ROMANTIZAM

19.st. je prilično složeno (književnost hrvatskog narodnog preporoda, ilirizma) pa se početak književnosti romantizma različito određuje

1835. izlazi časopis Danica Horvatska, Slavonska i Dalmatinska – prvi hrvatski književni časopis; izlazila je kao podlistak (uzimamo ovdje kao početak romantizma neki književni događaj) – ovo se uzima kao najčešća godina početka.

Začetci romantizma prije objavljivanja Danice - Milanja kaže da romantizam počinje 1815., kada Antun Mihanović piše Reč domovini od hasnovitosti pisanja vu domorodnom jeziku (programski članak), zatim od 1815. do 1835. Ljudevit Gaj izdaje pjesme na njemačkom jeziku, te također pjesme izdaje i Pavao Štoos.

Početak romantizma – produkcija romantizma bila je objava književnih tekstova i objavljivanje novina.

Granična godina je 1865. kada Šenoa objavljuje programski članak Naša književnost i zagovara poetiku realizma.

1835.-1855. – manji vremenski segment koji se preklapa s društveno-političkim zbivanjima ilirskog pokreta i hrvatskog narodnog preporoda.

1855. Janko Jurković objavio članak Moja o kazalištu + humorističnu prozu Pavao Ćuturić – kroz kritiku romantizma počinje govoriti o realizmu, pravi odmak na teorijskoj razini od romantizma, a na djelu Pavao Ćuturić praktički primjenjuje te postavke jer je tekst oblikovan bliže realističko.

1855.-1865. – u našoj književnosti još uvijek se može govoriti o Franji Markoviću (on je bio predstavnik akademskog romantizma, bio je obrazovan i svoje je književne tekstove i uzore nalazio u stranim zemljama, pr. Poljskoj; bio je učeni romantičar, imao je intertekstualne književne utjecaje). Luka Botić pripada oslanjanju na hrvatsku usmenu književnu tradiciju jer preuzima obrasce iz nje.

Akademski romantizam traje i 70-ih godina (Flaker ga naziva pseudoromantizmom).

1865.-1881. (smrt Šenoe, ostala nedovršena Kletva) – protorealizam (nije čisti realizam – miješanje elemenata romantizma i realizma).

Od 1885. u Hrvatsku prodiru elementi realizma (u prozi i drami, jer pjesništvo ostaje u domeni romantizma).

Cvjetko Milanja:

1) RAZDOBLJE PRAGMATIČNE, PROSVJETITELJSKE MATRICE

1835. prvi hrvatski književni časopis Danica Hrvatska, Slavonska i Dalmatinska

1835.-1855. ranoromantičarsko preporodno razdoblje (časopis Danica Ljudevita Gaja orjentirana je na promociju književne problematike, te na političko-programske utilitarne probleme, pr. ujedunjenje Južnih Slavena…)

rješavanje društveno-političkih pitanja

književnost je trebala obrazovati čitatelje (buđenje, oblikovanje nacionalnog identiteta – provjetiteljska nacionalna svijest)

2) RAZDOBLJE ARTISTIČKE MATRICE

1842. Stanko Vraz, Dragutin Rakovac, Ljudevit Farkaš Vukotinović pokreću časopis Kolo kao opreku Danici, usprotivili se Gajevoj prosvjetiteljsko-didaktičnoj funkciji književnosti – oni žele estetsku artističku dimenziju književnosti, da ona ne služi političkim ciljevima

Programski članci – funkcija značenja jezika, uloge književnosti, rasprave o društveno-političkim pitanjima (što je ilirizam?).

Pitanje jezika – jezik je temeljni dio nacionalnog identiteta; ilirski jezik nije postojao (Jan Kollar u jezičnoj nomenklaturi Europe ne uvrštava hrvatski) – Gaj promovira hrvatski jezik.

Ilirizam – polisemantični termin u 19.st. (Ilirija je služila da obuhvati sve slavenske narode, a termin se sužava pa pokriva samo južnoslavenske narode).

