Tajni Klasična djela za velike i male Likovno opremila ðenana Voljevica-Čičić Uredila Vera Čičin-Sain S engleskoga preveo ISO VELIKANOVIC Ilustrirao LJUBO BABIĆ SNL Zagreb 1987. Izdanje ureñeno prema: Oscar Wilde: Mladi kralj i druge pripovijesti Naklada knjižare Mirka Breyera u Zagrebu, 1920. 1. izdanje u Tajnom pretincu 1986. 2. izdanje u Tajnom pretincu 1987. Recenzenti Dubravko Horvatić Nikica Petrak MLADI KRALJ Katalogizacija u publikaciji - C1P Nacionalna i sveučilišna biblioteka, Zagreb UDK 820(02.053.2)-32=862 ŠK O WILDE, Oscar Slavuj i ruža i druge pripovijesti / Oscar VVilde ; s engleskoga preveo Iso Velikanović ; ilustrirao Ljubo Babić. - [2. izd. u Tajnom pretincu] . - Zagreb : SNL, 1987. - (Tajni pretinac : klasična djela za velike i male) "Izdanje ureñeno prema: Oscar Wilde: Mladi kralj i druge pripovijesti; naklada knjižare Mirka Breyera u Zagrebu, 1920" - str. 3 - Bilješke uz tekst. ISBN 86-329-0036-6 Bilo je predvečerje dana odreñenoga za krunidbu i mladi je kralj sjedio sam u svojoj krasnoj odaji. Dvorani se svi poopraštali od njega, saginjući glave do zemlje, po ceremonijskom običaju onoga vremena, i uklonili se u veliku dvoranu u palači da od profesora etikete dobiju nekoliko posljednjih uputa; jer neki su se od njih ponašali sasvim prirodno a to je, ne treba niti spominjati, za dvoranina teška pogreška. Dječak - jer i bio je samo dječak od šesnaest godina - nije žalio što su otišli, nego se s dubokim uzdahom olakšanja bacio na meke jastuke svoje izvezene postelje te je ležao plahih očiju i otvorenih usta, kao mrki šumski faun ili kakva mlada šumska zvjerka koju su tek ulovili lovci. I zaista su ga bili našli lovci, naišli na njega skoro slučajno kad je bosonog i s frulom u ruci išao za stadom siromašnoga kozara, koji ga je othranio i kojega je oduvijek držao ocem. Bio je sin jedinice kćeri staroga kralja iz tajnoga braka s nekim daleko nižim po staležu - neki su govorili da je bio stranac koji je začudno divno svirao lutnju i opčarao mladu princezu; a drugi su govorili o nekom umjetniku iz Riminija, kojemu je princeza iskazivala veliku, možda preveliku čast, a koji je iznenada nestao iz grada, ne dovršivši svoj posao u Ka- 7 tedrali; kad je djetetu bila tek nedjelja dana, ukrali ga od majke dok je spavala i predali ga prostu seljaku i njegovoj ženi koji nisu imali roñene djece, a živjeli su daleko u šumi, dalje nego dan jahanja od grada. Duboka žalost ili kuga,

kako je ustanovio dvorski liječnik, ili pak, kako su neki nagañali, brzi talijanski otrov ponuñen u čaši začinjena vina, usmrtio je za sat, pošto se probudila, blijedu djevojku što ga je rodila, i dok se pouzdan službenik, noseći dijete u sedlu, saginjao s umornoga konja i kucao u hrapava vrata kozarove kolibe, spuštalo se tijelo princezino u grob iskopan na zapuštenu groblju pred gradskim vratima, u grob gdje je, vele, ležalo već drugo tijelo, tijelo mladića divne i neobične ljepote, kojemu su ruke bile sputane za leñima čvoravim uzetom a prsa izranjena mnogim krvavim ranama. Takva je barem bila priča što su je ljudi došaptavali jedan drugome. Izvjesno je da je starac kralj na smrtnoj postelji, bilo od grižnje savjesti zbog velikoga grijeha svojega, bilo od same želje da se kraljevstvo ne izgubi njegovoj lozi, poslao po dječaka i pred državnim vijećem priznao njega za svojeg baštinika. I čini se da je od prvoga časa, otkad je priznat, odavao onu neobičnu strast za ljepotom kojoj je bilo suñeno da bude od tolikoga utjecaja na njegov život. Oni koji su ga pratili po dugom nizu odaja odreñenih za njegovu službu često su spominjali kako mu se zanosan usklik kidao s usana kad je ugledao fine odore i dragocjene dragulje spremljene za njega, i kako se skoro mahnito radovao odbacivši svoj kožni pršnjak i prosti kožuh. Ginuo je doduše gdjekada za divnom slobodom svojega šumskog života i svagda se znao ljutiti na dosadne dvorske ceremonije što ga svaki dan toliko zaokupljaju, ali čarobna palača - Joyeuse, kako se zvala - kojoj je sada bio gospodar, činila mu se novim svijetom, stvorenim baš za njegovu nasladu; i čim je mogao izmaći iz državnoga vijeća ili iz odaje za primanje, potrčao bi niz velike stube, na kojima su bili lavovi od pozlaćene bronce a stepenice od sjajna porfira i švrljao iz odaje u odaju, iz hodnika u hodnik, kao da u ljepoti traži umirenje svojoj boli, neki oporavak od bolesti. Na tim izletima za otkrićima, kako ih je nazivao, a i zaista su mu to bili pravi putovi po čarobnoj zemlji, pratili su ga gdjekad vitki, plavokosi dvorski paževi, u kabanicama što se vitlaju, s vrpcama što veselo lepršaju; ali još češće je bio sam jer je osjećao nekim živim instinktom, skoro po nadahnuću, da se tajne umjetnostima najbolje uče u samoći i da ljepota, kao i mudrost, voli samotnoga štovatelja. Mnoge su se čudnovate priče pričale u to doba o njemu. Pripovijedali su kako je neki glomazni načelnik došao da u ime grañanstva istrese kićen govor, te ga je ugledao gdje kleči u istinskom obožavanju pred velikom slikom koja je bila tek stigla iz Mletaka i činilo se da prikazuje službu nekim novim bogovima. Drugom je zgodom nestao na nekoliko sati te su ga nakon duga traženja našli u maloj sobi, u jednoj od sjevernih kula dvorskih, gdje kao zanesen zuri u grčku gemu* u kojoj je urezan lik Adonisov. Viñali su ga, pričalo se, kako vruće usne pritiskuje na mramorno čelo starinskoga kipa nañenog u koritu rijeke kad se gradio kameni most, a u kipu je bilo uklesano ime bitinskoga** roba Hadrijanova. Proveo je cijelu noć promatrajući kako mjesečina obasjava srebrni kip Endimionov.*** Što god je lijepo i dragocjeno, zaista ga je opčarava-lo jako pa je od čežnje da to dobavi slao mnoge trgovce, neke da mu kupuju jantar od divljega ribarskoga naroda na sjevernim morima, poneke u Egipat, u potragu za onim neobičnim zelenim tirkizom što se nalazi jedino u kraljevskim grobovima a

kažu da ima čudotvornu moć, neke u Perziju po svilene sagove i išarano glineno posuñe, a druge u Indiju da kupuju gazu i ispjeganu slo- * geiua (lat). ukrasni kamen u prstenu, s urezanim likom; upotrebljava se kao pečatnik. ** bitinski - iz Bitinije, grčke pokrajine *** Endimion - prekrasan pastir, ljubimac Selene, koja je za njega od Zeusa izmolila trajnu mladost u vječnom snu novaču, adulare* i grivne od nefrita, sandalovo drvo i modri emajl te šalove od fine vune. Ali najviše se zabavio ruhom što će nositi na krunidbi, ruhom od zlatna tkiva i krunom posutom rubinima te žezlom obrubljenim nizom bisera. O tom je i premišljao po noći ležeći u raskošnoj postelji i promatrajući veliki borov panj što gori u kaminu. Nacrte su načinili najslavniji umjetnici tadašnji i podastrli mu ih prije mnogo mjeseci, a on je naložio da radnici rade i obdan i obnoć da mu ih izrade, i neka se po cijelom svijetu potraže dragulji koji bi bili dostojni njihova rada. Sanjao je kako stoji pred glavnim žrtvenikom u katedrali u sjajnom kraljevskom ruhu, a smijeh mu je poigravao i titrao na dječačkim usnama i raspaljivao mu žarkim sjajem tamne šumske oči. Nakon nekoga vremena ustane on, nasloni se na izrezbareni svod na kaminu i ogleda se po slabo osvijetljenoj odaji. Na zidovima su visjeli dragocjeni gobleni koji prikazuju Trijumf ljepote. Jedan je ugao zapremio veliki ormar, ukrašen ahatom i lapislazulijem, nasuprot prozoru stajao je neobično izrañen ormarić, s lakiranim intarzijama i sitnim zlatnim mozaikom, a u njemu nekoliko tananih čaša od mletačkoga stakla i kupa od oniksa s tamnim prugama. Blijedi makovi cvjetovi bili su izvezeni po svilenom pokrivaču na postelji, kao da su ispali iz umornih ruku sna, a visoke šipke od rezba-rene slonovače nosile su baršunski baldahin na kojem su se velike perjanice od nojeva perja kao bijela pjena ispele k blijedomu srebru na prutastom stropu. Nasmijani Narcis od zelene bronce držao je nad glavom sjajno ogledalo. Na stolu je stajala plosnata zdjela od ametista. Napolju je vidio golemu kupolu na katedrali kako se ispinje poput mjehura iznad mračnih kuća i umorne stražare kako gore-dolje koračaju po maglovitoj terasi uz rijeku. U daljini je u voćnjaku biglisao slavuj. Lak mi- adular - dragulj, ruda "mjesečev Kamen" 10 ris jasminov ulazio je kroz otvoreni prozor. On ukloni s čela smeñe vitice, uzme lutnju i stane prstima prebirati po žicama. Teške mu se vjeñe zaklapale i čudna ga je mlitavost zaokupljala. Nikada još dotad nije ovako žarko, s tolikom divnom radošću, osjećao zamamu i tajnovitost ljepote. Kad je na tornju izbila ponoć, zazvoni on te uñu pa-ževi i razodjenu ga uz mnoge ceremonije, lijući mu ru-žinu vodicu na ruke i sipajući mu cvijeće na uzglavlje. Za nekoliko časova, kad su izišli iz odaje, on zaspa. A kad je zaspao, usnio je san, a ovakav mu je bio san. Učinilo mu se da je u dugom, niskom potkrovlju, usred mnogih razboja što bruje i klepeću. Slaba danja svjetlost virka na rešetaste prozore i on razabire mršave spodobe tkalaca, zgrbljenih nad svojim brdom. Blijeda, boležljiva djeca šćućurila se na golemim podnož-njacima. Kad čunjak proleti kroz utku, dižu djeca tešku nećanicu, a kad čunjci stanu, spuštaju nećanice i zbijaju žice. Lica

su im jadna od gladi a tanke im se ruke tresu i dršću. Nekoliko mršavih žena sjedi za stolom i šije. Strašan je zadah ispunio sobu. Zrak je zagušljiv i težak a sa zidova kaplje i curi vlaga. Mladi kralj pristupi jednomu tkalcu, stane kraj njega i uzme ga promatrati. A tkalac ga pogleda zlovoljan i reče: - Šta me promatraš? Jesi li ti uhoda poslana od našega gospodara? - Tko je tvoj gospodar? - zapita mladi kralj. - Naš gospodar! - uzvikne tkalac gorko. - On je čovjek kao što sam i sam. Jedina je razlika meñu nama što on nosi finu odjeću, a ja hodam u dronjcima i ja skapavam od gladi a njega mori prezasićenost. - Zemlja je slobodna - reče mladi kralj - i ti nisi ničiji rob. - U ratu - odgovori tkalac - jaki zasužnjuju slabe, a u miru zasužnjuju bogati siromahe. Mi moramo raditi 11 da živimo, a oni nas tako jadno plaćaju da umiremo. Mučimo se za njih cio dan a oni zgrću zlato u svoje sanduke, naša djeca ginu prije vremena a kruta i pakosna postaju lica onima koje ljubimo. Mi gazimo grožñe, a drugi pije vino. Mi sijemo žito, a naš stol je prazan. Mi nosimo lance, iako se očima ne vide, i robovi smo, iako nas zovu slobodnima. - Je li tako svima? - zapita on. - Tako je svima - odgovori tkalac - i mladima i starima, i ženama i muškarcima, i maloj djeci i vremešnim ljudima. Trgovci nas gule, a mi moramo činiti što nam nalažu. Svećenici projahuju mimo nas i mole svoju krunicu, a nitko se ne brine za nas. Po našim ulicama, kuda sunce ne šija, šulja se Siromaština gladnih očiju, Grijeh nabrekla lica ustopice ide za njom. Bijeda nas budi izjutra, a Sramota sjedi uz nas po noći. Ali šta ti mariš za to? Ti nisi od naših. Tvoje je lice presretno. I on se namrgoñen okrene i baci čunjak kroz razboj, a mladi kralj opazi da je na čunjku zlatna žica. Silna ga strava obuze i on reče starcu: - Kakva je to haljina što je tkaš? - To je krunidbeno ruho za mladoga kralja - odgovori onaj - šta ti mariš za to? A mladi kralj zavrisne i probudi se i gledaj> u svojoj je sobi i vidi kroz prozor u mutnom zraku puni mjesec boje meda. I opet je zaspao i usnio san, a san mu je bio ovakav. Učinilo mu se kako leži na palubi velike galije koju vesla sto robova. Gospodar galije sjedi uz njega na sagu. Crn je kao ebanovina a turban mu je od skrletne svile. Velike srebrne naušnice otegle mu debele resice na ušima, a u rukama mu je tezulja sa zdjelicama od slonove kosti. Robovi su goli, samo s izderanim pregačama oko bedara i svaki je prikovan uz susjeda. Žarko, ih sunce žeže, a crnci trčkaju po hodniku i bičuju ih bičevima. Robovi pružaju mršave ruke i veslaju teškim veslima po vodi. Slana prašina prska s pala. 12 Napokon stižu u malen zaljev i započinju mjeriti dubinu. Lak vjetrić puše s obale i pokriva palubu i veliko latinsko jedro crvenom prašinom. Tri Arapa dojahala na divljim magarcima i bacaju na njih sulice. Gospodar galije uzima u ruku išaran luk i pogodi jednoga od njih u grlo. On pada težak u more, a drugovi mu se razbje-žaše. Žena zavijena u žutu koprenu polako jaše na devi i obazire se gdjekada za mrtvim trupom.

Čim su bacili sidro i savili jedra, siñu crnci u galiju i iznesu duge ljestve od užeta, teško opterećene olovom. Gospodar galije baci ih s galije, a krajeve prikvači na dvije željezne kuke. Onda crnci uhvate najmlañega roba, raskuju mu okove, zaliju mu nosnice i uši voskom i privežu mu velik kamen oko pasa. On se umoran odšulja niz ljestve i nestane u moru. Nekoliko mjehura iskoči tamo gdje je zaronio. Neki od robova radoznalo virkaju s galije. Na kljunu na galiji sjedi vrač koji opčinjava morske pse i udara u bubanj. Nakon nekoga vremena izroni ronilac iz mora, uhvati se dašćući za ljestve, a u desnici mu biser. Crnci mu ga istrgnu i gurnu ga natrag. Robovi pozaspali uz svoja vesla. Opet i opet izranja on i svaki put donosi krasan biser. Gospodar galije mjeri biserje i sprema ga u malu kesicu od zelene kože. Mladi kralj htjede progovoriti, ali kao da mu se jezik prilijepio uz nepce u ustima, a usne neće da se miču. Crnci preklapaju i staju se svañati za niz sjajnih bisera. Dva ždrala sve kruže te kruže oko broda. Onda izronio ronilac posljednji put, a biser što ga je donio bio je ljepši nego sve biserje Ormuzdovo* jer je po obliku kao pun Mjesec, a bjelji nego zvijezda Danica. Ali lice mu silno problijedjelo i kad se je srušio na palubi, udarila mu krv na uši i na nos. Trzao se malo, a zatim se smirio. Crnci slegli ramenima i bacili trup u more. * Ormuzd, (perz.) po nauci Zaratustrinoj duh dobra 13 A gospodar galije se nasmijao, pružio ruku, prihvatio biser i kad ga je vidio, pritisnuo ga k čelu i poklonio se. - Bit će za žezlo mladomu kralju - reče i mahne crncima neka izvuku sidro. A kad je to čuo mladi kralj, zavrisne jako i probudi se te opazi kroz prozor kako osvit dugim sivim prstima grabi za zvijezdama što blijede. I opet je zaspao i usnio san, a san mu je bio ovakav. Učinilo mu se da obilazi mračnom šumom u kojoj vise neobični plodovi i krasno otrovno cvijeće. Otrovnice sikću dok on prolazi, a šarene papige lijeću s grane na granu i dreče. Ogromne kornjače leže i spavaju na vrelom mulju. Po drveću vrve majmuni i paunovi. Stupao je sve dalje i dalje dok nije stigao šumi na rub i tamo spazio silno mnoštvo ljudi kako rade u koritu isušene rijeke. Vrvjeli su po klisuri kao mravi. Neki kopaju na dnu duboke jame i silaze u nju, neki razbijaju velikim bradvama stijene; drugi čeprkaju po pijesku, neki cupkaju kaktus iz korijenja i gaze mu skr-letne cvjetove, hrle amo-tamo, dovikuju se i nitko nije besposlen. Iz tamne spilje gledaju ih Smrt i Lakomost, i reče Smrt: - Umorna sam; daj mi trećinu od njih, pa da odem. Ali Lakomost strese glavom. - To su moje sluge -odgovori ona. A Smrt zapita: - Što ti je u ruci? - U ruci su mi tri zrna žita - odgovori ona - što te se tiče? - Daj mi jedno zrno - po viče. Smrt - da ga zasijem u mojem vrtu; samo jedno zrno i ja ću otići. - Ne dam ti ništa - reče Lakomost i sakrije ruku u nabor svoje haljine. A Smrt se nasmije, uzme kupu i uroni je u baru, a iz kupe iskrsne Zimica. Ona zareda po silnom svijetu i jedna trećina pomre. Hladna je magla stizala za njom, a vodene su zmije jurile kraj nje.

14 A kad je Lakomost vidjela da je pomrla trećina svijeta, uze se udarati u prsa i zaplače. Udarala se u suhe grudi i uzvikala se na sav glas. - Pobila si mi trećinu mojih sluga - vikala je - odlazi! U tatarskim je brdina-ma rat i kraljevi obiju strana zovu tebe. Afganci su zaklali crnoga vola i idu u boj. Udarili su kopljima u štk tove i natakli željezne šljemove na glave. Što će tebi moja dolina da boraviš ovdje? Odlazi i ne vraćaj se više ovamo. - Neću - odgovori Smrt - dokle god mi ne daš zrno žita, ne idem. Ali Lakomost stisla ruku i stisla zube. - Ne dam ništa - promrmlja. A Smrt se nasmije, digne crn kamen i baci ga u šumu, a iz guštare divlje kukute javi se u plamenoj odori Groznica. Zareda ona po svijetu, i koga se god dotaknula, svaki je umro. Trava je venula pod njenim nogama. A Lakomost se zgrozi i pospe pepelom glavu. - Ti si nesmiljena - zaviče; - ti si nesmiljena. Glad je u obzidanim gradovima u Indiji, a u Samarkandu su se isušile cisterne. Glad je u obzidanim gradovima egipatskim, a iz pustinje su navalili skakavci. Nil nije preplavio svoje obale, a svećenici su prokleli Iziñu i Ozirisa. Idi k onima koji te trebaju, a meni ostavi moje sluge. - Neću - odgovori Smrt, - dokle mi god ne daš zrno žita, neću otići. - Ne dam ti ništa - reče Lakomost. A Smrt se opet nasmije, zazviždi kroz prste i zrakom doleti žena. Na čelu joj je pisalo "kuga" a jato mršavih jastrebova kružilo je oko nje. Prekrila dolinu svojim krilima i nitko nije ostao živ. Lakomost vrišteći pobjegne šumom, a Smrt skoči na svojega konja vranca i odjuri, a jurila je brže nego vjetar. A iz gliba na dnu doline ispuzli zmajevi i strašne ljus-kave životinje, a šakali dohrlili po pijesku, njuškajući nozdrvama po zraku. 15 A mladi kralj zaplače i reče: - Tko su bili ti ljudi i šta su tražili? - Rubine za krunu jednomu kralju - odgovori netko iza njega. A mladi se kralj trgne, obazre se i spazi čovjeka u hodočasničkom ruhu, sa srebrnim ogledalom u ruci. Problijedi i reče: - Kojemu kralju? A putnik odgovori: - Pogledaj u ovo ogledalo pa ćeš vidjeti. I on se zagleda u ogledalo, a kad je ugledao svoje vlastito lice, zavrisne na sav glas i probudi se, a jarko je sunce sjalo u odaju i ptice su pjevale na drveću u vrtu i u parku. I uñoše kancelar i visoki državni dostojanstvenici i pokloniše mu se, a paževi mu donesoše ruho od zlatnoga tkiva i položiše pred njega krunu i žezlo. A mladi kralj pogleda to, i bilo je krasno, mnogo ljepše od ičega što je vidio. Ali se sjeti svojih sanja te reče svojim velikašima: - Uklonite te stvari jer ih neću nositi. A dvorani se zapanjili, neki se i nasmijali jer su mislili da se šali. Ali on im opet odrešito reče: - Uklonite te stvari i sklonite ih ispred mene. Ako i jest moj krunidbeni dan, ja ih neću nositi. Jer moje je ruho satkano na razboju Jada i bijelim rukama Boli. Krv je u srcu toga rubina, a Smrt u srcu toga bisera. I on im ispripovijeda svoja tri sna. A kad su ga dvorani čuli, zgledali se, zašaptali i rekli:

- Zacijelo je poludio; jer što je san nego san, i što je prikaza nego prikaza? To nisu zbiljske stvari za koje treba da haješ. A što je nama do života onih koji se muče za nas? Zar da ne jedeš kruha dok nisi vidio sijača, i da ne piješ vina dok nisi razgovarao s vinogradarom? A kancelar progovori mladomu kralju i reče mu: - Gospodaru molim te, okani se tih svojih crnih misli i odjeni to lijepo ruho i metni na glavu tu krunu. Jer 16 kako će narod razabrati da si kralj ako na tebi nije kraljevsko ruho? A mladi ga kralj pogleda. - Je li zaista tako? - zapita ga. - Zar neće razabrati da sam kralj ako na meni ne bude kraljevsko ruho? - Neće razabrati, gospodaru - klikne kancelar. - Ja sam mislio da je bilo ljudi koji su bili kraljevskoga lika - odgovori on - ali možda i jest kako ti ve-liš. No ipak neću nositi to ruho niti želim biti okrunjen tom krunom, nego kakav sam došao u palaču, takav hoću i da odem. I naloži im svima da odu, osim jednoga paža kojega je zadržao za druga, dječaka godinu mlañega od sebe. Zadržao ga je za svoju službu, pa kad se okupao u bistroj vodi, otvori veliki išarani kovčeg, izvadi iz njega kožni pršnjak i dlakavi kožuh, što je nosio kad je na obronku čuvao dlakave koze kozarove. Obuče ih, a u ruku prihvati prosti pastirski štap. A mali paž razrogači u čudu krupne modre oči i reče smješkajući mu se: - Gospodaru, vidim tvoje ruho i tvoje žezlo, ali gdje je kruna tvoja? A mladi kralj otrgne grančicu divlje ruže što se bila uspela na balkon, savije je, načini od nje vjenčić i položi ga na glavu. - To će mi biti kruna - odgovori. I ovako okićen ode iz svoje odaje u veliku dvoranu gdje su ga čekali velikaši. A velikaši su mu se podsmijevali i neki mu doviknu-še: - Gospodaru, narod očekuje svojega kralja, a ti mu pokazuješ prosjaka - dok su drugi srditi dodavali - on sramoti državu i nije vrijedan biti nam gospodar. Ali on im nije odgovarao ni riječ, nego otišao, sišao niz sjajne stube od porfira, izišao na brončana vrata, popeo se na konja i pojahao prema katedrali, a mali paž potrčao kraj njega. Narod se je smijao i govorio: - To prolazi kraljeva luda - i podrugivali su mu se. A on pritegne uzde i reče: - Nije, nego sam ja kralj. I ispripovijeda im svoja tri sna. 2 - Slavuj i ruža 17 A jedan čovjek istupi iz svjetine, progovori mu gorko i reče- - Gospodaru, zar ti ne znaš da siromah živi od raskoši bogataševe? Vaš^ nas raskoš hrani, a vaše opačine daju nam hljeba. Gorko je raditi za tvrda gospodara, ali još je gorče nemati gospodara kojemu ćeš raditi. Misliš li ti da će nas gavranovi hraniti? I kako ćeš doskočiti tome? Hoćeš li reći kupcu: 'kupovat ćeš po to i po to', a prodavaču 'prodavat ćeš po tu cijenu'? Ne vjerujem. Zato se vrati u palaču i odjeni svoj grimiz i fino platno. Što je tebi do nas i do onoga što mi trpimo? - Zar nisu bogataši i siromasi braća? - zapita mladi kralj. - Jesu - odgovori onaj čovjek - a bogatomu je bratu ime Kain. Mladomu se kralju zaliju oči suzama i on odjaše kroz svijet koji je mrmljao, a mali se paž poplaši i uteče mu.

A kad je stigao pred veliki portal stolne crkve, upe-riše vojnici u njega helebarde i rekoše: - Šta bi ti ovdje? Nitko ne ulazi na ova vrata osim jedinoga kralja. Lice mu se zažari od srdžbe i on im reče: - Ja sam kralj - te odgurne helebarde i uñe. A kad ga je starac biskup ugledao gdje dolazi u svojem kozarskom ruhu, ustade u čudu s prijestolja, poñe mu u susret i reče mu. - Sinko moj, zar je to kraljevska odora? Kakvom ću te krunom okruniti i kakvo ću ti žezlo uručiti? Zaista, to treba tebi da bude dan radosti, a ne dan poniženja. - Zar da Radost nosi ono što je načinio Jad? - reče mladi kralj. I ispripovijeda mu svoja tri sna. A kad ga je biskup saslušao, namršti čelo i reče: -Sinko moj, ja sam starac čovjek, u zimi mojih dana, i znam da se na dalekom svijetu zbivaju mnoge zloće. Divlji razbojnici silaze s brda, otimaju sitnu djecu i prodaju je Maurima. Lavovi leže vrebajući na karavane i napadaju deve. Divlji nerast ruje u dolini žito, a lisice oglodavaju na brdu vinovu lozu. Gusari pustoše obalu morsku, pale ribarima brodove i otimaju im mreže. U 18 slanim močvarama žive gubavci; kuće su im spletene od trske i nitko im se ne smije približiti. Prosjaci obilaze po gradovima i jedu s psima. Možeš li to preinačiti da ne bude tako? Hoćeš li s gubavcem leći u krevet i prosjaka posaditi za svoj stol? Hoće li lav činiti što mu zapovijedaš, a divlji nerast slušati tebe? Zar nije Onaj koji je stvorio nevolju mudriji od tebe? Zato te ja ne hvalim za ovo što si učinio, nego ti nareñujem da od-jašeš natrag u palaču i da razvedriš lice te da odjeneš odoru što dolikuje kralju, a ja ću te okruniti zlatnom krunom i dat ću ti u ruku žezlo od bisera. A što se tiče tvojih snova, nemoj više misliti na njih. Breme ovoga svijeta preveliko je čovjeku da ga nosi, a svjetski je jad pretežak srcu da ga trpi. - Zar ti to veliš u ovom domu? - reče mladi kralj, te proñe kraj biskupa, uspne se uz stepenice k oltaru i stane pred lik Isusa Krista. Stao pred lik Isusa Krista, a s desne i lijeve strane bilo mu je divno zlatno suñe, kalež sa žutim vinom i sprema sa svetim uljem. Kleknuo pred lik Isusa Krista, a velike su svijeće gorjele kraj kovčežića posutoga draguljima i tamjanov se dim vio u modrim kolutima u kupolu. Sagnuo glavu u molitvi, a svećenici u svojim krutim odorama odšuljali se do oltara. Odjednom se začula silna graja s ulice, te ušli velikaši s golim mačevima i lepršavim perjanicama i sa sjajnim čeličnim štitovima. - Gdje je taj sanjar snova? - uz-vikali se. - Gdje je taj kralj što se odjenuo prosjački, taj dječak što nam sramoti državu? Ubit ćemo ga zaista jer nije vrijedan da vlada nama. A mladi kralj sagnuo opet glavu i molio se, a kad je izmolio svoju molitvu, ustane, obazre se i pogleda ih žalostan. I gle! Kroz šarene prozore sinulo na njega sunčano svjetlo, a sunčane zrake satkale oko njega odoru, divniju od one odore što mu je načinjena za slavlje. Mrtvi štap procvao i rodio ljiljanima, bjeljima od bisera. Suhi trn procvao i rodio ružama, crvenijima od rubina. Bjelji od nježnoga bisera bili su ljiljani, a stabljike su im bile 19 od sjajna srebra. Crvenije od rubina bile su ruže, a lišće njihovo od suha zlata.

Stajao je tu u kraljevskom rahu i odskočila vrata na kovčežiću posutom draguljima, a s kristala blistave monstrance sinulo čudesno, tajnovito svjetlo. Stajao je u kraljevskom ruhu, a slava božja ispunila crkvu i kao da su se u svojim izrezbarenim udubinama stali micati sveci. U sjajnom kraljevskom ruhu stajao je pred njima, s orgulja zabrujala svirka, trubači zatrubili u trube, a dječaci pjevači zapjevali. A narod pade smjerno na koljena, velikaši zatakoše mačeve i pokloniše se, a biskupu problijedje lice i ruka mu zadrhta. - Tebe je okrunio veći od mene - uzvikne on i kleče pred njega. A mladi kralj siñe s oltara i proñe posred naroda kući. Ali nitko nije smio da mu pogleda u lice jer je bilo kao lice anñeosko. INFANTIN ROðENDAN V *i I 20 Bio je roñendan infantin*. Bilo joj je baš dvanaest godina i sunce je jarko sjalo u dvorski vrt. Iako je bila istinska princeza i infanta španjolska, imala je samo jedan roñendan svake godine, kao i djeca najsiromašnijega svijeta pa je dakako jako važno bilo cijeloj zemlji da tom prilikom bude zaista lijep dan. I zaista je bio baš lijep dan. Visoki prutasti tulipani ukočili se na svojim stabljikama kao dugi redovi vojnički, izazovno gledali kroz travu na ruže i govorili: - Mi smo baš tako divni kao i vi. Grimizni su leptiri lepršali sa zlatnim prahom na krilima i pohañali svaki cvijet redom; mali se gušteri išuljali iz pukotina na zidu te ležali i sunčali se na žarkoj žegi; a mogranji se cijepali i raspucavali od vrućine i pokazivali svoje crveno srce što im krvari. I sami blijedi žuti limunovi što u preobilju vise s trošnih rešetaka i po mračnim arkadama, činilo se da su stekli bujniju boju od divne sunčane svjetlosti, a magnolije su rastvarale krupne svoje okrugle cvjetove kao od savijene slonovače i ispunjale zrak slatkim teškim mirisom. Mala se princeza šetala sa svojim drugaricama gore--dolje po terasi i igrala se skrivača oko kamenih vaza i starih kipova obraslih mahovinom. U obične dane smje- infantkinja (španj.), titula španj. i portug. princeza iz kralj, kuće 23 la se igrati jedino s djecom svojega staleža, morala je dakle igrati se sama, ali roñendan joj je bio izuzetak i kralj je naredio neka pozove mlade prijatelje i prijateljice koji su joj po volji i neka se zabavi s njima. Bila je divota kako su ta vitka španjolska djeca oblijetala, dječaci sa silnim perjanicama na šeširima i s kratkim lepršavim kaputima, i kako su djevojčice odizale povlaku dugih brokatnih haljina i zakriljivale oči od sunca velikim crnim i srebrnim lepezama. Ali infanta je bila naj-dražesnija od svih i najukusnije odjevena, po tadašnjoj modi, donekle poteškoj. Haljina joj je bila od siva atlasa, suknja i prostrani nabrani rukavi sasvim izvezeni srebrom, a kruti steznik posut nizovima finoga biserja. Dvije sitne papučice s velikim rumenim rozetama izvirivale su ispod haljine dok je hodala. Rumene i biserne boje bila joj je velika lepeza od gaze, a u kosi, što joj se poput aureole od blijeda zlata ukrutila oko blijedoga sitnoga lica, bila joj je krasna bijela ruža. Kroz prozor ih je motrio iz dvora žalosni melankolični kralj. Iza njega je stajao brat njegov, don Pedro od Aragonije, kojega je mrzio, a ispovjednik njegov,

veliki inkvizitor od Granade, sjedio je uz njega. Kralj je bio još žalosniji nego obično jer, gledajući infantu kako se s djetinjskom ozbiljnošću klanja sabranim dvoranima ili kako se za svojom lepezom podsmijeva nemiloj vojvotkinji od Albuquerque koja je posvuda prati, mislio je na mladu kraljicu, njezinu majku, koja je tek nedavno -tako se je njemu činilo - došla iz vesele zemlje Francuske te je uvenula u tmurnom sjaju španjolskoga dvora i umrla upravo šest mjeseci nakon roñenja svojega djeteta, prije nego što je badem po drugi put procvao u voćnjaku, prije nego što je druge godine otrgla plod sa stare čvorave smokve usred dvorišta koje je sada poraslo travom. Toliko ju je ljubio te je nije prepustio ni grobu da je sakrije od njega. Balzamirao ju je neki maurski liječnik kojemu je za nagradu poklonjen život jer, kako ' vele, bio je zbog hereze i sumnje čarobnjačkih umješti-na predan već svetoj vlasti. Tijelo joj je još ležalo na izvezenom odru u dvorskoj kapeli od crna mramora, baš 24 onako kako su je onamo donijeli redovnici onoga burnoga ožujskoga dana prije skoro dvanaest godina. Svakoga mjeseca jedanput odlazio je kralj u kapelu, umotan u tamnu kabanicu i sa zakrivenom svjetiljkom u ruci te je klečao uz nju i uzvikivao: 'Mi.reina! Mi reina!'* A gdjekada je kršio etiketu, koja u Španjolskoj odreñuje svako pojedino djelo u životu i ograničuje čak i tugu kraljevu, pa je u ljutoj boli hvatao blijede ruke, obasute draguljima, i htio mahnitim poljupcima probuditi hladno premazano lice. Učinilo mu se danas da je gleda opet kako ju je prvi put vidio na dvoru Fontainebleau kad mu je bilo tek petnaest godina, a ona bila još mlaña. Tom ih je prilikom papin nuncij formalno zaručio pred francuskim kraljem i pred cijelim dvorom, a on se vratio u Escorial i ponio malu viticu plave kose i uspomenu na djetinje usne što su se sagle da mu poljube ruku kad se penjao na kočiju. Kasnije je bila svadba, a obavila se brzo u Burgosu, malenu gradiću na granici izmeñu obiju zemalja, onda sjajni ulazak u Madrid s uobičajenom svečanom misom u crkvi La Atocha i, još svečaniji nego obično, auto-da-fe**, prvi u kojem su skoro tri stotine heretika, meñu njima mnoge Engleze, predali svetoj vlasti da ih spali. Ljubio ju je zaista mahnito, a neki su mislili na propast svojoj zemlji koja je onda bila u borbi s Engleskom za vlast nad Novim Svijetom. Jedva je i dopuštao da mu se ikada makne s očiju; zbog nje je zaboravio, ili se činilo da je zaboravio, sve ozbiljne državne poslove; i u onoj strahovitoj sljepoći kojom strast zaokuplja svoje službenike nije ni zapažao da te pretjerane ceremonije, kojima je nastojao da joj omili, samo pogoršavaju ljutu bolest što je mori. Kad je umrla, činilo se neko vrijeme da je pomjerio pameću. I zaista nema sumnje da se htio odreći prijestolja i skloniti se u veliki trapistički samo- * Mi reina! španj. "Kraljice moja!" ** auto-da-fe, španj. (čin vjere) obred kažnjavanja heretika 25 stan u Granadi, kojemu je već bio počasni prior, samo da se nije bojao prepustiti malu infantu na milost i nemilost svojemu bratu, koji je zbog okrutnosti bio ozloglašen čak i u Španjolskoj, a mnogi su sumnjali na njega da je skrivio smrt kraljičinu parom otrovanih rukavica što joj ih je darovao kad je pohodila njegov zamak u Aragoniji. A i kad su protekle tri godine javne žalosti, što ju je kraljevskom naredbom odredio po cijeloj svojoj vlasti, nije nikada trpio da mu ministri govore o kakvoj novoj ženidbi pa kad je sam car poslao k

njemu i ponudio mu neka uzme nećakinju njegovu, umiljatu nadvojvotkinju od Češke, naredio je poslanicima neka reknu svojemu gospodaru da je kralj španjolski vjenčan već s Tugom te iako je to neplodna mlada, on je voli više nego Krasotu; a taj ga je odgovor stajao krune bogatih pokrajina nizozemskih koje su se ubrzo zatim po carevu poticaju pobunile protiv njega pod vodstvom nekih fanatika reformirane crkve. Sav njegov bračni život, s divljim, žarkim radostima i strahovitom boli kad se iznenada završio, kao da mu se danas vratio dok je gledao infantu kako se igra na terasi. U nje je bila sva mila obijest kraljičina, onaj isti svojevoljni način kako zamahuje glavom, ona ista ponosna, zavojita, krasna usta, onaj isti čudesni smiješak, - zaista vrai sourire de France* - kad je pogledavala gdjekada k prozoru ili pružala malu ručicu svoju otmjenim španjolskim plemićima da je poljube. A ciktav smijeh dječji dodijao mu ušima, jasna nemila svjetlost sunčana podrugivala mu se tuzi, a teški zadah neobičnih biljaka, kojima se služe za balzamiranje, čini mu se da zagañuje - ili je to bila uobrazba? - čisti jutarnji zrak. Zakrio rukama lice, a kad je infanta opet pogledala, bile su zavjese spuštene, a kralj se uklonio. Ona se malko zlovoljno namršti i slegne ramenima. Trebalo je bogme da bude s njom na njezin roñendan. Što mu je do glupih državnih posala? Ili je otišao u onu tmurnu kapelu gdje uvijek gore svijeće, a njoj nikada ne dopuštaju da uñe? Ludo je to kad sunce ovako žarko sja i svak je tako zadovoljan! Osim toga, promašit će tobožnju borbu bikova što ju je već oglasila truba, da se i ne spominje igra lutaka i druge divote. Stric njezin i veliki inkvizitor mnogo su razboritiji. Izišli su na terasu i stali joj govoriti nježne komplimente. Zabacila je dakle svoju lijepu glavu, uhvatila don Pedra za ruku i polako sišla niz stepenice k dugomu šatoru od grimizne svile što je dignut na kraju vrta, a druga djeca krenula za njom po strogom redu, po rangu; oni s najduljim imenima išli su prvi. Povorka plemićkih dječaka, koji su čudesno bili odjeveni kao toreadori, izišla joj u susret, a mladi grof od Tierra-Nueve, dječak divne krasote, otprilike od četrnaest godina, otkrio glavu sa svom dražešću roñenoga hidalga i granda* španjolskoga i doveo je svečano do male pozlaćene stolice od slonove kosti što je bila na povišenoj pozornici iznad arene. Djeca se zgrnula uokolo, pa mašu velikim svojim lepezama i šapću, a don Pedro i veliki inkvizitor stali smijući se na ulazu. I sama vojvotkinja - camerera mayor** kako se zvala - mršava žena oštra lica, s nabranim žutim ovratnikom, nije se činila onako zlovoljnom kao obično, i kao da joj je neki ledeni smiješak preletio naboranim licem i zatitrao na tankim beskrvnim usnama. Bila je zaista divna borba bikova i mnogo umiljatija, sudila je infanta, nego zbiljska bikovska borba koju je vidjela u Sevilli kad je vojvoda od Parme pohodio njezina oca. Neki su se dječaci šepirili na bogato okićenim drvenim konjima i mahali dugim sulicama na kojima su bile šarene zastavice od sjajnih vrpca; drugi su dolazili pješice, mahali skrletnim kaputima ispred bika i lako preskakivali pregradu, kad bi ih bik napao; a što se tiče samoga bika, bio je baš kao pravi bik, premda je (franc.) - pravi francuski smiješak 26 * grand (španj.) hidalgo (španj.) vitez, pripadnik nižeg plemstva naročito privilegiran dostojanstvenik

