Upload
milena-djalovic
View
5
Download
1
Embed Size (px)
DESCRIPTION
EU
Citation preview
UNIVERZITET CRNE GORE
FAKULTET POLITIČKIH NAUKA
ODNOS EVROPSKE UNIJE I NORVEŠKE
- SEMINARSKI RAD -
Predmetni nastavnik: Studenti:
Prof. dr Danijela Jaćimović Iva Malešević 10/53
Asistent: Srdan Škuletić 10/59
Mr Nenad Koprivica Nikola Vučinić 10/95
Slaven Živković 10/69
Podgorica, mart 2013. godine
Odnos Evropske unije i Norveške
Sadržaj
1. Uvod..............................................................................................................................................3
2. Istorijat odnosa između Evropske unije i Norveške.......................................................................4
2.1. Istorijski pregled odnosa EU i Norveške................................................................................4
2.2. Norveško NE – Referendumi o pristupanju Uniji..................................................................5
2.2.1. Društveno-politički rascjepi...........................................................................................6
2.2.2. Između dva referendum.................................................................................................8
2.3. Saradnja na političkom nivou................................................................................................8
3. Ekonomski aspket saradnje Evropske unije i Norveške (EFTA i EEA).......................................11
4. Uloga Norveške u spoljnoj i bezbjednosnoj politici EU..............................................................13
5. Zaključak.....................................................................................................................................16
6. Bibliografija.................................................................................................................................17
Evropske integracije Page 2
Odnos Evropske unije i Norveške
1. Uvod
Evropska unija je nadnacionalna zajednica 27 država i najmoćnija regionalna organizacija na
planeti. Teži jedinstvu tržišta i zajedničkoj spoljnoj i besbjednosnoj politici Evrope. Njeno
članstvo vremenom se povećava kako sve više zemalja ispunjava uslove i standarde za
pridruženje. Unija stupa u kontakte i održava odnose sa stranim akterima a od posebnog
značaja su oni koji se nalaze na evropskom kontinentu. Jedan od najspecifičnijih odnosa EU
je razvila sa Norveškom.
Norveška je veličanstvena zemlja na Skandinavskom poluostrvu. Njen sluzbeni naziv
shodno ustavu je Kraljevina Norveška. Prostire se na nešto više od 385 000 km² sa
populacijom od blizu 5 miliona. Glavni grad je Oslo.
Nevjorovatno kulturno nasljeđe ostavljeno kao legat drevnih Vikinga, poštovaoca Odina,
Freje i hrabrog Tora koji su u nadi da će se jednog dana gostiti u Valhali i ponosno čekati
posljednju borbu, skoro dva vijeka pljačkali i palili Evropu, sa pravom svjedoči o značaju
nordijske civilizacije. Norveška je ostala upamćena i pod nazivom “zemlja fjordova”, zbog
njihove brojnosti i ljepote. Ipak ono što je izdvaja od ostalih evropskih zemalja i pridaje
njenoj mističnosti je Aurora polaris1, ili „sjeverna zora“ poznatija kao polarna svjetlost.
Sjeverni dio ove zemlje je jedna od rijetkih tačaka koja pruža mogućnost neposrednog
posmatranja ovog nesvakidašnjeg prizora.
U političkom smislu Norveška je po ustavu iz 1814. godine ustavna monarhija sa
parlamentarnim sistemom vlasti. Jedan je od osnivača Ujedinjenih nacija, Savjeta Evrope,
organizacije NATO, EFTA-e (Evropska asocijacija za slobodnu trgovinu), Svjetske
trgovinske organizacije i OEEC-a (Organizacija za ekonomsku sardanju i razvoj). Na drugoj
strani nije slijedila svoje skandinavske susjede i nije zatražila prijem u Evropsku zajednicu,
kasnije Uniju. Zadržala je svoje članstvo u EEA što zemlji i dalje omogućava pristup tržištu
Evropske unije.
1 Aurora borealis kako je sjevernjaci nazivaju
Evropske integracije Page 3
Odnos Evropske unije i Norveške
2. Istorijat odnosa između Evropske unije i Norveške
2.1. Istorijski pregled odnosa EU i Norveške
Norveška nacionalna kultura i društvene vrijednosti su ukorijenjene u evropskoj tradiciji, a
istorija političkih odnosa, geografski položaj i obim međunarodne razmjene su
konkretizovale želju za stvaranjem minimuma saglasnosti o dobroj i održivoj vezi sa
Evropskom Unijom. Višedecenijska saradnja se smatra rezultatom veoma povoljnih odnosa
unutar Evropske ekonomske zone (EEA) i sklapanja Šengenskog sporazuma. Ovakvo
pozicioniranje je Norveškoj obezbijedilo prilično komfornu poziciju partnera EU, koji pored
Islanda i Lihtenštajna uživa pogodnosti zajedničkog evropskog tržišta. Nacionalni ponos
prema uspostavljenom političkom statusu zemlje koja nije članica EU, a ujedno predstavlja
u najvećoj mjeri integrisanog EU autsajdera2 – paradoksalno nose u ovom slučaju Britanci.
