OSNIVANJE NOVIH BISKUPIJA U VI. STOLJEĆUNA PRIMJERU BRIJUNA

VLASTA BEGOVIĆ UDK: 262.3(497.5 Brijuni)“05/06“Institut za arheologiju 904(497.5 Brijuni):726HR - Zagreb, Gajeva 32 Izvorni znanstveni članak

Primljeno: 2. IX. 2010.IVANČICA SCHRUNKUniversity of St. ThomasUSA - Minnesota. St. Paul

Raspoložive arheološke evidencije indiciraju da je crkva sv. Marije na Bri-junskim otocima u Istri bila sjedište biskupa Vindemija (episcopus Cessensis), koji se spominje u aktima sinode u 6. st., kao i biskupa Ursina (episcopus Cenetensis - Cesensis), spomenutog u izvorima iz 7. st. To je bilo vrijeme intenzivne militarizacije Jadrana te restrukturiranja i fortifi ciranja obalnih i otočnih naselja. Na Brijunima, civilne i crkvene inovacije smještene su u za-ljevu Madona. Kasnoantičko naselje izraslo je oko rimske villae rusticae. To je jedan od najbolje istraženih primjera kontinuirano naseljenog područja rimske villae rusticae iz 2. st. pr. Kr. i na njoj izgrađene vile iz 1. st. pr. Kr., preko kasnoantičkog naselja, bizantske utvrde do srednjovjekovnog naselja. Naselje postaje bizantski castellum s vojnim zapovjedništvom i biskupskom palačom. Nedaleka crkva sv. Marije, građena u ranom 5. st., bila je preuređena u 6. st. u duhu bizantske rekonkviste, a dijelovi starije kamene arhitektonske dekoracije upotrebljeni su u utvrdi (castellum) u uvali Madona.

Prof. Emilio Marin bavio se je intenzivno ranocarskim i kasnoantič-kim razdobljem i starokršćanskom arheologijom na području nekoliko naj-značajnijih antičkih urbanih sjedišta. Obradio je antičke i starokršćanske objekte Salone i Narone, te rasvijetlio tok izgradnje i razvoja starokršćan-skih gradnja u 5. i 6. st.1 Njegov doprinos kao glavnog tajnika XIII. me-đunarodnog kongresa za starokršćansku arheologiju Split – Poreč 1994. i

1. E. MARIN 1988; N. DUVAL, E. MARIN, C. METZGER 1994.

657657

Kačić, Split, 2009.-2011., 41-43

658

izrada kataloga starokršćanske arhitekture i arhitektonske skulpture u Salo-ni (uz N. Duval i C. Metzger) veliki su prilog poznavanju starokršćanskih objekata na području istočne obale Jadrana.

Osnivanje novih biskupija u 6. st. djelomično je rasvjetljeno aktima salonitanskih sinoda 530. i 533.2 Biskupije, koje su bile formirane u 4. st. na području istočnog Jadrana, postupno povećavaju broj i dosežu naj-veću brojnost upravo sredinom 6. st.3 Opće rastvaranje velikih cjelina i nastajanje manjih regija, pravilo je koje olakšava funkcioniranje biskupija i posljedica je nesigurnih vremena i teških gospodarskih prilika u kasnoj antici. M. Suić piše na temelju dokumenata crkvenih sabora u Saloni: „Me-tropolita traži da se njegova biskupija podijeli jer mu je prevelika, on ne može njome upravljati i izvršavati na njezinu području svoje obaveze. Na prijedlog zadarskog biskupa njegovoj je molbi udovoljeno i stvorene su tri nove biskupije od kojih je svaka dobila dio salonitanskog područja.“4 Tok osnivanja novih biskupija u Istri možemo samo pretpostaviti na osnovu salonitanskih primjera. U okviru razmatranja razdoblja bizantske rekonkvi-ste u 6. st., u Istri bismo mogli postaviti tezu o novoj biskupiji na području Brijunskog otočja i lokaciji biskupskog sjedišta (sjedišta „episcopi Cessen-sis“) koji je bio predmet studije profesora M. Suića baziran na povijesnim izvorima.5 Arheološki nalazi osvjetljavaju i podupiru Suićeve argumente, posebno istraživanja B. Marušića, Ž. Ujčića i M. Vicelje, kao i arhitek-tonski sklopovi i elementi starokršćanske arhitektonske dekoracije, nađeni tokom istraživanja kasnoantičkog naselja i bizantske utvrde u zaljevu Ma-dona na Brijunima. B. Marušić je pokušao opovrgnuti argumente M. Suića, a zapravo je iznio niz dokaza u prilog Suićevoj tezi. Ž. Ujčić i M. Vicelja prihvaćaju Suićeve teze i vrlo uspješno ih nadopunjuju. Veliki doprinos su i radovi A. Gnirsa, M. Mirabella Robertija, R. Matijašića, Š. Mlakara, M. Pavletić i A. Vitasovića o kasnoantičkom naselju i crkvi sv. Marije.

