Oslić, Pešić - Egzistencija i (njezino) vrijeme

Bogoslovska smotra, 82 (2012.) 2, 467 483

467

UDK 1(081.1)Prethodno priopenjePrimljeno: 16. 1. 2012.

Prihvaeno: 21. 5. 2012.

EGZISTENCIJA I (NJEZINO) VRIJEME

Josip OSLIKatoliki bogoslovni fakultet Sveuilita u Zagrebu

Vlaka 38, p.p. 432, 10 001 [email protected]

Boko PEIV. Rudjaka 18, 10 000 Zagreb

[email protected]

SaetakNamjera ovoga lanka jest propitati u kojoj mjeri bi se Heideggerova egzistenc alna analitika tubitka mogla odrediti kroz razlaganje izvorne egzistenc alne strukture cje-line bitka tubitka kojoj je temelj, izveden kao smisao bitka brige, vremenitost. U tom smislu ova se namjera s razlogom zadrava uklopljena u tematski okvir koji je prote-gnut od predontolokog razum evanja vlastitog bitka do genuine ovjekove otvore-nosti prema mogunostima koje ga vode do njegove autentine egzistenc e. Parafra-zirajui samoga Heideggera, r e je o pokuaju da se egzistenc a i njezino vr eme u fi lozofi jskom smislu dovedu do pojma ostajui pri njima kao pretpostavkama svakog daljnjeg tzv. disciplinarnog fi lozofi ranja.

Kljune rijei: egzistencija, vrijeme, bitak, tubitak, svojnost, bitak-u-svijetu, smisao autentinosti, tjeskoba, savjest, odlunost, bitak-pri-smrti, ekstaze vremenitosti.

Uvod

U svojim glasovitim predavanjima iz ljetnog semestra 1927. godine Martin Heidegger je fi lozofi ju defi nirao kao znanost1 o bitku koja u znanstvenom

1 Nazivajui fi lozofi ju znanou Heidegger nimalo pritom ne misli na pojam znanosti u modernom smislu njezina znaenja. Dapae, svoj pojam u c elosti zasniva na grkom jezinom konstruktu , gdje ovo jest realizirano iz parti-cipa o, pojmovne oznake za mjerodavnog ovjeka, vjeto upuenog u neku stvar miljenja.

Josip OSLI Boko PEI, Egzistencija i (njezino) vrijeme

468

smislu, izmeu ostalih stvari, upravlja tumaenjima ovjeka i njegova smi-sla.2 to tono Heidegger predmn eva pod pojmom bitak postat e done-kle jasn e ukoliko na samom poetku posegnemo u ono pov esno vrelo fi lozofi je pomou kojega i sam Heidegger iscrpno oblikuje svoje uvide u najprjeporn e od svih pr epornih fi lozofskih pitanja. Histor sko i fi lozofi j-sko, iako u svojoj konstrukc i, po Heideggeru, podrazum eva destrukc u, tj. razgradnju predanoga na putu pozitivnog usvajanja, ovdje se pritom mora kao di erentia specifi ca fi lozofi je spram ostalih znanosti u spoznajnom smislu uzeti jednoznano.

Temeljni stav od kojega Heidegger polazi u nastojanju odgovora na pitanje o smislu bitka uope sadran je, dakle, u iskazu da sam bitak () nazivamo egzistenc om3. Za nas se ovaj stav tematski ispostavlja presudnim. Njega se nipoto ne sm e uzimati samorazumljivo i u izbjegavanju kakvog nesporazuma potrebno je, kako je ve naznaeno, uvodno propitati njegov kor en. Heidegger, u tom smislu, uvodi tzv. ontoloku diferenc u4 koju karak-terizira razlika izmeu bia i njegova bitka i koja podrazum eva da su i egzi-stenc a i bitak jednako malo neto egzistirajue i bivstvujue.5 Potreba za uvo-enjem ontoloke diferenc e, prema Heideggeru, n e se pokazala sluajno, jer generalno uzevi tradicionalna metafi zika u problemskim sporovima n e uoila ovu odluujuu razliitost, to je i Kanta u razmatranju pojmova bitka i egzistenc e navelo da im odrekne status realnog predikata.

Navedeni problem se, pr e svega, uoava u odnosu essentia i existentia kao cjeline bitka, a kojega pod utjecajem antike fi lozofi je donosi srednjovje-kovna skolastika. Esenc u skolastika u najirem moguem rasponu tumai kao realnost, ali ne u smislu ukupne zbiljnosti, nego sveukupnosti odredaba (tostava, quidditas) stvari, pri emu ono realno korespondira s ukupnou onog mogueg (Leibniz).6 Smatralo se, naime, da svako bie ima svoju bit (tostvo, formu, defi nic u) i pr e njezina ozbiljenja kao bia.7 S druge strane

2 Martin HEIDEGGER, Die Grundprobleme der Phnomenologie, Frankfurt am Main, 1975., 5.3 Usp. Martin HEIDEGGER, Sein und Zeit, Tbingen, 171993., 12.4 Ovdje je za volju teme mogue tek naznaiti terminoloku razliitost fi lozofskih poj-

mova ontoloke diferenc e kao ontoloko-ontike razlike izmeu bitka i bia i ontoloke diferenc ac e kao transcendentnog i transcendentalnog razlikovanja bitka od bia. Svako dodatno obrazlaganje moralo bi poi putem zasebne rasprave.

5 Usp. Martin HEIDEGGER, Die Grundprobleme der Phnomenologie, 109.6 Usp. Martin HEIDEGGER, Gesch ich te der Philosophie von Thomas von Aquin bis Kant,

Frankfurt am Main, 2006., 51.7 Primjera radi, tostvu (quidditas) kao formalnom konstituensu bia pr e njegova egzi-

stenc alno-individualnog ostvarenja Duns Scot e jo pridruiti pojam tzv. ovosti (haecceitas), to e kasn i njegovi interpreti proglasiti principom individuac e.


469

stoji egzistenc a kao temeljna oznaka svega zbiljskog (actualitas) koje iz svoga uzroka postaje samostalno postojee.8 Onomu to (essentia) sada je pridodano Kako (existentia).

