Panorama Specijalno izdanje 2009

REVIJA ZA KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA - SPECIJALNO IZDANJE VITEZ 2009

KNJIŽEVNI NATJEČAJMARKO MARTINOVIĆNAJBOLJE KRATKE PRIČE 2009

PANORAMAGodište III, broj 16, listopad 2009. godine

KNJIŽEVNI NATJEČAJMARKO MARTINOVIĆKNJIŽEVNI NATJEČAJMARKO MARTINOVIĆKNJIŽEVNI NATJEČAJ

Pobjednica natječaja Lamija Begagić i Franjo Rajković

Revija za kulturu i društvena pitanjagodište III, broj 16, listopad 2009.

Nakladnik: Studio Albatros Vitez

HKD Lašva Vitez

Urednik: Željko Kocaj

Uredništvo: Dražena Vidović, Anto Zirdum,

Zvonimir Čilić, Mario Magerl

Foto: Željko Kocaj, Zoran Strukar Brzoka,

Alojz Mlakić i Zvonimi Čilić

Računalna priprema: Borislav Sučić

Tisak: Graforad Zenica

Adresa redakcije: Stjepana Radića 8

Tel: 030 711 809e-mail: [email protected]

Vitez, listopad 2009. godine

Specijalno izdanje PANORAMA4

“DANI MARKA MARTINOVIĆA 2009.”

Vitez. Svaki narod, svaka država, svaki kraj, općina i grad diče se vrijednostima koje su im u naslijeđe ostavili njihovi pređi. Jedna od

nesumnjivih vrijednosti općine i grada Viteza jeste književno djelo pokojnoga Marka Cara Martinovića. Obzirom da se 21. rujna navršila i šesta obljetnica od njegove smrti, prilika je da se podsjetimo na njega, čovjeka koji je nesumnjivo predvodnik viteških književnih naraštaja i kojega, barem zbog toga ne bismo smjeli zaboravljati. Marko Car Martinović, rođen je 8.3.1932. godine u Dolac Polju kod Travnika, a umro 21.9.2003. godine u Vitezu. Kao prozaik i kao pjesnik zauzima značajno mjesto u književnosti Bosne i Hercegovine, a Vitez je zadužio činjenicom da je njegov književni milje o kojemu piše upravo ova sredina u kojoj je živio, koju je najbolje poznavao i u kojoj se najbolje osjećao sve do svoje smrti. Pored toga, njegova poema „Vitezu“ nesumnjivo je himna ovome gradu i općini, njegovoj nesretnoj povijesti i njegovoj budućnosti punoj nade, poema koja zadugo neće biti nadmašena.Želio bih posebno istaknuti njegovu ljudsku veličinu i podsjetiti da na komemoraciji u povodu Markove smrt Gradimir Gojer nije nimalo slučajno rekao da je Martinović zasigurno jedan od najčasnijih članova Društva pisaca BiH koji je i iz protekloga rata izašao neokaljan i velik kakav je bio i prije rata.

Književne nagrade su također potvrda njegove vrijednosti, iako mogu sa sigurnošću reći da bi ih bilo i više samo da je Car imao kvalitetnije izdavače.

O njegovom djelu često znaju nepravedno reći da je neveliko, što uopće nije istina. Markovo djelo je i obimom dovoljno veliko da se o toj dimenziji njegovoga književnoga stvaralaštva nešto tako ne spominje. Nažalost, puno toga što je napisao još uvijek je pomalo razasuto po novinama i časopisima i bit će vremena, nadam se i volje kod mlađih generacija da se sve ono što je Marko napisao prikupi, odmjeri i da se objavi kao sabrana djela ili kao izbor onoga najboljeg što je Marko ostavio iza sebe.

Cijeneći svoga sugrađanina mi odajemo dužnu čast njemu, ali i našem gradu i općini i dajemo priliku sebi da oplemenimo našu svakodnevicu, uljepšamo naš život i barem za trenutak ga učinimo podnošljivijim u ovoj dolini suza iza koje i sve nas Marko strpljivo čeka. Nadam se samo da ćemo mu pri susretu s njim moći bez srama pogledati u oči.

Radi očuvanja uspomene i popularizacije djela pokojnoga književnika Marka Cara Martinovića, HKD LAŠVA Vitez i Udruga mladih ENTER Vitez raspisali su ove godine već III. nagradni književni natječaj za kratku priču koji nosi ime pokojnoga Marka Martinovića.

Još prošle godine ovaj književni natječaj prerastao je okvire samoga natječaja i prerastao u pravi višednovni kulturni događaj, odnosno manuifestaciju pod nazivom “Dani Marka Martinovića”. Da ovo nije pretenciozno dokaz su i ovogodišnja događanja koja su se odigrala u četiri dana ove manifestacije.

Marko MARTINOVIĆ

PANORAMA Specijalno izdanje 5

Kruna ovogodišnje manifestacije „Dani Marka Martinovića“ svakako je književna večer i dodjela književne nagrade koja nosi ime našega pokojnog sugrađanina. Naime, u petak, 18. rujna, s početkom u 19,00 sati u kongresnoj dvorani Franžiznog centra BiH u Vitezu, priređeno je svečano proglašenje pobjednika III. Književnog natječaja za kratku priču „Marko Martinović 2009.“.

Okupljene je najprije pozdravio Ivan Sajević, voditelj Udruge mladih ENTER, jedan od organizatora književnoga natječaja i manifestacije koja nosi ime pokojnoga Marka Martinovića. Potom je nazočne pozdravio Franjo Rajković, ugledni gospodarstvenik i generalni pokrovitelj književnog natječaja. Dopredsjednik HKD LAŠVA, Mario Magerl, u znak zahvalnosti za potporu ovom projektu Franji Rajkoviću uručio je umjetničku sliku slikara Drage Bešenića. Svečanost dodjele u prvome dijelu bila je vrlo sadržajna, pa i emotivna. Naime, puštena ja audio-video snimka na kojoj Helena Whitkin, kćerka pokojnog Marka, recitira njegovu poemu “Vitezu”, a tijekom ovog dijela večeri pušten je i video zapis interviewa koji je s Markom nekoliko mjeseci prije njegove smrti vodio Željko Kocaj, uz snimatelja Gorana Lukića i montažu Branka Bošnjaka. O ljudskoj i književnoj veličini Marka Martinovaća govorili su književnici i njegovi prijatelji, Željko Kocaj iz Viteza i Kemal Mahmutefendić iz Zenice.

Nakon prigodne književne večeri, predsjednik Udruge mladih ENTER, Ivana Sajević, uručio je priznanja najuspješnijim mladih autorima koji su sudjelovali na ovogodišnjem natječaju. Kao najuspješniji mladi autori nagrađeni su: Aida Čejvan, Maja Bagarić i Amir Berbić, svi iz Viteza.Potom su uručene nagrade najuspješnijim autorima ovogodišnjeg natječaja. Predsjednik ocjenjivačkog suda, Vatroslav Matić, iznio je relevantne podatke o ovogodišnjem natječaju na koji se javilo pedeset autora, te govorio o radu ocjenjivačkog suda i poteškoćama u kojima je ove godine radio. Potom su članovi ocjenjivačkog suda redom čitali obrazloženja i uručene su nagrade trećeplasiranoj

autorici, Gordani Radanović iz Banja Luke, za priču „Dušebrižnik“. Drugonagrađena je priča „Fenomen“, autora iz Zadra, Rajka Glibe. Potom je generalni pokrovitelj ovog natječaja i vlasnik renomiranog poduzeća Economic, ponosni sponzor manifestacije „Dani Marka Martinovića“, Franjo Rajković uručio prvu nagradu pobjednici ovogodišnjeg natječaja Lamiji Begagić iz Sarajeva, za priču „Neizvučeni“. Nakon dodjele nagrada priređen je prigodan cocktail za sve sudionike ovogodišnje ceremonije dodjele nagrada za III. Književni natječaj „Marko Martinović“. Treba naglasiti da je cjelokupan nagradni fond u iznosu od 3.000,- KM osiguralo poduzeće ECONOMIC d.o.o. Vitez i njegov vlasnik Franjo Rajković, koji je i sam bio prijatelj s pokojnim Markom Martinovićem.

Manifestacija je nastavljena i sutradan. Naime, u subotu, 19. rujna, u večernjim satima u Gradskoj galeriji Vitez priređeno je još jedno zanimljivo književno veče. Na ovoj večeri nastupila su četiri mlada pjesnika udruženi u tzv. “Ujedinjenu književnu frontu BiH”. Ova književna večer kojom je moderirao književnik iz Viteza Anto Zirdum, održana je u Gradskoj galeriji Vitez. Sudjelovali su Mladen Vuković iz Travnika, Mirko S. Božić iz Mostara, Dinko Kreho iz Sarajeva i Alen Tatić iz Zenice. Uz njih nastupila je i Ozrenka Fišić iz Novoga Travnik, a čitana je po prvi put i poezija Ante Zirduma.

Kao što je i red, na dan njegove smrti, 21. rujna, prijatelji, sugrađani i poštovatelji Marka Martinovića posjetili su Gradsko groblje gdje je sahranjen pokojni književnik. Na njegov grob položeno je cvijeće i upaljene su svijeće, uz sjećanje na pokojnoga pjesnika i izraženu želju da se ubuduće još kvalitetnije valorizira njegov književni i pjesnički opus .

Ž.K.


Bio mi je prijatelj. I to onaj istinski. Onaj koji mijenja mjesto sa nama – postaje mi, a mi postajemo on. Rijedak subrat, zaistinski. Onaj

koji nam daje sve, ali zato i obvezuje svime. Takav je bio moj prijatelj Marko, Markan, kako sam ga ja, i ne samo ja, zvao iz čistog milja. Ponekad, iz sentimentalne oblasti, i Markes, što mu nije bilo nimalo mrsko da ga poredim s velikim Kolumbijcem, svima nam znanim Gabrijelom Garsiom. Šalu na stranu, ali Marko jeste imao nešto magično, poput autora „Sto godina samoće“, i snovidno kao kod južnoameričkih pisaca. Pa nisu li novela „Dolina nade“ ili „Tražio sam Augusta“, njegove najbolje priče, pune sna i fantazije?