Ljudevit Farkaš Vukotinović – Ilirizam i kroatizam – objašnjava razliku politički i kulturno-književno. Tada je Hrvatska postala dijelom Habsburške monarhije, a zagovarajući tezu o ilirizmu (kasnije kroatizmu) ne traži se teritorijalno odvajanje već se želi izboriti na kulturno-književnoj razini: „njih je više koji ilirski govore“.

promoviraju ilirizam – potreban je dobar, lijep, izobraženosti shodan jezik (da ima artističku dimenziju)

Herderovsko-Humboldtovska koncepcija jezika – oni su bili jezični filozofi koji su smatrali da se u jeziku i narodnoj književnosti odražava duh našeg naroda.

tada se latinski govorio u saboru, a njemački je bio jezik plemstva i obrazovanih ljudi; htjeli su postupno uvesti hrvatski jezik u uporabu pa se pišu književni tekstovi na hrvatskom/ilirskom jeziku.

Antun Mihanović – najbolje se netko može izražavati i misliti na materinjem (domorodačkom) jeziku u kojem je sadržan duh jednog naroda.

Književnost 19.st. je žanrovski raznolika – prevladavaju budnice i davorije.

Budnica – pjesma koja služi za buđenje nacionalne svijesti.

Davorija – (slavenski bog rata Davor) – pjesma kao poziv u borbu (tip ratničke lirike) – poziv na kulturno-političku borbu za ostvarivanje nacionalnih ciljeva.

Hrvatski romantizam – prigovor da se nije razvio u punoj mjeri (nema individualizma, pesimizma, noćnih krajolika kod nas vlada optimizam i kolektivizam „hajdmo braćo!“ – lirsko mi). Kod nas nalazimo previše domoljubne tematike i to su karakteristike hrvatske inačice romantizma. Karakteristike europskog su utopijsko stremljenje, raskol stvarnosti/realnosti i sna/želje kojoj težimo. Upravo taj raskol želje/stvarnosti/utopijskog stremljenja nalazimo kod nas (tada se već pokazao kao utopija).

Hrvatska inačica romantizma – elementi svjetla, nade, romantičarska utopija između stvarnosti i sna, ali ima i čiste ljubavne lirike.

LJUDEVIT GAJ – Horvatov sloga i sjedinjenje

Lirski subjekt – u pjesmi je onaj koji govori i koji se obraća lirski subjekt (lirsko „ja“, lirsko „mi“) – tada on nešto govori, nešto promišlja (u ovoj je pjesmi lirski subjekt mi).

Motivi - uspavane Hrvatske (tek se treba probuditi), ideja teritorijalnoga širenja (romantičarski utopizam – naši pjesnici prikazuju junaštvo u prošlosti, uspavanost u sadašnjosti, a u budućnosti utopijsku projekciju), motivi loše sadašnjosti (magle crne, nevjerne sestre) i vjere (optimizma) u bolju budućnost (Horvatska sanja lijepi slatki san).

Personifikacija – antropomorfizacija Hrvatske kroz motive sna, sanjanja (tipični romantičarski postupak). Antropomorfizira se teritorijalni prostor, ali i odnosi sa susjedima (sestre neverne = susjedne zemlje).

Ante Stamać – romantičarska metaforika = razvijanje obiteljske/rodno-plemenske metaforike ideje zajedništva i povezanosti teritorija/naroda (sestre, braća, majka, otac – promoviranje ideje zajedništva i sloge). Fitometaforika (obiteljsko stablo) = ideja zajedništva.

Odlike hrvatskog preporodnog pjesništva - ideologemi sloge i zajedništva, nacionalnog jedinstva, nacionalna homogenizacija i integracija, uporaba obiteljske metaforike (domovina kao majka, fitometaforika = zajedništvo kroz stablo).

ideja nacionalnog kolektivizma (braćo mila), razvoj obiteljske metaforike (nas je negda jedna mati draga rodila), antropomorfizacija teritorija i naroda (braćo mila), i domovine (majka) – promoviranje ideje zajedništva i sloge

religijski motivi (bog joj plati) – ti motivi imaju ulogu nacionalne homogenizacije (suprotnosti kršćanstvo-islam), procesi nacionalne identifikacije i zajedništva religijski identitet

motiv nesloge (njene sine – obiteljska metaforika) – kritiziranje nacionalne domovine, motiv njene slavne prošlosti.