U ovom se odnosu, kako Heidegger upozorava, odmah nametnulo pita-nje razlike mogueg i zbiljskog u smislu vrste njihova bitka, jer biti mogu razlikuje se od biti zbiljski9. Razliku izmeu esenc e i egzistenc e i sama je skolastika razliito shvaala. Primjerice Toma Akvinski tumaio ju je kao realnu, Ivan Duns Scot kao isto formalnu, dok Francisco Suarez gleda ovu razliku iskljuivo kao racionalni (pojmovni) konstrukt. Heideggeru ovdje n e toliko stalo do daljnjeg obrazlaganja ove razlike, koliko mu se kljunim ispo-stavilo pitanje zato se egzistenc a uope razum evala kao zbiljnost.

Vanost ovog pitanja, preko upute da actualitas izvorno upuuje na neko djelovanje, udara na Heideggerov stav o ovjeku kao stvaralakom biu koji smisao nalazi u ostvarenju/ozbiljenju svoje egzistenc e kao zbiljnosti, pri emu ostaje problem kako se ona razum eva.10 Nain na koji uope pristu-pamo ovom pitanju, za Heideggera, mora biti ontoloki, odnosno njegova per-spektiva mora se zasnivati pr e svega pri osvrtanju na ovjeka kao ontoloko bie. Tu naznaku ve izraava antika ontolog a kada bie defi nira kao ono izvoeno ili ono koje ne treba izvoenje u skladu s ontolokim pojmom mate-r e koji nuno nastaje kada se bie () interpretira u horizontu razum eva-nja bitka koji lei u odnosu izvoenja kao takvom11.

ovjek kojega Heidegger terminoloki odreuje kao tubitak jest prema svom specifi nom ontolokom ustrojstvu ne samo ono bie koje nikada n e tek puko postojee, nego i koje se nikako ne moe propitati na nain ostalih svjetskih bia s onim to, ve njemu pripadajuim tko. Samim time, pitanje razlike essentia i existentia moglo bi se dovesti pod neto druk e svjetlo, iako ostaje razloiti po emu je vrsta bitka tubitka kao egzistenc e druk a od ostalih bia koja nisu kao on. Navedeno pitanje Heidegger e staviti u sam temelj svojih fi lozofskih istraivanja, ime i naa tema dobiva svoje primjereno znaenje.

1. Ontoloki i faktini modus egzistenc e

Navlastiti odnos tubitka prema bitku Heidegger naziva egzistenc om. Mogu-nost egzistenc e uope, dakle, lei u injenici da u tom odnosu tubitak razu-

8 Usp. Martin HEIDEGGER, Gesch ich te der Philosophie von Thomas von Aquin bis Kant, 51.9 Usp. Martin HEIDEGGER, Die Grundprobleme der Phnomenologie, 125.10 Usp. Isto, 143ss.11 Isto, 164.


470

m e bitak kao svoj, odnosno da je nedvosmisleno preuzeo na sebe mogunost da bude on sam. U prvi plan tako iskae razum evanje tubitka kao onog bia koje sebi pripadajui bitak kr e u nainu na koji jest. One naine razum evanja egzistiranja koji polaze od toga za koju vrstu egzistiranja se odluujemo odli-kuje egzistenc elan karakter u podlozi kojeg se ne mora nalaziti nikakva una-pr ed razraena ontoloka teor ska struktura, dapae, egzistenc elnost svoj smisao u potpunosti iscrpljuje u faktinosti. No, kada pitanje o toj ontolokoj strukturi konstituiranja egzistenc e biva postavljeno, takav nain razum e-vanja Heidegger razlikovno zove egzistenc alnim i u takvom okruju nastaje egzistenc alna analitika tubitka do eg prikaza nam je ovdje stalo i koja bi nam svestrano trebala pokazati kako iz onog egzistenc alnog zapravo progovara ovjekova autentinost u vremenu.

U svakom sluaju, za Heideggera je ovjek ono bie kojega sveudilj odli-kuje njegov tubitak. Tubitak predstavlja ontoloko-semantiki sklop iz kojega progovara injenica da smo mi upravo ta bia kojima se uv ek nekako radi o njihovu bitku. Bitak tubitka odreen je kao egzistenc a, ontoloki shvaena kao njegova najvlastit a mogunost, iz koje egzistirajui odluuje da bude, odnosno da ne bude on sam. R eenost koja tada biva izraena odlukom zapravo izvorno nalae svojstvenu pravost pred nesvojstvenom nepravosti vlastite egzistenc e.

Situac a u kojoj tubitak najpr e i najee obitava uobliena je u indi-ferentnoj svakidanjici defi niranoj kao prosjenost. Svakidanjica u sebi ose-bujno zbrinjava kako12 tubitka i upravo ta, konkretna situac a, rei e Heideg-ger, mora biti prethodno razmotrena kao put razum evanja onkraj bilo kojeg iskonstruiranog pojma tubitka na temelju neke mogue ideje egzistenc e.13 Struktura egzistenc alnosti koja se pritom osvjetljava ispostavlja se iz feno-menske opstojnosti tubitka u kojoj se, s obzirom na karakter ophoenja prema njima, razabiru dv e temeljne mogunosti egzistenc e ugraene u strukturu kao egzistenc ali i kao kategor e. Egzistenc ali kao modusi ophoenja su, u tom smislu, bitno pripadajui tubitku kao karakteristika supostojanja. Katego-r alne karakteristike, pak, pripadaju biu koje po svome bitku n e tubitak.14 Smisao egzistenc alima i kategor ama mogue je razabrati tek u sv etu koji na taj nain igra konstitutivnu ulogu kako u egzistenc alnom tako i egzisten-c elnom odreenju tubitka.