Sreo sam ga – i odmah zavolio – početkom sedamdesetih u Zenici. Skroman, spontan do „ubitačnosti“, tako da kažem, do dirljivosti bez komentara. Malo snebivljiv. Jednostavan, ponekad do snishodljivosti. Ali iskren, dobrostiv, i znatiželjan, znatiželjan... Što reći, nego pravi pisac, onaj koji upija sve oko sebe, i to „provaruje“ u svojoj duši i intelektu strašću zakletog stvaraoca. Rekoh, bijaše to u Zenici, u koju sam i ja upao „s neba u rebra“. Bio je upravnik pošte. „Najbolji pisac među poštarima, a prvi poštar među piscima“, zadirkivali smo ga bez njegovog opiranja. Iza sebe je ima samo jednu sitnu knjigu, knjižicu stihova „Zvona i tišine“, objavljenu u Travniku pedesetih; izdavač književni klub „Ivo Andrić“, urednik Stipo Lozić.

Kako je ono dalje bilo? Prebirem po već davnim sjećanjima. Znam da smo govorili, govorili, družili se, družili, smijali svakako, a bogami i cugali – pa pisci smo! Kad je jedan Falkner (najdraži Markov pisac), pa Hemingway, te Tin Ujević i ini, što mi ne bismo mogli! Domicilno okruženje ipak nam bijaše Vitez, Lašva, Travnik, dva Dolca, Guča Gora, samostani, fratri neizostavno, i onaj „čarobni brijeg“ – “Oprešnika brdo“, naša, a naročito moja, utjeha i nada, slatka bol i huda sreća. Mnogi nas, zasigurno, pamte od tada. Malo – malo, eto nas kod Hame, blizu je i „Zeppelin“, gledaj kako jurimo, zaneseni, a svjesni, ambiciozni, a lijenčine, u znane i neznane kavane, kojekakve bircuze, polumračne krčme,

SJEĆANJE NA MARKA

problematične rupe i rupice: Car glavom bio je svugdje dobro došao; naravno i njegov posilni, to jest ja glavom i petom. Literatura nam je bila meza – svakako uz pršut, sir i janjetinu – tako da nas pijača nikad nije mogla savladati, koliko uzbuditi, nadahnuti, samoosvijestiti. Ipak smo bili simpatični, originalni, samo smo nas dvojica tako vjerovali, a i još poneki. „Zvona i tišine“ jednoga dana pretočiše se u knjigu „Tražio sam Augusta“. Bogami, u značajnoj biblioteci poznatog jugoslavenskog izvođača „Veselina Masleše“. Pokaza općinstvu Marko svoje spisateljske mišiće. Sarajevo priča o piscu – poštaru iz Viteza. Kritičarska pera se oštre na novelama u kojima progovara Dolina Lašve. Vidim, Marku nimalo nije mrsko. Oduvijek je on vjerovao u to, u sebe, u svoje poslanje. Ali, on je i dalje skroman, smjeran, jednostavan, taj vječni momak iz Nević Polja. Netko mu se divi, a netko mu zavidi; tako je to među ljudima. Kupio Marko i radni stol, izrezbaren, spreman za velika djela. „A ja, otkako kupih ovaj meblirani radni stol, čuješ, nikako mi se ne piše; navikao sam ono s koljena, na koljenu i preko koljena... Najbolje kad Dragica mora pomjeriti ono što sprema za ručak, da ja pišem...“,

Kemal MAHMUTEFENDIĆ


šali se Marko na račun konformizma, protiv kojeg je uvijek bio. „Neka stola, nek’ on stoji gdje stoji, a ti piši gdje god stigneš; neće te povijest književnosti pitati na čemu si pisao, već kako“, tješim ja i bodrim njega, mlađi – stariji njegov brat. I posluša me: krenuše knjige, potekoše kao pitoma i čarobna Lašva; sve se pjeni, začarava i plavi zelene obale Markovog zavičaja, u kojem, kako je on vjerovao, čitav svijet može stati; - i može; ako može u dušu, može i u knjigu! Knjige o lovu, knjige o ratu, knjige o ljudima, knjige o smrti, o grobljima, o mržnji, o ljubavi, o vojskama svih oznaka i uniformi, bogtepita kakvih sve namjera... Marko bilježi li, bilježi – ljetopiše. Otvorio mu se apetit: kroz njega progovara tisućuijednonoćna Šeherzada: dokle pričaš, dotle ćeš i živjeti. I – rat. Sjekira s neba. Muk. Tajac. Krici. Krv. Nesreća. Pokora živa. A Marko – ko pisac – ni tada ne šuti. Čak, štoviše, on veze li, veze, u toj tmini, svoju priču – da se ne zaboravi. Stižu i nagrade. I iz Zagreba. On, naprotiv, nema jeftinog samozadovoljstva. Ali duboko osjeća da je vrijeme kurva: sad me vidiš, sad ne vidiš. Sve teče i, naravno, ističe. Zemaljsko je prolazno. Jedino je prolazno vječno. Pa ti gledaj što ti je raditi! Javlja se tuga, melankolija otrovno palaca; nemoć; puno je godina iza; bolest prijeti neumoljivim prstom. Je li to razlog što se naš Marko ponovo vraća svojim lirsko – melankoličnim „zvonima“ i „tišinama“: zvonima nade i tišinama neumitnog groba?

Ali, naš veliki prijatelj i piše, i smije se, bogami i cugne, šali se, ulazi i izlazi, vječno znatiželjan, iz svoga doma – da mu je da bude na svakom mjestu, istovremeno. Povremeno dopelja i do Zenice, i koga će, ako ne mene, potražiti. I sam sam natovario godina, a moja Neretva, kao i Markova Lašva, ne čeka... Jednom, dvaput, tri puta se vidjesmo. Duboko pogledasmo jedan drugome u oči; umire se, prije ili kasnije. Iza nas će ostati neizbrisiv trag: naše knjige. Nek’ one žive.

da mu je da bude na svakom mjestu, istovremeno. Povremeno dopelja i do Zenice, i koga će, ako ne mene, potražiti. I sam sam natovario godina, a moja Neretva, kao i Markova Lašva, ne čeka... Jednom, dvaput, tri puta se vidjesmo. Duboko pogledasmo jedan drugome u oči; umire se, prije ili kasnije. Iza nas će

I odjednom – smrt. „Umro Marko“. A svi ćemo. Jedino mi je žao što on, kad mi se to desi, neće, kao evo ovako ja njemu, pisati o meni. Baš bih volio znati što bi on to o meni rekao. Laka nek ti je vječna sjena, moj Marko! Vidimo se nekad, i negdje, možda nikad i nigdje. Ali, i ovo jednom bijaše nezaboravno.

______________*Marko Martinović (1933. Nević-Polje – 2005. Vitez), hrvatski književnik u Bosni; značajan pripovjedač; dobitnik eminentnih nagrada.

S pijetetom napisao Kemal MAHMUTEFENDIĆ

Marko Martinović s prijateljima na promociji zbirke “Salon namještaja”


Marko Martinović rođen je 8. ožujka 1933. godine u Polju kod Travnika, a umro 21. rujna 2003. godine u Vitezu. Sahranjen je

na Gradskom groblju u Vitezu. Prozaist i pjesnik, objavio je osam naslova. Uvršten je u antologiju „Hrvatska proza u BiH od Matije Divkovića do danas“ (1995.) priređivača Veselka Koromana. Nositelj je Zlatne povelje Matice hrvatske, koja mu je uručena u Zagrebu 1995. godine za zbirku priča „Isus u podrumu“. Bio je omiljena osoba, društven, duhovit kozer kojeg mnogi smatraju predvodnikom viteških književnih naraštaja.

Ovo je posljednji intervju s Markom Martinovićem, a napravljen je nepuna dva mjeseca prije njegove smrti 21. rujna 2003. godine.

Ž.K. Rođen si prije gotovo 70 godina, a u književnosti si već punih 40 godina, možda malo i više. Možeš li se sjetiti svoje prve zbirke?

M.M. Prošle godine (2002. godine, op.a.) jednom prilikom proslavili smo izlazak prve moje zbirke koja je izašla u Travniku. Zvala se «Zvona i tišine», a to je bilo 1962. godine. Prošle godine je bilo četrdeset godina, pa to smatram početkom svog književnog rada. Tako da sam došao i do 70 godina, pa i to se nešto zaokružuje. Prešao sam veliki put, ali ne znam točno što je vrijedno ostalo iza mene, jer to će vrijeme i kritika prosuđivati. U svakom slučaju nije neko obimno djelo, ali što je, tu je.

Ž.K. To je ipak nekih 10 knjiga i među tim knjigama ima i nagrađenih. Znam da si 1996. godine dobio «Zlatnu povelju» Matice hrvatske za knjigu „Isus u podrumu“?!

M.M. Zbirka je objavljena 1995. godine u nakladi Matice hrvatske, a potom je i nagrađena tom «Zlatnom poveljom«. Te godine smo nagrađeni ja i jedan profesor iz Duborvnika za knjigu o Dubrovniku.

Ž.K. Je li bilo još kakvih nagrada za tvoja književna djela?

Intervju: Marko Martinović, književnikRazgovarao: Željko Kocaj

M.M. Jeste, bilo je manjih nagrada. Ja sam već prije 1962. godine dok je izlazio čuveni ‘Telegram’ u Zagrebu, dobio nagradu za pjesmu, zatim sam dobio nagradu grada Viteza i tako, ne znam ni ja točno jer bile su to male nagrade za priče.

Ž.K. Pitam te to i zbog toga što sam nedavno čitao jedan tvoj tekst o pokojnom kolegi Ivici Šariću u kojem spominješ prokletstvo provincije, udaljenost od središta. Prati li i tebe to prokletstvo udaljenosti od središta zbog kojeg nisi stalno prisutan u javnosti?