opreka domaćeg (hrvatskog) i stranog (nacionalnog) drugog

STANKO VRAZ (začetnik hrvatske kritike) – Đulabije 1840.

neopetrarkistički ljubavni kanconijer (domoljubni karakter pronalazimo i u pjesmama koje nisu domoljubne – i ovdje imamo oblikovanje nacionalnog identiteta, ali primarno je riječ o ljubavnim pjesmama – uključivanje nacionalnih tema) ovo je prva knjiga izrazito ljubavne poezije u Hrvatskoj (neoplatonistički elementi)

Kanconijer – ima određenu strukturu, radi se o zbirci ljubavnih pjesama posvećenih jednoj ženi, oslanja se na Petrarcu (kult Petrarce može se njegovati, ali i ne mora u formi, već u neoplatonizmu) – nije Vraz preuzeo formu jer koristi krakovjak (no napisao je on manji ciklus Hildegardi Agamčić Sanak i istina u formi soneta)

pripovijeda se mini-radnja (povijest ljubavi), koncept neostvarene ljubavi, nema erotskoga i konzumiranja te ljubavi neoplatonizam (produhovljena ljubav), angelizacija (likovi žena kao anđela, kao utjelovljenja duhovnih vrijednosti)

imenuje se žena (Ljubica Kantili)

muški lirski subjekt je isto ključan sudionik radnje

Petrarkizam – angelizirana i idealizirana žena (likovi žena kao anđel, kao utjelovljenja duhovnih vrijednosti), neostvarivost ljubavi i patnja, motivi očiju, zubiju i lica (specifični opis ljepote, tzv. galantni stil).

Vraz i petratkizam – metafora strijele-trepavice (mitološki motivi), motivi suza, rajskog lica, prvog pogleda, preuzimanje specifičnog leksika hrvatske književne tradicije (izvorno oslanjanje na naše petrarkiste).

* u toj maniri takve pjesme u Danici objavljuje i Antun Mihanović, Ivan Mažuranić, ban Josip Jelačić, Josip Eugen Tomić (Lenjinke), Ilija Srijemac Okrugić

radi se o profilu pravih domorotki (žene koje imaju ilirski predznak)

povezao je ljubav prema Ljubici Kantili i domovini

stih poljske narodne pjesme – krakovjak (dvije strofe po četiri stiha)

Pjesma iz I. dijela

nacionalni patriotski i intimni dijelovi, obraća se zazivom dragoj (koristi obiteljsku metaforiku: sestro Dragice), diči ljepotu slavenskih žena

„slavna mati nas je zadojila“ – antropomorfizira lik domovine (obiteljska metaforika)

obiteljska metaforika za vjeru koja povezuje Hrvate i Slavene

lirski subjekt mi; osjećaji bratstva i povezanosti (iskazuje sveslavensku ideološku usmjerenost) – smatra da politika ne bi trebala biti u umjetnosti

Pjesma iz III. dijela

imamo mješavinu europskog i hrvatskog romantizma; lirski subjekt ja dolazi poslije opaski o pejzažu, no prije toga je pokazan zamjenicom mojih (klasična forma krakovjaka)

pjesma započinje zazivom, lirski subjekt je uključen u pejzaž koji je podređen njegovim osjećajima

utjecanje na pušku i narodnu mitologiju (spominjanje slavenskih božanstava)

uspostavljanje odnosa s čitateljem

Pjesma iz III. dijela

simbol srca (romantičarski izraz „boli me srce“) – hiperbolizirani osjećaji; motiv mora

lirski subjekt kroz san donosi predodžbu zamišljanja idealnoga (preuzeto iz starije književnosti- idilični pejzaži su locus amoenus jer su skladni, harmonični, lijepi, ugodni tako se zamišlja domovina) / suprotno tome su opustošeni prostori koji izazivaju strah (locus horribus, locus terribilis)

