijeti moglo, ili samo ono što su na sebi imali. Dok su tako išli obuzeti strahom, vrebali su ih skriveni pogled i onih koji su ostajali na pradjedovskim ognjištima i zalijetali se među njih na pogodnim mjestima poput jastrebova, da bi poravnali neke, samo njima znane, stare račune. Strahovali su također i oni koje su poveli sa sobom kao taoce i roblje da bi na njima iskaljivali svoj bijes. Sve je podsjećalo na neko davno vrijeme kad su osvajači tutnjali tim prostorom, kad su gorjela sela, razlijegali se krikovi ubijanih i odzvanjajući onih koji bijahu prepušteni zloj sudbini, i kad su Hrvati proživljavali paklene muke i stradanja. Bjeguncima su odstupnicu štitile spahije i sandžakbegova vojska, o čemu svjedoči podatak da je general Hans Karl Thungen imao jak okršaj blizu Požege, u kojem je palo 160 Turaka. Tom prilikom oslobodio je general 50 zarobljenih seljaka i zaplijenio mnogo konja i ratne opreme.56

U potjeru za bjeguncima poslao je Dunnewald konjanike bez ikakve prtljage, ne bi li ih možda su stigli do Save. Međutim, kad su izbili na obalu Save, osim praznih kola i ponekog grla stoke, nisu više zatekli nikoga. Nastupajući prema Požegi pridružio se Dunnewaldu franjevac iz Požege fra Luka Ibrišimović na čelu narodne vojske, čiji su dijelovi s okolnih brda malo pomalo prilazili carskoj vojsci. Ta je vojska predvođena Ibrišimovićem znatno olakšala posao Dunnewaldu i uvelike sama pridonijela oslobođenju od osmanskog jarma, o čemu govori njegov izvještaj. Kojeg dana je s Ibrišimovićem ušao u Požegu, Dunnewald u svome izvještaju ne kaže ništa određeno, iako nema sumnje da je to bilo najkasnije 18. ili 19. listopada. Poslije smještaja i vojske u Požegi i prikupljanja hrane, produžio je on u Cernik, kamo je stigao i utaborio se 28. listopada. Prije toga banska i krajiška vojska potpomognu ta ustaničkim odredima preotela je Turcima Pakrac, Sirač, Kamengrad, Cernik i sva okolna mjesta i potisnula ih do Save. Ubrzo od dolaska u Cernik pošao je Dunnewald do Gradiške, ali je zbog visoka vodostaja i pomanjkanja većih brodova morao odustati od napada i vratio se opet u Požegu.57

Mnogo lakši zadatak imao je general Aspremont, jer pravih okršaja s osmanskom vojskom nije ni imao. Njegove snage sastojale su se od 18 pješačkih i 16 konjaničkih kompanija s 3

56 Boethius, o.c..III., p. 397. 57 Kriegsarchiv, Wien, Turkenkrieg 1687, Fasz. 10, No 2, 3; Fasz 11, No 3; Smičiklas, o.c.,II., p. 14-20.

237

026 vojnika, 16 topnika i 18 časnika vojnoj zapovjedništva i komesarijata, što je tada činilo više od 90% svega stanovništva u Osijeku.58

Pod silnim dojmom gubitka Osijeka, osmansko je stanovništvo napustilo i popalilo Đakovo, Erdut, Dalj (Palanku), Vukovar, Sotin,. Šarengrad, Ilok i Nijemce, pa je Aspremont, ulazeći u napuštena mjesta, samo postavljao vojne posade. Već 9. listopada došao je on do Vukovara, gdje se zadržao cijeli dan radi popravka mosta preko rijeke Vuke. Kad je most bio popravljen, smjestio je u vukovarsku tvrđavu, koja je bila samo djelomično oštećena i popaljena, posadu od stotinu pješaka i manjeg broja hajduka s kapetanom na čelu. Idućega dana rano ujutro zaputio se preko Sotina i Sarengrada u Ilok. Kao prethodnicu poslao je kapetana Disnowskog sa 60 konjanika koji su naletjeli na Turke blizu gradskih vrata, razbili ih i nekolicinu zarobili. Ulazeći u grad, Aspremont se iznenadio izgledom i položajem Iloka, pa ga u izvještaju Ratnom savjetu uspoređuje s Budimom. Budući da nije imao dovoljno vojnika s kojima bi zaposjeo ; Ilok, a još manje mogućnosti da osigura opskrbu za njih, Aspremont se istim putom vratio u Vukovar i Osijek.59

Osim Broda i Gradiške, bio je tako cijeli prostor između Drave, dijela Dunava i Save oslobođen osmanske vladavine. Za Osmanskg Carstvo bila je to katastrofalna ratna godina čije su : posljedice davale malo nade u povoljan ishod rata. U isto vrijeme, na jugu Hrvatske pod upravom Venecije nije bilo većih sukoba na granici. Cesti pljačkaški upadi venecijanske konjice pod zapovjedništvom Antonija Zena, pretvorili su Liku i Krbavu u pravu pustoš. Provale Stojana Jankovića utjerivale su stanovništvu toliki strah da se ono zaklanjalo u utvrđena mjesta i tvrđavice, zbog čega je Janković vjerovao da će Turci sami napustiti Liku. Potkraj kolovoza 1687. napao je Zeno s Jankovićem Duvno, gdje je i proslavljenog vojvodu Janka snašla smrt.60 Zasjede i prepadi od tog su vremena glavna obilježja ratnog djelovanja na tom prostoru, koji sustavno rastaču obrambenu i napadačku i snagu osmanskih ratnika i nanose im ozbiljne gubitke. Usporedo s tim, venecijanska uprava i stalno drži na oku Knin i budno prati što se oko njega zbiva. Držeći i dalje Brod i Gradišku, prijetila je opasnost da će osmanske vojskovođe iskoristiti prvu povoljnu priliku da se opet domognu Požege i njezine okolice. Pogotovo kad je general Dunnewald 20. studenoga 1687. izveo vojsku iz Slavonije i prepustio njezinu obranu posadama u Kraljevoj Velikoj, Bijeloj Stijeni, Pakracu, Siraču, Cerniku, Požegi i drugim manjim mjestima.61 Samo petnaestak dana od njegova povlačenja, izvršili su Turci 6. prosinca provalu do Požege, ali su bili suzbijeni.62 Po izmaku zime ta je opasnost postajala još veća, pa je 24. veljače 1688. Luka Ibrišimović pisao zagrebačkom biskupu Aleksandru Mikuliću: Nalazimo se u krajnjoj životnoj opasnosti, jer kako se čuje, neprijatelj se okuplja u Gradiški u sve većem broju i svim silama radi na tome da odavde protjera carsku vojsku. Ako dođe, protjerat će je doista, jer ta vojska ne radi da sačuva ove krajeve nego da rastjera jadni kršćanski svijet, koji je toliko rastjeran da mu, ostane li ovdje, ne preostaje drugo, nemajući nikakvih sredstava za život, ili da se preda Turcima ili skapa od gladi. Inače, toga nije trebalo da bude jer je hrane prikupljene od seljaka i zaplijenjene od Turaka ostalo obilna. Zbog nemarnosti vojnika čami u turskom ropstvu do dvije tisuće bijednih kršćana obaju spola...63

Ibrišimovićevo nezadovoljstvo i ogorčenje postojećim stanjem odnosilo se na generala Thungena, čiji su bezobzirni i surovi postupci tjerali narod u očaj. Sukladno tome, njegova je 58 FHKA, Wien, Hoffinanz, Ungarn, Fasz. 317, Fo1461, 462. 59 Kriegsarchiv, Wien, Turkenkrieg 1687, Fasz. 10, ad No 3. 60 Desnica, o.c., II., p. 186, 189-192. 61 Smičiklas, o.c., II., p. 23-31. 62 Idem,o.c.,I.,p.130. 63 Lopašić, o.c., Starine JAZU 30, p. 73, 75.

238

vojska otimala hranu, vino, stoku i sve što je mogla ugrabiti, i ponašala se prema narodu još gore nego osvajač. Pismo slična sadržaja poslao je Ibrišimović biskupu Mikuliću i 11. ožujka, u kojemu mu javlja da Turci slobodno i neprestano provaljuju u Požešku kotlinu, ubijaju ljude i odvode ih u roblje. Ako uskoro ne stigne kakva pomoć, propast će taj svijet jer je ionako malobrojan.64

Ibrišimovićeva strahovanja uskoro su postala kruta stvarnost, jer su 22. ožujka Turci napali Požegu i doživjeli poraz.65 Taj ih poraz nije obeshrabrio, već su 12. svibnja opet došli do Požege. Prije toga razbili su narodnu vojsku kraj Kaptola i ugrabili dosta stoke. Međutim, na povratku s pljačkaškog upada sačekao ih je križevački potkapetan Patačić s graničarskom vojskom, oteo im sav plijen i strahovito ih potukao.66

Nekako u isto doba, da bi navodno zapriječio Turcima nove provale i upade, odlučio je general Aenea Caprara porušiti sve utvrde u Slavoniji, osim Osijeka, Virovitice, Požege i Kraljeve Velike. Svoju zamisao počeo je odmah provoditi, pa je 14. svibnja razorio Cernik i Bijelu Stijenu, a cerničko stanovništvo silom preselio u Požegu.67

Opisujući bijedno stanje tog stanovništva, Girolamo Bonini piše: Množina natovarenih kola miješaju se amo tamo, jedni se penju na brda, a drugi kreću po stazama. Ovdje vidiš ženu na natovarenim kolima, drugu gdje na plećima nosi dvoje djece, tamo dolje opet vidiš čovjeka gdje nosi bolesna oca, a drugi opet majku slabu i svu izvan sebe od tuge. Nježna i mala djeca plaču, a malo veći hodajući po kamenu razbiše si slabe nožice.68

Nerazuman postupak generala Caprare izazvao je krajnje negodovanje naroda i graničarskih zapovjednika, pa je 28. svibnja ban Nikola Erdody s ogorčenjem pisao biskupu Mikuliću da rušenje tvrđava ne znači zapreku, nego naprotiv, olakšanje Turcima da nesmetano mogu harati bijednim selima i odvodi ti narod u robije. U istom pismu ban napominje da mu je pisao zapovjednik Velike da su Turci odmah spalili Cernik nakon što je bila razorena cernička tvrđava.69

Kad je Caprara htio razoriti i Kaptol nedaleko od Požege, tamošnje stanovništvo i franjevci odlučno su se oduprli, moleći i preklinjući da će sami Kaptol braniti sa 400 hajduka do posljednje kapi krvi.70 Tako je, zahvaljujući njihovoj upornosti i odlučnosti, Kaptol ostao pošteđen. Prema ratnom planu za 1688. godinu bio je Osijek opet pretvoren u vojni logor, gdje se do kraja lipnja pod vodstvom generala Caprare okupilo 11 700 vojnika, od kojih 7 000 pješaka i 4700 konjanika.71 U sklopu tih priprema, Dvorski ratni savjet čak se zanosio i mišlju da se obnovi stari Sulejmanov most do Darde, i što je moguće brže dovede u prijašnje stanje.72 Početkom srpnja stigao je na čelu vojske u Osijek i vojvoda Ludwig Badenski. Iz Osijeka je ta vojska pod zapovjedništvom Maksimilijana Bavarskog krenula preko Vukovara do Iloka i 12. srpnja ga osvojila. Kao što je planom bilo predviđeno, u Iloku se Badenski s oko 5 000 vojnika i 15 topova odvojio od glavni ne carske vojske kako bi se sastao s vojskom bana Nikole Erdody ja radi nastavka ratovanja u Slavoniji. Nastavljajući put od Iloka, osvojio je

64 ldem, o.c., Starine JAZU 30, p. 75, 76. 65 Bonini, Girolamo, Dell'operazioni dell' arrni Caesaree rat:! della Schiavonia della Servia sotto I'anno 1688, Venetia 1691., p. 22, 23. 66 Lopašić, Dva hrvatska junaka, p. 154. 67 Idem, o.c., Starine JAZU 30, p. 80; Bonini, o.c., p. 35. 68 Bonini, o.c., p. 44. 69 Lopašić, o.c., Stari ne JAZU 30, p. 81. 70 Bonini, o.c., p. 49. 71 Badisches Generallandes Archiv, Karlsruhe, Grohsherzogliches Haus-u. Staatarchiv, Baden-Baden, I. Personalien, II. Kriegsache 1688, No 3710 72 FHKA, Wien, ibidem, Fasz. 323, Fo1424.