M.M. Prati i mene, prati to svakog pisca koji je onako skrajnut negdje fi zički u neku gluhoću…, to ne znači da se ne može pisati i ne može stvarati, ali veliki grad, veće kulturno središte sigurno je i veći poticaj za književni rad. Ovdje misliš ako si u selu prvi, da si onda glavni. Mislim da je bitno da si odlučio koliko goriš, koliko želiš biti pisac, te onda ide, a više i naučiš kad si u većem kulturnom centru, a knjižnice su ti pri ruci i prijatelji koji ti mogu pomoći literaturom itd. Ovako vodiš sam svoje bitke, sam svoje muke.

Jeste, bilo je manjih nagrada. Ja sam već

Marko MARTINOVIĆ


Ž.K. Teško je doći do medija?

M.M. Upravo tako, teško je doći do medija, a to nije nevažno. Mi pisci smo čudna čeljad, kad nas hvale, onda nam je drago, a ako je previše, počinje nam smetati. Ja znam da su neki pisci, kad su postali slavni, bježali od medija, a još dok nisu slavni, svi vole da ih netko malo spomene.

Ž.K. Jednom si pričao kako si se nervirao zbog neke priče pa te je supruga pitala zašto uopće pišeš?

M.M. Neki dan sam čuo u jednoj emisiji izjavu čuvenog redatelja Stivena Spielberga da mu je užasno snimati filmove. On je zaradio novac, slavu i pravi dobre filmove, ali kaže da mu je to najgore. Tako i ja često pitam samoga sebe zašto sam pisac i zašto uopće pišem. Onda me i žena isprovocira, kaže mi zašto sad moram pisati ako me to nervira. Čovjek se prepadne bjeline papira, stola, te praznine koju valja ispuniti, a žena mi kaže:’Nemoj pisati, zašto pišeš?!’ To me razljuti i onda pišem njoj iz inata.

Ž.K. Dobro, Marko, činjenica je da si rođen na dan žena. Ima li to neko simbolično značenje u tvom životu?

M.M. Mislim da nema. Ja donekle vjerujem u taj raspored zvijezda, astrologiju, donekle to i ima malo utjecaja. Rođen sam u ožujku, u znaku ribe, a da sam znao da će to biti na dan žena, možda se i ne bih rodio, tako da sam preskočio mnoge proslave svog rođendana. Žene su sve slavile, ja se uz njih provučem tako da sam ostao uvijek isti i godinama mlad.

Ž.K. Često si pisao o ženama, a česta tema tvoje poezije je i Lašva. Međutim ni Lašva više nije zelena i moćna kako si je opisivao. Puno toga se promijenilo. Što je to što se promijenilo u tih 40 godina, što se to promijenilo u tebi, među ljudima, je li nam danas bolje nego ranije?

M.M. Nije nam…, ne znam kako bih to rekao. Počeli smo o Lašvi… Ja sam rođen kraj Lašve, ostat ću tu i umrijet ću uz nju. Ako me Bog poživi, napisat ću još

toga kad završim ovaj roman čija radnja se također odvija oko Lašve, ovaj kraj, ovi ljudi... Baš sam nedavno pročitao kao potvrdu svoje misli:’Piši o svom kraju, piši dobro’. Ako u tvojoj literaturi, tvojoj umjetnosti postoji ono što je univerzalno, onda je sve to lako. Faulkner je moj dragi pisac iz mladosti. Njegov jug, okrug o kojem piše postao je dio svijeta. Cijeli svijet je tu. Vi svugdje možete prenijeti njegovu radnju, ljudske sudbine, ali njegova aroma, to je Faulkner. To bih volio da ima moj kraj, moji ljudi. Ja i ne mogu drukčije pisati. Ne mogu biti ni seoski pisac, a ne mogu biti ni čisto urbani. Dobro, možda da me netko baš natjera, ali ja ne znam bih li mogao napisati knjigu u kojoj bi se sve događalo u gradu, u tim miljeima. Meni je pokojni Alija Isaković rekao jednom zgodom kako kod mene nema ni sela ni grada. „Gdje je taj tvoj svijet“, pitao me je. Bilo mu je zanimljivo, jer je on pisao recenziju za moju prvu knjigu „Tražio sam Augusta“. Ja mislim da imam svoj svijet.

Ž.K. To je svijet Lašve, je li?

M.M. Svijet Lašve, rijeke koja protiče mojim djetinjstvom. Prvu pjesmu koju sam napisao posvetio sam Lašvi. Uz nju sam rastao, kupao se u njoj, ali više ni rijeka Lašva nije ono što je nekada bila, niti sam ja ono što sam bio, niti je ovaj kraj onakav kakav je bio kraj moga djetinjstva. Međutim, Lašva tu ipak protječe. Zagadili su se i ljudski odnosi i rijeka, ali mislim da će se to sve pročistiti. To se može ako bude dobre volje.

Ž.K. Ovdje pred nama su dvije knjige koje bi nam mogao predstaviti:“Prosinačke kiše“ koja je objavljena 2002. godine, i posljednja knjiga „Salon namještaja“. To su izbori iz tvoje proze?

M.M. Ja sam ukupno napisao u životu svega 60-70 priča pored poezije. Drago mi je što su me ljudi počeli cijeniti kroz te moje priče. Zanimljiv projekt imao je Nikola Krstić, odnosno njegovo poduzeće „Itaka“. Naime, izdali su u prvoj varijanti izbor iz mojih priča, koji je meni zanimljiv iz razloga koji ću kasnije reći. „Itaka“ je planirala objaviti nekoliko knjiga pet pisaca. Tu smo Željko Ivanković, pokojni Jakov Jurišić, Mirko Marjanović, Anđelko Vuletić i ja. No, stalo se s

tim projektom. Vjerojatno je Nikoli nestalo snage i financija. Zašto kažem da mi je zanimljiva ova knjiga? Neovisno od ove, pojavio se i izdavač iz Širokog Brijega, također s izborom moje proze. Bilo mi je zanimljivo kako tko gleda i kako tko bira moje priče, pa mi je drago što su se podudarile. Razlikuju se, ali ipak ističu ono što je vrijedno kod mene.

Ž.K. Vrijedna kod tebe je svakako i poezija, ali bih te zamolio da nam pročitaš jednu ljubavnu pjesmu. Doduše, nisam siguran je li baš ljubavna?

M.M. Pjesma je ljubavna, napisana je 1962. godine. Dakle, prije 40 godina. Za tu sam pjesmu dobio nagradu zagrebačkog časopisa „Telegram“:

«Ako je tvoje djetinjstvo bilo ludo i sveobuhvatno ljeto,ako je tvoje ljeto bilo zelena svemoguća rijeka,ako je tvoja rijeka bila plava nedostižna Maja,ako je za tebe Maja bila život do dna zaljubljen u glasako je taj glas bio divan bodež u tvom tijelu,ako je već tako bilo, ako je baš tako bilo,otkuda ti na ovoj obali čitav i utješen?».

Ova pjesma nekako me vraća negdje daleko, ali kao da sam anticipirao da ću jednoga dana sam sebi reći: otkuda ti na ovoj obali poslije svega što se doživjelo i proživjelo?!

***

Postanite korisnik potrošačke

kartice cm "CLUB CARD" Vašeg cm-cosmetic marketa

Sa željom da nagradimo Vas, naše vjerne kupce, uveli smo "CLUB CARD" potrošačku karticu cm-cosmetic marketa, kojom pri svakoj kupovini osvajate nagradne bodove.

Korisnikom potrošačke kartice možete postati na vrlo jednostavan način. Dovoljno je da u svom cm-cosmetic marketu napravite račun veći od 20 KM ispunite pristupnicu i predate je ovlaštenoj osobi.Po ispunjavanju podataka u ovu pristupnicu, potrošačku karticu "CLUB CARD" možete preuzeti odmah na prodajnom mjestu.

1.Ispunite pristupnicu za potrošačku karticu cm-cosmetic marketa

2. Na jednostavan način sakupljajte nagradne bodove

Svaka kupovina preko 10 KM donosi Vam bodove. (npr. 10KM = 1 bod,

20KM = 2 boda, 30KM = 3 boda...) Nagradne bodove ostvarujete uvijek na isti način, bez obzira na sredstvo plaćanja, a ostvareni bodovi iz te kupovine, kao i ukupan broj bodova, ispisani su na Vašem računu.

3. Nagradne bodove iskoristite već pri sljedećoj kupovini

Tabela boniteta, obzirom na vrijednost kupovine

Nakon što sakupite 10 bodova, možete ih iskoristiti već pri prvoj

sljedećoj kupovini. Dovoljno je napomenuti blagajnici, uz predočenje potrošačke kartice, da želite iskoristiti sakupljene bodove.

Napravite račun veći od 20 KM, ispunite pristupnicu i predajte

je ovlaštenoj osobi u cm-cosmetic marketu, te preuzmite Vašu "CLUB CARD" karticu.

Razred Vrijednost kupovine

Broj sakupljenih bodova

Bonitet u%

Vrijednost boniteta u KM

A 100 10 5 5B 300 30 6 18C 500 50 7 35D 700 70 8 56VIP 1.000 100 10 100

Odabrano za Vas !


Lamija Begagić NEIZVUČENI„Kad se izvučemo iz ovoga, sve ćemo riješiti“, govorio sam joj i do današnjeg dana nisam siguran da li me je ikada čula, ako me i čula da li me je razumjela, ako me je i razumjela, da li mi je ikad povjerovala. Bila je umorna, nakon svake moje rečenice malo bi zatvorila oči, pa ih potom lijeno otvorila i bez glasa tražila gutljaj vode.

„Kad prođe, sve ćemo se dogovoriti“, ponavljao sam više sebi nego njoj i davao joj da pije, pratio kako joj voda lijeno i sporo klizi niz grlo, kao na usporenom filmu, kao da se probija kroz silne brane i prepreke.

