PARTIZANSKI "ANTIFAŠIZAM"

II dopunjeno izdanje

Autor: Tihomir Čuljak

Sadržaj:

1. Ideologije1.1. Kolektivističke ideologije

1.1.1. Ideologija građanske države1.1.2. Nacionalizam1.1.3. Komunizam1.1.4. Fašizam

1.1.5. Nacionalni socijalizam (nacizam) 1.1.6. Vehabizam

1.2. Individualističke ideologije1.2.1. Liberalizam1.2.2. Anarhizam1.2.3. Nihilizam

1.3. Spolne ideologije1.4. Antitehnološke ideologije

2. Uspon talijanskog fašizma

3. Pretpostavke za razumijevanje ratnih nelogičnosti 3.1. Suprotstavljeni interesi

3.1.1. Britanski interesi3.1.2. Sovjetski (Ruski) interesi3.1.3. Njemački interesi3.1.4. Srpski interesi3.1.5. Talijanski interesi3.1.6. Komunistički interesi3.1.7. Ustaški pokret

3.2. Trojni pakt

4. Rat- Napad na jugoslaviju4.1. Komunistički ustanak4.2. Trinaestosrpanjski crnogorski ustanak4.3. Istočna Hercegovina (Operacija jugoistočna Hrvatska – Sudost Kroatien)4.4. Operacija Trio4.5. Operacija Zapadna Bosna4.6. Borbe u Dalmaciji4.7. Operacija Risnjak4.8. Obrana Kupresa4.9. Operacija Albia4.10. Operacija Dinara4.11. Operacija Jajce 4.12. Ličko ratište4.13. Bihačko ratište4.14. Pogibija zapovjednika Crne legije4.15. Povratak partizana u srednju Bosnu4.16. Operacija Weiss4.17. Operacija Schwarz

4.18. Kapitulacija Italije4.19. Prodor partizana u Srbiju4.20. Jadranski front4.21. Povlačenje nijemaca iz Grčke4.22. Dolazak Rusa4.23. Srijemski front4.24. Povlačenje hrvatskih snaga na zapad

5. Uzroci propasti NDH

6. Posljedice poraza hrvatskih snaga

1. IDEOLOGIJE

Ideologija je pojam koji ima više značenja, a u političkom smislu to je skup ideja koje čine osnovu neke ekonomske, ili političke teorije, ili koje podržava neka društvena grupa. Ideologija povezuje članove skupine u jedinstvenu cjelinu, te omogućuje zajedničko djelovanje u ostvarenju ideoloških ciljeva. Ideologija se širi uz pomoć sredstava komunikacije, te njezino širenje ovisi o sposobnosti nosilaca ideologije da privuku druge i uvjere ih u korisnosti ideologije za njih. Uvjerljivost u tumačenju ciljeva i ispravnosti ideologije u znatnoj mjeri ovisi o nosiocima ideologije, a ta se sposobnost znatno povećava sa kvalitetom medija kojima se prenosi ideologija.

Prva neteološka, sekularna ideologija je građanska ideologija. U antičko grčko vrijeme građanin je bio isključivo slobodni muški građani, što je isključivalo žene, robove i strance. Taj koncept je preuzeo i Rim koji je širenjem svog Imperija status građanina zadržao samo za osobe rodom iz Rima, dok su sve ostale osobe pod rimskom vlašću bile podanici. Vremenom, Rim je dijelove stanovništva pokorenih provincija počeo inkorporirati u svoje građanstvo, a 212. godine Karakala je svim slobodnim rimskim podanicima dao status rimskog građanina. Rastom broja slobodnih gradova u srednjevjekovnim europskim kraljevinama razvila se nemilosrdna konkurencija na tržištu europe koje je bilo povezano jedinstvenim pravnim katoličkim sustavom. Zahvaljujući nemilosrdnoj konkurenciji na jedinstvenom tržištu došlo je do razvoja raznih inovacija u svim područjima života, zbog čega se počela naglo razvijati i rasti europska industrija i trgovina sa drugim dijelovima svijeta. Time je došlo do bujanja građanstva koji su sebe počeli promatrati kao posebnu klasu gradovima ozvojem novih inovacija u malim slobodnim srednjovjekovnih gradova temeljen Jačanjem građanskog sloja ova nova klasa, zanatlija, obrtnika, trgovaca i bankara koji su se počeli osjećati sve jači u odnosu na feudaliste. Feudalna klasa europe nastala nakon Franačkog kralja Karla velikog temeljila se na vojnim vještinama ratnih zapovjednika koji su za svoje zasluge dobivali zemlju,a za uzvrat su morali ratovati za interese kralja. Sa zemljom su dobivali i radnike na zemlji, "kmetove" kojima su iznajmljivali zemlju i "serve" koji su bili robovi. Pošto je zemlje bila nasljedna i ratnička obveza je također bila nasljedna. Kako bi se oslobodili vlasti ratničkih nasljednika stanovnici slobodnih gradova su porastom svoje materijalne snage nastojali ojačati i svoju političku moć, a to su mogli samo izazivanjem što većih podjela među ljudima. Zbog toga su se počele javljati podijele na građane i seljake, na građane i zemljoposjednike, na građane i klerike (svećenike i redovnike). Unutar zemlje novopečeni bogataši su ove podijele širili kako bi ojačali svoj položaj, a u stranih državama su podijele trebale što više podijeliti društvo u neprijateljskim državama i konkurentskim državama. Kako bi se ove podijele što više razvile pojavile su se ideologije koje su teoretski objašnjavale i podupirale ove podijele.

Najprije se pojavila građanska ideologija iz koje su se vrlo brzo počele javljati i druge kolektivističke i individualističke, a kasnije i seksualne(rodne) ideologije. Te nove ideologije dovele su do građanskih revolucija, a pojam građanin je sve više od pojma stanovnika prerastao u pojam državljanina jedne države. Razvojem tiska, te razvojem velikih gradova sa velikim brojem stanovnika koji žive na istom mjestu i imaju slične probleme stvorena je mogućnost za brzo širenje novih ideologija. Time je stvorena i mogućnost planskog stvaranja i širenja ideologija u interesu uske skupine stvaralaca ideologije.

Takva planski stvorena ideologija može poslužiti za kontrolu pripadnika vlastite skupine, ali može poslužiti i za razaranja konkurentskih, protivničkih društvenih skupina.

Kako bi se neka ideologija ubacila na protivnički teren potrebno je poznavati postojeće sukobe u protivničkim redovima kao što su sukobi između bogatih i siromašnih, nacionalista i internacionalista, rukovodilaca i podčinjenih, mladih i starih, muških i ženskih, manje i više obrazovanih. Korisno je poznavati i sve suprotnosti na interesnoj, vjerskoj, nacionalnoj ili rasnoj osnovi, a prikupljanjem ovakvih podataka od polovice šesnaestog stoljeća kada je u Britanskog

carstvu osnovana prva kvalitetna obavještajno sigurnosna služba, koja se prva počela baviti kreiranjem i širenjem poželjnih ideologija u protivničke redove. Tada je počelo plansko kreiranje poželjnih ideologija.

Postupak je u suštini jednostavan. Potrebno je imati neki znanstveni institut koji pažljivo proučava razne članke u raznim tiskovinama, dnevnicima, tjednicima, stručnim mjesečnicima, ili knjigama, u kojem pojedinci objavljuju svoje "znanstvene" društvene ideje. Većinu takvih ideja okolina promatra kao budalaštine raznih čudaka, ali kad se obavještajnim analitičarima neka ideja učini kao iskoristiva za određene ciljeve tada počinje financiranje medijske promocije takvih ideja. Sa relativno malo novca nekog lokalnog "ridikula" moguće je pretvoriti u poznatog i priznatog "znanstvenog teoretičara". Dovoljno je platiti nekoliko već poznatih "znanstvenih teoretičara" da do tada nekog nepoznatog proglase za novu "znanstvenu" nadu. I time je ideologija rođena. Koliko brzo će se širiti ovisi samo o novcu uloženom u medijsku promidžbu.

Koliko će takva ideologija biti upotrebljiva za kontrolu, ili psihološko uništavanje protivnika ovisi o kvaliteti procijene protivnika. Za svaku protivničku skupinu potrebno je izraditi kolektivni psihološki profil na osnovu čega se osmišljava ideologija kojom bi se ta skupina mogla sukobiti s drugom skupinom. Uvijek se podupire ideologijski sustav vrijednosti koji je suprotan postojećem većinskom sustavu vrijednosti. Ideologija treba nedovoljno upućene uvjeriti u neku laž, a kako bi se to moglo tu laž je potrebno umotati u ambalažu od općepoznate istine. Za izradu ideologije najbolje je angažirati nekog mladog, ambicioznog i frustriranog znanstvenog teoretičara koji je i sam opsjednut mržnjom prema nekom. Kako bi ga se moglo usmjeravati on mora imati neke slabosti kojima ga se može gurati u određenom smjeru. Tako izrađenu ideologiju potrebno je unijeti u "tijelo" protivničke zajednice, a to je najlakše preko medija koji djeluju u samoj protivničkoj zajednici. Među vlasnicima medija i novinarima uvijek je moguće naći agente dezinformatore koji su spremni za novac prodati povjerljive informacije, ili veze, a ponekad i nije potreban novac već je dovoljna mržnja pojedinaca prema pripadnicima vlastite zajednice da bi širili laži. Preko medija se osim širenja ciljane ideologije treba napadati i sustav vrijednosti, tj. sveukupni nacionalni i kulturni identitet. Paralelno s ovim treba što više korumpirati političare kako se ne bi mogli suprotstaviti realizaciji plana. Osim agenata dezinformatora vrlo su važni agenti provokatori kojima se pomaže osvajanje vodećih položaja u protivničkim, najčešće radikalnim političkim organizacijama, koje se navodi na radikalne poteze, a koji kasnije mogu poslužiti kao povod za vlastite radikalne poteze.

Kako bi protivnik trajno oslabio najbolje je kad ideološki sukob dugo traje, ali da ni jedna skupina ne odnese pobjedu. Ako protivniku ubačena ideologija odnese pobjedu može se prebaciti i na vlastiti teren, a oko te ideologije protivnička zajednica se može mobilizirati, te postati još homogenija i jača. Zato je potrebno među protivničke redove ubaciti više suprotstavljenih individualističkih, ili kolektivističkih ideologija koje se međusobno stalno sukobljavaju, ali ni jedna ne odnosi pobjedu, kako bi se izazvao kontrolirani kaos. Ako postoji više strateških neprijatelja među njih je potrebno ubaciti suprotstavljene ideologije kako bi se uvukli u međusobni sukob i tako oslabile. Dok traje zaraza nekom ideologijom prilikom ostvarivanja nekog političkog, ekonomskog, ili geopolitičkog strateškog plana, potrebno je spriječiti prenošenje zaraze na vlastiti teritorij. Za to je najbolje protivnika stalno opterećivati nekim marginalnim problemima oko kojih će se stalno voditi rasprave u medijima, među političarima i obavještajnim službama, kako ne bi imali vremena baviti se rješavanjem ozbiljnih problema i pokušati uzvratiti udarac istom, ili nekom drugom ideologijom.

Kod ideološkog napada na države, osim suprotstavljenih ideologija protivničke države se mogu oslabiti i ubacivanjem etničkih (plemenskih, regionalnih, vjerskih, ili nacionalnih) sukoba na teritorij protivničkih država. Kroz povijest su jače države obično nastojale ojačati regionalne osjećaje na teritoriju susjednih država kako bi takve države oslabile i naknadno osvojile. U ovom su im obično na ruku išli razni lokalni vođe koji su željeli što više oslabiti centralnu vlast kako bi što

više ojačali svoju regionalnu vlast. Nakon raspada kolonijalnog sustava bivši kolonizatori su granice novih država ucrtali izvan etničkih granica kako bi nove države postale višenacionalne, sa stalnim unutar-nacionalnim problemima. Osim toga, u ustave novonastalih država nastojalo se ubaciti snažan regionalizam kako centralna država ne bi mogla efikasno rješavati najvažnije državne probleme. Zahvaljujući tome bivšim kolonizatorima je ostavljena mogućnost stalnog izazivanja regionalnih i etničkih problema uz pomoć tajnih obavještajnih službi, kako bi njihova javna diplomacija mogla stalno «pomagati» u rješavanju ovakvih problema. Na taj način bivši kolonizatori su ostali gospodari koji bivšim kolonijama upravljaju iz sjene, zahvaljujući kvalitetnom vlastitom strateškom planiranju i nepostojanju takvog planiranja na protivničkoj strani.

1.1. Kolektivističke ideologije

Dvadeseto stoljeće je vrijeme obilježeno sa dva svjetska rata, vrijeme velikog tehnološkog napretka, vrijeme raspada velikih srednjovjekovnih carstava, vrijeme stvaranja novih država, vrijeme kad su svijetom u potpunosti zavladala nafta, a sve je to bilo je prikriveno plaštom borbe između velikih ideologija, liberalizma, komunizma, fašizma i nacionalnog socijalizma.

U tom prividnom sukobu ideologija hrvatski narod je prepolovljen ideološki podjelom na ljevicu i desnicu, nacionalno podjelom na Hrvate i Jugoslavene, kao i fizički ubijanjem i iseljavanjem širom svijeta. Sve to je posljedica ne shvaćanja kako se svi narodi i sve države bore za svoje interese i kako u međunarodnoj politici nitko nikom ne pomaže zbog simpatija, pravde, časti ili poštenja. U međunarodnim poslovima postoje samo interesi koji se prikrivaju različitim ideologijama, ili lijepim empatičnim pričama koje imaju cilj prikriti različite interese. A kad se državni interesi sukobe dolazi do pojave okupljanja oko interesa vlastite države, što dovodi do jačanja zajedništva, što uz pomoć masovnih medija vrlo lako prelazi u kolektivizam.

Kolektivizam je shvaćanje kako je jedino zajednica važna, dok pojedinac svoje želje i potrebe mora potpuno podrediti interesima zajednice. Ovakav stav je prirodna posljedica ljudske potrebe za sigurnošću zajednice u trenucima kad čovjek osjeti kako je opstanak zajednice kojoj pripada ugrožen. To se događa obično u slučajevima rata, ili elementarne nesreće, te se u takvim uvjetima kod samosvjesnih i odgovornih ljudi pojavljuje kao spremnost na instinktivnu solidarnost i spremnost za žrtvovanje vlastitog vremena, energije, pa čak i života. Ova potreba za samožrtvovanjem zbog interesa kolektiva obično nestane kad ljudi osjete kako je nestala opasnost za zajednicu. Ovu prirodnu potrebu čovjeka za sigurnošću zajednice mnogi vođe raznih nacionalnih, državnih, vjerskih, rasnih, ili klasnih zajednica znali su zloupotrebljavati tijekom čitave ljudske povijesti. To su postizali obično tako što su manipulacijom informacijama kod članova vlastite zajednice izazivali osjećaj ugroženosti zajednice, nakon čega pripadnici zajednice postaju spremni ugrožavati pripadnike navodnih, ili stvarnih protivnika, obično pripadnike drugih zajednica, nacionalnih, ili vjerskih manjina, pa čak i pripadnike vlastite zajednice koji ne pokazuju dovoljno agresije prema pripadnicima neprijateljskih zajednica. Ovakva društva zarobljena kolektivističkim ideologijama kao što su boljševizam (komunizam), nacizam, fašizam, vehabizam (islamistički vjerski fundmentalizam). I mnogi drugi pokreti kroz povijest temeljili su se na svjesno izazvanom strahu od drugih, nakon čega slijedi i mržnji prema drugima, te su na taj način mnogi vješti vođe skloni manipulaciji, vlastitu zajednicu pretvarali u običnu terorističku organizaciju kojoj je osnovno sredstvo opstanka bila borba protiv stvarnih. ili izmišljenih neprijatelja.

1.1.1. Ideologija građanske države

Ideologija građanske države je nastala u već u antičkom vremenu kada je građanin bio isključivo slobodni muški građani, što je isključivalo žene, robove i strance. Taj koncept je preuzeo i Rim koji je širenjem svog Imperija status građanina zadržao samo za osobe rodom iz Rima, dok su sve ostale osobe pod rimskom vlašću bile podanici. Vremenom, Rim je dijelove stanovništva pokorenih provincija počeo inkorporirati u svoje građanstvo, a 212. godine Karakala je svim slobodnim rimskim podanicima dao status rimskog građanina. Rastom broja slobodnih gradova u srednjevjekovnim europskim kraljevinama i razvojem industrijske proizvodnje došlo je do bujanja građanstva koji su sebe počeli promatrati kao posebnu klasu sastavljenu od različitih etničkih skupina koje se međusobno stapaju u cijelinu. Jačanjem građanskog sloja ova nova klasa, zanatlija, obrtnika, trgovaca, lađara, konjušara i bankara koji su se počeli osjećati sve jači u odnosu na feudalce. U Velikoj Britaniji, Austrougarskoj, SAD – u i građanskoj Francuskoj sve brže se stvaraju jedinstvene nacije od pripadnika različitih nacija. Po ovoj ideji država jednako pripada svim njenim građanima bez obzira na njihove nacionalne, etničke, spolne ili druge razlike. Tijekom 20. stoljeća ideja građanske države postala je jako popularna u Velikoj Britaniji i drugim višenacionalnim državama gdje je snažno promoviranja kao najpodesniji institucionalni okvir za izgradnju civiliziranog društva, poglavito u višenacionalnim i multikonfesionalnim političkim zajednicama. I u Sovjetskom Savezu je također promoviranja svojevrsna ideja građanske države preimenovanu u radničku državu kojom upravlja jedinstvena partija. Ideolozi građanske države tvrdili kako je država zajednica u kojoj svi trebaju imati jednaka prava, te kako su etničke razlike nebitne, što je često dovodilo do negacije posebnih nacionalnih prava, pa čak i do prisilnog potiskivanja nacionalnih posebnosti.

Glavni problem građanske države jest to što vrlo lako dolazi do majorizacije, tj. do hegemonije većinske nacije nad ostalima. Manje nacije se brane propagirajući ideju nacionalnih država.

Ideja o stapanju nacija je uspjela u SAD-u gdje su se sve nacije stopile u novu naciju, te u Švicarskoj gdje je uloga političara vrlo mala, pošto se najvažnije odluke donose na referendumima. U SAD-u do majorizacije doseljenika nije došlo pošto je u uvjetima vrlo snažne slobodne tržišne konkurencije ekonomski položaj pojedinaca ovisan o njegovim privrednim sposobnostima, te se često događalo da siromašni pojedinci postanu ekonomski moćnici. U Velikoj Britaniji, unatoč nastojanjima Engleza nije uspjelo stvaranje jedne nacije osim u području uvođenja jednog engleskog jezika. Unatoč tome Velika Britanija je uspjela opstati pošto su svi našli interes u državi koje je 400 godina bila uspješna u pljačkanju svojih prekomorskih kolonija, te je podjela plijena bila dovoljan motivacijski faktor za opstanak države. Iz istih razloga opstala je Francuska i Španjolska kao višenacionalna država.

Država je zajednica koja opstaje temeljem straha, interesa i ljubavi. Države koje se temelje na sva tri ova faktora stabilne su u svim uvjetima. To su obično jednonacionalne države kod kojih je ljubav prema naciji prenesena na državu. U višenacionalnim državama te ljubavi nema pa one mogu opstati ili zbog interesa, ili iz straha, te ovakve države, da bi opstale, moraju širiti zlo, ili unutar sebe ili oko sebe. Jedini izuzetak su visoko decentralizirane države u kojima se većina odluka donosi referendumom. Višenacionalne države opstaju dok postoji ekonomski interes za zajednički život, ili dok policija i vojska imaju snage suzbiti pobune. U trenucima većih privrednih kriza ili agresije izvana, ovakve države se vrlo lako raspadaju.

U diktatorskim višenacionalnim državama vlada strah između nacija. Veće nacije se boje secesionizma manjih nacija, a manje nacije se boje asimilacije i pljačke od strane većih, zbog čega je nepovjerenje stalno. Kako bi se održale, ovakve države moraju imati vrlo jake organe represije.

U svojim kolonijama Velika Britanija je nastojala granice pojedinih kolonija određivati tako da rascijepka područje pojedinih etničkih zajednica kako bi onemogućila njihov otpor, te od

nekoliko etničkih ili regionalnih područja stvoriti nova administrativna područja, bez jedinstvenog nacionalnog identiteta i sustava vrijednosti. Na taj način su Britanci, izazivanjem sukoba među pojedinim etničkim skupinama uspjeli stoljećima spriječiti stvaranje organiziranog otpora njihovoj vlasti.

Snaga svake zajednice ovisi o tri povezujuće sile, ljubav prema zajednici, interes za zajednički život, te strah od drugih zajednica. Nacija je jedna od zajednica koje povezuju sve tri sile, a najvažnija je ljubav prema zajednici. Ovakve zajednice se sastoje od različitih pojedinaca koje zajednica prihvaća u svojoj različitosti. Snaga ovakve zajednice ovisi o osjećaju pripadnosti zajednici i spremnosti na žrtvovanje za zajednicu. Zajednice u kojima je spremnost članova na žrtvovanje osobnih interesa mala, labilne su zajednice i lako se raspadaju. U kriznim trenucima članovi obitelji, plemena, nacije, crkve, države ili ideološkog pokreta spremni su čak i umrijeti u zaštiti interesa zajednice. Potreba za sigurnošću zajednice je jedina potreba, genetski ugrađena u čovjeka, zbog koje je čovjek spreman svjesno žrtvovati vlastiti život. Spremnost na žrtvovanje ovisi o osjećaju pripadnosti zajednici, ljubavi prema zajednici, procjeni ugroženosti zajednice i ocjeni mogućnosti opstanka zajednice. Najveća opasnost za nacionalni identitet su regionalni identiteti.

Kako se mrve nacije i provodi politika “zavadi pa vladaj”, britanci su stoljećima testirali u svojim kolonijama provodeći politiku “devolucije”. Velike države poput Francuske snažno podupiru razvoj svojih mikroregija, ali im ne pada na pamet jačati velike povijesne regije poput Bretanje, Provanse, Normandije i slično. Čak ni najdemokratskijoj europskoj državi Švicarskoj ne pada napamet ukinuti 26 kantona i podijeliti se u 4 logične regije temeljene na njemačkim, francuskim, talijanskim i difuznim retoromanskim jezičnim granicama.

Ukidanjem kolonijalnog sustava administrativne granice su postale države čime su stvorene vrlo nestabilne države podložne vrlo snažnom utjecaju bivših kolonijalnih gospodara.

Nakon prvog i drugog svjetskog rata pobjednici su na isti način odredili granice novostvorenih europskih država, ali su se one većinom raspale poput Sovjetskog Saveza, Jugoslavije, Čekoslovačke, a početkom 21 stoljeća došlo je do jačanja podjela po etničkom principu širom Europe i svijeta. Osnovni razlog za raspad ovih država je marginalizacija manjih nacija, što je dodatno pojačano i metropolizacijom. To je pojava prevelike količine političke i gospodarske moći koncentrirane u glavnom gradu koji se obično nalazi na teritoriju većinske nacije. Metropolizacija je jednako opasna za opstanak države pošto narušava potrebu ravnomjernog razvoja čitave države. Osnovni uzrok prekomjernog rasta glavnog grada je prevelika koncentracija poreznih prihoda u rukama centralne države, te centralizirana javna nabava svega od strane javnih institucija i državnih poduzeća. Otpor jačanju ravnomjernog razvoja i slabljenju metropolizma su najčešće u vrhovima državnih institucija i poduzeća koji nastoje što više moći i kapitala koncentrirati u svojim rukama, najčešće iz koruptivnih razloga.

Kako se multinacionalne države ne bi raspadale u ratovima i revolucijama dobro bi bilo napustiti dogmu o nepromjenjivosti granica, te u međunarodno pravo uvesti pravni postupak koji bi odredio kako neki narod referendumom može zatražiti svoju autonomiju, te nakon dvadeset godina na novom referendumu odlučiti autonomiju pretvoriti u samostalnu državu koja bi se nakon novih 20 godina mogla na novom referendumu spojiti sa susjednom državom u kojoj živi ista etnička zajednica.

1.1.2. Nacionalizam

Prva kolektivistička ideologija suprotstavljena građanskoj ideologiji koja se pojavila nakon izuma parnog stroja i izgradnje prvih lokomotiva 1803. godine, te naglog razvoja industrije temeljene na uglju je nacionalizam. U srednjem vijeku ljudi su bili vezani za rodovske zajednice,

feudalne vladajuće klanove, što se naglo počelo napuštati seljenjem stanovništva u veće gradove gdje su bili izloženi borbom za individualni opstanak, te je zbog toga u gradovima jačala građanska ideologija. U takvim gradovima pripadnici manjinskih naroda su se zbog političke ili ekonomske majorizacije počeli osjećati ugroženo, te počinju zagovarati ideju nacionalnih država, osobito u višenacionalnim državama srednje Europe; Njemačkoj i Austrougarskoj, odakle se ideja počinje širiti diljem svijeta. U takvim okolnostima kod većine slabijih članova zajednice pojavila se težnja za pripadanje nekom kolektivu uz koji će se vezati sa ljudima istog jezika i sličnih životnih običaja. To su uočili pojedini britanski mislioci, te su to odlučili iskoristiti u interesu Britanskog carstva. Ugljen je vrlo brzo postajo glavna vrijednost, te europske države poput Pruske, Francuske i Austrougarske doživljavaju brzi razvoj. To Britancima i njihovim glavnim industrijskim poduzetnicima ne odgovara pa smišljaju planove kako sabotirati ekonomski razvoj kontinentalne industrije. Donose zaključak kako je potrebno oslabiti tada kontinentalne monarhije, osobito najjaču višenacionalnu Austrougarsku podupiranjem nacionalnih ideja koje bi trebale ove države sukobiti sa drugim državama. Na njemačkom sveučilištu u Jeni uspjeli su progurati svoje masonske filozofe koji su od 1817. počeli osnivati tajne nacionalne klubove i zagovarati ideje pangermanizma i panslavizma iz tobože humanističkih razloga, a u stvari iz želje za sukobom između Germana i Slavena. Ove ideje su pojedini monarsi iskoristili za stvaranje još većih i jačih nacionalnih država koje su još dodatno ojačali njihove države. Te ideje su se počele prenositi i na manje narode, te su se i među Hrvatima pojavile nacionalne težnje pod okriljem Ilirskog pokreta. Ilirski pokret je u svojoj suštini bio panslavenski orijentiran, te je nastojao izgraditi jedinstvenu nacionalnu svijest među svim južnim slavenima, bez obzira na vjeru. Ilirci su slabo poznavali stanje među Srbima pod turskom vlašću, te su vjerovali kako je polupismene Srbe lako dobiti na svoju stranu i utopit ih u jedinstvenu ilirsku naciju, a kako bi to olakšali za službeni jezik su izabrali ijekavsko štokavski govor kojim je govorio njihov uzor Vuk Stefanović Karađić i većina Srba pravoslavaca. U to vrijeme, po istraživanjima hrvatskog jezikoslovca Petra Tutavca Bilića velika većina Hrvata štokavaca, čakavaca, pa čak i dio kajkavaca govorila je ikavski. Srbi poput Dositeja Obradovića na to reagiraju odabirom jednostavnije ekavice za svoj službeni govor, kako bi se razlikovali od Iliraca. Srpski pravoslavni patrijarsi su već u 16. i 17. stoljeću u svoje titule stavljali srpski naziv, a srpski monasi su na putovanjima po Rusiji i Europi cijeli južnoslavenski prostor nazivali "slaveno srpskim", pojedine regije su nazivali "srpskim zemljama", a nesrpsko stanovništvo su nazivali "Srbima rimskog obreda (katolici)" i "islamiziranim pravoslavcima". Susjedne veće nacije; Austrijanci, Mađari, Talijani i Turci željeli su jačati samo svoje nacije, te su ova kretanja među Hrvatima shvatili kao opasnost za svoje težnje pošto su izračunali kako Slavena ima previše, te je Austrougarska odlučila zabraniti Ilirski pokret. Zabrana je među Hrvatskim intelektualcima dovela do podijele na one koji žele obnoviti Hrvatsku naciju na temelju starog Hrvatskog prava iz doba Hrvatskih kraljeva, te na jugoslavene koji su željeli stvoriti jedinstvenu južnoslavensku naciju. Zbog toga se razvija ideja hrvatskog prava koja nastoji razviti hrvatsku nacionalnu svijest, ali se istovremeno razvijaju i ideje o južno-slavenskog naciji, te je ova stoljetna podvojenost između Jugoslavena i Hrvata obilježila dio 19. i čitavo 20. stoljeće.

1.1.3. Komunizam

Komunizam je druga kolektivistička ideologija koja se pojavila iz sličnih razloga kao i nacionalizam, iako nešto kasnije. Komunizam je zamišljeno idealno društvo jednakosti i ravnopravnost koje se temelji na kolektivističkom filozofskom stavu o zajedništvu proizvođača što su smislili socijal-utopisti, a Thomas More opisao u svome djelu "Utopija". Ovi "izumitelji" socijalnog perpetum mobilea, javnim iznošenjem privlačnih ideja privlačili su sljedbenike, a

financirali su ih uglavnom pojedinci koji su stvarno sanjali o velikom britanskom imperiju koji će osvojiti svijet i u kojem će oni vladati. Ideja komunizma, još i ranije provlačila se kroz Venecijanski ateizam i materijalizam, a preko Cronvela i njegovih revolucionarnih terorističkih skupina proširila se po čitavoj Europi. Prema zavodničkim idejama revolucionarnih terorista koji su svojim financijskim kapitalom kontrolirali svoje naivne sljedbenike socijal-utopiste, počelo je propovijedanje o društvu u kojem bi ljudi trebali živjeti u malim komunama koje bi same proizvodile sve potrebne proizvode za potrebe čitave komune. U tom društvu svatko bi uzimao koliko mu treba, a radio bi koliko mu se radi.

Dodatni poticaj za širenje komunističkih ideja komunisti su dobili pojavom svoga drugog temelja, znanstveno ekonomske teorije marksizma, koja je komunističkim propagandistima dala privid znanstvene utemeljenosti njihovim pričama. Marks je detaljnije razradio radnu teoriju vrijednosti preuzetu od zagovornika liberalizma, Adama Smitha, te je stvorio svoju kolektivističku ekonomsku teoriju. Iako su već tada ekonomski teoretičari shvaćali kako roba ne vrijedi onoliko koliko je netko rada utrošio u njenu proizvodnju, već onoliko koliko je ona korisna kupcu, ideja je bila vrlo privlačna onima koji su imali za prodati samo svoj rad.

Na temelju kolektivističkog filozofskog stava i marksističke znanstvene teorije sve više ljudi je počelo vjerovati u zajednicu u kojoj bi proizvodni kapital bio u rukama zajednice, tj. svi članovi zajednice su ravnopravni vlasnici. Kako bi se trebale donositi odluke o investiranju to nigdje nije precizno određeno, a pošto nije osigurana koncentracija donošenja odluka u rukama najsposobnijih tehnološki razvoj inovacija u komunizmu je onemogućen, te su sve komunističke države na kraju propale.

Društvo koje najviše liči zamišljenom komunizmu je plemenska zajednica. Karakteristika ovog društva je niska produktivnost, nestašica svih pa i osnovnih prehrambenih proizvoda i stalni ratovi među plemenima.

Privlačnim parolama o jednakosti i ravnopravnost komunizam je, kao jedna od proizvedenih ideologija za zavođenje naivnih ljudi i osvajanje svijeta u planski izazvanim sukobima, jedno vrijeme uspio osvojiti pola svijeta. Pošto su ljudi prirodno raznoliki one koji su viši od prosjeka moguće je smanjiti samo rezanjem glava, a one koji su niži moguće je produžiti samo "istezanjem". Svi komunistički režimi su radili upravo to, sve koji su na bilo koji način stršili ubijali su i zatvarali, dok su od intelektualnih i moralnih patuljaka pokušavali načiniti velikane. Na taj način naizgled privlačne ideje pokazale su se kao čisti teror, pljačka i glad.

Nakon što nisu uspjeli nacionalizmom srušiti kontinentalne države uvlačenjem u stalne ratove Britanci su, nakon neuspjeha jedne «humanističke ideje» preko istog sveučilišta u Jeni odakle su raširili nacionalizam, odlučili poduprijeti novu «humanističku ideologiju» koja bi oslabila nacionalne države. Zaključuju kako je potrebno zavaditi nove kontinentalne industrijalce (krupne privatne kapitaliste) s vlastitim dobavljačima – radnicima, a za taj zadatak odlučuju upotrijebiti zavist, silu koja je u francuskoj srušila feudalni poredak, umotanu u ambalažu socijalne jednakosti i bratstva jednakih građana. Engleski ministar Canning 1828. u parlamentu govori: «Bacit ću revolucionarne baklje na kontinent, podići sve nacije na povik «živjela sloboda» i srušiti sve stare monarhije.» Te riječi su ostvarene kad su engleske službe na Njemačkom sveučilištu Jena pronašli mladog znanstvenika imenom Mordekay Levij. Ovaj Židov po porijeklu i ateist po vlastitom izboru dobro je razradio izračun zemljišne rente, a kao nastavak svog znanstvenog rada počeo je širiti teorije kako bogataši pljačkaju one koji nemaju ništa. Iako logika kaže kako ne možeš opljačkati nekog tko nema ništa, (osim što mu možeš uzeti život) njegove teorije su bile vrlo prihvatljive mnogima koji nisu imali sposobnost logičnog razmišljanja. Glavnom ideologu Britanske Venecijanske stranke Davidu Urguhartu koji je širio ideju Britanskog imperija ovi stavovi se sviđaju pa Leviju savjetuje novo prihvatljivije ime. Kako bi se lakše probio u Europskoj akademskoj zajednici preporučio mu je nežidovsko kodno ime Karl Marx. Daje mu posao pisanja članaka za njegove novine i potrebna sredstva za daljnji rad. Urguhart kao pokretač modernog komunizma sastavio je nacrt Kapitala, te ga dao Marxu na razradu. Britanci su Marxu osigurali svog agenta

kontrolora, bogataša Fridriha Engelsa kako bi ga financirao i tako stekao mogućnost usmjeravanja prema političkom radikalizmu i duhovnom sotonizmu. Godine 1848. objavljuju «Komunistički manifest» kojim prvi puta definiraju povijesnu ulogu tzv. proletarijata. Izazivajući zavist među sirotinjom, komunisti su uspjeli dignuti revolucije u Parizu, Beču, Varšavi, te se pobune šire čitavim kontinentom.

Ipak, obavještajne službe napadnutih država su uspjele presresti britanske novčane pošiljke revolucionarima, slane preko instrumentaliziranih židovskih bankara, te sve revolucije propadaju. Marx je osjećao da bi revolucija mogla propasti, pa svom kontroloru i financijeru Engelsu piše kako je revoluciju potrebno odgoditi dok on napiše svoj «Kapital», ali Britanci nisu dozvolili odgađanje. Kako se ideje namijenjene kontinentalnim konkurentima ne bi širile i na području Velike Britanije unaprijed su doneseni vrlo oštri zakoni kojima je država mogla bez milost sve nepoćudne vlastite radnike poslati na brodove, ili u kolonije, gdje se i najmanja pobuna kažnjavala smrću. Kako kontinentalne države ne bi Veliku Britaniju optužili za širenje komunističkih ideja britanske službe su preko novinarskih plaćenika širom kontinentalne Europe organizirali medijsku kampanju u kojoj su Židove optužili kao organizatore komunističkih revolucija, što je dovelo do pojave vrlo snažnog antisemitizma u svim velikim europskim državama, a osobito u gradovima koji su imali Židovska geta. Upravo zbog toga su i slali pomoć revolucionarima preko židovskih bankara, a i glavne revolucionare su tražili među židovskim ateistima i emocionalno bolesnim osobama odraslim u uvjetima ekstremnog materijalnog ili duhovnog siromaštva, koje su bile spremne na sve kako bi stekli bogatstvo i karijeru, te su ih uvodili u masonske lože, te novinarske i umjetničke klanove, gdje su ih pripremali za revolucije. Ohrabreni dotadašnjim uspjesima u kreiranju i provođenju tajnih planova masonski klubovi pod nadzorom britanske obavještajne službe i Dvora, već u drugom dijelu 19. stoljeća počinju javno propagirati potrebu formiranja svjetske nadvlade kojom će oni tajno upravljati. Godine 1867. formiraju «Stalnu međunarodnu svjetsku ligu» na čijim organizacijskim principima se kasnije formirala Liga naroda, Ujedinjeni narodi i Europska unija, organizacije u kojima su demokratski izabrani političari drugi ešalon moći i koje se medijskim napadima uvijek može smijeniti, a pravu vlast imaju pojedinci dovedeni na vrh raznim zakulisnim igrama unutar masonskih tajnih klubova.

Unatoč britanskim ideološkim zavjerama Njemačka i Rusija su se sve brže razvijale. Od 1870. do 1914. njemačka trgovačka flota je narasla od petog na drugo mjesto u svijetu.

U studenome 1899. njemački kralj Wilhelm II posjetio je britansku kraljicu Viktoriju kako bi uključio i Englesku u projekt pruge Berlin - Bagdad. Izumom Diesel motor nafta je postala sve važnija sirovina, te je izgradnjom ove pruge porasla opasnost da Nijemci preuzmu kontrolu nad izvorima nafte. Zbog toga britanija nije odbila sudjelovanje u projektu, već je otezala kako bi Nijemce držala u neizvjesnosti, što je trajalo do izbijanja II svjetskog rata.

Početkom dvadesetog stoljeća britanski naftno - bankarsko - masonski lobi u suradnji s raznim znanstvenim institutima, sa zabrinutošću gleda i sve brži ekonomski napredak Rusije, te pokreće procese koji bi to trebali zaustaviti. Prema njihovim geostratezima kao što je sir Halford Mackinder, Rusija je jedinstvena kopnena sila zahvaljujući svom euroazijskom položaju, te ju je nazivao «stožernom zemljom – heartland, srce – središte zemlje», a o tome je 1904. izdao i knjigu.

Kako bi spriječili daljnji razvoj ovih dviju najjačih konkurenata Britanci kroje nove planove za upotrebu već postojećih ideologija u kreiranju međunarodnog masovnog terora. Već 1901. u boljševičkoj «Iskri» mladi Lenjin piše «Mi nikad nismo odbacili načelo terora i ne ćemo to nikad učiniti. Teror kao jedan od oblika vojnog djelovanja može biti korisno upotrijebljen, pa čak i nuždan.» Zahvaljujući takvim stavovima na kongresu komunista, koji je iz sigurnosnih razloga održan u Londonu 1903. vođa komunista postao je Lenjin. Kako bi zaustavili Ruski napredak Britanski masoni i obavještajci nagovaraju Japanske militariste na napad Japana na Rusiju. Godine 1902. Britanci su uspjeli Japance navesti na osvajanje Ruskog Port Artura. Ruski poraz doveo je do nezadovoljstva ruskog naroda prema Caru, a u tome je značajno pomogao i Ruski tisak kontroliran od stranog britanskog kapitala ismijavanjem cara i monarhije, te dodatnim širenjem marginalne ideologije nihilizma. Taj ruski ratni poraz su iskoristili Britanci, te su preko svojih ljevičarskih

agenata naveli Lenjina na neuspjelu pobunu radnika u Petrogradu. Iste godine u Texsasu su pronađena do tada najveća ležišta nafte čime se je i Amerika počela uključivati u svjetsku igru oko nafte.

Na iskustvima neuspjelog Lenjinovog pokušaja puča iz 1902. Britanski masoni i obavještajci kreiraju nove planove rušenja Rusije. Za to koriste svog agenta provokatora Izraela Lazarevića Helphlanda kodnog imena Parvus koji osmišljava novi plan rušenja Rusije. Ovo Židovsko siroče iz Bjelorusije, iluminat, novinski izdavač, bankar i trgovac oružjem počinje s financiranjem skupine ruskih socijalističkih avanturista i kriminalaca, kojima je dao u zadatak osvojiti vlast u Rusiji i sve opljačkati. U plan je uključen Japan koji Parvusu odobrava 2 milijuna funti sterlinga kako bi izazvao revoluciju u Rusiji i smanjio mogućnost ruskog otpora. U kratkom i krvavom ratu između Japana i Rusije 1904 -1905 potpuno je uništen ponos Ruskog Carstva i velika pomorska flota koju su Japanci zarobili. Novcem dobivenim od Japana Parvus uz pomoć djela ruskih socijaldemokrata, 1905. organizira neuspjelu revoluciju u Rusiji. U toj revoluciji Parvus je organizirao pogrom nenaoružanog stanovništva, napad na banke i glavne državne institucije, ali nije dovoljno brzo istrijebio državni vrh, te mu je revolucija propala, a on uhvaćen i poslan u Sibir, odakle uspijeva pobjeći u Tursku, gdje postaje ekonomsko financijski savjetnik mladoturaka.

Godine 1905. britanski agent Railly (Sigmund Georgijevič Rosenblum) prijevarom je otkupio pravo na bušenje nafte u Perziji od australskog geologa i istraživača D¨Arcyja. Godine 1909. mladoturci su zbacili s vlasti Sultana Abdul Hamida II, a Parvus im je bio glavni financijski savjetnik. Njima pomaže u financijskom spašavanju raspadajućeg otomanskog carstva, javno zbog svog osobnog bogaćenja, a tajno kako bi Britanija Tursku iskoristila u borbi protiv Rusije.

Iako Velika Britanija tajno, preko Parvusa, Lenjina, Japana i Turske čini sve kako bi uništila Rusiju, istovremeno oficijelno surađuje s Ruskom carskom vladom, te Rusiju nastoji iskoristiti u borbi protiv sve jače Njemačke.

Godine 1912. i 1913. Britanija je tajno poticala balkanske ratove protiv svoga saveznika Turske koji se vode od desetog mjeseca 1912. do osmog mjeseca 1913. u kojima su britanski agenti poticali Srbe na masovne zločine prema muslimanskim civilima i u kojima je Turska izgubila većinu teritorija u Europi. Glavni dobavljač oružjem Srbima, Grcima i Bugarima bio je britanski agent, Iluminat i bankar Parvus, a to je radio iz Istanbula u kojem je istovremeno organizirao pomoć mladoturcima, te je Enver Paši bio glavni financijski savjetnik. Time su Britanci postali tajni saveznici Srbima u borbi protiv Njemačke, te je Njemački utjecaj na Srbiju oslabio, čime su Britanci zabili klin u njemački koridor Berlin, Beograd, Bagdad. Ovime su iskoristili Srbe na rušenju svog novog neprijatelja Turske, koju su istovremeno koristili kao tajnog nesvjesnog saveznika za rušenje Rusije, s kojima su bili javni saveznici.

U listopadu 1912. i njemačka vlada shvaća kako je u nafti budućnost, te počinje s naglim naoružavanjem i priprema se za prvi svjetski rat. Dotad je većinu nafte u njemačkoj prodavala Rochfeler Standard Oil Compani.

Iste 1912. britanska vlada je imenovala komisiju za naftu. U travnju 1914. engleski kralj George i njegov ministar vanjskih poslova Edvard Grey u Parizu se sastaju s Francuskim predsjednikom i Ruskim veleposlanikom, te sklapaju tajni vojni savez. Velika Britanija osigurala je savezništvo s carskom Rusijom kako bi Njemačkoj onemogućili dolazak do nafte iz Bakua, iako je istovremeno tajno radila i protiv Rusije korištenjem Turske.

Rusija je uvučena u rat kako bi pomogla svojoj saveznici Srbiji zbog koje je formalno rat i započeo. Ubrzo nakon početka rata, car Nikola je planirao sklopiti mir s Njemačkom, na nagovor svoga savjetnika, monaha Rasputina. Rasputin je bio vrlo utjecajan mistik kojega su slušali svi na dvoru, a i u narodu je bio popularan. Čim su britanski špijuni saznali za namjere Rasputina počeli su o njemu širiti glasine kako je lopov, čudak, razvratnik, kako spava s caricom, kako je začarao cara i

sve drugo što su mogli smisliti. Glasine su zapadni novinari povezani s britanskim službama u svojim medijima počeli javno širiti, pa se to proširilo čak i po Rusiji. Nakon rušenja Rasputinova ugleda organizirali su njegovu likvidaciju, čime je potpisivanje mira s Nijemcima spriječeno. Da je Car Nikola uspio izvući Rusiju iz rata njegova država bi vrlo brzo postala najjača država svijeta. Formalni Britanski ratni saveznik Carska Rusija je bila prva zemlja svijeta po investicijama u industriju, te je imala najvišu stopu industrijskog rasta. Dostigla je treće mjesto u svijetu po industrijskoj razvijenosti, te je prijetila opasnost od njenog pretvaranja u najjaču ekonomsku silu. Pred rat Rusija je proizvodila više bicikla i automobila od Britanije, a troškovi života i zdravstveni standard prosječnih ljudi bio je veći nego u Britaniji. Rusi su već daleko odmakli u izgradnji Transibirske željeznice do Vladivostoka. I zbog toga je Britancima pad Ruskog cara Nikole bio neophodan. Zbog toga Parvus nagovara svog prijatelja Enver Pašu, osnivača turskog vojnog pokreta “Mladoturci” kojeg su osnovali pripadnici Turske masonske lože na poticaj Britanskih loža, na savez s Nijemcima, a ne Britancima. Parvus je uvjerio mladoturke kako će samo ratujući na strani Njemačke ponovno postati veliko carstvo. Na isti potez je uspio navesti čak i Bugarsku, iako su Rusi bili povijesni, vojni i vjerski saveznici Bugara, a Turci osvajači i tlačitelji Bugarske, te je ovim nemogućim savezom Parvus uspio blokirati Rusiju s juga. Iako su Britanci bili u vojnom savezu s Rusijom, te protivnici Turske, tajno su preko svoga «socijaldemokratskog» agenta provokatora Parvusa rušili i Rusiju i Tursku. Uključenjem Turske u rat protiv Rusije velike turske snage su vezane za ovo bojište, te je time Britancima olakšano razbijanje Otomanskog carstva i prodor prema Arapskoj nafti, što je bio njihov glavni strateški cilj. Javno neprijateljstvo s ekonomski i vojno slabom Turskom im je trebalo kako bi mogli oteti Arapska ležišta nafte, a rat protiv Njemačke su prepustili Rusiji i Francuskoj kako bi se Rusija, Francuska i Njemačka što više iscrpila u međusobnim borbama. Kako bi se dokopali i Kaspijske nafte pokušali su osvojiti tjesnace Bospor i Dardanele, pod izgovorom kako žele deblokirati Rusiju s juga. Tu su iskrcali velike Australske i Novozelandske vojne snage kod Galipolja, ali zbog snažnog Turskog otpora u tome nisu uspjeli. Uspjeh je bio jedino u tome što su Turcima vezali velike snage za ovo bojište, te tako oslabili druga bojišta.

U 6. mjesecu 1916. počela je pobuna Arapa protiv Turske što je organizirala Velika Britanija preko svog agenta poznatog pod imenom «Lavrence od Arabije». On je uz pomoć muslimanske slijedbe Vahabita koje je naoružao organizirao Arapsku pobunu protiv Turaka i srušio Otomansko carstvo. Europske sile Antante su Damaskim protokolom iz 1915. Arapima priznali granice Arapske države između Jemena, Irana, Sirije i Sredozemnog mora, uključujući Palestinu. Pošto bi ovo mogla postati jaka država odlučili su je podijeliti, te su Englezi ovaj dogovor Damaska izigrali već 1916. potpisavši u Sykes Picotu ugovor s Francuzima i Rusima prema kojem se formiraju dvije arapske države Saudijska Arabija i Jemen, a ostali prostor je stavljen pod međunarodnu upravu, sjevernim djelom su upravljali Englezi, a južnim djelom međunarodne snage.

Velika Britanija osigurala je i javno savezništvo s carskom Rusijom kako bi Njemačkoj onemogućili dolazak do nafte iz Bakuua. Dok su se Francuska i Rusija borila s Njemačkom i Austrougarskom Britanci su 1.400.000 vojnika prebacili na bliski istok (na zapadnom europskom bojištu imali su tek 300.000 vojnika) kako bi oteli naftna područja od Turske. Kako bi se Nijemci, Francuzi, Turci i Rusi za to vrijeme što više iscrpili, Britanci su preko svojih agenata stalno pomagali trenutno slabijima.

Kako bi smanjili pritisak na istočnom frontu već 1915. Njemačka vlada je počela financirati Lenjina i njegove boljševike pa su 11. ožujka 1915. odobrili 5 milijuna maraka za boljševičku propagandu u Rusiji, a rujnu su mu uplatili još 5 milijuna. Pruski diplomat u Rusiji Kurt Riezler bio je zadovoljan rezultatima pa javlja u Berlin: “Boljševici su divni momci i do sada su sve lijepo i pošteno učinili što smo željeli.”

Iako su Rusi bili Britanski formalni saveznici, zbog dugoročnih interesa bili su prirodni neprijatelji tj., iz svojih dugoročnih interesa radili su isto što i Nijemci, pa su odlučili ponovno pomagati boljševike. Za to su ponovno odlučili angažirati svoga agenta Parvusa. On se nakon

uspješne organizacije blokade Rusije s juga vratio među siromašnu rusku emigraciju u Njemačkoj, te je među njemačkim socijaldemokratima počeo zagovarati borbu protiv Rusije kao borbu protiv svjetskog imperijalizma. Na iskustvima iz 1905. odlučio je angažirati krajnje lijevog ekstremista i šizofrenika Vladimira Uljanova Lenjina i njegove boljševike, a za to mu je trebalo puno novca koji je pribavljen preko masonskih udruga. Lord Milner je 1917. boljševicima uručio 21 milijun rubalja u zlatu, koje je dobio od američkog bogataša Jacoba Schieffa, a Njemački carski feldmaršal Ludendorff, član iste lože iluminata kao i Parvus, zbog Njemačkih kratkoročnih interesa, osigurava 2 milijuna Njemačkih maraka u zlatu, čime su osigurali Lenjinov dolazak na vlast. Hans von Wangenheim, veleposlanik carske Njemačke u Turskoj i feldmaršal Ludendorf, koje je Parvus upoznao na raznim masonskim sastancima u početku su bili rezervirani prema židovu Parvusu, ali su, nakon njegovog uvjeravanja kako on osobno nije zainteresiran da dođe na čelo Rusije, prihvatili njegov savjet o tom kako u Rusiji treba stvoriti anarhiju i tako Nijemce osloboditi istočnog bojišta. Na taj način bi Nijemci na zapadu lakše ratovali s Francuzima, što je Britancima gospodarski odgovaralo, iako su Francuzi formalno, kao i Rusi bili njihovi vojni saveznici, ali gospodarski konkurenti. Plan Parvusa na koji je pristao Ludendorf je bio:

a) uz pomoć socijaldemokratskog i liberalnog tiska srušiti ugled Cara parolama; car je kriv za rat, carica je Njemica tj, špijunka, a mladi carević je bolestan. Zahvaljujući velikim proturječnostima između ruskih društvenih slojeva, nacija i regija, spremnost Ruskog naroda na borbu za domovinu bio je minimalan.

b) proglasiti parolu «zemlja seljacima» čime će navesti seljake na rat protiv veleposjednika, nakon čega će i vojnici pobiti zapovjednike, te napustiti bojište kako bi sudjelovali u podjeli zemlje.

Britanska pomorska blokada, strašni ljudski gubici na zapadnom bojištu i izgledno uključivanje SAD u rat uvjerile su Nijemce kako je plan ostvariv, te je ubrzo srušen pravni sustav u Rusiji uz pomoć Lenjinovih boljševika i njemačke vojske koja je s brodova napala Petrograd. Nijemci su organizirali dolazak Vladimira Uljanova Lenjina u Rusiju iz Švicarske s tridesetak njegovih sljedbenika, britanskih agenata provokatora, sitnih socijalističkih avanturista, terorista i kriminalaca.

Uključivanjem Turske u rat protiv vlastitog vojnog saveznika Britanci su osim slabljenja Turske istovremeno spriječili Lenjinove protivnike u reorganizaciji i nabavi ratnog materijala preko bliskog istoka i Sredozemlja.

U Rusiji nakon puča malobrojnih pučista najvažniju ulogu u Lenjinovu preuzimanju vlasti imali su ratni zarobljenici, Njemački i Austrougarski vojnici, njih oko 300.000. tzv., internacionalisti. Lenjin je na ovaj njemački plan pristao i na osnovu njega je, nakon Lenjinovog dolaska na vlast potpisan Brest – litovski ugovor 3. ožujka 1918. Ovim ugovorom Lenjin je dobio slobodne ruke u gospodarskom uništavanju Rusije i Njemačku zaštitu u građanskom ratu, a Nijemci su dobili mir na istoku i pola europske carske Rusije. Nijemce je plan koštao 50 milijuna Njemačkih maraka u zlatu, ali su to kasnije naplatili stotinu puta više novcem koji su boljševici opljačkali od ruske sirotinje. Sklapanjem za Britance nepredviđenog mira između Rusa i Nijemaca došlo je do sukoba između Britanskih dugoročnih poslovnih i kratkoročnih vojnih interesa. Njemačka je dobila priliku za prebacivanje trupa sa istoka na zapad, te je Britanija, vidjevši kako su komunisti izdali njihove interese, na brzinu počela pomagati carskim generalima, uključujući i organizaciju atentata na Lenjina, ali bilo je kasno, uz pomoć ratnih zarobljenika komunisti su se vrlo brzo učvrstili i nisu vodili računa o Britanskim, već samo o svojim interesima.

Početkom 1917. britanska vojska ulazi u Bagdad čime je bliski istok podijeljen između Britanije i Francuske. Zahvaljujući tome do 1925. Britanci su preuzeli većinu poznatih ležišta nafte, a 1912. su kontrolirali samo 12% svjetske nafte. Nakon smrti lenjina zapovjedništvo nad svjetskim komunističkim pokretom preuzima Staljin koji nastoji proširiti komunizam uz pomoć Kominterne kao svjetske organizacije komunista, uz pomoć obavještajne službe NKVD, te uz pomoć vojne sile. Uz pomoć milijuna prisilnih radnika u mnogobrojnim Gulazima uspio je, nakon katastrofalnih rezultata Lenjinovih petoljetki (petogodišnjih gospodarskih planova) obnoviti rad na

širenju infrastrukture. Kako bi učvrstio svoju osobnu vlast počinje čišćenje svih potencijalnih protivnika unutar pod optužbom za frakcionašku djelatnost poput Trockista i drugih. Čišćenje proširuje i na vojsku. Britaske obavještajne službe su primijetile njegovu paranoidnost, te su počele širiti glasine o njegovim protivnicima iz najbliže okoline. Zahvaljujući tome Staljin je ubrzo eliminirao gotovo čitav vojni zapovjedni kadar sa ratnim iskustvom koji je imao. Kako bi spriječio sukob sa Hitlerom sklapa s njime sporazum nadajući se kako će Hitler osvojiti čitav zapad, pri čemu će iscrpiti Njemačke snage, nakon čega će Komunisti uz pomoć Kominterne i Crvene armije preuzeti sve što Hitler osvoji. Zbog čišćenja vojnog zapovijednog kadra potpuno nespreman dočekao je napad Njemačke vojne sile. Trebalo mu je tri godine za izgradnju novog zapovijednog kadra, te je uz pomoć ogromnih količina Američke vojne opreme koja je stizala preko Sibira uspio preokrenuti tijek rata u svoju korist.

Nakon drugog svjetskog rata komunizam se uz pomoć Crvene Armije proširio na nove države, ali je na području gospodarstva čitav komunistički blok upao u potpuno ekonomsko nazadovanje. To su primijetili europski komunisti, te su se šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, u želji za proširenjem svoje ideologije počeli odricati Staljinove komunističke prakse, šireći novu ideologiju eurokomunizma. Po ovoj novoj inačici stare ideologije komunizam je trebalo ostvariti osvajanjem institucija političko pravnim sredstvima. Uz pomoć lobiranja velikim novčanim iznosima, tajnog obavještajnog podmetanja, podmićivanja, medijskog propagiranja i drugim načinima uspjeli su osvojiti mnoga sveučilišta, a potom i druge institucije proizvodeći velike količine lijevo orijentiranih intelektualaca. Tradicionalno orijentirani intelektualci uspjeli su se održati jedino na području prirodnih znanosti, osobito na tehničkim fakultetima. Političari desne političke orijentacije ove javno iznesene planove eurokomunista nisu ozbiljno shvaćali, te su u dvadesetak godina izgubili utjecaj na glavne medije, udruge, sveučilišta i državne službe. Da su ozbiljno shvatili planove eurokomunista mogli su se suprotstaviti vrlo jednostavno. Dovoljno bi bilo da su donijeli zakone kojima prednost pri zapošljavanju u državne institucije imaju roditelji sa većim brojem djece, ako zadovoljavaju ostale uvjete iz natječaja. Time bi se državne institucije zaštitile od juriša ideoloških, masovno proizvedenih znanstvenih teoretičara ljevičarskih ideja, pošto su roditelji sa većim brojem djece najčešće tradicionalno orijentirani.

1.1.4. Fašizam

Fašizam je ideološki pokret nastao na naslijeđu francuske revolucije, kao i lenjinističkog komunizama, te rasizma koji je najučinkovitije prije prvog svjetskog rata širio i isticao britanski agent, Englez Houston Stewart Chamberlein, savjetnik njemačkog Cara Wilhelma.

Fašizam kao ideologija propagira diktatorsku vladu lenjinističkog tipa, tj., centraliziranu kontrolu nad privatnim poduzetništvom, represiju nad svakom opozicijom, s tim što su mržnju prema bogatijima zamijenili mržnjom prema drugim nacijama, a organizacijski je nastao kao frakcija Kominterne, tj., svjetskog komunističkog pokreta. Kao i komunizam, osnovni filozofski temelj mu je kolektivizam, s tim što su fašisti odustali od svjetskog radničkog kolektivizma temeljenog na marksističkoj ekonomskoj teoriji, ali su zadržali kolektivizam lenjinističkog tipa zbog dokazane efikasnosti u stjecanju i održavanju moći, s tim što su za osnovu kolektivizma umjesto klase uzeli naciju, a kontrolu nad kapitalom su nastojali prepustiti velikim korporacijama u formalno privatnom vlasništvu pod nadzorom fašističkih privatnih pouzdanika.

Stvaranje velikih privatnih monopolskih, duopolnih, ili oligopolnih korporacija ostvareno je uz pomoć ciljanih državnih narudžbi. Poslovi na velikim infrastrukturnim projektima financiranim od strane države i državnih institucija dodjeljivani su samo poduzetnicima koji su financirali fašističku stranku, te su takve korporacije doživjele veliki i brz razvoj. Čak ni dobavljači velikih korporacija nisu mogli biti oni koji ne pripadaju fašističkom pokretu. Mali neovisni poduzetnici su mogli opstati samo ako svoje proizvode, ili usluge prodaju krajnjim fizičkim korisnicima. Ovakav

korporativni fašistički kapitalizam pokazao se vrlo efikasan u izgradnji velikih infrastrukturnih objekata kao što su ceste, željeznice, vodovodni sustavi i slično. Sve ove velike investicije su financirane primarnom emisijom novca u optimalnoj količini, pošto bi prevelika količina novca usmjerena u plaće i mirovine izazvala inflaciju. (Na isti način je Hitler financirao oporavak njemačke, pošto je primarnu emisiju iz kupovine deviza za isplatu ratnih reparacija usmjerio u investicije. I Roosevelt je svoj New Deal finacirao tiskanjem dolara čime je ukinuo deflaciju i zaposlio nezaposlene.) Fašisti su na taj način dokinuli nezaposlenost i suzbili gospodarsku krizu, pošto je to vrlo jednostavna metoda za suzbijanje nezaposlnost, ali funkcionira samo dok se infrastruktura ne izgradi i do zadnjeg sela, te pod uvjetom da se tiskanim novcem ne financira državna administracija, već samo direktne investicije. U usporedni sa komunističkom privredom velika korporativna poduzeća su bila puno efikasnija u organizacijskim i tehničkim racionalizacijama, pošto su vlasnici bili motivirani za sniženje troškova, kako bi ostvarili što veći profit. Po svojoj inovativnosti ovakve velike korporacije monopolskog tipa nisu bile sposobne konkurirati kompanijama država liberalne ekonomije, ali su bile inovativnije od komunističkih poduzeća, pošto su imale motiv za realizaciju naručenih inovacija i inovacija ostvarenih u malim inovativnim poduzećima koja su se borila za status dobavljača. Za razvoj vlastitih inovacija u nove proizvode i tehnologije, koje nitko nije naručivao, nisu imali interes pošto ih konkurentska borba na to nije prisiljavala.

Do frakcionaškog idejnog odmaka od socijalista i komunista fašisti su došli zbog, već tada dokazane, neefikasnosti marksističke ekonomske teorije, pa su umjesto nje za znanstvenu osnovu svoje ideologije prihvatili biološko znanstvenu teorije tzv., eugenike. Teoriju je, na osnovu Darwinove teorije razvoja vrsta, osmislio Darwinov nećak Francis Galton, a razradili i proširili su je neki tzv. humanistički američki «znanstvenici» eugeničari poput Madisona Granta, Charlesa Devenporta i Herriyja Laughlina, financirani od angloameričkog naftnog lobija.

Ovim biološkim znanstvenicima poslužile su i teorije pojedinih filozofa kao što je Hegel koji je narode dijelio u povijesne i nepovijesne, te je u povijesne ubrajao one koji su u tom trenutku imali svoju državu i bili industrijski najrazvijeniji, a u nepovijesne je ubrajao sve koji su bili okupirani od Otomanskog, ili Austrougarskog carstva i koje je nazivao «slomljenim ostatcima barbara». Takvu podjelu naroda prihvatili su Marx i Engels, te su ih nazivali «narodi koji nikada nisu imali vlastitu povijest, narodi koji su od prvog trenutka otkada su se popeli na najsiroviji civilizacijski stupanj podjarmljeni od stranaca, ili koji tek podjarmljivanjem bivaju privedeni civilizaciji, nemaju sposobnost preživljavanja, i nikada ne će postići vlastitu samostalnost.

Početkom 20 stoljeća pojavili su se filozofi koje su iz svih nabrojanih filozofskih i znanstvenih teorija počeli slagati političku ideologiju, u čemu se osobito istakao Talijan Filipo Tommaso Marinetti, ratni dopisnik iz balkanskih ratova, avanturist, ratni agitator i jedan od osnivača Musolinijevog agresivnog «fašističkog pokreta u borbi», koji se osobito isticao propagiranjem nove mehaničke civilizacije, osobito bombardera. Za svoj rad 1919. nagrađen je članstvom u talijanskoj akademiji, a slijedeće godine odlikovan je medaljom "legijom časti" koju su mu dodijelili francuski radikalni socijalisti.

U širenju teorije o rasnoj superiornosti posebno se istakao Britanski agent, Englez Houston Stewart Chamberlein, savjetnik njemačkog Cara Wilhelma, koji ga je nagovarao na ulazak u 1. svjetski rat. Prvi je u Njemačkoj 1903. u knjizi «temelji devetnaestog stoljeća» zagovarao ideje koje je kasnije prihvatio Njemački nacionalno socijalistički pokret. Nakon njega Oswald Spengler 1918. izdaje knjigu «propast zapada», a 1932. esej «Čovjek i tehnika». U ovim djelima on objašnjava kako je povijest borba grabežljivih zvijeri, te da pobjeđuje najjača zvijer. Po njemu tehnika se razvija iz osvajačkih pobuda … jer čovjek je grabežljiva zvijer.

Teoriju su vrlo brzo prihvatile pojedine europske frakcije komunističke internacionale razočarane ekonomskom neefikasnošću Lenjinove Ruske države, kao što su talijanski fašisti, i njemački nacionalni socijalisti. U praksi, sljedbenici ove ideologije postupali su sa ljudima koji nisu pripadali u njihov kolektivitet jednako brutalno kao i komunisti, ali su bili daleko

neučinkovitiji u prikrivanju svoga terorizma pošto nisu znali tako uspješno kao komunisti zlo prikazivati kao dobro. Zbog te neučinkovitosti u prikrivanju istine imperijalna faza nacionalnog socijalizma trajala je samo 12 godina. Fašizam i nacionalni socijalizam je podrazumijevao ubijanje duševnih bolesnika i mentalno ograničenih osoba, što su mnogi zapadni političari javno podupirali, a znanstvenici javno opravdavali. U svojoj brutalnosti njemački nacionalni socijalisti su se pokazali puno efikasniji od talijanskih fašista zahvaljujući ponajprije velikom utjecaju katoličke crkve koja je imala veliki utjecaj na talijanski narod, te zbog toga talijani nisu mogli otvoreno i javno bezrazložno ubijati ljude druge nacije, ili vjere, bez dokazane krivnje za nešto.

Prikriveni fašizam postojao je i u Americi gdje je segregacija Indijanaca, crnaca i Japanaca bila normalna stvar. Fašizam u većini svijeta je stvarno dokinut tek polovicom dvadesetog stoljeća kad su genetičari praktičari nepobitno ustvrdili kako svi ljudi potječu od istog pretka. Pritisnuti tim činjenicama norveški i švedski fašisti su konačno shvatili da im Laponci ne mogu pokvariti nordijsku rasnu čistoću, te su ukinuli prisilnu sterilizaciju Laponskih žena, a Australski fašisti su pritisnuti istim činjenicama šezdesetih godina dvadesetog stoljeća morali dokinuti praksu prisilnog oduzimanja aboriđinske djece. Unatoč tim činjenicama fašizam je postao medijsko politička etiketa namijenjena za obilježavanje političkih protivnika u čitavom svijetu, osobito u malim državama, a komunisti su se od Frankovog vojnog udara u Španjolskoj počeli nazivati antifašisti, iako frankisti nikad nisu propagirali, niti prihvatili ideje rasne čistoće. Za razliku od fašista i nacionalnih socijalista koji su nastojali istrijebiti i pokoriti rasno "niže" narode frankisti su nastojali istrijebiti samo komuniste kao ruske špijune i masone kao britanske špijune.

1.1.5. Nacionalni socijalizam (nacizam)

Nacizam je kao i fašizam, ideologija nastala na teorijskim zasadim nacionalizma, eugenike i socijalističkih ideja komunista. Ideologija je nastala u laboratorijima britanskih instituta za manipulaciju masama još prije prvog svjetskog rata, te su ju presadili u njemačku uz pomoć učenja Houston Stewarta Chamberleina, Njemačkog carskog prijeratnog savjetnika kojeg su na tu funkciju caru podmetnuli britanski obavještajci. Druga teorijska “znanstvena” podloga koju je trebalo upotrijebiti je teorija eugenike koju je, na osnovu Darwinove teorije razvoja vrsta, osmislio Darwinov nećak Francis Galton, a razradili i proširili su je neki tzv. humanistički američki «znanstvenici» eugeničari poput Madisona Granta, Charlesa Devenporta i Herriyja Laughlina, financirani od angloameričkog naftnog lobija. Teoriju su vrlo brzo prihvatile pojedine europske frakcije komunističke internacionale razočarane ekonomskom neefikasnošću Lenjinove Ruske države, a također su je prihvatili i talijanski fašisti. Kako bi ove teorije iskoristili u svome interesu britanski naftni industrijalci, uz pomoć obavještajnih službi i masonskih lobija, pronašli su mladog, agresivnog, marginalnog političara Hitlera, koji je kao bivši bečki beskućnik, te bivši vojnik, počeo razrađivati svoju teoriju rasnog čišćenja «nižih» naroda što su britanske službe vrlo brzo registrirale. Godine 1919. osnovao je nacionalno socijalističku partiju koja je u početku bila članica Kominterne. Kao bivši član kominterne zadržao je Lenjinov partijski statut, Lenjinov teroristički sustav vladanja, Lenjinov klasni kolektivizam, a taktiku izazivanja mržnje prema bogatijima zamijenio je nacionalnim kolektivizmom i izazvanjem mržnje prema drugim “nižim” narodima. Na spoznajama iz Lenjinove prve petoljetke shvatio je kako gospodarstvo utemeljeno na marksizmu ne može riješiti ni pitanje prehrane, pa ga je napustio, a da bi imao nekakvu “znanstvenu” podlogu svojoj ideologiji prihvatio je “znanstvenu” teoriju eugeniku, koja je tada bila općeprihvaćena u svim zapadnim državama, što mu je odlično poslužilo kao podloga za njegovu rasnu teoriju o potrebi istrebljenju “nižih” naroda.

Psihološka teorija kaže: «Postoje jasno određene granice do kojih ljudski mozak može apsorbirati promjene i njihovu prirodu. Nakon neprestanih uzastopnih šokova, velika ciljana

populacijska skupina shvaća kako više ne želi birati ni odlučivati. Tada nastupa malodušje, prije kojeg često dolazi do bezumnog nasilja. Takvu je skupinu zatim lako kontrolirati, jer će poslušno slijediti naloge, bez pobune, što je cilj toga procesa.»

Kako bi Nijemce usmjerili prema ovom pravcu britanski medijski plaćenici su po njemačkim medijima širili tvrdnje kako su za sve njihove gospodarske probleme krivi Židovi, a nikako Britanci i Francuzi sa svojim sve većim zahtjevima za ratnom odštetom i lihvarskim kamatama na nju. Velikoj većini ljudi koji nemaju običaj sumnjati i misliti svojom glavom ovo je izgledalo vrlo prihvatljivo, pošto su Židovi držali većinu bankarskog kapitala u svojim rukama, a također su bili vrlo jaki u djelatnostima koje finaciraju bankari, tj., trgovini, na sveučilištima i u umjetnosti.

Britanske i američke službe su već 1922. kontaktirali s Hitlerom i napravile njegov psihološki profil. Nasuprot njemu, svaki razumni Njemački političar Britancima je predstavljao prijetnju pa su ga uklanjali; medijski, politički, a kad nije išlo drugačije i fizički. Već 1926. je počelo, preko masona, britansko financiranje tog vrlo inteligentnog duševnog bolesnika koji je, po britanskim planovima, kao njihov nesvjesni agent provokator treba protjerati Židove u Palestinu, te sukobiti Njemačku sa Staljinovom Rusijom koja je, na veliko britansko iznenađenje i usprkos stalnom građanskom ratu, uz rad 20.000.000 robova po Gulazima uspjela snažno razviti proizvodnju i infrastrukturne objekte prema Sibiru i Vladivostoku. Britanskoj opoziciji koja se suprotstavljala financiranju Hitlera objašnjavano je kako samo on može spriječiti dolazak komunista na vlast u Španjolskoj, a nakon toga i u čitavoj Europi. Ovoj propagandi podlegli su i mnogi njemački židovski bankari i trgovci koji su davali velike donacije Hitlerovoj stranci, te su i glasali za Hitlera. Javno su širenje teze kako samo jak političar poput Hitlera može zaustaviti Staljina koji je počeo naglo razvijati snagu Rusije, a stvarno su nastojali spriječiti razvoj Njemačke i sukobiti je s Rusijom, kako bi i jedne i druge ekonomski uništili.

Želja Britanaca za protjerivanje europskih Židova u Palestinu nastala je već ranije, onog trenutka kad su veliki britanski naftni industrijalci shvatili kako najveće zalihe nafte postoje na bliskom istoku, pod vlašću Otomanskog carstva. Godine 1876. izmišljen je OTO motor, a 1885. napravljen je prvi učinkovit Daimlerov motor za cestovna vozila, čime je nafta postala najvažnija energetska sirovina čijom kontrolom se stječe moć nad čitavim svijetom. To prvi shvaćaju pojedini geolozi, industrijalci, bankari, obavještajci, te pojedinci obogaćeni u pljačkanju kolonija i opijumskim ratovima, okupljeni u tajnim društvima preko kojih teže proširenju vlastite moći. Najveći izvori nafte nalazili su se na bliskom istoku pod kontrolom Otomanskog carstva i u Bakuu pod kontrolom carske Rusije. Naftni izvori u Perziji već tada su bili pod kontrolom Velike Britanije. Značaj nafte u početku su shvaćali samo pojedinci koji su odmah višak kapitala počeli ulagati u dionice naftnih kompanija koje su se tada bavile proizvodnjom svijeća i proizvodnjom petroleja za svjetiljke. Ulagali su također i u tu novu tehnologiju motora i pripadajuću kemijsku industriju. Među onima koji su vrlo brzo uvidjeli vrijednost nafte bili su i pojedinci iz britanske masonske lože, kasnije poznate pod imenom ¨Okrugli stol¨ ili ¨Milnerova skupina¨ koju su osnovali pripadnici britanskog kolonijalističkog narkomanskog crnog plemstva Lord Cecil Rhodes i Lord Alfred Milner, a koju su kasnije održavali Rhodesovi stipendisti. Ova lobistička skupina je već koncem devetnaestog stoljeća počela stvarati dugoročne strateške planove o osnivanju svjetske federaciju pod britanskom kontrolom. Tada su počeli stvarati dugoročne planove o preuzimanju kontrole nad svijetom uz pomoć nafte, te spriječiti konkurentima dolazak do naftnih ležišta. Po tim prvim nacrtima planova trebalo je ostvariti više ciljeva od koji je najvažniji bio: Razbiti Tursko Otomansko carstvo i spriječiti stvaranje jake Arapske države koja bi imala monopol nad naftnim izvorima. Kako bi se naftni izvori mogli oteti Turskoj, Turska mora od saveznika postati neprijatelj, a kako bi se naftni izvori lakše oteli Tursku je potrebno sukobiti sa svim podčinjenim narodima, a i s Rusijom kako bi se istovremeno iscrpili u međusobnoj borbi. Dugoročno, kako bi se moglo u svakom trenutku intervenirati na ovom području trebalo je stvoriti remetilački faktor koji bi izazivao stalni nered i osiguravao povod za intervencije. Kao remetilački faktor zamišljena je izraelska država stvorena od Židovskih doseljenika, koje na ovo područje treba doseliti, milom ili

silom, te je zbog tog na brzinu organizirana žestoka antisemitska kampanja, kako bi se zastrašili Židovi i naveli na osnivanje cionističkog pokreta koji je među Židovima počeo širiti promidžbu o potrebi stvaranja židovske države na području Palestine. U početku najveći zagovaratelji Izraela su bili britanski nežidovi kao npr., Lloyd George. U to vrijeme i Nijemci imaju svoje planove pa godine 1889. jedna Njemačka skupina uspijeva dobiti koncesiju od Otomanskog carstva za gradnju željeznice kroz Anadoliju do Carigrada, a iste godine njemačka financira gradnju Bagdadske željeznice koja je dovršena 1903. Godine 1889. ugovor je proširen na projekt Berlin - Bagdad za izvoz njemačke robe i uvoz nafte, što se Britancima ne dopada pa kreću u pripreme za prvi svjetski rat.

Austrougarski Židovski agnostik Theodor Herzl 1897. osnovao je cionistički pokret, a većina podupiratelja su bili Britanci. Theodor Herzl je plan stvaranja države Izrael objasnio riječima: «Moramo postupno oduzeti privatno vlasništvo koje nam je dodijeljeno. Nastojat ćemo osiromašiti stanovništvo kako bi otišli preko granica osiguravajući im posao u drugim područjima, a uskraćujući ga na našoj zemlji. Proces eksproprijacije i premještanja sirotinje mora se izvesti diskretno i oprezno. » Jedna druga njegova rečenica govori o taktici naseljavanja Židova: « Antisemiti će postati naši najsigurniji prijatelji, a antisemitske zemlje naši saveznici. »

Kako bi širom svijeta što više razvili antisemitizam koji je bio potreban za naseljavanje Palestine, Britanski masoni i Britanske obavještajne službe počele su s masovnim korištenjem Židovskih masona za svoje najprljavije provokatorske planove. Židovi su im odgovarali i zbog toga što, kao narod bez države, nisu osjećali potrebu vjernosti ni jednoj državi, pa su mogli biti upotrijebljeni bilo gdje u svijetu, a i zbog toga što im je odgovaralo prebaciti s Britanije odgovornost u slučaju razotkrivanja prljavih poslova ovih agenata provokatora. Birani su među Židovskom siročadi, odgojenima bez osjećaja obiteljskog i vjerskog zajedništva, kojima su se mogle povjeriti bilo kakve zadaće, te su u velikom broju ubacivani u razne frakcije svjetske socijaldemokratske i liberalne političke scene, medije i sveučilišta.

U 6. mjesecu 1916.godine počela je pobuna Arapa protiv Turske što je organizirala Velika Britanija preko svog agenta poznatog pod imenom «Lavrenca od Arabije». On je uz pomoć muslimanske slijedbe Vehabita koje je naoružao organizirao Arapsku pobunu protiv Turaka i srušio Otomansko carstvo. Europske sile Antante su Damaskim protokolom iz 1915. Arapima priznali granice Arapske države između Jemena, Irana, Sirije i Sredozemnog mora, uključujući Palestinu. Englezi su ovaj dogovor izigrali već 1916. potpisavši u Sykes Picotu ugovor s Francuzima i Rusima prema kojem se formiraju dvije arapske države Saudijska Arabija i Jemen, a ostali prostor je stavljen pod međunarodnu upravu, sjevernim djelom su upravljali Englezi, a južnim djelom međunarodne snage.

Početkom 1917. britanska vojska ulazi u Bagdad čime je bliski istok podijeljen između Britanije i Francuske. Zahvaljujući tom do 1925. Britanci su preuzeli većinu poznatih ležišta nafte, a 1912. su kontrolirali samo 12% svjetske nafte.

2. 11. 1917. britanski ministar vanjskih poslova Artur James Balfour sastavio je poznatu Balforovu deklaraciju koju je Britanska Vlada usvojila, a po kojoj Britanska vlada povoljno gleda na uspostavu izraelske države u Palestini, čime je otvoren put pojačanom doseljavanju Židova u Palestinu. U to vrijeme u Palestini je živjelo oko 50.000 Židova, ali je njihovo doseljavanje izazvalo otpor lokalnog arapskog stanovništva. Godine 1920. u Damasku je sazvan arapski nacionalni kongres na kojem je proklamirano osnivanje ujedinjene arapske države i osuđeni «imperijalistički projekti o razbijanju arapskih teritorija».

Na bliskom istoku formiranje židovske države nije išlo željenim tijekom, pošto se europski Židovi nisu željeli preseliti u pustinju. Zato je njihovo iseljenje iz Europe trebalo ubrzati, kako bi stvorili trajni nered na području Arapskog poluotoka i osigurali trajni razlog za svoje intervencije. Za ovaj zadatak trebao je poslužiti Hitler koji je javno zagovarao protjerivanje Židova, što je i nastojao postići postepenim smanjivanjem njihovih prava čim je došao na vlast. Pošto Židovi nisu dovoljno brzo bježali iz Njemačke počeo im je oduzimati imovinu, obilježavati, tjerati u geta, a na kraju se odlučio na uništenje umjesto progona.

U gospodarskom pogledu nacionalni socijalizam se pokazao kao vrlo uspješan u suzbijanju nezaposlenosti i izgradnji infrastrukture. Sve društvene organizacije, pa i poduzeća u privatnom vlasništvu su stavljena pod kontrolu nacista. Titulu ‘Nacističkog uzornog poduzeća’ dodjeljivala su se samo izabranim privatnim poduzećima. Godine 1934, na projektima javnih radova zaposleno ukupno 1,7 miliona Nijemaca, čime su i prosječne plaće počele rasti. Za razvoj gospodarstav nacisti su imali dva pogleda. Jurišni SA odredi su obećavali antikapitalizam i ukidanje monopola većih tvrtki, te oživljavanju industrije stvarajući više malih poduzeća. Drugi koncept je nudio "savez sa industrijalcima". Hitler se odlučio za drugi izbor, te je naredio izvršenje tzv. "Noći dugih noževa" u kojoj je pobio vodstvo SA odreda, pri čemu je likvidirano između 400 i 1000 sljedbenika. U procesu stvaranja novog poretka nastojao je izvršiti potpunu i profitabilnu upotrebu kapaciteta njemačke industrije u cilju uzdizanja Njemačke na vodeće mjesto u svjetskoj trgovini, industriji i financijama. Za to je potrebno sve izvore sirovina koji su Njemačkoj zabranjeni početi iskorištavati, uspostaviti kontrola nad ostalim nužnim izvorima, izgradi odgovarajuću trgovačku flota, modernizirati željeznički, zračni i cestovni promet, te industriju organizirati tako da ona može iskoristi sve svoje mogućnosti. Za to je bilo potrebno ukinuti političke i ekonomske restrikcija koje je Njemačkoj nametnuo Versajski sporazum, što je značilo rat. Na taj način trebalo je u stvari organizirati totalnu ratnu ekonomiju.

Za ostvarenje navedenih ciljeva izvršena je potpuna privatizacija, ali tako da su vlasnici mogli biti samo provjereni nacisti, od kojih su mnogi imali monopolski položaj, ali su i mnoga manja poduzeća imala konkurenciju na njemačkom tržištu. Ovaj spoj nacističkog ekonomskog liberalizma i djelomičnog monopolizma doveo je do stvaranja vrlo efikasnog gospodarstva koje je vrlo brzo izgradilo potrebnu infrastrukturu i zaposlilo nezaposlene. Sve je to financirano primarnom emisijom novca, ali samo za potrebe izgradnje infrastrukture. Zbog prestanka tiskanja novca za kupovinu deviza potrebnih za isplatu ratnih reparacija emisija novca je znatno smanjena, čime je ukinuta galopirajuća inflacija. Ovakva privreda pokazala se puno efikasnija u sniženju troškova proizvodnje u usporedbi sa komunističkom privredom, ali i u usporedbi sa fašističkim monopolnim i oligopolnim korporacijama. U tijeku rata, zahvaljujući radu ratnih zarobljenika troškovi proizvodnje bili su niži čak i u usporedbi sa zapadnim liberalnim ekonomijama. Mnoga nacistička poduzeća su imala konkurenciju drugih njemačkih poduzeća, te su zahvaljujući tome bila daleko inovativnija od komunističke privrede, pa čak i od talijanskih fašističkih oligopolnih korporacija, ali se nisu mogli takmičiti sa Britanskim i Američkim poduzećima koja su djelovala u uvjetima vrlo snažne konkurencije koja najbolje potiče inovativnost, pošto je samo očajan poduzetnik spreman ulagati u neki novi proizvod za kojim tek treba stvoriti potražnju. Zbog ove slabosti u inovativnosti nacisti su izgubili bitku u proizvodnji sve boljih sredstava komunikacije, aviona i brodova, te su, između ostalog i zbog toga izgubili rat.

1.1.6. Vehabizam

Vehabizam je konzervativni kolektivistički pokret u Islamu koji se utemeljio krajem 17. i početkom 18. vijeka. Njegov duhovni izvornik je Saudijac Muhammed 'Abdulwahab, tzv. Reformator islama. Vehabizam se u suštini zasniva na redukcionističkim i izvornim idejama o islamu, te nastoji zadržati muslimane na izvornoj interpretaciji Islama bez daljnjih teorijskih osuvremenjavanja kroz povijest. Na takvim osnovama pokret je preživljavao stoljećima kao mala marginalna religiozna sekta dok ih Britanski imperij nije prepoznao kao sredstvo za rušenje Otomanskog Carstva. U borbi za osvajanje naftnih izvora bliskog Istoka, tijekom I svjetskog rata Britanci su preko svog agenta Lovrenca od Arabije naoružali Vehabije i odvojili sve arapske države od Turskog Otomaskog imperija, a i kasnije su ovu ideologiju povremeno znali koristiti za svoje ciljeve.

1.2. Individualističke ideologije

Individualističke ideologije su filozofski, politički, socijalni ili gospodarski skupovi ideja i stavova koji nastoje proširiti mišljenje kako je čovjek odvojen od drugih ljudi i zajednica, kako je pojedinac jedina vrijednost, kako su važne samo osobne potrebe i sloboda ostvarenja samo osobnih potreba. Individualističke ideologije nastoje osloboditi osobu od svih društvenih lanaca. U težnji za jačanjem individualnih sloboda poneka se ide u drugu krajnost kada se potpuno negiraju zajednice i potrebe zajednica, prava zajednica, pa čak i pravo na postojanje zajednica kao što su obitelj, nacije, crkvene zajednice, ili interesne zajednice.

1.2.1. Liberalizam

Liberalizam je svjetonazor koji zagovara smanjenje nadzora države i drugih političkih institucija nad individualnom slobodom pojedinca, odnosno smanjenje uloge državnih zakona, te jačanje uloge ugovora između slobodnih pojedinaca. Ovaj svjetonazor se naglo razvio pojavom prosvjetiteljstva u 17. i 18. stoljeću naglim razvojem industrije i gradova, kad su novi industrijski bogataši nastojali smanjiti ovisnost o starim feudalnim običajima kada su seljaci bili vezani za svoje feudalce. Razvojem industrije dolazilo je do interesnih sukoba između stvaratelja novih tehnologija i monarhija, pri čemu su kraljevi uz pomoć plemstva u mnogim europskim državama uspjeli steći monopol nad lukama, željeznicama, rudnicima i pojedinim industrijskim granama. Kako bi srušili i taj monopolizam poduzetnici su zagovarali ideje protiv monopola, a u koristi individualnih sloboda poduzetnika i radnika. Te svoje ideje se pravdali dokazima o tome kako nesmiljena konkurencija istiskuje sa tržišta nesposobne, te tako oslobađa stvaralačku energiju najsposobnijih. Nasuprot njima tadašnji konzervativni ideolozi su nastojali zaštititi svoje interese dokazujući kako su monopoli interes države.

Glavni zagovornici liberalizma bili su Adam Smith, John Stuart Mill i Jeremy Bentham. Adam Smith u svom djelu „Bogatstvo naroda“ donio je nove ideje u kojima je isticana

prirodna sloboda pojedinaca. Taj liberalizam koji je zagovarao bio je potpuna suprotnost državnoj kontroli koju su zagovarali merkantilisti. Smith drži kako pravo bogatstvo ne leži u novcu, kako su tvrdili merkantilisti, nego u korisnom radu, radu koji stvara prometne vrijednosti. Izraziti je pristalica ekonomskoga liberalizma, koji prihvaća i razvija teoriju radne vrijednosti, na osnovu koje je i Karl Marks razvio svoja komunistička učenja.

John Stuart Mill jedan od najutjecajnih zagovornika utilitarističke teorije u filozofiji i ekonomiji, teorije koja tumači kako je ispravno ono djelovanje koje povećava ukupnu količinu sreće u svijetu. Njegovo djelo O slobodi smatra se jednim od temeljnih tekstova suvremenog političkog liberalizma, u kojem zagovara "jednostavno" načelo prema kojemu se ljudsku slobodu može ograničiti samo ukoliko šteti drugima. Od posebne važnosti za sreću pojedinca i društva u cjelini jest sloboda govora koju se ničim ne smije ograničavati.

Jeremy Bentham pravnik, filozof i šef britanske tajne službe bio je prvi filozof novijeg vremena koji je branio homoseksualizam, te je bio i preteča feminizma. Sve njegove ideje su se stopile u program britanske Liberalne stranke i može ga se smatrati začetnikom moralnog liberalizma. Iako mason i iz pozadine supokretač Francuske revolucije, bio je oštar protivnik od masona sastavljene francuske deklaracije za ljudska prava. Zagovarao je i mučenje za uspješan odgoj ljudi. Benthamova konstrukcija "Panopticon" je izmišljena kao kompletan sustav za kontrolu ljudi, prvobitno to je ideja jedne tvornice u kojoj bi se minimalnim brojem kontrolora nadzirao veliki broj radnika. To se kasnije pokazalo kao idealan zatvor za sve društvo "nepogodne" koje bi

upregnuo u koristan posao, na osnovu čega su kasnije izgrađeni koncentracijski logori. Za ideju je pokušao zainteresirati Rusku caricu Katarinu i francuske revolucionare. Napisao je knjižicu "U obrani lihvarenja", u kojoj je branio lihvarenje kao lijepo i korisno djelovanje.

Liberalizam je u početku, osobito ekonomski liberalizam imao pozitivan utjecaj na razvitak demokracije, ljudskih sloboda, razmjene i tehnološkog razvoja dok je zagovarao slobodno takmičenje za iste resurse između proizvodnih organizacija, ali je vrlo brzo pokazao određene slabosti kad je počeo preko političkog liberalizma prerastati u moralni liberalizam, te zagovarati konkurenciju unutar zajednica koje se temelje na emocijama, a ne interesu. Zbog toga je moralni liberalizam doveo do slabljenja osnovnih ljudskih zajednica kao što je obitelj i vjera, te zanemarivanja brige o slabima, bolesnima, nezaposlenima, mladima i starima.

