PALEOLITIK

australopitecine (4 mil.g.-1 mil.g.)

robusne a. africanusaustralopitecine

DONJI 2,5 mil.g. - prve alatke u AfriciOLDUWAN (1,7-1,6)

h. habilis (O) h. rudolfensis

h. ergaster (A)

1 000 000 g. - prve alatke u Europi h. heidelbergensis (A)GÜNZ 800 000-600 000 h. erectus (A)

ASCHELEUN (1 700 000-250 000)MINDEL 480 000-230 000

SREDNJI 200 000 g. MOUSTERIEN (250 000-40 000) h. neanderth.(M)RISS 170 000-120 000

WÜRM 75 000-10 000 h. sapiensGORNJI 40 000 g. CHATELPERRONIEN

AURIGNACIEN (40 000-20 000)GRAVETTIEN (27 000-20 000)SOLUTREEN (20 000-17 000)MAGALENIEN (17 000-10 000)EPIGRAVETTIEN (20 000-10 000)

10 000 g.

Donji paleolitik započinje prije 2,5 miljuna g. s izradom prvih poznatih alatki (sjeckala i sjekača) koje pripadaju olduvanskoj kulturi, a izrađivao ih je h. habilis. Moguće je da su i australopitecine koje su živjele sa i usporedo s h. habilisom izrađivale alatke, ali one danas nisu prepoznatljive jer sliče prirodno nastalom kamenju. Toj teoriji u prilog bi išao eksperiment s čimpanzom Kanzee koja je naučila raditi izrađevine no one se nisu razlikovale od prirodno nastalih oštećenja na kamenu. Također je u kontekstu s A. garhi (nalazište Bouri) nađena životinjska lubanja razbijena alatkom. Najstarije alatke nađene su na nalazištu Gona u Etiopiji i datiraju pred 2,6-2,5 miljuna g. Počeci tehnologije vidljivi su na nalazištima Swartkrans (Etiopija, robusni australopitek u sloju s alatkama), Sterkfontein (Etiopija), Hadar (Etiopija), Koobi Fora (Kenija) i Olduvai (Tanzanija). Uz h. habilisa je vjerojatno postojala i vrsta h. rudolfensis no nije poznato koji je od njih predak kasnijih ljudi kao ni to to koji je, ili su oboje, izrađivao alatke.

Ašelejenska kultura pojavljuje se na području Afrike prije 1,7 miljuna godin i razvija se iz oldovana. Ova kultura se rasprostire u Africi, zapadnoj Aziji i Europi, a traje do prije 250 000

1

g. Kultura se može podijeliti na ranu i kasnu, a u kasnoj se vide dotjeranije alatke na odbojcima i korištenje mekog čekića. Koristi ju h. ergaster odnosno h. erectus koji se razvio iz h. habilisa prije 1,5 miljuna godina. To je čovjek koji je prvi izašao iz Afrike i proširio se na Aziju i Europu. Ipak, u Europi se i dalje koristi oldovanska tradicija što možda znači da je čovjek tu došao prije početka korištenja ašelejenske kulture. Ove oldovanske alatke u Europi su datirane od 1 000 000-500 000 g. BP. Ašelejenske alatke javljaju se u Europi prije pola miljuna godina i koristi ih h. heidelbergensis, tj. arhajski h. sapiens po nekima. Najraniji dokazi prisutstva ljudi na području Europe su Le Vallonet (F), Isernia la Pineta (I), Šandalja (HR) i Prezletice (CZ). Antopološki nalaz iz Španjolske (Gran Dolina) datira se prije 800 000 g., a pripisuje se h. erectus/ergaster ili ranom h. heidelbergensisu. Osim ašelejenskih šačnika koristi i sjekire izrađene levaloaškom tehnikom pa neki smatraju da je to dokaz da se iz njega razvio neandertalac. Također, moguće je da se iz njega razvio h. sapiens u Africi. H. heidelbergensisu pripisuje se izrada kopalja, upotreba vatre (250 000 g. BP) i prve nastambe (Terra Amata). Također u ovo razdoblje pripada i «figurica» iz Bereckhat Rama.

