Ova e-knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva...relativno kratka povijest društvenoznanstvenog bavljenja fenomenom sporta na određen je način proživjela pomak

Zagreb, studeni 2012.

Ozren BitiNADZOR NAD TIJELOM:VRHUNSKI SPORT IZ KULTUROLOŠKE PERSPEKTIVEBiblioteka: Nova etnografija (urednice: Ines Prica, Tea Škokić, Antonija Zaradija Kiš)Nakladnik: Institut za etnologiju i folkloristikuZa nakladnika: Tvrtko ZebecRecenzenti:Dean DudaDražen LalićOblikovanje i grafička priprema:Maša HrvatinOblikovanje naslovnice:Mojca PiškorTisak:Naša djeca Tiskara d.d.Izdavanje knjige potpomoglo je Ministarstvo kultureISBN 978-953-6020-82-9CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 822081© 2012. Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb, HrvatskaSva prava pridržana

Ova e-knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske

ISBN 978-953-8089-18-3

© 2018. Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb, Hrvatska

SADRŽAJ

UVOD Sport, tijelo i nadzor: kulturalnostudijski i kulturalnoteorijski aspekti 9

VRHUNSKI SPORT U POTROŠAČKOJ KULTURI 29

Vrhunski sport 29

Potrošačka kultura 34

Celebritizacija sporta 41

Medijsko oblikovanje potrošnje vrhunskog sporta 46

Ljubitelji i potrošači sporta 52

Potrošnja sporta u dokolici 58

NADZOR NAD TIJELOM:OD FOUCAULTA DO SPORTA 65

Mjesto Foucaulta u studijima tijela 65

Mjesto Foucaulta u studijima nadzora 71

Disciplina, panoptikum i sinoptikum 76

Samonadzor, normalizacija i režimi istine 83

Ispitivanje, arhiv i baza podataka 88

Individualno tijelo i tijelo populacije 93

POLITIČKI NADZOR NAD TIJELOM 101

Politika i moć 101

Zakoni, pravila i norme 106

Sport, tijelo i ideologija 111

Političke ideologije i država 116

Sport, tijelo i hegemonija 125

Rod, rasa i seksualnost 130

MEDICINSKI I TEHNOLOŠKINADZOR NAD TIJELOM 139

Sport, tijelo i zdravlje 139

Sport, tijelo i kultura rizika 145

Sportska medicina 151

Doping i genetske modifikacije 156

Sport, tijelo i priroda 164

Sport, tijelo i tehnologija 168

MEDIJSKI NADZOR NAD TIJELOM 175

Sportsko-medijski kompleks i nadziranje tijela 175

Sport, tijelo i medijski spektakl 182

Sport, tijelo i televizija 189

Sportska tijela o kojima se piše i govori 195

Sportsko tijelo pred fotoobjektivom i kamerom 202

Sport, tijelo i novi mediji 208

ZAKLJUČAK

Argumenti za kulturološku perspektivu 219

LITERATURA 223

SUMMARY 243

KAZALO IMENA 253

KAZALO POJMOVA 261

O AUTORU 267

ZAHVALA 269

IZ RECENZIJA 271

UVOD Sport, tijelo i nadzor: kulturalnostudijski i kulturalnoteorijski aspekti

Iako je sport postao zahvalnim predmetom društvenih i humanistič-kih znanosti tek unatrag nekoliko posljednjih desetljeća, njegovo je proučavanje u najnovije vrijeme s razlogom poprimilo znatne raz-mjere, profilirajući pritom brojne ogranke onkraj i mimo glavnih, otprije poznatih istraživačkih tokova. Iz današnje se perspektive čini da se važnost sporta u društvu mogla i trebala već poodavno prepo-znati u znanosti, ali u optjecaju je uvriježen tip argumenata zašto tomu nije bilo tako. Slaba se zainteresiranost akademske zajednice za taj društveni i kulturni fenomen redovito povezuje s nekom vrstom kulturnog šovinizma koji u prvi plan gura ozbiljne i visoke aspekte života nauštrb razonode i razbibrige, u što se sport najčešće ubraja. Tako se uz sport vežu etikete poput “trivijalnosti”, “neproduktivno-sti” i “gubitka vremena” te se on svrstava na stranu dokolice, a ne rada te na stranu fizičkog, a ne mentalnog dijela ljudskog bića, čime se automatski negativno obilježava (usp. Dunning, 1999:7-11). Za-nemarivanje sporta u znanosti proizišlo je i iz toga što se on uzimao zdravo za gotovo, kao po definiciji neozbiljna aktivnost namijenjena zabavi koju bi bilo preuzetno i besmisleno podvrgavati analizi ili pak kao neproblematična aktivnost, neupitno dobra za pojedince i čitavo društvo (John Hargreaves, 1982:32).

10 Nadzor nad tijelom Sport, tijelo i nadzor: kulturalnostudijski i kulturalnoteorijski aspekti 11

Dok se tijekom druge polovine 20. stoljeća sport polako probijao na dnevni red znanosti, paralelno su se umnožavali njegovi društveni učinci i značenja za ljude, bilo da je riječ o izuzetnom tretmanu sporta u masovnim medijima, silnoj količini javnog i privatnog novca koji se troši na sport, sve većem upletanju države u sport iz raznih pobuda ili o golemoj masi ljudi uključenih u sport na različite načine. Isto tako, evidentno je da se političari i svjetski lideri druže s osobama iz sporta, da sport pridonosi socijalnom i kulturnom uređenju čitavih regija i nacija, da je važan za filmsku i turističku industriju, kao i da je povezan s brojnim društvenim problemima poput zločina, bole-sti, nasilja, migracija i siromaštva. Sve to navodi na zaključak da je nemoguće u potpunosti razumjeti suvremeno društvo i kulturu bez uviđanja važnosti sporta.

Međutim, što je uostalom sport i kako ga definirati? Umjesto do-nošenja odluke o tome kojoj se od brojnih postojećih definicija spor-ta prikloniti, kao bolja opcija nameće se izdvojiti i raspraviti nekoliko distinktivnih obilježja sporta. Naime, gotovo sve definicije ionako nude različite, ne uvijek najsretnije kombinacije tih obilježja. Pritom obično nešto prenaglašavaju ili nešto zanemaruju, baš i ne uspijevaju ustanoviti bit sporta ili pak navode na krivi trag. Kako god, velikoj je većini zajedničko izdvajanje tijela, bilo kao materijalne jezgre sport-ske aktivnosti, bilo kao primarnog oruđa sportaša, bilo kao središnjeg simbola sporta. Tako značajan status tijela u sportu ne samo da nije sporan, već on predodređuje i ostale komponente cjeline koju ime-nujemo kao “sport”. Uz tijelo se u definicijama redovito spominju još neke značajke sporta poput primjerice igre, pravila, borbe i teatra, koje, svaka za sebe i sve zajedno, ilustriraju da je veza između sporta i tijela obilježena odnosima moći (John Hargreaves, 1987:141-142).

Sport se opire definiranju djelomice i zato što nije koherentna ka-tegorija. Postoje, naime, tri različita načina na koja se pojam “sport” upotrebljava. Kao prvo, on se koristi kako bi se referiralo na same igre – pravila i principe koji upravljaju njihovim izvedbama. Drugo,

pojam označava društvene institucije sporta – klubove, stadione i službene organizacije u okvirima kojih se sport odvija. Treće znače-nje tiče se pak kulturnih i društvenih konstelacija i shvaćanja koja konstituiraju različite sportove (Whannel, 2008:52).

Čini se da takva nestabilnost “objekta znanja” – same kategorije sporta – pridonosi “kriznom stanju” unutar disciplinarnog ovladava-nja predmetom i dan danas. Nepobitan je problem taj što su razu-mijevanje i upotreba kategorije sporta uvijek unaprijed utjelovljeni u teorijskoj/političkoj poziciji, jer svaka konceptualizacija sporta pretpostavlja odnos između znanja/moći i značenja/politike te je usi-drena u teoriju moći, njezine operacije i mehanizme te odgovarajuće strategije otpora i promjene (Cole, 1993:77-78). Bez obzira na to, spomenuta kriza svakako je produktivnija od eventualnog zamora materijala.

Da je tomu tako, razvidno je iz promjena pa čak i napretka u pristupanju sportu, kulturi i društvu u socijalnoj misli od 1960-ih naovamo. Načini spoznavanja i sagledavanja svijeta sporta unatrag pola stoljeća podložni su podjelama i klasifikacijama koje u pravilu ne zaobilaze glavne teorijske pristupe kao što su: funkcionalizam, strukturalizam, kulturalni studiji, feminizam, interpretativni pristu-pi, figuracijski pristupi i poststrukturalizam (Jarvie, 2006:22-23). No relativno kratka povijest društvenoznanstvenog bavljenja fenomenom sporta na određen je način proživjela pomak od organiziranja znanja u discipline prema njegovom reorganiziranju u nove konfiguracije odnosno forme interdisciplinarnosti.1 Slojevitost sporta kao druš-tvenog i kulturnog fenomena, koja za posljedicu ima nemogućnost jednoznačnog određenja istoga kao predmeta znanosti, a samim time i složenost znanstvene metode i znanstvenog jezika primjerenih za njegovo (inter)discipliniranje, uvelike određuje karakter ove studije.

1 Taj pomak, nevezano za sport, tumači Joe Moran istražujući povijest i smisao termina interdisciplinarnost unutar i izvan književnosti, književne teorije, kulturalnih studija, socio-logije i drugih srodnih područja znanstvene misli (Moran, 2002).


Njezina je namjera pozabaviti se nadzorom nad tijelom u vrhunskom sportu, čemu će, dakako, prethoditi pobliže određivanje pojmova iz naslova. U tom pravcu donekle već smjera podnaslov – vrhunski sport iz kulturološke perspektive – koji ne samo da upućuje na pola-zište iz kojeg se želi razmotriti naslovni problem, već i implicira set paradigmi unutar kojih se spomenuti koncepti i njihovi odnosi kane promišljati.

Premda odabir kulturološke mreže pitanja i odgovora nipošto ne znači bilo kakvo ograničavanje, već zapravo podrazumijeva po-sezanje za vodećim suvremenim teoretičarima društva, koje katkad vole svojatati znanosti poput sociologije, historiografije, filozofije ili ekonomije, on ipak uključuje određeni kategorijalni aparat koji će postaviti okvir ove studije. Naime, uvažavajući recentne prakse sportskih studija, koje bi u određenom smislu trebalo tretirati odvjet-kom kulturalnih studija (usp. King, 2006)2, usredotočenje na neki konkretan problem unutar sportskog polja uputno je nadograditi širim spoznajnim okvirom. Za potrebe ove studije, taj će okvir činiti s jedne strane genealoška faza francuskog povjesničara ideja Michela Foucaulta, a s druge strane obrat ka kulturi (cultural turn).

Kao jedan od najutjecajnijih postmodernih teoretičara i “mislilaca globalne kompleksnosti” (Kalanj, 2001a), Foucault je od kraja 1980-ih među dijelom istraživača sporta (usp. Andrews, 1993; Andrews, 2000; Rail i Harvey, 1995) prepoznat kao vrlo zanimljiv autor u čijim se djelima kriju brojne ideje primjenjive na proučavanje sporta. Iako sâm u svojim studijama, knjigama i predavanjima nije posvećivao pa-žnju sportu niti fizičkoj aktivnosti, Foucaultovo se bavljenje tijelom

2 Iako naglašava doprinose povjesničara i sociologa za teorijsko razumijevanje sporta, jer “su te dvije discipline proizvele uvjerljivo najšire i najkompleksnije diskurzivne forma-cije unutar sportskih studija od njihova utemeljenja u 1960-ima”, škotski sociolog Richard Giulianotti ne propušta istaknuti niti rođenje gramšijanskih kulturalnih studija kao jedno od dva ključna teorijska događaja (drugo je uspon strukturalnog funkcionalizma) koja su ostavila trag u sportskim studijima (Giulianotti, 2004:2).

kao područjem odnosa moći nadaje kao izazovno sportskim studiji-ma. No dodirne točke između Foucaulta i istraživanja sporta zapravo nadilaze samo tijelo pa se unutar Foucaultova neksusa znanje/moć i njegovih tehnologija dominacije za sportske studije interesantnima ispostavljaju i koncepti diskursa, disciplinarne moći, panoptikuma, biomoći i guvermentaliteta (usp. Markula i Pringle, 2006:IX-XII).

To bi značilo da je proučavanju suvremene kulture sporta naj-srodnija Foucaultova kasnija, genealoška faza i njoj svojstveni pristup modernome disciplinarnom znanju, subjektivnosti i društvu (An-drews, 2000:121). Naime, tek u svojim djelima od sredine 1970-ih, kao “genealog”, Foucault napušta dotadašnje analiziranje ponašanja i ideja te se usredotočuje na istraživanje formacija znanja i sistema moći koji reguliraju korporalne prakse (Rail i Harvey, 1995:165). Dva se naslova pritom uzimaju kao prekretnica unutar Foucaultova opusa, jer u njima genealoška metoda odmjenjuje arheološku analizu. Oba Foucaultova djela – Nadzor i kazna [1975] i Povijest seksualnosti: 1. dio [1976] – dijele genealošku interpretativnu pozadinu nudeći originalnu i inovativnu strategiju za kritička društvena istraživanja koja se bave bilo kojim zamislivim aspektom tjelesnog postojanja. Foucaultu je, naime, uspjelo iz raznolikih tematskih pozicija prikaza-ti dinamičke odnose između znanja, moći i ljudskog tijela, pri čemu je upozorio na važnost diskurzivnih procesa kroz koje tijelo biva dis-ciplinirano i kontrolirano (Andrews, 1993:148-149).

Sukladno tome, svojom genealoškom fazom on daje najsnažniji poststrukturalistički impuls nastojanjima sportskih studija, kultu-ralnih studija i sociologije sporta da se kritički pozabave “tamnom stranom” sportske moderne preispitujući etos racionalnog ljudskog progresa. Makar je od svih francuskih poststrukturalista, Foucault svojim teorijskim doprinosom nedvojbeno najviše utjecao na prouča-vanje sporta, neprimjereno bi bilo u tom kontekstu posve zanemariti pisanje Derride ili Baudrillarda, jer su i oni poput njega ostavili traga na razvijanju politički subverzivnih čitanja sporta koja su nastojala


odvesti sport onkraj ili pak dalje od nesnosnih, simbolički nasilnih i isključujućih izobličavanja njegovih modernih pojavnosti. Osim toga, tako shvaćen poststrukturalizam, ne preko pojedinačnih učenja, nego kao cjelina te kao određen tip politički osviještenog djelovanja, olakšava povezivanje s kulturalnim studijima (usp. Andrews, 2000).

Što se obrata ka kulturi tiče, britanski teoretičar kulture Stuart Hall naglašava formativnu ulogu Hoggartove knjige The Uses of Lite-racy [1956] za ono što će poslije biti poznato pod tom sintagmom jer ona otvara uvid u globalno širenje i sofistikaciju kulturne industrije, a i u sve veće značenje kulture u različitim aspektima društvenog i ekonomskog života. Dakle, pod obratom ka kulturi ne misli se samo na nova disciplinarna i istraživačka strujanja povezana s idejom kul-ture (Hall, 2007:39). Riječ je, naime, o dva principa poimanja obrata ka kulturi u društvenoj teoriji – povijesnom i epistemološkom. Dok je prvi empirijskog karaktera, jer naglašava povijesne promjene u društvenom životu, drugi je više teorijske prirode, no ta se dva principa u mnogoče-mu preklapaju (usp. Nash, 2001:77-82).

Ovdje se, razumljivo, oslanjam prije svega na epistemološku dimenziju obrata ka kulturi, koja počiva na filozofskom raskidu s marksizmom i usponu poststrukturalističke teorije, ne odričući se pritom posve niti druge dimenzije. Epistemološka dimenzija obra-ta ka kulturi implicira fluidniji pojam jezika i kulture, poticajan za prepoznavanje suvremenih konzumerističkih praksi kao medija kon-strukcije identiteta (usp. Horne, 2006:1-2). Obrat ka kulturi je, u tom smislu, interesantan i kao “ideja koja signalizira sve uočljiviju središnjost kulture među (inter)disciplinama sugerirajući da se po-javila nova zajednička osnovica” te omogućujući time “razvitak sin-tetičnijeg načina shvaćanja odnosa između sociologije i kulturalnih studija” (McLennan, 2006:35).3

3 Ne pretendira se, dakle, na “kulturnu autonomiju” koju zagovaraju pobornici strogog programa u kulturalnoj teoriji povlačeći crtu razgraničenja između “kulturne sociologije” i “sociologije kulture” te zamjerajući potonjoj tradicionalniji pristup koji kulturu tretira kao

Upravo bi, naime, “klasično” sociološko naslijeđe istraživanja sporta kao masovnog društvenog fenomena, poglavito zahvaljujući svojim nedostacima, moglo biti shvaćeno kao poticaj novijim nasto-janjima da se ispitaju oni naizgled efemerni vidovi sporta, čija su lica i naličja ostala manje-više neprepoznata ili pak zapostavljena. Tako se suvremene sociološke rasprave o sportu, koje su suočene s izazovom inovativnih pristupa “sociologiji ‘stranih drugih’” (Inglis, 2007:99) odnosno “diskursa baštinika” sociologije (McLennan, 2006:VII) po-nešto preispitale i revidirale svoje ranije poimanje sporta, retorički, pa čak i metodološki približavaju kulturalnim i sportskim studijima (vrijedi, dakako, i obrnuto!) te stoga naprosto moraju biti uzete u obzir pri svakom kompetentnom istraživanju sporta.

Uostalom, te su rasprave iznjedrile različite varijante jedne od te-meljnih socioloških dilema – između strukture i djelovanja4 – koje se onda prelijevaju i u kulturološko bavljenje sportom. Nastavljajući se na Raymonda Williamsa, a svakako i na Richarda Hoggarta i Edwar-da Palmera Thompsona5, kulturalnostudijski bi se doprinos u slučaju ove opreke (struktura-djelovanje) ogledao u tome da kulturalizam u

zavisnu varijablu (usp. Alexander i Smith, 2005:69-86). Međutim, isto tako se ne pristaje na takve “argumente za sociologiju kulture” koji kreću od toga da “nije, dakle, presudno, to hoćemo li znanstveno bavljenje kulturnim činjenicama kao društvenim činjenicama zva-ti sociologijom kulture ili kulturnom sociologijom”, da bi onda poantirali kako je “bitno da se one, zbog svoje društveno-konstitutivne važnosti, promatraju, obrazlažu i vrednuju metodološkim i epistemološkim instrumentima sociološke analize” (Kalanj, 2006:196). So-fisticiranijim se čini pristup Gregora McLennana koji govori o četiri retorička scenarija koji su, jedan za drugim, godinama obilježavali debatu između kulturalnih studija i sociologije. Nakon sociološkog diskursa, postmodernističkog stjecaja okolnosti i sociološkog uzvrata, četvrti i posljednji u nizu je upravo obrat ka kulturi (McLennan, 2006:21; usp. McLennan, 1998).

4 Zapravo već 1980-ih dolazi do rekonstitucije sociologije sporta u smislu nadilaženja njezinih ranijih preokupacija oko dokumentiranja fenomena u sportu te se nastoji na teo-rijski relevantne načine uspostaviti veza s klasičnim sociološkim pitanjima o djelovanju i strukturi, kao i o uvjetima društvene stabilnosti i promjene (usp. Whitson, 1986:99).

5 Ova trojica autora obilježavaju “prvi val britanskih kulturalnih studija (Hoggart-Thompson-Williams ‘kultura i društvo’ tradicija)” (Kellner, 2007:58).


velikoj mjeri nadjačava strukturalistička polazišta pri interpretaciji odnosa snaga u pojedinim kulturnim arenama. No tu ocjenu ipak treba prihvatiti samo uvjetno, imajući na umu tumačenje struktura-lizma i kulturalizma kao istovremeno međusobno suprotstavljenih, ali i nadopunjujućih paradigmi kulturalnih studija (usp. Hall, 1980).6

Ako se stvari sagledaju na terenu istraživanja sporta, problem može nastati utoliko što se primjerice kod kulturalnostudijskih ana-liza “sportsko-medijskog kompleksa” (Jhally, 1989) istisnuti struk-turalizam prečesto vraća na mala vrata kroz bavljenje simboličkim značenjima i tekstualnim porukama sporta. To opet povlači za sobom zapostavljanje tijela u pokretu i fizičke aktivnosti kao distinktivnih obilježja sporta, koja ga predisponiraju za analitičke pristupe na tragu Hoggartovog kulturalnog humanizma i Williamsovog kulturalnog materijalizma (usp. Hughson, Inglis i Free, 2005:1-7).

Iako se kulturološko ishodište ove studije nužno naslanja ne samo na doprinose sociologije sporta, nego i sociologije uopće, čim se naglasak stavi na kulturalnoteorijske i kulturalnostudijske aspekte nadzora nad tijelom u vrhunskom sportu, jasno je da se privilegira određena vizura problema. Međutim, to u ovom slučaju nipošto ne podrazumijeva da “pisati za što znači, istodobno, pisati protiv čega drugoga”, nego naprotiv da “pisati za što znači raspraviti stvar radi njezina poboljšanja” (Bennett, 2005:11).

Toga se na neki način poduhvatila Jennifer Hargreaves, u podosta nezahvalnijem vremenu od današnjeg kad je u pitanju tretman spor-ta u društvenim i humanističkim znanostima, analizirajući u uvodu jednog od ključnih zbornika za kasnije etabliranje sportskih studija, Sport, culture and ideology (1982), “dva puta istraživanja sporta u društvu – tradicionalnu paradigmu tjelesnog odgoja i obrazovanja

6 U svakom slučaju, ne smiju se zanemariti učinci golemog utjecaja uže shvaćenog struk-turalizma i semiotike na kulturalne studije i na kulturalnu teoriju, najjednostavnije opisani kao “obrat k jeziku”, koji kulminiraju središnjim operativnim, ali i načelnim problemom pri istraživanju kulture, iskazanim u pitanju: je li ona “poput jezika” (usp. Barker, 2002:21-44)?

sa snažnom znanstvenom komponentom i nedvojbenom političkom orijentacijom, poduprtu pretežno funkcionalističkom sociologijom, te nadiruće multidisciplinarno polje kulturalnih studija čiji su para-metri puno širi i čija cijela povijest utjelovljuje društveno” (Jennifer Hargreaves, 1982:5). Zagovarajući upravo potonji pristup, nije se li-bila kritički upozoriti na njegove nedostatke i propuste u ovladavanju predmetom, ističući kao svoju ponajveću zamjerku premalo zanima-nje kulturalnih studija za sport.7 Stoga je znanstveno pozicioniranje sporta u kulturalnu sferu Jennifer Hargreaves u svom pregledu bila prisiljena popratiti iščitavanjem radova s područja društvene povije-sti, filozofije, političke teorije i antropologije.

Dok je prije više od tri desetljeća programatski poziv autorice da se sportska praksa na primjeren način konfrontira s (kulturalnom) te-orijom, jer je to jedini put da se počnu shvaćati kompleksnosti pred-meta (Jennifer Hargreaves, 1982:18), svakako imao smisla, danas bi, u promijenjenoj situaciji, isti vapaj bio suvišan. Produktivan dijalog između kulturalnih studija i sociologije kad je u pitanju proučavanje sporta traje već neko vrijeme, pa se danas iz kulturalnostudijske per-spektive problemom može činiti jedino ugroženost njihova vlastita integriteta odnosno disciplinarnog identiteta, jer kulturalni studiji uslijed recentnih praksi da se svaki pristup sportu kao kulturi gura pod njihovo okrilje zapravo (p)ostaju tek prazna metafora.8

7 U ono vrijeme autoričinu ocjenu o indiferentnosti kulturalnih studija prema sportu dijeli i John Hargreaves (1982:30), no David L. Andrews i Michael D. Giardina njihove za-ključke ne drže utemeljenima, potkrepljujući to uvidom da i Hoggart i Thompson spominju sport u svojim ključnim djelima, a da se još 1970-ih počinju pojavljivati kulturalnostudijski članci na temu sporta čiji su autori Chas Critcher, Paul Willis, Rod Watson, John Clarke i Roy Peters (Andrews i Giardina, 2008:4-6). Negdje na sredini između ta dva stajališta je Garry Whannel (usp. Whannel, 2008:15).

8 “Teorijsko je tržište asimiliralo kulturalne studije, nazvavši njihovim imenom gotovo svaki pokušaj analize kulturalnih praksi, svaki pokušaj tumačenja Madonnine simboličke snage, svako čitanje znakova subkulturnih rituala, svaku novu modnu intervenciju Davida Beckhama i njegove gospođe, svaku analizu televizije i medija uopće, svaki diskurz koji nastaje na križištu različitih humanističkih znanosti ili se pak opire tradicionalnim discipli-narnim okvirima” (Duda, 2002:42-43).


Uglavnom, čini se kako je najbolji recept njihovog daljnjeg funk-cioniranja među lojalnom i nelojalnom društvenoznanstvenom i hu-manističkom konkurencijom nastavak suradnje s drugim paradigma-ma, ali uz istovremeno neodustajanje od vlastite distinktivnosti. Riječ je o tri kritička atributa na kojima, žele li biti uspješni, moraju i dalje inzistirati. Kao prvo, to je njihova prijemčivost za različite teorijske tradicije. Zatim je to, kao drugo, utemeljenje njihovog istraživanja u stvarnom svijetu, na što se tek poslije nadovezuje teorija. Naposljet-ku, kao treće, to je intervencionistički oblik njihovog intelektualnog angažmana te po potrebi političko zauzimanje strane (usp. Jennifer Hargreaves i I. McDonald, 2000:57).

Potonji atribut zasigurno podsjeća na oslabljene, ali ne do kraja raskidive veze između kulturalnih studija i jednog drugog, mnogo većeg intelektualnog i političkog projekta – marksizma. Ono slič-no što ta dva projekta određuje je, dakle, inzistiranje na dijalektici interpretacije i transformacije sportskih kultura, institucija i praksi. No valja imati na umu da su marksizam i kulturalni studiji ipak dva heterogena, pa i sukobljena tijela mišljenja te da se njihova primjena u istraživanju sporta nije odvijala na uniforman i sistematičan na-čin (Carrington i I. McDonald, 2009:1). Utoliko postmarksistički kulturalni studiji nastoje korigirati i prevladati marksističku misao, s obzirom na njezina brojna teorijska ograničenja i nedoraslosti (I. McDonald, 2009:32).

Predstavnik te nove generacije kulturalnih studija, David Andrews, suočen sa spomenutim izazovima, zauzima se za kontekstualnu kul-turalnostudijsku strategiju istraživanja sporta, pristup sportu “bez garancija” (usp. Carrington, 2009). Taj pristup odlikuje shvaćanje sporta kao dinamične, fluidne i kontingentne kategorije te uvaža-vanje činjenice da je sport značio i znači različite stvari u različitim kulturnim i vremenskim kontekstima. Među sociolozima sporta ima onih koji pristaju na takvo poimanje sporta, ali zato baš i ne na postmodernu i relativističku poziciju koja ugrožava jaku moralnu

privrženost objektivnoj, rigoroznoj i sistematičnoj potrazi za istinom. Iz njihove perspektive gledano, trebalo bi popraviti istraživačku tra-diciju za boljitak kritičke sociologije sporta, ali po mogućnosti na taj način da se “iskopa prljavština, a ostane čist” (Sugden i Tomlinson, 1999:392-396). Upravo nasuprot takvoj znanstvenoj odgovornosti stoji apostrofirani intelektualni senzibilitet koji Andrews zagovara kao poželjno distinktivno obilježje kulturalnih studija pri bavljenju sportom (Andrews, 2002; usp. Andrews i Giardina, 2008:8-13).

Istovrsni senzibilitet kod suvremene sociologije sporta propagira Tony Blackshaw, nalazeći glavnim problemom pretjerano oslanjanje svojih kolega na figuracijski pristup Norberta Eliasa i Erica Dunninga. Umjesto shvaćanja sociološke aktivnosti kao “zakonodavne” strate-gije na njihovu tragu, trebalo bi, prema Blackshawu, prakticirati “interpretativnu” strategiju. Ne samo da Blackshaw pri toj svojoj uputi preuzima poznatu opreku Zygmunta Baumana (usp. Bauman, 1992:1-25), nego istoga teoretičara uzdiže na pijedestal nove i bolje sociologije sporta, tvrdeći kako Baumanove ideje jasno pokazuju da sociologija sporta mora prevladati agendu bilo koje pojedinačne pa-radigme. Naime, sadašnji sociološki pristupi, sociologija i socijalna filozofija, hermeneutika, socijalna antropologija, kulturalni studiji, poststrukturalizam i postmodernizam samo u dijalogu mogu navije-stiti novo shvaćanje “društva” i sporta s dalekosežnim implikacijama za sociološko mišljenje (Blackshaw, 2002:214).

Slično bi se moglo ustvrditi i kad je riječ o istraživanju tijela i tjelesnog, kao i kad se radi o propitivanju nadzora i nadziranja u sferi društva odnosno kulture. Naime, postojanje bitne razlike u znan-stvenom predmetu između sociologije i kulturalnih studija vrlo je diskutabilno, jer baš kao što su kulturalni studiji zainteresirani za “mehanizme moći u kulturi, strukture dominacija, borbu oko znače-nja i reprezentaciju” (Duda, 2002:27), koji pojmove nadzora i tijela čine neobilaznima unutar njihova diskursa, tako je na isto upućena i sociologija, pošto je moć “fundamentalan koncept društvenih zna-nosti, u istom smislu kao što je to energija u fizici” (Russell, Bertrand


prema Sugden i Tomlinson 2002:4; usp. Tomlinson, 1998:236). Naposljetku, “[k]oncepti moći i otpora nisu nakon pada marksizma i uspona Foucaulta i postmodernizma tako jasni kao što su možda nekoć bili, ali su i dalje krucijalni za svaki održivi projekt sociologije sporta” (Rowe, 1998:242).

Pojmovi se nadzora i tijela, imajući u vidu stazu od Gramscija prema Foucaultu, od ideologije prema upravljanju (usp. Oswell, 2006:41-73), nameću kao goruće teme kulturalne i društvene teorije. Od Nadzora i kazne, već spomenute Foucaultove studije o rođenju modernih zatvora, koja označava važan moment u njegovom opusu u smislu okončanja arheološke i začinjanja genealoške faze, mikrofi-zički aspekti moći izbijaju u prvi plan. Kao što ističe sam Foucault, ta je knjiga “zainteresirana za društvene principe i institucije”, u njoj se “tekstovi, postupci i ljudi međusobno bore” (Martin, 1988:14). Nje-gova su zapažanja o provođenju nadzora nad tijelima unutar zatvor-skih sustava zapravo poopćivi mehanizmi djelovanja disciplinarnog društva moderne. Disciplina tijela razvijena u zatvorima ima paralele u čitavom širem disciplinarnom društvu, što potvrđuje Foucaultovu tezu da je ljudsko tijelo veoma prilagodljivo polje za cirkulaciju moći (Katz, 2005:119).

S tim u vezi, zajedno s onom o obratu ka kulturi, živahna se ra-sprava u društvenim i humanističkim znanostima vodi i o obratu k tijelu, zapravo “tijela su aktualna, unutar znanosti i unutar popularne kulture” (Frank, 1990:131). Suvremeni se društvenoznanstveni in-teres za ljudsko tijelo može protumačiti i kao odgovor na korjenite promjene u odnosu između tijela, ekonomije, tehnologije i društva (usp. Turner, 2006). Novi se korporalni, materijalistički i somatski pristupi u studijima tijela profiliraju mimo, onkraj i nasuprot bi-ologističkog redukcionizma, naslanjajući se tako u neku ruku i na utemeljiteljske pretpostavke sociologije koja je na darvinistički evo-lucionizam, eugeniku i biologizam reagirala distancom i potpunim odmakom od tih i takvih smjerova i ideja (Blackman, 2008:15-20).

Želi li se, međutim, da taj “uspon tijela” usprkos vibrantnom inter-disciplinarnom području studija tijela ima pozitivne i produktivne istraživačke učinke, nužno je ublažiti pluralnost svojstvenu studijima tijela, a to se može postići određenim konsenzusom oko toga što su to tijelo i utjelovljenje na koje se referira i o kojima se govori (Shilling, 2005b:767).

Uglavnom, interes za tijelo kao proces, koji nadilazi svaku koncep-ciju tijela kao prirodnog ili naturalističkog, ali i sama revolucija tijela u društvu i kulturi, određuju buduća istraživanja i probleme sociologije sporta (Eichberg, 1995:14) i sportskih studija. Ako je predmet istra-živanja nadzor nad tijelom, kao što je ovdje slučaj, onda u prvi plan dolazi pitanje “Što se tijelu čini?”. No to ne ostavlja sasvim po strani niti pitanje “Što tijelo čini?”, koje ima u vidu da su načela društve-nog života utjelovljena u praksi (usp. Featherstone i Turner, 1995:3). Utoliko je svrsishodno okrenuti se teoriji korporalnog realizma koja tijelo shvaća kao multidimenzionalni medij za konstituiranje društva. Tijelo je prema toj teoriji istovremeno izvor stvaranja društvenog ži-vota, poprište strukturalnih karakteristika društva te vitalno sredstvo kojim se ljudi pozicioniraju unutar društva i u odnosu spram njega. Za korporalni su realizam društvena struktura i utjelovljeni subjekt podjednako važni, jer on usvaja doprinose triju dominantnih teorija, a ujedno i različitih puteva proučavanja tijela: socijalno-konstruktivi-stičke analize tijela stavljenog u red (ordered body); fenomenološkog pristupa življenom tijelu (lived body) i strukturacijske teorije tijela (Shilling, 2005a:1-23).

Upisivanje moći u tijelo kroz isticanje prevladavajućih strukturnih snaga društvenog sistema obilježje je teorija socijalnih konstruktivi-sta, poput one Michela Foucaulta koja je ovdje u fokusu. To upisi-vanje moći zapravo implicira dovođenje tijela u red preko političkih, normativnih i diskurzivnih režima, ali i predodređuje posrednu i ne-posrednu sveprisutnu povezanost što društvenih, a što individualnih praksi kontrole, discipliniranja i nadziranja s ljudskim tijelom. Sve


je to značajan korak dalje u odnosu na pisanja klasika sociologije kao što su Karl Marx, Max Weber i Emile Durkheim, koja bi se u stanovitom smislu moglo smatrati pretečama teorija o nadzoru. Mo-derne se teorije o nadzoru, naime, naslanjaju na njihove opservacije o kapitalističkom poduzetništvu, birokratskim organizacijama, tehno-logijama zasnovanima na strojevima te novim oblicima solidarnosti, dok postmoderne teorije nadzora promišljaju nove oblike budnosti i vidljivosti u uvjetima globalizacije. Te potonje u pravilu prepoznaju da se nadzor koji je nekad postojao samo u određenim segmentima života sada širi po svim područjima svakodnevnog života, premda se ne manifestira uvijek na isti način i istim intenzitetom.9

Recentna istraživanja nadzornih praksi podcrtavaju središnjost tijela. Pod nadzorom se, naime, najčešće podrazumijevaju prakse prikupljanja i sortiranja podataka s eksplicitnom svrhom utjecanja na one čiji se podaci prikupljaju ili sa svrhom upravljanja njima. Ti-jelo se pak pokazuje kao idealna meta nadzora, jer se smatra da ono osigurava beskrajnu količinu detalja i “istine” o osobi. S obzirom da tijelo funkcionira kao indikator autentičnosti pojedinca i istine o nje-mu, a ono biva pod prismotrom u različitim trenucima, na različitim mjestima te na brojne, različite načine, nameće se i dodatni problem: Koji su potencijali za otpor? Na čemu bi trebala počivati politika otpora takvom nadzoru rizomatskog karaktera (usp. Ball, 2005:89-94)?

Makar je pri osmišljavanju teorije nadzora bitno da se obuhvate radnje i procesi svakodnevnog života, nikako nije dobro da ona bude paranoidna i tumači nadzor kao tehnološki determiniran (Lyon, 2007:46-54). Upravo, naime, paranoidne perspektive sagledavanja fenomena nadzora najčešće stoje iza kategorije “društvo nadzora” koja pogrešno upućuje na postojanje neke homogene negativne moći

9 S uvećanom mobilnošću populacija i sve većom elastičnošću društvenih odnosa u prostoru i vremenu, negdje od 1980-ih nadzor se intenzivno globalizira. To je globaliziranje nadzora dodatno pospješeno događajima od 11. 9. 2001 (Lyon, 2004:135).

(Lyon, 2007:25). Zato će se u ovoj studiji problematizirati oblici i principi nadzora nad tijelom u vrhunskom sportu, uz oprez da se pri-tom tumači nadzor u polju sporta, a ne sport u društvu nadzora.

Za početak, u prvom će se poglavlju protumačiti povezanost vr-hunskog sporta s potrošačkom kulturom, pri čemu će se nastojati ukazati na prepoznatljive mehanizme njegovog raspršivanja, zavođe-nja publike, kao i odgovarajuće sisteme reprezentacije i identifikacije. Cilj takvog pristupa nije potreba za prepoznavanjem ideologije koja bi vrhunskom sportu stajala u pozadini, već naznačivanje odredbenih obilježja istoga. Ta ga, naime, obilježja predisponiraju za ono o čemu će kasnije biti riječ, a to je nadzor nad tijelom u njemu.

Na kraju krajeva, baš je tijelo, kao jedan od primarnih fokusa ove studije, ono što ponajviše povezuje kulturu sporta s potrošačkom kulturom, jer im je objema zajednička briga, a i sposobnost, da ga znatno prilagode i upregnu u formiranje “normalne individue”. Inzi-stiranje na sličnim ili barem bliskim kvalitetama i kapacitetima tijela u obje sfere rezultira odgovarajućim strategijama kontrole i nadzi-ranja, koje imaju za cilj dovesti tijelo u željeno stanje. Naglasak je na kontroliranom stimuliranju i zadovoljenju žudnji koji bi trebali odmijeniti ranije upotrebljavane represivne i restriktivne metode i tehnike postupanja s tijelom (usp. John Hargreaves, 1987:151-152). Pritom se podrazumijeva da se kulturnu moć i snagu tijela na sjecištu sporta i potrošačke kulture nikako ne može promatrati samo u eko-nomskim terminima, pa se onda primjerice i pri analiziranju komer-cijaliziranog sportskog tijela u prvi plan stavljaju različiti socijalni i politički momenti (Cole, 2000:449).

Imajući sve to u vidu, nije nimalo slučajno da se novi pristupi u sociologiji sporta, koji nadilaze razinu deklarativno kritičke soci-ologije sporta, služe Baumanovom idejom potrošnje i potrošačkog sindroma kako bi iscrtali konture suvremenog sporta, ali i legitimirali nove istraživačke interese (usp. Blackshaw i Crabbe, 2004). To se tek djelomično može objasniti i opravdati uviđanjem specifičnosti pred-


meta istraživanja. Naime, nije stvar samo u tome da sport više no ikad prije inducira želje i potrebe onih koji ga prakticiraju ili prate, kao i da njegovim oblikovanjem i razvijanjem upravljaju potrošački hirovi, već se pomnim čitanjem novijih Baumanovih radova može prepoznati radikalna pozicija kulturalnog teoretičara koji se s jedne strane upušta u konfrontaciju s ortodoksnom sociologijom, a s druge u rasprave s konceptom postmodernizma i s teorijama poststruk-turalista te s recentnim tumačenjima globalizacije i identiteta (usp. Blackshaw, 2002). Njegov je sociološki doprinos osebujan i utoliko što Bauman odgovara na znakove vremena, posredujući praktični nivo kulture teorijskom kulturom koju nasljeđujemo od klasika. Baš zato se Baumanove opservacije o specifičnostima života u lakoj mo-derni mogu omjeriti o kulturalnostudijske misli o ambivalentnosti suvremene kulture, a time se dakako utire put kasnijem oslanjanju na Michela Foucaulta, kao socijalnog historičara, za pronicanje u kul-turalnostudijske i kulturalnoteorijske aspekte nadzora nad tijelom u vrhunskom sportu.

Dakle, pozivanjem na Baumanov opus unatrag desetak godina prvo poglavlje ove studije rastvara ideju kulture u koju je uklopljen vrhunski sport, nastojeći da s jedne strane postulira kategoriju kul-ture kao neizostavnu u kritičkom istraživanju sporta, a da s druge strane afirmira kategoriju potrošnje kao istodobno relevantnu za znanstvenu sudbinu kulture i za društvenu i kulturnu sudbinu spor-ta. Premještanjem ključnih pojmova za razumijevanje svijeta sporta – medija, celebrityja, dokolice – iz društvenog u kulturni te, samim time, iz sociološkog u kulturološki kontekst, u prvom se poglavlju postavljaju temelji za razradu središnje teze ove studije.

Nadzoru nad tijelom u vrhunskom sportu prilazi se konkretnije u drugom poglavlju, razmatranjem Foucaulta kao autora koji u svojim radovima nudi dalekosežna “čitanja” nadzora i tijela, udahnjujući tim pojmovima specifične konotacije. No prije nego li se konkretizira ideja o nadziranju tijela u vrhunskom sportu, razjasnit će se mjesto

Michela Foucaulta u studijima tijela te u studijima nadzora, ne bi li se njegove teze o nadzoru nad tijelom lakše upotrijebile u daljnjoj argumentaciji problema. Premda će se u svrhu primjene istih u tuma-čenju za sport vezanih fenomena izdvojiti određeni pojmovi poput panoptikuma, guvermentaliteta i tehnologija dominacije, u obzoru će biti i neki drugi pojmovi, samo naizgled udaljeniji od središnje problematike ovog rada. Osim Foucaultovih tekstova, kao oslonac će se uzeti i tekstovi drugih autora koji razrađuju i primjenjuju nje-gove kategorije i koncepte u sklopu sportskih studija, svakako i onih među njima koji su prema Foucaultu kritički nastrojeni. Utoliko će biti lakše neke Foucaultove ideje dalje razvijati, a druge osporavati ili eventualno preformulirati, sve u skladu s odabranom temom.

U preostalom, većem dijelu studije raspravit će se po redu: poli-tički nadzor nad tijelom, medicinski i tehnološki nadzor nad tijelom te medijski nadzor nad tijelom. Ovakvo klasificiranje i grupiranje nadzornih institucija i praksi unutar vrhunskog sporta podcrtava kompleksnost disciplinarnih i kontrolnih režima kojima je tijelo izlo-ženo te ujedno ističe potrebu njegova istodobnog tretiranja življenim i socijalno konstruiranim. Isto tako, ono upozorava na politiku, me-dicinu i tehnologiju te medije kao na neke od najmoćnijih sila koje istovremeno oblikuju polje vrhunskog sporta, naša tijela i nadzor u suvremenom društvu.

Preklopljenost triju sfera koje su ovdje planski odvojene po po-glavljima uopće se ne pokušava negirati niti se u slijedu argumentacije zanemaruje. Naime, već je politička dimenzija nadzora nad tijelom u vrhunskom sportu upisana u svaku, a ne samo u medicinsku i medij-sku instituciju ili praksu, pa bi samim time bilo iluzorno primjere iz svijeta sporta ukalupljivati i stvari promatrati kao izolirane.

Upravo se zato politički nadzor nad tijelom prvi izlaže i proble-matizira, ne bi li se njegovo postojanje u sportu lakše i jasnije prepo-znavalo i u idućim poglavljima kad naglasak više nije na njemu. Treće poglavlje, o političkom nadzoru, u neku ruku predstavlja i logičan


nastavak argumentacijske linije započete u drugom. U njemu se ra-zrađuje Foucaultova koncepcija mikrofizike moći kako bi se pojmu politike pridale šire konotacije, što će omogućiti da se nadzor nad tijelom u sportu promotri i u okvirima ideoloških mehanizama i he-gemonijskih praksi koje obilježavaju sport kao kulturalnu formaciju. Dakako da se na taj način upravljanje, kontroliranje, reguliranje i nadziranje tijela velikim dijelom izdvaja iz patronata države te poslje-dično prepoznaje u različitim situacijama i u različitim instancama društva i kulture. Iz ovih razloga, a na sličan način, rod, rasa i seksu-alnost istiskuju kategoriju klase, koja im ustupa svoje mjesto u analizi politike identiteta u sportu.

U četvrtom se poglavlju bavljenje medicinskim nadzorom udru-žuje s bavljenjem tehnološkim, jer i stanje stvari u vrhunskom sportu upućuje na njihovu povezanost. Kod ovog se vida nadzora može naj-konkretnije detektirati ugroženost fizičkog integriteta tijela, premda su u fokusu kategorije zdravlja, prirodnosti i rizika, čija se diskurziv-na konstruiranost ne pokušava zanijekati. Baš naprotiv, sučeljavanje medicinskog i sportskog diskursa usložnjava se i razmatranjem uloge sportske medicine u vrhunskom sportu. Propituje se povijest i da-našnji status sportske medicine da bi se ustanovili obrasci njezina pristupanja sportskom tijelu, na konkretnom i apstraktnom nivou. Tim se putem dolazi i do uviđanja brojnih kontroverzi i nedoumica glede dopinga u sportu, a naposljetku se raspravlja i najnovija pošast modificiranja gena u ovom području što vodi ka problematiziranju tehnoloških ugroza tijela u vrhunskom sportu. I ne samo zbog bio-političkih i bioetičkih dimenzija medicinskog i tehnološkog nadzi-ranja tijela u sportu, koje prizivaju razradu nekih Foucaultovih teza, u ovom poglavlju značajnu ulogu igra filozofska misao o čovjeku i moralu, koja je, dakako, neodvojiva od one o ljudskom tijelu.

Na koncu, peto se poglavlje, posvećeno medijskom nadzoru nad tijelom, nadovezuje na jedan dio argumenata iznesenih u prvom poglavlju, koje govori o usidrenosti vrhunskog sporta u potrošačkoj

kulturi. Mediji vjerojatno više no išta drugo obilježavaju suvremeni sport te se njihov “susret s tijelom” događa na različitim razinama. Oni zapravo nadzor istovremeno provode, posreduju i omogućuju, makar su katkad granice među tim radnjama, praksama i režimima poprilično zamućene. Potrošačka se kultura u kontekstu medijskog upliva u vrhunski sport nadopisuje kulturom spektakla, a televizija se prepoznaje kao ključan faktor u proizvodnji te kulture. Dakako, u središtu je pozornosti odnos televizije prema tijelu u sportu, u tom smislu da se utvrđuju promjene koje se s tijelom događaju uslijed te-levizijskih zahtjeva. Posljednjih je godina sport ušao i u žrvanj novih medija pa se nastoji ustanoviti koji su inovativni momenti te situacije naspram već tri desetljeća postojećoj simbiozi sporta i televizije te kako se sve to odražava na sportsko tijelo.

Ovakvo strukturiranje studije o nadzoru nad tijelom unutar vr-hunskog sporta viđenog iz kulturološke perspektive metodološki je popraćeno kritičkim i analitičkim iščitavanjem širokog korpusa radova različitih znanosti i disciplina, koji su posvećeni svim dosad navedenim temama i problemima. Naglasak je pritom daleko više na povezivanju i usustavljivanju prorađenih tekstova nego li na njihovu reproduciranju jer je cilj ove studije postavljanje novih okvira za pro-matranje i analiziranje određenih praksi i fenomena. Dakako da je naznačena teorijska ambicija potkrijepljena prikladnim primjerima iz svijeta sporta, prikupljenima iz različitih medijskih izvora te selekcio-niranima po kriterijima važnosti, zanimljivosti i aktualnosti. Pritom valja uzeti u obzir da u sportu zbivanja svakodnevno smjenjuju jedna druga, kao i da su neki sportovi medijski daleko eksponiraniji od drugih. Premda postoje te otegotne okolnosti u prikupljanju građe, bez pozivanja na nju teorijska bi elaboracija teme neminovno bila suhoparna.

VRHUNSKI SPORT U POTROŠAČKOJ KULTURI

Vrhunski sport

Postaviti te argumentirati određene smjernice za promišljanje pojma vrhunskog sporta svakako ujedno podrazumijeva i problematiziranje nekih upotreba bliskih pojmova kao što su profesionalni sport, globalni sport ili pak natjecateljski sport. Imajući na umu segment šire cjeline sporta koji privlači najviše pozornosti javnosti, određen skup fenome-na i praksi koji se često podvrgava kulturološkim, ali i ekonomskim analizama, poslužit ću se sociološkim konceptom potrošačkog društva odnosno antropološkom kategorijom potrošačke kulture da upozorim na one značajke vrhunskog sporta koje su po meni odredbene za njega, a daju se interpretirati samo u okviru kategorije potrošnje. U tu svrhu oslonit ću se na uvide Zygmunta Baumana10, koji se u više svojih djela bavio oprekom teške i lake moderne11, pripisujući ovoj potonjoj prevrat od proizvodnje ka potrošnji. U doba lake moderne klasa potrošača, prema Baumanu, zauzima mjesto klase proizvođača, što rezultira promjenama u koncepciji identiteta, a svakako i modifi-kacijama prostora i vremena u kojem živimo.

10 “Njegovo je djelo iznimno jer odgovara znakovima vremena, a posreduje praktični nivo kulture s teorijskom kulturom koju nasljeđujemo od klasika, ne samo Marxa, Webera i Freuda” (Beilharz, 2007:109).

11 Bauman razlikuje dva tipa moderne – “heavy”, “solid” modernity / “light”, “liquid” modernity (Bauman, 2000:1-15).

30 Nadzor nad tijelom Vrhunski sport u potrošačkoj kulturi 31

Na pojedine se Baumanove teze referira jedan manji dio socio-loškog i kulturalnostudijskog bavljenja fenomenom sporta. Protočni život ili život u potrošnji, koji balansira između sigurnosti i rizika, pretežući ipak na stranu rizika, ne samo da je kategorija iskoristi-va za tumačenje suvremenog vrhunskog sporta, nego ona znatno olakšava diskutiranje različitih mehanizama kontrole unutar njega. Uglavnom, s obzirom na temu ove studije, preko razlaganja i anali-ziranja fenomena celebrityja, medija, publike i dokolice pokušat ću opravdati vlastito oslanjanje na potrošačku kulturu kao relevantnu objasnidbenu kategoriju za vrhunski sport.

Raščlamba pojma vrhunski sport iziskuje kako odabir kriterija klasifikacije sporta, tako i uspostavljanje razlike između aktivnog i pasivnog odnosa spram sporta. Naime, podjela na aktivno i pasivno bavljenje sportom samo naizgled djeluje neproblematično, a zapravo zahtijeva daljnja objašnjenja i detaljniju razradu. Pasivnim bismo bavljenjem sportom mogli nazvati svako praćenje sporta, interes za njega, pa i različite načine povezanosti sa sportom koji ne uključuju direktno sudjelovanje u sportskim aktivnostima odnosno participa-ciju u izvedbi sportova. U aktivno bavljenje sportom valja ubrojiti svako prakticiranje sporta na rekreativnom ili vrhunskom nivou, amatersko ili profesionalno. No teškoća leži u tome što je gotovo nemoguće precizno odrediti stupanj nečije zaokupljenosti sportom te se unutar populacije za koju bi se dalo konstatirati da se pasivno bavi sportom mogu prepoznati znatne razlike. Iako zasigurno ne bi prihvatio da se potrošnja sporta bezrezervno podvede pod pasivno bavljenje sportom, britanski se istraživač sporta Gary Crawford u svojoj knjizi Consuming sport (2004) zapravo na sličnom tragu dotiče problema višeslojnosti publike i poklonika sporta. Tako on već u uvo-du zacrtava svoju preokupaciju, koja se uklapa u malo prije iznesenu tvrdnju o problematičnosti grubog razlikovanja između aktivnog i pasivnog bavljenja sportom.

Mnoštvo je svakidašnjih i relativno “običnih” načina kako sport mo-žemo pratiti i doživljavati i rekao bih da polazeći odatle trebamo raz-motriti suvremene obrasce potrošnje sporta. (Crawford, 2004:14)

Između amaterskog i profesionalnog sporta znatno je lakše povući granicu jer su profesionalizam i amaterizam karakteristike koje se u sport unose izvana i ne zadiru u njegovu unutrašnju logiku (Koković, 2000:36). Prema tome, dovoljno je uzeti u obzir kriterij ostvariva-nja prihoda od bavljenja sportom. Pozivajući se na Huizingu, mogli bismo zaključiti da na liniji tog razgraničenja sport ostaje bez onog igračkog u sebi, jer se plaća nalazi sasvim izvan područja igre. Ona predstavlja zasluženu naknadu za pruženu uslugu ili za obavljeni rad pa se za plaću ne igra, nego se za nju radi (Huizinga, 1970:74). U sportskim bi terminima to, malo karikirano, značilo da u profesio-nalnom sportu natjecanju prethodi mukotrpan trening, a da nakon natjecanja slijedi financijska nagrada. Doduše, točan povijesni trenu-tak kad se te način na koji se uspostavlja razlika između profesional-nog i amaterskog statusa variraju od sporta do sporta (usp. Smart, 2005:42-64).

S rekreativnim i vrhunskim sportom stvari stoje kudikamo kom-pliciranije. Kad ćemo neki sport označiti vrhunskim i što sve u sebe uključuje vrhunski sport, pitanje je koje može navesti na slijeđenje povijesnih tragova. Pritom treba podsjetiti na poznatu i često isticanu tezu da otprilike od sredine 19. stoljeća počinje proces profesionali-zacije sporta, povezan s njegovim omasovljenjem, a onda i institu-cionalizacijom. Međutim, pogrešna bi bila pretpostavka da ideja o postojanju vrhunskog sporta u onom smislu u kojem ga se shvaća danas datira od tada.12 Sport je, kao “jedan od najznačajnijih novih društvenih običaja” (Hobsbawm i Ranger, 2002:435), u sklopu ma-

12 Drukčijeg je mišljenja Gregor Starc koji tvrdi: “O pojavi vrhunskog sporta, kako ga razumijemo danas, može se govoriti od druge polovice 19. st. naovamo, a posebno razgra-ničenje u tom pogledu predstavlja utemeljenje međunarodnih sportskih organizacija, osni-vanje Međunarodnog olimpijskog odbora i organizacija prvih Olimpijskih igara modernog doba 1896. godine u Ateni” (Starc, 2003:55).


sovne proizvodnje tradicije u Europi od 1870. do 1914. obilježen nacionalnim i klasnim dijeljenjima odnosno povezivanjima13, a po-maci od amaterizma k profesionalizmu te od školskog ka klupskim sportovima ipak nisu naznake vrhunskog, nego prije profesionalnog sporta, a možda i klice globalnog sporta.

Ako bismo se, unatoč svim tim nejasnoćama, u nastojanju za određenjem vrhunskog sporta upustili u neku grubu razdiobu polja sporta, mogli bismo poput Gregora Starca razlikovati tri potpolja: vrhunski sport, rekreativni sport i školski sport.14 Starc je doduše svjestan da su granice među njima podosta zamućene te da je takvo razlikovanje stoga ipak diskutabilno. O tome svjedoči i njegovo spo-minjanje kovanice “sport za sve” kao sinonima za rekreativni sport, a “školskog sportskog odgoja” kao sinonima za školski sport.

Uz kategoriju vrhunskog sporta najčešće se pak veže epitet na-tjecateljski. No ipak je prijeporno vrhunski sport tumačiti isključivo kao natjecateljski sport ili eventualno kao sport za rezultat, jer to u današnje vrijeme nipošto nije njegovo distinktivno obilježje. Na kraju krajeva, prihvati li se ideja da je manifestni oblik vrhunskog sporta natjecanje, percepcija se sporta praktički sužava na tjelesni performans na sportskom terenu. No čak i onda kad se fokusira cje-lokupna proizvodna komponenta vrhunskog sporta, pa se kompeti-cija prepoznaje i na nivou infrastrukture15, takvo je poimanje sporta redukcionističko.

Vrhunski sport po svoj prilici danas obuhvaća medijski profiliran, komercijalno interesantan, visoko kvalitetan sport, usklađen sa zako-nitostima kasnog kapitalizma. Stoga se čini primjerenijim, posebno

13 Hobsbawm i Ranger razglabaju o sudbini masovnih sportova, ali i sportova srednjih i viših klasa, kao i o nacionalnoj koheziji te internacionalnim vezama koje sport omogućuje (Hobsbawm i Ranger, 2002:422-448).

14 Starc zapravo ne govori o poljima, nego o trima diskursima unutar makrodiskursa sporta (Starc, 2003:51-52).

15 Bourdieu se raspravljajući o “modernom sportu”, što je pojam ponešto drukčijeg, a svakako šireg sadržaja od onoga vrhunskog sporta, pita “kada je taj sustav čimbenika i institucija započeo djelovati kao natjecateljsko polje” (Bourdieu, 1999:429).

uslijed sveopće medijalizacije i komercijalizacije sporta, posvetiti ade-kvatnu pozornost potrošnji sporta, njegovoj recepciji u društvu te potrošačkim praksama koje sudjeluju u oblikovanju polja vrhunskog sporta. Time se zacijelo prevladava jednodimenzionalnost onoga pri-stupa sportu koji počiva na političkoj ekonomiji i njezinoj kritici. Taj se pristup, naime, koncentrira na ulogu masovnih medija i transna-cionalnih korporacija, zanemarujući pritom svaki moment otpora i subverzije koji proistječe iz individualnog ili kolektivnog djelovanja u sferi potrošnje. Istančanijim se čini materijalistički prizemljiti per-spektivu sagledavanja potrošnje kao svojevrsne drugotne proizvodnje sporta, što sa sobom povlači usuglašavanje nekih horizonata antropo-logije potrošnje s kulturalnostudijskom perspektivom.16

Kulturalnostudijskim rječnikom, trebalo bi postaviti u središte te-orijskog interesa življeno iskustvo, s naglaskom na dijeljenje osjećaja i emocija17, a to znači dati prednost kulturalizmu i njegovom istra-živačkom okviru pred strukturalizmom, koji na ovom istraživačkom području preferira bavljenje simboličkim značenjima i tekstualnim porukama sporta. Ne treba, međutim, zanemariti da su življene kul-ture velikim dijelom posredovane i sklopljene kroz tekstualne izvore i diskurse, premda nikad nužno ili isključivo određene njima (Tomlin-son, 2005:31). I nije tu samo riječ o tome da je intrinzična dinamika sporta, simbolizirana tijelom u pokretu, primjerenija kulturalizmu, nego valja pripaziti na to da se usredotočenjem na masovne medije i

16 “Ustvari, racionaliziranoj, ekspanzionističkoj centraliziranoj, spektakularnoj i bučnoj proizvodnji suprotstavlja se posve drukčija proizvodnja, nazvana ‘potrošnjom’, kojoj su obilježje lukavstva, razdrobljenost sukladna prigodnosti, potkradanje, tajnovitost, neumorni žamor, riječju, gotovo nevidljivost, jer se ne pokazuje u vlastitim proizvodima (gdje bi za njih našla mjesta?), nego u umijeću korištenja onih koji su joj nametnuti” (de Certeau, 2002:84).

17 To čini Williams, dakako nevezano za problematiku sporta, uvodeći termin struk-tura osjećaja: “[O]na je čvrsta i određena u smislu u kojem to svaka ‘struktura’ jest, ali se istovremeno očituje u najosjetljivijim i najmanje opipljivim sastavnicama našeg djelovanja. Na određeni način, ta struktura osjećaja jest kultura nekog razdoblja: to je osobita, živa rezultanta svih sastavnica općeg ustroja” (R. Williams, 2006:41).


reklamiranje, dakle svojevrsnim reduciranjem tijela na tekst, ne okr-nji vitalnost kolektivnog, ali i individualnog iskustva sporta.

Razumljivo je da proučavanje sporta kao popularne kulture, kao nekakav modus operandi kulturalnih studija, mora imati u vidu i klasnu prirodu pojedinih sportova, njihovu kulturalnu povijest te načine kako se ljudi u njima pronalaze. To, međutim, nipošto nije kontradiktorno s povezivanjem kategorija vrhunskog sporta i potro-šačkog društva, pa čak ni onda kad se naglasak stavlja na to kako pojedinci kreiraju svoje identitete preko kulturne potrošnje (usp. Hughson, Inglis i Free, 2005:1-7). Dakle, sport bi trebalo shvatiti prije svega kao konstitutivni element svakodnevnog života i popular-ne kulture, pod određenim društvenim i povijesnim okolnostima, pa se onda koncentrirati na potrošnju, konzumerizam i spektakl unutar mikropolitike svakodnevice u svijetu sporta i dokolice. Naposljetku, baš poput svih drugih sastavnica popularne kulture, i sport je popri-šte bitke, čiji je ulog moć da se definira priroda društvene stvarnosti. U ovom slučaju to su oblici koje popularno sportski užici mogu po-primiti (Whannel, 2008:131).

Potrošačka kultura

S obzirom na istaknuto, nameće se potreba za diskutiranjem katego-rije potrošačkog društva i pokušajem pomirenja iste s ključnim poj-movima Richarda Hoggarta i Raymonda Williamsa, kao autora na čije se tekstove poziva onaj dio kulturalističkog pristupa fenomenu sporta koji se opire strukturalističkoj metodologiji te naginje matič-nim studijima književnosti i sociologije.18 O potrošnji s negativnim

18 Ova se opaska odnosi prvenstveno na Hughsona, Inglisa i Freeja, odnosno njihovu knjigu naslova The Uses of Sport (2005) koji parafrazira naslov knjige Richarda Hoggarta The Uses of Literacy, prvi put objavljene 1957. u Londonu. Ta je Hoggartova studija posvećena načinu života britanske radničke klase, osobito s obzirom na pojavu popularnih oblika za-

prizvukom te kvaliteti ljudskog duha da joj se odupre govori Hoggar-tova misao s početka njegove rasprave o novijoj masovnoj umjetnosti sredine 19. stoljeća u Velikoj Britaniji:

Redovita, rastuća i gotovo posve jednolična dijeta osjetila bez ikakve obaveze, zasigurno pomaže njezinim potrošačima u nesposobnosti da otvoreno i odgovorno reagiraju na život, i vjerojatno, osim slabog trenutnog apetita, ispod površine izaziva osjećaj životnog besmisla. Duše koje možda nisu imale mnogo mogućnosti da se otvore, ostat će u čvrstom stisku, okrenute prema sebi samima, promatrajući “čudnim tamnim očima nalik na prozore” svijet koji je većim dije-lom fantazmagorija prolazećih predstava i posredovanih podražaja. Činjenicu da danas u tom položaju nije većina pripadnika radničke klase možemo zahvaliti sposobnosti ljudskog duha da se opire, opire iz osjećaja, premda obično nedefiniranog da postoje druge stvari koje vrijede i koje valja poslušati. (Hoggart, 2006:13)

Oslanjajući se na Hoggartov komentar, držim korisnim odmaknuti se od Adornove kritičke pozicije pri tumačenju (masovne) potroš-nje (usp. Adorno i Horkheimer, 1998)19 pa se u tu svrhu okrećem Zygmuntu Baumanu i Jeanu Baudrillardu te njihovom korištenju ovih kategorija pri analizi kasne moderne. Sintagme potrošačko druš-tvo i potrošačka kultura Bauman i Baudrillard, baš kao i Anthony Giddens, koriste da bi opisali i protumačili karakter društvenih promjena koje se javljaju u Zapadnoj Europi krajem 20. stoljeća. Rijetko, međutim, ne samo oni, nego i drugi autori koji ih upotre-

bave. Što se pak Raymonda Williamsa tiče, autori The Uses of Sport nalaze u više njegovih radova mogućnost povezivanja njegovih stajališta s fenomenom sporta.

19 Doduše, Adornovi se sudovi o kulturnoj industriji, pa onda i opservacije o mjestu sporta unutar nje, često shvaćaju plastično, čime se neopravdano zanemaruje njihova iro-nijska komponenta. Tumačeći ga kao utopijskog mislioca, David Inglis drukčije doživljava Adornov elitizam pri kulturnoj kritici i s njime povezano prokazivanje sporta kakav jest pod kapitalističkim jarmom. Sport, prema Inglisu, za Adorna figurira istodobno kao područje obilježeno izopačenjima kapitalističkog društva i kao područje obilježeno nagovještajima boljeg svijeta neopterećenog dominacijom (Inglis, 2006:93-94).


bljavaju, objašnjavaju razliku između te dvije sintagme.20 U svakom slučaju, potrošačko društvo za njih obuhvaća čitav niz aspekata koji daleko nadilaze ekonomske okvire i parametre (Erdei, 2008:53) pa se sociologija potrošnje praktički kreće vrlo sličnim stazama kao i antropologija potrošnje. Naposljetku, u ambijentu stvorenom eko-nomskom, političkom i kulturnom globalizacijom, sve je teže misliti izvan potrošnje (Erdei, 2008:32) pa i različite discipline pribjegavaju istom receptu.

Upravo na segmente znanstvenog interesa Baumana i Baudrillar-da naslanjaju se neki radovi iz područja sociologije sporta i sportskih studija. Rasprave o potrošnji sporta teško da mogu proći mimo Ba-umanovih opservacija o potrošačkim hirovima postmodernog doba, dok se crpeći Baudrillardove uvide iz onog dijela njegovog opusa u kojem se on afirmira prvenstveno kao teoretičar medija, pojedini au-tori pretežno usredotočuju na medijalizaciju sporta i načine njegova pakiranja na globalnom tržištu. Bauman i raščlambe njegovih teza na području istraživanja sporta nekako su bliži preokupacijama ove studije. On kreće od pretpostavke da postmoderno društvo obliku-je svoje pripadnike primarno kao potrošače, a ne kao proizvođače (Bauman, 2000:76). Upravo to je temeljna razlika između teške i lake moderne. Život organiziran oko proizvođačkih uloga nužno je reguliran normama, dok potrošačko društvo funkcionira izvan normativnih okvira, podložno je zavođenju i stimulirano hirovima. Ono, dakle, označava raskid s ravnanjem po načelu realnosti i u nje-mu nema mjesta za odgađanje zadovoljenja i ugode. Nasuprot tome, vodeće obilježje načela ugode, koje u današnjem društvu trijumfira, jest trenutno zadovoljenje želja i potreba. Bauman, dakle, u svojem tumačenju potrošačkog društva preispisuje Freudove uvide i njegovu

20 Kovanica “sociokulturni aspekti potrošnje” koju koristi Snježana Čolić dobrodošla je za izbjegavanje konceptualne zbrke, ali zato neki autoričini pokušaji pojednostavljivanja, primjerice kad za potrošačku kulturu kaže “ona je ukratko – trijumf ekonomskih vrijednosti nad društvenima”, zbrku samo potenciraju (Čolić, 2008).

teoriju izvedenu iz funkcioniranja pojedinca koja datira još iz 1920. godine. Freud, naime, tvrdi:

Pod utjecajem instinkata samoočuvanja od strane ega, načelo ugode zamijenjeno je načelom realnosti. Ovo potonje načelo ne napušta nakanu konačnog postizanja ugode, ali ono usprkos tomu zahtijeva i omogućuje odgodu zadovoljenja, odricanje od velikog broja mo-gućnosti postizanja zadovoljenja i privremenu snošljivost za neugo-du kao korak na dugačkoj indirektnoj stazi prema ugodi. (Freud, 1991:221)

Staza prema ugodi, po Baumanu, više ne smije biti ni dugačka niti indirektna, jer se život u potrošnji mora pokoriti “tiraniji trenutka” te se nužno ispostavlja kao život brzog učenja i lakog zaboravljanja (Bauman, 2007:96).

U kasino kulturi čekanje se mora izuzeti iz želje, no i zadovoljenje želje mora biti kratko, potrajati tek dok se kuglica iznova ne zavrti, imati jednako kratak vijek kao i čekanje, da ne bi ugušilo prije nego iznova nahranilo i ojačalo želju – tu nagradu za kojom se najviše žudi u svijetu vođenom estetikom potrošnje. (Bauman, 2000:159)

Kroz individualizaciju društvene nejednakosti, poduprtu individua-lističkom jurnjavom za bogatstvom, moći i statusom, ljudi su pozva-ni da nađu svoje mjesto u svijetu. Potrošači nisu pohlepni sami po sebi nego na mahove, a samim time osuđeni su živjeti svoje živote “površinski”. Individualnost tu funkcionira kao autentičnost, obu-hvaćajući plutajuće označitelje u tržišnoj potrošačkoj kulturi. Nudeći svoje stajalište o potrošačkom društvu otprilike dva desetljeća prije Baumana, Baudrillard se ne usmjerava na potrošače kao subjekte, već u skladu sa svojim tadašnjim marksističkim idejama stavlja naglasak na objekte potrošnje, zagovarajući viđenje “putovanja od jednog do drugog označitelja kao puko naličje stvarnosti želje” (Baudrillard, 2001a:48). U tom kontekstu, pretpostavljajući sistem individui, on tvrdi:


Užitak se više ne pojavljuje kao cilj, racionalan svršetak, već kao pojedinčeva racionalizacija procesa čiji ciljevi leže negdje drugdje. Užitak bi odredio potrošnju za sebe, kao autonomnu i konačnu. No potrošnja to nikad nije. Premda osjećamo užitak za sebe, dok sudje-lujemo u potrošnji, mi nikad nismo samostalni (izolirani potrošač je pažljivo postignuta iluzija ideološkog diskursa potrošnje). Potrošači su zajednički uključeni, usprkos njima samima, u opći sistem razmjene i u proizvodnju propisanih vrijednosti. (Baudrillard, 2001a:49)

Shvaćajući potrošnju kao funkciju proizvodnje (Baudrillard, 2001a:49)21, a sistem potreba kao produkt sistema proizvodnje (Ba-udrillard, 2001a:45), Baudrillard se, za razliku od Baumana, ne pri-bližava prepoznavanju mogućnosti individualnog re-kreiranja identi-teta unutar sfere potrošnje, da bi onda eventualno mogao diskutirati o slobodama i ograničenjima po tom pitanju. Štoviše, ako je u svojim djelima s kraja 70-ih još “pokušavao učvrstiti klimavo marksističko zubalo novim i oštrim, visokotehnološkim zubima, bolje osposo-bljenima da kritički zagrizu u vrli novi svijet potrošnje” (Bauman, 1992:153), Baudrillard 80-ih posve gubi interes za ono što će kasnije privući Baumana. Ne samo da je napustio ideju potrošačkog društva, već je inzistirajući na pojmovima “simulacije” i “hiperrealnosti” (Ba-udrillard, 2001b; 2001c; 2001d) Benjaminovog “flâneura posjeo u fotelju ispred televizora” (Bauman, 1992:154), pridajući za Baumana neprihvatljive uloge i karakteristike ne samo društvenim akterima, nego i analitičarima društva.