Nalazi starokrščanskih kapitela, nadvratnika i arhitektonske dekoracije na različitim mjestima u kasnoantičkom naselju u uvali Madona, koje je objavio B. Marušić, pomažu dati odgovor na pitanje crkvenog sjedišta u okviru bizantske utvrde u zaljevu Madona.6 Nalazi pripadaju arhitekton-skoj dekoraciji prve faze izgradnje crkve sv. Marije i njihova pozicija po-kazuje dio castella koji je mogao pripadati biskupu. Nađeni elementi bili su u sekundarnoj upotrebi, neki od njih inkorporirani u nove građevine. O

2. M. SUIĆ 1976, 241-242.3. N. CAMBI 2007, 114.4. M. SUIĆ 1976, 242.5. M. SUIĆ 1987, 202-209.6. B. MARUŠIĆ 1990, 416.

V. Begović - I. Schrunk, Osnivanje novih biskupija u VI. st. na primjeru Brijuna

659

biskupima Vindemiju (6. st.) i Ursinu (7. st.) znamo iz povijesnih izvora. Vindemius se spominje tri puta. Prvi put je bio spomenut u aktima sinoda održanom u Gradu 579. kao „Vindemius episcopus Cessensis“. Drugi po-vijesni izvor dovodi ga u vezu sa šizmom biskupa Istre i sjeverne Italije, a vezan je uz Justinijanov traktat o “Tre capituli“ i osudi pisanja trojice istoč-nih teologa Teodora Mopsuestijskog, Teodoreta Cirskog i Ibasa iz Edese (sporni su neki dijelovi njihovih tekstova koje se tumači da su bliže arijan-stvu). Biskupi zapadnih crkva, pogotovo Italije i Galije, te Afrike, držali su se zaključka Kalcedonskog koncila iz 452,7 dok su Milanska i Aquilejska metropolija odbile prihvatiti osudu „Tre capituli“, te su se sukobile s pa-pom.8 Vindemius je bio uhićen zajedno s akvilejskim patrijarhom i poreč-

7. M. VICELJA 2007, 16-17.8. G. CUSCITO 1977, 234.

Nalazi epistila, kapitela, stupova i oltarne pregrade sa starokršćanskom dekoracijom nađeni tokom arheoloških istraživanja na različitim mjestima u kasnoantičkom naselju

u uvali Madona (B. Marušić 1990.)

Kačić, Split, 2009.-2011., 41-43

660

kim biskupom te odveden u Ravenu 588. Nakon godine dana u zatvoru, odrekli su se šizme i bili su oslobođeni. O tome piše Pavao Đakon u svojoj „Povijesti Langobarda“ (III, 26) u 8. st. Vindemius je treći puta bio spo-menut na sinodi u Maranu 591.9 Ursinus se spominje kao potpisnik akata Lateranskog koncila 680., uz titulu Cenetensis, a na margini nalazi se titula Cesensis. Sačuvane redakcije Lateranskog koncila bilježe da je Ursinova crkva bila u Histriji. Prema M. Suiću, Ursin je bio brijunski biskup i dobio je ime po službenom nazivu teritorija (on i njegova crkva), na kojem se protezala njegova jurisdikcija. Budući da je na Brijunima postojala carska radionica (fulonica), uz nju solane i kamenolomi, tada je to otočko područ-je moglo biti nazvano područje cenza - Census.10 Naziv Brevona susreće se prvi put u srednjem vijeku - Insula Brevoni - donosi ga Pulski statut,11 ali se vjerojatno naziv otočja mijenja već ranije. Još uvijek je i danas jedan dio brijunskog otočja zadržao ime Peneda (Ceneda). To je područje južno od kasnoantičkog fortifi ciranog naselja, na kojem je najplodnije zemljište brijunskog arhipelaga.

Vindemius i Ursinus bili su tzv. „episcopi in castellis“, ta je situacija bila poznata u razdoblju bizantske dominacije u Istri.12 Nakon tog vremena, crkveni dokumenti ne spominju ni jednog biskupa na Brijunskom otočju. Sporna je i lokacija rezidencije brijunskih biskupa, ali bi se mogla pretpo-staviti prema nalazima u zaljevu Madona. U sjeverozapadnom uglu kasno-antičkog naselja, istražena je zgrada s lezenama, građena prije izgradnje bedema. Sjeverni bedem inkorporirao je sjeverni zid objekta, dok je zapad-ni bedem presjekao zidove objekta, koji su bili građeni prema moru. Sve to upućuje da je zgrada bila podignuta prije izgradnje fortifi kacija. Najjasnija potvrda toga je sjeverni bedem, koji slijedi rasprostiranje ovog objekta. Raspored lezena na istočnom i južnom vanjskog zidu jednak je rasporedu lezena na crkvi sv. Marije, što bi mogla biti indikacija da su građeni u istom razdoblju kao i da su imali sličnu namjenu. Postorije imaju ortogonalni ras-pored i nose biljeg klasične rimske tradicije. Zgrada je imala izlaz prema moru, koji je ostao kao sjeverozapadni ulaz u kasnije izgrađenim fortifi ka-cijama. U vrijeme bizantske dominacije, objekt je bio povećan i izgrađena je velika cisterna s bačvastim svodom.13 Naplavna površina arhitektonskog sklopa morala je biti prilično velika da napuni kišnicom cisternu tog ka-paciteta. Objekt je imao dva dvorišta, gornje s krunom bunara bilo je 140

9. B. MARUŠIĆ 1990, 403.10. M. SUIĆ 1987, 201-213.11. M. SUIĆ 1987, 192.12. N. CHRISTIE 2006, 187.13. Š. MLAKAR 1976, 29.