Musterijensku kulturu koristi h. neanderthalensis u Europi i Levantu. Neandertalac, kao i korištenje musterijanske kulture smještaju se u srednji paleolitik, 200 000-40 000 g. BP. Najčešće alatke musterijena su različiti tipovi strugala, udupci i nazupci. Postoje četiri tipa musterijena: tipični musterijen, šarentijen (quina i ferassie), zupčasti musterijen i musterijen s ašelejenskom tradicijom (A i B tip). Tipični musterijen poznat je po velikoj zastupljenosti strugala kao i šarentijen no Quina ima veću zastupljenost poprečnih strugala dok Ferassie ima tipologiju modificiranu levaloaškom metodom. U zupčastom musterijenu prevladavaju udupci i nazupci dok su strugala rjeđa, a MTA A tip ima zastupljene šačnike, strugala, šiljke, udupke i nazupke, dok MTA B tip ima manje šačnika no česta sturgala, nazupke i noževe s hrptom. Bordes smatra da varijetet musterijena postoji zbog različite tradicije neandertalskih plemena dok Binford različitost alatki pripisuje funkcionalnosti, tj. da će alatke biti prilagođene ovisno o lokalitetu odnosno sezonski. Neki znanstvenici misle da je neandertalac podvrsta h. sapiensa pa koriste naziv h. neanderthalensis sapiens odnosno h. sapiens sapiens, a pretka obje podvrste pripisuju h. sapiensu heidelbergensisu. Na Bliskom Istoku su nađeni anatomski moderni ljudi u asocijaciji s musterijenom. Morfološki moderni ljudi se prvi put javljaju 190 000 g. BP u Etiopiji, zatim 150 000 g. BP i oko 130 000 g. BP u Južnoj Africi. H. sapiens se u Europu dolazi 40 000-35 000 g. BP. Zadnji neandertalci se u Europi javljaju 29 000 g. BP i to u Vindiji, a ne kako se prije mislilo da je zadnje utočište naendertalaca pred naletom h. sapiensa bilo 30 000 g. BP u Španjolskoj. Moderni ljudi i neandertalci su u Europi istovremeno živjeli desetak tisuća godina. Tako postoje tri teorije po kojima se zbila smjena neandertalaca i modernih ljudi. Tako out-of-Africa model kojeg zastupa Stringer kaže da su moderni ljudi došli u Europu iz Afrike ne miješajući se, ili uz minimalno genetski nevažno miješanje, s neandertalcima te su oni polako istisnuti i izumrli jer su moderni ljudi imali bolju prilagodbu na životne uvjete. Suprotni multiregionalni model zastupa Wolpoff i misli da se o ljudima uopće ne može govoriti kao o različitim vrstama nego o jednoj h. sapiens vrsti s različitim podvrstama, a među njima je došlo do dovoljne izmjene genetskog materijala da ne bi došlo do izdvajanja posebnih vrsta. Treći, asimilacijski model kojeg zastupa Smith kombinira dva prethodna modela i kaže da su se anatomski moderni ljudi razvili u Africi no došavši u različite geografske predjele miješali su se sa starosjedilačkim populacijama (npr. neandertalcima u Europi) koje su tako imale utjecaja na razvoj suvremenog čovjeka. Najstariji poznati moderni ljudi u Europi javljaju se u Rumunjskoj (Pestera cu Oase) 36 000-34 000 BP i Češkoj (Mladeč) 35 000-34 000 BP. Miješanju neandertalaca i modernih ljudi u prilog idu nalazi iz Mladeča koji pokazuje arhaična obiljažja modernih ljudi te Lagar Velho, kostur iz 24 000 g. BP s anatomskim obilježjima neandertalaca.