** camerera mayor (španj.) dosl. čuvarica kraljičine odjeće 27 bio samo od pletera i napete kože, a gdjekada bi znao optrčati arenom na stražnjim nogama, što živ bik i ne sanja da učini. Sjajno se borio, a djeca se toliko oduševila da su se popela na klupe, uzmahala se rupcima s čipkama i uzvikala se: 'Bravo toro, bravo toro!' sasvim onako razumno, kao da su odrasli. A naposljetku, nakon duge borbe za koje su neki konji skroz-naskroz proburaženi, a jahači pozbacivani, mladi grof od Tierra--Nueve oborio bika na koljena, dobio od infante dopuštenje da mu dade coup de grace* te žabo svoj drveni mač životinji s tolikom silom u vrat da joj je odletjela glava i otkrilo se nasmijano lice maloga gospodina de Lorrainea, sina francuskoga poklisara u Madridu. Usred silnoga pljeskanja bude arena raskrčena, mrtve drvene konje svečano odvuku dva maurska paža u žutoj i crnoj odori, a nakon kratke meñuigre, za koje se neki francuski akrobat iskazivao na napetu užetu, javile se u poluklasičnoj tragediji Sofonizbi"* talijanske lutke na pozornici maloga kazališta, koje se sagradilo za tu svrhu. Glumile su tako dobro a kretnje su im bile do krajnosti prirodne da su se na kraju drame infantine oči zamutile od suza. I zaista su neka djeca plakala te su ih morali tješiti slatkišima. A i sam se veliki inkvizitor toliko ganuo da se nije suzdržao, nego rekao don Pedru kako je nepodnošljivo da su te stvari samo od dr-veta i obojena voska te ih žice pokreću, a tako su nesretne i snalaze ih tolike strašne nevolje. Zatim je došao afrički opsjenar, unio veliku plosnatu košaru pokrivenu crvenim suknom, metnuo je nasred arene, izvadio iz svojega turbana neobičnu sviralu od trske i zasvirao u nju. Za nekoliko časaka stalo se sukno micati, pa kako je svirala sve ciktavije svirala, promolile dvije zelene i zlatne zmije čudne svoje klinaste glave, polako se digle i uznjihale se uz svirku, kao što se biljka njiše na vodi. Ali djeca se poplašila od tih pjegavih gla- * coup de grace (franc.) udarac iz milosrña ** Sofonizba, kći kartažanskog vojskovoñe Hazdrubala; otrovala se pošto je Scipion razorio Kartagu; motiv mnogih umjetničkih obrada. 28 va što brzo palacaju jezicima, pa im je bio kud i kamo veći užitak kad je opsjenar udesio da je tanano narančino drvce izraslo iz pijeska, procvalo krasnim bijelim cvjetovima i rodilo zbiljskim plodom; a kad je uzeo lepezu male kćeri markize de las Torres i pretvorio je u modru pticu koja je letjela po cijelom šatoru i pjevala, nije bilo kraja ni konca njihovu uživanju i čuñenju. Dra-žestan je bio i svečani menuet što su ga odigrali dječaci plesači iz crkve Nuestra Senora del Pilar. Infanta nije još nikada vidjela tu divnu ceremoniju što se obavlja svake godine u svibnju pred glavnim oltarom Bogoro-dičinim, a u njezinu čast; pa i nitko od španjolske kraljevske porodice nije ulazio u veliku katedralu u Zara-gozi otkad je neki mahniti svećenik - mnogi misle da je bio podmićen od kraljice Elizabete Engleske - htio princu od Asturije dati otrovanu hostiju. Znala je dakle samo po čuvenju Bogorodičin ples, kako su ga zvali, i to je zaista bio krasan prizor. Dječaci su bili u staromodnim kratkim haljinama od bijela baršuna, na neobičnim trorogim šeširima bile su srebrne rese i visoke perjanice od nojeva perja; kako su se kretali u sunčanom svjetlu, zasljepljujuća se bjelina njihova ruha još jače isticala uz njihova crnomanjasta lica i uz dugu crnu kosu. Sve je opčarala ozbiljna dostojanstvenost kako su se

kretali u zamršenim plesnim figurama i vješta dra-žest njihovih polaganih gesta i otmjeni nakloni, pa kad su završili svoju predstavu i pred infantom poskidali velike šešire s perjanicama, dočekala ih je jako milostivo poklonom i zavjetovala se da će poslati veliku voš-tanicu na oltar Bogorodice od Pilara, za uzvrat ovomu užitku što joj ga je pribavila. Potom je izišla u arenu družba pristalih Egipćana, kako su u ono doba zvali Cigane, pa oni posjedali podvijenih nogu u krug i zasvirali tiho na gitarama, njišući se uz melodiju i mumljajući skoro u sebi tihu sanjarsku pjesmu. Kad su ugledali don Pedra, namrštili se na njega i neki se zaplašili, jer istom prije nekoliko nedjelja objesio je on na trgu u Sevilli dvojicu iz njihove družbe zbog čarolija. Ali lijepa ih je infanta zanijela, kako se na- 29 slonila i virkala preko lepeze krupnim modrim očima te su osjetili pouzdano da ona, koja je ovako ljupka, ne može nikada biti nikomu okrutna. Svirali su dakle jako umiljato i jedva dodirivali žice na gitarama dugim svojim šiljastim noktima, a glave im se stale njihati kao da će zaspati. Odjednom oni zaciknuli toliko da su se sva djeca prepala i don Pedro se mašio za ahatni balčak svojega mača, pa poskakali na noge i mahnito se uzvr-tjeli, udarajući u tamburine i pjevajući u svojem čudnom grlenom jeziku neku divlju ljubavnu pjesmu. Onda se na drugi znak svi opet bacili na zemlju i tamo su mirovali, samo se čuo čuo iz tišine cilik njihovih gitara. Kad su pocilikali neko vrijeme, nestanu na časak te se vrate i dovedu na lancu smeña, dlakava medvjeda, a na ramenima donesu nekoliko malih berberskih majmuna. Medvjed je silno dostojanstveno stao na glavu, a naborani su majmuni izvodili svakojake zabavne majstorije s dva ciganska dječaka koji su im, čini se, bili učitelji, mačevali se malim mačevima, ispaljivali puške i vježbali se kao pravi vojnici, baš kao kraljevska tjelesna garda. Cigani postigoše zaista silan uspjeh. Ali najsmješniji dio cijele jutarnje zabave bio je bez sumnje ples maloga patuljka. Kad je doteturao u arenu, gegajući se na krivim nogama i njišući nezgrapnu glavurdu amo-tamo, djeca su na sav glas zacičala od veselja, a i sama se infanta toliko smijala te joj camerera morala napomenuti kako doduše ima mnogo primjera u Španjolskoj da je kraljeva kći plakala pred jednakima sa sobom, ali nema primjera da se princeza kraljevske krvi veselila pred onima koji su po roñenju niži od nje. No patuljak je zaista bio neodoljiv pa ni na španjolskom dvoru, koji je svagda bio na glasu da njeguje strast za strahote, nisu još nikada vidjeli ovako neobičnu malu nakazu. On se sada prvi put pojavio. Istom su ga jučerašnjega dana, kad je kao divlji letio po šumi, pronašla dva velikaša što su slučajno lovila u dalekom kraju velike plutove šume koja okružuje grad te su ga donijeli u palaču da iznenade infantu; otac mu je bio siromašan ugljar, pa mu je i te kako godilo što će se os- 30 loboditi ovako ružna i beskorisna djeteta. Najzabavnije je u njega bilo možda to što uopće nije bio svjestan svoje smiješne pojave. Činio se zaista sasvim sretnim i nadasve dobre volje. Kad su se djeca smijala, smijao se i on isto onako prostodušno i veselo, kao najveseliji od njih, a na koncu svakog plesa klanjao se svakomu najsmješnijim poklonom, smješkao se i mahao im glavom, kao da je od njihovih a ne mali nakazni stvor što ga je priroda u smiješnom hiru stvorila da mu se drugi pod-ruguju. Infanta ga je sasvim opčarala. Nije mogao očiju skinuti s nje i kao da je plesao za nju jedinu, a kad se svršila

predstava, sjetila se ona da je vidjela kako su otmjene dvorske gospoñe dobacivale bukete Caffarelli-ju, slavnomu talijanskom tenoru kojega je papa iz vlastitoga zbora poslao u Madrid da slatkoćom svojega glasa izliječi kraljevu melankoliju - pa izvadila iz kose krasnu bijelu ružu i, nešto od šale, nešto da raz-draži camereru, dobacila mu je preko arene s najslañim smiješkom. A on je sve to smatrao sasvim ozbiljnim te pritisnuo cvijet na hrapave, proste usne, položio ruku na srce, kleknuo pred njom na jedno koljeno i sav se raskesio, a sitne mu se sjajne očice iskrile od užitka. To je prevladalo infantinu ozbiljnost te se još dugo smijala kad je mali patuljak bio istrčao iz arene i izjavila stricu želju da se ples odmah ponovi. Ali camerera našla izliku da sunce prejako peče i odlučila da će bolje biti ako se njezina visost vrati odmah u palaču gdje joj je već spremljena divna gozba, pa i roñendanski kolač s njezinim inicijalima koji su sasvim izrañeni od šarena šećera i s lijepom srebrnom zastavom što se vije s vrha. Infanta pristane i ustane s velikim dostojanstvom, naredi još da joj mali patuljak pleše nakon sieste, zahvali mladomu grofu od Tierra-Nueve za dražesni doček pa se vrati u svoje odaje, a za njom djeca onim istim redom kako su i došla. Kad je dakle mali patuljak dočuo da će i po drugi put plesati pred infantom i još po njezinoj vlastitoj odredbi, zanio se toliko da je otrčao u vrt pa u mahnitom 31 zanosu ljubio bijelu ružu i od slasti se razmetao naj-nezgrapnijim i najnespretnijim gestama. Cvijeće se jako zgražalo što se usudio provaliti u njihov krasni dom pa kad su ga spazili kako skakuće po stazama i smiješno se razmahuje rukama iznad glave, nisu više mogli suspregnuti svoje osjećaje. - Zaista je preružan da bi smio plesati gdje mi boravimo - zaviknuše tulipani. - Trebao bi se napiti makova soka i zaspati na tisuću godina - rekoše veliki skrletni ljiljani pa se sasvim raspališe i ražestiše. - On je pravo strašilo! - zaciči kaktus. Savijen je i krnj, a glava mu nije ni u kakvom razmjeru s nogama. Od njega me zaista podilazi jeza pa ako mi se približi, ubost ću ga svojim bodljikama. - A on ima zaista jedan od mojih najljepših cvjetova - zaviče bijela ruža. - Sama sam ga jutros dala infanti kao roñendanski dar, a on ga je ukrao od nje. I ona zaviče iza glasa: - Kradljivac, kradljivac, kradljivac! Čak i crvene geranije, koje se obično ne razmeću, a zna se da i same imaju mnogo siromašnih roñaka, pre-vijale su se od mrzovolje gledajući njega, pa kad su ljubičice blago rekle da je doduše zaista ružan, ali nije tome kriv, odvratile sU im, prilično s pravom da mu je to baš i najgora mana, pa nema razloga diviti joj se što je neizlječiva; i zaista su neke i od samih ljubičica držale da je rugoba maloga patuljka skoro razmetljiva i da bi on pokazao mnogo bolji ukus kad bi se činio žalosnim ili barem zamišljenim, a ne da veselo skakuće i razbacuje se tako smiješnim i glupim kretnjama. Što se tiče staroga sata sunčanika, koji je bio krajnje zanimljivo stvorenje, a nekada je kazivao vrijeme nikome manjem nego samome caru Karlu V, on se toliko prenerazio na pojavu maloga patuljka da je skoro zaboravio javiti dvije cijele minute svojim dugim sjenovitim prstom te se nije mogao suspreći, nego je rekao velikome, bijelome bjelcastome paunu koji se sunčao na ba-lustradi kako svak zna da su kraljevska djeca kraljevi,

32 a ugljarska djeca ugljari te je glupo tvrditi da nije tako; s tom se tvrdnjom posvema složio paun te je tako glasnim, oštrim glasom zakreštao: 'Zaista', da su zlatne ribice koje su živjele u bazenu studene žubor-vode promo-lile glave iz vode i zapitale velike kamene vodenjake što se to zbiva na zemlji. Ali ptice su ga nekako voljele. Viñale su ga često u šumi kako poput vilenjaka obigrava po uzvitlanom liš-ću, ili se skriva u duplji kojega staroga hrasta i dijeli svoje orahe s vjevericom. Nisu nimalo hajale što je ružan. Nije za to ništa mario ni sam slavuj koji je u narančinu gaju tako slatko pjevao da se gdjekada sam Mjesec saginjao i slušao ga; a bio je on dobrostiv pticama pa za ljute ciče zime kad na drveću nije bilo bobica i zemlja otvrdnula bila kao željezo i vuci su tražeći hranu odlazili do samih gradskih vrata, nije on nikada zaboravljao na ptice, nego im je svagda davao mrvice svojega komadića crna kruha i dijelio s njima svoj, ma kako bijedan, zajutrak. Oblijetale su dakle sve oko njega, samim mu krilima dodirivale obraze kad je prolazio i cvrkutale meñusobno, a mali je patuljak uživao i nije se mogao suzdržati da im ne pokaže krasnu bijelu ružu i da im ne ispripovijeda kako mu je nju dala sama infanta jer ga ljubi. Ptice nisu razumijevale ni riječi od onoga što im je govorio, ali nisu marile, nego su nakrivljivale glave i čudno gledale, a to isto toliko vrijedi kao da razumiješ, i mnogo je lakše. I gušteri su ga zavoljeli takoñer silno, pa kad bi se umorio od trčkaranja i bacio se u travu da otpočine, svi su se igrali i nestašili po njemu te nastojali da ga zabave što god bolje umiju. - Ne može svatko biti tako krasan kao gušter - vikali su - bilo bi to previše zahtijevati. I premda se čini apsurdnim, nije on ipak tako ružan, samo ako, razumije se, stisneš oči te ga ne gledaš. Gušteri su po prirodi bili do krajnosti filozofi i često su se okupljali i sjedili sate i sate kad nisu imali drugoga posla ili kad je bilo previše kišovito vrijeme da bi kuda odlazili. 3 - Slavuj i ruža 33 Ali cvijeće se silno zlovoljilo na njihovo ponašanje i na ptičje ponašanje. - Time se jedino dokazuje - govorilo je cvijeće - kako se oprostačuju od toga neprestanoga srljanja i lijetanja. Čestit svijet ostaje uvijek na istom mjestu poput nas. Još nas nitko nije vidio kako skakućemo po stazi ili ludo jurimo po travi za vodenim vretencetom. Kad želimo promijeniti zrak, pošaljemo po vrtlara i on nas odnese na drugu lijehu. To se pristoji i tako treba da bude. Ali ptice i gušteri ne znaju mirovati, a ptice zaista niti nemaju stalne adrese. One su prave skitnice, kao i Cigani, pa bi trebalo s njima postupati baš tako. Ispeli dakle nosove u zrak i uzoholili se i jako se po-radovali kad su nakon nekoga vremena vidjeli da je mali patuljak ustao iz trave i krenuo terasom k dvoru. - Trebali bi ga zaista zatvoriti u kuću dokle god živi - rekoše. - Pogledajte mu grbava leña i krive noge - i započeše se smijuckati. Ali mali patuljak nije ništa znao o tom. Silno je volio ptice i guštere i držao da je cvijeće najveća divota na svijetu, razumije se, osim infante, ali ona mu je poklonila krasnu bijelu ružu i ljubi ga, a to je velika razlika. Koliko je želio da se s njom vrati kući! Ona bi ga postavila s desne strane i smješkala bi mu se, a on ne bi nikada odlazio od nje, nego bi je uzeo za drugaricu i naučio bi je

svakovrsnim divnim umijećima. Jer iako nije još nikada bio na dvoru, znao je svu silu čudesnih stvari. Znao je od rogoza plesti male krletke za grmuše da pjevaju u njima, a od bambusa dugih koljena rezao je sviralu što je voli slušati Pan. Znao je glasove svih ptica, znao je dozvati čvorka s vrha drveta ili čaplju iz ribnjaka. Znao je trag svakoj životinji i umio je slijediti zeca po sitnom tragu, a medvjeda po izgaženom lišću. Poznavao je sve divlje igre, jesensku mahnitu igru u crvenoj odori, laku igru u modrim sandalama nad žitom, zimsku igru s bijelim snježnim vijencima i cvjetnu igru po voćnjacima u proljeće. Znao je gdje šumski golubovi grade gnijezda pa kad je jednom neki ptičar uhvatio stare, othranio je on mlade sam i načinio im mali go- 34 lubinjak u raspuklini golovrha brijesta. Bili su sasvim pitomi i svako su mu jutro jeli iz ruke. Ona će ih voljeti, pa i kuniće što trčkaju po visokoj paprati, i kriještalice čeličnoga perja i crnoga kljuna, i ježeve što se znaju smotati u bodljikavo klupko, i velike pametne kornjače što polako pužu, tresu glavama i grickaju mlado lišće. Da, ona mora svakako doći u šumu i igrati se s njim. On će joj dati svoj krevetac i stražarit će pod prozorom sve do zore da joj ne nahude divlje rogate životinje i da se gladni vuci ne došuljaju do kolibe. A u zoru će kucnuti na kapak i probuditi je pa će oni otići i skakutati cio dan. Nisi zaista nipošto sam u šumi. Gdjekada je jahao šumom biskup na bijeloj mazgi i čitao šarenu knjigu. Gdjekada su prolazili sokolari sa zelenim baršunskim kapama, u kaputićima od stavljene jelenske kože i nosili na rukama sokole s kapicom na glavi. Kad je doba berbi, dolazili su oni što gaze grožñe, grimiznih ruku i nogu, ovjenčani sjajnim bršljanom, a nosili mjehove vina što kapaju; a ugljari su po noći sjedili oko žeravice, gledali suhe panjeve što im polako izgaraju u vatri i pekli kestenje u pepelu, a razbojnici su izlazili iz svojih spilja i šalili se s njima. Jednom je vidio i krasnu procesiju koja je vijugala uz dugu prasnu cestu u Toledo. Na čelu procesije išli su redovnici pjevajući slatko i nosili šarene zastave i zlatne križeve, za njima su stupali vojnici u srebrnim oklopima, s musketama i kopljima, izmeñu njih su koračala tri bosa čovjeka u neobičnim žutim odorama koje su sasvim bile išarane čudnim likovima, a u rukama su nosili zapaljene svijeće. Mnogo bogme ima stvari za gledanje u šumi pa kad se ona umori, naći će joj meke mahovine ili će je odnijeti na rukama jer on je vrlo jak, iako zna da nije velik. Načinit će joj nisku od drvenih boba bljuštovih*, to će biti isto onako lijepo kao i one bijele bobe što ih ona nosi na haljini pa kad joj dosade, može ih baciti, a on će joj naći drugih. Donijet će joj žirovih kapica i rosnih anemona * bljušt, biljka povijuša s crvenim bobama iz por. bljuštevi 35 I i sitnih krijesnica da joj budu kao zvijezde u blijedom zlatu njene kose. Ali gdje je ona? On zapita bijelu ružu, ali ruža mu ne odgovori. Sav se dvor činio zaspalim, a i gdje nisu bili zatvoreni kapci, spuštene su na prozorima teške zavjese da odvrate žegu. On stane obilaziti da nañe gdjegod mjesto gdje bi mogao ući te opazi naposljetku mala skrovita vratašca koja su bila otvorena. Ušulja se i stvori se u sjajnom trijemu, mnogo sjajnijem, učinilo mu se, nego što je šuma; bilo je svuda tu mnogo više pozlate, a i pod je bio od velika krupna kamenja složenog u geometrijske figure. Ali male infante nije bilo tu,

nego samo neki čudni bijeli kipovi što ga sa svojih postolja od jaspisa gledaju žalosnim mrtvim očima i čudno im se smješkaju usne. Na kraju trijema visjela je bogato izvezena zavjesa od crna baršuna, posuta suncima i zvijezdama, omiljenim kraljevim znamenjima, izvezena bojom koju on ljubi. Možda se ona skrila za tom zavjesom? Pogledat će svakako. Tiho se dakle došuljao i odastro zavjesu. Nije; tu je samo druga odaja, doduše ljepša odaja, pomisli on, nego ona iz koje je upravo izišao. Na zidu visi tapiserija s mnogim figurama što prikazuje lov, djelo nekih flamanskih umjetnika koji su je izrañivali više od sedam godina. U toj je odaji živio nekada Jean le Fou, kako su ga zvali, onaj mahniti kralj što je bio toliko zaljubljen u lov da je u svojem ludilu često htio zajahati te konje što se propinju, trgao jelena na kojega skaču veliki lovački psi pa trubio u svoj lovački rog i bodežom badao blijede životinje što bježe. To je sada vijećnička dvorana, a na stolu u sredini leže ministarske mape s utisnutim zlatnim tulipanima španjolskim te s grbom i znamenjima habsburške kuće. Mali je patuljak u čudu gledao sve oko sebe i skoro se bojao nastaviti. Neobični šutljivi jahači, što jure po proplancima bez ikakve buke, činili mu se poput onih strahovitih prikaza o kojima je slušao kako pričaju ug-ljari - oni comprachos što sami samcati love po noći, a 36 ako sretnu čovjeka, pretvaraju ga u košutu i love riju. Ali on je mislio na lijepu infantu i ojunačio se. Želio je da je zatekne samu i da joj kaže da i on ljubi nju. Možda je ona u onoj slijedećoj odaji. Potrči po mekim maurskim sagovima i otvori vrata. Nije! Nije ni ovdje. Odaja je sasvim prazna. Bila je to prijestolna dvorana za primanje stranih poslanika, kad bi se kralj privolio da ih osobno primi, što se u posljednje doba nije dešavalo često; ona ista odaja u kojoj su se prije mnogih godina javili odaslanici iz Engleske da dogovore udaju svoje kraljice, u ono doba jedne od katoličkih vladarica u Evropi, za najstarijega sina careva. Tapete su bile od pozlaćene kože kordobanske, a s crnoga i bijeloga stropa visio je težak pozlaćen svjetiljnjak sa šapama za tri stotine voštanica. Pod velikim baldahinom od zlatne tkanine, po kojoj su biserom izvezeni lavovi i kule kastiljske, stajalo je samo prijestolje, pokriveno dragocjenim pokrovom od crna baršuna iskićena srebrnim tulipanima, sa srebrnim i bisernim resama. Na drugoj stepenici na prijestolju bilo je infantino klecalo, s jastukom od srebrne tkanine, a niže, izvan baldahina, stolica za papina nuncija koji je jedini imao pravo sjediti u kraljevoj prisutnosti pri javnoj svečanosti, a kardinalski je klobuk sa spletenim skr-letnim resama ležao • na grimiznom tabureu sprijeda. Na zidu prema prijestolju visio je portret Karla V naravne veličine, u lovačkoj odori, s velikim buldogom uz njega, a na sredini drugoga zida bila je slika Filipa II kako prima poklonstvo Nizozemaca. Izmeñu prozora stajao je crni ormar od ebanovine, išaran pločicama od slonovače na kojima su urezani likovi iz Hol-beinova Smrtnoga plesa - vele, rukom samoga čuvenoga umjetnika. Ali mali patuljak nije mario za sav taj sjaj. Ne bi on dao svoju ružu za sve biserje na baldahinu, ni bijelu laticu svoje ruže za samo prijestolje. Želio je samo vidjeti infantu prije no što ona siñe u paviljon i zamoliti je da ode s njim kad on završi svoj ples. Ovdje je u dvoru zagušljiv i težak zrak, ali u šumi puše vjetar slobodno, a

37 sunčana svjetlost živim zlatnim rukama odmiče drhtavo lišće. I u šumi ima cvijeća; nije možda tako sjajno poput cvijeća u vrtu, ali zato slañe miriše; zumbul, što u rano proljeće preplavljuje trepetavim grimizom hladne uvale i travnate brežuljke; žuti jaglac, što se u malim žbunićima gnijezdi oko čvoravoga korijenja hrasta; šareni rosopas i modra čestoslavica i ljubičasta i zlatna perunika. Ima sivih resa na lijesci i pusti-kara koje se saginju od težine svojih cvjetova u koje zalaze pčele. Kesten ima svoje tornjiće od bijelih zvijezda, a glog svoje krasne bijele mjesece. I jest: zacijelo će ona poći, samo ako je pronañe! Poći će ona s njim u lijepu šumu i cio će dan plesati samo njoj za užitak. Od te mu misli sinuo smiješak u očima te ode u drugu odaju. Od svih odaja bila je ta najsjajnija i najljepša. Zidovi su pokriveni crvenim cvjetnim damastom iz Luke, izvezenim pticama i poprskanim dražesnim srebrnim cvjetovima, namještaj je od masivna srebra, okićen cvjetnim vijencima i lepršavim kupidima; ispred dva široka kamina stoji veliki zaslon po kojem su izvezene papige i paunovi, a pod je od zelena oniksa i čini se da se oteže daleko. Ali on nije bio sam. Na kraju odaje stajala je mala spodoba u sjeni vrata i promatrala ga. Srce mu zadrhtalo, iz usta mu se izvio radostan uzvik i on se makne na sunčanu svjetlost. Kad je to učinio, makla se i ona spodoba i on je jasno razabrao. Infanta! To je nakaza, najsmješnija nakaza što ju je ikada vidio. Nije pristala lika, kao sav drugi svijet, nego grbava, krivonoga, spuštene velike glave i s grivom crne kose. Mali se patuljak namršti, a nakaza se namršti isto tako. On se nasmije, a ona se nasmije s njim i podboči se rukama, baš kao što se i on podbočio. On se podrugljivo pokloni, a ona mu uzvrati dubok poklon. On krene k njoj, a ona mu poñe u susret, oponašajući mu svaki korak i zastajući kad zastane on. Zakliktao od veselja, potrčao i pružio ruku, a nakazina mu ruka dirnula ruku i bila je ledena kao led. On se uplaši i makne ruku, a nakazina se ruka odmah povede za njim. On 38 htjede prionuti, ali ga je priječilo nešto glatko i tvrdo. Nakazino je lice bilo sada tik do njegova lica i činilo se sasvim prestravljenim. On ukloni kosu s očiju. Nakaza se povede za njim. On je udari, a ona uzvrati udarom. On se naceri, a ona mu se nakrevelji. On se trgne, a ona uzmakne. Šta je to? Zamisli se malo i ogleda se uokolo po odaji. Bilo je čudno, ali sve se činilo kao da ima svoju dvojnu sliku na tom nevidljivom zidu bistre vode. Da, ponavlja se slika za slikom i sjedište za sjedištem. Faun koji leži i spava u udubini kod vrata ima svojega dvojnika što spava, a srebrna Venera što stoji na suncu pruža ruke Veneri koja je isto tako ljupka kao i ona. Je li to jeka? Dovikivao joj je jednom u dolini, a ona mu je odgovarala riječ po riječ. Može li ona zavarati oko kao što je zavarala glas? Može li stvoriti tobožnji svijet koji je baš kao pravi svijet? Mogu li sjene stvari imati boje iz života i kretnje? Može li biti? ... Zaprepasti se, prihvati sa svojih grudi prekrasnu bijelu ružu, okrene se i poljubi je. I nakaza ima ružu, laticu za laticom istu ovakvu! Ljubi je istim poljupcima i pritišće je na srce uz strahovite geste. Kad mu je sinula istina, zacikne od ljuta očaja j sruši se jecajući na pod. On je dakle nakazan i grbav, oduran i smiješan. On je sam ta nakaza, njemu su se sva ta djeca smijala, a mala princeza, za koju je mislio da ga ljubi - i ona se

samo podrugivala njegovoj rugobi i šalila se s njegovim krivim udovima. Zašto ga nisu ostavili u šumi gdje nema ogledala da mu pokaže kako je oduran? Zašto ga otac nije ubio, nego ga prodao na sramotu njegovu? Vrele mu suze potekle niz obraze i on raskida bijelu ružu. Nakaza se trzala i učinila isto tako te rasula u zrak uvele latice. Puzala je po podu, a kad ju je pogledao, motrila ga lica nacerena od boli. On otpuže da je ne gleda i zakrije rukama lice. Plazio je kao ranjena životinja u mrak te je tamo ležao i jecao. A u taj čas uñe na balkonska vrata sama infanta sa svojim drugaricama pa kad spaziše ružnoga maloga pa- 39 tuljka gdje leži na podu i bubnja stisnutim pesnicama po podu, sav izvan sebe i ražešćen, zaciknu od vesela smijeha, stanu sve oko njega i uzmu ga gledati. - Ples mu je bio smiješan - reče infanta - ali još je smješnije što on radi. I zaista je zgodan, skoro kao i lutke, jedino, razumije se, nije tako prirodan. I ona zamaše velikom svojom lepezom i zaplješće. Ali mali patuljak nije ni podigao pogled, jecaji su mu bili sve slabiji i slabiji, a odjednom neobično uzdahne i uhvati se za prsa. A zatim se ponovo okrenuo pa sasvim smirio. To je veličanstveno - reče infanta nakon šutnje - ali sada mi moraš plesati. - Da - zaviču sva djeca - moraš ustati i plesati jer si pametan kao i berberski majmuni, a mnogo si smješ-niji od njih. Ali mali patuljak nije odgovarao. A infanta zatopće nogom i zazove strica koji se na terasi šetao s kancelarom i čitao brzojave što su baš stigli iz Meksika gdje se nedavno uvela sveta oblast. -Ozlovoljio se moj smiješni mali patuljak - doviknula mu - morate ga probuditi i reći mu neka mi pleše. Oni se nasmiješe i došetaše, a don Pedro se sagne i lupi patuljka svojom izvezenom rukavicom po obrazu. - Moraš plesati, petit monstre* - reče mu. - Moraš plesati. Infanta od Španjolske i Indije želi da bude zabavljena. Ali mali se patuljak nije više micao. - Treba poslati po čovjeka s bičem - reče don Pedro umorno i vrati se na terasu. Ali kancelar je bio ozbiljna lica te klekao kraj maloga patuljka i položio mu ruku na srce. A za nekoliko časaka slegne on ramenima, ustane, duboko se pokloni infanti i reče: - Mi bella princesa**, vaš smiješni mali patuljak neće više plesati. Šteta, jer je tako ružan da bi nasmijao kralja. petit monstre, (franc.) malo čudovište! mi bella princesa (španj.) moja lijepa princezo! 40 - Ali zašto neće više plesati? - zapita infanta smijući se. - Jer mu je srce puklo - odgovori kancelar. A infanta se namršti i naprći u ljupku preziru mile usne koje su bile kao ružine latice. - Odsad oni koji dolaze igrati se sa mnom neka nemaju srca - zav'če ona i istrči u vrt. 41 RIBAR I NJEGOVA DUŠA i Svake večeri izlazio je mladi ribar na more i bacao svoje mreže.

Kad je vjetar puhao s kopna, nije hvatao ništa ili gotovo ništa jer to je bio ljuti vjetar crnih krila i divlji su se valovi propinjali njemu u susret. Ali kad je vjetar puhao k obali, izlazile su ribe iz dubine i plivale izmeñu petlji u mrežu, a on ih je nosio na trg i prodavao. Svake je večeri izlazio na more, a jedne mu je večeri bila mreža tako teška da ju je jedva izvukao u čamac. Smijao se te reče sam sebi: - Zacijelo sam pohvatao sve ribe što plivaju, ili sam uhvatio kakvu nemilu neman koja će biti na čudo svijetu, ili kakvu strahotu koju će poželjeti velika kraljica. Napeo se iz sve sile i potegnuo hrapavo uže dok mu nisu iskočile žile na rukama, kao žice modra emajla oko brončane vaze. Potegnuo tanke konopce, a sve se primicao te primicao krug plosnatih plutača i naposljetku iskrsla mreža iz vode. Ali u mreži nije bila ni riba ni bilo kakva neman ili strašilo, nego je samo mala morska vila ležala i čvrsto spavala. Kosa joj je bila kao vlažno zlatno runo, a svaka vlas kao žica tanka zlata u staklenoj kupi. Tijelo joj je bilo kao slonovača, a rep od srebra i bisera. Srebren i biseran bio joj je rep, a zelene se resine morske oplele oko 45 njega; uši su joj bile kao morske školjke, a usne kao morski koralji. Hladni su joj vali pljuskali po hladnim grudima, a sol svjetlucala na vjeñama. Tako je krasna bila da se mladi ribar sav zadivio kad ju je ugledao te ispružio ruku i povukao mrežu sasvim do sebe, sagnuo se iz čamca i uhvatio je u ruke. A kad ju je dirnuo, zacikne ona kao zaprepašten galeb i probudi se, pogleda ga prestravljenim ametistnim očima i uzme se otimati da mu izmakne. Ali on ju je čvrsto držao ne puštajući je. A kad je vidjela da mu se nikako ne može oteti, udari plakati i reče: - Molim te, pusti me jer sam jedinica kći kraljeva, a otac mi je star i sam. Ali mladi ribar odgovori: - Neću te pustiti ako mi ne obećaš da ćeš mi svaki put doći i pjevati kad god te budem zovnuo, jer ribe vole slušati pjesmu morskih stanovnika pa će mi se puniti mreža. - Hoćeš li me doista pustiti ako ti obećam to? -klikne morska vila. - Po istinskoj istini pustit ću te - reče mladi ribar. Ona mu dakle obeća što je želio te mu se zakune zakletvom morskoga svijeta. On je ispusti iz ruku i ona zaroni u vodu dršćući od čudna straha. Svake večeri izlazio je mladi ribar na more i dozivao morsku vilu, a ona bi iskrsnula iz vode i pjevala mu. Oko nje su uokrug plivale pliskavice, a divlji su galebovi kružili iznad njene glave. Pjevala mu je čudesnu pjesmu. Pjevala mu je o morskom svijetu što svoja stada tjera od spilje do spilje i nosi na ramenima malu telad; o vodenjacima što imaju duge zelene brade i dlakave grudi, a pusu u zavijene školjke kad prolazi kralj; o kraljevu dvoru što je sav od jantara, s krovom od prozirna smaragda i podom od sjajna biserja; o morskim vrtovima gdje se isprepleteni koralji lelujaju cio dan, a ribe hrle poput srebrenih ptica, anemone se hvataju za klisure, a klinčići cvatu u prutastom žutom pijesku. Pjevala je o velikom kitu koji 46 , dolazi iz sjevernih mora, a s peraja mu vise šiljaste ledenice; o sirenama što pripovijedaju tako divno te trgovci moraju voskom zalijevati uši, samo da ih ne

čuju te da ne poskaču u more i ne podave se; o potopljenim galijama s visokim jarbolima, o smrznutim brodarima što se drže za užad, o skuši koja pliva unutra i van kroz otvore; o malim luparima* koji su veliki putnici te se hvataju za brodove i obilaze po svijetu; o sipi što živi uz klisure, pruža svoje duge krakove i može stvoriti noć kad ju je volja. Pjevala je o nautilusu,** koji ima svoju lañicu, izrezanu iz opala i upravljanu svilenim jedrom; o sretnim morskim ljudima što sviraju harfu i znaju opčarati i uspavati veliku morsku neman; o maloj djeci što hvataju glatko morsko prasence i smijući se jašu na njemu; o morskim vilama što leže u bijeloj pjeni i pružaju ruke za brodarima; o morskim lavovima što imaju savijene kljove i o morskim konjima s lepršavom grivom. A kad je otpjevala, svi su tunjevi izlazili iz dubine da je slušaju, a mladi je ribar bacao oko njih mreže i hvatao ih, a druge gañao ostima. A kad bi natovario čamac, morska je vila zaranjala u more, smješkajući mu se. Ali nikada mu se nije htjela približiti da je dodirne. Često ju je zvao i molio, ali nije htjela; a kad ju je htio uhvatiti, zaronila bi u vodu kao tuljan i toga je dana više ne bi vidio. A njezin mu je glas bio svakim danom slañi. Tako mu je sladak bio glas njezin da je zaboravio svoje mreže i svoja umijeća i nije mario za svoj posao. Tunjevi crvenih peraja i ispupčenih zlatnih očiju dolazili su jatomice, ali on nije hajao za njih. Osti su besposlene ležale kraj njega, a košare ispletene od vrbe bile su prazne. Otvorenih usta, očiju zamućenih od čuda, sjedio je dokon u čamcu i slušao sve dok morska magla ne bi doplazila do njega, a putnik mu Mjesec ispjegao srebrenim pjegama smeñe udove. * lupar, vrsta školjke koja se često drži brodskog korita ** nautilus, vrsta mekušca, morskog pužića 47 A jedne večeri zovne on nju i reče: - Mala morska vilo, mala morska vilo, ljubim te. Uzmi me za mladoženju jer te ljubim. Ali morska vila mahne glavom. - Ti imaš ljudsku dušu - odgovori ona. - Samo da se oslobodiš duše, ja bih te ljubila. A mladi ribar reče sam sebi: - Što će meni duša? Ne vidim je. Ne mogu je dodirnuti. Ne znam je. Pa i otpra-vit ću je, a velika će radost biti moja. Veseo mu se klik izvije iz usta te on ustane u obojenom čamcu i pruži ruke k morskoj vili. - Otpravit ću svoju dušu - klikne - ti ćeš biti moja nevjesta i ja ću biti tvoj mladoženja i živjet ćemo zajedno u dubini morskoj, pokazat ćeš mi sve što si opjevala, a ja ću ti činiti što god poželiš i neće nam se rastaviti životi. A mala se morska vila nasmije od slasti i sakrije rukama lice. - Ali kako da otpravim svoju dušu? - uzvikne mladi ribar. - Reci mi kako i ja ću to učiniti. - Na žalost, ne znam - reče mala morska vila - stanovnici mora nemaju duša. I ona zaroni u dubinu, čeznutljivo ga gledajući. Sutradan u rano jutro, prije no što je Sunce odskočilo pedalj iznad brda, došao mladi ribar svećenikovoj kući i tri puta zakucao na vrata. Novoobraćenik izviri na okance na vratima, a kad je vidio tko je, gurne zasun i reče mu: - Uñi! A mladi ribar uñe, klekne na mirisav rogoz na podu, pa zavikne svećeniku koji je čitao Sveto pismo rekavši mu: - Oče, ja ljubim jednu iz morskoga svijeta, a duša mi smeta ostvarenju želje. Reci mi kako da otpravim dušu jer mi zaista ne treba. Što mi vrijedi duša? Ne vidim je. Ne mogu je dodirnuti. Ne znam je.