239

Maksimilijan Bavarski Petrovaradin i potom udario na Beograd. Na povratku iz Iloka obavijestio je Badenski Luku Ibrišimovića 15. srpnja iz Erduta o svom dolasku u Požegu, moleći ga da mu dođe u susret i najavi narodu nastupa nje njegove vojske.73 Posljednjih dana srpnja stigao je Badenski preko Osijeka, Đakova i Našica u Požegu, gdje se sastao s vojskom pukovnika Hofkirchena, Adama Zrinskog i naslovnog župana Virovitičke županije grofa Franje Ivanovića. Udruženim snagama pošli su oni prema Savi, gdje su prije toga Zrinski i Hofkirchen razbili osmansku vojsku i osvojili Brod.74 Stigavši do Save napao je Badenski Gradišku, čija se posada predala.75 Žureći odatle uz desnu obalu Save s pukovnikom Adamom Zrinskim Lorenzom Hofkirchenom zaputio se Badenski u Sisak, gdje su ga s vojskom čekali ban Nikola Erdody i generali Friedrich Castell-Remlingen i Johann Norbert Piccolomini te pukovnik Georg Schlick. Zajedno s tom vojskom napustio je on 10. kolovoza Sisak i dva dana kasnije stigao do Kostajnice. Na suprotnoj obali Une stajala je vojska bosanskog beglerbega Husein Topal-paše da bi zapriječila Badenskom prijelaz preko rijeke. Međutim, na očigled te vojske, spretno izvedenim manevrom, uzvodno od Kostajnice gdje je Una bila vrlo plitka, prvi je na drugu stranu prešao ban Nikola Erdody i potom ostale vojskovođe. Dobro postavljenim topništvom zametnula se krvava bitka u kojoj je osmanska vojska bila razbijena i natjerana u bijeg. Odmah nakon izgubljene bitke predala se posada Kostajnice i 16. kolovoza ušla je carska vojska u grad.76 Koji dan iza bitke krenuli su vojvoda Badenski i ban Erdody prema Brodu i usput osvojili Jasenovac i sva ostala mjesta pored Save. Prije povlačenja ta su mjesta Turci opljačkali i popalili, a stanovništvo, koje se nije uspjelo na vrijeme skloniti u šume ili izbjeći u druge krajeve, sasjekli.77

Jedva što je stigao u Brod, morao se ban Erdody žurno vratiti s vojskom na obale Une radi obrane oranice od nasrtaja osmanskih četovođa. Dok se on ubrzano kretao pored Save, uspio je Husein Topal-paša okupiti novu vojsku i poveo je prema Brodu. Obaviješten o dolasku pašine vojske i njezinoj brojčanoj snazi, odlučio je vojvoda Badenski ipak poći joj u susret i upustiti se u bitku. Blizu Svinjara (Davora) obje vojske krenule su 5. rujna jedna na drugu i započele bitku u kojoj je pašina vojska bila potučena do nogu. Nekoliko tisuća osmanskih vojnika ostalo je ležati na bojnom polju, dok ih je mnoštvo bilo zarobljeno. Pobjedničkoj vojsci i vojvodi Badenskom pao je u ruke bogat plijen i više od 40 ratnih zastava.78

Na drugoj strani postigla je 6. rujna 1688. carska vojska krupan uspjeh osvajanjem Beograda. Njegovim osvajanjem domogla se carska vojska ključa koji je otvarao put na Balkanski poluotok. Svoje snage usmjerava tada vojvoda Badenski prema istoku, osvaja Brčko i sva mjesta uz Savu, zaključno sa Šapcom i potom Zvornik.79 Poslije tolikih poraza i prostornih gubitaka, nije se iz Bosne neko vrijeme osmanska vojska više zaletavala preko Save, pa je cijela Slavonija doista bila' oslobođena osmanske vlasti, a granica Hrvatske pomakla se i ustalila na rijeci Uni. Zahvaljujući obilnoj potpori hrvatskih ratnika, i na jugu Hrvatske ratna je sreća pratila venecijansko oružje. Kao odgovor na upad Mehmed-paše Atlagića u Kotare i počinjenu štetu, predvodeći jaku četu konjanika i pješaka, napao je sredinom travnja 1688. Antonije Zeno Klisu na Uni i opustošio cijelu okolicu.80 Vrlo uspješan prepad izvršio je potkraj lipnja Zaviša Janković, kad je iznenadio kninske Turke dok

73 Kempf, Julije, Požega, zemljopisne bilješke iz okoline i prilozi za povijest slob. i kr. grada Požege i Požeške županije , Požega 1910., p. 730. 74 Cantarini, o.c., II., p. 65; Lopašić, Dva hrvatska junaka, p. 155. 75 Desnica, o.c., II., p. 234. 76 Kriegsarchiv, Wien, Tiirkenkrieg 1688, Fasz. 8, No I, 10; Desnica, o.c., II., p. 234, 236. 77 Cantarini, o.c., II., p. 66. 78 Lapašić, o.c., Starine JAZU 30, p. 83. 79 Cantarini, o.c., II., p. 79. 80 Desnica, o.c.,II., p. 221.

240

su bili zabavljeni radom u polju, smaknuo ih ; 15, oteo im 40 konja i spalio veću količinu sijena.81

Stalno obavještavan o napredovanju i uspjesima carske vojske i ohrabren takvim razvojem događaja, prikupio je upravitelj Dalmacije Girolamo Cornaro sve raspoložive snage i 29. d kolovoza počeo opsadu Knina. Kninsku tvrđavu branio je bivši bosanski beglerbeg Mehmed-paša Atlagić s dosta jakom posadom. Međutim, dobro usmjerena topovska paljba razarala je tvrđavske zidove i kosila branitelje. Izgubivši svaku nadu u mogućnost obrane, predao se Mehmed-paša 11. rujna 1688. na milost. Zajedno s njima bili su zarobljeni njegov sin Mehmed-beg i nećak Ali-beg, krčko-lički sandžakbeg Muhamed-beg Crnčić, kninski kapetan Ali-beg Firduzović i dizdaraga Muhmud-beg. Uoči pada Knina bila je osvojena i Vrlika,82 pa je tako bio zadan odlučan udarac osmanskoj vladavini na tom prostoru. Sve odličnije zarobljene Turke poslao je Cornaro u Veneciju, a preostalo rasporedio na venecijanske galije koje plove na istoku, jer da su okorjeli pljačkaši i bolje je da se pošalju što dalje od krajeva iz kojih su potekli.83

Do kraja 1688. utvrđivani su stečeni posjedi i pripremalo se za iduću ratnu godinu. Osvajanjem Knina stekla je Venecija veliku prednost, odakle se mogla domoći Krbave i Like i proširiti svoju vlast na cijelo zaleđe Velebitskog kanala te zavladati obalnim pojasom do Senja. Takav razvoj događaja bio je u oštroj suprotnosti s interesima Bečkog dvora, zbog čega je Veneciju trebalo onemogućiti da ostvari zamišljeni cilj. Već potkraj travnja 1689. bilo je zaključeno da general Herberstein povede vojsku iz Karlovca i Senja i osvoji Liku i Krbavu. Očekujući generalov vojni pohod, pozvao je 24. svibnja vojvoda Badenski iz Beča bana Nikolu Erdody ja da sa svojim četama što prije zaposjedne Jasenovac, Dubicu i Kostajnicu.84 Žureći iz Beča u Srbiju, stigao je Badenski 7. lipnja u Nijemce na Bosutu i odatle ponovno pisao ban u Erdodyju i požurivao ga neka zaposjedne Kostajnicu, Dubicu i Jasenovac.85

Uvijek dobro obaviješten o stanju na bojištima i rasporedu snaga, kao iskusan vojskovođa i ratnik vojvoda je Badenski procijenio da će upravo , na tom prostoru bosanski beglerbeg krenuti u protunapad. Njegova procjena uskoro se I obistinila i osmanska je vojska podijeljena u manje skupine prešla Unu da opustoši cijeli kraj između Une i Kupe, ali je svuda nailazila na žestok otpor i bila suzbijena. Vrativši se, ta je vojska udruženim snagama opet prešla Unu i doprla do Zrina, gdje ju je sačekao grof Ivan Drašković i strahovito potukao. Više stotina osmanskih vojnika prekrilo je boj no polje, a dvadeset zarobljenih ratnih zastava dao je grof Drašković svome sinu da ih odnese na poklon caru Leopoldu.86 U isto doba krenuo je i general Herberstein s krajiškom vojskom iz Senja i Karlobaga u Liku, kojoj su se također pridružili graničari iz Otočca i Brinja, te narodne vojvode sa svojim četama. Duhovnu potporu narodu u borbi za oslobođenje davao je pop Marko Mesić, koji se nalazio u prvim borbenim redovima, hrabreći vojsku i narod. Hodajući ubrzano iz Karlobaga, vojska je prešla prijevoj na Velebitu na mjestu današnjih Oštarija i u poslijepodnevnim satima 15. lipnja stigla do Novog, čija se posada odmah predala. Idućega dana napustilo je osmansko stanovništvo Novi i zaputilo se prema Udbini. Saznavši od izbjeglica o predaji Novoga, posade u okolnim tvrđavicama i gradićima bile su pokolebane, procjenjujući da će bolje proći ako se predaju i slobodno povuku kamo žele. Prvi se predao Ribnik, gdje je hrvatska vojska zatekla četu Kotarana koju su, u službi Venecije, predvodili franjevački župnik iz Vinjerca

81 Idem, o.c., II., p. 228. 82 Idem, o.c., II., p. 237-246. 83 Idem, O.C., II., p. 247,248. 84 Lopašić, Spomenici..., II., p. 393, 394. 85 Idem, O.C., II., p. 394. 86 HDA. Zagreb,Protocollum Regni 1689, p. 483

241

Zaviša Janković. Na putu iz Ribnika za Udbinu te su Turke opljačkali i nekolicinu ubili Kotarani, jer se Janković nije držao dogovora o slobodnom prolazu. Ista sudbina zadesila je i posadu tvrđavice Vrebac, kamo je hrvatska vojska stigla 22. lipnja. Sutradan bio je na udaru dobro utvrđeni Bilaj. Pouzdajući se u jači nu tvrđave i brojnost posade, odbili su Turci predaju, vjerujući da će Bilaj moći obraniti. Ali nakon dva dana topovske paljbe s neke uzvisine, klonula je obrana i 26. lipnja predala se uz jamstvo slobodnog odlaska u Široku Kulu. Neposredno zatim predao se i Budak, u kojem je ostalo desetak turskih obitelji koje su odlučile prijeći na katoličku vjeru. Iz Budaka je general Herberstein poveo vojsku na Perušić i 28. lipnja ponudio dizdaragi na dar dva konja ako tvrđavu preda bez borbe. Tu je ponudu dizdaraga odbio, smatrajući da je ona očito neprimjerena. Odmah zatim opkolila je vojska tvrđavu i počela pucati iz topova. Shvativši daje uzaludan otpor, predala se 30. lipnja posada Perušića pod uvjetom da svi koji to žele mogu slobodno otići u Udbinu. Istoga dana otpjevao je u Perušiću na otvorenom Marko Mesić misu zahvalnicu i pokrstio one koji nisu željeli napustiti svoju vjekovnu postojbinu. Svega nekoliko sati kasnije predala se i Široka Kula.

Osvajanjem Like produžila je krajiška vojska za Krbavu, u kojoj su bili gradovi Bunić i Udbina. Ne čekajući dolazak te vojske, Turci su sami zapalili Bunić i povukli se u Udbinu, odlučni da je brane dokle bude moguće. Opkolivši Udbinu sa svih strana započeo je 3. srpnja general Herberstein opsadu, pazeći da svoju vojsku ne izlaže uzaludnim jurišima i nepotrebnim gubicima. Pogotovo kad je idućeg dana od nekog prebjega doznao kako u gradu ima dovoljno hrane ali nema vode, odlučio je general čekati da se obrana izbezumljena od žeđi sama preda. To više što su svi izvori bili izvan grada, pa je vojska svaki pokušaj da se dođe do vode nemilosrdno sprječavala, bez obzira tko se odlučio na taj očajnički korak. Iz dana u dan nestašica vode bila je već tolika da su žene mijesile kruh i pogače životinjskom krvlju. Punih 18 dana trajala je agonija Udbine, dok se nije istopila i posljednja nada da će gradu možda stići pomoć iz Bihaća. Konačno, 21. srpnja 1689. predala se Udbina uz uzet da sve stanovništvo i vojska bez oružja mogu slobodno napustiti grad i otići kamo žele.87

Ulaskom krajiške vojske u Udbinu i postavljanjem posade od stotinu vojnika završio je general Herberstein vojni pohod. Uz vrlo male gubitke i bez prolijevanja krvi, za nešto više od mjesec dana bile su tako Lika i Krbava zauvijek oslobođene osmanske vladavine.

Pod zapovjedništvom vojvode Badenskog carska je vojska uspješno ratovala i u Srbiji. Kod Batočine potukao je on 30. kolovoza vojsku Redžep-paše i potom 24. rujna 1689. izvojevao sjajnu pobjedu kod Niša.

Nastupajući odatle prema Vidinu, osvojio je Badenski Vidm i prisilio vlaškog vojvođu Brankovana da uzdržava carsku vojsku i prizna cara Leopolda za svoga gospodara. S dijelom vojske prodirao je general Piccolomini prema jugu i preko Makedonije stigao do Albanije. Carsku je vojsku po tlačeni narod svuda dočekivao kao svoje osloboditelje, ali je uskoro mijenjao mišljenje, jer se vojska bez stalne opskrbe i novca pokazala gora od bivših tlačitelja, ne prezajući od nasilja, pljačke i otimačine. Teške poraze osmanske vojske platio je Redžep-paša životom, a umjesto velikog vezira Mustafa-paše bio je 7. studenoga 1689. postavljen Mustafa-paša Koprulu, mladi brat slavnog vezira Ahmed-paše. Odlučnim mjerama novi je vezi uspostavio red i mir u državi, napunio novcem carsku blagajnu, popunio vojsku i vratio joj samopouzdanje, te pozvao u pomoć tatarskog kana. Za nešto više od mjesec dana tatarska je vojska preplavila Makedoniju i južnu Srbiju i 1. siječnja 1690. blizu Kačanika satrla vojsku pukovnika Strassera. Ratna sreća okrenula je carskoj vojsci leđa i ona se uz goleme gubitke morala vraćati. Upitan za savjet što mu je činiti, odgovorio je vojvoda Badenski caru

87 Lopašić, Spomenici..., III., p. 449-458.

242

Leopoldu neka povuče vojsku preko Dunava i Save, dobro utvrditi Beograd i osvoji Banat, a obranu Save i Une prepusti Hrvatima koji su to uvijek zdušno i učiniti.88