Gospodarski liberalizam doveo je do stvaranja društva jednakih šansi, čime je došlo do snažnog napretka inovacija, znanosti i razvoja gospodarstava. Ali jačanje najsposobnijih ponovno je dovelo je do stvaranja privatnih monopola, što se krajem devetnaestog stoljeća počelo ograničavati snažnim antitrustovskim zakonima. Međutim, ti zakoni su primjenjivani samo na teritoriju jakih liberalnih država, dok je u slabijim državama došlo do razvoja prikrivenih privatnih monopolnih, duopolnih, ili oligopolnih međunarodnih korporacija, što u svojoj krajnosti predstavljaju suprotnost od osnovnih postavki gospodarskog liberalnog načela jednakih šansi za sve.

Umjesto jednakih šansi liberalizam se pretvorio u neoliberalizam koji je u međunarodnom gospodarstvu doveo do formalne jednakosti u smislu da svi imaju jednaku zakonsku mogućnost, ali ne i suštinsku jednakost. Do ovoga je došlo kad su obavještajno sigurnosne službe uočile kako se liberalizam, kao i ostale ideologije, može iskoristiti kao sredstvo za tajno ratovanje protiv slabijih konkurentskih država. Analitičari iz vrhova sigurnosnih organizacije najjačih država, razvili su planove za napad na teritorij drugih država, preko povezanih nevladinih organizacija širenjem ideja političkog liberalizma i moralnog liberalizma, dok su ideje ekonomskog liberalizma propagirali formalno, a stvarno su nastojali proširiti upravo suprotne ideje. Ocijenili su kako ekonomski liberalizam jača konkurentnost gospodarstva, kako politički liberalizam nastoji oslabiti državu i crkvu, dok moralni liberalizam napada osnovnu ljudsku zajednicu obitelj, te sve političke i vjerske organizacije koje propagiraju zaštitu obitelji. Zbog takvih zapažanja shvatili su kako politički i moralni liberalizam propagiranjem individualnih sloboda može snažno oslabiti konkurentske države iznutra, te kako je na teritoriju vlastitih država potrebno zagovarati ekonomski liberalizam, uz istovremeno ograničavanje političkog i moralnog liberalizma (što im često i nije uspjelo). Slijedom takvih zaključaka počelo je snažno korumpiranje političara, državnih i pravosudnih dužnosnika u napadnutim državama, posredovanjem mnogobrojnih nevladinih udruga i lobija, čime je došlo do snažnog širenja ideja takozvanog neoliberalizma. Neoliberali su u međunarodnim odnosima počeli snažno medijski promovirati formalnu jednakost u međunarodnoj razmjeni, a stvarno kompanije iz razvijenih državama su dobile mogućnost za uništavanje konkurencije iz slabijih država uz pomoć lobiranja i podmićivanja. Zahvaljujući boljim kreditnim uvjetima, nižim porezima, većim zalihama likvidnih sredstava, pristupu tajnim informacijama o konkurenciji koje dobivaju od vlastitih državnih obavještajnih službi, te zahvaljujući donošenju stalno novih naručenih standarda, pravila i certifikata, kompanije iz jačih zemalja su u mnogim tržišnim sektorima uspjele stvoriti monopole, duopole i oligopole na svjetskom nivou.

U ovome procesu svoju ulogu su imale međunarodne financijske institucije kao što su MMF, WTO i WB. Ove institucije nastojale su svojim zahtjevima za formalnom ekonomskom liberalizacijom olakšati stvaranje svjetskih oligopola. Ovo su ostvarivale postepeno, korak po korak. Prvi korak su obično zahtjevi za privatizacijom gospodarstva, a posebice velikih javnih i ključnih industrijskih poduzeća, pri čemu se političarima nudi obilna tajna provizija koja sjeda na tajne računa u "poreznim oazama". Slijedi donošenje zakonske regulative o liberalizaciji tržišnog

kapitala. Taj potez omogućuje investicijskom kapitalu nesmetan ulazak i izlazak iz zemlje. Pri tome u zemlju-žrtvu, ulazi relativno malo kapitala, a ostvareni profit vrlo lako bježi iz države kod najmanjih gospodarskih potresa. Kako bi se to spriječilo dižu se kamatne stope koje uništavaju sva zdrava lokalna poduzeća koja tada vrlo jeftino kupuju velike međunarodne kompanije. Tada se traži i „tržišno određivanje cijena“ za lokalne monopolske proizvode i usluge što dodatno podiže troškove poslovanja za lokalne tržišne proizvođače, čime oni još brže propadaju. Pošto lokalna monopolska poduzeća obično služe za zapošljavanje rodbine i stranačkih aktivista, troškovi i cijene ovakvih monopolista stalno rastu i uništavaju čak i najzdravije dijelove tržišne privrede. Kako bi kamate bile što više traži se i vrlo stroga restriktivna monetarna politika, što rezultira uzimanjem novih stranih kredita za izgradnju infrastrukture, umjesto da se infrastruktura financira iz primarne emisije novca. Što cijene monopolskih proizvoda i usluga više rastu prosječna inflacija sve više raste pa se zahtijeva i sve jača restriktivna monetarna politika. To dovodi do deflacije u sektoru tržišnih cijena pa zbog sve većih ulaznih cijena i sve manjih izlaznih cijena tržišno gospodarstvo sve više propada. Kako bi se skrio raskorak između tržišnih deflacijskih cijena i monopolskih inflacijskih cijena od statističkih institucija se zahtijeva objava samo sintetičkih podataka o kretanju cijena, dok se objava analitičkih cijena po tržišnim granama nastoji spriječiti. Osobito pažljivo se nastoji skriti kretanje cijena razdvojenih na tržišne i monopolske djelatnosti, što se postiže pažljivom konstrukcijom međunarodnih računovodstvenih standarda (MRS).

Kako bi političari bili što više zainteresirani za uzimanje stranih kredita nudi im se provizija na svaki uzeti kredit, što dodatno diže kamatu na takve strane kredite. Nakon što strane banke uzmu pod hipoteku sve što vrijedi počinju prijetiti povlačenjem kapitala, spuštanjem kreditnog rejtinga i medijskim napadom na korumpirne političare, koje su sami korumpirali, čime izazivaju socijalni bunta koji ruši vlast i dovodi novu vlast koja je spremna i preostalu imovinu prepustiti stranim kompanijama.

Osim međunarodnih financijskih organizacija u procesu učestvuju i velike međunarodne, ili domaće korporacije koje se uz veliku količinu stranih kredita žele širiti na svako tržište, u cilju stjecanja što većeg tržišnog udjela, a to često nastoje nudeći svoje robe po damping cijenama. U početku damping obično organiziraju domaća poduzeća uz pomoć stranih kredita, a kad u tome uspiju strani krediti im prestaju stizati, te oni postaju nelikvidni, nakon čega im njihovi strani kreditori postaju vlasnici, a često i pogrebnici koji se kroz likvidaciju namiruju nekretninama.

U postupku stvaranja monopola na stranim tržištima najprije se nastoji uništiti manju konkurenciju izvozom i prodajom vlastitih proizvoda, rjeđe usluga, po damping cijenama (cijena koja ne pokriva troškove proizvodnje). U ovoj fazi potrošači ostvaruju korist pošto kupuju jeftinu robu, ali kad sitna konkurencija propadne cijena se diže, te tada potrošači moraju plaćati daleko višu cijenu. Damping cijenom veliki tržišni igrači koji obično u matičnoj državi imaju monopol, duopol, ili oligopol mogu uništiti male konkurente u drugim državama pod uvjetom da imaju velike financijske zalihe, pristup povoljnim izvorima kredita, ili da na nekom drugom tržištu ostvaruju zaradu. Damping se obično provodi na tržištu jedne "napadnute" države, a kad u toj državi konkurencija propadne cijena se diže, te se kreće u osvajanje tržišta u drugoj državi. Prema međunarodnim propisima u ovakvim slučajevima je dozvoljena antidamping carina, ali je to teško provesti zbog nedostatka dokaza, osobito kod prodaje usluga kad se koristi domaća radna snaga. Najbolja zaštita je od ove vrste dampinga je dobra poticajna politika koja snižava troškove proizvodnje, te jeftini dugoročni krediti iz primarne emisije za nabavu najbolje svjetske opreme kako bi domaći proizvođači mogli smanjiti troškove i spustiti cijene svojim proizvodima.

Druga vrsta dampinga je kad damping provode lokalna poduzeća protiv konkurencije u vlastitoj državi. Ovo mogu provoditi poduzeća koja imaju velike zalihe novca, privatne, ili političke veze sa velikim financijerima, interesne veze sa velikim kupcima, ili potkupljuju

rukovodeći kadar takvih kompanija. Zahvaljujući tome ovakvi proizvođači proizvoda, ili češće usluga mogu u poslovanju sa kapitalno, ili interesno povezanim kupcima ostvariti velike zarade, te tom zaradom mogu financirati dampinški rat protiv lokalnih konkurenata tako da na natječaje idu sa cijenama ispod troškova poslovanja, čime uništavaju konkurenciju. Kad konkurencija propadne, nekoliko ovakvih proizvođača obično stječu oligopolni položaj, te dogovorno povećavaju cijenu na štetu kupaca. Pri ovakvom postupku se može dogoditi i propast provoditelja dampinga koji pokušavaju lokalnim dampingom istovremeno uništiti svoju konkurenciju na čitavom svome tržištu, ali zbog nedostatka zaliha, ili zbog nedostatka privilegiranih kupaca koji su spremni platiti višu cijenu ne uspijevaju ostvariti svoj plan. To se obično događa kod promjene političke vlasti kad izgube podršku lokalne politike, ili financijskih krugova. Zapadni ekonomski teoretičari ovu vrstu rušenja konkurencije damping cijenama nazivaju "predatorske cijene" ili "grabežne cijene".

Treća vrsta dampinga događa se događa kad lokalna monopolska, obično javna, ili komunalna poduzeća imaju i sporedne tržišne djelatnosti, pri čemu na tržištu te sporedne proizvode, ili usluge nude po cijenama koja ne pokriva troškove proizvodnje. Taj gubitak pokrivaju dizanjem cijena monopolskih proizvoda, ili usluga, čime povećavaju trošak poslovanja svojim kupcima kojima se smanjuje konkurentnost na domaćem, ili stranom tržištu. Istovremeno se i krajnjim kupcima povećavaju životni troškovi i pada standard. Zbog toga proizvodna poduzeća propadaju, raste nezaposlenost, porezni prihodi se smanjuju zbog čega se država mora zaduživati za održavanje istog nivoa javne potrošnje, te cijelo društvo tone u kolaps. Kako bi se ovo spriječilo potrebno je državne monopole maksimalno smanjiti. Sve djelatnosti javnih poduzeća koji nisu prirodni monopol potrebno je izdvojiti u posebna poduzeća i privatizirati, ili ih je potrebno postupkom postepenog autsorcinga, zabranom zapošljavanja na sporednim djelatnostima, postepeno odlaskom postojećih radnika u mirovinu, prepustiti dobavljačima. Kako direktori pri tome ne bi mogli od prevelikih, ili izmišljenih narudžbi, uzimati proviziju potrebno je točno definirati koliko je nekih proizvoda, ili usluga potrebno nabavljati, a kako monopol ne bi stekli ti novi dobavljači potrebno je poslove dodjeljivati javnim natječajima, pri čemu uslugu treba prepustiti barem petorici regionalnih dobavljača koji međusobno konkuriraju. Zbog standardizacije opreme, ili tehnologije, samo jednokratne nabavke proizvoda treba nabavljati od jednog dobavljača, po mogućnosti direktno od proizvođača bez posrednika, dok sve proizvode, ili usluge koje se nabavljaju kontinuirano u manjim količinama treba nabavljati od više lokalnih dobavljača.

Četvrta vrsta dampinga je obrnuti damping, a to se događa kad jače kompanije svojim lokalnim dobavljačima nude cijene koje ne mogu pokriti prodajom svojih proizvoda, ili usluga. Pri tome ostvaruju gubitak koji pokrivaju iz zaliha, ili na drugim tržištima. Strani vlasnici ovakvih poduzeća gubitke pokrivaju kreditima s niskim kamatama, ili dokapitalizacijama. Kad u prvoj fazi dampinga mali lokalni konkurenti propadnu ovakva najčešće duopolna, ili oligopolna poduzeća prelaze u drugu fazu u kojoj spuštaju cijenu dobavljačima koji više nemaju izbora, te moraju prodati svoju robu onima koji su preostali na tržištu. Pri ovome obično veći broj malih dobavljača propadne, pošto ne mogu sniziti cijenu svojih proizvoda ili usluga. Zaštita od ovakve vrste dampinga je moguća u prvoj fazi pomažući slabijim domaćim konkurentima da "zamrznu" svoju proizvodnju na neko vrijeme, ili kapitalnim povezivanjem dobavljača sa prerađivačima osnivanjem zajedničkih zadruga, ili zamjenom dionica kako bi se gubitke u jednoj djelatnosti pokriti zaradom u drugoj djelatnosti. U drugoj fazi kad dobavljačima padaju cijene zaštita je puno teža, ali su ponekad mogući poticaji dobavljačima u nabavci opreme koja im omogućuje "preskakanje" njihovih kupaca prerađivača, kako bi sami mogli doći do krajnjih kupaca, što kod složenijih proizvoda često nije moguće.

Na navedene načine sigurnosne službe jakih zapadnih država su uz pomoć međunarodnih institucija, nevladinih udruga i lobija, te velikih međunarodnih kompanija uspjele pozitivne temelje ekonomskog liberalizma uspjele pretvoriti u svoju suprotnost, odnosno formalnu jednakost su uz

pomoć neformalnih nejednakosti pretvorile u oružje za stjecanje nejednakosti čime su neoliberali svojim prikrivenim koruptivnim potezima postigli bujanje prikrivenih velikih oligopolnih korporacija u većini djelatnosti, a to je upravo ono za što su se javno zalagali fašisti. U ostvarenju tih ciljeva znatno su im pomogli politički liberali koji su znatno oslabili sposobnost otpora u napadnutim državama. Pojedini među njima to su radili zbog potkupljivost, ali većina političkih liberala, raznih kozmopola to je činila zbog svoje političke naivnosti.

Moralni liberali u istom poslu su učestvovali najčešće zbog svojih osobnih frustracija, dekadentnih ili nastranih potreba, slabosti i mržnje prama vlastitom okruženju. Svojim radom uz gospodarsko jačanje međunarodnih korporacija kao interesnih zajednica uspjeli su oslabiti zajednice temeljene na emocijama i uvjerenjima kao što su obiteljske zajednice, vjerske zajednice i nacionalne zajednice. U svome sve militantnijem jurišu na emocionalne zajednice; obitelj, vjeru i naciju ideolozi moralnog liberalizma ostvarili su vrlo usku suradnju sa ideolozima anarhizma, ideolozima neokomunizma i ideolozima homoseksualizma, te antitehnološkim ideolozima zaštitara prirode.

Gospodarski liberalizam je doveo do pozitivnog inovativnog društva samo u jakim državama koje imaju sposobne i nepotkupljive političare kojima je interes države važniji od osobnih koruptivnih interesa. Takve države u kojima birači imaju mogućnost birati osobu, a ne samo stranku razvile su mehanizme koji poništavaju negativne efekte liberalizma. U tim državama država snažno stimulira inovativnu industriju potičući izdvajanja u razvoj inovacija i novih proizvoda; vojnim narudžbama, poreznim olakšicama, jeftinim najmom nekorištene državne imovine, kreditnim stimulacijama i sličnim načinima. Stimulacijom privatnih rizičnih razvojnih fondova i znanstvenih istraživanja razvijene su mnoge nove tehnologije i mnogi novi proizvodi.

Osim osnivanja rizičnih razvojnih fondova pametne države imaju vrlo snažnu zaštitu sitnih dioničara kako se oni ne bi bojali dokapitalizacijama ulagati u poduzeća koja ulažu u nove proizvode. Gdje se prijevara sitnih dioničara goni po službenoj dužnosti i gdje je kazna za namjerno oštećenje interesa sitnih dioničara 10-15 godina zatvora liberalizam uspješno i vrlo brzo stvara nove investicije.

Za uspješne ekonomski liberalne države nužni su i strogi amtimonopolski zakoni u kojima se vrlo strogo kažnjava svako dogovaranje cijena sa konkurentima, i gdje postoje mjere za sprječavanje svih vrsta dampinga i predatorskih cijena.

Za uspjeh gospodarski liberalnih ekonomija također je vrlo važan stečajni zakon koji djeluje kao mehanizam za vrlo brzo oduzimnje kapitala nesposobnim poduzetnicima i predaje ga novim poduzetnicima. U istinski liberalnim gospodarstvima cilj stečaja nije ostvariti maksimalnu cijenu prodane imovine, već je cilj što brže stavljanje blokiranih sredstava u upotrebu.

1.2.2. Anarhizam

Anarhizam je politička, ili filozofska skupina mišljenja i stavova usmjerenih na odbacivanje bilo kakvog oblika prisilne vlasti, te je radikalizacija onoga što su prvi počeli zagovarati začetnici političkog liberalizma. Anarhisti smatraju kako su svi oblici vladavine nepoželjni, te ih treba ukinuti, uključujući državni represivni aparat, vojsku, sudstvo, policiju, tajne službe, itd., te predstavlja suprotnost organizaciji. Za anarhiste anarhija je društvo u kojem vlast i autoritet zamjenjuje samo-organizacija, društvo ravnopravnosti, ravnopravne i pravedne distribucije svih proizvoda, ukratko, društvo u

kojem svaka osoba može zadovoljiti svoje osnovne i sve ostale potrebe u maksimalnoj mjeri, a da pri tome ne radi na štetu drugih. Ideja o anarhističkom društvu bazirana je na manjim zajednicama, decentraliziranim, ali povezanim. Unutar takvih zajednica je puno lakše donositi zajedničke odluke, te je jednostavnije uskladiti različite želje i potrebe. To je ujedno i jedan od osnovnih uvjeta anarhizma - ideja da svatko mora u potpunosti ostvariti svoje potrebe i da svatko mora biti u mogućnosti sudjelovati u procesu odlučivanja. Anarhisti smatraju kako je čak i tzv. "liberalna" država ima visoku razinu kontrole, npr. nedopustiva je neposlušnost, neplaćanje poreza, ekonomsko i političko organiziranje koje nije povezano s državom i sl. Anarhistički odnos prema društvu je potpuno suprotan. U anarhizmu, moć ne bi nitko posijedovao i svi bi posjedovali moć, ne moć nad nekim, već moć ispunjavanja svih svojih potreba, moć zajedničkog djelovanja i odlučivanja o svom životu. Svi anarhisti se ne protive organizaciji, te neki smatraju kako organizacija treba biti horizontalna, u kojem se odluke donose direktnom demokracijom, ili konsenzusom za razliku od sustava parlamentarne demokracije.

Iako su anarhističke ideje suprotne samoj prirodi svake zajednice, ne samo ljudske već i životinjske, pošto se čak i među životinjama koje žive u čoporima zna hijerarhija, mnogi anarhisti su u svojim nastojanjima izgubili čak i život, a njihovi sljedbenici su često izgubili čak i osnovne zajednice kao što su obitelj i nacionalna država. Pojedini anarhistički pokreti se razilaze u pitanjima upotrebe nasilja i političkih atentata na političare, te su se podijelili na one koji nasilje podržavaju i one koji se zalažu za anarhopacifizam i nenasilni otpor.

U ljudskoj povijesti bilo je brojnih ostvarenja društava i organizacija baziranih na anarhičnim principima, kao što su seljačke bune koje su najčešće propadale, upravo zahvaljujući nepostojanju organizacije, jasnog vodstva i hijerarhije. Prvi privremeno uspješni pokušaj anarhične društvene organizacije je Pariška komuna koja je bila kombinacije komunističkih i anarhičnih ideja, a ostali su poznati i u Španjolskom građanskom ratu.

Jedan od najpoznatijih anarhističkih ideologa bio je ruski plemić Mihail Aleksandrovič Bakunjin. Ovaj politički aktivist je pokušavao svoje ideje ostvariti u mnogim Europskim državama, te se borio za neovisnost Poljske od Rusije. Zbog toga ga izručuju Rusiji, a nakon bijega iz Sibira dolazi u London. Tri godine je imao dovoljno sredstava za svoj rad u Britaniji iz čega je logično zaključiti kako ga je netko financirao, a interes za to su imale jedino britanske obavještajne službe. Britanski imperij ga financira, vjerujući kako njegove ideje mogu oslabiti konkurentske europske države, osobito Rusiju, te postaje poznat, ali nakon nekoliko godina zaključuju kako njegova ideologija nije perspektivna, zbog čega izostaje financijska podrška, unatoč sudjelovanju u osnivanju "Prve Internacionale" radničkih i sindikalnih organizacija širom Europe. Nakon obustave financiranja pokret postaje marginalan, te se je nakon značajnijeg sudjelovanja u Španjolskom građanskom ratu nestao.

1.2.3. Nihilizam

Nihilizam je ideološki pogled na život koji poriče vrijednost svih teorijskih zasada, društvenih normi i ideala, te je također u suština, kao i anarhizam radikalizacija onoga što su prvi počeli zagovarati začetnici političkog liberalizma. Cilj nihilizma je uništenje starog čovjeka i stvaranje novog, oslobođenog autoriteta i kulturnih značenja. Nihilisti propovijedaju naturalističku filozofiju i znanost, te kritiziraju svaki konstruktivni društveni napor. U filozofiji, pojam nihilizam javlja se kao logičko-spoznajni nihilizam, koji odriče svaku objektivnu vrijednost filozofsko-znanstvene spoznaje, te stoji u bližoj vezi s radikalnim skepticizmom, te kao moralno-politički nihilizam prema kojemu se društvene i političke vrijednosti ne mogu utemeljiti ni na kakvim racionalnim argumentima.

Iako je ovaj ideološki pokret bio vrlo jak u Rusiji čak ga ni Britanski imperij nije uspio značajnije iskoristiti u borbi protiv konkurentskih država pošto su se nihilisti najviše istakli samoubojstvima. Jedino što su mediji pod utjecajem Velike Britanije uspjeli je rušenje moralnih vrijednosti među ruskim intelektualcima što je dovelo do slabljenja tradicionalnih vrijednosti i osjećaja pripadnosti obitelji, vjeri i naciji.

1.3. Spolne ideologije

Koncem 19. stoljeća britanska industrijsko financijska elita uočila je potrebu dodatnih podjela u društvu koje bi dodatno iznutra razmrvile zapadna društva suprotstavljena britanskom imperiju. Razvoj strojeva je sve više počeo smanjivati potrebu za teškim fizičkim radom,čime su muškarci izgubili prednost nad ženama. To je omogućilo ženama uključivanje u sve veći broj novih zanimanja. Razvojem raznih građanskih ideologija, a u cilju slabljenja konkurentskih država, u Velikoj Britaniji su pored ostalih ideologija počeli financirati i reklamirati još jednu ideologiju, ovaj puta temeljenu na spolnoj različitosti, te koju kao i ostale ideologije treba izvesti na teritorij drugih država. Odlučili su iskoristiti podređeni položaj žena u društvu, koje nisu imale pravo glasa, kako bi i njih iskoristili za razvoj novih sukoba. Drugi cilj im je bio uništiti obitelj i zaposliti žene kako bi bankari ubrali još više profita, a država poreza. Treći cilj je odgajati djecu u državnim institucijama kako bi kroz školovanje država programira dijecu s ciljem usvajanja znanja koje država želi, tj., da plaća porez, te se pokorava zakonima države.

Kao nosioci ove nove ideologije su se krajem 19. i početkom 20. stoljeća pojavile Sufražetkinje, koje su u početku tražile samo jednako pravo glasa muškaraca i žena, što je bio objektivan društveni nedostatak. Čim se pokret proširio u druge države vladajući krugovi su ga u britaniji nastojali suzbiti, a tome su pridonijele i same sufražetkinje svojim akcijama vezivanja za pruge, podmetanjem vatre u poštanske sanduke, razbijanje prozora, a ponekad i postavljanje manjih bombi. Uspjehu borbe sufražetkinja je najviše pridonio prvi svjetski rat koji je u Britaniji izazvao nedostatak muške radne snage, te su se mnogi poslodavci morali sve više zapošljavati žene kako bi obavljali muške poslove. Sufražetkinje su u samo nekoliko godina nakon rata postigle veći dio svojih ciljeva. U Britaniji je 1918. zakonom priznato pravo glasa kućevlasnicama iznad 30 godina, suprugama kućevlasnica, najmoprimcima nekretnina sa godišnjom rentom iznad £5 te diplomanticama sveučilišta. U SAD, gdje je pravo glasa već postojalo u pojedinim državama, žene su konačno izjednačene u pravu glasa Devetnaestim amandmanom američkog Ustava 1920. godine. U Britaniji su muškarci i žene potpuno izjednačeni novim zakonom 1928. Sufražetkinje su se

vremenom počele nazivati feminiskinje pošto je naziv sufražetkinje imao pogrdan prizvuk, te su svoje zahtjeve počele radikalizirati u cilju promijene tradicionalne ulogu žene u društvu putem napada na brak i materinstvo kao tradicionalne institucije i temeljne društvene zajednice, te su počele tražiti pravo na abortus čime su počeli potpuno negirali pravo nerođene djece na život. Ovime su postale radikalnije od svega što su prvi počeli zagovarati začetnici moralnog liberalizma. U trećem valu feminizma koji započinje krajem 80-ih godina dvadesetog stoljeća ideologija počinje negirati rod i nadilaziti rodne razlike. Povezivanjem sa lijevim pokretima i moralnim liberalima feminizam sve glasnije zastupa pravo na besplatnu i sigurnu kontracepciju, pravo na pobačaj, pravo na slobodu i život žena bez muškaraca, lezbijsko materinstvo, reproduktivna prava i kontrolu rađanja, te prava homoseksualaca. Iz ovih zahtjeva feministica početkom 21 stoljeća rađa se potpuno nova homoseksualna ideologija.

Homoseksualaca je bilo kroz čitavu povijest, i najčešće se skrivala kao što su se skrivale i

druge duševne bolesti. Svjetske financijske elite u koncem 20 stoljeća došle do zaključka kako je feministička ideologija došla do svoga kraja, te su odlučili proširiti novu ideologiju kao način za širenje stanja "zavadi pa vladaj" i skretanje pažnje sa svoga sve očitijeg pokoravanja svijeta. Kao što je godine 1917. dobrim dijelom svijeta zavladala ideologija koja je izvikivala parolu: "proleteri svih zemalja ujedinite se", početkom 21. stoljeća ova nova ideologija počela je vikati: "homoseksualci svih zemalja ujedinite se". I jednu i drugu ideologiju zagovaraju ljevičari, dok se "desničari" kršćanskih zemalja nisu snalazili ni 1917., niti su se snašli početkom 21. stoljeća. Da su ruski "desničari" 1917. digli u zrak vagon sa Lenjinom i njegovih 40 razbojnika, dok se kretao od Njemačke prema Rusiji komunizma ne bi bilo. Isto tako početkom 21. stoljeća mnogi zagovornici tradicionalnih "desnih" vrijednosti nisu shvatili što se iza brda valja, te su se nastojali prikazati "gey frendly". I ova nova ideologija, kao i komunizam, te moralni liberalizam ima za cilj uništiti obitelj kao osnovnu društvenu zajednicu. Uništenjem obitelji uništava se i nacionalna zajednica bez koje slabe i nacionalne države, a slabljenje nacionalnih država osnovna je pretpostavka za stvaranje svjetske države i svjetske vlade. Osnovne vrijednosti "desnice" su obitelj, vjera, nacija i privatno poduzetništvo, a ljevičari su u tim vrijednostima uvijek vidjeli probleme za svoju vlast. Komunisti su željeli stvoriti svjetsku dominaciju uništenjem privatnog poduzetništva, vjere, nacije i obitelji, a homoseksualna ideologija ima iste ciljeve, ali malo drugačijim redoslijedom i razrađenijom taktikom. Međusobnim tajnim lobiranjima, potpomaganjima i pogodovanjima osvojili su državne institucije, te preko njih pogoduju velikim korporacijama u uništenju moći malih sitnih poduzetnika koji mogu opstati samo kao ponizni dobavljači velikima. Za uzvrat velike korporacije obilnim novčanim donacijama plaćaju medijima reklamiranje homoseksualizma.

Političari, u strahu od medija, sve više su se počeli bojati izraziti svoje pravo mišljenje te se, ili priključuju, ili šute. Tek zahvaljujući internetu mnogi velike svjetske tiskovine počele su propadati, a tradicionalni pokreti su dobili mogućnost slobodnog i javnog širenja svojih stavova.

1.4. Antitehnološke ideologije

Početkom naglog razvoja industrije pojavila se velika potreba za radnicima u industrijskim centrima te je došlo do velikog seljenja ljudi sa selo u grad. Radnici su radili i do 15 sati na dan, a često su radila i dijeca, te dolazi do prvih spontanih pobuna. Vremenom pojavljuju se različite ideologije kojima se pokušava usmjeriti nezadovoljstvo radnika protiv nekoga ili nečega. Kad su novi, bolji strojevi, počeli smanjivati potrebu za radnicima pojavio se ideološki pokret koji je zastupao stajalište kako su strojevi krivi za otpuštanja radnika. Ovaj pokret je nazvan ludistički pokret po vođi Nedu Luddu koji je organizirao uništavanje strojeva, rušenje tvorničkih zgrada i potpaljivanje skladišta. Pošto je ovaj pokret išao protiv interesa Britanske industrijske elite godine

1812. godine donesen je zakon protiv ludita kojima se njihova djela kažnjavaju smrću, tako da su u idućih nekoliko godina pogubljene čitave grupe radnika. Prenošenje ovog pokreta na teritorij drugih konkurentskih država nije imalo nimalo uspjeha pošto je u tom razdoblju Britanija bila predvodnik tehnološkog napretka.

Razvojem motora sa unutrašnjim sagorijevanjem krajem 19. stoljeća cijene dionica naftnih kompanija počele su naglo rasti, te su ove kompanije stjecale sve veću moć. Njeni novi vlasnici, koji su uložili veliki novac u kupovinu dionica, odmah su počeli razmišljati kako spriječiti razvoj alternativnih izvora energije koji bi konkurentima omogućili energetsku neovisnost, te razvoj potrošača tih alternativnih izvora. Već koncem 19. stoljeća sabotiran je razvoj električnih automobila, bioplina, biodizela, vjetrenjača i gorivih ćelija. Električni automobili bili su prepoznati kao najveći budući potrošači nafte, te je trebalo uništiti konkurentske električne automobile koji su tada bili u naglom razvoju. Već 30 - ih godina 19. stoljeća škotski poduzetnik Robert Anderson izumio je kočiju s električnim pogonom, a nizozemski profesor Sibrandus Strating izradio je mali električni automobil. Godine 1899. belgijanac Camille Jenatzy probio je brzinu od 100 km/h. Francuz Gaston Plant i Camille poboljšali su kapacitet baterija i tako otvorili put za nagli razvoj električnih automobila, te su nadmašili prodaju benzinskih automobila. Cadillak je 1913. u benzinske automobile uveo elektropokretač, te je od tada počeo pad električnih automobila. Zahvaljujući jeftinim razvojnim kreditima iz naftnih kompanija, te masovnoj proizvodnji benzinski automobili su pobijedili, te su elektromobili do velike ekonomske krize 1929. potpuno zaboravljeni i izbačeni čak i iz stručne literature.

Nakon drugog svjetskog rata upotreba nafte sve više raste, te se u naftnim kompanijama koncentrira sve veća moć. Kako se potrošači ne bi počeli okretati drugim izvorima kao što je nuklearna energija i obnovljivi izvori energije naftaši su počeli razmišljati kako to spriječiti. s razvojem kemijske industrije pojavili su se znanstvenici biolozi koji su počeli ukazivati na štetnost raznih, umjetno proizvedenih otrova na ljudsko zdravlje i okolinu, što je moglo štetiti petrokemijskoj industriji, ali bi njihovom instrumentalizacijom mogli pomoći u sprječavanju razvoja konkurentskih energetskih tehnologija. U takvim znanstvenim radovima analitičari naftne i petrokemijske industrije prepoznali su potencijalnu opasnost, ako se to promidžbeno iskoristi protiv njih, ali i velike mogućnosti za vlastiti interes, ako se takvi znanstveni radovi stave pod kontrolu. Zaključili su kako se na osnovi takvih znanstvenih istraživanja može kreirati nova «zelena» ideologija na osnovu koje bi se mogao formirati i novi ideološki pokret «prijatelja zemlje». Godine 1971. godine McGeorge Bundy i Fondacija Ford počinju veliku studiju globalne energetske strategije. 1972. godine kanadski naftaš Maurice Strong izabran je za predsjednika Štokholmske konferencije UN-a o zaštiti okoline, koja usmijerava milijarde dolara u anti industrijski i anti nuklearni «pokret zelenih». 1973. na tajnom sastanku Bilderburške skupine pripremaju poteze za poskupljenje nafte od 400%. Počelo se govoriti o granicama razvitka, a velikim novčanim donacijama angloamerički lobi, uz organizacijsku i stručnu pomoć Rimskog Kluba počeo je ustrojavati ekološke zelene udruge i stranke, najprije u Njemačkoj, a nakon toga u ostalim razvijenim državama. U tome su im pomagali vlastiti agenti i priučeni zeleni fanatici koji su preuzeli zadatak promjene javnog mnijenja, nakon čega dolazi do promjene političara koji se ne slažu sa novim idejama. Prvi zadatak im je bio propagirati ekonomski neisplative alternativne izvore energije, prikupljati informacije o razvoju novih energetskih tehnologija, te spriječiti razvoj komercijalno isplativih alternativnih izvora energije koji bi konkurentima omogućili energetsku neovisnost. Francuska i Njemačka su snažno razvijale svoje nuklearne energetske kapacitete, što nije odgovaralo angloameričkom naftnom kartelu. Pomoću zelenih ekoloških pokreta i stranaka uspjeli su zaustaviti razvoj nuklearnih centrala, a čim su vjetrenjače postale ekonomski konkurentne počeli su i njih napadati zato što prave buku i ometaju ptice u letu.

Pojedini fanatični ekološki fundamentalist navedeni su čak i na terorističke akcije, a širom Europe su niknule crvene i crne terorističke skupine (crvene brigade, Bader Mainhof i sl.) koje su nastojale likvidirati najistaknutije zagovornike Njemačke, Talijanske i Francuske zagovornike

energetske neovisnosti među industrijalcima, bankarima i političarima, dok su britanske i američke obavještajne službe to gledale i pravile se kako ih ne mogu naći i ne mogu im presjeći izvore sredstava.

Zahvaljujući novcu i medijima ovaj pokret je kao najveći problem istaknuo zagađenje okoline takozvanim stakleničnim plinovima koji će izazvati promjenu klime. Iako jedna vulkanska erupcija izbaci u atmosferu više takvih plinova nego industrija za sto godina ekolozi takve podatke nastoje sakriti. (U svim toplim geološkim periodima razina ugljičnog dioksida u atmosferi je bila povišena, te ekolozi ne znaju je li ugljični dioksid uzrok ili posljedica dizanja temperature zemlje.) Razlog tome je taj što naftnoj industriji odgovara smanjenje potrošnje nafte, kako bi se vrijeme naftne «vlasti» produžilo. Iako je opravdan strah od istrebljenja ugroženih biljnih i životinjskih vrsta, razni zaštitari životinja, potaknuti od petrokemijske industrije, se zalažu i za zabranu upotrebe krzna od uzgojenih životinja čiji uzgajivači konkuriraju proizvođačima umjetnog krzna, koje se kao i ostale vrste plastika ne mogu lako razgraditi, a spaljene stvaraju vrlo otrovne dioksine i furane. Zahvaljujući velikim novčanim sredstvima, uz pomoć novih «znanstvenih» instituta kao što je institut Aspen (institut za društvena istraživanja), te medija koje su kupili, uspjeli su se pretvoriti u novu «savjest čovječanstva», te plaše ljude kako ćemo svi propasti ako se ne odreknemo industrijskog razvoja, od čega su naravno izuzeti Amerikanci i Englezi. Uz pomoć velikih novčanih dotacija naftnog lobija uspjeli su se, kroz medije, nametnuti kao savjest čovječanstva plašeći ljude ugljičnim dioksidom i zagađenjem, iako jedna vulkanska erupcija u atmosferu izbaci više otrovnih plinova nego industrija u 100 godina. Čitavo to vrijeme samo rijetki su upozoravali na stvarne opasnosti koje truju ljude; na herbicide, pesticide i druge otrove koji se iz upotrebe mogu izbaciti vrlo jednostavno, razvojem malih poljoprivrednih robota pokretanih sunčanom energijom, koji mogu stalno, na određenom terenu kontrolirani GPS-om i mobitelima šišati travu, okopavati bilje, uništavati štetočine, ali to smeta farmaceutsku industriju koja sve takve pokušaje sprječava. Razvoj robota dozvoljen je jedino u industriji gdje konkuriraju industrijskim radnicima koji se ne mogu zaštititi, te u domaćinstvima gdje zamjenjuju kućne pomoćnice koje se također ne mogu zaštititi od konkurencije.

2. USPON TALIJANSKOG FAŠIZMA

Kroz čitavi srednji vijek Mletačka republika nastojala je prigrabiti što veći dio istočne obale Jadrana. U prvom svjetskom ratu Talijani su ponovno pokušavali ovladati istočnom obalom Jadranskog mora. Dok su vjerovali u pobjedu Njemačke i Austrougarske bili su im saveznici, a čim su posumnjali u tu mogućnost postali su britanski saveznici. Za taj prijelaz iz jednog ratnog tabora u drugi tražili su Jadransku obalu. U ratu protiv Austrougarske na putu prema istočnoj obali jadrana najviše snaga usmjerili su na bojište Soča i Kobarid gdje su ratovali ponajviše hrvatski branitelji. U 14 velikih talijanskih juriša uzbrdo izgubili su 300.000 vojnika, a tijekom čitavog rata u ovim napadačkim pokušajima izgubili su ukupno 600.000 vojnika, bez ikakvog uspjeha. Uspjeli su uzeti tek Zadar i to kad je već završen rat, prijevarom pjevajući pjesmu "Ustani Bane Jelačiću", zbog čega su ih naivni Zadrani pustili u grad. Završetkom rata 1918. godine Italija je dobila dobar dio jadranske obale, politički, od zapadnih saveznika kao nagradu za promjenu savezništva, što je kralj Aleksandar prihvatio 1923. sporazumom iz Rapala, što su Hrvati prihvatili s ogorčenjem, a Srbima je odgovaralo zbog slabljenja Hrvata.

Nakon 1. svjetskog rata talijanski pisac Gregorio Piccin je napisao: »Talijanska vlada na čelu s ministrom vanjskih poslova, Sidney Sonninom, ušla je u rat (…) dobrim dijelom zato, da bi sebi priključila Istru, Dalmaciju i Albaniju. Dakle, sasvim je jasno Kako je stav talijanske vlade prema jugoslavenstvu i jugoslavenskom ujedinjenju bio sve prije nego prijateljski, iako je službeno Italija postala „saveznik“ srpskog kraljevstva. Zato je Sonnino, kad je rat završen, budući da nije uspio spriječiti stvaranje jugoslavenskog kraljevstva, nastojao svim sredstvima uništi ga ekonomskom blokadom, zaustavljajući priznanje tog kraljevstva od strane drugih vlada; jedno od sredstava, i to ne posljednje, bilo je slanje destabilizirajućih misija.(…) General i vice glavni zapovjednik vojske, Pietro Badoglio, izradio je plan destabiliziranja, koji se odnosio na čitav jugoslavenski teritorij, pored onih zona koje je već držala talijanska vojska i to u času, kad mu je postalo jasno da će sve savezničke sile, po nagovoru SAD-a, priznati i podržati kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, proklamiranu 1. prosinca 1918. Projekt je bio popraćen pismom sa zahtjevom za dozvolom za njegovu realizaciju i traženjem neophodnih sredstva. Projekt je Badogliu predao sam Sonnino 3. prosinca 1918. Radilo se o precizno razrađenom planu destabilizacije zasnovanom na poznatoj i više no klasičnoj strategiji; divede et impera –podijeli pa vladaj. «

Isti je cilj imao i D’Annunzia, pjesnik i jedan od idejnih začetnika talijanskog fašizma koji je gotovo istovremeno pozivao Mussolinija: »Treba se usprotiviti stvaranju kraljevstva S.H. S, (Srba, Hrvata i Slovenaca): treba uništiti jugoslavensko čudovište. Iz bliza sam studirao hrvatski pokret protiv prevlasti Srba i favorizirao sam ga, koliko je to bilo u mojoj moći, iako su me u tome često i te kako sprječavali. Sudbina Jugoslavenske kraljevine je kobna. Ta kraljevina nije nastala prema zakonima državnog života. „Raspast će se, nestati će“. Iznesene indicije navode me na predviđanje agonije i smrti tog našeg protivnika. To čudovište, iz historijskih i etničkih razloga, „mora nestati“, čak ako uspije privremeno i za neko vrijeme razbiti obruč, koji ga okružuje.«

Zbog ratnih gubitaka politička situacija se u Italiji sve više radikalizirala, te je sve veća snaga postajao Mussolinijev fašistički pokret. Mussolini, kao bivši socijalist i tajni suradnik britanskih službi nastojao je sve svoje veze i sredstva iskoristiti za širenje Italije na Balkan, do granica nekadašnjeg Rimskog Carstva na ovom terenu, što je i javno zagovarao na svojim političkim skupovima. Poznat je njegov govor u Trstu iz 1920.; »Pred inferiornom barbarskom rasom, kakvi su Slaveni, ne treba voditi politiku šećerleme, već štapa. Granice Italije moraju biti Brenero, Monte Nevoso i Dinarski masiv. Mislim kako možemo žrtvovati 500.000 slavenskih barbara za 50.000 Talijana.«

Svojim velikim investicijama u infrastrukturu uspio je zaposliti nezaposlene, te postati

ozbiljna snaga, zbog čega ga svi pokušavaju dobiti za saveznika. Nakon Njemačko - Sovjetskog dogovora iz Rapallu (1922.), zapadne vlade, prije svega Britanija i Francuska nastoje pomagati sve režime koje vodi sumnjičavost prema Sovjetskom Savezu i prema Njemačkoj. U tom cilju svi su se nastojali približiti Mussolinijevom fašističkom režimu s istoka i sa Zapada, a i iz Njemačke. Jedan od prvih koji je išao Mussoliniju na noge, u Rim, bio je – Winston Churchill 15.01.1927., a za njim još i Chamberlain. U odnosu na Jugoslaviju Mussoliniju je odgovaralo slabljenje Jugoslavije kako bi ju mogao osvojiti. Sa Srbima se dogovarao na štetu Hrvata, što je Srbima odgovaralo, ali je istovremeno pomagao sve pokrete koji su nastojale razbiri Jugoslaviju. Zbog ove dvostruke politike Mussolini je, nakon atentata na kralja Petra, Pavelića držao u Italiji, jedno vrijeme mu je pomagao, a jedno vrijeme čuvao u kućnom pritvoru, što je sve kontrolirala talijanska tajna policija OVRA . U Italiji je mijenjao mjesta življenja i živio pod lažnim imenima, a najčešće je koristio ime Antonio Serdar. Talijanske vlasti službeno nisu priznavali podršku ustašama ili Paveliću, ali mu je Benito Mussolini osigurao tajnu podršku, pošto su u njemu vidio sredstvo za rušenje Jugoslavije i proširenje talijanske države na jadransku obalu, te mu je dozvoljavao bavljenje politikom.

Kada je Pavelić 1929. otišao u Italiju, nije odmah osnovao UHRO. U početku je naziv ustaša koristio za novine koje je pisao, a godinu dana kasnije taj naziv daje organizaciji koju je osnovao. U to vrijeme većina ustaša koji su se sklonili u Italiju bili su internirani u raznim logorima.

Napad na Jugoslaviju Mussolini je želio već 1940. ali su Nijemci to spriječili. Pristupanjem Jugoslavije trojnom paktu ovi talijanski planovi su propali, ali su Simovićevim pučem i propašću pakta oživjeli. Kad je Njemačka razbila Jugoslaviju Italija je nastojala zauzeti što veći dio Dalmacije, što je kroz rat nastojala proširiti bilo vojno, bilo politički. Zbog toga su Paveliću nudili carinsku, monetarnu i personalnu uniju pod okriljem talijanske kraljevine, u kojoj je Hrvatska trebala biti jedna grofovija. Pošto je Pavelić, u želji za barem formalnom samostalnošću, ovu uniju odbio okrenuli su se tajnoj ratnoj suradnji sa svim protivnicima NDH, iako su s njom bili u savezništvu. Ovakvo postupanje potpuno je u skladu sa vjekovnom tradicijom talijanskog makijavelizma kroz čitav srednji vijek, kada su se razne talijanske državice međusobno borile glumeći savezništva uz istovremenu tajnu suradnju sa svim neprijateljima svojih javnih prijatelja, a u stvari stvarnih neprijatelja. Iako je takvu talijansku politiku iskusio na svojoj koži Pavelić ju nikad nije uspio shvatiti i na isti način se postaviti prema Talijanima. Nakon kapitulacije Italije general M. Roatta, je izjavio «bilo je pogrešno da se stvara država koja je u osnovi neprijateljska prema Italiji».

3. PRETPOSTAVKE ZA RAZUMIJEVANJE ratnih nelogičnosti

Na području bivše Jugoslavije drugi svjetski rat bio je osobito okrutan i doveo je do razvoja

partizanskog pokreta koji je sve više jačao, što se odnosom logističkih mogućnosti i ljudskih snaga na terenu nikako ne može objasniti. Zbog toga je potrebno izvršiti analizu razloga takvog komunističkog uspjeha usporedbom sa sličnim događajima u porobljenoj Europi. Svugdje u porobljenoj Europi postojale su podložne lokalne vlasti pod zapovjedništvom Nijemaca, ili Talijana. Svugdje su se događali ustanci partizana, ali su svi oni ugušeni, ili potisnuti na marginu zbog logističkih problema. Jedini izuzetak je partizanski pokret u Jugoslaviju koji se bez ikakve logističke podrške do jeseni 1943. uspješno borio protiv tadašnjih najjačih svjetskih sila; Njemačke i Italije, te njima pridruženih ustaša, domobrana, četnika, nedićevaca, ljotičevaca, bjelogardejaca i kozaka. Usprkos toj ogromnoj neravnopravnosti Titov glavni štab je uspijevao naći izlaz iz svakog okruženja, te usput postati jači, brojniji i naoružaniji, što je pravo "čudo". Za objašnjenje ovog "čuda" potrebno je izvršiti logičku analizu događanja metodom "teorije igre", te se igrati predviđanja tako da se postavimo na početak rata i razmotriti sve moguće probleme svih sudionika u ratu, a prije svega logističke probleme. Da bi to mogli potrebno je;

1) Definirati potrebe, interese, ciljeve, sredstva i dostupne metode svih sudionika rata, 2) Kronološki analizirati sve glavne bitke i operacije, uz taktičku analizu svake operacije.3) Definirati strateške pogreške obrane od partizana;

U taktičkoj analizi pojedinih operacija potrebno je ;a) definirati sudionike, broj i jačinu ljudstva, oružja, streljiva i oruđa; b) utvrditi ciljeve svih sudionika;c) analizirati taktičke položaje na topografskim taktičkim kartama,d) utvrditi ostvarenje ciljeva.

Ukoliko ciljevi nisu ostvareni, ili ako je bitka završila nepredviđeno obzirom na odnose snaga, potrebno je utvrditi: dali su zapovjednici svih strana bunkere, oruđe, oružje i ljudstvo postavili na uzvisine sa dobrim pregledom, ili u prirodne depresije, dvorišta, ili uske uličice. Dali je taktički raspored branitelja i napadača ispravno postavljen najbolje je otkriti ako se nekom dobrom vojnom taktičaru da zadatak neka on napravi taktički raspored obrane, a zatim i napada. Ako se uoče bitne razlike potrebno je utvrditi zbog čega te razlike, zbog nesposobnosti i neiskustva pojedinih zapovjednika, ili možda zbog sabotaže.

U drugom svjetskom ratu sve strane su imali vrhunske protuobavještajne službe koje su bile sposobne prepoznati neiskustvo, kao i sabotere, a Italija je imala tada najbolje komandose. Ako se analizom utvrdi kako je neki zapovjednik nakon taktičke greške smijenjen to obično znači kako je prepoznat kao nesposoban, ako je kažnjen znači kako se radi o sumnji na sabotažu, a ako mu se nije dogodilo ništa, ili ako je čak unaprijeđen znači kako se radi o namjernoj taktičkoj sabotaži zbog viših strateških interesa. Odluku za izvršenje namjernih taktičkih grešaka može donijeti samo najviša vojna, ili politička vlast. Kako odgovorni zapovjednik ne bi odgovarao za greške, zapovjedi za namjerne greške se izdaju isključivo usmeno, a obavještajne službe također dobivaju usmene zapovijedi za uklanjanje svih izvještaja koji bi mogli kompromitirati odgovornog zapovjednika. Zapovjednik, obavještajne službe i logistika također dobivaju usmene zapovijedi o "kreiranju" izvještaja povoljnih za odgovornog zapovjednika, kako bi u kasnijim eventualnim istragama imao "dokaze" o svojoj nevinosti i prebacivanju krivnje na nekog "žrtvenog jarca". Zbog ovoga povjesničari vrlo rijetko mogu naći dokumente o ovakvim namjernim sabotažama, a jedini indirektni dokazi mogu biti logistički izvještaji o nestanku, ili zarobljavanju oružja ili streljiva, ili osobna pisma vojnika obiteljima u kojima opisuju "nesposobnost" svojih zapovjednika.

3.1. Suprotstavljeni interesi

Pred rat na teritoriju Jugoslavije su postojali različiti interesi i od strane susjednih država, kao i od strane velikih sila. Na području Hrvatske prije i tijekom drugog svjetskog rata djelovale su brojne agenture. Osobito su bili aktivni britanski, sovjetski, talijanski i njemački agenti. Hrvatski narod je ulazak Njemačkih postrojbi vidio kao oslobođenje od srpske tiranije, te su u Zagrebu dočekani sa ovacijama, dok su ulazak Talijana ispravno shvatili kao okupaciju pa su odmah počeli pružati otpor. Dolaska Nijemaca bojali su se samo Židovi pošto su znali što ih čeka i komunisti koji su znali što je Hitler učinio sa njemačkim komunistima, ali se nisu bunili pošto takav signal nisu dobili iz Moskve. Naprotiv dobili su zapovijed za širenje "revolucionarnog defetizma" i sabotiranja obrane Jugoslavije čim je počeo napad na nju. Većini komunista nije bila jasna suradnja Staljina i Hitlera od zajedničkog napada na Poljsku i dalje, ali su šutjeli i počeli sa pripremama za trenutak kad dobiju signal od svoje internacionalne centrale. Napad Njemačke na Sovjetski Savez dočekali su sa radošću uvijereni kako će Staljin pobijediti Hitlera u vrlo kratkom vremenu. Postali su dobrovoljni sluge u borbi za tuđe interese kojih je i u ovom ratu bilo više. A kome su služili može se otkriti samo analizom pojedinačnih interesa različitih država.

3.1.1. Britanski interesi

Britanci su za cilj imali opstanak Jugoslavije, te su se njihovi obavještajci infiltrirali u razne političke stranke i pokrete, a kad je počeo rat cilj im je postao izazvati što veći nered u Njemačkoj pozadini. Njihovi najbolji stručnjaci za strateško planiranje predviđali su sve moguće scenarije po kojima bi se rat mogao razvijati, te su ubacivali svoje agente obučene za specijalni rat u sve strukture, četničke, partizanske, ustaške i druge, kako bi pri svakom scenariju mogli u što većoj mjeri ostvariti svoje geostrateške interese. Stoga su širom Jugoslavije ubrzo po Njemačkom napadu organizirali preko 20 vrsta raznih odreda; četnički, dobrovoljački, rezervistički, kraljevski, gardijski i td., a koje su sačinjavali uglavnom Srbi, Židovi, Slovenci i Jugoslaveni. Većina ovih odreda je uskoro koncentrirana pod zapovjedništvom raznih četničkih vojvoda. Kako bi što više proširili strah i mržnju između Srba i Hrvata među četnike su proširili parolu kako 1/3 Hrvata treba pobiti, 1/3 protjerati, a 1/3 prevesti na pravoslavlje, što su mnogi četnici i željeli napraviti, a Hrvati su osjetili potrebu to spriječiti.

3.1.2. Sovjetski (Ruski) interesi

Sovjetskim vlastima prije drugog svjetskog rata cilj je bio što više ojačati svoje komunističke podružnice Kominterne, a kad je rat počeo cilj im je postao, kao i Britancima izazvati što veći nered u Njemačkoj pozadini. Zbog djelomično sukladnih britanskih i ruskih interesa brojni komunisti su istovremeno djelovali kao dvostruki špijuni, tj., bili su članovi KPJ, a istovremeno su djelovali i kao britanski špijuni. To im je olakšalo napredovanje u karijeri pošto su uz pomoć britanske obavještajne agenture među trgovačkim predstavnicima, uz istovremenu suradnju sa NKVD - ovcima, dolazili do podataka o svojim konkurentima unutar komunističke partije, koje su zahvaljujući takvim obavještajnim spoznajama lakše uklanjali u svojim unutarstranačkim sukobima. Istovremena suradnja sa više obavještajnih službi uobičajena je pojava među suradnicima obavještajnih službi, osobito onima koji se bave politikom, pošto oni najčešće svoje osobne političke interese stavljaju ispred interesa bilo koje ideologije i bilo koje države. Ovakvi "igrači" u svakom trenutku važu kome se isplati više služiti, te pragmatično biraju gazdu koji najbolje "plaća".

U ovim unutarstranačkim karijerističkim igrama osobito spretan se pokazao Tito koji je kao dvostruki agent vrlo vješto koristio i Britanske i Sovjetske obavještajne službe za svoje napredovanje na putu ka što više moći.

3.1.3. Njemački interesi

Nakon rata, zarobljeni general-pukovnik Ler u svojim "Odgovorima" piše: "Njemačka je 1940. imala ozbiljnih teškoća u snabdijevanju. Ona se morala brinuti za ishranu Norveške, Holandije i Belgije, koje su uvijek bile uvozne zemlje, a također i Francuske, koja je tek po završenoj reorganizaciji svoje poljoprivrede mogla sama sebe nahraniti. Postrojenja za umjetnu proizvodnju nafte mogla su proizvesti tek jednu trećinu potreba u benzinu i Njemačka je bila upućena na rumunjsku naftu. U pogledu ishrane računalo se prvenstveno na isporuke Jugoslavije, sa kojom su privredni odnosi bivali iz dana u dan sve bolji. Pažljivo se pazilo i na političke odnose. Veliku zabrinutost uzrokovalo je englesko učvršćivanje u Grčkoj, gdje su podignuti mnogi novi aerodromi. Stoga Njemačka ne samo da je dizala rumunjsku zračnu obranu, već je, od ljeta 1940. i sama postavljala sve više protuzračnog topništva u prostoru Ploeštija. Najzad je donijeta odluka da se 1941., pošto se snijeg otopi, uđe u Grčku i da se Englezi odatle istjeraju. Dobiven je pristanak Rumunjske za strategijski razvoj potrebnih snaga, a od Bugarske - za prijelaz trupa. Prebacivanje trupa u Vlašku otpočelo je pošto se imao u vidu slab kapacitet željeznica. U jesen 1940. Jugoslaviju nije trebalo ometati u njenim isporukama - vojnički da ostane po strani, ali po mogućnosti da pristupi Trojnom paktu, kako bi ovaj svojim političkim utjecajem pojačala."

Njemačka je čitavu Jugoslaviju željela staviti pod svoju kontrolu, pa je svuda preko njemačkih folksdojčera organizirala podružnice «kulturbanda», a lokalni politički sukobi su ih zanimali samo kad su ih mogli iskoristiti za svoje ciljeve. Željeli su opstanak Jugoslavije pod Srpskom kontrolom, preko kojih su je namjeravali staviti pod svoju kontrolu. Hitler je od svih Jugoslavenskih naroda samo Srbe smatrao za državotvoran narod, te je u njima vidio svoga saveznika. Zbog toga su su inicirali njen ulazak u trojni pakt, ali su nakon demonstracija u Beogradu 27. III. 1941. odlučili razbiti Jugoslaviju. Kad su Hrvati prije dolaska u Zagreb proglasili NDH Hitler je zaključio kako se taj hrvatski nacionalni naboj može iskoristiti za njemačke interese, te je odlučio dozvoliti stvaranje hrvatske države. Hrvate su odlučili iskoristiti za održanje reda u svojoj pozadini u zaleđu jadranskog mora. Nastojali su osigurati obalu od zapadnih saveznika tako što su dobar dio prepustili Italiji, dok su dio ostavili pod vlašću NDH, te su im pri tome Hrvati bili protuteža talijanskim pretenzijama na sjever, iako im je savezništvo sa Italijom bilo puno važnije nego sa gotovo beznačajnom NDH. Kako bi osigurali mir u svojoj pozadini, najprije su vlast ponudili Mačeku, jugoslavenu po uvjerenju, ali su zbog njegovog odbijanja prihvatili Pavelića i ustaše, čime su ustaše od progonjenih postali saveznici. U tom trenutku Nijemci su mogli postaviti kog su htjeli, ali su se odlučili za Pavelića pošto je on imao nekakvu organizaciju iza sebe. Zagrebačka domoljubna mladež je oduševljeno očekivala povratak Pavelića, kojega je Slavko Kvaternik proglasio za Poglavnika prilikom objave osnivanje NDH, što se dogodilo prije dolaska Nijemaca u Zagreb, što Nijemci i nisu morali prihvatiti. U tom trenutku njemačka potvrda Pavelića nije bila sigurna, te se Pavelić dva dana zadržao u Karlovcu čekajući dogovor sa Mussolinijem, kako bi ga on podržao kod Nijemaca, koji su u Paveliću gledali talijanskog igrača. U početku, Pavelić je imao potpunu kontrolu nad ustašama koji su u njemu vidjeli vođu koji više zna i dalje vidi, te su spremno izvršavali sve njegove naloge, ali kasnije kad su počeli problemi mnogi su počeli razmišljati svojom glavom i pokušavali ponešto raditi na svoju ruku u interesu hrvatske države.

Pojedini njemački lokalni zapovjednici su željeli što više jadranske obale staviti pod svoju kontrolu, ali nisu mogli zbog toga ući u otvoreni sukob sa Talijanima zbog Hitlerove potrebe za

savezništvom, kako bi zajedno sa Talijanima ojačali istočno bojište prema Rusiji. Zbog takvih političkih odnosa pojedini lokalni njemački zapovjednici (osobito bivši Austrougarski časnici zbog povijesnih sukoba oko Tirola) su među ustašama tražili pristalice sukoba sa Talijanima, kako bi njemačka vojska mogla, zbog smirivanja sukoba, staviti pod kontrolu što veći dio jadranske obale, ali u tome do kapitulacije Italije nisu uspjeli postići nikakav uspjeh.

3.1.4. Srpski interesi

Srbi su se na hrvatski nacionalni teritorij počeli doseljavati sa Otomanskim osvajanjima. U početku su dolazili kao Turski vojnici, a kasnije kad se povećao broj preobraćenika na Islam, zbog gubitka privilegija Srbi počinju bježati pred Turcima. U Otomanskom carstvu kao pravoslavci imali su povoljniji položaj od katolika, te su Turcima služili kao sluge za kontrolu katolika. Slabljenjem turske vlasti Srpski pravoslavni patrijarsi već u 16. i 17. stoljeću u svoje titule stavljali srpski naziv, a srpski monasi su na putovanjima po Rusiji i Europi cijeli južnoslavenski prostor nazivali "slaveno srpskim", pojedine regije su nazivali "srpskim zemljama", a nesrpsko stanovništvo su nazivali "Srbima rimskog obreda (katolici)" i "islamiziranim pravoslavcima". Osim Srba na ovim prostorima postojali su i pravoslavni Vlasi koji se za vrijeme cara Dušana nisu smjeli ženiti sa Srbima, ali ih je kasnije Srpska pravoslavna crkva postepeno nastojala pretvoriti u Srbe.

Na području Austrougarske Nijemci i Mađari su ih koristili kao svoje pomoćnike u vladanju nad Hrvatima, a na isti način su ih koristili i na područjima pod talijanskom vlašću. Za vrijeme nacionalnog buđenja i nastanka Ilirskog pokreta, počeli su se, osim kao pravoslavci, izjašnjavati i kao Srbi, kako bi se razlikovali od Iliraca. Napuštanjem ilirizma i stvaranjem hrvatske nacionalne svijesti i pravoslavci sve više jačaju svoju nacionalnu svijest. Među katolicima nastaju podijele na germanofile, mađarofile, Hrvate i Jugoslavene, s tim što vremenom sve više jača Hrvatska nacionalna svijest. Istovremeno, među katolicima opterećenima kompleksom manje vrijednosti prevladava mišljenje kako su Hrvati previše mali i slabi, te se trebaju uklopiti u širu jugoslavensku naciju. Ovom mišljenju se priklanjaju i Srbi u gradovima koji u budućoj južnoslavenskoj državi vide proširenu Srbiju, dok Srbi u čistim srpskim selima i dalje grade srpski nacionalizam. Već 1912. Srpski lideri počinju sa ostvarivanjem svoga plana stvaranja Velike Srbije, te je sa početkom prvog svjetskog rata 1914. srpska vojska u istočnoj Bosni pobila preko 500 uglednih Muslimana, nakon čega je te godine preko 2000 Muslimanskih izbjeglica umrlo od gladi i bolesti.

Zahvaljujući podjelama Hrvata na zagovornike stvaranja Hrvatske i Jugoslavenske države dolazi do prvih pokolja Hrvata od strane Srba tijekom I svjetskog rata. Već 1916. i 1917. godine Srbi uz pomoć ruskih kozaka prisiljavaju hrvatske vojnike u ruskom zarobljeništvu pristupanje jugoslavenskoj legiji. Pri tome su se služili premlaćivanjem, tjeranjem hrvatskih vojnika na kopanje vlastitih grobova, nabijanjem na kolce i bacanjem mrtvih Hrvata u more. Pod utjecajem Jugoslavenskog odbora i srpske vlade, hrvatski domobrani su bili novačeni iz ruskog zarobljeništva u jugoslavensku dobrovoljačku postrojbu na solunskom bojištu. Okupljeni u Odesi Hrvati-dragovoljci traže upućivanje na bojište pod jugoslavenskim, a ne srpskim, imenom i znakovljem. Srpskim časnicima se to ne sviđa pa dolazi do sukoba i ubijanja hrvatskih dragovoljaca. Tiraniziranje Hrvata postaje sve jače, te na kraju završava postepenim ubijanjem i bacanjem u Crno more, a prema nekim procjenama ubijeno je oko 10.000 hrvatskih domobrana.

Kad je u Zagreb 2. prosinca 1918. navečer došla vijest kako je u Beogradu stvorena kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, malobrojni pobornici Svetozara Pribičevića pokušali su organizirati povorku, ali ih nije bilo dosta. Zagrepčani, svjesni kako će u Jugoslaviji postati građani drugog reda, u velikoj masi dolaze na trg Bana Jelačića, a pridružuju im se nenaoružani pripadnici 25. i 53. pješačke domobranske pukovnije. Klicali su hrvatskoj republici, ali i boljševičkoj revoluciji koja se odigrala nešto prije. No, za njihovu je namjeru, od svojih doušnika, doznao već ranije projugoslavenski orjentirani hrvat dr. Grga Anđelinović, novoimenovani šef policije u Zagrebu i

razmješta tri mitraljeza. Kad je povorka građana došla na Jelačićev trg, istog trenutka na masu ljudi otvorena je paljba. Novine su morale šutjeti kako im ne bi bilo zabranjeno tiskanje. Prema prvim službenim izvješćima Grga Anđelinović osobno i njegovi suradnici pobili su trinaest osoba - sedam domobrana i četvero građana - a ranili sedamnaest, no kasnije se počelo govoriti kako je ta brojka čak i veća, te kako je ubijeno oko stotinu ljudi. Navečer je zagrebački garnizon razoružan, a oružanu vlast je preuzela Srpska vojska. Ubrzo je uvedeno pravo izvanredno stanje. Kralj je proglašenjem diktature zabranio uporabu hrvatskog imena i zastave, raspustio je sve hrvatske političke stranke, raspustio je hrvatske narodne ustanove, onemogućio sve slobodne manifestacije hrvatskoga nacionalnog života.

Grga Budislav Anđelinović rođen na Hvaru 1886. godine bio je odvjetnički pripravnik kod dr. Ante Trumbića, osnivača i predsjednika Jugoslavenskog odbora osnovanog u svibnju 1915. godine u Londonu, pod kontrolom i podrškom britanskih masona. Uređivao je list Hrvatska, a kasnije i uređivanje lista Hrvatska država kojeg je izdavala frakcija Stranke prava koja se zalagala za ujedinjavanje južnoslavenskih naroda. Nešto prije pokolja, u listopadu 1918. godine izabran je za povjerenika za javni red i sigurnost grada Zagreba, odnosno šefa policije, te napušta Stranku prava i pridružuje se Demokratskoj stranci čiji čelnik je bio Ljubomor Davidović, projugoslavenski orijentiran političar iz Srbije. Anđelinović je tu ostao sve do 1928. godine, da bi potom osnovao Jugoslavensku narodnu stranku. Zbog ideoloških uvjerenja i materijalnih interesa ovaj Hrvat 1941. godine bježi u inozemstvo i tamo se pridružuje četničkim političkim krugovima. Osim Budislava istaknuti pripadnici ORJUNE bili su bogataš Berislav Anđelinović, te Danko Anđelinović kasniji bliski suradnik četničkog vojvode Ilije Trifunovića Birčanina, zapovjednika svih četničkih snaga na području talijanske okupacijske zone u NDH, koji je djelovao pod zaštitom talijanskih fašista i imao sjedište u Splitu.

U cilju uništavanja hrvatske nacionalne svijesti Srbi su 1928. ubili hrvatke političke prvake HSS-a na čelu sa Stjepanom Radićem, nakon čega se Ante Pavelić zakleo na osvetu i osnovao oružanu skupinu Hrvatski domobran čime je otvoreno pozvao Hrvate na oružanu pobunu. Jugoslavenske su vlasti proglasile organizaciju nezakonitom i zabranile njezino djelovanje. Kada je kralj Aleksandar proglasio Šestosiječanjsku diktaturu 1929. zabranjene su sve političke stranke, te se nastavio teror protiv Hrvata, kao i svih ostalih nesrba. U Senju je 9. 5. 1937. jugoslavenska žandarmerija ubila šest mladića i jednu djevojku. Zahvaljujući ovakvim slučajevima državnog terorizma među Hrvatima je sve više jačala svijest o neizbježnosti stvaranja Hrvatske države, dok je kod Srba jačala želja za etničkim čišćenjem svih dijelova Jugoslavije u kojima su Srbi bili izmiješani sa drugim narodima, Hrvatima (katolicima i muslimanima koji su se tada izjašnjavali kao Hrvati), te Albancima na Kosovu. Zbog toga im je rat dobro došao kao prilika za likvidaciju Hrvata na hrvatskim etničkim prostorima, te nisu ni pokušali pružiti nikakav otpor Njemačkoj i Talijanskoj armiji na području Hrvatske i Bosne. Manjih sukoba bilo je samo na granici prema Bugarskoj gdje su pružili vrlo slab otpor. Nijemci su 300.000 srpskih vojnika zarobili i poslali u radne logore, dok su vojnike drugih nacija pustili kući, ne očekujući od njih otpor okupaciji.

General Draža Mihaljević je u početku čak i propagirao otpor Nijemcima, te je o tom sklopio pakt sa komunistima, pri čemu je on imenovan za zapovjednika zajedničkih vojnih snaga. Nakon početne suradnje četnici su Srbiju prepustili Njemačkom poslušniku Nediću, te su većinu svoga djelovanja prebacili na područja Crne Gore, NDH i od Italije okupirane Dalmacije gdje su naoružavani od Talijana nastavili sa masovnom likvidacijom nesrpskih sela. U Talijanima su našli strateškog partnera s kojim će zajedno podijeliti Hrvatske etničke teritorije, te znatno smanjiti broj Hrvata. Prebacivanjem glavnine partizana na teritorij NDH četnici su i u njima počeli gledati sve veću opasnost, te su počeli i sa njima ratovati. Zbog toga su u većem dijelu Dalmacije i Like već početkom 1942. počeli sklapati ugovore sa ustašama o zajedničkoj borbi protiv komunista. Na ovakve dogovore nije pristao jedino pop Đujić koji je djelovao pod direktnim talijanskom zapovjedništvom, (Talijani su mu čak i brodovima prebacivali vojsku iz Crne Gore u Liku) i koji je veći interes Srba vidio u istrebljenju Hrvata nego komunista.

3.1.5. Talijanski interesi Talijani su kroz čitavu povijest, od pada Rimskog carstva, za cilj imali osvojiti Jadransku

obalu od Trsta do Grčke, sa što širim zaleđem, te su zbog toga podupirali sve pokrete koji su nastojali srušiti Jugoslaviju. Kroz srednji vijek to su radili Mlečani, te su Dubrovčani u obrani od njihove podmukle politike radije Turcima poklonili dvanaest kilometara obale, nego da moraju graničiti sa Mlečanima. Obnovom talijanske države podmuklu dvoličnu mletačku politiku preuzela je kraljevina Italija. U cilju razbijanja Jugoslavije i osvajanje Jadranske obale poduprli su osnivanje Ustaškog pokreta sastavljenog od Hrvata koji su težili stvaranju samostalne Hrvatske države.

Prema Jugoslaviji su vodili dvije paralelne politike; prva je bila suradnja sa Srbima u slabljenju Hrvata, na način da Beograd mirno prepusti Dalmaciju Italiji, a druga opcija je bila rat sa Jugoslavijom i zauzimanje Dalmacije, pri čemu su "Ustaše" trebale surađivati u ratu protiv Jugoslavije i uvjeriti Hrvate kako je bolje pristati uz Talijane, nego uz Srbe. Talijanska invazija na Albaniju počela je 7. travnja 1939., a otpor je slomljen pet dana kasnije. Albanski kralj Zog pobjegao je u London, 28. 9. 1940. Talijanske trupe sa teritorija Albanije napadaju Grčku u sklopu svojih želja za ovladavanjem balkana. Grčka izvodi uspješan protunapad i potiskuje 11. talijansku armiju na početne pozicije, na teritorij Albanije.

Dobar dio Hrvatske obale Italija je dobila već 1918. kao nagradu za prelazak na stranu saveznika, a što je i Kralj Aleksandar prihvatio 1923. sporazumom iz Rapala.

Hrvatsku državu, koju su Paveliću pomogli stvoriti, priznali su tek kad su vojno zauzeli ono što ih je u tom trenutku zanimalo. Odmah potom počeli su naoružavati četnike u Dalmaciji i BiH, kako bi uz njihovu pomoć zauzeti teritorij etnički očistili od Hrvata. U odnosu na Italiju koja je jedno vrijeme čak i financirala ustaše u izbjeglištvu, a jedno vrijeme strpala u logore, Pavelić je bio pretjerano kooperativan do kraja, čime je postao pijun u rukama Musolinija. Talijani su preko njega, u početku nastojali oslabili Jugoslaviju u cilju aneksije što većeg dijela hrvatskih teritorija uz Jadransko more, a čim su u tome uspjeli počeli su naoružavati četnike kako bi na okupiranom teritoriju što više smanjili postotak hrvatskog stanovništva. Upravo Talijani su bili najveći strateški prirodni neprijatelji Hrvatima, te su nastojali svojim nasiljem u anektiranim područjima potaknuti pobunu Hrvata, kako bi u građanskom ratu što više Hrvata izginulo. U Dalmatinskim gradovima uklonjene su Hrvatske zastave, hrvatske škole su zamijenjene talijanskim školama, te je otpor Talijanima postajao sve veći. Upravo to je Musoliniju trebalo pošto nije mogao za likvidaciju Hrvata organizirati logore smrti (kao Hitler za Židove ) zato što su Talijani većinski katolički narod, kao i Hrvati, te mu je trebao građanski rat za ostvarenje istog cilja. Za potrebe etničkog čišćenja talijanskim fašistima bio je potreban nered u kojima bi mogli ubiti, ili protjerati što više Hrvata, i ostalih netalijana. Zbog toga su naoružavali četnike koji su napadali hrvatska sela, nakon čega su Hrvati bježali u šume gdje su ih dočekivali komunistički partizani i mobilizirali u svoje redove. Kako bi i te novo-mobilizirane partizane mogli naoružati Talijani su i njima tajno, dostavljali oružje na području Dalmacije, Sandžaka i Crne Gore. Kako bi skrenuli pažnju Nijemaca sa sebe Talijani su se trudili dostavljati partizanima tipove oružja kojim su raspolagali domobrani, tvrdeći kako domobrani naoružavaju partizane, što je bilo najlakše ostavljanjem ponekog kamiona punog oružja i streljiva na tajno dogovorenom mjestu. Neupućenim partizanima viši komesari su objašnjavali kako i među Talijanima ima dosta komunista koji tajno surađuju sa partizanima, te im prodaju oružje, iako pojedinac i u ratu mora objasniti kako je ostao bez osobnog oružja, i nemoguće je da bi neki niži talijanski časnik mogao izgubiti veće količine oružja bez znanja i usmenog odobrenja višeg zapovjedništva. Zbog toga su partizani u talijanskoj zoni odgovornosti, već od 1941. imali više pušaka nego vojnika. Puno više problema imali su sa streljivom koje se troši u svakom sukobu. Svaki vojnik pojedinačnom paljbom može u sat vremena borbe potrošiti stotinjak zrna, a sa strojnicama i tisuće komada streljiva. Kasnije, kad su dobili minobacače većeg kalibra i topove potrošnja granata u svakoj bitci penjala se na više kamiona po svakoj minobacačkoj i

topničkoj bitnici, a odakle im tolike količine granata, i kako su ga prevozili nikad u partizanskoj literaturi nije opisano, niti su navedene količine utrošenoga, kao ni bitke u kojima su zarobili te količine streljiva. Jedina veća zapljena streljiva zabilježena je nakon pada Prozora kad su zarobili 24 vagona streljiva, odnosno 10 kg po svakom partizanu u okruženju. (1991. general Martin Špegelj je pokušao uvjeriti Predsjednika Tuđmana kako je moguće sa 5–6 puta manjom količinom streljiva osvojiti vojarne JNA, ali je srećom i Tuđman bio general sa ratnim iskustvom, te je znao razlikovati realnost od obavještajnih podvala.) Isto tako partizani nigdje nisu zabilježili kako su dolazili do ozbiljnih količina hrane, osobito ako se zna kako su Talijani na svome području kontrole plijenili i posljednja zrna žita, formalno kako se partizani ne bi mogli snabdijevati, a stvarno kako bi hrvatske civile prisilili na seljenje prema sjeveru, a Pavelić je također zabranio transporte hrane iz Slavonije na područje pod kontrolom Italije, pa je među civilnim stanovništvom Dalmacije, Hercegovine, Like i Gorskog Kotara vladala glad. Zbog toga civili zasigurno nisu mogli biti veći izvor hrane za partizane. A u Prozoru su osim 24 vagona streljiva zarobili i hrane dovoljno da se talijanska vojna posada od 2.000 vojnika prehrani četiri godine. Zanimljivo je kako se tada Nijemci nisu sjetili pitati Talijane zbog čega su praktično na svojoj prvoj liniji držali 24 vagona streljiva, te koga su mislili nahraniti sa uskladištenom hranom, pošto većina namirnica nije imala vijek trajanja od 4 godine. Civile zasigurno nisu mislili hraniti, pošto su civilima hranu oduzimali, a ne ju dijelili.

Partizani su napadali najčešće civilne vlakove, domobrane i ustaše, a rijetko Talijane i Nijemce, nakon čega bi bježali u šume i planine, što su Talijani iskorištavali za osvetničke napade na hrvatska sela i ubijanje hrvatskih civila. Odgovaralo im je da partizani što više napadaju i njemačke vojne transporte, kako bi ih uvjerili u nesposobnost ustaša u uspostavi mira, te prepuštanje toga zadatka talijanskoj vojsci na teritoriju čitave NDH. Zahvaljujući ovakvoj Mussolinijevoj politici na području talijanskog vojnog djelovanja prije pada Italije ubijeno je preko 100.000 Hrvata (katolika i muslimana), dok ih je blizu 80.000 internirano u logore. Mnogo veći broj ih je izbjegao na područje Zagreba koji je bio jedini siguran na području čitave NDH. Velikom broju izbjeglica doprinijela je i glad 1941.- 42. izazvana činjenica da se zbog zaplijene lokomotiva i vagona i slanjem na istočni front hrana nije imala čime prevesti iz Slavonije do Bosne i Hercegovine, te Dalmacije koji su bili pod kontrolom NDH.

Pojedinci iz Vlade NDH već koncem 1941. su shvatili kako je ogromna većina Hrvata protiv talijanske okupacije, te kako rat sa Srbima koristi samo Talijanima. Zato Hrvatska obavještajna služba (UNS) potkraj 1941. stupa u kontakt s četničkim vojvodom Jevđevićem, pokušavajući dogovoriti primirje i zajedničku borbu protiv Talijana.

Čitavo vrijeme rata Pavelić je Talijanima bio koristan za smirivanje ustaških dužnosnika koji su bili spremni napasti talijansku vojsku u pokušaju spašavanja hrvatskog stanovništva. Partizanski boljševici za ozbiljno ugrožavanje talijana nikad nisu bili stvarno sposobni pošto im je talijanska vojska tajno dostavjala oružja i streljiva koliko su oni ocijenili da je partizanima dovoljno za ostvarenja talijanskih interesa. Prvu količinu oružja su talijanski mornari komunistima dostavili u Crnu Goru, oko 25.000 pušaka u rujnu 1941.,(prema većini izvora) a nakon toga toliko da se mogu braniti od ustaša i Nijemaca, ali nedovoljno za ozbiljne napade na talijanske veće postrojbe. Kako ustaše ne bi razbili u početku vrlo malobrojne partizane Musolini je Paveliću ograničavao napade na njih, što je ovaj poslušno prihvaćao. Za ovu prvu pošiljku oružja preko luke u Boki Kotorskoj, koja je tajno isporučena grupici Titu najodanijih komunista doznala je obavještajno nadzorna služba NDH, te je to dojavljeno Eugenu Didi Kvaterniku koji je s tim upoznao Pavelića, (a to je Kvaternik kasnije opisao u svojim zapisima). To je proslijeđeno Hitleru, ali je Hitler zaključio kako se radi o dezinformacija hrvatskih nacionalista koji žele sukobiti njemačku i talijansku politiku. Pavelić je prihvatio to objašnjenje, te je vremenom sve više počeo sumnjičiti i šikanirati zapovjednika ustaškog redarstva Eugena Didu Kvaternika, i njegovog oca, vojnog zapovjednika i starog austrougarskog časnika Slavka Kvaternika koji je formalno bio drugi čovjek u državi i zapovjednik domobranstva. Prema dokumentima centralnih organa KPJ-NOR i revolucija (1941-1945), Radomir Vujošević u Beogradu, 1985. piše o ovoj talijanskoj isporuci oružja partizanima iz zapisa prema kojima je Tito 13. kolovoza 1941. izvijestio Kominternina agenta Josipa Kopiniča, javivši

kako su talijanski mornari u Kotoru povezani s crnogorskim komunistima, te im daju oružje (Normalno, nije mu odgovaralo priznati kako je to on dogovorio, kako bi eventualnu buduću optužbu za suradnju sa fašistima mogao prebaciti na Crnogorske komuniste. Da su se oni stvarno dogovarali sa talijanima ne bi ih istim tim oružjem napadali. Pošto je prema većini izvora do isporuke ovog oružja došlo u rujnu moguće je kako je Tito izvješće poslao unaprijed kako bi provjerio trenutno mišljenje Staljina o tome). O ovoj isporuci znalo se čak i u Rimu, te je Švicarski konzul nakon kapitulacije Italije zapisao sljedeće: »Tito je možda jedini Hrvat, kojemu Talijani nedostaju. Oni su, naime, značajno pridonijeli opskrbi njegovih partizana ratnim materijalom». Švicarski vojni obavještajci su za ovu isporuku mogli lako doznati od talijanski vojnih logističara, pošto je Švicarska znatne količine oružja i streljiva prodavala Italiji. Pri isporuci oružja, uz večeru i piće lako su mogli doznati krajnje odredište pojedinih isporuka. Kasnije je talijanski general i zapovjednik talijanske vojske u NDH Mario Roatta Cherchilu priznao kako su Talijani 1941. podijelili partizanima 25.000 pušaka.

Talijani su svoju tajnu suradnju sa partizanima vrlo dobro maskirali u obliku "kukavičluka" čime su objašnjavali gubitak velikih količina oružja i streljiva, što su ustaški obavještajci razotkrili već u rujnu 1941. Ove zakulisne igre počeli su ubrzo nakon ulaska Talijana u Crnu Goru kad su ih četnici i partizani zajedno napadali, ali su se s njima vrlo brzo dogovorili. Normalno, dogovor na vrhu nije bio poznat na nižoj razini, pa su crnogorski partizani organizirali neuspješne napade na Talijane.

3.1.6. Komunistički interesi

Komunističkim partizanima je interes bio stvoriti boljševičku državu Jugoslaviju. Čim je Hitler srušio Jugoslaviju primirili su se, te su se pripremali za ustanak kad za to dobiju zapovijed od Staljina, koji je tada još uvijek bio formalni suradnik nacista. Napadom na SSSR odlučili su se na ustanak uvjereni kako će sve brzo završiti, ali se Tito vrlo brzo susreo sa problemom nedostatka streljiva. Njegov dugoročni strateški cilj koji je dobio od Britanaca bio je opstanak Jugoslavije, dok je svojim drugovima komunistima izlagao kao glavni cilj proširiti boljševizam na područje čitave Jugoslavije, Balkana, a po mogućnosti i dalje na zapad. U ostvarenju tih ciljeva pokazao se puno sposobniji u ostvarenju kratkoročnih taktičkih ciljeva kojima je jačao svoju moć, utjecaj i vlast, dok mu se dugoročni strateški cilj, Jugoslavija počela raspadati čim je umro. Da bi osvojio vlast nužno je bilo da njegov partizanski pokret preživi dok se situacija na istočnom bojištu ne obrne u korist komunista, u što komunisti nikad nisu sumnjali, a da bi do tada preživio kao najvažniji kratkoročni taktički cilj mu je postao nabava oružja i streljiva. Ovaj problem je odlučio riješiti iskorištavanjem razlika u strateškim interesima između talijanskih fašista i ustaša. Bio je potpuno svjestan kako Mussolini ne želi samo dio Dalmacije, već čitavu Hrvatsku, Crnu Goru i Albaniju, te je odlučio to iskoristiti. Pošto je bio potpuno uvjeren u pobjedu SSSR-a i zapadnih saveznika nad Talijanima i Nijemcima u kojima je vidio tek privremene protivnike koji nisu imali podršku lokalnog stanovništva, dok je u ustašama koji su pri stvaranju NDH imali podršku velike većine hrvatskog naroda vidio najveće stvarne protivnike. Zbog toga je zaključio kako bi bilo dobro pomoći Talijanima u osvajanju što više teritorija NDH kako bi ga on u trenutku poraza Italije lako preuzeo. Zahvaljujući takvim promišljanjima Talijanima je ponudio tajni dogovor o prebacivanju glavnine partizana na područje koje kontrolira NDH, pod uvjetom da mu Talijani dostavljaju oružje, te da to obavljaju na način kako niži partizanski zapovjednici ne bi posumnjali u partizansku suradnju sa Talijanima. Na ovaj način riješio je svoj kratkoročni problem nedostatka oružja i streljiva, te srednjoročni cilj slabljenja ustaša, dok su Talijani vjerovali kako će im komunisti pomoći osvojiti

čitavu Hrvatsku, nakon čega će oni obustaviti tajnu suradnju sa partizanima, te ih brzo uništiti čim im više ne budu potrebni.

Ovakvim tajnim dogovorom stvorena je taktika talijanskog bježanja nakon kratkotrajnog sukoba sa partizanima, uz ostavljanje velikih količina oružja i streljiva, kad god je to glavnini partizanskih snaga trebalo za opstanak. Talijani nisu bježali samo kad je partizane trebalo potjerati iz nekog mjesta koje su prethodno kontrolirali ustaše, ili Nijemci.

Uz tajnu suradnju sa Talijanima Tito je od sredine rujna 1941. surađivao i sa Britancima koji su mu podmornicom s Malte poslali vojno-obavještajnu delegaciju stručnu za vođenje specijalnog rata. U Sv. Stefanu dočekali su ih Milovan Đilas, Arsa Jovanović i Mitar Bakić, te ih odveli u Titov štab gdje su oni ostali kao Titovi vojni savjetnici. Iz toga je vidljivo kako je dolazak ove delegacije ranije pripremljen. Draža Mihajlović je ovo doznao, te je shvatio kako Britanci istovremeno igraju na više "karata", a to mu je "depešom" iz Londona dojavio i njegov vojni obavještajac major zrakoplovstva Knežević, jedan od sudionika vojnog puča od 27. 3. 1941. godine.

3.1.7. Ustaški pokret

Hrvati su u nakon Prvog svjetskog rata u Jugoslaviju ušli voljom zapadnih sila pobjednica. Projugoslavenski orijentirani hrvatski političari koji su se nacionalno osjećali jugoslavenima to su poduprli, dok većinu nitko ništa nije pitao. Od samog stvaranja nova država je pokušavala terorom iskorijeniti hrvatski nacionalni osjećaj, te Hrvate uvjeriti kako su oni katolički Srbi, ili Jugoslaveni. Čak je i među hrvatskim Pravašima bilo podjela na one koji žele samostalnu državu i one koji žele savez sa Srbima. Najsnažniji zagovornici samostalne hrvatske države bili su pravaši "frankovci". Vremenom u tom pokretu sve značajniju ulogu imao je odvjetnik Ante Pavelić. On je već za prvog svjetskog rata sudjelovao u aktivnom radu Čiste stranke Prava. Godine 1918. Pavelić je završio odvjetničku pripravu, te je postao samostalni odvjetnik. Nakon ujedinjenja Države SHS s Kraljevinom Jugoslavijom 1. prosinca 1918. godine Čista stranka prava održava javni prosvjed. Godine 1921. Pavelić postaje zastupnik grada Zagreba i uskoro postaje jedna od vodećih osoba Stranke prava, gdje posebice ostavlja utjecaja na mlađe članove. Istodobno je bio član stranačkog poslovnog odbora, tajnik i potpredsjednik Stranke prava. Nakon što je postao vođa stranke, Pavelić počinje zagovarati hrvatsku nezavisnost. Bio je više puta uhićen, zajedno s još nekoliko pripadnika Hrvatske stranke prava, zbog protu-jugoslavenskih djelovanja. Vremenom, preko svojih bečkih kontakta, Pavelić uspostavlja vezu s talijanskom vladom, dok je bio manje uspješan u povezivanju s mađarskom vladom.

Kad su u beogradskoj Skupštini ubijeni zastupnici HSS-a, a među njima teško je ranjen i sam Stijepan Radić, Ante Pavelić je obnovio tradiciju ustaštva pozivom na otpor i osvetu, pod parolom "na ljutu ranu ljuta trava", zbog čega je morao pobjeći u inozemstvo. Zapadne države su unatoč ubojstva hrvatskih zastupnika, uz male verbalne proteste, i dalje podržavali Karađorđeviće. Jedino je Musolini, iz svojih interesa prihvatio Pavelića, iako mu stvaranje Hrvatske države nije bilo u interesu. Na svojim političkim skupovima je sve teritorije Balkana vidio u velikoj Italiji, ali je tajno, ili polutajno podržavao sve političke pokrete koji su slabili postojeće države.

