ČASOPIS ZA KULTURU, NAUKU, POLITIKU, ISTORIJSKA I DRUŠTVENA PITANJA CRNOGORSKE DIJASPOREČ Š

Cetinje, ljeto 2020. broj 3, godina II cijena 3 eura ISBN 2704-4912

-3-br. 3/2020

IDENTITET 3/2020

SADRŽAJUvodna riječ 5Crna Gora

Aleksandar Radoman: Povodom desetogodišnjice od osnivanja Instituta/Fakulteta za Crnogorski jezik i književnost 6Predrag Malbaša: O nekim Njegoševim spomenicima 12Alek Barović: Suze Mramora sa Berkrika 18

USABlažo Sredanović: Petrovac nekad i sad 22

ArgentinaSilvana Ines Marković: Pośeta postojbini svojih predaka 25

Novi ZelandJovan Čavor: Putem kulturno-istorijskog nasljeđa do identiteta 29

RusijaIgor Kosić: Crnogorac posljednji ruski carski general 34

ItalijaDanijela Đurđević: Djela i potomci Pera Počeka u Italiji 43

SlovačkaMihal Spevak: Duh predaka u Slovačkoj 47

HrvatskaRobert Kurelić: Prikaz knjige o crnogorskom nasljeđu u Istri 49

SrbijaLjubomir Perović: Krstaš barjak ponosno leprša u vojvođanskoj ravnici 52

Crna GoraSrđa Martinović: Skica za portret zaboravljenog ratnika 58Nataša Žurić: Crnogorka kroz vrleti i vjekove 64

AntifašizamNenad Stevović: Slavom ovjenčana Crnogorska brigada 68

Iz istorije crnogorske dijasporeNenad Stevović: Temelji organizovanja crnogorskih iseljenika 71

Crnogorska kužinaCrnogorski gastro proizvodi 79

Mladi literati iz dijasporeBenjamin Skomorac 84

KnjigaMontaña Negra - Moja Crna Gora 84

Crnogorska emigrantska poezijaSekula Drljević 86

Iz bogatog i raznovrsnog fonda koji posje-duje Etnografski muzej iz zbirke nakita, izdvojili smo „kukuljicu“, (ukrasne fibule za kosu). Kukuljica je ukras za glavu, ka-rakterističan za podneblje Boke Kotorske, tačnije Dobrote. Nosile su je dobrotske ne-vjeste na dan vjenčanja pozadi, na tjeme-nu. Čini je 120 komada raznih ukrasnih iga-la za kosu, različitih dimenzija. Vrh (glava) igle je od metala, najčešće srebra, izrađen u filigranu, a završava se četvrtastom pi-ramidom. Sve igle su zabodene u platneni jastučić.

Centralna, najukrašenija igla ili trepetlji-ka se u gornjem dijelu račva na tri strane i ima oblik federa, a središnji feder je ukra-šen floralnim motivom sa crvenim staklom u sredini. Upravo ova igla je imala magijsko značenje, jer je pri kretanju mlade proizvo-dila karakterističan zvuk za koji se vjero-valo da štiti nevjestu od zlih pogleda i uro-ka. Izrađivane su u poznatim radionicama u Boki, najčešće po porudžbini; imućni lju-di su za svoje buduće mlade naručivali što ukrašeniju i skupocjeniju.

-4- -5-br. 3/2020 br. 3/2020

IDENTITET časopis za kulturu, nauku, politiku, istorijska i društvena pitanja

crnogorske dijaspore

Izdavač: Crnogorski identitet, Cetinje

Uređuje redakcijski kolegijumGlavni i odgovorni urednik: Nenad Stevović

Prelom: Pal AnikoFotografi je: Mijat & STEV design

Prevod: Akademija Oxford

Kontakt: cg.identitet@gmail.comŽiro račun: 520-34743-24 Hipotekarna banka, Podgorica

Časopis izlazi kvartalnoŠtampa: Panonia-print, Bačka Topola

Tiraž: 500 primjeraka

Rješenjem Ministarstva kulture Crne Gore broj: 05 – 2582/2 od 12.07.2019. časopis Identitet je upisan u registar medija pod rednim brojem 796.

UVODNA RIJEČ

Poštovani čitaoci,

Pred vama je treći broj IDENTITET-a, časopisa za kulturu, nauku, po-litiku, istorijska i društvena pitanja crnogorske dijaspore. Nakon što smo u prva dva izdanja objavili autorske tekstove iz Argentine, Češke, Albanije, Italije, Srbije, Meksika, Egipta, Slovačke, Australije, Brazila, Hrvatske, Slovenije, Rusije, Kosova i Crne Gore, nastavljamo da širimo mrežu saradnika širom svijeta.

Ovaj broj našeg časopisa otvara prilog Aleksandra Radomana pro-dekana Fakulteta za crnogorski jezik i književnost na Cetinju u kojem, povodom obilježavanja 10 godina od osnivanja, autor predstavlja tu elitnu naučno-istraživačku i visokoobrazovnu akademsku instituciju. Nakon toga slijede zanimljivi tekstovi naših saradnika iz Crne Gore, Sjedinjenih Američkih Država, Argentine, Novog Zelanda, Rusije, Italije, Slovačke, Hrvatske i Srbije. Tu su i stalne rubrike Antifašizam, Crnogorska emigrantska poezija, Mladi literati iz dijaspore, Crno-gorska kužina, Knjiga, kao i nova rubrika Iz istorije crnogorske dijas-pore.

Redakcija časopisa IDENTITET ostaje otvorena za saradnju sa crno-gorskim intelektualcima, patriotama, kulturnim i društvenim prega-ocima, kao i sa prijateljima Crne Gore širom svijeta.

Crna Gora u srcu! Redakcija

CIP - Каталогизација у публикацијиНационална библиотека Црне Горе, Цетиње

ISSN 2704-4912 = IdentitetCOBISS.CG-ID 39342864

-6- -7-br. 3/2020 br. 3/2020

crna gora

ALEKSANDAR RADOMAN

POVODOM DESETOGODIŠNJICE OD OSNIVANJA INSTITUTA/FAKULTETA ZA CRNOGORSKI JEZIK I KNJIŽEVNOST

Aleksandar Radoman (1981), diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Nikšiću. Doktorand je fi lologije na Sveučilištu „Josipa Jurja Stro-ssmayera” u Osijeku. Saradnik je u nastavi i prodekan za nastavu Fa-kulteta za crnogorski jezik i književnost na Cetinju. Autor je knjiga Studije o starijoj crnogorskoj književnosti i Savremena književna monte-negristika: utemeljivači. Član je redakcija časopisa Lingua Montenegrina i Quest. Predśednik je Crnogorskoga fi lološkog društva.

Prije negoli se osvrnem na deset godina rada Instituta/Fakulteta za crnogorski jezik i književnost kao javne ustanove, potrebno je uka-zati i na jednu značajnu ustanovu crnogorske nauke čije je djelovanje prethodilo osnivanju ICJK. Riječ je o Institutu za crnogorski jezik i jezi-koslovlje.

crna gora

Institut za crnogorski jezik i jezikos-lovlje osnovan je kao nevladina orga-nizacija na Cetinju 15. decembra 2003. godine. Osnivači ICJJ bili su crnogor-ski naučnici i publicisti Vojislav P. Nik-čević, Vukić Pulević, Žarko Đurović, Stevo Vučinić i Borislav Cimeša, a za prvoga direktora imenovan je uteme-ljivač jezičke montenegristike Vojislav

P. Nikčević.

Osnovan s ciljem „naučnoga istraži-vanja crnogorsko-ga jezika“ Institut za crnogorski je-zik i jezikoslovlje organizovao je u periodu od 2004. do 2010. godine veći broj naučnih skupova, publi-kovao tridesetak knjiga i pokrenuo prvi međunarod-

ni fi lološki časopis u Crnoj Gori Lingua Montenegrina. Nakon smrti Vojislava P. Nikčevića za novoga direktora ICJJ septembra 2007. godine izabran je Ad-nan Čirgić, a ICJJ je preimenovan u In-stitut za crnogorski jezik i jezikoslovlje „Vojislav P. Nikčević“.

Osnivanje ICJJ bilo je neophodno u doba kad u Crnoj Gori nije bilo nijedne ustanove koja se specijalizirano bavi-la crnogorskim jezikom i književno-šću, a gotovo nijedne koja je pružala podršku afi rmaciji jezičke i književne montenegristike. Stoga je postojanje te nevladine organizacije obezbjeđi-valo mogućnost saradnje s inostranim stručnjacima, mogućnost organiziva-nja okruglih stolova i naučnih skupo-va, mogućnost objavljivanja knjiga i studija, a prije svega mogućnost okup-ljanja ondašnjih malobrojnih mon-tenegrista u Crnoj Gori. Osnivanjem Instituta za crnogorski jezik i književ-nost, kao državne ustanove, prirodno je prestalo postojanje potrebe za dalji rad Instituta za crnogorski jezik i je-zikoslovlje kao nevladina udruženja. Stručnjaci okupljeni oko ICJJ nastavili

su svoj angažman – bilo kroz redovni bilo kroz saradnički odnos – u ICJK.

Institut za crnogorski jezik i književnost kao javna naučnoistraživačka institu-cija osnovan je radi izučavanja i afi r-macije crnogorskoga jezika i književ-nosti. Osnovala ga je Vlada Crne Gore na śednici od 29. jula 2010. godine. Za direktora ICJK imenovan je dr Adnan Čirgić, a za predśednika Upravnoga odbora prof. dr Milenko Perović. Samo 4 godine kasnije Vlada Crne Gore na śednici održanoj 19. juna 2014. godine donijela je odluku o formiranju Fakul-teta za crnogorski jezik i književnost sa śedištem na Cetinju, čime je ICJK zapravo transformisan u novu nauč-noistraživačku i visokoobrazovnu usta-novu. Nakon što je studijski program prošao proces akreditacije, a Fakultet obezbijedio sve tehničke, kadrovske i prostorne uslove za početak rada i dobio licencu Ministarstva prosvjete Crne Gore, upisana je prva generacija studenata FCJK. Fakultet za crnogor-ski jezik i književnost počeo je s radom 8. septembra 2014. godine svečanom akademijom održanom u Kraljevsko-me pozorištu Zetski dom.Vojislav P. Nikčević

(1935-2007)Prof. dr Adnan Čirgić, dekan Fakulteta za

crnogorski jezik i književnost

-8- -9-br. 3/2020 br. 3/2020

crna gora crna gora

Prioritetne djelatnosti ICJK, naučnoi-stračivački rad na polju proučavanja crnogorskoga jezika i književnosti te s njim povezana izdavačka djelatnost, nastavile su to biti i na FCJK, koji je tim prioritetima dodao i ne manje važan zadatak obrazovanja montenegristič-koga kadra. Pored osnovnoga studija Crnogorski jezik i književnost, na FCJK je od 2019. godine pokrenut i istoimeni master studijski program, a profesori i saradnici na FCJK zapravo su najzna-čajnija imena crnogorske fi lologije i kulturologije, od onih koji su uteme-ljili savremenu montenegristiku, po-put Novaka Kilibarde, Milorada Nik-čevića i Hasnije Muratagić-Tune, do mlađih, darovitih stručnjaka koji tek treba da daju puni doprinos nauci.

