Carlos Castaneda :ORLOV DAR

/the eagle's gift/1981 - {šesta knjiga}

-SADRŽAJ-

PREDGOVOR [2]Prvi dioDRUGO JA

1. Utvrđivanje stanja druge pozornosti [7]2. Vidjeti zajedno [31]3. Tobožnje uspomene na drugo ja [56]4. Prelaženje granica sklonosti [78]5. Horda bijesnih čarobnjaka [104}

Drugi dioUMJETNOST SANJANJA6. Gubljenje ljudskog obličja [130]7. Sanjati zajedno [150]8. Desna i lijeva svijest [179]

Treći dioORLOV DAR9. Pravilo naguala [201]

10. Nagualovo društvo ratnika [218]11. Nagual žena [248]12. Ne-radi Silvija Manuela [269]13. Zamršenosti sanjarija [289]14. Florinda [313]15. Pernata zmija [352]Beleška o piscu [373]

PREDGOVOR

Iako sam antropolog, ova knjiga nije antro-pološko djelo u strogom smislu; ipak, ukori-jenjena je u kulturnu antropologiju, jer jezapočeta kao temeljno istraživanje te disciplineprije mnogo godina. U to vrijeme bavio sam seproučavanjem upotrebe ljekovitih biljaka međuIndijancima jugozapadnog i sjevernog Meksika.

Moja su se ispitivanja tokom godina pretvo-rila u nešto drugo, kao posljedica same teme, ai mog osobnog razvoja. Zanemario sam prouča-vanje ljekovitih biljaka nauštrb izučavanja siste-ma vjerovanja, koji se činio razmeđem izmeđubarem dvije različite kulture.

Za tu promjenu smjera u mom djelu odgo-vornost snosi Yaqui (Jaki) Indijanac iz sjever-nog Meksika, don Juan (Huan) Matus, koji mekasnije upoznao i s don Genarom (Henaro)Floresom, Mazatec (Mazatek) Indijancem izsredišnjeg Meksika. Obojica su se bavila drev-nom vještinom koja se u naše vrijeme običnonaziva čarobnjaštvom i za koju se pretpostavljada je primitivan oblik medicinske ili psihologij-ske znanosti, no koja je, zapravo, tradicijaizuzetno samodiscipliniranih praktičara i izuzet-no sofisticirane prakse.

Njih dvojica bili su mi više učitelji negoizvjestitelji, no još nastojim, makar i nasumce,

svoj rad nazvati antropološkim djelom; proveosam mnogo godina pokušavajući zamisliti kul-turnu matricu tog sistema, usavršiti sistematiza-ciju, klasifikacijsku shemu i postaviti hipotezu onjegovim izvorima i širenju.

Sve su to bili uzaludni napori u odnosu načinjenicu što su, na kraju, privlačne unutrašnjesnage tog sistema izokrenule moja intelektualnanagnuća i pretvorile me u sudionika.

Pod utjecajem te dvojice snažnih ljudi, mojse rad pretvorio u autobiografiju; naime, bu-dući da sam postao sudionik, bio sam prisiljensaopćiti ono što se sa mnom zbivalo. To jepomalo čudnovata autobiografija, u kojoj nemani riječi o onome što se zbiva u mom svakod-nevnom životu odrasla čovjeka, niti izvještaja osubjektivnim stanjima uzrokovanim svakodne-vicom. Riječ je, prije svega, o događajima kojise odvijaju u mom životu, kao izravnoj poslje-dici usvajanja niza čudnih i međusobno ispre-pletenih ideja i postupaka. Drugim riječima,sistem vjerovanja koji sam želio proučiti, jed-nostavno me progutao; da bih nastavio s po-mnim istraživanjem, morao sam potpuno zapo-staviti onaj svakodnevni dio života običnogčovjeka današnjeg svijeta.

Zahvaljujući svim tim okolnostima, suočensam s posebnim problemom objašnjavanja ono-ga što radim. Sve je to vrlo daleko od mogazapadnjačkog podrijetla i antropoloških shva-ćanja, no, prije svega, treba iznova naglasitida se ne radi o fikciji. Tema koju opisujemslabo nam je poznata, pa se stoga čini ne-stvarna.

Ulazeći sve dublje u zamršeni svijet čaro-bnjaštva, otkrio sam da je ono što se u početkučinilo sistemom primitivnog vjerovanja i praksepreraslo u ogroman i zakučast svijet. Da bih sešto više srodio s tim svijetom i izvijestio onjemu, morao sam samoga sebe upotrijebiti namnogostruko složeniji i pročišćeniji način. Onošto mi se događalo bilo je nešto što više nisammogao predskazati, niti se podudaralo s onimšto antropolozi već znaju o sistemu vjerovanjameksičkih Indijanaca. Stoga sam se našao uvrlo teškom položaju; pod takvim okolnostimamogao sam. sve događaje primiti samo onakokako su se dogodili. Nisam kadar ništa drugojamčiti za ono u što vjerujem, osim ponovoutvrditi da ne živim dvostrukim životom, već dai u svakodnevici slijedim principe don Juanovasistema.

Pošto su mi don Juan Matus i don GenaroFlores — dva indijanska čarobnjaka koja su mevodila — sa zadovoljstvom prenijeli znanje,pozdravili su me i otišli. Shvatio sam da ćuubuduće sam morati primijeniti ono što sam odnjih naučio.

Da bih obavio taj zadatak, vratio sam se uMeksiko i otkrio da su don Juan i don Genaroimali u čarobnjaštvu devet učenika; pet žena ičetiri muškarca. Najstarija se žena zvala Sole-dad; slijedeća Maria Elena, nazvana »la Gor-da«, a ostale tri — Lydia (Lidija), Rosa (Roza)i Josefina (Hozefina) — bile su mlade i poznatepod imenom »tri male sestre«. Četiri muškarca,poredana po starosti, bili su Eligio, (Eliđio)Benigno (Beninjo), Nestor i Pablito; posljednja

trojica zvala su se »genarosi«, jer su bili vrlobliski don Genaru.

Već sam i prije znao da su Nestor, Pablito iEligio, koji više nije živ, učenici, ali sam bio uzabludi da su četiri djevojke Pablitove sestre ida im je Soledad majka. Tokom svih tih godinapovršno sam poznavao Soledad i zvao je uvijekdona (donja) Soledad, u znak poštovanja, bu-dući da je bila don Juanova vršnjakinja. Upoz-nao sam i Lydiju i Rosu, no naša je veza bilapreviše kratka i površna da bih mogao shvatititko su zapravo one. La Gordu i Josefinupoznavao sam samo po imenu. Benigna samjednom sreo, ali nisam znao da je u vezi s donJuanom i don Genarom.

Zbog nekih, meni nedokučivih razloga činilose kao da su svi oni, na različite načine, čekalimoj povratak u Meksiko. Izvijestili su me da bihtrebao zauzeti mjesto don Juana, kao njihovvoda, njihov nagual. Rekli su mi da su don Juani don Genaro iščezli s lica zemlje, a tako iEligio. I žene i muškarci vjerovali su da njihtrojica nisu umrli — ušli su samo u drugi svijet,različit od ovog svakodnevnog, ali jednakostvaran.

Žene — posebno dona Soledad — snažno sumi se suprotstavile već pri prvom sastanku.Unatoč tomu, upravo su one u meni izazvalekatarzu. Susret s njima rezultirao je tajanstve-nim bujanjem u mom životu. Otkako sam ihsreo, moja su se razmišljanja i shvaćanja dra-stično izmijenila. Međutim, sve se to nijedogodilo svjesno — štoviše, nakon moje prveposjete bio sam zbunjen više no ikada ranije, ali

sam usred toga kaosa naletio na čudesno čvrstetemelje. U tom našem srazu pronašao sam usebi neke osobine za koje nisam mogao nipretpostavljati da ih posjedujem.

La Gorda i tri male sestre bile su savršenisanjači; dobrovoljno su me usmjerile i otkrilevlastita postignuća. Don Juan je umješnostsnivanja opisao kao sposobnost korišćenja neči-jih običnih snova i njihova pretvaranja u nadzi-ranu svijest, pomoću osobite vrste pozornosti,koju su on i don Genaro zvali stanjem drugepozornosti.

Očekivao sam da će me tri genarosa podučitisvojim dostignućima u još jednom područjudon Juanova i don Genarova učenja, tzv.»umješnosti traganja«. Umješnost traganja mi jebila prikazana kao niz postupaka i stanja, kojičovjeku omogućuju da iz neke određene situa-cije izvuče ono najbolje. Ali sve što su mi trigenarosa pripovijedala o traganju, nije imalokoheziju ni snagu koju sam očekivao. Zaključiosam da oni ili nisu pravi znalci te umješnosti ilimi je, jednostavno, ne žele otkriti.

Prestao sam s ispitivanjem da bih svimanjima pružio osjećaj opuštenosti, ali su nakontoga svi muškarci i žene povjerovali da sekonačno ponašam kao nagual, budući da višeništa nisam zapitkivao. Svaki od njih je zahtije-vao da ih vodim i savjetujem.

Da im udovoljim, bio sam primoran poduzetipregled svih don Juanovih i don Genarovihučenja i još dublje zaći u vještine čarobnjaštva.

PRVI DIO : Drugo JaUTVRĐIVANJE STANJA

DRUGE POZORNOSTIRano poslijepodne došao sam do mjesta gdje

je živjela la Gorda i male sestre. La Gorda jesama sjedila pred vratima, zagledana u dalekeplanine. Bila je zapanjena što me vidi. Objasni-la je da se potpuno zadubila u uspomene, pa jena trenutak bila na rubu nekog nejasnogsjećanja u vezi sa mnom.

Kasnije te noći, nakon večere, sjedili smo laGorda, tri male sestre, tri genarosa i ja na podula Gordine sobe. Žene su sjedile zajedno.

Iako sam sa svima njima proveo podjednakovremena, zbog nečega sam svu pažnju posvetiola Gordi. Kao da ostalih nije ni bilo. Sumnjaosam da je to zato što me la Gorda podsjećala nadon Juana, a ostali nisu. Bilo je u njoj nečegvrlo neusiljenog, posebice u mojim osjećajimaprema njoj, više nego u njenim postupcima.

Htjeli su znati što sam u međuvremenuradio. Rekao sam im da sam upravo bioposjetio grad Tulu, Hidalgo i obišao nekearheološke iskopine. Najviše me se bio dojmioniz od četiri goleme kamene figure u oblikustupa, pod nazivom »Atlanti«, koje su stajalena ravnom vrhu piramide.

Svaka od tih gotovo valjkastih figura bila jeoko četiri i pol metra visoka i metar široka,izrađena od četiri posebna komada bazalta, srezbarijama koje su, po mišljenju arheologa,

predstavljale toltečke ratnike s ratnom opre-mom. Oko šest metara iza svake čelne figure navrhu piramide nalazio se novi red od četiripravokutna stupa iste visine i širine, napravlje-na također od četiri posebne kamene gromade.

Pogled na Atlante ispunio me strahopošto-vanjem, možda i zbog priče koju mi je o njimaispričao prijatelj što me vodio tim mjestom.Rekao je da mu je čuvar tih ruševina otkrio daje čuo Atlante kako noću hodaju, i da zemljapod njima podrhtava.

Zapitao sam genarose mogu li protumačiti tuizjavu svog prijatelja. Posramili su se i zacere-kali. Okrenuo sam se prema la Gordi, koja jesjedila pored mene, i izravno je zapitao zamišljenje.

»Nikad nisam vidjela te figure«, rekla je.»Nikad nisam bila u Tuli. Strah me je i od samepomisli da idem u taj grad.«

»Zašto te je strah, Gorda?« zapitao sam.»Nešto mi se dogodilo u ruševinama Monte

Albana, u Oaxaci (Oahaka)«, rekla je. »Nekadsam znala lutati tim ruševinama, čak i pošto mije nagual Juan Matus rekao neka tamo ninogom ne stupim. Ne znam zašto, ali to mi semjesto sviđalo. Odlazila sam tamo svaki putkad bih se našla u Oaxaci. Obično sam išla sPablitom, koji je vrlo odvažan, jer bi usamlje-noj ženi uvijek dosađivali. No jednom samtamo otišla s Nestorom. On je vidio nekosvjetlucanje u zemlji. Kopali smo malo i pro-našli čudan kamen koji je pristajao na dlanmoje ruke; u kamenu je vrlo pažljivo bilaizbušena rupa. Htjela sam u nju zavući prst, ali

me Nestor zaustavio. Kamen je bio vrlo gladaki ruka mi se od njega jako ugrijala. Nismo znališto da radimo s njim. Nestor ga je stavio u šešir,pa smo ga nosili kao neku životinju.«

Svi su se počeli smijati. Izgledalo je da je u laGordinoj priči skrivena neka šala.

»I što ste učinili s njim?« zapitao sam.»Donijeli smo ga ovamo, u kuću«, odgovori-

la je, a ta je tvrdnja izazvala novu provalusmijeha svih prisutnih. Grcali su i kašljali odsmijeha.