Premda ne govori o društvu potrošnje, nego o “društvu rizika”, Baumanu je u tom smislu bliži Ulrich Beck. Bio rizik ili potrošnja di-stinktivno obilježje kasnomodernog društva, ljudi su vođeni novom etikom koja počiva na principu dužnosti prema samom sebi (Beck, 2001:167-168) te su navedeni misliti kako ih put k oslobođenju vodi

21 U tom ključu Baudrillarda čita i Featherstone, nalazeći njegov doduše semiološki odmak od Marxovih teza još uvijek blizak teorijama komodifikacije Lukacsa, Lefebvrea i Adorna (Featherstone, 1990:7).

preko kupnje novih identiteta. Suočavanje sa zadatkom samoiden-tifikacije zbiva se pritom u radikalno različitim polaznim uvjetima. Sve to ima za posljedicu destabilizaciju identiteta, kontingenciju i nesigurnost, a na mjesto poljuljanog koordinatnog sistema života i mišljenja u industrijskoj moderni dolazi jedna nova dvojnost šansi i rizika – upravo konture rizičnog društva, prispodobivog Baumano-voj lakoj moderni (Beck, 2001:25). Presudno je to što referencijalna jedinica koju pogađa grom nove moderne više nije grupa, klasa ni sloj, nego “pojedinac na tržištu” (usp. Beck, 2001:131-171).

Individualni narcizam, neurotička opsesija autentičnošću, slijepo obožavanje celebrityja i divlji poriv za potrošnjom ne promašuju niti polje sporta unutar područja popularne kulture. Tony Blackshaw i Tim Crabbe izgrađuju svoj model međuodnosa potrošačke kultu-re i devijantnosti u sportu služeći se Baumanovim kategorijama i njegovom uporabom Freudova psihoanalitičkog pojmovlja te usta-novljavaju da konstantno potiskivanje žudnje za devijantnim ustupa mjesto potrošnji devijantnog, čime se doseže osjećaj fantazmagorične prirode postojanja koji izvlači ljude iz svjetovne običnosti njihovih svakodnevnih života (Blackshaw i Crabbe, 2004:67-75).

Da bi se pri obuhvaćanju sporta, medija i potrošačkog društva kao predmeta znanstvenog interesa u njihovoj cijelosti izbjegao bilo kakav redukcionizam, potrebno je ujediniti vidike kulturalnih studi-ja ne samo s onima antropologije potrošnje, već i s vidicima kritičke političke ekonomije. Zato će pojedini autori rado posegnuti za Ba-udrillardovim kategorijama ne bi li iznova promislili odnos između kulture i ekonomije, što uvjetuje promjene koje su povezane s glo-balnim potrošačkim dobom. To čini i Michael Silk kad upozorava: “Ponešto preinačujući Baudrillarda, posredovana proizvodnja sporta sa svojim sastavnicama – znakovima, robom, uslugama, proizvodi-ma, ljudima i drugim alatima – može se pojmiti kao sama bit, ili ‘trijumfalni odušak’ ideje potrošačkog društva” (Silk, 2004:226).


Takav je onda posredovani sport, u krajnjoj liniji, “iskaz suvre-menog društva o sebi samom”. Kroz problematiziranje uloge kulturne proizvodnje u vrtlogu hiperkomodificiranog posredovanog sporta, u raspravu se uvlači i pitanje kulturnih identiteta. Poput ostalih obli-ka kulturalne i materijalne proizvodnje, medijski je sport praktički osuđen na maksimiranje profita razvijanjem sistema proizvodnje i distribucije koji će brzo odgovoriti različitim zahtjevima potrošača. Kao rezultat, identiteti mogu biti razlomljeni, višestruki i izukrižani, a oni koji su u prošlosti bili tihi i marginalizirani pomiču se prema središtu kulturne pozornice.22

Izvući iz toga zaključak da u svakodnevnom životu nema mjesta koja ostaju izvan ovih, što ekonomskih, a što kulturnih procesa, malo je ishitreno i suviše pojednostavljeno, jer se time zanemaruju kapaci-teti i mogućnosti potrošačkih praksi, odnosno svih njihovih inačica. Površnost nekih Baudrillardovih sudova time se prenosi iz njegovog “proročkog” diskursa u tekstove njegovih nekritičkih sljedbenika koji pokušavaju iscrtati kartu istančanih odnosa između ekonomije i kulture u sportskom polju, a da pritom ne pristaju uvidjeti življeno iskustvo i aktivnosti onih koji kao potrošači potkopavaju obrasce i namjere proizvodnje. Primjerice, teško se u potpunosti složiti s Ba-udrillardovom konstatacijom da reprodukcija posve zauzima mjesto proizvodnje mnijenja:

Više nitko ne treba proizvoditi mnijenje, svi trebamo reproducirati javno mnijenje, u smislu da se sva mnijenja ukinu u tom općem ekvivalentu i iz njega ponovno djeluju (reproducirajući ga, što god ono bilo, na razini pojedinačnog izbora). Za mnijenja kao i za ma-terijalna dobra, proizvodnja je mrtva, živjela reprodukcija. (Baudri-llard, 2001c:91)

22 Silk parafrazira Baudrillarda primjenjujući na suvremeni sport njegove teze o potroš-nji općenito. Pritom se u Silkovim zaključcima nedvojbeno osjeća marksističko zaleđe (Silk, 2004:226-229).

Pa ipak, ima autora koji su pri potkrepljivanju vlastitih argumenata skloni gotovo bezrezervno pristajati na takve i slične sudove. Usre-dotočenje na pojedine aspekte potrošačkog društva, čiji se udio u oblikovanju polja vrhunskog sporta može lako ustanoviti i na razini svakodnevice, čini se sofisticiranijim pristupom suvremenoj kulturi obilježenoj konzumerističkim sindromom.

Celebritizacija sporta

Dva se blizanačka diskursa kasne moderne – neoliberalna demokra-cija i konzumeristički kapitalizam – maksimalno približavaju jedan drugom u konceptu suvremenog celebrityja. Zapadnjačka liberalna demokracija, zaokupljena osobnim, intimnim i individualnim, po-tiče nas kroz obilje medijskih informacija na opsesiju figurama cele-brityja. Unutar popularno-medijskog univerzuma, svatko je uključen u proizvodnju ili potrošnju celebrityja (Andrews i Jackson, 2001:4).23

No kao što je to slučaj i s bilo kojim drugim kulturnim proizvo-dom, tako ni celebrityji nisu uvijek konzumirani onako kako bi to eventualno proizvođač ili posrednik njihovog značenja zamislio. Pre-laskom iz teškog u laki kapitalizam, odnosno u protočnu modernu24, te posljedičnim izostankom “vrhovnog ureda”, u situaciji kad je na individui da ukroti nepredvidivo do stupnja zabave, suočeni smo s beskonačnom agonijom. Eksplozija mogućnosti uslijed radikalne od-sutnosti ciljeva stvara opsesiju vrijednostima lake moderne, ali ujed-no i potiče stanje neprestane tjeskobe. Bauman koristi spomenuti pojam “vrhovni ured” za označavanje jedne rukovodeće instance čije izostajanje u novom tipu moderne prisiljava individue oslanjati se na

23 “Oni su k tome pokretni oglasi za ‘prečac prema dobrom životu’, u kojem postoji univerzalna potrošnja, obećanje luksuza za sve, beskonačno kruženje nezasitne žudnje, a traženje koristi je najosnovnije ljudsko iskustvo” (Cashmore, 2008:629).

24 O Baumanovoj teoriji protočne moderne, a ujedno i o razlozima za ovakav prijevod njegovog pojma “liquid modernity” vidjeti u O. Biti, 2012.


vlastite snage. Ništa nije predodređeno, ništa neopozivo, sve je mo-guće, sve tek predstoji (Bauman, 2000:59-63). Neintendirani pravci distribucije i kulturnih optjecaja upisuju u celebrityje različite opcije potrošnje, koje se onda još i umnožavaju i diversificiraju u kontaktu s različitim tipovima publike, kao i s raznolikim potrošačkim habi-tusima. U tom se prostoru klizanja i promjene rastvara praznina u koju se celebrityji infiltriraju. Sistem celebrityja je, na koncu, možda i najbolje shvatiti kao osobitu leću kroz koju možemo istraživati i razumjeti suvremenu kulturu (Marshall, 2006:6).

Kad prevladavajuće načelo više nije da manjina gleda većinu, nego upravo obrnuto, celebrityji dolaze u središte pozornosti. Njihovo je distinktivno obilježje: biti promatran uvijek i svugdje. Bauman o celebrityjima govori, a da ih izrijekom ne spominje, promišljajući opreku promatrači/promatrani, odnosno njenu izvedenicu lokalni/globalni, te zaključujući da potonjima u ovim oprekama autoritet osigurava njihova naglašena udaljenost. Naime, globalni se zapravo nalaze “izvan ovog svijeta”, iako je njihovo svakodnevno i nametljivo lebdjenje oko svijeta lokalnih mnogo vidljivije no ono anđela koji su nekoć lebdjeli nad kršćanskim svijetom (Bauman, 1998:53-54).

Dakako, celebrityji su tek jedan od simptoma i učinaka potro-šačke kulture, ali imaju veliku važnost i unutar svijeta vrhunskog sporta. Prva asocijacija na njih neosporno je David Beckham. Wayne Rooney, Ronaldo i Ronaldihno mogu biti briljantni na nogometnom terenu, ali nitko od njih ne može zaraditi od reklamne industrije ni približno koliko može Beckham (Whannel, 2008:185).

Odrastajući u okružju u kojem su muški interesi za modu, stil, nar-cizam i mogućnost zauzimanja pozicije objekta bili pothranjivani desetljećem izlaženja otmjenih tiskovina (Arena, GQ, FHM), u vremenu bliskog povezivanja sporta i mode, u kojem nogometaši i pop zvijezde gravitiraju glamurima jedni drugih te u kojem i sama slava postaje proizvodom, on je uvučen u vlastiti imidž. Njegova zvjezdana persona postala je supstanca, objekt za trženje – sve što je

čvrsto rasplinjuje se u zrak ili barem u stranice magazina. (Whannel, 2001:148)

Kao ni u bilo kojoj drugoj sferi javnog života, niti u sportu se celebri-tyji nisu pojavili sami od sebe, nego su ih potrošači stvorili. Premda se možda čini da je doba celebrityja nastalo iz vakuuma, nije teško prepoznati specifične uvjete pod kojima se to dogodilo: mnoštvo televizijskih programa, filmova, DVD-a, časopisa i internetskih stra-nica. Sve je to pripomoglo da na mjesto heroja dođu celebrityji, a na mjesto sportskih zvijezda sportaši celebrityji. Može se eventualno diskutirati o tome ima li svijet sporta neke svoje zakonitosti zbog kojih je onda njihova slava veća i dugotrajnija no u drugim sferama.

Visoka primanja i popratni ekstravagantni životni stilovi, zajedno s medijskom pažnjom koju privlače, premjestili su prominentne i uspješne sportske figure na drugu razinu, onu zvjezdanu koja svje-doči o rastućoj amerikanizaciji kulture sporta. Sad se sportske zvi-jezde u mnogo vidova mogu uspoređivati sa celebrityjima iz svijeta filma, televizije i popularne glazbe, premda njihova privlačnost može biti veća i trajnija no drugdje. U terminima globalne popularnosti i privlačnosti malo je profesija, ako ih uopće ima, koje bi se dalo usporediti sa sportom. (Smart, 2005:17)

Bauman, međutim, smatra da je privlačnost sportskih zvijezda nužno kratkotrajna, naprosto stoga što je njihova profesija, točnije rečeno posao-življen-kao-poziv, za razliku od poslova velike većine smrtnika, neizbježno kratkog daha odnosno epizodnog karaktera. Poziv sporta-ša nikako ne može funkcionirati kao životni projekt niti cjeloživotna strategija (Bauman, 2005b:35-36). Dakle, podjednako brzo kao što se pojavljuju, “glamurozne glasovitosti” u svijetu sporta zamjenjuju se novima. Današnji sportski idoli imaju osobine jednodnevnih lep-tira (Vrcan, 2003:72-75).

Uzimajući sve u obzir, najbliže je istini da između celebrityja i sportskih celebrityja i ne postoji neka bitna razlika. Slava potonjih


“mogla je imati izvor u sportu, ali se oni, otkad su se pojavili u ča-sopisima te vrste ili u televizijskim talk showovima, ne razlikuju od ostalih celebrityja, bilo rock zvijezda, bilo top modela” (Cashmore, 2005:398). Ovakav se sud može potkrijepiti podsjećanjem na dva kanala preko kojih konzumiramo sportske celebrityje, a potpuno su istovjetni onima koji funkcioniraju i izvan svijeta sporta. Prvi je praćenje medija, a drugi razmjena novca za dobra. Oba se uklapaju u industriju zabave, čiji je sastavni dio danas i vrhunski sport. Ono što na neki način spaja spomenute kanale su reklame odnosno rekla-mne kampanje, koje počivaju na svojevrsnom procesu mitologizacije društva te služeći se mehanizmima mitova nastoje “razriješiti druš-tvene kontradikcije, nuditi identifikacijske modele i slaviti postojeći društveni poredak” (Kellner, 1995:247).

Ta paralela između reklama i mitova u raspravu o postmodernom konceptu celebrityja priziva već pomalo arhaičnu figuru heroja.25 Ra-spravljajući o učincima globalizacije sporta na figure sportaša, Paul Gilchrist tumači dihotomiju između sportskih heroja i sportskih zvi-jezda. Prvospomenuti simboliziraju lokalno, a potonji globalno te su na neki način ekvivalenti celebrityjima. Legitimirajući i izražavajući kolektivni identitet i način života, sportski je heroj zapravo “totemska konstrukcija”, dok se funkcionirajući prema zakonitostima medija, glamura i spektakla sportska zvijezda nadaje kao “ikonička konstruk-cija” (Gilchrist, 2005:119-125).

Zanimljivo je da Hughson, Inglis i Free u Hoggartovom ključnom djelu The Uses of Literacy pronalaze mjesto na kojem se i on posvećuje ideji sportskog heroja i načinima kako ovaj zaživljuje u zajednici. Iako

25 Nekad su herojima tretirane osobe iz različitih društvenih područja, svakako i iz spor-ta. “U prošlosti su heroji dolazili iz redova velikih političkih figura, vojnih lidera, istraživača, znanstvenika, čak i filozofa. Sportski heroji bijahu oni koji su bili u stanju ne samo igrati, već su i utjelovljavali vrijednosti koje smo držali dragocjenima. Bili su to neustrašivi pojedinci koji bi prevladali najbeznadnije okolnosti, ne prezajući nikad od boli, ne prihvaćajući poraz, uvijek spremni odreći se osobne slave u interesu višeg entiteta, bila to ekipa, nacija ili čak čovječanstvo” (Cashmore, 2005:399).

ne barata istim kategorijama kao Gilchrist pedesetak godina kasnije, Hoggartu treba priznati odličnu anticipaciju razlikovanja celebrityja i heroja u svijetu sporta:

Hoggartov sportski heroj je tako uspoređen s “herojem sage” i uživa prisnu povezanost s ljudima. Njegov opis sportskog heroja ne uzima u obzir izumljenog celebrityja, kakvog možemo dovesti u vezu sa suvremenim sportskim herojem i opsesijom tržišnim imidžem prije nego s nehinjenim odnosom prema ljubiteljima sporta. (Hughson, Inglis i Free, 2005:32)

Reklame danas26 preuzimaju naraciju mita o heroju, kao afirmaciju vječnog, jedinstvenog i u krajnjoj liniji muškog, te je razgrađuju u obično i svakodnevno, naposljetku i približavaju ženskom, nastupa-jući pritom iz pozicije znanja. Pritom posežu za ikonama medijske kulture koje svojom pojavom i imidžem sugeriraju da je identitet stvar individualnog izbora i djelovanja, utjelovljujući postmodernu tendenciju k dekonstruiranju subjekta i nuđenju subjektnih pozicija na izbor (Kellner, 1995:258-259). Ovakav se proces dade iščitati iz Nikeovih reklama, a kao jedan od vodećih sportskih transnacional-nih giganata, Nike je samo primjer za politiku reprezentacije koju upražnjavaju i neke druge korporacije.27

26 Nema potrebe ići dalje od Raymonda Williamsa u potrazi za dijagnozom današnjih reklama:

“Nemoguće je promatrati suvremeno reklamiranje a da se ne uvidi kako prodaja ma-terijalnog objekta nikad nije dovoljna: to je zapravo ključno kulturalno obilježje modernih oblika reklame. Ako bismo bili razboriti materijalisti, u onom dijelu našeg života u kojem koristimo stvari, većinu bismo reklamiranja trebali držati potpuno irelevantnim. Pivo bi nam trebalo biti dovoljno bez dodatnog obećanja da ćemo se pijući ga pokazati muževnima, mladima u duši i dobrosusjedski nastrojenima” (R. Williams, 1999:422).

27 Uzimajući kao primjere Nikeove reklame te pritom promatrajući reklame općenito kao mitove suvremene kulture, Debra Capon i Michelle Helstein raspravljaju o kategoriji heroja u medijima i unutar njihovih reprezentacija (Capon i Helstein, 2005:47-58).


Medijsko oblikovanje potrošnje vrhunskog sporta

Politika oglašavanja i reklamiranja koja koristi veliki komercijaliza-cijski potencijal sporta, istodobno i povratno utječući na njega, po-sredno usmjerava tipove konzumacije sporta. Samo usmjerava, ne i određuje. Slično se može zaključiti i za medije općenito.

Medijske, a osobito novomedijske tehnologije omogućuju nekim ljudima, procesima i proizvodima da utječu na naše svakodnevne živote dramatičnije i neposrednije no ikad prije. Garry Crawford od novomedijskih tehnologija izdvaja internet i digitalne igre (Crawford, 2004:141-153), naglašavajući njihov golem utjecaj unutar svijeta sporta. Velik porast popularnosti sportskih digitalnih igara u posljed-nja dva desetljeća dovodi do toga da se neki autori pitaju može li virtualni sport zamijeniti stvarni.28 Pa ipak, potrošači zauzvrat, za-hvaljujući istim tehnologijama, imaju na raspolaganju široku paletu mogućnosti i opcija da se odhrvu toj medijskoj pošasti, a i suprotsta-ve različitim utjecajima.

Dakako, s ovim se potonjim ne bi složio i Baudrillard u čijim su radovima česta tema “mediji kao utjelovljenje suviška informacija, kao instrumenti koji isključuju odgovor primatelja”. Premda “nas Baudrillardovi radovi uvjeravaju da mase, ta šutljiva mnoštva, toliko pasivno troše robne artefakte, televiziju, sport, politiku, masovne proizvode simulacije da tradicionalna politika i klasna borba posta-ju posve zastarjelima” (Kalanj, 2001b:XVIII), a on u svemu tome vidi odraz potrošačke kulture, u fazi pisanja kad je već zaokupljen proliferacijom znakova i fatalnim strategijama, “sukus Baudrillardove pozicije sugerira odmak od marksističke analize u kojoj su mediji vi-đeni kao zastupnik kapitalističke ideologije” (Hughon, Inglis i Free, 2005:97).

28 Komentirajući pomak nogometa s travnjaka na zaslone računala, Giulianotti, ne bez ironije prema britanskom prisvajanju nogometa, poantira: “Nogomet je doista stigao doma” (Giulianotti, 1999:85, prema Crawford, 2004:147).

Glede medija vrijede dvije suprotstavljene hipoteze: oni su strategija moći, koja u njima nalazi sredstva za obmanjivanje mase i izlaganje svoje vlastite istine. Ili su pak strateški teritorij lukavstva mase, koja u njima trenira konkretnu moć odbijanja istine, poricanja stvarnosti. Danas su mediji ništa drugo doli čudesan instrument za destabiliza-ciju stvarnosti i istine, svake povijesne i političke istine (zato i nije moguća politička strategija medija: riječ je o pojmovnoj kontradik-ciji). (Baudrillard, 2001b:220)

Postoji stoga stanovita nesumjerljivost Baudrillardovih fatalnih stra-tegija i komercijalnih strategija koje neki drugi sociolozi dovode u vezu s potrošačkim društvom. Naime, transnacionalne korporacije i odgovarajući marketinški i reklamni sistemi podrške neprekidno osmišljavaju nove strategije kojima bi nas privukli i zaveli. To ima za posljedicu da se reklame razvijaju kao sredstva za prisvajanje naših sjećanja, snova, pa i strahova, kako bi oni naknadno bili preprodani kroz objekte potrošnje.29

Sport je jedno od važnijih područja u kojemu transnacionalne kor-poracije ostvaruju svoje interese. Danas je već postalo neizostavnom praksom da se sponzorski logo pojavljuje na odjeći i opremi sportaša na sportskim borilištima, ali i izvan njih. Medijske kompanije spre-mne su platiti enormne svote za prava izravnog prenošenja sportskih događaja, sportske zvijezde transferiraju se za višemilijunske iznose, a gradovi i države ulažu veliki novac da prisvoje organizaciju važnih

29 Teško je, ipak, respektirajući subverzivne potencijale unutar sfere potrošnje, nekritički pristati na Baudrillardovo proširenje inicijalne ideje da su mediji “ti koji zauvijek zabranjuju odgovor, ti koji onemogućuju proces razmjene” (Baudrillard, 2001c:32). On, naime, nešto kasnije nastavlja: “Položaj potrošača danas određuje to zatočeništvo, a opći poredak potroš-nje nije ništa drugo doli poredak u kojem više nije dopušteno davati, uzvratiti ili razmijeniti, nego samo uzeti i okoristiti se (prisvajanje, individualizirana uporabna vrijednost). U tom smislu, ‘potrošačka’ dobra također su masovni medij: ona odgovaraju općoj formi koju smo opisali. Nije važna njihova specifična uloga: potrošnja proizvoda i poruka uvodi apstraktni društveni odnos, na djelu je zabrana bačena na svaki oblik odgovora i uzajamnosti” (Bau-drillard, 2001c:33-34).


sportskih priredbi (usp. Horne i Manzenreiter, 2006). Premda se ite-kako proširila i komercijalizacija amaterskog sporta, profesionalni je sport, a osobito vrhunski, onaj koji je najpodložniji zakonima tržišta. U čitavoj priči ogromnu ulogu igraju mediji, a među njima se poseb-no izdvaja televizija. Iako sprega sporta i televizije vuče svoje korijene još iz prve polovine 20. stoljeća, njihova je povezanost bitno ojačala od kraja 1980-ih, pa se može zaključiti da je otada naovamo televizija postala neizostavnim čimbenikom u prezentaciji sporta, pridonoseći porastu popularnosti sportova. Mnogim je ljudima sport većinu vre-mena zapravo televizijski sport (Whannel, 1992:1-3; Blain, Boyle i O’Donnel, 1993:37-39).

Međutim, televizijski sport valja pojmiti kao dio popularne kul-ture, respektirajući pritom činjenicu da “televizija uočava sport kao oblik lake zabave ili drame koja može privući široku publiku izvan termina najveće gledanosti, a istodobno biti kadra zadržati prosječno gledateljstvo kroz dulji period” (Blain, Boyle i O’Donnel, 1993:38), ali i imajući na umu “tri hipotetske pozicije iz kojih je moguće kon-struirati dekodiranje televizijskoga diskurza” (Hall, 2006:136). Stuart Hall upozorava na argument “nenužnog podudaranja” između kodi-ranja i dekodiranja, a pozicije o kojima govori jesu: dominantno-he-gemonijska, pregovaračka i opozicijska. U prvoj “gledanje operira oko dominantnoga koda i proizvodi kodiranjem priželjkivano značenje”, druga “predstavlja neku vrstu mješavine prilagodbenoga dekodiranja u odnosu na preferirano značenje”, a kod treće se pozicije “prego-varanje ili prilagodba pretvara u suprotstavljanje” (Duda, 2002:83). Televizija je naprosto medij koji je najbolje iskoristio sve potencijale što ih sport ima u sebi.

Pravila, trajanje, termini početaka, metode ocjenjivanja i štošta dru-go mijenjaju se već desetljećima, čak i stoljećima. Sportovi nikad nisu stajali mirno. Televizija je potaknula promjenu radije nego da na nju čeka. A publika je odgovorila. (Cashmore, 2005:341)

Kad govori o značajkama sporta koje je televizija iskoristila, ne bi li u konačnici isprovocirala dodatne promjene u pojedinim sportovima i proizvela televizijski sport, Cashmore se ne referira na Raymonda Williamsa, premda bi mogao, pa čak i trebao. Naime, u Williamso-voj opasci kako se za televiziju kaže da je vjerojatni uzrok sporta za gledatelje, no da je to pojednostavljivanje (R. Williams, 2003:64), krije se podloga za razaznavanje “mjesta priključka” televizije na sport. Wiliams ne dvoji o tome da nije televizija ta koja je izmislila sport za gledatelje. Dapače, on smatra da su uvijek postojale neke vrste sporta za gledatelje, od gladijatora do draženja medvjeda koji je lancem prikovan u jami, te da postoji stvarno preklapanje između cirkusa – što je relativno moderni oblik oslanjanja na starije vještine fizičkog izlaganja i treninga životinja – i varijetea: preklapanje koje se ponavlja s televizijom (R. Williams, 2003:64).

Williams pripisuje razvitak sporta za gledatelje u modernom smislu urbanoj industrijskoj fazi kulture, a u ekspanziji ligaškog no-gometa i organiziranijih popularnih formi konjskih utrka u Velikoj Britaniji od druge polovine 19. pa do 20. stoljeća prepoznaje nazna-ke novog urbanog sistema dokolice. U njegovoj se ocjeni utjecaja televizije na sport, televizije kao tehnologije i kao kulturalne forme, osjeća suptilno naznačivanje premosnice između sporta za gledatelje i televizijskog sporta.

Dakle, emitiranju prethodi izvanredan razvitak mnogih vrsta pro-fesionalnih “sportova za gledatelje” u 20. stoljeću. Radio i televizija su se pojavili kako bi zadovoljili i proširili već razvijenu kulturalnu normu. No ipak je poslije bilo i daljnjih učinaka. (R. Williams, 2003:64-65)

S obzirom da Williamsovi sudovi o sprezi televizije i sporta datiraju još iz 1974., ne čudi da se petnaestak godina kasnije televizijskom sportu pozornost pridaje u nešto drukčijem kontekstu, naprosto zbog prihvaćanja činjenice da se o sportu s aspekta kulturne proizvodnje i


kulturne potrošnje može raspravljati jedino ako se ima u vidu “sport-sko-medijski kompleks”.30

Michael Silk, dok govori o televizijskom sportu u globalno potro-šačko doba, zanimljivo analizira poziciju kulturne produkcije i njezin utjecaj na kulturne identitete. On ne samo da ne zanemaruje aspekt potrošnje, već medijsku publiku promatra kao odredbeni faktor uz prakse distribucije i artikulacije sportskih proizvoda – onaj čimbenik koji izravno i neizravno povratno utječe na sferu proizvodnje. Pritom upozorava kako se “u analizi sportskih medija naglasak isuviše stavlja na njihov tekst, a premalo se brige posvećuje okolnostima koje su omogućile određeni prijenos” (Silk, 2004:243). Baš zato Silk odabire drukčiji recept kojim kani dočarati sve one načine na koje ispostav-ljanje hiperkomodificiranog sporta kroz konzumeristički orijentirane globalne masovne medije može utjecati na kulturne identitete.

[T]o zahtijeva analizu proizvodnje hiperkomodificiranih medijskih oblika sporta od strane nove klase kulturalnih producenata – kul-turalne grupe za koju je potrošačka kultura dosegla zdravorazumski smisao, grupe čija je postojeća zbilja ideja potrošnje, zbilja koja se beskonačno ponavlja u svakodnevnom govoru i diskursu. (Silk, 2004:244)

I ne samo zbog novog i drukčijeg svjetla koje pada na klasu kultu-ralnih producenata, neporeciva je uloga medija u promjeni prirode potrošačkih praksi, a samim time i u rastakanju čvrstih identitetnih formi. Fluidnost identiteta jedna je od temeljnih postavki Baumano-va sagledavanja kratkovječnih i trenutačnih kulturnih pomodnosti koje obilježavaju potrošačku kulturu. Kroz tu prizmu valja promotri-ti i pomak u pristupanju medijskoj, a posljedično i sportskoj publici u širem smislu, zapravo potrošačima sporta. Taj pomak znači odbiti

30 Posrijedi je već spomenuta kovanica kojom se služi Sut Jhally i koja oslikava iznimnu medijaliziranost kulturnog iskustva sporta, kao i kolanje medijskog novca unutar profesio-nalnog, ali i amaterskog sporta (Jhally, 1989:76).

tretirati publiku i potrošače kao završne točke procesa proizvodnje te se okrenuti prema razmatranju činova proizvodnje publike i razumi-jevanju “krugova proizvodnje i potrošnje” (Crawford, 2004:138). U svakom slučaju, potrošnja vrhunskog sporta, premda uveliko odre-đena medijima, nije uvijek neposredno, a niti isključivo vezana za njih.


Ljubitelji31 i potrošači sporta

Iako u svojim studijama kreću od vrlo bliskih polazišnih pitanja, pa Pierrea Bourdieua zanima “[k]ako se može biti ljubitelj sporta”32, a Crawford nastoji objasniti “[š]to znači biti ljubitelj sporta”33, ovu dvojicu autora ipak odlikuju bitno različiti pristupi sportskom polju. Sama ideja sportskog polja implicira kod Bourdieua “sustav institucija i čimbenika čiji su interesi vezani uz sport” (Bourdieu, 1999:429) pa se on, imajući u vidu raznovrsne sportske aktivnosti i razonode, dobrim dijelom usredotočuje na proizvodnju ponude, moduse odnosa prema tijelu kroz bavljenje sportom, a onda još i na klasno raslojavanje povezano s izborom sportova. Crawforda dotle sport interesira kao kulturni proizvod odnosno kulturni tekst kojeg poklonici, zaljubljenici i navijači konzumiraju, a ujedno i dopisuju. Kod njega je naglasak na sportskim publikama i njihovim obrascima potrošnje sporta, pri čemu je oštrica kritike usmjerena na uvriježeno

31 Postoji nemali problem s prevođenjem engleske riječi “fan” na hrvatski jezik, koji se još i povećava kad je u pitanju sport. Tako mi se ponegdje čini prikladnim ostaviti tu riječ u izvornom obliku jer je ona kod nas zaživjela u upotrebi, a drugdje se ipak odlučujem prevesti je s “ljubitelj” ili “navijač”, ovisno o kontekstu. Niti na engleskom govornom području značenje pojma “fan” nije nipošto samorazumljivo. Negativni stereotipi koji sportske navi-jače tretiraju potencijalnim huliganima, ali i označavanje “fanovima” onih koji su obilježeni primjerenom strukturom interesa, neke autore navodi na upotrebu neutralnijih pojmova, poput recimo “supporter”.

“Biti fanom nije samo oznaka ili kategorija, to je također identitet i performans. Nada-lje, kategorizacija pojedinca kao navijača ovisi o brojnim društvenim faktorima, kao što su socijalni kontekst ili vrijeme. Naprimjer, neki pratitelji sporta mogu sebe smatrati fanovima, no obrasci njihove podrške (npr. ne posjećuju događaje uživo), mogu ih u očima drugih poklonika prikazati kao fanove koji nisu ‘pravi’. Kako bilo, u društvu drugih, koji imaju malo interesa za sport ili ga uopće nemaju, interesi ovih mogu ih prikazati kao ‘istinske’ i ‘posvećene’ sportske fanove. K tome, sistemi podrške također se razlikuju i u okviru vremena i unutar različitih kultura” (Crawford, 2004:21).

32 Tako glasi prevedeni naslov njegove studije “How can one be a sports fan?” (Zarez 39/2000).

33 Pitanje s korica knjige Garryja Crawforda Consuming Sport (2004).

znanstveno fokusiranje na devijantne oblike navijačkog ponašanja i podrške, a istovremeno zanemarivanje niza drugih i drukčijih načina iskustva i potrošnje sporta u svakodnevnom životu. Analizu recepcije i potrošnje sporta Crawford zasniva na odmaku od i obratu tradici-onalnih postulata pri proučavanju istih. Ionako je sport donedavno bio beznačajan i neprimjetan segment u takovrsnom tumačenju po-pularne kulture.

Tradicionalno se fanove (uglavnom) previđalo u brojnim razmatra-njima popularne kulture. Fanovi i publika viđeni su kao krajnja točka ili čak nusprodukti procesa proizvodnje te su kao takvi tretirani kao da su od sekundarne važnosti za sam tekst. Najčešće se pretpostav-ljalo kako se razmatranjem proizvodnih procesa i prirode kulturnih tekstova može razumjeti i njihovu publiku. (Crawford, 2004:157)

Sport u vremenu kasnoga kapitalizma figurira kao izuzetno privlačan kulturni proizvod, koji ujedinjuje predstavu i spektakl, ulaganje i izlaganje, izvedbu i recepciju, pa ga samim time široka publika do-življava na različite načine i promatra kroz različitu optiku. Pojedinci unose nejednake preferencije i nejednaku socijalnu prtljagu u kon-takt sa svijetom sporta, a i sam sport se nudi na mnogo raznovrsnih načina, besramno okupirajući vrijeme i prostor, uvlačeći se u naše razgovore te obilježavajući našu odjeću i obuću.34

Oslanjajući se na koncepciju “postmodernizma ili kulturne logike kasnog kapitalizma” Frederica Jamesona, uslijed postupnog nestaja-nja fizičkog prostora tržišta te posljedične nerazdvojivosti medija i tržišta, sport se u kasnom kapitalizmu može protumačiti i kao pone-

34 “Za mnoštvo ljudi i glavninu vremena sport je u kasnokapitalističkim društvima gotovo posvuda; on je na našim televizorima, u našim novinama, na odjeći koju nosimo, u reklamama koje nas okružuju, on je i predmet ljudskih konverzacija i sjećanja. Potrošnja sporta za mnoge ljude može biti sasvim obična, no za druge može biti vrlo važna u njihovim svakodnevnim životima, njihovim društvenim mrežama i identitetima; pa ako želimo ra-zumjeti društveno značenje sporta, ključno je da shvatimo mnoštvo značenja koje on može imati u svakodnevnim ljudskim životima” (Crawford, 2004:160).


što nadograđena Adornova i Horkheimerova “kulturna industrija” (Andrews, 2009:224).

Iako je objašnjivo uspostavljanje razlike između neposrednih i posrednih potrošača sporta, tj. onih koji uživo promatraju sportske događaje i onih koji sport prate preko udaljenih medijskih izvora35, upitno je koliko je ta razlika važna jer svjedočimo kako prostori u ko-jima uživo nazočimo odvijanju sportskih događaja postaju sve posre-dovanijim ambijentima, upravo kao što su, uostalom, i svi društveni odnosi manje ili više posredovani.36

Orijentiranje najvećeg dijela istraživanja isključivo na onaj segment populacije koji uživo pohodi sportske događaje ne samo da zanema-ruje neupitno približavanje i niveliranje neposredne i posredne po-trošnje sporta, već se zapravo povodi linijom manjeg otpora birajući jednostavniji i praktičniji put do promatranih i statističkih uzoraka. Tako je na prostorno ograničenim stadionima i u zatvorenim dvora-nama lakše promatrati i eventualno anketirati neposredne potrošače sporta, ali tu izostaje onaj vid sporta koji seli u teže dohvatljive sfere. Naime, “sport nije samo ono nešto smješteno u određenom prosto-ru i vremenu, već živi u ljudskoj mašti i razgovorima, kroz njihove društvene mreže, prijateljstva, masovne medije, potrošačke upotrebe dobara i zbiljske identitete” (Crawford, 2004:106).

Ovakvo shvaćanje sporta i mogućnosti njegove recepcije nadila-zi pojednostavljene podjele i tipologije koje kao ishodište uzimaju diskrepanciju između potrošnje sporta uživo i one putem televizije, izdvajajući kao relevantne za tu problematiku Baudrillardove pojmo-ve “hiperrealnog” i “simulacije”.37

35 Riječ je o distinkciji kojom se služe Wann i suradnici, koji razmatraju različite tipove sportskih fanova (Wann i dr., 2001:3).

36 Na tom tragu Crawford gradi svoju kritiku spomenute tipologije navijača (Crawford, 2004:32-33, 82-87).

37 “Simulacija nije više simulacija nekog teritorija, nekog referencijalnog bića, neke suštine. Ona je stvaranje zbilje po modelima bez porijekla i bez stvarnosti: hiperzbilje” (Baudrillard, 2001d:7-8).

Devedesete su godine svjedočile rastućoj podjeli između neposredo-vanog i posredovanog nogometa, ustvari sporta. Sada je posredovani nogomet odnosno sport taj koji je “autentičan”. Televizijski nogomet privilegira vid, što je Baudrillard opisao kao vremenski najkonkret-niji oblik (među)djelovanja. (Scambler, 2005:130)

Učinak masovnih medija ne očituje se, naime, samo kroz jednostav-niji kanal povezivanja sportskih fanova sa sportskim događajima od onog što je predstavljalo praćenje sporta uživo, već su posrijedi šire društvene promjene koje se zbivaju uslijed upliva masovnih medija, a onda i neminovne oscilacije između autentičnog i neautentičnog stila podrške i praćenja sportova. U svakom slučaju, raspršivanjem sporta u društvenu svakodnevicu, nekadašnje tipologije navijača postaju neplauzibilne, a smislenije je govoriti o poklonicima i ljubiteljima sporta, nalazeći njihovo djelovanje i funkcioniranje kao simptoma-tično za već opisanu potrošačku kulturu i potrošačke prakse.

Mi danas konzumiramo sport praktički na isti način kao što konzu-miramo dramu, glazbu i ostale oblike razonode: razmjenjujući novac za robu. Čistunci su nekoć zazirali od načina na koji su film, a ka-snije i televizija iskvarili kazalište; stručnjaci su osuđivali fonografske cilindre koji su se koristili za reprodukciju glazbe. Tradicionalisti su ambivalentniji glede obraćenja sportova u pakiranu robu, iako mno-gi vjerojatno lamentiraju o minulim vremenima kad je biti sportski fan uključivalo više no kupiti šiltericu i sjediti doma s gajbom pive pred velikim televizorom; to je konkretno značilo otići uživo pogle-dati natjecanje. Kako god tumačili statistike, mlađi ljudi sve manje uživo posjećuju događaje, a sve više gledaju TV. Bez obzira što nam romantičari rekli, sportovi su važniji no što su ikad bili. Važniji što se tiče popularnosti širom svijeta, svijesti o njima i reagiranja na njih. (Cashmore, 2004:400)

Trudeći se locirati sport u “zajednicu”, “način života” i “kulturu koja je obična”, a služeći se pritom naslijeđem britanskih kulturalnih studija, odnosno tekstovima njihovih utemeljitelja Raymonda Willi-


amsa i Richarda Hoggarta, autori knjige The Uses of Sport kritiziraju intenciju novih strujanja unutar kulturalnih i sportskih studija da u području sporta tragaju za spektakularnim umjesto za običnim. Potrebno je, prema njima, baviti se običnim svakodnevnim praksama sporta kako bi nam bilo prezentno na koji se način sport uklapa u suvremene obrasce života zajednice te da osvijestimo kulturalna zna-čenja koja nastaju iz iskustva pristajanja uz sport od strane “običnih” sportskih fanova (Hughson, Inglis i Free, 2005:40-41).

Kad je, međutim, u središtu razmatranja vrhunski sport, nužno je prepoznati situacije difuzije spektakla i performansa u svakodnev-ni život, pa otuda pokušati pomiriti spektakularno i obično. Toj se ideji priklanja i Crawford, pozivajući se u nastojanju da odgovori na pitanje “Što sve određuje ljubitelja sporta?”, na Abercrombijevo i Longhurstovo postavljanje okvira za istraživanje publika (Abercrom-bie i Longhurst (1998) Audiences. London: Sage, prema Crawford, 2004:21-30). Ova dvojica autora poduzimaju kritičko iščitavanje postojećeg korpusa literature o publici te identificiraju tri glavne paradigme za razumijevanje publike. Između bihejviorističke paradi-gme, uklapanje/otpor paradigme i spektakl/performans paradigme38 Abercrombie i Longhurst potonju nalaze kao razrješenje većine problema što ih sa sobom nose prve dvije, a ujedno i kao priklad-nu za analizu raspršene publike koja u novim društvenopovijesnim okolnostima nasljeđuje dva prethodna tipa publike – jednostavnu publiku i masovnu publiku. Suštinsko obilježje raspršene publike jest to “da u suvremenom društvu svi bivaju publikom svo vrijeme. Biti članom publike više nije izniman, pa niti svakodnevan događaj. Prije

38 Behavioural paradigm, incorporation/resistance paradigm i spectacle/performance paradigm (Crawford, 2004:21-22). Bihejvioristička paradigma podcjenjuje recipijente od-nosno publiku držeći da ona pasivno apsorbira poruke medija, dok je problem uklapanje/otpor paradigme inzistiranje na gotovo ideal-tipskoj dihotomiji u povratnoj reakciji publike na medij. No obje paradigme imaju neka svoja uporišta.

bi se reklo da je to sastavni dio svakodnevnog života” (Abercrombie i Longhurst, 1998:68-69, prema Crawford, 2004:24).

Crawford iz vizure istraživača ponašanja sportskih fanova nalazi primjerenim zaključke ove dvojice autora vezane uz spektakl/perfor-mans paradigmu oplemeniti temeljitijom elaboracijom odnosa moći koja kod njih izostaje. Pritom se on očekivano poziva na Foucaulta i njegovu poststrukturalističku koncepciju društvene moći koja izmiče vlasništvu individua i djeluje kroz njih. Pa ipak, ne treba u korijenu sasjeći ni prijašnje koncepcije poimanja moći:

[U]mjesto oslanjanja na redukcionističke dihotomije (kao što je ona između fanova i potrošača) koje se temelje na vrlo subjektivnim kodovima autentičnosti, predlažem da literatura koja se bavi sport-skim fanovima odmakne diskusiju od uklapanja i/ili otpora prema razumijevanju kako se sport smješta i odvija u svakodnevnom životu i društvenim interakcijama. Kako god, prihvaćanje ovog pristupa ne znači nužno da je razmatranje “otpora” fanova isključeno iz ove paradigme. (Crawford, 2004:34)

Ako umjesto o navijačima raspravljamo o fanovima odnosno o lju-biteljima, a naposljetku i o potrošačima sporta, te se uz to prikloni-mo Crawfordovom odabiru za to prihvatljive paradigme i pristupa, otvara se prostor za analizu dokolice i slobodnog vremena, koji su se u nekim kulturalnostudijskim istraživanjima pokazali kao izrazito važni za otpor i borbu oko značenja u polju popularne kulture. U po-trošačkom društvu i pri potrošnji vrhunskog sporta dokolica uz stare značajke zasigurno ima i neke nove dimenzije, kako kvantitativne, tako i kvalitativne.


Potrošnja sporta u dokolici U drugoj polovici svoje knjige The Uses of Literacy [1956] Hoggart izražava zabrinutost zbog štetnog utjecaja nastajućih oblika potrošač-ke kulture na mladež radničke klase.

Hoggart ne nalazi problem u masovnim tržištem zadojenim i kul-turalno krivotvorenim mladenačkim dokoličarskim stilovima i na-vikama koje potječu od radničke klase, ali krivi upletanje američke popularne kulture u dokoličarske tradicije britanske radničke klase. Hoggart svoju kritiku usmjerava na pojedine pozornice dokolice. (Hughson, Inglis i Free, 2005:36)

Među pozornicama i sadržajima dokolice o kojima razglaba, odre-đujući se prema njima negativno, Hoggart je zanemarivu pažnju posvetio sportu, no isto kao što bi sport i u ono vrijeme bio zahvalna tema u spomenutom kontekstu, tako se i danas vrhunski sport može prepoznati i razložno promišljati u sklopu dokolice. U ponešto druk-čijim okolnostima, u kojima radnička klasa nije najlegitimniji istraži-vački okvir, a iz šire perspektive od ondašnje britanske, kao problem i mjesto prijepora nadaje se globalizacija, a ne više amerikanizacija. Kompanijsko kooptiranje pučkih i popularnih oblika dokolice i nji-hovo komercijaliziranje radi novčane dobiti jest kamen temeljac su-vremene potrošačke kulture (Rojek, 2005:104). Oduprijeti se takvoj kolonizacijskoj logici potrošačke kulture zastrašujuće je teško, što se vrlo zorno manifestira i u sportu.

Nimalo čudno, najdramatičniji primjer komercijalnog prisvajanja jest onaj nogometa. U Britaniji dugo smatran “radničkom muš-kom igrom”, on je doživio srednjeklasni puč u devedesetima. Bio je to rezultat kombinacije osjetnog porasta cijena ulaznica, novog kozmopolitizma igre proizvedenog uvozom stranih igrača i pojave Sky Televizije s njezinim kvazimonopolnim statusom u prenošenju utakmica uživo. Nogometna igrališta postala su prepuna viših slo-

jeva, a troškovi posjećivanja utakmica su se povisili. Tradicionalna navijačka baza borila se da izdrži sve veće izdatke. Bili su prisiljeni racionalizirati prisustvovanje utakmicama uživo pa su se utekli gle-danju prijenosa na satelitskoj TV kao sudjelovanju iz druge ruke. (Rojek, 2005:102)

Kad se govori o komercijalizaciji sportskih sadržaja i njihovom ispu-njavanju dokolice, pozornost se obraća poglavito na aspekt proizvod-nje i kulturni tekst, a znatno manje na potrošnju. Iz tih se razloga i ne uviđaju momenti otpora unutar življenih kulturnih praksi, a otpor zapravo omogućuje oblikovanje dokoličarskog identiteta (Ro-jek, 2005:101). Premda tu i nije riječ o istovrsnom tipu otpora kojeg apostrofira i veliča Hall39, ovaj otpor nije zanemariv, nego je, kao stanoviti paradoksalni čimbenik potrošačkih navika, upravo ključan za potrošnju sporta u prefiguriranoj dokolici. To samo podcrtava da se položaj vrhunskog sporta u dokolici nikako ne smije shvatiti kao predodređen za manipulaciju kapitala i iskazivanje moći jednih nad drugima.

Štoviše, mora se prepoznati da su sportovi područje popularnog za-dovoljstva. Ljudi vole sportove. Valja nam se usredotočiti na to zašto neki kulturalni oblici postaju popularni, postaju “načela življenja”. (Jhally, 1989:88)

Nekoć se kod sportova britanske radničke klase ljubav manifesti-rala kroz okupljanje u pubovima po okončanju radnog vremena te komentiranje nogometnih utakmica i slavljenje lokalnih heroja, a vikendima pak kroz odlaske na stajaće tribine stadiona lokalnih klu-

39 “Istraživanje otpora kroz dokolicu, internalizacija politike otpora i njezinog odnosa prema pokušaju države da uvede red ključne su teme unutar pristupa proučavanju suvre-mene kulture kakav njeguje birminghamska škola (Hall i Jefferson, 1975; Hall i dr., 1978; Clarke i Critcher, 1985)” (Rojek, 2005:106).

Kod Halla otpor nije povezan samo s kulturalnom borbom, nego sa sobom nosi i sta-noviti politički ulog.


bova. U današnje se pak vrijeme, u kojemu nema podloge za takvo romantičarsko poimanje radničke klase pa individualno ponašanje postaje zanimljivije od kolektivnog, istraživanja navijačkih subkultu-ra pomalo povlače u drugi plan. Uzima se u obzir i to da slobodno vrijeme, baš poput radnoga, biva podosta raspršenije, što pogoduje popularizaciji klađenja, koje se pokazalo kao učinkovita tehnika po-vezivanja sporta i poduzetništva, iako iziskuje nemali utrošak vreme-na.

Klađenje se, kao samo jedan od načina posrednog sudjelovanja u svijetu vrhunskog sporta, u posljednjih desetak godina razvilo u različitim smjerovima, ekspandirajući i prostorno i vremenski, a onda i oblikujući sferu potrošačke dokolice, te se iz tih razloga može tretirati kao primjer permanentno revitalizirajućih praksi fanovske konzumacije sporta, ali ujedno i kao primjer kružnog toka znače-nja popularno-kulturnog proizvoda.40 Od vremena kad je sportski događaj postojao samo ako si mu mogao nazočiti uživo, a navijači su se držali Hornbyjeve “gledanje postaje igranje”41, pristigli smo u doba kad sportski događaji postoje kao kladioničke ponude, dakle utoliko što se na njih može kladiti, a nova bi misao vodilja mogla biti “klađenje postaje igranje”. Kako se praćenje sportskih događaja

40 Richard Johnson, nudeći svoj model kružnog toka kulture po uzoru na kružni tok kapitala, za njega kaže:

“Takav model ne bi mogao biti dovršena apstrakcija ili teorija, ukoliko uopće može po-stojati. Njegova bi vrijednost morala biti heuristička ili ilustrativna” (Johnson, 2006:73).

Ovako pak Johnsonov doprinos ocjenjuje Dean Duda: “Johnsonov je model zato istodobno pokušaj oblikovanja kružnoga toka kulture i pregled teorijske scene kulturalnih studija prema kriteriju teorijske usmjerenosti na određene elemente koji u toj cirkulaciji sudjeluju. On uključuje kružni tok (proizvodnja, tekstovi, čitanja, življene kulture), ali i veze između tekstova i formi, življenih kultura i društvenih odnosa, kao i uvjete proizvodnje u rasponu od privatnih života do javnih reprezentacija (prikazivanja, predstavljanja), s jedne, i uvjete čitanja od apstraktnog i univerzalnog do konkretnog i partikularnog s druge strane” (Duda, 2002:29).

41 U originalu: “watching becomes doing” (Hornby, N. (2001) Nogometna groznica. Zagreb: Celeber).

uživo, unatoč tome što je s prodorom televizije u područje sporta uvelike odmijenjeno praćenjem prijenosa sportova, smatra napetijim i uzbudljivijim, tako je obrnutim principom, no jednakom tržišnom logikom, “klađenje uživo” uzelo primat među kladioničkim discipli-nama. Interesantno je da klađenje uživo gotovo pa podrazumijeva televizijsko praćenje događaja na koji se osoba kladi, pri čemu se tijekom istoga donosi odluka o uplatama na određene rezultate i po-nude. Klađenje je, dakako, dostupno i preko interneta pa oni koji tu svoju naviku žele učiniti komotnijom ili je pak privatizirati, mogu pronaći put za zadovoljenje svojih strasti i potreba.42 Već ovaj mali ekskurs u tek jedan od vidova kohabitacije dokolice i sportskih sadr-žaja ispisuje kružni tok sporta kao popularno-kulturnog proizvoda, uključujući i proizvodnju i tekstove i čitanje i življenu kulturu.

S druge strane, takav pristup fenomenu klađenja nema na umu Ellis Cashmore koji pronalazi tri razloga zbog kojih se volimo kladiti na sportove. Kao prvo, to sport koji je uzbudljiv sam po sebi čini još uzbudljivijim; nadalje, natjecanje je podesno za klađenje; na koncu, sport i kockanje su povijesno povezani jer je postojanje nekih spor-tova bilo moguće isključivo zbog kockanja, a neki su zbog kockanja stekli svoju popularnost (Cashmore, 2005:346-349). Njegova argu-mentacija o fenomenu klađenja na sportove uopće ne prepoznaje dokoličarske i potrošačke prakse u istom, makar se klađenje razvilo i zaživjelo u društvu po vrlo bliskim principima kao i bilo koji drugi doticaj fanova sa vrhunskim sportom.

U svakom slučaju, treba biti oprezan pri uklapanju sporta i doko-lice u ideju o individualizaciji izbora i fragmentaciji identiteta kroz potrošačke prakse i unutar potrošačke kulture. U tom smislu valja shvatiti Tomlinsona koji svoj naputak za lociranje sporta i dokoličar-skih kultura gradi na sljedećim metodološkim osnovama:

42 Bauman upozorava na slične razloge odnosno sličan učinak sve popularnije kupnje preko interneta (Bauman, 2007:16-20).


Ne postoji globalna proizvodnja bez oblika lokalnog prisvajanja u mjestu potrošnje; ne postoji nacionalni identitet bez sudjelovanja individualnog i kulturnog srašćivanja lokalnog. Lokalni, nacionalni i globalni običaji sve su povezaniji, no ne daju se svladati isključivo te-orijom. U proučavanju sporta i kultura dokolice, mora se prepoznati potreba za izradom teoretiziranih studija slučaja, za priznavanjem teorijskog naslijeđa i za ponovnim stvaranjem nepristranih oblika teoretiziranja. (Tomlinson, 2005:XV)

Kad je riječ o dokolici i posredovanom obliku kulture, kakvim se sport najčešće iskazuje, nisu naodmet niti etnografska istraživanja, pri čemu bi suočenje sa življenim iskustvom trebalo na određen na-čin uklopiti u prije spomenuti Johnsonov “kružni tok kulture”.

Važnost je etnografskog proučavanja posredovane kulture u tome što se njime osigurava uvid u to kako medijski tekstovi postaju smisleni kroz njihovo smještanje u kulture proizvodnje i potrošnje; ono daje iskustveni pogled na življeni kulturni tok koji se odvija u medijima na neizravan, kružni način, od proizvodnje do potrošnje i opet na-trag. (Hughson, Inglis i Free, 2005:176)

Upisivanje sportskih sadržaja u naše slobodno vrijeme dešava se tako kroz procese proizvodnje, potrošnje, reprezentacije, identifikacije i regulacije, no Baumanova kategorija “potrošača” najjasnije oslikava naše kontakte s vrhunskim sportom. Već je i unutar kulturalno-studijske paradigme primjetan pomak od studija kulture radničke klase, u kojima je ne samo profesionalni, nego i rekreativni sport jedva pronalazio svoje mjesto, prema studiju popularne kulture. Iako sportu ne treba u potpunosti odreći njegovo važno obilježje da po-vezuje ljude unutar dokolice – kao individue i grupe – osiguravajući sredstva za bijeg od rada i drugih tjeskobnih aspekata svakodnevnog života (Hughson, Inglis i Free, 2005:68), za razumijevanje konteksta današnjeg vrhunskog sporta valja se okrenuti prepoznavanju sudbine pojedinca u doba lake moderne. Ljudi su, naime, u lakoj moderni osuđeni na “fragmentirani život” koji “iziskuje življenje u epizodama,

u nizovima nepovezanih događaja. Nesigurnost je točka u kojoj se biće razbija u dijelove, a život u epizode” (Bauman, 2001:160).

Zdravlje je tako za Baumana nekakav standard za društvo pro-izvođača, regulatorni princip kojim je povučena granica između normalnosti i abnormalnosti. No kako to obično biva, ono što je jučer smatrano normalnim i stoga zadovoljavajućim, danas već može biti prepoznato zabrinjavajućim, čak i patološkim, nečim što iziskuje lijek. Tako za društvo potrošača vrhovnim principom postaje fitnes, a to podrazumijeva stalni samoprijegor, pažljivo samoispitivanje i samoosuđivanje. Pojedinac mora uvijek biti otvoren za jedinstven i neopisiv doživljaj, ostavljanje svih dosegnutih standarda iza sebe.

Kod fitnesa se, za razliku od zdravlja, radi o subjektivnom iskustvu (u smislu “življenog” iskustva, “proživljenog” iskustva – ne stanja ili događaja koji se može promatrati izvana, verbalizirati i iskomunici-rati). Kao i sva subjektivna stanja, iskustvo “biti fit” je notorno teško artikulirati na način prikladan za interpersonalnu komunikaciju, a kamoli za interpersonalnu komparaciju. Zadovoljstvo i ugoda su osjećaji koji ne mogu biti shvaćeni u apstraktnim terminima: da bi bili shvaćeni, oni moraju biti iskušani na subjektivnom nivou – pro-življeni. (Bauman, 2000:78)

Čini se da je umjesto strukturom osjećaja, koju Williams dovodi u vezu sa subjektivnim iskustvom zajednice, za Baumanovu koncepciju potrošačke kulture bolje baratati kategorijom struktura ugoda. Riječ je, kad se sve zbroji i oduzme, o pomaku od zajednice k individualizi-ranom društvu43, od zdravlja prema fitnesu, od osjećaja prema ugodi, a sve su to preduvjeti da se može shvatiti konfiguraciju današnjeg vrhunskog sporta.

43 Iz fiksnog i lokalnog identitet se premješta u protočno i globalno. “‘Identitet’ duguje pa-žnju koju privlači i strasti koje pobuđuje tomu što predstavlja surogat zajednice: tog navodno ‘prirodnog doma’ koji više nije dostupan u rapidno privatiziranom i individualiziranom, ubrzano globalizirajućem društvu te koji zato može biti sigurno zamišljen kao udoban za-klon sigurnosti i povjerenja, i kao takav strastveno željen” (Bauman, 2001:151).

NADZOR NAD TIJELOM: OD FOUCAULTA DO SPORTA

Mjesto Foucaulta u studijima tijela

Hargreavesovo tumačenje međuigre sporta, disciplinarne moći i tije-la poslužit će kao poveznica između utvrđivanja Foucaultova mjesta u studijima tijela i utvrđivanja njegova mjesta u studijima nadzora, a u kontekstu teme – nadzor nad tijelom u vrhunskom sportu. Hargre-avesova je argumentacija ujedno i dobra podloga za svaku teorijsku debatu između istraživača sporta koja uključuje Foucaulta44:

[U] središtu pažnje u sportu su tijelo i njegovi atributi (…) To ne mora značiti da um nije uključen (…) no tijelo je ono koje čini najsnažniji simbol i materijalnu jezgru sportske aktivnosti (…) Dr-žimo da tijelo ne samo da simbolizira odnose moći, nego je moć doslovce usidrena ili uložena u tijelo, najočitije možda kroz prakse poput gimnastičkih vježbi, izgradnje mišića, razgolićivanja, prakse koje glorificiraju tjelesnu ljepotu te kroz postojan, ustrajan rad na tijelima djece, bolničkih pacijenata, entuzijasta koji održavaju formu i onih koji se bave sportom. Taj rad reproducira socijalno tijelo: on

44 Podosta se važnih imena sociologije sporta i sportskih studija okretalo Foucaultu pri bavljenju odnosom tijela i moći u sportu. No nisu svi bili ni približno uspješni kao John Hargreaves. Tako recimo Grant Jarvie, iako piše s puno većim vremenskim odmakom od Foucaulta, a možda baš i zbog velike količine u tom vremenu nakupljenih prijepornih inter-pretacija i kritika Foucaultova opusa, pri svom razmatranju sporta kao motora za disciplini-ranje, kažnjavanje, kontroliranje i ograničavanje tijela pomalo simplificira neke Foucaultove teze o znanju/moći, subjektu i povijesti (usp. Jarvie, 2006:218, 225-226).

66 Nadzor nad tijelom Nadzor nad tijelom: od Foucaulta do sporta 67

tumači materijalnost moći i kulture u tom smislu što su društveni odnosi učinak materijalnih djelovanja na tijelima individua koja se odvijaju pomoću goleme ekonomije i tehnologije kontrole. Tijelo nije predmet konsenzusa – ono je područje društvenih sukoba, za-pravo, možemo reći da postoji bitka za kontrolu nad tijelom. (John Hargreaves, 1986:13)

Oko toga je li tijelo nemoguće sasvim protumačiti ili ga je čak nepro-duktivno uopće pokušati definirati postoje različita, pa čak i potpuno oprečna mišljenja, međutim pokušaja tumačenja i definiranja tijela ne manjka. Iz plejade pristupa proizlazi, među ostalim, da je tijelo ploha društvenoga i kulturnoga upisivanja, stanište subjektivnosti te mjesto užitka i boli. Ono je javno i privatno, ima propusnu opnu kroz koju prolaze tekuće i krute tvari, materijalno je, diskurzivno i fizičko (Longhurst, 2008:129-130).

Da razjasnimo, što se više tijelo proučava i što se više o njemu piše, ono nam sve više izmiče: puteni organski entitet i prirodni simbol društva; primordijalni temelj našeg bivanja-u-svijetu i diskurzivni proizvod disciplinarnih tehnologija znanja/moći; stalno prisutna struktura življenog iskustva i čvrsti temelj racionalne svijesti; vrelo ljudske emocionalnosti i područje brojnih kiborških sjedinjenja; fizički motor osobnosti i identiteta i baza koja tvori društvene insti-tucije, organizacije i strukture. Tijelo je, ukratko, sve to i još mnogo toga drugoga. (S. Williams i Bendelow, 1998:2)

Nakon što je tijelo dugo vremena privlačilo tek marginalan akadem-ski interes, u posljednja su se dva do tri desetljeća pojavile teorije tijela koje su ostavile golem trag unutar društvenih i humanističkih znanosti. Jedno od najvažnijih uporišta studija tijela i njihovog pri-mjetnog uspona na akademskoj ljestvici bilo je osnivanje časopisa Body & Society 1995. godine. U uvodnom su broju tog časopisa nje-govi urednici zacrtali nekoliko glavnih područja istraživanja poput simboličkog značenja tijela i njegove važnosti u metaforičkom dis-

kursu, aktivne uloge tijela u društvenom životu, razlike između spola i roda, odnosa između tijela i tehnologije, studija zdravlja i bolesti te sociologije sporta45, a ujedno su naznačili i četiri veća teorijska pro-blema. Kao prvo, valja odrediti što je to tijelo i što je to utjelovljenje. S time povezano, treba razviti utjelovljeni pojam ljudskog bića kao socijalnog aktera te utjelovljeni pojam funkcija tijela u društvenom prostoru.46 Također, nužna je takva sociologija tijela koja će objasniti zašto i kako je utjelovljenje fundamentalno za procese reciprociteta i razmjene između ljudi. Na koncu, ne smije se zanemariti niti povijest tijela (Featherstone i Turner, 1995:1-9). Danas se legitimitet studija tijela uspostavlja upravo u tom nizu problemskih čvorišta.

Sudeći prema tome, možda bi bilo najbolje da se mjesto Michela Foucaulta u studijima tijela promotri prvenstveno kroz prizmu svih nabrojanih nedoumica glede fenomena tijela i da se prizna kako je njegov najznačajniji doprinos proučavanju tijela, onkraj njego-va bavljenja tijelom kao područjem svojevrsnog političkog nasilja, baš ta ojačana samorefleksija studija tijela kao projekta (usp. Frank, 1990:132).

Kako bilo, ime Michela Foucaulta u današnjim se studijima tijela najčešće vezuje uz društveno-konstruktivistički pristup koji se oslanja na poststrukturalističku teoriju tumačeći tijelo kao plohu na koju se urezuju kulturni i društveni sustavi ili pak diskursi. U većini se struk-turalizmom obojene francuske društvene teorije tijelo sagledava prije svega kao učinak diskursa, a i kod Foucaultovih diskurzivnih formaci-

45 Deset godina kasnije bitnih promjena nema. Recentni interesi studija tijela veza-ni su uz položaj tijela u potrošačkoj kulturi, uz feminističke teme, uz guvermentalitet, uz tehnološke napretke te uz važnost tijela kao teme za konstituiranje disciplina (Shilling, 2005b:1-5).

46 “Problem ontološke i društvene krhkosti tijela vodi k pitanjima o mjestu tijela u suvremenim moralnim prijeporima”. Kad je riječ o etici utjelovljenja, Bryan S. Turner uviđa Baumanov doprinos toj zanemarenoj komponenti unutar razvitka sociologije tijela u nje-govoj analizi postmoderne etike u kojoj tijelo uzima kao okosnicu modernizacije i njezinih racionalnih panoptičkih institucija (Turner, 1997:106).


ja prepoznatljiva je strukturalistička ostavština.47 U Arheologiji znanja [1969] on je pokušao odvojiti rad diskursa od društvenog djelovanja i institucija kako bi označio autonomiju diskurzivnih formacija. Dis-kurzivno djelovanje, a time i diskurzivne formacije, povezao je sa znanjem, ustanovljavajući kako se grupe elemenata koje su formirane na uobičajen način diskurzivnim djelovanjem te su nerazdvojive od konstituiranja znanosti, iako ne moraju nužno omogućiti nijednu, mogu nazvati znanjem. No čini se da nije bio posve zadovoljan tim strukturalističkim eksperimentom jer je kasnije inzistirao na tome da je rad diskursa uvijek povezan s ljudskim djelovanjem i radom moći (usp. Markula i Pringle, 2006:55-58; 98).

Tako je došao i do konstatacije o sveprožimajućem diskursu koji “više nije drugo do odsjaj istine koja nastaje pred njegovim vlastitim očima; i sve napokon može poprimiti oblik diskursa, sve se može iskazati, i diskurs se može kazivati o svemu upravo stoga što se sve stvari, očitovavši i izmijenivši svoj smisao, mogu vratiti u tihu unu-trašnjost samosvijesti” (Foucault, 1994b:131), a na koncu Foucault uronivši diskurs u moć, a moć u diskurs dolazi i do pitanja kome diskurs služi. S obzirom da je Foucault utvrđivao način na koji ono što je najmaterijalnije i najvitalnije u tijelima potpada pod utjecaj različitih “diskurzivnih formacija”, i njegove se analize discipline, ka-žnjavanja i seksualnosti odnosno njihove prožetosti radom diskursa pokazuju utjecajnima za teoriju tijela (Shilling, 2005a:50).

Tijelo se, naime, posve utemeljeno može tretirati kao značajna podtema Foucaultovih velikih djela poput Rođenja klinike [1963],

47 Rade Kalanj naglašava metodološku posebnost Foucaulta u odnosu na druge mislioce “strukturalističke generacije” koja je obilježila intelektualni život šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća: “Poput drugih pripadnika toga kruga (Lévi-Straussa, L. Althussera, J. Lacana) on je metodološki slijedio osnovna strukturalistička nastojanja da se apstraktni hi-storicizam hegelijansko-marksističke i egzistencijalističke provenijencije nadomjesti strogim konceptualnim tvorbama, ali je – za razliku od ostalih – najmanje robovao ‘strukturalistič-koj ortodoksiji’. Dapače, često ju je eksplicitno poricao i ukazivao na njezina metodološka ograničenja” (Kalanj, 1994:173).

Nadzora i kazne [1975] i Povijesti seksualnosti [1976-1984]. U dvi-je prvospomenute knjige on posebnu pozornost posvećuje ulozi moderne države koja postaje primarnim mehanizmom kroz koji se upravlja tijelom i njegovim značenjima (usp. Edwards, 2006:124). Foucaultove analize azila, bolnice i zatvora iz njegove ranije faze u njegovoj kasnijoj fazi zamjenjuju interesi za naizgled osobnija, a opet visoko politička pitanja seksa, zadovoljstva i moći.

Premda Foucault tijelo često stavlja pod navodne znakove kako bi se, pretpostavljam, distancirao od svakog pojednostavljenog shvaćanja ljudskog organizma u okvirima bioloških i prirodnih znanosti, on se zaokuplja uvjerljivim opisima stvarnih tijela u vremenu i prostoru – npr. opisima pravne torture u Nadzoru i kazni, ubojstvima koja se pojavljuju u Ja, Pierre Riviere, patološkim tijelima u Rođenju klinike. U tim slučajevima Foucault želi pokazati kako su “tijela” konstitui-rana kroz disciplinu, birokratskim odlukama i medicinskim pogle-dom, a k tome zastrašujući opisi tijela i patnji također imaju učinak upozoravanja na Drugost života. (Turner, 1992:20-21)

Nepobitno je da s pojavljivanjem discipline kao uobičajenog modela moći dolazi i nov pogled na tijelo kao nešto što bi se moglo trenirati i oblikovati. Disciplina se provodi nad tijelima, ali i kroz tijela pa to rezultira ne samo produktivnim i korisnim tijelima, već i pokornim, poslušnim subjektima koji se samoobuzdavaju i samodiscipliniraju (usp. Malcolm, 2008:69-70). Foucaultova studija o rođenju zatvora Nadzor i kazna (1994a) najbolje oslikava tu kvalitativnu promjenu u društvenom reguliranju tijela. U svakom slučaju, za Foucaulta ti-jelo zauzima središnje mjesto u strateškoj konfiguraciji, baš kao i u povijesno kontingentnim odnosima znanja/moći unutar društva, pri čemu njegova genealoška analiza služi rasvjetljavanju položaja tijela u političkom polju ulaganja i unutar odnosa moći (S. Williams i Ben-delow, 1998:28-29).


Mislim da se od osamnaestog do početka dvadesetog veka verovalo da je ulaganje u telo putem moći moralo da bude teško, minuciozno i konstantno. Otuda teški disciplinarni režimi u školama, bolnicama, kasarnama, fabrikama, gradovima, stanovima, porodicama. I onda, počev od šezdesetih, počelo se shvatati da takva glomazna moć nije više neophodna kao što se smatralo, te da industrijska društva mogu biti zadovoljna sa mnogo labavijim oblikom moći nad telom. Tada je otkriveno da kontrola seksualnosti može biti razblažena i zadobiti nove forme. Mora se proučiti kakvu vrstu tela sadašnje telo treba... (Foucault, 2005:83)

U posljednjih se desetak godina poststrukturalističkome teoretizira-nju o tijelu obično upućuje kritika da se razmatrana tijela doimaju poput bezmesnih jezičnih teritorija. Ona se, naime, ne prikazuju kao da imaju specifičan obujam, specifičnu boju kože, težinu, dob, genitalije ili spolnu orijentaciju (Longhurst, 2008:132). Ta je kritika svakako uperena i na feminističke pristupe, prije svega na teoriju Ju-dith Butler u kojoj su tijela od krvi i mesa pala u drugi plan unutar jezičnih snaga heteroseksualnog režima. Nesumnjivo, društveno-konstruktivističke teorije reguliranog tijela, koje su s jedne strane proizvele epistemološki raskid sa zdravorazumskim razmišljanjem, radikalno dovodeći u pitanje ideju da tijela konstituiraju prirodnu bazu na koju dolaze nadogradnja sebstva i društva, s druge pak strane izazivaju kritičku reakciju oprečnih pogleda na tijelo kao društveni i kulturni fenomen. Međutim, to u konačnici samo potvrđuje utjecaj Foucaultovih pogleda na problem tijela jer kritičko višeglasje na neki način podcrtava originalnost Foucaultova pristupa i nijansiranost njegove argumentacije.

Kao što je naznačeno citatom s početka poglavlja, tim su se as-pektima Foucaultova doprinosa studijima tijela okoristili i sportski studiji pa se unutar njih bavljenje tijelom neizbježno nadovezuje na Foucaultove ideje o upletenosti tijela u odnose moći. Tijelo u sport-skim studijima zauzima posebno mjesto jer je fizička dimenzija jedna

od središnjih značajki sportova. U sportu je glavnina pažnje usmjere-na na tijelo i njegove atribute – snagu, vještinu, izdržljivost, brzinu, oblik. Svi se oni konstantno izlažu i testiraju. Prema tome, u sportu se, a upravo nam mjesto Foucaulta u studijima tijela omogućava da to prepoznamo, odvija permanentan nadzor nad tijelom, prava bitka za kontrolu nad njime. Kad je tomu tako, valja ispitati i mjesto Fou-caulta u studijima nadzora.

