KONTAKTIRAJTE NAS: Udruženje za prevenciju ovisnosti NARKO-NE, Josipa Vancaša 21/2, Sarajevo, Bosna i Hercegovinatel/fax: +387 (0)33 223-285 | e-mail: preventeen@narkone.org | www.narkone.org2

IMPRESUM Odgovorni: fra Stipan Radić, ravnatelj HKO Kruh sv. Ante; dr. vlč. Šimo Maršić, povjerenik za pastoral mladih Vrhbosanske nadbi-skupije; s. Magdalena Schildknecht, ravnateljica UG NARKO-NE

Glavni urednik: Ivan Kutleša

Uredništvo: Ivona Piplica-Parać, Andrea Mijatović

Redakcija: Željana Petrović, Kristina Divović, Dajana Sučić, Irena Fišić, Zlatan Prndelj, Amir Berbić, Kristijan Lasić, Dragica Žerajić, Minja Mijatović, Danijela Prkić, Maja Santai, Amina Tucak, Slaven Đukić, Nevena Gluhović, Ana Soldat, Adis Vezir.

Lektorica: Irena Ljevak

Projekt koordinatorica: Andrea Mijatović

Nositelji projekta: HKO Kruh sv. Ante; Ured za mlade Vrhbosanske nadbiskupije; EMAUS; FRAMA; UG NARKO-NE

Naslovnica: Olja Latinović

Fotografije: Arhiv UG NARKO-NE, www.deviantart.com

Dizajn i DTP: Selma Fočo - TRIPTIH, Sarajevo

Tisak: Štamparija Svjetlost - Fojnica d.d. Fojnica

ISSN 1840-2461

SadržajOdgoj i roditeljiPokušao sam pronaći jasnu definiciju odgoja. Neu-spješno. Neku formulu. Neuspješno. Možda neki re-cept, ma ni to. Svaki teoretičar ima svoju varijantu, svaki roditelj savjet kako je najbolje. S druge strane, pri razgovoru s djecom, mladima i ne tako mladima, svi su mogli naći barem deset zamjerki svojim rodi-teljima. Uočio sam jedino potpuno začarani krug u kojem nema pobjednika, ali je zato gubitnika na sve strane. Vlastito iskustvo nemam, jer roditeljstvo nije stavka u mom životopisu, tako da sam se našao u pravom problemu pripremajući se za ovu temu.

Što uraditi u situaciji kad ne znaš riješiti problem? Jed-nostavno, proslijediti ga drugima, pa nek’ se oni bave. Teme iz oblasti roditeljstva, odgoja i savjetovanja pro-slijedio sam volonterkama i volonterima Preventeena. Ako ste roditelj, ovaj broj je za vas, ako niste - proči-tajte jer vam može olakšati problem s vlastitim rodi-teljima. Na kraju, svi smo mi nečija djeca. Uglavnom, ekipa od dvadesetak članica i članova je pokušala dati odgovore na pitanja kako se nositi s maloljetničkom trudnoćom, što uraditi kad je dijete ovisnik, gojazno ili ludo zaljubljeno. Koristit će, siguran sam. Izvolite, 32 stranice 16. broja Preventeena su vam na raspola-ganju.

Ivan

Odgoj i roditelji ..........................................................2

Je li batina iz raja izašla? ...........................................3

Prerana trudnoća ......................................................5

Upomoć, ja sam kalorijska bomba! ...........................7

Djeca maslačka .........................................................9

Kad porastem biću...? ..............................................11

Ravnodušnost, da ili ne? .........................................12

Roditelji vam se razvode!!! Kako dalje? ..................14

Stariji brat ili starija sestra kao podrška mlađima! ..16

Sve se može, kad se hoće .......................................17

To be, or not to be - zaljubljen! ...............................18

Šta ako nema povratka? ..........................................20

Odgoj / Djeca Roditelji .............................................22

Neke nove muze .....................................................23

Niđe veze, sine ........................................................25

Povezanost religije i odgoja ....................................26

Drogiram se .............................................................28

Iz BiH s ljubavlju .....................................................29

Dan Udruženja NARKO-NE 2010. godine ...................31

Rijec urednika

3preventeen

stru

cni k

utak

Hm..., neki bi rekli da, drugi ne, treći opet da batina nije najbolje rješenje. Kako god bilo, kod nas je još uvijek česta pojava.

Potvrdan odgovor dobila sam od sugovornika koji ima 60-tak godina. Živi u prosječnoj radničkoj obitelji. Ima dvoje djece. Na moje pitanje je li koristio batinu pri odgoju djece, kaže: “Svoju djecu sam ponekad tukao jer nije bilo drugog rješenja te sam smatrao da je batina najbolje rješenje. Moj sin je dobro zapamtio te batine i više nikad nije napravio istu pogrešku. Da-nas, iako je odrastao, uvijek se sjeti toga.”

S druge strane, sasvim slučajno dođoh u priliku razgo-varati s nekim čije je odrastanje bilo praćeno batina-ma. Uzrok tih batina bili su narušeni obiteljski odnosi. Otac mu je bio alkoholičar koji nije mario za osjećaje. Želio je batinama dokazati svoju moć. Kada sam ga pitala kakav je osjećaj dobiti batine rekao je: „Težak je to osjećaj i razdoblje života. Kako sam se približavao kući svaki korak postajao bi teži i teži jer sam znao da me čeka batina. Nisam imao samopouzdanja.”

Slušajući ga ipak mi je jedno ostalo nejasno. Koliko god je ovaj čovjek propatio zbog batina i koliko god je to ostavilo dubok trag u njegovom životu i on pone-kad koristi batine pri odgoju svoje djece. Pitala sam ga zašto. Odgovorio je: “Zato jer je to ponekad jedini način. Uostalom, nikad batine ne dobiju bez razloga, kao što sam ih ja dobivao.“ Međutim, koliko značajan razlog mora biti da biste dijete kažnjavali batinama?“, pitala sam. Nije ništa odgovorio. Ostao je zatečen pitanjem. Nisam puno inzistirala na odgovoru jer je teško govoriti o tim stvarima. Ipak, jedna misao mi je proletjela glavom: “Silu rađa sila, a nasilje nasilje.“

Negativna strana batina

Dosadašnja istraživanja u oblasti psihologije i socio-logije o nasilju u obitelji nesumnjivo su utvrdila da je porast nasilja u društvu izravno povezan s porastom nasilja u obitelji. Studija glavnog tajnika UN-a o nasi-lju nad djecom (studija UN-a) zahtijeva opće ukidanje tjelesnog kažnjavanja djece. „Nikakvo nasilje nad dje-com ne može se opravdati; svako nasilje nad djecom

Je li batina iz raja izašla?može se spriječiti.“ Četrdeset i sedam zemalja članica Vijeća Europe ima izravnu obvezu ukinuti svako tjele-sno kažnjavanje djece, uključujući i ono u obitelji. A neki od razloga zbog čega ga treba ukinuti su:

ono uči djecu da je nasilje prihvatljiva i odgovarajuća strategija za rješavanje sukoba ili za prisiljavanje ljudi da rade ono što drugi žele;

ono može ozbiljno nauditi djeci u tjelesnom i psihič-kom smislu;

ono predstavlja povredu prava djece na poštivanje njihovog tjelesnog integriteta i ljudskoga dostojanstva te na jednaku zaštitu pred zakonom.

U mnogim slučajevima tjelesno kažnjavanje može ugroziti dječja prava na odgoj, razvoj, zdravlje, pa čak i njihovo pravo na život. Europski sud za ljudska pra-va osporio je koncept „razumnog kažnjavanja“ djece, a koja provode roditelji.

4 preventeen

strucni kutak

Treba spomenuti da je nasilje nad djecom u mnogim zemljama svakodnevna pojava, unatoč tome što je prošlo 20 godina od stupanja na snagu Konvencije UN-a o pravima djeteta.

O batinama psihologinja Nermina Vehabović-Rudež kaže:

„Sigurno je, represivnim i nesistematskim mjerama ne postižemo dobar odgoj. Iako, mnogo ih obično pre-poručuju: ‘Šiba je iz raja izašla’, ovakav stav dolazi iz osjećaja nemoći. Iskustvo i nauka pokazuju da takve mjere nisu efikasne na duže vrijeme i da ne obezbje-đuju razvoj psihički zrele osobe. Također, ni odnos prema odgoju u stilu ‘lako ćemo’ i ‘nije to nikakav problem’, ‘doći će to sve na svoje’, ne postižu pozi-tivne rezultate pri odgoju. Nova saznanja psihologije i pedagogije, kao i praktična iskustva stručnjaka, stav-ljaju u prvi plan odnose djeteta s njegovom bližom okolinom (roditeljima, nastavnicima i vršnjacima).

Ukoliko se radi na jačanju tih odnosa obezbjeđuje se preduslov za zdrav psihički razvoj djece te će odgoj polučiti pozitivne rezultate...”

Da sažmem, smatram kako batina nije najbolje rje-šenje, odnosno nije uopće rješenje. Ima puno drugih boljih i učinkovitijih rješenja. Djeca trebaju njegu, pot-poru, usmjeravanje, definiranje, priznavanje, pozor-nost, a to sve postiže se razgovorom.

Odgovor na pitanje: “Je li batina iz raja izašla?”, potvr-dan je, ali iziskuje pojašnjenje. Da je batina bila dobra i učinkovita ne bi izlazila iz raja nego bi u njemu i ostala.

“Sila je oružje slabih; nenasilje je oružje jakih.” Ma-hatma Gandhi

Maja Santai, Stara Bila

Franjevačka klasična gimnazija, Visoko

Jeste li znali da je:- čak 72 % roditelja u Srbiji pri-znalo da tjelesno kažnjava svoju djecu i smatra „da je batina iz raja izašla“- 1669. godine jedan živah-ni dječak iskazao revolt protiv tjelesnog kažnjavanja u školi i obratio se Parlamentu Ujedinje-nog Kraljevstva.- Poljska bila prva zemlja u kojoj je zabilježeno ukidanje tjelesnog kažnjavanja - 1783. godine.

5preventeen

stru

cni k

utak

Bila jednom jedna djevojka... Nije bitno ime pod kojim se skrivala, bitno je da je bila lijepa, zgodna, pametna i poprilično materijalno osigurana. Nećemo reći ni je li imala braće i sestara, samo ćemo reći da je živjela idiličnim životom, onakvim kakvim bi vjerojatno po-željele živjeti sve njezine šesnaestogodišnje vršnjaki-nje. Sve što joj je trebalo, imala je - naizgled. Jednoga dana poželjela je više i to je našla u njemu - recimo da su je njegova iskrenost i životno iskustvo očarali i tako je počela jedna velika ljubav…

Zvuči kao bajka? Eh, nije se završilo kao bajka, princ i princeza se nisu vjenčali i živjeli sretno do kraja života. Stvarnost je bila drugačija, a sudbina im je na kraju ipak namijenila različite putove. No, u među-vremenu, ona je zatrudnjela, napustila školu, obitelj, prijatelje i otišla njemu. Pitate se kako su njezini rea-girali i što je bilo? Tu sam ja kako bih vam rasvijetlila ovu priču.

Prvo, da vidimo što njezina mama kaže i kako je ona reagirala: “Prvi osjećaj je bio da mi se svijet srušio. Morala sam je primorati da se što prije riješi djeteta jer nije shvaćala da s njime propadaju sva njezina budućnost i sva njezina sreća. Napustila bi školu, a što se može bez škole? Jedino logično i najbezbol-nije rješenje za sve je abortus: abortirat će, a ja ću je odvesti daleko odavde gdje nikad više nitko neće moći čuti za nju i gdje će moći početi ispočetka bez ikakvih teškoća. Ona to nije željela, ali to je vjerojatno bio majčinski nagon. Otimala se i branila, nije htjela ni čuti. Bila je spremna na sve zbog bića što raste u njoj, pa čak i odreći se obitelji, škole, života. A bila je balavica koja nije ništa znala o životu. Pomišljala sam da ću je natjerati na abortus na bilo koji način, ali to dijete se ne smije roditi!”

Nakon početnog šoka koji je uslijedio i kojeg su se svi najviše pribojavali, došlo je do daljnjeg razvoja situ-acije. Djevojka je pobjegla od kuće sa svojim dragim. Njezini nisu znali gdje se nalazi, nije se pojavila u školi... Obavijestili su policiju. Zatim je javlja svojima kako je ona uredu, da ne pristaje na pobačaj i kako će određeno vrijeme živjeti kod njega. Napustila je sve… To objašnjava riječima: “Mamina reakcija je imala su-protan učinak. U meni su se budili inat i mržnja. Pita-

PRERANA TRUDNOĆAla sam se otkud joj pravo da odlučuje umjesto mene, za moje dijete, za nešto što je samo moje i na kraju krajeva, raste u mom tijelu? Htjela sam zadržati bebu pod svaku cijenu, pa sam ja onda postajala ona koja nije birala sredstva ni načine. Za sve što je uradila, dobila je moju reakciju punu bijesa i mržnje. Znala je da se neću odreći djeteta. Znala je da nije postojao način da me nagovori, natjera ili uvjeri u to.”

Ona šesnaestogodišnjakinja, trudna, bez završene škole s njim, u kojemu je tražila sreću, razlog postoja-nja i uporište iako ga stvarno nije mogla dobiti, jer tko je bio on? On je bio dvadesetdvogodišnjak bez škole i posla, ali, on ju je volio i to joj je bilo najvažnije. To je trajalo i trajalo… No sve što traje, i završi se. Tako je došao kraj i čitavoj priči o njoj, njemu i bebi. Dogodio se žalostan rasplet: prerani porođaj. Beba je bila ne-dovoljno razvijena da bi preživjela, a ona slomljena i nemoćna podnijeti čitav pritisak oko svega, vraća se svojima i prekida s njim.

No, priča kao priča: početak, vrhunac i (žalostan) ra-splet + pouka.

6 preventeen

strucni kutak

Ali da vidimo, što se stvarno dogodilo s njenim osje-ćajima? Kako je ona gledala na majčinu reakciju? Što ju je najviše povrijedilo? Ona smatra da je majčina reakcija bila: “(…) preburna bez trunke suosjećanja i razumijevanja. Očekivala sam razgovor. Očekivala sam da je njoj stalo do mojih osjećaja. Ali ne! Njoj je bio jedini cilj da pobacim, do kojeg je bila spremna doći na bilo koji način. Nije birala sredstva, kao da ona nije majka i kao da nije bila veliki protivnik abortusima. Ne i kad se radi o njezinom djetetu! Svi zakoni su prestali vrijediti, a i moji osjećaji su u trenutku postali nevažni. Ni u jednom trenutku se nije zapitala kakve bi to psihičke posljedice moglo ostaviti na meni...”