Onda bih je pustio i napuštao, penjao se nazad na planinu sa koje smo prinudno sišli i mislio, mislio kako ćemo zaista riješiti sve i dogovoriti se o svemu, a da ni sam nisam znao šta je to sve i kako ćemo riješiti nešto čega nismo ni svjesni. Znao sam da neki problem postoji, znao sam da zaslužujemo da budemo bolji, znao sam, kao nakon svakog susreta sa oronulim zelenim pločicama bolnica, da život nije zajebancija. A kada je bez kacige uzjahala svog GT Agressora i asfaltnim se puteljkom krenula spuštati sa vrha planine ka gradu, ona je mislila upravo suprotno: da život jeste zajebancija, da su planina, bicikli i naša prva zajednička brdska avantura nešto zbog čega vrijedi biti sretan uprkos činjenici da je, to i slijepac vidi, ovo naše posljednje zajedničko ljeto... Mislila je tako dok je vjetar puhao odozdo, kao da se penje na planinu s koje silazimo mi, rumeni, sretni i živa skladišta adrenalina koji raste kako raste i broj okretaja pedala. Život je lagan, lagan kao vjetar koji bi joj u tom trenutku filmski raznosio kosu, da ista nije bila dugačka dva-tri centimetra. Život je neozbiljan kao i njena odluka da se baš u tom trenutku kada se stari bijeli kombi penjao cestom, okrene iza sebe i pogleda šta je sa mnom koji sam, opremljen i naoružan svom pripadajućom opremom, vozio nešto sporije od nje. Život je tren, isti onaj tren potreban da izgubiš kontrolu nad biciklom, skreneš u pijesak posut po cesti još prošle zime i završiš u šipražju, daleko od bicikla kojem, za razliku od tebe, nije falila ni farba s guvernale. Život je pun iznenađenja, neprikrivenog iznenađenja vozača kombija, stranca iz neke dalekoistočne zemlje koji je naš jezik govorio bez padeža, umekšano i isprekidano dok nas je, nju polusvjesnu i mene preplavljenog osjećajem neodgovornosti što joj nisam ponudio svoju kacigu, vozio ka bolnici na kraju grada.

„Kada prođe, sjest ćemo i pričati o svemu. Samo da prođe“, šaputao sam joj dok sam obje ruke držao na njenim grudima, braneći joj da ustane sa poda kombija, a ona se borila, htjela je ustati i izaći, nesvjesna gdje je i kamo je vozimo.

Smiješna mi je sad ta potreba da joj pričam o budućnosti dok ona nije znala ništa ni o sadašnjosti, da joj pričam šta će biti kad prođe dok ona nije znala ni kroz šta prolazi, ni šta to treba proći. I smiješni su moji dlanovi na njenim grudima i suvozač iz iste one dalekoistočne zemlje koji gleda čas u nju, čas u mene. Postiđen skidam kacigu i spuštam je na pod kraj nje, na mjesto gdje ću je sasvim namjerno zaboraviti kada prođemo bolničku kapiju i dva nas preplašena stranca isprekidano pozdrave i na kutiji cigareta napišu svoj broj telefona da im javimo je li sve dobro, je li zdravlje, kako bilo i trebati li pomoć.

A trebala mi je pomoć dok sam se taksijem vraćao na planinu, dok je vozač šutio, a ta njegova šutnja bila jedino što me u taj ljetni sumrak činilo sretnim. Kilometri su se odmotavali, ali nisam mario. Mislio sam samo o tuširanju, o vodi koja će ukloniti sve, isto ono sve koje ćemo riješiti kada se iz ovoga izvučemo.

Izvukli se nismo, ali to sam saznao prekasno. Vožnja je već bila plaćena, šofer je okrenuo taksi i odmaglio


u kotlinu, ka gradskim svjetlima. Prošao je bolnicu, u bolnici nju, i produžio ka centru. Možda i nije, možda je i skrenuo ranije, i prije bolnice i odjurio preko mosta, ali volim zamišljati da je ipak prošao kraj nje i vidio upaljeno svjetlo iako je još spavala.

* * *

„Rano, čim se probudila“, odgovorio je nezainteresovani ljekar na moje pitanje kad je i uz čiju dozvolu otišla.

„Uz čiju dozvolu“, ponovio sam, nešto oštrije, a on je, već odlazeći niz hodnik i bijelim klompama lupajući po zelenim pločama, samo dobacio:“Na vlastitu odgovornost“.Potom je ušao u lift. Stajao sam u hodniku i gledao za njim, dok me sestra nije zamolila da se sklonim sa prolaza.

„Bio je to samo malo jači potres mozga. Nije morala prenoćiti još jednu noć“, dodala je, a onda su i njene klompe ovjerile pločice pa zakoračile u isti lift koji je progutao i ljekara.

„Nema toga što neću uraditi, ne može tek tako otići“, govorio sam taksisti dok sam se opet vraćao na planinu. Šutio je i povremeno sažaljivo pogledao u retrovizor. Nerviralo me što šuti kao što su me poslije nervirale i moje riječi. Naravno da nisam uradio ništa, jer nije bilo toga što sam mogao uraditi. I naravno da je otišla tek tako, kad je otišla još davno, onda kada sam za sebe izabrao mekši jastuk ili onda kada sam između poda i kreveta sebi birao krevet, svakako mnogo prije trenutka u kojem sam na svoju glavu stavio jedinu kacigu koju smo imali.

Kasno te noći, javio se vozač kombija. Uz nespretne zahvale što sam mu javio da je sve uredu, rekao je i da je kaciga na sigurnom.

Kasno te noći javila se i ona. Kratko je rekla da je dobro i da me moli da joj se ne javljam više.

Kasno te noći zaspao sam na podu, ali nisam se od toga osjećao nimalo bolje. Poslije, ne sjećam se tačno kada, vratio sam se na krevet.


Evo me, čovječe! To sam ja. U bujici sam. Podmlađujem se. Tražim svoje korijene, svoj autentični izvor. Migam se među dronjcima prepoznatljivim. Nema me gdje očekujem da

bih mogao biti. Pobjegao sam. Negdje sam dobjegao, ali još ne znam gdje? Čudo se dogodilo, kažu. Dogodilo se neočekivano. Nisam ga očekivao ni ja, ni oni. Probudio se otpisani. Komešam

se. Pokušavam se snaći u dogođenom. Metež misli pretače se u kovitlac. Sporo se snalazim, a moram se snaći u novonastaloj situaciji. Pred očima sličice čudesne svakodnevice promiču i nezaustavljivo padaju u zagrljaj mrakastih. U meni kulja strah od dogođenog. O tom potom. Evo me. To sam ja, zaboga!

Lovim izgubljeni osjećaj za vrijeme i prostor. Gdje sam? Stani, čovječe! Ne obmanjuj me. Zgrada i soba u kojoj ležim s drugim pacijentima poznata mi je. Virim kroz prozor. Nema dvojbe. Bio sam u ovoj zgradi prije pola stoljeća. Bila je to posljednja postaja simpatičnog dubrovačkog tramvaja i ujedno željeznička postaja za vlak zvani Ćiro kojim su putnici vijugali kroz kamenjar uz more, gegali se u taktu tipa-tapa, tipa-tapa, u unutrašnjost zemlje. Borim se da povratim i ojačam mršava zapamćenja. Nema se što filozofirati. Tu sam gdje sam. Otkud tu? Pokušavam rekonstruirati zatamnjena mjesta putanje. Zaista čudno. Ma, kako sam tu dospio? Što se to zapravo sa mnom dogodilo? Vrpoljim se u dvostrukosti svojih kolosijeka. Nova stvarnost, nove slike, novi ljudi, novi pejzaži. Sve novo. Sve nekako i prepoznatljivo i upitno.U meni kao u novorođenčetu cvjetaju misli u svojoj utihi. Ne, ne! Ovaj put neću ponoviti grešku ravnanja prema većini kolega po peru. Moram biti svoj, originalan, autonoman, u svemu svoj. Mislima u cvjetanju ne dopuštam spregu s onim što se taji. Činio sam to prije kalvarije koju prođoh, prije čudesnog događaja pred kojim sam zanijemio i ja i medicinsko osoblje koje je skrbilo o meni. Svaka sprega punjena je bojama odgovornosti za napisano. Ona mi se vraćala kao bumerang i postajala sve nepodnošljivijim teretom za iznureno tijelo i dušu prepunu ožiljaka. Duša krije ožiljke. Kada ih ipak dotakne u tekstu oblikuje ih u oblandi, a oblanda je umrežena silnicama koje se taje u dubinama duše i plaše se otkriti. I onda kada sam ih prezentirao u oblandi, nerijetko su prizemljaški moćnici činili sve da dobijem po prstima. Ipak, evo me. Postojim. Puštam ono što drugi taje neka iziđe na svjetlo dana. Dubine u meni propinju se na svjetlo makar to trpile staklene noge njihove autonomnosti. Virus straha od rasplinuća napada. Moram obuzdati napadnu sklonost prema umaknuću. Jašta!

Obuzdao sam čudo zvano smrt. Odgodio odlazak u prašinu na neodređeno vrijeme. Ma, što “na koliko”? Dovoljno da proradi kakotnjak i u buketu misli zgnječi virus umaknuća. Moj pajdo po peru varaka se i zaključuje kako je on ipak “ono što nije uspio biti”. Budi se moje vrelo optimizma. Osjećajnost cvjeta. Koncentrira se često tamo gdje je najmanje očekujem. Posložit ću ja to. Vjeruj čudu koje ti se prezentira kao cjelovito i nabijeno emocijama. Postojim, čovječe.! Živ sam! Evo me! Tko je kao ja? Tko, molit ću lijepo?