A svećenik se udari u prsa i odgovori: - Jao, jao, ti si lud ili si okusio koju otrovnu biljku jer duša je najplemenitiji dio u čovjeka i Bog nam ju je .dao da se plemenito služimo njome. Nema ničega dragocjenijega od 48 ljudske duše i ništa na svijetu ne vrijedi koliko ona. Ona vrijedi koliko sve zlato na svijetu i dragocjenija je od kraljevskih rubina. Nemoj zato, sinko moj, ni misliti više na to jer to je grijeh koji se ne oprašta. A što se tiče stanovnika mora, oni su propali i tko se plete s njima, propao je i sam. Oni su kao životinje u polju koje ne razaznaju dobrotu od zloće i za njih nije umro Gospod Bog. Mladome se ribaru zalile oči suzama kad je čuo gorke riječi svećenikove, pa on ustane s koljena i reče mu: - Oče, fauni žive u šumi i raduju se, a na liticama sjede morske vile s harfama od crvena zlata. Molim te, daj mi da budem poput njih jer njihovi su dani cvjetni dani. A za moju dušu, što mi i koristi duša ako se ispriječila izmeñu mene i onoga što ljubim? - Tjelesna je ljubav opaka - zaviče svećenik i namr-šti se - a opaki su i nevaljani pogani stvorovi što ih Bog trpi da obilaze po njegovu svijetu! Prokleti bili fauni po šumama i prokleti pjevači morski! Slušao sam ih u noćno doba i nastojali su me odmamiti od krunice. Kucaju mi u prozor i smiju se. Šapuću mi u uši priču o svojim pogubnim radostima. Napastuju me napastima, a kad bih da se molim, cere mi se. Oni su propali, velim ti, propali su. Jer njima nema ni neba ni pakla i ni u kojem neće oni slaviti Božje ime. - Oče - zaviče mladi ribar - ti ne znaš što govoriš. Jednom sam uhvatio u mrežu kćer kraljevu. Ljepša je nego Danica, a bjelja od Mjeseca. Za njeno tijelo dajem ja dušu svoju, a za njenu se ljubav odričem raja. Odgovori mi što te pitam pa da odem s mirom. - Odlazi, odlazi - zaviče svećenik - tvoja je ljubavnica propala, a i ti ćeš propasti s njom. I nije ga blagoslovio, nego ga istjerao. Mladi ribar siñe na trg, a hodao je polako, oborene glave, kao čovjek u tuzi. A kad ga trgovci vidješe gdje dolazi, zašaputali izmeñu sebe te mu jedan od njih doñe u susret, zovne ga imenom i zapita ga: - Što prodaješ? 4 - Slavuj i ruža 49 - Prodao bih dušu svoju - odgovori on - molim te, kupi je ti jer mi je dodijala. Što će mi duša? Ne vidim je. Ne mogu je dodirnuti. Ne znam je. Ali trgovci mu se podsmjehnuli i rekli - Što će nama ljudska duša? Nije vrijedna ni prebijene pare. Prodaj nam Svoje tijelo za roba i mi ćemo te odjenuti u morski grimiz, nataći ćemo ti prsten na prst i učinit ćemo te ljubimcem velike kraljice. Ali ne govori o duši jer to nama nije ništa i ne vrijedi nam ništa u poslu. A mladi ribar reče u sebi: - Kako je to čudnovato! Svećenik mi veli da duša vrijedi koliko sve zlato na svijetu, a trgovci kažu da ne vrijedi ni prebijene pare. I on ode s trga, siñe na morsku obalu i stane premišljati što bi učinio. A u podne se sjeti kako mu je govorio jedan drug, sabirač komorača, o nekoj mladoj vještici koja živi u spilji na kraju zaljeva i jako je vješta čarolijama. Prionuo on i pohrlio k njoj, toliko je žudio da se oslobodi svoje duše, a oblak prašine letio je za njim kako je jurio pijeskom po obali. Mladu vješticu zasvrbio

dlan i ona mu razabrala dolazak, pa se nasmijala i raspustila crvenu kosu. Crvene kose raspuštene oko sebe stajala je na ulazu u spilju, a u ruci je držala rascvjetanu grančicu divlje kukute. - Što bi ti? Što bi ti? - zaviče ona kad je zadahtan dotrčao i pognuo se pred njom. - Bi li ribe u mrežu kad je vjetar loš? Ja imam malu trskovu sviralu, pa kad zasviram u nju, plivaju cipli u zaljev. Ali je na cijeni, lijepi momče, na cijeni je. Što bi ti? Što bi ti? Bi li oluju da se razbiju lañe i da voda izbaci na obalu sanduke sa silnim blagom? Imam više oluja od vjetra jer ja služim jednome koji je jači nego vjetar, te znam sitom i vedrom vode otpravljati velike galije na dno morsko. Ali je na cijeni, lijepi momče, na cijeni je. Što bi ti? Što bi ti? Znam cvijet koji raste u dolini, nitko ga ne zna osim mene. Ima grimizne latice, a u srcu zvijezdu i sok mu je bijel kao mlijeko. Da tim cvijetom dodirneš kraljici 50 opore usne, pošla bi za tobom po cijelom svijetu. Ustala bi iz postelje kraljeve i po cijelom bi svijetu pošla za tobom. Ali na cijeni je, lijepi momče, na cijeni je. Što bi ti? Što bi ti? Znam istucati žabu u stupi i od nje skuhati juhu, pa je promiješati rukom mrtvačkom. Prsni to na neprijatelja kad spava i on će se pretvoriti u crnu zmiju ljuticu i vlastita će ga mati ubiti. Znam koturom skinuti Mjesec s neba i u kristalu ti pokazati smrt. Što bi ti? Što bi ti? Reci mi što želiš i ja ću ti dati, a ti ćeš mi platiti cijenu, lijepi momče, platit ćeš mi cijenu. - Želim samo malenkost - reče mladi ribar - ali svećenik se rasrdio na mene i otjerao me. Samo bih malenkost, a trgovci su mi se narugali i odbili me. Zato dolazim k tebi, iako te svijet zove opakom, pa ma kakva bila tvoja cijena, ja ću platiti. - Što bi ti? - zapita vještica i pristupi mu. - Ja bih otpravio svoju dušu - odgovori mladi ribar. Vještica problijedi, protrne i sakrije modrom kabanicom lice. - Lijepi momče, lijepi momče - mrmljala je - strahota je učiniti to. On zabaci svoje smeñe vitice i nasmije se. - Duša meni nije ništa - odgovori. - Ne vidim je. Ne mogu je dodirnuti. Ne znam je. - Što ćeš mi dati ako ti kažem? - zapita vještica gledajući ga krasnim očima. - Pet zlatnika - reče on - i moje mreže i kuću od pletera u kojoj živim, i obojani čamac na kojem plovim. Samo mi reci kako bih se oslobodio duše, a ja ću ti dati sve što imam. Ona mu se podrugljivo nasmije i udari ga kukuti-nom grančicom. - Znam pretvoriti jesensko lišće u zlato - odgovori - i znam, ako me je volja, blijede zrake Mjesečeve satkati u srebro. Onaj kojemu služim bogatiji je od svih kraljeva na svijetu i vlada njihovim zemljama. - Što bih ti dakle dao - zaviče on - ako tvoja cijena nije ni zlato ni srebro? Vještica pogladi kosu tankom bijelom rukom. - Moraš plesati sa mnom, lijepi momče - šapne ona, a smješkala mu se dok je govorila. 51 - Zar ništa više? - klikne mladi ribar u čudu i skoči na noge. - Samo to - odgovori ona i opet mu se nasmiješi. - Kad Sunce zapadne, plesat ćemo dakle na kojem skrovitom mjestu - reče on - kad se naplešemo reći ćeš mi ono što želim doznati. Ona strese glavom - Kad bude pun Mjesec, kad bude pun Mjesec - promrmlja. Onda uzme zvjerati uokolo i prisluškivati. Modra ptica uzleti kriješteći iz gnijezda i zakruži nad pržinom, a tri pjegave ptice sušnu kroz krutu sivu travu i

zazvižde meñu sobom. Nije se čuo drugi glas, nego samo kako se valovi valjaju dolje preko glatkoga šljunka. Ona ispruži ruku, privuče ga k sebi i pritisne suhe usne uz njegovo uho. - Noćas moraš doći na vrh brda - prošapće. - Sabat je i On će doći. Mladi se ribar trgne i pogleda je, a ona mu iskesi bijele zube i nasmije se. - Tko je On, o kome ti govoriš? - zapita on. - Svejedno je - odgovori ona. - Doñi noćas, stani grabu pod grane i počekaj dok ja ne doñem. Ako crn pas potrči k tebi, osini ga vrbovom šibom i on će otići. Ako sova progovori, ne odgovaraj joj. Kad bude pun Mjesec, bit ću uz tebe pa ćemo plesati po travi. - Ali kuneš li se da ćeš mi reći kako ću otpraviti dušu? - zapita on. Ona se makne na sunčanu svjetlost i vjetar joj raščupa crvenu kosu. - Kunem se kozjim papcima - odgovori mu. - Ti si najbolja od svih vještica - klikne mladi ribar - i ja ću zaista plesati s tobom noćas na vrhu planine. Volio bih doduše da si zatražila od mene bilo zlata bilo srebra. Ali ma kakva bila tvoja cijena, dobit ćeš je jer to je samo malenkost. I on skine pred njom kapu, duboko joj se pokloni i pohiti natrag u grad, sav radostan. A vještica ga je gledala kad je odlazio pa kad joj je nestao s očiju, uñe ona u svoju spilju, izvadi iz škatulje od izrezbarene cedrovine ogledalo, postavi ga na stalak, 52 izgori pred njim na ugljenu sporiš i pogleda kroz dim što se uzvijao. A za tili časak stisne ljuto pesnice. - Trebalo bi da je moj - promrmlja. - Lijepa sam kao i ona. Uvečer, kad je Mjesec uzašao, popne se mladi ribar na vrh planine i stane grabu pod grane. Poput štita od sjajna metala ležalo mu okruglo more do nogu, a sjene ribarskih čamaca micale se po malom zaljevu. Velika sova žutih sumpornih očiju zovnula ga imenom, ali joj nije odgovorio. Crn pas dotrčao k njemu i zarežao. On ga osine vrbovom šibom, a pas zaskviči i otrči. O ponoći stadoše dolijetati vještice zrakom kao šišmiši. - U! - uzvikivale su kad su stizale na zemlju - tu je netko koga mi ne poznajemo! - pa su njuškale, čavrljale i domahivale. Posljednja došla mlada vještica, a crvena joj je kosa lepršala na vjetru. Na njoj je bila haljina od zlatne tkanine na kojoj su bile izvezene paunove oči, a na glavi mala kapica od zelena baršuna. - Tko je on, tko je on? - zaciktale vještice kad su ugledale nju, ali ona se je samo smijala te potrčala ka grabu, uhvatila ribara za ruku, odvela ga na mjesečinu i za-plesala. Vrtjeli su se i vrtjeli, a mlada je vještica poskakivala tako visoko da joj je vidio skrletne pete na cipelama. Onda se meñu plesačima razlegao topot konjski, ali se nije vidio nikakav konj i ribar se uplaši. - Brže - zaviče vještica, ogrli ga i dahne mu vrelim dahom u lice. - Brže, brže! - zaviče ona i činilo se kao da im se pod nogama vrti zemlja. Mozak mu se smutio, spopala ga silna strava kao od nekoga opakoga bića što ga motri, a naposljetku on spazi da u sjeni jedne stijene stoji spodoba koja dotad nije bila tu.

Bio je to čovjek u odjeći od crna baršuna, skrojenoj po španjolskoj modi. Lice mu je bilo neobično blijedo, ali usne su mu nalikovale na uznosit crven cvijet. Činio se je umornim, naslonio se i bezbrižno se igrao balčakom svojega bodeža. Na travi do njega ležao je šešir s 53 perjanicom i par jahačkih rukavica optočenih zlatnim trakama i išivenih biserom u liku nekoga neobičnog znamenja. Kratka kabanica, postavljena samurovi-nom, visjela mu je s ramena, a nježne bijele ruke bile su mu okićene prstenjem. Teške mu se vjeñe oborile na oči. Mladi ga je ribar gledao kao opčaran. Naposljetku im se sastale oči pa kuda god plesali, činilo mu se da taj čovjek upire u njega oči. Čuo je kako se vještica smije pa je uhvatio oko struka i zavrtio je mahnito. Odjednom zalaje u šumi pas te igrači zastanu, krenu dvoje po dvoje gore da kleknu i tome čovjeku poljube ruke. Kad su to učinili, lak mu smiješak proñe ponositim usnama, kao što ptičja krila dodiruju vodu. Ali u tom je smiješku bilo prezira. Gledao je neprestano mladoga ribara. - Hodi, hajde da se poklonimo - šapne vještica i povede ga, a njega zaokupi silna želja da učini kako ona ište te poñe za njom. Ali kad je već prišao, on se prekrsti i ne znajući zašto to čini pa zazove sveto ime. Tek što je to učinio, zakrešte vještice kao jastrebovi i odjure, a ono blijedo lice što ga je promatralo zatrza se od grčevitih boli. Taj čovjek ode k malome šumarku i zazviždi. Španjolski konjić u srebrnoj opremi dotrči k njemu. Kad je skočio na sedlo, obazre se i pogleda žalosno mladoga ribara. Vještica s crvenom kosom htjede takoñer odletjeti, ali ju je ribar držao za ruke ne puštajući je. - Pusti me da odem - vikala je - jer ti si spomenuo što se ne smije spominjati i pokazao znak koji se ne smije gledati. - Ne - odgovori on - ne puštam te dok mi ne otk-riješ tajnu. - Kakvu tajnu? - reče vještica rvući se s njim kao divlja mačka i grizući zapjenjene usne. - Ti znaš - odgovori on. Zelene joj se oči zamutile od suza i ona reče ribaru: - Traži ma što, samo nemoj ovo! On se smijao i držao je još čvršće. 54 A kad je vidjela da se ne može osloboditi, šapne mu: - Zacijejo sam lijepa kao i kćeri morske i dražesna kao one što žive u modrim vodama. I ona mu se privije i priljubi mu se licem uz lice. Ali on se namršti, odgurne je i reče joj: - Ako ne održiš što si mi obećala, ubit ću te jer si lažna vještica. Ona problijedi kao cvijet na Judinu drvetu i protrne. - Neka bude tako - promrmlja. - Tvoja je duša, a nije moja. Čini s njom što te volja. I izvadi iz pojasa malen nož s drškom od zelene kože ljutičine i dade mu ga. - Što će mi? - zapita je on u čudu. Ona posuti nekoliko časaka i strava joj pade po licu. Onda odbaci kosu s čela, nasmiješi mu se neobično i reče mu: - Ono što ljudi nazivaju sjenom tijela nije sjena tijela, nego je tijelo dušino. Stani na žal morski, ok-reni Mjesecu leña, odsijeci oko nogu sjenu svoju koja je tijelo tvoje duše i naloži svojoj duši da te ostavi, pa će te i ostaviti.

Mladi ribar zadršće. - Je li istina? - promrmlja on. - Istina je, a kamo sreće da ti to nisam rekla - uzvikne ona i uhvati mu se plačući za koljena. On je odgurne od sebe i ostavi je u bujnoj travi, ode nakraj brda, zatakne nož za pojas i stane silaziti. A duša u njemu zavikne mu i reče: - Ta živjela sam s tobom toliko godina i bila sam tvoja službenica. Nemoj me sada otpravljati, jer kakvo sam ti zlo učinila? Mladi se ribar nasmije. - Nisi mi učinila nikakvo zlo, ali ja tebe ne trebam - odgovori on. - Svijet je velik pa i ovdje ima i nebo i pakao i onaj sumračni dom izmeñu njih. Idi kamo te volja, ali nemoj me buniti jer moja me ljubav zove. Duša ga je jadovito molila, ali on nije hajao za to, nego je skakao s klisure na klisuru, siguran na nogama kao divlja koza, pa naposljetku stigao na ravnicu i na žuti žal morski. Brončanih udova i snažan, nalik na kip isklesan od kojega Grka, stajao je na pijesku, leña okrenuo k Mje- 55 secu, a iz pjene se pružale bijele ruke i domahivale mu, iz valova izranjali nejasni likovi i klanjali mu se. Pred njim je ležala njegova sjena, tijelo njegove duše, a za njim se ispeo Mjesec u zraku boje meda. I reče mu duša: - Ako me zaista moraš otjerati, nemoj me otpravljati bez srca. Svijet je okrutan, daj mi da ponesem tvoje srce. On zabaci glavu i nasmiješi se. - Cime ću ljubiti ljubav svoju ako ti dadem srce? - klikne on. - Nemoj, budi milosrdan - reče duša - daj mi svoje srce jer svijet je jako okrutan i ja se bojim. - Moje srce pripada ljubavi mojoj - odgovori on -ne oklijevaj zato, nego odlazi. - Zar ne treba da i ja ljubim? - zapita duša. - Odlazi jer te ne trebam - zaviče mladi ribar te izvadi mali nož s drškom od zelene kože ljutičine i odsi-ječe sjenu oko svojih nogu, a ona ustade i stade pred njega i pogleda ga, a bila je baš kao i on. On uzmakne, zatakne nož za pojas i prepadne se. -Odlazi - promrmlja - i da ti nisam više ugledao lice. - Ali ne, moramo se mi opet sastati - reče duša. Glas joj je bio tih i kao svirka, a usne su joj se jedva i micale dok je govorila. - Kako ćemo se sastati? - uzvikne mladi ribar. - Ti nećeš sa mnom u dubinu morsku? - Svake ću godine jedanput doći ovamo i zovnut ću te - reče duša. - Možda ćeš ti ustrebati mene. - Što bih ja tebe trebao? - uzvikne mladi ribar. - Ali neka bude kako želiš - i on zaroni u vodu, vodenjaci za-pušu u svoje rogove, a mala morska vila izroni njemu u susret, ogrli ga i poljubi mu usta. Duša je stajala na samotnom žalu i gledala ih. A kad su zaronili u more, krene ona plačući u močvare. A kad je protekla godina dana, siñe duša na morsku obalu i zovne mladoga ribara, a on izroni iz dubine i reče: - Zašto me zoveš? A duša mu odgovori: - Pristupi bliže da govorim s tobom jer ja sam vidjela čudesa. 56 On joj se dakle približi, legne u plićak, nasloni ^la na ruku i posluša.

A duša mu reče: - Kad sam te ostavila, okrenula sam lice k istoku i krenula na put. S istoka dolazi sve što je mudro. Putovala sam šest dana, a ujutro sedmoga dana stigla k nekomu brdu u zemlji tatarskoj. Sjedoh u sjenu tamarisa da se zakrilim od sunca. Kraj je bio suh, ispržen od žege. Svijet je obilazio po ravnici kao što muhe pužu po kolutu od sjajna bakra. - Kad je nastalo podne, digao se na kraju obzora oblak crvene prašine. Opazili ga Tatari, napeli tetive na išaranim lukovima, skočili na male svoje konjiće i pojurili u susret. Žene zavrištale i potrčale kolima te se posakrivale za kožnim zavjesama. - Kad su se pred zoru vratili Tatari, bila su petorica nestala, a od onih što su se vratili prilično ih je bilo ranjenih. Upregli svoje konje u kola i potjerali ih brzo. Tri šakala izišla iz spilje i zagledala se za njima. Onda po-njuškali nozdrvama po zraku i otkasali na protivnu stranu. - Kad je Mjesec odskočio, opazim ja u ravnici logorsku vatru i krenem k njoj. Trgovačka je družba sjedila oko vatre na sagovima. Deve su bile iza njih privezane na kolčiće, a crnci, sluge njihove, dizali su na pijesku šator od stavljene kože i gomilali zid od trnja. - Kad sam im se približila, ustane voña trgovački, potegne mač i zapita me što ja radim. - Ja mu odgovorim da sam knez u svojoj zemlji i da sam pobjegao od Tatara koji me htjedoše zarobiti. Voña se osmjehne i pokaže mi pet glava ponaticani na duge bambusove motke. - Onda me zapita tko je prorok božji, a ja mu odgovorim da je Muhamed. - Kad je čuo ime lažnoga proroka, pokloni se, uhvati me za ruku i posadi me do sebe. Jedan mi crnac donese u drvenoj zdjeli kobiljega mlijeka i komad pečene janjetine. - Kad je svanulo, krenusmo na put. Jahala sam uz voñu na devi crvene dlake, a pred nama je brzao glas- 57 nik s kopljem u ruci. S obadviju strana bili su ratnici, a za nama mazge s robom. Bilo je u karavani četrdeset deva, a mazga dva puta toliko. - Iz tatarske zemlje došli smo u zemlju onima što proklinju Mjesec. Vidjeli smo grifone* što na bijelim klisurama čuvaju svoje zlato i ljuskave zmajeve što spavaju po svojim spiljama. Kad smo prolazili brdinama, sustezali smo dah da lavina ne padne na nas i svak je povezao oči velom od gaze. Kad smo prolazili dolinama, Pigmeji su iz dupalja u drveću odapinjali strijele na nas, a po noći smo čuli divljake kako bubnjaju. Kad smo stigli k majmunskoj kuli, dali smo im voća i oni nam nisu nažao učinili. Kad smo stigli k zmijskoj kuli, dali smo zmijama u mjedenim pliticama topla mlijeka i one su nas pustile. Tri puta smo na svojem putu stigli na obalu Oksusa.**. Prešli smo ga na drvenim splavima s velikim napuhanim mjehovima od kože. Voden-konji bješnjeli su na nas i htjeli nas usmrtiti. Deve su drhtale kad su ih vidjele. - Kraljevi svakoga grada ubirali su od nas cestarinu, ali nisu dopuštali da im ulazimo na vrata. Dobacivali su nam kruh preko zidova, male kukuruzne kolače ispečene u medu i kolače od fina brašna nadje-vene datulama. Za sto košara davali smo im mi zrno jantarovo. - Kad su seljaci vidjeli da dolazimo, trovali su studence i bježali na planinske vrhove. Borili smo se s Ma-gadima koji se rañaju stari i svake se godine pomlañuju te pomlañuju, a umiru onda kad postanu mala djeca; i s Laktrojima

koji govore da su tigrovi sinovi te se šaraju žutom i crnom bojom; i s Arnautima koji svoje mrtvace pokapaju na vrhove drveća, a sami žive po mračnim spiljama da ih ne usmrti Sunce koje je bog njihov; * grifon (franc. griffon) vrsta psa (oštrodlaki prepeličar); mitološka životinja: lav s orlovskom glavom, krilima i pandžama; U kršć. ikonografiji simbol grešnih nagona; u ant. arhitekturi omiljeli dekorativni motiv. ** Oksus, rijeka Amu Darya (u Aziji) 58 i s Krimnijcima koji obožavaju krokodila, poklanjaju mu naušnice od zelena stakla i hrane ga maslacem i svježom živadi; i s Agazonbima koji su psoglavi; i sa Si-banima koji imaju konjske noge i jure brže nego konji. Trećina naše družbe izginula je u borbi, a trećina pomrla od oskudice. Drugi su rogoborili protiv mene i govorili da sam im namaknuo zlu sreću. A ja dohvatio ispod kamena poskoka i pustio mu neka me upeče. Kad su vidjeli da se nisam razbolio, uplašili se. - Četvrtoga mjeseca stigosmo pred grad Illel. Bila je noć kad smo došli u gaj pred gradskim zidinama, a bila je omara jer je Mjesec bio u znaku štipavca. Natrgali mi mogranja s drveća, raskolili ih i ispili slatki sok. Zatim smo polijegali na svoje sagove da dočekamo svanuće. - A kad je svanulo, ustadosmo i pokucasmo na gradska vrata. Vrata su bila od crvene bronce, s urezanim morskim i krilatim zmajevima. Stražari pogledali sa zidina i zapitali nas što bi mi. Tumač karavanski odgovori im da dolazimo sa sirijskoga otoka s mnogom robom. Oni nam oduzeše taoce i rekoše nam da će nam u podne otvoriti vrata, a dotad neka počekamo. - Kad bude podne, otvorili nam vrata pa kako smo ušli, povrvio svijet iz kuća da nas vidi, a bubnjar obišao gradom izvikujući kroz školjku. Stajali smo na trgu, a crnci porazmotali svežnje šarena sukna i pootvarali izrezbarene škrinje od sikomore.* A kad su svršili posao, razastrli trgovci svoju neobičnu robu, voštano platno iz Egipta i šareno platno iz zemlje etiopske, grimizne spužve iz Tira i modre tapete iz Sidona, kupe od hladna jantara i fino stakleno posuñe i neobično posuñe od pečene gline. S krova na jednoj kući gledala nas je ženska družba. Na jednoj je ženi bila krinka od pozlaćene kože. - Prvoga dana došli su svećenici i mijenjali s nama, drugoga su dana došli plemići, a trećega dana obrtnici i robovi. Takav je njihov običaj sa svim trgovcima, sve dok ostaju u gradu. sikomura, divlja egipatska smokva. 59 - Ostali smo mjesec dana, a kad je mjesec bio pri kraju, dosadilo mi te se prošetah gradskim ulicama i doñoh k vrtu njihova boga. Svećenici u žutim odorama tiho su se kretali izmeñu zelenoga drveća, a iznad pločnika od crna mramora ispinjala se crvena kuća u kojoj stanuje bog. Vrata su bila poprskana lakom, a na njima izrañeni bikovi i paunovi od kovana, sjajna zlata. Crije-povi na krovu bili su od zelena porculana, a izbočene strehe okićene malim zvoncima. Kad prolijeću bijeli golubovi, dodiruju krilima zvonca i ona zveče. - Pred hramom bio je bazen bistre vode, popločen prutastim oniksom. Legnem do njega i blijedim prstima dodirnem široko lišće. Jedan svećenik doñe k meni i stane iza mene. Imao je na nogama sandale, jednu od meke zmijske kože, a drugu od ptičjega perja. Na glavi mu je bila mitra od crna pusta, okićena

srebrnim polumjesecima. Sedam žutila utkali su u njegovo ruho, a kovrčava mu je kosa bila posuta antimonom*. - Nakon kratka časka obrati se on meni i zapita me što želim. - Ja mu odgovorim da želim vidjeti boga. - Bog je u lovu - reče svećenik gledajući me oštro svojim sitnim, zrikavim očicama. - Reci mi u kojoj šumi pa ću jahati s njim - odgovorim ja. - On pročešlja dugim šiljastim noktima meke rese na svojoj odori. - Bog spava - promrmlja. - Reci mi na kojem ležaju pa ću bdjeti uz njega -odgovorim ja. - Bog je na gozbi - uzvikne on. - Ako je vino slatko, ja ću piti s njim, a ako je oporo, i onda ću piti s njim - bio je moj odgovor. - On u čudu spusti glavu, uhvati me za ruku, podigne me i odvede me u hram. U prvoj sobi ugledah kumira koji sjedi na prijestolju od jaspisa optočenom krupnim istočnjačkim biserjem. Antimon, krhak metal srebrnobijele boje 60 Bio je izdjeljan iz ebanovine, a čovječjega rasta. Na čelu mu je bio rubin, a gusto mu je ulje kapalo s kose na bedra. Noge su mu se crvenjele od krvi tek zaklanoga jareta, a opasan je bio bakrenim pojasom okićenim sa sedam berila. - I rekoh svećeniku: 'Je li to bog?', a svećenik mi odgovori: 'To je bog'. - 'Pokaži mi boga', zavičem, 'jer ću te inače zacijelo ubiti'. I dodirnem mu ruku, a ruka mu usahne. - Svećenik me stane moliti i govoriti: 'Iscijeli, gospodaru, slugu svojega i ja ću ti pokazati boga'. - Ja mu dahnem na ruku i ruka mu ozdravi. A on je drhtao i pustio me u drugu odaju te ugledah kumira koji stoji na stupu od zada lotosova oblika, a po njemu su krupni smaragdi. Izdjeljan je bio od slonovače, a po rastu tolik kolika su dva čovjeka. Na čelu mu je bio Kri-zolit*, a prsa su mu bila omazana mirhom** i cimetom. U jednoj je ruci držao kukasto žezlo od zada, a u drugoj okrugao kristal. Imao je mjedene cipele, a oko debeloga mu se vrata ovila ogrlica od sadre. - I rekoh svećeniku: 'Je li to bog?', a on mi odgovori: 'To je bog'. - 'Pokaži mi boga', zavičem, jer ću te inače zacijelo ubiti'. I dodirnem mu oči, a on oslijepi. - Svećenik me stane moliti i govoriti: 'Iscijeli, gospodaru, slugu svojega i ja ću ti pokazati boga'. - Ja mu dahnem na oči i on progleda. I opet je drhtao i odveo me u treću odaju, a gle, u njoj nije bilo nikakva kumira niti ikakva lika, nego samo ogledalo od okrugla metala na kamenom oltaru. - I ja rekoh svećeniku: 'Gdje je bog?' - A on mi odgovori: 'Nema tu boga, nego ovo ogledalo što vidiš jer to je ogledalo mudrosti. U njemu se odrazuje sve što je na nebu i na zemlji, osim onoga lica što gleda u ogledalo. To ono ne odrazuje, koliko god * Krizolit, dragulj ** Mirha, mirisna smola nekih tropskih stabala 61 mudar bio onaj koji gleda. Ima tu mnogo drugih ogledala, ali to su ogledala mišljenja. Ovo je jedino ogledalo mudrosti. Oni koji imaju ovo ogledalo znaju

sve i ništa im nije skriveno. A oni koji ga nemaju, nemaju mudrosti. Zato je ovo bog, a mi mu se klanjamo.' A ja pogledam u ogledalo i bilo je baš onako kako mi je rekao. - Učinila sam neobično djelo, ali svejedno je šta sam učinila jer u jednoj dolini do koje je samo dan puta odavde, sakrila sam ogledalo mudrosti. Dopusti mi samo da opet uñem u tebe i budem tvoja službenica pa ćeš biti mudriji od svih mudraca i mudrost će biti tvoja. Dopusti mi da uñem u tebe i nitko neće biti mudar kao ti! Ali mladi se ribar nasmije. - Ljubav je bolja nego mudrost - klikne on - a mala me morska vila ljubi. - Nije, ništa nije bolje od mudrosti - reče duša. - Ljubav je bolja - odgovori mladi ribar i zaroni u dubinu, a duša krene plačući u močvare. A kad je protekla druga godina, siñe duša na morsku obalu i zovne mladoga ribara, a on izroni iz dubine i reče: - Zašto me zoveš? A duša odgovori: - Pristupi bliže da govorim s tobom jer ja sam vidjela čudesa. On joj se dakle približi i legne u plićak, nasloni glavu na ruku i posluša. A duša mu reče: - Kad sam te ostavila, okrenula sam lice k jugu i krenula na put. S juga dolazi sve što je skupocjeno. Šest sam dana putovala cestama što idu u grad Ashter, po prašnim crvenim cestama po kojima idu hodočasnici putovala sam, a ujutro sedmoga dana pogledam, a gle, grad mi leži do nogu jer je u dolini. - Grad taj ima devetora vrata, a pred svakim vratima stoji brončan konj koji zarže kad beduini idu s planina. Zidine su pokrivene bakrom, a na kulama stražar-nicama, na zidinama, mjedeni krovovi. U svakoj kuli stoji strijelac s lukom u ruci. 0 ishodu sunčanom udara on strijelom u gong, a o zalasku puše u rožni rog. 62 - Kad htjedoh ući, zaustavi me straža i zapita me tko sam. Ja odgovorim da sam derviš i putujem u Meku gdje ima zelen veo na kojem su anñeli srebrnim slovima izvezli Kuran. Oni se začude i pozovu me neka iz-volim ući. - Unutra je baš kao sajmište. Zaista je trebalo da budeš sa nrnom. Po tijesnim ulicama lepršaju šareni papirnati fenjeri kao leptiri. Kad vjetar zapuše po krovovima, dižu se i padaju kao šareni mjehurići. Pred dućanima sjede trgovci na svilenim sagovima. Brade su im ravne i crne, a turbani posuti zlatnim dukatima, a dugi nizovi jantara i izrezbarenih breskvinih koštica promiču im izmeñu hladnih prstiju. Neki od njih prodaju gal-ban* i nard** i neobične mirise s otoka u Indijskom moru pa gusto ulje rumenih ruža i mirhu i sitne klinčiće što nalikuju na čavle. Kad tko stane da razgovara s njima, bacaju malo tamjana na žeravicu da zamiriše zrak. Vidjeh jednoga Sirijca koji je u rukama držao šipku tanku kao trsku. Iz nje se u sivim tracima vio dim pa dok je gorjela, mirisala je kao rumeni bademov cvijet u proljeće. Drugi prodaju srebrne narukvice, sasvim posute blijedim modrim tirkizima, bakrene nožne grivne s resama od sitna bisera, tigrove pandže okovane zlatom, pandže one zlatne mačke, leoparda, takoñer okovane zlatom, naušnice od probušena smaragda i prstenje od pro-vrtana zada. Iz čajana ore gitare, a pušači opija gledaju prolaznike bijelim svojim nasmiješenim licima. - Zaista je trebalo da budeš sa mnom. Vinari krče sebi put kroz svjetinu s velikim crnim mjehovima na ramenima. Najviše prodaju vino iz Širaza, slatko

kao med. Toče ga u male metalne kupe i posipaju ga ružinim laticama. Na trgu stoje voćari i prodaju svakojako voće: zrele smokve ljepljiva grimizna mesa, dinje što mirišu na mošus i žute se kao topazi, četrune i rumene jabuke * galban, vrst mirisave smole (iz perz. biljke) ** nard, (grč. nardos) podanak biljke odoljena (valerijana), u starom vijeku cijenjen zbog mirisa; od njega su spremali nardovo ulje ili mast. 63 i gomile bijela grožña, okrugle zlatne naranče i duguljaste limune od zelena zlata. Jednom vidjeh slona gdje prolazi. Surla mu je bila obojena cinoberom* i kurku-mom**, a na ušima mu je bila mreža od srebrnih ko-nopaca karminove boje. Stao on pred jednim dućanom i uzeo jesti naranče, a čovjek se samo smijao. Ne možeš ni zamisliti kako su oni neobičan narod. Kad su dobre volje, odlaze k ptičarima, kupuju pticu u krletki i puštaju je na slobodu da im bude veća radost, a kad se žaloste, bičuju se trnjem da im se jad ne smanji. - Jedne večeri srela sam nekoliko crnaca kako nose težak palankin*** kroz sajmište. Bio je načinjen od pozlaćena bambusa, a motke crveno lakirane i ukrašene mjedenim paunima. Na prozorima su visjele tanke zavjese od muslina, izvezene krilima od kukaca i sitnim biserom, a kad sam prolazila, izvirila bljedolika Čerkes-kinja i osmjehnula mi se. Poñoh za njom, a crnci se po-žuriše i namrgodiše, ali nisam marila. Obuzela me velika radoznalost. - Naposljetku stali oni pred četvrtastom bijelom kućom. Na ulici nije bilo prozora, nego samo mala vrata, kao vrata u grob. Spustili palankin i tri puta pokucali bakrenim kucalom. Jermen u kaftanu od zelene kože izvirio na okance u vratima, a kad ih je vidio, otvorio, prostro na zemlju sag i žena sišla. Kad je ulazila, okrenula se i opet mi se osmjehnula. Nikada nisam vidjela ovako blijedu osobu. - Kad je Mjesec izašao, vratih se na to isto mjesto i potražih kuću, ali nje više nije bilo. Kad sam to vidjela, znala sam tko je ta žena bila i zašto mi se nasmiješila. - Zaista je trebalo da budeš sa mnom. O svečanosti mladoga Mjeseca krenuo je mladi car iz palače i otišao * cinober (njem. Zinober od grč. Kinnabaris) živin sulfid žuto-crvene boje, koji služi za boju slikarima ** Kurkuma, (lat, curcuma) azijska biljka iz porodice ñumbira; mirisav žuti podanak, samljeven, služi kao začin (curry)r, upotrebljava se i za dobivanje žute boje. *** palankin (ind.) nosiljka u Indiji i Kini. 64 u džamiju na molitvu. Kosa i brada bile su mu obojene ružinim laticama, a obrazi posuti finim zlatnim prahom. Tabani na nogama i dlanovi na rukama ožućeni su mu bili šafranom. - O sunčanom izlasku krenuo je u srebrnu ruhu iz palače, a o sunčanom se zalasku vratio u palaču u zlatnu ruhu. Narod se bacao na zemlju i sakrivao lica, ali ja nisam htjela. Stajala sam pred dućanom prodavača datula i čekala. Kad me je spazio car, uzvio svoje obojene obrve i stao. Mirovala sam i nisam mu se klanjala. Narod se čudio mojoj smionosti i savjetovao me da pobjegnem iz grada. Nisam hajala za njih, nego sam otišla i sjela uz prodavače tuñih bogova, od kojih zaziru zbog njihova zanata. Kad sam im rekla što sam učinila, svaki mi je dao po jednoga boga i zamolio me da odem.

- Te noći, kad sam ležala na jastuku u čajani u mog-ranjskoj ulici, uñe careva straža i odvede me u palaču. Kako sam ušla, zaključali oni za mnom sva vrata i po-tegli pred njima lanac. Unutra je bilo veliko dvorište s arkadom uokolo. Zidovi su bili od bijela alabastra, ponegdje išarani modrim i zelenim opekama. Stupovi su bili od zelena mramora, a pločnik od mramora bresk-vine boje. Nikada još nisam vidjela štogod takvo. - Kad sam prolazila dvorištem, gledale su s balkona dvije žene pod velovima i proklinjale me. Stražari su hitjeli, a koplja im odjekivala od sjajnoga poda. Otvorili vrata od izrezbarene slonovače i ja se stvorila u vodenu vrtu na sedam terasa. Zasañen je bio tulipanima i kra-suljcima i srebrnastim alojama*. Poput tanane šipke kristala bio je mlaz iz fontane u sunčanom zraku. Čempresi su nalikovali na dogorjele baklje. S jednoga je čempresa biglisao slavuj. - Na kraju vrta stajao je malen šator. Kad smo se približili, iziñoše nam dva uškopljenika u susret. Tusta su im se tjelesa njihala u hodu i oni su me radoznalo gledali svojim očima sa žutim vjeñama. Jedan od njih aloja, vrst biljke s velikim mesnatim listovima, agava. 5 - Slavuj i ruža 65 potegnuo na stranu stražarskoga kapetana i tihim mu glasom zašaputao. Drugi je neprestano žvakao mirisave pastile što ih je izvještačenom kretnjom vadio iz duguljaste kutije od ljubičasta emajla. - Za nekoliko časaka stražarski kapetan otpravi vojnike. Oni se vrate u palaču, uškopljenici polako za njima, trgajući slatke dudove s drveća kuda su prolazili. Jednom se stariji od njih okrenuo i osmjehnuo mi se pakosnim osmijehom. - Onda mi stražarski kapetan mahne neka uñem u šator. Pošla sam ne dršćući, odgrnula tešku zavjesu i ušla. - Mladi se car ispružio na ležaju od obojenih lavljih koža, a na ruci mu je sjedio sokol. Za njim je stajao Nu-bijac s turbanom mjedene boje, gol do struka i s teškim naušnicama u probušenim ušima. Na stolu uz ležaj ležala je silna kriva sablja. - Kad me je ugledao car, namrštio se i zapitao me: 'Kako se zoveš? Zar nisi znao da sam ja car ovoga grada?' Ali ja mu nisam odgovorila. - On upre prst u krivu sablju, a Nubijac je zgrabi, poleti i udari me silno žestoko. Oštrica prohuji kroz mene, ali me ne ozlijedi. Čovjek se taj skotrlja na pod, a kad je ustao, cvokotali su mu zubi od prepasti, a on se sakrio iza ležaja. - Car skoči na noge, dohvati sulicu sa stalka gdje mu je oružje i baci je na mene. Ja je uhvatim u letu i slomim. On odapne na mene strijelu, ali ja dignem ruke i zaustavim je u zraku. Onda on iz pojasa od bijele kože trgne bodež i zatjera ga Nubijcu u grlo da rob ne bi pripovijedao kako se car osramotio. Rob se previjao kao zgažena zmija i crvena mu pjena udarila na usta. - Čim je izdahnuo, okrene se car k meni, pa kad je malim rupcem od izvezene grimizne svile obrisao znoj sa čela, reče mi: 'Jesi li ti prorok te ne mogu da ti na-hudim ili si sin proročki te ne mogu da te ranim? Molim te, odlazi noćas iz mojega grada jer dok si ti u gradu, nisam mu više ja gospodar.' 66 - A ja mu odgovorim: 'Otići ću ako mi dadeš polovicu svojega blaga. Daj mi polovicu blaga svojega i ja ću otići.'

- On me uhvati za ruku i odvede me u vrt. Kad me je spazio stražarski kapetan, začudi se. Kad su me vidjeli uškopljenici, zaklecala im koljena i oni se u strahu srušili na zemlju. - U palači je jedna soba koja ima osam zidova od crvena porfira i strop od mjedenih pločica s kojega vise svjetiljke. Car dirne jedan zid, zid se otvori i mi uñemo u hodnik osvijetljen mnogim bakljama. U udubinama sa svake strane stajali su veliki vrčevi, ražom puni srebrnjaka. Kad doñosmo nasred hodnika, izreče car riječ koju ne treba izgovarati, granitna se vrata razjape na tajnim perima, a on zakrije rukama lice da mu se ne zaslijepe oči. - Ne bi ti vjerovao kolika je to divota bila. Bile su tu velike ljuske od kornjača pune bisera, izdubljeni krupni adulari natrpani crvenim rubinima. Zlato je bilo nagomilano u kovčezima od slonove kože, a zlatan prašak u kožnim bocama. Bili su tu opali i safiri, jedni u kristalnim kupama, a drugi u kupama od zada. Okrugli zeleni smaragdi bili su poredani na pločama od slonovače, a u jednom su uglu bile svilene kese, neke pune tirkiza, neke pune berila. Rogovi od slonovače bili su natrpani grimiznim ametistima, a mjedeni rogovi kalce-donima* i karneolima**. Po stupovima od cedrovine visjeli su nizovi žutih risjih kamenova. U plosnatim duguljastim štitovima bili su karbunci*** vinove i travine boje. A ja sam ti ispričala tek desetinu onoga što je tu bilo. - A kad je car skinuo ruke s lica, reče mi: 'Ovo je moja riznica, a polovica od onoga što je u njoj tvoje je, kako sam ti obećao. Dat ću ti deva i goniča za deve, a oni će izvršiti tvoju zapovijest i odnijeti tvoj dio blaga Kalcedou, (grč.) mliječni kamen, vrsta poludragulja Karneol vrsta poludragulja, crvene boje mesa Karbunak, Karbunkul, tamnocrveni granat 67 kamo god na svijetu želiš otići. A to će se zbiti noćas jer neću da Sunce koje je moj otac, vidi kako u mojem gradu ima čovjek kojega ne mogu ubiti. - Ali ja mu odgovorim: 'Zlato što je ovdje, tvoje je i srebro je tvoje, a tvoje je i drago kamenje i skupocjene stvari. Ja ih ne trebam. Ne uzimam ti ništa, nego samo mali prsten što ga nosiš na prstu ruke.' - Car se namršti. 'To je samo olovan prsten', uzvikne on, 'i ništa ne vrijedi. Uzmi dakle polovicu blaga i odlazi iz mojega grada.' - 'Neću', odgovorim ja, 'neću ništa doli olovni prsten jer znam što na njemu piše i u koju svrhu.' - A car zadršće, uzme me moliti i reče: 'Uzmi sve blago i odlazi iz mojega grada. Neka ti bude i moja polovica.' - A ja učinih čudno djelo, ali što sam učinila, svejedno je jer u jednoj spilji, kojaje samo dan puta odavde, sakrila sam prsten bogatstva. Samo je dan puta odavde i prsten čeka da doñeš. Tko taj prsten ima, bogatiji je od svih kraljeva na svijetu. Hodi dakle i uzmi ga i tvoje će biti bogatstvo svijeta. Ali mladi se ribar nasmije. - Ljubav je bolja od bogatstva - klikne on - a mala me morska vila ljubi. - Nije, ništa nije bolje od bogatstva - reče duša. - Ljubav je bolja - odgovori mladi ribar i zaroni u dubinu, a duša krene plačući k močvarama. A kad je protekla treća godina, siñe duša na obalu morsku i zovne mladoga ribara, a on izroni iz dubine i reče: - Zašto me zoveš? A duša odgovori: - Pristupi bliže da govorim s tobom jer ja sam vidjela čudesa.