V. Begović - I. Schrunk, Osnivanje novih biskupija u VI. st. na primjeru Brijuna

661

Kasnoantički objekt s lezenama i velika cisterna

Pogled na dio kompleksa i dva dvorišta s krunom bunara u sredini

Kačić, Split, 2009.-2011., 41-43

662

cm više od donjega (I. i II. dvorište). Pretpostavljamo da je komunikacija između dvorišta bila samo kroz objekt, jer spojno stepenište nije nađeno. Danas možemo vidjeti samo najdonji nivo zgrade, koja je najvjerojatnije bila izgrađena na jedan ili dva kata. Sačuvane prostorije pokazuju dvije veće sale, ispred kojih je predvorje s dvije bočne prostorije (neki elementi slični su tlocrtu biskupske palače u Poreču). Dva izlaza u dvorište, iz pred-vorja i iz zapadne bočne prostorije, dokumentirani su pragovima nađenim in situ. Objekt je bio višekatni a pročelje pojačano s lezenama. Glavno pro-čelje, nakon izgradnje fortifi kacija, gledalo je prema istoku i prema jedinom kolnom ulazu u utvrdu, sjeveroistočnom (najveći i najvažniji ulaz) širine 2,4 m. Širina navedenog ulaza u bedemu (glavnog ulaza) također svjedoći o važnosti objekta kojem se pristupalo. Sklop je imao direktni izlaz kroz be-deme prema moru i luci širine 1.45 m. Ta sjeverozapadna vrata na bedemu mogla su koristiti samo za navedeni arhitektonski sklop, jer pristupa iz na-selja do njih nije bilo. Nađen je kameni izljev za vodu (gutač vode), ugrađen u pod vrata. Kompleksu su pripadale i prostorije na ulazu u gornje dvori-šte i nadograđeni sjeverozapadni dijelovi villae rusticae u donjem dvorištu. Adaptacije nekih starijih građevinskih elemenata za formiranje biskupskog sjedišta česte su na istočnojadranskoj obali. Kompleks ima sličan položaj kao biskupski dvor u Poreču i biskupski dvor u Puli, smješten je tik uz same bedeme u blizini luke (s posebnim izlazom u fortifi kacijama). Potpuno ra-sprostiranje zgrade nije moguće ustanoviti, budući da su dva pročelja bila ugrađena u fortifi kacije, a fasada prema dvorištu je samo djelomično saču-vana. Taj dio bedema nađen je kompletno razrušen (do temeljne stope), tako da nije bilo moguće ustanoviti način ugradnje objekta u fortifi kacije, kao npr. u jugoistočnom uglu castella gdje se zidovi ranijeg objekta vizualno iz-vrsno odvajaju od zidne mase kasnije izgrađenih bedema. Cijeli taj dio obi-lježen je na vanjskom plaštu sjeverozapadnog bedema nizom lezena, koje osim svoje statičke funkcije imaju zadaću oblježavanja navedenog sklopa (drugih lezena osim dvije na apsidi u jugoistočnom uglu fortifi kacija nema). Nepravilan raspored lezena ukazuje na njihovo kasnije građenje u odnosu na kasnoantički objekt s potpuno pravilnim rasporedom lezena.

Prije spomenuti fragmenti kamene crkvene opreme i arhitektonske de-koracije u bizantskoj utvrdi pripadaju prvoj fazi izgradnje crkve sv. Marije (vidljivo prema istovjetnosti ukrasa na impostima stupova i križnih pilastra u crkvi nađenim in situ). Neki od njih su uzidani kao spolije u zidove ka-snijih gradnji (razdoblje 6. st.) – istraživanja 1976.-1983.14

- Dio vratne grede (nadvratnik) koja je preuređena u bazu preše za ma-sline. U sredini grede je plitki grčki križ s raširenim krajevima. Iz njega

14. B. MARUŠIĆ 1990, 403-429.

V. Begović - I. Schrunk, Osnivanje novih biskupija u VI. st. na primjeru Brijuna

663

izrastaju na obadvije strane vitice bršljanovog lišća. Dimenzije 204 x 26,5 x 78 cm. Motiv bršljana kao na nalazima iz Salone.15

- Dio vratne grede (nadvratnik) koji je ugrađena kao prag u zgradu s leze-nama građenu u 6. st. na jugozapadnom dijelu villae rusticae. U sredini grede je isklesan krug u kojem je grčki križ raširenih krajeva (crux immisa) isti kakav se nalazi na impostima i kapitelima trijunfalnog luka sv. Marije. Lijevo i desno od križa uklesane su vitice vinove loze. Dimenzije 110 x 27 x 15 cm.

- Korintski kapitel glatkih listova po osam spojenih, dimenzije 35,5 x 35,5 x 32 cm.

- Korintski kapitel koji na svakom uglu ima glatki, svinuti list u obliku srca. Dimenzije 28,5 x 43 x 43 cm.

- Impost sa zupčastim ukrasom i cik-cak trakom kao na impostima tri-junfalnog luka sv. Marije. Dimenzije 12x58x58 cm.

- Impost, ugaoni dio jednak prethodnom. Dimenzije 22x22x10,5 cm.- Dio baze u koju je uklesan križ. Dimenzije 50 x 59 x 15 cm.- Dio glatkog stupa promjer 11-14 cm, visina 32 cm.- Dio glatkog osmerokutnog stupa, promjer 30-33, visina 91 cm.- Dio pregradne ploče ukrašene palminim listovima 51x37x13 cm.- Dio pregradnog pilastra sa istim ukrasom kao ploča br. 10,

37,8x21,5x21,5 cm.- Dio okrugle ploče u koju je uklesan latinski križ 28x29x4,5 cm.16

15. N. DUVAL, E. MARIN, C. METZGER 1994, 244.16. B. MARUŠIĆ 1990, 406-407.

Epistil skinut s glavnog ulaza crkve sv. Marije ugrađen u prešu za masline(crtež Adrijana Gri)