Nakon ubojstva Stjepana Radića Pavelić osniva oružanu skupinu Hrvatski domobran, čime poziva Hrvate na oružanu pobunu. Dan ranije 6. siječnja 1929. uvedena je monarhistička šestosiječanjska diktaturu kao posljedica atentata na Stjepana Radića, a atentat je i osmišljen kao

povod za uvođenje diktature. Kralj Aleksandar I Karađorđević raspustio je parlament, zabranio rad svih političkih stranaka, sindikata, zabranio političke skupove, uveo strogu cenzuru. Pojačan je policijski teror; politički protivnici su zatvarani i ubijani. Proklamirana je ideologija "integralnog jugoslavenstva" i promijenjeno ime države u Kraljevina Jugoslavija. Nakon proglašenja Šestosječanjske diktature 1929., Pavelić bježi u Italiju, da bi se kasnije preselio u Beč. Uspostavio je vezu s VMRO-om (Vanjska makedonska revolucionarna organizacija) i sastaje se s Makedonskim nacionalnim odborom. Sastanak je rezultirao Sofijskom deklaracijom u kojoj je suradnja ustaša i pripadnika VMRO-a postala službena. Zbog toga je u odsutnosti osuđen na smrt zbog veleizdaje zajedno s Gustavom Perčecom. Kada mu austrijske vlasti brane privremeni boravak u Austriji, Pavelić se seli u Italiju gdje s obitelji živi do travnja 1941. U Italiji je mijenjao mjesta življenja i živio pod lažnim imenima, a najčešće je koristio ime Antonio Serdar. Talijanske vlasti službeno nisu htjele javno priznati podršku ustašama ili Paveliću, ali su mu talijanski fašisti i Benito Mussolini osigurali tajnu podršku, pošto su u njemu vidjeli sredstvo za rušenje Jugoslavije i proširenje talijanske države na jadransku obalu. Kada je Pavelić 1929. otišao u Italiju, nije odmah osnovao UHRO (Ustaša – Hrvatska revolucionarna organizacija). U početku je naziv ustaša koristio za novine koje je pisao, a godinu dana kasnije taj naziv daje organizaciji koju je osnovao. Naziv ustaše je stari naziv zajednički svim Bosancima koji su ustajali u borbu kako Hrvatima, tako i Srbima, te muslimanima. Ova stara tradicija ustaštva je oživjela nakon što su Karađorđevići uz pomoć hrvatskih "političkih idiota", uspostavile svoju vlast i nad Hrvatskom.

U Glavnom ustaškom stanu Pavelić je 1 srpnja 1933. izdao 17 ciljeva UHRO-a. Glavni cilj je bio uspostava hrvatske države na njezinom povijesnom i etničkom području, gdje Pavelić navodi kako ustaše to moraju učiniti bez obzira na sredstva, čak i silom i oružjem. Po vlastitim pravilima, organizira akcije, ubojstva i diverzije. Ustaški obučni logori osnivaju se u Bresci i Borguval di Taru u Italiji i Janka pusti u Mađarskoj.

Zbog srpskog terora u Hrvatskoj sve više jača otpor i spremnost za oružane akcije, kao što je akcija "Brušani", koja je za cilj imala pokazati spremnost na otpor srpskoj okupaciji. U noći 6.- 7. rujna 1932. izvršen je napad na žandarmerijsku ispostavu u Brušanima kod Gospića i poznat je pod nazivom Velebitski ustanak, ili Lički ustanak. Ustanak izvodi Andrija Artuković sa 20 ustaša i talijanskom opremom, a profesor Antun Brkan, bio je logistički organizator nabavke oružja i novca za operaciju. Ustaše su napali žandarmerijsku postaju i povukle se na Velebit. Operacija je trajala oko pola sata. U pol satnom okršaju poginuo je Stjepan Devčić, a ostali su se razbiježali svojim kućama. Napad je izvršila grupa ustaša koji su se prebacili preko morske talijansko-jugoslavenske granice, kojima su se, u Gospiću, pridružila trojica lokalnih gospićkih ustaša, pod lokalnim vodstvom dr. Andrije Artukovića. U akciji su sudjelovali između ostalih Juco Rukavina bivši časnik habsburške vojske, te Marko Došen, Josip Tomljenović i Nikola Orešković. Ustanak je odobren u krugu suradnika Ante Pavelića u Italiji, a razrađen u Spittalu u Austriji, gdje je uz Antu Pavelića bio Gustav Perčec i Vjekoslav Servatzy. Nakon eksplozije počela su pretraživanja kuća, uhićenja i batinanja. Represija je rezultirala osudom u političkim krugovima cijele države. Tako je i 'Proleter', glasilo KPJ objavio članak (u broju od 28.12.1932.) o tom događaju i izišao s izjavom kako "KPH pozdravlja Ustaški pokret ličkih i dalmatinskih seljaka i stavlja se potpuno na njihovu stranu". Na robiji u Srijemskoj Mitrovici, gdje su bili zatočeni uz ustaše i komunisti, nije bilo antagonizma među njima. Ta oružana akcija ojačala je svijest o identitetu Hrvatske nacije. Otvorenu potporu diverzantima dao je madžarski i talijanski tisak - države u kojima su grupe ustaša učile i vježbale gerilsku taktiku, ne zbog toga što im je bilo stalo do hrvatskih interesa, već zbog toga što su željeli raspad Jugoslavije u svom interesu, tj., grabeža dijela teritorija.

Pavelić je koncem 1933, pokušao organizirati atentat na Aleksandra Karađorđevića u Zagrebu, ali bez uspjeha. Žestoki politički govori su mu ležali puno bolje od organizacije. Drugi pokušaj u Marseillesu 9. listopada1934. organizirao je Eugen Dido Kvaternik, sin profesionalnog vojnika,

bivšeg habsburškog generala Slavka Kvaternika. Atentat je organiziran u suradnji sa makedonskim VMRO, koji je poslao atentatora Vanče Mihajlova. Nakon atentata došlo je do profesionalizacije Ustaškog pokreta i sustavnog uvježbavanja ratnih operacija i postupaka u logorištu na Liparima. U Jugoslaviji slijedeće godine održani su izbori, iako su snažni oblici diktature opstali i dalje. Nakon atentata na kralja Aleksandra Pavelića je, pod pritiskom Francuske, talijanska policija uhitila zajedno sa još nekoliko ustaša, te je 17. listopada 1934. pritvoren u Turinu, a oslobođen je u ožujku 1936.

Razočaran talijanskim odnosom prema ustašama, Pavelić se pokušava približiti nacionalsocijalističkoj Njemačkoj koja je obećavala izmijeniti granice stvorene nakon Versajskog sporazuma, ali u ovom cilju ne uspijeva pošto je u to vrijeme njemačka diplomacija trebala ujedinjenu Jugoslaviju. Umjesto približavanja Nijemci zabranjuju ustašku djelatnost. Nakon sporazuma Ciano – Stojadinović od 1. travnja 1937., kojim su normalizirani talijansko-jugoslavenski odnosi, Pavelić je bio prisiljen izdati naredbu kojom raspušta ustaške jedinice i logore na talijanskom području. Nakon toga Pavelić živi u Sieni. Nakon što je Stojadinovićeva vlada pala 1939., pojačala je ustaška aktivnost po talijanskom odobrenju. Njemačka je i dalje kao svoj interes vidjela ujedinjenu Jugoslaviju, a Talijani su igrali na sve mogućnosti, dok je Pavelić ostao čvrst u stavu kako treba stvoriti hrvatsku nezavisnu državu.

Kad je Njemačka razbila Jugoslaviju Italija je nastojala zauzeti što veći dio Dalmacije, te je u Paveliću vidjela poslušnika koji treba primiriti Hrvate, a najveći problem su im bili Nijemci koji su željeli svoj izlaz na Jadransko more. Musolini je znao iskoristiti i svoje stvarne strateške protivnike, kao što su činili i svi zapadni političari, što Pavelić nije razumio. Zbog iste te logike koju Pavelić nije razumio, zapad se čitavo predratno vrijeme pravio kako ne vidi tiraniju nad Hrvatima, te su mnogi zapadni mislioci utvrdili kako je "Tiranija Srba u Hrvatskoj direktna posljedica gluposti zapadnih Saveznika".

3.2. Trojni pakt

Nakon rata general-pukovnik Leer piše: " U jesen 1940. Jugoslaviju nije trebalo ometati u njenim transportima, vojnički da ostane po strani, ali po mogućnosti da pristupi Trojnom paktu, kako bi ovaj svojim političkim utjecajem pojačala. Prvog ožujka 1941. prešle su prve njemačke trupe preko Dunava u Bugarsku. Jugoslavija je 25. ožujka pristupila Trojnom paktu, pri čemu je, posebnom klauzulom, dobila garanciju da njemački transporti neće prelaziti preko njene teritorije. Neposredno pred početak planskih operacija protiv Grčke krajem ožujka 1941. došlo je u Jugoslaviji do prevrata i do poništavanja obaveza koje proizlaze iz pakta. Operacije su zadržane, ja, sa načelnikom i zapovjednikom pozadine, pozvan sam u Berlin kod rajhsmaršala Geringa."

Dana 4. ožujka 1941. Firer se sastaje sa jugoslavenskim princom-namjesnikom Pavlom u Berghofu. Objavljeno je kako Jugoslavija u principu spremna pristupiti Trojnom paktu. Njemačka je Jugoslaviji ponudila Solun čime bi Jugoslavija postala znatno veća na štetu Grčke. Čim je vlada Kraljevine Jugoslavije 25. 3. 1941. potpisala Trojni pakt s Hitlerovom Njemačkom, odmah je počelo istrebljenje Židova po Srbiji, te ih je u vrlo kratkom vremenu do početka 1942. nestalo na području Srbije.

Uoči Drugog svjetskog rata u Srbiji je, osim mržnje prema Hrvatima, Muslimanima i Albancima, bujao i antisemitizam, pri čemu su glavni generator bili fašistička stranka “Zbor” Dimitrija Ljotića i visoki crkveni velikodostojnici, kao i crkveni tisak. Ljotić je huškao srpsko

pučanstvo ovakvim izjavama i pisanjem: “Eksploziv u srcu svome Jevreji upotrebljavaju za hrišćanska društva da ih razore i u propast bace. U svim domenima ljudskog života oseća se razorna delatnost jevrejskog duha”. Pisano je i ovo: “Jevrejstvo pojavljuje se kao jedna društvena i nacionalna opasnost, koje se treba što pre oslobadjati”. Veliki broj pravoslavnih svećenika bili su vrlo aktivni članovi “Zbora”. Najistaknutiji među njima bio je glavni ideolog pravoslavlja i antisemitizma u srpskoj crkvi episkop Nikolaj Velimirović, koji je 1934. godine dobio Hitlerovo odličje. Nekoliko godina kasnije - 1939. - on javno propovijeda rasizam: “Mi smo ljudi arijevske rase, kojoj je sudba dodelila počasnu ulogu... da plemena slabije rase i niže vere ne bi...”. U “Glasniku Srpske pravoslavne Patrijaršije” nisu bili rijetki slučajevi ovakvog pisanja o Židovima: “Jevereji su neprijatelj lukav kao zmija i opasan”.

Prva četiri mjeseca okupacije na čelu Srbije bio je Milan Ačimovic sa svojim Savjetom komesara, a onda je vlast preuzela srpska vlada generala Milana Nedića. Esesovac Harald Turner sredinom 1942. godine izviještava: “Srbija (je) zemlja u kojoj je pitanje Židova i Cigana riješeno”. Franz Rademacher iz nacističkog Ministarstva vanjskih poslova javio je: “Židovsko pitanje u Srbiji nije više akutno, sada samo preostaje da se riješe zakonska pitanja koja se tiču imovine”. Šef njemačke službe sigurnosti u Srbiji A. Schafer pohvalio se: “Beograd - jedini veći grad Europe očišćen od Židova, postao je ‘Judenfrei’. Posljednji Židovi u logoru Sajmište ubijeni su koncem travnja - početkom svibnja te godine. Logor Banjica u Beogradu osnovan je srpnja 1941., a zatvoren krajem rujna 1944., mjesec dana prije povlačenja Nijemaca iz Beograda.

Istovremeno u Hrvatskoj prije rata nije bilo antisemitskih pokreta, a čak i među ustašama je bilo Židova, osobito među njihovim ženama. Tek okupacijom Jugoslavije i uspostavom NDH, po želji Hitlera u Hrvatskoj se prihvaćaju antisemitski zakoni.

Čim je trojni pakt potpisan Britanski agenti, uz suradnju Srpske pravoslavne crkve, jedne beogradske vojne klike oko generala Simovića, te Talijanskih agenata među Srbima, organizirali su velike demonstracije i vojni puč u Beogradu 27. 3. 1941. pod parolom «bolje rat nego pakt». Hitler je, zbog nedostatka informacija o stvarnoj, isključivo karijerističkoj pobudi generala Simovića, došao do uvjerenja kako bi Jugoslavija mogla postati Britanski mostobran na Balkanu, te je on toga dana donio odluku o njenom razbijanju.

O tome Leer piše: "Usmena izvješća i zapovjedi sadržavali su u suštini ovo:- pridržavati se ideje, po mogućnosti što brže protjerati Engleze iz Grčke i istovremeno uništiti i Jugoslaviju;- razvijene snage vojske i zrakoplovstva u Bugarskoj premjestit će sa djelomično prema zapadu kako bi nastupanje što prije moglo otpočeti pravcem prema Skopju, kao i pravcem Niš-Beograd.XII armija, grupa kod Temišvara i II armija bile su neposredno podčinjene Vrhovnoj komandi oružane sile, dok je ojačana 4. zračna flota ostala pod zapovjedništvom zapovjednika zrakoplovstva.Trebalo je:- da XII armija sa jednom kolonom pod zapovjedništvom general-pukovnik fon Klajsta i temišvarska grupa najhitnije zauzmu Beograd.- da ostali dijelovi XII armije, nastupajući dijelovima kroz Makedoniju, unište tamošnju Jugoslavensku armiju, zatim da zaposjednu Grčku, Makedoniju i Trakiju, i najzad- da unište tamošnje grčko-engleske snage.Druga armija imala je zadatak prodrijeti preko Donje Mure kod Maribora i nastupati dalje preko Zagreba, hvatajući vezu istočno sa mađarskim snagama, koje bi trebale nastupati između Dunava i

Tise do Novog Sada, i zapadno sa talijanskim snagama, koje će prodrijeti preko Ljubljane.Četvrta zračna flota dobila je zadatak najbrže onesposobiti za borbu jugoslavensko zrakoplovstvo i se najjačim snagama, u početku operacije, uništiti u Beogradu one vojne ciljeve koji su Jugoslaviji za vođenje rata bili neophodni, a potom, prema situaciji, potpomoći operacije vojske.Ja nisam išao u Sofiju, već sam odletio u Beč, kako bih odatle rukovodio improviziranim strategijskim razvojem, sa organizacijom zračne odbrane, koja je tada postala hitna, a potom i operacijama. Poslije toga je stigla i pismena operativna zapovijed vrhovnog zapovjednika zrakoplovstva kojom su između ostalog, bili utvrđeni ciljevi u Beogradu, i to: Kraljevski dvor, Ministarstvo vojske, Glavni general-štab, željeznička stanica, električna centrala, radio-stanica i telegrafsko-telefonska centrala.

Strategijski razvoj je zahtijevao da se najhitnije pripreme velike količine bombi, pogonskog i tehničkog materijala itd. na školskim uzletištima u Austriji i u prostoru Arada. Sastavi koji su doletjeli nisu mogli povesti sa sobom nikoga od aerodromskog osoblja, te su se, na primjer, jedinice iz Afrike već borile nad Beogradom dok su njihovi aerodromski dijelovi u to vrijeme bili još na putu za ukrcavanje na brodove u Tripoliju. U Bugarskoj se nije moglo izvršiti neko znatnije napredovanje prema sjeverozapadu. Ovo je bio glavni razlog što je u napadu na Beograd upotrebljeno malo "štuka".

Pojedini njemački visoki dužnosnici kao Viktor von Heeren i Ernst von Weizsacker željeli su sačuvati Jugoslaviju pod njemačkim nadzorom, dok je Hitler razmišljao kako Hrvatsku dati Mađarima u skrbništvo, da bi potom razmotrio kako dati Dalmaciju, te Bosnu i Hercegovinu Italiji, ali je nakon proglašenja NDH 12. travnja izjavio kako se neće miješati u unutrašnje poslove Hrvatske. Među Nijemcima jedini istinski zagovornici hrvatskih interesa bili su pojedini bivši austrougarski časnici koji su u Talijanima vidjeli neprijatelje, prije svega zbog toga što je Italija oduvijek bila prirodni neprijatelj Austrije. Ovi časnici su požurivali Pavelića da se što prije vrati u Zagreb, znajući kako je vođa HSS-a Maček odbio njemačku ponudu za preuzimanje vlasti, te su se bojali kao bi Hitler mogao većinu Hrvatske prepustiti Italiji, a manji dio Mađarskoj. Međutim, Pavelić se više oslanjao na podršku Mussolinija, u kojem je vidio glavnog zaštitnika svoje vlasti, ne shvaćajući kako su upravo Talijani najveći prirodni neprijatelji Hrvatima, te time i najveći prirodni saveznik Srbima, što je kasnije dovelo do praktične nemogućnosti upravljanja državom koja mu je darovana. Pavelića je Mussolini u tom trenutku podržao pošto se bojao kako bi Hitler mogao nekog drugog, na koga on nema utjecaj, postaviti za poglavara Hrvatske. Pavelić je preuzimanjem vlasti pokušao zainteresirati Nijemce za Jadransku obalu i Dalmaciju, kako bi spriječio Talijane u svojim okupacijskim težnjama, ali je Hitleru bilo važnije održati dobre odnose sa Mussolinijem, te se je Pavelić zbog svoje nemoći potpuno prepustio volji Mussolinija i ne pokušavajući ga izigrati nakon potpisivanja Rimskih ugovora koje je potpisao 18. svibnja 1941. Dan prije, 17. svibnja 1941. fašistički časopis »Conquiste« (Osvajanja) je objavio: »talijanska štampa najavila je dolazak u Rim hrvatske delegacije, koju je predvodio Poglavnik Ante Pavelić, kako bi od njegovog Veličanstva Kralja i Vrhovnog zapovjednika vojske zatražio da odredi princa iz Savojske kuće, koji će se ovjenčati hrvatskom krunom ... Kralj odgovara Anti Paveliću da će udovoljit zahtjevu hrvatskog naroda »čija je povijest toliko povezana s našom, te je čvrsto usmjeravala kroz vijekove intelektualni i moralni život prema Rimskoj civilizaciji.«

Zbog Hitlerovog prepuštanja obale i Dalmacije Talijanima čak je i Goebels kasnije zaključio kako su Talijani sve drskiji u svojim zahtjevima za ovladavanjem čitave Dalmacije, Grčke, Hrvatske i Crne Gore. Talijanski zahtjevi u ovim pregovorima su bili: stvaranje carinske i monetarne unije između Italije i NDH, personalna unija pod zajedničkim talijanskim kraljem, stvaranje zajedničke

talijansko-hrvatske vojske i aneksija Italiji širokog pojasa od Rijeke do Kotora. Prva tri zahtjeva Pavelić je odbio, a teritorijalne zahtjeve uspio je svesti samo na područje srednje Dalmacije u kojoj su Talijani u gradovima činili dobar dio stanovništva. Potpuno odbijanje nije bilo realno pošto je Italija mogla uzeti koliko bi im Nijemci dozvolili pošto Hrvatska tada nije imala organiziranu vojsku, a Talijani su u tom trenu u Hrvatskoj imali gotovo 250.000 vojnika. Nakon potpisivanja tog ugovora je pred nezadovoljnim suradnicima ljutito izjavio „nakon što riješimo sa Srbima, riješit ćemo mi i sa Talijanima!“ Također je, u užem krugu govorio kako će mu za povrat Dalmacije trebati oko dvije godine. Hitler nije želio stati na stranu NDH pošto mu je Italija bila važnija. Ispostavilo se kako je Italija stvarno kapitulirala za dvije godine, ali Pavelić nije očekivao takvo riješenje, jer da jeste bilo bi logično da prognoziravši propast svojeg "saveznika" tajno već tada počne pregovarati sa zapadnim saveznicima. Takvi pregovori sa Britancima ne bi uspjeli pošto je njihov strateški interes bio opstanak Jugoslavije, ali su tajni pregovori sa Amerikancima u to vrijeme bili mogući, trebalo je samo nekog našeg uglednog izbjeglicu i SAD-u ovlastiti za to. Pošto Pavelić nije pokušao nikakve tajne pregovore logično je zaključiti kako je on izjavom o dvije godine potrebne za rješavanje problema sa Italijom želio samo smiriti najbliže suradnike.

4. RAT - napad na Jugoslaviju

Početak napada na Jugoslaviju i Grčku počinje 6. travnja. Ukupne snage u napadu protiv Jugoslavije i Grčke iznose oko 1.200 tenkova, 210 lovaca, 400 bombardera i 170 izviđačkih aviona. Protiv Jugoslavije: 7 pješačkih divizija, 4 motorizirane divizije, 4 tenkovske divizije. Protiv Grčke: 6 pješačkih divizija i dvije tenkovske divizije. Mađarska učestvuje sa 10 brigada, a Italija sa 28 divizija i 320 aviona. Vojne snage Jugoslavije: 17. pješačkih divizija, 3 konjičke divizije, oko 700 aviona. Grčka armija raspolaže sa 20 pješačkih divizija i 80 aviona. U toku dana izvršeno je pet snažnih zračnih napada na Beograd sa ukupno 484 bombardera i štuka.

Nijemci 7. travnja sa svojom 12. armijom ulaze u jugoslavenski prostor. Mađarska učestvuje sa četiri korpusa.

U Mađarskoj postoje tri struje:

1. Mađarska vlada je protiv učestvovanja u napadu protiv Jugoslavije;

2. Mađarska armija vjeruje u njemačku pobjedu;

3. Mađarski krupni kapital ne želi rat, ali hoće teritorije.

Hitler mađarima nudi hrvatske krajeve izvan Talijanske zone, ali to Mađare ne zanima, osim Međimurja, Baranje, Bačke i Banata, te izlaza na Jadran.

Beograd je zrakoplovstvom napadnut tri puta tokom dana i jednom noću. Silovit otpor pružaju Grci na Rupelovom prijevoju. Dana 8. travnja 12. njemačka armija zauzima Skoplje, a 10. travnja 2. njemačke armije ulazi u Zagreb. Proglašena je "Nezavisna država Hrvatska" od strane general-pukovnika Slavka Kvaternika.

U Makedoniji je zarobljeno 100.000 jugoslavenskih vojnika, 11. travnja i mađarske 3. armije ulaze u Jugoslaviju, dok 15. travnja Njemačke trupe ulaze u Sarajevo. Dana 14. travnja otpor se pruža samo još na pojedinim mjestima na brdovitim terenima oko Sarajeva. Nijemci su vrlo zadovoljni plijenom. U Jugoslaviji su dobili najviše bakra u Europi, u Boru, a boksit sadrži 9 posto svjetskih rezervi.

Dana 17. travnja 1941.General Kalafatović potpisao je u Beogradu kapitulaciju Jugoslavenske armije. Ukupan broj jugoslavenskih ratnih zarobljenika iznosi: 344.000 vojnika.

Njemačka osvaja i Grčku 30. travnja, osim otoka. Ukupan broj ratnih zarobljenika: 223.000 grčkih i 21.900 britanskih vojnika. Grčki vojnici su pušteni kući. Njemački gubici u ratu protiv Jugoslavije i Grčke: 2.559 mrtvih, 5.820 ranjenih i 3.169 nestalih vojnika.

Desetak dana kasnije, 10. svibnja četnički vođa pukovnik Draža Mihailović, koji nije priznao kapitulaciju Jugoslovenske armije, počinje sa otporom na području Ravne gore (jugozapadna Srbija) protiv njemačkih okupacijskih snaga.

Kad je Njemačka vojska 6. travnja 1941. napala Jugoslaviju širom Hrvatske došlo je do općeg ustanka hrvatskog naroda protiv srpskog totalitarizma. Tri dana prije početka njemačkog napada kapetan avijacije Vladimir Kren dezertira i slijeće avionom u Grac kako bi uvjerio Nijemce u nepotrebnost bombardiranja Hrvatskih gradova. Istog dana kad je počeo njemački napad pukovnik Zdenko Gorjup i ostali hrvatski piloti dižu bunu na aerodromu u Makedoniji, a slijedeći dan 7. travnja hrvatski domoljubi zauzimaju Čakovec gdje apotekar Teodor Košak proglašava neovisnost Hrvatske. Istog dana bune se vojnici u Đakovu, Velikom Grđevcu i Bjelovaru, pri čemu dolazi do sukoba između hrvatskih i srpskih vojnika u Đakovu i Vagnju. U Bjelovaru 8. travnja dijelovi jedinica jugoslovenske vojske u povlačenju teroriziraju hrvatsko stanovništvo, te se hrvatski dijelovi vojske bune poput 108. pješačke pukovnije u Velikom Grđevcu i 40. dopunska pukovnija u

Severinu. Ove postrojbe uz pomoć Hrvatske seljačke zaštite zauzimaju žandarmerijsku postaju u Garešnici, stižu u Bjelovar, te pružaju podršku gradonačelniku dr. Juliju Makancu, koji proglašava "uskrsnuće" nezavisne hrvatske države. Pošto ovaj potez nije dogovoren sa Pavelićem ovo proglašenje NDH kasnije je prešućivano od strane ustaša, a zaboravljeno je i od strane komunista pošto bi tada morali priznati kako je narod u Hrvatskoj bio protiv opstanka Jugoslavije, kako bi mogli tvrditi kako je to ideja samo ustaškog pokreta.

Čim je 10. travnja i Slavko Kvaternik u Zagrebu proglasio NDH, dok je Pavelić još bio u Italiji, mnogi srpski žandari iz žandarmerijskih postaja su se odmetnuli i 12. travnja organizirali četnički ustanak u Gračacu. Komandant Jadranske divizije povukao se iz Zadra bez ispaljenog metka, te naređuje napade na pobunjenike, a ne Talijansku vojsku. Desetog travnja kapetan Želimir Milić i posada jednog torpednog čamca bune se u Šibeniku, u Crikvenici major Petar Milutin Kvaternik diže bunu protiv srpskog komandanta garnizona, a u Splitu kapetan Righi tjera ostatke jugoslavenske vlasti. U Doboju se domoljubi bore protiv dvadesetak oklopnih vozila, a buna se zbiva i u Mostaru pod vodstvom Stjepana Barbarića i Ahmeda Hadžića, te u Livnu pod vodstvom fra Srećka Perića. U tom trenutku ustaše nisu mogle prikupiti više od 4 – 5.000 ljudi, a pukovnik Slavko Kvaternik koji u Zagrebu 10. travnja proglašava osnivanje NDH zna kako može ozbiljno računati samo na HSS-ovu "Građansku zaštitu" i "Seljačku zaštitu" koje imaju 142.000 ljudi naoružanih uglavnom batinama uz nešto malo lovačkog oružja, čemu treba pridodati policiju i žandarmeriju.

Ante Pavelić 16.travnja 1941. godine iz Kabineta Poglavnika objavljuje Odredbu o imenovanju Prve Hrvatske Državne Vlade koju su tada sačinjavali: Poglavnik dr. Ante Pavelić – Predsjednik Vlade i vanjskih poslova, Dr. Osman Kulenović iz Bihaća – Podpresjednik Vlade, Pukovnik Slavko Kvaternik iz Zagreba – Zapovjednik vojske i ujedino Ministar Hrvatskog Domobranstva, sastavljenog od kopnene, zračne i pomorske vojske i oružništva te po posebnoj uredbi opunomoćenik za vršenje dužnosti Poglavnika NDH, ako iz bilo kojeg razloga to nije mogao obavljati sam dr. Ante Pavelić, Dr. Mirko Puk iz Gline – Ministar pravosuđa, Dr. Andrija Artuković iz Ljubuškog – Ministar unutarnjih poslova, Dr. Ivan Petrić s otoka Šolte - Ministar zdravstva, Dr. Lovro Sušić iz Mrkoplja – Ministar narodnog gospodarstva, Dr. Mile Budak iz Sv. Roka – Ministar bogoštovlja i nastave, Ing. Ivica Frković iz Ličkog Novog – Ministar šuma i ruda, Dr. Jozo Dumandžić iz Klobuka – Ministar udružbe (skrb i javni radovi), Dr. Milovan Žanić iz Senja – Predsjednik zakonodavnog povjereništva.

Dan nakon Njemačkog napada na Jugoslaviju odmetnute jedinice Jugoslavenske vojske su počinile pokolje nad Hrvatima u selima Istočne Hercegovine, u Ilićima kod Mostara i Mostima kod Bjelovara. Srbima je rat dobro došao kao prilika za likvidaciju Hrvata na hrvatskim etničkim prostorima, te nisu ni pokušali pružiti nikakav otpor Njemačkoj i Talijanskoj armiji na području Hrvatske i većeg dijela Bosne. Nijemci su 300.000 srpskih vojnika zarobili i poslali u radne logore, dok su vojnike drugih nacija pustili kući, ne očekujući od njih otpor okupaciji. Najborbeniji Srbi, četnički radikali, oficiri i vojnici su se odmah povukli u brda Bosne, Istočne Hercegovine i Srbije gdje su počeli sa napadima na Hrvatska, katolička i muslimanska sela.

Tijekom travnja, dok su se Hrvati organizirali, srpski vojnici i četnici, ponegdje uz sudjelovanje srpskoga civilnog pučanstva, poubijali su preko 300 osoba hrvatske i muslimanske pripadnosti, prije nego je u NDH pala ijedna srpska žrtva. Zbog sve većeg otpora uspostavi Hrvatske države od strane Srba pojedine ustaške postrojbe počinju sa odmazdama, te je 27.4. uhićeno i ubijeno 176 Srba kod Bjelovara.

Iako su priznali NDH Njemci su u dogovoru sa Talijanima zabranili formiranje ratne mornarice, a domobranstvo je u početku bilo ograničeno na 16.000 vojnika. Njezin teritorij podijeljen je na interesno područje Italije i Njemačke, i to crtom Samobor-Glina-Dvor-Jajce-

Bugojno-Goražde. Sjeverno od te crte prevlast je imala Njemačka, a južno Italija. Talijansko je područje bilo podijeljeno na tri zone: prva, ona koja je bila anektirana u talijansku državu, druga tzv. demilitarizirana zona s talijanskom vojskom do crte Ogulin-Slunj-Udbina-Kupres-Mostar-Nevesinje i treća do demarkacijske crte s Njemačkom.

Na području talijanske okupacijske zone, od ulaska na istočnu obalu jadrana, Talijani su počeli djelovati kao neprijatelji hrvatskog naroda, iako su formalno bili saveznici. Svega 18 dana od kapitulacije Jugolavije došlo je do prvih sukoba pobunjenih Srba kod Sanskog Mosta iz sela Kijevo i Tramošnja, između 6. i 8. svibnja, što su srbi nazvali Đurđevdanski ustanak, pri čemu su otvorili vatru na ustaše koji su pokušavali uspostaviti vlast NDH. U borbu su se uskoro uključili Srbi iz okolnih sela. Ustašama je pristigla pomoć iz Prijedora, a 7. svibnja u borbu se uključilo i jedno njemačko odjeljenje iz 1. diviziona 132. puka stacioniranog u Prijedoru. U svitanje 8. svibnja jedna njemačka bojna razbila je srpske pobunjenike. Nijemci su za svoje ubijene streljali 27 Srba u Sanskom Mostu.

U Zagrebu, 13. svibnja 1941. godine potpisan je hrvatsko-njemački državni ugovor o povlačenju granica između Velikog Njemačkog Reicha i Nezavisne Države Hrvatske, a koja je bila utvrđena crtom razgraničenja tadašnje tromeđe Hrvatska-Njemački Reich-Italija do tadašnje tromeđe, koja se poklapala s bivšom upravnom granicom između nekadašnje Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije s jedne strane, te bivših austrijskih pokrajina Kranjske i Štajerske s druge strane. Ugovor o prvom službenom stvaranju granica nove hrvatske države potpisali su Ministar vanjskih poslova NDH dr. Mladen Lorković i njemački poslanik u Zagrebu, Siegfried Kasche. Gospodarska podređenost NDH interesima Njemačke utvrđena je privrednim sporazumom po kojem se Vlada NDH obvezala se da će omogućiti neograničeno iskorištavanje industrijskih sirovina. Tim sporazumom NDH je preuzela obvezu da će snositi troškove njemačkih vojnih jedinica stacioniranih na svom području. I sa Italijom sklapani su gospodarski ugovori koji su se temeljili na Rimskim ugovorima. NDH je i prema Italiji preuzela obvezu izdržavanja (opskrbe) talijanske vojske na svom području. Vlada NDH je stavljala na raspolaganje talijanskom vojnom zapovjedništvu i određene iznose novca, koji su se utvrđivali svakog mjeseca. NDH je čak preuzela i obvezu opskrbe stanovništva u anektiranim područjima (Dalmacija), kao i svih vojnih snaga smještenih na tom području.

Dok se Srbi i partizani organiziraju u borbi protiv NDH Hitler se brine za istrebljenje Židova, te u tom smislu jačaju i pritisci na Pavelića kako bi se i na teritoriju NDH istrijebili Židovi. Zagrebački nadbiskup dr. Alojzije Stepinac 16. svibnja piše papi Piju XII: "pritisak Nijemaca se puno osjeća u zakonima protiv Židova, premda tvrde, da se ne žele miješati u unutrašnja pitanja hrvatske države. U stvarnosti, rasistički zakon izdan ovih dana se mora pripisati teškim pritiscima Njemačke." Iako progon Židova nije bio dio ustaške ideologije, pa su čak i mnogi istaknuti ustaški dužnosnici bili oženjeni Židovkama, Pavelić je pod Njemačkim pritiscima popuštao, te je donio zakone o progonu Židova, iako se državne institucije nisu osobito trudili u provođenju tih zakona. Pojedine Židove se skrivalo mobilizacijom u vojsku, neke slanjem za liječnike u BiH, neke se sklanjalo u radne logore. Kako bi se prikrila ovakva politika mediji u NDH su pisali puno antižidovskih tekstova, ali to nije zavaralo Nijemce, te je kasnije kad je Gestapo preuzeo redarstvene poslove na teritoriju NDH došlo je masovnog progona Židova i njihov transport u njemačke koncentracijske logore. Zahvaljujući takovoj politici NDH mnogi Židovi nisu željeli napustiti teritorij NDH i prijeći na područje pod talijanskom kontrolom i dalje prema Palestini, što je kasnije Gestapo iskoristio i polovio ih.

U istočnoj Hercegovini, u nevesinjskom kraju NDH pokušava uspostaviti vlast, ali 3. 6. srbi u selima Koriti i Drežnje se dižu na ustanak. Postrojbu ustaškog natporučnika Franje Sudara na mostu zvanom Gvozdeni most, na rijeci Zalomci, napadaju Srbi pod vodstvom Obrena Ivkovića.

Dva dana kasnije, u selu Kazanci Srbi u noći između 5. i 6. lipnja napadaju ustašku vojarnu u svom selu. Ustanike je predvodio četnički komandant, pravoslavni pop Radojica Perišić. Zbog velike premoći napadača pedesetak ustaša je pobjeglo prema Avtovcu. Slijedeći dan, 6. lipnja napadnuta je posada u stanici Jasenak, te su zauzeti položaji prema Mulju i Avtovcu. Četnički prvaci sastali su se istog dana na Gatu, donijevši tom prilikom slijedeće odluke: „ Prvo, da se odmah krene u pravac Zborne Gomile, na putu Avtovac-Stepen; da se na tom putu dočekuju i napadaju vojnički kamioni, koji su, po pričanju mještana, dovozili i odvozili ustaše od Gacka do Bileće. Držati položaje ne tom terenu i ne napuštati ih. Dočekivati napade i vršiti napade.Drugo, ova sela istočno od puta Avtovac-Kobilja Glava evakuirati odmah u planinu prema Crnoj Gori; evakuaciju vršiti po noći i neprimjetno; početi sa selima koja su bliža muslimanskom naselju i izloženija napadu. Prekinuti i suzbiti sva odlaženja, ma koga, u varoš Avtovac i Gacko i druga mjesta gdje su ustaše.Treće, obavijestiti i pozvati sve Srbe na ustanak i borbu, slati kurire u ostale susjedne hercegovačke srezove i obavještavati ih o otporu. Crnogorska granična naselja stalno obavještavati i pozivati u pomoć. Uputiti u Nikšić nekoliko ljudi i po mogućnosti da svećenik Radojica Perišić bude s njima; vidjeti tamo crnogorske prvake, tražiti pomoć u borcima i naročito u oružju; izvijestiti ih naročito o zbijegovima koji će se za koji dan naći u njihovim planinama.“

U Veneciji 15. lipnja 1941. godine potpisan je poseban Ugovor o pristupanju Nezavisne Države Hrvatske Trojnom Paktu, kojega su još dana 27. rujna 1940. godine, službeno oformile Njemačka, Italija i Japan. Isti su potpisali za NDH dr. Ante Pavelić, za njemački treći Reich ministar vanjskih poslova von Ribbentrop, za Kraljevinu Italiju ministar vanjskih poslova grof Ciano, te za carski Japan u ime ministra vanjskih poslova Yosuke Macuoka, ambasador Japana u Rimu, Zembei Horikiri. U lipnju 1941. Pavelić se sastaje sa Hitlerom u Bavarskoj, pri čemu ga Hitler ohrabruje u prihvaćanju slovenskih useljenike i deportiranje Srba u Nedićevu Srbiju. Hitler želi etnički očistiti prostor Slovenije za nijemce i ne zanima ga gdje će Hrvati zbrinuti Slovence. Njemački Führer također je izjavio kako previše tolerancije može biti štetno, te je predložio Paveliću da vodi "pedeset godina nacionalno netolerantne politike", što je on spremno prihvatio. U sljedećih nekoliko mjeseci, ustaška je vlada deportirala oko 120.000 Srba u Srbiju, zbog čega jača pobuna Srba.Domobranstvo NDH je po diktatu Njemačke moglo imati do 16.000 ljudi, ali je to kasnije zbog borbi sa partizanima i četnicima promijenjeno.

Ustaše su na otpor u istočnoj Hercegovini odgovorili uhićenjima Srba po Mostaru, Čapljini i

Ljubinju. Oko 15. lipnja stigla su ustaška pojačanja od oko 500 vojnika za gušenje ustanka, ali su se morali povući uz oko pedesetak poginulih. Slijedećih dana borba se se prenosi i na ostale susjedne krajeve. Ustaše su u povlačenju, a jedino kod Fazlagića Kule svakodnevno pokušavaju osvojiti srpske položaje kod Bijele Gomile. Poslije napada Njemačke na SSSR pobuna Srba u istočnoj Hercegovini postaje masovna. Oko tri sata popodne 26. lipnja pobunjeničke položaje napadaju tri školska aviona NDH, koja su oborena. Pavelić u ovom trenutku ne shvaća kako je Srbima ostalo dosta oružja od Jugoslovenske vojske i kako on nema snage za stavljanje čitavog tritorija NDH pod svoju kontrolu. Umjesto da učvrsti vlast u mjestima sa hrvatskom većinom, te mobilizira što više dragovoljaca, a većinski srpska mjesta ostavi za kasnije postepeno neutraliziranje gospodarski pritiscima i povlasticama, on u namjeri dokazivanja svoje snage slabim snagama pokušava osvojiti ono što ne može osvojiti. Kako bi se sukobi između Hrvata i Srba što više raspirili slijedećeg dana 27. lipnja, u pomoć vojsci NDH dolaze dva kamiona talijanskih vojnika. U zasjedi kod Kobilje Glave 15-tak Talijana je ubijeno, a ostali su se predali, čime su Srbi dobili dodatno oružje i streljivo. Time su se počeli ostvarivati planovi destabilizacije koje je General i zapovjednik vojske, Pietro Badoglio, izradio već 1918. koji se odnosio na čitav jugoslavenski teritorij. Projekt je Badogliu

predao sam Predsjednik talijanske vlade Sonnino 3. prosinca 1918. Radilo se o precizno razrađenom planu destabilizacije zasnovanom na strategiji; podijeli pa vladaj. Taj plan je i Mussolini prihvatio, što je vidljivo iz njegovog govora u Trstu iz 1920. u kojem je rekao; » Granice Italije moraju biti Brenero, Monte Nevoso i Dinarski masiv. Mislim kako možemo žrtvovati 500.000 slavenskih barbara za 50.000 Talijana.« Iz kasnijih Musolinijevih poteza vidljivo je kako je on želio puno više, želio je osvojiti čitav Balkan.

Četnički centar za Hrvatsku osnovan je već u svibnju 1941, i to u Splitu, pod okriljem Talijana. U Splitu su se u svibnju 1941. okupili prvaci srpskih građanskih stranaka, oficiri jugoslavenske vojske, pravoslavni svećenici, bogatiji Srbi i tamo osnovali Srpski nacionalni pokret. Iz Splita su srpske vođe odlazile u Kninsku krajinu, u Liku i u zapadnu Bosnu i na tim područjima već u ljeto 1941. formirali borbene četničke jedinice. Peticijom su tražili od Mussolinija da osim Dalmacije anektira još i Liku, Kordun, Baniju pa i BiH. Već krajem ljeta splitski četnički centar povezao se s Dražom Mihailovićem u Srbiji i stavio se pod njegovo zapovjedništvo.

U noći između 27. i 28. lipnja Srbi napadaju i Avtovac, te ga osvajaju. U Avtovac su ušli Srpske vođe, pravoslavni svećenik Radojica Perišić i poručnik Milorad Popović. Jake talijanske kolone, praćene zrakoplovstvom, krenule su 29. lipnja iz Bileće prema Avtovcu. U prazan gradić Talijani ulaze uveče istog dana, a pobunjenici su se povukli na ranije položaje. Talijanske i ustaško-domobranske trupe su početkom srpnja potisnule pobunjene Srbe u planine. Na planinu Sitnicu kod Trebinja izbjeglo je oko 20.000 Srba iz stolačkog, ljubinjskog i bilećkog područja.

Zbog progona i onih Srba koji nisu imali veze sa četnicima i partizanima Srbi počinju masovno bježati u šume, a prema savjetima pametnijih suradnika i pojedinih njemaca Pavelić vrlo brzo mijenja politiku i odlučuje primiriti stanje, te već 30 lipnja izdaje smjernice velikim županima i ustaškim dužnosnicima prema kojima se naglašava kako je najvažnija dužnost hrvatskih državnih tijela: "zaštititi slobodu, sigurnost života i sigurnost imovine svakog državljana, i svakog onog tko u državi živi i u njoj se nalazi.... Nitko nije gospodar tuđeg života.... nitko na svoju ruku, bio to državni činovnik, ustaški dužnosnik bilo koje vrste, nema prava tuđi život da sam na svoju ruku, mimo zakona i mimo zakonom predviđenog suda oduzeti, jer onim časom on se stavlja sam iznad izvan zakona, jer počinja zločin i državna vlast, hrvatska državna vlast, ustaška vlada mora proti njemu postupati i postupat će kao proti svakom zločincu koji tuđi život dira." Pošto je na terenu zavladala anarhija Pavelić je morao za realizaciju ove smjernice aktivirati prijeke sudove koji su na smrt uskoro osudili desetke pojedinaca iz ustaških redova koji se nisu obazirali na zapovijed. Iz ove Pavelićeve smjernice vidljivo je kako je njegova ranija odluka o protjerivanju Srba u Srbiju rezultirala masovnom pobunom Srba i rastu nediscipline među ustašama koji su se samoinicijativno počeli svetiti na civilima za gubitke u borbi sa pobunjenicima. Unatoč ovoj Pavelićevoj naredbi Vjekoslav Luburić slijedeći dan kreće u osvetničke akcije čišćenja gdje nastoji ukloniti osobe koje su ocijenjene kao najopasnije. S malom postrojbom od nekoliko kamiona vojnika Luburić 1. srpnja 1941. napada Suvaju i prema pripremljenom popisu likvidira 173 osobe. Naredna dva dana Luburićeva ekspedicija obavlja slične »akcije« u selima Bubanj i Osredak. Prema oružničkom izvještaju u Bubnju je poginulo 152 ljudi. Ukupno je u ta tri lička sela u tri dana ubijeno između 279, i 330 ljudi. Tako je Luburić svojim akcijama "čišćenja" nesvjesno, ili svjesno, potaknuo nagli bijeg Srba u Šume i jačanje ustanka na ovom području Like.

Čim su se Hrvati počeli svetiti za srpske napade ugledni dalmatinski Srbi traže talijansku zaštitu već u svibnju 1941. godine. Odmah ističu zahtjev da se i Knin i Gračac izdvoje iz sastava Hrvatske i pripoje Italiji. Na sastanku sa srpskim prvacima u Benkovcu - Vladom Novakovićem, Urošem Desnicom, Stevom Rađenovićem, Pajom Omčikusom, svećenicima Momčilom Đujićem i Ilijom Zečevićem - talijanski zapovjednici obećavaju zaštitu Srba i pomaganje u borbi protiv Hrvata. Srpske delegacije u raznim mjestima traže od talijana zauzimanje čitave Dalmacije. Dana

23. srpnja 1941. u Benkovcu je održan sastanak srpskih predstavnika sa Talijanskim obavještajnim časnicima gdje je dogovoreno kako se Srbi trebaju vratiti u svoje krajeve i raditi na pripajanju Kninskog i Gračačkog kotara kraljevini Italiji. Niko Novaković Longo i Boško Desnica objavljuju javni apel u listu »San Marco« u kojim u ime »100.000 pravoslavnih Srba sjeverne Dalmacije« traže da Talijani pripoje čitavu Dalmaciju, a ne samo njen sjeverni dio, što je dr. Novakoviću donijelo naklonost Rima. Srbi naoružani talijanskim oružjem 27. srpnja 1941. u Srbu i Donjem Lapcu dižu ustanak protiv NDH. Odmah potom Talijanska vojska ulazi u pobunjene krajeve i vrši njihovu okupaciju, te legalizira četničke postrojbe.

I na području Dubrovnika Talijani dovode četnike kako bi i ovdje protjerali što više Hrvata. Dva hrvatska obavještajca, koji ilegalno djeluju u Dubrovniku i skoro svakog dana javljaju UNS-u (Ustaškoj nadzornoj službi) u Zagreb o “neshvatljivom stanju u gradu, gdje harače četnički krvoloci, slobodno dolaze četnički vojvode Trifunović, Jevđević i drugi, tu sastanče i mjesecima borave u dubrovačkim hotelima”. Javljaju i kako pročetnički orijentirani dubrovački gradonačelnik dr. Ivo Karlović, koji je prije Drugog svjetskog rata radio u Ministarstvu unutarnjih poslova Kraljevine Jugoslavije nosi srpske i četničke oznake na svom automobilu, te se slobodno kreće po četničkoj teritoriji u Hercegovini i Crnoj Gori.

Jugoslavenski pukovnik Draža Mihailović osnovao je srpsku nacionalističku organizaciju u svibnju 1941. te krenuo u oružani otpor. U početku je čak i propagirao otpor Nijemcima, te je o tom sklopio pakt sa komunistima, pri čemu je on imenovan za zapovjednika zajedničkih vojnih snaga. Uvidjevši kako je komunistima jedini cilj osvojiti vlast, bez obzira na cijenu, odlučio je prekinuti suradnju sa komunistima. Nakon prekida suradnje četnika i komunista u Srbiji je partizanski pokret nestao. Nakon ovoga četnici su Srbiju prepustili Njemačkom poslušniku Nediću, te su većinu svoga djelovanja prebacili na područja Crne Gore, NDH i od Italije okupirane Dalmacije gdje su naoružavani od Talijana nastavili sa masovnom likvidacijom nesrpskih sela. U Talijanima su našli strateškog partnera s kojim će zajedno podijeliti Hrvatske etničke teritorije, te znatno smanjiti broj Hrvata. Dražina strategija je bila dio četničkih odreda legalizirati kod talijana, nijemaca, ili NDH, radi zaštite srpskih civila i "pokrivanja" naoružavanja četničkih ilegalnih odreda koji ostaju u šumama. Talijane je, po njegovim planovima trebalo uvjeriti kako su im legalizirani četnici odani i da nisu pod Dražinim zapovjedništvom. U pogodnom trenutku, a najdalje u trenutku pojave Zapadnih saveznika na granicama, svi legalizirani odredi okrenuli bi oružje protiv Talijana. Zbog toga su pojedine četničke skupine nazivane po zapovjednicima tih skupina, kako bi se istaknula njihova formalna neovisnost o Mihailoviću, iako su se svi ti zapovjednici tajno i dalje dogovarali sa njime.

Partizani su na samom početku ustanka u Hrvatskoj pokušavali preuzeti vodstvo nad četnicima, ali u tome nisu uspijevali. Težak partizanski poraz dogodio se u ljeto 1941. kada je oko 500 partizana Splitskog, Solinskog, Kaštelansko-trogirskog i Sinjskog odreda krenulo na područje Kninske krajine da suzbiju četničku organizaciju i odvoji srpske seljake od velikosrpskog utjecaja. To nije odgovaralo talijanima koji ovu partizansku postrojbu razbijaju.

Za razliku od Draže Pavelić nije znao tajno formirati rezervne hrvatske snage koje bi se borile protiv talijana, a stvarno bi djelovale pod njegovim nadzorom.

Zbog jačanja četnika naoružanih talijanskim oružjem Pavelić je primoran 21. 8. prepusti župu Bribir-Sidraga nadležnosti Općeg upravnog povjereništva pri štabu 2. talijanske armije, a pet dana kasnije u Zagrebu je potpisan sporazum o ponovnoj okupaciji »druge zone«. Ta zona je proglašena demilitariziranom, a talijanski generali i Pavelić su se sporazumjeli kako se Đujićeve snage, nazvane »nacionalisti-pobunjenici« mogu uz obostrano, talijansko i ustaško odobrenje koristiti protiv partizana. Odmah potom talijani zauzimaju II okupacijsku zonu na teritoriju NDH čime se znatno proširuju prema sjeveru, čime je veliki dio Hercegovine i Dalmacije i Like potpao

pod Talijansku vlast. Zbog toga se 1. 9. 1941. ustaše, domobrani i ostale institucije NDH povlače čak i iz Mostara gdje ostaju samo službenici školstva i zdravstva pod talijanskim nadzorom.Krajem listopada u okolini Knina osnovana su dva četnička puka i nekoliko odreda.

Zbog jačanja partizana i četnika Njemački veleposlanik u NDH Sigfrid Kasche zaključuje kako »nova hrvatska država, ako uistinu želi izići na kraj sa Srbima, mora svakom pojedinom Srbinu priznati pravo na rad, obitelj, egzistenciju i osnovna građanska prava«, što je bilo suprotno od Hitlerovih savjeta Paveliću. Zbog toga Pavelić počinje jače istaknuti »politiku smirivanja«. Na sastanku predstavnika Rima i NDH 15. i 16. studenog 1941. u Opatiji dogovoreno je »da se garancija hrvatske vlade najšire primjeni na sve stanovništvo koje se vratilo u svoja prebivališta i koje je miroljubivo«, te »da se s pravednošću ispita mogućnost ponovnog vraćanja u službu činovnika lokalne uprave i isplatu mirovina koje im pripadaju« i »da se otvore škole koje će moći koristi i pravoslavno stanovništvo«. Zbog toga Pavelić 27. studenog u Kninu za novog velikog župana imenuje Davida Sinčića, koji tvrdi kako »viši državni interesi« nalažu politiku »smirivanja ustanka«, odnosno politiku »ispravljanja nekih nepravdi prema življu grko-istočne vjere«. On uvjerava Pavelića kako moraju svojim postupcima Srbima oduzeti karakter borbe za ljudska prava«: »Moramo grkoistočnjacima oduzeti iz ruke adut i razlog kojeg osobito pred Talijanima imaju i imali su, tj. da su oni prisiljeni boriti se jer smo im tobože oduzeli sredstva i prava na život.« Sukladno javnoj politici pacifikacije kojom su se željeli srbima prikazati kao prijatelji talijanski general Monticelli uvjerava Sinčića da kod općinskog poglavarstva ponovo zaposli 33 Srbina i da provede reviziju školskog programa »tako da se u njemu odrazi poštovanje povijesti, običaja i narodne samobitnosti Srba«. Nakon toga Talijani su organizirali sastanak četničkih vođa sa ustašama. Momčilo Đujić, Pajo Popović i Brane Bogunović su prvi od četničkih vođa prosinca 1941. godine došli u salon velikog župana Davida Sinčića u Kninu. Sinčić je Đujiću i dvojici njegovih pratilaca obećao materijalnu i novčanu pomoć za četničke trupe, zapošljavanje Srba, ravnopravnu diobu 9,5 vagona kukuruza među srpskim i hrvatskim stanovništvom. Nakon sastanka, izmijenjene su općinske uprave i u Kninu, Drnišu, i Bosanskom Grahovu. U Grahovu je postavljen na čelo općine prijeratni općinski predsjednik Srbin Marko Kesić, koji je položio zakletvu Poglavniku i Državi Hrvatskoj. U Kninu je za donačelnika postavljen Josip Laća, prijatelj Đujića i Bogunovića. Procesom legalizacije četnici su uključeni u sistem okupacije, dok su partizani proglašeni zajedničkim neprijateljima. Ovim javnim sporazumima primirena je borba između četnika i ustaša, četnici su postali talijanska javna postrojba za tjeranje partizana prema sjeveru, koje su talijani, istovremeno vrlo tajno naoružavali za borbu protiv svojih javnih saveznika, odnosno stvarnih neprijatelja ustaša. U skladu sa tim tajnim talijanskim planovima javnog umirivanja sukoba i tajnog jačanja sukobljavanja, polovinom 1992. četnici su ovladali u krajevima sjeverne Dalmacije, za razliku od Banije, Korduna i Like gdje su potjerali partizani u borbu protiv NDH.

Na području Srbije su vršene manje diverzije od polovine lipnja 1941. po gradovima i na

komunikacijama. Sklapanjem suradnje između četnika i partizana, krajem kolovoza, dolazi do bitke za Loznicu. Tek u rujnu 1941. partizani i četnici zauzimaju mjesta koja su njemačke posade napustile, najviše na teritoriju zapadne i istočne Srbije. Na tlu zapadne Srbije stvorena je Užička republika. Partizanski centar nalazio se u Užicu, te su na svom vrhuncu imali oko 25.000 boraca, ali im se broj naglo smanjivao nakon svakog neuspjeha. Četnički centar se nalazio na Ravnoj gori. Četnici krajem listopada napuštaju ustanak, a nijemci okupljaju snage radi gušenja ustanka u Srbiji, zbog čega se ostatak partizanskih snaga prebacuje u Bosnu. Srbija je prihvatila okupaciju Njemačke i Bugarske. Uskoro su Nedić i Ljotić, pravoslavna crkva kao i intelektulci izdali proglas u kojem su pozvali narod na poslušnost i odustajanje od borbe, te većih borbi nije bilo dok Rusi nisu 1944. ušli u Beograd.

Na području istočne Hercegovine, početkom kolovoza General Dalmaco, zapovjednik 6.

armijskog korpusa sa sjedištem u Dubrovniku, na osnovu podataka od svoje obavještajne službe zaključuje kako su sukobi između srba s jedne i ustaša i muslimana s druge strane dovoljno napredovali, te treba uvesti red. Ne obazirući se na hrvatski suverenitet, Dalmaco razoružava preostalih 60 ustaša u Trebinju, te četnici 1. 8. 1941. ulaze u grad. Tada je sklopljen i prvi sporazum po kome su se Srbi obvezali da neće napadati talijanske cestovne i željezničke transporte, ako u njima nema naoružanih Hrvata. Odmah potom Talijani procjenjuju kako sukobe mogu iskoristiti za proširenje svoje okupacijske zone daleko na sjever, do linije Višegrad - Jastrebarsko, na štetu skoro jedne trećine teritorije NDH. Bez ikakvih konsultacija, Musolini je obavijestio Pavelića kako će talijanska vojska okupirati ovu oblast i preuzeti upravu. Pavelić se žalio Berlinu, ali je stigao Ribentropov odgovor kako "savezništvo sa Italijom ostaje alfa i omega njemačke politike u čitavom Sredozemnom području". Ovim proširenjem okupacijske zone Talijani su ojačali strateški položaj na Balkanu, kako bi, u slučaju povoljne prilike stvorene njemačkom zauzetošću na istoku, mogli osvojiti čitavu Bosnu i podunavsko područje. Nastup talijanske 2. armije na nove položaje izveden je 7. 10. 1941. General Ambrozio, zapovjednik ove talijanske armije, izdao je proglas o potpunom preuzimanju vojne i civilne vlasti. Sve hrvatske jedinice su razoružane i raspuštene, ali Paveliću ni to nije bilo dovoljno da shvati koji su krajnji ciljevi Mussolinija, zbog čega nije mogao ni kreirati neki plan za suprotstavljanje tim ciljevima. A mogao je barem zapovjediti ustaškim postrojbama povlačenje u brda i polako prebacivanje na preostali teritorij NDH, kako bi sačuvali oružje i ljudstvo. Svoje neprijateljstvo Talijani su dokazivali čitavog rata mnogobrojnim pokoljima hrvatskih civila u kojima su se istakli generali Roata, Robotti, Negri, Amica, Gerard Magaldi i mnogi drugi. Talijani su čak i za vojne kapelane birali svećenike koji su podržavali ubijanje i istrebljenje Hrvata katolika kojima su im se pokušavali obratiti za pomoć, očekujući kako će ih svećenici iste crkve zaštititi. Ti svećenici su mirno, pa čak i sa smiješkom promatrali rušenje mnogih katoličkih crkava, što Hrvatski katolici nikako nisu mogli shvatiti.

U gospodarskom iskorištavanju privrednih potencijala NDH nijemci traže sve više za sebe pa zbog toga grof Ciano u studenom 1941. u svom dnevniku o stanju u NDH zapisuje kako danas više ne postoji talijansko-hrvatski, već naprotiv talijansko-njemački problem. O tom Glaise von Horstenau u ožujku 1942. u jednom svom izvješću piše o situaciji u NDH i njene ekonomske odnose s Italijom. On procjenjuje kako je iskorištavanje koje provode Talijani najteža prepreka za neku razboritu hrvatsku politiku. Glaise piše o pravoj pljački koju su Talijani bezobzirno razvili. Ciano je ustvrdio kako je Hrvatska predmet talijansko-njemačkog spora, ali kako oni niti mogu, niti hoće, zbog Hrvatske zatezati odnose sa nijemcima. Zahtjevi Njemačke i Italije za isporuke boksita, željezne rudače, drva i žita, kao i za radnu snagu prouzrokovali su hrvatskom gospodarstvu velike probleme. Ministarstvo narodnog gospodarstva dijelilo se u nekoliko odjela: za financije, trgovinu, obrt, industriju, poljoprivredu. No već potkraj juna 1941. bilo je podijeljeno u tri ministarstva: Državna riznica, Ministarstvo za obrt, veleobrt i trgovinu, te Ministarstvo seljačkog gospodarstva.

Državna riznica (službeni naziv za Ministarstvo financija) je izrađivala državni proračun, utvrđivala poreze i carine, brinula o državnim zajmovima, novčarstvu, katastru i državnoj imovini. Pod njenom izravnom upravom bila je Hrvatska državna banka kao emisijska ustanova.

Ministarstvo za obrt, veleobrt i trgovinu u svojoj je nadležnosti imalo organizaciju privrede i nadzor nad njom.

Ministarstvo seljačkog gospodarstva vodilo je brigu o poljodjelstvu i njegovuunapređivanju, o stočarstvu, vinogradarstvu i voćarstvu, te o vlasničkim odnosima na selu.

U kolovozu 1941. ustanovljeno je i Državno gospodarstveno povjerenstvo. Ono je koordiniralo i kontroliralo sve gospodarskih resora u NDH, posebno onih poslova koji su bili u vezi sa zahtjevima Nijemaca i Talijana na gospodarskom planu. Gospodarski život NDH kopirao je model gospodarstva Njemačkog Reicha, a to je značilo snažno upletanje države u gospodarski život. Pristupilo se stvaranju stručnih zajednica, koje su trebale biti kopča između državnih vlasti i privrede. Osnovane su Hrvatska seljačka gospodarska zajednica, Zajednica za promet stokom i

stočarskim proizvodima, Zajednica za perad i divljač i dr. Osnovane su i poslovne središnjice. Najvažnija među njima bila je Državna poslovna središnjica za zemaljske proizvode. Ovaj novi gospodarski poredak bio je samo proklamacija, te se zadovoljavanje osnovnih gospodarskih interesa osiguravalo ponajprije mjerama represije.

Za vrijednost hrvatske valute i njezinu stabilnost od posebnog je značenja bio njen odnos prema njemačkoj marki i talijanskoj liri, jer se s Njemačkom i Italijom vršio najveći dio trgovinske razmjene i uopće gospodarskih transakcija. Tečaj kune prema njemačkoj marki i talijanskoj liri u trenutku pojave hrvatske novčanice zadržan je u vrijednosti starog jugoslavenskog dinara prema tim valutama. No, ubrzo se kuni vrijednost počela smanjivati. Padanju vrijednosti kune znatno je pridonijelo ponašanje Nijemaca i Talijana, koji su u prvim mjesecima svoje nabavke na području NDH plaćali dinarima iz jugoslavenskih blagajni koje su zaplijenili. K tome, njemačka je vojska tiskala tzv. okupacijsku marku kao platežno sredstvo njemačkih vojnika, a Hrvatska državna banka je u kolovozu 1941. morala izvršiti zamjenu tog novca. Zbog sve jačih ratnih razaranja i odnosa Njemačke i Italije prema hrvatskom gospodarstvu, smanjivala se gospodarska mogućnost NDH, što je izazvalo sve brže padanje vrijednosti kune. Na kraju rata NDH je zapala u hiperinflaciju, te je početkom 1945. u NDH bilo u opticaju 150 milijardi kuna. Svakog mjeseca NDH je izdavala novih 20 milijardi kuna. Od te svote tri četvrtine trošile su se na izdržavanje njemačke vojske. Prema sporazumu sa Talijanima NDH je također financirala sve talijanske vojne troškove na prostoru NDH, to znači da je NDH financirala talijanske postrojbe, a preko njih i četnike koje su oni plaćali, a također i partizane kojima su tajno poklanjali oružje i streljivo, što su naravno prikazivali kao ratni gubitak u borbi na teritoriju NDH. Iz toga je vidljivo kako su hrvatski porezni obveznici NDH financirali sve vojne snage koji su djelovali na prostoru države.

Od gospodarskih grana u NDH najviše prihoda (ubranih izravnim i neizravnim porezima) vlada je ubirala od industrije, a zatim od trgovine i obrta, a industrijska proizvodnja na području NDH neprestano se smanjivala. U NDH, na početku njezina postojanja, bilo je 1600 industrijskih poduzeća sa 2236 pogona. Od toga je najviše otpadalo na drvnu industriju - 20,30%, a na metalnu industriju tek 5,37%. Prema udjelu kapitala u proizvodnim poduzećima, u NDH su postojale inokosne tvrtke, dionička društva i državna poduzeća. No, na državna poduzeća otpadalo je samo2,82% pogona. Sama vlada NDH pokazivala je najveći interes za one gospodarske grane koje su imale posebnu važnost u ratnom stanju. Glavnina kapitala pripadala je dioničkim društvima. Ona su bila najviše zastupljena u građevinskoj, drvnoj i tekstilnoj proizvodnji, te u metalskoj i kemijskoj industriji. Sredinom 1941. u NDH je bilo 718 dioničkih društava. U industriji zatečenoj u NDH, u trenutku njezina nastanka, bilo je i stranog kapitala. Najveće udjele stranog kapitala u industriji na području NDH imale su Švicarska, SAD, Njemačka i Velika Britanija. Među strance koji su imali udjela u kapitalu uvršteni su i Srbi. Hrvata je u vlasništvu bilo oko 50%, pa su ustaške vlasti zagovarale potrebu što ubrzanijeg procesa otpadanja nenacionalnih elemenata i predaju gospodarskih poduzeća u hrvatske privatne ili državne ruke. Jedan od važnih čimbenika gospodarske nestabilnosti NDH bio je pad rudarske proizvodnje. Rudnici željeza i ugljena u Bosni stalno su smanjivali proizvodnju. Do jeseni 1943. mnogi su potpuno prestali s proizvodnjom. Bila je to posljedica djelovanja partizanskih snaga koje su svoje djelovanje u to vrijeme prenijele u Bosnu. Tada su bile uništene i željezare u Zenici i Varešu, te solane kraj Tuzle. Do pada industrijske aktivnosti došlo je i zbog izvoza radne snage. Početkom svibnja 1941., kada su se sklapali prvi gospodarski sporazumi između NDH i Njemačke, dogovoreno je upućivanje iz Hrvatske u Njemačku oko 55.000 radnika različitih zanimanja, od poljoprivrednih i šumskih radnika do obrtnika i rudara. Potkraj lipnja upućena je prva grupa od 20.000 radnika, a zatim su u narednim tjednima i mjesecima odlazile nove grupe. Nijemci su pri tome stalno povećavali svoje zahtjeve, te su u listopadu 1941. tražili 150.000 radnika. Vlada NDH je upozoravala da odlazak tolike radne snage prouzrokuje vidljivo pomanjkanje radnika u pojedinim granama hrvatske privrede, ali je zbog toga njemačka vojska i bez znanja ustaških vlasti odvodila u Njemačku grupe radnika različite

životne dobi. Vlada NDH trebala je obiteljima radnika na radu u Njemačkoj isplaćivati određenu naknadu, ali to se zbog lošeg gospodarskog stanja Hrvatske obavljalo neredovito i nedovoljno organizirano. U veljači 1943. došlo je do sklapanja novog sporazuma, kojim je utvrđeno daljnje upućivanje radne snage iz NDH u Njemačku. Prema procjeni vlade NDH u siječnju 1944. u Njemačkoj je bilo oko 180.000 radnika s područja Hrvatske. Odlazak radne snage u Njemačku nastavio se do prvih mjeseci 1945. Radna snaga, upućena iz NDH u Njemačku, dijelila se u nekoliko kategorija: dobrovoljci, radnici upućeni iz sabirnih logora preko Državne iseljeničke službe s ugovorima, radnici koje je uputio UNS, radnici koje je odvela njemačka vojska ili organizacija Todt, ratni zarobljenici s područja NDH, radnici upućeni kao rezervisti na temelju vojnih poziva. Izvozom radne snage NDH je znatno pridonosila njemačkom gospodarskom potencijalu i naporima za vođenje rata, ali na vlastitu štetu.

Ratne prilike nepovoljno su se odrazile na prehranu stanovništva. Količina prehrambenih proizvoda bila je u stalnom opadanju. Prehrambene namirnice su bile racionalizirane i uvedena je njihova podjela (na aprovizacijske bonove). U 1942. godini 1942. znatno su se smanjile površine zasijane žitaricama u odnosu na godinu 1941., a taj se proces nastavio i u narednim godinama. Uzrok teških prilika u opskrbi stanovništva bili su kašnjenje u prikupljanju viškova, te raskorak između cijena po kojima se pri otkupu žito plaćalo proizvođačima i onih po kojima se prodavalo potrošačima. Kako su žitna polja u mnogim krajevima bila ugrožena, seljaci su se bojali na njih izlaziti bez oružane pratnje. Neprilikama u prehrani stanovništva, osim partizana, mnogo su pridonijele i osovinske vojske na području NDH. One su posebno ugrožavale stočarstvo i opskrbu stočnim proizvodima, pošto su stoku često plijenile.

U političkom pogledu, da bi se što više prilagodio Mussoliniju i Hitleru Pavelić uvodi jednostranački sustav po uzoru na Njemačku i Italiju. Mnogi Hrvati koji su htjeli pomoći u razvoju nove hrvatske države, zbog svojih političkih stavova su zatvoreni, među njima i Vladko Maček, koji je u jedno vrijeme bio zatvorenik Sabirnog logora Jasenovac, da bi ga kasnije stavili u kućni pritvor do završetka rata. Iako je Pavelić proglasio svoju vladu 16. travnja 1941. sve važnije odluke donosio je sam. Talijani odmah počinju sa pritiscima na Pavelića za Hrvatskom obalom, zbog čega sve više ustaša shvaća kako su im Talijani neprijatelji. Nezadovoljstvo Hrvata doživljava vrhunac Rimskim ugovorima kad se Hrvatska odrekla dijela Dalmacije, Krka, Raba, Korčule, Biograda, Šibenika, Splita, Čiova, Šolte, Mljeta, te dijelova Konavala i Boke Kotorske. Aneksija hrvatskog područja šokirala je stanovništvo NDH, zbog čega je održan jedini prosvjed u povijesti NDH kad su građani, ustaše i domobrani prosvjedovali na Božić 1941.

Iako je Hrvatska tražila potporu Njemačke oko pitanja s područjem talijanske aneksije, Nijemci su smatrali kako je Ribentropovim dogovoromom sa talijanima stvar riješena. Talijani su tražili i uvođenje carinske, monetarne i personalne unije, ali je Pavelić to odbio, što mu je bila najveća strateška greška. Da je formalno to prihvatio, a tajno radio na jačanju vlastitih oružanih formacija, mogao je čekati pogodan trenutak za raskid takvih sporazuma i obračun sa talijanima. Pavelić je, da bi izbjegao personalnu uniju, imenovao Tomislava II. kraljem Hrvatske, koji nije nikada prihvaćen za kralja niti mu je dopušten veći utjecaj u Hrvatskoj. Nakon odlaska Njemačkih trupe na istočno bojište održanje mira prepušteno je ustašama i domobranima. Obuka hrvatskih vojnih snaga Nijemci su prepustili talijanima, a oni po tom pitanju nisu poduzimali ništa. Time su Talijani stekli mogućnost slabljenja hrvatskih vojnih snaga, postavljanja protalijanskih časnika (često i srba) na zapovjedna mjesta i marginalizaciju hrvatskih domoljuba, što je u suštini značilo tihu kapitulaciju. Dodatno slabljenje domobranstva osigurao je i Pavelić mobilizacijom dragovoljaca u ustaše, dok je domobranstvo prepustio prisilno mobiliziranim zapovjednicima, bez spremnosti na borbu. Da je išta znao o ratovanju znao bi kako na zapovjedne položaje moraju biti postavljeni najborbeniji zapovjednici dragovoljci, dok školovani a nepouzdani časnici mogu biti

samo pomoćnici i savjetnici.

Pavelićevu unutarnju politiku nije prihvaćao veliki broj Hrvata zbog njegovog zatvaranja političkih neprijatelja, Roma i Židova, po željama Nijemaca, iako su Židovi bili prihvaćeni u hrvatskom društvu, pa su čak i mnogi visokopozicionirani časnici Domobranstva bili Židovi, kao što su i supruge nekih ministara bile Židovke. Josip Frank, poznati pravaški političar i čovjek u čijoj je stranci bio i sam Pavelić, također je bio Židov do svoje 18 godine kada je prešao na katoličku vjeru. Zbog progona Srba jača oružana pobuna pa, po savjetima pametnijih suradnika i njemačkih časnika, Pavelić ublažava odnos prema Srbima koji priznaju vlast. Zbog jačanja srpske pobune protiv ustaškog režima Pavelić osniva i Hrvatsku pravoslavnu crkvu u cilju smirivanja Srba, ali u tome samo djelomično uspijeva, iako se time status Srba u urbanim dijelovima države znatno poboljšao.

Početkom 1942. osnovana je četnička Dinarska divizija. Tada je distribuiran programski dokument četničkoga pokreta pod imenom "Elaborat Dinarske divizije", u kojem stoji da je ta divizija osnova i uporište za širenje četničkoga pokreta u sjevernoj Dalmaciji, Lici i dijelovima BiH. Autori četničkoga programa pišu da se tom borbom ostvaruje "Srbinova zamisao o stvaranju jedne velike Srbije, koja bi obuhvatila Srbiju, Vojvodinu, Bosnu, Hercegovinu, Crnu Goru, Dalmaciju (do Šibenika) i Liku... u tako zamišljenoj srpskoj jedinici ima isključivo živjeti pravoslavno stanovništvo." Glavna je zadaća četnika borba protiv partizana, ustaša i Turaka. Što se tiče Nijemaca, tvrdi se da s njima neće biti sukoba, jer su Srbi u zonama pod vlašću Talijana. Politika prema talijanskoj vojsci definirana je ovako: "Ne diraj me, jer te ne diram, a ne diram te iz toga razloga, što ti ne ometaš ostvarenje moje nacionalne zamisli."

Početkom 1942. godine, prije očekivane talijanske okupacije područja pod četničkom kontrolom u Istočnoj Bosni, direktivom svojim oficirima od 9. 1. 1942. major Boško Todorović obrazlaže taktiku legalizacije riječima: "Situacija je takva da svakog trenutka može doći do nemačko-talijanske invazije našeg oslobođenog dela Kraljevine Jugoslavije, a odnos snaga ne daje izgleda za naš uspešan otpor. U takvoj situaciji, svaki otpor bio bi štetan do krajnosti za srpsko stanovništvo u ovom kraju, a uz to uzaludan. Usled toga, preduzeće se blagovremeno strategijsko odstupanje jednim delom naših trupa, dok će drugi deo pod vidom Srpskih dobrovoljačkih četničkih odreda ostati sa stanovništvom radi njegove zaštite, makar i u saradnji sa okupatorom slično kako postupaju prilikom evakuacije teritorije sanitetski organi, opštinske vlasti i policije. Partizanske starešine biće upozorene da ne stvaraju izlišne žrtve srpskog življa...". U proglasima i pop Đujić Srbima govori: »Draga braćo, ne nasedajte ustaškim provokatorima i neodgovornim avanturističkim elementima koji vas huškaju u boj protiv talijanske vojne sile ... Mi smo sklopili trajan mir.«

4.1. Komunistički ustanak

Čim je Jugoslavija napadnuta Britanski agenti su uz pomoć odmetnutih jedinica Kraljevske vojske koje su se odmah tradicionalno nazvali četnici, počinju činiti velike pokolje Hrvata na području Hercegovine i Dalmatinske Zagore uz pomoć talijana.

Komunisti su u tom periodu, zbog sporazuma između Hitlera i Staljina širili "revolucionarni defetizam", to jest zagovarali su dezertiranje iz vojske i skrivanje oružja. Među Hrvatima, čak su i Hrvati u Izbjegličkoj Vladi pozivali Hrvate da se priključe četnicima, iako su četnici na terenu vršili pokolje Hrvata (katolika i muslimana) po Bosni i Lici, što su tajno podupirali Talijani koji su željeli što veće dijelove Jadranske obale očistiti od svojih formalnih «saveznika» Hrvata, iako su javno

zagovarali smirivanje sukoba. Sukobi su odgovarali i talijanskim «neprijateljima» Britancima koji su nastojali izazvati građanski rat na Balkanu kako Nijemci ne bi imali mir u svojoj pozadini, a na iskustvima iz Balkanskih ratova su znali kako je Srbe moguće navesti na ratovanje.

Dana 22. lipnja 1941. godine u 03:00 počinje napad na Sovjetski Savez. Ukupne njemačke vojne snage: 118 pješačkih divizija, 15 motoriziranih divizija, 19 tenkovskih divizija, sa oko 3.050.000 vojnika. Istovremeno na Zapadu njemačke vojne snage raspolažu sa 38 divizija, 8 u Norveškoj, 7 na Balkanu, 1 u Africi i 1 u Njemačkoj. (Iz ovoga je vidljivo kako Hitler nije shvaćao geostratešku važnost afričke i bliskoistočne nafte, za razliku od Amerikanaca koji su nakon uključenja u rat prvo krenuli u osvajanje Sahare, umjesto da trupe šalju prema Japanu koji ih je napao.) Njemačka procjena ruskih snaga: 118 pješačkih divizija, 20 konjičkih divizija, 40 motoriziranih i tenkovskih brigada, te oko 6.000 aviona. Iako je omjer snaga brojčano bio približno jednak, kvaliteta snaga je bila vrlo negativna za staljina. Kvaliteta njemačkog oklopa i aviona bila je puno veća, dok je zapovjedni lanac Crvene armije bio u rasulu zbog Staljinovih političkih čistki.

U Hrvatskoj su, istog dana kad je Njemačka napala Sovjetski savez mnogi komunisti zaključili kako bi mogli biti uhićeni, te su se počeli skrivati. Tako su se Sisački komunisti 22. lipnja 1941. skrili u šumi Žabno gdje se okupilo 79. komunista, te su to svoje skrivanje kasnije nazvali dan ustanka, a sebe su nazvali prvi antifašistički odred. Zapovjednik im je bio Vlado Janjić Capo, te su svi bili hrvati, osim jedne srpkinje. U Slavoniji, kod Slavonskog Broda slijedećeg mjeseca, 8. 7. 1941. formira se Brodski partizanski odred.

Pošto je većina njemačke armije otišla na na rusku frontu, KPJ je uspjela u ljeto 1941. podići ustanak u zapadnoj Srbiji i dijelu Šumadije. stvoriti tzv. Užičku republiku s oko 25.000 partizana i u isto doba osloboditi gotovo cijelu Crnu Goru, koju su okupirali Talijani, i tamo stvoriti vojsku od oko 30.000 ljudi naoružanih oružjem sačuvanim od Jugoslavenske vojske. Na oslobođenom teritoriju Užičke republike našla se skupina od 26 oficira i podoficira koja u travanjskom ratu nije predala oružje već se na čelu s pukovnikom Dražom Mihailovićem sklonila na Ravnu Goru i na početku ustanka osnovala komandu četničkih odreda jugoslavenske vojske. U prvim mjesecima ustanka četnici Draže Mihailovića djelomično su sudjelovali u borbama zajedno s partizanima, ali su po sugestiji emigrantske vlade početkom studenog 1941. počeli napadati partizanske snage.

Dok se u Crnoj Gori od 13. srpnja 1941. godine vode ozbiljne borbe četnika i partizana protiv talijana i u Hrvatskoj je 27. srpnja u Srbu došlo do četničkog ustanka protiv Hrvata. Pobunu su vodili četnički kolovođe i srpski pobunjenici Torbica, Keča, Omčikus i Radenović koji su taj dan osnovali u Srbu četnički puk(brigadu) s 1000 četnika. Vođa četnika u kninskoj krajini bio je bivši pravoslavni pop Momčilo Đujić koji je osnovao tzv. Dinarsku diviziju. Vođa srpskih komunista u Lici, Đorđe Đoko Jovanić, bio je zapovjednik partizanskog odreda sa 60 srpskih komunista koji su se pridružili četničkom ustanku i etničkom čišćenju hrvatskih civila. U Srbu, srpski pobunjenici su osvojili napuštenu žandarmerijsku stanicu NDH, zarobili mjesnog katoličkog župnika monsinjora Jurja Gospodnetića, te ga ispekli na ražnju. Odmah potom četnici su počeli sa zločinima u obližnjem mjestu Brotinja, gdje su u jamu bačena 38 Hrvata, svi s prezimenom Ivezić. Zatim slijedi Boričevac. U noći između 1. i 2. kolovoza 1941. g. Boričevljani su bili prisiljeni pobjeći u Kulen Vakuf. Kada su četnici sa nešto komunista ušli u Boričevac, zapalili su župnu crkvu, napuštena imanja i pobili preostalo hrvatsko stanovništvo. Uz Brotinju i Boričevac, stradala su Poljica, Mišljenovac, Donji i Gornji Lapac. Srbi su 6. rujna 1941. napali i Kulen Vakuf, te pobili oko 900 izbjeglih Hrvata iz Boričevaca i tamošnjih muslimana. Time su Hrvati posve istrijebljeni iz ličkog Pounja. Najviše Boričevljana kasnije se naselilo u Bjelovar, a poubijano ih je i raseljeno više od dvije tisuće.

Istovremeno sa ustankom Srba u Lici, komunisti iz Drvara 27. srpnja organiziraju ustanak protiv NDH, te vrše pokolj 62 civila u Bosanskom Grahovu, s ciljem fizičkog istrebljenja svih njima nelojalnih stanovnika u toj župi, mahom Hrvata katolika, nakon čega je istog dana etnički

očišćena od od Hrvata i župa Drvar, te Bosanski Petrovac i Krnjeuša. Od više tisuća stanovnika Bosanskog Grahova vrlo malo ih je preživjelo rat.

Kod Sarajeva je krajem srpnja i početkom kolovoza došlo je do prvih četničkih napada u Podrugovima, te na Romaniji i Trebeviću, u tuzlanskom kraju. Ustanak je naglo izbio i brzo se proširio u srpskim naseljima oko Han-Pijeska, Vlasenice, Srebrenice, Bratunca i Drinjače. U tuzlanskom kraju pobunili su se područja Birča, Majevica, Semberija i Ozren. a u sarajevskom kraju Semizovac, Romanija i Kalinovnik.

Britanski, a nakon napada na SSSR i sovjetski agenti ubačeni među komuniste nastojali su terorističkim akcijama što više kompromitirati ustaše, tako što su često u ustaškim uniformama napadali srpska sela, nakon čega su se Srbi masovno odazivali na četničke i partizanske pozive na mobilizaciju. Razni «divlji ustaše» pojavile su se čim je proglašena NDH. Ponekad se radilo o lokalnim osvetnicima koji su željeli rat iskoristiti za svoje osobne osvete, ali u dosta slučajeva radilo se o preobučenim posebnim partizanskim postrojbama koje su najčešće vodili iskusni «Španjolski borci – Španci» obučeni za izvršenje najprljavijih vojnih operacija, među kojima su najistaknutiji bili; Kosta Nađ, Peko Dabčević, Ivan Gošnjak, Ivo Rukavina, Petar Drapšin, Otmar Kreačić, Danilo Lekić, Ivan Hariš, Srećko Manola, Vlado Lončarić, Izidor Štrok, Robert Domany i mnogi drugi koji su postali glavni Titovi zapovjednici i komesari. Istu politiku razvoja nereda u Njemačkoj pozadini Britanci i Rusi su pokušavali u Mađarskoj, Slovačkoj, Rumunjskoj, Bugarskoj, Francuskoj, ali u tom nisu imali gotovo nikakvog uspjeha, pošto tamo nisu mogli naći puno budala i fanatika koji bi goloruki ratovali protiv, u tom trenu, najjače svjetske sile, te pošto tamo nije bilo Talijana koji bi ih potajno naoružavali. Zanimljivo je kako je Tito već na samom početku rata bio spreman dogovarati se i sa Nijemcima. Tito je odluku o početku ustanka donio na sjednici Politbiroa CK KPJ održanog u Beogradu 4. 7. 1941., tri dana nakon što je iz Moskve došla direktiva o dizanju ustanka. Direktiva je radiovezom došla do Zagreba, gdje se nalazila radio stanica kojom je upravljao Josip Kopinić koji je bio veza između kominterne i podružnica u Jugoslaviji, Italiji, Švicarskoj, Austriji, Čehoslovačkoj, Mađarskoj i Grčkoj. (Ovu radio komunikaciju Nijemci su prisluškivali čitavi rat, ali nisu krenuli u uhićenje Kopinića pošto im se više isplatilo znati sve direktive i izvješća između Moskve i podređenih partija. Dali je i hrvatski UNS prisluškivao ovu radio komunikaciju nije poznato. ) Direktiva je kurirom tri dana putovala do Beograda gdje je boravio Tito, te je zbog toga odluka o ustanku kasnila tri dana. Na sjednici o ustanku Tito je tada dao i zadatak Vladimiru Popoviću da u Zagrebu organizira dolazak "Španaca".

Španci su do početka rata bili u Francuskim logorima gdje su smješteni nakon gubitka rata u Španjolskoj. Pola godine nakon završetka rata u Španjolskoj, 23. kolovoza 1939. sklopljen je pakt o nenapadanju između Njemačke i Sovjetskog Saveza. Nakon što su Nijemci okupirali Francusku raspušteni su logori sa Špancima, te su se oni prijavili za rad u Njemačkoj koja je tada bila u savezu sa Sovjetima. Nakon nekog vremena su zatvoreni u logore Gestapoa. Prema partizanskim povijesnim izvorima Popović je sa jednim "Špancem" Većeslavom Cvetkom Floresom uspio organizirati punktove u Desau, Espenhajmu, Biterfleldu, Lajpcigu i Gracu. Tu su bili samo mjesec dana nakon čega ih je Gestapo pustio, te im omogućio kontakte, sastajanje, organiziranje i povratak u Jugoslaviju. Ova suradnja se može razumjeti dok su bili u savezu, ali suradnja je nastavljena i nakon što je Njemačka napala Sovjetski Savez, što se može razumjeti samo ako se pretpostavi kako su Flores i njegov zapovjednik Tito imali neki svoj tajni dogovor sa Nijemcima. Ubrzo nakon njihovog povratka preuzeli su operativno zapovjedništvo nad partizanskim jedinicama, nakon čega je Hitler početkom 1942. prekinuo bilo kakve pregovore sa Jugoslavenskim komunistima. Čim je završio ovaj posao Flores je otišao u partizane gdje je odmah poginuo u nejasnim okolnostima, što je odgovaralo Titu kako kasnije Flores slučajno ne bi mogao pričati jesu li on i Tito imali neke dogovore sa Nijemcima. Iako su komunisti tvrdili kako Nijemci nisu znali za "špance" neupitno je kako su oni za njih mogli saznati još 1939. iz letka koji su komunisti dijelili širom Jugoslavije i pozivali ljude kako bi na bilo koji način pomagali zarobljenima u Francuskim logorima kojih je bilo 360 od čega je Hrvata bilo 120. Od tih 360 Nijemci su vratili 250, a sigurno ih ne bi vratili da s

njima i Titom nisu imali neki tajni dogovor, pošto su s komunistima na istočnom frontu postupali radikalno drugačije, tj., napadom na SSSR Hitler je izdao nalog o obaveznoj likvidaciji svih komunističkih komesara. A o kakvom dogovoru bi se moglo raditi jasnije je ako se zna kako je zajedno sa "špancima" na teritorij pod vlašću NDH došao i bivši Austrijski komunist, španjolski borac i agent Gestapoa Konrad Klasser kodnog imena Kurt Koppel. Nije teško pretpostaviti kako je među "špancima" bilo i više drugih koji su na sličan način radili za Gestapo, i ta mogućnost infiltracije je jedino moguće objašnjenja za tajnu suradnju između Gestapoa i Tita, pri čemu je Gestapo imao interes ubaciti svoje doušnike među partizane, dok je Tito imao interes doći do ljudi sa ratnim iskustvom kako bi za njega organizirali rat u prvom redu protiv NDH, a za Jugoslaviju.

Dana 31. srpnja 1941. Goering izdaje nalog Hajnrihu da izvrši "sve potrebne pripreme za rješenje židovskog pitanja u Evropi". Ovim je započeto "konačno rješenje" ("Endloesung"), to jest fizičko uništavanje evropskih Židova. Na osnovu toga i Pavelić postaje progonitelj Židova u NDH.

U početku, velika većina Hrvata i Srba nije prihvatila partizansku pobunu pa 2. kolovoza 1941.

godine Edvard Kardelj upućuje pismo J.B.Titu i traži odobrenje njegove strategije. Kardeljeva strategija je podrazumijevala uništavanje čitavih hrvatskih i srpska sela u Lici. Naročito su se okomili na crkve, koje su nazivali mrskim, gnjusnim i trulim institucijama jer ,,kuže" revolucionarni zrak. Primjena strategije odmah je započela u srpskim selima ubijanjem svih viđenijih i dobrostojećih Srba pod motivom kako se radi o klasnom neprijatelju, zatim pljačkanjem njihove imovine, te paljenjem njihovih kuća i crkava. Zbog progona civila srpske nacionalnosti od strane ustaša, ali i partizana u ustaškim uniformama, na samom početku rata dolazi do podijela između ustaša koji spremno podržavaju sve Pavelićeve odluke, te domobrana koji ne žele služiti Talijanima i Njemcima, niti sudjelovati u progonu civila bilo koje nacionalnosti. Tako je već u kolovozu 1941. pri jednom partizanskom napadu na vlak sa namirnicama upućenim u Italiju obližnja domobranska postrojba odbila intervenirati protiv napadača. Draže im je bilo da hrana završi među partizanima, nego da ode u Italiju. Ovo nepovjerenje domobrana prema ustašama i Talijanima partizani su primjetili i nastojali što više promiđbeno iskoristiti ističući svoju borbu protiv Talijana, te vršeći pokolje Srbskih sela u ustaškim uniformama. Zbog podijele na ustaše i domobrane događala su se česta uhićenja domobranskih časnika, što je vodilo do dodatnog slabljena borbenog morala vojnika i borbene sposobnosti postrojbi. Uhićivani su tijekom 1941. i 1942. i visoki časnici, generali poput Vladimira Laxa, Ivana Prpića, Augusta pl. Marića, Mihajla Lukića, Petra Blaškovića, Slavka Stenzera, te pedesetak drugih časnika, kao i degradacija stotinjak drugih. Zbog nezadovoljstva ustaškom politikom više od polovine pozvanih vojnika i časnika ne odaziva se na mobilizaciju. Kako bi se produbila podijela partizani su planski zarobljene domobrane puštale kućama, dok su ustaše strijeljali. Sve su to bile komunističke metode za podijele među hrvatskom vojskom, čemu se Pavelić i njegovi pouzdanici nisu znali ni idejno, a ni organizacijski suprotstaviti.