PETAR PRERADOVIĆ (general-pjesnik; većina opusa na njemačkom, pisao domoljubnu liriku dok je bio austrijski general)

pjesnik ljubavne lirike, ali i on kao Vraz uključuje nacionalne teme u svoje pjesništvo – priča o ljubavnom pjesništvu i o domoljublju (nacionalna tematika ima različite primjere)

uloga jezika u oblikovanju nacionalnog identiteta

koncept mesijanizma

Zora puca, bit će dana! – možemo tumačiti kao zoru ili Zoru dalmatinsku

pet strofa, pet stihova u devetercima, nepravilna rima

motiv buđenja, glazbe, vjetrića koji šalje poruku, ptice, romantičarskog pejzaža; antropomorfizacja zore i dalmatinske zemlje – netipična zornica

lirski subjekt je u prvoj strofi izražen zamjenicom

Putnik

20 strofi po pet stihova deveteraca, strofe završavaju uskličnikom

uvodi dijalog putnika i stare koja otvara vrata kolibe, pjesma predstavlja putovanje koje ima različitu ulogu (vid istraživanja ili samospoznaje – ovdje je u ulozi obojega). Alegorijski iskaz – putovanje stranim prostorom (egzil – nezadovoljan je prostorom gdje se nalazi).

motivi tame, noćne pustoši i pejzaža, majke (domovina – antropomorfizacija), nade

lirski subjekt je ja - monolog (autorefleksivni iskazi lirskog subjekta i njegove nelagode). Lirski je subjekt smješten u noćnu pustoš i neugodno mu je – samoidentificira sebe kao tuđinca. Lirski subjekt se preokreće u poziciju pripovjedača te uvodi glasove drugih likova, donosi priču – mijenjaju se lirske perspektive.

tuđa majka = tuđi prostor, tuđa domovina – kontrast domaće/strano

pjesma ima biblijski intertekst – putnik se kaje zbog svoga propusta – romantičarska obrada motiva sina razmetnoga (inačica motiva) jer je izdao vlastite nacionalne vrijednosti (ne njeguje svoju kulturu i jezik – hiperbolizacija osjećaja)

Rodu o jeziku

neujednačena forma, 10 stihova u devet strofa

u ovoj pjesmi nema mesijanizma (to znači da je Isus Krist prefiguriran kao Mojsije, SLavjanstvo – ideja spasa)

Slavjanstvu

mesijanizam (uzori su mu poljski romantičari, pogotovo Adam Mieckiewicz) – pojavljivanje figure spasitelja u književnom tekstu, bilo Isusa Krista ili Mojsija (kao u Silvija Strahimira Kranjčevića) – radi se o ključnoj osobnosti koja će donijeti spas čitavomu narodu

likovi nacionalnih heroja – i njima se pridaju mesijanistička obilježja (pr. ban Jelačić, Zrinski, Frankopani) ili pak imamo cijeli nacionalni kolektiv (Slaveni kao čuvari zemlje i prosvjetitelji) kao prefiguraciju Isusa Krista kao mesije

kontrast drugih i slavenskih naroda

JURAJ TORDINAC – nije baš poznat, pjesme su mu iz mladosti (nije objavio zbirku, nije brinuo o karijeri), bio je Strossmayerov tajnik.

pseudonim Ilir iz Slavonije, surađuje u Danici, slavonski pjesnik i romantičar, malo ga se čitalo (pišu o njemu Goran Rem, Tomasović, Helena Sablić-Tomić)

Slavonija sestra – sreća zbog pojave Danice, glavni motivi narodni duh i sestre (obraća se svojim sestrama)

Lirski subjekt je ja, a pjesma je usmjerena prema kolektivu (pretapanje lirskog subjekta iz ja u mi jer pjesma djelomično ima izražen budničarski karakter).