Upornoj argumentaciji o bezvazdušnom, izolovanom, siromašnom i disfunkcionalnom
“svijetu van Unije”, ostrvljani često suprostavljaju idealizovanu sliku Norveške –
prosperitetne, srećne i slobodne zemlje.3
Na tragu političkih previranja i dobrim dijelom konstitucionalne krize formiranja evropskog
saveza država, 1960. godine je posredstvom Austrije, Danske, Portugala, Švedske,
Švajcarske, Velike Britanije i Norveške stvoreno Evropsko udruženje slobodne trgovine
(EFTA).4 Ovo je bio jedan od načina da se politički nesklad na evropskom tlu zaodjene u
ekonomsku potrebu stabilizacije i otvaranja tržišta koje nužno vodi ekonomskoj integraciji
evropskih zemalja. Sve do povlačenja De Gola sa političke scene 1969. godine, želja
nacionalnih vlada Velike Britanije, Danske, Irske i Norveške za članstvom u Evropskoj
ekonomskoj zajednici (1961-1967), je bivala zasijenjena političko-ideološkom borbom
evropejaca i atlantista. Početak '70-ih je stoga najavio obnavljanje pristupnih pregovora i
manje isključivu politiku Francuske prvenstveno prema Velikoj Britaniji.
2 Unos na: Sovereignty of Norway, url: http://blogs.spectator.co.uk/alex-massie/2012/11/britain-scotland-norway-and-europe-lands-of-magical-sovereignty-unicorns/ uvid ostvaren 11.03.2013.
3 Unos na: Norway and Britain, url: http://www.dailymail.co.uk/debate/columnists/article-185956/So-Norway-rich.html uvid ostvaren 11.03.2013.
4 Norway and the EU, izdanje Norveškog ministarstva vanjskih poslova, str. 6/7
Evropske integracije Page 4
Odnos Evropske unije i Norveške
Međutim, politička nastojanja vladajućih struktura u Norveškoj nisu odražavala volju većine
građana po pitanju pristupanja te zemlje Evropskoj zajednici (EC) 1972. godine, a zatim i EU
1994. godine. Norvežani su na prvom referendumu sa 53,5% izglasali svoju (djelimičnu)
ekonomsku nezavisnost, a približno isti rezultat se ponovio na drugom, kada je 52,2%
građana sačuvalo svoj politički suverenitet u odnosu na sve više integrisanu EU. Nivo
političkog i socijalnog rascjepa koji je rezultirao oba puta ovakvom građanskom voljom se
donekle može objasniti hronološkim uvidom političko-istorijskih događanja koja su
prethodila prvom, a zatim i analizom dvodecenijske spoljnopolitičke aktivnosti ove zemlje i
EU pred samo raspisivanje drugog referenduma. Prvo proširenje EU je faktički nosilo notu
realpolitičkih ubjeđenja, jednako koliko i nastojanja, te je zvanično zahvatilo 1973. godine
Veliku Britaniju, Dansku i Irsku.
Sporazum koji se danas u Norveškoj smatra najdalekosežnijim oblikom ekonomske saradnje,
a ujedno i najvažnijim dokumentom koji najjasnije reguliše njen odnos sa EU jeste Sporazum
o stvaranju Evropske ekonomske zone (EEA) iz 1992. Sporazum je tom prilikom potpisan
između EFTA zemalja i Evropske zajednice, a njegov cilj je izražen u želji da se EU
unutrašnje tržište proširi i na zemlje članice EFTA EEA (Norvešku, Island i Lihteštajn). Iste
te godine Norveška, Švedska, Finska i Austrija podnose zahtjev za članstvo u EU, Švajcarska
na referendumu odbija Sporazum o EEA, ali ostaje i dalje EFTA članica. Lihtenštajn se
pridružuje EEA 1995. godine.
2.2. Norveško NE – Referendumi o pristupanju Uniji
Norveška je jedinstven slučaj, kada su evropske integracije u pitanju. Osobenost leži u tome
što su norveški gradjani na dva referenduma (1972. i 1994.god) rekli `NE´ Evropskoj uniji.
Na drugom referendumu, koji će biti fokus ovog rada, su se procenti izlaznosti i glasova(iako
neznatno 1,3%) protiv ulaska u EU povećali.