Mjesto Foucaulta u studijima nadzora

U Lyonovom pregledu studija nadzora (Lyon, 2007) Michel Fouca-ult je, o čemu uostalom svjedoči i kazalo na kraju te knjige, uvjer-ljivo najzastupljeniji autor. Polazeći u uvodu od toga da se studiji nadzora bave viđenjem stvari i viđenjem ljudi, a da u novije vrijeme uz direktni nadzor sve više jača onaj tehnološki posredovani, David Lyon ustvrđuje kako nije dovoljno ustanoviti gdje se nadzor događa, nego treba objasniti i zašto se toliko širi, što stoji iza njega i tko je u njega uključen (Lyon, 2007:1-8). Posve razumljivo s obzirom na tu tezu, u narednim se poglavljima knjige ispostavlja da autor, s koje god strane prišao fenomenu nadzora, ne može zaobići Foucaultov doprinos temi.

Tomu je osobito tako kad se Lyon bavi viđenjem, vidljivošću i po-gledom. Za Foucaulta je disciplinarni pogled arhetip moderne moći, on funkcionira kao model discipliniranja koji prožima sve društvene institucije. Predgovor svoje knjige Rađanje klinike: arheologija medi-cinskog opažanja Foucault započinje najavom: “U ovoj knjizi reč je o prostoru, jeziku i smrti; reč je o pogledu” (Foucault, 2009:9). Mit o medicinskom pogledu odnosno “kliničkom zurenju” počiva na ideji da liječnik treba vidjeti samu srž problema kako bi ga dijagnosticirao i liječio. Dotle je zapravo ta sposobnost znanja na osnovi gledanja rezultat niza promatranja i iskustva liječnika (Shawver, 2005:299).


Foucaultova argumentacija o razvitku medicinskog pogleda otkriva suviške značenja koje medicinski pogled unutar anatomsko-medicin-skog istraživanja zadobiva u odnosu na “običan” pogled. Medicinski pogled dodiruje, čuje i vidi.

Pristupanje medicinskog pogleda unutrašnjosti bolesnog tela nije nastavak pokreta zbližavanja koji bi se manje ili više redovno ra-zvijao od dana u kojem se jedva učeni pogled prvog lekara usmerio izdaleka ka telu prvog pacijenta; to je ishod pretapanja na nivou sa-mog znanja, a ne na nivou nagomilanih, prečišćenih, produbljenih, podešenih spoznaja. (Foucault, 2009:159)

Foucault razrađuje ideju disciplinarnog pogleda i u svojim kasnijim radovima. U knjizi Nadzor i kazna: rođenje zatvora (1994a), koja temom također premašuje naslovom predočenu problematiku, on razbija ustaljene i konvencionalne pristupe povijesti, moći te načini-ma mišljenja i bivanja. Pri analizi povijesnog trenutka pojavljivanja zatvorskih institucija u Francuskoj, momenta u kojem mučenje biva odmijenjeno kažnjavanjem, on podcrtava jednostrano očitovanje moći u zatvorima koje se svodi na to da nadzornik s tornja nadgleda ćelije, a da njega ne vide. Upravo je pitanje vidljivosti, koje Fou-cault otvara, jedno od ključnih unutar suvremenih studija nadzora. U nekom “prirodnom” stanju stvari onaj koji nekoga gleda i sam može biti viđen. No u praksi stvari nisu tako jednostavne jer je odnos vidljivosti često asimetričan. Koncept međusobne vidljivosti uvijek je nesavršen i ograničen (Brighenti, 2007:326).

Nepostojanje reciprociteta vidljivosti odlikuje i ustanovu zatvora predisponirajući je za zanimljive odnose moći. Sudbina je zatvorenika i njihovih tijela život s neizvjesnošću da se bude promatran. Nadzira-ni su u zatvoru objekti obavijesti, a nikada subjekti u komunikaciji. Oni su zbirka odvojenih individualnosti, a nadziranjem pogledom kod njih se stvara svjesno i stalno stanje vidljivosti kojim se osigura-va automatsko funkcioniranje moći. Hijerarhizirano, kontinuirano

i funkcionalno nadgledanje – ideal savršenog oka kojemu ništa ne izmiče – prelijeva se iz zatvora i u druge totalne institucije, a u ko-načnici i na čitavo društveno tijelo. Dok se u mnogim prilikama teži biti vidljivim jer vidljivost znači opunomoćenje, postizanje društvene prepoznatljivosti, u zatvoru odnosno, na proširenoj razini, u discipli-narnom društvu “vidljivost je stupica” (Foucault, 1994a:206).

Odnos vidljivosti i moći vrlo je kompleksan jer se moć ne može bez ostatka povezati ni s vidljivošću ni s nevidljivošću. Stoga je smi-sleno da se u tumačenje kategorije vidljivosti uključe njezina četiri bitna obilježja, tj. da se uzmu u obzir kvalitete odnosa, strategije, po-lja i procesa. Iz te pozicije Andrea Brighenti interpretira vidljivost kao neosobno, socijalno polje u kojem objekti i mjesta vidljivosti igrajući svoju ulogu pridonose ambivalenciji vidljivosti i njezinih učinaka (Brighenti, 2007).

Foucault u svojoj analizi rođenja zatvora tumači disciplinarni po-gled kao svojevrsnu sinegdohu disciplinarne moći, a sve u okviru ideje disciplinarnog društva. U zatvoru se istodobno preklapaju nadgleda-nje i promatranje, sigurnost i znanje, individualizacija i totaliziranje te izolacija i preglednost, čime se zatvorska arhitektura ispostavlja vrlo prikladnom za provođenje disciplinarne moći. Posebnu važnost kod toga ima činjenica da primjena vizualnog nadzora u ograđenim mjestima poput zatvora, radnih prostora i škola rezultira treniranjem samodiscipline uslijed permanentne izloženosti promatranju. Svepri-sutan pogled autoriteta posljedično disciplinira objekte promatranja te oni sami promatraju svoje vlastito ponašanje iskazujući na taj na-čin poslušnost – dakle, postaju sami svoji supervizori. Uglavnom, osim što očituje represivni karakter moći, nadziranje autoriteta kreira i odnose moći koji nisu nužno represivni, nego su prije produktivni. Uostalom, u odnosu na negativnu moć, onu koja nešto zabranjuje i time osnažuje zakon, Foucault privilegira pozitivnu, onu koja inspi-rira i rješava određene probleme, omogućuje nešto i koristi nekome (usp. Shawver, 2005:295).


No takva su moć i njezini učinci prispodobivi ne samo nadzoru unutar disciplinarnog društva, nego i kontroli unutar društva kontro-le. Dok je Foucault disciplinarna društva smjestio u 18. i 19. stoljeće, prepoznajući njihov vrhunac na početku 20. stoljeća, kraj 20. stoljeća prema Deleuzeu obilježavaju društva kontrole. Mjesta ograničavanja funkcionirala su poput kalupa, a kontrola umjesto toga nastupa kao modulacija. Korporacije dolaze na mjesto tvornica, a neprestani tre-ning na mjesto škola. U oba se primjera – disciplinarnom društvu i društvu kontrole – porobljavajuće i oslobađajuće sile konfrontiraju.

Deleuzeova se nadogradnja Foucaultova preispisivanja društva suvereniteta disciplinarnim društvima pokazala kao dobar oslonac za teoriju nadzora da nadiđe panoptikum. No osim pomoću spo-menute Deleuzeove teze o društvu kontrole (Deleuze, 1992), to se može učiniti i preko Foucaultove ideje guvermentaliteta (usp. Lyon, 2007:59-60).

U svojim predavanjima iz 1978. na College de France on je priznao da je pogriješio glede disciplinarnih društava, požurivši se da doda, “no, ja nikad nisam u potpunosti u krivu, dakako”. Nova ideja koju je obznanio bila je “guvermentalitet” koji, kaže on, umjesto da po-put discipline ograničava slobode, dopušta uklapanje tih sloboda u mehanizme koji upravljaju ljudskim ponašanjem unutar društvenog tijela. (O’Farrell, 2005:106)

Foucaultovi rani radovi o umijeću vladanja48 u pravilu su se fokusirali na to kako institucije, uključujući državu, nadziru i reguliraju indivi-due. Primjerice, Michel Foucault shvaća umijeće vladanja – ili, kako on to naziva, gouvernmentalité – u smislu sustava kroz koje se ljudski subjekt konstituira s obzirom na šire odnose moći. Pojam guvermen-

48 Dok Machiavellijev Vladar govori o vještini vladara da očuva principat, pri čemu on stoji u odnosu singularnosti, izvanjskosti i transcedencije prema predmetu svoje vladavine, nešto sasvim različito od toga je posjedovanje umijeća vladanja. Ono konotira mnogostru-kost i imanentnost naspram transcendentne singularnosti (usp. Krivak, 2008:340).

taliteta implicira da postoji logički temelj ili mentalitet toga vladanja. Kad individue pounutre taj logički temelj, one u potpunosti postaju objekti kojima se može vladati (usp. Bajc, 2007:1577).

Fukoovska se tumačenja fenomena gouvernmentalité pretežito usredotočuju na povijesni razvoj odnosa između sebstva kao gra-đanina i države (Jonas i While, 2008:111). Od 18. stoljeća, nakon nadilaženja suvereniteta, ciljem vladanja postaje dobrobit pučanstva u svakom njegovom segmentu.

Interes na nivou svijesti svake individue koja čini populaciju te inte-res shvaćen kao interes populacije, bez obzira na partikularne intere-se i aspiracije individua koji je tvore, to je nova meta i fundamentalni instrument upravljanja populacijom: rođenje novog umijeća ili, u svakom slučaju, raspona apsolutno novih taktika i tehnika. (Fouca-ult, 1991:100)

Slijedimo li striktno Foucaulta, za modernu državu umijeće vladanja postaje moć da društveno tijelo ljudi svede na grupu individua, a da te individue pretvori u objekte kojima može vladati. Otuda i ideja državne logike (raison d’etat), koja, međutim, nije imperativ u čije se ime mogu ili moraju zanemariti sva druga pravila, već je to matrica racionalnosti po kojoj se upravlja ljudima (usp. Foucault, 1990:85).

Među sociolozima i politolozima unatrag dvadesetak godina po-stoji tendencija promišljanja i istraživanja političke moći koja nije strukturirana u okviru hegemonijske uloge države. To je povezano s prepoznavanjem da moderni sistemi upravljanja ovise o složenom sklopu odnosa između državnih i nedržavnih autoriteta, o infra-strukturnoj moći te mrežama moći, o aktivnostima autoriteta koji ne spadaju ni u službeni niti u neslužbeni državni aparat. Tako shvaćeno “vladanje” obuhvatilo bi svaku strategiju, taktiku, proces, proceduru ili program za kontroliranje, reguliranje, oblikovanje, gospodarenje ili očitovanje autoriteta nad drugima u naciji, organizaciji ili na ne-kom određenom mjestu (usp. Rose, 2004:15).


Danas problem možda nije toliko u mogućnosti upravljanja druš-tvom, koliko u mogućnosti upravljanja strastima samoidentificiranih individua i kolektiviteta: individua i grupa oblikovanih ne zahtjevi-ma formiranja građana od strane crkve, škole i javnog oglašavanja, nego režimima komercijalne potrošnje i politikom životnih stilova, individua identificiranih odanošću nekoj od mnoštva kulturnih za-jednica. (Rose, 2004:46)

Svejedno priklonimo li se ideji o društvu kontrole ili ideji o guver-mentalitetu, čini se kako studiji nadzora možda s panoptikumom počinju, ali pri njemu nipošto ne ostaju. Slično je i sa sportskim studijima. Nastojeći povezati Foucaultovu konceptualizaciju moder-ne moći s radom istraživača sporta, Cheryl Cole, Michael Giardina i David Andrews su u svom eseju prožetom primjerima iz sporta preuzetima iz različitih fukoovskih studija krenuli od dva ključna pojmovna para: panopticizam/disciplina i biomoć/guvermentalitet. Iako su pri uklapanju “manjih” pojmova u te parove nadzor svrstali u prvi (Cole, Giardina i Andrews, 2004:208), on bi legitimno mogao biti svrstan i u drugi par. Nije ipak naodmet, svejedno razmatra li se djelovanje moderne moći, kako to čine Cole i suradnici, ili nadzor, kao što je ovdje slučaj, započeti s panoptikumom koji ne samo da je itekako zastupljen u sportu, već je panoptički princip dobro primje-njiv u tumačenju nadziranja tijela u sportu.

Disciplina, panoptikum i sinoptikum

Za svoj integralni Panoptikon, koji je zapravo arhitekturni prikaz razdvajanja normalnih od abnormalnih te obilježavanja i nadziranja ovih potonjih, Jeremy Bentham postavio je načelo da moć mora biti vidljiva i neprovjerljiva. To bi značilo da će zatočeniku bez prestanka pred očima biti silueta središnjega tornja s kojega se na njega vreba, pri čemu on nikada ne smije znati da li ga netko stvarno gleda, ali mora biti svjestan da se to uvijek može dogoditi (Foucault, 1994a:207).

Za zatvor je zato karakteristična zgrada prstenastog oblika, u čijem je središtu toranj iz kojeg nadzornik ima pogled na ćelije s nadziranima, a koje su pak prikladno osvijetljene da zatvorenici mogu biti stalno viđeni. Takav arhitekturni aparat stvara situaciju moći, a u širem smislu to je i laboratorij moći – povlašteno mjesto na kojem eksperimentiranje s ljudima postaje moguće. Pritom se stroj za gledanje pretvara iz tamne komore u prozirno zdanje u kojem je provođenje moći izloženo nadzoru cijelog društva, što je prvi korak širenja panoptičke sheme po društvenom tijelu. Uobličavanje dis-ciplinarnog društva započinje s panopticizmom unutar zatvorenih društvenih ustanova još u klasično doba, da bi društvo kasnije po-stalo ispresijecano i prožeto disciplinarnim mehanizmima (Foucault, 1994a:204-215). Karakteristično je za disciplinu to što se ne može poistovjetiti ni s jednom institucijom ili aparatom, stoga što je ona jedan tip vlasti, tehnologija koja prolazi kroz sve vrste institucija i aparata kako bi ih povezala, produžila te usmjerila jedne na druge i time ih ostvarila na nov način (Deleuze, 1989:31).

Disciplinarna tehnologija s panoptikumom u središtu, koju je Foucault razradio na primjeru zatvora, u sportskim je studijima pre-poznata u praksama uvedenima u državne škole u Velikoj Britaniji u drugoj polovini 19. stoljeća. U tim je školama, baš kao u zatvoru, pojedinac bio u stanovitom smislu odvojen od društva te podvrgnut neometanom promatranju autoriteta. Tamo se, naime, mladiće viših klasa “normaliziralo” tako što ih se izlagalo neprekidnom, opsežnom i detaljnom nadzoru u spartanskim uvjetima, a sve u sklopu ideje da se moralna edukacija provodi kroz sportske igre. Kult atletizma, promoviran kroz bavljenje nogometom i kriketom, bio je u službi “treninga karaktera” i dosezanja “moralne izvrsnosti”.

Afirmacija igara-kao-sporta u državnim školama u viktorijanskoj Engleskoj 19. stoljeća prva je faza uklapanja sporta u šire disciplinarne procese i aparate upravljanja populacijom, koji će kasnije uključivati i niže klase, kolonizirane, a do određenog stupnja i žene. Započeto


u školama, među dječacima iz viših klasa, to je uklapanje poprimilo veće razmjere upravo zahvaljujući voljnosti bivših učenika da usvoje-ni sportski etos prošire na sveučilišta i dalje (Schirato, 2007:52-53).

Sportski diskurs, znanje proizvedeno u okviru sportskih praksi i teh-nike koje su se razvile predstavljali su potpuno novu disciplinarnu strategiju: proširenjem promatranja autoriteta onkraj posla i odmora u svijet igre, tijelo je učinjeno neometano vidljivim pa je tako kon-trola protegnuta na dušu individue (karakter u sportskom diskursu). (John Hargreaves, 1986:42)

Razumljivo je da dosta ranije no što će oblikovati vrhunski sport u potrošačkom društvu, disciplinarni aparat obilježava početke moder-nog sporta.49 Jednako je tako shvatljivo da se panoptičko očitovanje moći u sportu širi i pomalo odmiče od nadziranja pogledom. Uosta-lom, kad Foucault definira panoptikum, čas ga određuje konkretno, kao optički ili svjetlosni uređaj karakterističan za zatvor, a čas to čini apstraktno, kao mašineriju koja se primjenjuje ne samo na vidljivu materiju (radionica, vojarna, škola, bolnica, kao i zatvor), već prolazi kroz sve iskazive funkcije, tako da apstraktna formula panoptikuma više nije “vidjeti, a ne biti viđen”, nego je sad nametnuti određeno ponašanje određenoj skupini ljudi (Deleuze, 1989:39).

Panoptikum je i onda kad ga se primjenjuje na vidljivu materiju najbolje shvatiti kao tek jedan uređaj disciplinarne moći te uz njega supostaviti čitav niz disciplinarnih tehnika koje Foucault prepoznaje u zaštićenim mjestima poput zatvora, škola i vojarni. Želi li se tijelo učiniti poslušnim, disciplinarne tehnike su neizostavne, a odnose se na upotrebu prostora, odabir prikladnih aktivnosti, organizaciju vre-mena i raspoređivanje snaga. Disciplina polazi od tijela koje se nad-

49 Povjesničari se uglavnom slažu oko toga da se nastanak modernog sporta krije upravo u preveniranju nemoralnih misli i radnji engleskih dječaka putem sportskog odgoja, a što je potaknuto viktorijanskim brigama oko društvenog reda, seksualnosti, morala, zdravlja i industrijalizacije sredinom 19. stoljeća (usp. Markula i Pringle, 2006:93-94).

zire pogledom, ali se tu nipošto ne zaustavlja, nego se tijelo ustrojava kao dio multisegmentarnog stroja – individualno tijelo je element koji se smješta, pokreće i artikulira u odnosu na druge. Nadzor nad djelatnošću tako uključuje umijeće funkcionalne raspodjele prostora i pažljiv vremenski raspored jer su to preduvjeti učinkovite kontrole tjelesne aktivnosti. K tome treba voditi računa o anatomsko-kro-nološkoj shemi ponašanja, dovođenju u suodnos tijela i kretnje te eventualno i o artikulaciji tijela i predmeta. I dok Foucault izdvaja primjere poput ćelijskog prostora discipline, školskog zvona i voj-ničkog koračanja čete (Foucault, 1994a:153-158), na sličan se način mogu tumačiti atletske i plivačke staze, startni pucanj, trkački koraci i zaveslaji rukama, jer disciplinarne tehnike nesumnjivo oblikuju i atletske i plivačke treninge na vrhunskom nivou (usp. Rinehart, 1998:38-44; Markula i Pringle, 2006:73-79).

Korak trkača pažljivo se analizira i ispravlja u skladu sa sportsko-znanstvenim uzusima, baš kao što je to činjeno s korakom vojnika u 17. stoljeću. Programirani ritam određen je izvana, od eksperata, a odigrava se i nadgleda iznutra, od strane samog tijela. Slično je primjerice i s pokretima i tehnikom bacača diska, gdje se radi o slo-ženom amalgamu rada i predmeta (Miller i McHoul, 1998:70). Ni na bazenima stvari ne stoje bitno drukčije. Tijela plivača su izložena disciplini izvana i iznutra jer uloge nadzornika uz trenere zaprimaju i roditelji, a plivači ne mogu niti bez samonadzora. Kako im je vrijeme jedini i konačni sudac uspjeha, štoperice su uvijek uključene, pa se, istovremeno dok se usvajaju pokreti, pounutruju sekunde i stotinke kao mjerne jedinice vremena. Plivači su, uz to, najčešće suočeni i s velikim ogledalom na dnu bazena, a nije im stran niti “filmski rad”, kad zajedno s trenerima analiziraju mehaniku svojih zaveslaja (Rine-hart, 1998:40-42).

Vrijedan je izdvajanja i jedan specifičan način na koji se disciplina u sportu manifestira pri raspoređivanju individua u prostoru. Ono što Foucault zapaža kod samostana i vojarni usporedivo je s onim


što se događa u karantenama u vrhunskom sportu. Zatvoreni život, podjela na područja, funkcionalni smještaj te na koncu i rangiranje (usp. Foucault, 1994a:143-151) prisutni su, naime, i u karantenama kojima reprezentacije i klubovi pribjegavaju pred neku važnu uta-kmicu. Koliko god da je velik raspon dozvoljenog u takvim prilikama i situacijama, sama je bit karantene izoliranje, odvajanje te ograniča-vanje radi postizanja mira i reda u pripremi za utakmicu.

Ipak, vratimo li se u raspravi vizualnom aspektu nadzora i kon-trole, za neke je autore sinoptikum prije negoli panoptikum ono što odgovara izmijenjenim kanalima moći u društvu. U lakoj moder-ni umjesto s nadzorom imamo posla s discipliniranjem spektakla: mnoštvo gleda nekolicinu (Bauman, 1998:51-52; 2000:85-86). Thomas Mathiesen dovodi sinoptikum kao oblik spektakla u vezu s masovnim medijima.

Mislim, naravno, na razvoj totalnog sistema modernih masovnih medija. Zbunjujuće je, da se blago izrazim, da Michel Foucault, u velikoj studiji koja nas eksplicitno i implicitno senzibilizira za nadzor u modernom društvu, ne spominje televiziju – niti bilo koji drugi masovni medij – ni jednom riječju. (Mathiesen, 1997:219)

Preispitujući Foucaultovu tezu kako smo se pomaknuli iz situacije u kojoj mnoštvo gleda nekolicinu u situaciju u kojoj nekolicina gleda mnoštvo, Mathiesen zaključuje da se može ustvrditi da ne samo pa-nopticizam, već i sinopticizam karakterizira naše društvo i obilježava put prema modernosti (Mathiesen, 1997:219).

Da bi naglasio dvojbe o modusima nadzora u društvu zasnovanom na potrošačkim navikama i praksama, Bauman polazi od Benthamo-ve i Foucaultove “zatvorske” koncepcije panoptikuma, preuzimajući je na ovaj način: “Kod panoptikuma su svi zatočenici na jednom mjestu i zapriječeno im je bilo kakvo kretanje, ograničeni su debe-lim, nabitim i dobro čuvanim zidovima i prikovani za svoje krevete, ćelije i radne stolove” (Bauman, 2000:9). Jasno je da takvo određenje

dovodi nadzor u nerazdruživu vezu s prostorom, no to nikako nije dovoljno da bi se objasnilo nadziranje u suvremenom društvu pa tako ni u sportu.

U svojim modernim inačicama društvo, prema Foucaultu, djeluje kao veliki panoptički mehanizam koji postiže socijalnu kontrolu kroz disciplinirajuće, marginalizirajuće i podčinjavajuće učinke norma-tivnog pogleda. Bauman uviđa da to sve manje vrijedi za današnje vrijeme jer se ono po mnogočemu ispostavlja kao post-panoptičko. Svršetak panoptičke ere očituje se u tome što moć postaje eksteri-torijalna i ne sastoji se više od vizualnog nadzora, već od izmicanja, iskliznuća i neuhvatljivosti (Bauman, 2000:10-11).

Pritom sinoptikum, za razliku od represivnog aparata panoptiku-ma, nema potrebe za prisilom. Ona se kod modernog svijeta panopti-kuma manifestirala kao posvemašnje gušenje načela ugode povezanog s ljudskom željom za devijantnim. Međutim, prodorno sinoptičko oko također je maliciozno i besramno. Tako se primjerice svrha i smisao televizijskog reality showa Big Brother mogu interpretirati u vidu ispunjavanja naše potrebe za drugima koji ne bi samo nosili teret za nas, nego i s nama. Čitava priča o celebrityjima kao nadzira-nima izrasta kroz nadovezivanje na onaj dio Baumanove sociologije u kojem je primjetan “naglasak na škakljivosti suvremenih društvenih formacija, koja se očituje u ambivalentnosti između panoptikuma i sinoptikuma, načela ugode i načela stvarnosti, abnormalnosti i devi-jantnosti” (Blackshaw i Crabbe, 2004:86).

Primjena Foucaultovih teza na područje sporta, kad je o panoptič-kim i sinoptičkim dimenzijama vizualnog nadzora nad tijelom riječ, uključuje za početak prostore odvijanja sporta i sportsko-medijski kompleks. Tako su sportski stadioni, među kojima su nogometni vjerojatno najbolji primjer, strukturirani na principu vidljivosti. Pro-storni je razvitak modernog stadiona u tom smislu zanimljivo pratiti kroz teritorijalizaciju britanskih nogometnih stadiona, a pritom se spacijalne promjene mogu promatrati kroz analogiju s Foucaultovim


“rođenjem zatvora”. To se prije svega odnosi na tretman navijača koje se 1980-ih počinje na tribinama ograđivati i snimati. S dokidanjem stajaćih tribina prisiljava ih se na sjedenje, dakako ne primarno zbog njihova komfora, već je to mjera za suzbijanje nasilja. Ujedno se stolci na stadionu numeriraju pa svatko ima svoje točno određeno mjesto, a sve se to može iščitati u panoptičkom ključu odnosno kao kompak-tan model disciplinarnog mehanizma (Bale, 1993:126-127).

Panoptički princip još i više funkcionira u situaciji kad treneri nadgledaju trenažne procese sportaša. No kako u vrhunskom sportu, i to ponajviše zbog medija, neusporedivo češće mnoštvo gleda nekoli-cinu negoli obrnuto, u njemu prevladava sinoptički model vizualnog nadziranja tijela. Ovako ili onako, sportaši su uz zatvorenike vjerojat-no najnadziranija društvena skupina.

Puno je feminističkih polemika oko panoptičkog nadzora ženskog tijela u sportu, pri čemu je vježbanje u studijima za fitnes jedan od središnjih primjera Foucaultovog panoptikuma na djelu. Ti su studiji obično izdvojeni prostori unutar većih gimnastičkih dvorana, a zatvo-reni su ogledalima na mjestu zidova te najčešće odvojeni zastorima. Oni koji se nalaze izvan njih eventualno mogu viriti unutra između tih zastora, dok se iznutra prema van ne može vidjeti praktički niko-ga i ništa. Žene su dok vježbaju jedna izložena pogledu druge, no isto tako mogu vidjeti i same sebe u postraničnim ogledalima. Budući da postoje ogledala, nema potrebe za vanjskom supervizijom. Naime, dok se bave fizičkom aktivnošću, kao objekti u polju tolike vidljivosti one osjećaju sveprisutno, kontrolno oko na sebi. Tako preuzimaju i ulogu nevidljivog supervizora i ulogu vidljivog zatočenika (Markula i Pringle, 2006:80).

Dakle, konstantno je prisutna neka situacija ili barem mogućnost nadgledanja i međusobne komparacije. Za feminističke autorice upravo tu i nastaje najveći problem, koji se još i multiplicira kad se u priču uključe ženski časopisi koji konstruiraju idealno žensko tijelo kao “normalno”.

Samonadzor, normalizacija i režimi istine

Ženski časopisi za fitnes, u skladu s pravom fukoovskom disciplinar-nom, nevidljivom vlasti, koja je kao u panoptičkom stroju svugdje i nigdje, utiskuju normativnu ženskost u žensko tijelo (usp. Bahovec, 2002:182). Žene se suočavaju s enormnim pritiscima vezanima uz njihov izgled, pri čemu se fitnes uobičajeno propagira kao put za postizanje atraktivnosti. Dok zdravlje može biti privatno stanje koje varira od osobe do osobe, ljepota funkcionira kao društveni, javni standard koji u našoj kulturi dopušta malo varijacija. Stoga, kad se ljepota nudi kamuflirana u retoriku zdravlja, to čitateljstvu djeluje uvjerljivo (Duncan, 1994:55).

Politika se ženskih časopisa za fitnes, kako je raskrinkavaju femini-stičke autorice, zapravo temelji na ideologiji zdravo-znači-lijepo koja, zagovarajući kod ženske populacije potrebu da se izgleda i osjeća zgodno, mišićavo, fit, seksi i oblikovano, zamagljuje prave potrebe lažnima. Fukoovsko čitanje opresivnog diskursa tih časopisa dobro je iskazano u pitanju “kako popularni ženski fitnes magazini kon-struiraju i izgrađuju imidž idealnog ženskog tijela (vitko, mišićavo i s oblinama; atraktivno za muškarce) upotrebljavajući riječi, fraze i ideje koje potiču žene da slijede taj ideal kako bi osnažile?” ili pak u pitanju “koje se to specifične vizualne i jezične strategije koriste da bi se zdravlje izjednačilo s ljepotom?”. Pitanja takvog tipa funkcioniraju kao niti vodilje feminističkih istraživanja fitnes časopisa (usp. Eskes, Duncan i Miller, 1998:319), no ti su časopisi skupa sa svojim strate-gijama tek dio šireg polja fitnesa.

To se polje, po Bourdieuovom uzoru, može prepoznati u institu-cionalizaciji klubova zdravlja, kadru profesionalnih trenera i instruk-tora aerobika, ali i u tržištu brojnih i informiranih konzumenata koji generiraju i reguliraju proizvodnju i potrošnju fitnesa te, naposljetku, u diskursu koji predstavlja i konstituira fitnes kao uvaženi način brige


za tijelo (usp. Jennifer Smith Maguire, 2002:449-450; Jennifer Smith Maguire, 2008:4-10). U središtu tako sagledanog polja stoji ideja ti-jela-za-druge50, tijela koje predstavlja dostignuće, štoviše projekt koji se može razvijati i ostvariti kroz rad na sebi i putem tržišnih izbora.

Fitnes je najbolje shvatiti kao polje pregovaranja, polje unutar kojega se pojedinci hrvu s konkurentnim, često i sukobljenim zahtjevima koje pred njih stavljaju potrošačka kultura i tržišna ekonomija. Konkretnije, polje fitnesa osigurava izglede za navigaciju, opiranje i upravljanje zahtjevima da tijelo bude fokusom i rada i dokolice, da tjelesna funkcija i oblik – zdravlje i pojavnost – budu dostignuti i poboljšani te da tijelo bude disciplinirano, baš kao i da se uživa u njemu. Upravo kroz takvu navigaciju i pregovaranje pojedinci – i potrošači i proizvođači fitnesa – proizvode status tijela: status objekta po sebi, područja ulaganja i instrumenta samoprodukcije. (Jennifer Smith Maguire, 2008:3)

Časopisi za fitnes nude ženama instrukcije kako pratiti indeks vlastite težine, paziti na otkucaje srca, kao i na utrošak kalorija pri određe-nim tjelesnim aktivnostima. Ta svakodnevna opažanja i mjerenja, uz to što potrošačice opskrbljuju znanjima o njihovom vlastitom tijelu koja su nekoć bila rezervirana isključivo za medicinske i sportske profesionalce, kod njih ohrabruju samonadziranje i samoprocjenji-vanje. Samonadziranje postaje integralnim dijelom životnog stila tih čitateljica odnosno njihovog cjelokupnog načina života koji počiva na fitnesu i vježbanju. No potrebno je ostvariti pomak od čitanja o tome prema djelovanju na takav način. Motivacijske strategije uključuju samorefleksiju i priznanje, tehnike koje Foucault razmatra u drugom, ali nipošto neusporedivom kontekstu. Naime, važno je to što on priznanje povezuje s odnosima moći, u tom smislu da onaj

50 U suvremenoj zapadnjačkoj kulturi žene su socijalizirane na način da same sebe doživljavaju kroz oči (muških) drugih, da upiru svoj ocjenjivački pogled u sebe tako da istovremeno i gledaju i gledane su (Duncan, 1994:50).

koji se ispovijeda slabi sebe, a jača autoritet. Logično, obznanjivanje vlastitih slabosti ostavlja onoga koji to čini ranjivim pred višom moći. Samorefleksiji i priznanju kod potrošačica ženskih časopisa za fitnes prethodi u njima diskurzivno proizveden sram, i to kombiniranim mahanjem fotografijama modela poput Cindy Crawford, Naomi Campbell i Kate Moss i serviranjem “priča o uspjehu”, učinkovitom metodom stapanja privatnih motiva i mogućnosti s javnim ženskim idealima (Duncan, 1994:62-64).

Pandan ženskom fitnesu u poimanju tijela kao svojevrsnog pro-jekta je muški bodybuilding, osobito sagledava li se izgradnja mi-šića u kontekstu stvaranja poslušnih tijela kroz diskurs. Briga oko estetike tijela i težnja fizičkoj perfekciji opća su mjesta diskurzivno oblikovanog bodybuildinga, pri čemu mišićavost konotira moć i samokontrolu (Monaghan, 1999:268-269).51 Slično je i s boksom, čiji su protagonisti uronjeni u “korporalnu samoprodukciju”: pri treningu boksač upotrebljava svoje vlastito tijelo kao grubi materijal te ga oblikuje u skladu s osobitostima svog zanata; angažiran je u specijaliziranom tjelesnom radu s ciljem proizvodnje specifičnog tipa korporalnog kapitala koji se može prodati na boksačkom tržištu (Wa-cquant, 2007:188). Novac nipošto ne treba biti jedina motivacija, neke su “priče o uspjehu” sazdane na drukčijim temeljima. Tako je put boksača do slave kroz odricanja i nepravde predstavljen ciklu-som filmova o Rockyju Balboi s mišićavim Sylvesterom Stalloneom u glavnoj ulozi.

Osim što časopisi i studiji za fitnes, potičući samokontrolu i sa-monadziranje, s bodybuildingom i boksom dijele zajedničke konture panoptičkog mehanizma i disciplinarnih tehnika, iza svega se po svoj

51 “Slijedeći Bourdieua (1986), možemo reći da bodybuilderi pretvaraju ‘utjelovljeni fizički kapital’ u različite oblike ‘kulturnog kapitala’. Pokazujući drugim ljudima svoja velika i mišićava tijela, oni odašilju signal da su ozbiljni bilderi koji teško treniraju, drže svoja tijela pod kontrolom i postižu uspjehe kako unutar režima svojega sporta, tako i u očima šireg društva” (Loland, 1999:297).


prilici krije i slična svrha opisanih praksi, strategija i politika. To je, najkraće i univerzalnim rječnikom rečeno, “prepoznati devijacije i normalizirati”.

Pa ipak, premda se može učiniti da je fitnes, baš kao i bodybuil-ding ili boks, uistinu prostor predodređen za tehnologije dominacije i kontrole, nikako se, na tragu Foucaultovog tumačenja samotran-sformacije kao kontinuiranog artističkog procesa stvaranja, ne smiju zanemariti ni prakse oslobođenja, utkane u etiku brige za sebe. Na-posljetku, svaki oblik fitnesa, sporta ili fizičke aktivnosti može funk-cionirati kao praksa oslobođenja rastvara li ograničenja diskurzivnog identiteta (Markula i Pringle, 2006:174).

Uostalom, kasniji dio Foucaultova opusa, usredotočen na moć diskursa, tehnologije sebstva i ispovjedno, dovodi u pitanje “funkcio-nalnu” ulogu sporta kao čimbenika “normalizacije” i nešto što vodi “dobrom” (Blackshaw i Crabbe, 2004:45). S obzirom na to, iznova se potvrđuje da se suvremeni sport može dobro analizirati kroz Bauma-novu teoriju protočne moderne koja u prvi plan postavlja potrošačku kulturu te s njom povezanu individualizaciju u sklopu fragmentira-nog društva. Samim time preispituje se kategorija devijantnosti kojoj neki autori dodjeljuju važnu ulogu u suvremenoj sociologiji sporta. Ortodoksno sociologiziranje o devijantnosti zapravo nikad nije raz-matralo kompleksnost sebstva. Iskoriste li se interpretacije od Freuda preko poststrukturalista pa do Baumana i Becka, uviđa se da se ono što se nekoć jednostavno razumijevalo kao sebstvo mora promišljati iznova (Blackshaw i Crabbe, 2004:69).

Polazeći od ideje da odnosi moći čine od individue istodobno i objekt i subjekt, Foucault drži da se individue u transformacijama vlastitog identiteta služe tehnologijama sebstva te postižu stanja sreće, čistoće, mudrosti, perfekcije i besmrtnosti pomoću različitih operacija na tijelu, duši, mislima, ponašanju i bivanju (Foucault, 1988:18). Te se tehnologije sebstva ipak ne mogu svesti na indivi-dualne načine izlaženja na kraj s dominantnim diskursima odnosno

na prakse otpora jer se nitko ne nalazi izvan moći pa da bi joj odatle mogao pružati otpor.

U procesu pripreme u vrhunskom sportu neizostavno dolazi do sučeljavanja tehnologija moći i tehnologija sebstva. Dok prve do-miniraju nad individuom navodeći je da se promatra i definira na točno određen način, druge su sredstva osobne transformacije. Dis-kurs trenažnih režima podrazumijeva pažljivo kontroliranje životnih stilova sportaša, fizičku pripremu, eventualno i nadzor nad tehnikom disanja ili pak režimom ishrane te još mnogo sličnih detalja. U to su ponajviše uključeni treneri, ali svoj obol daju i liječnici, psiholozi, nutricionisti. “Normalizirajući pogled” disciplinarne moći ne popu-šta ni u jednom trenutku.

Računa se na to da vrhunski sportaši i sami dobro znaju da biti potpuno spreman za sportsko natjecanje zahtijeva više od fizičkog vježbanja. Potrebno je samopromišljanje i svjesnost što to znači biti vrhunski sportaš. Dakle, samorefleksivnost o tome što je prihvatlji-vo, a što nije. Taj je aspekt samonadziranja obuhvaćen Foucaultovim pojmom režimi istine (usp. Johns, D. i Johns, J., 2000:229). Režimi istine, kako ih Foucault sagledava, uključuju ispitivanje savjesti i priznanje. Otuda se nameće pitanje kako to da upravljanje ljudima zahtijeva od strane upravljanih ne samo poslušnost i pokornost, nego i režime istine, koji su, dakle, osobiti po tome što od subjekta traže ne samo da kaže istinu, već da je kaže o sebi samom, o svojim greškama, željama, stanju svoje duše (Foucault, 1990:105).

Kako bilo, interakcije između tehnologija dominacije i tehnologi-ja sebstva, koje bi trebale proizvesti “pobjedničku” normu, daleko su od predvidljivih. U krajnjoj liniji, i samo tijelo, u koje je moć uložena putem tehnologija dominacije, može angažirati svoje produktivne sposobnosti i poznavanje sebe da napusti, naruši ili promijeni norme na koje je njegova samodisciplina upućena (Malcolm, 2008:262). Malo drukčijim terminima rečeno, racionalnost kojoj je podvrgnuto tijelo u vrhunskom sportu nužno proizvodi i subverzivne odgovore (Shilling, 2005a:123-125).


Uzimajući sve to u obzir, čini se posve iluzornim očekivati da bi discipliniranje vrhunskih sportaša (ne samo) kroz trenažne procese trebalo proizvesti red u sportu, u tom smislu da među vrhunskim sportašima ne bi postojalo ozbiljnih primjera nasilja, silovanja ili drugih devijantnosti povezanih sa seksom, drogom, kockanjem i preljubima.52 U skladu s Foucaultovom tezom kako disciplinarne institucije ne proizvode uvijek planirane “učinke”, niti disciplinarne tehnologije u sportu ne dovode nužno do dobro discipliniranih spor-taša (usp. Markula i Pringle, 2006:47).

Ispitivanje, arhiv i baza podataka

Budući da panoptikum nadrasta vizualne konotacije te djeluje poput političkog dijagrama tehnologije, što uključuje individualiziranje, normaliziranje i klasificiranje, više je no logično da se nadzor koji počiva na panoptičkom principu u suvremenom društvu i u vrhun-skom sportu provodi i uz pomoć ispitivanja, arhiva te baza podataka. Uostalom, isto vrijedi već i za zatvor, koji osim kao promatračnica funkcionira i kao aparat znanja, jer promatranje i služi tome da bi se stvorilo znanje o pojedincima.

Ispitivanje kao institucija prodire u bolnice krajem 18. stoljeća. Tada se uspostavljaju rituali vizite čime bolnice na neki način po-staju aparati za ispitivanje. Ispitivanje uvodi individualnost u polje dokumentacije, a putem aparata zapisivanja stvara se arhiv na razini tijela i dana te se, ne manje važno, afirmira “moć pisanja”. Ispitivanje

52 Izostanak samodiscipline kod nekih nogometnih zvijezda navodi vlasnike klubova na specifične nadzorne prakse i disciplinske zahvate. Tako se predsjednik Intera Massimo Moratti odlučio uplesti u privatni život Interovog nogometaša Christiana Vierija kako bi stao na kraj njegovim noćnim provodima te je organizirao da se prisluškuju nogometaševi telefonski razgovori (Sportske novosti, 11.10.2009).

U nastavku će se dnevne novine Sportske novosti označavati kraticom SN.

od svakog pojedinca, ne samo u bolnici, stvara “slučaj” – predmet spoznaje, ali i plijen moći. Svejedno radilo se o djetetu, bolesniku, luđaku ili osuđeniku, svi oni bivaju obuhvaćeni novom opisivošću. Sve te individue postaju učinkom i predmetom moći te učinkom i predmetom znanja (Foucault, 1994a:190-200).

U zatvoru kao kazneno-popravnom panoptikumu stalno djelu-je individualizacijski i dokumentacijski sustav, prikupljanje znanja nikad ne prestaje. Kažnjavanje funkcionira kao terapija, a presuda je uvrštena među diskurse znanja. Zatvorenikovo tijelo popraćeno je prijestupnikovom “individualnošću”, a individua u kojoj se pre-klapaju prekršitelj zakona i predmet učene tehnike interesantna je medicini, kriminologiji i psihologiji (Foucault, 1994a:258-265). Za-tvorsko tkivo društva istodobno osigurava stvarno zaposjedanje tijela i njegovo stalno promatranje, čime su i humanističke znanosti postale povijesno moguće. Spoznatljivi je čovjek učinak-predmet tog anali-tičkog ulaganja, dominacije-promatranja (Foucault, 1994a:319).

Bilježenje podataka na osnovi opažanja i ispitivanja vodi uobliča-vanju i gomilanju novih spoznaja te svjedoči o umnožavanju učinaka moći. Inkvizicija i ispitivanje, zapravo disciplinarna moć u cjelini, koja se provodi putem testova, razgovora i konzultacija, stvara dosje koji se nikad ne zatvara. Istragu se može shvatiti kao temeljni element konstituiranja empirijskih znanosti u 18. stoljeću, kao što rađanje znanosti o čovjeku vjerojatno treba tražiti u onim neslavnim arhi-vima gdje se nalazi razrađena suvremena igra prinuda nad tijelima, kretnjama i ponašanjem (Foucault, 1994a:195-197; usp. Foucault, 1990:17-22).

Arhiv je mjesto za pohranu dokumenata i podataka te kao takav potencijalno mjesto otkrića. Doduše, to otkriće odnosno ustanovlje-nje značajnih podataka ovisi o kontingentnom statusu fragmenata koji su došli do arhiva. Naime, poznato je da većina bliskih suvre-menih izvora materijala, navodni ključ za bogatstvo življene kulture i svakodnevnog života, otkuda su se pojavila ta nesavršena bilježenja,


leži uništeno ili u najboljem slučaju neotkriveno. Stvari se mijenjaju s digitalnim snimanjem i novim tehnologijama pohranjivanja poda-taka, ali ne nužno nabolje jer to stvara nove konceptualne probleme glede identiteta, različitosti i granica datuma i dokumenta. Ujedno granice između arhiva i svakodnevnog života postaju zamućenije pa se može dogoditi i da život zapadne u sjenu arhiva (usp. Feathersto-ne, 2006).

Kako bilo, digitalizacija restrukturira načine na koje materijali u arhivima bivaju pohranjeni i dostupni, pri čemu internet igra izni-mno važnu ulogu u kreiranju tih novih formacija znanja. Pomoću njega se može ovladati mnogim podacima i informacijama, ali se isto tako i njega mora proučavati te njime ovladati. Uglavnom, znanje postaje informacija, a internet zapravo formira nestabilno digitalno polje, potencijalni prostor između arhiva i enciklopedije – “enciklo-mediju” (Featherstone, 2009:2).

Ako su prije dva stoljeća u zatvorima i bolnicama ispitivanja vodi-la zapisivanju, a zapisivanje gomilanju papira, danas papiri ustupaju mjesto računalima, a papirologiju odmjenjuje informatička tehno-logija. Nekad su, prema tome, dualnost svijeta tvorili s jedne strane stvaran, običan svijet događaja, ljudi i njihovih odnosa, a s druge svijet papira, a danas je na mjestu svijeta papira digitalni ili elektro-nički svijet.

Nameće se pitanje čini li ta u svakom slučaju dramatična promje-na od “papirnatog” do “elektroničkog” nadzora bitnu razliku u toj uvjetnoj dualnosti svijeta te, ako da, kako je okarakterizirati (Lyon, 1994:41-42). Ovako li onako, nova tehnologija podrazumijeva neku razliku, a lako je upasti u zamku shvaćanja iste u strogo tehničkom ili pak, oprečno, u društveno-konstruktivističkom kontekstu.

Naglašavati društveno nauštrb tehničkog jednako je kratkovidno kao i činiti obrnuto. Mnogo je smislenije razmišljati o tehnologiji kao aktivnosti koja ima društvene, političke, ekonomske i kulturne dimenzije. Viđena na takav način, kao nešto što je učinjeno, tehnolo-

gija se može razumjeti i u tehničkoj dimenziji, u smislu zadataka koji mogu biti obavljeni upotrebom ovog ili onog artefakta ili sistema, a i u dimenziji društvenih uzroka i posljedica. (Lyon, 1994:44)

Praktičnost baza podataka, poduprtih usponom računala i telekomu-nikacija, pretvara velik dio današnjeg nadzora u “nadzor podataka”. Za tako nešto više uopće nije potrebno središnje računalo jer umreže-nost i raspršenost čine “društvo dosjea” efikasnijim i ekonomičnijim. Nedvojbeno se s bazama podataka povećava i kapacitet nadzora jer jačaju sve četiri njegove dimenzije: veličina dokumenata, doseg, brzi-na tokova i transparentnost objekta nadziranja (Lyon, 1994:47-52).

Oko toga u kojoj se mjeri elektronički nadzor, zastupljen prije svega spomenutim bazama podataka, može shvatiti kroz prizmu pa-noptičke moći, ne postoji suglasnost. Različiti su aspekti panopticiz-ma integrirani u računalno doba: od nevidljivosti inspekcije i njezina automatskog karaktera do uključenosti samih nadziranih u njihovo nadziranje (Lyon, 1994:67).

Arhivi i baze podataka stječu sve važniju ulogu u vrhunskom spor-tu. Već sama masovnost sporta iziskuje redovito bilježenje odnosno digitalno memoriranje važnih podataka koji se tiču mjesta, vremena, sudionika i rezultata sportskih natjecanja. To su osnovni preduvjeti ne samo za kreiranje povijesti sporta nego i za anticipiranje buduć-nosti sporta. Otuda kreću sve daljnje komparacije građe koja toliko rapidno raste da raspolaganje njome, koliko god tehnologija poma-gala, biva mnogo teže no ikad prije.

Sakupljanje kvantitativnih podataka o sportu i sportašima nije, me-đutim, najzanimljiviji vid nadzora koji čine baze podataka u sportu.Ono je doduše rašireno i na neki način usporedivo s birokratskom klasifikacijom kao jednom od poznatijih metoda upravljanja stanov-ništvom, ali ipak u najvećem obimu zaobilazi tijelo.

Putem birokratske klasifikacije tek se posredno provodi nadzor nad individualnim tijelima jer ona zapravo radi na principu odvaja-nja informacija o individui od samog ljudskog bića o kojem je riječ.


Kad se apstrahiraju od čovjeka, informacije se utvrđuju i uobličuju u podatak. Taj podatak onda može biti svrstan u neku kategoriju kako bi bio spreman za analizu. Takav proces čini individue nevidljivima i ostavlja relevantnom tek informaciju o njima jer država životima tih individua upravlja isključivo na temelju prikupljenih informacija (usp. Bajc, 2007:1575).

Pa ipak, u najnovije vrijeme za birokratsku identifikaciju više ne dostaju ime, adresa, mjesto i vrijeme rođenja ili pak fotografija jer se te informacije o individui ne smatraju dovoljno detaljnima. Potrebna je informacija koja markira tijelo i čini ga posebnim, poput primjerice otisaka prstiju ili DNK uzorka.53 Takva neprenosiva informacija koja tijelo odjeljuje od svih drugih tijela naziva se biometrijskom. Nadzor se tako s pojedinačne osobe odnosno njezina tijela kao cjeline preno-si na nesvodive djeliće toga tijela (usp. Bajc 2007:1583). Biopodaci o kojima se radi pri takvom tipu nadzora nedvojbeno predstavljaju drukčiju kategoriju informacije: prije nego li informacija o osobi, to je informacija od tijela. Time se razvija nova ontologija tijela kao informacije (Ball, 2005:99). Upravo to se u sportu manifestira kao možda i najprovokativnije područje nadziranja tijela. Komparativne prednosti biometrijskog nadzora neosporno postoje jer je zahvaljujući novim tehnologijama sve brže i preciznije, a može se obavljati i s ve-likih prostornih distanci. Metoda uzimanja otisaka prstiju korištena je recimo na Olimpijskim Igrama u Atlanti 1996. godine kako bi se regulirao ulazak šezdeset i pet tisuća sportaša u Olimpijsko selo te se pokazala odličnim rješenjem za organizatore svih tako velikih sport-skih priredaba (Aas, 2006:145). Međutim, supstancijalna je novina biometrijske metode ta da je u svim situacijama kad se želi doznati istina o tijelu, moguće obratiti se njemu samom jer “tijelo ne laže”.

53 Te, kao i još neke promjene koje nadziranje proživljava u posljednjih tridesetak godi-na, Lyon smješta u kontekst kasne moderne i globalizacije (Lyon, 2004).

Kako bilo, u Foucaultovoj su povijesti tijela viđena kao neposlušna i neuredna, nešto što mora biti uvježbano i disciplinirano kroz vojne procedure i institucionalne rutine. Sada su, uz pomoć tehnologije, tijela viđena kao izvor besprimjerne točnosti i preciznosti. Kodirana tijela ne trebaju biti disciplinirana, jer su prirodni uzorci u njima samima izvor reda. (Aas, 2006:153)

Postoje i zanimljivi primjeri prikupljanja tjelesnih informacija neve-zani za biometrijsku tehnologiju. Jedan takav svakako je uzimanje uzoraka krvi i urina od sportaša neposredno nakon završetaka njiho-vih utakmica i natjecanja. Svrha je te prakse borba protiv dopinga u sportu. Zamrzavanje uzoraka te pohranjivanje i čuvanje istih za bu-duće analize omogućava permanentno praćenje i kontroliranje tijela putem njegovih fluida. Naime, neke se supstance, koje bi upućivale na korištenje dopinga, u tjelesnim tekućinama razvijaju tek kasnije, s većim vremenskim odmakom.

Dakle, nadzor nad tijelom u vrhunskom sportu putem baza po-dataka pretpostavlja ne samo podatke o tijelu nego i od tijela, što u prvi plan dovodi kvalitativnu dimenziju. Pritom treninzi i vježbanje bivaju čak pomnije i detaljnije praćeni od samih natjecanja. Ako pri-kupljanje dokumentacije o izgledu i performansu tijela kod fitnesa čini tu populaciju usporedivom s medicinskim pacijentima o kojima se kreiraju baze podataka, to isto još i više vrijedi primjerice za nogo-metaše ili košarkaše. Kod obje spomenute skupine sportaša dolazi čak do interferencije dviju baza, jer je za njihove karijere bitno i praćenje o njima prikupljene medicinske dokumentacije, ali i vođenje računa o njihovim tjelesnim performativnim dosezima.

Individualno tijelo i tijelo populacije

Suvremeni sport pruža uvide u brojne mogućnosti discipliniranja koje u konačnici proizvodi uglavnom poslušna i uvježbana tijela. To


je u skladu s Foucaultovom tezom da, kad zatvor u prvoj polovini 19. stoljeća postaje opći oblik kažnjavanja i zamjenjuje mučenje, tijelo više ne treba biti obilježeno, već odgajano, a njegovo vrijeme mora biti u punoj mjeri iskorišteno i snage neprekidno posvećene radu (Foucault, 1990:41). Baš je preko tog nadograđivanja disciplinarnog momenta socijalizacijskim odgajanje tijela u zatvorima u 19. stoljeću usporedivo s onim što se u istom razdoblju događa u britanskim dr-žavnim školama u sklopu tjelesnog odgoja odnosno tjelesne i zdrav-stvene kulture. John Hargreaves je, oslanjajući se na Foucaultovu ideju disciplinarne moći, u svojoj historijskoj analizi razradio odnose između znanja/moći tjelesnog odgoja, učeničkih tijela i rada moći. Počeci školskoga sporta u 19. stoljeću upućuju na tada prevladavajući diskurs u čijem središtu nije bilo poboljšavanje tjelesnih sposobnosti niti sportskih znanja, nego je naglasak bio na disciplini, moralu, hi-gijeni, sudjelovanju i zdravlju (John Hargreaves, 1986:161-181; usp. Markula i Pringle, 2006:196-199; usp. Starc, 2003:119).

Na tragu takvog kurikuluma provođena je praksa tjelesnog odgoja u školama, a rituali rada na tijelu te njihovi učinci bili su plod peda-gogije koja je preko individualnog dječjeg tijela kanila doseći boljitak tijela populacije. No uključivanje učenika u mehanizme discipline tjelesnog odgoja putem rigidne kontrole prostora, strogog nadziranja tjelesnih pokreta i pogleda autoriteta nije baš tako jednostavno proi-zvelo normalizirana tijela jer “važno je imati na umu da širenje moći potaknuto razvitkom modernih programa tjelesnog odgoja stvara i moć nad učenicima, ali i moć za njih, da napreduju više no što je prije bilo moguće” (John Hargreaves, 1986:171).

Od najranijih oblika tjelesnih aktivnosti u školama iz druge polo-vine 19. stoljeća do pojavljivanja obuhvatna tjelesnog odgoja krajem Drugog svjetskog rata mogu se razaznati promjene u zadaćama i cilje-vima. Naglasak je premješten s mnoštva tijela na individualno tijelo, što se vidi u novim učiteljskim metodama individualiziranja vještine i razvitka fitnesa te u pomaku od vanjskog propisivanja i ojačavanja

prema unutarnjoj motivaciji za sudjelovanje. Vodi se briga o tome da djeca uživaju u fizičkim aktivnostima te se kod njih razvijaju pozitivni stavovi i potiče cjeloživotna posvećenost tomu. No od druge polovine 20. stoljeća, a to je posebice osnaženo u najnovije vrijeme, na djelu su nove regulativne i normativne prakse povezane s reprezentacijom tijela i upravljanjem njime. Shvaćanje rada na tijelu kao nezavršenog projekta koji se temelji na životnim stilovima i izborima raspršilo je, pounutrilo i individualiziralo korporalnu moć mnogo potpunije i intenzivnije negoli je to činio tjelesni odgoj u školama. Stoga ispada da su današnji tjelesni odgoj i školski sport u krizi, barem djelomice, jer oni predstavljaju niz modernističkih tjelesnih praksi koje teže nor-maliziranju i reguliranju dječjih tijela kroz metode i strategije koje su već kulturno zastarjele (Kirk, 1994:174-176).

Kako bilo, unutar povijesti sporta zapravo nema ni mogućnosti, a niti potrebe za prepoznavanjem momenta raskida s jednim praksama (kažnjavanje, obilježavanje) i uvođenja drugih (odgajanje, iskorištava-nje) koje Foucault u svojoj analizi rođenja zatvora ističe kao presudne za pojavu kaznenog društva. Ako se tijelo općenito pojmi kao “polje tvorbe značenja, u kojima se zrcale vrijednosni sistemi i organizacija društva” (Starc, 2003:11), tijelo u sportu na neki bi način oduvijek svjedočilo o svojem “susretu s vlašću” sa svim posljedicama istoga.

Premda je u sportu tijelo u prvom planu, uslijed takvog djelova-nja moći logičnim se nadaje uspostaviti nekakvu vezu između tijela i subjekta. No pritom valja biti vrlo oprezan te podsjetiti na važnu razliku između Foucaulta i marksističkih perspektiva sagledavanja tijela. Naime, Foucault ne iznosi na vidjelo posljedice moći na ni-vou ideologije, nego proučava pitanje tijela i učinke moći na njega. Izbjegavajući toliko učestalo bavljenje ideologijom i ideološkim kao izvorima društvenih regulacija te preusmjeravajući pozornost na konkretne prakse ljudi, koje produciraju i reproduciraju mehanizme društva, on je otvorio dotad neotkriven prostor čovjekova djelovanja i regulacije subjekta preko tijela (Starc, 2003:9).


Foucault, međutim, ne pristaje na subjekt u granicama modela koji pruža klasična filozofija – subjekt obdaren sviješću na koju je moć onda usmjerena da bi je se dočepala. Nužno je također razlučiti i pojmove individue i subjekta, s obzirom da sam Foucault konsta-tira kako ga zanimaju oblici moći koji individue transformiraju u subjekte. Riječ je očito o subjektima u smislu onih koje kontroliraju drugi, ali i subjektima u smislu onih koji su pripojeni identitetu kroz svjesnost i poznavanje sebe (usp. O’Farrell, 2005:110).

Slično tomu, kad sparuje tijelo s dušom, Foucault ne promatra potonju kao supstancu, premda priznaje da ona ima svoj realitet te da se neprestano stvara oko tijela, na njegovoj površini te unutar njega, kroz funkcioniranje moći koja se provodi nad onima koji se kažnja-vaju.

No ne treba se zavaravati: na mjesto duše, teološke iluzije, nije po-stavljen stvaran čovjek, predmet znanja, filozofskog razmišljanja ili tehničke intervencije. Čovjek o kojem nam govore i pozivaju nas da ga oslobodimo već je u samome sebi učinak podčinjavanja daleko dubljeg od njega. U njemu obitava “duša” i omogućuje mu postoja-nje, duša koja je i sama tek dio u ovladavanju što ga moć provodi nad tijelom. Duša, učinak i oruđe političke anatomije, duša, tamnica tijela. (Foucault, 1994a:29)

Kad objašnjava kako tehnologije moći, koje su u društvu 17. i 18. stoljeća bile usmjeravane k tijelu individue, bivaju potkraj 18. sto-ljeća odmijenjene nedisciplinarnom moći koja se ne primjenjuje na čovjeka kao na tijelo već na čovjeka kao na živo biće, Foucault, da-kako, ne ustanovljuje prijelaz s tijela na subjekt, već s tijela individue na tijelo populacije. Posebno ga, dakle, interesira fenomen socijalnog tijela kao posljedica materijalnosti moći koja funkcionira na samim tijelima individua (usp. Foucault, 2005:81).54

54 U intervjuu s Foucaultom vođenom 1976., dok je Foucault još razrađivao te svoje ideje, Alessandro Fontana i Pasquale Pasquino ovako formuliraju svoj upit: “Postoji li, dakle,

Nakon političke anatomije ljudskog tijela etablirane u 18. stoljeću, od kraja tog stoljeća pojavljuje se nešto što više nije politička anato-mija ljudskog tijela, već bih to prije nazvao “biopolitikom” ljudske rase. (Foucault, 2004:243)

Prema tome, u 18. stoljeću vlasti više ne vode brigu o subjektima niti o narodu, već se bave upravljanjem stanovništvom. Stanovništvo se nameće kao nov ekonomski i politički problem preko svojih specifič-nih fenomena i varijabli o kojima valja voditi računa: stope rađanja, stope smrtnosti, duljine života, plodnosti, stanja zdravlja, učestalosti bolesti, oblika prehrane i stanovanja. Sve se te varijable nalaze na sje-cištu kretanja svojstvenih životu i učinaka svojstvenih institucijama (Foucault, 1994b:21).

To što u sportu nema podloge za prepoznavanje povijesnog reza između tih dviju različitih tehnologija moći ipak ne znači da se u dis-kusiju o nadzoru nad tijelom u sportu ne može pripustiti Foucaulto-va kategorija biomoći, koja podrazumijeva niz mehanizama kroz koje temeljna biološka obilježja ljudske vrste postaju objektom političke strategije (Foucault, 2007:1). Ako bi “izrazom ‘biopolitika’ valjalo označiti ono što život i njegove mehanizme uvodi u područje ekspli-citnih računa, a moć-znanje uzima kao činitelja preobrazbe ljudskog života” (Foucault, 1994b:99), onda bi i podvrgavanje tijela u sportu kontrolnim i nadzornim režimima nesumnjivo potpadalo pod tako pojmljenu biopolitiku.

Dok je briga oko prehrane sportaša, u smislu pažljivog osmišljava-nja unošenja kalorija u njihove organizme, toliko raširena i prisutna, da se infiltracija nutricionizma u sportsko polje više ne doživljava nimalo začudnom, novijeg je datuma nadzor nad spavanjem spor-

masivno tijelo, veliko tijelo, ono stanovništva, i čitav niz diskursa koji se njega drže a, s druge strane, u nizini, mala podatljiva pojedinačna tijela, mikrotijela disciplina? Kako se mogu misliti, iako se možda za sada radi tek o početku Vašeg istraživanja, tipovi odnosa koji se uspostavljaju, ako se uspostavljaju, između ovih dvaju tijela: masivnog tijela stanovništva i mikrotijela individua?” (Foucault, 1994b:155)


taša. Kako bi se što bolje priviknuli na afričke klimatske uvjete i nadmorske visine od preko tisuću metara, za engleske je reprezen-tativce isplanirano da prije nego li otputuju na Svjetsko prvenstvo u nogometu u Južnu Afriku, spavaju u specijalnim šatorima, čime bi se postigli jednaki učinci kao i treniranjem na visinskim uvjetima. U tu svrhu nogometaši su u londonskom Centru za nadmorske visine podvrgnuti opsežnim testiranjima, ne bi li se ustanovilo koji od njih imaju slabiji kapacitet pluća i zato trebaju posebno dizajnirane šatore s krevetima (SN, 15.4.2010).

No zapravo niti Foucault ne govori o rezu između tehnologija, već napominje da nedisciplinarna tehnologija moći ne isključuje disciplinarnu, nego se usklađuje s njome, integrira je, usađujući sebe istodobno u postojeće disciplinarne tehnike (Foucault, 2007:242). Povezanost individualnog tijela i tijela populacije na određen način naglašava i Lyon kad ističe da postoji nekoliko objedinjenih procesa unutar Foucaultovog modela panoptikuma, pri čemu se neki tiču discipline, a neki biomoći. Dok prvi pomažu normalizirati pojedin-ce, drugi ih putem popisa socijaliziraju po grupama ili kategorijama. U tom drugom slučaju pojedinci su pod utjecajem njihovog članstva u grupi ili društvu. Uglavnom, i u panoptikumu se pojavljuje klasifi-kacija po tipu zatvorenika, tako da je biomoć prisutna i tamo (Lyon, 2007:58).

Doduše, sport je područje u kojem je u prvom planu individualno tijelo koje je izloženo tehnologijama moći i dominacije. Tjelesne sna-ge se kako kroz finije tako i kroz sirovije metode političke anatomije uklapaju u odnos pokornost-korisnost. Naime, dok sport, baš kao u krajnjoj liniji i bilo koja druga društvena institucija, disciplinira individue – kategorizira ih, razvrstava i tretira kao svoje objekte – tijelo u sportu doista funkcionira kao predmet i meta moći – njime se manipulira, oblikuje ga se, ispravlja, pokorava, umnogostručuju mu se snage. Disciplina, dakle, uvećava snage u tijelu u ekonomskim

terminima korisnosti, dok te iste snage umanjuje u političkim termi-nima poslušnosti (usp. Foucault, 1994a:138-140).

Foucault govori o dva registra čovjeka-stroja – anatomsko-metafi-zičkom i tehničko-političkom. Prvi potječe od Descartesa, a nastavili su ga liječnici i filozofi, dok je drugi registar prisutan u skupu vojnih, školskih i bolničkih pravila te u empirijskim i promišljenim postup-cima za nadzor nad djelovanjem tijela ili za njegovo ispravljanje (Fo-ucault, 1994a:138).

Ideja “ljudske životinje” u kontekstu maksimiranja tjelesnih snaga i ostvarivanja vrhunskih sportskih dosega u određenom smislu im-plicira “discipliniran tjelesni stroj” (Starc, 2003:87-92) upravljen ka proizvodnji rezultata kao konačnih vrijednosti. Naime, “u vrhunskom je sportu tijelo sportaša tretirano kao stroj, kojeg je potrebno izgra-diti i dograđivati te s tim povećavati njegovu učinkovitost” (Starc, 2003:133). Pa opet, nije sve tako jednostavno jer se moć nakon što se uložila u tijelo nalazi izložena protunapadu u tom istom tijelu. No moć se može povući, reorganizirati svoje snage, uložiti sebe drugdje i tako se bitka nastavlja (Foucault, 2005:82).

POLITIČKI NADZOR NAD TIJELOM

Politika i moć

Kao što je već apostrofirano, tijelo je u vrhunskom sportu podvrgnu-to različitim režimima nadzora, reguliranja i upravljanja jer postoji niz mehanizama kontroliranja i iskorištavanja tijela da bi se ostvario ideal “političke fizike”. Nejednaki i neusklađeni oblici podčinjavanja tijela jasno ukazuju na nepostojanje neke monolitne, jedinstvene instance vladanja njime, već se radi o raspršenoj moći koja djelu-je poput mreže u koju su upleteni svi subjekti i u kojoj ne postoje privilegirani položaji. Ti se oblici moći moraju sagledati u njihovoj množini, njihovim razlikama i posebnostima jer je riječ o odnosima snaga koji se križaju i upućuju jedni na druge, stapaju se ili se pak suprotstavljaju i teže da se uzajamno ponište (Foucault, 1990:71). Pritom treba imati u vidu da je moć posvuda, odnosno da odasvud dolazi te da je ona zapravo naziv što se pridaje nekoj složenoj strate-gijskoj situaciji (Foucault, 1994b:65).

Bez sumnje, moć, ako je posmatramo apstraktno, ne vidi i ne govori. To je krtica koja se prepoznaje jedino po svojim podzemnim hod-nicima, po svojoj jazbini: ona se “sprovodi u bezbroj tačaka”, ona “dolazi odozdo”. Ali baš zato što sama ne govori i ne vidi, omogućuje viđenje i govorenje. (Deleuze, 1989:86)

Respektirajući produktivnost umrežene moći, kako je već Deleuze slikovito iščitava iz Foucaultova teksta, možemo zaključiti da tijelo

102 Nadzor nad tijelom Politički nadzor nad tijelom 103

ne trpi, već se u njemu, na njemu i kroz njega manifestiraju različite inačice udruživanja znanja i moći. S obzirom na neraskidivost veze znanja i moći kod Foucaulta, podjednako je važno i njegovo poima-nje “znanja” kojega Deleuze ovako interpretira:

Znanje nije nauka i ne može se odvojiti od ovog ili onog praga sa ko-jeg je uzeto: iz iskustva opažanja, na osnovu vrednosti imaginarnog, na osnovu ideja određene epohe ili datosti važećeg mnjenja. Znanje je jedinstvo sloja koji se raspoređuje na različite pragove, a sam sloj ne postoji drugačije osim kao gomila tih pragova u različitim prav-cima, pri čemu je nauka samo jedan od njih. Postoje samo praksa, ili pozitiviteti, i oni konstituišu znanje: diskurzivna praksa iskaza i ne-diskurzivna praksa vidljivosti. (Deleuze, 1989:56-57)

Prednost je pristupa proučavanju sporta, kulture i društva koji se na-slanja na Foucaultovu teoriju te je zastupljen u ovoj studiji to što on dopušta da se stvari sagledaju onkraj konvencionalnih analiza politi-ke na nivou države, primjerice mimo istraživanja načina na koji vlade koriste sport kao instrument izgradnje nacije. Samim time, naglasak je premješten na širi socijalni kontekst kulturne politike (usp. Jarvie, 2006:29), premda niti to ne iscrpljuje vidove prisutnosti politike i moći u svijetu vrhunskog sporta.

Pri analiziranju odnosa između politike i sporta treba voditi raču-na o višeznačnosti pojma politika, kao i o bremenitosti značenjima koncepta politike. Dok je neki sociolozi sporta tumače ugrubo kao aktivnosti vlasti55, drugi preferiraju precizniju, ali i širu definiciju, koja u politiku uključuje svaki konflikt oko ciljeva i sredstava za nji-hovo dostizanje. Prema potonjem bi se gledištu politika prepoznavala u širem rasponu institucija i djelatnosti unutar sportskog polja. Ona bi uključivala kako propise, zakone, pravila, norme i upute, tako i

55 Srpski sociolog sporta Dragan Koković prije no što će se pozabaviti nivoima prepleta-nja politike i sporta iznosi sljedeću definiciju politike: “Politika je svesno usmeravanje druš-tva pomoću vlasti i veština mogućeg” (Koković, 2000:91). Takvo mu određenje politike, međutim, podosta ograničava daljnju argumentaciju.

žalbe, neslaganja, opiranja, tumačenja, pregovaranja. Sukladno tome, već je i samu legislativu u sportu pogrešno promatrati kao nešto na-metnuto isključivo odozgora te je poželjno ne izgubiti iz vida njezine učinke, uzroke i posljedice.

Za potrebe proučavanja sporta ne čini se svrsishodnim usugla-šavati ove dvije različite koncepcije politike, nego je važno uvidjeti sličnosti i razlike koje među njima postoje. Otuda se za početak može načiniti distinkcija između politike i sporta i politike u sportu. Prouča-vanje politike i sporta temelji se na ispitivanju odnosa politike prema sportu u javnoj sferi određenoj prepoznatim institucijama države, dok usredotočenje na politiku u sportu omogućuje uvidjeti načine na koje različite organizacije i subjekti u sportu koriste moć u svrhu vlastitih partikularnih interesa, a nauštrb drugih društvenih grupa i subjekata (usp. Cashmore, 2005:331-334).

Kod politike i sporta tako je naglasak na intervencionizmu vlasti i države u područje sporta. Analizira se povezanost vlasti i sporta te nje-zina refleksija u različitim sferama. Dakako da to uključuje i kontrolu te nadziranje tijela koji bi nosili predznak vladajućeg i državnog. Do-tle se odnos politike i sporta formuliran sintagmom politika u sportu, kad je riječ o tijelu, najčešće tiče klase, roda, rase i etniciteta. Sport je, naime, poput mnogih drugih oblika popularne kulture, polje borbe u kojem ni država ni kapitalistička kulturalna proizvodnja ni puk ne mogu jednostavno vladati i kontrolirati mu značenje. Sportsko polje karakterizira kontinuirani proces prepiranja oko temelja na kojem se proizvode značenja. Smještanje sporta u takav analitički okvir oslanja se na viđenje da su društva strukturirana oko različitih društvenih hijerarhija, a značenja kojima baratamo nisu neka vrsta “prirodnih” značenja iznjedrenih iz biti samih stvari, već su to prije historijski kontingentni konstrukti koji legitimiraju i naturaliziraju postojeću raspodjelu društvene moći (Stankovič, 2002:67).