»Smiju se na račun la Gorde«, rekao jeNestor. »Moraš znati da je ona užasno tvrdo-glava. Nagual ju je upozorio neka se nezafrkava s kamenjem ili kostima, ili bilo čimešto je bilo zakopano u zemlji. No ona mu jeradila iza leda i stoga bi često nadrljala.«

»Tog dana u Oaxaci je uporno tražila dauzmemo tu odvratnu stvar. Unijeli smo je uautobus i došli s njom sve do ovog grada, azatim je donijeli u ovu prostoriju.«

»Nagual i Genaro su bili na putu«, rekla je laGorda. »Odvažila sam se, provukla prst krozrupu i shvatila da je kamen oblikovan upravoda bi se držao u ruci. Odmah sam dobila osjećajonoga tko je držao taj kamen. Bio je to moćankamen. Raspoloženje mi se promijenilo. Pre-strašila sam se. Nešto strašno počelo je vrebatiiz mraka, nešto bez oblika i boje. Nisam višemogla ostati sama. Probudila bih se vrišteći, anakon nekoliko dana više nisam mogla zaspati.Svi su se izmjenjivali praveći mi društvo, podanu i po noći.«

»Kad su se nagual i Genaro vratili«, rekao je

Nestor, »nagual me je poslao s Genarom davratim kamen na mjesto odakle smo ga iiskopali. Genaru je trebalo tri dana da utvrditočno mjesto. Ali mu je uspjelo.«

»A što se s tobom, Gorda, dogodilo nakontoga?« zapitao sam je.

»Nagual me pokopao«, rekla je. »Devetdana sam ležala u prljavom kovčegu.«

Opet su prasnuli u smijeh.»Nagual joj je rekao da ne može izaći«,

objasnio je Nestor. »Sirota Gorda je u kovčegumorala i pišati i srati. Nagual ju je ugurao u tukutiju, koju je sam napravio od granja i blata.Sa strane su bila mala vratašca za hranu i vodu.Ostalo je bilo zapečaćeno.«

»Zašto ju je pokopao?« zapitao sam.»To je bio jedini način da je zaštiti«, rekao

je Nestor. »Morala je doći pod zemlju da bi jezemlja izliječila. Nema boljeg iscjelitelja odzemlje; osim toga, morao je otkloniti i moćkamena što se usredotočila na la Gordu. Neči-stoća je kao zaštita, ne dopušta ničemu daprođe, ni u kojem smjeru. Nagual je znao dajoj ne može biti gore što će biti zakopana devetdana; stanje joj se moglo samo poboljšati. Atako je i bilo.«

»Kako si se osjećala, tako pokopana, Gor-da?« zapitao sam.

»Samo što nisam poludjela«, rekla je. »No toje bilo iskupljenje. Umrla bih da me nagual nijetamo strpao. Snaga tog kamena bila je prejakaza mene; njegov vlasnik je morao biti vrlo velikčovjek. Mogu reći da mu je ruka bila dvostrukoveća od moje. Imao je taj kamen do kraja

života, no naposljetku ga je netko ubio. Njegovstrah me prestravio. Osjećala sam kako neštodolazi jesti moje meso. To je osjećao i tajčovjek. Bio je to moćan čovjek, ali ga je ščepaonetko još moćniji.«

»Nagual je rekao da posjedovanje takvogpredmeta donosi nesreću, jer njegova snagaizaziva utjecaje sličnih predmeta, pa vlasnikpostaje ili progonitelj ili žrtva. Nagual je rekaoda ti predmeti po svojoj prirodi ratuju, jer jeonaj dio naše svijesti koji se na njih usredoto-čuje da bi im dao snagu vrlo opasan, i ratničkiraspoložen.«

»La Gorda je vrlo lakoma«, rekao je Pablito.»Pomislila je, kad bi mogla pronaći nešto što usebi već ima dovoljno snage, da bi moglapostati pobjednik, jer u današnje vrijeme niko-ga ne zanima izazivanje snage.«

La Gorda je to priznala kimanjem glave.»Nisam znala da se stvari mogu uzeti i bez

moći koju posjeduju«, rekla je. »Kad sam prviput provukla prst kroz rupu i stisnula kamen,ruka mi se ugrijala i zadrhtala. Osjetila sam sezaista snažnom i velikom. Kanila sam to zatajitivjerujući da tako nitko neće znati da u rucidržim kamen. No nakon nekoliko dana počeoje pravi užas. Osjetila sam da je netko krenuoza vlasnikom kamena. Osjetila sam njegovstrah. Nema sumnje, to je bio vrlo moćančarobnjak, ali onaj što ga je gonio nije ga htiosamo ubiti već mu i meso pojesti. To me jezbilja prestrašilo. Tada sam trebala baciti ka-men, ali bio je to jedan tako nov osjećaj da samdržala kamen u ruci kao neka glupača. Kad sam

ga konačno bacila, bilo je prekasno. Nešto jeušlo u mene. Priviđalo mi se da mi se približa-vaju neki čudno odjeveni ljudi. Osjećala sam dame tuku i oštrim malim noževima i zubimatrgaju meso s mojih nogu. Poludjela sam!«

»Kako je don Juan objasnio ta priviđenja?«zapitao sam.

»Rekao je da je ostala bez obrane«, rekao jeNestor. »I radi toga je preuzela kompleksonoga čovjeka, njegovo stanje druge pozorno-sti, koje se pretočilo u taj kamen. Kad je bioubijen, čvrsto je držao taj kamen, da bi se štoviše koncentrirao. Nagual je rekao da se čovje-kova snaga iz tijela preselila u kamen; znao ješto radi, nije želio svojim neprijateljima dopu-stiti da ga proždru.

»Nagual je također rekao da su njegoveubojice to znale, zato su ga jele živog, dauhvate sve što je od njegove snage još preosta-lo. Mora da su zakopali kamen da bi izbjeglinedaće. A onda smo la Gorda i ja, poput dvaidiota, našli taj kamen i iskopali ga.«

La Gorda je kimnula glavom tri ili četiriputa. Izraz lica bio joj je vrlo ozbiljan.

»Nagual mi je rekao da je stanje drugepozornosti najopasnija postojeća sila«, rekla je.»Kad se usredotoči na neku stvar, nema ničegužasnijeg.«

»Strašno je što smo se mi prilijepili«, rekaoje Nestor. »Čovjek koji je posjedovao tajkamen hvatao se za svoj život i snagu; zato jebio užasnut osjećajem da mu trgaju meso.Nagual je rekao da se tog čovjeka ne bi trebalobojati da nije bio tako posesivan i da se pokorio

smrti, kakva god da je bila.«Razgovor je zamro. Zapitao sam ostale

imaju li nešto reći. Male sestre su zurile umene. Benigno se cerio i šeširom zakrio lice".

»Pablito i ja smo bili u piramidama Tule«,naposljetku je rekao. »Obišli smo sve piramideu Meksiku. Sviđaju nam se.«

»Zašto ste obišli sve piramide?« zapitao sam.»Zbilja ne znam zašto smo tamo išli«, odgo-

vorio je. »Možda zato što nam je nagual JuanMatus rekao da to ne radimo.«

»A što ti misliš, Pablito?« zapitao sam.»Išao sam tamo učiti«, odgovorio je zlovolj-

no i nasmijao se.»Nekada sam živio u gradu Tuli. Poznajem

te piramide kao svoj džep. Nagual mi je rekaoda je i on nekoć tamo živio. Znao je sve o timpiramidama. I sam je bio Toltek.«

Tada sam shvatio da me u arheološko nalazi-šte u Tuli natjeralo nešto više od puke radozna-losti. Glavni razlog što sam prihvatio poziv svogprijatelja ležao je u tome što sam pri prvojposjeti la Gordi i ostalima saznao nešto što midon Juan nikada nije ni spomenuo, a to je da sedržao za potomka Tolteka. Tula je bila drevnosredište toltečkog carstva.

»Što misliš o tim Atlantima koji šeću ponoći?« zapitao sam Pablita.

»Naravno, oni šeću po noći«, rekao je. »Tesu stvari tamo odavno. Nitko ne zna tko jesagradio piramide, a sam nagual Juan Matus mije rekao da Španjolci nisu bili prvi koji su ihotkrili. Nagual je rekao da su bili neki i prijenjih. Bog zna koliko ih je bilo.«

»Što misliš da te četiri kamene figure pred-stavljaju?« zapitao sam.

»To nisu muškarci nego žene«, odvratio je.»Ta piramida je središte reda i stabilnosti.Figure su njena četiri kuta; to su četiri vjetra,četiri pravca. One su osnova, baza piramide. Tomoraju biti žene, muškobanjaste žene, ako ihtako želiš nazvati. Kao što i sam znaš, mimuškarci nismo toliko vrući. Mi smo dobrivezovi, ljepilo koje povezuje stvari, no to jesve. Nagual Juan Matus je rekao da tajnapiramide leži u njenoj strukturi. Četiri kuta supodignuta na vrh. Sama piramida je muškarac,poduprt svojim ratnicama; muškarac, koji jesvoje pobočnice digao na najviše mjesto. Razu-miješ li me?«

Mora da sam imao zbunjen izraz lica. Pablitose nasmijao. Smijeh mu je bio vrlo učtiv.

»Ne. Ne razumijem te, Pablito«, rekao sam.»No to je zato što mi don Juan nikada o tomenije pričao. To je za mene potpuno nova tema.Reci mi, molim te, sve što znaš.«

»Atlanti su nagual; oni su sanjači. Predsta-vljaju poredak nadolazeće druge pozornosti,zato su tako tajnoviti i strahotni. To su stvo-renja rata, ali ne i razaranja.«

»Drugi red stupova, onih četvorokutnih,predstavljaju poredak prve pozornosti, tonala.To su tragači, zato su i prekriveni natpisima.Vrlo su miroljubivi i mudri, prava suprotnostonima iz prvog reda.«

Pablito je zašutio i pogledao me gotovoprkosno, a zatim razvukao usta u osmijeh.

Mislio sam da će mi pokušati objasniti to što

je rekao, ali se umirio, kao da čeka mojekomentare.

Rekoh mu da sam zbunjen i zamolih ga danastavi. Djelovao je neodlučno, gledao mekratko i duboko udahnuo. Tek što je počeogovoriti, svi ostali podigoše glasove prosvjeda.

»Nagual nam je sve to već objasnio«, reklaje nestrpljivo la Gorda. »Zašto bi mu sada sveponavljao?«

Pokušao sam ih uvjeriti da zaista nemampojma o čemu to Pablito priča. Gotovo sam gapridobio i već je htio nastaviti objašnjavanje.Opet su svi progovorili u jedan glas. Sudeći potome kako su me male sestre gledale, mora dasu bile vrlo ljute, posebno Lydia.

»Ne volimo govoriti o tim ženama«, rekla mije la Gorda pomirbenim glasom. »I samapomisao na žene s piramide, čini nas vrlonervoznim.«

»Pa što je to s vama?« zapitao sam. »Zaštose tako ponašate?«

»Ne znamo«, odgovorila je la Gorda.»Činjenica je da smo svi nekako uznemireni.Bilo nam je lijepo sve dok se nisi počeoraspitivati o tim ženama.«

La Gordina izjava došla je poput signala zauzbunu. Svi su ustali i počeli mi se prijetećipribližavati, glasno govoreći.

Trebalo mi je mnogo vremena da ih smirim.Konačno su sjeli.

Male sestre su djelovale vrlo uzbuđeno, ačinilo se da je njihovo raspoloženje prešlo i nala Gordu. Tri muškarca su se, izgleda, boljesavladavala. Okrenuo sam se Nestoru i izravno

ga zapitao zašto su žene tako potresene. Očitosam nesvjesno učinio nešto što ih je naljutilo.

»Zaista ne znam što je to«, rekao je.»Siguran sam da nitko od nas ovdje ne zna štonam je, osim što se svi osjećamo vrlo žalosno inervozno.«

»Je li to zato što razgovaramo o piramida-ma?« zapitao sam ga.

»Mora da je to«, odgovorio je sumorno. »Jaosobno nisam znao da su te figure žene.«

»Naravno da si znao, idiote«, prasnula jeLydia.

Nestora kao da je zastrašio njen ispad.Trgnuo se i plaho mi se nasmiješio.

»Možda i jesam«, dopustio je. »Proživjelismo vrlo čudno razdoblje. Nitko od nas više niu što nije siguran. Otkako si ušao u naše živote,nepoznati smo sami sebi.«

Nastala je vrlo potištena atmosfera. Naglasiosam da ćemo takvo raspoloženje razbiti jedinoako porazgovaramo o tim tajnovitim stupovimana piramidama.

Žene su se žestoko usprotivile. Muškarci suostali mirni. Osjećao sam da se u principu slažusa ženama, ali da potajno ipak žele razgovaratio toj temi, baš kao i ja.