On joj se dakle približi i legne u plićak, nasloni glavu na ruku i posluša. A duša mu reče: - U jednom gradu što ga znam ima gostionica na rijeci. Sjedila sam tamo s brodarima koji su pili dva vina različite boje, a jeli ječmen kruh i sitne usoljene ribice što su im se služile na lovorovu lišću s octom. Kako smo sjedili i zabavljali se, uñe neki starac koji je nosio kožni sag i lutnju s dva jantarova roga. Ra- zastro sag na podu i uzeo udarati perom po žicama na lutnji, a djevojka zastrta lica utrčala i stala pred nama plesati. Lice joj je bilo zastrto koprenom od gaze, ali noge su joj bile gole. Gole su joj bile noge, a kretale su se po sagu kao mali bijeli golubići. Nikada još nisam vidjela takve divote, a grad u kojem ona pleše samo je dan puta odavde. Kad je mladi ribar čuo što mu duša veli, sjeti se da mala morska vila nema nogu i ne može plesati. Obuzme ga velika želja, on reče sebi: - Samo je dan puta i mogu se vratiti k mojoj ljubavi - nasmije se, ustane u plićaku i uputi se k obali. Kad je stigao na kopno, nasmije se opet i raširi ruke svojoj duši. A duša zavrisne od radosti, poleti mu u susret i uñe u njega te mladi ribar ugleda sjenu što se ispružila pred njim, sjenu tijela dušina. A duša mu njegova reče: - Ne oklijevajmo, nego krenimo odmah jer morski su bogovi pakosni i imaju nemani koje izvršuju njihove zapovijesti. Požurili se dakle te su cijele te noći putovali po mjesečini i cio sutrašnji dan po suncu, a navečer toga dana stigoše u jedan grad. A mladi ribar reče svojoj duši: - Je li to grad gdje igra ona o kojoj si mi govorila? A duša mu odgovori: - Nije taj grad, nego drugi. Hajde da ipak uñemo. Ušli oni dakle i krenuli po ulicama, a kad su prolazili draguljarskom ulicom, ugleda mladi ribar srebrnu kupu izloženu u dućanu. A duša mu reče: - Uzmi tu srebrnu kupu i sakrij je! Uzeo on dakle kupu i sakrio je u nabor odjeće i oni brže izmakli iz grada. Kad su odmakli milju od grada, namršti se mladi ribar, odbaci kupu i reče svojoj duši: - Zašto si mi rekla da uzmem tu kupu i da je sakrijem kad je to bilo zlo djelo? Ali duša mu odgovori: - Miruj, miruj! 69 A uvečer drugoga dana stigoše u jedan grad i mladi ribar reče svojoj duši: - Je li to grad gdje pleše ona o kojoj si mi govorila? A duša mu odgovori: - Nije taj grad, nego drugi. Ali svejedno uñimo! Ušli oni dakle i krenuli po ulicama, a kad su prolazili ulicom prodavača sandala, ugleda mladi ribar dijete gdje stoji uz krčag s vodom. I reče mu duša: - Tuci to dijete! I on uzme tući dijete dok nije zaplakalo, a kad je to učinio, izmaknu oni brže iz grada. Kad su odmakli milju od grada, rasrdi se mladi ribar i reče duši: - Zašto si mi rekla da tučem dijete kad je to bilo zlo djelo? Ali duša mu odgovori: - Miruj, miruj! A uvečer trećega dana stigoše u jedan grad i mladi ribar reče svojoj duši: - Je li to onaj grad gdje pleše ona o kojoj si mi govorila? A duša mu odgovori: - Možda je u ovom gradu, uñimo dakle!

Ušli oni dakle i krenuli po ulicama, ali nigdje nije mladi ribar mogao naći rijeku ni gostionicu na rijeci. Svijet ga je u gradu gledao radoznalo te se on uplaši i reče svojoj duši: - Hajdemo odovud jer ovdje nema one što pleše bijelim nogama. Ali duša mu odgovori: - Nema, nego hajde da ostanemo jer je noć mračna i bit će putem razbojnika. Sjeo on dakle na trgu odmarajući se, a nakon nekoga vremena proñe neki trgovac s kapom i kabanicom od tatarskoga sukna, a nosio je na vrhu koljenaste šipke fenjer od probušena roga. I reče mu trgovac: - Zašto sjediš na trgu kad vidiš da su dućani pozatvarani i svež-nji posvezivani? A mladi mu ribar odgovori: - Ne mogu naći gostionicu u tom gradu, a nemam nikakva roñaka gdje bih se sklonio. - Zar nismo svi mi srodnici? - reče trgovac. - I zar nas nije stvorio jedan Bog? Doñi dakle sa mnom jer ja imam sobu za goste. 70 Mladi ribar ustao dakle i krenuo za trgovcem njegovoj kući. A kad su prošli vrtom od mogranja i ušli u kuću, donio mu trgovac u bakrenu sudu ružina ulja da opere ruke i zrelih lubenica da utaži žeñ i ponudio ga zdjelom riže i komadom pečene jaretine. Kad je to svršio, odvede ga trgovac u gostinsku sobu, neka izvoli spavati i otpočivati. A mladi mu ribar zahvali; poljubi mu prst na ruci i baci se na sagove od obojenih jarećih koža. Pokrio se pokrivačem od crne janjeće vune i zaspao. A tri sata prije svanuća, dok je još bila noć, probudi ga duša i reče mu: - Ustani i otiñi u sobu k trgovcu, u onu sobu gdje on spava, ubij ga i otmi mu zlato jer nama treba. Mladi ribar ustane, odšulja se u trgovčevu sobu, a tamo je ležala kriva sablja, a u zdjelici kraj njega devet vreća zlata. On pruži ruku i takne se sablje, a kad ju je taknuo, trgne se i probudi trgovac, skoči, zgrabi sam sablju i zaviče mladomu ribaru: - Zar ti zlom uzvraćaš dobro i krvoprolićem hoćeš platiti dobrotu? A duša reče mladomu ribaru: - Udari ga! - i on ga udari da se onesvijestio, zgrabi onih devet vreća zlata, pobjegne brže kroz vrt od mogranja i okrene lice k zvijezdi Danici. Kad su milju odmakli od grada, udari se mladi ribar u prsa i reče svojoj duši: - Zašto si mi naredila da ubijem trgovca i da mu otmem zlato? Ti si zaista opaka. Ali duša mu odgovori: - Miruj, miruj! - Neću - zaviče mladi ribar - neću mirovati jer mrzim sve ovo što si mi naložila da učinim. I tebe ja mrzim i nareñujem ti, kazuj, zašto si ovako postupala sa mnom. A duša mu odgovori: - Kad si me otpravio u svijet, nisi mi dao srce, zato sam navikla raditi i voljeti sve to. - Što veliš? - promrmlja mladi ribar. - Ti to znaš - odgovori duša - ti to znaš dobro. Jesi li zaboravio da mi nisi dao srce? Valjda nisi. Nemoj se dakle brinuti za mene, nego miruj jer nema jada što ga nećeš zadati ni užitka što ga nećeš okusiti. 71

Kad je mladi ribar čuo te riječi, zadršće i reče svojoj duši: - Ne, nego si ti opaka i navela si me da zaboravim svoju ljubav, zaokupila si me napašću i uputila si me put grijeha. A duša mu odgovori: - Jesi li zaboravio da mi nisi dao srce kad si me otpravljao u svijet? Hajdemo u drugi grad i proveselimo se jer imamo devet vreća zlata. Ali mladi ribar zgrabi tih devet vreća zlata, baci ih o zemlju i uzme ih gaziti. - Ne - zaviče on - neću da znam za tebe i neću nikuda putovati s tobom, nego kao što sam te prije otpravio, tako ću te otpraviti i sada jer ti mi nisi iskazala dobro. I on okrene Mjesecu leña te onim malim nožem što ima držak od zelene kože ljutičine htjede odsjeći od svojih nogu sjenu tijela koja je dušino tijelo. Ali duša se nije micala od njega niti je marila za njegovu zapovijed, nego mu reče: - Ne vrijede više čarolije kojima te je opčarala vještica jer ja te ne mogu više ostaviti, a ti mene ne možeš otjerati. Jedanput u životu može čovjek otpraviti dušu, ali ako opet primi dušu, mora je držati u sebi do vijeka, a to mu je i kazna i nagrada. Mladi ribar problijedi, stisne šake i reče: - Bila je lažna vještica kad mi to nije rekla. - Nije - odgovori njegova duša - nego je bila vjerna onomu kojemu se klanja i kojemu će zauvijek biti službenica. A kad je mladi ribar shvatio da se neće više osloboditi duše, da mu je duša opaka i da će zauvijek ostati s njim, sruši se na zemlju gorko plačući. Kad se razdanilo, ustane mladi ribar i reče duši: -Svezat ću si ruke da ne mogu činiti što mi nalažeš, stisnut ću usne da ne mogu govoriti tvoje riječi i vratit ću se onamo gdje je ona koju ljubim. Vratit ću se baš k moru i k maloj dražici gdje je znala pjevati, pa ću je zov- 72 nuti i ispripovijedati joj zloću koju sam počinio i zloću koju si ti meni nanijela. A duša ga stade napastovati i reče mu: - Tko je tvoja ljubav da njoj se vratiš? Na svijetu ima mnogo ljepših od nje. Ima plesačica iz Samarisa što plešu na svakojake načine ptičje i životinjske. Noge su im obojene he-nora*, a u rukama su im mali bakreni praporci. Smiju se kad plešu, a smijeh im je jasan kao žubor-voda. Doñi sa mnom i ja ću ti ih pokazati. Jer što se ti jadiš zbog griješnih djela? Zar ono što prija za jelo nije stvoreno za jelca? Zar je otrov u onom što se slatko pije? Nemoj ja-dikovati, nego hodi sa mnom u drugi grad. Ima u blizini malen gradić i u njemu vrt tulipanovih drveta. U tom divnom vrtu žive bijeli paunovi i paunovi modrih prsa. Repovi su im, kad ih rašire k suncu, nalik na kolute od slonovače ili na zlatne kolute. A ona što ih hrani pleše njima za užitak, gdjekad pleše na rukama, a gdjekada na nogama. Oči su joj obojene stibijem**, a nosnice joj nalikuju na lastavičja krila. S kvačice u jednoj nosnici visi joj cvijet izrezan iz bisera. Smije se kad pleše, a srebrne joj grivne zveckaju na gležnjima kao srebrna zvonca. Nemoj dakle više jadikovati, nego hajde sa mnom u taj grad! Ali mladi ribar nije odgovorio svojoj duši, nego za-pro usne pečatom šutnje, svezao čvrstim konopcem svoje ruke i krenuo natrag k onome mjestu otkud je došao, baš k onoj maloj dražici gdje je njegova ljubav znala pjevati. I svejednako ga je duša napastovala putem, ali on joj nije odgovarao i nije htio počiniti nijednu od onih zloća na koje ga je htjela navesti, tolika je bila snaga ljubavi u njemu.

A kad je stigao na morsku obalu, razriješi konopac s ruku svojih, skine pečat šutnje s usana i zovne malu morsku vilu. Ali mu nije došla na sve dozivanje, iako je dozivao cio dan i zaklinjao je. * hena, ispr. kna (tur. kyna) prašak tropske biljke za bojenje kose i dijelova tijela. ** stibij, kem. element, srebrnastobijeli krhki metal. 73 A duša mu se je podrugivala i govorila mu: - Zaista, na slabu ti je radost tvoja ljubav. Ti si kao onaj što za oskudice lije vodu u razbijen sud. Ti razdaješ što imaš, a ništa se tebi ne uzvraća. Bolje bi ti bilo da kreneš sa mnoin jer ja znam gdje je dolina užitaka i što se tamo zbiva. Ali mladi ribar nije odgovarao svojoj duši, nego u pukotini u klisuri spleo od šiba dom i u njemu poživio godinu dana. I svakoga je jutra dozivao morsku vilu, svakoga je podneva dozivao opet, a po noći izgovarao njeno ime. Ali nikada ona nije izlazila iz mora u susret njemu niti ju je nalazio igdje na moru, iako ju je tražio po spiljama i po zelenoj vodi, u plimi i oseci i u izvorima što su na dnu dubine. I neprestano ga je duša napastovala zloćom i šapu-tala mu strahote. Ali ga nije slomila, tolika je bila snaga njegove ljubavi. A kad je protekla godina dana, pomisli duša u sebi: - Napastovala sam mojega gospodara zloćom, a ljubav mu je jača od mene. Napastovat ću ga sada dobrom i možda će on krenuti sa mnom. Progovori dakle mladomu ribaru i reče mu: - Govorila sam ti o radostima na svijetu, a ti si se oglušio. Hajde da ti kazujem sada o jadu na svijetu, možda ćeš me slušati. Jer zaista, jad je gospodar na svijetu i nitko ne izmiče njegovoj mreži. Ima ih koji nemaju odjeće, a drugih koji nemaju kruha. Ima udovica koje su u grimi-zu i udovica koje su u prnjama. Po močvarama obilaze gubavci, a meñusobno su okrutni. Prosjaci lunjaju po cestama, a vreće su im prazne. Po gradskim ulicama obilazi glad, a kuga sjedi pred gradskim vratima. Hajde da to popravimo i promijenimo! Čemu bi ti ostajao ovdje i dozivao ljubav kad ona ne dolazi na tvoj zov? I što je ljubav da je ti toliko cijeniš? Ali mladi joj ribar nije odgovarao, tolika je bila snaga njegove ljubavi. I svakoga je jutra dozivao morsku vilu, svakoga je podneva dozivao opet, a po noći izgovarao njeno ime. Ali nikada ona nije izlazila iz mora u susret njemu, niti ju je nalazio igdje na moru, iako ju je 74 tražio po morskim strujama, po dolinama ispod valova, po moru što ga noć oboji grimizom i po moru što je o zori sivo. A kad je protekla druga godina, reče duša mladome ribaru u noćno doba kad je sjedio sam samcat u svojoj pletari: - Eto, sada sam te napastovala zloćom i napastovala sam te dobrotom, a tvoja je ljubav jača od mene. Neću te dakle napastovati više, nego te molim, dopusti mi da ti uñem u srce i da budem jedna s tobom kao i prije. - I ulazi zaista - reče mladi ribar - jer dok si bez srca obilazila po svijetu, zacijelo si mnogo pretrpjela. - Jao - uzvikne duša - ne mogu ući jer ljubav ti je posve obuzela srce. - Ali ja bih volio da ti mogu pomoći - reče mladi ribar. A dok je govorio, zaori s mora silan žalostiv krik, baš onakav što ga ljudi čuju kad umre tkogod od morskoga svijeta. Mladi ribar skoči, istrči iz svoje pletare i

pohrli na obalu. A crni valovi pojurili na obalu i nose breme koje je bjelje od srebra. Bijeli se kao zapjenjeno more, a kao cvijet se leluja na valovima. Uskomešano more prihvatilo ga od valova, pjena ga prihvatila od uskomešanog mora, obala ga primila i mladi ribar ugleda tijelo male morske vile gdje mu leži do nogu. Leži mu mrtvo do nogu. Plačući, kao da ga je ubio jad, bacio se on uz nju pa joj je ljubio hladna rumena usta i igrao se s jantarom njene kose. Bacio se uz nju na pijesak, plakao kao da trepeće od radosti, i mrkim je rukama privijao uz grudi. Hladne su joj bile usne, ali on ih je ljubio. Slana joj je bila kosa boje meda, ali on ju je okusio s gorkom radošću. Ljubio joj je zaklopljene vjeñe, a rasprskana pjena na njenim očnim jabučicama nije bila slana kao njegove suze. I on se ispovjedio mrtvome stvoru. U školjke njenih ušiju izlio je oporo vino svoje pripovijesti. Ogrlio sebe malim ručicama njenim, a svojim prstima dodirnuo ta- 75 nani vrat njen. Gorka, gorka mu je bila radost, a jad pun neobična veselja. Crno se more primicalo, a bijela je pjena stenjala kao gubavac. Bijelim pandžama pjene grabilo je more za obalom. Iz dvora morskoga kralja zaorio opet žalos-tiv krik, a daleko po moru veliki vodenjaci zapuhali promuklim glasom u rogove. - Bježi - reče mu duša - jer more se sve primiče te ako budeš zatezao, usmrtit će te. Bježi, jer me je strah što se tvoje srce tuñi od mene zbog velike ljubavi tvoje. Bježi na sigurno mjesto! Valjda me nećeš otpraviti na drugi svijet bez srca? Ali mladi ribar nije slušao svoju dušu, nego dozivao malu morsku vilu i govorio: - Ljubav je bolja od mudrosti i ljepša nego noge ljudskih kćeri. Oganj je ne može uništiti i voda je ne može ugasiti. Zvao sam te o zori, a ti nisi došla na moj zov. Mjesec je čuo tvoje ime, ali ti nisi hajala za mene. Jer ja sam opako ostavio tebe i otišao sam na svoju propast. Ali tvoja je ljubav ostala zauvijek uz mene i uvijek je bila jaka, išao ja za zlom ili za dobrom. A sada, kad si ti mrtva, zaista ću umrijeti s tobom i ja. Duša ga je zaklinjala da ode, ali on nije htio, tolika mu je bila ljubav. A more se primicalo i nastojalo da ga prekrije svojim valovima, pa kad je razabrao da je blizu konac, poljubio mahnitim usnama hladne usne morskoj vili i srce puklo u njemu. A kad mu je od punoće ljubavi puklo srce, stekla mu duša ulaz i ušla u srce i združila se s njim kao i prije. A more prekrilo mladoga ribara svojim valima. Ujutro došao svećenik da blagoslovi more jer je bilo jako burno. S njim došli redovnici i glazbenici i oni što nose svijeće i što kade kadionicama i silan svijet. A kad je svećenik došao na obalu, ugleda mladoga ribara gdje leži utopljen, a u zagrljaju mu je tijelo male morske vile. Namrgodi se i uzmakne te se prekrsti, za- 76 viče i reče: - Neću blagosloviti more niti išta u moru. Proklet bio morski svijet i prokleti svi oni koji se pletu s njim. A što se tiče ovoga koji se zbog ljubavi odrekao Boga i tu leži sa svojom ljubavnicom, pokaran od Boga smrću, uklonite tijelo njegovo i tijelo njegove ljubavnice i pokopajte ih u kutu valjarskoga polja, a nemojte im metati znamen niti ikakav biljeg, neka nitko ne zna gdje počivaju. Jer prokleti su bili za života, a prokleti bili i u smrti!

Svijet uradi kako je naložio te iskopa duboku jamu u kutu valjarskoga polja, gdje ne rastu slatke biljke, i pokopa njihova tijela. A kad je protekla treća godina, došao svećenik jednoga blagoga dana u kapelu da narodu pokaže rane Gospodove i da mu govori o gnjevu božjem. Kad je obukao ruho, ušao i poklonio se pred žrtvenikom, spazi da je žrtvenik posut neobičnim cvijećem kakvo još nikada nije vidio. Neobična je oblika bilo to cvijeće i čudne krasote i krasota ga je iznenadila, a miris mu je godio. Razveselio se, a nije znao zašto se veseli. A kad je otvorio tabernakul i okadio svetotajstvo u njem i hostiju pokazao narodu i opet je zakrio za velom nad velima, progovori on narodu, želeći da mu govori 0 gnjevu božjem. Ali ga je bunila krasota bijeloga cvijeća i miris mu je godio, pa on nije govorio o gnjevu božjem, nego o bogu kojemu je ime Ljubav. A zašto je govorio tako, nije znao. Kad je završio govor, zaplače narod, a svećenik se vrati u sakristiju i oči su mu bile pune suza. Došli ñakoni i stali ga svlačiti te skinuli s njega albu i pas, vez 1 stolu. A on je stajao kao u snu. A kad su ga svukli, pogleda ih i reče: - Kakvo je to cvijeće što stoji na oltaru i otkud je? A oni mu odgovoriše: - Kakvo je cvijeće, ne znamo, ali je iz onoga kuta na valjarskom polju. I svećenik zadršće, vrati se svojoj kući i uzme se moliti. 77 A ujutro, još prije svanuća, krene on s redovnicima i glazbenicima i onima što nose svijeće i što kade kadio-nicama i sa silnim svijetom, doñe na obalu morsku i blagoslovi more i sve divlje stvorove što su u moru. Blagoslovio je i faune i male stvorove što plešu po šumi i stvorove blistavih očiju što izvirkuju izmeñu lišća. Blagoslovio je sve stvorove na božjem svijetu, a narod se sav obradovao i zadivio. Ali nikada više nije raslo nikakvo cvijeće u kutu valjarskoga polja, nego je polje ostalo pusto kako je i bilo. A ni morski svijet nije dolazio u zaljev, kako je prije znao dolaziti, nego je otišao u drugi kraj morski. ZVJEZDAN 78 Dva se siromašna drvara vraćala jednom kroz velik borik kući. Bila je zima i ljuta studena noć. Dubok snijeg zapao po zemlji i po granama na drveću: mrza-vica je s obje strane krhala grančice kuda su prolazili, a kad stigoše k planinskom slapu, slap je nepomično visio u zraku jer ga je poljubio ledeni kralj. Bila je takva studen da ni životinje ni ptice nisu znale što bi. - HuJ - mumljao je vuk, klipsajući podvijena repa šibljakom - to je zaista grozovita nepogoda. Zašto vlada ne pazi na to? - Cvr, cvr, cvr! - cvrkutale su zelene konopljarke -stara je zemlja umrla pa su je pokrili bijelim pokrovom i metnuli na odar. - Zemlja se udaje, a to joj je haljina vjenčanica - za-šaptale grlice izmeñu sebe. Male su im se rumene nožice smrzavale, ali one su osjećale da im je dužnost promatrati to stanje s romantičnoga gledišta.

- Besmislica! - progunña vuk. - Velim vam, svemu je kriva vlada, a ako mi ne vjerujete, pojest ću vas. Vuk je bio posve praktična duha i nikada nije bio u neprilici za valjan argumenat. - No što se mene tiče - reče djetao koji je bio roñeni filozof - ja za razlaganje marim kao i za atomsku 6 - Slavuj i ruža 81 teoriju. Ako je što ovako, onda je ovako, a sada je ciča zima. I zaista je bila ciča zima. Male vjeverice što žive u visokim jelama trljale su nosovima jedna o drugu da se ugriju, a kunići se smotavali u svojim rupama i nisu se usuñivali izviriti na vrata. Jedine sovuljage kao da su se veselile. Perje im se sasvim ukočilo od mraza, ali nisu marile za to, nego su prevrtale žutim očima i dozivale se kroz šumu: - Hu-hit, hu-hu, hu-hit, hu-hu! Što nam je divno vrijeme! Idu te idu ta dva drvara, pusu čestito u šake i topću po stvrdnutom snijegu svojim čizmetinama potkovanima željezom. Zapali jednom u duboku smetinu i iskopali se iz nje bijeli kao mlinari dok žrvanj melje; jednom se okliznuli na krutom, glatkom ledu, na zamrznutoj močvari, suharci im se rasuli iz svežanja te su ih morali kupiti i opet vezivati; a jednom pomislili da su za-bludili i silan ih strah spopao jer su znali da je snijeg okrutan onima koji spavaju u njegovu zagrljaju. Ali se pouzdali u dobroga svetoga Martina koji čuva putnike, vratili se i pošli oprezno pa naposljetku stigli na šumski prikrajak i daleko dolje pod sobom opazili u dolini svjetla svojega sela. Toliko su se obradovali svojemu spasenju da su se na sav glas nasmijali te im se zemlja učinila srebrnim cvijetom, a Mjesec zlatnim cvijetom. Ali kad su se nasmijali, ražalostili se jer su se sjetili svojega siromaštva, a jedan će od njih reći drugomu: - Čemu smo se veselili kad vidimo da je život stvoren za bogataša, a nije za ovakve kakvi smo mi? Bolje bi bilo da smo poginuli od studeni u šumi ili da nas je napala i usmrtila kakva divlja zvijer. - Zaista - odgovori mu drug - nekome se daje mnogo, a drugima ništa. Nepravda je razdijelila svijet i ništa nije pravo podijeljeno, doli briga. Ali kako su oni jadikovali o svojoj nevolji, desilo im se nešto neobično. S neba pala presjajna i prekrasna zvijezda. Oklizla se na strani s neba, proletjela kraj dru- 82 gih zvijezda, a dok su je one u čudu gledale, učinilo se da je zapala za šumarak vrbova drveća, tik do male ovčare, koliko možeš kamenom dobaciti. - Eto lonac zlata onomu koji ga nañe - uzviknu oni te potrče, kako su se bili pomamili za zlatom. A jedan je trčao brže od druga, pretekao ga, probio se kroz vrbe, izišao na drugu stranu i, gle, zaista leži na bijelom snijegu neka zlatna stvar. Pohrlio dakle onamo, sagnuo se i prihvatio rukom, a bio je plašt od zlatne tkanine, neobično izvezen zvijezdama i smotan s mnogo nabora. On dovikne drugu da je našao blago što je palo s neba, a kad je drug stigao, sjeli oni u snijeg i razmotali zamotani plašt da razdijele zlatnike. Ali na žalost nije u njemu bilo zlata ni srebra ni ikakva blaga, nego samo malo djetence koje je spavalo. A jedan od njih reče drugome: - To je gorak konac našoj nadi i nemamo mi- sreće, jer što će komu dijete? Hajde da ga ostavimo ovdje i krenemo dalje jer

mi smo siromasi, imamo svoje roñene djece i ne možemo druge hraniti kruhom. Ali drug mu odgovori: - Ali ne, opako bi bilo ostaviti dijete da tu pogine u snijegu. Ja sam doduše siromah kao i ti, mnoge moram hraniti, a prazni su mi lonci, ali ipak ću ga ponijeti kući i neka mi se žena brine za nj. Prihvatio dijete vrlo nježno, omotao ga plaštem da ga očuva od ljute zime i uputio se s brežuljka u selo, a drug mu se jako čudio ludosti i blagomu srcu. A kad stigoše u selo, reče mu drug: - Ti imaš dijete, daj meni dakle plašt jer priliči da dijelimo. Ali on mu odgovori: - Nije tako, jer plašt nije ni moj ni tvoj, nego jedino djetinji - te mu reče zbogom, ode svojoj kući i pokuca. A kad mu je žena otvorila vrata i vidjela da joj se muž vratio živ i zdrav, zagrlila ga i poljubila, skinula mu s leña breme suharaka, smela mu snijeg s čizama i zov-nula ga u sobu. Ali on joj reče: - Našao sam nešto u šumi i donio sam ti da se brineš - te se nije micao s praga. 83 f - Što je to? - uzvikne ona. - Pokaži mi jer kuća je prazna i mnogo nam treba. A on razgrne plašt i pokaže joj dijete što spava. - Za Boga miloga, mužu! - promrmlja ona - zar nemamo i svoje djece pa donosiš još i nahoda da nam sjedi uz ognjište? A znaš li neće li nam biti na nesreću? I kako ćemo ga othraniti? I ona se razljuti na njega. - Ali to je zvjezdano dijete - odgovori on i ispripovijeda joj kako ga je na čudan način našao. Ali ona se nije smirivala, nego mu se podrugivala, govorila ljuto i vikala: - Naša djeca nemaju kruha i zar da mi hranimo tuñe dijete? Tko se brine za nas? I tko hrani nas? - Nije tako, Bog se brine čak i za vrapce i hrani ih - odgovori on. - Zar vrapci ne skapavaju zimi od gladi? - zapita ona. - I zar nije sada zima? A muž joj ne odgovori i nije se micao s praga. Ljut vjetar zapuše iz šume na otvorena vrata da su zadrhtali. Žena protrne i reče mu: - Što ne zatvaraš vrata? Puše u kuću ljut vjetar i ja zebem. - Zar u kuću gdje je tvrdo srce ne puše uvijek ljuta zima? - zapita on. A žena mu ne odgovori, nego se odšulja k ognju. Nakon nekoga vremena okrene se ona i pogleda ga, a oči su joj bile pune suza. On uñe brže, dade joj dijete u naručaj, a ona ga poljubi i položi ga u krevetac gdje je ležalo najmlañe dijete njihovo. A sutradan uzme drvar neobični zlatni plašt i spremi ga u veliku škrinju, a jantarov niz, što je djetetu bio o vratu, skine žena i metne ga takoñer u škrinju. Tako se Zvjezdan othranio s drvarovom djecom, sjedio s njima za istim stolom i igrao se s njima. A svake je godine bivao ljepšim te su mu se divili svi u selu, jer oni su bili crnomanjasti i crnokosi, a on bijel i nježan kao ispiljena slonovača, a vitice njegove kao kovrčice žutoga sunovarata. Usne su mu nalikovale na latice cr- 84 vena cvijeta, a oči na ljubičice uz rijeku bistre vode, a stas na bijeli sunovrat u polju kamo kosac ne dolazi.

Ali ta mu je krasota bila na zlo. Jer on se uzoholio, postao okrutnim i sebičnim. Prezirao je drvarovu djecu i drugu seosku djecu te govorio da su od niska roda, a on da je plemenit, potječe od zvijezde pa je zagospodario njima i zvao ih svojim slugama. Nije žalio siromahe ni slijepce i bogalje ili kakve god nemoćnike, nego je bacao kamenje na njih, tjerao ih na ulicu i govorio im neka drugdje prose kruha, tako da nije nitko osim zlikovaca dolazio po drugi put u selo da prosi milostinju. Bio je zaista zaljubljen u svoju ljepotu, a zadirkivao je slabiće i nakazne i podrugivao im se; sebe je pak ljubio te je ljeti, kad je zrak miran, znao ležati kraj izvora u svećenikovu voćnjaku pa ogledavati divotu svojega lica i smijati se od uživanja kako je lijep. Često su ga korili drvar i njegova žena i govorili mu: - Mi nismo postupali s tobom kako ti postupaš s onima koji su zapušteni i nemaju nikoga da im pomogne. Zašto si tako okrutan svima kojima treba samilosti? Često je starac svećenik slao po njega, nastojao da ga nauči na ljubav za živa stvorenja i govorio mu: -Muha je brat tvoj. Ne čini joj nažao! Divlje ptice što lete po šumi na slobodi su. Ne hvataj ih sebi za užitak. Bog je stvorio sljepica i krticu i svak ima svoje mjesto. Tko si ti da unosiš jad u božji svijet? I stoka u polju hvali Njega. Ali Zvjezdan nije hajao za njihove riječi, nego se mrgodio i podrugivao pa se vraćao k drugovima i vodio ih. A drugovi su ga slušali jer je bio lijep, brzonog, znao je plesati, svirati i stvarati glazbu. Kamo god ih je Zvjezdan vodio, išli su za njim, što god im je Zvjezdan nareñivao, činili su. Kad bi šiljastom šipkom probio krtici mutne oči, smijali su se, a kad je bacao kamenje na gu-bavca, opet su se smijali. U svemu im je vladao te i njima otvrdnula srca kao i njemu. Jednoga dana meñutim prošla selom siromašna prosjakinja. Odjeća joj je bila dronjava i prnjava, noge 85 joj se okrvarile na neravnu putu kojim je putovala, bila je zaista jadna. Umorila se te sjela pod kesten da se odmori. Ali kad ju je opazio Zvjezdan, reći će drugovima: - Gledajte, pod tim lijepim, zelenim drvetom sjedi gadna prosjakinja. Hajde da je otjeramo odatle jer je ružna i nezgrapna. Primaknuo joj se dakle i uzeo na nju bacati kamenje i podrugivao joj se, a ona ga je gledala prestravljenim očima i nije pogled skidala s njega. A kad je drvar, koji je u blizini cijepao u zabranu drva, vidio što Zvjezdan radi, dotrči on, prekori ga i reče mu: - Zaista si kruta srca i ne znaš smilovanja jer što ti je nažao učinila ta sirota žena da ovako postupaš s njom? A Zvjezdan se zacrveni od ljutnje, topne nogom i reče: - Tko si ti da mene pitaš što činim? Ja nisam tvoj sin da činim što ti zapovijedaš. - Pravo veliš - odgovori drvar - ali zar ti ja nisam iskazao milosrñe kad sam te našao u šumi? Kad je žena čula te riječi, krikne glasno i onesvijesti se. Drvar je odnese u svoju kuću i njegova je žena uze njegovati. Kad se osvijestila, ponudiše je jelom i pićem, neka se izvoli okrijepiti. Ali ona ne htjede niti jesti niti piti, nego reče drvaru: - Nisi li rekao da se dijete našlo u šumi? I nije li sada tome deset godina? Drvar joj odgovori: - Jest, u šumi sam ga našao, a sada je tome deset godina. - A kakve si znakove našao u njega? - uzvikne ona.

- Nije li o vratu imao jantarov niz? Nije li bio umotan u plašt od zlatne tkanine izvezen zvijezdama? Zaista - odgovori drvar - baš je tako bilo kako veliš. I on izvadi iz škrinje plašt i jantarov niz i pokaže joj ih. A kad ih je ona spazila, zaplače od radosti i reče: - On je moj sinak kojega sam izgubila u šumi. Molim te, pošalji brže po njega jer ja sam tražeći njega propu-tovala cio svijet. 86 \ Drvar i njegova žena iziñu dakle, zovnu Zvjezdana i rekoše mu: - Idi u kuću, tamo ćeš naći svoju majku koja te čeka. On utrči, sav u čudu i u velikoj radosti. Ali kad je vidio tko ga tu čeka, nasmije se prezirno i reče: - No, gdje je moja majka? Jer ja ne vidim nikoga doli tu prostu prosjakinju. A žena mu odgovori: - Ja sam tvoja majka. - Ti si luda kad to veliš - zavikne Zvjezdan ljutito. - Ja nisam tvoj sin jer ti si prosjakinja, ružna i u dronjcima. Odlazi dakle i da ti nisam više vidio gadno lice! - Ta ti si zaista moj sinčić što sam ga rodila u šumi - zaviče ona, sruši se na koljena i pruži ruke k njemu. - Razbojnici su mi te ukrali i ostavili te da umreš - ša-putala je - ali ja sam te prepoznala kad sam te spazila i znakove sam prepoznala, plašt od zlatne tkanine i jantarov niz. Molim te zato, hodi sa mnom jer sav sam svijet proputovala tražeći tebe. Hodi sa mnom, sine moj, jer meni treba tvoja ljubav. Ali Zvjezdan se nije micao s mjesta, nego joj zapro vrata svojega srca i nije se čuo drugi glas, nego samo glas žene što plače od jada. Naposljetku progovori on njoj, a glas mu je bio krut i gorak. - Ako si ti zaista moja majka - reče joj - bolje bi bilo da si se sklonila i da nisi došla ovamo da me sramotiš, jer ja sam mislio da sam sin koje zvijezde, a ne prosjakinjin sin kako mi ti veliš da jesam. Odlazi dakle i da te nisam više vidio! - Jao, sine moj! - zaviče ona - zar me nećeš poljubiti prije nego što odem? Jer ja sam mnogo pretrpjela dok te nisam našla. - Neću - reče Zvjezdan - jer ti si preružna, te bih volio poljubiti poskoka ili žabu gubavicu nego tebe. Žena ustane dakle i krene u šumu plačući gorko, a kad je Zvjezdan vidio da je otišla, poradovao se i otrčao opet k drugovima da se igra s njima. Ali kad su ga oni ugledali gdje dolazi, uzeli mu se rugati i rekli mu: - No, ti si gadan kao žaba gubavica i 87 oduran kao poskok. Odlazi, jer mi ne trpimo da se ti igraš s nama - i oni ga istjerali iz vrta. A Zvjezdan se namršti i reče u sebi: - Što je to što oni vele meni? Idem k izvor-vodi i pogledat ću u nju, a ona će mi pričati o mojoj krasoti. Otišao on k izvor-vodi i pogledao u nju ali, gle, lice mu je bilo kao u žabe gubavice, a tijelo ljuskavo kao u poskoka. Baci se u travu i zaplače i reče sebi: - To me je zacijelo snašlo zbog mojega grijeha. Jer ja sam zanijekao svoju majku i otjerao je, uzoholio sam se i bio sam joj krut. Zato ću krenuti i tražit ću je po cijelom svijetu i neću mirovati dok je ne nañem.

Došla uto k njemu mala kći drvarova, položila mu ruku na rame i rekla mu: - Što mari ako ti je nestala ljepota? Ostani kod nas, a ja ti se neću rugati. A on joj reče: - Neću jer sam bio krut svojoj majci i za kaznu me je stiglo to zlo. Moram zato krenuti i putovati po svijetu dok je ne nañem i dok mi ona ne oprosti. Otrčao on dakle u šumu i stao dozivati majku da mu doñe, ali mu nije bilo odgovora. Cio dan ju je zvao, a kad je zapalo sunce, legao spavati na ležaju od lišća, a ptice i životinje pobjegoše od njega jer su se sjetile njegove okrutnosti i on je bio sam samcat, osim žabe gubavice koja ga je gledala i poskoka koji je kraj njega proplazio polako. A ujutro ustao on, natrgao s drveća nešto gorkih boba, pojeo ih i uputio se velikom šumom žalosno plačući. I koga je god sretao, ispitivao je nije li mu možda vidio majku. Pitao je krticu: - Ti zalaziš u zemlju. Reci mi, je li tamo moja majka? A krtica mu odgovori: - Ti si mi iskopao oči. Otkud bih ja znala? Pitao je konopljarku: - Ti letiš iznad vršika visokoga drveća i vidiš cio svijet. Reci mi, vidiš li moju majku? A konopljarka mu odgovori: - Ti si sebi za zabavu obrezao moja krila. Kako bih ja letjela? Pitao je malu vjevericu što živi na jeli i sama je sam-cata: - Gdje je moja majka? A vjeverica mu odgovori: - Ti si ubio moju majku. Tražiš li svoju da ubiješ i nju? I Zvjezdan zaplače, obori glavu, zamoli božje stvorove za oproštenje i krene šumom tražeći prosjakinju. A trećega dana stigne na drugi kraj šume i siñe u ravnicu. Kad je prolazio selima, djeca su mu se rugala, bacala kamenje za njim, a seljaci ga nisu puštali ni da spava u staji da im na zgrnuto žito ne bi nanio glavnicu, tako je gadan bio, njihovi su ga nadničari tjerali i nitko ga nije žalio. A nigdje nije ništa doznavao o prosjakinji, majci svojoj, iako je tri godine dana putovao po svijetu i često mu se činilo da je vidi na putu pred sobom te ju je dozivao i letio za njom, tako da je na oštrom šljunku iz-ranio noge. Ali je nije stizao, a oni što žive uz put govorili su da je nisu nikada vidjeli, ni nalik, i rugali se njegovu jadu. Tri godine dana putovao je svijetom, a na svijetu mu nije bilo ni ljubavi ni dobrote ni milosrña, nego je bio baš onakav svijet kakav je on sebi stvorio za dana svojega velikoga ponosa. A jedno veče stigao on pred vrata jako utvrñena grada, koji je bio uz rijeku, pa iako je bio umoran i izra-njenih nogu, htjede ući u grad. Ali vojnici stražari spustili helebarde na vratima i rekoše mu surovo: - Što bi ti u gradu? - Tražim svoju majku - odgovori on - i molim vas, pustite me da uñem jer možda je ona u tom gradu. Ali oni mu se narugali, a jedan strese crnu bradu, spusti svoj štit i uzvikne: - Majka ti se bogme neće po-veseliti kad te vidi jer ti si nakazniji nego žaba gubavica u bari ili poskok što puže u močvari. Odlazi! Odlazi! Tvoja majka ne živi u tom gradu. A drugi, koji je u ruci držao žutu zastavu, reče mu: - Tko je tvoja majka i zašto je tražiš?

On odgovori: - Majka mi je prosjakinja, kao što sam i ja prosjak, a ja sam ružno postupio s njom pa vas mo- 89 lim, pustite me u grad da mi ona oprosti ako je u tom gradu. Ali ga nisu puštali, nego su ga badali sulicama. A kad se okrenuo plačući, pristupio jedan kojemu je oklop bio ukrašen zlatnim cvjetovima, a na šljemu mu bio krilat lav, i zapitao vojnike tko je taj što bi htio ući. A oni mu rekoše: - Prosjak i sin prosjakinjin, pa smo ga otjerali. - Ali ne - reče on smiješeći se - nego ćemo toga gada prodati za roba, a cijena će mu biti kupa slatka vina. A neki starac pakosna lica koji je prolazio uzvikne i reče: - Ja ću ga kupiti po tu cijenu - te isplati cijenu, uhvati Zvjezdana za ruku i povede ga u grad. Proñu mnogim ulicama i stignu pred mala vrata u zidu preko kojega se raskrilio mogranj. Starac pokuca na vrata prstenom od rezana jaspisa, vrata se otvore i oni siñu niz pet mjedenih stepenica u vrt pun crnih makova i zelenih vrčeva od pečene gline. Starac izvadi iz svojega turbana rubac od šarene svile, poveže Zvjezdanu oči i potjera ga pred sobom. A kad je rubac skinut s očiju, Zvjezdan je bio u tamnici osvijetljenoj rožnim fenjerom. Starac metne pred njega malo pljesniva kruha u čanku i reče mu: - Jedi! - malo boćate vode u kupi i reče: - Pij! - pa kad se on najeo i napio, ode starac, a zaključa za sobom vrata i potegne preko njih željezni lanac. Starac koji je bio zaista najprepredeniji čarobnjak iz Libije, a naučio je svoju vještinu od jednoga koji je živio u grobovima na Nilu, doñe sutradan k njemu, namrgodi mu se i reče: - U šumi blizu vrata toga kaurskoga* grada tri su komada zlata. Jedan je od bijela zlata, drugi od žuta zlata, a trećemu je komadu zlato crveno. Donesi mi danas onaj komad bijela zlata, a ako ga ne done- * Kaurski, od Kaur, Kaurin; turski naziv za nemuslimane, osobito Kršćane. 90 seš, udarit ću ti sto batina. Odlazi brže, a o zapadu sunčanom dočekat ću te na vrtnim vratima. Gledaj te donesi bijelo zlato da te ne snañe zlo jer ti si moj rob i ja sam te kupio za kupu slatka vina. Povezao on Zvjezdanu oči rupcem od šarene svile te ga proveo kroz kuću, kroz vrt s makovinom i uz pet mjedenih stepenica. Otvorio svojim prstenom mala vrata i otpravio ga na ulicu. A Zvjezdan iziñe na gradska vrata i stigne u šumu koju mu je čarobnjak spominjao. Šuma je ta bila lijepa, kad je pogledaš činila se punom ptica pjevica i mirisava cvijeća i Zvjezdan uñe veselo. Ali slabo mu je koristila njena krasota, jer kud god je dolazio, pomaljali su se iz zemlje vrijes i trnje i obavijali ga, ljute su ga koprive pekle, čkalj ga badao svojim bocama i on zapao u ljutu muku. A nigdje nije mogao naći komad bijeloga zlata o kojem mu je govorio čarobnjak, iako ga je tražio od jutra do podneva i od podneva do zapada sunčanoga. A o sunčanom zapadu okrene se licem kući i zaplače gorko jer je znao kakav mu se udes sprema. Ali kad je stigao šumi na kraj, začuje iz jednoga grma uzvik kao da je netko u nevolji. Zaboravi na svoj jad, potrči onamo natrag i spazi malena zečića što je zapao u zamku koju mu je bio udesio lovac.