Uglavnom, oba su izdvojena pristupa odnosu politike i sporta le-gitimna, a uz njih postoji i treći pristup, isto tako dobro iskoristiv za temu ove studije. Taj pristup istražuje politiku sporta. Politika sporta


ne govori ništa o tome reflektira li sport neki politički sistem, već se radi o tome treba li sport promatrati kao sklop vrijednosti, kao druš-tveni pokret ili možda kao političko djelovanje (Jarvie, 2006:66-67). To bi značilo baviti se socijalnom organizacijom sporta, institucijama koje njime i u njemu vladaju te vrijednostima koje su u njemu sa-držane. Dakako, sve to ima smisla ako se ne zastane na deklarativ-noj razini, nego se doista “zaroni” u društveno (Whannel, 2008:33) odnosno kulturno. Uostalom, kulturološki pristup i ne može biti apolitičan, jer on umjesto da odvoji sport od društvenog i kulturnog života i postavi ga u njegov vlastiti svijet, upravo inzistira na njihovu odnosu.

Kako bilo, sport je kontaminiran politikom u njezinim različitim značenjima, što ga uostalom i čini kompleksnim istraživačkim tere-nom kulturalnih studija. Važno je naglasiti ovo “kontaminiran” kako se ne bi sasvim zatrla njegova autonomija i njegov vlastiti vrijednosni sustav. Taj vrijednosni sustav ponajviše dolazi do izražaja kad državna politika nastoji utisnuti svoj pečat u sport. Upravo spomenuti stu-panj autonomije omogućuje sportovima i sportskim događajima da često izmiču ideološkim manipulacijama.

Tako već i pogreška ili devijantno ponašanje sportaša mogu oz-biljno ugroziti pokušaje da se preko sporta afirmira neka državna politika ili neki društveni sistem. To, recimo, može biti uzimanje dopinga, ali i naprosto sportski neuspjesi. Uzimajući u obzir kontin-genciju, nepredvidljivost i slabosti tijela, politika u sportu, barem u određenom smislu, ima mnoga neplanirana i nenaslutiva djelovanja i učinke. Definitivno se i zbog toga sport može tretirati ideološki napetim terenom te čak potencijalnim izvorom tenzija i opozicija unutar države (usp. Houlihan, 1994:16).

Na počecima reprezentativnih utakmica u kolektivnim sportovi-ma, pjevanje himne, kao jednog od najvažnijih državnih simbola, zna otići u nepredviđenom smjeru. Nogometaši su prije Svjetskog prvenstva u Južnoj Africi 2010. godine bili pod posebnom lupom javnosti pa tako nije moglo proći nezamijećeno da je talijanski re-

prezentativac Claudio Marchisio u svojoj izvedbi promijenio tekst himne pridjenuvši Rimu epitet “lopovski”. To je pokrenulo žestoku reakciju šire talijanske javnosti, uključujući političare, pri čemu su neki tražili čak da ga se potjera iz kampa reprezentacije te da mu se onemogući nastup na Svjetskom prvenstvu. Snimka njegova pjevanja je detaljno analizirana ne bi li se sa sigurnošću procijenio inkrimini-rajući trenutak, a bilo je i prijedloga da se u sve uplete i policija jer je vrijeđanje himne zakonski kažnjivo djelo (SN, 8.6.2010).

S druge strane, postoji i suprotan primjer ganutljivog plakanja sje-vernokorejskog nogometaša Tae-Se Jonga pri izvođenju nacionalne himne. Prvi nastup Sjeverne Koreje na Svjetskom prvenstvu u Južnoj Africi, utakmica protiv Brazila, iščekivao se s velikim zanimanjem jer sportaši te totalitarne države treniraju za natjecanja pod posebnom paskom i u potpunoj medijskoj izolaciji. Naime, pripreme sjeverno-korejske nogometne reprezentacije za Svjetsko prvenstvo bile su oba-vijene velom tajne, a sjevernokorejski nogometaši bili su strogo čuvani i kontrolirani od državnih organa reda (SN, 16.6.2010). Uglavnom, čitav svijet je na njihovoj premijeri mogao svjedočiti emocionalnom izljevu spomenutog nogometaša, pri čemu su ti trenuci obilježeni ne samo političkim predznakom, već nesumnjivo i političkim nadzo-rom, pa se može samo pretpostaviti da su suze značile ljubav prema domovini i ponos zbog nastupanja za nju na svjetskoj smotri najbo-ljih nogometaša.

Dakle, već i kad je riječ o nadziranju tijela, konkretno njegova držanja pri intoniranju himne, evidentno je da je pojam politika nerazdruživ od pojma moći. John Hargreaves stoga tumači odnos između politike i sporta u kontekstu organizacije moći u društvu, uviđajući pritom da je odnos sporta i moći čvrsto povezan s idejom sporta kao kulturne tvorbe, pri čemu kulturni elementi čine temeljne komponente mreža moći (John Hargreaves, 1986:8). On time čini korak dalje od Ellisa Cashmorea koji pomalo banalizira koncept moći stavljajući je u posjed određenih interesnih grupa, a oduzimajući je drugima.


Prožimanje politike i sporta te tijela i moći došlo je isto tako do izražaja na primjeru nizozemskih navijačica na Svjetskom no-gometnom prvenstvu u Južnoj Africi. One su se zbog svog izgleda, konkretnije odijevanja, našle u “pivskom ratu” (SN, 16.6.2010). Po-hodivši utakmicu svoje reprezentacije protiv Danske u narančastim haljinicama, koje je na tržište u okviru svoje kampanje plasirala Ba-varia, isprovocirale su da ih se udalji s tribine te optuži za sponzorsku reklamu. Pritom je krovna svjetska nogometna organizacija (FIFA) imala konkretan interes zaštititi svog sponzora Budweiser, također pivskog giganta, a da stvar bude kompliciranija sponzor nizozemskih nogometaša bio je Heineken. Medijska je politika potpomogla da su atraktivno odjevene djevojke bile priča te, ne manje važno, fotografi-ja dana iz Afrike, a time je ujedno hipertrofirana dimenzija reklame kojoj je Bavaria hrlila ususret internetskom distribucijom svojih i bez loga prepoznatljivih narančastih (nizozemska nacionalna boja!) haljinica. Iako je ovdje riječ o navijačkom tijelu, preciznije tijelima navijačica, čini se da je problem nadzora istoga bolje razmatrati s Hargreavesom negoli s Cashmoreom.

Zakoni, pravila i norme

Igrači su tek jedna od tri velike grupe aktera u sportu, a nadzor se u današnjem vrhunskom sportu često i s razlogom tiče i tijela pripad-nika drugih dviju velikih grupa – sportske publike i posrednika. S tom razlikom što su publika i navijači unutar nje najčešće objekti tog nadzora, dok suci, treneri, sponzori i mediji, koji svi spadaju među posrednike u sportu, ipak češće preuzimaju ulogu nadziratelja negoli nadziranih.

Kod političkog nadzora nad igračkim tijelom u sportu možda je najmanje sporno podvrgavanje tijela pravilima koja u sportu postoje a tiču se same igre. Kad se sport definira uz pomoć pojma igre, obično se za njega kaže da je to igra s jasno određenim pravilima. Dakle, na

jednoj su strani razigranost, zaigranost i upućenost na nereguliranu, nesputanu i slobodnu igru (play), a na drugoj igra čija su pravila striktno definirana, počevši od prostora i vremena u kojem se ona odvija pa nadalje (game).56

U 21. stoljeću pojavilo se podosta Nikeovih reklama s nogomet-nim zvijezdama koje svoje nogoloptačke vještine demonstriraju u različitom okružju, od kojih je kavez sa svim svojim asocijacijama svakako među najintrigantnijima. Jedna se od tih reklama, međutim, izdvaja po tome što efektno naznačuje razliku između igranja nogo-meta i nogometa kao utakmice sa svojim pravilima, zakonitostima i normama. Na njezinu početku reprezentacije Brazila i Portugala izla-ze na teren kako bi odigrale službenu utakmicu, pri čemu su protago-nisti prikladno odjeveni te ozbiljnog držanja i izraza lica prolaze kroz tunel do terena, a tribine su ispunjene gledateljima. Sve upućuje na poštivanje svih standarda vezanih uz FIFA-u, medije, sponzore i osta-lo što obilježava važan međudržavni sportski događaj. No odjednom jedan od nogometaša dolazi u posjed lopte i počinje se igrati njome, žonglirati, dok mu je ostali igrači pokušavaju oduzeti. Zahvaljujući virtuoznosti nogometaša, intenzitet i brzina izvedbe rastu, a lopta se kreće u svim smjerovima, kao u fliperu. Najednom se pojavljuje sudac koji prekršajem zaustavlja nogometaša koji ima loptu i sam je uzima. U završnoj sceni reklame stvari se vraćaju na svoje mjesto: sudac drži loptu, sviraju nacionalne himne, masa na tribinama pjeva, a kamera prati igrače koji, premda uprljani i razbarušeni, fokusirano stoje u vrsti držeći ruke na leđima. Poruka je jasna: igranje je gotovo, vrijeme je za sport (Schirato, 2007:1-4)!

Prostorna omeđenja, vremenska ograničenja, regulacija načina upotrebe sportskih rekvizita ili pak stupanj dopuštenosti tjelesnih

56 Možda i najpoznatije definicije i teorije igara ponudili su Johan Huizinga (1970) i Roger Caillois (1965), dotićući pritom i to kako se sve suvremeni sport razlikuje od igre (usp. Huizinga, 1970:262-263). Upravo na te momente su se kasnije referirali i mnogi drugi (usp. John Hargreaves, 1982:36; Koković, 1986; Schirato, 2007:5-12).


kontakata – puno se toga toliko uvriježilo, čak i ukorijenilo u sporto-vima te se uzima zdravo za gotovo, kao da oduvijek i zauvijek postoji. Pa ipak, postoji jedan dio pravila koji je fleksibilan, kao što postoji i dio pravila koji se često mijenjao kroz povijest. Zbog brojnih, ne uvijek jednostavnih pravila, a dakako i zbog velikih uloga u sportu, isto tako postoje i suci kako bi ta pravila tumačili i primjenjivali. Sportovi s loptom i kontakt igrom poput nogometa, košarke, ru-kometa ili vaterpola nezamislivi su bez sudaca čiji kriterij primjene stegovnih mjera direktno utječe na sam tijek igre. Natjecateljski bi karakter vrhunskog sporta bio naprosto nemoguć bez razgranatog sustava konkretno i precizno definiranih pravila za svaki pojedinačni sport. Sustavi su osmišljeni i pravila određena takvima da se mogu manje-više bez problema shvatiti, primjenjivati i provoditi u djelo na sportskim terenima. Razumljivo, ništa od toga nije nužno bezgrešno niti najbolje moguće, ali i takvo kakvo jest ipak je nezaobilazno te zahvaljujući tomu sve funkcionira.

S obzirom na takvu konstelaciju snaga, restriktivan karakter sportskih pravila te njihovo discipliniranje i ograničavanje tijela u sportu mogu se uzeti samo uvjetno. Pa ipak, bilo bi naivno sportska pravila promatrati isključivo u pozitivnom svjetlu. Vrhunski je sport u njegovoj najnovijoj povijesti prepun primjera promjena pravila do kojih je došlo prvenstveno zbog medijskog diktata odnosno komer-cijalnih potreba. Sve te promjene nipošto nisu neposredno vezane uz nadziranje tijela u sportu, ali zato posredno često jesu. To se recimo odnosi na sve brojnije prekide efektivne igre u košarci, rukometu i te-nisu. Po novim pravilima u dosta kolektivnih sportova omogućeno je češće uzimanje time-outa u kojima treneri okupljaju i savjetuju svoje momčadi. Te su kratke pauze unutar utakmica odlično iskoristive za emitiranje propagandnog programa na televiziji, ali u određenim si-tuacijama televizijske kamere i mikrofoni izbliza snimaju okupljanje i dogovore igrača i trenera, čime gledatelji dobivaju priliku nadzirati tijela i onda kad ona nisu u akciji na terenu.

Politički nadzor nad tijelom u sportu nedvojbeno počiva na upravljanju i zakonima koji daleko nadilaze pravila sportske igre. Međutim, ako tijelo u sportu podliježe i nekim drugim zakonima odnosno pravilima, pravo je pitanje: kojima? Premda sport ima neke svoje unutarnje regulativne sisteme i mehanizme, opravdano se čini da oni sami po sebi ne bi bili dostatni za discipliniranje i nadziranje tijela. Stvari bivaju jasnije već kad se zastane kod pitanja: “Bi li se nasiljem, korupcijom i/ili uzimanjem lijekova u sportu trebala po-zabaviti međunarodna sportska zajednica ili bi to trebalo biti izvan jurisdikcije samog sporta?” (Jarvie, 2006:151)

Prema pravilima nogometne igre, grube prekršaje treba sankcio-nirati kartonima. Za one iznimno grube predviđeni su crveni kartoni koji znače automatsko isključenje počinitelja prekršaja iz igre. U novijoj nogometnoj povijesti viđeno je i podosta brutalnih udara-nja, prekršaja s jasnim ciljem ozljeđivanja protivnika koje televizijski komentatori gotovo redovito metaforički nazivaju “prekršajima za zatvor”. Bilo je i takvih za kojima su uistinu uslijedile tužbe, sudski procesi i saslušanja. Nekadašnji hrvatski reprezentativni vratar Joey Didulica je 2005., braneći za Austriju Beč, zbog brutalnog prekršaja nad igračem Rapida završio na sudu, što je dotad u austrijskom no-gometu bio nezapamćen slučaj. Pri jednom startu na loptu koljenom je udario suparničkog igrača u glavu, slomio mu nos, ozlijedio oko te uzrokovao lakši potres mozga. Isprva je Didulici čelništvo lige odredilo osam utakmica zabrane igranja, a onda je kaznenu prijavu protiv njega podiglo i austrijsko državno odvjetništvo. Premda je na sudu tvrdio da je išao isključivo na loptu te da nije vidio protivničkog igrača sve do posljednjeg trenutka, Didulica je prvotno kažnjen sa šezdeset tisuća eura globe i trogodišnjom uvjetnom kaznom zbog na-nošenja ozbiljnih tjelesnih ozljeda te krajnje bezobzirnosti, da bi tek dosta kasnije na Visokom pokrajinskom bečkom sudu bio oslobođen optužbe za nanošenje ozljede iz nehaja.


Ovaj primjer ukazuje na interferiranje legislativnog uređenja spor-ta sa zakonodavstvom šireg društva. Ako kontroliranje i kažnjavanje fizičkog nasilja i nadilazi problem tijela u sportu, ono neosporno ima veze s tijelom općenito, kao što ima veze i sa sportskom politikom te s politikom u sportu. Korupcija u sportu, u manjem obliku često prisutna u odnosima između sportaša i menadžera, također podliježe normama međunarodne sportske zajednice, ali i zakonima šireg druš-tva. Tako su poslovni ugovori nogometnih menadžera i nogometaša nerijetko “besprimjerni” kad se usporede s onima u drugim sektori-ma zapošljavanja. S mnogo uvjeta, aneksa, dodataka, a i s ponešto prešućenoga, oni se istodobno podvrgavaju, ali i izmiču FIFA-inim regulama, a njihova vjerodostojnost i poštivanje istih teško su pro-vjerljivi i na sudovima.

Uzimanje lijekova u sportu posebno je osjetljivo zbog različitih definicija dopinga i različitih pogleda na taj fenomen, uključujući onaj koji doping u sportu promatra kao moderni imperativ. Dodatan je problem nejasnoća oko toga pod čijom je ingerencijom sve ono što proizlazi iz korištenja dopinga, primjerice tko odlučuje o tome tko je odgovoran i tko mora snositi troškove eventualnog bolničkoga lije-čenja ili liječenja ovisnosti o drogama. Treba li to biti nepromišljeni sportaš ili pak društvo koje ga je poticalo da pribjegne dopingu? Ili možda nacionalna federacija? Bi li te mjere trebale biti usmjerene pro-tiv političkih tijela odgovornih za lokaciju incidenta? Tu je umiješan niz pojedinaca i tijela, uključujući poslodavce, osiguravatelje i člano-ve lokalnih i nacionalnih vlasti (Bodin, Robène i Héas, 2007:203). U svakom slučaju, politički nadzor ne samo nad djelom, nego i nad tijelom, nadovezuje se na medicinski.

Na kraju krajeva, i nije dvojba u tome treba li sport potpasti pod vanjske zakone ili treba biti iznad tih zakona – uređeni svijet za sebe. Zakoni, pravila i norme doneseni i prihvaćeni unutar svijeta sporta ne uvode red tamo gdje ga nema. Uostalom, sport, pravo i vladanje povezani su s pojmovima poput “demokracije”, “vlasništva” i “moći”

(usp. Jarvie, 2006:151-157). Bilo bi prejednostavno zaključiti da status tijela u sportu određuju višestruka pravila, savitljive norme, zakoni koji ne obvezuju. Nije vrhunski sport područje posvemašnjeg bezakonja, ali razložno je govoriti o postojanju rupa u sustavu, ako već ne o sustavu rupa.

Preoblikovavši prijašnja shvaćanja vlasti i moći, Foucault je, izme-đu ostalog, postigao da se “suviše gruba opozicija zakon – bezakonje zamijeni finijom korelacijom nezakonitost – zakon”, ukazujući na to da “se zakoni ne suprotstavljaju globalno bezakonju, već da jedni ek-splicitno organiziraju način na koji se mogu izigrati drugi” (Deleuze, 1989:35).

Kada se učinci moći definiraju uz pomoć represije tada dobivamo či-sto pravno poimanje ove iste moći; nju se poistovjećuje sa zakonom koji kaže ne; kao da nadasve ima snagu zabrane. Ustvari, ja mislim da je to jedna potpuno negativna, skučena, oskudna koncepcija moći s kojom su se začudo slagali pomalo svi. Da nije drugo do li represivna, da nikada ne čini ništa drugo do da kaže ne, mislite li zaista da bi je se slušalo? To što omogućuje da moć vlada, da ju se prihvaća jest dakle jednostavno to što ona ne pritišće samo kao neka snaga koja kaže ne, nego što ustvari prožima tijela, producira stva-ri, inducira zadovoljstvo, stvara znanje, proizvodi diskurse; treba je smatrati produktivnom mrežom koja prožima čitavo socijalno tijelo mnogo više nego kao neku negativnu instancu, koja ima funkciju da suzbija. (Foucault, 1994b:151)

Sport, tijelo i ideologija

Tema povezanosti sporta i ideologije pristigla je na dnevni red druš-tvenih znanosti još prije nekoliko desetljeća pa se danas čini potpuno nesuvislom polazišna ideja koja je u ono vrijeme trasirala put inova-tivnim razmišljanjima o sportu, a to je da je sport u svojoj fizičkoj dimenziji neškodljiv i bezazlen. Fizička se dimenzija današnjeg vr-


hunskog sporta zapravo i ne može apstrahirati od ostalih pa da bi se tako nešto moglo argumentirano ustvrditi. S druge strane, pomalo je neoprezno implicirati, iako se to često čini, da je suvremeni sport “zatrovan” ideologijama jer se time pojam ideologije automatski obi-lježava izrazito negativno.57

Osim toga, sam je koncept ideologije sa stajališta fukoovskih pri-stupa sportu pomalo problematičan. Foucaultovo viđenje povijesti kao rezultata slučaja i neočekivanih događaja, nasilja, svađa i sudara volja bitno odudara od Marxove koncepcije povijesti kao progresivne staze prema socijalističkoj utopiji, njegovog ekonomskog redukcio-nizma i svih ostalih pretpostavki inherentnih konceptu ideologije. Foucaultova je najveća zamjerka tom konceptu što mu u pozadini stoji pretpostavka o postojanju istinitih i lažnih načina promatranja stvarnosti (usp. Markula i Pringle, 2006:12-13).

Međutim, shvati li se ideologiju kao “skup blisko povezanih vjero-vanja ili ideja, ili čak stavova, karakterističnih za grupu ili zajednicu” (Plamenatz, 1970:15, prema Houlihan, 1994:12), takva definicija ne dotiče lažnu svijest niti ostavlja previše mjesta za negativne kono-tacije. Ona k tome ideologiju na određen način razrješuje od držav-nih i nacionalnih ideologija i politika, dopuštajući tako primjerice da se nadzor nad tijelom u sportu promotri i kroz prizmu različitih postnacionalnih i transnacionalnih ideologija (usp. Andrews i Silk, 2005:189-202). S time je povezano, a pritom možda još i važnije, to što takvo široko i neutralno definiranje ideologije, skupa sa sličnim tumačenjem politike, pripušta u svijet sporta nelegitimne političke aktere – to su “oni koji stoje izvan okvira etablirane i korporativne politike i koji otvaraju okvire zatvorene političke arene i vode do stanovitog redefiniranja pravila političke igre” (Vrcan, 2003:249). Uglavnom, ideologija je i dalje na djelu gdje god snaga utječe na

57 Negativno shvaćanje ideologije u pravilu je povezano s, već spominjanim, uskim de-finiranjem politike: “Sport je najbolji primer kako se ideologija i politika stravično šire i gutaju one domene ljudskog svakodnevlja koji su naizgled slobodni i neutralni” (Koković, 2000:93).

značenje, izobličujući ga i iskrivljujući sukladno brojnim interesima (usp. Eagleton, 2002:130).

S obzirom da se u sportu nejednakost nikako ne reproducira samo na razini potrošačkih dobara ili kapitala, nego se reproducira i na razini komunikacijskog univerzuma, simboličkog polja, kulture kao takve i nadzora nad različitim društvenim institucijama, iza kolektiv-nih ideologija i političkih deklaracija ne treba tražiti samo države kao neke apstraktne tvorbe, već treba prepoznavati uzak krug pojedinaca, dominantnih elita s jasno određenim interesima i stremljenjima (Ša-ver, 2009:20).

Pa ipak, prisutnost ideologije u suvremenom sportu detektirala se isprva isključivo preko Althusserovih tumačenja ideoloških i re-presivnog aparata države, u sklopu kojih Althusser sport svrstava u prvospomenute. Uz sport, u ideološke aparate države spadaju još škola, umjetnost, crkva, mediji, obitelj, radnički sindikat i političke stranke. Dok represivni državni aparat reproducira odnose ekonom-ske proizvodnje prisilno, putem zakonskog sistema, ali i uz pomoć vojske i policije, ideološki državni aparati to čine kroz svoje ideološko djelovanje (Althusser, 1998:153-155).

Premda kulturološki orijentirani istraživači uviđaju glavne pro-bleme Althusserovog strukturalističkog marksizma58 i jasno im je da takav okvir, u kojem su kategorije ideologije i kulture praktički asimilirane59, baš i ne može puno pomoći njihovoj analizi sporta, oni ipak ne mogu doprijeti do Gramscija i za njih puno upotrebljivijeg

58 “Althusser posebno naglašava strukturalnu determiniranost društvenih odnosa: bili akteri svjesni toga ili ne, ideološki državni aparati neprestano reproduciraju dominantne društvene odnose” (John Hargreaves, 1982:44).

59 S Althusserova stajališta ideologija je prije stvar praksi nego ideja: “Pojedinac o kojem je riječ ponaša se na određeni način, prihvaća određen praktičan stav i, što je još važnije, su-djeluje u stanovitim redovnim praksama koje su prakse ideološkog aparata o kojemu ‘ovise’ ideje koje je on u punoj svijesti kao subjekt slobodno izabrao” (Althusser, 1971:167, prema Eagleton, 2002:138).


pojma hegemonije bez “pomoći” Althussera (usp. Jennifer Hargreaves, 1982:9-10; John Hargreaves, 1982:44-47).

Dok poznata imena marksističke sociologije sporta – Bero Riga-uer i Jean-Marie Brohm – svojim radovima svjedoče da sve može i mora početi od Marxa i ekonomije kao materijalne baze društvenih nejednakosti te da istraživanje sporta mora biti zasnovano na prepo-znavanju premještanja kapitalističkog načina proizvodnje i otuđenja u svijet sporta, kulturalnostudijska proučavanja sporta, s birming-hamskim Centrom za proučavanje suvremene kulture u središtu, više se zanimaju za neomarksističko okretanje ideologiji.60 Doduše, taj je interes ispočetka usmjeren primarno na ideologiju kapitalističke klase, a niti kasnije se te usmjerenosti sasvim ne oslobađa.

Sport nudi način promatranja svijeta. On je dio sistema ideja koji podržava, održava i reproducira kapitalizam. Sport nudi takav način promatranja svijeta koji omogućuje da se naš vrlo specifičan oblik društvene organizacije doima prirodnim, poštenim i neizbježnim. Sport to čini na četiri glavna načina. On predstavlja niz ideja o od-nosu pojedinaca prema spektaklu, o aktivnom i pasivnom ponaša-nju, o odnosu vrhunskih izvođača prema masovnoj publici. Također predstavlja način promatranja naše nacije i nacija drugih. Vrijednosti svijeta sporta naglašavaju individualne težnje i postignuća. Sport ujedno nudi i model odnosa između muškaraca i žena. (Whannel, 2008:47-48)

U svakom slučaju, još poodavno je utvrđeno kako sport nipošto ne može biti ideološki neutralan, ali ne samo zbog upliva države i državnih interesa u njega, nego i zbog raznih drugih mogućih pri-

60 Henry Vaugrand upozorava da se Brohmov pristup sportu često etiketira neomar-ksističkom teorijom, iako bi bilo preciznije označiti ga kritičkom teorijom sporta (Vau-grand, 2001:183), čiju analizu čine tri okosnice: dijalektička i marksistička sociologija koja sport promatra kao refleksiju kapitalističkog društva, sociologija otuđenja koja prepoznaje represivni učinak pretvaranja uključenih u sport u strojeve te sociologija mistifikacije koja prikazuje sport kao opijum za ljude (Vaugrand, 2001:189).

svajanja sporta od strane ideološki obojenih aktera svih vrsta. Kao aktivnost koja je društveno konstruirana i krcata značenjima, sport je nužno uključen u reprodukciju i prenošenje ideoloških tema i vrijednosti koje dominiraju u društvu. Štoviše, kako se nadaje pri-rodnim područjem, smještenim izvan društva i politike, on ne samo da reproducira ideologije, nego ih i osnažuje (Clarke, Al. i Clarke, J., 1982:68). Stoga je veliko pitanje na koji bi se to način sport trebao otresti primjerice političkih ili vjerskih ideologija, kad ionako nije imun ni na druge oblike manipulacija.

Kao reprezentativni propagandni objekt, politički odraz različitih vrsta dominacije, arena u kojoj se grupni identiteti niječu, brane, razmjenjuju i potvrđuju, sredstvo osvete, oruđe afirmacije i prozor u nacionalnu svijest kao i šovinizam, sport zasigurno nudi jedin-stvene mogućnosti za aktivnosti koje uključuju i različite oblike, u osnovi političkoga nasilja i protunasilja. (Bodin, Robène i Héas, 2007:77)

Danas, kad se tijelo tretira bitno drukčije no ranije, što daje podlogu za preispitivanje “nevinosti” fizičke dimenzije sporta, čini se nepri-hvatljivim isključiti ga iz debate o sportu i ideologiji. John Hoberman, kao jedan od najpoznatijih sociologa sporta koji se bavio prisutnošću ideologija u njemu, citira izjavu bodybildera i romanopisca Yukia Mishime koja efektno smješta tijelo u kontekst međuodnosa sporta i ideologije: “Posebna je odlika mišića da pothranjuju imaginaciju drugih, a sami pak ostaju potpuno lišeni imaginacija (…)” (Hober-man, 1977:82).

Državne su mašinerije s nacionalnim ideologijama u pozadini ite-kako koristile mišiće i tijelo za svoju sportsko-političku propagandu, a slično se i rasne i rodne ideologije u sportu nakalemljuju na tjelesne razlike. Hegemonijski sportsko-medijski diskursi strukturirani su pak preko različitih prikaza i reprezentacija tijela. Naposljetku, po-trošačka ideologija, koju smo već na neki način povezali s vrhunskim


sportom, počiva, među ostalim, na različitim vidovima disciplini-ranja tijela. Upravo je aplikacija teorije hegemonije na istraživanje sporta proširila vidike pa se povezanost sporta, tijela i ideologije da-nas prepoznaje u nekim novim i drukčijim oblicima ili su barem novi i drukčiji naglasci te povezanosti. O posvemašnjoj upletenosti tijela u društvenu invenciju i ideološku konstrukciju modernog sporta svje-doči to što “ideologije, koje napajaju kolektivne imaginarije, kakav je nacionalni ili pak spolni, još i danas tvore prepoznatljive uzorke diferencijacije koje utjelovljuju pojedinci i njihov habitus življenja” (Šaver, 2009:13).

Baš zato bi kod istraživanja sporta bilo poželjno naglasak pre-mjestiti s ideologija koje vladaju njime na to kako pojedini sportaši, treneri i menadžeri problematiziraju kodove sporta, pa da se onda prepozna koje se specifične prakse razvijaju uslijed tih njihovih pro-blematizacija. To, dakako, ne znači odreći važnost konceptu ideologi-je pri proučavanju sporta, možda samo drukčije ga tumačiti. Kao što tvrdi Žarko Paić, “prodor ideologijskih moći u suvremenome svijetu iziskuje redefiniranje složenog fenomena ideologije” (Paić, 2005:10), a “moć nove ideologije pokazuje se u svim područjima društvene zbilje – od religije, mode, ekologije, sporta, zabave do stilova života” (Paić, 2005:13). Pošto “obrat od doba ideologija u doba kulture ne označava oproštaj s legitimacijskom moći i hegemonijom ideologija” (Paić, 2005:5), posve je jasno zašto istraživanje sporta od Althussera gleda prema Gramsciju.

Političke ideologije i država

Upletanje moderne države u područje sporta unatrag pola stoljeća, u radikalnijem obliku državni intervencionizam, ponukalo je istra-živače sporta raznorodnih struja i ishodišnih pozicija da pokušaju rasvijetliti i protumačiti taj fenomen. S obzirom da sve neminovno

počinje od shvaćanja i definiranja države, kao najinteresantniji i naj-provokativniji pristupi iskristalizirali su se oni marksistički i struk-turalistički. Dok je neporeciv doprinos prvih njihovo potkopavanje ideje da je država kompleks institucija koji politički utjelovljuje opće interese i vrijednosti, drugi odbijaju prihvatiti klasu kao objasnidbe-nu kategoriju za postojanje partikularnih interesa. Sukus tih debata oko značenja i uloge države u sportu predstavio je Richard Gruneau, integrirajući pritom u svoju ocjenu kulturalno-materijalistička staja-lišta Raymonda Williamsa:

Svejedno govorimo li o državi za sebe ili o mjestu sporta u odnosu spram države, imamo posla s područjima ljudskog iskustva prepuni-ma sukoba i konflikata. Naročito je sport povremeno, pa čak i često, bio instrumentalno povezan s izražavanjem interesa dominantne klase unutar kapitalističkog razvoja pa itekako ima smisla da se nje-gove tradicije, stilovi i glavne prakse, njegova značenja i metaforičke karakteristike logički i teorijski povežu s konstitutivnom logikom kapitalističkog načina proizvodnje. No jesu li te veze uvijek bile pri-sutne i jasno definirane u institucionalnom razvitku sporta unutar kapitalističkih društava? Jesu li te veze nužno vječne i možemo li reći da su svi državni programi u sportu jednostavno nastojali podržati takve veze? (Gruneau, 1982:27)

Evidentno je da se mora uključiti historijsku perspektivu, premda su i onda odgovori na prethodna pitanja sve samo ne jasni. Pa ipak, naglasi li se u sportu isključivo instrumentalna kontrola vladajuće klase, gube se iz vida dinamički elementi uloge sporta unutar druš-tvene povijesti.

U sklopu liberalno-kapitalističkog razvoja, sport se promatrao pr-venstveno kao stvar individue; u sklopu državno-socijalističkog ra-zvoja promatrao se prvenstveno kao stvar države. Razlika je važna jer omogućuje uvid u ulogu sporta u društvenom razvitku te uvid u sukobljene koncepcije sporta kao “kulturalno-univerzalnog” od-


nosno kao “razvojno-specifičnog modernog fenomena”. (Riordan, 1982:213)

Tome se mora dodati i da razlika u režimima (pred)određuje tretman tijela u sportu. Komunističke i socijalističke režime valja u tom smi-slu shvatiti kao zahvalnije primjere za nadziranje tijela u vrhunskom sportu. Uloga države u tom nadziranju tijela odlično se razaznaje na primjeru DDR-a, države nastale na njemačkom teritoriju pod oku-pacijom Sovjetskog Saveza. Istočna Njemačka se šezdesetih godina 20. stoljeća profilirala u sportsku velesilu zahvaljujući specifičnom odnosu vlasti prema sportu i sportašima, koje se uzimalo kao poli-tičko, pa čak i ratno sredstvo u borbi Istoka protiv Zapada. Sve do 1989. godine i pada Berlinskog zida sportski je sustav te države bio dobrim dijelom izgrađen na brutalnom iskorištavanju sportaša koji su svojim osvajanjima medalja imali pothranjivati ideološku mašine-riju komunističkog režima.

Politička pozadina, upletenost države i poratno vrijeme čimbenici su koji uokviruju širu sliku podvrgavanja ljudskih tijela posebnim metodama treninga radi kojih su dovođeni stručnjaci iz Sovjetskog Saveza. Usprkos u to doba revolucionarnoj metodologiji, sportske se uspjehe DDR-a redovito tretiralo zasnovanima prije svega na do-pingu, što bi se u konačnici iščitavalo kao izlaganje tijela štetnim lijekovima i tvarima koje ugrožavaju zdravlje. Međutim, stvari nisu tako jednostavne ni jednoznačne. Kao prvo, uzimanje steroida i dru-gih supstanci za poboljšanje izvedbe u sportu nije bilo karakteristič-no samo i jedino za DDR, nego je bilo rašireno na međunarodnom planu. Kao drugo, to je bio samo dio strateški razvijenog, državno sponzoriranog sustava vrhunskog sporta.

Ukratko, sport u Istočnoj Njemačkoj istinski je masovna aktivnost, kontrolirana od strane Partije i Države. 1969. je Istočna Njemačka imala 31 500 sportskih centara, u odnosu na 1968. kad ih je bilo 28 500. To uključuje 350 stadiona, 650 plivališta, više od 800 sportskih

terena i gotovo 7 000 specijaliziranih centara za trening i igru. 1968. godine 2 380 000 mladih ljudi sudjelovalo je na Dječjim i Omla-dinskim igrama: ‘Spartakijadi’. Njemačko gimnastičarsko i sportsko društvo ima dva milijuna članova, od čega ih je 300 000 u dobi između 14 i 18 godina: to čini 28.8 % populacije te dobi. Samo po sebi se razumije da je ta institucionalna infrastruktura čvrsto nad-zirana kroz sistemsku, administrativnu kontrolnu mrežu. (Brohm, 1978:82)

Taj se sustav ticao i djece i njihovih tijela. Konkretno, djeca kod ko-jih je prepoznat talent za sport već su se u školskoj dobi zatvarala u internate u kojima su započinjani eksperimenti s njihovim tijelima. Da bi tomu bilo tako i da se ništa ne bi prepustilo slučaju, sportski je sustav morao biti dobro povezan s odgojno-obrazovnim sustavom odnosno adekvatno raširen po školama. U suprotnom bi bavljenje djece sportom ovisilo o hirovima i željama njih samih ili pak njihovih roditelja.61

Tradicija njemačkog sporta, a samim time i treninga u okviru isto-ga, seže još u početke 19. stoljeća pa je nove prakse i momente koji su se pojavili u vrijeme oko i nakon Drugog svjetskog rata poželjno promatrati kontekstualno. Ideja sporta i treninga doživljavala je u Njemačkoj značajne promjene unutar posljednja dva stoljeća, pri čemu je uspon nacionalsocijalista na vlast 1933. godine predstavljao prekretnicu u poimanju sporta u odnosu na naslijeđe demokratskih

61 Jean-Marie Brohm karakterizira istočnonjemački sport “marksističko-lenjinističkim”, nalazeći da on ispunjava zadatke usađivanja socijalističke klasne svijesti u populaciju, razvi-jajući u tu svrhu i fizičke i mentalne kvalitete “socijalističkih” radnika odnosno ulijevajući u glave moralne i ideološke principe nove, znanstvene koncepcije života pod socijalizmom: “Već u dobi od sedam godina dijete preuzimaju institucije kontrole te ga postepeno usmje-ravaju prema masovnom sportskom natjecanju: Platonov san se ostvaruje. Sama država postaje poput kluba, specijalizirana za masovnu proizvodnju ‘socijalističkih’ državnih šampi-ona, koji su poslušni i lojalni režimu. Ukratko, Istočna Njemačka njeguje sportsku koncepciju države i državnu koncepciju sporta. Svi su građani potencijalni natjecatelji. Populacija se odgaja u sportskom duhu od strane države-učiteljice, što podrazumijeva veliko savezništvo tvornica, vojske i društvenih klubova” (Brohm, 1978:86).


i socijalističkih pristupa koji su obilježavali Weimarsku Njemačku i sport u njoj. Kulminacija tih novih strujanja iza kojih je stajao Hi-tler bile su Olimpijske igre u Berlinu 1936. (usp. Beamish i Ritc-hie, 2006:66-104; Guttmann, 2006:65-81; Petry, Steinbach i Burk, 2008:115-146).

Nacionalizam, kompeticija i segregacija tek su tri od više očitih mo-menata koji padaju na pamet. Svi su se pojavili zajedno 1936. Ako su sportovi ikada imali doba nevinosti, ono je okončano te godine: berlinske Ljetne olimpijske igre bile su prilika za naciste da razgiba-vaju svoje arijevske mišiće i demonstriraju fizičku premoć “gospodara rasa”. Adolf Hitler obznanio je svoju doktrinu rasne superiornosti te tražio međunarodnu pozornicu na kojoj će iznijeti na vidjelo stvarne dokaze iste. (Cashmore, 2005:429)

Takav primjer korištenja sporta u sklopu velikih fašističkih ideologija istovremeno uz politiku nacije oslikava i fukoovske biopolitike tije-la. No snažno i mišićavo muško tijelo koje simbolizira jaku državnu vlast i mit o velikom imperiju ne karakterizira samo vrhunski sport kao pozornicu spektakla. Mnoga su takva tijela, kao najbolji mogući predstavljači homogenog političkog tijela, tvorila brojna gimnastička društva, sportske organizacije i klubove. Ti su umreženi kolektivi odgajali ne samo uzorne sportaše, nego i buduće vojnike (usp. Šaver, 2009:89-90).

Uglavnom, ono što je neosporno obilježilo hladnoratovsku eru i razdoblje DDR-a – postavljanje etike rada i učinka u prvi plan – u sportu se posebno osjetilo. Sati i sati treninga kroz koje se ljudsko tijelo forsira do krajnjih granica, a sve unaprijed isplanirano i ispro-gramirano, tehnološki podržano te maksimalno nadzirano, predstav-ljaju moderan fenomen kojemu u povijesti nema premca. Naime, tek negdje od Drugog svjetskog rata trening u sportu zadobiva neka nova, prije toga teško naslutiva značenja. Dotad je trening bio sinonim za vježbanje, ponavljanje pokreta kako bi se izbrusila tehnika, popravila koordinacija i poboljšala preciznost izvedbe. Treneri i sportaši nisu

imali pojma o tome da se na fizičkoj moći, brzini i izdržljivosti može raditi sistematično kroz specifične ciljane programe. Dakako, iza sve-ga leži poriv za pobjedom, koji u suvremenom vrhunskom sportu ima drukčiju pozadinu no ikad prije.62

Kako bilo, “povijesno proučavanje načina kako su fašistički reži-mi iskorištavali sport je važno, no potpunije razumijevanje fašizma i sporta mora se nužno okrenuti proučavanju fašističkih preostata-ka unutar suvremene političke i sportske kulture” (I. McDonald, 2007:68).

Fizička snaga, sport, bitka, natjecanje i njima pridružene vrijednosti možda nisu središnje sastavnice generičke fašističke estetike. No na-čin na koji prikazuju odnos između nacionalnog i rasnog identiteta i fizičkog utjelovljenja ključan je za razlikovanje fašističkih pokreta iz prošlosti i onoga što ostaje fašističko u njihovu utjecaju na suvreme-nu kulturu. (Gilroy, 2000:175, prema I. McDonald, 2007:68)

Premda je razumljiva kritika “pritajenih fašizama” u sportskim tijeli-ma odnosno kod njih, kritika koja zapravo funkcionira kao skiciranje različitih vidova i načina upotrebe tijela kojima se guši njihova slo-boda, a pospješuje opresija nad njima63, važno je pritom ne oslikati vrhunski sport potpuno negativno. Ako fašizam znači krajnju ne-

62 Fenomen treninga u sportu nejednom je iščitan u marksističkom ključu, kroz prizmu neslobode i otuđenja sportaša u svijetu sporta: “Trening je psihofizičko prepariranje čovjeka radi programiranja za izvršenje određenog cilja. Podvrgavanjem igrača sistematskom treniranju treba postići što viši stupanj automatskog reagiranja na određene situacije. No, nije dovoljno da samo tijelo reagira, potrebno je prilagođavati i psihički sustav čovjeka, tj. uvjetovati ga da u sklopu određenih okolnosti automatski reagira čitavim bićem. Trening je također proces postvarivanja čovjeka i u tom je procesu čovjek jednako otuđen kao i u procesu rada na traci, ali umjesto da barata alatom, on barata vlastitim tijelom” (Drakulić-Ilić, 1978:40).

63 Sport je i bijeloj Južnoj Africi, upravo kao i nacistima, poslužio kao sredstvo za na-metanje mitologije rasne superiornosti. Tako je bijeli južnoafrički sportski službenik trideset godina nakon Hitlera, no u duhu nacističke argumentacije sprječavanja nastupa Židova na olimpijskim igrama, ovako opravdao izostanak crnaca iz olimpijskog plivačkog tima svoje države: “Postoje sportovi za koje Afrikanci nisu. Kod plivanja voda začepljuje njihove pore i oni se ne mogu osloboditi ugljičnog dioksida pa se brzo umore” (Hain, 1982:237).


gativnost u sportu, možda bi kritička analiza mogla odigrati ulogu negiranja negativnosti, i to tako da osvijetli prirodu modernog sporta – njegove institucionalne strukture, vrijednosti i prakse – te da nas usmjeri da se pitamo može li i kako sport biti iskupljen i spašen (I. McDonald, 2007:69-70).

Isto tako, tek uz određene ograde može se prihvatiti konstatacija Roba Beamisha i Iana Ritchieja kako su uvjeti današnjeg sporta izra-sli iz Hladnog rata, znanstveno racionalnog pogleda na svijet poratne Europe i Sjedinjenih Američkih Država, potrošačkog društva kasnog 20. stoljeća te geopolitičkih ciljeva pojedinih nacionalnih država (Beamish i Ritchie, 2006:140). Svakako stoji da je vrhunski sport impregniran visokom politikom pa ga se ne može analizirati kao izo-lirani mikrokozmos, već jedino u sklopu makrokozmosa odnosno unutar širih povijesnih okvira.64 No sporno je što takav pogled na suvremeni sport drži Istok i Jug pomalo po strani u odnosu na Zapad i Sjever.65 Ako ništa drugo, Olimpijske igre u Pekingu 2008. godine i Svjetsko prvenstvo u nogometu u Južnoj Africi 2010. godine upozorili su na perspektive i istine nekih “drugih” sportskih zajednica66 te time podcrtali važnost postkolonijalnog kritičkog motrišta u znanstvenom bavljenju sportom.

64 “Premda se povijest političkih, vojnih, ekonomskih i diplomatskih konflikata i pregovaranja između Sovjetskoga Saveza, Sjedinjenih Američkih Država, Velike Britanije, Francuske, Istočne i Zapadne Njemačke može napisati bez spominjanja sporta, tumačenje konflikata između tih nacija u području sporta mora biti ispisano u kontekstu te šire povi-jesti” (Beamish i Ritchie, 2006:67).

65 James Riordan započinje svoju analizu utjecaja komunizma na sport konstatacijom kako je komunistička sportska politika u Europi mrtva te da ona živi u Kini, na Kubi i u Sjevernoj Koreji (Riordan, 1999:48).

66 Brojni uzvanici i sportaši na Nacionalnom stadionu u Pekingu, kao i milijarde tele-vizijskih gledatelja svjedočili su spektakularnom otvorenju Olimpijskih igara te predstavi koja je prikazala pettisućljetnu kinesku povijest, pri čemu je naglasak bio na četiri najvažnija kineska izuma – papiru, barutu, tisku i kompasu. Kroz koloplet boja, igre svjetla i sjene, ples, kostime i glazbu spojene su drevna i moderna Kina (SN, 9.8.2008.; JL, 9.8.2008).

Povijest nam kazuje da su na sport u Kini utjecali procesi imperijaliz-ma, komunizma i postkolonijalizma. On je ostao jedno od mogućih sredstava uz pomoć kojega vlasti jedna za drugom nastavljaju složenu ideologiju patriotizma, kolektivizma, socijalizma i kapitalizma s kine-skim značajkama. Možda ni imperijalizam niti postkolonijalizam ne mogu objasniti kompletan razvitak sporta u kineskom društvenom kontekstu; kako god, oni su otvorili nove putove za razmišljanje o sportu, kako u nezapadnim i zapadnim svjetovima, tako i između njih. (Jarvie, Hwang i Brennan, 2008:142-143)

Neposredno prije početka Olimpijskih Igara u Pekingu potencirani su politički problemi između Kine i Tibeta te problem koji Peking ima sa zagađenošću zraka. CNN je svijetu odašiljao slike koje su imale svjedočiti o Pekingu kao zapuštenom gradu koji se muči sa smogom i siromaštvom (SN, 28.8.2008). Američki su biciklisti viđeni kako na pekinškom aerodromu preko ustiju i nosa nose respiratorne maske (SN, 6.8.2008), a Australski olimpijski odbor inzistirao je da njihovi sportaši zbog sigurnosti nose olimpijske odore (SN, 11.8.2008). S druge pak strane, sportaši iz cijelog svijeta nisu se libili prepustiti čarima domaće kuhinje pa je tako pekinška patka među njima bila pravi hit (SN, 8.8.2008). Uz svu bojazan koju je zapadni svijet ne-skriveno emitirao prema održavanju Olimpijskih igara u Kini, otva-ranje te komunističke sile prema tom istom zapadnom svijetu nije prošlo nezapaženo (Jutarnji list67, 9.8.2008).

Južna Afrika i sport u njoj, baš poput Kine, zaslužuju da ih se pro-matra prvenstveno u kontekstu društvene i političke povijesti te ze-mlje i tog dijela svijeta. Uostalom, organiziranje u Africi takve velike sportske priredbe poput Svjetskog prvenstva u nogometu naprosto se mora dovesti u vezu s aparthejdom. Sport je kao važan dio južnoa-fričkog života uvijek bio područje kroz koje su različite grupe aktiv-no razrađivale svoje odnose te odgovarale na mijenjanje političkih i

67 U nastavku će se dnevne novine Jutarnji list označavati kraticom JL.


povijesnih uvjeta. Velik broj južnoafričkih sportaša i sportašica kroz najveći se dio 20. stoljeća morao u sportu “boriti s uvjetima koje nisu sami izabrali”. U svakom slučaju, nakon razdoblja aparthejda između 1948. i 1992. godine zaostaci su bili toliki da se normalizacija sporta u Južnoj Africi nipošto nije činila izglednom u bliskoj budućnosti. Otada naovamo sudjelovanje i uspjesi u međunarodnom sportu bitno su pridonijeli izgradnji osjećaja nacije, ali negativno naslijeđe apar-thejda nije iskorijenjeno iz nekih sportskih niša.68 Ako domaćinstvo Svjetskom prvenstvu u nogometu i jest veliki korak u tom smjeru69, sjena je aparthejda ipak takva da južnoafrički sport nikako ne može biti sagledan drukčije nego kao priča o sportu, rasi i etnicitetu (usp. Jarvie i Reid, 1999:234-245). Tako i tretman crnačkih tijela u sportu u vrijeme aparthejda nužno oblikuje vizuru našeg promatranja dobro istreniranog i izvježbanog plesa južnoafričkih reprezentativaca kod proslave zgoditka protiv Meksika u prvoj utakmici prvenstva (JL, 19.6.2010), makar i bilo razvidno kako se korporativna hegemonija u današnjem afričkom nogometu osjeća puno jače negoli ona bje-lačka.70

68 Svjetski kup u ragbiju 1995. godine, Afrički kup nacija 1996. godine, kao i olimpijske medalje, osigurali su trenutke nacionalnog ponosa i identifikacije. Međutim, put do kohe-zije preko sporta popločan je mukama jer se zemlja osim sa sportskim pomacima i veseljima paralelno i neprestano suočava s mnogo ozbiljnijim političkim, društvenim, ekonomskim i kulturnim izazovima. “U ovom je trenutku ‘nacija duginih boja’ malo više no mit jer je južnoafrički kulturni sistem određen svojom borbom da iziđe na kraj s tolikom raznolikošću koja je smještena u tekuće procese transformacije i pomirenja” (Keech, 2004:123).

69 “Afričke su države odbacile imperijalni jaram prije trideset godina, samo da bi nezrele demokracije ustuknule pred korupcijom i vojnom diktaturom. Nadolazeća bi desetljeća mogla svjedočiti usponu novih i zrelijih demokratskih struktura. Izgledno je da bi doma-ćinstvo velikim sportskim priredbama poput Olimpijskih igara i Svjetskog nogometnog prvenstva u Africi moglo djelovati poput katalizatora širih društvenih promjena. Možda je pristiglo vrijeme da izuzetni kulturni resursi i dinamični entuzijazam ljudi iz različitih afrič-kih država započnu oblikovati nove puteve napredovanja te da pronađu stazu koja izbjegava razna ugnjetavanja staljinističkog komunizma, religijskog fundamentalizma i globalnog kapitalizma” (Whannel, 2008:237).

70 Marc Keech primjenjuje teoriju hegemonije u svrhu analize borbe, konflikta i otpora unutar južnoafričke sportske politike te za proučavanje kako je sport i na domaćim i na me-

Sport, tijelo i hegemonija

Antonio Gramsci polazi od toga da se nadmoć jedne društvene gru-pe iskazuje na dva načina – kao “dominacija” i kao “intelektualno i moralno vodstvo”, pri čemu vođenje, tj. “politička hegemonija” zapravo i prethodi vlasti jer samo sila i materijalna snaga koje vlast nosi sa sobom nisu dovoljni za tako nešto (Gramsci, 1971:57-58). Hegemonija pretpostavlja uzimanje u obzir interesa i težnji grupa nad kojima se ona provodi, a osim te kompromisne ravnoteže, za hegemoniju je karakteristično da ona, bez obzira na svoju izraženu moralno-političku dimenziju, mora počivati na ekonomskoj aktiv-nosti kao ključnome elementu (Gramsci, 1971:161).

Relevantnost bi se Gramscijevog koncepta hegemonije za prou-čavanje sporta po svoj prilici trebala očitovati u širim okvirima – u tome što taj koncept omogućuje da se sport sagleda unutar specifič-nog povijesnog konteksta kojega je dio te da ga se shvati kao važan čimbenik ukupnosti društvenih odnosa kojima ljudi proizvode i osmišljavaju svoj svijet.

Koncept hegemonije s jedne strane priprema teren za empirijsko istraživanje odnosa sporta spram drugih čimbenika totaliteta poput načina proizvodnje, države, obrazovanja, medija, obitelji, etničkih grupa, seksualnih navika i drugih kulturnih praksi, a s druge omo-gućuje razmatranje načina na koje je sport uključen u posredovanje ideja i vjerovanja, od kojih neki bivaju povezani s interesima klasa i dominantnih grupa, a drugi ostaju skriveni. Koncept hegemonije u krajnjoj liniji potiče na upit o specifičnoj prirodi vladanja i podčinja-vanja u sportu (usp. Jennifer Hargreaves, 1982:15).

Koncept hegemonije pretpostavlja dijalektički odnos između indivi-dua i društva, razjašnjavajući načine na koje su individue i regulirane

đunarodnim nivoima intenzivirao kulturalnu bitku protiv aparthejda te postavljao izazove strukturama tog sistema (Keech, 2002:161-180).


i samosvojne te on omogućuje da kulturna iskustva poput sporta budu shvaćena i kao izrabljivačka i kao dragocjena. (Jennifer Har-greaves i I. McDonald, 2000:50)

Stoga je potpuno razumljivo da se njegovi zagovornici u kulturalnim studijima 80-ih godina prošlog stoljeća posebno obrušavaju na na-slijeđe funkcionalizma u proučavanju sporta. “Društvene potrebe” su jedan od ključnih koncepata funkcionalističke škole, no temeljne premise tog koncepta, smatraju protivnici funkcionalizma, naprosto podcjenjuju utjecaj klasne moći. Taj koncept nekritički poistovjećuje i time miješa potrebe i interese specifičnih grupa ljudi s potrebama i interesima svih. Ako je došlo vrijeme, kao što tvrde kulturalno-studijski radovi prije tridesetak godina, da analiza sporta napusti i promijeni teren koji je dugo zauzimala kako bi prešla na kritičniji i napredniji nivo, onda umjesto funkcionalizma valja odabrati pristup koji ostavlja otvorenim mogućnost povezivanja sporta kao elementa kulture sa strukturom hegemonije (John Hargreaves, 1982:37-54). Takva pozicija ima svoje uporište u kulturalno-povijesnoj analizi po-pularnih sportova u Velikoj Britaniji.

Što se tiče klasne moći i sporta naša je središnja teza da je sport bio značajno uključen u proces u kojem se rastuća ekonomska i politička moć buržoazije u devetnaestostoljetnoj Britaniji pomalo transformirala u klasnu hegemoniju potkraj tog stoljeća. Pod hege-monijom mislimo na postignuće klase, klasne frakcije ili alijanse da vodi ostatak društva u skladu sa svojim interesima. To je odnos moći u kojem je ravnoteža između upotrebe sile i dobrovoljnog pristajanja na djelovanje moći pomaknuta tako da odnosi moći funkcioniraju pretežno na potonji način. (John Hargreaves, 1986:6-7)

Možda je s jedne strane ironično, ali je s druge pak shvatljivo, da se ovdje dotaknuto “britansko” priklanjanje Gramscijevoj verziji marksističke političke teorije, u svakom slučaju krucijalno za nova promišljanja sporta i drugih oblika popularne kulture, odvijalo kroz

leće Raymonda Williamsa i Stuarta Halla te da baš i ne djeluje kao rezultat direktnog čitanja Gramscija i “hrvanja” s njime. Baš kao što su se određenim “upotpunjavanjem” i “usavršavanjem” Gramscija u nekom smislu i u nekom smjeru profilirali i kulturalni studiji (usp. Harris, 2005:18-19), sličnim putem kreću se i sportski studiji, barem u svojim počecima, pa tako Jennifer Hargreaves preuzima tumačenje hegemonije od Williamsa:

Hegemonija nije samo artikulirani viši nivo “ideologije”, niti su nje-zini oblici kontrole samo oni uobičajeno viđeni kao “manipulacija” ili “indoktrinacija”. To je čitavo tijelo djelovanja i očekivanja, a tiče se cjeline življenja: naših osjeta i prijenosa energije, našeg oblikova-nja percepcije o nama samima i našem svijetu. To je življeni sistem značenja i vrijednosti – odredbenih i sastavnih – koje se, pošto se doživljavaju iskustveno, očituju kroz međusobno potvrđivanje. He-gemonija tvori smisao stvarnosti za većinu ljudi u društvu, i to smi-sao apsolutne stvarnosti jer je to iskustvena stvarnost onkraj koje je većini pripadnika društva u većini područja njihova života vrlo teško doprijeti. Ona je, znači, u najstrožem smislu “kultura”, ali kultura koja se također mora sagledati kao življena prevlast i podčinjenost određenih klasa. (Raymond Williams, prema Jennifer Hargreaves, 1982:14)

Marxova ekonomistička pozicija za Williamsa nije bila dovoljno materijalistička, što za sobom povlači da za njega niti Althusserova tumačenja ideologije nisu bila nimalo materijalistička. Kako bi pre-vladao analitičko razdvajanje kulture od materijalizma, Williams je zagovarao povratak kulture “bazi”. Upravo mu je Gramsci osigurao najbolju teorijsku stazu za materijalističko pozicioniranje kulture. Da bi hegemonijom objasnio dominantne odnose moći u društvu, Williams je uveo “dominantne”, “rezidualne” i “nastajuće” oblike hegemonije te načinio daljnju podjelu rezidualnih i nastajućih oblika na “alternativne” i “opozicijske”. Kulturalni materijalizam Raymonda Williamsa te njegove kategorije “alternativne” i “opozicijske” kulture


pokazali su se iz perspektive kulturološkog proučavanja sporta zani-mljivim filterom za Gramscijevu kategoriju hegemonije (Hughson, Inglis i Free, 2005:129-130).

U svojoj kritici onih koji su svjesno ili nesvjesno prisvojili Grams-cijeve ideje i pojmove, a da su s njih posve sastrugali Gramscijev mar-ksistički naboj oslonjen na konkretnu stvarnost povijesnog trenutka u kojem je on pisao, Alain Bairner apostrofira upravo Johna Hargre-avesa kao onog čije je tumačenje hegemonije u onom najvažnijem dijelu blisko originalnom Gramscijevom. Poanta je u tome da ako ravnoteža i jest pomaknuta na stranu dobrovoljnog pristajanja na djelovanje moći, to nikako ne znači da sila postaje suvišna (Bairner, 2009:199-200). Premda se čini da “vladajuće grupe, klase, dijelovi klasa ili blokovi ne vladaju na silu nego dogovorno, kroz struktu-ru pristanka onih kojima vladaju, stvarajući dojam da rukovode ili upravljaju društvom” (Duda, 2002:62), nije zgorega tome dodati kako se zapravo uvijek pokušava osigurati da sila izgleda zasnovana na pristanku većine. Konkretnije, riječ je o kombinaciji sile i pristan-ka, međusobnom uravnoteženju, pri čemu sila ne preteže pretjerano nad pristankom. Izvjesno je također kako treba pripaziti na to da se analiza koja se temelji prije svega na Gramscijevom djelu bavi prven-stveno ekonomskom eksploatacijom jedne društvene klase drugom te načinima na koje se u komodificiranom sportu taj odnos iskorišta-vanja uspješno reproducira (Bairner, 2009:208).

Preformuliranje Gramscijevog pojma hegemonije zasigurno je, međutim, manji grijeh negoli njegovo potpuno odbacivanje.71 Go-

71 U neku je ruku i neproduktivna ona kritika različitih (zlo)upotreba Gramscijevog koncepta hegemonije koja ih proglašava pogreškama i promašajima. Umjesto toga, pro-duktivnije je prepoznati i naglasiti ključni problem takvih praksi, s kojim se nedvojbeno suočavaju i kulturalnostudijski pokušaji “čitanja” hegemonije. Chris Barker raspravlja o tome bi li se pojmovi i koncepti ideologije i hegemonije možda mogli unutar kulturalnih studija odmijeniti nekim sretnijim rješenjima, umjesto da stalno iznova prizivaju one slojeve značenja kojih se nužno moraju otarasiti: “Koncept hegemonije kako ga se shvaća u sklopu kulturalnih studija ima svoje korijenje u gramšijanskoj paradigmi koja se fokusira na klasne snage. Ako se oslobodimo te paradigme, što mislim da moramo, s obzirom na promijenjene

tovo je neizvedivo, naime, baviti se odnosima moći u sportu, a pot-puno zanemariti Gramscijev koncept hegemonije. Njegov je koncept hegemonije pomogao teoretičarima sporta izbjeći analitičku zamku pristajanja na postojanje apsolutne socijalne dominacije od vrha do dna, baš kao što ih je odvratio od jednako neodrživih pojmova slo-bodne igre i autonomne ljudske kulture (Rowe, 2004b:108).

Kako onda, ako je to uopće moguće, uklopiti koncept hegemonije u analizu nadzora nad tijelom u vrhunskom sportu, a da se iskori-ste potencijali tog pojma koji su se isfiltrirali u onim njegovim tu-mačenjima i upotrebama koje se nisu suviše odmaknule od samog Gramscija? Možda tako da se počne od toga da “[h]egemonija nikad nije zagarantirana: hegemonijska klasa ili frakcija mora na njoj stalno raditi i obnavljati je. Stoga analiza njezina dosega sadrži kritičko pi-tanje do koje je mjere moguća emancipacijska politika sporta i tijela” (John Hargreaves, 1986:220).

Odgovor je sadržan u ideji kontrahegemonije. Dominantne su ideologije, naime, inherentno nestabilne pa one, makar imaju hege-monijski učinak, istovremeno proizvode i kontrahegemonijske ten-dencije. Williamsovo “raslojavanje” kategorije hegemonije dopušta da kontrahegemonijske prakse i djelovanja ne budu nužno radikal-nog karaktera i ne vode nužno sistemskim promjenama, kako bi po marksističkom nauku morali, već mogu biti reformističkog karaktera i prekoračivati, a ne u potpunosti mijenjati nešto (Hughson, Inglis i Free, 2005:126-129).

Dvadesetak godina nakon ocjena koje ističu objasnidbeni po-tencijal koncepta hegemonije za tumačenje odnosa moći u sportu, stvari se ponešto mijenjaju. Kao što je općenito utjecaj Gramscija u sociologiji i kulturalnim studijima pomalo u opadanju, slično se može konstatirati i za proučavanje sporta. Najveći je izazov neomar-

uvjete zapadnih društava i detroniziranje marksizma kao izvora autoritativnog objašnjenja, postaje pravom mukom održati pojam hegemonije koherentnim” (Barker, 2002:61).


ksističkim teorijama i njihovom ultimativnom oslanjanju na klasni okvir upravo fukoovski difuzni pristup moći i antideterministički na-glasak na postmodernizmu.72 Otklon od Gramscija pri teoretiziranju sporta primjećuje se već u hrabrijem odmjenjivanju klasnih odnosa kao središnje problematike nizom drugih područja konflikata poput roda, rase i seksualnosti.73

Rod, rasa i seksualnost

Suvremena je kritička sociologija sporta, isto kao i kulturalni studiji, sklonija ideologiju i hegemoniju unutar politike u sportu prepozna-vati na rodnoj i(li) rasnoj negoli na klasnoj podlozi. Još prije dvade-setak godina potpuno okretanje od klase prema rodu i rasi, upravo kao i kompletno napuštanje hegemonije kao analitičkog okvira baš i nije bilo realno. Teoretičari koji su primjenjivali koncept hegemonije koncentrirali su se na antagonističke klasne odnose, a kad su se refe-rirali na odnos klase i roda, nije bilo pokušaja da se promotre speci-fična obilježja muške hegemonije u sportu. Zbog te razmjerne šutnje o rodnim podjelama ostalo je implicitno da je klasa dubinski uzrok

72 Tony Bennett u svom nastojanju da sa stajališta razumijevanja načina kako kultura djeluje u službi moći pokaže da je bolje biti Foucaultov negoli Gramscijev saveznik zaklju-čuje između ostalog: “Naglasak na fluidnosti društvenih odnosa i praksi, te na nenužnom, nepredvidivom propisivanju njihove povezanosti kao, sada, neophodnih načina teoretizi-ranja socijalnoga, postalo je nešto pomalo obično u kulturalnim studijima jer su prijašnje formulacije prilagođene u svjetlu onoga što se različito opisuje kao poststrukturalističke, postmodernističke ili postmarksističke kritike” (Bennett, 2005:112).

73 Da li onda to što Foucault preuzima primat stvara problem u zavirivanju u “marksi-stičko dvorište”? Za neke je nesumnjivo tako, ali ne i za Tobyja Millera: “Za mene je naj-normalnija stvar na svijetu uvažavati materijalnost diskursa, priznati mu status društvenih odnosa, razmatrati ga u smislu institucija i moći, otkloniti pojam nadgradnje koja reflektira bazu, misliti o Foucaultu kao o postindustrijskom Marxu, promatrati ih kroz prizmu ‘i’ prije no ‘ili’ – i ne brinuti se za pogrešna čitanja Foucaulta koja opunomoćuju antimarksizam ili ludičku nerazboritost” (Miller, 2009:190).

ženske, baš kao i muške opresije u sportu te da su rodni problemi od sekundarne važnosti (Jennifer Hargreaves, 1990:298).

Međutim, u ovom su stoljeću u društvenoznanstvenom istraživa-nju sporta zastupljene teme koje su prije bile teško zamislive, poput pritiska na žensku muslimansku populaciju u sportu (usp. Jennifer Hargreaves, 2000:46-77), stigmatiziranja tamnoputih košarkaša u NBA-u (usp. Leonard, 2006), tretmana transseksualnih osoba na olimpijskim igrama (usp. Cavanagh i Sykes, 2006) i slične. Foku-siranje na nadziranje, discipliniranje i kontroliranje tijela, a sve to uz istaknut interes za analiziranje različitih politika identiteta, često neraskidivo vezuje rod, rasu, etnicitet i seksualnost, premda dulja povijest bavljenja kategorijama roda i rase iste postavlja u prvi plan. Dakako da borbe za prepoznavanje rodnih odnosno rasnih problema u sportskom polju ni kad je riječ o razini društvene svakodnevice niti kad se radi o znanstvenom promišljanju istoga, nisu tekle sasvim pa-ralelno, a kamoli da su bile unisone. Pa ipak, postoje neki zajednički nazivnici tih povijesti borbi te se iz zaključka “diskusije društvene proizvodnje rodnih odnosa u sportu i kroz sport” u koju se prije više od dva desetljeća upustila Jennifer Hargreaves podosta ključnih premisa može preslikati i na rasno pitanje:

Ni liberalni niti radikalni feminizmi nisu prepoznali važnost zna-čenja koja su u sportu pripisana moći individualnog tijela, kao što nisu prepoznali ni načine na koje, a niti širinu do koje je njegova normalizacija bila instrumentom moći u društvenom sistemu koji je generirao takva značenja. Takva je analiza bitna za razumijevanje specifičnih konfiguracija koje narušavaju ili slamaju mušku hegemo-niju u sportu jer je bitka za odstranjivanje diskriminacije iz sporta bitka za uklanjanje praktičnih i simboličkih sredstava koji tu diskri-minaciju perpetuiraju. (Jennifer Hargreaves, 1986:119)

Paralelizam rodnih i rasnih trvenja koji obilježava današnji vrhunski sport, kao vjerojatno najprominentnije područje slavljenja tijela, tiče


se zapravo i čitave “fizičke kulture”. Sva su tijela obilježena rodom i rasom u svim oblicima fizičke kulture, a sve to proizlazi iz odnosa moći. Kako je unutar fizičke kulture fokus na tijelu i načinima na koje se ono kreće i performira, maskuline su karakteristike u od-nosu spram ženskih tijela te bjelačke u odnosu spram crnih tijela uvijek vidljivije i često naglašene (Jennifer Hargreaves i Vertinsky, 2007:5-6).

“Logika” kombinacije sport/tijelo predstavljena naizgled slobod-nim očitovanjem tijela u pokretu pridonosi iluziji da su sport i nje-gova tijela transparentni, odvojeni od politike, kulture i ekonomije. Ta se iluzija nažalost prečesto proteže onkraj popularnih diskursa u kritičko proučavanje kulture, moći i sporta (usp. Cole, 1993:86). Ne može se, doduše, poreći da su feministički napori unutar kulturalnih i sportskih studija unatrag posljednja dva desetljeća situaciju izmije-nili bitno nabolje.74

Baš je zato danas moguće upitati se kako popularna kultura pomaže stvoriti kritičku rasnu i rodnu svijest za 21. stoljeće, a kao zanimljiv odgovor može poslužiti film Gurinder Chade Bend it Like Beckham (2002). Radnja filma smještena je u današnji multikultu-ralni London, u kojem se dvije tinejdžerke koje vole igrati nogo-met – bjelkinja Jilles i azijatkinja Jess – suočavaju s rasnim i rodnim predrasudama svojih obitelji i šireg društva. Kroz stilsku hibridnost i politiku reprezentacije unutar globalno popularnog, uz bok novome rodnom poretku uspostavlja se i popularni rasni poredak, koji počiva na ideji da je rasno tijelo performativno te da nema ontološki status odvojen od različitih djelovanja koja konstituiraju njegov realitet (usp. Giardina, 2003).75 Kroz nogomet i tijelo ne prelamaju se u

74 Susan Birrell nudi najrelevantniju klasifikaciju i pregled feminističkih teorija u sportu, kao i prepoznavanje zasebnog područja feminističkih kulturalnih studija i njihovog dopri-nosa u proučavanju sporta (Birell, 2000).

75 Istu je ideju za rod još prije dva desetljeća iznijela i razradila Judith Butler: “Rod ne bi trebalo tumačiti kao stabilan identitet ili mjesto djelovanja iz kojeg slijede različiti činovi;

ovom filmu samo rod i rasa, već i seksualnost, jer u pozadini nimalo slučajno titra figura postmoderne nogometne zvijezde, glamuroznog metroseksualca Davida Beckhama.76 Neminovno je iz više razloga da politički nadzor nad tijelom povezan s ovim filmom korespondira s onim medijskim.

Sport je napose veličanstvena hrana za kinematografiju: oboje su dramaturške forme koje se hrane strahom, žudnjom, pobjedom i porazom. Kroz Beckhama sport ne reklamira samo novu muškost, nego i potencijal za društvenu pokretljivost i izazov. Za Jess, David Beckham nudi nadu. U privatnosti njezine spavaće sobe, s Premier-shipom na televiziji i njegovim posterima koji ju okružuju, sve se čini mogućim. On je pokazao da igru predviđenu za engleskog bijelog muškarca mogu igrati i britanski drugi, pa čak i žena azijskog pori-jekla. Ona je ovladala igrom kroz Beckhama. Wayne Rooney nudi malo takvih otklona u sportskoj muškosti. (Brabazon, 2006:175)

Britanski je sport poslužio velikom broju stručnih i znanstvenih osvrta i analiza kad je riječ o društvenopovijesno uspostavljenim bjelačkim, srednjeklasnim i muškim standardima koji se tvrdokorno, makar ne posve uspješno, opiru internacionalizacijom i globalizacijom uvjeto-vanim promjenama u britanskoj kulturi.

umjesto toga, rod je identitet koji se suptilno stvara u vremenu, koji se unosi u vanjski prostor kroz stilizirano ponavljanje činova. Učinak roda proizvodi se stilizacijom tijela i zato se mora razumjeti kao svjetovni način na koji tjelesne geste, pokreti i različiti stilovi tvore iluziju stalno rodnoga jastva. Ta formulacija premješta koncepciju roda od temelja sup-stancijalnoga modela identiteta do onog koji zahtijeva koncepciju roda kao konstituirane društvene temporalnosti” (Butler, 2000:141).

76 Seksualnost se neusporedivo češće vezuje uz sportašice nego uz sportaše, ali David Beckham je po tom pitanju specifična pojava u svijetu sporta.