»Je li ti don Juan rekao još nešto o timpiramidama, Pablito?« zapitao sam.

Namjeravao sam skrenuti razgovor isključivona Atlante, ali ga ipak zadržati blizu teme.

»Rekao je da je jedna posebna piramida u Tulibila vodič«, žustro je odgovorio.

Po tonu njegova glasa zaključio sam da zaistaželi govoriti. A pažnja ostalih učenika uvjerila

me da su svi prikriveno željeli izmijenitimišljenja.

»Nagual je rekao da je bila vodič u drugupozornost«, nastavio je Pablito »ali da je bilaopljačkana i gotovo razorena. Rekao mi je dasu neke piramide bile ogromni ne-rad. To nisubile naseobine, već mjesta gdje su ratnicivježbali stanje druge pozornosti i sanjali. Svešto su radili, zabilježeno je na crtežima ifigurama na zidovima.«

»Tada je morala doći neka druga vrst ratni-ka, onih što se nisu složili s tim što sučarobnjaci iz piramida učinili s njihovom dru-gom pozornošću, pa su uništili piramidu i svešto je bilo u njoj.

»Nagual je vjerovao da su novi ratnici moralibiti ratnici treće pozornosti, baš kao i on;ratnici koje je prestravila zloćudnost utvrđi-vanja druge pozornosti. Čarobnjaci iz piramidabili su i suviše zauzeti svojim utvrđivanjem dabi shvatili što se zbiva. Kad im je to naposljetkuuspjelo, bilo je prekasno.«

Pablito je imao pažljivu publiku. Svi su usobi, uključujući i mene, bili fascinirani onimšto je rekao. Shvatio sam ideje koje je izlagao,jer mi ih je don Juan objasnio.

Don Juan je bio rekao da se naše ukupnobiće sastoji od dva opažajna segmenta. Prvi jeuobičajeno fizičko tijelo, koje svatko od nasmože zamijetiti; drugi je svijetleće tijelo, čahu-ra, koju mogu uočiti samo vidovnjaci, čahurakoja nam daje izgled golema svijetlećeg jajeta.Rekao je također da je jedan od najvažnijihciljeva čarobnjaštva dosegnuti svijetleću čahu-

ru; to je cilj koji se postiže sofisticiranomupotrebom sanjarija i strogim, sistematskimvršenjem onoga što je zvao ne-rad. Definirao jene-rad kao neobičan čin koji zaokuplja cijelonaše biće, sileći ga da postane svjesno svogsvijetlećeg segmenta.

Da bi objasnio te pojmove, don Juan jepodijelio našu svijest na tri, donekle nejednakadijela. Najmanji je nazvao prvom pozornošću irekao da je to svijest koju je razvila svakanormalna osoba, kako bi mogla sudjelovati usvakodnevnom životu; ona obuhvaća i svijest ofizičkom tijelu. Drugi veliki dio nazvao jedrugom pozornošću i opisao je kao svijest kojutrebamo da bismo shvatili našu svijetleću čahu-ru i ponašali se kao svijetleća bića. Rekao je dadruga pozornost ostaje u pozadini tokom čitavaživota, a može izroniti samo s pomoću promi-šljene vježbe ili slučajnom ozljedom. Onaobuhvaća svijest o svijetlećem tijelu. Posljednjidio, koji je i najveći, nazvao je trećom pozor-nošću; to je nemjerljiva svijest koja zahvaćaneograničene izraze poimanja fizičkog i svijetle-ćeg tijela.

Zapitao sam ga je li i sam doživio trećupozornost. Odgovorio je da je bio na njenomrubu, a da je ikada u nju posve ušao, to biodmah znao, jer bi cjelokupno njegovo bićepostalo ono što on zapravo jest, izljev energije.Dodao je da je bojno polje ratnika bila drugapozornost, nešto poput osnovne vježbe zapostizanje treće pozornosti. Teško je bilo dosp-jeti u to stanje, ali bi se isplatilo kad bi sepostiglo.

»Piramide su štetne«, nastavio je Pablito.»Posebno za nezaštićene čarobnjake poput nas.Još gore su za bezoblične ratnice poput laGorde. Nagual je rekao da nema ničeg opasni-jeg od zla utvrđivanja druge pozornosti. Kad seratnici nauče koncentrirati na slabu stranu drugepozornosti, više im ništa ne stoji. na putu.Postaju lovci na ljude, vilenjaci. Čak i mrtvi,kadri su ščepati plijen, kao da su ovdje, međunama; i uđemo li u te piramide, zaista postaje-mo njihov plijen. Nagual ih je nazvao zamkamadruge pozornosti.«

»Što je točno rekao da će se dogoditi?«zapitala je la Gorda.

»Nagual je rekao da možda možemo izdržatijednu posjetu piramidama«, objasnio je Pabli-to. »Pri drugoj posjeti osjetit ćemo čudnu tugu.Kao da će nas hladni povjetarac učiniti ravno-dušnim i umornim; umor će se uskoro pretvoritiu lošu sreću. Ubrzo ćemo postati pravi pehisti;svašta će nam se događati. Zapravo, nagual jerekao da tu navalu loše sreće možemo zahvalitiupravo našoj tvrdoglavosti, što smo ruševineposjetili usprkos njegovim preporukama.

»Eligio je, na primjer, uvijek slušao nagualo-ve savjete. Ne bi ga tamo natjerali ni mrtva;tako ni ovog naguala ovdje, i uvijek su bilisretni, dok smo mi ostali bili pehisti, posebno laGorda i ja. Zar nas nije ugrizao isti pas? I zarnisu iste grede kuhinjskog krova dvaput istru-nule i pale na nas?«

»Nagual mi to nikad nije objasnio«, rekla jela Gorda.

»Naravno da jest«, tvrdio je Pablito.

»Da sam znala da je tako loše, ne bih nijednom nogom stupila na ta prokleta mjesta«,pobunila se la Gorda.

»Nagual je svima nama govorio iste stvari«,rekao je Nestor. »Problem je u tome što nitkood nas nije bio dovoljno pažljiv, odnosno,svatko ga je slušao na svoj način i čuo ono štoje htio čuti.«

»Nagual je rekao da utvrđivanje druge po-zornosti ima dva lica. Prvo i lakše lice je onozloćudno. Ono se događa kad sanjači koristesvoje sanjanje da bi drugu pozornost usredoto-čili na svjetovne stvari, poput novca i vladanjaljudima. Drugo lice je najteže postići i ostvarujese kad sanjač koncentrira svoju drugu pozor-nost na sadržaje koji ne pripadaju ovom svije-tu, kao što je putovanje u nepoznato. Ratnicimoraju biti potpuno bezgrešni da bi dosegli tolice.«

Rekao sam im da sam siguran da je don Juanodvojeno otkrivao izvjesne stvari nekima odnas, a ostale stvari drugima. Na primjer, nisamse mogao prisjetiti da je don Juan ikada samnom raspravljao o zloćudnom licu drugepozornosti. Zatim sam im ispričao ono što mi jedon Juan ispričao o općenitom utvrđivanjupozornosti. Naglasio je da su svi arheološkinalazi u Meksiku, a posebno piramide, vrloštetni za današnjeg čovjeka. Piramide je prika-zao kao izraz tuđih misli i djela. Rekao je da jesvaki detalj, svaki crtež u njima, smišljeni naporda se zabilježe vidovi pozornosti koji su nampotpuno strani. Za don Juana opasnost nisukrile samo ruševine prošlih kultura; sve što je

predstavljalo objekt nekog opsesivnog ba-vljenja, imalo je štetan utjecaj.

Jednom smo o tome raspravljali vrlo podrob-no. Izazvale su ga neke moje primjedbe kadsam se našao u neprilici, tražeći sigurno mjestogdje bih mogao pohraniti svoje bilješke. Odno-sio sam se prema njima vrlo posesivno i bio samupravo opsjednut brigom za njihovu sigurnost.

»Što da radim?« zapitao sam ga.»Genaro ti je jednom dao dobar savjet«,

odgovorio je. »Mislio si, kao i obično, da sešali. Ali on se nikada nije šalio. Rekao ti je dabi, umjesto olovkom, trebao pisati vrhom prsta.Nisi to primio ozbiljno, jer ne možeš shvatiti dasu te bilješke ne-rad.«

Usprotivio sam se, tvrdeći da je taj njegovprijedlog šaljiv. Samog sebe sam shvaćao kaodruštvenog znanstvenika koji mora bilježiti svesto je rečeno ili učinjeno, da bi izvukao provje-rljive zaključke. Za don Juana jedna stvar nijeimala veze s drugom. Biti ozbiljan istraživač ne-ma nikakve veze s pisanjem bilježaka. Osobno,nisam vidio nikakva rješenja: don Genarovprijedlog činio mi se smiješnom, nevjerojatnommogućnošću.

Don Juan je i dalje zagovarao svoje mi-šljenje. Rekao je da je bilježenje način angaži-ranja prve pozornosti u službi pamćenja i dabilježim da bih zapamtio što je bilo rečeno iliučinjeno. Don Genarova preporuka nije bilašala, jer bi pisanje vrškom prsta po komadupapira, a to je ne-rad pravljenja bilježaka,prisililo moju drugu pozornost da se usredotočina pamćenje, pa ne bih samo gomilao listove

papira. Don Juan je držao da bi krajnji rezultatbio mnogo ispravniji i jači od pravljenja bilježa-ka. Koliko je njemu bilo poznato, to se nikadnije ostvarilo, ali je bilo temeljeno na isprav-nom principu.

Tjerao me je da pokušam barem nakratko.Uznemirio sam se. Bilježenje nije imalo samoulogu mnemotehničkog pomagala, već me jeisto tako i umirivalo. Bilo mi je najkorisnijapoštapalica. Skupljanje listova papira davalo mije osjećaj svrhe i uravnoteženosti.

»Kad se brineš što da radiš sa svojimlistovima«, objašnjavao je don Juan »usredoto-čuješ na njih vrlo opasan dio samoga sebe. Svimi imamo tu opasnu stranu, to utvrđivanje. Štopostajemo jači, ta je strana kobnija. Preporukaratnicima glasila je da se liše svih materijalnihdobara na koja bi mogli usredotočiti svoju moći da se koncentriraju na duh, na istinski let unepoznato, a ne na neka trivijalna pribježišta.U tvom slučaju, bilješke su tvoje pribježište.Neće te pustiti da živiš u miru.«

Pouzdano sam osjećao da ne postoji načinkako bih se mogao ograditi od svojih bilježaka.Don Juan je tada za mene smislio zadatakumjesto onog ne-rada. Rekao je da je zanekoga, posesivnog poput mene, najbolji načinda se oslobodi tih bilježaka ako ih obznani,iznese u javnost, ako napiše knjigu. U tovrijeme mi se to činilo još većom šalom odpisanja bilježaka vrhom prsta.

»Tvoj nagon za posjedovanjem i zadrža-vanjem stvari nije usamljen«, rekao je. »Svi

koji žele slijediti put ratnika, stazu čarobnjaka,moraju se otresti te fiksacije.

»Moj dobročinitelj mi je ispričao da sunekada ratnici posjedovali izvjesna materijalnadobra, kojima su posvećivali svu pažnju. To jeonda izazvalo pitanje koji je od tih predmetajači, odnosno koji je najjači. Ostaci tih predme-ta još postoje na svijetu, kao ostaci te trke zamoći. Nitko nije kadar reći kakvu su fiksacijuprimili svi ti predmeti. Ljudi beskrajno jači odtebe izlili su u njih sve vidove svoje pozornosti.Ti si tek počeo izlijevati slabašnu zabrinutostza svoje bilješke. A još nisi ni dospio u ostalastanja pozornosti. Pomisli samo kako bi bilostrašno kad bi se kao ratnik našao na kraju svogputa, još opterećen svežnjem bilježaka na leđi-ma. U to vrijeme bilješke će biti žive, pogotovuako naučiš pisati vrhom prsta. Pod tim uvjetimane bi me čudilo kad bi, konačno, netko ugledaote tvoje svežnjeve kako hodaju unaokolo.«

»Lako mogu razumjeti zašto nagual JuanMatus nije želio da bilo što posjedujemo«,rekao je Nestor pošto sam prestao govoriti.»Svi smo mi sanjači. Nije htio da svoje sanjačkotijelo usmjerimo prema slaboj strani drugepozornosti.

»Tada nisam razumio njegove manevre.Zamjerao sam mu što me prisilio da se odre-knem svega što sam imao. Mislio sam da jenepravedan. Vjerovao sam da to radi zato dami Pablito i Benigno ne bi zavidjeli, jer oni nisuništa imali. U usporedbi s njima bio samprilično imućan. U to vrijeme nisam imaopojma da zapravo štiti moje sanjačko tijelo.«

Don Juan mi je sanjanje opisao na različitenačine. Najnejasniji od svih njih sada mi se čininajboljom definicijom. Rekao je da je sanjanjene-rad sna. Kao takvo, sanjanje pruža praktiča-rima mogućnost da taj dio svojeg života prove-du u drijemežu. To je kao da sanjači više nespavaju. Ipak nema bojazni da će zbog togaoboljeti. Sanjačima ne manjka san, ali izgledada je učinak sanjanja pojačanje budnog stanja,uslijed korištenja, navodno, posebnog sanjač-kog tijela.