Zvjezdan se sažali na njega, izbavi ga i reče mu: - I ja sam samo rob, ali tebe oslobañam. A zec mu odgovori i reče: - Zaista si me oslobodio, a čime bih ja uzvratio tebi? A Zvjezdan mu reče: - Tražim komad bijela zlata, nigdje ga ne nalazim, a ako ga ne donesem gospodaru, izbit će me. - Hodi sa mnom - reče zec - ja ću te odvesti k njemu jer znam gdje je skriven i poradi čega. Zvjezdan krenuo za zecom i, gle, u raspuklini velika hrasta ležao je komad bijeloga zlata koji je on tražio. Obradovao se on, zgrabio ga te će reći zecu: - Uslugu što sam ti učinio uzvratio si ti meni mnogostruko i sto si mi puta isplatio dobrotu što sam ti iskazao. 91 - Nikako - odvrati zec - nego kako si ti učinio meni, tako sam ja učinio tebi - i on odjuri, a Zvjezdan se vrati u grad. Na gradskim je vratima sjedio neki gubavac. Lice mu je bilo zastrto kukuljicom od siva platna, a kroz rupe na kukuljici sjale su mu oči kao žeravice. Kad je ugledao Zvjezdana gdje dolazi, udari u drvenu zdjelu, zazvoni zvoncetom, dovikne mu i reče: - Daj mi nešto novca, da ne skapam od gladi. Jer istjerali su me iz grada i nitko me ne žali. - Ah - uzvikne Zvjezdan - imam samo komad novca u vreći, pa ako ga ne donesem gospodaru, izbit će me jer sam mu rob. Ali gubavac ga je molio i zaklinjao dok mu se Zvjezdan nije smilovao i dao mu komad bijeloga zlata. A kad je došao čarobnjakovoj kući, čarobnjak mu otvori, uvede ga i zapita ga: - Imaš li komad bijeloga zlata? - a Zvjezdan odgovori: - Nemam. Čarobnjak ga dakle saleti i izbije te metne pred njega praznu zdjelu i reče mu: - Jedi! - metne praznu kupu i reče: - Pij! - i opet ga baci u tamnicu. A sutradan doñe mu čarobnjak i reče: - Ako mi danas ne doneseš komad žutoga zlata, zadržat ću te odista za roba i udarit ću ti tri stotine batina. Zvjezdan otišao dakle u šumu i cio dan tražio komad žutoga zlata, ali ga nije nigdje nalazio. A o zapadu sunčanom sjeo i zaplakao pa kako je plakao, došao mu mali zečić kojega je izbavio iz zamke. I reče mu zec: - Zašto plačeš? I što tražiš u šumi? A Zvjezdan mu odgovori: - Tražim komad žutoga zlata što je sakriven ovdje, pa ako ga ne nañem, izbit će me gospodar i zadržat će me za roba. - Hajde za mnom! - klikne zec i potrči šumom dok nije došao do bare. A na dnu bare ležao je komad žutoga zlata. - Kako bih ti zahvalio - reče Zvjezdan - jer eto ti si meni pomogao po drugi put? - Nije, nego si se ti najprije smilovao meni - reče zec i brže-bolje otrči. 92 A Zvjezdan uzme komad žutoga zlata, stavi ga u vreću i pohrli u grad. Ali gubavac ga ugledao gdje dolazi, poletio mu u susret, kleknuo i zaviknuo: - Daj mi nešto novca da ne skapam od gladi. A Zvjezdan mu reče: - U vreći mi je samo komad žuta zlata, pa ako ga ne donesem gospodaru, izbit će me i zadržat će me za roba. Ali gubavac ga je silno zaklinjao te mu se Zvjezdan smilovao i dao mu komad žutoga zlata.

A kad je došao čarobnjakovoj kući, čarobnjak mu otvori, uvede ga i zapita ga: - Imaš li komad žutoga zlata? - a Zvjezdan mu reče: - Nemam. Čarobnjak ga dakle saleti, izbije, okuje ga u lance i baci ga opet u tamnicu. A sutradan doñe mu čarobnjak i reče: - Ako mi danas doneseš komad crvenoga zlata, oslobodit ću te, ali ako ga ne doneseš, ubit ću te zacijelo. Zvjezdan otišao dakle u šumu i cio je dan tražio komad crvenoga zlata, ali ga nije nigdje nalazio. A naveče sjeo i zaplakao pa kako je plakao, došao mu mali zečić. I reče mu zec: - Komad crvenoga zlata koji tražiš u spilji je za tobom. Ne plači, dakle, nego se veseli. - Kako bih ti uzvratio - klikne Zvjezdan - jer, eto, ti si meni pomogao po treći put. - Nije, nego si se ti najprije smilovao meni - reče zec i brže-bolje otrči. A Zvjezdan uñe u spilju i u najdaljem kutu nañe komad crvenoga zlata. Gurne ga u vreću i pohrli u grad. A kad ga je vidio gubavac gdje dolazi, stane nasred puta, zaviče i reče mu: - Daj mi komad crvenoga zlata jer ću umrijeti. A Zvjezdan mu se opet smiluje, dade mu komad crvenoga zlata i reče mu: - Tvoja je nevolja ljuća od moje. Ali srce mu se stezalo jer je znao kakva ga sudbina očekuje. Ali gle, kad je ulazio na gradska vrata, stražari se sa-gnuli, poklonili se njemu govoreći: - Kako nam je krasan gospodar! 93 Grañani povrvjeli za njim i uzvikali se: - Zaista, nitko na svem svijetu nije tako krasan! Tada je zaplakao Zvjezdan i rekao sebi: - Podsmije-vaju mi se podruguju se mojoj nevolji. I tolika se svjetina slegla da je zalutao s puta i stigao najzad na veliki trg na kojem je bila kraljevska palača. Na palači se otvorila vrata, a svećenici i gradski dostojanstvenici poletjeli mu u susret, smjerno mu se poklonili i rekli: - Ti si naš kralj kojega smo očekivali i sin našega kralja. A Zvjezdan im odgovori i reče: - Ja nisam kraljev sin, nego dijete siromašne prosjakinje. A čemu vi velite da sam krasan kad ja znam da sam ružan očima? Onda onaj kojemu je oklop ukrašen zlatnim cvjetovima, a na šljemu mu leži krilat lav, digne štit i zaviče: - Zašto moj gospodar veli da nije krasan? Zvjezdan pogleda i, gle, lice mu je bilo kao nekada, vratila mu se ljepota, a u očima je svojim vidio što dosad nije vidio. A svećenici i dostojanstvenici kleknuli i rekli mu: - Prorečeno je od davnine da će danas doći onaj koji će nama vladati. Uzmi dakle tu krunu i to žezlo i kraljuj nama po pravici i po milosti! Ali on im reče: - Nisam ja vrijedan jer sam zanijekao majku koja me rodila i ne mogu mirovati dok je ne nañem i ne dobijem njeno oproštenje. Pustite me dakle jer moram opet krenuti po svijetu i ne mogu ovdje za-stajati sve ako mi donesete krunu i žezlo. A kako je govorio, okrenuo se od njih prema cesti što ide gradskim vratima i, gle, u svjetini koja se slegla oko vojnika ugledao prosjakinju, majku svoju, a do nje stoji gubavac što je sjedio na cesti.

Radostan mu se uzvik izvio iz usta te on potrči k njoj, klekne, poljubi rane na majčinim nogama i polije ih suzama. Sagne glavu u prašinu, zajeca kao da mu srce puca i reče joj: - Majko, ja sam te zatajio u času svojega ponosa. Primi me u času moje poniznosti! Majko, ja sam tebi dao mržnju. Daj ti meni ljubav! Majko, ja sam otposlao tebe. Primi sada dijete svoje! 94 Ali prosjakinja mu ne odgovori ni riječi. On pruži ruke, obuhvati bijele noge gubavčeve i reče mu: - Tri puta sam ti udijelio svoje smilovanje. Reci mojoj majci neka mi progovori jedan jedini put! Ali gubavac mu ne odgovori ni riječ. Opet on zajeca i reče: - Majko, moja je muka veća, nego što mogu pretrpjeti. Oprosti mi, pa da se vratim u šumu. A prosjakinja mu položi ruku na glavu i reče mu: - Ustani! - a gubavac mu položi ruku na glavu i reče mu takoñer: - Ustani! I on ustane i pogleda ih i, gle, bili su kralj i kraljica. A kraljica mu reče: - Ovo ti je otac kojemu si pomogao. A kralj reče: - Ovo ti je majka kojoj si noge omio suzama. I oni ga zagrle i poljube, odvedu ga u palaču, obuku ga u krasnu odjeću, metnu mu krunu na glavu, a žezlo u ruku te on zavlada i postade gospodarom gradu na rijeci. Mnogu je pravicu i milost iskazao svima, zloga je čarobnjaka protjerao, drvaru je i njegovoj ženi poslao mnoge darove, a njihovu djecu uzvisio do velike časti. A nije trpio da itko bude okrutan pticama ili životinjama, nego ih je učio ljubavi i dobroti i milosrñu, siromasima je davao kruha, golima odjeće te je bio mir i bilo je obilje u zemlji. Ali nije vladao dugo, toliko se teško namučio i tako je ljut bio oganj njegove kušnje - za tri je godine umro. A onaj što ga je naslijedio vladao je jadno. 95 SRETNI VLADAR Visoko iznad grada, na visoku stupu, stajao je kip sretnoga vladara. Bio je sav pozlaćen tankim listićima čistoga zlata, oči su mu bile dva sjajna safira, a krupan crven rubin sjao mu se na balčaku. I zaista su mu se jako divili - Krasan je kao vjetrokaz - primijeti jedan gradski vijećnik koji je želio steći slavu da ima umjetničkoga ukusa - samo nije nipošto tako koristan - nadoveže jer se je pobojao da ga svijet ne bi smatrao nepraktičnim, a to on zaista nije bio. - Zašto nisi poput sretnoga vladara? - pitala je nježna majka maloga sinčića koji je plakao za Mjesecom. -Sretni vladar i ne sanja da plače za ičim. - Veselim se što ima ikoga na svijetu tko je posve sretan - mrmljao je razočarani čovjek gledajući divni kip. - Baš je kao anñeo - rekoše djeca iz sirotišta kad su izišla iz stolne crkve u skrletnim kabanicama i s čistim bijelim ovratnicima. - Otkud vi to znate? - reče učitelj matematike - nikada niste vidjeli anñela. - Ah, jesmo u našim snima - odgovoriše djeca; a učitelj matematike namrštio se i uzeo jako strogo gledati jer nije odobravao da djeca sanjaju. Jedne noći poletjela iznad grada mala lastavica. Prijateljice su joj prije šest tjedana otputovale u Egipat, ali 99

ona je zaostala jer se zaljubila u prekrasnu trsku. Srela ju je rano u proljeće kad je letjela niz rijeku za velikom žutom leptiricom i tako se zanijela za njenim vitkim stasom da je stala i uzela joj govoriti. - Bih li te ljubila? - reče lastavica koja je voljela govoriti naprečac, a trska joj se duboko poklonila. Tako je ona stala letjeti oko nje, krilima dodirivati vodu i okruživati je srebrnim valićima. To je bilo njezino udvaranje i potrajalo je cijeloga ljeta. - To je smiješna sklonost - cvrkutale su druge lastavice - trska nema novaca, a previše roñaka - i zaista je rijeka bila puna puncata trske. A kad je došla jesen, odletješe sve lastavice. Kad su odletjele, ostala ona sama i stala joj dodija-vati romantična ljubav. - Ne zna ona razgovarati - reče lastavica - i ja se bojim da nije koketa jer neprestano flertuje s vjetrom. I zaista, čim vjetar zapuše, trska se dražesno klanjala. - Priznajem da je kućevna - nastavi lasta - ali ja volim putovati, pa bi trebalo da i moja žena voli putovati. - Hoćeš li sa mnom? - zapita je naposljetku, ali trska odmahne glavom, jer toliko je bila privržena zavičaju. - Ti si se poigravala sa mnom - vikne lasta. - Ja odlazim k piramidama. Zbogom! - i ona odleti. Letjela je cio dan, a noću stigla u grad. - Kamo ću svratiti? - reče - valjda se grad pripremio. Onda opazi kip na visokom stupu. - Na taj ću kip - uzvikne - krasno je mjesto i mnogo ima svježa zraka. Spustila se dakle baš izmeñu stopala sretnoga vladara. - Ja imam zlatnu spavaću sobu - reče potiho sama sebi kad se ogledala i htjede zaspati; ali baš kad je stavila glavu pod krilo, kanula na nju krupna kap. - Čudna stvar! - klikne lasta - nema na nebu ni oblaka, zvijezde su sasvim jasne i sjajne, a ipak daždi. Zaista je strašna klima u sjevernoj Evropi. Trska je voljela kišu, ali to je bila samo njezina sebičnost. Onda kane druga kap. 100 I - Što koristi taj kip ako ne može zaštititi od kiše? -reče lasta - moram se ogledati za valjanim dimnjakom - i ona odluči odletjeti. Ali prije nego što je raskrilila krila, kanula treća kap pa lastavica pogledala gore i spazila... Ah, što je spazila? Oči sretnoga vladara bile su pune suza i suze su mu tekle niz zlatne obraze. Lice mu je na mjesečini bilo tako krasno da se mala lastavica ražalila. - Tko si ti? - zapita ona. - Ja sam sretni vladar. - Zašto onda plačeš? - zapita lastavica - sasvim si me smočio. - Dok sam živio i imao ljudsko srce - odgovori kip - nisam znao što su suze jer sam živio u dvorcu Sans--Souci* kamo je tuzi zabranjen ulaz. Po danu sam se igrao u vrtu s drugovima, a uvečer sam vodio ples u velikoj dvorani. Oko vrta je bio jako visok zid, ali ja nisam nikada zapitkivao što je za tim zidom jer sve je oko mene bilo tako krasno. Moji su me dvorani zvali sretnim vladarom i zaista sam bio sretan ako je užitak sreća. Tako sam živio i tako sam umro. A sada, kad sam mrtav, uznijeli su me ovamo

u visinu te vidim svu rugobu i svu nevolju u svojem gradu pa iako je moje srce od olova, ipak mora plakati. - Što, nije od suha zlata - reče lastavica sama sebi. Bila je preuljudna da bi glasno izustila ikakvu osobnu primjedbu. - Daleko - nastavi kip tihim zvučnim glasom - daleko u maloj uličici ima siromašna kuća. Jedan je prozor otvoren i kroz prozor vidim ženu kako sjedi za stolom. Lice joj je mršavo i jadno a ruke hrapave i crvene, sasvim izbockane od igle, jer ona je švelja. Veze ona pa-siflore** na svilenu haljinu koju će najdražesnija dvor- * Sans souci, (franc.) bez brige; naziv dvorca pruskoga kralja Fridrika II. blizu Potsdama kraj Berlina (poznat kao omiljelo boravište Voltaireovo). ** pasiflora (iz lat. pati, trpjeti + flos, floris, cvijet) biljka povijuša bijelih cvjetova, "gospodinova kruna", "Kristov cvijet" 101 ska gospoñica kraljičina obući na skorom dvorskom plesu. U kutu u sobi na postelji leži bolestan njezin mali sinčić. U groznici je i ište naranču. Majka nema ništa da mu da osim vode iz rijeke i on plače. Lasto, lasto, mala lasto, ne bi li joj ponijela rubin iz mojega balčaka? Noge su mi pričvršćene uz to podnožje i ne mogu se pomaknuti. - Očekuju me u Egiptu - reče lastavica. - Drugarice mi lete amo-tamo iznad Nila i razgovaraju s krupnim cvijećem lotosovim. Ubrzo će krenuti na noćište u grob velikoga kralja. .Kralj je tamo u svojem islikanom lijesu. Omotan je žutim platnom i balzamiran travama. Oko vrata mu je lanac od blijedozelena nefrita, a ruke su mu kao uvelo lišće. - Lasto, lasto, mala lasto - reče vladar - ne bi li ostala kod mene jednu noć da budeš glasnik moj? Dječak je tako žedan, a majka tako žalosna. - Ja baš ne volim dječake - odgovori lasta. - Ljetos sam živjela na rijeci, a dva surova dječaka, mlinarovi sinovi, neprestano su bacali za mnom kamenje. Nisu me nikada pogodili, razumije se; mi lastavice predobro letimo da bi nas pogodili, a osim toga ja sam od porodice, koja je čuvena zbog hitrine; ali ipak to dokazuje da ne znaju za poštovanje. No sretni je vladar gledao tako tužno da se mala lasta ražalostila. - Jako je studeno ovdje - reče ona - ostat ću s tobom jednu noć da ti budem glasnik. - Hvala ti, mala lasto - reče vladar. Tako je lastavica iskljucnula iz vladarova mača veliki rubin i poletjela s rubinom u kljunu preko gradskih krovova. Preletjela je toranj stolne crkve na kojem su isklesani bijeli mramorni anñeli. Preletjela je palaču i čula plesnu svirku. Krasna djevojka izišla sa svojim dragim na balkon. - Kako su divne zvijezde - reče joj dragi -i kako je divna moć ljubavi! - Nadam se da će mi haljina biti gotova na vrijeme za dvorski ples - odgovori ona - naredila sam da bude izvezena pasiflorama; ali švelje su tako polagane. 102 Preletjela lastavica rijeku i ugledala svjetiljke što vise o jarbolima na brodovima. Preletjela geto i vidjela stare Židove kako trguju i na bakrenim zdjelicama broje novac. Naposljetku stigla k siromašnoj kući i zavirila u nju. Dječak se premetao u groznici na krevetu, a majka se izmorila i zaspala. Lastavica skoči u kuću i ostavi veliki rubin na stolu kraj ženina naprstka, zatim

poleti polako oko postelje hladeći krilima dječaku čelo. -Kako me hladi - reče dječak - zacijelo mi je bolje - i on zapadne u sladak drijem. Lastavica nato odleti natrag k sretnomu vladaru i ispripovijeda mu što je uradila. - Čudno je - reče ona - ali meni je sada sasvim toplo, premda je tolika studen. - To je zato jer si učinila dobro djelo - reče vladar. I mala lasta započe misliti, a onda zaspi. Kad god je započinjala misliti, hvatao ju je san. Kad je svanuo dan, odleti lasta na rijeku i okupa se. - Neobična pojava - reče profesor ornitologije kad je prolazio mostom. - Lasta u zimi! I napisao je o tom dugo pismo lokalnomu listu. Svi su to pismo spominjali, bilo je puno riječi koje nitko nije razumijevao. - Noćas ću ja u Egipat - reče lastavica i razdraga se od te misli. Pohodila je sve javne spomenike i dugo sjedila na vrhu tornja. Kud god je dolazila, živkali su vrapci i govorili meñu sobom: - Kako ugledan stranac! - i ona se jako veselila. Kad je Mjesec izišao, odletjela lasta natrag k sretnom vladaru. - Imaš li kakvu poruku za Egipat? - dovikne mu - upravo polazim. - Lasto, lasto, mala lasto - reče vladar - ne bi li ostala sa mnom još jednu noć? - Očekuju me u Egiptu - odgovori lastavica. - Sutra će moje drugarice odletjeti k drugomu slapu. Voden--konj leži tamo pod sitinom, a na velikom granitnom prijestolju sjedi bog Memnon. Svake noći pazi on na zvijezde, a kad sine zvijezda jutarnjica, ispušta krik ra- 103 dosti, a zatim zašuti. U podne dolaze žuti lavovi piti vode na obalu. Oči im nalikuju na zelene berile, a rika im je glasnija nego rika slapa. - Lasto, lasto, mala lasto - reče vladar - daleko preko grada vidim mladića u tavanskoj sobici. Nagnuo se nad stol prekriven papirima, a u čaši kraj njega kita je uvelih ljubičica. Kosa mu je smeña i kuštrava, usne rumene kao mogranj, a oči krupne i sanjarske. Nastoji svršiti dramu kazališnomu ravnatelju, ali mu je pre-hladno i ne može dalje pisati. Nema ognja u peći, a od gladi je iznemogao. - Ostat ću još jednu noć s tobom - reče lastavica u koje je zbilja bilo dobro srce. - Bih li mu odnijela koji rubin? - Jao, nemam više rubina - reče vladar - preostale su mi jedino još oči. Oči su mi od rijetkih safira koji su doneseni iz Indije prije tisuću godina. Iskljucni mi jedno oko i odnesi mu ga. On će ga prodati draguljaru te će kupiti hrane i drva i dovršiti svoju dramu. - Dragi vladaru - reče lastavica - ne mogu to učiniti - i ona zaplače. - Lasto, lasto, mala lasto - reče vladar - učini kako ti nalažem. Lastavica iskljucne dakle vladaru oko i poleti k studentovoj tavanskoj sobici. Prilično je lako bilo ući jer je u krovu bila rupa. Kroz rupu projuri lastavica i uñe u sobu. Mladić je bio zakrio rukama lice i nije čuo lepr-šanje ptičjih krila, a kad je digao pogled, našao krasan safir gdje leži na uvelim ljubičicama. - Počinju me cijeniti - kliknuo on - to je od nekoga velikoga obožavatelja. Sada mogu dovršiti svoju dramu - i sav je bio sretan.

Sutradan je lasta odletjela u luku. Sjela na jarbol na veliku brodu i motrila mornare kako uzetima izvlače sanduke iz brodske nutrine. - Drži, hej! - uzvikivali su kad god se koji sanduk uzdigne. - Ja ću u Egipat - zaviče lastavica, ali nitko nije pazio na nju, a kad je izišao Mjesec, odleti ona natrag k sretnomu vladaru. 104 - Došla sam se oprostiti s tobom - dovikne mu. - Lasto, lasto, mala lasto - reče vladar - ne bi li ostala sa mnom još jednu noć? - Zima je - odgovori lastavica - i brzo će napadati ledeni snijeg. U Egiptu grije sunce zelene palme, a krokodili leže u mulju i tromo se obaziru. Moje drugarice grade gnijezdo u hramu u Baalbeku, a rumeni i bijeli golubovi motre ih i guču. Dragi vladaru, moram otići od tebe, ali te neću nikada zaboraviti, a na proljeće ću ti donijeti dva krasna dragulja umjesto ovih koje si poklonio. Rubin će biti crveniji od crvene ruže, a safir će se modriti kao pučina morska. - Dolje na trgu - reče sretni vladar - stoji mala prodavačica šibica. Ispustila je šibice u jarak pa su se sve pokvarile. Otac će je istući ako ne donese kući novaca te ona plače. Nema ni cipela ni čarapa i gologlava je. Iskljucni mi drugo oko i daj njoj ga pa je otac neće tući. - Ostat ću s tobom još jednu noć - reče lastavica -ali ti ne mogu iskljucnuti oko, sasvim ćeš oslijepjeti. - Lasto, lasto, mala lasto - reče vladar - učini kako ti nalažem. Iskljucnula ona dakle i drugo oko vladaru i poletjela s njim. Doletjela prodavačici šibica i ispustila joj dragulj na ruku. - Krasno staklence - zaviknula djevojčica i smijući se potrčala kući. Lastavica se zatim vrati vladaru. - Sada si slijep -reče mu - ostat ću dakle uz tebe zauvijek. - Nećeš, mala lasto - reče vladar - moraš krenuti u Egipat. - Ostat ću s tobom zauvijek - reče lastavica i zaspi do vladarovih nogu. Svega sutrašnjega dana sjedila je vladaru na ramenu i pripovijedala mu zgode o onome što je vidjela po tuñim zemljama. Pripovijedala mu je o crvenim ibisima što u dugim nizovima stoje na nilskim obalama i kljunom hvataju zlatne ribe; o sfingi koja je stara kao i svijet i živi u pustinji i zna sve; o trgovcima što polako putuju uz svoje deve i nose u ruci jantarne brojanice; o kralju Mjesečevih planina koji je crn kao ebanovina i 105 klanja se golemu kristalu; o velikoj zelenoj zmiji što spava na palmi i ima dvadeset svećenika koji ju hrane medenjacima; i o patuljcima što po veliku jezeru plove na velikim plosnatim listovima i neprestano vojuju s leptirima. - Draga mala lasto - reče vladar - ti mi pričaš divote, ali divnija je od svega patnja muškaraca i žena. Nijedna tajna nije tako velika kao nevolja. Preleti mojim gradom, mala lasto, i ispripovijedaj mi što vidiš. Preletjela dakle lastavica velikim gradom i vidjela bogataše kako se vesele u svojim krasnim domovima, a prosjaci sjede pred vratima. Poletjela po mračnim ulicama i vidjela blijeda lica gladne djece što ravnodušno gledaju na crne ulice. Pod mostom leže dva mala dječaka i zagrlila se da se ugriju. - Kako smo gladni! - vele oni. - Ne smijete ovdje ležati - doviknuo im stražar i oni krenuli na kišu. Potom poleti lastavica natrag i ispripovijeda vladaru što je vidjela.

- Pokriven sam finim zlatom - reče vladar - skini ga s mene list po list i daj ga mojoj sirotinji; živi uvijek misle da ih zlato može usrećiti. Lastavica iskljuca suho zlato, list po list, dok nije sretni vladar osvanuo tmuran i siv. List po list suha zlata nosila je sirotinji te se djeci zarumenjela lica i djeca se stala smijati i plesati po ulici. - Sada imamo kruha! - vikala su djeca. Onda navalio snijeg, a nakon snijega mraz. Ulice se učinile kao da su od srebra, tako su se sjale i blistale; duge se ledenice poput kristalnih bodeža objesile po kućnim strehama, sav je svijet hodao u bundama, a mali dječaci ponaticali crvene kapice i klizali se po ledu. Sirotoj maloj lasti sve je bilo studenije i studenije, ali nije htjela ostaviti vladara, previše ga je voljela. Kupila je mrve pred pekarovim vratima kad pekar ne bi gledao i nastojala se ugrijati lepršajući krilima. 106 Ali naposljetku je razabrala da će umrijeti. Smogla je još toliko snage da još jednom uzleti vladaru na rame. - Zbogom, dragi vladaru! - promrmlja - hoćeš li mi dopustiti da ti poljubim ruku? - Veselim se što ćeš napokon u Egipat, mala lasto - reče vladar - predugo si se zadržala ovdje; ali moraš mi poljubiti usne jer ja te ljubim. - Neću ja u Egipat - reče lastavica. - Ja ću u dom smrti. Smrt i san sestra su i brat, zar ne? I ona poljubi sretnomu vladaru usne i sruši se mrtva pred njegove noge. U taj tren zazvoni u kipu čudan prasak, kao da se nešto slomilo. A to je olovno srce prepuklo napola. Bio je zacijelo strahovito ljut mraz. Sutradan u rano jutro načelnik se s gradskim vijećnicima šetao dolje po trgu. Kad su prolazili kraj stupa, pogleda on kip i reče: - Bože mili, kako je jadan sretni vladar! - I zaista je jadan! - uzviknu gradski vijećnici koji su se svagda slagali s načelnikom pa i oni pogledali. - Rubin mu je ispao iz mača; oči su mu nestale i nije više zlatan - reče načelnik - zaista je jedva bolji od prosjaka! - Jedva je bolji od prosjaka - rekoše gradski vijećnici. - A tu mu je do nogu mrtva ptica! - nastavi načelnik. - Moramo zbilja izdati proglas da se pticama ne dopušta skapavati ovdje. A gradski pisar zabilježi tu napomenu. Tako su srušili kip sretnoga vladara. - Kad nije više lijep, ne koristi više - rekao profesor umjetnosti na sveučilištu. Onda rastopili kip u talionici, a načelnik sazvao skupštinu da se odluči što bi se učinilo s metalom. -Mora biti kakav drugi kip, razumije se - reče on - pa neka bude moj. - Moj - odvrati svaki gradski vijećnik i oni se posvañali. Kad sam ih posljednji put čuo, još su se svañali. 107 - Čudna stvar! - reče radnički nadglednik u lijevao-nici. - To prepuklo olovno srce neće da se rastopi u talionici. Moramo ga baciti. Tako su ga bacili na smetište gdje je ležala i mrtva lastavica. - Donesi mi dvije najdragocjenije stvari što su u gradu - reče Bog jednom svojem anñelu; a anñeo mu donese olovno srce i mrtvu pticu. - Pravo si odabrao - reče Bog - jer u mojem raju ta će mala ptica pjevati na sve vijeke, a u mojem zlatnom gradu zauvijek će me hvaliti sretni vladar.

T SLAVUJ I RUŽA 108 Rekla mi je da će plesati sa mnom ako joj donesem crvenih ruža - kliknuo student - ali u svem mojem vrtu nema crvene ruže. Iz svojega gnijezda na hrastu ljutiku čuo ga slavuj i izvirio izmeñu lišća i čudio se. - Nema crvene ruže u svem mojem vrtu! - uzvikivao i krasne mu se oči napunile suzama. - Ah, do kakvih sitnica stoji sreća! Pročitao sam sve što su napisali mudraci i znam filozofiji sve' tajne, ali mi je život bijedan jer mi nedostaje crvena ruža. - Evo napokon vjerna ljubavnika - reče slavuj -Noć po noć pjevao sam o njemu, iako ga nisam znao: noć po noć pričao sam njegovu zgodu zvijezdama, a sada ga vidim. Kosa mu je tamna kao zumbulov cvijet, a usne mu rumene kao ruža koju želi; ali lice mu je od ljubavi poblijedjelo kao bjelokost i jad mu se ubilježio na čelu. - Sutra uvečer prireñuje vladar ples - mrmljao je mladi student - a moja će ljubav biti na plesu. Ako joj donesem crvenu ružu, plesat će sa mnom sve do jutra. Ako joj donesem crvenu ružu, držat ću je u zagrljaju i ona će mi nasloniti glavu na rame, i stezat ću ruku njezinu u svojoj. Ali nema crvene ruže u mojem vrtu, pa ću sjediti sam a ona će proći mimo mene. Neće ni mariti za mene i srce će mi pući. - To je zaista pravi ljubavnik - reče slavuj. - 0 čemu ja pjevam, to on trpi: što je meni radost, njemu je jad. 111 Ljubav je zaista divota. Vrednija je od smaragda i skupocjenija od finih opala. Biser i mogranj ne mogu je kupiti niti se prodaje na tržištu. Ne stječu je trgovci niti se može zamijeniti na vagi za zlato. - Glazbenici će sjediti na svojoj galeriji - reče mladi student - i svirat će na svojim instrumentima, a moja će ljubav plesati uz glas harfe i gusala. Plesat će tako lako da se nogama neće dodirivati poda, a dvorani će se u šarenim haljinama zgrtati oko nje. Ali sa mnom neće plesati jer nemam crvenu ružu da joj dam - i on se bacio u travu, pokrio lice rukama i zaplakao. - Zašto on plače? - zapita mali zeleni gušter kad je protrčao kraj njega, a rep napeo uvis. - Zbilja, zašto? - reče leptir koji je lepršao za sunčanom zrakom. - Zbilja, zašto? - šapne svojemu susjedu tratinčica nježnim, tihim glasom. - Plače zbog crvene ruže - reče slavuj. - Zbog crvene ruže! - zaviču oni - jako je smiješno! A mali gUšterčić, koji je bio cinik, nasmije se na sav glas. Ali slavuj je razumio tr ,<nu studentova jada te je šuteći sjedio na hrastu i pr< /mšljao o tajnoj ljubavi. Odjednom on raširi smeña krila za let i ustrijemi se u zrak. Proleti gajem kao sjena i kao sjena proleti vrtom. Usred tratine stajala je krasna ruža pa kad ju je slavuj spazio, poleti k njoj i spusti joj se na grančicu. - Daj mi crvenu ružu - dovikne joj - a ja ću ti otpjevati svoju najslañu pjesmu. No ruža odmahne glavom.

- Moje su ruže bijele - odgovori ona - bijele kao pjena morska i bjelje nego snijeg na planini. Ali otiñi mojoj sestri koja se plete oko staroga sunčanika i možda će ti ona dati što ti želiš. Odleti slavuj k ruži što se plete oko staroga sunčanika. - Daj mi crvenu ružu - dovikne joj a ja ću ti otpjevati svoju najslañu pjesmu. 112 Ali ruža odmahne glavom. - Moje su ruže žute - odgovori ona - žute kao kosa morske vile što sjedi na jantarovu prijestolju i žuće nego sunovrat što cvate na livadi dok je kosac ne pokosi. Ali otiñi mojoj sestri koja raste pod studentovim prozorom i možda će ti ona dati što želiš. Odleti slavuj k ruži što raste pod studentovim prozorom. - Daj mi crvenu ružu - dovikne joj - a ja ću ti otpjevati svoju najslañu pjesmu. Ali ruža odmahne glavom. - Moje su ruže crvene - odgovori ona - crvene kao golubove noge i crvenije nego silni koralj što se vije po oceanskoj spilji. Ali zima je sledila moje žile, mraz je op-rljio moje pupoljke, bura je slomila moje grančice i ja neću imati ruža cijele ove godine. - Samo jednu jedinu crvenu ružu želim ja - uzvikne slavuj - jednu jedinu crvenu ružu! Zar nema nikakav način kako bih je dobio? - Ima način - odgovori ruža - ali je tako strahovit te se ne usuñujem da ti ga kažem. - Reci mi - reče slavuj - ja se ne plašim. - Ako želiš crvenu ružu - reče ruža - moraš je stvoriti pjesmom po mjesečini i obojiti je krvlju iz svojega srca. Moraš prsa nabosti na trn i pjevati mi. Cijele cjelcate noći moraš mi pjevati, a trn ti se mora zabadati u srce, tvoja živa krv mora teći u moje žile da postane mojom. - Smrt je velika cijena za crvenu ružu - reče slavuj - a život je svakomu jako drag. Radost je sjediti u zelenoj šumi, motriti Sunce u zlatnim kolima i gledati Mjesec u bisernim kolima. Sladak je glogov miris, slatki su zvončići što se kriju u dolini i crnica što cvate na brijegu. Ali ljubav je bolja nego život, a što je ptičje srce prema ljudskome srcu? Raskrilio on smeña svoja krila za let i uzvio se u zrak. Preletio vrtom kao sjena i kao sjena projurio gajem. - Slavuj i ruža 113 Mladi je student još ležao u travi gdje ga je slavuj ostavio i još mu se nisu bile osušile suze u krasnim očima. - Veseli se - dovikne mu slavuj - veseli se, dobit ćeš svoju crvenu ružu. Stvorit ću je pjesmom na mjesečini i obojit ću je krvlju iz srca svojega. Za uzvrat tražim jedino da budeš vjeran ljubavnik jer ljubav je mudrija od filozofije, koliko god bila filozofija mudra, i moćnija od vlasti, koliko god vlast bila moćna. Krilima joj je boja kao plamen, a plamene je boje tijelo njeno. Usne su joj slatke kao med, a dah joj je kao tamjan. Student pogleda iz trave i oslušne, ali nije razumio što mu slavuj veli jer je znao jedino ono što piše u knjigama. No hrast je razumio i rastužio se jer je jako volio maloga slavuja koji je sagradio gnijezdo u njegovim granama.

- Otpjevaj mi posljednju pjesmu - šapne mu - ostat ću sam samcat kad tebe ne bude. Tako je slavuj otpjevao hrastu pjesmu i glas mu je bio kao voda što klokoće iz srebrna vrča. Kad je on otpjevao pjesmu svoju, ustane student i izvadi iz džepa bilježnicu i olovku. - On ima formu - govorio je sam sebi, odlazeći gajem - to mu se ne može poreći, ali ima li čuvstva? Čini mi se da nema. Zaista je poput većine umjetnika; sasvim je stil, a nema nikakve iskrenosti. Ne bi se žrtvovao za druge. Misli jedino na glazbu, a svak zna da su umjetnosti sebične. Ali mora se priznati da ima u glasu nekih krasnih zvukova. Žalost je što ti zvuči ne kazuju ništa i nisu od nikakve praktične koristi. I ode u svoju sobu, legne na svoj slamnati krevetac i stane misliti o ljubavi; a nakon časka zaspi. A kad je Mjesec zasjao na nebu, odleti slavuj k ruži i nabode prsa na trn. Cijele cjelcate noći pjevao je grudi nabodenih na trn, a hladni kristalni Mjesec nagnuo se i slušao. Cijele je noći pjevao slavuj, a trn mu se zabadao sve dublje i dublje u grudi i živa mu je krv istjecala. 114 Pjevao je najprije kako se ljubav rodi u srcu mladića i djevojke. A navrh ruže procvjetala je divna ruža, latica za laticom redala se kao što se pjesma redala za pjesmom. Bila je isprva blijeda kao magla nad rijekom, blijeda kao prvo jutro i srebrna poput krila zorinih. Kao sjena ružina u srebrnu zrcalu, kao sjena ražina u ribnjaku, takva je bila ruža što je procvala na najvišoj grančici. Ali ružino stablo dovikne slavuju neka se jače pritisne uz trn. - Pritisni jače, mali slavuju - doviknulo mu ružino stablo - jer će svanuti dan dok još nije dokončana ruža. Slavuj pritisne jače uz trn, a sve glasnije i glasnije orila mu je pjesma jer je pjevao kako se raña strast u duši muškarčevoj i djevojčinoj. A nježna rumen sunula u ružine latice, kao rumen na mladoženjinu licu kad nevjesti poljubi usta. Ali trn se još nije bio žabo u srce i ružino je srce bilo još bijelo jer jedino krv iz slavujeva srca može zacrveniti ružino srce. A stablo dovikne slavuju neka pritisne jače na trn. - Pritisni jače, mali slavuju - doviknulo mu stablo - jer će svanuti dan prije no što je dokončana ruža. Pritisnuo slavuj jače na trn i trn mu dopro do srca i ljuta ga bol probola. Gorka je, gorka bila bol, a sve uznositija i uznositija bila je njegova pjesma jer je pjevao o ljubavi što se usavršuje u srcu, što ne umire u grobu. A divna se ruža zarumenila kao rumen na istočnom nebu. Crvenio se rub laticama, a kao rubin crvenjelo se srce. Ali slavuju je sve slabio glas i krilašca mu lepršala, a oči se zamaglile. Pjesma mu je slabila te slabila i on je osjećao da mu nešto guši grlo. A zatim ispjeva posljednji pjev. Bijeli ga je Mjesec čuo te zaboravio na svanuće i zastao na nebu. Crvena ga je ruža čula, sva zadrhtala od zanosa i rastvorila latice hladnomu jutarnjemu vjetriću. Jeka ga je odnijela u svoju purpurnu spilju u brdima i probudila ovčare iz 115 I I ! sna. Preletio je preko trske kraj rijeke i ona je javila moru glas.