Za deset godina rada u okviru deset profi lisanih biblioteka (Montenegri-na, Ars Poetica, Linguistica, Patrimo-nium, Njegoš, Lexicographia, Biblio-graphia, Fundamenta Civilisationis, Zbornici i Posebna izdanja) te u za-sebnoj antologiji savremene crnogor-ske književnosti „Nova luča“, FCJK je bio izdavač ili suizdavač 164 knjige. Tome treba dodati i 25 brojeva časo-pisa za jezikoslovna, književna i kul-turna pitanja Lingua Montenegrina, pokrenutog još 2008. godine u okviru ICJJ, koji danas izlazi kao izdanje FCJK i koji je uvršten u najprestižniju bazu naučnih časopisa Web of Science. Od njegova osnivanja glavni i odgovor-ni urednik časopisa je Adnan Čirgić, a među saradnicima koji su u pro-teklih 12 godina objavljivali priloge u njemu su i svjetski naučni autorite-ti poput Dejvida Kristala, Radoslava Katičića, Josipa Silića, Milivoja Sola-ra, Stjepana Damjanovića i dr. FCJK je publikovao knjige najznačajnijih crnogorskih fi lologa i kulturologa, kao što su Vojislav i Milorad Nikčević, Radoslav Rotković, Radoje i Danilo Radojević, Milenko Perović, Vukić Pu-

lević, Krsto Pižurica, Milorad Stojović, Novak Kilibarda, Čedomir Drašković, Božidar Šekularac, Adnan Čirgić, So-fi ja Kalezić, Vesna Kilibarda, Marjana Đukić, Jelena Knežević i dr. I ne samo što je FCJK okupio domaće monte-negriste svih generacija, no je uspo-stavljena dobra saradnja s prestižnim naučnicima iz regiona. Pored knjiga i priručnika Milivoja Solara, publi-kovane su i knjige hrvatskoga pale-oslaviste Stjepana Damjanovića, al-banskih lingista Artana Hažija i Tefa Topalija, makedonskoga književnog povjesničara Nauma Radičeskoga, hrvatskoga književnog povjesničara Jakova Sabljića, crnogorskoga psiho-analitičara iz Beograda Žarka Mar-tinovića... No pored toga što je izda-vačka djelatnost FCJK okupila vodeća imena montenegristike, vodilo se ra-čuna i o tome da se crnogorska fi lolo-gija obogati prijevodima knjiga recen-tnih stručnjaka za lingvistiku i nauku o književnost, pa su kao rezultat tih nastojanja na crnogorski jezik preve-dene knjige Dejvida Kristala, Antoana Kompanjona, Žana Rusea, Terija Igl-tona... S ruskoga jezika prvi put je pre-vedena i prva fi lološka monografi ja o Njegošu, znamenitoga ruskog fi lolo-ga P. A. Lavrova. Zahvaljujući sarad-nji s poznatim proučavaocem kulture i civilizacije antike i Bliskoga Istoka, nastali su i prvi prijevodi na crnogor-ski jezik djela koje čine temelje naše civilizacije: Ilijade, Odiseje, Gilgame-ša, Metamorfoza, Ajneide... FCJK je crnogorsku nauku i kulturu obogatio i prvom trotomnom Istorijom crno-gorske književnosti, čiji su autori No-vak Kilibarda, Radoslav Rotković i Mi-lorad Nikčević. To kapitalno izdanje obuhvatilo je monografsku obradu crnogorske književnosti od početaka pismenosti do 1918. godine, a zadatak da obradi književna kretanja od 1918. do naših dana povjeren je Sofi ji Kale-zić. U povodu jubileja 200 godina Nje-

goševa rođenja, kao rezultat saradnje s cetinjskim bibliografi ma Petrom Krivokapićem, Nadom Drašković, Lji-ljanom Đorđević, Lidijom Kaluđerović i Anđelkom Martinović, objavljena je petotomna Bibliografi ja Njegoš koja sadrži oko 36000 bibliografskih jedinica posvećenih najvećemu crno-gorskom pjesniku. Iz domena crno-gorske kulturne baštine objavljeno je dvadesetak knjiga, a štampano je i 7 dijalekatskih rječnika. I brojna druga izdanja FCJK, kao što su monografi je Dijalektologija crnogorskoga jezika Adnana Čirgića i Istorija crnogorske književnosti za đecu i omladinu Sofi je Kalezić ili Povijest svjetske književnosti i Teorija književnosti s rječnikom knji-ževnoga nazivlja Milivoja Solara, koji su jednovremeno i fakultetski udžbe-

nici, promovisala su FCJK kao nesum-njivo vodećega crnogorskog izdavača u domenu fi lologije, ali i naučne lite-rature uopšte.

FCJK je realizovao brojne nauč-no-istraživačke projekte te organizo-vao desetak naučnih simpozijuma i na desetine okruglih stolova, tribina, promocija i drugih aktivnosti, kako u zemlji, tako i u regionu. Od posebno-ga je značaja međunarodni naučni simpozijum Cetinjski fi lološki dani, pokrenut 2017. godine, koji je u svoja dosadašnja 2 izdanja okupio najzna-čajnija imena savremene lingvistike, nauke o književnosti i kulturologije s 4 kontinenta i iz petnaestak zemalja svijeta, među kojima su Mark Grin-berg, Robert Grinberg, Endru Baruh

FCJK

-10- -11-br. 3/2020 br. 3/2020

crna gora crna gora

Vahtel, Stjepan Damjanović, Emil Tokaž, Tomislav Longinović, Božidar Jezernik, Ljudmila Vasiljeva, Marko Jesenšek i dr.

Da je rad FCJK visoko vrednovan izvan Crne Gore potvrđuje plodotvor-na saradnja s brojnim univerzitetima, fakultetima i institutima, od Kanzasa, Klagenfurta, Lođa, Śedlica, Katovica, do Ljubljane, Zagreba, Splita, Osije-ka, Sarajeva, Novoga Pazara, Skadra, Skoplja... Rad FCJK najboljim ocjena-ma vrednovan je i od strane ekspe-rata za visoko obrazovanje iz Brisela, koji su u sklopu HERIC projekta u par-tnerstvu između Ministarstva prosvje-te Crne Gore i EU evaluirali rad crno-gorskih visokoškolskih ustanova.

Profesori i saradnici FCJK dali su zna-čajan doprinos i brojnim aktivnostima koje nijesu formalno bile realizovane pod krovom te ustanove. Tako je nji-hov doprinos bio nezaobilazan u izra-di prvih osnovnoškolskih i srednjoškol-

skih programa za nastavni predmet Crnogorski jezik i književnost, kao i u pisanju prvih udžbenika za taj pred-met. Stručnjaci iz FCJK dali su i ključni doprinos izuzetnome uspjehu među-narodnoga priznanja crnogorskoga jezika, ostvarenog decembra 2017. go-dine dobijanjem ISO koda od strane Kongresne biblioteke iz Vašingtona. Iako je u formalnome smislu taj pro-ces vođen od strane Nacionalne bibli-oteke Crne Gore i Instituta za standar-dizaciju Crne Gore, ključni dokumenti za ostvarenje toga cilja pripremljeni su od strane Adnana Čirgića i Jelene Šušanj, kao predstavnika MP i ICJK u specijalizovanoj komisiji koju je ofor-mio Institut za standardizaciju. Čak i izvan usko naučnoistraživačkih okvi-ra, profesori i saradnici FCJK redovno se glaskaju na sve važnije društvene teme koje zadiru u domen promocije identiteta i očuvanja crnogorskoga državnog subjektiviteta, bilo da je ri-ječ o kritici surogat projekata kakav je bio Rječnik crnogorskoga jezika

CANU ili skaredno dodijeljenih visokih državnih nagrada ljudima koji su cio radni vijek posvetili pripisivanju crno-gorski kulturne baštine nekim tuđim korpusima ili, pak, političkih ofanziva koje za cilj imaju rastakanje crnogor-skoga građanskog društva, poput tzv. Moleban revolucije i sl.

Osobitu pažnju FCJK posvećuje crno-gorskome iseljeništvu. U Hrvatskoj je ta saradnja išla preko prof. dr Milo-rada Nikčevića i rezultirala je brojnim aktivnostima, kao što su organizova-nje naučnih skupova i promocija ili pak publikovanje knjiga u suizdanju FCJK i udruženja crnogorskih iseljeni-ka u Hrvatskoj. Kao rezultat te sarad-nje objavljena je i izuzetno vrijedna monografi ja o crnogorskoj koloniji u Peroju, Crnogorsko nasljeđe u Istri dr Alojza Štokovića. Veliki broj aktiv-nosti FCJK je realizovao i u Śevernoj Makedoniji, đe je ostvarena sarad-nja s nekolio njihovih važnih naučnih, kulturnih i obrazovnih institucija (Fi-lološki fakultet u Skoplju, Institut za makedonsku književnost, Institut za makedonski jezik, Nacionalna i uni-verzitetska biblioteka „Sveti Kliment Ohridski“). Inicijator svih tih aktiv-nosti bio je dugogodišnji predśednik Zajednice Crnogoraca u Republici Makedoniji, a danas povjerenik Ma-tice crnogorske za Śevernu Make-doniju, gospodin Miroljub Orlandić. Zahvaljujući predanom radu bivšega ambasadora Crne Gore u Argentini gospodina Gordana Stojovića realizo-vano je nekoliko izuzetno značajnih aktivnosti. Naime, saradnik u nastavi na FCJK Milan Marković boravio je u Buenos Ajresu 4 mjeseca đe je izuzet-no uspješno vodio kurs crnogorskoga jezika za naše iseljenike. Na FCJK su nekoliko mjeseci provele učeći crno-gorski jezik i 4 predstavnice crnogor-skoga iseljeništva iz Argentine. Za-početa je i saradnja s gospodinom

Federikom Tomaševićem koji je omo-gućio stipendije potomcima crnogor-skih iseljenika za boravak i učenje cr-nogorskoga jezika na FCJK. Na FCJK je jednu akademsku godinu proveo i predstavnik crnogorskoga iseljeniš-tva u Albaniji. U saradnji s Upravom za dijasporu Crne Gore FCJK je izradio i online kurs crnogorskoga jezika koji omogućava savladavanje osnovnoga nivoa jezika. Kurs je dostupan na en-gleskome, španskome, albanskome i turskome jeziku. Izvanrednu saradnju FCJK je u proteklome periodu ostvario i s crnogorskim iseljeništvom u Vojvo-dini, zahvaljujući angažmanu gospo-dina Nenada Stevovića. Pored organi-zovanja promocija te donacije knjiga i redovnih pośeta fakultetu najuspješ-nijih učenika sa Pokrajinske smotre recitara na crnogorskom jeziku koja se tradicionalno održava u Lovćencu, posebno je važno istaći da su kao re-zultat te saradnje tri studentkinje koje pripadaju crnogorskome iseljeništvu u Vojvodini upisale FCJK, a jedna od njih već je i diplomirala. FCJK je u okvi-ru projekta „Književno stvaralaštvo Crnogoraca u Vojvodini“ objavilo Lek-sikon crnogorskih pisaca u Vojvodini Slobodana Medojevića i Bibliografi ju crnogorskih pisaca u Vojvodini Petra Krivokapića i Nade Drašković.

Nastojao sam da u što kraćim crtama predstavim djelatnost FCJK u prote-klih 10 godina. Mnogi važni projekti, izdanja i aktivnosti zbog ograniče-noga formata ovoga članka mora-li su biti izostavljeni, no vjerujem da i ovaj sumarni pregled djelatnosti FCJK daje dovoljno prostora za za-ključak da je ta ustanova opravdala razloge zbog kojih je osnovana i da u domenu humanističkih nauka u Crnoj Gori predstavlja elitnu naučno-istra-živačku i visokoobrazovnu ustanovu, koja je danas institucionalni temelj odbrane crnogorskoga identiteta.

Pravopis i gramatika crnogorskoga jezika

-12- -13-br. 3/2020 br. 3/2020

crna gora

PREDRAG MALBAŠA

O NEKIM NJEGOŠEVIM SPOMENICIMA

Predrag Malbaša (1963), arheolog, viši kustos i istraživač savjetnik. Autor brojnih tekstova, članaka, feljtona, prikaza i prezentacija iz oblasti kulture, kulturne politike, arheologije, muzeologije i zaštite kulturnih dobara. Autor knjiga: Dva Crnogorska Manastira, Periferik i koautor edicije Kultura i Pravo. Obavljao je poslove vodiča, konzerva-tora, kustosa i direkora Istorijskog muzeja Crne Gore, direktora Republič-kog zavoda za zaštitu spomenika kulture Crne Gore, pomoćnika ministra kulture u Vladi Crne Gore i savjetnika u Zavodu za zaštitu intelektualne svojine Crne Gore. Sada je pomoćnik direktora Narodnog muzeja Crne Gore.

I

O istorijatu podizanja spomenika Petru II Petroviću Njegošu prvi je pisao u tekstu „O spomenici-ma Vladici Radu” Ratko Đurović 1951. godine u Pobjedi povodom tada zna-čajnog jubileja, obilježavanja 100 go-dina od Njegoševe smrti. Idući u susret najavi da će se na Cetinju 1951. godine podići Njegošev spomenik, Đurović se u svom radu osvrnuo na do tada po-stojeće spomenike posvećene Njegošu i dao kratak istorijat njihovog nastaja-nja. Pedeset godina kasnije o ovoj temi pisao je i akademik Dušan Martinović. U svojoj knjizi Njegoševi jubileji i Njego-ševi spomenici, autor je naučnoj i kul-turnoj javnosti ponudio sveobuhvatan prikaz Njegoševih jubileja i dao osnovne informacije o svim spomen-obilježjima i spomen-bistama u vezi sa Njegošem. Najveće interesovanje u vezi sa ovim pi-tanjem istraživači su po pravilu usmje-ravali na sudbinu Njegoševe grobnice koja je, za razliku od ostalih spomenika, uvijek bila i ostala nezaobilazna tema.

Istina, Njegošev lik u skulpturi nije na-stajao često i rijetko je produkt ličnog umjetnikovog izbora i nadahnuća; uglavnom ga nameću naručioci za jav-

ne spomenike i obilježavanje jubilarnih datuma. Mada, i u tim specifi čnim uslo-vima sužene umjetnikove slobode, koja se po pravilu ograničava uslovima kon-kursa ili projektnog zadatka, nastali su za crnogorsku umjetnost vrijedni radovi plejade južnoslovenskih vajara – radovi koji danas krase javne prostorije ili se ču-vaju u privatnim i muzejskim zbirkama.