Međutim, povodljivi car Leopold prihvatio je mišljenje generala Veteranija da će se Makedonci , i Albanci dići na oružje i njihovom pomoću on će stići do Istanbula i baci ti Turke u Aziju. Podržavajući to mišljenje, nagovorili su ministri cara Leopolda da 6. travnja 1690. izda proglas narodu Albanije, Srbije, Mezije, Bugarske, Silistrije, Ilirije, Makedonije i Raške da se pridruži carskoj vojsci kako bi udruženim snagama protjerali Turke. Do onih kojima je taj proglas bio upućen vjerojatno nikad nije ni stigao, a cijela zamisao bila je posljedica krivih procjena daleko od stvarnosti. Uostalom, bio je to za carsku Austriju prevelik zalogaj, jer nije imala vojnih ni materijalnih mogućnosti da bi zadržala taj prostor. Suprotno očekivanom razvoju događaja, sa istoka i juga nezadrživo je nastupala osmanska vojska i redom zaposjedala gradove i sela. Pokušavajući spasiti što se još moglo, nevoljko se opet prihvatio vrhovnog zapovjedništva vojvoda Ludwig Badenski. Znajući dobro što mu je činiti, preveo je vojvoda više nego desetkovanu vojsku preko Dunava, a obranu Beograda povjerio prvo generalu Aspremontu i onda vojvodi Charlesu de Croyu. Zajedno s carskom vojskom povlačilo se na desetke i desetke tisuća Srba na čelu s patrijarhom Arsenijem Crnojevićem, kojima je car Leopold obećao vjersku slobodu i opću zaštitu. Preokret u ratu među prvima je osjetilo stanovništvo sjeverno od Save. Tako je 12. ožujka 1690. upao u Požešku kotlinu jači odred osmanske vojske pod vodstvom Murtezan-paše i napao Veliku. Izvještavajući o tom napadu, javila se narodna vojska vojskovođa i vrhovni zapovjednik carske vojske u ratu protiv iz Velike pukovniku Makaru daje smaknula Osmanskog Carstva 20 pašinih vojnika, odsjekla im glave i natakla na kolje, a više od 50 ranila i preotela im dvije ratne zastave. Inače, što se tiče dalje obrane, oni će morati napustiti Veliku i Kaptol ako ubrzo ne dobiju kakvu pomoć.89

Cijelo proljeće i prvih mjeseci ljeta bila je Požeška kotlina još više izložena napadima osmanske vojske, pa su početkom kolovoza bili osvojeni Velika i Kaptol. Saznavši za to i za brojne nevolje koje trpi kršćansko stanovništvo od Turaka u tom kraju, zaputio se 22. kolovoza iz Virovitice pukovnik Makar s 300 vojnika i manjim brojem hajduka prema Velikoj. Sutradan navečer stigao je blizu Velike i od uhode doznao da su Turci iz okolnih sela pokupili kršćansko stanovništvo, dotjerali ga i zatvorili u Velikoj, odakle će ga idućega dana odvesti preko Save. Cijelu noć prikradao se Makar Velikoj i nezapažen je opkolio. U samo svanuće 24. kolovoza napao je Turke u opkopu utvrđenom palisadama oko franjevačkog samostana i potisnuo iz kuća i zaklona odakle su neprestano pucali. Odgovarajući na njihovu pucnjavu, Makar ih je pozvao neka puste kršćane i slobodno odu, na što su oni odgovorili da će se boriti do posljednjeg čovjeka. Da ih zavara, naredio je tada Makar da se ispred samostana zapali vatra kako bi dim stvorio privid da će zapaliti samostan, ne bi li tako prisilio Turke na predaju. Kako se ta mjera nije pokazala djelotvornom, naredio je Makar da se naselje zapali. Kada se vatra razbuktala počeli su Turci s golim sabljama u rukama iskakati s namjerom da se probiju iz vatrenog obruča, ali kako je koji istrčavao padao je u zarobljeništvo ili je bio sasječen. Oko dva sata poslije podne prestao je svaki otpor. Od 200 osmanskih vojnika nitko nije umakao. Zarobljeni kršćani bili su oslobode ni, a smrti od vatre i sablje spasila su se 72 Turčina. Među zarobljenima bili su cernički sandžakbeg i više odlučnijih Turaka. Makarevi gubici iznosili su šest mrtvih i devet ranjenih vojnika. Neposredno zatim naredio je Makar da se sravni sa zemljom opkop s palisadama i 25. kolovoza produžio prema Orljavcu koji su Turci napustili. U okolici Orljavca pohvatao je

88 Roeder, v. Diersbutg, Philip. Des markgrnfen Ludwig Wilhelm v. Baden Feldzugen wieder die Turken, grosstentheils nach bis jetzt unbenutzten Handschriften, Carlsruhe 1839 -1842, B. II., p. 204. 89 Lopašić, o.c., Starine JAZU 30, p. 90, 91.

243

usput 30 sakrivenih turskih žena i djece i prepustio ih na milost i nemilost vojsci. Saznavši kakva je sudbina zadesila Turke u Velikoj, osmanska je posada smjesta napustila Kaptol.90

Pad Beograda 18. rujna 1690. bio je osmanskim vojskovođama znak za opći napad uzduž Save. Na carskom dvoru u Beču nije se u tim prilikama na obranu Slavonije ozbiljnije ni pomišljalo, osim da se brane Osijek i Virovitica. Početkom listopada napustila je carska posada Brod, a uoči povlačenja naredio je zapovjednik brodske tvrđave da se u Savu bane 43 topa, tvrđava razori, opkopi zatrpaju i uništi sva hrana i streljivo.91

Na taj način bio je osmanskoj vojsci širom otvoren put u Slavoniju, pa je bosanski beglerbeg Husein-paša odmah s vojskom prešao Savu. i 29.listopada napao Osijek. Grad je branio iskusni vojskovođa Charles de Croy s oko 2 000 pješaka i konjanika. Husem-pašma vojska bila je nekoliko puta brojnija, a imala je i deset većih i manjih topova. Započinjući opsadu, poslao je Husein-paša vojvodi Croyu svoga opunomoćenika s pismom tražeći od njega i posade predaju Osijeka. Sadržaj tog pisma u cijelosti glasi: Vama, koji ste u palanci Osijek, koja je božjom milošću carska (turska) palanka, vrhovni zapovjedniče i ostali koji ste već otprije njemački i ugarski ratnici, daje se ovim na znanje, da smo providnošću svemogućeg Boga, u koga se jedino pouzdajemo, na putu s pobjedonosnom osmanskom vojskom da oslobodimo Osijek. Zato, ako ovu carsku palanku preda te prije nego što se carski asker (vojnik) zarije u rovove, bit će vam dopušteno da slobodno otiđete. A vi, koji ste podanici osmanskog sultana, trebate primiti svoje ranije podaništvo i pokoriti se, pa ćete dobiti milost da na zadanu vjeru također izađete. Zloupotrijebite li našu ponuđenu milost i sa čeka te napad, znajte da ni jedan .vaš ljudski život (ni u majčinoj utrobi) neće biti pošteđen. I nemojte si utvarati da ćete sačuvati ovo mjesto ili da vam može priteći pomoć. Uostalom, spas onomu koji ide pravim putom vjere. Husein.92

Husein-pašinu izaslaniku usmeno je odgovorio i poručio vojvoda de Croy da se ne boji riječi i neka paša po volji navali. U Osijeku nema ni žena ni djece, nego samo hrabrih junaka koji će Husein-pašu rado pozdraviti na jurišu. Istoga dana iskopala je pašina vojska ispred palisada uzdužne i poprečne rovove, ukopala se i započela s napadom. Pucajući neprestano iz topova i pušaka napredovali su Turci korak po korak i približavali se gradu. Položaj obrane postajao je sve teži i pitanje je bilo kako uopće odoljeti nadmoćnom neprijatelju. S obzirom na to, 3. studenoga izvršio je vojvoda de Croy s jačim odredom konjanika i pješaka iznenadnu provalu iz grada do turskih opkopa, u kraćem okršaju preoteo Turcima pet ratnih zastava i onesposobi o oko 200 vojnika za dalju borbu. Izazvan tim ispadom navalio je Husein-paša još žešće i njegovi su vojnici doprli na nekih petnaestak koraka od palisada, zasipajući osječke kuće bombama i puščanom paljbom. Svakog časa očekivao je vojvoda de Croy da će paša krenuti u opći juriš, ali mu nije bilo jasno zbog čega on tako žuri s napadom. Dok se bavio tom mišlju, u međuvremenu je od nekog zarobljenog Turčina doznao kako se u Husein-pašinu taboru pronio glas da carskoj vojsci u Osijeku samo što nije stigla pomoć. Da podrži tu glasinu i da bi ona bila što uvjerljivija, odlučio je vojvoda de Croy poslužiti se ratnom varkom. U noći i prije svanuća 5. studenoga poslao je odred konjanika i pješaka, kao i sve bubnjare i trubače preko pontonskog mosta na drugu stranu Drave da u određenim vremenskim razmacima neprestano stupaju, trube i što glasnije bubnjaju kako bi se doista stekao dojam o dolasku vojske koja stiže Osijeku u pomoć. Varka je toliko bila uvjerljiva da je Husein-pašina vojska poslije večernje molitve (akšama) tiho napustila rovove, odvukla topove u tabor i lakšim dijelom komore započela povratak. Ne sluteći što se zapravo događa, javile su noćne straže da iz turskih rovova ne dopiru nikakvi glasovi. Primivši tu obavijest, obratio se vojvoda de Croy vojnicima tražeći dobrovoljca koji će uz nagradu od pedeset zlatnika poći u izviđanje.

90 Idem, o.c., Starine JAZU 30, p. 93-95. 91 Idem, O.C., Starine JAZU 30, p. 95. 92 Der Neu-eroffneten Ottom:lnischen Pforten Fotsetzung. Augspurg 1700., T. V., p. 551.

244

Napeto očekujući i strepeći za život izvidnika, približno za jedan sat on se vratio i javio da u rovovima više nema nikoga. U jutarnjim satima 6. studenoga 1690. poslao je vojvoda de Croy i jači odred vojske prema Husein-pašinu taboru, ali čim su ga Turci iz daljine ugledali ubrzali i su povlačenje prema Đakovu, idući prema Savi i Bosni. Strahujući od napada carske vojske, iza sebe su ostavili četiri topa i dva mužara, manje količine streljiva i hrane, kao i razna oruđa za rad u rovovima.93

Više spretnom varkom nego vojnom snagom, minula je lako za Osijek zauvijek osmanska opasnost. Po završetku opsade i povlačenju Husein-pašine vojske, obavijestio je 6. studenoga vojvoda de Croy u kraćem pismu vojvodu Ludwiga Badensko§ da su Osijek napala dvojica paša iz Bosne sa 6 000 konjanika, 2 000 janičara i 14 topova.94 Istoga dana u popodnevnim sali ma predao je Charles de Croy zapovjedništvo u Osijeku generalu Guidu von Slarhembergu i hitno se zaputio u Beč.95 Kad je riječ o broju osmanskih vojnika, razlikuju se izvještaji vojnih zapovjednika, pa je 7. sudenoga 1690. general Gabriel de Vecchi iz Szigela pisao vojvodi Badenskom da su Turci napali Osijek sa 4 000 konjanika i pješaka,96 što je svakako bliže istini nego što to vojvoda de Croy navodi u svom pismu. Zajedno s Husein-pašinom vojskom vraćale su se u Posavinu, u okolicu Požege i Đakova, u Povučje i Pobosuće, turske age i spahije. U zapadnoj Slavoniji osmanska je vojska osvojila Kobaš, Gradišku, Cernik, Podborje, Pakrac, Bijelu Stijenu, Sirač i primakla se Požegi. Kraće vrijeme bila je izgubljena i Orahovica, ali je narodna vojska razbila Turke i uspjela ih protjerati.97

Pred osvajačkim nastupima osmanske vojske bježao je zastrašeni svijet u Slavoniji kamo su ga oči vodile i noge nosile, a u vladavini ognja i mača pretvorena su opet mnoga sela i naselja u zgarišta. Potkraj listopada stigli su Turci i do Požege, odakle je pobjeglo gotovo sve stanovništvo, a zajedno s njima Luka Ibrišimović i ostali franjevci. S preostalim dijelom Požežana, kao i onima koji su' u Požegu pristigli, napustio je vojvoda Marin Hunalić s narodnom vojskom grad i među posljednjima povukao se u Veliku, gdje se utvrdio u franjevačkom samostanu i veličkoj tvrđavi. U napušten u Požegu ušli su Turci 1. studenoga 1690. i u gradsku tvrđavu smjestili posadu od 200 vojnika. Plašeći se povratka carske i narodne vojske, zapalili su i sve zgrade izvan tvrđave i gotovo nijedna nije ostala pošteđena.98 Osim Kaptola i Velike, našla se tako cijela Požeška kotlina ponovno u sastavu Osmanskog Carstva. Husein-pašin neuspjeh pod Osijekom zaustavio je osmansku vojsku od novih napada i širenja osmanske vlasti, pa se ona ograničila na utvrđivanje stečenih položaja u Slavoniji i Srijemu. Nasuprot Turcima, carska, krajiška i narodna vojska držale su i dalje ključna uporišta, i odnosno svu Podravinu od Virovitice i Osijeka, zatim Vukovar, Đakovo, Našice i Orahovicu, u Požeškoj kotlini Kaptol i Veliku, a nedaleko Pakraca i Gradiške, Jasenovac i Kraljevu Veliku. U prvi mah činilo se da su osmanske vojskovođe ostvarile odlučnu prednost, koju bi predstojeća vojna vezira Mustafa-paše Kopruluja mogla okruniti sjajnom pobjedom. Tom bi pobjedom Osmansko Carstvo opet dobilo sav prostor između Save, Dunava i Drave i osiguralo put prema Budimu. U protivnom, ako bude osmanska vojska poražena, bit će izgubljeni Slavonija i Srijem, što bi carskoj Austriji omogućilo učvršćivanje na tom prostoru.

93 Abelinus, O.C., T.XIII., p. 1029; Redlich, Oswald, Osterreichs Grossmachtbildung in der Zeit Kaiser Leopold I., . 1Goth:l 1921., p. 566, 567. 94 Kriegsarchiv, Wien, Turkcnkricg 1690. Fasz. 11, No 6. 95 Abelinus, O.C., T.XIII., p.1029. 96 Kriegsarchiv, Wien, Turkcnkricg 1690. Fasz. 11, No 8. 97 Lopašić, o.c., Starine JAZU 30, p. 98.. 98 Idem, O.C., Starine JAZU 30, p. 97, 98.