Ljubav prema domovini – motivi lava, risa, slavuja (animalna metaforika, postoji i botanička, florealna/cjetna, pomorsko-navigacijska, faunalna) – ti motivi za važnost privrženosti domu (semantičke opreke, pr. slavuj opreka sloboda-ropstvo)

Lirski subjekt je kolektivno mi, iskazuje se tek na kraju pjesme; kao da je pjesma ispjevana lirskim nad-ja pripovjedačem.

Moja domovina – lirski subjekt je izražen u naslovu, imamo refren „ondje je moja domovina“ (lirski subjekt zamišlja, to je treći stupanj deiksije)

Locus amoenus – idealni pastoralno-idilični pejzaž, motiv zlatnog doba, poljoprivreda (naglasak sklada – ratarske kulture, vino i žito označavaju plodnost), paralelizam.

IVAN MAŽURANIĆ

Smrt Smail-age Čengića – po Dunji Fališevac povijesna epika, po Pavlu Pavličiću romantična pjesma.

lirski pjesnik, u početku anoniman i vođen osjećajima - ljubavno pjesništvo, kansije u Danici programatsko

*Bjelinski: romantizam je ono što je plod srca

Pozdrav Vinodolu

Lirski subjekt izražava sentimentalnost (Mažuranić je bio u gimnaziji u Rijeci) – pjesnik izražava svoju ličnost, čezne za obitelji. Lirski subjekt je ja (ne smijemo tvrditi da je pjesme odraz autora, moramo onda dobro poznavati njegov život) empirijski subjekt i lirsko nad-ja (jedanko pripovjedaču u prozi) nisu isti!!!

Pejzaž – izveden je iz idile i pastorale, koriste se motivi mora i planina za potenciranje (prema Flakeru) – locus amoenus

stavlja uskličnike na kraj strofe – romantizam pokušava stih približiti glazbi (Flaker) - asonanca

usmena književnost potiče narodnost i narodno (pjesma je pisana narodnim desetercem)

hiperbolizacija osjećaja (opozicije nemir i spokojstvo) – bitna je emocionalna recepcija književnog djela u romantizmu

Vjekovi Ilirije

čudesan opis, idiličan, pastoralne prirode – rani romantizam(slike zajedničkoga – suživot čovjeka i prirode)

Lirski subjekt mi – svojevrsna uloga pripovjedača, osjećaji kolektivizma, a s promjenom osjećaja mijenja se pejzaž

spominjanje danice – simbol romantizma (polisemantičnost značenja), potom heraldika (znanost o proučavanju grbova) – simbol za buđenje, svjetlost, ali tad već je pokrenuta Danica – polisemantični leksem.

spominjanje tambure, sviranje po gajdama; preuzeto je imenovanje kraljevića Marka (bugaršćice) iz usmene književnosti, Zrinski i Iliri kao narod, te imenovanje instrumenata

Mažuranić naglašava da kao saborski zastupnik razumom obuzdava emocije

Peru – ljubavna pjesma, lirski subjekt je ja (strukturno izražen kao ja, a to se prepoznaje kroz oblike zamjenica), motivi ljubavi, čežnje, tuge, straha, slike uzburkanog pejzaža

ugledanje na petrarkizam

Doktoru Gayu

heksametri i pentametri – oslanjanje na klasicizam, a pjesma je u znaku romantizma

Lirski subjekt je ja – obraća se doktoru, ali ne javlja se kroz cijelu pjesmu: u prvoj polovici pjesme nije strukturno izražen, već ima ulogu pripovjedača, lirskog kazivača (potisnut je) – on uvodi lik Ljudevita Gaja. Imamo da Gaj govori pod navodnicima - lirski kazivač mu tu prepušta ulogu lirskog subjekta i on se obraća bogovima. Gaj se obraća bogu Eolu (Kravar kaže da ovdje nemamo pravu formu dijaloga i to je fiktivni dijalog jer je komunikacija jednosmjerna). Kasnije se lirski subjekt obraća Gaju.

Locus horridus u prvom dijelu pjesme – romantični noćni uzburkani pejzaž – i more i planine, bregovi i dolovi, vjetar je nositelj nemira (Eol je grči bog vjetra – uvodi se mitologija, govori se o buri i sjevercu).