Njegoš je svojom mladošću, kratkim i sadržajnim životom, slobodarskim du-hom i brigom za sve slovenske narode predstavljao idealnu ličnost, oko koje su se mogli okupiti svi južnoslovenski narodi – čak i oni koji su stenjali pod tu-đim državama. Sve ono što je sredinom 19. vijeka bilo vezano za njega – pojava, poezija, zemlja iz koje je dolazio, narod koji je predstavljao, duhovnost i prerana smrt – učinili su da se Njegošev lik i djelo duboko urežu u śećanje njegovih savre-menika. Za one koji ga nijesu poznavali, uglavnom za porobljene slovenske na-rode, širila se priča o mladom i lijepom vladici i stalnoj borbi za obraz junački.

Nedugo nakon Njegoševe smrti, o nje-mu se formiraju određeni kanoni koji ga, zavisno od interpretatora, smješta-ju u – pored podrazumijevajućeg crno-gorskog i u širi jugoslovenski i, još češće u opštesrpski nacionalni i književni ka-non. Tome je naruku išlo epsko predstav-ljanje Crnogoraca kao „najčistijeg“ dijela srpskog naroda, koje je tokom 19. vijeka, a u kontekstu stvaranja velike južnoslo-venske zajednice, naivno i s ponosom pri-hvaćeno. Njegov lik je tako postao zajed-nički simbol koji se uklapao u društvene vrijednosti trenutka s početka 20. vijeka, s velikim izgledima da u tom kontekstu izdrži sve testove vremena i identiteta. Njegoš je sanjao jugoslovenstvo, slavio srpstvo i utemeljivao crnogorstvo, pa je samim tim, bilo sasvim prirodno da se u susret obilježavanju 50 godina njegove smrti (1901) pojave i prve ideje o podiza-nju spomenika posvećenog Njegošu.

IIPrvi model za izgradnju Njegoševog spo-menika uradio je krajem 19. vijeka tada mladi crnogorski slikar Anastas Bocarić (1864-1944). Ideja autora je bila da se obilježavanje 50 godina od Njegoševe smrti proprati i podizanjem spomenika od mermera i bronze na Cetinju. O ovom Bocarićevom djelu iscrpno je pisao poli-glota i esejista Marko Car 1899. godine u časopisu Brankovo kolo koji je izlazio u Sremskim Karlovcima u izdanju Srpske manastirske štamparije. U svom tekstu Car navodi kako je Anastas Bocarić tih dana 1899. godine u Zadru izložio jedan svoj projekat spomenika crnogorskom vladici i pjesniku „o kojemu je vrijedno da se čuje i u ostalom Srpstvu”. Opisuju-ći Bocarića kao osobu krasne umjetnič-ke prirode, Marko Car naglašava da je umjetnik gipsani model uradio u namje-ri i želji da se nađu ljudi koji bi pomogli da se ovaj model Njegoševog spomeni-ka pretvori u stvarno djelo. U tekstu autor insistira na tvrdnji da je ideja o podizanju spomenika Njegošu krasna i da zaslužu-je da se „omalodušeni Srbi u njoj sjedine i njome zagriju”. Poseban značaj ovog teksta leži u činjenici da je autor dao ja-san i detaljan prikaz Bocarićevog mode-la koji se na osnovu jedne slabo sačuva-ne fotografi je ne bi mogao ni približno jasno rekonstruisati.

Ono što se iz Carevog opisa može za-ključiti jeste da je Bocarićev spomenik, iako u modelu i malih dimenzija, već bio urađen u svim pojedinostima: Na uzvi-šenom, arhitektonskom podnožju, jezdi na žilavu dobromu konju vladika pje-snik u narodnom Crnogorskom odijelu, i mirno gleda preda se, kao u nekom zanosu. Lijevom rukom pridržava uzde, a u desnoj mu je nešto nalik na pero ili pisaljku, simbol umnoga prejmućstva ovog srpskog vladaoca i fi lozofa Cedant arma togae (neka oružje ustupi mjesto zakonu). Vladičino je lice puno dosto-

crna gora

Petar II Petrović Njegoš

-14- -15-br. 3/2020 br. 3/2020

janstva, njegov pokret prirodan i ujed-no gospodski, viteški. Rekoh na više da konjanik jezdi; nijesam dobro kazao, on na sedlu miruje a parip se pod njim tek malko trza i podiže jedno od prednjih kopita. Pokret ovog konja slaže se vrlo krasno sa prirodom spomenika; energi-ja i život, što se iz njegovih napetih mi-šića izvija odgovara potpuno muškom licu Vladičinu. Oboje, i konjanik i konj, sazdani su onim epskim stilom, koji se teško može da postigne bez banalno-sti i teatralnosti. A to je, rekao bih, jed-na od glavnih zasluga ove kompozicije. Dekorativna strana smišljena je takođe s mnogo vještine i ukusa. Na uglovima bazamenta, a u plastičnoj armoniji sa glavnom fi gurom, smještene su ove sporedne fi gure ili grupe od fi gura. Prvo Crnogorac na straži sa strukom preko ramena i dugom puškom u ruci; drugo slijepi guslar s mladom Crnogorkom, svojom vodiljom; treće knjaz Danilo tu-mači mladom Nikoli Mirkovom, današ-njem knjazu Nikoli, Gorski Vijenac i po-kazuje prstom u daljinu, valjda: 'onamo

onamo za brda ona', do njih su u jednoj gomili i ostala djela Vladičina; četvrto, majka Crnogorka uči sina da gađa iz re-volvera. Tu je dakle, alegorično prikaza-na Crnogorska prošlost i budućnost; na jednoj strani mač i gusle, na drugoj knji-ge i novo oružje. Po bokovima podnožja koje je kao što rekoh, divno odmjereno u proporcijama i vrlo elegantno urezana su dva bareljefa, koja su za ovaj mah tek obilježena i koja će prikazivati dvije epizode iz Njegoševa života; ukidanje guvernadurstva, kada je Vladika pomi-lovao urotnika i svog dušmanina Vuka Radonjića, te junačko držanje Vladičino u boju oko Lesendre (1839), gdje o dlaci ne pogibe od turske lubarde, ne hoteći se ukloniti s biljege. I pod jednim i pod drugim od ovijeh reljefa leži, razmaha-ne grivne, gorski car, sinji lav u kojem je valjda oličen Crnogorski narod; leži ali ne spava...

Marko Car je u istom članku dao i jednu kritičku primjedbu Anastasu Bocariću: Moglo bi se doduše, kojem detalju što šta zabaviti (kao na primjer onom peru u konjanikovoj desnici), ali o tome kao i o tehničkoj korektnosti pojedinih stvari u spomeniku, bilo bi danas prerano govo-riti. O tome će moći da bude govora do-cnije ako se ovaj lijep projekat, ovaj san umjetnikov, ikad pretvori u javu.

Nakon Carevog teksta oglasio se u Za-dru i sam umjetnik, a njegovo reagova-nje bilo je objavljeno i u Brankovom kolu. Interesantno je da umjetnik prihvata su-gestije koje je povodom njegovog rada iznio Marko Car i poziva ga da mu bude savjetnik ukoliko ideja o izgradnji spo-menika zaživi. Bocarić pojašnjava svoj model i daje podatke o tome kako je nje-gova zamisao prvobitno izgledala: Izra-đujući model za spomenik Vladici Radu, činio sam to sa željom da ga svak uzmo-gne razumjeti, razumjeti ono što je htio kazati s njim. Šta je onaj slijepi guslar sa svojom mladom vodiljom; šta je onaj pe-

tvjekovni stražar sa tokama na prsima i do pola isukanim jataganom, šta se uči iz Gorskoga Vijenca; šta kazuje pokojni knjaz Danilo Nikoli... i zašto Crnogorka sprema svog jedinca. To ste Vi sa tri riječi veoma vješto protumačili, kad ste rekli, da je tu prikazana crnogorska prošlost, sadašnjost i budućnost. Dobro takođe kazaste da ona dva lava predstavljaju Crnogorca, svaki je doista Crnogorac je-dan lav i jao si ga tome, ko se usudi da mu pristupi namjerom zlom! Pohvalili ste mi i Viteza i konja. Pohvalili ste mi sve i to potvrdili Vašim imenom a zna se već 'carska se ne poriče'. Meni je to milo, jer je od Vas... i vrlo sam Vam blagodaran ne samo radi one hvale, već i radi one primjedbe o pisaljci u Vladičinoj desnici. Na prvi mah, učinila mi se ta primjedba neosnovana, ali razmišljanjem uvidio sam da ste imali posve pravo, da mi o tome prigovorite, te sam tako i popravio. Tako to kadkada biva, i u sunce kad se dugo zagledamo, ne možemo da ga vidimo onakvo kakvo jeste. A ta je po-greška još u najprvi mah nastala, kad za spomenik nisam mislio izraditi drugi-jeh fi gura, do samog Vladike na konju, pa da mi radnja bude razumljivija, da bih mogao prikazati u isto vrijeme viteza i pjesnika, pripasao sam mu krivu sablju, dvije ledenice turio za pojas, a preko ra-mena ćinterac, te mu pokriva polovinu, desnu stranu pluća junačkijeh, i zato u desnoj ruci pisaljku, a u lijevoj hartije, kao da bi tobože htio kakvu misao, iako je na konju, da zabilježi. No pošto sam u podnožje u kraj knj. Nikole i knj. Danila stavio sve vladičine knjige ona pisaljka i oni listići postali su suvišni. No ako bude suđeno da se takav spomenik na Ceti-nju ravnom o vladičinoj stogodišnjici ot-krije, t.j. ako bi se za to pokazalo prave volje, dotle bih imao vremena da sve do-tjeram kako valja, a Vas bih zamolio, da mi pri tome budete prvi savjetnik.

Svoj članak Bocarić završava nadahnu-tim i patriotskim pozivom da se kroz nov-

čane priloge podigne spomenik ovom velikanu, zaključivši sljedeće: Brinući se o tome kako treba hraniti srpsku mi-sao, da postane velika, jaka i silna, pravi rodoljubi neće žaliti, nego rado prinije-ti žrtvu jer razumiju, kakvi su hranitelji i čuvari te svijesti spomenici narodnijeh velikana. Jer znaće, da svi narodi, koji su bogove svoje tako proslavili, da su ti bogovi njima bili i ostali čuvari narodne slave do vijeka! Treba samo odvažno htjeti pregaocu Bog daje mahove pa nam je uspjeh siguran.

Kao što je poznato, prvi projekat za iz-gradnju Njegoševog spomenika na Ce-tinju (autora Anastasa Bocarića) ostao je samo na nivou modela. Iako je Mar-ko Car, pa i sam Bocarić, predlagao da se svota od 100.000 forinti (koliko je bilo potrebno da se spomenik podigne) po-krije dobrovoljnim prilozima, akcija pri-kupljanja sredstava nije nikada ni zapo-četa.

Godinu dana kasnije (1900. godine), u oktobarskom broju mostarske Zore, izašao je uvodni dio teksta anonimnog saradnika, pod nazivom Do godinu dana. Anonimus poziva da se 19. okto-bra iduće 1901. godine svečano obilježi praznik čitavog srpstva, 50-godišnjica Njegoševe smrti.

On dalje predlaže da se u okviru jubileja objave cjelokupna Njegoševa djela i da se izvrši otkrivanje Njegoševog spomeni-ka „u ma kom mjestu srpskome koga će mu srpski narod dobrovoljnim prilozima podignuti”. Na ovaj način bi se, nagla-šava anonimni, narod odužio sjeni be-smrtnog pjesnika i pokazao da ga ima ko i slaviti. Po svoj prilici, anonimni autor ovog teksta bio je Atanasije Šola, tadaš-nji urednik ovih novina. Atanasije Šola je tokom 1900. i 1901. godine uređivao Zoru, a bio je jedan od istaknutijih kulturnih i političkih vođa Srba u Hercegovini sa početka 20. vijeka. Upravo na njegovu

crna gora crna gora

Anastas Bocarić

-16- -17-br. 3/2020 br. 3/2020

molbu, u majskom broju Zore (1901. go-dine), Marko Car je u članku Kako da proslavimo 19. oktobar iznio svoj stav o prijedlogu anonimnog saradnika. Inte-resantno je da Car ovaj put ustaje protiv prijedloga o podizanju spomenika Nje-gošu tvrdeći „da se Srbi danas rukovode ponajviše sićušnim idejama stranač-kim, pa čim prođe zanos prvog časa oni zabavljeni svojim klasičnim međuso-bicama, odmah zakunjaju nad svojom patriotskom nakanom”. Zato Car ne vjeruje u mogućnost podizanja Njego-ševog spomenika bilo gdje (a najmanje na Cetinju, gdje se, kako on navodi, još skupljaju prilozi za javnu bolnicu). On ipak predlaže da se 19. oktobra na Ce-tinju svečano otvori državna ustanova Narodna biblioteka ... „jer su samo one države dostojne, da se kulturnijem nazo-vu u kojima se neposredno sa kasarna-ma podižu i biblioteke”. Za spomenike, kaže Car, ovaj narod nema ni sredstava ni svijesti. Da li je Marko Car od ideje za podizanje spomenika Njegošu odustao samo zbog kratkog roka i razloga koje je u svom članku naveo – ne možemo ni potvrditi ni demantovati. Ovdje svaka-ko treba napomenuti da je u to vrijeme Anastas Bocarić napustio Zadar i otpu-tovao u Tursku da bi u Istanbulu radio kao učitelj.