Don Juan mi je objasnio da je sanjačko tijelonešto što se još zove »dvojnik« ili »drugi«, jerpredstavlja savršenu kopiju sanjačeva tijela. Ubiti to je energija svijetlećeg bića, bjelkasta,sablasna emanacija, koja se fiksacijom drugepozornosti projicira u trodimenzionalnu slikutijela. Don Juan je objasnio da sanjačko tijelonije duh, već je stvarno kao i sve drugo nasvijetu. Rekao je da se druga pozornost neizb-ježivo nastoji usredotočiti na naše ukupno bićekao područje energije i transformirati tu ener-giju u nešto podesno. Najlakša stvar je, narav-no, slika našeg fizičkog tijela, na koje smo setokom života potpuno privikli, te iskorišta-vanje prve pozornosti. Ono što energiju našegukupnog bića usmjerava da proizvodi sve što jeu granicama mogućnosti, zove se volja. DonJuan nije mogao reći gdje su te granice, osim daje na razini svijetlećeg bića njihov doseg takoširok da je uzaludno i pokušati odrediti nekoograničenje. Prema tome, energija svijetlećegbića može se, zahvaljujući volji, pretvoriti u bilošto.

»Nagual je rekao da se sanjačko tijelo uvlačii priključuje svemu«, rekao je Benigno. »Tonema smisla. Rekao mi je da su muškarci slabijiod žena, jer je sanjačko tijelo muškarca mnogoposesivnije.«

Male sestre su to zajednički potvrdile pokre-tom glava. La Gorda me je pogledala i nasmije-šila se.

»Nagual mi je rekao da si ti kralj posesivno-sti«, rekla mi je. »Genaro je rekao da ti čak isvojim govnima kažeš zbogom prije no što ihizbaciš.«

Male sestre su se presavinule od smijeha.Genarosi su se suzdržavali uz očit napor.Nestor, koji je sjedio pored mene, potapša mepo koljenu.

»Nagual i Genaro su puno pričali o tebi«,rekao je. »Godinama su nas zabavljali pričamao čudnom čovjeku koga su poznavali. Sadznamo da si to bio ti.«

Osjetio sam kako me preplavljuje nelagoda.Kao da su me don Juan i don Genaro izdali,ismijavali me pred učenicima. Nastupilo jesamosažaljenje. Počeo sam se žaliti. Naglas samizjavio da su već unaprijed bili protiv mene,misleći da sam budala.

»Nije istina«, rekao je Benigno. »Vrlo namje drago što si s nama.«

»Zaista?« prasnula je Lydia.Istog časa započela je oštra prepirka. Mu-

škarci i žene su se podijelili. La Gorda se nijepriklonila nijednoj grupi. Ostala je sjediti poredmene, dok su ostali ustali i galamili u jedanglas.

»Prolazimo kroz teško razdoblje«, rekla mije la Gorda istina. »Mnogo smo sanjali, pa ipakčini se da su potrebe mnogo veće.«

»Kakve su to potrebe, Gorda?« zapitao sam.»Ne znamo«, odgovorila je. »Nadamo se da

ćeš nam to ti reći.«Male sestre i genarosi opet su sjeli da bi čuli

što mi la Gorda govori.»Potreban nam je voda«, nastavila je. »Ti si

nagual, ali nisi vođa.«»Treba vremena da bi netko postao savršeni

nagual«, rekao je Pablito. »I sam nagual donJuan mi je rekao da je u mladosti bio skučen,sve dok ga nešto nije izbacilo iz njegovasamozadovoljstva.«

»Ne vjerujem«, povikala je Lydia. »Nije mio tome nikada pričao.«

»Rekao je da je bio vrlo skučen«, dodala jela Gorda tihim glasom.

»Nagual mi je rekao da je u mladosti biopehist, baš kao i ja«, rekao je Pablito. »I njemuje dobročinitelj rekao neka ne ulazi u tepiramide, pa je zbog toga praktički tamo živiosve dok ga čitava horda fantoma nije odandeistjerala.«

Činilo se da nitko ne zna tu priču. Naćulili suuši.

»Gotovo da sam sve to potpuno zaboravio«,objasnio je Pablito. »Sada se polako prisjećamsvega. Bilo je to vrlo slično onome što se zbilola Gordi. Jednog dana pošto je nagual konačnopostao bezoblični ratnik, stigoše ga zle fiksacijeonih ratnika koji su obavljali svoje sanjanje idrugi ne-rad u tim piramidama. Snašle su ga

dok je radio u polju. Rekao mi je kako jeugledao ruku koja se pojavila iz preoranezemlje nove brazde, pokušavajući da ga ščepaza nogavicu. Pomislio je da je riječ o prijatelju skojim je radio i koji je, možda, slučajnozatrpan zemljom. Pokušao ga je iskopati. Tadje shvatio da otkopava blatnjavi kovčeg: unutraje bio pokopan neki čovjek. Nagual je rekao daje čovjek bio vrlo mršav i taman i da nije imaokose. Nagual je grozničavo pokušao zatrpatikovčeg. Nije htio da ga vide ostali radnici, anije želio ni ozlijediti mrtvaca iskopavajući gaprotiv njegove volje. Bio je tako zaokupljennapornim radom da nije ni primijetio ostaleradnike koji su se okupili oko njega. U među-vremenu, rekao je nagual, prljavog kovčega jenestalo, a tamni čovjek se gol izvalio na zemlji.Nagual mu je pokušao pomoći da ustane izapitao ga da li mu treba pomoć. Radnici su seoko njega počeli smijati. Pomislili su da je pijani u deliriju, jer na tlu nije bilo ni čovjeka, niprljava kovčega, niti ičega sličnog.

»Nagual je rekao da je bio vrlo potresen, alise svom dobročinitelju nije usudio ništa reći. Tonije bilo ni važno jer se te iste noći čitavo jatofantoma stuštilo na njega. Otvorio je ulaznavrata, čuvši kucanje, i odjednom je nahrupilahorda golih ljudi, čije su se žareće žute očihtjele rasprsnuti. Bacili su ga na pod i navalilise na njega. Slomili bi mu svaku kost u tijelu danjegov dobročinitelj nije hitro stupio u akciju.On je vidio fantome i sklonio naguala nasigurno, u rupu u zemlji, koju je uvijek držao upripremi iza svoje kuće. Tamo je pokopao

naguala, dok su se duhovi pritajili unaokolo,čekajući povoljnu priliku.

»Nagual mi je rekao da je bio tako preplašenda se svake noći dobrovoljno vraćao u svojprljavi kovčeg, još dugo pošto su fantominestali.«

Pablito je zašutio. Činilo se da svi imajunamjeru otići. Gnijezdili su se i mijenjalipoložaje, kao da žele pokazati kako im je dostasjedenja.

Tada sam im rekao da me uznemirila izjavamog prijatelja o Atlantima koji noću hodaju popiramidama Tule. Nisam bio svjestan kolikosam duboko prihvatio sve ono čemu su me dotada poučavali don Juan i don Genaro. Shvatiosam da sam potpuno zanemario objektivnost,iako mi je bilo sasvim jasno da mogućnost da bitako ogromne kamene figure mogle hodati, nespada u područje trezvenog razmišljanja. Biosam potpuno iznenađen vlastitom reakcijom.

Nadugačko sam im objašnjavao da je ideja oAtlantima koji hodaju noću, čist primjer fiksa-cije druge pozornosti. Do tog zaključka došaosam pomoću slijedećih premisa: Prvo, da nismou potpunosti ono što naš zdrav razum od nastraži da vjerujemo da jesmo. Mi smo, zapravo,svijetleća bića, kadra da postanu svjesna svojesvjetlosti. Drugo, kao svijetleća bića svjesnasvoje svjetlosti, kadri smo razriješiti različitevidove naše svijesti ili naše pozornosti, kako juje zvao don Juan. Treće, da se razrješenje možepostići promišljenim naporom, na čemu i miuznastojimo, ili, slučajno, tjelesnom traumom.Četvrto, da su u neko doba čarobnjaci smišljeno

smjestili različite vidove svoje pozornosti umaterijalne objekte. Peto, da su Atlanti, sudećipo ambijentu punom strahopoštovanja u komesu smješteni, morali biti objekti fiksacije čaro-bnjaka iz nekog drugog vremena.

Rekao sam da je čuvar, koji je momeprijatelju otkrio tu informaciju, nesumnjivorazriješio novi vid svoje pozornosti; možda jenesvjesno, barem na časak, postao primalacprojekcije druge pozornosti drevnih čarobnja-ka. Čak mi se učinilo mogućim da je taj čovjek,možda, vizualizirao fiksaciju tih čarobnjaka.

Ako su čarobnjaci bili pripadnici don Juano-ve ili don Genarove tradicije, mora da su bilinepogrešivi praktičari, a u tom slučaju nemaograničenja u stvarima koje su htjeli polučitifiksacijom svoje druge pozornosti. Ako im jenamjera bila da Atlanti hodaju noću, onda ćeAtlanti hodati noću.

Dok sam govorio, tri male sestre postajale susve srditije, često prosvjedujući. Kad sam završio, Lydia me optužila da ništa ne radim, već dasamo brbljam. Nakon toga su ustale i otišle bezpozdrava. Muškarci su krenuli za njima, ali suse zaustavili na vratima i pružili mi ruku. U sobismo ostali la Gorda i ja.

»Te su žene vrlo čudne«, rekao sam.»Nisu. Samo su već umorne od razgovora«

rekla je la Gorda. »Od tebe očekuju da neštopoduzmeš.«

»Kako to da se genarosi nisu umorili odrazgovora?« zapitao sam.

»Oni su gluplji od žena«, suho je odgovorila.»A što je s tobom, Gorda?« zapitao sam

»Jesi li se i ti umorila od pričanja?«»Ne znam što mi je«, rekla je ozbiljno. »Kad

sam s tobom, nisam umorna, ali kad sam smalim sestrama, nasmrt sam iscrpljena, baš kaoi one.«

Slijedećih dana, koji su prošli bez većihuzbuđenja, ostao sam s njima i postajalo je sveočitije da su male sestre prema meni raspolože-ne vrlo neprijateljski. Genarosi su me trpjeli naneki neusiljen način. Činilo se kao da mi sepriključila jedino la Gorda. Počeo sam se pitatizašto. Postavio sam joj to pitanje prije no štosam trebao otputovati u Los Angeles (LosAnđeles).

»Ne znam kako je to moguće, ali sam senavikla na tebe«, rekla je. »Kao da smo ti i jazajedno, dok su male sestre i genarosi u nekomrazličitom svijetu.«

VIDJETI ZAJEDNO

Nekoliko tjedana nakon povratka u LosAngeles osjetio sam laganu nelagodu, koju sampokušao objasniti kao omamljenost i iznenadnigubitak daha uslijed psihičke iscrpljenosti. Jed-ne noći je to doseglo vrhunac. Probudio sam sesav užasnut jer nisam mogao disati. Otišao samliječniku koji je moj problem nazvao hiperven-tilacijom, zaključivši da joj je uzrok, vjerojatno,povećana napetost. Propisao mi je sredstvo zaumirenje i preporučio da, u slučaju da senapadaj ponovi, dišem u papirnatu vreću.

Odlučio sam se vratiti u Meksiko i zatražiti laGordin savjet. Nakon što sam joj rekao liječni-kovu dijagnozu, mirno me je uvjerila da se neradi ni o kakvoj bolesti, nego da konačnogubim svoje oklope, te da je ono što mi seupravo događa, »gubitak mog ljudskog obličja«i ulazak u novo stanje odvajanja od svjetovnihstvari.

»Nemoj se boriti protiv toga«, rekla je.»Prirodna reakcija je odupiranje. Na taj načinsamo raspršujemo čitav proces. Odbaci strah islijedi postepeno gubitak svog ljudskog obličja.«

Dodala je da je raspadanje njene ljudskeforme počelo u maternici, žestokim bolovima iisprekidanim pritiscima koji su se polako pomi-cali u dva pravca, niz noge i prema grlu. Reklaje također da je odmah osjetila posljedice.

Htio sam zabilježiti svaku pojedinost svojepreobrazbe u novo stanje. Pripremio sam se zadetaljan izvještaj o svemu što će se zbivati, no,na moju veliku žalost, više se ništa nije dogodi-lo. Nakon nekoliko dana uzaludnog očekivanjaodustao sam od la Gordina objašnjenja i zaklju-čio da je liječnik ipak ispravno ocijenio mojestanje. Bilo mi je to potpuno razumljivo. Bremeodgovornosti se nagomilalo i uzrokovalo ne-podnošljivu napetost. Prihvatio sam vodstvo, zakoje su učenici vjerovali da mi pripada, alinisam imao pojma kako da ih vodim.