Kačić, Split, 2009.-2011., 41-43

664

Nalazi govore o renovaciji prostora svetišta i ambona, te o izmjeni vrat-nih greda nad ulazima. Nalazi su datirani u 5. i početak 6. st., prema sličnim nalazima kapitela u Puli, u crkvi sv. Felicite, i prema impostu s monogra-mom pulskog biskupa Antona oko 510.17 Kapiteli su slični istovremenim kasnoantičkim kapitelima nađenim u najdonjem sloju Dubrovačke katedra-le, a također i kapitelima baptisterija pulske katedrale.18

Drugi obrađeni skup nalaza iz bizantske utvrde u uvali Madona (iz razdo-blja 6. do 8. st.) je brončano prstenje ukrašeno jednostavnim linearnim ukrasi-ma s naglašenim ranokršćanskim križevima. Brončano prstenje i prstenovi od lijevane bronce ukrašeni su „križem sv. Andrije“ (crux decusata), koji također simbolizira grčko slovo X (hi), monogram Kristova imena. Također, ukrasi su motiv riblje kosti i utisnuti kružići. Taj tip prstenova pripada kasnoantič-kom-ranobizantskom ukrašavanju.19 Raspored navedenih nalaza pokazuje isto područje u bizantskoj utvrdi, kao i nalazi prije opisane kamene arhitektonske dekoracije, skinute s crkve sv. Marije, tijekom bizantske obnove crkve.20

17. B. MARUŠIĆ 1990, 407-408.18. M. MIRABELLA ROBERTI 1943, 16.19. Ž. UJČIĆ 1995, 115.20. Ž. UJČIĆ, 1995, 111.

Nalazi brončanog prstenja ukrašeno jednostavnim linearnim ukrasima s naglašenim ranokršćanskim simboličkim oznakama križa (Ž. Ujčić 1995.)

V. Begović - I. Schrunk, Osnivanje novih biskupija u VI. st. na primjeru Brijuna

665

Dokument, vrlo važan za crkvene posjede na području Brijunskog otoč-ja, Eufrazijeva darovnica iz 543., potvrđuje poklon trećine prihoda brijun-skih solana kleru.21 Na brijunskom otočju, prema istraživanjima A. Starac, M. Suić i F. Tassaux, na carskom posjedu iz 1. st. u uvali Dobrika (dio uvale Madona), postoji u kasnoj antici naselje građeno na rustičkoj vili iz 2./1. st. pr. Kr. Izgradnje uz vilu od 1. do 4. st. dobivaju u 5. st. fortifi kacije, koje nisu obuhvatile svu izgradnju na tom području, već samo onu kod koje je pravce zidova bilo lako iskoristiti za izgradnju bedema, kao u slučaju Filipa i Sparte u Grčkoj.22 Izvan zidina, nađeni su ostaci manje memorije iskopa-ne južno od kasnoantičkog naselja uz nekropolu.23 Istraživanja provedena 1961. i 1962. su pokazala da je u njene temelje bio je ugrađen zavjetni žr-tvenik (ara) božice Flore, na kome je natpis datiran u 3. st. Ta građevina, kao i objekt istražen istočno od naselja, u kojem su nađeni jonski kapiteli, i crkva sv. Marije, ostali su, nakon izgradnje fortifi kacija, izvan njihovih lini-ja. Istražene su i kasnoantičke nekropole 4., 5. i 6. st. uz ceste prema naselju.

Fortifi kacije su iz dvije faze. Donja zona karakteristična je za 5. st., vjerojatno je iz razdoblja nakon 452., tj. nakon provale Huna i razaranja Akvileje, kada se grade ili dograđuju mnoge fortifi kacije u Istri. Gornja zona je građena u 6. st., nakon bizantske rekonkviste, u skladu s Justini-janovom politikom izgradnja fortifi kacija.24 Obrambeni zidovi su nepra-vilnog četverokuta 124 x 89,4 x 110,30 x 76,50 m.25 Debljina zidne mase je 2,6 m, a pri promjeni pravca bedema i na uglovima povećava se do 2,9 m. Na obrambenim zidovima nalaze se petora vrata – dva ulaza s istoka, dva sa zapada (prema moru) i jedna vrata s južne strane bedema. Mnogo je sličnosti u razvoju kasnoantičkog naselja u zaljevu Madona i Nikopolisa, u sjevernoj Bugarskoj, prema organizaciji prostora u kasnoantičkom i bi-zantskom razdoblju.26

Po svemu sudeći, gradnja crkve sv. Marije započela je prije izgradnje fortifi kacija (prije 452.), na istaknutom platou na rubu naselja, koje je u to vrijeme još bez fortifi kacija, a dominira sjevernom stranom naselja i prva je orijentacija brodovima, koji uplovljavaju u luku Porto Buono sa sjevera. Crkva sv. Marije građena je u 5. st. kao dvoranska crkva, bez akcentuirane apside, dimenzija 23,74 x 10,8 m. Ispred crkve je otvoreni narteks, dimen-zija 10,8 x 5,4 m. Prva faza izgradnje crkve sv. Marije pokazuje sličnost s

21. M. ZANINOVIĆ, 1991, 259.22. A. W. LAWRENCE 1983, 174.23. Š. MLAKAR 1976, 21.24. A. W. LAWRENCE 1983, 190-191.25. M. MIRABELLA ROBERTI, 1936.26. A. POULTER 2000, 349-352.