“S obzirom na korporalnost sporta – tijela koja performiraju pod pomnim nadzorom gledatelja – ne čudi da sport i seks imaju blizak te na različite načine težak odnos. Ako se lako može zaključiti kako je sport uvijek već u startu seksualan, što onda znači ustvrditi da on prolazi kroz proces ‘seksualizacije’? Odgovor leži u tome što je seksualizacija sustavno, komercijalno potaknuto snaženje neksusa sporta i seksa, umjesto da je jednostavna, nužna sastavnica ili nusprodukt sporta kao društvenog fenomena” (Malcolm, 2008:25).


Višestruki trijumfi sestara Williams u Wimbledonu od kraja 1990-ih naovamo poprilično su razdrmali već ranije narušen kon-zervativan imidž tog turnira, ali nisu sasvim iskorijenili šovinističke, seksističke i rasističke prakse u njemu i oko njega.77 Prodor iznimno uspješnih te pojavnošću i teniskom izvedbom atraktivnih afroame-ričkih sportašica u samo središte “bijelog sporta” nije se dogodio ni iz čega jer se teniska, a i britanska sportska povijest unatrag više od pola stoljeća povremeno, mada nerijetko, suočavala s provalama drugoga i drukčijega.

Što se rezultatskih dostignuća tamnoputih tenisačica i tenisača tiče, može se konstatirati da su Althea Gibson i Arthur Ashe još prije nekoliko desetljeća utrli put ostalima, no Venus i Serena kao “Pepe-ljuge iz geta”, kako ih je s obzirom na njihovo odrastanje u Comptonu u Kaliforniji često opisivao njihov otac Richard, u doba celebrityja nude i mnoge druge narativne zaplete (usp. Spencer, 2001:87-101).

Već i stoga što su rod i rasa u sportu neodvojivi od seksualnosti, vrlo je interesantna usporedba između sestara Williams i Anne Kur-nikove. Osim što su žene, što su tamnopute te što njihova korpulen-tnija građa odudara od stereotipa vezanih za “nježniji spol”, sestre Williams su k tome, poput dobrog dijela crnačke mladeži u SAD-u koja je rođena između 1965. i 1984. godine, još i pripadnice hip-hop generacije. Dakako, to povlači za sobom i klasnu konotaciju, pri čemu klasu svakako treba, osim u rasnom i rodnom, iščitati i u eko-nomskom te u simboličkom ključu. Ne smije se smetnuti s uma niti njihova pripadnost Nikeovoj velikoj obitelji te shodno tome “Just do it” liberalno-politička retorika. Za istraživanje sportskih celebrityja, sestara Venus i Serene, u sklopu sportskih studija čini se najzahvalnije

77 “Dvije visoke, fizički snažne Afroamerikanke koje se ne uklapaju u bjelački, srednje-klasni pokorni teniski stereotip, koje su cool, samosvjesne i natjecateljski vrlo jake te svakako iznimno talentirane, o kojima je mnogo već napisano i od kojih se još više očekuje kad iziđu na teren, nisu baš naišle na topao doček u krugu igračica” (Smart, 2005:185).

kombinirati marksističku, kulturalnostudijsku i perspektivu Crnač-kog feminizma (usp. Ifekwunigwe, 2009).

No čim se u priču uplete ruska ljepotica Anna Kurnikova, strši činjenica da su njezino tijelo, slava i novac potkrijepljeni ponajviše sponzorskim i medijskim politikama. Lezbijstvo Martine Navratilove potaknulo je homofobni medijski diskurs, sirova snaga sestara Willi-ams privukla je kamere i bliceve fotoreportera, ali fizička atraktivnost priskrbila je Kurnikovoj najviše medijske pažnje od svih nabrojanih (usp. Bernstein, 2002:423-425). Daleko od toga da i krovna svjetska teniska federacija ne naplaćuje njezinu superfemininost ili da ona sama zahvaljujući svom izgledu nema privilegija, ali na primjeru Anne Kurnikove evidentno je kako se politički nadzor nad tijelom pretače u sponzorski i medijski (usp. Smart 2005:177-184).

Politički nadzor nad tijelom Caster Semenye dobar je primjer, međutim, koliko je problematičnije biti tamnoputa južnoafrička atle-tičarka, nego li ruska ili američka teniska zvijezda. Riječima Gamala Abdela-Shehida, “[d]obrodošli u ‘sportokraciju’” koja ispunjava dvije stvari: naturalizira društveno tijelo odnosno tjelesnu politiku te natu-ralizira individualna tijela kao reprezentativna za fiksne i singularne identitetne kategorije kao što su muško, žensko, crno i bijelo. Ako “sportokracija i dominantni sistem unutar kojeg ona djeluje rezervi-raju određene načine izražavanja za određena tijela” (Abdel-Shehid, 2007:195-198), je li tijelu Caster Semenye dopušteno govoriti i što smije reći?

Caster Semenya, južnoafrička 800-metrašica, 19. kolovoza 2009. osvojila je zlato na Svjetskom prvenstvu u Berlinu s više od dvije sekunde prednosti pred konkurencijom. Nedugo poslije svjetska atletska federacija podvrgnula ju je testovima s ciljem da odredi njen spol.

Kratka kosa, izražene crte lica, mišićna masa karakterističnija za sprintera nego za nekoga koji trči 800 metara. I usput je žensko. Njen fizički, izrazito muškobanjasti izgled zapanjio je svijet i lavina


je krenula. (…) Je li Semenya žensko, muško, nešto između, ili obo-je? (SN, 24., 25. i 26.12.2009)

Društvena je konstrukcija tjelesnosti u sportu izrazito spolno de-terminirana. Osim kulturno definiranih fizičkih mogućnosti tijela te njegova izgleda, genska testiranja spolne pripadnosti na važnim sportskim natjecanjima također reproduciraju premise spolne binar-nosti sportske kulture (Šaver, 2009:75).

Kao reakcija na nevjerojatna rezultatska postignuća i brojna ru-šenja rekorda od strane sportašica Istočnog bloka78, na Olimpijskim igrama u Meksiku 1968. godine uveden je test spola s idejom da se spriječi muškarce da nastupaju na natjecanjima za žene. Dakako da takav test, koji se zapravo može nazvati testom femininosti jer se provodi samo nad ženskom populacijom u sportu, simbolizira ideju muške atletske superiornosti.

Pri prvim službenim testovima sportašice su podvrgavane fizičkoj inspekciji, što je za njih bilo krajnje ponižavajuće, no i kad se prešlo na testiranje kromosoma, radilo se o psihološkoj prepreci koju muški kolege nisu morali svladavati. Za one sportašice koje su odudarale od heteroseksualnog standarda svog spola, takvi su testovi značili bolna iskustva jer su rezultati bili potencijalno razorni za njihovu samoper-cepciju. Naime, stvari su neizravno bile postavljene na način da to što se one doživljavaju ženama, nije dovoljno da im se prizna ženski spol. Dva i pol desetljeća su takvi testovi bili na snazi, a da nije pronađen niti jedan muškarac koji bi na natjecanju pokušao varati nastupaju-ći u ženskoj konkurenciji. Dok je Međunarodni olimpijski odbor prakticirao kontrolu spola putem testiranja, Međunarodna atletska federacija pokazala se fleksibilnijom uvevši na Svjetskom atletskom

78 Za zapadnjačku su percepciju ne samo rezultati, nego dapače i izgled i držanje spor-tašica Sovjetskog Saveza i Istočnog bloka bili nevjerojatni. Sportašice portretirane kao nefe-minine, “Amazonke” i lezbijke bile su izazov zapadnjačkom heteroseksualnom imperativu (Beamish i Ritchie, 2006:43-44).

prvenstvu u Tokyju 1991. godine zdravstveni test predviđen i za sportaše i za sportašice (usp. Jennifer Hargreaves, 1994:222-223).

No ista ta federacija se niti dvadeset godina poslije suočila s mr-morom, sumnjom i optužbama vezanima uz nastup Caster Semenye na Svjetskom prvenstvu u Berlinu te je mladu sportašicu podvrgnula opsežnim i kompliciranim testiranjima spola, a u višemjesečne raspra-ve o toj temi bili su uključeni stručnjaci s područja endokrinologije, genetike, psihologije i ginekologije. Iza svega se krije dogmatična ka-tegorizacija sportaša u binarnu opreku muškoga i ženskoga, a da pri-tom nije riječ samo o prisilnoj diskurzivnoj konstrukciji društvenog spola, već također i o konstrukciji biološkog spola (Šaver, 2009:86). S obzirom da je sport jedna od rijetkih društvenih institucija koja individue još i danas kategorizira prema biološkom spolu, ne čudi diskriminacijski tretman biološke androginosti na sportskim natjeca-njima. Feminističke teorije za postmoderno doba, koje su na temelju poststrukturalističkih doprinosa Michela Foucaulta i Judith Butler uspostavile vlastitu kritičku agendu, u sportu nailaze na zahtjevne izazove.

Inzistirati na tome da bi moglo postojati više od dva međusobno isključiva spola znači pobijati sam pojam razlike jer se metafore ra-zlike zbog svojeg značenja često oslanjaju na binarnu opreku muško/žensko. Kako bilo, istraživanje sporta osiguralo je osobito izazovno područje za ispitivanje te logike jer je sport ostao jedna od rijetkih kulturnih aktivnosti za koju se i dalje osjeća da je logički zasnovana na spolu. (Birrell, 2000:69-70)

Zasad se čini kako u vrhunskom sportu nema sluha za hermafrodite ni transspolnost pa tako niti mjesta za pitanje je li uistinu potreb-no Caster Semenyu uključiti u društvene i anatomske okvire dvaju spolova. Ostaje samo istražiti sve moguće i nemoguće načine kako to učiniti. Psihoanalitičko objašnjenje neprimjerenog suočavanja šire sportske zajednice s transspolnošću, koje nude Sheila Cavanagh i

138 Nadzor nad tijelom

Heather Sykes, na određen način objedinjuje kritiku sportokracije i transfobije unutar sportskog polja. One, naime, u zapadnjačkoj, olimpijskoj, bjelačkoj imperijalnoj imaginaciji prepoznaju žudnju za korporalnom homogenošću, biocentričkim rodnim označavanjem te stabilnim tjelesnim granicama. Pojavljivanje transseksualnih, inter-seksualnih i hipermaskulinih žena u sportu tako, prema njima, znači ogromno uznemirenje za heteroseksualna ušća i mišićne promjene administrirane tradicionalnim režimima treninga. To ujedno ugroža-va i želju za još nečim, a to nešto više je tjelesna nadmoć i besmrtnost (Cavanagh i Sykes, 2006:97).

MEDICINSKI I TEHNOLOŠKI NADZOR NAD TIJELOM

Sport, tijelo i zdravlje

Jedna od vrijednosti koje u moderna vremena uglavnom ujedinjuju ljudske napore, premda katkad i na problematične načine, svakako je zdravlje. Ono je, što donekle sugerira i uzrečica “u zdravom tijelu zdrav duh”, neodvojivo od koncepta tjelesnog. Izreka “mens sana in corpore sano” kojom su Pierre de Coubertin i njegovi istomišljenici promovirali sport i olimpijski pokret u 19. stoljeću potječe doduše još iz Juvenalovih Satira, a njezino je inicijalno značenje preobraćeno u Lockeovom djelu Misli o odgoju [1693]. Tako ona otada do danas funkcionira kao poziv ljudima da putem aktivnosti i tjelesnih praksi sporta dosegnu moralnu neporočnost, iako je ista nekoć zapravo bila crkvena dogma koja je ljude upućivala na pasivnost kao jedini put prema zdravlju duha i tijela (Starc, 2003:56-57). Spomenuta izreka, osim što povezuje tijelo sa zdravljem, a još i više ustvrđuje blisku vezu tijela i duha, u najvećoj mjeri zagovara ispravan karakter kao jedan od primarnih ideala kojima streme moderne olimpijske igre.79 Prema

79 ASICS, poznati proizvođač sportske odjeće i obuće, u svom imenu krije akronim latinske izreke “Anima sana in corpore sano”, koja se u engleskoj verziji – “A Sound Mind in a Sound Body” – primjerice vrtjela kao njihov reklamni slogan na Eurosportu u vrijeme Svjetskog prvenstva u atletici u Berlinu 2009. godine. Promidžbena poruka ASICS-a je: “Snažno je savezništvo tijela i duha jedna i jedina svrha ASICS-ove sportske tehnologije. Ti si više od svog tijela, a sport je više nego fizička stvar. Riječ je o usklađivanju tvoje unutraš-

140 Nadzor nad tijelom Medicinski i tehnološki nadzor nad tijelom 141

de Coubertinovoj viziji, olimpijski bi sport trebao, naslanjajući se na grčko olimpijsko naslijeđe, izgrađivati karakter. Međutim, dinamika je razvitka olimpijskog sporta razotkrila neodrživost njegovog pro-jekta uslijed tržišnih izazova pa se ispostavilo da su de Coubertinovi planovi bili ostvarivi jedino za sportaše amatere kasnog 19. i ranog 20. stoljeća.80

Uostalom, koncept “sportskog duha” vuče porijeklo iz shvaćanja sporta kao nečeg što se kroz bezbrižne i zaigrane izraze ljudskosti opire prijetnjama industrijalizacije i urbanizacije te štiti higijenu i zdravlje kako individua, tako i šireg društva, a takvo je viđenje sporta povijesno locirano u viktorijansku Englesku i svoje korijene ima u devetnaestostoljetnim konstrukcijama mišićavog kršćanstva i amaterizma (Magdalinski, 2009:16). Koliko god se vrhunski sport udaljavao od tog viđenja sporta, ideja o postojanju sportskog duha i dalje ima svoje pobornike, koji u ambivalencijama kvalitativnih i kvantitativnih vrijednosti suvremenog sporta prepoznaju moderni sportski paradoks. Iz svega proizlazi da je sportski duh koji počiva na izgradnji karaktera i fair playu jedno, a bit sporta koju utjelovljuju volja za pobjedom i stremljenje rekordima nešto sasvim drugo.

Takva perspektiva promatranja suvremenog sporta komplicira tumačenje odnosa istoga prema zdravlju, osobito stoga što niti samo zdravlje nije u potpunosti razjašnjen pojam. Zdravlje je možda naj-bolje shvatiti kao odnosni, a ne kao neovisan pojam jer ga je vrlo teško definirati u pozitivnom smislu, dakle objasniti što je ono samo za sebe. Naime, mi tijelo doživljavamo praktički samo onda kad je suočeno s bolešću ili zarazom. Prema tome, ako tijelo funkcionira normalno i bez ometanja, onda je ono za nas zdravo, no takvo stanje “življenog tijela” zapravo i ne postoji. Živjeti tijelo nikako nije isto

njosti i tvojeg okruženja. Tko god i gdje god da jesi, kojoj god ligi pripadao: pridruži nam se” (www.asics.com.au).

80 “Vrhunski sport najviše svjetske klase danas je zapravo vrli novi svijet u usporedbi s Coubertinovim vremenom i snovima” (Beamish i Ritchie, 2006:144).

što i “čitati ga” preko simptoma (Blackman, 2008:98). Budući da tijela postaju upadljiva samo kad su bolesna i kad s njima nešto krene po zlu, zdravlje se može shvatiti i kao izostanak ikakvih briga, kao svojevrsna šutnja organa (Fraser i Greco, 2005:20). Ovako objašnje-no, ono poprima svojstva mita, što još dodatno komplicira svaku raspravu o mitološkoj predodžbi “zdravog sporta”.

Spoj sporta i zdravlja nadaje se očitim u društvu koje izjednačava fizičku spremnost s aktivnim životnim stilom. Pa ipak, diskurs zdra-vog tijela u vrhunskom sportu neprispodobiv je onome u rekreativ-nom, gdje se zdravstvena komponenta udružuje još i s estetskom, a nema mjesta za spektakl i njegove popratne zahtjeve. U suvremenom su vrhunskom sportu zdravo tijelo i fizička spremnost dotle važni samo utoliko što olakšavaju postizanje dobrih rezultata te time omo-gućuju natjecateljski spektakl (Starc 2003:102). Claudio Tamburrini razilaženje težnji rekreativnoga od onih vrhunskoga sporta vidi u momentu profesionalizacije:

Za razliku od rekreativnog sporta – čije su glavne crte (dobro se provesti i unaprijediti zdravlje) još obilježavale natjecateljski sport na početku 20. stoljeća – profesionalni je sport vođen željom za proši-renjem granica onoga što se do sada smatralo ljudski mogućim, čak i po cijenu ugrožavanja zdravlja. (Tamburrini, 2007:27)

Dakako da postoji nemali jaz između skrbi za zdravlje i ugrožavanja zdravlja, premda se u sportu prakse koje stoje iza tih naizgled oprečnih filozofija ponekad i ne mogu sasvim razdvojiti te briga za tijelo uklju-čuje i jedne i druge. O pojedincu kao dežurnom tjelobrižniku vode računa razni studiji za zdrav život, predstavljeni najčešće pitanjima poput “Gdje ćete živjeti ako potrošite svoje tijelo?” ili porukama kao što je “Ulažite u svoje tijelo i ono će vam uzvratiti podrškom!”. Takvu opterećenost kulture tijelom, koja se onda reflektira i u individual-nim preokupacijama tijelom, a ujedno i ambivalenciju kasnomoder-nog odnosa prema tijelu, potvrđuje podjednako velika popularnost kuharica i vodiča za dijetu na knjiškom tržištu (Bauman, 2005a:80).


No iako potrošačka kultura potiče žene i muškarce na zaokupljenost idealiziranim verzijama femininosti i maskulinosti pa se iz tih razlo-ga tijelo i zdravlje umjesto kroz klasnu sve više provlače kroz rodnu perspektivu, kad je riječ o sprezi sporta, zdravlja i tijela, neobilazna je Bourdieuova teorija. Naime, Pierre Bourdieu na specifičan način tu-mači povezanost tijela i zdravlja, postavljajući moduse odnosa prema tijelu u klasni kontekst:

Na jednoj je strani instrumentalan odnos prema tijelu, koji radničke klase izražavaju u svim praksama usredotočenima na tijelo, bilo u dijetama ili brizi o ljepoti, odnosu prema bolesti ili liječenju, koji se također očituje u odabiru sportova koji zahtijevaju značajno ulaga-nje napora, ponekad boli i patnje (npr. boks), a ponekad kockanje sa samim tijelom (kao u motociklizmu, skakanju padobranom, svim oblicima akrobatike i donekle u svim sportovima koji uključuju bor-bu, među koje možemo uključiti ragbi). S druge strane, povlaštene klase sklone su tretirati tijelo kao samo sebi svrhom, s tom razlikom stavljaju li naglasak na unutarnje funkcioniranje tijela kao organiz-ma, što vodi do makrobiotičkoga kulta zdravlja, ili na pojavnosti tijela kao zamjetljive konfiguracije, građe, tj. tijela-za-druge. (Bour-dieu, 2000)

Prihvaćanje s odmakom Bourdieovog na klasnoj analizi zasnovanog suda kako “sve upućuje na to da se briga za oblikovanje i njegu tije-la pojavljuje u svojemu najosnovnijem obliku, tj. kao kult zdravlja” vodi ka ideji da bi se na drhtavoj crti razgraničenja između ama-terskog upražnjavanja “rubnih sportova” i profesionalnog bavljenja onim “pravima” mogli ispitati odnosi prema tijelu, a onda i odnosi prema zdravlju. Neprijeporno je da su gimnastika i drugi sportovi strogog usmjerenja na zdravlje naspram igara loptom visoko racio-nalne i racionalizirane aktivnosti koje “mogu imati korijene samo u asketskim sklonostima pojedinaca u društvenom usponu koji su spremni pronaći zadovoljstvo u samome naporu i prihvatiti – takvo je sveukupno značenje njihova postojanja – odgođena zadovoljstva

koja će nagraditi njihovu sadašnju žrtvu” (Bourdieu, 2000; usp. Bo-urdieu, 1984:209-223).

Profesionalni sportovi postavljaju pred svoje protagoniste vrlo konkretne zahtjeve oko ulaganja u tijelo i izlaganja istoga, pri čemu se na neki način dopušta “ispisivanje” tijela od strane društvenih in-stitucija, u skladu s ničeovsko-fukoovskom koncepcijom tijela kao “upisne plohe” (usp. V. Biti, 2000:540). Ta se koncepcija naslanja na rizicima zasićeno kultiviranje tijela, koje ne podrazumijeva samo do-datno posvećivanje pozornosti tijelu, već i svemu što ono konzumira, kao i onome s čime dolazi u kontakt (Blackshaw i Crabbe, 2004:71). Iz takvog se tretmana tijela i zdravlja može prepoznati nestajanje igračkog elementa iz sporta (usp. Huizinga, 1970:262-263; Koković, 1986), koji se u modernim vremenima očito pretvorio u zanimanje i zanat, a izgubio širinu i senzibilitet kojima se isprva nametnuo lju-dima.

Novokomponirani ciljevi i sredstva, neprispodobivi nekoć bezin-teresnoj filozofiji sporta81, u stvaranje sportaša šampiona i pasivne publike, ali i u profiliranje potrošača sporta uklapaju, među ostalim, nadzor nad tijelom i discipliniranje tijela u sferi medicine, otvarajući novo/staro poglavlje o zdravlju, sportu i ljudskom tijelu.82 Ne tre-ba, međutim, podcijeniti ni činjenicu da je mitologija o vrhunskom sportu koji proizvodi zdrava i snažna tijela moćna unatoč svim do-kazima o ozljedama i dugoročnim negativnim učincima dugotrajnih trenažnih režima na tijela sportaša.

Medicinski se nadzor nad tijelom u sportu raspršuje na različite službene i neslužbene, stručne i manje stručne instance. Čitav niz ljudi i profesija uključen je u prikupljanje, pohranjivanje i upotrebu

81 “To je ‘fair play’ zamišljen na aristokratski način i posve oprečan plebejskoj želji za pobjedom pod svaku cijenu” (Bourdieu, 2000).

82 “Jedan od najznačajnijih razvoja događaja koji su obilježili sport unutar posljednjih nekoliko desetljeća bilo je širenje moći medicinskog znanja u proizvodnji i regulaciji sport-skih tijela” (Jennifer Hargreaves i Vertinsky, 2007:16).


informacija o tijelu sportaša, snimanje i proučavanje tog tijela, pro-pisivanje lijekova i terapija za njega, djelujući pritom kontinuirano i po potrebi, preventivno i kurativno, s različitim ciljevima i različitim učincima. Tijelo nadziru liječničke ekipe, kiropraktičari, maseri, nu-tricionisti i mnogi drugi.

Teško je jednoznačno procijeniti prisutnost golemog broja liječ-nika i medicinskih službi u svijetu vrhunskog sporta odnosno bezre-zervno odrediti služi li ono više nadziranju i kontroliranju kao skrbi za zdravlje ili kao skrbi za učinke tijela. Uputnije je prakse onih koji potpadaju pod medicinsku i farmakološku sferu sporta promatrati podjednako s obzirom na značajke sportskog polja kao i na pravila medicinske struke, što bi onda značilo dopustiti ponešto fleksibilnije poimanje zdravlja.

Naposljetku, i sami sportaši nadziru i kontroliraju svoje zdravlje odnosno stanje svog tijela, pri čemu njihova znanja po tom pitanju u pravilu daleko nadilaze laičku razinu.83 Tako je, sudeći po njegovoj autobiografiji It’s Not About Bike: My Journey Back to Life (2000), višestruki pobjednik Tour de Francea Lance Armstrong, ne samo u sklopu svojih biciklističkih ostvarenja, nego i tijekom vlastite borbe s opakom bolešću, svoje tijelo doživljavao i subjektivno i objektivno, kao nešto što treba biti pomno promatrano i strogo disciplinirano od strane njega samog, baš kao i od drugih. Kao biciklističkom šampi-onu i kao pacijentu tijelo mu je konstantno bilo podvrgavano me-dicinskom nadzoru i njegovu samonadziranju. Ironija je u tome što, premda ga je iz razumljivih razloga vrlo dobro, do u detalje poznavao, stalno prateći što se s njime događa, Armstrongovo tijelo nikad nije bilo samo u njegovu vlasništvu (Butryn i Masucci, 2003:130-132).84

83 Giddens raspravlja o prodiranju apstraktnih sistema u svakodnevni život koje rezultira sudaranjem stručnog i laičkog znanja, stavljajući u prvi plan povjerenje i dijalektiku kontrole (Giddens, 1992:22-23, 137-139).

84 2009. godine se Armstrong kao 37-godišnjak vratio biciklističkim utrkama, te čak, unatoč lomu ključne kosti početkom iste godine, nastupio na dvjema najvećim svjetskim biciklističkim priredbama – Giru d’ Italia i Tour de Franceu. S obzirom na njegovo stalno

No ni njegova naracija o vlastitoj bolesti – autopatografija – odnosno priča o putovanju natrag k biciklizmu koja uključuje različita tije-la, narative i sebstva, ne pripada samo njemu jer je tijelo vrhunskog sportaša i borca protiv opake bolesti nužno ne samo disciplinirano, nego i komunikativno (usp. Sparkes, 2004:406-424).

Naime, poznata tipologija tijela Arthura Franka, koja uključuje četiri tipa tijela – disciplinirano, zrcalno, dominantno i komunikativ-no – i koju je u svrhu primjene na svijet sporta dodatno elaborirao Joseph Maguire (1993:36-38), raspolaže ideal-tipskim kategorijama, koje se svakako mogu aplicirati na sportska tijela, ali se teško ikoje tijelo u sportu može svesti na samo jednu od njih. Spomenuta tipo-logija ustanovljena je u sklopu Frankove strukturacijske teorije tijela, koja ima neskriveno fenomenološko zaleđe te na neki način stupa u diskusiju s Turnerovom pomalo funkcionalističkom tipologijom društvenih zadataka povezanih s tijelima (usp. Turner, 1992:58-60; Joseph Maguire, 1993:35). Uglavnom, ta četiri tipa tijela, kad ih se primjerice projicira na Lancea Armstronga kao osobu s velikim sportskim ciljevima i ozbiljnim zdravstvenim problemima, vrlo do-bro podsjećaju da je tijelo u sportu osim kao problem za društvo i njegove potrebe, korisno promatrati i kao problem za sebe.

Sport, tijelo i kultura rizika

Uz to, nije naodmet uzeti u obzir i tumačenje tijela kao kompleksnog sistema uklopljenog u druge kompleksne sisteme, čime se ujedno res-pektiraju gledišta prema kojima sistemski modeli najbolje zahvaćaju stvarnu prirodu svijeta u kojem danas živimo.

uzimanje lijekova, povezano s borbom protiv opake bolesti, kroz čitavu je sezonu bio pomno praćen i promatran od antidopinških službi kako bi se ustanovilo uzima li doista samo ono što mora ili zloupotrebljava svoju ulogu pacijenta. Sumnje u njega i istrage oko njega kulminirale su potkraj 2012. godine osudama za doping i oduzimanjem brojnih naslova i nagrada koje je Armstrong osvojio tijekom karijere.


Vidite li sve oko svojeg zdravlja kao da je povezano sa svime što postoji, no također prihvaćate mogućnost upravljanja i kontroliranja barem nekih čimbenika, enormnost “upravljačkih” zadataka, kon-troliranja nečijeg tijela i zdravlja, postaje porazna. Tko će ravnati svime time? Kontrolira li to netko? (Martin, 2005:201)

Već sama činjenica da je uz vrhunski sport danas neizostavna tolika nadzorna medicinska mašinerija ukazuje na njegovu posvemašnju uronjenost u kulturu rizika. U sportu se uz to potvrđuje da se diskurs rizika na početku 21. stoljeća sve više usmjerava na tijelo kao apoka-liptično područje kontaminacije i katastrofe, trovanja i propadanja – ono koje neprekidno treba nadzirati, regulirati i kontrolirati (usp. S. Williams i Bendelow, 1998:71).

Sportaši su često suočeni s narušavanjem zdravlja, boli i ozljeda-ma, pri čemu im medicinski nadzor može eventualno pomoći u limi-tiranju zdravstvenih rizika. No njihova se tijela medicinski nadziru svakako i iz razloga da im se pospješe kapaciteti za vrhunske rezultate i dosege te zato da ih se po potrebi osposobi da nastupaju unatoč boli ili ozljedi. U svakom slučaju, bavljenje vrhunskim sportom povezano je s rizikom (usp. Howe, 2004:105-116).

Premda blisko povezani, bol i ozljeda su fizički i konceptualno ra-zličiti. Bol je visoko subjektivan fenomen, rezultat čega je njezino apstrahiranje iz glavnine rasprava o ozljedi, koja se može promatrati kao mnogo objektivniji fenomen. (…) Ozljeda može biti shvaćena kao kvar u strukturi tijela, kvar koji bi lako mogao štetno djelovati na njegovo funkcioniranje. (Howe, 2004:72)

Ako živjeti u univerzumu kasne moderne znači živjeti u okolišu šansi i rizika (Giddens, 1992:109), onda bi vrhunski sport valjalo razu-mjeti kao svojevrsni mikrokozmos kasne moderne. No dok za rizično društvo stoji da su rizici uzgredan proizvod modernizacije u neželje-nom izobilju (Beck, 2001:41), kulturi rizika u sportu svojstveno je da

rizici u principu nisu nimalo slučajni niti nepredvidljivi.85 Natjecati se u vrhunskom sportu znači biti spreman na preuzimanje rizika pa se izborom takve profesije sportaši priklanjaju i takvom životnom stilu. Otuda se u vrhunskom sportu kultura rizika opravdano može shvatiti i kao “kultura plaćanja cijene” (Howe, 2004:120-124).

Dakako da nisu sportaši sami izabrali filozofiju pobjede pod svaku cijenu kao integralnu komponentu svijeta vrhunskog sporta, nego je ona proizašla iz pripajanja političkih i ekonomskih vrijednosti sportskim uspjesima i iz uloge koju masovni mediji igraju u njiho-vu personificiranju. No svi su sportaši prolazni i zamjenjivi, kao što su i njihova tijela trošna, dok se ta filozofija kojoj se prilagođavaju nameće kao općevažeća i nepobjediva. Riječ je zapravo o subjektiva-ciji, procesu kojim se putem podčinjavanja moći postaje subjektom. Operiranje moći stvara u subjektima privrženost podčinjavanju. Međutim, ne treba ispustiti iz vida da ako je podčinjavanje uvjet djelatne ovlasti, onda mu ona nije oprečna (Butler, 1997:1-30). Sami sportaši, dakle, djeluju tako da pothranjuju i ojačavaju filozofiju ko-joj se podčinjavaju.

Uglavnom, sportsko tijelo postaje mjestom na koje se utiskuju učinci visoko racionaliziranog, performativno orijentiranog društva jer uspjeh u sportu uključuje podčinjavanje tijela volji racionalnog uma. Dok se tijelo tjera preko svih granica, na određen način se prihvaća plaćanje fizičke cijene za takvo traženje uspjeha (Shilling, 2005a:110). Ispada da je u vrhunskom sportu uslijed raznolikog spektra rizika, barem kad je tijelo u pitanju, teško pomiriti četiri privlačne dimenzije “mekdonaldizacije” – učinkovitost, isplativost, predvidljivost i kontrolu (Ritzer, 1999:25-28). Doduše, tu uskaču osiguravajuća društva sa svojim kalkulacijama. “Najskupljim kine-

85 Doduše, postoje i slučajevi kad se te sfere rizika preklapaju: “Neidentificirani američki biciklisti viđeni su kako izlaze iz aviona na pekinškom aerodromu s maskama na licu. (…) Zbog velikog onečišćenja zraka u Pekingu uoči početka Igara, američki sportaši odlučili su se zaštititi maskama” (SN, 6.8.2008).


skim nogama” tako su se pokazale one atletičara Xianga Liua, koji je 2008. u Pekingu bio velika nada domaćina za osvajanje olimpijskog zlata u utrci na 110 metara s preponama. Jedna osiguravajuća tvrtka osigurala je njegove noge na 13,5 milijuna dolara (SN, 12.8.2008).

Bespoštedna se bitka također vodi između multinacionalnih kompanija i njihovih ulagačkih interesa u sport i sportaše. U finalu Svjetskog nogometnog prvenstva u Parizu 1998. godine tada najbolji nogometaš svijeta Brazilac Ronaldo nastupio je za svoju reprezenta-ciju protiv Francuske te na terenu pokazao potpunu fizičku nemoć. Ubrzo se ispostavilo da je bio ozlijeđen, u nekim medijima se lamen-tiralo i o njegovom epileptičnom napadu neposredno prije utakmice, ali on svejedno nije smio propustiti finale iz marketinških razloga, konkretnije zbog ugovora potpisanog između Nikea i brazilske nogo-metne reprezentacije. Iako je prednost kolektivnih sportova pred in-dividualnima to što se “svakoga može nadoknaditi”, u spomenutom se slučaju nije radilo o Ronaldovom igračkom doprinosu na terenu, već o nezamjenjivosti upravo njegovog tijela kao hodajuće reklame za sportsku odjeću i obuću iza koje stoji golema transnacionalna korpo-racija (usp. Whannel, 2008:153).

Primjeri izrabljivanja tijela odnosno njihova izlaganja zdravstve-nim rizicima nisu rijetki niti u individualnim sportovima, štoviše oni tamo znaju biti još i brutalniji. Tako je, primjerice, hrvatska skijaška šampionka Janica Kostelić nejednom nastupala na utrkama teško ozlijeđena i s velikim bolovima ili pak jako bolesna odnosno totalno iscrpljena od povišene temperature. Unatoč brojnim i neugodnim tjelesnim smetnjama i bolešću načetom organizmu, u siječnju 2002. godine primjerice skijala je u austrijskom Saalbachu hvatajući bodo-ve u kombinaciji.86

86 Na koncu je Janica Kostelić osvojila drugo mjesto i priskrbila si željene bodove koji su joj dosta značili u ukupnom poretku skijašica u Svjetskom kupu, ali po cijenu toga da je u drugoj vožnji kroz ciljnu ravninu prošla s bolnom grimasom na licu i grčem cijelog tijela te nekoliko minuta bila gotovo nepokretna i ukočena kao netko pozne životne dobi, a ne kao 20-godišnja djevojka. “To su uobičajene stvari u skijanju. Mnoge skijašice imaju takvih

Čitav tim, ne samo medicinskih eksperata87, stajao je iza skijaš-kih uspjeha Janice Kostelić, određujući njoj odnosno njezinu tijelu dijete, odmore, treninge i medikamente. Pa ipak, ona je bila prije svega obiteljski projekt, s obzirom na glavnu ulogu njenog oca Ante Kostelića u njezinu skijašku razvoju, a i u svim sitnicama vezanima uz njezinu karijeru. Takav slučaj interferiranja roditeljske, trenerske, pa i medicinske skrbi o sportašu-djetetu, a zapravo i roditeljskog, tre-nerskog pa i medicinskog nadzora nad tijelom, nije rijedak u prestiž-nim individualnim sportovima poput skijanja, atletike ili plivanja. U hrvatskom sportu postoji i vrlo sličan primjer skakačice u vis Blanke Vlašić.88

Psihološka propitivanja roditeljske uloge u sportu, osobito kada se radi o usmjeravanju djeteta u vrhunski sport, ističu važnost posto-janja “trokutne” veze između roditelja, djece i trenera jer jedino ona omogućava neposredno komuniciranje triju najvažnijih čimbenika sporta mladih. “Trokutni” model osigurava neposredno sudjelova-nje svih triju strana, među ostalim prisutnost roditelja na treningu i natjecanju, razgovore s trenerima, dok u “linearnoj” vezi svega toga nema (Matej Tušak, Maksimilijana Tušak i Maks Tušak, 2003:80-86). U slučajevima Kostelića i Vlašića, gdje su u Anti Kosteliću od-nosno Jošku Vlašiću ujedinjene osobe oca i trenera takav “trokutni” model nije ostvariv.

problema, a Janica je nešto slično, ali ne u tolikom intenzitetu, imala u Sestrieresu i Ser Chevalieru. ‘Malo masaže i adekvatne terapije i sve će biti bolje’, među prvima je kod svoje kćeri bila mama Marica” (Slobodna Dalmacija, 14.1.2002).

87 Janica Kostelić, baš poput Ivana Balića, znala je posegnuti i za kiropraktikom kako bi tijelo dovela u željeno zdravstveno stanje. Interesantna je pozicija kiropraktike u sportu. Njezino uklapanje u sportsku medicinu zapravo odražava povijesnu borbu oko njezinog mjesta unutar širih sistema zdravstvenih profesija. Kiropraktiku se u sportu, kao i drugdje, proziva zbog toga što se ne temelji na istraživanjima i teoriji, ali ona preživljava, čak je i sve popularnija, jer joj mnogi pribjegavaju (usp. Theberge, 2007:190).

88 Njezinim riječima: “I baš tada, oko 2000., sve je postalo puno ozbiljnije. Tata je imao viziju, a ja sam imala ruku koja me vodila” (J. Vlašić, 2005:91).


Djeca koju se priprema za bavljenje vrhunskim sportom čine posebno osjetljiv dio populacije pa se svako eventualno nasilje nad njihovim tijelima promatra pod povećanom dioptrijom. Kao nasilje nad tijelima valja tretirati pretjerano forsiranje te djece u napornim trenažnim procesima i natjecateljskim aktivnostima, pri čemu nji-hova tijela u razvoju trpe rizik od svakovrsnih oštećenja. Fenomen sportske nesreće nešto je što, premda katkad ostaje zamagljeno unu-tar “ideologije zdravlja” koja promovira blagotvorne učinke bavljenja sportom, u posljednje vrijeme sve više potiče znanstvena istraživanja pa danas postoje razrađene statistike o prisutnosti tog fenomena i njegovoj rasprostranjenosti unutar društva (Bodin, Robène i Héas, 2007:176-186).

Međutim, o prispodobivosti sporta i kulture rizika može se dis-kutirati i s antropološkog stajališta. Ellis Cashmore, raspravljajući o razlozima postojanja i dugovječnosti sporta, nastoji odgovoriti na pitanje zašto nas natjecanje uzbuđuje. Iz njegove perspektive sport funkcionira kao način kompenzacije životnih nedostataka, a nepred-vidljivost sporta omogućuje dopustiv te istodobno gotovo nužan odmak od sigurnosti koja prevladava u najvećem dijelu naših svakod-nevnih života (Cashmore, 2005:1-11).

U svijetu kapitalističke racionalnosti, gdje je kulturna proizvodnja objekt pažljivog istraživanja tržišta i precizne kalkulacije, sport nudi rijetko područje nesigurnosti. Unutar zahtjeva za uzbuđenjem on nudi performans koji uvijek prijeti neočekivanim. Poput fikcional-nog proizvoda, sport nikad ne može biti totalno obuzdan. Zapravo ga baš te tenzije, između predvidljivosti i nesigurnosti, improvizacije i sistema, instinkta i radnog proračuna, izvedbe i proizvoda, čine posebno privlačnim. (Whannel, 2008:133)

Sport garantira stupanj rizika koji je u životu najčešće nedostižan. Ako “rizik ili preuzimanje rizika daje značenje postojanju” (Bodin, Robène i Héas, 2007:196), a želja za uzbuđenjem od kontroliranog

načina života vodi ka nekontroliranom, sport na mnogo načina biva privlačnim, premda unutar vrhunskog sporta postoji i tendencija da se putem brojnih tehnika nadzora, kontrole i discipliniranja rizik povezan s tijelom ublaži i umanji.

No današnji je sport pod snažnim globalizacijskim uplivom te su u njemu prisutni novi i ranije nepoznati rizici. Na sličan način kako Anthony Giddens predstavlja suvremeni svijet u kojem globalizacija oblikuje naše živote “odbjeglim svijetom” (Giddens, 2005:26), vr-hunski bi se sport mogao etiketirati odbjeglim sportom koji sam sebe destabilizira svojim razvojem te posljedično izmiče svakoj kontroli.

Sportska medicina

Veza između sporta i medicine ne rezultira jednoznačno ni smanje-njem rizika povezanih s tijelom sportaša niti njihovim uvećanjem. Ambivalentan utjecaj sportske medicine na zdravlje sportaša i kul-turu rizika povezanu s vrhunskim sportom dade se objasniti kroz principe nastajanja i oformljivanja iste uslijed paralelnih, ali i me-đusobno povezanih promjena unutar strukture sporta i medicinske prakse. Sportska medicina etablirala se u svijetu vrhunskog sporta kao posljedica medikalizacije tijela unutar društva orijentiranog k lijekovima, ali i zbog potrebe za medikalizacijom sporta kako bi se tijela osposobila odgovoriti na sve izraženiju kompetitivnost i važ-nost pobjede u sportu (Waddington i Smith, 2009:73-75). Tragovi sportske medicine kakvu danas poznajemo obično se prepoznaju od kraja 19. i početka 20. stoljeća. Tomu je tako ako se ima na umu sistematska primjena medicinskih i znanstvenih znanja i principa na proučavanje sportskog performansa te institucionalizacija takvih praksi u obliku profesionalnih udruženja, istraživačkih zavoda, znan-stvenih konferencija i časopisa.


No zapravo tek od kraja Drugog svjetskog rata svjedočimo zna-čajnoj prekretnici u razvitku sportske medicine, u smislu njezine orijentacije prema poboljšavanju performativnih sposobnosti tijela sportaša.

Glavni su pokretači takvog razvitka u hladnoratovskoj eri 1950-ih bili rastući nacionalizam, koji je doveo do većeg naglašavanja per-formansa u sportu kao načina jačanja nacionalnog ponosa, te porast komercijalizma povezan s većim materijalnim nagradama za sport-sku izvrsnost. (Theberge, 2007:176)

Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće vrhunski se sportaš, naime, pro-matrao kao čudo prirode, fascinantan fenomen koji ne zahtijeva nikakvo poboljšanje. Tjelesne su predispozicije i dometi sportaša stoga bili ustanovljavani i korišteni kao eksperimentalni podaci za potrebe istraživanja medicinske znanosti. Šire promatrano, kroz po-vijest medicine nisu liječnici ti koji su u prvom planu, u smislu da bi podčinjavali i objektificirali pacijente. Prije je stetoskop, zajedno s anonimnim pogledom, taj koji ima najveći utjecaj na osnaživanje i slavljenje fizičke prirode tijela tijekom 19. i 20. stoljeća (Armstrong, 1994:23).

Tek od 1950-ih medicinska znanost počinje služiti sportu više negoli sport njoj.89 Između dva oblika sportske medicine – teorijskog i praktičnog – prevagu odnosi potonji, koji uz rad na napretku sport-skog performansa uključuje i poboljšavanje tehnika tretiranja ozljeda te se sastoji od preventivnih i kurativnih praksi (Howe, 2004:21). Takav razvitak situacije stavlja sportsku medicinu i liječnike u vrhun-skom sportu u delikatnu etičku situaciju.

89 Kad su Istočna Njemačka i Sovjetski Savez u pitanju, valja govoriti o sportskoj zna-nosti koja u razdoblju neposredno nakon Drugog svjetskog rata uključuje i klinike sportske medicine. Sve je to dio pomno izgrađenih sportskih sistema koji tih godina djeluju iza željezne zavjese (usp. Beamish i Ritchie, 2006:61-62).

Liječnik koji pokušava popraviti vještine vrhunskih sportaša pomoću lijekova stoji na pragu između dva medicinska svijeta. S jedne je stra-ne umijeće liječenja koje nastoji obnoviti i održavati zdravlje, projekt koji uključuje poštivanje ograničenja ljudske anatomije i fiziologije. S druge strane leži područje eksperimentiranja, medicinska i etička siva zona u kojoj sportaši i njihovi liječnici stalno iznova prelaze granice između legalnog i nelegalnog, između onoga što je medicin-ski etično i onoga što to nije. Ta etička dvosmislenost medicinskog pristupa čini liječnike u vrhunskom sportu zanimljivim pretečama liječnika poduzetnika koji oglašavaju svoje tehnike za pospješivanje ljudskih sposobnosti. (Hoberman, 2005:190)

Početkom 1980-ih etička su pitanja vezana uz medicinsku praksu na usluzi vrhunskom sportu i sportašima počela zaokupljati rukovodeća tijela poput Svjetskog medicinskog udruženja, što je rezultiralo do-nošenjem novih zakona i deklaracija koji su trebali regulirati načine upletanja medicinske znanosti u sportske performanse, kao i u izgled i sastav tijela sportaša. Takav zakašnjeli pokušaj legislativnog nadzora bio je osuđen na neuspjeh, s obzirom da su tijela čiju se prirodnost načelno pokušavalo štititi uz pomoć sportske medicine već dobrano prekoračila biološke limite pa tijelo vrhunskog sportaša već dulje vri-jeme nije usporedivo s tijelom ne-sportaša.

Postoje mnogi slučajevi u kojima je zamućena granica između zdravlja i bolesti, terapije i poboljšavanja, no s druge strane teško je povjerovati u to kako se u sferi medicine nikako ne može povući lini-ja razlikovanja između dopuštenog i nedopustivog. Tomu je osobito tako ako se pretpostavi da je primarna svrha medicine bila i ostala liječiti bolesne, a ne pretvarati zdrave ljude u božanstva, odnosno da jednako kao što ne želimo da nam vrhunske sportaše ometaju ozljede koljena ili povrijeđeni ligamenti, ne bismo ni htjeli da se natječu na osnovi toga tko je uzeo više steroida (Fukuyama, 2003:259-260). Danas se eventualno može ukazati na spornu ulogu medicinske zna-nosti u ovom smislu:


Umjesto da ustane protiv bilo kakvog uzimanja stimulativnih sred-stava, raznih “vitaminskih” preparata, anabolika svih vrsta, ona se bavi problemom kako da se ovi preparati bolje rastvore u organizmu, kako da se poveća njihovo djelovanje, a da, istovremeno, izmaknu doping-kontroli koja je ustanovljena da bi, za javnost, sve bilo “regu-larno”. (Simonović, 1981:50)

No nije baš tako jednostavno uprijeti prstom u sportsku medicinu kao negativnu pojavu u sportu odnosno kao direktnog i nepodijeljenog krivca za zdravstveno-etičke probleme u vrhunskom sportu. Među-tim, iako se doima ponešto sofisticiranijim, nije posve korektno niti prokazivanje “sportskih mreža” sačinjenih od sportaša, trenera, admi-nistratora i medicinskog osoblja. Bacanje sumnje na konspiracijsku prirodu tih mreža kao da zanemaruje kako zdravstveni službenici koji rade u sportu nastoje pomiriti rascjep između svoje profesionalne ob-veze da čuvaju zdravlje i fizičku spremu sportaša i imperativa izvedbe u sportu. On se manifestira i u šteti koju tijelima pričinjava naporan trening i u pritiscima za povratkom ozlijeđenih sportaša što prije na teren. Viđenje sportaša kao konzumenata sportske medicine još i osnažuje zbrku oko potrage za ulogom krivca jer se funkcioniranje medicinske pomoći sportašima često rukovodi principom “dajmo im što žele” (usp. Theberge, 2007).

Sami sportaši u puno su slučajeva “osuđeni” na pomoć sportske medicine, nekad joj dragovoljno pribjegavaju, a nekad zaziru od nje. Sve to stoji i kad je riječ isključivo o zdravstvenim tegobama i ničemu drugome. Nekad se sportaše šalje na zahtjevne operacije a da se njima samima to nikako ne čini nužno, a nekad su pak terapije kojima su podvrgnuti bolnije i neugodnije nego ozljede koje trpe i zbog kojih ih se na te terapije šalje. Već je to dovoljno da kod nekih od njih potkopa povjerenje u instituciju navodno stvorenu da im pomaže. Gubitak povjerenja može čak prerasti u strah ili, još specifičnije, u “utjelovljenu paranoju” (Frank, 2005). Sportaši prolaze kroz unutar-nje konflikte jer ne znaju što ih više plaši, je li to ozljeda ili njezino

institucionalizirano liječenje, kao što ne znaju imaju li pravo na taj “neprirodan” strah od medicine. Kako bilo, neki od njih zasigurno doživljavaju medicinu kao prijetnju. Ta je pojava, uostalom, poznata i izvan sporta.

Postati žrtvom medicine je tema koja se vraća u pričama o bole-sti. Nekad se radi o nekompetenciji pojedinog liječnika, no češće se liječnici shvaćaju kao predstavnici birokratskog administrativnog sistema koji kolonizira tijelo čineći od njega “slučaj”. Ljudi se osje-ćaju žrtvama kad odluke o njima donose stranci. Uloga bolesnika se više ne shvaća kao odrješenje od uobičajenih moranja; umjesto toga, ona znači izloženost proširenoj institucionalnoj kolonizaciji. (Frank, 2005:216)

U svakom slučaju, uslijed farmakološkog napretka i medicinskih dostignuća potkraj 20. stoljeća, kao i promjena u filozofiji sporta, iluzorno je očekivati da bi se odnos liječnik-pacijent unutar simbioze sporta i medicine mogao svesti striktno na skrb o zdravlju. Uosta-lom, usložni li se medicinsko gledište, sportski bi liječnik trebao zbrinjavati ne samo fiziološki organizam svog pacijenta, već i njegovo psihološko biće, trebao bi, dakle, voditi računa o cjelokupnoj osobi sportaša. To bi značilo da, ako se primjerice uzme u obzir tretiranje sportske ozljede, medicinski stručnjaci u sportu pretpostave fenome-nološki model medicinskom, normativnom, pa i liberalnom modelu. Fenomenološki model podrazumijeva vođenje računa o tome da biti sportašem nosi sa sobom poseban stil života i samim time posebno funkcioniranje pa se od liječnika stoga očekuje ne samo da respekti-raju i toleriraju ciljeve sportaša, već i da razumiju i podržavaju takav životni odabir (Lurie, 2006:203-208). Odnos liječnik-pacijent je, dakle, itekako slojevit. S obzirom na to, on doista može poprimiti kontroverznu dimenziju, a ujedno je i najupadljiviji unutar sportsko-medicinske subkulture (usp. Hoberman, 2005:190-210).


Doping i genetske modifikacije

Neki od gorućih problema s devijacijama tijela u sportu, s medicin-skog, a i s etičkog stajališta, svakako su korištenje lijekova i dopinga te modificiranje gena. Zapravo je riječ o problemima koji se tiču po-djednako tijela, zdravlja, farmakologije, rizika i morala, ujedinjujući na određen način etičku i bioetičku perspektivu. Prijeporno je, me-đutim, radi li se o odvojenim problemima ili se oni mogu promatrati objedinjeno.

Često se pogrešno pretpostavlja da je doping u sportu nešto novo. U sportovima je uzimanje dodataka kao način poboljšavanja fizičkih i mentalnih sposobnosti zapravo toliko staro koliko i sami sporto-vi (Cashmore, 2005:228-229). Može se otići još dalje pa reći da je doping star koliko i čovječanstvo. Makar i nema previše povijesno relevantnih podataka o najranijoj upotrebi dopinga, postoje spoznaje o tome da “su se prvi dopinzi upotrebljavali u obliku hrane ili materi-jala koji se utrljavao u kožu, da bi se pojačala krvna cirkulacija. Neki su upotrebljavali krv divljih zvijeri i meso tigra radi dobivanja snage” (Ostojić, 1986:5).90

No nije čudo što je upozoravanje da doping u sportu nije novina praktički opće mjesto znanstvene literature koja se tim fenomenom bavi.

Čini se nužnim započeti svaku diskusiju tim podsjetnikom jer među mnogima uključenima u sport, kao što su gledatelji, treneri i službe-

90 Zanimljivo je da se i životinje dopingira. “Dopingiranje konja, kažu, starije je od onog s ljudima. Da ne bi bilo iznimke i na OI

u Pekingu – čak četiri konja koji su sudjelovali u momčadskom natjecanju u preskakanju prepona (jedan čak i iz brončane norveške ekipe) suspendirana su nakon pozitivnih testova na lijek koji oslobađa boli. Radi se o sredstvu nazvanom kapsaicin, koji je sastavljen uglav-nom od ljutih čili papričica (?!), koje kod starijih konja šire krvne žile, oslobađa ih boli i čini življima” (SN, 22.8.2008).

nici, postoji tendencija da zamisle nekadašnji sportski svijet u kojem vladaju plemenitost duha i čistoća srca. (Houlihan, 1999:33)

Svejedno se stječe dojam kako “danas postoji veća sklonost prema ovisnosti u sportu nego prije” (Bodin, Robène i Héas, 2007:187). U tom kontekstu, ne treba zanemariti niti da doping u sportu postaje sve vidljiviji ili je barem sve manje skriven. Napredak u znanosti, razvitak kulture lijekova te etos kompeticije potiču mnoge sportaše da koriste zabranjene supstance, a istodobno vladajuće organizacije inzistiraju na pokušajima da zaustave upotrebu takvih lijekova, no ti se pokušaji ne pokazuju odveć uspješnima.91 Postoje brojne na-cionalne i međunarodne organizacije koje tu borbu provode na ra-zličite načine. Među potonjima obično se kao dvije najpoznatije na globalnom nivou izdvajaju Međunarodni olimpijski odbor (IOC) i Svjetska antidopinška agencija (WADA) (usp. Miah, 2004:33; Tam-burrini, 2007:23).

One svoju politiku borbe protiv dopinga potkrepljuju različitim argumentima, nalazeći da upotreba dopinga znači: varanje i nepo-štenje, ugrožavanje zdravlja, izopačivanje sporta te dehumanizaciju i neprirodnost (usp. Schneider i Butcher, 2000:185-196). Često se, dakle, ukazuje na to da upotreba zabranjenih lijekova nije poštena prema konkurentima ni sportskoj zajednici u cjelini, upozorava se da ti lijekovi štete zdravlju samih sportaša, ističe se kako ugrožavaju poziciju sportaša kao modela ponašanja te opominje da narušava-ju prirodnost tijela i ljudskost. Prema Barrieu Houlihanu daju se iskristalizirati tri središnja opravdanja za nesmiljenu borbu protiv dopinga u sportu, pri čemu je svako od njih specifično. “Prvo, šteta za sportaše stavlja pojedinca u fokus, drugo, nepoštenje usmjerava pažnju na sportsku zajednicu ili sportske suparnike korisnika lijeko-

91 “Razvitak zakona i mehanizama testiranja bio bi mnogo pravocrtniji da je problem koji se rješava statičan, da je broj lijekova i načina na koji se administriraju konstantan. Nažalost, kao što je slučaj i s mnogim drugim socijalnim problemima, doping u sportu je dinamičan i složen” (Houlihan, 1999:81).


va, dok je treće uokvireno apstraktnim pojmovima sportskih ideala” (Houlihan, 1999:108).92

Alternativa suprotstavljanju dopingu u svijetu sporta bila bi vjero-jatno njegova legalizacija. Postoje autori koji ne propagiraju izravno legalizaciju dopinga, ali nalaze razloge zbog kojih ga ne bi trebalo za-branjivati. Tako Jim Parry ističe kako je jedna stvar reći da je doping pogrešan, a nešto potpuno drugo zabraniti ga te ukazuje na postojanje dviju vrsta argumenata protiv zabrane dopinga. “Empirijska” smatra da se doping ne može testirati učinkovito i pošteno, a “moralna” su-gerira da ga se ne bi smjelo zabranjivati zbog kršenja sloboda niti testirati zbog zadiranja u privatnost (Parry, 2007:95-96).

“Moralnim” su se argumentom tako poslužile FIFA i UEFA, odbacivši zahtjev WADA-e koja je od njih tražila točan raspored aktivnosti svih nogometaša za tri mjeseca unaprijed, kako bi ih mo-gla nenajavljeno testirati. Naime, krovne nogometne organizacije usprotivile su se WADA-inom zahtjevu nalazeći neprihvatljivim zadiranje u privatnost nogometaša. Pritom su naglasile kako postoji velika razlika između individualnog i ekipnog sporta jer su nogome-taši gotovo svaki dan na stadionu i lako ih je pronaći, dok sportaši u individualnim sportovima treniraju po svom programu. Svjetska antidopinška agencija, međutim, nije bila spremna odustati od “ele-menta iznenađenja”, kojeg drži presudnim u borbi protiv dopinga, pa je nogometu zaprijetila izbacivanjem s Olimpijskih igara (www.metro-portal.hr, 25.3.2009).

Kontroverzna mogućnost legalizacije dopinga, koja ima svoje zagovornike i argumente, dovela bi u pitanje upravo one najspomi-njanije ideale koji se vezuju uz sport. Pobornici strogih moralnih per-spektiva strepe zbog toga što bi legalizacija dopinga napuhala ljudsko

92 U predvečerje Olimpijskih igara naglasak je na šteti za sport u cjelini. “Povjerenje javnosti u OI poljuljano je zbog varalica”, rekao je čelnik svjetske antidopinške agencije. John Fahey je upozorio da će javnost “napustiti sport” ako nastavi vjerovati da “nije čist” (JL, 8.8.2008).

djelovanje na instrumentalan način koji se izruguje vidu života kojeg sport simbolizira (Morgan, 2007:18). No dok borci protiv dopinga u sportu tvrde kako on “ugrožava ‘prirodu’ sporta i njegov ‘duh’, koji se ogleda u težnji ka pobjedi uz ispoljavanje prirodnih fizičkih vještina i vrsnoće karaktera, bez pomoći ikakvih umjetnih proizvoda” (usp. Tamburrini, 2007:24), njihovi neistomišljenici iznalaze podosta ar-gumenata suprotstavljenih takvom fundamentalizmu usmjerenom protiv dopinga.

Česti su prigovori na paternalizam koji stoji iza argumenta o štet-nosti dopinga za zdravlje, baš kao i oni na licemjerje argumenta o postizanju nepoštene prednosti pred konkurencijom uz pomoć do-pinga. Prvi se zasnivaju na činjenici da je mnogo stvari za zdravlje sportaša štetnije od dopinga te da je stoga neprihvatljivo upletanje (medicinske) zajednice baš u ovom slučaju kako bi se sportaše spasilo od njih samih. Drugi se temelje na uvidu u brojne i različite primjere nejednakih polaznih pozicija među sportašima, iz čega proizlazi da se doping ne može u tom smislu tretirati izdvojeno (usp. Schneider i Butcher, 2000:187-189; McNamee, 2008:182). Na koncu, tu je i pitanje zašto baš od sportaša očekujemo da budu savršeni modeli ponašanja, a takve prohtjeve nemamo, recimo, kad je riječ o rock-zvijezdama (Dimeo, 2007:138).

Druga je krajnost priče onda ta da je doping ne samo kompatibi-lan s istinskim duhom vrhunskog sporta, nego da ga utjelovljuje. U tom ga smislu ne treba razlikovati od dodataka prehrani sportaša ili od operativnih zahvata s ciljem poboljšavanja tjelesnih mogućnosti sportaša. William Morgan, međutim, sportašima spočitava svakovr-sni perfekcionizam, u vidu nebiranja sredstva koji će služiti njihovim ciljevima i ispunjenjima njihovih žudnji, tvrdeći pritom da “ako nas sport uči ičemu moralne prirode, onda je to svakako da ne bi sve ono što mi ljudi činimo trebalo biti pretvoreno u sredstva za zadovoljenje svake žudnje” (Morgan, 2007:18).


Iz svega navedenog jasno je da filozofsko promišljanje problema dopinga u sportu teško može izbjeći pitanja poput: “Zašto mislimo da je pogrešno uzimati lijekove?”, “Zašto zabranjujemo doping?” ili “Zašto to nije naprosto individualni izbor?” (Parry, 2007:94-97), a da odgovori očito idu u različitim smjerovima. Pa ipak, Cheryl Cole, recimo, uopće ne razmatra spomenuta pitanja, već se priklanja de-konstrukcijskim i genealoškim argumentima koji bacaju rukavicu zapadnjačkom razumu i modernom subjektu. Pritom se referira na Derridu i Eve Sedgwick koji uviđaju da je upravo sport kritično po-dručje manifestiranja krize modernih koncepcija tijela, utoliko što se u njemu najbolje prepoznaje da su slobodna volja i prirodno uvijek već unaprijed kontaminirani onime “izvana”.

Kritike Derride i Sedgwick iznose na vidjelo glavne probleme reguli-ranja i donošenja pravila u sportu – posebno prohibicijsku legislativu droga uključujući njezinu politiku i nostalgiju za organičkom kor-poralnosti te moralna vrednovanja upisana u njezinu dijagnostiku. U tom smislu, testiranje na droge može biti shvaćeno kao pokušaj da se urede i sačuvaju granice modernog, organskog tijela kojemu je istekao rok trajanja. (Cole, 1998:273)

Kako bilo, rasprave oko lijekova i pokušaja eliminacije njihova utje-caja na sport nastavljaju se nesmiljenom žestinom, baš kao i one koje se tiču rastuće prijetnje genetskih modifikacija. Jednako su tako žive i polemike oko navedenih argumenata u temeljima organizacijskih politika uperenih protiv dopinga i genetskih modifikacija.

Jedno od inicijalnih pitanja vezanih uz napredak genetske manipu-lacije u sportu jest da li je ona konceptualno različita od upotrebe droga ili drugih oblika dopinga. Premda na području sporta genetska modifikacija tek treba biti odlučno prepoznata kao praksa poboljša-vanja izvedbe te iako tehnologija još nije formalno konceptualizirana od strane sportskih autoriteta, ona se već tretira kao oblik dopinga. (Miah, 2004:12)

Andy Miah upozorava da bi to dvoje ipak trebalo razlučiti jer nas genetske modifikacije u sportu, ali i šire, suočavaju s nizom novih bioetičkih dvojbi i problema. Uostalom, genetska manipulacija, ge-netska selekcija i poboljšavanje gena zapravo su još u povojima te kao takvi nose sa sobom koliko neslućene, toliko i nejasne mogućnosti, ali i isto takve opasnosti. To praktički znači da se postojanje genetski modificiranih sportaša danas ne može sa sigurnošću ni utvrditi niti potvrditi, a ponajviše zbunjuje posvemašnja podijeljenost znanstve-ne zajednice oko toga treba li te sportaše shvatiti kao prijetnju ili kao pozitivan doprinos sportu i ljudskosti (Tamburrini i Tännsjö, 2005). Koplja se lome oko pristajanja ili nepristajanja uz genetske modifikacije u sportu, pri čemu se brige bioetičke prirode oko takvih praksi proširuju na dvojbe oko ugrožavanja fair playa. Stvari se mogu dovesti i na višu razinu uvođenjem pojma sportskog viteštva koji bi imao biti kontrapunktom pojmu atletizma. Za razliku od atletizma čiji je naglasak na intrinzičnim vrijednostima atletskog performansa i poboljšanja ljudskih fizičkih kapaciteta, sportsko viteštvo uključuje i vrijednosti koje su logički neovisne o ideji sporta, poput samodis-cipline, drugarstva, kooperacije ili sposobnosti nošenja sa stresom. U kontekstu biotehničkih inovacija u sportu, gdje prevagu odnosi koncept atletizma, mnoštvo je potencijalnih pobjednika i gubitnika (Allison, 2005:149-157).

Do mosta između bioetike i sportske etike dolazi se i propitivanjem kategorije ljudskosti, odnosno nadograđivanjem koncepata osobnosti i identiteta na kategorije autonomnosti i dostojanstva (Miah, 2004:65-91). U onoj mjeri u kojoj je pak sportska etika podređena medicin-skoj (usp. Miah, 2005:48), kao presudno isplivava pitanje: “terapija ili poboljšanje?”. Ako je genska terapija danas već postala realnost, a crta razgraničenja između terapije i poboljšanja je dvojbena, pitanje se u sportskom kontekstu može i preformulirati pa da glasi: Što zaslužuje “liječenje” (Schneider i Friedmann, 2006:79-85)?


Kao interesantan argument koji ne dovodi u pitanje utemeljenost, nego smislenost borbe protiv genetskih modifikacija u sportu, nadaje se onaj o nemogućnosti uspostave zadovoljavajućeg sustava kontrole. Naime, nadzor nad tijelom se u slučaju borbe protiv genetskih mo-difikacija ispostavlja kao nadzor nad genima, ili, još preciznije, kao potraga za umjetno modificiranim genima.93

U zaključku, svaka metoda za otkrivanje genskog dopinga mora moći razlikovati između sportaša koji imaju poboljšanu sposobnost za izvedbu zahvaljujući (1) svom prirodnom genetskom sastavu; (2) genetskom sastavu promijenjenom zbog prirodnih uzroka; (3) ge-netskom sastavu promijenjenom ljudskom intervencijom. (Munthe, 2005:110)

Tri skupine hotimičnih genetskih intervencija na određen način pot-padaju pod zabranu genskog dopinga. Prva je upotreba genetskog testiranja u svrhu selekcije, druga je upotreba metoda tzv. genetske terapije zametka, a treću skupinu čine somatske genetske modifikaci-je. Uistinu je skupo, komplicirano i osjetljivo ulaziti u trag praksama koje stoje iza toga, a provedba nekih od testova utvrđivanja genet-skih intervencija bez sumnje izlaže tijela sportaša sličnom riziku, pa i nasilju, kojem su ona bila eventualno podvrgnuta uslijed genskog dopingiranja. Naposljetku, sport se vrlo lako može suočiti i s genetski modificiranim osobama koje su u njemu pronašle pogodno područje za vlastiti prosperitet, a da su sasvim nevezano za sport intervenirale u svoj genetski sastav. Svjetska antidopinška agencija (WADA) stoga neće puno postići ako svoju borbu protiv dopinga i genetskih mo-difikacija u sportu osmisli i provodi kao “rat s varalicama”. Nužan

93 Christian Munthe opravdano podcrtava propust olimpijskog pokreta koji genski doping definira kao “ne-terapeutsku upotrebu gena, genetskih elemenata i/ili stanica koje mogu poboljšati atletski performans” (WADA, 2003, usp. Miah, 2005), nalazeći spornom jedino upotrebu umjetno modificiranih gena jer bi sve drugo dovelo u pitanje svakovrsnu sportsku aktivnost (Munthe, 2005:109).

joj je senzibilniji pristup problemu, koji uključuje novo promišljanje glavnih vrijednosti sporta i čovjeka koje treba štititi i čuvati (Miah, 2005:50-51).

Povezano s time, povijest institucionalizirane borbe protiv dopinga u sportu od njezina uvođenja naovamo kontinuirano pruža povoda za sumnju u njezinu učinkovitost i razložnost postojanja. Dopinška kontrola, stvorena iz pogrešnog uvjerenja da se sport može održati “čistim”, a što on zapravo nikad nije bio, evoluirala je s vremenom iz idealizma u cinizam.

Antidoping je bio vježbanje moći pri kojem su autoriteti morali zaštititi sport: to je značilo raspršivanje mita o njegovoj čistoći, a istovremeno i mita da se on može očuvati čistim. Antidoping se u tom smislu pokazao samoodređujućim i samoprosuđujućim. (Di-meo, 2007:119-120)

Antidoping ujedno vrlo konkretno ugrožava pravo sportaša na pri-vatnost, što osobito dolazi do izražaja otkad se dopinške kontrole provode i izvan vremena natjecanja te nenajavljeno.94 Sportaši su otada dužni unaprijed najavljivati svoje kretanje i raspoloživost za te-stiranja, koja bivaju sve učestalija i temeljitija, a pritom iznenadna.

[K]ako je WADA proširila svoje moći, a nacionalne se vlade prila-godile njezinim zahtjevima, vrhunski sportaši žive i rade u okružju u kojem su njihovi životi sve više nadgledani i regulirani. Rastuća kultura nadzora prožima svijet sporta od olimpijskih visina prema

94 “Najavu Međunarodnog olimpijskog odbora (4500 testova, od toga najmanje 700 krvnih) o oštroj borbi protiv dopinga u četvrtak su na svojoj koži osjetili atletičari. Djelatnici WADE (Svjetska antidopinška agencija) ‘postrojili’ su ih te za kontrolu (urin i krv) izdvojili Ivanu Brkljačić, Vanju Perišić, Nikolinu Horvat i Veru Begić. Nakon što su u poliklinici koja je u sklopu Olimpijskog sela uzeli krv i urin vratili su se u stambeni objekt hrvatske reprezentacije te zatražili da im ponovno okupe hrvatske atletičare. Neki su povučeni iz obližnjeg restorana u kojem su doručkovali, neki s treninga, a za novu kontrolu izabrani su Sanja Gavrilović i Martin Marić” (JL, 8.8.2008).


nižim razvojnim nivoima; na svakog se sportaša gleda sa sumnjom. (Beamish i Ritchie, 2006:4)

Uza sve, kratka ali sadržajna povijest antidopinga upozorava da zna-nje o dopingu i ne služi toliko borbi protiv njega, koliko pospješi-vanju njegova korištenja, a antidopinške su službe u nekom smislu istodobno središta proizvodnje znanja o dopingu, aparati nadziranja sportaša, ali i sudionici u kreiranju sportske etike.

Sport, tijelo i priroda

Svaka mitologizacija sporta u principu skriva istinu. Tako i mit o sportu kao “čistom i autentičnom” carstvu atletizma potpuno odu-dara od realnosti koja sugerira da je “vrhunski sport danas samo mali dio širih struktura i praksi industrijskih ekonomija, strategija građe-nja nacija i stvaranja identiteta različitih nacionalnih država, aktivno-sti međunarodnih medijskih kompleksa i marketinških shema koje upotrebljavaju transnacionalne korporacije da bi prodale specifične proizvode i usluge diljem svijeta” (Beamish i Ritchie, 2006:115).

Ništa drukčije nije niti s mitom o prirodnim tijelima kao glavnim oruđem u sportu. Različiti znanstveni pristupi nude različite poglede na prirodno tijelo. Korporalni i somatski pristupi u studijima tijela, predvođenima Bryanom S. Turnerom, profilirali su se mimo, onkraj i nasuprot biologističkog redukcionizma. Sociološko je obezvređivanje naturalističkog tijela rezultiralo, međutim, raznim pokušajima “vra-ćanja tijela u igru” (usp. Frank, 1990), što između ostalog podrazu-mijeva obraćanje pozornosti i na materijalnost tijela, a ne samo na kulturne znakove i simbole (usp. Blackman, 2008:15-24).

Unatoč tim obećavajućim naprecima, mnogo je toga još ostalo na-praviti, ne samo što se tiče vraćanja tijela u igru (zadatak više ili ma-nje ispunjen), već što se tiče eksplicitnog adresiranja, raspravljanja,

inkorporiranja i teoretiziranja biološkog pri svemu tome: otići dalje od biološkog, moglo bi se reći, ali bez da ga se potpuno ostavi izvan. (S. Williams, 2006:13)

Očito je, pritom, da je promašeno pitanje jesu li kultura i oni koji je zastupaju progresivni, a priroda i oni koji je zastupaju reakcionarni, jer je izvjesno strateško konstruiranje političke vrijednosti jednog ili drugog gledišta (Oswell, 2006:131-133). Osnovni je problem u tome što koncepcija prirodnog tijela pristupa biološkom kao fiksi-ranom području determiniranih procesa, a ne kao «nedovršenom» što bi bilo prihvatljivije. Biološko i fizičko poimanje tijela može se spojiti s društvenim jedino tako da se tijela promišlja kroz njihovu potencijalnost, procese i praksu, a ne kao supstancu i fiksne entitete (Blackman, 2008:1-6). Naposljetku, tekstualne dimenzije tijela upu-ćuju na njegovu kulturnu uvjetovanost, a negiraju njegovu fiksiranu “prirodnost”.

