ČASOPIS ZA ZAŠTITU TEKOVINA BORBE ZA BOSNU I … · ČASOPIS ZA ZAŠTITU TEKOVINA BORBE ZA BOSNU I HERCEGOVINU BROJ 31 ˚ GODINA XI APRIL˚JUNI 2013. ISSN 1512˚9411 U ovom broju:

ČASOPIS ZA ZAŠTITU TEKOVINA BORBE ZA BOSNU I HERCEGOVINU

BROJ 31 - GODINA XIAPRIL-JUNI 2013.ISSN 1512-9411

U ovom broju:

Održana Izborna skupština Udruženja za zaštitu tekovina borbe za BiHBORBA ZA BOSNU I HERCEGOVINU I BIOLOŠKI OPSTANAK BOŠNJAKA JOŠ TRAJE

Sanja Seferović DrnovšekCHICAGO - ZNANSTVENI KOLOKVIJUM O GENOCIDU

General Ekrem DurićSedamdeset godina od Bitke na Sutjesci

PARTIZANSKI MORAL SLOMIO NIJEMCE

Jasmin GanićOkrugli sto u Travniku:

Srednja Bosna od Vašingtona do Dejtona„BOSANSKO PROLJEĆE“

KRENULO SA VLAŠIĆA

Avdo HuseinovićVelika ispovijest Nasera Orića

SREBRENICA JE BILAPRVI OSLOBOĐENI

GRAD U BiH

KORAK

Časopis za zaštitu tekovina borbe za biH

BROJ 31 – GODINA XI; APRIL – JUNI 2013.; ISSN 1512-9411

Sarajevo, 2013.

Izdavač:Udruženje za zaštitu tekovina borbe za Bosnu i Hercegovinu Sarajevo, Nedima Filipovića 19Tel.: (033) 658 015, fax: (033) 658 015E-mail: [email protected]; www.zatebebih.ba

Za Izdavača:Mustafa Polutak

Redakcija:Dr. Orhan Bajraktarević, Mirsad Begić, Zahir Dervišević, Neven Kazazović, mr. Safet Kešo, dr. Džemal Najetović, mr. Emir Ramić, Samija Rizvanović i mr. Husnija Sejdinović

Glavni urednik:Šefko Hodžić

Sekretar Redakcije:Dževad Hadžić

Lektor i korektor: Nazif Osmanović

Dizajn i računarski prelom:Kenan Branković

Štamparija: Štamparija Fojnica

Za Štampariju: Šehzija Buljina

Prva strana korica:Učesnici historijskog časa na Paklini, Konjic (Snimio: Vehid Šišić)

KORAK broj 31

3

SADRŽAJ

ODBRANA BOSNE I HERCEGOVINE

Održana Izborna skupština Udruženja za zaštitu tekovina borbe za BiH BORBA ZA BOSNU I HERcEGOVINU I BIOLOŠKI OPSTANAK BOŠNJAKA JOŠ TRAJE 7

Podveležje: Obilježena 21. godišnjica oslobađanja Mostara BOŠNJAcI HERcEGOVINE I DALJE TRPE POSLJEDIcE UDRUžENOG ZLOčINAčKOG PODUHVATA 15

Sanja Seferović Drnovšek chicago ZNANSTVENI KOLOKVIJUM O GENOcIDU 18

General Fikret Muslimović ULOGA FIKRETA ABDIćA U AGRESORSKIM PLANOVIMA I AKTIVNOSTIMA NA PROSTORU BOSANSKE KRAJINE 25

General Ekrem Durić Sedamdeset godina od Bitke na Sutjesci PARTIZANSKI MORAL SLOMIO NIJEMcE 38

Mr. Amra Hodžić PLANIRANJE BUDUćNOSTI KROZ UDRUžENE BOŠNJAčKE FONDAcIJE 42

KORAK broj 31

4

Jasmin Ganić Okrugli sto u Travniku: Srednja Bosna od Vašingtona do Dejtona „BOSANSKO PROLJEćE“ KRENULO SA VLAŠIćA 45

Dr. Selmo cikotić O SUŠTINI PREGOVORA U DAyTONU 48

General Mustafa Polutak UTIcAJ GŠ ORUžANIH SNAGA RBIH NA PLANIRANJE I IZVOđENJE BORBENIH DEJSTAVA NA PODRUčJU SREDNJE BOSNE 53

Mr. Amer Duraković BORBE ZA OSLOBAđANJE DONJEG VAKUFA SEPTEMBRA 1995. 65

Zijad čaber OSLOBAđANJE KOMARA I OSTATKA VLAŠIčKOG PLATOA 69

Mr. Fahir čamdžić BORBENA DEJSTVA NA VLAŠIćKOM PLATOU 1994. GODINE 73

UMIJEĆE SJEĆANJA

Bakir Izetbegović SLAVNO I čASNO IME 77

General Mustafa Polutak Dvadeset godina od osnivanja 6. korpusa Armije RBiH OGROMAN DOPRINOS ODBRANI DOMOVINE 81

Fadil Karičić Dvije decenije od osnivanja Prve slavne olovske brdske brigade HEROJSKO DJELO čASNIH RATNIKA 87

Šefko Hodžić Treća godišnjica smrti Rasima Delića BEZ LJUDI POPUT DELIćA čITAVA BOSNA I HERcEGOVINA BI BILA PRETVORENA U AHMIćE I SREBRENIcU 91

KORAK broj 31

5

Šefko Hodžić Iz knjige “Sve je moguće” PRVI GOST 93

Esad Pelko DVA SAFETA, DVA “VITEZA” 96

A. Dedajić Nasiha Klipić, hrabra žena iz Kozarca DOK SU ME SILOVALI, MOJ čETVEROGODIŠNJI SIN MOLIO JE čETNIKA DA ME NE UBIJE 103

Šaćir Hrustemović Sarajevo: Obilježena 97. godišnjica bitke na Monte Meletti SLAVNA POBJEDA BOSANSKIH RATNIKA 106

Marš sjećanja u Glavičinama - Konjic POHOD NA PAKLINU 110

KULTURA

Dr. Safet Bandžović NAUčNO PROMATRANJE BLISKE PROŠLOSTI 113

Avdo Huseinović Velika ispovijest Nasera Orića SREBRENIcA JE BILA PRVI OSLOBOđENI GRAD U BiH 118

Kemal Baluković Iz knjige Abeceda uspjeha i dobrog života & Tajne i vrline uspješnih MR. ESMA PALIć – PUT ISTINE I PRAVDE 124

Promovisana zbirka poezije generala Saliha Malkića “U vremenu” PJESME O DOMOVINI I VJERI 130

Salih Malkić “U vRemenU” 132

KORAK broj 31

6

BOSNA I HERCEGOVINA I SVIJET

Doc. dr. Muhamed Smajić ASPEKTI DJELOVANJA UJEDINJENIH NAcIJA U REPUBLIcI BOSNI I HERcEGOVINI OD 1992. DO 1995. GODINE 135

Posuđeni intervju: Bill Stubner, svjedok rata HOLBROOKE JE ZNAO DA DAyTON NIJE RJEŠENJE ZA DEMOKRATSKU BIH 154

Muhamed Jusić SRPSKI DESNIčARSKI POKRETI – PRIJETNJA STABILNOSTI BIH I REGIONA 157

KORAK broj 31

7

Održana Izborna skupština Udruženja za zaštitu tekovina borbe za BiH

BORBA zA BOsnu i HeRcegOvinu i BiOlOšKi OpstAnAK BOšnjAKA jOš tRAje

Udruženje za zaštitu tekovina borbe za Bosnu i Hercegovinu sa budžetom od 23.000 maraka u prošloj godini je uradilo više nego sva ostala slična udruženja sa ukupnim budžetom od milion maraka. Ovo je istaknuto na Izbornoj skupšini Udru-ženja za zaštitu tekovina borbe za Bosnu i Hercegovinu, koja je 12. juna ove godine održana u Sarajevu. Predsjedavao je predsjednik Skupštine prof. dr. Mesud Hadžia-lić.

Skupština je usvojila izvje-štaj o radu Udruženja za pro-teklih 12 mjeseci i plan rada za narednu godinu.

S obzirom na to da je Udru-ženje veoma dobro radilo ne samo u protekloj, nego i više godina, Skupština nije mijenja-la „tim koji dobija“, pa je potvr-dila mandate svim organima Skupštine za naredne četiri godine. Tako je za predsjednika Skupštine ponovo izabran prof. dr. Mesud Hadžialić, dopred-sjednika Esad Begić, a sekretara Rasim Hodžić. Za predsjednika

Radno predsjedništvo (zdesna): Rasim Hodžić, prof. dr. Mesud Hadžialić i Remzija Šiljak

oDbrana bosne i HerCeGovine

ODBRAnA BOSne I HeRCeGOvIne

8

Udruženja, ujedno i predsjed-nika Predsjedništva Udruženja, ponovo je izabran general Mu-stafa Polutak, a dopredsjednika Sakib Selmanović. Skupština je takođe izabrala članove Pred-sjedništva Udruženja, Nadzor-nog odbora, Statutarne komisi-je i Suda časti.

U svečanom dijelu Skupšti-ne prof. dr. Omeru Ibrahimagiću i prof. dr. Smailu čekiću uručene su zahvalnice za dugogodišnju saradnju sa Udruženjem. Za-hvalnice su dodijeljene i Institu-tu za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu i Bošnjačkom institutu.

Za dugogodiš-nji rad u Udruženju posmrtno su dodije-ljene zahvalnice jed-nom od osnivača i predsjedniku Udru-ženja generalu Ra-simu Deliću i dugo-godišnjem glavnom uredniku KORAKA Asafu Džaniću.

preDsjeDništvo uDruženja

“Sudjelovali smo na svim sastancima i u aktivnostima Koordinacionog odbora 17 boračkih udruženja na nivou Federacije Bosne i Hercegovine, koji je svoju djelatnost koncentrirao na rješavanje pitanja statusa boraca, vojnih penzionera i boračke po-pulacije u našem društvu”, kazao je u uvodnom izlaganju predsjednik Udruženja ge-neral Mustafa Polutak. “Također, u koordinaciji sa tim udruženjima nastojali smo kod nadležnih ministarstava obezbijediti sredstva za djelovanje Udruženja i ostvarivanje

Asaf Džanić i Rasim Delić

Prof. dr. Omer Ibrahimagić i prof. dr. Smail Čekić

KORAK broj 31

9

pojedinih njegovih programa.“ On je dodao kako tokom 2012. godine Udruženje nije dobilo sredstva za programske aktivno-sti od Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida od-brambeno-oslobodilačkog rata, doduše i vlastitom greškom.

„No, i pored takve nepovolj-ne finansijske situacije“, dodao je on, „Udruženje je nastavilo sa već tradicionalnim aktivnostima na obilježavanju značajnih do-gađaja i ličnosti iz rata za odbra-nu Bosne i Hercegovine. Udruže-nje je ove godine učestvovalo u

obilježavanju 8. aprila - Dana Teritorijalne odbrane Republike Bosne i Hercegovine. Sudjelovali smo i u obilježavanju 15. aprila – Dana Armije RBiH i pratećim manife-stacijama. Udruženje je 16. aprila organizovalo i sjećanje na generala Rasima Delića povodom treće godišnjice njegove smrti.“

Udruženje je, kako piše u Izvještaju, u proteklih 12 mjeseci organizovalo ili po-moglo u organizaciji slejdećih časova historije:

Dana 16. 09. 2012. godine organizovan je čas historije za učenike željezničkog školskog centra iz Sarajeva u rejonu Igman – Bjelašnica.

U saradnji sa Udruženjem „Druga viteška“ Sarajevo 03. 11. 2012. održan je čas historije na Dujmovskim brdima, Treskavica, gdje je vođena čuvena „Bitka za tenko-

Predsjednik Udruženja general Mustafa Polutak podnosi uvodno izlaganje

Delegati Skupštine


10

ve“. Prisustvovalo je oko 400 učenika osnovnih i srednjih škola iz Sarajeva i boraca 2. viteške brigade.

Dana 02. 11. 2012. godine Općinski odbor Udruženja Bugojno bio je nosilac or-ganizacije časa historije za učenike bugojanskih srednjih škola povodom obilježava-nja godišnjice Kupreške operacije. U organizaciji ovog časa historije participirali su Predsjedništvo Udruženja „Za tebe BiH“ i Kantonalno Udruženje „Za tebe BiH“ SBK.

Na Proskoku je 18. 05. 2013. organizovan čas historije za učenike Pete gimnazije u Sarajevu.

Udruženje za zaštitu tekovina borbe za BiH Srednjobosanskog kantona i u pro-teklih 12 mjeseci bilo je, po tradiciji, veoma aktivno. Učestvovalo u obilježavanju godišnjice smrti generala Alagića, godišnjice Operacije Vlašić, osnivanja 7. korpusa Armije RBiH; učetvovalo u organizacijii izvođenju memorijalnog pohoda za Srebre-nicu, u obilježavanju jubilarne godišnjice formiranja jedinica ARBiH na općinskim nivoima u svim općinama gdje je formiran OO „Za tebe BiH“, kao i u obilježavanju značajnih datuma i ličnosti u svim općinama SBK gdje je formiran OO Udruženja.

A evo šta je u Izvještaju navedeno o radu Izdavačke i ostalih djelatnosti Udruže-nja u proteklih godinu dana:

izDavaČka Djelatnost

U prošloj godini, kao što je i planirano, Udruženje je objavilo četiri broja časopisa KORAK, i to svaki na vrijeme. Tiraž časopisa je 1.000 primjeraka po broju.

Nova Redakcija nije mijenjala koncepciju časopisa, niti rubrike. Ali, u skladu sa uobičajenom praksom u časopisima, nova Redakcija je uvela izvjesne novine i u sa-držaju KORAKA, kao i u njegovom tehničkom izgledu. Težilo se da tekstovi budu kraći, konkretniji, čija je tematika pretežno vezana za događaje i ličnosti iz našeg odbrambenooslobodilačkog rata 1992.-1995. godine, kao i NOB-a (1941.-1945.). Zahvaljujući tim inovacijama, u svakom broju smo mogli da objavimo tridesetak tekstova.

Prošla godina je bila 20-ta jubilarna od početka agresije na BiH, pa je i razumljivo što smo u okviru rubrika Odbrana Bosne i Hercegovine i Umijeće sjećanja objavili naj-više tekstova. Tako smo objavili tekstove o korpusima Armije RBiH koji su 2012. obi-lježavali 20-tu godišnjicu osnivanja, o herojima odbrambenooslobodilačkog rata, kao i drugim poznatim ratnicima, što je naišlo da dobar prijem kod čitalaca.

U Koraku su 2012. godine objavljivani izvodi iz referata sa konferencije o po-litičkom i vojnom značaju odbrane Sarajeva, pa izvodi iz referata sa okruglih sto-lova koje su organizovali Udruženje za zaštitu tekovina borbe za BiH, kao i Udru-ženje za zaštitu tekovina borbe za BiH Srednjobosanskog kantona. Objavili smo i tekstove o časovima historije koji su održani na Proskoku, Dujmovskim brdima i u Bugojnu.

U Koraku je objavljeno i više tekstova o događajima i ličnostima iz Drugog svjet-skog rata (ZAVNOBiH, Bitka na Neretvi i slično).

KORAK broj 31

11

Objavljivali smo i tekstove o novim knjigama, filmovima itd.

Razumije se, objavili smo tekstove i stranih autora, a koji se odnose na BiH, kao i tekstove o događajima u Palestini, Siriji, arapskim zemljama i slično.

Na prijedlog Redakcije Predsjedništvo Udruženja je sredinom prošle godine od-lučilo da povećamo format Koraka, jer je džepno izdanje postalo pretijesno za ova-kav sadržaj. Tri posljednja broja štampana su na novom, većem formatu.

Stav nove Redakcije od početka je bio da u Koraku treba objavljivati i fotografije, koje su, takođe, značajni dokumenti, posebno o našem odbrambenooslobodilač-kom ratu.

U 2012. godini Redakcija je uložila određen napor na afirmaciji Udruže-nja, a posebno časopisa Korak kroz sredstva informisanja. Dnevni list „Oslobo-đenje“ je u dva navrata, na udarnim stranama svog priloga „Pogled“, prenijelo tekstove iz Koraka, a u Jutarnjem programu Kantonalna TV 20-tak minuta je predstavljala Udruženje i naš časopis. Nakon toga šira javnost je više saznala o našem časopisu, dosta novih autora nudi saradnju, a i više građana je zainterso-vano za KORAK.

Sredstva informisanja su, takođe, značajnu pažnju posvetila našem okruglom stolu o paradržavnim tvorevinama u Bosni i Hercegovini.

knjiGe

U proteklih 12 mjeseci Udruženje za zaštitu tekovina borbe za Bosnu i Hercego-vine izdalo je sljedeće knjige:

1. „Paradržavne tvorevine – oslonci uništavanja Bosne i Hercegovine“ generala Hasana Efendića.

2. „Mudžahedini u Bosni i Hercegovini – borci ili teroristi“, drugo, dopunjeno izda-nje takođe generala Hasana Efendića.

3. „Predratna 1991. i ratna 1992. - SREDNJA BOSNA PRKOSNA“, Zbornik radova sa okruglog stola održanog 14. aprila 2012. u Travniku.

4. „Razvoj odbrambenooslobodilačkih snaga Bosne i Hercegovine u periodu 1992.–1995. godine“, separat, autor general Avdulah Kajević.

5. „Bugojno u odbrani BiH od 1991. do 1993. godine“, autori: Abdulah Jeleč, mr. Edin Ramić i Besim ždralović.

ostale Djelatnosti

U Sarajevu je 19. septembra 2012. godine uspješno održen okrugli sto “Paradr-žavne tvorevine u funkciji ratnog uništavanja RBiH i kao izvorište poratnih opstruk-cija provedbi Dejtonskog mirovnog sporazuma i njenog uključivanja u Evropsku uniju”.


12

U pripremi ovog okruglog stola, a na osnovu veoma sadržsjnog okvirnog kon-cepta sa odabranih tridesetak pitanja za naučne koreferate i stručn raspravu, uči-njen je važan iskorak Udruženja prema odgovarajućim naučno-obrazovnim i istra-živačkim institucijama, kao i prema znatnom broju kompetetnih javnih naučnih i društveno angažovanih ličnosti.

Obilježavajući značajnije datume i događaje koji su proistekli iz posljednjeg rata, dajući akcenat na godišnjicu 7. korpusa i ARBiH, 13. 04. 2013. godine Udruženje za zaštitu tekovina borbe za BiH SBK održavalo je u Travniku okrugli sto „Srednja Bosna od Washingtona do Daytona“.

Udruženje je u saradnji sa ostalim boračkim udruženjima uzelo učešće u pokušaju sprečavanja donošenja „Zakona o povoljnijem penzionisanju brani-laca Bosne i Hercegovine“ koji je štetan po penzionisane pripadnike vojnih osiguranika. U tome nismo uspjeli i zakon je usvojen. Nastavljaju se daljnja djelovanja na sprečavanju njegove primjene na penzionisane „vojne osigura-nike“.

Nastavljaju se i aktivnosti na prikupljanju video i pisanog materijala za pisanje knjiga o narodnim herojima 1992.-1995. godine, kao trajnog zadatka Udruženja, što, kao i većina ostalih njegovih aktivnosti, u najvećoj mjeri zavisi od raspoloživih materijalnih sredstava.

iz Diskusije:

Mr. Zijad Rujanac: Ovo udruženje uradi više za 23.000 maraka nego sva druga udruženja na nivo Federacije za milion. Međutim, Udruženje za zaštitu tekovina borbe za BiH stidljivo govori o svojim aktivnostima. Mora biti jasnije i glasnije.

General Jusuf Jašarević: Ovo udruženje se bavi važnim stvarima, a rukovodstvo je previše skromno. Udruženje je uspostavilo saradnju sa eminentnim sredinama i ličnostima. Saradnju sa mladima treba i dalje potencirati.

Mi smo svi doživjeli poniženja zbog smanjenja penzija, bez naše krivice. Sada će kapetan dobijati veću penziju nego što je dobija ratni general.

General Hasan Efendić: čestitam rukovodstvo udruženja na uzspješnom radu. Imamo neprijatelje i u institucijama. Nema censure u KORAKU. Mi čuvamo tekovine borbe za BiH, borimo se za istinu.

Ahmed Kulenović, predsjednik Saveza udruženja vojnih penzionera u FBiH: Koordinacija ima dobru saradnju sa Udruženjem za zaštitu tekovina borbe za BiH. Istina je, imamo udruženja koja dobijaju stotine hiljada maraka, a ne rade ništa. A imamo onih koja dobijaju malo novca, a urade mnogo.

U vezi sa smanjenjem naših penzija apelacija ide na Ustavnih sud.

Abdulah Jeleč, predsjednik OO Udruženja Bugojno: Predlažem da se u plan rada ugrade aktivnosti na poboljšanju finansijske situacije u udruženju. Takođe

KORAK broj 31

13

predlažem da se u plan rada ugrade i aktivnosti na pružanju pomoći našim ljudima kojima se iz političkih razloga sudi za navoidne ratne zločine. Politika sudi Senadu Dautoviću zbog njegovog doprinosa oslobođenju Bugojna.

Remzija Šiljak, predsjednik Udruženja SBK: U Srednjobosanskom kantonu te-žište rada Udruženja je u opštinskim udruženjima. U Vitezu je objavljena knjiga “48 sati pepela”, a uskoro objavljuju monografiju šehida. U toku je izrada Monografije šehida Travnika. U svim opštinama SBK održavamo časove historije. Nedavno smo organzovali okrugli sto u Travniku “Od Vašingtona do Dejtona”.

Šaćir Arnautović, predsjednik Udruženja Kantona Sarajevo:Težište aktivnosti Udruženja za zašptitu tekovina borbe za BiH Sarajevskog kan-

tona bila je na organizaciji časova historije, jer je to najbolji način afirmiranja naše borbe. Naše udruženje dvije godine ni feninka nije dobilo od države. Promjena vla-sti u Sarajevskom kantonu negativno se odrazilo na rad Udruženja. Izradu završnog računa platili smo iz vlastitih džepova.

Prof. dr. Smail Čekić: čast mi je što sam prisustvovao ovoj skupštini, jer se radi o braniocima naše države i našeg naroda. Vi ste od prvog dana organizovali otpor i dali za odbranu države i naroda ono što se moglo dati. I zato je vaša ulo-ga, dragi branioci, dragi borci, u odbrani države i naroda od historijskog značaja. Vidite koliko se falsifikuju činjenice o našoj odbrani od agresije. Borba za Bosnu i Hercegovinu i biološki opstanak Bošnjaka još traje. Vaša finansijska situacija je ponižavajuća.

Prof,. dr. Omer Ibrahimagić: Osjećam se jako ugodno ovdje, među borcima, gazijama. Što vrijeme odmiče, vaše djelo postaje sve veće i značajnije. Značenjem tog djela povećava se značenje vas samih, pojedinačno. Vaše djelo je ogromno, a istoričari će vrednovati tu činjenicu. Zahvaljujem se na priznanju koje ste mi kao časni ljudi dali. želim vam da vaša borba bude naučno vrednovana.

plan raDa

Skupština je usvojila plan rada Udruženja za narednih 12 mjeseci. Prema tom planu, Udruženje će i u narednom period učestvovati u demokratskim reformama čiji je cilj jačanje i afirmacija Bosne i Hercegovine, pružati podršku boračkoj popu-laciji u poboljšanju njihovog statusa i očuvanuju stečenih prava. Pružaće i podršku sudovima u BiH u procesuiranju ratnih zločina, kao i pripadnicima Armije RBiH koji se procesuiraju pred tim sudovima.

Udruženje će i u narednih godinu dana, kroz više projekata, raditi na na-učnoj valorizaciji tekovina borbe za Bosnu i Hercegovinu. U planu rada nave-dena su tri: vojna iskustva iz rata 1992.-1995. godine, Sanitetska služba u zoni odgovornosti Prvog korpusa u period 1992. – 1995. godine i 1995. – završna go-dina rata u BiH. Udruženje ja planiralo da i u narednih 12 mjeseci organizuje ili učestvuje u organizaciji najznačajnijih datuma, događaja i ličnosti iz našeg odbrambenooslobodilačkog rata (1992.-1995.), kao i Narodnooslobodilačkog


14

rata (1941.-1945.). U tom cilju planirano je organizovanje više okruglih stolova i časova historije.

I pored teških materijalnih uslova, Udruženje za zaštitu tekovina borbe za BiH planiralo je da u narednih 12 mjeseci objavi četiri broja časopisa KORAK, te, samo ili u saradnji sa kantonalnim opštinskim organizacijama, više zbornika radova sa okrzglih stolova. Između ostalog, u toku su pripreme za izdavanje zbornika radova sa okruglog stola Udruženja Paradržavne tvorevine u borbi protiv RBiH i kao izvorište poratnih opstrukcija provedbe Dejtonskog mirovnog sporazuma, koji je održan u Sa-rajevu prošle godine. Planirano je da Udruženje, ukoliko obezbijedi sredstva, objavi knjigu Muharema Krese Vojno-historijska iskustva odbrane BiH od rimskog vreme-na do danas.

orGani uDruženja za zaštitu tekovina borbe za biH

skupština uDruženja

Prof. Mesud Hadžialić, predsjednik, Esad Begić, dopredsjednik, Rasim Hodžić, se-kretar.

preDsjeDništvo uDruženja

Mustafa Polutak, predsjednik, Sakib Selmanović, dopredsjednik, članovi: Osman čengić, Šefko Hodžić, Fadil Karičić, dr. Džemal Najetović, Avdulah Kajević, Remzija Šiljak, Travnik, Selim Isić, Mostar, Sejdalija Ferhatović, Goražde, Ismet Mujanović, Bi-hać, Šaćir Hrustemović, Sarajevo i Dževad Smailagić, član, Zenica.

naDzorni oDbor

Nedžad Suljić, predsjednik, članovi: Sabahudin Mahmić i Abdulah Jeleč.

statutarna koMisija

Kadir Jusić, predsjednik, članovi: Mehdija Bahtijarević i Tahir Granić.

suD Časti

Avdulah Kajević, predsjednik, članovi: Osman čengić i Muhamed Delalić, Bihać.

Šefko Hodžić

KORAK broj 31

15

Podveležje: Obilježena 21. godišnjica oslobađanja Mostara

BOšnjAci HeRcegOvine i dAlje tRpe pOsljedice udRuženOg zlOčinAčKOg pOduHvAtA

U Podveležju je 15. juna održana manifestacija „Putevima pobjede Armije BiH“ kojom je obilježena 21. godišnjica oslobađanja Mostara od Jugoslovenske narod-ne armije i srpsko-crnogorskih paravojnih formacija. Svečanosti je porisustvovalo više hiljada Hercegovaca, posebno Podveležaca i Mostaraca, ali i građana iz drugih krajeva naše zemlje. Prisustvovali su i član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović, rei-su-l-ulema Islamske zajednice u BiH Husein ef. Kavazović, mostarski muftija Seid ef. Smajkić, predsjednik Udruženja za zaštitu tekovina borbe za BiH, inače ratni koman-dant 4. korpusa general Mustafa Polutak i mnogi hercegovački borci i komandanti.

Iako je zvanično obilježavana godišnjica oslobađanja Mostara, dosta se govorilo i o oslobađanju Podveležja 16. juna 1992., odnosno odmah nakon oslobađanja Mostara i istočne obale Neretve. Manifestacija je počela pola-ganjem cvijeća i učenjem Fatihe pred spomen - obilježjem šehidima Pod-veležja. A njih je 110 izgubilo živote na ratištima širom Bosne i Hercegovine. U kulturno-zabavnom dijelu programa nastupili su KUD „Podvelež“, KUD „Jablanica“, KUD „Kanjon Rakitnice“, hor „Mostarske kiše“, te učenici osnovnih škola „Omer Mak-sumić“ i “Zalik“.

Govoreći o oslobađanju Mostara i Podveležja juna 1992. godine poznati ratni komandant, inače mještanin, Šerif Špago je kazao kako je HVO, u skladu sa dogo-vorom o podjeli BiH, odmah nakon pobjede, Podveležje predao srpskom agresoru.

O dogovoru o podjeli BiH govorio je i general Mustafa Polutak. On je kazao kako su se Milošević i Tuđman u Karađorđevu dogovorili o podjeli BiH još 1991. godine, dok je postojala Jugoslavija, te naredne godine u Beču Karadžić i Boban.


16

„Uvijek treba da imamo na umu šta su nam spremali agresori i sa istoka i sa za-pada“, rekao je Polutak. „Jer, slično rade i sade njihovi sljedbenici. cilj im je isti, a metode drukčije. Ali, mi ćemo odbraniti BiH i Bošnjake.“

Mostarski muftija Seid ef. Smajkić je kazao kako Bošnjac Hercegovine trpe po-sljedice udruženog zločinačkog poduhvata, „jer se ovdje pokušavaju, u koaliciji sa SNSD i nekim tzv. bošnjačkim strankama, ostvare ti ciljevi“. On je izrazio zabrinutost zbog katastrofalnog stanja u kome se nalaze Bošnjaci u Hercegovini.

Reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH Husein ef. Kavazović je rekao kako nas je „ovdje okupio isti cilj – da branimo našu domovinu i našu slobodu i da budemo istinski nosioci slobode“. On je dodao kako se u Hercegovini, „posebno u Mostaru, rješava bošnjačko pitanje“.

Detalji sa svečanosti u Podveležju (Snimio: Mirsad Behram)

KORAK broj 31

17

član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović je kazao kako se i dalje vodi borba za „nezavisnu i jedinstvenu BiH, uprkos višegodišnjim naporima susjeda da se zemlja podijeli“. „Najuticajniji političar iz RS već godinama pokušava da iscrpi novu zemlju“, kazao je Izetbegović. „Iscrpio je sebe. Ostaće Bosna. Njega ćemo uskoro vidjeti kako odlazi.“

Izetbegović je rekao kako je haška presuda Jadranku Prliću i drugima zaslužena.“Ne radujemo se ničijem jadu, ali su ga zaslužili. Kazao sam prije dvije godine da

će Bosna brže ili sporije ići ka EU i napretku, a oni će ići u Hag. To su i zaslužili”, rekao je on i dodao:

“Bio je to udruženi zločinački poduhvat hercegovačkih Hrvata s Tuđmanovim re-žimom. Od sada, ko god pomene treći entitet i Herceg-Bosnu nastavlja zagovaranje tog zločinačkog poduhvata.”

Izetbegović je, takođe, kazao da je “Mostar je postao grad – slučaj kada su 1993. godine srušili 600 godina star most, otvaranjem konclogora za Bošnjake, njihovim protjerivanjem i korištenjem vjerskih simbola za pokazivanje dominacije”.

U toku svečanosti pojavili su se sa zastavama učesnici marša do Nevesinja i nazad i dobili dugotrajan aplauz. Oni su pješačili putevima kojim su se početkom agresije na našu zemlju iz Nevesinja do Podveležja i Mostara probijali nevesinjski Bošnjaci. Za većinu njih bio je to put spasa i slobode, za nekoliko stotina, nažalost, put smrti, jer su ih četnici presreli, zarobili i pobili. Za kostima većine njih još se traga.

Š. H.

Borci na Vučijoj glavi - Podveležje - Foto Ifet Kapidžić


18

Sanja Seferović Drnovšek

Chicago

znAnstveni KOlOKvijum O genOcidu

Bosansko-američki institut za genocid i edukaciju (BAGI) u saradnji sa Northwe-stern univerzitetom, Komisijom države Ilinois za holokaust i genocid i ogrankom nacionalne organizacije mladih posvjećene prevenciji genocida “STAND” na Nort-hwestern univerzitetu, održali su 5. i 6. aprila ove godine u čikagu Znanstveni ko-lokvijum o genocidu. BAGI je ovim kolokvijem, čije je rad inicirao, obilježio 21. go-dišnjicu početka opsade Sarajeva, agresije na Bosnu i Hercegovinu i genocida nad Bošnjacima.

Specijalni gost na naučnom kolokviju bio je Dejvid Pettigrew, profesor filozofije sa Southern connecticut državnog univerziteta, član savjetodavnog tijela yale uni-verziteta I Međunarodnog ekspertnog tima Instituta Kanada, kao i član Upravnog odbora BAGI-ja. U fokusu njegove prezentacije bilo je identifikovanje kulturološke i psihološke diskriminacije i eliminacije u Republici Srpskoj, što sprečava Bošnjake da se vrate svojim kućama. “Ustanovio sam”, kazao je on, “da je ovo orkestrovani plan da se Bošnjacima uskrati osnovno ljudsko pravo, pravo kretanja u njihovoj zemlji, što je krivično djelo, tačnije - zločin protiv čovječnosti, koji bi se mogao izvjesti pred sudove međunarodnog prava. “

Profesor Pettigrew i BAGI su pripremili Rezoluciju u kojoj su ukazali na primjere diskriminacije Bošnjaka u Republici Srpskoj, a to su direktno kršenje međunarod-nog prava i simptomi genocida koji još nije završen. Rezolicija se zasniva na doktrini “Odgovornost za zaštitu”, koja poziva na međunarodnu akciju u cilju zaštite Bošnja-ka od diskriminacije koja se odvija i danas u Republici Srpskoj.

Dr. Fabri je internacionalni konsultant i trener za traumu i mentalno zdravlje ljudi kojima je zdravje narušeno kao posljedica rata, agresije, torture, a čije se posljedice još uveliko osjećaju. Ukazala je na kompleksnost uzroka, posljedica i prevencije ge-nocida. “Šta pojedinac može da učini, šta porodica može da uradi, društvo, svjetska

KORAK broj 31

19

zajednica?” - postavila je ona pitanje i odgovorila kako ovakva pitanja treba konti-nuirano da postavljamo, da organizujemo ovakve i slične skupove na svim nivoima - ako mislimo da imamo uspjeha u prevenciji genocida.

Kelley Szany, direktor Obrazovnog centra za genocid u okviru Holokaust muze-ja države Ilinois, informisala je slušaoce o predavanjima koji se redovno odvijaju u Edukativnom centru ovog muzeja. Uvjerena u značaj i ulogu obrazovanja, naglasila je da se moraju stalno istraživati nove metode kako bi se ova tema približila stu-dentima. “Nije dovoljno samo zainteresovati studente, treba kontinuirano raditi na razvoju svijesti i znanja kod mladih ljudi da bi imalo trajnijih efekata”, rekla je ona.

Komisija države Ilinois za holokast i genocid je osnovana da bi pratila sprovođe-nje Zakona o obaveznom obrazovanju o genocidu (usvojen u Ilinoisu 2005. godine), u kome su navedeni genocidi u Bosni, Rwandi, Sudanu, pa armenijski, kambodžan-ski, ukrajinski genocidi. Jedan od zaključaka sa ovoga skupa je da se podstiče do-nošenje zakona o obaveznom obrazovanju o genocidu u svih 50 država SAD. In-spirisan saznanjem o iskustvima Ilinoisa, Dejvid Pettegrew je izjavio da će pokušati uticati na državu connecticut da usvoji isti zakon.

Danny M. cohen, profesor na Northwesternu, Škola za obrazovanje i socijalnu politiku, gdje predaje i o genocidu, moderator panela, naglasio je značaj ovog sku-pa, jer su studenti Northwesterna imali priliku da se susretnu i razgovaraju sa člano-vima bosanke zajednice, što se do sada nije nikad desilo.

Snažan uticaj na mlade imaju svjedočenja onih koji su preživjeli genocid, kao što je bilo svjedočenje Jean cloude, iz Rwande. Govorio je o komšijama koji su živeli zajedno i okrenili se jedni protiv drugih, o njegovoj familiji koja je pobijena. “Radio je odigrao glavnu ulogu u podsticanju i širenju mržnje među Hutima prema Tutci susjedima. Šest dana bi ubijali, a nedeljom bi išli u crkvu. Prilikom snimanja 10 do-kumentarnih filmova razgovarao sam sa izvršiocima zločina i pitao sam ih za razlo-ge zločina. ’Orao uvijek pojede pile’, rekao mi je jedan od zločinaca koji se nalazi u zatvoru.”

Publici je predstavljen Mirsad čaušević, koji je preživio najgnusniji koncentracio-ni logor Omarska (Prijedor), sada uspješni biznismen u čikagu, koji je donirao hranu iz svojih restorana za ovaj skup. Takođe je predstavljena pjesnikinja Senada cvrk Par-gan , koja je bila u Srebrenici tokom rata i genocida i borac bosanke armije Mirsad Kurtagić, invalid. Mila lica djece (i podaci o njihovom životu i smrti) sa izložbenih eksponata “Putujući spomenici” u sklopu BAGI izložbe “Zločini nad djecom tokom agresije na BiH i genocida nad Bošnjacima”, autora Sanje Seferović Drnovšek i Ane Zuljević, snažno su dojmili učesnike ovog skupa.

Da nije dovoljno samo obrazovati mlade već ih treba i podstaknuti na aktivno učešće u prevenciji genocida, potrvdilo je izlaganje Kenana Rahmanija, iz Sirij-sko-američkog odbora, borca za ljudska prava.

“želim se zahvaliti mojoj bosanskoj braći i sestrama za poziv da dođem ovdje kao i brigu za dešavanja u Siriji. Danas u Siriji doživljavamo početak genocida. Nažalost, svijet je šutio dok smo gledali užasne masakre u Bosni i Hercegovini i zlodjela koja


20

su počinjena protiv bosanskih muslimana. U Siriji je do danas ubijeno skoro 80.000 Sirijaca od strane neumoljivog režima koji nastavlja ubijanje i mučenje svojih ljudi. Sirijski gradovi se dnevno bombarduju i broj mrtvih raste sve brže, a svijet i dalje ne čini ništa. Sirijski režim koristi svako oružje koje ima, koristi koriste avijaciju, rakete, noževe, snajpere.”

“Stoga pozivam moju braću i sestre širom svijeta, iz bosanske zajednice kao i druge”, nastavio je Rahmani, “da se suprostave nasilju koje se dešava u Siriji, da pišu lokalnim vlastima i medijima s ciljem da Siriju ne dočeka ista tragična sudbina kao i Bosnu i Herceogovinu, gdje je ubijeno 100.000 ljudi i gdje je silovano na hiljade žena. Svijet ne smije da dočeka ponavljanje genocida i stoga vas molim da se, radi čovječanstva i radi sirijskog naroda, suprostavimo ovome i da se pridružimo lokal-nim zajednicama koje djeluju da se zaustavi genocid u Siriji. ”

Melanie Flaxer, predsjednik studentske grupe “Ujedinimo se da zaustavimo ge-nocid”, je izjavila: “Naš fokus je obrazovanje studenata o prošlim genocidima i borba protiv današnjih genocida. Ovaj skup me podsjetio koliko je važno zapamtiti prošle genocide, ali i sjetiti se da su preživjeli i njihove zemlje još oporavljaju. Bosna i Herce-govina je primjer takvih zemalja, a mnogi ljudi su zaboravili šta se desilo, pogotovo ljudi mojih godina koji i ne znaju da je u Bosni i Hercegovini počinjen genocid, a ako znaju šta se desilo, često nisu svjesni šta se još uvijek dešava u tom dijelu svijeta. Mi se nadamo da ova koalicija može pomoći da obrazujemo studente i da ćemo uspjeti da ih uključimo u našu koaliciju.”

Angažovanjem i povezivanjem mladih iz svih sredina i država, kojim bi se privu-kla pažnja ljudi na vlasti, efikasan je način prvencije genocida, zaključak je sa ovog skupa kojem je prisustvovao i veliki broj studenata.

bH. Društvo poslije rata i GenoCiDa: uzroCi, posljeDiCe, rješenja

Drugog dana Znanstvenog kolokvija o genocidu u Islamskom kulturnom centru u Northbrooku se razgovaralo o “bosanskohercegovačkom društvu poslije rata i ge-nocida: uzroci, posljedice i rješenja“.

David Pettigrew, specijalni gost Bosanskoameričkog instituta za genocid i edu-kaciju (BAGI), Islamskog kulturnog centra (Icc), Bosanskog islamskog kulturnog centra(BIcc) i Bosanske biblioteke chicago (BBč), Bosansko američke kulturne aso-cijacije (BAKA) nastavio je izlaganje o diskriminaciji povratnika u Republici Srpskoj, progonu Bošnjaka iz svoje zemlje, doma i života, što je je svojom kamerom i izve-štajima dokumentovao tokom poslijednjih deset godina naučnog istraživnja. Za ovakva nezakonita ponašanja, smatra dr. Pettigrew, koja spadaju u zločine protiv međunarodnog prava, treba da odgovaraju njegovi počinioci prema postojećim međunarodnim aktima.

“Bivši logoraši su zaboravljeni i ničiji su ljudi“, rekao je Mirsad čaušević, preži-vjeli logoraš Omarske, počasni član BAGI-ja. “Tokom agresije na Bosnu i Hercegovi-nu 1992.-1995. godine uspostavljeni su brojni tajni zatočenički objekti. Nikada nije

KORAK broj 31

21

utvrđen tačan broj logora i logoraša. Udruženja logoraša raspolažu podacima da je oko 200.000 logoraša prošlo kroz 632 logora. Međutim, njihove podatke institucije ne priznaju. Njih 78 odsto nisu ostvarili nikakva statusna prava budući da nisu mogli dokazati status u skladu s važećim zakonodavstvom. Kako bi se prekinulo kršenje prava ove populacije BiH mora hitno uspostaviti jedinstvenu i preciznu bazu poda-taka o svim osobama koje su prošle logore, uzimajući u obzir i one koji danas žive van BiH. Teška je materijalna situacija u kojoj se nalaze mnogi bivši logoraši. žive bez zdravstvene zaštite, a često se osjećaju odbačenim i diskriminiranim jer im u postupcima pred sudovima nije omogućena besplatna pravna pomoć, kao što jeste optuženima za zločine.Treba hitno da se usvoji predloženi zakon o žrtvama torture koji će konačno definisati status i položaj bosanskohercegovačkih logoraša bez ob-zira da li se nalazili u zemlji ili inostranstvu.”

Imam Islamskog kulturnog centra (Icc) u Northbrooku efendija Amir čauš je go-vorio o ulozi Islamske zajednice u obnovi bosanskohercegovačkog društva u BiH i dijaspori. On je istakao historijski značaj islama u formiranju identiteta Bošnjaka (pored bosankog jezika i drugih komponenata koji čine identitet svakog čovjeka). Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini pomaže Bošnjacima da uspostave što nor-malniji i zdraviji život poslije rata i genocida koji im se dogodio. “I pored toga”, kazao je efendija čauš, “Bošnjaci, muslimani, vjeruju u suživot sa drugima; ne zaboravljaju, ali praštaju i grade mostove multireligioznog zajedništva u BiH.”

I imam Bosanskog islamskog kulturnog centra efendija Muriz Mešić je učestvo-vao u razgovoru o položaju islamskih centara u BiH, koji se bez adekvatne podrške države BiH trude da izađu u susret svojim sljedbenicima.

Dr. Dajvid Pettigrew je svoje izlaganje o današnjoj diskriminaciji ilustrovao slaj-dovima islamskih grobalja u istočnoj Bosni i gradnjom crkavi na imanjima Bošnjaka, poput legendarne nane Fate Orlović iz Konjević Polja, u čijem se dvorištu još uvijek nalazi pravoslavna crkva.

“Postoji opasnost da se izgubi jezik, tradicija i kultura Bošnjaka u dijaspori,” rekao je Muhammad Al-Alhari, koordinator škole za podmladak, koja se održava svake su-bote u ovom centru. Muhammad je doveo svoje đake da slušaju predavanje profe-sora Davida i ostalih učesnika kolokvijuma, što je dalo važan pečat i drugom danu seminara, jer su se predavači obraćali mladima.

Na pitanje profesorice književnosti i bosanskog jezika Selene Seferović, direkto-rice BBč, doktoranta na temu “Bosanski jezik u dijaspori”, ko od prisutnih đaka zna bosanki jezik, samo dvoje djece je podiglo ruke.

Muhammed je istakao značaj biblioteka i rada sa djecom na očuvanju identiteta, prije svega bosanskog jezika i tradicije i kulture i upoznao prisutne o saradnji Icc i BBč na objedinjavanju kapaciteta knjiga, prostora, znanja i obrazovanja u radu sa mladima.

U tom kontekstu o značaju pisane riječi, o ulozi pisaca u dijaspori i BiH, govorila je Senada cvrk Pargan, član redakcije BBč, pjesnikinja, Srebrenčanka.


22

“Poznato je da BiH nema ministarstvo za kulturu, što govori da se radi o društvu u kome se marginalizira kulturna baština i umjetničko stvaralaštvo”, kazala je ona. “Sli-jedeći primjer je Muzej pozorišne umjetnosti i književnosti koji je jedan od sedam institucija kulture od značaja za državu BiH, kome nije riješen status i nema riješeno pitanje finansiranja. U tom stanju ova institucija ne može obavljati funkciju koja joj je u društvu dodijeljena, što vodi zatiranju kulturnog blaga i tradicije naroda. Po-djelom države BiH na dva entiteta (a i zaseban kulturni i književni prostor je Distrikt Brčko) podijeljen je jedinstven kulturni, umjetnički, a time i knjiiževni prostor, što za poslijedicu ima usitnjavanje i fragmentaciju književnog miljea u BiH.”

Alternativne književne produkcije postoje, što dokazuju da u BiH ima snaga spremnih za normailzaciju društvenog i kulturnog ambijenta. BBč je uspostavila i uspostavljaće odnose sa segmentima revitalizacije književnog stvaralaštva u BiH.

Predsjednik BKZ “Preporod” dr. Senadin Lavić nedavno je uputio pismo podrške radu BBč povodom obilježavanja Dana nezavisnosti i promocije knjiga; uputio je i izvjestan broj knjiga kao dar ove renomirane kulturne ustanove. Osnivanje Boš-njačke akademije nauka i umjetnosti je novi podstrek obnove kulturne sredine, a njen predsjednik prof. dr. Ferid Muhić BBč-eu je poslao pismo podrške povodom organizovanja ovog dvodnevnog znanstvenog kolokvijuma. Pismo podrške je upu-tio i prof. dr. Smail čekić, direktor Insituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevo.

S obzirom na to da kroz Bosansku biblioteku chicago naš odbor vrijedno radi na formiranju udruženja bosanskohercegovačkih književnika Sjeverne Amerike, ovo su odlični temelji koji će upotpuniti naš rad i aktivnosti, kako ovdje tako i u povezi-vanju i programskoj saradnji sa sličnim i bliskim organizacijama u BiH, a sve u cilju očuvanja bosankog jezika i književnosti u našoj dijaspori.

Selena Seferović je istakla značaj obrazovanja u obnovi bosanskohercegovačke zajednice u BiH i dijaspori, posebno novih generacija, na čemu više od deset godina radi Bosanska biblioteka chicago.

Ida Sefer, rukovodilac grupe “Empowerment project” i neposredni saradnik BAGI- ja, u okviru programa za mlade, istakla je značaj saradnje i solidarnosti mladih iz dijaspore sa mladima u BiH, Srbiji, Kosovu, Hrvatskoj. Ona je uputila pisma organi-zacijama mladih sa tog područja u kojima je navela značaj komuniciranja, razmjene informacija i zajedničkih manifestacija, koji bi mogli da dovedu do pozitivnih pro-mjena.

Mirsad Kurtagić, borac Armije Bosne i Hercegovine, invalid, govorio je o značaju njegovanja državnosti Bosne i Hercegovine. Mirsad i drugi borci, među njima i inva-lidi, kao što je i on, su se borili za nezavisnost BiH, multietničke i multireligiozne za-jednice, bazirane na toleranciji. Oni i dalje istrajavaju na tome, iako im je položaj ne-povoljan: primanja su im mala, a neprecizni propisi koji se odnose na njihova prava.

Učesnici u dijalogu o ustavnosti i državnosti BiH, koja ne funkcioniše zbog toga što je država Dejtonskim sporazumom postavljena na etničke, a ne građanske osno-ve, kako je predviđao Ustav BiH, ponudili su rješenje slučaja “Sejdić – Finci”. Rješenje

KORAK broj 31

23

je u postojanju dva doma Parlamenta BiH, kao što je i u mnogim evropskim država-ma. U jednom bi bili predstavnici vladajućih partija, a u drugom građani. Briselskim sporazumom se, takođe, nije izašlo ususret građanskoj opciji već su etničkoj podjeli pravljeni daljnji ustupci - preovladava mišljenje u BiH I dijaspori.

O ulozi medija u BiH u period od 1990.-2013. godine, posebno o izvještavanju o genocidu, govorio je Ferid Sefer, urednik chicagoraja. net i član Borda BAGI-ja. “Me-diji su”, rekao je on, “odigrali negativnu ulogu u raspirivanju mržnje i stvaranju ratne atmosphere u bivšoj Jugoslaviji, a da za to niko nije odgovarao pred sudom. često su medije u službi nacionalizma. Poslednjih godina vide se pomaci ka poboljšanju kvaliteta žurnalizma koji se ne zasniva samo na komentarisanju već i istraživanju. Mediji treba da se više otkrivaju negativne pojave u društvu, korupcije i da time po-vrate povjerenje naroda u društvu. Novinari koji negiraju genocid i raspiruju mržnju, treba da odgovaraju po Zakonom o zabrani negiranja genocida i zločina raspiriva-nja mržnje.”

O važnosti učestvovanja dijaspore u parlamentarnim izborima 2014. godine u BiH govorila je Sanja Seferović Drnovšek, direktorica BAGI-ja. BAGI, BAcA, Udruženje Kozarčana i Bosanski centar prošle godine su, kada se glasalo na lokalnim izborima, ukazivali, a ukazuju i sada, na značaj glasanja dijaspore na parlamentarnim izborima i nude pomoć u popunjavanju i slanju prijava za registrovanje i glasanje. Ono sto je novo u odnosu na prošlu godinu je formiranje građanske koalicije “Prvi mart”, čiji je osnovni moto rada - uticanje na što veći odziv građana u dijaspori na parlamentar-nim izborima, prije svega u RS. BAGI je uspostavio kontakt sa koalicijom i pozdravio njen izuzetni angažman.

BAGI je prošle godine, u saradnji sa Kongresom i Institutom u Kanadi i BH klubom chicago, poslao protestno pismo Ministarstvu za vanjske poslove i Ministarstvu za civilne poslove zbog diskriminatornih izbornih pravila za registraciju državljane BH u inostranstvu.Tražili smo da se građani koji izvade bio pasoše u generalnim kon-zulatima automatski budu upisani, registrovani za glasanja. U cilju efikasnijeg gla-sanja državljana Bosne i Hercegovine koji privremeno žive u inostranstvu, predla-žemo otvaranje počasnih konzulata BiH u SAD i Kanadi. Za počasne konzule bili bi imenovani istaknuti Amerikanci i Kanađani, prijatelji države BiH. Treba institirati na otvaranju počasnih konzulata u gradovima u kojima ima mnogo naših zemljaka. Na primjer, u čikagu živi oko 50. 000 naših zemljaka. Samo je u SAD brojnija naša dijaspora u St. Luisu. Međutim, na naš apel niko iz ovih ministarstava nije odgovorio.

zaštite bošnjaka i DruGoG nesrpskoG stanovništva u republiCi srpskoj

Kao rezultat ovih seminara i rasprava o sprečavanju genocida u naše vrijeme, izražavamo urgentnu zabrinutost u obliku Rezolucije koja je poslata Odboru za sprečavanje zlodjela (The Atrocity Prevention Board at the White House) Uredu Vi-sokog predstavnika ( The Office of the High Representatives) i američkom ambasa-doru u Sarajevu ( The US Ambassador in Sarajevo).


24

To je Rezolucija o odgovornosti međunarodne zajednice za zaštitu Bošnjaka i drugog nesrpskog stanovništva u Republici Srpskoj, koji nisu zaštićeni od progona, što predstavlja zločin protiv čovječnosti po međunarodnom pravu.

Rezolucijom se nalaže međunarodnoj zajednici da zaštiti bošnjačko i nesrpsko stanovništvo koje je predmet progona, psihološkog zastrašivanja i diskriminacije u Republici Srpskoj.

Potpisnici Rezolucije su: dr. David Pettigrew, profesor filozofije, Southern conne-cticat državni univerzitet, član Upravnog odbora, Studije o Genocidu, yale Univerzi-teta, član Međunarodnog tima stručnjaka Instituta za istraživanje genocida Kanada, član Upravnog odbora, Bosansko američki institut za istraživanje genocida i edu-kaciju; Sanja Drnovšek Seferović, J.D., M.Ed., predsjednik, Bosansko - američki insti-tut za istraživanje genocida i edukaciju (BAGI); Selena Seferović, doktorant, direktor Bosanska biblioteka chicago (BLc); Mesud Kulauzovic, predsjednik Bosansko-ame-rička kulturna asocijacija (BAKA); hafiz Muriz ef. Mesic, direktor Bosanskog Islam-skog kulturnog centra chicago (BIcc); prof. dr. Senadin Lavić, predsjednik Bošnjačka kulturna zajednica “Preporod”, Sarajevo; Haris Alibašić, MPA, predsjednik, Kongres Bošnjaka Sjeverne Amerike (KBSA); Ajla Delkic, MA, izvršni direktor, Savjetodavno vijeće za Bosnu i Hercegovinu (AcBH); profesor Emir Ramić, predsjednik Instituta za istraživanje genocida Kanada (IRGc); prof. dr. Smail čekić, direktor Instituta za istra-živanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu; Satko Mujagić, Udruženje žrtava i svjedoka genocida; dr. Hariz Halilović, viši preda-vač za društveno-kulturnu antropologiju, Ured provicekancelara, Monash Universi-ty, Victoria, Australija.

KORAK broj 31

25

General Fikret Muslimović

ulOgA FiKRetA ABdićA u AgResORsKim plAnOvimA i AKtivnOstimA nA pROstORu BOsAnsKe KRAjine

Iz referata na okruglom stolu “Bosanska krajina tokom agresije 1992.-1995.”, koji je održan u Bihaću 18. oktobra 2012. godine.

Fikret Abdić je prije rata bio dugogodišnji direktor poljoprivredno prehrambe-nog kombinata „Agrokomerc“ čije je sjedište bilo u Velikoj Kladuši, sa razgranatom poslovnom infrastrukturom širom bivše SFRJ. Taj kombinat je bio simbol razvoja Bosanske krajine. Zapošljavao je oko 14.000 radnika i bio izvor egzistencije dese-tina hiljada ljudi u kraju koji je pretežno naseljen bošnjačkim stanovništvom. Fikret Abdić je afirmiran kao zaslužan za razvoj „Agrokomerca“, u čemu se koristio i svojom političkom pozicijom u najvišim strukturama Saveza komunista Jugoslavije i Bosne i Hercegovine. Uporedo s ekspanzijom velikosrpskog nacionalizma, 1997. godine, desila se i velika „afera Agrokomerc“ u kojoj je Fikret Abdić, zbog izdavanja mjesnica bez pokrića, osuđen na 26 mjeseci zatvora. Dok je afera trajala, dok je suđen i dok je bio u zatvoru, njemu je euforično izražavana podrška naroda Bosanske krajine, posebno Bošnjaka. Taj narod je zbog posljedica afere u pogledu devastiranja pri-vredne infrastrukture, izražavao negovodovanje, jer su za mnoge ljude nestali izvori egzistencije. U početku višestranačkog političkog organiziranja u R BiH i širom bivše SFRJ, 1990. godine Fikret Abdić je ušao u rukovodstvo Stranke demokratske akcije, a na prvim višestranačkim izborima, 1990. godine, kao kandidat za člana Predsjedniš-tva dobio je veliku izbornu podršku. Ali, ubrzo, zbog karijerističkih ambicija, ulazi u sukob sa ostalim bošnjačkim liderima u vrhu SDA. Prema svom tajnom sporazumu o podjeli BiH, ovu situaciju vješto koriste Tuđman i Milošević angažirajući Fikreta


26

Abdića da svoj ugled u bošnjačkom narodu upotrijebi za postizanje njihovih, veli-kodržavnih ciljeva, a na štetu opstojnosti države BiH, što ga je dovelo na put izdaje.