Kačić, Split, 2009.-2011., 41-43

666

Teodorovim bazilikama u Akvileji i crkvom Kristova groba u Jeruzalemu, iz Konstantinova razdoblja (5. st.). Unutrašnjost crkve razdijeljena je s dva reda monolitnih stupova, koji dijele glavni brod i bočne brodove. Monolit-ni stupovi promjera 30 do 32 cm, visine 2,51 m, u relativno gustom ritmu (razmak 2,1 m), jednostavno su ukrašeni impostima (vis. 30 cm), s grčkim križem (crux immisa), bez kapitela. Imposti iznad stupova nosili su lukove (intercolumnae), od kojih je jedan sačuvan in situ. Iznad stupova, bila je galerija, iznad arhivolta. U istraživanjima 1906. i 1907. nađeni su mnogo-brojni ulomci poligonalnih stupića, promjera otprilike 25 cm, koje je Gnirs pripisao srušenoj galeriji. “Između stupova i krovišta nalazila se mala ga-lerija sastavljena od stupova s arhitravom koji je preuzeo funkciju krovnog potpornja.“27 Galerija je bila u funkciji matroneja. Prozori na sjevernom i južnom zidu crkve dimenzija su 90 x 140 cm, presvođeni polukružnim lukovima, nalaze se 3,8 m iznad nivoa poda. Visoki prozori na sjevernom i južnom zidu i sačuvani dio trokutastog zabata iznad glavnog ulaza na za-padnom zidu pokazuju da je crkva bila pokrivena jedinstvenim krovištem s dvije strehe, kao dvoranske crkve.28 Nalaz kamene tranzene u prostoru crkve pokazuje način zatvaranja prozora.29 Trijumfalni se luk nalazi na po-ziciji šestog stupa i visine je oko 6 m. Na poziciji šestog stupa nalaze se križni pilastri i dva bočna stupa visine 4,2 m, s kapitelima, neznatno odma-knuti od križnih pilastra. Trijumfalni luk je koncipiran kao na na crkvi Sv. Ivana u Lateranu u Rimu, katedrali u Puli (5. st.), crkvi na Manastirinama u Saloni (6. st.) i crkvi San Giovanni Evangelista u Ravenni (5. st.). Kapiteli stupova trijumfalnog luka formirani su istovjetno na sve četiri strane, radi se o dijagonalno izbačenim lavljim glavama, a u središnjem dijelu nalazi se križ s Kristovim monogramom unutar kružnog medaljona (crux corona-ta). Ukrasi na impostima trijumfalnog luka su dvostruka cik-cak traka, u koju je umetnut grčki križ (crux immissa). U omjeru zlatnog reza izveden je tlocrt, ulazno pročelje i raspodjela unutarnjeg prostora na sanctuarium i prostor za vjernike. Oltarni prostor (sanctuarium) povišen je za 50 cm (dvije stepenice) od prostora crkve. Pastoforije, koje se nalaze u produže-nju bočnih brodova, bile su prema svetištu rastvorene prostranim lukovi-ma, dok su prema bočnim brodovima odijeljene zidom i uzdignute za 50 cm. Nalaz dvostrukih stupića zaobljenih na uglovima, spojenih zajednič-kom plintom, koji su nađeni za istraživanja 1906. i 1907., činili su središnji potporanj prozora svetišta, kao i na ranim ravenatskim građevinama (npr.

27. A. GNIRS 1911, 88.28. B. MARUŠIĆ 1967, 33-35.29. R. MARTA 1989, 124.

V. Begović - I. Schrunk, Osnivanje novih biskupija u VI. st. na primjeru Brijuna

667

San Giovanni Evangelista u Ravenni) i ranokršćanskoj crkvi u Povljama na otoku Braču.30 Stupići su ukrašeni urezanim križem u sredini.31 Vanjština crkve pojačana je nizom lezena, slično dvojnim crkvama u Nezakciju. Na pročelju dvije lezene fl ankiraju glavni ulaz, a dvije se nalaze u uglovima. Sjeverni i južni zid crkve pojačani su sa 7 lezena, dimenzija 60 x 22 cm (2 rimske stope). Zidovi su od klesanog kamena, u mortu, tehnikom zidanja karakterističnom za kasnu antiku. Kamen različitih dimenzija ugrađen je na način da se izmjenjuju redovi kamena manjih dimenzija s redovima ka-mena većih dimenzija. Uglavnom se teži približavanju tehnici zidanja opus isodomum. Crkva je sačuvana gotovo do krovišta. Od crkvenog namještaja iz prve faze sačuvana je baza oltara s četiri mramorna stupa i manjim udu-bljenjem za relikvije (sitnozrnati bijeli mramor), te fragmenti ploča oltarne pregrade i pilastra.32

Nakon 476., moguće su intervencije Istočnih Gota u kreiranju unutraš-njosti i vanjštine crkve sv. Marije (sličnost s crkvom Spirito Santo u Rave-nni). Crkva sv. Marije je možda u jednom razdoblju bila arijanska crkva. Stupovi s impostima, bez kapitela i s urezanim križem na impostu, sliče na stupove tzv. Teodorikove palače u Ravenni. Djelomična renovacija unu-trašnjeg i vanjskog prostora crkve izvršena je u 6. st. Nadvratne grede s dekoracijom, prostor svetišta, te oltarna pregrada su logično i prvo što je trebalo promjeniti da se izbrišu tragovi bivših gospodara (mogući tragovi arijanstva) i vjernicima predoči novo razdoblje. U prostoru svetišta su stu-povi, koji su promjenjeni za bizantske obnove crkve sv. Marije. Stupovi su visine 4,2 m (različitog promjera od stupova koji dijele glavnu od bočnih lađa), a kapiteli „a due zone“ vežu se uz bizantski utjecaj. Ukrašeni su ptič-jim glavama u uglovima i dvoprutim sidrima, a u sredini kapitela je grčki križ unutar dvotračnog medaljona (crux coronata). Pokrovna ploča kapite-la odijeljena je užom zonom od osnovnog dijela i razdijeljena u dva dijela, svedenog šireg i užeg četvrtastog imposta.33 Slični su kapitelima crkve San Apollinare in Classe (530. do 549.), kao i jednostavnijim kapitelima crkve Sv. Martina u Sutlovreću Pazenatičkom (sredina 6. st.). Od prokoneškog su mramora. Glavni ulaz u crkvu sv. Marije, za bizantske obnove, nije moguće defi nirati, jer je naknadno srušen. U srednjem je vijeku zapadno proče-lje crkve sv. Marije srušeno i ulaz pomaknut na poziciju drugog stupa, te prostor crkve smanjen. Bočni ulaz (sjeverni) bio je izveden s potkovastim lukom tipičnim za bizantsko razdoblje i nalazi se in situ.