Živ sam. Što se dogodilo? Ništa se nije dogodilo! Ma, daj...? Dogodilo se, dogodilo, jašta! Živ, a nepokretan. Nešto se ipak dogodilo. Tijelo nepokretno, a u njemu razigrane misli kolo vode. Tijelo kao da se na brzake pretače u riječ. Ako, ako iz riječi je i nastalo. Pa? Pa, nikom ništa! Malo prije sam pokušao odgonetnuti gdje se ja zapravo nalazim? Prepoznajem slike starog Dubrovnika kojih više nema, osim na davnim slikama iz djetinjstva i onim iz muzeja i privatnih zbirka.. Dolazimo izletničkim brodom. Ne prepoznajem najbolje pejzaž. Ali ovo gdje smo se iskrcali sigurno poznajem. To je zgrada tramvajske i željezničke postaje u Dubrovniku.Otkud ovo opet? Posjedašmo u ušašni restorančić. Svi naručuju piće. Ja se borim s naletom mučnine. Pritišće me nesvjestica. Trta mi je. Odapet ću, svega mi (ovdje svega uleti umjesto Boga) baš tu gdje svi pijuckaju piće i opušteno razgovaraju. Je li ovo zadnje magličenje pred vječno zatamnjenje? Možda

Rajko Glibo FENOMEN


jeste, možda ipak nije. Šapatom molim Boga za još bar tri dopunska mjeseca. Lud sam. Stoposto sam lud. Nije Bog budala. Svi ga mole samo kada im je trta, inače ne sjete ga se kao ni mene. Nisam ja baš u svemu kao oni. Dat će meni Bog još taj mali-veliki dopunski životić, jašta će! Dopunska tri mjeseca kratka kao tren, a duga kao godina. Nije on cicija kao ovi prizemljaši oko mene. Po facama vidim da su sve prizemljaši. Možda poneki malo odskače i nije baš to, ali je vrlo blizu tom statusu. Intuicija me rijetko vara. Nisu bili hrabri. Nisu se znali iščupati iz zagrljaja provincije. Naslanjam se na ruku podmetnutu u okvir prozora. Kroz sumaglicu ugledah dvije medicinske sestre naslonjene na šank. motre me sažaljivo. Teško se nositi s njihovim pogledom. Vide da naginjem spisku otpisanih. Još me zapišu u MKU i fajrunt. Bojim se. Njihov pogled govori mi da spasa nema. Simpatične su. Da sam zdrav ne znam koju bih prije povukao za rukav. Ovu plavušu, vedru i nasmijanu, ili crnkicu do nje čija ženstvenost nema premca. Opet počeše upitnici. Ma, gdje smo to mi, zaboga? Naiđoše dva muškarca i tri žene. Onu zadnju prepoznah. Moja doktorica? Ona me primila u trenutku pada u komu Ovaj moj opet dobio napad. Neće preživjeti. Nešto mu predlaže, ali ne čujem što. Kao da je riječ o mogućoj dijagnozi? Ne, ne, kolegice, to! Donesite mu onaj mali koncentrator kisika da se povrati. Ostalo ćemo vidjeti kako ćemo i što ćemo?

I evo me. Ležim nepokretan u krevetu. Čudan krevet! Čudna soba! Zovu krevetom taj stol-ležaj, a nad glavom instrumenti prate rad svih vitalnih funkcija. Zato sobu i zovu šok soba. Kada se krivulja rada srca ispravi, znači otegao sam papke. Ma, daj, molim te? Tako je to i ne može biti drukčije. Jašta! Koliko mi položaj dozvoljava vidim da sam u nekoj zgradi koja nije namjenski građena za bolnicu. Neki hodnici, neke čudne kružne stepenice, sobe u svojim zasebnim odvojcima, sve nekako novo i neprepoznatljivo. Čini mi se po zvucima koji izvana dolaze da je vrijeme Uskrsa. Vidim gore uz serpentine pucaju i šenluče dva-tri muslimančića. Šenluče na bošnjačko-bosanski način. Draška me pitanje otkud oni tu? I još s toliko radosti slave dolazak Uskrsa. Dobro... U Dubrovniku je sve moguće. Njegova matrica života ima svojih autentičnih biljega koje drugi gradovi i njihove matrice života nemaju. Začu se galama i komešanje ispod naše zgrade. Požaaaaaar, kriči jedna bolničarka i klupko osoblja odsurga se niz stepenice vani. Zavija jeka alarma za požar. Pobjegoše svi iz zgrade, svi koji se mogu kretati. Ostadoh sam ja. Virkam naokolo, ali nigdje nikoga. Zar ću ovdje skončati? Zar da izgorim nepokretan u krevetu? Dozivam u pomooooooć, u pomooooć, ali ništa. Nitko se ne odziva. Mrtva tišina. S vremena na vrijeme začuje se klapanje i šištanje vode svuda oko mene. Pokušavam se podići bar da sjednem. Ne može. Ostaje grozničava priprema za smrt. Molim tri Očenaša, tri Zdravo Marije i tri Slava Ocu. Želim da me požar zaobiđe i da poživim makar koji dan dok ona dođe, a kada je osjetim blizu na brzake molim i preklinjem sve živo da prođe. Neka ovo bude posljednji Uskrs, ali da ga dočekam živ, makar i nepokretan. Još nisam izgorio. Požar suklja negdje u blizini. Miris dima draška mi nosnice. Ja požurujem Uskrs, a onda ću ( zarekao sam se sebi i Bogu) napisati najbolju novelu moga spisateljskg opusa i ona će nositi naslov Posljednji Uskrs

Ne znam što se zbiva? Ne znam koji je ovo dan? Je li isti dan kada su svi pobjegli pred opasnošću od požara, ili je drugi dan. Osoblje tu i tamo prođe šutke. Bojim se pitati. Jednu sam sestru pitao je li udata? Veli da jeste i da ima troje djece. Skužio sam je kroz staklo kako se jurcaju ona i neki mladi doktor stažist i zamjerio joj što iza leđa ponižava muža koji možda sada čuva djecu kod kuće. Pitam drugu sestru za nju, ali mi ona reče kako je dotična kolegica djevojka i nije udata. Radila je u Njemačkoj i nedavno došla kod njih. Vidiš, vidiš! Mislila je ona da sam ja već na drugoj obali i da ništa više ne razumijem, niti poimam pa može reći bilo što. Zafrknula se. Nije ona prva koja me tako zezuka. Da, da, da! Taj stažista je govorio da sam ja, ako odapnem, a nema mi spasa, prvi smrtni slučaj na njihovom odjelu u ovoj godini. U meni proradio inat. Nema mi moje simpatije, sestre Barbare. Ona je moj broj, a lijepa je, dovoljno lijepa da četerdesetak godina jaši kao od šale. Triput zaredom me je kupala dolje u međunožju, pa malo naviše, onda malo naniže. Žao mi je. Obećao sam


joj kako ću se revanširati čim iz ovog kreveta i kuće iziđem na slobodu. Složila se. Onda mi odjednom dođe muka. Sumrak se hvata pred očima. Ne trepćem. Ukočeni pogled zakovao se za strop. Ne govorim ništa. Nemam kada i ne mogu ni taj napor podnijeti. Dišem duboke udisaje i izdisaje. Ne znam koliko je to trajalo, ni koliko je duboko? Kada mi se malo razbistri zovem i pitam gdje mi je Barbara? Tu sam, javi se. Klečala je kraj kreveta, šutila je i sva blijeda od straha pogledom je pobjegla vani u dvorište da me ne vidi kako umirem. Ne, ne! Nisam smjela gledati vani, već sam pazila kretanje krivulje rada srca. Imao si kliničku smrt. Kako? Da, da kliničku smrt! Koliko je trajala? Desetak minuta. Evo me, velim joj sav u znoju.

Pošla je od mene. Naći će snošljiviju zanimaciju makar nakratko. Kćerke kao s neba stvoriše se pokraj kreveta. Pričam nešto s njima, a one valjda razvrstavaju što je u njihovim atarima prihvatljivo, a što je tek moja koma i na taj dio govora ne paze. Nisu donijele ništa. A ja gladan. Bolničarka veli iznenađeno, jučer ili sutra ne znam, ali glasno reče: Uh što je ovaj lontrav. Nasmijao sam se, sam sebi naravno. Da kome bih kada svi ionako računaju da ću i nakon kome biti kusast za dio pameti, znači pomalo lud. Oni ne znaju da sam ja puno puta prije kome bio pomalo lud i puno puta bježao iz kruga tako označenih. To je za mene već uhodana igra. Ne znaju one što se ja nasmija baš toj starijoj bolničarki. Po onom lontravo zaključih na brzake da je ona došlo iz Bosne odnekud i pokoja joj se omakne koje nema u loko rječniku starosdjedilaca. Muče me i ove kćerke. Bojao sam se pitati osoblje jer će pomisliti kako sam bogin s pameću, a uporno se bojim i njih upitati, jer jednostavno ovo što se s njima događa ne može ići tako. Rade obe. Obe imaju djecu., Udaljenost od Zadra do Dubrovnika je velika. Ne bi mogle doći mi u posjetu svaki dan i još svaka svojim autom. Ni govora. Nemaju one love za takav luksuz. Ma, neka! Upitat ću ih sljedeći put kad dođu. Možda će i meni biti bolje. Razbistrit će se, ili će se totalno smrknuti. Nešto mora biti. Možda sam u šibenskoj bolnici? Možda.... Odoše kćerke. Uzjogunjene misli ne uspijevam srediti. Svijest se, sve su prilike, bode sa podsviješću. Sve moje more, sve moje tjeskobe, napinju se do pucanja. Peti je dan, ako dobro i pravilno računam, „kako mi se moja Barbara“ vraća u san, ili po prave, u javu. Krhko je moje razlučivanje. Pojavljuje se predamnom. Nije to nikakva optička varka. Ni zabluda nije. Njezina pojava, ljudi moji, tjeskobno mi srce grije. Mimo moje volje netko pothranjuje moje sumnje. Nije Barbara, nije! Nisam sumnjičav tip, a nu ti vidi, sumnje ipak cvjetaju, jaše me i sve su nepodnošljiviji teret. Možda je sve varka? Možda imaginativne slike? Ako sam sam, onda sam sam sa sobom i u ugodnom društvu. Razgovaram. Brusim sintagme. Metafore izbjegavam gomilati, jer ovi naraštaji što iza mene dolaze ne poznaju sintagmu kićeni stil. Pitaju me što je to? Šutim prikrivajući povrijeđenost. Ma, dajte, recite već jednom, je li to malo kićeni, ili puno kićeni, ili umjereno nakićeni, recite već.Neće vam jezik otpasti. Riječ je o stilu dragi moji, rekoh. Malo se zamisliše. Onda se okrenuše i nastaviše priču kao da mene u blizini i nema. Jedva čujno pjevušim: „Svud okolo su zidovi/ i hodnici bijeli stoje./ Mnogo snova u samoći ovdje mojih uvelo je/. Prošviko gospar. S pjesmom mu se vratio stil. Bar znamo otkuda je u naše krajeve stig’o, razgovaraju udaljavajući se prema vani. Nastavljam razgovarati sam sa sobom. Što ću? Nemam s kim? Ne brine me više ni ono prošvik’o jer dolazi od gologlavih mozgića. Razgovaram sa sobom bez opterećenja. Finiram unutarnje slojeve u sebi. Teče moje preslaganje i pretakanje misli u još nezapisane stihove, prijatelje moje neporecive i neoporezive. To ja uporno dokazujem i potvrđujem Božju i svoju opstojnost. Teško sam bolestan, a uživam. Znate, doktorice, nisam zasićeni malograđanin, nisam zatočenik vlastitog života. – Ne surađuješ! Ne znam što da ti kažem? -uzvrati mi ona zamišljeno. U njezinoj zamišljenosti, učini mi se, naleglo se moje skliznuće u ludilo. Moj sadašnji duhovni život ne može više nitko prepraviti. Udaljila se. Ne reče mi ni doviđenja, ni vidimo se, ništa ne reče. Utonuh u san.... U snu nema „prije“, nema ni „poslije“ Promiču naizmjenično magličaste, pa sve izoštrenije slike. Iznenada postadoh svjestan gdje sam? Što to kuša moja duša?, ili: Tko to kuša moju dušu? Strahovi počeše sukljati iz sve izdašnijeg vrela podsvijesti. Uh ta podsvijest. Ljutim se na sebe. Smotan si, smotan, nego što. Poslije dva