Za razumijevanje sadržaja i metoda agresije prema prostoru Bosanske kraji-ne, važna je analiza izdajničke uloge Fikreta Abdića, koji je u provedbi sporazuma Tuđmana i Miloševića djelovao jednako u interesu i velikosrpske i velikohrvatske politike. S obzirom na svoju poziciju u državnoj i političkoj strukturi BiH, posebno na svoju poziciju u bošnjačkom narodu pred agresiju i početkom agresije na RBiH, Fikret Abdić je u oba velikodržavna projekta imao strateški značaj, pa je on upotre-bljavan za izvršenje važnih podrivačkih zadataka i za dostizanje krupnih agresorskih ciljeva protiv države BiH u cjelini, a specifično prema prostoru Bosanske krajine. Po-zicija Fikreta Abdića je omogućavala da najviši velikodržavni agresorski centri preko njega realiziraju specijalne operacije strateškog značaja u obavještajnom, psihološ-ko -propagandnom, podrivačkom, prevratničkom, terorističkom i vojnom smislu, sve sa ciljem uništenja države BiH, slabljenja i poraza patriotskih snaga. Područje najkonkretnijeg djelovanja Fikreta Abdića, u skladu sa dobivenom ulogom, bilo je upravo Bosanska krajina. Njegova izdajnička uloga je najbitnije obilježila specifič-nosti snaga, sredstava, sadržaja i metoda agresije prema prostoru Bosanske krajine.

Iz poznatih događaja početkom i tokom agresije na RBiH, treba istaći sljedeće sadržaje podrivačke uloge Fikreta Abdića u korist ostvarivanja sporazuma Tuđmana i Miloševića:

- Fikret Abdić je iskorišten da izazove sukobe u vrhu bošnjačkog rukovod-stva, te da tako oslabi front snaga u borbi za odbranu BiH kao države. Te Abdićeve aktivnosti su se odvijale tokom 1990., 1991. i 1992. godine, kada su kadrovi u institucijama vlasti provodeći poltiku predsjednika Izetbegovi-ća imali ulogu organizatora odbrane od sve više i više uočljivih genocidnih namjera velikosrpskih nacionalista za čiji je račun Abdić tada djelovao.

- Kreatori velikosrpske i velikohrvatske agresije koji su usmjeravali izdajničku ulogu Fikreta Abdića, znali su da se razbijanjem bošnjačkog rukovodstva približavaju glavnom cilju slabljenja patriotskih snaga i države BiH u cjeli-ni. Trebalo im je da onesposobe za djelovanje sve državne institucije RBiH koje su postojale po Ustavu ove države. Zbog toga nije slučajno što, odmah nakon otpočinjanja oružane agresije, Fikret Abdić odlazi iz Sarajeva u Ve-liku Kladušu, gdje uspostavlja svoj politički, a kasnije i vojni štab, negira-jući ustavne institucije RBiH i formirajući takozvanu Autonomnu pokrajinu Zapadna Bosna, a kasnije tzv. Republiku Zapadna Bosna. Nije slučajno što Fikret Abdić ovo čini u isto vrijeme kada član Predsjedništva iz reda hrvat-skog naroda Franjo Boras odlazi u Grude, gdje ga prihvata Mate Boban, da djeluje na stvaranju takozvane Hrvatske republike Herceg Bosna, a članovi Predsjedništva RBiH iz reda srpskog naroda Nikola Koljević i Biljana Plavšić odlaze na Pale, gdje ih prihvata Radovan Karadžić da djeluju na stvaranju takozvane Republike Srpske. Sve ovo nije slučajno upravo zbog toga što je sporazum Tuđmana i Miloševića o podjeli BiH bio osnova za koordinaciju

KORAK broj 31

27

aktivnosti ovih članova tadašnjeg Predsjedništva RBiH u cilju ukidanja insti-tucija ove države, a time i njenog nestanka. Takozvana HR – HB je formirana pod kontrolom Tuđmana, a takozvana RS pod kontrolom Miloševića. Tako-zvana Republika Zapadna Bosna je formirana pod jednakom kontrolom i Miloševića i Tuđmana. Poznato je da su u ovo vrijeme, isto kao i Predsjed-ništvo RBiH, napadnute i ostale njene institucije, Parlament, Vlada, ministar-stva ...

- Odmah, početkom oružane agresije, rasplamsavanjem borbenih djejstava, intenziviraju se ove i druge aktivnosti kako bi se domaćem stanovništvu i faktorima međunarodne zajednice pokazalo da RBiH kao država više ne postoji i da umjesto njenih institucija treba legalizirati institucije koje su na-vedeni članovi Predsjedništva RBiH uspostavljali na Palama, u Grudama i Velikoj Kladuši.

Formirajući parainstitucije koje su bile u funkciji negiranja najviših državnih or-gana RBiH, Fikret Abdić je djelovao i u pravcu pridobijanja lokalnih političkih, dr-žavnih, vojnih, policijskih, kulturnih, privrednih, obrazovnih, zdravstvenih i drugih institucija na prostoru Bosanske krajine kako bi bile lojalne njemu, a ne legalnim organima i institucijama koje su djelovale iz Sarajeva.

Smisao pridobijanja lokalnih institucija na prostoru Bosanske krajine i njihovog stavljanja pod kontrolu Fikreta Abdića bio je da onemogućavaju legalne organe i in-stitucije da suvereno ostvaruju svoju ustavnu ulogu na ovom prostoru, na kome su kreatori agresije usmjeravali Fikreta Abdića. Težnje za stavljanje lokalnih institucija pod kontrolu paradržavnih institucija Abdića su imale cilj dokidanja suvereniteta i uništenja države BiH.

Vojna blokada teritorija pod kontrolom legalnih vlasti RBiH i komunikacijska izolacija sarajevske, srednjobosanske, tuzlanske, goraždanske, podrinjske, mostar-ske i bihaćke regije, imala je za cilj da se onemogući legalnim organima vlasti RBiH da ostvaruju kontakte sa lokalnim organima, što je na području Bosanske krajine značilo uspostavu boljih uvjeta za podrivačko djelovanje Fikreta Abdića, naročito u smislu pridobijanja važnih lokalnih institucija pod svoju kontrolu. U tom pogledu, Abdić je uporno djelovao da pod svoju kontrolu stavi komande i jedinice 5. korpusa Armije RBiH, službe sigurnosti i policiju, organe Okruga Bihać i krajiških općina, koje su se u proljeće i ljeto 1992. godine, uspjele odbraniti od vojne, subverzivne i propa-gandne kampanje agresora na tom prostoru.

Usmjeravajući Abdića na takvu ulogu, kreatori agresije su željeli ostvariti više strateških ciljeva, od kojih je najvažniji da se bez klasičnih oružanih borbenih djej-stava vojno okupiraju preostali dijelovi Bosanske krajine, a bošnjački narod protjera i genocidom uništi, te osigura prostor za razmjenu teritorija po sporazumu Tuđma-na i Miloševića.

- Djelovanje Fikreta Abdića je bilo pod potpunom agresorskom kontrolom, tako da su paradržavne institucije koje je uspostavljao i njihove aktivnosti bile, ustvari, institucije i aktivnosti agresora. U tom smislu za agresora je bilo


28

naročito značajno da se preko Abdićevog štaba razviju vojne, policijske, obavještajne i propagandne institucije i aktivnosti.

Kao dokaz ovakve uloge Miloševića i Tuđmana u usmjeravanju i kontroli podri-vačke uloge Fikreta Abdića, pokazuju i činjenice o ličnom učešću ili učešću najviših predstavnika Tuđmana i Miloševića u procesu formiranja takozvane Autonomne republike Zapadna Bosna. U Zagrebu je 21. oktobra 1993. godine potpisana “Zajed-nička izjava” predsjednika tzv. HR HB Mate Bobana i predsjednika tzv. AP Zapadna Bosna Fikreta Abdića. U Beogradu je 22. oktobra 1993. godine potpisana “Dekla-racija” predsjednika tzv. Republike srpske Radovana Karadžića i predsjednika “AP Zapadna Bosna Republike Bosne” Fikreta Abdića. Predsjednici vlada tzv. HRHB Ja-dranko Prlić, tzv. RS dr. Vladimir Lukić i tzv. APZB Zlatko Jušić, te predsjednik tzv. AP ZB Fikret Abdić su 7. 11. 1993. godine potpisali zajedničku izjavu. U Beogradu 24. 2. 1994. godine predsjednik tzv. RS Radovan Karadžić i predsjednik tzv. APZB Fikret Abdić su potpisali sporazum o granicama između tzv. RS i tzv. APZB.

pisMo Fikreta abDića preDsjeDniku izetbeGoviću

Sredinom jula 1993. godine predsjednik Izetbegović me pozvao i dao pismo koje je˝upravo dobio od člana Predsjedništva RBiH Fikreta Abdića, iz Velike Kladuše. Izetbegović je tim povodom rekao da je Abdićevo ponašanje kritično, da njegovo pismo treba izučiti i poduzimati odgovarajuće mjere. Zahtijevao je da izučim to pismo i da ga o svojim ocjenama i prijedlozima obavijestim. Shvatio sam da sam dobio važan, osjetljiv i značajan zadatak. Izučavajući pismo, napisao sam i predao predsjedniku Izetbegoviću slijedeći tekst:

„Sarajevo, 27.07.1993. godineFikret Abdić se u pismu eksponira stavovima o našoj oslobodilačkoj borbi, baš

onako kako želi agresor. Abdić piše da ‘na putu srpskim zemljama prema Saraje-vu nema zapreka’, da stanovnici i borci Sarajeva više nemaju ‘ni snaga ni morala’ za dalju borbu, da muslimanski narod ‘ovakav kakav je’ daje povoda međunarodnim faktorima da ‘dignu ruke od nas’, da nedostatak subordinacije u Armiji R BiH ne daje ‘garanciju da će se naredba, u vezi zaustavljanja sukoba između Hrvata i Muslimana, izvršiti’, da funkcioneri u Sarajevu, a posebno predsjednik Izetbegović, provode ‘me-dijsku kampanju protiv pregovora i pregovaračkog procesa’, da je svijet prema BiH ‘dosljedno ispoštovao svaku donesenu rezoluciju i strogo se držao ovlaštenja koja je imao’, da su Izetbegović i njegovi ‘vojni emisari, u šestom mjesecu prošle godine, od-bacili mogućnost da HVO izvrši deblokadu Sarajeva’ i da zbog toga, od tada ‘počinje propagandni rat protiv Hrvata’, da ‘punih petnaest mjeseci ovoga tragičnoga rata Izetbegović, Ganić i Silajdžić ništa dobroga nisu uspjeli uraditi’, tako da su ‘naškodili velikom dijelu muslimanskog naroda’, da je Izetbegović ‘na čelu pučističkog akta’, izvedenog osnivanjem ‘paralelne Islamske zajednice u BiH sa naibu reisom Musta-fom cerićem’.

Ovakve stavove Fikreta Abdića treba razmatrati u kontekstu činjenice da je on član Predsjedništva R BiH, što bi podrazumijevalo da treba, u najmanju ruku, kao i

KORAK broj 31

29

ostali građani koji su mu dali povjerenje na izborima, razumijevati uzroke rata u BiH, kao i sve političke i vojne okolnosti koje su dovele naš narod u tako tešku situaciju, sa katastrofalnim posljedicama ovoga rata.

Međutim, iz navedenih stavova Abdića, jasno je vidljivo da su njegove ocjene u pogledu uzroka i posljedica rata u BiH bliže ocjenama koje bi o tome izrekli Mi-lošević, Karadžić, Tuđman i Boban, kao glavni krivci za agresiju i zločine počinjene nad Muslimanima u BiH, nego ocjenama koje ima bilo koji, najkritičniji prema svom narodu, bosanski Musliman. Ako je to tako, a jeste, što će ovaj tekst i pokazati, onda se opravdano postavlja mnoštvo pitanja od kojih su najlogičnija: Iz kojih razloga Abdić razmišlja slično najžešćim zločincima nad muslimanskim narodom? Kako je moguće da jedan član Predsjedništva R BiH, pa još predstavnik muslimanskog na-roda, tako plitko, odnosno, površno shvata glavne političke kategorije ovoga rata – njegove uzroke, nosioce i posljedice? Kako Abdić nije u stanju shvatiti da će njegov muslimanski narod znati procijeniti mjesto i ulogu svakog pojedinca, a posebno svakog svog predstavnika kome je dao povjerenje na izborima?

Dobro nam je poznato da je agresorska, pa i tuđmanovsko-bobanovska pro-paganda agilna u tumačenju da su baš oni mirotvorni, da žele prekid rata, da žele pregovorima riješiti bosanskohercegovački problem, a da je to nemoguće zbog ‘fundamentalista i njihovih mudžahedina’ koji napadaju i terorišu srpsko i hrvatsko stanovništvo i da je za sve to kriv Alija Izetbegović, koji, nasuprot, njima neće iskreno da pregovara. Kad Abdić kaže, pa još napiše da Izetbegović provodi ‘medijsku kam-panju protiv pregovora i pregovaračkog procesa’, onda nam nema druge nego da zaključimo kako se takvi njegovi stavovi idealno podudaraju sa četničkom i tuđma-novskom propagandom i uklapaju u strategijske ciljeve onih koji žele na temeljima rezultata u rušenju političkog subjektiviteta Muslimana u BiH, pocijepati teritoriju naše države i po dijelovima je prisajediniti u sastav ‘velike Srbije’ i Hrvatske. Među-tim, i dalje ostaje pitanje zašto Abdić neće da vidi, odnosno, što prećutkuje brojne činjenice koje ukazuju na suprotno – da su predstavnici legalnih institucija R BiH, posebno Izetbegović, činili mnogo toga dokazujući da žele sporazum i mirno rje-šenje bosanskohercegovačkog pitanja, a da su baš predstavnici srpskocrnogorskog agresora i Tuđmanove politike izigravali svaki sporazum.

Pred potpisivanje Vens - Ovenovog plana, koji je u odnosu na početne naše cilje-ve oštetio Muslimane, Tuđman je gotovo molio Izetbegovića da potpiše taj plan, a odmah nakon potpisivanja, Tuđman i Boban su pokrenuli svoje postrojbe u ofanzi-vu na Mostar i tako podstakli četnike da i oni otpočnu još žešću ofanzivu na drugim dijelovima ratišta. Zar je moguće da jedan član Predsjedništva, pa još predstavnik Muslimana, pored svega toga, tereti Muslimane za nastavak rata i tako rehabilituje obje zločinačke politike koje čine monstruozna ratna zlodjela radi uništenja njego-vog naroda. U ovom pitanju, Abdić djeluje po mjeri političkih interesa neprijatelja svog naroda. Ostaje samo pitanje da li to čini politički svjesno, da li zbog toga što je lične ambicije stavio iznad interesa svoga naroda, odnosno, ostaje pitanje s kim se Abdić dogovorio da ovako djeluje – da li sam sa sobom, da li sa Miloševićem ili


30

Tuđmanom. Jedno je sigurno da se nije dogovorio sa predstavnicima svog naroda u Skupštini, Vladi i Predsjedništvu R BiH.

Da djelovanje Abdića nije rezultat timskog rada sa svojim kolegama u zvaničnim institucijama R BiH, još argumentovanije pokazuje njegova teza da stanje rukovo-đenja i komandovanja u našoj vojsci, u pogledu, navodno, odsustva subordinacije, ugrožava perspektivu odnosa između Hrvata i Muslimana, jer predstavnici Armije R BiH krše primirje, po Abdiću, izazivaju sukobe, tako da mi Muslimani postajemo krivi što gubimo Hrvatsku i hrvatski narod za saveznike u ovom ratu. U istom smislu značajna je pomena i Abdićeva teza da su Izetbegovićevi ‘vojni emisari, u šestom mjesecu prošle godine, odbacili mogućnost da HVO deblokira Sarajevo’ i da od tada Muslimani otpočinju ‘propagandni rat protiv Hrvata’. Nema ni jednog pripadnika Tu-đmanovog i Bobanovog propagandnog štaba, niti jednog bojovnika koji je ubijao, pljačkao i palio po muslimanskim mjestima u Hercegovini i središnjoj Bosni, koji se ne bi zadivio ovakvom Abdićevom objašnjenju uzroka narušenih odnosa, pa i oružanih sukoba između Armije R BiH i ekstremnog dijela HVO. Znači, Abdić se i na ovom pitanju idealno uklapa u propagandnu logiku onih koji su zainteresovani da Muslimani na ovim prostorima nestanu. Teško je pomisliti da to i Abdić želi, ali je sasvim sigurno da Abdić ili ne zna ili je zaboravio, a dužan je da zna i da nikada ne za-boravi kako su postrojbe HVO i HV prve otpočele oružane sukobe protiv – ne samo jedinica Armije R BiH, nego, ponajprije, protiv muslimanskog civilnog stanovništva u Prozoru, a zatim u Gornjem Vakufu, pa redom i u mnogim drugim mjestima, a zločini koje su počinili u Ahmićima govore da su postrojbe HVO pristupile genocidu nad Muslimanima, jednako monstruozno kao i četnici.

Na primjerima Prozora i Gornjeg Vakufa, mi smo odmah rekli da granatiranje ci-vilnog stanovništva od strane postrojbi HVO, na isti način kako su četnici granatirali Dubrovnik, Vukovar i brojna druga hrvatska mjesta, osporava pravo Tuđmanu da kritikuje genocidnu ratnu praksu koju su četnici poveli protiv hrvatskog naroda. Zar je moguće da jedan član Predsjedništva, pa još predstavnik muslimanskog naroda, uzroke sukoba između Armije RBiH i HV (HVO) ne vidi kao rezultat politike koja je ista kao i velikosrpska, koja želi dokinuti Muslimane kao politički, pa i demografski faktor na ovim prostorima, nego za te sukobe okrivljuje žrtvu monstruoznih zloči-na, nikoga drugoga do svoj narod. Kako je moguće da se Abdić idealno uklapa i u koncept velikosrpske i u koncept velikohrvatske propagande? Moguće, jednostav-no zbog toga što se te dvije politike i propagande, bez obzira na svoju međusobnu suprotstavljenost, na pitanju interesa za uništenje Muslimana na ovim prostorima, slažu i zajednički nastupaju, što je u osnovi proizvelo tajne i javne sporazume Tuđ-mana i Miloševića. To zna čitav muslimanski narod (minus Abdić), ali su argumenti toliko jaki da je izgledno da će i Abdić kad-tad shvatiti svoje zablude.

Kako bi se potpunije pokazao da je protivnik političke strategije legalnog Pred-sjedništva R BiH, čiji je i sam član, Abdić ističe da je svijet u odnosu na rat u BiH ‘is-poštovao svaku donesenu rezoluciju i strogo se držao ovlašćenja koja je imao’, te da je za bosanskohercegovački narod bila ‘porazna strategija vjerovanja u vojnu inter-venciju i ukidanje embarga na uvoz oružja’, ističući da političko i vojno vođstvo nisu

KORAK broj 31

31

sprovodili strategiju oslonca na sopstvene snage. Abdiću, izgleda, nije jasno da je naša zemlja prije početka rata bila bez vojne organizacije i da je, pored te nesretne okolnosti, na svojoj teritoriji imala savremeno naoružanog okupatora sa dovoljno mržnje prema našem narodu da ga tako bezobzirno ubija i progoni. Abdiću nije jasno da je baš orijentacija oslonca na vlastite snage rezultirala formiranjem Armije koja se herojski bori protiv nadmoćnijeg agresora. Abdiću bi, također, trebalo biti ja-sno da je uz takvu orijentaciju oslonca na sopstvene snage, bilo potrebno podsticati svjetske faktore da ispolje svoju ulogu i odgovornost, tako što bi se vojno interve-nisalo ili pomoglo ukidanjem embarga na uvoz oružja. Dok se jedan narod ubija, a svijet to posmatra, donoseći rezolucije UN, koje se ne sprovode, član Predsjedništva Abdić smatra da je to idealno ponašanje međunarodnih faktora prema ratu u BiH. Uzgred da kažemo kako i četnička strana smatra da je svijet odgovoran što podstiče borbu protiv ‘Republike Srpske’.

U istom smislu, zavređuje pažnju i Abdićev stav da je Alija Izetbegović pučistički doveo na čelo Islamske zajednice naibu reisa cerića, valjda ocjenjujući da Islamsku zajednicu i dalje treba organizirati za prostor cijele SFRJ, pa daje podršku bivšem reisu Selimovskom.

U cjelini gledano, Abdić se bitno razilazi u ocjenama uzroka, tokova i posljedica rata u BiH, suprotstavljajući svoje stavove ocjenama i aktivnostima legalnih institu-cija R BiH, u kojima se i sam formalno nalazi, pri čemu su mu ocjene ili podudarne ili slične ocjenama koje su poznate iz krugova oko Tuđmana i Miloševića. Abdićeve ocjene o ličnosti Izetbegovića, također, nisu daleko od ocjena Tuđmana i Miloševića, jer i njih dvojica isto kao i Abdić tvrde da Izetbegović, Ganić i Silajdžić snose odgo-vornost za žrtve koje je rat donio Muslimanima, čime se rehabilitiraju i Milošević i Tuđman.”

aktivnosti poDrivanja sisteMa oDbrane u reGiji biHaća

Poslije prvih višestranačkih izbora u RBiH, 1990. godine, na funkciju načelnika cSB Bihać postavljen je Zijad Kadić, a njegov zamjenik je bio Irfan Saračević – žile. Većina kadrova srpske i hrvatske nacionalnosti u tom centru su širili razne glasi-ne protiv kadrova koji su imenovani ispred političkih faktora bošnjačkog naroda. Posebno se širilo nepovjerenje prema SDA i njenim kadrovima, tako da je dolazak Zijada Kadića na dužnost načelnika cSB dočekan “na nož”. Uporedo s tim, srpski i hrvatski kadrovi u tom centru favoriziraju Irfana Saračevića, kome se dopala takva podrška, pa je ušao u sukob sa Zijadom Kadićem. Zbog toga Irfan Saračević nije dolazio redovno na posao, a kada je dolazio, svoje kontakte sa pripadnicima cSB ko-ristio je za klevete protiv Zijada Kadića, kadrova SDA, a naročito protiv predsjednika Izetbegovića. Pri tome je veličao ličnost Fikreta Abdića.

Mnogi pripadnici srpske i hrvatske nacionalnosti u cSB Bihać se povezuju i za-jednički provode kampanju protiv načelnika Zijada Kadića, tako da su marta 1993. godine otvoreno zahtijevali smjenu Kadića i postavljanje na dužnost načelnika cSB Irfana Saračevića. Kadrovi bošnjačke nacionalnost u cSB su u takvoj situaciji bili


32

prepušteni sami sebi, da se snalaze u toj konfuznoj situacji i opredjeljuju ovisno od njihovih mogućnosti da osjete i shvate suštinu problema u vezi djelatnosti koja se odvijala na štetu BiH kao države i na štetu zajedničkog, mirnog života ljudi različitih nacionalnosti u našoj zemlji. Težina situacije u kojoj su se nalazili kadrovi bošnjačke nacionalnosti ogledala se i u tome što su se osjećali loši uticaji nekih kadrova SDA koji su za Bošnjake u cSB Bihać govorili da su „komunjare kojima ne treba vjerovati”. To je pogodovalo onome što su željeli eksponenti politike SDS u cSB Bihać.

U takvim uslovima onemogućen je uticaj Zijada Kadića kao načelnika cSB. To koristi Irfan Saračević i u mnogome preuzima inicijativu. On u početku agresije or-ganizira proslavu 13. maja – „Dana službi i organa bezbjednosti SFRJ”, što doprino-si njegovoj popularnosti, dok načelnik cSB Zijad Kadić ne prisustvuje toj proslavi. Njegovi funkcionalni uticaji, kao načelnika, nisu se osjećali. Bio je potpuno blokiran inicijativom „svog zamjenika” Irfana Saračevića. čak se i fizički povlači iz svog ure-da u Bihaću i odlazi u jednu privatnu kuću u cazinu. Juna 1992. godine, nakon što je okupirana Bosanska Krupa, Skupština okruga Bihać imenuje Irfana Saračevića za vršioca dužnosti načelnika cSB Bihać, što je euforično prihvaćeno od sljedbenika politike SDS u Bihaću i od kadrova u cSB, koji su djelovali pod uticajem SDS.

Početkom oružane agresije na R BiH se pokazuje pravo lice kadrova srpske naci-onalnosti u cSB Bihać, jer oni napuštaju Bihać i po naredbi SDS odlaze, uglavnom, u Bosanski Petrovac. U Bihaću ostavljaju svog miljenika Irfana Saračevića koji je trebalo da radi sa savjetnikom Safetom Dupanovićem, načelnikom Sektora javne bezbjednosti Marijanom Šimićem, načelnikom Sektora SDB Milanom Ljubojevićem i načelnikom Službe javne bezbjednosti Bihać Muharemom Begićem. Od 15. juna 1992. godine na dužnost načelnika Sektora SDB, umjesto Milana Ljubojevića po-stavljen je Enver Ramić. Kad je pridobio na svoju stranu Muharema Begića, Irfan Sa-račević je s njim formirao jaku specijalnu, intervencijsku jedinicu policije koja je bila dobro naoružana i opremljena, ali pod njegovom punom kontrolom. Pripadnici ove jedinice su bili najbolje plaćeni policajci, ali njima Irfan Saračević nije dozvoljavao da učestvuju u borbenim djejstvima protiv četnika.

Maja i juna 1992. godine odvijaju se pregovaračke aktivnosti načelnika općine Bihać Nenada Ibrahimpašića sa liderima SDS, uglavnom, o napuštanju jedinica JNA iz kasarni u i oko Bihaća. Lideri SDS su insistirali na podjeli teritorija, privrednih ka-paciteta i raznih institucija. Pripadnici JNA, naoružani do zuba, provokativno su se kretali po Bihaću. U to vrijeme, Nenad Ibrahimpašić je bio najpopularniji političar, sa većim ugledom u narodu od ugleda koga je imao dr. Irfan Ljubijankić, predsjednik Skupštine okruga Bihać.

Bitne promjene političkih uslova u Bihaću i šire u Bosanskoj krajini nastaju od-laskom jedinica JNA i mnogih Srba iz Bihaća i dolaskom Fikreta Abdića iz Sarajeva da djeluje na području Bihaćkog okruga. Odmah po dolasku, Fikret Abdić angaži-ra svoje ljude u svim institucijama lokalnih vlasti u općinama Bihać, Velika Kladuša, cazin i Bosanska Krupa, kao i u institucijama Bihaćkog okruga. Abdić preuzima ini-cijativu, preko svojih poslušnika, u Skupštini okruga, čemu se suprotstavlja dr. Irfan

KORAK broj 31

33

Ljubijankić kao predsjednik te Skupštine. Uslijedili su veliki politički sukobi. Fikret Abdić odvlači pažnju od zadataka odbrane i oružane borbe protiv četnika i nameće kao prioritete proizvodnju u kombinatu „Agrokomerc”. Uspostavlja kupoprodajne odnose između „Agrokomerca” i jedinica Armije RBiH, a Petom korpusu po mnogo višim cijenama prodaje prehrambene artikle. Tako, naprimjer, 5. korpusu prodaje piletinu najlošijeg kvaliteta (dijelove pilećih leđa) po 12 DM, kada je tržišna cijena jednog kilograma junetine bila 8 DM.

I pored brojnih činjenica o genocidnoj agresiji na RBiH u kojoj JNA, odnosno, čet-ničke snage, vrše pokolje i progone nesrpskog stanovništva širom BiH, a naročito na prostoru Bosanske krajine, Fikret Abdić plasira čudne teze da je proizvodnja težišni zadatak svih struktura društva, da, u vezi s tim, treba reducirati vojnu mobilizaciju i odbrambene snage RBiH što više smanjiti. Služio se raznim metodama, kao što su podmićivanje i ucjene samo da bi pridobio značajne kadrove na svoju stranu. U tom smislu, za Fikreta Abdića je bilo značajno pridobiti načelnika općine Bihać Nenada Ibrahimpašića, koga je usmjerio za svoj obračun sa dr. Irfanom Ljubijankićem. Jedno vrijeme Nenad Ibrahimpašić se eksponirao kao najjači zagovarač ideja Fikreta Abdi-ća u borbi protiv dr. Ljubijankića, što je u konačnom rezultiralo smjenom Ljubijan-kića i dolaskom Ejuba Topića na funkciju predsjednika Skupštine Bihaćkog okruga. Ovim je Fikret Abdić zaokružio i učvrstio kontrolu na prostoru Bihaćkog okruga u svim segmentima vlasti. Imao je većinu u Skupštini Bihaćkog okruga. Preko Irfana Saračevića kontrolirao je policiju, osim Sektora SDB i odjeljenja saobraćajne policije, na čelu sa Felić Irfanom. Sve do eskalacije bošnjačkih sukoba na prostoru Bihaćkog okruga, Fikret Abdić se susretao sa tadašnjim komandantom 5.korpusa Ramizom Drekovićem, koji se u odlučujuće vrijeme distancira od Abdića.

Borbu za uticaje u policiji, Fikret Abdić vodi preko Irfana Saračevića, što se zao-štrava kada se, početkom 1993. godine, vraća na posao načelnik cSB Bihać, Zijad Kadić. Tada Irfan Saračević ne dozvoljava da Zijad Kadić obavlja svoju funkciju, pa se ovaj problem postavlja na dnevni red Skupštine Bihaćkog okruga. Ovim se otvara direktnija borba Fikreta Abdića sa najvišim organima vlasti RBiH. Dolazi do potpu-nog raslojavanja unutar policije na području Bihaćkog okruga tako što jedan dio policije ostaje lojalan legalnim organima vlasti RBiH, a jedan dio se stavlja na stranu Fikreta Abdića i Irfana Saračevića, koji se premiješta iz dotadašnjih službenih prosto-rija u Robnoj kući u prostorije Privredne banke Sarajevo (PBS) u Bihaću.

Februara 1993. godine na stranu Fikreta Abdića, uz Irfana Saračevića, stao je go-tovo cjelokupan tadašnji sastav cSB Bihać, osim Sektora SDB i Odjeljenja saobraćaj-ne policije. I Stanica javne bezbjednosti općine Bihać sa načelnikom Muharemom Begićem izražava potpunu lojalnost Fikretu Abdiću. Isto ponašanje imaju i stanice javne bezbjednosti općina cazin i Velika Kladuša, dok je rukovodstvo Stanice javne bezbjednosti Bosanska Krupa prećutno stalo na stranu Irfana Saraćevića, odnosno na stranu Fikreta Abdića. U to vrijeme najjača Stanica javne bezbjednosti bila je u općini Bihać, gdje je Irfan Saračević organizirao i jedan specijalni policijski odred. Angažirajući ovaj odred, Fikret Abdić i Irfan Saračević kontroliraju čitavu teritoriju općine Bihać. Policajci ovog odreda paradiraju gradom i manifestiraju moć Fikreta


34

Abdića. Osiljen, Irfan Saračević marta 1993. godine izjavljuje da će „krv pasti, ali da on neće predati vlast”. Kao nagradu za sve pripadnike policije koji su stali na stranu Fikreta Abdića Irfan Saračević je osigurao razne privilegije kao što su povećavanje redovnih plata u DM i besplatna podjela prehrambenih artikala, goriva i cigareta. Pripadnici policije, koji su ostali lojalni legalnim organima vlasti RBiH, ništa od toga nisu imali. čak su im ukinita neka prava, kao što je pravo na topli obrok. Ovim je vršen svojevrstan pritisak na pripadnike policije da se stavljaju na stranu Fikreta Ab-dića i da budu angažirani po volji Irfana Saračevića. Preko medija - štampe, radija i TV popularisani su Fikret Abdić i Irfan Saračević, a kadrovi lojalni legalnim organima vlasti RBiH su izvrgavani klevetama, a sprečavani su i fizički kako ne bi davali svoje izjave i odgovore na takve klevete. U ovim uslovima, na stranu Fikreta Abdića odlazi i jedan broj kadrova Službe državne bezbjednosti.

U to vrijeme na strani legalnih organa vlasti RBiH ostaje mali broj pripadnika cSB Bihać: načelnik cSB Zijad Kadić, sekretarica Esma Aljukić, inspektor policije Malić Agić, komandir Saobraćajne policije Irfan Felić , načelnik Sektora javne bezbjedno-sti Ramo Brkić i policajci Ibrahim Hodžić – Baja i Emir Selimović. U Sektoru Službe državne bezbjednosti na strani legalnih organa vlasti RBiH ostali su: načelnik En-ver Ramić, zamjenik načelnika Safet Šarganović, operativci Husein Alijagić, Ibrahim Hadžić, Osman Alibabić i Omer Ferozović, radnik na sredstvima veze Besim čirić, rezervni radnici SDB iz Bihaća Zdravko Butorac, Ibrahim četić, Bekir četić, Ivan Duj-mović i Rifat Bašanović, te rezervna radnica iz cazina Halida Mulić.

Da bi učvrstio podršku u korist politike Fikreta Abdića, Irfan Saračević je počet-kom aprila 1993. godine organizirao da pripadnici policije potpišu izjave o „građan-skoj neposlušnosti” prema legalnim organima vlasti RBiH. Ovu izjavu su potpisali svi koji su se stavili na stranu Fikreta Abdića i Irfana Saračevića. Izjava je ponuđena da je potpišu i radnici cSB koji su ostali lojalni legalnim organima vlasti RBiH.

Ohrabren odzivom u potpisivanju izjave o „građanskoj neposlušnosti”, Irfan Sara-čević radikalizira svoju borbu protiv legalnih organa vlasti RBiH tako što 04. 04. 1993. godine angažira odred specijalne policije koji, naoružan do zuba, upada u prosto-rije cSB, plijeni svu dokumentaciju i inventar, pečati prostorije i daje saopćenje da Zijadu Kadiću i Enveru Ramiću zabranjuje ulazak u prostorije cSB, a da ostali radnici koji su sa njima bili mogu doći u nove prostorije i nastaviti sa radom pod njegovim rukovođenjem.

Nakon ovoga, uslijedio je tajni sastanak pripadnika cSB lojalnih legalnim organi-ma vlasti RBiH. Dogovoreno je da se Zijad Kadić povuče i izmjesti u cazin, da Enver Ramić organizira ilegalni rad, a da ostali prihvate rad kod Saračevića kako bi bili u toku zbivanja. Malić Agić nije prihvatio da po tom dogovoru radi kod Saračevića, pa je sa Enverom Ramićem nastavio ilegalni rad. Ovi ljudi su organizirano bili u kontak-tu sa dr. Ljubijankićem i Mirsadom Veladžićem. Koristili su satelitski telefon za vezu sa svojim nadređenim u MUP RBiH u Sarajevu. Djelovali su u cilju pridobijanja što većeg broja radnika policije i SDB da se distanciraju od izdajničke politike Fikreta Abdića. Izvještavali su MUP RBiH u Sarajevu, što je Bakiru Alispahiću, kao ministru,

KORAK broj 31

35

bio glavni put za sagledavanje stanja u Bihaćkom okrugu. Izvještaji koje je Alispahić dobivao bili su od velikog značaja za informiranje najviših državnih funkcionera. To je omogućilo da se u MUP RBiH u Sarajevu pravilno procjenjuje stanje na tom po-dručju i da se sa tog nivoa preduzimaju mjere koje je u tim uslovima bilo moguće preduzeti.

Konačan obračun Fikreta Abdića sa ljudima koji su bili lojalni legalnim organima vlasti RBiH počinje sredinom juna 1993. U tom cilju održana je sjednica Skupštine Bi-haćkog okruga 21. 06. 1993. godine, sa početkom u 09.00 sati. Sjednici su prisustvo-vali i poslanici Skupštine RBiH sa teritorije Bihaćkog okruga, komandant 5. korpusa Ramiz Dreković, cjelokupan rukovodni sastav cSB, na čelu sa Irfanom Saračevićem i Enver Ramić, kao novi načelnik SDB. Sjednica se održavala pod velikim pritiskom po-licije Fikreta Abdića i Irfana Saračevića. Bihać je bio prepun policije, naročito ispred zgrade, u zgradi i u sali gdje se održavala sjednica. Na obližnjim zgradama vidno su istaknuti snajperisti. centar grada je bio prepun policije. Dnevni red Skupštine je bio „Bezbjednosno-politička situacija u Bihaćkom okrugu“. Procjenu bezbjednosno-po-litičke situacije, u ime prisutnog Irfana Saračevića, pročitao je Marijan Šimić.

Poseban akcenat je stavljen na opasnosti od ilegalnog rada Envera Ramić i na opasnosti od političkog djelovanja dr. Irfana Ljubijankića i Zijada Kadića. Isticana je opasnost od djelovanja Stranke demokratske akcije i zahtijevana zabrana djelova-nja ove stranke. Nenad Ibrahimpašić je posebno bio agresivan u zahtijevima da se zabrani rad SDA, da se zabrani poslanicima Skupštine RBiH da dolaze na sjednice Skupštine Bihaćkog okruga. Usvojeno je da poslanici Skupštine RBiH ne mogu uče-stvovati u radu Skupštine Bihaćkog okruga, pa su prisutni, na koje se odnosila ta odluka, napustili sjednicu. Pristalice Fikreta Abdića su bili u većini, a dr. Ljubijankić je bio gotovo usamljen. Na pauzi sjednice pristalice Fikreta Abdića su fizički napali Zijada Kadića. Verbalno su prijetili Enveru Ramiću. Komandant 5. korpusa Dreko-vić je angažirao vojnu policiju i rastjerao policajce Irfana Saraćevića od zgrade, gdje je održavana sjednica Skupštine. To je doprinijelo da Skupština usvoji zaključak da delagacija Bihaćkog okruga ode u Sarajevo i da se u institucijama RBiH pronađu rješenja.

Pripadnici cSB, lojalni legalnim organima vlasti R BiH, su se izmjestili u kasarnu 5. korpusa. Komandant 5. korpusa Dreković je pregovarao sa Irfanom Saračevićem da cSB u cjelini preuzmu legalni organi vlasti, što je Saračević uporno odbijao, ali je, napokon, 01. 10. 1993. godine, napustio Bihać i otišao u Veliku Kladušu, gdje je u Vladi takozvane APZB bio ministar odbrane i policije. Od tog dana u Bihaću je djelo-vao samo legalni cSB.

U to vrijeme ministar Alispahić odlučuje da za načelnika cSB Bihać, umjesto Zija-da Kadića, postavi Edhema Bešića.

čitav se ovaj sukob u početku odvija kao sukob Irfana Saračevića i Zijada Kadića, a kasnije eskalirao kao sukob Fikreta Abdića sa predsjednikom Predsjedništva RBiH Alijom Izetbegovićem.


36

cijeneći da Fikret Abdić koristi svoje pozicije da se suprotstavlja legalnim orga-nima vlasti RBiH i da se u tom pogledu najviše oslanja na kadrove u centru službi bezbjednosti u Bihaću, 02. 07. 1993. godine ministar Bakir Alispahić je depešom broj 10-148 naredio Enveru Ramiću, novopostavljenom načelniku centra službi bezbjednosti, da sa dužnosti u cSB udalji Irfana Saračevića, Marijana Šimića, Muha-rema Begića i Rasima Alibegića. Istom depešom Alispahić je naredio da se postupi po rješenjima o postavljenju na dužnosti Irfana Felića, Fikreta Hadžića i Safeta Šar-ganovića. cijeneći kao moguće da će se ova lica suprotstavljati, ministar Alispahić je naredio da se, u vezi s tim, primijene odgovarajuće mjere prinude u okviru mo-gućnosti policije, pa ako se i na takav način to ne postigne, da se zatraži pomoć od komandanta 5. korpusa. Glavni oslonac Fikretu Abdiću bio je Irfan Saračević, koji je po instrukcijama Abdića zastupao stav da Vlada RBiH, odnosno ministar unutarnjih poslova u Vladi RBiH, nema nadležnosti u pogledu postavljanja i smjenjivanja ka-drova centra službi bezbjednosti u Bihaću. Takvim stavovima Fikret Abdić je preko Irfana Saračevića želio imati odlučujući uticaj u pogledu kadrova tog centra, što bi imalo teške i pogubne posljedice za sudbinu slobodnih teritorija Bihaćkog okruga.

Alispahićeva upozorenja na odgovarajuće odredbe Zakona o unutrašnjim poslo-vima, kao i na odredbe Uredbe sa zakonskom snagom o obrazovanju i radu Okruga, po kojima se rukovođenje oružanom borbom ostvaruje sa nivoa Vrhovne komande, nije nailazilo na njihovo razumijevanje. Oni su ignorirali odredbe po članu 2. Uredbe sa zakonskom snagom o obrazovanju i radu Okruga, koju je Predsjedništvo RBiH donijelo 18. februara 1993. godine. Ovim je nedvosmisleno regulirano da „Organi-zovanje oružane borbe na području Okruga i rukovođenje oružanom borbom, vrši Vrhovna komanda oružanih snaga Republike u skladu sa planovima odbrane Repu-blike i Okruga, a realizuje preko Štaba Vrhovne komande Oružanih snaga Republi-ke” . Ovim je spriječeno da lokalne političke strukture narušavaju jedinstvo sistema rukovođenja i komandovanja oružanom borbom. članom 162. Ustava RBiH precizi-rano je da „u slučaju rata Oružane snage, pored Armije, čini i policija...”

četiri dana nakon Alispahićevog naređenja, 06.07.1993. godine, Irfan Saračević je za njega, kao ministra unutrašnjih poslova u Vladi RBiH i za Savjet za zaštitu ustav-nog poretka RBiH, poslao opširnu depešu kojom obavještava da „neće poštivati” naređenje ministra Alispahića i da ni jedan zahtjev iz Alispahićevog naređenja po depeši 10-148 od 02. 07. 1993. godine „neće biti izvršen”. U potpisu, Irfan Saračević je ispod svog imena i prezimena stavio još 51 radnika centra službi bezbjednosti u Bihaću i stanica javne bezbjednosti iz općina. Od značajnih kadrova, uz Irfana Sa-račevića, potpisali su se Marijan Šimić, Šefik Smlatić, kao načelnik Sektora državne sigurnosti i Pero Petrović, kao zamjenik načelnika Sektora državne sigurnosti. Među potpisnicima su radnici u stanicama javne sigurnosti općina Bosanska Krupa, Bihać, Velika Kladuša i cazin. Dosta je onih koji nisu razumjeli tekst koga su potpisali, pa su kasnije bili lojalni legalnim organima vlasti RBiH. To je bila svojevrsna manipulacija ljudima u službi. Sadržaj depeše koju je poslao Irfan Saračević obiluje prijetećim to-novima da će u Bihaćkom okrugu buknuti rat i da će izvršenje Alispahićeve naredbe uništiti 308.000 stanovnika Bihaćkog okruga.

KORAK broj 31

37

Alispahić je, kao ministar, postupao po zakonu, jer je bio nadležan za rukovo-đenje centrima službi bezbjednosti. Ovi centri, u ratu organizirani za sedam okru-ga (Banja Luka, Bihać, Doboj, Mostar, Sarajevo, Tuzla i Zenica), bili su sastavni dio Ministarstva unutarnjih poslova. To je regulirano članom 6. Uredbe sa zakonskom snagom o obrazovanju i radu Okruga, od 13. augusta 1992. godine. U članu 31. ove Uredbe je regulirano da „Poslove i zadatke u oblasti unutarnjih poslova u Okrugu vrši centar službi bezbjednosti kao organizaciona jedinica Ministarstva unutarnjih poslova”. Ovo je sasvim jasna odredba, po kojoj je ministar unutarnjih poslova Alis-pahić imao odgovornost u rješavanju kadrovskih i ostalih pitanja za sve centre služ-bi sigurnosti, pa i za centar u Bihaću. Prema ovome, sasvim je jasno da je Fikret Abdić, preko Irfana Saračevića, djelovao protivzakonito, u vezi čega su se sa nivoa ministra Alispahića morale preduzimati odgovarajuće mjere.


38

General Ekrem Durić

Sedamdeset godina od Bitke na Sutjesci

PARTIZANSKI MORAL SLOMIO NIJEMCE

Poslije uspješno završene Bitke za ranjenike na Neretvi, Glavna operativna grupa Vrhovnog štaba i Tita nastavila je prema crnoj Gori i Sandžaku, te je do maja 1943. godine oslobodila prostranu teritoriju i pripremala se za naredni prodor na istok. Situacija se povoljno razvijala i u ostalim krajevima Jugoslavije, u kojima je Narod-nooslobodilački pokret poprimao veliki zamah.

operaCija sCHwarz

NOV Jugoslavije tada je vezivala oko 40 neprijateljskih divizija na jugoslaven-skom tlu. Situacija sila osovine se stalno pogoršavala. Došlo je do sloma njemač-ko-italijanskog fronta u sjevernoj Africi. Poslije poraza kod Staljingrada, njemačke i italijanske snage su trpjele neprekidne neuspjehe. Njemačka vrhovna komanda je u toj situaciji realno ocijenila kakvu opasnost predstavlja NOV Jugoslavije, po-sebno Glavna operativna grupa, za njene odbrambene planove na Balkanu, gdje se mogao očekivati saveznički pomorski desant. Zato je riješila da ubrza već započete pripreme za operaciju Schwarz s ciljem uništenja Glavne operativne grupe Vrhov-nog štaba i Tita. Osnovne karakteristike njemačkog plana bile su: sa kružne osnovice Goražde – Pljevlje – Prijepolje – Bijelo Polje – Podgorica – Nikšić – Trebinje – Gacko – Foča stvoriti obruč oko Glavne operativne grupe, a zatim koncentričnim udarima prići i započeti njeno uništenje. Angažovane su četiri njemačke i tri italijanske divi-zije, jedna bugarska brigada i kvislinške snage u jačini 130.000 vojnika podržanih snažnom artiljerijom i avijacijom, kao i pozadinskom podrškom.

Naređen je najbrutalniji postupak prema stanovništvu i strijeljanje zarobljenih partizana. Glavna operativna grupa imala je u svom sastavu četiri divizije i opera-tivnu grupu (6. istočnobosanska i 15. majevička brigada), ukupno 18.000 boraca sa više od 3.000 ranjenika i bolesnika. Pored velike brojne i tehničke nadmoćnosti, sna-ge napadača su raspolagale i vrlo dobro organizovanim snabdijevanjem borbenim

KORAK broj 31

39

i drugim potrebama, za razliku od jedinica Glavne operativne grupe koje su imale vrlo mali broj topova i minobacača, a snabdijevanje municijom je bilo moguće samo zarobljavanjem od neprijatelja. Ishrana je bila krajnje otežana. Kada je počela nepri-jateljska ofanziva, Tito je, kao iskusni vojskovođa, procijenio da su se bitno izmijenili uslovi za dalje usmjeravanje dejstava Glavne operativne grupe na istok. Izvlačenje iz obruča i spašavanje ranjenika izbilo je u prvi plan. Tito je već 18. maja odlučio da se sve snage pregrupišu sa istoka na sjeverozapad radi izvlačenja jedinica i ranjeni-ka ispod udara daleko nadmoćnijeg neprijatelja, natrag u Bosnu. Da bi preduhitrio neprijatelja, na fočanskom pravcu koncentrisao je potrebne snage za proboj: Prvu proletersku diviziju i Drinsku grupu. Naredio je svim jedinicama NOV i POJ da svojim dejstvima pomognu proboj Glavne operativne grupe. Brigade pod komandom Koče Popovića pokušavale su izvršiti proboj na sektoru Foče, ali je neprijatelj, osloncem na izuzetno povoljne položaje, spriječio proboj naših snaga u tom rejonu. Vrhovni štab se 22. maja premjestio u rejon žabljaka, gdje je stigla engleska misija za vezu. Bilo je to veliko priznanje Narodnooslobodilačkoj vojsci za njen doprinos savezničkom ratu.

proboj na zelenGoru

Zbog neuspjeha na sektoru Foče, Tito je tražio nova rješenja kako bi se izašlo iz situacije koja je postajala sve teža. On donosi odluku da se cijela grupacija sa bol-nicom usmjeri na proboj preko Pive, Vučeva, Sutjeske i Zelengore, te da se Glavna operativna grupa podijeli u dvije grupe kako bi se dejstvom na odvojenim pravcima jedinice sa bolnicom brže probile iz obruča. Prvu grupu je obrazovalo deset brigada (1. i 2. proleterska divizija, 6. istočnobosanska i 15. majevička brigada), a drugu šest brigada (3. i 7. divizija sa bolnicom). Prva grupa dobila je zadatak da se probije preko Sutjeske na Zelengoru, a druga preko Tare u Sandžak. Tito je nastojao da pronađe

Kolona 15. majevičke brigade u susretu sa ranjenim borcima 2. dalmatinske brigade, koji su ranjeni na Barama. Snimljeno 9.VI 1943. na Milinkladama, kod Sutjeske, za vreme 5. neprijateljske ofanzive.


40

najbolja rješenja za proboj iz obruča i da se proboj izvrši sa što manje gubitaka. Ima-jući u vidu situaciju, naredio je da se teško naoružanje zakopa ili uništi.

Pošto je propao pokušaj da se uski prolaz između Tjentišta i Suhe proširi, Tito je naredio da se jedinice prve grupe probijaju na Zelengoru. Divizije druge grupe su više puta bezuspješno pokušavale da se probiju preko Tare u Sandžak.

Proboj Vrhovnog štaba od Sutjeske vršio se u najtežim uslovima. Neprijatelj je bio veoma blizu, a neprijateljska avijacija zasipala je bombama čitav prostor. Tito se nalazio na prvoj borbenoj liniji gdje je i ranjen, tu na Ozrenu. Poginuo je i šef engleske misije. Dok je situacija divizija druge grupe bila jako teška, pogoršavao se i položaj divizija prve grupe na Zelengori gdje su Nijemci dovlačili nove jake snage.

Štab Prve proleterske divizije, ocjenjujući opasnost od grupisanja svježih nje-mačkih snaga, odlučio je da preuzme inicijativu i krene u proboj. Prva proleterska brigada ove divizije je 10. juna izbila pred položaje 369. njemačke legionarske divi-zije u rejonu Balinovac, kojoj je njemački komandant za jugoistok, general Ler, koji je iz Soluna stigao u Foču, dao naredbu “da pristupi uništenju razbijenih partizanskih bandi”. U snažnom iznenadnom jurišu u cik zore Prva proleterska brigada je izvršila proboj i uništila dva njemačka bataljona. Odmah je ubačena u borbu i Treća krajiška brigada, tako da su dvije brigade produžile napad na komunikaciju Foča – Kalinovik.

Poraženi na Zelengori, Nijemci su pokušali da brzo organizuju položaje na relaciji Foča – Kalinovik, koje su jedinice Prve proleterske divizije probile 12. juna. Vrhovni štab i ostale jedinice prve grupe, kao i jedinice Sedme divizije, izvukle su se iz obru-ča do 14. juna. Za to vrijeme Treća divizija sa bolnicom probijala se prema Sutjesci, gdje su položaje organizovali jedna njemačka i jedna italijanska divizija. Boreći se do kraja za spašavanje ranjenika, jedinice ove divizije bile su primorane da se probijaju

Dijelovi 2. proleterske divizije prelaze Sutjesku kod Tjentišta 8. juna 1943.

KORAK broj 31

41

po grupama iz obruča. U jurišu, hrabreći svoje borce, poginuo je i komandant Treće divizije Sava Kovačević.

velike pobjeDe

Udružene snage njemačkog, italijanskog i bugarskog okupatora i njihovih sluga nisu uspjele da ostvare postavljeni cilj uništenja Glavne operativne grupe Vrhovnog štaba i Tita. Iako znatno oslabljene, naše snage su se probile iz obruča razvijajući potom široka ofanzivna dejstva u istočnoj Bosni. Nijemci su 14. juna završili opera-ciju Schwarz i počeli povlačenje. Komandant njemačkih trupa u završnom izvještaju svojoj vrhovnoj komandi bio je prisiljen da konstatuje: “Tok borbe je pokazao da su komunističke snage pod Titovom komandom odlično organizovane, vješto vođene i da raspolažu moralom koji izaziva čuđenje.”

U Bici na Sutjesci borili su se i ginuli sinovi svih naroda Jugoslavije. Poginulo je oko 7.500 boraca i starješina, što je više od trećine ukupnog brojnog stanja ope-rativne grupacije. Više od dvije trećine bilo je mlađe od 25 godina. Velike pobje-de na Sutjesci, kao i na Neretvi, dobijene su na jugoslavenskom ratištu hiljadama kilometara udaljenom od savezničkih frontova i vlastitim naoružanjem otetim od neprijatelja.

Zahvaljujući pobjedama u Bici na Neretvi i Sutjesci ostvaren je daljnji zamah u razvoju Narodnooslobodilačke borbe na cjelokupnoj teritoriji Jugoslavije i omogu-ćeno održavanje Drugog zasjedanja AVNOJ-a, kao i Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a, na kojem je, shodno odlukama AVNOJ-a, donesena istorijska odluka o stvaranju cje-lovite, multinacionalne i sekularne Bosne i Hercegovine, koja neće biti ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego i srpska i hrvatska i muslimanska!

ZahvaIjujući pobjedama u NOR-u, stvorena je Socijalistička federativna republi-ka Jugoslavija – zajednica ravnopravnih naroda, država planetarno ugledna, u kojoj smo više od 45 godina živjeli u miru i dobru. Mislili smo da su ekstremni naciona-lizam i fašizam na našim prostorima nestali. Nažalost, fašistička opasnost je i sada sve prisutnija na području bivše Jugoslavije, kao i u nekim zemljama Evrope, gdje su mnogi smatrali da je ova opasna ideologija iskorijenjena. Velikom brzinom ponovo na scenu stupaju ekstremni nacionalizam i fašizam u najotvorenijim i najbrutalnijim formama, koji su svoje najstrašnije oblike pokazali na tlu Bosne i Hercegovine i nekim dijelovima Hrvatske od 1992. do 1995. godine, kada je došlo do masovnog ubijanja i etničkog čišćenja čitavih prostora, kao i genocida u Srebrenici i drugim mjestima.

Rasplamsavanje fašističkih i nacionalno-šovinističkih ideja podržavaju i neki po-litičari u BiH, koji nisu htjeli da usvoje zakon o zabrani širenja fašističkih ideja i or-ganizacija. Odgovornost za sve ovo snosi i međunarodna zajednica, jer je tolerisala skoro četverogodišnji stravični rat i agresiju, te donijela Dejtonski mirovni sporazum koji je priznao vještačku podjelu Bosne i Hercegovine. SABNOR s ostalim progre-sivnim snagama bori se i borit će se energično protiv svih vidova nacionalno-šovi-nističke i fašističke ideologije, kao i za cjelovitu, multinacionalnu i sekularnu BiH na ZAVNOBiH-ovskim principima.


42

Mr. Amra Hodžić

plAniRAnje BudućnOsti KROz udRužene BOšnjAčKe FOndAcije

Da li se ikada pitamo kakva će Bosna biti za 5 godina, za 10, za 50 godina? U kakvoj će Bosni živjeti naša djeca i djeca naše djece? Hoće li ih uopšte biti? Hoće li Bošnjaci doživjeti novi genocid? Moramo se to zapitati, jer to nisu neki nestvarni Bošnjaci. To smo mi sami, to su naša djeca, naša unučad, unučad naše djece, naše porodice, naša vlastita budućnost. Imajući u vidu sadašnji naš odnos prema zemlji i narodu, kao i tragična iskustva iz bliže i dalje prošlosti, mogućnosti da se dese dobar ili loš scenarij po Bošnjake su 50:50.

Zajedničkim djelovanjem možemo učiniti da spriječimo crni scenario, a da ži-votnom scenariju damo zamaha. Trenutno u Bosni postoje manje fondacije koje, uglavnom, organizuju dodjelu humanitarne pomoći za socijalno ugrožene ljude. Radi postizanja većih rezultata njihovo djelovanje bi trebalo reorganizovati ujedi-njenjem u jedan veći razvojni bošnjački fond. Tako bi se prešlo sa donacije jedne krave na razvoj stočarske farme, od donacije hrane do njene proizvodnje i prodaje, od donacije školskog pribora do organizovanog školstva. Lokalne fondacije i udru-ženja ujedinjavanjem ne bi izgubile na značaju, već bi ojačale kroz umrežavanje. Udruženi resursi su veći, a sa većim resursima se mogu ostvariti i veći projekti, koji će Bošnjacima omogućiti kvalitetan i siguran život.

Ljudi uglavnom čekaju da političari konačno počnu obavljati svoj posao. A vrije-me prolazi, političari malo šta rade (i oni nešto čekaju), i tako se prilike propuštaju. Naravno, ne smije se i ne treba odustati od institucija vlasti, ali se i pored njih može mnogo toga uraditi za društvo. Nigdje nije zabranjeno nevladinim akterima da se bave svim mogućim razvojnim aspektima. U zemljama Evropske unije i u Americi velike fondacije predstavljaju važan i neizostavan faktor u razvoju društva i ekono-mije, jer su aktivni tamo gdje država nije. Kod nas je država (svi nivoi vlasti) ostavila dosta praznog prostora za djelovanje. To treba iskoristiti. Sve što smo propustili mo-

KORAK broj 31

43

žemo, uz Božiju pomoć, nadoknaditi u narednim godinama, pod uslovom da već sada počnemo djelovati.