Period izmedju dva referenduma od preko dvije decenije i ponovno odbijanje gradjana
Norveške da pristupe Evropskoj uniji, podiže pitanje na čemu se temelji kontinuirani
euroskepticizam Norvežana? Kako Petrersen, Jenssen i Listhuag (u daljem tekstu grupa
Evropske integracije Page 5
Odnos Evropske unije i Norveške
autora/autori) u svojoj studiji „The 1994 EU Referendum in Norway: Continuity and
Change“ navode, razlozi se mogu tražiti (u kombinaciji) tri pravca. Geografski položaj
Norveške kao sjeverne države teritorijalno povezane samo sa Švedskom, u odredjenoj mjeri
izolovanost države u odnosu na „zapadne“ pomorske, trgovinske veze. Takodje u političkoj
kulturi Norveške, uzimajući u obzir relativno kasno osamostaljivanje (1905), pitanje
suvereniteta je itekako značajno. Odredjena pomjeranja Finskle pa i Švedske kaa neutralne
države ka zapadnoj alijansi i modifikacija u svom političkom pozicioniranju, iako suptilne,
jesu značajan faktor norveškog skepticizma. Drugi pravac argumentacije zasniva se na, i bavi
se, društveno-političkim rascjepima norveškog društva. Teza koja se zasniva na modelu
socio-ekonomskih rascjepa Rokkan-Valen. Treći pravac argumentacije, fokus stavlja na
sposobnost učesnika da mobilizuju biračko tijelo, pitanja kampanje, masovnih medija i
uopšte uspješnosti ad-hoc organizacija koje su bile nosioci kamanja kada je referendum u
pitanju. U daljem tekstu bavićemo se društveno političkim rascjepiama (cleavages) kroz
njihovu analizu prići pitanju norveškog euroskepticizma.
2.2.1. Društveno-politički rascjepi
Istorija norveškog državnog i političkog razvoja presudno je determinisana odnosom centar-
periferija. Prvi norveški kraljevi nijesu smatrani legitimnim ukoliko nijesu bili priznati na
čitavoj teritoriji. Tradicija lokalne autonomije takodje je značajna u političkoj kulturi
Norveške. Danska zatim švedska dominacija nad norveškom formulisalo je pitanje
suvereniteta kao suštinsko i ono koje će kasnije biti jedan od značajnih faktora norveškog
euroskepticizma. Ograničavanje vlasti centra i pokušaj ograničavanja moći najprije Danaca
kasnije Švedjana bili su osnovni pokretači stvaranja Ustava, razvoja prvih političkih partija
koje su nastajale kao savezi farmera, radikalnijih gradjana urbanih sredina i predstavnika
ruralnih oblasti, što dobro ilustruje političke prioritete, takodje i djelom objašnjava kasnije
političke rascjepe unutar norveškog političkog društva. Pitanje jezika, kulture, religije,
sekularizovanog društva kontinentalnog dijela Evrope, kroz nametanja koje je danska uprava
sprovodila dovela je do nečeg što Rokkan naziva kontrakulturni rascjep (counter-cultural
cleavge). Rokkan smatra da su teritorijalni i kontrakulturni rascjep blisko povezani. Obzirom
da je ta konforntacija bila dramatičnija u kulturološkom dijelu sa kontinentalnim dražvama
Evropske integracije Page 6
Odnos Evropske unije i Norveške
(Danska), a u teritorijalnom sa Švedskom, čini se da argumentacija zasnovana na rascjepima
korespondira sa aktuenom političkom kulturom i donekle uspjeva razjasniti korjene
euroskepticizma. Industrijalizacija Norveške posle Drugog svjetskog rata, razvoj urbanih
sredina stvorio je još jedan značajan rascjep izmedju urbanih industrijalizovanih sredina i
ruralnih sredina i ribarstva kao najznačajnije djelatnosti. Upravo je ova „dihotomija“
ribarstvo-industrija značajna kada je evropska integracija u pitanju, zapravo su norveške
regulative po pitanju ribarstva iznad standarda EU.
Od sedamdesetih godina mnogi autori osporavaju značaj „istorijskih rascjepa“ na norveške
partije. Mnogi autori smatraju da se javljaju novi rascjepi, prvenstveno po pitanju
obrazovanja, rodnosti, generacijskih razlika, pitanja profesije (sector of ocupation).
Obrazovanje je nesumljivo jedno od najznačajnih pitanja u Norveškoj. Razvoj i obrazovanje
nadolazećih generacija, kao pitanja odnosa „starih i novih vrijednosti“ značajni su i sa
aspekta evropskih integracija, mladđe generacije, čija se socijalizacija i obrazovanje odvijalo
u , uslovno rečeno kako izmedju ostalog tvrdi i grupa autora, postmaterijalističkom periodu,
razvijala je jednu širu, kosmopolitsku svijest. Od takve generacije se sve više očekuje da se
okrenu medjunarodnoj saradnji, da uvide značaj nadnacionalne integracije i razvaoja Evrope
kao jedinstvenog politčkog entiteta. Dok Galtung (1964) zastupa drugačije mišljenje,
objašnjavajući da građani između trideset i šezdeset godina su na vrhuncu svoje karijere i da
samim tim imaju tendenciju da razmišljaju kao i aktuelna elita, naglašavajući da je razvoj EU
zapravo dijalog elita on smatra da su mladi i stari ostali na periferiji ovakve društvene
stratifikacije (što je donekle i logično ako zamislimo skalu starosti, jer srednjovječni su u
sredini skale, mladi na dnu, stari na kraju, ali opet je važno istaći suprotstavljeno mišljenje u
korist analitičnosti). Problematika rodnosti je prvi put 1975.god Martinussen opisao kao
latentan rascjep u Norveškoj. Interesantno je da je u tom periodu žensko biračko tijelo bilo u
odredjenoj mjeri konzervativnije, dok se posle osamdesetih to značajno mijenja u korist
muškog biračkog tijela.