Dr. Dinko Šuljak koji je krajem rata iz partizana prebjegao saveznicima u svojoj knjizi “Želio sam Radićevu Hrvatsku" navodi kako su: "partizani u gornjo-karlovačkoj eparhiji, u selu Jasenku, područje Gomirje, zapalili manastirsku crkvu izgrađenu u srpsko-bizantskom stilu od klesanog kamena. Naročito su se okomili na srpske svećenike. Tako su 2. veljače 1942. godine ubili paroha Danila Mamulu i njegova mlađeg brata Dragu Mamulu. Sve one koji su se protivili paljenju crkava, odveli su u Drežnicu i tamo ih strijeljali. Javno su strijeljali 25 nevinih vjernika, uglavnom žena i staraca. Preostali srpski živalj bježi u šumu. Sve su to izveli u ustaškim uniformama. Zatim su se ti isti komunistički teroristi obukli u četničke uniforme i nastavili ubijati sve viđenije ljude Hrvate u hrvatskim okolnim selima oko Drežnice, a teror su nastavili pljačkajući, ubijajući i paleći njihove kuće, a naročito crkve... Zapovjednik partizanskog pokret na području Drežnice bio je tada Ivan Kovač, alias Veljko Kovačević, bivši jugoslavenski mornarički podnarednik. Naređenje za strijeljanje hrvatskih i srpskih nevinih ljudi izdavao je famozni Viktor Bubanj, zapovjednik partizanskog odreda u Drežnici, kasnije Titov zapovjednik zrakoplovstva JNA. Popis onih koje treba

strijeljati napravio je Branko Matić, Srbin iz Srpskih Moravica koji je bio politički komesar u Jasenku, Samo strijeljanje izvršavao je Gojko Trbović zvani Ćosan, Srbin, po zanimanju potkivački pomoćnik iz sela Krakar, općina Drežnica. Drežnica je najudaljenija zapadna, "Srpska točka", s okolnim hrvatskim selima. Općina Drežnica imala je oko 6000 Srba, u to područje nisu nikada dolazile oružane snage tadašnje legalne hrvatske vojske. Selo je živjelo u miru sa svojom okolinom. U studenom 1941. partizani pljačkaju crkvu Presvete Bogorodice. Sve ikone, slike svetaca po naredbi političkih komesara, koji su svi redom bili Srbi, bile su potpune uništene, ili zamazane ljudskim izmetom. Ikone su bacane pod noge i gažene, a na mjesta gdje su visjele slike, ispisane su komunističke parole. Visoki zvonik bio je miniran. Minirali su ga i srušili Ilija Tatalović zvani Miš i Dmitar Tatalović. U tom poslu pomogao im je Hrvat Ivan Zidar iz Bribira. Sve su te zločine pripisali ustašama. Strijeljanje nacionalno religioznih Srba u Drežnici provođeno je pojedinačno i masovno na poznatim stratištima brdo Matuša, iza crkve, i Brkić Vapljenica. Bestidno mučenje i mrcvarenje provodio je Miloš Trbović zvani Buza. Kasnije su i njega ubili pod motivom da je klasni neprijatelj jer je bio imućan, opljačkali su njegovo dobrostojeće imanje. U tri tjedna mučenja Trbović je smršavio sa 120 na 46 kilograma, čak su ga prije strijeljanja potkovali kao konja i tjerali po ulici... Njihova zlodjela nastavila su se strijeljanjem pet oficira Kraljevske vojske koji su došli u partizane iz Bosne. Bojali su se školovanih oficira i zato su ih strijeljali... Tamo se događala najužasnija tragedija koje može zadesiti jedan narod, a to je građanski rat. Komunistički teroristički komesari koncem 1941. i početkom 1942. ubili su u Drežnici 82, u općini Medak 141, u selu Jasenku 24, u općini Škare 182, u selu Doljni 17, u Vrhovinama 81, u Gospiću 11, u Plaškom 62, u Dubravama 5, Udbini 5, Brinju 17, Korenici 22, Gomirju 25, Brlogu 88 ljudi … Istodobno s ubojstvima, rušili su crkve, manastire i hramove. Tako su u jednom malom dijelu Like uništili 25 crkava. Popis koga od Srba treba ubiti, činili su komunisti, a poznati prokazivač bio je Savo Dragosavac zvani Špico, otac Dušana Dragosavca koji je kasnije postao sekretar Komunističke partije u Hrvatskoj. “Špico” je dobrovoljno svoju kuću dao na raspolaganje ustaškom povjereniku T.Z. za Liku i s njime se prijateljski povezao... Dao je popis Srba komunista ustaškom povjereniku, kako bi ih se mogao riješiti. Svi ti Srbi bili su pobijeni... Hrvat, komunist Marko Orešković zvani Španac, sudionik Španjolskog rata 1936. godine, obilazio je srpska sela sa zastrašujućim riječima: 'Bjež'te braćo Srbi, dolaze ustaše, svih će vas poklati! ' , to isto je radio komunist Veca Holjevac. On u knjizi "Zapisi iz rodnog grada" (NZ MH, Zagreb, 1972.) piše: "Mi smo bili spremni pucati na hrvatske fašiste kako bismo spasili ugrožene Srbe u kamionima, a oni, njihovi suseljani, Srbi, bili su protiv toga". "Zapravo, selo se istom budilo i njegovi stanovnici su ustanovili da su napadnuti, a mi tu nismo našli ni jednog ustaše. Na žalost, to nije bilo sve, jer smo uskoro ustanovili da su ubijena četiri seljaka, a šest ih je bilo ranjeno, dok je jedan bio zarobljen. On je uporno tvrdio da u selu nema ustaša. A usto je planulo i nekoliko kuća koje su zapalili partizani". Jednu akciju opisuje riječima: "Prema zamisli, akcija je trebala biti izvedena ovako: dvadesetak partizana, pod mojom komandom, polazi iz sela Vučkovići u domobranskim odorama s fesovima na glavi i ulazi u grad Karlovac marširajući ulicama kao bilo koji domobranski vod. Dolazi pred zatvor ili bolnicu, gdje se već nalazi Grga s unaprijed smišljenim rasporedom, blokira zgradu izvana i iznutra, donosi našem drugu civilno odijelo, zatim se vraća nazad". "Pravoslavni pop iz Tušilovića znao je nešto o našem kretanju i to odmah javio ustašama u Karlovac. Bilo je prijepodne... Odjednom smo čuli kako kroz Babinu Goru dolazi neka vojna jedinica. Tek kasnije smo saznali da se radi o cijeloj bojni, koja je brojila oko 500 ustaša, a na čijem čelu je bio onaj pravoslavni pop" (str. 153.), itd.

Razvojem komunističkog partizanskog pokreta među samim partizanima Britanski

obavještajci su se pokazali kao najsposobniji, pomažući samo onima koji su bili projugoslavenski orijentirani i koje su kao svoje agente provokatore pomagali obavještajno i logistički, dok su prohrvatski orijentirane partizane nastojali neutralizirati. Tako je uklonjen i Marko Orešković član CK KPH kad je krenuo u Zagreb prenijeti obavijest o stanju na terenu. Naime, 27. kolovoza u Srbu se postrojilo 1000 četnika, te su zaustavili vlak iz Splita u Zagreb, pri čemu su napravili pokolj, a u tome je sudjelovalo i dvadesetak partizana pod zapovjedništvom Đoke Jovanića. Orešković je

ubijen kako zagrebački komunisti ne bi doznali što se stvarno događa na terenu i kako bi partizani taj događaj mogli prikazati kao svoj ustanak. Britancima i partizanima su ovakve akcije uspijevale pošto nisu imali dostojnog protivnika na hrvatskoj strani. Pogodovala im je Pavelićeva niska inteligencija, te podanički odnos prema Musoliniju i Hitleru koji su mu omogućili dolazak na vlast, defetizam i nepovjerenje u vlastitu vojsku i vlastiti narod, nepoznavanje realnih odnosa snaga u svijetu i sklonost činjenja strateških grešaka. Pavelić kao talijanski i njemački podložnik nije mogao spriječiti progon Židova i Roma jer je to bila Hitlerova politika. Međutim, progon Srba nisu organizirali Nijemci već Britanci i boljševici, tj. njihovi agenti među ustašama i partizanima kojima je odgovaralo stvoriti nered u Njemačkoj pozadini, te Talijani koji su se željeli kroz ratnu anarhiju, uz pomoć četnika i partizana dokopati što većeg dijela Jugoslavije pretežno naseljenih Hrvatima i Crnogorcima. Hitler je progon Srba jedino odobrio, pošto mu je odgovaralo hvatanje radne snage za Njemačke tvornice.

4.2. Trinaestosrpanjski crnogorski ustanak

Nakon osvajanja Jugoslavije Mussolini dijeli osvojene teritorije, te 29. lipnja 1941. izdaje proklamaciju, u kojoj zapovijeda da na »teritoriju Kosova, Dibrana i Struge ... sva civilna vlast, koja, prema ratnom zakonodavstvu pripada okupacijskim vlastima, predaje se u ruke albanske vlade«. Ovo izaziva neprijateljski stav kod Srba i Crnogoraca i odobravanje kod Albanaca. Talijanske snage su ušle na Kosovo, tri mjeseca ranije, a pratili su ih Albanci iz Albanije koja je bila sastavni dio Talijanskog Imperija, a na čelu vlade nalazio se Shefquet Verlaci, koji je istovremeno bio i senator talijanskog kraljevstva.

Poslije napada Njemačke na Sovjetski savez 22. 6. 1941. godine, u Crnoj Gori, kao i u cijeloj Jugoslaviji među komunistima se javila vjera u brz poraz nacističke Njemačke i Italije. Pokrajinski komitet je krajem lipnja uputio proglas sa pozivom na ustanak pod vodstvom Sovjetskog Saveza. Pokrajinski komitet je izdao direktivu rukovodiocima partije o napuštanju gradova i prijelaz u sela, u blizini gradova, uz naputak da rade u strogoj ilegalnosti, a ostalim članovima Partije da „ne spavaju kod svojih kuća, već da budu na oprezu, kako ne bi bili pohapšeni“. Nakon sjednice Politbiroa CKKPJ, održane 4. srpnja. 1941. godine u Beogradu, na kojoj je donesena odluka o podizanju ustanka protiv okupatora, Milovan Đilas upućen je u Crnu Goru kako bi tamo izvršio završne pripreme i rukovodio ustankom. Težište oružanih akcija je trebalo usmjeriti na uništenje manjih talijanskih posada, na rušenje komunikacija, kidanje TT (telefon i telegraf) veze i drugo. Veće operacije Tito nije planirao već mu je cilj bio malim napadima potaknuti talijansku odmazdu kako bi se što više crnogoraca mobiliziralo u partizane.

U rano jutro 13. srpnja 1941. godine otpočeo je širom Crne Gore oružani ustanak protiv Talijana napadom gerilskih odreda na niz talijanskih karabinjerskih i žandarmerijskih stanica. Prema pisanju crnogorskih partizana već prvog dana ustanka oslobođena su mjesta: Virpazar, Čevo, Rijeka Crnojevića i dio primorja od Miločera do Sutomora. Do 15. 7. oslobođen je Mojkovac, Bioče, Spuž i Lijeva Rijeka, a kod sela Košćela gerilski odredi su napali motoriziranu bojnu talijanske divizije "Mesina" i tom prilikom ubili 70, ranili 110 i zarobili 290 talijanskih vojnika. Andrijevica je oslobođena 16. 7. , Bijelo Polje, Berane, Danilovgrad, Žabljak i Kolašin, oslobođeni su 20. 7. , Šavnik 22. 7. a Grahovo 24.7. Najveća borba vođena je na putu između Cetine i Budve, kod sela Brajića, kada su partizansko četnički gerilski bataljuni iz zasjede napali talijansku motoriziranu kolonu, jačine 20 kamiona, 6 tenkova, 7 motocikala i jedan putnički automobil. Poslije višesatne borbe sa Talijanima 220 njihovih vojnika je izbačeno iz stroja, dok su ustanici imali dvoje mrtvih i sedam ranjenih (prema partizanskim izvješćima). Zapovijednik partizana je bio bivši

kraljevski oficir Arso Jovanović, a politički komesar Milovan Đilas.

Ustaničke borbe su daleko nadmašile očekivanja i planove KPJ, koja je nastojala učvrstiti partijsku vlast među ustanicima. Srpske četničke nacionalističke snage u ustanku nisu bile spremne pokoravaju komunistima i njihovim direktivama. U ovom ustanku je sudjelovalo oko 32.000 ljudi, što je činilo 66% vojno sposobnog stanovništva Crne Gore, izuzimajući gradove Cetinje, Nikšić, Podgoricu i Pljevlja u kojima su Talijani imali jaka utvrđenja. Ovi napadi organizirani su oružjem i streljivom koje je zaostalo iza raspadnute jugoslavenske armije, a koju su vojnici u bijegu ponijeli svojim kućama i sakrili. Nakon ovih početnih uspjeha streljiva je ponestalo, te su daljnji napadi na veća utvrđena mjesta izostala. Pošto Talijani nisu očekivali ovako snažnu pobunu do 13. 7. 1941. godine imali su na teritoriji Crne Gore samo pješačku divizija "Mesina". Odmah po izbijanju ustanka, 15. 7. Talijansko Vrhovno zapovjedništvo je uputilo u Crnu Goru još pet divizija ("Pusterija", "Taro", "Venecija", "Kačatori dele Alpi" i "Pulje"), nekoliko samostalnih jedinica, čija je jačina bila približna snazi jedne divizije, i albansku grupu "Skenderber". Ukupna jačina ovih trupa iznosila je oko 30.000 dobro naoružanih vojnika.

Naredbom predsjednika vlade Kraljevine Italije, Benita Musolinija, 24. 7. 1941. godine, ukinut je civilni komesarijat za Crnu Goru, a sva civilna vlast je predana u ruke generalu Piriciju Biroliju, zapovjedniku Devete talijanske armije. Protuofanzivne operacije talijanske vojske trajale su od 14. 7. do 14. 8. kada je ustanak ugušen. Talijani su gušili ustanak koristeći metode politike zavade i odvođenja Crnogoraca u logore. Zanimljivo je kako dan prije formalno proglašenog gušenja ustanka Tito 13. kolovoza 1941. preko Kominternina agenta Josipa Kopiniča, javlja o tome kako talijanski mornari u Kotoru crnogorskim komunistima daju oružje. Pitanje je dali je stvarno oružje isporučeno prethodnih dana, ili je tada isporuka tek dogovorena, pošto drugi izvori govore kako je 25.000 pušaka isporučeno tek slijedeći mjesec.

Završetak ustanka u Crnoj Gori ne odgovara Britancima, te se 20. 9. 1941. britanski časnik Bil Hadson iskrcava iz podmornice kod Petrovca. Kao pratnja, dodijeljena su mu dva jugoslavenska generalštabna majora, Zaharije Ostojić i Mirko Lalatović, koji su zajedno sa kraljevskom vladom pobjegli na Srednji istok. Radi održavanja veze, s njima je upućen i radio-telegrafist Veljko Dragičević, koji je bio opremljen radio-stanicom potrebne jačine. Po iskrcavanju, prihvatile su ga partizanske grupice i dopratile do Glavnog štaba Crne Gore, Boke i Sandžaka u selu Radovče u planinskom području Piperi, petnaestak kilometara od talijanskog zapovjedništva u Podgorici. Hadson je obavijestio britansko zapovjedništvo kako svuda u okolini postoje male naoružane grupe, koje su ukupno imale oko pet tisuća ljudi. Hadson u telegramu upućenom SOE u Kairu, 10. 10. javlja o „slobodnim narodnim trupama Crne Gore", čiji je štab na Radovču. On je tražio hitnu pomoć, s napomenom kako Crna Gora služi istovremeno kao osnovica za snabdijevanje za slične akcije u Hercegovini i Sandžaku, gdje nemaju oružja. "Crnogorske oslobodilačke snage", o kojima je Hadson javljao, predstavljale su ostatke partizanskih grupa koje su se povukle u brda poslije gušenja ustanka. S ponovnim uspostavljanjem talijanske kontrole nad većinom gradova i gradića, dolazi do sukoba između komunističkih i nacionalističkih grupa. Prvi Hadsonovi utisci govore kako su komunističke jedinice jače i borbenije, pa je tako i izvijestio zapovjedništvo, predlažući da se pomoć šalje njima. 16. 10. 1941. godine Hadson preko radio-stanice javlja kako komunisti pozivaju u borbu dok nacionalisti čekaju.

Dana 26. listopada 1941. propadaju pregovori između Mihailovića vjernog kralju i Tita u vezi mogućnosti zajedničke borbe protiv okupatora, pošto su postavljeni uvjeti, koje Mihailović ne može prihvati.

Odmah nakon Hadsonovog dolaska Britanci doznaju kako četnike i partizane naoružavaju Talijani. Njima je također odgovarala tajna suradnja između Talijana i partizana kako bi se što više razvio nered u Njemačkoj pozadini. Titu je ovakav dogovor odgovarao kako bi stekao što povoljniji položaj do trenutka kad Rusi poraze Nijemce. Za dostavu oružja partizanima doznala je i

obavještajna služba NDH, te su ti obavještajni podaci preko Eugena Dide Kvaternika, prema njegovom svjedočenju, dostavljeni do Pavelića, ali ih on nije znao iskoristiti, niti donijeti odluke strateškog značenja kojima bi poništio ovakve tajne dogovore. Talijani su sve činili kako bi se u Jugoslaviji razbuktao što teži rat, te su se osim dostavom oružja služili i medijima. Tako talijanski bolonjski dnevnik Il resto del Carlino od 18. do 22. listopada 1941, u najžešćem periodu fašizma, objavio je s potpisom Corrada Zolli, članke u kojima je ovaj novinar, "užasnut", opisivao ustaške zločine. Ovakvim natpisima koji su se čitali i u talijanskoj okupacijskoj zoni željeli su podstaći što veću mržnju Srba prema Hrvatima, te su u zločinima Hrvata obilato pretjerivali i izmišljali. To su činili tijekom čitavog rata izvještavajući o stotinama tisuća ubijenih Srba u Jasenovcu i drugim logorima. Kasnije su ti njihovi izmišljeni natpisi uzimani kao objektivan izvor podataka, pošto su to pisali o svojim formalnim "saveznicima", te povjesničari bez sposobnosti logičnog razmišljanja vjeruju kako nisu imali razloga lagati.

Sredinom listopada Hadson je sa partizanskom pratnjom krenuo za Srbiju. Putovali su kroz teritorij koji su kontrolirali isključivo partizani i koja se prostirala od Crne Gore, preko Sandžaka, do doline Zapadne Morave. Hadsonovi prvi utisci o nadmoćnoj snazi partizanske organizacije potvrdili su se tijekom putovanja. Četnički odredi u Crnoj Gori i Sandžaku krajem 1941. godine prelaze pod zapovjedništvo Talijana od kojih su počeli primati oružje i plaće. Do ovoga dolazi zbog komunističkog terora i masovnih likvidacija zbog ideoloških razloga na području cijele Crne Gore i istočne Hercegovine gdje su u početku surađivali. Likvidacije su partizani vršili zbog "izdaje narodnoslobodilačke borbe" i sumnjičenja da je netko "klasni neprijatelj".

U Srbiji 2. studenog počinju ogorčene borbe između Titovih partizana i Mihailovićevih četnika. Partizani pod vodstvom ratno iskusnih "španaca" znaju ratovati za razliku od četničkih zapovjednika koji imaju samo mirnodopsko vojno iskustvo, pa četnici gube u sukobima. Njemačke trupe zauzimaju Užice, koje je Tito proglasio za "narodnu republiku". Ostatak partizana povukao se u Crnu Goru, na Durmitor. Početkom prosinca u Srbiji Nijemci počinju pripreme za napad protiv četnika Draže Mihailovića na planinskom području oko Valjeva. U nastavku akcije čišćenja terena ubijeno je 47 ustanika. U akciji čišćenja srpska policija oko Gornjeg Milanovca uhićuje 28 komunista, 2 oficira i 40 članova Mihailovićeve grupe. Na jugozapadu moravske doline i u planinama južno od nje nastavlja se akcija čišćenja. Ubijena su 73, i uhvaćen je 91 pripadnik Mihailovićevih četnika, te je ubijeno i 80 komunista.

Na ruskom frontu do 1. prosinca od početka rata protiv Sovjetskog Saveza Njemačka je imala gubitke: 162.314 mrtvih, 571.767 ranjenih i 33.334 nestala. Vrhovni komandant Srednje armije na ruskom frontu feldmaršal Fon Bok javlja kako se od sad mogu postići još samo manji uspjesi. Nije daleko vrijeme, "u kome će snaga naših trupa biti potpuno iscrpljena". General Žukov 6. prosinca kreće u protunapad pri temperaturi od - 38 stupnjeva. Idućeg dana dogodio se Japanski napad na Perl Harbur, glavnu pomorsku bazu američke pacifičke flote. Nakon početnog nesnalaženja Rusi prestaju bježati, a u rat se uključuju Amerikanci, te svima u svijetu koji poznaju vojne znanosti postaje jasno tko će na kraju pobijediti. Dok Amerikanci vrše mobilizaciju i civilnu proizvodnju preusmjeravaju u vojnu, Japanci napreduju, ali to traje smo dok se Amerikanci ne organiziraju, osvoje naftna polja u Africi i Arapskom poluotoku, što je bio najvažniji Britanski strateški cilj već u I svjetskom ratu, nakon čega kreću na Japance.

Nakon smirivanja situacije u anektiranim područjima Hrvatske i Crne Gore Talijani su odlučili gricnuti još malo hrvatskog teritorija na putu prema sjeveru primjenom taktike "kontroliranog kaosa" kako se to danas zove, ili "Divide et impera" kako se je nekad zvalo. To su ostvarili šaljući svoje vjerne tajne i javne suradnike formalno "antifašiste" u istočnu i srednju Bosnu kako bi napravili što više nereda. U skladu s time, u tajnom dogovoru sa Titom, o čemu ni njegovi najbliži suradnici nisu puno znali kreće operacija prebacivanja partizana na teritorij NDH preko

Sandžaka koji je spadao u talijansku okupacijsku zonu, odakle su se Talijani nastojali proširiti daleko izvan zone koju su do tada držali. Zbog izvršenja toga dogovora, početkom studenog 1941. godine u Crnu Goru stiže delegat Vrhovnog štaba i CK KPJ Ivan Milutinović, sa zadatkom da preuzme zapovjedništvo i reorganizira partizanske jedinice u Crnoj Gori. Vrhovni štab je naredio da se od jednog dijela crnogorskih partizana formira jači odred od oko 3.000 boraca koji treba uputiti u Sandžak u susret partizanskim snagama koje su se povlačile iz Srbije. Glavni štab Crne Gore i Boke 15. 11. izvršio je reorganizaciju partizanskih jedinica i formirao Crnogorski odred za operacije u Sandžaku, jačine devet bataljuna sa ukupno 3.690 boraca, ali je i ova postrojba znatno oslabila zbog neplaniranog napada na Pljevlja petnaestak dana kasnije.

Ohrabreni dotadašnjim uspjesima crnogorski partizani organiziraju napad na Pljevlja. 1. prosinca 1941., unatoč izričitoj zabrani Vrhovnog partizanskog štaba, što im je dojavio Titov kurir Rade Bulat, pri čemu je naredio preseljenje borbi u Bosnu, koja se nalazila u sastavu NDH, a što su opravdavali tvrdnjom kako su Talijani ovdje previše jaki. Pošto su Crnogorci, ne znajući za tajne dogovore, tu zapovijed odbili Tito ponovno šalje svog kurira Radu Bulata sa zapovijedi o povlačenju u Bosnu, ali Crnogorci ne odustaju. Zbog neposlušnosti podređenih, Titovi povjerljivi suradnici su plan napada dojavili Talijanima koji su se dobro pripremili. Tada u zapovjedništvo crnogorskih partizana dolazi i Vojo Leković, politički komesar Glavnog štaba NOP odreda Sandžaka i član Okružnog komiteta KPJ za Sandžak, sa izričitim naređenjem Vrhovnog štaba NOPOJ-a da se obustavi napad na Pljevlja. Komandant i komesar su, usprkos svemu, ostali pri svojoj odluci, smatrajući da bi se svako odlaganje negativno odrazilo na borce. Tako su Crnogorci zanemarili naređenje Vrhovnog štaba, te sigurni u ishod bitke pošli u napad. Talijanski garnizon od oko 2.000 vojnika sačinjen od dijelova alpske divizije "Pusterija", uspješno se obranio od višestruko brojnijih napadača, zahvaljujući dojavi o napadu sa detaljima plana napada. Zbog velikih gubitaka preko 2.500 partizana je pobijeglo kućama, a preostali partizani su se prebacili prema Bosni, gdje su kao i četnicima počeli ubijati sve koji nisu željeli ići u njihove postrojbe. U ovim borbama partizani su izgubili dobar dio oružja i streljiva koje su tajno dobili od Talijana, ali im je to uskoro nadoknađeno, ali samo onima koji su pokazali spremnost krenuti prema teritoriju NDH, što se može zaključiti po tome kako su oni koji su krenuli na sjever imali dovoljno oružja i streljiva, dok su oni koji su ostali u Crnoj Gori u tome oskudijevali, te su ih uskoro četnici potisnuli.

Grad Pljevlja je, u vrijeme partizanskog napada, imao nešto manje od 6.000 stanovnika, a smješten je u kotlini okruženoj krševitim brdima. Prije nego je počela bitka za Pljevlje, između zapovjednika četničkih jedinica istočne Bosne i Hercegovine i zapovjednika talijanskog garnizona u Goraždu potpisan je sporazum o osiguranju evakuacije talijanskih trupa, te predaji vlasti četnicima. Ovime je osigurano povlačenje talijanskih okupacijskih trupa sa teritorija fočanskog i čajničkog sreza radi pojačanja odbrane Pljevalja od napada crnogorskih partizanskih jedinica. Po njihovom odlasku, četnici su u tim srezovima preuzeli vlast. Prilikom zauzimanja Foče četnici su od Talijana dobili oko 3.000 pušaka, 2 minobacača, 2 topa 65 mm, preko 60.000 metaka i veće količine hrane i razne ratne opreme.

Kako bi dodatno "motivirali" partizane za odlazak na teritorij NDH Talijani, nakon obrane

Plevlja, uz pomoć četnika čiste Crnu Goru od preostalih partizana. Dotadašnja "partizanska Crna Gora" nestaje pod udarom četničkih snaga u zimi 1941-1942, koji su, uz pomoć Talijana, uspjeli potisnuti partizane koji se sami nisu željeli povući prema Sandžaku.

Krajem studenoga 1941. partizani Sanđaka, nakon popune jedinica i organizacijskih priprema planiraju nove borbe. Kako bi usmjerili partizansko kretanje talijanski garnizon divizije "Venecija" iz Nove Varoši 3./4. prosinca napušta grad i povlači se u Bistricu čime partizanima ostavljaju slobodan prostor za kretanje i prezimljavanje. U napuštenu Novu Varoš partizanske jedinice ulaze oko podne 4. prosinca. 1941. godine, čime je stvorena velika teritorija pod njihovom

kontrolom. Nova Varoš se zadržala kao partizanski centar sve do početka veljače 1942. kada je koncentričnim napadom Talijana, muslimanske milicije i drugih snaga ugrožena partizanska teritorija između Lima i Uvca. Ovu napadnu operaciju Talijani su organizirali kako bi ih potisnuli dalje prema NDH, a kako bi za njima i sami mogli ići dublje prema Bosni.

Djelomičnim prelaskom crnogorskih partizana na teritorij Bosne oni počinju djelovati, te 8. prosinca 1941. na prostoru Tuzla - Banja Luka – Sarajevo izvode akciju miniranja pruge Doboj – Tuzla. Krajem prosinca nastavljaju se prepadi u prostoru Sarajevo - Tuzla - Banja Luka. Dolazi do prvih borbi četnika i partizana sa hrvatskim trupama, a četnički pukovnik Mihajlović, koji je pobjegao iz Srbije, preuzima zapovjedništvo nad četnicima na Romaniji, 28 km od Sarajeva. U ovom trenutku Ndh je raspolagala sa 65.000 domobrana i 15.000 ustaša,

Kako bi proširili svoj teritorij u BiH partizani 22. prosinca 1941. napadaju Sjenicu. U njoj je posadu činila lokalna muslimanska milicija NDH. U napadu koji je počeo oko 6 sati gradić je praktično zauzet bez borbe, ali zbog slabo pripremljene operacije, loše suradnje partizanskih bataljuna i nepoznavanja raspoloženja muslimanskog stanovništva okolnih sela, pokušaj osvajanja Sjenice pretvorio se u težak poraz. Lokalne vođe Hasan Zvizdić, Džemo Koničanin, hodža Sulejman Pačariz i drugi okupili su protiv partizana snage iz okoline Sjenice i sa Pestera. Partizanske jedinice na Sjenici imale su 52 poginula i 18 zarobljenih. Poslije ovih napada pojedine partizanske jedinice pokušavaju se vratiti u Srbiju, ali ih u tome sprječavaju, od Talijana, dobro naoružani četnici kojima kao i Talijanima odgovara prenošenje borbi što više na teritorij NDH. Dok crnogorski partizani pokušavaju ući u Bosnu i hrvatski partizani počinju sve više djelovati, te na sam Božić 1941., zauzimaju slabo branjeno Gvozdansko na Banovini. Pri tom su zapalili crkvu i pobili 58 mještana, civila koji nisu uspjeli na vrijeme pobjeći. Do jeseni 1941. od početnih 50 do 60 tisuća boraca partizanske snage gube od Njemačke i Italije, te se ostaci od 5 do 6 tisuća spašava bijegom u planine istočne Bosne. Zahvaljujući tome na prostoru jugozapadno od Šapca 26. prosinca pojavile su se veće partizanske grupe. Oko 2.300 srpskih izbjeglica sa hrvatskog područja stiže u Kosovsku Mitrovicu. Partizani djeluju i južno od Užica, kao i na prostoru Šabac - Sremska Mitrovica, u graničnom području između Srbije i NDH.

U NDH partizani i četnici počinju djelovati i na planini Ozren. U bijegu od četničkog i

partizanskog pokolja Muslimansko stanovništvo iz Bosne djelomično prelazi i na teritoriji Srbije. U Srbiji nakon početnih uspjeha i osnivanja "Užičke republike" Nijemci uz pomoć četnika Koste Pečanca čiste Srbiju od komunista koji se tamo nisu vratili do 1944. kad su uz pomoć Crvene Armije komunisti došli na vlast. Četnici Generala Draže Mihailovića nakon protjerivanja komunista iz Užica prelazi na teritorij NDH gdje vrše masovne zločine protiv katolika i muslimana.

Vidjevši kako zbog nezadovoljstva talijanskom okupacijom sve više jačaju partizani, te kako Talijani surađuju sa četnicima, pojedinci iz Vlade NDH već koncem 1941. shvaćaju kako rat sa Srbima koristi samo Talijanima. Zbog toga pojedini hrvatski dužnosnici potkraj 1941. stupaju u kontakt s četničkim vojvodom Jevđevićem, pokušavajući dogovoriti primirje i zajedničku borbu protiv Talijana. Pregovaračka misija povjerena je ustaškom logorniku Ivanu Poljaku, koji se 30. prosinca susreo s Jevđevićem u Splitu, formalno u svojstvu izaslanika Poglavnika, iako je dvojbeno je li ga poslao Pavelić, ili samo neki članovi vlade. Za taj razgovor Talijanska obavještajna služba dobila je dojavu, (što nije čudno pošto su oni vršili obuku vojnih postrojbi) te je po zapovijedi generala Ambrosija razgovor tajno snimljen. Ova snimka je kasnije služila kao dokaz kako ustaška vlada gaji lažne osjećaje prijateljstva prema Talijanima. Na Jevđevićev upit je li Poglavnik spreman vratiti Srbima "sve ono što im je oduzeo'', Poljak je izrijekom potvrdio kako je Vlada spremna tretirati pravoslavce kao punopravne građane, a zatočenima udijeliti amnestiju. Jevđević je, uz sva jamstva pozvan na dolazak u Zagreb na konkretne pregovore. Poljak je kazao: ,,Kao Hrvat i

Ustaša veoma žalim što smo došli do točke na kojoj smo sada, ali vam mogu reći da su, što se tiče Dalmacije, čitav hrvatski narod i vojska protiv Italije (...). Hrvatska zbog duhovnih, političkih i privrednih razloga, a nadasve vojnih razloga, ne može ostati bez Dalmacije (...). Glavni neprijatelj čitavoga hrvatskoga naroda i vojske je Italija, i mi bismo bili spremni da se izmirimo sa Srbima (...). Talijanima je u interesu da se Srbi i Hrvati međusobno uništavaju i da ginu: eto zbog čega su s jedne strane naši saveznici, a s druge strane vas snabdijevaju oružjem, da biste se borili. To je stara priča podijeli pa vladaj'', zaključio je Poljak. Jevđević je najavio da će od Hrvatske vlade zatražiti jamstva za povratak Srba na svoja ognjišta i u državnu službu, te primjenu amnestije i abolicije. Pristao je da sa hrvatskom propusnicom doputuje u Zagreb, ali pregovori nisu nastavljeni.

Dana 13. 1. 1942. Draža Mihailović postaje vojni ministar izbjegličke vlade iz Londona. U ovom trenutku Talijani su imali u Hrvatskoj oko 60.000 vojnika, a Nijemci oko 10.000. Hrvati su godine 1942. poslali na ruski front, kao pomoć Nijemcima, 369 regimentu, jednu lovačku eskadrilu i jednu eskadrilu bombardera. Ova regimenta podijelila je sudbinu 6. njemačke armije kod Staljingrada. I sve druge države pod Nijemcima su slale svoje postrojbe na istočni front. Rumunija je na početku rata protiv Rusije učestvovala sa jakim vojnim snagama i to sa 26 divizija. Nakon što su pretrpjeli velike gubitke na prostoru Odese, sudjelovali su sa manjim snagama. Rumunjski gubici do kraja 1941. u borbi sa Rusima iznose 40.000 poginulih i 100.000 ranjenih. Rumunji su pristali i 1942. jače sudjelovati na istočnom frontu, ali samo pod uvjetom, da to isto urade i Mađari. Bugarska je imala poseban tretman kod Nijemaca. Bugari su jedini odbili sa Nijemcima boriti se protiv Rusa. Bugari su to objasnili dugom proruskom tradicijom, koja postoji u narodu. Svoje vojne snage dali su Nijemcima na području Jugoslavije, kako bi time rasteretili Nijemce, a u stvari su željeli pripojiti dijelove Srbije koje su im Srbi preoteli u Balkanskim ratovima. Finska se također sa Nijemcima borila na Istočnom frontu u nadajući se kako će time povrati teritorije, koje je izgubila u ratu sa Rusima godine 1940. Finci su, međutim, odbili učestvovati u borbama oko Lenjingrada.

Nakon što su partizanima dali dovoljno vremena za odmor i reorganizaciju Talijani odlučuju partizane potisnuti dalje na sjever, te uz pomoć Nedićevih četnika i lokalne muslimanske milicije organiziraju napad na partizane. Prije općeg napada, 1. veljače 1942.. godine, četnici i muslimanska milicija iz Sjenice, Halilovića i Miševića izvršili su napad u pravcu Nove Varoši. Opći napad na partizane počeo je 5. veljače oko 4 sata. Istovremeno su Talijani, jačine jedne bojne, krenuli iz Prijepolja prema Novoj Varoši - jednom kolonom preko Bistrice, a drugom preko Kostalice, kako bi onemogućili bijeg partizana prema Srbiji, ili Crnoj Gori. Da bi sačuvao svoje snage od gubitka, Srpsko - sandžački štab je 5. veljače predvečer s jedinicama napustio Novu Varoš bez borbe, te se tijekom noći prebacuju na Zlatar, gdje su se 6. veljače koncentrirale sve partizanske jedinice. Ovaj napad je bio potreban pošto Tito još uvijek nije imao dovoljno velik autoritet kojim bi mogao veće partizanske postrojbe pokrenuti u željenom smjeru.

Srpsko- sandžački štab je procjeno kako u Zlataru ne može prezimiti pa je donio odluku o napuštanju teritoriju između Uvca i Lima, te se prebacuju u Kamenu Goru odakle su izbili na Lim kod Dica i Lučice. Tijekom dana, pošto su bili obaviješteni o dolasku partizanskih jedinica u Divce, Talijani su iz Prijepolja uputili slabe snage putem prema Brodarevu i na Koševinu. Sa muslimanskom milicijom NDH iz Komarana i četnicima vodili su cijelog dana borbu, a noću 7/8. veljače sve partizanske jedinice su pregazile Lim, te su preko Župe, gdje su odmorili, nastavili 9. veljače prema područje Kamene Gore i povezale se sa partizanskim jedinicama u zapadnom djelu Sandžaka. Prelazak preko Lima povoljno je ocijenio i Tito pošto su se tako približili Bosni, gdje ih je i namjeravao dovesti. U okolini Kamene Gore partizanske jedinice su se zadržale desetak dana pri čemu je ukinut Srpsko - sandžački štab, pošto Titu za to područje više i nisu trebali. Zatim su se, nakon manjih borbi sa Talijanima i četnicima kod Krnjače, Bučja i blizu Boljanica partizani prebacili u Čajniče, na samu granicu Bosne.

Mihailović u svibnju 1942. godine prelazi na planinu Zlatar, a odatle u Crnu Goru gdje osobno rukovodi operacijama četničkih jedinica iz Srbije, istočne Bosne i Crne Gore protiv partizana. Tijekom borbi, Talijani su prevozili četničke jedinice svojim vozilima od mjesta do mjesta, a četnički zapovjednici vozili su se automobilima kroz talijanske garnizone. Na ovaj način Talijani su Crnu Goru prepustili četnicima, a partizane poslali u Sandžak kako bi ih iskoristili u borbi protiv "saveznika" ustaša.

4.3. Istočna Hercegovina (Operacija jugoistočna Hrvatska – Sudost Kroatien)

Na području istočne Hercegovine u jesen 1941. partizani su u suradnji sa četnicima uspjeli uspostaviti kontrolu nad teritorijem između Drine, Bosne i Spreče zbog čega su postali opasnost za promet prometnicama na ovom području. Pod kraj 1941. dolazi do sukoba između partizana i četnika. Dolaskom Tita sa crnogorskim i srpskim partizanima na ovo područje partizani stječu prevlast, te čine zločine nad muslimanskim i katoličkim stanovništvom. Zbog ugrožavanja željezničkog pravca Doboj-Maglaj-Sarajevo nijemci odlučuju protjerati partizane, te njemačko zapovjedništvo za jugoistok odlučuje sredinom siječnja pokrenuti napad protiv partizanskih i četničkih snaga na toj teritoriji, s ciljem njihovog razbijanja i uspostavom kontrole na tom strateški važnom području. Zato su zadržali 342. pješačku diviziju koja je trebala otići na istočni front. Teritorij koji je držala ova divizija preuzeli su Bugari, te su oni bili slobodni za ofenzivne operacije. Uz 342. pješačku diviziju, kojoj je povjerena glavna zadaća – nastupanje iz pravca Zvornika i Višegrada, u ovom napadu upotrijebljena je i njemačka 718 divizija, te 12 bojni domobrana i ustaša, što je ukupno činilo oko 33.000 vojnika. Krajem 1941. ustaške postrojbe, tzv. "ustaška vojnica" kao stranačka vojska narasla je na oko 15.000, te je dio ovih snaga sudjelovao u operaciji. Operaciju su Nijemci nazvali "Operacija jugoistočna Hrvatska – Sudost Kroatien". Izvođena je u dvije faze, u prvoj od 15. do 23. siječnja, te u drugoj fazi od 28. do 2. veljače, a u jugoslavenskoj literaturi poznata je kao Druga neprijateljska ofenziva, ili romanijsko-birčanska i ozrenska operacija. Partizana je bilo oko 8.000, a prednost im je bio planinski teritorij i duboki snijeg što je otežavalo napad. Čim su doznali o napadu četnici su Nijemcima ponudili suradnju. Uvjerivši partizane kako je otpor uzaludan Tito donosi odluku o izvlačenju kroz protivničke redove i pokraj njih prema sjeveru, što partizani, vremenom sve discipliraniji, prihvaćaju, čime ulaze duboko u Bosnu.

Nijemci su krenuli u napad 15. siječnja sa dva njemačka puka (397. i 399.) i jedan domobranski puk, pravcem južno od Zvornika i Caparda. Slabom otporu partizana pridružili su se i pojedine četničke jedinice do kojih nije stiglo naređenje njihovog štaba o nepružanju otpora njemačkim snagama. Nijemci se kreću cestama i zauzimaju Drinjaču, a slijedećih dana Novu Kasabu i Šekoviće. Četničke jedinice su se dijelom razbiježale, ili prebacile preko Drine u Srbiju, a djelom predale i priznale vlast NDH. Dijelovi četnika iz Birčanskog odreda koji su se povukli dalje od komunikacija 17. siječnja u selu Petrovićima iznenada napadaju jednu domobransku satniju pri čemu su zarobili 138 vojnika. U nastavku ofenzive, Nijemaci zauzimaju Bratunac, Srebrenicu i Vlasenicu, nakon čega kreću prema Han-Pijesku i Romaniji, u susret snagama koje su nastupale iz Višegrada, Sarajeva i Kladnja. Ove snage su iz pravca Višegrada krenule prema Rogatici, u koju su ušli 16. siječnja, dok je njemački 738. puk i četiri domobranske bojne iz pravca Sarajeva i Pala jednom kolonom krenuli prema Sjetlini i Rogatici, a drugom prema Romaniji, na koju su izbili 17. siječnja. Njemački 750. puk iz pravca Tuzle, preko Kladnja, krenuo je prema Olovu u koje je ušao 21. siječnja. Partizanske snage su ponegdje pružale slabi otpor osobito kod Rogatice i Sjetine, te Mokrog i Stupara. Taj otpor je omogućio Titu da se sa svojim Vrhovnim štabom pobjegne iz područja Srednje, preko Romanije i Glasnica na Jahorinu i dalje prema Foči. To nije uspjela 1. partizanska proleterske brigade, pa kreće težim pravcem preko rijeke Bosne, Sarajevskog polja i

Igmana, te izbija kod Trnova i Kalinovnika. Tijekom operacije utrošena je velika količina streljiva, a jedinice NDH imale su 350 mrtvih i ranjenih, dok su partizani imali oko 120 mrtvih i ranjenih.

U drugoj fazi operacije, nakon pregrupiranja 9 njemačkih i 12 domobransko ustaških bojni od 29. siječnja do 4. veljače izvode operaciju na Ozren između rijeke Bosne i Spreče na području Zavidovići – Doboj – Tuzla. Nijemci sa pridruženim domobranima nastupaju uz potporu 60 topova, 3 oklopna vlaka i inženjerijske jedinice, ukupno 17.000 vojnika protiv četiri bataljona Ozrenskog partizanskog odreda s oko 1200 ljudi. Zahvaljujući teškim vremenskim uvjetima i planinskom terenu partizani su se uspjeli izvući nakon čega su se vratili na isti teritorij, pošto su se njemačke postrojbe vratile u garnizone zadržavši manje posade samo u nekoliko mjesta. Kako bi mogli ostati na ovom terenu lokalni četnički zapovjednici Ozrenskog četničkog odreda 28. svibnja 1942. u Lipovcu kod Doboja, potpisuju ugovor sa ustaškom vlasti priznajući suverenitet NDH, te izjavljuju lojalnost državi i poglavniku Anti Paveliću.

Njemačko domobranska operacija primirivanja četnika i partizana Talijanima ne odgovara, pošto su partizani vraćeni nazad prema njima, te oni odlučuju pokrenuti novu operaciju. Iako su partizani u proteklim borbama potrošili većinu streljiva uskoro su ponovno tajno, na "nepoznat način", opskrbljeni kako bi se mogli i dalje boriti. Zahvaljujući tome partizani se nakon povlačenja nijemaca vraćaju na teren ostavljen na čuvanje Hrvatskom postrojbama, te u borbama pogiba preko 400 hrvatskih vojnika. U "velikoj brizi" za mir na terenu Talijani predlažu Nijemcima novu zajedničku operaciju progona partizana koja je imenovana kao operacija "TRIO". Predložiše da glavnu ulogu u progonu partizana preuzmu četnici, a da ustaše i domobrani trebaju samo čekati gdje jesu i sprječavaju bijeg partizana prema sjeveru. Nijemci plan prihvaćaju, a prihvaća ga i Poglavnik Pavelić.

4.4. Operacija TRIO

Za operaciju TRIO Talijani plan predlažu na konferenciji u Opatiji, od 2. do 3. ožujka 1942. godine, u čemu učestvuju predstavnici njemačkog Vrhovnog zapovjedništva, talijanskog i ustaško - domobranskog generalštaba. Za ofenzivu ustrojeno je posebno zapovjedništvo sa njemačkim generalom Paulom Baderom. Na konferencijama u ljubljani, od 28. do 29. ožujka, te Sarajevu 9. travnja (kad je Francetić već krenuo u napad) odlučeno je da se ofenziva izvede u tri etape:

1) TRIO I - uništiti partizanske snage između Han-Pjeska, Višegrada, Goražda, Foče Dobrog polja i Sokolca.

2) TRIO II - u područje Drine, oko Srebrenika, Vlasenice, te

3) TRIO III – na planinu Ozren između Krivje, Bosne i Spreče.

Talijani su trebali tjerati partizane s juga prema sjeveru a Nijemci, domobrani i ustaše su trebali sprječavati njihov bijeg prema sjeveru.

Plan se ne sviđa zapovjedniku redarstva NDH Eugenu Didi Kvaterniku. On je imao informacije o talijanskim zakulisnim igrama i njihovim dostavama oružja četnicima i partizanima, te je shvatio i njihovu kameleonsku politiku. Pošto njegovi prigovori protiv Talijana kod Pavelića nisu nailazili na razumijevanje sve manje vjeruje i Paveliću, iako je nakon uspostave NDH bio njegov najvjerniji sljedbenik, spreman izvršiti i najgore zapovijedi o deportacijama političkih protivnika i Židova u logore (iako je i sam imao djelomične židovske korijena), te Srba u Srbiju.

Već početkom 1992. godine u talijanskim planovima napada vidio je kako Talijani ustvari žele vojno osvojiti sve do Sarajeva, dok bi slabo naoružani ustaše i domobrani trebali samo sprječavati prodor partizana prema sjeveru. Pošto ustaše i domobrani nisu mogli legalno nabaviti ozbiljnije količine oružja ni kod Nijemaca, a ni kod Talijana, pronalazi riješenje, kupujući nešto oružja ilegalno, bez znanja Nijemaca. Uspio je nabaviti oko tri tisuće pušaka od čega pola zadržava Pavelić u Zagrebu, a pola odlazi u Sarajevo. U Sarajevu Eugen Kvaternik sa tim oružjem naoružava legiju poručnika Jure Francetića. Francetićeva postrojba koja se sastojala od 1500 dragovoljaca, uglavnom katoličkih i muslimanskih izbjeglica sa teritorija koje su zauzeli partizani i četnici. Francetić se, bez znanja njemačkog zapovjednika generala Badera izvlači noću iz Sarajeva i 1. travnja iz smjera Han Pijeska napada četnike kod Vlasenice, te ju zauzima. Dana 8. travnja uzima od četnika Drinjaču, a 9. Bratunac i Srebrenicu. Pri tom su se sukobili i sa partizanima koji su djelovali na tom području.

Za ovu napadnu operaciju Talijani su plan dostavili Titu, te su od njega očekivali da svoje snage iz istočne Hercegovine povuče prema sjeveru kako bi oni mogli nastupati za njima, bez velikih borbi. Pošto se lokalnim partizanima nije išlo daleko od kuća nije ih bilo lako pokrenuti čak ni Titu, zbog čega Talijani odugovlače sa pripremama za napad, što je Eugenu Didi Kvaterniku i Juri Francetiću dalo priliku da im poremete planove. Partizani potpuno iznenađeni početkom napada koji je trebao početi kasnije, a što su od svojih talijanskih dojavnika doznali, počinju panični bijeg prema talijanskoj zoni gdje su ih oni mirno propustili, odnosno osim gradova nikakvu liniju i nisu držali. Na taj način su se partizani pokrenuli sa sjevera prema jugu, umjesto obrnuto što je kod Talijana izazvalo bijes prema Francetiću i Kvaterniku. Talijani se pred Nijemcima pravdaju kako nisu bili u stanju pokrenuti svoje snage prije dogovorenog vremena, pa general Bader traži od višeg zapovjedništva da se čitava operacija otkaže što je odobreno. No do tada njemačke i domobranske snage iz Sarajeva već su se uključile u operaciju prateći Crnu legiju koja je 10. travnja izbila na Drinu, pa 22. travnja Nijemci napadaju partizanske snage koje ugrožavaju Rogaticu i do 27. travnja potpuno čiste prostor Drine od četnika i partizana zarobljavajući i četničkog zapovjednika, majora Dangića. (Dangić je početkom 1942. godine predlagao, a Njemački generali u Beogradu i Zagrebu složili su se kako istočnu trećinu Bosne treba pripojiti Nedićevoj Srbiji, ali ih je zaustavilo naređenje iz Berlina).

Vidjevši kako Francetić mimo njihovog plana napreduje Talijani javljaju kako je dovršeno njihovo prikupljanje divizije „Taurinenze“ u Sarajevskom i divizije „Alpski lovci“ u Nevesinjskom polju, pa 6. travnja od Nevesinja kreću prema Kalinoviku, a 1. svibnja počinju njihovi prodori i od Sarajeva također prema Kalinoviku. Snage divizije „Taurinenze“ zauzele su 7. travnja Trnovo, dok su dijelovi divizije „Alpski lovci“ 8. travnja prodrli u Ulog bez većih borbi, pošto oni idu drumom, a partizani šumom. Do 12. travnja dijelovi obje divizije susreli su se u Kalinoviku bez većih borbi. Za to vrijeme jedan ojačani puk divizije „Alpski lovci“ i dijelovi divizije „Murge“ glumili su borbu protiv jedinica Sjevernohercegovačkog partizanskog odreda oko Gacka i Avtovca, pri čemu su partizanima ostavili dosta oružja, kako bi im i dalje mogli služiti u njihovim ratnim igrama. Istovremeno su dijelovi divizije „Pusterija“ 10. travnja ušli u Foču, odakle se bez ozbiljne borbe povukao Tito i njegov Vrhovni Štab.

Početkom 1942. u na području Foče je oko 10.000 četnika prešlo u partizane, te je Tito na ovom području bio dovoljno jak za suprotstavljanje Talijanima, ali to ne čini, već kreće ponovno dublje na teritorij NDH. Tito koji se nalazio u Foči imao je sve informacije o talijanskim planovima već polovicom ožujku, te naređuje napad na ustaške izdvojene posade u Rogatici. Nakon Francetićevog prodora nije mogao krenuti prema sjeveru i ovaj prostor očišćen od ustaša prepustiti Talijanima, te sredinom travnja napada ustašku posadu u Birču čime potpuno preuzima kontrolu na ovom dijelu istočne Bosne i sjeverne Crne Gore. Zbog prodora Nijemaca i Crne legije Tito odustaje od daljih napada na Rogaticu i zapovijeda partizanskim snagama povlačenje prema Goraždu i Foči. Na taj način spriječeno je partizansko djelovanje prema Rogatici i pretvorilo se u frontalno

potiskivanje partizana sa sjevera na jug, a talijanska divizija „Pusterija“ postepeno napreduje na pravcu Čajniče-Goražde, koje su Talijani preuzeli od partizana 24. travnja bez ozbiljnih borbi, čime su spriječili prodor ustaša na ovo područje, pri čemu su ostavili dobar dio partizana iza svojih leđa. Partizani koji su i sa ovog područja bježali od 1500 pripadnika Crne legije "nekim čudom" uspješe probiti talijanske linije, kojih u stvari i nije bilo. Zbog tog “neuspjaha” Talijana partizani se uspješno povlače južno od linije Kalinovnik – Foča, na talijansko područje, svoju luku za siguran odmor, opskrbu streljivom i pregrupiranje. Do kraja travnja njemačka 718. divizija prelazi 4. svibnja Praču i istog dana ulaze u Goražde, dok su dijelovi divizije „Pusterija“ produžili prema Foči. Time su prodori njemačkih snaga u istočnoj Bosni bili završeni, pošto nisu mogli ići u talijansku zonu.

Nakon ovih uspjeha Crne legije četnici uviđaju kako su ustaše postale ozbiljna sila te pregovaraju o suradnji. Već početkom 1942. godine potpisan je niz sporazuma četnika sa ustašama, zbog smirivanja sukoba i gušenja komunističkog ustanka u NDH. Uroš Drenović, zapovjednik četničkog odreda »Kočić« sklopio je sporazum sa NDH u Mrkonjić gradu 27. travnja, Lazar Tešanović, zapovjednik četničkog bataljuna »Mrkonjić«, sklopio je sporazum sa NDH 23. svibnja 1942. Cvjetin Todić i Savo Božić zapovjednici Ozrenskog i Trebavskog četničkog odreda sklopili su sporazum sa vlastima NDH 28. svibnja 1942. u selu Lipac. Predstavnici Majevičkog četničkog odreda sklopili su sporazum sa vlastima NDH 30 svibnja 1942. Rade Radić, zapovednik četničkog odreda "Borja" sklopio je sporazum sa vlastima NDH 9. lipnja 1942.

Za vrijeme prethodno navedenih borbi Talijani su znatno ojačali četnike u Crnoj Gori, pa su se i oni crnogorski partizani koji nisu željeli krenuti na teritorij NDH morali povući iz Crne Gore. Kako bi im olakšao povlačenje Tito im je poslao u pomoć dio Prve proleterske brigade na područje Durmitora, a prema Gacku Drugu proletersku brigadu, čime je omogućio sigurno povlačenje u prostor tromeđe Bosne, Crne Gore i Hercegovine. U tijeku ovih borbi, Talijani povlače diviziju "Alpski lovci“ iz područja Kalinovika, Nevesinja i Gacka, te ih prebacuju u pravcu Metkovića, kako bi Titu omogućili lakše izvlačenje. To su opravdali potrebom jačanja položaja na području Stoca, Metkovića, Hutova i Ljubije gdje Talijani u drugoj polovini svibnja, zajedno sa dijelovima divizija „Murge“ i „Marka“ i sa četnicima organiziraju progon preostalih partizana iz ovog područja prema sjeveru. Zahvaljujući ovim talijanskim manevrima Tito tri bataljuna Prve proleterske brigade, sa područja Gacka, uspijeva prebaciti na Goliju kao lijevu bočnu obranu, radi osiguranja povlačenja crnogorskih partizana na sjever.

U ovim borbama za Foču u Crnoj Gori, Sandžaku i Hercegovini sudjelovale su samo njemačke i talijanske snage, pošto Crna legija u talijansku zonu odgovornosti nije smjela ići, iako su talijanske snage ulazile na prostor NDH. Zahvaljujući "žestokoj talijanskoj borbi sa partizanima" pri čemu su partizani ponovno "zarobili" dosta oružja i streljiva i ova operacija je propala, za Nijemce i Hrvate, ali je uspjela za Talijane, ponovno su otjerali partizane iz svoje zone tako što su im otvorile put prema Bosni, odnosno NDH. Za vrijeme operacije “Foča” pojedini zapovjednici predlažu Paveliću progon razbijenih partizana u talijanskoj zoni, stavljanje ostataka Titovih jedinica ponovo u obruč i njihovo konačno uništenje. NDH je za to imala spremno 40 tisuća hrvatskih vojnika, obučenih i naoružanih od strane Nijemaca posljednjih mjeseci. U tom trenutku talijanska II. armija imala je znatno manju snagu nego 1941. pošto je Mussolini, kao formalni njemački saveznik, morao teško naoružanje i veći broj divizija poslati na istočnu frontu oko Staljingrada i drugdje. Zahvaljujući tome NDH se u tom trenutku mogla suprotstaviti Talijanima i vratiti ona područja koja je talijanska II armija bila okupirala izvan talijanske I zone, a Italija anektirala, pošto od Kozare do Splita, izvan većih gradova, skoro i nije bilo talijanske vojske, sve je prepušteno partizanima i četnicima. S obzirom da Talijani nisu dopustili Francetiću ulazak u njihovu zonu, a Pavelić nije dozvolio nasilni ostanak, Crna legija se povlači iz talijanske zone prema Vlasenici i Srebrenici, te uništava grupice četnika gdje god ih sretne. Talijani nisu dozvoljavali stašama i domobranima, pa čak ni Nijemcima, ulazak u njihovu okupacijsku zonu, iako su pojedinci pokušavali naivno

nagovoriti Talijane na dozvolu za pojedine provjerene postrojbe koje bi se zajedno sa Talijanima trebale boriti protiv partizana. Talijani su svoje ponašanje opravdavali kako nemaju povjerenje u ustaše i domobrane pošto među njima, navodno ima puno simpatizera partizana.

Nakon borbe oko Foče 1. i 2. bojna Crne Legije po zapovijedi odlaze preko Mostara, gdje su zamalo zarobile četničkog vojvodu Jevđevića, u Dalmaciju na područje Biokova. U Vrgorcu, 22. svibnja, vidjevši kakve su pokolje uradili četnici uz pomoć Talijana na ovom području, Francetić svojim legionarima i lokalnim braniteljima govori kako se oni na ovome području neće boriti protiv partizana, pošto se oni jedini bore protiv Talijana, te je vraćen u Sarajevo. Francetić je na ovom području mogao ostati samo da je odbio poslušnost Paveliću i formirao nekakve Hrvatske samostalne postrojbe koje bi se borile protiv četnika i partizana, uz izbjegavanje borbe sa ostalim vojskama, s tim što bi u četničkim uniformama mogao napadati i talijane. Međutim njemu, kao vjernom sljedbeniku ustaškog pokreta, u to vrijeme nije ni palo na pamet otkazat poslušnost Paveliću. Da je Pavelić znao igrati višestruku igru kao Tito i Mihailović mogao je takvu zapovijed tajno dati Francetiću, javno osuđujući njegovo odmetništvo od ustaške vlasti.

Nakon proteklih partizanskih poraza njihov moral pada, ponajviše zbog slabog odaziva Hrvata katolika u partizane, pa se pojedine postrojbe raspadaju. Miro Popara i Petar Drapšin (pod pseudonimom Petar Ilić) 22. svibnja šalju izvještaj Vrhovnom Štabu gdje opisuju stanje u svojoj operativnoj zoni, Hercegovini i južnoj Dalmaciji. U izvješću navode: “Raspoloženje među hrvatskim masama prema nama mnogo je slabije nego među Muslimanima. Takvo stanje među njima rezultat je slabog rada u tim mestima, veće zaostalosti i toga što se te mase osećaju neposredno vezane za Hrvatsku Državu.”

Kako bi dobrovoljno, ili vojno protjerali i preostale partizane iz Crne Gore Talijani su upotrijebili dijelove divizije „Taro“, „Ferara“, „Venecija“ i „Pusterija“, te sve crnogorske i sandžačke četničke snage. Kako bi lakše partizane naveo na povlačenje prema sjeveru Tito od sandžačkih partizanskih jedinica formira 5. lipnja u Šćepan Polju treću partizansku proletersku sanđačku udarnu brigadu, koja je odmah prebačena u područje jugozapadno od Foče. Crnogorski partizanski odredi i dijelovi Prve i Druge proleterske brigade postepeno su se povlačili preko rijeke Pive prema planinama Magliću, Volujku i Vučevu. U ovom potiskivanju partizana najviše su se angažirali četnici kojima su Talijani osiguravali odjeću i hranu, iako je istovremeno Mihailović dobivao novčanu pomoć od Engleske i emigrantske vlade. Do sredine lipnja završena je ofenziva i u Crnoj Gori i Hercegovini. Njemačke, talijanske i četničke snage uspjele su protjerati partizanske jedinice u istočnoj Bosni, Crnoj Gori i Hercegovini, čime je ovaj teren ponovno pao pod nadzor Talijana. Sa novoformiranom Trećom sandžačkom, te Četvrtom i Petom proleterskom crnogorskom udarnom brigadom naoružanim talijanski oružjem "zarobljenim u bitkama" sa Talijanima partizani ojačani, odmaraju se u području Zelengore, gdje im se pridružuje i Hercegovački partizanski odred.Krajem lipnja i početkom srpnja Tito dobro opremljen talijanskim oružjem i streljivom kreće na sjever po talijanskim željama u protunapad preko pruge Sarajevo-Mostar, u zapadnu Bosnu.

Na kraju šestomjesečnih borbi između partizana s jedne i njemačkih, četničkih i ustaško-domobranskih postrojbi s druge strane, partizanski teritorij sveo na obronke Zelengore, Maglića i Ljubišnje. Na tome ostatku partizanskog teritorija našao se Tito s oko 4.500 partizana - ostatkom od preko 50.000 koliko je bilo u zapadnoj Srbiji, Crnoj Gori, istočnoj Bosni i istočnoj Hercegovini krajem 1941. i početkom 1942. Glad, bolest, iznemoglost, napuštena sela i gradovi dovode Tita u položaj da mora bježati i se Zelengore. Istočno od linije rijeka Bosne i Neretve - partizanski je pokret je trebao biti slomljen, ali to se nije dogodilo zahvaljujući talijanima kojima odgovara njihovo prebacivanje u zapadnu Bosnu i Hrvatsku gdje se partizanski pokret stabilizirao nakon obračuna s četnicima 1941/42.

Kako bi smirili sukobe u proljeće 1942. vlasti NDH su obavile konzultacije s dijelom pravoslavnih svećenika pa je postignut sporazum o osnivanju hrvatske pravoslavne crkve. Za glavara te crkve postavljen je ruski svećenik ("bijeli" emigrant), novomoskovski metropolit Germogen, s čime se složio i patrijarh SPC Gavrilo Dožić (tada interniran), nakon čega su su i Srbi pozivani i u pomoćne službe domobranstva.

NDH je u 1942. ublažavala početni teror prema Srbima i pod pritiskom Njemačke i Italije, jer im je svaki vojnik trebao na većini ratišta, a one, eto, moraju odvajati i svoje snage da održe vlast u Hrvatskoj. Nijemci su stalno nastojali da na čelo NDH dovedu neku alternativnu ekipu, ali u tome nikada nisu uspjeli jer je Maček to odbijao, a drugih nije bilo pa su morali stalno držati Pavelića.

4.5. Operacija Zapadna Bosna

Dok je većina ustaške Crne legije bila zauzeta u prostoru Vlasenice i Srebrenice, njena rezervna, 4. bojna, je poslana iz Sarajeva na sjeverozapad gdje je sudjelovala u najvećoj antipartizanskoj operaciji 1942., Operaciji Zapadna Bosna. Nijemci, ustaše i domobrani su okupljeni početkom lipnja, te u planinama zapadne Bosne čiste to područje od partizana. Ova operacija poznata i pod imenom "Bitka na Kozari", ili "operacija Zapadna Bosna" vodila se u lipnju i srpnju 1992. godine na području oko planine Kozara. Kozara je zbog svog položaja u odnosu na savski, unski i vrbaski prometni pravac, kao i zbog rudnika Ljubija, bila područje velikog značaja, te je zbog toga poduzet napad od 10. lipnja do 15. srpnja.

Ovdje su partizani već u proljeće 1942. zauzeli Bosanski Petrovac, Drvar, Glamoč i Prijedor, te su 20. svibnja osnovali I. krajišku brigadu kojoj je slijedećeg dana podijeljeno "zarobljeno" oružje koje su Talijani prilikom povlačenja bez borbe ostavili u napuštenim mjestima. Na ovom području Talijani su najprije samovoljno proglasili aneksiju, 27. srpnja 1941. do Srba i Donjeg Lapca, a nakon prepuštanja Trebinja četnicima 1. 8. 1941. u Trebinju proširuju svoju okupacijsku zone do linije Višegrad - Jastrebarsko, na štetu skoro jedne trećine teritorije NDH. Kao što su samovoljno proglasili svoju zonu tako su se se iznenada i povukli pred partizanima bez ikakve borbe. Prema kasnijem pisanju generala Leera, Talijani su se povukli bez razloga i tako omogućili partizanima formiranje svoje republike. Ostavili su im čak i tenkove, te stare avione sa velikim količinama streljiva, umjesto da ga barem dignu u zrak. Time su partizani svoj teritorij proširili od rijeke Save do planina Kozare i Grmeča. Zbog tog partizanskog proširenja Nijemci i ustaše shvaćaju kako su grad Banja Luka i rudnik željeza Ljubija u opasnosti, te pripremaju napad na ovo područje. Nijemaca je bilo 11.000 vojnika Vermahta, 20.000 ustaša i domobrana, te oko 2.000 četnika Draže Mihajlovića (grupe Drenovića i Marčetića), a Mađari su sudjelovali sa 5 topovnjača riječne flote. Nijemci su uspjeli skupiti sve slobodne snage NDH na ovom području, ali su zbog toga na drugim terenima oslabile snage NDH. Partizanska grupa je imala oko 3.000 vojnika, ali je mobilizirala rezerve između 60.000 civila na svom teritoriji.

Iako se borba odvijala u periodu minimalnog njemačkog vojnog prisustva na teritoriju NDH i u vrijeme kad ustaško domobranske snage nisu imale pristup većim količinama oružja, smirivanje postignuto u Srbiji i drugim dijelovima Bosne omogućila je njemačkom zapovjedništvu formiranje jače borbene grupe. Nju su sačinjavali dijelovi 3 (od ukupno 4) njemačke divizije, kao i glavnina upravo formiranog Prvog zbora (korpusa) NDH. Ove snage su 10. lipnja počele koncentričan napad na partizane iz svih okolnih garnizona. Nakon izvršenog opkoljavanja, one su formirale široke streljačke pojaseve oko Kozare i krenule u temeljito potiskivanje partizana. Obrana je nakon desetak dana ostala bez hrane i streljiva, a pošto u kontaktu nije bilo Talijana za nadoknadu logističkih gubitaka, ubrzo su uništeni. Partizani izvan obruča, pokušavali su probiti obruč izvana,

u čemu su djelomično i uspjeli. Vanjske jedinice partizana pojačano su napadali okolne garnizone zbog privlačenja Nijemaca na sebe, ali nisu uspjeli spasiti opkoljene postrojbe. Pošto u operaciji nisu sudjelovali Talijani partizani nisu uspjeli pronaći rupu kroz koju bi se izvukli. Zbog toga su se odlučili na proboj 3. srpnja 1942. u jugozapadnom djelu Kozare u blizini sela Medveđe. Kroz sve linije obruča probilo se nekoliko stotina partizana i dio civila odakle su pobjegli prema planini Grmeč. Intervencijom oklopnih jedinica Nijemci su u zoru zatvorili rupu, ponovo uspostavili obruč, te već slijedećeg dana krenuli u pročešljavanje Kozare. Ostatak odreda i civili koji su ostali u obruču pokušavali su se spasiti skrivajući se u planini. Već prvog dana likvidirana je partizanska bolnica i pobijeno oko 300 ranjenika. Slijedeća dva tjedna snage Nijemaca i NDH sustavno su pročešljavale Kozaru i Pokozarje. U isto vrijeme, glavnina partizana sa Titomi 4 brigade iz istočne Bosne kreće se prema zapadnoj Bosni gdje im je bila najveća teritorija pod njihovom kontrolom. Pošto Talijani nisu znali za pripreme operacije zapadna Bosna, to nisu mogli dojaviti Titu, te on nije znao za ovu opasnost, pa se sa terena Zelengore uputio prema zapadnoj Bosni, u periodu od kraja lipnja do polovine srpnja 1942. godine. Usput su vođene borbe oko Konjica, Bugojna, Prozora, Livna i Kupresa, pri čemu je proširen partizanski teritorij. Pohod u Bosansku Krajinu Tito je zamislio kao proširenje svog teritorija u zapadnoj Bosni i stvaranje povoljnih uvjeta za dalji prodor prema sjeveru i zapadu. U prvoj fazi planirao je iznenadnim napadom razbiti i uništiti ustaško domobranske posade, te porušiti željezničku prugu Sarajevo - Mostar, a zatim, u drugoj fazi, nastaviti prodor na sjeverozapad, ovladati teritorijem na desnoj obali Neretve, u gornjem toku Vrbasa i područja Kupresa i Livna.

Kad je počela operacija zapadna Bosna partizani izvan obruča su napali Bosanski Novi i zauzeli Bosansku Krupu, te izvršili veći broj drugih napada u cilju smanjivanja pritiska na Kozaru. Neposredno nakon pada Kozare partizani su zauzeli Ključ, te je sa dolaskom snaga u Titovoj pratnji ponovno stvorena prostrana partizanska teritorija. Nijemci ovo nisu mogli spriječiti pošto su u tom periodu raspolagali vrlo skromnim snagama u Jugoslaviji. Stoga su bili prinuđeni za ovu operaciju okupiti sve što su mogli skupiti, zbog čega tim snagama nije bilo lako efikasno zapovijedati i vršiti brze manevre.

U pokretu prema sjeverozapadu više partizanskih brigada uspijelo je 3. 7. 1992. razbiti manju ustašku posadu na planini Treskavici, te izvršiti napad na prugu Sarajevo - Konjic između Hađića i Konjica. Prilikom napada na Raštelicu u stanicu je ušao njemački oklopni vlak, ali su tijekom noći partizanske brigade uspjele svladati njemačke posade po stanicama, uništiti važnija postrojenja, te razrušiti prugu na više mjesta, kao i više mostova. Nakon serije diverzija na pruzi, pri čemu su morali upotrijebiti veće količine eksploziva iz "nepoznatih" izvora, partizani su noću između 7. i 8. lipnja razbili ojačanu bojnu domobrana i ustaša u Konjicu, te su uništili željezničku stanicu. Nakon ovoga partizani su uspjeli osvojiti i slabo branjeni Tomislavgrad (Duvno), poslije čega dvije Crnogorske brigade kreću prema gornjem toku Vrbasa, dok su dvije Sanđačke brigade krenule prema Prozoru i Livnu. Crnogorci su vodili velike borbe za Bugojno i Donji Vakuf, dok su Sandžaklije zauzeli Prozor, Šuicu i Duvno, a uz pomoć dalmatinaca su 5. 8. 1942. zauzeli Livno. U ovim borbama, sudeći prema intenzitetu borbi svaka partizanska brigada morala je utrošiti najmanje jedan kamion streljiva koje je zarobila u nekim nepoznatim bitkama. Jedina veća zapljena oružja zabilježena je početkom proljeća prilikom povlačenja Talijana iz Drvara, Glamoča i Like, što je u borbama preko ljeta oko Kozare trebalo biti utrošeno, promatrajući snagu i dužinu borbi.

4.6. Borbe u Dalmaciji

Za vrijeme borbi u srednjoj Bosni, u talijanskoj pozadini general Roata je izvodio operacije čišćenja Hrvata obilno koristeći četnike i partizane. Talijani 31. ožujka počinju borbe protiv Dinarskog partizanskog odreda na planini Svilaji kako bi ih potjerali sjevernije na teritorij NDH. Partizani im daju opravdanje za ovakve operacije blokirajući plovnost Neretve potapanjem glibodera, te napadima na manje talijanske motorizirane kolone prepune oružja i streljiva u Makarskom primorju i području Biokova, a na otoku Hvaru napadaju žandarmerijsku postaju Bogomolju. Kod Ervenika, 21. svibnja 1942., partizani razbijaju dvije talijanske pješačke satnije. Talijani, umjesto da oružje i streljivo svojim izdvojenim postrojbama šalju uz jaču pratnju odgovaraju odmazdama protiv civila, pogotovo u području Bukovice i na otoku Ižu. Pravi cilj talijanskog prebacivanja oružja i streljiva u slabo branjenim kolonama bilo je upravo omogućiti naoružavanje partizana, kako bi imali opravdanje za protjerivanje Hrvata sa ovog teritorija, te kako bi se oni sa njihovim oružjem sjevernije borili protiv ustaša i domobrana. Umjesto pojačane zaštite svojih kolona Talijani pojačavaju djelatnost specijalnih sudova, a broj civila interniranih u koncentracijskim logorima naglo raste. Time se samo pojačava otpor stanovništva prema Talijanima i spremnost za odlazak u partizane, gdje ih je čekalo oružje "zarobljeno" od tih istih Talijana. Tako ojačani partizani iz novoformiranog biokovskog bataljuna Josip Jurčević jednodnevno osvajaju Vrgorac 15. lipnja 1942., pri čemu su strijeljali 33 osobe, uglavnom civile iz Vrgorca. U samu akciju bili su uključeni gotovo svi od oko 350 partizana iz tadašnjeg sastava ovog bataljuna. Nakon ovog partizanskog masovnog zločina interes Hrvata za odlazak u partizane znatno slabi, te ne znaju tko im je veća opasnost; Talijani ili partizani. Zahvaljujući ovom zločinu Talijani dobivaju dobar povod za čišćenje lokalnog stanovništva, te sredinom lipnja dijelovi divizija „Marche“ i „Messina“ izvode operaciju čišćenja Biokova od partizana, prilikom koje stradava stanovništvo devet sela. Pri tom 25. lipnja 1942. združene snage Talijana i malobrojnih lokalnih domobrana, te četnika napadaju 1. dalmatinski udarni bataljun na Svilaji, a 29. lipnja talijanske brdske jedinice uz podršku četnika, te malobrojnih lokalnih ustaša i domobrana napadaju dio Sjeverno-dalmatinskog odreda na Promini, no niti jedna od pobrojanih operacija ne uspijeva u potpunosti, pošto se partizani uvijek uspijevaju izvući prema sjeveru, baš onako kako Talijanima odgovara. Pošto lokalne ustaše i domobrani počinju shvaćati kako je glavni cilj ovih operacija progon hrvatskog stanovništva, a ne uništenje partizana oni u slijedećim zajedničkim operacijama s Talijanima i četnicima ne sudjeluju.

Između 10. i 13. srpnja Talijani kreću u napad na Dinaru sa službenim ciljem uništenja tamošnjih partizanskih jedinica i Štaba IV. OZ – operaciju „Vještić Gora“. Unatoč angažiranju pet i po bataljuna pješaštva, topništva i tenkova iz divizija „Sassari“ i „Bergamo“, uz nekoliko manjih postrojba četnika i žandara, napad ne uspijeva uništiti partizane koji bježe pošto nisu bili potpuno okruženi.

Na Biokovu se partizanski bataljun „Jozo Jurčević“ nakon nekoliko dana povlači izvan okruženja. Šesnaestog srpnja Talijani (7 bataljuna i divizion topništva) i četnici iz „Dinarske divizije“, uz podršku zrakoplovstva, napadaju u zahvatu izvorišta rijeke Zrmanje dijelove Sjeverno-dalmatinskog i 3. ličkog odreda potiskujući ih na sjeverozapad prema Srbu.

Zbog nemogućnosti kontrole vlastitog terena Nijemci već ljeta 1942. godine zaključuju kako hrvatska vlast nije sposobna da osigura mir i red u vlastitoj državi. Njemački opunomoćeni general u Hrvatskoj, Glaise von Horstenau, preporučio je odbacivanje ustaša i formiranje umjerenije vlade, ali to Hitler ne prihvaća. Iako Hitler ne shvaća odnose talijana prema saveznicima ustašama, pojedini nijemci to shvaćaju te tako njemački diplomat Edmund Veesenmayer, komentirajući odnose NDH i Italije, u jednom izvješću piše ono što potvrđuje neprijateljski odnos Italije prema NDH: «Italija očito nije zainteresirana za sređenu i nezavisnu Hrvatsku. Svim sredstvima sada pokušava što je moguće prije stvoriti stanje koje će NDH trajno onemogućiti život».

4.7. Operacija Risnjak

Pošto su sa područja Hrvatskog Primorja Talijani protjerali ustaške i domobranske posade (osim manjih "seoskih ustaša" pod njihovim nadzorom) Talijani odlučuju potjerati i partizane koji nisu željeli otići sjevernije u borbu protiv ustaša i domobrana. U tom cilju Talijani 12. 7. 1942. pokreću "operaciju Risnjak" sa 12.000 vojnika. Pošto su partizani na ovom području bili nacionalno svjesniji nego u Dalmaciji, izbjegavali su borbe protiv ustaša i domobrana, ali su se rado borili protiv četnika i Talijanana, te nisu željeli dragovoljno ići ratovati dublje u područje NDH, pa su Talijani morali sami nešto poduzeti. Za razliku od uobičajene talijanske taktike kretanja samo prometnicama, kako bi se partizani mogli izvući, ovaj puta su uistinu sa ovog područja nastojali vojno protjerati partizane prema sjeveru, te su se kretali pješadijski kroz guste planinske šume, čime su potpuno iznenadili partizane. Formalno, cilj je bio protjerati i uništiti partizane, a stvarni cilj je bio zauzeti što više teritorija od NDH, te uništiti i protjerati što više Hrvatskog stanovništva. Partizani se povlače dublje na teritorij NDH sa novo-mobiliziranim borcima među izbjeglicama. Ovo je jedina talijanska operacija u kojoj su primijenili sva pravila ratovanja.

4.8. Obrana Kupresa

Od 28. srpnja do 19. kolovoza 1942. godine 600 pripadnika Crne legije zajedno sa lokalnim ustaškim i domobranskim snagama pod zapovjedništvom Pukovnika (kasnije Generala) Franje Šimića gotovo mjesec dana brani Kupres od četiri partizanske crnogorske brigade dobro naoružane talijanskim oružjem i streljivom, a koje su Talijani par mjeseci ranije propustili iz Crne Gore. Partizani su izveli tri koncentrirana napada protiv 1500 branitelja tijekom noći 11./12. kolovoza, 14. kolovoza i 19. kolovoza, a braniteljima u pomoć ne dolaze ni Nijemci, a naravno ni Talijani. Iako su branitelji na čelu sa Pukovnikom Šimićem bili brojčano višestruko slabiji grad je uspješno obranjen nakon što je tisuću partizana poginulo u bezuspješnim napadima. U ovim napadima partizani su potrošili najmanje jedan kamion streljiva po brigadi, a gdje su nabavili toliko streljiva nije ostalo nigdje zabilježeno. Dok su ustaše branile Kupres od višestruko premoćnih partizana 19. kolovoza 1942. Mihailović naređuje napad svojim četničkim jedinica na Foču koju je tada držala vojska NDH i Nijemci, a što Talijanima nije odgovaralo. Nakon zauzimanja grada Foče i četničkog pokolja više tisuća civila u grad ulaze talijanske postrojbe, te sprječavaju protuudar ustaša i domobrana, čime je ovaj grad ponovno pripao Talijanima. Nakon borbi za Kupres i Pukovniku Šimiću raste ugled među ustašama, te postaje General i zapovjednik obrane mostarskog područja. Zbog nerazumijevanja talijanskih strateških interesa i tajnih planova, a u nastojanju uništenja partizana General Šimić pokušava organizirati neke domobranske postrojbe u koje će Talijani imati povjerenje. Boraveći među Talijanima vrlo brzo shvaća njihovu dvoličnost, predviđa kako će Talijani promijeniti savezništvo, pa će zajedno s partizanima krenuti na nijemce. Na to je upozoravao politički vrh NDH, ali umjesto opreza Pavelić mu je među vojnike poslao doušnike, najčešće Luburićevce, koji su pratili njegov rad i javljali da li on možda sprema kakav preokret i kakav duh širi među svojim vojnicima. Nakon uspješne obrane Kupresa Talijani vide kako im Crna legija kvari sve planove, te ih tužakaju Nijemcima za različite "zločine" nad njihovim saveznicima četnicima i civilima. Zbog tog njemački časnici za vezu preporučuju svom zapovjedniku, generalu Fortneru, da raspusti Crnu legiju jer ti zločini navodno štete njemačkim i hrvatskim interesima. Fortner se nije složio s time, ali je zbog zadržavanja dobrih odnosa sa Talijanima naredio razoružavanje i uhićenje pripadnika jedne

satnije Crne legije koja je samoinicijativno namjeravala napasti Romaniju. Francetić je također od Nijemaca uhićen 25. kolovoza i slijedeći dan izručen lokalnim vlastima NDH sa preporukom da bude kažnjen zbog nekontroliranja svojih jedinica. Pavelić je u dilemi, ako kazni najvećeg junaka mogli bi ga i najvjerniji suradnici prepoznati kao izdajnika, te odlučuje Francetića "šutnuti u vis" i tako ga odvojiti od terena, vjerujući kako će njegovi nasljednici biti poslušniji Nijemcima i Talijanima. Zbog toga je 26. kolovoza imenovao Francetića zapovjednikom svih "stajaćih djelatnih zdrugova" Ustaške vojnice. Zapovjedništvo Crnom legijom preuzima ustaški Pukovnik Ivan Stipković. Pavelić voda Francetića po Zagrebu, pa u posjet hrvatskim legionarima na istočnom frontu, te u posjet Adolfu Hitleru u Vinici. Pri tom je, u razgovorima, zbog neopreza i nepoznavanja Pavelićeve politike zastupao stavove kako Talijane treba napast i to ga je nešto kasnije stajalo glave. Pošto ga političke šetnje nisu zanimale Francetić se odlučuje za povratak na ratište.

4.9. Operacija Albia

Pošto u prethodnim operacijama Talijani nisu uspjeli lokalne partizane iz Dalmacije potpuno protjerati u središnju Bosnu odlučuju poduzeti veću operaciju pod nazivom "Albia". U operaciji "Albia". Službeni talijanski cilj je bio uništiti partizane na području planine Biokovo. Pripremne operacije počele su 11. 8. 1942. raspoređivanjem divizije "Bergamo" u područje Ciste Provo i Lovreća kako bi razdvojile Prvu proletersku brigadu od biokovskog odreda "Josip Jurčević" (koji su se vratili na Biokovo), pri čemu je spaljeno nekoliko sela, a stanovništvo je pobijeglo u planine gdje su ih dočekali partizani i mobilizirali. Dijelovi divizije "Messina" su se 16. 8. počeli raspoređivati s jugoistoka na pravcu Vrgorac – Metković – Ploče – Zaostrog kako bi se spriječio bijeg partizana prema Dubrovniku, dok je bijeg prema otocima sprječavala talijanska mornarica. I pri ovom raspoređivanju stanovništvo mnogih sela pobijeglo je u planinu čime su gurnuti u ruke partizanskih komunista. U operaciji je sudjelovalo topništvo i zrakoplovstvo, a 27. kolovoza partizani se povlače prema vrhu Sveti Jure kako bi osigurali povlačenje prema Bosni. Po zapovijedi zapovjedništva zone 29. kolovoza 650 partizana se provlače kroz talijanske razrijeđene položaje kod sela Grabovac prema Aržanu. Jedna satnija se u manjim skupinama prebacuje na istočno Biokovo dok je 20 partizana ostavljeno s ciljem mobilizacije novih boraca i formiranja novih partizanskih postrojba. Završni udar počeo je od 29. 8., te je trajao do 3. 9. 1942. kada su i preostali partizani pobjegli sa području planine Biokova. U ovoj završnoj fazi glavnu ulogu odigralo je 5 bataljuna četnika koji su krenuli od Stoca preko Ljubuškog i Imotskog, te su izbili kod Makarske na Jadransko more. U nepunih 17 sati zapaljeno je i potpuno uništeno 17 hrvatskih sela, nakon čega su mnogi Hrvati iz ovih sela pobjegli u partizane, koji su time znatno ojačali. Brzina napredovanja četnika upućuje na zaključak kako pravih borbi sa partizanima i nije bilo, glavnina četnika se kretala u "usiljenom maršu", a samo su se manje postrojbe talijanskim kamionima odvajale i idućih par dana palile podbiokovska sela. Talijani su bili vrlo zadovoljni, uništeno je mnogo hrvatskih sela, a i četnici su bili zadovoljni svojim izbijanjem na more. Biokovski partizani koji su nakon osvajanja Vrgorca i pokolja bogatijih civila u Vrgorcu ostali bez novih dragovoljaca, zahvaljujući ovoj talijanskoj operaciji naglo su dobili nove borce koje su naoružali novim količinama talijanskog oružja, te su sa Biokova pobjegli u srednju Bosnu kako bi se borili protiv NDH, što je u stvari i bio pravi cilj i ove talijanske operacije. Na Biokovu su partizani ostavili samo nekolicinu provjerenih komunista zaduženih za mobilizaciju civila koji su se skrivali od Talijana. Nakon operacije general Roata je u izvješću napisao: "Operacije protiv komunističkih ustanika „Biokova“, koje su odvažne trupe divizija „Bergamo“ i „Mesina“ i formacije antikomunističke dobrovoljačke milicije pod našim zapovjedništvom danas pobjednički zaključile, poslije nekoliko dana žestoke borbe, bile su vođene i razvijale su se na zaista sjajan način. Uporni otpor spremnog i dobro naoružanog neprijatelja, velike teškoće zbog neprohodnog terena, nisu mogle zaustaviti polet, niti umanjiti hrabrost postrojba. Postignuti rezultati su od takvog značaja da se protivničke formacije mogu

smatrati uništenima …" Iako su mu partizani pobjegli on je bio vrlo zadovoljan, pošto stvarni cilj i nije bilo uništenje partizana, već samo njihovo prebacivanje na sjever.

Nakon povlačenja talijanskih snaga s Biokova, preostali partizani ponovno su se okupili u području zaselka Šošići, te su uskoro od seljaka izbjeglih iz sela Kozica, Dragljane, Ravča, Kljenak, Rašćane, Župa, Zagvozd i drugi, od kojih su 15. 8. 1942. godine formirali novi bataljun "Josip Jurčević" s ukupno 160 partizana. Talijanski fašistički general Mario Roatta bio je Musolinijev pouzdanik i zapovjednik talijanskih snaga. Bio je zapovjednik višeg zapovjedništva talijanske vojske za Sloveniju i Dalmaciju. Sredinom 1942. godine, naoružao je četničke jedinice u istočnoj Hercegovini, Crnoj Gori, zapadnoj Bosni i Dalmaciji. Ovaj potez generala Roate razljutio je hrvatske i njemačke vojne vlasti. Četnički je pokret, godine 1942, bio priznat od Saveznika kao antifašistički pokret otpora, te je Roata javno naoružavao protivnike. Nijemci su to protumačili kako Roata preko te akcije priprema teren za Talijanski prijelaz na stranu Saveznika, ne shvaćajući kako Roata samo uz pomoć četnika u međusobnom ratu pokušava istrijebiti što više Hrvata i Srba na terenu koji treba postati Italija. Sporazumom Roata- Pavelić od 19. 7. 1942. godine oformljena je Antikomunistička dobrovoljačka milicija za borbu protiv partizana i njihovih pristalica sastavljenih od četnika. Ovim sporazumom Talijani su dobili lokalne snage spremne za izvršenje masovnih zločina protiv hrvatskog civilnog stanovništva, dok je Pavelić vjerojatno mislio kako će na taj način neprijatelje pretvoriti u saveznike za borbu protiv partizana. Pod talijansko zapovjedništvo došlo je oko 19.000 četnika, 3.000 duž željezničke pruge Ogulin – Vrhovine, 8.000 između Gračaca i Knina, te 8.000 u Hercegovini. Koliko je naivno Pavelić sklopio ovaj sporazum sa Roatom vidjelo se u zimskim borbama iz siječnja 1943. kad je Roata naredio pripadnicima talijanske vojske ubijanje svakog stanovnika kojega nađu na području operacija, bez obzira na to ima li oružja ili nema, te da se sve muške osobe koje se nađu izvan područja operacija, od petnaeste godine naviše, upute u sabirne logore, a sve kuće koje izgledaju sumnjivo zbog veze s partizanima, unište. Rezultat ovakve zapovijedi je guranje Hrvata u ruke partizana koji nakon uništenja mnogih naselja i pogibije tisuća civila diljem Hrvatske u Dalmaciji, Lici, Kordunu i Gorskom Kotaru, nisu imali drugog izlaza nego pobjeći u partizane. Drugi mogući izbor je bio izbjeći u u Zagreb, ili Slavoniju, gdje je vladala relativna sigurnost, i gdje je tijekom rata izbjeglo više stotina tisuća ljudi.

U talijanskoj okupacijskoj zoni general Roata je ‘42. i ‘ 43. godine dao četnicima 30.000 pušaka, 500 mitraljeza, 250.000 ručnih bombi, sedam milijuna metaka. U talijanskoj Dobrovoljačkoj antikomunističkoj miliciji, u koju su uključeni četnički odredi, u veljači 1943. bilo je 20.500 pravoslavaca, 830 katolika i 780 muslimana. Ovaj potez generala Roate razbjesnio je čak i njemačke vojne vlasti. Četnički je pokret, godine 1942. bio priznat od Saveznika kao antifašistički pokret otpora, a njemačke službe, kao ni Pavelić nisu shvaćali Roatinu strategiju po kojoj su Hrvati najveći problem za dugoročno širenje Italije, te ih je potrebno, u borbama između ustaša i domobrana s jedne strane i partizana i četnika s druge strane što više protjerati ili istrijebiti. Nijemci su problem pobune vidjeli i u ugrožavaju transport boksita do jadranske obale. Koliko su bili naivni u razumijevanju talijanske makijavelističke politike vidi se i po tome što je Ribentrop predložio da se od talijana traži angažiranje u zaštiti hrvatskog prostora od četnika. Da je Pavelić znao strateški razmišljati mogao je iskoristiti i ovaj Ribentropov prijedlog, te zatražiti od talijana raspoređivanje talijana u svom dijelovima NDH gdje postoje srpska sela, kako bi "zaštitili"Srbe od partizana i četnika. Talijani bi ovo shvatili kao osvajanje čitave NDH, te bi prestali sa naoružavanjem partizana, a hrvatska vojska bi samo trebala čekati povoljnu priliku za napad na talijane. Do tog trenutka bi hrvatski obavještajci trebali u civilnoj odjeći nagovarati talijanske vojnike na dezertiranje, kupovanje oružja od njih, te skrivati dezertere. Ovo se moglo postići unatoč podjele NDH na Njemačku i Talijansku interesnu sferu, pošto je to Talijanima odgovaralo, a nijemce se moglo primiriti nudeći im kontrolu nad prugama i djelom prirodnih dobara, što bi i talijani prihvatili.