Na samom koncu svog pisma Car za-ključuje: Vladika Rade, bio je doista, pjesnik koji je stekao pravo na vidljiv spomenik u svojem narodu, ali se za taj spomenik postarala sama priroda, i on ga je sebi izabrao na samrtnoj postelji, spomenik kakav je samo Bog mogao stvoriti, stvorivši Lovćen.

Bez obzira na prijedloge i želje uglednih kulturnih poslenika onog vremena, obi-lježavanje 50-godišnjice Njegoševe smr-ti prošlo je bez podizanja spomenika i bez osnivanja Narodne biblioteke na Cetinju, pa čak i bez kritičkog ili „divot“ izdanja Njegoševih djela. Tek je prilikom

obilježavanja stogodišnjice od Njego-ševog rođenja 1913. godine na Cetinju, u privatnoj štampariji A. Rajvajna, prvi put u Crnoj Gori štampan Gorski vijenac. Iste godine je i u Herceg Novom (koji je tada bio pod austrougarskom vlašću) privatni knjižar Jovo Sekulović obja-vio Gorski vijenac, štampan u Bokeškoj štampariji u Kotoru.

III

Najstarija Njegoševa bista, po svoj prilici, rad je crnogorskog akademskog vajara i istaknutog političkog emigranta Janka Brajovića (1889-1948). O njegovom radu Njegoševog poprsja nema podataka u dostupnoj stručnoj literaturi. O po-stojanju biste saznajemo posredno, na osnovu jedne razglednice koju je na Ce-tinju, prije 1921. godine, štampao „Atelje Vujović”. Na razglednici je prikazano izduženo poprsje sa Njegoševim likom, urađeno na niskom postolju, i sa ćiri-

ličnim natpisom u reljefu – Његош. Na drugoj stani razglednice, osim podata-ka o izdavaču, navedeno je i objašnjenje slike: J. Brajović Petar II (Vladika Rade) – napisano ćirilicom i latinicom, kao i po-vod štampanja razglednice (što omogu-ćava njeno precizno datovanje). Ona je štampana povodom Dječijeg dana koji se, kako piše na razglednici, obilježavao 20. juna 1921. godine, pa je očigledno da je skulptura nastala prije ovog datu-ma, a sasvim sigurno prije 1916. godine (kada je Brajović napustio Crnu Goru). Ovom radu Janka Brajovića kasnije se gubi trag, ali se bez svake sumnje radi o, po našem mišljenju, najranijoj poznatoj Njegoševoj skulpturi.

Još jedna Njegoševa bista rađena je skoro u isto vrijeme kao i Brajovićeva, ali o njoj (iako skrivenoj od očiju javno-sti) imamo sasvim pouzdane podatke. U korpusu umjetničkih djela kraljevske zbirke dinastije Karađorđević, među tri rada Tome Rosandića (1878-1958), na-

lazi se i portretna bista Petra II Petrovi-ća Njegoša. Ova skulptura izlivena je u bronzi i postavljena na drveno postolje u biblioteci Kraljevskog dvora, pored au-toportreta Ivana Meštrovića. Njegoš je prikazan u poprsju, direktnog pogleda, kose i brade, sa crnogorskom kapom na glavi. Predstavljen je u ogrtaču i narod-noj odjeći, sa visokom kragnom i vladi-čanskim lancem. Skulptura je na dvor Karađorđevića dospjela 21. juna 1933. godine. Zajedno sa 13 slika kupljena je na Petoj jugoslovenskoj umjetničkoj izložbi u Beogradu 1922. godine.

crna gora crna gora

Janko Brajović

Rad Janka Brajovića

Rad Tome Rosandića

Toma Rosandić

-18- -19-br. 3/2020 br. 3/2020

crna gora crna gora

ALEK BAROVIĆ

SUZE MRAMORA SA BERKRIKAAlek Barović (1996), završio osnovne i specijalističke studije politiko-logije na Fakultetu političkih nauka Univerziteta Crne Gore u Podgo-rici đe trenutno završava magistarske studije. Obavljao istraživanja na Univerzitetu u Zagrebu i Masarikovom univerzitetu u Brnu, Češka Republika. Sfere interesovanja su mu politička istorija Crne Gore 20. vi-jeka, nacionalizam i separatizam, kao i proučavanje crnogorske dijaspore.

U plamsaj jutarnjeg suncakoje se toplo izdigne

nad američkim rudokopima,prođu praznim, širokim ulicama,

između olistalih drvoreda,ko sjenke suvi, koščati,

sa budacima na ramenui vrućim hljebom u torbi

Crnci i Crnogorci.

Ovako crnogorski pisac i pjesnik Janko Đonović (1909-1991) poči-nje svoju pjesmu Crnci i Crno-gorci, posvećenu emigrantima iz Crne Gore koji su s kraja 19. i početkom 20. vijeka pošli da traže koru hljeba u Americi. Osim u velikim gradovima koji su bili popularni među našim lju-dima kao što su Njujork, Detroit i Či-kago, istraživanjem beskrajnog ame-ričkog Divljeg zapada odveo je naše ljude i tamo, u rudokope stjenovitih planina države Montane da kao nisko kvalifi kovani radnici prolivaju znoj va-deći rudna bogatstva iz utrobe zemlje.

Kao i većina emigranata u svijetu, Crnogorci toga vremena odlazili su sa namjerom da zarade odrijeđenu svotu novca i pošalju je familijama u Crnu Goru. Bogatstvo za njih je zna-čilo samo steći onoliko koliko je dovolj-

no za pristojan život za sebe i familiju, i da se vrate nazad u svoju Crnu Goru. Takvi su bili i Crnogorci u malom gra-diću Berkriku u Montani. Radili su danonoćno u rudnicima ovog grada za lokalnu fi rmu, radili i tugovali za otadžbinom. Crnogoraca je u Berkri-ku bilo sa svih strana, iz Stare Crne Gore, Nikšića, Paštrovića, Boke itd. pa su zbog svoje brojnosti i dobrog glasa brzo postali veoma cijenjena zajedni-ca, na korist zemlji u koju su došli i po-nos one iz koje su pošli.

Kao i u mnogim gradovima američ-kog zapada u kojima su rudokopi pre-sušili tako je i u Berkriku grad opustio odmah po vađenju poslednjih tona bakra iz tih crnih jama. Crnogorci su pošli na druga mjesta, najviše u velike gradove, a o pripadnicima jednog ma-log naroda koji je sebe utkao u istoriju

tako moćne zemlje ostali su samo da svjedoče hladni grobovi crnogorskih doseljenika koje danas rijetko ko obi-lazi. Ostali da svjedoče o velikoj čežnji i patnji za Crnom Gorom i rodnim kra-jem.

Na jednom grobu piše: „Ovđe počiva-ju, sa familijom, kosti pokojnog Vida-ka M. Kalezića rođenog 1874. g. u selo Kaleziće – Crna Gora. Predstavio se 25. aprila 1926. g. Ovaj spomenik podiže svome kumu Simo Bratić sa famili-

jom i braćom Crnogorcima”. Tekst na spomeniku govori o solidarnosti i slozi Crnogoraca u Americi i poštovanju koje su za života zaslužili.

Govori dosta i činjenica da je po izbi-janju Prvog balkanskog rata samo iz Berkrika i okoline u otadžbinu krenu-lo oko 600 boraca. Krenuli su da stave svoju glavu na raspolaganju crnogor-skom kralju u borbama za oslobođe-nje davno izgubljene crnogorske prije-stonice Skadra.

Grob Milana Strikovića

-20- -21-br. 3/2020 br. 3/2020

Mnogi Crnogorci iz države Monta-ne nijesu dočekali dan da se sa pri-stojno zarađenim novcem vrate u Crnu Goru. Isto su sanjali i mnogi nji-hovi zemljaci širom Amerike. Crnogor-ski emigrant, patri-ota i intelektualac Nikola Petanović je u jednoj svojoj pje-smi zapisao stih: „As a free man/ once more/ I will see Ceti-nje”, „Kao slobodan čovjek, još jednom, viđeću Cetinje”. Nije ga vidio Nikola, nije-su ga viđeli ni mno-gi drugi ...

Na oko 250 kilome-tara od Berkrika, na groblju u gradiću Bozemanu tako-đe u Montani stoji usamljen kameni krst. Pitanje je za-što je Milan Striko-vić ovđe sahranjen. Na kamenom krstu stoji samo njegovo ime, datum smrti 1907. godine i veliki natpis MONTENE-GRO. Kao da je to bilo najvažnije, važnije i od datuma rođenja, sve se moglo za-boraviti, sve osim porijekla crnogorskog i barem nekog znaka da je tim gradom nekad hodao Crnogorac i da je tu tuđu zemlju svojim kostima počastvovao.

Malo se više ko danas śeća Crnogora-ca sa Berkrika, malo se śećaju Crno-goraca i iz ostalih američkih gradova, najmanje njihovi potomci. Možda je to do američke kulture koju su primili

i u njenom duhu odrasli zaboravljaju-ći tradiciju i običajna prava naroda iz kojeg potiču. Naša je dužnost da ne zaboravimo svoje sunarodnike koji su ostavili kosti svuda po svijetu, da ih se śećamo kad god to možemo, da se zna da te ploče tamo ne stoje uzalud već da obilježavaju grobno mjesto sinova i kćeri ponosnog naroda i ponosne dr-žave. Kad god nam se ukaže prilika po-ložimo cvijeće na to hladna mramorja ispod kojih počivaju kosti crnogorske i recimo jedno veliko HVALA.

Grob Petra K. Banićevića (1882-1921)

Grob Vidaka M. Kalezića (1874-1926)

-22- -23-br. 3/2020 br. 3/2020

usa usa

PETROVAC NEKAD I SADBlažo Sredanović (1932) je rođen na Cetinju, a od 1962. živi u Kalifor-niji u SAD. Osnivač je i predśednik Udruženja Crnogoraca Amerike sa śedištem u San Francisku 1994. godine. Bio je član organizacionog odbora Prvog kongresa crnogorskih iseljenika održanog u Njujorku 1999. i predśednik Drugog kongresa održanog na Cetinju 2000. godine. Bio je član Savjeta Pokreta za nezavisnu Crnu Goru i govornik u ime dijas-pore na završnom mitingu u Podgorici uoči referenduma. Autor je knjiga Svijet kao zavičaj i Crnogorska dijaspora od raspada SRJ do suvereniteta.

BLAŽO SREDANOVIĆ

U svojoj knjizi „Paštrovići” (Cetinje, Obod, 1960), dr Jovan Vukmano-vić zaključuje da nema pouzda-nih izvora za ime ove oblasti. Navodi da srpski i jugoslovenski etnolog Jovan Erdeljanović smatra da naziv Paštrovi-ći nije srpskog porijekla, već da je na-slijeđeno od romansko-ilirski starośe-dioca Vlaha i Arbanasa. U albanskom jeziku postoji i danas riječ pastr, što znači čist. Neki smatraju da je latin-skog porijekla od pastor ili pastir. Dalje Vukmanović navodi da Pop Dukljanin u „Ljetopisu” ne spominje Paštroviće, ali spominje Lastvu, koje ime je ilirskog porijekla i Sloveni su ga primili od za-teknutog stanovništva. Po njemu, ovaj toponim ima isti korijen kao Lastovo. Lastva se pominje i u XII vijeku u koju je prebjegao kralj Radoslav bježeći od sina Časlava.

Mlečići su u XVI vijeku dozvolom pa-štrovske bankade (od italijanske riječi banco što znači pisaći sto ili pisarnica, a što je bio zajednički sud svih pleme-na) ogradili iznad obale Lazzarretto- Lazaret malu tvrđavu Castellum po kojoj je naselje nazvano Castel lastva ili Castio. To se ime održalo nekoli-ko vjekova sve do 1919. godine kada

je sazvan seocki zbor sa ciljem da se promijeni ime mjestu. U zapisniku sa tog zbora, koji je sačuvan, stoji između ostalog i sljedeće:

„Zapisnik sastavljen u Kastio dne 2. februara 1919, u dvorani srpske čitao-nice. Sazivač zbora kmet Niko I. Medi-gović koji ujedno presjedava zboru, te imenuje za perovođu Dušana Sunđi-ća. Prisutni potpisani (slijedi potpis 23 seljana). Predsjednik konstatuje da je broj prisutnih dovoljan za pravilno rje-šavanje dnevnog reda, te otvara skup-štinu u 3 sata p.p. Prelazi se na pred-met rješavanja na potrebu promjene imena Kastio-Kastellastva u jedno srpsko ime. Predsjednik uzima riječ i razlaže je nakon slavodobitnog rata, nastupi potreba, koja se i dosad osje-ćala a nije se u djelo privesti mogla da se uništi i ukloni te zbriše sve ono što nam je tuđin u toku stoljeća namet-nuo. U prvom redu da se ukinu nazivi i imena što su tuđinci - Mlečići i Au-strijanci - našim mjestima od iskona srpskim nadjeli, te da se mjesto njih stave čisto srpska imena, kako bi naše potomstvo u cijeli svijet znali da je ovaj naš kraj u svemu i po svemu - po imenu i osjećaju - srpski bio, da srpski

ostaje i da će vijek srpski istrajati. Gra-bljivim susjedima sa one strane Ja-drana ovim gramzljivostima za tuđim i eventualnim novim aspiracijama Italije i koga bilo u budućnosti ovaj argumenat sve izbija iz ruke. Pored ovoga glavnoga razloga za preinaku imena dolaze i drugi razlozi, a među ovima glavni je taj da se ime Kastio - Kastel lastva u poštanskom i trgo-vačkom prometu vrlo često zamjenju-je sa sličnim imenima drugih mjesta u Dalmaciji. Koje će novo ime dosa-dašnje zamjeniti to predsjednik pre-pušta uviđavnosti poštovanog zbora. Sa svoje strane predsjednik predlaže

da se mjesto nazove Aleksandrovac ili Petrovac, da se proglasi za varošicu i ovo oboje stavlja na glasovanje.