Laffertiy (1988) je naglasio značaj sektora zaposlenja kao političkog faktora, obzirom da
postoje značajne razlike izmedju državnog i privatnog sektora kada je radnička klasa u
pitanju. Istakao je značaj države blagostanja i njene budućnosti u EU. Da li je norveška
politika koja je na ideološkom spektru u odnosu na EU lijevo uskladiva sa regulativama EU?
Evropske integracije Page 7
Odnos Evropske unije i Norveške
Da li će država blagostanja, onakva kakva jeste Norveška, biti moguća unutar EU? Ovo je bio
najznačajniji, moguće i presudan, argument eurokeptika koji su tvrdili da je EU prijetnja
javnom sektoru i programima socijalne pomoći (welfare program).
2.2.2. Između dva referendum
Strukturne promjene izmedju dva referenduma oslabile su u odredjenoj mjeri uticaj
tradicionalnih rascjepa. Norveška je postala urbanizovana, populacija u regionu Osla, koji je
bio jedini sa snažnom većinom za ulazak u EU, se značajno povećala. Dok je sedamdeset
druge dvanaest posto ljudi bilo zaposleno u primarnim sektorima, dvadeset godina kasnije
samo šest posto je bilo zaposleno u poljoprovredi i ribarstvu. Razvoj sektora uslužnih
djelatnosti, industrijalizacija, naftna industrija koja traži velika tržišta, modernizacija
ekonomije, slabljenje ruralnih sredina i kontrakulturnih rascjepa, sve je to sugerisalo da će na
referendumu 1994. biti donesena odluka za ulazak u EU. Ali ovakva projekcija, očigledno
nije uzela u obzir uticaj novih rascjepa, po pitanju obrazovanja, rodnosti, sektoru poslovanja,
rast javnog sektora, preovladjujuća zaposlenost žena u javnom sektoru, koji su stvorili novu
strukturalnu osnovu za euroskepticizam. Industrijski razvoj, urbanizovanija sredina,
povlastice koje su dobili po pitanju svojih primarnih sektora, Norveška naizgled ima sve
preduslove da uđe u EU. Ali uprkos pritiscima, beneficijama, sniženim „troškovima“
članstva, referendum 1994.nije odobrio ulazak, da li je slabljenje periferije u odnosu na
urbane centre nadoknadjeno snažnom i efikasnom mobilizaciom biračkog tijela ili je politička
kultura ili sistem Norveške kao države blagostanja stajao na putu ulaska, ostaje da se vidi u
narednom periodu, ali ne čini se realnim da će se EU u bliskom vremenu prostirati duž
čitavog skandinavskog poluostrva.
2.3. Saradnja na političkom nivou
Evropska ekonomska zona i Šengenski sporazum omogućavaju
blisku saradnju na političkom nivou između Norveške i EU.
Sporazum o nastanku EEA je predvidio tijelo Savjeta - organa nadležnog
Evropske integracije Page 8
Odnos Evropske unije i Norveške
za definisanje političkih proriteta, implementacije i daljeg unaprijeđivanja
Sporazuma. Sastaje se dva puta godišnje na ministarskom nivou i
najčešće raspravlja o pitanjima koja su od zajedničkog interesa za sve
članice: energija, klimatske promjene, “Europe 2020” strategija, politika
mora i Arktika. U saradnji sa EEA Savjetom se održavaju i posebni
sastanaci posvećeni političkim dijalozima iz oblasti spoljne i bezbjednosne
politike.
Bliske veze Norveške i EU od Šengenske konferencije 2001. godine,
dobrim dijelom održavaju pogodnosti usaglašenih politika viza i smanjenih
procedura kontrola isprava. Politička saradnja ni u ovom slučaju ne nosi
jednosmjerne povoljnosti, te se ova država obavezala brojnim političkim
sporazumima, koji nastoje da riješe migraciona, granična, kao i pitanja
azila i nadležnosti povodom borbe proiv terorizma, organizovanog
kriminala i nezakonitog trafikinga. Šenegenska saradnja je u velikoj
mjeri inkorporirala Norvešku u zajednički evropski sistem zaštite granica
država i njhovih stanovnika.
Ovakav politički teret odgovornosti prema bezbijednosti evropskog tla joj
je omogućio da u izvjesnoj mjeri kompenzuje strah od trajne izolacije i
ostalih mogućih poslijedica ne-članstva u EU. Ipak Šengenski sporazum je
veliki zalogaj za jednu tako bogatu zemlju, koja po svojoj prirodi i vrlo
nepovoljnom položaju u pogledu iniciranja ili mijenjanja propisa u toj
oblasti, ima obavezu da materijalno pomaže različite programe koji često
nisu od velike važnosti za nju samu. Dodatnu političku implikaciju nosi i
saradnja u oblasti sudstva, policije i unutrašnjih poslova.