FENOMEN


DRUGA NAGRADA 2009. GODINE

tjedna dvojbi kćerke ti, kao usput, rekoše da nisi ni u Dubrovniku,ni u Šibeniku. Znači, u Zadru si. U Zadru, mom zaštitniku i mom napasniku! Ali, sve u svemu – mojoj neizmjerljivoj ljubavi. Toooooo, cure, tooooo! Galamim. Bolničarke trče. Misle da sam prošviko pa će da me bocnu i ubrizgaju mi lijek za umirenje.Ma, neeee! – uglas zavikaše kćerke. Ona crnkasta bolničarka veli plavuši one ko i ćaća im i ostaviše nas na miru. Čuj one ko i ćaća im? A kakve bi to onda trebale biti? Kao bolničarke? A one ne mogu biti ćaća! Smiješno?

Odnekud mi u moždane uleti prizemljaška: O jebem te motiko i ralo/ i ovbo živjet dodijalo!. Malo surovo, više sirovo, ali neka. Može stat, čini mi se. Nije ni meni lakše. Na leđima se otvorila rana od dugog nepomičnog ležanja. Šećeraš sam. Strah me tih rana. Kada će zarasti Bog sam zna? Jedna se rana osilila. Prodrla duboko unutra. Pola godine trajalo je previjanje svaki drugi dan i kada se sve činilo beznadežnim, umirovljenica poče da zarasta. Doktori zamijetiše da se otvor u nutrini sužava. Ide nabolje. Bogu hvala!

Kad nade umiru kumst je biti postojan u ljubavi. Konačno sam shvatio koliko je to veliko, duboko i jako. U duši ples sumnji i iznenađenja. Izdali me, osudili, zatajili, ponizili me moji najrođeniji, a onda oni iz zone sumraka u kojoj me bez pitanja na svijet ubaciše, a sada u njoj svi pucaju od sebičnosti, zavidnosti začinjene zlobom i kukavičluka. Preispitujem se što sam učinio da ovaj svijet bude bolji i sretniji za sve ljude svijeta bar toliko koliko je moja bolničarka Barbara. Vježbam postojanost i onda kada je sve u meni tako nepostojano, uzavrelo, uzburkano kao more, kada sve treperi kao jesenje lišće, ili titra kao žice tamburice? Postojanost se u meni održala i kroz kušnje mladosti kada je mršavo neuhranjeno tijelo pupalo, propinjalo se, raslo i sazrijevalo. Održala se ona i tijekom pucanja spona djetinjstva, kada su dušom puhale oluje i vihori, ljubavi i strasti i uključila se u pucanje obzora dalekih i nedostižnih. Duša oronula cvrkuće i trpko podnosi sveopći metež nekih čudnih „novih sloboda“ koje se sve izazovnije nude. Eskalira sramotno poigravanje sa istinom i pravdom u sve brojnijim novim manipulacijama i izvrtanju povijesnih činjenica. Grude sotonskih laži, podvala i optužbi bacaju se na sve oko nas, sve duhovno i tvarno, a te misli duboko ujedaju. Moj Put, Istina i Život znan je i u meni je. Stojimo naspram svijeta obilježenog brojnim i teškim nepravdama. Zove on mene hukom vjetra i pjenom mora u meni. Iz njega meni slobodnom neslobodnjakoviću rađa se nova Sloboda; rađa se Nada koja u preobraženom meni opet vlada. Ta Nada snaži snagom Riječi i njezinom energijom, a energija je, znano je, bit svega. Vodim borbu protiv sebe, protiv vlastitog tijela i protiv svih. Nagonim skepsu da me kod svakog susreta pozdravi skidanjem šešira i smijuljkom naklonosti.

Znam da borbu s vlastitim tijelom kao fol odgađam, a zapravo polako gubim. Ipak! I dalje me kopka smješa ugode i nelagode nad zaključkom konzilija medicinskih stručnjaka i znanstvenika: - On je vrhunski intelektualac koji se, uz sve drugo, intenzivno bavi nekom umjetnošću. To ga spasilo. Nakon teške kome prošao je bez posljedica. Fenomen je. Na blizu milijun pacijenata jedva dođe jedan takav. Fenomen je, fenomen nesporan. Za dobronamjerne ljude i prijatelje po peru sam „ćup sublimiranog znanja, ćup čist, iskren i uvjerljiv koji u dodiru s ljudima daje puno više nego se od njega očekuje i puno više nego što i sam misli.

Uspijevam se ispružiti. To je prva pobjeda nakon dvadesetak dana. Oči mi bježe kroz prozor, pronalaze svjetlo u kojemu okolni vidokrug riše granice, a ljudi, biljke i stvari poprimaju sve upečatljivija obličja. Gdje si, pajdo moj, na kojem si ti nebu sada? -začuh neočekivan glas. Evo me! Tu sam! Odgovorih piskutavim glasom, a misli o prizemljašima nahrupiše u polja moje duše i u svaku njezinu ulicu.


Stigao je s trećim petlima. Kako skrenu na uzak izlokan seoski put , tanka ledena pokorica poče se rasprskavati gde god bi zagazio. „Ovolike godine ni ovo malo staze da

srede“, pomisli sa gorčinom i zabrza prema kapiji. Maši se za ručicu koju je proletos zavario, ali je ne nađe. Već ljut, prodrma kapiju i ne pođe mu za rukom da je otvori. Po dimu iz dimnjaka

zaključi da su mu ukućani već ustali i s mukom se uzvera uz ogradu, zape za jedan od metalnih šiljaka po vrhu i prebaci se u dvorište. Glasno opsova kad oseti kako mu se tanak mlaz krvi sliva niz šaku.

- Ako, ako ... Tako ti i treba kad nisi na vreme mislio koga u kuću dovodiš – začu dobro poznat glas iza obližnjeg grma.

- Jel’ ti to kao vampir, pred svanuće iščekuješ namernike da se nasladiš pre nego što zalegneš?! – obrecnu se mladi čovek, otirući rukavom krv sa šake.

- Samo ti laj! Ali ne zamerim ti. K’o dan je jasno da te ona tvoja opajdara odavno nahuškala protiv svih. Ništa ti još ne znaš.

- Znam da ste mi, na pravdi boga, ženu napali. I ne zvao se ja Maki ako vas sudski ne poteram.

- Bogami ćeš menjati ime, sinovče. Nemaš ti nas za šta ni kome tužiti. Nego, bolje poteraj brakorazvodnu parnicu, umesto što čestit svet koji ti dobro misli, napadaš.

- Dobro mi mislite ... E ništa luđe još nisam čuo. Pa kakav si ti to čovek kad ovo smatraš dobrim?! – te pokaza ka mestu gde se nekad nalazila ručka na kapiji.

- Dobar... Duševan. A ručku smo prepilili da kurva, dok ti iz Austrije ne stigneš, ne može iz kuće.

- A telefon... Šta je s telefonom?! Je l’ i on ne radi iz dobrih namera?! – grunu Maki.

- Naravno. Ko zna šta bi ti kuja napričala, pa te više niko iz njenih zuba ne bi mogao iščupati.

- Ama, čoveče, šta vi imate sa mnom i sa mojom ženom?! – zaurla ovaj. – Jeste li normalni?! Deca su mi unutra. Moglo im je za ova dva dana ko zna šta zatrebati.

- Ništa njima ne treba. Navukao si ti punu kuću svega da bi ona uživala i dovodila kojekoga.

- Ma koga?! Šta lupaš?! Beži mi s očiju dok te nisam prebio... – pa polete ka ogradi i poče da se pentra uz nju.

- Smiri se, sokole. Kako misliš onom svom sudu pretnju batinama opravdati? Budi pametan, priberi se, pa da ti sve ispočetka ispričam.

- A zašto bi slušao tvoje laprdanje?

- Zato što će ti posle toga sve drugačije izgledati. A neću dugo. I samo će ti se za koji čas sve izbrisati.

- E, ‘ajde, baš da čujem i to čudo – prekide ga Maki i prekrsti ruke, spreman da sasluša nasrtljivca. –Ali požuri, nemam mnogo vremena, pogotovo ne za tebe. A i hladno je jutros.

- Pa, evo, slušaj – naizgled pomirljivo i ulagivački otpoče ovaj.

Gordana Radanović DUŠEBRIŽNIK


***

- Kad si proletos dolazio i završio sa poslovima na kući, nakon sedmicu – dve, stiže tvoja gospoja sa decom, je li tako?

- Jeste – Maki se nestrpljivo premjesti s noge na nogu.