Na mnogo ozbiljniji način pokazale su se iposljedice pritiska na moj život. Uobičajeninivo moje energije neprekidno je padao. DonJuan bi rekao da gubim osobnu snagu i da ću,možda, izgubiti i život. Don Juan me održao naživotu isključivo pomoću osobne snage, kojusam shvatio kao stanje bića, prirodni odnosizmeđu pojedinca i svemira, odnos koji se nemože poremetiti bez smrti pojedinca kao po-sljedice. Budući da nisam vidio način kako bihpromijenio svoju situaciju, zaključio sam da mise život primiče kraju. Taj osjećaj da će mesnaći zla kob, čini se da je razbjesnio sveučenike. Odlučio sam da se na nekoliko danasklonim od njih, kako bih raspršio svoju poti-štenost i njihovu napetost.

Kad sam se vratio, zatekao sam ih kako stojepred ulaznim vratima kuće malih sestara kao dame očekuju. Nestor je pojurio prema momeautomobilu i, prije no što sam ugasio motor,

izlanuo da je Pablito pobjegao. Otišao jeumrijeti, rekao je Nestor, u grad Tulu, mjestosvojih predaka. Prestravio sam se. Osjetio samse krivim.

La Gorda nije dijelila moju zabrinutost.Upravo je blistala od zadovoljstva.

»I bolje da taj mali svodnik crkne«, rekla je.»Sad ćemo svi živjeti mnogo složnije, kao što itreba. Nagual nam je rekao da ćeš ti unijetipromjene u naše živote. E, pa eto, to si i učinio.Pablito nam više neće dosađivati. Ti si ga seriješio. Pogledaj kako smo sretni. Bolje nam jebez njega.«

Uvrijedila me njena bezosjećajnost. Žestokosam izjavio da je don Juan svima nama, nanajpažljiviji mogući način, dao oblik životaratnika. Naglasio sam da ratnikova bezgrešnostzahtijeva od mene da Pablitu ne dopustim daumre samo tako.

»I što misliš učiniti?« zapitala je la Gorda.»Uzet ću jednoga od vas da živi s njim«,

rekao sam »sve do onog dana kad ćete svi vi,uključujući i Pablita, moći otići odavde.«

Svi su se nasmijali, čak i Nestor i Benigno, zakoje sam pretpostavljao da su bliski Pablitu. LaGorda se smijala duže od svih ostalih, očito meizazivala.

Okrenuo sam se Nestoru i Benignu, tražećimoralnu podršku. Odvratili su pogled.

Apelirao sam na la Gordino razumijevanje.Uvjeravao sam je. Iskoristio sam sve argumentekojih sam se mogao sjetiti. Gledala me je shladnim prezirom.

»Hajdemo odavde«, rekla je ostalima.

Uputila mi je najprazniji osmijeh. Slegla jeramenima i pomalo neodređeno nabrala usne.

»Možeš poći s nama«, rekla mi je »ukolikone budeš postavljao pitanja i govorio o malomsvodniku.«

»Pa ti si bezoblični ratnik, Gorda«, rekaosam. »To si mi sama rekla. Zašto onda osuđuješPablita?«

La Gorda nije odgovorila, ali je shvatila našto ciljam. Namrgodila se i izbjegla moj pogled.

»La Gorda je s nama!« povikala je Josefinakreštavim glasom. Tri male sestre okupile su seoko la Gorde i odvukle je u kuću. Krenuo samza njima. Nestor i Benigno su također ušli.

»I što ćeš učiniti? Uzeti silom jednoga odnas?« zapitala me la Gorda.

Rekao sam im da držim da mi je dužnostpomoći Pablitu i da bih to isto učinio za bilokoga od njih.

»Zar zbilja misliš da to možeš postići?«zapitala me la Gorda dok su joj oči sijevale odljutnje.

Poželio sam riknuti od bijesa, kao što samveć jednom učinio u njenom prisustvu, nookolnosti su sada bile drukčije. Nisam to mogaoučiniti.

»Povest ću Josefinu sa sobom«, rekao sam.»Ja sam nagual.«

La Gorda je okupila tri male sestre i zaštitilaih svojim tijelom. Namjeravale su se uhvatiti zaruke. Nekako sam znao da bi tako njihovasjedinjena snaga bila strašna, pa bi moji naporida uzmem Josefinu bili beskorisni. Moja jedinaprilika bila je da udarim prije no što im se pruži

mogućnost da stvore grupu. S obje ruke samgurnuo Josefinu i zavrtio je prema sredini sobe.Prije no što su imale vremena da se opet skupe,udario sam Lydiju i Rosu. Savile su se od bola.La Gorda je pošla prema meni, obuzeta bije-som. Napala me je poput divlje zvijeri. Potpunose koncentrirala na jedan jedini udarac. Da meje pogodila, bila bi me ubila. Za nekolikocentimetara promašila mi je bradu. Zgrabiosam je odostraga u medvjeđi zagrljaj i obojesmo pali na pod. Kotrljali smo se i prevrtali svedok oboje nismo bili do kraja iscrpljeni. Tijelojoj se opustilo. Počela je milovati moje rukekoje su je čvrsto stezale oko trbuha.

Primijetio sam da Nestor i Benigno stojepored vrata. Činilo se da su obojica na rubufizičkog bola.

La Gorda se plaho nasmiješila i šapnula mi uuho da joj je drago što sam je pobijedio.

Odveo sam Josefinu Pablitu. Osjećao sam daje ona jedini učenik koji istinski treba nekogatko bi se brinuo o njoj a, osim toga, Pablitu senajmanje zamjerila. Bio sam uvjeren da će ganjegov viteški osjećaj prisiliti da je prihvati,budući da joj je bila potrebna pomoć.

Mjesec dana kasnije ponovo sam se vratio uMeksiko. Pablito i Josefina su došli natrag.Živjeli su zajedno u don Genarovoj kućidijeleći je s Benignom i Rosom. Nestor i Lydiaživjeli su u Soledadinoj kući, a la Gorda jestanovala sama u kući malih sestara.

»Jesi li iznenađen našim novim smještajem?«zapitala je la Gorda.

Moje iznenađenje je bilo više nego očito.Htio sam saznati sva značenja te nove organiza-cije.

Mirnim glasom, la Gorda mi je saopćila dajoj nisu poznata nikakva posebna značenja.Odabrali su živjeti u parovima, ali ne i kaoparovi. Dodala je da su oni, usprkos svemu štobih mogao pomisliti, bezgrešni ratnici.

Novo je stanje bilo vrlo ugodno. Izgledalo jekao da su svi potpuno mirni. Više se nisujavljale iskre ili izljevi međusobnog rivalstva.Također, počeli su se odijevati poput Indijana-ca tog kraja. Žene su nosile nošnju s bogatonabranim suknjama koje su dopirale gotovo dopoda. Nosile su tamne šalove i kosu vezale upletenice, osim Josefine, koja je uvijek na glaviimala šešir. Muškarci su bili obučeni u tanke,bijele košulje i hlače, poput pidžame, a glave supokrivali slamnatim šeširima. Svi su nosili san-dale vlastite izrade. Zapitao sam la Gordu zarazlog tom novom načinu odijevanja. Rekla jeda su spremni krenuti. Prije ili kasnije, uz mojupomoć ili sami, napustit će ovu dolinu. Otići ćeu novi svijet, u novi život. Kad to urade, bit ćesvjesni promjene; što duže nose indijanskunošnju, promjena će biti drastičnija kad obukugradsku odjeću. Dodala je da su se zamišljalipoput fluida, smireni u svim situacijama u kojeće doći, te da su na sličan način razmišljali i omeni. Na meni je da s njima postupam popu-stljivo, bez obzira na sve što su mi učinili.Zauzvrat, na njima je da napuste ovu dolinu ismjeste se negdje drugdje, gdje će otkriti da

mogu biti poput fluida, kao što ratnici i trebajubiti.

Zapitao sam je za iskreno mišljenje o našimmogućnostima da uspijemo. Rekla je da je nasvim našim licima ispisan neuspjeh.

La Gorda je naglo promijenila temu i reklami da se u svom sanjanju zatekla kako bulji ugolemi uski klanac između dvije ogromne,okrugle planine; pomislila je da su joj te dvijeplanine poznate i zamolila me da je odvezemdo obližnjeg grada. Vjerovala je, a da nije znalazašto, da se tamo nalaze te dvije planine i daporuka njena sanjanja glasi da oboje moramootići tamo.

Krenuli smo u praskozorje. Do tog gradavozio sam i ranije. Bio je vrlo malen i u okolicinisam primijetio ništa slično la Gordinoj viziji.Oko grada su se nalazili samo brežuljci svododerinama. Ispalo je da te dvije planinenisu ovdje ili, ako jesu, mi ih ne možemopronaći.

Međutim, tokom dva sata što smo ih proveliu tom gradu, oboje smo imali osjećaj da znamonešto nedefinirano, osjećaj koji bi se povreme-no pretvorio u izvjesnost i tada se opet povukaou tamu, postajući više smetnja i frustracija.Posjeta tom gradu nas je zabrinula na nekimisteriozan način; bolje reći, iz nekih nepozna-tih razloga postali smo vrlo uzbuđeni. Spopalisu me trudovi potpuno nelogičnog konflikta.Nisam se mogao sjetiti da sam ikada nogomstupio u taj grad, pa ipak sam se mogao zakletida ne samo da sam bio u tom gradu već sam

neko vrijeme ovdje i živio. Sjećanje mi nije bilonaročito bistro; nisam se sjećao ulica i kuća.Osjećao sam neodređen, ali vrlo jak strah da ćese u mojoj glavi nešto razbistriti. Nisam biosiguran što će to biti, možda sjećanje. Natrenutak je onaj neodređeni strah postajaonesavladiv, osobito kad sam ugledao određenukuću. Zaustavio sam auto pred njom. La Gordai ja promatrali smo je iz auta možda čitav sat,no nitko od nas nije predložio da uđemounutra.

Oboje smo bili vrlo razdražljivi. Počeli smorazgovarati o njenoj viziji dviju planina; naš jerazgovor ubrzo prerastao u svađu. Mislila je danisam ozbiljno shvatio njeno sanjanje. Obojesmo se raspalili, pa se završilo tako da smovikali jedno na drugo, ne toliko od bijesakoliko od razdraženosti. Uspio sam se suzdržatii sve to prekinuti.

Na povratku zaustavio sam auto na rubublatnjavog puta. Izašli smo protegnuti noge.Malo smo prošetali; bilo je previše vjetrovitoda bismo uživali. Činilo se da je la Gorda jošuzbuđena. Vratili smo se i sjeli u auto.

»Kada bi samo mogao pribrati svoje znanje«,rekla je la Gorda pravdajućim tonom. »Znao bida gubeći ljudski oblik . . .«

Zastala je usred rečenice; mora da ju jezaustavio moj mrgodni izgled. Bila je svjesnamoje borbe. Da sam posjedovao bilo kakvoznanje koje bih mogao pribrati, učinio bih toistoga časa.

»Ali mi smo svijetleća bića«, rekla je istimonim pravdajućim tonom. »Mi od svega imamo

mnogo više. Ti si nagual. Ti imaš još više.«»Što misliš da bih trebao učiniti?« zapitao

sam.»Moraš svojoj želji dopustiti da prione«,

rekla je. »Ista se stvar dogodila i meni. Držalasam se nekih stvari, kao hrane koju sam voljela,planina gdje sam živjela, ljudi s kojima samuživala razgovarati. Ali iznad svega prionulasam želji da me ljudi vole.«

Rekao sam joj da mi njen savjet ne značiništa, jer se ničega svjesno ne držim. Ustrajalaje da se nekako svjesno odupirem gubljenjuljudskog obličja.

»Naša pažnja je naviknuta da se tvrdokornousredotoči na nešto«, nastavila je. »Na taj načinse održavamo na svijetu. Tvoja prva pozornostje naučena da se koncentrira na nešto što jemeni potpuno strano, ali tebi poznato.«

Rekao sam joj da se moje misli kreću uapstrakcijama — ne apstrakcijama poput mate-matike, na primjer, već više po teoremamarazboritosti.

»Sada je vrijeme da se svega toga riješiš«,rekla je. »Da bi izgubio svoj ljudski oblik,moraš odbaciti sav taj balast. Tako čvrsto držišprotutežu da paraliziraš samoga sebe.«

Nisam bio raspoložen za svađu. Trenutnonisam mogao ozbiljno razmišljati o tom neja-snom konceptu, koji je ona zvala gubljenjemljudskog obličja. Više sam se bavio onim štonam se zbilo u gradu. La Gorda o tome nijehtjela govoriti.