4.10. Operacija Dinara

Zbog sve većih partizanskih uspjeha Njemački general Löhr početkom rujna vrši na Pavelića pritiske u kojima traži veći Njemački utjecaj na Hrvatsku vojsku i zapovijedanje operacijama, te blaži odnos prema Srbima kako ne bi bježali među pobunjenike. Zbog toga 17. rujna 1942. putuje u Hitlerov Glavni stan gdje traži veći nadzor nad ustašama i Pavelićem, ali Hitler podupire oštro riješenje prema pobunjenicima. Pavelić sa članovima vlade 23. rujna putuje u Vinicu gdje je Hitler podržao jačanje Pavelićeve pozicije. Pavelić je Hitlera upoznao sa situacijom u NDH. Hitlerov opunomoćeni general u Hrvatskoj Edmund Glaise von Horstenau u svom dnevniku je zapisao: "Zatim je Poglavnik konačno dobio riječ kako bi prikazao situaciju u pogledu ustanka.... Istočna Bosna, zapadna Bosna, Srijem, Slavonija... sve je mirno, samo je južno od demarkacijske linije stanje jako loše. Tom je konstatacijom taj lukavi čovjek dobio bitku. Sve se potom vrtjelo oko talijanskog pitanja i oko zaista čudne Roattine politike. Naravno, za mene je ta tema bila kao naručena. Izvukao sam zemljopisnu kartu, koja potječe još od Lombardia, i prikazao dislokaciju 2. talijanske armije. Führer me pitao o jačini talijanskih trupa. Htio sam se dobro pokazati i rekao da se na hrvatskom teritoriju nalazi oko 100 bataljuna, a zapravo je od 198 bataljuna koji su se ondje nalazili još u proljeće ostalo 120. ....Tijekom razgovora došli smo i do pitanja 20.000 četnika koje bi, prema mojem opisu, Roatta rado kao saveznike izvukao iz Hercegovine i poveo protiv partizana kod Livna. Poglavnik je brzo dodao da Roatta čak namjerava ostaviti te svoje prijatelje kao stalne posade u Zoni III, u blizini demarkacijske linije! Istaknuto je i da Talijani pomažu Židovima, pri čemu je Poglavnik samouvjereno naglasio da je ondje gdje Hrvatska vlada može vršiti svoju dužnost židovsko pitanje riješeno. " Iz ovog je vidljivo kako su i Nijemci sumnjali u Talijane, te je jasno kako je tu situaciju Pavelić mogao iskoristiti za jačanje Hrvatskih postrojbi, samo da je znao stvaranjem jedinstvene vojske od borbenih ustaških dragovoljaca i loše motiviranih mobiliziranih domobrana stvoriti učinkovitu vojsku sposobnu za uspostavu mira, nakon čega bi i stupanj samostalnosti mogao biti znatno veći. Vidljivo je kako je Pavelić sitnim lukavstvima svoj problem sa jednim "saveznikom" pokušao prebaciti na drugog "saveznika", umjesto da strateške probleme rješava strateškim potezima kojima bi izigrao oba saveznika koje su zanimali isključivo njihovi strateški interesi. Vidljivo je također kako je bio svjestan talijanskog neprijateljstva prema NDH, ali se nije usudio ništa napraviti protiv njih.

Nakon što je unaprijedio Francetića i tako ga primirio Pavelić 13. rujna 1942. sa Nijemcima i Talijanima dogovara operaciju “Dinara” koja je uključivala niz manjih operacija protiv partizana u Bosni. U prvom dijelu operacije pod nazivom operacija “Alfa” trebalo je uništiti oko 14.000 partizana koji su se ponovno pojavili na prostoru: Jajce — Glamoč — Livno — D. Vakuf. Talijani glavni udar na partizane povjeravaju četnicima, ali kad su shvatili kako bi Tito mogao biti uništen, odugovlače, te borbu prepuštaju četnicima, a i ustašama koji su djelovali sa suprotne strane. Zbog uključivanja ustaša u operaciju četnici se svađaju sa talijanskim generalom Roatom, a on nastoji održati svoje formalno dobre odnose sa svima kako bi i dalje mogao raditi na tajnim talijanskim planovima po principu "zavadi pa vladaj". Partizani bez otpora četnicima i Talijanima prepuštaju Prozor koji je od 14. 7. 1942. ponovno bio u njihovim rukama, te se 8. 10. izvlače u pravcu Gornjeg Vakufa i Rostova. Do 10. listopada talijansko četničke kolone djelomično vlakovima, a djelomično pješke preko Mostara kreću se na sjever, te zauzimaju Prozor, Šćit i Ravno, te ova mjesta dolaze pod talijansku kontrolu. Lokalno stanovništvo radosno dočekuje Talijane vjerujući kako im od katoličke vojske ne prijeti opasnost i kako ih oni spašavaju od komunista, a kad su vidjeli kako su ih Talijani prepustili četnicima ništa im nije bilo jasno. U četničkim masakrima civila poklano je oko 2000 katolika i muslimana, pa vlada NDH protestira kod talijanskog zapovjedništva, ali o tome ne izvještava javnost, kako ne bi izazvali proteste protiv Talijana i nepovjerenje u sposobnost ustaške vlade da održi red na vlastitom teritoriju. Talijani su namjerno četnike poslale u unaprijed planirani

pokolj civila kako bi i na ovom području pokrenuli bijeg stanovništva prema sjeveru, kako bi ih pri tome partizani mogli mobilizirati u što većem broju. Usprkos protestima hrvatske Vlade, u drugom dijelu operacije Dinara, nazvanoj operacija “Beta” Talijani pokreću operaciju od 20.-27. 10. 1942. kako bi sa četnicima zauzeli i Livno. Partizani se povlače, a u Livno, na talijansku žalost, prva ulazi Crna legija. Zbog borbi na drugim ratištima veći dio legije odlazi dalje, te partizani ponovno zauzimaju Livno početkom prosinca. Vidjevši kako im i ovdje Crna Legija kvari planove nakon operacije “Beta” Talijani odlučuju borbu prebaciti u Gorski Kotar i Liku, te u Knin brodovima preko Boke Kotorske transportiraju četnike iz Crne Gore i Bosne, formalno da bi se borili protiv partizana, ali Francetić sumnja kako je stvarni cilj obnoviti sukobe između ustaša i četnika, pošto su lokalni četnici obustavili sukobe zbog borbe sa partizanskim komunistima. Zbog svih ovih Talijanskih operacija usmjerenih ponajprije protiv civila koncem 1992. dolazi do naglog priljeva dalmatinskih Hrvata u partizane, da bi početkom 1943. oko dvije trećine njih bilo poslano na bosanska ratišta. Kako bi što više Hrvata otjerali sa područja južno od Splita Talijani su obilato koristili četnike, a za tu potrebu su 27. veljače 1993. iz Knina vlakom preko Splita do Dicma prebacili oko 2.800 četnika, pod zapovjedništvom majora Bačovića, odakle su oni nastavili pljačkati i ubijati preko Trilja, Zadvarja i Imotskog uz zaštitu Talijanskog zrakoplovstva. I 5. travnja talijanska divizija Bergano na području Muča pokupila je 594 čovjeka i odvela ih u logora. O tome je Župan Velike Župe Cetina obavijestio Ministarstvo unutrašnjih poslova NDH u Zagrebu: "Talijani su od 20 ožujka 1943. vodili akciju čišćenja na području općine Muć, koja nije imala nikakav vojnički uspjeh, jer talijani uopće nisu došli u dodir sa partizanima, ali su zato temeljito opljačkali sela mućke općine."

4.11. Operacija Jajce

Nakon neuspješnog zauzimanja Kupresa Crnogorske i Sanđačke partizanske brigade osvajaju Mrkonjić grad koji je branjen jednom bojnom domobrana i odredom četnika Uroša Drenovića. Sanđački partizani 23./24. 8. napadaju grad uz vrlo slab otpor domobrana i četnika. Zarobljeno je 355 domobrana, dok ih je 126 pobijeglo u Banja Luku. Nakon toga došao je red na Jajce. Partizani su osvojili ovaj gradić dva puta 25. 10. i 25. 11. 1942. U periodu od 30. 10. do 6. 12. Nijemci su pokrenuli tri operacije protiv partizana na ovom području, pod nazivom "Jajce I", "Jajce II" i "Jajce III", pri čemu su više puta uspeli osvojiti garnizone u ovom području, ali zbog nedostatka ljudstva nisu ih mogli duže zadržati. Prvi puta partizani su osvojili Jajce napadom jakih snaga koje su najprije odsijekle grad od drugih garnizona nakon čega su napale sam grad jakom minobacačkom, topničkom vatrom i pješadijom. Prema jačini borbi moguće je zaključiti kako su morali potrošiti više kamiona granata i više kamiona streljiva manjeg kalibra, a za to su morali imati i dovoljno goriva za prijevoz, što su nabavili iz nepoznatih izvora. Grad su branili ustaše i domobrani, ali su se zbog 18 satnog neprekidnog djelovanja minobacača, topništva i teških pješačkih borbi predali. Dio garnizona izvukao se prema Banja Luci i Travniku, a iz stroja je izbačen 441 vojnik, 165 ustaša i 276 domobrana. Partizani su ustaše strijeljali, a zarobili su i dvije haubice 100 mm, tri topa, pet minobacača, šest. mitraljeza, jedna oklopna kola, jedanaest motornih vozila, pet lokomotiva, veći broj pušaka i puškomitraljeza. Partizani su se u svojim knjigama znali pohvaliti kako su pri ovom napadu zarobili čak 50.000 metaka što neupućenima izgleda puno, iako desetak strojnica to može potrošiti u nekoliko sati borbe. U samom napadu potrošili su zasigurno desetke puta veću količinu streljiva. Ako je svaka partizanska satnija imala samo jednu tešku strojnicu to znači da je u napadu sudjelovalo najmanje 50 strojnica koje su navedenu količinu puščanih zrna mogli utrošiti u nekoliko minuta rafalne paljbe. Minobacačkih i topničkih granata morali su utrošiti više kamiona, pošto je djelovanje ovih oruđa trajalo punih 18 sati. Nakon osvajanja mjesta partizani su osim ustaša strijeljali i oko 70 civila.

Pad Jajca izazvao je reakciju Nijemaca, koji pokreću operaciju "Jajce". Prema planu operacije, u prvoj etapi dijelovi 714. njemačke divizije, zajedno sa ustaško - domobranskim i četničkim jedinicama, trebale su sa linije sanski Most - Bronzani Majdan - Racune ovladati Ključem i Sitnicom, te nastaviti prodor prema Mrkonjić Gradu i Jajcu, a glavnina 718. divizije, sa ustašama i domobranima, prodorom sa linije Turbe - Donji Vakuf, treba zauzeti Jajce. Napad je počeo 30. 9. ujutro. Ojačani III bataljun 741. puka je 30. 9. zauzeo Ključ, uz slabiji otpor. Borbena grupa "Vedel" je 2. 10. 1942. zauzela Mrkonjić Grad, uz manji otpor, a zatim, sa borbenom grupom 718. divizije 4. 10. zauzima Jajce. U izvješću operativnog odjeljenja 718. divizije od 3. 10. 1942. primjećuje se kako su partizani na čitavoj širini fronta pružali veoma jak otpor s protunapadima. Također je primijećeno kako su partizani izvanredno dobro opremljeni naoružanjem i streljivom, te kako su izdržali i jaku artiljerijsku vatru braneći svaku kotu vrlo uporno. Odakle im u uvjetima okruženja, te bez vlastite proizvodnje i sigurnih linija opskrbe tolike količine oružja i streljiva nisu imali podataka.

Uskoro partizani ponovno zauzimaju Ključ, a zatim i Mrkonjić Grad, čim su Nijemci i ustaše prošli kroz njih u daljnjem napredovanju. Tada Nijemci dio svojih snaga šalju na druge dijelove ratišta gdje su Talijani uz suradnju sa četnicima, ustašama i domobranima organizirali operacije prema Prozoru i Gornjem Vakufu (Operacija Alfa, 4-13. listopada) i prema Livnu (Operacija Beta, 20-26. listopada). Istovremeno, partizani intenziviraju napade na prugu Zagreb - Beograd, kako bi razvukli njemačke snage, pa je štab 714. divizije bio prisiljen, izvesti još jednu ofenzivnu operaciju protiv partizana na Kozari 19-27. listopada, gdje su se partizani ponovno vratili. Borbena grupa "Vedel" izvučena je sa sektora Jajca radi učešća u toj operaciji, a ustaše i domobrani nisu mogli dobiti pojačanje pošto su nijemci bili angažirani u drugim operacijama. Zbog toga partizani ponovno napadaju Jajce, a oslabljeni Nijemci se povlače kako ne bi bili opkoljeni.

Odmah potom Nijemci organiziraju novu operaciju "Jajce II", koja je trajala od 22. 10. do 6. 11. 1942. godine. Ova operacija koincidirala je sa operacijom "Beta" na jugoistoku, i sa koncentracijom partizanskih snaga za Bihaćku operaciju. Zbog novog njemačkog napada partizani se ponovno povlače i prebacuju snage prema Bihaću. Nijemci (738. puk 718. divizije) i po jedan bataljun iz 5, 8. i 15. domobranskog puka poduzeli su 22. 9., iz D. Vakufa i Jajca, napad prema Janji i preko Jezera prema Šipovu i Mrkonjić-Gradu, s namjerom da dijelom snaga, obuhvatnim manevrom od Mrkonjić-Grada preko Mliništa i planine Vitorog, odbace partizane u dolinu rječica Janja i Plive, te ih tu unište. Tito zapovijeda napuštanje Mrkonjić-Grada u koji su 26. 9. ušli Nijemci, dok su u području Janja i Plive vode borbe. Nakon nekoliko dana manevarskih borbi, Nijemci uviđaju kako ovdje nemaju dovoljno snaga za sprječavanje ubacivanja partizana u svoju pozadinu, te se do 6. 11. povlače na početne pozicije prema Jajcu i Donjem Vakufu.

U studenom 1942. Firer je donio odluku o uklanjanju svega što ne pripada regularnoj talijanskoj, ili hrvatskoj vojsci, što se odnosilo na četnike i partizane, a to se nije ni malo svidjelo generalu Roati koji je to nastoji sabotirati svim sredstvima. Prema generalu Leru ovo je trebalo izvršiti tako što će partizane na prostoru približno Karlovac - Livno - Ruma - Jajce - Petrinja, sa težištem u Bihaću opkoliti i razoružati njemačko-hrvatske i talijanske trupe i što će četnike iz prostora zapadno odatle i u Hercegovini razoružati Talijani, koji ih i podržavaju; što će zatim, u produženju te akcije talijansko-njemačke snage opkoliti i zarobiti u Crnoj Gori one četnike koji se ne budu dobrovoljno predali, i na kraju, što će se uništiti ili rasturiti male partizanske i lokalne četničke grupe između Save i Drave odnosno u Bosni.

Kao uspjeh ovih akcija Firer je očekivao konsolidiranje hrvatske države kako bi se sve njemačke snage mogle opet povući, te da se sigurnost osigura samo sa hrvatskim snagama, a osim toga da se oslobodi ljudstvo kao radna snaga u njemačkoj ratnoj privredi, kao i da se stvori višak u hrvatskim snagama za istočno ratište. U privrednom pogledu Hitler je očekivao kako će Hrvatska u najmanju ruku moći sama osigurati isporuke boksita iz Mostara i željezne rudače iz Prijedora u

punom obimu.

Partizani 7. studenog sabotiraju željezničku prugu Zagreb-Beograd, kod Broda, a pojavljuju si i u neposrednoj blizini Zagreba. Jugoistočno od Tuzle 10. studenog vode se borbe između četnika i komunista, a sabotirana je i glavna željeznička pruga Zagreb-Beograd, nedaleko od Siska. Minirana je i Bjelovara pruga 16. studenog.

U to vrijeme 1. hrvatski legionarski puk nalazio se pred Staljingradom, zatim male hrvatske pomorske jedinice u Crnom moru i hrvatske zračne jedinice na istočnom bojištu. U okolini Beča obučavani su hrvatski vojnici. Iz prvog legionarskog puka planirano je do početka nove godine formiranje jedne legionarske divizije normalnog njemačkog formacijskog sastava, sa njemačkim naoružanjem. General Leer je tada, prema kasnijem vlastitom pisanju podnio izvještaj fireru, po kome se hrvatska država ne može obnoviti vojničkim sredstvima, već je za to mnogo više potrebno unutrašnju politiku postavi na širu osnovu, ako se želi ovu državu pretvoriti u korisnog saveznika, a ne samo balast za Njemačku. General Leer je ovo pisao u Jugoslavenskom zarobljeništvu. (Nakon povlačenja 1945. godine zarobljen je od strane engleza koji su ga proveli u Grife, gdje je stigao 14. svibnja 1945. u 3 sata u jutro, 6 dana nakon kraja rata. Sutradan, 15. svibnja, Leer piše kako je "Doznao od Engleza da je 4. operativna zona stigla u Felkermarkt. On se sa svojom pratnjom i jednim engleskim oficirom odvezao tamo i stavio na raspolaganje 4. operativnoj zoni kao ratni zarobljenik. Slijedećeg dana nastavljen je put za Maribor prema III Jugoslavenskoj armiji". U zarobljeništvu je proveo od 15. svibnja 1945. do izvršenja smrtne kazne 16. veljače 1947. godine. Nepune dvije godine je čekao i streljan je u šezdeset drugoj godini života. Za to vrijeme pisao je svoje "Odgovore" na 180 stranica isključivo na osnovu sjećanja.)

4.12. Ličko ratište

Na ličkom području partizani u listopadu 1942. godine planiraju zauzeti Udbinu.

Udbina se nalazi na golom brdu te je pogodna za obranu. Partizani su držali cijelo Krbavsko polje pa im je Udbina bila kao trn u oku, te su 21. studenog 1942. pokrenuli napad. Posadu Udbine je činilo 500 - 600 dobro naoružanih ustaša, žandara i domobrana. Krbavsko polje su partizani uzeli od talijana koji su se nakon samovoljne aneksije od NDH iznenada povukli pred partizanima, ostavivši dosta oružja i streljiva. Prema kasnijem pisanju generala Lera Talijani su se povukli bez razloga i tako omogućili partizanima formiranje svoje republike.

Za napad na Udbinu partizani su osigurali 5 bataljuna, bateriju topova (3 brdska topa i 1 haubica), te vod tenkova (dva tenka). Napadačke snage i brojčano i naoružanjem bile su 5-6 puta jače od braniteljskih koje su iza sebe imale državu i saveznike, dok su se partizani naoružavali na "nepoznat" način. Što su više oružja i streljiva trošili više su ga imali. U napadu izvedenom noću između 21. i 22. listopada partizani su ostvarili početne uspjehe, ali su se ustaše uspjele reorganizirati i odbiti napad, pri čemu su partizani doživjeli velike gubitke. Uz ljudstvo potrošili su najmanje nekoliko kamiona streljiva, ali zbog dobro organizirane obrane bez uspjeha. Zbog nepovoljnog položaja u okruženju ustaše su se krajem listopada povukle iz Udbine ocijenivši kako novi jači napad ne bi mogli izdržati. Dok su osvajali Liku partizani su nastojali hrvatske snage razvući na što veći teritorij. Zbog toga nastoje terorom podstaći borbe i u Zapadnoj Slavoniji. Tako početkom listopada 1942. zauzimaju slabo branjeno selo Španovicu kod Pakraca, pri čemu su spalili crkvu i ubili 400 mještana od male djece do staraca. Ovime su nastojali pojačati broj hrvatskih snaga na ovom području kako bi smanjili pritisak hrvatskih snaga u Lici i Bosni.

4.13. Bihačko ratište

Koncem 1942. Pavelić doživljava nove političke poraze. Uz sukobe sa HSS-om, dolazi i do otkazivanja povjerenja među Muslimanima. Muslimani dijelom prelaze partizanima, a dijelom se opredjeljuju za autonomiju BiH. Skupina intelektualaca i vjerskih vođa uputila je 1. studenoga 1942. Hitleru memorandum da se zapadna Hercegovina pripoji NDH, a istočna Crnoj Gori, te da se ostala BiH s izlazom na more preko Metkovića i Ploča prizna kao država pod zaštitom Njemačke. Zahvaljujući muslimanskoj promjeni strana partizani u Bosni jačaju te kreću na Bihać.

Na području Bihaća partizani su sa 8 brigada u borbi od 2. 11. do 4. 11. uništili ustaško-domobranski garnizon u Bihaću i okolnim mjestima, pri čemu je svaka brigada morala potrošiti barem jedan kamion streljiva. Odbrana Bihaća bila je kružna, i to u dva pojasa. Vanjska odbrana Bihaća sastojala se iz vanjskih posada raspoređenih po okolnim mjestima i lokalitetima. Neka od ovih mjesta bila su dobro utvrđena i teško osvojiva, na primjer Izačić i Ostrožac. Nedostatak vanjske odbrane sastojao se u tome što nije bila u potpunosti vatreno povezana između sebe, što je ostavljalo napadaču mogućnost iznenadnog prikrivenog upada kroz obranu. Unutrašnja odbrana sastojala se iz niza međusobno povezanih dobro utvrđenih uporišta. Naročito su dobro bili utvrđeni Somišlje i Žegar sa Žegarskom cestom i Borikom na lijevoj obali. Prema planu partizanskog Operativnog štaba, trebalo je sa četiri brigade izvršiti istovremeni napad na Bihać i osigurati se sa pravca Bosanske Krupe i Cazina. Istovremeno, napasti na Ličko Petrovo Selo radi osiguranja eventualnog protunapada iz Slunja, Otočca i Gospića. Kako bi se skrenula pažnja sa glavnog pravca napada, partizani su organizirali lažne napade na području Bosanskog Novog, Sanskog Mosta i u istočnoj Baniji. Pokreti radi koncentracije snaga počeli su 28. 10. 1942. godine. Postrojbama je zapovjeđen napad tek 1. 11., dan prije napada, kako ne bi procurio plan napada. Napad je počeo 2. 11. u 21:30. i bio je potpuno iznenađenje, u trenutku napada u gradu je gorjelo električno svijetlo. Jedan bataljun se uspio neopažen ubaciti u sam grad, na desnoj obali rijeke Une. Nakon njega, tijekom noći dvije partizanske brigade zauzele su cijeli grad osim dvije utvrđene zgrade. Na lijevoj obali Une otpor je bio jači i organiziraniji. Prva i Treća krajiška brigada likvidirale su vanjska utvrđenja, odakle su napale ustaški logor u Žegaru. Međutim, ustaše su odbile ovaj napad. Tijekom noći i narednog dana nizali su se napadi i protunapadi obje strane. Tijekom dana ustaško zapovjedništvo iz Bihaća tražilo je pomoć od Glavnog stožera i Nijemaca. Ustaše iz Bosanske Krupe i Cazina u pravcu Bihaća nisu se uspjeli probiti, dok su Nijemci odbili pomoć zbog partizanskih aktivnosti na Šamarici, u okolini Dvora i Bosanskog Novog. Posada u Bihaću jedino je dobila nekoliko naleta zrakoplovstva kao pomoć. Do 15 sati uporište Žagar je palo, a posljednji otpor u Bihaću prestao je slijedećeg dana oko podne.

Bihać je pao zbog slabog obavještajnog i kontraobavještajnog djelovanja i nepoznavanja snage protivnika u okolini, zbog nebudnosti hrvatskih snaga, te zbog velike brončane nadmoći partizana u odnosu 1:4., te još četiri partizanske brigade u osiguranju od napada izvana na njihov teritorij. Razbijen je ustaški 4. djelatni stajaći "zdrug" (brigada) i dijelovi 12. domobranske pješačke pukovnije. Veći broj vojnika ustaše nisu mogle mobilizirati zbog nedostatka oružja, dok partizani nisu imali tih problema. Od Talijana "zarobljavali" su koliko god im je trebalo u nekim nezabilježenim borbama. Osvajanjem Bihaća povezani su partizanski teritoriji u Bosanskoj Krajini i centralnoj Bosni s teritorijom u Dalmaciji, Lici, Kordunu i Baniji. Tako je formiran neprekidan teritorija od Karlovca do Livna, koji su Talijani planirali uskoro preuzeti pod svoju kontrolu.

U Bihaću partizani su ostavili jednu brigadu dok su ostale upućene dalje prema Bosanskoj Krupi, odakle se 32. ustaška bojna sa lokalnim hrvatskim snagama povukla bez borbe u pravcu Bosanskog Novog. Osma banijska partizanska brigada krenula je prema Cazinu. Od 5. do 15. 11.

partizani su osvojili Bosansku Krupu, Otoku, Cazin i Bužim. Za to vrijeme snage partizanskog Glavnog štaba za Hrvatsku osvojili su Slunj, Cetingrad, Veliku Kladušu, Vrangoč i manja mjesta. Iz ovog područja izbačene su snage NDH čime je stvorena prilika da ih preuzmu Talijani na proljeće, kad vrijeme malo zatopli. Zarobljene ustaše su streljane kao i mnogi civili. Pod partizanskom kontrolom Bihać je ostao do 29. veljače 1943. kada ga je u sklopu operacije "Weiss I" zauzela njemačka 7. SS divizija. Udružene hrvatske i bosanske partizanske snage zajedno s Srpskim i Crnogorskim proleterskim brigadama koje je Tito u ljeto 1942. doveo u zapadnu Bosnu, stvorile su kompaktan teritorij - tzv. Bihaćku republiku od oko 48.000 km2 što je bilo područje veće od Belgije, Švicarske ili Nizozemske.

U osvojenom Bihaću komunisti 26. i 27. studenoga 1942. godine organiziraju skup pod nazivom AVNOJ (Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije ). Na zasjedanju je "najzanimljivije" razmišljanje iznio jedan od sudionika Moše Pijade, iz kojeg se najbolje vidi stvarno stanje u Hrvatskoj i razmišljanje komunista. Rekao je: "Potrebno je stvoriti toliko mnogo beskućnika da ovi beskućnici budu većina u državi. Stoga mi moramo da palimo. Oni koji nemaju ni kuće, ni zemlje, ni stoke, brzo će se sami priključiti nama, jer ćemo im obećati veliku pljačku... samo nesrećnici postaju komunisti, zato mi moramo nesrećnike stvoriti, mase u očajanje baciti, mi smo smrtni neprijatelji svakog blagostanja, reda i mira." Za javnost komunisti su sa ovog sastanka donijeli odluku o uređenju buduće Jugoslavije na federativnome i demokratskome načelu uz priznavanje prava svim njenim narodima. Zaključili su kako će o uređenju buduće države odlučiti njeni narodi nakon rata. Ovime su komunisti željeli prikriti svoje prave ciljevi uvođenja komunizma kako bi svim narodima na prostorima Jugoslavije djelovali prihvatljivo. Mnogi nepismeni seljaci i polupismeni radnici koji nisu znali ništa o onom što se događalo u Staljinovim Gulazima te su im povjerovali. Za razliku od njih, Tito kao obučeni terorist sa vojno političkim i terorističkim iskustvom iz I svjetskog rata i Španjolskog građanskog rata, te sa iskustvom iz unutarstranačkih komunističkih obračuna znao je kako mora narodu baciti privlačan mamac. U skladu sa time kroz zaključke AVNOJ-a pokreće operaciju velikih političkih obećanja svim narodima koji su živjeli u Jugoslaviji, te inicira osnivanje republičkih tijela koji bi trebali biti nekakve vlade pojedinih naroda. Tako u Bihaću 5. prosinca 1942., u ličkom selu Ponor kod Korenice 1. ožujka 1943. osnovan je Inicijativni odbor Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske. Ovime je nastojao privući što više hrvata u partizanske redove nudeći im privid stvaranja Hrvatske države u okviru Jugoslavije, a to državno tijelo je formalno trebalo rješavati teške životne probleme na teritoriju pod partizanskom kontrolom.

U ovo vrijeme Tito je nastojao povećati pomoć od Britanaca, te je tužakao četnike kako oni surađuju sa Talijanima, iako je tajno to i sam radio. Na pitanja iz jugoslavenske izbjegličke Vlade Draža Mihailović 22. prosinca 1942. je odgovorio: “Ne dozvoljavam nikakvu saradnju sa Italijanima”. Istovremeno su njegovi zapovjednici, poput vojvode Dobroslava Jevđevića, često viđani sa Italijanima, ne samo na terenu, već i u dalmatinskim gradovima. Draža je Jevđevića branio dopisom od 2. 3. 1943. “Potpuno je neistinito da je Jevđević krajem septembra 1942. sklopio sporazum sa Italijanima. On nema četnika niti komanduje ikojom jedinicom, prema tome nije mogao da uništava hrvatska sela. Istina je da on s najvećim teškoćama sprečava naš narod da se osveti nad ustaškim elementima u Hercegovini, koji su elementi dali najkrvavije članove za Crnu legiju, a sa kojima se sada naseljavaju izgorele ruševine srpskih ognjišta u Bosanskoj krajini”. Samo u najužem krugu njegovog zapovjedništva znalo se za Dražinu intenzivnu pismenu vezu sa vojvodom Jevđevićem. Jevđević je informirao Dražu o Talijanskim planovima i pokretima, te je od njih izvlačio hranu, oružje i streljiva za četničke odrede pod talijanskom kontrolom. “Svi ti odredi su isključivo pod komandom naših aktivnih oficira i spremni u svakom času da izvrše svaku zapovest protiv Italijana, ili koga god želite”, pisao je Jevđević Draži iz Splita, još u travnju 1942. godine. Uz to je Draži pisao: “Italijanski stav uopšte prema Srbima je sledeći: dok Hrvate organski mrze, prema Srbima nemaju ni ljubavi ni neraspoloženja, već ih smatraju jednim faktorom u svojim

kombinacijama. Zato u krajevima za koje nemaju direktnih pretenzija oni favorizuju Srbe protiv Hrvata, dok u anektiranim područjima, na primer u Boki, čine najdrakonskije mere da asimiliraju srpski živalj, uguše jezik i ćirilicu i nacionalne tradicije, hapse i deportiraju sumnjive olakšavajući emigraciju za Srbiju. Samo s obzirom na svoj pitomi mentalitet u svojim progonima nisu krvoločni.” Iz ovoga je vidljivo kako su čak i četnici shvaćali kako su Hrvatima Talijani najveći neprijatelji, ali to Pavelić nikako nije želio prihvatiti, (iako je intimno to znao) te sukladno tome se pripremati za obračun sa talijanima.

Poručnik Neđeljko Plećaš u svojoj knjizi “Ratne godine” ovako piše o Jevđeviću:“Dobrosav Jevđević, četnički vojvoda, nije komandovao nijednom jedinicom, ali je činio više od toga: neumorno je krstario po italijanskoj zoni, od Boke do Sušaka, i uspeo da spase nebrojene srpske živote od ustaškog pokolja... On je shvatio, bolje nego iko drugi, da je posle ratne tragedije bio najvažniji posao da se spasu srpski životi. Tome se cilju on bio sav posvetio. On je sve gledao srpskim očima. Nije se zanosio ni saveznicima, ni okupatorima, ni prijateljima, ni neprijateljima, već je vagao na nacionalnom kantaru i motrio ko će u kom momentu više koristiti našem narodnom interesu. U tom radu, on se ponekad ogrešio o interese saveznika, često se grešio o interese okupatora, ali se nikada nije ogrešio interese srpskog naroda...” Svoju suradnju sa Talijanima Jevđević je uspješno igrao sve do 13. 7. 1942. godine. Toga dana, u Avtovcu Draža se susreo sa svim svojim zapovjednicima iz Hrvatskih krajeva, legalnim i ilegalnim. U talijanskoj okupacijskoj zoni legalizacija četnika bila je masovna. Sve do lipnja 1943. Talijani se nisu obazirali na njemačke primjedbe da svi četnici, zapravo, rade za Dražu. Do tada nisu poduzimali nikakve represivne mjere prema četnicima, a i tada nastupaju samo simbolično.

Dražina taktika je bila da se dio četničkih odreda legalizira kod okupatora, ili NDH, radi zaštite srpskih civila i "pokrivanja" naoružavanja četničkih ilegalnih odreda koji ostaju u šumama. Talijane je, po njegovim planovima trebalo uvjeriti da su im legalizirani četnici odani i da nisu pod Dražinom komandom. U pogodnom trenutku, a najdalje u trenutku pojave Zapadnih saveznika na granicama, svi legalizirani odredi okrenuli bi oružje protiv Talijana. Prije očekivane talijanske okupacije područja pod četničkom kontrolom u Istočnoj Bosni, direktivom svojim oficirima od 9. 1. 1942. major Boško Todorović obrazlaže taktiku legalizacije riječima: "Situacija je takva da svakog trenutka može doći do nemačko-talijanske invazije našeg oslobođenog dela Kraljevine Jugoslavije, a odnos snaga ne daje izgleda za naš uspešan otpor. U takvoj situaciji, svaki otpor bio bi štetan do krajnosti za srpsko stanovništvo u ovom kraju, a uz to uzaludan. Usled toga, preduzeće se blagovremeno strategijsko odstupanje jednim delom naših trupa, dok će drugi deo pod vidom Srpskih dobrovoljačkih četničkih odreda ostati sa stanovništvom radi njegove zaštite, makar i u saradnji sa okupatorom slično kako postupaju prilikom evakuacije teritorije sanitetski organi, opštinske vlasti i policije. Partizanske starešine biće upozorene da ne stvaraju izlišne žrtve srpskog življa...". Tako je major Todorović svoju vojsku podijelio na dva dijela, legalne Srpske dobrovoljačke četničke odrede i ilegalne četničke Udarne odrede. Taktiku legalizacije major Todorović detaljnije obrazlaže i u pismu četnicima i narodu Gacka i Nevesinja od 17. januara 1942. godine: «Za zaštitu stanovništva od raznih nasilja i za ostale zadatke koje će određivati naša Vrhovna komanda postoji dobrovoljna organizacija srpskih četnika u koju mogu stupiti svi vojni obveznici od 18 do 55 godina starosti, izuzetno i mlađi, odnosno stariji, ukoliko trenutno nisu potrebni jedinicama naše redovne vojske, koja se posle lažnog primirja i nezakonito potpisane kapitulacije nalazi u defanzivi, delom na savezničkoj teritoriji, a delom u slobodnim srpskim planinama i oslobođenim delovima Otažbine, gde se nalazi i naš ministar vojske đeneralštabni brigadni đeneral Dragoljub Draža Mihailović kao član vlade, priznat od svih saveznika pa i od bratske Rusije. Radi izvršenja ovog sadašnjeg zadatka - zaštite srpskog življa od svakog nasilja, odobreno je srpskim četnicima snabdevenim četničkom legitimacijom, koje će se u najskorije vreme izdati četnicima u Hercegovini, da sarađuju u neophodno potrebnoj meri s italijanskim vojnim jedinicama. U tom smislu Komanda Bosansko-hercegovačkih četničkih odreda potpisaće i pismeni sporazum sa komandom 6. armijskog korpusa italijanske vojske u Dubrovniku po pregovorima koje

u tom cilju vodi u ime pomenute četničke komande rezervni artiljerijski potporučnik brat Mutimir Petković. Posebno se razumije da ovi pregovori kao i sporazum ne angažuju našu Vrhovnu komandu, našu vladu i našu redovnu vojsku, usled čega oficiri, podoficiri, kaplari i redovi naše vojske, koji nisu četnici, ne mogu dolaziti u dodir sa vojnim licima Kraljevine Italije, sem u borbi ili kada su kao parlamentari upućeni od strane više komande po pravilima međunarodnog ratnog prava i odgovarajućim vojnim propisima»

Dražin cilj je bio korištenje okupatora radi zaštite naroda, a dugoročno i radi jačanja Ravnogorskog pokreta. Legalizirane jedinice su, jednostavnim trikom, preživljavale tamo gdje se ilegalne borbom nikako ne bi mogle održati. Paveliću nikada nije padalo na pamet sličnu taktiku osmisliti za borbu protiv talijana, javno surađivati, a tajno štititi hrvate u talijanskoj okupacijskoj zoni i čekati priliku za obračun sa njima, te ih po malo napadati u četničkim ili partizanskim uniformama i oznakama.

4.14. Pogibija zapovjednika Crne legije

Nakon oslobađanja Livna, u operaciji "Beta", te odmora i priprema za daljnje akcije na području Kalnika, Jure Francetić 22. prosinca leti za Gospić gdje treba preuzeti zapovjedništvo nad operativnim područjem Lika. Pred polijetanje na uzletištu Francetiću daju drugi zrakoplov, umjesto njegovog, koji u letu pada nedaleko od Slunja, na partizansko područje gdje je ranjen i uskoro ubijen. Nakon toga otpor prema partizanima znatno slabi. Koncem 1942. godine Hrvatska vojska narasla je na oko 42.000 ustaša svrstanih u jedan zdrug i 56 bojni, te 110.000 domobrana.

Vidjevši neuspjehe u Pavelićevim pokušajima uništenja partizana Nijemci preuzimaju organizaciju svih antipartizanskih operacija na sebe, raspuštaju čak i civilno redarstvo, te sve redarstvene poslove preuzima Gestapo i SS, zbog čega dolazi do pada morala čak i među ustašama, te pojave partizana i na prilazima Zagrebu. Zapovjednik najbolje postrojbe ustaša je likvidiran, a na kadrovsku politiku u domobranstvu najviše utjecaja stječu Talijani koji traže od Pavelića imenovanje zapovjednika po njihovom izboru, pa su često na visoka zapovjedna mjesta dolazili čak i Srbi. Umjesto da sve loše domobranske postrojbe niskog borbenog morala osnaže pretvaranjem nepouzdanih zapovjednika u savjetnike i pomoćnike, a na zapovjedne položaje postavi najborbenije zapovjednike iz najiskusnijih ustaških postrojbi, osobito za zapovjednike vodova i satnija, te izvidničko diverzantskih grupa, koje većina postrojba nije ni imala, Pavelić je uporno ustrajao na koncepciji dvije vojske. Rezultat je taj da je dobio jednu malu visokomotiviranu dobrovoljačku vojsku i jednu puno veću bez ikakvog borbenog morala koja se već koncem 1992. godine, pojedinačno i u manjim skupinama počela predavati partizanima, a 1944. to je postala uobičajena pojava poslije najslabijih sukoba, ostavljajući oružje i streljivo neprijatelju. Predavale su se čitave pukovnije, a da su zapovjednici bili borbeno sposobniji i motiviraniji tako nešto ne bi bilo moguće. Glavni podupiratelji ovakve ratne koncepcije su bili upravo Talijani čije savjete je Pavelić bez pogovorno slušao, iako su ga vojno iskusni suradnici poput Generala Prpića savjetovali drugačije, zbog čega ga je Pavelić htio i ubiti, pošto je ovaj želio ustaše uklopiti u domobranstvo. Pošto su sve ustaške vojnice bile pod Pavelićevim osobnim zapovjedništvom ovakav pokušaj on je shvatio kao napad na njegovu vlast. Od suradnika ovakvu vojnu koncepciju podupirali su jedino oni koji o vojnim znanostima i organizaciji nisu ništa znali, osobito stranački suradnici kojima je interes stranke bio važniji od interesa države. Jedan od osnovnih razloga niskog morala u domobranstvu bila je upravo Pavelićeva kooperativnosti prema Talijanima, te su se predavali nakon manjih sukoba, a često su se upravo zapovjednici prvi predavali. Ponekad su neki domobrani čak i nekoliko puta prelazili u partizane i obrnuto. Zbog toga su Nijemci odlučili znatno ojačati svoje snage kako bi uništili partizane. Koncem 1992. godine zapovjednik domobranstva Slavko Kvaternik i zapovjednik redarstva zadužen za sigurnost i obavještajne poslove Eugen Dido Kvaternik napustili

su službu procijenivši kako više ne mogu surađivati sa Pavelićem. General Slavko Kvaternik nije mogao ustrojiti vojsku kako je želio i imenovati zapovjednike koje je želio, pošto je morao prihvaćati talijanske kadrovske sugestije, dok je Eugen uvidio kako Pavelić njegove obavještajne informacije i sigurnosne procijene ne prihvaća, te ne želi ni razmisliti o sukobljavanju sa Talijanima. Uskoro nakon njihovog odlaska Nijemci ukidaju ustaško redarstvo, a te poslove preuzima Gestapo i SS, što politički djeluje vrlo loše i na puk, koji se sve više okreće partizanima. Nijemci preuzimaju i mobilizaciju, te sve više Hrvata mobiliziraju u svoje specijalne postrojbe u kojima su Hrvati, katolici i muslimani ratovali a Nijemci zapovijedali. Ovakvo riješenje Nijemci su tražili još od 1941., a prvi korak prema tome dogodio se krajem listopada 1942. kad su Nijemci izvršili reorganizaciju njemačke vojske na teritoriju NDH i kada je general Horstenau dobio funkciju opunomoćenog generala u Hrvatskoj. Time je tijekom 1943. ostvarena trajna podređenost hrvatskih oružanih snaga zapovjednicima Wermachta. General Lohr zahtijevao je smjenjivanje Pavelića kako bi se moglo osigurati povjerenje mir i red. Kako bi ovo spriječio Pavelić se trudi biti potpuno poslušan i Talijanima kako bi ga oni podržavali, a i Hitleru. Uspostavom njemačkog zapovjedništva izvršila se popuna reorganizacija domobranskih gorskih zdrugova i lovačkih zdrugova, te se osnivaju nove legionarske divizije pod njemačkim zapovjedništvom. Časnici SS-a već u travnju 1942. počinju preuzimati zapovjedništvo nad hrvatskim oružništvom (policija), a početkom 1943. postepeno SS postrojbe preuzimaju nadzor i nad civilnom vlašću i stanovništvom. Zbog svega toga nezadovoljstvo među stanovništvom i vojskom raste, sve više domobrana prelazi u partizane, a do lipnja 1943. i 60 zrakoplovaca sa aerodroma oko Zagreba prelazi u partizane.

4.15. Povratak partizana u srednju Bosnu

Nakon znatnih partizanskih teritorijalnih gubitaka u srednjoj Bosni, od strane Nijemaca i ustaša, te proširenja u Bihaćkoj regiji, partizani su se reorganizirali u osam divizija. Osvojili su Cazin, Cetingrad, Slunj, Ključ, a snage Nijemaca, domobrana i ustaša prešle su u defanzivu u oblasti Bosanskog Novog i Sanskog Mosta. Titov štab u pravi plan stavlja ponovno prebacivanje aktivnosti na teritoriju centralne Bosne, zauzimanja Livanjskog polja i komunikacija u njemu, pošto su to ponovno preuzele ustaše, umjesto Talijana. Zauzeli su Sitnicu, presjekavši vezu između Jajca i Banja Luke. Istovremeno zauzeli su ponovno Mrkonjić-Grad i Čađavicu. Nijemci iz Banje Luke hitno šalju grupu "Tomas", koja vodi borbe sa partizanima duž komunikacije Banja Luka – Sitnica. Partizanskim zauzimanjem Sitnice i Mrkonjić-Grada otvoren je put prema Jajcu, u kome se nalazilo posada od oko 800 ljudi (300 Nijemaca iz sastava 718. divizije, tri satnije 9. domobranske pukovnije, dvije satnije ustaša i jedna haubička baterija). Prema zajedničkom planu 1. i 3. partizanska divizije, noću 24/25. studenog 1. proleterska, 3. krajiška i 1. dalmatinska brigada, te bataljun "Pelagić" iz 3. krajiškog odreda napadaju sam grad. Uoči napada, 5. crnogorska i 10. hercegovačka brigada, ojačane bataljunom "Šolaja" iz 3. krajiškog odreda, prebačene su na desnu obalu Vrbasa kako bi spriječile intervenciju iz D. Vakufa i Turbeta, te izvlačenje iz Jajca u tom pravcu u slučaju potrebe. 3. sandžačka brigada je osiguravala pravac Sitnica – Mrkonjić-Grad. Napad je počeo 24. studenog u 20 sati. Dok su partizanski bataljuni prilazili njemačkim položajima topništvo je gađalo njemačko-domobranske položaje na Ćusini, ali zbog snažne obrambene vatre napad nije uspio, iako su imali prednost u ljudstvu 1:4 i još toliko u osiguranju od napada izvana. Ponovni napad partizana počeo je pred zoru 25. studenog, te je zbog mrklog mraka i novih pojačanja uspio. Za to vrijeme jedinice 1. divizije (1. proleterska i 3. krajiška brigada) naišle su kod Carevog Polja i Prudi na jak otpor koji nisu uspjele savladati. 5. crnogorska brigada zauzela je uporišta Torlakovac i Vijenac i južni dio grada, a 10. brigada je izbila na komunikaciju Travnik – Jajce. Oko 19 sati 2. bataljun 1. dalmatinske brigade i bataljun "Pelagić" uspjeli su se prebaciti na lijevu obalu Plive, što je dovelo do pada položaja na Carevom Polju i Prudima. Prvi bataljun "Ante Jonić" 1. dalmatinske brigade 25. studenog uvečer, smjestio se u južnom djelu grada. Nijemci su iz

Donjeg Vakufa 2. studenog uputili prema Jajcu motoriziranu borbenu grupu "Anaker". Tijekom dana Nijemci su vodili manje borbe sa zaštitnim dijelovima 5. proleterske i 3. krajiškog odreda, da bi nakon pada mraka odbacili partizane s puta i u oklopnoj motoriziranoj koloni nastavili prodor prema Jajcu. Štab 5. proleterske nije uspio obavijesti jedinice u Jajcu o ovome, te je ova kolona pred svanuće 26. studenog izbila u južni dio grada uz potpuno iznenađenje partizana u gradu. Zbog velike brojčane razlike Nijemci se moraju povući prema Donjem Vakufu. U ova tri dana žestokih borbi partizani su morali potrošiti više kamiona granata i streljiva za čiji prijevoz su morali imati i veće količine nafte nepoznatog porijekla. Nakon obrane Jajca partizanska 1. proleterska divizija produžila je prema srednjoj Bosni. Drugog prosinca ušla je u Skender-Vakuf i izbila u dolinu Vrbanje, a 4. prosinca zauzela je Kotor-Varoš, ali se poslije tri dana morala povući zbog prodora Nijemaca. Da bi pomogla 1. bosanskom korpusu u zauzimanju Sanskog Mosta, ona je izvršila jak pritisak prema Banja Luci i 10. prosinca ponovo zauzela Kotor-Varoš. U daljnjem napredovanju 14. prosinca odbacila je dijelove 741. njemačkog puka i četnike, te zauzela četničko uporište Jošavku. Time je bila ugrožena Banja Luka, zbog čega je štab njemačke 714. divizije pojačao svoje snage dijelovima 741. njemačkog puka iz okoline Kutine i do kraja prosinca sprječavao prodor partizanske 1. divizije prema dolini Bosne. Unatoč tome 1. partizanska divizija uspjela je presjeći komunikaciju Banja Luka - Doboj, 2. siječnja 1943. te zauzeti Teslić i ugroziti Doboj. Treća partizanska divizija trebala je napasti uz dolinu Vrbasa, ali istovremeno njemačka 718. divizije također planira novu operaciju, ali u suprotnom smjeru. Za ova operacija kodnog naziva "Jajce III" Nijemci su koncentrirali 738. puk, dio 750. puka uz topničke, motorizirane i tenkovske sastave, po jednu bojnu 3. gorske, 9. i 15 "pješačke pukovnije" NDH i 1 bojnu ustaša. Nasuprot njima, bila je 3. divizija partizana, (1. dalmatinska, 5. crnogorska, i 10. hercegovačka brigada) ojačana sa 3. proleterskom brigadom. Snage pod zapovjedništvom štaba njemačke 718. divizije ostvarile su značajne uspjehe, te Tito donosi odluku o napuštanju odbrane Jajca i preusmjerava 3. diviziju na nove zadatke. 6. prosinca 1942. Nijemci su ponovo zauzeli Jajce, dok je partizanska 3. divizija otišla napadati vitalne komunikacije u dolinama Lašve i Bosne. U ovom trenutku na prostoru Jugoslavije bilo je oko 160.000 njemačkih, oko 350.000 talijanskih, oko 80.000 bugarskih, oko 40.000 mađarskih, oko 162.000 vojnika NDH, oko 12.000 vojnika vlade Milana Nedića, oko 4.000 pripadnika srpskoga dobrovoljačkog korpusa, oko 4.000 četnika Koste Pećanca, oko 80.000 četnika Draže Mihailovića, oko 6.000 vojnika ruskoga zaštitnog korpusa, 5.000 vojnika slovenske "Bele garde", crnogorskih nacionalnih trupa i albanskih jedinica. U to vrijeme, tj. potkraj 1942, Draža Mihailović gotovo sve snage iz Srbije i Crne Gore koncentrirao je u BiH, kako bi sa "jugoslavenskom vojskom" - četnicima - krenuo na zapad, razbiti partizanske snage kako bi jugoslavenska vlada bila sigurna u obnovu Kraljevine Jugoslavije. Partizana je u tom trenutku ukupno bilo oko 150.000 na prostoru čitave Jugoslavije.

U to vrijeme i Japan je bio prisiljen na povlačenja s najisturenijih točaka svoga osvojenog imperija.

4.16. Operacija Weiss

Dana 27. siječnja njemački poslanik u Zagrebu izražava svoju zabrinutost zbog stanja na području rudnika boksita, kod Mostara i upozorava na četničku opasnost. Njemački oficir za vezu, međutim, tvrdi kako je stanje kod Mostara sasvim mirno i kako tamo ne prijeti opasnost od komunista, pošto to područje pripada interesnoj sferi četnika. Njemačko zapovjedništvo za Jugoistok predlaže, da se u pogledu četnika, malo pričeka, jer je general Roata emocionalno jako vezan za četnike i tek kada dođe na njegovo mjesto neki drugi general, može se očekivati odlučnija akcija Talijana protiv četnika. I iz ovoga se vidi kako Nijemci još uvijek problem vide u generalu

Roati, a ne u talijanskoj strategiji.

Početkom 1943. godine nakon što su se riješili Francetića Talijani ponovno smišljaju kako zauzeti Bosnu, te tajno, za nastavak tajne logističke suradnje traže od Tita daljnje probijanje prema centralnoj Bosni, na područje koje drže Nijemci i Ustaše, kako bi nastupajući za partizanima oni zauzeli Bosnu. Ovaj novi prodor Talijana prema sjeveru započeo je u Lici djelomičnim protjerivanjem partizana na sjever, te im je trebala i nova ofenziva u Bosni. Ovu talijansko njemačko ustašku operaciju nazvanu operacija WEISS po Nijemcima, odnosno IV neprijateljska ofenziva po partizanima, Talijani su zaustavili čim su shvatili kako partizani ne mogu probiti njemačko ustaške linije, te Talijani prestaju voditi sve značajnije akcije, osim što su nastojali spriječiti ulazak njemačko-hrvatskih trupa u talijansku zonu. Pri tom je došlo i do otvorenoga sukoba zbog četnika.

Sa njemačko-hrvatske strane u operaciji su sudjelovale 7. SS divizija sastavljena od folksdojčera i 369. hrvatska legionarska divizije, te dijelovi 718. njemačke posadne divizije. Osim njih, sudjelovali su još dijelovi nekih njemačkih i hrvatskih jedinica koje su imale zadaću sprječavanja bijega komunističkih postrojba iz obruča. U ofenzivi je trebala sudjelovati i talijanska vojska, budući se operacija vršila u zoni koju su kontrolirali Talijani (linija razgraničenja Samobor-Petrinja-B.Novi-Prijedor- Banja Luka-Jajce-D. Vakuf-Travnik Visoko-Sarajevo-Rudo-Priboj-N. Varoš, što su sve držali Nijemci).

Komunisti su imali 9 divizija: pod izravnim zapovjedništvom Vrhovnog štaba bilo je 5 divizija (1. i 2. proleterska 3. udarna 7. banijska i 9. dalmatinska). Pod zapovjedništvom hrvatskoga partizanskog zapovjedništva, kao i kod bosanskoga bile su po dvije divizije. Prema njemačkim procjenama ukupna snaga partizana bila je 65.000 vojnika u području operacije, a za uništenje takvih snaga napadačima je trebalo minimum 3 puta toliko vojnika, što napadači nisu imali. Ukupni broj partizana na čitavom prostoru Jugoslavije bio je preko 150.000 boraca.

Njemačko-hrvatska ofenziva počela je 20. siječnja 1943. kad je iz Karlovca krenula 7.SS divizija, te iz B. Novog 369. divizija. Pozadinski General Glez Horstenau trebao je organizirati evakuaciju i smještaju 60.000 zarobljenika. Bilo je planirano da se operacije izvode tako da bude što više zarobljenika, kako bi se osiguralo što više radne snage za rad u Njemačkoj. Upravo lov na radnu snagu bio je drugi razlog svih njemačkih operacijama protiv partizana i četnika, dok je prvi razlog bio smirivanje stanja.

Partizani su pred sobom imali tri mogućnosti otpora: Prva; koncentracija svih snaga i obrana teritorije stvorene komunističke vlasti, s obzirom na

relativno male ofenzivne snage, zbog čega je 7.SS diviziji trebalo sedam dana da dođe od Karlovca do Bihaća, dok su se talijanske snage zaustavile odmah u početku u Lici, te se nisu ni pokušavale dalje probijati silom.

Druga mogućnost otpora bila je; dekoncentracija svih snaga i provlačenje kroz neprijateljske redove sa obzirom na male ofenzivne snage i 'njihov raspršen raspored' pošto je većina partizana bila izvan obruča, u talijanskoj zoni.

Treća mogućnost je bila; koncentracija svih snaga unutar obruča, te povlačenje pred protivničkim snagama, uz nastavak taktike gerilskog rata sa koncentriranim divizijama.

Tito je odabrao treću opciju što je izložio kao svoj plan o povlačenju u Srbiju preko središnje i sjeverne Bosne, te zapovijeda koncentraciju svih snaga. Formirana je Glavna operacijska grupa sastavljena od triju elitnih divizija. GŠH i BŠ naloženo je da sa svojim trupama krenu za GOG i služe kao zalaznica GOG i Vrhovne komande. Međutim, i hrvatski i bosanski štab odbili su izvršiti zapovijed jer su bili uvijereni kako se mogu uspješno obraniti. Titu je uspijelo jedino 7. banijsku i 9. dalmatinsku diviziju staviti pod svoju kontrolu, te je tako pod izravnim zapovjedništvom skupio pet divizija koje su ukupno imale, prema komunističkim statistikama, oko 21.000 ljudi. Zajedno sa postrojbama koncentrirane su i ratne bolnice sa 4-8.000 ranjenika i tifusara, a za njima je krenulo i

50.000 do 80.000 civila, uglavnom Hrvata, kojima je naređeno da zajedno sa partizanima iz talijanske zone krenu u izbjeglištvo (što je shvatljivo jedino kao talijanska želja i zahtjev Titu za čišćenje teritorija od Hrvata). Tito je zapovjedio pokret prema Srbiji, ali je iz pravca kojim je krenuo očito kako je to bio lažni cilj koji je iznosio svojim suradnicima. Da je stvarno želio krenuti prema Srbiji išao bi lakšim putem, preko talijanske zone pravcem istočna Hercegovina, Sandžak, južna Srbija, pravcem na kojem Talijani i nisu imali nikakvu liniju, osim što su držali veća mjesta uz pruge i važnije ceste. Pošto je krenuo u proboj njemačko - hrvatskih linija očito je kako je njegov stvarni plan bio omogućiti Talijanima da se iza njega uvuku u srednju i sjevernu Bosnu.

Prvi pokušaj proboja partizana preko Jajca i Bugojna 27. 1. je propao, pa GOG, 7. i 9. divizija već za vrijeme trajanja bitke na Uni, 6.2.1943., u panici okreću na jug i započinju svoj pokret prema dolini Neretve. Druga proleterska divizija i 4. dalmatinska brigada zauzele su Posušje istog dana, a već slijedećeg dana Imotski. Po titovoj zapovijedi ista grupacija se okreće, te kreće natrag u pomoć Titu, pokretom prema Neretvi, na koju je izbila 16.2.1943. na potezu Drežnica – Grabovica. Postrojbe 2. proleterske divizije i 2. dalmatinske brigade su zauzele obrambene položaje prema Mostaru, dok je 4. dalmatinska brigada krenula zapadnom obalom na sjever – prema Jablanici, koja je osvojena 22. 2. 1943. Tu se bez borbe predalo oko 100 talijanskih vojnika koje su partizani poklali, te su prešli mostom preko Neretve. Talijani su se predali po naredbi fašističkog generala Amadea Roate koji je tako partizanima osigurao prelazak preko mosta, a zarobljeni talijanski vojnici su svi zaklani, vjerojatno kako kasnije ništa ne bi mogli govoriti i optužiti generala Roatu. Na ovaj način su partizani iz talijanske pozadine krenuli u pomoć Titu u Bosni, umjesto da krenu istočno prema Srbiji, što je bio navodni Titov cilj. U nemogućnosti proboja prema sjeveru Tito i partizani dolaze u vrlo težak položaj, te se odlučuju vratiti prema talijanskim položajima, napadom prema Prozoru. Postrojbe 3. proleterske divizije zauzele su Prozor nakon kratke dvodnevne borbe s divizijom "Murge". U drugom noćnom napadu, zahvaljujući talijanskom pogrešnom taktičkom rasporedu, 3 partizanske brigade, sa 6 brdskih haubica uspjeli su razbiti obranu od 16 tenkova, 36 topova i stotinjak teških strojnica. Uz velike žrtve, Talijani su pobjegli, te je divizija "Murge" prestala funkcionirati kao divizija. Partizani su zarobili 12 tenkova, 36 topova, stotine automata, preko tisuću pušaka. U Prozoru kao trenutno najvažnijem bojištu Talijani su držali 2.000 vojnika, a glavni zadatak im je bio čuvati 24 vagona streljiva, te hrane dovoljno za 4 godine, sve to smiješteno praktično na prvoj borbenoj liniji. Ova količina streljiva je bila dovoljna da se svim partizanima u okruženju podijeli desetak kila streljiva, što je bilo dovoljno za više mjeseci obrane. Talijani su oko Prozora izgradili nekoliko taktički pogrešno postavljenih bunkera i četiri reda bodljikave žice, što im je bila glavna obrana. Tenkove, topove i teške strojnice su smjestili uz samo mjesto, ili u njemu (umjesto da ih rasporede na uzvišenja sa dobrim pogledom ispred sebe, te posijeku raslinje), što je potpuno nerazumljiv taktički raspored i glavni razlog pogibije velikog broja Talijana i zarobljavanja preživjelih. Partizani su se uspjeli probiti u sam grad nakon čega su zbog velike premoći u ljudstvu lako ugušili obranu. Prozor (Rama) je pao 20.2.1943. a dan kasnije osvojen je i Ostrožac. Time su ugrožena nalazište boksita, zapadno od Mostara, koja su pokrivala 10 posto njemačkih potreba i četvrtinu hrvatskih.

Prva proleterska brigada 1. proleterske divizije zauzela je Ivan Sedlo 18.2.1943. dok je ostatak divizije očistio sva protivnička uporišta između Ivan Sedla i Konjica. Jedini dobar kolni put vodio je kroz Konjic, te je planirano poslati transport Glavne bolnice kroz taj grad.

Zarobljene tenkove u Prozoru partizani su koristili dok su imali goriva, a topove su koristili do kasnijeg pralaska preko srušenog mosta kad su ih bacili u Neretvu, dok su zarobljena 24 vagona streljiva manjim dijelom podijelili borcima, a većim dijelom skrili. Kasnije, nakon završetka ove operacije zakopano streljivo je postepeno prebačeno u druge dijelove NDH, a sudeći prema kasnijim borbama najviše u Slavoniju. Talijanski general Roata je dopustio predaju bez prethodnog dizanja oružja i streljiva u zrak upravo zato da bi se ono prebacilo u Slavoniju kako bi se tamo prebacile borbe. Iz njegovih poteza vidljivo je kako je zaključio da bi Talijani mogli preuzeti cijelu Bosnu, dok partizani kao njegov tajni prvi ešalon treba osvojiti Slavoniju, dok četnici kao drugi

ešelon trebaju što više očistiti Bosnu od Hrvata pod maskom borbe protiv partizana. Jedini problem mu je bio kako skloniti Nijemce odavde.

Za to vrijeme dvije četničke brigade pod zapovjedništvom Talijana, dobile su zadatak čišćenja terena sjeverno od Knina. Operacija je, prema planu, trebala trajati od 25. 2. - 20. 3. 1943. kao čišćenje partizana, a očito je kako se u stvari radilo o čišćenju Hrvata po zahtjevu Talijana, te potiskivanja partizana na sjever, kako bi oni potisnuli hrvatske snage.

Za vrijeme operacije Weiss njemcima na istočnom bojištu nije dobro išlo. Na fronti oko Staljingrada 2. veljače 1943. prestao je svaki otpor opkoljenih nijemaca i počinje rusko napredovanje. Njemački general 15. veljače u Hrvatskoj javlja, kako mu je predstavnik SS-a rekao, kako je dobio zadatak da Folksdojčere mobilizira u njemačku vojsku, koliko ih je potrebno za prevođenje. Na osnovu priopćenja njemačkoga poslanstva u Zagrebu također treba da se objavi natječaj za hrvatske dobrovoljce koji bi služili u SS jedinicama, ali za to još nisu zatražili dozvolu od hrvatske vlade. Njemački general u Zagrebu, Horst fon Glajzenau odbio je prijedlog da se Hrvati primaju u SS-ovske jedinice, jer to smeta izgradnji hrvatske armije. Umjesto toga on predlaže da se ustaške jedinice obučavaju od strane SS-ovaca. Dana 26. 2. 1943, u Rimu je, na Hitlerov zahtjev održan sastanak na kojem su sa talijanske strane prisustvovali Musolini i general Ambrozio, a u ime Trećeg rajha Ribentrop i general Varlimon. Ambrozio je tvrdio kako akcija protiv partizana neće uspjeti, i kako samim tim nema uvjeta za pokretanje ofanzive na četnike. Talijanskom generalu odgovorio je Ribentrop, rekavši kako se više ne mogu odlagati operacije "protiv probritanskih Mihailovićevih pomoćnih trupa u Hrvatskoj". Na ovakav način Ambrozio je tražio izgovor za ne raskidanje pogodbe sa četnicima, kao svojih javnih saveznika, a i protiv partizana kao tajnih saveznika. On je na taj način izbjegavao ulazak u bilo kakve borbe, o čemu je Varlimon obavijestio Hitlera po povratku u Berlin: "Talijani neće učestvovati ni u jednoj od planiranih operacija:

1) Operaciji “Weiss” koja je imala za cilj uništenje komunista pod Titom u Hrvatskoj;

2) U razoružavanju četničkih jedinica u Hrvatskoj; i

3) U akciji protiv Mihailovićevog pokreta u Crnoj Gori".

Tek poslije "intervencije Ribentropa kod Dučea, general Ambrozio pristao je na planirane operacije", pisao je Varlimon Hitleru. Hitler je talijansko držanje nazvao izdajom, jer je i Ambrozijev pristanak bio samo djelomičan. Hitler, kao ni njegovi obavještajci nisu razmišljali o stvarnim Musolinijevim dugoročnim planovima na Balkanu, te su, tretiravši ih kao svoje podređene vjerovali kako imaju iste planove. Zbog toga nisu ni mogli shvatiti kako Talijani u partizanima i četnicima vide svoje suradnike u čišćenju NDH od netalijanskog stanovništva, pri čemu im odgovaraju što veće žrtve među Hrvatima kao i među Srbima. I s jednima i s drugima Mussolini bi najradije napravio ono što je Hitler radi sa Židovima, ali to nije mogao raditi otvoreno zbog jakog utjecaja katoličke crkve u Italiji.

Vermaht je 28. veljače 1943. obavijestio talijansko vrhovno zapovjedništvo o strogoj naredbi Hitlera, koja kaže i ovo:

1. Njemačke trupe trebaju ostati kod Mostara, u blizini nalazišta boksita, i to tako dugo, dok rudnik boksita ne započne sa nesmetanim radom;

2. Konačno napasti centar Mihailovićevog pokreta i uništi ga. Ako za tu akciju talijanske snage ne stoje na raspolaganju, akciju trebaju provesti njemačke trupe, a možda i u saradnji s bugarskim i hrvatskim pojačanjima.

U situaciji kad se Titova GOG zbog neuspjeha u prodor na sjever, našla pred uništenjem, talijanskog generala Roatu hvata panika, te on u želji da pomogne svome tajnom savezniku Titu, usmeno dijeli zapovijedi koje rezultiraju povlačenjem svih manjih talijanskih snaga sa uporišta od Širokog Brijega do Mostara, čime Dalmatinskim partizanima olakšava prolaz prema Bosni, kako bi pomogli glavnini partizanskih snaga. Kako četnici ne bi smetali partizanima u bijegu pozvali su i D. Mihailovića zapovjedivši mu da prikupi svoj "udarni četnički korpus" s oko 7.000 četnika, te ga okupi istočno od Neretve, dalje od rijeke, kako oni slučajno ne bi spriječili spašavanje partizana prijelazom preko Neretve. Naravno, četnici su uvjereni kako oni upravo trebaju spriječiti proboj partizana, ali im je dan takav raspored kako to ne bi mogli učiniti.

Nijemci 27.2.1943. napadaju na potezu Gornji Vakuf – Prozor, te odbacuju partizane. Pad Prozora znači zatvaranje odstupnice Glavnoj bolnici i smrt 4.000 ranjenika i tifusara. Kako bi otklonio tu opasnost Tito je poslao 1. i 2. (bez 2. dalmatinske brigade) proletersku diviziju u protuudar. Nakon toga slijedi treći pokušaj proboja preko Gornjega Vakufa prema sjeveru, gdje su od 2. do 5. 3. skupljene sve snage, ukupno 7 brigada, najveća moguća koncentracija komunističkih snaga. Drugi ožujka su Nijemci krenuli u konačni napad na partizanske položaje sjeverno od G. Vakufa, u Vilića Gumnu. Sveopći kontranapad partizana na gornjo-vakufskom bojištu započeo je 3.3.1943., a izvodilo ga je 9 brigada GOG-e. Borbe su se vodile do 5.3.1943. kad su Nijemci odbačeni na pola puta između Bugojna i G. Vakufa. Iako proboj nije uspio, sačuvan je put kroz Prozor, pa partizani ponovno pokušavaju proboj preko Konjica, a dvije divizije prelaze Neretvu kod Jablanice, te od 6. do 15.3. napadaju Konjic s jedne i druge stane Neretve. Konjic brane slabe talijanske i hrvatske snage, ali u pomoć dolaze Nijemci, te tako Talijani nisu uspjeli izgubiti i ovaj položaj. Iako daleko nadmoćniji, partizani su odbijeni, vraćaju se i ponovno prelaze Neretvu kod Jablanice kako bi ojačali napade kod G. Vakufa. Kako bi digao borbeni moral i uvjerio vlastite borce kako nema drugog rješenja osim proboja prema sjeveru Tito nalaže rušenje svih mostova na Neretvi, pod opravdanjem zaštite od četničkih i talijanskih napada s leđa, iako četnika tamo, u blizini rijeke, uopće nije bilo, pošto ih je Roata okupio desetak kilometara dalje. Gornji Vakuf branili su dva bataljuna Nijemaca i jedan ustaški zdrug. Usprkos ogromnoj nadmoći, komunisti su bili odbijeni, te je došlo do pobune nekih brigada i bijega s položaja. Tako je propao i treći pokušaj prodora na sjever u njemačku zonu, te Tito shvaća kako je precijenio vlastitu moć i kako od uvlačenja Talijana u Bosnu nema ništa. Tada traži način za spašavanje vlastite glave, te šalje delegaciju na pregovore s Nijemcima. Poraženi i razbijeni, partizani su prisiljeni povući se, a ostao im je jedini put preko Neretve i porušenog mosta. Tito zapovijeda izgradnju improviziranog mosta koji je prije nekoliko dana naložio srušiti. Zbog nemogućnosti prijenosa, morali su baciti sve teško naoružanje, čak i ono koje su zaplijenili od Talijana u Prozoru. S najvećim naporima jedinice koje su već dva puta prešle most dok su napadale Konjic i vratile se preko mosta, sada ponovno prelaze preko improviziranog mosta. Prijelaz divizija traje od 6. do 9. ožujka, (dok istovremeno traju borbe za Konjic). Od potpunog uništenja spasili su ih Talijani koji su kod Prozora prepriječili put i nisu dopuštali Nijemcima dublje u svoju zonu. Nijemci su bili prisiljeni pregovarati s talijanskim zapovjedništvom i dok su dobili dozvolu, partizani su bez napada prešli rijeku jer na drugoj strani, u blizini rijeke nije bilo ni Talijana, niti ikakvih vojnih snaga. Talijanska blokada dviju najjačih njemačkih divizija na Balkanu, i njihov protest zbog pokreta 7.SS i 369. divizije, u područje koje se nalazilo u talijanskoj okupacijskoj zoni trajalo je 5 dana, dok nije utvrđen sporazum, nakon čega je Nijemcima trebalo još 4 dana da se zaustavljene divizije okupe i pokrenu, te su ove najbolje njemačke postrojbe zakasnile na obračun s partizanima. Normalno, Talijani su objašnjavali kako je ovo područje bogato boksitom, te ga oni zbog toga nisu željeli prepustiti Nijemcima, kao da su u toku bitke mogli kopati rudu. Dok je trajala ova Talijanska blokada Nijemaca, tri dana improviziranim mostom prelazili su tri divizije i Tito, a za kraj su ostavljeni ranjenici sa sedmom divizijom koja ranjenike nije mogla dovoljno brzo prebaciti. Prebacila ih je 9. dalmatinska divizija koja je Neretvu trebala prijeći kod Kaldrme, a pošto su i tamo po Titovom naređenju srušeni mostovi morali su krenuti prema Jablanici. Prijenos ranjenika i tifusara trajao je od 9. do 15. 3. nakon čega su Talijani propustili Nijemce. Nakon prelaska Neretve ranjenici prelaze planinu Prenj

gdje ih većina umire od hladnoće, gladi i napora. Pri tom je i 7. banijska brigada izgubila 50% vojnika, a 9. Dalmatinska dvije trećine. Poginulo je i 500 talijanskih zarobljenika prisiljenih nositi ranjenike. U daljnjem proboju stvorena je nova kolona od 4.000 novih ranjenika koji su opkoljeni u kanjonu Pive. Tada Tito donosi odluku o podjeli snaga, on sa ostacima 1. i 2. divizije kreće natrag prema Bosni dok ranjenike sa ostacima 7. i 3. divizije upućuje prema Sandžaku. Pošto prodor prema Sandžaku ne uspijeva Tito naređuje napuštanje ranjenika i povratak preostalih boraca u Bosnu.

Za vrijeme ovih borbi četnici 4. ožujka osvajaju Drežnicu, blizu Mostara. Kako bi se talijani opravdali zbog sabotiranja proteklih operacija Duče 9. ožujka šalje pismo Hitleru, u kome zastupa mišljenje kako su četnici i partizani neprijatelji Osovine. O tome je razgovarao i sa njemačkim ministrom vanjski poslova. Priznaje kako su Talijani do sada naoružali nekoliko tisuća četnika za gerilski rat protiv komunista i kako su se oni do sada energično borili protiv partizana. Ali, sada je Duče 9. 3. izdao energičnu naredbu, da se četnicima više ne daje oružje i da njih, nakon što se partizani poraze, treba razoružati. Ovime je Mussolini pokušao otkloniti sumnje u svoju lojalnost Hitleru i skriti svoje stvarne dugoročne planove, iako je četnike i partizane stvarno kasnije želio razoružati kad osvoji čitavu Hrvatsku. Kako bi se potvrdile ove Dučeove tvrdnje, na području Knina 14. ožujka dolazi do sukoba četnika i komunista pri čemu je na obje strane bilo 140 ubijenih i 40 zarobljenih. Istovremeno, na prostoru gornje Neretve Nijemci su također stupili u kontakt sa četnicima i ostavili im streljivo i ručne granate, kako bi se mogli boriti protiv partizana. I pojedini lokalni njemački časnici su u četnicima vidjeli saveznike u borbi protiv partizana, pa ih nije puno zanimalo to što su četnici formalni saveznici zapadnih sila.

Nakon ove navedene Dučeove naredbe četnička pogodba sa Talijanima privremeno je stavljena izvan snage, barem javno. Po naređenju iz Rima, Talijani su prekinuli isporuke oružja i streljiva, te su počela masovna uhićenja Dražinih ljudi. Dijelovi tri talijanske divizije, uz podršku avijacije, krenuli su prema četničkim položajima postavljenim u pravcu nastupanja partizana, čime su omogućili bijeg partizanima pred Nijemcima, a sve pod maskom borbe protiv probritanskih četnika. Iz Musolinijevog pisma talijanskom guverneru Crne Gore, generalu Pirciju Biroliju, od 23. ožujka, vidi se kako je talijanska akcija trajala i narednih mjeseci: "Iz vaših izvještaja proizlazi kako njemački i talijanski bataljuni vode borbu u Crnoj Gori da bi potukli četnike i Mihailovićeve bande". Musolini je ovakva pisma pisao pošto je znao kako ih se mogu domoći njemačke obavještajne službe, a svoje stvarne stavove i zapovijedi je iznosio u četiri oka povjerljivim generalima. Stvarni razlog protjerivanja četnika je bio premjestiti ih na sjever, na prostor koji su držali partizani, pošto su talijani ocijenili kako su partizani pred uništenjem i kako četnici trebaju preuzeti njihovu ulogu u borbi protiv NDH, a kako talijanska vojska treba za njima krenuti prema sjeveru.

U lipnju Talijani uhićuju vojvodu Dobroslava Jevđevića, koji se uglavnom bavio politikom, a ne vođenjem postrojbi. Činjenica da je on uhićen tek u lipnju, tri mjeseca poslije pokretanja ove antičetničke akcije, te ga umjesto u logor prebacuju na sigurno mjesto u Rimu, svjedoči koliko su se Talijani opirali njemačkim pritiscima. Okretanje Talijana protiv četnika ožujka 1943. godine bilo je u cjelini mlaka gluma. Dokaz ovome je novo Hitlerovo pismo Musoliniju od 19. ožujka, u kojem ga on moli za pridržavanje ranijih dogovora. Hitlerove molbe bile su neuspješne, pošto su vojnici 25 talijanskih divizija uglavnom "ubijali" vrijeme u primorskim gradovima, dok su Nijemci morali dovoditi jedinice potrebnije na Istočnom bojištu. Da je Pavelić shvaćao talijansku strategiju mogao je zamoliti talijane za "pomoć" u borbi protiv partizana na cijeloj teritoriji NDH, uključujući Srijem, Slavoniju, Posavinu i Bosnu. Time bi 25 talijanskih divizija dobili ono zbog čega su pomagali četnike i partizane, te bi logistička podrška njima prestala, a hrvatska vojska bi samo trebala čekati trenutak pogodan za obračun sa njima.

Nakon talijanske blokade njemačkih snaga kod Prozora i Nijemci su počeli razmišljati dali

je u pitanju talijanski kukavičluk, briga za boksit, ili prikriveno pomaganje partizanima, na što su od ustaške obavještajne službe i Eugena Dide Kvaternika upozoravani još od 1941. Nakon ovog Nijemci su konačno shvatili ono što su ustaški obavještajci znali gotovo 2 godine ranije, te su počeli pripremati nove operacije bez znanja talijana.

4.17. Operacija Schwarz

Zbog ponovnog jačanja partizana, a i četnika, naoružanih novim količinama oružja i streljiva, Vrhovno njemačko zapovjedništvo za Jugoistok 14. ožujka javlja o svojim namjerama o početku operacije " Schwarz", koja ne može započeti prije početka svibnja. U toj operaciji trebaju učestvovati: SS-divizija "Princ Eugen", 718. lovačka divizija, 369. hrvatska divizija, 2. i 3. hrvatska brdska divizija, prva brdska divizija, dijelovi 704 lovačke divizije i dijelovi bugarskog korpusa. Plan predviđa učešće što je moguće manje talijanskih vojnih jedinica. Razmatra se da se 24 sata prije početka operacije zatražiti od četnika predaju oružje i, pošto se očekuje njihovo odbijanje, koncentrični napad protiv Mihailovića i njegovih pristalica. Prije početka operacije planira se zračni napad protiv glavnog štaba Draže Mihailovića. Nakon neuspjelog uništenja partizana u operaciji "Weiss" njemački zapovjednik 'Jugoistoka' general von Leer odlučio je provesti operaciju 'Schwarz' koju mu je osobno odobrio sam Hitler 30. ožujka 1943. Pošto se zna za bliske veze Mihailovića sa talijanskim vojnim snagama, Hitler posebno naglašava da se najoštrije pazi na to da se njemačke prave namjere prema četnicima skrivaju. On je sve više sumnjao kako Talijani surađuju sa četnicima koji su saveznici zapadnih sila zato što preko njih namjeravaju promijeniti stranu i sami stati na stranu zapada.

Na prostoru sjeverno od Knina 1. travnja dolazi do novih jakih borbe između četnika i komunista gdje četnici pokušavaju partizane protjerati na sjever, baš kako talijanima odgovara. Sukobi između komunista i četnika nastavljaju se i kod Foče, čime četnici sprečavaju povlačenje komunista preko Drine, na istok prema Srbiji.

Kako bi se borbe prebacile i u Slavoniju Tito je promijenio taktiku, umjesto prebacivanja divizija i osvajanje pojedinih gradova na tom putu, što žele talijani, on prebacuje male, borbeno iskusne postrojbe sa velikim količinama oružja zarobljenog u Prozoru, čime naoružava lokalne partizane i mobilizira nove pristaše. Na prostoru sjeverno od Rume u borbama sa partizanima 14. travnja partizanima se predalo se 5 domobrana, a zarobili su 15 pušaka, jedan mitraljez i oko 1000 metaka. Pojačane su i sabotaže na lokalnim prugama kod Virovitice, Podravske Slatine, Daruvara i Bjelovara, na područjima gdje postoji više srpskih sela. Jačaju i napadi na vlakove, u kojima je nestalo više putnika, a među njima i dva njemačka vojnika. Kod Novske partizani su zarobili 29 hrvatskih vojnika. Na području Papuka partizani osvajaju 273 puške, 6 pištolja, 17.771 puščanih metaka, 110 ručnih granata, 158 granata, 48 kg eksploziva, 19 poljskih kuhinja, veći broj stoke, nekoliko skladišta hrane. Hrvatske postrojbe na ovom terenu nisu imale veliko ratno iskustvo, te lako gube borbe. U okviru akcije čišćenja terena na planini Papuk hrvatske jedinice 17. travnja naišle su na jak otpor, te su uništene u tri sata pri čemu je oko 900 domobrana i ustaša poginulo ili zarobljeno zajedno sa zapovjednikom pukovnikom Tomislavom Bosnićem. Nakon dolaska pojačanje, uspjeli su osloboditi 200 zarobljenih Hrvata. Prilikom borbi oko područja Papuka hrvatski gubici iznose 10 mrtvih, 223 nestala. Hrvatske jedinice takođe vode borbe na Petrovoj gori gdje je poginulo 13 partizana. Kako bi uništili partizane na ovom području nijemci planiraju novu operaciju koja počinje 20. travnja 1943. u njoj sudjeluje oko 35.000 vojnika njemačke 187. divizije i NDH postrojbi kako bi odbili 12. slavonsku partizansku diviziju od željezničke pruge Zagreb-Beograd i iz Požeške doline. Pavelić je uspio uvjeriti nijemce kako bi zbog političkih razloga bilo

dobro da operaciju vodi Hrvatska vojska, te da nijemci samo pomažu, i to je bila jedina operacija u čitavom ratu u kojem su ustaše zapovijedale nijemcima. Zbog velikih gubitaka neobučene i neiskusne lokalne Hrvatske vojske i velike količine oružja koje je završilo u rukama partizana nijemci su u svim kasnijim operacijama hrvatske vojnike tretirali samo kao pomoćne snage. Umjesto da se eliminira partizanska prijetnja broj partizana je znatno povećan uz pomoć zaplijenjenog oružja, te je formiran partizanski prvi slavonski korpus, zbog čega su nijemci i ustaše morali na ovom terenu držati znatno veće snage. Nakon operacije njemačko izvješće iz Glavnog ureda 187. pričuvne divizije u svibnju daje njemačke gubitke i potvrđuje velike gubitke hrvatskih postrojbi, pri čemu primjećuju kako su gubici partizana vjerojatno mali, te kako je njihova borbenost i organizacija izvrsni. Iz toga se može zaključiti kako se radi o borbeno iskusnim jedinicama iz bosne koje su samo popunjene lokalnim srpskim borcima. U izvještaju također se kaže kako odmazde nad civilnim stanovništvom koje obavljaju ustaše samo pomažu partizanima. Ubijeno je oko 882 hrvatska vojnika, oko 1033 je ranjeno, a 1250 zarobljeno. Partizani su zarobili čak i 25 minobacača. Na osnovu ovog ustaškog poraza vidljivo je kako Pavelić uopće nije bio svjestan uloge borbenog iskustva u razvoju vojnih jedinica. Umjesto da borbeno iskusne i uspješne vojne jedinice popunjava novim ljudstvom i tako jača vojsku on je dobiveno oružje dijelio na različite terene čime je jednako povećavao brojnost iskusnih i neiskusnih jedinica. Za razliku od njega Tito je na iskustvima I svjetskog rata i Španjolskog građanskog rata znao kako borbena moć jedinice ovisi o sposobnosti i iskustvu zapovjednika, osobito zapovjednika odjeljenja i vodova. Zahvaljujući Pavelićevom miješanju u vojne poslove, o čemu nije imao pojma, Slavonija je praktično izgubljena u vrlo kratkom vremenu, ne samo vojno već i politički.

Kod Bosanskog Petrovca njemačka 114 divizija u borbama je ubila 27 partizana, dok njihova 369 divizija vodi operaciju protiv četnika na planini Ozren (15 km sjeverno od Sarajeva). Pošto je teren veoma nepovoljan za vojne operacije, manjim četničkim grupama pošlo je za rukom, povući se prema jugoistoku. Četnička sela i uporišta na Ozrenu su potpuno uništena. Komunisti ponovo osvajaju Nevesinje. Četnici su razbijeni kod Gackog odakle su pobjegli u pravcu Nikšića.

Partizani oko Podravske Slatine 19. travnja provode nasilnu regrutaciju i pljačkaju okolna sela, iz čega se može zaključiti kako imaju više oružja nego ljudstva. Ovo je moguće zato što Pavelić nije na vrijeme naredio prisilnu mobilizaciju lokalnih Srba od 16 do 45 godine u pomoćne jedinice, te ih naoružane lopatama i krampovima uputio u izgradnju cesta i utvrda. Da je predvidio kako će veliki dio od 24 vagona streljiva i oružja zarobljenog u Prozoru završiti upravo u Slavoniji mogao je poduzeti korake potrebne za pravovremenu neutralizaciju partizanskih mobilizacija. Njemačka 114 divizija završava čišćenje terena na Petrovoj gori. U talijanskoj okupacijskoj zona, pokraj Foče vode se borbe između četnika i komunista, što talijanima odgovara, kako bi pod četničkim pritiskom što više partizana otišlo na teren pod hrvatskim nadzorom.

Vlak na pruzi Sarajevo - Brod (65 km od Sarajeva) 20. travnja napadaju četnici, čime žele prekinuti transporte između ovog područja i Zagreba. Istog dana u talijanskoj okupacijskoj zoni borbe između četnika i komunista ne prestaju (25 km južno od Gackog), u što se talijani ne miješaju, a kod Trnova (južno od Sarajeva) komunisti pljačkaju seljake. Njemačke obavještajne službe 21. travnja javljaju o partizanskim grupama jugoistočno od Virovitice, te na prostoru Bjelovara i Koprivnice. Njemačke trupe kod Foče razoružale su sto četnika. U talijanskoj okupacijskoj zoni vode se borbe četnika protiv komunista i na prostoru Nevesinja, a talijani i to mirno promatraju, što više Slavena izgine oni dugoročno imaju manje netalijana na svome području. Međutim partizani se ne daju protjerati na teritorij NDH, te postaju sve jači u jadranskom zaleđu. Očito je kako Tito ima informacije o njemačkim gubicima u Africi, i kako bi se Saveznici uskoro mogli iskrcati negdje na Sredozemlju, te se pokušava probiti na područje južnog Jadrana, što je suprotno od tajnih dogovora sa generalom Roatom. Komunisti imaju veće gubitke, ali su kod Gacka komunisti potukli četnike i zauzeli Šavnik. Četnici pokušavaju partizane potisnuti na sjever,

ali Titu sada to ne odgovara pa zanemaruje talijanske interese. Njemačka 369 divizija 22. travnja 1943. javlja kako su primijećene jače četničke grupe istočno od Zenice. Pošto su se partizani sa ovog terena povukli prema Jadranu i Slavoniji četnici jačaju. Prema informacijama talijanskog obavještajnog centra, Tito je u Otočcu, u talijanskoj zoni odgovornosti, odakle ga oni nastoje što prije usmjeriti na sjever. Zbog toga se borbe između četnika i komunista kod Nevesinja nastavljaju. Četnici se povlače sa položaja kod Foče i kreću se u pravcu Kolašina. I na prostoru Broda, Našica, i Virovitice 23. travnja opažene su jače komunističke grupe. U talijanskoj zona i dalje su u toku borbe između komunista i četnika na području jugoistočne Hercegovine. Na prostoru zapadno od Osijeka i Moslavačke gore 24. travnja partizani pljačkaju i nasilno provode regrutaciju. Partizanske operacije na području Bosne sve više slabe, a jačaju u Slavoniji i južnom Jadranu.

U Srijemu 25. travnja zabilježene su pojedinačne komunističke pljačke. Njemačka 369 divizija javlja, kako su četnici izvršili prepad na kolonu hrvatskih radnika, pri čemu je sto hrvatskih vojnika iz osiguranja zatajilo. Očito je kako je talijansko oružje stiglo i do Srijema, te kako zbog Njemačkih poraza na istoku, a i zbog postupaka Nijemaca prema Hrvatima i drugim civilima, borbeni moral među Hrvatima sve više opada.

Njemačka 369. divizija 26. travnja javlja, kako provodi operaciju na Ozrenu, ali i kako su četnici uspjeli pobjeći i ponovno se okupiti na prostoru 40 km sjeverozapadno od Sarajeva. U talijanskoj zoni talijanske trupe kod Pljevalja potiskuju lokalne komuniste prema jugozapadu u pravcu NDH. Jedna SS-divizija 27. travnja očistila je Glamoč. Kod Gospića noćni hrvatski napad na neprijateljske položaje je odbijen. U Crnoj Gori primijećena je skupina naoružanih partizana djelomično i u talijanskim uniformama. Kod Nikšića u tijeku je talijanska operacija protiv komunista koje tjeraju prema NDH. Iz navedenih borbi jasno je kako partizani više neslušaju talijane pošto očekuju iskrcavanje saveznika, te se tamo sve snažnije prebacuju, dok četnici nemaju takve podatke, pa nastoje ojačati u Bosni, gdje partizani slabe. Partizanima kontakt sa saveznicima treba zbog opskrbe oružja, ali im ne odgovara iskrcavanje saveznika pa moraju izbiti na jadran kako bi to spriječili. Očito je i kako Pavelić ne razmišlja o planovima zapadnih sila, te ništa ne poduzima kako bi se pripremio za prodor na Jadran.

Četnici sa prostora Knina zauzeli su 28. travnja u borbama Bosansko Grahovo, pošto su partizani na ovom prostoru ostavili vrlo slabe snage. Na prostoru oko Požege i Daruvara 29. travnja nastavlja se komunistička pljačka. NDH sve više gubi Slavoniju. Partizanske snage 30. travnja pojačale su obruč oko hrvatskog garnizona u Gospiću. Talijanske "savezničke" trupe, koje se nalaze 18 km zapadno od Gospića, odbijaju priteći u pomoć.