- I čim dođe, mi lepo i ljudski, redom, svaki dan, kao komšije, a i rod na kraju krajeva, svratimo da porazgovaramo i prikratimo joj vreme. A ona, svima istu priču prosipa – te fali joj u kući ovo, te nema joj onoga, što je u Gracu kupovala i po tebi za kući slala. Valjda misli, jadnica, da kod nas nema ničega da se kod nas kupi i da joj je selo za deset – petnaest dana kuću raskućilo. I zapela za nekakav stari servis za kafu, kao „od babe ga za svadbu dobila“. Čuj, molim te, „servis“! iz kakve si se to familije ženio kad joj baba ništa novo i bolje za svadbu pokloni?!

- Ma daj, nemoj mi tu naokolo kere! – zamlatara Maki rukama. – Kakve sad veze sa celom ovom pričom ima servis pokojne babe?!

- Ima, ima... Samo polako.

Pa nakon kratke stanke nastavi:

- I tako, kažem ti, mi svi svakodnevno kod nje, a ona, gospoja, nikome ne ide. Na kraju mi pukne film, odem i čovječanski joj kažem da bi bio red da i ona nekada nama na noge dođe, ta nismo preko sveta. Mnogo se ona, veruj mi, u toj Austriji pogospodila, kao da više i nije iz Bosne – zakazuje tačno u koji će nas dan i koje doba udostojiti svojom posetom. Pa, ‘ajde, velim, nek’ joj bude.

Dođe i taj dan. Povela decu, ponela kafu i šećer – kao da mi nemamo kafe u kući – i došla. Mi joj lepo iznesemo posluženje u onom servisu da vidi da joj niko stran nije kuću orobio, nego da smo to mi, kao komšije i rod, od tuđih ruku sačuvali. A ona... Kako vide poslužavnik, skoči, oboje dece za ruku, pa na vrata. I njih ti je, da znaš, već iskvarila. Onaj mali sve trči za njom i viče: „Mama, mama... Oni u prababinom servisu izneli kafu. A tebi je samo za ukras služio.“

To ste vi meni, znači, i decu maltretirali! – iskolači oči Maki.

Ko ih je maltretirao?! Niko ih ni pipnuo nije. Nego, prati dalje. Posle toga, prekinu tvoja žena sve kontakte sa nama. Nikoga kad joj na vrata dođe, u kuću ne zove, decu od naše dece sklanja i tuđi, dok na kraju ne dođe do toga da nikome ne da razgovarati sa sobom. Pa šta ona misli, ko je?! I još po ceo dan sa sinovima u bašti razglaba i kao rade oni nešto zajedno. Niko više povrće ne sadi – sve što ti treba, možeš za pedeset maraka na pijaci kupiti – a ona, u gradu odrasla, ti joj onolike pare šalješ, a glumi li glumi i gaji paradajz u dvorištu, samo da nam krv na slamku ispija. I na Boga udarila. Ej, nedjeljom i praznikom, kad sav normalan svet odmara, ona plevi i okopava!

- Ma odmarate vi ceo život! Svaki vam je dan nedjelja i praznik. Pogledaj samo kakav vam je put – prekide ga Maki.

- Pa što ideš njime kad ti ne valja?! Lako je tuđe kritikovati – podsmešljivo će ovaj. – U svoje ti dvorište gledaj. Imačeš šta gore videti od našeg puta. A, vala, ni dvorište u kojem živiš, nije tvoje nego svačije – zahihota se stari.

- Časti mi, prebiću te! Ja sam kuću na očevini svojim rukama ozidao. A vi, svi iz šume šljegli i


konfikovana zemlja vam k’o goljama podeljena.

- Golje svoje i postignu, a takvi kao ti rintaju i Švabu za sitniš zalud služe jer će ti golje, dok si tamo, i do kuće i do očevine lako doći – opet se isceri čiča. – Ali nisam ja na kuću mislio kad sam ti rekao da svoju muku gledaš – pa bezobrazno namignu i mahnu glavom prema ulaznim vratima.

- Nego, na šta si mislio?! Ma neću više da slušam tvoje baljezgarije. Miči mi se s očiju!- dreknu Maki i krenu niz avliju.

- Ej, stani... – najednom će molećivo starac. – Biće ti žao ako ne čuješ. Pa nismo te džabe zvali da čak iz Austrije potežeš. Strpi se minut-dva.

- Evo... pet – vrati se ovaj. – Ali ni tren duže. I pazi šta i kako pričaš, inače će svašta biti.

- Dobro, de. Ta ne ljuti se toliko.

I nastavi sa pričom:

- Pokušavali smo mi sa njom i lepim, nije da nismo. I onako izokola – da joj kulturno stavimo do znanja da se ne može tako ponašati. Ali džaba... druga je to sorta. Šta god da uradimo, ona po svome. Noću joj počupamo i izgazimo sve po bašti da prestane Boga izazivati i na celo selo nesreću navlačiti – ona opet seje i sadi. Danima žene šaljemo da joj kraj ograde šetaju i, onako od milja, mater psuju, ne bi li se pameti dozvala da ne ispija kafu na terasi. I opet ništa. Prokleta je to krv, kažem ti, kad ni na psovke ne reaguje. Tera li tera svoje. Zasedne sa decom, pa po celo popodne nešto kao čitaju i pričaju, a mogu zamisliti šta – sigurno selo ogovaraju. I podetinjila, brate, načisto. Zamisli, igra lopte sa sinovima! Ko god prođe, krsti se i levom i desnom, ali sa nesvesnim živinčetom je zalud lepo i izokola. Kako god okreneš ono gazi sve pred sobom. Tu jedino dobra šiba pomaže.

- Svojim vi ženturačama batinama pretite. U našoj se kući od pamtiveka ni svađalo

nikad nije, a kamoli tuklo.

- E vala će, pre ili kasnije, ako tako nastaviš, ona tebe tući.

- Ističe ti vreme, čiča – prekide ga Maki. Kaži još šta imaš, pa da te više ne vidim i ne čujem.

- Aaa... Vidiš da te, ipak, zanima šta ti se iza leđa radi. Pa, evo, čuj zašto smo te zapravo zvali. Zapade ovaj sneg pre koji dan i žena ti se zatvori u kuću. Samo do prodavnice ode, a decu iz kuće, iako je raspust, napolje ne pušta.

- Što lažeš?! Sneška sam u dvorištu, valjda, ja napravio! – izdera se Maki.

- Ma, Bog će dragi znati, ko ga je stvarno napravio. Nego, slušaj dalje. Zabrinuli se mi svi. Niko ne zna šta se dešava i šta li zlobnica, protiv nas radi. Jedno jutro, rano, primetim ti ja tragove muških čizama na toj stazi – pa upre prstom ka uskoj ugaženoj traci snega, što je vodila do kuće. „Evo je“, pomislim. „Sad sam je ulovio! E ne može, pored mene živog, snajka, tako. Jadan Maki po Austriji rinta i krsta lomi,a ti se ovde kurvaš.“ I da znaš, rešim da ti sve za parnicu k’o na tacni pripremim.

- Kakvu parnicu?! Maki zagazi sneg i priđe do same ograde. Ovaj se odmače korak – dva unazad, tek toliko da mu bude van domašaja.

- Brakorazvodnu, brale, brakorazvodnu – lukavo će stari, škiljeći na jedno oko.

- Ti, znači, rešio da mi kuću rasturiš – u po glasa zašišta Maki.

DUŠEBRIŽNIK


- Ma lako ćeš se ti u Austriji, kako si radan, ponovo skućiti. Dakle, skupim ti ja trojicu – četvoricu najviđenijih i najčestitijih ljudi u selu, pa pravo pred tvoju kuću. A ona, lisica, zakačila izvana za dovratak račun za telefon – ej, nas misli da prevari – kao poštar dolazio i ostavio račun i tragove. Nije nego!

Pozvonimo kulturno, kao što je red – niko da otvori. Zalupamo po onom staklenom delu vrata – opet ništa. A čuje se kako neko kroz kuću navrat-nanos uz stepenice tapka. „Nema druge“, pomislim i povičem: „Razvaljuj! Da ih na leglu zateknemo!“

- U kuću ste mi provalili?! Ma ubiću te, prokletinjo! – zapišta Maki i proturi ruke kroz ogradu. Ali starog nije mogao dosegnuti.

- Ej! Ne preti. Nije to ni ljudski ni pošteno. Uslugu sam ti učinio, a ti tako. – Pa zabrza dalje, sve sa lukavim osmehom u uglovima usana.

- Uđemo mi u kuću – a nije ona polustaklena vrata nije bilo teško razvaliti – upadnemo u sobu, kad imamo šta i vidjeti. Veliki krevet razmešten, posteljina izgužvana, a u celom prizemlju nikoga. Opipam one čaršafe – još topli. „Znači, gore je drolja pobegla!“ povičem. „Za mnom ljudi. Sad ćemo mi njima pokazati!“ te ti brže – bolje, sve jedan za drugim, ustrčimo uz stepenice. Kad ono – gornja vrata opet zaključana. Gurnu neko ramenom i otvoriše se k’o od šale. A ona, bednica, u ćošak se zbila, sinove iza sebe stisla i kuka:

- Samo mi decu ne dirajte!

Ko da smo mi neljudi, pa ćemo na tvoju krv udarati. Svi uglas povičemo:

- Neće njima niko ništa. Nego ljubavnik gde ti je, kurvo?! Da vam mi sudimo!

A ona – ni da pisne. Sva se od straha trese, ali ne odaje gde ga je sakrila.

- Pretražuj! – zaštekćem i pred nju motku stavim da mi preljubnica, dok ljudi izvrše

pretres, kroz prozor ne utekne. I zamisli, za ono malo vremena dok smo se popeli, uspela je djecu da podgovori – vrište, ne prestaju.

- Pa nađoste li ikoga? – već će umorno i veoma tiho Maki.

- Nikoga, vala. Ko zna kud se i kako uzverao i kad je utekao. A kakav je to

prefriganac morao biti kad ni tragove bežanije oko kuće posle nismo uspeli pronaći.

- Jer nikoga nije ni bilo – prvi put se nasmeši Maki.

- Ma bilo je, kad ti kažem, zato sam te odmah i zvao da hitno dođeš. I kad ti za

razvod bude trebalo, svi ćemo posvedočiti da smo ga u tvom krevetu zatekli.

- Koga? – zapita ovaj.

- Kako „koga“? pa je’l tebi uopšte stiglo do pameti šta ti pričam?! Ljubavnika! Zar ne vidiš da te rogonjom napravila?!

- Ima li taj tvoj ljubavnik lični opis, ime, prezime, bilo šta... ? – već će sasvim smireno i podsmešljivo Maki.

- Zovi ga kako hoćeš, ali on je bio tamo. A kad ti za ročište zatreba nako konkretan, lako će se naći

TREĆA NAGRADA 2009. GODINE


kakav pošten čovek da za sitne pare na sudu odglumi tog što je utekao.

- Ma vi ste svi načisto izdilajisali. Daleko ti, čiča, lepa kuća i zbogom za sva vremena – progunđa Maki, pa zbrisa prema vratima.

- Alo, sinovče! Kad smo već kod kuće... Imaj me u vidu za kupovinu. Dat ću ti pet hiljada više od drugih...

- A to ste vi već i cenu dogovorili?! – nagoruši se i povika ovaj sa praga.

- Pa šta će samcu tolika kuća, razmisli i sam?! A za svedočenje ti ništa neću naplatiti. ‘ Ajde doviđenja, zasad. Imam ja i svoga posla. I nemoj šta zameriti – pa odgega putem u selo.

***

Ni pola sata nije prošlo, kad se na putu, pred Makijovom kućom, poče okupljati čudno društvo.

- Čuje li se šta? – pitali su jedan drugog.

- Baš ništa. Kao da nikoga i nema unutra.

- Morao ju je za tako nešto barem dobro izdevetati – javi se neko iz skupine.

- Goni budalu. Još će taj njoj sve oprostiti. A ko zna koliki su joj se kroz krevet prošetali, nama pred nosom.

- Ma i mi smo, sve jedan, sa njom bili, samo svako krije od drugoga.

- E ova ti je pametna – dodade neko i čopor se uglas zacereka.

- ‘Ajmo, ljudi, džaba nam je da se ovdje mrznemo. Nije on nikako dobar, sad se pokazalo. A imanje će, kako god da okreneš, morati da proda.

I gomila se raziđe.

***

Sutradan je stari, zorom, sa čuđenjem zagledao ogromnu tablu na Makijovoj kapiji. „Nije na prodaju“, naglas pročita nekoliko puta, pa pogledom obigra vrata, prozore i dimnjak.

„I kad su uspeli otići da ih niko nije video?“ pomisli. „Pa dobro: strpljen – spašen. Sačekaću malo:“

Krenu nazad prema selu, a onda se ipak vrati koji korak.

- A vidiš, moglo bi se njega, posle svega ovoga, lako prikazati bolesnim – promumla sebi u bradu. – Vredi o tome malo razmisliti.

I samozadovoljno se osmehnuvši, tiho nastavi:

- U međuvremenu, i dvorište će poslužiti. Dooobra površina! Mogao bi čestit i vredan čovek celo leto, brat bratu, dve krave u ograđenom pripeti i napasati. A posle krava – ovce.

Te sve na prste brojeći i računajući, odljuma niz put. Iz tesnih, crvotočnim daščicama ograđenih avlija, čudnog svata pri prolasku pozdraviše promrzli, tek razbuđeni petli.

DUŠEBRIŽNIK



TREĆA NAGRADA

PRIČA: DUŠEBRIŽNIK

Ovo je priča koja svojom građom, atmosferom koju stvara i likovima koji se u njoj pojavljuju jasno ocrtava temeljne odrednice stanja

ovovremenoga i ovdašnjega duha, ali svojom izvedbom daje i univerzalnu sliku provincijskog duha. Radi se o netoleranciji, nesnošljivosti i neprihvaćanju drugoga i drugačijega, njegovih moralnih načela i stila življenja. U najužem izboru, među pričama koje su prijavljene za ovogodišnji natječaj bilo je još, stilski i tematski zanimljivijih priča, koje u fokusu imaju toleranciju i kulturološke osobitosti, ali ova priča vas natjera da se zamislite i preispitate svoje postupke i labavost svojih načela i to je ono što ju je promaknulo u krug nagrađenih.

DRUGA NAGRADA

PRIČA: FENOMEN

Druga nagrađena priča od ovogodišnjih pedeset priča je priča bogate leksike i vještih prijelaza u kojoj se autor s lakoćom

kreće u vremenu i prostoru i literarno zrelo umeće i druge likove u svoju priču. Ta vještina neprimjetnog prelaska iz prvog u treće lice, ili pak skakanja u vremenu i prostoru više puta u jednoj priči neodoljivo podsjeća na pripovjedačku magiju i majstorstvo pokojnoga Marka Martinovića… i svakako je utjecalo na neke članove ovog žirija… Pozicija autora i ujedno glavnog junaka priče je pozicija preispitivača, koga je susret sa smrću doveo u poziciju preispitati sebe, život, ljude oko sebe, premjeriti još vlastiti sustav vrijednosti, sve učinjeno i neučinjeno...

OBRAZLOŽENJA ŽIRIJA

Imat ćete priliku pročitati ovu priču i donijeti vlastiti sud, ali ono što je opredijelilo žiri da joj dodijeli nagradu je činjenica da se radi o gotovo kafkijanski složenoj priči zatvorenoga kruga balkanskog mentaliteta i sustava vrijednosti, priči koja govori o našim karakterima, našem naoko dušebrižničkom, a zapravo posesivnom i sebičnom mentalitetu udvorica, licemjera i intereždžija, mentalitetu koji želi nivelirati sve različitosti i svesti sve oko sebe na svoju, vrlo problematičnu mjeru «časti i poštenja». Ova priča nam je stigla iz Banja Luke, nosi naziv „Dušebrižnik“, a autorica priče je Gordana Radanović

Suočen sa smrću, zarobljen u slabašnoj ljušturi svoga tijela, autor je zapitan nad životnim pitanjima na koje postavlja pitanja, traži odgovore i ne nalazi ih. Pitanja su univerzalna, ali su odgovori vrlo individualni. Stilski dotjerana, sasvim moderna priča, u kojoj se najvažnijim čini pitanje koje svatko od nas sebi može postaviti u svakom trenutku svoga života, kao što se i autor zapitao:“Što sam učinio da ovaj svijet bude bolji i sretniji za sve ljude svijeta bar toliko koliko moja bolničarka Barbara?!“ Priča nosiv naslov „Fenomen“, a njezin autor je Rajko Glibo.


PRVA NAGRADA

PRIČA: NEIZVUČENI

Prvonagrađena priča ovogodišnjeg natječaja je priča napravljena po svim uzusima suvremene kratke priče. Pisana u trećem licu

i ova priča je, kao i ova o kojoj smo slušali maloprije, na tragu autorekonstrukcije života, ali ne cijelog, već jednog trenutka života, trena «potrebnog da izgubiš kontrolu nad biciklom, skreneš u pijesak prosut po cesti još prošle zime i završiš u šipražju, daleko od bicikla, kojem za razliku od tebe nije falila ni farba s guvernale… Kratka, jezgrovita priča o trenutku prelamanja, pucanja krhke niti između prošlosti i budućnosti, trenutka zaokreta na stazi jedne pretpostavljene i planirane budućnosti u neku sasvim drugu budućnost, trenutka kad preispitujemo svoje pogreške u prošlosti i vagamo je li ste to moralo dogoditi…

Kao što je Heraklit govorio da čovjekov karakter određuje njegov život, tako bi se moglo reći da čovjekov karakter određuje i kraj njegove ljubavi. Ova, na prvi pogled ljubavna priča, zaista je priča o karakteru, napisana u mladalačkoj modernističko-bajkerskoj maniri nježne ljubavne priče i ispovijedi čovjeka, koji sjetno ispraća svoju ljubav svjestan da je u trenutku slabosti pokopao sve nade za njezinu budućnost.Veliko je zadovoljstvo pozdraviti prvu damu – pobjednicu «Natječaja za kratku priču», koja je, po jednoglasnoj ocjeni žirija ove godine dostavila najbolju i najkompletniju priču. Priča nosi naslov „Neizvučeni“, a autorica je mčada književnica iz Sarajeva - Lamija Begagić

• Ljetovanje (114 mjesta u Hrvatskoj, Sloveniji i Austriji u više od 300 hotela, paviljona, apartmana i bungalova)

• Skijanje (Austrija, Italija, Francuska, Slovenija, BiH, Slovačka, Švicarska, SAD, Hrvatska)• Putovanja ( egzotična putovanja, putovanja Europom, SAD, učenička putovanja, toplice i

lječilišta, wellness, sport, rafting)• Program škole ronjenja i jedrenja, te krstarenje Jadranom• Tečajevi stranih jezika u 11 zemalja • Stručna putovanja ( kongresi, sajmovi, izložbe )• Avio karte• Rent-a-car• Međunarodne autobusne linije (Zagreb, Pula, Split, Dubrovnik, Ljubljana, Beč, München,

Hamburg, Frankfurt, Dortmund, Berlin, Rotterdam, Amsterdam, Paris, Helsingor, Antwerpen)

PINJOLPINJOL d.o.o., Turistička agencija, 72250 Vitez, PC 96 (GMS, II kat), tel. 030/ 717 797, fax. 030/ 717 796

Ukoliko ste zainteresirani za nvedeni program tada ste na pravoj adresi za dugotrajno i kvalitetno pružanje usluga. Vremena se mijenjaju. Sreća traje. e-mail: [email protected], www.generalturist.com

Marko Martinović s prijateljima na

promociji zbirke “Salon namještaja”

Marko Martinović, Slavko Pavlović i Ivo Jandrić

Željko Kocaj, Slavko Pavlović, Marko Martinović i Perica Grund

Zvonimir Čilić, Franjo Matković, Branimir Čilić i Marko Martinović

Documents

Panorama Specijalno izdanje 2009