»Važno je samo da prikupiš svoje znanje«,rekla je. »Ti to možeš ako želiš, baš kao i onog

dana kad je Pablito pobjegao i kad smo se nasdvoje potukli.«

La Gorda je rekla da je taj događaj bio praviprimjer »skupljanja znanja«. Iako nisam biosasvim svjestan onoga što radim, izveo samsložene manevre koji su zahtijevali viđenje.

»Ti nas nisi naprosto napao«, rekla je. »Ti sividio.«

Na neki način bila je u pravu. Tom prilikomzbilo se zaista nešto sasvim neobično. Razmi-šljao sam o svim pojedinostima, ograničujući ih,ipak, na čisto osobno nagađanje. Nisam prona-šao nikakvo odgovarajuće objašnjenje, osimčinjenice da je emocionalna napetost tog tre-nutka djelovala na mene na nedokučiv način.

Kad sam ušao u njenu kuću i suočio se sačetiri žene, u djeliću sekunde postao samsvjestan sposobnosti da mogu promijeniti svojuobičajeni način opažanja. Vidio sam predsobom četiri amorfne kugle intenzivnog, jantar-nog svjetla. Jedna od njih bila je mekša,ugodnija. Ostale tri su bile oštre, neprijateljske,žareći bijeložućkasto svjetlo. Mekano svjetlobila je la Gorda. I u tom trenutku, tri neprija-teljska svjetla počela su joj se prijeteći približa-vati.

Kuglica bjelkaste svjetlosti, najbliža meni —a to je bila Josefina — bila je malo neuravno-težena. Nagnula se, pa sam je gurnuo. Ostaledvije sam nogom udario u uleknuće koje suimale s desne strane. Nisam imao neke svjesnepredodžbe da ih baš tamo moram udariti.Jednostavno mi se to udubljenje učinilo kori-snim — kao nešto što me pozivalo da tamo

smjestim nogu. Posljedice su bile strašne. Lydiai Rosa su se istog časa onesvijestile. Obje sampogodio u desno bedro. To nije bio udarac kojibi mogao slomiti kosti, već sam samo nogomgurnuo kuglice svjetla koje su stajale predamnom. No, u svakom slučaju, bilo je to kao dasam im zadao najokrutniji udarac u najranjivijidio njihova tijela.

La Gorda je bila u pravu — skupio samneko znanje, koga nisam bio svjestan. Ako seto zove viđenje, logičan zaključak bio bi da jeviđenje tjelesno saznanje. Prevaga vizualnogosjeta u nama uzrokuje to tjelesno saznanje,koje tako djeluje povezano s okom. Ono što semeni dogodilo, nije u potpunosti bilo vizualno.Svijetleće kuglice sam vidio s još nečim poredočiju, budući da sam bio svjestan da je i četvrtažena bila u mom vidokrugu.dok sam se bavio sone tri. Kuglice svjetla nisu im se čak ninametale. Dvije vrste prikaza bile su odvojene.No najviše me zbunjivao problem vremena. Sveje bilo stiješnjeno u nekoliko sekundi. Kad bihpočeo skakati s jedne scene na drugu, prebaci-vanje bi bilo tako brzo da bi postalo besmisleno,pa sam se nastojao prisjećati istovremeno obijuscena.

Pošto sam udario dvije kuglice svjetla, onamekša — la Gorda — pošla je prema meni.Nije mi se približila ravno, već je zaokrenulaoko moje lijeve strane, u trenutku kad sam semaknuo; očito me namjeravala promašiti, pasam svjetlo zgrabio kad je prošlo mimo mene.Kad sam se s njim počeo kotrljati po podu,osjetio sam kako se topim u njemu. To je bio

jedini trenutak kada sam zaista izgubio osjećajtrajanja. Ponovno sam postao svjestan sebekad je la Gorda počela milovati moje ruke.

»U našem sanjanju, tri male sestre i ja znalesmo se uhvatiti za ruke«, rekla je la Gorda.»Naučile smo napraviti niz. Toga dana jeproblem bio što niz nikada nismo pravile izvannaše sobe. Zato su me odvukle unutra. Tvoje jetijelo znalo što za nas znači kad spojimo ruke.Da smo to učinile, potpala bih pod njihovutjecaj. One su mnogo žešće od mene. Tijela suim čvrsto zapečaćena; nisu zainteresirane zaseks. Ja jesam. Zbog toga sam slabija. Sigurnasam da ti je zbog interesa za seks vrlo teškoskupiti znanje.«

Nastavila je govoriti o tome kako seks slabineka djelovanja. Nelagodno sam se osjećao.Pokušao sam razgovor skrenuti s te teme, noona bi se odlučno vraćala, bez obzira na mojunelagodu.

»Hajde da se ti i ja odvezemo u Mexico City(Mehiko Siti)«, rekao sam u očajanju.

Mislio sam da će je to šokirati. Nije odgovo-rila. Nabrala je usne i malo zaškiljila. Mišići nabradi su joj se zategli, pa je isturila gornju usnusve dok joj nije zatvorila nosnice. Lice joj setako iskrivilo da sam ustuknuo. Uskoro jeopustila mišiće i smirila se.

»Hajde, la Gorda«, rekao sam. »Idemo uMexico City.«

»Naravno. Zašto ne?« rekla je. »Što nam jepotrebno?«

Nisam očekivao takvu reakciju, pa sam nakraju ja bio šokiran.

»Ništa«, rekao sam. »Idemo ovakvi kakvijesmo.«

Bez ijedne riječi zavalila se u sjedalo i,zaputili smo se prema Mexico Cityju. Bilo jejoš rano, nešto prije podneva. Zapitao sam je bili se usudila poći sa mnom u Los Angeles. Zatrenutak je bila zamišljena.

»Upravo sam to pitanje postavila svom svi-jetlećem tijelu«, rekla je.

»I kakav je odgovor?«»Reklo je da mogu, samo ukoliko to moć

dopušta.«U njenu je glasu bilo takvo bogatstvo osjećaja

da sam zaustavio auto i zagrlio je. U tom trenutkumoja ljubav prema njoj bila je tako duboka dasam se uplašio. To nije imalo nikakve veze saseksom ili potrebom za tjelesnim dodirom; bioje to osjećaj koji je nadmašio sve što sam dotada poznavao.

Grleći la Gordu, opet mi se vratio onaj ranijiosjećaj da će nešto, u meni zakopano, smješte-no u tajnim skrovištima koja svjesno nisammogao doseći, sada izaći na vidjelo. Gotovo dasam tada znao što je to, ali mi je izmaklo kadsam to htio dohvatiti.

U rano predvečerje la Gorda i ja stigli smo ugrad Oaxaca. Parkirao sam auto u pokrajnojulici, pa smo se pješice zaputili na trg u centrugrada. Potražili smo klupu na kojoj su znalisjediti don Juan i don Genaro. Nije bilazauzeta. Sjeli smo smjerno šuteći. Konačno jela Gorda rekla da je ovdje bila mnogo puta sdon Juanom, ali i s nekim drugim koga se ne

može sjetiti. Nije bila sigurna da to, možda, nijesamo sanjala.

»Što si radila s don Juanom na ovoj klupi?«zapitao sam.

»Ništa. Sjedili smo i čekali autobus ili starikamion koji bi nas prebacio do planina«,odgovorila je.

Rekao sam joj da sam na toj klupi proveosate i sate u razgovoru s don Juanom.

Ispričao sam joj o velikoj sklonosti donJuana prema poeziji, koju sam mu znao čitatikad ne bismo imali drugog posla. Slušao bipjesme pod uvjetom da su prva ili, ponekad, idruga kitica bile vrijedne čitanja; ostalo je,prema njemu, bilo popuštanje pjesniku. Odnekoliko stotina pjesama koje sam mu moraopročitati, bilo ih je samo nekoliko koje jesaslušao do kraja. U početku sam mu čitao onošto se meni sviđalo; volio sam apstraktnu, umnui misaonu poeziju. Kasnije sam mu morao ponekoliko puta čitati ono što bi se njemu dopalo.Bio je mišljenja da pjesma mora biti sažeta, pomogućnosti kratka. I morala je biti sačinjena odpreciznih, oštrih, vrlo jednostavnih slika.

Sjedeći na toj klupi u Oaxaci u kasnimposlijepodnevima, činilo mi se da ga je jednapjesma Cesara Vallejoa (Sezar Valjeho) dovo-dila u posebno čeznutljivo stanje. Recitirao samje la Gordi po sjećanju, više radi sebe nego radinje.

Pitam se što sada radiona moja s Anda i slatka Ritaod trstike i divlje trešnje.Sad dok me ovaj umor davi i krv drijema,poput trome rakije u meni.

Pitam se što radi s onim rukamakoje su u pokajničkom stavunaviknute na željezno ukočenu bjeloćuu poslijepodnevima.Sad kad mi ova kiša ispire želju da idem dalje.

Pitam se što je nastalo od njena skuta sa čipkom;od njene muke; od njena koraka;od njena mirisa proljetne šećerne trske s tog mjesta.

Mora da je na vratimazagledana u oblak koji brzo prolazi.Divlja ptica na crijepu krova ispustit će krik;i dršćući, ona će konačno reći: »Isuse, što je hladno!«

Sjećanje na don Juana bilo je nevjerojatnoživo. Nije to bilo sjećanje na nivou misli, nitisvjesnih osjećaja. Bila je to neka nepoznatavrsta sjećanja od koje mi se plakalo. Suze sukapale iz mojih očiju, ali me nisu smirivale.

Posljednji sat poslijepodneva imao je uvijekposebno značenje za don Juana. Prihvatio samnjegov odnos prema tom satu i njegovo vjero-vanje da će, ako mi se ikada bude dogodilonešto ozbiljno, to biti upravo u to vrijeme.

La Gorda mi je položila glavu na rame.Naslonio sam svoju glavu na njenu. Ostali smoneko vrijeme u tom položaju. Osjetio sam seodmoren; nestalo je sve one uznemirenosti.Bilo je čudno da tako mali gest može donijetitakav mir. Htio sam se našaliti i reći la Gordi dabismo morali povezati naše glave. Tada samshvatio da bi me razumjela doslovno. Tijelo mise potreslo od smijeha i shvatio sam da samzaspao, iako su mi oči bile otvorene; da samzbilja htio, mogao sam i ustati. No nisam seželio pokrenuti, pa sam ostao tako potpunobudan, a ipak zaspao. Vidio sam ljude kako

prolaze i bulje u nas. Nisam uopće obraćaopažnju na njih. Inače baš nisam volio privlačitipažnju ljudi. Tada se odjednom svi ljudi ispredmene pretvoriše u vrlo velike kugle bijelesvjetlosti. Prvi put u životu suočio sam se sasvijetlećim jajima u trajnom obliku! Don Juanmi je rekao da se vidovnjaku ljudi pojavljuju uobliku svijetlećih jaja. Bljeskove takvogopažanja već sam iskusio, ali nikad nisam, kaotog dana, usredotočio svoju viziju na njih.

U početku su kugle svjetla bile pomaloamorfne. Kao da moje oči nisu bile pravilnoizoštrene. No tada, u jednom trenu, kao da semoj vid sredio i kugle bijela svjetla pretvorišese u duguljasta svijetleća jaja. Bila su velika,zapravo ogromna, visoka možda dva metra idvadeset i široka oko metar i pol, a možda iviše.

U jednom trenutku sam primijetio da se jajaviše ne kreću. Pred sobom sam vidio čvrstumasu svjetla. Jaja su me promatrala; opasno sumi se približavala. Namjerno sam se pomaknuoi sjeo uspravno. La Gorda je tvrdo spavala namome ramenu. Oko nas se nalazila grupamladića. Mora da su pomislili da smo pijani.Počeli su nam se rugati. Najodvažniji medunjima htio je dodirnuti la Gordine grudi.Prodrmao sam je i probudio. Na brzinu smoustali i krenuli. Oni su pošli za nama, vrijeđa-jući nas i dobacujući svakojake prostote. Prisu-stvo policajaca na uglu odvratilo ih je oddaljnjeg praćenja. U potpunoj šutnji zaputilismo se s trga prema mjestu gdje sam ostavioauto. Bila je već gotovo noć. Odjenom me la

Gorda zgrabi za ruku. Oči su joj bile divlje,usta širom otvorena. Pokazala je prstom.

»Gledaj! Gledaj!« povikala je. »Tamo sunagual i Genaro!«

Ugledao sam dva čovjeka kako zamiču izaugla dugačkog bloka ispred nas. La Gorda jebrzo potrčala. Pojurišvi za njom, zapitao sam jeda li je sigurna. Bila je izvan sebe. Kad jepodigla pogled — rekla je — i don Juan i donGenaro buljili su u nju. U trenutku kad su im seoči srele; oni su otišli.