Fond bi se finansirao, kao i svi drugi fondovi, iz članarine – čiji kontinuitet će se najbolje osigurati putem trajnih naloga u bankama, te iz dobrovoljnih priloga poje-dinaca i kolektiva. Ljudi obično podcjenjuju vrijednost i značaj i najmanjeg novčića, pa odustaju i od tog skromnog doniranja, jer zaboravljaju da se i od malih iznosa može sakupiti velika suma. Da plastično prikažemo: ako bi milion ljudi mjesečno da-valo u Fond čak i po 5 feninga to bi bilo 50.000 KM, po 50 feninga bi bilo pola miliona KM, a po 1 KM čitavih milion KM za samo mjesec dana, odnosno na kraju godine 12 miliona KM. Možemo samo zamisliti kakvi se sve projekti za kratko vrijeme mogu ostvariti tim novcem, a lokalne i povratničke zajednice procvjetati i razviti se.

U realizaciju projekata Fond treba uključiti što više volontera, svih godina i so-cijalnih kategorija, kao i stručnjake volontere iz Bosne i dijaspore, te same mješta-ne-korisnike projekata Fonda.

Bošnjački fond bi trebao pomagati i ulagati u kulturu i obrazovanje – što je važno za identitet - te vremenom osnivati kulturne i obrazovne ustanove. Budućnost jed-nog naroda se ne može planirati bez planiranja obrazovanja i odgoja djece i omla-dine, jer će oni biti nosioci te budućnosti. Kako bi i djeca čije su kuće dosta udaljene od škola imala pristup školi, što je njihovo elementarno pravo, Fond treba da orga-nizuje prevoz do škola koje djeca žele pohađati, i u kojima neće biti diskriminisana, provocirana i ponižavana.

Jevrejski nacionalni fond (JNF) ima projekat da na jevrejske praznike povezuju današnju jevrejsku djecu sa djecom nestalom i ubijenom u holokaustu, tako što se na svaki praznik spominju njihova imena, godine i mjesto u kojem su živjeli. I Bošnjački fond bi imao svoju ulogu u podsjećanju na bošnjačku djecu žrtve svih prethodnih genocida kroz projekte i manifestacije, te izgradnju spomenika, kako bi ostao spomen na njihove male i herojske živote.

Sve se planira, pa i povratak. Naši veliki privrednici–vizionari trebali bi putem Fonda učestvovati u historijskim poduhvatima nastajanja i razvoja naselja, tako što će aktivno učestvovati i poticati ekonomski i društveni razvoj pojedinih mjesta. To nije ništa neobično, jer postoje gradovi koji su nastali u novije vrijeme, kao npr. gra-dić Sto André u Portugalu koji je izgrađen od temelja 1970-tih godina za radnike u rafineriji (jer se ljudi koncentrišu oko posla), a sada taj grad privlači ljude i iz drugih dijelova Portugala. I turistički grad Jasmin Hammamet u Tunisu je grad-projekat na-stao iz ničega početkom 2000. godine.

Gubitak zemlje i imanja zapravo je gubitak i sužavanje teritorije na kojoj živi je-dan narod. Bošnjački fond bi trebao kupovati zemlju od onih koji je prodaju i uprav-ljati njome (kao što rade drugi veliki fondovi u svijetu). Izgubljena zemlja je i minira-na zemlja, te bi Fond svojim projektima finansirao (ili kofinansirao) deminiranja, što bi ljudima omogućilo siguran život i bavljenje poljoprivredom, kao i razvoj turizma.

Danas postoji mnogo mogućnosti i načina za zaštitu lica, objekata i imovine, a sve se to može obezbijediti i putem Fonda. Inače, postoji i jedan jednostavan, ali


44

efikasan način za osiguranje naselja, objekata i ljudi, posebno u povratničkim mje-stima. Naime, u Londonu i Njujorku djeluju šomrimi (“čuvari”) kao dobrovoljačka jevrejska organizacija koja u saradnji sa policijom čuva jevrejska naselja. Tokom ne-davnih nereda u Londonu, nastalih usljed ekonomske krize, jevrejski čuvari su od-lučili da pokažu svoje prisustvo na ulici, jer su primijetili da ljudi započinju nerede kada na ulicama nema policije, i na taj način su spriječili nerede. Tokom nereda ovi čuvari su patrolirali po jevrejskim naseljima po čitav dan u smjenama po 30 ljudi. čuvari-dobrovoljci su ljudi različitih zanimanja, ali su veoma privrženi svojim zajed-nicama i žele ih sačuvati i osigurati.

U svijetu je poznat koncept uzajamne ili solidarne ekonomije čiji je cilj samoodr-živi razvoj siromašnih naselja. Po uzoru na to Fond bi mogao organizovati otkup domaćih proizvoda, rukotvorina i usluga od povratnika, i od Bošnjaka koji žive u nerazvijenim mjestima. Trenutno u trgovačkim centrima kupujemo sve i svašta što je uvezeno, dok naši domaći proizvođači svoju robu ne mogu plasirati u te iste tr-govačke centre i prodavnice, već prodaju na ulici, na pijacama, pored ceste, a takva prodaja slabo ide, što automatski tog proizvođača i njegovu porodicu gura u siro-maštvo.

Fond bi mogao imati veliku ulogu u poticanju rasta nataliteta, tako što bi omo-gućio novčanu naknadu majkama, koje nemaju nikakva primanja nakon što donesu dijete na svijet. Svi govore o natalitetu, a niko ne čini ništa da finansijski pomogne nastajanje porodica. Nije dovoljno roditi dijete, pa da onda ni dijete ni majka nema-ju od čega da žive. Kvalitet života će povećati njegov kvantitet.

Fond bi pružao novčanu i pravnu pomoć građanima, organizacijama, udruže-njima, koji žele pokrenuti sudske procese za ratne zločine koji, kao i za odbranu od takvih tužbi. Dužni smo to sami sebi.

Ujedinjeni bošnjački fond bi trebao planirati svoje buduće aktivnosti tako što će praviti razvojne planove za svakih 5-10 godina, pa u narednih 100 godina. Pla-novi fonda mogu postati planovi za Bosnu i Hercegovinu. (Hrvatska vlada je npr. 2003. godine napravila Strategiju razvoja Hrvatske u 21. vijeku. Dakle, takvi planovi se, zaista, prave, jer je to svjesno upravljanje vlastitom budućnosti.) Bošnjački fond može pratiti realizaciju svojih decenijskih projekata i planirati nove projekte putem svakog popisa stanovništva i domaćinstava, koji se, po pravilu, organizuje svakih 10 godina i koji prikazuje životni standard i trendove razvoja pojedinih krajeva.

Naš životni put, svakog od nas kao pripadnika bošnjačkog naroda, već preko 150 godina oblikuju, usmjeravaju i definišu susjedne zemlje, a najmanje mi sami. Kao da smo ukalupljeni u njihove želje i njihove interese i prema tome se samo dovijamo, a to nije dostojanstven život, već život pun strepnji, strahova i iščekivanja, život od danas do sutra. Vrijeme je da u 21. stoljeću počnemo sami planirati svoju buduć-nost, svoj razvoj, opstanak i ostanak u svojoj zemlji Bosni. Vrijeme je da postanemo jači od kalupa koji nam drugi nameću, u čemu veliki, zajednički Fond može imati značajnu ulogu.

“Preporod”, 01. 04. 2013.

KORAK broj 31

45

Jasmin Ganić

Okrugli sto u Travniku: Srednja Bosna od Vašingtona do Dejtona

„BOsAnsKO pROljeće“ KRenulO sA vlAšićA

Povodom obilježavanja 21. godišnjice formiranja Armije Republike Bosne i Hercegovine i 19. godišnjice formiranja 7. korpusa ARBiH, Udruženje za zaštitu tekovina borbe za Bosnu i Hercegovinu Srednjobosanskog kantona organizo-valo je 13. aprila 2013. godine okrugli sto „Srednja Bosna od Vašingtona do Dejtona“.

Okrugli sto je održan u Velikoj sali općine Travnik. Medijatori su bili Remzija Šiljak, predsjednik Kantonalnog odbora Udruženja za zaštitu tekovina borbe za Bosnu i Hercegovinu SBK i Jasmin Ganić, koordinator aktivnosti za organizaciju i održavanje okruglog stola.

Nakon intoniranja himne Bosne i Hercegovine, odata je počast šehidima, po-ginulim i umrlim borcima Oružanih snaga RBiH i civilnim žrtvama rata, osnivaču i prvom predsjedniku Udruženja Za tebe BiH generalu Rasimu Deliću, članu Predsjed-ništva Udruženja i uredniku časopisa Korak Asafu Džaniću, te članovima Kantonal-nog odbora SBK Šahbazu Zekotiću, Refiku Hajdareviću i članu općinskog odbora Travnik Huseinu Kaziji Huščetu.

Akterima ovog okruglog stola obratili su se i uspješan rad poželjeli Remzija Šiljak i načelnik općine Travnik Admir Hadžiemrić, koji svesrdno podržava rad Udruženja za zaštitu tekovina borbe za BiH Srednjobosanskog kantona.


46

strateška iniCijativa

Vašington i Dejton predstavljaju sinonime za prekretnice u etapama borbe za Bosnu i Hercegovinu u posljednjem odbrambenoooslobodilačkom ratu. Vašington-skim mirovnim sporazumom 1994. godine je zaustavljen sukob između pripadnika ARBiH i HVO, dok je Dejtonskim mirovnim sporazumom 1995. godine označen kraj rata na prostoru Bosne i Hercegovine. Završne operacije za oslobađanje BiH su vo-đene u 1994. i 1995. godini, odnosno u periodu između potpisivanja Vašingtonskog i Dejtonskog mirovnog sporazuma.

Bitna obilježja u 1994. godini su potpisivanje Vašingtonskog mirovnog sporazu-ma 18. marta 1994. godine, završetak sukoba sa postrojbama HVO i stvaranje uslo-va za prelazak u ofanzivna borbena dejstva prema srpsko-crnogorskom agresoru. Borci iz srednje Bosne 1994. oslobađaju privremeno okupiranu teritoriju na sjevero-istočnom dijelu Vlašićkog platoa, naselja na platou Vidričke na tromeđi općina Novi Travnik, Donji Vakuf i Bugojno, a sa posebnim zadovoljstvom ističemo sjajnu pobje-du Armije RBiH na Bugojanskom ratištu u Kupreškoj operaciji, što je rezultiralo oslo-bađanjem Kupresa, cijele teritorije općine Bugojno i dijelova općine Donji Vakuf.

U 1995. godini karakteristično je preuzimanje strateške inicijative od strane Ar-mije RBiH koja je stasala za izvođenje operacija i bojeva širih razmjera, a „bosansko proljeće“ u 1995. godini krenulo je baš sa naših prostora. Sa obronaka Vlašića se pronio glas da borci Armije RBiH mogu savladati i nemoguće. U Vlašićkoj operaciji marta 1995. godine skinuta je „kapa“ Republike Srpske – Opaljenik, najviši vrh Vlaši-ća, a u nastavku su oslobađani Komar, Donji Vakuf, Babanovac i Jajce.

Borci sa prostora srednje Bosne iz sastava 7. korpusa Armije RBiH stižu i na ratišta van svoje zone odgovornosti, na Sarajevsko i Treskavičko ratište, a učestvuju i u za-vršnim operacijama za oslobađanje Bosanske krajine. Veličanstvene pobjede boraca Armije RBiH srednje Bosne u 1994. i 1995. godini zaslužuju da se otrgnu od zaborava, da se dokumentuju i u pisanom obliku ostave budućim generacijama za nauk.

veliČanstvene pobjeDe

U dosadašnjoj objavljenoj literaturi i pojedinačnim publikacijama nije prikazana sveobuhvatnost vojno-političkih prilika na prostoru srednje Bosne i aktivnosti jedi-nica 7. korpusa u 1994. i 1995. godini. ciljevi okruglog stola su bili da razmotrimo najznačajnije vojno-političke aspekte tog perioda, prikažemo stanje koje je vlada-lo poslije primirja sa HVO na prostoru srednje Bosne i razvoj i ustrojstvo jedinica 7. korpusa u pripremama i izvršenju završnih operacija u proteklom ratu, da argu-mentima i dokumentima analiziramo najznačajnije borbe, bojeve i operacije, te da objavljivanjem zbornika radova sa okruglog stola, učinimo dostupnim sadašnjim i budućim generacijama zapis o veličanstvenim pobjedama Armije RBiH.

Partneri u organizaciji okrugloga stola su bili Udruženje za zaštitu tekovina borbe za Bosnu i Hercegovinu Srednjobosanskog kantona, Uprava za pitanje boraca i inva-lida odbrambeno-oslobodilačkog rata SBK i općine SBK. Izvršni organizator je Udru-ženje za zaštitu tekovina borbe za Bosnu i Hercegovinu Srednjobosanskog kantona.

KORAK broj 31

47

uČesniCi okruGloG stola

Izlagači i teme:Dr. Kenan Dautović

vašingtonski mirovni sporazum i njegov značaj na dalji tok Odbrambeno-oslobodilač-kog rata u 1994. i 1995. godini

General Mustafa Polutak Uticaj Generalštba Oružanih snaga RBiH na planiranje i izvođenje borbenih dejstva na području srednje Bosne u periodu između vašingtonskog i Dejtonskog mirovnog sporazuma

Dr. Selmo cikotić Dejtonski mirovni sporazum

Jasmin Ganić Stanje na teritoriji srednje Bosne poslije potpisivanja vašingtonskog mirovnog spora-zuma, prestrukturiranje Armije RBiH i formiranje 7. korpusa

Mr. Fahir čamdžić Ofanziva Armije RBiH na vlašićkom platou u 1994. godini

Atif Haskić Oslobodilačka dejstva Armije RBiH na Komarsko-vidričkom pravcu u 1994. godini

Mr. Edin Ramić Kupreška operacija

Remzija Šiljak Domet-1: Operacija vlašić u rano proljeće 1995. godine

Mr. Amer Duraković Domet-3:770. sbbr u borbama za oslobađanje Donjeg vakufa 1995. godine.

Almir Idrizović Domet-3: 707. sbbr u borbama za oslobađanje Donjeg vakufa 1995. godine.

Zijad čaber Domet-3: Oslobađanje šireg rejon Komara i ostatka vlašićkog platoa, septembra 1995.godine.

Napomena: Zbog nemogućnosti da prisustvuju okruglom stolu, generali Fikret Ćuskić i Senad Dautović su organizatoru dostavili svoje referate koji će biti objavljeni u Zbornik radova sa okruglog stola.

U završnoj riječi Remzija Šiljak se zahvalio učesnicima okruglog stola, kao i onima koji su pomogli njegovoj uspješnoj organizaciji.

Radovi koji su prezentovani na ovom okruglom stolu u cjelini će biti objavljeni u zborniku, a djelimično i u časopisu „Korak“, kao i na web stranici Udruženja za zaštitu tekovina borbe za Bosnu i Hercegovinu.


48

Dr. Selmo Cikotić

O suštini pRegOvORA u dAytOnu

Daytonski mirovni pregovori su najvažniji i najpoznatiji međunarodni pregovori održani na kraju drugog milenijuma (sredinom posljednje decenije dvadesetog sto-ljeća), ali i vrlo kontraverzni, kako u lokalnim tako i u širim međunarodnim okvirima.

Ne samo da ih različiti učesnici tumače na različite načine, već ima i onih koji ih različitim periodima tumače na potpuno različite načine. Najočitiji primjer je pona-šanje političkog rukovodstva bosanskih Srba, koji su suštinu i rezultate daytonskih mirovnih pregovora potpuno osporavali i negirali do stanja, danas prisutnog, da se pojedine odredbe Daytonskog mirovnog sporazuma (DMS) promatraju na nivou svetog slova (nedodirivog i nepromjenjivog).

O suštini DMS je teško govoriti na način koji može proizvoditi približnu jednakost u stavovima i prihvatanju na različitim stranama – kako unutar Bosne i Hercegovine, tako i u neposrednom okruženju, ali i znatno šire.

Raspravu o Daytonu je nemoguće zaobići, jer posljedice daytonskog mira osje-ćamo na dnevnoj osnovi, neke su dimenzije DMS prevaziđene do mejere da su da-nas postale potpuno irelevantne, a u isto vrijeme nije formirana ni tzv. historijska distanca da bi se mogao koristiti objektivniji i racionalniji pristup u njegovom razu-mijevanju i analizi.

Međutim, da bih, kao učesnik daytonskih pregovora (odgovoran za vojne aspek-te Opšteg okvirnog sporazuma o miru), dao određeni doprinos ovoj raspravi, želim potencirati nekoliko premisa koje za ovu analizu smatram vrlo relevatnom:

• Ni jednom naukom se ne manipulira više nego historijom, što je primjenjivo i na shvatanje konteksta, značaja i posljedica DMS.

• Francuski kardinal Rišelje je, još tokom 16. stoljeća, tvrdio da je u međuna-rodnim odnosima u pravu onaj ko imam moć, a da onaj ko nema moć ni sebi ni drugima ne može dokazati da je u pravu.

KORAK broj 31

49

• Hrabri i mudri Husaga čišić (zapamćen po tome što je bio jedini koji je to-kom aklamacijskog pruhvatanja ustava FNRJ 31. januara 1946. godine gla-sao protiv, jer Bosna i Hercegovina (kao republika) i muslimani (kao narod), nisu imali ravnopravan status u tadašnjoj jugoslovenskoj Federaciji) je tvr-dio da su ”mali narodi dužni plaćati ujam velikim narodima”, dodajući da oni koji na to nisu spremni obično ispaštaju višestruko.

Pregovori u Daytonu su bili veoma kompleksni.

Ovim pregovorima jeste završen rat u Republici Bosni i Hercegovini, ali je veći-na učesnika Daytonskih pregovora, tokoma samih pregovora i nakon njih, vodila računa o sebi i svojim ciljevima, a malo pažnje poklanjala interesima, potrebama i zahtjevima Bosne i Hercegovine.

Prisjetimo se – domaćin pregovora su bile Sjedinjene Američke Države koje su i Evropi, Rusiji, islamskom svijetu, kao i čitavom svijetu u tom trenutku željele poka-zati ko je apsolutni vladar svjetkih odnosa.

Ostale članice Kontakt grupe su, svaka na svoj način, vodile bitke za svoj status – Rusija je pokušavala očuvati svoju poziciju na kakvoj takvoj površini, Njemačka je u novoj konstalaciji evropskih i globalnih odnosa pokušala korigirati osjećaj inferi-ornosti vlastite pozicije, Francuska i Ujedinjeno Kraljevstvo su pokušavale sačuvati neke od elemenata svojih sve ugroženijih pozicija.

NATO je, u očekivanju prve mirovne operacije i konkretne upotrebe snaga izvan svog dotadašnjeg prostora, nastojao pokazati svu snagu i veličinu pozicije pobjed-nika u prethodnom polustoljetnom hladnom ratu, ali i novodefiniranu odgovornost političko-sigurnosnog aktera s osjećajem obaveze očuvanja globalnog mira u izmi-jenjenim okolnostima.

EU se trudila pokazati (nakon sporazuma iz Mastrihta i formiranja Evropske uni-je, poslije Evropske zajednice) da je novom formacijom ostvarila i novu globalnu poziciju.

OIc je osjećala novu snagu i nove mogućnosti koje je željela verificirati u okviru ovih značajnih globalnih pregovora.

UN su nastojale povratiti barem minimum povjerenja, koje je tokom katastrofal-no loše uloge u stradanju Republike Bosne i Hercegovine u ratu, doživjelo najnižu i najmizerniju tačku tokom polustoljetne historije i tradicije ove svjetske organizacije.

OScE je pokušavao konkretizirati i primijeniti u praksi osmišljeni koncept sveo-buhvatne sigurnosti, koji je, prvi put nakon prestanka hladnog rata, imao moguć-nost da ostvari realan uticaj u primjeni.

Bilo je tu i drugih prominentnih aktera Novog svjetskog poretka (kako se tada nazivao, iako je ubrzo termin ”globalizacija” ostvario potpunu supremaciju) koji su željeli ojačati ili popraviti vlastitu poziciju.

Od svih aktera svakako je uloga Sjedinjenih Država bila najbitnija. Šatl diplomati-ja je bila radni model pregovora i u samoj zračnoj bazi ”Wright Patterson” u Daytonu,


50

u saveznoj državi Ohio, od 01. do 21. novembra 1995. godine, gdje su pregovaračke delegacije bile smještene u odvojene objekte i tokom pregovora nisu imale moguć-nost direktnog pregovaranja i komunikacija.

Kroz poziciju SAD se reflektirao odnos, stavovi i zahtjevi ne samo tri pregova-račke strane, već i svih ostalih učesnika u pregovorima, jer su svi svoje primjedbe i zahtjeve dostavljali domaćinu.

Pregovarači domaćina, koje je predvodio ambasador Richard Holbrooke sa ge-neralom Wesley clark-om, su u momentu dolaska delegacija imali spremne drafto-ve Opšteg okvirnog sporazuma o miru (General Framework Agreement) i 10 aneksa.

Pregovarači su, tokom trajanja pregovora, domaćinu dostavljali svoje primjedbe i prijedloge koji su, kasnije, bili razmatrani od strane ostalih (najčešće svih) učesnika pregovora.

Pregovori (bolje rečeno različite aktivnosti – razgovori u raznoraznim formatima, dostavljanja primjedaba, razmatranja različitih mogućnosti, crtanja karata, računa-nja procenata i sl.) su se odvijali 24 sahata dnevno.

Atmosfera u bazi je bila vrlo napeta, opterećena mnogim ograničenjima, ma-glom nepoznavanja ukupne situacije, a mogao bih reći i ucjenama i prijetnjama koje su dolazile od strane domaćina, koje su imale različite forme za različite delegacije.

Inače, pristup domaćina delegacijama je, po mom dojmu, bio različit za sva-ku delegaciju. Tako je predsjednik Izetbegović (koji je od svih predsjednika u bazi uživao najveći respekt i uvažavanje) bio uvjeravan da konačno i zvanično dobija i ovjerava kontinuitet državnosti, cjelovitosti i međunarodnog subjektiviteta Bosne i Hercegovine. Tuđman je pregovorima dobijao reintegraciju kompletnog državnog prostora Hrvatske, a Milošević je dobijao šansu da aktivnom i konstruktivnom ulo-gom u rješavanju balkanskog pitanja, odnosno jugoslovenske krize, iskupi svoje gri-jehove za stradanja i zločine, za koje je već uveliko bio globalno optužen.

Koncept pregovora je pored ”mrkve”, svakao, podrazumijevao i korištenje ”štapa” tako da je svaki dobitak na jednoj strani, za bilo koju delegaciju, istovremeno značio i davanje određenih koncesija na drugoj strani.

Bez namjere da komentarišem pojedinače aspekte pregovora (pored činjenice da je o njima napisano mnoštvo knjiga, među kojima su Holbrooke-ova i clark-ova daleko iznad svih ostalih za koje ja znam) sklon sam tvrditi da je iskustvo iz ovih pregovra vrlo oporo i kompleksno. Stav SAD je o mnogim pitanjima bio definiran na način da zadovoljava interese i očekivanja Sjedinjenih Država, pri čemu su interesi ostalih pregovaračkih strana često bili zanemarivani.

Nastojeći da korigiram mnoge vojne spekte Sporazuma o miru dostavio sam du-gačku listu primjedaba, od kojih je većina bila odbačena. U obrazloženju razloga su stajali razlozi, ograničenja i principi Bijele kuće, State departmenta, Pentagona, NATO-a, pa i UN-a i EU u pojedinim slučajevima.

Objašnjavajući mi ovakvu poziciju domaćina, general clark mi je kazao:

KORAK broj 31

51

”IFOR će imati sva ovlaštenja i nikakvu odgovornost. IFOR će biti uspješan prije nego što i stigne u Bosnu i Hercegovinu. niko od vas se neće igrati s IFOR-om a da i ne govorim o maltretiranju koje ste činili prema UnPROFOR-u.”

Budući da mi je, kao šef delegacije, predsjednik Izetbegovoć, rahmetli, dozvolio da angažujem savjetnika, tokom samih pregovora sam pozvao republikanca Ric-harda Perle-a, u samom Washingtonu poznatijeg i uticajnijeg i od ambasadora Ho-lbnrookea, koji je u značajnoj mjeri pomogao da vojne aspekte sporazuma o miru korigiramo u korist Bosne i Hercegovine. On je, naknadno, pozvao Douglasa Faithea koji je, kao eminentan svjetski pravnik, sve naše sugestije i ideje pretvarao u pri-hvatljiv i adekvatan jezik prava i sporazuma, i umnogome bio zaslužan, ne samo za poboljšanja Aneksa 1A i 1B već i za izradu Aneksa 11 o uspotavi misije IPTF-a, kojeg nije bilo u sadržaju početnog paketa dokumenata.1

Oko drugih aneksa i aspekata Opšteg okvirnog sporazuma o miru je bilo i težih i dramatičnijih iskustava.

Pregovori, u cjelini, su preživljavali više različitih kriza i u par navrata, praktično, bili proglašavani neuspjelim i završenim.

cijenim da je Bosna i Hercegovina u tom historijskom trenutku, tokom pregovo-ra u Daytonu, dobila najviše od onoga što je realno mogla dobiti. Ideja ovih prego-vora, duha i slova svih dokumenata koji su iz njih proizišli, podrazumijevala je da se u racionalnoj atmosferi mira nastavi sa direktnim razgovorima svih zainteresiranih strana i dogovaraju praktična rješenja o mnogim pitanjima od značaja.

Očigledno je da stvarnost poslijeratne Bosne i Hercegovine nije dorasla nivou onoga što je dogovoreno u Daytonu, jer je DMS, prema mnoštvu različitih analiza, primijenjen u svega 15 do 20 odsto. Ilustracije radi, sam DMS je predviđao da se to-kom prve godine mira u Ustav Bosne i Hercegovine integrira Evropska konvencija o ljudskim pravima. Da je ova odredba primijenjena, danas ne bi bilo optererećujuće i skoro besmislene rasprave o primjeni presude Sejdić-Finci.

Sam DMS u sebi sadrži i definiran mehanizam promjene, odnosno dorade teksta sporazuma, čime se, sve dok postoji potrebna volja i saglasnost strana, Sporazum može neograničeno dorađivati i mijenjati.

Uspješna realizacija Odbrambene reforme je najbolji primjer.

DMS nudi i određene značajne analize koje se skoro i ne koriste. Tako je, iz samog Sporazuma, moguće naći historijski odgovor na krucijalno pitanje karaktera rata u Bosni i Hercegovini. Da li je moguće govoriti o građanskom ratu u Bosni i Hercegovi-ni ako su ugovor o miru, odnosno zaustavljanju rata u Bosni i Hercegovini, potpisali

1 Opšti okvirni sporazum o miru je u konačnoj verziji imao sljedeće anekse: Aneks 1-A: Vojni aspekti mirovnog sporazuma, Aneks 1-B: Regionalna stabilizacija, Aneks 2: granice između entiteta, Aneks 3: Izbori, Aneks 4: Ustav, Aneks 5: Arbitraža, Aneks 6: Ljudska prava, Aneks 7: Izbjeglice I raseljena lica, Aneks 8: Komisija za zaštitu nacionalnih spomenika, Aneks 9: Javne korporacije Bosne i Hercegovine, Aneks 10: Civilna implementacija I Aneks 11: Međunarodne policijske snage.Pored aneksa, Opšti okvirni sporazum o miru je u svom prilogu sadržavao i Sporazum o parafiranju Opšteg okvirnog sporazuma, Dodatna pisma – izjave i Zaključne izjave. (MIROVNI SPORAZUM DAYTON, Press centar Armije RBiH, Sarajevo, decembar 1995. god.)


52

predsjednici Republike Bosne i Hercegovine, Republike Hrvatske i Savezne Republi-ke Jugoslavije?

Valja imati u vidu da će svaka eventualna promjena i korekcija DMS zahtijevati poznavanje sveukupne kompleksnosti bosanskoherecegovačkih, regionalnih, pa i globalnih odnosa, te pronalaženje veoma složenih rješenja koja daju odgovor na mnoštvo zahjevnih istovremenih pitanja.

Umjesto da se upusti u ovakav, koristan i mukotrpan proces, mnoštvo intelektu-alaca i političara u Bosni i Hercegovini se opredjeljuje za jeftine i nekorisne uvrede i kritike ovog Sporazuma, čak se i nadmeću u tome.

Kritikama i uvredama, kao ni do sada, neće se postići nikakav napredak.Međutim, vrijeme pred nama nudi mogućnosti i prostora svima koji imaju viziju,

snagu i mogućnost da pokažu da možemo biti bolji i konstruktivniji nego što smo bili u Daytonu

KORAK broj 31

53

General Mustafa Polutak

uticAj gš ORužAniH snAgA RBiH nA plAniRAnje i izvOđenje BORBeniH dejstAvA nA pOdRučju sRednje BOsne

1. osvrt na kljuČna Dešavanja u 1993. GoDini – oDbrani biH na tri Fronta

Agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu u 1992. godini nastavlja se pojača-nim intenzitetom i 1993. kako od strane srpsko-crnogorskog, tako i hrvatskog agre-sora. Krajem 1993. godine na zonu odgovornosti 5. korpusa ARBiH napadaju i snage pod komandom Fikreta Abdića uz neposrednu pomoć i jednog i drugog agresora, pa tako Armija RBiH u 1993. vodi borbu na tri fronta. Zbog toga, a i dugih bitnih okolnosti, 1993. se smatra prelomnom godinom za odbranu Bosne i Hercegovine.

Ne ostvarivši u potpunosti strategijske ciljeve srpskog naroda u Bosni i Hercego-vini 1992. godine 1, srpsko-crnogorski agresor je nastojao u 1993. godini:

1. slomiti otpor branilaca Sarajeva, okupirati ili bar podijeliti glavni grad BiH;

2. eliminisati granicu na Drini, okupirati okružene prostore: Srebrenicu, žepu i Goražde;

1 Riječ je o šest „strateških ciljeva” srpskog naroda u BiH, usvojenih na zasjedanju Skupštine srpskog naroda u BiH 12. maja 1992. godine u Banja Luci. Ti “strateški ciljevi” su:1. državno razgraničenje od druga dva naroda;2. koridor između Semberije i Krajine;3. uspostavljanje koridora u dolini rijeke Drine, odnosno eliminisanje rijeke Drine kao granice između srpskih država;4. uspostavljanje granice na rijekama Uni i Neretvi;5. podjela grada Sarajeva na srpski i muslimanski i uspostavljanje granice;6. izlazak Republike Srpske na more.


54

3. proširiti posavski koridor.

Srpski agresor je 1993. držao pod okupacijom oko 70 % teritorije Bosne i Hece-govine, hrvatski agresor oko 20 %, a Armija RBiH je kontrolisala svega 10 % teritorije Bosne i Hercegovine (oko Sarajeva, Tuzle, Zenice, u dolini Lašve, Neretve i u okruže-nim enklavama Bihać, Tešanj, Maglaj, Goražde, Srebrenica i žepa).

Iako je srpsko-crnogorski agresor u 1993. dejstvovao po svim slobodnim dijelo-vima Bosne i Hercegovine, ipak najintenzivnije dejstvo je ispoljio prema Sarajevu, enklavama Srebrenici, žepi i Goraždu, te u Posavini i u dolini rijeke Krivaje.

Djelimično je ostvario zacrtane ciljeve, i to:- uspio je stegnuti obruč oko Sarajeva;- uspio je znatno smanjiti slobodni prostor oko Srebrenice, žepe i Goražda;- uspio je proširiti posavski koridor;- uspio je, zajedno sa hrvatskim agresorom, dovesti u okruženje Tešanj i

Maglaj.

Radikalizacija velikohrvatske politike u 1993. godini se nastavlja u skladu sa po-stignutim dogovorom Milošević-Tuđman i Karadžić-Boban o podjeli Bosne i Herce-govine. U tom cilju Hrvatska, na čelu sa Tuđmanom, uz saradnike u BiH - čelnike HDZ i HVO, planirala je, angažovanjem Hrvatske vojske i HVO-a, okupirati teritorije koje su Vens-Ovenovim mirovnim planom bile predviđene da pripadnu hrvatskoj strani.

Ali, napadi HV i HVO na zonu odgovornosti 3. korpusa Armije RBiH doživljavaju pravi fijasko. HV i HVO gube bitke oko Kiseljaka, Kreševa, Busovače, Viteza, Travnika, Novog Travnika i Bugojna. Polovičan uspjeh imaju oko Gornjeg Vakufa i žepča.

U zoni 4. korpusa Armije RBiH napadi HV i HVO imaju uspjeha u čapljini i Stocu, gdje na podmukao način razoružavaju dio Bošnjaka - pripadnika HVO i odvode ih u logore. U napadu na Mostar imaju polovičan uspjeh, a u Jablanici i Konjicu doživlja-vaju potpuni poraz.

Konačno, kada su čelnici Hrvatske i Herceg-Bosne shvatili da silom i ratom nisu i ne mogu postići što su željeli, a već su puno izgubili2, a i pod pritiskom SAD, pristaju na pregovore i sporazume.

Koliko god se na dušu srpsko-crnogorskog agresora stavlja stradanje Sarajeva, genocid u Srebrenici i žepi, pa stradanje Goražda, dio krivice snose politika i oruža-ne snage Hrvatske i tzv. Herceg-Bosne. Pored toga što nisu učestvovali u borbama protiv agresora, oni su i nas onemogućavali u uspješnoj borbi, sprečavajući nam dopremu naoružanja i druge opreme za odbranu.

Poslije žestokog rata između Hrvatske i Srbije u Hrvatskoj - u Vukovaru, Istočnoj Slavoniji, Lici i Kordunu, neshvatljiva je njihova saradnja i njihovo sadejstvo na pro-storu Bosne i Hercegovine u borbi protiv Armije RBiH. I pored zla što su učinili jedni drugima u Hrvatskoj, srpsko rukovodstvo na čelu sa Miloševićem i hrvatsko na čelu

2 Od 20 % teritorije koju su HVO i HV kontrolisali prije sukoba, u februaru 1994. godine, pred Vašingtonski sporazum, kontrolisali su svega 10 % teritorije.

KORAK broj 31

55

sa Tuđmanom, potpomognuti satelitima u Bosni i Hercegovini, veoma dobro su se slagali kada je u pitanju agresija na Bosnu i Hercegovinu i njena podjela.

Fikret Abdić, član Predsjedništva RBiH, oduvijek je želio da bude u centru zbi-vanja i pažnje. Kada poslije poznatih događaja od 2. maja 1992. godine nije uspio stupiti na čelo države, sve više se distancirao od rada u Predsjedništvu Bosne i Her-cegovine. Svoju šansu da bude „prvi”, pa makar i na jednom malom dijelu teritorije Bosne i Hercegovine, vidio je u prijedlogu mirovnog plana Oven-Stoltenberg. Počeo je sa aktivnostima na formiranju i uspostavi Automne pokrajine „Zapadna Bosna”.

Interesantno je da Fikret Abdić nailazi na blagonaklonu podršku Ovena i Stolten-berga koji ga promoviraju u još jednog pregovarača u mirovnom procesu. U namjeri da dalje cijepa Bosnu i Hercegovinu saveznici su mu bili Milošević i Tuđman, narav-no, zarad svojih ciljeva, odnosno ciljeva Srbije i Hrvatske. Kada Fikret Abdić sa svojim pristalicama i saveznicima ne uspijeva na miran način preuzeti Bosansku krajinu, krajem 1993. godine kreće u otvoreni napad na 5. korpus Armije RBiH.

Zna se kako je prošao. Za ratne zločine koje je počinio u Bosanskoj krajini u Republici Hrvatskoj je optužen i osuđen na višegodišnju zatvorsku kaznu, koju je već izdražo.

Suočeno sa vođenjem oružane borbe protiv dva agresora i snaga Fikreta Abdića tokom 1993. godine, političko i vojno rukovodstvo RBiH čini sve što je u njihovoj nadležnosti i moći da odbrane Bosnu i Hercegovinu i njene građane i ne dozvole ostvarenje agresorskih namjera da okupiraju i podijele Bosnu i Hercegovinu. Per-mamentno vrši pritisak na međunarodnu zajednicu da zaustavi agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Inicira i učestvuje u mirovnim pregovorima. Predsjedništvo Repu-blike Bosne i Hercegovine, na čelu sa gospodinom Alijom Izetbegovićem, prihvata Vens-Ovenov, odnosno Oven-Stoltenbergov mirovni plan, iako su nepravedni. čini sve da spriječi okupaciju opkoljenih enklava: Srebrenice, žepe i Goražda, kao i pot-puno zatvaranje obruča oko Sarajeva.

Posebno je angažovanje državno-političkog i vojnog rukovodstva Bosne i Herce-govine na sprečavanju sukoba između ARBiH i HV, odnosno HVO. Zbog toga su pre-govori i dogovori tokom 1993. godine između rukovodstava Bosne i Hercegovine i Hrvatske permanentni, ali se agresija HV I HVO nastavlja, posebno na prostorima Hercegovine i srednje Bosne.

Tek nakon „Vareške operacije”, koju su uspješno izvele snage 1., 2. i 3. korpusa ARBiH, hrvatski čelnici i čelnici Herceg-Bosne shvataju da nisu u stanju ostvariti svoj cilj. Sada oni traže mirno rješenje sukoba. O poražavajućim rezultatima HV i HVO u sudaru sa ARBiH general Hrvatske vojske Anton Tus je rekao: „HVO je u ratu sa ARBiH bio na rubu poraza. Na početku rata nadzirao je više od 20 % teritorije Bosne i Her-cegovine, a uoči potpisivanja Vašingtonskog sporazuma 10 %.”

Bitno je da su veliku ulogu u približavanju hrvatske i bosanskohercegovačke strane i konačnom uspostavljanju primirja imale SAD.

Komanda 5. korpusa je shvatila pogubnost politike Fikreta Abdića kako za Kraji-nu, tako i za Bosnu i Hercegovinu. Zato upućuju pismo Fikretu Abdiću ukazujući mu


56

na štetnost takvog djelovanja, pozivajući ga na sastanak s ciljem rješenja nesugla-snica. Umjesto pozitivnog odgovora, Fikret Abdić nastavlja još intenzivnije raditi na pripremama za proglašenje autonomne pokrajine „Zapadna Bosna”.

Na ovakvo neprijateljsko djelovanje Fikreta Abdića reaguje Predsjedništvo RBiH, ša-ljući mješovitu delegaciju u Krajinu da pokuša urazumiti Fikreta Abdića i spriječiti obra-čun između Bošnjaka. Državna delegacija se nije sastala sa Fikretom Abdićem jer on to nije htio. Međutim, delegacija je uspjela u svojoj misiji. Najveći dio Bošnjaka Krajine je stao uz 5. korpus Armije RBiH. To je u konačnici značilo poraz snaga Fikreta Abdića.

orGanizaCiono jaČanje arbiH 1993. GoDine

Opterećeni mirovnim pregovorima, borbom za očuvanje kontinuiteta državnosti i međunarodnog subjektiviteta Bosne i Hercegovine, te razrješavanjem unutrašnjih problema u zemlji, Predsjedništvo i drugi organi vlasti u Bosni i Hercegovini našli su vremena za angažovanje na daljnjem jačanju ARBiH. Učinili su koliko su mogli u datim okolnostima na:

1. poboljšanju organizacije i sistema RIK-a u ARBiH;

2. provođenju mobilizacije vojnih obveznika i materijalno-tehničkih sredsta-va za potrebe Armije;

3. stvaranju pretpostavki za bolju logističku podršku Armiji.

Najbitnije organizacijske promjene tokom 1993. godine bile su:• ustanovljenje funkcije komandanta Glavnog štaba Armije RBiH;

• formiranje 6. korpusa;

• uvođenje činova u ARBiH.

Uspostavljanjem funkcije komandanta Glavnog štaba i dovođenjem na čelo ARBiH stručnog čovjeka lojalnog državnom rukovodstvu na čelu sa Alijom Izetbe-govićem umjesto dotadašnjeg manje stručnog, a posebno sve više samovoljnog i suprotstavljenog vrhovnom komandantu ARBiH, učinjen je pravi potez. Uspostav-ljen je funkcionalan sistem rukovođenja i komandovanja u ARBiH i u Oružanim sna-gama RBiH u cjelini. Stavovi pojedinaca, a posebno Sefera Halilovića, smijenjenog sa čelne funkcije, da su promjene bile nepotrebne i da su negativno djelovale na sistem RIK-a, ne stoje. Najbolji pokazatelji da je to bio pravi potez Vrhovne komande su rezultati ARBiH u drugoj polovini 1993. godine, a posebno tokom 1994. i 1995. godine. ARBiH je neprekidno jačala, pobjeđivala u odlučujućim bitkama, oslobodila dijelove Bosne i Hercegovine od agresora i na kraju, da nije zaustavljena od strane međunarodnih faktora, sigurno bi izašla kao pobjednik nad agresorima.

Činovanje u ARBiH, iako je puno kasnilo, imalo je pozitivno djelovanje u sistemu RIK-a.

U jeku najžešćih borbi protiv agresora, državno i vojno rukovodstvo našlo je snage i vremena da se obračuna sa kriminalom i drugim negativnim djelovanjem

KORAK broj 31

57

u Oružanim snagama. Ovdje treba posebno spomenuti obračun sa neposlušnim i odmetnutim komandantima u 1. korpusu ARBiH u Sarajevu.

Godina 1993. je prelomna u odbrani Bosne i Hercegovine. Uspješno smo se od-branili od agresije sa istoka i sa zapada. Uspješno smo se obračunali sa negativno-stima u sopstvenim redovima. Pokazali smo i svijetu i agresorima da su se prevarili u svojim procjenama i ocjenama. Stvorili smo uslove da se u narednim godinama izborimo za slobodnu, nezavisnu i cjelovitu Bosnu i Hercegovinu.

Poseban odraz i pozitivno djelovanje na sva ukupna zbivanja u odbrani BiH ima-lo je „Savjetovanje starješina GŠ i komandanata korpusa“ u Zenici 21. i 22. 08. 1993. godine, poslije kojeg su usvojeni zaključci i izdati zadaci. U tački 11 izdatih zadataka nalaže se Upravi za organizacijsko-mobilizacijske poslove da, između ostalog, pri-premi i sačini prijedlog za formiranje 7. korpusa Armije RBiH.

Glavni štab OSRBIH je nakon izdatih zadataka sa savjetovanja u Zenici usmjera-vao i pružao adekvatnu pomoć organizovanju, planiranju i izvođenju borbenih dej-stava. Uloga Glavnog štaba OSRBIH je došla do punog izražaja u pružanju pomoći u planiranju i koordinaciji izvođenja b/d u dolini Neretve, gdje je ostvareno sadejstvo između jedinica 4., 6. i 1. korpusa i u operaciji zaoslobađanje Vareša, gdje je ostvare-no sadejstvo između snaga 3., 2. i 6. korpusa. Uspješnim borbenim dejstvima pred kraj 1993. godine stvoreni su uslovi za još uspješnije djelovanje u 1994. godini.

2. aktivnosti GlavnoG štaba osrbiH u 1994. GoDini

zaustavljanje aGresije Hrvatske vojske i HrvatskoG vijeća obrane

Krajem 1993. i početkom 1994. godine hrvatsko rukovodstvo na čelu sa Franjom Tuđmanom, analizirajući b/d u BiH, konačno je shvatilo da cilj koji su postavili u vezi sa podjelom BiH nisu u mogućnosti ostvariti. Već su bili izgubili polovinu teritorije u BiH koje su kontrolisali na početku rata. Shvatili su i da Armija RBiH jača iz dana u dan i sve više ima uspjeha u borbi protiv agresora. Plašeći se da ne dožive potpuni poraz, a i pod pritiskom i nagovor SAD, hrvatski političari mjenjaju stav i pribjegavaju mirovnom rje-šanju sukoba u BiH između HV i HVO, sa jedne, i ARBiH, sa druge strane.

Kao rezultat te promjene uslijedili su mirovni sporazumi u Zagrebu, Splitu i Va-šingtonu. Prvi konkretan korak ka zaustavljanju hrvatske agresije i traženju mirov-nog rješenja učinili su Haris Silajdžić i Mate Granić, predsjednici vlada BiH i Hrvatske na sastanku 10. februara 1994. godine u ženevi. Dogovorili su se da se vojni zapovi-jednici Roso i Delić sastanu i dogovore prekid rata između HVO i ARBiH.

Dogovor Roso – Delić realizovan je u Zagrebu 23. februara 1994. godine uz pri-sustvo žana Kota, komandanta međunarodnih mirovnih snaga za bivšu Jugoslaviju


58

i Majkla Rouza, komandanta snaga UNPROFOR-a za BiH. Ključne tačke mirovnog sporazuma iz Zagreba su:

- prekid vatre i potpuni nestanak neprijateljstva do 12 h 25.02.1994. godine;

- postavljanje snaga UNPROFOR-a za kontrolu prekida vatre i neprijateljstava;

- stavljanje teškog naoružanja iznad 12,7 mm pod kontrolu UNPROFOR-a, ili povlačenje 10 km od linije fronta, a 20 km za tenkove i artiljerijska oruđa;

- uspostavljanje zajedničke komisije ARBiH i HVO;

- otvaranje puteva;

- oslobađanje ratnih zarobljenika;

- uspostava snabdijevanja strujom, vodom, plinom i ostalim.

Splitski sporazum je u suštini vojni dio Vašinktonskog sporazuma u kome je de-finisano ustrojavanje buduće Vojske Federacije BiH. U prvom dijelu naglašeni se za-daci definisani Zagrebačkim sporazumom, a u drugom definisani zadaci na ustroja-vanju federalne vojske. Najbitnije odrednice Sporazuma su:

- Vojska Federacije BiH nastaje združivanjem ARBiH i HVO;

- uspostava Zajedničke komande;

- formiranje Združenog štaba;

Bitno je da su poslije Zagrebačkog, Vašingtonskog i Splitskog sporazuma otvoreni putevi kroz Hrvatsku i Herceg-Bosnu za transport naoružanja i vojne opreme za potrebe ARBiH i omogućen uvoz sirovina i repromaterijala za domaću namjensku industriju.

bitne oDluke vrHovne koManDe na proMjenaMa orGanizaCiono-ForMaCijske strukture u arMiji rbiH

Na osnovu zaključaka i zadataka sa savjetovanja u Zenici Glavni štaba OSRBiH pod-nio je prijedlog Predsjedništvu RBiH 11. 01. 1994. godine, a Predsjedništvo u ulozi Vrhov-ne komande OSRBiH 26. 02. 1994. godine, donijelo Odluku o rasformiranju 6. korpusa i formiranju 7. korpusa Armije RBiH. Odluka je posljedica zaustavljene agresije HV i HVO na Bosni i Hercegovinu. Zone odgovornosti 4. i 6. korpusa su u vrijeme sukoba sa HV i HVO bile razdvojene. Prestankom tog sukoba zone odgovornosti su spojene, pa su stvo-reni oslovi da se 6. korpus rasformira, a njegove komande i jedinice uđu u sastav 4., 1. i 3. korpusa Armije RBiH, kojima su i pripadale prije formiranja 6. korpusa.

Nakon prestanka sukoba sa HVO i na prostoru srednje Bosne su stvoreni uslovi za organizacione promjene u dotadašnjoj zoni 3. korpusa. Namjera Glavnog štaba OSRBiH je bila da se formiraju što jače slobodne snage za ofanzivna borbena dej-stva. Iz tih razloga je i donesena Odluka o formiranju 7. korpusa. Od donošenja Od-luke o formiranju 7. korpusa, pa do zvaničnog organizovanja i formiranja proteklo je samo 40 dana. Sedmi korpus ARBiH je zvanično formiran i počeo da funkcioniše 7. aprila 1994. godine.

KORAK broj 31

59

Na prijedlog Glavnog štaba OSRBiH Predsjedništvo RBiH je 24. oktobra 1994. go-dine preimenovalo Glavni štab OSRBiH u Generalštab ARBiH. Istom odlukom opera-tivne grupe su preformirane u komande divizija.

uspostavljanje strateGijske ravnoteže

Tokom druge polovine 1993. godine i u prvim mjesecima 1994. godine uspjesi-ma u borbenim dejstvima, jačanjem sistema rukovođenja i komandovanja, boljim logističkim obezbjeđenjem, jačanjem morala kod boraca i stručnim osposobljava-njem starješinskog i boračkog kadra, stvoreni su uslovi za strateško planiranje i dje-lovanje ARBiH.

Na osnovu sagledavanja mogućnosti, GŠ OSRBiH je donio “Direktivu za početni period ofanzivnih borbenih djelovanja ARBiH”. Direktiva je uručena komandan-tima korpusa 6. februara 1994. godine. Njome je između ostalog regulisano:

- čvrsto držanje linija odbrane;

- priprema i izvođenje ofanzivnih borbenih djelovanja;

- stvaranje povoljnih uslova za prelazak na ofanzivna djelovanja širih razmje-ra i postepeno preuzimanje strateške inicijative.

Direktivom su dati sljedeći konkretni zadaci korpusima i ostalim sastavima na vezi Glavnog štabu OSRBiH:

- 1. korpus: ofanzivno djelovanje na crnorječkoj visoravni, na bjelašničko-tre-skavičkom platou i olovskom ratištu;

- 2. korpus: deblokada OG 7-Jug, djelovanje na majevičkom, zvorničkom i kladanjskom bojištu;

- 3. i 7. korpus: djelovanje na ozrenskom, vlašičko-komarskom i vrbasko-ku-preškom pravcu;

- 4. korpus: djelovanje prema Boračkom jezeru i Nevesinju.

Komandama korpusa dato je u nadležnost da organizuju i planiraju borbena dej-stva, ali da ih je odobravao komandant Glavnog štaba OSRBiH. Operacije u kojima bi se angažovale jedinice iz dva i više korpusa planira i njime rukovodi Glavni štab OSRBiH. Neposrednim praćenjem i usmjeravanjem borbenih djelovanja Glavnog štaba OSRBiH je osigurao rukovođenje i komandovanje. Vrlo brzo i u kontinuitetu su planirana i uspješno izvođena borbena dejstva:

- Prvi korpus je širio slobodni prostor na crnorječkoj visoravni i na bjelašnič-ko-treskavičkom platou;

- Drugi korpus oslobađa Vijenac, širi slobodni prostor na majevičkom, posav-skom i kladanjskom bojištu;

- Treći korpus oslobađa objekat Zmajevac iznad Tešnja, širi slobodan prostor na ozrenskom bojištu, oslobađa objekat Husar, širi slobodni prostor na še-rićko-teslićkom pravcu;


60

- četvrti korpus širi slobodni prostor na prostoru konjičke općine oslobađa-jući Ljubinu i selo Bijela;

- Peti korpus izvodi operaciju “Tigar-Sloboda 94” nanosi poraz snagama Fi-kreta Abdića, a u ofanzivnim djelovanjima protiv srpskog agresora osloba-đa veleki dio teritorije, a potom i gubi;

- Sedmi korpus je na osnovu Direktive pristupio organizovanju, planiranju i izvođenju b/d na vlašićko-komarskom i vrbasko-kupreškom pravcu. Uspjeh je ostvaren na vrbasko-kupreškom pravcu, pri čemu je oslobođen i grad Kupres.

Značaj Kupreške operacije je višestruk:- prekinuta je višegodišnja opstrukcija borbenih djelovanja HVO protiv snaga

vojske Republike Srpske i otpočelo sadejstvo između jedinica ARBiH i HVO;- oslobođen je grad Kupres;- poboljšan je taktički položaj 7. korpusa na vrbaskom pravcu;- ojačan borbeni moral pripadnika 7. korpusa, a i svih pripadnika ARBiH.

Tokom cijele 1994. godine najodgovornije starješine GŠ OSRBiH neprekidno su pratile b/d po korpusima, pružali im pomoć i usmjeravali ih kako bi se postigli što bolji rezultati. Komandant GŠ OSRBiH nije propuštao niti jednu priliku da se sastane sa komandama korpusa, starješinama i borcima, da sa njima podijeli radost uspjeha i posljedice neuspjeha. Redovno su analizirana b/d, pri čemu se posebna pažnja po-svjećivala dobrim rješenjima, ali i slabostima u planiranju i izvođenju b/d i davane su upute za naredna b/d.

Treba ponovo istaći odlazak u Bihać državno-političke i vojne delegacije u cilju prevazilaženja mogućih sukoba sa snagama Fikreta Abdića. Znamo da Fikret Ab-dić nije htio da razgovara sa delegacijom, ali je najveći uspjeh odlaska delegacije u tome što su Krajišnici shvatili da nisu prepušteni sami sebi već da o njima brinu i Predsjedništvo, i GŠ OSRBiH, i Islamsko zajednica. Naravno, time su bili posebno obradovani pripadnici 5. korpusa na čelu sa komandantom Korpusa. Komandant GŠ OSRBiH je kao član delegacije neposredno dao usmjerenja za dalja djelovanja Komande i jedinica 5. korpusa.

preuziManje strateGijske iniCijative - operaCije arbiH tokoM 1995. GoDine

Tokom 1994. godine ARBiH je borbenim djelovanjem uspjela uspostaviti stra-tegijsku ravnotežu na ratištu BiH, a krajem 1994. samostalno i u sadejstvu s HVO, nakon uspješnih ofanzivnih borbenih dejstava, preuzima inicijativu na ratištu. To, a i pritisci međunarodne zajednice, učinili su da srpski agresor potpiše četvoromjeseč-no primirje uoči Nove 1995. godine. Armija RBiH je tada bila prvi put u poziciji da postavlja uslove i zahtjeve.

Četvoromjesečno primirje državno i vojno rukovodstvo iskoristilo je za jačanje orga-nizacione i borbene spremnosti ARBiH. U tom cilju intenzivirane su aktivnosti za:

KORAK broj 31

61

- organizacijsko-formacijsko ustrojavanje Armije shodno novonastaloj si-tuaciji;

- vojno-stručno osposobljavanje i uvježbavanje starješina, komandi i jedinica sa težištem na organizovanju, planiranju i izvođenju ofanzivnih borbenih dejstava. Ovom aktivnošću obuhavćeni su starješine i komande od nivoa desetine do korpusa. Nosioci aktivnosti su bili Štab i uprave Generalštaba ARBiH i komande korpusa. Između ostalog, u organizaciji GŠ ARBiH izvođe-na je pokazna vježba “Brigada u napadu” sa bojevim gađanjem na lokalitetu Ponijeri, općina Kakanj;

- popunu jedinica;- logističko obezbjeđenje;- jačanje borbenog morala.

Direktiva za nastavak oFanzivniH Djelovanja arMije u 1995. GoDini

Osnovu za djelovanje i rad komandi i jedinica u 1995. godini činila je Direktiva Generalštaba ARBiH od 5. januara 1995. godine, u kojoj su, između ostalih, precizi-rani zadaci:

- procjena , namjera i mogućnost srpskog agresora u 1995. godini uključujući i snage Fikreta Abdića;

- procjena mogućeg angažovanja HV i HVO protiv srpskog agresora, te pra-vaca zajedničkog djelovanja sa Armijom;

- zadaci korpusa i drugih jedinica na neposrednoj vezi GŠ ARBiH.- uporna odbrana slobodne teritorije;- izvođenje ofanzivnih b/d taktičkog i operativnog nivoa;- stvaranje uslova za prelazak u završnu fazu odbrambenog rata.

Na osnovu Direktive komandant Generalštaba Armije RBiH je 8. januara 1995. godine izdao zadatke potčinjenim komandama:

1. poštovanje sporazuma o primirju. Borbeno djelovati samo ako agresor prekrši primirje;

2. ne smije biti opuštanja bez obzira na primirje;3. detaljne procjene, organizacija i planiranje dobijenih zadataka iz Direktive;4. dovršiti započete organizacijsko-formacijske promjene;5. primirje iskoristiti za logističko obezbjeđenje komandi i jedinica;6. obezbijediti planski odmor i rehabilitaciju boraca;7. izvršiti neophodne kadrovske promjene u komandama i jedinicama;8. primirje maksimalno iskoristiti za obuku i stručno osposobljavanje boraca,

starješina komandi i jedinica.