2

Šatelperonijenska kultura je prijelazna kultura iz srednjeg u gornji paleolitik u Francuskoj i dijelu Španjolske i dugo se pripisivala anatomski modernim ljudima no nakon što je nađena u asocijaciji s neandertalcima zna se da su je oni izrađivali. Najčešća alatka je šatelperonijenski šiljak ili nož napravljen na sječivu dok se obrada nalazi na zaobljenom rubu. Pošto kultura ima dosta gornjopaleolitičkih svojstava neki smatraju da su je neandertalci razvili pod utjecajem modernih ljudi. Također, kultura nalikuje na B tip musterijena s ašelejenskom tradicijom gdje su česti noževi hrptenjaci. U ovoj kulturi nađen je i nakit s nusproduktima izrade što znači da su ga naendertalci samostalno izrađivali. U šatelperonijenu se javlja moderno ponašanje: kulturno definiran sustav, simbolika, sofisticirana izrada alatki, korištenje projektila i lovno umijeće.

Seletijenska kultura javlja se u Mađarskoj i Češkoj i jedna je od prijelaznih kultura u gornji paleolitik. Datira se pred 42 000-39 000 g. Možda se može povezati uz neandertalce. Javljaju se gornjopaleolitičke alatke izrađene srednjopaleolitičkim metodama: koštani šiljci s rascjepljenom i punom bazom kao i u orinjasijenu te bifacijalni šiljci, strugala i dubila. Varijacije seletijena su bohunicijen i ježmanovicijen.

Orinjasijenska kultura je prva prava gornjopaleolitička kultura koju koristi h. sapiens. Najčešće alatke su koštani šiljci pune i rascjepljene baze, (orinjasijenska) sječiva, njuškolika i kobiličasta grebala. Orinjasijen se rasprostire u Europi, Bliskom Istoku i sjevernoj Africi, a datira se 40 000-20 000 g. BP.

Gravetijenska kultura datira se 27 000-20 000 g. BP. Karakteriziraju ju gravete, sječiva sa zarubljenim poprečnim rubom i dubila. Karakteristična je pojava Venera.

Solitrejenska kultura koristi obostrano obrađene listolike šiljke, strugala i grebala. Rasprotire se na području Portugala, Španjolske i Francuske. Njoj se pripisuje izum toplinske obrade,obrada kamena pritiskom, koštane igle s ušicom i propulsera. Što se tiče listolikih šiljaka upitna je isplativost i funkcionalnost takve alatke, a i očito je da je za izradu bio potreban određen stupanj vještine i naukovanje.

Magdalenijanska kultura datira se između 20 000 i 10 000g. BP. Što se tiče alatka vidljiva je mikrolitizacija i razvijena koštana industrija, a špiljska umjetnost je na vrhuncu.

Epigravetijenska kultura datira između 20 000 i 10 000 g. BP. To je finalna kultura gornjega paleolitika na području Hrvatske, a koristi mikrolite, gravetice, šiljke s usjekom, pločice s hrptom i kratke grebala.

HRVATSKASjekač iz Šandalje I vjerojatno je istodoban s najstarijim europskim alatkama.Ašelejenska kultura u Hrvatskoj javlja se u Punikvama s dva šačnika i još nešto rukotvorina te u Donjem Pazarištu s jednim šačnikom.Srednji paleolitik – Krapina, Vindija, Mujina pećina, Veternica... U Krapini je ustanovljen šarentijenski tip musterijena.Kod nas nije prisutan gravetijen već epigravetijen paralelan sa solitrejenom i magdalenijenom.Vindija G1 – nađena je mandibula neandertalca datirana 29 000-28 000 g. BP u asocijaciji s gornjopaleolitičkim alatkama no neki misle da se radi o krioturbacijama ili bioturbacijama u sloju. Moguće je da je dio alatki pomiješan no asocijacija neandertalca i koštanih alatki je moguća. Vjerojatno se radi o selentijenu. Prijelaz iz srednjeg u gornji palolitik označava