Kad smo i mi dospjeli do ugla, ona dvojicasu i dalje bila na istoj udaljenosti od nas. Nisammogao razabrati njihove crte lica. Bili suobučeni kao meksički seljaci. Na glavi su nosilislamnate šešire. Jedan je bio snažan, kao donJuan, a drugi mršav poput don Genara. Obojicasu zamakla za drugi ugao, pa smo naglo potrčaliza njima. Ulica u koju su skrenuli, bila je pusta ivodila prema rubu grada. Tada se dogodilonešto po čemu sam osjetio da bi to mogli bitidon Juan i don Genaro. Bio je to pokret koji jeučinio manji čovjek. Okrenuo nam je tri četvr-tine profila i zadržao glavu kao da nam govorineka ga slijedimo, što je don Genaro običavaoraditi kad god bismo bili u šumama. Uvijek jehodao preda mnom, odvažno, nagovarajući mepokretom glave da mu se priključim.

La Gorda je zavikala najjače što je mogla.»Nagual! Genaro! Čekajte!«

Trčala je ispred mene. Oni su vrlo brzohodali prema nekim jedva vidljivim kolibama upomrčini. Mora da su ušli u jednu od njih ili

skrenuli nekom od brojnih staza; odjednomsmo ih izgubili iz vida.

La Gorda je zastala i izvikivala njihovaimena bez ikakva sustezanja. Ljudi su počeliizlaziti da vide tko to viče. Zadržao sam je dokse nije smirila.

»Bili su točno ispred mene«, rekla je plačući.»Možda tri metra daleko. Kad sam povikala iskrenula tvoju pozornost, istog časa su se uda-ljili.«

Pokušao sam je smiriti. Bila je neizmjernouzbuđena. Zbog nekog nerazberivog razlogabio sam uvjeren da ona dvojica nisu bili donJuan i don Genaro; stoga nisam mogao dijelitila Gordino uzbuđenje. Rekla je da se vratimokući, da joj moć neće dopustiti da sa mnom odeu Los Angeles, pa čak ni u Mexico City. Sad jojnije bilo vrijeme za putovanje. Bila je uvjerenada je to viđenje predstavljalo neko znamenje.Iščezli su pokazujući prema istoku, njenomrodnom gradu.

Nisam imao nikakvih primjedbi na to da seodmah vratimo. Nakon svega što nam se togadana dogodilo, trebao sam biti mrtav umoran.Umjesto toga, potresala me neka energija,podsjećajući me, na dane provedene s donJuanom, kad sam osjećao da mogu ramenimasrušiti zidove.

Vraćajući se prema automobilu, ponovo meispunila strastvena ljubav prema la Gordi.Nisam joj se mogao dovoljno zahvaliti napomoći. Bio sam svjestan toga da je uspjelapostići da vidim svijetleća jaja. Bila je takohrabra, izlažući se podsmijehu, pa čak i tjele-

snom zlostavljanju, sjedeći na onoj klupi. Izra-zio sam joj zahvalnost. Pogledala me je kao dasam lud, a tada je prasnula u glasan smijeh.

»To isto sam ja pomislila za tebe«, rekla je.»Mislila sam da si to učinio za mene. I ja samvidjela svijetleća jaja. I meni se to dogodilo prviput. Vidjeli smo zajedno! Baš kao što su toradili nagual i Genaro.«

Kad sam la Gordi otvorio vrata automobila,poput udarca me pogodilo sve ono što nam sedogodilo. Do tada sam bio omamljen, kao da seu meni sve usporilo. Odjednom sam se našao utako euforičnom stanju, baš kao što je la Gordabila maloprije uzbuđena. Želio sam potrčatiulicom i vikati. Sad je na la Gordu došao red dame smiri. Čučnula je i protrljala mi potkoljeni-ce. Kao nekim čudom, odmah sam se smirio.No otkrio sam da mi je vrlo teško govoriti.Misli su mi bile brže od sposobnosti da ihuobličim riječima. Nisam želio da se odmahvratimo njenoj kući. Izgledalo je kao da trebajoš dosta toga učiniti. Budući da nisam biokadar objasniti što želim, doslovce sam odvu-kao neodlučnu la Gordu natrag na trg, no u tovrijeme tamo nije bilo slobodnih klupa. Većsam bio ogladnio i odveo sam je u restoran.Mislila je da neće moći jesti, ali kad su donijelihranu, shvatila je da je gladna baš kao i ja. Jelonas je potpuno smirilo.

Sjeli smo na klupu kasnije te noći. Uzdrža-vao sam se da ne govorim o onome što nam sedogodilo sve dok nismo ugrabili priliku da tamosjednemo. La Gorda u početku nije htjela ništareći. Moje su misli bile u čudnom stanju

veselosti. Slične sam trenutke bio doživio s donJuanom, no bilo je to, u pravilu, povezano shalucinogenim biljkama.

Počeo sam la Gordi opisivati ono što samvidio. U pojavi onih svijetlećih jaja najviše sume se dojmili njihovi pokreti. To nije bio hod.Kretala su se kao da lebde, a ipak su bila nazemlji. Način na koji su se kretala nije biougodan. Pokreti su im bili ukočeni, odrvenjeni igrčeviti. Kad bi se kretalo, čitavo jaje postajalobi manje i okruglije; činilo se kao da skače, trzaili se trese gore-dolje velikom brzinom. Gleda-jući ih, čovjek bi postajao vrlo nervozan.Možda bih tu psihičku neugodu, izazvanu nji-hovim kretanjem, mogao najbolje opisati kadbih rekao da sam se osjećao kao da gledamubrzane slike na filmskom platnu.

Osim toga, zabrinulo me i to što nisammogao osjetiti svoje noge. Jednom sam gledaoneki balet u kome su plesači oponašali pokretevojnika na klizaljkama; za tu priliku nosili suogrtače koji su im dosizali sve do poda. Budućida im se noge nisu mogle vidjeti, stjecao sedojam da klize po ledu. Svijetleća jaja koja suprolazila ispred mene doimala su se kao da sekližu po gruboj površini. Njihovo svjetlo jepodrhtavalo gore i dolje gotovo neprimjetno,no ipak dovoljno da mi je gotovo pozlilo. Kadsu jaja mirovala, malo bi se izdužila. Poneka subila tako dugačka i ukočena da su me podsjetilana neke drvene ikone.

Možda najuznemirujuća stvar u izgledu svi-jetlećih jaja bilo je pomanjkanje očiju. Nikadanisam tako snažno osjetio koliko smo se navikli

na oči u živih bića. Svijetleća jaja su bila potpu-no živa; promatrala su me s velikom znatiže-ljom. Vidio sam kako se tresu gore-dolje, na-ginju se da bi me promatrala, ali bez očiju.

Mnoga od tih svijetlećih jaja imala su posebi crne mrlje, ogromne mrlje ispod sredinetijela. Ostala su bila bez njih. La Gorda mi jerekla da plođenje djeluje na tijela muškaraca ižena tako da im se ispod trbuha pojavljujerupa, ali se mrlje na tim svijetlećim jajima meninisu učinile kao rupe. Bila su to područja bezsvjetlosti, ali i bez ikakve dubine. Jaja s crnimmrljama djelovala su zrelo, umorno; čitav jajo-lik oblik djelovao je mlohavo i izgledao nepro-zirno u usporedbi s onim mjestima koja susvijetlila. Jaja bez mrlja, s druge strane, bila sublještavo jasna. Činilo mi se da su opasna. Bilasu drhtava, ispunjena energijom i bjelinom.

La Gorda je rekla da se u času kad jepoložila glavu na moje rame, također našla ustanju sličnom sanjanju. Bila je budna, a ipak senije mogla pomaknuti. Svjesna je bila ljudi kojisu miljeli oko nas. Tada je vidjela kako sepretvaraju u svijetleće kugle i potom u jajolikabića. Nije znala da i ja isto tako vidim. Upočetku je mislila da bdijem nad njom, ali je ujednom trenutku pritisak moje glave bio takotežak da je potpuno svjesno zaključila kako i jamoram vidjeti. Tek kad sam ustao i uhvatiomladića koji je nasrnuo na nju u trenutku kadse činilo da spava, naslutio sam što bi se to snjom moglo događati.

Naše su se vizije razlikovale po tome što jeona mogla razlikovati muškarce od žena po

nekim nitima koje je zvala »korijenjem«. Reklaje da žene imaju debeli snop tih niti, sličanlavljem repu; raste im iz genitalija. Objasnila jeda je to korijenje davalac života. Za vrijemerasta zametak se uhvati za jedan od tih hranji-vih korijena i potpuno ga potroši, ostavljajućisamo rupu. Muškarci pak imaju kratke izdanke,koji su živi i lebde gotovo odvojeno od svijet-leće mase njihovih tijela.

Zapitao sam je što je, po njenu mišljenju,bio razlog da smo vidjeli zajedno. Odbila jebilo što izjaviti, ali me je nagovorila da nasta-vim razmišljati. Rekao sam joj da mi se jednastvar čini očitom: glavni čimbenik su morale bitiemocije.

Pošto smo la Gorda i ja tog poslijepodnevasjedili na don Juanovoj omiljenoj klupi, tepošto sam odrecitirao pjesmu koju je on volio,bio sam izuzetno nabijen emocijama. Mora dasu one pripremile moje tijelo. No morao samtakođer uzeti u obzir da sam sanjajući naučioući u stanje potpunog spokojstva. Bio sam upotpunosti kadar isključiti svoj unutarnji mono-log i ostati kao u nekoj čahuri, vireći iz rupe. Utom stanju mogao sam ili izbjeći nekoj kontrolikoju sam imao i ući u sanjanje ili, pak, zadržatitu kontrolu i ostati pasivan, bez misli i želja.Ipak, ne mislim da su to bili presudni faktori.Vjerujem da je la Gorda bila katalizator.Mislim da sam upravo to osjećao za nju, jer jestvorila uvjete da vidim.

La Gorda se plaho nasmijala, kad sam joj .rekao u što vjerujem.

»Ne slažem se s tobom«, rekla je. »Mislim

da se sve to zbilo zato što se tvoje tijelo počeloprisjećati.«

»Što misliš s time, Gorda?« zapitao sam.Nastala je duža stanka. Izgledala je ili kao da

se bori da kaže nešto što nije htjela reći, ili kaoda očajnički nastoji pronaći pravu riječ.

»Ima tako mnogo stvari koje znam«, rekla je,»a sada ne znam što to znam. Sjećam se tolikostvari da ću konačno sve prestati pamtiti.Vjerujem da si i ti u istoj nevolji.«

Rekao sam joj da nisam tako siguran u to.Nije mi povjerovala.

»Ponekad zaista povjerujem da ne znaš«,rekla je. »Drugi put, pak, vjerujem da se igraš snama. I sam nagual mi je rekao da nije siguran.Mnoge stvari koje mi je govorio o tebi sad mise vraćaju.«

»Što to znači da mi se tijelo počelo prisjeća-ti?« bio sam uporan.

»Nemoj me to pitati«, rekla je s osmijehom.»Ne znam čega bi se trebao sjećati, ili na štosliči to sjećanje. Ja osobno to nisam nikadaučinila. Toliko znam.«

»Postoji li učenik koji bi mi to mogao reći?«zapitao sam.

»Ne«, odgovorila je. »Mislim da sam ja tvojteklić, ali teklić koji ti ovaj put nosi samopolovicu poruke.«

Ustala je i zamolila me da je odvezemnatrag, njenoj kući. Bio sam previše radostanda bih sada otišao. Na moj prijedlog prošetalismo trgom. Konačno smo sjeli na neku druguklupu.

»Nije li to čudno što tako lako možemo

vidjeti zajedno?« zapitala je la Gorda.Nisam znao što ima na umu. Oklijevao sam s

odgovorom.»Što bi rekao da ti kažem da mislim kako smo

i prije vidjeli zajedno?« rekla je la Gorda, pa-žljivo naglašavajući riječi.vidjeli zajedno.«

Nisam shvatio što je htjela reći. Ponovila jepitanje, ali ni tada nisam shvatio njegovoznačenje.

»Kada smo to mogli i prije vidjeti zajedno?«zapitao sam. »Tvoje pitanje nema smisla.«

»U tome i jest stvar«, odgovorila je. »Nemasmisla, pa ipak imam osjećaj da smo već i prijevidjeli zajedno.«

Bilo mi je hladno pa sam ustao. Ponovo samse sjetio uzbuđenja što sam ga doživio u tomgradu. La Gorda je otvorila usta da nešto kaže,ali je zastala u pola riječi. Pogledala me je, svazbunjena, rukom mi poklopila usta i tada medoslovno odvukla do automobila.

Vozio sam čitavu noć. Htio sam razgovarati,analizirati, ali ona kao da je namjerno zaspalada bi izbjegla bilo kakvu diskusiju.

Naravno, bila je u pravu. Za razliku odmene, ona je dobro znala za opasnost osipa-vanja raspoloženja kad bi ga pokušali analizi-rati.

Kad smo stigli pred njenu kuću, izašla je izauta i rekla da nipošto ne smijemo razgovaratio onome što nam se zbilo u Oaxaci.