62

Faktori koji su opreDijelili arMiju rbiH za oFanzivna borbena Dejstva za vrijeMe priMirja

Bez obzira na primirje ono od strane srpskog agresora i snaga Fikreta Abdića nije poštovano od samog početka. Neprekidni su napadi na zonu odbrane 5. korpusa. UNPROFOR kao i do tada blagonaklono ili nikako ne reaguje, pa čak i onda kada su napadnuti i pripadnici UNPROFORA. Dakle od predstavnika međunarodne zajedni-ce nema adekvatne reakcije prema kršenju primirja od strane agresora iako su na to upozoravani od strane zvaničnika RBiH i Armije RBiH.

Uvidjevši da agresor neće prestati sa kršenjem primirja, Generalštab Armije, uz saglasnost Predsjedništva RBiH, 10. februara 1995. godine donosi Odluku za izvođe-nje ofanzivnih borbenih dejstva u svim zonama korpusa i operativnih grupa.

Na sastanku sa komandantima korpusa 13. februara 1995. godine, a na osnovu referisanja komandanata korpusa, zaključeno je da su jedinice Armije spremne za na-stavak ofanzivnih borbenih dejstava. Generalštab Armije RBiH je komandantima kor-pusa odobrio planove b/d, ostavljajući im mogućnost da sami odrede njihov početak.

najbitnija Dešavanja tokoM 1995. GoDine

1. Vlašićka operacija

Nosilac Vlašićke operacije bila je komanda 7. korpusa, a u njoj su učestvovali i dijelovi 3. i 4. korpusa, kao druge jedinice na neposrednoj vezi GŠ ARBiH.

U uspješno izvedenoj Vlašićkoj operaciji Armija RBiH je pokazala snagu i osposoblje-nost a, odnosno da je u stanju da u svoje ruke uzme odbranu cijele Bosne i Hercegovine.

2. Sarajevska operacija

Od početka agresije na RBiH i opsade glavnog grada, građani i borici u opsjed-nutom Sarajevu su željeli i očekivali njihovu deblokadu. Poslije uspješnih b/d krajem 1994. i početkom 1995. godine, a naročito poslije uspješne izvedene Vlašićke opera-cije, porasle su nade u uspješnu deblokadu Sarajeva.

Organizacija, planiranje, rukovođenje i komandovanje Sarajevskom operacijom bila je u nadležnosti Generalštaba ARBiH. U operaciji su učestvovale snage: 1., 3., 4. i 7. korpusa, kao i jedinice na direktnoj vezi GŠ ARBiH. Iako je operacija dugo i detalj-no planirana i pripremana, nije uspjela. Razlozi su višestruki i oni zahtijevaju široku i sveobuhvatnu analizu.

3. Srebrnička i žepska tragedija

Uporedo sa neuspjehom ARBiH u Sarajevskoj operaciji, agresor preduzima od-lučujući napad na zaštićene zone UN-a Srebrenicu i žepu, okupirao ih je i počinio genocid nad Bošnjacima ovih zaštićenih zona na očigled UNPROFOR-a i drugih in-stitucija međunarodne zajednice.

4. Splitska deklaracija

U vrijeme Sarajevske operacije i srebreničke i žepske tragedije državno i vojno rukovodstvo RBiH radi na proširenju i jačanju saradnje ARBiH sa HV i HVO. Tako je 22.

KORAK broj 31

63

jula 1995. godine održan sastanak delegacija RBiH i R Hrvatske na najvišem nivou u Splitu. Razgovaralo se o:

- političkoj i vojnoj saradnji;- spremnosti Hrvatske da pomogne RBiH;- zajedničkim borbenim djelovanjima.

Usvojena je zajednička deklaracija (Splitska deklaracija). U Vitezu je 26. jula 1995. godine održan sastanak komandanata Generalštaba ARBiH i zapovijednika Glavnog stožera HVO, gdje su precizirana zajednička borbena djelovanja Armije, HV i HVO, čime je ostvarena nadmoćnost nad snagama srpskog agresora.

5. Borbeno djelovanje NATO-a po snagama i objektima VRSPoslije stradanja Bošnjaka u Srebrenici i žepi, a neposredno nakon masakra nad

nedužnim civilima na pijaci Markale 28. 08. 1995. godine od strane agresora, ko-načno je proradila savjest istaknutih ličnosti međunarodne zajednice (Klinton, Širak) i oni su odlučili da kazne agresora. Zračne snage NATO-a su 30. 08. 1995. godine otpočele operaciju “Noćni let”, dejstvujući po položajima agresora. Istog dana, shva-tivši odlučnost NATO-snaga, na vlastiti zahtjev agresorska strana se sastaje sa ruko-vodstvom UNPROFOR-a. Za prekid i obustavu udara agresorskoj strani je postavljen ultimatum:

- povlačenje ili uništenje teškog naoružanja iz zone isključenja oko Sarajeva (20 km);

- ponovno otvaranje Sarajevskog aerodroma;- otvaranje uslova za snabdijevanje Sarajeva strujom, vodom i plinom;- otvaranje komunikacije od Sarajevskog aerodrome, preko Stupa prema

centru Sarajeva.

Srpske snage nisu ispunile uslove ultimatuma i “Noćni let” je nastavljen, a NA-TO-snage su proširile dejstva po agresorskim položajima i bazama na cijeloj okupi-ranoj teritoriji Bosne i Hercegovine.

Udari NATO-a po objektima VRS su prestali tek kada su 13. septembra 1995. Mi-lošević, Karadžić i Mladić prihvatili ULTIMATUM.

NATO zračnim udarima poboljšana je nepodnošljiva situacija u Sarajevu i prvi put pokazana odlučnost međunarodne zajednice.

6. Oslobađanje šireg područja VozućeUz koordinaciju i neposrednu pomoć GŠ ARBiH operaciju za oslobađanje Vozuće

su izvele snage 2. i 3. korpusa Armije RBiH.7. Oslobađanje Nišićke (crnorječke) visoravniOrganizovao i izveo 1. korpus.8. Oslobađanje rejona Glavatičeva, odnosno šireg rejona u gornjem toku rije-

ke NeretveOrganizovao i izveo 4. korpus.


64

9. Operacija snaga ARBiH, HV i HVO u zapadnoj Bosni (Bosanska krajina)U cilju konkretizacije zadataka iz Splitske deklaracije 1. avgusta 1995. godine u

Livnu je održan sastanak delegacija ARBiH i Ministarstva obrane Hrvatske, na kojem je dogovoreno sadejstvo 5. i 7. korpusa Armije RBiH sa Hrvatskom vojskom i HVO-om na Kupreškom i Komarsko-vrbaskom pravcu i u zapadnoj Bosni.

Ne ulazeći u stvarne i prikrivene namjere HV i HVO, sadejstvo i zajedničko bor-beno djelovanje je odgovaralo ARBiH za nastavak oslobodilačkog rata. Početkom operacije HV pod nazivom “Oluja” stvoreni su uslovi 5. i 7. korpusu Armije RBiH za ofanzivno djelovanje, što oni i čine. Uspjesi nisu izostali, a stvoreni su i uslovi za dalj-nje oslobađanje okupirane teritorije. Zbog toga Generalštab Armije RBiH donosi od-luku da na prostor zapadne Bosne pošalje pojačanja radi širenja slobodne teritorije. Prvi su u Bosansku krajinu iz Travnika, 21. septembra 1995. godine, stigli 17. krajiška viteška brigada i Izviđačko-diverzantski bataljon 7. korpusa, kao i dijelovi Komande 7. korpusa. Potom je Generalštab ARBiH odlučio da u Krajinu pošalje nove, elitne je-dinice ARBiH vazdušnim i kopnenim putem. Tako su u četiri helikoptera MI-8 tokom 2. i 3. oktobra u Krajinu prebačeni iz Zenice i Kaknja dijelovi 120. lbr “crni labudovi” i Gardijske brigade. Kopnom su do 7. oktobra 1995. godine u zonu 5. korpusa preba-čeni i dijelovi Specijalnog odreda MUP-a RBiH “Bosna” i jedinice “Lasta”, zatim dijelovi jedinica 7. korpusa, 146. br 1. korpusa, 309. br 3. korpusa, 210. br i 225. br 2. korpusa.

Do 12. oktobra 1995. godine, kada je potpisan prekid ratnih dejstava, Armija RBiH, u sadejstvu sa HVO i Hrvatskom vojskom, ali i sama, oslobodila je veliki dio okupirane Bosne i Hercegovine, što je bio ključni argumenti državnoj delegaciji RBiH za mirovne pregovore u Dejtonu.

KORAK broj 31

65

Mr. Amer Duraković

BORBe zA OslOBAđAnje dOnjeg vAKuFA septemBRA 1995.

Da bi se objektivno prikazala ratna dešavanja u toku 1995. godine i sva vojna dej-stva koja su prethodila oslobođenju grada Donjeg Vakufa, kao i stanje u gradovima koji se nalaze u skopaljskoj dolini, na rijeci Vrbas, neophodno je temeljito obraditi i analizirati snage koje su bile raspoređene i koje su se nalazile u sastavu 33. vrbaske divizije.

Donjovakufska 770. „S“ bbr. je takođe pripadala ovoj diviziji i bila raspoređena na širem području od grada Kupresa preko planinskog vijenca Demirovac, crnog vrha, Košćana i s. Kopčića u zahvatu rijeke Vrbas. Ova linija odbrane velikim dijelom je preuzeta od 707. „S“ bbr, (koja je izvučena u cjelosti i premještena na sarajevsko ratište početkom 1995. godine, gdje će praktično i ostati do septembra). Bitno je da je ova linija, u dužini od 43 km, bila jako nepristupačna i ispresijecana klancima, što je otežavalo logističko snabdijevanje kao i brze intervencije ljudstvom u slučaju na-pada neprijatelja. To je iziskivalo veliku angažovanost ljudstva i materijalnih sredsta-va. Brigada je u cjelosti morala angažovati sva tri bataljona, ostavljajući minimalne rezervene snage za intervenciju.

Tokom cijele 1995. godine zona 33. vrbaske divizije, koju je u najvećoj mjeri či-nila 770. „S“ bbr., bila je puna borbenih aktivnosti, koje, praktično, nisu ni prestajale nakon oslobođenja Kupresa. Širi reon Demirovca, poznat po taktičkom položaju za grad Kupres, bio je poprište čestih borbi uz upotrebu i tenkovskih snaga. Ovdje tre-ba istaknuti veliku koordinaciju i sadejstvo sa snagama HVO, pogotovo u korištenju i koordinaciji artiljerijskih snaga u širem rejonu Kupresa.

Komanda 770. slavne brdske brigade je bila locirana u Bugojnu. činili su je ljudi iz Donjeg Vakufa, koji su bili skoro četri godine sa porodicama u izgnanstvu u Bugojnu i okolnim mjestima. Kako je vrijeme prolazilo, život u izgnanstvu činio je atmosferu među građanima i borcima Donjeg Vakufa još napetijom i neizvjesnijom.


66

U to vrijeme nisu bile planirane nikakve vojne aktivnosti na operativnom ili stra-tegijskom nivou koje bi obuhvatile ovo područje. Snage 707. „S“ bbr. bile su već odavno prebačene na sarajevsko ratište. Donjovakufska brigada bila je razvučena na liniji odbrane od 43 km, što je otežavalo planiranje borbenih dejstava i na taktič-kom nivou. Snage jedne čete iz Prusačkog bataljona bile su angažovane takođe na sarajevskom ratištu. Sve ove činjenice bile su otežavajući faktor koji nije išao u prilog povratku Vakufljana na njihova ognjišta.

Suočena sa ovim činjenicama Komanda Brigade je tražila rješenje stalnim an-gažovanjem izviđačkih jedinica na prednjem kraju odbrane, koje su prvenstveno izviđale moguće pravce napada prema Donjem Vakufu. Pored izviđačkih aktivnosti, Brigada je već uveliko izvodila logističke pripreme i inžinjerijske radove koji su omo-gućavali bolji pristup prednjem kraju u komunikacijskom smislu tako da je urađeno niz komunikacija preko crnog vrha koje su išle jednim dijelom prema platou Ko-šćana, a drugim se spuštale u dolinu rijeke Semešnice. Sve ovi napore su svestrano logistički podržavale tadašnje civilne strukture.

Ovaj period karakterisala su dešavanja na sarajeskom ratištu, gdje se veoma brzo javila potreba za osvježenjem jedinica koje su u dobroj mjeri bile umorne i iscrplje-ne od stalnih pokreta i dejstava. S druge strane, Komanda Divizije je stalno vršila pritisak za aktivnom odbranom, koja je podrazumijevala visok stepen budnosti sa čestim nasilnim izviđanjima prednjeg kraja, a prema mogućnosti, ubacivanjem ma-njeg broja ljudstva u dubinu neprijatelja.

Veoma brzo stvoreni su uslovi za ubacivanje veće jedinice u pozadinu neprija-telja na pravcima Košćana i Urije. Sve ove aktivnosti Komanda Brigade je pažljivo

U rovovima Prusca - Donji Vakuf - 6. jula 1994.

KORAK broj 31

67

analizirala i pripremala planska borbena dokumenta za ofanzivna dejstva. Stvoreni su uslovi za izvršenje ovog zadatka koji je, prema svim procjenama, imao izgledne šanse na uspjeh. Jedini negativni faktor činio je nedostatak ljudstva i jedinica koje bi u drugoj fazi nastavili dejstava. Jer, postojeće snage nisu bile dovoljne za ozbiljniji nastavak dejstava i eventualnu eksploataciju uspjeha. Ukupna situacija nije dozvo-ljavala odvajanje dodatnih snaga za ovaj zadatak. Sva dotadašnja iskustva na ovom pravcu su bila negativna, pa je to bio dodatni razlog za nepovjerenje. Svelo se na kraju da jedino uspjeh može promijeniti odluku komandanta 7. korpusa o slanju dodatnih snaga.

Zadatak je izveden 23. 07. 1995. godine sa velikim početnim uspjehom na oba planirana pravca. Postignuto je iznenađenje koje je rezultiralo izvršenjem zadatka sa neznatnim sopstvenim gubicima. Ovakav početni uspjeh omogućio je angažo-vanje dodatnih snaga koje su pregrupisane sa drugih dijelova ratišta. Ozbiljnost i značaj ovog uspjeha najbolje je potvrdio dolazak visoke vojnopolitičke delegacije na čelu sa predsjednikom Federacije. Ovo je bio najbolji način i nagovještaj buduće borbe za konačno oslobođenje Donjeg Vakufa.

Ovim uspjehom vraćeno je samopouzdanje borcima i kompletnom stanovniš-tvu Donjeg Vakufa. Tih dana oglasila su se mediji o veličanstvenom uspjehu. Ko-mandant 33. vrbaske divizije, pored pohvala i čestitki, najavio je: “Borbena dejstva su nastavljena, a i cilj je sasvim jasan – to je grad Donji Vakuf“.

Ovakav uspjeh obilato je nagradio i pohvalio i komandant 7. korpusa, rahmetli, general Mehmed Alagić.

Ovo je bio i zvanični uvod u sveobuhvatnu pripremu svih snaga 7. korpusa za konačno oslobađanje Donjeg Vakufa. Kako su dejstva na sarajevskom ratištu i Tre-skavici jenjavala, snage su pregrupisavane u dolinu rijeke Vrbas.

To je bilo vrijeme kada se već uveliko govorilo o Splitskom sporazumu i detaljima koji su bili interesantni za područje vrbaske doline. Sve je to diktiralo daljne pripre-me, naročito logističke, zbog prisutnosti velikog broja jedinica, koje su se kretale po vrlo nepristupačnom terenu.

Plan oslobođenja grada Donjeg Vakufa podrazumijevao je dva pravca napada. Prvi, iz pravca Komara, a drugi dolinom rijeke Vrbas.

Na vrbaskom pravcu inače se nalazila 770. “S“ bbr., jer je njen raspored bio na toj liniji odbrane.

Koordinirana dejstva su planirana za 09. 09 1995. godine kada jedinice HV i HVO zajedno sa 5. korpusom trebaju krenuti u oslobađanje zapadnog dijela Bosne. To je praktično bio dan „D“ i za naše jedinice koje su trebale krenuti u konačno oslobođe-nje Donjeg Vakufa.

Sve je bilo tempirano u skladu sa ovim planom. Od tog momenta kreću koordini-rana dejstva na cijeloj liniji prema Donjem Vakufu. Pored 770. „S“ bbr., na lijevoj obali rijeke Vrbas bile su angažovane snage 707. „S“ bbr. kao i 17. „V“ bbr., dok su na desnoj obali bile raspoređene 705. “S“ bbr. i 717. „S“ bbr. Jedinicama koje su napadale na


68

ovom pravcu komandovala je Komanda 33. vrbaske divizije. Nekoliko dana dejstva su bila najvećeg intenziteta, uz maksimalnu podršku artiljerijskih i tenkovskih sna-ga, koje je Divizija imala na raspolaganju. Tih dana formirana je ekipa starješina za medijsku propagandu, uz emitovanje posebnog programa, čiji je cilj bio dezorijen-tisati neprijatelja i unijeti pomutnju u njegove redove.

Najintenzivnija dejstva za oslobađanje Donjeg Vakufa vođena su 13. 09. 1995. godine u popodnevnim satima, kada se preko sredstava veze i guste frekvencije sa-obraćaja zaključeno da je u gradu metež. Nakon pada mraka i kratkih priprema sna-ge 770. „S“ bbr. su komunikacijom Prusac – Donji Vakuf, bez ikakvog otpora, ušle u grad. Ali, odmah su od pretpostavljene komande dobile zadatak da produže napad prema prevoju Komar. Iste večeri i druge brigade su, iz raznih pravaca, ušle u Donji Vakuf. Nismo imali gubitaka u ljudstvu, jer se neprijatelj planski izvlačio iz grada. Pronašli smo velike količine MTS u kasarni „Daljan“.

U jutarnjim satima 14. 09. 1995. godine 770. „S“ bbr. i ostale jedinicama 33. vrba-ske divizije kontrolisale su šire područje Donjeg Vakufa uključujući i prevoj Komar, okolna sela i naselje Vinac na komunikaciji prema Jajcu. Dio Brigade je u toku noći doveden u reon grada i borcima iz Donjeg Vakufa je omogućeno da zakratko napu-ste bojište i organizuju povratak svojih porodica.

Nakon oslobađanja Donjeg Vakufa, bataljoni 770. „S“ bbr. dobili su nove rejone razmještaja, gdje su se pripremali za nova dejstva, koja su ubrzo i nastavljena odla-skom jedinice u Bosansku krajinu.

U to vrijeme linija odbrane bila je sasvim daleko od grada. 770. „S“ bbr. se pripre-mala za dejstva na drugim ratištima. Bitno je istaći da se u gradu krenulo sa orga-nizovanjem civilne vlasti, čime je bio demobilisan jedan neophodan dio ključnog ljudstva u obavljanju izvršne vlasti, kao i za pokretanje privrede.

Stanovnici Donjeg Vakufa koji su najvećim dijelom ostali u domovini i nisu otišli u inostranstvo, vjerujući u svoj povratak na kraju su bili zadovoljni i sretni, ispunjeni ponosom i vjerom u odluke koje su sami donosili.

KORAK broj 31

69

Zijad Čaber

OslOBAđAnje KOmARA i OstAtKA vlAšičKOg plAtOA

Sa „bosanskim proljećem“ u režiji komandi i jedinica 7. korpusa osjećao se dah slobode i konačnog uvjerenja građana srednje Bosne, a pogotovo gradskih i pri-gradskih naselja općine Travnik, da ne strahuju od svakodnovnog trogodišnjeg zlo-kobnog zvuka ispaljenih granata sa četničkih položaja.

Kako su prilike na širem prostoru fronta, gdje su djelovale jedinice Armije RBiH, diktirale i upotrebu operativnih sastava Armije, tako je i naš 7. korpus zbog strategi-skog značaja dobio zadatak da se angažuje na deblokadi Sarajeva. Jedinice koje su ostale u zoni odgovornosti 7. korpusa imale su zadatak da odsudnom odbranom, uz angažovanje sopstvenih slobodnih snaga, prošire slobodnu teritoriju, što je imalo i rezultata. Boravak operativnog ešalona jedinica 7. korpusa na sarajevskom ratištu je ojačao naše borce i učinio ih iskustveno spremnijim za nastavak borbenih dejstava u svojoj zoni odgovornosti. Odmah po dolasku jedinica u zoni odgovornosti Korpu-sa, početkom avgusta 1995. godine, uz planski odmor boraca, starješine Komande Korpusa vrše pripreme za operativno-taktičku upotrebu jedinica za napadna borbe-na dejstva. Prevoj Komar, Radalj, sela u Karaulskoj dolini, Smet, Gostilj su još bili pod okupacijom srbočetničkih snaga.

Na referisanju u Komandi 7. korpusa 05. 08. 1995. donesena je odluka da se slo-bodnim snagama Korpusa (17. bbr., 708. bbr., 727. bbr., 712. bbr., 7. map i 7. idb, 7. bvp i tč), uz sadejstvo snaga 3. korpusa (1. i 2. manevarski bataljon i Diverzantsko-iz-viđačka četa), uz ubacivanje snaga na Radalj, dejstvom iz neposrednog dodira, raz-biju četničke snage na pravcu Komar, Radalj – Karaulska Gora i spoje sa snagama 77. divizije u ovladavanju Donjeg Vakufa. U širem rejonu Rostova vršena je priprema i obuka boraca, a prvenstveno u prevoženju helikopterskog desanta, kao i sadejstvo tenkova i pješadije.

Napad je otpočeo u prijepodnevnim satima 12. 08. 1995. godine.Analizom ovih borbenih dejstava 14. 08. 1995. godine zaključeno je da je zamor

jedinica na sarajevskom ratištu učinio da jedinice tokom vođenja borbe nisu bile


70

dovoljno uporne i energične da iskoriste i eksploatišu početni uspjeh. Ovladano je prednjim krajem neprijatelja i dio položaja na Poganoj ravni. Neprijatelju su nane-seni znatni gubici u živoj sili, a zarobljena je velika količina MTS-a i tenk T-55. Za iskazanu hrabrost i odlučnost tokom akcije, komanda Korpusa je pohvalila 1/727. bbr. i Mješoviti artiljerijski puk.

Naš 7. Korpus, na čelu sa generalom Mehmedom Alagićem, u to je vrijeme sa ponosom nosio naziv „ljuti“. Profesionalizam i iskustvo komandnog i starješinskog kadra, kao i hrabrost gazija, boraca u jedinicama obavezivali su nas da sada ne smi-jemo stati u oslobađanju naše domovine Bosne i Hercegovine.

Na referisanju komandanata brigada i potčinjenih na vezi u Komandi Korpusa 16. 08. 1995. godine donesena je odluka i predočen Plan napadnog boja u sklopu Operacije „Domet“.

cilj je bio osloboditi cijelu teritoriju općine Travnik, prevoj Komar i ostatke vla-šićkog platoa, da bi u daljim dejstvima, uz sadejstvo sa jedinicama Armije RBiH i HVO-a, deblokirali i oslobodili Bosansku krajinu i spojili se sa snagama 5. korpusa Armije RBiH.

U subotu, 09 09. 1995. godine, komandant Korpusa sa svojim saradnicima je pozvao komandante potčinjenih jedinica da izvijeste o spremnosti i gotovosti za izvršenje zadatka.

Referisanju su prisustvovali komandanti 17. vkbbr., 706. lbr., 708. lbr., 712. bbr, 725. bbr., 727. bbr., 733. bbr., 7. map, 7. tč., 7. bidb i 7. bvp, pomoćnici komandanta Korpusa, Štab Korpusa sa operativcima i načelnicima rodova, kao i logističari.

Nakon izvještaja o spremnosti jedinica i prijedlogu početka napada, komandant 7. korpusa general Alagić donosi odluku: „Sa napadom... otpočeti uz žestoku artilje-rijsku pripremu u nedjelju 10. 09. 1995. godine u 13,00 sati.“

Na eferisanju je saopšteno da će nam se pridružiti visočka 146. lbr iz 1. korpusa Armije RBiH, koja će biti uključena u borbu 14. 09. 1995. godine.

Nedljelja, 10. 09. 1995. godine, prijepodne. Na planinama, visovima i brdima je vedro, a na komunikacijama, u usjecima i uvalama gusta magla. I Bog je na strani pravednih. Jedinice vrše podilaženje ka prednjem kraju neprijatelja; vrši se razmini-ranje i prave prolazi. četnici i ne slute šta ih čeka.

Na osmatračnicama svi komandanti sa štabovima. Glavna osmatračnica Koman-de 7. korpusa je na Srnskim stijenama (Galica). Zbog tehničkih razloga napad je po-čeo u 13,35 sati uz snažnu, petnaestominutnu artiljerijsku pripremu po p/k agresora na cijeloj dužini z/o Korpusa. Tenkovski vod, ojačan pješadijom 5/712. bbr., napada magistralnim putem Travnik – Donji Vakuf ka selu Voćnjak, jednom od utvrđenih četničkih objekata.

Nakon proboja četničkih linija tenkovima, koji su doslovno pregazili neprijatelj-ske rovove (pri čemu je jedan tenk oštećen), omogućeno je dijelu jedinica iz sastava 712. bbr. da savlada snažan otpor četnika i uđe u selo Voćnjak.

KORAK broj 31

71

Prvog dana borbenih dejstava i 706. lbr. je izvršila dio zadatka: djelimično je ovlada-la objektom Gradina, te ušla u selo Potkraj, koje se nalazi na južnim padinama Galice.

Dok se četničke snage povlače i pokušavaju uspostaviti nove položaje i dok dio četničke vojske panično bježi, naše jedinice vrše pregrupisavanje za nastavak dej-stva ka potpunom uništenju fašističkih srpskih paravojnih formacija.

U nastavku borbenih dejstava imali smo, takođe, velike uspjehe.708. lbr. sa ojačanom četom 733. bbr. je ovladala Malim Šiljkovcem, Vezovinama,

ušla u selo Topola i Pačavre, da bi, zatim, ovladala prevojem Komar i tt 991.Treći bataljon 17. vkbbr. je ovladao objektom Šarmaja i selom Bešlija i izbio na

putnu komunikaciju Travnik – Donji Vakuf. Takođe, iza njih ostaju oslobođena sela i objekti: Gudala, Kazići i tt 1054 Grič. Po dostizanju linije Doruk – Sjenokos – Radalj 17. vkbbr. se prebacuje u zonu odgovornosti 77. vrbaske divizije radi sadejstva na pravcu Donji Vakuf – Jajce.

Na pravcu napada 706. lbr. (Potkraj – đelilovac) uvodi se 708. lbr. i u sadejstvu sa 727. brigadom i 7. bošnjačkim bataljonom zauzimaju sela Potkraj, đželilovac, Šešići, Vlajsovići, te objekte Doruk (tt 849), kotu 656 Nuširovo točilo i Repište (kota 1579). Neprijatelju su pri tom naneseni veliki gubici u ljudstvu, a zaplijenjeno je dosta MTS-a. I dok četnici u panici granatiraju naše položaje, prenoseći artiljerisku vatru i po naseljenim dijelovima Turbeta, 5/712. bbr., 7. bošnjački bataljon, kojem je pri-dodata i protivteroristička četa 7. bvp, oslobađaju sela Voćnjak, Varošluk i Spahići, te industrijsku zonu Turbeta, ovladavaju objektima Doruk i Hrastovice. Tog 13. 09. 1995. godine 77. vrbaska divizija je oslobodila Donji Vakuf.

Tokom noći 14./15. 09. 1995. godine dejstva se nastavljaju duž cijelog fronta na-pada jedinica 7. korpusa. četničkim formacijama se ne dozvoljava da se konsolidira-ju. Rezultat toga je ovladavanje objektima na Šešičkoj planini (Galica) - tt 1611 (Vis ) i kota 1244 Krugulj. Posjedanjem ovih objekata borci 712. bbr. omogućavaju jedi-

Travnički borci na Vlašicu 1994.


72

nicama 706. lbr. da zaposjednu objekte Debela jela (tt 1428), Kukotnicu (tt 1528) i Široku kosu, objekte iznad SRc „Babanovac“, a potom i samo naselje Babanovac. Naše jedinice oslobađaju objekte Grič (kota 1248), Gradinu (kota 1166) i ulaze u sela Rakite, Lužnica, Donja i Gornja Šišava, prolaze preko Ugrića ovladavaju selom Gračani.

U zahvatu putene komunikacije selo Šešići – selo Vitovlje 727. bbr. ovladava seli-ma Seferi i Begići, izbijajući na liniju Smet – Gostilj.

Na pravcu puta Turbe – Karaula jedinice 708. lbr. oslobađaju sela gornjeg toka rijeke Lašve Didake, Krčevine, Radalje, posjedaju dominantne objekte zapadno od sela ćosići (tt 824 i tt 1053 Glavica). Potom su oslobođeni Karaulska gora i sela Ra-mići i Selići, pa selo Hamamdžići i zaposjednut dominantni objekat Ukalj (tt 1347).

Brigada nastavlja ka Suhom polju i zaposjeda Palež (tt 1080), Kavalište i Gudure, da bi se u rejonu Jasika spojila sa snagama HVO-e, a potom dijelom snaga produžili napad istočnim padinama Trivše. Sa dostignute linije Smet – Gostilj u borbu se uvo-di 146. lbr. iz Visokog koja potpuno ovladava objektima Smet, Gostilj, Ploča i izbija na (tt 1119) Tisac. Sada smo imali cijelu komunikaciju puta Turbe – Smet – Vitovlje pod našom kontrolom. Po odlasku 17. vkrbbr. u zonu odgovornosti 77. vrbaske divi-zije, na njenom pravcu napada uvodi se 705. bbr. koja, eksploatišući uspjeh 3/17. br., produžava napad južnim padinama planine Radalj, ovladava objektima Obrenovac (kota 1168) i Radalj (tt 1291).

Nakon ovladavanja ovim objektima, posjedaju Svrzinac (kota 1310) i na Zabara-ma spajaju sa 7. bošnjačkim bataljonom. Pri tom su oslobođena sela Kokići, Dogani, objekti Vis (tt 134 i tt 1310), Durakovac (tt 1230). Nakon toga su se sastali sa postroj-bama HVO na Potajnici. U ovom napredovanju iza 7. bošnjačkog bataljona ostali su slobodni Begovi potoci i Slatina.

Selo Mudrike oslobađaju borci 712. bbr., kao i objekte Rudina i Dukat, te sela Galići i žilići, potom prelaze preko rijeke Ugar i oslobađaju selo Sažići.

Na desnom krilu zone odgovornosti Korpusa borbena dejstva je izvodila 733. bbr. i ovladala objektima Krševi i Simišće i izbila na žežničku gredu i Ravnu planinu (tt 1438).

Aktivna borbena dejstva su prestala 16. 09. 1995. godine. I dalje je Komanda Kor-pusa zahtijevala od potčinjenih jedinicana da produže napadna dejstava. Uzalud.

Jer, snage HVO-a su, nakon oslobađanja Jajca, zaposjele objekte u rejonu sela Pougarje, pa tako naše jedinice, koje su bile na planini Tisac, dalje nisu mogle napre-dovati prema Skender Vakufu jer „je viša komanda (zapovjedništvo HVO-a) trebala o tome da odlučuje“. I kasnije, u oktobru, kada su niži nivoi komandovanja dogovorili nastavak borbenih aktivnosti, opet se netko našao da zbog „više politike ne dozvoli Armiji RBiH dalja borbena dejstva“ na ovom pravcu.

U drugoj polovini septembra 1995. godine komande i jedinice 7. korpusa vrše plansko i organizovano maršovanje u zonu odgovornosti 5. korpusa u Bosansku kra-jinu. čast da prvi krenu, a što im je i bio životni cilj, imali su naši saborci i braća iz 17. viteške krajiške bbr. Poslije, kako se zona odgovornosti Korpusa skraćivala zbog slo-bodne teritorije, većina jedinica našeg 7. korpusa je angažovana u Bosanskoj krajini.

KORAK broj 31

73

Mr. Fahir Čamdžić

BORBenA dejstvA nA vlAšićKOm plAtOu 1994. gOdine

Završetkom sukoba sa jedinicama HVO u februaru 1994. godine, pristupilo se transformaciji i razmještaju jedinica unutar ARBiH, s ciljem stvaranja preduslova za ofanzivna dejstva i oslobađanje privremeno zauzete teritorije od strane ScA. Prve jedinice OG „Bosanska krajina“ koje su tada u potpunosti upućene na vlašički plato bile su 17. skbbr i 27. bbr. Zadatak ovih jedinica je bio da presijeku tajnu trgovine sa četnicima u rejonu Meokrnja i organizuju napadna dejstava na pravcima Meokrnje - Usko brdo i Meupić - Svinjska glava. Prvi pravac dobili su pripadnici 27. bbr, a drugi 17. skbbr. Nakon priprema napad je trebalo da otpočne 27. marta 1994. Međutim, zbog izuzetno loših meteo uslova koji su tih dana vladali na vlašićkom platou napad jeodgođen za 31. marta. Tog dana pripadnici 27. bbr. su izvršili planirani napad i ovladali linijom Vučja glava – Kosine – Bezimeni vis, dok je udar na drugom pravcu izostao.

Uporedo sa ovim aktivnostima formira se i 7. korpus ARBiH, u čiji sastav ulaze je-dinice OG „Bosanska krajina“ i OG „Zapad“. Ostale jedinice, koje su bile angažovane u sukobu sa HVO, razmještaju se, takođe, na vlašički plato. Dana 10. 04. 1994. godine u z/o 27. bbr. desni susjed ove brigade SDB/3. Korpusa, povukao se sa linije zbog čega se dio naših snaga u rejonu Bezimeni vis našao u poluokruženju. četnici vrše artilje-rijsko-pješadijske napade, a zbog napuštanja jedince sa desne strane pripadnici 27. bbr. morali su se povući sa linije Vučja glava - Karanovice i posjesti rezervni položaj Šadić Torine - Torovi - Jasenica.

Dana 24. 04. 1994. godine, koristeći našu uspavanost i vjerovanje da neprijatelj neće vršiti nikakva borbena dejstva, ScA je iznenada, uz jaku artiljerijsku pripremu, izveo tenkovsko- pješadijski napad iz pravca s. Jezero - Vučja planina na liniju od-brane 27. bbr. i uspjeli ovladati širim rejonom Meokrnja i Šadića torina. Tokom tih dejstava 27. bbr. je imala dva poginula, tri nestala i 9 teže i lakše ranjenih boraca.


74

Ovaj događaj je bio povod da jedinice tek formiranog 7. korpusa odmah krenu u oslobađanje privremeno zauzete teritorije od strane ScA na vlašićkom platou (306. bbr, 325. bbr, 17. Skbbr, 27. bbr i 37. mlbr). cilj ovih dejstava je bio da se ponovo za-uzme rejon Meokrnja, a da ostale jedinice 7. korpusa pokušaju na svojim pravcima ovladati što većom teritorijom na vlašićkom platou.

U jutarnjim satima 27. 04. 1994. godine, oko 06,45 časova, otpočeo je napad na-ših snaga. Na objekat u rejonu Meokrnja, Šadića torina i Glavice napad su izvele 27. bbr. i 37. mlbr. Nakon žestokih borbi, ove jedinice su uspjele ovladati objektima koje je neprijatelj nekoliko dana ranije zaposjeo, te ponovo uspostaviti l/o Šadića torine (tt. 1398) - Meokrnje (tt. 1425) - Glavica (tt. 1400) - Kik (tt. 1200) - Pašinac - četnička greda. Tokom borbenih dejstava jedinice su imale tri poginula borca (37. mlbr. jed-nog, a 27. bbr. dvojicu) i 15 ranjenih (37. mlbr sedam i 27. bbr. osam). Sedamnaesta slavna krajiška brdska brigada oslobodila je objekat Kvrkuše, a 306./706. bbr. objek-te Hrust (tt. 1641) i Tvrda ravan.

U ovim borbenim dejstvima slobodna teritorija je znatno povećana, a sve jedini-ce su u potpunosti izvršile zadatke. Po okončanju ovih dejstava, na l/o na vlašićkom platou uvedena je i jedinica 325./725. bbr. koja je preuzela dio l/o od 27./727. bbr.: Šadića torine - Meokrnje - Glavica.

Borbe na Vlašiću nastavljene su i u maju 1994. Tako su 03. 05. 1994. godine, u 06,15 časova, naše snage napale četničke položaje pravcem Usko brdo - Meupić - Svinjska glava – Vijenac i uspjele ovladati Meupićem i Svinjskom glavom. Međutim, kad je neprijatelj uveo rezervne snage, naše jedinice su bile primorane da se vrate na početne položaje.

Na desnoj strani su borbena dejstva izvodile jedinice 3. korpusa, koje su uspje-le ovladati i zadržati kontrolu nad objektom Veliki Karanovac. Tokom ovih dejstava gubici naših snaga bili su dva poginula, dva nestala i tri ranjena. Pripadnici 306. bbr. 07. 05. 1994. oslobodili su Kraljevo guvno koji će kasnije biti važno za nastavak bor-benih dejstava na vlašićkom platou. Nakon ovih dejstava, jedinice su dobile zadatak da odmore ljudstvo, ali da izviđaju ispred svog prednjeg kraja i da se pripremaju za nova borbena dejstva.

U ranim jutarnjim satima 18. 05. 1994. godine otpočela su nova borbena dejstva.

Borci 727. bbr. su ovladali objektima tt. 1407 i Bijeljik (tt. 1488), nanijevši nepri-jatelju znatne gubitke u ž/s i MTS. Zbog gubitaka IDV (jedan borac poginu i četiri ranjena), padom mraka borci ove brigade su morali napustiti tt. 1407, dok je drugi dio jedinice odolio svim protivnapadima neprijatelja i uspio zadržati objekat Bijeljik.

Borci 17. slavne kbbr. tokom dana su uspjeli ovladati objektom Javorak (raskrsni-ca puteva Srneća brda - Javorak) - 500 m sjeveroistočno od k. 1529 - 250 m sjeverno od tt. 1597 - duž puta Dolaš i Perle - k. 1578 - žderin potok (500 m istočno od k. 1678). Gubici: jedan poginuo i 15 ranjenih.

KORAK broj 31

75

Borci 706. bbr. su u popodnevnim satima u nasilnomizviđanju zaposjeli objekst Stojanovac (tt.1300) i veoma važnog prostora doline rijeke Ugar, čime je presječena vrlo važne komunikacije na vlašićkom platou Javorak - Babanovac.

Tokom 19. 05. 1994. godine nastavljena su b/d u širem rejonu Bijeljika, gdje su borci 17. skbbr. i 727. bbr. pomjerili linije zapadno od Bjeljika (tt. 1488) za oko 750 m. Nakon toga vršeno je pregrupisavanje ljudstva i posjedanje povoljnijih taktičkih pozicija za nastavak borbenih dejstava. U ovim borbenim dejstvima 17. skbbr. imala je tri, a 727. bbr. dva ranjena borca.

Ali, 27. 05. 1994. godine srpske snage su, iznenada, iz pravca Polica, jednom pje-šadijskom četom otpočele jak pješadijski napad na objekte Kraljevo guvno i Stoja-novac, koje je branila 706. bbr. Zahvaljujući budnosti boraca osujećen je prvi nepri-jateljski napad. Neprijatelj je tokom dana u više navrata pokušavao da ovlada ovim objektima, ali bez uspjeha. U ovoj bici 706. bbr. je imala dva poginula i četiri ranjena borca.

Poslije ovih događaja, Komanda 7. korpusa je odlučila da ofanzivna borbena dej-stva prenese na komarski pravac, pa je dio jedinica sa Vlašića upućen prema Koma-ru. Jedinice koje su ostale, imale su zadatak da utvrđuju linije odbrane i pripremaju se za nastavak borbenih dejstava na Vlašiću...

Naše snage su na vlašićkom platou ponovo otpočele ofanziva dejstava 16. 08. 1994. godine. Borci 727. bbr. su ovladale Bezimenim visom tt. 1221 i objektom Pre-livode, a borci 37. mlbr djelimično ovladali tt. 1407. Ali, naše snage nisu uspjele za-držati dostignute linije i padom mraka su se povukle na polazne položaje. Imali smo četiri poginula i 31 ranjenog borca.

Dana 06. 09. 1994. godine, u poslijepodnevnim satima, pripadnici 17. skbbr. su izvršili napad na objekat tt. 1390 i nakon kraćih borbi ga oslobodile. U toj borbi 17. skbbr. je imala 17 ranjenih boraca. Narednog dana 17. krajiška je imala određenog uspjeha i u borbama za kotu 1485. Ali, poginula su joj dva borca, a 10 ih je bilo ra-njeno.

Dva dana kasnije, 09. 09. 1994. godine, srpskocrnogorski agresor je uz jaku ar-tijerijsku pripremu otpočeo pješadijski napad s ciljem vraćanja objekata koja su u prethonim borbama oslobodili pripadnici 17. skbbr. Nakon žestokih borbi, neprija-telj je ponovo uspio zaposjesti te objekte. U ovim borbenim dejstvima naše snage su imale ednog poginulog borca, jednog nestalog i 23 ranjena.

Za jedinice 7. korpusa na vlašićkom platou najveći izazov, poslije radio-relejnog čvorišta na Opaljeniku, predstavljao je objekat Police. Ali, konfiguracija zemljišta do objekta Police je takva da je svakog onog ko bi poželio da ga uzme “ubijala u pojam”.

Ipak, 706. brdska brigada dobila je zadatak da oslobodi Police. Nakon detaljne razrade plana napada i maksimalnih psiho-fizičkih priprema, borci ove jedinice su 24. septembra 1994. krenuli u juriš na ovaj bastion četništva i uzeli ga za nekoli-ko desetina minuta. četnicima su naneseni veliki gubici u živoj sili i MTS-u. O ovoj akciji tadašnjeg načelnik Štaba 7. korpusa general Fikret čuskić, na referisanju kod


76

komandanta Korpusa generala Mehmeda Alagića, je rekao: „Ovako nešto još nisam vidio. Ovo ne bi mogli uraditi ni američki marinci“.

Dana 26. 09. 1994. godine četnici su, uz strahovitu artiljerijsku pripremu, koja je trajala pet sati i u kojoj su ispalili oko 2000 granata različitih kalibara, krenuli u pro-tivnapad na položaje 706. bbr. Borci ove brigade su sve to hrabro i stojički podnosili. Granate su bukvalno iz rovova i tranšeja izbacivale naše borce.

Zbog velikog broja ranjenih boraca, komandant 706. bbr. je dva puta uzalud iz-davao naređenje za povlačenje. Borci se nisu povlačili, nego nastavili da se bore. Jedinstven primjer hrabrosti i požrtvovanja! Tek nakon trećeg naređenja za povla-čenje, borci su se sa suzama povukli. Tokom ovih borbi pripadnici 706. bbr. imali su šest poginulih i 78 ranjenih boraca.

Po okončanju ovih borbenih dejstava, na Vlašiću je ponovo uslijedio zatišje. Teži-šte b/d u z/o 7. korpusa prenijeto je na kupreško ratište, pa je sa vlašićkog platoa dio jedinica upućen prema Kupresu.

Jedinice 706. bbr., 725. bbr. i 733. bbr. dobijaju zadatak da odsudno čuvaju linije odbrane na Vlašiću. Značajnih borbenih dejstava do kraja 1994. godine više nije bilo.

KORAK broj 31

77

Bakir Izetbegović

slAvnO i čAsnO ime

Obraćanje člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine Bakira Izetbegovića na svečanosti u povodu obi-lježavanja 21. godišnjice Armije Republike Bosne i Hercegovine i 8. godišnjice 2. pješadijskog (ren-džerskog) puka Oružanih snaga Bosne i Hercegovine, VB Aerodrom “Dubrave“, 15. april 2013. godine

Danas, s ponosom, obilježavamo jedan od najsvjetlijih datuma u novijoj istoriji naše države.

Na današnji dan, prije dvadeset i jednu godinu, formirana je jedinstvena oružana formacija koja će ponijeti slavno i časno ime - Armija Republike Bosne i Hercegovine.

U nemogućim uslovima brutalne agresije i nametnutog embarga, naš narod je, gotovo goloruk, ali uvjeren u pravednost svoje borbe, stao u odbranu domovine.

Upravo to organiziranje našeg naroda u Armiju Republike Bosne i Hercegovine bilo je najveće ostvarenje koje će pamtiti sve buduće generacije patriota ove države.

Istorija nas uči da narodi i države gube bitke i ratove - čak i kada imaju najbolje oružje - ako nemaju pravedan cilj, snagu uvjerenja i unutrašnje jedinstvo.

Tu pouku moramo uvijek imati na umu.

Naša borba bila je pravedna i časna.

Istina je bila naše najmoćnije oružje, a naš ponos i dostojanstvo naša prva i naj-jača linija odbrane.

Današnji dan je poseban za sve nas.

Dan je to ponosa, ali i dan tuge, dan suosjećanja sa onima koji su u ratu izgubili svoje sinove i kćeri.

Ovo je dan kada se iz godine u godinu sjećamo najhrabrijih i najvećih sinova Bosne i Hercegovine, naših šehida i poginulih boraca.

uMijeće sjećanja

UmIJeĆe SJeĆAnJA

78

Nikada nećemo i ne smijemo zaboraviti Hajru Mešića, Safeta Zajku, Envera Še-hovića, Zaima Imamovića, Vinka Šamarlića, Mehdina Hodžića, Izeta Nanića, Nesiba Malkića, Safeta Hadžića, čedu Domuza, Adila Bešića, naše Hujku i Bolu i hiljade dru-gih heroja koji su svoje živote dali za slobodu ove zemlje.

Njihova je vječnost, a naša je obaveza da ih ne iznevjerimo, da Bosnu i Hercegovi-nu, zemlju slobodnih i ponosnih ljudi, čuvamo i očuvamo za generacije koje dolaze.

Mi drugog puta nemamo.Ovdje postrojeni 2. rendžerski pješadijski puk Oružanih snaga ponosno baštini

naslijeđe Armije Republike Bosne i Hercegovine.Oni danas obilježavaju 8. godišnjicu formiranja i ja im na tome iskreno čestitam.Mnogo bezočnih neistina izneseno je o onome što se desilo u Bosni i Hercego-

vini.Oni koji to čine računaju da stotinu puta ponovljena laž može postati istina –

računaju da ćemo posustati i da ćemo s vremenom zaboraviti agresiju, genocid, zločine, žrtve i heroje.

Ali, varaju se.To se neće dogoditi.Nećemo nikada zaboraviti, jer onaj koji zaboravi osuđen je da mu se bolna i tra-

gična istorija ponovi.A istina je da državno i vojno rukovodstvo Republike Bosne i Hercegovine, na

čelu sa njenim prvim predsjednikom, rahmetli Alijom Izetbegovićem, nije htjelo ni-kakvu dominaciju nad drugima, nikakvu Bosnu i Hercegovinu po mjeri samo jed-nog naroda.

Oni su vodili borbu za odbranu i očuvanje međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine, zemlje slobodnih, ravnopravnih naroda i građana, u kojoj će svi ljudi imati jednaka prava.

Istina je da je Armija Republike Bosne i Hercegovine odbranila ovu zemlju od agresije i u toj neravnopravnoj borbi sačuvala čast i obraz svih Bosanaca i Hercego-vaca.

Armija je branila i odbranila ideju Bosne - uvjerenje da ljudi različitih religija, kul-tura i identiteta mogu živjeti zajedno u miru i uzajamnom poštivanju i prožimanju.

To je ideja koja se nalazi i u osnovi ujedinjavanja Evrope i kreiranja Evropske unije.Upravo zato je integracija naše zemlje u Evropsku uniju i NATO savez najbolji put

za ostvarivanje vizije i ideala za koje smo se borili.Bosna i Hercegovine je prešla dug put u protekle dvije decenije.Prešli smo težu i rizičniju istorijsku dionicu.Predstoji nam da dovršimo demokratsku izgradnju, da budućim generacijama

osiguramo život u prosperitetnoj i stabilnoj državi koja je članica Evropske unije i NATO saveza.

KORAK broj 31

79

Naša zemlja ima realne pretpostavke da u kratkom vremenu napravi veliki na-predak.

Na nama je odgovornost da iskoristimo prilike koje su pred nama.

Budućnost Bosne i Hercegovine je u našim rukama.

Moramo se okrenuti i posvetiti toj budućnosti, ne zaboravljajući pri tome nauče-ne lekcije iz prošlosti.

Naša najvažnija misija je izgradnja međusobnog povjerenja.

Tu misiju možemo realizovati samo zajedničkim djelovanjem.

Zajedničku budućnost u Bosni i Hercegovini moramo i možemo graditi samo dogovorima, uvažavajući međusobne interese i prava.

Uprkos tome, u posljednje vrijeme neki opet bahato i drsko atakuju na suvereni-tet i teritorijalni integritet naše zemlje – dovode u pitanje njenu održivost, podrivaju njene institucije i njen međunarodni subjektivitet, pokušavaju da ponište napredak koji smo zajedničkim naporima mukotrpno postigli, javno iznose zahtjeve za ukida-nje Oružanih snaga Bosne i Hercegovine, traže demilitarizaciju.

želim da im poručim da od te priče nema ništa.

To mora svima da bude jasno.

Mi koji gradimo budućnost ove zemlje nećemo se nikada umoriti, niti ćemo ikada popustiti pred tim pritiscima.

Samo ćemo uložiti još veće napore da završimo posao koji smo započeli.

Izgradićemo Oružane snage koje su sposobne i spremne da efikasno odgovore na sve sigurnosne i odbrambene izazove, rizike i prijetnje.

Izgradićemo modernu, mobilnu, dobro opremljenu, obrazovanu i motiviranu vojsku koja ispunjava sve NATO standarde.

U to budite sigurni!

Oružane snage postoje zato jer su potrebne građanima Bosne i Hercegovine, zato jer su garant sigurnosti i odbrane naše domovine.

One su najjača institucija i instrument državnosti Bosne i Hercegovine.

Varaju se oni koji sumnjaju u spremnost i sposobnost Oružanih snaga da - kao je-dinstvena vojna sila - brane suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine i sigurnost svih njenih građana.

Oružane snage su u proteklom periodu odlučno pokazale i dokazale da su klju-čan i nezamjenjljiv partner građanima i civilnim strukturama ove zemlje.

Neizmjeran je i njihov doprinos afirmaciji naše države na međunarodnom planu.

Od Demokratske Republike Kongo, preko Iraka, do Afganistana, Oružane snage su pridobile povjerenje saveznika i osvjetlale obraz naše zemlje.

Građani ove zemlje su ponosni na vašu hrabrost, vašu predanost i vaš profesio-nalizam.

UmIJeĆe SJeĆAnJA

80

Zato smo dužni da uvijek i svugdje afirmišemo vašu ulogu i značaj – da vam damo priliku i potrebne resurse da do kraja ostvarite svoj potencijal i da budete sve ono što sigurno možete biti.

Budite uvjereni da neće biti nikakvih kompenzacija na račun naše države.Nema namirivanja gubitka na račun Bosne i Hercegovine.O tome mogu sanjati samo anahroni politički avanturisti.A oni koji žele bolje odnose u Bosni i Hercegovini i sa Bosnom i Hercegovinom

moraju se suočiti sa prošlošću, moraju prestati nasrtati na suverenitet i teritorijalni integritet naše zemlje, moraju prestati vrijeđati žrtve i prestati negirati istorijske či-njenice.

To su stvari oko kojih nema pregovora i pogodbi.O svemu drugom možemo tražiti dogovor koji je u uzajamnom interesu.Ako su neki zastali u vremenu i nisu spremni, nisu u stanju ili ne žele da se mije-

njaju, ima i drugih koji jesu spremni da grade zajedničku budućnost u ovoj zemlji i u ovoj regiji.

Ovim prostorima trebaju lideri koji imaju vizije i hrabrosti da izađu iz potrošenih političkih šablona i konačno prepoznaju i počnu pravilno zastupati interese onih koje predstavljaju.

Siguran sam da ćemo sa takvim liderima brže uspostavljati stabilnije odnose u i van Bosne i Hercegovine.

Vrijeme je na strani onih koji vole ovu zemlju, onih koji grade zajedničku buduć-nost, onih koji rade za napredak Bosne i Hercegovine i koji je žele vidjeti u zajednici evropskih demokratskih država, prosperitetnu i sigurnu, pod okriljem Evropske uni-je i NATO saveza.

Možda se ponekad čini da sve ovo traje predugo.Sve nas frustriraju stagnacija i zastoji, krize i političke prepirke.Ali to nas ne smije obeshrabriti, jer prolazni su oni koji pokušavaju kreirati haos

i beznađe.Za nekoliko godina nećemo ih se više ni sjećati.A Bosna i Hercegovina će se, u to nemojte sumnjati, postupno vratiti onome što

je oduvijek bila – zemlja u kojoj ljudi različitih vjera, kultura i identiteta žive u sigur-nosti i blagostanju, i uživaju u bogatstvu svojih različitosti.

Hvala vam što ste me s pažnjom slušali.živjela Bosna i Hercegovina!

KORAK broj 31

81

General Mustafa Polutak

Dvadeset godina od osnivanja 6. korpusa Armije RBiH

OGROMAN DOPRINOS ODBRANI DOMOVINE

Složena vojno politička situacija u BiH 1993. godine nametnulo je potrebu za organizacione promjene u ARBiH. Predsjedništvo RBiH u ulozi Vrhovne komande Oružanih snaga RBiH 8. juna 1993., između ostalih, donosi odluku:

- o uspostavljanju funkcije komandanta Glavnog štaba OSRBiH,

- o formiranju 6. korpusa ARBiH,

- o uvođenju činova u ARBiH.

Ovom odlukom učinjen je pravi potez: uspostavljena je funkcija komandanta GŠ i na čelo ARBiH doveden čovjek stručan, moralan i lojalan državnom rukovodstvu na čelu sa Alijom Izetbegovićem, umjesto dotadašnjeg manje stručnog, a sve više sa-movoljnog i suprostavljenog vrhovnom komandantu ARBiH. Od tada je profunkci-onisao sistem rukovođenja i komandovanja u ARBiH i u Oružanim snagama u cjelini.

Istom odlukom Predsjedništvo je 08. 06. 1993. godine naredilo formiranje 6. kor-pusa ARBiH sa sjedištem u Konjicu. Odluka o formiranju 6. korpusa je posljedica neposrednih borbenih dejstava na prostoru od Grepka preko Trnova, Igmana, Paza-rića, Tarčina, Konjica, Jablanice, pa sve do Drežnice.

Naime, u proljeće 1993. godine agresori na BiH - Vojska RS pomognuta od Voj-ske SRJ i HVO pomognuto od Vojske SRJ, odnosno Hrvatske vojske, pokreću isto-vremeno borbena dejstva protiv ARBiH sa ciljem njenog konačnog sloma i poraza. Težište b/d VRS je bilo usmjereno na potpunu blokadu Sarajeva, odnosno spajanje snaga VRS od Foče i Kalinovika, preko Trnova i Igmana, sa snagama u Hadžićima. Plan HVO je bio zaokruživanje teritorije HZHB dolinom rijeke Neretve do Ivan sedla i potpunim ovladavanjem zamišljene teritorije HZHB u srednjoj Bosni, kao i njihovo spajanje „Putem spasa“.

UmIJeĆe SJeĆAnJA

82

Ovaj prostor kontrolisale su jedinice 1., 3. i 4. korpusa. Agresori, i jedan i drugi, u početnoj fazi su imali uspjeha. Uspjeli su da potisnu snage ARBiH i ispresijecaju teritorije korpusa. Iz tog zloga, još u aprilu 1993. godine, načelnik Štaba Vrhovne ko-mande donosi Odluku i daje OVLAŠTENJE komandantu Operativne grupe „Igman“ Prvog korpusa Salki Gušiću i njegovom zamjeniku Zulfikar Ališpagi da objedinjuju b/d svih jedinica od Igmana do Drežnice. Ovlaštenje je privremenog karaktera, do uspostavljanja neposrednih veza u zonama korpusa.

Ovakvi potezi NŠVK su se pokazali ispravnim, posebno u uspješnom suprostav-ljanju snagama HVO od Drežnice do Ivan sedla. Snage HVO na ovom prostoru ne samo da su spriječene u njihovim namjerama, nego su doživjele težak poraz. Pod kontrolu ARBiH stavljeno je gotovo u cjelosti teritorija općine Konjic i Jablanica.