No, na greškama se uči, a mi smo tu da naučimo roditelje kako učiti na tuđim greškama i ne ponavljati ih, ukoliko postoji ta mogućnost. Kako ne bi došlo do takvih grešaka ona i njezina mama su tu kao primjer i pričajući nam ovu priču žele pomoći i djeci i rodi-teljima.

“Prije svega, svojoj bih mami savjetovala da više raz-govora. Razgovor rješava puno stvari. Također, suo-sjećanje i razumijevanje. Ono što nikako nije smjela uraditi bilo je primoravati me da se riješim djeteta pod svaku cijenu. Da je imala samo malo razumije-vanja i zamislila se u mojoj situaciji, sigurna sam da bi stvari drugačije završile. Zajedno bi našli rješenje za problem koji svima odgovara - kompromis”, kaže ona o postupcima svoje mame i ono što misli da je njezina mama trebala učiniti u toj situaciji.

Za kraj poručuje: “Kao što dečki iz Connecta kažu: ‘Na greškama se uči, al’ ne na svojim već na tuđim!’, zato budite pametniji od mene i učite na mojim greškama, a i roditeljima dajte neki savjet, primjerice, stvari koje sam ja savjetovala mami. Tada možda netko bude mogao napisati i bajku s mojim početkom, ali koja završava mnogo sretnije.”

Mirjana Brajković, dipl. psihologinja i obiteljska

terapeutkinja

Maloljetnička trudnoća je ozbiljna situacija u kojoj se osobe ili obitelji obvezno trebaju javiti stručnjacima u najbliža obiteljska sa-vjetovališta. Kod nas se situacija često može još i dodatno usložiti. U jednom crkvenom obiteljskom savjetovalištu imala sam priliku raditi na sličnom slučaju. Maloljetna djevoj-ka je ostala u drugom stanju s mladićem dru-ge vjeroispovijesti, što je dodatno iskompli-ciralo situaciju. U toj situaciji cijelu obitelj sam uključila u terapijski tretman jer svakom posebno treba podrška i razumijevanje per-spektive onog drugog. Roditelji inače prave kardinalne greške kada svoje potrebe proji-ciraju na dijete opravdavajući se da oni naj-bolje znaju što je za njega “dobro”. U tim situacijama je važno iskomunicirati emocije i to najčešće strahove od procjene okoline; što će drugi misliti, reći i sl. Cijelu situaciju nužno je postaviti u realne okvire i mogućno-sti kako bi se iskoristili svi obiteljski kapaci-teti. Zatim treba pronaći najbolje rješenje za djevojku i njezino dijete. Postoje brojne udruge koje skrbe o takvim djevojkama, pri čemu im se pomaže nastavak školovanja u slučaju da obitelj nema novac za uzdržavanje. Na prvom mjestu treba biti zdravlje tih djevojaka i njihovih beba, a sve drugo je prolazno i može se nadoknaditi. Neki gubici ostavljaju zauvijek ožiljke s koji-ma je teško živjeti. Smatram da je adekvatna i pravovremena komunikacija jedina prevencija u ovakvim slučajevima. Također treba znati da danas sve više mladih bračnih parova ne može imati djecu te se sve češće odlučuju na posvoje-nja. Stoga, i to je jedna mogućnost kako djetetu osigurati topli dom, ljubav, zdravo odrastanje i prije svega - pravo na život.

Minja Mijatović,

KŠC “Petar Barbarić“, Travnik

7preventeen

stru

cni k

utak

U djetinjstvu sam bila vrlo mršava, do šestog razreda osnovne, a onda sam se iznenada počela širiti na sve strane - kroz smijeh dodaje moja luckasta prijateljica K.J. (24), koja priznaje da baš i nije bila uporna u skida-nju kilograma.

Mislim da je kriva i naša kultura. Naprimjer, kad bih došla kući iz škole mama je već pripremila toliko ra-zličitih i ukusnih jela, jer je mislila da sam gladna te da ću se, ako ne jedem, razboljeti. Zato mi je stalno govorila: ‘Jedi, jedi, jedi...’, pa sam se na kraju našla u ovoj situaciji. Međutim, sada me niko ne tjera, ali stal-no jedem. Pokušavam prestati. Teško je, pa prikrivam kilograme odjećom. Kada krenem na fakultet oblačim uglavnom tamniju odjeću jer u svjetlijoj izgledam još deblje. Voljela bih da sam mršavija, ali prihvatam sebe takvu kakva jesam. Svaki dan tražim najlakšu metodu kako smršati uz što manje truda, međutim, svjesna sam da samo napornom vježbom mogu uspjeti.

Kako znati imamo li prekomjernu masu?

Pretilost predstavlja prekomjerno nakupljanje masti u organizmu, dok je preuhranjenost povećana masa tijela (narodski rečeno: imaš krupne kosti). Eh, kako izračunati tjelesnu masu? Postoji više načina, jedan od njih je da se od visine u centimetrima iznad 100 oduzme 10%, a to bi značilo da osoba visoka 170 cm treba imati tjelesnu masu 170-100=70, a zatim 70-7(to je onih 10%)=63 kg! Drugi način je BMI (Body Mass Index) koja se izračunava tako što se tjelesna masa u kilogramima podijeli s visinom u metrima kvadratnim [osoba teška 70 kg, a visoka 170 cm ima: 70÷2,89 (1,70 x 1,70 - kvadratni metri)=24,22 kg/m2]. Standardna BMI za muškarce je 22,5 kg/m2, a za žene 23,5 kg/m2. Izra-čunavanje preciznog BMI možete pronaći na internet-skoj stranici: www.halls.md/body-mass-index.htm

Razlozi debljanja?

Nauka kaže da neke osobe mogu imati sklonost de-bljanju zbog genetike. To znači da, ako su nam (neki od njih); roditelji, tetke, bake ili djedovi debeli, bit

Upomoć, ja sam kalorijska bomba!

ćemo i mi. Međutim, kao najvažniji uzrok ipak se na-vodi naša nemogućnost da se na vrijeme odmakne-mo od tanjira, tj. prekomjeran unos hrane. Što se god pred nama nađe, pojedemo! Ako još tome pridodamo manjak tjelesne aktivnosti, šanse postaju veće da će se kilogrami stvarati i od zraka. Uslijed povećane tje-lesne mase, povećano je opterećenje na organizam, što dodatno otežava vršenje fizičkih aktivnosti. Takve osobe zbog otimanja situacije kontroli postaju emo-cionalno labilnije, pa utjehu ponovo potraže u hrani. Neke bolesti, kao što je npr. šećerna bolest tipa II, koja pogađa pretežno starije, također dovodi do debljanja. Međutim, postoji i ona stalna uzrečica osoba s preko-mjernom težinom: Pa eto, šta sam jeo / jela? Nisam puno! Ako jabuku pojedem, udebljam se! Neshvatljivo je kad osoba kaže: Nisam ništa jeo / jela, a pojeo / la

8 preventeen

strucni kutak

je „pola tepsije“ bureka i jabuku. Znači, nisam jeo / la onoliko koliko inače jedem, tj. „čitavu tepsiju“ bure-ka i pet kilograma jabuka (osoba nema jaku volju za gubljenje tjelesne mase i pomirila se sa svim negativ-nim stranama koje debljina nosi). Ipak, postoji i dru-ga strana priče. Moguće je da osoba ima poremećen metabolizam, pri čemu se zaista čak i jabuka pretvara u masti, odnosno energija koju unesemo u organizam direktno se pretvara u masti (za razliku od normalnog metabolizma tijela pri čemu se dio energije iskorištava za potrebe tijela, dio pohranjuje u obliku šećera, a tek manji dio pretvara u masti).

Je li dijeta baš pravo rješenje?

Naučni svijet je podijeljenog mišljenja kada su u pi-tanju dijete. Jedni su PROTIV, drugi ZA, te svako ima svoju uspješnu dijetu. Ljudi koji imaju problem preko-mjerne težine najbolje znaju o čemu govorim. Najveći problem pojedinih dijeta je izostavljanje pojedinih ži-votno važnih namirnica za potrebe organizma. Razne vrste niskokaloričnih dijeta preporučuju izostavljanje masti u prehrani, što je pogrešno, jer masti moraju pokriti 30 % dnevne prehrane, bjelančevine oko 25 %, ugljikohidrati oko 45 % (šećeri su jedina hrana za mozak - baš probirljiv neki!). Osim toga, većina dijeta se zasniva na cjelodnevnom gladovanju uz tri kriškice jabuke i pet litara vode (karikiram!), ali ono što brzo ode, još brže se vrati. Čim se osobe prestanu pridrža-vati dijete, kilogrami im se nekontrolirano vraćaju te postaju deblje nego prije. Jednostavan odgovor je da se organizam prepadne, bukvalno! Tako svu energiju koju dobijemo organizam pohranjuje u masti.

Zašto je debljina toliko opasna?

Nakupljene masti u tijelu dovode do začepljenja krv-nih sudova i otežanog protjecanja krvi te posljedičnog infarkta, najčešće srca. Sindrom apnee (prestanak di-sanja) može biti razlogom smrti osobe u snu. Šećerna bolest zbog poremećaja metabolizma šećera, rak de-belog crijeva kod osoba koje konzumiraju velike koli-čine crvenog mesa itd.

Kako se riješiti prekomjernih kilograma?

Upornim radom (nisam rekao napornim, ne na počet-ku)! Da, kao da ste i očekivali ovakav odgovor. Za-pamtite, jaka želja pokreće volju! Imam volju ostvariti ono što želim! I vjerujte da vi to možete! Napravite cjelodnevni plan. Za vježbu vam je potrebno kontinu-iranih 20 minuta (kombinirano deset minuta trčanja

plus vježbe istezanja), u početku! Ako vam je nepri-jatno trčati na atletskoj stazi, obližnjem parku ili ulici, trčite u svojoj sobi, u mjestu! Plešite, iza zatvorenih vrata vam se niko ne može nasmijati. Postepeno po-većavajte opterećenje, sljedećeg dana trčite 15 minuta plus vježbe istezanja itd. Napravite plan jela! Doručak je obavezan i treba biti najlaganiji, a opet najbogati-ji. Organizam se mora nadopuniti nakon prespavane noći. Kuhana jaja, dvopek, marmelada i čaj, idealna su kombinacija za početak dana. Ako vam poslije i dalje „krči“ stomak, napunite ga svježim voćem. Od dvije banane i jabuke se nećete udebljati, a popunit ćete želudac i zavarati centar za apetit u mozgu. Ako osjećate da biste mogli još jesti, počekajte pet-deset minuta i osjećaj će proći. U toku dana imajte pet obro-ka (doručak, ručak, večera i dvije užine), ali manjih. Postepeno izbacujte iz prehrane crveno meso, 200 gra-ma vam je sasvim dovoljno da zadovoljite potrebe tije-la za čitavu sedmicu. Smanjite prekomjerno uzimanje hljeba i prehrambenih artikala od žitarica. Pijte više vode, do dva litra dnevno. Svaki put kad posegnete za čokoladicom, skrenite prema voću. Izbacite / smanjite grickalice, čips, čokoladice, posebno kada ste za raču-narom ili TV-om (tada posebno nekontrolirano jedete), napravite voćnu salatu od jabuka, banana, grožđa, ja-goda, dodajte malo i šlaga (ekonomski je više isplativo kupiti kilogram jabuka koje u prosjeku koštaju isto kao i kalorijska bomba - čokoladica Snickers. Veliki Kellyev čips koji košta 2,5 KM, zamijenite kilogramom grožđa za istu cijenu!) Koristite sve moguće prilike da se što više krećete, družite s pozitivnim ljudima, čitate pozitivne knjige i slušate pozitivnu muziku... Bit ćete vedriji, raspoloženiji i spremniji za borbu protiv kilo-grama. I znajte da ništa ne dolazi odjednom, za sve su potrebni trud i strpljenje. Rezultati će doći postepeno, a vi ćete biti zadovoljniji nego ikad! Kad su roditelji u pitanju, najbolji način prevencije gojaznosti kod djece su oni sami. Ukoliko ne želite da se vaše dijete pre-tvori u kalorijsku bombu, počnite i sami izbacivati iz jelovnika junk food, kasne večere, masne sireve i sl.

Amir Berbić, Vitez

Medicinski fakultet, Sarajevo

9preventeen

inte

rvju

bro

ja

Naslov zvuči nepoznato? Ne brinite, nećemo vas dugo držati u neizvjesnosti. Sve o djeci maslačka otkrila nam je Naira Hodžić, magistrantica u oblasti predš-kolske pedagogije koja ima dosta iskustva u radu sa djecom i mladim.

Šta su to „djeca maslačka”?

„Djecom maslačka“ nazivamo osobe koje su imale veoma težak porodični život ili neke porodične pro-bleme kao sto su alkoholizam i narkomanija ili pak nisu imali roditelje koji bi se brinuli o njima. Ono što je bitno za svakog pojedinca kada je odgoj u pitanju dijelimo na tri faktora:

- naslijeđe,

- uticaj sredine i

- osobna aktivnost.

„Djeca maslačka”, kako ih već nazivamo, definitivno su u svojoj sredini dobila loše modele. Ipak, tajna je zapravo u „preuzimanju kormila u svoje ruke“, od-nosno u preuzimanju odgovornosti za svoj život. Na

DJECA MASLAČKAtoj komponenti, koja je ključna, vrlo malo se radi. Zašto ta djeca nisu krenula putem svojih roditelja? Zato što su radila, izgrađivala sebe i zato što su stvo-rila sistem vrijednosti koji je definitivno drugačiji od sistema vrijednosti njihovih roditelja. To je inače vrlo važno raditi pri odgoju u današnjem društvu. Takav odgoj pretpostavlja spremnost preuzeti odgovornost za svoje ponašanje. Tajna odgoja mladih je u tome da shvate: što god uradio/la, to je moje ponašanje i ja odgovaram za njega.

Vjeruju li „djeca maslačka” u brak kao instituciju?

Vjeruju li zaista, ne znam. Ipak, mogu reći neko svoje mišljenje. Ako živite u obitelji u kojoj brak nije funkci-onalan, sasvim je moguće da ćete dobiti sliku braka kao institucije koja nije dovoljno efikasna i koja uni-štava živote ljudi koji su u braku. Međutim, to nije nužno. Mnogi ljudi na osnovu iskustava primijećenih u svojoj okolini, na osnovu onoga što žele, mogu ima-ti fantastičan brak.

Razumijete li „djecu maslačka” koja su napustila ro-ditelje kako bi izgradili svoj život?

Tradicionalno vjerujemo da djeca i roditelji trebaju biti povezani. Međutim, ukoliko je odnos između djece i roditelja toliko frustrirajući da stvara nepodnošljivu količinu frustracije, ljudi kažu: „Ja jednostavno ne mogu živjeti ovako. Moram to okončati!“

Takva situacija i odluka su teške, ali su znak da oni koji odu i prekinu frustrirajuće odnose, u tom mo-mentu spašavaju sebe. Mi ih trebamo razumjeti.

Kakav je psihološki kompleks „djece maslačka”?

Inače, djeca u BiH imaju vrlo upitnu predodžbu o sebi. Odgojem, ne samo u obitelji već i u školi, ne dozvoljavamo da razviju svoj potencijal i stalno smo usmjereni na ono što rade pogrešno, umjesto da smo usmjereni na ono što je ispravno. Ako bismo radi-li neku studiju, nisam sigurna koliko djece bi imalo pozitivan doživljaj sebe i koliko njih bi vjerovalo da mogu prevladati životne probleme. Zaista je važno vjerovati da se možemo nositi sa svim problemima koji nas čekaju u životu. Djeca koja odrastaju u obite-ljima u kojima su prisutni nasilje, alkoholizam i dru-

10 preventeen

intervju broja

gi problemi, odrastaju u uvjetima u kojima dobivaju signale i tumače ih, poput: „Ja sam ovdje nevoljen. Ja sam ovdje nepoželjan. Ja sam ovdje nebitan“... De-finitivno, takva bi djeca imala niži procent pozitivnih razmišljanja o sebi. Međutim, kada govorimo o djeci koja su uspjela, to pokazuje da su ona uspjela prona-ći mehanizme pomoću kojih su otkrila smisao u svom životu. Ona ne igraju ulogu žrtve nego traže načine da za sebe urade ono što njihovi roditelji nisu mogli. To je zapravo jedan od indikatora da oni nemaju lošu predodžbu sebe.

Zašto pojedina djeca koja imaju uslove zanemaruju obrazovanje?

Mislim da je zapravo značajan stav obitelji prema školi te izbor vrijednosti koje roditelji prenose djeci. S druge strane, kada govorimo o djeca koja odrastaju u dobro situiranim obiteljima, možemo imati i problem prevelike popustljivosti. Znači, dijete nikad samo sebi ne može postaviti granicu, nikad samo sebi ne može

postaviti vrijednosti. Ono uči od starijih. Mi odrasli smo zaduženi da kvalitetnim odnosom stvorimo uslo-ve i damo djeci informacije koje će oni shvatiti. Na taj će način cijeniti svoje vrijednosti. Ako ne postoji takav odnos, naravno da će se dijete izgubiti. Često ljudi misle da ljubav prema djetetu pokazuju tako što mu ne postavljaju granice. Granice moraju postojati kao putokazi da se dijete ne izgubi te da zna u koliko ograničenom okviru se može kretati.

Kako pasivni posmatrači ugrožavaju budućnost „dje-ce maslačka”?

Sve što vrijedi za drugu djecu vrijedi i za njih, s tim da je jedina razlika u tome što „djeca maslačka“ imaju nepogodnije životne uslove koji im onemogućavaju izgraditi svoj život. Razumljivo je da će, ako se ne osjećamo dovoljno dobro u svojoj koži i ako smo ne-sigurni u sebe, na nas uticati pozitivno ili negativno ponašanje drugih. Ukoliko izostane podrška okoline, bit ćemo obeshrabreni i počet ćemo igrati ulogu žr-tve te proklinjati svoju sudbinu. Međutim, ono što je specifično za „djecu maslačka” jest to da su pronašla unutrašnju motivaciju koja ih ohrabruje. Suština je, zapravo, razviti tu unutrašnju motivaciju djece: sti-mulirati ih da vjeruju u sebe bez obzira na to što im se u životu dogodilo. Uvjeriti ih da mogu i znaju pre-vazići problem, jer svi mi imamo unutarnji potencijal da to i uspijemo.

Zbog čega brojnost „djece maslačka” naglo raste?

Onog momenta kad se djeca počnu doživljavati kao pojedinci i kad prihvate da su im roditelji takvi kakvi jesu, u njima će se roditi snaga koja će ih pokrenuti da se nastave boriti. Najgore što se može dogoditi jest da se u djeci rodi osjećaj stida prema roditelji-ma. Taj osjećaj ih ponovo može potaknuti na to da igraju ulogu žrtve te da bespomoćni žive život kakav su živjeli njihovi roditelji. Tek kada prihvate da nisu mogli birati roditelje i da se nemaju čega sramiti bit će sposobni „uzeti kormilo u svoje ruke“ i upravljati svojim životom.

Rezilijentnost predstavlja sposobnost osobe da se odupre poteškoćama, prilagodi problemima i odolijeva različitim stresnim situacijama. Ova spo-sobnost je postala zanimljiva tek 70-ih godina, pri istraživanju mladih na Haitiju. Sociolozi i psiholozi su primijetili da među mladim u strašnim uslovima siromaštva i nesređenih obiteljskih odnosa postoji određeni procenat mladih koji odolijevaju svemu tome i pri tome prave izvanredne rezultate. U tom procesu osoba angažira sve svoje unutrašnje snage kako bi se nosila s problemom. Karakteristike rezi-lijenata su: optimizam, samopoštovanje i fleksibil-nost. Takve osobe uvijek vide više rješenja i nisu pritisnute nametnutim ulogama i načinima. Imaju razrađen sistem rješavanja problema u četiri kora-ka: objektivnu identifikaciju problema, tj. suočava-nje; pronalaženje mogućih rješenja; zatim odabir najboljeg i na kraju procjenu ishoda. Ova procjena ishoda je ključna jer rezilijenti ne odustaju ako pro-cijene da ishod baš i nije dobar. Najbolja stvar u svemu ovome je to što rezilijentnost nije urođena osobina, ona se uči svjesno. U našem društvu se re-zilijentni mladi ljudi zovu „djeca maslačka“, jer je maslačak cvijet koji uspješno odolijeva mrazevima i različitim vremenskim neprilikama.

Dragica Žerajić, Elektrotehnički fakultet Istočno Sarajevo

11preventeen

(IN)P

UTČesto čujemo kako trebamo izbjeći negativan uticaj vrš-njaka. Međutim, mogu li i roditelji negativno uticati na nas? Da, da, znam da su nam roditelji najbolji prijatelji, ali ne čini li vam se da oni ponekad žele ispuniti svoje snove na nama, da budemo baš poput njih? Mnogi velikani u prošlosti bili su sputavani jer su morali nastaviti porodični posao. I na Nikolu Teslu su roditelji vršili pritisak da posta-ne sveštenik poput njegovog oca, ali on je ipak odabrao nauku i svojim radom zadužio cijelo čovječanstvo. Rodite-lji, u želji da im djeca budu uspješnija od njih, često mogu navesti na pogrešan izbor srednje škole.

„Tokom svoje dugogodišnje karijere vidjela sam mnogo učenika koji su upisali školu samo zbog pritiska rodite-lja“, kaže Bosa Vasiljević, pedagogica Medicinske škole u Doboju

Kako se oduprijeti uticaju roditelja?

U razgovoru sa pedagogicom saznao sam da je ključni faktor komunikacija, tj. osnaživanje djeteta da komunici-rajući šalje „ja“ svojim roditeljima i na taj način im kaže šta želi.

Ukoliko, ipak to roditelji ne prepoznaju, treba probati i na direktan način. Upravo tako je uspjela i Tanja koja sada ima 20 godina.

„Kao mala oduvijek sam željela biti učiteljica“, kaže Ta-nja.

Međutim, njeni roditelji su imali neke druge planove za nju. Htjeli su da Tanja postane doktorica. Kada je već bilo vrijeme da razmišlja o tome u koju će školu ići, iznijeli su joj svoje ideje. Bez obzira na to što je ona bila vidno nezainteresovana oni su se i dalje nadali da će Tanja biti doktorica. Mislili su da je tako najbolje za nju.

„Došlo je vrijeme da donesem konačnu odluku. Nakon duge diskusije moji roditelji su prihvatili da je ne želim da upišem medicinsku školu, nego da ću naredne četiri godine biti u gimnaziji.“

Kako kaže Tanja, ovo izgleda kao idealno i lagano rješenje problema, ali zaista nije tako, do konačnog cilja slijedilo je mnogo diskusije. Bilo je teško, ali da je imala sreću jer se u njenoj porodici oduvijek sve rješavalo razgovorom. Ona danas studira na pedagoškom fakultetu u Banjoj Luci.

Ključni faktori u odabiru zanimanja?

Osim komunikacije, važnu ulogu ima i profesionalna ori-jentacija pomoću koje učenik može saznati karakteristi-ke određenog zanimanja, a zatim razmotriti svoje želje i sposobnosti te zajedno s roditeljima donijeti konačnu

Kad porastem biću...?

odluku. Prva faza profesionalne orijentacije bi trebala biti samoprocjena osobnosti, npr. analiza interesa. U drugoj fazi, koja bi se mogla nazvati procjena mogućnosti, pro-cjenjuje se odnos između ličnih mogućnosti i prilika za zapošljavanje koje bi se mogle pružiti. Profesionalna ori-jentacija ne može biti učinkovita bez plana, jer to je dugo-ročan proces koji započinje ulaskom u školu, a završava završetkom srednjoškolskog obrazovanja.

Posljedice odabira pogrešnog zanimanja?

Američka studija provedena na nekoliko hiljada muškara-ca i žena pokazala je da u 98% slučajeva odabir pogrešnog zanimanja spada u osnovne razloge životnog neuspjeha. Za sobom povlači manjak ambicije, samodiscipline, entu-zijazma i generalno stvara negativnu sliku o samom sebi. Ne želim vas prepadati, ali ako se bilo ko (pa i roditelji!) pojavi na vašem putu odabira zanimanja, isplati se boriti za slobodan izbor.

Slaven Đukić, Medicinska škola, Doboj

12 preventeen

(IN)PUT

RAVNODUŠNOST, DA ILI NE?Ako dijete živi s prihvaćanjem, uči ljubav

Razmišljajući o načinu pristupa temi koju sam izabrala za ovaj broj, pokazivač miša me odveo na početnu stra-nu Facebook profila, na jedan status. I, odlučila sam da tako počnem.

- Između ljubavi i mržnje postoji samo tanka nit. I ljubav i mržnja su vrlo jake emocije, toliko jake da im nema ravnih. Osobu prema kojoj si ravnodušan, ne možeš ni voljeti ni mrziti.

Mislim da je ovim dosta rečeno o ravnodušnosti, a rav-nodušnost kao stil odgajanja djeteta je upravo moja tema.

Ako dijete živi s kritikom, uči osuđivati

Koliko puta smo „sudili“, nalazili se na “optuženičkoj stolici“, „svjedočili’“ nekome ili bili „porota“ u donoše-nju odluke: kako „suditi“? Možda sam pretjerala s ovim metaforičkim pitanjem, ali danas je sve tako. Svijet je pun dvosmislenosti i metafora. Koliko god bili „mudri“, uvijek ostaje bezbroj pitanja i dilema, kao i nezaintere-sovanosti, odnosno ravnodušnosti.

Ako dijete živi s pohvalama, uči cijeniti

Profesor Ivica Ursić u djelu Uzgajana ravnodušnost ka-zuje:

Živimo u vremenima koja, kao malo kada u povijesti, naprosto vape za našim aktivnim sudjelovanjem, a nas „nije briga“. Prepuni smo bezbrojnih primjedbi, kritika, ironije, osude na sve što nas okružuje, ali kada nam se pruži prigoda nešto uraditi, kada je u pitanju bit stvari, mi sliježemo ramenima i lakonski govorimo: „Ma, nije to moja briga!“ Puzajuća ravnodušnost ušunjala se u naš svijet, u naše obitelji, u naša srca. Ušunjala se, pa tu i ostala. Iz dana u dan sve je veća... Ravnodušnost u društvu stvara ravnodušnost pojedinca, a ravnodušni pojedinci stvaraju ravnodušno društvo.

Ako dijete živi s ismijavanjem, uči se sramiti

Ravnodušnost je prisutna u svim porama društva, od morala do etike i vjere... Međutim, najgore je što se po-mno uzgaja i u porodici. Nevjerovatno je da se ravno-dušnošću koriste članovi porodica, međusobno, jer je porodica ipak osnova svakog društva. Biti roditelj i biti ravnodušan prema djetetu kojega bi trebao „najviše“ voljeti, veoma je kontradiktorno. Ipak, malo sam istra-

živala o tome. Možda će nekima izgledati čudno da o ovom problemu pitam pravnicu, i to sutkinju jednog policijskog okruga, ali meni je to izgledalo sasvim pri-hvatljivo. Naime, najbolje oni koji su stalno prisiljeni biti objektivni i ravnodušni prema „zločinima“, ljudima ko-jima sude, mogu govoriti o ravnodušnosti i tome koliko je ona korisna. Jadranka Samouković kaže:

Saživljavanje sa nečijim problemima, sa problemima lju-di iz sredine, iz istog prostora koji „udišeš“, uvijek je veoma prisutno. Međutim, uvijek mora postojati odre-đena doza ravnodušnosti. Ipak, mi smo samo ljudi koji pred sobom imaju spise prepune činjenica na osnovu kojih prosuđujemo, a u životu nije tako, pogotovo ne u porodici. Biti ravnodušan prema nekima od članova svoje porodice, pogotovo prema djetetu, veoma je teško. Ma koliko ravnodušnost bila „korisna“, u slučaju da kod pojedinca probudi grižnju savjesti i poveća nivo svijesti o greškama, ona ima i mnogo tamniju stranu, a to je ona prema kojoj je ravnodušan ustvari nezainteresovan i „baš ga briga“.

Interesovalo me je šta više zaboli „optuženog“ u sud-nici, tišina ili ono „bum“ od sto. Gospođa Jadranka je rekla:

Lično nisam zagovornik ni tišine, niti onog grubog i hlad-nog „dosta“. Posmatrajući rad mojih kolega, uvidjela sam različite reakcije na njihove modele „djelovanja“. Sudija koji je ravnodušan i takoreći „hladne glave“ odaje određenu dozu strogosti i straha, na što optuženi obič-no lakše popušta, što daje dobre rezultate. Međutim, funkcija roditelja je sama po sebi teška, pogotovo ako se dogodi da roditelj ima i ulogu sudije. Kada se dogodi „sudnica u kući“, mislim da ravnodušnost nije najbolji način pristupa pogreškama djece. Koliko god puta rav-nodušnost „upalila“ i dijete shvatilo grešku te je poku-šalo ispraviti, ravnodušnost povlači za sobom bezbroj pitanja. Zato ovaj model nije adekvatan. Mnogo je lakše biti sudija ondje gdje to zaista jesi, nego u prostoru gdje treba da vlada ljubav i razumijevanje. Treba znati gdje se treba, a gdje ne treba služiti ravnodušnošću, a razgovor je svakako najbolji način za rješenje problema.

Ako dijete živi sa stidom, uči osjećaj krivice

U ovim odgovorima poseban utisak na mene je ostavila ravnodušnost u kući. Da li je moguće biti ravnodušan

13preventeen

(IN)P

UT

prema članovima svoje porodice? Pogotovo, da li je mo-guća ravnodušnost roditelja prema djeci koju trebaju odgojiti i „izvesti na pravi put“? Opštepoznato je da je jedan od četiri stila odgajanje upravo ravnodušnost. Ko-liko je on adekvatan, najbolje su objasnili psiholozi

Iako odgojni stil stvaraju roditelji u svom odnosu prema djetetu, postoje četiri stila koja se međusobno kombi-nuju. Najdilemičniji je ravnodušni stil koji karakterizira previše slobode za dijete i nepostavljenje granica između dobrih i loših postupaka. Prisutna je emocionalna hlad-noća, a time dijete ne osjeća ljubav, sigurnost i zaštitu roditelja. Često takav odgojni stil dovede do razočarenja. Najočitije je to u periodu adolescencije, kada su djeca nesigurna i izgubljena, pa se pojavljuje rizik od nepoželj-nih oblika ponašanja kao što su ovisnosti, delikvencija i slično.

Ako dijete živi s odobravanjem, uči voljeti samoga sebe

Zašto moju majku ne zanima zašto sam zakasnila, zašto sam napravila grešku? Da li mi je to toliko „uzela za zlo“ i da li će se prestati ljutiti ako grešku ne ponovim? A možda sam joj samo „poremetila koncept“ i neku njenu „iluziju“?

Kada sam u razgovorima s vršnjacima tražila mišljenja o „tišini’’ roditelja, naišla sam na različite stavove. Jedni zbog ravnodušnosti više ne ponove istu grešku, drugi jednostavno „iskuliraju“, neki inzistiraju na odgovorima i žele da roditelji saslušaju njihove razloge pogreške. Ipak, nažalost, većina misli da je greška „prošla“ i da će svaki sljedeći put „proći“.

Ako dijete živi sa samilošću, uči samo sebe sažalijevati

Svaki roditelj bi trebao hvaljenjem, davanjem kompli-menata te upućivanjem lijepih riječi pokazati djetetu da ga prihvata i da je voljeno. Nerazumijevanje, agresivan stav, te zanemarivanje djetetovih potreba i „manjak vre-mena“ ostavljaju negativne posljedice, kako na razvoj djeteta, tako i na interakciju dijete - roditelj. Ako vi živite s mirom, vaše će dijete živjeti spokojno.

S čime živi vaše dijete?

Željana Petrović

Srednjoškolski centar Pale

14 preventeen

(IN)PUT

Roditelji vam se razvode!!! Kako dalje? Prema podacima Federalnog zavoda za statistiku u Sa-rajevu u rujnu 2010. godine, sklopljeno je 1066 brako-va, a zabilježeno je 46 razvoda. Centri za socijalni rad su ustanove socijalne zaštite mjerodavne za socijalnu i obiteljsko-pravnu zaštitu. Pružaju posebnu pomoć i potporu djeci bez roditeljskog staranja, djeci žrtvama zlostavljanja i zanemarivanja i djeci kojoj su potrebna dodatna pomoć i potpora u procesu odrastanja.

Za stručno mišljenje o tome koliko je težak razvod za roditelje, ali i za djecu, pitala sam psihologinju KŠC Sv.Pavao Marijanu Baković. Ona je odgovorila kako sve ovisi i o procesu rastave.

Koliko težak će biti razvod zavisi o tome rastaju li se roditelji prijateljski, tako da i dalje komuniciraju i zajedno odgajaju djecu, ili pak ne razgovaraju te rje-šavaju probleme preko djece. U prvom slučaju (kada se rastaju prijateljski) djeca imaju manje poteškoća. U drugom slučaju (kada ne razgovaraju) djeca mogu imati problema pri socijalizaciji, na emotivnom pla-nu, u školi, mogu imati i traume. Problem pri rastavi roditelja je što djeca tako veoma lako izgube nadzor,

imaju više slobode, najčešće popuste u školi te im se pretjerano ugađa da bi imali što veću povezanost s jednim od roditelja. U situaciji rastave se izgube i ro-ditelji i djeca.

Kako pomoći?

Najprije je potrebno o svemu tome educirati roditelje i razgovarati s njima. Uz to, važno je imati potporu obitelji, tako da se dijete ne osjeća usamljeno. Nakon svega, roditeljima njihove obitelji trebaju pomoći u bu-dućnosti (u takvim se situacijama gleda korist djece).

Nakon stručnog mišljenja o ovoj problematici željela sam čuti i stranu priče djeteta razvedenih roditelja.Kakvi su osjećaji prevladavajući te kakve misli prolaze glavom, rekla nam je djevojka koja je sve to preživjela. Željela je ostati anonimna pri ovome razgovoru jer još uvijek nije svima koji je poznaju pričala o ovome pro-blemu, ali i zbog toga što ne želi da ju itko sažalijeva.

Kada sam prvi put čula roditelje kako govore da se žele rastati nisam mogla vjerovati. Mislila sam da je to kriza prolaznog karaktera. Nisam vjerovala u to sve dok se nisu rastali. Prve misli koje su mi prolazile gla-

15preventeen

(IN)P

UT

vom bile su: ‘Bože, što će biti sa mnom?’ Uz sve to znala sam da se moram odlučiti kod kojeg roditelja trebam ostati, iako ih jednako volim. Sve vrijeme su mi takve misli lutale glavom. Nisam ni jela, ni spavala, a događalo se da u školi nisam pisala lekcije jer sam i dalje razmišljala o tome. Neko sam vrijeme prestala izlaziti vani. Najviše mi je pomagalo to što sam uz sebe uvijek imala nekoliko prijatelja kojima sam mo-gla opisati svoje osjećaje i koji bi me utješili i nasmijali. Uz svu tu tugu i žalost, nikada nisam došla u iskušenje da uzmem neku drogu, ali sam nekoliko puta u tre-nutku ljutnje rekla: ‘Bolje bi bilo da se drogiram, da ne znam gdje se nalazim niti što se oko mene doga-đa!’ Međutim, to je bio samo moj način da izbacim iz sebe nakupljenu bol. Sada, nakon četiri godine, mislim da sam pretjerala s reakcijom. Ipak, bila sam mnogo mlađa i drugačije sam gledala čak i na samu sinta-gmu - razvod roditelja. Moj savjet roditeljima koji se razvode jest da se pokušaju zamisliti u situaciji djeteta te tako uvide kako se ono osjeća. Neka ponekad pitaju je li dobro te kako sve to proživljava. Razgovor uvijek dobro dođe. Razumijem da njima nije jednostavno, ali djetetu je možda i gore.

Samo u mojoj blizini zabilježeni su teški slučajevi ra-zvoda pri kojima se roditelji posvađaju i čak i ne raz-

govaraju više. Tada i otac i majka „vuku“ dijete, svatko na svoju stranu, dodatno mu otežavajući.

Poznati su i slučajevi kada je dijete zbog komplicira-ne situacije koja se dogodi uslijed razvoda, primjerice, opljačkalo trgovinu, samo da bi dobilo malo pozorno-sti. Naravno, niti roditeljima nije lako. Uvjerila sam se iz razgovora s jednom ženom, koja je također željela ostati anonimna. Ona mi je priznala da joj je najteže bilo sinu reći da se razvodi od njegovog oca.

Svaki razvod je nelagodna priča i kao takva samostal-na, što potvrđuje i želja naših sugovornica da ostanu anonimne. Njihovi primjeri su pokazali da unaprijed propisana formula za uspješno nadilaženje ove situ-acije ne postoji. Međutim, ono što je sigurno, jest da se mora pronaći način za zdravu komunikaciju i pri-branost.

Danijela Prkić K.Š.C.”Sv. Pavao”, Zenica

16 preventeen

(IN)PUT POMOZITE NAM!Na ličnom primjeru znam da je imati starijeg brata uvijek uz sebe nosilo dobre i manje dobre stvari. Dobra stvar je to što su nam starija braća i sestre oslonac u životu, rame za plakanje, nepresušni izvor dobrih savjeta, ali i najbliži saveznik u ubjeđivanju roditelja da je postalo nor-malno izlaziti do ponoći (ili do jedan poslije ponoći) te da su osamdesete davno prošle. Manje dobra stvar (ne smijem reći loša) je ta što se starija braća / sestre prema nama ponašaju suviše zaštitnički ili pak svaki naš potez sa zadovoljstvom „cinkare“ roditeljima. Uz svoje iskustvo i znanje psihologa pokušat ću da opišem odnos između starijih i mlađih; koji su najčešći problemi koji se javljaju u odnosu između njih te ću pokušati dati nekoliko „pamet-nih“ savjeta kako unaprijediti međusobni odnos.

Gdje je, ba, zapelo?

U momentu dok pišem ovaj članak moj stariji brat Darko mi se obraća sa zahtjevom: „Mogla si usisati donji sprat, pa ću se zauzeti za tebe kod roditelja u vezi izlaska u petak.“ U pravi čas dao mi je vrlo dobar primjer kako stariji iskorištavaju nas mlađe izbjegavajući rad kućanskih poslova, a za uzvrat nude svoje usluge lobiranja kod ro-ditelja. Međutim, skrenula sam misli s mog brata i nje-govog ponašanja i posvetila se odnosu djeca - roditelji. Osim velike razlike u godinama, naši roditelji su odrasli u jednom drugačijem društvenom sistemu, koji je mnogo teže prihvatao novine i promjene nego ovaj današnji. Sve je to dovelo je do velikog rascjepa u odnosu djeca – rodi-telji. Zbog toga je potrebno zajednički raditi na stvaranju odnosa povjerenja između nas i roditelja, a nesumljivo je da velika uloga pripada starijoj braći i sestrama. Oni su nam najveći prijatelji i najčešće najveći oslonac u životu. U razgovoru sa prof. Dobrilom Grujić, pedagoginjom i psi-hologinjom, saznala sam da se problemi u odnosima sta-riji - mlađi javljaju zbog razlika u stavovima i potrebama, a vrlo često zbog razlike u godinama. „Takođe, problem u komunikaciji stariji-mlađi, ili obrnuto, nastaje zbog tra-dicionalnog odgoja u našoj sredini, gdje su na neki način muškarci povlašteni te zbog toga u nekim situacijama do-lazi do raskola u odnosu brat - sestra“, kaže prof. Grujić, savjetujući roditeljima da je potrebno u ranoj fazi odgoja ukazati na ljepotu komunikacije, kako bi se stvorila navi-ka braće i sestara da stalno razgovaraju. Shvatam koliko ima smisla u ovim riječima. Razlika u godinama između

STARIJI BRAT ILI STARIJA SESTRA KAO PODRŠKA MLAĐIMA!

nas i starije braće / sestara obično nije velika. Zbog toga imamo mnogo zajedničkih tema za razgovor, a najčešće imamo iste ili slične stavove o svakodnevnom životu. Do-bar savjet je da već od danas počnemo više pozornosti posvećivati starijoj braći i / ili sestrama (a i oni nama), da što prije riješimo sve međusobne nesporazume i da se potrudimo izbjegavati nepotrebne svađe i prepirke. Ima još mnogo dobrih stvari oko kojih nam starija braća i se-stre mogu pomoći: pomoć pri učenju, savjeti gdje je dobar provod, kako se snaći u nevolji i sl. „Potrebno je više druženja i razgovora roditelja sa djecom kako bi se stekli uslovi za međusobno povjerenje“, savjetuje prof. Grujić.

Braća i sestre kao saveznici

Najbolji način kako postaviti odnose stariji - mlađi brat / sestra jeste princip savezništva. Niko nije savršen i niko ne može biti u svemu najbolji. Zato se ljudi od davnina udružuju s drugima kako bi nadomjestili svoje nedostatke i koristili vještine drugih u ostvarenju zajedničkog cilja. Zajednički cilj sve djece jeste steći povjerenje roditelja i u tu svrhu sva braća i sestre trebaju da se udruže i me-đusobno pomažu. Zašto ne? Ima ona poslovica koja kaže: Ako danas ne plivamo zajedno, sutra ćemo tonuti odvoje-no! Toliko od mene. Odoh usisavati, bliži se petak, a moji roditelji (za sada) najviše povjerenja imaju u mog starijeg brata i njegove riječi. Ostaje mi nada da će promijeniti mišljenje kad budu pročitali ovaj članak.

Ana Soldat, Gimnazija i srednja stručna škola Istočna Ilidža

17preventeen

(IN)P

UT

Alija i Romana Ljevo, pretpostavljam da vam njihova ime-na nisu poznata jer smo svi mi naviknuli na neka „velika imena“ koja obično vežemo za poznate ljude, iako su oni nerijetko poznati isključivo zbog svojih različitih ispada u javnosti.

Priče o ljudima koji se bore i imaju snage, obično ostaju neispričane. Je li to zbog nezanimljivosti tih priča, zbog preplavljenosti trač-skandalima za kojima žudimo ili mož-da zbog naše nezainteresiranosti za stvarni život „običnih“ ljudi oko nas.

Kako god, vratit ću se imenima kojima sam započela tekst - Aliji i Romani (sinu i majci). Njihov život tema je ovog teksta, a sigurna sam da priča o njima „ima dušu“. Alija nije obični tinejdžer. On je borac za život i za vlastito obra-zovanje.

Naime, Alija je rođen 1993. godine s hidrocefalusom. To je poremećaj pri kojemu dolazi do proširenja komora mozga, zbog čega nastaju smetnje pri otjecanju i stvaranju likvora, moždane tekućine, pa se ovaj poremećaj naziva i „vodena glava“. Alija trenutno pohađa III. razred Pete gimnazije u Sarajevu. Svaki radni dan on i njegova majka započinju i završavaju zajedno. Ustaju u isto vrijeme i spremaju se, on za školu, a ona za posao spremačice u njegovoj školi. Majka mu pomaže oko obavljanja jutarnje higijene, nakon čega kreću u školu. Do škole nekada idu autobusom, a nekad ih vozi Alijin otac.

Nakon završene nastave Alija i Romana, obično rukom pod ruku, polaze zajedno kući. Nakon ručka najčešće izađu ispred kuće prošetati, a onda Alija do sedam-osam uči. Njegova mama, kao i većina drugih majki, vrijeme posve-ćuje djetetu.

Ipak, to što Alija ima zdravstvenih poteškoća nije je dovelo u situaciju da zanemari sebe. Alijina bolest joj nije okrenu-la život naopako. Još uvijek ima vremena za sebe; otići na koncert, piti kavu sa susjedama i prijateljicama. Znate već, sve se stigne kad se hoće. Alija je obični tinejdžer sa zdrav-stvenim problemima koji se očituju u težoj pokretljivosti.

To znači da Alija treba imati mogućnosti kao i svi drugi. Stoga je nužno uvažavati ljude s poteškoćama jer se trude više kako bi postigli ono što većina postiže s lakoćom.

„Kada je Alija krenuo u gimnaziju, strahovali smo da ga vršnjaci neće prihvatiti. Međutim, danas se svi natječu oko

Sve se može, kad se hoćetoga tko će mu nositi stvari i voditi ga za ruku“, rekla mi je Alijina majka, dodajući da je to možda i zato jer je on „duša od čovjeka“.

U rujnu 2010. godine imao je operaciju jer mu se u glavi bila začepila valvula koja je ugrađena da bi razgrađivala li-kvor. Nakon operacije super se osjeća. Počeo je već pomalo izlaziti u šetnju. Unatoč sedam operacija i teškom kretanju, planira ići i na fakultet.

„U uvjetima kakvi vladaju u BiH nije lako potpuno zdra-vom čovjeku priuštiti sve, a posebno bolesnom. Troškove operacija nekad smo u potpunosti financirali sami, a nekad samo dio. Ma daje Bog, ne treba se previše opterećivati fi-nancijama. Nekako se sve prebrodi. Važno je da Alija može biti pokretan, koliko-toliko“, rekla je mama Romana.

Na sve izlete na koje se išlo u školi, Alija i njegova mama su išli zajedno. Ako budu imali novca zajedno će i u Španjol-sku na maturalnu ekskurziju. Što se tiče nastavnog proce-sa, Alija nije isključen ni iz jednog predmeta. I iz tjelesnog radi referate, samo da ne ostane neocijenjen. U slobodno vrijeme ne propušta odgledati poneku dobru utakmicu na TV-u, igrati igrice na kompjuteru, a samo mu jedno nedo-staje - internet. Naime, u Reljevu, mjestu njegovog stano-vanja, nema pokrivenosti internetskom mrežom.

„Ne postoji nijedan dovoljno dobar razlog da ne budem sretna. Svi mi imamo problema koji se očituju na različite načine. Roditelji kojima se svijet sruši kada im se djeci nešto loše dogodi takvim stavom samo naškode djetetu.

Važno je vjerovati u bolje i dijete podupirati kako bi uspje-lo u životu. Najlakše je biti mu autoritet, međutim, takav odgoj teško donosi pomak.

S djecom treba biti prijatelj, naravno, u granicama, jer ona često to prijateljstvo mogu zlouporabiti. Sve se stigne i za sve imam vremena, samo je važno uskladiti obveze. To što Alija ima hidrocefalus nije i neće utjecati da ja ne budem sretna. Tako je moralo biti i to sam prihvatila“, rekla mi je Romana.

Dajana Sučić

KŠC “Petar Barbarić”, Travnik

18 preventeen

(IN)PUT

I feel like I can touch the moon when you’re with me, I got everything I need when you’re with me, ovo je u mislima svakoga od nas koji smo zaljubljeni, svaku sekundu, svaki minut, svaki dan... Često sam se pitao šta je to ljubav, šta je to zaljubljenost i gdje ih treba tražiti ?

Naime, volimo brata, sestru, prijatelja, momka, dje-vojku, mamu, tatu, našu mačku ili psa... Dok slušamo muziku ona nas ispunjava zadovoljstvom, dobrim i pozitivnim emocijama. Međutim, zanima me ljubav između momka i djevojke i o toj ljubavi sam istraži-vao za ovaj tekst.

Kada sam tražio šta su stavovi psihologije o ljuba-vi, naišao sam na razne teorije ali jedna se posebno izdvojila – teorija ljubavi kao trougla: povezuje inti-mnost, strast i predanost.

Veza građena jednom od ovih osobina je vrlo slaba, dok je veza s dvije ili sve tri, vrlo čvrsta. Naprimjer, kombinacija strasti i intimnosti stvara tzv. strasnu lju-bav. Kombinacijom sva tri elementa dobivamo pravu ljubav u kojoj uživaju obje strane.

“Ljubav ima dvije pratilje: dobrotu i strpljivost.” - Dante Alighieri.

“Savršena ljubav doista je rijetka... Zaljubljeni uvijek moraju imati profinjenost mudrih, prilagodljivost dje-ce, osjetljivost umjetnika, razum filozofa, smirenost svetaca, snošljivost učenjaka i snagu samopouzda-nih.” - Leo Buscaglia

Kako znati da li ste zaljubljeni ?

Kada ste zaljubljeni čitav svijet oko vas izgleda puno ljepše, pozitivno i bez ikakvih problema. Stvara-te upravo sami sebi svoj čarobni svijet pun ljubavi, iskrenosti i topline. Jeste li primijetili kako, kad ste zaljubljeni u neku osobu, nakon nekog vremena svaki prolaznik koji vas nekim detaljem podsjeti na nju/nje-ga privuče vašu pozornost i izazove emocije? Jeste li zapazili da je, dok se vozite tramvajem zajedno s tom osobom, svako svjetlo na semaforu zeleno? Imate li osjećaj da vrijeme stoji kad pričate s osobom u koju ste zaljubljeni? Nije vam bitno kakvo je vrijeme vani,

To be, or not to be - zaljubljen!

čak nekad i priželjkujete da je kiša da ste što bliže jedno drugome. Svako jutro kada se probudite prvo što vidite jest izraz lica osobe u koju ste zaljubljeni... Gdje god krenete, gdje god pogledate nosite tu osobu u svom srcu i u svojim mislima. Kada smo u stanju zaljubljenosti, događaju se i određene promjene u na-šem organizmu.

„Zaljubljeni ljudi posebno zrače i djeluju nevjerojat-no privlačno na prvi pogled. Rezultat je to djelovanja hormonalne bure u organizmu, a znanost danas zna da su zaljubljeni ljudi zdraviji i otporniji na bolesti. Naime, kad smo zaljubljeni, tijelom nam kolaju en-dorfini i dopamini, hormoni koji, osim što izazivaju osjećaj ugode, neutraliziraju i štetno djelovanje hor-mona stresa - adrenalina. A kad se neutralizira stres, organizam je otporniji na bolesti. Drugim riječima, zaljubljenost je kao vitaminska bomba“, preuzeto s

19preventeen

(IN)P

UT

www.24sata.info. Kada smo zaljubljeni, pojačano se proizvode estrogen i progesteron, zbog čega se koža intenzivnije prokrvljuje, pa ostaje elastična i svježa. Zaljubljenost je osjećaj koji nas čini ovisnima o drugoj osobi.

No, kao i u svakoj ovisnosti, najvažnije nam je tu ovisnost zadovoljiti. Simptomi se izražavaju u brzim otkucajima srca, kad gotovo panično lovimo zrak, kad lebdimo, zamuckujemo, zaboravimo šta smo željeli reći, ili kada svjesno / nesvjesno tražimo blizinu te osobe jer nas njezina prisutnost ispunjava toplinom i osjećajem sreće.

Dijete mi je zaljubljeno – premlad/a je – šta uraditi?

Roditelji ne obraćaju puno pozornosti na tinejdžer-sku zaljubljenost i ne razgovaraju sa svojom djecom o tome kako su došli na ovaj svijet i slično. Ne, nije nas donijela roda i to najčešće nismo saznali od vas! To je ono što svim obiteljima nedostaje - VRIJEME.

No, ipak se nećete izvući s izgovorom da nemate niti sat vremena prije odlaska na spavanje kako biste po-

razgovarali sa svojim djetetom o tome kako je proveo dan, kako je bilo u školi, je li bilo kakvih ocjena, ima li novu simpatiju, muči li ga nešto. Bez obzira koliko se vaše dijete činilo dobro i smireno, uvijek postoje sitnice koje ga opterećuju.

Maja (15): „Postoji otvoren i korektan odnos između roditelja i mene. Kad god mi zatreba, daju neki savjet. Naprimjer, mama govori o prvom poljupcu i tako... Posebno mi pomaže pri neodlučnostima oko oblače-nja, kako ne bih bila preizazovna. Moje zlatno pravilo je: što se manje vidi, to je izazovnije! A tata k’o tata, raspituje se o mom momku šaleći se: ‘Ko je njegov otac?’, i slično...“

Kenan (18): „Moji roditelji najčešće ne znaju ništa o mojoj djevojci niti jesam li zaljubljen. Vide da se dru-gačije ponašam, ali nikad nisam želio razgovarati s njima o tome, tako da nikad nisam ni dobio savjet od njih.

To je zato što s roditeljima neke stvari ne mogu podi-jeliti kao, naprimjer, s pravim prijateljima. Jednostav-no me ne razumiju. Zato opustite se, ne zabrinjavajte se ako ne znate sve o vašem djetetu. Od onoga što znate važnije je kako reagirate.

Ako možete održati atmosferu u kojoj nijedna tema nije zabranjena, vrlo ste uspješan roditelj.“

Najvažnije je da uvijek ostanemo ono što jesmo i da nas neko prihvati kao takve. To potvrđuje i misao: „Voli me onakvog kakav jesam ili me gledaj kako od-lazim.“

Nismo svi isti, na svu sreću. To može biti obećavajuće jer je poznato da se plus i minus privlače. U svakom slučaju, biti zaljubljen je nešto najljepše. Za one koji su se razočarali - nemojte odustajati! Ono što doista vrijedi u životu, isplati se čekati i vjerovati u to, a to je svakako LJUBAV.

Adis Vezir, Vareš

FPN Žurnalistika

20 preventeen

(IN)PUT

“Idem kao pješak koji treba da pređe brdo. Početak puta je dobar i veseo. Zatim počinjem da osjećam zamor i sve veću strminu brijega. Ta strmina je jedi-no što vidim pred sobom. Prije vrhunca, negdje oko polovine knjige, sve snage počinju da me izdaju. Za-stajem i oklijevam. Javlja se pomisao da napustim dalji put i odustanem od uspona. Ali poslije kraćih za-stajkivanja i prekida, dižem se i posljednjim naporom izlazim na vrh brda, odakle se otvara širok i zanimljiv vidik. To je nagrada za trud i istrajnost. Dalje čitanje ide lako i prijatno, kao put nizbrdo, stalno sa vidi-kom pred sobom’’, napisao je jednom naš nobelovac Ivo Andrić. A, takav je i život svakoga od nas. To je velika knjiga sačinjena od više uspona i padova koje svačiji život čine posebnim. Prve stranice naše knjige ispisuju nam roditelji. Njihov rukopis lako je uočljiv i ostavlja otiske koji nikada ne blijede. Nekada je to najljepši rukopis koji će i cijelu knjigu učiniti takvom, a nekada to nije slučaj.

Hej, i ja imam brige

Dok mi je kao maloj najveći problem bio kako obući lutkicu, kako krijući nanijeti mamin ruž za usne ili odglumiti prehladu da ne bih otišla u školu, stvari su danas postale mnogo kompleksnije (da ne kažem gore). Danas na svijet gledam realnije. Dani prolaze nevjerovatnom brzinom i dok „trepnuh okom“, već imam 18. Shvatam da tata mnogo radi samo za nas, da mama ima mnogo obaveza u kući i da joj je moja prljava odjeća na podu razlog za još veću nervozu, ali neka neko pokuša da shvati mene.

„Eee, da su mi te godine, ni brige ni pameti!’’, govorili su mi roditelji kada sam imala deset, pa 15 godina, a to čujem i danas, nakon tri godine. Često se zapitam koja je to mjerna jedinica za probleme i brige i kako znaju da su moji tako mali, ali još uvijek nema odgo-vora, ili ga možda ni oni ne znaju?

Pokušajte shvatiti

Životno doba u kojem se moji vršnjaci i ja nalazimo je doba adolescencije (fizičko i psihičko razviće), a ono

Šta ako nema povratka?sa čim se svi slažemo, pa i psihologinja iz moje škole Jelena Malinić, jeste da ovaj period ujedno predstavlja i period čestih sukoba i znatno pogoršanih odnosa sa autoritetima (najčešće roditeljima). Tada na površinu izlaze sve mane i posljedice koje nosimo iz najranijeg djetinjstva. Roditelji nas smatraju nezrelima i nera-zumnima, a mi želimo više razumijevanja i slobode. Tako nastaje opšta zbrka.

Stručna literatura, kao što je Ponašanje roditelja auto-rice dr. Ljubinke Milošević, tvrde da djeca čiji su rodi-telji prestrogi ili previše popustljivi najčešće pokazuju nesposobnost da sami postavljaju sebi ciljeve te se povlače u sebe, što je najčešći slučaj sa djevojčicama, pa se ovakvi metodi odgajanja smatraju neodgovorni-ma. Postoje i situacije u kojima je jedan roditelj strog, dok je drugi potpuno suprotnog karaktera, što stvara dodatne probleme. Posljedice koje neodgovorno po-našanje roditelja i staratelja može izazvati itekako su prisutne i u mnogima od nas, našim drugaricama i drugovima. To su najčešće prizori koje vidimo u dis-kotekama, na ulici pa i u školi. Kada vidimo potpuno pijanu djevojku u nekom baru, kako se „zabavlja“ s dvojicom ili više pijanih muškaraca, najčešće ćemo se upitati: „Da li ova ima roditelje?“, „Ko je pustio vani onako neobučenu?”... Međutim, mogu li roditelji da pretpostave ovakve situacije? Kakvi treba da budu „idealni roditelji“ i da li takvi uopšte postoje? Svaki od naših roditelja svoj način odgajanja smatra isprav-nim (tako su njih učili njihovi roditelji ili su to negdje pročitali ili čuli). A onda kada stvari izmaknu kontroli i njihova mezimica postane jedna od ovih „dama“, ili se njihov mezimac prepusti nekoj od zavisnosti, država ih zatvori u jedan od mnogobrojnih centara za odvikavanje ili popravni dom. Tako nam se porodice raspadaju, a sa njima i cijelo društvo. I to ono društvo koje želi da, osim uspješnih profesionalaca (bankara, doktora, pravnika) ima i uspješnu porodicu, a ne čini ništa da je usavrši i pomogne joj. Zašto se niko ne potrudi da osnuje organizacije koje će edukovati bu-duće roditelje te ih naučiti pravilnom odgoju? Bilo bi i

21preventeen

(IN)P

UT

više nego apsurdno da svako bude psiholog samo da bi pravilno odgojio svoje dijete. To dijete, nekada će biti roditelj i imati svoju djecu, a prema čijem uzoru da ih odgoji? Tako se naniže million pitanja. Ko je kriv? Kako i zbog čega? Nećemo dozvoliti da pitanja samo prolaze kroz glave, a da mi ništa ne činimo. U tom slučaju bismo samo padali i nikada ne bi „izašli na vrh brijega i osjetili čari savršenog vidika“. Upravo zbog toga se moramo boriti, jer gumice nema, a ljepo-ta rukopisa sada zavisi najviše od nas. Kako jedan od meni najdražih pisaca, Andrić, kaže: “Budite radosni kad god vam se za to pruža mogućnost i kad god za to nalazite snage u sebi, jer trenuci čiste radosti vrije-de i znače više nego čitavi dani i mjeseci našeg života provedeni u mutnoj igri naših sitnih i krupnih strasti i prohtjeva. A minut čiste radosti ostaje u nama za-

uvijek, kao sjaj koji ništa ne može zamračiti.“ Zato počnimo danas od svoje djece, od svojih roditelja, od svoje porodice. Ne dozvolimo da bude kasno, jer ako nemamo dom i ljubav, nijedna sfera života neće biti ispunjena. Razumijevanjem i razgovorom ćemo po-stići iskrene odnose među svima. Moramo pokušati! Sada svi zagrlimo bližnje i tako razmijenimo sve što nas muči i tišti, sve što želimo reći. Zagrljaja nikada neće nestati, jer što ih više dajemo, više ćemo ih do-biti nazad!

Nevena Gluhović

Srednjoškolski centar Pale

22 preventeen

Ovaj FAQ daje odgovore na često postavljanja pitanja, a vezana su za odgoj i odrastanje.

RAZMAŽENOST – Voljeno i maženo dijete nije razma-ženo. Razmažena djeca manipuliraju roditeljima. Ne-kulturna su i dobivaju sve bez da su zaslužili. Njihova nedjela ne proizvode sankcije, nego komentare: „Jao, vidi ga što je sladak“. Kasnije to slatko dijete ima probleme na poslu, vezama i sl., jer se u životu baš i ne dobiva sve što se poželi.

SIMBIOZA RODITELJA I DJETETA – opasan patološki po-remećaj pri odgoju kada roditelj doživljava dijete kao svoj sastavni dio. Takav roditelj nema kritički odnos prema djetetu jer ga smatra svojom rukom. Ovakvi roditelji uvijek nalaze opravdanje za ponašanje svog djeteta. Kritiku doživljavaju kao da je upućena njima osobno. Nešto poput: „Ma ne bi moje dijete to uradi-lo, nikad!“ Obavljaju sve umjesto djeteta jer osjećaju da je to prirodno. Za djetetovo loše ponašanje traže prvu pomoć sa strane, a ne od djeteta, kao što bi tre-bala pomoć da saniramo povredu na vlastitoj ruci.

HIPERAKTIVNOST ili ADHD sindrom – Pogađa 1-5 % po-pulacije. To je realan poremećaj koji iziskuje dodatni rad s djecom. Hiperaktivna djeca nemaju mira, spo-sobnosti koncentracije i slušanja u puno, puno većoj varijanti nego ostala djeca. Nažalost, danas se hipe-raktivnost zloupotrebljava kao izgovor za neodgoje-nu i razmaženu djecu, pa je okolina zbog navodne hiperaktivnosti dužna tolerirati takvu djecu (da ne kažemo derišta).

DIJETE KAO VALUTA – Opasna taktika koju prakticiraju djedovi i bake. Oni za unuka ili unuku ukidaju sva pravila ponašanja kako bi zadobili njihovu ljubav. Kad se to dogodi, onda svjesno ili podsvjesno koriste dje-cu kao oružje za razračunavanje s vlastitom odraslom djecom.

SINDROM SREDNJEG DJETETA – uvriježeno je mišljenje prema kojem najstarije dijete dobiva najviše pažnje roditelja, najmlađe je u pravilu maza, a srednje za-postavljeno. Često srednja djeca smatraju da su naj-manje voljena. Sindrom srednjeg djeteta službeno u

Odgoj / Djeca RODITELJI

psihologiji ne postoji iako se priča o njemu. Srednjoj djeci najčešće služi kao protuargument za roditelje, kako bi igrali na njihovu slabost i ostvarili vlastite ciljeve. Lukavo!

PARENSOPHOBIA ILI STRAH OD RODITELJSTVA - Od nje najčešće pate mlađi roditelji ili oni koji to tek trebaju postati. Suočavaju se sa s pitanjima: „Jesam li dovolj-no zreo/la, sposoban/na za ovaj ‘projekt’?“ Da, pro-jekt, jer odgoj promatraju kao neku poslovnu obvezu. Krajnost ove fobije je prezaštitnički odnos. Ovakve ro-ditelje ćete vidjeti kako vode svoju djecu u teretanu, kafiće, na posao... Djecu ne ispuštaju iz vida kako bi sebe, ali i druge, uvjerili da su dobri roditelji.

MONTESSORI METODA - moderni način učenja, obrazo-vanja i odgoja. Glavni moto je: „Pomozi mi da to uči-nim sam.“ Montessori metoda u potpunosti uvažava dječju individualnost i od nje polazi. Karakterizira je spontano učenje otkrivanjem. Mnogi noviji vrtići rade prema principu Montessori metode.

INDIGO DJECA – Rođeni majstori. Odlikuju ih poseb-ni talenti i nadarenost za više stvari, osjećaj potrebe za promjenama, empatija. Za ovaj termin zaslužni su sljedbenici New Age pokreta. Oni smatraju da indigo djeca svojim sposobnostima pripadaju višem evolu-cijskom stupnju čovječanstva. Znanost ovo nije potvr-dila, al’ eto, lijepa je priča.

BIOLOŠKI SAT – dosta širok pojam koji se može od-nositi i na prehranu, recimo. U kontekstu plodnosti povezuje se sa ženama i muškarcima. Iako žene više o tome pričaju, što jest - jest. Predstavlja zapravo po-trebu čovjeka za produljenjem vrste, koja je urođena, kažu. Alarmantno oglašavanje biološkog sata povezu-je se s krizom srednjih godina. Najčešći simptom je želja za djetetom pod svaku cijenu. Nerijetko takve osobe ulaze u brak samo iz tog motiva.

23preventeen

Cool

- tu

rANEKE NOVE MUZEU antičkoj Grčkoj vjerovalo se u postojanje devet muza, božica i zaštitnica devet vrsta umjetnosti. One su bile obožavane, nadahnjivale su pjesnike, slikare, glazbe-nike i mnoge druge umjetnike. Živjele su na Olimpu, pored Zeusovog trona, te su pjevale o njegovoj moći, povijesti svijeta i junacima.

Iako više nitko ne vjeruje u njihovo postojanje, tvrdim vam da one i dalje postoje. Samo, danas ih više nema devet i nisu više ženskog roda. Danas postoje samo tri i „uzele su muški oblik“, a toge su zamijenile crnim skinny hlačama.

Njihov Olimp sada je Velika Britanija. Danas pjevaju o životu, Bogu, propasti svijeta, antijunacima, ali najviše – o ljubavi. I još uvijek nadahnjuju umjetnike i opijaju mase.

Ovo je new age, a oni su muze našeg doba - Muse.

Kao s Olimpa

Čini se da nije slučajnost što su se nazvali muzama, bu-dući da sama riječ muzika potječe od tih božica umjet-nosti. Nekima će ova skupina postati sinonim muzike. Možda zbog njihovog zvuka koji je istovremeno potpu-no opijajući, sanjarski, gnjevan, pompozan, melankoli-čan i munjen. Možda zbog virtuoznosti frontmena Matt-hewa (Matta) Bellamyja - gitariste, pijaniste, skladatelja i tekstopisca te njegovog karakterističnog glasa, kao i njegovih zvučnih, metalnih i bijesnih riffova. Međutim, ono što je karakteristično za Muse jest stvaranje dojma „instrumenata koji pjevaju“ te nevjerojatna povezanost glazbe i teksta. Njihova je melodija poseban dojam koji dočarava priču u pjesmi, a stihovi su zapravo melodija pretočena u riječi. Ipak, možda ono što Muse najviše čini izuzetnim jesu njihovi tekstovi s eksplicitnim i im-plicitnim porukama te njihovi spotovi prepuni simboli-ke.

A ovo je rock vodič kroz njihovu glazbu i stihove. Ili kraće rečeno – kroz njihovu filozofiju.

Museologija

Ovaj alternativni rock-bend poznat je po svojim ener-gičnim, živim nastupima i vrtoglavim svirkama od kojih zastaje dah, kao i po fuziji mnogih glazbenih žanrova,

uključujući progresivni rock, elektro-pop, space rock i klasičnu glazbu. Međutim, u zadnje vrijeme posebno prevladava Mattova opsesija simfo-rockom. Zbog svega ovoga, njihov zvuk privlači iznenađujuće različite ukuse. Ipak, oni su čistokrvni predstavnici progresivnog rocka.

Naime, progresivni rock uglavnom je britanski poku-šaj da podigne rock-glazbu na nove razine umjetnič-kog kredibiliteta. Prog je nastao od psihodeličnog rocka (između 60-ih i 70-ih godina u vrijeme Djece cvijeća), koji je uzimao inspiraciju iz različitih utjecaja i kultu-ra, a progresivni rock- bendovi pomjerili su tehničke i kompozicijske granice rocka, gdje u svojim pjesmama obično pričaju neku epsku priču. Baš kao i Muse.

Ipak, dosta njihovih pjesama nalik je na himne, ode ili pak na posmrtne marševe. Zahvaljujući Mattovom glasu i korskim back vokalima, Muse zvuče kao tragični zbor u grčkim dramama. Međutim, svim pjesmama nešto je zajedničko: potpuno su nabijene emocijama i jedno-stavno bacaju u tonuće.

No, kako Muse postižu sve ovo?

Teatralnost koju stvaraju njihovi vibrirajući efekti, tre-perenje muzike te „daleki“ i nostalgični zvukovi, po-stižu uz pomoć vibrata, arpeggia i pitch-shiftinga te uporabom crkvenih orgulja, melotrona i epske gitare. Arpeggio je izvođenje tonova istoga akorda, ne jedan-put, nego jedan za drugim, trzajući kao na harfi; dok je vibrato namjerno izvedeno sitno titranje visine tona, tj. pulsirajuća promjena visine, pri čemu daje ekspre-

24 preventeen

Cool - turA

Irena Fišić dipl. novinarka, Novi Travnik

sivnost vokalnoj i instrumentalnoj glazbi. Pitch-shifting se pak odnosi na promjenu intonacije (visine) zvuka, bilo vokalnog ili instrumentalnog, što daje nevjerojatne učinke. Ipak, Mattov falsetto glas definitivno je ono naj-ljepše. Falsetto su naime, najviši tonovi muškoga glasa, vrlo tanki i prigušeni, tako da nalikuju ženskom glasu (Matt očito ima svoj prirodni pitch-shifting).

Jahači apokalipse

Muse nam serviraju svoje pjesme sa temama o glo-balnim zavjerama, teologiji, apokalipsi, znanosti i pa-ranormalnim pojavama. Tako postoje pjesme nazvane MK Ultra (neslavna tajna CIA-ina metoda ispitivanja pomoću medikamenata) te Stockholm Syndrome (sin-drom emocionalne veze i identifikacije sa agresorom). Inspirirani Orwellovim djelom 1984., stvorili su pjesmu United States of Euroasia, sa tekstom: You’ll wake the thought police. U pjesmi i spotu Upraising, obrušili su se i na svjetsku tajnu vladu i narkomafiju: They’ll try to, push drugs that keep us all dumbed down / And hope that, we will never see the truth around ili: Another promise, another seed / Another, packaged lie to keep us trapped in greed. Tako je njihova najpoznatija parola zapravo stih iz pjesme Assasin: Stop demonocracy (Za-ustavi vladavinu demona). Tekstovi kao da su nastali iz dugih filozofskih razmatranja o životu (Are we digging a hole?).

Ipak, ni ovdje im nije kraj. Muse je bend koji slavi ljubav i život, koji inspirira ljude svojim neobičnim i pomalo komičnim tekstovima. Upravo njihova najpoznatija pje-sma Knights Of Cydonia, koja sadrži sve karakteristične elemente ovog benda, govori: I’ll show you how God falls asleep on the job, te nastavlja: And how can we win / When fools can be kings? / Don’t waste your time / Or time will waste you. Čak i istoimeni spot sadrži sim-boliku, gdje se pojavljuje broj „143“ što ustvari označa-va riječi: I love you.

Njihovi albumi pršte cool stihovima poput: Come waste your millions here, te neobičnih misli poput: A universe is trapped inside a tear. No, iznad svega, njihova ljubav-na poezija obara s nogu stihovima: I wanna hypnotize you, so you will remember me, ili: You make me sick / Because I adore you so. Ponegdje, ona izražava i najdu-blje osjećaje: I know you want me to feel your pain..., ili se bolno pita: When will this loneliness be over?

Good Boys

Imidž dobrih momaka kojeg su započeli Coldplay i The Killers, nastavili su - znate već tko. Svojom genijalnošću Muse su dokazali ne samo da loši momci nisu više u modi, nego kako good boys mogu biti daleko bolji i za-nimljiviji od ovih prvih. Najbolje od sebe dali su 2007. godine, na svojem koncertu na stadionu Wembley, hra-mu sporta, gdje su Muse, najslikovitije rečeno, razvalili. To dvodnevno ludilo, lucidnu svirku i „psihodeliju“, pra-tilo je oko 180.000 ljudi, te se nalazi na posebnom DVD izdanju, (opet) simbolično nazvanom HAARP. Ovi rock-bogovi zasluženo se nazivaju muzama, budući da su, između ostalog, nadahnuli spisateljicu Stephanie Meyer da napiše cijelu svoju vampirsku Twilight Sagu.

Nakon pomnog slušanja Muse, upitala sam se: „Bože, zar uz glazbu, zaljubljenost, ples, sanjarenje..., čovjeku uopće trebaju bolji „podražaji“?

Nekima, nažalost, da.

...I na kraju, zašto sam pisala samo ono najljepše o njima?

Vjerojatno zato što u svim stvarima, kao i u životu, uvi-jek trebamo tražiti onu ljepšu stranu i izvući samo ono najbolje, za sebe. Muse, you set our soul alight.

25preventeen

Cool

- tu

rA

Fakat je bilo krajnje vrijeme da počnem pisati ovaj članak... Teška srca priznajem, al’ opet sam se po-sljednji dan prisilila da to i uradim. Do krajnjeg roka ostalo mi je 12 sati. Sad se sigurno mnogi pitaju koja je to moja tema? Dragi piplovi, u ovom broju bavim se slengom SMS-a, online komunikacije i svakodnevnog života. Napatih se dok samo ovo napisah, umjesto da kopiram.

E da, kako ne biste pomislili da vam bacam „šuplju priču“, iz izvora Jutarnji.hr otkrila sam nešto zanimlji-vo. Samo djelomično je razlog slenga sama tehnič-ka priroda SMS-a (s tim što se u razgovornom jeziku sama poruka zove „SMS“, tj. “es-em-es”, kao i sustav koji je prenosi, kao što se u razgovornom jeziku i brzojavka zove “brzojav” - naziv je s usluge prelazio na samu poruku i prije i sada). U govoru je moguće neverbalnom komunikacijom, poput mimike ili into-nacije, upozoriti da nešto ne tvrdite smrtno ozbiljno, nego da ironično pretjerujete - u tekstu se za to može koristiti emotikon: :) - (smiješak) ili ;) (mig), što i sama ponekad rabim. Pretpostavljam da vam je ovaj dio teksta bio smrtno dosadan, zato vas više i neću gnjaviti time.

Nego, da ja vama ipak svojski, onako “ofrlje”, obja-snim zašto mi (mladi) to koristimo. Iz nekakve moje perspektive (LOL, kako mi ovo dobro zvuči) mislim da nam je tako lakše i zanimljivije.

Tko bi svaki put pisao: by the way (usput) kad može i BTW ili recimo oh my God (o, moj Bože) kad može i OMG. Uostalom, nisi lud pisati: evo valjam se od smi-jeha kad lijepo možeš napisati :D ili XD.

Joj, mogla bih na ovu temu pisati kojekakve glupo-sti, ali se bojim da ne „zauzmem“ puno mjesta dru-

NIĐE VEZE,

SINEgim dragim “novinarima”. Taman me krenulo, a osim toga, i do 12 imam još čak pet sati, što znači da još imam „fore“! Dok čitam ovaj svoj pomalo glupav tekst cerim se naglas, još će mi roditelji pomislit’ da im je kći pukla. Ah, ništa novo! Bila sam ja pametna, al’ me školovanje dotuklo! Sjetih se, pri kraju ovog jadnog teksta, jedne cool riječi: SRY (sorry). Usput, oprostite mi ako vam je ovaj članak bio dosadan. Moja sućut što ga niste zaobišli. Znate, postoji knjiga žalbe, od-nosno redakcijski sastanak, TKD (tako da), žalite se kol’ko hoćete, al’ iskreno da vam kažem: „boli me uvo za to!” Haj’ da vam još koju pametnu izjalovim: ako ste već pročitali moj tekst od srca vam se zahva-ljujem! Sad „razgulite vani“, ako već niste, i kanite se neta! :P

Kristina Divović KŠC Petar Barbarić, Travnik

Najčešće forumske kraticeASL - Age / Sex / LocationASAP - As Soon As PossibleBBIAB - Be Back In a BitBRB - Be Right Back BTDT - Been There Done That FOAF - Friend Of A Friend GFU - Good For U or Go Fuck Urself IDC - I Don’t Care IDK - I Don’t KnowIRL - In Real LifeKTHXBAI - Okay, thanks, byeKMT - Kiss My TeethLOL - Laughing Out Loud,NP - No ProblemPing - Are you there?SCNR - Sorry, Could Not Resist TBF - Time Between FailuresTYT - Take Your Time

26 preventeen

duhovnost

Religija se često određuje kao aktivnost usmjerena prema duhovnom razvitku i upotpunjenju osobnosti. S obzirom da sve velike religije svijeta pripovijedaju o miru, toleranciji i demokraciji, ljubavi i prijateljstvu, religioznost je, dakle, vrlina, i ne treba izbjegavati reli-gijsko odgajanje, posebno u razdoblju adolescencije. U zemlji složenog religijskog miljea i kompleksnog etnič-kog sklopa, kao sto je BiH, religija može biti vrlo važan odgojni čimbenik mladim generacijama. Odgoj putem religije će, ujedno, potaknuti razumijevanje, ali i dija-log mladih iz različitih religijskih i etničkih skupina. Ro-ditelji ponekad premalo pozornosti posvećuju važnosti religije u odgoju djeteta i pri tome često zaboravljaju poznatu tezu Jean-Jacques Russeaua: “Odgoj je važniji od obrazovanja, odgajati..., ni suca, ni vojnika, nego čovjeka!” U ovom broju o religiji i odgoju donosimo stav Entonija Šeperića, roditelja i stručnjaka za religiju.

Mogu li i u kojoj mjeri religije biti vodilja za odgoj?

Ukoliko se religija razumijeva kao unaprijed zaokruže-ni i dovršeni skup načela, dakle kao nešto što nema temelja u konkretnom životu odgajatelja, onda je re-ligija ideologija koja ne može biti vodilja već smetnja odgoju i životu općenito. Nažalost, u našem društvu je religijski odgoj, pa time i poučavanje u vjeri, odavno postao važnom sastavnicom politike identiteta, pa je nerijetko istrgnut iz svog jedinog ispravnog konteksta – obitelji i zajednice vjere. Naše religije radije deformi-raju, a rijetko formiraju ili usmjeravaju djecu odgovor-no živjeti vjersku razliku u društvu koje nastanjuju. Ipak, ukoliko se shvati i provodi dovoljno ozbiljno, ali i s određenom količinom humora, može trajno utjecati na pozitivnu životnu orijentaciju djeteta. Otuda i veli-ka odgovornost svakoga pojedinca, ali i zajednice koja sudjeluje u odgoju djeteta; riječi poučavaju, ali primjeri privlače.

Je li religijski odgoj provjeren „recept“?

Kao što je naša osobnost jedinstvena i neponovljiva, tako se razlikuju i odgojne potrebe svakoga djeteta, ali i odraslih osoba. Tko god ima iskustva u radu sa dje-com i odraslima, bilo kao učitelj/ica ili odgajatelj/ica, odmah će shvatiti o čemu govorim. Jedan od osnovnih zahtjeva odgoja jest pomoći osobi aktivno i odgovor-no služiti se vlastitom slobodom, razviti svoju životnu

POVEZANOST RELIGIJE I ODGOJAenergiju te ukoliko je to moguće, služiti na dobrobit zajednici. U početku to izgleda kao nemoguća misija, ali jedini recept – ukoliko već nešto moram navesti – jest strpljenje kojega, nažalost, uvijek manjka, a po-najviše onima kojima je ono najpotrebnije – učiteljima/cama i odgajateljima/cama.

Je li religijski odgoj zastario?

Zasigurno su pojedine religijske odgojne metode za-starjele i trebaju biti odbačene. Da je nešto krivo u našem odgoju dokazuju i brojni odgojni (i ne samo odgojni) problemi. Obično govorimo da je naše druš-tvo u tranziciji, mijeni, ali rijetko razumijevamo pravo značenje u dubinu tih mijena. Religijskim ljudima u našem kontekstu, a ponajviše vjeroučiteljima/cama često nedostaje temeljnog životnog optimizma, koji

27preventeen

duho

vnos

t

Kristijan Lasić Mješovita srednja građevinsko-geodetska škola, Sarajevo

se nerijetko (i krivo) poistovjećuje sa životnom naiv-nošću... Vrijeme od nas zahtijeva snalažljivost, a sve oko nas je neprijateljsko i vjeri nenaklonjeno – tako barem čujemo od naših vjeroučitelja. Sigurno je da se zahtjevi odgoja mijenjaju u skladu s promjenjivim životnim okolnostima, ali upravo tada religija mora zračiti svježinom primjera, mora osnažiti čovjeka za vlastito dostojanstvo.

Može li religija odgovoriti na probleme našeg vremena kad je odgoj u pitanju?

Osobno nisam sklon takvom stavu jer je on uglavnom utemeljen na krivom razumijevanju problema našega svijeta, ali i religije kao mogućeg rješenja svih životnih problema. Vjera jednostavno ne nudi odgovore na sva životna pitanja. Kada bi to uistinu bilo tako, vjerni-ci bi bili najbezbrižniji i najspokojniji ljudi, a iskustvo pokazuje da to nije slučaj. Ipak, religija može snažiti pozitivne ljudske mogućnosti, ali jednako tako može postati opravdanje za najniže ljudske pobude i potpu-nu zataju ljudskosti. Gorući problemi našega vremena, u onoj mjeri u kojoj su religijski uvjetovani ili pak ima-ju veze s religijom, mogu biti riješeni jedino kroz sa-morefleksiju, poniznost i spremnost na kajanje. Često zaboravljamo da čovjek može biti u krivu čak i onda kada iz najdubljeg uvjerenja služi istini, ili makar misli da to čini.

Razilaze li se monoteističke religije u odgojnim nače-lima?

Kao što sam već ranije istaknuo, smatram pogrešnim religiju doživljavati kao skup načela za ispravan život. Budući da se religije međusobno razlikuju, razlikuju se i njihove metode odgoja. One uvijek zrcale određeno nastojanje dotične religije i najbolji su tumači njiho-vih namjera. John Locke je jednom prilikom rekao da ljudska djela na najbolji način tumače ljudske misli; slično vrijedi i za odgojna načela monoteističkih religi-ja. Nažalost, prečesto su monoteističke religije upravo posredstvom svojih odgojnih načela pružale vlastiti i neizbrisiv doprinos uniženju ljudskog dostojanstva, marginalizaciji, zlostavljanju i diskriminaciji čovjeka. S druge strane, veliki broj autentičnih religijskih svje-dočanstava, brojni primjeri muškaraca i žena diljem svijeta, svjedoče pak o odgojnim mogućnostima mo-noteističkih religija, osobito na području mirotvorstva, zaštite i promocije ljudskog dostojanstva, očuvanja biološke raznolikosti i čovjekovog okoliša... Načelno,

razlike među religijama, ali i unutar pojedine monote-ističke religije, nerijetko su posljedica odgojnih načela, a manje ili nikako istinske razlike u području vjerova-nja.

U kojoj mjeri je odgoj obostran proces? Šta dobivaju djeca, a šta roditelji?

Kao što ne mogu postojati stručnjaci u ljubavi, tako ne postoje niti u odgoju. Odgoj je trajna formacija, pro-ces, u kojem ravnomjerno sudjeluju i roditelji i djeca, dakako sa različitim ulozima i očekivanjima. Što više postajemo roditelji vlastite djece, shvaćamo u kolikoj mjeri smo djeca svojih roditelja. Osobno, meni je to posve novo iskustvo na temelju kojega tek trebam uči-ti. Ipak, volio bih u svemu biti bolji roditelj, ali sam u potpunosti siguran da to neću uspjeti ukoliko ne obnovim dijete u sebi.

Suživljavanje i empatija su odgojne vrijednosti i meto-de koje nerijetko zapostavljamo, osobito u pristupu vlastitoj djeci i naročito u onim trenucima kada do-živimo njihovu „nevjeru“, odnosno u trenutku kada propustimo spoznati kako naša djeca postaju samo-stalna i odgovorna za vlastite postupke.

Koliko roditeljstvo utječe na razvoj osobe, tj. roditelja?

Mislim da sam u odgovoru na prethodno pitanje već ponudio nekoliko temeljnih zapažanja. Smatram da odgojem djece (što nerijetko ne predstavlja ozbiljan problem, ali može postati izvor smetnji) roditelji na-stoje nadomjestiti neke od vlastitih životnih propusta. Često ih čujemo kako govore: „Ne želim da napraviš istu grešku.“ Ipak, život je krajnje zanimljiv i često čovjeku priređuje zanimljiva iznenađenja. Ponekad u odgoju zamjećujemo koliko smo kao roditelji neodgo-jeni, nezreli...

Djeca nas znaju osupnuti vlastitom zrelošću, ali pone-kad se događa i obratno. Mislim da ne postoji nešto ljepše i uzvišenije od odgoja. Odgoj je zahtjevna i od-govorna zadaća, a često kao roditelji nismo na razini očekivanog. Zahvaljujući odgoju, osoba raste u uzaja-mnosti i širini vlastite ljudskosti.

28 preventeen

CAFÉ

„Život je pozornica na kojoj su svi ljudi samo glumci. Pokušaj svoju ulogu odigrati tako da nakon spuštanja zavjese mirno i ponosno možeš reći: USPJELO JE! „ (S. Jesenjin)

I uspjelo je... Nakon spuštanja zavjese bila sam zado-voljna. Svoju sam ulogu odigrala do kraja, odlučno i uz svu moguću improvizaciju.

Jednom je Mahatma Gandhi rekao: „Pametni ljudi do-puštaju svojoj djeci da pogriješe.“

E pa ja sam se zapitala kako bi moji roditelji reagirali kada bih ja, vječna odlikašica, uzorno dijete koje “slu-ša sve što mu se kaže“ i koje je „za poželjeti“, uradila nešto što je potpuno zabranjeno?

Uz nekoliko fizičkih i psihičkih priprema, istraživanja po internetskim stranicama i nabavljanja potrebnih rekvizita - bila sam spremna za ulogu narkomanke. Majko, oprosti još jednom...