3

Vindija. Ustanovljeno je da su neandertalci iz Vindije često jeli meso. Koštani šiljci pronađeni su u asocijaciji s musterijanskim i gornjopaleolitičkim alatkama.Šandalja II – najveće gornjopaleolitičko nalazište u Hrvatskoj, orinjasijen, samo Šandalja ima rani epigravetijen, a usto ima i kasni. Orinjasijen u Hrvatskoj se satoji od slučajnih nalaza: Bukovac, Ravni kotari...Epigravetijenska kultura datira između 20 000 i 10 000 g. BP. To je finalna kultura gornjega paleolitika na području Hrvatske, a koristi mikrolite, gravetice, šiljke s usjekom, pločice s hrptom i kratke grebala. Nalazi se na Rabu, Korčuli, Braču, Hercegovini i Crvenoj Stijenu (Crna Gora).Crvena Stijena pripisuje se orinjasijenu mediteranskog tipa no nema tipičnih orinjasijenskih alatki niti datacije da bi to mogao biti orinjasijen. Moguć je stratigrafski hijaks između epigravetijena i musterijena.

4

MEZOLITIK

Mezolitik je period između zadnjeg ledenog doba i početka poljoprivrede. Tradicionalno se uzimaju 10000 i 5000 g. BP iako se mezolitička obilježja, mikrolitizacija i ribolov, javljaju već i ranije. Također, neolitička obilježja poput keramike, sedentizma, glačanja kamena i kompleksnije društvene organizacije javljaju u kasnom mezolitiku. Isto tako kod mnogih grupa se mezolitički način života nastavlja u neolitiku.U mezolitiku se događaju ključne promjene: rangirana društva i agrikulturalna ekonomija, a čovjek počinje dramatično mijenjati okoliš. Također se razvija tehnologija.Klimatske promjene su najdramatičnije u sjevernoj Europi gdje se uslijed topljenja leda odvijaju dva procesa: povišenje razine kopna i razine mora. Tunru zamjenjuje šuma, glacijalne životinje se sele na sjever, a za njima i neke grupe ljudi. Razvijaju se mali sisavci što mijenja taktike lova.Najčešća sirovina je kremen i rožnjak, akoriste se kvarc, kvarcit, škriljevac, rogovi, drvo i kosti. Karakteristika mezolitika je i korištenje različitih lokalnih sirovina za alatke. Jedini poznati kamenolom je Sveti Križ u Poljskoj, a drugdje se koriste površinski nalazi.Prisutna je mikrolitizacija, a alatke su vješto dorađene. Mikroliti su služili kao vrškovi koplja i strelica što i dokazuje nekoliko nalaza gdje su smolom ili konopljem vezani za drveni dio. Također su nađeni u životinjskim i ljudskim kostima.Za mezolitik su karakteristične kremene sjekire i bradve. U Rusiji su u ranom mezolitiku nađene motike koje su mogle biti upotrebljavane za zemljoradnju.Izrađivale su se košare, mreže i udice.Prve keramičke posude se javljaju prije 5600 godina u Skandinaviji. Upotreba posuda je možda indikacija polu ili savim sjedilačkog života.Živilo se u šatorima i kolibama uz koje su često jame za kuhanje, skladištenje i otpad. U Norveškoj su nađeni kameni temelji i zidovi kuća, a u Danskoj drveni podovi. Najbolje očuvane kuće su u Lepenskom Viru gdje su se mezolitički lovci vjerojatno nastanili na duže vrijeme.U mezolitiku su kolonizirani mnogi otoci što ukazuje na postojanje čamaca, a postoje dokazi da se ribolov nije bio vezan samo uz obalu.U Rusiji su nađene skije.Mezolitička društva su bila fleksibilna i prilagodljiva što se tiče prehrane, a to znači da su ljudi tada dobro poznavali svoj okoliš i promjene u distribuciji izvora.U mezolitiku se javljaju ukopi pasa koji pokazuju da su bili domesticirani i jako cijenjeni. Možda su i pomagali u lovu. Za lov se koriste zamke, a u Španjolskoj je na špilji nacrtan koordiniran lov. U sjevernoj Europi se vjerojatno lovilo pojedinačno slijedeći životinje. Za one koji su živjeli na obali prevladavala je morska ili riječna hrana. Lovile su se i ptice zbog perja, a možda i hrane.Iskorištavanje okoliša je bilo organizirano i vješto.