U Srbiji njemačke jedinice zauzele su Sjenicu i Prijepolje. Njemačke trupe bez borbe razoružale su četničke grupe u Novoj Varoši. Nađeno je pismo talijanskog oficira iz Sjenice, koje je upućeno jednom četničkom vođi. Sadržaj pisma: "Nije sigurno, da li će Nijemci doći. U svakom slučaju spremajte kofere."

Na osnovu izvještaja Vermahta od 1. svibnja Hrvati su izgubili bitku sa nadmoćnijim neprijateljskim snagama na planini Papuk. U talijanskoj zoni talijanske jedinice zapadno od Gospića i lokalne hrvatske pod njihovim nadzorom povukle su se u Karlobag pred udarima partizana koji, očito je imaju zapovijed prodora prema Jadranu. Hrvatskoj molbi, koja je upućena talijanskim snagama, da im prepuste teško naoružanje, nije udovoljeno. Hrvatska vojna misija hitno moli njemačku pomoć. Odgovaraju kako im za sada ne mogu pomoći. Postoji namjera, da se Foča što je prije moguće zauzme uz pomoć njemačkih snaga. Sjeverno od Rume 2. svibnja napadnuta je jedna hrvatska policijska stanica, pri čemu je zarobljeno 11 policajaca sa oružjem. Južnije, talijansko-četničke jedinice, 3. svibnja, nakon što je slomljen otpor partizana, ušle su u Gacko. Očito je kako i talijani počinju u partizanima gledati stvarne neprijatelje, te ih uz četničku pomoć, nastoje spriječiti u povratku na jug.

Na prostoru Šamarica (Banija) 4. svibnja napadnuta je jedna njemačka jedinica i u toj akciji ubijeno je 6 njemačkih vojnika, te je 20 ranjeno. U talijanskoj zona traju borbe na potezu Gacko-Nevesinje između četnika i komunista koji su se vratili iz Bosne. U Crnoj Gori traju borbe između četnika i komunista, pri čemu talijanska artiljerija daje podršku četnicima. Zajednički pokušavaju protjerati partizane prema sjeveru, ali im ne ide, pošto im sada Tito više ne pomaže zapovijedima o prebacivanju u Bosnu. Britanska zračna dostava oružja i streljiva iz Egipta četnicima i partizanima postaje sve značajnija. Njemačke trupe kod Foče, 5. svibnja, uprkos protivljenju talijana, razoružale su sto četnika, čime posredno, nenamjerno, pomažu partizanima u proboju na Jadran.

Jedna hrvatska jedinica kod Voćina (Podravska Slatina) 8. svibnja našla se u snažnom partizanskom obruču. Hrvatske vojne snage (tjelesna garda Poglavnika), koje su krenule iz Slatine prema Voćinu, odbijene su slijedećeg dana. Posada u Voćinu od 600 Hrvata uspjela se probiti prema Podravskoj Slatini. Tek 12. svibnja partizani su protjerani iz Voćina uz gubitke od 140 mrtvih.

U Africi njemačka 5. tenkovska armija 9. svibnja je poražena, a 10. svibnja 1943. Rommel ostaje bez goriva, streljiva i namirnica. Svima koji prate ratna zbivanja ovo je jasan znak kako bi zapadni saveznici vrlo brzo mogli prebaciti svoje snage negdje u južnoj Europi.

Njemačka 369 divizija nastavlja sa čišćenjem terena oko Foče. U talijanskoj zona četnici su 30 km jugozapadno od Nikšića od komunista zarobili 8 mitraljeza, 30 pušaka i 600 ručnih granata. Četnici i iz Kalinovika uspijevaju protjerali partizane.

U Crnoj Gori 11. svibnja odbijen je komunistički napad na Bijelo Polje. Očito je kako Titova tajna suradnja sa Roatom više ne vrijedi.

Na prostoru Mostara četnici od 5. svibnja provode prisilnu mobilizaciju srpskog stanovništva koristeći povlačenje partizana sa ovog prostora. Nedaleko od Mostara, 13. svibnja četnici su ručnim granatama napali jedna malu SS jedinica. Pored Berana, u više navrata četnici su napali njemačke položaje. Primijećeni su i jači pokreti četnika iz Bijelog Polja prema Sjenici. Očito je kako i četnici shvaćaju kako bi moglo doći do iskrcavanja zapadnih saveznika, te pokušavanju ovladati prostorom uz Jadran.

Na području zapadne Bosne jake komunističke snage 14. svibnja prekinule su promet na cesti Glina - Velika Kladuša.

Nakon poraza generala Romela u Africi i četnici počinju shvaćati kako bi se situacija mogla brzo preokrenuti u korist zapadnih saveznika, te dijele letke, gdje se govori o četničkoj odluci, da se pozove srpski narod u veliku oslobodilačku borbu protiv Nijemaca, Talijana i Hrvata. Četnici planiraju zapadno od Andrijevice napasti Nijemce, ali su oni pri tome zarobili četničkog vođu Pavla Đurišića. Talijani traže njegovo izručenje, pri čemu prijete kako će ga osloboditi silom.

U Crnoj Gori 15.svibnja započela je dva mjeseca pripremana operacija "Schwarz", koja je planirana prije poraza Nijemaca u Africi. Snažne njemačke jedinice su tiho prebačene u garnizone gdje su čekali početak operacije. Četnici, kao i partizani očito iznenađeni poslije kratkih borbi brzo predaju oružje. Talijani također iznenađeni ovom operacijom odbijaju suradnju u borbi. Kod Kalinovika, njemačka 118. divizija, poslije slabog otpora, razoružava veći broj četnika, 369. divizija osvaja Čajniče koje su partizani prije povlačenja uništili i zapalili. Odmah potom Nijemci su zauzeli i Kolašin. Prema njemačkim obavještajnim izvješćima "Titov štab" smješten je 20 km od Žabljaka, a štab Draže Mihailovića nalazi se jugoistočno od Bijelog Polja. U ovoj novoj velikoj operaciji 'Schwarz' General von Leer je odlučio operaciju povesti uz minimalno angažiranje Talijana. Sve

pripreme izvedene su u najstrožoj tajnosti o čemu Talijani nisu smjeli ništa znati, a Talijane su kod izvođenja uključili samo tamo gdje to nisu mogli izbjeći, pošto se izvodila u talijanskoj 'okupacijskoj zoni', tj., njihovog područja djelovanja. Za Tita je ova nova operacija bila potpuno iznenađenje pošto ni talijanski general Roatta, kao ni njegov nasljednik general Roboti nije znao za nju, pa mu to nije mogao dojaviti, a i on sam je sa Nijemcima sklopio primirje. Naime, još dok su u operaciji Weiss vođene borbe za Gornji Vakuf, na Brozovu inicijativu partizani su poslali delegaciju radi prekida borbe, nudeći zajedničku borbu protiv četnika i protiv savezničkog iskrcavanja. (Prvi kontakt zbio se već koncem 1942. godine, radi zamjene ratnih zarobljenika, uz pomoć njemačkog inženjera i nacista Hansa Otta, poslijeratnog Titova suradnika u ustrojavanju OZN-e.) Nijemci su željeli iskoristiti ponudu, te su kao potvrdu iskrenih namjera tražili prekid partizanskih napada na željezničke transporte u Slavoniji. Zbog toga Tito je dao nalog za prebacivanje jedinica iz Slavonije u Bosnu preko Save, ali je ovu zapovijed povukao čim je operacija Weiss završena, te su se Slavonski partizani naoružani oružjem zarobljenim u prozoru vratili u Slavoniju gdje su pojačane borbe, ali bez napada na njemačke željezničke transporte prema istoku. Titu je ovdije bilo bitno naoružati što više Srba i zarobiti hranu za dalmatinske i bosanske partizane.

Nakon prelaska Neretve u prethodnoj operaciji Weiss partizani su razbili četnike u istočnoj hercegovini koji su djelovali pod talijanskom komandom kao dobrovoljačka antikomunistička milicija. Prelaze preko Drine sa javnom zapovijedi da se prodre u Srbiju, ali čim su se malo odmorili Broz zabranjuje napad na Foču i Čajniče jer su tamo njemačke jedinice s kojima je on u međuvremenu sklopio primirje. Tada se Tito okreće prema Kolašinu i Sandžaku kamo je mogao krenuti početkom godine, pošto mu na tome putu nije stajalo ništa osim slabih talijanskih postrojbi. Međutim u Kolašin dolaze Nijemci, koji odlučuju prekinuti dogovor sa komunistima, pa pokreću novu tajno pripremljenu ofenzivu, te partizanske snage tjeraju na Durmitor i kanjon Pive. Ostaci partizanske 4. divizije sa ranjenicima opkoljeni su i prijeti im uništenje, kao i ranije nakon G. Vakufa. Zbog toga partizani nastoje ojačati svoje borbe u Slavoniji kako bi što više razvukli njemačke snage.

U Slavoniji grupa partizana u jačini od 500 ljudi krade stoku zapadno od Slavonske Požege, kako bi nahranili svoje borce u Bosni i Dalmaciji gdje im nedostaje hrane. Hrvatska vojska nastavlja se čišćenje terena oko Voćina. Zbog ovih borbi u Slavoniji hrvatske snage se ne mogu znatnije uključiti u operacije na području Bosne, a za mobilizaciju novih vojnika nemaju oružja. Talijani i Nijemci im ga ne daju, a Pavelićevi logističari ga ne znaju ilegalno kupiti u Švicarskoj, Nizozemskoj, ili Španjolskoj.

U Crnoj Gori partizani napadaju četničke položaje sjeverno i istočno od Nikšića, ali su odbijeni uz pomoć talijanskog topništva. Odnos između nijemaca i talijana na ovom području i dalje je napet. Talijanske vojne jedinice iz Bileća 16. svibnja odbile su ponudu za razgovor komandanta SS-divizije. Prije nego što je stigla SS-divizija, četnici su se povukli uz podršku Talijana, pri čemu su im Talijani dali svoje uniforme i kamione. Talijani shvaćaju kako su im četnici jedini preostali saveznici, dok nijemci napade usmjeravaju prvenstveno protiv četnika koji bi mogli dočekati iskrcavanje zapadnih saveznika, a komunisti im manje smetaju pošto znaju kako oni ne bi dopustili iskrcavanje kapitalističkih i demokratskih zapadnih saveznika. Na prostoru Kalinovika njemačka 118 divizija zarobila je 530 četnika, a 369. divizija, nedaleko Čajniča vodi lakše borbe sa četnicima, koji istovremeno ratuju sa komunistima. Istovremeno njemačka 1. brdska divizija zarobila je 2000 četnika. Ova divizija 17. svibnja nailazi i na žilav otpor komunista. Po mišljenju Italijana, koje oni upućuju nijemcima, Draža Mihailović nije više u Crnoj Gori, nego je pobjegao u Srbiju. Time nastoje smanjiti pritisak nijemaca prema svojim saveznicima četnicima.

U Slavoniji 18. svibnja uz oblačno i kišovito vrijeme partizani vrše sabotaže na pruzi kod Voćina i Jajca, a na pruzi Zemun - Novi Sad 19. svibnja također je izvršena sabotaža.

Njemačko zrakoplovstvo 20. svibnja zapaljivim bombama napada Žabljak u Crnoj Gori pri

čemu je pogođeno partizansko skladište streljiva. Od siline eksplozije mjesto je uništeno, a odakle im tolike količine streljiva nema podataka. Pošto su prestali slušati tajne talijanske instrukcije oružje su vjerojatno dobili Britanskim zrakoplovima iz Afrike. Njemačka 114. divizija u Bosni uspješno čisti prostor između Kladuše - Gline i Kostajnice. Partizani imaju 70 mrtvih i 4 zarobljena. Nedaleko od Prijedora partizani vrše sabotažu na lokalnoj pruzi. Tom prilikom 15 njemačkih vojnika je ubijeno, a 20 nestalo.

U Crnoj Gori se pojavljuju "zelenši" koji žele samostalnu Crnu goru. Zelenaški general Popović najavio je borbu protiv komunista i srpskih četnika. Jače partizanske i četničke snage povukle se pred pritiskom SS-divizije i pobjegle prema Pivi i Šavniku. Vermaht javlja kako su u zadnja tri dana ubijena 41 pripadnika četnika i partizanskih jedinica, te je zapljenjeno 250 pušaka. U NDH partizani napadaju vlak kod Prijedora, pri čemu su poginula dva nijemca i 7 partizana. Sjeverozapadno od Knina četnici su uspješno odbili partizanski napad. Dva dana kasnije jake komunističke snage (14 km jugoistočno od Foče) prisilile su 4. hrvatsku brigadu na povlačenje. Borbe se vode i između 1.000 komunista i slabijih četničkih snaga na pruzi Doboj – Derventa odakle se četnici povlače prema Tesliću. Borbe između četnika i komunista i dalje traju kod Knina, gdje komunisti imaju 13 mrtvih. Očito je kako se pokušavaju vratiti na područje koje su Talijani prepustili četnicima, te se povlače sa prostora gdje nijemci provode svoju novu operaciju.

Više sela u okolini Travnika 23. svibnja osvojeno je od strane partizanske postrojbe od oko 250 ljudi. Gospić je ostao bez vode, jer su komunisti izvršili sabotažu. Prilikom borbi između četnika i partizan ubijeno je 8 partizana.

Jaki partizanski napadi vode se nedaleko od Foče 24. svibnja. Oko 4 komunističke brigade pokušavaju probiti obranu njemačke 118. divizije koja iz Sarajeva dobiva pojačanje. Vođa zelenaša (koji se zalažu za samostalnu Crnu Goru) general Popović dao je izjavu, kako će zelenaši biti lojalni suradnici sa Nijemcima, te se boriti protiv komunista i četnika.

U Slavoniji je provedena uspješna akcija čišćenja na prostoru Daruvar – Virovitica, pri čemu je ubijeno 22 partizana i 6 zarobljeno. Na planini Moslavina primijećena je grupa od oko 350 partizana. Borbe se vode i na prostoru Glina - Petrovac - Bosanska Krupa gdje partizani imaju 5 mrtvih. U talijanskoj zoni talijansko zrakoplovstvo javlja kako su djelovali protiv neprijateljskih ciljeva na prostoru Gospić - Karlobag - Otočac i bacali pomoć Hrvatima, koji se nalaze u Gospiću u obruču. Koliko je pri tome pomoći palo Hrvatima, a koliko partizanima nisu javili.

Partizani 25. svibnja napadaju Foču sa 6 brigada od oko 6.000 ljudi. Odakle im streljivo, pošto su ono zarobljeno u Prozoru davno potrošili čak ni Nijemci ozbiljno ne istražuju. 25 km jugozapadno od Sjenice njemačka 104 divizija potpomognuta sa lokalnom muslimanskom milicijom vodi borbe sa četnicima. Nijemci 26. svibnja dolaze do podataka kako se Tito sa svojim štabom nalazi 14 km istočno od Žabljaka, u dolini Tare.

Istovremeno, sjeverno od Slavonske Požege primijećene su partizanske snage sa oko 1.500 ljudi. Na prostoru Bjelovara komunisti sa oko 150 ljudi napali su jednu hrvatsku jedinicu. Borbe između Hrvata i partizana vode se i kod Koprivnice, u kojima je ubijeno 8 komunista i 4 zarobljeno. Nedaleko od Gline komunisti su upali u jedno hrvatsko uporište, ali je napad odbijen. Njemačka 114 divizija u borbama sa partizanima sjeverozapadno od Kostajnice ubila je 9 partizana. U talijanskoj zoni na prostoru Knina i dalje traju borbe između četnika i komunista, u kojima je ubijeno 10 komunista, a na prostoru između Knina i Grahova komunisti su imali ponovo 40 mrtvih i 10 zarobljenih. Nedaleko od Siska 28. svibnja napadnuto je jedno hrvatsko utvrđenje i pri tom je zarobljeno 100 Hrvata. Jake komunističke snage kod Slavonske Požege 29. svibnja ugrožavaju više

naselja. Borbe ustaša sa partizanima vode se i kod Okučana pri čemu je 7 partizana ubijeno. Njemačka 114. divizija pri čišćenju prostora zapadno od Gline likvidirala je 14 partizana. Sjeveroistočno od Tuzle primjećeno je oko 1000 komunista. Njemačka 373. divizija prilikom čišćenja terena kod Gornjeg Vakufa zarobila je 62 komunista, a među njima i jedan komesar. U talijanskoj zoni 6. i 14. hrvatska brigada vrše čišćenje terena oko Brinja pri čemu su partizani imali 17 mrtvih.

Njemački obavještajni izvještaji od 30. svibnja o gubicima u posljednjih 15 dana: 131 ubijen, 506 ranjenih i 744 nestala, komunisti: 897 ubijena, 620 ranjenih i 701 zarobljen. Četnici: 15 mrtvih, 3049 zarobljenih. U Hrvatskoj Slavonska Požega pala u rukama komunista. Ustaše su u borbama imale znatne gubitke. Njemačka 114. divizija vodi borbe sa partizanima kod Bosanskog Novog. Nijemci 31. svibnja 1943. javljaju kako su sve češći slučajevi da se hrvatske jedinice, prilikom neprijateljskih napada, bez otpora daju razoružati, ili zarobiti.

Ustaški bataljun u akciji čišćenja terena sjeverozapadno od Požege naišao je na jaki partizanski otpor. Komunisti su gađali Požegu sa lakim naoružanjem, a kod Gline napali jednu hrvatsku jedinicu i zarobili pukovnika Lanića sa 21 vojnikom. Jake komunističke snage od nekoliko tisuća primijećene su 1. lipnja 1943. nedaleko Slavonske Požege, te se dobro naoružani i opremljeni, kreću ka jugu. Protiv njih je dijelovalo i zrakoplovstvo. Zbog situacije oko Požege, iz Zagreba krenula je jedna njemačka bojna u pomoć. Borbe između nijemaca i komunista vode se i sjeveroistočno od Banja Luke. Južno od Velike Kladuše 2. lipnja vode se borbe između Hrvata i partizana. Kod Kladuše, slijedećeg dana razbijena je jedna partizanska grupa pri čemu je 14 komunista ubijeno. Kod Kostajnice partizani imaju 6 mrtvih, a nedaleko Bihaća 17. Situacija u dolini Slavonske Požege i dalje je napeta.

U Mratinju 3. lipnja, opkoljeni Tito odlučuje podijeliti vojsku. On sa 1. i 2. divizijom, elitnim jedinicama, kreće u Bosnu, a 3. i 7. diviziji nalaže da sa bolnicom i 4000 ranjenika idu u Sandžak što im nije uspijelo. Od 9. dalmatinske divizije preživjela je samo 3. dalmatinska brigada. Jednoj diviziji uspijelo je proći kroz rijetke njemačke redove, 8. lipnja prešli su preko Sutjeske, a za njom i Vrhovni štab zahvaljujući otporu 2. dalmatinske brigade koja je na Barama uništena braneći bijeg Tita. Nakon toga Tito naređuje 3. i 7. diviziji napuštanje ranjenike i bolnice i polazak za njim, ali je za to bilo kasno, te je samo ostatcima 7. divizije uspio proboj. U Bosni i u Hrvatskoj dočekale su ih potpuno sačuvane jedinice Bosanskoga štaba (4. i 5. divizija) i Hrvatskog štaba (6. i 8. divizija) koje su odbile poslušati naređenje VŠ o koncentraciji na početku operacije Weiss. Nakon godinu dana Tito se nalazi tamo odakle je krenuo u pohod na sjeverna područja NDH polovicom 1942. Usput je izgubio dvije trećine vojske, ne računajući 50.000 do 80.000 civilnih izbjeglica koji se nakon dolaska do Livna više i ne spominju u nikakvim izvještajima.

Po partizanskim položajima u Slavoniji 4. lipnja dijelovalo je njemačko i hrvatsko zrakoplovstvo. Glavne borbe su prenesene sa prostora Slavonske Požege na prostor Našica. Borbena jedinica, koja je krenula u proboj partizanskog obruča oko Našica, naišla na snažan otpor 8 km sjeveroistočno od Našica. Sjeverozapadno od Bjelovara 6 lipnja izvršen je napad na jedno hrvatsko uporište pri čemu je 28. Hrvata zarobljeno. Prema njemačkim izvješćima od 8. lipnja, konačni hrvatski gubici u borbama za Našice: 71 ubijen, 26 ranjenih, 97 nestalih vojnika, te 80 mrtvih civila, a partizani imaju 280 mrtvih. Ustaška jedinica, koja je krenula prema Slavonskoj Požegi, najvećim dijelom je dezertirala. Svega 100 ustaša stiglo je u Pleternicu.

U Crnoj Gori, pritisak na položaje njemačkog potpukovnika Gerltlera 3. lipnja na prostoru Tjentišta ne prestaje. Most na Drini kod Foče, 4. lipnja zbog visokog vodostaja rijeke je uništen. Partizani 5. lipnja pokušavaju nadmoćnim snagama probiti njemačke položaje, kako bi preko Popova Mosta stigli do Kalinovika. Borbena grupa general-majora Ludvigera prešla je Taru.

Bugarske jedinice stigle su do Suvodola (7 km od Žabljaka). Jugozapadno od Bijeljine komunisti su osvojili jedno hrvatsko uporište i zarobili 900 Hrvata. Partizani su 7. lipnja pojačali svoje položaje na planini Durmitor. U borbama kod Gackog imaju oko 200 mrtvih. Njemačko zrakoplovstvo djeluje po partizanskim ciljevima na prostoru Mratinja, Tjentišta i Suha.

Kako bi olakšali položaj Tita u Crnoj Gori partizani pojačano djeluju u Slavoniji i Bosni. Hrvatska vojska je 9. lipnja ponovo osvojila Slunj, a u Slavoniji slijedećeg dana jugoistočno od Virovitice partizani su razoružali 13 domobrana, dok je 12. lipnja izvršena nova sabotaža na pruzi kod Virovitice. Očito je kako su domobranske jedinice u Slavoniji puno manje borbene nego u Lici, djelomično zbog toga što donedavno u Slavoniji i nije bilo borbi, a djelomično zbog toga što su domobrani sve manje vjerovali u vlast zbog sve lošijih izvještaja sa istočnog fronta. Da je Pavelić (i njegovi vojni savjetnici) znao pravilno rotirati jedinice na bojištu kako bi svi imali podjednako borbeno iskustvo (pri čemu se smjenjuju nesposobni i uplašeni a unapređuju borbeniji i sposobniji) ovakvih poraza bi bilo manje. Ali on to nije radio pošto mu to talijanski vojni stručni savjetnici nisu predlagali.

Usporedno sa vojnim operacijama, hrvatski komunisti nastoje i na političkom polju privući što više Hrvata u svoje redove, te je zbog toga 13. lipnja 1943. održano Prvo zasjedanje ZAVNOH-a u Otočcu. ZAVNOH je formalno preuzeo funkciju najvišega partizanskog političkog tijela u Hrvatskoj (»Plitvička deklaracija«), te je praktično vršio funkciju najvišega organa vlasti komunističke Hrvatske. Za predsjednika Izvršnog odbora, izabran je književnik Vladimir Nazor. Slijedećeg dana 14. lipnja na proplanku pokraj Plitvičkih jezera održana je radna sjednica ZAVNOH-a odakle je poslan: »Proglasu narodima Hrvatske«, u kojem se poziva na borbu za oslobođenje od tuđinske vlasti, te oslobađanje Istre, Zadra, Rijeke i jadranskih otoka«. U ovom proglasu partizani su vrlo lukavo nastojali pridobiti i Hrvate sa teritorija koje su okupirali talijani i u koje vojska NDH nije imala pristupa. Sve se ovo odvijalo u trenucima kad se Tito povlačio iz Crne gore U Bosnu, te su "odlukama ZAVNOH-a" hrvatski partizani nastojali što više ojačati svoj utjecaj u odnosu na Vrhovni Štab koji se kretao zajedno sa Titom. Ovaj prikriveni sukob između Hrvatskih i Jugoslovenskih komunista trajao je čitavoga rata skroz dok Tito nakon rata nije ubio glavnog Hrvatskog komunista Andriju Hebranga. Hrvatski komunisti su pred rat pokazivali veliku samostalnost u odnosu na centralno jugoslavensko vodstvo. Mačekova vlada ih je 31. 3. 1941. uhitila i smjestila u logor Kerestinec. Dolaskom ustaša na vlast oni su preuzeli upravu. Nakon što su 9. 7. 1941. streljali deset logoraša komunisti-robijaši su u dogovoru sa članovima Gradskog komiteta KPH Zagreb organizirali bijeg iz logora u noći s 13. na 14. 7. U bijegu je učestvovalo 111 uglavnom komunista. Zbog loše organizacije većina logoraša je uhvaćena i ubijena, a spasilo se samo njih 14. Jedna od ključnih organizatora bijega bio je Slovenac Josip Kopinić, Kominternin agent u Zagrebu i glavna veza između Moskve i Tita. Hrvatski komunisti su smatrali kako se zbog podijele Jugoslavije i KPJ treba prilagoditi takvom stanju. To je Kopinić dojavio Titu, te se i sam počeo prikazivati kao zagovornik takve podijele. Uvjerio je Gradski komitet KPH Zagreba kako ima mandat Kominterne u poticanju akcije i samostalno rukovođenje. Tako je i uspio organizirati bijeh Hrvatskih komunista iz logora, pri čemu je poginulo blizu 70 komunista. Na taj način je Slovenac Kopinić uz pomoć ustaša uspio likvidirati najvažnije hrvatske komuniste, uključujući najvažnijeg hrvatskog komunističkog intelektualca Augusta Cesarca, čime su među hrvatskim komunistima ojačali projugoslovenski komunisti.

U Srbiji 9. lipnja vode se velike borbe između četnika Draže Mihailovića i partizana na prostoru Šapca. Partizani se pokušavaju proširiti i u Srbiju, ali im četnici to ne dozvoljavaju. Na prostoru Ivanjice primijećena je četnička postrojba od 400 ljudi, a među njima i 15 Engleza.

U Crnoj Gori gdje operacija Schwarz i dalje traje partizani 10. lipnja dovlače pojačanje sa istoka preko Pive. Na jednom mjestu uspjeli su probiti front kod 369 divizije. Most na Sutjesci je srušen, a partizani trpe velike ljudske i materijalne gubitke.

Istočno od Vlasenice 11. lipnja primijećena je grupa do 300 partizana. Na prostoru Zenice uništena jedna je četnička grupa, pri čemu je 9 ubijeno. Napadnuto je i njemačko osiguranje ceste Donji Vakuf - Travnik.

Njemačke snage 12. lipnja stežu obruč zapadno od Pive, te poslije jakog otpora, osvajaju Tjentište. 118. divizija izbrojila je 214 mrtvih partizana i 34 zarobljena. U pojedinim mjestima registrirane su brojne žrtve tifusa. Na prostoru Žagubice primijećeno je kako engleski avioni bacaju "pakete" četnicima. Partizani se 13. lipnja pokušavaju probiti iz obruča, ali bez uspjeha. Najveći dio partizanskih snaga, koji su se našli u obruču do 14. lipnja su uništeni, a kod Tjentišta je izbrojeno 406 ubijenih. Pronađene su velike masovne grobnice i naselja puna leševa umrlih od tifusa.

U Bosni 13. lipnja na putu od Brčkog prema Bijeljini 2. hrvatski bataljun od 1000 ljudi, poslije višesatne borbe sa partizanima, gotovo potpuno je uništen. Vratilo se samo 600 vojnika i to bez odjeće. Hrvatski časnici su zarobljeni i streljani. Ovakvim streljanjima časnika i puštanjem vojnika partizani su postizali znatno slabljenje morala kod domobrana, pošto su pušteni ponovno vraćani u domobranstvo gdje su širili strah od partizana. Kod Kladnja 14. lipnja u borbi je ubijeno 75 partizana i 10 Hrvata.

U okviru operacije "Schwarz" obavljeno je i razoružavanje preostalih četnika u talijanskoj okupacijskoj zoni na području Crne Gore i Sanđaka, koji su svi bili legalizirani u Dobrovoljačku anti-komunističku miliciju (Milizia Volontaria Anti-Comunista – MVAC), koja se navodno borila protiv partizana, ali najčešće sa istim žarom kao i njihovi gospodari Talijani. Najviše su se istakli u masakrima nad hrvatskim katoličkim i muslimanskim civilima. Operacija Schwarz je bila najveća operacija do tada i ujedno posljednja operacija takvih razmjera, sa 117.000 vojnika protiv samo 20.000 partizana i znatno manje četnika, ali je završena samo na području Crne Gore. Na drugim dijelovima Bosne i Slavonije operacije se nastavljaju, ali uništenje partizana ne uspijeva, ponajviše zbog kapitulacije Italije kada Nijemci moraju na brzinu razoružavati Talijane, kako oni ne bi mogli u kompletu predati sve oružje i opremu partizanima. Dobar dio oružja zarobili su i vojnici NDH, ali su ga morali predati Nijemcima, pošto je njima, "navodno" trebao za druga ratišta. Pravi razlog bio je taj što oni nisu željeli snažnu hrvatsku vojsku koju ne mogu kontrolirati, pošto su se bojali prelaska pojedinih postrojbi ustaša i domobrana na stranu saveznika i pozivanje saveznika na iskrcavanje oko Dubrovnika, ili Splita. Operacija "Schwarz" službeno je završena 15. lipnja, (35 dana nakon Romelovog poraza u Africi), iako su se sukobi na svim drugim dijelovima ratišta pojačali. Istog dana kod Sokoca partizani su napali jednu ustašku jedinicu.

Prilikom čišćenja terena Kotor Varoš - Prijavor - Teslić 16. lipnja ubijeno je 78 komunista, a 8 ih je zarobljeno. Kod Rume 17. lipnja napadnut je jedan putnički vlak. Borbe se vode i u Slavoniji jugozapadno od Daruvara pri čemu je ubijeno 195 partizana i 14 zarobljeno, a poginula je 57 Hrvata, uz 39 nestalih. Zbog pojačanih napada i osiguranje željezničke pruga Sarajevo - Mostar pojačano je sa tri bataljuna.

Od 15. lipnja do 17. lipnja na visoravni Crne Gore njemačke snage ponovno vode, zajedno sa pojedinim bugarskim i hrvatskim jedinicama, koje su bile pod njemačkim zapovjedništvom vojnu operaciju sa ciljem da unište: prvo, zaostale partizanske postrojbe koje su ovdje našle utočište, i drugo, naoružanu četničku organizaciju, koju vodi četnički vođa Draža Mihailović. Četnici su se na vrijeme, prije nego što je započela njemačka operacija, sklonili, te su tako preživjeli. Partizani koji su u okruženju imali oko 16.000 ljudi, bili su stegnuti u obruč i na prostoru Drina-Sutjeska – Piva gdje su sabijeni i uništeni do 21. lipnja. Poginulo ih je oko 12.000, a spasilo se samo 3.000 do 4.000 ljudi pod vodstvom Tita. Nijemci su uz pomoć saveznika uspeli na taj način uništiti najjaču, dobro organiziranu komunističku grupu na Balkanu.

Hrvatske specijalne jedinice su 18. lipnja razbile partizane sjeverno od Bjelovara i sjeverozapadno od Gline. Napadnut je njemački teretni vlak kod Novske pa je pruga bila zatvorena oko 7 sati. Partizani su opkolili Kladušu, pa djeluje njemačko zrakoplovstvo. Partizani zauzimaju Fojnicu i Busovaču. U talijanskoj zona odbijen je partizanski napad na Knin pri čemu je poginulo 10 partizana. Kod Kotor Varoši 19. lipnja uništena je jedna partizanska grupa pri čemu je ubijeno 39 partizana, a kod Knina ih je ubijeno 79. Prilikom napada na jednu hrvatsku patrolu nedaleko Petrinje 22. lipnja 1943. zarobljeno 19 Hrvata. Na prostoru Velike Kladuša, Cetingrad i Sunja 21. i 22. lipanj 1943 u području južno od rijeke Save počinje operacija "Klara" u kojoj njemačka 114. Jaeger divizija sa dijelovima 373. divizije, uz pomoć hrvatske vojske napadaju 1. partizanski korpus iz pravca Gline i Cazina.

U Crnoj Gori 23. lipnja talijanska divizija "Venecija" i "Peruđa" vode borbe sa preostalim partizanima (koji su se uspjeli skriti od nijemaca), pri čemu ih je 18 ubijeno, a 17 zarobljeno. Pošto četnika pod njihovim zapovjedništvom ovdje više nema, a Tito više ne surađuje, moraju se sami uključiti u borbe.

Na prostoru Višegrada 24. lipnja primijećene su jače četničke snage, a sjeverozapadno od Tuzle opažene su jače komunističke grupe sa teškim naoružanjem. Borbe kod Kladuše su okončane, a gubici partizana su 682 mrtva, uz tri mrtva Nijemca i 60 Hrvata. Na prostoru Sjenice muslimanska milicija, pod vodstvom njemačkih časnika, ubila je 50 četnika.

U Srbiji na prostoru Kruševca 25. lipnja registrirano je intenzivno zračno snabdijevanje ustanika od strane engleskih aviona. Dva engleska transportna aviona na prostoru Bajine Bašte bacala su pomoć Draži Mihailoviću.

Hrvatsko uporište 10 km od Vlasenice palo je u ruke partizana 26. lipnja. Idućeg dana Vlasenica i Srebrenica pale su u partizanske ruke. Ustaše su uspjeli pobjeći prema Zvorniku uz znatne gubitke.

U Crnoj Gori kao odmazda za ubijene talijanske oficire na prostoru Berane - Podgorica - Nikšić streljano je 150 zarobljenih komunista.

Kladanj je 28. lipnja pao u ruke partizana, a Stupari (12 km sjeverno od Kladnja) 29. lipnja. Nedaleko Zvornika vode se borbe između Hrvata i komunista. Titovi partizani u istočnoj Bosni krajem lipnja nalaze se u lošem stanju i najvećim dijelom su demoralizirani. Kladanj su noću 28. lipnja nadlijetali engleski avioni i bacili pomoć partizanima.

Nijemci 2. srpnja procjenjuju kako jačaju antifašističke i defetističke snage u Italiji, koje su zahvatile i armiju. Italija ne posjeduje dovoljno tenkovskih divizija, kao ni protivtenkovsko naoružanje. Odbrana talijanske obale je slaba, a vrijednost talijanske ratne mornarice je veoma mala. Talijansko zrakoplovstvo može efikasno djelovati samo uz njemačko zrakoplovstvo. Samopouzdanje talijanskog vojnika je uništeno. Odnos između njemačkih i talijanskih vojnika je korektan. Kod talijanskog stanovništva, međutim, primjećuje se hladno, pa čak i neprijateljsko držanje prema njemačkim vojnicima.

U odnosu na hrvatske jedinice, 4. brigadu, te 369. i 373 pješačke divizije, koje su učestvovale u operaciji "Schwarz", - obavještajci Vermahta primjećuju slijedeće: "treba se povećati broj njemačkih vojnih instruktora, jer je obuka hrvatskih vojnika slaba. Što se tiče čistih hrvatskih vojnih formacija, one su u borbama potpuno zatajile. Jedna od direktnih posljedica tog zatajivanja hrvatskih jedinica sastoji se u tome, da moral i borbena snaga bandita stalno jača." Svoju ocjenu hrvatske vojske dao je i njemački general u Hrvatskoj, Glez fon Horstenau. On je naglasio, kako su se hrvatske jedinice u većini slučajeva, kad su se našle u ozbiljnoj borbenoj situaciji i većem

iskušenju, pokazale kao nepouzdane. One imaju uspeh samo onda, kad se oslanjaju ili, kada stoje pod njemačkom kontrolom. Zbog svih tih razloga, treba se ispitati mogućnost, da se u potpunosti odustane od formiranja čisto hrvatskih jedinica. Iz ovakvih izvješća je očito kako su se Nijemci bojali prelaska Hrvatske na zapadnu stranu, te su željeli pod jaču kontrolu staviti Hrvatske postrojbe. To je rezultiralo sve većim otporom među hrvatskim časnicima, i sve češćim prelaskom na stranu partizana.

Za uništenje partizanskih snaga kod Tuzle, 5. srpnja Nijemci planiraju upotrijebiti 369. hrvatsku diviziju i SS-divizija "Princ Eugen". Nijemci ukazuju 7. srpnja i na važnost rudnika boksita kod Drniša, te traže njegovo vojno osiguranje. Kod Drniša nedavno je uništen cestovni i željeznički most, te ga nastoje popraviti. U Hrvatskoj borbe sa partizanima jačaju. Na prostoru Tuzle 10. srpnja traju borbe sa jakim partizanskim grupama. Od talijana Nijemci traže garanciju za razoružanje četnika, prije nego što započnu sa vojnim operacijama u Lici protiv partizana. Čim talijani za to daju garanciju mogu počet akciju protiv partizana na tom području.

Na Siciliji 11. svibnja američko-britanske snage izvršile su invaziju, čime se čitava geostrateška vojna situacija na Balkanu mijenja. Na prostoru Tuzla - Sarajevo 12. svibnja partizani pružaju jak otpor 369. hrvatskoj diviziji i SS-diviziji "Princ Eugen".

Njemačka obavještajna služba 13. svibnja doznaje kako je general Mihailović 7. svibnja 1943. uputio poziv svim svojim podčinjenim komandantima, u vezi angloameričkog iskrcavanja na Siciliju, pripremu na pokret, ali da krenu u akciju tek kada on to odobri. Pošto je ovaj potez uputio 4 dana prije iskrcavanja na Siciliju očito je kako mu je to dojavljeno unaprijed. Pošto on nije odmah krenuo prema Jadranu, već je naredio pripremu i čekanje logično je zaključiti kako ni on nije bio siguran hoće li se to doista dogoditi.

Istovremeno borbe protiv partizana u istočnoj Bosni i planini Papuk su u tijeku.

Njemačko zapovjedništvo za Jugoistok uhvatilo je 16. svibnja 1943, pet dana nakon savezničkog iskrcavanja na Siciliju, radio poruku Draže Mihailovića, u kojoj on, s obzirom na najnoviji razvoj situacije na europskim ratištima, poziva na pojačano vršenje sabotaža u Hrvatskoj, te kako njegove jedinice trebaju krenuti prema Jadranu, kako bi Saveznici, ako dođe do njihovog iskrcavanja, tamo srele četnike, a ne komuniste. Kako bi Titu izbila političke adute iz ruke, četnička propaganda treba biti jugoslavenska, a ne velikosrpska. Međutim, nakon četničkih pokolja Hrvata ova promjena četničke politike nije više mogla imati nikakvog uspjeha kod Hrvata.

U Hrvatskoj 17. svibnja, 6 dana nakon iskrcavanja na Siciliji, Nijemci procjenjuju kako je u Hrvatskoj nastala panika. Nijemci očekuju promjene u vladi, koja bi se trebala distancirati od ustaša. Pošto takve promijene Nijemcima ne odgovaraju oni pojačavaju svoj obavještajni rad u cilju sprječavanja promjena. U tom trenutku svakomu tko je imao imalo sačuvanu moć zdravog prosuđivanja jasno je kako sile osovine gube rat, te bi bilo normalno poduzeti poteze u hrvatskom interesu. Pošto su Talijani bili najveći hrvatski strateški protivnici, iako formalno saveznici, bilo je neophodno uvući ih u stratešku zamku, pošto je ovo bio zadnji trenutak za takav pokušaj. Zamku im se još uvijek moglo postaviti vrlo jednostavno, bilo im je dovoljno ponuditi osiguranje reda i mira u srpskim selima širom NDH na način da se talijanska vojska rasporedi po takvim selima, s tim što bi se hrvatska vojska treba brinuti o redu i miru većinskim hrvatskim mjestima. Rasporedom po jedne talijanske divizije u Srijemu, istočnoj Slavoniji, zapadnoj Slavoniji, Lici, Zapadnoj Bosni, Posavini, središnjoj Bosni i istočnoj Bosni talijanske snage bi se raspršile tako da ne bi više mogle kontrolirati

kretanje Hrvatske vojske. Time bi Talijani dobili osjećaj kako su se uspjeli proširiti čitavom Hrvatskom, a Hrvati bi izašli na more u svim mjestima gdje su većina. Talijani više ne bi imali interes za naoružavanje četnika i partizana, dok bi se hrvatska mogla naoružavati kupovanjem oružja od sve više demoraliziranih talijanskih vojnika. Dva mjeseca kasnije, kad je izvršen puč u Italiji, hrvatska vojska bi mogla opkoliti talijanske vojarne, dok bi ih četiri mjeseca kasnije, u trenutku kapitulacije mogli jednostavno razoružati i s tim oružjem izvršiti masovnu mobilizaciju. Pri tome bi većinu oružja trebalo zakopati i nijemce uvjeriti kako su to oružje zarobili partizani u domobranskim uniformama. Ako ovaj pokušaj ne bi ospio još uvijek se moglo u talijansku pozadinu poslati povjerljive postrojbe u partizanskim ili četničkim uniformama koje bi se trebale pritajiti i čekati trenutak za razoružavanje talijana. Pavelić ovakve planove nije mogao napraviti pošto nije razumio kako su Talijani najveći Hrvatski strateški neprijatelji, te i nije razmišljao kako ih prevariti, a nije razmišljao ni kako prevariti nijemce, koji su također samo gledali svoje interese. U istočnoj Bosni 18. svibnja partizani uspijevaju probiti obruč 369. hrvatske divizije i pobjeći prema jugu, u talijansku pozadinu s očitim ciljem za zauzimanje talijanske zone.

U vezi transporta Nijemci 23. srpnja izdaju slijedeću naredba: između Skopja i Soluna umjesto dosadašnja 22 vlaka dnevno, treba povisiti na 28. Do sada su između Zagreba i Skopja vozila 22 vlaka dnevno, a taj kapacitet treba povisiti na 30. Da bi se rasteretila željeznica, dio transporta treba ići Dunavom i zbog toga potrebno je izgraditi most na Dunavu, između Rumunjske i Bugarske, kod Đurđua. U vezi stanja na srpsko-crnogorskoj granici, gdje su Nijemci naoružali lokalno muslimansko stanovništvo, Nijemci javljaju kako su Talijani razoružali muslimanske civile, i kako u svakom drugom pogledu idu na ruku Srbima, a na štetu muslimana. 118. divizija primila je naređenje, da stanu na put takvim stvarima. U krajnjem slučaju, muslimani trebaju prijeći na njemačku okupacijsku zonu, u Srbiju.

Njemački obavještajci 25. srpnja obavještavaju; Puč u Italiji : u 15.50 sastao se u Rimu, po prvi put od početka rata, Veliki savjet fašističke stranke. Na sjednici je izglasano nepovjerenje prema Musoloniju. Protiv njega je bilo 19 članova Savjeta, a 7 za njega, dok je jedan glas bio suzdržan. Nakon toga kralj je zamolio maršala Badolja da formira novu vladu. Prva izjava Badoljija bila je jasna. "Italija nastavlja rat i ostaje njemački saveznik." Uvečer je došlo do antifašističkih ispada, a poprimili su djelomično i antinjemački karakter. Na sjeveru Italije počinju se buditi socijalističke i komunističke snage. Nijemci procjenjuju kako su najnoviji događaji u Italiji posljedica zamora ratom i naroda i armije, kao i ratni neuspjesi. Talijanski generali Ambrozio i Roata ne uživaju nikakav ugled kod Nijemaca. Napetost u Italiji raste i zato jer neprestano raste nadmoćnost neprijateljskih snaga na prostoru Sredozemnog mora. Slijedećeg dana Nijemci razmatraju mogućnost da Njemačka preuzme potpuno kontrolu nad Italijom, kako u vojnom pogledu, tako i u odnosu na njen željeznički i cestovni promet. Također planiraju uhititi sve važnije talijane za koje se vjeruju kako su izdale Njemačku, te pripremaju akciju oslobađanja Dučea. Istog dana kad je smijenjen Duče pored Splita na planini Mosor završena je talijanska operacija "Biokovo – Mosor" u kojoj je angažirano oko 15.000 talijanskih vojnika protiv oko 500 partizana. Pošto su partizani na vrijeme pobjegli akcija je završena pljačkom, paljenjem sela i ubijanjem civila. Idućih dana Talijani širom Dalmacije pale štale i plijene hranu, a što ne mogu odnijeti pale, a sve ovo imalo je samo jedan cilj, što više civila otjerati u partizane. Iako je očito kako su izgubili rat, od svojih dugoročnih strateških planova na istočnoj obali Jadrana ne odustaju.

Njemački general u Zagrebu 27. srpnja javlja kako je pozicija Poglavnika, poslije nedavnih događaja u Italiji, znatno oslabljena. Njemačke snage na Balkanu 28. srpnja primaju zapovijed za preuzimanje zapovjedništva nad 11. talijanskom armijom. Talijani u Karlovcu i Ogulinu masovno prodaju oružje civilima. Da je Pavelić stvorio neku tajnu službu koja bi ih nadzirala mogli su ga oni

kupovati.

Na sastanku od 30. srpnja njemačkog generala u Hrvatskoj fon Horstenau sa Poglavnikom, Pavelić mu javlja kako se talijanski general Roata sastao prije pet dana u Veneciji sa komandantom talijanske 2. armije, generalom Robotijem i izjavio kako izjava lojalnosti maršala Bagolja prema Njemačkoj ne znači drugo već da Italija dobije bitku sa vremenom. Italija uskoro namjerava proglasiti neutralnost. To je Roata ponovio i pred hrvatskim predstavnicima, pa je tako do te informacije stigao i Poglavnik. Na osnovi informacija dobivenih od Pavelića Nijemci odmah poduzimaju akciju, te 1. kolovoza odlučuju preuzeti zapovjedništvo nad svim talijanskim ratnim i trgovačkim brodovima, kako bi se spriječila njihova predaja neprijatelju, te preuzeti kontrolu na svim talijanskim aerodromima i avionima, kako bi se spriječila zloupotreba od strane talijanskih pilota i protuzračne odbrane.

Njemački general u Hrvatskoj fon Horstenau 3. kolovoza javlja kako je u razgovoru sa Poglavnikom doznao o sastanku Pavelića i talijanskog poslanika u Zagrebu i koji mu je tom prilikom kazao kako Italija ne samo da će istupiti iz pakta Osovine, nego će nastaviti ratovati u savezništvu sa drugom, neprijateljskom stranom. Također je doznao kako je stanje na dalmatinskoj obali zabrinjavajuće. Talijanski oficiri 2. armije su već započeli razgovore sa četnicima i partizanima. Prednost daju Titu, kome su spremni predati Split i ostale značajnije gradove, kako bi njegova revolucionarna armija bila spremna dočekati Britance.

Ovdje bi se trebalo zapitati zašto su Roata i talijanski veleposlanik ustaškim časnicima, pa čak i Paveliću govorili o talijanskim neposrednim planovima prelaska na stranu saveznika. Visoki časnici i diplomati nikad nešto tako ne bi rekli bez tajnog cilja. A jedini logičan odgovor na to pitanje je navesti ustaše i Pavelića da i oni proglase neutralnost, ili prelazak na stranu saveznika. U tom trenutku Hrvatska vojska je bila potpuno nepripremljena za nešto tako, te bi ih nijemci razoružali, a na teritoriju Hrvatske ostali bi samo Nijemci i partizani, uz nešto malo četnika. Na taj način bi NDH bila praktično prepuštena Titu. Također se treba zapitati zašto je Pavelić ovakve informacije prenosio Nijemcima. Najvjerojatnije je kako se želio dodvoriti Nijemcima i uvjeriti ih u svoju vjernost. Da je Pavelić imao više državotvornih sposobnosti on bi u ovakvoj situaciji iskoristio priliku za obračun sa talijanima, te tajnoj obavještajno sigurnosnoj službi i prikrivenim malim postrojbama na području talijanske zone naredio otkup oružja od talijanskih vojnika, naoružavanje povjerljivih lokalnih ljudi, te na kraju nasilno razoružavanje svih talijana, uz formiranje formalno samostalnih regionalnih antifašističkih, a istovremeno i antikomunističkih postrojbi, koje javno ne bi imale nikakve veze sa Pavelićevom vladom. Nažalost, Pavelić ovakvu tajnu službu nije imao, niti je nakon tri godine ratovanja shvatio kako ju svaka ozbiljna država mora imati. Proučavajući njegovu kadrovsku politiku, očito je kako je on, kao i mnogi hrvatski pravnici, smatrao kako se među intelektualce mogu ubrajati samo pravnici i liječnici, dok sve ostale poslove može svatko raditi. Sukladno tome nije cijenio ni vojne, ni obavještajne, ni policijske, pa ni gospodarske stručnjake, te je sklanjao sve koji su mu se usudili u bilo čemu suprotstaviti. Usprkos tome, čak i tada je mogao povjerljivim zapovjednicima izdati zapovijed o formiranju stotinjak manjih pouzdanih ustaških grupa koje bi odmah, u civilu, prešli u talijansku pozadinu, gdje bi se pritajili pokraj većih skladišta oružja, kako bi ih u trenutku kapitulacije Italije mogli zauzeti, podijeliti lokalnom državotvorno orijentiranom stanovništvom, a višak zakopati. Nažalost, o tome on nije ni pokušao razmišljati, već je samo čekao što će mu Nijemci zapovjediti, ili odobriti.

Zbog novih okolnosti 7. kolovoza svima je postalo jasno kako je važnost Balkana porasla i zbog toga je Firer odlučio formirati novu armijsku grupu, koja ima zapovjedništvo nad Grčkom (a to uključuje i otok Cipar i egejske otoke) i to pod zapovjedništvom generala Romela. Glavno zapovjedništvo za cijeli Balkan, po naredbi Hitlera, nalazi se u Beogradu pod generalom Felberom, a njemu su podređeni vojni zapovjednik Grčke u Ateni general Speidel i general u Hrvatskoj

Glaise von Horstenau.

U Grčkoj, Srbiji i Hrvatskoj djelovanje antinacističkih lokalnih jedinica raste. Sabotaže prilikom žetve u Srbiji i Hrvatskoj zabilježene su 11. kolovoza, a na sarajevskom aerodromu partizani su uništili 17 njemačkih i hrvatskih aviona. Sabotaže pri žetvenim radovima u Srbiji zabilježene su i 16. kolovoza, a kod Sarajeva jačaju partizanske aktivnosti.

Nijemci 17. kolovoza zaključuju kako će Talijani uskoro evakuirati cijelu dalmatinsku obalu i njemačke trupe ju namjeravaju vezati za Hrvatsku, te tako Hrvatsku jače vezati za Njemačku. Kao protuuslugu Njemačka traži od Hrvatske odricanje od Srijema, koji se proteže do Beograda, kako bi se malo ublažili hrvatsko-srpski odnosi. Time bi vlada Milana Nedića bila stabilnija u odnosu na četnike.

Po planu, 18. kolovoza u 06:30 posljednji njemački vojnik povučen je sa Sicilije. Time je, sa Sicilije povučeno oko 60.000 njemačkih vojnika sa naoružanjem. Isti dan Bugarska odbija zahtjev Njemačke za slanje dodatnih trupe u Srbiju, čime i oni prikriveno najavljuju prelazak na suprotnu stranu.

I u Hratskoj sve su češći slučajevi koji govore o nepouzdanosti hrvatskih divizija, a na prostoru Like obavještajni podaci javljaju o okupljanju jakih partizanskih snaga. U razgovorima između njemačkog generala Vestfala i talijanskog generala Roate 25. kolovoza, njemački general izrazio je svoje čuđenje zbog nepovjerenja talijana prema Nijemcima, jer Nijemci su na najbolji mogući način dokazali na dijelu svoju vjernost prema svome savezniku Italiji, pošto su ponijeli glavni teret teških bobi na Siciliji, gdje je poginulo mnogo Nijemaca. General Roata je upozorio na činjenicu kako se neke njemačke jedinice na sjeveru Italije ponašaju kao da Italija nije njemački saveznik, nego jedna okupirana zemlja. U hrvatskoj isti dan 114. divizija prebačena je na prostor Drniš - Knin - Gračac i njen glavni zadatak jeste da se brine o sigurnosti rudnika uglja kod Tuzle i boksita kod Mostara. Četnici i partizani koji su se dva mjeseca ranije borili oko Knina povukli su se bez borbe.

Sjeverno od Save 26. kolovoza Nijemci imaju velike gubitke, a sljedećeg dana veliki broj hrvatskih vojnika dezertira iz 369. hrvatske divizije (175 dezertera od 6. kolovoza 1943). Vermaht položaj u Hrvatskoj procjenjuje 30. kolovoza: Kod Hitlera uvečer bio je njemački poslanik u Zagrebu, Kasche. Za razliku od čestih njemačkih vojnih izvora, koji govore o pojavama potpunog rasula u hrvatskoj vojsci, njemački poslanik zastupa mišljenje, kako je hrvatska država u potpunosti sposobna funkcionirati, te kako njemačka strana treba pokazati više strpljenja prema hrvatskim težnjama i frustracijama. Hitler je na kraju zaključio kako Njemačka nema drugog izbora, već podržati Poglavnika. Da bi Hrvatska ostala stabilna, neophodno je prisustvo njemačkih vojnih snaga. Njemačka mora podržati ustaški pokret, jer je on jedini državotvorni pokret u Hrvatskoj.

4.18. Kapitulacija Italije

Saveznici se 3. kolovoza 1943. u 7.30 iskrcavaju na jugu Italije, kod Ređo Kalabrije i to jedna engleska i jedna kanadska divizija sa snažnom podrškom sa mora i iz zraka. Partizani se odmah pripremaju za osvajanje čitave Dalmacije, a kako bi spriječili hrvatsku vojsku da učini isto nastoje je što više razvući, što čine terorističkim akcijama po čitavom teritoriju NDH. Tako početkom rujna zauzimaju slabo branjeni Zrin kod Kostajnice, pri čemu su zapalili cijelo selo i crkvu, pobili 213 mještana, a ostale protjerali. Ovakvim iznenadnim akcijama vrlo su efikasno uspijevali razvlačiti snage ustaša i domobrana koji nisu imali ni približno dovoljno snaga za obranu svih hrvatskih manjih naselja.

Njemačko zrakoplovstva 4. rujna bombardira partizane u Kninu. Slijedećeg dana Nijemci čiste teren oko Gospića, a partizani imaju velikih gubitaka i u borbama zapadno od Banja Luke. Njemačko zrakoplovstva priprema prebacivanje brdskih jedinica u talijansku pozadinu kod Sinja kako bi zarobili talijane i zauzeli Split u trenutku očekivane talijanske predaje. Pavelić u tom smislu ne poduzima ništa, osim što šalje dr. Edu Bulata da zajedno sa Nijemcima uđe u Split u svojstvu ministra za oslobođene krajeve. Prije dolaska nijemaca Talijani dijele oružje četnicima i partizanima.

Napetost između Njemačke i Italije 7. rujna sve više rastu jer Nijemci sve jasnije uviđaju kako će Italija položiti oružje, te pripremaju protumjere. Procjenjuju kako će: "suradnja sa Hrvatskom postati još važnija ako Italija istupi iz rata, te je vrlo važno održati suradnju sa Poglavnikom. Da bi povećali samopouzdanje hrvatske armije, preporučeno je da njemački vojni instruktori pokažu makar malo volje i nauče nekoliko hrvatskih riječi. Kako bi naglasili zajedničku borbu, potrebno je hrvatskim časnicima dodjeljivati daleko više, njemačka odlikovanja."

Iz ovakvih izvješća Vermahta vidljivo je kako oni ne vide problem u tome što je svakom jasno kao njemačka gubi rat, već problem vide u lošoj obuci hrvatskih časnika. Također je vidljivo kako su hrvatskim postrojbama pod njihovim zapovjedništvom zapovijedali ljudi koji nisu znali ni riječi hrvatskog jezika iako su to mogli izmijeniti imenujući za zapovjednike folksdojčere iz Vojvodine što znači kako ni njima nisu u potpunosti vjerovali. U Srbiji i Hrvatskoj Nijemci počinju sa razoružavanjem talijanskih trupa. Da se Pavelić pripremio na to taj posao su mogle obaviti hrvatske snage. Veliku količinu oružja zaplijenili su partizani koji su se na vrijeme rasporedili po čitavoj talijanskoj okupacijskoj zoni u blizini talijanskih vojarni i skladišta.

General Ajzenhauer je preko radija, 8. rujna u 17.00, potvrdio vijest, da je Italija bezuvjetno kapitulirala. Kapitulirala je 4 mjeseca nakon iskrcavanju saveznika na Siciliju, što je bilo dovoljno da se Pavelić za to pripremi, te mjesec i pol nakon puča i uhićenja Dučea i nakon što mu je talijanski veleposlanik u Zagrebu priznao kao će oni prijeći na protivničku stranu, što je još uvijek dalo Paveliću dovoljno vremena za pripremu preuzimanja talijanskog oružja. Ali, pošto od nijemaca nije dobio takvu zapovijed on nije poduzeo ništa. Za razliku od njega, Tito je svoje partizane u malim skupinama, već nakon poraza Romela u Africi, počeo bez većih sukoba raspoređivati po čitavoj talijanskoj okupacijskoj zoni od Trsta do Albanije, te je uspio zaplijeniti velike količine oružja i streljiva, pa čak i pojedine veće talijanske postrojbe dobiti na svoju stranu.

Kapitulacijom Italije Nijemci teritorij NDH pod talijanskom okupacijom zaposjedaju sa pet njemačkih armijskih korpusa. Hitler dan prije kapitulacije, 7. rujna 1943. izdaje smjernice Wermachtu kojima jača položaj hrvatskih snaga i traži jačanje hrvatske borbene moći. Time je pokušao motivirati Hrvate na jačanje borbenog morala. Međutim, vojni zapovjednici sumnjaju kako bi mnoge postrojbe mogle prijeći na zapadnu stranu, te nastoje što više Hrvatskih postrojbi potpuno staviti pod svoju kontrolu, preko svojih instruktora i zapovjednika. Vojni zapovjednici se boje i ujedinjenja svih komunistički vojski na području Jugoslavije, Albanije, Bugarske i Grčke, pri čemu je najvažnija obrana Jadrana kako se tu saveznici ne bi mogli iskrcati. U toj situaciji Nijemcima je

postalo sve važnije i žito iz Slavonije i Srijema, te tvornice, rudnici i naftna polja. Lokalni njemački zapovjednici procjenjuju kako Hrvati nisu rusofilni, ali kako bi mogli prijeći na stranu zapadnih saveznika, te uporno, već nakon pada Romela u Africi, sprječavaju dolazak Hrvatskih vojnih snaga na obalu istočnog Jadrana i otoke. Tu im više odgovara privremena vlast komunista koji ne žele dolazak zapadnih snaga, ali zanemaruju činjenicu kako time otvaraju mogućnost logističke opskrbe partizana morem od strane zapadnih saveznika. Zbog toga postepeno napreduju prema obali i otocima, razoružavajući talijane i držeći Hrvatske postrojbe iza sebe.

Nakon kapitulacije Italije opasnost od iskrcavanja Amerikanaca u južni Jadran postala je realnija, te su Nijemci nakon što su osvojili Dalmaciju do Albanije, ponovno prihvatili ponudu i sklopili tajni separatni sporazum sa Titom o miru na području južnog Jadrana, znajući kako bi ustaše mogle dopustiti iskrcavanje Amerikanaca, dok partizanski boljševici na to neće pristati. Sporazum sa Njemačkim postrojbama potpisali su Koča Popović, Milovan Đilas i Vladimir Velebit, a to je u svojoj knjizi opisao Vladimir Dedijer. Ovaj sporazum praktično je bio izdaja hrvatskih interesa od strane Nijemaca, te je Pavelić ovo mogao iskoristiti kao povod za tajnu izdaju Nijemaca, no on o tome nije dozvolio ni razgovarati. Iako su se Nijemci bojali izdaje ustaša, što je bilo u hrvatskom interesu, Paveliću to nikad nije palo na pamet, ne zbog toga što im je bio vjeran, već zbog toga što je znao kako bi sukobom sa Nijemcima ustaše praktično postali saveznici zapadnim silama, ali bi oni za prihvaćanje toga saveza tražili žrtve, pa bi Pavelić morao, za početak, žrtvovati samoga sebe, što je npr., predsjednik Finske i učinio. Da je shvaćao strahove njemački zapovjednika od izdaje Hrvatske vojske mogao ih je barem uvjeriti kako Hrvatska vojska nema snage za borbu protiv zapadnih saveznika ili Rusa, te kako obalu i granicu prema Mađarskoj trebaju čuvati Nijemci, dok sve ostalo treba prepustiti ustašama i domobrana, uz dostavu više oružja. Njemački strah od prijevare sa hrvatske strane bi se smanjio, te bi ovakav plan barem djelomično prihvatili. Na ovaj način bi partizani bili odsječeni od Jadrana, te bi im bila otežana dostava oružja. Na taj način bi hrvatska vojska bila oslobođena Njemačkog tutorstva, a bila bi blizu obali, te bi mogli zapadne saveznike uvjeriti kako će napasti Nijemce sa leđa ako dođe do iskrcavanja.

Važnost južnog Jadrana su uočili i zapadni saveznici, pa su već u studenom 1943. uspostavili kontakt sa partizanima radi izgradnje aerodroma na Visu, na kojem u siječnju 1944. počinje izgradnja aerodroma, a nakon nekoliko mjeseci tamo je preseljeno cijelo partizansko vodstvo zajedno sa Titom. (Ovaj Viški aerodrom je napušten od strane Britanaca tek kad je počeo sukob Tita sa Zapadnim saveznicima oko Trsta.)

Kapitulacijom Italije talijanski fašisti su uspjeli zadati najveći udarac NDH tako što su većinu oružja predali partizanima. Na to su se i partizani pripremili tako što su od Tita dobili zapovijed kako postupak prema talijanskim vojnicima koji se budu predavali mora biti "vojnički energičan, politički taktičan i elastičan". U rujnu širom Dalmacije partizani su se počeli bratimiti s talijanskim vojnicima, pod parolom kako su talijanski vojnici samo "radnici i seljaci u uniformama". Oko 40.000 Talijana zajedno sa dvije kompletne divizije prešle su na partizansku stranu, a u nekoliko tjedana razoružali su šest talijanskih divizija. Nakon toga Tito je počeo sa masovnom mobilizacijom po BiH i Crnoj Gori, čime su prvi puta postali ozbiljna vojna sila. Fašistima je od "saveznika" ustaša više odgovarala pobjeda "neprijatelja" partizana, koji su željeli obnovu Jugoslavije, vjerujući kako će u Jugoslaviji uvijek naći neke Srbe spremne na trgovinu hrvatskim teritorijem. (Nakon rata to je general Roata i priznao Britanskom Premijeru Cherchilu kad su ga doveli na razgovor sa njime. Roata je, nakon povratka u Italiju, pod providno sumnjivim okolnostima pobjegao iz zatvora 4. ožujka 1945. godine, da bi se 10. travnja našao u Španjolskoj. Kasnije se mirno vrati u Italiju, gdje je i umro 1968. godine.) Tome su pripomogli i pojedini obični talijanski niži zapovjednici i vojnici koji su uistinu simpatizirali komunizam, te su se predajom partizanima nadali kako potpomažu širenju komunizma i na Italiju.

Najpogodnija situacija za promjenu savezništva bila je upravo nakon pada Italije, pošto je tada još uvijek postojala mogućnost povlačenja vojske i prenošenja svih državnih institucija u Bosanske planinske šume. Kad su Britanci počeli zračnim i morskim putem naoružavati partizane to

je vremenom postojalo sve teže.

Padom Italije svima u vladi NDH bilo je jasno kako Hitler gubi rat i to je bio posljednji trenutak da Pavelić, u interesu hrvatske države i hrvatskog naroda tajno načini "plan B", tj., plan kako prijeći na pobjedničku stranu. Sve svoje suradnike koji su samoinicijativno razmišljali o "planu B" uklanjao je i kasnije najčešće kriomice ubijao kao generala Šimića, Vokića, Lorkovića i oko 40 pukovnika. Iako su se Nijemci tajno dogovarali sa partizanima njemu iza leđa on je uporno ostao dosljedan u suradnji i poslušnosti. U situaciji pada Italije General Šimić, koji je ranije kao Pukovnik obranio Kupres, te postao poznat i popularan, počinje govoriti kako njemačka gubi, te zagovara prelazak na stranu saveznika, osobito kad su Nijemci nakon pada Italije okupirali Dalmaciju i prema civilima se ponašali gore nego Talijani. Prema njemu najnepovjerljiviji su bili Pavelićevi najvjerniji suradnici tzv., "rasovi" koji su pokušali neuspješno ubiti generala Prpića koji je želio ukinuti ustaše i uklopiti ih u domobranstvo, kako bi stvorio jedinstvenu vojsku. Kasnije kad je general Šimić planirao krenuti na Zagreb i uhititi Pavelića, kao i najbliže suradnike kako bi NDH prebacio na stranu zapadnih saveznika Luburićevci su ga likvidirati, a kako bi to prikrili organizirali su mu veličanstven sprovod. Nekoliko mjeseci kasnije ubili su s leđa i njegovog brata pukovnika Rudolfa. U čitavoj Hrvatskoj dolazi do masovnog prelaska u partizane, što se Srbima u partizanskim postrojbama ne sviđa. Zbog toga ponegdje dolazi do obrnutog procesa, četnici koji su prešli u partizane ponovno prelaze u četnike i postaju najvjerniji Njemački saveznici. Tako je početkom 1944. čitava partizanska postrojba iz Plaškog prešla u četnike i pridružila se Nijemcima u borbi protiv partizana. Prema prebjeglim domobranima partizani su postupali različito. Obrazovanijim časnicima nisu puno vjerovali pa su mnoge potajno likvidirali, dok su druge tjerali na razne zločine kako bi dokazali vjernost. Zbog toga su se mnogi razočarali i u partizane, te su ponovno bježali u domobrane, ili su bježali kući gdje su se skrivali od mobilizacije. Pošto Pavelić pad Italije nije znao iskoristiti za jačanje Hrvatskih snaga raslo je nezadovoljstvo čak i među najbližim suradnicima. Najpogodnija situacija za pripremu promjene savezništva bila je nakon pada Italije pošto je tada još uvijek postojala mogućnost povlačenja vojske i prenošenja svih državnih institucija u Bosnu. Kad su Britanci počeli zračnim i morskim putem naoružavati partizane to je vremenom postojalo sve teže.

Nakon prelaska talijana na zapadnu stranu talijani su Split prepustili partizanima. Split je branila 9. Dalmatinska divizija pojačana sa dvije talijanske pukovnije u posjedu od oko 40-50 tenkova, 80 haubica i 10 obalnih beterija. Njemačke jedinice su iz Mostara i Imotskom kretale prema Splitu pod vodstvom pukovnika Petersena su 9. rujna zauzele Sinj i područje zračne luke, te razoružale 25. talijansku pukovniju. Iste noći su nastavile prodor prema Splitu, najprije izviđači, a potom motociklisti. Talijani su iste noći predali Klis, ali su pri tom prevarili Nijemce i borili se još nekoliko dana. Major Breimeier, podređen Petersenu, pokušao je pristići u pomoć svom pukovniku, ali su ga u Dicmu zaustavili partizani. Nakon borbi major Breimeier imao je 50 mrtvih i oko 120 ranjenih.

Dana 16. rujna 1943. zapovjednik divizije Karl Reichsritter von Oberkamp pokušao je preko Zadvarja i Omiša priskočiti u pomoć Petersenu, ali se s gubitcima od 7 mrtvih i 16 ranjenih morao vratiti u Imotski. Nakon neuspjelog pokušaja odlučeno je da se 22. rujna major Bernard Dietsche sa svojom jedinicom zračnim putem prebaci iz Mostara u Sinj, kako bi pomogao majoru Breimeieru i pukovniku Petersenu. Dva zrakoplova s ljudima i opremom uspjela su sletjeti na uzletištu u Sinju, dok je treći bio pogođen. Dana 23. rujna u Imotskom je zapovjednik divizije von Oberkamp sakupio 92. motoriziranu pukovniju i pokušao novi proboj u pravcu Sinj-Split. Jedna kolona je krenula preko Aržana, a druga preko Cetine u Trilju. Zapovjednik 15. armijskg korpusa general Lüters doletio je zrakoplovom u Sinj da bi potom sa Klisa zapovijedao zauzimanjem Splita kojeg su 18 dana držali partizani. Pri ovom prodoru 23. rujna zapovjednik divizije Karl Reichsritter von Oberkamp je krenuo iz Imotskog prema Splitu u dva smjera, preko Aržana i Trilja, pri čemu su ih na putu od Trilja prema Sinju napali partizani. Njemci su za osvetu počinili masovni zločin, pri

čemu su popalili Trilj i niz sela triljskog i sinjskog kraja, pobivši pritom preko 1526 seljana Košuta, Brnaza, Garduna, Turjaka, Jabuke, Velića, Lećevice i Muća. Po principu 100 civila za jednog njemačkog vojnika ubili su žene, dijecu i staraca. Pri prolazu napadnuti su od partizana, koji su se nakon pucnjave povukli u zaklon. Jedino logičano objašnjenje za ovakav slab napad i povlačenje je političke prirode, pošto nikakvog vojnog značaja nije imao, a cilj je bio izazvati njemačku odmazdu nad civilima kako bi se za to moglo optužiti ustaše koji su u ovim krajevima još uvijek imali velike simpatije među većinom stanovništva. Split je divizija Prinz Eugen osvojila 26. rujna 1943., te je na području Splita zarobila 9 generala, 394 časnika i 18.537 talijanskih vojnika.

Njemačke trupe 12. rujna (četiri dana nakon kapitulacije Italije) ulaze u Zadar, a 13. rujna

1943. u Dubrovniku razoružavaju 28.000 Talijana. Zbog pada Italije razmišljaju o formiranju jedne crnogorsko-albanske države. Iako su osvojili Dubrovnik Nijemci ga uskoro prepuštaju partizanima kako ga ne bi morali prepustiti Hrvatskoj vojsci koja bi mogla prijeći na savezničku stranu. Sporazum sa Njemačkim postrojbama potpisali su Koča Popović, Milovan Đilas i Vladimir Velebit u Zagrebu. Koncem godine u Dubrovnik je iskrcana jedna britanska topnička postrojba, ali partizani nisu dozvoljavali iskrcavanje većih postrojbi i uključivanje u borbu.

Osvajanje obale od strane njemačkih trupa navelo je mnoge hrvate sa obale na bijeg prema otocima. Sa osvajanjem otoka mnogi izbjeglice se prebacuju prema Visu koji drže Britanci.

Zahvaljujući zaplijeni velikih količina oružja partizani postaju sve jači, pa stanje u Hrvatskoj postaje kritično. Zbog toga Hitler 14. rujna zapovijeda da se za borbu protiv partizana upotrebi 1. kozačka divizija, te da se naoružaju zaplijenjenim talijanskim oružjem.

Nijemci 15. rujna 1943. počinju talijanske vojnike dijeliti u tri grupe:1. koji su ostali vjerni i njima ostavljaju oružje za zajedničku borbu.2. koji ne žele ratovati odnose se kao prema ratnim zarobljenicima.3. koji pružaju otpor i otvoreno surađuju sa četnicima i partizanima, časnike streljaju, a vojnike planiraju kao radnu snagu poslati na Istok.

Na dalmatinskoj obali kod Splita i Zadra 16. rujna 1943. vode se borbe sa partizanima, ali i sa nekim talijanskim jedinicama, koje su ponovo uzeli oružja koje im nitko nije na vrijeme oduzeo.Nijemci primjećuju kako su i civili u Dalmaciji, u velikim gradovima neprijateljski ponašaju prema njima.

Borbe nijemaca protiv partizana 17. rujna 1943. naglo jačaju i u Crnoj Gori. Očito je kako su partizani raspolagali boljim obavještajnim podacima o padu Italije, pa su na obalu došli daleko prije četnika, ustaša i domobrana, te su pokupili većinu talijanskog oružja. Pojačani napadi i sabotaže na željeznici događaju se i u Slavoniji. Nijemci su uspjeli zauzeti sva mjesta na obali, osim Splita, Istre i otoke koje drže partizani, a i neke talijanske jedinice koje su im se pridružile. Partizanima su podršku davali zapadne mornarice, osobito britanska, te zrakoplovstvo. Hrvatska vojska nije ni imala mornaricu kojom bi zauzeli otoke pošto talijani nisu dozvolili razvoj Hrvatske mornarice. Kako bi ipak imali jezgru takve mornarice Zapovjedništvo Hrvatske mornarice je ponudilo Njemcima osnivanje hrvatske domobranske Pomorske legije kako bi se kroz nju školovali pomorski časnici i mornari, te je ta legija ratovala za njemce na istoku. Ova legija je u jadran vraćena tek u svibnju 1944. kad su saveznici uništili većinu Njemačkih pomorskih snaga u Jadranu, te je zbog potpune prevlasti zapadnih saveznika na Jadranu prestala postojati već do prosinca 1944.

U Italiji do 21. rujna Nijemci su uspjeli zarobiti 82 talijanska generala, 13.000 oficira i 402.600 talijanska podoficira i vojnika. U Dalmaciji SS-divizija "Princ Eugen" spremna je napasti Split. Hitler 22. rujna izdaje zapovijed; pod svaku cijenu uništi komunistički pokret u Istri. Svakog

ustanika, bez obzira na nacionalnost, na licu mjesta streljati. Nijemci shvaćaju kako su partizanske snage ojačale, ali ne znaju koliko snaga ima pokret Draže Mihailovića. U Crnoj Gori 28. rujna Nijemci počinju veću operaciju čišćenja koja se nastavlja slijedećih dana kao i u Splitu.

Prema izjavi hrvatske vlade od 29. rujna, na prostoru Slavonije nije moguće izvesti žetvene radove. To će imati ozbiljne posljedice za ishranu gradskog stanovništva, a posebno za Zagreb.

Zapovjednici Vermahta ne shvaćaju raspoloženje ni u Bugarskoj, te njihovoj policiji 1. listopada šalju oružje koje su zaplijenili talijanima. Za ovakve potrebe uzimaju oružje koje su ustaše i domobrani oduzeli talijanima, te ga dijele dalje. Očito je kako Pavelić nije bio sposoban izdati čak ni tajnu zapovijed kako zaplijenjeno oružje treba sakriti od nijemaca, pa ako treba i zakopavanjem na tajnim lokacijama. Njemački general u Hrvatskoj, Glaize fon Horstenau, 30. rujna 1943. podnosi izvještaj o teškoćama prilikom jačanja hrvatske vojske, kao i o činjenici, da njena borbena vrijednost iz dana u dan slabi. Njemačko ministarstvo vanjskih poslova razmatra mogućnost jačanja položaja srpskog predsjednika vlade Milana Nedića. Kao najefikasnije 2. listopada predlažu podrška srpskom predsjedniku vlade i njegovim željama, da se Srbiji da administrativna autonomija kako bi pod njegovim zapovjedništvom bila Srpska državna straža i dobrovoljačke jedinice Dimitrija Ljotića. Na taj način bi se smanjili troškovi održavanja okupacijskih snaga, a da bi se ojačao Nedić trebalo bi i srpske ratne zarobljenike vratiti u Srbiju. Njemački vojni vrh, međutim, s tim se ne slaže. Kapitulacijom Italije, srpsko pitanje i budući položaj Srbije dobili su na važnosti. Zbog toga omogućuju Nediću odlazak kod Hitlera, kako bi on mogao odlučiti. Nedić je ostavio pozitivan utisak na Hitlera, te je izjavio kako ima puno razumijevanje za njemački stav i obećao odlučnu borbu kako protiv Tita, tako i protiv Mihailovića. Međutim, želje koje je Nedić imao, Hitler nije prihvatio.

Nijemci 2. listopada (24 dana nakon kapitulacije Italije) započinju operaciju "Wolkenbruch" (Provala oblaka) u kojoj su potpuno potisnuli partizane sa prostora Istre, koja se nalazila u operativnoj zoni Alpenland, u koju Hrvatske postrojbe nisu imale pristupa.

Na prostoru Split-Knin-Zadar 3. listopada partizani nastavljaju jake aktivnosti, a slijedećeg dana 4. listopada Tuzla je pala u ruke partizana. Nijemci tek 6. listopada odobravaju iz zapljenjenog talijanskog oružja naoružavanje 4 hrvatske brigade.

Nijemci 8. listopada javljaju kako je Titov pokret jači i spremniji za borbu od Mihailovićevog, čiji poziv na vršenje sabotaža nije imao široki odjek. Zaključuju kako je to rezultat britanske podrške koja Titu dolazi sa Jadranskog mora, ali ne shvaćaju kako su većinu oružja i streljiva partizani već dobili od talijana. Najveću talijansku diviziju "Taurinenze" njemačka 118. divizija uspijeva uništiti tek 9. listopada na prostoru jugozapadno od Nikšića. Na prostoru Gospić-Ogulin-Oštarije 10. listopada Nijemci napadaju partizane. U Istri 12. listopada (34 dana nakon kapitulacije Italije) Nijemci su uspjeli zarobiti 6.900 talijanskih vojnika, 37 topova i 242 strojnica. Slijedeći dan 13. listopada Talijanska vlada Badolja objavila je rat Njemačkoj.

Ohrabreni uspjesima u zarobljavanju talijanskog oružja hrvatski partizani odlučuju i politički kapitalizirati taj uspjeh, te održavaju drugo zasjedanje ZAVNOH-a u Plaškom, od 12. do 15. listopada 1943. Objavljuju »Proglas o vraćanju Hrvatskoj Istre, Zadra, otoka i drugih teritorija

pod talijanskom okupacijom«. Time su parirali Pavelićevom proglasu po kojem je i on raskinuo "Rimske ugovore" sa Italijom.

Nijemci 16. listopada sa Hrvatskim snagama čiste terena na prostoru Tuzle, Sarajeva, Travnika, Livna, Splita, dalmatinskih otoka i Rijeke. Na taj je način Rijeka pala Nijemcima u ruke 38 dana nakon kapitulacije Italije. Rijeku i Istru Nijemci su pripojili svojoj alpskoj operativnoj zoni u koju Hrvatska vojska nije imala prava ulaska. Ovo je bilo politički vrlo loše za Pavelićev politički ugled među Hrvatima na tom teritoriju, te je i zbog toga ugled partizana porastao zbog njihovog proglasa objavljenog sa drugog zasjedanja ZAVNOH-a.

Aktivnost partizana 18. listopada je koncentrirana na prugu Sarajevo-Brod, a glavna njihova aktivnost je na prostoru istočne Bosne. Na prostoru Tuzla-Zvornik 22. listopada primjećena je jača koncentracija partizana. Dio treće-divizije "Princ Eugen" 25. listopada (47 dana nakon kapitulacije Italije) stigao je do sjevernog dijela poluotoka Pelješac. Na prostoru Višegrad-Sarajevo 27. listopada vode se borbe između četnika i komunista. Otoci ispred Šibenika do 28. listopada su očišćena od partizana, ali ih Nijemci napuštaju, pošto nemaju dovoljno snaga za stalnu vojničku posadu. Radije ih prepuštaju partizanima nego Hrvatskim postrojbama.

Specijalni njemački izaslanik za Balkan, Nojbaher, 29. listopada izvješćuje Hitlera u vezi političkih i privrednih pitanja jugoistočne Evrope. Poseban naglasak stavio je na sve veći utjecaj Tita. Slijedećeg dana primio je smjernice: u okviru svog zadatka na Balkanu, sa političkim vođama voditi akciju protiv komunista. U tu svrhu on treba ujediniti sve nacionalne, antikomunističke snage na jugoistoku Evrope. Nojbaher je dobio posebnu punomoć, da smije voditi pregovore sa nacionalnim banditima, ako se za to pruži mogućnost, a to se prije svega odnosi na snage Draže Mihailovića, koje je Tito protjerao u Srbiju. Vermaht je 30. listopada 1943. godine čak razmatrao mogućnost proglašavanje izvanrednog stanja i potpuno preuzimanje kontrole u Hrvatskoj.

U hrvatskom tisku u studenom 1943. pojavljuju se napisi kako se talijanski general Roatta pred britanskim obavještajcima pohvalio «kako se njegova vojska otvoreno borila protiv hrvatskih postrojbi službene hrvatske vlade», što su hrvatski obavještajci vrlo dobro znali, a Pavelić je to dopustio objaviti tek kad su talijani i nijemcima postali protivnici.

Saveznički bombarderi 28. studenog snažno su bombardirali Zadar i Šibenik, te izazvali znatnu štetu, uglavnom na civilnim objektima. Bombardiranje željezničkih i cestovnih mostova ne vrše, pošto bi se tako spriječilo povlačenje nijemaca, što Titu ne odgovara. Nijemci procjenjuju kako je od sva tri moguća fronta na Balkanu, - jadranski, jonski i egejski, - jadranski najpogodniji za moguću neprijateljsku invaziju, jer su se Angloamerikanci već nalazili u južnoj Italiji i zato što je ustanički pokret bio najjači na prostoru nekadašnje Jugoslavije. Kako bi ih spremno dočekali, i kako bi dalmatinska obala bila sigurna, početkom 1944. godine tu su rasporedili slijedeće snage: 264. pješačku diviziju sa sjedištem u Drnišu, 114. diviziju sa sjedištem u Kninu, koju su uskoro prebacili na jugozapad, 773. hrvatsku diviziju (Bihać), te 392. hrvatsku pješačku diviziju, koja je bila predviđena za prostor Karlovca. Istočno od Zagreba ostavili su 367. pješačku diviziju. Na prostoru Petrinje ostavili su 1. kozačku divizija; 1. brdska divizija nalazila se na prostoru Travnik - Banja Luka - Glamoč - Livno, gdje su bile smještene jake partizanske snage. U Livnu je bio 4. puk "Brandenburg". Na bosansko-crnogorskom prostoru nalazila se 118. divizija (jugozapadno od Mostara) i 181. pješačka divizija sa sjedištem u Kotoru. Jedna njemačka regimenta bila je u Pljevljima, a 369. hrvatska divizija nalazila se blizu Sarajeva. Iz rasporeda postrojbi vidljivo je kako su nijemci čuvali obalu, a hrvatima su povjerili čuvanje svoga zaleđa. Za sigurnost prostora Srbije vodile su računa ponajviše četiri bugarske divizije. Značajno pojačanje za balkanski prostor značio je dolazak SS muslimanske brdske divizije, koje je sredinom 1944. prebačena iz Nojhamera (Neuhammer) u Slavonski Brod. Posebno značenje za diviziju ima muftija jeruzalemski Mohamed

el Huseini. Na taj način Nijemci su željeli zadobiti povjerenje muslimanskog stanovništva. Njen prvi zadatak bio je pacifikaciji prostora oko rijeke Drine. Ovo isto važi i za SS-diviziju "Skenderbeg", koja se sastoji od albanskih jedinica.

U studenom 1943. feldmaršal von Weichs procjenjuju kako se hrvatsku vojsku ne može uzimati u obzir jer se sve više raspada. Suprotno Hitlerovom stavu vojni zapovjednici na čelu sa generalom Lutersom smatraju kako treba uspostaviti novu umjereniju vlast, pošto Pavelićeva vlada više nema nikakav utjecaj na narod, te traži jačanje uloge njemačkih snaga. Nijemci procjenjuju kako je Tito nakon pada Italije stvorio vojsku od 100.000 ljudi i kako je postao ozbiljan protivnik. Njemački lokalni zapovjednici preuzimaju potpunu ovlast mobilizacije, obuku, naoružavanje i kadroviranje u hrvatskoj vojsci i policiji, te zbog nepovjerenja izbjegavaju uključivati hrvate u operacije. Umjesto toga sve više Hrvata šalju na rad u Njemačku što je dostiglo brojku od 200.000 ljudi, a za najmanji neposluh kažnjavaju masovnim odmazdama nad civilima. Zbog takvog ponašanja nijemaca sve više ustaša se otvoreno suprotstavlja Nijemcima, procjenjujući kako je NDH postala običan protektorat Trećeg Reicha. Nijemci sve više koriste četnike na teritoriju NDH, pošto ih smatraju pouzdanijim suradnicima od ustaša i domobrana, te Hrvatska vojska do kraja 1943. gotovo potpuno gubi pravo operativnog djelovanja na svom teritoriju. Dolazi do naglog jačanja inflacije, korupcije, i crnog tržišta.

Koncem godine, 18. studenog Nijemci su započeli manju operaciju "Shneesturm", "Snježna oluja", na prostoru sjeverozapadne Bosne. U studenom pripremili su i akciju čišćenja terena na prostoru Zagreb-Sisak-Bjelovar, ali akcija nije ostvarena zbog nespremnosti Hrvata za učestvovanje u toj akciji. U tom trenutku Hrvatska vojska je imala oko 55.000 ustaša i oko 135.000 domobrana. Osim toga hrvati su bili većina u 3 legionarske divizije, i to 369. "Vražja", 373. "Tigar" i 392. "Plava" divizija s njemačkim zapovjednim kadrom.

Drugo zasedanje AVNOJ-a je održano 29. 11. 1943. u Jajcu. AVNOJ je konstituiran u zakonodoavno i izvršno predstavničko telo Jugoslavije, a izbegličkoj vladi i kralju Petru II Karađorđu zabranjen je povratak u zemlju do završetka rata. Kao političku protumjeru ovim partizanskim političkim potezima predsjednik Jugoslavenske vlade u Londonu Purić napao je zaključke ovog partizanskog skupa kao "akte terorizma", partizane kao "terorističku silu", a njegov ministar Mihailović sazvao je u siječnju 1944. četnički kongres u selu Ba (Svetosavski kongres), na kojemu su sudjelovali predstavnici bivših stranaka: Radikalne, Samostalne demokratske, Socijaldemokratske, Saveza zemljoradnika i pojedinci Hrvati unitaristi, te predstavnici raznih kulturnih, prosvjetnih i sličnih organizacija i društava. Na tom kongresu željelo se parirati odlukama u Jajcu platformom stvaranja trijalističke monarhističke federacije u kojoj bi srpska jedinica okupila sav srpski narod, tj. ostvarila bi se ponovno velikosrpska Jugoslavija.

Slijedeću operaciju Nijemci su na prostoru Doboj - Banja Luka organizirali pod nazivom "Napfkuhen" i ona je završena 8. siječnja 1944. Poslije toga slijedila je na prostoru Travnika-Kupresa-Glamoča operacija "Valdrauš". Pored njemačkih jedinica, u toj akciji je učestvovala i 369. hrvatska pješačka divizija. Ova operacija završena je 20. siječnja 1944. Partizani su, po njemačkim izvješćima imali 1.162 mrtva i 295 zarobljena vojnika. Slijedeću operaciju čišćenja u Hrvatskoj, provela je 1. kozačka divizija, te još jednu 13. Š-brdska dobrovoljačka "Handžar" divizija na prostoru zapadne Bosne.

Aktivnost partizana tijekom zime 43./44. bila je neznatna. Tokom siječnja 1944. Nijemci su izveli operaciju čišćenja terena i partizani su imali znatne gubitke. Nakon te operacije njemačke snage krenule su na sjever Hrvatske. Tito je iskoristio slabljenje pritiska protiv njegovih snaga, te je veljaču 1944. iskoristio da novu mobilizaciju i popunu svojih snage. I Paveliću je zima 43./44. bila

zadnja šansa za potpunu prisilnu mobilizaciju svih za borbu sposobnih muškaraca, osobito seljaka, makar ih naoružao lopatama, ali on to nije znao. U zimskim mjesecima seljaci nemaju što raditi, te zbog toga ne bi bilo privrednih gubitaka, a tako bi spriječio Tita u popunjavanju svojih postrojbi istim tim ljudima. Čak je i Nijemcima u to vrijeme postalo jasno, kako se Tito priprema osvojiti Srbiju, kako bi se snažniji vratio u Hrvatsku.

Prilikom putovanja po Balkanu zamjenika glavnog štaba Vermahta generala Varlimonta od 16. - 22. siječnja 1944., koji se jedan dan zadržao i u Zagrebu i tu imao razgovore sa najvišim hrvatskim vrhom: poglavnikom, ministrom vanjskih poslova Lorkovićem, te hrvatskim ministrom odbrane Navratilom, Varlimont javlja "kako su Hrvati pokazali naročitu uznemirenost: Kao primjer, hrvatski sugovornici govore i protestiraju, jer su njemačke više vojne vlasti formirale četničke jedinice na dalmatinskom obalnom području i, navodno, njihova ukupna snaga iznosi do 35.000 ljudi. "

U Hrvatskoj dolazi do promjene raspoloženja prema Nijemcima. General Horstenau javlja, kako će Pavelić morati smijeniti svog ministra odbrane Navratila, koga su Nijemci veoma cijenili, jer se Hrvati žale da je Navratil zapostavio ustaše, te da je njegov stav prema Srbima prijateljski i ujedno je obavijestio, da će Navratila vjerojatno naslijediti Vokić. Njemačkim vlastima je uskoro postalo jasno kako se iza zahtjeva za smjenu Navratila krije, zapravo, dublja kriza u Hrvatskoj.