30. D. DOMANČIĆ 1994, 21.31. A. GNIRS 1911, 92.32. A. GNIRS 1911, 85-87.33. B. MARUŠIĆ 1967, 33-35.

Kačić, Split, 2009.-2011., 41-43

668

Iz hramova maritimne vile u uvali Verige, u crkvi je upotrebljen friz Neptunova hrama s prikazom Tritona, delfi na i riba, koji je u crkvi služio kao postolje oltarne pregrade.34 Vrijeme prenošenja friza nije utvrđeno, a „terminus post quem“ je svakako 391. godine, prije koje nije mogla biti dobivena dozvola za rušenje hramova. Crkva sv. Marije sačuvana je do za-bata, što sigurno predstavlja rariteni primjer sačuvane crkve iz 5./6. st. Uz crkvu nedostaje krstionica, koja je postojala ili u dvorištu biskupske palače (velika cisterna i zdenac) ili u uvali Verige (preuređeni dio terma maritimne vile). Frigidarij je možda bio upotrebljavan kao baptisterij, a uokolo apside središnje dvorane terma nađeni su grobovi iz 7. st. 35

U podmorju vile u uvali Verige, nađena je fi na crvena posuda ukra-šena pečatastim grčkim križem, u sredini dna. To je proizvod radionice u Maloj Aziji iz 5./6. st. (Phocaea). Takvi nalazi na istočnom Jadranu, do sada su poznati samo sa strateških točaka, koje su bile važne u upravnom i vojno-pomorskom prometu, kao što su Polače na Mljetu, Mogorjelo36 i Dioklecijanova palača u Splitu.37 Fina keramika 5. i 6. st. iz sjeverne Afrike i Fokeje rijetka je na području Jadrana.38 Netko je važan morao boraviti u vili u uvali Verige.

Fizička pojava ranobizantskog castella je potpuno suprotna kasnoantič-kom naselju, koji mu je prethodilo. Castellum je sveden na vojni i crkveni centar, koji je odgovoran i održavan od carskih, a ne od lokalnih interesa. Prema današnjim saznanjima, dio castella, koji je koristio biskup, bio je sjeverni dio i područje nekadašnje vile, dok je južni dio bio pod ingeren-cijom vojnih autoriteta. Gospodarski dio (preša za masline), u sastavu cr-kvenog sjedišta, istražen je na Kapljuču u Saloni.39 G. Cuscito i P. Riavez prikazuju faze adaptacije na kompleksu insulae episcopalis u Puli, koje di-jelom podsjećaju na adaptacije izvršene na crkvi sv. Marije na Brijunima.40

Brijunsko otočje je posebna upravna jedinica, koja se spominje kao census u spisima Lateranske sinode iz 680.41 Bizantska renovacija crkve sv. Marije dobiva svoj puni smisao kada znamo da je to uređenje crkve i sjedišta Episcopi Cessensis. Dijelovi starije arhitektonske dekoracije crkve sv. Marije upotrebljeni su u naselju (tvrđavi), u dijelu, koji je bio namjenjen

34. A. GNIRS 1915, 141-142; BEGOVIĆ DVORŽAK 1997-1998, 63.35. A. GNIRS 1915, 129.36. I. ČERMOŠNIK 1952, 243-244.37. I. SCHRUNK 1989, 94.38. V. BEGOVIĆ, I. SCHRUNK 2006, 196-197.39. E. MARIN 1988, 86.40. G. CUSCITO, P. RIAVEZ 2009, 327-329.41. M. VICELJA 2007, 48.

V. Begović - I. Schrunk, Osnivanje novih biskupija u VI. st. na primjeru Brijuna

669

biskupu. U to vrijeme vjerojatno se gradi zgrada s lezenama na južnom dijelu villae rusticae gdje je za prag upotrebljen epistil bočnog ulaza u cr-kvu sv. Marije. Kasnoantički korintski kapitel je ugrađen u sjeverozapadni dio villae rusticae (dio uz more), a drugi kasnoantički korintski kapitel u zgrade prizidane uz istočni zid villae rusticae. Također, preša za masline je ugrađena u dvorište villae rusticae i datirana je ugradnjom epistila glavnog ulaza crkve sv. Marije u postolje preše.

Biskupija na Brijunima, prema povijesnim izvorima, poznata je u raz-doblju bizantske dominacije u Istri, od 6. do 8. st. Nakon tog vremena, crkveni dokumenti ne spominju nijednog biskupa na Brijunskom otočju. Vrijeme kada Bizant napušta ovo područje nije sasvim precizno dokumen-tirano povijesnim spisima. Prema pismima sv. Grgura, 605. g. Istra je još bila pod bizantskom vlašću. Bizantske posade boravile su u Istri i nadzirale obalni dio istarskog poluotoka. Anastazije Bibliotekar u Životopisu pape Deodata 668. je zapisao da se u to vrijeme u Istri još okupljala bizantska vojska. Plovidbu Jadranom držao je Bizant do 752., kada je ukidanjem Ra-venskog egzarhata izgubio supremaciju na sjevernom Jadranu. Prema pisa-nju pape Hadrijana franačkom kralju Karlu, razvidno je da je Bizant nakon gubitka Ravene, posjedovao još neka područja u Istri. Kontrolu plovidbe Jadranom napustio je Bizant tek 822., za cara Mihovila Amorijskog.