- Gledaj, gledaj! - uzvikne ružino stablo - ruža je sada savršena - ali slavuj mu nije odgovorio jer je ležao mrtav u visokoj travi, s trnom u srcu. A o podne otvorio student prozor i pogledao - Divna li slučaja! - uzviknuo - evo crvene ruže! Otkad živim, nikad nisam vidio ovakvu ružu. Tako je krasna da zacijelo ima dugačko latinsko ime - i on se nagnuo i otrgnuo je. Nataknuo zatim šešir i pohrlio k profesorovoj kući s ružom u ruci. Profesorova je kći sjedila na vratima i motala na vi-tao modru svilu, a pseto joj ležalo do nogu. - Rekli ste da ćete plesati sa mnom ako vam donesem crvenu ružu - reče student. - Evo najcrvenije ruže na svijetu. Večeras ćete je nositi kraj srca, a kad budemo plesali, pričat će vam ona kako vas ljubim. Ali djevojka se namršti. - Bojim se da mi neće pristajati uz haljinu - odgovori ona - osim toga, kancelarov mi je nećak poslao pravih dragulja, a svatko zna da su dragulji vredniji nego cvijeće. - Kunem se doista, vi ste jako nezahvalni - reče student zlovoljan i baci ružu na cestu gdje je pala u jarak i kola je pregazila kotačem. - Nezahvalna! - reče djevojka. - Reći ću vam nešto, vi ste jako surovi; a napokon, tko ste vi? Samo student. Mislim da vi nemate ni srebrne kopče na cipelama kao što ih ima kancelarov nećak - i ona ustade i ode u kuću. - Kako je ljubav glupa - reče student odlazeći. -Nije ni napola toliko korisna kao logika jer ne dokazuje ništa i uvijek kazuje ono što se ne zbiva i navodi te da vjeruješ što nije istina. Zaista je sasvim nepraktična, a kako je u naše doba glavno biti praktičan, vratit ću se ja k filozofiji i učit ću metafiziku. Vratio se dakle u svoju sobu, izvadio veliku prasnu knjižurinu i uzeo čitati. 116 SEBIČNI DIV I Svaki dan poslije podne, kad su se vraćala iz škole, odlazila su djeca i igrala se u divovu vrtu. Bio je to velik, lijep vrt, s mekom, zelenom travom. Pogdjegdje u travi raslo je krasno cvijeće poput zvijezda, a bilo je tu dvanaest bresaka koje su se s proljeća rascvjetavale nježnim cvjetovima rumene i biserne boje, a u jesen rodile bogatim plodom. Ptice su sjedile na drveću i tako slatko pjevale da su djeca zastajala u igri i slušala ih. - Što smo mi sretni ovdje! - dovikivala su jedno drugome. Jednoga se dana vratio div. Bio je u pohodu kod prijatelja svojega ljudoždera i proživio s njim sedam godina. Kad je proteklo sedam godina, bio je izgovorio sve što mu je imao reći, jer nije im bio silan razgovor, pa je odlučio da se vrati u svoj dvor. Kad je stigao, spazi djecu kako se igraju u vrtu. - Što vi tu radite? - zavikne im jako otresitim glasom i djeca pobjegnu. - Moj vrt moj je vrt - reče div - svatko to razabire, a ja ne dopuštam nikome da se igra u mojem vrtu osim mene samoga. Tako je digao uokolo visok zid i metnuo ploču s opomenom: PREKRŠITELJI BIT ĆE KAŽNJENI. 119 Bio je on jako sebičan div. Sirota se djeca nisu sada imala gdje igrati. Pokušali su se igrati na cesti, ali cesta je bila vrlo prašna i puna tvrda kamenja, a to im se nije mililo. Kad im se

svrši škola, obilazili su oko visokoga zida i razgovarali o krasnom vrtu za zidom. - Što smo bili sretni tamo - govorili su jedan drugome. Onda svanulo proljeće i sav se kraj prekrio sitnim cvijećem i sitnim pticama. Jedino u vrtu sebičnoga diva bila je svejednako zima. Ptice nisu marile da pjevaju u vrtu kad u njem nema djece, a drveće zaboravilo cvasti. Jednom provirio iz trave krasan cvijet, ali kad je opazio ploču s opomenom, rastužio se zbog djece i opet šmugnuo natrag u zemlju te zaspao. Jedini kojima je prijalo bili su snijeg i mraz. - Proljeće je zaboravilo na ovaj vrt - klicali su - mi ćemo dakle živjeti ovdje cijele godine. Snijeg prekrio travu velikim svojim bijelim pokrovom, a mraz posrebrio sve drveće. Onda pozvaše vjetar sjevernjak da se nastani s njima i on je došao. Umotao se u krzno, rikao cio dan po vrtu i otpirivao dimnjake. - To je divno mjesto - reče on - moramo pozvati tuču da nas pohodi. Tako je došla tuča. Svaki je dan tri sata treskala u krov na dvoru dok nije porazbijala škriljeve pločice, a zatim je oblijetala oko vrta koliko god je brzo mogla. Bila je u sivoj odjeći a ledena daha. - Ne razumijem zašto proljeće ovako kasni - reče sebični div sjedeći kraj prozora i gledajući svoj hladni bijeli vrt; - nadam se, promijenit će se vrijeme. Ali nije bilo proljeća, pa ni ljeta. Jesen je urodila u svakom vrtu zlatnim plodom, ali nije urodila u divovu vrtu. - On je presebičan - govorila je jesen. Tu je dakle uvijek bila zima, pa su vjetar sjevernjak i tuča i mraz i snijeg obigravali izmeñu drveća. Jednoga je jutra div ležao budan u krevetu pa začuo neku ljupku svirku. Zvučala mu je u ušima tako slatko te je pomislio da prolaze kraljevi glazbenici. A zapravo 120 je samo mala konopljarka pjevala pod prozorom, ali div već odavno nije čuo ptičju pjesmu u svojem vrtu i učinilo mu se da je to najkrasnija svirka na svijetu. Tuča prestala obigravati iznad njegove glave, vjetar se sjevernjak okanio rike, a kroz otvoreni prozor zami-risao divan miris. - Mislim da napokon sviće proljeće - reče div te skoči iz kreveta i pogleda kroz prozor. Što je vidio? Vidio je najljepši prizor. Kroz malu rupu u zidu ušuljala se djeca i sjede na granama drveća. Na svakom dr-vetu vidi malo dijete. A drveće se toliko veseli što su mu se vratila djeca da se osulo cvijećem i milo se uz-mahalo granama iznad dječjih glava. Ptice lete i cvrkuću blaženo, a cvijeće izviruje iz zelene trave i smije se. Bio je dražestan prizor, a samo je u jednom kutu još zimovala zima. Bio je to najdalji kut u vrtu, a tamo je stajao malen dječak. Toliko je malešan bio da se nije mogao popeti na granu, nego je obilazio oko drveta i gorko plakao. Bijedno je drvo sveudilj bilo pokriveno mrazom i snijegom, a sjevernjak je puhao i rikao iznad njega. - Penji se, mališu - reče drvo i sagne svoje grane koliko god je moglo, ali dječak je bio premalen. A divu se razblažilo srce kad je to vidio. - Što sam bio sebičan! - reče on - sada znam zašto proljeće nije htjelo osvanuti. Dići ću bijednoga mališana na vršak na drvetu, a onda ću srušiti zid i moj će vrt biti dječje igralište do vijeka. Zaista se jako rastužio zbog onog što je uradio. Odšuljao se dakle dolje, otvorio tihano vrata i otišao u vrt. Ali kad su ga djeca spazila, uplašila se tako da su pobjegla i u vrtu nastala opet zima. Jedino mališan nije utekao jer su mu oči bile pune suza i nije vidio da div dolazi. A div

se prokrao njemu iza leña, prihvatio ga nježno na ruku i popeo ga na drvo. A drvo se odmah rascvalo, ptice došle i zapjevale na drvetu, a mališan raširio ruke, ogrlio diva i poljubio ga. A druga djeca, kad vidješe da div nije više opak, dohrlila natrag, a s njima 121 došlo i proljeće - To je sada vaš vrt, mala dječice - reče div te uze veliku sjekiru i sruši zid. A kad je svijet u dvanaest sati odlazio na trg, vidio je diva kako se igra s djecom u najkrasnijem vrtu što su ga ikada vidjeli. Cio dan su se igrali, a uvečer došli k divu i zaželjeli mu laku noć. - Ali gdje vam je vaš mali drug? - reče on - onaj dječak što sam ga popeo na drvo. Div ga je volio jer ga je dječak poljubio. - Ne znamo - odgovoriše djeca - otišao je. - Morate mu reći neka sutra zacijelo doñe - reče div. Ali djeca mu rekoše da ne znaju gdje on stanuje, a nikada ga prije nisu vidjeli; i div se jako ražalosti. Svako poslije podne, kad završi škola, dolazila su djeca i igrala se s divom. Ali nije se više javljao onaj mališan, kojega je div volio. Bio je jako prijazan svoj djeci, no ginuo je za svojim najboljim malim prijateljem i često je govorio o njemu. - Što bih ga volio vidjeti! - znao je govoriti. Protekoše godine, a div je jako ostario i oslabio. Nije se više mogao igrati s djecom, nego je sjedio u velikom naslonjaču, gledao djecu kako se igraju i divio se svojemu vrtu. - Imam mnogo krasna cvijeća - govorio je - ali djeca su meñu svim cvijećem najkrasnija. Jednoga zimskoga jutra, kad se oblačio, pogledao na prozor. Nije sada mrzio zimu jer je znao da to samo proljeće sniva, a cvijeće otpočiva. Odjednom on u čudu protare oči pa gleda te gleda. Zaista je bio divan prizor. U najdaljem kutu u vrtu osu-lo se jedno drvo ljupkim blijedim cvjetovima. Grane su mu sasvim zlatne, s grana mu vise srebrni plodovi, a pod drvetom stoji mališan, kojega on voli. Sav radostan strci div dolje u vrt. Pohrli travom i priñe djetetu, a kad mu je pristupio, zacrvenjelo mu se lice od gnjeva i on reče: - Tko se usudio raniti te? Jer na djetinjim su dlanovima bili bilježi dvaju čavala, a bilježi dvaju čavala bili su na malim nožicama. 122 - Tko se usudio raniti tebe? - zaviče div - reci mi da trgnem svoj veliki mač i da ga ubijem. - Ne! - odgovori dijete; - to su rane od ljubavi. - Tko si ti? - zapita div i silan ga strah zaokupi i on klekne pred dijete. A dijete se osmjehne divu i reče mu: - Ti si mi dopustio jednom da se igram u tvojem vrtu; danas ćeš ti sa mnom u moj vrt, u raj. A kad su poslije podne dotrčala djeca, nañoše diva gdje mrtav leži pod drvetom, sav pokriven bijelim cvjetovima. 123 ODANI PRIJATELJ Jednoga je jutra stari voluhar* promolio glavu iz rupe. Imao je sjajne biserne oči i krute sijede brke, a rep mu je bio kao dugačak komad crna kaučuka. Male su patkice plivale po ribnjaku baš kao jato žutih kanarinaca a majka njihova,

koja je bila sva bijela sa sasvim crvenim nogama, trudila se da ih nauči kako će u vodi stajati na glavi. - Nikada nećete pristajati u otmjeno društvo ako ne budete znali stajati na glavi - govorila im je neprestano i sve im je pokazivala kako se to radi. Ali male patkice nisu pazile na nju. Bile su tako mlade da nisu znale kolika je korist pristajati u društvo. - Kako su to neposlušna djeca! - zaviče stari voluhar - zaista zaslužuju da budu potopljena. - Nipošto - odgovori patka - svatko mora jednom početi, a roditelji treba da budu nadasve strpljivi. - Ah, ja ne znam roditeljske osjećaje - reče voluhar - ja nemam obitelji. Nisam se nikada ženio, a i ne kanim se ženiti. Ljubav možda i valja na svoj način, ali prijateljstvo je mnogo uzvišenije. Ne znam zaista ništa na svijetu što bi plemenitije i rjeñe bilo nego odano prijateljstvo. * voluhar, vrst glodavca, vodeni štakor 127 - A što sudiš ti, molim te, o dužnostima odana prijatelja? - zapita konopljarka koja je u blizini sjedila na vrbi i čula taj razgovor. - Da, to bih i ja voljela znati, reče patka te otpliva na kraj ribnjaka i stane na glavu da svojoj djeci pokaže dobar primjer. - To je glupo pitanje! - zaviče voluhar. - Odan prijatelj treba vazda da mi bude odan, razumije se. - A što bi ti da uzvraćaš? - zapita mala ptičica te se uzvije na srebrnu grančicu i zaleprša krilašcima. - Ja te ne razumijem - odgovori voluhar. - Ispripovijedat ću vam o tom jednu zgodu - reče konopljarka. - Je li ta zgoda o meni? - zapita voluhar. - Ako jest, slušat ću jer ja silno ginem za pričama. - Može se odnositi na tebe - odgovori konopljarka te sleti, spusti se na obalu i uze pripovijedati pripovijest o odanom prijatelju. - Bio vam je nekada - reče konopljarka - valjan momak po imenu Hans. - Je li bio jako ugledan? - zapita voluhar. - Nije - odogovori konopljarka - ne bih rekla da je ikako bio ugledan, osim po svojem blagom srcu i po neobično okruglom, dobroćudnom licu. Živio je sam samcat u siromašnom kućerku i radio svaki dan u svojem vrtu. U svem kraju nije bilo vrta koji bi bio lijep kao njegov. Tu su rasli klinčići i ljubičice i rusomače i zlatice. Tu su bile damastne ruže i žute ruže, mrazove sestrice, i zlatne, grimizne i bijele maćuhice. Pakujac i režuha, mažuranka i bosiljak, jaglac i perunika, sunovrat i vrtni klinčić cvali su i cvjetali redom, kako kojemu bude mjesec, jedan je cvijet dolazio za drugim, tako da je uvijek bilo divota da ih gledaš i ugodnih mirisa da ih mirišeš. - Mali je Hans imao svu silu prijatelja, ali najodaniji mu je prijatelj bio veliki Hugh mlinar. I zaista je bogati mlinar toliko bio odan malomu Hansu te se svaki put kad mu je prolazio kraj vrta naginjao preko zida da na- 128 trga kitu cvijeća ili šaku mirisavih biljaka ili da natrpa džepove šljivama i trešnjama ako je doba voću.

- 'Pravim prijateljima sve treba da je zajedničko', običavao je govoriti mlinar, a mali je Hans klimao glavom i smješkao se i jako se ponosio što ima prijatelja tako plemenitih misli. - Gdjekada su doduše susjedi sudili da je čudno što bogati mlinar ništa ne uzvraća malomu Hansu, premda ima na tavanu u svojem mlinu sto vreća brašna i šest krava muzara, i veliko stado vunatih ovaca; ali Hans nije razbijao o tom glavu i nije mu bilo veće slasti, nego slušati divne riječi što ih je mlinar znao govoriti o nesebičnosti pravoga prijateljstva. - Tako je mali Hans radio te radio u svojem vrtu. Za proljeća, ljeta i jeseni bio je sav sretan, ali kad bi nastala zima i on nije imao voća ili cvijeća da ih nosi na trg, morila ga je čestito i zima i glad i često je lijegao bez večere, samo s nekoliko suhih krušaka ili nešto tvrdih oraha. Zimi je i bio sam samcat jer mlinar mu nije nikada dolazio u posjet. - 'Ne valja da odlazim k malomu Hansu dok je snijeg', znao je mlinar govoriti svojoj ženi, jer kad je tko u nevolji, treba da ga ostaviš sama i da mu ne dodijavaš posjetama. Tako barem ja sudim o prijateljstvu, a znam pouzdano da pravo sudim. Počekat ću dakle dok ne svane proljeće, a onda ću ga pohoditi i on će mi moći dati veliku košaru punu jaglaca i to će ga razblažiti.' - 'Ti se zaista jako brineš za druge', odgovori mu žena, a sjedila je u svojem udobnom naslonjaču uz toplu vatru od borovine, jako se brineš zaista. Prava je slast slušati te kad govoriš o prijateljstvu. Uvjerena sam da ni sam pop ne bi znao kazivati ovakvih krasnih stvari kao ti, iako on stanuje u trokatnoj kući i ima na malom prstu zlatan prsten.' - 'Ali zar mi ne bismo mogli pozvati maloga Hansa?', reče najmlañi sin mlinarov. 'Ako je mali Hans u nevolji, ja ću mu dati polovicu svoje juhe i pokazat ću mu svoje bijele kuniće.' 9 - Slavuj i ruža 129 - 'Što si ti glup dječak!', zaviče mlinar, 'zaista ne znam kakva je korist što te šaljem u školu. Čini mi se da ništa ne učiš. No da mali Hans doñe ovamo te vidi našu toplu vatru i našu dobru večeru i naše veliko bure crvena vina, uzeo bi zavidjeti, a zavist je najstrašnija stvar i kvari svačiju narav. Ja ni za što ne dopuštam da se Hansu pokvari narav. Ja sam njegov najbolji prijatelj, pa ću uvijek paziti na njega i nastojati da on ne zapadne ni u kakvu napast. Osim toga, kad bi Hans došao ovamo, možda bi mi zaiskao štogod brašna na zajam, a ja to ne bih mogao učiniti. Brašno je jedno, a prijateljstvo drugo i to ne treba miješati. Te se riječi različito sriču i znače različite stvari. Svatko to vidi.' - 'Kako ti valjano govoriš!', reče mlinarova žena i natoči si veliku čašu toploga piva, 'ja sam zaista pospana. Baš je kao u crkvi.' - 'Mnogi ljudi rade valjano', odgovori mlinar, 'ali jako malo ljudi govori valjano, a to dokazuje da je mnogo teže govoriti, a i mnogo je odličnije' i on pogleda oštro preko stola maloga svojega sinčića koji se tako zastidio te je oborio glavu, sav se zacrvenio i stao plakati u čaj. Ali bio je tako mlad da mu morate oprostiti. - Je li to konac pripovijesti? - zapita voluhar. - Nipošto - odgovori konopljarka - to je početak. - Onda si ti sasvim zaostala za vremenom reče voluhar. - Svaki valjani pripovjedač započinje danas od svršetka, onda se laća početka i završava sredinom. To je nova metoda. Sve sam to čuo onomad od nekoga kritičara koji

se je s jednim mladićem šetao oko ribnjaka. Govorio je o tom potanko, a ja sam uvjeren da je pravo govorio jer je imao modre naočare i ćelavu glavu, a svaki put kad bi mu mladić rekao štogod, odgovarao je: 'Koješta!' Ali, molim te, nastavi svoju pripovijest. Ja silno volim toga mlinara. U mene samoga ima sva sila krasnih čustava pa je meñu nama velika simpatija. - Dobro dakle - reče konopljarka, poskakujući sad na jednu nogu, sad na drugu - čim je minula zima i jaglaci stali rastvarati svoje blijede žute zvijezde, reče mlinar ženi da će sići i pohoditi maloga Hansa. 130 - 'Što si ti dobra srca!' klikne njegova žena, 'ti uvijek misliš na druge. I nemoj zaboraviti ponijeti veliku košaricu za cvijeće.' - Mlinar dakle svezao krila na vjetrenjači jakim željeznim lancem i sišao niz brdo s košaricom u ruci. - 'Dobro jutro, mali Hans', reče mlinar. - 'Dobro jutro', odvrati Hans, podupre se svojom lopatom i sav se raskesi. - 'A kako si proveo svu zimu?' zapita mlinar. - 'Lijepo je zaista', klikne Hans, 'što me pitaš, zaista jako lijepo. Na žalost prilično mi je ljuta nevolja bila, ali sada je svanulo proljeće i ja sam sav sretan i sve mi cvijeće lijepo uspijeva!' - 'Često smo zimus govorili o tebi, Hans', reče mlinar, 'i bili smo radoznali kako ti je.' - 'To je divno od vas', reče Hans; 'skoro sam mislio da ste me zaboravili.' - 'Ja se, Hans, čudim tebi', reče mlinar,' prijateljstvo se ne zaboravlja nikada. To je najljepše u prijateljstvu, ali meni se čini da ti ne razumiješ poeziju života. Kako su ti zaista lijepi jaglaci. - 1 jesu zbilja jako lijepi', reče Hans, 'i ja sam sav sretan što ih imam ovoliko. Odnijet ću ih na trg i prodat ću ih načelnikovoj kćeri pa ću za te novce iskupiti svoje tačke.' - Iskupit ćeš svoje tačke? Valjda ih nisi prodao? Bila bi ludost da si to učinio!' - Pa ja sam to morao učiniti', reče Hans. 'Eto vidiš, zima je bila jako loša i ja zaista nisam imao novaca da kupim kruha. Tako sam najprije prodao srebrna dugmeta s blagdanjega kaputa, zatim sam prodao srebrni lanac i potom dugačku lulu, a naposljetku sam prodao tačke. Ali sve ću sada ponovo iskupiti.' - 'Hans', reče mlinar, ja ću ti dati svoje tačke. Nisu doduše u osobito dobru stanju, jedna im je strana pokvarena, a i paoci im nešto ne valjaju; ali unatoč tom, ja ću ti ih dati. Znam da je to jako plemenito od mene i mnogi će me smatrati ludim što ti ih dajem, ali ja nisam kao drugi svijet. Mislim da je plemenština jezgra 131 prijateljstvu, a osim toga nabavio sam ja sebi nove tačke. Da, umiri se, dat ću ti ja svoje tačke.' - 'To je zaista plemenito od tebe', reče mali Hans i smiješno mu se okruglo lice sasvim zasja od radosti. 'Lako ću ih opraviti jer imam kod kuće dasku.' - 'Dasku!', reče mlinar, 'pa to ja baš i trebam za krov na mojoj suši. Na krovu je prilična rupa i sve će mi se žito prokvasiti ako je ne zatvorim. U sretan si čas spomenuo to! Zbilja je divota kako dobro djelo uvijek raña drugo dobro djelo. Ja sam tebi dao svoje tačke, a sada ćeš ti meni dati svoju dasku. Razumije se, tačke su mnogo vrednije nego daska, ali pravo prijateljstvo ne pazi nikada na to. Molim te donesi je i ja ću još danas popraviti svoju sušu.'

- 'Svakako', klikne mali Hans, otrči u sušu i dovuče dasku. - 'Nije jako velika daska', reče mlinar, 'pa mi se čini dok pokrpim krov na suši, neće tebi ništa preostati da pokrpiš tačke; ali ja tome dabome nisam kriv. A sada, kad sam ti dao svoje tačke, znam zacijelo da ćeš mi za uzvrat dati nešto cvijeća. Evo košarica i gledaj da je svu napuniš.' - 'Svu?', reče mali Hans prilično u brizi jer je bila zaista velika košara i on je znao, ako je napuni, da mu neće preostati cvijeća za tržnicu, a jako je želio dobiti nazad svoja srebrna dugmeta. - 'Zaista', odgovori mlinar, 'kad sam ti dao svoje tačke, mislim da nije previše što ti ištem malo cvijeća. Možda krivo sudim, ali sam mislio da u prijateljstvu, u pravom prijateljstvu, nema nikakve sebičnosti.' - 'Dragi moj prijatelju, predobri moj prijatelju', klikne mali Hans, 'na milu ti volju bilo sve cvijeće u mojem vrtu. Više je meni do tvojega dobroga suda, nego do mojih srebrnih dugmeta', pa on otrčao i potrgao sve svoje lijepe jaglace i napunio mlinarovu košaru. - 'Zbogom, mali Hans', reče mlinar kad je krenuo uzbrdo, s daskom na ramenu i s velikom košarom u ruci. 132 - 'Zbogom', reče mali Hans i započe kopati živo, toliko se radovao tačkama. - Sutradan je pričvršćivao na trijemu kozju krv, kad začuje mlinarov glas kako ga zove s ceste. Skoči s ljes-tava, potrči u vrt i pogleda preko zida. - Bio je mlinar s velikom vrećom brašna na ramenu. - 'Dragi mali Hans', reče mlinar, 'bi li mi ti odnio ovu vreću brašna na trg?' - 'Oh, tako mi je žao1, reče Hans, 'ali ja sam danas zaista u poslu. Moram pričvrstiti sve svoje povijuše i politi sve svoje cvijeće i povaljati svu svoju travu.' - 'Bogme', reče mlinar, 'kad pomislim da ja tebi dajem svoje tačke, sudim da je prilično neprijazno što me odbijaš.' - 'Oh, nemoj to govoriti', klikne mali Hans, 'ni za što na svijetu ne bih da budem neprijazan!', i on otrči u kuću po kapu i odšulja se s velikom vrećom na ramenu. - Bio je jako vruć dan, cesta je bila strahovito praš-na te još nije bio Hans došao ni do šestoga miljokaza, a toliko se umorio da je sjeo i otpočinuo. Ali ipak je svojski koračao i naposljetku stigao na trg. Počekao je tamo neko vrijeme, prodao vreću brašna za jako dobru cijenu i onda se odmah vratio kući jer se bojao, ako se predugo zadrži, mogao bi putem sresti kakve lupeže. - 'To je bio zaista težak dan', reče mali Hans sam sebi kad je lijegao u krevet, 'ali se veselim što nisam odbio mlinara jer on mi je najbolji prijatelj, a osim toga daje mi svoje tačke.' - Sutradan u rano jutro došao mlinar po svoje novce za vreću brašna, ali mali Hans bio se toliko umorio da je još ležao u krevetu. - "Vjere mi', reče mlinar, 'ti si jako lijen. Kad pomislim da ti ja dajem svoje tačke, sudim zaista da bi ti trebao jače prionuti. Besposlica je velik grijeh, a ja ne volim da mi ikoji prijatelj bude besposličar ili lijenčina. Nemoj mi zamjeriti što ti ovako otvoreno govorim. Razumije se, ne bi mi ni na kraj pameti bilo da ti ovako govorim kad ti ne bih bio prijatelj. Ali što ti vrijedi prija- 133 teljstvo ako ne smiješ iskreno kazati što misliš? Svatko zna kazivati milote i truditi se da ugodi i da polaska, ali pravi prijatelj govori uvijek što je nemilo i

ne haje hoće li prijatelja ražaliti. I zaista, ako je zbiljski prijatelj, on to više voli jer zna da time čini dobro.' - '2ao mi je', reče mali Hans tarući oči i skidajući noćnu kapicu, 'ali ja sam se toliko umorio te sam smislio da još malo proleškarim u krevetu i da poslušam kako pjevaju ptice. Znaš, svagda ja bolje radim kad se naslušam kako ptice pjevaju.' - 'Tome se veselim', reče mlinar i potapša maloga Hansa po leñima, jer ja te trebam da mi doñeš u mlin čim se obučeš i da mi pokrpiš krov na suši.' - Siromah mali Hans silno je želio otići u vrt i raditi, jer dva dana nije polijevao cvijeće, ali nije volio da odbije mlinaru kad mu je tako dobar prijatelj. - 'Što misliš, bi li bilo neprijazno kad bih rekao da sam u poslu?', zapita on plahim i strašljivim glasom. - 'Zaista', odgovori mlinar 'ja sudim da ne iziskujem previše od tebe jer ja tebi dajem svoje tačke; ali ako od-biješ, ja ću dakako otići i uraditi sam.' - 'Oh, nipošto', zavikne mali Hans te skoči iz kreveta, obuče se i ode k suši. - Radio je sav bogovetni dan dok nije Sunce zapalo, a kad je zapalo Sunce, došao mu mlinar da vidi kako posao. - 'Jesi li već popravio rupu na krovu, mali Hans?', dovikne mu mlinar veselim glasom. - 'Sasvim sam popravio', odogovori mali Hans i siñe s ljestava. - 'Ah!', reče mlinar, 'nikakav rad nije tako sladak kao kad radiš drugima.' - 'Zaista je velika čast slušati te kako govoriš', odgovori mali Hans sjedajući i brišući čelo, 'jako velika čast. Ali meni se čini da neću nikada imati tako krasnih misli kao ti.' - 'Ah, javit će ti se one', reče mlinar, 'ali se moraš jače potruditi. Danas ti znaš samo praksu prijateljstva; za neko ćeš vrijeme dokučiti i teoriju.' 134 - 'Zar zbilja misliš da hoću?', zapita mali Hans. - 1 ne sumnjam u to', odgovori mlinar, 'ali sada, kad si mi pokrpao krov, bolje je da odeš kući i da ot-počineš jer ja bih da mi sutra otjeraš ovce u planinu.' - Siromah mali Hans pobojao se da odvrati išta, a sutradan u rano jutro dotjerao mlinar svoje ovce k njegovoj kućici i Hans krenuo s ovcama u planinu. Potra-tio je cio dan dok je stigao onamo i natrag; a kad se vratio, bio je tako umoran da je zaspao na stolici i nije se probudio dok nije svanuo bijeli dan. - 'Bit će mi divota u vrtu', reče i krene odmah na posao. - Ali nikako nije stizao da se zabavi svojim cvijećem jer prijatelj je mlinar neprestano dolazio i slao ga da odlazi daleko ili ga zvao da mu pomaže u mlinu. Mali je Hans zapadao u ljute muke jer se bojao, cvijeće će mu pomisliti da ga je zaboravio, ali se tješio mišlju da mu je mlinar najbolji prijatelj. 'Osim toga', običavao je govoriti, 'on mi daje svoje tačke, a to je pravo plemenito djelo.' - Tako je mali Hans radio svejednako mlinaru, a mlinar je govorio svakojake krasote o prijateljstvu koje je Hans zapisivao u bilježnicu i čitao po noći jer je bio jako dobar učenik. - Onda se desilo da je jedne večeri mali Hans sjedio kraj ognjišta, a na vratima mu zaorila glasna lupa. Bila je jako burna noć, a vjetar je puhao i rikao oko kuće tako strašno te je Hans u prvi mah pomislio da je to samo bura. Ali ono lupilo po drugi put, a zatim po treći put, sve glasnije te glasnije. - 'Bit će kakav siromah putnik', reče u sebi mali Hans i potrči k vratima.

- Tamo je stajao mlinar s fenjerom u jednoj ruci, a s debelim štapom u drugoj. - 'Dragi mali Hans', dovikne mu mlinar, 'u velikoj sam nevolji. Moj je sinčić pao s ljestava i ozlijedio se pa ja idem po doktora, ali do njega je tako daleko i tako je ružna noć te sam se baš sjetio, bit će mnogo bolje 135 ako ti odeš umjesto mene. Ti znaš da ja tebi dajem svoje tačke, pa se pristoji da i ti meni uzvratiš čime.' - 'Dakako1, klikne mali Hans, 'ja smatram i čašću što si došao po mene te ću odmah krenuti. Ali moraš mi posuditi svoj fenjer jer tako je mračna noć te se bojim da se ne bih svalio u jarak.' - 'Jako mi je žao', odgovori mlinar, 'ali to mi je nov fenjer i velika bi mi šteta bila da mu se što desi.' - 'Svejedno dakle, onda ću i bez njega', reče mali Hans te dohvati veliku bundu i toplu skrletnu kapu, omota rubac oko vrata i krene. - Bila je strahovita oluja! Noć se tako crnjela da je mali Hans jedva vidio, a vjetar je bio tako ljut da je on jedva stajao. Ali bio je odvažan pa je koračao otprilike tri sata, stigao doktorovoj kući i pokucao na vrata. - 'Tko je?', zaviče doktor i promoli glavu kroz prozor spavaće sobe. - 'Mali Hans, doktore.' - 'Što bi ti, mali Hans?' - 'Mlinarov je sin pao s ljestava i ozlijedio se i mlinar želi da odmah doñete.' - 'Dobro je!', reče doktor, naredi da mu se spremi konj, visoke čizme i fenjer te siñe i odjaše k mlinarovoj kući, a mali Hans otpješači za njim. - Ali oluja je bje'šnjela sve ljuće i ljuće, kiša udarala pljuskom, a mali Hans niti je vidio kamo ide niti je stizao za konjem. Naposljetku zabasao i zašao u močvaru, na opasno mjesto puno dubokih jama i tu se mali Hans siromah udavio. Sutradan su mu kozari našli tijelo gdje pliva po velikoj bari i donijeli ga kući. - Svi su došli malomu Hansu na sahranu, toliko je bio omiljen, a mlinar je bio glavni žalobnik. - 'Bio sam mu najbolji prijatelj', reče mlinar, 'pa je pravo da mi bude prvo mjesto', stupao je dakle na čelu povorke u dugu crnu kaputu pa je pogdjekada brisao oči velikim džepnim rupcem. - 'Svakomu je zacijelo velika šteta što je umro mali Hans', reče kovač kad su pokopali Hansa i svi udobno sjedili u gostionici, pili slasno vino i jeli slatke kolače. 136 - 'Velika je šteta meni svakako,' odgovori mlinar, 'jer sam mu skoro već poklonio moje tačke, a sada zaista ne znam što bih s njima. Kod kuće mi smetaju, a u takvu su stanju te ne bih ništa dobio da ih prodam. Pazit ću bogme da ništa više ne dajem. Svagda ti je na nezgodu ako si darežljiv.' - Što je dakle? - reče voluhar nakon duge stanke. - Pa to je konac - reče konopljarka. - Ali što je s mlinarom? - zapita voluhar. - Oh, ne znam zaista - odgovori konopljarka - a i ne hajem. - Onda je sasvim jasno da ti u sebi nemaš milosrña - reče voluhar. - Čini mi se da ti nikako ne razumiješ moral te zgode primijeti konopljarka. - Što to? - zavrišti voluhar.

- Moral. - Veliš li ti da ta zgoda ima moral? - Zacijelo - odgovori konopljarka. - Zaista - reče voluhar jako srdito - mislim da si mi to trebala reći prije nego što si započela. Da si mi rekla, ne bih te zacijelo slušao; rekao bih zbilja: 'Koješta', kao onaj kritičar. Ali mogu reći sada i on cikne iza glasa: -Koješta - pljesne repom i odjuri u svoju rupu. - A kako ti se mili voluhar? - zapita patka, koja je nekoliko časaka brčkala. - Ima on mnogo dobrih svojstava, ali što se mene tiče, u mene su materinska čuvstva, pa kad vidim tvrdoglava neženju, moraju mi iskočiti suze na oči. - A meni se čini da sam mu dosadila - odgovori konopljarka. - I zaista sam mu ispripovijedala moralnu priču. - Ah, uvijek je opasno kad to činiš - reče patka. A ja se sasvim slažem s njom. 137 ZNAMENITA RAKETA Ženio se kraljević pa je bilo opće veselje. Cijelu godinu dana očekivao je svoju nevjestu i naposljetku je stigla. Bila je ruska princeza i dovezla se čak iz Finske na saonicama što ih je vuklo šest sobova. Saonice su nalikovale na velika zlatna labuda, a meñu labudo-vim krilima smjestila se sama mala princeza. Duga her-melinska kabanica padala joj je do nogu, na glavi joj je bila kapica od srebrna tkanja, a bila je ona blijeda kao snježna palača u kojoj je uvijek živjela. Tako je blijeda bila da se sav svijet divio kad se vozila ulicama. - Kao bijela ruža! - klicali su i bacali cvijeće s balkona. Na dvorskim je vratima dočekao kraljević. Bio je sanjarskih ljubičastih očiju, a kosa mu je bila kao suho zlato. Kad ju je ugledao, kleknuo na jedno koljeno i poljubio joj ruku. - Vaša je slika bila krasna - šapne on - ali vi ste mnogo krasniji od svoje slike - i mala se princeza zarumeni. - Bila je prije bijela ruža - reče mladi paž svojemu susjedu - ali sada je crvena ruža - i sav je dvor uživao. Tri dana za redom svi su govorili: - Bijela ruža, rumena ruža, rumena ruža, bijela ruža - a kralj naredi da se pažu podvostruči plaća. Kako on uopće nije dobivao 141 plaću, nije mu to mnogo koristilo, ali se smatralo velikom čašću i po propisu se objavilo u dvorskom listu. Kad su protekla tri dana, proslavila se svadba. Bila je to veličanstvena svečanost, a nevjesta i mladoženja držali su se za ruke i stupali ispod baldahina od grimizna baršuna izvezena sitnim biserjem. Potom je bila svečana gozba koja je potrajala pet sati. Kraljević i kraljevna sjedili su čelo stola u velikoj dvorani i pili iz čaše od bistra kristala. Jedino vjerni ljubavnici smjeli su piti iz te čaše jer čim bi se te čaše dodirnule lažne usne, čaša bi posivjela i zamutila se i natmurila. - Sasvim je jasno da se oni ljube - reče mali paž -jasno kao kristal! - a kralj mu i po drugi put podvostruči plaću. - Kolika čast! - viknuše svi dvorani. Nakon gozbe bit će ples. Nevjesta i mladoženja ple-sat će ružin ples, a kralj je obećao da će svirati flautu. Svirao je jako loše, ali nitko se to nije nikada usuñivao reći jer on je bio kralj. I znao je samo dvije melodije, a nikada nije

bio sasvim siguran koju svira; ali to je bilo svejedno jer činio on što mu drago, svak je uzvikivao: - Predivno, predivno. Posljednja točka u programu bio je veliki vatromet koji će početi upravo u ponoć. Mala princeza nije još nikada u životu vidjela vatromet pa je kralj naložio da se kraljevski pirotehničar spremi za svadbeni dan. - Što su vatrometi? - zapitala ona kraljevića jedno jutro kad se šetala po terasi. - Nalik su na sjevernu svjetlost - reče kralj koji je uvijek odgovarao na pitanja što su se upravljala drugima - samo su mnogo prirodniji. Ja ih volim više nego i same zvijezde jer svagda znam kada će se javiti, a tako su divni, kao moja svirka na flauti. Moraš ih svakako vidjeti. Sagradili dakle na kraju kraljevskoga vrta veliku pozornicu, a kad je kraljevski pirotehničar pometao sve gdje mu je mjesto, započele rakete razgovarati. - Svijet je zaista krasan - klikne mala puckavica. -Pogledaj samo te žute tulipane. Ne bi bili ljepši ni da su 142 pravi praskavci. Baš mi je drago što sam putovala. Putovanje divno usavršuje um i uklanja sve predrasude. - Kraljev vrt nije svijet, ti glupa puckavice - reče veliki žarki kolut - svijet je golemo mjesto i tri bi dana trebalo da ga svega razmotriš. - Svako mjesto koje voliš za tebe je svijet - klikne zamišljeni plameni kotač koji je od malena bio privezan uz staru drvenu škatulju i ponosio se svojim slomljenim srcem - ali ljubav nije više u modi; pjesnici su je ubili. Toliko su pisali o njoj da im nitko nije vjerovao, a ja se ne čudim tome. Prava ljubav trpi i šuti. Sjećam se i sam jednom ... Ali svejedno je sada. Romantika je bila i nije. - Besmislica! - reče žarki kolut - romantika ne umire nikada. Ona je kao Mjesec i živi zauvijek. Nevjesta i mladoženja na primjer jako se ljube. Čuo sam sve o njima jutros od jedne patrone od smeña papira koja je slučajno bila u istoj ladici sa mnom, zna najnovije dvorske vijesti. Ali plameni kotač zaklima glavom. Romantika je umrla, romantika je umrla - šaptao je. Bio je on od onih koji misle ako neprestano govore jedno te isto, da će naposljetku biti istina. Odjednom se začulo oštro, suho kašljanje i svi se ogledali. Dolazilo je to od dugačke rakete bahata lika koja je bila svezana na kraju duge motke. Kad god je htjela nešto reći zakašljala bi da zadobije pažnju. - Ahm, ahm - govorila je i svi su poslušali osim pla-menoga kotača koji je svejednako klimao glavom i šaptao: - Romantika je umrla. - Mir, mir! - zaviče jedan praskavac. Bio je on neki političar i uvijek na vidnom mjestu kod lokalnih izbora. Znao je dakle upotrebljavati prave parlamentarne izraze. - Zaista umrla - zašapće plameni kotač i zaspi. Čim je nastala potpuna tišina, zakašlje raketa po treći put i započne. Govorila je jako polaganim, razgovijetnim glasom, kao da kazuje u pero svoje uspomene, a 143 sve je uznosito gledala onoga s kim govori. Bile su joj zaista otmjene manire.