Kod pojedinačnog glasovanja palo je na ime Petrovac 12 glasova, a na ime Aleksandrovac 11. Prema ovome rezul-tatu glasovanja usvojeno je za Kastio ime Petrovac. Ovo ime stavljeno je u počast sijedog srpskog vladara Nj. V. kralja Petra I Karađorđevića. Jedno-glasno je usvojen predlog da se Petro-vac proglasi za varošicu.

Skupština naređuje njenom sazivaču da o ovome zaključku izvijesti opštin-

Tvrđava Kastelo

-24- -25-br. 3/2020 br. 3/2020

sku upravu, kojoj se stavlja dužnost da ovu preinaku u dijelo privede.”

Danas u Petrovcu postoji hotel „Castellastva”, restoran „Castio”, vila „Castio”, Pizzeria „Castio” i bar „Laza-ret”. Očito je da se stanovnici Petrovca, a i čitave Crne Gore ne stide svoje proš-losti i svoje istorije, već joj se oduševlje-no vraćaju. Kralju Nikoli su odavno prenijeti po-smrtni ostaci iz tuđine u domovinu i sada mu, kao velikanu crnogorske istorije, niču spomenici po obnovlje-noj, međunarodno priznatoj, suvere-noj državi Crnoj Gori. Sada više nema ni Titograda ni ostalih Titovih gradova. Bulevaru Lenjina je promijenjeno ime u svetog Petra Cetinjskog.

Međutim, Petrovac i dalje nosi ime srpskog kralja Petra I Karađorđevi-ća koji je svojem tastu, kralju Nikoli, oduzeo i državu i čast i još mu je bio zabranio povratak u domovinu! A nje-govi nasljednici imaju još i toliko dr-skosti da traže da im se preda u vla-sništvo i Miločer! Kakvog istorijskog, kulturnog i civilizacijskog opravdanja ima sve ovo? Čime su Karađorđevići zadužili Crnu Goru više od Josipa Bro-za Tita? Zar to nije uvreda za dinastiju Petrovića i sve crnogorske građane? Zar i stanovnici Petrovca ne zaslužuju da njihov grad ponovo nosi svoje sta-ro drevno ime kao što to imaju: Ulcinj, Bar, Budva, Kotor i svi ostali gradovi na Crnogorskom primorju?

usa argentina

SILVANA INES MARKOVIĆ

POŚETA POSTOJBINI SVOJIH PREDAKA

Silvana Ines Marković (1974) argentinska umjetnica iz Buenos Airesa, profesorica likovne umjetnosti i dizajnerka visoke mode. Njen prađed je crnogorski emigrant iz Pipera. Aktivna u kulturnim aktivnostima crnogorske zajednice u Latinskoj Americi.

Moje ime je Silvana Ines Marko-vić i rođena sam 22. novembra 1974. godine u gradu Mar del Plata u provinciji Buenos Aires, u Argen-tini. Četvrta sam i najmlađa ćerka Đova-ne Rosa Valmarkon, Italijanke, i Emilija Prima Markovića, Argentinca.

Po završetku srednje škole pohađala sam akademske studije iz oblasti dizaj-na i kreativnosti, studirala sam Dizajn za visoku modu (1994); Modelarstvo (2000) a 2001. godine postala sam profesorica likovne umjetnosti na Višoj školi za likov-nu umjetnost „Martin Malaro“ u Mar del Plati. Od 2002. do 2011. godine radila sam u oblasti visoke mode. Živje-la sam u Mar del Plati, paralelno sam radila dizajn i proizvodnju za modnu kuću „La Porteña“ iz fede-ralne prijestonice u četvrti Reko-leta, dok sam se 2008. godine de-fi nitivno preselila u Beunos Aires sa radnim ugovorom sa fabrikom visoke mode „Min Agostini“.

Moj prađed po ocu Primo Mar-ković, rođen je u Crnoj Gori 1883. godine i umro je 25. decembra 1953. godine u gradu Tandil. Moja prababa Ana Rajačić Marković,

rođena je 1891. u Hrvatskoj u Dalmaciji, umrla je 8. januara 1972. godine, takođe u Tandilu. Njih dvoje u Argentinu su doš-li između 1910-1912. godine. Formirali su porodicu i imali osmoro đece. Katalina, rođena 1912; Nikolas, rođen 26. avgusta 1913; Pedro; Sara; Huan; Roke; Patrisio, rođen 17. marta 1919. i Valentin. Živjeli su blizu kamenoloma San Luis u kući od ćerpića smještenu u podnožje planine u blizini jednog potoka. Kako moj prađed Primo tako i moj đed Nikolas, radili su u ovom kamenolomu. Prađed i prababa se razvode 1934. godine. On je imao 51 godinu, a ona 43.

Petrovac

Crnogorski emigrant u Argentini Primo Marković (1883-1953)

-26- -27-br. 3/2020 br. 3/2020

argentinaargentina

Zbog tog razvoda, ali i sticajem drugih okolnosti, dugo nijesam znala gotovo ništa o porodičnom porijeklu sa očeve strane. U razgovoru sa rođakom mog oca Zorkom (ćerka Kataline Marković i Đorđa Ivanovića), uspjela sam da malo bolje sklopim porodično stablo po očevoj liniji.

Kao mala, zajedno sa babom Karmen provodila sam ljeta na selu kod đedovog brata Patrisija Markovića, u Tandilu. On je imao dućan sa robom opšte upotrebe, u njemu je bilo velikih drvenih sanduka sa žitaricama i proizvodima koji se pro-daju „na mjeru“. Śećam se da sam se igrala sa Anom, njegovom mlađom ćer-kom, sa zrnima, sočivom i brašnom. U lokalu je takođe postojao bilijar i imali su običaj da služe vermut. Rano u zoru do-ručkovali bismo mlijeko od krave koja je tek pomužena, bilo je tako gusto. Po za-vršetku, izlazili smo da šetamo i gleda-mo životinje. Kada bismo se približili biku da ga pozdravimo, naglo bi se pomjerio izbacivavši toliko vazduha kroz nosne šupljine da nas je plašio i na trenutak ostavljao nepomične. Takođe je posto-jao jedan plavi paun, koji nas je elegan-tno dočekivao sa svojim veličanstvenim otvorenim repom. To je bilo srećno dje-tinstvo, predivni Tandil, selo, vazduh.

Moj otac Emilio je bio zaljubljenik u automobile. Sa 10 godina je morao da napušti školu kako bi išao da radi i po-

mogne kućnu ekonomiju. Radio je u ra-znim profesijama i polako učio zanima-nje automehaničara. Takođe je radio limariju i farbanje automobila. Njegova strast bila su trkačka auta, obožavao je da ih popravlja, pažljivo je slušao mo-tor i prema zvuku je već znao u čemu je problem. Vikendom je imao običaj da ide na gradsku trkačku stazu Mar del Plate da vidi kako se trkaju automobili koje je on pripremao.

Godine 2012. moj otac se teško razbolio i umire u julu iste godine. Ja sam imala 38 godina i već sam neko vrijeme živjela u Autonomnom gradu Buenos Airesu. Vi-kendom sam putovala za Mar del Pla-tu kako bih bila sa njim, da mu pravim društvo i da ga oraspoložim. Ljekarska dijagnoza je bila terminalna bolest, lim-fom. Tata je želio da provede svoje po-sljednje dane u svom domu. Nijesu mu se sviđale bolnice i naša kuća se pretvo-rila u najtoplije moguće mjesto, đe smo mogli da se brinemo o njemu uz pomoć jedne medicinske sestre i ljekara palija-tivne njege. Moje sestre su ga pazile pre-ko neđelje zajedno sa majkom, a ja sam im se pridruživala vikendom. Imala sam sreću da budem tu kada je ispustio po-sljednji dah. Bila je to jedna hladna jul-ska noć u Mar del Plati. Starija sestra je bila sa mnom. Naš otac je ubrzano disao, buncao je usljed uticaja morfi juma i bio nemiran. Doktor nam je dao uputstva za ljekove koje bi trebalo da mu damo u

hitnom slučaju. U zoru sam ga pozvala i obavijestila o simptomima, a on me je savjetovao da mu dam prvu pomoć i sa-čekam jedan sat. Ukoliko se ne smiri, tre-ba mu dati drugu dozu. Moja sestra je bila uplašena, nije mogla čak ni da vidi iglu. Duboko sam udahnula i, sa srcem punim ljubavi i hrabrosti, dala sam mu ljekove. Srce mi se steglo, snažno je pul-siralo i bilo mi je teško da dišem. Prošlo je sat vremena, ali i dalje je bio nemiran. Bilo je dva ujutru, slušala sam njegovo disanje sa stenjanjem, bila sam budna i sama, dala sam mu drugu dozu. Malo po malo se smirivao. Ujutru mu je lice bilo mirno. Otišao je u ranu zoru, u tišini.

Tokom 2013. godine, gotovo godinu dana nakon tatine smrti, ośetila sam poziv sa Balkana. Nešto mi je govorilo da bi tre-balo da upoznam zemlju mojih predaka po ocu. Odlučila sam da u oktobru otpu-tujem u Crnu Goru i Hrvatsku. Sa kartom u ruci i ispunjena emocijama, rekla sam prijateljima za putovanje. Oni su mi pre-nijeli svoje strahove. Smatrali su da je opasno da putujem sama po tom regi-onu, da bi u tom dijelu Evrope mogli da me kidnapuju. To nijesu bili moji straho-vi, pomislila sam. Nastavila sam potragu za mapama i turističkim informacijama o tome kako stići u Crnu Goru iz Trsta, iz Italije. Djelovalo mi je previše teško i nijesam uspjela da nađem informacije o autobusima, vozovima, taksiju.

Potražila sam pomoć preko Fejsbuka, napisavši: „Crnogorci koji govore špan-ski“. Našla sam dvije grupe i poslala više od 400 privatnih poruka govore-ći da sam Argentinka, da su moji preci odatle, da bih putovala u oktobru 2013. godine u Crnu Goru i da bih voljela da pričam sa nekim iz te zemlje na špan-skom. Jedan od primljenih odgovora bio je od Miša Krivokapića iz Kotora, a bio je odgovor i od Gordana Stojovića, koji je rekao da će u septembru biti u Buenos Airesu. Pomislila sam da bi bilo dobro

da ga upoznam prije putovanja. Stigao je septembar i našli smo se da popriča-mo u kafeu La Biela, on je morao odmah da se povuče pošto je trebalo da završi intervjue za dokumentarac „Crnogorci u Latinskoj Americi“. Pitao me je da li bih željela da ispričam svoju priču pred novinarima crnogorske državne televi-zije (RTCG) i radosno sam prihvatila. Tog dana tu su bile još dvije osobe, Rodolfo Jokanović i Miloš Deretić, koji su takođe dali intervjue. Bez razumijevanja jezika i sa Gordanom kao prevodiocem, pre-nijela sam želju koju sam ośećala, želju da upoznam Crnu Goru. Bilo je to jednog septembarskog utorka oko 11 sati kada sam završila razgovor pred kamerama crnogorskih novinara. Po završetku, izaš-la sam iz kafea gotovo lebdeći, u glavi mi se sve vrćelo i srce mi je snažno lupalo. Moje putovanje u postojbinu predaka je počelo da poprima oblik.