Norveška je posredstvom šengenske saradnje postala potpisnica nekoliko
partikularnih sporazuma o saradnji sa EU:5
5 Norway and the EU, izdanje Norveškog ministarstva vanjskih poslova, str. 13
Evropske integracije Page 9
Odnos Evropske unije i Norveške
1. Dablinska saradnja
2. Evropska migraciona mreža
3. Europol (European Law Enforcement Organisation)
4. Eurojust
5. Sporazum o međusobnoj pravnoj pomoći
6. Sporazum Prum - treba da stupi na snagu
7. Učestvuje i u akcijama Frontex-a (European Borders Agency), koji
ima za cilj koordinaciju upravljanja zajedničkim spoljim granicama;
Direktor Norveškog instituta za međunarodne odnose, Ulf Sverdrup
govori o stvarnoj mjeri integrisanosti njihove države u EU sistem, koja
je po brojnim parametrima mnogo veći od nekih njenih članica, u prvom
redu Britanije. On ističe da je odnos Norveške i EU vrlo specifičan:
“Učestvujete u evropskoj integraciji, bez zastupništva”.6 Savjetodavna
uloga u mnogim institucijama i tijelima EU funkcioniše po pricipu “right to
speak, but not to vote” - što je prema procjenama dovelo do sve veće
praktične marginalizacije snage političkog uticaja Norveške na stvaranje
propisa i regulativa, čiji direktan uticaj i sama podnosi.
Tretman države savjetodavca, koji je velikim dijelom ispunjavanje
diplomatskog protokola i izražavanje posebnih simpatija prema
nacionalnom bogatstvu iste – vrlo jasno ističe nedostatke vođenja
samostalne politike “slobodne zemlje” u odnosu na veliku evropsku
političku korporaciju.
Iako ova uloga savjetnika, a ne i zastupnika značajno hendikepira zemlju u
političkom smislu, sa druge strane joj omogućava vođenje politika rezervi,
bolje organizovanosti civilnog sektora i domaćeg ekonomskog doprinosa.
Program Zajedničkih politika zemalja EU, koje obično najviše odgovaraju
6 Unos na: Sovereignty of Norway, url: http://blogs.spectator.co.uk/alex-massie/2012/11/britain-scotland-norway-and-europe-lands-of-magical-sovereignty-unicorns/ uvid ostvaren 11.03.2013.
Evropske integracije Page 10
Odnos Evropske unije i Norveške
Francuskoj, Njemačkoj i Španiji nisu ugrozile norveško ribarstvo i
poljoprivredu, njihov Ustavni sud se nalazi u Oslu, ne i u Luksemburgu,
imaju jednu od najstabilnijih valuta zahvaljujući uspješnoj ekonomiji, 95%
električne energije crpe iz obnovljivih izvora. Ovo su samo neki od
argumenata koji Britanci najviše vole da istaknu kada izražavaju svoj
nepovoljan položaj u Uniji, a ujedno i težnju da se to stanje promijeni.
Norveška će se ubrzo suočiti sa novim izazovima izglasavanja
“povjerenja” EU, gdje je već izvjesno da je kampanja u korist pristupanja
uticajnija i to prema istraživanjima fluktuira oko 60% u korist Norway-EU
integracija. 7
3. Ekonomski aspket saradnje Evropske unije i Norveške (EFTA i EEA)
Bez pretjerivanja se može reći da se gotovo cjelokupna trgovina Norveške odvija sa
Evropskom unijom. Kraljevina Norveška dominantno izvozi na tržište Evropske unije, ali taj
odnos svakako nije jednostran. Što se tiče njenog uvoza, Unija tu takođe dominira, Norveška
je zapravo njen peti najvažniji partner kada je riječ o izvozu. Prema podacima Evropske
Komisije ukupan obim trgovine između Norveške i Evropske unije u 2011.godini iznosio je
preko 140 milijardi eura, što Norvešku pozicionira na 5.mjesto kao najvažnijeg trgovinskog
partnera Unije, sa udjelom od 4,3%, ali zato Evropsku uniju čini ubjedljivo najvažnijim
trgovinskim partnerom Norveške sa čak 74,7% učešća u ukupnoj trgovinskoj razmjeni
Kraljevine sa drugim subjektima.8
Ekonomska saradnja Norveške i zemalja objedinjenih oko evropske ideje, datira od perioda
odmah poslije Drugog svjetskog rata, i svih organizacija koje danas smatramo pretečama
Evropske unije. Norveška je zajedno sa Austrijom, Ujedinjenim Kraljevstvom, Danskom, 7 Unos na: Norway and Britain, url: http://www.dailymail.co.uk/debate/columnists/article-185956/So-
Norway-rich.html uvid ostvaren 11.03.2013.8 „Norway trade statistics“ objavljeno od strane Evropske Komisije, dostupno na - http://ec.europa.eu/trade/creating-opportunities/bilateral-relations/countries/norway/ , uvid ostvaren 10.03.2013.