Napadom HVO i HV na Mostar, Kiseljak, Kreševo i Fojnicu i intenziviranjem napa-da VRS iz pravaca Foča, Kalinovik i Hadžići, situacija u sistenu RiK na prostoru Trnova, Igmana, Hadžića, Konjica, Jablanice, Kiseljaka, Fojnice i Krešava je bila vrlo složena.

To je bio razlog da Vrhovna komanda donese Odluku o formiranju 6. Korpusa. Odmah nakon formiranja, 09. 06. 1993. godine, napisano je Organizaciono naređe-nje ŠVK u kome su regulisani osnovni elementi strukture i organizacije 6. korpusa. Na dužnost komandanta 6. k postavljen je, što je bilo i logično, Salko Gušić dotadaš-nji komandant OG „Igman“.

Pokazalo se da je Odluka o formiranju 6. korpusa donesena u vrlo nezgodno vri-jeme. Trebalo je istovremeno kontituisati 6. korpus od dijelova 1., 3. i 4. korpusa, preuzeti zone odgovornosti i istovremeno voditi žestoke borbe sa dva agresora. Zbog toga je i uslijedilo naređenje o privremenom prekidu aktivnosti na formiranju 6. korpusa od strane komandanta GŠ Oružanih snaga ARBiH.

Dusina, 4. 7. 1993.: Komandant 6. korpusa Salko Gušić (treći slijeva) sa grupom starješina ovog korpusa

KORAK broj 31

83

Bez obzira na sve teškoće sa kojima su se susretali, Komanda i jedinice 6. korpusa uspjeli su spriječiti spajanje snaga VRS iz Hadžića, foče i Kalinovika na Igmanu. Treba naglasiti da su 6. korpusu u tome pomogle snage 1. korpusa, koje su kroz neposred-no otvoreni tunel „DB“ izašle iz Sarajeva, kao i snage 3. korpusa. Poslije zaustavljanja snaga VRS i sprečavanja potpune blokade Sarajeva, 6. korpus, uz sadejstvo sa 1. kor-pusa, tokom 1993. i 1994. godine potiskuje snage VRS sa platoa Igmana, Bjelašnice i dijela Treskavice oslobađajući značajan prostor RBiH.

Šesti korpus je od osnivanja, pa do početka 1994. godine, odnosno do Vašin-gtonskog sporazuma, uspio da razbije snage HVO na prostoru Konjica. Samo mali dio snaga HVO ostao je u selima Turija, Zabrđe i Zasivlje, zahvaljujući pomoći snaga VRS. Razbijene su snage HVO i na prostoru Jablanice, očuvana je dolina Neretve, a snage HVO potisnute prema Prozoru. Najžešće borbe su vođene za planinu Bokše-vicu, koju su hrabri borci 6. korpusa jula 1993.

Pod neposrednim rukovodstvom načelnika Glavnog štaba OS RBiH 6. korpus je, zajedno sa snagama 1. i 4. Korpusa, kao i Specijalnim odredom za posebne namjene ŠVK, učestvovao u operacijama „Neretva“ i „Jug“ u pokušaju spajanja naših snaga iz Jablanice i Konjica, dlolinom Neretve, sa Mostarom, u čemu ne uspijeva.

U sadejstvu sa snagama 2. i 3. korpusa 6. korpus učestvuje u pripremi i osloba-đanju Vareša.

Nakon Vašingtonskog sporazuma i prestanka sukoba sa HVO, Predsjedništvo Re-publike BiH je 26. februara 1994. donijelo odluku o rasformiranju Šestog korpusa.

Imajući u vidu uslove u kojima je formiran, kao i to da Komanda Korpusa nika-da ni bliza nije popunjena starješinskim kadrom, da su ključni ljudi Komande često mjenjani, te da je istovremeno vodio borbu protiv oba agresora u najtežoj godi-ni rata, Šesti korpus je opravdao svoje postojanje. Njegovi borci i starješine dali su ogroman doprinos u odbrani BiH i na to treba da budu ponosni.

Artiljerci 6. korpusa, septembar 1993.

UmIJeĆe SJeĆAnJA

84

KORAK broj 31

85

UmIJeĆe SJeĆAnJA

86

KORAK broj 31

87

Fadil Karičić

Dvije decenije od osnivanja Prve slavne olovske brdske brigade

HeROjsKO djelO čAsniH RAtniKA

Nakon što je Predsjedništvo RBiH 08. 04. 1992. godine proglasilo neposrednu ratnu opasnost i preuzelo skupštinske ingerencije, te donijelo Odluku o ukidanju tadašnjeg RŠTO i formiralo Štab TORBiH, od novoformiranog Štaba TORBiH smo, kao i drugi opštinski štabovi, dobili naredbu o potpisivanju lojalnosti i ostanku u TO.

Akif Jamaković i ja, koji smo jedini ostali u štabu TO, pristupili smo, sa obnovlje-nim Štabom TO, dopuni starješina i pripadnika komandi i jedinica umjesto onih koji su otišli u šumu i odlučili da kolaboriraju sa agresorom.

Ubrzo su bile formirane i nanovo popunjene jedinice po postojećoj formacijskoj strukturi, tako da je svaka mjesnu zajednicu imala formiranu i na papiru ustrojenu jedinicu, ali, uglavnom, bez naoružanja i druge potrebne opreme.

Pored formiranja jedinica u našoj opštini, počeli smo uvezivati komande i jedi-nice iz mjesnih zajednica i sela iz opština Han Pijesak, Ilijaš i Sokolac koji gravitiraju prema Olovu. Istovremeno smo krenuli u proces izrade, traženja i nabavke naoruža-nja i vojne opreme, kao i okrupnjavanje odjeljenja u vodove, vodova u čete, a četa u odrede, te smo tako išli ispred zvaničnih naređenja nadređene komande.

U tom periodu bilo je registrovano oko 7.000 pripadnika TO sa manje od pet odsto naoružanja. Naše naoružanje i municija bili su na Koranu i u Han Pijesku i oni su dijeljeni četnicima.

Obezbjeđenje NVO je išlo izuzetno teško i zbog nekih najodgovornijih ljudi naše opštine i njihovog negativnog djelovanja. Od GLOc-a smo dobili 14 cijevi i počeli smo sa ratnim dejstvima i odbranom.

Bio sam član Ratnog predsjedništva Olova. Sve ktivnosti smo, uglavnom, radili sinhronizovano, pa i upućivanje nekih naših ljudi u Hrvatsku radi nabavke NVO.

Kako u tom periodu nismo imali b/d, intenzivno smo radili na uređenju teritorije i to IKM sa skloništem i centrom veze, ratne bolnice i pekare.

UmIJeĆe SJeĆAnJA

88

Po otpočinjanju borbenih dejstava, u našoj z/o bio je veliki problem kako pre-grupisati ljudstvo sa naoružanjem na područja gdje agresor vrši intenzivne napade i pokušava probiti l/o, pogotovo što nismo imali mogućnosti da uspostavimo od-branu po dubini i da formiramo rezervne l/o, naručito na ugroženim područjima. Problemi su bili i zbog određenih nepromišljenih poteza bivšeg načelnika opštine i članova najužeg rukovodstva kao što su: formiranje opštine u čuništima, odvođenje jedinice iz rejona Ponijerke, podjela municije, lična garda, podjela brašna na mlinu, odvođenje ljudstva u Brezu, problemi sa ljudstvom sa Sokolca, namjera dovođenja vojvode Milovana na liniju, prijetnja strijeljanjem komandanta i moj odlazak 14. 05. 1992. u Sarajevo, pa problemi sa zarušavanjem puta ispod Bakića i mnogi drugi.

S obzirom da nismo imali fizičke veze sa Okružnim štabom u Sarajevu, kojem smo pripadali, izvršili smo uvezivanje sa Okružnim štabom TO Tuzla.

I pored tih poteškoća i hroničnog nedostatka naoružanja i MTS, uspjeli smo u hodu, danonoćnim zalaganjem i angažmanom, konstituisati jedinice i konsolidova-ti uspiješnu odbranu.

Nakon prvih borbi i uspiješne odbrane, borci i starješine su sve ozbiljnije shvatali situaciju i lakše prihvatali naređenja o načinu vođenja borbe i pregrupisavanja sna-ga, kao i potrebu ukopavanja i uređenja položaja i rejona odbrane.

Kako je vrijeme odmicalo, odbrana Olova je bila sve čvršća, a naša sigurnost da neprijatelj neće proći sve jača. Moral naših boraca bio je na izuzetno visokom nivou.

Prva olovska brdska brigada počela je egzistirati krajem novembra 1992. godine, a zvanično, po naredbi komandanta ŠVK, od 27. 05. 1993. godine.

Komandu su činili: Fadil Karičić - komandant, Smajo Gradinčić – načelnik Štaba, Nijaz Vrabac – zamijenik komandanta, Ramiz Pašalić – PK za moral, IPD i VP, Rifet So-kolar – PK za poslove bezbjednosti, Nusret Karić – PK za P i MFP, Behadem Imširović

Članovi Komande Prve slavne olovske brigade

KORAK broj 31

89

– PK za logistiku, Vahid Hadžiabdić – PK za P i pp, te ostale starješine u Štabu vezane za načelnika Štaba i pomoćnike komandanta.

U periodu reorganizacija i prestruktuiranja jedinica i komandi slomljeno je ne-koliko žestokih agresorskih ofanziva, a napadi neprijatelja su se smjenjivali jedan za drugim uz svakodnevno intenzivno granatiranje gradske jezgre, prigratskih naselja i naših položaja.

Dodatan problem nam je, prije najduže agresorske ofanzive od 75 dana, bila cr-noriječka visoravan i tamošnje stanovništvo i ljudstvo sa strane zbog šverca sa agre-sorom i tamošnjim četnicima, a posebno kada nam je za taj dio proširena i onako prevelika z/o (oko 50 km ).

Tu situaciju je dodatno opterećavala spoznaja da hrvatsko rukovodstvo opštine Vareš sarađuje sa agresorom i domaćim četnicima, te da smo se u nekim dijelovima odbrane nalazili u sendviču i da je postojala mogućnost prodora agresora sa leđa i boka.

I u tako teškim trenutcima mi smo slali jedinicu od oko 100 ljudi u Gradačac, te sa dijelom ljudstva učestvovali u oslobađanju Pelemiša.

Naše su procjene, za razliku od procjena 2. korpusa iz Tuzle, bile da agresor spre-ma ofanzivu na Olovo i krivajski koridor, što se, nažalost, i obistinilo. Agresor je 8. novembra 1993. godine otpočeo tu najžešču i najdužu ofanzivu od rijeke Bioštice do nišićkog platoa.

Tada je širi rejon Mačka (Nišićka visoravan) branilo ljudstvo iz jedinica 2. korpusa, jer mi nismo imali mogućnost da posjednemo taj dio z/o.

I sve dok mi nismo preuzeli i taj dio z/o, imali smo teškoća; neprijatelj je napredo-vao i pomjerao linije. Nakon našeg preuzimanja odbrane Mačka, linija je stabilizovana.

Na ratnom položaju Prve slavne olovske brigade: Senahid Bolić Bolo prvi, a Fadil Karičić drugi slijeva

UmIJeĆe SJeĆAnJA

90

U Sokolačkom bataljonu rukovođenje i komandovanje nije bilo riješeno; neki čudni lobiji i lažna izvještavanja su nam dodatno otežavala situaciju.

Neprijatelj nije napadao samo na tom dijelu, nego na cijelom potezu od rijeke Biošti-ca, preko Kruševa i sve do Nišičke visoravni i šire, svakodnevno i sa vrlo jakim snagama.

Mi smo svakodnevno iz 3. brdskog bataljona i iz drugih jedinica ojačavali z/o 2. brdskog bataljona, ali nam je dio Mačka bio najveći problem zbog napuštanja po-ložaja jedinica sa strane.

U jeku te žestoke, dugotrajne ofanzive, odukom Predsjedništva RBiH od 14. 12. 1993. godine, našoj brigadi je dodjeljen počasni naziv „SLAVNA“ i od tada nosi naziv Prva slavna olovska brdska brigada.

Naređenjem Štaba Vrhovne komande od 21. 12. 1993. Brigada izlazi iz organ-skog sastava OG-3 Kladanj 2. korpusa i ulazi u sastav OG-3 Vareš 1. korpusa, što nam dodatno komplikuje ionako tešku situaciju, jer je ofanziva srpskih snaga bila u toku. Komandant Drugog brdskog bataljona rahmetli Senahid Bolić Bolo 14. 01. 1994. godine je ranjen, a sedam dana kasnije - 21. 01., nažalost, podlegao ranama. Palo je, pa vraćeno Kruševo. Ali smo, uprkos svemu, uspjeli odbraniti naše Olovo.

Ja sam sa dužnosti komandanta brigade otišao 05. 03. 1994. i poslije toga nije bilo agresorskih ofanziva na našu z/o, a Brigada je učestvovala u nekim borbama jedinica 1. i 5. korpusa.

Osman Plećan je došao na dužnost komandanta Brigade nakon mog odlaska, a nakon preimenovanja brigade u 110. slavnu brdsku brigade 11. 01. 1995., na duž-nost komandanta je postavljen Nijaz Vrabac. Od 16. 11. 1995., nakon preimenovanja u 161. sbbr., za komandanta je postavljen Fikret Kučanin.

Sve u svemu, naša brigada je u ratu prošla slavan put i dala je ogroman doprinos u odbrani ne samo Olova nego i Bosne i Hercegovine, čime svi treba da se ponosimo.

U više navrata u toku rata, pa i poslije, isticao sam da smo imali najbolje i najhra-brije borce; to i sada ponavljam. Izuzetno se ponosim što sam bio na čelu tima koji je ostvario briljantne rezultate, a uz vrlo malo žrtava i bez ičega, čega bi se trebalo stidjeti. Jer, u potpunosti smo poštovali međunarodno ratno pravo i naši borci se nisu svetili niti pravili bilo kakve zločine.

Hitno bi trebalo formirati udruženje Prve slavne olovske brdske brigade ili neko drugo tijelo koje će povremeno okupljati pripadnike Brigade i raditi na prikupljanju arhivske građe za knjigu o odbrani Olova. U bivšoj zgradi Štaba ili u drugoj zgradi trebalo bi obezbijediti prostoriju za okupljanje i druženje boraca i starješina Brigade i ratnog rukovodstva opštine, kao i prostorije za spomen – muzej odbrane Olova, da se utvrdi kalendar i dinamika obilježavanja značajnih datuma i događeja iz ratnog perioda, da se prikupe i objedine snimci koji su nastali u ratu, a tiču se odbrane Olo-va, da se Ratna bolnica, pekara i IKM zaštite od totalnog propadanja.

Pravim ratnicima i patriotama Olova treba vratiti njihova oduzeta prava, a spri-ječiti samozvane patriote. Jer, velika je bruka i sramota da su na području naše op-štine neovlašteni pojedinci registrovali preko 2.000 članova Patriotske lige, dnosno organizatora otpora.

KORAK broj 31

91

Šefko Hodžić

Treća godišnjica smrti Rasima Delića

Bez ljudi pOput delićA čitAvA BOsnA i HeRcegOvinA Bi BilA pRetvORenA u AHmiće i sReBRenicu

“General Armije Republike Bosne i Hercegovine Rasim Delić je ostavio veliki trag u historiji Bosne i Hercegovine. Da nije bilo ljudi poput njega čitava BiH bi bila pretvorena u Ahmiće i Srebrenicu.” Ovo je kazao član Predsjedništva Bosne i Herce-govine Bakir Izetbegović 16. aprila 2013. godine u Memorijalnom centru Kovači u Sarajevu povodom treće godišnjice smrti ratnog komandanta Generalštaba Armije RBiH armijskog generala Rasima Delića.

Izetbegović je dodao: “U vremenu embarga na oružje, u vremenu prekinutih lo-gističkih linija, zaustavljene privrede i potpune besparice gradila se država, gradila se Armija i diplomatska mreža. Bez ljudi poput Rasima Delića to ne bi bilo moguće.”

Predsjednik Udruženja za zaštitu tekovina Borbe za Bosnu i Hercegovinu general Mustafa Polutak je kazao kako nas je general Rasim Delić zadužio da čuvamo njego-vo djelo, posebno za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu.

“General Delić je”, kazao je Polutak, “od Armije RBiH, na čijem je čelu bio Alija Izetbegović, u teškim uvjetima od polunaoružanog naroda napravio respektabilnu vojnu silu.” Polutak je podsjetio da je Rasimu Deliću na početku agresije bilo povje-reno da objedinjava borbene snage van blokiranog Sarajeva, te da je on u Visokom formirao grupu ljudi uz čiju je podršku rukovodio oružanom borbom na cijelom prostoru naše zemlje izvan glavnog grada, gdje se nalazio Štab Vrhovne komande.

“I to je on uspješno radio sve do 1993. kada Vrhovna komanda na čelu sa pred-sjednikom Alijom Izetbegovićem shvata da je Rasim Delić osoba koja može daleko više dati od onih koji su tada bili na čelu Armije”, naglasio je general Polutak.

Delićevim dolaskom na čelo Armije, kazao je Polutak, počinje pravo komando-vanje Armijom Republike Bosne i Hercegovine. On je naglasio da su 1993. godine

UmIJeĆe SJeĆAnJA

92

agresori zaustavljeni, da je 1994. Armija već počela da izvodi ofanzivna dejstva, a 1995. je krenula u opštu ofanzivu, ali je, nažalost, zaustavljena u oslobođenju cijele zemlje.

Polutak je takođe kazao kako je general Delić “nesebično činio sve da objedini snage Armije, Ministarstva unutrašnjih poslova i druge snage da bi se što bolje od-branila domovina”, te da je u tome i uspio.

Inače, kraj mezara generala Delića 16. aprila su se u Memorijalnom centru Kovači okupili članovi njegove porodice, prijatelji i saborci. Pored članova porodice, cvijeće na generalov mezar su položili član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović, predstav-nici Udruženja za zaštitu tekovina Borbe za Bosnu i Hercegovinu i članovi borač-kih organizacija iz Travnika. Grupa imama, na čelu sa vojnim muftijom Ismailom ef. Smajlovićem proučila je Ja’sin pred dušu generalu Deliću.

Rasim Delić je rođen u čeliću 4. februara1949., a umro je u Visokom 16. aprila 2010. godine

Sa obilježavanja 3. godišnjice smrti generala Rasima Delića

KORAK broj 31

93

Šefko Hodžić

pRvi gOst

Kada je predsjednik Predsjeništva RBiH Alija Izetbegović 8. juna 1993. godine, u večernjem Dnevniku TVBiH, saopštio da su izvršene kadrovske promjene u vrhu Armije RBiH i da je za komandanta Štaba Vrhovne komande postavljen Rasim Delić, a Sefer Halilović zadržao mjesto načelnika Štaba Armije, glavni i odgovorni urednik “Oslobođenja“ Kemal Kurspahić tražio je od mene da napišem tekst o Rasimu Deli-ću, odnosno da ga šire predstavim javnosti. Ali, ja sam to veče prvi put čuo za Delića i ništa nisam mogao napisati.

Narednog jutra Kurspahić je od mene ponovo tražio da napišem tekst o gene-ralu Deliću, u kome bih i razjasnio kakve su njegove nadležnosti, a kakve Seferove. Kurspahić je kazao kako bi dobro bilo kad bi mi komandant Delić dao intervju ili bar izjavu. Fotoreporter Didije Torše je dobio zadatak da uslika generala Delića (koji je istovremeno proizveden i u čin armijskog generala), jer nismo imali ni njegovu fotografiju.

Odmah sam nazvao Fikreta Muslimovića, načelnika Uprave bezbjednosti i zamo-lio ga da me poveže sa komandantom Delićem kako bi mi dao intervju ili bar izjavu. Muslimović je rekao da mi to može obezbijediti jer je Delić njegov kolega sa vojne akademije, ali da to bude sutra, jer će komandant danas biti u poslu. Rekao sam mu kako bih, svakako, volio da me poveže danas. „Onda dođi kod mene u jedan popod-ne“, rekao mi je Muslimović.

I došao sam u jedan popodne kod Muslimovića, čiji se kabinet nalazio u zgra-di bivšeg studenstskog doma „Mladen Stojanović“, odnosno pedesetak metara od Seferovog štaba. Muslimovića nije bilo i dugo sam ga čekao. Došao je i ušli smo u njegov kabinet samo nas dvojica. Muslimović mi je rekao da se zadržao u Glavnom štabu gdje je izvršena primopredaja dužnosti između komandanta Delića i načel-nika Halilovića. Dakle, Sefer je predao dužnost Rasimu Deliću. Muslimović, koji je predsjednik komisije o primopredaji, (a članovi Jovan Divjak i Abdulah Konjicija),

UmIJeĆe SJeĆAnJA

94

odmah se zabavio oko zapisnika o primopredaji dužnosti između komandanta Deli-ća i načelnika Halilovića. Jer, u Štabu su ga čekali Delić, Muslimović, Divjak i Konjicija da potpišu zapisnik.

Fikret nije krio zapisnik od mene. čak sam mu, kad je zapisnik prekucan, pomo-gao i u redigovanju. U zapisniku je navedeno da je predaja dužnosti „bila korektna“, da je Halilović „obećao punu podršku komandantu Deliću“, ali da je „rekao da će, zbog nezadovoljstva načinom kako je smijenjen, podnijeti ostavku na funkciju na-čelnika Štaba Vrhovne komande“, te da je „zatražio nekolika dana odmora“.

čim je završio zapisnik, Muslimović je požurio u Glavni štab, gdje je vršena pri-mopredaja dužnosti između Delića i Sefera. Meni je rekao da Didi i ja malo kasnije dođemo u Glavni štab, jer će oni potpisivati zapisnik, a imaju još nekih poslova da urade. Ponovo je obećao da će zamoliti Delića da nas primi.

Didi i ja smo dugo čekali kraj portirnice u Glavnom štabu. Napokon, pojavili su se Muslimović, Divjak i Konjicija. Fikret je zaboravio da nas poveže sa novim koman-dantom i čim nas je ugledao, vratio se na sprat. Ubrzo se pojavio i rekao: „Sačekajte gore, komandant će vas primiti. Gore su Delić i Sefer.“

Pomislio sam kako je to dobro i da ću tražiti izjave od obojice. Didi i ja smo se popeli na sprat i, sa dvojicom momaka Sefera Hlilovića, čekali u kancelariji ispred kabineta u kome su se nalazili Delić i Sefer. Jedan od Seferovih momakai kaže kako je „načelnik (Sefer) podnio neopozivu ostavku, jer nije bio način da ga tako smijene“.

„On ništa nije znao i samo su saopštili da je smijenjen“, kaže on.Obijica mladića iz Seferovog kabineta su govorili o Seferovim zaslugama, da se

„sav predao Armiji i borbi“.Vidio sam i ljude iz Seferovog obezbjeđenja, koji su bili veoma „pokisli“. To su

momci iz „Delte“. Neke je već zaboljela glava.Onda se pojavio mlađi čovjek, od koga mi se u prvi mah učinilo da je Sefer, jer

nevjerovatno sliči na njega. Kažem mu to, a on mi veli da je Seferov brat, Hajro. Hajro mi je pričao kako im je sve porušeno u Sandžaku, kako im je dio porodice u Turskoj. I on je bio vema neraspoložen.

Dok smo razgovarali, ušla je žena u maskirnoj uniformi, isturenih grudi, s naoča-lima. Kretala se okolo, izlazila, ulazila, kao da je ona tu domaćin i kao da se ništa nije dogodilo. Pitala me ko sam i zašto sam došao. Rekao sam ko sam i da bih htio da, povodom kadrovskih promjena u Armiji, porazgovaram sa komandantom Delićem i načelnikom Halilovićem. Ona odmah ode u kabinet gdje su bili Delić i Sefer i brzo se vrati.

„Sefer neće ništa da izjavljuje, a moraćete da se dogovorite sa komandantom“, kaže ona. I nastavila je da naređuje i raspoređuje u Štabu. Pitao sam Seferovog brata ko je ta žena, a on veli: „Neka Dika.“ Rekao je to tonom kao da je malo zna i da ne zna njenu ulogu.

A to je ta famozna Dika, o kojoj se mnogo priča i koja je dobrim dijelom doprini-jela Seferovom padu! Nju je, izgleda, najmanje pogodio Seferov pad.

KORAK broj 31

95

Pojavio se Sefer Halailović, blijed, neraspoložen, ali ljubazan.„Komandant vas čeka“, rekao je Didiju i meni.Ušli smo u ratni kabinet u kome je bio komandant Delić, sam. To je bio Seferov

kabinet i ja u njega do sada nisam ušao. Pozdravili smo se sa novim komandantom. Bio je veoma raspoložen, prirodno ljubazan i odmah je pristao na razgovor. Iako sam planirao da od njega dobijem izjavu i da ga predstavim javnosti, ostali smo gotovo dva sata i napravili pravi razgovor.

Dok smo razgovarali, ušao je Sefer Halilović. Očito, mislio je da smo Didi i ja već otišli. Malo je ustuknuo na vratima, ali je ušao. Nešto je rekao Deliću koji je sjedio, a on je stajao. To bi bila sjajna fotografija da je Didi odmah reagovao i fotografisao ih: Delić sjedi, a Sefer kraj njega stoji. Do juče, slika bi bila obrnuta. Rekao sam Seferu da ih zajedno uslikamo, ali je on odbio.

Kad je Sefer izlazio, rekao sam mu: „Molim Te, Sefere, htio bih nešto da Te pitam.“On veli: „Možeš samo privatno. Zvanično ne želim ništa da izjavljujem, zasad, a

imam šta reći.“Pitao sam ga šta je istina u vezi sa njegovom ostavkom. On kaže: „Naši odnosi

ostaju korektni, a ne bih želio ništa da kažem.“ Dodao je ponovo kako „ima šta reći“ i izašao. Pitao sam komandanta Delića je li Sefer podnio ostavku. On veli da zvanično nije. „Za koji dan će se ohladiti“, kaže Delić.

U kabinet je ušao i Fahro Radončić. Kaže da želi da me pozdravi. „Ovo je novinar koji uvijek ima ekskluzivne stvari“, kaže Radončić Deliću. „Tražili su nam iz Televizije intervju i ubiće me kad sutra vide u „Oslobođenju“ razgovor sa komandantom.“

Odgovarajući na pitanje o deblokadi Sarajeva, Delić mi je rekao kako je bilo više pokušaja, ali da taj zadatak nije ostvaren. To sam „pročitao“ da bi moglo biti smjena u Prvom korpusu, odnosno da „odleti“ Talijan.

O cacinom odvođenju ljudi sa ulice na kopanje s Delićem sam razgovarao i pri-vatno i zvanično. Kad smo privatno o tome razgovarali, on je rekao da je to „stvar Prvog korpusa“. Rekao sam mu kako Talijan kaže da neće slati vojsku na cacu.

„Kako neće?“, kaže Delić. „Ja hoću!“Na kraju razgovora zamolio sam ga da izlazi u susret novinarima i da imamo i

lično dobru saradnju. On je rekao kako će tako, sigurno, i biti.Otišao sam u „Oslobođenje“ i intervju završio oko pola noći. Zbog toga noćio u

„Oslobođenju“. A spavao sam na nosilima u foto – službi, kraj ruševina. I slatko sam spavao.

(Iz knjige “Sve je moguće”, str. 243. – 245.)

UmIJeĆe SJeĆAnJA

96

Esad Pelko

dvA sAFetA, dvA “vitezA”

Kao i prethodnih godina i ove 2013., u sklopu manifestacije „Novogradski dani“ općina Novi Grad Sarajevo i Udruženje „Druga viteška“ Novi Grad Sarajevo, obilježilo je godišnjice pogibije dva slavna „viteza“ 2. viteške mtbr 1. korpusa Armije RBiH, dva Safeta - Isovića i Zajku. Dana 12. juna 2013. godine obilježena je 20-ta godišnjica bit-ke za Mijatović kosu i 20. godišnjica pogibije Safeta Isovića, zamjenika komandanta 2. viteške mtbr, dobitnika najvećeg ratnog priznanja „Zlatni ljiljan“ i “Ordena za voj-ne zasluge sa zlatnim mačevima”. A, 17. 06. 2013. obilježena 20-ta godišnjica pogibi-je komandanta 2. Viteške mtbr. Safeta Zajke, takođe dobitnika najvećeg ratnog pri-

Padine Žuči, 13. 12. 1992.: Safet Zajko (u sredini), Safet Isović (krajnji desno)

KORAK broj 31

97

znanja “Zlatni ljiljan“ , „Ordena heroja oslobodilačkog rata“ i generala Armije RBiH. Organizatori su u sklopu manifestacije posjetili spomen obilježja na mjestu pogibije i mezarja gdje su sahranjeni naši heroji. Tom prilikom su održani časovi historije po-svećeni poginulim komandantima i Bici za Mijatovića kosu koju su zajedno isplani-rali, izveli i u okviru nje oba poginula, dajući tako svoje živote za domovinu Bosnu i Hercegovinu. Na neki način, dali su, svojevrsnu lekciju budućim pokoljenjima kako se domovina brani i kako se i u nemogućim uslovima postižu čuda i pobjede.

saFet (zaiMa) isović – “tiGar sa žuČi”

Safet (Zaima) Isović je rođen 06. 09. 1966. godine u Bijelom Polju. Kao aktivni oficir, pred sam rat napušta JNA u činu poručnika I početkom agresije na našu ze-mlju priključuje se Oružanim snagama RBiH. U podnožju Mijatovića kose, na zapad-nim padinama žuči, 12 juna 1993. godine poginuo je komandujući u napadu za oslobađanje Mijatovića kose, kao vojnik, na dužnosti zamjenika komandanta Druge “viteške” motorizovane brigade. Još za života 05.10.1992. godine dobio je najveće ratno priznanje “ Zlatni ljiljan“, a posthumno ga je 1994. godine Predsjedništvo RBiH odlikovalo “Ordenom za vojne zasluge sa zlatnim mačevima” . Nakon smrti jedna ulica u Sarajevu nosi njegovo ime.

Safet Isović, “tigar sa žuči”, kako smo ga zvali mi, njegovi ratni drugovi i saborci, sa 26 godina je stao u odbranu Republike BiH i u taj svoj životni cilj uložio svo svoje znanje, sposobnosti i vrijeme, a nedostatak naoružanja i opreme kod svojih potči-njenih nadopunjavao je svojim moralom, upornošću i patriotizmom, što je borce dodatno motivisalo da bez straha krenu u borbu u oslobađanje do tada neosvojivih kota oko Sarajeva. Bio je borac i starješina rijetkog kova: odvažan, prkosan i smi-on preko svake mjere, sa izuzetnim vojničkim znanjem stečenim u Vazduhoplov-no-tehničkoj vojnoj akademiji, gdje je bio najbolji u svojoj klasi. Svjestan situacije u kojoj se našla Republika Bosna i Hercegovina, nije se ni trenutka dvoumio na koju će stranu. Po uključivanju u 15. pbr., a zatim u 2. mtbr, obavlja različite dužnosti od operativca do načelnika štaba, da bi kao dokazani borac i starješina nakon bitaka u kojima je ispoljio izuzetnu hrabrosti i zavidno vojničko znanje, bio imenovan za zamjenika komandanta, legendarnog Safeta Zajke.

U tandemu sa Zajkom Isović neumorno radi na stalnom vojničkom jačanju i opremanju 2. mbr. brigade. Zahvaljujući njihovom požrtvovanju i mudrom vođenju, za samo godinu dana Brigade je, za postignute rezultate na bojnom polju, dobila najviše priznanje ”viteška”. Bilo je to prvo odlikovanje takve vrste u ARBiH. Dobijeno priznanje nije ih uspavalo niti uljuljkalo u samodopadnosti, već, naprotiv, dalo im je podstrek za daljnji napredak u jačanju jedinice i oslobađanju zemlje.

Tako je bilo i 12. juna 1993., kada je 120 boraca 2. viteške, tačno u pet popodne, krenulo u napad i za pola sata oslobodili Mijatovića kosu i dio Zabrđa. Zaplijenili su mnogo naoružanja i vojne opreme, ali je izostalo očekivano slavlje. Umjesto toga sve nas je paralisala vijest da je naš Sajo, naš “tigar sa žuči”, ostao na vječnoj straži, u

UmIJeĆe SJeĆAnJA

98

podnožju ove zloglasne kose sa koje je sve do tada neprijatelj sijao smrt po naselji-ma Sokolje i Briješće.

Ovaj položaj, ova kosa, bila je vrlo značajana za našu daljnju odbranu. Jer, četnici su sa ovog područja dejstvovali u bok našim snagama prema Sokolju i time ugroža-vali našu cjelokupnu odbranu.

Šta reći sada kad je prošlo 20 godina? Bili su i ostali duša i snaga naše brigade. Za života su se izuzetno poštovali, međusobno savršeno dopunjavali. Zajko je bio pravi narodni čovjek, komandant iz naroda, vođa, čovjek kome se vjeruje i za kim se bes-pogovorno ide, sa dovoljno vojničkog znanja da ga njegov pretpostavljeni - koman-dant Mustafa Hajrulahović nazove “general đap sa žuči” (po slavnom vijetnamskom generalu). Isović je bio više za operativne poslove, za pokrenuti i organizacijski po-staviti zadatke; bio je kao pogonski motor - snaga koja vuče, gura i teži što više i što dalje. Znao je da Zajkine ideje pretvori u djelo, neposredno se angažujući i ne žaleći ni sebe ni drugih da bi se došlo do cilja - do pobjede. Takav je bio sve do posljednjeg koraka, do posljednje bitke i kao takav ostao u našim sjećanjima. Kao da je samo za trenutak zastao, a mi ga očekujemo da se pojavi sa onom vojničkom strogošću koja nikako nije pristajala njegovom mladalačkom licu. Mi, koji smo imali čast da ga poznajemo, pamtićemo ga kao pravog „viteza“, najplemenitijeg kova, borca koji se rijetko sreće, ali vječno pamti.

Iza našeg Saje ostali su njegova supruga Mirsada sin Adi i kćerka Anja. Sa dvoje male djece Mirsada je nastavila da se bori za porodicu kao što se Safet prkosno borio za domovinu. I kao što to i zaslužuje ova naša časna i plemenita bosanska majka, do-

Žuč, 20. decembra: Safet Isović (prvi zdesna). Lijevo od njega: Ibro Dervišević, Enver Šehović i tri diverzanta Prve slavne brigade ( Drugi slijeva: Jusuf Juka Gojak)

KORAK broj 31

99

čekala je da ispuni zavjet da svoju djecu izvede na pravi put.Danas je Adi magistar ekonomskih nauka sa svim desetkama u indexu i perspektivom da bude uspješan kao što je i njegov otac bio na dobrobit svojoj Bosni. Ni Anja ne zaostaje za njime. To su naša bosanska uzorna djeca, ponosna na podvige svoga oca.

saFet (salke) zajko: “Časno je poGinuti za bosnu”

Brigadni general Safet (Salko) Zajko rodjen je 1. marta 1959. godine u selu Gao-čići kod Rudog, RBiH, u porodici od oca Salke i majke Dude kao četvrto dijete od 12 braće i sestara. Rasli su tako: Abid, Samka, Asima, Safet, Smajo, Sabit, Halil, Hasiba, Munir, Sulejman, Smail i Hafiza, sretni što su mladi, sanjajući snove o boljem živo-tu. Ali, umjesto ljepših dana nad njihovim životima i nad Bosnom nadvili su se crni oblaci.

Poslije završene osnovne škole i prvog razreda zanatske škole u rodnom kraju, Safet Zajko se otisnuo put Sarajeva i žIŠ-a, gdje završava ostale razrede. Ubrzo nalazi zaposlenje u vojnoj fabrici ”Zrak”, odakle odlazi u Školu rezervnih oficira u Bileći, gdje je pokazao najbolji uspjeh u klasi. Zbog toga je dobio priliku da stažira u istoj školi i da radi sa mladim pitomcima na njihovoj obuci sve do kraja vojnog roka. Poslije vojske nastavio je da radi u “Zraku” , ali i da se, kroz vojne vježbe, angažuje u bivšoj JNA, pa je doguraoe do čina kapetana. Vanredno je upisao Mašinsku tehničku školu u Sarajevu i završio tri razreda, ali agresija na našu zemlju sprečila ga je da diplomira.

Kad se zaposlio u “Zraku”, sreo je svoju životnu saputnicu Hidajetu i sa njome formirao porodicu. Iz te ljubavi rađaju se dvije kćeri - Džana i Alma. Kratko je trajala njihova radost. Nadolazeća agresija i ratne strahote prekinule su porodičnu idilu. Znao je Safet da će rat uništiti mnoge porodice, pa i njegovu ako ih ne bude čuvao i branio. Zato se on odmah, uoči agresije na RBiH, priključio Patriotskoj ligi i bio jedan od njenih najaktivnijih članova.

Početkom agresije radi na organizovanju i pripremanju oružanog otpora u sa-rajevskim naseljima Buća i Boljakov Potok, Briješće i Sokolje. Po zadatku formira prvu manevarsku jedinicu i sa njom se uključuje u prve bitke i stiče prva borbena iskustva.

Početkom maja 1992. godine susrećem ga na zadatku blokade kasarne “Jusuf Džonlić” u Sarajevu, koja danas nosi njegovo ime. A 25. juna 1992., uz pomoć Huse Imamovića, Safeta Isovića, Džinde , Gadže i drugih od odreda TO formira 15. pbr. i postaje njen prvi komandant. Znanjem i jakom voljom, uz često ispoljavanu hra-brost, postaje autoritet među borcima i izrasta u pravog vođu koga saborci slijede i čijoj se komandi bespogovorno potčinjavaju. Boraveći danonoćno među svojim borcima, dijeleći sa njima i dobro i zlo, rukovodi brigadom čvrstom rukom i očin-skom ljubavlju, što kod običnih boraca izaziva divljenje i identifikaciju sa svojim ko-mandantom.

Poslije reorganizacije Armije, od njegove 15. pbr i mog 1. samostalnog bataljo-na TO formirana je nova brigade – Druga motorizovana, a on postavljen za njenog

UmIJeĆe SJeĆAnJA

100

komandanta. Druga motorizovana pod njegovom komandom oslobađa velike pro-store na brdu žuč, ali i brani “vruću liniju” sarajevskog ratišta od žuči do Stupskog brda. Njegova jedinica mnogo puta, van svoje zone odgovornosti, pomaže drugim jedinicama u odbrani Sarajeva.

Zajko je u okviru Druge motorizovane brigade formirao lpč. sa namjerom da se dobro obuči i ojača za napadna dejstva. U Brigadi sazrijeva ideja o oslobađanju Mijatović kose kao ključne za buduću odbranu Sokolja - naselja heroja. Jer, poslije četiri teška napada na Sokolje i to svaki jači i žešći od prethodnog, Zajko procjenjuje da ovo naselje teško održati ukoliko ne oslobode Mijatovića kosu. Njegov zamjenik Safet Isović preuzima obavezu da isplanira oslobađanje Mijatovića kose i pripremi jurišnike za taj zadatak. Sve pripreme su izvedene po planu i napad otpočinje u pet popodne 12 .06. 1993. godine. Mladi momci, borci lpč - jurišne jedinice 2. viteške mtbr. pod komandom prekaljenog borca sa Stupskog brda iz bivšeg 1.samostalnog bataljona Sade Šatrovića do 17,00 sati podilaze do prvih rovova praveći obuhvat sli-jeva i zdesna, a sredinom vežu snage i čine odlučni udar tako da u silovitom napadu na tri pravca probijaju liniju neprijatelja i munjvito upadaju u njegove prve rovove. Jurišni vodovi koordinirano dejstvuju poštujući ono što su do tada naučili i uvježbali pod preciznim vođstvom svojih komandanata i komandira.

Neprijatelj pokušava spasiti situaciju i otvara minobacačku vatru na prilaznim pravcima, pa tako prve mine pronalaze Safeta Isovića i njegove saborce Admira Ša-banovića, Esada čolakovića i Zulfu Dizdarevića, koji tom prilikom ginu. Iako je to bio

Safet Zajko (drugi slijeva) sa saborcima u tek oslobođenoj kasarni “Jusuf Džonlić”, 3. juna 1992. Sada kasarna nosi naziv “Safet Zajko”.

KORAK broj 31

101

težak gubitak, vitezovi ne posustaju, nego bitku u vrlo kratkom vremenu rješavaju u svoju korist.

Veliki gubitak teško pogađa komandanta Zajku, ali ga ne ometa u sprovođenju zajedničke zamisli za daljnja dejstva. Ni slutio nije da će Isovićeva pogibija u mno-gome uticati na daljnji tok dejstava. Komandant brigade Safet Zajko, privremeno, stabilizuje liniju odbrane na tek oslobođenoj Mijatović kosi i vrši pripremu za dalj-nja dejstva. Tako 17. 06. 1993. godine sa načelnikom Štaba Prvog korpusa Asimom Džambasovićem, pomoćnikom komandanta Prvog korpusa Alijom Ismetom i za-mjenikom komandanta 1. slavne mbr. Ibrom Derviševićem, odlazi na Mijatovića kosu u izviđanje radi nastavka borbenih dejstava.

Poslije kratkog osmatranja I dogovora, pošli su sa osmatračnice. Ali, tog trenutka kao da ga je nešto sudbinski povuklo nazad. Zajko poziva Džambasovića da se vrate na osmatračnicu i još nešto da vide. Dok su dvogledom ponovo osmatrali teren, četnici otvaraju vatru sa položaja kod “tri hrasta” . Jedan ga je hitac pogađa u desnu obrvu. Odmah je izdahnuo. Bez riječi!

Safet Zajko i Enver Šehović, komandant Prve mehanizovane brigade, zajedno sa svojim borcima – vitezovima, koji su oslobodili slavno brdo žuč, ušli su u pjesme, legende i istoriju. Zajko je već 1992. dobio najveće ratno priznanje “Zlatni ljiljan”, a posmrtno je proizveden u čin brigadnog generala i odlikovan Ordenom heroja oslobodilačkog rata.

Zajko je bio tipičan primjer komandanta iz naroda sa kojim je dijelio i dobro i zlo. Znao je reći pred svojim borcima: ”Smrt je teška, ali je časno poginuti za Bosnu“ . Tako je govorio, tako je živio i tako je poginuo.

Nije žalio sebe, niti svoje najbliže. A da je to tačno svjedoči i činjenica da je, uspr-kos znanju da bi njegovi roditelji, braća i sestre, koji su rat dočekali u Rudom, mogli biti ugroženi njegovim angažmanom u odbrani zemlje, javno prkosio neprijatelju pojavljujući se na borbenoj liniji među svojim borcima, istupajući u medijima i po-zivajući na beskompromisnu borbu za odbranu domovine. Pogotovo su njegovi najbliži bili u opasnosti kad je neprijatelj saznao da je on taj čuveni komandant sa žuči pod čijom komandom borci bez straha jurišaju na njihove položaje. Nikad nije saznao da su četnici zvjerski ubili njegovu braću Halila i Sulejmana u rodnom selu Gaočići. Jer, vjerovali su na riječ svom učitelju i prijatelju njihova oca Vasilija Krstića koji je iskoristio njihovo povjerenje i postao njihov katil. Strepio je za brata Munira, koga su četnici zaskočili kod Stjenica, nedaleko od Rogatice, istog dana kad i Halila i Sulejmana. Strahovao je za brata Abida i sestru Samku, borce na sarajevskom rati-štu. Sudbina je htjela da su oni dans živi, a da Safet nije sa njima.

Nije bilo lahko majci Dudi i ocu Salki gledati sve to šta se događa sa njihovom djecom. četiri njihova sina, ko četiri sokola, za Bosnu život dadoše. Safet Zajko je sa 2. viteškom mtbr. postao slavan. Sada i zauvijek leži u mezarju Alipašine džamije u Sarajevu.

Nama, njegovim savremenicima u obavezi je da pamtimo njegovo djelo, da pamtimo i prenosimo dalje, da se ne zaboravi. I ja, kao njegov savremenik, njegujem

UmIJeĆe SJeĆAnJA

102

lijepe uspomene na naš prvi susret ispred Mjesne zajednice u Buljakovom Potoku. Bilo je to 7. maja 1992. godine, kada sam, kao koordinator Regionalnog štaba TO Sa-rajevo, izvršio smotru njegove manevarske jedinice i odabrao grupu boraca da me prate na pregovore sa lokalnim Srbima oko uključivanja u TO i straža po mjesnim područjima. Bio sam u prilici da mu prenesem zadatak komandanta RgŠTO Mustafe Hajrulahovića za blokadu kasarne „Jusuf Džonlić“ . Sretali smo se na prijemu zada-taka tokom ljeta 1992. godine. Posebno mi je ostalo u sjećanju kad sam sa Prvim samostalnim bataljonom na Stupskom brdu u septembru 1992. godine imao teške borbe i kad mi je bila potrebna pomoć drugih jedinica. Safet je doveo jedinicu Sma-je Šikala sa 30-tak boraca i donio mi životno važna protivoklopna sredstva za od-branu. Zagrljaj i stisak ruku na borbenoj liniji dva ratnika teško se mogu zaboraviti.

Kad je došlo do formiranja 2.mtbr., on lično predlaže da ja budem postavljen u Komandu 1. korpusa kao neko kome on i njegovi borci bez ostatka vjeruju. Naše druženje i saradnja se nastavljaju i poslije mog rasporeda u Komandu 1. korpusa kroz druženja i u borbi i van nje. Bio sam jedan od onih koji su imali uticaj da se zva-nje „viteška“ dodijeli njegovoj/našoj 2. mtbr.

Vijest o njegovoj pogibiji pogodila me kao grom jer sam, kao i njegovi borci, vjerovao da je on predodređen da nas vodi i da njega metak neće. Ali... Sutridan po njegovoj pogibiji postavljen sam za njegovog nasljednika - komandanta 2.viteške mtbr.

Učinio sam sve što je bilo u mojoj moći da se njegovo djelo ne zaboravi i da naša „Viteška“ uspješno preboli njegov gubitak i krene u nove pobjede.

Bilo je časno biti u stroju sa takvim herojima kakvi su bili Safet Isović i Safet Zajko.

KORAK broj 31

103

A. Dedajić

Nasiha Klipić, hrabra žena iz Kozarca

dOK su me silOvAli, mOj četveROgOdišnji sin mOliO je četniKA dA me ne uBije

Silovali su me pred mojim sinovima Samirom i Anisom pred zgradom policije u Kozarcu. U tom momentu moj stariji sin imao je četiri, a drugi dvije i po godine. Nisam ničeg bila svjesna, samo se sjećam kad je moj stariji sin Samir uhvatio jednog četnika za nogu i govorio mu: „Pustite mi mamu!“ Ali, četnik ga je uzeo i sve vrijeme dok su mene silovali, njemu su držali bajonet ispod brade da gleda nepomično šta mi rade!

borba za pravDu

Ovako počinje svoju prvu javnu ispovijest Nasiha Klipić, hrabra i ponosna Ko-zarčanka, jedna je od brojnih Bosanki koje su preživjele golgotu agresije na Bosnu i Hercegovinu.

Nasiha je u ratu izgubila 36 članova najuže porodice, među kojima su njen su-prug Sahinuk, dvojica braće Enver i Ekrem Alić te svekar. Kako kaže, u životu se samo bori da nađe kosti svojih najmilijih i dokaže istinu. U ovoj borbi za pravdu vodi je njen ponos bosanski i ljubav prema sinovima.

- Nikom nisam osam godina htjela reći šta mi se desilo. Samo sam plakala, jer to je bilo užasno. Ostala sam bez supruga, kojem je bilo 27 godina kada su ga zakla-li četnici kod štamparije s još sedam policajaca u Kozarcu, a mene silovali. Nikada neću zaboraviti taj trenutak kada su me doveli pred tu zgradu s mojom djecom i pi-tali: „Gdje su tvoje balije, Zelene beretke?“ Međutim, najgore od svega je što ih ja ne mogu prepoznati, jer su imali navučene čarape na glavama. Kada sam se osvijestila,

UmIJeĆe SJeĆAnJA

104

sva krvava i izubijana kraj mene su sjedila i plakala moja dječica. Bilo je strašno - kroz suze opisuje Nasiha Klipić događaje od prije 21 godinu.

neki šute

O hororu koji je doživjela svjedočila je i u Hagu, a bila je i zatočenica logora Tr-nopolje.

- Nije me strah govoriti o tome šta sam preživjela. Međutim, ima i onih koji se iz nekog razloga ne žele suočiti i reći šta su preživjeli. Moj brat Ekrem je svezan udario četnika, glavom, nakon čega su ga ubili i to su vidjeli neki svjedoci, ali niko neće ništa da o tom slučaju kaže. Mlađeg brata Ekrema još nisam ni pronašla, dok sam od starijeg Envera našla samo trećinu kostiju - priča Klipić.

Prema njenim riječima, njen otac Mehmed Alić bio je u logoru Omarska, a i nje-gov život obilježila je teška tragedija, jer je sina Envera morao lično predati zločincu Dušku Tadiću da ga ubije.

neće oDustati

Klipić navodi da, dok je živa, neće odustati od potrage za kostima svojih najmili-jih, ali je i razočarana bh. vlastima koji vrlo malo vode računa o pronalasku nestalih.

Klipić pokazuje kako je sinu četnik držao bajonet ispod brade Foto I. Šebalj

KORAK broj 31

105

- Pitam se šta se toliko čeka, kad se ogromna sredstva slijevaju u BiH za traženje nestalih. Koliko je meni poznato, za ovu namjenu se iz stranih fondova svake godine uplati 22 miliona KM - kaže Klipić.

prkosiM oniMa koji su Mi pobili poroDiCu

Nasiha već godinama živi u Švicarskoj, čije su joj vlasti nakon golgote koju je preživjela pružile utočište.

- Tamo su me dobro primili, ali ja, svako malo, dođem u BiH, u Sarajevo. Idem redovno i u Kozarac i Prijedor, hodam dignute glave. Prkosim onima koji su mi pobili porodicu, ali nisu moje sinove - poručuje Klipić.

Dnevni avaz, 6. 4. 2013.

UmIJeĆe SJeĆAnJA

106

Šaćir Hrustemović

Sarajevo: Obilježena 97. godišnjica bitke na Monte Meletti

SLAVNA POBJEDA BOSANSKIH RATNIKA

U organizaciji Društva bosanskohercegovačko-austrijskog prijateljstva u Saraje-vu je od 06 do 09. 06. 2013. godine obilježena 97. godišnjice bitke na Monte Meletti, u znak sjećanja na hrabre borce Druge bošnjačke regimente koji su 7. juna 1916. bili glavni sudionici jedne od najvećih bitaka u historiji, a sigurno najveće kada je u pitanju rat u planinskim uslovima.

Predsjednik Organizacionog odbora ovogodišnjeg obilježavanja Melette dr. Nedžad Ajnadžić bio je domaćin brojnoj delegaciji iz Austrije i Italije koju je predvo-dio dr. Herwig Brandstetter. Delegacija je kod Vječne polažila cvijeće i odala počast oslobodiocima i braniocima Sarajeva. cvijeće je položila i pred Spomenikom mira na groblju Vlakovo. Gosti iz Austrije i Italije posjetili su Tunelu D-B i upoznali se sa značajem ovog objekta za odbranu Sarajeva. Delegaciju je primio i gradonačelnik Sarajeva dr. Ivo Komšić koji je tom prilikom naglasio značaj očuvanja tradicije „Me-lette“ i izrazio zahvalnost svima koji su doprinijeli da se ovaj događaj obilježava dugi niz godina. Gradonačelnik Komšić je upoznao goste o pripremama Sarajeva za obi-lježavanje 100. godišnjice početka Prvog svjetskog rata koje će se upriličiti naredne godine.

Na prijemu u opštini centar, kojem su prisustvovali visoki predstavnik u BiH Va-lentin Insko, podpredsjednik Federacije Mirsad Kebo, ambasadori Republike Hrvat-ske i Republike Italije, predstavnici boračkih udruženja i druge poznate ličnosti iz političkog i javnog života Kantona Sarajevo, predsjednik Organizacionog odbora ovogodišnje „Melette“ dr. Nedžad Ajnadžić je istakao ulogu i značaj Jusufa Pave Ur-bana, rođenog Sarajlije, za očuvanje tradicije „Melette“, čime je značajno doprinio razvijanju prijateljstva između Austrije i Bosne i Hercegovine. Tom prilikom dr. Aj-nadžić je predložio da se jedna ulica u opštini centar nazove njegovim imenom, što je bez rezerve prihvaćeno i prijedlog će ići u proceduru.

KORAK broj 31

107

Posljednjeg dana boravka u BiH delegacija se upoznala sa najznačajnijim kultur-no-historijskim znamenitostima našeg glavnog grada, kao i gastronomskom ponu-dom i svim onim što Sarajevo, kao najznačajnija turistička destinacija, nudi svojim gostima.

Zbog naših čitalaca koji malo znaju o događajima iz Prvog svjetskog rata u koji-ma je Druga bošnjačka regimenta bila u središtu zbivanja, donosimo kratak osvrt na te slavne i herojske dane naših predaka.

Tri godine nakon okupacije Bosne i Hercegovine (1881.), austrougarske vlasti su donijele zakon o odbrani, kojim su i mladići u Bosni i Hercegovini bili obuhvaćeni regrutacijom. To je izazvalo talas nezadovoljstva u Bosni Hercegovini, masovna ise-ljenja Bošnjaka, pa i nemire u nekim dijelovima Hercegovine.

Vojna obaveza za Bošnjake počinjala je navršenom 20-tom godinom života. Tra-jala je tri godine na prvoj liniji, a devet godina u rezervi.

Područje Bosne i Hercegovine je podijeljeno na četiri okruga, što je bila i polazna osnovica za nastanak i razvoj bosanskohercegovačkih regimenti od 1882. do 1894. godine:

• Bosanskohercegovačka pješadijska regimenta br. 1 - Okrug Sarajevo

• Bosanskohercegovačka pješadijska regimenta br. 2 - Okrug Banja Luka

• Bosanskohercegovačka pješadijska regimenta br. 3 - Okrug Tuzla

• Bosanskohercegovačka pješadijska regimenta br. 4 - Okrug Mostar

Nakon izbijanja Prvog svjetskog rata 1914. godine, bosanskohercegovačke re-gimente su upućene na razne frontove, ispisujući zlatnim slovima stranice vojne historije Austro-ugarske monarhije.

Bošnjaci su ratovali - od Galicije, Karpata, Srbije, Albanije, Soče, Pijave do Verdena u Francuskoj. O herojstvu, požrtvovanju, izdržljivosti, humanosti i odanosti Bošnja-ka na Soškom frontu slikovito je pisao novinar i književnik Isnam Taljić.

„Na Soškom frontu od maja 1915. do 7. novembra 1917. vođene su neprestane borbe u kojima je život izgubilo 1.200.000 ljudi“, piše Taljić u reportaži objavljenoj 1995. godine. „Ova brojka izgleda nevjerovatno. Isti takav, nevjerovatan, je i sadaš-nji doživljaj poprišta te bitke – u kamenitim padinama ostali su neizbrisivi tragovi insanske muke. Padine brda su, kao sir, izbušene tunelima, ručno probijanim kroz živac-kamen i tim stazama dovlačeni hrana i oružje vojnicima načičkanim po viso-vima iznad Soče. Ushićenost čuđenja izazivaju i gvozdene merdevine čiji su basa-maci, stotinama i stotinama metara u visinu zakivani u kamen i kojima su vojnici pentrajući se okomitije nego „uz nos“, odlazili na svakodnevna izviđanja. O Soškom frontu u Bosni se uglavnom znalo iz pričanja po sijelima. Naši pradjedovi spominjali su Galiciju i Karpate, Soču i Pijavu, svjedočeći o još većem broju svojih vršnjaka koji nisu dočekali da vide svoje u Bosni. U stvari, nema bošnjačke familije čiji preci nisu bili u tim borbama“.

UmIJeĆe SJeĆAnJA

108

O hrabrosti Bošnjaka na Zapadnom frontu govori i zapis iz muzeja u slovenač-kom gradiću Kobaridu: “Talijanima je bilo dovoljno da pred sobom ugledaju vojnike s fesovima i da se okrenu u bijeg. Time se koristila komanda austro–ugarske vojske stavljajući tradicionalnu bošnjačku kapu i vojnicima drugih nacionalnosti. Ostalo je zabilježeno da su, u nedoststku Bošnjaka, kroz rovove na štapovima pronosili fesove tako da bi Talijani imali na umu ko ih čeka na drugoj strani. Istovremeno, sačuvani dokumenti svjedoče o Bošnjacima kao ljudima u čijem je srcu bilo i najviše dobrote. Dijelili su i zadnji komad kruha. Bili su ti koji su spasili najviše ranjenika s bojišnice. Slovenci i Austrijanci nisu se usuđivali izaći iz rova poslije bitki, ali su Bošnjaci svoju smionost i u tome iskazivali, prihvaćajući ranjene i noseći ih u priručne bolnice.