Sa izložbe Silvane Marković u Sao Paolu (Brazil). Kombinovana tehnika - Arte textil

Kreacija Silvane Marković inspirisana crnogorskom nošnjom

-28- -29-br. 3/2020 br. 3/2020

argentina novi zeland

Oktobar 2013. godine – dolazila sam iz pravca Venecije, prošla kroz Trst i stigla u Hrvatsku. Tamo sam pośetila Rijeku, Pulu, Zadar, Split i Dubrovnik, pokuša-la sam da uhvatim mirise zemlje moje prababe Ane dok ne stignem u Crnu Goru. Nakon prelaska granice sa Crnom Gorom, moj jedini vodič bio je Gordan. Autobus je stao u Herceg Novom, uzela sam taksi i stigla u Meljine, u porodičnu kuću Stojović. Oni su me primili kao da sam im rođaka, baba mi je pričala malo na italijanskom. Sljedećeg dana izašla sam da prošetam kroz Meljine u prav-cu luke kako bih uzela trajekt Kamenari – Lepetane. Tako sam doplovila u Tivat, pośetila grad i obalu dok nijesam stigla do Porto Montenegra. Sljedećeg dana nastavljalo se moje putovanje, oprostila sam se od porodice i Gordan se ponudio da me odveze do Kotora. Put je pratio rubove obale Jadranskog mora, prošli smo kroz Perast i oduševio me je pejzaž iz snova. Po dolasku u Kotor rastali smo se uz jedno „do skorog viđenja“. Šetala sam po starom gradu i odśela u jednom

hostelu. Narednog jutra prošetala sam ulicama i popela se pješice na tvrđavu. Na visini, crnogorska zastava se vijorila ka plavom nebu. Na vrhu sam skupila pijesak i kamenčiće, mislila sam na svog oca. Potpuno uzbuđena, zadržala sam se da posmatram i ośetim mirise ove svete zemlje. Bila su to četiri intenzivna i nezaboravna dana u mom životu.

Dok nijesam upoznala Crnu Goru i Hr-vatsku mislila sam da su samo potomci emigranata u Argentini gledali prema Evropi tražeći svoje pretke. Dopunila sam svoje saznanje time da je i veliki broj familija iz Evrope tragao za po-tomcima svojih bližnjih koji su nekada naselili ovu daleku i prostranu zemlju zvanu Argentina.

Pośeta postojbini mojih predaka upot-punila je dugo prisutnu identitetsku pra-zninu o mojim porodičnim korijenima i dala mi novu životnu i kreativnu ener-giju. Obećala sam sebi i Crnoj Gori da ću joj se ponovo vratiti.

JOVAN ČAVOR

PUTEM KULTURNO-ISTORIJSKOG NASLJEÐA DO IDENTITETA

Jovan Čavor (1984) je doktor primijenjene lingvistike i predavač Itali-janskog i akademskog Engleskog jezika na Oklandskom Univerzitetu (Novi Zeland). Fokus njegovog naučnog rada su identitet, narativne metode, sociolingvistka južnoslovenskih jezika, i montenegristika.

U Crnoj Gori tema identiteta ima dosta složenu dinamiku. Bal-kanske vratolomije, pogotovo u 20-om vijeku, u mnogo čemu su za-mrsile identitetski kontinuitet, kako pojedinca tako i mnogih društava bal-kanskog područja. Iza nas su neuspje-le ideologije i državni projekti, koji su ostavili iza sebe kompleksnu društve-nu sliku na ovim prostorima. Churchill je bio u pravu kada je rekao da Balkan proizvodi puno više istorije nego što je u stanju konzumirati. Ovo se itekako odnosi na Crnu Goru, koja ne samo da do sada nije uspjela apstrahovati svoju istoriju i kroz institucionalno dje-lovanje afi rmisati temelje crnogorskog identiteta - nego za to nikad nije dobi-la ni pravu šansu.

Naime, Crna Gora je jedno veće raz-doblje svog postojanja posvetila bor-bi za slobodu, i na taj način izabrala trnoviti put stradanja, siromaštine, i manjih mogućnosti ekonomskog, in-stitucionalnog i društvenog razvoja. U drugom razdoblju je izgubila svoj državno-pravni status nezavisne drža-ve, a potom bila u sklopu raznih držav-nih zajednica, kad takođe nije imala

šansu baviti se u dovoljnoj mjeri svojim kulturno-istorijskim nasljeđem. Ovakav splet okolnosti bio je skupocjen; ko-štao je Crnu Goru višestruko, pa sad ne samo što Crnogorci imaju manjak sa-mosvijesti o izrazitom istorijskom i kul-turološkom blagu koje im pripada, već na putu njegove afi rmacije stoji mnoš-tvo ozbiljnih izazova. Naime, uprkos po-vratku državno-pravnog subjektiviteta, crnogrosko identitetsko nasljeđe jed-nim dijelom biva pokradeno, vulgarizo-vano i obezvrijedjeno, a drugim dijelom nipodaštavano i insultirano.

Naučno bavljenje crnogorskim identi-tetskim nasljeđem dugačak je i muko-trpan proces, ali je i najefi kasniji me-tod njegove afi rmacije. Rasvjetljivanje teme identiteta u Crnoj Gori je između ostalog važno iz tri ključna razloga: jer je usko vezano za afi rmaciju crnogor-skog kulturno-istorijskog nasljeđa; jer bi bavljenjem identitetskim nasljeđem i defi nisanjem crnogorske nasljedne baštine jasno označili što je to naše, zašto na to imamo isključivo pravo, i time stali na put dosadašnjoj krađi i vulgarizaciji našeg nasljeđa; i najzad, nove generacije Crnogoraca postale

Silvana Ines Marković u Perastu, 2013.

-30- -31-br. 3/2020 br. 3/2020

novi zeland novi zeland

bi bolje upoznate sa izrazitim kulturo-loškim blagom koje im pripada, i na taj način spoznali vanvremenske vri-jednosti koje su baštinili njihovi preci, i kojima se nije nikad kasno vratiti ako se želimo izboriti za bolje društvo i za bolju budućnost Crne Gore u globali-zovanom svijetu.

Crnogorski kontekst i identitetski procesi

Jedna od karakteristika crnogorskog društva je bila njegova izolovanost duži niz vjekova, i život u jako specifi č-nim okolnostima. Okruženi tada jakim i nadmoćnim silama kakve su bile Oto-mansko Carstvo i Mletačka Republi-ka, Crnogorci su živjeli oskudno i teško, i pod konstantnom opasnošću od no-vih imperijalnih pohoda. Ništa manje nevolje nije izazivalo ni prisustvo krv-ne osvete i zavade među raznim brat-stvima i plemenima. Međutim, uprkos teškim životnim prilikama, crnogorska

plemena spaja prvenstveno ideal slo-bode. Upravo beskompromisna vje-kovna borba za slobodu vremenom prerasta u ideal koji će homogenizova-ti crnogorska plemena i poslužiti kao kamen temeljac crnogorskog identi-teta. Prije svega, ośećaj slobode daje podlogu kreiranju jednog vrijednosnog sistema po kojem su Crnogorci dobili svoju prepoznatljivost. Radi se, izme-đu ostalog, o moralnim aksiomima čojstva i junaštva, koji su predstavlja-li ideale crnogorskog društva. Kao što je Gerhard Gesemann zabilježio: „To je ono što je veliko i za divljenje: da su ovi ljudi, mučeni krvnim neprijateljem i nevoljama života, izgrađivali i jedan sasvim određen, jasno sagledan, mje-rodavan i obavezan ideal čovjeka, ideal herojskog čovjeka. Ali ova ideja znači-la bi malo da se otjelotvorila samo u ratničkom tipu čovjeka, da se u maloj i siromašnoj Crnoj Gori nije oplodila još u izgrađivanju humanog čovjeka, u ju-načku humanost - čojstvo.” (Heroische Lebensform, p.107). Dakle, sloboda kao krovna ideologija Crnogoraca, podu-prta idealima čojstva i junaštva, bila je etos crnogorskog identiteta.

Iz gore navedenog se da zaključiti koje i kakve su ideologije dominirale crno-gorskim prostorom, koji je dugo pred-stavljao jedinu oazu slobode na poro-bljenom Balkanu. Što više, te ideologije utkivale su svoje niti duboko u forma-tivne procese individualnog i kolektiv-nog identiteta Crnogoraca. Iz naučnog ugla, crnogorsko društvo iz toga raz-doblja se može defi nisati kao zajedni-ca prakse (Lave i Venger, 1991). To jest, kolektiv koji se okupljao oko zajednič-kog napora u određenom poduhvatu ili poduhvatima. Vremenom, kao što je to bio slučaj i sa Crnom Gorom, ciljevi zajednice i njihove ideologije uzgred sa zajedničkim djelovanjem formiraju zajednički repertoar društvenih artefa-kata, kao što su: vrijednosti, vjerovanja,

način vršenja stvari, način razgovora, vokabular, narativi, odnosi moći - od-nosno prakse. Ovi artefakti i prakse vre-menom prerastaju u kulturu kolektiva, a po vjerovanju Lava Vigotskog, jedno-ga od najznačajnijih psihologa 20-og vijeka, ljudska socijalna i mentalna ak-tivnost su u velikom dijelu oblikovane kulturom kojoj pripadaju. Dakle, jasno je kako društvene zajednice vremenom i kroz zajedničko djelovanje i prakse na ovaj način formiraju sopstvene kulture, kao i kolektivne i pojedinačne identite-te, koji se uzujamno oblikuju.

U kontekstu gore navedene teorije, Crnogorci su stvorili sopstvenu zajed-nicu prakse koja je kroz borbu za slo-bodu vremenom iznjedrila te uzvišene ideale koji su oblikovali njihov identi-tet. Istovremeno su stvarali i izgrađi-vali sopstvene kulturalne artefakte. U odsustvu institucionalnih okvira, od primarnog značaja za kultivaciju i održavanje crnogorskih društvenih

vrijednosti i ideologija bila su narativ-na predanja, odnosno kratke priče ili anegdote, koje su često prepjevava-ne uz gusle. Crnogorci su rado pored ognjišta pričali (ili slušali guslarske pjesme) o junacima, bojevima, če-stitim ljudima, i na taj način kreirali kolektivni narativ koji je promovisao društvene vrijednosti i podupirao for-miranje identiteta njihovih savreme-nika. Vrijednosti koje su se prožimale kroz popularne anegdote imale su utemeljenje i u svakodnevnom živo-tu; ljudi koji su zastupali cijenjene vri-jednosti, zavređivali su respekt i visok društveni status.

U identitetskom kontekstu je takođe važno pomenuti ulogu jezika kao in-tegralnog dijela anegdotalne kulture Crnogoraca. Kroz taj omiljeni običaj prepričavanja oblikovao se specifi čan jezik, sa sopstvenim pragmalingvistič-kim i sociopragmatskim pravilima, i bogatim vokabularom. Crnogorski je-zik je, dakle, uzgred sa anegdotalnom praksom, i društvenim ideologijama i vrijednostima koje su bile utkane u crnogorske narative, bio jedan od ključnih kulturoloških artefakata i ne-raskidivi dio identiteta Crnogoraca.

Atributi crnogorskog jezika i njegova ljepota su možda najslikovitije prisutni u najznačajnijem crnogorskom umjet-ničkom djelu - Gorskom Vijencu. Iako je prava afi rmacija crnogorskog jezi-ka izostala, ovaj jezik je ovjekovječen djelom koje spada u sami vrh svjetske književnosti. Vrijedno je napomenuti da je veliki Dante nešto slično uspio napraviti u davnom 14-om vijeku, na-pisavši svoju Božanstvenu komediju na toskanskom dijalektu; efekat ovog djela je bio takav da danas 90% riječi koje se svakodnevno koriste u italijan-skom jeziku proizilaze iz Božanstvene komedije, i da je, naravno, tadašnji toskanski dijalekat prerastao u ita-

Gerhard Gezeman (1888 - 1948)

Lav Vigotski (1986 - 1934)

-32- -33-br. 3/2020 br. 3/2020

lijanski jezik današnjice. Crnogorski ekvivalent Božanstvene komedije je nesumnjivo Gorski Vijenac, s kojim nam Njegoš ostavlja jedan upečatljivi testament crnogorskog jezika, men-taliteta, kulture, i društvene ideologije njegovog vremena.

Ipak, na putu afi rmacije i daljeg ra-zvoja crnogorskog nasljeđa isprječu-ju se nepremostive prepreke, u velikoj

novi zeland novi zeland

mjeri prouzrokovane pogubnom geopolitič-kom strategijom.

Najneočekivaniji i naj-grublji pokušaj devasta-cije i uništenja crnogor-ske samobitnosti dolazineposredno pred kre-iranje, i u sklopu prve državne zajednice juž-nih Slovena koju su neki od crnogorskih vladara sami projektovali. Crna Gora, kao jedina od članica nove južnoslo-venske države koja se mogla pohvaliti slo-bodarskom tradicijom u nju ulazi ponižena, i bez imena. Ovđe poči-nje možda i najteži test izdržljivosti Crnogora-ca i njihove istrajnosti u očuvanju crnogorskog dostojanstva i identitet-skog nasljeđa koji i da-nas traje.

Današnji izazovi

U prethodnom poglav-lju je predstavljena analiza samo jednog dijela crnogorske iden-titetske tematike. Afi r-macija crnogorskog identitetskog nasljeđa

zahtijeva kostantnan rad stručnjaka iz više oblasti društvenih nauka, koji će se, nadamo se, nastaviti u narednom periodu. Međutim, kao što je na počet-ku teksta istaknuto, uzgred izazovima naučnog rada na crnogorskom iden-titetu, potrebno je uporedo adresirati neke identitetske konfuzije pomoću kojih se odstranjuje i uprljava jedan dio crnogorskog nasljeđa, a drugi se želi umanjiti, ismijati, i insultirati.