245

Zlokobnog zatišja pred novu oluju nije za to vrijeme bilo u donjem toku rijeke Une. Prvih dana siječnja 1691. napao je Husein-paša iz Bosne Novi, u kojem se nalazila malobrojna posada. Iza dvodnevnih juriša bio je Novi osvojen, a od cijele posade uspjelo je samo trojici hrvatskih vojnika spasiti se bijegom. Obaviješten o tragičnoj sudbini posade u Novom, žurno je okupio ban Erdody vojsku, napao Novi i natjerao Turke da se zatvore u tvrđavi. Da bi olakšali obraniti i spasili Novi, smjesta su Turci krenuli u pomoć, ali ih je 5. veljače ban Erdody s glavninom svoje vojske razbio i natjerao u bijeg.99 Držeći potom stalno na oku pokrete osmanske vojske blizu Une, uspio je ban sačuvati svoje položaje, čekajući prvu povoljniju priliku da se opet domogne Novog. Zauzet obranom granice na Uni, na drugoj strani nije Erdody mogao spasiti Veliku u Požeškoj kotlini, koju su branili narodna vojska i franjevci s fra Lukom Ibrišimovićem na čelu. Odbijajući nekoliko turskih napada, pred naletom vojske novog bosanskog beglerberga Mustafa-paše bili su franjevci i narod prisiljeni napustiti Veliku100 i povući se u šume i brda Krndije i Papuka. Vojska velikog vezira Mustafa-paše Kopruluja okupljala se oko Beograda, a vojska vojvode Ludwiga Badenskog kao i prijašnjih godina u Osijeku. Obje vojske popunjavane su dosta sporo. Velikom veziru pristigli su u pomoć francuski inženjeri radi gradnje pontonskog mosta kako bi sigurno i Iako preveo vojsku preko Save. Do početka lipnja našle su se u Osijeku konjaničke pukovnije Rabutin, Herbeville, Hofkirchen i Saurau (Serau), te pješačke Salm, Beck, Arginto, Kaunitz, Gizola i Herberstein. Da nevolja bude veća, zahvatila je vojnike pukovnije Kaunitz neka bolest, a građani Osijeka su ih njegovali i pomagali koliko su znali i umjeli.101 Zbog kašnjenja pojedinih pukovnija i broja vojnika i njihove opreme, Badenski se nije želio prihvatiti vrhovnog zapovjedništva, ali je nagovaran od cara Leopolda i Ratnog savjeta napokon pristao. Kad su pristigle i ostale pukovnije, istom 19. srpnja napustio je Badenski Osijek i krenuo s vojskom prema Vukovaru.102 Do tog vremena narodna je vojska olakšala njezino napredovanje jer su zaplašene turske posade napustile Ilok, Petrovaradin, cijelo Pobosuće i Mitrovicu, a Srbi preoteli Šabac.103 Stigavši u Petrovaradin poveo je Badenski vojsku prema Zemunu da bi ispitao mogućnost napada na Beograd. Obaviješten, međutim, o snazi vezirove vojske koja je već prešla Savu, smjesta je naredio povratak u Petrovaradin. Veliki vezir pratio gaje u stopu i blizu Slankamena posve neočekivano pojavio se 17. kolovoza Badenskom iza leda. Strahujući od opkoljavanja morao se vojvoda idućega dana upustiti u bitku. Oko tri sata iza podne 18. kolovoza 1691. jurnule su obje vojske jedna na drugu i do večernjih sati izvojevao je Badenski sjajnu pobjedu. U strahovitu srazu s carskom vojskom poginuo je veliki vezir Mustafa-paša Koprtilti, a zajedno s njim palo je 18 paša i nekoliko stotina viših i nižih vojnih zapovjednika i desetak tisuća osmanskih vojnika. Carskoj vojsci pripao je bogat ratni plijen koji se sastojao od 154 topa i cijelog vezirova tabora sa desetak tisuća šatora. Gubici carske vojske bili su također vrlo veliki: 3 122 mrtvih i 4 129 ranjenih vojnika i časnika.104 Pišući o tome caru Leopoldu, vojvoda Badenski kaže daje bitka bila najkrvavija ne samo u ovom ratu s Osmanskim Carstvom, nego i u cijelom stoljeću.105

Naprezanje obiju zaraćenih strana doseglo je bitkom kod Slankamena svoj vrhunac. Carska je vojska obranila osvojeno, a poraženo Osmansko Carstvo više nije imalo snage da učini išta značajnije na bojnom polju. Vjerojatno dok se Badenski približavao s vojskom Slankamenu, 99 Smičiklasi, Dvijestagodišnjica…,I.,p.158. 100 Abelinus, O.C., T.XIII., p.17-19 101 Badisches Generallandes Archiv, Karlsruhe, Handbuch auf die Feldzuge pro Anno 1691 u. 1692 des Turkenkrigs, No 3726, p. 5-22. 102 lbidem, o.c., p. 28. 103 Smičiklas, Dvijestagodišnjica...I., p. 159. 104 Badisches Generallandes Archiv, Karlsruhe, Handbuch..., p. 103, 104. 105 Roeder, o.c.ll., p. 390.

246

osvojila je banska i hrvatska "vojska Novi na Uni,106 što je banu Erdody ju otvorilo put u Slavoniju pored Save. Nakon odmora od bitke, pokapanja mrtvih i davanja pomoći ranjenima, održan je 30. kolovoza 1691. ratni savjet u Petrovaradinu. Na prijedlog vojvode Badenskog bilo je zaključeno da vojvoda Charles de Croy i generali Serau i Hofkirchen s konjaničkim i pješačkim pukovnijama Serau, Rabutin, Hofkirchen, Darmstadt, Beck, Kaunitz, Nigrelli, Pallfy, Bielke, Bayem i Budiani 1. rujna krenu za Osijek, dok će s preostalim snagama Badenski otići u Ugarsku i nastaviti ratova ti u Erdelju.107 Slankamenski poraz toliko je zastrašio Turke da su redom napuštali svoje položaje u Slavoniji i okupljali se u Brodu, Gradiški i Pakracu. Prema neprovjerenim vijestima, u prvi mah činilo se da su u tim mjestima njihove snage vrlo jake, pa se na Bečkom dvoru pomišljalo da se zbog toga u Slavoniji i ne pokreće veći vojni pohod. U općem metežu koji je tih dana vladao u Posavini i Požeškoj kotlini, potajno je ušao u Požegu narodni vojvoda Marin Hunalić sa svojom obitelji, gdje su ga Turci iznenada u noći napali i opljačkali a obitelj zarobili. Pišući o svojoj nevolji pukovniku Makaru u Virovitici, Hunalić je 24. rujna iz Požege javio: Ja dajem na znanje vašemu prisvitlomu gospodstvu, Turci otiđoše i podigoše noćas svikoliki. Neima u gradu nikoga, doli mene i još dva-tri čovika. Zato, moj gospodine, skočite friško z dobri konici i po dnevu i po noći, jeda biste dospili, dok se nisu Turci povratili i ovo ovuda oko Požege karstjanske siromaši pojagmili. Dohode Vlasi na vrata, ali ih ja nepušćam u grad, nikoga do vašega prisvitloga gospodstva, zato potežite se koliko pri morete,. a mene u noći pritisnuše i svega porobiše i čeljad mi svu odvedoše. U mraku utekoh i na varhu grada se uspeo sam, i svuda me iskaše i nemogaše me najti.108

Kad je Makar doznao što se dogodilo u Požegi, smjesta je pohitao s vojskom i tri dana kasnije zaposjeo napušten grad. Takav, posve neočekivan razvoj događaja, ubrzao je odluku Bečkog dvora da se odlučno nastavi s vođenjem rata u Slavoniji. Vojvodi de Croyu i generalu Hofkirchenu bilo je naređeno da napadnu i osvoje Brod, a banu Nikoli Erdody ju i karlovačkim graničarima neka krenu pored Save prema Gradiški. Nastupajući dosta ubrzano od Osijeka, stigli su de Croy i Hofkirchen do Broda II. listopada i sljedeći dan na juriš ga osvojili. Oko 7 sati navečer poslao je de Croy kapetana Perčinliju iz Brčkog s 300 hajduka na drugu stranu Save, gdje se utvrdilo oko tisuću osmanskih vojnika. Prije njihova polaska bilo je naređeno bubnjaru neka bubnja opći pokret vojske, kako bi Turci stekli dojam da carska vojska sa svim raspoloživim snagama prelazi Savu. Zaplašeni turski vojnici odmah su napustili rovove i počeli bježati u okolno žbunje, gdje su ih u zasjedi čekali seljaci naoružani puškama i većinu pohvatali.109 Dio vojske na čelu s generalom Hofkirchenom uputio je de Croy zatim na Gradišku, koju su Turci 15. listopada napustili.110 Dva dana kasnije Hofkirchenova i graničarska vojska bana Erdody ja topovskom paljbom i jurišom prisilila je osmansku posadu i u Pakracu na predaju.111

Osvajanjem Broda, Gradiške i Pakraca bila je Slavonija 1691. godine konačno i zauvijek oslobođena od osmanske vladavine. Od nekadašnje moći i vidljivih znakova te vladavine nije preostalo gotovo ništa, osim nekoliko javnih građevina koje su se mogle izbrojiti na prste jedne ruke. Cijena tog oslobođenja stajala je neizrecive ljudske muke i stradanja, desetke i desetke tisuća života i potoke prolivene ljudske krvi. Kao nijemi svjedoci prohujalog vremena i ratnog vihora, svuda su samo stajala zgarišta i ruševine. Idući tada Slavonijom moglo se danima putovati od mjesta do mjesta da se ne vidi drugačija slika i ne susretne ljudski stvor.

106 Smičiklas, Dvijestagodišnjica...,l., p. 160. 107 Badisches Generallandes Archiv, Karlsruhe, Handbuch..., p. 103, 104. 108 Lopašić. o.c., Starine JAZU 30, p. 104. 109 Kriegsarchiv, Wien. Turkenkrieg 1691, Fasz.. 10, No 4. 110 Ibidem, Fasz.. 10, No 5. 111 Abelinus, o.c., T.XIII., p.19-21.; Contarini,o.c., II.,p.297,298.

247

Zemlja je godinama ležala pusta i neobrađena, jer nikoga nije bilo, a niti je imao s čim da je obraduje. Plamen rata progutao je ljude i uništio radnu stoku, a glad i sveopća bijeda postaju stalni I pratioci malobrojnog stanovništva. Još turobniji izgled imale su Lika i Krbava, donje Pounje i Pokuplje, nekad životna snaga stare Hrvatske. Ni sela ni gradova, svuda samo razvaline i pustoš. Ničega na tom prostoru lijepa ni značajnijega, osim ljepote prirode. Posljedice dugotrajnog ratovanja za oslobođenje dijelova Hrvatske od osmanske vladavine imale su razmjere najteže katastrofe. Za to vrijeme izgubila je Slavonija gotovo 80%, a Lika i Krbava oko 95% svoga stanovništva, što nigdje nije zabilježeno u Europi ni u doba velike epidemije kuge 1348. godine. Kad je u jesen 1691. godine zamukao zveket oružja i kad je osmanska opasnost u Slavoniji, Lici i Krbavi otišla u nepovrat, život se sporo vraćao u opustošene gradove i gradiće, napuštena sela i selišta. Poučeno iskustvom iz prijašnjih godina, malobrojno stanovništvo držalo se i dalje šuma i svojih skrovišta. To više što se carska vojska nije bitni je razlikovala od bivših tlačitelja, pa je zbog neredovite ili nikakve opskrbe otimala sve do čega je mogla doći. Međutim, po izmaku zime i nastupom proljeća 1692. godine započeo je opći pokret stanovništva koje se polako vraća u svoja nekadašnja sela i selišta i obnavlja kuće i kućišta. Usporedo s tim, manje grupe katolika i Vlaha potajno napuštaju osmansku Bosnu i prelaze Savu, naseljavaju u posavskim selima ili osnivaju posve nova. Neki od njih sele prema Đakovu, Osijeku, Vukovaru, Iloku, Valpovu, Našicama, Požegi, Cerniku, Pakracu i Podborju i tamo se nastanjuju. U isto doba, da bi izbjegli osmansku vladavinu, sele u Slavoniju i mnogi stanovnici iz okolice Szigeta, Kaposvara, Mohacsa i Pecsi u južnoj Ugarskoj, zatim iz Bačke i Baranje, posebno iz istočnih dijelova Srijema. Zapadne dijelove Slavonije naseljava i stanovništvo iz okolice Đurđevca, Koprivnice, Ivanića i Križa, ponajviše oko Virovitice, Kraljeve Velike Novske. Slično tome naseljavalo je stanovništvo iz okolice Senja, Brinja i Otočca liku I Krbavu, kao i veći broj Vlaha iz Bosne koji su zaposjedali napuštena zemljišta. Bježeći iz Bosne preko Une selili su također Hrvati i skupine Vlaha u Pounje i Pokuplje. Iscrpljene ratovanjem, obje zaraćene strane nisu imale snage za pokretanje novih vojni. Glavnina carske vojske ratovala je u Italiji i na Rajni, pa je 1692. godina uglavnom protjecala mirno.. Bitno je bilo očuvati dostignuto stanje i ne izlagati vojsku nepotrebnim gubicima. Rijeka Sava je dobro čuvana granica osmanska je vojska više ne prelazi. Mira nije bilo jedino uz rijeku Unu, gdje Hrvati vode svoj mali rat. Zapovjednik Novog Mihajlo Vidaković upada u Bosnu, osvaja i pali Majdan-grad i pustoši njegovu okolicu. Kao odgovor na tu provalu napao je bosanski paša Dubicu, koju je junački branio zagrebački kanonik Nikola Skrlec. Obaviješten o dolasku hrvatske vojske, smjesta se paša povukao ispod Dubice. Hrvatska je vojska tada spalila Krupu, osvojila Otoku i opustošila svu okolicu do Bihaća. Zbog uzastopnih poraza bio je Mustafa-paša smijenjen, na mjesto bosanskog beglerbega opet postavljen Husein-paša Topal. Međutim, ni njega nije pratila ratna sreća jer je hrvatska vojska prodrla do Ljube u Bosni i počinila mnogo štete.112

Obnašajući punih dvadeset godina bansku dužnost, umoran od života i ratovanja s Turcima, umroje sredinom lipnja 1693. NIkola Edody. Na njegovo mjesto bio je imenovan 26. kolovoza svečano uveden u bansko dostojanstvo, grof Adam Batthyany. Novoga bana krasile su odlučnost i borbeni duh. Već 19. rujna upao je on u Bosnu do Bronzanog Majdana, topovima razorio dio gradskih zidova i najuriš osvojio grad, a njegovu posadu sasjekao. Prije

112 Contarini, o.c., 11., p. 33 1-333; Abelinus, o.C., T.XIV., p. 246; Mittheilungen des k.k. Kriegsarchivs, Wien 1889., IV., p.148.