LITERATURAV. BEGOVIĆ DVORŽAK (1997-1998) Raskoš rimskih ladanjskih vila – ter-

me rezidencijalnog kompleksa na Brijunima, VAMZ, XXX-XXXI, Zagreb, 47-68.V. BEGOVIĆ DVORŽAK (1997) Rekonstrukcija crkve sv. Marije na Velom

Brijunu, GIS u Hrvatskoj, INA-info, Zagreb, 125-139.V. BEGOVIĆ DVORŽAK, M. PAVLETIĆ (1998) La basilica di S. Maria

(Brijuni), Acta XIII Congressus internationalis archaeologiae christianae, Città del Vaticano – Split, 37-54.

V. BEGOVIĆ, I. SCHRUNK (1999-2000) Villae rusticae na Brijunskom otoč-ju, OpArch, 23-24, Zagreb, 425-439.

V. BEGOVIĆ DVORŽAK (2001) Fortifi kacioni sklop Kastrum – Petrovac na Brijunima, Histria Antiqua, 7, Pula, 177-190.

V. BEGOVIĆ DVORŽAK (2001) Castrum e chiesa di Santa Maria sulle isole Brioni, Atti del Convegno, L’Archeologia dell’Adriatico dalla Preistoria al Medi-oevo, Ravenna, 671-677.

V. BEGOVIĆ DVORŽAK (2002) Crkva sv. Marije i samostan – faze izgrad-nje, Izdanja I. kongresa povjesničara umjetnosti, Zagreb, 469-474.

Kačić, Split, 2009.-2011., 41-43

670

V. BEGOVIĆ, I. SCHRUNK (2005), Fullonica na Brijunima, Prilozi, IARH, 22, Zagreb, 127-140.

V. BEGOVIĆ, I. SCHRUNK (2006), Brijuni, Zagreb.V. BEGOVIĆ, I. SCHRUNK (2006), Pottery and other Finds from the Mariti-

me Villa in Verige bay, Brijuni, Histria Antiqua, 14, 191-202.V. BEGOVIĆ DVORŽAK, I. DVORŽAK SCHRUNK, I. TUTEK (2007) The

Church of St. Mary nearby castellum in Madona bay - Brioni, Prilozi, IARH, 24, Zagreb, 229-240.

T. BEZECZKY (1998) The Laecanius amphora stamps and the villas of Bri-juni, Wien.

Z. BRUSIĆ (1976) Late antique and Byzantine underwater fi nds along the eastern coast of the Adriatic, Balcanoslavica, 5, Beograd, 31-39.

Z. BRUSIĆ (1993) Starokršćanski sakralni objekti uz plovidbenu rutu istoč-nom obalom Jadrana, Diadora, 15/1993, 223-236.

N. CAMBI (2007) Das frühe Christentum, in Kroatien in der Antike, Mainz.N. CHRISTIE (2006) From Constantine to Charlemagne: An Archaeology of

Italy AD 300-800, Cornwall, Great Britain.G. CUSCITO (1977), Aquileia e Bisanzio nella controversia dei Tre capitoli,

AAAd, XII, 231-262.G. CUSCITO, P. RIAVEZ (2009) L’insula episcopalis di Pola. Storia degli

studie nuove ipotesi di lettura stratigrafi ca, Histria Antiqua, 18, 317-331.I. ČREMOŠNIK (1952) Keramika iz rimskog nalazišta Mogorjelo, GZM, 7,

Sarajevo, 241-271.D. DOMANČIĆ (1994) Povlja, u Ranokršćanski spomenici otoka Brača,

Split, 17-21.N. DUVAL, E. MARIN, C. METZGER (1994) Salona I: Katalog starokr-

šćanske arhitektonske skulpture Salone, Split-Rim.A. GNIRS (1911) Baudenkmale aus der Zeit oströmischen Herrschaft auf der

Insel Brioni Grande, Jahrbuch für Altertumskunde, Wien, 75-97.A. GNIRS (1915) Forschungen über antiken Villenbau in Südistrien, JÖAI

Beibl 18, Wien, 99-164.A. GRI (1985) Ranosrednjevjekovna crkvena arhitektura i skulptura otoka

Veliki Brioni, diplomski rad, Pula.M. JURIŠIĆ, M. ORLIĆ (1987) Brijuni, uvala Verige, antička luka, Arheološ-

ki pregled, Ljubljana, 97-99.A. W. LAWRENCE (1983) A Skeletal History of Byzantine Fortifi cations,

Annual of British School at Athens, Oxford, No 78, 171-227.E. MARIN (1988) Starokršćanska Salona, Latina et Graeca, Zagreb.R. MARTA (1989) Tecnica costruttiva a Roma nel medioevo, Roma.B. MARUŠIĆ (1967) Kasnoantička i bizantska Pula, Pula. B. MARUŠIĆ (1990) Še o Istrski Kisi (Cissa) in Kesenskem škofu (Episcopus

cessensis), Arheološki vestnik, 41, Ljubljana, 403-422.