žešćih okršaja nije bilo u historiji. Iz rovova bi iskakale po čitave divizije. Išlo se u valovima, po trideset i više linija, jedna za drugom. Oči u oči, prsa u prsa. Tada se nije imalo vremena okidati iz puške, čak ni potezati nož. Time postaje shvatljivo prisustvo buzdovana među muzejskim eksponatima, iako smo pomislili da se buz-dovan ubuđavio još u starinskim koricama požutjelih knjiga s junačkim narodnim pjesmama.

Kada su Bošnjake, poslije ogromnih gubitaka, konačno zamijenili isto tako ču-veni salzburški lovci, ipak su ostavljeni mujezini, koji su učenjem ezana stavljali na znanje Talijanima da su Bošnjaci tu negdje.“

Nažalost, u Bosni i Hercegovini je ovaj dio naše historije gotovo zaboravljen. Za-što nema ni jednog sokaka, ni ulice, ni trga, ni škole, ni ploče, ni nišana, ni kamena

Članovi austrijsko-italijanske delegacije polažu cvijeće kraj Vječne vatre u Sarajevu

KORAK broj 31

109

da podsjeti unuke i praunuke na desetine hiljada po Evropi rasutih kostura Bošnjaka – heroja?

U Republici Austriji još čuvaju uspomene na hrabre Bošnjake iz Prvog svjetskog rata. Oni rado slušaju vojnički marš iz 1905. „Bošnjaci dolaze“. U Gracu postoji ulica „Druga bošnjačka“, a Bošnjacima u čast podignute su i dvije kamene ploče - u Gracu i Beču. Oni u Gracu i Lebringu, na vojničkom groblju, svake godine odaju počast Bošnjacima koji su na Monta Meletti Fior 07. 06. 1916. godine dobili veliku bitku. Iz tog rata ostao je u Italiji, kod Gorice, naziv jednog neprohodnog grebena - Posso del Bosniako. Talijani su, zajedno s Austrijancima, 7. septembra 1996., u znak pošto-vanja, podigli spomenik Bošnjacima na mjestu njihovog, talijanskog, velikog poraza – na Monte Meletti. U Sloveniji, kod Boveca, u granitu je isklesan spomenik vojaku, Bošnjaku, s fesom na glavi.

Društvu Bosanskohercegovačko-austrijskog prijateljstva treba odati priznanje na dobroj i sadržajnoj organizaciji „Melette“ u Sarajevu, u okviru koje su građani naše zemlje mogli bar donekle da upoznaju taj slavni dio naše ratne istorije. A da ta slavna bitka naših predaka ne bi pala u zaborav, trebalo bi da se pobrinu i institucije naše vlast, te da, recimo, organizator naredne „Melete“ u Sarajevu bude država BiH.

Članovi Bosanskohercegovačko-austrijskog prijateljastva pred Vječnom vatrom u Sarajevu

UmIJeĆe SJeĆAnJA

110

Marš sjećanja u Glavičinama - Konjic

POHOD NA PAKLINU

Povodom obilježavanja 21. godišnjice Armije RBiH 28. 04. 2013. godine u mje-stu Polje Bijela (Glavičine), opština Konjic, izveden je Marš sjećanja „Pohod na Pa-klinu 2013.“ Kota 907 – Paklina, koja dominira iznad Konjica, u minulom ratu je bila zloglasna neprijateljska osmatračnica, odakle je navođena četnička artiljerija da ubija građane Konjica i okolnih naselja, posebno Glavičina, ruši stambene i druge zgrade i vjerske objekte. Konjički ratnici su je oslobodili u ljeto 1993. Inače, borci i stanovnici herojskog naselja Glavičine, živeći i boreći se na prvoj liniji, cijelog rata su odolijevali neprijateljskim napadima i nisu dozvolili da ova kapija grada Konjica bude probijena.

“Pohod na Paklinu” organizuje se od prošle godine u znak sjećanja na šehide i poginule borce odbrambeno-oslobodilačkog rata 1992.-1995. godine. Dakle, ovo je bio drugi “marš sjećanja” na Paklinu, koji je organizovan uz podršku Mjesne zajedni-ce Bijela, KUD „Preporod“ Konjic i općine Konjic. Marš će postati tradicionalan.

Ovogodišnja manifestacija je počela 27. aprila, kada je u džamiji u Glavičinama proučen Ja’sin pred duše šehida. Potom su se u jutarnjim satima 28. aprila kraj spo-men obilježja šehidima u Glavičinama okupili učesnici marša, položili cvijeće i pro-učili Fatihu.

U naporni pohod na Paklinu krenula su 82 učesnika, od kojih je najmlađi imao pet, a najstariji 57 godina. Najviše je bilo mladih, osnovaca i srednjoškolaca.

Na vrhu Pakline učesnici marša su podigli zastave, državnu i ratnu s ljiljanima, a potom je borac iz ovog kraja Elvir Fišić, u impozantnom ambijentu, održao zanimljiv čas historije o borbama u konjičkom kraju, a posebno o osvajanju kote Paklina.

Fišić je kazao kako je “druženje” branilaca Glavičina i Konjica sa Paklinom počelo 12. maja 1992., kada su utvrdili da na njoj nikog nema. Ponovo su, kako je rekao, krenuli u komandirsko izviđanje 2. juna 1992., ali ih je “dočekao neprijatelj na vrhu Pakline”. Lakše su ranjena dvojica komandira vodova. Dva dana kasnije, podsjetio

KORAK broj 31

111

se Fišić, pripadnici Teritorijalne odbrane Konjic, među kojima je bilo najviše mješta-na Glavičina, zajedno sa MUP-om Konjica, pokušali su da oslobode Paklinu, ali nisu uspjeli. Poginula su im dva borca – Ismet Nezirović i Halil Bulić, a osmorica ranjena.

“četnici su suvereno držali vrh”, kazao je Fišić. “A kao znak svoje premoći pobili su i svoju zastavu, a Paklinu koristili prvenstve-no za navođenje artiljerijskih projektila. Sa ovog mjesta dušmani su pratili svaku našu aktivnost, navodili su artiljeriju kad god bi primijetili da se okupljamo, idemo po hranu, vodu. A gađali su naše kuće i bez ikakvog povoda. Zato smo bili prinuđeni da sve aktivnosti, uglavnom, obavljamo noću.“

Fišić je kazao kako je jedna protivoklo-pna grupa Armije RBiH 22. avgusta 1992. tajno ušla u srednji dio Pakline i odatle uni-štila četnički tenk koji je sa Vrapča razarao Konjic, a omiljena su mu mete bili minareti.

Učesnici marša Snimio: Vehid Šišić

Elvir Fišić drži ćas historije na Paklini

UmIJeĆe SJeĆAnJA

112

“Kada su počeli sukobi sa HVO, našli smo se između dvije vatre”, kazao je. On je podsjetio da su tada srpske snage na Paklini postavili teške mitraljeze i snajpere i “svakodnevno terorisali stanovništvo u naselju”, te pod vatrom držale put Konjic – ARK “Igman”.

Zahvaljujući hrabrosti grupe diverzanata, kazao je Fišić, Paklina je oslobođena 18. avgusta 1993. “Kada je Paklina oslobođena, na njoj smo ostali do kraja rata”, re-kao je Fišić. “U periodu jesen 1993. – jesen 1994. služila je kao prva linija odbrane sa naglašenom ulogom osmatračnice, a poslije operacije „Jesen 94“, naše jedinice su zaposjele Nezirovac, a na Paklini su stacionirana sredstva vatrene podrške - teški mitraljezi.”

Fišić je čas istorije završio riječima:Za mlađe, neka znaju, da su naši borci bili časni i skromni ljudi, nisu ukaljali obraz,

nisu tražili satisfakciju za svoja djela, išli su srcem i dušom za svoj narod, za svoje mjesto, za svoj grad i za svoju zemlju.”

R. I.

Učesnici marša na koti Paklina Snimio: Vehid Šišić

KORAK broj 31

113

Dr. Safet Bandžović

nAučnO pROmAtRAnje BlisKe pROšlOsti

Mesud Šadinlija, Teritorijalna odbrana Bosne i Hercegovine 1986-1992, Institut za istraživanje zloči-na protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo, 2013., str. 285

Proučavanje krize, kompliciranog raspada višenacionalne jugoslavenske držav-ne zajednice u vrijeme brisanja granica i stvaranja ujedinjene Evrope, države koja je bila zbir različitosti, pa je mogla funkcionirati samo na principu striktne ravnoprav-nosti, a ne na principu odnosa snaga, kao i obimne faktografije “postjugoslavenskih ratova”, posebno onoga u Bosni i Hercegovini, imajući u vidu narastajući “arhipelag raznih istina”, mnoštvo otvorenih pitanja, raznorodne uloge niza unutarnjih i vanj-skih aktera, brojne izvore i nove činjenice koje se pojavljuju, simboličke sporove oko njihove interpretacije, dug je i složen proces. Pojedini historičari iznose da taj period još i nije “historija”, da brojna pitanja mogu tek da se postave, dok se o odgovorima više nagađa nego što se zna. Iako su “postjugoslavenski ratovi” okončani, još traju, uz jake emotivne naboje, građanski “ratovi” sjećanja unutar država i između država, “ratovi” za vjerodostojno tumačenje uzroka i prirode sukoba, oko kojih, očito, neće biti saglasnosti. Legitimne su različite interpretacije i reinterpretacije kao rezultat naučnog saznanja novih činjenica, ali ne i falsifikati i vršenje svojevrsnog nasilja nad prošlošću. Knjige isključivih “istina”, ograničenog trajanja, bez obzira na “stotine giz-davih omota”, koje se, kao i njihovi autori, različito čitaju i doživljavaju, vredonosno teško prelaze nove državne granice na Balkanu. Nauka, upozoravaju sociolozi, ne trpi pluralizam istina, „već ih hijerarhizuje“. Funkcija nepristrasnih historičara je i da jednostavno pročiste rasprave, “da suze repertoar dopuštenih laži” (M. Ignjatijev). Multiperspektivni pristup zbivanjima u posljednjoj deceniji XX stoljeća zahtijeva de-taljne rekonstrukcije, kritički intonirane knjige, objektivnije istraživanje, prikazivanje pozicija i stanovišta svih njihovih protagonista.

kultura

KULTURA

114

Knjiga Mesuda Šadinlije Teritorijalna odbrana Bosne I Hercegovine 1986-1992. je dopunjena verzija njegovog magistarskog rada koji je pod naslovom Teritorijalna odbrana Bosne i Hercegovine u vrijeme jugoslovenske krize 1986-1992. odbranjen 2008. na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Osim uvodnog dijela, ona ima tri temat-ske cjeline: I – Pojam, nastanak i razvoj Teritorijalne odbrane Bosne i Hercegovine do 1986. godine; II – Jugoslovenska kriza od 1986. do 1992. godine; III - Teritorijalna odbrana Bosne i Hercegovine od 1986. do 1992. godine. Knjiga također sadrži za-ključak, izvore i literaturu, kao i određene priloge (karte, tabele, fotografije). Mada je nakon rata otvoreno više pitanja o mjestu i ulozi Teritorijalne odbrane (TO) BiH u prelomnim zbivanjima 1992., kritička historiografija se, do ove Šadinlijine knjige, ipak nije mnogo doticala ove teme i njenih reljefnih dionica, te ona u tome pred-stavlja značajan iskorak. Autor je razvoj TO BiH, uz korištenje relevantne literature, obradio na osnovu građe iz Arhiva Armije RBiH, gdje se nalazi znatan dio građe TO BiH kao i dijela građe koji potiče iz komandi i jedinica JNA. Bez obzira na prateća objektivna ograničenja, kratku vremensku distancu, ulazeći u složeno istraživačko polje, on je uspio da dokumentirano zaokruži svoju temu, otvori šire vidike i po-stavi putokaze za dalja, institucionalna istraživanja. Piše jasno i argumentirano. U analizi niza vojno-političkih aspekata ulogu TO BiH promatra višedimenzionalno, u kontekstu vremena jugoslavenske krize i događaja koji je karakteriziraju, preispituje prethodna znanja, uz prezentiranje novih činjenica i njihovu stručnu interpretaciju.

Šadinlija je, svjestan da ono što se zbilo ima više perspektiva, analizirao niz fakto-ra koji su inicirali krizu Jugoslavije (1986.-1992.) koja je zahvatila sve segmente druš-tva, situirajući u njen kontekst proces reorganizacije oružanih snaga zemlje, njihov sistem rukovođenja i komandovanja. Posebnu pažnju je posvetio pojmu i konceptu TO i njenim osnovama u iskustvu i organizaciji Jugoslavenske narodne armije. Na-kon sovjetske intervencije u čehoslovačkoj 1968., u Jugoslaviji je prevagnula dok-trina o svenarodnom otporu. Jedinice Teritorijalne odbrane trebale su činiti “najširi oblik organiziranja oružanog općenarodnog otpora”. Ustavno određen položaj TO republika i pokrajina, kao republičkih oružanih snaga - dijelova jedinstvenih jugo-slavenskih oružanih snaga, bio je na način, smatra autor, na koji su njihove republike i pokrajine bile dio Jugoslavije. Tako pozicionirana TO je za svaku republiku pred-stavljala po definiciji najjači garant sigurnosti njene teritorije i izvornog suverenite-ta. U razvoj svojih teritorijalnih odbrana najviše su ulagale Hrvatska i Slovenija čija je TO imala “puno originalnih rješenja”. Značajna uloga republika i njihovih prava u vezi s nadležnostima nad TO nije, ipak, uživala podršku u vrhu JNA, kojem nije od-govarao dalji razvoj Jugoslavije kao složene zajednice. Ustav iz 1974. predstavljao je i posljednju priliku njenog očuvanja kao složene države. Tradicija nacionalizma bila je jača nego tradicija demokratije. Svaki od naroda koji je u njoj živio prenosiće ste-čeno iskustvo iz nje iz jedne epohe u drugu. Planovi o nasilnom prekomponiranju Jugoslavije izašli su iz krugova srpske političke elite koja je nju mahom tretirala kao srpsku državu u kojoj žive i drugi narodi. Vojska je tradicionalno uživala podršku u Srbiji koja je, u predvečerje ratova, insistirala na centraliziranoj vlasti sa osloncem na represivni aparat, posebno na JNA.

KORAK broj 31

115

Armijski vrhovi su još od kraja sedamdesetih godina prošlog stoljeća, na osnovu dramatičnih analiza o ugroženosti socijalizma, narastanju opozicije, jačanju antiju-goslavenskih aktivnosti, razrađivali scenarije i mehanizme za očuvanje Jugoslavi-je, socijalizma i svoje moći. Odbrana poretka koji je držao na okupu jugoslavenske narode postala je primarna unutrašnja funkcija JNA. Predimenzionirana u odnosu na državne mogućnosti i potrebe, ona je bila ideološka, partijski vođena institucija, “militarizirani dio SKJ”, bastion “pravovjernog konzervativnog komunizma” i garant državnog jedinstva. Alarmantno stanje u njenim redovima prešlo je u sve izraženiju paniku nakon Titove smrti, bez obzira na devizu “I poslije Tita – Tito”. Nemoguće je zanemariti kvantitativnu srpsko-crnogorsku etničku dominaciju u sastavu starješin-skog kadra JNA, kao i nacionalizam kojim je bilo zahvaćeno i armijsko tkivo.

Višedecenijski privilegirana i nedodirljiva, JNA istinski nikada nije prihvatila ustavnu odredbu da su republike zapravo države. Silazak komunista sa vlasti u Slo-veniji i Hrvatskoj popraćen je saopćenjima o “privremenoj pobedi kontrarevolucije” i akcijama oduzimanja oružja TO pod krinkom “uslovnijeg skladištenja”. Dalja sudbina tog oružja u “godinama raspleta” posebna je priča. Izjava generala Veljka Kadijevića da “SKJ nikada neće izaći iz JNA. Nikada”, bila je više nego indikativna. Zbog svoje ideološki konzervirane osnove, spora i nedorasla iskušenjima, JNA nije mogla pre-živjeti raspad SKJ, nakon čega je, da bi “spasila Jugoslaviju”, pristupila haotičnom razmatranju ideja o alternativnoj orijentaciji - od vojnog udara, iluzija o “bratskoj pomoći” SSSR-a, nastanka u jesen 1990. Saveza komunista - Pokreta za Jugoslaviju u vrijeme sloma komunizma u Evropi, do oslonca “slobodno lebdećeg federalnog tela” na Srbiju i crnu Goru. Identificirajući se sve više sa politikom S. Miloševića, JNA je od simbola jedinstva i očuvanja Jugoslavije, na kraju, postala jedan od faktora njenog razaranja. Nastojeći da očuva dugogodišnje, velike privilegije, svoj atrofirani sistem, reducirala se u vojsku za “bitku za Jugoslaviju” i “konačno ostvarivanje srp-skog državnog i nacionalnog interesa”, postajući instrument Miloševićeve agresivne politike. “Misterije” sadržaja njenih kontroverznih planova “Ram”, “Avala”, “Jedinstvo”, “S-1”, “S-2” plijeniće još dugo pozornost. Ratni planovi inače teško preživljavaju su-dar sa stvarnošću. Vojni arhivi i razne “klasifikacije građe” i dalje, pak, čuvaju mnoge tajne.

Vojni vrh je, predočava Šadinlija, od 1987. poduzimao niz mjera u realizaciji plana “Jedinstvo”, čiji je pokretač bio, prema navodima više autora, admiral Branko Ma-mula, svojedobno i savezni sekretar za odbranu. Plan “Jedinstvo” je označio prekid s dotadašnjom organizacijom dvokomponentnih i ravnopravnih oružanih snaga (JNA i TO). Ovim planom, koji je kroz više faza trebao biti realiziran do 1995. godine, sistematski je mijenjana struktura TO u republikama, s ciljem JNA da se jačanjem nadzora nad TO umanji i njihova uloga garanta republičkog suvereniteta, uzimaju-ći pritom u svoje ruke sve važnije segmente odbrambenog sistema, osim poslova regrutiranja. Vrh JNA je, naime, krajem osamdesetih godina, zauzimajući se za snaž-niju centralizaciju odbrambene doktrine i reorganiziranje oružanih snaga, napustio dotadašnju strategijsku organizaciju u kojoj su se armije kopnene vojske načelno poklapale sa republičkim granicama. Tada se formiraju vojne oblasti – vojišta koja se

KULTURA

116

ne poklapaju sa republičkim granicama, sa centrima u Beogradu, Skoplju, Zagrebu i Splitu. Šadinlija piše da su za ovu novu podjelu, osim valjanih vojno-stručnih, ipak bili primarni politički argumenti. Stavljanje štabova TO republika i pokrajina u ratu pod komandu vojišta i korpusa, koje je dijelom funkcioniralo i u miru, predstavljalo je reviziju koncepcije općenarodne odbrane u oblasti komandovanja i organiziranja jedinica. Republike su nelegalno eliminirane iz komandnog lanca u pogledu upotre-be TO, a uskraćena im je i ustavna obaveza da rukovode općenarodnim otporom na svom teritoriju u slučaju rata. Iz centra prvog vojišta u Beogradu kontroliran je veliki dio Srbije, skoro čitava BiH i dobar dio Slavonije. Uvođenjem vojišta kao strategijskih nivoa komandovanja narušena je prijašnja ravnoteža između republika u odnosu na dislokaciju komandi armija, dajući time krizi Jugoslavije dodatno ubrzanje. Slo-venija i BiH su izgubile komande armija sa sjedištima u republičkim centrima. Neki vojni analitičari su na osnovu toga zaključivali da se već tih osamdesetih godina JNA opredijelila za svoju neslavnu, rušilačku ulogu u kojoj će Jugoslavija biti poražena iznutra. Mamula će docnije napisati da je osnovni problem koga se htjelo riješiti tom novom organizacijom RiK (rukovođenje i komandovanje) oružanim snagama bio “društveno-političke naravi”. On je, ustvrđuju pojedini vojni historičari, uspio ospori-ti koncepciju ONO i DSZ, marginalizirati učešće republika u sistemu odbrane i staviti pod nadzor Armije Teritorijalnu odbranu. Plan “Jedinstvo” je “inicijalno predstavljao pripremu za nasilno održanje Jugoslavije da bi se kasnije pretopio u pokušaj realiza-cije projekta velike Srbije” (Davor Marijan). U provođenju mjera reorganizacije vojni vrh nije imao isti odnos prema svim republikama, ali ni one nisu imale jednak odnos prema tim mjerama. Otpor se prvo osjetio u Sloveniji, a potom i u Hrvatskoj.

Šadinlija je posebnu pažnju posvetio procesu razvoja TO Bosne i Hercegovine u vrijeme eskalacije krize u zemlji (1986.-1992.), odnosno procesu kontinuiranog smanjenja veličine TO i degradacije njene pozicije unutar jugoslavenskog sistema odbrane i opće ustavne pozicije kao komponente oružanih snaga. U vrijeme po-kušaja redefiniranja države, sa mjerama reorganiziranja oružanih snaga i sistema rukovođenja i komandovanja u njima, došlo je, tako i do promjena u organizaciji TO BiH. Autor ustvrđuje da je TOBiH u proces reorganizacije ušla kao najbrojnija među republikama, pa je sa skoro 314.000 pripadnika u 5.115 štabova, jedinica i ustanova 1986. godine, došla na nešto više od 90.000 ljudi u 867 štabova i jedinica krajem 1991. godine. Ova akcija je izvedena zahvaljujući i pomirljivom stavu republičkih po-litičkih struktura prema devastaciji odbrambene sposobnosti TOBiH. Šadinlija piše i o pasivnom odnosu nove vlasti, uspostavljene nakon prvih višestranačkih izbora, prema mjerama vojnog vrha usmjerenih ka TO, kao i o teškom, kompliciranom sta-nju u samoj republici, problemima konstituiranja i funkcioniranja tropartijske vlasti, političkim podjelama i opstrukcijama koje su se odražavale i u sistemu TO. Određeni otpori i mjere u cilju održavanja odbrambene sposobnosti TO poduzimane su na nivou pojedinih općina.

U vrijeme međunarodnog priznanja državne nezavisnosti BiH, kada su snage JNA, uz pomoć oružanih formacija obrazovanih od strane Srpske demokratske stranke, započele agresiju, došlo je do kadrovskih promjena i konsolidacije u vrhu

KORAK broj 31

117

TO, kao i do mobilizacije dijela snaga TO lojalnih Predsjedništvu države u Sarajevu i stavljanje raspoloživih snaga odbrane pod njegovu kontrolu. Autor konstatira da su prva borbena iskustva upućivala da je stvorena ranija organizacija TO po općinama bila limitirajući faktor za uspješnije vođenje borbe zbog znatnog broja manjih jedi-nica na vezi općinskih štabova i nepostojanja većih taktičkih sastava. Zato je Štab TORBiH već 18. aprila 1992. naredio ukrupnjavanje jedinica. Očuvavši strukturu i dio vojnog potencijala, ustavnu legitimaciju regularne vojne sile pod komandom legal-nih organa Republike BiH, TOBiH je uspjela da, shodno datim mogućnostima, okupi znatne snage odbrane i da bude okosnica organiziranog otpora, osnova za dalju izgradnju oružanih snaga države, dajući legitimitet borbi za odbranu njene neza-visnosti i teritorijalne cjelovitosti. U tome je, po sudu autora, i njen značaj: “Najvaž-nija činjenica koju treba imati u vidu jeste značaj koji je za opstanak države Bosne i Hercegovine imalo samo postojanje njene Teritorijalne odbrane i njena očuvana sposobnost da se, kao oružana sila zasnovana na ustavu i zakonima prema kojima je međunarodna arbitraža procjenjivala podobnost BiH da bude priznata kao neza-visna država, legitimira kao organizovana regularna oružana sila odbrane te neza-visnosti i ustavnog poretka zemlje”. Odlukom Predsjedništva RBiH od 4. jula 1992. promijenjen je naziv TO RBiH u naziv Armija RBiH i organizirane su Oružane snage RBiH. Štab TORBiH preformiran je u Glavni štab Oružanih snaga RBiH.

Prvorazredni historijski izvori moraju se promatrati u historijskom kontekstu. Šadinlija pripada onim historičarima svjesnih činjenice da će se kritičko znanje o bliskoj prošlosti sve više razvijati, ali i da bi, po njihovom sudu, čekanje “prave” distance i do tada prepuštanje dominantne interpretacije vanstručnim krugovima bilo neodgovorno. Njegova knjiga Teritorijalna odbrana Bosne i Hercegovine 1986-1992, kao rezultat vrijednog analitičkog rada, bez pozivanja na ideološke i druge oblande, predstavlja jedan od naučno fundiranih izraza promatranja bliske prošlosti i suprotstavljanja njenoj nekritičkoj valorizaciji, uprošćenim predstavama i olahkim zaključcima. Preporučljiva je posebno za svaki stručniji pristup proučavanju slože-nih predratnih i ratnih prilika u Bosni i Hercegovini.

KULTURA

118

Avdo Huseinović

Velika ispovijest Nasera Orića

sReBRenicA je BilA pRvi OslOBOđeni gRAd u BiH

Udruženje za zaštitu istorijskih vrijednosti BiH „HABER“ ovih dana objavilo je knjigu novinara i publi-ciste Avde Huseinovića „Naser, od Gazimestana do Haga i nazad“. U ovoj knjizi Naser Orić, ratni ko-mandant odbrane Srebrenice, govori o svom djetinjstvu, boravku u Specijalnoj jedinici MUP-a Srbije, kada se nalazio u pratnji Slobodana Miloševića, ratnim događajima u srednjem Podrinju, izlasku iz Srebrenice, nevoljama nakon Dejtona, odlasku i boravku u pritvoru Haškog tribunala,i mnogim dru-gim događajima do današnjih dana.

„Korak“ objavljuje dio Orićeve priče o ratnom periodu u srednjem Podrinju.

U hotelu “Fontana” u Bratuncu 17. aprila 1992. održan je sastanak izme-đu bošnjačkih i srpskih predstavnika općina Srebrenica i Bratunac. Upravo na ovom sastanku srpske vlasti su dale javni ultimatum bošnjačkom stanov-ništvu Srebrenice i Bratunca, koje je brojilo oko 49.000 ljudi. Miroslav Dero-njić je tada rekao: ”Vi, Muslimani, imate dvije mogućnostič: da mirno izađete ili da vas mi pobijemo. Treće mogućnosti nema!” On je upozorio da su Bratunac, Skelani, Milići, Rogatica i Višegrad već u srpskim rukama. Bošnjacima je nare-đeno da predaju naoružanje i legalnu vlast bosanskim Srbim ili će ih uništiti hiljade srpskih vojnika koji su se oku-pili s druge strane Drine, u Srbiji. U to vrijeme bila je nestašica goriva. Da bi

KORAK broj 31

119

ljudi uzeli svoje porodice iz tih mjesta i negdje pobjegli, morali su imati određenu količinu goriva. Dvojica ljudi iz Potočara, jedan je bio ugostitelj, a drugi šumar, od-lučili su da pobjegnu iz Potočara sa svojim porodicama. Prije toga su otišli u Bajinu Baštu da uzmu gorivo. Bila je srijeda, 15. april 1992. godine. Kad su se vraćali, njihovo vozilo je zaustavljeno od grupe naoružanih srpskih lica na putu Skelani-Srebrenica, tu su ih zarobili i mučili. Srbi su ovu dvojicu Bošnjaka iz Potočara ubili iz vatrenog oružja, a njihova tijela ostavili pokraj ceste. Po onome što smo kasnije vidjeli, bili su masakrirani. Njih dvojica, Meho Hrvačić i Bahrudin Osmanović, bili su prve žrtve ratnih zločina u općini Srebrenica. Moja prva značajnija akcija bila je na izvlačenju tijela tih naših ljudi.

Ranije, tog dana, kamion pun naoružanih četnika došao je iz pravca Skelana u bošnjačko selo Kragljivode, gdje su napadom uništili lokalni poštanski ured. Imali smo isturena odjeljenja policije po mjesnim zajednicama, sa mješovitim sastavom rezervne policije, Srba i Bošnjaka. I, kad se taj slučaj desio, tražili smo da neko naš iz srebreničke policije ode i donese ta tijela. Međutim, načelnik i komandir policije, iako su bili Bošnjaci, kazali su da ne smiju nikog poslati, da se boje. To je značilo da su ljudi koje je stranka postavila već bili potpisali kapitulaciju. Nama je to bio znak da se moramo samoorganizovati, te sam ja na svoju ruku uzeo to odjeljenje iz Potočara. Uzeli smo jedan „tamić“, odnosno „zastavicu“ koja je bila iz društvenog preduzeća Fabrike akumulatora. Pokupio sam momke iz Potočara, naredio im da krenu kroz ta srpske sela i da dođemo do kote Jezero. Znači, moramo proći kroz Srebrenicu i iznad Srebrenice do Bibića. Morali smo proći kroz mjesta gdje žive Srbi, odakle su već mnogi dobrovoljci bili u Vukovaru. Dosta njih je odatle i izginulo, jer im je tu, koji dan ranije, bila sahrana. Oni su otvoreno počeli da prijete i zato mnogi naši ljudi nisu smjeli ni da prolaze kroz ta mjesta. Rekao sam: „Ja idem. Po cijenu da pucamo, izvući ćemo Mehu i Bahrudina.“

Prošli smo tim putem, niko nas nije zaustavljao. Donijeli smo njihova tijela. A kad su ljudi vidjeli kako su bili izmasakrirani, još više su se isprepadali, tako da nas je to-kom noći faktički ostala samo šaka. Mnogi su pobjegli u zbjegove. Grad su oficijalne strukture već predale. Bratunac je okupiran. Građani Bošnjaci su već počeli potpisi-vati lojalnost srpskoj opštini Bratunac. Tada je došla grupa arkanovaca i vukovaraca, koji su od ranije imali dovoljno iskustva iz Vukovara. Imali su teško naoružanje njih je neko poslao, tako da nisu bili paravojne jedinice, kako se danas često pogrešno nazivaju. To su bile vojne jedinice organizovane od Službe državne bezbjednosti Srbije. Narod je počeo da bježi i da traži prijatelje koje su tada imali među Srbima, da se kriju kod njih i da nađu utočište. Većina naših ljudi je nasjela na tu priču. Vjerovat-no su mnogi ljudi tada, a i kasnije, tokom genocida u julu 1995. godine, računali da će ih komšije Srbi zaštititi. Dugo se, naime, pričalo o događaju iz Drugog svjetskog rata, kada su u ljeto 1942. godine ustaše, po naređenju natporučnika Josipa Kurel-ca, s područja srebreničkog sreza skupile oko 3.000 Srba, žena, djece i muškaraca, zatvorili ih kod bolnice u Srebrenici i pripremili jame za njihovo masovno pogublje-nje. Intervencijom srebreničkih Bošnjaka kod viših ustaških funkcionera, ti su ljudi ostali u životu. Jedan moj komšija je poslao dvoje svoje djece komšijama Srbima,

KULTURA

120

da ih čuvaju. Oni su ih kasnije odveli u Osnovnu školu u Bratuncu da budu ubijeni. Ova djeca su čula šta se u školi dešava, pa su pobjegla preko šume, pokušavajući da dođu do naših prostora. Nema puno primjera u Podrinju da su na početku rata Srbi spasili komšije Bošnjake.

O meni su kružile priče kako sam došao iz Beograda, naoružao hiljadu Zelenih beretki... Nas u Potočarima, spremnih da branimo taj dio Podrinja, bilo je ukupno dvadesetak. Između dvadeset i trideset, nije sigurno više. Tim pričama su oni sami sebi proizveli strah, tako da su mislili da nas stvarno ima hiljadu. Mi smo radili malo taktički. Znali smo da oni imaju svoje radio veze, da im je SDS podijelio oružje, pa smo trčali od brda do brda, ostajući bez nogu, samo da bi nas oni primijetili. Kada srpski stražar vidi na jednom mjestu jednu grupu, pa drugi na drugom, treći na tre-ćem i tako redom, u njihovim očima ispadne da nas stvarno ima hiljadu. To je bila naša varka. Kasnije nas zovu da se predamo, da predamo naoružanje, da će biti sve u redu. Međutim, ja sam poznavo srpsku prefriganu strategiju, imajući iskustvo sa Kosova i znajući šta su radili Albancima: prvo ih razoružaju, pa ih onda poubijaju. Tako su i ovdje htjeli.

Nakon preuzimanja Bratunca, srpske snage su započele napad na Srebrenicu 18. aprila 1992. godine. Nije bilo otpora. Istog dana Srbi su ušli u grad, pljačkali bošnjač-ku imovinu, palili kuće i ubijali bošnjačke stanovnike koji zbog bolesti i starosti nisu bili u stanju pobjeći u obližnje šume. Zauzeli su općinu. U jednom dijelu Srebrenice bili su Hakija Meholjić i Akif Ustić. Bili smo isparčani i nismo znali jedni za druge. Nismo imali radio-vezu, samo smo znali da je Srebrenica pala pod srpsku okupaciju. Sad su Srbima najveći zalogaj postali Potočari. I prije rata tu je bilo dosta bošnjačkih

KORAK broj 31

121

sela, a bili smo poznati po tome što smo po prirodi bili ljudi koji drže do sebe. Zazirali su četnici od nas i bojali se ljudi iz tog dijela.

I tako, nakon pada Bratunca i Srebrenice, ne smiju oni da prođu kroz Potočare, pa idu okolnim putem koji preko Zalazja vodi prema Srebrenici. Kad smo čuli da su oni krenuli na Potočare, mi smo napravili klasičnu zasjedu, pobili ih i uzeli njihovo naoružanje i opremu. Bilo je to 20. aprila 1992. godine. Ova zasjeda u Potočarima označila je početak našeg otpora na području srednjeg Podrinja. U Potočare tada dolazi Hamdija Fejzić iz Bajramovića s idejom da se šire uvežemo. Tih dana Srbi daju ultimatum Hamdiji da preda oružje u Bajramovićima. Ultimatum daju Srbi iz Srebre-nice i Vijogora. Neki od tih koji su dali ultimatum za predaju naoružanja bili su Dušan Vasić, Milan Ružić i Miloš Negovanović. Nakon toga, Zulfo Tursunović Tursun je čuo da Hamdiji daju ultimatum, a da Hamdija odbija predati naoružanje i da su napali Bajramoviće. Tada, nakon što je Hamdija odbio napad, Zulfo Srbima u Vijogoru daje ultimatum da oni predaju oružje njemu.

Srpska okupacija grada Srebrenica trajala je do 8. maja 1992. godine, kada su Srbi spalili izvjestan broj bošnjačkih civila u centru Srebrenice. žrtve su umirale u ne-podnošljivim bolovima. Od 17. aprila do 8. maja 1992. godine Srbi su ubili više od 30 bošnjačkih civila. Najmlađa žrtva je bio 12-mjesečni dječak Nezir Suljić. Među prvim žrtvama srebreničke ratne stihije bila je i dvadesetosmogodišnja Zulfa Alihodžić, koju su u Budaku ubile komšije Srbi iz Dugog polja. Zulfu su pogodili u čelo dok je za sinijom ručala sa svojom jednogodišnjom bebom, kćerkicom Amirom. Kad su u prvim večernjim satima, nakon prestanka pucnjave, komšije došle do kuće u kojoj je Zulfa ubijena, zatekli su stravičan prizor. Kćerkica Amira je dojila mrtvu majku.

KULTURA

122

U koordinaciji između vođa grupa, 1. maja 1992. godine trebali smo se sastati kod Hamdije Fejzića u Bajramovićima. Međutim, do susreta nije došlo zato što smo Zulfo Tursun i ja udarili na srpsku zasjedu u Vijogoru, pa se Hamdija Fejzić nekim tajnim prolazima probio do nas u Sućesku. Dogovorili smo se da Hamdija pošalje kurirskom vezom pismo Hakiji Meholjiću, koji se nalazio na istočnoj strani, iznad Srebrenice. U pismu smo, između ostalog. napisali Hakiji „da smatramo da on ima dovoljno naoružanja i municije, više nego mi, i da treba otpočeti sa diverzijama koje mi već danima činimo, da je to način da se opskrbimo municijom, koja će biti do-voljna za oslobođenje Srebrenice“. Od tog momenta Hakija počinje sa djejstvima. Nakon toga, uspjeli smo deblokirati putnu vezu između Potočara i Bajramovića. Po-više naselja Vidikovac, 8. maja 1992. godine, u zasjedi, ubijen je Goran Zekić, srpski vođa u srednjem Podrinju i poslanik u Skupštini BiH, koji se vraćao iz akcije paljenja muslimanskih kuća u regiji Kragljivode i Skenderovići. Isti dan odrađene su još dvije diverzije, jedna na putu Zeleni Jadar - Skelani na srpski konvoj koji je vozio opljačka-nu bošnjačku imovinu iz Srebrenice prema Bajinoj Bašti, a druga - miniranje Lovačke kuće, nedaleko od Vidikovca. Nekoliko sati nakon misterioznog Zekićevog ubistva, srpske snage bježe iz Srebrenice. Združenom akcijom, uz kurirsku vezu, napadamo grad. Sela su nam bila ispresijecana, a morali smo da se povezujemo sa drugim boš-njačkim selima u općini Srebrenica. Uslovi su bili k’o u srednjem vijeku. To je bila borba za goli život. Nekako smo uspjeli da se povežemo i da dogovorimo kontrau-dar, da sa svih strana udarimo i da pokušamo da se spojimo. U većini slučajeva nas je sreća poslužila. Za jedan dan smo uzeli dosta teritorije. Kasnije su se u te kuće uselja-vale naše izbjeglice iz Bratunca. Ostala nam je samo urbana sredina da je oslobodi-mo. Nismo im dali mira. Svaki sat smo pokušavali da uđemo u grad, da im nanosimo gubitke. U jednom trenutku, vidjeli smo da pakuju kamione, kao da se iseljavaju. U popodnevnim satima, 9. maja 1992. godine, ušli smo u Srebrenicu. Tako je nakon 22 dana okupacije, Srebrenica postala prvi oslobođeni grad u BiH. Nažalost, malo ko govori o tome da je Srebrenica prva oslobođena u toku agresije na RBiH. Naše vođe su se plašile da će odgovarati za to pred Haškim tribunalom ako budu rekli istinu.

Međutim, oni danas spominju da je Kalesija prva oslobođena. Kalesija nikad nije bila ni okupirana, jer su se ljudi iz nje bili iselili samo iz bezbjedonosnih razloga. Po-vukli se do Tuzle i kasnije se samo vratili. A mi smo borbom oslobodili Srebrenicu. Srbi su se samo mogli povlačiti prema Drini, jer su vidjeli da više nemaju kud. Mi smo faktički ušli u polunapušten grad. Oni su se iselili na obližnju kotu Zalazje. Nisu nas smjeli čekati u gradu. Svo civilno stanovništvo se već bilo iselilo, samo je vojska ostala na tim kotama. Pogibija Gorana Zekića je ostala enigma. U par navrata sam razgovarao sa njegovim roditeljima. Oni su sumnjali da ga je ubio njegov kum; htjeli su znati kako je poginuo. Historija će nekad pokazati šta je bilo. Oslobađanje Srebre-nice je bila prekretnica u toj prvoj fazi našeg otpora.

Među Srbe se tako uvukao strah. Nisu očekivali otpor. Prepali su se, jer je Goran Zekić, poslije Karadžića, bio čovjek koji je u tom dijelu imao najveći autoritet. Zekić je bio čovjek koji je osnovao SDS u Srebrenici. Godinu dana prije toga organizovao je desetočlanu grupu srebreničkih četnika i vršio tajne vojne vježbe po šumama oko

KORAK broj 31

123

srpskih sela. Ta prva srpska teroristička grupa bila je otkrivena, ali im se nije sudilo iz političkih razloga, jer bi to navodno još više podiglo političke tenzije. Zekić se često hvalio kako je, po rangu, peti čovjek u SDS Bosne i Hercegovine. To je čovjek koji je zajednio sa Miroslavom Deronjićem iz Bratunca pripremao genocid nad Bošnjacima ovih dvaju istočnobosanskih općina.

Sredinom maja 1992. godine, nakon oslobađanja grada Srebrenice, oslobodili smo Osredak, Vijogor, Orahovicu i Bibiće, strateški važna naselja, uspostavivši jedin-stven prostor i komunikaciju, tako da smo mogli bez većih problema da djelujemo tokom daljnjih oslobađanja naše općine i susjednih bošnjačkih mjesta. U Bajramo-vićima, u kući Hamdije Fejzića, 20. maja 1992. godine, sastali smo se Akif Ustić, na-stavnik, Zulfo Tursunović, zemljoradnik, Hamdija Fejzić, diplomirani inženjer, Hakija Meholjić, policajac, Ahmo Tihić, trgovac iz Skelana, Ševket đozić i ja. Taj dan smo na sastanku formirali Štab TO Srebrenica na kojem sam izabran za komandanta TO Srebrenica, a za mog zamjenika postavljen je rahmetli Akif Ustić. Ostali su bili čla-novi Štaba TO Srebrenica. Sastanak i zapisnik je vodio Hamdija Fejzić. Sa današnje vremenske distance, mislim da sam za komandanta postavljen i dijelom zbog kal-kulacije nekih ljudi koji su bili školovaniji od mene za jednu takvu pretešku ulogu. Naime, znali su da komandant mora biti i diverzant i da će biti puno izloženiji vatri od onih koji budu u samom štabu.

KULTURA

124

Kemal Baluković

Iz knjige Abeceda uspjeha i dobrog života & Tajne i vrline uspješnih

mR. esmA pAlić – put istine i pRAvde

Esma Palić je supruga rahmetli Avde Palića, legendarnog komandanta odbrane Žepe. Tokom agre-sije Avdo i Esma su se uzeli. Esma je rodila dvije kćerke, Semru i Nejru. Na pregovorima o evakuaciji civila iz zaštićene zone Žepa 27. jula 1995. godine, u ukrajinskom kampu UNPROFOR-a u Žepi, ko-mandant Avdo Palić je zarobljen. Isti dan u UN kampu na Bokšanici zarobljeni su i Mehmed Hajrić i Amir Imamović, članovi ratnog Predsjedništva Žepe, čija su tijela identificirana i ukopana u haremu Alipašine džamije u Sarajevu. Palić je iz Žepe odveden u Rogaticu, odakle je 4. augusta prebačen u tajni vojni zatvor u Bijeljini, odakle ga je u noći 4./5. septembra 1995. godine, po naređenju Glav-nog štaba Vojske RS, odveli kapetan Dragomir Pećanac i pripadnik VRS Željko Mijatović. Palićevi posmrtni ostaci ekshumirani su iz masovne grobnice Vragolovi kod Rogatice u novembru 2001., a identificirani augusta 2009. godine, kada je ukopan u haremu Alipašine džamije u Sarajevu. Na putu do istine i pravde neumorna je Esma Palić.

Palić: Okolnosti u kojima sam se našla kada je moj suprug 1995. godine, nakon oku-pacije enklave Žepa, odveden u nepoznato, natjerale su me da se upustim u tešku bor-bu; imala sam i potrebu i dužnost da tragam za istinom o njegovoj sudbini. Prvo sam vjerovala da je živ, i bio je, pa sam se borila za njegovo oslobađanje. Kasnije, kada je bilo izvjesno da nije živ, tražila sam istinu, njegove posmrtne ostatke i pravdu. Iako nije bilo lahko, ja nikada nisam zamišljala niti željela da moj život bude toliko u javnosti; ipak sam dopustila da ta priča ode u javnost iz razloga što je mnogo takvih priča bilo u BiH i mnoge je, na neki način, trebalo motivirati da se borimo. niko nama, a to se i pokazalo, neće rješavati naše probleme ako ih mi sami ne rješavamo. nije jednostavno izaći u jav-nost. I meni je bilo vrlo nezgodno. Ali znala sam da za odgovorne u ovoj zemlji sve ono što ne vidi javnost to se i ne dešava, mislim u jednom ozbiljnom smislu. meni je trebala ozbiljna situacija, trebalo je odgovorne i vlast u BiH na neki način dovesti u situaciju da rade svoj posao, a to je bilo i kroz prisustvo javnosti.

KORAK broj 31

125

Zašto državni organi ne rade svoj posao? Kako to Vi vidite u Vašem slučaju?Palić: mislim da je jedan od razloga nedostatak moralnih vrijednosti kod ljudi koji

vode ovu državu, odnosno, te moralne vrijednosti nisu opće korisne. možda su korisne za njih, za određene interesne krugove, ali nisu za bh. društvo u cjelini. Drugi bitan ra-zlog je što je u ovoj zemlji malo ko odgovara za ono što radi. mislim da je poslije rata dopuštena takva situacija i samim uređenjem države. Ja jesam za demokratiju, ali ipak morate imati određenu centralnu strukturu vlasti koja će da drži kormilo.

prekršene sve konvenCije, Moralne norMe i obiČaji ratovanja.

Koja je osnovna deviza?Palić: Kod mene je jedna od važnih životnih deviza: nikada ne odustajati. Ja sam

1995. godine doživjela da moj muž bude zarobljen pred očima cijelog svijeta u bazi Uje-dinjenih nacija, kao pregovarač. Tu su prekršene sve moguće konvencije, moralne nor-me, običaji ratovanja. Kada sam doživjela da baš niko, ama baš niko neće da rješava tu situaciju, shvatila sam da se ja jednostavno sama moram boriti. Tu ulogu sam i prihvati-la. nikada ne treba odustati. Bilo je situacija kada sam se osjećala uvrijeđeno, kada sam osjećala da sam izložena jednoj vrsti ljudskog poniženja. Ali, i pored toga nikada, nikada nisam pomišljala da odustanem. mislim da je najvažnije znati šta hoćete i ne odustati.

Samo one bitke koje predate, iz kojih odstu-pite, njih ste izgubili. možda nećete dosegnuti cilj koji ste željeli, ali ćete sasvim sigurno do-segnuti određeni cilj. Cijeli život su neka isku-šenja. neka i ne prihvatimo, jednostavno ih zaobiđemo, ali sve što više životnih situacija savladamo i što su one teže mi stvarno posta-jemo jači i sposobniji da savladavamo i teže situacije. najteže životne situacije su gubici voljenih osoba, to ne bih poželjela nikome, a opet svako to kad-tad doživi.

Vi ste bili sigurni u taj cilj koji je bio doći do istine, idete korak dalje.

Palić: Prvi moj cilj je bio da mog supruga oslobode. U početku je bio živ, u početku moja borba je bila borba za njegov život. Da je bilo efikasnije pomoći, podrške od strane državnih organa, institucija i od međunarodne zajedni-ce, bilo bi drugačije. Da se bilo gdje na svije-tu zarobio čovjek u poziciji u kojoj je bio moj suprug svi bi bili na nogama. U mojoj situaciji samo sam ja bila na nogama. To je a neki na-

Esma Palić

KULTURA

126

čin bila kolateralna šteta, nažalost, moram to tako da kažem. Ja sam takve poruke do-bijala, vladala su razmišljanja da je to bilo normalno, u cijeloj toj tragičnoj zbilji u 95-tim i na kraju rata šta se dešavalo u enklavama svaki gubitak se mogao očekivati. nažalost, nije bilo ni volje ni želje da se pomogne u spašavanju moga supruga dok je bio živ.

buDućiM GeneraCijaMa ostaviti Čistiju situaCiju

Koji je slijedeći korak? Pravda? Dovesti glavne aktere, počinioce da se izvedu pred lice pravde?Palić: U početku sam tražila da se moj suprug oslobodi. Kada sam vidjela da od toga

nema ništa, da je najvjerovatnije ubijen, onda sam tražila njegove posmrtne ostatke i da se odgovorni za zločin izvedu pred lice pravde. moja beskrajna potreba je bila da dođem do njegovih kostiju. moja djeca nisu upoznala oca. Kćerke su imale četiri i se-damnaest mjeseci kada je on zarobljen. Za njih je dan Avdine dženaze bio dan kada je njihov otac „došao“. Sljedeći korak je da se odgovorni izvedu pred lice pravde. Uporedo dok smo tragali za njegovim posmrtnim ostacima, prikupljani su i podaci o krivičnoj odgovornosti. Ja lično neću i ne mogu odustati od traganja za odgovornim. Za jednog teče sudski proces u Hagu. naime, prvi od odgovornih je mladić, ali direktno odgovorni je Zdravko Tolimir. Slijedi proces za ubice. mislim da svi koji su izgubili nekog u ratu, a imaju još šanse da tragaju za odgovornima, ubicama i naredbodavcima, na neki način su dužni da to rade i da svojim saznanjima i svjedočenjima doprinesu da se zločinci izve-du pred lice pravde. mi smo preživjeli da bi svjedočili, da bismo iščistili taj jedan prljav period kako bi budućim generacijama ostavili zdraviju situaciju, da oni mogu da žive normalno, kvalitetno, odgovorno, bolje nego što smo mi živjeli.

Dakle, međunarodna zajednica mora da se posrami onoga što nije uradila, što nije djelovala?Palić: međunarodna zajed-

nica je vrlo odgovorna, čak mi-slim da nema dileme ni među zvaničnicima u međunarodnoj zajednici. Imala sam priliku da oficiru Un koji je bio prisutan kada je moj suprug zarobljen kažem „Pa zar on nije imao isti status kao vi tada u vrijeme hapšenja?“ On kaže: „Da“. “Da li to znači da ste vi bili zaroblje-ni da bi to bilo isto, kao kada je moj suprug bio zarobljen?” A on kaže: „Apsolutno isto“. Provjeravam: „vidite, za mojim suprugom niko ne traga, a vas bi

Dželat i njegova žrtva: General Ratko Mladić pozdravlja se sa Avdom Palićem, juli 1995.

KORAK broj 31

127

svi tražili.” A on kaže: „To je istina.“ Dakle, i zvaničnici Un su svjesni propusta koji su se de-šavali u aktivnostima koje su Un vodile u našoj zemlji. moj dojam je da u cijelom ovom našem nesretnom iskustvu 90-tih postoje daleko veći interesi od onih koji nam se čine očigledni. Bila sam uvjerena 1995., a i sada sam, da nekome tamo negdje nije stalo da situacija kod nas bude takva kakva jeste, Bosna i Hercegovina ne bi bila podijeljena na ovakav način, ne bi dobili entitet sa predznakom samo jednog naroda, nikada. nikada ne bi mjesto gdje je izvršen genocid pripao onome ko je napravio taj genocid i niz drugih stvari. mi smo svjesni da su nam na neki način vezane ruke. nas su zaustavili kada smo trebali da se branimo. Zato, trebamo sabiti redove u smislu pameti, mudrosti, dostojan-stva. nama zaista treba dostojanstva kao narodu. moramo ga imati puno više i daleko više gledati na duže staze. ne može se nešto riješiti danas-sutra, ali u dužim vremenskim okvirima može.

nikaDa se ne preDavati

Vi ste u najtežim trenucima preuzeli još veće breme odgovornosti. Imate malu djecu, rat je, nema hrane, vode, imate i dodatnu bol. Kako ste se nosili u tim okolnostima!?Palić: Bio je to težak splet okolnosti. S jedne strane beskrajna bol, s druge strane dgo-

vornost prema djeci, suprugu. Dosta toga leži u samom čovjeku, u njegovoj ličnosti. Ja sam neko ko se nikada ne predaje, pa se ni u toj situaciji nisam predavala. Ljubav je jako važna u životu. Kada doživite istinsku ljubav, ljubav koju ste sanjali, a ja sam je doživjela sa svojim suprugom i našom djecom, onda vi definitvno imate i snagu i potrebu da tu ljubav održite živom, čak i ako jednog od onih koji gradi taj svijet sreće nema, vi možete da nastavite da taj svijet sreće održavate na jedan drugačiji, ali isto tako lijep način. Od onog trenutka kada sam izgubila supruga, meni su moje kćerke postale, čini mi se, još više bitne, barem sam imala više brige za njih. Da je moj muž bio živ, najveći dio tih briga bi bio njegov. To je situacija u kojoj se, vjerovatno po automatizmu, povećava majčin-

ski instikt. Sama sebi sam dala riječ da mojim kćerkama neće zafaliti ništa što ja mogu da im obezbijedim. Znam, svima nam u životu nešto zafali, ni-sam neki bolesnik da im mo-ram sve stvoriti, ali mislila sam da moje kćerke moraju imati sve što ja mogu da im pružim. I, hvala dragom Bogu, imale su lijep život, imale su sretno odrastanje, razvijaju se u pozi-tivne ličnosti. mislim da će, ako Bog da, biti dobre osobe, zdra-ve i pozitivne ličnosti, tako da je sva ta borba imala smisla.

Esma Palić gleda fotografiju svog supruga

KULTURA

128

Poruka za one, a niste jedini, kako uspjeti, kako to preživljavati?Palić: Svi smo mi u svojoj boli sami, jedini, iako ima na hiljade, na stotine hiljada

porodica u ovoj zemlji koji su doživjeli gubitak svojih voljenih. Ja vjerujem da je svako u svojoj priči jedini, po nečemu je jedinstven, bez obzira što nas je u generalnoj situaciji čitava armija. I baš zato mi moramo preuzeti kontrolu nad svojim životom, niko to za nas ne može i ne zna uraditi, a normalno je i da se u jednom trenutku i izgubimo, ne znamo šta bismo i kako bismo. Ali, kada znamo zašto se borimo, treba da se borimo, ne treba odustati. Za mene je samo ono od čega smo odustali izgubljeno. Sve ono zašto se borimo, to možemo dobiti, možda ne onako kako očekujemo, ali možemo dobiti. Što se tiče onih iz armije kojoj pri- padam, a koji nemaju hrabrosti da to učine, ubjeđuju sebe da ne mogu ništa učiniti jer nisu jedini. mislim da trebaju promijeniti razmišljanje i reći: “Jesam jedina. Hoću da me čujete, hoću da mi date moje pravo, da mi vratite ono što mi pripada.” I da to rade sa opravdanim dostojanstvom, a ne sa strahom ili stidom. Te osjećaje trebaju imati oni koji su odgovorni za stanje u kojem se nalaze. To što tuguju u tišini i kriju se u svijetu svoga bola, u stvari, onima koji su odgovorni za to, samo daju pri-liku da im još uzmu i dostojanstvo. Ali, ako se suprotstave onima koji im uzimaju pravo i dostojanstvo, ma kakav rezultat u konačnom smislu dobili, onda su nešto napravili.

poDrška javnosti

Bilo bi Vam puno lakše da su se i drugi pridružili, da se bore i za svoje. Vi ste više bili prepušteni određenim novinarima i svojom upornošću. Dobijali ste podršku, pomoć od javnosti, koja je itekako bila velika.Palić: Apsolutno. Uvijek sam naglašavala koliko je podrška javnosti bitna. neke su

se stvari dešavale pod pritiskom javnosti. U jednom trenutku milorad Dodik nije htio da izgubi poene kod međunarodnih zvaničnika, bio je pod pritiskom jer je neke stvari obećavao i javno. vezano za porodice nestalih, nemoguće je sada očekivati da svi ima-mo istu snagu. neki jednostavno priznaju da su nemoćni. Ja sam u početku mislila da ćemo se udružiti, postati jedno tijelo sa mnogo osoba i da ćemo se boriti za isti cilj. Ima-la sam i međunarodnu kampanju s ciljem da dobijemo podršku za jedan takav nazovi pokret, održavali smo okrugle stolove s ciljem da se ukaže na probleme o nestalim i ne-izvjesnosti i patnji njihovih porodica. nekome nije bilo u interesu. Jednostavno postoje osobe koje je lahko zavesti, osobe kojima obećate i jednostavno ih pridobijete za sebe. U određeno vrijeme sam shvatila da mi ne možemo djelovati kao jedinka, da to može biti suprotno nekim mojim moralnim standardima. Imate plemenit cilj, djelujete ple- me-nito, ali niste ni svjesni da vas tamo neko zloupotrebljava. Imate masu udruženja koja se zloupotrebljavaju u političke svrhe. Kada sam vidjela da se to može desiti, onda sam odustala od nekih prvobitnih ideja. Uspjeh je relativna dimenzija, za mene je uspjeh sa-čuvati svoje ideale, boriti se istinom za istinu i pravdu. mnogi su išli tim stopama. Pozna-to je da su poslije moje tužbe pred Domom za ljudska prava za BiH krenule tužbe jedne grupe žena Srebrenice. I one su se okrenule pravosudnim organima, dobile su tužbu. Krenuli su i procesi u Hagu. Jednostvano, u ovom problemu imate šanse za borbu tek kad imate sudsku presudu.