- Kolika je sreća kraljevićeva - primijeti ona - što se ženi baš onoga dana kada ću ja uzletjeti. I zaista, sve da se unaprijed udesilo, ne bi se moglo bolje urediti; ali kraljevići su uvijek sretni. - Bože mili! - reče mala puckavica. - Ja sam mislila da je baš naopako i da će nas pustiti kraljeviću u čast. - Možda je tako s tobom - odgovori raketa - a ja i ne sumnjam da je tako, ali sa mnom je drugačije. Ja sam jako znamenita raketa i potječem od znamenitih roditelja. Otac mi je bio najslavniji plameni kotač svoga doba, a bio je na glasu zbog svog dražesnog plesa. Kad je priredio svoju veliku javnu predstavu, vrtio se devetnaest puta dok se nije ugasio, a za svaki je okret prosipao po zraku po sedam crvenih zvijezda. Imao je u promjeru tri i pol stope, a bio je načinjen od najboljega puščanoga praha. Mati mi je bila raketa kao i ja i francuskoga porijekla. Uzletjela je tako visoko te se svijet pobojao da se nikada više neće vratiti. Vratila se je ipak jer je bila dobre ćudi i sjajno je sišla kao pljusak zlatne kiše. Listovi su o njezinoj predstavi pisali jako laskavim riječima. A dvorski ju je list nazvao trijumfom piloteh-ničke umjetnosti. - Pirotehničke, pirotehničke, htjela si reći - reče bengalska vatra. - Ja znam da je pirotehnička jer sam vidjela, napisano je na mojoj kutiji. - A ja sam rekla: 'pilotehnička' - odgovori raketa oštrim glasom, a bengalska se vatra pokunji i odmah stane puckavice tjerati u škripac da pokaže kako je ona i dalje osoba koja nešto vrijedi. - Rekla sam - nastavi raketa - rekla sam... što sam ono rekla? - Govorila si o sebi - odvrati žarki kolut. - Razumije se: znam da sam raspravljala o nečem zanimljivom kad sam surovo prekinuta. Ja mrzim surovost i sve ružne manire jer sam do krajnosti osjetljiva. Nitko na cijelom svijetu nije tako osjetljiv kao ja, znam sasvim pouzdano. 144 - Što je to osjetljiva osoba? - zapita praskavac žarki kolut. - Onakva osoba koja ima žuljeve na nogama pa zato neprestano gazi drugima noge - odgovori žarki kolut tihim šaptom, a praskavac skoro prasne od smijeha. - Molim te, čemu se ti smiješ? - zapita ga raketa -ja se ne smijem. - Smijem se jer sam zadovoljan - odvrati praskavac. - To je jako sebičan razlog - reče raketa ljutito -Kakvo ti imaš pravo da budeš zadovoljan? Ti bi trebao misliti na druge. I zaista, trebao bi misliti na mene. Ja uvijek mislim na sebe i očekujem od svakoga drugoga da to isto čini. To je ono što se zove simpatijom. Časna je to vrlina, a u mene je mnogo ima. Recimo primjerice da se meni noćas desi štogod, kolika bi to nesreća bila za svakoga! Kraljević i kraljevna nikada ne bi bili sretni, propao bi im sav bračni život; a što se tiče kralja, ja znam da on to ne bi pretrpio. Zaista, kad uzmem premišljati o važnosti svojega položaja, skoro bih zaplakala. - Ako želiš rezveseliti druge - reče joj žarki kolut -bolje se pobrini da ostaneš suha. - Svakako - klikne bengalska vatra koja je sada bila bolje volje - to ti i obična pamet veli. - Obična pamet, koješta! - odvrati raketa zgražajući se - ti zaboravljaš da sam ja jako neobična i jako znamenita. Ta svak može imati obične pameti, samo ako nema mašte. Ali ja imam mašte jer nikada ne mislim na stvari kakve su

zaista; ja svagda mislim na njih kao da su sasvim drugačije. Što se tiče onoga da ostanem suha, ovdje očigledno nema nikoga tko bi uopće znao cijeniti uzbudljivu prirodu. Sva sreća što ne marim za to. Jedino što te podržava u životu svijest je o tom koliko su beskrajno niži svi drugi, a ja sam uvijek njegovala to čuvstvo. Ta nitko od vas nema srca. Vi se tu smijete i lakrdijate, kao da se kraljević i kraljevna nisu upravo vjenčali. - Pa zašto ne bi - uzvikne mala vatrena kuglica. -To je nadasve vesela prilika, pa kad ja poletim u zrak, 10 - Slavuj i ruža 145 kanim to pripovijedati zvijezdama. Vidjet ćete kako će zvijezde žmirkati kad im budem pripovijedala o lijepoj nevjesti. - Ah, jadna li pogleda na život - reče raketa - ali tome sam se jedinome i nadala. U vama nema ničega; vi ste šuplji i prazni. Ta možda će kraljević i kraljevna živjeti u kraju gdje ima duboka rijeka; i možda će imati sina jedinca, maloga plavokosoga dječaka ljubičastih očiju poput kraljevića; i možda će on jednoga dana s dadiljom otići na šetnju; i možda će dadilja zaspati pod velikom bazgom; i možda će dječak pasti u duboku rijeku i udaviti se. Strahovite li nesreće! Jadna svijeta kad izgubi sina jedinca! Zaista je strahota! Neću to nikada pretrpjeti. - Ali oni nisu izgubili sina jedinca - reče žarki kolut - nije im se uopće desila nikakva nesreća. - Nisam ni rekla da jest - odvrati raketa - rekla sam da bi se mogla desiti. Da su izgubili sina jedina ne bi koristilo da se više išta govori o tom. Ja mrzim svijet koji jadikuje zbog trica i kučina. Ali kad pomislim da bi oni mogli izgubiti sina jedinca, zaista sam u silnom afektu. - I jesi! -dovikne joj bengalska vatra. - Ti si zaista najafektiranija osoba što sam je ikada srela. - Ti si najprostija osoba što sam je ikada srela -reče raketa. - Ti ne možeš razumjeti moje prijateljstvo za kraljevića. - Pa ti ga i ne znaš - promrmlja kolut. - Nisam ni rekla da ga znam - odgovori raketa. - Ja mislim, kad bih ga znala, ne bih mu nikako bila prijateljica. Jako je opasno poznavati svoje prijatelje. - Bilo bi ti zaista bolje paziti da ostaneš suha - reče vatrena kuglica. - To je glavno. - Glavno je tebi, o tom ne sumnjam - odgovori raketa - ali ja ću plakati ako me bude volja - i zaista je briznula u plač i suze joj potekle niz motku kao kišne kapi, tako da su se skoro utopila dva sitna kukca što su baš smislili da se okuće te su tražili zgodno suho mjesto gdje će živjeti. 146 - Zaista je baš romantične naravi - reče plameni kotač jer plače iako nema razloga za plač - te uzdahne duboko i pomisli na drvenu škatulju. Ali žarki kolut i bengalska vatra jako su se bili ozlovoljili pa se iza glasa uzvikali: - Sljeparija, sljeparija! Bili su do krajnosti praktični pa čim bi zamjerili čemu, nazvali bi to sljeparijom. Uto izišao Mjesec kao divan srebren štit, zvijezde zasjale i glazba zaorila iz palače. Kraljević i kraljevna vodili su ples. Plesali su tako krasno da su vitki bijeli ljiljani virkali na prozor i motrili ih, a krupni crveni mak klimao glavom i udarao takt.

Izbilo zatim deset sati, zatim jedanaest, pa dvanaest, a kad je izbila ponoć, svi iziñoše na terasu, a kralj posla po kraljevskoga pirotehničara. - Neka započne vatromet - reče kralj, a kraljevski se pirotehničar pokloni duboko i otputi se na kraj vrta. Imao je sa sobom šest slugu i svaki je sluga nosio zapaljenu baklju na vrhu duge motke. Bio je zaista veličanstven prizor. Šššš, ššš, šikne plameni kotač kad se stao vrtjeti. Tres, tres, tresnuo žarki kolut. Onda puckalice zapucke-tale po cijelom mjestu, a bengalska vatra osvijetlila sve skrletnim sjajem. - Zbogom - zaviče vatrena kugla kad je uzletjela sipajući sitne modre iskrice. Rs, rs, odgovo-riše praskavci koji su se silno radovali. Sve je silno uspjelo, osim znamenite rakete. Toliko se bila smočila kad je plakala da nikako nije mogla opaliti. Najbolja je stvar u njoj bio puščani prah, ali taj se tako ras-kvasio suzama da nije bio ni za što- Svi njeni jadni roñaci, s kojima je ona govorila jedino uz porugu, suk-nuli k nebu kao divno, zlatno cvijeće s ognjenim cvjetovima. Hura, hura, vikao je dvor, a mala se princeza smijala od veselja. - Mislim da su me ostavili za neku svečanu zgodu - reče raketa - nema sumnje da im je to nakana - i ona se uzoholi još gore nego ikada. 147 Sutradan došli radnici da sve urede. - To je očito poslanstvo - reče raketa - dočekat ću ih s doličnim dostojanstvom. Ispela dakle nos u vis i stala se ljuto mrštiti, kao da premišlja o jako važnoj stvari. Ali oni nisu ni pazili na nju, sve dok nisu kanili otići. Onda ju je jedan opazio. - Hej - zaviče on - eto jadne rakete! - i bacio je preko zida u jarak. - Jadna raketa? jadna raketa? - reče ona kad je jurila zrakom - ne može biti! Slavna raketa, to je on rekao. Jadan i slavan zvuči jednako i zaista su često jednaki - i ona padne u mulj. - Tu nije udobno - primijeti - ali nema sumnje, to je neko otmjeno kupalište pa su me poslali ovamo da se oporavim. Živci su mi zaista jako poremećeni i moram otpočinuti. Doplivala sada k njoj mala žabica blistavih očiju poput dragulja i zelene poprskane kože. - Nov došljak, vidim! - reče žaba. - Bilo što bilo, ništa ne valja kao mulj. Neka samo bude kiše i jarka pa sam sasvim sretna. Što misliš, hoće li danas poslije podne padati kiša? Ja se dakako nadam, ali nebo je sasvim modro, bez oblaka. Žalost je to! - Ahm, ahm! - reče raketa i zakašlje se. - Kakav ti je divan glas! - klikne žaba. - Zaista je kao kreket, a kreketanje je, razumije se, najdivnija muzika na svijetu. Čut ćeš večeras naš pjevački zbor. Mi sjedimo u staroj pačjoj bari kraj zakupnikove kuće, pa čim iziñe Mjesec, započinjemo. To je takva divota da svi leže budni i slušaju nas. I zaista sam baš jučer čula kako zakupnikova žena govori svojoj majci da zbog nas ne može ni da trene po noći. Silan je užitak kad vidiš kako si omilio. - Ahm, ahm! - reče raketa srdito. Toliko joj je do-zlogrdjelo te nije znala ni riječi priklopiti. - Zaista ti je divan glas - nastavi žaba - nadam se da ćeš doći u pačju baru. Ja idem vidjeti gdje su mi kćeri. Imam šest krasnih kćeri i strah me da ih ne bi srela patka. To je prava neman i ne bi se skanjivala da ih po- 148

jede za zajutrak. Zbogom dakle; jako me je razveselio naš razgovor, velim ti. - Baš i jest razgovor! - reče raketa. - Ti si neprestano govorila sama. To nije razgovor. - Netko mora slušati - odgovori žaba - a ja volim govoriti sama. Time se štedi vrijeme i sprečava se raspravljanje. - Ali ja volim raspravljanje - reče raketa. - Ja nikako - reče žaba uljudno. - Raspravljanje je do krajnosti prosto, jer u odličnu društvu svi su istoga mišljenja. Zbogom i po drugi put; vidim eno tamo moje kćeri - i mala žabica otpliva. - Ti si vrlo dosadna osoba - reče raketa - i vrlo loše odgojena. Ja mrzim svijet koji o sebi govori kao što govoriš ti, kad bi tko drugi da govori o sebi kao ja. To ja nazivam sebičnošću, a sebičnost je najodurnija stvar, pogotovo onom tko je mojega temperamenta jer mene znaju dobro da sam simpatične naravi. I zaista bi trebalo da se ugledaš u mene; možda ti i nema boljega ugleda. Sada, gdje ti je prilika, trebalo bi da se okoristiš, jer ja ću se uskoro vratiti na dvor. Ja sam ljubimica na dvoru, a jučer su se kraljević i kraljevna vjenčali meni u čast. Ti dakako ne razumiješ ništa o tom jer si provincijalka. - Ne koristi ti njoj govoriti - reče vretence koje je sjedilo na velikom smeñem šašu - nikako ti ne koristi jer je otišla. - Pa to je njena šteta, a nije moja - odgovori raketa. - Ne kanim prestati govoriti joj samo zato jer ona ne sluša. Ja volim slušati sebe kako govorim. To mi je jedan od najvećih užitaka. Često ja dugo razgovaram sama sa sobom, a tako sam pametna da gdjekad ne razumijem ni jednu riječ od onoga što govorim. - Onda bi ti trebala predavati filozofiju - reče vra-tence te raširi lijepa dvostruka krila od gaze i uzvije se k nebu. - Kako je ludo što nije ostalo ovdje! - reče raketa. - Znam izvjesno, ne dešava mu se često takva prilika da 149 se naobrazi. Ali što ja marim. Ovakav genij, kakav sam ja, cijenit će se jednom - i ona zaglibi još dublje u glib. Nakon nekoga vremena doplivala k njoj velika bijela patka. Imala je žute noge i na njima plitve, a zbog geganja su je smatrali silnom krasoticom. - Brb, brb, brb - reče ona - kakva si ti čudna spodoba! Bih li smjela zapitati jesi li se ovakva rodila ili si se unakazila kakvom nezgodom? - Sasvim je jasno da si ti uvijek živjela na selu - odgovori raketa - jer inače bi znala tko sam ja. Ali ja ti opraštam neukost. Ne bi bilo pravo kad bih se nadala da će drugi biti ovako znameniti kao što sam ja. Iznenadit ćeš se bez sumnje kad čuješ da ja mogu uzletjeti do neba i vratiti se kao pljusak zlatne kiše. - Do toga ja ne držim mnogo - reče patka - jer ne razabirem što to ikomu koristi. Ali da znaš kao vol orati njivu ili kao konj vući kola ili kao ovčarski pas paziti na ovce, to bi bilo nešto. - Prijo moja - uzvikne raketa jako nadutim glasom - ja vidim da si ti od nižeg staleža. Osoba mojega položaja nije nikada od koristi. Mi imamo neku naobrazbu i to je više nego dovoljno. Ja ne držim do nikakve po-slenosti, a najmanje onakve poslenosti kakvu se čini da ti preporučuješ. Uvijek sam sudila da je težak rad samo utočište svijetu koji nema nikakva posla.

- Da, da - reče patka koja je bila jako mirne ćudi i nije se nikada ni sa kim svañala - u svakoga je drugačiji ukus. Svakako se nadam da se ti kaniš nastaniti ovdje. - Oh, nipošto! - zaviče raketa. - Ja sam samo samo gošća, odlična gošća. A zapravo mi je ovo mjesto prilično dosadno. Nema tu ni društva ni samoće. Zaista baš kao u predgrañu. Vratit ću se po svoj prilici na dvor jer znam, suñeno mi je da uzbudim veliku senzaciju na svijetu. - I ja sam jednoć mislila stupiti u javni život - primijeti patka - ima tu mnogo stvari koje bi se morale reformirati. Ja sam i predsjedala prije nekoga vremena jednoj skupštini te smo stvorili rezolucije koje osuñuju sve što nama nije po volji. Ali se čini da rezolucije nisu 150 mnogo koristile. Sada se bavim kućanstvom i brinem se za svoju obitelj. - Ja sam stvorena za javni život - reče raketa - pa i svi moji roñaci, sve do najnižega. Gdje god se pojavimo, uzbuñujemo silnu pažnju. Ja nisam još istupila, ali kad istupim, bit će to veličanstven prizor. Što se tiče kućanstva, od toga stariš naglo i ono ti odvraća pamet od uzvišenijih stvari. - Ah, kako su divne te uzvišenije stvari u životu! -reče patka - a to me podsjeća kako sam gladna - i ona otpliva niz potok govoreći - brb, brb, brb! - Vrati se, vrati se! - zaviče raketa - još bih mnogo da ti kažem - ali patka nije marila. - Veselim se što je otišla - reče raketa sebi - baš je sasvim purgarskih misli - i zaglibi nešto dublje u mulj te stane premišljavati o genijevoj samoći kad odjednom dotrče na opkop dva mala dječaka u bijelim haljecima, s kotlićem i s nešto suharaka. - To je zacijelo poslanstvo - reče raketa i upne se da bude jako dostojanstvena. - Hej! - zaviče jedan dječak - gledaj taj stari štap! Čudim se otkud je dopao ovamo - i on izvuče raketu iz jarka. - Stari štap! - reče raketa - ne može to biti! Zlatni štap, to je on rekao. Zlatan štap, to je priličan kompli-menat. On me je zamijenio zaista s nekim od dvorskih dostojanstvenika! - Hajde da ga bacimo u vatru - reče drugi dječak -prije će uzavreti u kotlu. Zgrnuli oni dakle suharke, bacili raketu na njih i zapalili vatru. - To je veličanstveno - uzvikne raketa - oni će me uzvitlati po bijelu danu i svak će me vidjeti. - Sada ćemo prileći rekoše - dok se probudimo, uza-vret će u kotlu - i oni legnu u travu i zaklope oči. Raketa je bila sva mokra i dugo je potrajalo dok se nije zapalila. Ali naposljetku uhvatila je vatra. - Sada ću uzletjeti - zaviče te se sva ukoči i uspravi. - Ja znam, uzletjet ću mnogo više od zvijezda, mnogo 151 i više od Mjeseca, mnogo više od Sunca. I uzletjet ću tako visoko da... Ššš, ššš, ššš, i ona sukne u zrak. - Divota! - zaviče - ovako ću letjeti do vijeka. To je silan uspjeh! Ali nitko je nije vidio. Onda stane osjećati svuda po sebi čudno bockanje.

- Sada ću se rasprsnuti - zaviče. - Zapalit ću sav svijet i nadat ću toliku graju da cijelu godinu dana nitko neće govoriti ni o čemu drugom. I zaista se rasprsnula. Rs, rs, rs, prasnuo puščani prah. Nije bilo sumnje da se rasprsnula. Ali nitko je nije čuo, pa ni ona dva mala dječaka jer su bili čvrsto zaspali. Preostao je od nje samo štap, a taj je pao na leña guski koja se šetala kraj jarka. - Za Boga miloga! - zaviče guska. - Eto dažde štapovi - i ona pohrli u vodu. - Znala sam da ću uzbuditi silnu senzaciju - dahne raketa i ugasi se. DUH IZ CANTERVILLEA 152 f ¦pi Kad je Hiram B. Otis, američki ministar, kupio dvorac Canterville, svak mu je govorio da čini ludost jer nije bilo nikakve sumnje da je to mjesto začarano. Pa i sam lord Canterville, kao nadasve častan čovjek, smatrao je svojom dužnošću da tu činjenicu spomene gospodinu Otisu kad su ugovarali. - Mi nismo htjeli stanovati ovdje - rekao je lord Canterville - otkad se moja pratetka udovica, vojvotkinja Bolton, tako prestravila od dviju kosturskih ruku što su joj se položile na ramena baš kad se oblačila za objed te je zapala u bolest od koje se nije nikada pravo oporavila. Smatram dužnošću da vam kažem gospodine Otis, toga je duha vidjelo nekoliko živih članova moje obitelji pa i župnik te župe, prečasni gospodin Au-gustus Dampier, doktor s King's Collegea u Cambrid-geu. Nakon vojvotkinjine nezgode nije ni jedno mlañe služinče htjelo ostati kod nas, a lady Canterville često je noću jedva i trenula okom zbog one tajnovite buke što se čula s hodnika i u knjižnici. - Lorde - odgovori ministar - ja kupujem namještaj i duha prema procjeni. Dolazim iz moderne zemlje gdje sve imamo što se za novac može kupiti; uz našu žustru mlañariju, koja stari svijet preobraća te vam preotima najbolje vaše glumice i primadone, mislim, kad bi u Evropi bilo štogod kao taj duh, mi bismo to već za kratko vrijeme imali kod sebe u kojem našem javnom muzeju ili za pokazivanje na ulici. 155 - Bojim se da duh postoji - reče lord Canterville smješkajući se - iako se dosad opro ponudama vaših poduzetnih impresarija. Za njega se zna tri stoljeća, točnije od 1584. godine, a javlja se svagda prije smrti kojega člana naše obitelji. - Što se toga tiče, tako radi i obiteljski liječnik, lorde Canterville. Ali takvih stvari, duhova, nema, gospodine moj, i ja sudim da se prirodni zakoni ne dokidaju za volju britanskoj aristokraciji. - Vi ste u Americi svakako prirodni ljudi - odvrati lord Canterville koji nije sasvim razumio posljednju primjedbu gospodina Otisa - pa ako vam ne smeta duh u kući, sve je pravo. Samo upamtite, ja sam vas upozorio. Nekoliko nedjelja nakon toga uglavila se kupnja, a koncem sezone nastanili se ministar i njegova obitelj u dvorcu Cantervilleu. Gospoña Otis, koja je kao gospoñica Lucretia R. Tappan bila slavljena krasotica u New Yorku, West, 53. ulica, bila je sada jako pristala žena srednjih godina; lijepih očiju, divna profila. Mnoge Amerikanke, kad odu iz domovine, vole se pričinjati kao da su u kroničnoj boljetici jer im se to čini znakom evropske profinjenosti, ali gospoña

Otis nije zapala u tu pogrešku. Bila je izvrsne grañe i upravo divno živa duha. U mnogom je pogledu bila zaista prava Engleskinja i sjajan dokaz da nam je danas sve zajedničko s Amerikom, osim jezika, razumije se. Najstariji njezin sin, kojega su roditelji u jednom rodoljubnom trenutku okrstili Washingtonom što je on dovijeka žalio, bio je plavokos, ljepuškast mladić koji se je osposobio za američku diplomaciju time što je tri sezone za redom vodio kotiljon u Nevvport Casinu, a i u Londonu je bio poznat kao izvrstan igrač. Garderiije i velikaški kalendar bile su mu jedine slabosti. Inače je bio do krajnosti razborit. Gospoñica Virginia E. Otis bila je djevojčica od petnaest godina, gipka i ljupka kao srnče, s krasnom živahnošću u krupnim, modrim očima. Bila je izvrsna kao amazonka te se jednom sa starim lordom Biltonom utrkivala na svojem poniju i pretekla ga za poldrug konjske duljine, baš pred Ahilovim kipom, na silan uži- 156 tak mladome vojvodi od Cheshirea, koji ju je odmah zaprosio pa su ga pazitelji još iste večeri otpravili natrag u Eton1, a on se polio suzama. Iza Virginije bili su blizanci koje su obično zvali "zvijezdama i prugama"2 jer su uvijek bili zajedno. Bili su dražesni dječaci te osim vrijednoga ministra jedini pravi republikanci u obitelji. Kako je dvorac Canterville sedam milja od Ascota, najbliže željezničke stanice, brzojavio je gospodin Otis da ga dočeka kočija te su u najboljoj volji krenuli da se voze. Bilo je lagodno srpanjsko veče i slatko su mirisali borici. Gdjekada bi čuli goluba dupljaša kako guče slatkim glasom ili su daleko u šuštavoj paprati viñali sjajna prsa gnjetlova. Male su vjeveričice virkale s bukava na njih kad su prolazili, a kunići istakli bijele repove te jurili kroz grmlje preko brežuljčića mahovine. Ali kad su se dovezli u aleju pred dvorcem Cantervilleom, nebo se odjednom naoblačilo, čudna tišina kao da je zadržala zrak, veliko jato gačaca preletjelo tiho iznad njihovih glava, a još prije nego su stigli do kuće kanulo nekoliko krupnih kapi kiše. Na stubama je stajala i dočekala ih stara žena u pristaloj haljini od crne svile, s bijelom kapicom i pregačom. Bila je to gospoña Umney, domaćica, koju je gospoña Otis na gorljivu molbu lady Canterville zadržala u dotadašnjoj službi. Ona se svakomu poklonila duboko i izgovorila neobičnim, staromodnim načinom: - Dobro došli u dvorcu Cantervilleu! Krenuše za njom kroz lijepi trijem tjudorskoga stila u knjižnicu, dugu, nisku odaju s oplatom od crne hras-tovine i s velikim prozorom od šarena stakla na kraju. Tu im je bio spremljen čaj te se oni skinuli, posjedali i stali se ogledavati, a gospoña ih je Umney služila. Odjednom spazi gospoña Otis nemilu crvenu mrlju na podu baš pred kaminom te i ne sluteći što je to reče gospoñi: - Čini mi se kako se tu nešto prolilo. ' Ugledna srednja škola kod Windsora. 2 Simboli na američkoj zastavi. 157 - Jest, gospoño - odgovori stara domaćica tihim glasom - na tom se mjestu prolila krv. - Strahota! - uzvikne gospoña Otis - ne volim nipošto krvave mrlje u sobi. Starica se nasmiješi i odgovori onim istim tihim, tajnovitim glasom - To je krv lady Eleanore de Canterville koju je baš na tom mjestu ubio njezin muž sir Simon de Canterville, godine 1575. Sir Simon ju je preživio devet godina i onda je iznenada nestao uz jako tajnovite prilike. Tijelo mu se nije nikada

našlo, ali grešni se duh njegov još i sada privida u dvoru. Krvavoj su se mrlji jako divili turisti i drugi, a ne može se ukloniti. - Sve je to besmislica - uzvikne Washington Otis - Pinkertonov nenadmašni uklanjač mrlja i uzorni čistač očistit će to za tren - i uplašena se domaćica nije ni dospjela uplesti, a on kleknuo i pod brzo istr-ljao malom šipčicom, nalik na crno kosmetičko sredstvo. Za nekoliko trenutaka nije bilo ni traga krvavoj mrlji. - Znao sam da će Pinkerton očistiti - klikne on u slavlju i obazre se k svojoj obitelji koja mu se divila; ali tek što je izrekao te riječi, osvijetli jarka munja mračnu sobu i tresne strahovit grom da su svi skočili na noge, a gospoña se Umnev onesvijestila. - Grozovite li klime! - reče američki ministar spokojno i zapali dugu cigaru. - Stara je zemlja, mislim, prenapučena te nemaju za svakoga dosta pristojna vremena. Ja sam svagda sudio da za Englesku valja jedino iseljavanje. - Dragi moj Hiram - uzvikne gospoña Otis - što ćemo sa ženom koja se onesvješćuje? - Uračunaj joj to kao da je razbila štogod - odgovori ministar - neće se onda onesvješćivati - a za nekoliko se trenutaka gospoña Umney zaista osvijestila. Ali nije bilo sumnje da se izuzetno zaprepastila te je ozbiljno upozorila gospodina Otisa neka se čuva nevolje što mu prijeti kući. - Ja sam, gospodine - reče ona - roñenim očima vidjela takvih stvari da se krštenomu čeljadetu koža 158 ježi, a za mnogih i premnogih noći nisam ni oka stisnula zbog tih strahota što se ovdje zbivaju. Ali gospodin Otis i njegova žena umire srdačno tu čestitu dušu da se oni ne boje duhova pa stara domaćica zazove blagoslov božji novomu gospodaru i gospodarici, uglavi s njima da će joj se povisiti plaća i odgega se u svoju sobu. II. Bura je ljuto bješnjela cijele noći, ali nije se dogodilo ništa osobito. No sutradan izjutra, kad su sišli k za-jutarku, nañoše opet na podu onu strašnu krvavu mrlju. - Ne vjerujem da je tome kriv uzorni čistač - reče Washington - jer ja sam ga okušao na svačem. Zacijelo je duh. Otrlja on dakle mrlju po drugi put, ali sutradan ujutro javila se opet. Trećega je jutra bilo isto tako, iako je sama gospoña Otis uvečer zaključala knjižnicu i ključ ponijela gore. Sva se obitelj uzela sada zanimati i gospodin Otis stade sumnjati nije li bio previše dogmati-čan kad je porekao opstojanje duhova, gospoña Otis izjavi da kani pristupiti psihološkome društvu, a Wash-ington spremi gospodi Mversu i Podmoru dugo pismo o trajnosti krvavih mrlja koje su u vezi sa zločinstvom. Te su noći nestale zanavijek sve sumnje o zbiljskom opstanku prikaza. Dan je bio topao i sunčan, a kad je uveče zahladnje-lo, sva obitelj otišla da se proveze. Vratili su se kući tek u devet sati i onda pojeli laku večeru. Razgovor im se nije nikako skretao na duhove, nije dakle bilo niti onoga osnovnoga, dojmljivoga očekivanja što biva često prije no što se javljaju psihički fenomeni. Kako mi je kasnije rekao gospodin Otis, raspravljali su jedino o temama koje su običan razgovor naobraženim Amerikancima boljih staleža, kao na primjer koliko je gospoñica Fanny Davenport beskrajno veća glumica od Sare Bernhardt; kako i u najboljim engleskim kućama teško

159 dobivaš proje, heljdinih kolačića i žganaca; kako je Boston važan za razvoj svjetskoga duha; kako je za putovanje željeznicom probitačan sistem predavanja prtljage; i kako je ugodan njujorški izgovor prema londonskomu rastezanju. Nisu ni spomenuli ništa natprirodno, a o sir Simonu de Canterville nisu ni natuknuli. U jedanaest sati krenuli da legnu, a za pol sata sva se svjetla pogasila. Za kratko se vrijeme probudio gospodin Otis od neobične buke na hodniku pred vratima, činilo se da je zveka metala i kao da se neprekidno približuje. On odmah ustane, zapali šibicu i pogleda na sat. Bio je točno jedan sat. Bio je sasvim spokojan, pa opipao bilo, a bilo mu nije nikako bilo grozničavo. Čudna je buka trajala neprestano, a uz nju je jasno razabirao korake. On obuje papuče, izvadi iz škrinjice duguljastu bočicu i otvori vrata. Upravo pred sobom opazi u blijedoj, mjesečini starca strahovita lika. Oči su mu kao žeravice; duga, sijeda kosa pala mu u zamršenim uvojcima na ramena; njegova odjeća staromodnoga kroja prljava je i prnjava, a na rukama su mu i na gležnjima teške lisičine i zarñani okovi. - Dragi moj gospodine - reče gospodin Otis - molim vas da svakako namažete te lance, pa sam vam zato donio malu bocu tamaniskoga* osvitnog maziva. Kažu da je dosta samo jedanput namazati, a na omotu imate o tom nekoliko potvrda od najodličnijih naših domaćih svećenika. Metnut ću vam ga kraj svijeća u spavaćoj sobi, a drage ću vam volje nabaviti i više ako želite. S tim riječima metne ministar Sjedinjenih Država bocu na mramorni stol, zatvori vrata i legne spavati. Jedan se trenutak kentervilski duh sav ukočio od prirodnoga zgražanja, zatim tresnuo žestoko bocu o glatki pod i poletio hodnikom muklo stenjući i krijeseći * Izv. Tammany odnosi se na centralnu organizaciju Demokratske stranke kojoj je u New Yorku sjedište Tammany Hali. Wilde izmišljenom mazivu time daje ironičan naziv, izrugujući se nekim aspektima američke politike. 160 se grozovitom zelenom svjetlošću. Ali baš kad je stigao na gornji kraj velikih hrastovih stuba, razjape se vrata, jave se dvije male spodobe u bjelini i velik mu jastuk prohuji kraj glave! Bilo je očito da ne smije časiti, on se dakle brže prihvati četvrte dimenzije kao sredstva za bijeg, nestane u oplati i kuća se sasvim umiri. Kad je došao u malu tajnu sobu na lijevom krilu, nasloni se na mjesečevu zraku da odahne te uzme prosuñivati i premišljati o svojem stanju. Nikada još, za sjajne i neprekidne karijere od tri stotine godina, nije bio uvrijeñen ovako surovo. Mislio je na udovicu vojvotkinju koju je prestravio da se je razboljela kad je stajala pred ogledalom u čipkama i alemima; na one četiri sluškinje što su zapale u histeriju čim im se nakesio kroz zavjese na jednoj nenastanjenoj spavaćoj sobi; na župnika kojemu je ugasio svijeću kad se jedne noći vraćao kasno iz knjižnice te je odonda pravi mučenik živčane boljetice i svejednako ga liječi sir William Guli; na staru gospoñu de Tremouillac koja se jednoga ranoga jutra probudila, ugledala kostur kako sjedi u naslonjaču kraj kamina i čita njezin dnevnik pa je od upale mozga preležala šest nedjelja, a kad je ozdravila, izmirila se s crkvom i prekinula vezu s onim zloglasnim skeptikom monsieur de Voltaireom. Sjetio se one strašne noći kad su opakoga lorda Cantervillea našli u odjevaonici gdje se guši, a u grlo mu do polovice zataknut bundevin dečko, i on je još prije smrti priznao da je kod Crockfordovih prevario tom kartom

Charlesa Jamesa Foxa za 50.000 funti sterlinga te se zakleo da ga je duh natjerao da proguta tu kartu. Svih tih slavnih djela sjećao se sada, počevši od dvorskoga što se ubio u ostavi kad je spazio zelenu ruku gdje kuca u okno na prozoru, pa do lady Stutfield, ljepotice koja je uvijek morala nositi oko vrata traku crna baršuna da prikrije tragove pet prstiju što su joj ispalili bijelu kožu, a naposljetku se udavila u ribnjaku šarana na kraju kraljevske promenade. Sa zanosnom sebičnošću pravoga umjetnika spominjao je svoja najslavnija djela pa se gorko smješkao kad se sjetio kako se posljednji put javio kao "crveni Ruben ili zadavljeno 11 - Slavuj i ruža 161 djetešce", kad se sjetio svojega debija u liku diva Gi-beona, krvopije iz Bexley Moora te onoga divljanja što ga je prouzročio jedne lijepe lipanjske večeri jedino tim što se na teniskom igralištu stao kuglati svojim vlastitim kostima. A nakon toga dolaze neki jadni moderni Amerikanci, nude mu osvitno mazivo i bacaju mu jastuke u glavu! To se nikako ne može otrpjeti. A i nikada u povijesti nisu ovako postupali s dusima. Zato on odluči da će se osvetiti i ostade silno zamišljen sve do svanuća. III. Sutradan ujutro, kad se obitelj Otis okupila za zaju-tarkom, raspravljali su potanko o duhu. Ministar Sjedinjenih Država nešto se dakako ozlovoljio što mu dar nije .lijepo primljen. - Nisam kanio duhu nanijeti nikakvu osobnu uvredu, a kad uzmem u obzir da je on već odavno u kući, moram reći da ne smatram nipošto uljudnim što se jastuci bacaju na njega - sasvim prava primjedba, na koju su blizanci, žalim ali velim, prasnuli u smijeh. - U drugu ruku - nastavi on - ako zaista odbija i ne želi upotrebljavati osvitno mazivo, morat ćemo mu skinuti lance. Ne bismo nikako mogli spavati kraj tolike buke pred spavaćim sobama. Ali toga tjedna nisu više bili uznemiravani, jedino im je izazivalo neku pažnju neprestano obnavljanje krvave mrlje na podu u knjižnici. To je zaista bilo čudnovato jer gospodin je Otis svagda zaključavao obnoć vrata, a prozori su se zatvarali zasunom. I kameleonska je boja izazivala mnogo raspravljanja. Gdjekojega je jutra bila blijede (skoro indijske) crvene boje, onda je bivala skr-letna, onda zagasito grimizna, a jednom, kad su sišli na obiteljsku molitvu po priprostom običaju Slobodne Američke Reformirane Episkopalne Crkve, našli su svi-jetlozelenu smaragdnu boju. Te kaleidoskopske mijene jako su dakako zanimale društvo pa su se o tom otvoreno kladili svako veče. Jedina se mala Virginia nije 162 I plela u te šale, nego se svagda jako jadila kad bi spazila krvavu mrlju, a skoro je zaplakala onoga jutra kad je mrlja bila smaragdno zelene boje. Drugi put se duh javio u nedjelju u noći. Tek što su bili polijegali, uzbuni ih iznenada strahovita buka u trijemu. Pobrzaju dolje i razaberu da se velik komad staroga oklopa otkinuo sa stalka i pao na kameni pod, a kentervilski duh sjedi na naslonjaču visoka naslona i trlja koljena s izrazom ljute boli na licu. Blizanci donijeli svoje bazgove puške i mahom ispalili na njega dva metka, s onom sigurnošću u nišanjenju što se stječe jedino dugom i brižnom vježbom u gañanju za učiteljem pisanja. Dotle je ministar Sjedinjenih Država uperio u

njega pištolj i doviknuo mu po kalifornijskoj etiketi neka uzdigne ruke. Duh zavrisne bijesno, skoči, projuri izmeñu njih kao magla, ugasi u prolasku Washingtonu Otisu svijeću i ostavi ih u crnom mraku. Kad je stigao navrh stuba, snañe se i odluči da prasne u svoj čuveni demonski smijeh. U mnogim je prilikama već razabrao da to nadasve koristi. Kažu da je od toga smijeha osijedjela za jedne jedine noći kosa lorda Rakera, a zacijelo je njime natjerao tri francuske guvernante lady Canterville da su joj otkazale dok im još nije bio protekao mjesec. Smijao se dakle onim prestrahovitim smijehom da je sve odjekivao stari svedeni krov, ali tek što je odjeknula strašna jeka, otvore se vrata i gospoña Otis iziñe u svi-jetlomodroj jutarnjoj haljini - Čini mi se da vam nije dobro reče ona - pa sam donijela bočicu tinkture doktora Dobella. Ako su to probavne smetnje, vidjet ćete da je to najizvrsniji lijek. Duh bijesan upilji oči u nju i odmah se uzme spremati da se pretvori u velika crna psa, a zbog te je vještine bio baš na glasu i njoj je obiteljski doktor uvijek pripisivao stalni idiotizam strica lorda Cantervillea, plemenitoga gospodina Thomasa Hortona. Ali kad je čuo da se približuju koraci, stane se skanjivati u svojem ljutom naumu, pa se zadovoljio time da se malo zakrijesio i nestao s muklifn grobnim jecajem baš kad su mu prišli blizanci. 163 Kad je došao u svoju sobu, sav je klonuo i silna ga uzbuñenost zaokupila. Do krajnosti ga je dakako zlovo-ljilo prostaštvo tih blizanaca i surovi materijalizam gospoñe Otis, ali ga je zaista najgore jadilo što nije mogao nositi oklop. Nadao se da će i moderni Amerikanci pro-trnuti kad ugledaju sablast u oklopu, ako i ne bi bilo razboritijega razloga, a ono barem od štovanja za svojega domaćega pjesnika Longfellovva*, uz čije je dražes-no i zamamno pjesništvo proboravio mnogi teški čas dok su Cantervilleovi bili u Londonu. Osim toga je to njegova vlastita oprema. Nosio ju je sa silnim slavljem na turniru u Kenihvorthu i čestitala mu je sama djevičanska kraljica. Ali sada, kad je uzeo oklop, pritisla ga težina silne prsne ploče i željeznoga šljema te on tresnuo o kameni pod, ljuto ogulio oba koljena i ugruhao zglavak na desnoj ruci. Nakon toga je nekoliko dana ljuto bolovao pa se nije skoro ni micao iz svoje sobe, nego jedino da obnavlja krvavu mrlju. Ali kako se puno njegovao, oporavio se i odlučio se na treću navalu da zaplaši ministra Sjedinjenih Država i njegovu obitelj. Odabrao je za svoje javljanje petak, 17. kolovoza. Proboravio je skoro cio dan razgledajući svoju garderobu i naposljetku se odlučio za širok, klopav šešir s crvenim perom, za mrtvački pokrov nabran na ručnim zglavcima i na gležnjima i za zarñali bodež. Predvečer izbila ljuta nepogoda, a vjetar je tako žestoko puhao da su se tresli i zveketali svi prozori i vrata u starom domu. Takvo je vrijeme baš i volio. Plan mu je bio ovakav. Tiho će se odšuljati u sobu Washingtona Otisa, obratit će mu se od nogu njegove postelje i tri puta zabosti sebi bodež u grlo uz zvuke tihe glazbe. Na VVashingtona se osobito ljutio jer je razabrao da on to običava Pinkertonovim uzornim čistačem sapirati čuvenu kentervilsku krvavu mrlju. Kad toga lakomislenoga i obijesnoga mladića natjera u grozovit strah, uputit će se u sobu gdje je ministar Sjedinjenih Longfellow je 1841. napisao glasovitu priču Kostur u oklopu. 164 Država i njegova žena, položit će studenu ruku na čelo gospoñi Otis, a drhtavome će njezinu mužu šaptati na uho strašne tajne kosturničke. Što se

tiče male Virgini-je, o njoj se još nije odlučio. Ona ga nije nikada ničim vrijeñala, a lijepa je i umiljata. Nekoliko muklih jecaja iz ormara dostajat će i suviše, mislio je, a ako je to ne bi probudilo, prijeći će ukočenim, trzavim prstima po njezinu pokrivaču. A blizance je odlučio čestito prore-šetati. Najprije će im, razumije se, sjesti na prsa, neka im se učini da ih davi mora. Pa kako su im kreveti skoro jedan do drugoga, stajat će izmeñu njih u liku zelena, ledena mrtvačkoga trupa, dokle god se ne ukoče od straha, a naposljetku će zbaciti mrtvački pokrov i pro-švrljati po sobi bijelih, blijedih kostiju i prevrćući jedno oko kao "nijemi Daniel ili samoubojičin kostur", u ulozi u kojoj se počesto već prikazivao s velikim uspjehom te je sudio da je ravna ulozi "mahnitoga Martina ili skrivene tajne". U deset i pol oni polijegali. Neko su ga vrijeme bunili još divljom cikom i smijehom blizanci koji su se očevidno u bezbrižnoj radosti školaraca zabavljali prije sna, ali u jedanaest sati i četvrt sve se smirilo pa kad je izbila ponoć on krenuo. Sova je lepetala krilima o okna na prozoru, gavran graktao sa stare tise, a vjetar hujao oko kuće i stenjao kao prokleta duša; ali Otisova je obitelj spavala i ne sanjajući o svojem udesu, a jače od kiše i bure čulo se pravilno hrkanje ministra Sjedinjenih Država. Tiho izišao duh iz oplate, s pakosnim smiješkom na okrutnim, naboranim usnama, a Mjesec sakrio lice u oblak kad se prokradao kraj velikoga prozora na kojem je modrom i zlatnom bojom naslikan njegov grb i grb njegove ubijene žene. Šuljao se, kao nemila sjena pa kao da se i sam mrak zgražao od njega kad je prolazio. Jednom mu se učini da čuje kao da netko zove te zastane; ali to je samo zalajao pas na Crvenom majuru pa on opet poñe, mrmljajući grdne kletve iz šesnaestoga stoljeća, a ponekad zamahujući bodežom po ponoćnom zraku. Naposljetku stigne do ugla hodnika što ide u sobu nesretnoga Washingtona. Zastane čas- 165 kom, a vjetar mu je raspirivao dugu sijedu kosu oko glave i zavijao u groteskne, izobličene nabore groznu strahotu mrtvačkoga pokrova. Onda izbi četvrt i on osjeti da je nastao čas. Nasmiješi se sam sebi i skrene za ugao; ali tek što je skrenuo, zacikne žalostiyo od strave, uzmakne i skrije problijedjelo lice dugim, koščatim rukama. Baš pred njim stajala je strahovita sablast, nepomična kao isklesan kip i grozovita kao luñakov san! Glava joj je ćelava i sjajna, lice okruglo, debelo i bijelo, a oduran smijeh kao da ga je nacerio zanavijek. Iz očiju sjaje zrake crvena svjetla, usta su ognjeno ždrijelo, a jadna odjeća, baš kao i njegova, ovija gorostasa tihom, snježnom bjelinom. Na prsima mu je plakat u neobičnu pismu starinskoga oblika, valjda kakav sramotni spisak, kakav popis divljih grijeha, kakva strahovita listina zlodjela, a u desnici mu je zavijena sablja od sjajna čelika. Kako još nikada nije vidio sablast, uplašio se dakako strahovito, kad je još jednom brzo zirnuo na strašnu prikazu, pobježe natrag u svoju sobu, spotičući se o dugi pokrov kako je letio niz hodnik, a naposljetku baci bodež u ministrove čizme, gdje ga je sutradan našao ko-mornik. Kad se sklonio u svoju sobu, baci se na mali krevetac i pokrije ponjavom lice. Ali za neko se vrijeme pojavi stara junačka kentervilska srčanost te on odluči da će odmah, čim se razdani, otići i razgovarati s onim drugim duhom. Čim je dakle osvit posrebrio bregove, vrati se on onamo gdje je prvi put ugledao očima gro-zovitu prikazu jer je osjećao da dva duha ipak više vrijede nego jedan i da će uz pomoć toga novoga prijatelja zacijelo doskočiti blizancima. Ali kad je stigao na ono mjesto,