Uzevši u obzir da identitet nužno kon-stituišu i spoljašnji uticaji suprotstavlje-nih vrijednosti, što jest, da je identitet o tome „ko sam ja” i ko želim biti, isto onoliko koliko je o tome „ko nijesam” i ko ne želim biti, dosta je lako shvati-ti zašto je određeni identietski inže-njering u Crnoj Gori unaprijed osuđen na propast. Konkretno, nemoguće je uskladiti crnogorsko identitetsko na-sljeđe sa velikosrpskom ideologijom, jer su to u vrijednosnoj ravni dvije dijame-tralne suprotnosti. U ovom pogledu se treba duboko zahvaliti naporima Srp-ske Pravoslavne Crkve u Crnoj Gori, koja to dosljedno pokušava, i koja nam svo-jim djelovanjem vjerno služi kao model onoga što nijesmo. Napori ove organi-zacije itekako su podstakli regeneraciju crnogorskog identiteta.

Uzurpatorsko djelovanje velikosrpske politike i ideologije takođe doprinosi uprljavanju i devalvaciji crnogorskog identitetskog nasljeđa. Eklatantan primjer je Njegoševa uzvišena umjet-nost, koja je degradirana korišćenjem u propagandne svrhe tokom minulih ratova, čime je povezana sa nekima od najneljudskijih činova zabilježenim na našim prostorima. Prisvajanje Njegoša i drugih elemenata kulturno-istorij-skog nasljeđa Crne Gore problematič-no je takođe jer ideologija sa kojom se asocira nije vrijedna Njegoševog lika i djela, i nema dodirnih tačaka sa izvor-nim crnogorskim vrijednostima.

Na posljetku, važno je naglasiti da cr-nogorsko nasljeđe pripada prvenstve-no Crnoj Gori i da ga je važno afi rmisati naučnim radom. Time bi se obogatila crnogorska identitetska riznica i stalo na put njegovome daljem otuđivanju.

Faksimil naslovne strane prvog izdanja Gorskog Vijenca

-34- -35-br. 3/2020 br. 3/2020

rusija rusija

IGOR KOSIĆ

CRNOGORAC POSLJEDNJI RUSKI CARSKI GENERAL

Dr Igor Kosić (1960), fi lozof, istoričar, pjesnik, novinar, prevodilac, fi lmski glumac. Rođen je u SSSR-u, u današnjoj državi Letoniji, u ofi cirskoj porodici potomaka ruskih industrijalaca porijeklom iz Boke Kotorske. Diplomirao je na odsjeku za fi lozofi ju Bjeloruskog državnog univerziteta u Minsku, a doktorirao iz istorije fi lozofi je na Moskovskom državnom univerzitetu „Lomonosov”.

I mala Crna Gora i velika Rusija imaju donekle sličnu istoriju. Ona se prekida događajima koji su usli-jedili krajem 1917. godine. Sada se obi-je zemlje vraćaju na svoj istorijski put. Za Crnu Goru je ovaj proces složeniji,

jer se iz njene istorije izgubio značajan segment, pa je primorana da započne odbrojavanje iznova, ispočetka. Prema rezultatima Berlinskog kongresa 1878. godine, Crna Gora je stajala u redu sa malim brojem tada nezavisnih država svijeta. Danas, međutim, nezavisnih država ima više od dvije stotine.

Kako bi se popunila ta praznina u isto-riji, neophodno je vratiti istorijsku me-moriju. Obnoviti izgubljene istorijske činjenice i povezati pokidane niti. Śe-titi se zaboravljenih imena. U tom po-gledu lik Andrije Bakića ima posebno značenje.

Bakić je ne tako davno dospio u sfe-ru istraživanja u Rusiji i Crnoj Gori. U Rusiji su Bijeli pokret i uloga Bakića u njemu do 1991. godine ocjenjivani krajnje negativno. Prve studije, koje dozvoljavaju objektivno procijenjiti razmjer njegove ličnosti pojavile su se tek nedavno. U Crnoj Gori o njemu je pisao akademik Dušan Martinović. U Rusiji mu je posvećena knjiga, njen au-tor, mladi čovjek kozačkog porijekla, istoričar Andrej Vladislavovič Ganin,

proveo je više od godinu dana u ru-skim arhivima. Proučavao je organizo-vani otpor kozaka vlastima mlade So-vjetske republike tokom građanskog rata u Rusiji 1917-1921. godine. I tako je u njegovo vidno polje dospio crnogor-ski general Andrija Bakić, koji je vodio Bijeli pokret u Sibiru.

Ali, da idemo redom. Porodica Bakić potiče iz Zabrđa, blizu Andrijevice. Naj-poznatiji predstavnici ove porodice su Ljubomir Bakić (1877-1925) predśednik Vrhovnog suda i ministar pravde u ka-binetu Janka Vukotića; Mitar Z. Bakić (1852-1903) profesor bogoslovije na Ce-tinju, a kasnije predstavnik ambasade Crne Gore u Carigradu i njegov sino-vac, ruski general Andrija Bakić.

U Rusiji poznatiji kao Andrej Stepano-vić, Andrija Bakić je rođen u Crnoj Gori 31. decembra 1878. godine. Osnovnu školu je završio u Andrijevici, a šest od

ukupno osam razreda gimnazije na Trećoj beogradskoj gimnaziji. Optužen je 1899. godine za učešće u pokušaju atentata na bivšeg kralja Srbije Mila-na Obrenovića (Ivanjdanski atentat) i protjeran iz zemlje.

U tuđini

Otišao je u Carigrad, a otuda u Ode-su. Februara 1900. godine 21-godišnji Crnogorac dobrovoljno je pristupio Če-tvrtoj četi 60. Zamosckog pješadijskog puka i primljen u Odesku pješadij-sku Junker školu. Prihvatajući službu u ruskoj vojsci, Bakić se „zakleo na vjer-nost toj službi, a što se tiče zakletve na vjernost Rusiji, ja je nijesam prihvatio“, formalno ostajući crnogorskim poda-nikom. Očigledno je da je htio da se vrati u svoju domovinu i nikad nije mi-slio da će do kraja života svoju sudbinu vezati sa dalekom zemljom koja ga je prihvatila.

Uspješno napredovanje u službi ome-talo je loše zdravlje mladog Crnogor-ca, i pored zdravog načina života (nije konzumirao alkohol). Zbog izbijanja rata sa Japanom februara 1904. godi-ne mladi ofi cir je prebačen na službu u 8. Istočnosibirski streljački puk, tako da je sva njegova dalja vojna služba prošla na Dalekom Istoku, sve dok se 1913. godine zbog lošeg zdravstvenog stanja nije morao povući iz službe.

Na Dalekom Istoku je osnovao poro-dicu, oženivši Olgu Konstantinovnu Danić. Njen otac, general major Kon-stantin Aleksandrović Danić, potiče iz plemićke porodice iz Sankt Peterbur-ga, crnogorskog je porijekla, odlikovan je za vrijeme rusko-turskog rata 1877-78. godine. Od januara 1907. godine general Danić komandovao je Dru-gom brigadom Druge Istočnosibirske streljačke divizije u kojoj je tada služio Bakić.

Andrija Bakić

Knjiga o ruskom generalu, Crnogorcu Andriji Bakiću

-36- -37-br. 3/2020 br. 3/2020

rusija rusija

Andrija Bakić je imao dva sina, Miha-ila i Vladimira, i ćerku Jelenu. Bakić je u junu 1913. godine zbog zdravstvenog stanja dao ostavku i raspoređen je u pješadijskoj narodnoj vojsci Primor-skog regiona. Da bi prehranio poro-dicu bavio se trgovinom, radio je kao prodavac za fi rmu „Rusko-mongolsko trgovinsko prijateljstvo” u Mongoliji.

Heroj Prvog svjetskog rata

Kada je počeo Prvi svjetski rat Bakić je podneo molbu za povratak u služ-bu i 31. jula 1914. godine je mobilisan

u narodnu vojsku, da bi ubrzo bio postavljen u 56. Sibirski stre-ljački puk. Zanimljivo je da nije imao nikakvog borbenog isku-stva, dok je služio vojsku bavio se gotovo isključivo intendant-skim pitanjima, ali u ratu se po-kazao kao izvanredan ofi cir koji je više puta svjesno izlagao svoj život opasnosti. U to vrijeme ga je motivisao ośećaj duga pre-ma otadžbini, njegovo sloveno-fi lstvo i želja da pomogne svojoj dalekoj domovini Crnoj Gori.

U borbama na Śeverozapad-nom i Śevernom frontu njegov puk je pretrpio ogromne gubit-ke. On se herojski pokazao od-mah, u prvoj bici. U blizini Go-stinina, u Poljskoj, 2. novembra 1914. godine Bakić je uspio da zaustavi i pridruži svojoj četi 60 vojnika koji su se povukli i htjeli pobjeći sa prve linije fronta. Tri dana kasnije Njemci su napali pozicije puka. Strijelci su bili na granici svojih mogućnosti i više nijesu mogli da zadrže svoje pozicije, tako da su se povukli sa velikim gubicima, ostavivši i dva mitraljeza. Crnogorac se nije mirio sa neuspjehom! Sa-znavši da su ostavili mitraljeze,

pojurio je u prazne rovove i „sa neko-liko vojnika nižeg čina iz Druge čete i mitraljeske jedinice iznio je preostala 2 mitraljeza. Kad su se povlačili, viđeli su nekoliko krava pa stavili mitraljeze na njh da ih nose i na taj način uspjeli da ih odnesu tako nijedan nije dospio u ruke neprijatelja”.

Kod grada Sohačeva, 1. decembra 1914, Bakić je ranjen šrapnelom u gla-vu i noge, ali je i dalje ostao u stroju. Sudbina ga je čuvala za buduće do-gađaje. Tokom 1915. godine odlikovan je Ordenom Svete Ane trećeg stepena,

Ordenom Svetog Stanislava drugog stepena i Ordenom Svetog Vladimi-ra četvrtog stepena. Iste godine, „za zasluge u borbi protiv neprijatelja”, nagrađen je i Georgijevskim oružjem. Hrabri Crnogorac junački se pokazao u uslovima njemačkog gasnog napa-da, 29. - 31. maja 1915. godine, i za ovaj podvig mu je dodijeljeno najviše vojno priznanje, Orden Svetog Đorđa četvr-tog stepena.

Andrija Bakić je 17. decembra 1915. godine unaprijeđen u čin pukovnika i 23. januara 1917. godine postavljen za komandanta 55. sibirskog streljačkog puka 12. armije, stacioniranog u Latviji. Puk je položio zakletvu tadašnjoj pri-vremenoj vladi, a 26. marta se povukao u korpusnu rezervu u Cenengof. Otresi-ti Crnogorac, koji je znao i strijeljanjem kazniti kukavice i paničare, apsolutno nije odgovarao vojnicima-revolucio-narima, i zato je 30. aprila oslobođen

Andrija Bakić

Orden Svetog Ðorđa četvrtog stepena

-38- -39-br. 3/2020 br. 3/2020

rusija rusija

dužnosti i postavljen kao rezervni ofi -cir pri štabu Dvinskog vojnog okruga. Februara 1918. godine dao je ostavku i uz pomoć srpske misije dobio vizu za povratak u svoju domovinu. Međutim, nije mu bilo suđeno da se vrati u rodnu Crnu Goru.

Građanski rat u Rusiji

Pukovnik Bakić se preselio u Samaru i počeo aktivno da se bori protiv bolj-ševika. Nakon uspostavljanja vlasti Ko-muća, postao je šef jedinica Narodne armije Sizranskog okruga, koji su štitili Samaru od strane Penze i Inze, a od 24. jula preuzeo je komandu nad no-voformiranom Drugom streljačkom sizranskom divizijom Narodne armije. Početkom septembra 1918. godine na sizranskom pravcu Bakić pod svojom komandom je imao oko 3.500 vojnika sa bajonetima, 1.500 sa sabljama, na raspolaganju mu je bilo 60 mitraljeza i oko 30 topova. Istočni front je progla-šen glavnim frontom Sovjetske Rusije i na njemu su prebačene glavne sna-ge Crvene armije. Crvena komanda se u početku nadala da će uništiti Baki-ćeve trupe i da im neće dozvoliti da se prebače na lijevu obalu Volge. Među-tim, nijesu uspjeli da sprovedu taj plan.

Bakić je 15. oktobra 1918. preuzeo ko-mandu nad trupama Buzuluške gru-pe. Ambiciozni Crnogorac ponovo je postao nezavisni komandir i već su se otvarali novi horizonti njegove vojne karijere. Naredbom admirala A. V. Kol-čaka, početkom decembra 1918. formi-ran je Orenburški vojni korpus, u čijem sastavu je bila i Bakićeva divizija i istog mjeseca njega su povukli iz komande nad Buzuluškom grupom. Ubrzo je pao Orenburg i ovog puta Crnogorac je morao da se povuče.

Naredbom admirala Kolčaka „za za-sluge u borbama protiv neprijatelja“

Bakić je unaprijeđen u general-majo-ra 5. februara 1919. godine. Imao je tada 40 godina. Komandir IV Oren-burskog vojnog korpusa postao je 19. februara 1919. godine. U isto vrijeme front korpusa se protezao na 160 km i bio je dugačak kao i front armije Pr-vog svjetskog rata. Na jedan kilometar fronta vojska Bakića je imala u prosje-ku 32 bajoneta i sablji.