Veljača 1944. protekla je uglavnom bez većih borbi. Ovo primirje dobro je došlo i Titu i Mihailoviću, koji je opet započeo borbu protiv njemaca. I jedan i drugi upotrijebili su to vrijeme kako bi reorganizirali svoje snage, o čemu govore i izvještaji generala fon Buttlera (od 25. veljače i 9. ožujka 1944). Vojna snaga Titovih jedinica procijenjena je na oko 110.000 ljudi, a od toga u NDH je bilo oko 80.000. Ukupan broj njemačkih vojnika u NDH iznosio je 105.000 vojnika.

Prvog ožujka 1944. grupa hrvatskih ministara posjetila je Hitlera, kojeg su bez uspjeha pokušali uvjeriti kako je sada stanje u Hrvatskoj mnogo povoljnije pošto je opala aktivnost Titovih partizana. Na hrvatske žalbe kako Njemačka podržava četnike u Dalmaciji, Firer je odgovorio kako su to nenaoružani civili i kako oni za hrvatsku državu ne mogu predstavljati opasnost. Hitler, također, nije izašao u susret hrvatskim željama za isporuke oružja, jer, kako je Firer naglasio, to oružje uglavnom završi u rukama partizana Nije prihvaćen ni hrvatski zahtjev, da se 1. kozačka divizija premjesti izvan Hrvatske, jer su Kozaci postali strah i trepet za hrvatsko stanovništvo. Hitler je rekao kao je kozačka divizija veoma pouzdana, koja bi se u svakom slučaju borila protiv Engleza. Poslije odlaska hrvatske delegacije Firer je riješio potpuno preispitati svoju politiku prema Hrvatskoj. U Mađarskoj Hitler se boji kako bi Mađari, poput Talijana i Rumunja mogli prijeći na protivničku stranu, pa ju odlučuje potpuno okupirati, nakon čega mađarski fašisti smjenjuju Hortyja.

Na sastanku Hitlera sa najvišim njemačkim vojnim i političkim predstavnicima u Hrvatskoj 9. ožujka 1944. Kishe govorio o stabilizaciji u Hrvatskoj, ali Vermaht daje sumornu sliku stanja u Hrvatskoj: 30% pruga ne funkcionira, a ostalih 70% neprestano su u prekidu zbog sabotaža bandita. Hrvatska poljoprivreda potpuno je uništena, te poljoprivredno bogata Hrvatska mora iz Njemačke uvoziti hranu. Predstavnik Vermahta izložio je pred Hitlerom stanje u hrvatskoj vojsci i kazao kako je njena borbena vrijednost mala. Na području dalmatinske obale, hrvatske vojne jedinice uopće nisu za upotrebu, a jedini izuzetak predstavlja slučaj kada njima zapovijedaju njemački časnici. Ukratko, sve hrvatske zahtjeve u vezi davanja veće samostalnosti njenim vojnim i policijskim snagama, treba odbiti. Jedan od malobrojnih ustupaka hrvatskim zahtjevima bio je u pogledu četničkog pitanja: riješeno je da se raspuste četnički odredi koji su bili pod njemačkom komandom. Oni pravoslavni, koji nisu iz Hrvatske, trebaju se protjerati, a pravoslavni iz Hrvatske trebaju se priključiti njemačkim vojnim snagama kao pomoćno osoblje. Unatoč ovakvim dogovorima nijemci veliki broj čatnika uključuju u svoje jedinice koje sudjeluju u operaciji čišćenja obale i zaleđa od

partizana. Pri tome su se banatski nijemci i četnici istakli u mnogobrojnim pokoljima civila koji nisu imali nikakve veze sa partizanima. Zadovoljni suradnjom sa četnicima mjesec i pol dana kasnije, 25. travnja 1944. komanda Vermahta javlja kako četnika rođenih izvan Hrvatske i nema, pa se prema tome ne mogu ni protjerati. Ovime su njemački zapovjednici izigrali raniji dogovor pred Hitlerom. Kao konačno rešenje predlaže se da sve lojalne četnike treba integrirati u hrvatsku vojsku, što je i sa Hrvatske i sa Srpske strane bilo nemoguće.

Titovim snagama pošlo je za rukom 22. i 23. ožujka 1944. proboj bugarskog sigurnosnog pojas i ulazak prema jugu Srbije. Nijemci 30/31. ožujka 1944. dobivaju izvješća kako su komunisti stigli do doline Ibra. Njemačka strahuju kako bi mogli stići do Kosovske Mitrovice, pošto su snage na tom prostoru, koje bi se mogle suprotstaviti, veoma male. S druge strane, primijetili su i pad morala bugarskih trupa. Zbog toga njemačko zapovjedništvo je odlučilo hitno poslati vojno pojačanje njemačkih jedinica. Ocjenjuju kako su se bugarske jedinice tako loše pokazale u borbi sa Titovim snagama, zbog lošeg snabdijevanja, kao i stoga što je bugarsko stanovništvo bilo veoma pogođeno zračnim udarima protiv Sofije, koju su Angloamerikanci od ožujka 1944. počeli ponovo bombardirati. Procjenjuju kako je cilj protivnika stanovništvo deprimirati ne bi li Bugarska izašla iz saveza sa Njemačkom. Zanimljivo je kako su i u Bugarskoj zapadni saveznici bombardirali uglavnom civilne objekte i vojna skladišta, dok su rušenje cesta i željezničkih trupa izbjegavali, kako ne bi ometali njemačko povlačenje. Od objekata značajnih za borbu bombardirali su jedino rafinerije, te su Njemačke količine raspoloživog goriva pale za 90 posto. Time su i Njemačko zrakoplovstvo izbacili iz znatnije upotrebe.

Hrvatski ministar vanjskih poslova postao je Vokić i on je 16. travnja 1944. posjetio Hitlera u njegovom glavnom štabu. Nijemci su saslušali hrvatske želje, te su zaključili kako se zbog napete situacije na hrvatskom prostoru, ne može više imati obzira prema hrvatskim željama.

Prema procijeni Vermahta, u tom trenutku slabost "domobrana" bili su njeni časnici. Osim njih Hrvatska je imala i ustaške jedinice, koje su bile potpuno samostalne u odnosu na hrvatsku vojsku. Divizija poglavnikove tjelesne garde brojala je oko 7.000 vojnika, a osim nje postojalo je još 7 ustaških brigada sa oko 25.000 ljudi koje su sve imale njemačke vojne instruktore. Osim Vermahta i njemačke SS-vojne formacije nastojale su stvoriti vlastite jedinice u Hrvatskoj. 13. SS-brdska dobrovoljačka divizija bilo je sastavljena od bosanskih muslimana i istakla se u borbama sa Titovim snagama. Ova divizija imala je posebnu vojarnu u Zagrebu i hrvatska vlast ju je promatrala sa određenim nepovjerenjem. 13. SS-diviziji i njenom zapovjednikom Zaubercvajgu Hrvati su zamjerili kako pogoduje pravoslavnim elementima i četnicima. Prvog lipnja 1944. počelo se sa formiranjem još dvije SS-divizije u Hrvatskoj: 14. SS-muslimanske divizija i SS-brdske hrvatske divizije "Kama".

Čak i u ovom trenutku Pavelić je mogao osamostaliti dio vojske. Pošto su sve ustaške jedinice bile pod kontrolom njemačkih instruktora, mogao je najpovijerljivije pojedince iz ustaša prebaciti u domobrane sa zadatkom stvaranja paralelnih struktura u domobranskim uniformama. Pod vidom vojne obavještajne i kontraobavještajne službe mogao jestvoriti male diverzantske postrojbe specijalne namjene za izvršenje tajnih zadataka. Pod maskom časnika za propagandni rad mogao je stvarati paralelnu službu za formiranje antipartizanske i istovremeno antinacističke mreže na terenu, ali za sve to potrebno je osim državotvornih ciljeva imati znanja, iskustva, realnog sagledavanja situacije, te onog što mu je najviše nedostajalo, opće inteligencije.

Nezadovoljan njemačkim ponašanjem prema Hrvatskoj i onemogućavanjem razvoja hrvatske vojske grupa hrvatskih ministara i časnika planira rušenje Pavelića i promjenu savezništva. Kada su ministar Mladen Lorković i Ante Vokić predložili Paveliću prijelaz Hrvatske na stranu anglo-američkih saveznika uz njegovo napuštanje vlasti, kako su Britanci u tajnim pregovorima zahtijevali, Pavelić se pravio kako to podržava, ali se uskoro predomislio. Čim ga je posjetio za područje hrvatske zadužen časnik Gestapoa koji ga je uvjerio kako će Njemačka s razvojem novih oružja ipak dobiti rat, Pavelić odlučuje uhititi Lorkovića i Vokića, neke članove Seljačke stranke i

časnike Domobranstva. Lorković i Vokić smaknuti su krajem travnja 1945. 9 dana prije povlačenja, u zatvoru u Lepoglavi.

Početkom travnja 1944. njemački vojni analitičari procjenjuju: Dva najveća ustanička pokreta bila su na tlu bivše Jugoslavije i u Grčkoj. U Grčkoj su pobune protiv njemačke okupacije započele kasnije nego u Jugoslaviji, a prvi pokret otpora počeo je Draža Mihailović. U prvo vrijeme on je bio apsolutni ljubimac britanske vlade i britanske vojne snage su ga maksimalno podržavale. Njemačko nastojanje da se krene u temeljno i uništenje četničkog pokreta bilo je od samog početka teško, pošto su četničke jedinice, koje su se nalazile na terenu talijanske okupacione zone, štitili talijani. Drugi pokret, koga ne treba manje ozbiljno uzimati kao faktor, a koji je od jeseni 1942. u većoj mjeri skrenuo na sebe pažnju bio je komunistički, odnosno "Titov pokret". Njemačko vodstvo uskoro je zaključilo kako je Titov pokret opasniji protivnik: on je od samog početka imao opću, jugoslavensku orijentaciju, koju je spretno pokušao spojiti sa komunističkim učenjem. Pokret Draže Mihailovića, sa druge strane, ostao je ograničen samo na određenu regiju i jedan entitet. Poslije savezničkog iskrcavanja u sjevernu Afriku, a onda i Siciliju, Njemačka je daleko više obratila pažnju dalmatinskoj obali, za koju su se borila dva protivnička ustanička pokreta: Titov i Dražin, kako bi spremno dočekali, eventualno, anglo-američke trupe. U tu smo svrhu vodili nekoliko operacija protiv komunističkih i četničkih bandi. Naš je zadatak bio jasan: očistiti obalu - od Istre do Jonskog mora - od ustaničkih snaga. Ovo nam u jesen 1943. nije uspjelo. Za razliku od Draže Mihailovića, Tito je veoma spretno uklopio svoj pokret kao njegov ratni doprinos protiv Sila osovine i predstavio ga kao dio općeg ratnog napora saveznika i time je od njih primio priznanje, kao samostalna ratna sila. Čini se da je prije svega Engleska preuzela na sebe obavezu da vojno podrži Tita, i to preko svojih snaga iz Italije i sa Srednjeg istoka. To je, prirodno, imalo za posljedicu da je pomoć za Mihailovića postala veoma ograničena. Englezi su prvo podržali Mihailovića, da bi u jednom trenutku kazali kako su Tito i Mihailović ravnopravni, te kako obojica imaju jednako pravo na englesku pomoć, a na koncu su potpuno stali na stranu Tita. Sam Mihailović se u vezi sa tim pitanjem držao rezervirano, a razlog je taj, kako ne bi prestalo vojno snabdijevanje njegovog pokreta od strane Angloamerikanaca, premda je ono u to vrijeme već bilo znatno smanjeno. Bilo kako, od tog vremena prestali su svi napadi Mihailovićevih ljudi protiv njemačke okupacione sile. Sve je to doprinijelo da je na teritoriju Srbije krajem 1943. godine i početkom 1944. vladao relativan mir. Ostaje, razumije se, pitanje da li je Mihailović koristio ratno primirje kako bi se mogao, neometan, pripremati za opći ustanak u godini 1944. Sa naše strane, mi smo sada trebali riješiti pitanje: da li legalizirati četnike, ili se prema njima odnositi kao do sada, te ih tretirati kao ilegalne naoružane jedinice.Postojao i plan da kralja Petra dovedemo u Srbiju - Jugoslavenska izbeglička vlada već je bila u Egiptu - što bi imalo veliki propagandni efekat i za nas. Ali, sa naše strane postojale su i mnoge rezerve, kako je i naša komanda za Jugoistok 19. siječnja 1944. i priopćila. Razgovori sa četnicima po tom pitanju nisu donijeli zadovoljavajuće rezultate. Osim toga i Herman Nojbaher, čiji glas je u svim takvim pitanjima bio odlučujući, nije odobrio taj plan. Na zahtjev Nojbahera, mi smo oslobodili jednog od četničkih vođa iz Crnog Gore i ponudili smo mu da organizira antikomunističke snage u njegovom kraju. On je za protuuslugu nas zamolio za puštanje iz zatvora 2.000 njegovih četnika. Njemačko zapovjedništvo za Jugoistok podržalo je 6. siječnja 1944. taj prijedlog i, uz suglasnost Herman Nojbahera, odobrila, da se prvo oslobode 500 pristalica Pavla Đurišića, ali je Hitler, međutim, 10. siječnja 1944. odbacio taj plan. Postojala je opasnost da četnici Draže Mihailovića opet postanu faktor moći.

U Slavoniji situacija se stabilizirala, te savezničko zrakoplovstvo, u želji da i ovdje oslabi nijemce 16. 6. 1944. snažno bombardira Osijek sa preko 1000 bombi teških pola tone. Pogođene su brojne stambene zgrade, Topnička vojarna u kojoj se nalazio SS, zarazni odjel bolnice, dva mlina, pivovara, učiteljska škola, tvornica sapuna, željeznička postaja Donji grad, skladište benzina i ulja, kožara, vojna bolnica, dvije crkva. Poginulo je 259 osoba, uz veliki broj ranjenih. U napadu je

uništeno 160 stambenih objekata, a mitraljirani su i civili koji su se zatekli na ulici. Iz toga je vidljivo kako je uz napad na vojarnu i željeznički kolodvor, koji su bili vojni ciljevi, najvažniji cilj bili civilni i gospodarski objekti. Slijedeći dan bombardiranje je ponovljeno, pri čemu su stardali isključivo civilni ciljevi, pri čemu je poginulo 36 ljudi, uz 120 ranjenih. Mostovi, pruge i ceste okolo Osijeka zapadni Saveznici nisu prepoznali kao vojne ciljeve, iz čega je moguće zaključiti kako im je odgovaralo ostaviti nijemcima slobodne komunikacije, kako bi se mogli što lakše povlačiti. Pošto ovdje nisu imali svoje kopnene snage logično je zaključiti kako je to od njih tražio Tito. Koncem srpnja 1944., nakon brojnih pokolja hrvatskih civila od strane nijemaca u operacijama čišćenja otoka, obale i zaleđa, borbena vrijednost hrvatskih vojnih jedinica pala je toliko nisko, da su njemačke vojne vlasti riješile potpuno reorganizirati hrvatsku vojsku. Njemački general von Weichs dao je prijedlog: s obzirom na ozbiljnost situacije, hrvatsku armiju mora se od sada isključivo upotrijebiti tako, da služi njemačkim ciljevima, kako bi se poštedjela njemačka krv. Ovo se može postići samo tako da se sve hrvatske vojne jedinice odmah stave pod njemačko zapovjedništvo i da se popune njemačkim vojnicima. To je jedina mogućnost da se spriječi, ako dođe do anglo-američke invazije, da se hrvatsko oružje upotrebi protiv njemačkih vojnika. Nadalje, treba odmah odustati od planova za formiranje čisto hrvatskih vojnih jedinica.

U osvajanju otoka njemcima su najveći problem bili Britanski ratni brodovi. Britanski ratni brodovi su uz istočnu obalu Jadrana potopili 84 njemačka ratna i trgovačka broda, a jedina obrana protiv Savezničke mornarice koja je uspješno djelovala su magnetske mine. Zbog tih problema osvajanje otoka njemcima je bilo puno teže nego da su se borili samo protiv partizana, pa su zbog toga vršili masovne represalije prema stanovništvo što je samo još više pojačalo otpor prema njima.

1.19. Prodor partizana u Srbiju

Početkom proljeća Tito je sve više pokazivao interes za prodor u Srbiju. Prvi puta je to pokušao prosincu 1943. ali mu taj pokušaj nije uspeo.

O tome su njemački vojni analitičari u dnevniku Vermahta pisali: Titov i Mihailovićev odnos prema Engleskoj bio je od odlučujućeg značaja i riješen je krajem 1943. i početkom 1944. u korist Tita. Britanci su prije toga bezuspješno pokušavali sklopiti dogovor između Jugoslavenske vlade u Londonu i Tita. U svom govoru pred parlamentom, 22. februara 1944, Čerčil je sa mnogo topline govorio o Titu i njegovom partizanskom pokretu, koji je daleko jači od Mihailovićevog i posjeduje široku nacionalnu bazu, premda komunisti imaju glavnu riječ. Čerčil je poslao Titu svog osobnog promatrača Deakina. U jesen 1943. Čerčil je u Titov štab poslao veću britansku vojnu misiju, koju je vodio Mac Lean. U istom govoru Čerčil je o Mihailovićevoj borbi govorio sa podcjenjivanjem. Formalni prekid Britanaca sa Mihailovićem nastao je 24. svibnja 1944. Prilikom nastojanja Engleza da dođe do jedinstva između Tita i Jugoslavenske izbjegličke vlade, britanskoj vladi bio je prije svega pred očima vojni cilj: prirodna posljedica takvog jedinstva bio bi porast pokreta otpora na jugoslavenskom prostoru, a time bi njemačke vojne snage u daleko većem broju bile vezane za taj dio ratišta. Mladom kralju i njegovoj izbjegličkoj vladi oni su jasno dali do znanja, kako će kod britanske vlade imati slabu podršku, te su im preporučili, da im je najbolja garancija da zadrže svoj dosadašnji položaj, ako u najvećoj mogućoj mjeri izađu u susret Titovim zahtjevima. Čerčil je u svom govoru od 22. veljače 1944. to jasno i kazao: "Mi sada ne možemo odbaciti kralja Petra". Kralj Petar predložio je odvjetnika dr Ivana Šubašića kao mandatara nove izbjegličke vlade. On je prije rata bio i jedan od arhitekata Hrvatske teritorijalne autonomije. Još 14. ožujka 1944. primili smo informaciju da se Tito žali kako je britanska pomoć veoma mala. Ovo se stanje uskoro promijenilo i njegovi partizani uskoro su počeli primati znatnu englesku pomoć.

Drugi Titov upad u Srbiju (lipanj/travanj 1944)

Pošto je ostao bez talijanskog generala Roate koji ga je tajno naoružavao u zamjenu za borbu protiv NDH, Tito je našao Britance kao novog dobavljača oružja. Ovaj novi dobavljač je tražio obnovu Jugoslavije, te se Tito morao zbog toga proširiti i u Srbiju. Prvi puta je probao koncem 1943, ali bez uspjeha. Novi pokušaj pripremio je sa oko 17.000 boraca, prema njemačkim izvještajima od 22. ožujka 1944. Titove snage krenule su 21. ožujka 1944. u Srbiju, i to južnije od Višegrada, preko rijeke Lim. Uz njega su bili i ruski oficiri, a neophodan vojni materijal osigurali su mu Englezi. Došlo je do manjih sukoba sa bugarskim snagama, koje su odmah pozvale pojačanje i ono im je 26. ožujka 1944. stiglo nedaleko od Ivanjice. Titove snage zaobišle su bugarske jedinice i 28. ožujka našle su se u Studenici. Vojni njemački zapovjednik za Jugoistok izdao je naredbu da se iz Mađarske hitno pošalje pomoć njemačkih vojnih snaga. Titove snage 31. ožujka 1944. stigle su blizu Užica, ali se zbog loše organizacije ne mogu suprotstaviti Nijemcima i Bugarima. Zbog toga se partizani povlače 7. travnja na prostor Ivanjice. Povlačenje iz Srbije počelo je 23. travnja 1944., a brojno stanje bilo je sada znatno manje nego kada su krenuli prema Srbiji. U borbu protiv komunista uključile su se i četničke grupe Draže Mihailovića na prostoru Srbije, Sandžaka i Bosne. Tako je krajem travnja 1944. propao i drugi Titov pokušaj proširenja na Srbiju, pri čemu je izgubio oko 1.500 boraca. Ovom akcijom Tito je znatno oslabio, te su partizani u manjim grupama krenuli ponovno u Bosnu.

4.20. Jadranski front

Nakon kapitulacije Italije, Nijemci su vrlo brzo ovladali istočnom obalom Jadrana, uz izuzetak otoka Vis i nekoliko drugih otoka. Nijemci ocjenjuju kako je ovo područje opasno prepustiti Hrvatskoj vojsci, ili četnicima. Četnici bi mogli pozvati Kralja Petra na povratak u Jugoslaviju, dok bi se Hrvatske postrojbe mogle pobuniti protiv Pavelića, te pozvati zapadne snage na iskrcavanje. Zbog toga odlučuju uski pomorski pojas prepustiti Titu, i o tome s njime, sklapaju tajni dogovor po kojem ih oni puštaju u Dubrovnik i okolicu, s tim da oni ne smiju dopustiti iskrcavanje Engleza i Amerikanaca. Na taj je način Tito od tajnog suradnika Dučea, postao i tajni suradnik Hitlera. U toku nekoliko mjeseci Vis je poslužio i za suradnju između Engleza i partizana, a Nijemci su to dopuštali pošto su znali kako su sigurni od bočnog napada zapadnih saveznika. Preko Visa stizala je i glavnina britanske pomoći u vojnom materijalu i hrani, koje se dalje prevozila malim brodovima, ali su nijemci to smatrali za manji problem. Vodeću ulogu u britanskoj suradnji sa komunistima igrao je britanski general MacLean, koji je ranije pod imenom Safford Cripps, radio u britanskoj ambasadi u Moskvi, te je imao iskustva u radu sa komunistima. Od 1. do 15. veljače 1944. na Vis je stiglo 49.000 vojničkih ruksaka, 140 lakih puškomitraljeza, 21.000 pušaka, a poslije se ta pomoć još povećala. Engleski vojni instruktori učili su Titove ljude kako se rukuje sa oružjem, a posebno topovima. Početkom ožujka zapovjedništvo nad otokom Visom preuzeo je brigadni general Tom Churchill, nećak predsjednika britanske vlade Winstona Cherchila. Krajem ožujka na otoku se nalazilo oko 10.000 Titovih boraca i do 800 engleskih vojnika, te nekoliko Američkih časnika. Ovoliki broj partizana prisilno je mobiliziran od oko 40.000 izbjeglica koji su se na Vis prebacili sa obale i drugih otoka nakon što su nijemci od talijana preuzeli ovo područje. Partizani su sa saveznicima dogovorili prebacivanje civila sa srednjedalmatinskog područja i otoka na talijanski jug, a odatle u Sinajsku pustinju. To su objasnili tvrdnjama kako zbog velikog broja izbjeglica nije bilo moguće organizirati prehranu, te britanci organiziraju prebacivanje civila u izbjeglički logor El Shatt. Logore je bilo moguće organizirati i u oslobođenim dijelovima Italije, a činjenica kako su

prebacivani daleko od domovine upućuje na zaključak kako su partizani željeli na obali smanjiti broj Hrvata koji bi se kasnije mogli suprotstaviti komunističkoj vlasti. Na ovakav zaključak upućuju i tvrdnje među izbjeglice ubačenih komunista kako su im kuće srušene i kako se nemaju gdje vratiti. Kako bi se doista što više kuća srušilo partizani su od saveznika tražili bombardiranje mjesta i civilnih objekata na obali, čak kad za to nije bilo nikakvog vojnog razloga. U ovaj pustinjski egipatski logor prebačeno je preko 30.000 civila, žena djece i staraca, dok su sve za borbu sposobne muškarce prilikom ukrcaja u brodove partizani izdvojili i mobilizirali. Logor su, za vrijeme vojnih vježbi, pod nadzorom RAF-a , pet puta "slučajno" bombardirali piloti kraljevske vlade Petra Karađorđevića koja se tada nalazila u Kairu. Tek nakon 18 mjeseci izbjeglice su se vratile kućama, a mnogi su iskoristili priliku za odlazak na zapad, kako se ne bi vraćali u komunističku državu. U logoru El Shatt, Katabdi i Tolumbatu od bolesti i starosti umrlo je preko 700 ljudi, najviše male djece, a zadnji su se vratili kućama do kolovoza 1946.

U ožujku 1944. Rusi osvajaju Mađarsku.

Na Jadranu Nijemci kreću u oslobađanje otoka od partizana tek polovicom siječnja 1944., pet mjeseci nakon kapitulacije Italije, Nijemci odlučuju zauzeti otoke, koje su do tada prepustili partizanima, te na taj način prekidaju tajne dogovore sa Titom o spriječavanju iskrcavanja zapadnih saveznika na Jadransku obalu. U tih 5 mjeseci partizani su se znatno naoružali, te postali ozbiljna vojna sila. Padom Rumunjske i ulaskom Rusa u Mađarsku Nijemci se počinju pripremati za povlačenje iz Grčke, te se zbog toga moraju osigurati od napada sa boka, tj. od pravca Jadrana. Zato odlučuju uzeti od partizana ono što su im prije pet mjeseci tajno prepustili. Nijemci 13. siječnja 1944, ulaze na Brač u sklopu operacije "Morgennjind", ("jutarnji vjetar"), a dan ranije susjednu Šoltu. Osvajanje Hvara završava 19. siječnja 1944. ali zbog nedostatka vojnika zadržavaju se samo na Braču, Korčuli i poluotoku Pelješcu. Ovime su ograničili partizane na Vis čime su im onemogućili znatnije napadno djelovanje. Držanje otoka su mogli prepustiti svojim hrvatskim saveznicima, ali im to nisu dopuštali pošto su se bojali prelaska hrvatske vojske na stranu zapadnih saveznika. Zbog malih njemačkih snaga 21. ožujka partizani zauzimaju Šoltu, a 22. ožujka jedna partizanska bojna iskrcala se sa Visa na Hvar, odakle su ih Nijemci ponovno otjerali. Krajem travnja partizani zauzimaju Mljet i Korčulu. Nijemci ih brzo tjeraju sa Mljeta, ali su u osvajanju Korčule imali velike gubitke. U operaciji čišćenje zaobalja od partizana, 26. ožujka Nijemci u mosorskom selu Dolac Donji kod Omiša ubili su 275 žena, djece i staraca, a u selu Human na otoku Braču pobijeni su svi muškarci stariji od 14 godina. Na području Cetinske krajine 28.-29. ožujka 1944. u sedam sela (Krivodol, Podina, Otok, Ruda, Ljut, Rožame, Voštane), ispod Kamešnice, pripadnici SS divizije "Prinz Eugen" (uglavnom folksdojčeri iz Banata) pobili su oko 1.800 žitelja. Nakon pokolja lokalni hrvati masovno bježe u partizane. Sve pokolje počinili su pripadnici III. bojne 14. puka 7. SS divizije „Prinz Eugen“, među kojima je bilo i Srba iz Banata kao i četnika s područja Dalmacije. Seljaci nisu očekivali pokolj civila, te se nisu povlačili u brda, kao što su obično radili Srbi. Zbog pokolja civila Vlasti NDH prosvjeduju, Edo Bulat u Splitu uhitio je 70 četnika, provedena je istraga njemačke vojske, ali nitko nije kažnjen. Nijemci na hrvatske prosvjede uopće ne obraćaju pažnju, te se ljute zbog optužbi, a kako bi ih smirio Ante Pavelić smjenjuje ministra dr. Stijepu Perića.

Pri njemačkoj operaciji čišćenja partizani se sklanjaju u planine, a čim Nijemci odlaze dalje oni mobiliziraju Hrvate preostale nakon njemačkih pokolja, a u svima koji im se ne žele pridružiti vide neprijatelje. Hrvatsko uporište Aržano kod Imotskog 27./28. svibnja 1944. palo je u ruke desete dalmatinske partizanske brigade. Aržano je branila 2A bojna 6. stajaćeg zdruga popunjena uglavnom Imoćanima i Hercegovcima. Hrvatski domobrani su se, na nagovor dvojice partizanskih špijuna, od kojih je jedan bio zapovjednik satnije, pokušali predati, ali ih je odmah ubijeno oko 40, dok je ostalih 130 zarobljeno i ubijeno u 25 km udaljenom selu Podi blizu Trilja. Ovaj pokolj dogodio se dva tjedna nakon što je u Drvaru osnovana "OZNA", tajna partizanska služba sa zadatkom eliminirati sve stvarne ili potencijalne protivnike komunizma koja je sve svoje

potencijalne protivnike nastojala zastrašiti masovnim terorom. Za vrijeme njemačkog osvajana otoka Brača 3. lipnja 1944. u 10 sati oko 30 savezničkih

bombardera bombardira Split, pri čemu su najviše stradala gradska tržnica u Hrvojevoj ulici, te predio oko Srebrnih vrata Dioklecijanove palače i područje oko crkve Sv. Dominika. Potom je, oko 13 sati, oko 70 bombardera bacilo oko tisuću razornih bombi na gotovo čitavo područje grada. U zračnim napadima na Split, poginulo je oko 300 ljudi, a velik broj bio je ranjen.

I nedaleko od Knina srpnja 1944. došlo je do njemačkog ratnog zločina, u kome je ubijeno 400 hrvatskih civila, žena, djece i staraca, od strane SS-brdske, dobrovoljačke divizije "Princ Eugen"i četnika, zbog čega su se Hrvatske vlasti opet žalile njemačkom ministarstvu vanjskih poslova. I ovaj zločin imao je za posljedicu pad političkog ugleda Pavelića u narodu, te jačanje ugleda partizana.

Četnički major Vojislav Lukačević, kao izaslanik Draže Mihailovića, u Londonu 20. ožujka 1944. godine, prisustvuje vjenčanju kralja Petra II. Karađorđevića s princezom Aleksandrom, kćerkom grčkog kralja Aleksandra. U London je došao preko Kaira u pratnji britanskog pukovnika Baileya, koji se bio u štabu Draže Mihailovića. Lukačević je u Londonu dobio upute za povratak u Hercegovinu i pokretanje akciju za “oslobođenje” Dubrovnika kao mjesto preko kojeg se Kralj treba vratiti u Jugoslaviju. Kad se vratio u štab Draže Mihailovića počeo je s potpukovnikom Bačevićem praviti plan za osvajanje Dubrovnika. Njima se pridružio i major Ostojić, zapovjednik četničkog korpusa u Sandžaku. Po uputama iz Londona, oni pokreću četnike iz Srbije, Sandžaka, Bosne i Hercegovine prema Trebinju i Dubrovniku. Akcija je započela početkom rujna 1944. godine, a ukupno je prema Dubrovniku krenulo oko 4.500 četnika. Poslije sastanaka u Rudom i u Kalinoviku, Lukačević je s četnicima krenuo u Nevesinjsko polje, potom u pravcu Stoca i Ljubinja, a onda prema Trebinju, bliže Dubrovniku. Iz Londona je dobio informaciju o predstojećem iskrcavanju britanskih i američkih trupa u području Dubrovnika, a kružile su i informacije o iskrcavanju “jugoslavenske vojske izvan otadžbine, pod zapovjedništvom generala Petra Živkovića, na području Boke Kotorske”. Lukačević usmijerava svoju akciju prema južnoj Hercegovini i morskoj obali na sektor Trebinje - Cavtat – Dubrovnik, te sa svojim postrojbama 22. i 23. rujna 1944. godine napada postrojbe 369. njemačke legionarske divizije na željezničkim postajama Poljice, Diklići, Jasenica, Hum, Uskoplje. Ovo je bila jedina borba četničkih postrojbi protiv Nijemačkih postrojbi u 1944. godini. Nijemci su tada odbacili četnike prema Trebinju, a poraženi Lukačević zatražio je pomoć od partizana koji su to odbili. Tada su Englezi još uvijek vjerovali kako četnici, u suradnji sa Nedićevcima i Ljotićevcima iz Srbije, mogu obnoviti Jugoslaviju, ili barem natjerati komuniste na formiranje koalicijske jugoslavenske vlade, te su podupirali četničko osvajanje Dubrovnika kako bi se preko njega iskrcali u Jugoslaviju, te započeli obnovu Jugoslavije. Dok god je Tito držao jug Jadrana iskrcavanje nije dolazilo u obzir, pošto to Tito nije dozvolio, iako je od njih primao oružje i streljivo. Tek u listopadu, kada su Partizani ponovno zauzeli Dubrovnik, (prije su ga držali jedno vrijeme u dogovoru sa Nijemcima koji su sa partizanske strane potpisali Koča Popović, Milovan Đilas i Vladimir Velebit,) Tito je odobrio iskrcavanje dijela britanskog 211. topničkog diviziona i komandosa iz Floyd force. Britanske su snage tada stigle do Bileće, a daljnje napredovanje im Tito nije dozvolio, a oni nisu mogli ući u otvoreni sukob sa svojim formalnim saveznikom.

Na području Istre 30. travnja Nijemci su izvršili veliki pokolj Hrvata kada su potpuno uništili selo Lipe i ubili 269 stanovnika koje su uspjeli pronaći, zatvorivši ih u školu koju su tada zapalili. Pokolj su izazvali partizani koji su napali njemačkog zapovjednika u blizini sela. U Istru i Rijeku Nijemci nikada nisu pustili hrvatsku vojsku pošto je ona trebala biti, po njihovim planovima, Njemački izlaz na jadransko more, iz čega se vidi kako čak i u trenucima općeg povlačenja, još uvijek nisu shvaćali i prihvaćali poraz.

Početkom svibnja Tito odlučuje osnažiti svoju političku moć u Hrvatskoj, te oslabiti utjecaj

Hrvatskih komunista. Zbog toga dolazi do sazivanja trećeg zasjedanja ZAVNOH-a u Topuskom, 8. i 9. svibnja 1944. Na tom je zasjedanju formalno utemeljena Federalna Država Hrvatska, čime je formalno ojačan položaj Hrvatske, ali je ukidanjem Izvršnog odbora, i osnovanjem Prezidija Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske, moć Hrvatskih komunista zapravo smanjen. Donešena je Odluka o odobrenju rada predstavnika Hrvatske u Drugom zasjedanju AVNOJ-a, u okviru koje je prihvaćena odluka o stvaranju zajedničke federativne države s ostalim narodima Jugoslavije na principu nacionalne ravnopravnosti. Ovom odlukom poništene su želje pojedinih hrvatskih komunista za stvaranjem sovjetske Hrvatske države. Tadašnji vođa hrvatskih komunista Andrija Hebrang uspijeva zadržati mjesto glavnog hrvatskog komunista, ali sa znatnom manjom snagom. Umjesto Izvršnog odbora izabrano je Predsjedništvo od 31 člana. Tim odlukama ZAVNOH se preoblikovao iz "vlade" u »Sabor Hrvatske«. Kao jedna od mjera za privlačenje Hrvata u partizane bila je i odluka o uvođenju vjeronauka kao izbornog predmeta u škole.

U svibnju 1944. Nijemci pripremaju operaciju "Konjićev skok" kojom su pokušali uloviti

Tita u Drvaru. Pri tome je Titova garda desetkovana, a poginulo je i dvadeset engleskih i američkih časnika promatrača. Titove snage bile su oslabljene zbog gubitaka u neuspješnom osvajanju Srbije, pri čemu je i njegov ugled ratnog pobjednika opao. Operacija "Reselšprung" ("Konjički skok") započela je u ranu zoru 25. svibnja 1944. sa snažnom podrškom iz zraka. Na obližnjim brdima partizani su pružili jak otpor kako bi Titu dali vremena za izvlačenje. Specijalna jedinica 7. Š-brdske divizije prodrla je 28. ožujka prema brdovitom, teško prohodnom šumovitom terenu, a 30. ožujka stigla je u mjesto Potoci, ali je Tito pobjegao južno, prema Grahovu, odakle je nastavio dalje, da bi se nakon nekog vremena pojavio na otoku Visu. Pri ovoj operaciji bilo je poginulih i zarobljenih 6.000 partizana. Hitler je na osnovu svojih obavještajnih podataka imao dojam kako su iz Zagreba obavijestili Tita o ovoj operaciji, te je naredio da u buduće hrvatske trupe ne sudjeluju u takvim operacijama.

Nakon operacije "Konjićev skok" Tito je promijenio težište svoga djelovanja. Više se usmjerio na međunarodnu politiku, dok je vođenje vojnih operacija prepustio drugima. Počeo je letjeti na sastanke sa svojim saveznicima, a većinu snaga iz Bosne je prebacio na druga ratišta, Jadran, Slavoniju i Srbiju. Nastojao je ne ometati Nijemce u povlačenju i osvojiti Srbiju. U Slavoniji od ometanja prometa na željezničkim pravcima i pljački hrane za borce u Bosni, težište djelovanja mu je postalo spriječiti prelazak Rusa preko rijeke Drave i ulazak u Slavoniju. To naravno nije činio vojno, već uvjeravanjem svojih istočnih saveznika kako on može i sam, bez njihove pomoći ovladati ovim prostorom. Istovremeno je i Britance nastojao uvjeriti kako može ovladati Srbijom, te je u borbe uključio i njihove vojne saveznike, ali i dalje nije dozvolio iskrcavanje većih britanskih postrojbi na obalu.

Anglo-američke vojne snage 6. lipnja 1944. izvršile su invaziju na Normandiju, zbog čega se situacija za Njemačku i njene saveznike dodatno pogoršava. Gubitak rata postaje potpuno jasan. Nakon što se saznalo za ovaj "anglo-američki" udar, Pavelić počinje tajne pregovore sa Sovjetskim Savezom koji mu obećaju priznati nezavisnost Hrvatske samo ako Pavelić dopusti slobodan prolaz Crvenoj armiji kroz Hrvatsku i slobodno djelovanje komunistima. Da je Pavelić znao nešto o strategiji mogao je tajno prepustiti Sovjetima koridor uz Slovensku granicu od Međimurja koje su držali Mađari do Istre i tako je mogao spriječiti povlačenje Nijemaca. Ovakvim prodorom Crvena Armija bi onemogućila povlačenje nijemaca iz Grčke, te bi se Hrvatska vojska mogla naoružati njihovim oružjem prilikom njihove predaje. Pavelić odbija sovjetski prijedlog, te ostaje njemački saveznik do kraja rata i propasti NDH. Iz ovoga je vidljivo kako je i Staljin želio iz Mađarske ući u

Hrvatsku, kako bi preko Zagreba mogao krenuti prema Italiji, bez odobrenja Tita, koji je u to vrijeme pregovarao sa Cherchilom, što je kod Staljina izazivalo sumnju. Da je Pavelić na ovu ponudu djelomično pristao Hrvatske žrtve bi bile znatno manje, te je postojala mogućnost formiranja komunističke Hrvatske države, što nije odgovaralo ni Britancima, a ni Titu koji bi ostao vladar dijelova Bosne i Crne Gore koju je tada držao, pošto još uvijek nije uspio ući u Srbiju i mobilizirati svježe srpske snage.

Pod pritiskom Engleza 16. lipnja 1944. na Visu dolazi do sporazuma između Tita i Jugoslavenske izbjegličke vlade, koju vodi Šubašić. Titov, general Velebit odlazi u London kao njegov predstavnik kod Britanske vlade, te je ujedno i veza sa Jugoslavenskom izbjegličkom vladom. Ovime su Englezi pomogli Titu u moralnom i političkom pogledu, što je dovelo do prelaska mnogih četnika u partizane, a i domobrana koji su u Šubašiću vidjeli Hrvata koji će braniti Hrvatske interese.

Komunistički pokret u Albaniji 25. lipnja, po vlastitoj odluci, postaje dio Titove organizacije. Zbog toga Njemačko zapovjedništvo 29. srpnja 1944. u Beogradu sprema plan "Rübezahl", koji treba spriječiti upad Titovih partizana u Srbiju, kako bi se prugom Solun - Beograd moglo prometovati.

Treći pokušaj upada Tita u Srbiju (srpanj/kolovoz 1944)

Njemačko zapovjedništvo za jugoistok 2. kolovoza 1944. procjenjuje: "Draža Mihailović kao i drugi vođe banditskih grupa vjeruju, na osnovu općeg stanja na ratištu, kako u njemačkom okupatoru trebaju gledati samo kao neprijatelja broj dva. Njihov neprijatelj broj 1 jeste komunizam." Zbog takve procijene pojedini zapovjednici pristaju na suradnju sa četnicima, dok se Hitler tomu još uvijek opire.

Titove snage 4. kolovoza 1944. prelaze rijeku Lim, a slijedeći dan stižu do doline Ibra. 9. kolovoza 1944. dijelovi komunističkih jedinica približili su se na 40 km Kraljevu. Nijemci 12. kolovoza 1944. započeli sa operacijom "Ribecal", zauzimaju Berane i odbacuju partizane preko Lima.

U Rimu 12. ili 13. kolovoza 1944. došlo je do prvog susreta Čerčila sa Titom. Uplašeni ovakvom podrškom komunistima, u Srbiji Nedić nudi, u ime ugroženog Srpstva, vojnu suradnju svih srpskih snaga. Nedić naglašava, da on također službeno govori i u ime Mihailovića, koga je nedavno posjetio. Od njemačkih vojnih vlasti zatražio je dozvolu za formiranje srpske vojske u snazi od 50.000 boraca, koji bi se regrutirali iz četničkih jedinica. Zapovjedništvo Vermahta, poslije razgovora sa Herman Nojbaherom, izašle su mu u susret. Nojbaher i general von Weichs 22. kolovoza objašnjavaju Hitleru stanje u Srbiji: "Očekivani upad Tita u Srbiju i skoro povlačenje bugarske vojske iz Srbije biće veoma nepovoljno po Vermaht, jer njemačke snage u Srbiji danas nisu dovoljne za efikasno suočavanje sa novonastalom situacijom. Četnici su u Srbiji od ožujka do kolovoza 1944. izgubili u borbama sa komunistima oko 5.000 boraca, a prema njemačkoj sili u posljednje vrijeme nisu više neprijateljski raspoloženi. Oko 10.000 četnika bore se zajedno sa njemačkim trupama u južnoj Srbiji i to pod komandom njemačkog majora Wayela." Hitler se slaže sa djelomičnim ispunjenje srpske želje. Formiranja srpske nacionalne vojske od 50.000 boraca Hitler kategorički odbija. Također smatra kako Nedića i Mihailovića treba što prije međusobno posvađati.

Da je Hitler u ovom trenutku odobrio jedinstva između Nedića i Mihailovića došlo bi do ujedinjenja svih Srba uz podršku 90% srpskog naroda. Ujedinjenjem Srba komunisti bi izgubili bilo kakvu mogućnost osvajanja Srbije, osim uz pomoć Rusa, a Tito bi ostao ograničen na planinski

prostor NDH i Slovenije. Ovakvom svojom odlukom Hitler je u stvari spriječio podjelu Jugoslavije, te omogućio pobjedu Titu, što je najviše odgovaralo Britancima. Kako bi pomogli Titu osvajanje Srbije Britanci mu šalju vojne zapovjednike koje vode operacije u Srbiji, učeći gerilsku vojsku frontalnom ratovanju. Glavni cilj im je presjeći komunikacije kako bi otežali povlačenje nijemaca iz Grčke. Nude mu i ozbiljniju vojnu pomoć za borbe u Srbiji, ali Tito ne dozvoljava iskrcavanje ozbiljnijih britanskih snaga kako oni ne bi mogli obnoviti monarhiju. Tito shvaća planove svojih saveznika, te nastoji što više ojačati svoje snage na Jadranu kako bi spriječio iskrcavanje zapadnih saveznika. Tito kao iskusan izviđač diverzant iz prvog svjetskog rata i terorist iz španjolskog građanskog rata vrlo dobro zna kako vođenje vojnih operacija protiv neprijatelj može prepustiti vojnim stručnjacima, ali osobno najviše pažnje mora posvetiti obrani od saveznika. U ratu i politici samo prijatelji ti mogu zabiti nož u leđa, što je on vrlo dobro znao pošto mu je to bio posao u Španjolskoj, za razliku od Pavelića koji je vjerovao kako varati treba samo vlastite sljedbenike, dok saveznicima moraš vjerovati i biti vjeran.

U Dubrovniku 14. kolovoza 1944. Nijemci održavaju sastanak u vezi organizacije povlačenja iz Grčke, a saveznici bombardiraju hotel Excelzior u kojem se održava sastanak, pri čemu je poginulo 20 njemačkih časnika. (Prvo bombardiranje se dogodilo 28. studenog 1943. nakon što su iz Dubrovnika istjerani partizani, kojima su ga Nijemci jedno vrijeme prepustili, kako bi oni spriječili moguće iskrcavanje zapadnih saveznika. Nakon toga, su po zahtjevu partizana bombardiranja bila sve češća, a zanimljivo je kako gotovo nikada zapadni saveznici nisu bombardirali vojne ciljeve kao što su željezničke pruge i mostove kojima su se nijemci snabdjevali, već su gotovo uvijek bombardirani civilni ciljevi. Iz toga je logično zaključiti kako bombardiranja nisu imali vojne, već političke ciljeve. Cilj je bio što više demoralizirati civilno stanovništvo kako bi se politički utjecaj vlasti iz Zagreba na narod što više smanjio.)

U Rumunjskoj 23. kolovoza 1944. dolazi do državnog udara, čime Njemačka gubi još jednog saveznika.

Dijelovi njemačke 7. Š-brdske divizije koncem kolovoza bore se sa partizanskim komunističkim snagama na granici Crne Gore i Bosne, pri čemu su partizani uspeli u manjim grupama pobjeći preko Drine.

Jugoslavenska izbjeglička vlada 26. kolovoza 1944. priznaje Tita za svog legitimnog predstavnika i vođu, a Šubašić je zadržao mjesto predsjednika Jugoslavenske izbjegličke vlade. Zbog takvih političkih vijesti nepovoljnih za opstanak Hrvatske države, u Zagrebu dio ministara NDH pokušava organizirati preuzimanje vlasti i prevest NDH na stranu saveznika. Puč su organizirali Ministar unutrašnjih poslova Mladen Lorković i Ministar oružanih snaga Ante Vokić u kolovozu 1944. Plan je bio postaviti Lorkovića za šefa države, koji bi tada objavio proglas o prelasku NDH na stranu Saveznika, dok bi Vokić osigurao vojnu potporu udara. Urotu je podržavao čak i glavni njemački general za NDH Edmund Glaise von Horstenau koji bi radije vidio dolazak zapadnih saveznika na ovo područje nego Rusa. Namjera je bila snage NDH predati novoformiranoj vladi, nakon čega bi se NDH pripremila dočekati savezničke snage koje su trebale izvršiti invaziju na Balkan, te tako otvoriti drugi front u Europi. General Franjo Šimić (koji je 1942. obranio Kupres od partizana) trebao je dočekati britanske i američke snage nakon iskrcavanja na dalmatinsku obalu, a Ivan Babić, poručnik domobranstva bio je poveznica sa savezničkim snagama u Italiji.

Pavelić je doznao za urotu, te je 30. kolovoza 1944., sazvao sastanak vlade, na kojem je obznanio urotničke namjere. U sljedećih nekoliko dana izvršena su mnoga uhićenja. Vokić i Lorković su završili u Lepoglavi, gdje su pogubljeni u travnju 1945. kad se vojska NDH počela povlačiti s tih područja. Vokić se najviše oslanjao na postrojbe Domobranstva, a suradnji s pučistima odazvali su se pukovnik Ivan Klišanić, umirovljeni general Pero Blašković, zrakoplovni pukovnik Ivan Mrak, te mnogi drugi. Glavni zadatak pukovnika Mraka bio je skinuti iz vojske sve

časnike koji su germanofilski nastrojeni. Ministar Vokić obilazio je postrojbe i razgovarao sa svim zapovjednicima. U govorima je uvijek aludirao kako će hrvatsko domobranstvo stati protiv svakog koji će biti na putu održanja države, misleći pri tom na Nijemce. Planirano je kako poslije puča "Hrvatska seljačka zaštita" treba jamčiti javni red i mir, a regularna vojska će postati Domobranstvo, kao "Mačekova vojska u nastajanju". Zavjerenik Stjepan Trnski je održao i predavanja pred više domobranskih časnika i vojnika u Narti početkom rujna 1944., te ih je pozvao da se ne predaju partizanima, te da ustraju u borbi, jer HSS računa na njih. Da bi zavjereničke pozicije bile jače, trebali su preuzeti na sebe domobranstvo ispod utjecaja ustaša, te razoružati Nijemce, tako da kod iskrcavanja Engleza pučisti prijeđu sa domobranstvom na stranu saveznika. Aktivirani su i redovi Hrvatske seljačke zaštite koji su dobili zadatak "svaki dan biti organizirani i spremni." Nakon propast puča pojavio se strah u redovima domobranskih časnika prevratnika, te su mnogi počeli bježati u partizane. U razdoblju od 1. do 15. rujna 1944. godine prebjeglo je partizanima samo na područja Bjelovar 245 domobrana s kompletnim naoružanjem. Urota je u suštini organizirana vrlo naivno i polujavno, te je Pavelić, a i ostale obavještajne službe znali što se priprema. Da bi urota uspjela vojni zapovjednici su mimo Pavelićeva znanja trebali najbolje jedinice prebaciti u Bosnu u borbu protiv četnika i partizana, dok su najlošije jedinice trebale u razrijeđenom rasporedu prebaciti na Slovensku granicu. Na taj bi način omogućili dalmatinskim i ličkim partizanima osvajanje ovog područja. Zbog toga bi se Nijemci morali više angažirati na ovom području, a vojno zapovjedništvo NDH je trebalo nakon toga prebaciti u Bosnu, odakle bi urotnici proglasili vojnu neutralnost, uz sklanjanje od nijemaca, kako bi se oni mogli slobodno povlačiti prema zapadu. Pri tome bi tajno trebalo minirati pruge i ceste kako Nijemci ne bi mogli povlačiti oružje i streljivo, te bi to oružje trebalo na razne načine oduzimati Nijemcima, nuđenjem suradnje u borbi, otkupom od vojnika sklonih dezerterstvu, ili napadima na manje postrojbe u civilnoj, partizanskoj, ili četničkoj odjeći. O prelasku na stranu zapadnih saveznika se nije smjelo govoriti dok se ne steknu vojni uvjeti za takav potez, pošto su Nijemci još uvijek bili daleko brojniji i naoružaniji. Za urotu je doznala i britanska obavještajna služba što je vjerojatno bila kobna greška. Britanci su tada planirali iskrcavanje kod Dubrovnika uz pomoć četničkog majora Lukačevića preko kojeg su željeli obnoviti Kraljevinu Jugoslaviju, dok im nije odgovarao prelazak Hrvata na savezničku stranu, pošto bi to značilo podjelu Jugoslavije na najmanje dva dijela. Ovakav prijelaz na savezničku stranu prihvatili bi samo Amerikanci, ali urotnici sa njima nisu imali veze. Zbog toga postoji vrlo velika vjerojatnost kako su Britanci za Vokić -Lorkovićev plan dojavili Gestapo-u koji je spriječio urotu.

Nakon pokušaja puča Vokić-Lorković, sve oružane snage NDH stavljene su pod zapovjedništvo Glavnog ustaškog stana, a ministarstvo je postalo samo administrativni organ. Krajem 1944. domobranstvo je smanjeno na oko 80.000 ljudi, te se spojilo s ustaškim postrojbama u kojima je bilo oko 76.000 ljudi. Te snage su u siječnju 1945. formirane u 15 divizija. Za zapovjednike su uglavnom imenovani ustaše. Sve divizije su stavljene pod zapovjedništvo njemačkih korpusa na čijem su se operativnom prostoru borile. Pred sam kraj rata sve su snage brojile oko 130.000 vojnika.

4.21. Povlačenje nijemaca iz Grčkei prepuštanje Srbije komunistima

Nakon izlaska Rumunjske iz saveza sa Nijemcima 30. kolovoza Nijemci odlučuju napustiti obranu Srbije od partizana, tj., odustaju od operacije "Ribecal" zbog malih vlastitih raspoloživih trupa, a i očekivane Bugarske promjene saveznika. Da su dopustili organiziranje srpske vojske od najmanje 50.000 ljudi, što su oni tražili, Srbi su mogli spriječiti prodor Tita u Srbiju, te Tito ne bi mogao ojačati dovoljno za obnovu Jugoslavije, a ni Srbi ne bi imali dovoljno snaga za to. Do

obnove Jugoslavije je moglo doći jedino političkim putem formiranjem zajedničke vojske, nakon čega bi i zajednička vlada stvarno mogla vladati. Umjesto toga Nijemci dobivaju zapovijed za napuštanje Drvara, Jajca, Donjeg Vakufa, Bugojna, Nikšića i Debra. Ostali su samo u Banja Luci, a ništa nisu učinili za ozbiljno naoružavanje Hrvatske vojske i prepuštanje napuštenih mjesta njoj, pošto su se bojali njihovog prelaska na stranu saveznika. Zbog tog nepovjerenja prema saveznicima Hrvatima, više su u tom mjestima željeli vidjeti neprijatelje partizane. Iz toga se može zaključiti kako su još uvijek razmišljali kratkoročno vojnički, uvijereni kako još uvijek mogu pobijediti, te im nije padalo na pamet razmišljati o tome što će im se dogoditi nakon potpunog poraza, iako su vrlo dobro znali kako komunisti postupaju sa zarobljenicima. Zbog straha od prelaska Srpskih i Hrvatskih saveznika na stranu zapadnih saveznika, (čime bilo otežano povlačenje iz Grčke), sprječavali su njihovo jačanje, čime su ojačali neprijatelje komuniste. Prepuštanje Bosne partizanima željeli su ih i oslabiti na područjima južne Dalmacije kuda su se željeli povlačiti iz Grčke. Ovakvim kratkoročnim vojničkim planovima omogućili su Titu realizaciju britanskih strateških interesa, a to je prodor u Srbiju, te masovnom mobilizacijom Srba obnoviti Jugoslaviju.

Slijedećeg mjeseca 7. rujna 1944. i u Bugarskoj se mijenja vlast, te Njemačka gubi još jednog saveznika. Tito 18./19. rujna 1944. sa Visa, preko Rumunjske, leti za Moskvu, kako bi nakon iskorištenja privremenog savezništva sa Cherchilom preuzeo zadatke od novog – starog gospodara Staljina, uz istovremeno korištenje britanske logistike sa Jadrana za snabdijevanje oružjem i streljivom. Znao je kako se njemačka vojska iz Grčke i Albanije može povući samo preko Boke Kotorske i Dubrovnika prema sjeveru, te kako bi se za njima mogli kretati Britanci i obnoviti Kraljevinu Jugoslaviju. Istovremeno se bojao i dubljeg prodora Rusa u Srijem i Slavoniju koji bi mogli formirati komunističku Hrvatsku sa hrvatskim komunistima koji su bili poslušniji Moskvi. Zato odlučuje iskoristiti Staljina za svoje jačanje, ali istovremeno ne dozvoljava jačanje paralelnih struktura unutar partizana i partije koje bi bile vjernije Staljinu nego njemu. Kako se navedene ugroze ne bi mogle dogoditi odlučio je sve snage prebaciti oko Dubrovnika na jugu, te Slavonije na sjeveru, uz ostavljanje vrlo malih snaga u Bosni, kako bi se Nijemci povlačili preko Bosne gdje ih je najlakše iz zasjede napadati. Zbog toga, prije odlaska u Moskvu Tito zapovijeda prebacivanje 10.000 partizana sa Visa na obalu kako bi oslobodili Dubrovnik od Nijemaca. Sa partizanima se prebacuju i topničke jedinice opremljene i obučenim od strane Britanaca.

Rumunija je 23. kolovoza 1944. prestala borbu na strani Njemačke, a 7. rujna 1944., Bugarska je objavila rat Njemačkoj. Sredinom listopada pokušala je kapitulirati i Mađarska. Za sve to vrijeme Hrvatska je ostala potpuno mirna, iako se u vrlo kratkom vremenu stanje na bojištu potpuno promijenilo. Analitičari Vermahta u tom trenutku zaključuju: "Hrvatska je jedina zemlja na jugoistoku, koja je ostala vjerni saveznik Njemačkoj. Hrvatska je odjednom postala naš veoma važan saveznik i mi smo sada prisiljeni, sa mnogo više obzira, voditi računa o hrvatskom suverenitetu." Uistinu je Nijemcima ostao vjeran jedino Pavelić, dok su mnogi časnici pokušavali napraviti nešto, ali zbog njemačkih časnika koji su zapovijedali većinom postrojbi, te bez vođe nisu mogli ništa napraviti, osim prijeći na komunističku stranu.

Tijekom rujna 1944. godine 26. partizanska dalmatinska divizija zauzima Brač, Šoltu, Korčulu, Mljet i najveći dio Pelješca. Zauzimanje Bosne u ovom trenutku ih ne zanima, iako su se nijemci odande većim dijelom povukli.

Poglavnik Pavelić 18. rujna 1944. posjetio je Hitlera u njegovom glavnom štabu. Pavelić mu javlja kako se namjerava potpuno vrati na ustaški kurs svoje vladavine, te ponovo krenuti u pohod protiv pravoslavnog stanovništva, osobito svećenika. Firer je to odobrio. Posljedica toga je, prema procjenama Vermahta bila da se pravoslavno stanovništvo u Hrvatskoj, koje do tada u svojoj ogromnoj većini nije bilo komunističko, da se masovno, zajedno sa dijelovima četničkih jedinica, priključili Titovoj "narodnoj oslobodilačkoj armiji". Ova Pavelićeva odluka donijeta 3 godine od

početka rata potpuno je nerazumljiva. Ako zbog vojno političkog neiskustva 1941. nije znao kakve će rezultate dati progon nelojalnog stanovništva, tri godine kasnije je to morao znati. Represalije vode u bijeg vojno sposobnih u šume gdje ih čekaju pobunjenici. Čitnika tamo više nije bilo u znatnijem broju, te su izbjegle Srbe mogli dočekati jedino partizani koji su time dobili nove borce. Na ovo su ga upozoravali čak i časnici Vermahta, ali on to nije želio slušati, već je svjesno navodio "vodu na mlin" Tita. Za ovakvo Pavelićevo ponašanje moguća su dva logična objašnjenja, odnosno imao je dva moguća plana.

Ako je doista imao nekakav plan moguća su ova dva plana:

"Plan A" mu je mogao biti: U Srbiji četnici, Nedićevci i Ljotičevci sposobni su vratiti kralja Petra na vlast, a kako se kraljeva vlast ne bi mogla vratiti u Hrvatsku nju je potrebno prepustiti komunistima kako bi oni stvorili komunističku Hrvatsku kao neovisnu državu. Znao je kako se Tito neće pokoriti Kralju, te je na taj način mislio osigurati opstanak barem nekakve Hrvatske države, u koju će se on kasnije sa svojim izbjeglim vojnicima vratiti čim zapad počne rat protiv komunizma. Ako je ovaj plan točan onda on očito nije znao kako je su Nijemci 18 dana ranije počeli napuštati Srbiju i prepustiti je Titu.

"Plan B": Uprkos pada Italije i nadiranju Sovjeta sa istoka i dalje je iskreno vjerovao kako će se pojaviti neko čudo kojim će Hitler pobijediti, a on do tada samo treba očistiti NDH od nelojalnog stanovništva. Ako je ovo drugo objašnjenje bliže istini potrebno je zapitati se kako njegovi preostali najbliži suradnici nisu primijetili ovakav ozbiljan duševni poremećaj i zašto nisu poduzeli potrebne mjere za njegovo uklanjanje sa vlasti.

Njemačko vojno zapovjedništvo 27. rujna procjenjuje: "Nakon što su ustaše ponovo počele terorizirati pravoslavno stanovništvo: konačan rezultat jeste negativan, jer Pavelić nije više imao snage za ozbiljnije akcije, a na kraju se čitava akcija okrenule protiv hrvatske države i još više ubrzala raspad hrvatske vojske."

4.22. Dolazak Rusa

U Moskvi Staljin i Tito u razgovorima od 21. do 29. rujna 1944. dogovaraju naoružanje partizana. Staljin daje više oružja nego je Tito tražio. Staljin nije priznao NKOJ (nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije) kao privremenu vladu, ali je priznao NOVJ (narodno oslobodilačka vojska) kao regularnu vojsku Jugoslavije i ravnopravnog saveznika Crvene armije. Na političkom planu sa Titom je dogovorio kako se sovjetsko "zapovjedništvo" treba obratiti NKOJ-u i Vrhovnom štabu NOVJ sa molbom za pristanak za privremeni ulazak trupa Crvene armije na jugoslavenski teritorij, koje će poslije obavljenog zadatka biti povučene iz Jugoslavije. Ovime su željeli naglasiti kako je Titova vlast samostalna državna vlast i ravnopravan vojni i politički partner. Također je moguće zaključiti kako se Staljin trudio zadovoljiti i Britanske zahtjeve koji su željeli formirati vladu na koju bi podjednak utjecaj imali komunisti i demokratski političari, dok je Tito želio svu vlast zadržati za sebe.

Partizani su od Sovjetskog Saveza dobili teško naoružanje, topove, tenkove i zrakoplove, a obećano je kompletno naoružanje deset pješačkih i dvije zrakoplovne divizije. Od svih Staljinovih zahtijeva, Tito jedino nije prihvatio kralja i obavezu da Šubašić bude predsjednik zajedničke jugoslavenske vlade.

Nakon povratka iz Moskve početkom listopada 1944. godine Tito doznaje kako Dubrovnik nije oslobođen, te istražuje tko nije 26. dalmatinsku diviziju poslao u oslobađanje Dubrovnika, a zapovjednici na Visu su bili do 22. listopada 1944. godine general Arso Jovanović i Aleksandar Ranković. Oni su i poslani na Vis kako bi uz 26. dalmatinsku diviziju, u operaciji napada na Dubrovnik upotrijebili i 29. hercegovačku diviziju, te pola 1. tenkovske brigade, jedan do dva topnička diviziona i novoformirane partizanske zračne snage, 1. i 2. eskadrilu sa Visa i iz južne Italije. Aco i Ranković su bili skloniji iskrcavanju kod Splita za što se zalagao i Glavni štab NOV Hrvatske i štab 8. korpusa, u namjeri opkoljavanja nijemaca. Oni su smatrali kako se Viška operativna grupa treba prebaciti kod Splita i Šibenika, te krenuti preko Knina prema Zagrebu. Tito ovakvo opkoljavanje nijemaca nije dozvolio pošto je bio svjestan njihove snage, te se bojao kako bi to hrvatska vojska mogla iskoristiti, te zajedno sa Nijemcima prijeći u obranu na prostoru Bosne. U situaciji gubitka njemačke veze sa Berlinom Hrvatska bi imala jaču poziciju, te bi mogla prijeći u oduzimanje oružja Nijemcima i tako ojačati svoju snagu. Posljedične dugotrajne borbe bi mogli iskoristiti Amerikanci i Britanci, koji bi se pod opravdanjem borbe protiv nijemaca mogli iskrcati kod Dubrovnika i krenuti u njihovo potiskivanje prema sjeveru. Time bi i četnici ponovno ojačali, te bi uz pomoć Britanskog oružja moglo ponovno postati sila sposobna za pregovore o jačoj koalicijskoj kraljevsko – komunističkoj jugoslavenskoj vladi. U području Dubrovnika Nijemci su imali oko 4.000 njemačkih vojnika i hrvatskih vojnika pod njihovim zapovjedništvom. Oko Dubrovnika i u gradu nalazila su se i dva topnička dalekometna puka postavljene od Molunta, po Konavlima i oko Dubrovnika, te na otocima ispred grada. Nijemci su oko Dubrovnika i u samom gradu imali ove velike snage jer su i oni bojali kako će u području Dubrovnika doći do povezivanja četnika Draže Mihailovića s desantnim snagama anglo-američke vojske iz južne Italije, čega su se bojali daleko više nego partizana.

Jedinice Crvene armije učestvovale su u oslobođenju Vojvodine, a 68. streljački korpus i dijelovi 64. korpusa bili su kratko na Sremskom frontu krajem 1944, kao i Prva bugarska armija, ali su ubrzo povučeni na front u Mađarskoj. Ratnim djelovanjem Crvene armije ubrzan je poraz četnika u Srbiji, što je iznenadilo mnoge, uključujući i Pavelića. U tom trenutku šanse srpskih snaga sa četnicima za bilo kakav uspeh sa oko 40.000 boraca protiv znatno bolje naoružanih partizana, koji su mobilizacijom uskoro porasli na 450.000 boraca, bile su minimalne. Odnos boraca je postao prevelik u korist partizana, zbog čega četnici više nisu imale šansi za ozbiljan otpor.

Veliki udar za hrvatsku vojsku dogodio se u jesen 1944, kada je Tito uputio apel hrvatskim vojnicima, koji glasi: svi hrvatski vojnici, koji se priključe partizanskoj vojsci od 15. listopada 1944, biće amnestirani. Tada je iz "domobrana" prebijeglo mnogo hrvatskih vojnika, a posebno veliki postotak dezertera činili su časnici hrvatske vojske, ne znajući kako partizani nemaju povjerenja u domobranske časnike, te ih najčešće streljaju. U rujnu i listopadu 1944. partizani zauzimaju južnu Dalmaciju, Trebinje, Stolac i Livno. Gacko su partizani zauzeli 1. listopada 1944., Livno 10. listopada, a Knin i Gračac početkom prosinca. Nijemci uprkos tome ne odustaju od odbrane po dubini, oslanjajući se na obranu Kalobaga, Gospića, Korenice, Bihaća, Banja luke, Travnika, Mostara, Višegrada i rijeke Drine.

Nijemci 6. listopada, nakon jakih borbi sa partizanima, moraju napustiti i Trebinje, nakon čega Tito 8. listopada priprema napad i na Dubrovnik. Nijemci se u Srbiji 10. listopada povlače iza Morave. Bugarske trupe pod sovjetima 14. listopada ulaze u Niš i time je Vermahtu bio odsiječen put kojim su se povlačili iz Grčke, pošto su izgubili kontrolu nad prugom Solun-Skoplje-Beograd. Ostao im je put za pješačko povlačenje preko Bosne kako bi stigli na prostor Sarajevo – Mostar. Kako se pri povlačenju nijemaca zapadni saveznici ne bi mogli iskrcati na Jadransku obalu Tito

odlučuje zauzeti čitavu Dalmaciju, te 13. rujna pokreće "Kninsku operaciju" koja je u borbama od 25. studenog do 5. prosinca završila osvajanjem Knina.

Cherchil je 9. listopada 1944. u Moskvu sa Staljinom dogovorio podjelu interesnih sfera u srednjoj Evropi i na Balkanu. Na prijedlog Cherchila, postignut je dogovor prema kojem utjecaj u Jugoslaviji bude po 50 posto. U zajedničkom izvještaju za Jugoslaviju kratko piše: "Obje vlade su se suglasile da u Jugoslaviji vode zajedničku politiku u cilju koncentracije svih snaga protiv Nijemaca i u cilju rješavanja unutrašnjih teškoća Jugoslavena putem ujedinjenja jugoslavenske kraljevske vlade i Narodnooslobodilačkog pokreta".

Crvena armija 10. listopada 1944. zauzima most na Velikoj Moravi nakon čega u naredna dva dana čitav 4. gardijski mehanizirani korpus prelazi preko mosta. Zbog ovog Ruskog uspjeha Njemačko Vrhovno zapovjedništvo zapovijeda utvrđivanje nove glavne linije na Balkanu pravcem od Dunava, preko Srijema do Save, te zatim rijekom Drinom, pa linijom Gacko – Livno- Knin- ušće Zrmanje. Zapovijeđeno je da se jedinice povlače postepeno i organizirano, pod borbom i pod vlastitim osiguranjem na zacrtanu liniju fronta. Iz ove zapovijedi je vidljivo kako Nijemci uopće ne planiraju povlačenje Jadranskom obalom koju su, očito je namjerno prepustili partizanima. Da su se djelomično povlačili obalom morali bi se braniti i od možebitnog napada zapadnih saveznika sa mora, pri čemu bi jedinice Hrvatske vojske pod njihovim zapovjedništvom mogle izvršiti pobunu i pozvati zapadne saveznike na iskrcavanje, dok su za partizane bili sigurni kako to neće učiniti. Očito je kako su u neprijateljima partizanima još uvijek vidjeli manje zlo od saveznika; četnika, ustaša i domobrana, barem što se tiče odnosa prema angloamerikancima. Zbog toga na otocima i obali ostavljaju slabe snage, dok Tito upravo na obalu šalje vrlo jake snage kako bi preduhitrio eventualno iskrcavanje saveznika. Zahvaljujući tome partizani 22. listopada uništavaju Vražju diviziju u Vukovom klancu kod Metkovića, a 3. studenog razbijaju njemačke postrojbe koji se iz Šibenika povlače prema Drnišu. Kako partizani ne bi krenuli na sjever i odsjekli Nijemce u povlačenju oni odlučuju jače braniti tek Knin, pri čemu se najviše oslanjaju na četnike Vojvode Đujića.

U Srbiji prvi ruski tenkovi 14. listopada pojavljuju se u beogradskom predgrađu.Evakuacija nijemaca iz Dalmacije počinje 16. listopada 1944. bez jačeg uplitanja partizana. Ni ovaj puta Nijemci ništa nisu učinili kako bi ovo područje prepustili Hrvatskoj vojsci, a ni Pavelić se nije trudio poslati dijelove vojske koje je imao pod nadzorom na ovo područje.

Ruske trupe 18. listopada zauzele su Beograd, a Nijemci se prebacuju preko Save. Tako je Tito, uz pomoć Rusa uspio zavladati Srbijom i Beogradom. Nakon što su Rusi ušli u Beograd Hrvatska vojska je trebala (da je imala samostalnost) obranu srijemskog bojišta potpuno prepustiti Nijemcima. Otpor u ravnici postao je nerealan, ali je u planinskom području od Save do Jadranske obale bio moguć. Za uspješan napad u planinama napadač mora imati odnos snaga 1 : 6 do 1 : 10, što Tito nije imao ni nakon mobilizacije po Srbiji, a ni sa 405.000 pripadnika Crvene armije, koji su ušli u Jugoslaviju do Beograda. Čak i tada Paveliću i Luburiću je bilo važnije boriti se protiv četnika nego se s njima pokušati dogovoriti o zajedničkom otporu komunistima. Isti takav, ako ne i tvrđi stav o suradnji imao je jednako politički priglup vrhovni četnički zapovjednik Draža Mihailović. Nakon osvajanja Beograda Sovjeti Srbiju i NDH prepuštaju Titu a oni se usmjeravaju prema Budimpešti. Ovime je olakšan položaj Nijemaca u Hrvatskoj, Crnoj Gori i sjevernoj Albaniji. Kraljevo su Nijemci 22. listopada obranili od partizanskih napada, te su se mogli nastaviti povlačiti tim putem. Partizani uspijevaju osvojiti Užice i time odsijecaju glavni put, kojim se povlače Nijemci. Bez borbe, 26. listopada Nijemci napuštaju Dubrovnik i Split. U Dubrovniku samostalnih postrojbi hrvatske vojske nije bilo, a iz Splita se povlače kao i Nijemci. Iz Dubrovnika su se povukli pred oko 5.000 partizana koji su se spremali napasti iz pravca Trebinja, preko Ivanice i Brgata na Dubrovnik. Nisu ni pokušali opkoliti i uništiti nijemce, već su napad organizirali tako kako bi se

Nijemci mogli povući prema Mostaru. Dio domobrana i ustaša za vrijeme povlačenja nijemaca bio je spreman napasti nijemce sa leđa, te pregovaraju sa partizanima, ali partizani na to nisu pristali. U Dubrovniku su za partizane radili pukovnik vojske NDH Stjepan Zuecha i još neki, koji su uspjeli zaštiti grad od planiranog njemačkog rušenja. Svi prilazi gradu bili su minirani, a i najznačajniji objekti u gradu i u luci Gruž, kao i mnogi oko grada, bili su pripremljeni za rušenje, što su pojedini ustaški zapovjednici uspjeli spriječiti u zadnji tren, uz pomoć njemačkog časnika Majera, koji je poslije ostao živjeti u Dubrovniku.

Dolaskom Rusa partizani nastoje osvojiti srpske gradove oko Beograda, dok se Mihailovićevi četnici sa dijelom Nedićevaca i Ljotičevaca povlače prema planinama jugozapadne Srbije i istočne Bosne. Kako su se njemačke jedinice već ranije povukle sa područja centralne Srbije, Titu je pao u ruke, bez borbe, veliki prostor, a da su Nijemci na vrijeme naoružali četnike ovaj prostor su mogli preuzeti oni. Tek na prostoru Valjeva 28. listopada došlo je do borbe između nijemaca, koji se povlačile prema Drini, i Titovih snaga, u čijem sastavio se nalazio i ruski bataljun sa teškim naoružanjem. Isto se ponovilo istočno od Zvornika 30. listopada 1944. U tom trenutku četnika je bilo oko 40.000 do je partizana bilo oko 450.000, naoružanih sa velikim količinama sovjetskog oružja, te su četnici postali marginalni vojni faktor.

Poslije oslobođenja Beograda, Tito je ojačao i politički, te više nije bio spreman prihvati kraljev mandat za sastav vlade, ali je pristao da u odsutnosti kralja Petra II njegovu vlast obavlja kraljevsko namjesništvo. Čerčil se u početku tome protivio, jer kralj nije htio prenijeti svoju vlast na druge, pa je predložio da kralj postavi Tita za guvernera Jugoslavije. Na kraju je postignut sporazum sa Šubašićem 1. studenog 1944. u Beogradu, po kojem trojica namjesnika trebaju vršiti kraljevu vlast za vrijeme njegovog boravka izvan zemlje. Dogovor o namijesništvu umirio je saveznike i ostavljao je nekakvu mogućnost kraljevog povratka u zemlju.

Njemačke trupe 31. listopada napuštaju Solun, uz potapanje vlastite ratne flote, nakon čega 1. studenog Engleske trupe ulaze u Solun. Na Srijemskom frontu 5. studenog primijećene su ruske jedinica među partizanima. Skoplje Nijemci napuštaju 13./14. studenog, 17. studenog Tiranu, 21. studenog Kotor, a 28./29. studenog Kraljevo.

Nakon poraza između Šibenika i Drniša Nijemci odlučuju u obrani Knina upotrijebiti četnike, a četnički vojvoda Đujić Generalu Fenu, preko svog izaslanika majora Novaka Mijovića pismom odgovara: „Četnička komanda sa svim svojim oružanim snagama od meseca septembra prošle godine radi i sarađuje sa Nemačkom vojskom u ovim krajevima iskreno i lojalno. Ovo su nam nalagali naši zajednički interesi... Kada je pre skoro mesec dana otpočela velika partizanska ofanziva na Knin i kada su četnici izgubili jedan veći deo teritorije četnici su uvideli da je više ovde njihova borba uzaludna jer da će ipak morati jednog dana napustiti ovu teritoriju. To je od strane predstavnika ove komande majora Mijovića tačno rečeno Komandantu Nemačkog Korpusa u Kninu. Sa strane gospodina generala komandanta Korpusa je izražena želja da ne treba da se rastavljamo nego da do kraja zajednički podelimo sudbinu pa šta nam bude. Sa naše strane po principu solidarnosti i bratstva po oružju to je prihvaćeno pod jednim drugim uslovom i načelom u čemu smo se jednoglasno saglasili: Da naš dalji rad kao i uspešan ishod našega rada mora počivati na uzajamnom potpunom poverenju i razumevanju kao i u uzajamnoj pomoći kako u municiji tako i u oružju, odeći i hrani. Stali smo na gledištu da samo zajednički možemo naći izlaza iz situacije. Na osnovu svega toga četnička komanda je i donela odluku i ako to nije bilo više u njenom interesu da četnici ostanu i bore se zajedno sa nemačkom vojskom dok će nam ranjenike, bolesne i civile Nemci jednim delom evakuisati a jednim delom pomoći nam da se evakuišu ..."

Partizani sve snažnije pritišću Knin od 7. do 15. studenog nakon čega vojvoda Đujić

odlučuje izvući svoje snage iz Knina na sjever prema Lici. U kronici njemačke 373 divizije je zapisano: „Do znatnog slabljenja fronta kod Knina došlo je kad je 6-7.000 četnika popa Momčila pješački prebačeno u područje Karlovca. Razlog koji je ovo izazvao je neprijateljstvo sa ustašama, pa je odlučeno da se formira jedan četnički korpus u oblasti Ljubljane.“

Iz ovog je vidljivo kako su se i Đujićevi četnici nastojali što prije povući na zapad. General Fen se 17. studenog premješta u Bihać, a kako nepouzdane ustaško- domobranske jedinicama ne bi mogle prijeći na partizansku stranu vodi ih sa sobom, te obranu Knina prepušta generalu Windischu. Borbe i dalje traju, te Nijemci procjenjuju kako su partizani dobro opremljeni topništvom i minobacačima, uz veliki utrošak streljiva, te kako imaju borbenu vrijednost regularnih trupa. Zbog uporne obrane nijemaca, partizani jačaju svoje snage na četiri divizije ojačane tenkovskim satnijama, te odlučuju napasti sa svih strana kako se Nijemci ne bi mogli izvući. U općem napadu od 25. studenog partizani napreduju vrlo sporo, te partizanski zapovjednik Drapšin 1. prosinca uvodi nove snage. Nijemci počinju popuštati 2. prosinca, te se pokušavaju probiti iz obruča. Njemački zapovjednik sa oko 200 nijemaca se probio do četničkih postrojbi sa kojima se probio u južnu Liku. U obrani Knina poginulo je i ranjeno preko 11.000 njemačkih vojnika, a broj poginulih partizan morao je biti daleko veći, pri čemu je poginulo najviše dalmatinskih partizana. Nakon zauzimanja Knina partizanima je otvoren prostor za prodor prema Rijeci, dok prema Zagrebu nisu ni namjeravali kretati kako bi Nijemcima ostavili mogućnost povlačenja. Da je Pavelić znao strateški razmišljati mogao je pokvariti ovakve Titove planove vrlo jednostavno. Mogao je poslati sve hrvatske postrojbe sa zapada u Bosnu, u obranu od četnika i komunista, te tako 20-30 kilometara od Slovenske granice napraviti prazan prostor u koji bi ušli dalmatinsko lički partizani do Mađarske granice, što i Tito ne bi mogao spriječiti. U tom prostoru bi trebao ostaviti samo povjerljive diverzantske grupe sa zadatkom rušenja svih mostova i pruga prema zapadu, te zato optužiti partizane. Tako bi Nijemci ostali opkoljen i bez teritorijalne veze sa zapadom, nakon čega bi morali dati dio oružja ustašama,te bi im oni ojačani mogli dati ultimatum; "ili nam se predajte, ili se stavite pod naše zapovjedništvo". Nakon toga bi povlačenjem Pavelića sa vlasti nova hrvatska vlada mogla proglasiti prijelaz na zapadnu stranu, zbog čega bi i mnogi bivši domobrani napustili partizane. Nakon borbe NDH sa komunistima, poslije nekog vremena Amerikanci bi prestali pomagati komuniste, te bi postojala mogućnost opstanka hrvatske države, uz manje žrtve nego na Bleiburgu.

U studenom 1944. na Srijemskom frontu i prema Drini nastupilo je zatišje. Tito među stanovništvom postaje sve više prepoznat kao pobjednik koji uživa povjerenje kralja Petra. Ovo mu je bilo vrlo važno za potpuno ovladavanje Srbijom. Dogovor Tita sa Jugoslavenskom izbjegličkom vladom značio je smrtonosni udarac za četnike i vladu Milana Nedića. Da je Hitler prije dolaska Rusa dozvolio ujedinjenje četnika, nedićevaca i ljotičevaca, uz naoružavanje barem 50.000 ljudi pad Srbije ne bi bio tako lagan.

Za nijemce je, nakon anglo-američke invazije u Italiji, prostor jadranske obale bio najvažniji na Balkanu, te ga se nisu usudili prepustiti Hrvatskoj vojsci, zbog toga što je bila slaba, a i zbog toga što su sumnjali kako je zapovjedni kadar prozapadno orijentiran. Zbog toga nisu dozvoljavali stvaranje vojske od barem 200.000 ljudi niti dolazak na istočni dio jadrana i otoke. Zbog nepovjerenja potpuno su kontrolirali njemačko - hrvatsku diviziju "legionara", koja je formirana u Njemačkoj, te je njen kadar bio je sastavljen, otprilike od jedne trećine Nijemaca, a i u ostalim većim hrvatskim vojnim formacijama na obali Nijemci su krajem rata činili zapovijedno osoblje.

4.23. Srijemski front

Od 6. do 29. studenoga 1944. preko Dunava u području Batine i Apatine Crvena armija i 12. partizanski korpus napadaju na njemački 68. korpus vojne grupe F. Vode se borbe za Baranju i proboj na rijeci Dravi od Osijeka do Donjeg Miholjca. Operacija je poznata kao bitke kod Batine (Batinska Bitka). Operacija je dio mnogo veće Budimpeštanske ofenzive u kojoj je 2. ukrajinska ofanziva zaustavljena na Dunavu, ispred Budimpešte. Kako bi se nastavio napad Sovjeti su morali prijeći Dunav i razbiti zastoj. Na desnoj obali rijeke Dunava. Postrojbe grupe South bile su pod izravnim zapovjedništvom Vrhovnog zapovjedništva Armije, dok je Grupa armija F bila pod zapovjedništvom Vrhovnog zapovjedništva Oružanih snaga, te su djelovali neovisno jedni od drugih. Ovaj sukob i rivalstvo uzrokovali su njemački poraz i prije nego je bitka počela. Po planu 57. armije bilo je predviđeno samo za 75. korpusa braniti Dunav sa glavnim snagama u području Batine i uz podršku snaga u području Apatina. Za osiguravanje lijevog boka južno od Apatina 299. divizije se koristi i na desnom krilu, sjeverno od Bezdana. Zadatak prvog sovjetskog i partizanskog ešalona je bio da nakon prelaska Dunava nastaviti napredak, i povežu se između Batine i Apatina mostobranom i do 15. studenoga dosega linije Topolje-Kneževi Vingoradi - Bilje, iz kojeg bi drugi ešalon bio uveden u borbu. Nakon postizanja linije Batasek - Herog Tetes - Bolman planirano je uveđenje u borbu 6. korpus i 32. motorizirana brigada iz drugog postroja 57. Crvene armije koji je trebao nastaviti napredak u smjeru Pečuha i Nagykanizsa, te kako je to korak akcije 4. gardijske armije koja je, oslanjajući se na Batinski mostobran, imala zadatak napredovati u smjeru Székesfehérváru za svrhu okružuje Budimpeštu s jugozapada. Partizani počinju napad sa 51. divizijom 12. Vojvođanskog korpusa u suradnji sa 3. ukrajinskim frontom. Glavni operativni zadatak bio je oslobođenja Baranje i prelazak Drave. Nakon dolaska na lijevu obalu Drave jedinice 12. korpusa bile su postavljene za napad na njemački bok i stražnji dio njemačkih snaga raspoređenih između rijeka Save, Drave i Dunava, u suradnji s 1. proleterskim korpusom u Srijemu i 6. i 10. korpusom NOVJ u Slavoniji, te pokrivanje boka 3. ukrajinskog fronta u Mađarskoj. U glavnom dijelu forsiranja Dunav kod Batine okupila se sovjetska 233. i 73. divizija, te dvije brigade iz 51. divizije jugoslavenskih partizana sa zadaćom zauzimanja sela i proširenja mostobrana prema naselju Draž i Zmajevac, dok 236. divizija sa 8. brigadom 51. divizije NOVJ treba napredovati uz Dunav u smjeru Zlatna Greda, te proširiti mostobran u smjeru sela Zmajevca i Kneževih Vinograda. Prije napada, na lijevoj obali Dunava o Batine do Apatina Nijemci su u sektoru imali samo 200 topničkih oružja. Tijekom cijele operacije njemačka Grupa South drži liniju od Baja nema pojačanja, a tek nakon sovjetskog prodora 57. Panzer Corps počinje kretati prema sovjetima koji ubrzano napreduju na zapad kroz južnu Mađarske. Postrojbe Grupe South imala je desni bok potpuno otvoren, te se nije mogla povući što je rezultiralo okruženjem, te opsadom Budimpešte i velikog dijela Mađarske, sjeverno od rijeke Drave koji dolaze pod sovjetsku kontrolu. Teške gubitke pretrpjeli su partizani 51. divizije. Partizanska 51. divizije imala je 856 poginulih i nestalih, sovjetski su gubici bili 1397 poginulih (od 25. listopada do 10. prosinac 1944) i nekoliko tisuća ranjeno. Njemački gubici su oko 2500 ubijenih i ranjenih i 140 zarobljenih, dok je 31. SS divizija raspala. Prelaskom Dunava za Nijemce je Mađarska praktično izgubljena. Partizani su uspjeli zauzeti dio Baranje koji je tako od Mađarskog postao Jugoslavenski teritorij.

Prije ovih operacija nijemci su nastojali povući sa sobom što više Nijemaca folksdojčera, te su do 7. studenoga 1944. iz Bačke evakuirala oko 90.000 folksdojčera u Njemačku, a početkom 1945. godine s teritorija NDH evakuirano je još oko oko 110.000 svojih sunarodnjaka.

Njemačke jedinice sa juga, 5. siječnja 1945. stigle su iz Grčke u Višegrad, a dva dana kasnije jačaju borbe na prostoru između Save i Drine. Partizani napadaju nijemce 9. siječnja kod Prijepolja odakle se Nijemci povlače preko rijeke Lim. Na Srijemskom frontu bugarsku armiju zamjenjuju

Titove snage, iz dva razloga. Prvo Srbi u Bugarima vide okupatore, a drugo Tito nema povjerenja u Bugare koje nadzire Staljin. Obranu vode uglavnom kozačke jedinice pod njemačkim zapovjedništvom.

I zadnje njemačke jedinice 14. siječnja iz Grčke stižu do Višegrada, a najteže obračune vode na Kosovu, te kod Čačka i Kraljeva, gdje se povlače pred 3 bugarske armije, tri ruske divizije i partizanima. U povlačenju Nijemci su uspjeli uništiti 223 cestovna mosta, 281 željeznički most, 95 tunela, 9.776 vagona i lokomotiva, te su se preko Kraljeva i Višegrada stigli do Virovitice.

Kralj Petar shvaća kako je pogriješio priznavši Tita, te 14. siječnja opoziva svoju raniju izjavu i govori protiv Tita, uz zahtjev za održavanje referenduma. Shvatio je kako su četnici previše slabi za pariranje Titu, kako je većina Srba došla pod Titovu kontrolu, te kako on nema vojne snage koje bi ga mogle podržati pri povratku u Jugoslaviju. U Britanskom parlamentu Čerčil se 19. siječnja jasno izjasnio za Tita, a protiv kralja Petra.

U povlačenju, 15. siječnja 1945. Nijemci uspijevaju očistili pravac Sarajevo-Brod, kako bi se mogli slobodno povlačiti, a ojačali su i Srijemski front. U povlačenju nijemce prate partizani, te 18. siječnja jačaju na prostoru Drina-Sava, te oko Mostara. Na putu povlačanje vrlo važan je bio Brod u kojemu je tada živjelo 15.000 stanovnika. Kako bi oslabili njemce Saveznici 19. siječnja 1945. godine bombardiraju Brod pri čemu je poginulo 300 Brođana. U tom bombardiranju u kojem je uništeno 80% grada, sudjelovalo je 720 bombardera i 260 lovaca. U nekoliko sati na grad je palo 1050 bombi, teških između 100 i 500 kilograma. Grad je ukupno bombardiran 27 puta. Više od broda bombardiran je Split s okolicom, koji je napadnut 71 put, zatim slijede Slavonski i Bosanski Brod s okolicom i Zagreb koji su pretrpjeli po 61 napad, Zadar s okolicom 54 napada, Rijeka s okolicom 44, Šibenik s okolicom 37 te ostala mjesta s manje od 30 napada. U većini slučajeva napadani su civilni ciljevi, dok su željeznički i cestovni mostovi bombardirani rijetko.