Ne postoji nešto takvo kao prirodno ljudsko tijelo. Nikad nije ni postojalo; tijelo se fiziološki mijenjalo kroz godine; poboljšanja u prehrani, bolje provođenje zdravstvenih mjera, zdraviji životni uvjeti te bolje razumijevanje njegove strukture i funkcija ostavili su trag na tijelu. Te fizičke promjene popraćene su kulturnima: promjenama u popularnom shvaćanju tijela. (Cashmore, 2005:177)

Istodobno dok simbolizira zdravlje, dobro osjećanje te s time povezan naporan rad, sportsko je tijelo smješteno i unutar diskursa prirode koji podupire suvremeni sport i podržava odbijanje tehnologija koje ugrožavaju integritet sportaša (Magdalinski, 2009:37). Prirodnost se vezuje uz sam sport i tijelo u njemu, a kad je riječ o romantičkoj kon-cepciji prirode, ona je povezana i s moralom te se opire svim vrstama neželjene kontaminacije i prijetnjama industrijaliziranog svijeta.

Takve se konstrukcije oslanjaju na statičku reprezentaciju prirode i sportskog tijela, no ni sport niti priroda nisu nepromjenjivi. Kako i


jedno i drugo utjelovljuju i reflektiraju kulturu unutar koje su pro-izvedeni, njihova se značenja mijenjaju i kližu s obzirom na promjene u ideološkim i kulturnim pozicijama. (Magdalinski, 2009:29)

Bez obzira na sve promjene kojima su sport, priroda i tijelo izlože-ni, ali i podvrgnuti, prirodna su tijela i dalje važna građa sportske mitologije i kao takva trebaju zaštitu od izvanjske opasnosti, Dru-gosti koja ugrožava njihov integritet neprekidno lebdeći na njihovoj granici. Otuda uspostavljanje binarne opreke između prirodnih, či-stih i autentičnih tijela i onih neprirodnih, nečistih i neautentičnih. Sportska se tijela tako mogu sagledati kao liminalna jer je upravo granično područje ono koje je stalno pod pritiskom uslijed tehno-loških i trenažnih inovacija, znanstvenih otkrića i s time povezanih ideoloških previranja.

Tijelo se u vrhunskom sportu shvaća prije svega kao projekt pa njegova “priroda” nikako ne može biti fiksirana i zatvorena. Osobito stoga što današnji olimpijski moto “brže, više, jače” podrazumijeva pojačano znanstveno upletanje u sportsko tijelo. Ne čudi da su ideje progresa i napretka tjelesnog performansa u sportu suprotstavljene ideji očuvanja njegove uvjetne prirodnosti. Drugim riječima, teh-nologija u jednu ruku unosi nered u tijelo, a u drugu mu pomaže. Slično se može zaključiti i za sport općenito te podsjetiti da i Mary Douglas uspostavlja analogiju između tijela i društva raspravljajući o “čistom i opasnom”:

Ako prihvatimo da nered može pokvariti obrazac, on mu jednako tako daje i građevni materijal (…) Stoga mi, iako pokušavamo stvo-riti red, ne osuđujemo nered baš tako jednostavno. Priznajemo da destruktivno djeluje na postojeće obrasce; ali i da ima potencijala. Simbolizira moć i opasnost. (Douglas, 2004:131)

Kako bilo, tijelo se u vrhunskom sportu ispostavlja kao entitet koji nije ni potpuno prirodan, ali niti sasvim tehnološki, što uostalom vrijedi i za tijela općenito. Terry Eagleton upozorava da “priroda od-

nosi konačnu pobjedu nad kulturom, u pravilu poznatu kao smrt” pokušavajući argumentirano obezvrijediti “postmoderno nastojanje da tijelo bude kulturni konstrukt” (Eagleton, 2002:107-108), ali čak ako to i prihvatimo, teško se može braniti teza o potpuno prirodnim tijelima jer, kao što sam Eagleton kaže, “mi nismo rođeni kao kultur-na bića, niti kao prirodna samodostatna bića, nego kao stvorenja čija je bespomoćna tjelesna priroda takva da je kultura nužnost za naše preživljavanje” (Eagleton, 2002:120). Po tome bi ispalo da vrhun-ski sportaši trebaju medicinske i tehnološke intervencije zbog svoje manjkave tjelesne prirode, nedovoljno moćne da ispuni one ciljeve koje kultura sporta postavlja pred njih i njihova tijela.

Topografskim rječnikom, tijela treba uređivati baš poput vrtova, koji predstavljaju prostorno i ideološko sučeljavanje prirode i kultu-re. Istodobno dok se pospješuju njihovi plodovi, valja pripaziti na neželjenu divljinu prirode koliko je to moguće. Priroda u vrtovima, naime, može biti pripitomljena, ali nikad sasvim stavljena u red (Magdalinski, 2009:49-51). U sportu to itekako dolazi do izražaja.

Dva zlata popraćena svjetskim rekordima, u utrkama na 100 i na 200 metara, ali još više lakoća i uvjerljivost izvedbe jamajčan-skog sprintera Usaina Bolta na 12. svjetskom prvenstvu u atletici održanom 2009. godine u Berlinu potaknula su sportsku javnost na rasprave o tome gdje su granice ljudskih mogućnosti.95 Daleko od toga da je tajna samo u genetskim predispozicijama Bolta (visina 196cm, težina 94kg, korak 2.44. metra itd.) ili pak u antropologiji (izloženost gladi, nagib karlične kosti i gustoća kostiju kod crnaca).

95 Performansi poput Boltovog proizvode kratke trenutke čistog užitka, no prije svega simboliziraju privremeni trijumf procesa nad proizvodom, moment kad spontana inspiraci-ja izvedbe izmiče tendenciji kapitalističke robne proizvodnje da sve takve kulturalne procese transformira u iskalkulirane upakirane objekte za potrošnju. Sportski performans nasreću uvijek nosi magično obećanje inspiracije i improvizacije (usp. Whannel, 2008:139).

Inače, Bolt je svoju supremaciju u sprintu potvrdio obranivši na Olimpijskim igrama u Londonu 2012. godine tri zlatne medalje koje je osvojio na Igrama u Pekingu 2008. godine.


Između zaključaka da se Bolt na neki način ruga prirodi i znanosti te da se čovjeka nikad ne smije podcjenjivati, provlači se ideja da sve podjednako, a opet ništa u potpunosti, određuje tjelesne mogućnosti i sposobnosti sportaša. Prema tome, s velikim oprezom treba prihva-titi rezultate onih znanstvenih istraživanja koja predviđaju da za pola stoljeća više neće biti mogući “čisti” svjetski rekordi.96

Sport, tijelo i tehnologija

Kako je uopće moguće usuglasiti pretenzije za “čistoćom” sporta, odnosno strah od njegove kontaminacije “neprirodnim” tijelima, s biopolitikom postmodernog tijela? Možda je bolje krenuti drugim putem, a čini se da je recept koji vrijedi iskušati – korjenita promjena u shvaćanju čovjeka i njegovog tijela. Za početak treba ustanoviti da nema objekata, prostora ili tijela koji su sveti sami po sebi; svaki podsistem, a i ljudsko biće je upravo to, treba biti suočen s bilo kojim drugim podsistemom kako bi se izgradili prikladni standardi i šifre za procesuiranje signala u zajedničkom jeziku. Ne postoji uporište za ontološko suprotstavljanje organičkom, tehničkom ili tekstualnom (Haraway, 2005:243).

Dakako da to ne vrijedi samo za sport, nego i općenito. Uglav-nom, na taj bi se način otvorilo vrata intervencijama, promjenama, sjedinjenjima i svemu drugomu od čega bi, iz oprečne, dobro uko-rijenjene vizure, tijelo i čovjeka valjalo štititi. Tako Donna Haraway stapanje čovjeka i stroja dočekuje i prihvaća kao emancipaciju, sma-trajući da ne treba ustrajati na respektiranju tradicionalnih podjela

96 Takve kineziološke pretpostavke mogu se lako dovesti u pitanje: “Jedno mi ne znamo, a to je po meni ključno. Posjedujemo različite informacije, dostupni su nam svi rezultati. Sve se bilježi, prati, mjeri, svaka stopa, metar, centimetar i temeljem toga prosuđujemo. To je tzv. output, ali ne znamo kakav je input. Ne znamo sve tajne i metodologiju treninga uz primjenu svih znanstvenih dostignuća” (Igor Jukić, dekan Kineziološkog fakulteta u Zagre-bu, SN, 24.8.2009).

između životinje, čovjeka i stroja, već ih valja prevladavati upotrebom svih dostupnih tehnologija, s ciljem da se preuzme kontrola vlastitih tijela na načine koji nas čine zadovoljnima.

Tijela, mi sami – zemljovidi su moći i identiteta. Kiborzi nisu izuzeci (...) Intenzivno zadovoljstvo u vještini, strojnoj vještini, prestaje biti grijehom i postaje aspektom utjelovljenja. Stroj nije nešto što treba animirati, obožavati i čime treba dominirati. Stroj smo mi, naši pro-cesi, aspekt našeg utjelovljenja. (Haraway, 1999:194)

Kako bilo, transgresija tijela u sportu podrazumijeva nadograđiva-nje te iskrivljavanje njegove uvjetne prirodnosti putem tehnologije. Međutim, teško je odrediti točan trenutak odnosno konkretnu si-tuaciju ugrožavanja prirodnosti tijela u sportu, pogotovo prihvati li se da su vrhunski sportaši uvijek bili doživljavani kao na neki način “ne-prirodni” te slavljeni kao heroji koji su nadvladali granice svojih prirodnih tijela (usp. Zagorac, 2008:283). Možda bi tek pomak u razumijevanju vrhunskog sporta imao odgovarati za prepoznavanje prijetnje “umjetnoga” te posljedično suočavanje s pitanjem jesu li današnji vrhunski sport okupirali kiborzi – “kibernetički organizmi, hibridi stroja i organizma, stvorenja društvene stvarnosti i fikcije” (Harraway, 1999:167). Nedvojbeno je da sudar tehnologije i ljudskog tijela provocira, ne samo u sportu, uznemirujuća pitanja i rasprave.

Dok još kiborzi nisu došli u fokus, znanstvenu i tehnološku ma-šineriju u sportu prokazivalo se da od ljudi proizvodi robote. Jean-Marie Brohm se s marksističke pozicije upustio u žestoku kritiku ka-pitalističkog prisvajanja sporta, čiji se učinci, prema njemu, ogledaju u trapljenju tijela uslijed njegove robotizacije i taylorizacije.

Sportaš je potpuno otuđen aparatu medicinskih operatera koji ga obrađuju isto kao što bi i gvineja svinju u laboratoriju (…) Učinak je da je poput radnika, potpuno otuđen procesu nad kojim nema kontrolu i koji njime dominira. Vrlo je često direktno podređen tre-neru ili menadžeru. U njihovim je rukama. A kad to nije dovoljno,


odlazi na konzultacije mudracima i liječnicima. Ne samo da treneri obavljaju sve razmišljanje za njega, nego mu čak ni njegovo tijelo više ne pripada: ono pripada znanosti. (Brohm, 1978:106-107)

No dok jedni razglabaju o dehumanizaciji sporta97, drugi “najavljuju poslijeljudsku budućnost, premda bi ultraljudska možda bio priklad-niji naziv (post znači nakon, a ultra znači s one strane)” (Cashmore, 2005:454). Među sportašima postoji težnja da budu nadljudi i na-diđu ono što stoji kao limit ljudskih performansi. Ta napetost izme-đu ljudskosti i traženja nadljudskosti odražava konflikt vrijednosti vezanih uz sport i postavlja izazov za premošćivanje i preispitivanje vrijednosti u sportu (Miah, 2004:66).

No koja je zapravo uloga tehnologije u svemu tome? U svakom slučaju, nedostatno je ustanoviti njezin utjecaj na izgled i sastav tijela sportaša, a previdjeti i zanemariti fenomenološka tumačenja življenog tijela. Naime, upravo nas ona upozoravaju da, premda se glavnina sportskih studija pri temi kiborga u sportu bavi tijelom, prekoračenja granica u sportu nikako nisu samo korporalna, već su prije subjektivna i zapravo isto tako intenzivno i duboko iskustvena. Tehnologija tako kod sportaša mijenja njihov odnos prema svijetu i njihovu percepciju onoga što ih okružuje pa oni zahvaljujući tehno-logiji drukčije poimaju sebe i ideju ljudskosti u sportu (usp. Butryn i Masucci, 2009:288). Imajući to u vidu, ipak bi bilo pomalo naivno međuodnos sporta, tijela i tehnologije tretirati poražavajućim za čo-vjeka.

Tehnologiju shvatiti kao biotehnologiju znači razumjeti da biomoć nije prisutna samo u strojevima, već se širi u diskurzivnu proizvodnju ljudskih znanosti dizajniranih da kontroliraju život, zdravlje, čistoću i znanje (O’Neill, 2004:79). Tijelo se s jedne strane ispostavlja kao izvor, a s druge kao lokacija te tehnologije odnosno biotehnologije.

97 Dragan Koković pita se je li humani sport uopće moguć, krećući od teze suvremene kritike sporta da je današnji sport dehumaniziran i degradiran i da ne odražava pravu bit čovjeka (Koković, 2000:162-163).

Proizvodne tehnike i znanja uselili su u tijelo kako bi ga zauzeli i rekonstruirali te dominirali njegovim sadržajem. No pritom “teh-nologije nisu nužno ‘neljudske’, izvana primijenjene na nama bez obzira na realnosti našeg tjelesnog bića, već ih valja promatrati kao integralno povezane s ljudskim planovima, svrhama i kapacitetima” (Shilling, 2005a:177). U potrošačkoj kulturi tijelo je predstavljeno kao objekt spreman za promjenu. Napokon, zahvaljujući tehnozna-nosti ono više ne ovisi o DNA ni o Bogu (Featherstone, 1999:10).

Dok tijelo ima fiksna svojstva poput visine i strukture kostiju, unutar potrošačke kulture tendencija je da se elementarne tjelesne sposob-nosti promatraju kao da su plastične – pojedince se uvjerava da uz napor i “rad na tijelu” mogu dosegnuti željeni izgled. (Featherstone, 1982:22)

Tehnološka pomagala posljednjih su godina uvelike izmijenila svijet atletike i plivanja. S jedne strane upotreba proteza, a s druge strane nove generacije plivaćih kostima, pri čemu oboje nedvojbeno nudi kompetitivnu prednost onima koji ih koriste, doveli su do moralne panike i brojnih kontroverzi glede takvog “tehnološkog dopinga”. Praktički je riječ o izravnoj pomoći tijelu izvana, kojom se dovodi u pitanje njegov materijalni integritet. Vrli novi svijet zamjenskih dijelova tijela narušava ideju o “vraćanju tijela u normalno stanje” jer sportaši s invaliditetom, recimo, zahvaljujući naprednoj tehnologiji na koncu mogu trčati i brže od svojih neinvalidnih kolega. Interesan-tan je u tom smislu primjer južnoafričkog sprintera Oscara Pistoriu-sa, “najbržeg čovjeka bez nogu”, koji je nakon brojnih uspjeha među paraolimpijcima, nakanio nastupiti na Olimpijskim igrama u Pekin-gu 2008. godine, da bi mu u zadnji čas Svjetska atletska federacija promjenom pravila to onemogućila (usp. Magdalinski, 2009:122-126).98

98 Pistorius je nastupio na Olimpijskim igrama u Londonu 2012. godine i u pojedinač-noj konkurenciji i kao član štafete svoje zemlje.


Paraolimpijski sport s jedne strane podsjeća da je upotreba teh-nologije u sportu ne samo dobrodošla, nego i nužna za jedan dio populacije, ali su s duge strane na njegovom primjeru sve dvojbe i prijepori glede tehnološke pomoći u sportu dovedeni do krajnosti. Najintrigantnije su, dakako, upravo situacije poput Pistoriusove kad se dodiruju svjetovi vrhunskog paraolimpijskog sporta i vrhunskog sporta (usp. Thomas i Smith, 2009:130-133).

Što se tiče plivanja, pred Olimpijske igre u Pekingu 2008. godine pojavili su se plivaći kostimi koji su “poput druge kože”, dizajnirani tako da reduciraju oscilaciju mišića i vibracije kože te pruže tijelu optimalan aerodinamičan oblik.99 Makar je riječ samo o privreme-nom i prolaznom dodatku koji plivači koriste na utrkama te koji ne kontaminira prirodno tijelo niti se ogrješuje o njegove granice, vrlo je prijeporna prezentacija i legitimacija istih kao prihvatljivih primjena ljudskih znanstvenih postignuća radi poboljšanja sportskih dosega (Magdalinski, 2009:110-127).

U atletici se s Nikeovim projektom “Oregon” 2001. godine poja-vila i inovativna tehnologija “hipoksičnog treninga” koja se bazira na uzimanju razrijeđenog kisika. I dok je Nike osmislio da se u hermetički zatvorenoj kući razrjeđuje kisik kojeg sportaši udišu po točno utvrđe-nom programu, poznata je i praksa priprema maratonaca, biciklista i svih onih kojima je izdržljivost najbitnija, na visokim nadmorskim visinama gdje je zrak upravo po takvoj mjeri. Dakako, Nike je u svom projektu primjenjujući rezultate najnovijih istraživanja otišao ne jedan, nego nekoliko koraka dalje, tako što je organizirao idealne uvjete ne samo za trenažni proces, već i za provođenje vremena iz-među treninga. Načinjen je strogo nadzirani, znanstveno napredni i tehnološki sofisticirani milje za trening na kojem bi pozavidjeli čak

99 “Gumeni korzet koji prekriva čitavo tijelo vjerojatno bi izgledao prikladnije u nekom filmu o Batmanu nego na sportskom natjecanju u bazenu, gdje je uostalom Mark Spitz 1972. napravio nevjerojatne rezultate noseći danas nezamislive mini Speedo gaćice” (JL, 8.8.2008).

i sportski znanstvenici i administratori iz bivše Istočne Njemačke i Sovjetskog Saveza (Beamish i Ritchie, 2006:105).

Opasnost leži u tome što je s razvitkom tehnologije, a onda i biotehnologije, sve puno lakše, pa su promjene moguće ne samo na vanjskom, nego i na unutarnjem planu. Slično kao između tehnolo-gije i biotehnologije, most postoji i između medikalizacije i biomedi-kalizacije tijela, zdravlja odnosno života, procesa itekako uvjetovanih tehnoznanstvenim napretkom.

Kako se krećemo prema dobu u kojem se korijeni i završeci života sve više prerađuju u braku biologije i tehnologije, misterij života će se jednog dana preseliti u kliničku viziju naših laboratorija. (O’ Ne-ill, 2004:85)

Pomak od medikalizacije prema biomedikalizaciji prati smjenu pro-blema moderne onima kasne moderne odnosno postmoderne pa se, imajući to u vidu, može izdvojiti pet ključnih procesa povezanih s biomedikalizacijom: velike političko-ekonomske promjene; nova usredotočenost na zdravlje, rizik i nadzor biomedicine; tehnosci-jentifizacija biomedicine; transformacije u proizvodnji, distribuciji i potrošnji biomedicinskih znanja; transformacije tijela i identiteta (Ad. Clarke i dr., 2003:163-183).

Kako se u najnovije vrijeme platforme medicine i nadziranja pre-klapaju unutar kiberprostora, to se čini kako je sudbina tijela da su pod neprestanom kontrolom i u svojim stvarnim i u svojim virtualnim pojavnostima. Kiberprostor se nameće kao novi medicinski teren za oblikovanje tijela i konzultiranje o zdravlju, a budući da se u njemu kreće široka populacija, kojoj su k tome pruženi resursi za samoeva-luaciju i samonadziranje stanja vlastitih tijela, onda se tu očito radi i o nekakvoj široj brizi za fizičko i moralno zdravlje ljudi uz paralelno prikriveno vođenje računa o devijantnima – dakle, o biopolitičkoj aparaturi (usp. Rich i Miah, 2009). S obzirom da iskorak digitalne tehnologije ostavlja traga i u svijetu sporta, isporučujući sportašima


nadzirateljsku medicinu u novom obličju i u novim dozama, gdje god locirali misterij sportskih uspjeha kao vrhunskih tjelesnih izvedbi, bioetička rasprava o sportu je naprosto nužnost. Ukrštanje tjelesnih svojstava, vrijednosti života i vrijednosti sporta tek se na bioetičkoj platformi može podvrgnuti dijalogu koji nadrasta sva disciplinarna, stručna, povijesna i kulturalna ograničenja (Zagorac, 2008:293).

MEDIJSKI NADZOR NAD TIJELOM

Sportsko-medijski kompleks i nadziranje tijela

Za tumačenje medijskog nadzora nad tijelom potrebno je pobliže odrediti “sportsko-medijski kompleks” (Jhally, 1989:76) kao odgo-varajuću platformu za promišljanje sprege sporta i medija. To je, me-đutim, tek prvi korak u razumijevanju problematike jer ta kovanica sama po sebi nedovoljno govori o prirodi odnosa između sporta i medija. Sljedeći bi onda korak eventualno bio da se taj odnos protu-mači kao svojevrsna simbioza.

Snažan simbiotički odnos između sporta i medija često sugerira da su oni jedno te isto, no ključno je istaknuti da sport u medijima nije sport za sebe, nego sport koji je posredovan za potrebe sport-sko-medijskog kompleksa. Mnogi su, ako ne svi aspekti medijskih sportova, društvene, ekonomske i političke konstrukcije koje nose poruke, kontrolirane su od ljudi te osiguravaju odabrane predodžbe stvarnosti. (Jarvie, 2006:133)

Tek pri takvoj dijagnozi postaje barem donekle jasno kako i zašto nadzor nad tijelom u vrhunskom sportu može istovremeno biti pre-poznat kao nadzor nad tijelom u medijskom sportu i kao medijski nadzor nad tijelom u sportu. U oba slučaja stoji konstatacija da neraskidive veze između medijskog zaposjedanja sporta i sportskog zaposjedanja medija osuđuju tijelo u sportu na status nadziranog.

Posve je jasno da tomu nije tako samo zbog medijskog posredo-vanja sportskih događaja široj publici, o čemu uostalom svjedoči

176 Nadzor nad tijelom Medijski nadzor nad tijelom 177

proširena kovanica “kompleks sport-mediji-biznis” koja upozorava na nerazdruživost medijskih i ekonomskih aspekata sporta. Sportovi nikako ne bi mogli izrasti u biznis, kakav danas prepoznajemo da jesu, bez pomoći masovnih medija. S vremenom se profilirala nova kasta sportskih poduzetnika koji su se tom pomoći dobrano okoristi-li. Dakako, ni novinama, radiju i televiziji nije trebalo puno da shvate kako i oni mogu financijski znatno profitirati širokim pokrivanjem sportova (Cashmore, 2005:360).

Komercijalizacija sporta neslućenih razmjera od 1980-ih nao-vamo nepovratno je preplela sportske s ekonomskim ulozima, pri čemu su mediji na neki način postali ultimativno područje njihova međusobnog prožimanja.100 Olimpijske igre u Los Angelesu 1984.101 za mnoge su obilježile prekretnicu i pomak u smjeru korporativnog kapitalizma, jer se sport tada povezao s korporativnim imidžom, te-levizijskom zabavom i potrošačkim kapitalizmom, što znači da za sponzore nakon tih Olimpijskih igara globalni sportski događaji ni-kad više nisu bili isti kao dotad (Boyle i Haynes, 2000:56).

Nekoliko je čimbenika utjecalo da baš tada i upravo na takav način dođe do tolikih promjena u svijetu sporta. Početkom 1980-ih Me-đunarodni olimpijski odbor omogućio je profesionalnim sportašima nastup na olimpijskim igrama, čime je pokrenuta komercijalizacija olimpijskog pokreta, a sport je u punom smislu ušao u eru podu-zetništva. Istodobno su se televizijske postaje oslobodile ograničenja javnog servisa, te su se, brojnije zbog ulaska novoosnovanih kompa-

100 Od toga polazi i David Andrews u prvom tekstu zbornika o komercijalizaciji sporta posebno upozoravajući na popularno-kulturni fenomen različito označavan kao “medijski sport”, “sportsko-medijski kompleks”, “neksus sporta, biznisa i televizije, “sportska zabava” ili “visoko lebdeća zabavno-medijsko-sportska industrija” (Andrews, 2004:4). Za potrebe ovog poglavlja, kao što je uostalom već naglašeno, “sportsko-medijski kompleks” tretira se najboljom oznakom za taj fenomen.

101 Za uvid u to kada i kako se komercijalizacija sporta reflektirala na organizaciju olim-pijskih igara može poslužiti primjer usporedbe financiranja Olimpijskih igara u Montrealu 1976. i onih u Los Angelesu 1984 (usp. Miller i McHoul, 1998:63).

nija na tržište i potpomognute novim informacijskim tehnologijama, svim silama bacile na praćenje sportova. To se poklopilo s društvenim i ekonomskim promjenama povezanima sa sve većom količinom slo-bodnog vremena koju su ljudi imali na raspolaganju. Time im je, naime, i sport postao dostupniji, a budući da je televizija prepoznala novu, pojačanu potražnju, načinila je sport integralnim dijelom za-bavne industrije, privlačeći pritom velike investicije.102

Fokusiramo li se na tijelo, Olimpijskim igrama u Los Angelesu promoviran “trokut televizije, sporta i sponzorstva” (Boyle i Haynes, 2000:47-66) nudi razloge zbog kojih se tijela u svijetu sporta medijski nadziru i onda kad nisu direktno uključena u sportske aktivnosti, pa čak i onda kad su potpuno izvan okvira sportskih događaja. Naime, sportaši i sportašice imaju i koriste svoja tijela kao osnovno radno oruđe u sklopu svojih izvedbi i takmičenja, ali se, sasvim jasno, tih tijela ne mogu riješiti ni onda kad miruju, ne rade i ne takmiče se. Dotle se pak pretakanje javne u privatnu sferu, svojstveno ne samo sportu, već cjelokupnom kulturnom životu, očituje u medijskom interesu za sportaše i njihova tijela uvijek i svugdje.

Pretakanje javne u privatnu sferu interferira s pretakanjem radnog vremena u slobodno, a oboje se tiče kako medijskog sadržaja, tako i medijske publike. Možemo u tom smislu usporediti status sportaša i političara kao medijskih odnosno javnih osoba. Baš kao što mediji prate ne samo političko djelovanje talijanskog premijera Silvia Ber-lusconija, nego i njegove afere, isti je slučaj i s američkim golferom Tigerom Woodsom. Sličnost bi se pozadina medijskog iznošenja privatnosti sportaša i medijskog postavljanja privatnog života poli-tičara u središte interesa mogla prepoznati na temelju teze Richarda Sennetta o “prinudnom” personalističkom novinarstvu.

102 Ta novonastala situacija i sve daljnje posljedice možda se daju iščitati i kao “nasilje u sportu iz ekonomske perspektive” (usp. Bodin, Robène i Héas, 2007:93-95), ali rasprava koja bi išla u tom smjeru udaljavala bi se od ovdje zastupljene teme nadziranja tijela u sportsko-medijskom kompleksu.


Masovne medije neprestano napadaju što se toliko koncentriraju na ličnost političara koje “pokrivaju”, kao da je ta obuzetost političkom ličnošću hir nekolicine režisera, izbor naglaska koji bi se dao ukloniti samo kad bi mediji bili “ozbiljniji” i “odgovorniji”. Takve primjedbe promašuju strukturalna ograničenja, upravo tim oblicima komu-nikacije određenu nužnost koncentriranja na motivaciju. (Sennett, 1989:375)

Ako se na tragu Sennettova prepoznavanja uloge medija u “nestanku javnog čovjeka” (Sennett, 1989) prihvati da “potpuno potiskivanje odgovora gledalaca od strane elektronskih medija stvara logiku inte-resa za ličnost” (Sennett, 1989:375), onda taj strukturalni tip argu-mentacije treba uzeti u obzir i kad se procjenjuje prodor privatnog u javno, također na neki način nestanak javnog čovjeka, kao odgovor/nagovor na interes medijskih konzumenata za sportsko tijelo izvan sporta.

Naposljetku, i reklame sa sportašima u središtu, koje se povlače po medijima, zorno predočuju kako nije riječ samo o sportskom performansu na terenu, nego su podjednako važni, ako ne i važniji izgled, ponašanje i imidž sportaša izvan terena. Inkorporiranost tijela sportaša u medijski prostor podiže njihovu ekonomsku vrijednost, pri čemu ta tijela funkcioniraju prije svega kao predstave, a tek zatim kao materijalne pojave. Arhetipsko sportsko tijelo tako putem medija postaje komodificirano tijelo.

Sa svime dosad iznesenim povezano, a u sklopu svoje teze o “ne-pokorivom trojstvu: sportu, medijima i kulturi”, David Rowe upu-ćuje na koji je način najbolje pristupiti proučavanju neksusa sporta i medija:

Ne postoji potreba za tretiranjem sportsko-medijskog neksusa kao zatvorenog sustava komercijalnog iskorištavanja, omasovljene komu-nikacije i nerefleksivne potrošnje imidža, već treba dokučiti kritičko oruđe da bi se autoritativno zahvatilo u strukturalni, institucionalni i

organizacijski okvir koji upravlja njihovom proizvodnjom, širenjem i recepcijom. To nije tako strašan zadatak kao što zvuči jer dokuči-vanje kritičkog znanja i oštroumnosti u tom ili bilo kojem drugom kutku svijeta popularnog uključuje užitak mijenjanja nepažljivog upijanja ili ukočene nezainteresiranosti u spoznajnu refleksiju ili in-formirano razumijevanje (u najširem smislu). Pri bavljenju sportom i medijima osobno i političko, ozbiljno i zabavno, usiljeno i ironično mogu se kombinirati na mnogo začuđujućih i produktivnih načina. (Rowe, 2004a:8)

Potonji se sud potvrđuje pri proučavanju medijskog nadzora nad tijelom u sportu. Kad se sve uklopi u sferu kulturalnog103, kao što to raspoznaje David Rowe, postaje jasnijom slika svijeta impregniranog sportom ne u smislu direktne masovne uključenosti ljudi u tjelesne aktivnosti, već u smislu kvantitativno, ali i kvalitativno još impre-sivnijeg praćenja tih aktivnosti putem gledanja, slušanja ili čitanja o njima. Kao što je već istaknuto, na različite se načine i putem različi-tih sredstava i mehanizama prate ne samo tjelesne aktivnosti, nego i različiti oblici prisutnosti i pojavnosti tijela sportaša i sportašica. Čak ispada da su aktivnosti na terenima i drugim propisanim sportskim borilištima na dnu obrnute piramide gledanja, prodavanja, marke-tinga i sponzorstva u sportu.

Kako bilo, izvjesno je da sport pridonosi izvođenju mnogih zadataka i prenošenju brojnih poruka te je kao takav nerazdvojan od sportskih medija. No konstelacija institucija i praksi koja omo-gućuje komuniciranje poruka o sportu nije ograničena na pisane i elektroničke oblike, kako se to obično doživljava. “Podaci” o sportu

103 Apsolutno je legitimno te blisko tome, premda nikako isto, uklopiti sve i u sferu društvenog. To je, uostalom, polazišna pozicija sociologije sporta koja istražuje odnose unutar trokuta sport-mediji-društvo. Način na koji se sport predstavlja u medijima može razjasniti ključne poveznice sporta i društva, pa se tako kao središnje teme sociologije sporta ispostavljaju odnosi između sporta, medija i društvenih vrijednosti, odnosi između sporta, medija i komercijalizacije, odnosi između sporta, medija i socijalnog identiteta te odnosi između sporta, medija i utjelovljenosti (usp. Kennedy i Hills, 2009:1-6).


su svuda uokolo, što gotovo svaki živi i neživi objekt čini mogućim posrednikom kulture sporta (usp. Rowe, 2004a:2).

Medijski su i kulturalni studiji još potkraj 1980-ih promovirali ideju o sportsko-medijskom kompleksu prije svega zato da bi unutar tog okvira mogli bolje analizirati i tumačiti posredovanje sporta i sportskih događaja masovnoj publici putem medija104, ali se dvadese-tak godina kasnije sportsko-medijski kompleks, dakako nadograđen pojmovima biznisa te poglavito kulture, pokazuje i kao idealan okvir za raščlambu medijskog nadzora nad tijelom u vrhunskom sportu.

Publika se, zapravo različite podgrupe unutar nje, i dalje nadaje neizostavnim dijelom mozaika nadziranja, ali ne nužno i provodi-teljem nadzora. Jedna je druga grupa aktera u sportu, čija važnost rapidno raste, ta koja gleda i nadgleda, kontrolira i disciplinira tijelo – mediji.105 Imajući i to na umu, postoje valjani razlozi da se spome-nuta grupa izdvoji iz veće i šire grupe aktera koju se obično imenuje posrednicima u sportu. I ne samo to, nego klasificiranje odnosno raz-

104 Jedan od najvažnijih inicijalnih pokušaja po tom pitanju zasigurno je onaj Lawrencea A. Wennera u kojem on utvrđuje transakcijski model odnošenja medija, sportova i društva, naglašavajući da taj model iziskuje pristup bitno različit od sociološkog, takav koji kreće od iskustva i doživljaja publike prema društvu. Sociologija pak razmatra odnose polazeći izva-na, od šireg društva prema publici. Wennerovo tretiranje komunikacijskog procesa unutar spomenutog modela čini percepciju publike podjednakim kulturnim indikatorom kao što je to sadržaj na koji publika reagira (Wenner, 1989:25-27).

105 Uspoređivanje nadzirateljskih kapaciteta medija i publike kao dviju zasebnih grupa aktera u sportu valja jasno razdvojiti od ocjena stupnja kreativnosti publike pri dekodi-ranju sportskih medijskih tekstova, kakva je primjerice sljedeća: “Medijski tekstovi, kao što su televizijski prijenosi sporta uživo, sportske stranice u novinama, fitnes magazini ili reklame sa sportašima, sistem su znakova (...) Konzument sportskog medijskog teksta je zato uključen u neku vrstu konverzacije s njime. Tekst mu govori ili se čak obraća svomu konzumentu na određen način. Kako bi bili sposobni ‘čuti’ značenje i pridati smisao tekstu, konzumenti moraju usvojiti prikladan odnos prema tekstu, smještajući se u pravu poziciju. Zbog složenosti znakovnih kombinacija, tekstovi imaju smisla jedino iz određenih pozicija odnosno perspektiva. U tom smislu se za sportske medijske tekstove može reći da nude ‘subjektne pozicije’ koje publika treba zauzeti i otkuda ona može pridati smisao tekstu” (Kennedy, 2007:24).

dioba i raslojavanje aktera sporta radi učinkovitosti analize tu nikako ne smije stati, već iza toga nužno mora uslijediti i interakcionistička vizura.

Zaustaviti se ovdje, sa strukturalističkom analizom koja ljudsku tje-lesnost portretira kao da je pasivno, opredmećeno područje na koje društvo upisuje svoje učinke, značilo bi predstaviti parcijalnu sliku odnosa između tijela, sporta i društva. To je zato što ona ne uspijeva naznačiti različite načine na koje interakcija između ljudskih sposob-nosti i sportskih struktura pozicionira ljude izvan i unutar sportske sfere. (Shilling, 2005a:114)

Medijski nadzor nad tijelom uključuje različite instance, mehanizme i protagoniste, baš kao i različite ciljeve i učinke. Tako je jedan od učinaka koji se mora apostrofirati i otpor. Razvitak suvremenog spor-ta unatrag pola stoljeća pokazao je da osim nemalih strukturalnih pritisaka na tijela sportaša, od kojih dobar dio otpada na medijsku kontrolu i nadziranje, neprijeporno postoje i utjelovljeni odgovori na te pritiske. U mnogo se slučajeva kroz različita pozicioniranja življenih tijela sportaša i sportašica demonstrirala korporalna živost sportsko-medijskog kompleksa. Stoga ovladavanje slojevitošću i slo-ženošću fenomena medijskog nadzora nad tijelom u sportu, nakon širih zahvata poput utvrđivanja koordinata sportsko-medijskog kom-pleksa, iziskuje i usredotočenje na manje dijelove mozaika. Pa ipak, prije toga je potrebno Roweovom nepokorivom trojstvu – sportu, medijima i kulturi – uz pomoć Douglasa Kellnera dometnuti pojam spektakla.


Sport, tijelo i medijski spektakl

Na tragu Debordove ideje o “društvu spektakla” otprije pedesetak godina, Kellner preispisuje svoje ranije tumačenje medijske kulture u interpretativno čitanje medijskog spektakla (Kellner, 2003). Ako je misao Guya Deborda 1960-ih bila bliska kulturnom pesimizmu njegovih suvremenika pa je on u spektaklu vidio prvorazredno oruđe za pacifikaciju i depolitizaciju masa106, Douglas Kellner je, shvatljivo, 2000-ih okrenut u drugom smjeru – kulturalnostudijskoj dijagno-stičkoj kritici.

[N]ovi je milenij obilježen različitošću spektakala u polju politike, kulture, zabave te u svakom području društvenog života. U tom kon-tekstu važno je razviti kritičku teoriju spektakla da se izučavateljima i građanima osiguraju sredstva za raspakiravanje, interpretiranje i analiziranje onoga što spektakli suvremene ere označavaju i što nam govore o sadašnjosti i budućnosti. Taj projekt zahtijeva povezivanje kulturalnih studija s dijagnostičkom kritikom. (Kellner, 2003:27)

Kellnerov pristup također nalaže usredotočenje na specifične, medij-skom tehnologijom posredovane događaje, pojave i kulturne oblike pune protuslovlja koji su zato često predmet sporenja. Za Kellnera su medijski spektakli oni fenomeni medijske kulture koji utjelovljuju temeljne vrijednosti suvremenog društva, služe da uvuku pojedince u njegov način života te dramatiziraju njegove kontroverze i borbe, baš kao i načine razrješavanja konflikata (usp. Kellner, 2003:2).107

106 Zapravo se tadašnji stavovi Deborda o društvu spektakla, koji su bili ne samo kritički nego i radikalni, nisu ništa promijenili ni potkraj osamdesetih kad nastaju njegovi “komen-tari uz društvo spektakla”, a očito ni kasnije. On 1992. godine svoj predgovor trećem fran-cuskom izdanju njegove knjige zaključuje rečenicom: “Ovu knjigu treba čitati sa sviješću da je napisana u svjesnoj namjeri da naudi društvu spektakla. U njoj nema ničega pretjeranoga” (Debord, 1999:11).

107 Kellner, međutim, u svojem odmicanju od Debordovog teoretiziranja spektakla nije prema Debordu ni približno toliko kritički nastrojen kao što je Alan Tomlinson, koji svoju

Otuda bi i ideja o vrhunskom sportu kao medijskom spektaklu bila usko povezana s medijskim “pakiranjem” sporta. Magnetska pri-vlačnost sporta za masovnu publiku zasigurno se kvantitativno još i prije može potkrijepiti ukazivanjem na brojnost ljudi koji sport prate putem medija negoli na brojnost onih koji sportskim događajima svjedoče uživo, no to je tek mali dio argumenta o sportu kao medij-skom spektaklu. Mediji pridonose spektakularizaciji sporta ne samo serviranjem istoga masovnoj publici, nego i načinima na koji prate sport108, a ujedno ga i mijenjaju te prilagođavaju svojim potrebama odnosno potražnji publike.

Uglavnom, dovoljno je razloga za razlikovanje između sportova i medijskih sportova. Konstatacija da sportski događaji prolaze kroz transformacije kad se prikazuju u medijima gotovo pa je opće mjesto u diskursu medijskih i kulturalnih studija. Ono što se pojavljuje na ekranima, u tisku ili na radiju razlikuje se od neposrednog iskustva gledatelja ili izvođača na samom događaju. Medijski sport nipošto ne prikazuje svijet kakav on jest, tj. sam po sebi već konstruiran, nego on iznova prikazuje svijet tako što kreira medijske događaje koji imaju svoja vlastita obilježja (usp. John Hargreaves, 1986:141).

Pa ipak, zapravo se tek obraćanjem pozornosti na medijske prakse artikulacije sportaša kao jedne od grupa aktera u sportu može pre-poznati jasna poveznica između sporta, tijela i medijskog spektakla.

temeljitu kritiku opravdava ovako: “Želimo li razviti primjerenu teoretizaciju sportskog spektakla u međusobno povezanom i posredovanom globaliziranom svijetu, revolucionarna gorljivost i intelektualna nefleksibilnost zadrtih situacionista kasnih 1960-ih ne mogu biti zamjena za pažljivo istražene slučajeve spektakularnih događaja, analizirane primjereno de-taljno u povijesnim, kulturnim, političkim i sociološkim pravcima” (Tomlinson, 2002:56).

108 Svoje viđenje sporta kao spektakla u tom smislu nudi i Michael Real, odabirući pritom “close reading” na kulturalnostudijski način:

“Putem masovnih medija milijuni, pa čak i bilijuni gledatelja, slušatelja i čitatelja ne-posredno su uvučeni u doživljaj velikih sportskih izvedbi. Emocionalna snaga gimnastičkog savršenstva Olge Korbut, Nadie Comaneci ili Mary Lou Retton, posebno ako je ojačana usporenom snimkom i muzičkom podlogom, može oduzeti dah ili izmamiti suze na oči” (Real, 1997:346).


Premda ima mnogo zanimljivih “celebriranja” protagonista sport-skog polja u ovom stoljeću109, a vjerojatno i baš zbog toga, ne postoji niti jedan primjer medijske spektakularizacije nekog sportaša koji je rezultirao s toliko znanstvene refleksije kao onaj američkog košarka-ša Michaela Jordana. Od zvijezde Chicago Bullsa iz 1990-ih svijet zabave, sport i mediji su uslijed sveopće globalizacije i komodifika-cije, načinili figuru koja je služila kao simbol sportskih dostignuća, poslovnog uspjeha i slavne osobe s kraja 20. stoljeća. Unatoč tome, Jordanova uključenost u niz skandala te razdoblje negativnog medij-skog odjeka njegovog lika i djela, a sve prožeto njegovim nesuzdrža-nim nastupima u javnosti, iznijeli su na vidjelo svu kontradiktornost kulture spektakla, demonstrirajući kako oni koji žive od medijskog spektakla isto tako mogu biti i žrtve okrutne sveprožimajuće moći njegovog elektroničkog nadzirateljskog oka (Kellner, 2003:63).

Slična je sudbina zadesila i Jordanovog košarkaškog kolegu Ma-gica Johnsona, a probleme s nakalemljivanjem skandala na slavu imali su primjerice i sprinterica Marion Jones, boksač Mike Tyson, nogometaši Paul Gascoigne i Eric Cantona, ali i brojni drugi poznati sportaši i sportašice. Za sve njih podjednako vrijedi da pritisci koje status zvijezde donosi sportašima dovode njihovo svakodnevno funk-cioniranje i privatni život u napetost s umjetno stvorenim personama kakve su od njih stvorili mediji. Pojednostavljeno, slava im dolazi na naplatu (usp. Boyle i Haynes, 2000:105-110).

Putanje zvijezda poput Tigera Woodsa, Mikea Tysona, Denisa Rod-mana, Paule Radcliffe i Michaela Schumachera služe kao ilustracija da je javni imidž kompleksna i nepredvidljiva forma koja je uvijek nesigurna i nikad ne može biti u potpunosti pod kontrolom. Mo-derna medijska kultura, čini mi se, ne može biti shvaćena bez ana-

109 Kao one koji se izravno tiču tijela, mogli bismo izdvojiti estetizaciju ruske tenisačice, nekadašnje vodeće svjetske igračice, Marije Šarapove i erotizaciju engleske nogometne zvi-jezde Davida Beckhama.

liziranja složene međuigre simboličkog i ekonomskog. (Whannel, 2009:78)

Upravo je neksus Jordan/Nike ono što upozorava na gigantsku di-menziju sporta i zabave kao najizraženijeg obilježja medijske kulture u novom mileniju. Medijska kultura transformira sportove u spektakl koji prodaje vrijednosti, proizvode, komercijalne ikone i institucije potrošačkog društva. Michael Jordan je definitivno najbolji primjer i za to kako je tijelo sportaša impregnirano u cijelu priču oko medij-skog spektakla (usp. M. McDonald i Andrews, 2001:22-25). Nadim-ci poput “čovjek zrak” i “čovjek koji leti” dočaravaju njegovu izvedbu na košarkaškom terenu, čineći od njegove skočnosti i atraktivnosti njegovih pokreta u zraku performativni ideal ne samo za njegove su-igrače i protivnike te za nadolazeće generacije NBA košarkaša i šire, već i za sve sportaše koji streme popravljanju vlastite fizičke spreme i vještina. Brzina, inteligencija i snaga Jordanove košarke, upisani kroz spomenute i slične nadimke u Nikeove reklamne slogane i proizvode, proširuju poruku opsesije pobjedom i uspjehom i izvan sportskog polja. Uz to je kroz odabrane promotivne manifestacije metafore leta Nike u suradnji s medijima bio uspješan i u povezivanju Jordana s američkom ideologijom kompetitivnog individualizma (usp. An-drews, 1998:205, 207).110

110 Općenito je Jordanov prikaz u medijima uglavnom dobro korespondirao s Nikeovim ciljevima i potrebama. “Popularni mediji su postojano nastavljali artikulirati Jordana kao uzbudljivog, uspješnog, odlučnog, angažiranog, pristojnog, dobrog te, možda najvažnije, et-nički i rasno nenametljivog i neprijetećeg. Drugim riječima, on je kontinuirano predstavljao prototip reaganovskog sveameričkog heroja afroameričkog porijekla, koji učinkovito otklanja uvriježenu predodžbu o afroameričkom iskustvu ili identitetu” (Andrews, 1998:201).

U svojem bavljenju fenomenom Michaela Jordana, David Andrews pribjegava novom i drukčijem analitičkom oruđu, nastojeći okretanjem Baudrillardovom pojmu “hiperrealnog” razviti postmarksističku filozofiju pozicioniranu onkraj, ali i između kulturalnih studija i kritičkog postmodernističkog teoretiziranja. Ideja mu je da strateški uklopi elemente Bau-drillardove radikalne socijalne filozofije u širu agendu kulturalnih studija ne bi li proizveo oštroumnije tumačenje postmoderne američke kulture, jer, kako sam ustvrđuje, “[i]ronija je u tome što materijalističko čitanje Baudrillardove teorije hiperrealnosti priskrbljuje post-


Na tragu Whannelova uviđanja “složene međuigre ekonomskog i simboličkog”, čini se da poput Jordana, koji bi nakon zakucavanja znao ostati visjeti na obruču, u zraku ostaju visjeti i pitanja: Koje se onda i kakvo tijelo te gdje i kada suprotstavlja i odupire svojim repre-zentacijama odnosno nadziranjima značenja u svijetu sporta, a da se sve to odvija s obzirom na medijsku spektakularizaciju svakodnevice, ali i s obzirom na obrnut proces – svakodnevizaciju spektakularnog? Dakle, na kojim se poljima tijelo i njegova značenja bore protiv sva-kovrsnog discipliniranja unutar kulture spektakla?

Ta pitanja kao kontrapunkt “dobrom dečku” uvode u obzor i “zločestog dečka” NBA lige, Jordanovog suigrača iz Chicago Bullsa Denisa Rodmana. Poznat po brojnim tetovažama, obojanoj kosi i rinčicama, Rodman je svojim tijelom, a i ponašanjem, rušio tabue ne samo na košarkaškim terenima, nego i na plesnim podijima, pri-vatnim zabavama, pijankama, pa i orgijama. Time je potpomagao i podržavao spektakularizaciju svog tijela, premda se istovremeno na mnoge načine opirao pripitomljavanju. Vizualna se senzacija i pro-vokacija uvijek mogla očekivati od njegove fizičke pojavnosti, ali se taj vid spektakla nikad nije mogao u potpunosti kontrolirati. U sva-kom slučaju, Rodmanov je rad na vlastitom tijelu “hranio” medijske i sponzorske potrebe za spektaklom kudikamo više nego li su to činila jednolična “prirodna” tijela većine sportaša.

Međutim, valja uzeti u obzir i to da je crnačka tijela Michaela Jor-dana i Denisa Rodmana vrlo nezahvalno “čitati” isključivo u komer-cijalnom ključu, a rasni ostaviti po strani. Toga su potpuno svjesne Melisse Lafrance i Genevieve Rail koje pažljivo pristupaju fenomenu Rodmana.

modenim kulturalnim studijima neprocjenjivo analitičko oruđe za povezivanje ideoloških područja reprezentacije, označavanja i artikulacije s konkretnim nivoom ljudskog iskustva” (Andrews, 1998:191).

[T]vrdimo da, premda Rodmanovo agresivno nepristajanje na ulogu NBA-ovog modela kulturnih i obiteljskih vrijednosti može uskomešati izbor dominantnih diskursa koji obavijaju profesio-nalnu košarku, njegovo nepouzdano ponašanje nije kulturno i/ili ekonomski neproduktivno. U jednu ruku, Rodmanova zločestoća je kulturno produktivna jer biva reformulirana kako bi zadovoljila bjelačke fantazije o crnačkom divljaštvu i kako bi dodatno obilježila crnačka (sportska) tijela kao devijantna. U drugu ruku, smatramo da je Rodmanova zločestoća ekonomski produktivna utoliko što NBA enormno profitira od Rodmanovih spektakala. (Lafrance i Rail, 2001:41)

Autorice uspješno upozoravaju na limitiranost košarkaševog sub-verzivnog potencijala uslijed njegove uloge “korporacijskog ratnika” (Lafrance i Rail, 2001:46). U toj ulozi i s njom povezanoj izgradnji imidža, Rodmanu je tijelo glavno oruđe. Nešto slično vrijedi primje-rice i za Mikea Tysona i Davida Beckhama, čiji imidži također zasje-njuju njihove izvedbe. Medijski ojačana vizualna pojavnost sportaša općenito postaje važan faktor u marketinškim i promotivnim strate-gijama (usp. Whannel, 2008:186).

U tom smislu, postoji zanimljiva paralela između prostora u koji-ma se moderni sport odvija i tijela koja u njemu sudjeluju. Da bi se sportaši natjecali isključivo na temelju čistog tjelesnog performansa, neki su se prostori i krajolici morali kroz povijest sporta dorađivati i dograđivati kako njihova prirodna obilježja ne bi nikoga ni na koji način privilegirala. Umjetne intervencije na prirodnosti prostora re-flektirale su se i na topografiji tijela koja su se natjecala, pri čemu se sve rukovodilo principom bivanja što neutralnijim odnosno ostajanja u što “prirodnijim” granicama (usp. Magdalinski, 2009:49-50). Naj-novije vrijeme, međutim, jasno svjedoči o tome da se stvari ubrzano mijenjaju. Održivosti projekta načetoj tehnologizacijom i racionali-zacijom sporta, završni udarac zadaje diktat medijskog spektakla.


Nike, Adidas i ostale transnacionalne korporacije kao da se na-tječu u tome tko će sportaše u svojim reklamama smjestiti u što začudnije prostore i krajolike, a istovremeno se okreću sportašima čija tijela i imidži šalju što specifičnije i provokativnije poruke. Ako se nekad davno igranje nogometa moglo promatrati na travnatim površinama u susjedstvu, pa se s razvitkom modernog sporta pro-matranje utakmica preselilo na stadione, danas se na televizijskim ekranima mogu pratiti majstorije s loptom u izvedbi Ronaldinha koji se smješka, Beckhama koji svojom frizurom diktira modu te njihovih kolega iz različitih klubova i reprezentacija, smještenih pod Eiffelov toranj, na plažu, u kavez ili u imaginarni svemirski krajolik. Njihova tijela pritom ne fasciniraju samo umijećem žongliranja, driblanja i kontroliranja lopte, jer je to nešto što je u nogometnoj igri ipak u određenoj mjeri oduvijek prisutno, nego i blještavom odjećom i obu-ćom eminentnih proizvođača sportske opreme.111

Spektakularizacija tijela u sportu ne tiče se, međutim, samo pro-stora u kojima se ona nalaze, već svakako i prostora u kojima se ona posredstvom medija prate i konzumiraju. Dok se kao svojevrsni ritual prostora i mjesta razvijao u ranom 20. stoljeću unutar zatvorenih stadi-ona, sportski spektakl nije imao potrebe za ovakvim tijelima kakva se pojavljuju danas, kad publika ne treba biti na stadionu da bi joj tijelo spektakla i spektakularna tijela bili servirani. Zavaljeni u naslonjače u svojim domovima, naslonjeni na šankove u barovima ili u pokretu u gužvi trgovačkih centara, u novim potrošačkim kontekstima imamo nove i drukčije kriterije i potrebe. Televizija je ono što te kriterije i potrebe u velikoj mjeri objedinjuje kroz ujedinjavanje masovne pu-blike sportskog spektakla.

111 Nike i Adidas prednjače u reklamnim kampanjama koje istovremeno slave globalno, ali i iskazuju senzibilitet prema lokalnom. Neke od njih daju se interpretirati kao vid glo-balnog poigravanja koje uključuje “kulturalni toyotizam”, transnacionalni korporativizam i sport (usp. Andrews i Silk, 2005).

[A]ko je moderni sportski spektakl decentriran, on je i izrazito ovi-san o televiziji – zapravo teško da danas postoji sportski spektakl koji nema televizijsku dimenziju – sam izostanak kamera vrišti da taj do-gađaj i nije tako važan; baš kao što globalna publika ozakonjuje do-jam stadionske publike o važnosti prigode. (Whannel, 2005:415)

Ako smo do danas nesumnjivo spoznali da mnogi sportovi koji se prije i nisu činili takvima mogu biti televizični, čime im je popular-nost naglo porasla, poznata nam je isto tako i činjenica da ni tijela u sportu ne mogu biti posebno važna niti spektakularna ako se televi-zija u to ne umiješa.

Sport, tijelo i televizija

Ideju o postojanju televizijskog nadzora nad tijelom u vrhunskom sportu može se shvatiti dvojako. Bilo bi poprilično naivno zaustaviti se na tumačenju da televizija, kao vjerojatno još uvijek najmoćni-ji medij današnjice, nadzire tijela u sportu okom kamere odnosno korištenjem različitih novih i modernih tehnologija koje podržavaju i potpomažu snimanje i prikazivanje tijela sportaša i sportašica u nji-hovim sportskim i inim aktivnostima. S druge strane, taj je moment televizijskog nadziranja svakako fundamentalan za vrhunski sport i za kulturu sporta uopće. Kroz njega se prelamaju odnosi moći pred-stavljeni pogledom, voajerizmom i, naposljetku, užitkom.

No odnosi su moći, makar drugačije predstavljeni, upisani i u prakse koje prethode snimanju i prikazivanju, a tiču se izbora pa i oblikovanja onoga što će se snimati i prikazivati. Naime, televizija, kao svojevrsni industrijski pogon, prati i pokriva sportske događaje onda kad joj to kratkoročno ili dugoročno donosi financijski profit ili neku drugu korist te iz tog razloga prikazuje one sportske sadržaje koji privlače publiku. Ona je pritom selektivna, a k tome i utjecajna, pa čak ponekad i agresivna.


Ovo bi trebalo shvatiti tek kao neke univerzalne principe televizij-skog funkcioniranja u sportskom polju jer već razlika između javnih i komercijalnih televizija, a onda još i dodatno diferenciranje unutar tih kategorija, ponešto komplicira evolutivni proces transformacije sporta u televizijski sport.112 No razlike među tipovima televizijskog pokrivanja sporta ipak ne treba prenaglašavati.

Dok je ta evolucija u prošlosti vođena ponajviše institucionalnim i tehnološkim impulsom oblikovanim zamislima javnog servisa, to više nije slučaj. Komercijalni i tehnološki imperativi sad upravljaju tim procesom promjene i, kad se ujedine s erozijom emitiranja u službi javnog servisa u multimedijskom okružju, dovode do zamućivanja kodova i konvencija zemaljskog i satelitskog pokrivanja sporta. I da-lje ostaju razlike, no oboje sve više posuđuju i preuzimaju novotarije jedno od drugog u pokušajima da osiguraju publiku, oglašivače i porast broja pretplatnika. (Boyle i Haynes, 2000:88)

Ako se stvari pojednostave, čini se kako borba za tržišni opstanak na neki način usmjerava javnu televiziju da se sve više priklanja princi-pima funkcioniranja komercijalnih televizija pa za analiziranje nekih segmenata međuodnosa sporta, televizije i tijela gotovo da i nije po-trebno inzistirati na distinktivnim obilježjima javnog i komercijalnog sektora. Postoje, dakako, i oni aspekti spomenutog međuodnosa kad je to razlikovanje neophodno (usp. Rowe, 2004b).

Uglavnom, sukladno svojim ciljevima da publici servira sportska natjecanja najboljih, a da pritom uz kvalitetu u što većoj mjeri do-laze zabava i spektakl, televizija mora imati neke kriterije u izboru

112 Sukus stvari prepoznaje David Rowe kad konstatira: “Za sport i televiziju može se reći da su ostvarili takvu vrstu sinergije i konvergencije, kao što su i ekonomija i kultura užitka u 20. stoljeću postepeno došli do središta privatnog doma formirajući takorekuć elektronički zasnovanu nuklearnu obitelj. Pomak od javne televizije do televizije koja se posebno plaća (te samim time do računalno povezanih, digitalnih interaktivnih usluga) može izmijeniti elemente tog odnosa, no mala je šansa da će oslanjanje na audio-vizualno prikazivanje sporta oslabjeti” (Rowe, 1996:578).

sportova i sportaša koji će u njezinim programskim shemama biti najzastupljeniji. Ujedno je, iako su dramatičnost i neizvjesnost za televiziju itekako poželjna obilježja koja sport nosi sa sobom, izrazito važno da neke stvari, koliko je to moguće, budu predvidljive i da u televizijskim prijenosima ne bude neugodnih iznenađenja.

Naime, televizijska politika nije usmjerena samo prema gledatelj-stvu, nego je ona sve više i sve intenzivnije upućena na tržište, što televiziju zapravo još i više potiče na maksimalno kontroliranje svog sadržaja te time reduciranje nepouzdanosti robe koju nudi na najma-nju moguću mjeru. Prema tome, televizija mora nadzirati i tijela u sportu odnosno provjeravati njihove performativne potencijale, što iziskuje upućenost i informiranost, a samim time i postojanje razgra-natog sustava kontrole. Ako se ne može garantirati vrhunska sportska vrijednost, onda barem kvaliteta zabave ne smije biti ugrožena (usp. Whannel, 1992:84,190; 2008:73).

U skladu s time, kako bi postali televizijskima sportovi moraju proći kroz televizijske transformacije. Naime, makar televizijski sport “pretendira” prikazivati stvarnost, on zapravo samo stvara verziju iste za imaginarnog “idealnog” gledatelja. On uključuje proces konstruk-cije jer izbori pozicije i kuta kamere, tip leće i način izrezivanja slike, sve od toga i sve to skupa utječe na to kako će događaj izgledati (usp. Whannel, 2000:295).

No sportovi isto tako, što se ispostavlja i važnijim, prolaze kroz kulturne transformacije. Te se transformacije, doduše, ponekad preklapaju. Služeći se idejama Paula Virilia, Steve Redhead na inte-resantan način povezuje ubrzanje života, ubrzanje sportskih medija i ubrzanje engleskog nogometa, ističući da oni koji posjećuju uta-kmice Premiershipa gledaju iz nedjelatne, sjedilačke pozicije ubrzani spektakl na terenu, a da je pritom čak i njihova vizura zapravo uvje-tovana desetljećima televizijske apsorpcije nogometnih utakmica. Na koncu su i stadionski pogledi uprti visoko iznad događaja na terenu, k velikim ekranima na kojima se mogu vidjeti usporene snimke, a


stadionski gledatelji sa sobom imaju i mobilne uređaje preko kojih isto tako mogu pratiti prijenos i snimku događaja kojem prisustvuju. Dakle, kad se sve zbroji i oduzme, “oni kojih nema na stadionu su uvijek u pravu” (Redhead, 2007:226).

Izvjesno je da upravo kao što sportovi prolaze kroz promjene ne bi li se prilagodili televizijskim zahtjevima, i tijela sportaša i sportašica prolaze kroz promjene kako bi se prilagodila svemu tome. Nezane-marive su kulturne, baš kao i televizijske transformacije tijela koje su izravna posljedica promjena kroz koje sportovi prolaze pod utjecajem televizije.

Vlado Kotnik se pozabavio analizom televizijskog prijenosa veleslaloma iz Maribora u svrhu potkrepljivanja svoje teze kako je slovensko skijanje, koje se i prije pojave televizije moglo tretirati kao spektakl nacije, s njezinom pojavom postalo paradni televizijski sport. Transformacija skijanja u Sloveniji u tom smjeru nalikuje onoj u drugim alpskim zemljama.

U alpskim se državama skijanje u posljednjih deset godina tako razvilo u specifičan televizijski sport, kojega televizijski kreatori predstavljaju kao jedini pravi sport. Nacionalne su televizije u tim državama igrale ključnu ulogu pri kulturnoj transformaciji onih sportova čiji su atraktivnost i razvoj bili neposredno ovisni o medi-jima i tehnologiji. Dinamika, dramaturgija, atraktivnost, tradicija, bogato kulturno zaleđe i prirodne blagodati bili su oni uvjeti koji su alpsko skijanje u tim zemljama načinili tako privlačnim za televizij-sko pokrivanje. (Kotnik, 2009:197)

Premda to Kotniku i nije u središtu pažnje, kad se u prijenosima konkretno promotri što se sve u skijanju promijenilo zbog i radi televizije, ne može se ne primijetiti štošta što se izravno odnosi na tijela natjecatelja. Recimo, vodeći u utrci čeka u cilju hoće li netko nadmašiti njegovo vrijeme pa da mu prepusti svoje mjesto, pri čemu kamere konstantno prate njegovu mimiku lica kao reakciju na dobre

ili loše nastupe konkurencije. Isto tako, konačni pobjednik utrke svoj uspjeh redovito slavi u ciljnoj ravnini – držeći skije iznad glave, ne-kim gimnastičkim elementom poput zvijezde ili naprosto bacanjem u snijeg. Kamera prati skijaše neposredno pred spuštanje niz stazu, u kućici na vrhu, pa gledateljima ne promiču njihovi rituali samoo-hrabrivanja poput cupkanja koljenima ili njihanja glavom. Dok se zagrijavaju, nerijetko pritom pokretima tijela simulirajući prolaze kroz vrata na stazi, skijaši na pojavu kamera obično reagiraju osmi-jesima i pozdravljaju gledateljstvo mahanjem ruke. Njihova je pak odjeća i oprema, od kacige pa nadolje duž čitavo tijelo, oblijepljena sponzorskim natpisima.113

Televizija sve te transformacije podržava i potiče, a zatim kontro-lira i nadzire. Muški mišići, ženska senzualnost, odjeća koja odaje statusnu pripadnost, ali i specifičnije – nogometaši koji igraju s po-dignutom kragnom (Eric Cantona), nogometni vratari koji brane sa zaštitnim kacigama (Peter Cech), treneri koji nose satove na obje ruke (Diego Maradona), skijašice kojima ponad kacige vire rogovi (Resi Stiegler), atletičarke s ekstremno dugim nalakiranim noktima (Gail Devers), rukometaši koji nastupaju sa zaštitnim naočalama (Karol Bielecki) – dakako da televizija nije sve to izmislila, ali je zasigurno tomu kumovala.

Praksa koja se zbog australskog medijskog magnata Rupperta Murdocha naziva murdochizacijom sporta kumovala je pak mnogim primjerima zona dodira između dvaju slojeva televizijskog nadziranja tijela u vrhunskom sportu. Murdoch nije jedini medijski vlasnik koji je uvidio isplativost strategije preuzimanja nekog sportskog kluba. U kasnim 1990-ima medijske su kompanije posjedovale barem dvadeset

113 Zbog takvog stanja stvari sportaše se u znanstvenoj literaturi često uspoređuje s po-kretnim reklamama: “Na televiziji se šampioni pojavljuju kao pokretne reklame. Svaki deo njihovog tela, opreme ili sprave koju koriste služi kao dobro plaćena podloga za reklamnu poruku sponzora. Telo sportiste je očigledno postalo predmet trgovine na međunarodnoj i domaćoj sceni” (Koković, 2010:226).


vrhunskih bejzbol, nogometnih, košarkaških i hokejaških klubova. No na globalnoj je razini Murdoch nenadmašan, premda mu 1998. nije uspjela kupnja Manchester Uniteda za milijardu dolara, koja bi značila “uznemirujući trend prema monopolu” (Bodin, Robène i Héas, 2007:157; usp. Vrcan, 2003:59). S obzirom na Murdochovo medijsko carstvo i njegovo prepoznavanje sportova kao najboljeg mogućeg područja za ostvarivanje dugoročnog profita, Cashmore “murdochizaciju” tumači paradigmatskom za praksu koja je inače poznata kao “vertikalna integracija”. Ona podrazumijeva stvaranje lanca od sportskih klubova, događaja i stadiona do medijskih korpo-racija, pa zatim do televizijskih kompanija te multimedijskih mreža distribucije po cijelom svijetu, da bi se putem globalnog prenošenja na plaćenim televizijama došlo do krajnjih korisnika (Cashmore, 2005:362-365; usp. Gerrard, 2004:256-259; Horne, 2006:49-50).

Argentinski napadač Napolija Lavezzi našao se u situaciji da mu je prijetilo propuštanje triju utakmica, uključujući i važan dvoboj protiv Milana, glavnog Napolijevog konkurenta za osvajanje prven-stva u sezoni 2010/2011 i kluba u Berlusconijevom vlasništvu, jer su snimke televizijske kuće Mediaset, koja je također u Berlusconijevom vlasništvu, pokazale kako on na utakmici između njegovog kluba i Rome pljuje u smjeru suparničkog braniča Rossija. Sporno je bilo to što je spomenuta kuća snimke dostavila talijanskim nogometnim organima kako bi isprovocirala kažnjavanje Lavezzija, što je potpuno iznerviralo simpatizere Napolija i rukovodstvo tog kluba (Sportplus, 20.2.2011). Oni su u tome, vjerojatno opravdano, vidjeli političko korumpiranje nogometa, no u sklopu ove argumentacije taj isječak iz talijanskog nogometa služi kako bi ilustrirao da televizija u vrhun-skom sportu nadzire tijelo na dvije razine.

Berlusconiju se na dušu stavlja i to da je u ulozi vrlo sličnoj Mur-dochu, no tada još ne kao talijanski premijer, od trenera pod svaku cijenu tražio da Milan igra otvoreni i napadački nogomet, i to zato jer je takav nogomet najprivlačniji televiziji (Vrcan, 2003:70). I taj

se primjer svakako može protumačiti kao medijska intervencija u tjelesnu izvedbu u sportu kako bi ova bila što bolje pripremljena za televizijsko nadziranje.

Sportska tijela o kojima se piše i govori

U radijskom i pisanom novinarstvu114 sport se prati i pokriva bitno drukčije nego li u televizijskom. Može se čak ustvrditi da je na radiju i u tisku lakše prepoznati stvarne manifestacije nadziranja sportaša u svakodnevnim praksama preko utjelovljenih osoba jer ljudi od krvi i mesa dolaze više do izražaja od tehnologije. To se odnosi na novinare, istraživače, reportere, baš kao i na sportaše koji su predmet njihova profesionalnog interesa “na terenu”.

Naime, već je sama priroda tih dvaju medija, što svakako uključuje i tehnološku podršku, bitno različita od televizijske. Radijski komen-tari uživo ili nakon događaja i oni u pisanom novinarstvu posvećuju puno vremena i prostora opisima događaja i mjesta koji nisu mogli biti viđeni ili pak nastoje dočarati ono što je bilo ili je u tom trenutku viđeno. (Rowe, 2004a:141) Posebnost je tiska i ta da je on, pošto ne može biti konkurentan televiziji ni radiju u izravnom prenošenju sportskih događaja, prisiljen tražiti komparativne prednosti spram njih u bogatijem izvješćivanju, s obzirom na vremensku i prostornu distancu od događaja kojima se bavi (usp. Koković, 1986:85-86). Međutim, “bogatije izvješćivanje” u krajnjoj se liniji može pretvoriti i u stvaranje “realnosti” pa, ako je potrebno, “javnost dobiva ono što želi” (Crabe, 2003).

114 Pisano sportsko novinarstvo nije samo “u zaostatku” za televizijom kod današnjeg medijskog praćenja sporta, nego ima i pomalo marginalan status unutar cjelokupnog pisa-nog novinarstva. David Rowe mu nastoji biti na braniku ispitujući na temelju postojećih istraživanja njegova sadržaja koliko je utemeljeno već pomalo klišeizirano gledište da je sportsko novinarstvo tek “odjel igračaka” pisanih medija u cjelini (Rowe, 2007; usp. Rowe, 2004a:37-66).


Iznesena tvrdnja ide za time da je praćenje objektivne, fiksne stvarnosti, koja postoji neovisno o pojedinačnim interpretacijama, medijskom prikazivanju i političkim manipulacijama, nakon svega neplodno. Na tragu Foucaulta, važni su primjena i učinkovitost kon-strukcija znanja/moći, a ne prenošenje “istine”. Novinarsko “znanje” povezano s “moći” ima autoritet “istine” i snagu da samo sebe napra-vi istinitim barem u smislu vlastitih učinaka. (Crabbe, 2003:417)

Kako bilo, tijelo se u tisku, što vrijedi i za radio, ne može prikazati kao na televiziji pa se ono zato redovito podrobnije opisuje. Jednim dijelom je to povezano sa sportskim performansom. Sportaši koji svo-jim izvedbama pomiču granice u sportovima kojima se bave često su obdareni tijelima koja im nekim svojim posebnim karakteristikama to omogućuju. Specifične se kvalitete njihovih tijela obično najbolje primjećuju u vizualnim medijima, ali se o tim tijelima i njihovim performativnim kapacitetima ujedno puno i redovito piše i govori. Nekad je potrebno dobro poznavanje materije određenog sporta da se utvrdi kako je nečije tijelo, koje na prvi pogled ničim pretjerano ne odskače od tijela drugih, naprosto predisponirano za natprosječne dosege u tom sportu.