KORAK broj 31

129

Kako razgovarate sa kćerkama, odrasle su? O čemu najviše pričate, šta im sugerišete?Palić: Ustvari, ja sa svojom djecom pričam od trenutka kada sam odlučila da ih ro-

dim, tako im nekad kažem. U ovoj razvojnoj fazi najviše razgovaramo oko usmjerenja u životu jer su došle na neku životnu raskrsnicu, koje zanimanje, koji fakultet odabrati. Kod svoje djece nastojim probuditi osjećaj za prave vrijednosti, vrijednosti koje ih mož-da neće učiniti materijalno bogatim, ali hoće duhovno. Trebaju znati razdvojiti dobro i loše, uvijek prepoznati loše, da se baš naivno ne nađu u nekoj lošoj i nepoželjnoj situaciji. moja djeca znaju šta nam se dogodilo. Znaju kakvi su zločini u Bosni i Hercegovini ura-đeni, znaju na koji način je stradao njihov otac. naučila sam ih svemu onome što treba-ju da znaju iz historije Bosne i Hercegovine i porodične historije. Isto sam ih tako učila da ne mrze. mržnja najviše šteti onome ko je osjeća. moraju biti u stanju da prepoznaju ljudske kvalitete. naravno, imaju i neke porodične tradicionalne norme koje ne bi treba-le prekoračiti, ali isto tako da se razvijaju kao ljudi, da budu pozitivne, rade kvalitetne i korisne stvari, da ne čine nikome loše. na kraju krajeva sve ono što radimo loše je nama, nikad drugome. možda smo mi nanijeli nekom štetu, ali nikome kao sebi. Jer, sve ostaje na našem računu i kad tad mi taj račun plaćamo.

Odnos prema Bogu?Palić: Ja vjerujem u dragog Boga. mislim da u cijeloj ovoj priči ta posebna nit koja

je uvijek prisutna između mog uma i dragog Boga je, utvari, bila moja najveća snaga.

KULTURA

130

Promovisana zbirka poezije generala Saliha Malkića “U vremenu”

pjesme O dOmOvini i vjeRi

Knjiga poezije generala Saliha Malkića U vremenu promovisana je 12. juna ove godine u prostorijama Udruženja za zaštitu tekovina borbe za BiH u Sarajevu. Pro-motori su bili književnici Velid Bajramović i Idriz Hodžić, koji su bili i recenzenti, te iz-davač Izet Selimović. S obzirom na to da je promocija održana odmah nakon Izbor-ne skupštine Udruženja za zaštitu tekovina borbe za BiH, prisustvovali su joj gotovo svi delegati i gosti, od kojih su mnogi Malkićevi saborci i prijatelji.

Zbirka je podijeljena u dva ciklusa – Domovina u vremenu i Vjera u vre-menu.

„U prvom ciklusu, koji sadrži četr-naest pjesama“, kazao je Idriz Hodžić, „preovlađuju teme patriotskog sadr-žaja u kojima autor izražava zebnju i strah – „ kakvi se to oblaci nad domo-vinom viju, kakve to kiše na nas liju, te hoće li nas poslije sunce ogrijati.“

Hodžić je naglasio da Malkić „du-boko promišlja o sudbini Bosne kroz odnos nas samih prema njoj i briljan-tno zaključuje: Ako nas ne bude Bosno/ izgubićeš dušu./ Ako mi ne budemo lju-di/ tebe neće bitio“. „Kroz ove stihove“, zaključuje Hodžić, „Malkić upečatljivo odslikava hiljadugodišnje biće Bosne i

KORAK broj 31

131

Hercegovine. Zapravo, Malkić nas poziva da bu-demo LJUDI.“

Malkić piše o bolu srebreničkih majki, o „kr-vavim suzama“ naših rijeka, o izdajnicima, pa i o Sprečanskom odredu čiji je bio pripadnik, o logoraškim danima u Sremskoj Mitrovici...

Hodžić je kazao kako Malkićeva knjiga poe-zije U vremenu „predstavlja izraz novog nadah-nuća za sve patriote Bosne i Hercegovine, čije zasluge za doprinos odbrani domovine ne smiju biti zaboravljene“.

„Bosna i Hercegovina je uvijek imala svoje sinove i kćeri, heroje i heroine, koji su je hrani-li i branili“, kazao je Velid Bajramović. „Jedan od takvih heroja je i pisac, patriota, general i čovjek Salih Malkić... čovjek koji je, sa svojim saborcima, bio spreman i život dati za opstanak svoje države, sada piše. Jako sam obradovan da takav patriota... piše o svojoj domovini i svojoj vjeri.“

Bajramović je lijepo govorio o Malkićevim patriotskim pjesmama o hiljadugodiš-njoj državi Bosni i Hercegovini, koja će uvijek imati neprijatelja, ali i hrabrim bosan-skim sinovima i kćerima „koji će je voljeti, braniti, čuvati i sačuvati“.

Oba promotora, Hodžić i Bajramović, naglasili su umjetničku vrijednost Malkiće-vih stihova o vremenu.

„Kao rijetko gdje u književnosti“, kazao je Bajramović, „u ovoj zbirci pjesama mo-žete naći vanvremenske stihove nad kojima morate zastati: Ljudi će vam reći da to vrijeme prolazi/ a vrijeme je svejdok da prolaze ljudi/ Bezbroj ih je stalo na vremenskoj stazi/ pa, ko je to čovjek da vremenu sudi?

Pjesnik i general Armije RBiH Salih Malkić je rođen 11. marta 1956. u Gornjim Dubravama kod živinica. Završio je Upravnu školu u Tuzli, Školu rezervnih oficira u Bileći, a Fakultet političkih nauka – smjer Odbrana i sigurnost u Sarajevu. Jedan je od prvaka Patriotske lige u tuzlanskom kraju, a u ratu je komandovao 24. divizijom Armije RBiH. Još 1992. dobio je „Zlatni ljiljan“, a kasnije i „Zlatnu značku Patriotske lige“. živi u Sarajevu.

R. I.

general Salih Malkić

KULTURA

132

Salih Malkić

u vRemenu

ne Daj se bosno

Ne daj se Bosno,tvoje je ime ponosno,

ti imaš ljude sa dušom u sebi,da takvih nema, postojala ne bi.

Ne daj se Bosno,tvoje je ime prkosno,

tvoja je zemlja sva u krvi,po tome smo u svijetu prvi.

Ne daj se Bosno,tvoje je ime povjesno,

da te ne bi vidjeli mrtvu,zakleli smo se na svaku žrtvu.

Ne daj se Bosno,tvoje je ime ponosno,

budućnost tvoja su ljudi tvoji,ti ih svojom mudrošću spoji.

Ne daj se Bosno...

KORAK broj 31

133

Majka srebreniČanka

Bože dragi smiri srce moje,daj mi sabur, podari mi nadu,da ću vidjet’ milo dijete svoje,ja se nadam mojemu evladu.

Ja ga tražim nekoliko ljeta,Bože dragi, gdje je moje dijete?Uzalud mi sve ljepote Svijeta,

naše Bosne i cijele planete.

Ako živo nije dijete moje,gdje su kosti, kažite mi sada?Da pokopa majka milo svoje,

jedina je ostala mi nada.

Kameno je sada srce moje,cijelu dušu teška tuga steže,Bože dragi olakšaj mi boli,

daj da majci ne bude još teže.

Sve dok živim, nadu ću imati,i čekat će majka sina svoga,da se meni moje dijete vrati,

neprestano molit ću od Boga.

KULTURA

134

vrijeMe

Za sve što se desi svjedok je vrijeme.Samo Bog zna ono što je bilo i ono što će biti,

zato o tome ne pitajte ljude,jer oni će samo jezikom svog vremena govoriti.

Ljudi će vam reći da to vrijeme prolazi,a vrijeme je svjedok da prolaze ljudi.

Bezbroj ih je zastalo na vremenskoj stazi,pa ko je to čovjek da vremenu sudi?

Bog koji sve stvori vremenom se kune,a ljudi – to su samo kapi okeana.

Na ovom svijetu, životi ljudi su tanahne strune,što se pojave i nestanu istog dana.

ljubav je lijek za izGubljene

Želim da živim u vremenu ljubavi,Želim da volim i da budem voljen,Želim da mi ljubav kroz vene teče,

i da me kroz svemir nosi,da ljubavlju liječim izgubljene.

Želim da nađem Okean ljubavi,Da budem blizu izvora i rijeka Njegovih,

Da tečem kao ljubav i da ljubav teče,Da ljubavlju liječim izgubljene,

Amin, ja Rabbi.

KORAK broj 31

135

Doc. dr. Muhamed Smajić

AspeKti djelOvAnjA ujedinjeniH nAcijA u RepuBlici BOsni i HeRcegOvini Od 1992. dO 1995. gOdine

Angažiranje Ujedinjenih nacija u Bosni i Hercegovini, od početka jugoslovenske krize, potom prijema Bosne i Hercegovine u ovu organizaciju, do Dejtonskog mirov-nog sporazuma, može se pratiti i analizirati sa više aspekata.

Jedan od njih je, svakako, politički koji uključuje mirovne pregovore sa ciljem po-stizanja sporazuma posredstvom specijalnih predstavnika, stavove Vijeća sigurnosti na osnovu Povelje UN-a pretočene u rezolucije, te druge pretpostavke za prisustvo mirovnih i NATO snaga i drugih predstavnika UN-a u Bosni iHercegovini.

Organizacija mirovnih snaga UN-a pod nazivom UNPROFOR, njihova opremlje-nost i elementi upravljanja i koordinacije mirovnih snaga i osoblja UN-a u Bosni iHercegovini, uloga NATO, te principi djelovanja, drugi su aspekt koji će biti pred-metom analize ovog tematskog pitanja.

1. politiČki kontekst uloGe ujeDinjeniH naCija u republiCi bosni i HerCeGovini oD 1992. Do 1995. GoDine

Kriza u bivšoj SFR Jugoslaviji, uslijed njene kompleksnosti, zahtijevala je uklju-čivanje Ujednjenih nacija i Evropske ekonomske zajednice, a posebno Vijeća sigur-nosti, nadležnog organa UN-a za poduzimanje mjera za očuvanje mira i sigurnosti u svijetu. Prva mjera koju je Vijeće sigurnosti poduzelo bila je donošenje Rezolu-cije broj 713, na sjednici održanoj 25. 09. 1991. godine. Ovom rezolucijom Vijeće sigurnosti je odlučilo „pod Poglavljem vII Povelje Ujedinjenih nacija, da sve države u svrhu uspostavljanja mira i stabilnosti u Jugoslaviji, treba odmah da uspostave opću i potpunu obustavu (embargo) na svaku isporuku oružja i vojne opreme Jugoslaviji, sve dok vijeće sigurnosti ne odredi drugačije, a nakon konsultacija između generalnog se-

bosna i HerCeGovina i svijet

BOSnA I HeRCeGOvInA I SvIJeT

136

kretara i vlade Jugoslavije”.1 Također, ovom rezolucijom Vijeće sigurnosti je naglasilo da su neprihvatljiva teritorijalna osvajanja nasilnim putem koja su već bila postala praksa u ostvarivanju velikosrpskih planova. Ovom rezolucijom u kasnijem raspletu krize, i po izvršenoj agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu, Ujedinjene nacije su oduzele pravo na samoodbranu svojoj članici, a što je bilo suprotno članu 51. Pove-lje UN-a.2 Bez pretenzija da se naglase sve posljedice primjene embarga na oružje i vojnu opremu ili hipotetičke pretpostavke kako bi se odvijala situacija, ipak, mogu-će je dati ocjenu da je samo takav čin ponajviše spriječio legalne organe vlasti Bosne iHercegovine da poduzimaju mjere sa kojim bi adekvatnije odgovorili potrebama za vođenje odbrambenog rata.

Zadržavajući pažnju na diplomatskim pregovorima za rješavanje jugoslovenske krize, pored predstavnika Evropske zajednice, OScE-a, Vijeće sigurnosti je naložilo da i generalni sekretar imenuje specijalnog predstavnika Ujedinjenih nacija. Tako je, 8. oktobra 1991. godine generalni sekreta UN-a Havier Perez de cuellar (Havier Pe-rez de Kueljar) na dužnost specijalnog predstavnika UN-a imenovao Sajrusa Vensa, bivšeg državnog sekretara SAD.

Međutim, razvoj kretanja u Bosni i Hercegovini i naglašena potreba za mirno rje-šenje već znatno usložnjene situacije, multiplicirali su nove rezolucije. Vijeće sigur-nosti je Rezolucijom broj 721, od 27. 11. 1991. godine, podržalo napore Generalnog sekretara i njegovog ličnog izaslanika u mirovnim pregovorima i pri tom naglasilo da slanje mirovnih snaga UN-a ne može biti ostvareno bez potpune saglasnosti svih strana u sukobu.

Koliko je takva vrsta pacifizacijskog pristupa, bez poduzimanja adekvatnih mjera Ujedinjenih nacija, bila pogrešna, pokazalo je daljnje kompliciranje situacije u Bosni i Hercegovini.

Nakon Sporazuma o primjeni bezuvjetnog prekida vatre između JNA i Republike Hrvatske, koji je potpisan u Sarajevu 02. januara 1992. godine, otvorena je moguć-nost za slanje mirovnih snaga UN-a u Socijalističku Federativnu Republiku Jugosla-viju. Vijeće sigurnosti je 05. marta 1992. godine Rezolucijom broj 743 formiralo za-štitne snage pod nazivom UNPROFOR (United nations Protection Force) na početni period od 12 mjeseci, sa zadatkom da prvenstveno održavaju mir u Hrvatskoj. Po-tom je donesena Rezolucija broj 749 od 07. 04. 1992. godine kojom je odobreno raz-mještanje snaga UNPROFOR-a u tadašnjoj SFRJ, u što kraćem roku, a time i u Bosni i Hercegovini. Sjedište Komande mirovnih snaga UN-a uspostavljeno je u Sarajevu. I pored prisustva UN trupa, vrlo brzo je izvršena agresija na nezavisnu i suverenu Re-

1 Rezolucija Vijeća sigurnosti 713, od 25.septembra 1991. godine objavljena u Rezolucije Vijeća sigurnosti, Press centar ARBiH, Sarajevo, str.20.

2 “Ni jedna odredba ove povelje neće ugroziti vitalna prava na samoodbranu individualne ili kolektivne samoodbrane, ako dođe do oružanog napada na neku članicu Ujedinjenih nacija, sve dok Vijeće sigurnosti n epoduzme mjere potrebne za očuvanje međuna-rodnog mira i sigurnosti…” Član 51. Povelje OUN-a.

KORAK broj 31

137

publiku Bosnu i Hercegovinu,3 a započeti pregovori o cjelovitom mirovnom planu za Bosnu i Hercegovinu, pod okriljem Evropske zajednice, nisu dali rezultate.

Stanje u Bosni i Hercegovini se pogoršavalo i prijetilo je da preraste u katastrofu. Vijeće sigurnosti je u nastojanju da otkloni prijetnje miru zahtijevalo rezolucijama preduzimanje brojnih mjera i aktivnosti. Rezolucijom broj 752 od 15. 05. 1992. godi-ne iznesen je nedvosmislen stav u pogledu poštivanja granica, jer je zahtijevano „da se one jedinice JNA i elementi Hrvatske vojske u Bosni i Hercegovini odmah povuku ili potčine nadleštvu Vlade Bosne i Hercegovine, ili se raspuste i razoružaju, a njihovo oružje stavi pod djelotvorno međunarodno promatranje…”4 (Podvukao M. S.).

Od posebne važnosti za zbivanja u Bosni i Hercegovini bilo je i donošenje Rezo-lucije broj 758, koja je vezana za proširenje mandata i sastava snaga UNPROFOR-a na osiguravanju isporuka humanitarne pomoći Sarajevu i drugim mjestima u Bosni i Hercegovini i uspostavljanjanju sigurnosne zone oko Sarajeva i aerodroma u ovom gradu. U dodijeljenom mandatu UNPROFOR-u, Vijeće sigurnosti u Rezoluciji 758 od 08. 06. 1992. godine, zahtijeva „da sve strane i ostali kojih se to tiče smjesta stvore sve neophodne uvjete za neometanu dostavu humanitarnih isporuka Sarajevu i drugim odredištima u Bosni i Hercegovini”.5 Upotreba termina „sve strane” je sadržaj koji uka-zuje na nedorečenost Vijeća sigurnosti UN-a u određivanju pravim imenom onih koji su grad Sarajevo držali pod opsadom. Dosljedno zastupanje principa mirovnih operacija UN-a, a koji se odnose na nepristrasnost i objektivnost, moguće je ocije-niti kao formalni razlog takvom pristupu Vijeća sigurnosti. Naoružane formacije, za koje je, kako tvrdi Jovan Divjak,6 bivša JNA pripremila borbene položaje, bile su, i po nazivima, brojne. Zato se može konstatirati da se upravo na njih odnosi termin „sve strane”. Nasuprot tome, situacija na terenu u pogledu onih koji su u gradu Sarajevo bili pod opsadom, ukazuje da se na njih odnosi termin „i ostalih kojih se to tiče”.

Zatim je donesena Rezolucija broj 761 od 29. 06. 1992. godine o sigurnosti i funkcioniranju Sarajevskog aerodroma radi isporuke humanitarne pomoći.7 U vezi te rezolucije i njene primjene bitno je ukazati da je samo u periodu od 03. 07. 1992. do 31. 01. 1993. godine organizirano 2476 humanitarnih letova kojima je dopre-mljeno 274.600 tona hrane, medicinskih i drugih izbjegličkih potrepština.8 Dostupni podaci o broju letova za navedeni period pokazuju svu složenost situacije u Bosni i

3 Državu Bosnu i Hercegovinu je priznao veći broj država među kojim su zemlje Evropske unije 06 .04. 1992. godine i SAD 07. 04. 1992. godine. Nakon Rezolucije Vijeća sigurnosti broj 755 od 20. 05. Generalna skupština UN-a je 22. 05. 1992. godine zvanično primila BiH u ovu organizaciju.

4 Rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a broj 752, objavljena u Rezolucije Vijeća sigurnosti o Bosni i Hercegovini, Press centar ARBiH, Sarajevo, 1995., str.32.

5 Rezolucijabroj 758, Rezolucije Vijeća sigurnosti o Bosni i Hercegovini, Press centar ARBiH, Sarajevo, 1995., str. 34.6 “Na vojnom planu vrše se pripreme u kojima JNA dobija odlučujuću zadaću da zaštiti srpski narod u BiH. U skladu sa naređenjem

Generalštaba Oružanih snaga SFRJ, te političkih i vojnih subjekata Srbije i CrneGore, JNA je planski i organizirano naoružavala članove i simpatizare SDS.” Jovan Divjak, citirano, str. 183.

7 “Vijeće sigurnosti… ovlašćuje Generalnog sekretara da odmah rasporedi dodatne zaštitne snage Ujedinjenih nacija (UNPROFOR) radi sigurnosti i funkcioniranje Sarajevskog aerodorma…” Rezolucija 761 od 29. 06. 1992.

8 Izvor: www.un.org/depts/dpko/dpko/co_mission/unprof-b.htm. datum pristupa 27. 06. 2006. godine.


138

Herceovini u pogledu potreba za osiguranjem neohodnih artikala za preživljavanje stanovništva Bosne i Hercegovine.

Otvaranje humanitarnog koridora za snabdijevanje grada Sarajeva podrazumi-jevalo je da mirovne snage UN-a pod svoju kontrolu stave teško naoružanje, kojim su, po ciljevima u gradu, borbeno djelovale formacije bosanskih Srba. Mandat nije ostvaren, jer nisu ispunjeni potrebni preduvjeti sa brojem pripadnika u okviru UN-PROFOR-a. Kasnije, Vijeće sigurnosti je donijelo Rezoluciju broj 770 kojom se zemlje članice ovlašćuju da „samostalno ili preko regionalnih agencija ili sporazuma poduz-mu, u saradnji sa Ujedinjenim nacijama, sve neophodne mjere u osiguranju dopreme humanitarne pomoći preko odgovarajućih humanitarnih organizacija Ujedinjenih na-cija i ostalih u Sarajevo i sva ostala područja Bosne i Hercegovine gdje je ova potrebna”.9 Ovom rezolucijom izriče se i stav u pogledu evidentiranja logora, sa zahtjevom za neometan i stalan pristup svim logorima, zatvorima i sabirnim centrima Međuna-rodnom komitetu crvenog krsta i drugim humanitarnim organizacijama.

Tokom 1992. godine Vijeće sigurnosti je donijelo ukupno 20 rezolucija od kojih se 14 direktno odnose na zbivanja u Bosni i Hercegovini.10 Osim navedenih donese-ne su i rezolucije:

- broj 764, od 13. 07. 1992. godine, o proširenju sa dodatnim snagam UN-PROFOR-a radi potpune sigurnosti i funkcioniranja Sarajevskog aerodroma;

- broj 771, od 12. 08. 1992. godine, kojom su osuđena kršenja međunarod-nog humanitarnog prava, a posebno primjenu etničkog čišćenja u pojedi-nim područjima, pa Vijeće sigurnosti “zahtijeva od svih strana i onih kojih se

9 Rezolucija broj 770, usvojena od Vijeća sigurnosti 12. 08. 1992. godine, objavljena Rezolucije Vijeća sigurnosti o Bosni i Her-cegovini, Press centar ARBiH, Sarajevo, str.41.

10 Rezolucije Vijeća sigurnosti o Bosni i Hercegovini, Press centar ARBiH, Sarajevo.

KORAK broj 31

139

to tiče u bivšoj Jugoslaviji, te svih vojnih snaga u Bosni i Hercegovini da odmah prekinu sva i uzdrže se od daljnjih kršenja međunarodnog humanitarnog pra-va”11;

- broj 776, od 14. 09. 1992. godine, o proširenju mandata i ovlašćenje UNPRO-FOR-a za osiguranje zaštite humanitarnih konvoja u organizaciji UNHcR-a i zabrani vojnih letova. Vezano za primjenu ove rezolucije, u periodu od novembra 1992. do januara 1993. godine, UNPROFOR je pružio zaštitu hu-manitarnim konvojima, tako da je na 110 lokacija u BiH dostavljeno 34.600 tona hrane i medicinskih artikala.12

- broj 780, od 06. 10. 1992. godine, o osnivanju komisije eksperata za istraži-vanje ratnih zločina u bivšoj Jugoslaviji;

- broj 781, od 09. 10. 1992. godine, o zabrani vojnih letova iznad RBiH sa za-htjevom da UNPROFOR “nadgleda poštivanje ove zabrane za vojne letove, uk-ljučujući i postavljanje posmatrača gdje je to neophodno na aerodromima na teritoriji bivše Jugoslavije”13;

- broj 786, od 11. 11. 1992. godine, o načinu provođenja zabrane letova iznad RBiH prema izvještaju Generalnog sekretara, broj S/24767;

- broj 787, od 16. 11. 1992. godine, o zabrani prevoza kroz Srbiju i crnu Goru određenih proizvoda i osuđujući paravojnu stranu bosanskih Srba zbog ne-pridržavanja prethodno navedenih rezolucija Vijeća;

- broj 798, od 18. 12. 1992. godine,kojom su se osudila masova, organizirana i sistematska zatvaranja i silovanja žena, posebno muslimanskih u Bosni i Hercegovini.

Vijeće sigurnosti UN-a je donosilo rezolucije, ali to nije mijenjalo situaciju u Bosni i Hercegovini. Naprotiv, oružani sukobi su bili sve izraženiji. Rasplamsavanjem oru-žanih borbi u 1993. godini, dolazile su i nove inicijative za okončanje sukoba. Na-kon neuspjeha Kutiljerove misije, uslijedila je misija kopredsjednika Sajrusa Vensa i Dejvida Ovena. Rezolucijom broj 807, od 19. 02. 1993. godine, Vijeće sigurnosti je naglasilo potrebu saradnje sa kopredsjednicima Međunarodne konferencije za biv-šu Jugoslaviju radi mirnog rješenja sukoba. Rezolucijom broj 820, od 17. 04. 1993. godine, Vijeće sigurnosti se izjasnilo o potrebi prihvatanja mirovnog plana za BiH, ukoliko i strana bosanskih Srba ne potpiše mirovni plan i ne prestane sa oružanim napadima u BiH. Vens-Ovenov plan podrazumijevao je sporazume o BiH, miru u BiH, mapama provincija i prelaznim rješenjima. Dokumenti su sukcesivno potpisiva-ni na pregovorima održavanim u januaru 1993. godine u ženevi i Njujorku 25. marta 1993. godine. Budući da je lider SDS-a Radovan Karadžić odbio potpisati Sporazum o mapama i Sporazum o prelaznim rješenjima, uslijedili su diplomatski pritisci na

11 Rezolucija broj 771, od 12 . 08. 1992. godine.12 Izvor: www.un.org/depts/dpko/dpko/co_mission/unprof-b.htm. datum pristupa 27. 06. 2006. godine.13 Rezolucija broj 781, od od 09. 10. 1992. godine. Označavanje aerodroma na prostorima bivše Jugoslavije znači da su vojni

avioni polijetali sa tih teritorija, što je osnov za izvođenje dokaza o umiješanosti SR Jugoslavije u tim operacijama.


140

vodstvo SR Jugoslavije. Zanimljiva je izjava predsjednika Borisa Jeljcina da „Ruska Fe-deracija neće biti zaštitnik onome ko se konfrontira sa čitavom svjetskom zajednicom”.14 Pritisak zvaničnog Beograda (predsjednici Milošević, ćosić, Bulatović), pod uticajem takve izjave ili pooštrenih sankcija protiv Srbije i crne Gore, koje su utvrđene Rezo-lucijom Vijeća sigurnosti broj 820, doveo je „paljansko”15 vodstvo na popravni ispit. Konferencija o Bosni i Hercegovini, uz prisustvo i lidera Hrvatske i Jugoslavije, u Atini 1. i 2. maja 1993. godine, bila je „uspješna”. Postignut je mirovni sporazum koji je bio i parafiran od strane svih pregovarača. Međutim, naknadno je odbijen na zasjeda-nju „paljanskog parlamenta” 06. 05. 1993. godine, u njegovoj ratnoj „prijestonici” na Palama.16 Osim odbijanja mirovnog sporazuma, „paljanski parlament” je iznio devet uvjeta za eventualni nastavak pregovora na osnovu Vens-Ovenovog plana. Odvaž-no su zahtijevali „ukidanje sankcija, geografsko povezivanje svih „srpskih” provincija, provođenje plebiscita u spornim regijama, kontinuitet „republike srpske” i teritorijalnu razmjenu u Posavini.”17

Očitovanje na nastalu situaciju Vijeće sigurnosti je iskazano sa blagim reakcija-ma, na način što je pojačan režim sankcija prema SRJ, ali je bitno da je time “poka-zan prst” ka osnovnom izvoru svih nestabilnosti u Bosni i Hercegovini.

Složenost situacije u Bosni i Hercegovini implicirala je pokretanje nove mirovne misije od Ovena i Stoltenberga, koji je nastupao u ime generalnog sekretara UN-a. Nakon serije sastanaka, a koji su intenzivirani u ženevi, ponuđeni mirovni sporazum od jula 1993. godine nije donio rješenje. Sporazum o Bosni i Hercegovini, prema pri-jedlogu kopredsjednika Owena i Stoltenberga, je imao četiri dijela, i to: ”Ustavni spo-razum Saveza Republike Bosne i Hercegovine; Okončanje sukoba; Saradnja u pogledu humanitarnih djelatnosti; Preliminarni sporazum s Republikom Hrvatskom o primjeni konvencije iz 1965 o tranzitnoj trgovini zemalja bez izlaza na more.”18 Skupština Repu-blike Bosne i Hercegovine je zasjedala 28. septembra 1993. godine. Na zasijedanju „četiri poslanika su se izjasnila za prihvatanje mirovnog plana, sedam se izjasnilo protiv, a pedeset i osam poslanika se izjasnilo “za” uz uvjet vraćanja osvojenih pod-ručja.”19

Tokom 1993. godine Vijeća sigurnosti UN-a je donijelo 25 rezolucija u vezi situ-acije na teritoriju bivše SFRJ, od kojih se 17 direktno odnosilo na situaciju u Bosni i Hercegovini. Donesenim rezolucijama je produžen, ali i promijenjen mandat UN-

14 Kasim Begić, Bosna i Hercegovina od Vanceove misije do Daytonskog sporazuma, Bosanska knjiga, Sarajevo, 1997, str. 123.15 Termin “paljansko”, koji se odnosi na vodstvo tzv. Republike Srpske, koristi Kasim Begić, citirano, str. 122.16 Kasim Begić, citirano, str. 124.17 Kasim Begić, citirano, str. 124.18 Kasim Begić, citirano, str. 149.19 List „Oslobođenje”, Sarajevo, 29. septembra 1993. godine, str. 1.

KORAK broj 31

141

PROFOR-a,20 formiran Međunarodni sud za ratne zločine,21 uspostavljeneu sigurno-sne zone,22 i poduzete druge mjere.

Zabrana vojnog leta iznad Bosne i Hercegovine bila je jedna od mjera koju je Vi-jeće sigurnosti utvrdilo radi otklanjanja prijetnji miru. Rezolucijom Vijeća sigurnosti broj 816, od 31. 03. 1993. godine, proširena je zabrana leta iznad Bosne iHercego-vine, tako da je obuhvatila “sve letove zrakoplova sa fiksiranim ili obrtnim krilima u zračnom prostoru Republike Bosne i Hercegovine, s time da se ova zabrana ne primje-njuje na letove odobrene od UnPROFOR-a”.23 Odugovlačenje je pratilo donošenje i primjenu odluke o zračnim udarima i upotrebi sile radi provođenja te mjere. Zračni udari su odobreni Rezolucijom broj 836 od 04. juna 1993. godine. Sila je prvi put upotrijebljena tek u aprilu 1994. godine u vrijeme srpske ofanzive na Goražde.

Izuzev naznačenih u tekstu, donesene su i rezolucije:

20 Rezolucije: 815, od 30. 03. 1993. godine, o produženju mandata UNPROFOR-a; 836, od 04. 06. 1993. godine, o proširenju mandata UNPROFOR-a u zaštiti „sigurnosnih zona”; 844, od 18. 06. 1993. godine, odobrenje povlačenja snaga UNPROFOR-a u BiH za zaštitu „zona sigurnosti”; 869, od 30. 09. 1993. godine, produženje mandata UNPROFOR-a. Rezolucije Vijeća sigurnosti UN o Bosni i Hercegovini, Press centar ARBiH, Sarajevo.

21 Rezolucije: 808, od 22. 02. 1993. godine, o formiranju međunarodnog suda za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji; 827, od 25. 05. 1993. godine, odluka o osnivanju Međunarodnog suda za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji; 857, od 20. 08. 1993. godine, o imeno-vanju sudije za Međunarodni sud za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji; 877, od 21. 10. 1993. godine, o imenovanju tužioca Međuna-rodnog suda za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji. Rezolucije Vijeća sigurnosti UN o Bosni i Hercegovini, Press centar ARBiH, Sarajevo.

22 Rezolucije: 819, od 16. 04. 1993. godine, o uspostavljanju Srebrenice i okoline kao sigurnosne zone gdje se zabranjuje svaki oružani napad i drugi akt neprijateljstva; 824, od 22. 02. 1993. godine, o uspostavljanju sigurnosnih zona Sarajevo, Tuzla, Žepče, Goražde, Bihać i Srebrenica. Rezolucije Vijeća sigurnosti UN o Bosni i Hercegovini, Press centar ARBiH, Sarajevo.Podsjećanja radi, dogovor o demilitarizaciji Srebrenice potpisan je između UNPROFOR-a, Vlade BiH i vojnih komandanata bosanskih Srba, 18. aprila 1993. godine. Sporazum je podrazumijevao da će Srebrenicu braniti jedinice UNPROFOR-a, što se u konačnici nije dogodilo. Naprotiv!

23 Rezoucija broj 816, objavljena u Rezolucije Vijeća sigurnosti o Bosni i Hercegovini, Press centar ARBiH, Sarajevo,1995., str. 60.


142

- broj 838, od 04. 06. 1993. godine, o opcijama raspoređivanja međunarodnih posmatrača na granici BiH;

- broj 843, od 18. 06. 1993. godine, o formiranju Radne grupe Vijeća sigurno-sti sa zadatkom preporuka po svakom zahtjevu za pomoć shodno odredba-ma člana 50. Povelje UN-a;

- broj 859, od 24.08.1993. godine, o rješenju sukoba u Bosni i Hercegovini u skladu sa Poveljom UN-a i principima međunarodnog prava.24

Tokom 1994. godine Vijeće sigurnosti je donijelo ukupno 12 rezolucija u vezi zbi-vanja u republikama bivše SFRJ, od kojih se 9 direktno odnosilo na Bosnu i Hercego-vinu. Ovim novim rezolucijama Vijeće sigurnosti je:

- zahtijevalo uspostavljanje vitalnih javnih službi u Sarajevu i izvještaj o mo-gućnostima za primjenu modela zaštite za Maglaj, Mostar i Vitez (rezolucija broj 900 od 04. 03. 1994. godine);

- produžilo mandat UNPROFOR-a na dodatni period od šest mjeseci do 30. 09. 1994. godine i podržalo potrebu ponovnog otvaranja aerodroma u Tuzli (rezolucija broj 908, od 31. 03. 1994. godine);

- osudilo „na najsnažniji mogući način snage bosanskih Srba radi njihovog nastavljanja ofanzive na zonu sigurnosti Goražde...”, te „napadanje i pritva-ranje osoblja UNPROFOR-a od strane bosanskih Srba, kao i za svako spreča-vanje slobode kretanja UNPROFOR-a...”25;

- povećalo snage UNPROFOR-a do broja od 6550 dodatnih vojnika, 150 voj-nih posmatrača i 275 posmatrača civilne policije (rezolucija broj 914 od 26. 04. 1994. godine);

- imenovalo Ričarda Goldstouna za tužioca Međunarodnog suda za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji (rezolucija broj 936 od 08. 07. 1994. godine);

- osudilo etnička čišćenja od bosanskih Srba u Banjoj Luci, Bijeljini i drugim područjima Republika Bosne i Hercegovine (rezolucija broj 941 od 22. 09. 1994. godine);

- osudilo odluku bosanskih Srba da odbiju prijedlog Kontakt grupe o teri-torijalnom rješenju i zahtijevalo izolaciju vodstva bosanskih Srba zbog tog odbijanja (rezolucija broj 942 od 22. 09. 1994. godine);

- zahtijevalo preduzimanje potrebnih mjera o zračnoj zaštiti zona sigurnosti rezolucije broj 958 od 19. 11. 1994. godine i od 19. 11. 1994. godine);

24 Rezolucije Vijeća sigurnosti UN o Bosni i Hercegovini, Press centar ARBiH, Sarajevo, str. 80-88.25 Rezolucija broj 913, od 22. 04. 1993. godine, objavljena u Rezolucije Vijeća sigurnosti o Bosni i Hercegovini, Press centar

ARBiH, Sarajevo.1995., str. 99 i 100.

KORAK broj 31

143

Uslijedio je i nastavak mirovnih inicijativa koje je vodila Kontakt grupa.26 Vođstvo u mirovnim inicijativama preuzele su Sjedinjene Američke Države. U skladu sa no-vim okolnostima na području bivše Jugoslavije, pa sve do otpočinjanja mirovnih pregovora u Dejtonu, Vijeće sigurnosti UN-a je donijelo 9 rezolucija, a njih se 6 od-nosi na Bosnu i Hercegovinu. To su rezolucije:

- broj 982 od 31. 03. 1995. godine o proširenju mandata UNPROFOR-a u Re-publici Bosni i Hercegovini do 30. 11. i prebacivanju personala i sredstava i opreme iz Republike Hrvatske u Republiku Bosnu i Hercegovinu;

- broj 987 od 18. 04. 1995. godine o upotrebi sile protiv UNPROFOR-a i nje-govog personala;

- broj 988 od 21. 04. 1995 o saradnji sa Misijom Međunarodne konferencije o Jugoslaviji u kontroli zatvorenih granica Savezne republike Jugoslavije i Republike Bosne i Hercegovine;

- broj 998 od 09. 06. 1995. godine o oslobođenju UNPROFOR-ovog osoblja i povećanju broja osoblja UNPROFOR-a radi mjere njegove zaštite - uspo-stavljene snage za brzu reakciju (Rapid for Reaction Force-RRF);

- broj 1003 od 05. 07. 1995. godine o pozivu za što ranije uzajamno priznava-nje između država bivše Jugoslavije;

- broj 1004 od 12. 07. 1995. godine, osuda ofanzive snaga bosanskih Srba na zaštićenu zonu Srebrenica pozivajući Generalnog sekretara da iskoristi sve mjere koje mu stoje na raspolaganju za restauraciju statusa definiranog ugovorom od 18. aprila 1993. godine o zaštićenoj zoni Srebrenica.27

Za provođenje mirovne operacije UNPROFOR-a, osim saglasnosti strana u suko-bu, ili bez nje, i mandata utvrđenog rezolucijama Vijeća sigurnosti, bile su potrebne i druge pretpostavke u pogledu zaključenja sporazuma o statusu snaga, koji ima skraćeni naziv (SOMA).28 Sporazum je imao za cilj da postavi i uredi pravne odnose za zemlje koje šalju i zemlje koje su primale mirovne snage. Prema stavu Ujedinjenih nacija, SOMA je obavezujuća za svaku zemlju u kojoj su razmještene snage UN-a po davanju odobrenja od strane zemlje koja prima snage ili osoblje za njihov ulazak. U skladu sa promjenama koje su nastale disolucijom SFR Jugoslavije, Vlada Republike

26 U okviru Kontakt grupe bili su uključeni predstavnici Sjedinjenih Američkih Država, Velike Britanije, Francuske, Njemačke i Rusije. Posjeta predstavnika navedenih država Sarajevu 26. 04. 1994. godine smatra se za zvanični početak rada te skupine na traženju mirovnog rješenja za Bosnu i Hercegovinu. K. Begić, citirano, str. 201.

27 Rezolucije Vijeća sigurnosti UN o Bosni i Hercegovini, Press centar ARBiH, Sarajevo, str. 116-130.28 Uspostavljanjem mirovnih snaga Ujedinjenih nacija u skladu sa Rezolucijom Vijeća sigurnosti (743) u Beogradu je 04. 03. 1992.

godine utvrđen Sporazum o statusu snaga UNPROFOR-a sa Saveznim izvršnim vijećem SFRJ, a kojeg je u ime generalnog sekretara UN-a potpisao komandant snaga, indijski general Satiš Nambijar.


144

Bosne i Hercegovine je u Sarajevu 15. maja 1993. godine potpisala ovakav spora-zum sa komandantom snaga UNPROFOR-a.29

Iz navedenog proizilaze slijedeći zaključci:

Posredovanje i pregovori vođeni od tandema Sajrus Vens - lord Karington i Stol-tenberg - Dejvid Ovena, a koji su bili uobličeni u pomenute mirovne planove, nisu urodili plodom. Uvijek je nedostajala odlučnost Ujedinjenih nacija i posebno njenih uticajnih članica da se strane u sporu ubijede i da se potpišu i primjene mirovna rješenja koje su nudili njeni pregovarači.

Poređenje ukupnog broja rezolucija u odnosu na pitanja koja su njima najčešće tretirana pokazuje u terminološkom i brojčanom smislu efikasnost i funkcionalnost Vijeća sigurnosti. Bez obzira na krajnje efekte može se ocijeniti funkcionalnost Vije-ća, jer je ostvarena puna saglasnost pet stalnih članica za donošenje tih rezolucija, a što potvrđuje zaključak oko njihovog odnosa ili stalnog interesa za situaciju u Bosni i Hercegovini.

Jasno je da analiza političkih elemenata u mirovnoj operaciji UNPROFOR-a po-kazuje svu kompleksnost i kontraverznost, kao i (ne)dosljednost učesnika i aktera.

Ono što je nedostajalo bila je odlučnost u pogledu angažiranja potrebnih poten-cijala ili sredstava koja su zahtijevana za provođenje operacije sa ciljemrealizacije mandata koji jedodijeljen kroz rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a.30

Bez obzira da li se radilo o održavanju mira ili zaštiti sigurnosnih zona, odnosno dopremi hrane, sve su to mjere koje su deklarativno i transparentno isticane bez adekvatne organizacije i materijalne opremljenosti za tu primjenu.

29 Njime su definirana pitanja: primjena Konvencije o privilegijama i imunitetima Ujedinjenih nacija od 13. februara 1946. godine, status UNPROFOR-a, pružanje usluga UNPROFOR-u, status pripadnika UNPROFOR-a, rješavanje sporova, dodatni aranžmani, veza i druge odredbe. U pogledu statusa UNPROFOR-a utvrđene su obaveze UNPROFOR-a da poštuje lokalne zakone i propise, kao i prava upotrebe zastave i drugih obilježja Ujedinjenih nacija, instaliranje i korišćenje radio-opreme, satelitske opreme, uživanja slobode kretanja kroz Bosnu i Hercegovinu, uvoz bez carina i poreza i drugo. Poglavljem V definirano je pružanje usluga UNPROFOR-u. U tom kontekstu naglašena je besplatna upotreba prostora i zgrada za štabove, kampove ili drugih prostorija koje su prijeko potrebne za izvođenje operativnih i administrativnih operacija UNPROFOR-a. Prilikom napuštanja francuskog bataljona Kulturno-sportskog centra Skenderija u Sarajevu, u javnosti je vladalo raspoloženje o potrebi naknade štete. Takvi zahtjevi, prema paragrafu 15, bili su neosnovani. Večernje novine, Sarajevo, 16. 02. 1996. godine, str. 11.

30 Potvrda takvoj konstataciji nalazi se i u pisanju Financial Times od 19. avgusta 1993. godine, gdje je u uvodniku naglašeno: “ Da bi se vidio učinak ta sila mora biti upotrijebljena u punoj snazi i u duljem periodu”, ili autorski članak lorda Healeya u Independentu od 09. avgusta 1992. godine u kome piše: “Treba imati na umu da za zaštitu koridora hrane između obale i Sarajeva treba 100000 vojnika”.U takvom pristupu sigurno je da punu vrijednost ima opservacija Carole Hodge da ni britanski minister odbrane Malcolm Rifkind, kao ni drugi, nisu iznijeli činjenicu da se rat nije vodio među stranama koje su imale jednak prisup oružju, da su bosanski civili u sigurnosnim područjima bili nekoliko godina pod srpskom opsadom i opstanak im je ovisio o prekidu opsade i porazu napadača. Mladen Grbin-Carole Hodge, Sigurnost istabilnost u Jugoistočnoj Europi, Durieux, Zagreb, 2000., str. 52.Na to upućuje i Brendan Simms koji smatra rat za kojeg su Hurd i ostali u vladi konzervativaca Engleske tvrdili da opće nije vođen kao takav. Brendan Simms, Najsramniji trenutak - Britanija i uništavanje Bosne, Buybook, Sarajevo, 2003., str. 132.

KORAK broj 31

145

2. orGanizaCija, upravljanje i prinCipi Djelovanja MirovniH snaGa un u republiCi bosni i HerCeGovini

Na početku mandata mirovna misija UNPROFOR-a je obuhvatala aktivnosti za vojno i policijsko osoblje u određenim područjima Hrvatske. Prema Rezoluciji Vijeća sigurnosti, broj 743 od 05. 03. 1992. godine, sastav od 14000 vojnog i policijskog osoblja trebalo je da osigura neophodne uvjete za pregovore o sveobuhvatnom rješenju jugoslovenske krize. Vremenom se broj od 14000 pripadnika na početku mandata u 1992. godini znatno povećavao. Promjene u broju i strukturi mirovnih snaga UNPROFOR-a odraz su razvoja situacije na prostoru Bosne i Hercegovine i mjera utvrđenih rezolucijama Vijeća sigurnosti UN-a.

Organizacija UNPROFOR-a je, na osnovu pokazatelja iz 1994. godine, pokrivala cijelu teritoriju Bosne i Hercegovine. Komanda Štaba je bila smještena u Sarajevu. Vojne trupe, vojni posmatrači, civilna policija i civilno osoblje bili su razmješteni u tri sektora i regiju Bihać. Najbrojniji je bio sektor Jugozapad sa sjedištem u Gornjem Vakufu sa 6908 pripadnika. Zatim, po brojnosti slijedi sektor Sjeveroistok sa sjedi-štem u Tuzli, sa 5843 pripadnika. U sektoru Sarajevo, koji je pokrivao samo glavni grad države, zbog složenosti situacije, bilo je raspoređeno 5165 pripadnika. Zbirni pregled angažiranog osoblja i snaga UN-a u Bosni i Hercegovini krajem 1994. godi-ne je dat u Tabeli.

R/B OSOBLJE U

OKVIRU

R A S P O R E Đ E N O

BiH KomandaSarajevo

Sektor Sarajevo

Sektor Jugo-zapad

Gornji Vakuf

Sektor Sjeve-

ro-istokTuzla

Regija Bihać Svega

1. VOJNIH TRUPA 4684 5142 6795 5525 1200 23346

2. VOJNI POSMATRAČI 11 - 85 83 23 202

3. CIVILNA POLICIJA 11 23 4 17 - 55

4. CIVILNO OSOBLJE 27 - 276 218 - 521

5. UKUPNO 4733 5165 6908 5843 1223 24124

Tabela- Pregled osoblja i snaga UnPROFOR-a u Republici Bosni i Hercegovini krajem 1994. godine31

Upravljanje i rukovođenje mirovnom operacijom u Bosni i Hercegovini bilo je odraz situacije u području misije i direktno je uticalo na rezultate mirovnih operacija UN-a u cjelini. Od početka uspostavljanja UNPROFOR-a, Štab misije je bio smješten u Sarajevu. Nakon rasplamsavanja sukoba u Bosni i Hercegovini, Štab je premješten

31 Izvor podataka za pripremu tabele je Publikacija PIO Odjela UNPROFO-a objavljena u knjizi “Osnovi obavještajnog rada u vojsci”, Generalštab ARBiH, Sarajevo 1995. godine, str. 179.


146

u Zagreb. S obzirom na razvoj situacije u bivšoj SFRJ, Štab misije UNPROFOR-a iz Zagreba upravljao je snagama i u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini,32 i, kasnije, u Ma-kedoniji.33 Dakle, period od 1992. do 1995. godine je obuhvatao jednu komandnu tačku u Zagrebu za sve misije na prostoru bivše SFRJ.

Šef misije bio je specijalni predstavnik Generalnog sekretara UN-a.34 Komandan-ta snaga UNPROFOR-a uglavnom je davala Francuska, vjerovatno zbog toga što je imala veći broj pripadnika uključenih u mirovne snage – UNPROFOR-a.

Osiguranje potrebnog personala i opreme od država je bio značajan problem. Primjer koji to potvrđuje jeste zahtjev Vijeća sigurnosti, utvrđen u Rezoluciji broj 914 od 26.04. 1994. godine, za povećanje vojnika u svrhu zaštite “sigurnosnih zona” u Bosni i Hercegovini. Tek nakon godinu dana od donošenja, države članice su djeli-mično osigurale broj vojnika u odnosu na traženi broj za provedbu mandata misije UN-a.

Takva situacija upućuje na zaključak da snage i osoblje UNPROFOR-a u ostvari-vanju predviđenog mandata misije nisu imali potpunu podršku od država koje su bile kontributori sa trupama i opremom. To se posebno odnosi na stalne članice Vijeća sigurnosti koje nisu imale adekvatnu kontribuciju sa personalom i opremom. Zato je bila kontinuirano prisutna dilema da li su uopće i postojala efikasna i realna rješenja kojima bi se uticalo na situaciju u BiH, jer su ponavljani stavovi od strane Vi-jeća sigurnosti u brojnim rezolucijama. To je proizvelo u konačnici neefikasnu misiju UNPROFOR-a u Bosni i Hercegovini.

U takvim okolnostima, uz nepoštivanje mirovnih dogovora, te stalno neispunja-vanje obaveza država kontributora, a zbog složenosti i razvoja situacije na terenu, treba tražiti razloge za uključivanje snaga NATO-a sa ciljem zračne zaštite snaga UNPROFOR-a i sprovođenje odluka o zonama zabrane letenja. Vijeće sigurnosti je, osuđujući vojne napade i akcije koje nisu poštovale suverenitet, teritorijalnu cjelovi-tost i političku neovisnost Bosne i Hercegovine, zatražilo da „države članice djelujući samostalno ili kroz regionalne organizacije ili sporazume (podvukao M. S.), mogu po-duzeti....sve neophodne mjere, kroz upotrebu zračnih snaga, u i oko sigurnosnih pod-ručja u Republici Bosni i Hercegovini.”35 Međutim, procedure u procesu odobravanja zračnih snaga ili, čak, i neki drugi razlozi o kojima ne postoji zvanični stav, niti nauč-na istraživanja, odrazili su se na neefikasno i nefunkcionalno djelovanje NATO-a u situacijama koje su zahtijevale upotrebu zračnih udara.

U toku provođenja misije UNPROFOR-a važno je naglasiti i neke druge elemente koji su imali uticaja na stanje u Bosni i Hercegovini, kao što je UNPROFOR-ovo in-formativno djelovanje. Radio program je od uspostavljanja UNPROFOR-a emitiran

32 Komandanti UNPROFOR-a u RBiH bili su: kanadski general L. Mekenzi, francuski general Ph. Morion, belgijski general Brikmont, engleski general M. Rous i engleski general R. Smit.

33 Preventivno raspoređivanje mirovnih snaga UN-a, prvi puta u istoriji UN, odobreno je Rezolucijom Vijeća sigurnosti broj 795 od 11. 12. 1992. godine. Izvor: www.un.org/depts/dpko/dpko/co_mission/unprof-b.htm. Datum pristupa 27. 06. 2006. godine.

34 Specijalni predstavnik Generalnog sekretara UN-a bio je japanski diplomata Jasushi Akashi.35 Rezolucija Vijeća sigurnosti broj 836 od 04. 06. 1993. godine, objavljena u Rezolucije Vijeća sigurnosti UN o Bosni i Hercego-

vini, Press centar ARBiH, Sarajevo.

KORAK broj 31

147

u Sarajevu na četiri nezavisne radio stanice, dnevno dvadeset minuta. Produkcija je uglavnom sadržavala informacije o aktivnostima unutar misije, kao i informacije koje su podržavale izgradnju povjerenja i smanjenje tenzija koje su mogle doprini-jeti konfliktu.

Bitno je ukazati i na obim i opseg primjene međunarodno proklamiranih prin-cipa, neutralnosti i nepristrasnosti36 u Bosni i Hercegovini u periodu od 1992. do 1995. godine. Naime, u naznačenom periodu kroz zvanične ili medijske izvještaje nespremnost efikasnog pružanja pomoći onima na koje se odnosi „humanitarna isporuka Sarajevu i drugim odredištima u Bosni i Hercegovini” (citat iz Rezolu-cije Vijeća sigurnosti 758, podvukao M. S.) objašnjavana je primjenom tog principa u djelovanju Organizacije ujedinjenih nacija ili drugih međunarodnih organizacija.

Pozivajući se na primjenu principa nepristrasnosti, snage UNPROFOR-a su se kontinuirano „skrivale” iza tog principa u situacijama u kojima se očekivalo da reagi-raju na odgovarujući način u skladu sa dodijeljenim mandatom. Kroz iskustva, isti-čemo, na osnovu neposrednog zapažanja učesnika događaja u opkoljenom gradu Sarajevu, određene primjere. Tako, upotreba infrastrukturnih objekata (vodovoda, trafostanica) u vojne svrhe od strane onih koji su držali Sarajevo pod opsadom nije prepoznata od UNPROFOR-a kao akt kršenja međunarodnog humanitarnog prava. Naprotiv, i nakon Rezolucije broj 900 od 04.03.1994. godine o uspostavljanju vital-nih javnih službi u Sarajevu, nije bilo neophodnog iskoraka u pravcu onemogućava-

36 Marc Weller je najpotpunije definirao neutralnost i nepristrasnost. Weller smatra da neutralnost i neprisrasnost ne treba posmatra-ti kao sinonime jer se u određenoj mjeri razlikuju. Neutralnost je princip koji se bazira na suzdržavanju od djelovanja kako bi taj čin predstavljao pomoć u ratnim okolnostima za bilo koju stranu u sukobu. Ovo je princip koji se prvenstveno odnosi na Međunarodni komitet Crvenog križa/krsta/polumjeseca.Nepristrasnost je princip djelovanja koji se mora primjenjivati shodno utvrđenim standardima i da se jednako primje-njuje na sve strane u sukobu. Ovo je princip na kojem se baziraju mirovne operacije Organizacije ujedinjenih nacija. Marc Weller, Relativnost humanitarne neutralnosti i nepristrasnosti, preuzet citat iz Mladen Grbin-Carole Hodge, Sigurnost i stabilnost u Jugoistočnoj Europi, Durieux, Zagreb, 2000., str. 95.


148

nja psihološkog pritiska i fiziološkog iznurivanja građana u opsjednutom gradu. čak i u izjavama zvaničnika UNPROFOR-a se negira opsada. Tako načelnik Štaba snaga UNPROFOR-a u BiH brigadir Vir Hejs, sredinom 1993. godine, ističe da „ne posto-ji opsada Sarajeva ...i da 1400 srpskih artiljerijskih oruđa, koja su okruživala grad, i kada je bilo angažovano u humanitarnom davljenju”. Ili ocjena glasnogovornika snaga UN-a, kanadskog oficira Bari Fuera37 16. avgusta 1993. godine, da je „ opsada već završena (boldirao i podvukao M. S.) i da srpska artiljerija i oklopne jedinice koji su okruživali grad predstavljaju samo okruženje i da samo drže taktički povolj-ne pozicije.”38 U tim izjavama treba tražiti razloge izostajanja konkretne akcije, ne samo u opsjednutom Sarajevu, već i u ostalim sigurnosnim zonama UN-a. Ali, nije to bilo samo u situacijama u kojima su „strane” (uobičajeni termin predstavnika za medije UNPROFOR-a) obustavljale snabdijevanje građana vodom, strujom i drugim energentima, ili kada su ometale prolaz humanitarnih konvoja. Braneći navodnu „nepristrasnost”, ne naglašavajući precizno „stranu”, UNPROFOR je taj stav zastupao i prilikom granatiranja grada tako što je konstatirao samo broj ispaljenih projektila.39

I u zvaničnim dokumentima UN-a uočava se manjkavost u primjeni deklarativne nepristrasnosti, koja je, evidentno, oprečna Povelji OUN-a. Tako i Generalni sekretar UN-a u zvaničnom izvještaju navodi: ”… neki od novijih zadataka doveli su UnPRO-FOR u poziciju osujećenja vojnih ciljeva jedne strane, čime je kompromitovana njegova nepristrasnost, koja je i dalje ključna za njegovu efikasnost u ispunjavanju humanitar-nih obaveza”.40

Nakon prividnog djelovanja snaga NATO sa ciljem podrške misiji UNPROFOR-a u Goraždu, Generalni sekretar smatra da je intervencija bila ocijenjena od bosan-skih Srba kao čin kojim su dovedeni u pitanje UNPROFOR-ova neutralnost i nepri-strasnost.41 Potvrdu o postojanju osoba koje nisu sa oduševljenjem pristupale ili posmatrale snage odbrane Republike Bosne i Hercegovine, ili zahtjeve koji su bili potrebni za stabilnost Bosni iHercegovini, nalazimo u listu “The Times”. U članku se, pored ostalog, navodi: “…uvjeravam vas da Un uvijek žali kad mora upotrijebiti silu… potpuno se slažem s vama da ubuduće moramo izbjegavati situacije koje nalažu upo-trebu sile… To, pak je moguće jedino održavanjem tijesnih veza i saradnjom… nije za-datak naše misije da silom oružja namećemo bilo kakvo rješenje. niti smo dobili takav mandat, niti smo za to došli… Ovo su teška vremena za sve nas i ne smijemo dopustiti da lokalni incidenti na taktičkom nivou onemoguće put ka miru”.42

37 Na izjavu glasnogovornika UN-a reagirale su BiH vlasti i potpukovnika Fuera proglasile su personom non grata, koji je ubrzo morao da napusti BiH. Izvor: Kasim Begić, citirano, str.129.