12 Usp. Martin HEIDEGGER, Ontologie (Hermeneutik der Faktizitt), Frankfurt am Main, 1988., 31.

13 Usp. Martin HEIDEGGER, Sein und Zeit, 43ss.14 Usp. Isto, 54.


471

2. Svjetovnost kao temelj z(a)brinutosti tubitka

Kao temeljno ustrojstvo tubitka koje odreuje njegov bitak Heidegger defi nira kao viesloni supstantivirani bitak-u-sv etu u kojemu se ogleda njegova tro-jakost ustroja. Dok je ono u sv etu na tragu pitanja o tzv. svjetovnosti sv eta, odnosno o njegovoj ontolokoj strukturi, u pitanju o biu polazi se od feno-mena prosjene svakidanjice tubitka. Ono u temeljnog ustrojstva izraeno kao u-bitak kazuje o meusobnim odnosima tubitka unutar sv eta. To unu-tar, valja odmah naglasiti, ovdje nema znaenje prostornosti, ve se vie razu-m eva na nain prebivanja kod u smislu biti prisan s. Egzemplarni naini u-bitka pokazuju se u svakidanjim situac ama kada se, primjerice, govori o bavljenju s neim, kada se neto uporabljuje, propituje, odreuje i sl., a njihovu ukupnost Heidegger naziva brigovanje (Besorgen).15 Brigovanje kao ontoloki strukturni pojam ovdje se razum e u smislu naina skrbi za vlastiti bitak.

Svaka deskripc a sv eta na nain cjelovitog opisa bia koja se u njemu nalaze ima predfenomenoloki karakter i kao takva bitno ostaje ontika, ve poradi toga to i u najobjektivn em opisu sv et kao fenomen biva pretpostav-ljen. Onaj, pak, fenomenoloki pojam sv eta koji predoava ontoloku struk-turu konstitutivnog momenta bitka-u-sv etu Heidegger naziva svjetovnost. Svjetovnost kao egzistenc al tubitka najblie se oituje u njegovoj svakida-njici ophoenja s okolnim sv etom. Drugim r eima, tubitak naelno postav-ljen kao ono bie koje u oslovljenosti oslovljava uv ek iznova mene samog, u poimanju svakidanjeg okolnog sv eta nikada n e izoliran i ta okolnost pred-stavlja njegovo bitno obiljeje. Okolni sv et za tubitak utoliko je zajedniki sv et u kojemu on bivajui Druge ne susree kao nekakav ostatak sv eta, ve kao one s kojima, najee ne razlikujui se, d eli taj sv et kao su-bitak i u kojemu Druge razum eva kao susretnuti su-tubitak. No, u daljnjoj karakteri-zac i su-tubitka Drugih Heidegger ipak ne ide dalje od fakta da oni za tubitak imaju znaaj unutarsvjetske dostupnosti, premda su-bitak izvorno posjeduje egzistenc alno-ontoloki smisao. Su-bitak, dakle, bez obzira ima li ili nema Drugih u ivotnom okruju, egzistenc alno odreuje tubitak. Navedeno e se naroito odnositi na sluajeve gdje se su-tubitak iskazuje u modusima ravno-dunosti i otuenosti spram Drugih, ali je pritom i nadalje prisutan faktum susretanja.

15 Briga ovdje ne znai, dakle, neku zabrinutost za neto izraeno u obliku nekakovrsne tegobe, ve vie u smislu voenja brige, tzv. zbrinutosti, koja se iskazuje nainom obavljanja, pribavljanja neega, osiguravanjem i sl.


472

To defi c entno susretanje kao mogui odnos u sebi nosi specifi an nain ophoenja prema biu koje je takoer tubitak. Za razliku od unutarsvjetski sre-tajuih bia prema kojima se u njihovu prirunom dohvaanju tubitak odnosio brigujui, osobitost ovoga ophoenja izraava se kao skrb (Frsorge). Svi naini skrbi za Drugoga u osnovi se mogu dvojako ispostaviti ili na nain u kojem Drugome oduzimamo brigu oko prirunoga stavljajui ga tako u svojevrstan ovisan poloaj, ili, tomu usuprot, skrbei za Drugoga na nain izvorne brige o njegovoj egzistenc i u kojoj mu briga za nju ostaje u mogunosti trajno otkri-vena. O tome Heidegger kae: Skrb se dokazuje kao onaj ustroj bitka tubitka koji je prema svojim razliitim mogunostima isprepleten s njegovim bitkom, u sv etu o kojemu briguje, jednako tako kao i s njegovim pravim bitkom kod sebe samog.16 Dokuenost Drugih otuda se pretpostavlja kao konstitutivni element razmatrane svjetovnosti koja tubitku za razum evanje bitka neizo-stavno iz toga nalae razum evanje Drugih.

Egzistenc alna odreenost karaktera odnosa moga tubitka s Drugima u sv etu poiva na nainima na koji oni jesu po pitanju okolnosvjetskih pred-meta o kojima briguju. U tom smislu, Drugi, prema Heideggeru, jesu to ime se bave.17 Bavljenje kao boravljenje u zajednici obavljanja s Drugima u sva-kidanjici stvara skupa-bitak (Miteinandersein) u kojemu se tubitak najee nalazi u stanju podvrgnutosti s obzirom da Drugi iskazuju potrebu za ovla-davanjem svakidanjim bitkom tubitka u okolnostima kada se tubitak oituje kroz pripadnost. U ovom sluaju Drugi nisu konkretno zadani, ve upravo ostaju lebdjeti kroz neutralnost svojih oitovanja uopenih u ono Se (Man).18 Navedeno je naroito poznato u sferi javnog djelovanja gdje Drugi neupad-ljivo, ali sustavno postaju Mi koje moe biti svatko i, po potrebi, nitko. U svim svakodnevnim situac ama ponaamo se tako i tako jer se inae tako ponaa (u svjetonazoru, u ukusu, u preferenc ama itd.). Se u svakodnevnici kr e nedvo-smislen diktat kroz spomenuti skupa-bitak koji osigurava prosjenost19 (Durch-schnitt lichkeit) kao egzistenc alni karakter toga Se.

Pozivanjem na Se tubitak olako nalazi mogunost razrjeenja odgovor-nosti u vlastitim odlukama i prosudbama. Budui da se veinom tako misli, znamo rei, u prosjeku svi misle tako. Se rastereuje tako svaki pojedini tubitak u njegovoj svakidanjici. Ne samo to; s tim rastereenjem bitka Se izlazi

16 Usp. Martin HEIDEGGER, Sein und Zeit, 122.17 Usp. Isto, 126.18 Usp. Martin HEIDEGGER, Prolegomena zur Gesch ich te des Zeitbegri s, Frankfurt am Main,

1994., 335.19 Usp. Isto, 337.


473

u susret tubitku, ukoliko u njemu lei tendenc a olakog uzimanja i injenja olakim. I jer Se s rastereenjem bitka stalno izlazi u susret svakom pojedinom bitku, ono zadrava i uvruje svoju tvrdokornu vlast. Svatko jest Drugi i nitko n e on sam. Ono Se, s kojim se odgovara na pitanje o Tko svakidanjeg tubitka, jest nitko, kojemu se sav tubitak u bitku-meu-drugima uv ek ve izruio.20

Iako Se u svim okolnostima moe biti nitko, ono ipak n e istodobno i nita. U ovom stavu Heidegger vidi jednu mogunost tubitka u kojoj se nje-gova svojnost (Selbst) kao izgubljena jo n e nala. Kao egzistenc al Se obu-hvaa i ono svojstveno svakidanjeg tubitka nazivanog Se-svojstveno koje u nalaenju jo n e zadobilo autentinu (pravu) svojnost. Iako e faktini tubitak u svom svakodnevlju najee ostati stopljen sa Se, njegov zakriveni samobitak u moguem otkrivanju ne iziskuje neku osobitu situac u odvojenu od Se, ve je kao njegova egzistenc elna modifi kac a upravo dio Se kao egzistenc ala.

3. Tjeskoba vs. Nita

Naum dosad izloene analize iao je za time da pokae ne samo kako tubitak u svakidanjici svojega Tu opstoji faktino to prema Heideggeru predstavlja njegovu presudnu osobitost, ve i da se iz te faktinosti skicirano ukae na egzistenc alno-ontoloku strukturu u kojoj tubitak autentino ozbiljuje svoje izvorno moi-biti. Na tom tragu sada treba postaviti pitanje o temeljnom egzi-stenc alnom karakteru tubitka.

Tubitak kojemu je u egzistenc alno-ontolokoj strukturi sadrano biti s razum evanjem otvoren prema vlastitom bitku, razum evanje svojih najizvor-n ih mogunosti otvorenosti temelji na osobitim vrstama nahoenja koja ga dovode pred sama sebe kao pristupanoga. U tom smislu, fenomen tjeskobe kao mogua vrsta nahoenja s kojim tubitak navlastito razum e svoj sv et pogaa takvu jednu cjelovitost bitka tubitka.21 Rezultat propadanja tubitka u sv et o kojemu briguje u osnovi jest taj da u tom propadanju biva odvraen od sebe sama na nain svojevrsnog b ega. U toj svojevrsnosti ono pred-im izbjegavanja koje posvemanje odlikuje karakter neodreenosti dovodi do tje-skobe. Neodreenost toga pred-im tjeskobe ovdje treba doslovno pojmiti kao Nita i se totalitet, budui da je razorio svaku znaajnost unutarsvjetskog

20 Martin HEIDEGGER, Sein und Zeit, 127-128.21 Na ovom tragu moglo bi se Heideggera podrati u namjeri da fenomen tjeskobe prikae

kao bitno fi lozofi jski problem, bez obzira koliko suvremena psiholog a samorazumljivo iskazuje interes za taj fenomen.


474

bia, iskazuje kao bitak-u-sv etu: ono pred im se tjeskoba plai, jest bitak-u-sv etu sam22. Tjeskobom se kao modusom nahoenja otvara, dakle, sv et kao sv et s kojim se u otvorenosti raa takoer i tjeskoba za taj sv et s obzirom da niti takav sv et tubitku vie n e svrhovito dostatan.

Tubitak u tjeskobi biva tada baen prema svom pravom moi-biti-u-sv etu. Ono tjeskobno u baenosti dovest e tubitak pred svoju najizvorn u mogunost da bude on sam u svojoj samopreputenosti. Tjeskoba se pojav-ljuje onda kada je tubitak najvie poistovjeen s onim Se ugroavajui mu eljenu smirenost s krajnjom nelagodom. Nelagodnost tjeskobe raskriva u izo-liranosti tubitka injenicu njegova tzv. ne-bivanja-kod-kue. Utoliko u tjeskobi kao temeljnom nahoenju lei jedna osobita mogunost otvorenosti u jednom izvorn em smislu s kojim se tubitak izolirano odluuje za svoju pravost, odno-sno uvia svoju nepravost, faktinog egzistiranja.

Cjelokupan sadraj Heideggerove egzistenc alne analitike koji je ovdje bio prokuan, iako jest bio na tragu, interpretac ski ipak n e dohvatio auten-tini smisao bitka tubitka koji lei u njegovoj egzistenc i, to e rei da suklad-nost egzistenc e s pravim moi-biti tubitka u prosjenoj svakodnevici, u tom smislu, jo uv ek do kraja ne iskazuje svoj izvorni karakter. Pod reenim razu-m evamo, pr e svega, da tubitak jo n e obuhvaen u svojoj egzistenc alnoj cjelovitosti. Moguu izvornost tubitka, prema Heideggeru, treba, dakle, tek dohvatiti kroz tematsku razradu njegove moebitne c elosti i pravosti.

U situac i dokle god tubitak egzistira, on se uv ek iznova nekako odnosi prema svom moi-biti kroz brigu koja strukturno odraava ono sobom-una-pr ed tubitka. Budui da taj odnos zadrava karakter nenamirene nesvre-nosti, to sobom-unapr ed istodobno progovara o necjelovitosti tubitka koja kao necjelovitost oito okonava u njegovoj smrti ujedno oznaavajui i gubi-tak onoga Tu. Svretak i cjelina utoliko su egzistenc ali koji ovdje omoguuju primjerenu ontoloku interpretac u smrti. Smrt kao fenomen ivota zadobiva tako svoj interpretac ski egzistenc alni okvir iz temeljnog ustrojstva tubitka gdje se ona dade pokazati kao mogunost tubitka koju iz naina odnosa prema smrti tubitak sm mora preuzeti. O tome Heidegger kae: Sa smru predstoji tubitak samome sebi u svojemu najvlastit em moi-biti. U toj se mogunosti tubitku upravo radi o njegovu bitku-u-sv etu. Njegova smrt je mogunost Ne-vie-moi-biti-tu. Ako tubitak predstoji sebi kao ta mogunost sebe sama, on je potpuno upuen na svoje najvlastit e moi-biti.23

22 Isto, 187.23 Isto, 250.


475

Iako smrt nesumnjivo predstavlja krajnju nemogunost tubitka, ona se istodobno tubitku pokazuje i kao nenadmaiva mogunost i se egzistenc alni temelj otkriva iz otvorenosti njegova sobom-unapr ed u brizi. Drugim r e-ima, tubitak ve je svojom autentinom egzistenc om baen u takvu mogu-nost svoje nemogunosti i to kao samorazumljivu preputenost smrti koja ga najizravn e pogaa u tjeskobi. Biti u tjeskobi ovdje ne znai neki strah od pre-minua, ve se pod tim razum eva navlastito nahoenje tubitka koji kao baen autentino egzistira pri svom zavretku,24 premda faktini tubitak najee pred sobom u b egu od svoje konanosti skriva svoj bitak-pri-smrti. Bivajui pri svojoj smrti tubitak pokazuje primjerenu brigu prema toj svojoj krajnjoj mogunosti s odlukom da je nedvosmisleno kao takvu prihvati. Ontoloki, bitak-pri-smrti time oznaava jednu egzistenc alnu mogunost tubitka.25

Bivati pri mogunosti kao bitak-pri-smrti predstavlja pak osebujan odnos prema smrti gdje se to mogue razum evajue postavlja s onu stranu bilo kojega iekivajueg ozbiljenja. Terminoloki Heidegger ovakvo bivanje zahvaa kao istravanje u mogunost (Vorlaufen in die Mglichkeit).26 U istravanju tubitak bi trebao otkriti sebe u dosegu svoje krajnje mogunosti kao mogue razum evanje najvlastit eg moi-biti. Smrt je najvlastit a mogunost tubitka. Bitak pri njoj otvara tubitku njegovo najvlastit e moi-biti, u kojemu se upravo radi o bitku tubitka. U njemu tubitku moe postati oitim, da se on u osobitoj mogunosti sebe sama oteo od Se, to jest da mu se istravajui uv ek moe oteti. Tek razum evanje toga moi otkriva faktinu izgubljenost u svakida-njici Se-svojstvenosti.27

Istravanje k smrti tubitak, dakle, ini otvorenim prema njegovim naj-vlastit im mogunostima koje se u razum evanju pokazuju kao konane i kao takve upuuju na fi lozofi jsko razum evanje egzistenc e. Ali ta istravajua mogunost kroz c eli svoj nabaaj ostaje bitno neodreena i kao takva tubitak u njegovoj usamljenosti otvara za permanentnu ugroenost koja je kor enjena u samom Tu. Razum evanje te ugroenosti voeno je tjeskobom koja se javlja pred moguom nemogunosti vlastite egzistenc e i samim time u strahovanju za moi-biti tubitka otvara njezinu krajnju mogunost. Bitak-pri-smrti utoliko je bitno odreen tjeskobom, jer tjeskoba tubitak goni do pr elomne odluke: biti on sm, slobodan za smrt, spram propadajue izgubljenosti u eshatoloki utjenu iluzornost bezlinog Se. Ostaje meutim pitanje u kojoj je mjeri i na

24 Usp. Isto, 251.25 Usp. Martin HEIDEGGER, Prolegomena zur Gesch ich te des Zeitbegri s, 433.26 Usp. Martin HEIDEGGER, Sein und Zeit, 262.27 Isto, 263.


476

koji nain pritom autentina egzistenc a ne samo egzistenc elno mogua, nego i egzistenc alno zaht evana?!

4. Egzistenc alna osvjedoenost

Egzistenc alni odabir izbora mogueg sebenalaenja ustrajava na svojevr-snom osvjedoenju (Bezeugung) tubitka u navlastitost svojega moi-biti kojega u svakodnevnom ophoenju tumaimo kao glas savjesti. Egzistenc alno-onto-loki temelj izvornog fenomena savjesti koji u tu svrhu treba dohvatiti, trebao bi ovdje posluiti za jedno izvorn e shvaanje autentine egzistenc e kao bitka tubitka. Tubitak koji svakodnevno egzistira preko odreenih mogunosti svo-jega moi-biti duguje mogunost svoje nalazivosti u bezlinom Se neposredo-vanoj zazivanosti koja kao modus govora karakterizira njegovu savjest.

Ono zazvano u govoru savjesti, dakle, jest sam tubitak tako da ovim zovom sebe osobito razum e. Zov, meutim, ne posjeduje nikakvu sadranu uputu, nita ne objavljuje, naprotiv, on tubitak tek poziva ka samom sebi kao najvlastit em moi-biti-sobom i to na nain zamjetljive utnje tako da svojnost iako zazivana ostaje neodreena i prazna. Pozivanom tubitku ova neodree-nost hoe rei neto poput valja mu biti takvo kako jest i kakvo moe biti. Govorei, zov ne poziva tubitak na govorkanje kao produenu ruku bezli-noga Se, nego ga vue natrag u utljivost jo neizborenog moi-biti gdje mu se u osamljenosti javlja sva neugoda susreta sa samim sobom. Tubitak u brizi poinje strahovati za svoje moi-biti, pri emu se savjest otkriva kao zov brige.28

Heideggerova egzistenc alna analiza savjesti ide za tim da pokae jednu osobitu vezu s traenim opim fundamentalnim ontolokim pitanjem. Karakteristika egzistenc elnog razum evanja zazvanosti jest ht enje savjesti u kojemu se pak zrcali razum evanje sebe na nain posvemanje otvorenosti prema svojemu bitku. Nahoenje koje lei u mogunosti takvog razum evanja ponovno jest nelagodna tjeskoba kao neugoda samim sobom. U navedenom ht enju imanja savjesti provjerava se zapravo spremnost na tjeskobu. Tje-skobom zazvana savjest svekoliko pogaa tubitak zovom neujne neugode i otima ga svojom utljivou moralizirajuem govorkanju onoga Se. utljivo, na tjeskobu spremno nabacivanje sebe prema svojoj krivosti Heidegger naziva odlunost (Entschlossenheit) tubitka.29 Odlunost kao modus otvorenosti tubitak stavlja u poloaj vlastite istine kako prema sv etu, tako i prema sebi samom. U odlunosti tubitak iskuavajui odmjerava vlastitost u prevladavajuem Se.

28 Usp. Isto, 277.29 Usp. Isto, 297.


477

Odmjeravanje se dogaa u svakodnevnim situac ama koje tako postaju funda-menti odlunosti.30 Situac om s kojom tubitak zauzima svoj faktini poloaj, uv ek se iznova nekako otvara njegovo Tu, odnosno nain na koji on u vlasti-tom vremenu faktino jest.

5. Ovremenjivanje vremena

Dosad se, treba rei, s pretresanjem egzistenc alnih fenomena bitka-pri-smrti, istravanja, savjesti i odlunosti propitivala mogunost cjelovitosti tubitka u izvornom moi-biti njegove egzistenc e. Ipak, pojedinana analiza n e u zadovoljavajuoj mjeri razjasnila temelje egzistenc alnog ustrojstva tubitka u pogledu njegove ontoloke razumljivosti. Njihovo povezivanje u smislu poj-movne razrade jedne istravajue odlunosti, prema Heideggeru, razotkrit e vr eme kao onaj fenomen na kojemu se konano iskuava c elost tubitka, ali navedenome fenomenu treba posebice dati r e nakon ove tematski pripre-mne ralambe.

Autentina egzistenc a tubitka u bitnom ovisi o tome je li odlunost u nabacivanjima prema c elom moi-biti istravajui ukljuila mogunost smrti, odnosno da li se dovela u situac u razum evanja svoje nemogunosti. Istravajua odlunost kao istina egzistenc e tubitku suoavajui ga sa smru otkriva svu neodreenost njegova moi-biti izvorno otvorenoj u tjeskobi koja je iziskivala navedenu odlunost. Samim time, zadaje se i smisao istravanja kao modusa egzistenc elnog moi-biti koje tubitak, ukoliko se u odlunosti autentino razum eva, za sebe uporno zaht eva. Pitanje o moi-biti-c elim tubitak ispravno postavlja jedino kao odluan. Povezanost izmeu istra-vanja i odlunosti pokazuje se kao nain bitka tubitka kojim on dosp eva do sebe samog spremno proizilog iz zova savjesti s nedvojbenim razum eva-njem svojih individualnih faktinih mogunosti. Samo razum evanje poziva jest istravajua odlunost. Odlunost tubitka u utnji tjeskobe pogaa smisao onoga izvornog moi-biti-sobom koje potom pravovaljano oblikuje njegovu supstanc alnost, simplicitet i personalnost. Povratno, problem jastva jedini svoj pravi ishod dobiva rasvjetljavanjem veze izmeu brige i svojnosti a interpretac a opseno zadire u fenomen vremena kao njihov konstitutivni okvir. Naime, vremenitost, a interpretac a sl edi, pokazat e se kao smisao prave brige, odnosno svih njezinih strukturnih elemenata.31 Odlunost koja dovodi do pravog modusa brige tako je i sama svojevrsni modalitet vremena.

30 Usp. Martin HEIDEGGER, Prolegomena zur Gesch ich te des Zeitbegri s, 436.31 Usp. Isto, 442.


478

Kada smo pravi modus brige strukturno defi nirali kao biti-sobom-ve-una-pr ed-u(-sv etu) kao bitak-kod, njezin vremenski karakter sada se razotkriva na nain da sobom-unapr ed ima temelj u budunosti, onome biti-ve odgo-vara bilost, biti-kod utvruje se u sadanjosti. Odmah treba upozoriti da se Heidegger odrie tradicionalnog terminolokog znaenja pojmova prolosti, sadanjosti i budunosti32 kao vulgarnih i dobivenih krivim razum evanjem vremena, samim time to i sam tubitak najpr e i u veini sebe krivo razu-m e. S druge strane, pravu bilost, sadanjost i budunost s obzirom da se vr eme ima shvatiti izvan sebe, Heidegger naziva ekstazama vremenitosti koje zajedno izraene kao ontoloki smisao brige predstavljaju izvorno ovre-menjivanje vremena.

Prosjena vrsta bitka tubitka koja se jo naziva njegovom svakidanjicom posvemanje je u sebi, dakle, odreena vremenskim karakterom s kojim izranja njezin vremenski smisao. Obrada vremenitosti tubitka s obzirom na njegovu svakidanjost po Heideggeru bi konano trebala dovesti do izvorne ontolog e tubitka s kojom bivaju temporalno obuhvaene takoer i njegova pov esnost, te unutarvremenitost kao vremenska problematika svjetovnosti ostalih bia koja nisu tubitak. Fenomenska interpretac a vremenitosti faktinog tubitka za Heideggera poinje unutar njegovih svakidanjih struktura razum evanja, nahoenja, propadanja i govora putem kojih je onda mogue ispitati konkretnu vremensku konstituc u brige iz koje odlunost po svojemu pak vremenskom smislu omoguuje autentinu otvorenost tubitka prema bitku. Vremenitost o kojoj se ovdje radi trebala bi u sl edu otkriti sebe kao isprepletenu kohez u ovih strukturnih elemenata.

Fenomen razum evanja pokazuje nam se kao onaj egzistenc al koji tubitku konstitutivno otvara njegovo Tu uvidom u koje ne samo da spoznaje na emu je sa samim sobom, nego u nabaaju takoer ima mogunost samo-oblikovanja svojega navlastitog moi-biti. U ovom navlastitom samooblikova-nju ozbiljujuu ulogu ima budunost kao prilaenje-k-sebi iz razum evanja nastale egzistirajue mogunosti. Svaki nabaaj u tom smislu jest izvorno u budunosti i na taj nain tubitak s razum evanjem jest u odlunosti uv ek takav kakav moe biti.33 Ali budui da tubitak najpr e ostaje neodluan, samim time i zatvoren spram svojega navlastitog moi-biti u nepravoj budunosti koja je

32 To se pr e svega odnosi na kritiku Aristotelova tumaenja pojma vremena koje vr eme prikazuje kao jedinstvo u mnogostrukosti odv anja sada, te samim time njegov pojam odgovara vulgarnom predznanstvenom razum evanju vremena. Vie o tome vidi u: Martin HEIDEGGER, Die Grundprobleme der Phnomenologie, 334ss, te osobito 362.

33 Usp. Martin HEIDEGGER, Sein und Zeit, 336.


479

pred njim, tek s odlunim istravanjem stavlja sebe u poloaj steenog posjedo-vanja vlastite budunosti. U nepravoj budunosti tubitak stalno oekuje to e mu se dogoditi iz onoga o emu briguje, ali u iekivanju skrivena lei jednako tako i mogunost istravanja koja budunost ovremenjujui usmjerava prema svom pravom modusu odlunom prihvaanju bitka-pri-smrti. Istravanje koje ovremenjuje time podrazum eva sadanjost koja je kao prava sadanjost sazdana u trenutku. Trenutak po Heideggeru, ukoliko je pravi, nuno mora odraavati svoj ekstatiki karakter, to e rei tubitak s njim mora biti odluno ponesen. Takvo shvaanje fenomen trenutka hoe liiti svake dogaajnosti za volju njegova smisla koji doputa da se neto postojee u vremenu kao takvo susretne. Na suprotnoj strani od tako shvaenog trenutka kao prave sada-njosti stoji neprava sadanjost oznaena kao osadanjenje (Gegenwrtigen) bez trenutka. U osadanjenju tubitak sebe iz sadanjosti ovremenjuje nabacujui svoje moi-biti krivim razum evanjem onoga o emu briguje, doim se pravi trenutak, tomu usuprot, ovremenjuje iz prave budunosti.

U nahoenju koje je kao egzistenc al rezultat kako razum evanja tako i ugoaja, tubitak razotkriva svoju baenost u sv et na nain osjeaja koji kazuje kako mu je uistinu kao baenom u tom sv etu. Da je to tako, vre-menski pritom sudjeluje konstitutivno injenica s kojom se tubitak u ovom osjeaju uti kako je takav ve bio, te u bilosti nalazi podr etlo svog osjeaja. Samim time, nahoenje, rei e Heidegger, primarno se ovremenjuje u bilosti. Ugoaji koji lee u podlozi nahoenja svoj egzistenc elni znaaj jednako tako duguju vremenitosti.

Tjeskoba, primjerice, stvarajui u zebnji sivi kolorit beznaajnosti sv eta iz te neugode nitavila vodi tubitak natrag prema usamljenosti svoje baeno-sti i to kao moguoj ponovljivoj koja je uvjet dosizanja navlastitog moi-biti tubitka, pri emu voenje u ponovljivosti ima ekstatiki karakter bilosti. Kako bilost, pokazuje se, konstitutivno odreuje tjeskobno nahoenje, tako tubitak u tjeskobi ima ugoaj u kojemu je za njega trenutak odlune pripravnosti za skok. Budunost i sadanjost tubitka u tjeskobi s ugoenim razum evanjem ovremenjuju se dakle u bilosti s kojom tubitak postaje pripravan za svoje naj-izvorn e mogunosti. Propadanje kao trei konstitutivni element brige svoj vremenski karakter nalazi u sadanjosti. Radoznalost kojom je fenomen-ski opisivano propadanje tubitka nerazdvojno je povezana s osadanjenjem u kojemu se ostvaruje ran e spomenuta bezboravinost iz gledanja za volju nepostojanog izgledanja ime se ovaj modus sadanjosti ustoliuje kao protu-fenomen trenutku. Takvoj nepravoj sadanjosti koja u svojoj radoznalosti iska-zuje permanentnu potrebu za onim sljedeim i novim izmie kako ono pravo


480

sadanje tako i ono pr anje, ne doputajui tubitku da se vrati samome sebi. Tubitak u faktinoj radoznalosti tada biva izgubljen u sv etu o kojemu briguje sve dok ne nastupi odluka iz sadanjeg ekstatino ozbiljenog trenutka pot-pune otvorenosti njegova Tu.

Ekstatino biti sebi izvan u bilosti, sadanjosti i budunosti ne znai nita drugo nego mogunost vremenitog egzistiranja u svojemu Tu ime tubi-tak napokon postaje izvorno otvoren za svoj bitak kao egzistenc u.34 Raza-biranje otvorenosti je utemeljujui omoguila briga, a vremenitost kao njezin ontoloki smisao pritom osigurava jedinstvo svih dosad razmatranih egzisten-c alnih struktura tubitka. Naposljetku, vremenska konstituc a bitka-u-sv etu polazi od injenice da bitak tubitka ima vlastiti temelj u vremenitosti koja pak omoguuje bitak-u-sv etu kao egzistiranje.35 Tubitak, ve je ran e naznaeno, egzistira kao bitak-u-sv etu razum evajui sebe iz faktine egzistenc e onoga Tu koje ukazuje na sv et u smislu samorazum evanja svoga u emu bae-nosti. To da sv et ima egzistenc alno-vremenski uvjet, podvlai Heidegger, upuuje na ekstatiko jedinstvo vremenitosti koje u sebi shematski odrava svojevrsni horizont: Horizont c ele vremenitosti odreuje ono, na temelju ega je faktino egzistirajue bie bitno otvoreno. S faktinim tu-bitkom uv ek je u horizontu budunosti nabaeno jedno moi-biti, u horizontu bilosti otvoreno ono ve biti, a u horizontu sadanjosti otkriveno je brigovano.36

Druk e kazano, tubitak ukoliko razum evajui sebe ovremenjuje, ovre-menjuje se uv ek u nekom sv etu. Sv et je za tubitak onoliko transcendentan koliko mu je ekstatiki u otvorenosti domaen kao uvjet susreta unutarsvjet-skih bia. Tubitak se, dakle, ekstatino razum evajui sebe i sv et, vraa nanovo prema biima koje susree zahvaljujui vremenskom horizontu na kojemu se ogleda transcendentnost sv eta.

Zakljuak

Ukupnost uobiajenog razum evanja vremena koje se tubitku neposredno nudi u svakodnevnom baratanju s njim, Heidegger naziva vulgarnim pojmom vremena. Vulgarnost vremena artikulira se pak kontinuiranim sl edom tre-nutnih sada s kojima tubitak stjee privid raspolaganja vremenom. Doim u svojoj faktinosti tubitak u permanentnom njegovu gubljenju izgleda kao da nikada nema vremena, vremenitost autentinog tubitka odluno ne gubi

34 Usp. Martin HEIDEGGER, Die Grundprobleme der Phnomenologie, 376.35 Usp. Isto.36 Martin HEIDEGGER, Sein und Zeit, 365.


481

vr eme odraavajui u vremenitoj odlunosti karakter trenutka osadanje-njem svoje situac e.37 Time zapravo, ukoliko ono vremenuje kao svoje, uv ek nekako jest vr eme za odlunost, za razliku od svakodnevnog brigovanja koje vr eme baratajui iskoritava u onoj mjeri u kojoj ga zgodimice posjeduje. Iz distinktivnosti toga fakta proizlazi i tzv. javno vr eme koje inae biva objektivirano u astronomskom i kalendarskom raunanju, i kroz njega tubitak izlae svoje vr eme voenjem rauna o njemu. Javno vr eme u svom dati-ranju omoguuje mjerljivost s kojom tubitak u svakoj dobi i u svakom dobu rauna, jer kao baen, svekoliko preputen onome vr eme je za, egzistira propadajui. Ovim putem, konstituirajui svjetovnost sv eta ono biva i svjet-sko vr eme. Pomou njega tubitak ima i tako neto poput mogunosti pristu-panog oitanja vremena (primjerice, putem sata) kao niz sadanjosti o kojima raznovrsno briguje. Osadanjenje se ovremenjuje nekim oekivajuim ponaa-njem sukladnim onome Se koje se svojevrsno ravna prema vremenu brojanjem njemu pripadnih sada.

Ovakvim kvantifi ciranjem sada odreuje prikladnost, odnosno nepri-kladnost u brigovanju o unutarsvjetski prirunom i predrunom. Niui se, sada prolaze i u prolaenju oblikuju prolost, a oni koji stiu upuuju na budunost, ukupno odavajui dojam kako je vr eme neto u svom zahva-anju puko postojee. Upravo ovo doimanje za Heideggera predstavlja kljunu uputu za interpretac u vulgarnog pojma vremena koje se shvaa kao beskrajno ponavljajua aktualizac a sada i koje ga elementarno konstituira reducirajui izvornu vremenitost na ekstatinu sadanju prisutnost. Razlog tomu Heidegger vidi pr e svega u brizi tubitka jer se on kao baeno-propa-dajui sveudilj gubi u onome o emu briguje skrivajui se tako pred vlastitom egzistenc om. Skrivajue samozaboravljanje istoznano je s vulgarnim shva-anjem svoje vremenitosti koje tubitak zavedeno odvraa od konanosti inei mu budunost nepoznatom stavljajui u prvi plan predodbu o beskraju jav-nog vremena. Imati jo vremena kakvu nivelac om deklamira ono Se jasno izaziva mogunost manipulac e vremenom.

No, s neizbjenosti prolaska vremena koja upravo nezaustavljivo nastupa, ova se manipulac a razaznaje ipak kao krajnje ograniena. Vreme-nitost do koje tubitak tek treba nadoi, vulgarnim razum evanjem vremena ostaje posve nepristupanom. Zapretan u sadanjosti faktini tubitak jo n e dorastao trenutku u kojemu e sebe otkriti kao ekstatino-horizontsku vreme-nitost ovremenjenu iz budunosti. Ovdje shvaena budunost dakako nee

37 Usp. Isto, 410.


482

rei neko jo-ne-sada, ve svoju ekstatinu razumljivost pr e svega zahvaljuje pravoj vremenitosti izloenoj u prethodnoj analizi.

* * *

Heideggerova egzistenc alna analitika tubitka sada se moe jasn e odre-diti kroz propitivanje izvorne egzistenc alne strukture cjeline bitka tubitka kojoj je temelj, izveden kao smisao bitka brige, vremenitost. Kao takva, herme-neutika tubitka trebala je izraziti svoj pripremni karakter stvarajui okruje za jednu univerzalnu fenomenoloku ontolog u voenu fundamentalnim pita-njem o smislu bitka uope. Ipak, ovdje izloena ralamba svjesno se zadrala uklopljena u tematski okvir koji se protee od predontolokog razum evanja vlastitog bitka do genuine ovjekove otvorenosti prema mogunostima koje ga vode do njegove autentine egzistenc e. Parafrazirajui samoga Heideg-gera, r e je o pokuaju da se egzistenc a i njezino vr eme u fi lozofi jskom smislu dovedu do pojma ostajui pri njima kao pretpostavkama svakog dalj-njeg disciplinarnog fi lozofi ranja. Upravo zbog toga pitanje je li i u kojoj mjeri Heideggerov zacrtani naum prelaska od pitanja o bitku tubitka do pitanja o smislu bitka uope uspio u njegovim kasn im radovima proizilim, ovisno o interpretima, iz okreta ili kontinuiteta miljenja,38 ovom prigodom mora na svaki nain ostati otvoreno.

38 Opirn e o ovoj zasebnoj temi vidi u: Rainer THURNHER, Wandlungen der Seinsfrage. Zur Krisis im Denken Heideggers nach Sein und Zeit, Tbingen, 1997.


483

Summary

EXISTENZ AND (ITS) TIME

Josip OSLICatholic Faculty of Theology, University of Zagreb

Vlaka 38, p.p. 432, HR 10 001 [email protected]

Boko PEIV. Rudjaka 18, HR 10 000 Zagreb

[email protected]

The aim of this article is to inquire to what extent can Heideggers existential analysis of the Being be determined through a resolution of the original existential structure of the totality of Being of Dasein, whose foundation, derived as the meaning of Being of Concern (Sorge), is Temporality. In that regard, this intention is retained for a reason encompassed in the topical framework that extends from pre-ontological understanding of ones self being to mans genuine openness toward opportunities that lead him to his authentic Existenz. Paraphrasing Heidegger himself, the author att empts, in the philosophical sense, to bring Existenz and its time to the concep-tualisation, and to remain with them as a presumption of every further disciplinary philosophising.

Key words: Existenz, time, Being, Dasein, selfness, being-in-the-world, sense ofauthenticity, anxiety, conscience, resoluteness, being-toward-death, ecstasy of tempo-rality.

Documents

Oslić, Pešić - Egzistencija i (njezino) vrijeme