V. Begović - I. Schrunk, Osnivanje novih biskupija u VI. st. na primjeru Brijuna

671

I. MATEJČIĆ (1995) The Episcopal Palace at Poreč, Hortus Artium Medieva-lium, 1, Zagreb, 84-89.

R. MATIJAŠIĆ (1998) Gospodarstvo antičke Istre, Pula.R. MATIJAŠIĆ (2008), Ostatci tijeska u dvorištu rimske vile u uvali Madona

na Brijunima (tzv. Kastrum), Archaeologica Adriatica, 2, Zadar, 289-300.M. MIRABELLA ROBERTI (1936) Restauri a Brioni che mettono in luce i

preziosi segni della sua vita antica, Corriere Istriano, 18/1936. M. MIRABELLA ROBERTI (1943) Il duomo di Pola, Pula. Š. MLAKAR (1976) Fortifi kacijska arhitektura na otoku Brioni. “Bizantski ka-

strum”, Histria Archaeologica, 6–7, Pula.A. POULTER (2000) The Roman to Byzantine transition in the Balkans: prelimi-

nary results on Nicopolis and its hinterland, JRA, 13, Ann Arbor, 347-358.I. SCHRUNK (1989) Dioklecijanova palača od 4. do 7. st., VAMZ, 3. s., XXII,

Zagreb, 91-102.I. SCHRUNK, V. BEGOVIĆ (2000) Roman Estates on the Islands of Brioni,

Istria, JRA, 13, Ann Arbor, 253-276.A. STARAC (1995) Carski posjedi u Histriji, OpArch, 18, Zagreb, 133-145.M. SUIĆ (1976) Antički grad na istočnoj obali Jadrana, Zagreb.M. SUIĆ (1987) Cissa Pullaria – Baphium Cissense – Episcopus Cessensis,

ARR, 10, Zagreb, 185-215.A. ŠONJE (1981) Bizant i crkveno graditeljstvo u Istri, Rijeka. A. ŠONJE (1982) Crkvena arhitektura zapadne Istre, Zagreb – Pazin. Ž. TOMIČIĆ (1988/9) Arheološka svjedočanstva o ranobizantskom vojnom

graditeljstvu na sjevernojadranskim otocima, Prilozi IARH, 5-6, Zagreb, 29-53.Ž. TOMIČIĆ (1990) Materijalni tragovi ranobizantskog vojnog graditeljstva

u Velebitskom podgorju, VAMZ, 3, XXIII, Zagreb, 135-158. Ž. TOMIČIĆ (1993) Na tragu Justinijanove rekonkviste. Kasnoantičke utvrde

na sjevernom priobalju Hrvatske, Prilozi IARH, 10, Zagreb, 103-116.Ž. TOMIČIĆ (1993) Tragovi ranobizantskog vojnog graditeljstva na sjever-

nom hrvatskom primorju, Umjetnost na istočnoj obali Jadrana u kontekstu europ-ske tradicije, Zbornik Pedagoškog fakulteta, Rijeka, 91-96.

M. VICELJA (2007) Istra i Bizant, Rijeka.Ž. UJČIĆ (1995) Povodom nalaza brončanog prstenja iz “Kastruma” na Ve-

lom Brijunu, Histria Archaeologica, 26, Pula, 1995, 107-130.M. ZANINOVIĆ (1991) Sol u antici naše obale, Zbornik ANUBH, Sarajevo,

255-264.

Kačić, Split, 2009.-2011., 41-43

672

RIASSUNTO - SAŽETAK

LA FONDAZIONE DELLE NUOVE SEDI EPISCOPALI NEL VI SECOLO SULL’ESEMPIO DI BRIONI

I reperti archeologici indicano che la chiesa di S. Maria sull’isola di Brioni in Istria (Histria) fu la sede del vescovo Vindemius (episcopus Cessensis), che è menzionato negli atti dei sinodi del VI secolo, come anche del vescovo Ursi-nus (episcopus Cenetensis – Cesensis) menzionato nelle fonti del VII secolo. Il termine Cessensis deriva dal toponimo Cissa Pullaria per indicare i Brioni (Pli-nio il Vecchio, Hist. Nat. III, 151, 152). Sulla mappa Peutingeriana le isole sono denominate Pullariae. L’Istria del V e VI secolo può essere osservata nell’ottica dei forti cambiamenti geopolitici e culturali nel Mediterraneo. Era un periodo di intensifi cata militarizzazione dell’Adriatico che ha portato alla ristrutturazione e fortifi cazione degli abitati sulla costa e sulle isole. Il potere, sia quello pratico che spirituale, giaceva nelle mani delle autorità cristiane, e la costruzione delle chiese ne è stata la conseguenza. Sulle isole di Brioni le innovazioni ecclesiastiche e civi-li sono situate nella baia Madona, una grande baia protetta con l’abitato fortifi cato. L’abitato tardoantico è cresciuto attorno alla villa romana (villa rustica). Questo è uno degli esempi, maggiormente ricercati, di un territorio e della sua continuità abitativa attorno alla villa rustica romana del II secolo a. C., sulla quale è stata costruita la villa del I secolo a. C., poi l’abitato tardoantico, le fortifi cazioni bi-zantine, fi no all’abitato medievale. L’abitato infi ne diventa il castellum bizantino con l’esercito, il comando e il palazzo vescovile al suo interno. La vicina chiesa di S. Maria, costruita nel primo V secolo, è stata ristrutturata nel VI secolo nello spirito della riconquista bizantina, e alcuni elementi della decorazione architetto-nica appartenente alla chiesa primitiva sono stati utilizzati per la fortifi cazione (castellum) nella baia Madona per la zona che apparteneva alla sede vescovile.