Na Srijemskom frontu do 20. siječnja poginulo je oko 12.0000 partizana. Nijemci 24. siječnja 1945. primjećuju kako partizani nastupajući za njima, u Srbiji mobiliziraju nove snage kojima ih pokušavaju zatvoriti, ali Nijemci ipak uspijevaju probiti obruč kod Vlasenice. Kako Rusi ne bi ušli u Slavoniju, a također i kako ne bi došlo do opkoljavanja nijemaca od strane partizana Tito zapovijeda partizanima iz Užica premještaj na Srijemski front gdje oni 26. siječnja 1945. dovode jednu novu diviziju, čime slabe svoje snage u Južnoj Srbiji kuda se povlače Nijemci. Očito je kako Tito želi spriječiti ulazak Rusa u Srijem i Slavoniju, te mu je to važnije nego se boriti protiv nijemaca koji ionako bježe na zapad, pa nema potrebe za njihovim opkoljavanjem. Opkoljavanjem bi prešli u odsudnu obranu što bi usporilo partizansko napredovanje i izazvalo prevelike žrtve, te prepuštanja oružja četnicima, domobranima i ustašama, što bi moglo dovesti do ponovnog jačanja četnika u Srbiji i Bosni, te domobranstva u Hrvatskim krajevima. Na jugu Hercegovine, Nijemci se 28. siječnja probijaju prema Ljubuškom, Čapljini i Mostaru, te izbijaju do Metkovića. Pri tome ruše mostove na Neretvi, a partizani ih prate uz manje napade. Nijemci u povlačenju 29. siječnja vode borbe oko Mostara i Bijeljine. I četnici iz Srbije se povlače, te su 1. veljače primijećeni južno od Tuzle. Slijedeći dan oko 25.000 partizana prelaze u Slavoniju, čime Tito dodatno jača svoje snage u Slavoniji kako Rusi ne bi ušli u Slavoniju na putu prema Zagrebu. Očito je kako se Tito više plaši poteza svojih saveznika nego protivnika, vjerojatno znajući za Staljinove ponude Paveliću za opstanak hrvatske države ako mu dozvole prolazak prema jugozapadu. Prebacivanjem partizana u Slavoniju osim prevencije ruskog ulaska u Slavoniju oslobodio je i prostor Bosne za povlačenje četnika i nijemaca, pošto mu to više odgovara nego da se iscrpljuje u borbi sa njima. Istovremeno, Titu je izuzetno važno područje istočne Hercegovine zbog sprječavanja eventualnog savezničkog iskrcavanja. Nijemci su obalu prepustili partizanima očekujući kako oni neće dopustiti iskrcavanje saveznika, iako su Britanci sa manjom topničkom postrojbom zauzeli Dubrovnik. Britanci su željeli iskrcati i veće postrojbe, ali su partizani to sprječavali, te su zbog potencijalnog otpora Britancima

morali proširiti svoje zaleđe kojim su se Nijemci povlačili iz Grčke, Albanije i Crne Gore. Zbog otpora jačem britanskom iskrcavanju dolazilo je i do manjih oružanih sukoba između partizana i britanske vojske u periodu od konca 1944. do prvog dijela 1945. Nakon partizanskog zauzimanja Srbije Cherchil shvaća kako su četnici postali nesposobni za obnovu Jugoslavije, te kako to u buduće može napraviti samo Tito, te prestaje pomagati četnike, iako američki časnici stacionirani u četničkom zapovjedništvu još uvijek žele pomagati četnike kao uvjerene antikomuniste. Na istom terenu četnici pokušavaju osvojiti Dubrovnik, što nisu uspjeli. Kralj Petar shvaća kako bi još jedino njegov povratak mogao dići moral četnika, te se bez znanja engleza pokušava vratiti u Jugoslaviju preko Dubrovnika. U tom cilju jedna veća četnička postrojba se pokušava probiti prema Dubrovniku, pri čemu su razbili partizansku jedinicu koja ih je u tom pokušala spriječiti. Tada su se kod Dubrovnika iskrcali britanski komandosi koji su u Mačkovu klancu ušli u sukob s četnicima kako bi spriječili njihov prodor do Dubrovnika i spajanje s Kraljem Petrom koji sada više, čak i uz logističku pomoć saveznika, po njihovoj obavještajnoj procjenom, više ne može obnoviti čitavu Jugoslaviju. Kako su četnici bili jači Britancima je u pomoć stigla manja partizanska postrojba koju su četnici također razbili, nakon čega partizanima u pomoć stiže jedna ustaška postrojba koja je razbila četnike. Pitanje je po čijoj zapovijedi su ustaše pomagali Britancima i partizanima? Ako su to napravili po Njemačkoj zapovijedi logično je zaključiti kako su i oni željeli spriječiti četničko izbijanje na Jadran, vjerujući kako su partizani manje zlo za njihove interese od četnika, pošto bi četnici odmah pozvali saveznike na masovno iskrcavanje, dok će to partizani spriječiti. S druge strane, ako su ustaše poslane u pomoć partizanima po Pavelićevoj zapovijedi očito je kako se Pavelić, između četnika i partizana opredijelio za partizane, kao manje zlo kojem treba prepustiti teritorij NDH.

Za Nijemcima u povlačenju napreduju partizani iz južne Dalmacije koji početkom veljače pokreću svoju "Mostarsku operaciju". Partizani u praćenju nijemaca, 6. veljače vode lakše borbe oko Mostara, a istovremeno se borbe vode i oko Zvornika, te Virovitice. Hrvatske postrojbe pokazuju sve manji interes za borbu pod njemačkim zapovjednicima. Partizani zauzimaju Široki Brijeg nakon dvodnevnih borbi, 6. i 7. veljače 1945, nakon čega su napravili veliki pokolj katoličkih svećenika franjevaca.

Rusi osvajaju Budim 13. veljače, a Pešta je pala već ranije, 18. siječnja 1945. Kod Mostara 14. veljače partizani stižu do zapadnog predgrađa, a hrvatske vojne jedinice se

raspadaju. Moral im je nizak što je znak kako politika ne zna čak ni ustašama ponuditi jasne političke i vojne ciljeve. U obrani Mostara poginulo je preko 3.000 nijemaca i hrvatskih vojnika pod njihovim zapovjedništvom, te je preko 1000 zarobljeno. Zapadno zrakoplovstvo 15. veljače napada sa 35 aviona Zagreb i aerodrom. Njemačka obrana se 16. veljače od Mostara do Nevesinja raspada, po njemačkim izvorima zbog raspada 369. hrvatske pješačke divizije. Taj dan partizani stižu i 9 km od Sarajeva. Partizani 19. veljače 1945. na prostoru Nevesinja uspijevaju ubiti 750 nijemaca, 170 ustaša i 50 talijana, uz zapljenu velike količine oružja i streljiva. Napad na Nevesinje počeo je 13. veljače, te sutradan Nijemcima stiže zapovijed o povlačenju prema Mostaru. Kolonu u povlačenju partizani potpuno razbijaju u zasjedi na brdu Grepka. Ostaci nijemaca se kroz planine i šume, probijaju do Mostara, a pošto je i on bio u partizanskim rukama produžuju prema Konjicu.

U praćenju njemačkog povlačenja partizani nastupaju za njima pazeći kako se u prazan prostor ne bi ubacili četnici i dijelovi hrvatske vojske koji nisu bili pod njemačkim zapovjedništvom, te pri tome mobiliziraju sve sposobne civile koje uhvate. Zahvaljujući svojim saveznicima oružja su imali dovoljno. Zahvaljujući takvoj taktici partizani se pojavljuju na prilazima Sarajevu gdje su uočeni 23. veljače 1945. sa tenkovima i artiljerijom. U Slavoniji kozačka brigada zatvorila je obruč oko planine Papuk gdje pokušava uništiti partizane.

Oko 500 partizana 28. veljače pokušava zauzeti otok Pag, ali bez uspjeha. Na Dravskom frontu 3. ožujka tri bugarske i tri Titove divizije pripremaju se za napad. Partizani 9. ožujka napadaju kod Valpova. Zapadno od Valpova na Dravi pojavljuju se dvije ruske i dvije bugarske

divizije. Kod Miholjca, nijemce 11. ožujka napadaju ruske i bugarske jedinice. Kod Sarajeva 120 vojnika iz 9. hrvatske divizije baca oružje.

Od 6. do 10 ožujka na Dravskom frontu Nijemci gube 419 vojnika, a napadači imaju 1.300 mrtvih i 400 zarobljenih.

U Zagrebu je 10. ožujka 1945. održan zbor na kojem je istupio i Pavelić, praćen svim svojim ministrima. Osim njega govorio je i predsjednik vlade Mandić koji je rekao: "NDH je po svome obliku republika, Poglavnik je njen doživotni predsjednik sa svim pravima hrvatskog Vrhovnika. Hrvatska državna vlada radi prema nalozima, smjernicama i zakonima koje donosi Poglavnik u ime naroda. Vlada ... snosi odgovornost pred narodom i pred Poglavnikom, dok Poglavnik odgovara Bogu, povijesti i svojoj savjesti..." Iz ovoga je vidljivo kako su Pavelićevi suradnici još uvijek više bojali njega nego propasti države. U to vrijeme mediji u Zagrebu su pisali kako vlast NDH ne spada u fašističke režime, da nema nikakvu ideološku boju, već da se radi o povijesnom činu osnivanja nezavisne nacionalne države, na što hrvatski narod ima legitimno, u svijetu priznato pravo u skladu s načelom samoopredjeljenja. Tvrdili su kako će Europa i u času raspleta koji donosi kraj II. svjetskog rata poštivati hrvatsku državu i zato se narod poziva da nepokolebljivo stoji uz NDH iako za to nisu imali nikakve ozbiljne garancije, osim obavještajnih glasina koje su britanci plasirali kao svoju ratnu varku u cilju slabljenja borbenog morala protivničkih vojski.

Na području Moslavine njemački 69. armijski korpusa između 8. i 15. ožujka 1945. sprječava prodor partizana iz 10 zagrebačkog korpusa prema Podravini po nalogu 3. armije, čime nastoje olakšati pritisak 12. Vojvođanskog korpusa i 1. bugarske vojske koja pokušava probiti njemački mostobran preko Drave kod Valpova i Donjeg Miholjca. U ovoj njemačkon operaciji Zagrebački korpus je prisiljen na povlačenje iz moslavačke regije. Nakon akcije na području moslavačke regije su otkriveni bunkeri sa velikim količinama streljiva i hrane, što je bio partizanski način postepenog dovlačenja ratnog materijala na neko područje prije nego bi započeli neku veću operaciju. Nijemci 15. ožujka odbijaju partizanske napade kod Bihaća i Bjelovara. Nakon što je 120 vojnika iz 9. hrvatske divizije kod Donjeg Miholjca 18. ožujka dezertiralo, Nijemci ostale hrvatske vojnike razoružavaju. Saveznički zračni napadi 21. ožujka oštetili su mostove kod Broda.

Domobrani iz Zapadne Bosne se 22. ožujka povlače sa linija kod Bihaća. Kozačka konjica 26. ožujka "čisti Slavoniju" i osigurava povlačenje Nijemaca preko Drave. Partizani 28. ožujka ulaze u Bihać, te napadaju Gospić. Nijemci 31. ožujka odlučuju napustiti Sarajevo i Bjeljinu, kako ne bi bili opkoljeni, te se okupljaju kod Zenice i Doboja. Kozačka konjica osigurava prijelaze preko Drave kako Rusi sa sjevera ne bi odrezali nijemce u povlačenju. U tom trenutku u Hrvatskoj stacionirano je 5 njemačkih divizija, od čega su 3 u Istri, iz čega se vidi njihov strah od prodora zapadnih saveznika iz Italije. Borbe sa 5. travnja vode između Drave i Mure. Kod Tuzle 8. travnja uništena je 392. hrvatska divizija pod njemačkim zapovjedništvom. Rusi su 9. travnja osvojili Beč, a zapadni saveznici u ovaj grad ušli 14. travnja 1945.

Nijemci 10. travnju u Bosni primaju zapovijed u pogledu Hrvata: "Ako se njemačkom zapovjedniku učini, kako dotična hrvatska jedinica nije pouzdana, treba je odmah razoružati."

U Srijemu formirana je novu linija fronta. Oko 1000 srpskih četnika 10. travnja prelazi Savu kod Broda, na čuđenje nijemaca, koji očito ništa ne znaju o najvećem sukobu između Hrvata i četnika kod Lijevča polja. Da su nešto znali o tome kako se Hrvati još uvijek dobro bore protiv četnika, ali loše protiv partizana, znali bi kako je to znak potpunog poraza Pavelićeve politike suradnje sa silama osovine. Tek tada, 10. travnja 1945., Nijemci doznaju kako je Hrvatska vojska

razoružala 5.500 četnika Pavla Đurišića i kako se preostali četnici Draže Mihailovića nalaze južno od Broda, gdje su potpuno uništeni do 15. travnja. Nakon gubitka Srbije i Crne Gore četnici su se počeli povlačiti prema zapadu, te je u Lijevča polju, nedaleko Banja Luke došlo do najvećeg sukoba sa hrvatskom vojskom. U bitci koja je odgovarala samo partizanima, a koja se zbila između 30. 3. i 7. 4. 1945. sukobili su se blizu 28.000 ustaša i 17.000 četnika, te su četnici potpuno poraženi, što je njihov najveći poraz u II svjetskom ratu. Nakon ove pobijede i ustaše se počinju povlačiti ispred partizana, zajedno sa Nijemcima, čime je partizanima ostavljen prazan prostor koji osvajaju bez većeg otpora, uz usputnu mobilizaciju svih koji mogu nositi oružje i likvidaciju svih potencijalnih protivnika. Da je čak i tada Pavelić pokazao odlučnost u obrani NDH, mogao je, još uvijek, zapovjedništvo sa postrojbama iz Zagreba prebaciti u Banja Luka, a prostor uz Slovensku granicu prepustiti partizanima, minirati mostove kako bi spriječio povlačenje nijemaca sa teškim naoružanjem, proglasiti neutralnost, na silu od manjih njemačkih postrojbi preuzeti oružje, pozvati na opću mobilizaciju i tako spriječiti jačanje partizana koji su svakodnevno jačali kako su pratili nijemce i naoružavali se čak i njihovim odbačenim oružjem i streljivom. Ovakvim postupkom moral Hrvatskih vojnika bi se znatno povećao, pošto bi znali za što se bore, a i mnogi koji su prešli u partizane, imali bi se razloga vratiti u hrvatsku vojsku. Međutim, Pavelić je odlučio, kao dobar njemački poslušnik, vjerno slijediti upute njemačkih generala i povući se na zapad, nadajući se kako bi na zapadu mogao postati vjerni Britanski vojnik u borbi protiv komunizma.

Kod Slavonske Požege 16. travnja Nijemci su formirali novi front prema istoku, a dijelovi njihovih trupa nalaze se sjeverno od Maglaja. Na Sremskom frontu nalazi se 12 Titovih divizija. Na južnom ratištu jake partizanske snage 25. travnja stigle su blizu Rijeke. U Italiji 28. travnja Nijemci su se povukli iza rijeke Po, a 29. travnja još uvijek brane Rijeku, iako su partizani zaobilazno već stigli do predgrađa Trsta. Partizani 4. svibnja prodiru u dijelove grada Rijeke, a borbe se vode i u Istri, oko Pule.

U posljednjim danima rata zapovjedništvo grupe armija "E" bilo je u Zagrebu. Dva korpusa, 15. i 5. SS, bila su na Dravi od Đurđevca do Maribora, čuvajući lijevi bok od Crvene armije koja je 30. ožujka 1945. zauzela Prekomurje, a zatim 13. travnja ušla u Beč. Njemački 97. korpus držao je Istru i Postojnu da osigura eventualno povlačenje njemačkih armija iz Italije u Austriju i zatvori prodor IV. partizanske armije koja je žurila u Trst. Ostalih pet korpusa - 21, 34, 68, 15. i 91. - povlačili su se iz Slavonije, Posavine i Like prema Austriji.

Dok je Pavelić odlagao svoju konačnu odluku, a grupa armija "E" usporavala svoje povlačenje jer je morala vojsku prebacivati na samo jednim putem preko Celja. Crvena armija je, 16. travnja 1945. započela Berlinsku operaciju s 2,5 milijuna vojnika. Njemačka se armija od oko 600.000 vojnika 29. travnja 1945. predala u Italiji. Saveznicima se 18. travnja 1945. u Rurskoj oblasti predalo 317.000 njemačkih vojnika. Američki i ruski vojnici susreli su se usred Njemačke 30. travnja. Nacistička Njemačka je bila pred definitivnim slomom. Na dan kada je potpisana njezina kapitulacija, postrojbe NDH tek izlaze iz Zagreba.

Iza pokretne fronte, uz zaštitne borbe između glavnih snaga, u pozadini odstupajućih njemačkih i oružanih snaga NDH djelovala su 4 hrvatska partizanska korpusa: 6. i 10. zagrebački između Drave i Save, 4. u karlovačkoj oblasti i 11. u primorsko-goranskoj oblasti. S takvim rasporedom snaga u završnim operacijama odstupnicu smjerom Zagreb-Maribor-Graz zatvorila je Crvena armija, Zagreb-Istra-Trst-Italija IV. partizanska armija, a uz to na teritoriju Slovenije dijelovalo je oko 40.000 slovenskih partizana. Krajem travnja 1945. ostao je slobodan samo prolaz Zagreb-Celje-Dravograd-Austrija. Nakon što je 1. svibnja IV. armija preuzela Trst, a zatim uputila jedan motorizirani odred u Korušku u koju su stigle i britanske postrojbe, svi su prolazi bili zatvoreni. Jugoslavenski vrh je forsirao brzi upad u Austriju kako bi zarobio oružane snage NDH, i kako bi okupirao Korušku i Štajersku. Vlada Jugoslavije čak je i formalno 2. travnja 1945. zatražila

od saveznika dopuštenje da u Austriji ima svoju okupacijsku zonu - uključivo Celovec (Klagenfurt) i Graz. Iako je vlada SSSR-a podržala zahtjev Jugoslavije, zapadni saveznici su ga odbili s obrazloženjem da su u Jalti te godine Velika trojica odlučila da će samo četiri velike sile imati svoje okupacijske zone.

4.24. Povlačenje hrvatskih snaga na zapad

Tridesetoga travnja, u posljednjim danima svoje vlasti, vlada NDH je odlučila s oružanim snagama i masom civila krene prema zapadnim saveznicima. Vlada je također odlučila uputiti memorandum feldmaršalu Alexanderu, zapovjedniku saveznih snaga na Sredozemlju, u kojemu stavlja NDH pod njegovu "moćnu zaštitu". U memorandumu se ističe da NDH ne pripada fašističkom bloku država niti se upravlja fašističkom ideologijom, već borbom za obranu svoje nacionalne države. U pismu se tvrdi da su se u NDH slile mase izbjeglica - preko jednog milijuna - iz Srbije, Crne Gore, Albanije, Bugarske koje su "prokušani prijatelji Engleske i SAD-a", koji traže svoj spas kod saveznika. Na kraju se kaže: "Hrvatska državna vlada želi i moli da čim prije bude upućena u Hrvatsku vaša vojnička misija... ujedno molimo da vaša vojska dođe na naše državno područje, da olakša ovo teško i pogibeljno stanje. Time se stavlja hrvatski narod u svojoj državi pod vašu moćnu zaštitu."

Memorandum su potpisali svi ministri vlade, a 4. svibnja ministar V. Vrančić poletio je u Italiju s trojicom zarobljenih britanskih časnika. Godinu dana prije sloma NDH, 30. kolovoza 1944, Pavelić je pozatvarao svoje ministre zato što su željeli upravo to, a samo devet dana prije bijega, dao 24-25. travnja 1945. poubijati svoje ministre "anglofile"; Vokića, Lorkovića, prvake HSS-a Farolfija i Tomašića, te skupinu domobranskih časnika, jer su htjeli okrenuti NDH na stranu saveznika.

Prije povlačenja iz Zagreba Pavelić je naredio i posljednji neshvatljiv potez, mobilizaciju 60.000 dječaka od 16 godina po Zagrebu i okolici, što bi se moglo shvatiti jedino kao odluka za borbu, iako to nije namjeravao. Ovo se može shvatiti jedino pod pretpostavkom kako je on sanjao kako će u izbjeglištvu formirati novu vojsku s kojom će se vratiti u Hrvatsku kad zapad zarati protiv komunista. Dan prije nego je otišao, Poglavnik je održao govor pred narodom i ničime nije dao naslutiti kako će započeti povlačenje. Po mišljenju najbližih suradnika, do zadnjeg trena je vjerovao kako će mu Nijemci dati oružje i streljivo, te zajedno sa njime braniti Zagreb, što je bilo suludo. Obrada grada u ravnici je bila nemoguća, ako je sav ostali prostor bio prepušten partizanima. Oko Zagreba su postojale obrambene linije u širokom pojasu oko grada kako se borbe ne bi morale nastaviti u centru grada, kako gradska jezgra ne bi bila uništena. Taj dan su mu Nijemci javili kako ipak neće biti ništa od obrane Zagreba, te je on 6. 5. 1945. godine otišao iz Zagreba. Iste noći je javio svojim najbližim suradnicima neka vode narod na zapad, pošto je obrana Zagreba uzaludna, jer ako padne nacistička Njemačka, past će i Hrvatska, bio Zagreb obranjen ili ne. General Luburić je htio ostati braniti Zagreb, ali je čak i on uspio shvatiti kako je obrana grada u ravnici nerealna. Obrana NDH je bila realna samo u planinskim dijelovima, ali za to se trebalo pripremiti ranije. Trebalo je čitavu vladu i vojna zapovjedništva premjestiti u Bosnu, ili Dalmaciju nakon pada Italije, kada je zarobljeno oružje trebalo sakriti od nijemaca po izdvojenim planinskim položajima.

U Zagrebu i njegovoj okolici tada se nalazilo oko 800.000 izbjeglica. Da su Nijemci čak i tada oružje prepustili hrvatskoj vojsci, te da su među izbjeglicama mobilizirani svi sposobni za

nošenje oružja moglo se krenuti u protunapad prema bosanskim planinama. Dr. Vjekoslav Vrančić je dobio zapovijed od Pavelića da preda hrvatsku vojsku i civile Britancima, te da od njih zatraži pomoć u borbi protiv partizana, a ako bi Britanci odbili, zapovjeđeno mu je da prihvati sve njihove zahtjeve, te da im se svi predaju tako da narod i vojnici prežive. Pavelić je slao zapovijedi koje nisu imale nikakve veze sa stvarnošću, već su bile samo plod njegovih želja. Vidio je sukobe između partizana i Britanaca, iako su oni u tom trenutku bili potpuno nerealni i postojali su samo kao britanske obavještajne dezinformacije. I iz posljednje zapovijedi dr. Vrančiću je vidljivo kako on živi u svome svijetu i kako ne shvaća realnost. Nikako mu nije ulazilo u glavu kako su partizani i Britanci strateški saveznici u očuvanju Jugoslavije, a ne neprijatelji, pošto je geostrategija iznad ideologije. Pitanje je dali je on uopće shvaćao što je to strategija ili geostrategija? Povezati društvene fenomene kao što je tehnika, ekonomija, vojska, kultura, politika i ostalo što je značajno za razvoj određenog geografskog prostora njemu je bilo previše zahtjevan misaoni proces. A još teži zadatak mu je bio organizirati društvene snage u nalaženju najboljih ekonomskih rješenja za državu i donijeti političke odluke potrebne za provođenje tih rešenja. Pitanje je dali je on uopće znao ekonomsku snagu države, procjenu vrijednosti nacionalnog kapitala i profitabilnosti pojedinih djelatnosti? Oni koji su o tome nešto znali mogli su opstati pored njega samo ako su šutjeli i svoje mišljenje zadržavati za sebe.

Pavelić je preko Austrije i Vatikana prebjegao u Argentinu, te je uspio preko Krunoslava Draganovića platiti argentinske vize za oko 100.000 Hrvata. Iako su partizani tražili Pavelićevo izručenje Britanci to nisu željeli učiniti pošto su računali kako im može biti koristan u slučaju novog rata protiv komunizma, a ni Amerikanci ga nisu željeli izručiti kako ne bi izgubili mogućnost suradnje sa svojim obavještajcima, antikomunistički raspoloženim hrvatima koje su uključili u svoje obavještajne službe. Zbog tih razloga britanci su ga 2 godine držali u Austriji, a nakon toga u Italiji odakle su ga pustili dalje, pošto im je postao preveliki politički teret.

Ustaše su se kao i srpski i crnogorski četnici, nedićevci i ljotičevci, te albanski i bugarski antikomunisti povlačili zahvaljujući britanskim obavještajnim glasinama o pregrupiranju i zajedničkoj borbi protiv komunizma, što su Britanci širili kao ratnu varku kako bi svojim saveznicima partizanima olakšali pobjedu. Na ovu ratnu varku nisu nasijeli jedino grčki antikomunisti koji su umjesto glasina dobili Britansko oružje, te je zahvaljujući tome, nakon nekoliko godina teških borbi, uz britansku pomoć, demokracija u Grčkoj spašena. Da je Pavelić preko naših iseljenika razvio nekoliko obavještajnih mreža u Londonu i Washingtonu mogao je na vrijeme doznati za savezničke dogovore o vraćanju zarobljenika tamo gdje su ratovali, te je mogao na vrijeme razlučiti ratnu varku od stvarnog obećanja. Da su ustaše kao i Grci zanemarili Nijemce, te da su se odlučno branili poput nekih manjih ustaških postrojbi u BIH, da su za to pridobili i dio četnika, osobito crnogorskih koji su željeli samostalnu Crnu Goru, te albanske bjelogardejce u povlačenju, obrana protiv svježe mobiliziranih i neobučenih partizana bila bi moguća. Ali za ovakvo nešto trebalo se na vrijeme pripremiti, a ne samo slušati njemačke naredbe. Izabravši opciju povlačenja prema Bleiburgu Pavelić je odustao od Hrvatske države, nakon čega je Tito mogao bez otpora obnoviti Jugoslaviju, likvidiravši sve zarobljenike i opozicijski raspoložene civile koji bi se kasnije tome mogli suprotstaviti. Jedini ozbiljan otpor partizanima su pružili Nijemci u obrani Rijeke, Istre i Trsta gdje je poginulo oko 20.000 partizana. Na ovo ratište Tito je planski poslao uglavnom dalmatinske partizanske brigade koje bi mu mogle smetati u komadanju Hrvatske, dok je jedinice sastavljene od bivših četnika planski slao u mjesta gdje je trebalo likvidirati hrvatsko antikomunistički raspoloženo stanovništvo.

Njemačka je 7. svibnja potpisala bezuvjetnu kapitulaciju u francuskom gradu Reimsu. Nijemci se nastavljaju povlačiti iz Hrvatske, te su 8. svibnja na liniji Koprivnica-Slunj, kad su partizani ušli su u Zagreb. Partizani su 13. svibnja uspjeli okupirali čak i Trst, gdje su napokon stali, kako se ne bi sukobili sa zapadnim saveznicima, iako se Tito ni toga ne bi odrekao da je dobio

odobrenje od novog - starog glavnog naredbodavca Staljina. Rado bi se proširio na Italiju, Bugarsku, Albaniju i Grčku, ali to je bilo suprotno dogovoru između Staljina i Cherchila. Tri godine kasnije Tito se upravo zbog Grčke posvađao sa Staljinom. Za razliku od Pavelića koji je do zadnjeg trenutka vjerno služio sve svoje saveznike, Tito je služio i Mussoliniju i Hitleru i Cherchilu i Staljinu dok mu je to bilo u interesu, ali ih je sve izdao kad je to odgovaralo njegovim interesima.

Jedinice 2. armije pod komandom Srbina Koče Popovića 8. svibnja prve su ušle u Zagreb. Partizanska 1. i 2. armija 'oslobodile' su Zagreb, a komandant prve Armije bio je srbijanski Crnogorac Peko Dapčević! Ivan Šibl, politički komesar 10. Zagrebačkog korpusa u svojim ratnim memoarima piše: „Ulice su pune vojske. To su borci 1. i 2. armije….Armije su provaljale Srbiju i Srijem i putem mobilizirale sve što je bilo sposobno nositi pušku. Seljački momci uplovili su u brigade sa šajkačama, šubarama ,....prava narodna armija!“ U krvavim orgijama pobili su od prostitutki sve do časnih sestara, pa čak ranjenika i TBC- bolesnike po zagrebačkim bolnicama. Ubijeno je oko 15.000 civila, mnoge žene i djevojke su prije ubojstva silovane, a ubijeno je i preko 500 male djece. Svime je rukovodio bivši oficir srpske kraljevske vojske generala Draže Mihailovića, ortodoksni četnik Đoko Jovanić, komandant šeste ličke - udarne divizije sa svojim koljačima za 'brza dejstva'. Kasnije je zbog tih 'zasluga' postavljen za načelnika zagrebačke vojne oblasti (1967.-74.), te proglašen narodnim herojem(1951.).

Nakon pada Zagreba cijela Hrvatska je došla pod vlast partizana, osim nekoliko mjesta u Bosni gdje su se lokalni ustaški zapovjednici odbili predati. Najduže se branio Odžak. Odžak je čitav rat bio u vlasti hrvatskih snaga te ga ni četici, a ni partizani nikad nisu uspjeli zauzeti. Obranu je ustrojio prvi zapovjednik lokalne vojske dr. Zdenko Odić, a nakon njegove pogibije u borbi protiv četnika 8. ožujka 1943. zapovjedništvo preuzimaju ustaše Petar Rajković i Ivan Čalušić. Nakon povlačenja nijemaca i hrvatske vojske lokalni zapovjednici su odlučili boriti se do kraja, a ne predati, poučeni iskustvima u drugim mjestima gdje su partizani masovno ubijali sve koji su se predavali.

Odsudna obrana je počela nakon partizanskog zauzimanja Sarajeva 6. travnja1945. godine i povlačenja Nijemaca i ostalih hrvatskih postrojbi preko Zenice i Doboja, na prostoru donjeg toka rijeke Bosne gdje su se spojili partizanski korpusi sa zapovjedi o što hitnijem spajanju s jedinicama Crvene Armije na Srijemskom frontu, kako Sovjeti ne bi mogli ući u Slavoniju. Pri tome su partizani ubijali sve što su zarobili, a što nije na vrijeme prešlo na njihovu stranu. Nastojali su što brže zauzeti teritorij kako bi Sovjetima dokazali sposobnost kontroliranju teritorija, te kako bi dokazali kako se jedino sa njima može razgovarati o budućnosti zemlje. Zbog obrane Odžaka morali su zaobići ovo područje u Bosanskoj Posavini. Kad su se sve postrojbe NDH povukle i Rajković je razmišljao da to učini, ali su svi zapovjednici taj plan odbili, pa je na kraju dogovoreno ostati i boriti se do zadnjeg čovjeka.

Položaje za obranu Odžaka utvrdio je i temeljito pripremio inženjer Blaž Jurkić, visokokvalificirani inžinjerijski stručnjak. Izgrađeni su rovovi i zapreka od bodljikave žice. Branitelji Odžaka su uspjeli sačuvati dovoljno naoružanja, streljiva i hrane. Ustaške postrojbe postavljene su na sve važnije strateške točke branjenog teritorija. Vanjska obrana postavljena je južno od Save, rubovima sela: Svilaj, Vrbovac, Lipik, Duge Njive, Potočani, Srnava, Pećnik, Jakeš, Dobor-kula. Zatim je crta obrane išla jugoistočno uz lijevu obalu rijeke Bosne, na potezu Odžak, Balegovac, Mrka Ada, Prud. Sa sjevera crta obrana je išla desnom obalom Save: Svilaj, Donji Brezik, Zorice, Trnjak, Devići i Prud. Svako od ovih sela bilo je posebno utvrđeno i osigurano. Obrambeni su rovovi iskopani tako da je u svaki rov mogao stati jedan odjel vojnika, a bili su pokriveni drvenim trupcima kao zaštitom od minobacačkih granata. Obranom je zapovijedao Ivan Čalušić koji je sa svojom vojskom držao sam Odžak, te sela Srnavu, Jošavicu, Potočane, Vrhovac i Svilaj. Petar Rajkovačić zapovijedao je ostalim područjem u odžačkoj okolici, a obranu južnog krila

odžačkoga kraja (Pečnik) Petar je povjerio svom bratu Ivi Rajkoviću. Istočno krilo držali su Pejo Ilak (Gornja Dubica) i Martinović (Balegovac). Petar Rajković je pod svojim zapovjedništvom imao oko 850 vojnika, Ivan Čalušić oko 1.000, a pridružilo im se i nekoliko stotina pripadnika seoske straže. Sa streljivom su se opskrbili s njemačkog ratnog broda koga su u jesen 1944. saveznički zrakoplovi pogodili i onesposobili na Savi. U travnju 1945. na području odžačke općine našla se i veća skupina hrvatskih vojnika iz Bosne i Slavonije, kojima su zapovijedali pukovnici Ibrahim Pjajić i Avdaga Hasić.

Početkom travnja 27.divizija, 3. korpusa partizanske vojske dobila je zapovijed o presijecanju odstupanje neprijateljskih snaga u dolini Bosne, prema Brodu, uz pomoć 2. armije i 57.divizije, a sve s namjerom da 2. armiji pripremi teren za njeno daljnje nadiranju na zapad. U sastavu 3. korpusa JA bile su 27. divizija kojom je zapovijedao Miloš Zekić, 38. divizija kojom je zapovijedao Franjo Herljević i 53. divizija kojom je zapovijedao Đurađ Predojević. Odnos snaga u korist partizana bio je 11 prema 1.

Bitka za Odžak počela je 19. travnja 1945. Partizanska akcija započela je pokušajem blokiranja ustaša u trokutu između rijeke Bosne i Save sa dvije strane, i planine Vučjak sa treće strane. U tu akciju su poslane 16. muslimanska brigada, 19. birčanska brigada, 14. i 27. srednjebosanska brigada, a sve spomenute brigade pripadale su 53. diviziji. Zapovijed je bila "Opkoli i odmah uništi!" Tijekom 25.travnja 1945. godine, 25. divizija, 18. divizija i dijelovi 16. srpske brigade izvršile su proboj od sela Svilaja preko Novigrada prema Prudu, a sa 19.srpskom i dijelovima 16. muslimanske brigade krenuli su na Vlašku Malu. Zapovijed je bila da 16. muslimanska izvrši što jači pritisak na branitelje i time im onemogući slanje pomoći u obrani protiv jedinica 25.divizije. Hrvatski vojnici su na početne napade neprijatelja odgovorili žestokim protuudarom. Tog dana iz stroja je izbačen zapovjednik 16. muslimanske brigade Spasoje Mičić, a kasnije i komesar 4. bataljuna 16. brigade Matija Tunjić, dok je nekoliko dana kasnije poginuo je i Miloš Trišić, komadant 19. birčanske brigade. U tom protunapadu, partizani su vraćeni ne samo na početne položaje, nego i dalje, te u kontanapadu ulaze i u sam Odžak. Partizanski zapovjednik akcije Miloš Zekić odredio je 4. svibanj 1945. godine za početak opkoljavanja i "čišćenja". Pojedine partizanske kolone uspjele su stvoriti "klinove" u međuprostorima, ali nisu uspjeli slomiti niti jednu točku ustaškog otpora. Jugoslavenskim se partizanima pridružio i veliki broj četnika koji su kokardu zamijenili petokrakom. U žestokoj borbi partizani uspijevaju potisnuti ustaše iz Odžaka u Vlašku Malu. To je selo smješteno u ravnici bez brdovitih predjela, s izvrsnim pregledom svih prilaznih puteva. Prije bitke sva trava je pokošena i žbunje sasječeno, kako bi se mogli boriti na brisanom prostoru prsa o prsa. Obrambene postrojbe puštale su partizane na nekoliko desetaka metara, a zatim bi otvorili paljbu i nanosili im ogromne gubitke. Na Vlašku Malu su se skoro mjesec dana smjenjivati partizanski napadi, ali linija bojišnice nije bila pomaknuta. Zapovjedništvo zapadne crte obrane preuzima Ivan Čalušić, a Petar Rajkovačić dijeli svoje postrojbe na četiri voda kojima se priključuje i Novačka satnija pod zapovjedništvom Nikole Šanjića. Borbe od 19. do 28. travnja traju uz stalne juriše na ustaška utvrđenja pri čemu je poginulo, ili ranjeno preko 630 partizana. Dana 4. svibnja jurišaju tri brigade Miloša Zekića, ali su prisiljene na povlačenje; 14. brigada je predvečer uspjela doprijeti do mosta na kanalu i u zoru udariti na Vlašku Malu, a 16. brigada nadirala je od Potočana, ali su ustaše odmah uzvratile protunapadom i izbacile brigadu čak iz Potočana, tako da je morala odstupiti prema Lipi. Dana 8. svibnja, na dan kapitulacije Njemačke, dok je glavnina Hrvatskih oružanih snaga već napustila Hrvatsku i kreće se prema Austriji, 5.000 partizana uspijeva se probiti do Vlaške Male koju brani Petar Rajkovačić s nekoliko stotina ustaša. Taj partizanski napad na Vlašku Malu bio je izuzetno jak. Međutim, ustaše su preko noći dobile pojačanje iz Pruda. Kada su se partizani u jurišu ponovo primakli prvim crtama obrane Vlaše Male ustaše su iskočile iz rovova i zaklona i jurišem natjerali partizane u panično povlačenje. Tu su ih ustaše odbacile do sela Vrbovca. Iz tog sela zapovjednik 14. brigade Stevo Kovačević šalje štabu Trećeg korpusa pismo slijedećeg sadržaja: "On je poduzeo neobuzdani juriš i izbacio naše

snage iz mjesta, čak preko kanala i mosta. Tog dana mi smo ispalili 34.000 naboja. U ovim bitkama nije bilo zarobljenika; ustaše su se borile do posljednjeg čovjeka". Stevan Kovačević dalje izvještava: "Neprijatelj se očajnički bori, tako da ni stari borci tako nešto nisu još vidjeli. Svaki ustaša mora najprije da se ubije, pa tek onda može da se osvoji neki objekt". Sljedećeg dana ustaše odbacuju brigadu do Vrbovca, a Stevo izvještava: "Nalazimo se i dalje na polaznim položajima. Posle 20 sati neprekidne borbe zauzeli smo Svilaj. Pošaljite nam municiju. Nemamo više ni metka, a nemamo više ni bilo kakva kola da pošaljemo po nju, jer su sva prevozna sredstva upotrebljena za prevoz ranjenika. 9. svibnja u neprekidnim jurišima naši borci uspjeli su da prodru kroz međuprostore, sve do sela Dubice, ali poslije podneva neprijatelj je ubacio u borbu nove, jake rezerve". Štab Trećeg partizanskog korpusa šalje u pomoć 18. brigadu iz sklopa 53. divizije, sa ciljem konačnog slamanja otpora. Tito i generali JA šalju 23. i 24. svibnja 1945. iz Beograda na Odžak dvije eskadrile najmodernijih engleskih i njemačkih zrakoplova. U njihovu napadu biva po drugi put ranjen zapovjednik obrane Petar Rajkovačić. U noći od 22. na 23. 5. ustaše su izvršile četiri uzastopna protunapada. U praskozorje 23. 5. vrše još jedan protunapad u kojem pada polovina jurišnika. Bolnica u Prudu bila je prepuna ranjenika, među njima je bio i sam Rajkovačić. Zrakoplovstvo je bombardiralo ustaške položaje cijeli dan. Birčanska i Romanijska partizanska brigada izvršile su 25. svibnja usredotočeni napad na Odžak. Poslije dva sata borbe Odžak je zauzet, a borbe su se vodile za svaki rov i za svaku kuću. Iza ponoći počeli su juriši na posljednja uporišta u Vlaškoj Maloj i Balegovcu. U borbama tog dana poginulo je 332 ustaša. Vlaška Mala pala je nakon četiri sata borbe, u partizanske ruke 25. svibnja 1945. godine. Zadnje borbe vodit će se još kod Pruda na ušću Bosne u Savu, gdje su partizani nekoliko puta forsirali rijeku Bosnu. Padom Pruda palo je i posljednje uporište vojske NDH. Nakon 36 dana krvavih borbi, i 16 dana nakon kapitulacije Njemačke, završena i posljednja bitka već službeno završenog Drugog svjetskog rata u Europi. Partizana je u borbi samo među "prvoborcima" poginulo 1100, a onih nedavno mobiliziranih bilo je puno više. Jedna grupa od oko 170 ustaša koji su se zatekli u Vlaškoj Mali odlučili su pokušati očajnički proboj. Udarili su na 14. brigadu zapovjednika Steve Kovačevića, te su probili partizanske linije i našli se partizanima iza leđa. Mnogi ustaše iz te grupe su se tako spasili, a među njima su bili pukovnik Ibrahim Pjanić i pukovnik Avdaga Hasić. No ni nakon bitke otpor nije prestao, u šumama je ostala skupina od posljednjih tridesetak odžačkih branitelja koja se nije htjela predati. Oni su kao križari djelovali do početka 1947., kada ih je izdao jedan ubačeni doušnik. Juro Šebešić, posljednji iz te skupine, poginuo je u proljeće 1947. godine kao zadnji vojnik odžačke obrane. Ivan Čalušić također se uspio probiti iz partizanskog obruča i povući se u brda Vučjaka gdje je djelovao sa svojom križarskom skupinom. Partizani su nakon ulaska u Odžak počinili mnoge masovne zločine. Poubijali su sve koje su zatekli u prudskoj bolnici (80 ranjenika i 4 bolničara). Vršena su masovna strijeljanja zarobljenika i civila, svih muškaraca iznad 15 godina. Dvjestotinjak boraca koji su se predali nekoliko dana su izgladnjivani, te su zatim jedan po jedan poubijani. Nakon borbe partizani su ubili blizu 5.000 ljudi.

Nakon bitke na Lijevča polju protiv četnika, bitka za Odžak je najveća obrambena bitkaustaša protiv partizana nakon pada Italije i dokaz je kako je borba protiv jačega protivnika moguća.Borba za Odžak je pokazala kako je obrana moguća ne samo u planinskom, već i u ravničarskompodručju, čak i kad je odnos napadača prema obrani bio 11:1, pod uvjetom da branitelji znaju za štose bore. Da je Pavelić znao cijeniti branitelje spremne za obranu, a ne politički izlaz gledati upovlačenju, Hrvatska se mogla braniti, barem u brdskom području. Da je obrana potrajala nekolikomjeseci postojala je mogućnost za iskrcavanja saveznika kao "pomoć" partizanima, a tada bi sebarem djelomično mogla ostvariti i podjela Jugoslavije po dogovoru "fifti/fifti", ali ne utjecaja štosu tražili Britanci, već teritorija, što su tražili Amerikanci.

Najduži otpor partizanima pružale su četničke skupine koje su se u vrletima između Bosne, Sandžaka i Crne Gore održale sve do 1955. godine.

5. Uzroci propasti NDH

Najvažnija osoba u stvaranju ustaškog pokreta, kao i u propasti NDH je Ante Pavelić.Glavne saveznike vidio je u Talijanima, iako su oni igrali na sve mogućnosti u svome interesu.Dolaskom na vlast Pavelić je preuzeo svu vlast u svoje ruke. U njegovoj Vladi bilo je čak iprikrivenih masona, iako su masoni bili proganjani kao britanski agenti, a među njegovim vojnimzapovjednicima i državnim službenicima, bilo je ljevičara koji su kao takvi prepoznati tek nakonrata. Čak je i zapovjednik logora Jasenovac Ljubo Miloš, prije rata poznat kao SKOJ- evac izLjubuškog i Sombora, čitav rat djelovao kao Staljinov obavještajac. Najpouzdaniji Pavelićevizvršitelj bio je Vjekoslav Max Luburić, zapovjednik svih logora kojeg je koristio i za uklanjanje svih dužnosnika spremnih na sukob sa Italijom. Iako je imao pozitivan cilj, stvaranje Hrvatske države, Pavelić je za vrijeme svoje kratkotrajne vladavine napravio više grešaka taktičke i strateške naravi.

Prva strateška greška je bila prevelika kooperativnost prema Mussolinuju i prihvaćanje talijanskih teritorijalnih zahtjeva u trenucima kad je NDH uspostavljena snagom Njemačkog, a ne talijanskog oružja. Samo potpisivanje ugovora u trenutku kad je Italija ušla u Dalmaciju s 250.000 vojnika nije se moglo izbjeći, ali je velika greška što se toga uporno i iskreno držao i nakon otvaranja istočnog fronta, kad se broj i snaga talijanske vojske drastično smanjila i nakon što su mu Nijemci dostavili znatnu količinu oružja za borbu protiv četnika i partizana. Čak su sukob sa Talijanima željeli i pojedini njemački zapovjednici kako bi zauzeli više prostora pod svoju kontrolu, ali to nisu mogli sami organizirati zbog Hitlerova savezništva sa Musolinijem. Zato su pojedini njemački zapovjednici (najčešće bivši Austrougarski časnici koji su u Talijanima vidjeli prirodne austrijske neprijatelji) na rat sa Talijanima poticali pojedine ustaške zapovjednike kako bi taj sukob iskoristili da sebe postave kao mirovne snage u tampon zoni. To bi im dobro došlo i zbog osobnih razloga, kako ne bi morali ići na puno opasnije istočno bojište. Najistaknutiji među njima bio je njemački vojni izaslanik u NDH Edmund Glaise von Horstenau, svojevrsni Hitlerov viceguberantor kod Ante Pavelića, koji je prema pisanju u vlastiti dnevnik, već nakon njemačke okupacije Francuske 1940. prestao vjerovati u konačnu pobjedu Njemačke. U slučaju sukoba Musolini bi Hitleru tužio ustaše za sukobe, ali bi lokalni njemački zapovjednici poput ovog hitlerovog povjerenika mogli tvrditi suprotno, zbog toga što bi se ti sukobi dogodili izvan talijanske okupacijske zone, koju su oni samovoljno stalno proširivali. Ti lokalni njemački časnici koji su u Talijanima vidjeli prirodne neprijatelje u suštini su bili jedini prirodni saveznici NDH, pošto su Talijani bili najveći prirodni neprijatelji NDH, iako su formalno bili saveznici. Pavelić se sporazuma sa Musolinijem držao do same objave talijanske kapitulacije, iako ga je navedeni Edmund Glaise von Horstenau navodio na sukob sa Talijanima, pa je 1944. uvidjevši Pavelićevu nesposobnost čak i sudjelovao u pokušaju puča Vokoć Lorković, nakon čega je premješten u Austriju na položaj arhivara za jugoistok. Pokušavao je Pavelića navesti na samostalniju politiku i nije mu bila jasna tolika podložnost prema Talijanima, umjesto da ih pokuša izigrati kad je ojačao. Ovu grešku Pavelić je mogao napraviti jedino iz karijerističkih razloga, pošto se bojao kako bi ga Hitler mogao zamijeniti nekim drugim, ako izgubi Musolinijevu podršku. Od prvog trenutka u Musoliniju je vidio sigurnog zaštitnika vlastite karijere, te je sve činio kako bi zadržao njegovu podršku, uključujući smjenu pojedinih vojnih zapovjednika i postavljanje drugih po talijanskim prijedlozima. Ova prva Pavelićeva strateška greška rezultirala je, odmah po objavi "Rimskih ugovora" kojima je veći dio Dalmacije prepušten Italiji, odvajanjem većeg dijela hrvatske inteligencije i primorskog stanovništva od NDH. Nezadovoljstvo hrvatskog stanovništva "Rimskim ugovorima" iskoristili su komunisti koji su iz Crne Gore i Srbije ubacili prve veće partizanske odrede na teritorij NDH, a to nezadovoljstvo Pavelić nije do kraja rata znao politički ublažiti.

Druga strateška greška je progon Srba, umjesto da ih masovno mobilizira i drži u vojarnama daleko od zone sukoba, naoružane makar radnim alatom za gradnju cesta, ne zato da bi se borili već zato da bi spriječio njihovu mobilizaciju od strane četnika i partizana. Dolaskom na vlast Pavelićevi povjerljivi ljudi su odmah počeli otpuštati Srbe sa mnogih funkcija, preko 150.000 ih je protjerano u Srbiju, a mnogi su pobjegli u šume, umjesto da ih nastoje pridobiti za novu vlast. Zbog toga je u domobranstvu već 1941. postojalo vrlo jako nezadovoljstvo prema ustaškoj politici. Pametni političari znaju kako treba kupovati neprijatelje, a ne prijatelje, ali je Pavelić ovo primjenjivao jedino prema Talijanima i Nijemcima, dok se prema neprijateljskom srpskom stanovništvu ponašao upravo suprotno. Umjesto tog Pavelić je kupovao svoje sitne simpatizere tako što im je dopustio grabež oko srpskih i židovskih kuća i stanova po Zagrebu. Prema Srbima koje su Talijani naoružavali morao je voditi što pomirljiviju politiku dopuštajući im zaštitu vlastitih srpskih sela pod uvjetom da ne ulaze u Hrvatska sela, te zajedničku borbu protiv komunista, koje su Talijani također naoružavali, kako bi stvarali nered. Umjesto njega ovo su shvatili pojedini župani koji su se na svoju ruku dogovarali sa lokalnim četnicima, zahvaljujući čemu su već 1942. borbe sa četnicima znatno smanjile. Sve ovo Pavelića nije puno zanimalo, te se defetistički prepuštao volji Hitlera i Musolinija koji su se početkom 1942. dogovorili čitavu Dalmaciju i BiH prepustiti Talijanima i četnicima, čime je praktično Hrvatski narod prepustio četnicima koji su se pripremili sa Talijanima osvojiti čak i Sarajevo, nakon čega bi etnički očistili sve teritorije zanimljive Italiji i Srbiji. Do ovog nije došlo zahvaljujući Eugenu Didi Kvaterniku i pojedincima koji su nabavili oružje i uniforme za Francetićevu "crnu legiju".

Treća strateška greška je to što je najnemotiviranije vojnike koncentrirao u domobranima, a najbolje izdvojio u Ustaše, s tim što je 3.000 najboljih poslao na istočnu frontu, umjesto da tamo pošalje prosječne i po kazni. Nijemci su na istočnu frontu često slali vojnike po kazni, a i mnoge druge vojske u ratu na najgore ratište šalju one kojih se žele riješiti. Ustaše kao dragovoljce je trebalo nakon osnovne obuke unaprijediti za jedan, ili dva čina, te prerasporediti u domobrane kao niže zapovjednike, pomoćnike viših zapovjednika, obavještajce i kontraobavještajce, te kao snajperiste, ili izviđače diverzante. Na taj način bi se spriječile samovoljne likvidacije što su radili pojedine ustaše, ali i bježanje domobrana u partizane. Upravo zbog toga je general Prpić htio ukinuti ustaše, pa su ga Luburićevci pokušali ubili, a Pavelić je prije povlačenja postupio obrnuto, ukinuo je domobrane i svima naredio nošenje ustaških oznaka, misleći valjda kako će tako zaštititi svoje osobne "rasove". Zbog podjele vojske na ustaše i domobrane, mnoge domobranske postrojbe su, po zahtjevu Talijana preuzeli časnici projugoslavenske orijentacije koji su kasnije počinili mnoge sabotaže u obrani. Prelasci domobrana u partizane već od 1942. postajali su sve češći, da bi 1944. postali masovni, kao i gubitci oružja i teritorija koji se odnosom snaga nikako ne mogu objasniti, osim kao namjerna taktička sabotaža. Kako bi ojačao moral morao je zapovjediti mobilizaciju sinova svih ministara i državnih dužnosnika u borbene jedinice, a oni koji svoje sinove pokušaju izvući iz vojske trebao je ukloniti iz vlasti. Na taj bi način spriječio masovnu pojavu izbjegavanja vojne službe za sve bogatije koji su novcem kupovali demobilizaciju. Umjesto svega toga on je Nijemcima pomagao u mobilizaciji Hrvata u razne "Vražje divizije","Handžar divizije" i slične postrojbe njemačke vojske gdje su Nijemci zapovijedali, a Hrvati (katolici i muslimani) su bili obično meso koje su Nijemci nemilosrdno gurali u najopasnije borbe. U organizaciji obavještajnih i protu-obavještajnih službi pokazao je potpunu nesposobnost. Pojedine domobranske veće postrojbe su znale danima pregovarati sa partizanima, što je među vojnicima bila javna tajna, a UNS o tome nije ništa znao. To je bilo moguće zato što pouzdani obavještajci i protu obavještajci nisu bili integrirani u zapovjedništva postrojbi, od satnija na više, već su djelovale kao posebne ustaške postrojbe stacionirane izvan domobranskih vojarni. Sve obavještajne poslove obavljao je UNS umjesto da se organizira više vojnih i civilnih, kako unutrašnjih tako i vanjskih obavještajnih

službi koje bi mogle djelovati skriveno od partizana, Nijemaca i Talijana. Iako su u početku stvaranja NDH pojedinci u UNS-u službi došli do vrlo važnih informacija kao što su informacije o naoružavanju četnika i partizana od strane Talijana, vremenom je moral i sposobnost i u njoj znatno pao, osobito nakon odlaska Eugena Kvaternika, te je glavni Titov i Staljinov obavještajac Ivan Krajačić, poznati španjolski komunistički borac, čitav rat proveo u Zagrebu slobodno se šećući po gradu, čak i u domobranskoj uniformi.

Četvrta Pavelićeva greška je što nije bio dovoljno svjestan činjenice da bez oružja i obučene vojske ne može stvoriti ozbiljnu državu, pa je zato morao u prvom trenutku voditi što pomirljiviju politiku prema Srbima koje su Talijani naoružavali, a partizanima je trebao stalno nuditi aboliciju ako pređu u domobrane. Istovremeno je trebao tajno nabavljati oružje. To od Talijana nije mogao, pošto su oni, iako formalni saveznici bili strateški neprijatelji, a ni od Nijemaca koji nisu imali osobito povjerenje u Hrvate. Ali mogao je oružje kupovati od proizvođača iz Švicarske, Španjolske, Danske, Češke, ili Nizozemske uz pomoć mita, te ga prevoziti preko granica također pomoću mita, na što čak ni gestapovci nisu bili imuni. Novac za to mogao je pribaviti prodajom državne, ili zbog raznih razloga zaplijenjene imovine. Normalno, pri tome je trebalo kršiti mnoge Njemačke odluke, ali to sve obavještajne službe u ratu čine. Upravo u razvoju obavještajnih službi i tajne logističke mreže koja bi uz pomoć kriminalaca znala i mogla razbiti probleme naoružavanja nije uspio naći sposobne suradnike za uvoz, ili za organizaciju djelomične vlastite proizvodnje. Kad je Italija kapitulirala on to nije na vrijeme predvidio iako su mu čak i talijani to govorili, te nije na vrijeme krenuo u nasilno preuzimanje talijanskog oružja i teritorija što su iskoristili partizani koji su se tek tada od bande šumskih i planinskih razbojnika pretvorili u ozbiljnu vojsku. Ono što su ustaše i uspjele zarobiti, po njemačkom nalogu, Pavelić je dobrim dijelom vratio Nijemcima, što nikako nije smio u trenucima kad je bilo očito kako Nijemci gube rat. Da je znao predvidjeti što će se dogoditi sa talijanskim trupama mogao je i on u partizane i četnike preobučene povjerljive postrojbe poslati na teritorij pod talijanskom okupacijom sa zadatkom zaplijene oružja i preuzimanja čitave Jadranske obale. Tito je to uspio iako nije, kao ni Pavelić, imao svoje tvornice oružja i streljiva, ali je znao i sa neprijateljima sklapati tajne separatne sporazume kad god mu je to odgovaralo. Čak i na samom kraju rata pri povlačenju Nijemci su radije uništavali oružje i streljivo, umjesto da ga ostave svojim "saveznicima" ustašama i domobranima, bojeći se kako bi oni mogli protjerati partizane sa obale i otoka, te pozvati Saveznike na iskrcavanje. I u ovim trenucima, do oružja se djelomično moglo doći otkupom pošto su i mnogi njemački zapovjednicu u trenucima povlačenja postali defetisti i skloni korupciji, kako bi si osigurali sredstva za osiguranje osobne sigurnosti.

Peta i najveća strateška greška je povlačenje prema Bleiburgu koncem rata. Da se sa vojskom od oko 160.000 vojnika (koje je u većini mobilizirao tek kad je svakom postalo jasno kako gubi rat) i 300.000 civila, te oružjem i hranom koja mu je preostala povukao u BiH i Dalmaciju pod parolom bijega od Rusa i borbe protiv obnove Jugoslavije, te da je primjenom gerilske taktike izdržao samo nekoliko mjeseci kad su se Amerikanci počeli svađati s Rusima dogodila bi se podjela iz Moskve i Jalte «fifti/fifti», bez obzira na interes Londona. (U domovinskom ratu nekoliko tisuća vrlo loše naoružanih Vukovaraca tri mjeseca je držalo Vukovar braneći se od protivnika koji su po borbenoj moći bili mnogo jači nego partizani 1945. ) Žrtava bi bilo daleko manje nego na Bleiburgu i križnim putovima, samo da je u vrhu vlasti bilo morala. A čitavo to vrijeme mogao je tajno pozivati saveznike da se iskrcaju na otocima i obali. Time bi usput spriječio i dobavu ratnog materijala partizanima. Ovakvim postupcima znatno bi ojačao plan za koji se zalagao američki general Patton koji je predlagao obračun sa Rusima kako bi se suzbio komunizam koji je za njega bio isto, ako ne i veće zlo od nacizma i fašizma. Zahvaljujući sumnjivoj automobilskoj nesreći u kojoj je jedan američki vojni kamion, na praznoj cesti kod Manheima 21. prosinca 1945. udario Patonov auto, baš u njegovu stranu, (pri čemu njegov vozač i načelnik njegovog stožera general Hap Gay nisu ni ozlijeđeni ) čime su definitivno pobijedili britanski stratezi koji se nisu željeli sukobiti sa Rusima.

Sveukupno, kad se sve njegove taktičke i strateške greške zbroje moguće je zaključiti kako

Pavelić uopće nije shvaćao protiv koga se bori, iako je znao kako Talijani naoružavaju četnike i partizani, te se uporno borio samo protiv četnika i partizana, koji su u suštini bili oruđe u talijanskim rukama. Tukao se sa talijanskim rukama, četnicima i partizanima, ali se nikad nije ni usudio zamahnuti prema glavi. Već u srpnju 1941. od ustaškog redarstva i obavještajaca dobio je podatke o talijanskom naoružavanju četnika, te se potužio Nijemcima kako Talijani naoružavaju četnike, a u rujnu im je dojavio kako naoružavaju i partizane. Pošto su Nijemci odbili posredovati, (vjerojatno misleći kako Pavelić izmišlja, želeći njih sukobiti sa Talijanima) poslao je ministra Milu Budaka za poslanika u Berlin, da izbori njemačku pomoć, ali Nijemci nisu htjeli ugrožavati savezništvo s Rimom. Već tada bilo je jasno kako je savezništvo sa Italijom lažno savezništvo, ali Pavelić za taj problem nije uspio ni idejno, a ni praktično pronaći riješenje, te se do pada Italije pridržavao savezništva, bojeći se sukoba s Talijanima i uklanjajući sve koji su u taj sukob bili spremni krenuti, a to su u pravilu bili oni koji su u početku najviše vjerovali u njegove sposobnosti vođe, te su bez prigovora izvršavali sve njegove naloge. Da je Pavelić imao više hrabrosti, te da je više mislio na nepotrebne žrtve koje je izazvao rat sa četnicima i partizanima mogao je igrati prljavo. Mogao je pristupiti taktičkom rješenju, tj., povjerljive male postrojbe obučene poput partizana, ili četnika, slati u napade na Talijane, kako bi oni odustali od njihovog naoružavanja. Ako se to nije usudio mogao je strateški "okrenuti pilu naopako", te prihvatiti talijanske zahtjeve za carinskom, monetarnom i personalnom unijom, uz uvjet da se talijanska vojska rasporedi na granicu prema Mađarskoj i Nedićevoj Srbiji, te da talijanska žandarmerija čuva red i mir u većinski talijanskim i srpskim mjestima, ali da hrvatsko redarstvo čuva red u svim mjestima sa hrvatskom većinom od Trsta do Boke Kotorske i Zemuna. Talijani bi ovo prihvatili, ali Nijemci ne bi, te bi se njima moglo ponuditi čuvanja željezničkih pruga prema Grčkoj i Jadranu i dio prirodnih dobara. Dijeljenjem ovlasti na istom prostoru izazivalo bi tihe sukobe između Nijemaca i Talijana, ali Talijani ne bi imali interes za naoružavanje četnika i partizana, nakon čega bi oni u roku od 6 mjeseci nestali zbog nedostatka streljiva i hrane. Nakon toga ustaše i domobrani bi samo trebali, u policijskim uniformama, čekati pogodan trenutak za obračun sa Talijanima, te se polagano naoružavati. Ali njemu ovo nije ni padalo na pamet, iz čega je logično zaključiti kako njemu ni na kraj pameti nije padala mogućnost da Hitler i Mussolini izgube rat. Svi koji se razumiju u ratovanje i gospodarstvo shvatili su kako Hitler gubi rat odmah nakon poraza najboljeg Hitlerovog generala Romela u Africi, čime su zapadni saveznici odsjekli Njemačku od naftnih izvora. Nakon što su se zapadni saveznici iskrcali na Siciliju čak i prosječno inteligentni intelektualci su shvatili kako Hitler gubi rat, ali ne i Pavelić. Da je personalnu uniju sklopio čak i nakon pada Sicilije Talijani bi prestali naoružavati partizane, te bi partizani nakon nekoliko mjeseci ostali bez streljiva, a tada ne bi mogli ni preuzeti ogromne količine talijanskog oružja nakon kapitulacije Italije. Čak i nakon kapitulacije Italije njemu nije bilo jasno tko pobjeđuje, te je radije vjerovao njemačkim agentima "Gestapoa" koji su mu pričali priče o novom tajnom oružju, nego vlastitim obavještajnim izvorima.

Na sve navedene strateške greške, osim osobnog karijerizma i Njemačkih agenata, Pavelića su navodili i Britanski agenti, masoni iz najbližeg okruženja. Pri kraju rata u listopadu 1944. na sastanku u Moskvi W. Cherchil, Anthoni Robert Eden i J. Staljin su dogovorili podjelu interesa na području Jugoslavije u odnosu pola/pola, što je potvrđeno u veljači 1945. na Jalti, ali je Cherchil sve učinio kako bi taj dogovor sabotirao, te održao Jugoslaviju u kojoj bi monarhisti i komunisti imali utjecaj pola/pola. Najprije je pokušao Rosvelta uvjeriti kako se savezničke snage trebaju iskrcati na području Balkana, čime bi saveznici osigurali vlast četnicima i kraljevskoj izbjegličkoj vladi u Londonu na čitavom području Jugoslavije. Pošto Rosvelt na to nije pristao zbog otpora Tita Cherchil je već u zimi krajem 1943. odlučio sve karte staviti na svog rezervnog igrača, Tita s kojim je dogovoreno održanje Jugoslavije, bez obzira što je Staljin bio sklon samostalnosti hrvatskih Hebrangovih komunista. Dio pomoći koju je dobivao od SAD-a Churchill je odmah zračnim putem preusmjeravao Titovim partizanima, čime su oni od bande pljačkaša leševa postepeno

postajali sve snažnija vojska, najprije zahvaljujući talijanskom oružju, a nakon kapitulacije Italije zahvaljujući zračnoj i morskoj dostavi Britanskog oružja i streljiva.

Nakon dogovora iz Jalte, britanska pomoć komunističkim partizanima je povećana pa je pojačana i njihova sposobnost sabotaže dogovora iz Moskve i Jalte. Churchill je Titu dao u zadatak očuvanje Jugoslavije bez obzira na cijenu. Kako bi izvršio taj zadatak, koji mu je i osobno odgovarao, Tito je čak i sa Nijemcima (koji nisu bili skloni razmišljanju o dugoročnim planovima) sklopio tajni separatni sporazum o miru na području južnog Jadrana, a Nijemci su (na svoju žalost pošto su ih partizani nakon kasnijeg zarobljavanja sve pobili, što Amerikanci ne bi učinili) na to pristali, znajući kako bi ustaše mogle dopustiti iskrcavanje Amerikanaca, dok partizani na to neće pristati. Sporazum sa Njemačkim postrojbama potpisali su Koča Popović, Milovan Đilas i Vladimir Velebit.

Čim je Jugoslavenska kraljevska vlada doznala za britanske tajne planove, kralj Petar je tajno odletio prema Dubrovniku gdje se trebao spojiti s četničkim postrojbama. Četnici su krenuli prema Dubrovniku, pri čemu su razbili partizansku jedinicu koja ih je u tom pokušala spriječiti. Tada su se ispred Dubrovnika iskrcali britanski komandosi koji su u Mačkovu klancu ušli u sukob s četnicima kako bi spriječili njihov prodor do Dubrovnika i spajanje s Jugoslavenskom Kraljevskom vladom koja samostalno, bez vojne pomoći saveznika, po njihovoj obavještajnoj procjenom, više nije mogla obnoviti čitavu Jugoslaviju. Kako su četnici bili jači Britancima je pomogla jedne ustaške postrojbe koja je razbila četnike, ali nije nastavila prema Dubrovniku koji je bio u britanskim rukama, iako je bilo logično da nastave i zauzmu položaje oko Dubrovnika i ne napadaju Britance. (Pripadnici ove ustaške postrojbe kasnije su svi poginuli, ili « nestali», kako ne bi mogli svjedočiti o ovome, a «nestali» su čak i partizani koji su sudjelovali u ovim borbama. Preživjeli su jedino neki četnici koji su se o tome usudili pričali samo rijetkim pojedincima.) Nakon ovog neuspjelog kraljevskog pokušaja povratka u Jugoslaviju, a kako bi Titu olakšali posao i spriječili stvaranje oružanog antikomunističkog pokreta otpora, Britanci su preko svojih agenata među četnicima naveli četnike na masovni prelazak u partizane, a preko agenata u vladi NDH, bjelogardijaca i ostalih antikomunističkih i antijugoslavenskih vojski naveli su pripadnike ovih formacija (ukupno oko 300.000 vojnika i više stotina tisuća civila) na povlačenje prema Austriji, obećavši im reorganizaciju i povratak na vlast čim se steknu uvjeti za obračun s komunizmom. Ovo je Pavelić kasnije nazvao "britanska izdaja", ne shvaćajući kako je izdaja kad te prevari saveznik, a kad te prevari ratni neprijatelj to je ratna varka. Izdali su ga Talijani i Nijemci, dok su ga Britanci prevarili, a on je uspio lijepim ciljevima zavesti i prevariti, te vjernošću do kraja prema svojim nevjernim saveznicima u stvari izdati vlastit narod.

6. POSLIJEDICE PORAZA hrvatskih snaga

NDH je nastala kao težnja Hrvatskog naroda za svojom državom, te su Hrvati s radošću prihvatili njezino proglašenje, čim je proglašena u uvjetima napada Njemačke na Jugoslaviju. Iako je to značilo podčinjavanje jednoj okupacijskoj sili, na uštrb druge okupacijske sile, većina je u tome vidjela mogućnost postepenog kretanja prema stvarnoj neovisnosti. Nacionalni Srbi i ideološki Jugoslaveni reagirali su drugačije, pošto je Jugoslavija bila njihova država. Srbi su u Jugoslaviji vidjeli proširenu Srbiju, dok su jugoslavenski nacionalisti (orjunaši), kao i jugoslavenski komunisti u Jugoslaviji vidjeli ostvarenje svoga teritorijalnoga cilja, uz razliku što su jedni željeli demokratsku, a drugi komunističku Jugoslaviju. Hrvati koji su ipak činili većinu u proglašenju NDH vidjeli su oslobađanje Hrvatske, dok su se Srbi i orjunaši odmah pobunili organiziravši napade na hrvatska sela, i gradove. U nastaloj anarhiji Pavelić nije znao kako smiriti pobunu hrvatskih domaćih neprijatelja, kako preduhitriti planove vanjskih neprijatelja, te im se nije znao suprotstaviti ni politički, ni obavještajno, ni gospodarski, a ni vojno. Iskoristio je trenutak i postao vođa, dobio je državu voljom stranih sila, ali ju nije znao sačuvati. Njegov najveći intelektualni domet u pregovorima sa svojim "saveznicima" su bile sitne lukavost u cilju osobnog političkog opstanka, dok ga dugoročni strateški potezi bitni za opstanak države nisu zanimali ako u tome nije vidio sebe. U odnosu na slabije nacionalne, ili osobne neprijatelje jedino riješenje vidio je u likvidacijama, ili protjerivanju. Kad je poveo narod i vojsku u izbjeglištvo vjerovao je kako je to privremeno, dok zapad ne zarati sa komunistima, ne shvaćajući kako je to obična lutrija bez ikakvih čvrstih uporišta. U toj lutriji na bubanj je stavio hrvatski narod. Vidjevši kako su ga prevarili svi saveznici, došao je do zaključka kako treba vjerovati ratnom neprijatelju, iako bi bilo puno logičnije zaključiti kako nije sposoban procijeniti planove i interese ni saveznika, a kako bi onda mogao procijeniti interese i planove neprijatelja. Nesposoban za procjenu i ocjenu međunarodnih političkih okolnosti i igrača koji sudjeluju u političkim igrama učinio je velike zločine, prije svega prema vlastitom narodu. Kad je doveo narod i vojsku do Bleiburga odlučio je vjerovati Britancima koji su imali interes prevariti i njega i vojsku koja je 4 godine ratovala na suprotnoj strani. Bez ikakve vojne i političke logike zaključio je kako su ti dojučerašnji neprijatelji preko noći, slijedom njegovih snova odjednom postali njegovi prijatelji.

Za Britaniju je prevara neprijatelja uobičajena ratna varka i to je mogao svatko sposoban za logično razmišljanje shvatiti, osim onih koji su se "hvatali za slamku".

Kad su Britanci odlučili ratnom varkom razoružati svoga ratnog neprijatelja, te pristigle vojnike, slijedom dogovora sa svojim saveznicima, vratila Titovim partizanima Pavelić se uspio spasiti, na račun vlastitog naroda. Kako komunisti postupaju sa svojim neprijateljima znao je vrlo dobro, te je zbog toga Pavelić još 1944. svoju obitelj poslao u Austriju. Nakon rata im se pridružio i živio s njima u američkoj okupacijskoj zoni. Iako se Pavelić javio Američkoj obavještajnoj službi, ni Amerikanci ni Britanci nisu radili ništa po pitanju njegova uhićenja, pošto im je još uvijek mogao koristiti, ako se politička situacija promjeni. Nakon dvije godine se preselio u Rim gdje su mu u skrivanju pomagali i svećenici. Amerikanci ga i dalje nisu pokušavali uhititi iako ga je Tito tražio, a njegov komunistički režim je to koristio za optuživanje katoličke crkve zbog pomaganja Paveliću.

Nakon predaje Hrvatske vojske Britancima kod Bleiburga i njihovog izručenja komunistima, oni su sukladno komunističkim običajima likvidirali hrvatsku vojsku zajedno sa nekoliko stotina tisuća antikomunistički nastrojenih hrvatskih civila. Hrvati su znali što ih čeka od partizanske, nakon ulaska 1944. Rusa u Srbiju, većinom srpske masovno mobilizirane vojske, te su se u velikom broju počeli povlačiti sa poraženim vojskama prema Austriji. I oni koji su ostali u Zagrebu pobjednike su dočekali sa zebnjom čekajući najgore, što se uskoro i počelo zbivati. U Zagrebu kao i širom Hrvatske i BIH počeli su masovni pokolji Hrvata, bez ikakvog otpora, pošto se vojska povukla. Mnogim hrvatskim partizanima nije bilo jasno zašto Zagreb pobjednike nije dočekao ovacijama kao osloboditelje, već mlako kao okupatore. Zadojeni tijekom rata komunističkom ideologijom nisu mogli shvatiti kako su oni samo sluge Srpskih i Ruskih interesa, a ne oslobodioci vlastitog naroda. Mnogi među njima, čak i koji nisu bili članovi partije već obični borci, bili su

naredbodavci likvidacija, a Srbi najčešći izvršioci. Otpor partizanskom teroru pružila je samo jedna bojna "križara" koji su se odupirali nekoliko godina. Da je ostao barem jedan korpus za gerilsko ratovanje partizani bi za uvođenje mira morali nuditi političke ustupke, dok im u sukobu sa jednom bojnom to nije trebalo. U takvom sukobu bi bilo mnogo žrtava, ali ne onoliko koliko ih je ubijeno na Blaiburgu i križnim putovima. Gubitkom rata protiv jugoslavenskih nacionalista i komunista Hrvatska je izgubila Bosnu i Hercegovinu, te Srijem, Boku Kotorsku, dio Sandžaka, što je dobila Srbija, a dobila je Istru i pojedine priobalne gradove koje je prije rata držala Italija.

U Austriji Britanci su izručivši poražene vojske komunistima, a za svaki slučaj, vođe ovih pokreta i vlada, poput Pavelića (kojeg su dvije godine čuvali u Austriji, nakon čega su ga prebacili u Italiju, a nakon toga su ga pustili u Španjolsku), sačuvali kako bi ih se moglo upotrijebiti, ako Tito izmakne kontroli, a Titu su u vladu ugurali Hrvata Šubašića kako bi bar dio umjerenih Hrvata prihvatio Titovu vladu. Nisu izručili jedino većinu četnika koje su sačuvali za rezervnog igrača Kralja Petra, ako moć Tita oslabi, a moć monarhista ojača. Kako bi osigurao vlast nad Srbima Tito je već na sastanku kod Drvara odobrio masovni pokolj Hrvata, čime je osigurao njihovu masovnu podršku, te je krenuo u jačanje svoje osobne moći tako što je dio oružja dobivenog od Staljina, nakon likvidacije Hrvatske vojske kod Bleiburga, preusmjerio komunistima u Albaniju i Grčku. U Albaniji su komunisti uspjeli osvojiti vlast, ali je otpor komunistima u Grčkoj bio previše jak, te je došlo do teškog građanskog rata. Kad su par godina kasnije Amerikanci od Rusa tražili poštivanje dogovora iz Jalte, te prestanak Titovog oružanog miješanja u Grčku, Staljin je to prihvatio, ali se Tito suprotstavio Staljinu koji ga je pokušao srušiti takozvanom rezolucijom Informbiroa. Tito je vjerovao u svoju snagu očekujući pomoć komunista Albanije, Bugarske i Grčke, ali su se svi oni opredijelili za jačega, to jest za Staljina. Tada su Britanci sve učinili kako bi ga održali na vlasti, uključujući ogromne nepovratne kredite u hrani, opremi i oružju, na što su nagovorili i Amerikance, uvjerivši ih kako je i Tito bolji nego Staljin, iako su vrlo dobro znali kako Titova represija nije ništa manja od Staljinove. (U Beogradskoj skupštini 1951. godine Aleksandar Leka Ranković, šef svih obavještajno terorističkih organizacija je podnio izvještaj kako je od 1945. do 1951. godine kroz logore prošlo 3.777.776 zatvorenika, a 568.000 narodnih neprijatelja je ubijeno.) Da je brojio umrle od gladi i bolesti izazvanih represijom broj ubijenih bio bi daleko veći. U vrlo kratkom vremenu nakon rata promijenjena je etnička slika čitavih regija u Jugoslaviji. Tito je pobio ili protjerao 160.000 Talijana, oko 200.000 Turaka i muslimana je izbjeglo u Tursku, ubijeno je ili protjerano i vrlo mnogo Albanaca, oko 500.000 Nijemaca folksdojčera je pobio ili protjerao kao i oko 500.000 Hrvata. Oko 1.000.000 Srba iz Hrvatske i BiH je preselio u Beograd na rad u saveznim institucijama, te u Vojvodinu i istočnu Hrvatsku, u kuće prognanih i pobijenih Njemaca. Zbog tih preseljenja na prvom poslijeratnom popisu stanovništva Srpski povjesničari su uočili kako je broj Srba u Hrvatskoj i BiH pao za oko 700.000 u odnosu na demografska očekivanja, te su to uzeli kao argument za tvrdnju kako je u Jasenovcu pobijeno 700.000 Srba. Ovim tvrdnjama su dodavali i talijanske propagandne tekstove u talijanski medijima iz ratnih vremena kojima su oni nastojali što više produbiti jaz između Srba i Hrvata, te ojačati pobunu Srba.

Zahvaljujući Titovoj spremnosti za Britanske strateške igre na teritoriju Jugoslavije, za vrijeme rata ubijeno je oko 1.000.000 ljudi (duplo više nego Amerikanaca i Britanaca zajedno u cijelom II svjetskom ratu), dok je Nijemaca i Talijana poginulo tek oko 30.000 u borbi (nakon rata većina zarobljenih Nijemaca je također pobijena), što znači da je na jednog okupatorskog vojnika poginulo oko 3.000 Jugoslavena, najviše Hrvata (katolika i muslimana), pošto su se većinom borbe vodile na teritoriju NDH koji je postao najviše razoren prostor Europe nakon Njemačke i Staljingrada. Sve ovo na Tita i njegove sljedbenike nije imalo ni najmanje emocionalne posljedice. Svi koji su pokazivali znakove kajanja su uklanjani, a opstajali su samo oni koji su, kao i Tito pokazivali sociopatske i psihopatske osobine.

Zahvaljujući radu Andrzeja M. Lobaczewskog i brojnih drugih znanstvenika danas znamo kako psihopati zauzimaju mnoge najvažnije pozicije u državama, religijama, financijskim i drugim institucijama. Psihopati se mogu podijeliti na više vrsta.

Esencijalni psihopati su osobe koje su u stanju napraviti bilo što kako bi ostvarili zadovoljstvo, naročito nakon mučenja, iscrpljivanja pa čak i ubijanja drugih ljudi i/ili životinja. Ovakve vrste psihopata često nazivamo i sociopatima, ako su u stanju nagovarati i prisiljavati naizgled normalne i zdrave ljude, da čine grozote koje se mogu usporediti s najgorim zločinima protiv čovječnosti, ili ako stvaraju democide, genocide, organizirana silovanja, ubijanja i tako dalje. Esencijalni psihopati se mogu naći na svim društvenim pozicijama, iako se smatra kako u zatvorima borave isključivo psihopati iz nižih dijelova hijerarhije, važno je napomenuti kako psihopati s najniže socijalne ljestvice, uglavnom rade puno manje zla i štete, nego li esencijalni psihopati (sociopati) na vrhu piramide koji upropaštavaju milijarde života kroz globalne krize, ratove velikih razmjera i malverzacije s planetarnom klimom i resursima.

Makijavelistički psihopati planiraju decenijama, pa čak i stoljećima unaprijed kako bi svojim potomcima, ili društvima osigurali put do željenog cilja na najbrži mogući način, uz najmanji utrošak energije i novca, i to uz tipično negiranje i kršenje etičnih i moralnih odlika, i iznimno agresivne metode koje se kose sa bilo kojim ljudskim i građanskim pravima.

Utilitaristi psihopate su osobe koji se ne ustežu čak i od ubijanja ljudi kako bi sebi osigurali dobro stanje, ili egzistenciju. Tipični utilitaristi će ubijanje ljudi opisati kao „eutanaziju iz milosrđa“ ili „žrtvovanjem manjine kako bi se spasila većina“, a u stvari će ostvarivati vlastite planove i oportunizam kako bi što više uspjeli u svome cilju.

Narcisoidni psihopat je oblik psihopatskog poremećaja osobnosti lako vidljiv i lako se klasificira zbog stalne želje „narcisa“ da budu u centru pažnje, ili barem to pokušavaju. Krajnji oblik narcisoidnosti je Histrionski poremećaj – u kojemu osoba stalno želi biti u centru pažnje, pa čak i agresivno traži pažnju, sa izraženim zavođenjem i navođenjem i potpunim nedostatkom moralnosti. Ova vrsta psihopatije je slična jednoj drugoj vrsti psihopatije a to je bolesna ambicija zbog koje su pojedini ljudi, kako bi došli do svog cilja, u stanju sve poduzeti kako bi postali poznati u svijetu zabave, ili medija.

Psihopati imaju problema sa suzbijanjem bijesa i agresije, dok s druge strane ne osjećaju strah, imaju izraženu impulsivnost, nedostatak kontrole i siromaštvo emocija naročito onih emocija koje imaju veze sa suradnjom s drugim ljudima, altruizam, te potpun nedostatak empatije i žaljenja.

Mnogi psihopati se nastoje prikazati karizmatičnima i privlačnima, pa čak i velikim naučiteljima koji propovijedaju, mir, ljubav i blagostanje, a zna se dogoditi da se tek nakon desetljeća, pa čak i nakon smrti samih psihopata otkrije njihova prava priroda.

Psihopate se može prepoznati po izraženom egoizmu, uživanjem u (psihičkom i/ili psihičkom) mučenju (naročito) djece i žena, licemjerju, lažljivosti, manipulaciji svima, snažnoj prilagodljivosti, grabežljivosti, spletkarenju, sklonosti zakulisnim igrama, snobizmu, omalovažavanju svih, nemogućnost ostvarivanja iskrenih i dubokih obiteljskih i drugih veza, besramno i nemoralno ponašanje, hladno i proračunato razmišljanje, odličnu verbalizaciju i elokventnost, glumu, prebacivanje krivice na druge i nepriznavanje vlastitih grešaka, ispričavanje po potrebi, uživanje u stvaranju kaosa, nemogućnost osjećaja ljubavi, seks zamjenjuju s ljubavlju, nedostatak empatije, nedostatak osjećaja žaljenja i kajanja, fiksacija na ispunjenje vlastitih želja, nestrpljivost, netrpeljivost, fetišizam, brzo stvaranje i razvrgavanje partnerstva s drugim psihopatima, prikazivanje sebe kao duhovnjaka i religiozne osobe, korištenje religioznosti za svoje vlastite ciljeve – lažna religioznost, korištenje politike za svoje ciljeve – dvolični političari, diktatori, prikriveni fanatizam, isključivost, sistematsko i plansko uništavanje svega što im stoji na putu ostvarivanje cilja ili želja, elitizam, bolesna ambicija, okrutnost, nadmenost, sklonost

seksualnim devijacijama i slično. Psihopati na položajima za svoje suradnike najradije biraju iste takve psihopate zbog čega psihopatske institucije postaju inkubator za psihopate, i zbog toga postaju ozbiljna prijetnja društvu.

Većinu nabrojanih psihopatskih osobina moguće je uočiti kod Tita, a i njegovih sljedbenika. Imao je ogromnu želju doći na vlast, a kad je to ostvario nije ga zanimala nikakva ideologija kao što je komunizam, ili održanje Jugoslavije u koju se zaklinjao. Da ga je zanimao komunizam podčinio bi se Kominterni i Staljinu kojem se suprotstavio, a da ga je zanimao dugoročni opstanak Jugoslavije ne bi počinio masovne zločine nakon rata. Da je ubijene katolike, Talijane, Nijemce i Mađare raselio po muslimanskim, srpskim i albanskim selima, da je ubijene četnike i Albance raselio po hrvatskim i slovenskim selima, da je ubijene muslimane raselio po katoličkim i pravoslavnim selima mogao je svako selo pretvoriti u malu Jugoslaviju. Nakon 20- ak godina zarobljenici bi se poženili sa lokalnim djevojkama, te bi im djeca bila pravi jugoslaveni. Tito je imao dovoljno moći za to, ali ga takvi dugoročni planovi nisu zanimali, pa je odlučio sve potencijalne protivnike likvidirati u što kraćem vremenu. Bio je izuzetno inteligentan, što je vjerojatno naslijedio od majke, pošto se inteligencija najviše prenosi po ženskoj liniji, te je tu inteligenciju cijeli život koristio za vršenje zla. Protiv ovakvog protivnika Pavelić je imao vrlo male izglede, pošto je imao mnogo nižu opću inteligenciju, a nije imao ratno iskustvo ni u prvom svjetskom ratu, a niti u tajnom obavješajno - terorističkom ratu koji je Tito okusio u Španjolskoj u brigadi Dimitrov gdje je kao zapovjednik, po Staljinovim naputcima tajno, s leđa ubijao ratne saveznike; anarhiste, trockiste i ostale kojima Staljin nije vjerovao. Pavelić, kao prosječan pravnik, iako je i sam imao mnoge psihopatske osobine, bio je opterećen pravnim slijepilom zbog kojeg mnogi pravnici ne vide kako ne vrijedi donositi zakone koje ne možeš provesti u djelo.

Za vrijeme Titovog života Jugoslavija je dobila oko 120 milijardi dolara razne nepovratne pomoći koju je on kasnije obilato dalje dijelio svojim nesvrstanim prijateljima, bivšim britanskim kolonijama koje je on okupio u tzv. nesvrstanu organizaciju. To je učinio po nalogu Britanaca koji su preko njega ustvari financirali probritanske političare u svojim bivšim kolonijama. Iako se Tito vrlo brzo odupro i utjecaju Britanaca, te izgradio sustav osobne diktature, Britanci su mu nastavili pomagati pošto je osiguravao njihovu glavnu geostratešku investiciju na Balkanu, a to je Jugoslavija. Velikim darovima, preko Tita sačuvali su djelomični nadzor i nad svojim bivšim kolonijama tako što su preko njega prikriveno upravljali pokretom nesvrstanih koji je imao ulogu spriječiti potpadanje ovih država pod utjecaj SAD-a, ili SSSR-a. Više im je odgovaralo da njihove bivše kolonije budu formalno samostalne, nego da uđu u sferu utjecaja bilo koje nove velike sile. Sve to je Tito obilato koristio za organiziranje terorističkih komunističkih pobuna širom svijeta preko pojedinaca koji su vojnu i obavještajnu obuku prolazili na teritoriju Jugoslaviju, gdje su redovito dolazili na odmor kad su se trebali skloniti od potrage zapadnih službi.

Čitavo to vrijeme, zbog povijesno nezabilježenih represalija hrvatski nacionalni identitet je gotovo potpuno zamro, te je većina počela prihvaćati jugoslavenstvo, kao jedini način preživljavanja, dok je nacionalni naboj najjače sačuvan tek među, zbog političkih ili ekonomskih razloga izbjeglim hrvatima. Tek dolaskom "Hrvatskog proljeća", kad su se komunisti međusobno posvađali oko podijele turističkog "deviznog kolača", došlo je do naglog buđenja pritajene nacionalne svijesti. To je dvadeset godina kasnije, u trenutku raspada "velikog komunističkog carstva" stvorilo dovoljnu kritičnu masu za organiziranje otpora komunistima, Jugoslavenima i Srbima, te stvaranje države u oslobodilačkom domovinskom ratu, a u tome su znatnu logističku podršku dali upravo oni koje je protjerao na zapad.

Literatura:

Williem Engdahl: Stoljeće rata,Carol Quigley: Anglo američki establišment,Igor Bunič: Partijsko zlato,dr. Persi Ernst Šram, "Ratni dnevnik OKV"(ratni dnevnik vrhovnog zapovjedništva Vermahta),Memorali Hitlerovog povjerenika za Hrvatsku Edmund Glaise von Horstenaua, Jere Jereb: Eugen Dido Kvaternik,Vjekoslav Vrančić: Urota protiv Hrvatske, Milovan Đilas: Wartime (Vrijeme rata), Waltera R. Robertsa „Tito, Mihajlović i Saveznici“,Nada Kisić Kolanović: NDH i Italija,Dr. Dinko Šuljak: Želio sam Radićevu Hrvatsku,Fikreta Jelić-Butić, "Četnici u Hrvatskoj 1941-1945.", Globus, Zagreb, 1986., Dušan Plenča, "Partizanski odredi naroda Dalmacije 1941-1942", Vojnoizdavači zavod JNA "Vojno delo", Beograd, 1960., Nikola Milovanović, "Draža Mihailović", Centar za informacije i publicitet, 1985.,Zbornik dokumenata i podataka NOR-a, tom XII - njemački dokumenti,Fikreta Jelić-Butić: Ustaše i NDH, Globus, Zagreb 1977., Bogdan Krizman: Ante Pavelić i ustaše, Globus, Zagreb 1986., Bogdan Krizman: Pavelić između Hitlera i Mussolinija, Globus, Zagreb 1983., Bogdan Krizman: Ustaše i 3. Reich, 1-2, Globus, Zagreb 1983., Hrvoje Matković: Povijest NHD, P.I.P., Zagreb 2002., Vladimir Mrkoci i Vladimir Horvat: Ogoljela laž logora Jasenovac, http://www.vojska.net,Neva Mihalić: Borba Hrvata protiv trećeg Reicha, Miloslava Samardžića: “General Draža Mihailović i opšta istorija četničkog pokreta”,Neđeljko Plećaš: “Ratne godine”.I. Šibl: 'Ratni dnevnik',Dokumenti centralnih organa KPJ-NOR i revolucija (1941-1945), I., prir. Radomir VUJOŠEVIĆ, S. DUBAJIĆ, Život, greh i kajanje, Winston CHURCHILL, Drugi svjetski rat, Svezak drugi, priredio i preveo: Zlatko CRNKOVIĆ, Školska knjiga, Zagreb, 2002.Dr. Hrvoje Matković: "Povijest NDH." Tihomir Čuljak: RATTihomir Čuljak: Osnove globalnog gospodarstva.