248

povlačenja razvalio je talionice željeza, opljačkao i zapalio grad. Stigavši s vojskom do Majdana mogao je bosanski paša samo promatrati razvaline i nagorene grede koje se još puše.113

Ratna sreća nije htjela ni vojvodu Charlesa de Croya, koji je od vojvode Badenskog preuzeo vrhovno zapovjedništvo carske vojske u Ugarskoj. Trećeg kolovoza 1693. utaborio se on na Adi Ciganliji i započeo opsadu Beograda, čekajući dolazak teškog topništva i streljiva.114 Kad su 26. kolovoza topovi napokon bili dopremljeni, izveo je Croy u noći između 7. i 8. rujna odlučan napad na Beograd, ali ga je obrana grada odbila i nanijela mu velike gubitke. Obaviješten o približavanju osmanske vojske Beogradu, naredio je 10. rujna Croy žurno povlačenje. Neuspjela opsada Beograda stajala je vojvodu Croya vrhovnog zapovjedništva, koje preuzima maršal Alberto Caprara. U proljeće 1694. pokušali su Turci osvojiti Titel, gdje su bili odbijeni i prisiljeni na povlačenje. Potkraj lipnja stigao je novi veliki vezir Surmeli Ali-paša s vrlo jakim snagama do Petrovaradina i započeo opsadu. Stalnim djelovanjem topništva položaj obrane Petrovaradina svakim danom se pogoršavao, kad je 23. rujna nastupilo takvo nevrijeme da se vezir morao hitno povući.115 Do kraja iste godine predala se carskoj vojsci opsjednuta Gyula, pa Osmansko Carstvo na području Ugarske više nije imalo niti jedno uporište osim Temišvara.116

Na granici Hrvatske s Osmanskim Carstvom cijela 1694. godina protjecala je uglavnom mirno. Osim sukoba s razbojničkim i pljačkaškim družinama, pokreta osmanske vojske gotovo da i nije bilo.

Šestoga veljače 1695. godine umro je sultan Ahmed II., a njegov nasljednik Mustafa II. objavio je da će poput Sulejmana Kanunija ubuduće osobno predvoditi vojsku i strpljivo podnositi sve ratne tegobe. Ta je odluka imala širok odjek u osmanskoj javnosti i značila je rasplamsavanje rata i udaljavanje od pregovora o miru. Svjestan posljedica takve odluke, našao se Bečki dvor u ozbiljnim teškoćama, jer se većina carske vojske i najboljih vojskovođa nalazilo na Rajni ratujući protiv Francuza. Svoje usluge i veći broj vojnika ponudio je tada caru Leopoldu saksonski vojvoda Friedricll August, uz uvjet da mu povjeri vrhovno zapovjedništvo. Po prirodi vrlo tašt čovjek koji je precjenjivao svoje sposobnosti, nije vojvoda bio dorastao zapovijedanju velikom vojskom niti je imao ratnog iskustva. Unatoč tome, Bečki je dvor iz nužde prihvatio njegovu poliudu i savezništvo i prepustio mu zapovjedništvo. Ohrabrena nazočnošću sultana Mustafe II., osmanska je vojska 1695. osvojila Lippu, Lugos i Karansebes, nanijevši generalu Friedrichu Veteraniju osjetljiv gubitak. Nakon slanja streljiva i opskrbe u Temišvar, vratio se kao obnovitelj moći Osmanskog Carstva sultan Mustafa II. slavodobitno u Istanbul. Kako je odlučno provodio svoju vanjsku politiku, znalo se da će sultan Mustafa II. i 1696. izaći na bojno polje. Isto tako znalo se da carska vojska ima nesposobna zapovjednika, koji se ponudom još većeg broja vojnika opet nametnuo Bečkom dvoru. Predvodeći carsku vojsku, u kojoj se nalazilo i nekoliko vrsnih generala, napao je Friedrich August Temišvar i 28. kolovoza 1696. upustio se u veliku i krvavu bitku na rijeci Begeju, koja je završila bez izrazitog pobjednika. Zadovoljan ishodom bitke i jačanjem samopouzdanja osmanske vojske,

113 Contarini, o.c., II., p. 386. 114 Badisches Generallandes Archiv, Karlsuhe, Grohsherzogliches haus-u Staatarchiv, II. Kriegssache, No 3747. 8a. Vell Lager rey der Ziggeiner Insel ein halbe Stundt von Helgrad. 3. August 1693, Carl Herzog von Croy; Uzuncarsili farsil Ismail Hakki, Osmanli Taruihi,I-IV.Ankara 1948-1956,III/I, p. 565, 566. 115 Redlich, o.c., p. 580; Uzu1Ifarsili o.c., III/I, p. 567. 116 Uzuncarsili, o.c., III/I, p. 568.

249

vratio se sultan Mustafa II. u Edirne na zimovanje, opskrbivši prije toga još bolje Temišvar za obranu.117

Dok je carska vojska još nastupala prema Temišvaru, okupio je ban Batthyany vojsku i napao Vranograč, čija se posada odlučno branila i odbijala napade. Uvidjevši da jurišima neće slomiti otpor odlučio se ban na opsadu, znajući da je u gradu nestašica vode. Istom kad su topovi probili gradske zidove predala se posada na milost, izjavivši pritom da će svi prijeći na katoličku vjeru. Ulaskom u Vranograč bila je oslobođena nekolicina zarobljenih kršćana i odmah smještena hrvatska posada. U znak radosti što je Vranograč osvojen služena je misa zahvalnica na otvorenom uz pucnjavu pušaka i topova. Držeći pod stražom zarobljene Vranogračane, uputio se ban s vojskom i petoricom odličnijih Turaka do Todorova, koje se predalo bez borbe. Prema zaključku hrvatskih staleža bilo je odlučeno da se Todorovo razori, Vranograč opskrbi živežom i uzdržava stalna posada, a zarobljeni Vranogračani upute u Kirin i u tamošnjoj crkvi pokrste i tu se nastane.118 Postupak graničarskih zapovjednika i samih graničara prema pokrštenicima bio je, međutim, vrlo surov i neljudski, što je očito utjecalo na držanje zapovjednika posade, pa je do kraja 1696. osmanska vojska opet zaposjela Vranograč.119

I prije nego što je nastupilo proljeće 1697. godine, obje zaraćene strane započele su pripreme za veliku vojnu, vjerujući da će ona s jedne strane biti prijelomna, a s druge strane odlučna za okončanje rata. Neovisno o tim pripremama, na prijedlog karlovačkog generala Karla Auersperga i bana Batthyanyja, prihvatio je carski dvor da se napadne i osvoji Bihać. Tu je zamisao zdušno podržava o princ Eugen Savojski, smatrajući da bi osvajanje Bihaća moglo imati dalekosežne posljedice. Prema ratnom planu, početkom lipnja krenula je krajiška vojska iz Slunja i stigla do Drežnika. Na očigled turske posade u Drežniku pridružila se generalu Auerspergu četa Ličana i Krbavaca pod vodstvom popa Marka Mesića. Braneći se junački, izloženi stalnoj vatri topova, predaju se Turci na milost generalu, koji Drežnik odmah popravi i u njega smjesti t posadu od 40 Hrvata. Idući dalje stigao je Auersperg 9. lipnja do Bihaća i počeo s rasporedom vojske i topništva. Dva dana kasnije bio je Bihać opkoljen sa svih strana. Istodobno bile su poslane izvidnice preko Une da budno paze dolazi li kakva pomoć Bihaću. Banska vojska nastupala je dosta otežano jer se morala boriti s turskim posadama u Pounju. Posada Bile Stine žestoko se odupirala, zbog čega je grad osvojen najuriš i spaljen. Kad je napad na Bihać već započeo, stigao je kao banova prethodnica pukovnik Makar, a 20. lipnja došao je osobno i ban. Dosta brzopleto procjenjujući da je topništvo dovoljno oslabilo i razorilo gradske zidove, počeo je 24. lipnja opći juriš, koji je odbijen uz velike gubitke. Osokoljena posada Bihaća izvela je 28. lipnja protunapad, u kojem je poubijala i ranila mnoge krajiške vojnike. Idućeg dana, očito razočaran, otišao je zbog bolesti ispod Bihaća ban Batthyany, a za njim i varaždinski general Heister. Trećeg srpnja prestala je opsada grada i započelo je povlačenje vojske, koja je na povratku razorila Izačić i Ripač.120

Zahvaljujući međusobnom sukobljavanju, neusklađenosti i nesnalaženju vojnih zapovjednika, propao je tako vrlo skup vojni pohod, u kojem je sudjelovalo više od deset tisuća vojnika.

117 Hammer, O.c., VI., p. 623; Zinkeisen, Johann Wilhellz, Geschichte des Osmanischen Reiches in Europa, I-VII, Hamburg 1859-1863., V., p. 1 53; Jorga, Nicolaus, Geschichtedes Osmanischen Reiches, I-V, Gotha 1908-1913., IV., p. 260, 261; Uzuncarsili, O.c., III/I, p. 576. 118 Lopašić, Bihać..., p. 208, 209. 119 Idem,o.c., p. 209. 120 Idem, o.c., 92, 93.

250

Neuspjela opsada Bihaća nije poremetila pripreme za glavnu vojnu, premda je teško pogodila I bansku i graničarsku vojsku. To više što ta vojska višestruko brojnija i s 32 topa nije bila u stanju savladati samo nekoliko stotina branitelja Bihaća.

Napuštajući opsadu Bihaća, redovna carska i graničarska vojska otišla je u Petrovaradin, gdje se 13. kolovoza pridružila glavnim snagama uoči sukoba s osmanskom vojskom. Za Bečki dvor nije to, dakako, bila nikakva utjeha, iako se upravo tada rješavao brige kako se osloboditi usluga moćnog saveznika vojvode Friedricha Augusta da bi vrhovno zapovjedništvo povjerio sposobnom vojskovođi. Naime, izborom za poljskog kralja i pobjedom carske diplomacije nad kandidatom francuskog kralja Louisa XIV., morao je Friedrich August predati vrhovno zapovjedništvo, pa je 5. srpnja 1697., na prijedlog grofa Rudigera Starhemberga, na taj položaj imenovan princ Eugen Savojski kao najsposobniji vojskovođa carske armije, što je bilo od presudne važnosti. Preuzevši spomenutu dužnost stigao je princ Eugen 12. srpnja na zborno mjesto u Kolutu, i gdje je zatekao dvadesetak tisuća vojnika, praznu blagajnu i male količine hrane. Odlučnim mjerama on požuruje okupljanje vojske, pribavlja hranu i pet dana kasnije kreće prema Petrovaradinu, odakle se spušta do Kovilja (Kobila) na Dunavu i 5. kolovoza podiže tabor. Približno u isto doba stigli su u Beograd sultan Mustafa II. i veliki vezir Elmas Mehmed-paša na čelu dvostruko većeg broja vojnika princa Eugena. Tu je odmah održano ratno savjetova- nje, na kojem je bilo odlučeno da se krene prema Temišvaru. Sukladno donesenoj odluci, prešao je 19. kolovoza sultan Mustafa II. Dunav kod Pančeva, šaljući istodobno brodovlje , Dunavom prema Slankamenu kako bi privukao pažnju carske vojske na tu stranu i tako olakšao prodor glavni ne svojih snaga u jugoistočnu Ugarsku Erdelj. Stalno obavještavan o pokretima i namjeri osmanske vojske, nije se princ Eugen dao zavarati, već se. 11 rujna 1697. približio pontonskom mostu kod Sente, preko kojeg je osmanska vojska prelazila Tisu. Unatoč kasnim poslijepodnevnim satima, zaključio je princ Eugen da mu se pruža upravo idealna , prilika za napad koji nipošto ne smije propustiti. Brzim rasporedom vojske i ubrzanim hodom krenuo je u silovit napad, potisnuo prve crte obrane i potom opkolio osmansku vojsku na desnoj strani Tise. Lijevim krilom vojske zapovijedao je general Guido von Starhemberg, središnjim osobno princ Eugen, a lijevim krilom general Heister. Svi pokušaji osmanske vojske da se odupre napadu bili su bez uspjeha. Nije pomoglo ni osobno junaštvo velikog vezira Elmas Mehmed-paše, kao ni slanje u pomoć spahija koji su stvarali još veći metež na mostu. Osmansku vojsku zahvatila je opća panika i bitka se pretvorila u pravi masakr. Nitko od onih od koji su se našli na desnoj strani Tise nije preživio. Ako nisu stradali od puške, sablje, koplja i noža, snašla ih je smrt u dubokoj Tisi. Gledajući taj masakr, vojsku na lijevoj strani Tise zahvatila je panika od koje nije bio pošteđen ni sultan Mustafa II. Među tisućama poginulih bio je veliki vezir Elmas Mehmed-paša i mnoštvo viših i nižih vojnih zapovjednika. Gubici carske vojske iznosili su svega 40 poginulih, pa je rijetko kada i u kraćem vremenu izvojevana tako briljantna i dalekosežna pobjeda, koja je označila kraj jedne i početak nove epohe u europskoj povijesti. Težinom svojih posljedica bila je to prava katastrofa s kojom se sultan Mustafa II. morao suočiti i vratiti u stvarnost.121 U svakom pogledu, bilo je to vrlo bolno saznanje i nestanak jednog cijelog svijeta, koji je nepovratno tonuo u prošlost. Pobjedom kod Sente postalo je napokon jasno, da se dugi, iscrpljujući i oslobodilački rat bliži kraju i da Osmansko Carstvo više nema snage vratiti izgubljeni prostor između Save, Dunava i Drave, a još manje pokrenuti kotač povijesti unatrag. A da je doista tako, uvjerila je sultana Mustafu II. i provala princa Eugena do Sarajeva od 11.listopada do 5. studenoga iste godine, 121 Angeli Moriz Edlen von, Fe1dzugegegen Turken 1697-1698. und der Karlowitzer Friede 1699. Feldzugedes Prinzen Eugen von Savoyen. Nach den .Feld Acten und anderen authentischen Quellen herausgegeben von der Abtheilung fur Kriegsgeschlchte des k.k. Krlegs-Archlves, Wlen 1876,1 Serl, II Band, p. 145; Redlich, o.c., p.