5

METODE LOMLJENJA KAMENA

Lomljenje kamena ima za cilj proizvodnju lomljevine koja se može odmah upotrijebiti ili dalje obrađivati kako bi se dobili određeni tipovi alatki.

Metode lomljenja kamena mogu biti jednostavne ili predeterminirane.Kod jednostavne metode lomljenja ne postoji prethodna priprema jezgre i planiranje udarca tako da odbojci nemaju standardizirani oblik. Tehnika koja se koristi kod ove metode je izravan udarac tvrdim čekićem.

Vezu između jednostavnih i predeterminiranih metoda predstavlja diskoidna metoda. Za nju je karakteristično da odbojci nastaju centripetalnim odbijanjem od jezgre diskoidna oblika.

Predeterminirane metode lomljenja kamena su: levaloaška metoda, yubetsu, kombewa i metode dobivanja sječiva.Levaloaška metoda je karakteristična za srednji paleolitik iako se razvila već u donjem paleolitiku prije 500 000 g. Nazvana je po predgrađu Pariza Levallois. Tipovi levaloaške metode su izravna i ponavljajuća levaloaška metoda. Izravnom levaloaškom metodom se nastoji dobiti jedan prioritetni odbojak dok ponavljajuća levaloaška metoda ima za cilj dobivanje više manjih levaloaških odbojaka. Ponavljajuća levaloaška metoda može biti jednosmjerna, dvosmjerna ili centripetalna. Kod levaloaških metoda se koristi izravan udarac tvrdim čekićem.Kombewa metoda se uglavnom koristila u Africi za masovnu proizvodnju standardiziranih sječiva. U kombinaciji s levaloaškom metodom ova će metoda dati karakteristična Tabelbala sječiva. Tehnike koje se koriste su izravan udarac tvrdim i mekim čekićem, neizravan udarac i tehnika pritiska.Yubetsu metoda je prvi put opisana u Japanu i tamo je dobila ime, no nije se tamo i prvi put pojavila. Služi za dobivanje sječiva tehnikom pritiska.Metodama dobivanja sječiva se dobivaju sječiva i pločice. To su odbojci relativno paralelnih rubova čija je duljina barem dvaput veća od širine. Pločice su sječiva obično manja od 3 cm. Sječiva mogu imati dodatnu obradu na jednom ili oba uzdužna ruba, a također i na poprečnom rubu. Pojavljuju se već u musterijenu no češća su u gornjem paleolitiku. Na sječivima mogu biti izrađene i druge alatke. Tehnike korištene za dobivanje sječiva su izravan udarac tvrdim ili mekim čekićem, neizravan udarac i tehnika pritiska.

6

TIPOLOGIJA I TEHNOLOGIJA A.K.A. LITIČKA ANALIZA U ARHEOLOGIJI

Tipologija i tehnologija su dva najvažnija pristupa litičkoj analizi. Dok je tipološki pristup statičan te ima za cilj stavljanje nalaza u krono-kulturološku sekvencu, tehnološki pristup je dinamičan, on pokušava rekonstruirati proces proizvodnje te na temelju toga zaključiti o ponašanju čovjeka i socijalnim odnosima između populacija i skupina. Ranije se pokušavalo razlučiti koji je pristup bolji pri analiziranju arheološkog materijala no danas je jasno da bi se oba pristupa trebala koristiti zajedno jer će tako dati vjerniju rekonstrukciju pojedinih procesa i vjerniju interpretaciju djelatnosti na nekom nalazištu.

Tipologija je znanstvena disciplina koja omogućuje definiranje, prepoznavanje i klasificiranje arheoloških nalaza. Tiplogiju donjeg i srednjeg paleolitika uvodi Bordes, a tipologiju gornjeg paleolitika de Sonnerville-Bordes i Perrot. Kod tipologije je važno spomenuti da nazivi ne odražavaju uvijek funkciju oruđa već se ona određuje mikroskopskom analizom istrošenosti rubova. Perles uvodi pojam sustavne i prilagođene tipologije. Sustavna je ona tipologija koja se unaprijed definirana i nepromijenjena primjenjuje na nova nalazišta, dok se prilagođena tipologija stvara na materijalu novog nalazišta. Za tipologiju je dosta važan pojam okaminskog usmjeritelja (fossil directeur), najtipičnije rukotvorine određene kulture.Glavna prednost tipologije je ustaljenost naziva za određenu vrstu alatke koje će koristiti stručnjaci diljem svijeta bez potrebe za podrobnijim opisom te alatke. Također, u većini tipologija svaka alatka ima jedinstven broj tako da je mogućnost za terminološku pogrešku još manja. Tipologija je bitna i za krono-kulturološku obradu jer se na temelju nje stvara kultura te se mogu ustanoviti neke sličnosti ili razlike unutar kultura. No, ovo također može biti i mana tipologije jer tipološka sličnost nekih kultura može dovesti do krivih zaključaka što je poznato iz primjera seletijenske i solitrejenske. Najveći nedostatak je ipak regionalna ograničenost jer tipologiju načinjenu na jednom području nije uvijek moguće koristiti i na drugom. Također, dvije alatke različite morfologije ne moraju nužno biti dvije izvorno različite alatke već druga alatka može biti samo posljedica uporabe i ponovnog obrađivanja prve alatke. Tipologija može utvrditi razlike između pojedinih ili unutar iste kulture no neće moći odgovoriti na pitanje uzroka i smisla tih promjena.

Tehnologija je znanstvena disciplina koja omogućuje rekonstrukciju metoda i tehnika izrade rukotvorina. Ona uključuje cjelokupni sistem tehničke obrade primijenjen unutar jedne kulture. Naziv metoda odnosi se na ukupnost primjenjenih procedura kojim se postiže određeni cilj (npr. izrada alatke), dok je tehnika praktična metoda, vještina ili umjetnost koja se primjenjuje s određenim zadatkom (npr. izravan udarac tvrdim ili mekim čekićem, neizravan udarac te tehnika pritiska)Chaine operatoire, tj. lanac operacija je baza Leroi-Gourhanovog pristupa tehnologiji. Lanac primjenjuje se za objašnjavanje ekonomskog aspekta nalazišta (radionica, kamenolom, dugotrajno ili kratkotrajno stanište itd.). Glavne faze lanca su pribavljanje sirovine, više faza proizvodnje, uporaba alatke, dorađivanje, ponovna uporaba i odbacivanje. Svaka faza ima karakteristične produkte koji se mogu prepoznati u materijalu.Dva su osnovna modela uspostavljanja tehnologije: etnoarheologija i eksperimentalna arheologija. U etnoarheologiji se arheološki materijal uspoređuje sa oruđima suvremenih lovačko-sakupljačkih i nomadskih zajednica, dok eksperimentalna arheologija eksperimentiranjem pokušava dobiti predmete slične arheološkom materijalu.

7

Pri uspostavljanju kronologije na temelju tehnologije treba paziti na izum tehnike, njenu kompleksnost i sposobnost da identificira kulturu.

8