ugledao je strahovit prizor. Očevidno se sablasti dogodilo nešto jer iz očnih joj je udubina sasvim nestala svjetlost, sjajna joj je sablja ispala iz ruke, a ona se naslonila na zid na usiljen i neudoban način. Duh pojuri i prihvati je u ruke, ali na stravu njegovu, glava se omakne i otkotrlja se na pod, tijelo se omlohavi, a njemu se u rukama stvori bijela pamučna zavjesa s postelje, s metlom, kuhinjskom sjekirom i šupljom bundevom koja mu je ležala do nogu. Nije mogao razumjeti 166 tu čudnu preobrazbu te s grozničavom žurbom zgrabi plakat i pročita u jutarnjem mračku ove strahovite riječi: OTISOVA SABLAST. JEDINA PRAVA I ORIGINALNA PRIKAZA. ČUVAJTE SE IMITACIJA! SVE DRUGE SU PATVORINE. Sve mu je sada sinulo. Nasadili su ga, zavarali ga, nadlijali ga! U očima mu zasjao stari kentervilski pogled; on zaškripi svojim bezubim desnima, digne suhe ruke visoko iznad glave i zakune se po slikovitoj frazeologiji starinske škole: čim pijetao dva puta zatrubi u svoj veseli rog, dogodit će se krvava djela i ubojstvo će prošetati tihim koracima. Tek što je dovršio tu strahovitu kletvu, zakukurijek-ne pijetao s krova od crvenih crepova na dalekoj ma-jurskoj kući. On se nasmije dugim, tihim, gorkim smijehom i počeka. Ćekao je sat za satom, ali zbog nekoga čudnoga razloga pijetao nije kukurijekao više. Naposljetku, u sedam i pol sati, došle sluškinje te se morao okaniti strašnoga bdjenja i odšuljao se natrag u svoju sobu, premišljajući o pustoj nadi i o naumu što se izjalovio. Tu se obavijestio iz starinskih viteških knjiga, za kojima je neobično ginuo, pa je razabrao da je u svakoj zgodi gdje je pala ta zakletva, pijetao svagda kukurijek-nuo po drugi put. - Ne bilo toga nevaljaloga pijetla! -promrmlja on. - Da mi je jednoga dana probosti svojim valjanim kopljem njegovo grlo da mi u samrti zakuku-rijekne po drugi put! Zatim se sklonio u udoban olovan lijes i ostao tamo sve do večeri. IV. Sutradan je duh bio vrlo slab i umoran. Strašno uzbuñenje posljednjih četiriju tjedana počela je djelovati. Živci mu se istrošili, trzao se čim što sušne. Pet dana 167 nije se micao iz svoje sobe te se najzad odlučio i okanio krvave mrlje na podu u knjižnici. Ako je obitelj Otis ne želi, jasno je da je oni nisu ni vrijedni. Oni su očito neznatni ljudi niske razine te nikako ne znaju cijeniti simboličnu vrijednost osjetilnih prikaza. Pitanje o fantazmagoričnim pojavama i o razvoju astralnih tijela sasvim je dakako druga stvar, ali zaista nije u njegovoj vlasti. Njegova je svečana dužnost da se jedanput u tjednu javlja u hodniku, a svake prve i treće srijede u mjesecu da čavrlja s onoga širokoga prozora pa ne zna kako bi na častan način mogao izmaći tim obvezama. Istina je, život mu je vrlo loš, ali u drugu ruku, on je nadasve savjestan u svemu što je u vezi s natprirodnim. Slijedeće tri subote obilazio je dakle kao obično hodnikom izmeñu ponoći i tri sata te pazio što više može da ga ni ne čuju ni ne vide. Izuvao je cipele, stupao što god tiše može po starim crvotočnim podnicama, oblačio širok plašt od crna baršuna i brižno se poslužio osvitnim mazivom da namaze svoje lance. Moram doduše priznati, jako se teško nakanio na to zaštitno sredstvo. Ali jedne večeri, dok je obitelj bila za jelom, šmugnuo on u

spavaću sobu gospodina Otisa i odnio bocu. U prvi se mah nešto pokunjio, ali kasnije je pametno razabrao da pored mnogoga taj izum vrijedi, a u nekom pogledu služi i njegovu naumu. Ali unatoč svemu i dalje su mu dodijavali. Neprestano su napinjali užeta po hodniku i on se u mraku spoticao, a jednom zgodom, kad se odjenuo kao "crni Izak ili lovac iz šume Hogley" ljuto je pao kad je stao na klizaljku od maslaca što su je blizanci udesili od vrata goblenske sobe do vrha hrastovih stuba. Ta ga je uvreda toliko razjarila te je odlučio da će se konačno upeti za obranu svojega dostojanstva i socijalnoga položaja i riješio da obnoć pohodi te bezobrazne mlade itonske ñake u svojoj čuvenoj ulozi kao "nebojša Rupert ili bezglavi grof". U toj se preobući nije javljao dulje od sedamdeset godina, još odonda kad je njome toliko uplašio lijepu lady Barbaru Modish da je naglo prekinula zaruke s djedom današnjega lorda Cantervillea te pobjegla s li- 168 jepim Jackom Castletonom u Gretna Green1 jer je ništa na svijetu, veli, ne može navesti da se uda u obitelj koja ovakvoj strašnoj sablasti pušta da se o sumraku seta gore-dolje po terasi. Jadnika je Jacka lord Canterville ubio kasnije u dvoboju u općini Wandsworthu, a lady Barbara je još prije no što je protekla godina dana umrla u kupalištu Tunbridgeu, puklo joj srce, bio je dakle svakako velik uspjeh. Ali je nadasve teško bilo "kostimiranje", ako smijem upotrijebiti kazališnu riječ u vezi s jednom od najvećih tajna natprirodnoga svijeta - pa je potrošio puna tri sata dok se nije spremio. Naposljetku je sve bilo gotovo te je bio jako zadovoljan svojom pojavom. Velike kožne jahačke čizme što ih je obuo uz tu odjeću bile su mu doduše nešto preprostrane, a našao je samo jedan veliki sedleni pištolj, ali sve u svemu bio je sasvim zadovoljan te je u jedan sat i četvrt šmugnuo iz oplate i odšuljao se hodnikom. Kad je došao k sobi gdje su blizanci, a moram spomenuti da se zbog boje svojih tapeta zvala modrom spavaćom sobom, našao je vrata samo pritvorena. Da uñe svojski, razjapi vrata širom, ali uto se baš na njega srušio vrč pun vode i svega ga promočio do kože, a promašio mu lijevo rame za dva palca. U taj isti mah začuje iz dvostruke postelje prigušenu ciku od smijeha. Živci mu se toliko potresli da je otrčao natrag u svoju sobu što su ga noge nosile, a sutrašnji dan preležao u ljutoj groznici. Jedino ga je tješilo u svoj toj zgodi što nije bio ponio glavu, jer da ju je ponio, moglo je biti jako ozbiljnih posljedica. Okanio se sada svake nade da će ikada poplašiti tu prostu američku obitelj te se redovito zadovoljavao time da se u platnenim papučama šulja po hodnicima, s debelim crvenim rupcem oko vrata da se očuva od propuha i s malom puščicom ako bi ga napali blizanci. Konačna ga je nezgoda zadesila dana 19. rujna. Bio je sišao u veliki ulazni trijem pa je mislio da ga tu nikako neće nitko smetati i zabavljao se satiričnim primjedba- Selo u Škotskoj gdje su se nekada lako i odmah vjenčavali. 169 ma o velikim totografijama ministra Sjedinjenih Država i njegove žene što su zamijenile slike Cantervilleove obitelji. Bio je odjeven priprosto, ali pristalo, u dugom mrtvačkom pokrovu, ispjeganu grobljanskim mrljama, donju vilicu povezao trakom žuta platna, a nosio je malen fenjer i grobarsku lopatu. Bio je baš odjeven za ulogu "Jone bez groba ili mrtvačkoga pljačkaša iz Chertsev Barna", u jednom od najznamenitijih likova svojih kojega su se Cantervilleovi jošte kako s razlogom sjećali, jer to je bio pravi početak razmirice sa susjedom

njihovim, lordom Ruffordom. Bila su otprilike dva sata i četvrt pred jutro te se nitko, koliko je mogao ustanoviti, nije micao. Ali kad se prišuljao knjižnici da vidi je li ostao koji trag krvave mrlje, skoče odjednom k njemu iz mračnoga ugla dvije spodobe, uzmašu se divljački rukama iznad glava i zavrisnu mu u uho: - Bu! Spopao ga ljut strah koji je u ovakvim prilikama i prirodan te on pohrli k stubama, ali tamo naiñe na Washingtona koji ga je čekao s velikom vrtnom štrcaljkom; opkoljen ovako od svojih neprijatelja odasvud, za-tjeran u škripac, nestane on u veliku željeznu peć koja na sreću njegovu nije bila naložena te se morao vraćati kući kroz cijevi i dimnjake i stigao je u svoju sobu strahovito uprljan, neuredan i očajan. Nakon toga nisu ga više viñali na noćnim pohodima. Blizanci su u nekoliko prilika vrebali na njega i svake noći posipavali hodnike orahovim ljuskama, na silnu zlovolju roditeljima i služinčadi, ali uzalud. Bilo je sasvim jasno da su mu toliko uvrijeñena čuvstva te se nije htio javljati. Gospodin se Otis prihvatio dakle opet svojega velikoga djela o demokratskoj stranci kojim se bavio već nekoliko godina; gospoña Otis priredila izvrsnu gozbu od školjaka kojoj se sva grofovija divila; dječaci su igrali lacrosse, euchre, poker i druge američke narodne igre; a Virginia je jahala na svojem poniju po stazama a pratio je mladi vojvoda od Cheshirea koji je došao provesti u dvorcu Cantervilleu posljednji tjedan svojih praznika. Mislili su uopće da je duh otišao i to je gospodin Otis zaista i javio pismom lordu Cantervilleu, a 170 on mu za odgovor izjavio da se jako veseli toj novin^ j najljepše čestita vrijednoj ministrovoj gospoñi. Ali Otisovi su se prevarili jer duh je svejednako t^jo u kući pa iako je bio skoro invalid, ipak nije bio volij^ uzmaknuti, pogotovo kad je čuo da je meñu gostii^a mladi vojvoda od Cheshirea čiji se prastric, lord Fr^n. cis Stilton, okladio jednom s pukovnikom Carburyj^m za sto gvineja da će se kockati s kentervilskim duhcym) a sutradan su ga našli gdje u kartaškoj sobi leži na podu, nemoćan i uzet; poživio je doduše do velike ^ta_ rosti, ali nikada nije znao govoriti išta osim: 'Dvije ^es_ tiče.' Ta se zgoda razglasila u ono doba, premda siq jz obzira prema tim dvjema obiteljima to svakojako na_ stojali zabašuriti; a potpuni izvještaj o svemu što j^ u vezi s tom zgodom nalazi se u trećem svesku Uspomena-na princa regenta i njegove prijatelje lorda Tattla. Du^ se dakako jako trudio da pokaže kako nije izgubio svoj ut_ jecaj na Stiltone kojima je bio i dalek roñak jer nje§ova je roñena sestrična bila udata u drugom braku za pje. menitoga gospodina de Bulkelevja od kojega, Kako svatko zna, potječu vojvode od Cheshirea u ravnoj }ozj Spremio se dakle da se mladomu udvaraču Virginijmu javi u svojem slavnom liku, kao "vampir redovni^ jjj beskrvni benediktinac", u onoj strahovitoj ulozi š\o ju je vidjela stara lady Startup onoga kobnoga dana Uocj nove godine 1764. te je na sav glas zavrisnula pa je Ucia_ rila žestoka kap i ona umrla za tri dana, pošto je ra^-,ag_ tinila Cantervilleove koji su joj bili najbliži roñaci } sav svoj imetak ostavila svojemu londonskom vidaru. ^jj u posljednji je čas strah od blizanaca odvratio duh.a Qa nije krenuo iz svoje sobe te je mladi vojvoda u mim spavao pod visokim baldahinom s perjanicama,, u ljevskoj spavaćoj sobi, i sanjao o Virginiji. V.

Nekoliko dana nakon toga jahali su Virginia i iyjezin kuštravi kavalir po livadama Brockleva, pa ona P 171 kivala živicu i nezgodno zaderala haljinu, a kad se vratila kući, smislila da uziñe na stražnje stube da je ne bi vidjeli. Kad je htjela kraj goblenske sobe, a vrata su na sobi slučajno bila otvorena, učini joj se da nekoga vidi unutra, te pomisli da je to majčina sobarica koja je znala gdjekada s radom dolaziti onamo i zaviri u sobu da je zamoli ne bi li joj opravila haljinu. Ali na silno čudo njezino bio je to glavom kentervilski duh! Sjedio je kraj prozora i gledao kako uvelo zlato s požutjeloga drveća leti zrakom, a crveno lišće kao mahnito skakuće niz dugu aleju. Naslonio glavu na ruku, a sav je bio u krajnje potištenom stanju. Činio se tako zapuštenim i naskroz propalim da se mala Virginia, kojoj je bila prva misao da pobjegne i da se zaključa u svojoj sobi, saža-lila na njega te odlučila da ga pokuša utješiti. Tako je laka hoda bila, a on u tolikoj melankoliji, da je nije ni primijetio dok mu se nije obratila. - Žao mi vas je - reče ona - ali sutra mi se braća vraćaju u Eton, pa ako se onda budete valjano vladali, nitko vam neće dosañivati. - Besmislica je iziskivati od mene da se valjano vladam - odgovori on, u čudu se obazirući na lijepu djevojčicu što se usudila obratiti se njemu - prava besmislica. Ja moram zveketati lancima, stenjati kroz ključanice i obilaziti po noći, ako vi o tom govorite. To je meni jedini razlog bitisanju. - Nije to nipošto razlog bitisanju i vi znate da ste bili jako opaki. Gospoña nam je Umney ispripovijedala još onoga dana kad smo došli amo da ste vi ubili svoju ženu. - Pa ja to i priznajem - reče duh zlovoljan - ali to je bila samo obiteljska stvar i nije se ticala nikoga drugoga. - Ne valja ubijati nikoga - reče Virginia u koje je gdjekada bila mila puritanska ozbiljnost, baštinjena od nekoga staroga pretka iz Nove Engleske. - Oh, mrzim ja tu lagodnu strogost apstraktnoga morala! Žena mi je bila jako ružna, nikada mi nije valjano krutila ovratnik, a ništa nije znala kuhati. Ubio 172 vam ja u šumi Hoglev jelena, divna, dvogodišnjaka, a što mislite kako ga je ona iznijela na stol? No o tom sada nije razgovor jer sve je prošlo, a ja sudim da nije bilo lijepo od njene braće što su me izgladnili, iako sam je ubio. - Izgladnili su vas? Oh, gospodine duše, to jest, sir Simone, jeste li vi gladni? Imam sendvič u torbi. Bi li vi? - Neću, hvala vam, ja ne jedem ništa više; ali ipak je prijazno od vas i vi ste mnogo miliji od drugih u vašoj odurnoj, surovoj, prostoj, nepoštenoj obitelji. - Stanite! - zavikne Virginia i topne nogom - vi ste surovi i odurni i prosti, a što se tiče nepoštenja, vi znate da ste mi krali boje iz škatulje pa ste njima obnavljali onu smiješnu krvavu mrlju u knjižnici. Najprije ste mi odnijeli sve crvene boje, zajedno sa skrletnom te nisam više mogla slikati sunčani zapad, zatim ste odnijeli srna-ragdno zelenu boju i kromovu žutu boju pa su mi naposljetku preostali samo indigo i kineska bijela boja i jedino sam mogla slikati prizore u mjesečini što je uvijek žalostivo gledati, ali nije nipošto lako

slikati. Ja vas nisam nikada odala, premda sam se jako ljutila, a sve je to bilo vrlo smiješno jer tko je ikada čuo za krv smaragdne boje? - Jest zaista - reče duh ponizno - ali što mi bješe raditi? Danas se jako teško dobiva prava krv pa kad je vaš brat započeo s uzornim čistačem, nisam zaista znao razloga zašto ne bih uzeo vaše boje. Što se tiče boje, to je uvijek stvar ukusa: Cantervilleovi na primjer imaju modru krv, najmodriju krv u Engleskoj; ali ja znam, vi Amerikanci ne marite za ovakve stvari. - 0 tom vi ne znate ništa pa bi bilo najbolje da se ' iselite i prosvijetlite svoju pamet. Moj će vam otac drage volje pribaviti besplatan put, pa iako je velik porez za duh1 svake vrsti, nećete imati neprilike na carini jer 1 U izvorniku spirits. engl. špirit znači i duh (fig. i duša), utvara, ali i alkohol, žesta, alkoholno piće 173 svi su činovnici demokrati. A kad budete u Nevv Yorku, osiguran vam je velik uspjeh. Ja znam mnoge ljude koji bi žrtvovali sto tisuća dolara da im je imati djeda, a još mnogo više da imaju obiteljskoga duha. - Ne vjerujem da bi mi se milila Amerika. - Valjda zato jer mi nemamo ruševina ni rijetkosti - reče Virginia podrugljivo. - Nemate ruševina! Nemate rijetkosti! - odgovori duh. - Vi imate svoju mornaricu i svoje manire. - Laku noć; idem pa ću zamoliti oca neka blizancima produlji praznike za osam dana. - Molim vas, gospoñice Virginia, ne idite - zaviče on - tako sam osamljen i tako sam nesretan te zaista ne znam što bih radio. Spavao bih a ne mogu. - To je sasvim besmisleno! Treba samo da, legnete u krevet i ugasite svijeću. Gdjekada je jako teško biti budan, osobito u crkvi, ali nikako nije teško zaspati. I dječica znaju zaspati, a nisu baš pametna. - Ja nisam spavao već tri stotine godina - reče on tužno, a Virginia razrogači od čuda krasne, modre oči - tri stotine godina nisam spavao pa sam jako umoran. Virginia se sva uozbilji, a male joj usnice zatrepeću kao ružine latice. Priñe k njemu, klekne uz njega i zagleda mu se u staro, uvelo lice. - Bijedni, bijedni duše - zašapće ona - zar nemate gdje biste spavali? - Daleko za boricima - odgovori on tihim snenim glasom - ima malen vrtić. Tamo je duga, duboka trava, tamo su krupne, bijele zvijezde kukutina cvijeta, tamo slavuj bigliše cijele noći. Cijele noći bigliše on, hladni, kristalni Mjeces gleda s neba, a tisa širi svoje goleme grane iznad onih što spavaju. Virginiji se zamute oči suzama i ona zakrije rukama lice. - Vi to govorite o vrtu smrti - prošapće ona. - Da, smrti. Smrt je zacijelo krasna. Da ležiš u mekoj, tamnoj zemlji pa ti se trava leluja nad glavom i ti prisluškuješ tišini. Da ne znaš ni za jučerašnji ni za sutrašnji dan. Da zaboraviš na vrijeme, da zaboraviš na ži- 174 vot, da miruješ. Vi mi možete pomoći. Vi mi možete otvoriti vrata smrtnoga doma jer ljubav je svagda uz vas, a ljubav je jača nego smrt. Virginia zadršće, zaokupi je jeza i nekoliko časaka potraje šutnja. Bilo joj je kao da je u strašnu snu. Onda duh progovori opet, a glas mu je bio kao da vjetar huji.

- Jeste li kada pročitali staro proroštvo na prozoru u knjižnici? - Oh, često - klikne djevojčica i pogleda ga - znam ga jako dobro. Nacrtano je čudnim, crnim pismenima i teško se čita. Ima samo šest redaka: 'Kad molitvu s griješna lica Gane zlatna djevojčica, Kada badem suh procvjeta I poteku suze od djeteta, U trenu će istom tom Kentervilski smiriti se dom.' - Ali ja ne znam što to znači. - To znači - reče on tužno - da vi morate oplakati moje grijehe jer ja nemam suza i moliti se sa mnom za moju dušu jer ja nemam vjere, a tada, ako ste uvijek bili mili i dobri i plemeniti, smilovat će se meni anñeo smrti. U mraku ćete vidjeti strahovite likove, opaki će vam glasovi šaputati u uho, ali neće vam učiniti nažao, jer djetinju nedužnost ne mogu prevladati sile paklene. Virginia mu ne odgovori, a duh zalama u divljem očaju rukama, gledajući njenu sagnutu zlatnu glavu. Odjednom ona ustane, sva blijeda i s neobičnim sjajem u očima. - Ne bojim se ja - reče odlučno - i zamolit ću anñela da vam se smiluje. Duh usklikne tiho od radosti, ustane, uhvati joj ruku, nadvije se nad nju sa staromodnom dražešću i poljubi je. Prsti su mu bili hladni kao led, usne su mu palile kao oganj, ali Virginia se nije skanjivala kad ju je vodio po mračnoj sobi. Na izblijedjelim zelenim goble-nima bili su izvezeni sitni lovci. Puhali su u rogove oki- 175 ćene resama i domahivali joj maljucnim ručicama neka se vrati. - Vraćaj se, mala Virginia - dovikivali su joj -vraćaj se! Ali duh joj stisnuo čvršće ruku i ona zaklopila oči da ih ne vidi. Strahovite zvijeri s gušterskim repovima, iz-buljenih očiju, zvjerale su na nju s isklesanoga kamina i mrmljale:- - Pazi se, Virginia, pazi se! Nećemo te možda više nikada vidjeti - ali duh je lebdio sve brže i Virginia ih nije slušala. Kad su stigli na kraj sobe, stane on i promrmlja nekoliko riječi, ali ih ona nije razumjela. Otvori oči i razabra kako zid polako nestaje poput dima, a pred njom je velika crna spilja. Zaokupila ju ljuta studen i nešto joj začupkalo odjeću. - Brže, brže - zaviče duh - jer bit će prekasno - a u taj se tren oplata zatvorila za njima i goblenska je soba bila prazna. VI. Po prilici deset minuta nakon toga zazvonilo zvonce za čaj pa kako Virginia nije silazila, poslala gospoña Otis jednoga slugu gore da je zovne. Za kratko vrijeme vrati se on i reče da nigdje nije mogao naći gospoñicu Virginiju. Kako je običavala svako veče odlaziti u vrt i brati cvijeće za stol, nije se gospoña Otis u prvi mah nikako uznemirila, ali kad je izbilo šest sati, a Virginia se nije javljala, uzbuni se ona istinski i pošalje dječake neka je potraže, ona pak sama i gospodin Otis pretražili su svaku sobu u kući. U šest sati i pol vratili su se dječaci i rekli da nigdje ne nalaze sestri ni traga. Svi se sada jako uzrujali, a nisu znali što bi učinili, ali gospodin se Otis sjeti odjednom kako je prije nekoliko dana dopustio ciganskoj četi da se utabori u parku. Odmah on dakle pohrli u Blackfell Hollovv gdje je znao da će oni biti, a otpratili ga najstariji sin i dva majurska momka. Mladi vojvoda od Cheshirea, koji je sav pomahnitao od prepasti, molio je i zaklinjao da i njega povedu, ali gospodin Otis nije pristajao jer se bojao da ne bi bilo gungule. Ali kad je stigao onamo, vidio je da su Cigani 176

otišli, a očito je bilo da su naglo otputovali jer je oganj još gorio, a nekoliko je tanjura ležalo u travi. Pošto je poslao Washingtona i onu dvojicu da pretraže kraj, pohrli kući i odašalje brzojave svim redarstvenim nadzornicima u grofoviji i javi im da bi tragali za djevojčicom koju su ukrali skitalice ili Cigani. Zatim naloži da mu spreme konja, zaište odlučno da žena i djeca sjednu i jedu i odjaše s jednim konjušarom prema Ascotu. Ali tek što je prevalio nekoliko milja, začuje da netko kasa za njim, obazre se i spazi mladoga vojvodu gdje stiže na svojem poniju, sav crven u licu i bez šešira. - Jako mi je žao, gospodine Otis - zadahtao se mladić - ali ne mogu ja jesti ni večerati dok nema Virginije. Molim vas, nemojte se ljutiti na mene; da ste nam lane dopustili da se zaručimo, ne bi bilo sve te neprilike. Valjda me nećete vratiti? Ne mogu se ja vratiti! Neću da se vraćam! Ministar što će, nego se osmjehnuo lijepome mladom obješenjaku i jako ga ganula njegova ljubav za Virginiju, sagnuo se dakle s konja potapšao ga prijazno po ramenu i rekao mu: - Dobro, Cecil, ako nećete da se vratite, morate valjda sa mnom, ali u Ascotu vam moram nabaviti šešir. - Oh, do bijesa moj šešir! Ja bih Virginiju! - zaviče mladi vojvoda smijući se i oni otkasaju na željezničku stanicu. Tamo se gospodin Otis raspita kod glavara da li je na peronu viñena djevojka po Virginijinu opisu, ali nije ništa doznao o njoj. No glavar brzojavi gore i dolje po pruzi te mu obeća da će čestito potragati za njom. Gospodin Otis kupi još mladome vojvodi šešir kod plat-nara koji je baš zatvarao dućan te odjaše u Bexley, selo udaljeno otprilike četiri milje, a govorilo se da je cigansko stjecište jer do njega je velik pašnjak. Tu oni probude seoskoga redara, ali nisu dobili od njega nikakvu obavijest, pa projašu pašnjakom, a onda udare kući i stignu u dvorac oko jedanaest sati, ljuto izmoreni i raz-jañeni. Washington i blizanci čekali su ih na vratima s fenjerima, jer aleja je bila jako mračna. Virginiji se nije otkrio ni trag. Cigane su dostigli na livadama Brockle-ya, ali ona nije bila s njima, a oni su svoj nagli odla- 177 12 - Slavuj i ruža zak protumačili time da su se zabunili kada je sajam u Chortonu pa su se požurili da ne zakasne. A i jako su se rastužili kad su čuli da je Virginia nestala, jer su gospodinu Otisu bili vrlo zahvalni što im je dopustio da se utabore u njegovu parku, pa su mu se četvorica pridružila da traže s njim. Prograbljali šaranski ribnjak, pretražili sve lovište, ali bez ikakva uspjeha. Bilo je jasno da im se Virginia izgubila, barem za tu noć; snuždeni krenuli gospodin Otis i dječaci k dvoru, a konjušar za njima s dva konja i s ponijem. U trijemu zatekoše gomilu poplašene služinčadi, a na divanu u knjižnici ležala je jadna gospoña Otis, skoro izvan sebe od straha i jada, pa joj je stara domaćica kolonjskom vodicom kvasila čelo. Gospodin Otis navali odmah, neka štogod jede, i naredi večeru svima. Bila je to tužna večera, jedva je itko i progovorio, čak se i blizanci poplašili i sku-njili jer su ginuli za sestrom. Kad su povečerali, odredi gospodin Otis, unatoč molbama mladoga vojvode, neka svi legnu i reče da noćas ne mogu ništa više učiniti, a sutra će on ujutro brzojaviti londonskom redarstvu da mu se odmah pošalje nekoliko detektiva. Baš kad su izlazili iz blagovaonice, stane na kuli otkucavati ponoć, a kad je odjeknuo posljednji kucaj, začuju prasak i iznenadni vrisak, strahovit grom uzdrma kuću, nadzemaljska glazba zabruji, oplata navrh stuba odskoči s glasnim treskom, a

na otvoru stala Virginia, sva blijeda i bijela, s malom škatuljom u ruci. Svi polete mahom k njoj. Gospoña je Otis obaspe vatrenim poljupcima, a blizanci zaigraju oko te skupine divlju ratnu igru. - Za Boga miloga, gdje si bila? - reče gospodin Otis, skoro i srdit, jer je pomislio da zbija s njima neku glupu šalu. - Cecil i ja projahali smo cio kraj i tražili te, a majka ti se nasmrt uplašila. Nemoj više zbijati ovakve krute šale! - Osim s duhom, jedino s duhom! - zaviknu blizanci skakućući. - Ljubimice moja, hvala Bogu što si se našla; ne smiješ više odlaziti od mene - prošapće gospoña Otis, ljubeći drhtavu Virginiju i milujući joj zlatnu kosu. - Oče - reče Virginia spokojno - ja sam bila s duhom. Umro je i moraš ga doći vidjeti. Bilo je vrlo opak, ali se istinski pokajao za sve što je učinio i prije smrti mi je poklonio ovu škatulju krasnih dragulja. Sva se obitelj u nijemu čudu zagleda u nju, ali ona je bila sasvim ozbiljna pa se okrenula i odvela ih kroz otvor na oplati u tijesan, tajan hodnik, a Washington poñe za njima sa zapaljenom svijećom koju je uzeo sa stola. Naposljetku stignu pred velika hrastova vrata, okovana zarñalim čavlima. Virginia ih dirne, vrata se pokrenu u teškim šarkama i oni uñu u malu, nisku sobu sa svedenim stropom i malim rešetkastim prozorom. U zid je bio uglavljen veliki željezni kolut, a uz kolut prikovan silan kostur koji se sav ispružio na kamenom podu, a svojim dugim prstima bez mesa čini se kako bi da dohvati staromodan tanjur i vrč što su mu smješteni baš izvan dohvata. Vrč je, vidi se, bio nekada pun vode jer se po njemu zeleni iznutra plijesan. Na tanjuru je samo hrpica prašine. Virginia klekla kraj kostura, sklopila ručice i stala se tiho moliti, a drugi su u čudu gledali tu strašnu tragediju kojoj se tajna sada raskrila pred njima. - Hej! - uzvikne iznenada jedan od blizanaca, koji je bio pogledao na prozor da razabere u kojem je krilu u kući ta soba - Hej, procvao je stari suhi badem. Sasvim jasno vidim na mjesečini cvjetove. - Bog mu je oprostio - reče Virginia ozbiljno kad je ustala i divna joj svjetlost obasjala lice. - Anñeo si ti! - klikne mladi vojvoda te je ogrli i poljubi. VII. Četiri dana nakon tih neobičnih zgoda, oko jedanaest sati u noći, krenuo sprovod iz dvorca Cantervillea. Mrtvačka je kola vuklo osam vranaca, svakome na glavi velika perjanica lepršava nojeva perja, a olovni je lijes bio pokriven dragocjenim grimiznim pokrovom i na 178 179 njemu izvezen kentervilski grb. Kraj mrtvačkih kola i kočija stupale su sluge sa zapaljenim bakljama i sva se povorka doimala čudesno. Lord Canterville bio je glavni žalobnik, a došao je naročito iz Walesa na sprovod te sjedio u prvoj kočiji s malom Virginijom. Za njim se vozio ministar Sjedinjenih Država sa ženom, potom VVashington i tri mladića, a u posljednjim kolima gospoña Umney. Kako je duh nju plašio dulje od pedeset godina u životu, sudili su svi da ona ima pravo i da mu bude na sprovodu. U kutu na groblju iskopao se dubok grob, baš pod starom tisom, a crkveni je obred jako ganutljivo obavio časni Augustus Dampier. Kad se završila ceremonija, pogasile sluge baklje, po starom običaju koji se obdržavao u kentervilskoj obitelji, a kad je lijes spušten u grob, pristupila mu Virginia i položila na lijes veliki križ od bijelih i crvenih

bademovih cvjetova. Uto se promoli iza oblaka Mjesec i prelije tihim srebrom malo groblje, a s daleka grma zabigliše slavuj. Ona pomisli na duhovu pripovijest o vrtu smrti, oči joj se zamute suzama i nije skoro ni riječ progovorila kad su se vraćali kući. Sutradan, prije nego što se lord Canterville vratio u London, porazgovarao gospodin Otis s njim o draguljima što ih je duh poklonio Virginiji. Bili su nadasve veličanstveni, osobito neki niz rubina okovan na starinski mletački način, zaista divna majstorska radnja iz šesnaestoga stoljeća, a tolika je vrijednost bila draguljima da se gospodin Otis jako skanjivao bi li dopustio kćeri da ih primi. - Lorde - reče on - ja znam da u ovoj državi ne pripada mrtvoj ruci samo zemlja nego i nakit, pa je sasvim jasno da su ti dragulji baština u vašoj obitelji ili bi trebalo da budu. Moram vas dakle zamoliti da ih ponesete u London i da ih naprosto smatrate jednim dijelom svojine koji vam se vratio u nekim čudnim prilikama. Što se tiče moje kćeri, ona je tek dijete i još joj je, uživam da kažem, slab interes za takav pribor dokone raskoši. A i gospoña Otis koja je, rekao bih, prilična pozna-vateljica umjetnosti, ta po sreći je provela u Bostonu nekoliko zima dok je bila djevojka - veli meni da to drago kamenje vrijedi silnih novaca pa bi postiglo visoku cijenu kad bi se ponudilo na prodaju. U tim prilikama, lorde Canterville, znam pouzdano da ćete razabrati kako ja ne mogu dopustiti da ti dragulji ostanu u ikoga od moje obitelji; i zaista, sva ta isprazna gizda i kitnja, ako i pristaje i treba dostojanstvu britanske aristokracije, nikako ne bi dolikovala onima koji su odgojeni po strogim, a ja sam uvjeren, besmrtnim načelima republikanske priprostosti. Možda treba da spomenem kako Virginia sva strepi hoćete li joj dopustiti da zadrži tu škatulju, za uspomenu na vašega nesretnoga, ali zavedenoga pretka. Škatulja je silno stara i treba da se posve opravi, pa ćete možda smatrati podesnim da mojoj kćeri ispunite molbu. Ja pak priznajem da se jako čudim što vidim da moje dijete iskazuje u bilo kojem obliku simpatiju za srednji vijek, pa to tumačim jedino time što se Virginia rodila u jednom od vaših londonskih predgraña, kratko vrijeme nakon povratka gospoñe Otis s maloga izleta u Atenu. Lord Canterville je sasvim ozbiljno slušao govor vrijednoga ministra, cupkao gdjekada bijeli brk da prikrije nehotičan smiješak, a kad je gospodin Otis dovršio, srdačno mu on protrese ruku i reče: - Dragi moj gospodine, vaša je dražesna kćerkica iskazala zaista silnu uslugu mojem nesretnom pradjedu, plemenitom gospodinu Simonu, pa joj ja i moja obitelj dugujemo veliku hvalu za divnu njezinu hrabrost i srčanost. Jasno je da su dragulji njezini, pa kad bih ja bio toliko bezdušan da joj ih otmem, mislim, Boga mi, onaj bi opaki starkelja za četrnaest dana ustao iz groba i stvorio meni vraški život. Što se pak tiče baštine, ništa nije baština što se ne spominje kao baština u kojoj oporuci ili zakonitom dokumentu, a dosad se nije ni znalo da tih dragulja ima. Velim vam, ja nemam na njih više prava nego vaš ko-mornik, a kad gospoñica Virginia odraste, svakako će voljeti kititi se lijepim stvarima. Osim toga, vi zaboravljate, gospodine Otis, da ste vi po procjeni kupili i namještaj i duha, što god je dakle pripadalo duhu, 180 181

prešlo je mahom u vaš posjed, jer koliku god aktivnost iskazivao sir Simon obnoć po hodniku, on je sa zakonskoga gledišta zaista bio mrtav i vi ste kupnjom stekli njegovu svojinu. Gospodin se Otis prilično zlovoljio što ga je lord Canterville odbio, pa ga je molio neka još porazmisli o svojoj odluci, ali dobroćudni je gospar bio sasvim odlučan te je naposljetku uvjerio ministra da je dopustio svojoj kćeri neka zadrži duhov poklon, a godine 1890., kad je mlada vojvotkinja od Cheshirea prigodom svoje udaje predstavljena pri prvoj kraljičinoj dvorskoj svečanosti, svi su se divili njezinim draguljima. Jer Virginia je stekla vojvodsku krunu, što je nagrada svim dobrim američkim djevojčicama te se udala za svojega mlañahnoga udvarača čim je dorasla. Bili su oboje tako dražesni i toliko su se voljeli da su svi uživali što su se oni uzeli, osim stare markize od Dumbletona koja je hvatala vojvodu za jednu od svojih sedam neudatih kćeri, te je u tu svrhu priredila čak i tri sjajne gozbe, i osim gospodina Otisa samoga. Gospodin je Otis silno volio mladoga vojvodu lično, ali u teoriji je zamjeravao titulama, pa da se kaže njegovim vlastitim riječima, 'nije bio bez straha da se pod zamornim dojmom slastoljubive aristokracije ne bi zaboravila prava načela republikanske priprostosti'. Ali njegovi su se prigovori nadvladali, pa kad je s kćeri o ruci šetao pobočnim brodom crkve St. George, Hanover Square, mislim da nije bilo ponosnijega čovjeka u svoj Engleskoj uzduž i poprijeko. Vojvoda i vojvotkinja doñoše, kad im je protekao medeni mjesec, u dvorac Canterville, te su se dan nakon dolaska odšetali poslije podne na samotno groblje kraj borika. Bila je u prvi mah velika neprilika zbog natpisa na sir Simonovu grobnom kamenu, ali naposljetku su riješili da se uklešu samo početna slova starčeva imena i oni stihovi s prozora u knjižnici. Vojvotkinja ponijela krasnih ruža i rasula ih po grobu, a kad su prestajali uz grob neko vrijeme, odšvrljali u ruševnu crkvu stare opatije. Vojvotkinja sjela tamo na srušen stup, a muž joj legao do nogu te uzeo pušiti cigaretu i zagledati 182 joj u krasne oči. Odjednom on odbaci cigaretu, zgrabi joj ruku i reče joj: - Virginia, žena ne bi trebalo da ima tajna od muža. - Dragi Cecile, ja ih i nemam od tebe. - Imaš - odvrati on smješkajući se - nisi mi nikada rekla što ti se dogodilo kad si se zatvorila s duhom. - Nisam to nikome rekla, Cecile - reče Virginia ozbiljno. - Znam, ali meni bi trebalo da kažeš. - Molim te, ne navaljuj Cecile, ne mogu ti reći. Bijedni sir Simon! Mnogo mu dugujem. Jest, ne smij se, Cecile, zaista dugujem. On me naučio da vidim što je život i što znači smrt i zašto je ljubav jača od obojega. Vojvoda ustane i nježno poljubi svoju ženu. - Neka ti bude tvoja tajna dokle god ja imam tvoje srce - šapne on. - Uvijek si ga imao, Cecile. - A hoćeš li kada pripovijedati našoj djeci? Virginia se zacrveni. 183 r BILJEŠKA O PISCU Engleski dramatičar, pripovjedač i liričar, punim imenom Oscar Fingal O'Flahertie Wills Wilde, rodio se 1854. u Dubli-nu a umro sa svega četrdesetšest godina u Parizu (1900). Studirao je u Dublinu pa u Oxfordu, gdje

je ubrzo postao voña engleskog književnog esteticizma i istaknuti protivnik društvenih konvencija. Sukob s društvom odveo ga je i u zatvor. Prosjedio je dvije godine na robiji, nakon čega je ostatak života proveo u Francuskoj i Italiji. Književnu je slavu stekao komedijama i romanom Slika Doriana Graja. Ovaj jedini njegov roman ujedno je i piščeva vlastita duhovna povijest. Wildeove društvene komedije poput Lepeze Lady Windermere i Važno je biti (zvati se) ozbiljan (Earnest) oživjele su i obogatile suvremeno englesko kazalište. Privatno je, kao istinski zagovornik lijepoga, Wilde u društvu bio poznat po vještini pripovijedanja. Sam je tvrdio kako ne umije misliti drukčije nego u obliku priča pa su njegove tiskane bajke i pripovijetke tek mali dio onih priča, kojima je usmeno zabavljao očarano slušateljstvo. Ovdje odabrane pripovijesti nastale su izmeñu 1887-91. i od tada izlaze u nebrojenim izdanjima na gotovo svim jezicima svijeta. U izvorniku su najčešće i prva samostalna lektira uznapredovalih učenika engleskog jezika u cijelom svijetu. Možemo reći da su namijenjene svim ljubiteljima lijepe književnosti i lijepoga uopće, bez obzira na dob čitateljevu. Oni najmlañi će u njima otkriti nove svjetove i uživati u neobičnim slikama i njihovoj raskoši ali će cijeniti i piščev osjećaj za one koji stradaju. Premda je Wilde prezirao moralno-po-učnu stranu umjetnosti, njegove su priče i bajke duboko etične, čak pedagoške. 185 Našem smo izdanju dali naslov Slavuj i ruža prema jednoj od najkraćih i najpoetičnijih priča, koja može imati cijeli niz tumačenja ali vjerojatno ni jednog čitatelja koji neće i sam oćutjeti ljepotu što iz nje zrači. V.C.-S SADRŽAJ Mladi kralj ....................................... 5 Infantin roñendan ................................ 21 Ribar i njegova duša .............................. 43 Zvjezdan ......................................... 79 Sretni vladar ..................................... 97 Slavuj i ruža...................................... 109 Sebični div ....................................... 117 Odani prijatelj .................................... 125 Znamenita raketa ................................. 139 Duh iz Cantervillea ............................... 153 Bilješka o piscu................................... 185