Zadatak je sljedeći: sve što trebam uraditi jest doći kući i pretvarati se da sam uzimala neku drogu zbunjujući ostale članove porodice, a kao šlag na tortu, iz torbe će mi ispasti mala, bezazlena šprica. Nije mi bilo lako i nisam znala koju reakciju roditelja mogu očekivati. Samo sam se nadala da ću izvući živu glavu nakon svega ovoga. I tako, moja predstava bila je predviđe-na za jednu subotu poslije večernjeg izlaska, naravno. Tog dana sam bila na izletu na Baricama (op. a. popu-larno sarajevsko izletište) s rajom iz razreda, a nakon toga sam izašla s jaranicom. Čak sam morala boraviti u zadimljenom kafiću kako bi moja odjeća poprimila onaj „divni“ miris cigareta. Nakon što sam kući došla pet minuta ranije i brzinski uletjela u WC da razmažem šminku i stavim špricu u torbu, predstava je mogla početi. Ulazim u dnevnu sobu u kojoj me čeka mama. Umjesto pozdrava dobiva samo jedan ludi, otkačeni smijeh. Zbunjena je i pita: „Kakvo je to ponašanje?“ Umjesto odgovora dobiva prazan pogled... O.K., sad je već uplašena. Pita me šta se događa?

„Mama, što ova soba fino leti! Vidi, mama, kako se okre-će!“ (opet smijeh). „Brmm, brmm...“, ponavljala sam.

Drogiram seMama ne vjeruje svojim očima. Uzima oklagiju, a ja se opet smijem (iako mi baš sada i nije do smijeha). Tražim mobitel i sasvim slučajno iz torbe ispada jedna mala šprica sa iglom koja je prije toga bila umočena u kečap te ova tragikomična situacija dolazi do vrhunca. Šta je s mamom? Gleda u onu špricu, pa u mene, opet u špricu, pa u mene. Jedva dolazi do daha i ostala je bez komentara (na samo nekoliko sekundi), a onda je nadošla bujica riječi, predavanja i čega sve ne.

„Pa kako ti da to uradiš? O čemu si mislila? Kad si prvi put probala? Reci mi da se šališ, da sve ovo sanjam! Bože, zašto se ovo moralo meni dogoditi? Da ti je to brat uradio, pa i mogla bih shvatiti, ali ti... Ti si naš ponos, znaš kako su te hvalili svi.. Šta će svijet reći? Znaš li šta sam ti pričala o drogi? Kako si mogla?“, neumorno je nabrajala mama...

Bila je izgubljena. Jednostavno nije mogla vjerovati. Odlazi, pije čašu vode (ne znam je li zbog toga što će joj pozliti ili što joj se grlo osušilo od priče?). Nastav-ljam se smijati i glumiti narkomanku. Čak sam napra-vila modrice i lažne ubode od igle. Onda na pozornicu ulaze brat i sestra, također glumci u ovoj predstavi. Seka govori: “Jao, majko, seka se drogira!“

Nakon toga počinje „plakati“. Brat glumi da je zatečen. Napetost je dosegnula maksimum i došlo je vrijeme za rasplet. Svima sam saopćila da su bili na skrivenoj kameri.

Koliko je mami bilo drago što se ipak ne drogiram,toliko joj je bilo krivo što sam pravila neslane šale na njezin račun. Poslala me u sobu i rekla da ćemo naknadno porazgovarati. Izvukla sam se bez ikakvih zabrana.

Na kraju, ipak vas molim da ovo ne pokušavate i da pazite na svoje roditelje (posebno ako imaju srčanih problema). Moja mama je ovako reagirala, možda neka druga neće.

A dragi roditelji: „Vaša djeca nisu vaša djeca. Ona do-laze kroz vas, ali ne i od vas i premda su sa vama, ne pripadaju vama. Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli, jer oni imaju vlastite.

Možete okućiti njihova tijela, ali ne i njihovu dušu, jer njihove duše borave u kući od sutra, koju vi ne može-te posjetiti čak ni u svojim snovima.“ (Kahlil Gibran)

29preventeen

CAFÉ

Kako prepoznati da vam je dijete ovisnik?

Dragi roditelji, nije mi cilj uplašiti vas i nagovoriti da trebate svoje dijete od glave do pete pregledava-ti svaku večer. Ipak, obratite pozornost na sljedeće: ukoliko bi vaše dijete koristilo (ne daj Bože) neku od navedenih supstanci, simptomi bi bili:Za ljepilo, benzin aceton i sl.: osoba djeluje omamljeno, pijano, nesigurna je u pokretima;miris odjeće ili sobe na ljepilo, benzin ili aceton;najlonske vrećice i navedeni pripravci u sobi (Uko-liko kod kćerke nađete aceton, ne mora značiti da se drogira, možda je samo skidala lak s noktiju.)Za marihuanu, hašiš:oči su crvene, suzne i osjetljive na svjetlost;odjeća ima miris spaljene suhe trave;marihuana izaziva promjene stanja svijesti, pa uti-eče na pretjeranu veselost, smijeh bez konkretnog razloga, koncentracija slabi te dolazi do zanemari-vanja obaveza.Za ecstasy:promjena izraza očiju zbog izrazito proširenih zje-nica, ali i promjena izraza čitavog lica;nos je začepljen, osoba stalno šmrče, kao pri pre-hladi, a sluzokoža nosa je crvena, ponekad krvava zbog pucanja nosnih membrana;zbog izrazitog osjećaja energije osoba nema potre-bu za spavanjem i hranom, pojačane fizičke i men-talne aktivnosti;nakon prestanka djelovanja droge javlja se pojačan umor?

Amina Tucak

Druga gimnazija, Sarajevo

IZ BIH S LJUBAVLJUJoš od davne 1900. godine, kada su prvi put izložene javnosti, babuške su nam prva asocijacija na Rusiju. To su male lutke koje se mogu sklopiti u jednu, pravljene tako da je svaka sljedeća manja od prethodne, sancta simplicitas.

Ovaj put su tu samo u službi metafore, stoga više o nji-ma u nekom drugom tekstu. No, ostavimo ih po strani na trenutak.

Kanibalizam i romantika

Odgoj i obrazovanje, kao temeljni procesi pri odrastanju, između ostalog, imaju svrhu prenijeti vrijednosti ili kva-litetu uzornog života, koji u konačnici čine temelj našeg društva. Te vrijednosti možemo podijeliti na one koje su karakteristične za svako, hajde da kažemo, podneblje, i one koje su manje-više univerzalne. Tako znamo da je, naprimjer, poštivanje starijih podjednako važno i u Mostaru i u Moskvi.

S druge strane imamo drastične razlike, vidljive na pri-mjeru shvatanja poljubaca. U našoj kulturi je to čin lju-bavi, dok pojedina nigerijiska plemena poljubac u usta doživljavaju kao čin kanibalizma i kažnjavaju ga biče-vanjem.

No, sasvim logično, stvari nisu konačno podijeljene već su karakteristične i univerzalne vrijednosti međusobno isprepletene u nešto što jednom riječju možemo nazvati naslijeđe. A šta se dogodi kada se „zatruje naslijeđe“?

Američki san

“Iskreno, najviše sam se igrala s dječacima; fudbala, kli-kera, autića, žmire... Sakupljali smo i sličice te pravili mačeve.”

Delila; generacija 1990.

“Većinu svog djetinjstva sam proveo igrajući lopte na livadi. Također, oponašao sam s djecom i terminatora, ili kako se već zove. I ta-ta, naravno.”

Slajko; generacija 1991.

30 preventeen

CAFÉ

“Ma ono, igrali smo se svega što se da igrati grupno, od košarke do fudbala preko jednostavne ganje i preskaka-nja gume.”

Ena; generacija 1992.

Fast forward nekoliko generacija, dolazi doza depresije.

“Najviše se igram na kompjuteru, prije i poslije škole. Najviše volim GTA i Call of Duty.”

Nikola; generacija 1997.

“Uf, najviše volim World of Warcraft. Ne igram bezveze, imam pretplatu. Ima nas šest u razredu koji igramo, pa i u školi možemo pričati o tome, a ne samo putem in-terneta.”

Inel; generacija 1998.

“Šta ti je aberečke abertude, majke ti?”

Sonja; generacija 1999.

“Međusobno povezivanje ljudi - što je ustvari zasluga in-terneta - pozitivno je na mnogo načina i za organizaciju i za korisnike. Međutim, ono ima svoju lošu stranu. Raz-govarao sam s prijateljima čija djeca u večernjim satima odlaze u svoju sobu kako bi tamo počinjala društveni ži-vot, družeći se s virtualnim likovima, prijateljima s kojim chatuju putem interneta. To je njihov društveni krug u kojem oni - kao i njihovi online prijatelji - izmišljaju svoje identitete, a to stvara psihičke posljedice o kojima ne želim ni razmišljati. Mi smo ljudska bića, kontakt licem u lice znači mnogo.” Noam Chomsky

Šta se dogodilo? Dragi prijatelji, dogodila nam se Ameri-ka, odnosno kokakolizacija kako od milja nazivaju glo-balizaciju.

Na velika vrata su došli prvo s kvazimirovnim sporazu-mom koji je sličniji kolonizaciji, a zatim se postepeno američki način života uvukao u pore našeg društva.

Nažalost, naopaki kakvi jesmo, uspjeli smo preuzeti sve ono što ne valja; brzu hranu, potpunu digitalizaciju živo-ta i showbiz magazine.

Kome još trebaju humoristične serije kada možemo upaliti dnevnik i gledati naše političare kako pokušavaju biti gospoda, ili određenije, pokušavaju biti Amerikanci. Puna usta demokratije kojoj nema ni traga. Svedimo to na još niži, ali krucijalniji nivo - odrastanje. Godine 1990. možda je jedna od posljednjih koja je dala normalnu

generaciju djece, sa svakom idućom godinom veći je prosjek MTV-jevaca i klonova koji trče za trendom ranije navedene virtualizacije života i emocija. Od Branka Koc-kice i Nindža Kornjača pa, sve do Hannah Montane i Ben 10-a. Sve teži prema tome da bude što više plastično, nasilno, botox, američki.

Ako te nisu stigli iskvariti, da ne kažem šta gore, u korije-nu, onda te dokrajče u najosjetljivijem periodu - adoles-cenciji. Dovoljno je plasirati filmove poput Green street huligans i Football factory, pa se srednjoškolci igraju navijačkih skupina i oblače kariranu odjeću te nose kač-kete i trenirke. I kao što kaže tekst zagrebačke grupe Tram11: “Igrali smo murije i mafije, pandura i lopova, a sad od Vrapca do Sopota klinci fakat bježe od drotova”.

Delinkvencija je postala trend, hvala ti, Ameriko! Na-žalost, prizore poput društva okupljenog oko gitare na parkovskoj klupi ili pored rijeke, gledat ćemo samo na crno-bijelim fotografijama.

Prevencija

Kako se boriti protiv zatupljivanja? Naravno, samoobra-zovanjem, odnosno - čitanjem. Ne govorim o knjigama koje, preporučuju stotine ljudi i mediji. Ne govorim o bestsellerima koji su ravni američkim blockbusterima gdje je akcenat na klišeiziranoj fabuli gdje se, poput ku-lisa u pozorištu, mijenjaju samo likovi i mjesto radnje u skladu s aktuelnim trendovima. Treba čitati ono što te tjera na razmišljanje, ono što je vrijedno, klasiku, natu-ralizam, realizam... Razmisli, nisu te knjige uvrštene u lektiru zato što je neko samo htio popuniti normu. Dalje, najlakše je reći: “Mrzim Ameriku.”

Međutim, iako će većina tako protumačiti, svrha ovog članka nije pljuvanje na Ameriku već na američki otpad i zatucanost našeg društva. Nisu Amerikanci ti koji su glu-pi u ovoj priči, u protivnom ne bi bili svjetska velesila.

Mi smo navikli tražiti krivca drugdje, ali, koliko god da Amerika plasira smeće, mi smo sto puta gluplji što to prihvatamo objeručke samo zato što je to “svjetski”.

Nema ništa loše u preuzimanju trenda i zapadanju u subkulture, to je karakteristično za nas adolescente, ali iza tog trenda treba imati stav. Treba učiti kritički razmi-šljati i ne prihvatati kalup, to je pravi način borbe protiv zatupljivanja.

31preventeen

CAFÉ

Babuške

Natrag na uvod. Kakve veze imaju babuške, odgoj i glo-balizacija? Kao što smo rekli, tu su u službi metafore. Svaka iduća, manja babuška je nalik prethodnoj, sve su obojene istim bojama i čine jedan komplet. Kada bi nijanse na prve dvije bile crvene ili žute, a ostale pla-ve, šarene, to više ne bi bio komplet. Upravo je tako i sa naslijeđem koje se prenosi poput tih lutkica. Ipak, u toj hijerarhiji vi niste najmanja, već najveća babuška jer naslijeđe nije ukalupljivanje i srozavanje već nadograđi-vanje i proširivanje. Predodređeni smo biti veći i svakim danom napredovati u svakom pogledu. Stoga, zadržimo naše nijanse, ne dopustimo drugima da iscrtavaju naše ukrase i probajmo biti bolje babuške, pardon, ljudi.

“Mnogi moji pacijenti su veoma razočarani kada im kao metod za promjenu negativnih uvjerenja i ponašanja prepišem nešto tako jednostavno kao što je njihova bo-gom dana moć razuma. Nekima se to čini nevjerovatno naivno i nenaučno. Ipak, ono ima jednu prednost - dje-luje.” Maxwell Maltz

Zlatan Prndelj, Filozofski fakultet, Psihologija, Sarajevo

Dan Udruženja NARKO-NE 2010. godine Već osmu godinu zaredom UG NARKO-NE svojim projektima koje, među ostalima, realiziraju volonteri/ke poboljšava svijet u kojem će djeca i mladi uživati u zdravoj okolini. Ovogodišnji dan Udruženja koji je održan 23. listopada 2010. godine u Fra-njevačkom internacionalnom studentskom centru u Sarajevu pod motom Na mladi-ma svijet ostaje-zajedno ga pripremimo za zdraviju budućnost, bio je idealna prilika za predstavaljanje projekata. Prijateljima i suradnicima/cama UG NARKO NE volon-teri/ke na lagan, opušten i domišljat način su predstavili rezultate svog rada putem pet projekata: Stariji brat, starija sestra, Interci-ty media projekt, Interkulturalne kreativne sedmice/tjedni (IKS), Usavršavanje mento-ra/ica za rad s volonterima/kama i naravno Preventeen. Za vrijedni rad su volonteri/ke dobili zaslužene certifikate koje mogu koristiti kao bitnu stavku svog CV-a. Eto, sretno nam bilo!

P. S. Čitateljstvu Preventeena želimo sret-nu Novu godinu i nadolazeće blagdane (tko slavi, naravno).

Fotografija s dana Udruženja UG NARKO-NE 23. listopada 2010. godine