251

koju će kršćanski živalj iskoristiti da se pod okriljem carske vojske oslobodi osmanske vlasti, prebaci preko Save i nastani u Slavoniji.122 Ništa manje ta je provala ujedno i razbila iluzije Bečkog dvora da će proširiti vlast i nad Bosnom. Bitkom kod Sen te bilo je završeno tri stoljeća dugo ratovanje Hrvata s Osmanskim Carstvom. Velik dio prostora Hrvatske bio je oslobođen osmanske vladavine. Hrvati su nadljudskim naporima u neravnopravnoj borbi preživjeli i očuvali svoju političku, etničku i kulturnu opstojnost. Kolika je bila stvarna materijalna, ljudska i duhovna cijena njihova opstanka, moguće je samo približno odrediti. To više što nema tako staroga europskoga naroda, koji je u stalnom procjepu između velikih i moćnih, stoljećima podnosio tolike žrtve da bi opstao i živio na vlastitom prostoru. Gospodarsko, kulturno i demografsko naslijeđe iz vremena osmanske vladavine i prvih godina nakon toga, bilo je pogubno za Hrvatsku, čije će posljedice neposredno utjecati i određivati povijesnu sudbinu hrvatskog naroda u iduća tri stoljeća. Drukčije rečeno, nova politička i gospodarska stvarnost koja je nastupila prestankom ratovanja s Osmanskim Carstvom, temeljno je polazište i ključ poimanja hrvatske povijesne zbilje kao ishodišta budućih pad ova i kriza, koje su vodile političkoj smrti i nestajanju hrvatskog naroda. U političkoj i upravnoj razuđenosti hrvatskih prostora, zanemarivanje tih polazišta navode na stranputicu i bavljenje pojavnim oblicima posljedica, koje, izdvojene iz cjeline, stvaraju privid i udaljavanje od stvarnosti uzroka.

Suočen s teškim porazom shvatio je sultan Mustafa II. svoje zablude kad je odbijao posredovanje engleskog i nizozemskog poslanika za okončanjem rata i sklapanjem mira. Pogotovo što je tvrdoglavo ustrajavao u svojim planovima i nije bio u stanju procijeniti posljedice sklopljenog mira s Francuskom 20. svibnja 1697. u Rijswijku, što je oslobodilo carsku vojsku vođenja rata na dva bojišta i omogućilo postavljanje na njezino čelo najsposobnijih vojskovođa. Okupljajući razbijenu i zaplašenu vojsku kod Temišvara, sjetio se sultan Mustafa II. beogradskog zapovjednika i krajišnika Husein-paše Kopruluja, čije savjete nije poslušao uoči vojnog pohoda. Ne premišljajući se dugo, hitno ga je pozvao i postavio za velikog vezira. Preuzimajući tu visoku dužnost novi je vezir vrlo odmjerenim i promišljenim postupcima uklanjao ljude iz sultanove okoline, koji su svojim utjecajem i miješanjem u državne poslove nanosili veliku štetu. Bez imalo uljepšavanja počeo je također upoznavati sultana sa stvarnim stanjem u Carstvu, duboko uvjeren da je okončanje rata jedini izlaz. U početku se sultan opirao takvu razmišljanju i nije pristajao na mirovne pregovore prije nego što vrati makar dio izgubljenog prostora. Ustrajno braneći svoje mišljenje i dokazujući da je državna blagajna prazna, zbog čega nema više mogućnosti nabave ratne opreme i prikupljanja vojska, a Venecija, Poljska i Rusija žele rat, uvjerio je Husein-paša sultana Mustafu II. o nužnosti , mijenjanja politike i prihvaćanja mirovnih pregovora uz posredovanje Engleske i Nizozemske. Već u travnju 1698. počelo je utvrđivanje načela o budućim pregovorima, pa je ubrzo osmanskoj strani priopćeno da se pregovarati može samo pod uvjetom prihvaćanja načela utipossidetis, odnosno tko što posjeduje neka mu i ostane. To su načelo podržali princ Eugen Savojski, Ludwig Badenski, Guido von Starhemberg i druge vojskovođe, smatrajući da se u postojećem rasporedu snaga ne može više postići. Potvrdivši svečano 22. lipnja prihvaćanje istog načela, Porta je izrazila želju da se mirovni sastanak održi u Srijemskim Karlovcima, što je bilo prihvaćeno. Ipak, da bi izvršio pritisak na osmansku stranu, poveo je princ Eugen vojsku i utaborio se u Kovilju.123 Krajem listopada našli su se opunomoćenici svih zaraćenih

122 Kriegsarchiv, Wien, Tiirkenkrieg 1697, Diarium uebcr die Kriegs Operationen der Kay. Armee gegen die Tiirken von Jahr 1697, Fasl. 13, No 7. 123 Badisches Generallandes Arcmv, Karlsruhe, Grohsgerzogliches Haus-u. Staatarchiv, II. Kriegssache, No 46/3813.

252

strana na okupu. U ime carske Austrije pregovarali su o miru grof Wolfgang Ottingen, general grof i Leopold Schlick i savjetnik za buduće razgraničenje pukovnik grof Ferdinando Marsigli. Republiku Veneciju zastupao je Carlo Ruccini, Poljsku grof Stanislav Malahowski, a Rusiju Prokopije Bogdanovič Voznicin. Posredničke države u pregovorima, Englesku i Nizozemsku, zastupali su lord Wiliam Paget i Jakob Kolijer. Pregovori o miru započeli su prvih dana studenoga 1698. i zbog neprihvatljivih zahtjeva osmanskih poslanika zapadali u više navrata u ozbiljnu krizu da budu prekinuti. Oslanjajući se na političko iskustvo i razboritost, obratio se lord Paget Rami Mehmed-paši i upozorio:

Oni desnom rukom nude mir, lijevom rat, vi odaberite! Konačno, kad su bili usklađeni stavovi i uklonjene nesuglasice, potpisan je 26. siječnja 1699. godine ugovor o miru s carskom Austrijom i Poljskom na 25 godina, dok je s Rusijom bilo zaključeno trogodišnje primirje. Ugovor o miru s Republikom Venecijom bio je potpisan odvojeno 7. veljače.124

Mirom u Srijemskim Karlovcima izgubilo je Osmansko Carstvo ogromna prostranstva cijelu Ugarsku i gotovo sve osvojene dijelove Hrvatske. U šesnaest godina ratovanja nestali su budimski i kaniški beglerbegluci i njima pripadajući sandžaci, na prostoru Hrvatske zapadni dio Srijemskog i Bihaćkog, odnosno, Bosanskog sandžaka, cijeli Požeški, Cernički i Krčklički sandžak, te južni dijelovi Kliškog i Hercegovačkog sandžaka koji su pri pali Republici Veneciji. U stoljetnom širenju svojih granica prvi put je Osmansko Carstvo doživjelo tako velike gubitke, koji su ga iz temelja uzdrmali i podredili europskoj politici u novom rasporedu sila. Od tog udarca nije više bilo oporavka, a umjesto osvajačkih moralo je Osmansko Carstvo ubuduće voditi obrambene ratove, koji će ga pretvoriti u neizlječivog "bolesnika na Bosporu". Ostvarivši krupne pobjede na bojnom polju, carska je Austrija prostorno i materijalno silno ojačala. Nova granica s Osmanskim Carstvom nije bila samo politička, nego i granica dvaju svjetova dokle su dopirali europski duh i civilizacija.

124 Angeli, o.c., II., p. 321; Lopašić, Spomenici..., III., p. 144-149; Kovačević, Esfer, Granice Bosanskog pašaluka prema Austriji i Mletačkoj Republici po odredbama karlovačkog mira, Sarajevo 1973., p. 84

253

RAZGRANIČENJE S OSMANSKIM CARSTVOM 1699. GODINE

Mirovnim ugovorom od 26. siječnja i 7. veljače 1699. godine bile su dogovorene nove granice između carske Austrije, Republike Venecije i Osmanskog Carstva. Za provedbu razgraničenja imenovana su opunomoćena povjerenstva, čiji je zadatak bio utvrditi sve pojedinosti, riješiti sporna pitanja i postaviti granične oznake. Na čelu povjerenstva carske Austrije bio je grof Luigi Marsigli. Ostali njegovi članovi bili su potpredsjednik ratnog vijeća u Grazu grof Johann Friedrich Herberstein, ratni savjetnik grof Joseph Rabata, grof Johann Joseph Wildenstein, grof Guidobald Max Sauer i nadinženjer Johann Friedrich Holstein. I Republiku Veneciju zastupao je Giovanni Grimani, a Osmansko Carstvo Portin kapidžibaša Elči hadži-Ibrahim-paša i silahdar-aga Osman. Za granice s Republikom Venecijom najugu Hrvatske bili su uključeni i drugi osmanski predstavnici, među kojima bosanski defterdar Mehmed-efendija, miralem Murad-efendija, timardefterdar Ali-efendija, miralaj (pukovnik) Hasan-beg, kIiški miralaj Ahmed-beg, zvornički miralaj Ahmed-beg, kao i age pograničnih gradova i tvrđava, te istaknuti prvaci i ugledni ljudi na bosanskom serhatu. Iako je uspostava novih granica bila na prostoru Hrvatske, nitko u ime Hrvatskog sabora ili banske vlasti nije bio član povjerenstva za razgraničenje. O hrvatskim prostorima za koje se ginulo stoljećima, raspravljalo se, dakle, i odlučivalo bez Hrvata, unatoč njihovu udjelu u ratu i pobjedama. Takav postupak jasno je govorio o položaju Hrvatske u sklopu carske Austrije i što su zapravo značila svečana obećanja cara Leopolda I. davana u jeku ratovanja, da će i oslobođeni krajevi od osmanske vlasti biti priključeni Hrvatskoj i stavljeni pod bansku upravu. U tom ozračju, nestajanjem osmanske opasnosti, nadvile se nad ostacima Hrvatske ništa manja opasnost koja je vodila potpunom satiranju zatiranju povijesnog bića hrvatskoga naroda, i njegovu pretvaranju u etničke zajednice s naglašenim pokrajinskim obilježjima. Suprotstavljanje takvom razvoju događaja duhovnom i kulturnom obnovom te upornom političkom borbom u granicama mogućeg, postaju od tog vremena bitne odrednice povijesne zbilje hrvatskog naroda do njegova izrastanja u suvremenu europsku naciju. Četvrtim članom mirovnog sporazuma bilo je zaključeno da se granica u Srijemu povuče ravnom crtom od ušća Tise u Dunav do Morovića, čija je utvrda trebala i dalje ostati porušena, i odatle koritom rijeke Bosuta do utoka u Savu. Sve što se od te crte nalazilo prema istoku pripadalo je Osmanskom Carstvu, a sa druge strane carskoj Austriji. Od ušća Bosuta granica je vodila Savom do utoka Une u Savu kod Jasenovca, koja je dijelila područje dviju država. Riječni otoci u Savi, Račanska, Županjska, Rastovačka i Brodska ada, pripadali su objema stranama. Na Brodskoj adi nalazila se, međutim, carska vojska s topništvom, ukopana u rovove i smještena u vojnim zgradama. Osmanska strana nije na to nipošto pristajala, nego je tražila dosljedno poštivanje mirovnog ugovora. Porta se zbog toga obratila Bečkom dvoru, pa je Marsigliju bilo naređeno da se s otoka uklone topovi, povuče vojska, poruše rovovi i svi objekti od vojne važnosti, i da se u dokument o razgraničenju otok unese kao zajedničko dobro i ostane nenastanjen. Od Brodske ade do ušća Une u Savu nije bilo riječnih otoka, niti je bilo nesporazuma o razgraničenju. Ali kako je desna obala Une na bosanskoj strani niža od lijeve s hrvatske strane, to je područje za visoka vodostaja Une i Save plavljeno i nastajali su otoci i jezera sve do starog Jasenovca južno od Save, carsko je povjerenstvo smatralo da bi i ti otoci trebali biti