Evropske integracije Page 11
Odnos Evropske unije i Norveške
Portugalom, Švedskom i Švjacarskom osnovala 3.maja 1960.godine trgovinski blok zemalja
poznatih kao „spoljnih sedam“9, EFTA (European Free Trade Association). EFTA se pokazala
kao izuzetno uspješan projekat, i nadasve isplativ, s obzirom na to da je obim trgovine među
EFTA zemljama za samo 7 godina gotovo utrostručen, i dostigao je do te 1967.godine nešto
više od 8 milijardi američkih dolara. Upravo zbog toga, sve zemlje koje su iz EFTA-e aplicirale
da postanu članice Evropske ekonomske zajednice (EEZ) imale su specifičan status, i
nerijetko bi bile nazivane „specijalnim pristupnicama“. To nije bio slučaj sa Norveškom, čiji
su građani do danas ostali u uvjerenju da Kraljevina treba da ostane u „specijalnom odnosu“
ali ipak van Evropske unije.
Već od pristupanja Ujedinjenog kraljevstva i Danske (1973) EFTA se polako počela raspadati.
Danas je čine svega četiri zemlje - Švajcarska, Island, Luksemburg i Norveška. EFTA igra
posebno važnu ulogu za ekonomsku saradnju Švajcarske i Unije, dok je tu ulogu za potonje
tri preuzeo EEA (European Economic Area – Evropski ekonomski prostor).
Ugovor o osnivanju Evropskog ekonomskog prostora (EEA) stupio je na snagu 1.januara
1994.godine i objedinio je sve članice Evropske unije, kao i Luksemburg, Lihtenštajn i
Norvešku u zajedničko tržište, rukovođeno zajedničkim pravilima. EEA garantuje slobodu
kretanja ljudi, roba, usluga i kapitala, i nediskriminatorska i jednaka pravila za današnjih 30
zemalja koji pripadaju ovom ugovoru.
EEA ugovor je najveći i najsveobuhvatniji međunarodni ugovor kojem je Norveška ikada
pristupila, te zbog toga predstavlja srž odnosa između Kraljevine i Unije. Da bi mu pristupila
Norveška je usvojila preko 8000 legislativnih akata Evropske unije, čime je postala, iz
perspektive Brisela, treća najuključenija zemlja kada je riječ o „EU projektu“, što je navelo
mnoge analitičare na zaključak da Norveška, paradoksalno, istovremeno, i jeste i nije član EU
porodice.10 Norveška je ipak, u pregovorima uspjela da pokaže stepen nezavisnosti, uspjevši
9 Nasuprot takozvanih „unutrašnjih šest“ (Belgija, Francuska, Italija, Luksemburg, Švedska, i Zapadna Njemačka) koji su osnovali Evropsku ekonomsku zajednicu
10 „Outside and inside – Norway's agreement with the European Union“, izvještaj vlade Norveške iz decembra 2012.godine, nezvanični prevod na engleski jezik, dostupno na - http://www.regjeringen.no/upload/UD/Vedlegg/eu/nou2012_2_chapter03.pdf, uvid ostvaren 11.03.2013.
Evropske integracije Page 12
Odnos Evropske unije i Norveške
da izdejstvuje da ovaj ugovor ne obuhvata zajedniču poljoprivrednu i ribarsku politiku, (što
je od velike važnosti za norvešku koja je drugi najveći svjetski izvođač riblje hrane), kao i
nezavisnost u carinskoj i fiskalnoj politici, u odnosu na druge EEA zemlje. Kako bi se očuvalo
jedinstvo EEA ugovor se iz dana u dan unapređuje i obogaćuje novom zajedničkom
legislativom.
U okviru EEA za odnos Norveške i Evropske unije, veliku važnost ima projekat „Norway
Grants“ („Norveški grantovi“) na osnovu kojeg se vlada Norveške obavezala da će u periodu
od 2009. do 2014.godine nepovratno izdvojiti 1,79 milijardi eura, sa ciljem smanjenja
nejednakosti među zemljama Evropske unije. Ova sredstva dostupna su raznim projektima
nevladinih organizacija, istraživačkih i akademskih institucija, privatnom i javnom sektoru,
zemalja članica EU, s posebnim osvrtom na zemlje koje su Uniji pristupile poslije
2004.godine, u takozvanom „velikom“ petom proširenju (Centrlna i Jugoistočna Evropa).
Pored tog projekta, Norveška je izdvojila izdašna sredstva za krizom najpogođenije zemlje
članice EU – Grčku, Španiju i Portugal.
EEA je svakako najpoznatiji ugovor kojim su Evropska unija i Norveška izdigle svoju
saradnju na viši nivo, i iako je u javnom mnjenju Norveške svakako najpoznatiji i
najpominjaniji, nije jedini. Prema podacima norveške vlade, do decembra prošle godine,
Norveška je sa Unijom potpisala 74 ugovora, što manjih – što većih, o saradnji u brojnim
područjima. Najveći broj njih, ali ne i svi, direktno ili posredno tretira i reguliše ekonomske
aspekte saradnje Evropske unije i Norveške.11
4. Uloga Norveške u spoljnoj i bezbjednosnoj politici EU
U maju 2005. godina vlada Norveske potpisala je sa Evropskom unijom sporazum koji
predviđa stavljanje određenog broja norveških vojnika na raspolaganje Uniji pri
rješavanju kriznih situacija. Nema ničeg novog u djelovanju Norveških snaga u okvira
11 Zvanični sajt misije Norveške pri EU - http://www.eu-norway.org/ , uvid ostvaren 11.03.2013.
Evropske integracije Page 13
Odnos Evropske unije i Norveške
NATO ili UN misija sa EU ali ovo je prvi put da su oružane snage Norveške uključene u
samostalne akcije Unije i to u takozvanoj “Nordijskoj borbenoj grupaciji”.
Kako bi garantovao Norvešku nezavisnost i suverenost parlament je memorandumom sa EU
osigurao obavezan pristanak domaćih nadležnih vlasti za bilo koju misiju, što je u praksi
teško primjenljivo.
Pitanje koje predstavlja srž problema je zašto bi zemlja pomagala vojne operacije
organizacije kojoj ne pripada? Moglo bi se pomisliti da je Norveška mala, nezaštićena i
nesigurna zemlja kojoj treba podrška u cilju očuvanja sopstvene bezbjednosti. Ipak, u to je
teško povjerovati.
Odluka je vezana uz činjenicu da se, iako nije članica EU, spoljna politika Norveške, kako i
njeni zvaničnici otvoreno priznaju, zasniva na istim vrijednostima, prioritetima i principima
kao i politika unije. Ovaj čin prati definisanu politiku Norveške, čvrstu povezanost sa EU
naročito u pitanjima spoljne politike i bezbjednosti ili kako je to u uniji definisano CFSP
(Common Foreign and Security Policy – Zajednička spoljan i bezbjednosna politika). Takđe
doprinos ovoj odluci dalo je i mišljenje norveške vlade da je ovakav angažman dužnost
prema društvu u cjelini.
Glavni sporuzam koji povezuje Norvešku i Evropsku uniju, dogovor o Evropskom
ekonomskom prostoru (EEA) ne predviđa zajedničke poslove u spoljnoj i bezbjednosnoj
politici pa je stoga Norveška potpisala niz pojedinačnih ugovora sa EU po pitanju CFSP. Ipak
taj sporazum predstavlja glavni formalni kanal komunikacije Norveške i EU kroz politički
dijalog EEA/EFTA i Unije.
Odnos Norveške i EU u vezi sa CFSP konkretizovan je 1995 i od tada Norveška ima
regularne sastanke sa kreatorima CFSP, čelnicima Evropske unije i radnim grupama, i
pozvana je da pristupi deklaracijama i poveljama EU u vezi sa spoljnom i bezbjedonosnom
politikom i dijeli stavove unije u međunarodnim organizacijama poput UN-a, Savjeta Evrope
ili OEBS-a.
Iako je Norveška pristupila skoro svim zatraženim deklaracijama tokom 90-tih stavovi ova
dva međunarodna subjekta bili su različiti. Noveška nije vidjela prednosti u jačanju
Evropske integracije Page 14
Odnos Evropske unije i Norveške
zajedničke Evropske sigurnosti i bezbjednosti a kamoli Evropske unije kao njenog nosioca.
Razlog nepristupanja određenim poveljama zapravo nije bilo suštinsko neslaganje već
bojazan da će takav razvoj situacije poljuljati NATO-vu dominantnu ulogu u Evropskoj
bezbjednosti.
Zbog takvog stava neki lideri Evropske unije vidjeli su Norvešku kao “trn u oku” u procesu
osnaživanja EU, njene spoljnopolitičke i bezbjednosne politike i ambicije da postane globalna
supersila.
Do promjene je došlo 2000. godine kada je na vlast došla socijaldemokratska partija.
Norveška je počela konstruktivno doprinositi Evropskom projektu i tako je sebi obezbijedila
važno mjesto i veći uticaj. Ovaj put od tada prate sve uspješne norveške vlade. Od tada
Norveška je učestvovala u pet vojnih i civilnih operacija EU mahom u Makedoniji i Bosni i
Hercegovini ali i Indoneziji i Bliskom istoku.
Sa druge strane Norveška nije uspjela da ostvari puno članstvu u novoformiranoj Evropskoj
bezbjednosnoj agencija (EDA – European Defense Agency) čime je umanjila šanse da
učestvuje i vrši uticaj na kreiranje CFSP. Norveška je sa ovom agencijom potpisala separatni
ugovor koji definiše uslove djelovanja Norveške u okviru EDA.
Takođe Lisabonski ugovor, koji je osnažio EU kao organizaciju koja sada samostalnije nego
ikad donosi odluke na polju spoljne politike i bezbjednosti, ne ide na ruku ovoj skandinavskoj
zemlji. Sve ovo znači da Norveška aktivno učestvuje, ali nema ista prava kao zemlje članice
u procesu odlučivanja.
Sve partije u Norveškoj, sa izuzetkom Partije centra12 koja ostaje vjerna NATO-u, danas ne
dovode u pitanja blisku saradnju sa Evropskom unijom.
Sa slabljenjem uticaja NATO-a u Evropi i opšteg mišljenja da EU treba da bude odgovorna
za “sopstveno dvorište“ i njenim jačanjem na globalnom planu Norveška će sve više biti
okrenuta Uniji.
12 Slobodan prevod, originalni naziv Senterpartiet ( Centre party eng.)
Evropske integracije Page 15
Odnos Evropske unije i Norveške
Dilema oko zadržavanja suvereniteta i nezavisnih borbenih snaga riješena je odlukom da
Norveške borbene trupe učestvuju u EU misijama samo pod okriljem Ujedinjenih nacija, što
je svakako samo privremeno rješenje.
5. Zaključak
Odnos Evropske unije i Norveške vjerovatno je naspecifičniji odnos koji su razvila dva
subjekta međunarodnog javnog prava, a da nije riječ o dvije države. Ni mnoge zemlje članice
nijesu u toj mjeri inkorporirane u aktivnosti i projekte Evropske unije, koliko Norveška, pa
ipak skandinavska Kraljevine, opstaje već više od pet decenija izvan Unije. Sporenja među
brojnim političkim i ekonomskim autorima ne jenjavaju, a nije mali broj onih koji zastupa
stav da je Norveška samo formalno izvan Evropske unije, a suštinski zapravo jedna od njenih
najvažnijih članica.
Debata o formalnom ulasku Norveške u EU, s druge strane danas je u potpunom zapećku, i to
je naravno potpuno prirodno, s obzirom na krizu koja potresa ovu nadnacionalnu strukturu. U
svjetlu mogućih istupanja nekih zemalja iz evropske ideje (Velike Britanije prije svega), u
građanima Norveške je skepticizam prema Uniji narastao do vjerovatno rekordnih granica,
tako da ne treba ni najmanje sumnjati da bi plebiscit o ulasku Norveške u EU, donio mnogo
ubjedljiviju pobjedu “ne opciji” nego u prva dva navrata. Ipak, kada, i ako, Unija prevaziđe
postojeće problem sa uspjehom, nije nerealno očekivati da ta priča ponovo bude pokrenute, I
eventualno stavljena na odluku građanima Norveške i treći put.
Do tada, njihov odnos ostaje jako komplikovan, u tehničkom i birokratskom smislu, ali se
suštinski može svesti na jednu prosto-proširenu rečenicu: bogata Norveška će nastaviti da u
Evropske integracije Page 16
Odnos Evropske unije i Norveške
svakom pogledu pomaže zemlje članice Unije, sa svojim maksimalnim kapacitetima, a velika
Evropska unija će i dalje predstavljati najvažnije tržište za norveški izvoz.
6. Bibliografija
1. Norway and the EU, izdanje Norveškog ministarstva vanjskih poslova, 2011
2. Pettersen, Per Ant, i grupa autora, The 1994 EU Referendum in Norway: Continuity
and Change, Scandinavian Political Studies, Vol.19- No.3, Scandinavian University Press,
1996
3. Sjursen, Helen, From Fly in the Ointment to Accomplice; Norway in EU foreign and
security policy, Center for European Studies, University of Oslo, 2012
4. Hitchus, Peter, So why is Norway rich?, Daily Mail, dostupno na -
http://www.dailymail.co.uk/debate/columnists/article-185956/So-Norway-rich.html uvid
ostvaren 11.03.2013.
5. Massie, Alex, Britain, Scotland, Norway and Europe: lands of magical Sovereignty-
Unicorns, The Spectator, dostupno na -
http://blogs.spectator.co.uk/alex-massie/2012/11/britain-scotland-norway-and-europe-lands-
of-magical-sovereignty-unicorns/ uvid ostvaren 11.03.2013.
Evropske integracije Page 17
Odnos Evropske unije i Norveške
6. Norway trade statistics, objavljeno od strane Evropske Komisije, dostupno na -
http://ec.europa.eu/trade/creating-opportunities/bilateral-relations/countries/norway/ , uvid
ostvaren 10.03.2013.
7. Outside and inside – Norway's agreement with the European Union, izvještaj vlade
Norveške iz decembra 2012.godine, nezvanični prevod na engleski jezik, dostupno na -
http://www.regjeringen.no/upload/UD/Vedlegg/eu/nou2012_2_chapter03.pdf, uvid ostvaren
11.03.2013.
8. Zvanični sajt misije Norveške pri EU, dostupno na - http://www.eu-norway.org/ , uvid
ostvaren 11.03.2013.
Evropske integracije Page 18