Nekad je pak važno i poznavanje te uzimanje u obzir podneblja odakle sportaši dolaze, pa se tako u Argentini o Maradoninom no-gometnom umijeću pisalo i govorilo kroz prizmu pibe/potrero dualiz-ma.115 Takvo je njegovo prikazivanje u medijskom diskursu zaživjelo nakon dva po mnogočemu posebna Maradonina zgoditka koja je u razmaku od samo pet minuta postigao za svoju reprezentaciju protiv Engleske u četvrtfinalu Svjetskog prvenstva u Meksiku 1986. godi-ne. Dok je prvi zgoditak produkt Maradoninog snalažljivog služenja

115 Nicolas Salazar-Sutil propituje utemeljenost Archetijeve analize Maradone koja poči-va na tom dualizmu te argumentirano privilegira potpuno drukčiju poziciju koja fenomen Maradone odvaja od nogometnog terena i inzistira na tome da se “Maradona Inc.” može shvatiti kao korporativna i performativna semiosfera koja se stalno mijenja i tako zapravo prelazi u vlasništvo različitih agenata, publika i tržišta (usp. Salazar-Sutil, 2008).

rukom pri nadskakivanju s engleskim vratarom Peterom Shiltonom na vrhu peterca, pri čemu su suci propustili vidjeti na koji je način lopta ugurana u mrežu pa je gol priznat, da bi kasnije dobio mitske razmjere i bio pripisivan “božjoj ruci”, drugi je zauzeo mjesto u povi-jesti nogometa kao jedan od najljepših golova svih vremena. Nakon što je uzeo loptu na svojoj polovici igrališta, Maradona je, vodeći ju na način kao da mu se zalijepila za nogu, pokretima slalomaša nani-zao nekoliko protivničkih nogometaša u driblingu, da bi na koncu nadmudrio i vratara premještajući loptu s desne na lijevu nogu prije samog udarca.

Nakon toga za argentinske sportske novinare, mahom one pisa-nih medija, Maradona više nije tek individualno kreativni i virtuozni predstavnik nacionalnog criollo stila, onoga koji svoje atribute gradi nasuprot britanskoj discipliniranoj, metodičkoj i kolektivnoj izvedbi nogometne igre, nego on za njih postaje i pibe.

Te se vrijednosti obično povezuju s djetinjstvom te se uobičajeno gube sa sazrijevanjem i popratnom odgovornošću odraslih. Auten-tični argentinski igrač nikad ne prestaje biti dijete. Nogomet dopušta muškarcu da se nastavi igrati i ostane pibe (…) [P]ibe je po definiciji nepredvidljiv igrač koji nalazi neočekivana rješenja u najtežim trenu-cima utakmice. Maradonina je magija uvijek shvaćena kao umijeće izvedbe jer ona proizvodi neobjašnjive učinke i iluzije – paralizirajući suparničke igrače i šarmirajući njegovu publiku. To se tumači kao snažna i čarobna kvaliteta. Taj imidž djetinjeg, nepouzdanog pibe služi portretiranju nogometa kao igre u kojoj se može u potpunosti uživati samo kad je dopuštena i ostvarena potpuna sloboda. (Ar-chetti, 2001:156)

Učenje slobodnom djelovanju i usvajanje improvizacijskih vještina omogućava potrero. To je mali necementirani komadić zemlje na ne-sređenom posjedu u gradu ili okolici. Uglavnom, takav je potrero, otvoren i nenadziran za razliku od školskih i klupskih igrališta te, kao takav, neizostavan element osnaživanja nogometne kreativnosti


i nesputanosti, tipičan i danas za argentinska siromašna predgrađa, kakvom je u okolici Buenos Airesa pripadao i Diego Armando Mara-dona (Archetti, 2001:156-157).

Iako se bavljenje Maradonom u argentinskim medijima nipošto ne svodi isključivo na analizu njegovih tjelesnih sposobnosti i nogo-metnog umijeća, sve ipak počinje od Maradonine tjelesne konstitu-cije, prije svega od njegovog omalenog rasta. Na tjelesnu se figuru onda nadovezuje i performans, a sve skupa tvori klupko lukavosti, spretnosti, individualne kreativnosti, artističkog osjećaja, ranjivosti i improvizacije.

Dok su okviri naracije o Maradoninoj izvedbi nogometa u ovom smislu neskriveno nacionalno obilježeni, svakako i zato što se vrhunci njegove karijere, osim uz nogometni klub Napoli, vežu uz reprezenta-tivne dosege, s drugim argentinskim nogometnim virtuozom, koji na scenu stupa dvadesetak godina nakon Maradone, stvari stoje ponešto drukčije. Po tjelesnoj konstituciji i potezima na terenu Maradonu i Messija se, dakako, često uspoređuje, ali je Messijevo tijelo pritom percipirano u specifičnom kontekstu Barceloninog igračkog fonda potkraj 2000-ih i njihovog tiki taka116 nogometa.

Trostruki dobitnik Zlatne lopte za najboljeg nogometaša svijeta, Argentinac Leo Messi, nema tipičnu nogometašku figuru, nije visok niti snažan, nego je vrlo nizak i djeluje pomalo nezgrapno, a o njemu mediji pišu i govore da je prototip nove generacije nogometaša niskog težišta koji imaju iznimne motoričke sposobnosti za laku promjenu pravca kretanja, čime često bivaju neuhvatljivi za svoje protivnike. Ta Messijeva kvaliteta odlično korespondira s njegovim razmišljanjem na terenu odnosno njegovom sposobnošću mijenjanja odluke u se-

116 Radi se o specifičnom stilu igre koji osim nogometnog kluba Barcelone unatrag pet i više godina njeguje i španjolska reprezentacija (sastavljena dobrim dijelom od Barceloninih igrača), a naglasak je na velikom broju kratkih dodavanja na sredini terena kojima se protiv-nik iscrpljuje dok se strpljivo čeka prava prilika za konkretizaciju akcije.

kundi.117 Medijska naracija o Messiju kao igraču ispred svog vremena zadire i u povijest razvoja njegovog tijela. Barcelona je, naime, dovela Messija u svoje redove još u dječačkoj dobi te mu omogućila da pu-tem genetskih terapija riješi svoj poremećaj hormona rasta.

Osim što ga se po nogometnom umijeću stavlja uz Argentinčev bok, Cristiano Ronaldo za medije ima, premda iz drugih razloga, podjednako zanimljivo tijelo kao i Messi. O njemu se, u strogo nogo-metnom kontekstu, piše i govori ponajviše zbog isklesanog torza koji asocira na predani rad na tijelu. Snagu i brzinu, po zapažanju medija, Portugalac je nadogradio primjetnom količinom i vještinom padanja na travnjak kao posljedicom suparničkih dozvoljenih i nedozvolje-nih startova na njega. Dok kamere na terenu imaju pregršt razloga u stopu i izbliza pratiti njegovu igru, u sportskom se tisku i na radiju naglašavaju fotogeničnost Portugalca i njegove manekenske manire ponašanja. Time se zapravo opravdava usmjeravanje medijske pažnje i na nogometašev ljubavni život. Kroz medije se provlači i Ronaldovo očinstvo (JL, 9.7.2010), pa se tako kontrolira i mijenja li on svom sinu pelene. Govori se i piše o Ronaldovoj upotrebi tijela na terenu, ali medijima ne promiču niti njegove tjelesne prakse i navike izvan terena.

Tako ne samo televizijsko, nego i pisano i radijsko novinarstvo upozorava da je u nogometu na snazi era superpanoptikuma te da novi momenti postmodernog nadziranja dohvaćaju tijela nogometa-ša i kad ovi igraju i kad ne igraju.

117 Ako se Messijeve igračke odlike promotre kroz prizmu Merleau-Pontyjevog koncepta “subjekt igračkog tijela” (Hughson, Inglis i Free, 2005:144) onda su one itekako povezane, baš utoliko što je tijelo neodvojivo od uma. Osvrt američke skijašice Lindsey Vonn na vlasti-to skijanje također svjedoči o suradnji tijela i uma pri sportskoj izvedbi. Za svoj slab nastup u utrci superveleslaloma na Svjetskom skijaškom prvenstvu u Garmischu, Vonn je pronašla zanimljivo objašnjenje u tome da informacije nisu dovoljno brzo dolazile do njezine glave i da je stalno zaostajala za stazom. Ustvrdila je da su je hupseri na stazi bacali na sve strane i to zato što je njeno tijelo bilo jedna vrata ispred uma (SN, 14.2. 2011).


Tijelo više nije tvrđava koju se štiti kao prostor privatnosti. Ono je već dijelom superpanoptikuma. Aspekti objektiviranja tijela unutar postmodernog nadzora mogu se prepoznati u posvemašnjoj vidlji-vosti tijela za instance nadziranja, koja je sad već gotovo konstantna u nekim kontekstima, te u povećanoj pažnji koja se poklanja tijelu samom kao izvoru podataka. (Lyon, 2007:55)

Među zvijezdama vrhunskog sporta sličan je tip latino zavodnika, i to ako je suditi po medijima već zbog svog tjelesnog izgleda, španjolski tenisač Rafael Nadal. Njegov torzo i noge upućuju na iznimnu fizič-ku pripremljenost, a preplanuli ten usmjerava medijski interes i izvan teniskog terena pa novine prate Nadalov izlet u manekenski svijet i snimanje reklamnog editorijala za Armani (SN, 21.1.2011), čime on slijedi već utrtu stazu Cristiana Ronalda.

Ovdje istaknuti primjeri Cristiana Ronalda i Rafaela Nadala mož-da bi mogli dati naslutiti kako seciranje seksualnosti više nije tipično isključivo za razmatranje ženskog spola u sportu, ali nerazmjer je i dalje prisutan jer je kod sportašica atraktivan fizički izgled ono prvo što pobuđuje pažnju medija. Prema tome, nije nimalo slučajno da one baš i ne dospijevaju lako do pozicija kakve u medijima uživaju Maradona i Messi, čija su tijela zanimljiva ponajprije zbog njihovih sportskih izvedbi. Muško tijelo u sportu može biti interesantno na puno načina nevezanih za seksualnost, a sportska izvrsnost je obič-no prioritetna i izaziva divljenje. Tako se u sportskom tisku često ističu dugačke noge i velik korak jamajčanskog sprintera Usaina Bolta, ali se analizira i njegova sklonost dužem spavanju i prehrani u McDonalds’u jer se drži da sve to može imati utjecaj na njegovu brzinu na stazi.

Vezano uz tijelo sportaša, zdravlje je još jedna velika tema koja za-okuplja medije. Brazilski nogometaš Ronaldo Luis Nazario de Lima, poznat i po nadimku Il Fenomeno, posljednje je trenutke svoje velike karijere proveo u domovini igrajući za Corinithians, a odluku o pre-stanku bavljenja nogometom donio je u 34. godini života jer je, kako

kaže, “izgubio bitku s tijelom”. Unatrag nekoliko godina imao je problema s prekomjernom tjelesnom težinom pa su ga mediji počeli etiketirati “debeljkom” i “masnim”. Paradoksalno je da se na vrhuncu njegove karijere o Ronaldu pisalo i govorilo kao o iznimno brzom igraču, strelovitog starta, da bi na koncu bio omalovažavan jer se vu-kao po terenu. Tek je na oproštajnoj konferenciji za novinare otkrio da svi njegovi tjelesni problemi proizlaze od bolesti štitnjače, a da se lijekovi koji bi mu eventualno pomogli nalaze na listi nedopuštenih za profesionalne nogometaše (SN, 15.2.2011).

Dok se Ronalda putem televizijskih ekrana moglo pratiti kako nastupa i pritom uočiti njegov za nogometaša neprimjereni trbuščić, a tek naknadno iz pisanih medija saznati da iza toga stoji dugotrajna borba njegovog tijela s bolešću, slučaj bivšeg hrvatskog teniskog repre-zentativca Marija Ančića po mnogočemu je suprotan. Ančića se dugo vremena na televiziji nije moglo vidjeti da igra tenis jer su ga bolest i ozljeda sprečavali u nastupanju. No čitavo su to vrijeme pisani mediji ne samo izvještavali o njegovim medicinskim terapijama i sporadič-nim pokušajima da uzme reket u ruke, nego se sudbina njegovog tijela mogla popratiti u brojnim komentarima i kolumnama. Oni su konstatirali važne datume i događaje unutar Ančićeve povijesti bole-sti, ali su se od mononukleoze i problema s ozljedom leđa onda znali udaljavati u naricanje o njegovoj visini, građi, splitskim “teniskim” genima i svemu drugom tjelesnom što ga je bilo predisponiralo za velike domete u tom sportu. I dok je ozbiljnost njegovog fizičkog stanja bila takva da se i on sam u intervjuima znao požaliti kako se poznati svjetski liječnici kod kojih je bio na pregledu ne mogu složiti oko dijagnoze, paralelno se njegovo tijelo skupa s bolesti i ozljedama razvlačilo i “pregledavalo” po novinskim stupcima.

Ispada da mediji, u ovom slučaju pisani, tako katkad žive ne samo od aktivnih i uspješnih sportaša, nego i od onih koji “žive s boli”, a takvih nije malo, jer je to uostalom sudbina koju riskiraju svi koji se bave vrhunskim sportom. Tjelesni pothvati i tjelesne muke tako


su, mada značenjski dijametralno suprotni, integralni dijelovi iste naracije o sportskom životu. Snaga pisane ili radijski izgovorene ri-ječi često može i bolje dočarati nečiju bol i ozljedu, no što ih može prikazati slika.

Sportsko tijelo pred fotoobjektivom i kamerom

U 1980-ima se s pojavom tabloida otvara novo poglavlje u pisanom sportskom novinarstvu. Potencira se senzacionalistički pristup sport-skim događajima i temama, pri čemu se obilato koriste računalna teh-nologija i tisak u boji te se u prvi plan promiču šokantne fotografije sportskih zvijezda odnosno njihovih tijela (usp. Whannel, 2001:139; Šaver, 2009:18). Najvažniji je objekt sportske fotografije ljudsko ti-jelo, kao glavni instrument u sportu. Međutim, ono je na sportskoj fotografiji uvijek obdareno širom reprezentacijskom ulogom time što je seksualizirano te rodno, rasno ili nekako drukčije obilježeno (usp. Rowe, 2004a:143).

Ništa manje intrigantne od fotografija tabloida ne moraju biti ni fotografije i snimke sportaša koje koristi reklamna industrija, s bit-nom razlikom što sportaši i sportašice u komercijalne svrhe poziraju, dok su u novinsko-istraživačke svrhe nerijetko doslovce progonjeni. Tako je, reklamirajući poznatog proizvođača guma Pirelli, američki atletičar Carl Lewis na fotografiji postavljen u za njega kao sprintera tipičan položaj pripreme za start utrke. Dotičući prstima ruku tlo, on kao da iščekuje startni pucanj, no pogled mu nije, kako to obično biva, uprt u stazu ispred njega, već on gleda u smjeru fotoaparata, čime je jasno dano do znanja da pozira. Dakle, statičan je i njegova je potencijalna dinamika neostvarena. Na to dodatno ukazuje či-njenica da ne nosi sprinterice. Naime, prava je provokacija Pirellija, inače poznatog po tome što producira kalendare sa slikama oskudno odjevenih ljepotica u provokativnim pozama, ta što konvencionalnu

identifikaciju Carla Lewisa kao tamnoputog supermaskulinog trkača propisno uzdrmava integrirajući u fotografiju njegovu “femininost” elegantnim crvenim cipelama s visokim potpeticama. Tim se pot-kopavanjem stereotipa izrazite muškosti tamnoputih sportaša gleda-teljima podastire dvosmislena seksualna i rasna poruka. Dojam je dodatno osnažen natpisom na vrhu fotografije: “Moć nije ništa bez kontrole” (Hall, 2002:233).

U interpretaciji Stuarta Halla, koja je uklopljena u njegovu okvir-nu tezu o spektakularizaciji “drugog”, naglasak je na tome da “foto-grafija radi na označavanju razlike” i da to otvara različite zavodljive interpretativne mogućnosti iste. Bez obzira obrati li se pozornost na fotografijom istaknutu rasnu, seksualnu ili spolnu razliku, ne može se zanemariti Pirellijev “dodatan rad” na atletičarevom tijelu, koje je već samo po sebi “sportski istesano” i time bitno različito od tijela koja to nisu. Tko god da je fotografiju osmislio, samo se upisuje u niz kontrolora i nadziratelja Lewisovog tijela, kao što i onaj koji je gleda tek djelomice preuzima na sebe nadziranje tog tijela putem medija fotografije te nadziranje značenja koja iz fotografije mogu proizaći.

Ista fotka može nositi nekoliko prilično različitih, katkad dijame-tralno suprotnih značenja. Ona može biti slika sramote ili trijum-fa, ili oboje. U fotografiji se, reklo bi se, kriju mnoga potencijalna značenja. No ne postoji jedno, istinito značenje. Značenje “pluta”. Ono ne može biti konačno fiksirano. Kako god, nastojanje da ga se fiksira jest rad reprezentacije koja intervenira u mnoga potencijalna značenja kako bi privilegirala jedno. (Hall, 2002:228)

Zahvaljujući prije svega feminističkom znanstvenom doprinosu u području sporta, način na koji se fotografiraju i snimaju ženska sportska tijela opravdano je shvatiti kao kudikamo provokativniji, a samim time i moralno problematičniji no što je slučaj s načinom uslikavanja muških tijela. Naime, ženska su sportska tijela na foto-grafijama i snimkama često opredmećena i seksualizirana pa se to


zapravo nameće kao problem svih, a ne samo nekih žena u sportu. Doduše, sportašice se s tim problemom nose na različite načine, često izmičući iz pozicije objekta u poziciju subjekta događanja.

Premda se one sportašice koje su glamurozne na komercijalan način ili su seksualno različite ili devijantne fotografiraju i o njima se naj-češće piše, seksualizirani imidž favorizira se kod svih sportašica. No ženske sportske zvijezde nisu tek pasivni objekti u ovom procesu – iako su uhvaćene u imperative moderne potrošačke kulture tako da osiguravaju zadovoljenje drugih ljudi, one također iskorištavaju vlastitu seksualnost da pridobiju medijsku pažnju, javni interes i novac. (Jennifer Hargreaves, 1994:162)

Dakle, s jedne strane stoji činjenica da je među sportskim fotografima odnosno urednicima medija koji te fotografije naručuju najtraženija takva snimka sportašica koja ima neku erotsku dimenziju – u rasponu od poza primjerenijih za žene angažirane u mekoj pornografiji, preko fokusiranja na bokove i grudi kao na nekakve označitelje seksualnosti pa do naglašavanja napućenih usana. Podosta takvih fotografija na jednom mjestu donosi magazin Sports Illustrated, čija povijest izla-ženja od 1954. naovamo pruža dovoljan broj momenata i dovoljno razloga za kritiku rodnih politika sportske fotografije, da se na provo-kativnu dimenziju tog časopisa može gledati i pozitivno, uzimajući u obzir znatan doprinos iste za feminističku kritiku.118 Uostalom, i sam časopis ponekad parodira vlastite fotografske žanrove i preferencije, kao što je to učinio u jednom izdanju iz 2002. godine namijenivši za tu priliku izmišljenoj 17-godišnjoj uzbekistanskoj tenisačici Simonyi Popovoj da zauzme “privilegiranu” poziciju Anne Kurnikove.

118 Od 1997. godine izlazi i časopis Sports Illustrated for Women, čije bi se postojanje možda i moglo shvatiti kao znak progresa za ženski sport te bi se na njega moglo gledati kao na novi izvor pozitivnog samozamišljanja za žene, samo kad on ne bi bio u statusu kćeri svomu prethodniku dugog staža i prepoznatljive politike (Messner, 2002:92-93).

Unatoč takvim postmodernim dosjetkama koje uključuju manipula-ciju samosvjesnim pikantnim sportskim imaginarijem, dominantna forma sportske fotografije ostaje, paradoksalno, snimak fokusiran na tijelo u akciji. Pritom je objekt u pokretu, no medij je sposoban samo zaustaviti djelovanje i zamrznuti trenutak. Što se onda događa kad se statičnim sportskim slikama udahne život? (Rowe, 2004a:170)

Ako je o ženama i seksualnosti i dalje riječ, drukčiji tretman no na fo-tografijama žensko sportsko tijelo nema ni pred televizijskom kame-rom. Seksualizirani prikazi ženskih sportašica samo su dio i izdvojeni primjer sveopćeg bombardiranja seksualiziranim slikama žena, ali tom primjeru svojstvena poruka – kako je ženska seksualnost važnija nego sportske sposobnosti žena – vrlo je snažna i pothranjuje neu-pitno prisutni seksizam u svakodnevnom sportskom diskursu, a u konačnici potiče i institucionaliziranu spolnu i rodnu diskriminaciju (Jennifer Hargreaves, 1994:164-165).

S druge strane, postoje i sportašice čija snimljena i fotografira-na tijela mnogočime upozoravaju da je danas odnos sporta i ženske seksualnosti bitno složeniji no što bi možda sugerirale prethodne opservacije. Takve su, recimo, plivačica Jenny Thompson i skakačica u vis Amy Acuff.

Pogrešno je na te sportašice gledati jednostavno kao na razvlaštene lakovjerne osobe koje su si dopustile da ih “objektivira” snažan kul-turni sistem. Moramo uzeti u obzir i djelovanje žena koje poziraju. To su snažne i talentirane mlade žene koje vjeruju da same donose odluke o svojim životima i tijelima. Štoviše, one često i ne nalaze kontradikciju između projiciranja estetike poželjne heteroseksualne femininosti i atletskog habitusa fizičke snage, moći i sposobnosti. (Messner, 2002:103)

Isto su tako brojni i primjeri koji ukazuju na nepristajanje sportašica da budu pasivnim objektima modnih i komercijalnih diktata. Pre-


rano preminula zvijezda atletike Florence Griffith Joyner119 svakako je jedan od najpoznatijih primjera sve raširenije prakse sportašica da same izabiru i kreiraju vlastiti imidž, nerijetko radikalno različit od stereotipa koji se uz njih vezuje. Na taj način treba promatrati njezi-no ekscentrično pokazivanje fizičke i seksualne snage, ujedinjavanje ženstvenosti s naglašenom fizikalnošću i atletizmom. Iza rapidnog razvitka njezine mišićne mase krio se naporan trening, no uz te mišiće dolazila je i usko pripijena pomodna atletska odjeća, brižno njegovani i nalakirani, iznimno dugački nokti na prstima ruku te neizostavna šminka i nakit.

Tim se primjerom nipošto ne negiraju bliske poveznice između ženskih sportova i ženske seksualnosti, nego se njime ističe složenost tog odnosa, koja dopušta da se sportašice istovremeno promatraju i kao aktivne i kao iskorištavane (Jennifer Hargreaves, 1994:167-168). Tenis bolje od ikojeg drugog sporta nudi primjere za takvu konsta-taciju (usp. Smart, 2005:167-168), a sestre Williams bi se razložno moglo smatrati sljedbenicama agresivne femininosti kakvu je puno prije njih promovirala Flo-Jo. Samopouzdanje kojim one zrače na terenu i izvan njega te kojim potkrepljuju svoju fizičku i seksualnu snagu, kombiniranu s izrazitom modnom osviještenošću, djelotvor-no nagriza popularnu predodžbu o pasivnim sportašicama, predispo-niranima za muški voajerizam i posjedovanje.

Shvatljivo je da kamere u stopu prate “Spice Girls” svjetskog te-nisa120, ali teniski dvoboji katkad k tome pružaju i zavodljivu mo-gućnost paralelnog prikazivanja “glamuroznih” tenisačica i njihovih

119 Florence Griffith-Joyner umrla je 1998. godine od srčanog udara, u dobi od 38 godina, a njezina se iznenadna smrt pripisivala velikoj količini lijekova koje je konzumirala radi poboljšanja izvedbe. Inače, upravo je njezina hiperfeminina pojavnost u dobroj mjeri maskirala uobičajene maskulinizirajuće i slične fizičke učinke takve vrste lijekova.

120 U jednom intervjuu iz 1999. godine Martina Hingis svrstala je sebe, Kurnikovu i Venus Williams u tu kategoriju. Uz Hingis se još veže i etiketa “Swiss Miss”, a njezinu poziciju transnacionalnog celebrityja – “global Hingis” – prijemčivog za raznovrsne naracije i “čitanja” secira Michael D. Giardina (2001).

manje “glamuroznih” protivnica. Takav je slučaj bio u ženskom fina-lu Australian Opena 1999. godine kad se Martina Hingis namjerila na Amelie Mauresmo, Francuskinju koja se senzacionalno probila u završnicu turnira. Problematizirajući način na koji australski pisani mediji prate nastupe tenisačica na tom Grand Slam turniru, njihovu fizičku pojavnost i seksualnost, Deborah Stevenson prisiljena je uzeti u obzir i televizijske prijenose mečeva (usp. Stevenson, 2002) jer je susret kamere s tijelima i njihovim atributima pretpostavljiva polaziš-na točka za svu daljnju apsorpciju medijskih komentara koji ta tijela “nadograđuju”. Vizualni dio televizijskog prikaza Amelie Mauresmo u finalu otkriva njezinu zapanjujuću fizičku snagu, osobito ako se ta impresivna mišićna masa usporedi s krhkom, nejakom građom njezine suparnice.

Međutim, ono što se može nadzirati zahvaljujući kameri ili foto-aparatu, primjerice to da je Francuskinja tri godine ranije bila bit-no sitnija i mršavija no što je to u Australiji 1999, kad proživljava najuspješnije dane svoje karijere, samo je dio ukupnog šuškanja oko njezinog tijela, koje svojim oblikom i snagom ugrožava hegemonij-sku muškost. Naime, Mauresmo od ženskih standarda u sportu ne odudara samo svojim izgledom, već i otvorenom homoseksualnošću, pri čemu njezina mišićavost prijeti i prirodnosti tijela, pobuđujući sumnju u uzimanje nedozvoljenih stimulansa. Dakako, medijski nadzor nad tijelom u ovom je primjeru tek derivacija složenijeg fe-nomena i problema, a neporeciv je dojam da sve skupa i ne bi bilo toliko eksponirano niti bi tijelo i identitet Mauresmo predstavljali medijima tolike izazove da ženski tenis nije od 1990-ih naovamo postao istinski globalnim sportom.


Sport, tijelo i novi mediji

Medije se danas više nikako ne može razumjeti kao monolitnu strukturu koja proizvodi uniformne učinke, jer pojava novih medija i multimedijskih sadržaja označava pomak prema većoj mobilnosti, fleksibilnosti i interaktivnosti. Široka rasprostranjenost i sveprisut-nost medija podrazumijeva da su oni usađeni u materijalne objekte i okolinu, tijela i odjeću, zone prijenosa i prijema. Ti i takvi mediji prožimaju danas naša tijela, kulturu i društvo, štoviše sve stane u i sve se svodi na minijaturne elektroničke naprave, računalne čipove kojih ima svuda uokolo (Featherstone, 2009:2-3).121

Digitalna je revolucija u 1990-ima eliminirala tehnološke barijere koje su razdvajale medije od telekomunikacija, a oboje od računala i informacija. Dakako, krajnji je oblik globalnih medija danas udružen sa sudbinom globalnih telekomunikacija i računala. Konvergencija novih medija uslijed fuzioniranja televizije, računala i telefona omo-gućava krajnjim korisnicima veću kontrolu i više izbora, a samim time je nekadašnji savez sporta i televizije stavljen na kušnju (usp. Horne, 2006:64-67).

Kao što je općenito promijenio organizaciju sporta, globalizacijski proces je unatrag dva desetljeća izmijenio i tradicionalne načine na koje su se medijski sportovi proizvodili, isporučivali i konzumirali. Informacijske i komunikacijske tehnologije otvorile su sportu nove mogućnosti da prenosi svoje poruke i stvara nova tržišta. Nadiranje “računalnog doba” i nastajanje “informatičkog društva” u svijetu su sporta označili početak interaktivne ere digitalne telekomunikacije. Internet te s njime povezana virtualna stvarnost i druge multime-

121 “Intenzitet tih promjena predstavlja izazov za teoretičare koji nastoje shvatiti novona-stale uvjete za generiranje i prenošenje znanja te odnos istoga prema širenju digitaliziranih informacija i novih načina svakodnevne komunikacije. Teoretiziranje sveprisutnih medija postaje integralnim dijelom teoretiziranja kulture i društva danas” (Featherstone, 2009:3).

dijske aplikacije pružili su nove mogućnosti potrošačima, koji su se najednom našli pred izborom između puste gomile servisa i ponuđa-ča unutar komunikacije “svih sa svima” (Boyle i Haynes, 2000:220).

Takva je situacija dodatno pospješila već otprije dinamičnu pri-rodu industrije sportskih medija, a kao ono najvažnije i najrevolu-cionarnije nadaje se dokinuće jednosmjernog putovanja sportskih informacija. Mada su nove medijske tehnologije zamjetno proširile kanale kojima različiti profesionalni mediji dopiru do sportske pu-blike te makar dolazi do proliferacije sportskih sadržaja na digitalnoj televiziji, mobilnim telefonima i internetu, novonastala mogućnost interakcije po važnosti nadilazi sve druge novine.

Internet tako, što se sporta tiče, nudi interaktivnost putem chat rooma i grupa za rasprave, preko stranica za sportske ekipe i vježbu, kroz mrežne sportske igrice za više igrača i sportsko klađenje (Davis i Duncan, 2006:245-246). Internetski korisnici ne samo da su zahva-ljujući svim tim opcijama permanentno upoznati s time što se doga-đa s nekim sportašem i sportašicom, već mogu komentirati njihovo zdravlje, izgled, izvedbu te manipulirati i kalkulirati sa svim stečenim i proslijeđenim informacijama. Forumi takvog tipa su na neki način nadogradnja tekstualnom komentiranju sportskih događaja uživo preko interneta.

Zapravo je to tekstualno komentiranje sportskih događaja uživo interesantna postmoderna kulturna forma koja se nameće kao izazov vizualnim spektaklima što ih od sportskih događaja čini televizija. Ono nipošto ne označava povratak u predelektroničko doba, u ko-jem bi pisana riječ povratila svoju moć opisivanja i imaginacije, nego je iskorak u postvizualno doba i predstavlja završnu racionalizaciju vida i slike koji su pounutreni do stupnja da više nisu potrebni u svom vječnom posrednom obliku. Pojavljivanje i popularnost takve postvizualne fanovske potrošnje internetskog tekstualnog pokrivanja sporta uživo svjedoči o tome da se gledateljski sport izmiješao sa svo-jim tehnologijama prikazivanja i distribucije (Sandvoss, 2004:50-51).


O istome još i više svjedoče proizvedeni komentari fanova, koji su nerijetko reakcije ne samo na nešto neposredno pročitano na mrežnim stranicama, već i na nešto neposredno viđeno na televizi-ji. Samim time, internet je i mjesto prelijevanja vizualnog nadzora sportskog tijela, bilo na malim ekranima bilo na zaslonima računala, u razne druge oblike nadzora, jer informacije i podaci o tijelu kolaju u svim smjerovima, a svakako i u pisanom obliku, svejednako podi-žući postojeće stupnjeve informiranosti i upotpunjavajući postojeće baze znanja.

Načini na koje internet apsorbira sport i tijelo u njemu ipak su nesvodivi isključivo na interpretaciju koja tvrdi da se nalazimo u postvizualnoj eri, osobito stoga što modu tekstualnog prenošenja sportskih događaja uživo posljednjih godina permanentno potkopa-va internetska ponuda “televizijskog prijenosa” sporta. Naravno, sve dok u sportu traje “doba slike”, aktualan je i bodrijarovski tip analize koji upozorava da se znak potpuno odvojio od onoga što označava odnosno da televizijska slika zamjenjuje i time ugrožava stvarnost. Ako se iz te pozicije interpretira tragedija na Heyselu 1985. godine ili se nekoj nogometnoj utakmici pripiše epitet “fantomska”122, što tek reći za digitalne sportske igrice? Imitiraju li one pravi ili televizijski sport?

Naime, kako je računalna tehnologija napredovala, digitalne igri-ce postaju sve realističnije. Gotovo sve današnje digitalne sportske igrice ne samo da uključuju imena pravih, stvarno postojećih klu-bova i sportaša, nego uspijevaju prenijeti boju kože, kose i izgled lica sportskih zvijezda koje prikazuju. Štoviše, nastoji se po stvarnom modelu načiniti njihova tjelesna konfiguracija i pokreti da bi igrači

122 Baudrillardove primjere i njegovu ideju “hiperrealnosti” kritički preispituje Steve Redhead promatrajući finala svjetskih prvenstava u nogometu iz vizure popularno-kultural-nih studija (Redhead, 1998).

kontrolirali njihovo pomicanje i da to bude isto onako kao kad se ti nogometaši, košarkaši i tenisači kreću po pravim terenima.123

Kad je u sezoni 2008/2009 vratar Palerma Marco Amelia u pr-venstvenom susretu talijanske Serie A obranio jedanaesterac Ronal-dinhu, kao jedan od glavnih junaka pobjede njegove momčadi nad Milanom nakon utakmice imao se priliku pohvaliti da je “pročitao” Brazilčev udarac jer se sjetio Playstationa. Tamo je, naime, stotinu puta obranio jedanaesterac Ronaldinhu, a na pravom terenu sve je bilo identično i izvođačevi su pokreti bili isti.

Iako se čini logičnim da je interes za sportove doveo do postojanja i širenja digitalnih verzija tih sportova te velikog potrošačkog interesa za njih, danas je definitivno riječ o reverzibilnom odnosu između njih. Naime, digitalne sportske igrice “uvoze” neke sportove na po-dručja gdje oni baš i nisu zastupljeni niti praćeni. Takav je primjerice slučaj s američkim nogometom i bejzbolom, tipičnim sjevernoame-ričkim sportovima koji u mnogim krajevima svijeta imaju slabiju ili nikakvu recepciju. S digitalnim sportskim igricama se i to mijenja (usp. Crawford, 2004:151).

Telekomunikacijske mreže omogućavaju pristup internetu i igra-nje igrica i na mobilnim aparatima, čime sportski sadržaji bivaju dostupni praktički uvijek i svugdje, a olakšana je i ubrzana svaka eventualna intervencija kroz komunikaciju.124 Hitrina doznavanja, procesuiranja i iskorištavanja podataka uz upotrebu telekomunika-cijskih pogodnosti unosi velike promjene i u svijet sportskog klađe-nja.125 Primat preuzima klađenje uživo, koje se može shvatiti i kao

123 Postoje i one digitalne igrice koje svojim korisnicima omogućavaju da “poprave” sportsku stvarnost pa tako, primjerice, suprotstave i usporede boksačke šampione koji su pripadali različitim vremenima poput Mohammada Allija i Lennoxa Lewisa (Crawford, 2004:146-153).

124 O ulozi tvrtke Vodafone u engleskom nogometu i ulozi mobitela u životu navijača Manchester Uniteda u sklopu svoje studije o sportu u potrošačkoj kulturi piše John Horne (2006:64).

125 U tenisu se to posebno osjetilo kad je u nekoliko navrata prilikom klađenja uživo postojala opravdana sumnja u pokušaje prevare. Neposrednim i posrednim uvidom u stanje


višestruko nadziranje upražnjava li se posredstvom telekomunikacij-skih mreža, jer se tada paralelno odvija gledanje sportskog događaja i izvršavanje uplata na taj događaj.

Mogućnost klađenja preko BskyB-a histerizira čin gledanja. To je glavna razlika između klađenja na kriket ili boksački meč u 18. stoljeću i klađenja na nogometnu utakmicu na BskyB-u – potonje je zavodljivo interaktivno. Gledatelj koristi dostupnu tehnologiju i svoju pretpostavljivu učenost da razlomi utakmicu u znakove i mje-sta konzumacije (trenutke, kutove, okvire, obrasce i tendencije) s očekivanjem dobitka (i financijskog i zadovoljstva poznavanja mate-rije i predviđanja). (Schirato, 2007:133)

Unatoč nekim pomacima u sportskom polju, potaknutima globaliza-cijom i pojavom novih medija, te posljedičnom reflektiranju istih na medijsko nadziranje tijela u sportu, iz pojedinih se teorijskih pozicija postmoderno stanje u ovoj sferi može interpretirati kao implozija umjetnosti i sporta, implozija tijela i sporta te implozija slika i spor-ta. Interpretacijske linije koje kreću od Adornove ili Baudrillardove filozofije prepoznaju postmoderne pomake, koji, međutim, ne znače nikakav napredak jer se ideologije samo maskiraju, hegemonija zado-biva nove oblike, a kulturna reprodukcija uzima novi zamah. Takva seizmografija postmodernog sporta utvrđuje katastrofičnost stanja, nalazeći u njemu izopačenu umjetnost, podčinjena tijela i slike iza kojih ne stoji stvarnost (usp. Rail, 1998).

U postmoderni ima manje žudnje za sportom nego sporta žudnje: neprekidne i rastuće žudnje za novim proizvodima, podražajima i emocijama – žudnje pothranjene, ali nikad do kraja ispunjene me-dijima i slikom. Sportski mediji ne izmiču toj logici. Postmoderna era svjedoči pravoj eksploziji medijskih sportova, a potreba da se dopre do šire publike potaknula je pojavljivanje novih tehnologija

na terenu anticipirale su se predaje tenisača zbog ozljeda ili njihova tankiranja pa se u skladu s time reagiralo velikim uplatama na povoljne koeficijente.

koje trebaju stvoriti atraktivnije, dramatičnije i uzbudljivije sportske spektakle. (Rail, 1998:151)

Iz te je perspektive jasno da nikakav internet niti moment interakcije ne mijenjaju bit odnosa između proizvođača medijskog sadržaja i nje-gove publike. Naposljetku, medijsko kontroliranje sportske publike i, od tog neodvojivo, medijsko nadziranje tijela u vrhunskom sportu samo su mali segment mnogo šireg i sveobuhvatnijeg problema.

ZAKLJUČAK Argumenti za kulturološku perspektivu

U ovoj se studiji krenulo od pretpostavke da još uvijek postoji mo-ment nelagode pri odabiru sporta za istraživački predmet u društve-nim i humanističkim znanostima te da se negiranjem ili zanemariva-njem te nelagode riskira da ona preraste u problem. Već i činjenica da podnaslov – vrhunski sport iz kulturološke perspektive – zapravo nadograđuje naslov, odnosno pomaže uobličiti središnju tezu, svje-doči da legitimiranje nove istraživačke paradigme, zasnovane na drukčijim pristupima predmetu koji je ionako nedostatno afirmiran, nije nimalo jednostavan proces.

Moment nelagode je u ovom slučaju sadržan u procijepu između pitanja ima li u sportu ičega što bi se moglo shvatiti kao nadzor nad tijelom i pitanja kako je taj nadzor nad tijelom povezan s kulturološ-kim. To se pak razvilo u sljedeću dvojbu: postoje li u sportu različite politike i prakse nadziranja tijela za koje bi se unutar kulturalne te-orije i kulturalnih studija mogla pronaći odgovarajuća tumačenja ili se možda tek iz kulturološke perspektive neke situacije i događaji u sportu mogu objasniti kao nadzor nad tijelom?

Pristup sportu kao “načinu života”, ali istodobno i kao “polju borbe”, smješta predmet istraživanja pod kulturološko okrilje, pozi-cionirajući se unutar šireg spektra kulturalne teorije, uz jasno izražen afinitet prema kulturalnim studijima. Premda se kulturalne studije u pravilu povezuje s Centrom za proučavanje suvremene kulture Sve-učilišta u Birminghamu, a razvitak se kulturalnostudijskog interesa

216 Nadzor nad tijelom Argumenti za kulturološku perspektivu 217

za sport povezuje ako ne s Birminghamom, onda svakako s Velikom Britanijom, jer su ranija istraživanja orijentirana mahom na britansko podneblje i kulturu, u ovom su radu podjednako uzeti u obzir članci i studije američkih, kanadskih, australskih i inih istraživača sporta. Naime, sličnost njihovih tematskih preokupacija ukazuje na to da se razmjerno kratka tradicija kulturalnostudijskog proučavanja sporta može legitimno promotriti i s generalnog stajališta, unatoč kulturnim specifičnostima i geopolitičkim različitostima spomenutih zemalja i društava. Konstantno naglašavajući da kulturološka perspektiva osigurava inovativne modele i metode za razumijevanje društvene i kulturne važnosti sporta, ova studija afirmira specifične ideje i teorije koje kulturalni studiji usvajaju i proizvode, izdvaja konkretna mjesta i probleme na koje se oni fokusiraju te, gdje god je to moguće, koristi pojmovni aparat kojim se oni služe.

Upuštanjem u tako nešto, u njoj se nipošto ne pretendira raskrstiti s “društvom” i “društvenim”, već se nastoji promovirati neka drukčija gledišta, koja bi imala prije svega poslužiti kao izazov okoštalim ma-tricama istraživanja uloga i funkcija sporta u društvu i društvenom životu. Naime, status izmještenosti, neortodoksnosti i marginalnosti, na koji je praktički svako proučavanje sporta bilo prisiljeno naviknu-ti se, shvaća se kao dobrodošao kulturalnostudijskom angažmanu u ovom području, ponajprije za razvijanje specifičnih tematskih intere-sa i originalnih smjerova tumačenja rubnih i prikrivenih fenomena u svijetu sporta. Otuda ovdje zastupljeno naginjanje sportskim studijima, koji na tragu kulturalnih studija, ne libeći se osloniti na raznovrsna teorijska naslijeđa i metode različitih disciplina, u interdisciplinar-nom duhu nude svježe poglede i provokativnu analizu kulture sporta. No bez obzira na učinke sportskih studija, oni još ne mogu dostići disciplinarni autoritet kakav je svojim ranijim zaslugama bila stekla, a u međuvremenu dobrano i potrošila, sociologija sporta.

Kako bi se suzio istraživački prostor, a izoštrila istraživačka per-spektiva, u fokus studije je postavljen vrhunski sport, koji se sagledava

u okviru potrošačke kulture. Ekonomski prizvuk kategorije potrošnje i kapitalističko zaleđe vrhunskog sporta pritom su izbalansirani, a njihova je snaga ublažena izborom argumenata i teza onih društvenih i kulturalnih teoretičara te onih proučavatelja sporta koji iz različitih pozicija potkopavaju marksističko naslijeđe i proširuju uske vizure političke ekonomije na ovom području. Uz bok “sociološkom” poj-mu potrošačkog društva postavljeni su “kulturološki” pojmovi masov-ne i popularne kulture čime je naviješteno preplitanje niti društva i kulture kroz čitavu argumentacijsku liniju.

U skladu s time, kao nosivi za ovu studiju odabrani su odgovaraju-ći fragmenti opusa francuskog povjesničara ideja Michela Foucaulta, na temelju kojih su nastali brojni zanimljivi radovi istraživača sporta iz različitih društvenih i humanističkih znanosti i disciplina. Protu-mačeno je u kojem je sve smislu Foucault zaslužan za prepoznavanje naslovnog fenomena odnosno utvrđeno gdje se i kako u analizu ra-zličitih situacija i praksi iz svijeta sporta uklapaju izdvojeni momenti njegova opusa. U svakom slučaju, Foucaultova su djela potaknula da se ranije apostrofiran moment nelagode prepozna kao izazov za temu ove studije.

Tako su kategorije tijela i nadzora, ali i ona sporta, preciznije njiho-ve različite definicije, tipologije i tumačenja, podvrgnute kritičkom restrukturiranju. Pritom je za analizu i problematiziranje nadzora nad tijelom u vrhunskom sportu iznađena prikladna podloga u nizu recentnih radova poststrukturalističke i fukoovske provenijencije posvećenih sportu. Paralelno s njihovim integriranjem u užu i širu argumentacijsku liniju odvija se i kritički dijalog s divergentnim te-orijama i stavovima, pri čemu se razlozi za kritiku istih ne nalaze u njihovoj pripadnosti određenim strujama i školama mišljenja, nego u slabostima njihovih argumenata.

Manji dio razmotrenih radova usmjeren je na istraživanje općih značajki profesionalnog, natjecateljskog sporta, katkad shvaćenog kao elitni, a gdjekad ne sasvim jasno određenog kao vrhunski sport.


U njima kategorija vrhunskog sporta, na sličan način kao što se reci-mo uz kategorije kasne moderne, lake moderne odnosno refleksivne moderne u djelima eminentnih sociologa ne vežu precizne vremenske odrednice, uglavnom ne podliježe strožem vremenskom definiranju pa se historijski moment pojavljivanja vrhunskog sporta najčešće i ne detektira precizno. Po tom je uzoru i ovdje vrhunski sport povezan sa suvremenošću te je u dimenzijama globalizacije, medijalizacije, ko-mercijalizacije i celebritizacije protumačen njegov društveni, kulturni, politički i ekonomski kontekst.

Usredotočenje na vrhunski sport kao izdvojenu sferu sporta može se objasniti specifičnim tematskim interesom ove studije, a taj je in-teres ujedno i predodredio koje će osobitosti vrhunskog sporta biti u središtu pozornosti. Iako je važnost tijela kao glavnog ljudskog oru-đa u prakticiranju sporta primjetna i u rekreativnom ili u školskom sportu, nadzor nad tijelom je, u onom smislu u kojem ga se ovdje shvaća, ipak po mnogočemu distinktivno obilježje vrhunskog sporta. Stoga se kroz studiju nastojalo protumačiti kako stavovi samih akte-ra prema vrhunskom sportu te međusobni odnosi tih aktera unutar vrhunskog sporta utječu na to kakav će općenito biti odnos prema tijelu u njemu. Potonji odnos podjednako uključuje odnošenje pre-ma konkretnim tijelima sportaša od strane različitih instanci, pa i sportaša samih, i odnos prema tijelu kao konstruktu, ideji, projektu, mitu, dakle prema svemu onome što tijelo u sportu na trenutke ili konstantno jest, pokušava biti ili ga se takvim formira.

Upozoravalo se da za vrhunski sport karakteristična filozofija ne-prekidnog pomicanja granica, osim živog i življenog tijela, podjed-nako obuhvaća i društveno i diskurzivno konstruirano tijelo. Ujedno su prodiskutirane i nedoumice oko toga je li ljudsko tijelo podređeno umu i koja je narav suradnje između uma i tijela te da li imati tijelo ujedno znači i biti njegovim vlasnikom. Pokazalo se da je te nedo-umice prilično teško razriješiti u okviru binarnih podjela um/tijelo i struktura/djelovanje, koje već (pre)dugo opterećuju ovo područje

i na koje se recentni pristupi unutar studija tijela kritički referiraju nastojeći ih prevladati i iznaći neki spasonosni “treći put”.

S obzirom na to, a u skladu s popularnim tendencijama u studi-jima tijela, u ovoj je studiji kao ishodište proučavanja kulture sporta odnosno mjesta koje tijelo zauzima u njoj odabrana teorija korporal-nog realizma. Međutim, izborom Foucaulta kao glavnog oslonca za prepoznavanje nadzora nad tijelom u vrhunskom sportu, privilegi-ralo se tumačenje tijela kao objekta moći te je često isticana njegova društvena i diskurzivna konstruiranost. Pa ipak, kako su bol, patnja i emocije neizostavni čimbenici sportova, ispostavilo se da je nepri-mjereno ostaviti posve po strani fenomenološko razumijevanje tijela. Stoga je tijelo u konačnici pozicionirano “između” diskursa i institu-cija, pri čemu se uvažila i korporalnost kao njegova treća dimenzija. Naime, brojni su primjeri ukazali na to da je u sportu nemoguće previdjeti moćnu prisutnost ljudskih tijela od krvi i mesa, obilježenih snagom i slabosti, obdarenih životnim silama, ali i ugroženih čak i smrtnim opasnostima.

Stanje u vrhunskom sportu i “nevolje s tijelom” u njemu onemo-gućuju bilo kakva gotova i univerzalna teorijska rješenja i dosjetke, tako da problemima treba prilaziti situacijski, uvažavajući specifično-sti građe. Već i povijest sporta daje do znanja da je u sportu malo toga fiksiranog, stabilnog i nepromjenjivog, a u suvremenom vrhunskom sportu stvari se odvijaju i mijenjaju neslućenom brzinom pa bi tijelo, mimo i bez kojega sport nikad nije i (vjerojatno!) nikad neće posto-jati, bilo pogrešno promatrati kao neku uporišnu i čvrstu točku, koju onda i teorijski treba takvom profilirati.

Polazišna je hipoteza da se u svim spomenutim dimenzijama i zbog svih spomenutih obilježja tijelo u vrhunskom sportu nalazi pod nadzorom. Svrhe i tehnike nadziranja u suvremenom se društvu ne-prestano mijenjaju, kreirajući nove i različite nadzorne objekte, pri čemu u sportu ništa nije uočljivije i važnije od tijela te je stoga ono prvorazredna meta nadzora. Makar je u sportu iznimno izražen mo-


ment vidljivosti tijela odnosno njegove izloženosti ljudskom i elek-troničkom oku, nadzor nad tijelom umnogome nadrasta taj vizualni aspekt. Iz tog je razloga vrijedno isticanja da se tijelo u različitim prilikama prostorno i vremenski ograničava, da se na različitim razi-nama prikupljaju podaci o njemu te da ga se procjenjuje i klasificira. Također se pokazalo interesantnim ustanoviti na koji se način kroz nadzor stimulira samonadziranje, uslijed kojega se katkad ispostavlja da se subjekt i objekt moći preklapaju.

Utoliko se nejasnoćama oko toga čije je tijelo i kome ono služi pridružuju i dvojbe o tome tko ga nadzire i zašto, uz konstantno upozoravanje da postoje brojne i različite mogućnosti kontrole, ali i otpora. Uza sve to, preko ideje vladanja, upravljanja i reguliranja, unutar diskusije je individualnom tijelu pridodano i tijelo populacije, čime se argumentacijska linija usmjerila od ideologije prema hegemo-niji.

Uvažavajući složenost nadzora nad tijelom u vrhunskom sportu, kako bi analiza bila što preglednija, bilo je potrebno pristati na neke kompromise u strukturi rada. Tako su nadzorne institucije, prakse i mehanizmi, a također i motivi i učinci, raspoređeni u tri grupe, unatoč tome što se takvom podjelom iznevjerava njihova rizomatska (ne)strukturiranost. No već je kroz razlaganje političkog nadzora nad tijelom istaknuta raspršenost nadzora jer su politički parametri u vrhunskom sportu presloženi bitno drukčije no što je uobičajena praksa u većini radova koji sportu pristupaju iz perspektive sociolo-gije politike, politologije ili političke ekonomije. Politika s velikim “P” u sportskome je polju razbijena na niz manjih politika koje često vuku svaka na svoju stranu, a čije je djelovanje predstavljeno takvim da može ostaviti snažne tragove na tijelu.

Medicinski i tehnološki nadzor određeni su široko jer se kroz njihovo seciranje analizirao moćan upliv kategorija zdravlja i pri-rode na shvaćanje sporta općenito. Na takvoj se platformi, naime, najbolje može prepoznati kako se oblikovanje tijela putem medicin-

skih i tehnoloških intervencija u i na njemu neprekidno sučeljava s diskurzivnim oblikovanjem tijela u vrhunskom sportu. Napetost s neizvjesnim posljedicama, koja postoji s jedne strane empirijski, zahvaljujući raznovrsnim (post)modernim ugrozama tijela, a s druge strane teorijski, između oprečnih koncepcija tijela, obuhvaćena je tezom o kulturi rizika koja u ovom smislu još i konkretnije obilježava vrhunski sport no što to čini potrošačka kultura.

Po toj logici, kad je riječ o medijskom nadzoru nad tijelom u vrhunskom sportu, ista bi ocjena vrijedila i za kategoriju kultura spek-takla, ali pozornija analiza otkriva da ni rizika ni spektakla u tolikoj mjeri i u takvom obliku ne bi moglo biti izvan potrošačke kulture. Spektakularizacija tijela, koja je povezana s ojačanom brigom oko različitih momenata njegova nadziranja i kontroliranja, uzima maha uslijed potrošačkog impulsa koji obilježava suvremeni sport, pretva-rajući potrebe u želje te navodeći konzumente vrhunskog sporta na neprekidnu potragu za novim senzacijama.

Premda je izvjesno da se odabirom politike, medicine, tehnologije i medija ne iscrpljuju sfere i mogućnosti prepoznavanja nadzora nad tijelom u vrhunskom sportu, fokusiranje na ta područja uvrstilo je sport u kontekst potrošačke kulture, a uz to se u sportu viđenom u sklopu potrošačke kulture upravo ta područja čine posebno istaknu-tima.

Naposljetku, brojnost digresija i sklonost ka zahvaćanju dodirnih tema uz onu naslovnu dug su specifičnoj ambiciji ove studije: pre-zentirati čitavo područje proučavanja sporta zanimljivim i zavodlji-vim. Ako se u tome makar djelomično uspjelo, to opravdava s time povezanu odluku da studija bude sistematična onoliko koliko je to potrebno, a analitična koliko god je to moguće.

LITERATURA

Aas, Katja Franko (2006) “‘The body does not lie’: Identity, risk and trust in technoculture”. Crime, Media, Culture 2/2:143-158.

Abdel-Shehid, Gamal (2007) “Welcome to the ‘sportocracy’: ‘race’ and sport after innocence”. U: Jennifer Hargreaves i P. Vertinsky (ur.) Physical Culture, Power and the Body. London i New York: Routledge. s. 195-207.

Adorno, Teodor i Max Horkheimer (1998) “The Culture Industry: Enlighten-ment as Mass Deception”. U: S. During (ur.) The Cultural Studies Reader. Pre-veo John Cumming. London i New York: Routledge. s. 31-41.

Alexander, Jeffrey C. i Philip Smith (2005) “Strogi program u kulturnoj teori-ji. Elementi strukturalne hermeneutike”. Preveo Valerio Baćak. Diskrepancija 6/10:69-86.

Allison, Lincoln (2005) “Citius, Altius, Fortius ad Absurdum: biology, perfor-mance and sportsmanship in the twenty-first century”. U: C. Tamburrini i T. Tännsjö (ur.) Genetic Technology and Sport: ethical questions. London i New York: Routledge. s. 149-157.

Althusser, Louis (1998) “Ideology and Ideological State Apparatuses”. U: J. Storey (ur.) Cultural Theory and Popular Culture: an introduction. Harlow: Pearson Prentice Hall. s. 153-164.

Andrews, David L. (1993) “Desperately Seeking Michel: Foucault’s Genealogy, the Body and Critical Sport Sociology”. Sociology of Sport Journal 10:148-167.

Andrews, David L. (1998) “Excavating Michael Jordan: Notes on a Critical Peda-gogy of Sporting Representation”. U: G. Rail (ur.) Sport and Postmodern Times. New York: State University of New York Press. s. 185-219.

Andrews, David L. (2000) “Posting up: French Post-structuralism and the Criti-cal Analysis of Contemporary Sporting Culture”. U: J. Coakley i E. Dunning (ur.) Handbook of sports studies. London, Thousand Oaks i New Delhi: Sage Publications. s. 106-137.

224 Nadzor nad tijelom Literatura 225

Andrews, David L. (2002) “Coming to Terms with Cultural Studies”. Journal of Sport and Social Issues 26/1:110-117.

Andrews, David L. (2004) “Sport in the Late Capitalist Moment”. U: T. Slack (ur.) The Commercialisation of Sport. London i New York: Routledge. s. 3-28.

Andrews, David L. (2009) “Sport, culture and late capitalism”. U: B. Carrington i I. McDonald (ur.) Marxism, Cultural Studies and Sport. London i New York. Routledge. s. 213-231.

Andrews, David L. i Steven J. Jackson (2001) “Introduction: Sport celebrities, public culture, and private experience”. U: D. L. Andrews i S. J. Jackson (ur.) Sport stars: The cultural politics of sporting celebrities. London: Routledge. s. 1-19.

Andrews, David L. i Michael Silk (2005) “Globalno poigravanje: kulturalni “toyotizam”, transnacionalni korporativizam i sport”. Quorum 20/4:176-204.

Andrews, David L. i Michael D. Giardina (2008) “Sport Without Guarantees. Toward a Cultural Studies That Matters”. Cultural Studies <-> Critical Metod-ologies 20/10:1-28.

Archetti, Eduardo P. (2001) “The spectacle of a heroic life: the case of Diego Maradona”. U: D. L. Andrews i S. J. Jackson (ur.) Sport stars: The cultural politics of sporting celebrities. London: Routledge. s. 151-163.

Armstrong, David (1994) “Bodies of Knowledge/Knowledge of Bodies”. U: Jo-nes, Colin i Roy, Porter (ur.) Reassessing Foucault. Power, medicine and the body. London i New York: Routledge. s. 17-27.

Bahovec, Eva D. (2002) “With your brain and my looks: telo v kulturnih študijah”. U: A. Debeljak i dr. (ur.) COOLTURA: Uvod v kulturne študije. Ljubljana: Študentska založba. s. 175-193.

Bairner, Alan (2009) “Re-appropriating Gramsci: Marxism, hegemony and sport”. U: B. Carrington i I. McDonald (ur.) Marxism, Cultural Studies and Sport. London i New York: Routledge. s. 195-212.

Bajc, Vida (2007) “Introduction: Debating Surveillance in the Age of Security”. American Behavioral Scientist 50/12:1567-1591.

Bale, John (1993) “The Spatial Development of the Modern Stadium”. Interna-tional Review for the Sociology of Sport 28/2-3:121-133.

Ball, Kirstie (2005) “Organization, Surveillance and the Body: Towards a Politics of Resistance”. Organization 12/1:89-108.

Barker, Chris (2002) Making Sense of Cultural Studies: central problems and critical debates. London, Thousand Oaks i New Delhi: Sage Publications.

Baudrillard, Jean (2001a) “Consumer Society”. U: M. Poster (ur.) Jean Baudril-lard. Selected Writings. London: Polity Press. s. 32-59.

Baudrilard, Jean (2001b) “The Masses: The Implosion of the Social in the Me-dia”. U: M. Poster (ur.): Jean Baudrillard. Selected Writings. London: Polity Press. s. 210-222.

Baudrillard, Jean (2001c) Simulacija i zbilja. Prevela Gordana V. Popović. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk.

Baudrillard, Jean (2001d) Simulakrumi i simulacija. Preveo Zlatko Wurzberg. Karlovac: Naklada Društva arhitekata, građevinara i geodeta.

Bauman, Zygmunt (1992) Intimations of Postmodernity. London i New York: Routledge.

Bauman, Zygmunt (1998) Globalization: The human consequences. New York: Columbia University Press.

Bauman, Zygmunt (2000) Liquid Modernity. London: Polity Press.Bauman, Zygmunt (2001) The Individualized Society. London: Polity Press.Bauman, Zygmunt (2005a) Liquid Life. Cambridge: Polity Press.Bauman, Zygmunt (2005b) Work, Consumerism and the New Poor. London:

Open University Press.Bauman, Zygmunt (2007) Consuming Life. London: Polity Press.Beamish, Rob i Ian Ritchie (2006) Fastest, Highest, Strongest: a critique of high-

performance sport. London i New York: Routledge.Beck, Ulrich (Bek, Ulrih) (2001) Rizično društvo: u susret novoj moderni. Prevela

Ljiljana Glišović. Beograd: “Filip Višnjić”.Beilharz, Peter (2007) “Zygmunt Bauman, Culture and Sociology”. U: T. Ed-

wards (ur.) Cultural Theory: classical and contemporary positions. Los Angeles, London, New Delhi i Singapore: Sage Publications. s. 109-122.

Bennett, Tony (2005) Kultura: znanost reformatora. Prevela Andrina Pavlinić. Za-greb: Golden Marketing – Tehnička knjiga.

Bernstein, Alina (2002) “Is It Time for a Victory Lap? Changes in the Media Coverage of Women in Sport”. International Review for the Sociology of Sport 37/3-4:415-428.

Birrell, Susan (2000) “Feminist Theories for Sport”. U: J. Coakley i E. Dunning (ur.) Handbook of sports studies. London, Thousand Oaks i New Delhi: Sage Publications. s. 61-76.

Biti, Ozren (2012) “Potraga za odgovorom na nedifinirano pitanje: Zygmunt Bau-man i socijologija protočne potrošnje”. Filozofska istraživanja 32/1:109-119.


Biti, Vladimir (2000) Pojmovnik suvremene književne i kulturne teorije. Zagreb: Matica hrvatska.

Blackman, Lisa (2008) The Body: the key concepts. Oxford i New York: Berg.Blackshaw, Tony (2002) “The Sociology of Sport Reassessed in Light of the Phe-

nomenon of Zygmunt Bauman”. International Review for the Sociology of Sport 37/2:199-217.

Blackshaw, Tony i Tim Crabbe (2004) New perspectives on sport and ‘deviance’: consumption, performativity and social control. London i New York: Routledge.

Blain Neil, Raymond Boyle i Hugh O’Donnell (1993) Sport and National Iden-tity in the European Media. Leicester, London i New York: Leicester University Press.

Bodin, Dominique, Luc Robène i Stéphane Héas (2007) Sport i nasilje u Europi. Zagreb: Knjiga trgovina d.o.o.

Bourdieu, Pierre (1984) Distinction: A Social Critique of the Judgment of Taste. Preveo Richard Nice. Cambridge, Massachusetts: Harvard University Press.

Bourdieu, Pierre (1999) “How can one be a sports fan?”. U: S. During (ur.) The Cultural Studies Reader. London i New York: Routledge. s. 427-440.

Bourdieu, Pierre (2000) “Kako se može biti ljubitelj sporta?”. S engleskog prevela Jelena Šesnić. Zarez 39/2000.

Boyle, Raymond i Richard Haynes (2000) Power play: sport, the media and popu-lar culture. Harlow: Pearson Education.

Brabazon, Tara (2006) Playing on the Periphery: sport, identity and memory. Lon-don i New York: Routledge.

Brighenti, Andrea (2007) “Visibility: A Category for the Social Sciences”. Current Sociology 55/3:323-342.

Brohm, Jean-Marie (1978) Sport – A Prison of Measured Time. Preveo Ian Fraser. London: Humanities Press.

Butler, Judith (1997) The Psychic Life of Power: theories in subjection. Stanford: Stanford University Press.

Butler, Judith (2000) Nevolje s rodom: feminizam i subverzija identiteta. Prevela Mirjana Paić-Jurinić. Zagreb: Ženska infoteka.

Butryn, Ted M. i Matthew A. Masucci (2003) “It’s Not About Book: A Cyborg Counternarrative of Lance Armstrong”. Journal of Sport and Social Issues 27/2: 124-144.

Butryn, Ted M. i Matthew A. Masucci (2009) “Traversing the Matrix: Cyborg Athletes, Technology and the Enviroment”. Journal of Sport and Social Issues 33/3:285-307.

Caillois, Roger (Kajoa, Rože) (1965) Igre i ljudi: maska i zanos. Preveo Radoje Tatić. Beograd: Nolit.

Capon, Debra A. i Michelle T. Helstein (2005) “‘Knowing’ the Hero: the female athlete and myth at work in Nike advertising”. U: S. J. Jackson i D. L. Andrews (ur.) Sport, Culture and Advertising: identities, commodities and the politics of representation. London: Routledge. s. 39-58.

Carrington, Ben (2009) “Sport without final guarantees: Cultural Studies/Marxi-sm/sport”. U: B. Carrington i I. McDonald (ur.) Marxism, Cultural Studies and Sport. London i New York. Routledge. s. 15-31.

Carrington, Ben i Ian McDonald (2009) “Marxism, Cultural Studies and sport: mapping the field”. U: B. Carrington i I. McDonald (ur.) Marxism, Cultural Studies and Sport. London i New York. Routledge. s. 1-12

Cashmore, Ellis (2005) Making sense of sports. London i New York: Routledge.Cashmore, Ellis (2008) “Tiger Woods and the New Racial Order”. Current Soci-

ology 56/4:621-634.Cavanagh, Sheila L. i Sykes Heather (2006) “Transsexual Bodies at the Olympi-

cs: The International Olympics Committee’s Policy on Transsexual Athletes at the 2004 Athens Summer Games”. Body & Society. 12/3:75-102.

Clarke, Alan i John Clarke (1982) “‘Highlights and action replays’ – ideology, sport and the media”. U: Jennifer Hargreaves (ur.) Sport, Culture and Ideology. London, Boston, Melbourne i Henley: Routledge & Kegan Paul. s. 62-87.

Clarke, Adele E., Janet K. Shim, Laura Mamo, Jennifer Ruth Fosket i Jenni-fer R. Fishman (2003) “Biomedicalization: Technoscientific Transformation of Health, Illness, and U.S. Biomedicine”. American Sociological Review 68/2: 161-194.

Cole, Cheryl L. (1993) “Resisting the Canon: Feminist Cultural Studies, Sport, and the Technologies of the Body”. Journal of Sport and Social Issues 17/2:77-97.

Cole, Cheryl L. (1998) “Addiction, Exercise and Cyborgs: Technologies of Devi-ant Bodies”. U: Genevieve Rail (ur.) Sport and Postmodern Times. New York: State University of New York Press. s. 261-275.

Cole, Cheryl L. (2000) “Body Studies in the Sociology of Sport”. U: J. Coakley i E. Dunning (ur.) Handbook of sports studies. London, Thousand Oaks i New Delhi: Sage Publications. s. 439-460.

Cole, Cheryl L., Michael D. Giardina i David L. Andrews (2004) “Michel Fou-cault: Studies of Power and Sport”. U: R. Giulianotti (ur.) Sport and modern social theorists. Basingstoke: Palgrave MacMillan. s. 207-224.


Crabbe, Tim (2003) “‘The Public Gets what the Public Wants’: England Football Fans, ‘Truth’ Claims and Mediated Realities”. International Review for the Soci-ology of Sport 38/4:413-425.

Crawford, Garry (2004) Consuming Sport: fans, sport and culture. London i New York: Routledge.

Čolić, Snježana (2008) “Sociokulturni aspekti potrošnje, potrošačke kulture i društva”. Društvena istraživanja 17/6:953-973.

Davis, Nickolas W. i Margaret Carlisle Duncan (2006) “Sport Knowledge is Power: Reinforcing Masculine Privilege Through Fantasy Sport League Partici-pation”. Journal of Sport and Social Issues 30/3:244-264.

de Certeau, Michel (2002) Invencija svakodnevice. Prevela Gordana Popović. Za-greb: Naklada MD.

Debord, Guy (1999) Društvo spektakla & Komentari društvu spektakla. Preveo Goran Vujasinović. Zagreb: Arkzin.

Deleuze, Gilles (Delez, Žil) (1989) Fuko. Prevela Svetlana Stojanović. Sremski Karlovci: Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića.

Deleuze, Gilles (1992) “Postscript on the Societies of Control”. OCTOBER 59: 3-7.

Dimeo, Paul (2007) A History of Drug Use in Sport 1876-1976: beyond good and evil. London i New York: Routledge.

Douglas, Mary (2004) Čisto i opasno: antropološka analiza pojmova nečistoće i ta-bua. Prevela Tatjana Bukovčan Žufika. Zagreb: Algoritam.

Drakulić-Ilić, Slavenka (1978) “Sport i otuđenje”. Pitanja 10/4:38-42.Duda, Dean (2002) Kulturalni studiji: ishodišta i problemi. Zagreb: AGM.Duncan, Margaret Carlisle (1994) “The Politics of Women’s Body Images and

Practices: Foucault, The Panopticon and Shape Magazine”. Journal of Sport & Social Issues 18/1:48-65.

Dunning, Eric (1999) Sport matters: sociological studies of sport, violence and civili-zation. London i New York: Routledge.

Eagleton, Terry (2002) Ideja kulture. Prevela Gordana V. Popović. Zagreb: Nakla-da Jesenski i Turk.

Edwards, Tim (2006) Cultures of Masculinity. London i New York: Routledge.Eichberg, Henning (1995) “Problem and Future Researchs in Sports Sociology:

A Revolution of Body Culture”. International Review for the Sociology of Sport 30/1:1-19.

Erdei, Ildiko (2008) Antropologija potrošnje: teorije i koncepti na kraju XX. veka. Beograd: Biblioteka XX vek.

Eskes, Tina B., Margaret Carlisle Duncan i Elleanor M. Miller (1998) “The Discourse of Empowerment: Foucault, Marcuse and Women’s Fitness Texts”. Journal of Sport & Social Issues 22/3:317-344.

Featherstone, Mike (1982) “The Body in Consumer Culture”. Theory, Culture & Society 1:18-33.

Featherstone, Mike (1990) “Perspectives on Consumer Culture”. Sociology 24/1: 5-22.

Featherstone, Mike (1999) “Body Modification: An Introduction”. Body & Society 5/2-3:1-13.

Featherstone, Mike (2006) “Archive”. Theory, Culture & Society 23/2-3:591-596.Featherstone, Mike (2009) “Ubiquitous Media: An Introduction”. Theory, Culture

& Society 26/2-3:1-22.Featherstone, Mike i Bryan S. Turner (1995) “Body & Society: An Introduction”.

Body & Society 1/1: 1-12.Foucault, Michel (1988) “Technologies of Self ”. U: L. H. Martin, H. Gutman

i P. H. Hutton (ur.) Technologies of the Self: A Seminar with Michel Foucault. Amherst, MA: University of Massachusetts Press. s. 16-49.

Foucault, Michel (Fuko, Mišel) (1990) Predavanja: (kratak sadržaj): 1970-82. Prevela Frida Filipović. Novi Sad: Bratstvo – Jedinstvo.

Foucault, Michel (1991) “Governmentality”. Preveo Colin Gordon. U: G. Bur-chell, C. Gordon i P. Miller (ur.) The Foucault Effect. Studies in Governmentality. Chicago: The University of Chicago Press. s. 87-104.

Foucault, Michel (1994a) Nadzor i kazna: rađanje zatvora. Prevela Divina Marion. Zagreb: Informator.

Foucault, Michel (1994b) Znanje i moć. Preveo Rade Kalanj. Zagreb: Globus.Foucault, Michel (2004) Society Must Be Defended. Lectures at the Collège de France,

1975-76. Preveo David Macey. London: Penguin Books.Foucault, Michel (Fuko, Mišel) (2005) “Telo/moć”, razgovor s Foucaultom koji

su vodili urednici časopisa Quell Corps. S engleskog prevela Milana Bošković. U: P. Milenković i D. Marinković (prir.) Mišel Fuko 1926-1984-2004 hresto-matija. Novi Sad: Vojvođanska sociološka asocijacija. s. 81-86.

Foucault, Michel (2007) Security, Territory, Population. Lectures at the Collège de France, 1977-78. Preveo Graham Burchell. London: Palgrave Macmillan.

Foucault, Michel (Fuko, Mišel) (2009) Rađanje klinike: arheologija medicinskog opažanja. Prevela Olja Petronić. Novi Sad: Mediterran Publishing.

Frank, Arthur W. (1990) “Bringing Bodies Back in: A Decade Review” Theory, Culture & Society 7:131-162.


Frank, Arthur W. (2005) “The Self Unmade: embodied paranoia”. U: M. Fraser i M. Greco (ur.) The Body: A Reader. London i New York: Routledge. s. 216-218.

Fraser, Mariam i Monica Greco (2005) “Introduction”. U: M. Fraser i M. Greco (ur.) The Body: A Reader. London i New York: Routledge. s. 1-42.

Freud, Sigmund (1991) “Beyond the Pleasure Principle”. U: Anna Freud (ur.) The Essentials of Psycho-analysis. Linotron Baskerville: Penguin Books. s. 218-268.

Fukuyama, Francis (2003) Kraj čovjeka: naša poslijeljudska budućnost. Preveo Marinko Raos. Zagreb: Izvori.

Gerrard, Bill (2004) “Media Ownership of Teams: The Latest Stage in the Com-mercialisation of Team Sports” U: T. Slack (ur.) The Commercialisation of Sport. London i New York: Routledge. s. 247-266.