Od sredine aprila 1919. godine na lije-voj strani Istočnog fronta Bijele armije počela je višemjesečna borba za Oren-burg, koja se u sovjetskoj istoriografi ji vezuje za raspad Bakićevog korpusa. Crnogorac je bio prinuđen da na tom dijelu fronta pređe u odbranu, ali nje-gova vojska nije bila razbijena, kako tvrde neki sovjetski pisci memoara i istoričari. Vojska Crvene armije uspje-la je potisnuti Bakićeve jedinice tek 30. maja. Ofanziva Crnogorca na Oren-burg nije uspjela. Osnovni razlog neu-spjeha bila je malobrojnost njegovog korpusa, i skoro potpuna nestašica tenhičkih sredstava, neophodnih vojsci za ofanzivu i prelazak na drugu stranu nabujale rijeke.

General Dutov dao je u aprilu 1919. go-dine sljedeću karakteristiku Bakića: „Izdržljiv je. Jako hrabar. Među vojni-cima i komandirima jako popularan i uživa ogromno poštovanje. Odličan administrator i domaćin. Uvijek dis-ciplinovan, strog i istrajan u zahtjevi-ma. Čovjek čvrstih ubjeđenja. Odlučan u bici, odvažan u izvršenju zadataka. Načitan je. U bici apsolutno smiren, pametno rukovodi vojnicima“.

Po nalogu Južne armijske grupe kor-pus je trebao da pređe u odbranu. Oko 20. septembra Bakić je nekoliko puta pokušao zauzeti Kustanaj, ali, kako se ispostavilo, grad su zauzeli krupne snage Crvene armije. Crnogorac i nje-gov korpus učestvovali su u Gladnom

prelasku Posebne Orenburške vojske. Prelazak iznurenih i izgladnjelih „duto-vaca“ u Semireč je bio jako težak, jer je, po tvrdnji Bakića, 90 od sto vojnika bilo bolesno od različitih oblika tifusa. Ipak, prema ocjenama neprijatelja, u Semirečju je, kao i prije, Bakićev kor-pus bio najosposobljeniji za ratovanje od svih drugih jedinica vojske Dutova.

U Kini i Mongoliji

General major Bakić je 3. februara 1920. godine imenovan za komandan-ta Śevernog fronta vojske Dutova. Ali, opet su morali neprekidno odstupa-ti. Njegovi vojnici, ośećajući beznađe otpora na komadiću zemlje nekoliko kilometara od kineske granice borili su se bezvoljno i postajali nedisciplino-

vani. Krajem marta počeli su pregovo-ri s guvernerom Kineskog Turkestana (Sinjczjana) Urumćijem o mogućnosti prelaska odreda na kinesku teritoriju. Kinezi su posebno bili zainteresovani za mitraljeze. Predlagali su da Rusi predaju oružje u zamjenu za snabde-vanje vojnika hranom. Bakić je plani-rao da sačuva naoružanje, a zatim, kroz teritoriju Kine da izađe na put Ču-gučak-Kuljdža i pridruži se jedinicama atamana Anenkova kako bi nastavio borbu kao komandant vojske. Među-tim, u skladu s postignutim dogovo-rom, predali su Kinezima većinu nao-ružanja, tako da je ostalo samo oružje koje je bilo dovoljno za odbranu kutija s novcem (po četiri puške na jedinicu). U momentu prelaska granice borbeni sastav Bakićeve vojske imao je 9.853

General Bakić, prvi slijeva, pozdravlja vojnike

-40- -41-br. 3/2020 br. 3/2020

rusija rusija

vojnika. Vojnici nijesu morali predati lovačko i džepno oružje, predviđeno za samoodbranu, a i Bakićev lični kon-voj zadržao je svoje oružje. Međutim, nikako nijesu uspeli zavarati Kineze i Bakićev konvoj bio je ograničen na 20 ofi cira.

Za kratko vrijeme na obali reke Emilj sagrađene su zemunice, šatori, ba-rake, menze i crkve, a kineske vlasti su poklonili i 100 iglo-a. Pojavio se cio grad sa pravilnim rasporedom obje-kata. U početku je život u kampu bio vrlo težak. Većina vojnika nije imala normalnu odjeću, a hrana je bila loša. Radi obezbjeđenja svog odreda Bakić je zaplijenio svo srebro (3.980,34 kg) od Posebne Semirećenske armije koja se nalazila u Čugunčaku i stoku (8.000 ovaca), kupljenu za potrebe vojske. Na taj način značajno je olakšao polo-žaj vojske, ali i izazvao nezadovoljstvo Anenkova i Dutova, koji su sebe sma-trali njegovim načelnicima.

U ljeto 1920. godine naredbom Dutova Bakić je unaprijeđen u čin general-pu-kovnika. Do 30. decembra njegov odred se sastojao od 2.730 vojnika koji su bili spremni da idu do kraja protiv boljševika. Jednim od svojih poslednjih naređenja od 30. decembra 1921. godi-ne, ataman Dutov je razriješio Bakića dužnosti, ali Crnogorac nije poslušao naređenje već je preimenovao svoj odred u Posebni Oreburški korpus. Ki-nezi i komanda turkenstanskog fron-ta potpisali su 17. maja 1921. godine sporazum o uvođenju sovjetskih tru-pa radi likvidacije Bakićevog odreda i drugih antiboljševičkih formacija. Pod pritiskom vojske Crvene armije odred Bakića se ponovo morao povući. Marš gladnih, gotovo nenaoružanih, očajnih ljudi, opterećenih porodicama i progo-njenih od strane regularne armije, bio je i tragedija i podvig. Na putu povla-čenja nalazio se planinski lanac Urka-

šar, đe je ostavljeno sve što je optereći-valo vojsku da bi se ubrzalo kretanje. Bilo je tužnih i žalosnih scena kada su roditelji bili prinuđeni da ostave čak i svoju đecu. Crvena armija je 30. maja uspjela da otjera Bakićevu vojsku sa puta Čugačak-Urumći i odred je ušao u pustinju Gobi. Tek uveče 1. juna dje-lovi trupa izašli su iz pijeska. Bakiće-va pobjeda 3. juna na reci Kobuk nad bataljonom Crvene armije izazvala je najfantastičnije glasine lokalnog sta-novništva o nevjerovatnoj snazi Bijelog odreda.

Bakić je pokušao najkraćim putem doći do Mongolije, izbjegnuvši potje-ru kineskih i sovjetskih trupa. Korpus je išao, uništavajući sve što mu je bilo na putu, lokalno stanovništvo je bježa-lo, pokušavajući spasiti svoju imovinu. Bakićevi vojnici jeli su sopstvenu obu-ću, kuvali supu od odjeće. Vojnici, koji su išli u začelju, nailazili su na leševe sa isječenim sa nogu mesom koje su pojeli drugi vojnici. Bakić je zauzeo Altajski okrug i 8. jula poslao u Kob-do pismo mongolskom vladaru Ha-tam-Batar-Vanu, nudeći pripajanje Mongoliji njegovom vojskom zauzetih teritorija. Za mongolskog kneza pro-glašen je 10. juna, a 26. jula sazvao je sve kirgiske i mongolske vladare okruga Šara-Sumin. Na sazivu se okupilo oko 3.000 ljudi, od kojih je Bakić za privre-menog vladara okruga izabrao Bejse Hanafi ja Šamijeva, koji je dobio čin dvorskog savjetnika.

Bakić je priznao barona Ungerna za komandanta mongolskog fronta i for-malno mu se potčinio. Prema nekim podacima, Ungern je imenovao Baki-ća za načelnika jugozapadne Mongo-lije. Bakić je razradio strategiju za po-četak aktivne borbe protiv boljševika i pripremao se za marš na Rusiju. For-mirana je Narodna revolucionarna ar-mija na čelu sa Vrhovnim glavnim ko-

mandantom, u čiji sastav je uključen i Posebni Orenburški korpus. Naprav-ljena je zastava, koja predstavlja spoj crvene i stare ruske zastave – simbol pomirenja Bijelog pokreta i novog po-kreta seljakih pobunjenika u borbi pro-tiv boljševika. Napisana su i obraćanja narodu Sibira. Osnovni moto Bakića je glasio: „Otjerajmo komuniste, živjela moć slobodnog ličnog rada!”

U Bakićevom programu govorilo se da „unutrašnje upravljanje zemljom treba da se zasniva na širokoj demokratiji. Tre-ba vratiti izbornu okruž-nu i gradsku upravu. Do tada su dužni da ostaju na radnim mjestima lju-di koji rade u sovjetskim ustanovama i organiza-cijama, samo komuniste (ili partijski opredijelje-ne ljude) treba otjerati. Priznajući neophodnost vođenja nemilosrdne borbe protiv moralnog raspada, špekulacija i nasilja, treba odrijediti brze i nemilosrdne mje-re, čak i smrtnu kaznu protiv krivaca, uključu-jući i predstavnike vlasti. I tako raditi sve dok život zemlje ne postane nor-malan”.

Specijalno ovlašćen od strane RVS vojske Sibi-ra I. M. Pogodin potpi-sao je sa Kinezima 12. septembra u Čugučaku dokument kojim se do-zvoljava ponovni ulazak jedinica Crvene armije na kinesku teritoriju u ci-lju uklanjanja „Bakićeve bande”. Pod pritiskom neprijatelja, Bakić je sa svojom vojskom bio pri-

nuđen da napusti okrug Šara-Sumin, ali nije bio poražen.

Crnogorac se povukao i ovog puta oti-šao je u zapadnu Mongoliju, izgubivši skoro 200 vojnika zbog hladnoće i gla-di, a bilo je i mnogo promrzlih. Pored toga morao je da ostavi svu artiljeriju, osim jednog topa. Odred je počeo da gubi snagu. Dalju sudbinu svoju, ali i korpusa, Bakić izgleda nije mogao ni da zamisli. Sve se raspadalo, potčinje-ni su odlazili jedan za drugim, njegov saveznik Ungern je bio zarobljen od

Andrija Bakić nakon zarobljavanja

-42- -43-br. 3/2020 br. 3/2020

rusija italija

strane crvenoarmejaca. Ali ipak neu-morni borac sa boljševicima probao je da se probije u Urjanhajski kraj da tamo prezimi, a zatim bi išao na Da-leki Istok.

Početkom decembra, prilikom izlaska iz planinskog područja, njegov odred su dočekali lokalni crveni partiza-ni pod komandom 19-godišnjeg S. K. Koćetova i jedinice 26. Zlatoustovske streljačke divizije Crvene armije (231. streljački puk). Tu je zarobljeno oko 300 bakićevih ofi cira i 1200 nižih čino-va. Protivniku je pripalo 5 mitraljeza, top sistema Maklen, mnogo pušaka i blagajna korpusa (851,76 kg. srebra). Nakon ovog neuspjeha, ostavivši veći dio konvoja, Bakić se povukao nazad u Mongoliju u Kemčik i dalje u Ulan-kom. General Bakić i ljudi koji su osta-li sa njim predali su se 30. decembra 1921. godine „crvenim” mongolskim trupama.

Mongoli su ih 3. februara 1922. izruči-li sovjetskoj komandi. Pod pojačanom stražom Bakić i 19 njegovih drugova dovedeni su u Novonikolajevsk (sada Novosibirsk). Suđenje se održalo 25. maja 1922. godine u zgradi pozorišta u novonikolajevskom vrtu Sosnovka. Sudski proces je organizovan s velikom pompom, u skladu sa svim pravilima pozorišne predstave. Za spektakl je prodato oko 2.500 ulaznica. Kao javni tužilac nastupio je poznati boljševički orator Jemiljjan Jaroslavskij. Prije su-đenja Jaroslavskij je poslao Staljinu telegram: „Bakićevom procesu ćemo dati širok politički odjek i povezaćemo ga sa procesom protiv esera” (eser – skraćenica od socijalista-revolucionar). Presuda Bakiću i još petorici njegovih ofi cira – smrt strijeljanjem – izrečena je uz gromoglasni aplauz publike i izve-dena noću 17. juna 1922. godine.

Pogovor

Šta je Andriju Bakića pokretalo u tuđoj zemlji, u kojoj je do samog kraja ostao stranac, ne znajući u potpunosti ni jezik, ni običaje? Njegova pretjerana ambi-cioznost, avanturizam, crnogorska tvr-doglavost? Vjerovatno sve to pomalo, ali ne i samo to. Činjenica je da je Bakić nastavio da se bori i kada je borba de-fi nitivno bila izgubljena i kada je rusko i drugo domicilno stanovništvo prestalo da se suprostavlja, kad su mnogi emi-grirali, ili su hvatali svaku mogućnost da odu iz Rusije. Odlučni čovjek, koji je uvijek postupao samo onako kako je smatrao za pravilno, koji nije prezao da strogo kazni svoje vojnike, čak i strijelja-njem, samo da zadrži red u vojsci. U isto vrijeme imao je dobro srce, odlično ra-zumio vojnike, bio miljenik svojih podri-jeđenih, koji su bili spr