»A zašto, Gorda?« zapitao sam.»Da ne trošimo svoju moć«, rekla je. »Tako

rade čarobnjaci. Nikada ne troši ono što sistekao.«

»Ali ako o tome budemo šutjeli, nikadanećemo znati što nam se zapravo dogodilo«,protestirao sam.

»Morat ćemo šutjeti barem još slijedećihdevet dana«, rekla je.

»Možda bismo ipak mogli razgovarati, ba-rem nas dvoje?« pitao sam.

»Upravo je razgovor između nas ono štomoramo izbjeći«, rekla je. »Mi smo ranjivi.Mora proći malo vremena da ozdravimo.«

TOBOŽNJE USPOMENENA DRUGO JA

»Možeš li nam reći što se zbiva?« zapitao meNestor kad smo se svi okupili te večeri. »Gdjeste vas dvoje bili jučer?«

Zaboravio sam la Gordin savjet da negovorimo o onome šta nam se dogodilo. Počeosam im pričati kako smo najprije otišli uobližnji grad i tamo pronašli vrlo zanimljivukuću.

Činilo se kao da su svi odjednom zahvaćeniiznenadnim drhtajem. Podigli su glave, pogle-dali jedni druge, a zatim skrenuli pogled na laGordu, kako da očekuju da im ona ispriča čitavdogađaj.

»Kakva je to bila kuća?« zapitao je Nestor.Prije no što sam uspio progovoriti, umiješala

se la Gorda. Počela je govoriti brzo, gotovonepovezano. Bilo mi je jasno da improvizira.Koristila je čak riječi i fraze mazatečkog jezika.Potajno mi je uputila nekoliko pogleda koji suizražavali nijemu molbu da o tome ništa negovorim.

»Što je s tvojim sanjanjem, nagual?« zapitalame je s olakšanjem nekoga koji je upravopronašao izlaz. »Htjeli bismo znati sve štoradiš. Mislim da je vrlo važno da nam tokažeš.«

Nagnula se prema meni i, najprirodnije štoje mogla, šapnula mi u uho da im moram

ispričati o svom sanjanju, zbog svega onog štonam se dogodilo u Oaxaci.

»Zašto bi vam to bilo važno?« rekao samglasno.

»Mislim da smo vrlo blizu kraju«, rekla jeozbiljno la Gorda. »Sve što kažeš ili učiniš, zanas je sada od presudne važnosti.«

Izvijestio sam ih o događajima koje samsmatrao istinskim sanjanjem. Don Juan mi jerekao da nema smisla opitima pridavati poseb-nu pažnju. Dao mi je pravilo palca; ukoliko bihistu viziju doživio tri puta, rekao je, moram nanju obratiti izuzetnu pažnju; inače početničkipokušaji služe tek kao prijelaz u izgrađivanjudruge pozornosti.

Jednom sam sanjao da sam se probudio iskočio iz kreveta, suočivši se sa samim sobomkoji sam još spavao u krevetu. Gledao sam sekako spavam, no, zahvaljujući samokontroli,pamtio sam da sanjam. Poslušao sam uputekoje mi je dao don Juan, da izbjegavam naglepotrese ili iznenađenja i da sve primam mudro iodmjereno. Don Juan je rekao da se sanjačtreba baviti bestrasnim eksperimentima. Umje-sto da se bavi proučavanjem svog usnulog tijela,sanjač treba izaći iz sobe. Odjednom sam se, ada nisam ni znao kako, našao izvan sobe.Imao sam vrlo jasan osjećaj da sam tamo biopostavljen istoga časa. Kad sam prvi put zako-račio iza vrata, hodnik i stubište su mi se učiniliogromni. Ako me je bilo što zaista uplašilo tenoći, onda je to bila veličina tih struktura kojesu u svakodnevnom životu potpuno obične;

hodnik je bio dugačak oko pet metara, astubište se sastojalo od šesnaest stepenica.

Nisam mogao pojmiti kako ću prijeći teogromne udaljenosti ispred sebe. Oklijevaosam, ali me onda nešto nagnalo da se pokre-nem. Ipak, nisam hodao. Nisam osjećao kora-ke. Odjednom sam se držao za ogradu. Mogaosam vidjeti svoje ruke i podlaktice, ali ih nisamosjećao. Držao sam se nekom snagom koja nijeimala nikakve veze s mojim mišićjem, kakvosam poznavao. Ista se stvar dogodila i kad sampokušao sići niza stube. Nisam znao hodati.Jednostavno nisam znao koraknuti. Kao da sumi noge bile zavarene. Kad sam se nagnuo,vidio sam noge, ali ih nisam mogao pokrenuti ninaprijed ni postrance, niti sam ih mogao podićiprema grudima. Činilo se kao da sam sezalijepio za najgornju stepenicu. Osjećao samse kao jedna od onih plastičnih, naduvenihbeba, koje se mogu nagnuti u bilo kojemsmjeru, ali će se opet naglo uspraviti od težinesvog masivnog, okruglog podišta.

Izuzetno sam se napregnuo da bih zakoračio,pa sam odskakivao od stube do stube nespretnopoput lopte. Bio je potreban nevjerojatanstupanj pozornosti da bih stigao do prizemlja.Ne mogu to opisati na bilo koji drugi način.Bila je potrebna neka vrst pažnje da bih seodržao u granicama svoje vizije i spriječio je dase ne rasprši u lebdeće tlapnje običnog sna.

Kad sam naposljetku dospio do izlaznihvrata, nisam ih mogao otvoriti. Očajnički sampokušavao, ali uzalud; tada sam se sjetio da

sam iz sobe izašao tako što sam kliznuo kao dasu vrata bila otvorena. Trebalo se samo prisjeti-ti tog osjećaja i odjednom sam se našao naulici. Bilo je mračno — neka neobična olovno-siva tama nije mi dopuštala da razaznam bilokakve boje. Pažnju mi je odmah privukloogromno polje svjetlosti, s desne strane, u visinimojih očiju. Više sam zaključio nego vidio da jeriječ o uličnoj svjetiljci, budući da sam znao dase jedna nalazi na uglu s desne strane, na visiniotprilike šest metara. Tada sam spoznao danemam perceptivnih odrednica, potrebnih dabih mogao prosuditi što je gore, dolje, tamo iliovdje. Sve je izgledalo izuzetno prisutno. Nisamraspolagao nikakvim mehanizmom koji bi mojupercepciju podesio kao u svakodnevnom životu.Sve je bilo ispred mene, u prednjem planu i umeni nije bilo nikakvih htijenja da izgradimadekvatnu perspektivu.

Stajao sam na ulici, zbunjen, sve dok mi senije učinilo da lebdim. Prihvatio sam se zametalni stup na kome je visila svjetiljka i uličnatabla. Jaki vjetar me podigao u zrak. Penjaosam se uza stup, sve dok nisam jasno vidio imeulice: Ashton (Ešten).

Nekoliko mjeseci kasnije, kad sam se opet usanjanju zatekao kako gledam svoje zaspalotijelo, morao sam učiniti čitav niz stvari. Tokomsvog uobičajenog sanjarija naučio sam da je utom stanju važna jedino snaga volje, doktjelesnost nema nikakve važnosti. Upravo jememorija ono što najviše usporava sanjača. Bezoklijevanja sam kliznuo iz sobe, budući da nijebilo potrebe glumiti kretnje otvaranja vrata ili

koračanja da bih se pokrenuo. Ovaj put hodniki stubište nisu izgledali tako golemi kao prviput. Velikom lakoćom sam kliznuo kroz njih izavršio na ulici, gdje odlučih prijeći slijedeća tribloka. Tada sam se uvjerio da mi svjetla jošsmetaju. Kad bih se koncentrirao na njih,postajala su jezera neizmjerne veličine. Ostaleelemente tog sna bilo je lako kontrolirati.Zgrade su bile izuzetno velike, ali njihovi oblicimeni poznati. Razmišljao sam što da radim. Ionda, posve slučajno, shvatio sam da mogusrediti svoju percepciju ukoliko ne buljim ustvari, već ih samo letimice preletim pogledom,baš kao što običavamo u svakodnevnom životu.Drugim riječima, slijedeći doslovce don Juanovepreporuke i prihvativši sanjanje kao gotovučinjenicu, mogu koristiti svoje svakodnevneperceptivne okvire. Nakon nekoliko trenutakataj sam krajobraz mogao kontrolirati, iako mi idalje nije bio posve prisan.

Kad sam slijedeći put doživio sličan san,zaputio sam se u svoju omiljenu kafeteriju nauglu. Odabrao sam je stoga što sam tamoobičavao odlaziti uvijek vrlo rano ujutro. Usvom sanjanju vidio sam konobarice koje su iinače radile u trećoj smjeni. Vidio sam niz ljudikako jedu za šankom, a desno od šankaugledao sam vrlo čudnog čovjeka, kojeg samgotovo svaki dan viđao kako luta među zgrada-ma Kalifornijskog sveučilišta. On je bio jedinaosoba koja me je zamijetila. Čini se da me jeosjetio onog časa kad sam ušao. Okrenuo se izabuljio u mene.

Tog istog čovjeka sreo sam u šetnji nekoliko

dana kasnije, u istoj kafeteriji, vrlo ranoujutro. Nakratko me je pogledao i kao da meprepoznao. Sav izbezumljen je pojurio van, nepruživši mi priliku da porazgovaram s njim.

Ja sam se jednom vratio u istu kafeteriju, alito je bilo kad se tok mog sanjanja izmijenio.Dok sam s druge strane ulice promatrao tajlokal, scena se izmijenila. Oko mene se više nisunalazila poznata zdanja. Umjesto njih, okruži-vao me neki pretpotopni krajobraz. Više nije bilanoć. Pod jasnim danjim svjetlom preda mnomse sterala sočna dolina. Posvuda su rasle mo-čvarne, tamnozelene biljke poput trske. Poredmene se nalazio kameni greben, visok otpriliketri metra. Na njemu je sjedio ogromni sabljastitigar. Skamenio sam se. Dugo smo se nepomič-no promatrali. Zvijer je bila napadne veličine,no nipošto nije djelovala groteskno ili nesklad-no. Imala je divnu glavu, velike oči boje tamnogmeda, teške šape i ogromna, izdužena rebra.Najviše me se dojmila boja njegova krzna. Biloje ujednačene tamnosmeđe boje, nalik na čoko-ladu. Ta me boja podsjetila na pržena zrnakave, samo nešto sjajnija; krzno je bilo čudno-vato dugačko, ali glatko i sjajno. Nije sličilopuminu krznu, a niti vučjem, ili dlaci sjevernogmedvjeda. Očito, tako nešto nisam nikadaranije vidio.

Od tada sam svaki put vidio tigra. Ponekadje krajolik bio oblačan i prohladan. Mogao samu dolini vidjeti kišu, gustu, obilnu kišu. Drugiput bi dolina bila okupana u suncu. Vrlo čestobih ugledao u dolini i druge sabljaste tigrove.Mogao sam čuti njihovu jedinstvenu skvičeću

riku — zvuk koji mi se izuzetno gadio.Tigar me nikada nije dotakao. Buljili smo

jedan u drugog s udaljenosti od oko tri metra.Sada mogu reći što je htio. Pokazivao mi jekako da dišem na poseban način. U sanjanjusam došao do stadija kad sam mogao takodobro oponašati tigrovo disanje da sam osjetiokako se pretvaram u njega. Rekao sam učenici-ma da je sve to sanjanje izazvalo i jednuopipljivu posljedicu: tijelo mi je postalo mišića-vije.

Pošto je saslušao moj izvještaj, Nestor sezačudio kako se njihovo sanjanje razlikuje odmoga. Oni su imali određene sanjačke zadatke.Njegovo je bilo da otkrije lijekove za sve štotišti ljudsko tijelo. Benigno je bio dužan pred-skazati, predvidjeti i pronaći rješenje za sveljudske probleme. Pablitova zadaća bila je daiznađe načine gradnje. Nestor je rekao da su tedužnosti razlog zašto se on bavi ljekovitimbiljkama, Benigno drži proročište, a Pablito jetesar. Dodao je da su do sada tek zagreblipovršinu svog sanjanja, te ne mogu još izvijesti-ti ni o čemu bitnom.

»Možda misliš da smo već dosta toga učini-li«, nastavio je »ali nismo. Genaro i nagual susve uradili za nas i za ove četiri žene. Mi samido sada nismo još ništa učinili.«

»Čini mi se da je tebe nagual usmjeriodrukčije«, rekao je Benigno vrlo tiho i promi-šljeno. »Ti mora da si tigar i definitivno ćeš se unjega opet pretvoriti. Tako je bilo i s nagualom,on je jednom bio vrana, pa se nakon ovogživota opet pretvorio u nju.«

»Problem je u tome što takva vrst tigra višene postoji«, rekao je Nestor. »Ne znamo što sedogađa u tom slučaju.«

Zaokružio je glavom da tom gestom uključi iostale.

»Znam što se događa«, rekla je Gorda.»Sjećam se da je nagual Juan Matus nazva