Giardina, Michael D. (2001) “Global Hingis: flexible citizenship and global ce-lebrity”. U: D. L. Andrews i S. J. Jackson (ur.): Sport stars: The cultural politics of sporting celebrities. London: Routledge. s. 201-217.

Giardina, Michael. D. (2003) “‘Bending It Like Beckham’ In The Global Popular: Stylish Hibridity, Performativity and the Politics of Representation”. Journal of Sport and Social Issues 27/1:65-82.

Giddens, Anthony (1992) Modernity and Self-Identity: self and society in the late modern age. Cambridge: Polity Press.

Giddens, Anthony (2005) Odbjegli svijet: kako globalizacija oblikuje naše živote. Prevela Ana Milićević. Zagreb: Klub studenata sociologije Diskrepancija i Na-klada Jesenski i Turk.

Gilchrist, Paul (2005) “Local heroes and global stars”. U: L. Alison (ur.) The Glo-bal Politics of Sport: the role of global institutions in sport. London i New York: Routledge. s. 118-139.

Giulianotti, Richard (2004) “Introduction: Sport and Social Theorists – A Plural-ity of Perspectives”. U: R. Giulianotti (ur.) Sport and Modern Social Theorists. Basingstoke: Palgrave MacMillan. s. 1-9.

Gramsci, Antonio (1971) Selections from Prison Notebooks. Uredili i preveli Q. Hoare i G. Nowell-Smith. London: Lawrence & Wishart.

Gruneau, Richard (1982) “Sport and the Debate on the State”. U: H. Cantelon i R. Gruneau (ur.) Sport, Culture and the Modern State. Toronto, Buffalo i Lon-don: University of Toronto Press. s. 1-33.

Guttmann, Allen (2006) “Berlin 1936. The Most Controversial Olympics”. U: A. Tomlinson i C. Young (ur.) National Identity and Global Sports Events: culture, politics, and spectacle in the Olympics and the Football World Cup. New York: State University of New York Press. s. 65-81.

Hain, Peter (1982) “The politics of sport and apartheid”. U: Jennifer Hargreaves (ur.) Sport, Culture and Ideology. London, Boston, Melbourne i Henley: Rout-ledge & Kegan Paul. s. 232-248.

Hall, Stuart (1980) “Cultural Studies: two paradigms”. Media, Culture & Society 2:57-72.

Hall, Stuart (2002) Representation: Cultural representations and signifying practices. London, Thousand Oaks i New Delhi: Sage Publications.

Hall, Stuart (2006) “Kodiranje/dekodiranje”. Prevela Jelena Šesnić. U: D. Duda (ur.) Politika teorije: zbornik rasprava iz kulturalnih studija. Zagreb: Disput. s. 127-139.

Hall, Stuart (2007) “Richard Hoggart, Uses of Literacy and Cultural Turn”. Inter-national Journal of Cultural Studies 10/1:39-49.

Haraway, Donna (1999) “Manifesto za kiborge”. U: J. Nicholson (ur.) Femini-zam/postmodernizam. Prevela Lidija Zafirović. Zagreb: Liberata: Ženski studiji. s. 167-205.

Haraway, Donna (2005) “The biopolitics of postmodern bodies: Constitutions of self in immune system discourse” U: M. Fraser i M. Greco (ur.) The Body: A Reader. London i New York: Routledge. s. 242-246.

Hargreaves, Jennifer (1982) “Theorising sport: an introduction”. U: Jennifer Har-greaves (ur.) Sport, Culture and Ideology. London, Boston, Melbourne i Henley: Routledge & Kegan Paul. s. 1-29.

Hargreaves, Jennifer (1986) “Where’s the Virtue? Where’s the Grace? A Discussi-on of the Social Production of Gender Relations in and through Sport”. Theory, Culture & Society 3/1:109-121.

Hargreaves, Jennifer (1990) “Gender on the Sports Agenda”. International Review for the Sociology of Sport 25/4:287-307.

Hargreaves, Jennifer (1994) Sporting Females: critical issues in the history and soci-ology of women’s sport. London i New York: Routledge.

Hargreaves, Jennifer (2000) Heroines of Sport: the politics of difference and identity. London i New York: Routledge.

Hargreaves, Jennifer i Ian McDonald (2000) “Cultural Studies and the Sociology of Sport”. U: J. Coakley i E. Dunning (ur.) Handbook of sports studies. London, Thousand Oaks i New Delhi: Sage Publications. s. 48-60.

Hargreaves, Jennifer i Patricia Vertinsky (2007) “Introduction”. U: Jennifer Hargreaves i P. Vertinsky (ur.) Physical Culture, Power and the Body. London i New York: Routledge. s. 1-24.


Hargreaves, John (1982) “Sport, culture and ideology”. U: Jennifer Hargreaves (ur.) Sport, Culture and Ideology. London, Boston, Melbourne i Henley: Rout-ledge & Kegan Paul. s. 30-61.

Hargreaves, John (1986) Sport, Power and Culture. A Social and Historical Analysis of Popular Sports in Britain. London: St. Martin’s Press.

Hargreaves, John (1987) “The body, sport and power relations”. U: J. Horne, D. Jary i A. Tomlinson (ur.) Sport, Leisure and Social Relations. London i New York: Routledge i Kegan Paul. s. 139-159.

Harris, David (2005) From Class Struggle to the Politics of Pleasure: The Effects of Gramscianism on Cultural Studies. London i New York: Routledge.

Hoberman, John (1977) “Sport and Political Ideology”. Journal of Sport and Social Issues 1:80-114.

Hoberman, John (2005) Testosterone Dreams: rejuvenation, aphrodisia, doping. Berkeley, Los Angeles i London: University of California Press.

Hobsbawm, Eric i Terence Ranger (2002) Izmišljanje tradicije. Prevele Slobodanka Glišić i Mladena Prelić. Beograd: Biblioteka XX vek.

Hoggart, Richard (2006) “Novija masovna umjetnost: seks u sjajnim pakiranji-ma”. Prevela Mima Simić. U: D. Duda (ur.) Politika teorije: zbornik rasprava iz kulturalnih studija. Zagreb: Disput. s. 13-33.

Horne, John (2006) Sport in Consumer Culture. Basingstoke: Palgrave MacMi-llan.

Horne, John i Wolfram Manzenreiter (2006) “An introduction to the sociology of sports mega-events”. U: J. Horne i W. Manzenreiter (ur.) Sports Mega-Events: Social Scientific Analyses of a Global Phenomenon. Norwich: Blackwell Publis-hing/The Sociological Review. s. 1-24.

Houlihan, Barrie (1994) Sport and International Politics. New York, London i dr.: Harvester Wheatsheaf.

Houlihan, Barrie (1999) Dying to win: doping in sport and the development of anti-doping policy. Strasbourg: Council of Europe Publishing.

Howe, David P. (2004) Sport, Professionalism and Pain: ethnographies of injury and risk. London i New York: Routledge.

Hughson, John, David Inglis i Marcus Free (2005) The Uses of Sport: a critical study. London i New York: Routledge.

Huizinga, Johann (1970) Homo ludens: o podrijetlu kulture u igri. Preveo Ante Stamać. Zagreb: Matica hrvatska.

Ifekwunigwe, Jayne O. (2009) “Venus and Serena are “doing it” for themselves: theorizing sporting celebrity, class and Black feminism for the Hip-hop gen-

eration”. U: B. Carrington i I. McDonald (ur.) Marxism, Cultural Studies and Sport. London i New York: Routledge. s. 130-153.

Inglis, David (2006) “Theodor Adorno on Sport: The Jeu D’Esprit of Despair”. U: R. Giulianotti (ur.) Sport and Modern Social Theorists. Basingstoke: Palgrave MacMillan. s. 81-96.

Inglis, David (2007) “The warring twins: sociology and cultural studies, alterity and sameness”. History of the Human Sciences 20/2:99-122.

Jarvie, Grant (2006) Sport, Culture and Society: An Introduction. London i New York: Routledge.

Jarvie, Grant i Irene Reid (1999) “Sport in South Africa”. U: J. Riordan i A. Krüger (ur.) The International Politics of Sport in the Twentieth Century. London i New York: E&FN Spon. s. 234-245.

Jarvie, Grant, Dong-Jhy Hwang i Mel Brennan (2008) Sport, Revolution and Beijing Olympics. Oxford i New York: Berg.

Jhally, Sut (1989) “Cultural Studies and the Sports/Media Complex”. U: L. Wenner (ur.) Media, Sports & Society. Newbury Park, London i New Delhi: Sage Publi-cations. s. 70-92.

Johns, David P. i Jennifer S. Johns (2000) “Surveillance; Subjectivism and Tech-nologies of power: An Analysis of the Discursive Practice of High-Performance Sport”. International Review for the Sociology of Sport 35/2:219-234.

Johnson, Richard (2006) “Što su uopće kulturalni studiji?”. Prevela Andrea Modly. U: D. Duda (ur.) Politika teorije: zbornik rasprava iz kulturalnih studija. Zagreb: Disput. s. 63-107.

Jonas, Andrew i Aidan While (2008) “Vladanje”. U: D. Atkinson i dr. (ur.) Kulturna geografija: kritički rječnik ključnih pojmova. Preveo Damjan Lalović. Zagreb: Disput. s. 109-116.

Kalanj, Rade (1994) “Humanističke znanosti i problem moći. Foucaultov pri-stup” U: M. Foucault. Znanje i moć. Zagreb: Globus. s. 173-181.

Kalanj, Rade (2001a) Globalizacija i postmodernost: ogledi o misliocima globalne kompleksnosti. Zagreb: Politička kultura.

Kalanj, Rade (2001b) “Predgovor: Postmodernistički vidokrug Jeana Baudrillarda”. U: J. Baudrillard Simulacija i zbilja. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk. s. I-XXVII.

Kalanj, Rade (2006) “Argumenti za sociologiju kulture”. Pogovor u: F. Crespi Sociologija kulture. Zagreb: Politička kultura. s. 194-210.

Katz, Stephen (Kec, Stiven) (2005) “Mišel Fuko”. Prevela Milana Bošković. U: Milenković, P. i Marinković, D. (prir.) Mišel Fuko. 1926-1984-2004. Hrestom-atija. Novi Sad: Vojvođanska sociološka asocijacija. s. 113-127.


Keech, M. (2002) “Contest, conflict and resistance in South Africa’s sport policies”. U: J. Sugden i A. Tomlinson (ur.) Power Games: a critical sociology of sport. London i New York: Routledge. s. 161-180.

Keech, M. (2004) “One Nation, one Soul, One Dream, One Goal? Sport and Na-tional Identity in South Africa since 1945”. U: Smith, A i D. Porter (ur.) Sport and national identity in the post-war world. London i New York: Routledge. s. 105-127.

Kellner, Douglas (1995) Media Culture: cultural studies, identity and politics between the modern and the postmodern. London i New York: Routledge.

Kellner, Douglas (2003) Media Spectacle. London i New York: Routledge.Kellner, Douglas (2007) “The Frankfurt School”. U: T. Edwards (ur.) Cultural

Theory: classical and contemporary positions. Los Angeles i London: Sage Publi-cations. s. 49-68.

Kennedy, Eileen (2007) “Watching the game: theorizing masculinities in the con-text of mediated tennis”. U: C. C. Aitchison (ur.) Sport and gendered identities: masculinities, femininities and sexualities. London i New York: Routledge. s. 22-33.

Kennedy, Eileen i Laura Hills (2009) Sport, Media and Society. Oxford i New York: Berg.

King, Richard C. (2006) “Stealing Cultural Studies: Dialogues with Norman K. Denzin”. Journal of Sport and Social Issues 30/4:383-394.

Kirk, David (1994) “Physical Education and Regimes of the Body”. Journal of Sociology 30/2:165-177.

Koković, Dragan (1986) Sport bez igre. Titograd: Univerzitetska riječ.Koković, Dragan (2000) Sociologija sporta. Beograd: Sportska akademija.Koković, Dragan (2010) Društvo, nasilje i sport. Novi Sad: Mediterran Publishing.Kotnik, Vlado (2009) “Smučanje kot spektakel nacije: od bloškega smuka do

paradnega televizijskega športa”. U: M. Velikonja, P. Stankovič i G. Starc (ur.) Kalejdoskop športa: uvod v športne študije. Maribor: Aristej. s. 187-209.

Krivak, Marijan (2008) “Michel Foucault: Rođenje biopolitike”. Filozofska istraživanja 110, vol. 28/2:333-345.

Lafrance, Melisse i Rail Genevieve (2001) “Excursions into otherness: under-standing Dennis Rodman and the limits of subversive agency”. U: D. L. An-drews i S. J. Jackson (ur.) Sport Stars: The cultural politics of sporting celebrities. London i New York: Routledge. s. 36-50.

Leonard, David J. (2006) “The Real Color of Money: Controlling Black Bodies in the NBA”. Journal of Sport & Social Issues 30/2:158-179.

Loland, Nina Waaler (1999) “Some contradictions and tensions in elite sports-men’s attitudes towards their bodies”. International Review for the Sociology of Sport 34/3:291-302.

Longhurst, Robyn (2008) “Tijelo”. U: D. Atkinson i dr. (ur.) Kulturna geografija: kritički rječnik ključnih pojmova. Preveo Damjan Lalović. Zagreb: Disput. s. 129-134.

Lurie, Y. (2006) “The ontology of sports injuries and professional medical ethics”. U: Loland, S., Skirstad B. i I. Waddington (ur.) Pain and Injury in Sport: social and ethical analysis. London i New York: Routledge. s. 200-210.

Lyon, David (1994) The Electronic Eye: The Rise of Surveillance Society. Minnesota: The University of Minnesota Press.

Lyon, David (2004) “Globalizing Surveillance: Comparative and Sociological Perspectives”. International Sociology 19/2:135-149.

Lyon, David (2007) Surveillance Studies: An Overview. Cambridge: Polity.Magdalinski, Tara (2009) Sport, Technology and the Body: the nature of performance.

London i New York: Routledge.Maguire, Jennifer Smith (2002) “Body Lessons: Fitness Publishing and the

Cultural Production of the Fitness Consumer”. International Review for the Sociology of Sport 37/3-4:449-464.

Maguire, Jennifer Smith (2008) Fit for Consumption: sociology and the business of fitness. London i New York: Routledge.

Maguire, Joseph (1993) “Bodies, Sportcultures and Societies: A critical review of some Theories in the Sociology of the Body”. International Review for the Sociology of Sport 28/1:33-52.

Malcolm, Dominic (2008) The Sage Dictionary of Sport Studies. Los Angeles: Sage Publications.

Markula, Pirkko i Richard Pringle (2006) Foucault, Sport and Exercise: power, knowledge and transforming the self. London i New York: Routledge.

Marshall, David P. (2006) “Introduction”. U: David P. Marshall (ur.) The Celebri-ty Culture Reader. New York i London: Routledge. s. 1-15.

Martin, Emily (2005) “Complex Systems”. U: M. Fraser i M. Greco (ur.) The Body: A Reader. London i New York: Routledge. s. 195-198.

Martin, Rux (1988) “Truth, Power, Self: An Interview with Michel Foucault”. U: L. H. Martin, H. Gutman i P. H. Hutton (ur.) Technologies of the Self: a seminar with Michel Foucault. Amherst: The University of Massachusetts Press. s. 9-15.


Mathiesen, Thomas (1997) “Viewer Society: Michel Foucault’s ‘Panopticon’ Re-visited”. Theoretical Criminology 1/2:215-234.

McDonald, Ian (2007) “Political somatics: Fascism, physical culture, and the sporting body”. U: Jennifer Hargreaves i P. Vertinsky (ur.) Physical Culture, Power and the Body. London i New York: Routledge. s. 52-73.

McDonald, Ian (2009) “One-dimensional sport: revolutionary Marxism and the critique of sport”. U: B. Carrington i I. McDonald (ur.) Marxism, Cultural Studies and Sport. London i New York: Routledge. s. 32-47.

McDonald, Mary i David L. Andrews (2001) “Michael Jordan: corporate sport and postmodern celebrityhood”. U: D. L. Andrews i S. J. Jackson (ur.) Sport Stars: The cultural politics of sporting celebrities. London i New York: Routledge. s. 20-35.

McLennan, Gregor (1998) “Sociology and cultural studies: rhetorics of discipli-nary identity”. History of the Human Sciences 11/3:1-17.

McLennan, Gregor (2006) Sociological Cultural Studies: Reflexivity and Positivity in Human Sciences. Basingstoke: Palgrave MacMillan.

McNamee, Mike (2008) Sports, Virtues and Vices: morality plays. London i New York: Routledge.

Messner, Michael A. (2002) Taking the Field: women, men and sports. Minneapolis i London: University of Minnesota Press.

Miah, Andy (2004) Genetically modified athletes: biomedical ethics, gene doping and sport. London i New York: Routledge.

Miah, Andy (2005) “Gene doping”. U: C. Tamburrini i T. Tännsjö (ur.) Genetic Technology and Sport: ethical questions. London i New York: Routledge. s. 42-53.

Miller, Toby i Alec McHoul (1998) Popular Culture and Everyday Life. London, Thousand Oaks i New Delhi: Sage Publications.

Miller, Toby (2009) “Michel Foucault and the critique of sport”. U: B. Carrington i I. McDonald (ur.) Marxism, Cultural Studies and Sport. London i New York: Routledge. s. 181-194.

Monaghan, Lee (1999) “Creating ‘The Perfect Body’: A Variable Project”. Body & Society 5/2-3:267-290.

Moran, Joe (2002) Interdisciplinarity. London i New York: Routledge.Morgan, William J. (2007) “Fair is Fair, Or Is It?: A Moral Consideration of the

Doping Wars in American Sport”. U: A. J. Schneider i Fan Hong (ur.) Doping in Sport: global ethical issues. London i New York: Routledge. s. 1-22.

Munthe, Christian (2005) “Ethical aspects of controlling genetic doping”. U: C. Tamburrini i T. Tännsjö (ur.) Genetic Technology and Sport: ethical questions. London i New York: Routledge. s. 107-125.

Nash, Kate (2001) “The ‘Cultural Turn’ in Social Theory: Towards the Theory of Cultural Politics”. Sociology 35/1:77-92.

O’Farrell, Claire (2005) Michel Foucault. London, Thousand Oaks i New Delhi: Sage Publications.

O’Neill, John (2004) Five Bodies: Re-figuring Relationships. London, Thousand Oaks i New Delhi: Sage Publications.

Ostojić, Branko (1986) Doping i sport. Beograd: Delta press.Oswell, David (2006) Culture and Society: An introduction to cultural studies.. Lon-

don, Thousand Oaks i New Delhi: Sage Publications.Paić, Žarko (2005) Politika identiteta: kultura kao nova ideologija. Zagreb: Anti-

barbarus.Parry, Jim (2007) “Doping in the UK: Alain and Dwain, Rio and Greg – Not

Guilty?”. U: A. J. Schneider i Fan Hong (ur.) Doping in Sport: global ethical issues. London i New York: Routledge. s. 93-120.

Petry, Karen, Dirk Steinbach i Verena Burk (2008) “Germany”. U: B. Houlihan i M. Green (ur.) Comparative Elite Sport Development: systems, structures and public policy. Oxford: Elsevier. s. 130-146.

Rail, Genevieve i Jean Harvey (1995) “Body at Work: Michel Foucault and Soci-ology of Sport”. Sociology of Sport Journal 12:164-179.

Rail, Genevieve (1998) “Seismography of the postmodern Condition: Three Theses on the Implosion of Sport”. U: G. Rail (ur.) Sport and Postmodern Times. New York: State University of New York Press. s. 143-161.

Real, Michael (1997) “Sport and the Spectacle”. U: T. O’Sullivan i Y. Jewkes (ur.) The Media Studies Reader. London: Arnold. s. 345-356.

Redhead, Steve (1998) “Baudrillard, “Amerique” and the Hyperreal World Cup”. U: G. Rail (ur.) Sport and Postmodern Times. New York: State University of New York Press. s. 221-236.

Redhead, Steve (2007) “Those Absent From the Stadium are Always Right”. Journal of Sport and Social Issues 31/3:226-241.

Rich, Emma i Andy Miah (2009) “Prosthetic Surveillance: the medical governance of healthy bodies in cyberspaces”. Surveillance & Society 6/2:163-177.

Rinehart, Robert (1998) “Born-again sport: Ethics in biographical research”. U: Genevieve Rail (ur.) Sport and Postmodern Times. New York: State University of New York Press. s. 33-46.

Riordan, James (1982) “Sport and communism – on the example of the USSR”. U: Jennifer Hargreaves (ur.) Sport, Culture and Ideology. London, Boston, Mel-bourne i Henley: Routledge & Kegan Paul. s. 213-231.


Riordan, James (1999) “The impact of communism on sport”. U: J. Riordan i A. Krüger (ur.) The International Politics of Sport in the Twentieth Century. London i New York: E&FN Spon. s. 48-66.

Ritzer, George (1999) Mekdonaldizacija društva: istraživanje mijenjajućeg kara-ktera suvremenog društvenog života. Prevela Zrinka Pavlić. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk.

Rojek, Cris (2005) Leisure theory: principles and practices. Basigstoke: Palgrave Macmillan.

Rose, Nikolas (2004) Powers of Freedom: reframing political thought. Cambridge: University Press.

Rowe, David (1996) “The global love-match: sport and television”. Media, Culture & Society 18:565-582.

Rowe, David (1998) “PLAY UP: Rethinking Power and Resistance in Sport”. Journal of Sport and Social Issues 22/3:241-251.

Rowe, David (2004a) Sport, Culture and the Media: the unruly trinity. London: Open University Press.

Rowe, David (2004b) “Fulfilling the ‘Cultural Mission’: Popular Genre and Public Remit”. European Journal of Cultural Studies 7/3:381-400.

Rowe, David (2007) “Sports journalism: Still the ‘toy department’ of the news media?”. Journalism 8/4:385-405.

Salazar-Sutil, Nicolas (2008) “Maradona Inc: Performance politics of the pitch”. International Journal of Cultural Studies 11/4:441-458.

Sandvoss, Cornel (2004) “Technological Evolution or Revolution? Sport Online Live Internet Commentary as Postmodern Cultural Form”. Convergence 10/3:39-54.

Scambler, Graham (2005) Sport and Society: History, Power and Culture. London i New York: Open University Press.

Schirato, Tony (2007) Understanding Sports Culture. Los Angeles, London, New Delhi i Singapore: Sage Publications.

Schneider, Angela J. i Robert B. Butcher (2000) “A philosophical overview of the arguments on banning doping in sport”. U: C. Tamburrini (ur.) Values in Sport: elitism, nationalism, gender equality and the scientific manufacturing of winners. London i New York: Routledge. s. 185-199.

Schneider, Angela J. i Theodore Friedmann (2006) Gene Doping in Sports: The Science and Ethics of Genetically Modified Athletes. San Diego: Elsevier Acade-mic Press.

Sennett, Richard (1989) Nestanak javnog čovjeka. Preveo Srđan Dvornik. Zagreb: Naprijed.

Shawver, Lois (Šouvr, Lois) (2005) “Pojmovnik”. Prevela Duška Dobrosavljev. U: Milenković, P. i Marinković, D. (ur.) Mišel Fuko 1926-1984-2004 Hrestom-atija. Novi Sad: Vojvođanska sociološka asocijacija. s. 291-300.

Shilling, Chris (2005a) The Body in Culture, Technology & Society. London, Thou-sand Oaks i New Delhi: Sage Publications.

Shilling, Chris (2005b) “The Rise of the Body and the Development of Sociology”. Sociology 39/4:761-767.

Silk, Michael (2004) “Televised Sport in a Global Consumer Age”. U: T. Slack (ur.) The Commercialisation of Sport. London i New York: Routledge. s. 226-246.

Smart, Barry (2005) The Sport Star: Modern sport and the cultural economy of spor-ting celebrity. London, Thousand Oaks i New Delhi: Sage Publications.

Sparkes, Andrew C. (2004) “Bodies, Narratives, Selves, and Autobiography: The Example of Lance Armstrong”. Journal of Sport and Social Issues 28/4:397-428.

Spencer, Nancy E. (2001) “From “Child’s play” to “Party crasher”: Venus Wil-liams, racism and professional women’s tennis”. U: D. L. Andrews i S. J. Jack-son (ur.) Sport stars: The cultural politics of sporting celebrities. London i New York: Routledge. s. 87-101.

Stankovič, Peter (2002) “The Shifting Meanings of Soccer in Slovenia”. Balcanis 2/4:66-73.

Starc, Gregor (2003) Discipliniranje teles v športu. Ljubljana: Fakulteta za šport, Inštituta za kineziologiju.

Stevenson, Deborah (2002) “Women, Sport and Globalization: Competing Disco-urses of Sexuality and Nation”. Journal of Sport and Social Issues 26/2:209-225.

Sugden, John i Alan Tomlinson (1999) “Digging the Dirt and Staying Clean: Retrieving the Investigative Tradition for a Critical Sociology of Sport”. Inter-national Review for the Sociology of Sport 34/4:385-397.

Sugden, John i Alan Tomlinson (2002) “Theory and method for a critical sociol-ogy of sport” U: J. Sugden i A. Tomlinson (ur.) Power Games: a critical sociology of sport. London i New York: Routledge. s. 3-21.

Symons, Caroline i Dennis Hemphill (2006) “Transgendering sex and sport in the Gay Games”. U: J. Caudwell (ur.) Sport, Sexualities and Queer/Theory. Lon-don i New York: Routledge. s. 109-128.

Šaver, Boštjan (2009) “Družbena invencija in ideološka konstrukcija modernega športa” U: M. Velikonja, P. Stankovič i G. Starc (ur.) Kalejdoskop športa: uvod v športne študije. Maribor: Aristej. s. 13-130.

Tamburrini, Claudio (2007) “Are Doping Sanctions Justified? A Moral Relativi-stic View”. U: A. J. Schneider i Fan Hong (ur.) Doping in Sport: global ethical issues. London i New York: Routledge. s. 23-35.


Tamburrini, Claudio i Torbjörn Tännsjö (ur.) (2005) Genetic Technology and Sport: ethical questions. London i New York: Routledge.

Theberge, Nancy (2007) “‘It’s not about health, it’s about performance’: sport medicine, health, and the culture of risk in Canadian sport”. U: Jennifer Har-greaves i P. Vertinsky (ur.) Physical Culture, Power and the Body. London i New York: Routledge. s. 176-194.

Thomas, Nigel i Andy Smith, (2009) Disability, Sport and Society: An Introducti-on. London i New York: Routledge.

Tomlinson, Alan (1998) “POWER: Domination, Negotiation and Resistance in Sports Cultures”. Journal of Sport and Social Issues 22:235-240.

Tomlinson, Alan (2002) “Theorizing spectacle: beyond Debord”. U: J. Sugden i A. Tomlinson (ur.) Power Games: a critical sociology of sport. London i New York: Routledge. s. 44-60.

Tomlinson, Alan (2005) Sport and leisure cultures. Minneapolis i London: Univer-sity of Minnesota Press.

Turner, Bryan S. (1992) Regulating Bodies: Essays in medical sociology. London i New York: Routledge.

Turner, Bryan S. (1997) “What is the Sociology of the Body?” Body & Society 3/1:103-107.

Turner, Bryan S. (2006) “Body”. Theory, Culture & Society 23/2-3:223-229.Tušak, Matej, Maksimilijana Tušak i Maks Tušak (2003) Vloga družine in staršev

v športu. Zalog: Klub MT Zalog.Vaugrand, Henri (2001) “Pierre Bourdieu and Jean-Marie Brohm: Their Schemes

of Intelligibility and Issues towards a Theory of Knowledge in the Sociology of Sport”. International Review for the Sociology of Sport 36/2:183-201.

Vlašić, Joško (2005) Blanka 2000. Olimpijske igre sa 16. Zagreb: Profil Interna-tional.

Vrcan, Srđan (2003) Nogomet, politika, nasilje: ogledi iz sociologije nogometa. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk.

Wacquant, Loic (2007) “Whores, Slaves and Stallions: Languages of Exploitati-on and Accomodation among Boxers”. U: N. Scheper-Hughes i L. Wacquant (ur.) Commodifying Bodies. Los Angeles, London, New Delhi i Singapore: Sage Publications. s. 181-194

Waddington, Ivan i Andy Smith (2009) An Introduction to Drugs in Sport: addic-ted to winning? London i New York: Routledge.

Wann, Daniel L., Merrill J. Melnick, Gordon W. Russell i Dale G. Pease (2001) Sport Fans: The Psychology and Social Impact of Spectators. New York: Routledge.

Wenner, Lawrence (1989) “Media, Sports and Society: The Research Agenda”. U: Wenner, L. (ur.) Media, Sports & Society. Newbury Park, London, New Delhi: Sage Publications. s. 13-48.

Whannel, Garry (1992) Fields in Vision: Television Sport and Cultural Transforma-tion. London i New York: Routledge.

Whannel, Garry (2000) “Sport and the Media”. U: J. Coakley i E. Dunning (ur.) Handbook of sports studies. London, Thousand Oaks i New Delhi: Sage Publi-cations. s. 291-308.

Whannel, Garry (2001) “Punishment, redemption and celebration in the popular press: the case of David Beckham”. U: D. L. Andrews i S. J. Jackson (ur.) Sport stars: The cultural politics of sporting celebrities. London: Routledge. s. 138-150.

Whannel, Garry (2005) “Pregnant with anticipation: The pre-history of television sport and the politics of recycling and preservation”. International Journal of Cultural Studies 8/4:405-426.

Whannel, Garry (2008) Culture, Politics and Sport: Blowing the Whistle, Revisited. London i New York: Routledge.

Whannel, Garry (2009) “Between culture and economy: understanding the poli-tics of media sport”. U: B. Carrington i I. McDonald (ur.) Marxism, Cultural Studies and Sport. London i New York: Routledge. s. 68-87.

Whitson, David (1986) “Structure, Agency and the Sociology of Sport Debates”. Theory, Culture & Society 3/1:99-107.

Williams, Raymond (1999) “Advertising: the magic system”. U: S. During (ur.) The Cultural Studies Reader. London i New York: Routledge. s. 410-423.

Williams, Raymond (2003) Television: Technology and Cultural Forms. London i New York: Routledge.

Williams, Raymond (2006) “Analiza kulture”. Preveo Višeslav Kirinić. U: D. Duda (ur.) Politika teorije: zbornik rasprava iz kulturalnih studija. Zagreb: Disput. s. 35-59.

Williams, Simon J. (2006) “Medical sociology and the biological body: where are we now and where do we go from here?” Health 10/1:5-30.

Williams, Simon J. i Gillian Bendelow (1998) Lived Body: sociological themes, embodied issues. London i New York: Routledge.

Zagorac, Ivana (2008) “The Body and Technology”. Synthesis Philosophica 46/2:283-295.

SURVEILLANCE OF THE BODY: HIGH PERFORMANCE SPORT FROM THE CULTUROLOGICAL PERSPECTIVE (SUMMARY)*

This study started out from the assumption that there still exists a moment of uneasiness in the social and humanistic sciences with regard to sport as a research subject and that denying or ignoring that uneasiness can lead to a problem. The very fact that the above subtitle itself – high performance sport from the culturological perspec-tive – actually expands the title and helps to shape the central thesis of this study testifies that legitimising new research paradigms, based on different approaches to a subject that is otherwise insufficiently recognised, is no easy process.

In this case, the moment of unease is contained in the fissure between the question of whether there is something in sport that can be understood as surveillance of the body and the question of how that surveillance of the body is linked with the culturological. That deve-lops within the study into the following dilemma: do diverse policies and practices of surveillance of the body in sport lend themselves to appropriate interpretations that can be found in cultural theory and cultural studies, or is it perhaps that it is possible only from the culturological perspective to explain certain situations and events in sport as surveillance of the body?

*The English text is an edited version of the conclusion of the book (Arguments for the Culturological Perspective).

244 Nadzor nad tijelom Summary 245

One of the major intentions has been to show that the approach to sport as “a way of life”, but also simultaneously as “a field of struggle”, locates sport beneath the arch of culture, positioning it within the broad range of cultural theory, with a clearly expressed affinity towards cultural studies. Although cultural studies are linked as a rule with the Centre for Contemporary Cultural Studies at the University of Birmingham, while the development of cultural studies interest in sport is linked if not with Birmingham, then definitively with Gre-at Britain, since earlier research has been orientated largely to the British Isles and its culture, other articles and studies by American, Canadian, Australian and other sport researchers have been taken equally into account. In other words, the similarity between their thematic preoccupations indicates that the relatively brief cultural studies research into sport can also be observed legitimately from a general viewpoint, despite the cultural specificities and geopolitical differences between the countries and societies mentioned. By con-stantly emphasising that the culturological perspective ensures inno-vative models and methods in understanding the social and cultural importance of sport, this study affirms the specific ideas and theories that cultural studies adopt and produce, identifying the concrete pla-ces and issues upon which they are focused and, wherever possible, applying the same notional terminology that they do.

Embarking on this venture, there was absolutely no pretence of parting ways with “society” and “the social”, but rather the promoti-on of certain different viewpoints, which were intended primarily to serve as a challenge to ossified matrices of research into the role and function of sport in society and in social life. Namely, the status of conglomeration, unorthodoxy and marginality to which practically every study of sport was forced to become accustomed, has been seen as a welcome cultural studies engagement, primarily for developing specific thematic interest and original orientations in interpreting the marginal and hidden phenomena in the world of sport. Hence

the inclination to sport studies represented here which, on the path of the cultural, with no hesitation in relying on diverse theoretical legacy and the methods of diverse disciplines, offer fresh views and provocative analysis of the sports culture in an interdisciplinary spirit. Alongside such effect of sport studies, it would be impossible to ac-hieve the disciplinary authority that was attained through its earlier merits – and expended in the meantime – by the sociology of sport. Therefore, in this study that looks at sport through the prism of cul-ture, precisely those cultural and theoretical aspects of surveillance of the body in sport will be emphasised along with the cultural studies aspects.

In order to narrow down the research field while intensifying the research perspective, the focus is placed on high performance sport that is looked at in the first chapter in the framework of consumer culture. The economic overtone of the consumer category and the capitalist backdrop to high performance sport are balanced out in that process, while their force is modified by the selection of the arguments and theses of those social and cultural theorists and sport researchers, who undermine the Marxist legacy from various positi-ons and broaden the narrow vistas of political economy in this field. The “culturological” notions of mass and popular culture are placed side by side with the “sociological” notion of the consumer society, auguring the interweaving of the threads of society and culture throu-gh the entire line of argument.

Accordingly, fragments of the work of Michel Foucault, the Fren-ch intellectual historian, have been selected to underpin this study; although Foucault did not himself write about sport, numerous inte-resting works by sport researchers from diverse social and humanist sciences and disciplines have emerged on the basis of his theses. The second chapter shows how Foucault’s works, as well as some by aut-hors who drew on his opus, prompted the moment of unease singled out above being recognised as a challenge for the theme of this study.


An interpretation is given in that chapter concerning the extent to which Foucault deserves credit for recognition of the phenomenon in question, while it is established in later chapters where and how detached factors of his theory dovetail into the analysis of diverse situations and practice in the world of sport and how, with their help, one can approach the phenomenon of surveillance of the body in high performance sport.

A critical dialogue with divergent theories and stances unfolds parallely with their integration into the narrow and broader line of argument, in which the reasons for their criticism does not lie in the-ir belonging to particular currents and schools of thought, but rather in the weakness of their argumentation. In any case, the categories of the body and surveillance, and that of sport, or more precisely, their diverse definitions, typologies and interpretations, are subjected to critical restructuring. In that process, an unexpected foundation in a series of recent papers of post-structural and Foucault-based pro-venance dedicated to sport is provided for analysis and the theme of surveillance of the body in high performance sport.

A smaller part of the papers considered is orientated to research into the overall features of professional competitive sport, sometimes comprehended as being elite, and sometimes somewhat unclear-ly defined as high performance sport. There, the category of high performance sport, similarly as for example the categories of Late Modernity, and Light Modernity and/or Reflexive Modernity in the works of eminent sociologists, is not linked with precise temporal de-terminants and are largely not subjected to strict temporal definition, so that the historical moment of the emergence of high performance sport is not precisely detected in most cases. In this study, too, in keeping with that model, high performance sport is linked to the contemporary and its social, cultural, political and economic context is interpreted in the dimensions of globalisation, media-isation, com-mercialisation and celebrity-isation.

Focusing on high performance sport as a separate sphere of sport can be explained as the specific thematic interest of this study, and that interest has also predetermined which particularities of high performance sport would be at the centre of interest. Although the importance of the body as the main human tool in the practice of sport is noticeable in both recreational and in school sport, surve-illance of the body in the sense in which it is understood here is still a distinct characteristic of high performance sport in many of its aspects. Hence, an attempt has been made throughout the study to interpret how the relation the actors themselves have with high performance sport – along with the mutual relations of those actors within high performance sport – exerts influence on what the general stance towards the body will be in such activities. The latter equally includes the behaviour towards the concrete bodies of the sportsmen and women on the part of various officials and organisations, and on the part of the sportsmen and women themselves, and the stan-ce towards the body as a construct, idea, project and myth, that is, towards everything that the body is in sport at particular moments or constantly, what it tries to be, or what is formed as such.

It has been pointed out through all those chapters that the idea of incessant expansion of borders characteristic to high performance sport, apart from the living and lived body, also emphatically encom-passes the socially and discursively constructed body. At the same time, the uncertainties about whether the human body is subject to the mind and what the nature is of the co-operation between the mind and the body and whether having a body also means being its owner are discussed. It has been shown that it is fairly difficult to solve these uncertainties in the framework of the binary divisions between mind/body and structure/activity, which have been burdening this area for far too long now, to which recent approaches within the study of the body critically refer in an effort to overcome them and to find some redemptional “third way”.


Bearing that in mind and in accordance with popular tendencies in studies of the body, the starting-point chosen in this study in exa-mining the culture of sport and/or the place within it taken by the body is the theory of corporeal realism. However, the singling out of Foucault as the main support in recognising surveillance of the body in high performance sport, gave precedence to interpretation of the body as an object of power and its social and discursive constructi-veness is often emphasised. Still, since pain, suffering and emotion are inevitable factors in sport, it turned out that it was inappropriate to set aside completely the phenomenological understanding of the body. Therefore, the body has been positioned “between” discourse and institution, respecting corporeality as its third dimension. Na-mely, numerous examples from sport indicated that it was almost impossible to foresee the powerful presence of human bodies of flesh and blood, interwoven with power and weakness, gifted with vital forces, but also imperilled by even fatal threats.

Throughout the study, there is defence of the insight that the si-tuation in high performance sport and the ‘bodily distress’ that can arise from it obviates any complete and universal theoretical solution and witty remark, so that the issues need to be approached situation by situation, respecting the specifics of the material. The history of sport, too, informs us that there is little that is fixed, stable and un-changeable in sport, while matters in contemporary high performan-ce sport are unfolding with such unimaginable speed that it would be mistaken to observe the body – due to the fact that sport has never and (probably) never will exist without it or aside from it – as some sort of fulcral and steady point, which then has to be theoretically profiled as such.

In all the mentioned dimensions and because of all the charac-teristics referred to, the starting hypothesis is that the body in high performance sport is under surveillance. Explanation is given of how the purposes and techniques of surveillance in contemporary society

are constantly changing, creating new and diverse objects of surve-illance, but there is permanent emphasis on the fact that nothing is more evident and important in sport than the body and that it is, therefore, the first-order target of surveillance. Although an excep-tionally prominent factor in sport is the visibility of the body and/or its exposure to the human or electronic eye, surveillance of the body significantly transcends the visual aspect. For that reason, it is stressed that the body is spatially and temporally limited under various circumstances, while data on it is collected at various levels and evaluated and classified. The manner in which self-surveillance is stimulated through surveillance is explained, as a result of which it sometimes happens that the subject and the object are able to over-lap.

The dilemmas about whose the body is and whom it serves is also joined by the dilemmas on who it is who carries out surveillance of it, and why, while there is constant insistence on the fact that the networks of control and resistance are far and away more complex. Through the idea of government, management and regulation, the body of the population has been added to the discussion on the indi-vidual body, by which the line of argument has been directed away from ideology towards hegemony.

In order that analysis of surveillance of the body in high perfor-mance sport, undertaken in the central part of the study, be easier to follow, it has been necessary to consent to certain compromises because of the complexity of that surveillance. Therefore, the super-visory institutions, practices and mechanisms, and also the motives and effects, have been divided into three groups, despite the fact that such a division temporarily abandons their rizomatic (lack of ) struc-tural nature. However, already through the explanation of political surveillance of the body in the third chapter the dispersive nature of surveillance is stressed once again, since the political parameters in high performance sport are rearranged considerably differently than


is the customary practice in the majority of papers that approach sport from the perspective of the sociology of politics, political sci-ence or political economy. Politics with a capital P is broken up in the field of sport into a series of smaller politics that often each go their own way, while their activity is represented as being capable of leaving powerful traces on the body.

Medicinal and technological surveillance are broadly defined since the powerful influence of the category of health and nature in comprehending sport in general is analysed through their inter-pretation. It was concluded that it was on such a platform that one could best gain an insight into how the shaping of the body through medicinal and technological intervention – within it and upon it – constantly encounters the discursive shaping of the body in high performance sport. Tension concerning the uncertain consequences, which exist empirically on the one hand thanks to the diverse (post)modern threats to the body, and theoretically on the other, between the contradictory conceptions of the body, is encompassed by the thesis on risk culture that, in this sense, stamps high performance sport even more concretely than consumer culture does.

Following that logic, if it is a matter of media surveillance of the body in high performance sport, the same evaluation would also hold for the culture of the spectacle category, while more attentive analysis would reveal that neither risk nor spectacle have ever been or could have been outside of consumer culture to such an extent and in such a form. Spectacularisation of the body, which is connected with increased concern regarding diverse factors in its surveillance and control, has taken root as a consequence of the consumer impulse that denotes contemporary sport, converting needs into desires and leading the high performance sport consumers into a constant search for new sensations.

Although it is obvious that the singling out of politics, medicine, technology and the media does not exhaust the sphere and the possibi-

lity of identifying surveillance of the body in high performance sport, through focusing on that aspect the attempt has been to substantiate the positioning of sport in the context of consumer culture while, in addition, seeing sport in the complex of consumer culture makes that field particularly prominent.

Finally, the numerous digressions and the inclination to encom-pass themes contiguous to that of the title are a debt to the specific ambitions of this study: to present the entire field of sport study as both interesting and enticing. If that objective has been achieved, at least in part, that justifies the resolve connected with it, that the study be systematic to the extent necessary, and analytical to the extent possible.

KAZALO IMENA

Aas, Katja Franko 92-93 Abdel-Shehid, Gamal 135Abercrombie, Nicholas 56-57Acuff, Amy 205Adorno, Teodor 35, 54, 212Alexander, Jeffrey C. 15Alli, Mohammad 211Allison, Lincoln 161Althusser, Louis 68, 113-114, 116, 127Amelia, Marco 211Ančić, Mario 201Andrews, David L. 12-14,17-19, 41, 54, 76, 112, 176, 185-186, 188Archetti, Eduardo P. 197-198Armstrong, David 152Armstrong, Lance 144-145Ashe, Arthur 134

Bahovec, Eva D. 83Bairner, Alan 128

Bajc, Vida 75, 92Balboa, Rocky 85Bale, John 82Ball, Kirstie 22, 92Barker, Chris 16, 128-129Baudrillard, Jean 13, 35-40, 46, 54-55, 185, 210, 212Bauman, Zygmunt 19, 24, 29-30, 35-39, 41-43, 50, 61-63, 67, 80-81, 86, 141Beamish, Rob 120, 122, 136, 140, 152, 164, 173Beck, Ulrich 38-39, 86, 146Beckham, David 18, 42, 132-133, 184, 187-188Begić, Vera 163Beilharz, Peter 29Bendelow, Gillian 66, 69, 146Bennett, Tony 16, 130Berlusconi, Silvio 177, 194Bernstein, Alina 135Bielecki, Karol 193Birrell, Susan 132, 137

254 Nadzor nad tijelom Kazalo imena 255

Biti, Ozren 41Biti, Vladimir 143Blackman, Lisa 21, 141, 164-165Blackshaw, Tony 19, 24, 39, 81, 86, 143Blain, Neil 48Bodin, Dominique 110, 115, 150, 157, 177, 194Bolt, Usain 167-168, 200Bourdieu, Pierre 32, 52, 83, 85, 142-143Boyle, Raymond 48, 176-177, 184, 190, 209Brabazon, Tara 133Brighenti, Andrea 72-73Brkljačić, Ivana 163Brohm, Jean-Marie 114, 119, 169-170Burk, Verena 120Butcher, Robert B. 157, 159Butler, Judith 70, 132-133, 137, 147Butryn, Ted M. 144, 170

Caillois, Roger (Kajoa, Rože) 107Campbell, Naomi 85Cantona, Eric 184, 193Capon, Debra A. 45Carrington, Ben 18

Cashmore, Ellis 41, 44, 49, 55, 61, 103, 105-106, 120, 150, 156, 165, 170, 176, 194Cavanagh, Sheila L. 131, 137-138Cech, Peter 193Certeau, Michel de 33 Chada, Gurinder 132Clarke, Adele E. 173Clarke, Alan 115Clarke, John 17, 59, 115Cole, Cheryl L. 11, 23, 76, 132, 160Comaneci, Nadia 183Coubertin, Pierre de 139-140Crabbe, Tim 24, 39, 81, 86, 143, 196Crawford, Cindy 85Crawford, Garry 30-31, 46, 51-54, 56-57, 211Critcher, Chas 17, 59

Čolić, Snježana 36

Davis, Nickolas W. 209Debord, Guy 182Deleuze, Gilles (Delez, Žil) 74, 101-102, 111Derrida, Jacques 13, 160Descartes, Rene 99

Devers, Gail 193Didulica, Joey 109Dimeo, Paul 159, 163Douglas, Mary 166Drakulić-Ilić, Slavenka 121Duda, Dean 18-19, 48, 60, 128Duncan, Margaret Carlisle 83- 85, 209Dunning, Eric 9, 19 Eagleton, Terry 113, 166-167Edwards, Tim 69Eichberg, Henning 21Elias, Norbert 19Erdei, Ildiko 36Eskes, Tina B. 83

Fahey, John 158Featherstone, Mike 21, 38, 67, 90, 171, 208Fontana, Alessandro 96Foucault, Michel (Fuko, Mišel) 12-13, 20-21, 24-26, 57, 65, 67-84, 86-89, 93-99, 101-102, 111-113, 120, 130, 137, 143, 196, 217, 219, 225-226, 228 Frank, Arthur W. 20, 67, 145, 155, 164Fraser, Mariam 141

Free, Marcus 16, 34, 45-46, 56, 58, 62, 128-129Freud, Sigmund 37, 39, 86Friedmann, Theodore 161Fukuyama, Francis 153

Gascoigne, Paul 184Gavrilović, Sanja 163Gerrard, Bill 194Giardina, Michael D. 17, 19, 76, 132, 206Gibson, Althea 134Giddens, Anthony 35, 144, 146, 151Gilchrist, Paul 44-45Giulianotti, Richard 12, 46Gramsci, Antonio 20, 113, 116, 125-130Greco, Monica 141Griffith-Joyner, Florence 206Gruneau, Richard 117 Guttmann, Allen 120

Hain, Peter 121Hall, Stuart 14, 16, 48, 59, 127, 203Haraway, Donna 168-169Hargreaves, Jennifer 16-18, 114, 125-127, 131-132, 137, 143, 204-206


Hargreaves, John 9-10, 17, 23, 65-66, 78, 94, 105-107, 113-114, 126, 128-129, 183Harris, David 127Harvey, Jean 12-13Héas, Stéphane 110, 115, 150, 157, 177, 194Helstein, Michelle T. 45Hills, Laura 179Hingis, Martina 206-207Hitler, Adolf 120-121Hoberman, John 115, 153, 155Hobsbawm, Eric 31-32Hoggart, Richard 14-17, 34-35, 44-45, 56, 58Horkheimer, Max 35, 54Hornby, Nick 60Horne, John 14, 48, 98, 208, 210Horvat, Nikolina 163Houlihan, Barrie 104, 112, 157-158Howe, David P. 146-147, 152Hughson, John 16, 34, 44-45 56, 58, 62, 128-129Huizinga, Johann 31, 107, 143 Hwang, Dong-Jhy 123

Ifekwunigwe, Jayne O. 135

Inglis, David 15-16, 34-35, 44-46, 56, 58, 62, 128-129

Jackson, Steven J. 41Jameson Frederic 53Jarvie, Grant 11, 65, 102, 104, 109, 111, 123-124, 175Jefferson, Tony 59Jhally, Sut 16, 50, 59, 175Johns, David P. 87Johns, Jennifer S 87Johnson, Earvin “Magic” 184Johnson, Richard 60, 62Jonas, Andrew 75Jones, Marion 184Jong, Tae-Se 105Jordan, Michael 184-186Jukić, Igor 168Juvenal (Decimus Junius Juve-nalis) 139

Kalanj, Rade 12, 15, 46, 68Katz, Stephen (Kec, Stiven) 20Keech, Marc 124-125Kellner, Douglas 14, 44-45, 181-182, 184Kennedy, Eileen 179, 180King, Richard C. 12Kirk, David 95

Koković, Dragan 31, 102, 107, 112, 143, 170, 193, 195Korbut, Olga 183Kostelić, Ante 149Kostelić, Janica 148-149Kostelić, Marica 149Kotnik, Vlado 192Krivak, Marijan 74Kurnikova, Anna 134-135, 204, 206

Lacan, Jacques 68Lafrance, Melisse 186-187Lavezzi, Ezequiel 194Lefebvre, Henry 38Leonard, David J. 131Lévi-Strauss, Claude 68Lewis, Carl 202-203Lewis, Lennox 211Locke, John 139Loland, Nina Waaler 85Longhurst, Bryan 56-57 Longhurst, Robyn 66, 70Lukacs, Georg 38Lurie, Yotam 155Lyon, David 22-23, 71, 74, 90-92, 98, 200Machiavelli, Niccolo 74Magdalinski, Tara 140, 165-167, 171-172, 187

Maguire, Jennifer Smith 84Maguire, Joseph 145Malcolm, Dominic 69, 87, 133Manzenreiter, Wolfram 48Maradona, Diego 193, 196-198, 200Marchisio, Claudio 105Marić, Martin 163Markula, Pirkko 13, 68, 78-79, 82, 86, 88, 94, 112Marshall, David P. 42Martin, Emily 20Martin, Rux 146Marx, Karl 22, 29, 38, 112, 114, 127, 130Masucci, Matthew A. 144, 170Mathiesen, Thomas 80Mauresmo, Amelie 207McDonald, Ian 18-19, 121-122, 126McDonald, Mary 185McHoul, Alec 79, 176McLennan, Gregor 14-15McNamee, Mike 159Merleau-Ponty, Maurice 199Messi, Leo 198-199, 200Messner, Michael A. 204-205


Miah, Andy 157, 160-163, 170, 173Miller, Elleanor M. 83Miller, Toby 79, 130, 176Mishima, Yukio 115Monaghan, Lee 85Moran, Joe 11Moratti, Massimo 88Morgan, William J. 159Moss, Kate 85Munthe, Christian 162Murdoch, Ruppert 193-194

Nadal, Rafael 52, 200Nash, Kate 14

O’Farrell, Claire 74, 96O’Neill, John 170, 173Ostojić, Branko 156Oswell, David 20, 165

Paić, Žarko 116Parry, Jim 158, 160Pasquale, Pasquino 96Perišić, Vanja 163Peters, Roy 17Petry, Karen 120Pistorius, Oscar 171-172Plamenatz, John 112Popova, Simonya 204

Pringle, Richard 13, 68, 78-79, 82, 86, 88, 94, 112

Radcliffe, Paula 184Rail, Genevieve 12-13, 186-187, 212Ranger, Terence 31-32Real, Michael 183Redhead, Steve 191-192, 210Reid, Irene 124Retton, Mary Lou 183Rich, Emma 174Rigauer, Bero 114Rinehart, Robert 79Riordan, James 118, 122Ritchie, Ian 120, 122, 136, 140, 152, 164, 173Ritzer, George 147Robène, Luc 110, 115, 150, 157, 177, 194Rodman, Denis 184, 186-187Rojek, Cris 58-59Ronaldinho, Gaucho (Ronaldo de Assis Moreira) 188, 211Ronaldo, Cristiano 199 Ronaldo, Luiz Nazario de Lima 42, 148, 200Rooney, Wayne 42, 133

Rose, Nikolas 75-76Rowe, David 20, 129, 178-181, 190, 195, 202, 205Russell, Bertrand 20

Sandvoss, Cornel 209Scambler, Graham 55Schirato, Tony 78, 107, 212Schneider, Angela J. 157, 159, 161Schumacher, Michael 184Sedgwick, Eve 160Semenya, Caster 135-137Sennett, Richard 177-178Shawver, Lois (Šouvr, Lois) 71, 73Shilling, Chris 21, 67-68, 87, 147, 171, 181Shilton, Peter 197Silk, 39-40, 50, 112, 188Simonović, Ljubodrag 154Smart, Barry 31, 43, 134-135, 206Smith, Andy 151, 172Smith, Philip 15Sparkes, Andrew C. 145Spencer, Nancy E. 134Stallone, Sylvester 85Stankovič, Peter 103

Starc, Gregor 31-32, 94-95, 99, 139, 141Steinbach, Dirk 120Stevenson, Deborah 207Stiegler, Resi 193Sugden, John S. 19-20Sykes, Heather 131, 138

Šaver, Boštjan 113, 116, 120, 136-137, 202

Tamburrini, Claudio 141, 157, 159, 161Tännsjö, Torbjörn 161Theberge, Nancy 149, 152, 154Thomas, Nigel 172Thompson, Edward Palmer 15, 17Thompson, Jenni 205Tomlinson, Alan 19-20, 33, 61-62, 182-183Turner, Bryan S. 20-21, 67, 69, 145, 164Tušak, Maks 149Tušak, Maksimilijana 149Tušak, Matej 149Tyson, Mike 184, 187

Vaugrand, Henri 114


Vertinsky, Patricia 132, 143Vieri, Christian 88Virilio, Paul 191Vlašić, Blanka 149Vlašić, Joško 149Vonn, Lindsey 199Vrcan, Srđan 42, 112, 194

Wacquant, Loic 85Waddington, Ivan 151Wann, Daniel L. 54Watson, Rod 17Weber, Max 22, 29Wenner, Lawrence 180Whannel, Garry 11, 17, 34, 42-43, 48, 104, 114, 124, 148, 150, 167, 185-187, 189, 191, 202While, Aidan 75Whitson, David 15Williams, Raymond 15-16, 33-35, 45, 49, 56, 63, 117, 127, 129Williams, Richard 134Williams, Serena 134-135, 206Williams, Simon J. 66, 69, 146, 165Williams, Venus 134-135, 206, 210

Willis, Paul 17Woods, Tiger 177, 184

Xiang, Liu 148

Zagorac, Ivana 169, 174

KAZALO POJMOVA

akteri sporta 106, 180-181, 183, 218arhiv 88-91atletizam 77, 161, 164, 206

baza podataka 88, 91, 93biopodaci 92biotehnologija 170-171, 173bodybuilding 85-86boks 85-86, 142, 184, 210, 212bol 44, 66, 136, 142, 146, 148, 154, 156, 201-202, 219bolest 10, 67, 72, 140-142, 143-145, 148, 153, 155, 201bolnica/klinika 69, 70, 78, 88-90, 97, 99, 152

celebrity/celebritizacija 24, 30, 39, 41-45, 81, 134, 184, 206, 218

čovjek-stroj 99, 168-169

dehumanizacija 157, 170devijantnost 39, 81, 86, 88, 104disciplina 20, 22, 25, 65, 68-69, 71, 73-74, 76-84, 87-88, 93-94, 98, 151, 161, 186, 197 – diciplinarna tehnika/tehnologija 66, 77-79, 85, 98– disciplinarni režimi 70– disciplinarno znanje 13diskurs – diskurzivna formacija 12, 67, 68– diskurzivna konstrukcija 26, 137, 218-219dokolica 9, 24, 30, 34, 49, 57-62, 84doping/antidoping 26, 93, 104, 110, 154, 156-160, 162-164, 171dosje 89, 91društvo– disciplinarno društvo 20, 73-74, 77– društvo kontrole 74, 76

262 Nadzor nad tijelom Kazalo pojmova 263

– društvo nadzora 23– društvo proizvođača 63– društvo rizika 38, 39, 146– društvo spektakla 182– potrošačko društvo 29, 34-39, 41, 47, 57, 63, 78, 185, 217

etika – bioetika 26, 156, 161, 174– medicinska etika 152-154, 156– sportska etika 152, 161, 164

fair play 140, 143, 161fan/ljubitelj sporta 45, 52-57, 60-61, 209-210feminizam 11, 67, 70, 82-83, 131-132, 135, 137, 203-204fenomenologija 21, 145, 155, 170, 219fitnes 63, 82-86, 93-94, 180funkcionalizam 11-12, 17, 126, 145

genealogija 12-13, 20, 69, 160genetske modifikacije 156, 160-162globalno/globalizacija 22, 24, 36, 44, 58, 92, 133, 151, 184, 208, 212, 218guvermentalitet/umijeće vladanja 13, 25, 67, 74-76

hegemonija 26, 48, 75, 114-116, 124-131, 207, 212, 220hiperrealno 38, 54, 185, 210

ideologija 111-116, 120igra/igračko u sportu 10, 31, 58, 60, 77-78, 106-107, 119, 129, 132-133, 143, 188, 197ispitivanje/samoispitivanje 63, 87-90

kiborg 66, 169-170klađenje 60-61, 209, 211-212klasa 26, 29, 32, 34-35, 39, 46, 50, 52, 58-60, 62, 77-78, 103, 114, 117, 119, 125-130, 134, 142komercijalizacija 33, 46, 48, 59, 176, 178-179, 218komodifikacija 38, 184korporalni realizam 21, 219kultura– kultura rizika 145-147, 150-151, 221– kultura spektakla 27, 184, 186, 221– medijska kutura 182, 184-185– obrat ka kulturi 12, 14-15, 20– popularna kultura 20, 34, 39, 48, 53, 57-58, 60-62, 103, 126-127, 132, 176, 210, 217

– potrošačka kultura 23, 27, 29-30, 34-37, 39, 42, 46, 50, 55, 58, 61, 63, 84, 86, 142, 171, 204, 211, 217, 221kulturalizam 16, 33kulturalna teorija 9, 14, 16-17, 20, 24, 215, 217kulturalni materijalizam 16, 117, 127kulturalni studiji 9, 11-19, 24, 30, 33-34, 39, 56-57, 60, 62, 104, 114, 126-130, 132, 135, 180, 182-183, 185-186, 210, 215-216kulturološka perspektiva 12, 15-16, 24, 27, 29, 104, 113, 128, 215-217

liječenje 110, 142, 153, 155, 161

ljepota 65, 83, 142ljudskost 140, 157, 161, 170

marksizam 14, 18, 20, 113, 129-130 medicina 25-26, 84, 89, 93, 143-144, 146, 149, 151-156, 159, 161, 167, 169, 174, 201, 221

– biomedicina 173 – sportska medicina 26, 149, 151-155

mediji – medijalizacija 33, 36, 218– novi mediji 46, 208, 212– televizija 18, 27, 38, 43-44, 46, 48-49, 53-55, 58, 61, 80-81, 108-109, 122, 133, 176-177, 180, 188-196, 199, 201, 205, 207-210 mekdonaldizacija 147mišićavo kršćanstvo 140moć 10-11, 13, 19-21, 23, 26, 34, 37, 47, 57, 59, 65-66, 68-81, 84-89, 91, 94-99, 101-103, 105-106, 110-111, 116, 126-132, 143, 147, 163, 169, 184, 189, 196, 203, 205, 209, 219-220– biomoć 13, 76, 97-98, 170– disciplinarna moć 13, 65, 73, 78, 87, 89, 94, 96moderna– kasna moderna 35, 38, 41, 92, 141, 146, 173, 218– laka moderna 24, 29, 36, 39, 41, 62, 80, 218– protočna moderna 41, 86, – refleksivna moderna 218– teška moderna 29, 36murdochizacija 193-194načelo realnosti 36-37načelo ugode 36-37, 81nadzor – medicinski nadzor 25-26,

264 Nadzor nad tijelom Kazalo pojmova 265

110, 139, 143-144, 146, 149, 173– medijski nadzor 25, 27, 175, 179-181, 189, 207, 221– politički nadzor 25-26, 101, 105-106, 109-110, 133, 135, 220– samonadzor 79, 83-85, 87, 144, 173, 220– studiji nadzora 25, 65, 71-72, 76 – tehnološki nadzor 22, 25-26, 71, 139, 220normalizacija 83, 86, 124, 131

olimpijske igre 31, 92, 120-124, 131, 136, 139, 158, 167, 171-172, 176-177otpor 11, 20, 22, 33, 54, 56-57, 59, 87, 124, 181, 220 ozljeda 109, 143, 146, 152-155, 201-202, 211

panoptikum/panopticizam 13, 25, 67, 74, 76-78, 80-83, 85, 88-89, 91, 98, 199-200performans/izvedba 32, 52, 56-57, 93, 150-153, 161-162, 166-167, 170, 178, 187, 196, 198pogled 71-72, 77-79, 82, 84, 94, 152, 189, 191 – disciplinarni/ normalizirajući pogled 69, 71-73, 87

– medicinski pogled 69, 71-72politika – biopolitika 97, 120, 168– politika i sport 103– politika sporta 103, 110 – politika u sportu 103, 110polje 17, 20, 32-33, 57, 69, 73, 82-84, 88, 90, 95, 103, 113, 182, 215– sportsko polje 12, 23, 25, 32, 39-41, 52, 97, 102-103, 131, 138, 144, 184-185, 190, 212, 220poststrukturalizam 11, 13-14, 19, 24, 57, 67, 70, 86, 130, 137, 217publika 23, 30, 42, 48, 50-53, 56, 106, 143, 177, 180, 183, 188-190, 196-197, 209, 212-213

rasa 26, 97, 103, 115, 120-121, 124, 130-134reklama 34, 42, 44-47, 53, 106-107, 133, 139, 148, 178, 180, 185, 188, 193, 200, 202režimi istine 83, 87rizik 26, 30, 38-39, 145-147, 150-151, 156, 162, 173, 221rod 26, 67, 103, 130-134, 138, 142, 202, 204-205

sebstvo 70, 75, 86-87, 145seksualnost 26, 68, 70, 78,

125, 130-131, 133-134, 200, 203-207simulacija 38, 46, 54sinoptikum/sinopticizam 76, 80-82slobodno vrijeme 57, 60, 62, 177sociologija sporta 13, 15-16, 19-21, 23, 36, 65, 67, 86, 102, 114-115, 130, 179, 216spektakl 27, 34, 44, 53, 56-57, 80, 120, 141, 181-192, 203, 209, 212, 221spol 67, 70, 116, 134-137, 200, 203, 205

sport – amaterski sport 30-32, 48, 50, 140, 142– natjecateljski sport 29, 32, 141– paraolimpijski sport 171-172– profesionalni sport 30-32, 48, 50, 142– rekreativni sport 32, 62– školski sport 32, 62 sportokracija 135, 138sportski duh 140, 159sportski studiji 12-13, 15-16, 21, 25, 36, 65, 70, 76-77, 132, 134, 170, 216sportsko-medijski kompleks

16, 50, 81, 175-177, 180-181struktura osjećaja 33, 63struktura ugoda 63strukturalizam 11, 16, 33, 67-68, 113, 117, 181subjektivacija 147svakodnevno/svakodnevica 22, 27, 34, 39-42, 45-46, 50, 53, 55-57, 62, 84, 89, 90, 112, 131, 144, 150, 184, 186, 195, 205, 208

terapija 89, 144, 149, 153-154, 161-162, 199, 201tijelo – individualno tijelo 66, 78-79, 86-89, 91-98, 131, 135, 140-141, 148, 220– konstruirano tijelo 25, 82, 171, 218-219– obrat k tijelu 20– prirodno tijelo 21, 26, 69-70, 93, 153, 157, 159-160, 162, 164-169, 172, 186-187, 207– studiji tijela 20-21, 25, 65-67, 70, 71, 164, 219– tijelo populacije 93-94, 96, 98, 220– življeno tijelo 21, 140, 170, 181, 218transnacionalne korporacije 33, 47, 148, 164, 188trening 31, 49, 74, 77, 79, 93,


118-121, 138, 149, 154, 163, 168, 172, 206

upravljanje populacijom/stanovništvom 20, 75-77, 87, 91, 97, 220utjelovljenje 21, 67, 121, 169utjelovljena paranoja 154

vidljivost 22, 71-73, 81-83, 91, 102, 200, 220viđenje 71, 78, 101vladanje 74-75, 101, 103, 110-111, 116-117, 125, 128, 220

zdravlje 26, 63, 67, 78, 83-84, 94, 97, 118, 137, 139-146, 148-151, 153-157, 159, 165, 170, 173, 200, 209, 220znanje/moć 13, 65, 69, 94, 97, 102, 196

O AUTORU

Ozren Biti rođen je 1980. godine u Zagrebu. Diplomirao je komparativnu književnost i sociologiju 2004. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je 2011. na Odsjeku za komparativnu književnost i doktorirao. Zaposlen je na Institutu za etnologiju i folkloristiku od 2007. Trenutno je u zvanju znanstvenog suradnika. Bavi se temama iz područja kulturalnih studija, sportskih studija, sociologije tijela, teorije književnosti, etnologije svakodnevice, antropologije potrošnje i dr. Surađuje s Leksikografskim zavodom Miroslav Krleža, Trećim programom hrvatskog radija, Fakultetom političkih znanosti i Filozofskim fakultetom Sveučilišta u Zagrebu. Član je Hrvatskog etnološkog društva te uredništva časopisa Narodna umjetnost.

ZAHVALA

Možda ova knjiga i ne govori dovoljno tome u prilog, ali u pozadini mojega znanstvenog interesa za fenomen sporta stoji velika privrže-nost bavljenju sportom i praćenju sporta koja se, uz razumijevanje mojih roditelja i slične afinitete prijatelja, kod mene razvijala još od ranog djetinjstva. Moj je odnos prema sportu u međuvremenu daka-ko evoluirao pa on danas, premda još uvijek katkad i previše nabijen emocijama, ipak ostavlja dovoljno prostora i za “hladnu”, racionalnu spoznaju.

Sve bi to, međutim, bilo nedostatno za nastanak ove studije da nije bilo potpore i slušateljskog strpljenja kolegica i kolega u mojoj radnoj sredini na Institutu za etnologiju i folkloristiku, ali i da nije bilo istinske podrške koju mi je u mojim istraživačkim putevima kao voditeljica projekta unutar kojeg je rukopis knjige nastao (Postsoci-jalizam i kulturni subjekt: hibridne prakse kulturnog posredovanja) pružila Ines Prica te da nije bilo savjeta i poticaja Tee Škokić, kojima je daleko nadmašila svoju službenu ulogu jedne od urednica bibliote-ke u kojoj knjiga izlazi (Nova etnografija).

S obzirom da je knjiga nastala na temelju moje doktorske diser-tacije, zahvalnost dugujem i svom mentoru Deanu Dudi, s kojim sam, uslijed njegova iznimnog poznavanja materije, uvijek mogao razgovarati ne samo o epistemološkim postavkama teksta, nego i o tekućim sportskim zbivanjima, nakon čega bi mi navirale nove ideje i primjeri.

IZ RECENZIJA

Pionirska u pokušaju, analitički domišljena, interpretativno sustavna, knjiga Ozrena Bitija jedna je od onih studija koje pokazuju kako ono o čemu tobože svi nešto amaterski znamo i pritom o tome natucamo, izgleda kad se time pozabavi kompetentan istraživač. Kroz njegove analitičko-interpretativne registre čitatelju se istodobno ogoljuje i konstruira problem koji nije samo neprepoznat i nevidljiv u doma-ćoj akademskoj istraživačkoj sredini, nego se posredno upućuje i na rijetke ali neizostavne kompetencije kojima mora raspolagati netko tko se želi upustiti u analizu suvremenog sportskog polja. Izvoran u pristupu i obradi, upućen u stanje problema, dosljedan u izvedbi, kompozicijski domišljen, izvoran u analizi i zaključcima – rad Ozre-na Bitija otvara domaćoj humanistici i društvenim znanostima posve novo područje, kao i metodološko polazište u njegovu proučavanju.

dr. sc. Dean Duda

Knjiga Nadzor nad tijelom: vrhunski sport iz kulturološke perspektive je vrlo kvalitetno djelo koje ima veliku znanstvenu i društvenu važnost. Znanstvena važnost se ponajprije odnosi na okolnost da je u tom radu Ozrena Bitija sustavno analiziran problem nadzora nad tijelom koji gotovo uopće nije zahvaćen u našoj društvenoj i humanističkoj znanosti. Znanstvena obrada fenomena sporta izraženije je prisutna u našoj sociologiji, psihologiji i nekim drugim disciplinama tek u posljednijh tridesetak godina, ali ni jedan od istaknutijih autora (Srđan Vrcan, Benjamin Perasović, Furio Radin i neki drugi) koji su istraživali kulturne i društvene aspekte fenomena sporta nije pobliže razmatrao temu nadzora nad tijelom u sportu. dr. sc. Dražen Lalić

Tijekom rada na ovoj temi, zahvaljujući Draženu Laliću ukazala mi se prilika sudjelovati u izvođenju nastave na kolegiju Politički i društveni aspekti sporta na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. Naša višegodišnja suradnja na tom predmetu i s njom povezana mogućnost da neke od svojih uvida u fenomen vrhunskog sporta testiram u radu sa zainteresiranim studentima dali su znatan obol knjizi.

Veliko hvala upućujem i Mojci Piškor za angažman oko naslovnice te Maši Hrvatin za pomoć oko izrade kazala, čime su obje pridonije-le, vjerujem, onim dobrim stranama knjige.

Što se onih loših, za koje sam snosim odgovornost, tiče, u ocu sam, kojega znaju i kao Vladimira Bitija, sve vrijeme nastajanja ruko-pisa imao najstrožega mogućeg suca, a kad me u konačnici ohrabrio konstatacijom da “papir svašta trpi“, shvatio sam to kao signal da pomoći više nema te da je došlo vrijeme za objavljivanje knjige.

Naposljetku, od samog početka višegodišnjeg procesa čitanja i pisanja, kojeg je ova studija produkt, uz mene je bila moja Ana, da bi nam se njegovim tijekom pridružili prvo Filip, a onda i Tin. Njih je troje, svatko na svoj način i u okviru svojih mogućnosti, ostavilo otisak na stranicama koje slijede i koje im u znak zahvalnosti posve-ćujem.

Documents

Ova e-knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva...relativno kratka povijest društvenoznanstvenog bavljenja fenomenom sporta na određen je način proživjela pomak