254

zajednički. Osmanska strana nije pristajala na takvo tumačenje jer su otoci nastajali samo u vrijeme poplava, pa su opet obaviješteni Bečki dvor i Porta neka riješe taj spor. Odlukom cara Leopolda bilo je naređeno grofu Marsigliju da sporno područje između Jasenovca i Dubice ostane u sastavu Osmanskog Carstva, što je on bez ikakva odugovlačenja izvršio. Od Dubice do Kostajnice postojale su napuštena kula Slabinje i porušena kula Drenovac, dok se u kuli Soko nalazila carska vojska, odakle je nadzirala okolicu. Poštivajući ugovor o miru, carska je vojska istom 26. srpnja 1700. napustila kulu Soko i predala je Turcima. Od Kostajnice do Novog granicu je činila rijeka Una, zbog čega nije bilo potrebno postavljati granične oznake. Što se tiče granice kod Novog, oba su povjerenstva mislila da je to pitanje vrlo složeno i njegovo rješavanje valja prepustiti Porti i Bečkom dvoru. Da se ne bi gubilo na vremenu dok ne stigne traženo rješenje, povjerenstva su izašla na brdo Klepalo sjeverno od sela Ivanjska gdje završava područje Novog i tu postavili graničnu oznaku. Odatle je granica vodila dolinom sjeverno od brda Gaj do gornjega toka potoka Gračanice i Ljubine i spuštala se na potok Žirovac. Od potoka Žirovac prelazila je brdo Gage i produžavala Gaćešinim klancem između sela Gage i Vrhpolja do potoka Dabrovnica, zatim preko potoka Grabovice i brda Metla (Pavkovac) te potoka Mutnice (Tisovac) izbijala na rječicu Divušu. Kod brda Klepalo dodirivala se granica područja tvrđave Gvozdansko koje se prostiralo s desne strane od granične crte turske tvrđave Bužim. Granica je odatle vodila prema sjeverozapadu u smjeru brda Radović kroz područje sela Kotarani (Gornja Jamnica) do sela Dabrnje, odakle se uspinjala na vrh brda Jamnik (Javnik) i produžavala do brda Ćulumak i Jelovac sjeverno od Dobrog Sela, zatim prelazila potok Radešnicu i vodila do sela Ravnice. Nastavljajući u tom smjeru preko brda Kremenac, granica je između Hrvatske i Bosanske Bojne skretala prema Podzvizdu do utoka potoka Rabinje u rječicu Glinu. Od izvora Rabinje preko Cetinskog bila vodila je dalje preko Razbojišta i potoka Grabovca i Kmjaduše do utoka Gnojnice u Koranu.

Od utoka Gnojnice granica je išla rijekom Koranom do mjesta sjeveroistočno od Furjana i potom prelazila na lijevu stranu Korane, gdje je između sela Sklop i Šturlić postavljena granična oznaka.

Prije postavljanja te oznake tražila je carska strana da se poruše Furjan, Drežnik, kula čiftluka Lapac i Boričevac, što je izazvalo prekid rada na razgraničenju. Shvativši da carska strana neće odustati od svoga zahtjeva, osmansko je povjerenstvo pristalo na takvo rješenje, s tim da ruševine Furjana ostanu na osmanskoj strani.

Od granične oznake između Sklopa i Šturlića, granica je dalje vodila preko Koranskog i Furjanskog luga, Brezovog polja i polja sela Lipovac koje razdvaja planine Mašvinu i Bliznicu, zatim silazila niz Bliznicu i zalazila u Rakovičko polje, odakle je izbijala iznad izvora potoka Grabovca i produžavala preko Šarčodola do Mlinskog prijelaza na Korani blizu sela Drežničke Čatrnje. Odatle je preko brda Pogledalo nastavljala ravnom crtom do Željavskog puta i bilom Plješevice spuštala se do puta za selo Farkašić, na mjestu gdje put prelazi bilo Plješevice. Nastavljajući dalje preko Mazinske planine do Brezovačkog Lisca, izlazila je na planinu Čemernicu iznad sela Dabašnice i produžavala vrhom Kupirova brda i vrhom Stražbenice do vrha planine Poštak prema Maloj Popini. Preostali dio granice do tromeđe s Republikom Venecijom označen je u osmanskom izvoru kao "granica prema Hrvatskoj". Na tom dijelu od planine Poštak granica se spuštala do Vilinog klanca, jugoistočno od Male Popine, i odatle preko Crnog vrha, Žujinog polja, Čupkovića kite i zaseoka Pašići vodila do Otonskog bila (danas Crkveno brdo), prelazila zatim potok Kusac i uspinjala se Debelim brdom do vrha Medvedak sjeverozapadno od

255

Knina. Povjerenici triju država zajednički su zaključili da to mjesto predstavlja stvarnu tromeđu, pa su postavljeni posebni znakovi na tri strane, koji su upozoravali na graničnu crtu između carske Austrije i Osmanskog Carstva, kao i carske Austrije i Republike Venecije i Republike Venecije i Osmanskog Carstva. Od vrha Medvedaka uzduž Dinare iznad Golubića, Vrlike, Koljana, Sinja i Ruda, zatim iznad Aržana, Studenaca, Slivna, Vrgorca i Komina, do Kleka kod Neuma, vodila je granica između Republike Venecije i Osmanskog Carstva. Nakon dobivenih uputa iz svojih prijestolnica, carsko i osmansko povjerenstvo postavilo je granične oznake i u okolici Novog na Uni,1 pa je 12. kolovoza 1699. razgraničenje bilo završeno.2

Nova granica s Osmanskim Carstvom bila je najvećim dijelom zapravo granica s Bosanskim pašalukom, koja se potom neznatno mijenjala do kraja osmanske vladavine. Provedenim razgraničenjem znatan dio nekad hrvatskog prostora, ne samo između Vrbasa i Une nego i preko Une, ostao je i dalje pod osmanskom vlašću i uklopio se u Bosnu, iako taj prostor prije osmanske najezde nikada nije bio u sastavu Bosne niti je tako nazivan. Budući da se nalazio u sklopu Bosanskog pašaluka, ime Bosne proširilo se i na taj prostor. Isto tako i na cijelu Posavinu uz desnu stranu toka rijeke Save, koja također nije pripadala Bosni. Polazeći u razgraničenju od načela tko što posjeduje neka mu i ostane, nije, dapače, bilo moguće uspostaviti ni prirodnu granicu prema Hrvatskoj na rijeci Uni, već je na njezinu prostoru ostao dubok usjek u sklopu Osmanskog Carstva, koji je kidao prirodne veze sjevera od juga Hrvatske. U daljem razvoju događaja taj je prostor za Hrvatsku bio izgubljen, unatoč tome što su na njemu Hrvati živjeli gotovo tisuću godina. Uz manje promjene, i granica Republike Venecije na jugu Hrvatske s Bosnom i Hercegovinom postala je stalna granica između dvaju svjetova i svjetonazora, čime je nekad vrlo živa i razvijena prostorna, politička, prometna, gospodarska, kulturna i vjerska povezanost hrvatskog sjevera i juga, nasilno prekinuta i pretvorena u ondašnju i buduću povijesnu zbilju. Unatoč znatnom udjelu Hrvata u ratu za oslobođenje od osmanske vladavine, cjelovitost Hrvatske i na tako suženom prostoru bila je upitna i ovisna o moći i političkoj volji carske i kraljevske vlasti, čiji su interesi bili potpuno oprečni jačanju opstojnosti Hrvatske i povezivanju njezinih razuđenih dijelova.

1 Lopašić, Spomenici..., III., p. 157, 158, 164-168. 2 Kovačević. o.c., p. 64-151. 279

256

RAZGRANIČENJE S OSMANSKIM CARSTVOM 1741.

Teški porazi na bojnom polju i gubitak osvojenih prostora u Srbiji, Vlaškoj i Bosni, snažno I su uzdrmali položaj Austrije u međunarodnim odnosima, pa su Turci nastojali pomaknuti svoje granice što više prema zapadu. Nasuprot tome, Austrija je odugovlačila s povlačenjem svojih snaga iz Beograda, čekajući zapravo ishod mirovnih pregovora Rusije i Osmanskog . Carstva. Budući da je to bila jedna od ključnih točaka mirovnog ugovora, nisu Turci s Austrijom zato ni započinjali pregovore o novim granicama. Kad je to pitanje 7. srpnja 1740. bilo u cijelosti riješeno povlačenjem austrijske vojske iz Beograda, činilo se carskom poslaniku u Istanbulu grofu Ullefeldu da će pregovori ipak krenuti s mrtve točke. Njegova nadanja bila su, međutim , preuranjena, jer su osmanski pregovarači i dalje ostali vrlo neodređeni u svojim traženjima, pogotovo kad je smrću cara Karla VI. i stupanjem na prijestolje njegove kćeri Marije Terezije, Prusija započela ratne pripreme protiv Austrije. Ali kako je u diplomatskim nadmetanjima vrijeme odmicalo, sve se više produbljivala i kriza između Irana i Osmanskog Carstva, tako da je rat s Nadir-šahom bio neizbježan. S obzirom na to, požurivao je veliki vezir Ahmed-paša svoje diplomate neka pitanje granice s Austrijom i Rusijom napokon riješe, to prije što je beogradski mir sam po sebi značio blistav uspjeh osmanske diplomacije.

Posredovanjem francuskog poslanika Villeneuvea, 2. ožujka 1741. postignut je konačno sporazum o novim granicama. Obostranom potvrdom tog sporazuma, uzjamstvo Francuske, , osnovane su posebne komisije za razgraničenje od utoka Save u Dunav do Novog na Uni. Zadatak tih komisija bio je da u roku od 45 dana uspostave granicu između Osmanskog Carstva i Austrije uzduž toka Save i Une do Novog na Uni, i da obiđu granične oznake do granice s Republikom Venecijom.Austrijsku komisiju predvodio je vrhovni zapovjednik u Slavoniji i predsjednik Zemaljske uprave general Ascanio Antonio markiz de Guadagni, a osmansku vrhovni sudac Rumelijskog beglerbegluka Mehmed Seid Efendija.

Svoje u redova nje započele su komisije 6. travnja i u predviđenom roku obavile povjereni im zadatak. Zajedno s članovima svoje pratnje krenuo je general Guadagni ladama Savom iz Zemuna, a Mehmed Seid Efendija od beogradskih Novih vrata, da bi se sastali na Adi Ciganliji.

Prema sporazumu o razgraničenju, uski pojas zemljišta u Bosni izmedu Une i Drine i južno od Save, nazvan Uskočka zemlja (Uskoken Land) , pripao je Osmanskom Carstvu. Nova granica vodila je Savom do utoka Une, zatim Unom do Novoga, a od Novoga potokom Žirovcem do sela Bojne i dalje do granice s Republikom Venecijom. Od utoka Bosuta u Savu granica je bila postavljena još 1699., pa komisije na tom prostoru nisu imale težak zadatak. U prvih sedam dana uredovanja, general Guadagni i Mehmed Seid Efendija prevalili su put : od Beograda do Rače i obišli sve riječne otoke u Savi. Na toj dionici puta prenoćili su na ušću Kolubare u Savu, zatim kod Drenovačkog mlina,1 Kupinova, Klenka, odnosno Šapca, Jarka i Laćarka.

1 Stari Drenovci, rudi na istočno od sela Kupinovo u Srijemu. I

257

Sukladno sporazumu, riječni otoci Ada Ciganlija, Ostružnička,2 Zidinska,3 Podgorička4 i Karakuška ada5 te Vitojevačko Ostrvo6 pri pali su Osmanskom Carstvu, a dvije manje Kupi- novačke ade, Krstac Adu,7 Vrbovačku,8 Vrtić9 i Račansku adu zadržala je Austrija.

Od Rače do Broda bila su samo tri riječna otoka, od kojih Donjoštitarska ada prijeđe u osmanski posjed, a Štitarska i Brodska ada ostanu Austriji. Donjoštitarska ada zapravo i nije bila otok nego zemljište na desnoj strani Save, koje se u vrijeme visokog vodostaja pretvaralo u otok. Nastavljajući putovanje od Broda do ušća Une u Savu, nisu komisije više naišle ni na kakav riječni otok. Poslije noćenja i kraćeg zadržavanja u Svinjaru (Davoru), Mehmed Seid Efendija zaostao je na putu, čekajući da mu se pridruže banjalučki paša i veći broj predstavnika osmanske vlasti u Bosni. Razlog njihova dolaska bio je da visokog sultanova dužnosnika iscrpno izvijeste o prilikama i sporovima na tom dijelu granice, te da se s njim dogovore što valja poduzeti da se ti sporovi okončaju.

Dan kasnije, praćeni glazbom banjalučkog paše, stigli su oni oko podne u (Staru) Gradišku, kamo je general Guadagni došao već 21. travnja. Odmah po dolasku uputio je odatle Mehmed Seid Efendija svoga službenika (čohadara) u Beograd radi odgovarajućih uputa, kako u tim poslovima ne bi ostao prepušten sam sebi i vlastitom nahođenju. To isto učinio je i general Guadagni tražeći od carskih poslanika da mu u slučaju kakvih promjena u tom pogledu izdaju, shodno tome, naredbe i pravodobno ih upute bilo u Osijek, Petrovaradin ili Zemun.