38 Citirano prema Norman Cigar, Genocid u Bosni-Politika “etničkog čišćenja”, BKC, Sarajevo, str.115.39 Kada je 24. 01. 1994. godine “agresorska granata pogodila školu na Alipašinom Polju (svega stotinjak metara od sjedišta UNPRO-

FOR.a), unproforska istraga okončana je ocjenom da se ne može pouzdano utvrditi koja je od strana ispalila ovu granatu”. Kasim Begić, citirano, str.129.

40 Izvještaj Generalnog sekretara UN-a broj S/1994/300 od 16. marta 1993. godine.41 Izvještaj Generalnog sekretara UN-a broj S/1994/555.42 Ovo pismo je objavljeno u The Timesu u broju od 02. 11. 1994. godine, u Eve-Ann Prentice „Rose letter informs Serbs he want to

avoid air strikes” (Rouz u svom pismu izvještava Srbe da želi izbjeći zračne udare).

KORAK broj 31

149

Navedeni članak sa stajalištima komandanta Štaba UNPROFOR-a daje dovoljno osnove da se upravo na njima zapažaju propusti djelovanja Ujedinjenih nacija. Upit-no je zašto Ujedinjene nacije žale kad moraju upotrijebiti silu protiv onih koji naru-šavaju utvrđene norme UN-a ili se oglušuju na zahtjeve Vijeća sigurnosti.

čini se zanimljivom i konstatacija Generalnog sekretara UN-a u jednom drugom izvještaju: „... upotreba sile samo protiv jedne strane, bilo direktno bilo putem regional-nih aranžmana, mijenja shvatanje te strane o neutralnosti UnPROFOR-a, što je praćeno rizikom da se njegovo osoblje i osoblje ostalih agencija Ujedinjenih nacija počne poisto-vjećivati sa upotrebom sile i smatrati stranom u ratu.”43

Ravnodušnost i prezir mogu se smatrati stajalištima koja su, u određenim fazama agresije i odbrambenog rata Bosne i Hercegovine, imali određeni krugovi u kojima i jesu zauzimani stavovi kojima se moglo bitno promijeniti stanje u tom periodu. Do-kaz tome je i debata u engleskom Donjem domu, 18. oktobra 1993. godine, i izjava Jeremy Hanley: „nažalost, bilo mi je posve očito da među zaraćenim stranama u Bosni gotovo nema nevinih“.44 čini se ništa manje nije važno istaći i izjavu ministra vanjskih poslova Velike Britanije Douglasa Hurda, u debati u Donjem domu, 09. decembra 1993. godine: „ne možemo nametnuti dogovor, jer rješenje moraju naći sve zainteresi-rane strane. Samo oni koji se bore mogu se prestati boriti“.45

Zbog različitog odnosa stanovništva i političkih faktora u Republici Bosni i Her-cegovini, a i šire, “plavi šljemovi” su ponekad predstavljali za „paljansko vodstvo” i stranu u sukobu. U takvim situacijama UN u Bosni i Hercegovini nisu imale strategi-ju najviše zbog nedostajanja političkog dogovora, otvorivši dilemu da li da zaštite sami sebe ili da urade ono što su trebali uraditi prema rezolucijama Vijeća sigurnosti. Takva dilema je bila prisutna kod najodgovornijih političkih i vojnih predstavnika UN-a u Bosni i Hercegovini, na što upućuje razgovor Karla Bilta sa komandantom, generalom Smitom u ljeto 1995. godine u Štabu UNPROFOR-a: „UN je u povlače-nju... trenutno je polovina naših snaga povučena iz područja koja su pod srpskom kontrolom“.46 To je nalagalo potrebu novih rješenja za situaciju u ovoj državi, a time i organizaciju snaga i sredstava za takvu potrebu, što je bilo ostvareno u postdejton-skom periodu.

Radi rasvjetljavanja stanja i uloge Ujedinjenih nacija u periodu 1992.-1995. go-dine, zanimljivim se čine i rezultati istraživanja kompanije Greenberg Research o temi “Ljudi u ratu u Bosni i Hercegovini”47, prezentirani u oktobru 1999. godine. Tom prilikom, u periodu od 15. 02. do 05. 03. 1999. godine, obavljeno je 1500 intervjua u Bosni i Hercegovini i to po 500 iz reda sva tri konstitutivna naroda, pri čemu nisu dati podaci o mjestu življenja ispitanika.

43 Izvještaj Generalnog sekretara UN-a broj S/1995/444.44 Citirano prema navodima u Mladen Grbin-Carole Hodge, Sigurnost istabilnost u Jugoistočnoj Europi, Durieux, Zagreb, 2000., str. 15..45 Isto, str. 15.46 Karl Bilt, Misija mir, Sarajevo, 1998. godine, str. 63..47 Ovi rezultati su prezentirani u publikaciji Međunarodnog komiteta Crvenog krsta/križa/polumjeseca, objavljeni u oktobru 1999.

godine..


150

Rezultati istraživanja ukazuju na složenost i specifičnost mirovne operacije UN-a u Bosni i Hercegovini, jer 42 odsto ispitanika smatra da je UNPROFOR poboljšao situaciju civila tokom rata; oko 13 odsto je izjavilo da je UNPROFOR učinio stvari go-rim, a 40 odsto cijeni da nije učinio ništa ni za civile ni za pripadnike mirovnih snaga.

U ovoj anketi ispitanici iz reda srpskog naroda su izrazili duboki cinizam o ulozi Ujedinjenih nacija. Za mnoge Srbe i Hrvate, koji su obuhvaćeni ovim intervjuima, “sigurnosne zone”, koje su uspostavljene u Bosni i Hercegovini, simbolizirale su pri-strasnost Ujedinjenih nacija. I ovakvi stavovi govore o dubokim podjelama u Bosni i Hercegovini, jer, kao što je već rečeno, neutralnost i nepristrasnost su čista maska za odstupanje od osnovnih ciljeva UN-a, zaštite mira, a samim time i života ljudi. Iz pri-mjera funkcioniranja ovih principa u Republici Bosni i Hercegovini mogu se izvući i opomena i usmjerenja za djelovanje UN-a u budućim akcijama u održavanju mira i igurnosti u svijetu.

Neefikasna organizacija i upravljanje, a posebno krutost u primjeni „neutralno-sti i nepristrasnosti” od Organizacije ujedinjenih nacija, uticali su i na kraju doveli do katastrofalnog rezultata u periodu provođenja misije UNPROFOR-a. Takva kon-statacija proizilazi iz nedosljednosti u primjeni fundamentalnog značenja principa nepristrasnosti, tj. principa djelovanja u skladu sa utvrđenim mandatom, odnosno pravnim okvirom. Naime, ukoliko se ovaj problem posmatra kroz prizmu “kolektiv-ne sigurnosti” ili kroz okvir Poglavlja VII Povelje OUN-a, onda je uočljivo da očuva-nje mira podrazumijeva širok spektar aktivnosti. Posebno je to naglašeno prema onim koji djeluju sa ciljevima etničkog čišćenja ili genocida, što podrazumijeva da se upotreba sile prema takvim stranama ne može tretirati kao kršenje principa ne-pristrasnosti. Prema onima koji narušavaju pravila međunarodnog prava, aktivnosti koje se poduzimaju strogo sa ciljem provođenja takvog mandata prijeko su potreb-ne. Izostajanje produktivnih mjera i aktivnosti u prethodnom periodu doveli su do narušavanja povjerenja mnogih država prema UN-u. Očito je da Ujedinjene nacije svoje djelovanje moraju bazirati na Poglavlju VII Povelje UN-a u interesu očuvanja mira i sigurnosti u svijetu, a to znači aktivnije djelovanje u slučaju prijetnje miru, narušavanja mira i čina agresije.

Prema tome, pasivnost i kolebljivost Ujedinjenih nacija u Bosni i Hercegovini su suprotnost ciljevima UN-a za očuvanje mira i prava na kolektivnu zaštitu ugrožene i napadnute njene članice. Propusti na koje je ukazano u ovom radu pokazali su nedovoljan učinak Ujedinjenih nacija, a time u cjelini i ostalih međunarodnih orga-nizacija involviranih u zbivanja u Republici Bosni i Hercegovini. Odnos Ujedinjenih nacija prema zbivanjima u Bosni i Hercegovini, u periodu 1992.-1995. godine, bio je u znatnoj mjeri balansiran kreacijom politika pojedinih država, njenih članica, a posebno članica Vijeća sigurnosti prema ovoj državi.

Kada se, zbog pogoršanja situacije u Bosni i Hercegovini u proljeće 1995. godine, otvoreno počelo govoriti o povlačenju mirovnih snaga UN-a, Pentagon i NATO su pripremali takvu misiju pod nazivom „Operativni plan 40-104”. Plan je, na više od

KORAK broj 31

151

1300 stranica i u 24 aneksa48, sadržavao upotrebu 20000 američkih vojnika koji bi realizirali povlačenje mirovnih snaga UN-a, čak i iz izoliranih enklava koje su imale status sigurnosnih zona. Taj proces, kako je bilo predviđeno, realizirao bi se noću američkim helikopterima. Sjevernoatlantsko vijeće, kao najviši organ NATO saveza, je formalno odobrilo takav dokument koji je imao radno-planski karakter. Iako je prošao procedure NATO-a, plan nije imao odobrenje predsjednika SAD-a Bila Klin-tona. Eventualna primjena plana, ne samo za Bosnu iHercegovinu nego i za sam NATO, mogla je imati bitne posljedice. Naime, to je bio izazov za ulogu SAD-a u po-sthladnoratovskoj sigurnosti u Evropi, jer je Klintonova administracija bila protiv po-vlačenja snaga UN-a. U pismu koje je uputio predsjedniku Klintonu, ambasador Ho-lbrooke je predložio „da se kriza u BiH iskoristi kao prilika za jačanje sistema UN-a.”49

Zanimljivim zapisom američki diplomata Ivo Daalder nudi objašnjenje kako je Klintonova administracija konačno odlučila da preuzme vodeću ulogu u rješavanju bosanskohercegovačke drame. Kao aktivni sudionik i svjedok mnogih odluka, autor objašnjava neka važna pitanja, među kojima su, kako i zašto su se SAD odlučile da u avgustu 1995. godine odlučnom akcijom okončaju rat i da time učine prezentaciju “strategije kraja igre”.50 Strategija uključuje sve rizike i cijenu koštanja za SAD, poseb-no definirajući cilj involviranosti SAD u Bosni iHercegovini, jer to nije bilo samo pi-tanje kraja rata nego i potreba za izgradnju multietničke, demokratske i ekonomske prosperitetnosti Bosne i Hercegovine.51

Nakon tragedije u Srebrenici i još jednog bombardiranja pijace Markale u Sara-jevu, NATO je bio spreman da pokrene najopsežniju vojnu akciju u svojoj povijesti. Ujutro 30. 08. 1995. godine, u 02.00 sata, NATO je pokrenuo operaciju pod nazivom “Deliberate Force - Promišljena snaga”. Operacija NATO-a izvedena je na osnovu Rezolucije Vijeća sigurnosti broj 836 od 04. 06. 1993. godine.52 Avioni, koji su pole-tjeli sa nosača aviona „Theodor Roosvelt” sa Jadranskog mora, bombardirali su po-ložaje bosanskih Srba oko Sarajeva. Tome se sa planine Igman pridružila francuska i britanska artiljerija iz Rapid reaction force (RRF), granatirajući kasarne bosanskih Srba u Lukavici kod Sarajeva. Za razliku od ranijih zračnih udara, kad se UN preko NATO-a ograničio na gađanje pojedinačnih srpskih raketnih položaja zemlja-zrak ili pojedinačnih tenkova, ovi udari su bili masovni. NATO je prethodno pripremio snimke hiljada meta od malih bunkera do novog sofisticiranog sistema zemlja-zrak, koji je bio u posjedu bosanskih Srba i iz arsenala je bivše JNA.

Veoma je zanimljivo kako su mediji propratili ovaj događaj. Prema nekim izjava-ma i komentarima vodećih svjetskih političkih glasila (The Wall Street Journal, The

48 Ivo Daalder, Getting to Dayton-The Making of Americ’s Bosnia Policy, Brookings institution Press, Washington, 2000, page 46..49 Richard Holbrooke, Završiti rat, Šahinpašić, Sarajevo, str. 49..50 Izraz koji koristi Ivo Daalder, Getting to Dayton-The Making of Americ’s Bosnia Policy.51 Vidjeti šire Ivo Daalder, Getting to Dayton-The Making of Americ’s Bosnia Policy, Brookings institution Press, Washington, 2000.52 “...države članice, djelujući samostalno ili kroz regionalne organizacije i sporazume, mogu poduzeti... sve neophodne mjere, kroz

upotrebu zračnih snaga, u i oko sigurnosnih područja u Republici Bosni i Hercegovini, radi podrške UNPROFOR-u u izvođenju nje-govog mandata... Rezolucija broj 836 objavljena u Rezolucije Vijeća sigurnosti UN o Bosni i Hercegovini, Press centar ARBiH, Sarajevo, 1995., str.79.


152

Financial Times) taj čin je trebalo davno pokrenuti, dok su neki kao što je Internatio-nal Herald tribune, kroz kolumnu William Pfafa, to označili kao naglašavajuće lider-stvo SAD u Evropi, jer to predstavlja „Poniženje Evrope u onome što bi se moglo po-kazati kao jugoslovenska završnica još treba da se ocijeni u metropolama Evrope”53

Operacija bombardiranja položaja bosanskih Srba iskorištena je i na diplomat-skom polju. Dok su trajala bombardiranja položaja bosanskih Srba, pregovarački tim SAD je posjetio Beograd 30. avgusta 1995. godine i susreo se sa predsjednikom Srbije Miloševićem. Na ovom sastanku Milošević je dao na uvid ovlaštenje potpisa-no od rukovodstva Savezne Republike Jugoslavije i rukovodstva bosanskih Srba, sa ovjerom patrijarha Srpske pravoslavne crkve Pavla. Suština takvog prezentiranog papira bila je da se formira delegacija za mirovne pregovore, gdje bi uslijed izjedna-čenog stava o pitanjima pregovora odlučujući glas bio glas predsjedavajućeg, a to je bio Slobodan Milošević. Navedeni papir predstavljao je naznaku, koja se tokom pregovora i potvrdila, jer je na sceni prezentirano otkazivanje poslušnosti od onih koje je promovirao i pomagao upravo Slobodan Milošević.

Iz prethodnog izlaganja je jasno da su se pokušaji sprečavanja etničkog čišćenja, genocida i obuzdavanja konflikta prostim vojnim prisustvom mirovnih snaga, po-kazali neefikasnim, sve dok, u kombinaciji sa drugim sredstvima, adekvatna sila od strane NATO-a nije bila upotrijebljena.

Efektna upotreba zračnih snaga NATO-a i promjene na linijama fronta prisilile su rukovodstvo Savezne Republike Jugoslavije na čelu sa Miloševićem i njihove ko-laboracioniste u Bosni iHercegovini da sjednu za pregovarački sto i trasiraju, pod pritiskom, put ka Dejtonskom sporazumu.

Rasplet situacije je pokazao da je NATO odigrao stratešku ulogu u Bosni i Her-cegovini, ali je, i to treba istaći, Bosna i Hercegovina imala uticaj na NATO. Jer, osim ispoljene snage u navedenoj operaciji, NATO je 28. 02. 1994. godine prvi put borbe-no djelovao u njegovoj povijesti, čime je ponovo, u situaciji prestanka hladnog rata, provjerio potrebu svog postojanja.

Iz prethodnih razmatranja, obuhvaćenih u ovom tematskom poglavlju, moguće je izvesti slijedeće zaključke:

- Da Bosna i Hercegovina nije stekla međunarodno priznanje prije otpoči-njanja otvorenih oružanih sukoba, upitno je da li bi to pravo, s obzirom na intenzitet sukoba, uspjela kasnije ostvariti. Zahvaljujući, prije svega, Armi-ji Republike Bosne i Hercegovine, koja je odbranila strateški važne centre, nisu uspjele namjere osvajanja Bosne i Hercegovine, niti su se uspjeli rea-lizirati dogovori o podjeli Bosne i Hercegovine. Zahvaljujući tim vojničkim uspjesima omogućeno je da se nakon intenzivne diplomatske aktivnosti pristupi mirovnim pregovorima i zaključenju Mirovnog sporazuma za BiH.

53 International Herald Tribune, 01. 09. 1995. godine, preuzet citat, Richard Holbrooke, Završiti rat, Šahinpašić, Sarajevo, str. 104.

KORAK broj 31

153

- Način djelovanja Ujedinjenih nacija u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. bio je baziran na tradicionalnom održavanju mira i humanitarnim aktivno-stima. Ovakav sadržaj nije se odražavao na suzbijanje konflikta.

- Kroz iskustva Bosne i Hercegovine u periodu od 1992. do 1995. godine po-kazalo se da Ujedinjene nacije nisu organizirane kao vlada i da ne raspolažu potrebnim sredstvima za provođenje utvrđenih mjera u njenim temeljnim ciljevima. Mnoga bitna pitanja bila su isključivo povezana sa interesima dr-žava koje su sa svojim snagama, sredstvima i opremom bile zastupljene u mirovnoj operaciji.

- Takvom razvoju stanja doprinosila je mogućnost da u mirovnim snagama UN-a svaka članica može imati interni mehanizam za nadzor, pa se takva organizacija odražava na efikasnost i na postupak samoispitivanja i pokre-tanja istrage o relevantnim događajima na terenu.

- Različita zapažanja ukazuju na to da je centralna karakteristika perioda od 1992. do 1995. godine sistemsko kršenje humanitarnog zakona. U potpu-nom rasvjetljavanju dešavanja u Bosni i Hercegovini u tom periodu izdva-jaju se slijedeći propusti međunarodnih organizacija, posebno Ujedinjenih nacija:

1. politički, jer je legitimnoj i priznatoj vladi, primjenom embarga na uvoz naoružanja i opreme, onemogućno da se brani i time joj je oduzeto pravo na kolektivnu sigurnost i odbranu;

2. pravno, nije se iskoristila obaveza da se intervenira u korist zaštite njene članice što omogućava član 51. Povelje OUN-a;

3. diplomatski, što su međunarodne organizacije gubile kredibiltitet serijom pogrešnih odgovora koje su primjenom principa nezavisnosti i nepristra-snosti, realno omogućavale politiku zločina i genocida. Događaj sa sigur-nosnom zonom Srebrenica je očigledan primjer takvog pristupa.

4. moralno, jer se međunarodne organizacije nisu precizno odredile o suštini sukoba na teritoriji Republike Bosne i Hercegovine.


154

Posuđeni intervju: Bill Stubner, svjedok rata

HOlBROOKe je znAO dA dAytOn nije Rješenje zA demOKRAtsKu BiH

Prvim avionom sletio je u Sarajevo pod opsadom, u novembru 1992. bio je jedan od rijetkih koji je uspio doći do izolovanog Goražda, nakon 16 sati probijanja nesi-gurnim stazama, uglavnom noću. Prošle sedmice ovaj je Amerikanac, diplomata, suradnik Haškog tribunala, bio gost centralnog dnevnika sa Senadom Hadžifejzovi-ćem, na Face TV-u. Prenosimo dijelove ovog nadasve zanimljivog razgovora...

Amerikanci su u potpunosti odbacili ideju Vašingtonskog dogovora. Zašto?Pa ne bih rekao da je Amerika odbacila vašingtonski dogovor. Rekao bih da je Ame-

rika većinski odbacila Bosnu. Danas je Washington vrlo malo zainteresiran za BiH. I bez obzira šta bilo ko kaže – da li američki ogranak, ambasador ili bilo koji drugi zvaničnik, BiH nije dio interesovanja Washingtona. moje iskustvo iz Washingtona je da smo se mo-gli istovremeno fokusirati na dvije ili tri važnije stvari. mislim da su većinu vremena veliki broj kreatora politike govorili da je to evropski problem i da će podržati evropljane u bilo čemu.

Šta je sa Dejtonskim sporazumom? Washingtonski sporazum je bio vrsta uvoda u Dayton.Pa mislim da je to uvod. moramo se sjetiti da je vašingtonski dogovor zaista imao

samo jednu svrhu, da zaustavi rat između HvO-a i Armije BiH. To je bila njegova svr-ha, ali je onda postao dio Dejtonskog sporazuma, jer postoji ta stavka zvana Federacija koja je prihvaćena, kao i nastavak postojanja Republike Srpske i sva ta ideja konstitutiv-nih naroda. Suštinski mislim da je zasnivanje ljudskih prava na osnovu njihove etničke pripadnosti suprotno od individualnih prava svakog čovjeka preneseno na Dayton. mi-

KORAK broj 31

155

slim, ista vrsta neukosti i manjka razumijevanja koje je Amerika prikazala u vašington-skom dogovoru, pokazala je i u Daytonu.

Clintonova pobjeDa

Dakle, niste bili za to od početka? Richard Holbrooke?Prilično dobro sam poznavao Richarda, bio je pametan, stamen čovjek. Richard nije

poznavao stanje ovdje, nije znao koji su problemi. Iskreno, mislim da je njegov zadatak bio da zaustavi sukob i suštinski omogući Clintonovoj administraciji da se poziva na diplomatsku pobjedu koju evropljani navodno nisu mogli postići. On je to uradio. Tre-ba se prisjetiti, Holbrooke je bio dobronamjeran, ali je neposredno nakon pregovaranja Daytona napustio State Department i vratio se privatnom biznisu. mislim da je duboko u sebi bio svjestan toga. Ja i on smo imali žustru raspravu. naravno, on je uvijek branio svoju poziciju, ali je duboko u sebi znao da Dayton nije recept za demokratsku multiet-ničku državu.

Ljudi su zapravo bili svjesni da je Dayton štetan po cijelu državu?ne mislim da je većina bila toga svjesna. ne mislim da je većina kreatora politike bila

fokusirana na ono što je zaista dobro za budućnost Bosne. Bili su više fokusirani na ono što je dobro za Clintonovu administraciju.

Zašto?Bill Clinton je imao svoje probleme u to vrijeme, skandale, spremao se za ponovne

izbore. Konsekventno, nakon što je dogovor vance – Owen propao, to je bilo njegovo ve-liko postignuće. Amerikanci su bili sposobni da okončaju rat. Iako bih rekao da načinom na koji je riješen, rat zapravo nikada nije završio.

Drugim riječima, iskoristio je rat u Bosni za ponovne izbore?ne kažem da je Bill Clinton bio zao, ali je bio fokusiran na sebe.

Da li je to bio pravi momenat za političare iz Bosne i Hercegovine da reaguju?neki od njih zaista jesu reagovali. Holbrooke mi je kazao. U jednom momentu rekao

je da je sklopio dogovor s vragom. Zato što, razmislite malo, bilo koji dogovor oko kojeg će se sve strane složiti u to vrijeme gotovo po pravilu je morao biti loš dogovor. nešto na šta će Tuđman i milošević pristati, nešto na šta će Alija Izetbegović biti prisiljen.

Prisiljen?Pa mislim da je bio prilično prisiljen. Zasigurno je znao da to nije samo mir. Ali, kako

je on rekao, ovo nije samo mir, a moji ljudi trebaju mir. Bilo je mnogo stvari koje su se dešavale u pozadini prave priče.


156

Kojih?nisam bio dio pregovora u Daytonu, ali su me ljudi zvali. U to vrijeme sam bio na

Sudu za ratne zločine. Zvali su me ljudi iznutra koji su mi rekli da se prave dogovori. Je-dan od dogovora koji je Holbrooke uvijek poricao je da najveći ratni zločinci neće biti kažnjeni, da neće biti procesuirani. Posebno Karadžić. Govorilo se o tome šta mu je Hol-brooke obećao. Kad neko umre nema dalje procedure u Tribunalu.

Smatrate li da je Dejtonski sporazum donio vladavinu nacionalnih partija u BiH?naravno, jer je sklopljen s njima. Šta to uključuje u pozadini? Bolje je da glasaš za

mene, jer ću te ja zaštiti od drugih. Zašto kažem i zašto mislim da mi je Holbrooke rekao da je to donekle dogovor s vragom? Pravi cilj uloge Washingtona je bio da se okonča rat i da se makne iz medija. nisu mislili na dugoročne planove.

Da li je to u određenoj mjeri pomoglo Republici Srpskoj da radi ono što radi danas, da opstruira sve odluke na državnom nivou?Holbrooke mi je jednom rekao da je jedna od njegovih najvećih grešaka to što je do-

zvolio Republiku Srpsku. Čak i što je dozvolio da se taj naziv koristi. Zato jer je ljudima omogućeno da kažu da je to zasebno mjesto, da je tu nešto drugačije.

Oslobođenje, 6. 4. 2013.

KORAK broj 31

157

Muhamed Jusić

sRpsKi desničARsKi pOKReti – pRijetnjA stABilnOsti BiH i RegiOnA

U Evropi je u posljednjih nekoliko godina evidentan uspon radikalne desnice. Pravdi na volju, većina evropskih društava dugo je bila „ćorava u desno oko“, kako reče jedan od njemačkih komentatora nakon što je njegovu zemlju potresao skan-dal u kome se ispostavilo da je godinama skupina neonacista bliska nekim sigurno-snim krugovima ubijala imigrante, a da policija nije i pored obilja dokaza poduzela bilo kakve mjere da ih spriječi. Danas, kada desničari nisu više samo male skupine mržnjom zadojenih društveno marginaliziranih pojedinaca, nego sve ozbiljnije po-litičke opcije koje iz godine u godinu na izborima ostvaruju sve bolji rezultat i koje svoju političku agendu nameću i političkom centru, sve više ljudi u Evropi, ali i svije-tu, pita se da li iko sa sigurnošću može garantovati da je vrijeme fašističkog divljanja Evropom iza nas i da li se Staroj dami stvarno može vjerovati da joj se ne omakne još jedna epizoda poput one koja je kulminirala zločinom holokausta nakon kojeg su svi rekli „nikad više“.

Analitičari se naročito plaše radikalizacije i omasovljenja desničarskih ideologi-ja u kontekstu tekuće ekonomske krize koja, uči nas to historija, pogoduje bujanju radikalnih ideologija. Jednostavno se ne smije nikada zaboraviti da je i Hitler proi-zvod, prije svega, ekonomske krize i da će i ova kriza vjerovatno ojačati desničare novog kova.

Na našim prostorima, uzmu li se u obzir strahote devedesetih, teško da se može reći da su ovakve ideologije ikada bili poražene. Naročito su te ideologije bile izra-žene tokom ratova u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Kosovu, gdje su počinjeni stra-vični zločini nad nesrpskim stanovništvom, što ne znači da i na nekim drugim stra-nama nije bilo izliva ekstremnog nacionalizma i vjerskog radikalizma koji je graničio sa fašizmom.


158

Nažalost, u Srbiji i Hrvatskoj se daleko više piše o ovim radikalnim pokretima (iako i dalje jako malo) nego što je to slučaj u Bosni i Hercegovini, iako je oštrica nji-hove mržnje i ideologije usmjerena prema Bosni i Hercegovini, Bošnjacima i svemu što se ovdje dešava i što se dešavalo u vrijeme agresije. Gotovo svi evidentirani radi-kalni desničarski pokreti u Srbiji imaju svoje ispostave u Bosni i Hercegovini, ali se o njima rijetko govori i nikada se ne nalaze u procjenama sigurnosnih rizika nadležnih državnih agencija za provedbu zakona. Ono što je zajedničko svim desničarskim pokretima koji se pozivaju na ekstremni srpski nacionalizam i fundamentalističke interpretacije pravoslavlja odnosno svetosavlja jeste izražena islamofobija i neprija-teljski stav prema svemu što je islamsko. To se povezuje sa činjenicom da oni, pored liberalne zapadne civilizacije oličene, prije svega, u američkoj vanjskoj politici, NATO savezu i EU, kao najvećeg svog neprijatelja vide susjede, prije svega Albance, Boš-njake i Hrvate, od kojih su Bošnjaci i Albanci većinski muslimani, pa se samim time taj dio njihovog identiteta predstavlja kao stran i neprijateljski. Po istom obrascu zbog pripadnosti Hrvata katoličanstvu Vatikan je česta meta verbalnih ataka njiho-vih ideologa.

Antiislamska agenda je stvorila zajedničku osnovu na kojoj se srpski desničarski pokreti lahko povezuju sa srodnim organizacijama širom Evrope, koji također šire antiislamsku propagandu. Najočitije dokaze za to smo dobili tokom istrage terori-stičkog napada Anders Behring Breivika. Iz njegovog „manifesta“ se moglo vidjeti da je za svoje ideološke uzore uzimao brutalne srpske zločine prema muslimanskim žrtvama, kao i onima koji ih i danas veličaju.

Ovaj rad ima za cilj dati kratak pregled tih radikalnih desničarskih pokreta koji djeluju u Srbiji i drugim zemljama u susjedstvu gdje Srbi žive. Treba napomenuti da je aktivnost većine ovih organizacija i pokreta evidentirana i u srpskoj dijaspori, iako se ovdje te aktivnosti ne obrađuju. Svi podaci su preuzeti iz opensource izvora i iz web-prezentacija pokreta koji slobodno djeluju u cyber-prostoru. Najveći dio infor-macija je preuzet iz dokumentarca Marka Mamuzića „Vrela krv” snimljenog 2008. i prikazanom na brojnim svjetskim festivalima među kojima je i Sarajevo film festival, ali i iz teksta objavljenog na web-portalu Novosti autora Gorana Plavšića, te teksta iz lista Novi magazin novinara đorđa Odavića koji donosi pregled najutjecajnijih i naj-radikalnijih pokreta, pojedinaca i stavova srbijanske desnice koji slobodno djeluju u regionu i Bosni i Hercegovini.

otaČastveni pokret obraz

Najveće i najstarije udruženje koje okuplja nacionalističku omladinu u Srbiji i koje je svojim aktivnostima prisutno i u Bosni i Hercegovini naziva se Otačastveni pokret Obraz. Izdanak je to Izdavačkog doma „Srbski obraz“ utemeljenog 1994., tačnije na-cionalističkog časopisa “Obraz”. Službena je ideologija Obraza svetosavski nacionali-zam. Jedan od njihovih glavnih programskih ciljeva je uspostavljanje pravoslavnog hrišćanstva kao državne religije zbog čega je od početka svog rada imao podršku SPc-a, a oni koji su pisali o ovom pokretu tvrde da tu podršku uživaju i danas. Osim toga, pokret ističe da se bori za “jedinstvenu srpsku državu od Kupe do Vardara i od

KORAK broj 31

159

Dunava do Jadranskog mora”. Idejni začetnik Obraza bio je sociolog i teolog Nebojša M. Krstić, koji je 2001. poginuo u saobraćajnoj nesreći. Pogi-nulog Nebojšu M. Krstića, za kojeg u pokretu vjeruju da je ubijen, na čelu Obraza zamije-nio je Mladen Obradović, koji je svoj svjetonazor predstavio (i) u spomenutom filmu “Vre-la krv”. “Među onima koji se ističu kao protivnici srpskog naroda treba istaći cioniste koji već stotinama godina kroz svoje tajno, a djelomično i javno djelovanje pokuša-vaju da ovladaju ne samo prostorom na kojem živi srpski narod, nego, prije svega, čitavim svijetom. To su isti oni koji su svojevremeno razapeli sina božjeg Isusa Hri-sta. Kao neprijatelji Hrista, našeg boga, oni moraju biti i naši neprijatelji”, govorio je Obradović.

Otačastveni pokret Obraz negira holokaust, a 2001. izdao je “Proglas srbskim neprijateljima”, u kojem su kao neprijatelji Srbije i Srba navedeni “cionisti”, “ustaše”, “muslimanski ekstremisti koji odbijaju da se konačno vrate veri svojih pravoslavnih predaka”, “šiptarski teroristi”, “lažni mirotvorci”, “partijaši”, “sektaši”, “perverznjaci”…

Udarnu, nasilničku snagu pokreta predstavljaju razbijačke skupine nogometnih navijača. Tačan broj pripadnika pokreta nije poznat, ali članstvo se procjenjuje na nekoliko hiljada u Srbiji, a u Bosni i Hercegovini niko i nije radio na bilo kakvim pro-cjenama.

Već duže desničarski pokreti, a među njima i Obraz u Srbiji i jednom dijelu BiH, služe kao baza iz koje politička desnica, ali sve češće i politički centar, vrbuje svo-

je kadrove, te crpi političke stavove. Tako će i jedan od osnivača pokreta, Andrej Mladenović, kasnije postati glasnogovornik Demokrat-ske stranke Srbije. Bitno je spomenuti da je tokom 1995. i 1996. u “Obrazu” pisao i predsjednik Demokratske stranke Srbije Vojislav Ko-štunica. Upravo tamo je Ko-štunica objavio i svoj članak “Srpski narod na raskršću”, koji je žestoko kritiziran zbog


160

nacionalizma. Podrška nacionalističkoj politici Milorada Dodika u Bosni i Hercego-vini dolazi upravo iz ovih krugova i grupa za pritisak koje stvaraju atmosferu linča prema svima koji, prema njihovom mišljenju, izdaju nacionalne interese ili pokušaju drugačije misliti.

„Obraz“ 2000. prerasta u pokret. U godinama koje slijede, članovi će organizirati i sudjelovati u nizu nasilnih incidenata, od sprečavanja održavanja prve beogradske Parade ponosa do upada na kulturne manifestacije koje je vodstvo pokreta ocije-nilo provokativnim i nesrpskim. Takvih slučajeva zabilježeno je više desetaka. Na-ročito su aktivni u bh. entitetu Republika Srpska, gdje redovno izazivaju incidente u kojima promovišu govor mržnje, raspiruju vjersku i nacionalnu netrpeljivost, za-strašuju malobrojne povratnike i veličaju ratne zločine i one koji su ih organizovali i provodili. Domaći mediji su ih zapazili kada su, na dan samoproglašenja Republike Srpske, nekoliko bh. gradova oblijepili plakatima ratnih zločinaca, te organizovali mitinge podrške osuđenim i osumnjičenim za ratne zločine.

Ministarstvo unutrašnjih poslova (MUP) Srbije je u svom izvještaju od 2005. ovu organizaciju okarakterisao kao „klero-fašističku“, a 12. juna 2012. godine, Ustavni sud Srbije zvanično je zabranio djelovanje Obraza, ali su članovi pokreta i dalje ostali aktivni, naročito u cyber prostoru, i pod drugim imenima.

U Bosni i Hercegovini još niko nije potezao pitanje njihovog djelovanja niti se u javnosti raspravljalo o njihovom djelovanju. Naravno, sličnih rasprava ili analiza nije, barem koliko je javnosti poznato, bilo ni u zakonodavnim niti sigurnosnim agenci-jama Bosne i Hercegovine.

srpski naroDni pokret 1389

Još jedan pokret kojeg je u svom radu obradio Goran Plavšić je i Srpski narod-ni pokret 1389. To je, prema njegovim saznanjima, nacionalističko udruženje koje djeluje na području cijele Srbije, ali, prema informacijama dostupnim na njihovom oficijelnom internet-portalu, aktivni su i u drugim državama regiona, a naročito u Bosni i Hercegovini.

U SNP-u 1389 bilo je više raskola, zbog čega trenutno u Srbiji djeluju dva udruženja sličnog naziva – Pokret 1389, te Srpski narodni pokret 1389.

Pokret je u početku nosio naziv samo „1389“, a prvi pred-sjednik bio je Radojko Ljubi-čić. Kasnije je preimenovan u „Pokret 1389’“. Pokret se pred-stavljao kao „Srpski narodni pokret ‘1389’“. Godine 2008. napustili su ga Miša Vacić i još

KORAK broj 31

161

nekoliko članova i 2010. registrovali novi pokret „SNP 1389“. „SNP 1389“ negira da je ikada došlo do rascjepa u pokretu i tvrdi da je Ljubičić smijenjen u decembru 2008. i da je od tada zloupotrebljavao ime pokreta.

Misao vodilja aktivista SNP-a 1389 je ujedinjenje “srpskih zemalja”, tačnije crne Gore, Makedonije, Bosne i Hercegovine, te “Srpske Krajine” u Hrvatskoj. Također, u SNP-u 1389 vjeruju da Srbiji pripada i sjeverni dio Albanije. Nacionalisti okupljeni u SNP-u zalažu se za nacionalizaciju privrede i čvrstu suradnju s Rusijom. Kao osnovna načela ističu rodoljublje, pravoslavlje, slogu. Bore se za očuvanje čistoće srpskog je-zika, ćiriličnog pisma, porodičnih vrijednosti…

Poseban interes pokret pokazuje za Bosnu i Hercegovinu. Jedan od slavljenih idola SNP-a 1389 jest i general optužen za ratne zločine Ratko Mladić. Pripadnici Pokreta počast su mu odavali lijepeći duž Bulevara Zorana đinđića naljepnice na kojima je pisalo “Bulevar Ratka Mladića”. Na dan obilježavanja genocida u Srebre-nici, SNP 1389 pokušao je organizirati skup u centru Beograda pod nazivom “Sre-ćan 11. jul, dan oslobađanja Srebrenice”. Policija je ovaj skup zabranila. U Bosni i Hercegovini još nisu zabilježeni primjeri da je policija zabranila slične skupove koje su organizovali. Posljednji zabilježeni incident u kojem je Pokret učestvovao u BiH desio se nedavno, kada su u brojnim gradovima Bosne i Hercegovine i Srbije ispisali preko stotinu grafita na javnim zgradama kojima se čestita 20 godina RS-a, u kojima se šalju nacionalističke poruke, a RS se naziva „bastionom srpstva“. Prema pisanju sarajevskog lista San “Obraz” i “Pokret 1389” imaju svoje ćelije u Banjaluci, Bijeljini, Doboju i nekim drugim gradovima u Republici Srpskoj.

Aktivisti pokreta također djeluju na Kosovu, gdje su sudjelovali u nemirima koji su se događali proteklih mjeseci. I SNP-u 1389, kao i Obrazu, na temelju prijedloga Državnog tužiteljstva Srbije prijetila je zabrana rada, ali Ustavni sud je obustavio pokrenuti postupak.

srpski naroDni pokret naši

Nacionalistička organizacija Naši ima svoj centar u Aranđelovcu. Riječ je, zapravo, o ogranku istoimene ruske nacionalističke organizacije, koja se dijelom finansira iz te zemlje. Na ljestvici vrijednosti pokreta Naši najviša mjesta zauzimaju nacionali-zam i pravoslavlje. Naši su osnovani početkom 2006. Pokret se nakratko ujedinio sa „SNP 1389“, a naziv novog udruženja je bio Srpski narodni pokret Naši „1389“. Uje-dinjenje je objavljeno krajem avgusta 2010. Međutim, u junu 2011. godine usljed, kako su iz pokreta naveli, „pritiska vlasti na njihove aktiviste i simpatizere“, došlo je do ponovnog razdvajanja ove dvije organizacije na Srpski narodni pokret 1389 i na Srpski narodni pokret Naši koji slobodno djeluju i danas.

Prema autoru dokumentarca „Vrela krv“ i autoru teksta na portalu Novosti, člano-vi pokreta se bore protiv evropskih i atlantskih integracija, odnosno zalažu za usku saradnju Srbije sa Rusijom. Prema pisanju nekih srbijanskih medija Srpski narodni pokret Naši pristupio je 28. novembra 2011. godine Sveruskom narodnom frontu, čiji je pokretač lider Jedinstvene Rusije Vladimir Putin. Ova organizacija okuplja više


162

stotina ruskih nevladinih or-ganizacija, udruženja građa-na i preduzeća, a ideološka osnova im je Putinova ideja evroazijske politike. Prema pisanju lista Novi magazin 7. decembra prošle godine, SNP Naši potpisao je Sporazum o saradnji sa Narodnim sabo-rom iz Rusije, kada su, kako zvanično navode na svom sajtu, dogovorene i konkret-ne akcije koje će biti sprove-dene na području Srbije i Ru-

sije „kako bi se pružio veći i žešći otpor SAD, EU i NATO“. Inače, sprega desničarskih pokreta i nekih vladajućih elemenata iz Rusije sa desničarskim pokretima u Srbiji i Bosni i Hercegovini je još uvijek nedovoljno istražena tema koja zahtijeva posebnu pažnju. Jedan od rijetkih incidenata o kojima su pisali srpski mediji, a u kojima je na vidjelo izbila veza između ruskih desničarskih organizacija i onih u ovom dijelu Evrope, ticala se upravo pokreta Naši. Naime, u već spomenutom prilogu lista Novi magazin novinar đorđe Odavić je pisao o nedavnom slučaju o kojem su pisali i do-maći mediji kada je ambasador Rusije u Beogradu Aleksandar Konuzin pokušavao da preko Euleks-kontrola dostavi 300 tona brašna, ulja, agregata, šatora i ostalih po-trepština zvanične pomoći Srbima na Kosovu. U tom prilogu autor tvrdi da su isto-vremeno aktivistima na barikadama na sjeveru Kosova dostavljene i crne uniforme, čizme, poljska kuhinja i „mali komandno-štabni šator“. Ovu „humanitarnu“ pomoć poslala je ruska nevladina organizacija Kosovski front, nastala 2008. Jedan od lide-ra Fronta je Aleksandar Aleksandrovič Kravčenko, profesionalni vojnik, veteran-do-brovoljac iz rata u Bosni i Hercegovini devedesetih, u domaćoj javnosti poznat kao rukovodilac ruskog Udruženja vojno rodoljubivih klubova Steg. Udruženje je prije tri godine ugostilo djecu iz Srbije u kampovima u Rusiji, gdje su učili da pucaju iz oružja, bacaju bombe i razračunavaju se s neprijateljem nožem ili golim rukama.

Vojnu opremu, čiju su nabavku finansirale brojne ruske „nevladine“ organizacije, primili su i braniocima barikada distribuirali članovi organizacije SNP Naši, Društva srpsko-ruskog prijateljstva Kosovsko ognjište iz Kosovske Mitrovice i kosovske po-družnice Ravnogorskog pokreta. Radi dizanja morala braniocima barikada su podi-jeljene i ruske zastave koje im je poslao Kosovski front. Prema saznanjima srpskih obavještajnih službi do kojih je došao autor članka, tokom prošle godine pojačala se aktivnost ruskih nevladinih organizacija na području Srbije. Veze ovih udruženja, koje u Rusiji djeluju pod patronatom vladajućeg aparata Vladimira Putina i Fede-ralne službe bezbjednosti, s pokretima veterana i desničarskih organizacija u Srbiji postale su predmet interesovanja srpskih obavještajnih službi, pogotovo od trenut-ka kada su polje svog djelovanja prebacili na nemirno područje sjevernog Kosova.

KORAK broj 31

163

Sagovornik Novog magazina, koji je insistirao na anonimnosti, objašnjava da u Rusiji djeluje veći broj nevladinih organizacija koje kontroliše, a dijelom i finansi-ra, vladajuća garnitura. Kako kaže, Sveruski narodni front, Narodni sabor, Ratničko udruženje Steg, Omladinsko-demokratski antifašistički pokret Naši, predstavljaju unutrašnjopolitičku podršku zvaničnoj Moskvi, ali djeluju i prema inostranstvu, od-nosno prema Srbiji.

Možda upravo zbog ovih svojih veza sa ruskim desničarskim organizacija članovi pokreta „Naši“ se javno zalažu za euroazijske integracije, u kojima bi Beograd bio če-tvrti glavni grad euroazijske unije, s Ruskom federacijom kao liderom. Buduću Srbiju vide kao “teritorijalno vaskrslu državu u čijem sklopu se nalaze sve srpske zemlje okupirane u ratovima devedesetih”. Osim toga sebe nazivaju “najvećim rodoljubi-vim pokretom u Srbiji”, ali broj njihovih aktivista znatno je manji od broja članova koje okuplja Obraz. Njihova ideologija je, navode, “srpsko rodoljublje i domaćinski poredak”.

Pažnju bh. medija pokret je privukao nakon što su njegovi pripadnici u Novom Sadu zapalili zastavu Bosne i Hercegovine kao “znak protesta” zbog nedavnog odr-žavanja koncerta Dine Merlina u Srbiji. Zastava je spaljena pored grafita sa likom ratnog zločinca Ratka Mladića, a video snimak je postavljen na internet.

Pojašnjavajući sintagmu “sve srpske zemlje”, pokret Naši u svom programu na-vodi cjelokupnu teritoriju današnje Republike Srbije s njenim pokrajinama Koso-vom, te Vojvodinom, zatim teritorije crne Gore, Makedonije, Bosne i Hercegovine, okupirane Republike Srpske Krajine, kao i sjeverni dio Republike Albanije. I za ovu organizaciju upućen je prijedlog za zabranu rada, ali nije potvrđen od strane Ustav-nog suda Srbije. „Naši“ su, također, optuženi za širenje međunacionalne mržnje i netrpeljivosti.

srpski naroDni pokret - izbor je naš

Srpski narodni pokret - Izbor je naš je desničarska organizacija o kojoj se u regio-nu jako malo piše, možda baš zbog činjenice da je registrovan u Bosni i Hercegovini kao nevladina organizacija i da je svoje djelovanje fokusirao na manji bh. entitet. Predsjednik ovog udruženja je izvjesni Dane čanković, izbjeglica iz Krajine koji se krajem 1995. nastanio u Banja Luci. U banjalučkim političkim krugovima čanković i njegova organizacija važe kao glasnogovornici Milorada Dodika za “opasne i van-redne situacije”. U više navrata je ova organizacija, kada je u interesu nekih političkih krugova, bilo da se stvaraju napetosti u Bosni i Hercegovini ili regionu, izdavala za-htjev Narodnoj skupštini RS da donese hitnu odluku o raspisivanju referenduma za proglašenje nezavisnosti Republike Srpske. Za organizaciju se u bh. medijima čuje svake godine kada se slavi Dan Republike Srpske. Ove godine su na taj dan orga-nizovali kolone automobila koji su kružili brojnim bosanskohercegovačkim grado-vima sa srpskom većinom. Tog dana, u organizaciji ovog pokreta, 40-tak vozila sa srpskim zastavama prošlo je ulicama Banjaluke. Preko razglasa su puštali naciona-lističke i ratnohuškačke pjesme, a nosili su i veliki transparent sa slikama Radovana


164

Karadžića i Milorada Dodika, kao i drugih „zaslužnih“ za stvaranje Srpske, ratnih zlo-činaca Ratka Mladića i Momčila Krajišnika.

U više navrata su organizovali akcije podrške osumnjičenim i osuđenim za ratne zločine. Prošle godine su u pojedinim dijelovima Banjaluke polijepili plakate kojim se veliča haški optuženik Radovan Karadžić. Na plakatima je pisalo: “Recimo svi za-jedno: predsjedniče, sretna ti krsna slava”, kao i lik arhangela Mihaila i kroki Radova-na Karadžića.

Osim podrške Karadžiću, izjašnjavali su se i protiv priključenja Bosne i Hercego-vine NATO-u, a prikupljali su potpise za referendum o otcjepljenju RS iz Bosne i Her-cegovine.

Dveri srpske

Dveri srpske je još jedan pokret koji je u svom radu obradio Goran Plavšić, a za koji kaže da je nacionalistička i klerikalna organizacija, koja se upravo kao politička opcija sprema za predstojeće srbijanske izbore i vodi žestoku kampanju. On tvrdi da pokret djeluje pod okriljem Srpske pravoslavne crkve. Svoj program izložili su u dokumentu pod nazivom “Deset tačaka narodnog dogovora”. “Srbija se nalazi u lan-cima monopola koji kontroliraju kompletan društveni i državni život. To je udružena dominacija zapadnih veleposlanstava, zelenaških stranih banaka, domaćih tajkuna, korumpiranih političara i kontroliranih medija, koja nemilosrdno eksploatira Srbiju kao svoju koloniju”, kažu Dveri u uvodu svog programa. Zalažu se za “socijalni patri-otizam” i povratak dokazanim povijesnim obrascima, “poput mobe, zadrugarstva, radnih akcija, javnih radova”. Kao i druge desničarske organizacije, značajan dio nji-hove desničarske ideologije i aktivnosti je fokusiran na Bosnu i Hercegovinu.

Dveri smatraju da je jaka Srbija garant opstanka Republike Srpske, a Kosovo i Metohiju vide kao “privremeno okupiranu teritoriju”. Deklariraju se “eurosuzdržani-ma” i pod svaku cijenu su protiv ulaska Srbije u NATO. Poznavatelji srbijanskih prilika smatraju ovaj pokret ozbiljnijom verzijom Obraza.

Iako nije zabilježeno nešto značajnije djelovanje pokreta u Bosni i Hercegovini vizija koju ovaj politički pokret ima tiče se čitavog regiona i, svakako, Bosne i Herce-govine. Vidi se to i iz teksta “Zašto je ovo historijska šansa” kojeg je, povodom prvih sto dana postojanja Dveri srpskih kao političkog pokreta, na sajtu Novi standard napisao jedan od vodećih ljudi pokreta Boško Obradović. U tom tekstu on između ostalog piše: „Očigledno je da se mijenja čitav svjetski poredak, da će se mijenjati Evropa i da ovakvo stanje na Balkanu neće dugo trajati. Uskoro će se pojaviti jedan trenutak u vremenu kada će ponovo moći da se povede autentična srpska nacional-na politika, nakratko oslobođena ogromnih pritisaka sa strane, i jedina dilema koja se postavlja glasi: imaćemo šansu za reviziju većine historijskih poraza i stvaranje Srpske Unije na Balkanu, ali koga ćemo imati na čelu Srbije da tu šansu iskoristi? Smjena generacija unutar intelektualno-političke elite postavlja se tako kao predu-slov političkih promjena u Srbiji.“

KORAK broj 31

165

srbska akCija

centar Beograda je na dan raspisivanja izbora u Srbiji 2012. (13. 3. 2012.), osva-nuo izlijepljen naljepnicama na kojima su uz fotografiju manifestacije grupe crnaca i poruke „Zaštitimo našu decu!“ i „Stop najezdi tuđinaca!“

To je jedan od rijetkih incidenata koje su zabilježili regionalni mediji, a u kojima je bio involviran pokret Srbska akcija s obzirom da su spomenute naljepnice bile potpisane imenom ove organizacije. Srbska akcija je fašističko udruženje koje sebe označava kao „udruženu borbenu djelatnost i zajedničko pregnuće pravoslavnih rodoljuba koje ima za cilj buđenje srpskog naroda iz postojeće letargije, učmalosti i bivstvovanja u lažnom miru ustajale duhovne bare Novog doba“.

U prezentacijama pokreta se navodi da je „njihov cilj povratak zavjetnim srpskim idealima i vrednostima koje su krasile njihove svete i slavne Pretke“. Za sebe još kažu da su „svesni da se samo pri takvom stremljenju može valjano boriti protiv mnoštva današnjih neprijatelja na njihovog stradalnog i napaćenog naroda“.

A da će se „boriti“ dokazuju i postojanjem svog „vojnog krila“, postrojbe Vojska smene, nadahnutim ideologijom fašiste Nikolaja Velimirovića i idejama Justina će-lijskog i programskim načelima zboraša fašističkog gurua Dimitrija Ljotića. Ima Voj-ska smene i „meru“, u svojoj jurišnoj pjesmi: „Jer Nebeska Srbija naša je mera/Krepi nas i snaži pravoslavna vera./Krv Slovena starih, arijevski soj,/Sprema nas i čeliči, za konačni boj!“

naCionalni stroj

Nacionalni stroj iz Novog Sada jedina je dosad zabranjena ekstremistička sku-pina. U vrijeme dok su bili aktivni, predvodio ih je Goran Davidović, u srbijanskim medijima poznat po nadimku Firer. Ovo udruženje neonacista široj javnosti postalo je poznato po nizu incidenata kojima su kumovali u Novom Sadu. Jedan od prvih dogodio se 2005., kad su pripadnici Nacionalnog stroja prekinuli antifašističku tribi-nu, te fizički nasrnuli na sudionike. Goran Davidović je osuđen na godinu dana za-tvora zbog raspirivanja međunacionalne mržnje. Jedno vrijeme bio je u bijegu od srbijanskog pravosuđa. Na koncu je odle-žao kaznu i preselio se u Italiju, gdje sudje-luje u radu neonacističkih organizacija.

U Srbiji i Bosni i Hercegovini djeluje još čitav niz neonacističkih organizacija koje svoju ideologiju zasnivaju na “rasnom na-cionalizmu, nacionalnoj slobodi i socijal-noj pravdi”. Plavšić smatra da su ova udru-ženja manji i ne tako značajan dio scene koja okuplja ekstremno nastrojene mlade ljude u Srbiji. O njima je dovoljno reći da ti mladi ljudi, piše Plavšić, kao isključiv uvjet


166

za srpsko državljanstvo postavljaju “pripadnost srpskom narodu i bijeloj rasi”. Na sličnoj liniji je i neonacistička organizacija „Krv i čast“, koja je prisutna u svim razvije-nim zemljama svijeta. Nešto ozbiljnija je Srbska akcija, klerikalistička i nacionalistič-ka organizacija odana, među mladima popularnom, svetosavskom nacionalizmu.

ravnoGorski ČetniČki pokret

Pokret koji se, zasigurno, najčešće spominje u srbijanskim i bosanskim medijima jeste Ravnogorski četnički pokret. S obzirom da je tokom Drugog svjetskog rata bilo više četničkih frakcija i da se osim saradnje sa nacistima i brojnih zločina nad civili-ma, prvenstveno nad muslimanima (ali i drugim skupinama), koje su pripadnici tih različitih frakcija Kraljevske vojske u Jugoslaviji počinili, za ovaj se pokret vežu broj-ne historijske kontroverze. Tako i danas ovaj pokret, iako najmasovniji, ima brojne frakcije. Jedino što ih ujedinjuje jeste zajednička velikosrpska ideologija i insistiranje na revidiranju historije pokreta.

Ravnogorski četnički pokret, kao zvanično registrovana organizacija, djeluje na teritoriji Srbije, Bosne i Hercegovine i crne Gore. U Bosni i Hercegovini je registrovan pod nazivom Ravnogorski pokret otadžbine Srpske.

Prema pisanju sarajevskog lista San Ravnogorski pokret otadžbine Srpske u Bo-sni i Hercegovini ima osam okruga. Predsjednik okruga Posavine i Trebave je živko Sekulić, a na čelu hercegovačko-romanijskog okruga je Nedeljko Kokošar. Pred-sjednik podrinjskog okruga je Novak Mičić, a okruga za Semberiju i Majevicu Trivo Lukić. Na čelu dobojsko-ozrenskog okruga je Jovo Vukeljić, a okruga Lijevče-Koza-ra-Motajica Slobodan Marić Dalton. Predsjednik zamijsko-janjskog okruga je Dušan Sladojević, a okruga za Krajinu Miloš Morava. Treba reći da je Jovo Vukeljić ujedno i predsjednik Ravnogorskog pokreta za Bosnu i Hercegovinu, Srbiju i crnu Goru, a Dušan Sladojević je i predsjednik Ravnogorskog pokreta otadžbine Srpske. Ista no-vina navodi da Ravnogorski pokret u BiH ima izuzetno razvijene veze i saradnju sa dvije klasične fašističke organizacije koje su registrovane u Srbiji i to Obraz i “Pokret 1389”. Gotovo sve akcije i skupove zajednički organizuju.

Svake godine, za vrijeme obilježavanja genocida u Srebrenici, uniformisani pri-padnici Ravnogorskog četničkog pokreta, noseći majice na kojima su likovi ratnih zločinaca, organizuju postrojavanje pripadnika svojih paravojnih formacija upravo u ovom gradu. Slična postrojavanja se organizuju i u drugim dijelovima Bosne i Her-cegovine uz redovnu nacionalističku i fašističku ikonografiju, te česte sukobe sa ma-lobrojnim povratnicima u gradove iz kojih su protjerani.

Udruženje za zaštitu tekovina borbe za Bosnu i Hercegovinu - Sarajevowww.zatebebih.ba

Documents

ČASOPIS ZA ZAŠTITU TEKOVINA BORBE ZA BOSNU I … · ČASOPIS ZA ZAŠTITU TEKOVINA BORBE ZA BOSNU I HERCEGOVINU BROJ 31 ˚ GODINA XI APRIL˚JUNI 2013. ISSN 1512˚9411 U ovom broju: