PARTIZANSKI "ANTIFAŠIZAM"

Autor: Tihomir Čuljak

Sadržaj:

1. Ideologije 1.1. Individualističke ideologije1.1.1. Liberalizam1.1.2. Anarhizam1.1.3. Nihilizam1.2. Kolektivističke ideologije

1.2.1. Nacionalizam1.2.2. Komunizam1.2.3. Vehabizam

1.2.4. Fašizam 1.2.5. Nacionalni socijalizam (nacizam)

1.3. Spolne ideologije1.4. Antitehnološke ideologije

2. Uspon talijanskog fašizma

3. Pretpostavke za razumijevanje ratnih nelogičnosti 3.1. Suprotstavljeni interesi

3.1.1. Britanski interesi3.1.2. Sovjetski (Ruski) interesi3.1.3. Njemački planovi3.1.4. Srpski planovi3.1.5. Talijanski interesi3.1.6. Komunistički interesi3.1.7. Ustaški pokret

3.2. Trojni pakt

4. Rat- Napad na jugoslaviju4.1. Komunistički ustanak4.2. Trinaestosrpanjski crnogorski ustanak4.3. Istočna Hercegovina (Operacija jugoistočna Hrvatska – Sudost Kroatien)4.4. Operacija Trio4.5. Operacija Zapadna Bosna4.6. Operacija Risnjak4.7. Obrana Kupresa4.8. Borbe u Dalmaciji4.9. Operacija Albia4.10. Operacija Dinara4.11. Operacija Jajce4.12. Ličko ratište4.13. Bihačko ratište4.14. Pogibija zapovjednika Crne legije4.15. Povratak partizana u srednju Bosnu4.16. Operacija Weiss4.17. Operacija Schwarz4.18. Kapitulacija Italije

5. Uzroci propasti NDH6. Poslijedice poraza hrvatskih snaga

1. IDEOLOGIJE

Ideologija je pojam koji ima više značenja, a u političkom smislu to je skup ideja koje čine osnovu neke ekonomske, ili političke teorije, ili koje podržava neka društvena grupa. Ideologija povezuje članove skupine u jedinstvenu cjelinu, te omogućuje zajedničko djelovanje u ostvarenju ideoloških ciljeva. Ideologija se širi uz pomoć sredstava komunikacije, te njezino širenje ovisi o sposobnosti nosilaca ideologije da privuku druge i uvjere ih u korisnosti ideologije za njih. Uvjerljivost u tumačenju ciljeva i ispravnosti ideologije u znatnoj mjeri ovisi o nosiocima ideologije, a ta se sposobnost znatno povećava sa kvalitetom medija kojima se prenosi ideologija.

Prva neteološka, sekularna ideologija je građanska ideologija. U antičko grčko vrijeme građanin je bio isključivo slobodni muški građani, što je isključivalo žene, robove i strance. Taj koncept je preuzeo i Rim koji je širenjem svog Imperija status građanina zadržao samo za osobe rodom iz Rima, dok su sve ostale osobe pod rimskom vlašću bile podanici. Vremenom, Rim je dijelove stanovništva pokorenih provincija počeo inkorporirati u svoje građanstvo, a 212. godine Karakala je svim slobodnim rimskim podanicima dao status rimskog građanina. Rastom broja slobodnih gradova u srednjevjekovnim europskim kraljevinama razvila se nemilosrdna konkurencija na tržištu europe koje je bilo povezano jedinstvenim pravnim katoličkim sustavom. Zahvaljujući nemilosrdnoj konkurenciji na jedinstvenom tržištu došlo je do razvoja raznih inovacija u svim područjima života, zbog čega se počela naglo razvijati i rasti europska industrija i trgovina sa drugim dijelovima svijeta. Time je došlo do bujanja građanstva koji su sebe počeli promatrati kao posebnu klasu gradovima ozvojem novih inovacija u malim slobodnim srednjovjekovnih gradova temeljen Jačanjem građanskog sloja ova nova klasa, zanatlija, obrtnika, trgovaca i bankara koji su se počeli osjećati sve jači u odnosu na feudaliste. Feudalna klasa europe nastala nakon Franačkog kralja Karla velikog temeljila se na vojnim vještinama ratnih zapovjednika koji su za svoje zasluge dobivali zemlju,a za uzvrat su morali ratovati za interese kralja. Sa zemljom su dobivali i radnike na zemlji, "kmetove" kojima su iznajmljivali zemlju i "serve" koji su im bili robovi. Pošto je zemlje bila nasljedna i ratnička obveza je također bila nasljedna. Kako bi se oslobodili vlasti ratničkih nasljednika stanovnici slobodnih gradova su porastom svoje materijalne snage nastojali ojačati i svoju političku moć, a to su mogli samo izazivanjem što većih podjela među ljudima. Zbog toga su se počele javljati podijele na građane i seljake, na građane i zemljoposjednike, na građane i klerike (svećenike i redovnike). Unutar zemlje novopečeni bogataši su ove podijele širili kako bi ojačali svoj položaj, a u stranih državama su podijele trebale što više podijeliti društvo u neprijateljskim državama i konkurentskim državama. Kako bi se ove podijele što više razvile pojavile su se ideologije koje su teoretski objašnjavale i podupirale ove podijele.

Najprije se pojavila građanska ideologija iz koje su se vrlo brzo počele javljati i druge individualističke, kolektivističke, a kasnije i seksualne(rodne) ideologije. Te nove ideologije dovele su do građanskih revolucija, a pojam građanin je sve više od pojma stanovnika prerastao u pojam državljanina jedne države. Razvojem tiska, te razvojem velikih gradova sa velikim brojem stanovnika koji žive na istom mjestu i imaju slične probleme stvorena je mogućnost za brzo širenje novih ideologija. Time je stvorena i mogućnost planskog stvaranja i širenja ideologija u interesu uske skupine stvaralaca ideologije.

Takva planski stvorena ideologija može poslužiti za kontrolu pripadnika vlastite skupine, ali može poslužiti i za razaranja konkurentskih, protivničkih društvenih skupina.

Kako bi se neka ideologija ubacila na protivnički teren potrebno je poznavati postojeće sukobe u protivničkim redovima kao što su sukobi između bogatih i siromašnih, nacionalista i internacionalista, rukovodilaca i podčinjenih, mladih i starih, muških i ženskih, manje i više obrazovanih. Korisno je poznavati i sve suprotnosti na interesnoj, vjerskoj, nacionalnoj ili rasnoj osnovi, a prikupljanjem ovakvih podataka od polovice šesnaestog stoljeća kada je u Britanskog carstvu osnovana prva kvalitetna obavještajno sigurnosna služba, koja se prva počela baviti kreiranjem i širenjem poželjnih ideologija u protivničke redove. Tada je počelo plansko kreiranje poželjnih ideologija.

Postupak je u suštini jednostavan. Potrebno je imati neki znanstveni institut koji pažljivo

proučava razne članke u raznim tiskovinama, dnevnicima, tjednicima, stručnim mjesečnicima, ili knjigama, u kojem pojedinci objavljuju svoje "znanstvene" društvene ideje. Većinu takvih ideja okolina promatra kao budalaštine raznih čudaka, ali kad se obavještajnim analitičarima neka ideja učini kao iskoristiva za određene ciljeve tada počinje financiranje medijske promocije takvih ideja. Sa relativno malo novca nekog lokalnog "ridikula" moguće je pretvoriti u poznatog i priznatog "znanstvenog teoretičara". Dovoljno je platiti nekoliko već poznatih "znanstvenih teoretičara" da do tada nekog nepoznatog proglase za novu "znanstvenu" nadu. I time je ideologija rođena. Koliko brzo će se širiti ovisi samo o novcu uloženom u medijsku promidžbu.

Koliko će takva ideologija biti upotrebljiva za kontrolu, ili psihološko uništavanje protivnika ovisi o kvaliteti procijene protivnika. Za svaku protivničku skupinu potrebno je izraditi kolektivni psihološki profil na osnovu čega se osmišljava ideologija kojom bi se ta skupina mogla sukobiti s drugom skupinom. Uvijek se podupire ideologijski sustav vrijednosti koji je suprotan postojećem većinskom sustavu vrijednosti. Ideologija treba nedovoljno upućene uvjeriti u neku laž, a kako bi se to moglo tu laž je potrebno umotati u ambalažu od općepoznate istine. Za izradu ideologije najbolje je angažirati nekog mladog, ambicioznog i frustriranog znanstvenog teoretičara koji je i sam opsjednut mržnjom prema nekom. Kako bi ga se moglo usmjeravati on mora imati neke slabosti kojima ga se može gurati u određenom smjeru. Tako izrađenu ideologiju potrebno je unijeti u "tijelo" protivničke zajednice, a to je najlakše preko medija koji djeluju u samoj protivničkoj zajednici. Među vlasnicima medija i novinarima uvijek je moguće naći agente dezinformatore koji su spremni za novac prodati povjerljive informacije, ili veze, a ponekad i nije potreban novac već je dovoljna mržnja pojedinaca prema pripadnicima vlastite zajednice da bi širili laži. Preko medija se osim širenja ciljane ideologije treba napadati i sustav vrijednosti, tj. sveukupni nacionalni i kulturni identitet. Paralelno s ovim treba što više korumpirati političare kako se ne bi mogli suprotstaviti realizaciji plana. Osim agenata dezinformatora vrlo su važni agenti provokatori kojima se pomaže osvajanje vodećih položaja u protivničkim, najčešće radikalnim političkim organizacijama, koje se navodi na radikalne poteze, a koji kasnije mogu poslužiti kao povod za vlastite radikalne poteze.

Kako bi protivnik trajno oslabio najbolje je kad ideološki sukob dugo traje, ali da ni jedna skupina ne odnese pobjedu. Ako protivniku ubačena ideologija odnese pobjedu može se prebaciti i na vlastiti teren, a oko te ideologije protivnička zajednica se može mobilizirati, te postati još homogenija i jača. Zato je potrebno među protivničke redove ubaciti više suprotstavljenih individualističkih, ili kolektivističkih ideologija koje se međusobno stalno sukobljavaju, ali ni jedna ne odnosi pobjedu, kako bi se izazvao kontrolirani kaos. Ako postoji više strateških neprijatelja među njih je potrebno ubaciti suprotstavljene ideologije kako bi se uvukli u međusobni sukob i tako oslabile. Dok traje zaraza nekom ideologijom prilikom ostvarivanja nekog političkog, ekonomskog, ili geopolitičkog strateškog plana, potrebno je spriječiti prenošenje zaraze na vlastiti teritorij. Za to je najbolje protivnika stalno opterećivati nekim marginalnim problemima oko kojih će se stalno voditi rasprave u medijima, među političarima i obavještajnim službama, kako ne bi imali vremena baviti se rješavanjem ozbiljnih problema i pokušati uzvratiti udarac istom, ili nekom drugom ideologijom.

Kod ideološkog napada na države, osim suprotstavljenih ideologija protivničke države se mogu oslabiti i ubacivanjem etničkih (plemenskih, regionalnih, vjerskih, ili nacionalnih) sukoba na teritorij protivničkih država. Kroz povijest su jače države obično nastojale ojačati regionalne osjećaje na teritoriju susjednih država kako bi takve države oslabile i naknadno osvojile. U ovom su im obično na ruku išli razni lokalni vođe koji su željeli što više oslabiti centralnu vlast kako bi što više ojačali svoju regionalnu vlast. Nakon raspada kolonijalnog sustava bivši kolonizatori su granice novih država ucrtali izvan etničkih granica kako bi nove države postale višenacionalne, sa stalnim unutar-nacionalnim problemima. Osim toga, u ustave novonastalih država nastojalo se ubaciti snažan regionalizam kako centralna država ne bi mogla efikasno rješavati najvažnije državne probleme. Zahvaljujući tome bivšim kolonizatorima je ostavljena mogućnost stalnog

izazivanja regionalnih i etničkih problema uz pomoć tajnih obavještajnih službi, kako bi njihova javna diplomacija mogla stalno «pomagati» u rješavanju ovakvih problema. Na taj način bivši kolonizatori su ostali gospodari koji bivšim kolonijama upravljaju iz sjene, zahvaljujući kvalitetnom vlastitom strateškom planiranju i nepostojanju takvog planiranja na protivničkoj strani.

1.1. Individualističke ideologije

Individualističke ideologije su filozofski, politički, socijalni ili gospodarski skupovi ideja i stavova koji nastoje proširiti mišljenje kako je čovjek odvojen od drugih ljudi i zajednica, kako je pojedinac jedina vrijednost, kako su važne samo osobne potrebe i sloboda ostvarenja samo osobnih potreba. Individualističke ideologije nastoje osloboditi osobu od svih društvenih lanaca. U težnji za jačanjem individualnih sloboda poneka se ide u drugu krajnost kada se potpuno negiraju zajednice i potrebe zajednica, prava zajednica, pa čak i pravo na postojanje zajednica kao što su obitelj, nacije, crkvene zajednice, ili interesne zajednice.

1.1.1. Liberalizam

Liberalizam je svjetonazor koji zagovara smanjenje nadzora države i drugih političkih institucija nad individualnom slobodom pojedinca, odnosno smanjenje uloge državnih zakona, te jačanje uloge ugovora između slobodnih pojedinaca. Ovaj svjetonazor se naglo razvio pojavom prosvjetiteljstva u 17. i 18. stoljeću naglim razvojem industrije i gradova, kad su novi industrijski bogataši nastojali smanjiti ovisnost o starim feudalnim običajima kada su seljaci bili vezani za svoje feudalce. Liberalizam je u početku imao pozitivan utjecaj na razvitak demokracije, ljudskih sloboda, razmjene i tehnološkog razvoja, ali je vrlo brzo pokazao određene slabosti kad se ode u krajnost. Liberalizam je doveo do slabljenja osnovnih ljudskih zajednica kao što je obitelj i vjera, te zanemarivanja brige o slabima, bolesnima, nezaposlenima, mladima i starima. Također na području gospodarstva liberalizam je doveo do pojave međunarodnih prikrivenih oligopola koji u svojoj krajnosti predstavljaju suprotnost od osnovnih postavki gospodarskog liberalnog načela jednakih šansi za sve. Umjesto jednakih šansi liberalizam je doveo do formalne jednakosti u smislu da svi imaju jednaku zakonsku mogućnost, ali ne i suštinsku jednakost. Ove negativne posljedice liberalizma naročito su došle do izražaja razvojem neoliberalizma u međunarodnim odnosima na način da se promovira formalna jednakost u međunarodnoj razmjeni, a stvarno kompanije iz razvijenim državama su dobile mogućnost za uništavanje konkurencije iz slabijih država uz pomoć lobiranja i podmićivanja. Zahvaljujući boljim kreditnim uvjetima, nižim porezima, većim zalihama likvidnih sredstava, pristupu tajnim informacijama o konkurenciji koje dobivaju od vlastitih državnih obavještajnih službi, te zahvaljujući donošenju stalno novih naručenih standarda, pravila i certifikata, kompanije iz jačih zemalja su uspjeli u mnogim tržišnim sektorima uspjele stvoriti monopole, duopole i oligopole na svjetskom nivou. Na taj način su velike kompanije pozitivne temelje liberalizma uspjele pretvoriti u svoju suprotnost, odnosno formalnu jednakost su uz pomoć neformalnih nejednakosti pretvorile u oružje za stjecanje nejednakosti čime su neoliberali svojim prokrivenim koruptivnim potezima postigli bujanje prikrivenih velikih oligopolnih korporacija u većini djelatnosti, a to je upravo ono za što su se javno zalagali fašisti. Uz ovo jačanje kompanija kao interesnih zajednica neoliberali su nastojali što više oslabiti konkurentske zajednice temeljene na emocijama i uvjerenjima kao što su obiteljske zajednice, vjerske zajednice i nacionalne zajednice. U svome sve militantnijem jurišu na emocionalne zajednice, obitelj, vjeru i naciju ideolozi neoliberalizma ostvarili su vrlo usku suradnju sa ideolozima neokomunizma, ideolozima homoseksualizma, te antitehnološkim ideolozima zaštitara prirode.

1.1.2. Anarhizam

Anarhizam je politička, ili filozofska skupina mišljenja i stavova usmjerenih na odbacivanje bilo kakvog oblika prisilne vlasti. Anarhisti smatraju kako su svi oblici vladavine nepoželjni, te ih treba ukinuti, uključujući državni represivni aparat, vojsku, sudstvo, policiju, tajne službe, itd., te predstavlja suprotnost organizaciji. Za anarhiste anarhija je društvo u kojem vlast i autoritet zamjenjuje samo-organizacija, društvo ravnopravnosti, ravnopravne i pravedne distribucije svih proizvoda, ukratko, društvo u kojem svaka osoba može zadovoljiti svoje osnovne i sve ostale potrebe u maksimalnoj mjeri, a da pri tome ne radi na štetu drugih. Ideja o anarhističkom društvu bazirana je na manjim zajednicama, decentraliziranim, ali povezanim. Unutar takvih zajednica je puno lakše donositi zajedničke odluke, te je jednostavnije uskladiti različite želje i potrebe. To je ujedno i jedan od osnovnih uvjeta anarhizma - ideja da svatko mora u potpunosti ostvariti svoje potrebe i da svatko mora biti u mogućnosti sudjelovati u procesu odlučivanja. Anarhisti smatraju kako je čak i tzv. "liberalna" država ima visoku razinu kontrole, npr. nedopustiva je neposlušnost, neplaćanje poreza, ekonomsko i političko organiziranje koje nije povezano s državom i sl. Anarhistički odnos prema društvu je potpuno suprotan. U anarhizmu, moć ne bi nitko posijedovao i svi bi posjedovali moć, ne moć nad nekim, već moć ispunjavanja svih svojih potreba, moć zajedničkog djelovanja i odlučivanja o svom životu. Svi anarhisti se ne protive organizaciji, te neki smatraju kako organizacija treba biti horizontalna, u kojem se odluke donose direktnom demokracijom, ili konsenzusom za razliku od sustava parlamentarne demokracije.

Iako su anarhističke ideje suprotne samoj prirodi svake zajednice, ne samo ljudske već i životinjske, pošto se čak i među životinjama koje žive u čoporima zna hijerarhija, mnogi anarhisti su u svojim nastojanjima izgubili čak i život, a njihovi sljedbenici su često izgubili čak i osnovne zajednice kao što su obitelj i nacionalna država. Pojedini anarhistički pokreti se razilaze u pitanjima upotrebe nasilja i političkih atentata na političare, te su se podijelili na one koji nasilje podržavaju i one koji se zalažu za anarhopacifizam i nenasilni otpor.

U ljudskoj povijesti bilo je brojnih ostvarenja društava i organizacija baziranih na anarhičnim principima, kao što su seljačke bune koje su najčešće propadale, upravo zahvaljujući nepostojanju organizacije, jasnog vodstva i hijerarhije. Prvi privremeno uspješni pokušaj anarhične društvene organizacije je Pariška komuna koja je bila kombinacije komunističkih i anarhičnih ideja, a ostali su poznati i u Španjolskom građanskom ratu.

Jedan od najpoznatijih anarhističkih ideologa bio je ruski plemić Mihail Aleksandrovič Bakunjin. Ovaj politički aktivist je pokušavao svoje ideje ostvariti u mnogim Europskim državama, te se borio za neovisnost Poljske od Rusije. Zbog toga ga izručuju Rusiji, a nakon bijega iz Sibira dolazi u London. Tri godine je imao dovoljno sredstava za svoj rad u Britaniji iz čega je logično zaključiti kako ga je netko financirao, a interes za to su imale jedino britanske obavještajne službe. Britanski imperij ga financira, vjerujući kako njegove ideje mogu oslabiti konkurentske europske države, osobito Rusiju, te postaje poznat, ali nakon nekoliko godina zaključuju kako njegova ideologija nije perspektivna, zbog čega izostaje financijska podrška, unatoč sudjelovanju u osnivanju Prve Internacionale radničkih i sindikalnih organizacija širom Europe. Nakon obustave financiranja pokret postaje marginalan, te se je nakon značajnijeg sudjelovanja u Španjolskom građanskom ratu nestao.

1.1.3. Nihilizam

Nihilizam je ideološki pogled na život koji poriče vrijednost svih teorijskih zasada, društvenih normi i ideala. Cilj nihilizma je uništenje starog čovjeka i stvaranje novog, oslobođenog autoriteta i kulturnih značenja. Nihilisti propovijedaju naturalističku filozofiju i znanost, te kritiziraju svaki konstruktivni društveni napor. U filozofiji, pojam nihilizam javlja se kao logičko-spoznajni nihilizam, koji odriče svaku objektivnu vrijednost filozofsko-znanstvene spoznaje, te stoji u bližoj vezi s radikalnim skepticizmom, te kao moralno-politički nihilizam prema kojemu se društvene i političke vrijednosti ne mogu utemeljiti ni na kakvim racionalnim argumentima.

Iako je ovaj ideološki pokret bio vrlo jak u Rusiji čak ga ni Britanski imperij nije uspio značajnije iskoristiti u borbi protiv konkurentskih država pošto su se nihilisti najviše istakli samoubojstvima. Jedino što su mediji pod utjecajem Velike Britanije uspjeli je rušenje moralnih vrijednosti među ruskim intelektualcima što je dovelo do slabljenja tradicionalnih vrijednosti i osjećaja pripadnosti obitelji, vjeri i naciji.

1.2. Kolektivističke ideologije

Dvadeseto stoljeće je vrijeme obilježeno sa dva svjetska rata, vrijeme velikog tehnološkog napretka, vrijeme raspada velikih srednjovjekovnih carstava, vrijeme stvaranja novih država, vrijeme kad su svijetom u potpunosti zavladala nafta, a sve je to bilo je prikriveno plaštom borbe između velikih ideologija, liberalizma, komunizma, fašizma i nacionalnog socijalizma.

U tom prividnom sukobu ideologija hrvatski narod je prepolovljen ideološki podjelom na ljevicu i desnicu, nacionalno podjelom na Hrvate i Jugoslavene, kao i fizički ubijanjem i iseljavanjem širom svijeta. Sve to je posljedica ne shvaćanja kako se svi narodi i sve države bore za svoje interese i kako u međunarodnoj politici nitko nikom ne pomaže zbog simpatija, pravde, časti ili poštenja. U međunarodnim poslovima postoje samo interesi koji se prikrivaju različitim ideologijama, ili lijepim empatičnim pričama koje imaju cilj prikriti različite interese. A kad se državni interesi sukobe dolazi do pojave okupljanja oko interesa vlastite države, što dovodi do jačanja zajedništva, što uz pomoć masovnih medija vrlo lako prelazi u kolektivizam.

Kolektivizam je shvaćanje kako je jedino zajednica važna, dok pojedinac svoje želje i potrebe mora potpuno podrediti interesima zajednice. Ovakav stav je prirodna posljedica ljudske potrebe za sigurnošću zajednice u trenucima kad čovjek osjeti kako je opstanak zajednice kojoj pripada ugrožen. To se događa obično u slučajevima rata, ili elementarne nesreće, te se u takvim uvjetima kod samosvjesnih i odgovornih ljudi pojavljuje kao spremnost na instinktivnu solidarnost i spremnost za žrtvovanje vlastitog vremena, energije, pa čak i života. Ova potreba za samožrtvovanjem zbog interesa kolektiva obično nestane kad ljudi osjete kako je nestala opasnost za zajednicu. Ovu prirodnu potrebu čovjeka za sigurnošću zajednice mnogi vođe raznih nacionalnih, državnih, vjerskih, rasnih, ili klasnih zajednica znali su zloupotrebljavati tijekom čitave ljudske povijesti. To su postizali obično tako što su manipulacijom informacijama kod članova vlastite zajednice izazivali osjećaj ugroženosti zajednice, nakon čega pripadnici zajednice postaju spremni ugrožavati pripadnike navodnih, ili stvarnih protivnika, obično pripadnike drugih zajednica, nacionalnih, ili vjerskih manjina, pa čak i pripadnike vlastite zajednice koji ne pokazuju dovoljno agresije prema pripadnicima neprijateljskih zajednica. Ovakva društva zarobljena

kolektivističkim ideologijama kao što su boljševizam (komunizam), nacizam, fašizam, vahabizam (islamistički vjerski fundmentalizam). I mnogi drugi pokreti kroz povijest temeljili su se na svjesno izazvanom strahu od drugih, nakon čega slijedi i mržnji prema drugima, te su na taj način mnogi vješti vođe skloni manipulaciji, vlastitu zajednicu pretvarali u običnu terorističku organizaciju kojoj je osnovno sredstvo opstanka bila borba protiv stvarnih. ili izmišljenih neprijatelja.

1.2.1. Nacionalizam

Prva kolektivistička ideologija koja se pojavila nakon izuma parnog stroja i izgradnje prvih lokomotiva 1803. godine, te naglog razvoja industrije temeljene na uglju je nacionalizam. U srednjem vijeku ljudi su bili vezani za rodovske zajednice, feudalne vladajuće klanove, ili slobodne gradove, što se naglo počelo napuštati seljenjem stanovništva u veće gradove gdje su bili izloženi borbom za individualni opstanak. U takvim okolnostima kod većine slabijih članova zajednice pojavila se težnja za pripadanje nekom kolektivu uz koji će se vezati sa ljudima istog jezika i sličnih životnih običaja. To su uočili pojedini britanski mislioci, te su to odlučili iskoristiti u interesu Britanskog carstva. Ugljen je vrlo brzo postajo glavna vrijednost, te europske države poput Pruske, Francuske i Austrougarske doživljavaju brzi razvoj. To Britancima i njihovim glavnim industrijskim poduzetnicima ne odgovara pa smišljaju planove kako sabotirati ekonomski razvoj kontinentalne industrije. Donose zaključak kako je potrebno oslabiti tada kontinentalne monarhije, osobito najjaču višenacionalnu Austrougarsku podupiranjem nacionalnih ideja koje bi trebale ove države sukobiti sa drugim državama. Na njemačkom sveučilištu u Jeni uspjeli su progurati svoje masonske filozofe koji su od 1817. počeli osnivati tajne nacionalne klubove i zagovarati ideje pangermanizma i panslavizma iz tobože humanističkih razloga, a u stvari iz želje za sukobom između Germana i Slavena. Ove ideje su pojedini monarsi iskoristili za stvaranje još većih i jačih nacionalnih država koje su još dodatno ojačali njihove države. Te ideje su se počele prenositi i na manje narode, te su se i među Hrvatima pojavile nacionalne težnje pod okriljem Ilirskog pokreta. Ilirski pokret je u svojoj suštini bio panslavenski orijentiran, te je nastojao izgraditi jedinstvenu nacionalnu svijest među svim južnim slavenima, bez obzira na vjeru. Ilirci su slabo poznavali stanje među Srbima pod turskom vlašću, te su vjerovali kako je polupismene Srbe lako dobiti na svoju stranu i utopit ih u jedinstvenu ilirsku naciju, a kako bi to olakšali za službeni jezik su izabrali ijekavsko štokavski govor kojim je govorio njihov uzor Vuk Stefanović Karađić i većina Srba pravoslavaca. U to vrijeme, po istraživanjima hrvatskog jezikoslovcaPetra Tutavca Bilića velika većina Hrvata štokavaca, čakavaca, pa čak i dio kajkavaca govorila je ikavski. Srbi su na to reagirali odabirom jednostavnije ekavice za svoj službeni govor, kako bi se razlikovali od Iliraca. Srpski pravoslavni patrijarsi su već u 16. i 17. stoljeću u svoje titule stavljali srpski naziv, a srpski monasi su na putovanjima po Rusiji i Europi cijeli južnoslavenski prostor nazivali "slaveno srpskim", pojedine regije su nazivali "srpskim zemljama", a nesrpsko stanovništvo su nazivali "Srbima rimskog obreda (katolici)" i "islamiziranim pravoslavcima". Susjedne veće nacije; Austrijanci, Mađari, Talijani i Turci željeli su jačati samo svoje nacije, te su ova kretanja među Hrvatima shvatili kao opasnost za svoje težnje pošto su izračunali kako Slavena ima previše, te je Austrougarska odlučila zabraniti Ilirski pokret. Zabrana je među Hrvatskim intelektualcima dovela do podijele na one koji žele obnoviti Hrvatsku naciju na temelju starog Hrvatskog prava iz doba Hrvatskih kraljeva, te na jugoslavene koji su željeli stvoriti jedinstvenu južnoslavensku naciju. Zbog toga se razvija ideja hrvatskog prava koja nastoji razviti hrvatsku nacionalnu svijest, ali se istovremeno razvijaju i ideje o južno-slavenskog naciji, te je ova stoljetna podvojenost između Jugoslavena i Hrvata obilježila dio 19. i čitavo 20. stoljeće.

1.2.2. Komunizam

Komunizam je druga kolektivistička ideologija koja se pojavila iz sličnih razloga kao i nacionalizam, iako nešto kasnije. Komunizam je zamišljeno idealno društvo jednakosti i ravnopravnost koje se temelji na kolektivističkom filozofskom stavu o zajedništvu proizvođača što su smislili socijal-utopisti, a Thomas More opisao u svome djelu "Utopija". Ovi "izumitelji" socijalnog perpetum mobilea, javnim iznošenjem privlačnih ideja privlačili su sljedbenike, a financirali su ih uglavnom pojedinci koji su stvarno sanjali o velikom britanskom imperiju koji će osvojiti svijet i u kojem će oni vladati. Ideja komunizma, još i ranije provlačila se kroz Venecijanski ateizam i materijalizam, a preko Cronvela i njegovih revolucionarnih terorističkih skupina proširila se po čitavoj Europi. Prema zavodničkim idejama revolucionarnih terorista koji su svojim financijskim kapitalom kontrolirali svoje naivne sljedbenike socijal-utopiste, počelo je propovijedanje o društvu u kojem bi ljudi trebali živjeti u malim komunama koje bi same proizvodile sve potrebne proizvode za potrebe čitave komune. U tom društvu svatko bi uzimao koliko mu treba, a radio bi koliko mu se radi. Dodatni poticaj za širenje komunističkih ideja komunisti su dobili pojavom svoga drugog temelja, znanstveno ekonomske teorije marksizma, koja je komunističkim propagandistima dala privid znanstvene utemeljenosti njihovim pričama.

Na temelju kolektivističkog filozofskog stava i marksističke znanstvene teorije sve više ljudi je počelo vjerovati u zajednicu u kojoj bi proizvodni kapital bio u rukama zajednice, tj. svi članovi zajednice su ravnopravni vlasnici. Kako bi se trebale donositi odluke o investiranju to nigdje nije precizno određeno, a pošto nije osigurana koncentracija donošenja odluka u rukama najsposobnijih tehnološki razvoj inovacija u komunizmu je onemogućen, te su sve komunističke države na kraju propale.

Društvo koje najviše liči zamišljenom komunizmu je plemenska zajednica. Karakteristika ovog društva je niska produktivnost, nestašica svih pa i osnovnih prehrambenih proizvoda i stalni ratovi među plemenima.

Privlačnim parolama o jednakosti i ravnopravnost komunizam je, kao jedna od proizvedenih ideologija za zavođenje naivnih ljudi i osvajanje svijeta u planski izazvanim sukobima, jedno vrijeme uspio osvojiti pola svijeta. Pošto su ljudi prirodno raznoliki one koji su viši od prosjeka moguće je smanjiti samo rezanjem glava, a one koji su niži moguće je produžiti samo "istezanjem". Svi komunistički režimi su radili upravo to, sve koji su na bilo koji način stršili ubijali su i zatvarali, dok su od intelektualnih i moralnih patuljaka pokušavali načiniti velikane. Na taj način naizgled privlačne ideje pokazale su se kao čisti teror, pljačka i glad.

Nakon što nisu uspjeli nacionalizmom srušiti kontinentalne države uvlačenjem u stalne ratove Britanci su, nakon neuspjeha jedne «humanističke ideje» preko istog sveučilišta u Jeni odakle su raširili nacionalizam, odlučili poduprijeti novu «humanističku ideologiju» koja bi oslabila nacionalne države. Zaključuju kako je potrebno zavaditi nove kontinentalne industrijalce (krupne privatne kapitaliste) s vlastitim dobavljačima – radnicima, a za taj zadatak odlučuju upotrijebiti zavist, silu koja je u francuskoj srušila feudalni poredak, umotanu u ambalažu socijalne jednakosti i bratstva jednakih građana. Engleski ministar Canning 1828. u parlamentu govori: «Bacit ću revolucionarne baklje na kontinent, podići sve nacije na povik «živjela sloboda» i srušiti sve stare monarhije.» Te riječi su ostvarene kad su engleske službe na Njemačkom sveučilištu Jena pronašli mladog znanstvenika imenom Mordekay Levij. Ovaj Židov po porijeklu i ateist po vlastitom izboru dobro je razradio izračun zemljišne rente, a kao nastavak svog znanstvenog rada počeo je širiti teorije kako bogataši pljačkaju one koji nemaju ništa. Iako logika kaže kako ne možeš opljačkati nekog tko nema ništa, (osim što mu možeš uzeti život) njegove teorije su bile vrlo prihvatljive mnogima koji nisu imali sposobnost logičnog razmišljanja. Glavnom ideologu Britanske Venecijanske stranke Davidu Urguhartu koji je širio ideju Britanskog imperija ovi stavovi se sviđaju pa Leviju savjetuje novo prihvatljivije ime. Kako bi se lakše probio u Europskoj akademskoj zajednici preporučio mu je nežidovsko kodno ime Karl Marx. Daje mu posao pisanja članaka za njegove novine i potrebna sredstva za daljnji rad. Urguhart kao pokretač modernog komunizma

sastavio je nacrt Kapitala, te ga dao Marxu na razradu. Britanci su Marxu osigurali svog agenta kontrolora, bogataša Fridriha Engelsa kako bi ga financirao i tako stekao mogućnost usmjeravanja prema političkom radikalizmu i duhovnom sotonizmu. Godine 1848. objavljuju «Komunistički manifest» kojim prvi puta definiraju povijesnu ulogu tzv. proletarijata. Izazivajući zavist među sirotinjom, komunisti su uspjeli dignuti revolucije u Parizu, Beču, Varšavi, te se pobune šire čitavim kontinentom.

Ipak, obavještajne službe napadnutih država su uspjele presresti britanske novčane pošiljke revolucionarima, slane preko instrumentaliziranih židovskih bankara, te sve revolucije propadaju. Marx je osjećao da bi revolucija mogla propasti, pa svom kontroloru i financijeru Engelsu piše kako je revoluciju potrebno odgoditi dok on napiše svoj «Kapital», ali Britanci nisu dozvolili odgađanje. Kako se ideje namijenjene kontinentalnim konkurentima ne bi širile i na području Velike Britanije unaprijed su doneseni vrlo oštri zakoni kojima je država mogla bez milost sve nepoćudne vlastite radnike poslati na brodove, ili u kolonije, gdje se i najmanja pobuna kažnjavala smrću. Kako kontinentalne države ne bi Veliku Britaniju optužili za širenje komunističkih ideja britanske službe su preko novinarskih plaćenika širom kontinentalne Europe organizirali medijsku kampanju u kojoj su Židove optužili kao organizatore komunističkih revolucija, što je dovelo do pojave vrlo snažnog antisemitizma u svim velikim europskim državama, a osobito u gradovima koji su imali Židovska geta. Upravo zbog toga su i slali pomoć revolucionarima preko židovskih bankara, a i glavne revolucionare su tražili među židovskim ateistima i emocionalno bolesnim osobama odraslim u uvjetima ekstremnog materijalnog ili duhovnog siromaštva, koje su bile spremne na sve kako bi stekli bogatstvo i karijeru, te su ih uvodili u masonske lože, te novinarske i umjetničke klanove, gdje su ih pripremali za revolucije. Ohrabreni dotadašnjim uspjesima u kreiranju i provođenju tajnih planova masonski klubovi pod nadzorom britanske obavještajne službe i Dvora, već u drugom dijelu 19. stoljeća počinju javno propagirati potrebu formiranja svjetske nadvlade kojom će oni tajno upravljati. Godine 1867. formiraju «Stalnu međunarodnu svjetsku ligu» na čijim organizacijskim principima se kasnije formirala Liga naroda, Ujedinjeni narodi i Europska unija, organizacije u kojima su demokratski izabrani političari drugi ešalon moći i koje se medijskim napadima uvijek može smijeniti, a pravu vlast imaju pojedinci dovedeni na vrh raznim zakulisnim igrama unutar masonskih tajnih klubova.

Unatoč britanskim ideološkim zavjerama Njemačka i Rusija su se sve brže razvijale. Od 1870. do 1914. njemačka trgovačka flota je narasla od petog na drugo mjesto u svijetu.

U studenome 1899. njemački kralj Wilhelm II posjetio je britansku kraljicu Viktoriju kako bi uključio i Englesku u projekt pruge Berlin - Bagdad. Izumom Diesel motor nafta je postala sve važnija sirovina, te je izgradnjom ove pruge porasla opasnost da Nijemci preuzmu kontrolu nad izvorima nafte. Zbog toga britanija nije odbila sudjelovanje u projektu, već je otezala kako bi Nijemce držala u neizvjesnosti, što je trajalo do izbijanja II svjetskog rata.

Početkom dvadesetog stoljeća britanski naftno - bankarsko - masonski lobi u suradnji s raznim znanstvenim institutima, sa zabrinutošću gleda i sve brži ekonomski napredak Rusije, te pokreće procese koji bi to trebali zaustaviti. Prema njihovim geostratezima kao što je sir Halford Mackinder, Rusija je jedinstvena kopnena sila zahvaljujući svom euroazijskom položaju, te ju je nazivao «stožernom zemljom – heartland, srce – središte zemlje», a o tome je 1904. izdao i knjigu.

Kako bi spriječili daljnji razvoj ovih dviju najjačih konkurenata Britanci kroje nove planove za upotrebu već postojećih ideologija u kreiranju međunarodnog masovnog terora. Već 1901. u boljševičkoj «Iskri» mladi Lenjin piše «Mi nikad nismo odbacili načelo terora i ne ćemo to nikad učiniti. Teror kao jedan od oblika vojnog djelovanja može biti korisno upotrijebljen, pa čak i nuždan.» Zahvaljujući takvim stavovima na kongresu komunista, koji je iz sigurnosnih razloga održan u Londonu 1903. vođa komunista postao je Lenjin. Kako bi zaustavili Ruski napredak Britanski masoni i obavještajci nagovaraju Japanske militariste na napad Japana na Rusiju. Godine 1902. Britanci su uspjeli Japance navesti na osvajanje Ruskog Port Artura. Ruski poraz doveo je do nezadovoljstva ruskog naroda prema Caru, a u tome je značajno pomogao i Ruski tisak kontroliran od stranog britanskog kapitala ismijavanjem cara i monarhije, te dodatnim širenjem marginalne ideologije nihilizma. Taj ruski ratni poraz su iskoristili Britanci, te su preko svojih ljevičarskih

agenata naveli Lenjina na neuspjelu pobunu radnika u Petrogradu. Iste godine u Texsasu su pronađena do tada najveća ležišta nafte čime se je i Amerika počela uključivati u svjetsku igru oko nafte.

Na iskustvima neuspjelog Lenjinovog pokušaja puča iz 1902. Britanski masoni i obavještajci kreiraju nove planove rušenja Rusije. Za to koriste svog agenta provokatora Izraela Lazarevića Helphlanda kodnog imena Parvus koji osmišljava novi plan rušenja Rusije. Ovo Židovsko siroče iz Bjelorusije, iluminat, novinski izdavač, bankar i trgovac oružjem počinje s financiranjem skupine ruskih socijalističkih avanturista i kriminalaca, kojima je dao u zadatak osvojiti vlast u Rusiji i sve opljačkati. U plan je uključen Japan koji Parvusu odobrava 2 milijuna funti sterlinga kako bi izazvao revoluciju u Rusiji i smanjio mogućnost ruskog otpora. U kratkom i krvavom ratu između Japana i Rusije 1904 -1905 potpuno je uništen ponos Ruskog Carstva i velika pomorska flota koju su Japanci zarobili. Novcem dobivenim od Japana Parvus uz pomoć djela ruskih socijaldemokrata, 1905. organizira neuspjelu revoluciju u Rusiji. U toj revoluciji Parvus je organizirao pogrom nenaoružanog stanovništva, napad na banke i glavne državne institucije, ali nije dovoljno brzo istrijebio državni vrh, te mu je revolucija propala, a on uhvaćen i poslan u Sibir, odakle uspijeva pobjeći u Tursku, gdje postaje ekonomsko financijski savjetnik mladoturaka.

Godine 1905. britanski agent Railly (Sigmund Georgijevič Rosenblum) prijevarom je otkupio pravo na bušenje nafte u Perziji od australskog geologa i istraživača D¨Arcyja. Godine 1909. mladoturci su zbacili s vlasti Sultana Abdul Hamida II, a Parvus im je bio glavni financijski savjetnik. Njima pomaže u financijskom spašavanju raspadajućeg otomanskog carstva, javno zbog svog osobnog bogaćenja, a tajno kako bi Britanija Tursku iskoristila u borbi protiv Rusije.

Iako Velika Britanija tajno, preko Parvusa, Lenjina, Japana i Turske čini sve kako bi uništila Rusiju, istovremeno oficijelno surađuje s Ruskom carskom vladom, te Rusiju nastoji iskoristiti u borbi protiv sve jače Njemačke.

Godine 1912. i 1913. Britanija je tajno poticala balkanske ratove protiv svoga saveznika Turske koji se vode od desetog mjeseca 1912. do osmog mjeseca 1913. u kojima su britanski agenti poticali Srbe na masovne zločine prema muslimanskim civilima i u kojima je Turska izgubila većinu teritorija u Europi. Glavni dobavljač oružjem Srbima, Grcima i Bugarima bio je britanski agent, Iluminat i bankar Parvus, a to je radio iz Istanbula u kojem je istovremeno organizirao pomoć mladoturcima, te je Enver Paši bio glavni financijski savjetnik. Time su Britanci postali tajni saveznici Srbima u borbi protiv Njemačke, te je Njemački utjecaj na Srbiju oslabio, čime su Britanci zabili klin u njemački koridor Berlin, Beograd, Bagdad. Ovime su iskoristili Srbe na rušenju svog novog neprijatelja Turske, koju su istovremeno koristili kao tajnog nesvjesnog saveznika za rušenje Rusije, s kojima su bili javni saveznici.

U listopadu 1912. i njemačka vlada shvaća kako je u nafti budućnost, te počinje s naglim naoružavanjem i priprema se za prvi svjetski rat. Dotad je većinu nafte u njemačkoj prodavala Rochfeler Standard Oil Compani.

Iste 1912. britanska vlada je imenovala komisiju za naftu. U travnju 1914. engleski kralj George i njegov ministar vanjskih poslova Edvard Grey u Parizu se sastaju s Francuskim predsjednikom i Ruskim veleposlanikom, te sklapaju tajni vojni savez. Velika Britanija osigurala je savezništvo s carskom Rusijom kako bi Njemačkoj onemogućili dolazak do nafte iz Bakua, iako je istovremeno tajno radila i protiv Rusije korištenjem Turske.

Rusija je uvučena u rat kako bi pomogla svojoj saveznici Srbiji zbog koje je formalno rat i započeo. Ubrzo nakon početka rata, car Nikola je planirao sklopiti mir s Njemačkom, na nagovor svoga savjetnika, monaha Rasputina. Rasputin je bio vrlo utjecajan mistik kojega su slušali svi na dvoru, a i u narodu je bio popularan. Čim su britanski špijuni saznali za namjere Rasputina počeli su o njemu širiti glasine kako je lopov, čudak, razvratnik, kako spava s caricom, kako je začarao cara i sve drugo što su mogli smisliti. Glasine su zapadni novinari povezani s britanskim službama u

svojim medijima počeli javno širiti, pa se to proširilo čak i po Rusiji. Nakon rušenja Rasputinova ugleda organizirali su njegovu likvidaciju, čime je potpisivanje mira s Nijemcima spriječeno. Da je Car Nikola uspio izvući Rusiju iz rata njegova država bi vrlo brzo postala najjača država svijeta. Formalni Britanski ratni saveznik Carska Rusija je bila prva zemlja svijeta po investicijama u industriju, te je imala najvišu stopu industrijskog rasta. Dostigla je treće mjesto u svijetu po industrijskoj razvijenosti, te je prijetila opasnost od njenog pretvaranja u najjaču ekonomsku silu. Pred rat Rusija je proizvodila više bicikla i automobila od Britanije, a troškovi života i zdravstveni standard prosječnih ljudi bio je veći nego u Britaniji. Rusi su već daleko odmakli u izgradnji Transibirske željeznice do centra Vladivostoka. I zbog toga je Britancima pad Ruskog cara Nikole bio neophodan. Zbog toga Parvus nagovara svog prijatelja Enver Pašu, osnivača turskog vojnog pokreta “Mladoturci” kojeg su osnovali pripadnici Turske masonske lože na poticaj Britanskih loža, na savez s Nijemcima, a ne Britancima. Parvus je uvjerio mladoturke kako će samo ratujući na strani Njemačke ponovno postati veliko carstvo. Na isti potez je uspio navesti čak i Bugarsku, iako su Rusi bili povijesni, vojni i vjerski saveznici Bugara, a Turci osvajači i tlačitelji Bugarske, te je ovim nemogućim savezom Parvus uspio blokirati Rusiju s juga. Iako su Britanci bili u vojnom savezu s Rusijom, te protivnici Turske, tajno su preko svoga «socijaldemokratskog» agenta provokatora Parvusa rušili i Rusiju i Tursku. Uključenjem Turske u rat protiv Rusije velike turske snage su vezane za ovo bojište, te je time Britancima olakšano razbijanje Otomanskog carstva i prodor prema Arapskoj nafti, što je bio njihov glavni strateški cilj. Javno neprijateljstvo s ekonomski i vojno slabom Turskom im je trebalo kako bi mogli oteti Arapska ležišta nafte, a rat protiv Njemačke su prepustili Rusiji i Francuskoj kako bi se Rusija, Francuska i Njemačka što više iscrpila u međusobnim borbama. Kako bi se dokopali i Kaspijske nafte pokušali su osvojiti tjesnace Bospor i Dardanele, pod izgovorom kako žele deblokirati Rusiju s juga. Tu su iskrcali velike Australske i Novozelandske vojne snage kod Galipolja, ali zbog snažnog Turskog otpora u tome nisu uspjeli. Uspjeh je bio jedino u tome što su Turcima vezali velike snage za ovo bojište, te tako oslabili druga bojišta.

U 6. mjesecu 1916. počela je pobuna Arapa protiv Turske što je organizirala Velika Britanija preko svog agenta poznatog pod imenom «Lavrence od Arabije». On je uz pomoć muslimanske slijedbe Vahabita koje je naoružao organizirao Arapsku pobunu protiv Turaka i srušio Otomansko carstvo. Europske sile Antante su Damaskim protokolom iz 1915. Arapima priznali granice Arapske države između Jemena, Irana, Sirije i Sredozemnog mora, uključujući Palestinu. Pošto bi ovo mogla postati jaka država odlučili su je podijeliti, te su Englezi ovaj dogovor Damaska izigrali već 1916. potpisavši u Sykes Picotu ugovor s Francuzima i Rusima prema kojem se formiraju dvije arapske države Saudijska Arabija i Jemen, a ostali prostor je stavljen pod međunarodnu upravu, sjevernim djelom su upravljali Englezi, a južnim djelom međunarodne snage.

Velika Britanija osigurala je i javno savezništvo s carskom Rusijom kako bi Njemačkoj onemogućili dolazak do nafte iz Bakuua. Dok su se Francuska i Rusija borila s Njemačkom i Austrougarskom Britanci su 1.400.000 vojnika prebacili na bliski istok (na zapadnom europskom bojištu imali su tek 300.000 vojnika) kako bi oteli naftna područja od Turske. Kako bi se Nijemci, Francuzi, Turci i Rusi za to vrijeme što više iscrpili, Britanci su preko svojih agenata stalno pomagali trenutno slabijima.

Kako bi smanjili pritisak na istočnom frontu već 1915. Njemačka vlada je počela financirati Lenjina i njegove boljševike pa su 11. ožujka 1915. odobrili 5 milijuna maraka za boljševičku propagandu u Rusiji, a rujnu su mu uplatili još 5 milijuna. Pruski diplomat u Rusiji Kurt Riezler bio je zadovoljan rezultatima pa javlja u Berlin: “Boljševici su divni momci i do sada su sve lijepo i pošteno učinili što smo željeli.”

Iako su Rusi bili Britanski formalni saveznici, zbog dugoročnih interesa bili su prirodni neprijatelji tj., iz svojih dugoročnih interesa radili su isto što i Nijemci, pa su odlučili ponovno

pomagati boljševike. Za to su ponovno odlučili angažirati svoga agenta Parvusa. On se nakon uspješne organizacije blokade Rusije s juga vratio među siromašnu rusku emigraciju u Njemačkoj, te je među njemačkim socijaldemokratima počeo zagovarati borbu protiv Rusije kao borbu protiv svjetskog imperijalizma. Na iskustvima iz 1905. odlučio je angažirati krajnje lijevog ekstremista i šizofrenika Vladimira Uljanova Lenjina i njegove boljševike, a za to mu je trebalo puno novca koji je pribavljen preko masonskih udruga. Lord Milner je 1917. boljševicima uručio 21 milijun rubalja u zlatu, koje je dobio od američkog bogataša Jacoba Schieffa, a Njemački carski feldmaršal Ludendorff, član iste lože iluminata kao i Parvus, zbog Njemačkih kratkoročnih interesa, osigurava 2 milijuna Njemačkih maraka u zlatu, čime su osigurali Lenjinov dolazak na vlast. Hans von Wangenheim, veleposlanik carske Njemačke u Turskoj i feldmaršal Ludendorf, koje je Parvus upoznao na raznim masonskim sastancima u početku su bili rezervirani prema židovu Parvusu, ali su, nakon njegovog uvjeravanja kako on osobno nije zainteresiran da dođe na čelo Rusije, prihvatili njegov savjet o tom kako u Rusiji treba stvoriti anarhiju i tako Nijemce osloboditi istočnog bojišta. Na taj način bi Nijemci na zapadu lakše ratovali s Francuzima, što je Britancima gospodarski odgovaralo, iako su Francuzi formalno, kao i Rusi bili njihovi vojni saveznici, ali gospodarski konkurenti. Plan Parvusa na koji je pristao Ludendorf je bio:

a) uz pomoć socijaldemokratskog i liberalnog tiska srušiti ugled Cara parolama; car je kriv za rat, carica je Njemica tj, špijunka, a mladi carević je bolestan. Zahvaljujući velikim proturječnostima između ruskih društvenih slojeva, nacija i regija, spremnost Ruskog naroda na borbu za domovinu bio je minimalan.

b) proglasiti parolu «zemlja seljacima» čime će navesti seljake na rat protiv veleposjednika, nakon čega će i vojnici pobiti zapovjednike, te napustiti bojište kako bi sudjelovali u podjeli zemlje.

Britanska pomorska blokada, strašni ljudski gubici na zapadnom bojištu i izgledno uključivanje SAD u rat uvjerile su Nijemce kako je plan ostvariv, te je ubrzo srušen pravni sustav u Rusiji uz pomoć Lenjinovih boljševika i njemačke vojske koja je s brodova napala Petrograd. Nijemci su organizirali dolazak Vladimira Uljanova Lenjina u Rusiju iz Švicarske s tridesetak njegovih sljedbenika, britanskih agenata provokatora, sitnih socijalističkih avanturista, terorista i kriminalaca.

Uključivanjem Turske u rat protiv vlastitog vojnog saveznika Britanci su osim slabljenja Turske istovremeno spriječili Lenjinove protivnike u reorganizaciji i nabavi ratnog materijala preko bliskog istoka i Sredozemlja.

U Rusiji nakon puča malobrojnih pučista najvažniju ulogu u Lenjinovu preuzimanju vlasti imali su ratni zarobljenici, Njemački i Austrougarski vojnici, njih oko 300.000. tzv., internacionalisti. Lenjin je na ovaj njemački plan pristao i na osnovu njega je, nakon Lenjinovog dolaska na vlast potpisan Brest – litovski ugovor 3. ožujka 1918. Ovim ugovorom Lenjin je dobio slobodne ruke u gospodarskom uništavanju Rusije i Njemačku zaštitu u građanskom ratu, a Nijemci su dobili mir na istoku i pola europske carske Rusije. Nijemce je plan koštao 50 milijuna Njemačkih maraka u zlatu, ali su to kasnije naplatili stotinu puta više novcem koji su boljševici opljačkali od ruske sirotinje. Sklapanjem za Britance nepredviđenog mira između Rusa i Nijemaca došlo je do sukoba između Britanskih dugoročnih poslovnih i kratkoročnih vojnih interesa. Njemačka je dobila priliku za prebacivanje trupa sa istoka na zapad, te je Britanija, vidjevši kako su komunisti izdali njihove interese, na brzinu počela pomagati carskim generalima, uključujući i organizaciju atentata na Lenjina, ali bilo je kasno, uz pomoć ratnih zarobljenika komunisti su se vrlo brzo učvrstili i nisu vodili računa o Britanskim, već samo o svojim interesima.

Početkom 1917. britanska vojska ulazi u Bagdad čime je bliski istok podijeljen između

Britanije i Francuske. Zahvaljujući tome do 1925. Britanci su preuzeli većinu poznatih ležišta nafte, a 1912. su kontrolirali samo 12% svjetske nafte. Nakon smrti lenjina zapovjedništvo nad svjetskim komunističkim pokretom preuzima Staljin koji nastoji proširiti komunizam uz pomoć Kominterne kao svjetske organizacije komunista, uz pomoć obavještajne službe NKVD, te uz

pomoć vojne sile. Uz pomoć milijuna prisilnih radnika u mnogobrojnim Gulazima uspio je, nakon katastrofalnih rezultata Lenjinovih petoljetki (petogodišnjih gospodarskih planova) obnoviti rad na širenju infrastrukture. Kako bi učvrstio svoju osobnu vlast počinje čišćenje svih potencijalnih protivnika unutar pod optužbom za frakcionašku djelatnost poput Trockista i drugih. Čišćenje proširuje i na vojsku. Britaske obavještajne službe su primijetile njegovu paranoidalnost, te su počele širiti glasine o njegovim protivnicima iz najbliže okoline. Zahvaljujući tome Staljin je ubrzo eliminirao gotovo čitav vojni zapovjedni kadar sa ratnim iskustvom koji je imao. Kako bi spriječio sukob sa Hitlerom sklapa s njime sporazum nadajući se kako će Hitler osvojiti čitav zapad, pri čemu će iscrpiti Njemačke snage, nakon čega će Komunisti uz pomoć Kominterne i Crvene armije preuzeti sve što Hitler osvoji. Zbog čišćenja vojnog zapovijednog kadra potpuno nespreman dočekao je napad Njemačke vojne sile. Trebalo mu je tri godine za izgradnju novog zapovijednog kadra, te je uz pomoć ogromnih količina Američke vojne opreme koja je stizala preko Sibira uspio preokrenuti tijek rata u svoju korist.

Nakon drugog svjetskog rata komunizam se uz pomoć Crvene Armije proširio na nove države, ali je na području gospodarstva čitav komunistički blok upao u potpuno ekonomsko nazadovanje. To su primijetili europski komunisti, te su se šezdeetih godina dvadesetog stoljeća, u želji za proširenjem svoje ideologije počeli odricati Staljinove komunističke prakse, šireći novu ideologiju eurokomunizma. Po ovoj novoj inačici stare ideologije komunizam je trebalo ostvariti osvajanjem institucija političko pravnim sredstvima. Uz pomoć lobiranja velikim novčanim iznosima, tajnog obavještajnog podmetanja, podmićivanja, medijskog propagiranja i drugim načinima uspjeli su osvojiti mnoga sveučilišta, a potom i druge institucije proizvodeći velike količine lijevo orjentiranih intelektualaca. Tradicionalno orijentirani intelektualci uspjeli su se održati jedino na području prirodnih znanosti, osobito na tehničkim fakultetima. Političari desne političke orijentacije ove javno iznesene planove eurokomunista nisu ozbiljno shvaćali, te su u dvadesetak godina izgubili utjecaj na glavne medije, udruge, sveučilišta i državne službe. Da su ozbiljno shvatili planove eurokomunista mogli su se suprotstaviti vrlo jednostavno. Dovoljno bi bilo da su donijeli zakone kojima prednost pri zapošljavanju u državne institucije imaju roditelji sa većim brojem djece, ako zadovoljavaju ostale uvjete iz natječaja. Time bi se državne institucije zaštitile od juriša ideoloških, masovno proizvedenih znanstvenih teoretičara ljevičarskih ideja, pošto su roditelji sa većim brojem djece najčešće tradicionalno orijentirani.

1.2.3. Vehabizam

Vehabizam je konzervativni kolektivistički pokret u Islamu koji se utemeljio krajem 17. i početkom 18. vijeka. Njegov duhovni izvornik je Saudijac Muhammed 'Abdulwahab, tzv. Reformator islama. Vehabizam se u suštini zasniva na redukcionističkim i izvornim idejama o islamu, te nastoji zadržati muslimane na izvornoj interpretaciji Islama bez daljnjih teorijskih osuvremenjavanja kroz povijest. Na takvim osnovama pokret je preživljavao stoljećima kao mala marginalna religiozna sekta dok ih Britanski imperij nije prepoznao kao sredstvo za rušenje Otomanskog Carstva. U borbi za osvajanje naftnih izvora bliskog Istoka, tijekom I svjetskog rata Britanci su preko svog agenta Lovrenca od Arabije naoružali Vehabije i odvojili sve arapske države od Turskog Otomaskog imperija, a i kasnije su ovu ideologiju povremeno znali koristiti za svoje ciljeve.

1.2.4. Fašizam

Fašizam je ideološki pokret nastao na naslijeđu francuske revolucije, kao i lenjinističkog komunizama, te rasizma koji je najučinkovitije prije prvog svjetskog rata širio i isticao britanski agent, Englez Houston Stewart Chamberlein, savjetnik njemačkog Cara Wilhelma.

Fašizam kao ideologija propagira diktatorsku vladu lenjinističkog tipa, tj., centraliziranu kontrolu nad privatnim poduzetništvom, represiju nad svakom opozicijom, s tim što su mržnju prema bogatijima zamijenili mržnjom prema drugim nacijama, a organizacijski je nastao kao frakcija Kominterne, tj., svjetskog komunističkog pokreta. Kao i komunizam, osnovni filozofski temelj mu je kolektivizam, s tim što su fašisti odustali od svjetskog radničkog kolektivizma temeljenog na marksističkoj ekonomskoj teoriji, ali su zadržali kolektivizam lenjinističkog tipa zbog dokazane efikasnosti u stjecanju i održavanju moći, s tim što su za osnovu kolektivizma umjesto klase uzeli naciju, a kontrolu nad kapitalom su nastojali prepustiti velikim korporacijama u formalno privatnom vlasništvu pod nadzorom fašističkih privatnih pouzdanika. Do ovog frakcionaškog idejnog odmaka od socijalista i komunista došlo je zbog već tada dokazane neefikasnosti marksističke ekonomske teorije, pa su umjesto nje za znanstvenu osnovu svoje ideologije prihvatili biološko znanstvenu teorije tzv., eugenike. Teoriju je, na osnovu Darwinove teorije razvoja vrsta, osmislio Darwinov nećak Francis Galton, a razradili i proširili su je neki tzv. humanistički američki «znanstvenici» eugeničari poput Madisona Granta, Charlesa Devenporta i Herriyja Laughlina, financirani od angloameričkog naftnog lobija.

Ovim biološkim znanstvenicima poslužile su i teorije pojedinih filozofa kao što je Hegel koji je narode dijelio u povijesne i nepovijesne, te je u povijesne ubrajao one koji su u tom trenutku imali svoju državu i bili industrijski najrazvijeniji, a u nepovijesne je ubrajao sve koji su bili okupirani od Otomanskog, ili Austrougarskog carstva i koje je nazivao «slomljenim ostatcima barbara». Takvu podjelu naroda prihvatili su Marx i Engels, te su ih nazivali «narodi koji nikada nisu imali vlastitu povijest, narodi koji su od prvog trenutka otkada su se popeli na najsiroviji civilizacijski stupanj podjarmljeni od stranaca, ili koji tek podjarmljivanjem bivaju privedeni civilizaciji, nemaju sposobnost preživljavanja, i nikada ne će postići vlastitu samostalnost.

Početkom 20 stoljeća pojavili su se filozofi koje su iz svih nabrojanih filozofskih i znanstvenih teorija počeli slagati političku ideologiju, u čemu se osobito istakao Talijan Filipo Tommaso Marinetti ratni dopisnik iz balkanskih ratova, avanturist, ratni agitator i jedan od osnivača Musolinijevog agresivnog «fašističkog pokreta u borbi», koji se osobito isticao propagiranjem nove mehaničke civilizacije, osobito bombardera. Za svoj rad 1919. nagrađen je članstvom u talijanskoj akademiji, a slijedeće godine odlikovan je medaljom "legijom časti" koju su mu dodijelili francuski radikalni socijalisti.

U širenju teorije o rasnoj superiornosti posebno se istakao Britanski agent, Englez Houston Stewart Chamberlein, savjetnik njemačkog Cara Wilhelma, koji ga je nagovarao na ulazak u 1. svjetski rat. Prvi je u Njemačkoj 1903. u knjizi «temelji devetnaestog stoljeća» zagovarao ideje koje je kasnije prihvatio Njemački nacionalno socijalistički pokret. Nakon njega Oswald Spengler 1918. izdaje knjigu «propast zapada», a 1932. esej «Čovjek i tehnika». U ovim djelima on objašnjava kako je povijest borba grabežljivih zvijeri, te da pobjeđuje najjača zvijer. Po njemu tehnika se razvija iz osvajačkih pobuda … jer čovjek je grabežljiva zvijer.

Teoriju su vrlo brzo prihvatile pojedine europske frakcije komunističke internacionale razočarane ekonomskom neefikasnošću Lenjinove Ruske države, kao što su talijanski fašisti, i njemački nacionalni socijalisti. U praksi, sljedbenici ove ideologije postupali su sa ljudima koji nisu pripadali u njihov kolektivitet jednako brutalno kao i komunisti, ali su bili daleko neučinkovitiji u prikrivanju svoga terorizma pošto nisu znali tako uspješno kao komunisti zlo prikazivati kao dobro. Zbog te neučinkovitosti u prikrivanju istine imperijalna faza nacionalnog socijalizma trajala je samo 12 godina. Fašizam i nacionalni socijalizam je podrazumijevao ubijanje duševnih bolesnika i mentalno ograničenih osoba, što su mnogi zapadni političari javno podupirali, a znanstvenici javno opravdavali. Prikriveni fašizam postojao je i u Americi gdje je segregacija Indijanaca, crnaca i Japanaca bila normalna stvar. Fašizam u većini svijeta je stvarno dokinut tek

polovicom dvadesetog stoljeća kad su genetičari praktičari nepobitno ustvrdili kako svi ljudi potječu od istog pretka. Pritisnuti tim činjenicama norveški i švedski fašisti su konačno shvatili da im Laponci ne mogu pokvariti nordijsku rasnu čistoću, te su ukinuli prisilnu sterilizaciju Laponskih žena, a Australski fašisti su pritisnuti istim činjenicama šezdesetih godina dvadesetog stoljeća morali dokinuti praksu prisilnog oduzimanja aboriđinske djece. Unatoč tim činjenicama fašizam je postao medijsko politička etiketa namijenjena za obilježavanje političkih protivnika u čitavom svijetu, osobito u malim državama, a komunisti su se od Frankovog vojnog udara u Španjolskoj počeli nazivati antifašisti, iako frankisti nikad nisu propagirali, niti prihvatili ideje rasne čistoće. Za razliku od fašista i nacionalnih socijalista koji su nastojali istrijebiti i pokoriti rasno "niže" narode frankisti su nastojali istrijebiti samo komuniste kao ruske špijune i masone kao britanske špijune.

1.2.5. Nacionalni socijalizam (nacizam)

Nacizam je ideologija nastala na teorijskim zasadim nacionalizma, eugenike i socijalističkih ideja komunista. Ideologija je nastala u laboratorijima britanskih instituta za manipulaciju masama još prije prvog svjetskog rata, te su ju presadili u njemačku uz pomoć učenja Houston Stewarta Chamberleina, Njemačkog carskog prijeratnog savjetnika kojeg su na tu funkciju caru podmetnuli britanski obavještajci. Druga teorijska “znanstvena” podloga koju je trebalo upotrijebiti je teorija eugenike koju je, na osnovu Darwinove teorije razvoja vrsta, osmislio Darwinov nećak Francis Galton, a razradili i proširili su je neki tzv. humanistički američki «znanstvenici» eugeničari poput Madisona Granta, Charlesa Devenporta i Herriyja Laughlina, financirani od angloameričkog naftnog lobija. Teoriju su vrlo brzo prihvatile pojedine europske frakcije komunističke internacionale razočarane ekonomskom neefikasnošću Lenjinove Ruske države, a također su je prihvatili i talijanski fašisti. Kako bi ove teorije iskoristili u svome interesu britanski naftni industrijalci, uz pomoć obavještajnih službi i masonskih lobija, pronašli su mladog, agresivnog, marginalnog političara Hitlera, koji je kao bivši bečki beskućnik, te bivši vojnik, počeo razrađivati svoju teoriju rasnog čišćenja «nižih» naroda što su britanske službe vrlo brzo registrirale. Godine 1919. osnovao je nacionalno socijalističku partiju koja je u početku bila članica Kominterne. Kao bivši član kominterne zadržao je Lenjinov partijski statut, Lenjinov teroristički sustav vladanja, Lenjinov klasni kolektivizam, a taktiku izazivanja mržnje prema bogatijima zamijenio je nacionalnim kolektivizmom i izazvanjem mržnje prema drugim “nižim” narodima. Na spoznajama iz Lenjinove prve petoljetke shvatio je kako gospodarstvo utemeljeno na marksizmu ne može riješiti ni pitanje prehrane, pa ga je napustio, a da bi imao nekakvu “znanstvenu” podlogu svojoj ideologiji prihvatio je “znanstvenu” teoriju eugeniku, koja je tada bila općeprihvaćena u svim zapadnim državama, što mu je odlično poslužilo kao podloga za njegovu rasnu teoriju o potrebi istrebljenju “nižih” naroda.

Psihološka teorija kaže: «Postoje jasno određene granice do kojih ljudski mozak može apsorbirati promjene i njihovu prirodu. Nakon neprestanih uzastopnih šokova, velika ciljana populacijska skupina shvaća kako više ne želi birati ni odlučivati. Tada nastupa malodušje, prije kojeg često dolazi do bezumnog nasilja. Takvu je skupinu zatim lako kontrolirati, jer će poslušno slijediti naloge, bez pobune, što je cilj toga procesa.»

Kako bi Nijemce usmjerili prema ovom pravcu britanski medijski plaćenici su po njemačkim medijima širili tvrdnje kako su za sve njihove gospodarske probleme krivi Židovi, a nikako Britanci i Francuzi sa svojim sve većim zahtjevima za ratnom odštetom i lihvarskim kamatama na nju. Velikoj većini ljudi koji nemaju običaj sumnjati i misliti svojom glavom ovo je izgledalo vrlo prihvatljivo.

Britanske i američke službe su već 1922. kontaktirali s Hitlerom i napravile njegov

psihološki profil. Nasuprot njemu, svaki razumni Njemački političar Britancima je predstavljao prijetnju pa su ga uklanjali; medijski, politički, a kad nije išlo drugačije i fizički. Već 1926. je počelo, preko masona, britansko financiranje tog vrlo inteligentnog duševnog bolesnika koji je, po britanskim planovima, kao njihov nesvjesni agent provokator treba protjerati Židove u Palestinu, te sukobiti Njemačku sa Staljinovom Rusijom koja je, na veliko britansko iznenađenje i usprkos stalnom građanskom ratu, uz rad 20.000.000 robova po Gulazima uspjela snažno razviti proizvodnju i infrastrukturne objekte prema Sibiru i Vladivostoku. Britanskoj opoziciji koja se suprotstavljala financiranju Hitlera objašnjavano je kako samo on može spriječiti dolazak komunista na vlast u Španjolskoj, a nakon toga i u čitavoj Europi. Ovoj propagandi podlegli su i mnogi njemački židovski bankari i trgovci koji su davali velike donacije Hitlerovoj stranci, te su i glasali za Hitlera. Javno su širenje teze kako samo jak političar poput Hitlera može zaustaviti Staljina koji je počeo naglo razvijati snagu Rusije, a stvarno su nastojali spriječiti razvoj Njemačke i sukobiti je s Rusijom, kako bi i jedne i druge ekonomski uništili. Želja Britanaca za protjerivanje europskih Židova u Palestinu nastala je već ranije, onog trenutka kad su veliki britanski naftni industrijalci shvatili kako najveće zalihe nafte postoje na bliskom istoku, pod vlašću Otomanskog carstva.

Godine 1876. izmišljen je OTO motor, a 1885. napravljen je prvi učinkovit Daimlerov motor

za cestovna vozila, čime je nafta postala najvažnija energetska sirovina čijom kontrolom se stječe moć nad čitavim svijetom. To prvi shvaćaju pojedini geolozi, industrijalci, bankari, obavještajci, te pojedinci obogaćeni u pljačkanju kolonija i opijumskim ratovima, okupljeni u tajnim društvima preko kojih teže proširenju vlastite moći. Najveći izvori nafte nalazili su se na bliskom istoku pod kontrolom Otomanskog carstva i u Bakuu pod kontrolom carske Rusije. Naftni izvori u Perziji već tada su bili pod kontrolom Velike Britanije. Značaj nafte u početku su shvaćali samo pojedinci koji su odmah višak kapitala počeli ulagati u dionice naftnih kompanija koje su se tada bavile proizvodnjom svijeća i proizvodnjom petroleja za svjetiljke. Ulagali su također i u tu novu tehnologiju motora i pripadajuću kemijsku industriju. Među onima koji su vrlo brzo uvidjeli vrijednost nafte bili su i pojedinci iz britanske masonske lože, kasnije poznate pod imenom ¨Okrugli stol¨ ili ¨Milnerova skupina¨ koju su osnovali pripadnici britanskog kolonijalističkog narkomanskog crnog plemstva Lord Cecil Rhodes i Lord Alfred Milner, a koju su kasnije održavali Rhodesovi stipendisti. Ova lobistička skupina je već koncem devetnaestog stoljeća počela stvarati dugoročne strateške planove o osnivanju svjetske federaciju pod britanskom kontrolom. Tada su se počeli stvarati dugoročni planovi o preuzimanju kontrole nad svijetom uz pomoć nafte, te spriječiti konkurentima dolazak do naftnih ležišta. Po tim prvim nacrtima planova trebalo je ostvariti više ciljeva od koji je najvažniji bio: Razbiti Tursko Otomansko carstvo i spriječiti stvaranje jake Arapske države koja bi imala monopol nad naftnim izvorima. Kako bi se naftni izvori mogli oteti Turskoj, Turska mora od saveznika postati neprijatelj, a kako bi se naftni izvori lakše oteli Tursku je potrebno sukobiti sa svim podčinjenim narodima, a i s Rusijom kako bi se istovremeno iscrpili u međusobnoj borbi. Dugoročno, kako bi se moglo u svakom trenutku intervenirati na ovom području trebalo je stvoriti remetilački faktor koji bi izazivao stalni nered i osiguravao povod za intervencije. Kao remetilački faktor zamišljena je izraelska država stvorena od Židovskih doseljenika, koje na ovo područje treba doseliti, milom ili silom, te je zbog tog na brzinu organizirana žestoka antisemitska kampanja, kako bi se zastrašili Židovi i naveli na osnivanje cionističkog pokreta koji je među Židovima počeo širiti promidžbu o potrebi stvaranja židovske države na području Palestine. U početku najveći zagovaratelji Izraela su bili britanski nežidovi kao npr., Lloyd George.

U to vrijeme i Nijemci imaju svoje planove pa godine 1889. jedna Njemačka skupina uspijeva dobiti koncesiju od Otomanskog carstva za gradnju željeznice kroz Anadoliju do Carigrada, a iste godine njemačka financira gradnju Bagdadske željeznice koja je dovršena 1903. Godine 1889. ugovor je proširen na projekt Berlin - Bagdad za izvoz njemačke robe i uvoz nafte, što se Britancima ne dopada pa kreću u pripreme za prvi svjetski rat.

Austrougarski Židovski agnostik Theodor Herzl 1897. osnovao je cionistički pokret, a većina podupiratelja su bili Britanci. Theodor Herzl je plan stvaranja države Izrael objasnio riječima: «Moramo postupno oduzeti privatno vlasništvo koje nam je dodijeljeno. Nastojat ćemo osiromašiti stanovništvo kako bi otišli preko granica osiguravajući im posao u drugim područjima, a uskraćujući ga na našoj zemlji. Proces eksproprijacije i premještanja sirotinje mora se izvesti diskretno i oprezno. » Jedna druga njegova rečenica govori o taktici naseljavanja Židova: « Antisemiti će postati naši najsigurniji prijatelji, a antisemitske zemlje naši saveznici. »

Kako bi širom svijeta što više razvili antisemitizam koji je bio potreban za naseljavanje Palestine, Britanski masoni i Britanske obavještajne službe počele su s masovnim korištenjem Židovskih masona za svoje najprljavije provokatorske planove. Židovi su im odgovarali i zbog toga što, kao narod bez države, nisu osjećali potrebu vjernosti ni jednoj državi, pa su mogli biti upotrijebljeni bilo gdje u svijetu, a i zbog toga što im je odgovaralo prebaciti s Britanije odgovornost u slučaju razotkrivanja prljavih poslova ovih agenata provokatora. Birani su među Židovskom siročadi, odgojenima bez osjećaja obiteljskog i vjerskog zajedništva, kojima su se mogle povjeriti bilo kakve zadaće, te su u velikom broju ubacivani u razne frakcije svjetske socijaldemokratske i liberalne političke scene, medije i sveučilišta.

U 6. mjesecu 1916.godine počela je pobuna Arapa protiv Turske što je organizirala Velika Britanija preko svog agenta poznatog pod imenom «Lavrenca od Arabije». On je uz pomoć muslimanske slijedbe Vahabita koje je naoružao organizirao Arapsku pobunu protiv Turaka i srušio Otomansko carstvo. Europske sile Antante su Damaskim protokolom iz 1915. Arapima priznali granice Arapske države između Jemena, Irana, Sirije i Sredozemnog mora, uključujući Palestinu. Englezi su ovaj dogovor izigrali već 1916. potpisavši u Sykes Picotu ugovor s Francuzima i Rusima prema kojem se formiraju dvije arapske države Saudijska Arabija i Jemen, a ostali prostor je stavljen pod međunarodnu upravu, sjevernim djelom su upravljali Englezi, a južnim djelom međunarodne snage.

Početkom 1917. britanska vojska ulazi u Bagdad čime je bliski istok podijeljen između Britanije i Francuske. Zahvaljujući tom do 1925. Britanci su preuzeli većinu poznatih ležišta nafte, a 1912. su kontrolirali samo 12% svjetske nafte.

2. 11. 1917. britanski ministar vanjskih poslova Artur James Balfour sastavio je poznatu Balforovu deklaraciju koju je Britanska Vlada usvojila, a po kojoj Britanska vlada povoljno gleda na uspostavu izraelske države u Palestini, čime je otvoren put pojačanom doseljavanju Židova u Palestinu. U to vrijeme u Palestini je živjelo oko 50.000 Židova, ali je njihovo doseljavanje izazvalo otpor lokalnog arapskog stanovništva. Godine 1920. u Damasku je sazvan arapski nacionalni kongres na kojem je proklamirano osnivanje ujedinjene arapske države i osuđeni «imperijalistički projekti o razbijanju arapskih teritorija».

Na bliskom istoku formiranje židovske države nije išlo željenim tijekom, pošto se europski

Židovi nisu željeli preseliti u pustinju. Zato je njihovo iseljenje iz Europe trebalo ubrzati, kako bi stvorili trajni nered na području Arapskog poluotoka i osigurali trajni razlog za svoje intervencije. Za ovaj zadatak trebao je poslužiti Hitler koji je javno zagovarao protjerivanje Židova, što je i nastojao postići postepenim smanjivanjem njihovih prava čim je došao na vlast. Pošto Židovi nisu dovoljno brzo bježali iz Njemačke počeo im je oduzimati imovinu, obilježavati, tjerati u geta, a na kraju se odlučio na uništenje umjesto progona.

1.3. Spolne ideologije

Koncem 19. stoljeća britanska industrijsko finacijska elita uočila je potrebu dodatnih podjela u društvu koje bi dodatno iznutra razmrvile zapadna društva suprotstavljena britanskom imperiju. Razvojem raznih građanskih ideologija, a u cilju slabljenja konkurentskih država, u Velikoj Britaniji su pored ostalih ideologija počeli financirati i reklamirati još jednu ideologiju, ovaj puta temeljenu na spolnoj različitosti, te koju kao i ostale ideologije treba izvesti na teritorij drugih država. Odlučili su iskoristiti podređeni položaj žena u društvu, koje nisu imale pravo glasa, kako bi i njih iskoristili za razvoj novih sukoba. Kao nosioci ove nove ideologije su se krajem 19. i početkom 20. stoljeća pojavile Sufražetkinje, koje su u početku tražile samo jednako pravo glasa muškaraca i žena , što je bio objektivan društveni nedostatak. Čim se pokret proširio u druge države vladajući krugovi su ga u britaniji nastojali suzbiti, a tome su pridonijele i same sufražetkinje svojim akcijama vezivanja za pruge, podmetanjem vatre u poštanske sanduke, razbijanje prozora, a ponekad i postavljanje manjih bombi. Uspjehu borbe sufražetkinja je najviše pridonio prvi svjetski rat koji je u Britaniji izazvao nedostatak muške radne snage, te su se mnogi poslodavci morali sve više zapošljavati žene kako bi obavljali muške poslove. Sufražetkinje su u samo nekoliko godina nakon rata postigle veći dio svojih ciljeva. U Britaniji je 1918. zakonom priznato pravo glasa kućevlasnicama iznad 30 godina, suprugama kućevlasnica, najmoprimcima nekretnina s godišnjom rentom iznad £5 te diplomanticama sveučilišta. U SAD, gdje je pravo glasa već postojalo u pojedinim državama, žene su konačno izjednačene u pravu glasa Devetnaestim amandmanom američkog Ustava 1920. godine. U Britaniji su muškarci i žene potpuno izjednačeni novim zakonom 1928. Sufražetkinje su se vremenom počele nazivati feminiskinje pošto je naziv sufražetkinje imao pogrdan prizvuk, te su svoje zahtjeve počele radikalizirati u cilju promijene tradicionalne ulogu žene u društvu putem napada na brak i materinstvo kao tradicionalne institucije i temeljne društvene zajednice, te su počele tražiti pravo na abortus čime su počeli potpuno negirali pravo nerođene djece na život. U trećem valu feminizma koji započinje krajem 80-ih godina dvadesetog stoljeća ideologija počinje negirati rod i nadilaziti rodne razlike. Povezivanjem sa lijevim i liberalnim ideologijama feminizam sve glasnije zastupa pravo na besplatnu i sigurnu kontracepciju, pravo na pobačaj, pravo na slobodu i život žena bez muškaraca, lezbijsko materinstvo, reproduktivna prava i kontrolu rađanja, te prava homoseksualaca. Iz ovih zahtjeva feministica početkom 21 stoljeća rađa se potpuno nova homoseksualna ideologija.

Homoseksualaca je bilo kroz čitavu povijest, i najčešće se skrivala kao što su se skrivale i

druge duševne bolesti. Svjetske finacijske elite u koncem 20 stoljeća došle do zaključka kako je feministička ideologija došla do svoga kraja, te su odlučili proširiti novu ideologiju kao način za širenje stanja "zavadi pa vladaj" i skretanje pažnje sa svoga sve očitijeg pokoravanja svijeta. Kao što je godine 1917. dobrim dijelom svijeta zavladala ideologija koja je izvikivala parolu: "proleteri svih zemalja ujedinite se", početkom 21. stoljeća ova nova ideologija počela je vikati: "homoseksualci svih zemalja ujedinite se". I jednu i drugu ideologiju zagovaraju ljevičari, dok se "desničari" kršćanskih zemalja nisu snalazili ni 1917., niti su se snašli početkom 21. stoljeća. Da su ruski "desničari" 1917. digli u zrak vagon sa Lenjinom i njegovih 40 razbojnika drugova, dok se kretao od Njemačke prema Rusiji komunizma ne bi bilo. Isto tako početkom 21. stoljeća mnogi zagovornici tradicionalnih "desnih" vrijednosti nisu shvatili što se iza brda valja, te su se nastojali prikazati "gey frendly". I ova nova ideologija, kao i komunizam i moralni liberalizam ima za cilj uništiti obitelj kao osnovnu društvenu zajednicu. Uništenjem obitelji uništava se i nacionalna zajednica bez koje slabe i nacionalne države, a slabljenje nacionalnih država osnovna je pretpostavka za stvaranje svjetske države i svjetske vlade. Osnovne vrijednosti "desnice" su obitelj, vjera, nacija i privatno poduzetništvo, a ljevičari su u tim vrijednostima uvijek vidjeli probleme za svoju vlast. Komunisti su željeli stvoriti svjetsku dominaciju uništenjem privatnog poduzetništva, vjere, nacije i obitelji, a homoseksualna ideologija ima iste ciljeve, ali malo drugačijim redoslijedom i razrađenijom taktikom. Međusobnim tajnim lobiranjima, potpomaganjima i pogodovanjima osvojili su državne institucije, te preko njih pogoduju velikim korporacijama u

uništenju moći malih sitnih poduzetnika koji mogu opstati samo kao ponizni dobavljači velikima. Za uzvrat velike korporacije obilnim novčanim donacijama plaćaju medijima reklamiranje homoseksualizma.

Političari se, u strahu od medija, sve više su se počeli bojati izraziti svoje pravo mišljenje te se, ili priključuju, ili šute. Tek zahvaljujući internetu mnogi velike svjetske tiskovine počele su propadati, a tradicionalni pokreti su dobili mogućnost slobodnog i javnog širenja svojih stavova.

1.4. Antitehnološke ideologije

Početkom naglog razvoja industrije pojavila se velika potreba za radnicima u industrijskim centrima te je došlo do velikog seljenja ljudi sa selo u grad. Radnici su radili i do 15 sati na dan, a često su radila i dijeca, te dolazi do prvih spontanih pobuna. Vremenom pojavljuju se različite ideologije kojima se pokušava usmjeriti nezadovoljstvo radnika protiv nekoga ili nečega. Kad su novi, bolji strojevi, počeli smanjivati potrebu za radnicima pojavio se ideološki pokret koji je zastupao stajalište kako su strojevi krivi za otpuštanja radnika. Ovaj pokret je nazvan ludistički pokret po vođi Nedu Luddu koji je organizirao uništavanje strojeva, rušenje tvorničkih zgrada i potpaljivanje skladišta. Pošto je ovaj pokret išao protiv interesa Britanske industrijske elite godine 1812. godine donesen je zakon protiv ludita kojima se njihova djela kažnjavaju smrću, tako da su u idućih nekoliko godina pogubljene čitave grupe radnika. Prenošenje ovog pokreta na teritorij drugih konkurentskih država nije imalo nimalo uspjeha pošto je u tom razdoblju Britanija bila predvodnik tehnološkog napretka.

Razvojem motora sa unutrašnjim sagorijevanjem krajem 19. stoljeća cijene dionica naftnih kompanija počele su naglo rasti, te su ove kompanije stjecale sve veću moć. Njeni novi vlasnici, koji su uložili veliki novac u kupovinu dionica, odmah su počeli razmišljati kako spriječiti razvoj alternativnih izvora energije koji bi konkurentima omogućili energetsku neovisnost, te razvoj potrošača tih alternativnih izvora. Već koncem 19. stoljeća sabotiran je razvoj električnih automobila, bioplina, biodizela, vjetrenjača i gorivih ćelija. Električni automobili bili su prepoznati kao najveći budući potrošači nafte, te je trebalo uništiti konkurentske električne automobile koji su tada bili u naglom razvoju. Već 30 - ih godina 19. stoljeća škotski poduzetnik Robert Anderson izumio je kočiju s električnim pogonom, a nizozemski profesor Sibrandus Strating izradio je mali električni automobil. Godine 1899. belgijanac Camille Jenatzy probio je brzinu od 100 km/h. Francuz Gaston Plant i Camille poboljšali su kapacitet baterija i tako otvorili put za nagli razvoj električnih automobila, te su nadmašili prodaju benzinskih automobila. Cadillak je 1913. u benzinske automobile uveo elektropokretač, te je od tada počeo pad električnih automobila. Zahvaljujući jeftinim razvojnim kreditima iz naftnih kompanija, te masovnoj proizvodnji benzinski automobili su pobijedili, te su elektromobili do velike ekonomske krize 1929. potpuno zaboravljeni i izbačeni čak i iz stručne literature.

Nakon drugog svjetskog rata upotreba nafte sve više raste, te se u naftnim kompanijama koncentrira sve veća moć. Kako se potrošači ne bi počeli okretati drugim izvorima kao što je nuklearna energija i obnovljivi izvori energije naftaši su počeli razmišljati kako to spriječiti. s razvojem kemijske industrije pojavili su se znanstvenici biolozi koji su počeli ukazivati na štetnost raznih, umjetno proizvedenih otrova na ljudsko zdravlje i okolinu, što je moglo štetiti petrokemijskoj industriji, ali bi njihovom instrumentalizacijom mogli pomoći u sprječavanju razvoja konkurentskih energetskih tehnologija. U takvim znanstvenim radovima analitičari naftne i petrokemijske industrije prepoznali su potencijalnu opasnost, ako se to promidžbeno iskoristi protiv njih, ali i velike mogućnosti za vlastiti interes, ako se takvi znanstveni radovi stave pod kontrolu. Zaključili su kako se na osnovi takvih znanstvenih istraživanja može kreirati nova «zelena»

ideologija na osnovu koje bi se mogao formirati i novi ideološki pokret «prijatelja zemlje». Godine 1971. godine McGeorge Bundy i Fondacija Ford počinju veliku studiju globalne energetske strategije. 1972. godine kanadski naftaš Maurice Strong izabran je za predsjednika Štokholmske konferencije UN-a o zaštiti okoline, koja usmierava milijarde dolara u anti industrijski i anti nuklearni «pokret zelenih». 1973. na tajnom sastanku Bilderburške skupine pripremaju poteze za poskupljenje nafte od 400%. Počelo se govoriti o granicama razvitka, a velikim novčanim donacijama angloamerički lobi, uz organizacijsku i stručnu pomoć Rimskog Kluba počeo je ustrojavati ekološke zelene udruge i stranke, najprije u Njemačkoj, a nakon toga u ostalim razvijenim državama. U tome su im pomagali vlastiti agenti i priučeni zeleni fanatici koji su preuzeli zadatak promjene javnog mnijenja, nakon čega dolazi do promjene političara koji se ne slažu sa novim idejama.

Prvi zadatak im je bio propagirati ekonomski neisplative alternativne izvore energije, prikupljati informacije o razvoju novih energetskih tehnologija, te spriječiti razvoj komercijalno isplativih alternativnih izvora energije koji bi konkurentima omogućili energetsku neovisnost. Francuska i Njemačka su snažno razvijale svoje nuklearne energetske kapacitete, što nije odgovaralo angloameričkom naftnom kartelu. Pomoću zelenih ekoloških pokreta i stranaka uspjeli su zaustaviti razvoj nuklearnih centrala, a čim su vjetrenjače postale ekonomski konkurentne počeli su i njih napadati zato što prave buku i ometaju ptice u letu.

Pojedini fanatični ekološki fundamentalist navedeni su čak i na terorističke akcije, a širom Europe su niknule crvene i crne terorističke skupine (crvene brigade, Bader Mainhof i sl.) koje su nastojale likvidirati najistaknutije zagovornike Njemačke, Talijanske i Francuske zagovornike energetske neovisnosti među industrijalcima, bankarima i političarima, dok su britanske i američke obavještajne službe to gledale i pravile se kako ih ne mogu naći i ne mogu im presjeći izvore sredstava.

Zahvaljujući novcu i medijima ovaj pokret je kao najveći problem istaknuo zagađenje okoline takozvanim stakleničnim plinovima koji će izazvati promjenu klime. Iako jedna vulkanska erupcija izbaci u atmosferu više takvih plinova nego industrija za sto godina ekolozi takve podatke nastoje sakriti. (U svim toplim geološkim periodima razina ugljičnog dioksida u atmosferi je bila povišena, te ekolozi ne znaju je li ugljični dioksid uzrok ili posljedica dizanja temperature zemlje.) Razlog tome je taj što naftnoj industriji odgovara smanjenje potrošnje nafte, kako bi se vrijeme naftne «vlasti» produžilo. Iako je opravdan strah od istrebljenja ugroženih biljnih i životinjskih vrsta, razni zaštitari životinja, potaknuti od petrokemijske industrije, se zalažu i za zabranu upotrebe krzna od uzgojenih životinja čiji uzgajivači konkuriraju proizvođačima umjetnog krzna, koje se kao i ostale vrste plastika ne mogu lako razgraditi, a spaljene stvaraju vrlo otrovne dioksine i furane. Zahvaljujući velikim novčanim sredstvima, uz pomoć novih «znanstvenih» instituta kao što je institut Aspen (institut za društvena istraživanja), te medija koje su kupili, uspjeli su se pretvoriti u novu «savjest čovječanstva», te plaše ljude kako ćemo svi propasti ako se ne odreknemo industrijskog razvoja, od čega su naravno izuzeti Amerikanci i Englezi. Uz pomoć velikih novčanih dotacija naftnog lobija uspjeli su se, kroz medije, nametnuti kao savjest čovječanstva plašeći ljude ugljičnim dioksidom i zagađenjem, iako jedna vulkanska erupcija u atmosferu izbaci više otrovnih plinova nego industrija u 100 godina. Čitavo to vrijeme samo rijetki su upozoravali na stvarne opasnosti koje truju ljude; na herbicide, pesticide i druge otrove koji se iz upotrebe mogu izbaciti vrlo jednostavno, razvojem malih poljoprivrednih robota pokretanih sunčanom energijom, koji mogu stalno, na određenom terenu kontrolirani GPS-om i mobitelima šišati travu, okopavati bilje, uništavati štetočine, ali to smeta farmaceutsku industriju koja sve takve pokušaje sprječava. Razvoj robota dozvoljen je jedino u industriji gdje konkuriraju industrijskim radnicima koji se ne mogu zaštititi, te u domaćinstvima gdje zamjenjuju kućne pomoćnice koje se također ne mogu zaštititi od konkurencije.

2. USPON TALIJANSKOG FAŠIZMA

Kroz čitavi srednji vijek Mletačka republika nastojala je prigrabiti što veći dio istočne obale Jadrana. U prvom svjetskom ratu Talijani su ponovno pokušavali ovladati istočnom obalom Jadranskog mora. Dok su vjerovali u pobjedu Njemačke i Austrougarske bili su im saveznici, a čim su posumnjali u tu mogućnost postali su britanski saveznici. Za taj prijelaz iz jednog ratnog tabora u drugi tražili su Jadransku obalu. U ratu protiv Austrougarske na putu prema istočnoj obali jadrana najviše snaga usmjerili su na bojište Soča i Kobarid gdje su ratovali ponajviše hrvatski branitelji. U 14 velikih talijanskih juriša uzbrdo izgubili su 300.000 vojnika, a tijekom čitavog rata u ovim napadačkim pokušajima izgubili su ukupno 600.000 vojnika, bez ikakvog uspjeha. Uspjeli su uzeti tek Zadar i to kad je već završen rat, prijevarom pjevajući pjesmu "Ustani Bane Jelačiću", zbog čega su ih naivni Zadrani pustili u grad. Završetkom rata 1918. godine Italija je dobila dobar dio jadranske obale, politički, od zapadnih saveznika kao nagradu za promjenu savezništva, što je kralj Aleksandar prihvatio 1923. sporazumom iz Rapala, što su Hrvati prihvatili s ogorčenjem, a Srbima je odgovaralo zbog slabljenja Hrvata. Zbog ratnih gubitaka politička situacija se u Italiji sve više radikalizirala, te je sve veća snaga postajao Musolinijev fašistički pokret. Musolini, kao bivši socijalist i tajni suradnik britanski službi nastojao je sve svoje veze i sredstva iskoristiti za širenje Italije na Balkan, do granica nekadašnjeg Rimskog Carstva na ovom terenu, što je i javno zagovarao na svojim političkim skupovima. Svojim velikim investicijama u infrastrukturu uspio je zaposliti nezaposlene, te postati ozbiljna snaga, zbog čega ga svi pokušavaju dobiti za saveznika. Nakon Njemačko - Sovjetskog dogovora iz Rapallu (1922), zapadne vlade, prije svega Britanija i Francuska nastoje pomagati sve režime koje vodi sumnjičavost prema Sovjetskom Savezu i prema Njemačkoj. U tom cilju svi su se nastojali približiti Mussolinijevom fašističkom režimu s istoka i sa Zapada, a i iz Njemačke. Jedan od prvih koji je išao Mussoliniju na noge, u Rim, bio je – Winston Churchill 15.01.1927., a za njim još i Chamberlain. U odnosu na Jugoslaviju Mussoliniju je odgovaralo slabljenje Jugoslavije kako bi ju mogao osvojiti. Sa Srbima se dogovarao na štetu Hrvata, što je Srbima odgovaralo, ali je istovremeno pomagao sve pokrete koji su nastojale razbiri Jugoslaviju. Zbog ove dvostruke politike Mussolini je, nakon atentata na kralja Petra, Pavelića držao jedno vrijeme pomagao, a jedno vrijeme i u kućnom pritvoru. U Italiji je mijenjao mjesta življenja i živio pod lažnim imenima, a najčešće je koristio ime Antonio Serdar. Talijanske vlasti službeno nisu priznavali podršku ustašama ili Paveliću, ali mu je Benito Mussolini osigurao tajnu podršku, pošto su u njemu vidio sredstvo za rušenje Jugoslavije i proširenje talijanske države na jadransku obalu. Kada je Pavelić 1929. otišao u Italiju, nije odmah osnovao UHRO. U početku je naziv ustaša koristio za novine koje je pisao, a godinu dana kasnije taj naziv daje organizaciji koju je osnovao. U to vrijeme većina ustaša koji su se sklonili u Italiju bili su internirani u raznim logorima. Napad na Jugoslaviju Musolini je želio već 1940. ali su Nijemci to spriječili. Pristupanjem Jugoslavije trojnom paktu ovi talijanski planovi su propali, ali su Simovićevim pučem i propašću pakta oživjeli. Kad je Njemačka razbila Jugoslaviju Italija je nastojala zauzeti što veći dio Dalmacije, što je kroz rat nastojala proširiti bilo vojno, bilo politički. Zbog toga su Paveliću nudili carinsku, monetarnu i personalnu uniju pod okriljem talijanske kraljevine, u kojoj je Hrvatska trebala biti jedna grofovija. Pošto je Pavelić, u želji za barem formalnom samostalnošću, ovu uniju odbio okrenuli su se tajnoj ratnoj suradnji sa svim protivnicima NDH, iako su s njom bili u savezništvu. Ovakvo postupanje potpuno je u skladu sa vjekovnom tradicijom talijanskog makijavelizma kroz čitav srednji vijek, kada su se razne talijanske državice međusobno borile glumeći savezništva uz istovremenu tajnu suradnju sa svim neprijateljima svojih javnih prijatelja, a u stvari stvarnih neprijatelja. Iako je takvu talijansku politiku iskusio na svojoj koži Pavelić ju nikad nije uspio shvatiti i na isti način se postaviti prema Talijanima.

3. PRETPOSTAVKE ZA RAZUMIJEVANJE ratnih nelogičnosti

Na području bivše Jugoslavije drugi svjetski rat bio je osobito okrutan i doveo je do razvoja

partizanskog pokreta koji je sve više jačao, što se odnosom logističkih mogućnosti i ljudskih snaga na terenu nikako ne može objasniti. Zbog toga je potrebno izvršiti analizu razloga takvog komunističkog uspjeha usporedbom sa sličnim događajima u porobljenoj Europi. Svugdje u porobljenoj Europi postojale su podložne lokalne vlasti pod zapovjedništvom Nijemaca, ili Talijana. Svugdje su se događali ustanci partizana, ali su svi oni ugušeni, ili potisnuti na marginu zbog logističkih problema. Jedini izuzetak je partizanski pokret u Jugoslaviju koji se bez ikakve logističke podrške do jeseni 1943. uspješno borio protiv tadašnjih najjačih svjetskih sila; Njemačke i Italije, te njima pridruženih ustaša, domobrana, četnika, nedićevaca, ljotičevaca, bjelogardejaca i kozaka. Usprkos toj ogromnoj neravnopravnosti Titov glavni štab je uspijevao naći izlaz iz svakog okruženja, te usput postati jači, brojniji i naoružaniji, što je pravo "čudo". Za objašnjenje ovog "čuda" potrebno je izvršiti logičku analizu događanja metodom "teorije igre", te se igrati predviđanja tako da se postavimo na početak rata i razmotriti sve moguće probleme svih sudionika u ratu, a prije svega logističke probleme. Da bi to mogli potrebno je;

1) Definirati potrebe, interese, ciljeve, sredstva i dostupne metode svih sudionika rata, 2) Kronološki analizirati sve glavne bitke i operacije, uz taktičku analizu svake operacije.3) Definirati strateške pogreške obrane od partizana;

U taktičkoj analizi pojedinih operacija potrebno je ;a) definirati sudionike, broj i jačinu ljudstva, oružja, streljiva i oruđa; b) utvrditi ciljeve svih sudionika;c) analizirati taktičke položaje na topografskim taktičkim kartama,d) utvrditi ostvarenje ciljeva.

Ukoliko ciljevi nisu ostvareni, ili ako je bitka završila nepredviđeno obzirom na odnose snaga, potrebno je utvrditi: dali su zapovjednici svih strana bunkere, oruđe, oružje i ljudstvo postavili na uzvisine sa dobrim pregledom, ili u prirodne depresije, dvorišta, ili uske uličice. Dali je taktički raspored branitelja i napadača ispravno postavljen najbolje je otkriti ako se nekom dobrom vojnom taktičaru da zadatak neka on napravi taktički raspored obrane, a zatim i napada. Ako se uoče bitne razlike potrebno je utvrditi zbog čega te razlike, zbog nesposobnosti i neiskustva pojedinih zapovjednika, ili možda zbog sabotaže.

U drugom svjetskom ratu sve strane su imali vrhunske protuobavještajne službe koje su bile sposobne prepoznati neiskustvo, a i sabotere, a Italija je imala tada najbolje komandose. Ako se analizom utvrdi kako je neki zapovjednik nakon taktičke greške smijenjen to obično znači kako je prepoznat kao nesposoban, ako je kažnjen znači kako se radi o sumnji na sabotažu, a ako mu se nije dogodilo ništa, ili ako je čak unaprijeđen znači kako se radi o namjernoj taktičkoj sabotaži zbog viših strateških interesa. Odluku za izvršenje namjernih taktičkih grešaka može donijeti samo najviša vojna, ili politička vlast. Kako odgovorni zapovjednik ne bi odgovarao za greške, zapovjedi za namjerne greške se izdaju isključivo usmeno, a obavještajne službe također dobivaju usmene zapovijedi za uklanjanje svih izvještaja koji bi mogli kompromitirati odgovornog zapovjednika. Zapovjednik, obavještajne službe i logistika također dobivaju usmene zapovijedi o "kreiranu" izvještaja povoljnih za odgovornog zapovjednika, kako bi u kasnijim eventualnim istragama imao "dokaze" o svojoj nevinosti i prebacivanju krivnje na nekog "žrtvenog jarca". Zbog ovoga povjesničari vrlo rijetko mogu naći dokumente o ovakvim namjernim sabotažama, a jedini indirektni dokazi mogu biti logistički izvještaji o nestanku, ili zarobljavanju oružja ili streljiva, ili osobna pisma vojnika obiteljima u kojima opisuju "nesposobnost" svojih zapovjednika.

3.1. Suprotstavljeni interesi

Pred rat na teritoriju Jugoslavije su postojali različiti interesi i od strane susjednih država, kao i od strane velikih sila. Na području Hrvatske prije i tijekom drugog svjetskog rata djelovale su brojne agenture. Osobito su bili aktivni britanski, sovjetski, talijanski i njemački agenti. Hrvatski narod je ulazak Njemačkih postrojbi vidio kao oslobođenje od srpske tiranije, te su u Zagrebu dočekani sa ovacijama, dok su ulazak Talijana ispravno shvatili kao okupaciju pa su odmah počeli pružati otpor. Dolaska Nijemaca bojali su se samo Židovi pošto su znali što ih čeka i komunisti koji su znali što je Hitler učinio sa njemačkim komunistima, ali se nisu bunili pošto takav signal nisu dobili iz Moskve. Naprotiv dobili su zapovijed za širenje "revolucionarnog defetizma" i sabotiranja obrane Jugoslavije čim je počeo napad na nju. Većini komunista nije bila jasna suradnja Staljina i Hitlera od zajedničkog napada na Poljsku i dalje, ali su šutjeli i počeli sa pripremama za trenutak kad dobiju signal od svoje internacionalne centrale. Napad Njemačke na Sovjetski Savez dočekali su sa radošću uvjereni kako će Staljin pobijediti Hitlera u vrlo kratkom vremenu. Postali su dobrovoljni sluge u borbi za tuđe interese kojih je i u ovom ratu bilo više. A kome su služili može se otkriti samo analizom pojedinačnih interesa različitih država.

3.1.1. Britanski interesi

Britanci su za cilj imali opstanak Jugoslavije, te su se njihovi obavještajci infiltrirali u razne političke stranke i pokrete, a kad je počeo rat cilj im je postao izazvati što veći nered u Njemačkoj pozadini. Njihovi najbolji stručnjaci za strateško planiranje predviđali su sve moguće scenarije po kojima bi se rat mogao razvijati, te su ubacivali svoje agente obučene za specijalni rat u sve strukture, četničke, partizanske, ustaške i druge, kako bi pri svakom scenariju mogli u što većoj mjeri ostvariti svoje geostrateške interese. Stoga su širom Jugoslavije ubrzo po Njemačkom napadu organizirano preko 20 vrsta raznih odreda; četnički, dobrovoljački, rezervistički, kraljevski, gardijski i td., a koje su sačinjavali uglavnom Srbi, Židovi, Slovenci i Jugoslaveni. Većina ovih odreda je uskoro koncentrirana pod zapovjedništvom raznih četničkih vojvoda. Kako bi što više proširili strah i mržnju između Srba i Hrvata među četnike su proširili parolu kako 1/3 Hrvata treba pobiti, 1/3 protjerati, a 1/3 prevesti na pravoslavlje, što su mnogi četnici i željeli napraviti, a Hrvati su osjetili potrebu to spriječiti.

3.1.2. Sovjetski (Ruski) interesi

Sovjetskim vlastima prije drugog svjetskog rata cilj je bio što više ojačati svoje komunističke podružnice Kominterne, a kad je rat počeo cilj im je postao, kao i Britancima izazvati što veći nered u Njemačkoj pozadini. Zbog djelomično sukladnih britanskih i ruskih interesa brojni komunisti su istovremeno djelovali kao dvostruki špijuni, tj., bili su članovi KPJ, a istovremeno su djelovali i kao britanski špijuni. To im je olakšalo napredovanje u karijeri pošto su uz pomoć britanske obavještajne agenture među trgovačkim predstavnicima, uz istovremenu suradnju sa NKVD - ovcima, dolazili do podataka o svojim konkurentima unutar komunističke partije, koje su zahvaljujući takvim obavještajnim spoznajama lakše uklanjali u svojim unutarstranačkim sukobima. Istovremena suradnja sa više obavještajnih službi uobičajena je pojava među suradnicima obavještajnih službi, osobito onima koji se bave politikom, pošto oni najčešće svoje osobne političke interese stavljaju ispred interesa bilo koje ideologije i bilo koje države. Ovakvi "igrači" u svakom trenutku važu kome se isplati više služiti, te pragmatično biraju gazdu koji najbolje "plaća".

U ovim unutarstranačkim karijerističkim igrama osobito spretan se pokazao Tito koji je kao dvostruki agent vrlo vješto koristio i Britanske i Sovjetske obavještajne službe za svoje napredovanje na putu ka što više moći.

3.1.3. Njemački planovi

Njemačka je čitavu Jugoslaviju željela staviti pod svoju kontrolu, pa je svuda preko njemačkih folksdojčera organizirala podružnice «kulturbanda», a lokalni politički sukobi su ih zanimali samo kad su ih mogli iskoristiti za svoje ciljeve. Željeli su opstanak Jugoslavije pod svojom kontrolom, te su inicirali njen ulazak u trojni pakt, ali su nakon demonstracija u Beogradu 27. III. 1941. odlučili razbiti Jugoslaviju. Pri tome su nastojali osigurati obalu od zapadnih saveznika tako što su dobar dio prepustili Italiji, dok su dio ostavili pod vlašću NDH, te su im pri tome Hrvati bili protuteža talijanskim pretenzijama na sjever, iako im je savezništvo sa Italijom bilo puno važnije nego sa gotovo beznačajnom NDH. Kako bi osigurali mir u svojoj pozadini, najprije su vlast ponudili Mačeku, jugoslavenu po uvjerenju, ali su zbog njegovog odbijanja prihvatili Pavelića i ustaše, čime su ustaše od progonjenih postali saveznici. U tom trenutku Nijemci su mogli postaviti kog su htjeli, ali su se odlučili za Pavelića pošto je on imao nekakvu organizaciju iza sebe. Zagrebačka domoljubna mladež je oduševljeno očekivala povratak Pavelića, kojega je Slavko Kvaternik proglasio za Poglavnika prilikom objave osnivanje NDH, što se dogodilo prije dolaska Nijemaca u Zagreb, što Nijemci i nisu morali prihvatiti. U tom trenutku njemačka potvrda Pavelića nije bila sigurna, te se Pavelić dva dana zadržao u Karlovcu čekajući dogovor sa Mussolinijem, kako bi ga on podržao kod Nijemaca, koji su u Paveliću gledali talijanskog igrača. U početku Pavelić je imao potpunu kontrolu nad ustašama koji su u njemu vidjeli vođu koji više zna i dalje vidi, te su spremno izvršavali sve njegove naloge, ali kasnije kad su počeli problemi mnogi su počeli razmišljati svojom glavom i pokušavali ponešto raditi na svoju ruku u interesu hrvatske države.

Pojedini njemački lokalni zapovjednici su željeli što više jadranske obale staviti pod svoju kontrolu, ali nisu mogli zbog toga ući u otvoreni sukob sa Talijanima zbog Hitlerove potrebe za savezništvom, kako bi zajedno sa Talijanima ojačali istočno bojište prema Rusiji. Zbog takvih političkih odnosa pojedini lokalni njemački zapovjednici (osobito bivši Austrougarski časnici zbog povijesnih sukoba oko Tirola) su među ustašama tražili pristalice sukoba sa Talijanima, kako bi njemačka vojska mogla, zbog smirivanja sukoba, staviti pod kontrolu što veći dio jadranske obale, ali u tome do kapitulacije Italije nisu uspjeli postići nikakav uspjeh.

3.1.4. Srpski interesi

Srbi su se na hrvatski nacionalni teritorij počeli doseljavati sa Otomanskim osvajanjima. U početku su dolazili kao Turski vojnici, a kasnije kad se povećao broj preobraćenika na Islam zbog gubitka privilegija Srbi počinju bježati pred Turcima. U Otomanskom carstvu kao pravoslavci imali su povoljniji položaj od katolika, te su Turcima služili kao sluge za kontrolu katolika.

Na području Austrougarske Nijemci i Mađari su ih koristili kao svoje pomoćnike u vladanju nad Hrvatima, a na isti način su ih koristili i na područjima pod talijanskom vlašću. Za vrijeme nacionalnog buđenja i nastanka Ilirskog pokreta, počeli su se osim kao pravoslavci izjašnjavati i kao Srbi, kako bi se razlikovali od Iliraca. Napuštanjem ilirizma i stvaranjem hrvatske nacionalne svijesti i pravoslavci sve više jačaju svoju nacionalnu svijest. Među katolicima nastaju podijele na germanofile, mađarofile, Hrvate i Jugoslavene, s tim što vremenom sve više jača Hrvatska

nacionalna svijest. Istovremeno, među katolicima opterećenima kompleksom manje vrijednosti prevladava mišljenje kako su Hrvati previše mali i slabi, te se trebaju uklopiti u širu jugoslavensku naciju. Ovom mišljenju se priklanjaju i Srbi u gradovima koji u budućoj jožnoslavenskoj državi vide proširenu Srbiju, dok Srbi u čistim srpskim selima i dalje grade srpski nacionalizam. Zahvaljujući takvim podjelama među Hrvatima do prvih pokolja Hrvata od strane Srba dolazi tijekom I svjetskog rata.

Već 1916. i 1917. godine Srbi uz pomoć ruskih kozaka prisiljavaju hrvatske vojnike u ruskom zarobljeništvu pristupiti jugoslavenskoj legiji. Pri tome su se služili premlaćivanjem, tjeranjem hrvatskih vojnika na kopanje vlastitih grobova, nabijanjem na kolce i bacanjem mrtvih Hrvata u more. Pod utjecajem Jugoslavenskog odbora i srpske vlade, hrvatski domobrani su bili novačeni iz ruskog zarobljeništva u jugoslavensku dobrovoljačku postrojbu na solunskom bojištu. Okupljeni u Odesi Hrvati-dragovoljci traže upućivanje na bojište pod jugoslavenskim, a ne srpskim, imenom i znakovljem. Srpskim časnicima se to ne sviđa pa dolazi do sukoba i ubijanja hrvatskih dragovoljaca. Tiraniziranje Hrvata postaje sve jače te na kraju završava postepenim ubijanjem i bacanjem u Crno more, a prema nekim procjenama ubijeno je oko 10.000 hrvatskih domobrana.

Kad je u Zagreb 2. prosinca 1918. navečer došla vijest da je u Beogradu stvorena kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, malobrojni pobornici Svetozara Pribičevića pokušali su organizirati povorku, ali ih nije bilo dosta. Zagrepčani, svjesni kako će u Jugoslaviji postati građani drugog reda, u velikoj masi dolaze na trg Bana Jelačića, a pridružuju im se nenaoružani pripadnici 25. i 53. pješačke domobranske pukovnije. Klicali su hrvatskoj republici, ali i boljševičkoj revoluciji koja se odigrala netom prije. No za njihovu je namjeru po svojim doušnicima doznao već ranije projugoslavenski orjentirani hrvat dr. Grga Anđelinović, novoimenovani šef policije u Zagrebu i razmješta tri mitraljeza. Kad je povorka građana došla na Jelačićev trg, istog trenutka na masu ljudi otvorena je paljba. Novine su morale šutjeti kako im ne bi bilo zabranjeno tiskanje. Prema prvim službenim izvješćima Grga Anđelinović osobno i njegovi suradnici pobili su trinaest osoba - sedam domobrana i četvero građana - a ranili sedamnaest, no kasnije se počelo govoriti kako je ta brojka čak i veća, te kako je ubijeno oko stotinu ljudi. Navečer je zagrebački garnizon razoružan, a oružanu vlast je preuzela Srpska vojska. Ubrzo je uvedeno pravo izvanredno stanje. Kralj je proglašenjem diktature zabranio uporabu hrvatskog imena i zastave, raspustio je sve hrvatske političke stranke, raspustio je hrvatske narodne ustanove, onemogućio sve slobodne manifestacije hrvatskoga nacionalnog života.

Grga Budislav Anđelinović rođen na Hvaru 1886. godine bio je odvjetnički pripravnik kod dr. Ante Trumbića, osnivača i predsjednika Jugoslavenskog odbora osnovanog u svibnju 1915. godine u Londonu, pod kontrolom i podrškom britanskih masona. Uređivao je list Hrvatska, a kasnije i uređivanje lista Hrvatska država kojeg je izdavala ona frakcija Stranke prava koja se zalagala za ujedinjavanje južnoslavenskih naroda. Nešto prije pokolja, u listopadu 1918. godine izabran je za povjerenika za javni red i sigurnost grada Zagreba, odnosno šefa policije, te napušta Stranku prava i pridružuje se Demokratskoj stranci čiji čelnik je bio Ljubomor Davidović, projugoslavenski orijentiran političar iz Srbije. Anđelinović je tu ostao sve do 1928. godine, da bi potom osnovao Jugoslavensku narodnu stranku. Zbog ideoloških uvjerenja i materijalnih interesa ovaj Hrvat 1941. godine bježi u inozemstvo i tamo se pridružuje četničkim političkim krugovima. Osim Budislava istaknuti pripadnici ORJUNE bili su bogataš Berislav Anđelinović, te Danko Anđelinović kasniji bliski suradnik četničkog vojvode Ilije Trifunovića Birčanina, zapovjednika svih četničkih snaga na području talijanske okupacijske zone u NDH, koji je djelovao pod zaštitom talijanskih fašista i imao sjedište u Splitu.

U cilju uništavanja hrvatske nacionalne svijesti Srbi su 1928. ubili hrvatke političke prvake HSS-a na čelu sa Stjepanom Radićem, nakon čega se Ante Pavelić zakleo na osvetu i osnovao oružanu skupinu Hrvatski domobran čime je otvoreno pozvao Hrvate na oružanu pobunu. Jugoslavenske su vlasti proglasile organizaciju nezakonitom i zabranile njezino djelovanje. Kada je kralj Aleksandar proglasio Šestosiječanjsku diktaturu 1929. zabranjene su sve političke stranke, te se nastavio teror protiv Hrvata, kao i svih ostalih nesrba. U Senju je 9. 5. 1937. jugoslavenska

žandarmerija ubila šest mladića i jednu djevojku. Zahvaljujući ovakvim slučajevima državnog terorizma među Hrvatima je jačala svijest o neizbježnosti stvaranja Hrvatske države, dok je kod Srba jačala želja za etničkim čišćenjem svih dijelova Jugoslavije u kojima su Srbi bili izmiješani sa drugim narodima, Hrvatima (katolicima i muslimanima koji su se tada izjašnjavali kao Hrvati), te Albancima na Kosovu. Zbog toga im je rat dobro došao kao prilika za likvidaciju Hrvata na hrvatskim etničkim prostorima, te nisu ni pokušali pružiti nikakav otpor Njemačkoj i Talijanskoj armiji. Manjih sukoba bilo je samo na granici prema Bugarskoj gdje su pružili vrlo slab otpor. Nijemci su 300.000 srpskih vojnika zarobili i poslali u radne logore, dok su vojnike drugih nacija pustili kući, ne očekujući od njih otpor okupaciji. Najborbeniji Srbi, četnički radikali, oficiri i vojnici su se odmah povukli u brda BiH gdje su počeli sa napadima na Hrvatska, katolička i muslimanska sela. Dan nakon Njemačkog napada na Jugoslaviju odmetnute jedinice Jugoslavenske vojske su počinile pokolje nad Hrvatima u selima Istočne Hercegovine, u Ilićima kod Mostara i Mostima kod Bjelovara. Čim je 10 travnja proglašena NDH, dok je Pavelić još bio u Italiji, mnogi srpski žandari iz žandarmerijskih postaja su se odmetnuli i 12. travnja organizirali četnički ustanak u Gračacu. Komandant Jadranske divizije povukao se iz Zadra bez ispaljenog metka, te naređuje napade na pobunjenike, a ne Talijansku vojsku. Čim je Talijanska vojska ušla u Dalmaciju Srpske delegacije u raznim mjestima traže zauzimanje čitave Dalmacije. Dana 23. srpnja 1941. u Benkovcu je održan sastanak srpskih predstavnika sa Talijanskim obavještajnim časnicima gdje je dogovoreno da se Srbi vrate u svoje krajeve i rade na pripajanju Kninskog i Gračačkog kotara kraljevini Italiji. Četiri dana kasnije 27. srpnja Srbi naoružani talijanskim oružjem u Srbu i Donjem Lapcu dižu ustanak protiv NDH. Odmah potom Talijanska vojska ulazi u pobunjene krajeve i vrši njihovu okupaciju i legalizira četničke postrojbe.

General Draža Mihaljević je u početku čak i propagirao otpor Nijemcima, te je o tom sklopio pakt sa komunistima, pri čemu je on imenovan za zapovjednika zajedničkih vojnih snaga. Uvidjevši kako je komunistima jedini cilj osvojiti vlast, bez obzira na cijenu, te kako su pri tome spremni na masovna žrtvovanja vlastitog naroda, odlučio je, nakon Njemačkog pokolja Srpske djece, taoca u Kragujevcu, prekinuti suradnju sa komunistima. Za razliku od komunista Dražini četnici su bili spremni masovno ubijati tuđu djecu, ali srpsku djecu u većem broju nisu bili spremni žrtvovati. Nakon prekida suradnje četnika i komunista u Srbiji je partizanski pokret nestao. Nakon ovoga četnici su Srbiju prepustili Njemačkom poslušniku Nediću, te su većinu svoga djelovanja prebacili na područja Crne Gore, NDH i od Italije okupirane Dalmacije gdje su naoružavani od Talijana nastavili sa masovnom likvidacijom nesrpskih sela. U Talijanima su našli strateškog partnera s kojim će zajedno podijeliti Hrvatske etničke teritorije, te znatno smanjiti broj Hrvata. Prebacivanjem glavnine partizana na teritorij NDH četnici su i u njima počeli gledati sve veću opasnost, te su počeli i sa njima ratovati. Zbog toga su u većem dijelu Dalmacije i Like već početkom 1942. počeli sklapati ugovore sa ustašama o zajedničkoj borbi protiv komunista. Na ovakve dogovore nije pristao jedino pop Đujić koji je djelovao pod direktnim talijanskom zapovjedništvom, (Talijani su mu čak i brodovima prebacivali vojsku iz Crne Gore u Liku) i koji je veći interes Srba vidio u istrebljenju Hrvata nego komunista.

3.1.5. Talijanski interesi Talijani su kroz čitavu povijest od pada Rimskog carstva za cilj imali osvojiti Jadransku obalu

od Trsta do Grčke, sa što širim zaleđem, te su zbog toga podupirali sve pokrete koji su nastojali srušiti Jugoslaviju. Kroz srednji vijek to su radili Mlečani, te su Dubrovčani u obrani od njihove podmukle politike radije Turcima poklonili dvanaest kilometara obale, nego da moraju graničiti sa Mlečanima. Obnovom talijanske države podmuklu dvoličnu mletačku politiku preuzela je kraljevina Italija. U cilju razbijanja Jugoslavije i osvajanje Jadranske obale poduprli su osnivanje Ustaškog pokreta sastavljenog od Hrvata koji su težili stvaranju samostalne Hrvatske države.

Prema Jugoslaviji su vodili dvije paralelne politike; prva je bila suradnja sa Srbima u slabljenju Hrvata, na način da Beograd mirno prepusti Dalmaciju Italiji, a druga opcija je bila rat sa

Jugoslavijom i zauzimanje Dalmacije, pri čemu su "Ustaše" trebale surađivati u ratu protiv Jugoslavije i uvjeriti Hrvate kako je bolje pristati uz Talijane, nego uz Srbe.

Dobar dio Hrvatske obale Italija je dobila već 1918. kao nagradu za prelazak na stranu saveznika, a što je i Kralj Aleksandar prihvatio 1923. sporazumom iz Rapala. Hrvatsku državu, koju su Paveliću pomogli stvoriti, priznali su tek kad su vojno zauzeli ono što ih je u tom trenutku zanimalo. Odmah potom počeli su naoružavati četnike u Dalmaciji i BiH, kako bi uz njihovu pomoć zauzeti teritorij etnički očistili od Hrvata. U odnosu na Italiju koja je jedno vrijeme čak i financirala ustaše u izbjeglištvu, Pavelić je bio pretjerano kooperativan do kraja, čime je postao pijun u rukama Musolinija. Talijani su ga prije rata jedno vrijeme i financirali kako bi preko njega oslabili Jugoslaviju u cilju aneksije što većeg dijela hrvatskih teritorija uz Jadransko more, a čim su u tome uspjeli počeli su naoružavati četnike kako bi na okupiranom teritoriju što više smanjili postotak hrvatskog stanovništva. Upravo Talijani su bili najveći strateški prirodni neprijatelji Hrvatima, te su nastojali svojim nasiljem u anektiranim područjima podstaći pobunu Hrvata, kako bi u građanskom ratu što više Hrvata izginulo. U Dalmatinskim gradovima uklonjene su Hrvatske zastave, hrvatske škole su zamijenjene talijanskim školama, te je otpor Talijanima postajao sve veći. Upravo to je Musoliniju trebalo pošto nije mogao za likvidaciju Hrvata organizirati logore smrti (kao Hitler za židove ) zato što su Talijani većinski katolički narod, kao i Hrvati, te mu je trebao građanski rat za ostvarenje istog cilja. Za potrebe etničkog čišćenja talijanskim fašistima bio je potreban nered u kojima bi mogli ubiti, ili protjerati što više Hrvata, i ostalih netalijana. Zbog toga su naoružavali četnike koji su napadali hrvatska sela, nakon čega su Hrvati bježali u šume gdje su ih dočekivali komunistički partizani i mobilizirali u svoje redove. Kako bi i te novo-mobilizirane partizane mogli naoružati Talijani su i njima dostavljali oružje na području Dalmacije, Sandžaka i Crne Gore. Kako bi skrenuli pažnju Nijemaca sa sebe Talijani su se trudili dostavljati partizanima tipove oružja kojim su raspolagali domobrani, tvrdeći kako domobrani naoružavaju partizane, što je bilo najlakše ostavljanjem ponekog kamiona punog oružja i streljiva na tajno dogovorenom mjestu. Neupućenim partizanima viši komesari su objašnjavali kako i među Talijanima ima dosta komunista koji tajno surađuju sa partizanima, iako pojedinac mora objasniti kako je ostao i bez osobnog oružja, i nemoguće je da bi neki niži talijanski časnik mogao izgubiti veće količine oružja bez znanja višeg zapovjedništva. Zbog toga su partizani u talijanskoj zoni odgovornosti, već od 1941. imali više pušaka nego vojnika. Puno više problema imali su sa streljivom koje se troši u svakom sukobu. Svaki vojnik pojedinačnom paljbom može u sat vremena borbe potrošiti stotinjak zrna, a sa strojnicama i tisuće komada streljiva. Kasnije kad su dobili minobacače većeg kalibra i topove potrošnja granata u svakoj bitci penjala se na više kamiona po svakoj minobacačkoj i topničkoj bitnici, a odakle im tolike količine granata, i kako su ga prevozili nikad u partizanskoj literaturi nije opisano, niti su navedene količine utrošenoga, kao ni bitke u kojima su zarobili te količine streljiva. Jedina veća zapljena streljiva zabilježena je nakon pada Prozora kad su zarobili 24 vagona streljiva, odnosno 10 kg po svakom partizanu u okruženju. (1991. general Martin Špegelj je pokušao uvjeriti Predsjednika Tuđmana kako je moguće sa 5–6 puta manjom količinom streljiva osvojiti vojarne JNA, ali je srećom i Tuđman bio general sa ratnim iskustvom, te je znao razlikovati realnost od obavještajnih podvala.) Isto tako nigdje nisu zabilježili kako su dolazili do ozbiljnih količina hrane, osobito ako se zna kako su Talijani na svome području kontrole plijenili i posljednja zrna žita, formalno kako se partizani ne bi mogli snabdijevati, a stvarno kako bi hrvatske civile prisilili na seljenje prema sjeveru, a Pavelić je također zabranio transporte hrane iz Slavonije na područje pod kontrolom Italije, pa je među civilnim stanovništvom Dalmacije, Hercegovine, Like i Gorskog Kotara vladala glad. Zbog toga civili zasigurno nisu mogli biti veći izvor hrane za partizane. A u Prozoru su osim 24 vagona streljiva zarobili i hrane dovoljno da se talijanska vojna posada od 2.000 vojnika prehrani četiri godine. Zanimljivo je kako se tada Nijemci nisu sjetili pitati Talijane zbog čega su praktično na svojoj prvoj liniji držali 24 vagona streljiva, te koga su mislili nahraniti sa uskladištenom hranom, pošto većina namirnica nije imala vijek trajanja od 4 godine. Civile zasigurno nisu mislili hraniti, pošto su civilima hranu oduzimali, a ne ju dijelili.

Partizani su napadali najčešće civilne vlakove, domobrane i ustaše, a rijetko Talijane i Nijemce, nakon čega bi bježali u šume i planine, što su Talijani iskorištavali za osvetničke napade

na hrvatska sela i ubijanje hrvatskih civila. Odgovaralo im je da partizani što više napadaju i njemačke vojne transporte, kako bi ih uvjerili u nesposobnost ustaša u uspostavi mira, te prepuštanje toga zadatka talijanskoj vojsci na teritoriju čitave NDH. Zahvaljujući ovakvoj Mussolinijevoj politici na području talijanskog vojnog djelovanja prije pada Italije ubijeno je preko 100.000 Hrvata (katolika i muslimana), dok ih je blizu 80.000 internirano u logore. Mnogo veći broj ih je izbjegao na područje Zagreba koji je bio jedini siguran na području čitave NDH. Velikom broju izbjeglica doprinijela je i glad 1941- 42. izazvana činjenica da se zbog zaplijene lokomotiva i vagona i slanjem na istočni front hrana nije imala čime prevesti iz Slavonije do Bosne i Hercegovine, te Dalmacije.

Pojedinci iz Vlade NDH već koncem 1941. su shvatili kako je ogromna većina Hrvata protiv talijanske okupacije, te kako rat sa Srbima koristi samo Talijanima. Zbog toga je Hrvatska obavještajna služba potkraj 1941. stupila u kontakt s četničkim vojvodom Jevđevićem, pokušavajući dogovoriti primirje i zajedničku borbu protiv Talijana. Pregovaračka misija povjerena je ustaškom logorniku Ivanu Poljaku, koji se 30. prosinca susreo s Jevđevićem u Splitu, formalno u svojstvu izaslanika Poglavnika, iako je dvojbeno jeli ga poslao Pavelić, ili samo neki članovi vlade. Za taj razgovor Talijanska obavještajna služba dobila je dojavu, te je po zapovijedi generala Ambrosija razgovor tajno snimljen i kasnije služio kao dokaz da ustaška vlada gaji lažne osjećaje prijateljstva prema Talijanima. Na Jevđevićev upit je li Poglavnik spreman vratiti Srbima "sve ono što im je oduzeo'', Poljak je izrijekom potvrdio da je Vlada spremna tretirati pravoslavce kao punopravne građane, a zatočenima udijeliti amnestiju. Jevđević je uz sva jamstva pozvan da dođe u Zagreb na konkretne pregovore. Poljak je kazao: ,,Kao Hrvat i Ustaša veoma žalim što smo došli do točke na kojoj smo sada, ali vam mogu reći da su, što se tiče Dalmacije, čitav hrvatski narod i vojska protiv Italije (...). Hrvatska zbog duhovnih, političkih i privrednih razloga, a nadasve vojnih razloga, ne može ostati bez Dalmacije (...). Glavni neprijatelj čitavoga hrvatskoga naroda i vojske je Italija, i mi bismo bili spremni da se izmirimo sa Srbima (...). Talijanima je u interesu da se Srbi i Hrvati međusobno uništavaju i da ginu: eto zbog čega su s jedne strane naši saveznici, a s druge strane vas snabdijevaju oružjem, da biste se borili. To je stara priča podijeli pa vladaj'', zaključio je Poljak. Jevđević je najavio da će od hrvatske vlade zatražiti jamstva za povratak Srba na svoja ognjišta i u državnu službu, te primjenu amnestije i abolicije. Pristao je da sa hrvatskom propusnicom doputuje u Zagreb, ali pregovori nisu nastavljeni.

Čitavo vrijeme rata Pavelić je Talijanima bio koristan za smirivanje ustaških dužnosnika koji su bili spremni napasti talijansku vojsku u pokušaju spašavanja hrvatskog stanovništva. Partizanski boljševici za to nikad nisu bili stvarno sposobni pošto im je talijanska mornarica tajno dostavila oružja i streljiva koliko su oni ocijenili da je partizanima dovoljno za ostvarenja talijanskih interesa. Prvu količinu oružja su komunistima dostavili u Crnu Goru, oko 25.000 pušaka u rujnu 1941., a nakon toga toliko da se mogu braniti od ustaša i Nijemaca, ali nedovoljno za ozbiljne napade na talijanske veće postrojbe. Kako ustaše ne bi razbili u početku vrlo malobrojne partizane Musolini je Paveliću ograničavao napade na njih, što je ovaj poslušno prihvaćao. Za ovu prvu pošiljku oružja preko luke u Boki Kotorskoj koja je tajno isporučena grupici Titu najodanijih komunista doznala je obavještajno nadzorna služba NDH, te je to dojavljeno Eugenu Didi Kvaterniku koji je s tim upoznao Pavelića, (a to je Kvaternik kasnije opisao u svojim zapisima). To je proslijeđeno Hitleru, ali je Hitler zaključio kako je to dezinformacija hrvatskih nacionalista koji žele sukobiti njemačku i talijansku politiku. Pavelić je prihvatio to objašnjenje, te je vremenom sve više počeo sumnjičiti i šikanirati zapovjednika ustaškog redarstva Eugena Didu Kvaternika, i njegovog oca, vojnog zapovjednika i starog austrougarskog časnika Slavka Kvaternika koji je formalno bio drugi čovjek u državi i zapovjednik domobranstva.

Talijani su svoju tajnu suradnju sa partizanima vrlo dobro maskirali u obliku "kukavičluka" čime su objašnjavali gubitak velikih količina oružja i streljiva, što su ustaški obavještajci razotkrili već u rujnu 1941. Ove zakulisne igre počeli su ubrzo nakon ulaska Talijana u Crnu Goru kad su ih četnici i partizani zajedno napadali, ali su se s njima vrlo brzo dogovorili. Normalno dogovor na vrhu nije bio poznat na nižoj razini, pa su crnogorski partizani organizirali neuspjšne napade na Talijane.

3.1.6. Komunistički interesi

Komunističkim partizanima je interes bio stvoriti boljševičku državu Jugoslaviju. Čim je Hitler srušio Jugoslaviju primirili su se, te su se pripremali za ustanak kad za to dobiju zapovijed od Staljina, koji je tada još uvijek bio formalni suradnik nacista. Napadom na SSSR odlučili su se na ustanak uvjereni kako će sve brzo završiti, ali se Tito vrlo brzo susreo sa problemom nedostatka streljiva. Njegov dugoročni strateški cilj koji je dobio od Britanaca bio je opstanak Jugoslavije, dok je svojim drugovima komunistima izlagao kao glavni cilj proširiti boljševizam na područje čitave Jugoslavije, Balkana, a po mogućnosti i dalje na zapad. U ostvarenju tih ciljeva pokazao se puno sposobniji u ostvarenju kratkoročnih taktičkih ciljeva kojima je jačao svoju moć, utjecaj i vlast, dok mu se dugoročni strateški cilj, Jugoslavija počela raspadati čim je umro. Da bi osvojio vlast nužno je bilo da njegov partizanski pokret preživi dok se situacija na istočnom bojištu ne obrne u korist komunista, u što komunisti nikad nisu sumnjali, a da bi do tada preživio kao najvažniji kratkoročni taktički cilj mu je postao nabava oružja i streljiva. Ovaj problem je odlučio riješiti iskorištavanjem razlika u strateškim interesima između talijanskih fašista i ustaša. Bio je potpuno svjestan kako Mussolini ne želi samo dio Dalmacije, već čitavu Hrvatsku, Crnu Goru i Albaniju, te je odlučio to iskoristiti. Pošto je bio potpuno uvjeren u pobjedu SSSR-a i zapadnih saveznika nad Talijanima i Nijemcima u kojima je vidio tek privremene protivnike koji nisu imali podršku lokalnog stanovništva, dok je u Ustašama koji su pri stvaranju NDH imali podršku velik većine hrvatskog naroda vidio najveće stvarne protivnike. Zbog toga je zaključio kako bi bilo dobro pomoći Talijanima u osvajanju što više teritorija NDH kako bi ga on u trenutku poraza Italije lako preuzeo. Zahvaljujući takvim promišljanjima Talijanima je ponudio tajni dogovor o prebacivanju glavnine partizana na područje koje kontrolira NDH, pod uvjetom da mu Talijani dostavljaju oružje, te da to obavljaju na način kako niži partizanski zapovjednici ne bi posumnjali u partizansku suradnju sa Talijanima. Na ovaj način riješio je svoj kratkoročni problem nedostatka oružja i streljiva, te srednjoročni cilj slabljenja Ustaša, dok su Talijani vjerovali kako će im komunisti pomoći osvojiti čitavu Hrvatsku, nakon čega će oni obustaviti tajnu suradnju sa partizanima, te ih brzo uništiti čim im više ne budu potrebni.

Pošto je do ovakve suradnje sa Talijanima došlo nakon što su mu Britanci sredinom rujna 1941. podmornicom s Malte poslali vojno-obavještajnu delegaciju, logično je zaključiti kako su mu takvu tajnu suradnju savjetovali upravo britanski obavještajni stručnjaci za vođenje specijalnog rata. U Sv. Stefanu dočekali su ih Milovan Đilas, Arsa Jovanović i Mitar Bakić, te ih odveli u Titov štab gdje su oni ostali kao Titovi vojni savjetnici. Iz toga je vidljivo kako je dolazak ove delegacije ranije pripremljen. Draža Mihajlović je ovo doznao, te je shvatio kako Britanci istovremeno igraju na više "karata", a to mu je "depešom" iz Londona dojavio i njegov vojni obavještajac major zrakoplovstva Knežević, jedan od sudionika vojnog puča od 27.3. 1941. godine.

Ovakvim tajnim dogovorom stvorena je taktika talijanskog bježanja nakon kratkotrajnog sukoba sa partizanima, uz ostavljanje velikih količina oružja i streljiva, kad god je to glavnini partizanskih snaga trebalo za opstanak. Talijani nisu bježali samo kad je partizane trebalo potjerati iz nekog mjesta koje su prethodno kontrolirali ustaše, ili Nijemci.

3.1.7. Ustaški pokret

Hrvati su u nakon Prvog svjetskog rata u Jugoslaviju ušli voljom zapadnih sila pobjednica. Projugoslavenski orijentirani hrvatski političari koji su se nacionalno osjećali jugoslavenima to su poduprli, dok većinu nitko ništa nije pitao. Od samog stvaranja nova država je pokušavala terorom iskorijeniti hrvatski nacionalni osjećaj, te Hrvate uvjeriti kako su oni katolički Srbi, ili Jugoslaveni. Čak je i među hrvatskim Pravašima bilo podjela na one koji žele samostalnu državu i one koji žele savez sa Srbima. Najsnažniji zagovornici samostalne hrvatske države bili su pravaši "frankovci". Vremenom u tom pokretu sve značajniju ulogu imao je odvjetnik Ante Pavelić. On je već za prvog svjetskog rata sudjelovao u aktivnom radu Čiste stranke Prava. Godine 1918. Pavelić je završio odvjetničku pripravu i postao je samostalni odvjetnik. Nakon ujedinjenja Države SHS s Kraljevinom Jugoslavijom 1. prosinca 1918. godine Čista stranka prava održava javni prosvjed. Godine 1921. Pavelić postaje zastupnik grada Zagreba i uskoro postaje jedna od vodećih osoba Stranke prava, gdje posebice ostavlja utjecaja na mlađe članove. Istodobno je bio član stranačkog poslovnog odbora, tajnik i potpredsjednik Stranke prava. Nakon što je postao vođa stranke, Pavelić počinje zagovarati hrvatsku nezavisnost. Bio je više puta uhićen, zajedno s još nekoliko pripadnika Hrvatske stranke prava, zbog protu-jugoslavenskih djelovanja. Vremenom, preko svojih bečkih kontakta, Pavelić uspostavlja vezu s talijanskom vladom, dok je bio manje uspješan u povezivanju s mađarskom vladom. Nakon ubojstva Stjepana Radića Pavelić osniva oružanu skupinu Hrvatski domobran, čime poziva Hrvate na oružanu pobunu.

Dan ranije 6. siječnja 1929. uvedena je monarhistička šestosiječanjska diktaturu kao posljedica atentata na Stjepana Radića, a atentat je i osmišljen kao povod za uvođenje diktature. Kralj Aleksandar I Karađorđević raspustio je parlament, zabranio rad svih političkih stranaka, sindikata, zabranio političke skupove, uveo strogu cenzuru. Pojačan je policijski teror; politički protivnici su zatvarani i ubijani. Proklamirana je ideologija "integralnog jugoslavenstva" i promijenjeno ime države u Kraljevina Jugoslavija. Nakon proglašenjem Šestosječanjske diktature 1929., Pavelić bježi u Italiju, da bi se kasnije preselio u Beč. Uspostavio je vezu s VMRO-om (Vanjska makedonska revolucionarna organizacija) i sastaje se s Makedonskim nacionalnim odborom. Sastanak je rezultirao Sofijskom deklaracijom u kojoj je suradnja ustaša i pripadnika VMRO-a postala službena. Zbog toga je u odsutnosti osuđen na smrt zbog veleizdaje zajedno s Gustavom Perčecom. Kada mu austrijske vlasti brane privremeni boravak u Austriji, Pavelić se seli u Italiju gdje s obitelji živi do travnja 1941. U Italiji je mijenjao mjesta življenja i živio pod lažnim imenima, a najčešće je koristio ime Antonio Serdar. Talijanske vlasti službeno nisu htjele javno priznati podršku ustašama ili Paveliću, ali su mu talijanski fašisti i Benito Mussolini osigurali tajnu podršku, pošto su u njemu vidjeli sredstvo za rušenje Jugoslavije i proširenje talijanske države na jadransku obalu. Kada je Pavelić 1929. otišao u Italiju, nije odmah osnovao UHRO (Ustaša – Hrvatska revolucionarna organizacija). U početku je naziv ustaša koristio za novine koje je pisao, a godinu dana kasnije taj naziv daje organizaciji koju je osnovao.

Naziv ustaše je stari naziv zajednički svim Bosancima koji su ustajali u borbu kako Hrvatima, tako i Srbima, te muslimanima. Ova stara tradicija ustaštva je oživjela nakon što su Karađorđevići uz pomoć hrvatskih "političkih idiota", uspostavile svoju vlast i nad Hrvatskom. Kad su u beogradskoj Skupštini ubijeni zastupnici HSS-a, a među njima teško je ranjen i sam Stijepan Radić, Ante Pavelić je obnovio tradiciju ustaštva pozivom na otpor i osvetu, pod parolom "na ljutu ranu ljuta trava", zbog čega je morao pobjeći u inozemstvo. Zapadne države su unatoč ubojstva hrvatskih zastupnika, uz male verbalne proteste, i dalje podržavali Karađorđeviće, a jedino je Musolini iz svojih interesa prihvatio Pavelića, iako mu stvaranje Hrvatske države nije bilo u interesu. Na svojim političkim skupovima je sve teritorije Balkana vidio u velikoj Italiji, ali je tajno, ili polutajno podržavao sve političke pokrete koji su slabili postojeće države. U Glavnom ustaškom stanu Pavelić je 1 srpnja 1933. izdao 17 ciljeva UHRO-a. Glavni cilj je bio uspostava hrvatske države na njezinom povijesnom i etničkom području, gdje Pavelić navodi da ustaše to moraju učiniti bez obzira na sredstva, čak i silom i oružjem. Po vlastitim pravilima, organizira akcije, ubojstva i diverzije. Ustaški obučni logori osnivaju se u Bresci i Borguval di Taru u Italiji i Janka

pusti u Mađarskoj.

Zbog srpskog terora u Hrvatskoj sve više jača otpor i spremnost za oružane akcije, kao što je akcija "Brušani", koja je za cilj imala pokazati spremnost na otpor srpskoj okupaciji. U noći 6.- 7. rujna 1932. izvršen je napad na žandarmerijsku ispostavu u Brušanima kod Gospića i poznat je pod nazivom Velebitski ustanak, ili Lički ustanak. Ustanak izvodi Andrija Artuković sa 20 ustaša i talijanskom opremom, a profesor Antun Brkan, bio je logistički organizator nabavke oružja i novca za operaciju. Ustaše su napali žandarmerijsku postaju i povukle se na Velebit. Operacija je trajala oko pola sata. U pol satnom okršaju poginuo je Stjepan Devčić, a ostali su se razbježali svojim kućama. Napad je izvršila grupa ustaša koji su se prebacili preko morske talijansko-jugoslavenske granice, kojima su se, u Gospiću, pridružila trojica lokalnih gospićkih ustaša, pod lokalnim vodstvom Dr. Andrije Artukovića. U akciji su sudjelovali između ostalih Juco Rukavina bivši časnik habsburške vojske, te Marko Došen, Josip Tomljenović i Nikola Orešković. Ustanak je odobren u krugu suradnika Ante Pavelića u Italiji, a razrađen u Spittalu u Austriji, gdje je uz Antu Pavelića bio Gustav Perčec i Vjekoslav Servatzy. Nakon eksplozije počelo su pretraživanja kuća, uhićenja i batinanja. Represija je rezultirala osudom u političkim krugovima u cijeloj državi. Tako je i 'Proleter', glasilo KPJ objavio članak (u broju od 28.12.1932.) o tom događaju i izišao s izjavom da "KPH pozdravlja Ustaški pokret ličkih i dalmatinskih seljaka i stavlja se potpuno na njihovu stranu". Na robiji u Srijemskoj Mitrovici, gdje su bili zatočeni uz ustaše i komunisti, nije bilo antagonizma među njima. Ta oružana akcija ojačala je svijest o identitetu Hrvatske nacije. Otvorenu potporu diverzantima dao je madžarski i talijanski tisak - države u kojima su grupe ustaša učile i vježbale gerilsku taktiku, ne zbog toga što im je bilo stalo do hrvatskih interesa, već zbog toga što su željeli raspad Jugoslavije u svom interesu, tj., grabeža dijela teritorija.

Pavelić je koncem 1933, pokušao organizirati atentat na Aleksandra Karađorđevića u Zagrebu, ali bez uspjeha. Žestoki politički govori su mu ležali puno bolje od organizacije. Drugi pokušaj u Marseillesu 9. listopada1934. Organizirao je Eugen Dido Kvaternik, sin profesionalnog vojnika, doskorašnjeg habsburškog generala Slavka Kvaternika. Atentat je organiziran u suradnji sa makedonskim VMRO, koji je poslao atentatora Vanče Mihajlova. Nakon atentata došlo je do profesionalizacije Ustaškog pokreta i sustavnog uvježbavanja ratnih operacija i postupaka u logorištu na Liparima, a u Jugoslaviji slijedeće godine održani su izbori, iako su snažni oblici diktature opstali i dalje. Nakon atentata na kralja Aleksandra Pavelića je, pod pritiskom Francuske, talijanska policija uhitila zajedno sa još nekoliko ustaša, te je 17. listopada 1934. pritvoren u Turinu, a oslobođen je u ožujku 1936.

Razočaran talijanskim odnosom prema ustašama, Pavelić se pokušava približiti nacionalsocijalističkoj Njemačkoj koja je obećavala izmijeniti granice stvorene nakon Versajskog sporazuma, ali u ovom cilju ne uspijeva pošto je u to vrijeme njemačka diplomacija trebala ujedinjenu Jugoslaviju. Umjesto približavanja Nijemci zabranjuju ustašku djelatnost. Nakon sporazuma Ciano – Stojadinović od 1. travnja 1937., kojim su normalizirani talijansko-jugoslavenski odnosi, Pavelić je bio prisiljen izdati naredbu kojom raspušta ustaške jedinice i logore na talijanskom području. Nakon toga Pavelić živi u Sieni. Nakon što je Stojadinovićeva vlada pala 1939., pojačala je ustaška aktivnost po talijanskom odobrenju. Njemačka je i dalje kao svoj interes vidjela ujedinjenu Jugoslaviju, a Talijani su se igrali na sve mogućnosti, dok je Pavelić ostao čvrst u tome da stvori hrvatsku nezavisnu državu.

Kad je Njemačka razbila Jugoslaviju Italija je nastojala zauzeti što veći dio Dalmacije, te je u Paveliću vidjela poslušnika koji treba primiriti Hrvate, a najveći problem su im bili Nijemci koji su željeli svoj izlaz na Jadransko more. Musolini je znao iskoristiti i svoje stvarne strateške protivnike, kao što su činili i svi zapadni političari, što Pavelić nije razumio. Zbog svega toga zapad se pravio kako ne vidi tiraniju nad Hrvatima, te su mnogi zapadni mislioci utvrdili kako je "Tiranija Srba u Hrvatskoj direktna posljedica gluposti zapadnih Saveznika".

3.2. Trojni pakt

Kad je vlada Kraljevine Jugoslavije 25. 3. 1941. potpisala Trojni pakt s Hitlerovom Njemačkom. Odmah je počelo istrebljenje Židova po Srbiji, te ih je u vrlo kratkom vremenu do početka 1942. nestalo na području Srbije. Čim je pakt potpisan Britanski agenti, uz suradnju Srpske pravoslavne crkve, jedne beogradske vojne klike oko generala Simovića, te Talijanskih agenata među Srbima, organizirali su velike demonstracije i vojni puč u Beogradu 27. 3. 1941. pod parolom «bolje rat nego pakt». Hitler je, zbog nedostatka informacija o stvarnoj, isključivo karijerističkoj pobudi generala Simovića, došao do uvjerenja kako bi Jugoslavija mogla postati Britanski mostobran na Balkanu, te je on toga dana donio odluku o njenom razbijanju. Pojedini njemački visoki dužnosnici kao Viktor von Heeren i Ernst von Weizsacker željeli su sačuvati Jugoslaviju pod njemačkim nadzorom, dok je Hitler razmišljao kako Hrvatsku dati Mađarima u skrbništvo, da bi potom razmotrio kako dati Dalmaciju, te Bosnu i Hercegovinu Italiji, ali je nakon proglašenja NDH 12. travnja izjavio kako se neće miješati u unutrašnje poslove Hrvatske. Među Nijemcima jedini istinski zagovornici hrvatskih interesa bili su pojedini bivši austrougarski časnici koji su u Talijanima vidjeli neprijatelje, prije svega zbog toga što je Italija oduvijek bila prirodni neprijatelj Austrije. Ovi časnici su požurivali Pavelića da se što prije vrati u Zagreb, znajući kako je vođa HSS-a Maček odbio njemačku ponudu za preuzimanje vlasti, te su se bojali kao bi Hitler mogao većinu Hrvatske prepustiti Italiji, a manji dio Mađarskoj. Međutim, Pavelić se više oslanjao na podršku Mussolinija, u kojem je vidio glavnog zaštitnika svoje vlasti, ne shvaćajući kako su upravo Talijani najveći prirodni neprijatelji Hrvatima, te time i najveći prirodni saveznik Srbima, što je kasnije dovelo do praktične nemogućnosti upravljanja državom koja mu je darovana. Pavelića je Mussolini u tom trenutku podržao pošto se bojao kako bi Hitler mogao nekog drugog, na koga on nema utjecaj, postaviti za poglavara Hrvatske. Pavelić je preuzimanjem vlasti pokušao zainteresirati Nijemce za Jadransku obalu i Dalmaciju, kako bi spriječio Talijane u svojim okupacijskim težnjama, ali je Hitleru bilo važnije održati dobre odnose sa Mussolinijem, te se je Pavelić zbog svoje nemoći potpuno prepustio volji Mussolinija i ne pokušavajući ga izigrati nakon potpisivanja Rimskih ugovora koje je potpisao 18. svibnja 1941. Zbog Hitlerovog prepuštanja obale i Dalmacije Talijanima čak je i Goebels kasnije zaključio kako su Talijani sve drskiji u svojim zahtjevima za ovladavanjem čitave Dalmacije, Grčke, Hrvatske i Crne Gore.

4. RAT - napad na Jugoslaviju

Kad je Njemačka vojska 6. travnja 1941. napala Jugoslaviju širom Hrvatske došlo je do općeg ustanka hrvatskog naroda protiv srpskog totalitarizma. Tri dana prije početka njemačkog napada kapetan avijacije Vladimir Kren dezertira i slijeće avionom u Grac kako bi uvjerio Nijemce da ne bombardiraju Hrvatske gradove. Istog dana kad je počeo njemački napad pukovnik Zdenko Gorjup i ostali hrvatski piloti dižu bunu na aerodromu u Makedoniji, a slijedeći dan 7. travnja hrvatski domoljubi zauzimaju Čakovec gdje apotekar Teodor Košak proglašava neovisnost Hrvatske. Istog dana bune se vojnici u Đakovu, Velikom Grđevcu i Bjelovaru, pri čemu dolazi do sukoba između hrvatskih i srpskih vojnika u Đakovu i Vagnju.

U Srbiji vojska se također odbija boriti osim nekih manjih jedinica protiv Bugara koji su krenuli sa njihove strane, ali je i to vrlo brzo prestalo. Srbija je prihvatila okupaciju. Uskoro su Nedić i Ljotić, pravoslavna crkva kao i intelektulci izdali proglas u kojem su pozvali narod na poslušnost i odustajanje od borbe.

U Hrvatskoj, desetog travnja kapetan Želimir Milić i posada jednog torpednog čamca bune se u Šibeniku, u Crikvenici major Petar Milutin Kvaternik diže bunu protiv srpskog komandanta garnizona, a u Splitu kapetan Righi tjera ostatke jugoslavenske vlasti. U Doboju se domoljubi bore protiv dvadesetak oklopnih vozila, a buna se zbiva u Mostaru pod vodstvom Stjepana Barbarića i Ahmeda Hadžića, te u Livnu pod vodstvom fra Srećka Perića. U tom trenutku ustaše nisu mogle prikupiti više od 4 – 5.000 ljudi, a pukovnik Slavko Kvaternik koji u Zagrebu 10. travnja proglašava osnivanje NDH zna kako može ozbiljno računati samo na Građansku zaštitu i Seljačku zaštitu koje imaju 142.000 ljudi, čemu treba pridodati policiju i žandarmeriju.

Tijekom travnja, dok su se Hrvati organizirali srpski vojnici i četnici, ponegdje uz sudjelovanje srpskoga civilnog pučanstva, poubijali su preko 300 osoba hrvatske i muslimanske pripadnosti, prije nego je u NDH pala ijedna srpska žrtva. Na području talijanske okupacijske zone od starta Talijani su počeli djelovati kao neprijatelji hrvatskog naroda, iako su formalno bili saveznici. To svoje neprijateljstvo su dokazivali čitavog rata mnogobrojnim pokoljima u kojima su se istakli generali Roata, Robotti, Negri, Amica, Gerard Magaldi i mnogi drugi. Talijani su čak i za vojne kapelane birali svećenike koji su podržavali ubijanje i istrebljenje Hrvata katolika kojima su se civili pokušavali obratiti za pomoć, očekujući kako će ih svećenici iste crkve zaštititi. Ti svećenici su mirno, pa čak i sa smiješkom promatrali rušenje mnogih katoličkih crkava, što Hrvati nikako nisu mogli shvatiti.

Da bi dobila podršku Nijemaca i Talijana NDH uvodi jednostranački sustav po uzoru na Njemačku i Italiju. Mnogi Hrvati koji su htjeli pomoći u razvoju nove hrvatske države, zbog svojih političkih stavova su zatvoreni, među njima i Vladko Maček, koji je u jedno vrijeme bio zatvorenik Sabirnog logora Jasenovac, da bi kasnije bio u kućnom pritvoru do završetka rata. Iako je Pavelić proglasio svoju vladu 16. travnja 1941. sve važnije odluke donosio je sam. Talijani sve više vrše pritisak na Pavelića za Hrvatskom obalom zbog čega sve više ustaša shvaća kako su im Talijani neprijatelji. Nezadovoljstvo Hrvata doživljava vrhunac Rimskim ugovorima kad se Hrvatska odrekla dijela Dalmacije, Krka, Raba, Korčule, Biograda, Šibenika, Splita, Čiova, Šolte, Mljeta, te dijelova Konavala i Boke Kotorske. Aneksija hrvatskog područja šokirala je stanovništvo NDH, zbog čega je održan jedini prosvjed u povijesti NDH kad su građani, ustaše i domobrani prosvjedovali na Božić 1941.

Iako je Hrvatska tražila potporu Njemačke oko pitanja s područjem talijanske aneksije, Nijemci su smatrali kako je tim dogovorom stvar riješena. Talijani su tražili i uvođenje carinske, monetarne i personalne unije, ali je Pavelić to odbio. Pavelić je, da bi izbjegao personalnu uniju, imenovao Tomislava II. kraljem Hrvatske, koji nije nikada prihvaćen za kralja niti mu je dopušten veći utjecaj u Hrvatskoj.

Pavelićevu unutarnju politiku nije prihvaćao veliki broj Hrvata zbog njegovog zatvaranja političkih neprijatelja, Roma i Židova, po željama Nijemaca, iako su Židovi bili prihvaćeni u hrvatskom društvu, pa su čak i mnogi visokopozicionirani časnici Domobranstva bili Židovi, kao što su i supruge nekih ministara bile Židovke. Josip Frank, poznati pravaški političar i čovjek u

čijoj je stranci bio i sam Pavelić, također je bio Židov do svoje 18 godine kada je prešao na katoličku vjeru. Zbog jačanja srpske pobune protiv ustaškog režima, Pavelić osniva Hrvatsku pravoslavnu crkvu u cilju smirivanja Srba, ali u tome samo djelomično uspijeva, iako se time status Srba u urbanim dijelovima države znatno poboljšao.

Na sastanku u Bavarskoj u lipnju 1941., Hitler je ohrabrivao Pavelića da prihvati slovenske useljenike i deportira Srbe u Nedićevu Srbiju. Njemački Führer također je izjavio kako previše tolerancije može biti štetno i predložio Paveliću da vodi "pedeset godina nacionalno netolerantne politike", što je on spremno prihvatio. U sljedećih nekoliko mjeseci, ustaška je vlada deportirala oko 120.000 Srba u Srbiju.

4.1. Komunistički ustanak

Čim je Jugoslavija napadnuta Britanski agenti su uz pomoć odmetnutih jedinica Kraljevske vojske koje su se odmah nazvali Četnici, počinju činiti velike pokolje Hrvata na području Hercegovine i Dalmatinske Zagore. Komunisti su u tom periodu zbog sporazuma između Hitlera i Staljina širili "revolucionarni defetizam", to jest zagovarali su dezertiranje iz vojske i skrivanje oružja. Među Hrvatima čak su i Hrvati u Izbjegličkoj Vladi pozivali Hrvate da se priključe četnicima, iako su četnici na terenu vršili pokolje Hrvata (katolika i muslimana) po Bosni i Lici. To je odgovaralo i Talijanima koji su željeli što veće dijelove Jadranske obale očistiti od svojih formalnih «saveznika» Hrvata, a odgovaralo je i talijanskim «neprijateljima» Britancima koji su nastojali izazvati građanski rat na Balkanu kako Nijemci ne bi imali mir u svojoj pozadini, a na iskustvima iz Balkanskih ratova su znali kako je Srbe moguće navesti na ratovanje. Britanski, a nakon napada na SSSR i sovjetski agenti ubačeni među komuniste nastojali su terorističkim akcijama što više kompromitirati ustaše, tako što su često u ustaškim uniformama napadali srpska sela, nakon čega su se Srbi masovno odazivali partizanskim poziva na mobilizaciju. Razni «divlji ustaše» pojavile su se čim je proglašena NDH. Ponekad se radilo o lokalnim osvetnicima koji su željeli rat iskoristiti za svoje osobne osvete, ali u dosta slučajeva radilo se o preobučenim posebnim partizanskim postrojbama koje su najčešće vodili iskusni «Španjolski borci – Španci» obučeni za izvršenje najprljavijih vojnih operacija, među kojima su najistaknutiji bili; Kosta Nađ, Peko Dabčević, Ivan Gošnjak, Ivo Rukavina, Petar Drapšin, Otmar Kreačić, Danilo Lekić, Ivan Hariš, Srećko Manola, Vlado Lončarić, Izidor Štrok, Robert Domany i mnogi drugi koji su postali glavni Titovi zapovjednici i komesari. Istu politiku razvoja nereda u Njemačkoj pozadini Britanci i Rusi su pokušavali i u Mađarskoj, Slovačkoj, Rumunjskoj, Bugarskoj, Francuskoj, ali u tom nisu imali gotovo nikakvog uspjeha, pošto tamo nisu mogli naći puno budala i fanatika koji bi goloruki ratovali protiv, u tom trenu, najjače svjetske sile, te pošto tamo nije bilo Talijana koji bi ih potajno naoružavali. Zanimljivo je kako je Tito na početku rata bio spreman dogovarati se i sa Nijemcima. Tito je odluku o početku ustanka donio na sjednici Politbiroa CK KPJ održanog u Beogradu 4. 7. 1941., tri dana nakon što je iz Moskve došla direktiva o dizanju ustanka. Direktiva je radiovezom došla do Zagreba, gdje se nalazila radio stanica kojom je upravljao Josip Kopinić koji je bio veza između kominterne i podružnica u Jugoslaviji, Italiji, Švicarskoj, Austriji, Čehoslovačkoj, Mađarskoj i Grčkoj. (Ovu radio komunikaciju Nijemci su prisluškivali čitavi rat, ali nisu krenuli u uhićenje Kopinića pošto im se više isplatilo znati sve direktive i izvješća između Moskve i podređenih partija.) Direktiva je kurirom tri dana putovala do Beograda gdje je boravio Tito, te je zbog toga odluka o ustanku kasnila tri dana. Na sjednici o ustanku Tito je tada dao i zadatak Vladimiru Popoviću da u Zagrebu organizira dolazak "Španaca".

Španci su do početka rata bili u Francuskim logorima gdje su smješteni nakon gubitka rata u Španjolskoj. Pola godine nakon toga sklopljen je pakt o nenapadanju između Njemačke i Sovjetskog Saveza (23. kolovoza 1939.). Nakon što su Nijemci okupirali Francusku raspušteni su logori sa Špancima, te su se onu prijavili za rad u Njemačkoj koja je tada bila u savezu sa

Sovjetima. Nakon nekog vremena su zatvoreni u logore Gestapoa. Prema partizanskim povijesnim izvorima Popović je sa jednim "Špancem" Većeslavom Cvetkom Floresom uspio organizirati punktove u Desau, Espenhajmu, Biterfleldu, Lajpcigu i Gracu. Tu su bili samo mjesec dana nakon čega ih je Gestapo pustio, te im omogućio kontakte i sastajanje, organiziranje i povratak u Jugoslaviju. Ova suradnja se može razumjeti dok su bili u savezu, ali suradnja je nastavljena i nakon što je Njemačka napala Sovjetski Savez, što se može razumjeti samo ako se pretpostavi kako su Flores i njegov zapovjednik Tito imali neki tajni dogovor sa Nijemcima. Ubrzo nakon njihovog povratka preuzeli su operativno zapovjedništvo nad partizanskim jedinicama, nakon čega je Hitler početkom 1942. prekinuo bilo kakve pregovore sa komunistima. Čim je završio ovaj posao Flores je otišao u partizane gdje je odmah poginuo u nejasnim okolnostima, što je pogodovalo Titu kako kasnije slučajno ne bi mogao pričati jesu li on i Tito imali neke dogovore sa Nijemcima. Iako su komunisti tvrdili kako Nijemci nisu znali za "špance" neupitno je kako su oni za njih mogli saznati još 1939. iz letka koji su komunisti dijelili širom Jugoslavije i pozivali ljude da na bilo koji način pomognu zarobljenima u Francuskim logorima i kojih je bilo 360 od čega je Hrvata bilo 120. Od tih 360 Nijemci su vratili 250, a sigurno ih ne bi vratili da s njima i Titom nisu imali neki tajni dogovor, pošto su s komunistima na istočnom frontu postupali radikalno drugačije, tj., napadom na SSSR Hitler je izdao nalog o obaveznoj likvidaciji svih komunističkih komesara. A o kakvom dogovoru bi se moglo raditi jasnije je ako se zna kako je zajedno sa "špancima" na teritorij pod vlašću NDH došao i bivši Austrijski komunist, španjolski borac i agent Gestapoa Konrad Klasser kodnog imena Kurt Koppel. Nije teško pretpostaviti kako je među "špancima" bilo i više drugih koji su na sličan način radili za Gestapo, i ta mogućnost infiltracije je bila jedino moguće objašnjenja za tajnu suradnju između Gestapoa i Tita, pri čemu je Gestapo imao interes ubaciti svoje doušnike među partizane, dok je Tito imao interes doći do ljudi sa ratnim iskustvom kako bi za njega organizirali rat u prvom redu protiv NDH, za Jugoslaviju.

U početku velika većina Hrvata i Srba nije prihvatila partizansku pobunu pa 2. kolovoza 1941. godine Edvard Kardelj upućuje pismo J.B.Titu i traži odobrenje njegove strategije. Kardeljeva strategija je podrazumijevala uništavanje čitavih hrvatskih i srpska sela u Lici. Naročito su se okomili na crkve, koje su nazivali mrskim, gnjusnim i trulim institucijama jer ,,kuže" revolucionarni zrak. Primjena strategije odmah je započela u srpskim selima ubijanjem svih viđenijih i dobrostojećih Srba pod motivom da se radi o klasnom neprijatelju, zatim pljačkanjem njihove imovine, te paljenjem njihovih kuća i crkava. Zbog progona civila srpske nacionalnosti od strane ustaša, ali i partizana u ustaškim uniformama, na samom početku rata dolazi do podijela između ustaša koji spremno podržavaju sve Pavelićeve odluke, te domobrana koji ne žele služiti Talijanima i Njemcima, niti sudjelovati u progonu civila bilo koje nacionalnosti. Tako je već u kolovozu 1941. pri jednom partizanskom napadu na vlak sa namirnicama upućenim u Italiju obližnja domobranska postrojba odbila intervenirati protiv napadača. Draže im je bilo da hrana završi među partizanima, nego da ode u Italiju. Ovo nepovjerenje domobrana prema ustašama i Talijanima partizani su primjetili i nastojali što više promiđbeno iskoristiti ističući svoju borbu protiv Talijana, te vršeći pokolje Srbskih sela u ustaškim uniformama. Zbog podijele na ustaše i domobrane događala su se česta uhićenja domobranskih časnika što je vodilo do dodatnog slabljena borbenog morala vojnika i borbene sposobnosti postrojbi. Uhićivani su tijekom 1941. i 1942. i visoki časnici, generali poput Vladimira Laxa, Ivana Prpića, Augusta pl. Marića, Mihajla Lukića, Petra Blaškovića, Slavka Stenzera, te pedesetak drugih časnika, kao i degradacija stotinjak drugih. Zbog nezadovoljstva ustaškom politikom više od polovine pozvanih vojnika i časnika ne odaziva se na mobilizaciju. Kako bi se produbila podijela partizani su planski zarobljene domobrane puštale kućama, dok su ustaše strijeljali. Sve su to bile komunističke metode za podijele među hrvatskom vojskom, čemu se Pavelić i njegovi pouzdanici nisu znali suprotstaviti.

Dr. Dinko Šuljak koji je krajem rata iz partizana prebjegao saveznicima u svojoj knjizi “Želio sam Radićevu Hrvatsku" navodi kako su partizani u gornjo-karlovačkoj eparhiji, u selu Jasenku, područje Gomirje, zapalili manastirsku crkvu izgrađenu u srpsko-bizantskom stilu od klesanog

kamena. Naročito su se okomili na srpske svećenike. Tako su 2. veljače 1942. godine ubili paroha Danila Mamulu i njegova mlađeg brata Dragu Mamulu. Sve one koji su se protivili paljenju crkava, odveli su u Drežnicu i tamo ih strijeljali. Javno su strijeljali 25 nevinih vjernika, uglavnom žena i staraca. Preostali srpski živalj bježi u šumu. Sve su to izveli u ustaškim uniformama. Zatim su se ti isti komunistički teroristi obukli u četničke uniforme i nastavili ubijati sve viđenije ljude Hrvate u hrvatskim okolnim selima oko Drežnice, a teror su nastavili pljačkajući, ubijajući i paleći njihove kuće, a naročito crkve... Zapovjednik partizanskog pokret na području Drežnice bio je tada Ivan Kovač, alias Veljko Kovačević, bivši jugoslavenski mornarički podnarednik. Naređenje za strijeljanje hrvatskih i srpskih nevinih ljudi izdavao je famozni Viktor Bubanj, zapovjednik partizanskog odreda u Drežnici, kasnije Titov zapovjednik zrakoplovstva JNA. Popis onih koje treba strijeljati napravio je Branko Matić, Srbin iz Srpskih Moravica koji je bio politički komesar u Jasenku, Samo strijeljanje izvršavao je Gojko Trbović zvani Ćosan, Srbin, po zanimanju potkivački pomoćnik iz sela Krakar, općina Drežnica. Drežnica je najudaljenija zapadna, "Srpska točka", s okolnim hrvatskim selima. Općina Drežnica imala je oko 6000 Srba, u to područje nisu nikada dolazile oružane snage tadašnje legalne hrvatske vojske. Selo je živjelo u miru sa svojom okolinom. U studenom 1941. partizani pljačkaju crkvu Presvete Bogorodice. Sve ikone, slike svetaca po naredbi političkih komesara, koji su svi redom bili Srbi, bile su potpune uništene, ili zamazane ljudskim izmetom. Ikone su bacane pod noge i gažene, a na mjesta gdje su visjele slike, ispisane su komunističke parole. Visoki zvonik bio je miniran. Minirali su ga i srušili Ilija Tatalović zvani Miš i Dmitar Tatalović. U tom poslu pomogao im je Hrvat Ivan Zidar iz Bribira. Sve su te zločine pripisali ustašama. Strijeljanje nacionalno religioznih Srba u Drežnici provođeno je pojedinačno i masovno na poznatim stratištima brdo Matuša, iza crkve, i Brkić Vapljenica. Bestidno mučenje i mrcvarenje provodio je Miloš Trbović zvani Buza. Kasnije su i njega ubili pod motivom da je klasni neprijatelj jer je bio imućan, opljačkali su njegovo dobrostojeće imanje. U tri tjedna mučenja Trbović je smršavio sa 120 na 46 kilograma, čak su ga prije strijeljanja potkovali kao konja i tjerali po ulici... Njihova zlodjela nastavila su se strijeljanjem pet oficira Kraljevske vojske koji su došli u partizane iz Bosne. Bojali su se školovanih oficira i zato su ih strijeljali... Tamo se događala najužasnija tragedija koje može zadesiti jedan narod, a to je građanski rat. Komunistički teroristički komesari koncem 1941. i početkom 1942. ubili su u Drežnici 82, u općini Medak 141, u selu Jasenku 24, u općini Škare 182, u selu Doljni 17, u Vrhovinama 81, u Gospiću 11, u Plaškom 62, u Dubravama 5, Udbini 5, Brinju 17, Korenici 22, Gomirju 25, Brlogu 88 ljudi … Istodobno s ubojstvima, rušili su crkve, manastire i hramove. Tako su u jednom malom dijelu Like uništili 25 crkava. Popis koga od Srba treba ubiti, činili su komunisti, a poznati prokazivač bio je Savo Dragosavac zvani Špico, otac Dušana Dragosavca koji je kasnije postao sekretar Komunističke partije u Hrvatskoj. “Špico” je dobrovoljno svoju kuću dao na raspolaganje ustaškom povjereniku T.Z. za Liku i s njime se prijateljski povezao... Dao popis Srba komunista ustaškom povjereniku, kako bi ih se mogao riješiti. Svi ti Srbi bili su pobijeni... Hrvat, komunist Marko Orešković zvani Španac, sudionik Španjolskog rata 1936. godine, obilazio je srpska sela sa zastrašujućim riječima: 'Bjež'te braćo Srbi, dolaze ustaše, svih će vas poklati! ' , to isto je radio komunist Veca Holjevac. On u knjizi "Zapisi iz rodnog grada" (NZ MH, Zagreb, 1972.) piše: "Mi smo bili spremni pucati na hrvatske fašiste kako bismo spasili ugrožene Srbe u kamionima, a oni, njihovi suseljani, Srbi, bili su protiv toga". "Zapravo, selo se istom budilo i njegovi stanovnici su ustanovili da su napadnuti, a mi tu nismo našli ni jednog ustaše. Na žalost, to nije bilo sve, jer smo uskoro ustanovili da su ubijena četiri seljaka, a šest ih je bilo ranjeno, dok je jedan bio zarobljen. On je uporno tvrdio da u selu nema ustaša. A usto je planulo i nekoliko kuća koje su zapalili partizani". Jednu akciju opisuje riječima: "Prema zamisli, akcija je trebala biti izvedena ovako: dvadesetak partizana, pod mojom komandom, polazi iz sela Vučkovići u domobranskim odorama s fesovima na glavi i ulazi u grad Karlovac marširajući ulicama kao bilo koji domobranski vod. Dolazi pred zatvor ili bolnicu, gdje se već nalazi Grga s unaprijed smišljenim rasporedom, blokira zgradu izvana i iznutra, donosi našem drugu civilno odijelo, zatim se vraća nazad". "Pravoslavni pop iz Tušilovića znao je nešto o našem kretanju i to odmah javio ustašama u Karlovac. Bilo je prijepodne... Odjednom smo čuli kako kroz Babinu Goru dolazi neka vojna jedinica. Tek kasnije smo saznali da se radi o cijeloj

bojni, koja je brojila oko 500 ustaša, a na čijem čelu je bio onaj pravoslavni pop" (str. 153.), itd.

Razvojem komunističkog partizanskog pokreta među samim partizanima Britanski obavještajci su se pokazali kao najsposobniji, pomažući samo onima koji su bili projugoslavenski orijentirani i koje su kao svoje agente provokatore pomagali obavještajno i logistički, dok su prohrvatski orijentirane partizane nastojali neutralizirati. Tako je uklonjen i Marko Orešković član CK KPH kad je krenuo u Zagreb prenijeti obavijest o stanju na terenu. Naime, 27. kolovoza u Srbu se postrojilo 1000 četnika, te su zaustavili vlak iz Splita u Zagreb, pri čemu su napravili pokolj, pri čemu je u tom sudjelovalo i dvadesetak partizana pod zapovjedništvom Đoke Jovanića. Orešković je ubijen kako zagrebački komunisti ne bi doznali što se stvarno događa na terenu i kako bi partizani taj događaj mogli prikazati kao svoj ustanak. Britancima i partizanima su ovakve akcije uspijevale pošto nisu imali dostojnog protivnika na hrvatskoj strani. Pogodovala im je Pavelićeva niska inteligencija, te podanički odnos prema Musoliniju i Hitleru koji su mu omogućili dolazak na vlast, defetizam i nepovjerenje u vlastiti narod, nepoznavanje realnih odnosa snaga u svijetu i sklonost činjenja strateških grešaka. Pavelić kao talijanski i njemački podložnik nije mogao spriječiti progon Židova i Roma jer je to bila Hitlerova politika. Međutim, progon Srba nisu organizirali Nijemci već Britanci i boljševici, tj. njihovi agenti među ustašama i partizanima kojima je odgovaralo stvoriti nered u Njemačkoj pozadini, te Talijani koji su se željeli kroz ratnu anarhiju, uz pomoć četnika i partizana dokopati što većeg dijela Jugoslavije pretežno naseljenih Hrvatima i Crnogorcima.

4.2. Trinaestosrpanjski crnogorski ustanak

Poslije napada Njemačke na Sovjetski savez 22. 6. 1941. godine, u Crnoj Gori je, kao i u cijeloj Jugoslaviji među komunistima se javila vjera u brz poraz nacističke Njemačke i Italije. Pokrajinski komitet je krajem lipnja uputio proglas sa pozivom na ustanak pod vodstvom Sovjetskog Saveza. Pokrajinski komitet je izdao direktivu rukovodiocima partije o napuštanju gradova i prijelaz u sela, u blizini gradova, uz naputak da rade u strogoj ilegalnosti, a ostalim članovima Partije da „ne spavaju kod svojih kuća, već da budu na oprezu, kako ne bi bili pohapšeni“. Nakon sjednice Politbiroa CKKPJ, održane 4. srpnja. 1941. godine u Beogradu, na kojoj je donesena odluka o podizanju ustanka protiv okupatora, Milovan Đilas upućen je u Crnu Goru da tamo izvrši završne pripreme i rukovodi ustankom. Težište oružanih akcija je trebalo usmjeriti na uništenje manjih talijanskih posada, na rušenje komunikacija, kidanje TT (telefon i telegraf) veze i drugo. Veće operacije Tito nije planirao već mu je cilj bio malim napadima potaknuti talijansku odmazdu kako bi se što više crnogoraca mobiliziralo u ustanike.

U rano jutro 13. srpnja 1941. godine otpočeo je širom Crne Gore oružani ustanak protiv Talijana napadom gerilskih odreda na niz talijanskih karabinjerskih i žandarmerijskih stanica. Prema pisanju crnogorskih partizana već prvog dana ustanka oslobođena su mjesta: Virpazar, Čevo, Rijeka Crnojevića i dio primorja od Miločera do Sutomora. Do 15. 7. oslobođen je Mojkovac, Bioče, Spuž i Lijeva Rijeka, a kod sela Košćela gerilski odredi su napali motoriziranu bojnu talijanske divizije "Mesina" i tom prilikom ubili 70, ranili 110 i zarobili 290 talijanskih vojnika. Andrijevica je oslobođena 16. 7. ; Bijelo Polje, Berane, Danilovgrad, Žabljak i Kolašin, oslobođeni su 20. 7. , Šavnik 22. 7. a Grahovo 24.7. Najveća borba vođena je na putu između Cetine i Budve, kod sela Brajića, kada su gerilski bataljuni iz zasjede napali talijansku motoriziranu kolonu, jačine 20 kamiona, 6 tenkova, 7 motocikala i jedan putnički automobil. Poslije višesatne borbe sa Talijanima je 220 vojnika izbačeno iz stroja, dok su ustanici imali dvoje mrtvih i sedam ranjenih (prema partizanskim izvješćima). Komandant Privremene komande je bio bivši kraljevski oficir

Arso Jovanović, a politički komesar Milovan Đilas.

Ustaničke borbe su daleko nadmašile očekivanja i planove KPJ, koja je nastojala učvrstiti partijsku vlast među ustanicima. Srpske nacionalističke snage u ustanku nisu bile spremne pokoravaju komunistima i njihovim direktivama. U ovom ustanku je sudjelovalo oko 32.000 ljudi, što je činilo 66% vojno sposobnog stanovništva Crne Gore, izuzimajući gradove Cetinje, Nikšić, Podgoricu i Pljevlja u kojima su Talijani imali jaka utvrđenja. Ovi napadi organizirani su oružjem i streljivom koje je zaostalo iza raspadnute jugoslavenske armije, a koju su vojnici u bijegu ponijeli svojim kućama i sakrili. Nakon ovih početnih uspjeha streljiva je ponestalo, te su daljnji napadi na veća utvrđena mjesta izostala. Pošto Talijani nisu očekivali ovako snažnu pobunu do 13. 7. 1941. godine imali su na teritoriji Crne Gore samo pješačku divizija "Mesina". Odmah po izbijanju ustanka, 15. 7. Talijanska Vrhovna komanda je uputila u Crnu Goru još pet divizija ("Pusterija", "Taro", "Venecija", "Kačatori dele Alpi" i "Pulje"), nekoliko samostalnih jedinica, čija je jačina bila približna snazi jedne divizije, i albansku grupu "Skenderber". Ukupna jačina ovih trupa iznosila je oko 30.000 dobro naoružanih vojnika.

Naredbom predsjednika vlade Kraljevine Italije, Benita Musolinija, 24. 7. 1941. godine, ukinut je civilni komesarijat za Crnu Goru, a sva civilna vlast je predana u ruke generalu Piriciju Biroliju, zapovjedniku Devete talijanske armije. Protuofenzivne operacije talijanske vojske trajale su od 14.7. do 14. 8. kada je ustanak ugušen. Talijani su gušili ustanak koristeći metode politike zavade i odvođenja Crnogoraca u logore. Ovakav završetak ustanka ne odgovara Britancima, te se 20. 9. 1941. britanski oficir Bil Hadson iskrcava iz podmornice kod Petrovca. Kao pratnja, dodijeljena su mu dva jugoslavenska generalštabna majora, Zaharije Ostojić i Mirko Lalatović, koji su zajedno sa kraljevskom vladom pobjegli na Srednji istok. Radi održavanja veze, s njima je upućen i radio-telegrafist Veljko Dragičević, koji je bio opremljen radio-stanicom potrebne jačine. Po iskrcavanju, prihvatile su ga partizanske grupice i dopratile do Glavnog štaba Crne Gore, Boke i Sandžaka u selu Radovče planinskom području Piperi, petnaestak kilometara od talijanskog zapovjedništva u Podgorici. Hadson je obavijestio britansko zapovjedništvo kako svuda u okolini postoje male naoružane grupe, koje su ukupno brojile oko pet tisuća ljudi. Hadson u telegramu upućenom SOE u Kairu, 10. 10. javlja o „slobodnim narodnim trupama Crne Gore", čiji je štab na Radovču. On je tražio hitnu pomoć, s napomenom kako Crna Gora služi istovremeno kao osnovica za snabdijevanje za slične akcije u Hercegovini i Sandžaku, gdje nemaju oružja. "Crnogorske oslobodilačke snage", o kojima je Hadson javljao, predstavljale su ostatke partizanskih grupa koje su se povukle u brda poslije gušenja ustanka. S ponovnim uspostavljanjem talijanske kontrole nad većinom gradova i gradića, dolazi do sukoba između komunističkih i nacionalističkih grupa. Prvi Hadsonovi utisci bili su da su komunističke jedinice jače i borbenije, pa je tako i izvijestio zapovjedništvo, predlažući da se pomoć šalje njima. 16. 10. 1941. godine Hadson je preko radio-stanice javio da komunisti pozivaju u borbu dok nacionalisti čekaju.

Odmah nakon Hadsonovog dolaska između talijanskih vojnih vlasti i Tita dolazi do tajnih kontakata za koje ni najbliži suradnici nisu puno znali, nakon čega se partizanima dostavlja 25.000 pušaka sa streljivom, s obavezom preseljenja borbi na teritorij NDH. Ovakav dogovor Talijanima odgovara kako bi spriječili borbe u Crnoj Gori, te partizane pretvorili u "korisne idiote" to jest tajne nesvjesne suradnike koji će osvajati teritorij NDH. Iznenadila ih je crnogorska borbenost, te su ju odlučili iskoristiti u svome interesu za uništenje najvećih prirodnih strateških neprijatelja Hrvata. Britancima je također odgovarala tajna suradnja između Talijana i partizana kako bi se što više razvio nered u Njemačkoj pozadini. Titu je ovakav dogovor odgovarao kako bi stekao što povoljniji položaj do trenutka kad Rusi poraze Nijemce. Za dostavu oružja partizanima doznala je obavještajna služba NDH, te su ti obavještajni podaci preko Eugena Dide Kvaternika, prema njegovom svjedočenju, dostavljeni do Pavelića, ali ih on nije znao iskoristiti, niti donijeti odluke strateškog značenja kojima bi poništio ovakve tajne dogovore.

Sredinom listopada Hadson je sa partizanskom pratnjom krenuo za Srbiju. Putovali su kroz teritorij koji su kontrolirali isključivo partizani i koja se prostirala od Crne Gore, preko Sandžaka, do doline Zapadne Morave. Hadsonovi prvi utisci o nadmoćnoj snazi partizanske organizacije

potvrdili su se tokom putovanja. Četnički odredi u Crnoj Gori i Sandžaku krajem 1941. godine prelaze pod zapovjedništvo Talijana od kojih su počeli primati oružje i plaće. Do ovoga dolazi zbog komunističkog terora i masovnih likvidacija zbog ideoloških razloga na području cijele Crne Gore i istočne Hercegovine gdje su u početku surađivali. Likvidacije su partizani vršili zbog "izdaje narodnoslobodilačke borbe" i sumnjičenja da je netko "klasni neprijatelj".

Ohrabreni dotadašnjim uspjesima crnogorski partizani organiziraju napad na Pljevlja. 1. prosinca 1941. unatoč izričitoj zabrani Vrhovnog partizanskog štaba, što im je dojavio Titov kurir Rade Bulat, pri čemu je naredio preseljenje borbi u Bosnu, koja se nalazila u sastavu NDH, a što su opravdavali tvrdnjom kako su Talijani ovdje previše jaki. Pošto su Crnogorci, ne znavši za tajne dogovore, tu zapovijed odbili Tito ponovno šalje svog kurira Radu Bulata sa zapovijedi o povlačenju u Bosnu, ali Crnogorci ne odustaju. Zbog neposlušnosti podređenih Titovi povjerljivi suradnici su ovo dojavili Talijanima koji su se dobro pripremili. Tada u zapovjedništvo crnogorskih partizana dolazi i Vojo Leković, politički komesar Glavnog štaba NOP odreda Sandžaka i član Okružnog komiteta KPJ za Sandžak, sa izričitim naređenjem Vrhovnog štaba NOPOJ-a da se obustavi napad na Pljevlja. Komandant i komesar su, usprkos svemu, ostali pri svojoj odluci, smatrajući da bi se svako odlaganje negativno odrazilo na borce. Tako su Crnogorci zanemarili naređenje Vrhovnog štaba i sigurni u ishod bitke pošli u napad. Talijanski garnizon od oko 2.000 vojnika sačinjavali su dijelovi alpske divizije "Pusterija", uspješno se obranio od višestruko brojnijih napadača, zahvaljujući dojavi o napadu sa detaljima plana napada. Zbog velikih gubitaka preko 2.500 partizana je pobijeglo kućama, a preostali partizani su se prebacili u Bosnu, gdje su kao i četnicima počeli ubijati sve koji nisu željeli ići u njihove postrojbe. U ovim borbama partizani su izgubili dobar dio oružja i streljiva koje su prikriveno dobili od Talijana, ali im je to uskoro nadoknađeno, ali samo onima koji su pokazali spremnost krenuti prema teritoriju NDH, što se može zaključiti po tome kako su oni koji su krenuli na sjever imali dovoljno oružja i streljiva, dok su oni koji su ostali u Crnoj Gori u tome oskudijevali, te su ih uskoro četnici potisnuli.

Grad Pljevlja je, u vrijeme partizanskog napada, imao nešto manje od 6.000 stanovnika, a smješten je u kotlini okruženoj krševitim brdima. Nakon što je počela bitka za Pljevlje, između zapovjednika četničkih jedinica istočne Bosne i Hercegovine, i zapovjednika talijanskog garnizona u Goraždu potpisan je sporazum o osiguranju evakuacije talijanskih trupa, te predaji vlasti četnicima. Ovime je osigurano povlačenje talijanskih okupacijskih trupa sa teritorija fočanskog i čajničkog sreza radi pojačanja odbrane Pljevalja od napada crnogorskih partizanskih jedinica. Po njihovom odlasku, četnici su u tim srezovima preuzeli vlast. Prilikom zauzimanja Foče četnici su od Talijana dobili oko 3.000 pušaka, 2 minobacača, 2 topa 65 mm, preko 60.000 metaka i veće količine hrane i razne ratne opreme.

U Srbiji nakon početnih uspjeha i osnivanja "Užičke republike" Nijemci uz pomoć četnika Koste Pečanca čiste Srbiju od komunista koji se tamo nisu vratili do 1944. kad su uz pomoć Crvene Armije komunisti došli na vlast. Četnici Generala Draže Mihailovića već nakon protjerivanja komunista iz Užica prelazi na teritorij NDH gdje vrše masovne zločine protiv katolika i muslimana.

Nakon smirivanja situacije u anektiranim područjima Hrvatske i Crne Gore Talijani su odlučili gricnuti još malo hrvatskog teritorija na putu prema sjeveru primjenom taktike "kontroliranog kaosa" kako se to danas zove, ili "Divide et impera" kako se je nekad zvalo. To su ostvarili šaljući svoje vjerne tajne i javne suradnike formalno "antifašiste" u istočnu i srednju Bosnu kako bi napravili što više nereda. U skladu s time, u tajnom dogovoru sa Titom, o čemu ni njegovi najbliži suradnici nisu puno znali kreće operacija prebacivanja partizana na teritorij NDH preko Sandžaka koji je spadao u talijansku okupacijsku zonu, odakle su se Talijani nastojali proširiti daleko izvan zone dogovorene sa Pavelićem. Zbog izvršenja toga dogovora, početkom studenog 1941. godine u Crnu Goru stiže delegat Vrhovnog štaba i CK KPJ Ivan Milutinović, sa zadatkom da preuzme zapovjedništvo i reorganizira partizanske jedinice u Crnoj Gori. Vrhovni štab je naredio da se od jednog dijela crnogorskih partizana formira jači odred od oko 3.000 boraca i da se uputi u Sandžak u susret partizanskim snagama koje su se povlačile iz Srbije. Glavni štab NOPO Crne Gore i Boke je 15. 11. izvršio reorganizaciju partizanskih jedinica i formirao Crnogorski NOP odred za

operacije u Sandžaku, jačine devet bataljuna sa ukupno 3.690 boraca.

Kako bi dodatno "motivirali" partizane za odlazak na teritorij NDH Talijani uz pomoć četnika čiste Crnu Goru od preostalih partizana. Dotadašnja "partizanska Crna Gora" nestaje pod udarom četničkih snaga u zimu 1941-1942, koji su uz pomoć Talijana uspjeli potisnuti partizane koji se sami nisu željeli povući prema Sandžaku. Mihailović u svibnju 1942. godine prelazi iz Srbije na planinu Zlatar, a odatle u Crnu Goru gdje osobno rukovodi operacijama četničkih jedinica iz Srbije, istočne Bosne i Crne Gore protiv partizana. Tijekom borbi, Talijani su prevozili četničke jedinice svojim vozilima od mjesta do mjesta, a četnički zapovjednici vozili su se automobilima kroz talijanske garnizone. Na ovaj način Talijani su Crnu Goru prepustili četnicima, a partizane poslali u Sandžak kako bi ih iskoristili u borbi protiv "saveznika" Ustaša.

Krajem studenoga 1941. partizani, nakon odmora, popune jedinica i organizacijskih priprema planiraju nove borbe. Kako bi usmjerili partizansko kretanje talijanski garnizon divizije "Venecija" iz Nove Varoši 3./4. prosinca napušta grad i povlači se u Bistricu čime partizanima ostavljaju slobodan prostor za kretanje i prezimljavanje. U napuštenu Novu Varoš partizanske jedinice ulaze oko podne 4. prosinca. 1941. godine, čime je stvorena velika teritorija pod njihovom kontrolom. Nova Varoš se zadržala kao partizanski centar sve do početka veljače 1942. kada je koncentričnim napadom Talijana, muslimanske milicije i drugih snaga ugrožena partizanska teritorija između Lima i Uvca. Ovu napadnu operaciju Talijani su organizirali kako bi ih potisnuli dalje prema NDH, pošto sami nisu željeli ići dublje prema Bosni.

Da bi proširili svoj teritorij partizani 22. prosinca 1941. napadaju Sjenicu. U njoj je posadu činila lokalna muslimanska milicija NDH. U napadu koji je počeo oko 6 sati gradić je praktično zauzet bez borbe, ali zbog slabo pripremljene operacije, loše suradnje partizanskih bataljuna i nepoznavanja raspoloženja muslimanskog stanovništva okolnih sela, pokušaj osvajanja Sjenice pretvorio se u težak poraz. Lokalne vođe Hasan Zvizdić, Džemo Koničanin, hodža Sulejman Pačariz i drugi okupili su protiv partizana snage iz okoline Sjenice i sa Pestera. Partizanske jedinice na Sjenici imale su 52 poginula i 18 zarobljenih. Poslije ovih napada pojedine partizanske jedinice pokušavaju se vratiti u Srbiju, ali ih u tome sprječavaju, od Talijana, dobro naoružani četnici.

Nakon što su partizanima dali dovoljno vremena za odmor i reorganizaciju Talijani odlučuju partizane potisnuti dalje na sjever, te uz pomoć Nedićevih četnika i lokalne muslimanske milicije organiziraju napad. Prije općeg napada, 1. veljače 1942.. godine, četnici i muslimanska milicija iz Sjenice, Halilovića i Miševića izvršili su napad u pravcu Nove Varoši. Opći napad na partizane počeo je 5. veljače oko 4 sata. Istovremeno su Talijani, jačine jedne bojne, krenuli iz Prijepolja ka Novoj Varoši - jednom kolonom preko Bistrice, a drugom preko Kostalice, kako bi onemogućili bijeg partizana prema Srbiji, ili Crnoj Gori. Da bi sačuvao svoje snage od gubitka, Srpsko - sandžački štab je 5. veljače predvečer s jedinicama napustio Novu Varoš bez borbe, te se tijekom noći prebacuju na Zlatar, gdje su se 6. veljače koncentrirale sve partizanske jedinice.

Srpsko- sandžački štab je procjeno kako u Zlataru ne može prezimiti pa je donio odluku o napuštanju teritoriju između Uvca i Lima, te se prebacuju u Kamenu Goru odakle su izbili na Lim kod Dica i Lučice. Tijekom dana, pošto su bili obaviješteni o dolasku partizanskih jedinica u Divce, Talijani su iz Prijepolja uputili slabe snage putem prema Brodarevu i na Koševinu. Sa njima, muslimanskom milicijom NDH iz Komarana i četnicima vođena je cijelog dana borba, a noću 7/8. veljače sve partizanske jedinice su pregazile Lim, te su preko Župe, gdje su odmorili, nastavili 9. veljače prema područje Kamene Gore i povezale se sa partizanskim jedinicama u zapadnom djelu Sandžaka. Prelazak preko Lima povoljno je ocijenio i Tito pošto su se tako približili Bosni, gdje ih je i namjeravao dovesti. U okolini Kamene Gore partizanske jedinice su se zadržale desetak dana pri čemu je ukinut Srpsko - sandžački štab, pošto Titu za to područje više i nisu trebali. Zatim su se, nakon manjih borbi sa Talijanima i četnicima kod Krnjače, Bučja i blizu Boljanica partizani prebacili u Čajniče.

4.3. Istočna Hercegovina (Operacija jugoistočna Hrvatska – Sudost Kroatien)Na području istočne Hercegovine u jesen 1941. partizani su u suradnji sa četnicima uspjeli

uspostaviti kontrolu nad teritorijem između Drine, Bosne i Spreče zbog čega su postali opasnost za promet prometnicama na ovom području. Pod kraj 1941. dolazi do sukoba između partizana i četnika. Dolaskom Tita sa crnogorskim i srpskim partizanima na ovo područje partizani stječu prevlast te čine zločine nad muslimanskim i katoličkim stanovništvom. Zbog toga njemačko zapovjedništvo za jugoistok odlučuje sredinom siječnja pokrenuti napad protiv partizanskih i četničkih snaga na toj teritoriji, s ciljem njihovog razbijanja i uspostavom kontrole na tom strateški važnom području. Zato su zadržali 342. pješačku diviziju koja je trebala otići na istočni frontu. Teritorij koji je držala ova divizija preuzeli su Bugari, te su oni bili slobodni za ofenzivne operacije. Uz 342. pješačku diviziju, kojoj je povjerena glavna zadaća – nastupanje iz pravca Zvornika i Višegrada, u ovom napadu upotrijebljena je i njemačka 718 divizija, te 12 bojni domobrana i ustaša, što je ukupno činilo oko 33.000 vojnika. Operaciju su Nijemci nazvali "Operacija jugoistočna Hrvatska – Sudost Kroatien". Izvođena je u dvije faze, u prvoj od 15. do 23. siječnja, te u drugoj fazi od 28. do 2 veljače, a u jugoslavenskoj literaturi poznata je kao Druga neprijateljska ofenziva, ili romanijsko-birčanska i ozrenska operacija. Partizana je bilo oko 8.000, a prednost im je bio planinski teritorij i duboki snijeg što je otežavalo napad. Čim su doznali o napadu četnici su Nijemcima ponudili suradnju. Uvjerivši partizane kako je otpor uzaludan Tito donosi odluku o izvlačenju kroz protivničke redove i pokraj njih prema sjeveru, što partizani, vremenom sve discipliraniji, prihvaćaju.

Nijemci su krenuli u napad 15. siječnja sa dva njemačka puka (397. i 399.) i jedan domobranski puk, pravcem južno od Zvornika i Caparda. Slabom otporu partizana pridružili su se i pojedine četničke jedinice do kojih nije stiglo naređenje njihovog štaba o nepružanju otpora njemačkim snagama. Nijemci se kreću cestama i zauzimaju Drinjaču, a slijedećih dana Novu Kasabu i Šekoviće. Četničke jedinice su se dijelom razbiježale, ili prebacile preko Drine u Srbiju, a djelom predale i priznale vlast NDH. Dijelovi četnika iz Birčanskog odreda koji su se povukli dalje od komunikacija 17. siječnja u selu Petrovićima iznenada napadaju jednu domobransku satniju pri čemu su zarobili 138 vojnika. U nastavku ofenzive, Nijemaci zauzimaju Bratunac, Srebrenicu i Vlasenicu, nakon čega kreću prema Han-Pijesku i Romaniji. U susret snagama koje su nastupale iz Višegrada, Sarajeva i Kladnja. Ove snage su iz pravca Višegrada krenule prema Rogatici, u koju su ušli 16. siječnja, dok je njemački 738. puk i četiri domobranske bojne iz pravca Sarajeva i Pala jednom kolonom krenuli prema Sjetlini i Rogatici, a drugom ka Romaniji, na koju su izbili 17. siječnja. Njemački 750. puk iz pravca Tuzle, preko Kladnja, krenuo je prema Olovu u koje je ušao 21. siječnja. Partizanske snage su ponegdje pružale slabi otpor osobito kod Rogatice i Sjetine, te Mokrog i Stupara. Taj otpor je omogućio Titu da se sa svojim Vrhovnim štabom pobjegne iz područja Srednje, preko Romanije i Glasnica na Jahorinu i dalje ka Foči. To nije uspjela 1. partizanska proleterske brigade, pa kreće težim pravcem preko rijeke Bosne, Sarajevskog polja i Igmana, te izbija kod Trnova i Kalinovnika. U drugoj fazi operacije, nakon pregrupiranja 9 njemačkih i 12 domobransko ustaških bojni od 29. siječnja do 4. veljače izvode operaciju na Ozren između rijeke Bosne i Spreče na području Zavidovići – Doboj – Tuzla. Zahvaljujući teškim vremenskim uvjetima i planinskom terenu partizani su se uspjeli izvući nakon čega su se vratili na isti teritorij, pošto su se njemačke postrojbe vratile u garnizone zadržavši manje posade samo u nekoliko mjesta.

Ova njemačko domobranska operacija i primirivanje četnika i partizana Talijanima se ne dopada, te oni odlučuju pokrenuti novu operaciju. Iako su partizani u proteklim borbama potrošili većinu streljiva uskoro su ponovno tajno, na nepoznat način, opskrbljeni kako bi se mogli i dalje boriti. U "velikoj brizi" za mir na terenu Talijani predlažu Nijemcima zajedničku operaciju progona Partizana koja je imenovana kao operacija "TRIO". Predložiše da glavnu ulogu u progonu partizana preuzmu četnici, a da Ustaše i Domobrani trebaju samo čekati gdje jesu i sprječavaju bijeg partizana prema sjeveru. Nijemci plan prihvaćaju, a prihvaća ga i Poglavnik Pavelić.

4.4. Operacija TRIO

Za operaciju TRIO Talijani plan predlažu na konferenciji u Opatiji, od 2. do 3. ožujka 1942. godine, u čemu učestvuju predstavnici njemačkog Vrhovnog zapovjedništva, talijanskog i ustaško - domobranskog generalštaba. Za ofenzivu ustrojeno je posebno zapovjedništvo sa njemačkim generalom Paulom Baderom. Na konferencijama u ljubljani, od 28. do 29. ožujka, te Sarajevu 9. travnja (kad je Francetić već krenuo u napad) odlučeno je da se ofenziva izvede u tri etape:

1) TRIO I - uništiti partizanske snage između Han-Pjeska, Višegrada, Goražda, Foče Dobrog polja i Sokolca.

2) TRIO II - u područje Drine, oko Srebrenika, Vlasenice, te

3) TRIO III – na planinu Ozren između Krivje, Bosne i Spreče.

Talijani su trebali tjerati partizane s juga prema sjeveru a Nijemci, domobrani i ustaše su trebali sprječavati njihov bijeg prema sjeveru.

Plan se ne sviđa zapovjedniku redarstva NDH Eugenu Didi Kvaterniku. On je imao informacije o talijanskim zakulisnim igrama i njihovim dostavama oružja četnicima i partizanima, te je shvatio i njihovu kameleonsku politiku. Pošto njegovi prigovori protiv Talijana kod Pavelića nisu nailazili na razumijevanje sve manje vjeruje i Paveliću, iako je nakon uspostave NDH bio njegov najvjerniji sljedbenik spreman izvršiti i najgore zapovijedi o deportacijama političkih protivnika i Židova u logore (iako je i sam imao djelomične židovske korijena), te Srba u Srbiju. Već početkom 1992. godine u talijanskim planovima napada vidio je kako Talijani ustvari žele vojno osvojiti sve do Sarajeva, dok bi slabo naoružani ustaše i domobrani trebali samo sprječavati prodor partizana prema sjeveru. Pošto ustaše i domobrani nisu mogli legalno nabaviti ozbiljnije količine oružja ni kod Nijemaca, a ni kod Talijana, pronalazi riješenje, kupujući nešto oružja ilegalno, bez znanja Nijemaca. Uspio je nabaviti oko tri tisuće pušaka od čega pola zadržava Pavelić u Zagrebu, a pola odlazi u Sarajevo. U Sarajevu Eugen Kvaternik sa tim oružjem naoružava legiju poručnika Jure Francetića. Francetićeva postrojba koja se sastojala od 1500 dragovoljaca, uglavnom katoličkih i muslimanskih izbjeglica sa teritorija koje su zauzeli partizani i četnici. Francetić se, bez znanja njemačkog zapovjednika generala Badera izvlači noću iz Sarajeva i 1. travnja iz smjera Han Pijeska napada četnike kod Vlasenice, te ju zauzima. Dana 8. travnja uzima od četnika Drinjaču, a 9. Bratunac i Srebrenicu. Pri tom su se sukobili i sa partizanima koji su djelovali na tom području.

Nakon ovih uspjeha Crne legije četnici uviđaju kako su ustaše postale ozbiljna sila te pregovaraju o suradnji. Već početkom 1942. godine potpisan je niz sporazuma četnika sa ustašama, zbog smirivanja sukoba i gušenja komunističkog ustanka u NDH. Uroš Drenović, zapovjednik četničkog odreda »Kočić« sklopio je sporazum sa NDH u Mrkonjić gradu 27. travnja, Lazar Tešanović, zapovjednik četničkog bataljuna »Mrkonjić«, sklopio je sporazum sa NDH 23. svibnja 1942. Cvjetin Todić i Savo Božić zapovjednici Ozrenskog i Trebavskog četničkog odreda sklopili su sporazum sa vlastima NDH 28. svibnja 1942. u selu Lipac. Predstavnici Majevičkog četničkog odreda sklopili su sporazum sa vlastima NDH 30 svibnja 1942. Rade Radić, zapovednik četničkog odreda "Borja" sklopio je sporazum sa vlastima NDH 9. lipnja 1942.

Za ovu napadnu operaciju Talijani su plan dostavili Titu, te su od njega očekivali da svoje snage iz istočne Hercegovine povuče prema sjeveru kako bi oni mogli nastupati za njima, bez velikih borbi. Pošto se lokalnim partizanima nije išlo daleko od kuća nije ih bilo lako pokrenuti čak ni Titu. Zbog toga su Talijani odugovlačili sa pripremama za napad što je Eugenu Didi Kvaterniku i Juri Francetiću dalo priliku da im poremete planove. Partizani potpuno iznenađeni početkom napada koji je trebao početi kasnije, a što su od svojih talijanskih dojavnika doznali, počinju panični bijeg prema talijanskoj zoni koji su ih mirno propustili, odnosno osim gradova nikakvu liniju i nisu držali. Na taj način su se partizani pokrenuli sa sjevera prema jugu, umjesto obrnuto što

je kod Talijana izazvalo bijes prema Francetiću i Kvaterniku. Talijani se pred Nijemcima pravdaju kako nisu bili u stanju pokrenuti svoje snage prije dogovorenog vremena, pa general Bader traži od višeg zapovjedništva da se čitava operacija otkaže što je odobreno. No do tada njemačke i domobranske snage iz Sarajeva već su se uključile u operaciju prateći Crnu legiju koja je 10. travnja izbila na Drinu, pa 22. travnja Nijemci napadaju partizanske snage koje ugrožavaju Rogaticu i do 27. travnja potpuno čiste prostor Drine od četnika i partizana (zarobljavajući i četničkog zapovjednika, majora Dangića). Vidjevši kako im plan propada, Talijani se uključuju u operaciju 23. travnja kada talijanska divizija "Pusteria" zauzima Čajniće i dolazi do Goražda kako tamo ne bi prije njih ušao Francetić. Partizani koji su i sa ovog područja bježali od 1500 pripadnika Crne legije "nekim čudom" uspješe probiti talijanske linije, kojih u stvari i nije bilo. Zbog tog “neuspjaha” Talijana partizani se povlače južno od linije Kalinovnik – Foča, na talijansko područje, svoju luku za siguran odmor, opskrbu streljivom i pregrupiranje.

Tito koji se nalazio u Foči imao je sve informacije o talijanskim planovima polovicom ožujku, te naređuje napad na ustaške izdvojene posade u Rogatici. Nakon Francetićevog prodora nije mogao krenuti prema sjeveru i ovaj prostor očišćen od ustaša prepustiti Talijanima, te sredinom travnja napada ustašku posadu u Birču čime potpuno preuzima kontrolu na ovom dijelu istočne Bosne i sjeverne Crne Gore. Zbog prodora Nijemaca i Crne legije Tito odustaje od daljih napada na Rogaticu i naređuje partizanskim snagama da se povuku na jug, prema Goraždu i Foči. Na taj način spriječeno je partizansko djelovanje prema Rogatici i pretvorilo se u frontalno potiskivanje partizana sa sjevera na jug, a talijanska divizija „Pusterija“ postepeno napreduje na pravcu Čajniče-Goražde, koje su Talijani preuzeli od partizana 24. travnja bez ozbiljnih borbi, čime su spriječili prodor ustaša na ovo područje. Do kraja travnja njemačka 718. divizija prelazi 4. svibnja Praču i istog dana ulaze u Goražde, dok su dijelovi divizije „Pusterija“ produžili nastupanje prema Foči. Time su prodori njemačkih snaga u istočnoj Bosni bili završeni, pošto nisu mogli ići u talijansku zonu.

Vidjevši kako im je propao plan zauzimanja sve do Sarajeva Talijani se uključuju u borbu te krajem travnja javljaju kako je dovršeno njihovo prikupljanje divizije „Taurinenze“ u Sarajevskom i divizije „Alpski lovci“ u Nevesinjskom polju, pa 1. svibnja počinju njihovi prodori od Sarajeva ka Kalinoviku, a 6. travnja od Nevesinja, također u pravcu Kalinovika. Snage divizije „Taurinenze“ zauzele su 7. travnja Trnovo, dok su dijelovi divizije „Alpski lovci“ 8. travnja prodrli u Ulog. Do 12. travnja dijelovi obje divizije susreli su se u Kalinoviku bez većih borbi. Za to vrijeme jedan ojačani puk divizije „Alpski lovci“ i dijelovi divizije „Murge“ glumili su borbu protiv jedinica Sjevernohercegovačkog partizanskog odreda oko Gacka i Avtovca, pri čemu su partizanima ostavili dosta oružja, kako bi im i dalje mogli služiti u njihovim ratnim igrama. Istovremeno su dijelovi divizije „Pusterija“ 10. travnja ušli u Foču, odakle se bez ozbiljne borbe povukao Tito i njegov Vrhovni Štab.

Za vrijeme ovih borbi Talijani su znatno ojačali četnike u Crnoj Gori, pa su se i oni crnogorski partizani koji nisu željeli krenuti na teritorij NDH morali povući iz Crne gore. Kako bi im olakšao povlačenje Tito im je poslao u pomoć dio Prve proleterske brigade na područje Durmitora, a prema Gacku Drugu proletersku brigadu, čime je omogućio sigurno povlačenje u prostor tromeđe Bosne, Crne Gore i Hercegovine. U tijeku ovih borbi, Talijani povlače diviziju "Alpski lovci“ iz područja Kalinovika, Nevesinja i Gacka, te ih prebacuju u pravcu Metkovića, kako bi Titu omogućili lakše izvlačenje. To su opravdali potrebom jačanja položaja na području Stoca, Metkovića, Hutova i Ljubije gdje Talijani u drugoj polovini svibnja, zajedno sa dijelovima divizija „Murge“ i „Marka“ i sa četnicima organiziraju progon preostalih partizana iz ovog područja prema sjeveru. U južno-hercegovačkom partizanskom odredu dolazi do bijega iz jedinica, a odmah i u sjeverno-hercegovačkom odredu. Zahvaljujući ovim talijanskim manevrima Tito tri bataljuna Prve proleterske brigade, sa područja Gacka, prebacuje na Goliju kao lijevu bočnu obranu, radi osiguranja povlačenja crnogorskih partizana na sjever.

U ovim borbama za Foču u Crnoj Gori, Sandžaku i Hercegovini sudjelovale su samo njemačke i talijanske snage, pošto Crna legija u talijansku zonu odgovornosti nije smjela ići, iako su talijanske

snage ulazile na prostor NDH. Zahvaljujući "žestokoj talijanskoj borbi sa partizanima" pri čemu su partizani ponovno "zarobili" dosta oružja i streljiva i ova operacija je propala, za Nijemce i Hrvate, ali je uspjela za Talijane, otjerali su partizane iz svoje zone tako što su im otvorile put prema Bosni, odnosno NDH. Za vrijeme operacije “Foča” pojedini zapovjednici predlažu Paveliću progon razbijenih partizana u talijanskoj zoni, stavljanje ostataka Titovih jedinica ponovo u obruč i njihovo konačno uništenje. NDH je za to imala spremno 40 tisuća hrvatskih vojnika, obučenih i naoružanih od strane Nijemaca posljednjih mjeseci. U tom trenutku talijanska II. armija imala je znatno manju snagu nego 1941. pošto je Mussolini, kao formalni njemački saveznik, morao teško naoružanje i veći broj divizija poslati na istočnu frontu oko Staljingrada i drugdje. Zahvaljujući tome NDH se u tom trenutku mogla suprotstaviti Talijanima i vratiti ona područja koja je talijanska II armija bila okupirala izvan talijanske zone, a Italija anektirala, pošto od Kozare do Splita, izvan većih gradova, skoro i nije bilo talijanske vojske. S obzirom da Talijani nisu dopustili Francetiću ulazak u njihovu zonu, a Pavelić nije dozvolio nasilni ostanak, Crna legija se povlači iz talijanske zone prema Vlasenici i Srebrenici, te uništava grupice četnika gdje god ih sretne. Talijani nisu dozvoljavali ustašama i domobranima, pa čak ni Nijemcima, ulazak u njihovu okupacijsku zonu, iako su pojedinci pokušavali naivno nagovoriti Talijane na dozvolu za pojedine provjerene postrojbe koje bi se zajedno sa Talijanima trebale boriti protiv partizana. Talijani su svoje ponašanje opravdavali kako nemaju povjerenje u ustaše i domobrane pošto među njima, navodno ima puno simpatizera partizana, te je npr., general Šimić pokušao organizirati neke domobranske postrojbe u koje će Talijani imati povjerenje. Boraveći među Talijanima vrlo brzo je shvatio njihovu dvoličnost, te je predviđao kako će Talijani promijeniti savezništvo, te će zajedno s partizanima krenuti na nijemce. Na to je upozoravao politički vrh NDH, ali umjesto opreza Pavelić mu je među vojnike poslao doušnike, najčešće Luburićevce, koji su pratili njegov rad i javljali jeli on možda sprema kakav preokret i kakav duh širi među svojim vojnicima.

Nakon borbe oko Foče 1. i 2. bojna Crne Legije po zapovijedi odlaze preko Mostara, gdje su zamalo zarobile četničkog vojvodu Jevđevića, u Dalmaciju na područje Biokova. U Vrgorcu, 22. svibnja, vidjevši kakve su pokolje uradili četnici uz pomoć Talijana na ovom području, Francetić svojim legionarima i lokalnim braniteljima govori kako se oni na ovome području neće boriti protiv partizana, pošto se oni jedini bore protiv Talijana, te je vraćen u Sarajevo.

Nakon proteklih partizanskih poraza njihov moral pada, ponajviše zbog slabog odaziva Hrvata katolika u partizane, pa se pojedine postrojbe raspadaju. Miro Popara i Petar Drapšin (pod pseudonimom Petar Ilić) 22. svibnja šalju izvještaj Vrhovnom Štabu gdje opisuju stanje u svojoj operativnoj zoni, Hercegovini i južnoj Dalmaciji. U izvješću navode: “Raspoloženje među hrvatskim masama prema nama mnogo je slabije nego među Muslimanima. Takvo stanje među njima rezultat je slabog rada u tim mestima, veće zaostalosti i toga što se te mase osećaju neposredno vezane za Hrvatsku Državu.”

Kako bi dobrovoljno, ili vojno protjerali i preostale partizane iz Crne Gore Talijani su upotrijebili dijelove divizije „Taro“, „Ferara“, „Venecija“ i „Pusterija“, te sve crnogorske i sandžačke četničke snage. Kako bi lakše partizane naveo na povlačenje prema sjeveru Tito od sandžačkih partizanskih jedinica formiran 5. lipnja u Šćepan Polju treću partizansku proletersku sanđačku udarnu brigadu, koja je odmah prebačena u područje jugozapadno od Foče. Crnogorski partizanski odredi i dijelovi Prve i Druge proleterske brigade postepeno su se povlačili preko rijeke Pive prema planinama Magliću, Volujku i Vučevu. U ovom potiskivanju partizana na sjever najviše su se angažirali četnici kojima su Talijani osiguravali odjeću i hranu, iako je istovremeno Mihailović dobivao novčanu pomoć od Engleske i emigrantske vlade. Do sredine lipnja završena je ofenziva i u Crnoj Gori i Hercegovini. Njemačke, talijanske i četničke snage uspjele su protjerati partizanske jedinice u istočnoj Bosni, Crnoj Gori i Hercegovini, čime je ovaj teren podpao pod nadzor Talijana. Sa novoformiranom Trećom sandžačkom, te Četvrtom i Petom proleterskom crnogorskom udarnom brigadom naoružanim talijanski oružjem "zarobljenim" u bitkama sa Talijanima partizani

ojačani odmaraju se u području Zelengore, gdje im se pridružuje i Hercegovački partizanski odred.Krajem lipnja i početkom srpnja Tito dobro opremljen talijanskim oružjem i streljivom kreće na sjever po talijanskim naruđbama u protivnapad preko pruge Sarajevo-Mostar, u zapadnu Bosnu.

4.5. Operacija Zapadna Bosna

Dok je većina ustaške Crne legije bila zauzeta u prostoru Vlasenice i Srebrenice, njena rezervna, 4. bojna, je poslana iz Sarajeva na sjever gdje je sudjelovala u najvećoj antipartizanskoj operaciji 1942., Operaciji Zapadna Bosna. Nijemci, ustaše i domobrani su okupljeni početkom lipnja i u planinama zapadne Bosne čiste to područje od partizana i četnika. Ova operacija poznata i pod imenom "Bitka na Kozari" vodila se u lipnju i srpnju 1992. godine na području oko planine Kozara. Kozara je zbog svog položaja u odnosu na savski, unski i vrbaski prometni pravac, kao i zbog rudnika Ljubija, bila područje velikog značaja. Zbog toga je poduzeta operacija Zapadna Bosna, od 10. lipnja do 15. srpnja.

Ovdje su se partizani već u proljeće 1942. zauzeli Bosanski Petrovac, Drvar, Glamoč i Prijedor, te su 20. svibnja osnovali I. krajišku brigadu kojoj je slijedećeg dana podijeljeno "zarobljeno" oružje koje su Talijani prilikom povlačenja bez borbe ostavili u napuštenim mjestima. Ostavili su im čak i tenkove, te stare avione sa velikim količinama streljiva, umjesto da ga barem dignu u zrak. Time su partizani svoj teritorij proširili od rijeke Save na jugu do planina Kozare i Grmeča.

Nijemci i ustaše su shvatile kako su grad Banja Luka i rudnik željeza Ljubija u opasnosti, te su pripremili napad na ovo područje. Nijemaca je bilo 11.000 časnika, dočasnika i vojnika Vermahta, 20.000 ustaša i domobrana, te oko 2000 četnika Draže Mihajlovića (grupe Drenovića i Marčetića), a Mađari su učestvovali sa 5 topovnjača riječne flotile. Nijemci su uspjeli skupiti sve slobodne snage NDH na ovom području, ali su zbog toga na drugim terenima oslabile snage NDH. Partizanska grupa je imala oko 3.000 vojnika, ali je mobilizirala rezerve između 60.000 civila na svom teritoriji.

Iako se borba odvijala u periodu minimalnog njemačkog vojnog prisustva na teritoriju NDH i u vrijeme kad ustaško domobranske snage nisu imale pristup većim količinama oružja, pacifikacija postignuta u Srbiji i drugim dijelovima Bosne omogućila je njemačkom zapovjedništvu formiranje jače borbene grupe. Nju su sačinjavali dijelovi 3 (od ukupno 4) njemačke divizije, kao i glavnina upravo formiranog Prvog zbora (korpusa) NDH. Ove snage su 10. lipnja počele koncentričan napad na partizane iz svih okolnih garnizona. Nakon izvršenog opkoljavanja, one su formirale široke streljačke pojaseve oko Kozare i krenule u temeljito potiskivanje partizana. Obrana je nakon desetak dana ostala bez hrane i streljiva, a pošto u kontaktu nije bilo Talijana za nadoknadu logističkih gubitaka, ubrzo su uništeni. Partizani izvan obruča, pokušavali su probiti obruč u čemu su djelomično i uspjeli. Drugi dio partizana pojačano su napadali okolne garnizone zbog privlačenja Nijemaca na sebe, ali nisu uspjeli spasiti opkoljene postrojbe. Pošto u operaciji nisu sudjelovali Talijani partizani nisu uspjeli pronaći rupu kroz koju bi se izvukli. Zbog toga su se odlučili na proboj 3. srpnja 1942. u jugozapadnom djelu Kozare u blizini sela Medveđe. Kroz sve linije obruča probilo se nekoliko stotina partizana i dio civila odakle su pobjegli prema planini Grmeč. Intervencijom oklopnih jedinica Nijemci su u zoru zatvorili rupu, ponovo uspostavili obruč, te već slijedećeg dana krenuli u pročešljavanje Kozare. Ostatak odreda i civili koji su ostali u obruču pokušavali su se spasiti krijući se u planini. Već prvog dana likvidirana je partizanska bolnica i pobijeno oko 300 ranjenika. Slijedeća dva tjedna snage Nijemaca i NDH sistematski su pročešljavale Kozaru i Pokozarje. U isto vrijeme, glavnina partizana sa Titom iz istočne Bosne kreće se prema zapadnoj Bosni gdje im je bila najveća teritorija pod njihovom kontrolom. Pošto Talijani nisu znali za pripreme operacije zapadna Bosna to nisu mogli dojaviti Titu, te on nije znao za ovu opasnost, pa se sa terena

Zelengore uputio prema zapadnoj Bosni, u periodu od kraja lipnja do polovine srpnja 1942. godine. Usput su vođene borbe oko Konjica, Bugojna, Prozora, Livna i Kupresa, pri čemu je proširen partizanski teritorij. Pohod u Bosansku Krajinu Tito je zamislio kao proširenje svog teritorija u zapadnoj Bosni i stvaranje povoljnih uvjeta za dalji prodor prema sjeveru i zapadu. U prvoj fazi planirao je iznenadnim napadom razbiti i uništiti ustaško domobranske posade, te porušiti željezničku prugu Sarajevo - Mostar, a zatim, u drugoj fazi, nastaviti prodor na sjeverozapad, ovladati teritorijem na desnoj obali Neretve, u gornjem toku Vrbasa i područja Kupresa i Livna.

Kad je počela operacija zapadna Bosna partizani izvan obruča su napali Bosanski Novi i zauzeli Bosansku Krupu, te izvršili veći broj drugih napada u cilju smanjivanja pritiska na Kozaru. Neposredno nakon pada Kozare partizani su zauzeli Ključ, a sa dolaskom snaga u Titovoj pratnji ponovno je stvorena prostrana partizanska teritorija. Nijemci ovo nisu mogli spriječiti pošto su u tom periodu raspolagali vrlo skromnim snagama u Jugoslaviji. Stoga su bili prinuđeni za ovu operaciju okupiti sve što su mogli skupiti, zbog čega tim snagama nije bilo lako efikasno zapovijedati i vršiti brze manevre.

U pokretu prema sjeverozapadu više partizanskih brigada uspijelo je 3. 7. 1992. razbiti manju ustašku posadu na planini Treskavici, te izvršiti napad na prugu Sarajevo - Konjic između Hađića i Konjica. Prilikom napada na Raštelicu u stanicu je ušao njemački oklopni vlak, ali su tijekom noći partizanske brigade uspjele svladati njemačke posade po stanicama, uništiti važnija postrojenja, razrušiti prugu na više mjesta, kao i više mostova. Nakon serije diverzija na pruzi, pri čemu su morali upotrijebiti veće količine eksploziva iz "nepoznatih" izvora, partizani su noću između 7. i 8. lipnja razbili ojačanu bojnu domobrana i ustaša u Konjicu, te su uništili željezničku stanicu. Nakon ovoga partizani su uspjeli osvojiti slabo branjeni Tomislavgrad (Duvno). Nakon ovoga dvije Crnogorske brigade su krenule prema gornjem toku Vrbasa, dok su dvije Sanđačke brigade krenule prema Prozoru i Livnu. Crnogorci su vodili velike borbe za Bugojno i Donji Vakuf, dok su Sandžaklije zauzeli Prozor, Šuicu i Duvno, a uz pomoć dalmatinaca su 5. 8. zauzeli Livno. U ovim borbama, sudeći prema intenzitetu borbi svaka partizanska brigada morala je utrošiti najmanje jedan kamion streljiva koje je zarobila u nekim nepoznatim bitkama. Jedina veća zapljena oružja zabilježena je početkom proljeća prilikom povlačenja Talijana iz Drvara i Glamoča, što je u borbama preko ljeta oko Kozare trebalo biti utrošeno, promatrajući snagu i dužinu borbi.

4.6. Operacija Risnjak

Pošto su sa područja Hrvatskog Primorja partizani uspjeli protjerati ustaške i domobranske posade Talijani odlučuju proširiti svoje područje na ovom dijelu NDH, te partizane potjerati sjevernije. U tom cilju Talijani 12. 7. 1942. pokreću "operaciju Risnjak" sa 12.000 vojnika. Pošto su partizani na ovom području bili nacionalno svjesniji nego u Dalmaciji, izbjegavali su borbe protiv ustaša i domobrana, ali su se rado borili protiv četnika i Talijanana, te nisu željeli dragovoljno ići ratovati dublje u područje NDH, pa su Talijani morali sami nešto poduzeti. Za razliku od uobičajene talijanske taktike kretanja samo prometnicama, kako bi se partizani mogli izvući, ovaj puta su uistinu sa ovog područja nastojali vojno protjerati partizane prema sjeveru, te su se kretali pješadijski kroz guste planinske šume, čime su potpuno iznenadili partizane. Formalno, cilj je bio protjerati i uništiti partizane, a stvarni cilj je bio zauzeti što više teritorija od NDH, te uništiti i protjerati što više Hrvatskog stanovništva. Partizani se povlače dublje na teritorij NDH sa novo-mobiliziranim borcima među izbjeglicama.

4.7. Obrana Kupresa

Od 28. srpnja do 19. kolovoza 1942. godine 600 pripadnika Crne legije zajedno sa lokalnim ustaškim i domobranskim snagama pod zapovjedništvom pukovnika (kasnije generala) Franje

Šimića gotovo mjesec dana brani Kupres od četiri partizanske crnogorske brigade dobro naoružane talijanskim oružjem i streljivom, a koje su Talijani par mjeseci ranije propustili iz Crne Gore. Partizani su izveli tri koncentrirana napada protiv 1500 branitelja tijekom noći 11./12. kolovoza, 14. kolovoza i 19. kolovoza, a braniteljima u pomoć im ne dolaze ni Njemci, a naravno ni Talijani. Iako su branitelji bili brojčano višestruko slabiji grad je uspješno obranjen nakon što je tisuću partizana poginulo u bezuspješnim napadima. U ovim napadima partizani su potrošili najmanje jedan kamion streljiva po brigadi, a gdje su nabavili toliko streljiva nije ostalo nigdje zabilježeno. Dok su ustaše branile Kupres od višestruko premoćnih partizane 19. kolovoza 1942. Mihailović naređuje napad svojim četničkim jedinica na Foču koju je tada držala vojska NDH i Nijemci, a što Talijanima nije odgovaralo. Nakon zauzimanja grada i četničkog pokolja više tisuća civila u grad ulaze talijanske postrojbe, te sprječavaju protuudar ustaša i domobrana, čime je ovaj grad ponovno pripao Talijanima. Nakon uspješne obrane Kupresu Talijani vide kako im Crna legija kvari sve planove pa ih tužakaju Nijemcima, za različite "zločine" nad njihovim saveznicima četnicima i civilima. Zbog tog njemački časnici za vezu preporučuju svom zapovjedniku, generalu Fortneru, da raspusti Crnu legiju jer ti zločini navodno štete njemačkim i hrvatskim interesima. Fortner se nije složio s time, ali je zbog zadržavanja dobrih odnosa sa Talijanima naredio razoružavanje i hapšenje pripadnika jedne satnije Crne legije koja je samoinicijativno namjeravala napasti Romaniju. Francetić je također od Nijemaca uhićen 25. kolovoza i slijedeći dan izručen lokalnim vlastima NDH sa preporukom da bude kažnjen zbog nekontroliranja svojih jedinica. Pavelić je u dilemi, ako kazni najvećeg junaka mogli bi ga i najvjerniji suradnici prepoznati kao izdajnika, te odlučuje Francetića "šutnuti u vis" i tako ga odvojiti od terena, vjerujući kako će njegovi nasljednici biti poslušniji Nijemcima i Talijanima. Zbog toga je 26. kolovoza imenovao Francetića zapovjednikom svih "stajaćih djelatnih zdrugova" Ustaške vojnice. Zapovjedništvo Crnom legijom preuzima ustaški pukovnik Ivan Stipković. Pavelić voda Francetića po Zagrebu, pa u posjet hrvatskim legionarima na istočnom frontu, te u posjet Adolfu Hitleru u Vinici. Pri tom je, u razgovorima, zbog neopreza i nepoznavanja Pavelićeve politike zastupao stavove kako Talijane treba napast i to ga je nešto kasnije stajalo glave. Pošto ga političke šetnje nisu zanimale Francetić se odlučuje za povratak na ratište.

4.8. Borbe u Dalmaciji

Za vrijeme borbi u srednjoj Bosni, u talijanskoj pozadini general Roata je izvodio operacije čišćenja Hrvata obilno koristeći četnike i partizane. Talijani 31. ožujka počinju borbe protiv Dinarskog partizanskog odreda na planini Svilaji kako bi ih potjerali sjevernije na teritorij NDH. Partizani im daju opravdanje za ovakve operacije blokirajući plovnost Neretve potapanjem glibodera, te napadima na manje talijanske motorizirane kolone prepune oružja i streljiva u Makarskom primorju i području Biokova, a na otoku Hvaru napadaju žandarmerijsku postaju Bogomolju. Kod Ervenika, 21. svibnja 1942., partizani razbijaju dvije talijanske pješačke satnije. Talijani, umjesto da oružje i streljivo svojim izdvojenim postrojbama šalju uz jaču pratnju odgovaraju odmazdama protiv civila, pogotovo u području Bukovice i na otoku Ižu. Pravi cilj talijankog prebacivanja oružja i streljiva u slabo branjenim kolonama bilo je upravo omogućiti naoružavanje partizana, kako bi imali opravdanje za protjerivanje Hrvata sa ovog teritorija, te kako bi se oni sa njihovim oružjem sjevernije borili protiv ustaša i domobrana. Umjesto pojačane zaštite svojih kolona Talijani pojačavaju djelatnost specijalnih sudova, a broj civila interniranih u koncentracijskim logorima naglo raste. Time se samo pojačava otpor stanovništva prema Talijanima i spremnost za odlazak u partizane, gdje ih je čekalo oružje zarobljeno od tih istih Talijana. Tako ojačani partizani iz novoformiranog biokovskog bataljuna Josip Jurčević jednodnevno osvajaju Vrgorac 15. lipnja 1942., pri čemu su strijeljali 33 osobe, uglavnom civile iz Vrgorca. U samu akciju bili su uključeni gotovo svi od oko 350 partizana iz tadašnjeg sastava ovog bataljuna. Nakon ovog partizanskog masovnog zločina interes Hrvata za odlazak u partizane znatno slabi, te ne znaju

tko im je veća opasnost; Talijani ili partizani. Zahvaljujući ovom zločinu Talijani dobivaju dobar povod za čišćenje lokalnog stanovništva, te sredinom lipnja dijelovi divizija „Marche“ i „Messina“ izvode operaciju čišćenja Biokova od partizana, prilikom koje stradava stanovništvo devet sela. Pri tom 25. lipnja 1942. združene snage Talijana i malobrojnih lokalnih domobrana, te četnika napadaju 1. dalmatinski udarni bataljun na Svilaji, a 29. lipnja talijanske brdske jedinice uz podršku četnika, te malobrojnih lokalnih ustaša i domobrana napadaju dio Sjeverno-dalmatinskog odreda na Promini, no niti jedna od pobrojanih operacija ne uspijeva u potpunosti, pošto se partizani uvijek uspijevaju izvući prema sjeveru, baš onako kako Talijanima odgovara. Pošto lokalne ustaše i domobrani počinju shvaćati kako je glavni cilj ovih operacija progon hrvatskog stanovništva, a ne uništenje partizana oni u slijedećim zajedničkim operacijama s Talijanima i četnicima ne sudjeluju.

Između 10. i 13. srpnja Talijani kreću u napad na Dinaru sa službenim ciljem uništenja tamošnjih partizanskih jedinica i Štaba IV. OZ – operaciju „Vještić Gora“. Unatoč angažiranju pet i po bataljuna pješaštva, topništva i tenkova iz divizija „Sassari“ i „Bergamo“, uz nekoliko manjih postrojba četnika i žandara, napad ne uspijeva uništiti partizane koji bježe pošto nisu bili potpuno okruženi.

Na Biokovu se partizanski bataljun „Jozo Jurčević“ nakon nekoliko dana povlači izvan okruženja. Šesnaestog srpnja Talijani (7 bataljuna i divizion topništva) i četnici iz „Dinarske divizije“, uz podršku zrakoplovstva, napadaju u zahvatu izvorišta rijeke Zrmanje dijelove Sjeverno-dalmatinskog i 3. ličkog odreda potiskujući ih na sjevero - zapad prema Srbu.

4.9. Operacija Albia

Pošto u prethodnim operacijama Talijani nisu uspjeli lokalne partizane iz Dalmacije potpuno protjerati u središnju Bosnu odlučuju poduzeti veću operaciju pod nazivom "Albia". U operaciji "Albia". Službeni talijanski cilj je bio uništiti partizane na području planine Biokovo. Pripremne operacije počele su 11. 8. 1942. raspoređivanjem divizije "Bergamo" u područje Ciste Provo i Lovreća kako bi razdvojile Prvu proletersku brigadu od biokovskog odreda "Josip Jurčević" (koji su se vratili na Biokovo), pri čemu je spaljeno nekoliko sela, a stanovništvo je pobjeglo u planine gdje su ih dočekali partizani i mobilizirali. Dijelovi divizije "Messina" su se 16. 8. počeli raspoređivati s jugoistoka na pravcu Vrgorac – Metković – Ploče – Zaostrog kako bi se spriječio bijeg partizana prema Dubrovniku, dok je bijeg prema otocima sprječavala talijanska mornarica. I pri ovom raspoređivanju stanovništvo mnogih sela pobijeglo je u planinu čime su gurnuti u ruke partizanskih komunista. U operaciji je sudjelovalo topništvo i zrakoplovstvo, a 27. kolovoza partizani se povlače prema vrhu Sveti Jure kako bi osigurali povlačenje prema Bosni. Po zapovijedi zapovjedništva zone 29. kolovoza 650 partizana se provlače kroz talijanske razrijeđene položaje kod sela Grabovac prema Aržanu. Jedna satnija se u manjim skupinama prebacuje na istočno Biokovo dok je 20 partizana ostavljeno s ciljem mobilizacije novih boraca i formiranja novih partizanskih postrojba. Završni udar počeo je od 29. 8., te je trajao do 3. 9. 1942. kada su i preostali partizani pobjegli sa području planine Biokova. U ovoj završnoj fazi glavnu ulogu odigralo je 5 bataljuna četnika koji su krenuli od Stoca preko Ljubuškog i Imotskog, te su izbili kod Makarske na Jadransko more. U nepunih 17 sati zapaljeno je i potpuno uništeno 17 hrvatskih sela, nakon čega su mnogi Hrvati iz ovih sela pobjegli u partizane, koji su time znatno ojačali. Brzina napredovanja četnika upućuje na zaključak kako pravih borbi sa partizanima i nije bilo, glavnina četnika se kretala u "usiljenom maršu", a samo su se manje postrojbe talijanskim kamionima odvajale i idućih par dana palile podbiokovska sela. Talijani su bili vrlo zadovoljni, uništeno je mnogo hrvatskih sela, a i četnici su bili zadovoljni svojim izbijanjem na more. Biokovski partizani koji su nakon osvajanja Vrgorca i pokolja bogatijih civila u Vrgorcu ostali bez novih dragovoljaca, zahvaljujući ovoj talijanskoj operaciji naglo su dobili nove borce koje su naoružali novim količinama talijanskog

oružja, te su sa Biokova pobjegli u srednju Bosnu kako bi se borili protiv NDH, što je u stvari i bio pravi cilj i ove talijanske operacije. Na Biokovu su partizani ostavili samo nekolicinu provjerenih komunista zaduženih za mobilizaciju civila koji su se skrivali od Talijana. Nakon operacije general Roata je u izvješću napisao: "Operacije protiv komunističkih ustanika „Biokova“, koje su odvažne trupe divizija „Bergamo“ i „Mesina“ i formacije antikomunističke dobrovoljačke milicije pod našim zapovjedništvom danas pobjednički zaključile, poslije nekoliko dana žestoke borbe, bile su vođene i razvijale su se na zaista sjajan način. Uporni otpor spremnog i dobro naoružanog neprijatelja, velike teškoće zbog neprohodnog terena, nisu mogle zaustaviti polet, niti umanjiti hrabrost postrojba. Postignuti rezultati su od takvog značaja da se protivničke formacije mogu smatrati uništenima …" Iako su mu partizani pobjegli on je bio vrlo zadovoljan, pošto stvarni cilj i nije bilo uništenje partizana, već samo njihovo prebacivanje na sjever.

Nakon povlačenja talijanskih snaga s Biokova, preostali partizani ponovno su se okupili u području zaselka Šošići, te su uskoro od seljaka izbjeglih iz sela Kozica, Dragljane, Ravča, Kljenak, Rašćane, Župa, Zagvozd i drugi, od kojih su 15. 8. 1942. godine formirali novi bataljun "Josip Jurčević" s ukupno 160 partizana.

Talijanski fašistički general Mario Roatta bio je Musolinijev pouzdanik i zapovjednik talijanskih snaga. Bio je zapovjednik višeg zapovjedništva talijanske vojske za Sloveniju i Dalmaciju. Sporazumom Roata- Pavelić od 19. 7. 1942. godine oformljena je Antikomunistička dobrovoljačka milicija za borbu protiv partizana i njihovih pristalica, sastavljenih od četnika. Ovim sporazumom Talijani su dobili lokalne snage spremne za izvršenje masovnih zločina protiv hrvatskog civilnog stanovništva, dok je Pavelić vjerojatno mislio kako će na taj način neprijatelje pretvoriti u saveznike za borbu protiv partizana. Pod talijansko zapovjedništvo došlo je oko 19.000 četnika, 3000 duž željezničke pruge Ogulin – Vrhovine, 8.000 između Gračaca i Knina, te 8000 u Hercegovini. Koliko je naivno Pavelić sklopio ovaj sporazum sa Roatom vidjelo se u zimskim borbama iz siječnja 1943. kad je Roata naredio pripadnicima talijanske vojske ubijanje svakog stanovnika kojega nađu na području operacija, bez obzira na to ima li oružja ili nema, te da se sve muške osobe koje se nađu izvan područja operacija, od petnaeste godine naviše, upute u sabirne logore, a sve kuće koje izgledaju sumnjivo zbog veze s partizanima, unište. Rezultat ovakve zapovijedi je guranje Hrvata u ruke partizana koji nakon uništenja mnogih naselja i pogibije tisuća civila diljem Hrvatske u Dalmaciji, Lici, Kordunu i Gorskom Kotaru, nisu imali drugog izlaza nego pobjeći u partizane, ili u Zagreb, ili Slavoniju, gdje je vladala relativna sigurnost, i gdje je tijekom rata izbjeglo više stotina tisuća ljudi.

4.10. Operacija Dinara

Zbog sve većih partizanskih uspjeha Njemački general Löhr početkom rujna vrši na Pavelića pritiske u kojima traži veći Njemački utjecaj na Hrvatsku vojsku i zapovijedanje operacijama, te blaži odnos prema Srbima kako ne bi bježali među pobunjenike. Zbog toga 17. rujna putuje u Hitlerov u Glavni stan gdje traži veći nadzor nad ustašama i Pavelićem, ali Hitler podupire oštro riješenje prema pobunjenicima. Pavelić sa članovima vlade 23. rujna putuje u Vinicu gdje je Hitler podržao jačanje Pavelićeve pozicije. Pavelić je Hitlera upoznao sa situacijom u NDH. Hitlerovo opunomoćeni general u Hrvatskoj Edmund Glaise von Horstenau u svom dnevniku je zapisao: "Zatim je Poglavnik konačno dobio riječ kako bi prikazao situaciju u pogledu ustanka.... Istočna Bosna, zapadna Bosna, Srijem, Slavonija... sve je mirno, samo je južno od demarkacijske linije stanje jako loše. Tom je konstatacijom taj lukavi čovjek dobio bitku. Sve se potom vrtjelo oko talijanskog pitanja i oko zaista čudne Roattine politike. Naravno, za mene je ta tema bila kao naručena. Izvukao sam zemljopisnu kartu, koja potječe još od Lombardia, i prikazao dislokaciju 2. talijanske armije. Führer me pitao o jačini talijanskih trupa. Htio sam se dobro pokazati i rekao da

se na hrvatskom teritoriju nalazi oko 100 bataljuna, a zapravo je od 198 bataljuna koji su se ondje nalazili još u proljeće ostalo 120. ....Tijekom razgovora došli smo i do pitanja 20.000 četnika koje bi, prema mojem opisu, Roatta rado kao saveznike izvukao iz Hercegovine i poveo protiv partizana kod Livna. Poglavnik je brzo dodao da Roatta čak namjerava ostaviti te svoje prijatelje kao stalne posade u Zoni III, u blizini demarkacijske linije! Istaknuto je i da Talijani pomažu Židovima, pri čemu je Poglavnik samouvjereno naglasio da je ondje gdje Hrvatska vlada može vršiti svoju dužnost židovsko pitanje riješeno. " Iz ovog je vidljivo kako su i Nijemci sumnjali u Talijane, te je jasno kako je tu situaciju Pavelić mogao iskoristiti za jačanje Hrvatskih postrojbi, samo da je znao stvaranjem jedinstvene vojske od borbenih dragovoljaca i loše motiviranih mobiliziranih domobrana stvoriti učinkovitu vojsku sposobnu za uspostavu mira, nakon čega bi i stupanj samostalnosti mogao biti znatno veći.

Nakon što je unaprijedio Francetića i tako ga primirio Pavelić 13. rujna 1942. sa Nijemcima i Talijanima dogovara operaciju “Dinara” koja je uključivala niz manjih operacija protiv partizana u Bosni. U prvom dijelu operacije pod nazivom operacija “Alfa” trebalo je uništiti oko 14.000 partizana koji su se ponovno pojavili na prostoru: Jajce — Glamoč — Livno — D. Vakuf. Talijani glavni udar na partizane povjeravaju četnicima, ali kad su shvatili kako bi Tito mogao biti uništen, odugovlače, te borbu prepuštaju četnicima i ustašama koji su djelovali sa suprotne strane. Zbog uključivanja ustaša u operaciju četnici se svađaju sa talijanskim generalom Roatom, a on nastoji održati svoje dobre odnose sa svima kako bi i dalje mogao raditi na tajnim talijanskim planovima po principu "zavadi pa vladaj". Partizani bez otpora četnicima i Talijanima prepuštaju Prozor koji je od 14. 7 . ponovno bio u njihovim rukama, te se 8. 10. izvlače prema sjeverozapadu, u pravcu Gornjeg Vakufa i Rostova. Do 10. listopada talijansko četničke kolone zauzele su Prozor, Šćit i Ravno, tako da ova mjesta ponovno dolaze pod talijansku kontrolu. Lokalno stanovništvo radosno dočekuje Talijane vjerujući kako im od katoličke vojske ne prijeti opasnost i kako ih oni spašavaju od komunista, a kad su vidjeli kako su ih Talijani prepustili četnicima ništa im nije bilo jasno. U usputnim četničkim masakrima civila ubijene su stotine Hrvati pa vlada NDH protestira kod talijanske komande. Usprkos tome, u drugom dijelu operacije Dinara, nazvanoj operacija “Beta” Talijani pokreću operaciju od 20.-27. 10. 1942. kako bi sa četnicima zauzeli Livno. Partizani se povlače, a u Livno, na talijansku žalost, prva ulazi Crna legija. Zbog borbi na drugim ratištima veći dio legije odlazi dalje, te partizani ponovno zauzimaju Livno početkom prosinca. Vidjevši kako im i ovdje Crna Legija kvari planove nakon operacije “Beta” Talijani odlučuju borbu prebaciti u Gorski Kotar i Liku, te u Knin brodovima preko Boke Kotorske transportiraju četnike iz Crne Gore i Bosne, formalno da bi se borili protiv partizana, ali Francetić sumnja kako je stvarni cilj obnoviti sukobe između ustaša i četnika, pošto su lokalni četnici obustavili sukobe zbog borbe sa partizanskim komunistima. Zbog svih ovih Talijanskih operacija usmjerenih ponajprije protiv civila koncem 1992. dolazi do naglog priljeva dalmatinskih Hrvata u partizane, da bi početkom 1943. oko dvije trećine njih bilo poslano na bosanska ratišta.

4.11. Operacija Jajce

Nakon neuspješnog zauzimanja Kupresa Crnogorske i Sanđačke partizanske brigade osvajaju Mrkonjić grad koji je branjen jednom bojnom domobrana i odredom četnika Uroša Drenovića. Sanđački partizani 23./24. 8. napadaju grad uz vrlo slab otpor domobrana i četnika. Zarobljeno je 355 domobrana, dok ih je 126 pobijeglo u Banja Luku. Nakon toga došao je red na Jajce. Partizani su uspijeli osvojiti ovaj gradić dva puta 25. 10. i 25. 11. 1942. U periodu od 30. 10. do 6. 12. Nijemci su pokrenuli tri operacije protiv partizana na ovom području, pod nazivom "Jajce I", "Jajce II" i "Jajce III", pri čemu su više puta uspeli osvojiti garnizone u ovom području, ali zbog nedostatka ljudstva nisu ih mogli duže zadržati. Prvi puta partizani su osvojili Jajce napadom jakih snaga koje su najprije odsjekle grad od drugih garnizona nakon čega su napale sam grad

jakom minobacačkom, topničkom vatrom i pješadijom. Prema jačini borbi moguće je zaključiti kako su morali potrošiti više kamiona granata i više kamiona streljiva manjeg kalibra, a za to su morali imati i dovoljno goriva za prijevoz, što su nabavili iz nepoznatih izvora. Grad su branili ustaše i domobrani, ali su se zbog 18 satnog neprekidnog djelovanja minobacača i topništva i teških pješačkih borbi predali. Dio garnizona izvukao se prema Banja Luci i Travniku, a iz stroja je izbačen 441 vojnik, 165 ustaša i 276 domobrana. Partizani su ustaše strijeljali, a zarobili su i dvije haubice 100 mm, tri topa, pet minobacača, šest. mitraljeza, jedna oklopna kola, jedanaest motornih vozila, pet lokomotiva, veći broj pušaka i puškomitraljeza. Partizani su se u svojim knjigama znali pohvaliti kako su pri ovom napadu zarobili čak 50.000 metaka što neupućenima izgleda puno, iako desetak strojnica to može potrošiti u nekoliko sati borbe. U samom napadu potrošili su zasigurno desetke puta veću količinu metaka. Ako je svaka partizanska satnija imala samo jednu tešku strojnicu to znači da je u napadu sudjelovalo najmanje 50 strojnica koje su navedenu količinu puščanih zrna mogli utrošiti u nekoliko minuta rafalne paljbe. Minobacačkih i topničkih granata morali su utrošiti više kamiona, pošto je djelovanje ovih oruđa trajalo punih 18 sati. Nakon toga partizani su strijeljali oko 70 civila.

Pad Jajca izazvao je reakciju Nijemaca, koji pokreću operaciju "Jajce". Prema planu operacije, u prvoj etapi dijelovi 714. njemačke divizije, zajedno sa ustaško - domobranskim i četničkim jedinicama, trebalo je sa linije sanski Most - Bronzani Majdan - Racune ovladati Ključem i Sitnicom, te nastaviti prodor prema Mrkonjić Gradu i Jajcu, a glavnina 718. divizije, sa ustašama i domobranima, prodorom sa linije Turbe - Donji Vakuf, treba zauzeti Jajce. Napad je počeo 30. 9. ujutro. Ojačani III bataljun 741. puka je 30. 9. zauzeo je Ključ, uz slabiji otpor. Borbena grupa "Vedel" je 2. 10. 1942. zauzela Mrkonjič Grad, uz manji otpor, a zatim, sa borbenu grupu 718. divizije 4. 10. zauzima Jajce.

U izvješću operativnog odjeljenja 718. divizije od 3. 10. 1942. primjećuje se kako su partizani na čitavoj širini fronta pružali veoma jak otpor s protivnapadima. Također je primjećeno kako su partizani izvanredno dobro opremljeni naoružanjem i streljivom, te da su izdržali i jaku artiljerijsku vatru braneći svaku kotu vrlo uporno. Odakle im u uvjetima okruženja, te bez vlastite proizvodnje i sigurnih linija opskrbe tolike količine oružja i streljiva nisu imali podataka.

Uskoro partizani ponovno zauzimaju Ključ, a zatim i Mrkonjić Grad, čim su Nijemci i ustaše prošli kroz njih u daljnjem napredovanju. Tada Nijemci dio svojih snaga šalju na druge dijelove ratišta gdje su Talijani uz suradnju sa četnicima, ustašama i domobranima organizirali operacije prema Prozoru i Gornjem Vakufu (Operacija Alfa, 4-13. listopada) i prema Livnu (Operacija Beta, 20-26. listopada). Istovremeno, partizani intenziviraju napade na prugu Zagreb - Beograd, pa je štab 714. divizije bio prisiljen, izvesti još jednu ofenzivnu operaciju protiv partizana na Kozari 19-27. listopada, gdje su se partizani ponovno vratili. Borbena grupa "Vedel" izvučena je sa sektora Jajca radi učešća u toj operaciji, a ustaše i domobrani nisu mogli dobiti pojačanje pošto su bili angažirani u drugim operacijama. Zbog toga partizani ponovno napadaju Jajce, a oslabljeni Nijemci se povlače kako ne bi bili opkoljeni.

Odmah potom Nijemci organiziraju novu operaciju "Jajce II", koja je trajala od 22. 10. do 6. 11. 1942. godine. Ova operacija koincidirala je sa operacijom "Beta" na jugoistoku, i sa koncentracijom partizanskih snaga za Bihaćku operaciju. Zbog novog njemačkog napada partizani se ponovno povlače i prebacuju snage prema Bihaću. Nijemci (738. puk 718. divizije) i po jedan bataljun iz 5, 8. i 15. domobranskog puka poduzeli su 22. 9., iz D. Vakufa i Jajca, napad prema Janji i preko Jezera prema Šipovu i Mrkonjić-Gradu, s namjerom da dijelom snaga, obuhvatnim manevrom od Mrkonjić-Grada preko Mliništa i planine Vitorog, odbace partizane u dolinu riječica Janja i Plive, te ih tu unište. Tito zapovijeda napuštanje Mrkonjić-Grada u koji su 26. 9. ušli Nijemci, dok su u području Janja i Pljeve vode borbe. Nakon nekoliko dana manevarskih borbi, Nijemci uviđaju kako ovdje nemaju dovoljno snaga za sprječavanje ubacivanja partizana u svoju pozadinu, te se do 6. 11. povlače na početne pozicije prema Jajcu i Donjem Vakufu.

4.12. Ličko ratište

Na ličkom području partizani u listopadu planiraju zauzeti Udbinu.

Udbina se nalazi na golom brdu pa je pogodna za obranu. Partizani su držali cijelo Krbavsko polje pa im je Udbina bila kao trn u oku, te su 21. studenog 1942. pokrenuli napad. Posadu Udbine je činilo 500 - 600 dobro naoružanih ustaša, žandara i domobrana.

Za napad je određeno 5 bataljuna, baterija topova (3 brdska topa i 1 haubica), te vod tenkova (dva tenka). Napadačke snage i brojčano i naoružanjem znatno su jače od braniteljskih koje su iza sebe imale državu i saveznike, dok su se partizani naoružavali na "nepoznat" način. Što su više oružja i streljiva trošili više su ga imali. U napadu izvedenom noću između 21. i 22. listopada partizani su ostvarili početne uspjehe, ali su se ustaše uspjele reorganizirati i odbiti napad, pri čemu su partizani doživjeli velike gubitke. Uz ljudstvo potrošili su najmanje nekoliko kamiona streljiva, ali zbog dobro organizirane obrane bez uspjeha. Zbog nepovoljnog položaja u okruženju ustaše su se krajem listopada povukle iz Udbine ocijenivši kako novi jači napad ne bi mogli izdržati.

4.13. Bihaćko ratište

Na području Bihaća partizani su sa 8 brigada u borbi od 2. 11. do 4. 11. uništili ustaško-domobranski garnizon u Bihaću i okolnim mjestima, pri čemu je svaka brigada morala potrošiti barem jedan kamion streljiva. Odbrana Bihaća bila je kružna, i to u dva pojasa. Vanjska odbrana Bihaća sastojala se iz vanjskih posada raspoređenih po okolnim mjestima i lokalitetima. Neka od ovih mjesta bila su dobro utvrđena i teško osvojiva, na primjer Izačić i Ostrožac. Nedostatak vanjske odbrane sastojao se u tome što nije bila u potpunosti vatreno povezana između sebe, što je ostavljalo napadaču mogućnost iznenadnog prikrivenog upada kroz obranu. Unutrašnja odbrana sastojala se iz niza međusobno povezanih dobro utvrđenih uporišta. Naročito su dobro bili utvrđeni Somišlje i Žegar sa Žegarskom cestom i Borikom na lijevoj obali. Prema planu partizanskog Operativnog štaba, trebalo je sa četiri brigade izvršiti istovremeni napad na Bihać i osigurati se sa pravca Bosanske Krupe i Cazina. Istovremeno, napasti na Ličko Petrovo Selo radi osiguranja eventualnog protunapada iz Slunja, Otočca i Gospića. Kako bi se skrenula pažnja partizani su organizirali lažne napade na području Bosanskog Novog, Sanskog Mosta i u istočnoj Baniji. Pokreti radi koncentracije snaga počeli su 28.10. 1942. godine. Jedinicama je naređen napad tek 1. 11. kako ne bi procurio plan napada. Napad je počeo 2. 11. u 21:30. Napad je bio potpuno iznenađenje, u trenutku napada u gradu je gorjelo električno svijetlo. Jedan bataljun se uspio neopažen ubaciti u sam grad, na desnoj obali rijeke Une. Nakon njega, tijekom noći dvije partizanske brigade zauzele su cijeli grad osim dvije utvrđene zgrade. Na lijevoj obali Une otpor je bio jači i organiziraniji. Prva i Treća krajiška brigada likvidirale su vanjska utvrđenja, odakle su napale ustaški logor u Žegaru. Međutim, ustaše su odbile ovaj napad. Tijekom noći i narednog dana nizali su se napadi i protivnapadi obje strane. Tijekom dana ustaško zapovjedništvo iz Bihaća tražila je pomoć od Glavnog stožera i Nijemaca. Ustaše iz Bosanske Krupe i Cazina u pravcu Bihaća nisu se uspjeli probiti, dok su Nijemci odbili pomoć zbog partizanskih aktivnosti na Šamarici, u okolini Dvora i Bosanskog Novog. Posada u Bihaću jedino je dobila nekoliko naleta zrakoplovstva kao pomoć. Do 15 sati uporište Žagar je palo, a posljednji otpor u Bihaću prestao je slijedećeg dana oko podne.

Bihać je pao zbog slabog obavještajnog i kontraobavještajnog djelovanja i nepoznavanja snage protivnika u okolini, zbog nebudnosti vlastitih snaga, te zbog velike brončane nadmoći partizana. Razbijen je ustaški 4. djelatni stajaći "zdrug" (brigada) i dijelovi 12. domobranske

pješačke pukovnije. Veći broj vojnika ustaše nisu mogle mobilizirati zbog nedostatka oružja, dok partizani nisu imali tih problema. Od Talijana "zarobljavali" su koliko god im je trebalo u nekim nezabilježenim borbama. Osvajanjem Bihaća povezani su partizanski teritoriji u Bosanskoj Krajini i centralnoj Bosni s teritorijom u Dalmaciji, Lici, Kordunu i Baniji. Tako je formiran neprekidan teritorija od Karlovca do Livna, koji su Talijani planirali uskoro preuzeti pod svoju kontrolu.

U Bihaću su partizani ostavili jednu brigadu dok su ostale upućene dalje prema Bosanskoj Krupi, odakle su se 32. ustaška bojna i lokalne ustaške snage povukle bez borbe u pravcu Bosanskog Novog. Osma banijska partizanska brigada krenula je prema Cazinu. Od 5. do 15. 11. partizani su osvojili Bosansku Krupu, Otoku, Cazin i Bužim. Za to vrijeme snage partizanskog Glavnog štaba za Hrvatsku osvojili su Slunj, Cetingrad, Veliku Kladušu, Vrangoč i manja mjesta. Iz ovog područja izbačene su snage NDH čime je stvorena prilika da ih preuzmu Talijani. Zarobljene ustaše su streljane kao i mnogi civili. Pod partizanskom kontrolom Bihać je ostao do 29. veljače 1943. kada ga je u sklopu operacije "Weiss I" zauzela njemačka 7. SS divizija.

4.14. Pogibija zapovjednika Crne legije

Nakon oslobađanja Livna, u operaciji "Beta", te odmora i priprema za daljnje akcije na području Kalnika, Jure Francetić 22. prosinca leti za Gospić gdje treba preuzeti zapovjedništvo nad operativnim područjem Lika. Pred polijetanje na uzletištu Francetiću daju drugi zrakoplov, umjesto njegovog, koji u letu pada nedaleko od Slunja, na partizansko područje gdje je ranjen i uskoro ubijen. Vidjevši neuspjehe u Pavelićevim pokušajima uništenja partizana Nijemci preuzimaju organizaciju svih antipartizanskih operacija na sebe, raspuštaju čak i civilno redarstvo, te sve redarstvene poslove preuzima Gestapo i SS, zbog čega dolazi do pada morala čak i među ustašama i pojave partizana i na prilazima Zagrebu. Zapovjednik najbolje postrojbe ustaša je likvidiran, a na kadrovsku politiku u domobranstvu najviše utjecaja stječu Talijani koji traže od Pavelića imenovanje zapovjednika po njihovom izboru, pa su često na visoka zapovjedna mjesta dolazili čak i Srbi. Umjesto da sve loše domobranske postrojbe niskog borbenog morala osnaže pretvaranjem nepouzdanih zapovjednika u savjetnike i pomoćnike, a na zapovjedne položaje postavi najborbenije zapovjednike iz najiskusnijih ustaških postrojbi, osobito za zapovjednike vodova i satnija, te izvidničko diverzantskih grupa koje većina postrojba nije ni imala Pavelić je uporno ustrajao na koncepciji dvije vojske. Rezultat je taj da je dobio jednu malu visokomotiviranu dobrovoljačku vojsku i jednu puno veću bez ikakvog borbenog morala koja se već koncem 1992. godine, pojedinačno i u manjim skupinama počela predavati partizanima, a 1944. to je postala uobičajena pojava poslije najslabijih sukoba, ostavljajući oružje i streljivo neprijatelju. Predavale su čitave pukovnije, a da su zapovjednici bili borbeni i na licu mjesta kažnjavali dezertere tako nešto ne bi bilo moguće. Glavni podupiratelji ovakve ratne koncepcije su bili upravo Talijani čije savjete je Pavelić bez pogovorno slušao, iako su ga vojno iskusni suradnici savjetovali drugačije, a Generala Prpića je htio i ubiti pošto je ovaj želio ustaše uklopiti u domobranstvo. Pošto su sve ustaške vojnice bile pod Pavelićevim osobnim zapovjedništvom ovakav pokušaj je on shvatio kao napad na njegovu vlast. Od suradnika ovakvu vojnu koncepciju podupirali su jedino oni koji o vojnim znanostima i organizaciji nisu ništa znali, osobito stranački suradnici kojima je interes stranke bio važniji od interesa države. Jedan od osnovnih razloga niskog morala u domobranstvu bila je upravo Pavelićeva kooperativnosti prema Talijanima, te su se predavali nakon manjih sukoba, a često su se upravo zapovjednici prvi predavali. Ponekad su neki domobrani čak i nekoliko puta prelazili u partizane i obrnuto. Zbog toga su Nijemci odlučili znatno ojačati svoje snage kako bi uništili partizane. Koncem 1992. godine zapovjednik domobranstva Slavko Kvaternik i zapovjednik redarstva zadužen za sigurnost i obavještajne poslove Eugen Dido Kvaternik napustili su službu procijenivši kako više ne mogu surađivati sa Pavelićem. General Slavko Kvaternik nije mogao ustrojiti vojsku kako je želio i imenovati zapovjednike koje je želio, pošto je morao prihvaćati talijanske kadrovske sugestije, dok je Eugen uvidio kako Pavelić njegove obavještajne informacije i sigurnosne procijene

ne prihvaća, te ne želi ni razmisliti o sukobljavanju sa Talijanima. Uskoro nakon njihovog odlaska Nijemci ukidaju ustaško redarstvo, te poslove preuzima Gestapo i SS, što politički djeluje vrlo loše i na puk, koji se sve više okreće partizanima. Nijemci preuzimaju i mobilizaciju, te sve više Hrvata mobiliziraju u svoje specijalne postrojbe u kojima su Hrvati, katolici i muslimani ratovali a Nijemci zapovijedali. Ovakvo riješenje Nijemci su tražili još od 1941., a prvi korak ka tome dogodio se krajem listopada 1942. kad su Nijemci izvršili reorganizaciju njemačke vojske na teritoriju NDH kada je general Horstenau dobio funkciju opunomoćenog generala u Hrvatskoj. Time je tijekom 1943. ostvarena trajna podređenost hrvatskih oružanih snaga zapovjednicima Wermachta. General Lohr zahtijevao je smjenjivanje Pavelića kako bi se moglo izvršiti povjerenje mir i red. Kako bi ovo spriječio Pavelić se trudio biti potpuno poslušan i Talijanima kako bi ga oni podržavali, a i Hitleru. Uspostavom njemačkog zapovjedništva izvršila se popuna domobranskih gorskih zdrugova, ustroj lovačkih zdrugova, i osnivanje novih legionarskih divizija. Časnici SS-a su već u travnju 1942. počeli preuzimati zapovjedništvo nad hrvatskim oružništvom (policija), a početkom 1943. postepeno SS postrojbe preuzimaju nadzor i nad civilnom vlašću i stanovništvom. Zbog svega toga nezadovoljstvo među stanovništvom i vojskom raste, sve više domobrana prelazi u partizane, a do lipnja 1943. i 60 zrakoplovaca sa aerodroma oko Zagreba prelazi u partizane.

4.15. Povratak partizana u srednju Bosnu

Nakon znatnih partizanskih teritorijalnih gubitaka u srednjoj Bosni, od strane Nijemaca i ustaša, te proširenja u Bihaćkoj regiji, partizani su se reorganizirali u osam divizija. Osvojili su Cazin, Cetingrad, Slunj, Ključ, a snage Nijemaca, domobrana i ustaša prešle su u defanzivu u oblasti Bosanskog Novog i Sanskog Mosta. Titov štab u pravi plan stavlja novi plan za ponovno prebacivanje aktivnosti na teritoriju centralne Bosne, zauzimanja Livanjskog polja i komunikacija u njemu, pošto su to ponovno preuzele ustaše, umjesto Talijana. Zauzeli su Sitnicu, presjekavši vezu između Jajca i Banja Luke. Istovremeno zauzeli su ponovno Mrkonjić-Grad i Čađavicu. Nijemci iz Banje Luke hitno šalju grupu "Tomas", koja vodi borbe sa partizanima duž komunikacije Banja Luka – Sitnica. Partizanskim zauzimanjem Sitnice i Mrkonjić-Grada otvoren je put prema Jajcu, u kome se nalazilo posada od oko 800 ljudi (300 Nijemaca iz sastava 718. divizije, tri satnije 9. domobranske pukovnije, dvije satnije ustaša i jedna haubička baterija). Prema zajedničkom planu 1. i 3. partizanska divizije, noću 24/25. studenog 1. proleterska, 3. krajiška i 1. dalmatinska brigada, te bataljun "Pelagić" iz 3. krajiškog odreda napadaju sam grad. Uoči napada, 5. crnogorska i 10. hercegovačka brigada, ojačane bataljunom "Šolaja" iz 3. krajiškog odreda, prebačene su na desnu obalu Vrbasa kako bi spriječile intervenciju iz D. Vakufa i Turbeta, te izvlačenje iz Jajca u tom pravcu u slučaju potrebe. 3. sandžačka brigada je osiguravala pravac Sitnica – Mrkonjić-Grad. Napad je počeo 24. studenog u 20 sati. Dok su partizanski bataljuni prilazili njemačkim položajima topništvo je gađalo njemačko-domobranske položaje na Ćusini, ali zbog snažne obrambene vatre napad nije uspio. Ponovni napad partizana počeo je pred zoru 25. studenog, te je zbog mrklog mraka i novih pojačanja uspio. Za to vrijeme jedinice 1. divizije (1. proleterska i 3. krajiška) naišle su kod Carevog Polja i Prudi na jak otpor koji nisu uspjele savladati. 5. crnogorska brigada zauzela je uporišta Torlakovac i Vijenac i južni dio grada, a 10. brigada je izbila na komunikaciju Travnik – Jajce. Oko 19 sati 2. bataljun 1. dalmatinske brigade i bataljun "Pelagić" uspjeli su se prebaciti na lijevu obalu Plive, što je dovelo do pada položaja na Carevom Polju i Prudima. Prvi bataljun "Ante Jonić" 1. dalmatinske brigade 25. studenog uvečer, smjestio se u južnom djelu grada. Nijemci su iz Donjeg Vakufa 2. studenog uputili prema Jajcu motoriziranu borbenu grupu "Anaker". Tokom dana Nijemci su vodili manje borbe sa zaštitnim dijelovima 5. proleterske i 3. krajiškog odreda, da bi nakon pada mraka odbacili partizane s puta i u oklopnoj motoriziranoj koloni nastavili prodor prema Jajcu. Štab 5. proleterske nije uspio obavijesti jedinice u Jajcu o ovome, tako da je ova kolona pred svanuće 26. studenog izbila u južni dio grada uz potpuno iznenađenje partizana u gradu. Zbog velike brojčane razlike Nijemci se moraju povući prema Donjem Vakufu. U ova tri dana žestokih borbi partizani su morali potrošiti više kamiona

granata i streljiva za čiji prijevoz su morali imati i veće količine nafte nepoznatog porijekla. Nakon obrane Jajca partizanska 1. proleterska divizija produžila je prema srednjoj Bosni. Drugog prosinca ušla je u Skender-Vakuf i izbila u dolinu Vrbanje, a 4. prosinca zauzela je Kotor-Varoš, ali se poslije tri dana morala povući zbog prodora Nijemaca. Da bi pomogla 1. bosanskom korpusu u zauzimanju Sanskog Mosta, ona je izvršila jak pritisak prema Banja Luci i 10. prosinca ponovo zauzela Kotor-Varoš, a 14. prosinca odbacila dijelove 741. njemačkog puka i četnike, te zauzela četničko uporište Jošavku. Time je bila ugrožena Banja Luka, pa je štab njemačke 714. divizije pojačao svoje snage dijelovima 741. njemačkog puka iz okoline Kutine i do kraja prosinca sprječavao prodor partizanske 1. divizije prema dolini Bosne. Međutim, 1. partizanska divizija uspjela je presjeći komunikaciju Banja Luka - Doboj, 2. siječnja 1943. zauzeti Teslić, te ugroziti Doboj.

Treća partizanska divizija trebala je napasti uz dolinu Vrbasa, ali istovremeno njemačka 718. divizije također planira novu operaciju, ali u suprotnom smjeru. Za ova operacija kodnog naziva "Jajce III" Nijemci su koncentrirali 738. puk, dio 750. puka uz topničke, motorizirane i tenkovske sastave, po jednu bojnu 3. gorske, 9. i 15 "pješačke pukovnije" NDH i 1 bojnu ustaša.

Nasuprot njima, bila je 3. divizija partizana (1. dalmatinska, 5. crnogorska i 10. hercegovačka brigada) ojačana sa 3. proleterskom brigadom. Snage pod zapovjedništvom štaba njemačke 718. divizije ostvarile su značajne uspjehe, te Tito donosi odluku o napuštanju odbrane Jajca i preusmjerava 3. diviziju na nove zadatke. 6. prosinca 1942. Nijemci su ponovo zauzeli Jajce, dok je partizanska 3. divizija otišla napadati vitalne komunikacije u dolinama Lašve i Bosne.

4.16. Operacija Weiss

Početkom 1943. godine nakon pogibije Francetića Talijani ponovno smišljaju kako zauzeti Bosnu, te tajno, za nastavak tajne logističke suradnje traže od Tita daljnje probijanje prema centralnoj Bosni, na područje koje su držali Nijemci i Ustaše, kako bi nastupajući za partizanima oni zauzeli Bosnu. Ovaj novi prodor Talijana prema sjeveru započeo je u Lici protjerujući partizane na sjever, te im je trebala i nova ofenziva u Bosni. Ovu talijansko njemačko ustašku operaciju nazvanu operacija WEISS po Nijemcima, odnosno IV neprijateljska ofenziva po partizanima, Talijani su zaustavili čim su shvatili kako partizani ne mogu probiti njemačko ustaške linije, te Talijani prestaju voditi sve značajnije akcije, osim što su nastojali spriječiti ulazak njemačko-hrvatskih trupa dublje u talijansku zonu. Pri tom je došlo i do otvorenoga sukoba zbog četnika. Sa njemačko-hrvatske strane u operaciji su sudjelovale 7. SS divizija sastavljena od folksdojčera i 369. hrvatska legionarska divizije, te dijelovi njemačke 718. njemačke posadne divizije. Osim njih, sudjelovali su još dijelovi nekih njemačkih i hrvatskih jedinica koje su imale zadaću sprječavanja bijega komunističkih postrojba iz obruča. U ofenzivi je trebala sudjelovati i talijanska vojska, budući se operacija vršila u zoni koju su kontrolirali Talijani (linija razgraničenja Samobor-Petrinja-B.Novi-Prijedor- Banja Luka-Jajce-D.Vakuf-Travnik Visoko-Sarajevo-Rudo-Priboj-N. Varoš, što su sve držali Nijemci). Komunisti su imali 9 divizija: pod izravnim zapovjedništvom Vrhovnog štaba bilo je 5 Divizija (1. i 2. proleterska 3. udarna 7. banijska i 9. dalmatinska). Pod komandom hrvatskoga partizanskog zapovjedništva, kao i kod bosanskoga bile su po dvije divizije. Prema njemačkim procjenama ukupna snaga partizana bila je 65.000 vojnika, a za uništenje takvih snaga napadačima je trebalo minimum 3 puta toliko vojnika, što napadači nisu imali.

Njemačko-hrvatska ofenziva počela je 20. siječnja 1943. kad je iz Karlovca krenula 7.SS divizija, te iz B. Novog 369. divizija. Partizani su pred sobom imali tri mogućnosti otpora:

Prva - koncentracija svih snaga i obrana teritorije stvorene komunističke vlasti, s obzirom na relativno male ofenzivne snage, zbog čega je 7.SS diviziji trebalo sedam dana da dođe od Karlovca do Bihaća, dok su talijanske snage bile zaustavljene odmah u početku u Lici, te se nisu ni pokušavale dalje probijati silom.

Druga mogućnost otpora bila je dekoncentracija svih snaga i provlačenje kroz neprijateljske

redove s obzirom na male ofenzivne snage i 'njihov raspršen raspored' pošto je većina partizana bila izvan obruča.

Treća je bila koncentracija svih snaga unutar obruča, te povlačenje pred protivničkim snagama, uz nastavak taktike gerilskog rata sa koncentriranim divizijama.

Tito je odabrao treću opciju što je izložio kao svoj plan o povlačenju u Srbiju preko sjeverne Bosne, te zapovijeda koncentraciju svih snaga. Formirana je Glavna operacijska grupa sastavljena od triju elitnih divizija. GŠH i BŠ naloženo je da sa svojim trupama krene za GOG i služe kao zalaznica GOG i VK. Međutim, i hrvatski i bosanski štab odbili su izvršiti zapovijed jer su bili uvjereni da se mogu uspješno obraniti. Titu je uspjelo jedino 7. banijsku i 9. dalmatinsku diviziju staviti pod svoju kontrolu, te je tako pod izravnim zapovjedništvom skupio pet divizija koje su ukupno imale, prema komunističkim statistikama, oko 21.000 ljudi. Zajedno sa postrojbama koncentrirane su i ratne bolnice sa 4-8.000 ranjenika i tifusara, a za njima je krenulo i 50.000 do 80.000 civila, uglavnom Hrvata, kojima je naređeno da zajedno sa partizanima krenu u izbjeglištvo (što je shvatljivo jedino kao talijanska želja i zahtjev Titu za čišćenje teritorija od Hrvata). Tito je zapovjedio pokret prema Srbiji, ali je očito iz pravca kojim je krenuo kako je to bio lažni cilj koji je iznosio svojim suradnicima. Da je stvarno želio krenuti prema Srbiji išao bi lakšim putem, preko talijanske zone pravcem istočna Hercegovina, Sandžak, južna Srbija, pravcem na kojem Talijani i nisu imali nikakvu liniju, osim što su držali veća mjesta uz pruge i važnije ceste. Pošto je krenuo u proboj njemačko - hrvatskih linija očito je kako je njegov stvarni plan bio omogućiti Talijanima da se iza njega uvuku u srednju Bosnu.

Prvi pokušaj proboja partizana preko Jajca i Bugojna 27. 1. propao je, pa GOG, 7. i 9. divizija već za vrijeme trajanja bitke na Uni, 6.2.1943., u panici okreću na jug i započinju svoj pokret ka dolini Neretve. Druga proleterska divizija i 4. dalmatinska brigada zauzele su Posušje istog dana, a već slijedećeg dana Imotski. Ista grupacija se okreće, te kreće natrag u pomoć Titu, pokretom prema Neretvi, nailazeći usputno na povremeni manji otpor, na koju je izbila 16.2.1943. na potezu Drežnica – Grabovica. Postrojbe 2. proleterske div. i 2. dalmatinske brigade su zauzele obrambene položaje prema Mostaru, dok je 4. dalmatinska brigada krenula zapadnom obalom na sjever – prema Jablanici, koja je osvojena 22. 2.1943. Tu se bez borbe predalo oko 100 talijanskih vojnika koje su partizani poklali, te su prešli mostom preko Neretve. Talijani su se predali po naredbi fašističkog generala Amadea Roate koji je tako partizanima osigurao prelazak preko mosta, a zarobljeni talijanski vojnici su svi zaklani, vjerojatno kako kasnije ništa ne bi mogli govoriti i optužiti generala Roatu. Na ovaj način su partizani iz talijanske pozadine krenuli u pomoć Titu u Bosni, umjesto da krenu istočno prema Srbiji, što je bio navodni Titov cilj. U nemogućnosti proboja prema sjeveru partizani dolaze u vrlo težak položaj, te se odlučuju vratiti prema talijanskim položajima, nadom prema Prozoru. Postrojbe 3. proleterske div. zauzele su Prozor nakon kratke dvodnevne borbe s divizijom "Murge". U drugom noćnom napadu, zahvaljujući talijanskom pogrešnom taktičkom rasporedu, 3 partizanske brigade, sa 6 haubica uspjela je razbiti obranu od 16 tenkova, 36 topova i stotinjak teških strojnica. Uz velike žrtve, Talijani su pobjegli, te je divizija "Murge" prestala funkcionirati kao divizija. Partizani su zarobili 12 tenkova, 36 topova, stotine automata, preko tisuću pušaka. U Prozoru kao trenutno najvažnijem bojištu Talijani su držali samo 2.000 vojnika, a glavni zadatak im je bio čuvati 24 vagona streljiva, te hrane dovoljno za 4 godine, sve to smiješteno praktično na prvoj borbenoj liniji. Ova količina streljiva je bila dovoljna da se svim partizanima u okruženju podijeli desetak kila streljiva, što je bilo dovoljno za više mjeseci obrane. Talijani su oko Prozora izgradili nekoliko taktički pogrešno postavljenih bunkera i četiri reda bodljikave žice, što im je bila glavna obrana. Tenkove, topove i teške strojnice su smjestili uz samo mjesto, ili u njemu (umjesto da ih rasporede na uzvišenja sa dobrim pogledom ispred sebe, te posijeku raslinje), što je potpuno nerazumljiv taktički raspored i glavni razlog pogibije velikog broja Talijana i zarobljavanja preživjelih. Partizani su se uspjeli probiti u sam grad nakon čega su zbog velike premoći u ljudstvu lako ugušili obranu. Dan kasnije osvojen je Ostrožac, a Rama je pala 20.2.1943. Prva proleterska brigada 1. proleterske divizije zauzela je Ivan Sedlo 18.2.1943. dok je ostatak divizije očistio sva protivnička uporišta između Ivan Sedla i Konjica. Jedini dobar kolni put

vodio je kroz Konjic, te je planirano poslati transport Glavne bolnice kroz taj grad.

Za to vrijeme dvije četničke brigade pod zapovjedništvom Talijana, dobile su zadatak čišćenja terena sjeverno od Knina. Operacija je, prema planu, trebala trajati 25.2.-20.3.1943. kao čišćenje partizana, a očito je kako se u stvari radilo o čišćenju Hrvata po zahtjevu Talijana, te potiskivanja partizana na sjever.

U situaciji kad se Titova GOG zbog neuspjeha u prodor na sjever, našla pred uništenjem, talijanskog generala Roatu hvata panika, te on u želji da pomogne svome tajnom savezniku, usmeno dijeli zapovijedi koje rezultiraju povlačenjem svih manjih talijanskih snaga sa uporišta od Širokog Brijega do Mostara, čime Dalmatinskim partizanima olakšava prolaz prema Bosni, kako bi pomogli glavnini partizanskih snaga. Kako četnici ne bi smetali partizanima u bijegu pozvali su i D. Mihailovića zapovjedivši mu da prikupi svoj "udarni četnički korpus" s oko 7.000 četnika, te ga okupi istočno od Neretve, dalje od rijeke, kako oni slučajno ne bi spriječili spašavanje partizana prijelazom preko Neretve. Naravno, četnici su uvjereni kako oni upravo trebaju spriječiti proboj partizana, ali im je dan takav raspored kako to ne bi mogli učiniti.

Nijemci 27.2.1943. napadaju na potezu Gornji Vakuf – Prozor, te odbacuju partizane. Pad Prozora znači zatvaranje odstupnice Glavnoj bolnici i smrt 4.000 ranjenika i tifusara. Kako bi otklonio tu opasnost Tito je poslao 1. i 2. (bez 2. dalmatinske brigade) proletersku diviziju u protuudar. Nakon toga slijedi treći pokušaj proboja preko Gornjega Vakufa prema sjeveru, gdje su od 2. do 5. 3. skupljene sve snage, ukupno 7 brigada, najveća moguća koncentracija komunističkih snaga. Drugi ožujka su Nijemci krenuli u konačni napad na partizanske položaje sjeverno od G. Vakufa, u Vilića Gumnu. Sveopći kontranapad partizana na gornjovakufskom bojištu započeo je 3.3.1943., a izvodilo ga je 9 brigada GOG-e. Borbe su se vodile do 5.3.1943. kad su Nijemci odbačeni na pola puta između Bugojna i G. Vakufa. Iako proboj nije uspio, sačuvan je put kroz Prozor, pa partizani ponovno pokušavaju proboj preko Konjica, dvije divizije prelaze Neretvu kod Jablanice, te od 6. do 15.3. napadaju Konjic s jedne i druge stane Neretve. Konjic brane slabe talijanske i hrvatske snage, ali u pomoć dolaze Nijemci, te tako Talijani nisu uspjeli izgubiti i ovaj položaj. Iako daleko nadmoćniji, partizani su odbijeni, vraćaju se i ponovno prelaze Neretvu kod Jablanice kako bi ojačali napade kod G. Vakufa. Kako bi digao borbeni moral i uvjerio vlastite borce kako nema drugog rješenja osim proboja prema sjeveru Tito nalaže rušenje svih mostova na Neretvi, pod opravdanjem zaštite od talijanskih napada s leđa, iako Talijana tamo, u blizini bojišta, uopće nije bilo. Gornji Vakuf branili su dva bataljuna Nijemaca i jedan ustaški zdrug. Usprkos ogromnoj nadmoći, komunisti su bili odbijeni, te je došlo do pobune nekih brigada i bijega s položaja. Tako je propao i treći pokušaj prodora na sjever u njemačku zonu, te Tito shvaća kako je precijenio vlastitu moć i kako od uvlačenja Talijana u Bosnu nema ništa, pa traži način za spašavanje vlastite glave, te šalje delegaciju na pregovore s Nijemcima. Poraženi i razbijeni, partizani su prisiljeni povući se, a ostao im je jedini put preko Neretve i porušenog mosta. Tito zapovijeda izgradnju improviziranog mosta koji je prije par dana naložio srušiti. Zbog nemogućnosti prijenosa, morali su baciti sve teško naoružanje, čak i ono koje su zaplijenili od Talijana u Prozoru. S najvećim naporima jedinice koje su već dva puta prešle most dok su napadale Konjic i vratile se preko mosta, sada ponovno prelaze preko improviziranog mosta. Prijelaz divizija traje od 6. do 9. ožujka, (dok istovremeno traju borbe za Konjic). Od potpunog uništenja spasili su ih Talijani koji su kod Prozora prepriječili put i nisu dopuštali Nijemcima dublje u svoju zonu. Nijemci su bili prisiljeni pregovarati s talijanskom komandom i dok su dobili dozvolu, partizani su bez napada prešli rijeku jer na drugoj strani nije bilo Talijana, niti ikakvih vojnih snaga. Talijanska blokada dviju najjačih njemačkih divizija na Balkanu, i njihov protest zbog pokreta 7.SS i 369. divizije, u područje koje se nalazilo u talijanskoj okupacijskoj zoni trajalo je 5 dana, dok nije utvrđen sporazum, nakon čega je Nijemcima trebalo još 4 dana da se zaustavljene divizije okupe i pokrenu, tako da su ove najbolje njemačke postrojbe zakasnile na obračun s partizanima. Normalno, Talijani su objašnjavali kako je ovo područje bogato boksitom, te ga oni zbog toga nisu željeli prepustiti Nijemcima, kao da su u toku bitke mogli kopati rudu. Dok je trajala ova Talijanska blokada Nijemaca, tri dana improviziranim mostom prelazili su tri divizije i Tito, a za kraj su

ostavljeni ranjenici sa sedmom divizijom koja ranjenike nije mogla dovoljno brzo prebaciti. Prebacila ih je 9. dalmatinska divizija koja je Neretvu trebala prijeći kod Kaldrme, a pošto su i tamo po Titovom naređenju srušeni mostovi morali su krenuti prema Jablanici. Prijenos ranjenika i tifusara trajao je od 9. do 15. 3. nakon čega su Talijani propustili Nijemce. Nakon prelaska Neretve ranjenici prelaze planinu Prenj gdje ih većina umire od hladnoće, gladi i napora. Pri tom je i 7. banijska brigada izgubila 50% vojnika, a 9. Dalmatinska dvije trećine. Poginulo je i 500 talijanskih zarobljenika prisiljenih nositi ranjenike. U daljnjem proboju stvorena je nova kolona od 4.000 novih ranjenika koji su opkoljeni u kanjonu Pive. Tada Tito donosi odluku o podjeli snaga, on sa ostacima 1. i 2. divizije kreće natrag prema Bosni dok ranjenike sa ostacima 7. i 3. divizije upućuje prema Sandžaku. Pošto prodor prema Sandžaku ne uspijeva Tito naređuje napuštanje ranjenika i povratak preostalih boraca u Bosnu.

Nakon talijanske blokade njemačkih snaga kod Prozora Nijemci su počeli razmišljati dali je u pitanju talijanski kukavičluk, briga za boksit, ili prikriveno pomaganje partizanima, na što su od ustaške obavještajne službe upozoravani još od 1941. Nakon ovog Nijemci su konačno shvatili ono što su ustaški obavještajci znali gotovo 2 godine ranije.

4.17. Operacija Schwarz

Nakon neuspjelog uništenja partizana u operaciji "Weiss" njemački zapovjednik 'Jugoistoka' general von Leer odlučio je provesti operaciju 'Schwarz' koju mu je osobno odobrio sam Hitler 30. ožujka 1943. No, ovaj puta Nijemci su to odlučili napraviti sami uz minimalno angažiranje Talijana. Sve pripreme izvedene su u najstrožoj tajnosti o čemu Talijani nisu smjeli ništa znati, a Talijane su kod izvođenja uključili samo tamo gdje to nisu mogli izbjeći, pošto se izvodila u talijanskoj 'okupacijskoj zoni', tj., njihovog područja djelovanja. Za Tita je ova nova operacija bila potpuno iznenađenje pošto ni talijanski general Roata nije znao za nju, pa mu to nije mogao dojaviti, a i on sam je sa Nijemcima sklopio primirje. Još dok su vođene borbe za Gornji Vakuf, na Brozovu inicijativu partizani su poslali delegaciju radi prekida borbe, nudeći zajedničku borbu protiv četnika i protiv savezničkog iskrcavanja. (Prvi kontakt zbio se već koncem 1942. godine, radi zamjene ratnih zarobljenika, uz pomoć njemačkog inženjera i nacista Hansa Otta, poslijeratnog Titova suradnika u ustrojavanju OZN-e.) Nijemci žele iskoristiti ponudu, te kao potvrdu iskrenih namjera traže prekid partizanskih operacije u Slavoniji. Zbog toga Tito daje nalog da se jedinice prebace iz Slavonije u Bosnu preko Save.

Nakon prelaska Neretve partizani razbijaju četnike koji su pod talijanskom komandom kao dobrovoljačka antikomunistička milicija. Prelaze preko Drine s namjerom da prodru u Srbiju, ali Broz zabranjuje napad na Foču i Čajniče jer su tamo njemačke jedinice s kojima je on u međuvremenu sklopio primirje. Zbog toga se okreće prema Kolašinu i Sandžaku kamo je mogao krenuti početkom godine, pošto mu na tome putu nije stojalo ništa osim slabih talijanskih postrojbi. Međutim u Kolašin dolaze Nijemci, koji odlučuju prekinuti dogovor sa komunistima, te pokreću novu tajno pripremljenu ofenzivu, te partizanske snage tjeraju na Durmitor i kanjon Pive. Ostaci 4. divizije s ranjenicima opkoljeni su i prijeti im uništenje, kao i ranije nakon G. Vakufa. U Mratinju 3. lipnja, Tito odlučuje podijeliti vojsku. On sa 1. i 2. divizijom, elitnim jedinicama kreće u Bosnu, a 3. i 7. diviziji nalaže da s bolnicom (4000 ranjenika) idu u Sandžak što im nije uspijelo. Od 9. dalmatinske diviziji preživjela je samo 3. dalmatinsku brigadu. Jednoj diviziji uspjelo je proći kroz rijetke redove neprijatelja, 8. lipnja prešli su preko Sutjeske, za njom i Vrhovni štab zahvaljujući otporu 2. dalamatinske brigade koja je na Barama uništena braneći bijeg Tita. Nakon toga Tito naređuje 3. i 7. diviziji da napuste ranjenike i bolnicu i pođu za njim, ali je za to bilo kasno, te je samo ostatcima 7. divizije uspio proboj.

U Bosni i u Hrvatskoj dočekale su ih potpuno sačuvane jedinice Bosanskoga štaba (4. i 5. divizija) i Hrvatskog štaba (6. i 8. divizija) koje su odbile poslušati naređenje VŠ o koncentraciji.

Nakon godinu dana partizani su se nalazili tamo odakle su krenuli u pohod na sjeverna područja NDH polovicom 1942. Usput su izgubili dvije trećine vojske, ne računajući 50.000 do 80.000 civilnih izbjeglica koji se nakon dolaska do Livna više i ne spominju u nikakvim izvještajima.

U okviru operacije "Schwarz" obavljeno je i razoružavanje preostalih četnika u talijanskoj okupacijskoj zoni koji su svi bili legalizirani u Dobrovoljačku anti-komunističku miliciju (Milizia Volontaria Anti-Comunista – MVAC), koja se navodno borila protiv partizana, ali najčešće sa istim žarom kao i njihovi gospodari Talijani. Najviše su voljeli vršiti masakre nad hrvatskim civilima.

Operacija Schwarz je bila najveća operacija do tada i ujedno posljednja operacija takvih razmjera, sa 117.000 vojnika protiv samo 20.000 partizana, ali nije do kraja završena pošto su za vrijeme izvođenja Talijani potpisali kapitulaciju, pa su Nijemci morali na brzinu razoružavati Talijane kako oni ne bi mogli u kompletu predati sve oružje i opremu partizanima. Dobar dio oružja zarobili su i vojnici NDH, ali su ga morali predati Nijemcima, pošto je njima, navodno, trebao za istočnu frontu. Pravi razlog bio je taj što oni nisu željeli snažnu hrvatsku vojsku koju ne mogu kontrolirati, pošto su se bojali prelaska pojedinih postrojbi ustaša i domobrana na stranu saveznika i pozivanje saveznika na iskrcavanje na područje između Dubrovnika i Splita.

4.18. Kapitulacija Italije

Kapitulacijom Italije Nijemci teritorij NDH pod talijanskom okupacijom zaposjedaju sa pet njemačkih armijskih korpusa. Hitler 7. rujna 1943. izdaje smijenice Wermachtu kojima jača položaj hrvatskih snaga i traži jačanje hrvatske borbene moći. Time je pokušao motivirati Hrvate na jačanje borbenog morala. Vojni zapovjednici se boje ujedinjenje svih komunistički vojski na području Jugoslavije, Albanije, Bugarske i Grčke, pri čemu je najvažnija obrana jadrana kako se tu saveznici ne bi mogli iskrcati. U toj situaciji Nijemcima je postalo sve važnije i žito iz Slavonije i Srijema, te tvornice, rudnici i naftna polja. Lokalni njemački zapovjednici procjenjuju kako Hrvati nisu rusofilni, ali kako bi mogli prijeći na stranu zapadnih saveznika, te sprječavaju dolazak vojnih snaga na obalu istočnog jadrana i otoke. Tu im više odgovara vlast komunista koji ne žele dolazak zapadnih snaga, ali zanemaruju činjenicu kako time otvaraju mogućnost logističke opskrbe partizana morem od strane zapadnih saveznika. U studenom 1943. feldmaršal von Weichs procjenjuju kako se hrvatsku vojsku ne može uzimati u obzir jer se sve više raspada. Suprotno Hitlerovom stavu vojni zapovjednici na čelu sa generalom Lutersom smatra kako treba uspostaviti novu umjereniju vlast, pošto Pavelićeva vlada više nema nikakav utjecaj na narod, te traži jačanje uloge njemačkih snaga. Nijemci procjenjuju kako je Tito nakon pada Italije stvorio vojsku od 100.000 ljudi i kako je postao ozbiljan protivnik. Njemački lokalni zapovjednici preuzimaju potpunu ovlast mobilizacije, obuku, naoružavanje i kadroviranje u hrvatskoj vojsci i policiji, te zbog nepovjerenja izbjegavaju uključivati hrvate u operacije. Umjesto toga sve više Hrvata šalju na rad u Njemačku što je dostiglo brojku od 200.000 ljudi, a za najmanji neposluh kažnjavaju masovnim odmazdama nad civilima. Zbog takvog ponašanja nijemaca sve više ustaša se otvoreno suprotstavlja Nijemcima, procjenjujući kako je NDH postala običan protektorat Trećeg Reicha. Nijemci sve više koriste četnike na teritoriju NDH, pošto ih smatraju pouzdanijim suradnicima od ustaša i domobrana, te Hrvatska vojska do kraja 1943. gotovo potpuno gubi pravo operativnog djelovanja na svom teritoriju. Dolazi do naglog jačanja inflacije, korupcije, i crnog tržišta.

Padom Italije svima u vladi NDH bilo je jasno kako Hitler gubi rat i to je bio posljednji

trenutak da Pavelić, u interesu hrvatske države i hrvatskog naroda tajno načini "plan B", tj., plan kako prijeći na pobjedničku stranu. Sve svoje suradnike koji su samoinicijativno razmišljali o "planu B" uklanjao je i najčešće kriomice ubijao kao generala Šimića, Vokića, Lorkovića i oko 40

pukovnika. Iako su se Nijemci tajno dogovarali sa partizanima njemu iza leđa on je uporno ostao dosljedan u suradnji i poslušnosti. U situaciji pada Italije General Šimić koji je ranije kao Pukovnik obranio Kupres, te postao poznat i popularan, počinje govoriti kako njemačka gubi, te zagovara prelazak na stranu saveznika, osobito kad su Nijemci nakon pada Italije okupirali Dalmaciju i prema civilima se ponašali gore nego Talijani. Prema njemu su najnepovjerljiviji bili Pavelićevi najvjerniji suradnici tzv., "rasovi" koji su pokušali neuspješno ubiti generala Prpića koji je želio ukinuti ustaše i uklopiti ih u domobranstvo, kako bi stvorio jedinstvenu vojsku. Kasnije kad je general Šimić planirao krenuti na Zagreb i uhititi Pavelića i najbliže suradnike kako bi se preokrenuo na stranu saveznika Luburićevci su ga likvidirati, a kako bi to prikrili organizirali su mu veličanstven sprovod. Nekoliko mjeseci kasnije ubili su s leđa i njegovog brata pukovnika Rudolfa.) U čitavoj Hrvatskoj dolazi do masovnog prelaska u partizane, što se Srbima u partizanskim postrojbama ne sviđa. Zbog toga ponegdje dolazi do obrnutog procesa, četnici koji su prešli u partizane ponovno prelaze u četnike i postaju najvjerniji Njemački saveznici. Tako je početkom 1944. čitava partizanska postrojba u Plaškom prešla u četnike i pridružila se Nijemci u borbi protiv partizana. Prema prebjeglim domobranima partizani su postupali različito. Obrazovanijim časnicima nisu puno vjerovali pa su mnoge potajno likvidirali, dok su druge tjerali na razne zločine kako bi dokazali vjernost. Zbog toga su se mnogi razočarali i u partizane, te su ponovno bježali u domobrane, ili su bježali kući gdje su se skrivali od mobilizacije.

Nakon kapitulacije Italije opasnost od iskrcavanja Amerikanaca u južni Jadran postala je realnija, te su Nijemci nakon nekog vremena ponovno prihvatili ponudu i sklopili tajni separatni sporazum o miru na području južnog Jadrana, znajući kako bi ustaše mogle dopustiti iskrcavanje Amerikanaca, dok partizanski boljševici na to neće pristati. Sporazum sa Njemačkim postrojbama potpisali su Koča Popović, Milovan Đilas i Vladimir Velebit, a to je u svojoj knjizi opisao Vladimir Dedijer. Ovaj sporazum praktično je bio izdaja hrvatskih interesa od strane Nijemaca pa je Pavelić ovo mogao iskoristiti kao povod za tajnu izdaju Nijemaca, no on o tome nije dozvolio ni razgovarati. Iako su se Nijemci bojali izdaje ustaša, što je bilo u hrvatskom interesu, Paveliću to nikad nije palo na pamet, ne zbog toga što im je bio vjeran, već zbog toga što je znao kako bi sukobom sa Nijemcima ustaše praktično postali saveznici zapadnim silama, ali bi oni za prihvaćanje toga saveza tražili žrtve, pa bi Pavelić morao, za početak, žrtvovati samoga sebe, što je npr., predsjednik Finske i učinio.

Kapitulacijom Italije talijanski fašisti su uspjeli zadati najveći udarac NDH tako što su većinu oružja predali partizanima. Na to su se i partizani pripremili tako što su od Tita dobili zapovijed kako postupak prema talijanskim vojnicima koji se budu predavali mora biti "vojnički energičan, politički taktičan i elastičan". U Rujnu širom Dalmacije partizani su se počeli bratimiti s talijanskim vojnicima, pod parolom kako su talijanski vojnici samo "radnici i seljaci u uniformama". Oko 40.000 Talijana zajedno sa dvije kompletne divizije prešle su na partizansku stranu, nakon čega je Tito počeo sa masovnom mobilizacijom po Srbiji, Makedoniji i Crnoj Gori, čime su prvi puta postali ozbiljna vojna sila. Fašistima je od "saveznika" ustaša više odgovarala pobjeda "neprijatelja" partizana, koji su željeli obnovu Jugoslavije, vjerujući kako će u Jugoslaviji uvijek naći neke Srbe spremne na trgovinu hrvatskim teritorijem. (Nakon rata to je general Roata i priznao Britanskom Premijeru Cherchilu kad su ga doveli na razgovor sa njime.) Tome su pripomogli i mnogi obični talijanski niži zapovjednici i vojnici koji su uistinu simpatizirali komunizam, te su se predajom partizanima nadali kako potpomažu širenju komunizma i na Italiju.

Najpogodnija situacija za promjenu savezništva bila je upravo nakon pada Italije pošto je tada još uvijek postojala mogućnost povlačenja vojske i prenošenja svih državnih institucija u Bosnu. Kad su Britanci počeli zračnim i morskim putem naoružavati partizane to je vremenom postojalo sve teže. Kada su ministar Mladen Lorković i vojni časnik Ante Vokić predložili Paveliću da Hrvatska prijeđe na stranu anglo-američkih saveznika uz njegovo napuštanje vlasti, kako su Britanci zahtijevali, Pavelić se pravio kako to podržava, ali se uskoro predomislio. Čim ga je posjetio za područje hrvatske zadužen časnik Gestapoa koji ga je uvjerio kako će Njemačka s

razvojem novih oružja ipak dobiti rat, Pavelić odlučuje uhititi Lorkovića i Vokića, neke članove Seljačke stranke i časnike Domobranstva. Lorković i Vokić smaknuti su krajem travnja 1945. u zatvoru u Lepoglavi. Nakon što se saznalo za "anglo-američki" udar, Pavelić počinje tajne pregovore sa Sovjetskim Savezom koji mu obećaju priznati nezavisnost Hrvatske samo ako Pavelić dopusti slobodan prolaz Crvenoj armiji kroz Hrvatsku i slobodno djelovanje komunistima. Pavelić odbija sovjetski prijedlog te ostaje njemački saveznik do kraja rata i propasti NDH.

Nakon što su Rusi koncem 1994. ušli u Beograd obranu srijemskog fronta i Zagreba trebalo je potpuno prepustiti Nijemcima. Otpor u ravnici postao je nerealan, ali je u planinskom području bio moguć. Za uspješan napad u planinama napadač mora imati odnos snaga 1 : 6 do 1 : 10, što Tito nije imao ni nakon mobilizacije po Srbiji, a ni sa 405.000 Rusa, koji su ušli u Jugoslaviju do Beograda. Čak i tada Paveliću i Luburiću je bilo važnije boriti se protiv četnika nego se s njima pokušati dogovoriti o zajedničkom otporu komunistima. Isti takav, ako ne i tvrđi stav o suradnji imao je jednako priglupi vrhovni četnički zapovjednik Draža Mihailović. Nakon Ruskog ulaska u Jugoslaviju četnici iz Srbije i Crne Gore su se počeli povlačiti prema zapadu, te je u Lijevča polju, nedaleko Banja Luke došlo do sukoba. U bitci koja je odgovarala samo partizanima, a koja se zbila između 30.3. i 7.4. 1945. sukobili su se blizu 28.000 ustaša i 17.000 četnika, te su četnici potpuno poraženi, što je njihov najveći poraz u II svjetskom ratu. Uskoro nakon ove pobijede i ustaše su se počele povlačiti ispred partizana, zajedno sa Nijemcima, čime je partizanima ostavljen prazan prostor koji su osvajali bez većeg otpora, uz usputnu mobilizaciju svih koji mogu nositi oružje i likvidaciju svih potencijalnih protivnika. Prije povlačenja iz Zagreba Pavelić je naredio i posljednji neshvatljiv potez, mobilizaciju 60.000 dječaka od 16 godina po Zagrebu i okolici, što bi se moglo shvatiti jedino kao odluka na borbu, iako to nije namjeravao. Ustaše su se kao i srpski i crnogorski četnici, te albanski i bugarski antikomunisti povlačili zahvaljujući britanskim obavještajnim glasinama o pregrupiranju i zajedničkoj borbi protiv komunizma, što su Britanci širili kao ratnu varku kako bi svojim saveznicima partizanima olakšali pobjedu. Na ovu ratnu varku nisu nasjeli jedino grčki antikomunisti, te je zahvaljujući tome, nakon nekoliko godina teških borbi, demokracija u Grčkoj spašena. Da je Pavelić preko naših iseljenika razvio obavještajnu mrežu u Londonu i Washingtonu mogao je na vrijeme doznati za savezničke dogovore o vraćanju zarobljenika tamo gdje su ratovali, mogao je na vrijeme razlučiti ratnu varku od stvarnog obećanja. Da su ustaše kao i Grci zanemarili Nijemce, te da su se odlučno branili poput nekih manjih postrojbi u BIH, te da su za to pridobili i dio četnika, osobito crnogorskih koji su željeli samostalnu Crnu Goru, te albanske bijelogardejce u povlačenju, obrana protiv svježe mobiliziranih i neobučenih partizana bila bi moguća. Ali za ovakvo nešto trebalo se na vrijeme pripremiti, a ne samo slušati njemačke naredbe. Izabravši opciju povlačenja prema Bleiburgu Pavelić je odustao od Hrvatske države, nakon čega je Tito mogao bez otpora obnoviti Jugoslaviju, likvidiravši sve zarobljenike i opozicijski raspoložene civile koji bi se kasnije tome mogli suprotstaviti. Jedini ozbiljan otpor partizanima su pružili Nijemci u obrani Rijeke, Istre i Trsta gdje je poginulo oko 20.000 partizana. Na ovo ratište Tito je planski poslao uglavnom dalmatinske partizanske brigade koje bi mu mogle smetati u komadanju Hrvatske, dok je jedinice sastavljene od bivših četnika planski slao u mjesta gdje je trebalo likvidirati hrvatsko antikomunistički raspoloženo stanovništvo.

4. UZROCI PROPASTI NDH

Najvažnija osoba u stvaranju, kao i u propasti NDH je Ante Pavelić. Glavne saveznike vidio je u Talijanima, iako su oni igrali na sve mogućnosti, u svome interesu.

Dolaskom na vlast Pavelić je preuzeo svu vlast u svoje ruke. U njegovoj Vladi bilo je čak i masona, iako su masoni bili proganjani kao britanski agenti, a među njegovim vojnim zapovjednicima i državnim službenicima, bilo je ljevičara koji su kao takvi prepoznati tek nakon rata. Čak je i zapovjednik logora Jasenovac Ljubo Miloš, prije rata poznat kao SKOJ- evac iz Ljubuškog i Sombora, čitav rat djelovao kao Staljinov obavještajac. Najpouzdaniji Pavelićev izvršitelj bio je Max Luburić, zapovjednik svih logora kojeg je koristio i za uklanjanje svih dužnosnika spremnih na sukob sa Italijom.

Iako je imao pozitivan cilj, stvaranje Hrvatske države, Pavelić je za vrijeme svoje kratkotrajne vladavine napravio više grešaka i taktičke i strateške naravi.

Prva strateška greška je bila prihvaćanje talijanskih teritorijalnih zahtjeva u trenucima kad je NDH uspostavljena snagom Njemačkog, a ne talijanskog oružja. Samo potpisivanje ugovora u trenutku kad je italija ušla u Dalmaciju s 250.000 vojnika nije se moglo izbjeći, ali je velika greška što se toga uporno i iskreno držao i nakon otvaranja istočnog fronta, kad se broj i snaga talijanske vojske drastično smanjila i nakon što su mu Nijemci dostavili znatnu količinu oružja za borbu protiv četnika i partizana. Čak su sukob sa Talijanima željeli i pojedini njemački zapovjednici kako bi zauzeli više prostora pod svoju kontrolu, ali to nisu mogli sami organizirati zbog Hitlerova savezništva sa Musolinijem. Zato su pojedini njemački zapovjednici (najčešće bivši Austrougarski časnici koji su u Talijanima vidjeli prirodne austrijske neprijatelji) na rat sa Talijanima poticali pojedine ustaške zapovjednike kako bi taj sukob iskoristili da sebe postave kao mirovne snage u tampon zoni. To bi im dobro došlo i zbog osobnih razloga, kako ne bi morali ići na puno opasnije istočno bojište. Najistaknutiji među njima bio je njemački vojni izaslanik u NDH Edmund Glaise von Horstenau, svojevrsni Hitlerov viceguberantor kod Ante Pavelića, koji je prema pisanju u vlastiti dnevnik, već nakon njemačke okupacije Francuske 1940. prestao vjerovati u konačnu pobjedu Njemačke. U slučaju sukoba Musolini bi Hitleru tužio ustaše za sukobe, ali bi lokalni njemački zapovjednici poput ovog hitlerovog povjerenika mogli tvrditi suprotno, zbog toga što bi se ti sukobi dogodili izvan talijanske okupacijske zone, koju su oni samovoljno stalno proširivali. Ti lokalni njemački časnici koji su u Talijanima vidjeli prirodne neprijatelje u suštini su bili jedini prirodni saveznici NDH, pošto su Talijani bili najveći prirodni neprijatelji NDH, iako su formalno bili saveznici. Pavelić se sporazuma sa Musolinijem držao do same objave talijanske kapitulacije, iako ga je navedeni Edmund Glaise von Horstenau navodio na sukob sa Talijanima, pa je 1944. uvidjevši Pavelićevu nesposobnost čak i sudjelovao u pokušaju puča Vokoć Lorković, nakon čega je premješten u Austriju na položaj arhivara za jugoistok. Pokušavao je Pavelića navesti na samostalniju politiku i nije mu bila jasna tolika podložnost prema Talijanima, umjesto da ih pokuša izigrati kad je ojačao, a ovu grešku Pavelić je mogao napraviti jedino iz karijerističkih razloga, pošto se bojao kako bi ga Hitler mogao zamijeniti nekim drugim, ako izgubi Musolinijevu podršku. Od prvog trenutka u Musoliniju je vidio sigurnog zaštitnika vlastite karijere, te je sve činio kako bi zadržao njegovu podršku, uključujući smjenu pojedinih vojnih zapovjednika i postavljanje drugih po talijanskim prijedlozima. Ova prva Pavelićeva strateška greška rezultirala je, odmah po objavi "Rimskih ugovora" kojima je veći dio Dalmacije prepušten Italiji, odvajanjem većeg dijela hrvatske inteligencije i primorskog stanovništva od NDH. Nezadovoljstvo hrvatskog stanovništva "Rimskim ugovorima" odmah su iskoristili komunisti koji su iz Crne Gore i Srbije ubacili prve partizanske odrede na teritorij NDH, a to nezadovoljstvo Pavelić nije znao politički ublažiti.

Druga strateška greška je progon Srba, umjesto da ih masovno mobilizira i drži u vojarnama daleko od zone sukoba, naoružane makar radnim alatom za gradnju cesta, ne zato da bi se borili već zato da bi spriječio njihovu mobilizaciju od strane četnika i partizana. Dolaskom na vlast Pavelićevi

povjerljivi ljudi su odmah počeli otpuštati Srbe sa mnogih funkcija, preko 100.000 ih je protijerano u Srbiju, a mnogi su pobjegli u šume, umjesto da ih nastoje pridobiti za novu vlast. Zbog toga je u domobranstvu već 1941. postalo vrlo jako nezadovoljstvo prema ustaškoj politici. Pametni političari znaju kako treba kupovati neprijatelje, a ne prijatelje, ali je Pavelić ovo primijenjivao jedino prema Talijanima i Nijemcima, dok se prema neprijateljskom srpskom stanovništvu ponašao upravo suprotno. Umjesto tog Pavelić je kupovao svoje sitne simpatizere tako što im je dopustio grabež oko srpskih i židovskih kuća i stanova po Zagrebu. Prema Srbima koje su Talijani naoružavali morao je voditi što pomirljiviju politiku dopuštajući im zaštitu vlastitih srpskih sela pod uvjetom da ne ulaze u Hrvatska sela, te zajedničku borbu protiv komunista, koje su Talijani također naoružavali, kako bi stvarali nered. Umjesto njega ovo su shvatili pojedini župani koji su se na svoju ruku dogovarali sa lokalnim četnicima, zahvaljujući čemu su već 1942. borbe sa četnicima znatno smanjile. Sve ovo Pavelića nije puno zanimalo, te se defetistički prepuštao volji Hitlera i Musolinija koji su se već 1942. dogovorili čitavu Dalmaciju i BiH prepustiti Talijanima i četnicima, čime je praktično Hrvatski narod prepustio četnicima koji su se pripremili sa Talijanima osvojiti čak Sarajevo, nakon čega bi etnički očistili sve teritorije zanimljive Italiji i Srbiji. Do ovog nije došlo zahvaljujući pojedincima koji su nabavili oružje i uniforme za Francetićevu "crnu legiju".

Treća strateška greška je to što je najnemotiviranije vojnike koncentrirao u domobranima, najbolje izdvojio u Ustaše, s tim što je 3.000 najboljih poslao na istočnu frontu, umjesto da tamo pošalje prosječne i po kazni. Nijemci su na istočnu frontu često slali vojnike po kazni, a i mnoge druge vojske u ratu na najgore ratište šalju one kojih se žele riješiti. Ustaše kao dragovoljce je trebalo nakon osnovne obuke unaprijediti za jedan, ili dva čina, te prerasporediti u domobrane kao niže zapovjednike, pomoćnike viših zapovjednika, te kao snajperiste, ili izviđače diverzante. Na taj način bi se spriječile samovoljne likvidacije što su radili pojedine ustaše, ali i bježanje domobrana u partizane. Upravo zbog toga je general Prpić htio ukinuti ustaše, pa su ga Luburićevci pokušali ubili, a Pavelić je prije povlačenja postupio obrnuto, ukinuo je domobrane i svima naredio nošenje ustaških oznaka, misleći valjda kako će tako zaštititi svoje osobne "rasove". Zbog podjele vojske na ustaše i domobrane, mnoge domobranske postrojbe su, po zahtjevu Talijana preuzeli časnici projugoslavenske orijentacije koji su kasnije počinili mnoge sabotaže u obrani. Prelasci domobrana u partizane već od 1942. postajali su sve češći, da bi 1944. postali masovni, kao i gubitci oružja i teritorija koji se odnosom snaga nikako ne mogu objasniti, osim kao namjerna taktička sabotaža. Kako bi ojačao moral morao je zapovjediti mobilizaciju sinova svih ministara i državnih dužnosnika u borbene jedinice, a oni koji svoje sinove pokušaju izvući iz vojske trebao je ukloniti iz vlasti. Na taj bi način spriječio masovnu pojavu izbjegavanja vojne službe za sve bogatije koji su novcem kupovali demobilizaciju. Umjesto svega toga on je Nijemcima pomagao u mobilizaciji Hrvata u razne "Vražje divizije","Handžar divizije" i slične postrojbe njemačke vojske gdje su Nijemci zapovijedali, a Hrvati (katolici i muslimani) su bili obično meso koje su Nijemci nemilosrdno gurali u najopasnije borbe. U organizaciji obavještajnih i protu-obavještajnih službi pokazao je potpunu nesposobnost. Pojedine domobranske veće postrojbe su znale danima pregovarati sa partizanima, što je među vojnicima bila javna tajna, a UNS o tome nije ništa znao. To je bilo moguće zato što pouzdani obavještajci i protu obavještajci nisu bili integrirani u zapovjedništva postrojbi, od satnija na više, već su djelovale kao posebne ustaške postrojbe stacionirane izvan domobranskih vojarni. Sve obavještajne poslove obavljao je UNS umjesto da se organizira više vojnih i civilnih, kako unutrašnjih tako i vanjskih obavještajnih službi koje bi mogle djelovati skriveno od partizana, Nijemaca i Talijana. Iako su u početku stvaranja NDH pojedinci u ovoj službi došli do vrlo važnih informacija kao što su informacije o naoružavanju četnika i partizana od strane Talijana, vremenom je moral i sposobnost i u njoj znatno pao, osobito nakon odlaska Eugena Kvaternika, te je glavni Titov i Staljinov obavještajac Ivan Krajačić, poznati španjolski komunistički borac, čitav rat proveo u Zagrebu slobodno se šećući po gradu, čak i u domobranskoj uniformi.

Četvrta Pavelićeva greška je što nije bio dovoljno svjestan činjenice da bez oružja i obučene vojske ne može stvoriti ozbiljnu državu, pa je zato morao u prvom trenutku voditi što pomirljiviju politiku prema Srbima koje su Talijani naoružavali, a partizanima je trebao stalno nuditi aboliciju ako pređu u domobrane. Istovremeno je trebao tajno nabavljati oružje. To od Talijana nije mogao, pošto su oni, iako formalni saveznici bili strateški neprijatelji, a ni od Nijemaca koji nisu imali osobito povjerenje u njega. Ali je mogao oružje kupovati od proizvođača iz Švicarske, Španjolske, Danske, Češke ili Nizozemske uz pomoć mita, te ga prevoziti preko granica također pomoću mita, na što čak ni gestapovci nisu bili imuni. Novac za to mogao je pribaviti prodajom državne, ili zbog raznih razloga zaplijenjene imovine. Normalno, pri tome je trebalo kršiti mnoge Njemačke odluke, ali to sve obavještajne službe u ratu čine. Upravo u razvoju obavještajnih službi i tajne logističke mreže koja bi znala i mogla razbiti probleme naoružavanja nije uspio naći sposobne suradnike za uvoz, ili za organizaciju djelomične vlastite proizvodnje. Kad je Italija kapitulirala on to nije na vrijeme predvidio, te nije na vrijeme krenuo u nasilno preuzimanje talijanskog oružja i teritorija što su iskoristili partizani koji su se tek tada od bande šumskih i planinskih razbojnika pretvorili u ozbiljnu vojsku. Ono što su ustaše i uspjele zarobiti, po njemačkom nalogu, Pavelić je dobrim dijelom vratio Nijemcima, što nikako nije smio u trenucima kad je bilo očito kako Nijemci gube rat. Da je znao predvidjeti što će se dogoditi sa talijanskim trupama mogao je i on u partizane i četnike preobučene povjerljive postrojbe poslati na teritorij pod talijanskom okupacijom sa zadatkom zaplijene oružja i preuzimanja čitave Jadranske obale. Partizani su to uspjeli iako nisu, kao ni Pavelić, imali svoje tvornice oružja i streljiva, ali su znali i sa neprijateljima sklapati tajne separatne sporazume kad god im je to odgovaralo. Čak i na samom kraju rata pri povlačenju Nijemci su radije uništavali oružje i streljivo, umjesto da ga ostave svojim "saveznicima" ustašama i domobranima, bojeći se kako bi oni mogli protjerati partizane sa obale i otoka, te pozvati Saveznike na iskrcavanje. I do ovog oružja se djelomično moglo doći pošto su i mnogi njemački zapovjednicu u trenucima povlačenja postali defetisti i skloni korupciji, kako bi si osigurali sredstva za osiguranje osobne sigurnosti.

Peta i najveća strateška greška je povlačenje prema Bleiburgu koncem rata. Da se s vojskom od oko 160.000 vojnika (koje je u većini mobilizirao tek kad je svakom postalo jasno kako gubi rat) i 300.000 civila, te oružjem i hranom koja mu je preostala povukao u BiH i Dalmaciju pod parolom bijega od Rusa i borbe protiv obnove Jugoslavije, te da je primjenom gerilske taktike izdržao samo nekoliko mjeseci kad su se Amerikanci počeli svađati s Rusima dogodila bi se podjela iz Moskve i Jalte «fifti/fifti», bez obzira na interes Londona. (U domovinskom ratu nekoliko tisuća vrlo loše naoružanih Vukovaraca tri mjeseca je držalo Vukovar braneći se od protivnika koji su po borbenoj moći bili mnogo jači nego partizani 1945. ) Žrtava bi bilo daleko manje nego na Bleiburgu i križnim putovima, samo da je u vrhu vlasti bilo morala. A čitavo to vrijeme mogao je tajno pozivati saveznike da se iskrcaju na otocima i obali. Time bi usput spriječio i dobavu ratnog materijala partizanima. Ovakvim postupcima znatno bi ojačao plan za koji se zalagao američki general Patton koji je predlagao obračun sa Rusima kako bi se suzbio komunizam koji je za njega bio isto, ako ne i veće zlo od nacizma i fašizma. Zahvaljujući sumnjivoj automobilskoj nesreći u kojoj je jedan američki vojni kamion, na praznoj cesti kod Manheima 21. prosinca 1945. udario Patonov auto, baš u njegovu stranu, (pri čemu njegov vozač i načelnik njegovog stožera general Hap Gay nisu ni ozlijeđeni ) čime su definitivno pobijedili britanski stratezi koji se nisu željeli sukobiti sa Rusima.

Sveukupno, kad se sve ove taktičke i strateške greške zbroje moguće je zaključiti kako Pavelić

uopće nije shvaćao protiv koga se bori, iako je znao kako Talijani naoružavaju četnike i partizani, te se uporno borio samo protiv četnika i partizana, koji su u suštini bili oruđe u talijanskim rukama. Tukao se sa talijanskim rukama, četnicima i partizanima, ali se nikad nije ni usudio zamahnuti prema glavi. Već u srpnju 1941. od ustaškog redarstva i obavještajaca dobio je podatke o talijanskom naoružavanju četnika, te se potužio Nijemcima da Talijani naoružavaju četnike, a u rujnu im je dojavio kako naoružavaju i partizane. Pošto su Nijemci odbili posredovati, (vjerojatno misleći kako Pavelić izmišlja, želeći njih sukobiti sa Talijanima) poslao je ministra Milu Budaka za

poslanika u Berlin, da izbori njemačku pomoć, ali Nijemci nisu htjeli ugrožavati savezništvo s Rimom. Već tada bilo je jasno kako je savezništvo sa Italijom lažno savezništvo, ali Pavelić za taj problem nije uspio ni idejno, a ni praktično pronaći riješenje, te se do pada Italije pridržavao savezništva, bojeći se sukoba s Talijanima i uklanjajući sve koji su u taj sukob bili spremni krenuti, a to su u pravilu bili oni koji su u početku najviše vjerovali u njegove sposobnosti vođe, te su bez prigovora izvršavali sve njegove naloge. Da je Pavelić imao više hrabrosti, te da je više mislio na nepotrebne žrtve koje je izazvao rat sa četnicima i partizanima mogao je igrati prljavo. Mogao je pristupiti taktičkom rješenju, tj., povjerljive male postrojbe obučene poput partizana, ili četnika, slati u napade na Talijane, kako bi oni odustali od njihovog naoružavanja. Ako se to nije usudio mogao je strateški "okrenuti pilu naopako", te prihvatiti talijanske zahtjeve za carinskom, monetarnom i personalnom unijom, uz uvjet da se talijanska vojska rasporedi na granicu prema Mađarskoj i Nedićevoj Srbiji, te da talijanska žandarmerija čuva red i mir u većinski talijanskim i srpskim mjestima, ali da hrvatsko redarstvo čuva red u svim mjestima sa hrvatskom većinom od Trsta do Boke Kotorske i Zemuna. Talijani bi ovo prihvatili, ali Nijemci ne bi, te bi se njima moglo ponuditi čuvanja željezničkih pruga prema Grčkoj i Jadranu. Dijeljenjem ovlasti na istom prostoru izazivalo bi tihe sukobe između Nijemaca i Talijana, ali Talijani ne bi imali interes za naoružavanje četnika i partizana, nakon čega bi oni u roku od 6 mjeseci nestali zbog nedostatka streljiva i hrane. Nakon toga ustaše i domobrani bi samo trebali, u policijskim uniformama, čekati pogodan trenutak za obračun sa Talijanima, te se polagano naoružavati. Ali njemu ovo nije ni padala na pamet, iz čega je logično zaključiti kako njemu ni na kraj pameti nije padala mogućnost da Hitler i Mussolini izgube rat. Svi koji se razumiju u ratovanje i gospodarstvo shvatili su kako Hitler gubi rat odmah nakon poraza najboljeg Hitlerovog generala Romela u Africi, čime su zapadni saveznici odsjekli Njemačku od naftnih izvora. Nakon što su se zapadni saveznici iskrcali na Siciliju čak i prosječno inteligentni intelektualci su shvatili kako Hitler gubi rat, ali ne i Pavelić. Da je personalnu uniju sklopio nakon pada Sicilije Talijani bi prestali naoružavati partizane, te bi partizani nakon nekoliko mjeseci ostali bez streljiva, a tada ne bi mogli ni preuzeti ogromne količine talijanskog oružja nakon kapitulacije Italije. Čak i nakon kapitulacije Italije njemu nije bilo jasno tko pobjeđuje, te je radije vjerovao njemačkim agentima "Gestapoa", nego vlastitim obavještajnim izvorima.

Na sve navedene strateške greške, osim osobnog karijerizma i njemačkih agenata, Pavelića su navodili i Britanski agenti, masoni iz najbližeg okruženja. Pri kraju rata u listopadu 1944. na sastanku u Moskvi W. Cherchil, Anthoni Robert Eden i J. Staljin su dogovorili podjelu interesa na području Jugoslavije u odnosu pola/pola, što je potvrđeno u veljači 1945. na Jalti, ali je Cherchil sve učinio kako bi taj dogovor sabotirao. Najprije je pokušao Rosvelta uvjeriti kako se savezničke snage trebaju iskrcati na području Balkana, čime bi saveznici osigurali vlast četnicima i kraljevskoj izbjegličkoj vladi u Londonu na čitavom području Jugoslavije. Pošto Rosvelt na to nije pristao Cherchil je već u zimi 1943. odlučio sve karte staviti na svog rezervnog igrača, Tita s kojim je dogovoreno održanje Jugoslavije, bez obzira što je Staljin bio sklon samostalnosti hrvatskih Hebrangovih komunista. Dio pomoći koju je dobivao od SAD-a Churchill je odmah zračnim putem preusmjeravao Titovim partizanima, čime su oni od bande pljačkaša leševa postepeno postajali sve snažnija vojska, najprije zahvaljujući talijanskom oružju, a nakon kapitulacije Italije zahvaljujući zračnoj i morskoj dostavi Britanskog oružja i streljiva.

Nakon dogovora iz Jalte, britanska pomoć komunističkim partizanima je povećana pa je pojačana i njihova sposobnost sabotaže dogovora iz Moskve i Jalte. Churchill je Titu dao u zadatak očuvanje Jugoslavije bez obzira na cijenu. Kako bi izvršio taj zadatak, koji mu je i osobno odgovarao, Tito je čak i sa Nijemcima (koji nisu bili skloni razmišljanju o dugoročnim planovima) sklopio tajni separatni sporazum o miru na području južnog Jadrana, a Nijemci su (na svoju žalost pošto su ih partizani nakon kasnijeg zarobljavanja sve pobili, što Amerikanci ne bi učinili) na to pristali, znajući kako bi ustaše mogle dopustiti iskrcavanje Amerikanaca, dok partizani na to neće pristati. Sporazum sa Njemačkim postrojbama potpisali su Koča Popović, Milovan Đilas i Vladimir Velebit. Čim je Jugoslavenska kraljevska vlada doznala za britanske tajne planove, kralj Petar je

tajno odletio prema Dubrovniku gdje se trebao spojiti s četničkim postrojbama. Četnici su krenuli prema Dubrovniku, pri čemu su razbili partizansku jedinicu koja ih je u tom pokušala spriječiti. Tada su se ispred Dubrovnika iskrcali britanski komandosi koji su u Mačkovu klancu ušli u sukob s četnicima kako bi spriječili njihov prodor do Dubrovnika i spajanje s Jugoslavenskom Kraljevskom vladom koja samostalno, bez vojne pomoći saveznika, po njihovoj obavještajnoj procjenom, više nije mogla obnoviti čitavu Jugoslaviju. Kako su četnici bili jači Britanci su preko svojih masonskih prijatelja iz Pavelićeva okruženja uspjeli dobiti pomoć jedne ustaške postrojbe koja je razbila četnike. (Pripadnici ove ustaške postrojbe kasnije su svi poginuli, ili « nestali», kako ne bi mogli svjedočiti o ovome, a «nestali» su čak i partizani koji su sudjelovali u ovim borbama. Preživjeli su jedino neki četnici koji su se o tome usudili pričali samo rijetkim pojedincima.) Nakon ovog neuspjelog kraljevskog pokušaja povratka u Jugoslaviju, a kako bi Titu olakšali posao i spriječili stvaranje oružanog antikomunističkog pokreta otpora, Britanci su preko svojih agenata među četnicima naveli četnike na masovni prelazak u partizane, a preko agenata u vladi NDH, Bjelogardijaca i ostalih antikomunističkih i antijugoslavenskih vojski naveli su pripadnike ovih formacija (ukupno oko 300.000 vojnika i više stotina tisuća civila) na povlačenje prema Austriji, obećavši im reorganizaciju i povratak na vlast čim se steknu uvjeti za obračun s komunizmom. Ovo je Pavelić kasnije nazvao "britanska izdaja", ne shvaćajući kako je izdaja kad te prevari saveznik, a kad te prevari ratni neprijatelj to je ratna varka. Izdali su ga Talijani i Nijemci, dok su ga Britanci prevarili, a on je uspio lijepim ciljevima zavesti i prevariti, te vjernošću do kraja prema svojim nevjernim saveznicima, u stvari izdati vlastit narod.

5. POSLIJEDICE PORAZA hrvatskih snaga

NDH je nastala kao težnja Hrvatskog naroda za svojom državom, te su s radošću prihvatili njezino proglašenje, čim je proglašena u uvjetima napada Njemačke na Jugoslaviju. Iako je to značilo podčinjavanje jednoj okupacijskoj sili, na uštrb druge okupacijske sile, većina je u tome vidjela mogućnost postepenog kretanja prema stvarnoj neovisnosti. Srbi i Jugoslaveni reagirali su drugačije, pošto je Jugoslavija bila njihova država. Srbi su u Jugoslaviji vidjeli proširenu Srbiju, dok su jugoslavenski nacionalisti (orjunaši), kao i jugoslavenski komunisti u Jugoslaviji vidjeli ostvarenje svoga teritorijalnoga cilja, uz razliku što su jedni željeli demokratsku, a drugi komunističku Jugoslaviju. Hrvati koji su ipak činili većinu proglašenje NDH su vidjeli kao svoju pobjedu, dok su se orjunaši odmah pobunili organiziravši napade na hrvatska sela, i gradove. U nastaloj anarhiji Pavelić nije znao kako smiriti pobunu hrvatskih domaćih neprijatelja, kako preduhitriti planove vanjskih neprijatelja, te im se nije znao suprotstaviti ni politički, ni obavještajno, ni gospodarski, a ni vojno. Iskoristio je trenutak i postao vođa, dobio je državu voljom strnih sila, ali ju nije znao sačuvati. Njegov najveći intelektualni domet u pregovorima sa svojim "saveznicima" su bile sitne lukavost u cilju osobnog političkog opstanka, dok ga dugoročni strateški potezi bitni za opstanak države nisu zanimali ako u tome nije vidio sebe. U odnosu na slabije nacionalne, ili osobne neprijatelje jedino riješenje vidio je u likvidacijama, ili protjerivanju. Kad je poveo narod i vojsku u izbjeglištvo vjerovao je kako je to privremeno, dok se zapad zarati sa komunistima, ne shvaćajući kako je to obična lutrija bez ikakvih čvrstih uporišta. U toj lutriji na bubanj je stavio hrvatski narod. Vidjevši kako su ga prevarili svi saveznici, došao je do zaključka kako treba vjerovati ratnom neprijatelju, iako bi bilo puno logičnije zaklučiti kako nije sposoban procijeniti planove i interese ni saveznika, a kako bi onda mogao procijeniti interese i planove neprijatelja. Nesposoban za procjenu i ocjenu međunarodnih političkih okolnosti i igrača koji sudjeluju u političkim igrama učinio je velike zločine, prije svega prema vlastitom narodu. Kad je doveo narod i vojsku do Bleiburga odlučio je vjerovati Britancima koji su imali interes prevariti i njega i vojsku koja je 4 godine ratovala na suprotnoj strani. Bez ikakve vojne i političke logike zaključio je kako su ti dojučerašnji neprijatelji preko noći, slijedom njegovih snova odjednom postali i njegovi prijatelji.

Za Britaniju je prevara neprijatelja uobičajena ratna varka i to je mogao svatko sposoban za logično razmišljanje shvatiti, osim onih koji su se "hvatali za slamku".

Kad su Britanci odlučili ratnom varkom razoružati svoga ratnog neprijatelja, te pristigle vojnike, slijedom dogovora sa svojim saveznicima, vratila Titovim partizanima Pavelić se uspio spasiti, na račun vlastitog naroda. Kako komunisti postupaju sa svojim neprijateljima znao je vrlo dobro, te je zbog toga Pavelić još 1944. svoju obitelj poslao u Austriju. (Nakon rata im se pridružio i živio s njima u američkoj okupacijskoj zoni. Iako se Pavelić javio Američkoj obavještajnoj službi, ni Amerikanci ni Britanci nisu radili ništa po pitanju njegova uhićenja, pošto im je još uvijek mogao koristiti, ako se politička situacija promjeni. Uskoro se preselio u Rim gdje su mu u skrivanju pomagali i svećenici. Amerikanci ga i dalje nisu pokušavali uhititi iako ga je Tito tražio, a njegov komunistički režim je to koristio za optuživanje katoličke crkve zbog pomaganja Paveliću. )

Nakon predaje Hrvatske vojske Britancima kod Bleiburga i njihovog izručenja komunistima, oni su sukladno komunističkim običajima likvidirali hrvatsku vojsku zajedno sa nekoliko stotina tisuća antikomunistički nastrojenih hrvatskih civila. Hrvati su znali što ih čeka od partizanske, nakon ulaska 1944. Rusa u Srbiju većinom Srpske masovno mobilizirane vojske, te su se u velikom broju počeli povlačiti sa poraženim vojskama prema Austriji. I oni koji su ostali u Zagrebu pobjednike su dočekali sa zebnjom čekajući najgore, što se uskoro i počelo zbivati. U Zagrebu kao i širom Hrvatske i BIH počeli su masovni pokolji Hrvata, bez ikakvog otpora, pošto se vojska povukla. Mnogim hrvatskim partizanima nije bilo jasno zašto Zagreb pobjednike nije dočekao ovacijama kao osloboditelje, već mlako kao okupatore. Zadojeni tijekom rata komunističkom ideologijom nisu mogli shvatiti kako su oni samo sluge srpskih i ruskih interesa, a ne oslobodioci vlastitog naroda. Mnogi među njima, čak i koji nisu bili članovi partije već obični borci, bili su naredbodavci likvidacija, a Srbi najčešći izvršioci. Otpor partizanskom teroru pružila je samo jedna

bojna "križara" koji su se odupirali nekoliko godina. Da je ostao barem jedan korpus za gerilsko ratovanje partizani bi za uvođenje mira morali nuditi političke ustupke, dok im u sukobu sa jednom bojnom to nije trebalo. U takvom sukobu bi bilo mnogo žrtava, ali ne onoliko koliko ih je ubijeno na Blaiburgu i križnim putovima. Gubitkom rata protiv jugoslavenskih nacionalista i komunista Hrvatska je izgubila Bosnu i Hercegovinu, te Srijem, Boku Kotorsku, dio Sandžaka, što je dobila Srbija, a dobila je Istru i pojedine priobalne gradove koje je prije rata držala Italija.

U Austriji Britanci su izručivši poražene vojske komunistima, a za svaki slučaj, vođe ovih pokreta i vlada, poput Pavelića, sačuvali kako bi ih se moglo upotrijebiti, ako Tito izmakne kontroli, a Titu su u vladu ugurali Hrvata Šubašića kako bi bar dio umjerenih Hrvata prihvatio Titovu vladu. Nisu izručili jedino većinu četnika koje su sačuvali za rezervnog igrača Kralja Petra, ako moć Tita oslabi, a moć monarhista ojača. Kako bi osigurao vlast nad Srbima Tito je već na sastanku kod Drvara odobrio masovni pokolj Hrvata, čime je osigurao njihovu masovnu podršku, te je krenuo u jačanje svoje osobne moći tako što je dio oružja dobivenog od Staljina, nakon likvidacije Hrvatske vojske kod Bleiburga, preusmjerio komunistima u Albaniju i Grčku. U Albaniji su komunisti uspjeli osvojiti vlast, ali je otpor komunistima u Grčkoj bio previše jak, te je došlo do teškog građanskog rata. Kad su par godina kasnije Amerikanci od Rusa tražili poštivanje dogovora iz Jalte, te prestanak Titovog oružanog miješanja u Grčku, Staljin je to prihvatio, ali se Tito suprotstavio Staljinu koji ga je pokušao srušiti takozvanom rezolucijom Informbiroa. Tito je vjerovao u svoju snagu očekujući pomoć komunista Albanije, Bugarske i Grčke, ali su se svi oni opredijelili za jačega, to jest za Staljina. Tada su Britanci sve učinili kako bi ga održali na vlasti, uključujući ogromne nepovratne kredite u hrani, opremi i oružju, na što su nagovorili i Amerikance, uvjerivši ih kako je i Tito bolji nego Staljin, iako su vrlo dobro znali kako Titova represija nije ništa manja od Staljinove. (U Beogradskoj skupštini 1951. godine Aleksandar Leka Ranković, šef svih obavještajno terorističkih organizacija je podnio izvještaj kako je od 1945. do 1951. godine kroz logore prošlo 3.777.776 zatvorenika, a 568.000 narodnih neprijatelja je ubijeno.) Da je brojio umrle od gladi i bolesti izazvanih represijom broj ubijenih bio bi daleko veći.

Zahvaljujući Titovoj spremnosti za britanske strateške igre na teritoriju Jugoslavije za vrijeme rata ubijeno je oko 1.000.000 ljudi (duplo više nego Amerikanaca i Britanaca zajedno u cijelom II svjetskom ratu), dok je Nijemaca i Talijana poginulo tek oko 30.000 u borbi (nakon rata većina zarobljenika je također pobijena), što znači da je na jednog okupatorskog vojnika poginulo oko 3.000 Jugoslavena, najviše Hrvata (katolika i muslimana), pošto su se većinom borbe vodile na teritoriju NDH koji je postao najviše razoren prostor Europe nakon Njemačke i Staljingrada. Sve ovo na Tita i njegove sljedbenike nije imalo ni najmanje emocionalne posljedice. Svi koji su pokazivali znakove kajanja su uklanjani, a opstajali su samo oni koji su, kao i Tito pokazivali sociopatske i psihopatske osobine.

Zahvaljujući radu Andrzeja M. Lobaczewskog i brojnih drugih znanstvenika danas znamo kako psihopati zauzimaju mnoge najvažnije pozicije u državama, religijama, financijskim i drugim institucijama. Psihopati se mogu podijeliti na više vrsta.

Esencijalni psihopati su osobe koje su u stanju napraviti bilo što kako bi ostvarili zadovoljstvo, naročito nakon mučenja, iscrpljivanja pa čak i ubijanja drugih ljudi i/ili životinja. Ovakve vrste psihopata često nazivamo i sociopatima, ako su u stanju nagovarati i prisiljavati naizgled normalne i zdrave ljude, da čine grozote koje se mogu usporediti s najgorim zločinima protiv čovječnosti, ili ako stvaraju democide, genocide, organizirana silovanja, ubijanja i tako dalje. Esencijalni psihopati se mogu naći na svim društvenim pozicijama, iako se smatra kako u zatvorima čame isključivo psihopate iz nižih dijelova hijerarhije, važno je napomenuti kako psihopata s najniže socijalne ljestvice, uglavnom radi puno manje zla i štete, nego li esencijalni psihopati (sociopati) na vrhu piramide koji upropaštavaju milijarde života kroz globalne krize, ratove velikih razmjera i malverzacije s planetarnom klimom i resursima.

Makijavelistički psihopati planiraju decenijama pa čak i stoljećima unaprijed kako bi svojim potomcima, ili društvima osigurali put do željenog cilja na najbrži mogući način, uz najmanji utrošak energije i novca, i to uz tipično negiranje i kršenje etičnih i moralnih odlika i iznimno agresivne metode koje se kose bilo kojim ljudskim i građanskim pravima.

Utilitaristi psihopate su osobe koji se ne ustežu čak i od ubijanja ljudi kako bi sebi osigurali dobro stanje, ili egzistenciju. Tipičan utilitarista će ubijanje ljudi opisati kao „eutanaziju iz milosrđa“ ili „žrtvovanjem manjine kako bi se spasila većina“, a u stvari će ostvarivati vlastite planove i oportunizam kako bi što više uspjeli u poslu, ili plana.

Narcisoidni psihopat je oblik psihopatskog poremećaja osobnosti lako vidljiv i lako se klasificira zbog stalne želje „narcisa“ da budu u centru pažnje, ili barem to pokušavaju. Krajnji oblik narcisoidnosti je Histrionski poremećaj – u kojemu osoba stalno želi biti u centru pažnje, pa čak i agresivno traži pažnju, s izraženim zavođenjem i navođenjem s potpunim nedostatkom moralnosti. Ova vrsta psihopatije je slična jednoj drugoj vrsti psihopatije a to je bolesna ambicija zbog koje su pojedini ljudi, kako bi došli do svog cilja, u stanju sve poduzeti kako bi postali poznati u svijetu zabave, ili medija.

Psihopati imaju problema sa suzbijanjem bijesa i agresije, dok s druge strane ne osjećaju strah, imaju izraženu impulsivnost, nedostatak kontrole i siromaštvo emocija naročito onih emocija koje imaju veze sa suradnjom s drugim ljudima, altruizam, te potpun nedostatak empatije i žaljenja.

Mnogi psihopati se nastoje prikazati karizmatičnima i privlačnima, pa čak i velikim naučiteljima koji propovijedaju, mir, ljubav i blagostanje, a zna se dogoditi da se tek nakon desetljeća, pa čak i nakon smrti samih psihopata otkrije njihova prava priroda.

Psihopate se može prepoznati po izraženom egoizmu, uživanjem u (psihičkom i/ili psihičkom) mučenju (naročito) djece i žena, licemjerju, lažljivosti, manipulaciji svima, snažnoj prilagodljivosti, grabežljivosti, spletkarenju, sklonosti zakulisnim igrama, snobizmu, omalovažavanju svih, nemogućnost ostvarivanja iskrenih i dubokih obiteljskih i drugih veza, besramno i nemoralno ponašanje, hladno i proračunato razmišljanje, odlična verbalizacija i elokventnost, gluma, prebacivanje krivice na druge i nepriznavanje vlastitih grešaka, ispričavanje po potrebi, uživanje u stvaranju kaosa, nemogućnost osjećaja ljubavi, seks zamjenjuju s ljubavlju, nedostatak empatije, nedostatak osjećaja žaljenja i kajanja, fiksacija na ispunjenje vlastitih želja, nestrpljivost, netrpeljivost, fetišizam, brzo stvaranje i razvrgavanje partnerstva s drugim psihopatima, prikazivanje sebe kao duhovnjaka i religiozne osobe, korištenje religioznosti za svoje vlastite ciljeve – lažna religioznost, korištenje politike za svoje ciljeve – dvolični političari, diktatori, prikriveni fanatizam, isključivost, sistematsko i plansko uništavanje svega što im stoji na putu ostvarivanje cilja ili želja, elitizam, bolesna ambicija, okrutnost, nadmenost, sklonost seksualnim devijacijama i slično. Psihopati na položajima za svoje suradnike najradije biraju iste takve psihopate zbog čega psihopatske institucije postaju inkubator za psihopate, i zbog toga postaju ozbiljna prijetnja društvu. Većinu nabrojanih psihopatskih osobina moguće je uočiti kod Tita, a i njegovih sljedbenika. Imao je ogromnu želju doći na vlast, a kad je to ostvario nije ga zanimala nikakva ideologija kao što je komunizam, ili održanje Jugoslavije u koju se zaklinjao. Da ga je zanimao komunizam podčinio bi se Kominterni i Staljinu kojem se suprotstavio, a da ga je zanimao dugoročni opstanak Jugoslavije ne bi počinio masovne zločine nakon rata. Da je ubijene katolike raselio po srpskim i albanskim selima, da je ubijene četnike i Albance raselio po hrvatskim i slovenskim selima, da je ubijene muslimane raselio po katoličkim i pravoslavnim selima mogao je svako selo pretvoriti u malu Jugoslaviju. Nakon 20- ak godina zarobljenici bi se poženili sa lokalnim djevojkama, te bi im djeca bila pravi jugoslaveni. Tito je imao dovoljno moći za to, ali ga takvi dugoročni planovi nisu zanimali, pa je odlučio sve potencijalne protivnike likvidirati u što kraćem vremenu. Protiv ovakvog protivnika Pavelić je imao vrlo male izglede, pošto je imao mnogo nižu opću inteligenciju, a nije imao ratno iskustvo ni u prvom svjetskom ratu, a niti u tajnom obavješajno - terorističkom ratu koji je Tito okusio u Španjolskoj u brigadi Dimitrov gdje je kao zapovjednik, po Staljinovim naputcima tajno, s leđa ubijao ratne saveznike; anarhiste, trockiste i ostale kojima Staljin nije vjerovao. Pavelić, kao prosječan pravnik, iako je i sam imao mnoge psihopatske osobine, bio je opterećen pravnim slijepilom zbog kojeg mnogi pravnici ne vide kako ne vrijedi donositi zakone koje ne možeš provesti u djelo.

Za vrijeme Titovog života Jugoslavija je dobila oko 120 milijardi dolara razne nepovratne pomoći koju je on kasnije obilato dalje dijelio svojim nesvrstanim prijateljima, bivšim britanskim kolonijama koje je on okupio u tzv. nesvrstanu organizaciju. To je učinio po nalogu Britanaca koji su preko njega ustvari financirali probritanske političare u svojim bivšim kolonijama. Iako se Tito vrlo brzo odupro i utjecaju Britanaca, te izgradio sustav osobne diktature, Britanci su mu nastavili pomagati pošto je osiguravao njihovu glavnu geostratešku investiciju na Balkanu, a to je Jugoslavija. Velikim darovima, preko Tita sačuvali su djelomični nadzor i nad svojim bivšim kolonijama tako što su preko njega prikriveno upravljali pokretom nesvrstanih koji je imao ulogu spriječiti podpadanje ovih država pod utjecaj SAD-a, ili SSSR-a. Više im je odgovaralo da njihove bivše kolonije budu formalno samostalne, nego da uđu u sferu utjecaja bilo koje nove velike sile. Sve to je Tito obilato koristio za organiziranje terorističkih komunističkih pobuna širom svijeta preko pojedinaca koji su vojnu i obavještajnu obuku prolazili na teritoriju Jugoslaviju, gdje su redovito dolazili na odmor kad su se trebali skloniti od potrage zapadnih službi.

Čitavo to vrijeme, zbog povijesno nezabilježenih represalija hrvatski nacionalni identitet je gotovo potpuno zamro, pošto je većina počela prihvaćati jugoslavenstvo, kao jedini način preživljavanja. Tek dolaskom "Hrvatskog proljeća" kad su se komunisti međusobno posvađali oko podijele turističkog deviznog kolača došlo je do naglog buđenja pritajene nacionalne svijesti. To je dvadeset godina kasnije, u trenutku raspada "velikog komunističkog carstva" stvorilo dovoljnu kritičnu masu za organiziranje otpora komunistima, Jugoslavenima i Srbima, te stvaranje države u oslobodilačkom domovinskom ratu.

Literatura:

Williem Engdahl: Stoljeće rata.Carol Quigley: Anglo američki establišment.Igor Bunič: Partijsko zlato,Memorali Hitlerovog povjerenika za Hrvatsku Edmund Glaise von Horstenaua, Jere Jereb: Eugen Dido Kvaternik,Vjekoslav Vrančić: Urota protiv Hrvatske, Milovan Đilas: Wartime (Vrijeme rata), Waltera R. Robertsa „Tito, Mihajlović i Saveznici“,Nada Kisić Kolanović: NDH i Italija,dr. Dinko Šuljak: Želio sam Radićevu Hrvatsku,Fikreta Jelić-Butić, "Četnici u Hrvatskoj 1941-1945.", Globus, Zagreb, 1986., Dušan Plenča, "Partizanski odredi naroda Dalmacije 1941-1942", Vojnoizdavači zavod JNA "Vojno delo", Beograd, 1960., Nikola Milovanović, "Draža Mihailović", Centar za informacije i publicitet, 1985.,Zbornik dokumenata i podataka NOR-a, tom XII - njemački dokumenti,Fikreta Jelić-Butić: Ustaše i NDH, Globus, Zagreb 1977., Bogdan Krizman: Ante Pavelić i ustaše, Globus, Zagreb 1986., Bogdan Krizman: Pavelić između Hitlera i Mussolinija, Globus, Zagreb 1983., Bogdan Krizman: Ustaše i 3. Reich, 1-2, Globus, Zagreb 1983., Hrvoje Matković: Povijest NHD, P.I.P., Zagreb 2002., Vladimir Mrkoci i Vladimir Horvat: Ogoljela laž logora Jasenovac, http://www.vojska.net,Neva Mihalić: Borba Hrvata protiv trećeg Reicha.