Ploveći dalje uzvodno Savom doputovali su oni 24. travnja u Jasenovac gdje je u cijelosti bila završena predaja takozvane Uskočke zemlje Osmanskom Carstvu. Obje strane znale su da je tu ujedno i kraj mirnog uredovanja, i da će uspostava granice od Jasenovca biti mnogo složenija i teža, to više što su Turci pozivom na odredbe mira iz 1699. tražili da im se predaju Dubica i Kostajnica i cijela desna obala Une, kao i uski pojas zemljišta nasuprot Starog (Bosanskog) Novog na lijevoj strani Une. Za austrijsku stranu ti su zahtjevi bili pretjerani i većim dijelom neprihvatljivi, pa je general Guadagni o tome obavijestio pogranične zapovjednike u Dubici, Kostajnici i Novome10 na lijevoj strani Une. Znajući unaprijed da će druga strana zauzeti takav stav, obratio se Mehmed Seid Efendija za mišljenje bosanskom veziru, koji mu je posredstvom Abdulah-paše iz Janjine umjesto odgovora poručio neka o tim pitanjima mimo i trezveno raspravi na zajedničkoj sjednici obiju komisija. Smatrajući taj prijedlog korisnim, zakazan je sastanak u prijepodnevnim satima za 27. travnja na desnoj strani Une nedaleko Kostajnice. Pored generala Guadagnija i Mehmed Seid Efendije, sastanku su bili nazočni podban i križevački župan Baltazar Bedeković kao

2 Ostružnička ada sjeveroistočno od sela Ostružnice u Srijemu. 3 Zidinske ade više nema. Njezino ime očuvalo se u nazivu zemljišta i šume Zidina na lijevoj strani Save blizu sela Boljevci. 4 Podgorička ili Kamnička ada sjeverno od sela Kamičak na desnoj strani Save. 5 Između Kupinova i Klenka Sava je često mijenjala svoje korito. Pod imenom Karakuška ada u Savi nema riječnog otoka. Na postojanje te ade upućuje naziv šume i zemljišta Karakuša istočno od sela K1enka. 6 Promjenom toka Save, Vitojevačka ada postala je sastavni dio njezine lijeve obale. Ime te nekadašnje ade očuvalo se u nazivu Vitojevačko ostrvo uz lijevu savsku obalu. 7 Krstac ada više ne postoji. O toj adi i njezinu postojanju govore nazivi šume i zemljišta Ada i Krstac uz lijevu savsku obalu blizu sela K1enka. 8 Nekadašnja Ada Vrbovačka blizu Krstac-ade sastavni je dio lijeve savske obale. 9 Položaj Vrtić ade valja tražiti istočno od Srijemske Rače između Horvat-Pustare i Radan-Bare na mjestu močvare zvane Vrtić. 10 Stari Novi odnosno Bosanski Novi uz desnu obalu Une. U osmanskim izvorima krajem 17. st. Novi-i atik za razliku od utvrde koju su krajiške vlasti podigle 1691. na lijevoj strani Une.

258

opunomoćenik hrvatskoga bana, prije spomenuti Abdulah-paša, krajiški sudac Muhlisi Mustafa Efendija Muftić, bosanski timardefterdar Hadži Mehmed Efendija, bosanski sandžakbeg Hasan-aga, čohader bosanskog vezira Husein-aga i tumač De Sain. Poslije iznošenja dokaza i protudokaza, kao i poduže rasprave o njima, bilo je zaključeno da se u prvom redu ispita što posada i stanovništvo u Novome traže, odnosno, o kojem se tu zemljištu radi i o tome izvijesti carski dvor u Beču, pa shodno njegovoj odluci i postupi. Ali čim su stanovnici i graničari saznali koje zemljište bi trebalo predati Turcima, odlučili su oružjem suprotstaviti se Mehmed Seid Efendiji. Iako general Guadagni u svome izvještaju o tome ništa ne kaže, očito da je on bio u dosluhu s krajiškim zapovjednicima koji su neposredno utjecali na opće raspoloženje vojske i stanovništva. Naime, kada je 28. travnja Mehmed Seid Efendija prešao s pratnjom na lijevu stranu Une i stigao do potoka Žirovca, dočekali su ga graničari i odredi banske vojske s uperenim oružjem. Uz silnu viku igraju nasrtali su na njega i njegovu pratnju, silazi li s konja i ponovno uzjahivali, potezali pištolje i sablje, prijetili mu ako pode dalje da će ga sasjeći, a na silu odgovoriti silom. Iznenađen i zaplašen prijetnjama i odlučnošću vojske i stanovništva, Mehmed Seid Efendija se povukao i zamolio generala Guadagnija neka smiri razjareni narod, ističući usput da je besmisleno zbog komadića zemljišta započinjati novi rat. Kako se taj spor nije mogao nikako drukčije riješiti, bilo je zaključeno da se o tome hitno izvijeste prijestolnice i njima prepusti donošenje odluke o tom zemljištu. Što se tiče obilaska graničnih oznaka, postavljenih 1699. sve do granice s Republikom Venecijom, nije general Guadagni želio poći dalje. Svoj nepristanak pravdao je pogoršanim zdravstvenim stanjem, kao i teški pristupačnim mjestima na kojima su bile postavljene te oznake. Osim toga, za takav obilazak nisu bile povoljne ni vremenske prilike, jer je u međuvremenu pao snijeg. Zbog ograničena vremena u provođenju razgraničenja, dogovorili su tada general Guadagni i Mehmed Seid Efendija da umjesto njih obilazak graničnih oznaka obave njihovi opunomoćenici, a oni će ih do povratka čekati u Gvozdanskom, odnosno Bužimu. Tjedan dana poslije, kada je obilazak graničnih oznaka bio završen, sastali su se oni 7. svibnja pokraj granične humke kod sela Bojne i u roku od četiri dana dogotovili tekst ugovora o razgraničenju. . U dogovoreno vrijeme, između 3 i 4 sata poslijepodne, našli su se oni 1l. svibnja na istom mjestu i svečano razmijenili tekstove ugovora. Zadovoljni što su taj posao sretno priveli kraju, na rastanku se srdačno pozdrave, zagrle i poljube.

Neposredno zatim, vratio se general Guadagni u Brod, gdje je 16. svibnja 1741. dovršio pisanje izvještaja o razgraničenju s Osmanskim Carstvom.11

Postavljanje granice između Austrije i Osmanskog Carstva 1741., uzduž Save i donjeg toka rijeke Une, postavljena je i granica između Hrvatske i Bosne, koja se potom gotovo nije više ni mijenjala. Dijeleći dva carstva i svijeta, ta je granica ujedno potvrdila gubitak vjekovnog prostora Hrvatske između rijeke Une i Vrbasa, ili takozvane Turske Hrvatske, kao i cijele I Bosanske Posavine. Na taj način okupacijska granica postavljena osvajačkim pohodima osmanske vojske postala je trajna, a Hrvati koji su i dalje živjeli istočno od Une južno od Save ostali su i duhovno otrgnuti od Hrvatske. Promjenom vjerskog i narodnog sastava stanovništva, u daljem raspletu događaja postupno su tonula povijesna prava Hrvatske na tom prostoru i nestajala sve dublje u prošlost.

11 Kriegsarchiv, Wien, Kartenabteilung, K VII I 2; Mažuran. Razgraničenje između carske Austrije i Osmanskog Carstva od utoka Save u Dunav do Novog na Uni 17410 godine, Anali Zavoda za znanstveni rad JAZU u Osijeku, Osijek 1984., 3.p.173-191

259

POSLJEDNJI RAT S OSMANSKIM CARSTVOM I RAZGRANIČENJE 1795.

U savezu s Rusijom poveo je 8. veljače 1788. car Josip II. treći po redu rat protiv Osmanskog Carstva. Njegov cilj bio je osvajanje Srbije i Bosne i potom, zajedno s Rusima, potiskivanje Turaka posve iz Europe. Osobnim carevim zalaganjem bile su izvršene opsežne ratne pripreme i prikupljena je dosta brojna i dobro naoružana vojska. Na čelu te vojske nalazio se ostarjeli maršal Franz Moriz Lacy koji nije bio dorastao vođenju rata. Naime, umjesto da iskoristi vojnu premoć i brzim udarima osvoji sjevernu Srbiju kako bi prisilio Beograd na predaju, Lacy se pouzdavao u dobrovoljačke odrede i ustanak Srba, dajući tako Turcima dovoljno vremena u prikupljanju njihovih snaga i organiziranju obrane. Dok je maršal Lacy oklijevao i slao iz Banata dobrovoljačke odrede preko Dunava, graničarska vojska iz Like i Banske granice prešla je odmah granicu i glavninu snaga usmjerila na gubicu. Iako brojčano premoćna, ta je vojska svuda nailazila na žestok otpor bosanskih muslimana, ' pa je u prva dva mjeseca ratovanja bio osvojen samo Drežnik. Istom kad je zapovjedništvo preuzeo general Gideon Laudon, slomljena je 26. kolovoza obrana Dubice, a 3. listopada 1788. i Bosanskog Novog. Napredujući vrlo sporo, osvojila je. krajiška vojska u proljeće 1789. ! i Bosansku Gradišku. U međuvremenu bio je general Laudon upućen u Banat, gdje je od maršala Lacyja preuzeo vrhovno zapovjedništvo nad vojskom i nakon Smedereva 8. listopada 1789. na juriš zauzeo Beograd.

Osvajanje Beograda nije značilo i prevagu u ratu, jer su prorijeđenoj i bolestima iscrpljenoj carskoj vojsci trebale svježe snage. Za njihovo prikupljanje nije, međutim, bilo vremena ni novca. Svjestan toga, znao je i car Josip da od postavljenih ratnih ciljeva nema ništa, i da je izlaz jedino u sklapanju mira. Uostalom, na to gaje prisiljavao savez između Engleske, Prusije i Nizozemske uperen protiv Austrije. Osim toga, njegova je apsolutistička vladavina izazvala i opće nezadovoljstvo u zemlji i otpor staleža u Hrvatskoj i Ugarskoj, koji su tražili saziv Sabora i vraćanje zemaljskog ustava. Pod pritiskom stanja u zemlji, a pogotovo naglog približavanja diplomacije sultana Selima III. Prusiji, obećao je car saziv Sabora 18. prosinca 1789., a deset dana kasnije posebnom naredbom vratio Ugarskoj i Hrvatskoj i ustav. Razdiran neuspjehom i bolešću, iznenada je 20. veljače 1790. umro car Josip, a njegov nasljednik Leopold II. preuzeo je vladavinu opterećenu nedovršenim ratom i unutarnjim , krizama u državi. Navalni savez između Osmanskog Carstva i Prusije, primorao je novoga cara na brzo djelovanje njegove diplomacije, kako bi što prije došlo do mira prihvatljivog za obje zaraćene strane. Tim prije što je Prusija već u proljeće 1790. rasporedila svoju vojsku blizu austrijske granice. Izbjegavajući dalje zaoštravanje odnosa s Prusijom, prihvatio je car Leopold sporazum o hitnom sklapanju primirja s Osmanskim Carstvom i otkazivanju saveza s Rusijom, postignut mjeseca srpnja iste godine u Reichenbachu na poticaj pruskog kralja Friedricha Wilhelma II., koji se ujedno obvezao da će posredovati u sklapanju mirovnog ugovora. Okončanje rata bilo je u interesu ne samo Prusije nego i Engleske, zbog pristupanja carske Austrije savezu protiv revolucionarne Francuske i pokušaju spašavanja kralja Louisa XVI. i monarhije. I prije postizanja sporazuma u Reichenbachu nastupilo je zatišje na bojištima s Osmanskim Carstvom, osim što je 1790. graničarska vojska u Hrvatskoj preotela Turcima Cetin.

260

Nastavljajući vrlo žive pregovore o uvjetima mira i što povoljnijeg izlaska iz rata, napokon je, 4. kolovoza 1791. u Svištovu na Dunavu, zaključen mirovni sporazum između Austrije i Osmanskog Carstva, na temelju kojeg je Austrija po drugi put izgubila rat. Prema odredbama sporazuma morala je ona napustiti osvojeno u Srbiji i vratiti se u granice iz 1741. godine. Isto tako prepustiti Turcima Bosansku Gradišku, Dubicu i Bosanski Novi. S druge strane, pri pali su Austriji u Hrvatskoj Dvor na Uni, Drežnik, Cetin, Petrovo Selo, Lapac i Srb s okolnim naseljima. Novo razgraničenje završeno je istom 23. prosinca 1795. postavljanjem graničnih oznaka prema Bosni, koje će ostati kao trajna razdjelnica svjetova i kultura. Ni Austrija nije također žurila s povlačenjem iz Bosanske Gradiške i s desne strane rijeke Une. Neznatnim pomicanjem granice, sav prostor dobiven u ratu, površine približno 900 kilometara kvadratnih, priključen je Vojnoj granici. Mirom u Svištovu konačno i stvarno je završeno četiri stoljeća dugo ratovanje Hrvata s Osmanskim Carstvom. Pljačkaški upadi preko granice i okršaji na tom prostoru koju godinu kasnije i početkom 19. stoljeća, bili su tek posljednji trzaji umirućeg Carstva, koje više ni samo nije imalo nadzora nad svojom vrlo udaljenom pokrajinom. Usprkos stravičnim ljudskim, prostornim, materijalnim i kulturnim gubicima, kao i dovođenju do ruba istrebljenja, upravo mitskom snagom uspjeli su Hrvati za to vrijeme obraniti opstanak, očuvati svijest o sebi i postojanje Hrvatske, ma koliko ona bila upravno i politički razuđena. Neuništivim nagonom samoodržanja i nikad ugasloj vjeri i nadi o povratku i obnovi samo- stalnosti, predstojala je zatim Hrvatskoj i hrvatskom narodu ništa manje naporna i stoljećima duga borba u prikupljanju svojih rastrganih dijelova. U toj borbi, teško breme naslijeđa iz vremena osmanske vladavine i ratova za oslobođenje od osmanske vlasti, stajalo je uvijek kao kamen spoticanja na cesti, koji je neprestano dovodio u pitanje ostvarivanje povijesnih prava hrvatskoga naroda. Tih se prava Hrvatska i hrvatski narod nikada nisu odricali, niti su prihvaćali da im netko drugi unutar nje same i u tuđem interesu, na temelju osmanske i vojno-krajiške ostavštine, određuje povijesnu sudbinu, u kojoj bi zauvijek nestali. Začeto u zlim vremenima, propašću carske Austrije to je naslijeđe razdiralo Hrvatsku, da bi zakašnjelim djelovanjem povijesnih zakonitosti na isti način razornom snagom nestajalo, i na kraju se pretvorilo u povijesnu lešinu.

261