Metaforika vjetra – u romantizmu on ima rušiteljski učinak, označava probleme hrvatskog naroda.

govori o različitim prostorima hrvatske domovine, i kroz to se postiže ideja zajedništva

Gaj donosi časopis Danicu – promoviranje zajedništva, Gaj se poistovjećuje s Prometejem – romantičarski mesijanizam

inačica romantičarskog mesijanizma (oblikovanje prometejsko-titanskih figura) – te se osobine pridaju Ljudevitu Gaju za interese hrvatskog naroda (pokretanje Danice)

DIMITRIJE DEMETER – Grobničko polje

ep (povijesni) / poema / u novije vrijeme Pavao Pavličić određuje kao romantičarsku pjesam (supoređuje s Byronom i Putovanjem Childea Harolda, prema kriterijima pripovjedača, duljine teksta…)

specifični romantičarski hibridni žanr (kombinacija elemenata različitih vrsta)

sukob Hrvata i Tatara (Mogula) – temeljena na narodnoj predaji, no nema vjerodostojnih isprava o njoj, to je legenda – 1242. Grobnik kraj Rijeke

Pripovjedač ja (1.l.jd.) – više govori o svojim dojmovima nego o bitki, podsjeća na Petrarku u dva temeljna motiva (krajolik i domoljublje).

Promjena prikaza pejzaža: početak idiličan (pastorala, locus amoenus), potom slike ruševina, morski i planinski pejzaž, tajanstveni noćni pejzaž (locus horridus – loša sadašnjost, noćni krajolici, motivi ruševina).

Grobljanski pejzaž: lirika puna groblja (carstvo plutona) – mračno mjesto, romantičarski grobljanski pejzaž; intertekst na rimsku mitologiju (Pluton je bog podzemlja), motivi sova, dojam negativiteta preuzimanje mitoloških elemenata (Grčka, Heraklo, Had, David vs. Golijat).

poema povijesne teme (lirska književnost – pjesnik izražava svoju ličnost), spominjanje pjesme (pastiri, ružna glazba), opis povijesnih događaja – nekronologija, nema epskog pripovjedača, nižu se asocijacije

ideologemi, likovi su junaci djela, Grobnik se ističe kao Meka

deseterci i dvanaesterci; monolozi, dijalozi, lirske pjesme (Tatarkinja), budnica Hrvata („prosto zrakom ptica leti“)

fragmentarna struktura – kontrast sadašnjosti i prošlosti, kreće talijanskim prostorom pa dolazi do hrvatskoga (motiv putovanja, identitet pripovjedača kao sentimentalnoga putnika; dok je pisac stvarna osoba koja piše djelo). Imamo mimezis (izravno kazivanje radnje – ovo je prikazivanje) i diezis (pripovijedanje) po Platonu.

krilatica „negda i sad“ od Antuna Mihanovića, obiteljska metaforika („tri srijemska brata“)

Likovi protivnika – sukob Hrvata i Tatara (kršćanstva i ? – sukob na religijskoj razini) – nečovječnost, buka, krvoločnost, osvetoljubivost Tatara – oni su prikazani kao kolektivni neprijatelji, a Batu-kan kao vatreni protivnik. Imamo sukob vojski (kolektivni subjekt) i individua (hrvatsku su to kralj Bela i Dragoš, od Tatara Batu-kan, Kerder?).

Prikaz tatarskog kolektiva – određeni atributima kao vragovi, portretiraju se iz perspektive mi tabora (Dragoš ih ogovara, kasnije se pripovjedač smješta u mi tabor koji ima Božju zaštitu). Imamo postupak demoniziranja protivnika, animalizam, animalnu metaforiku (nomadi, vode ženu i djecu sa sobom).

jačanje nacionalne svijesti

1842. Kolo Stanka Vraza – 600-ta obljetnica – tada objavljeno – puk je kolektivni epski junak.

žanrovski hibridno djelo

na početku lirski subjekt u invokaciji opisuje krajeve Italije koje je obišao i poziva narod da čuju i da se osvjedoče o slavnoj prošlosti svojih predaka, radi se o bitci na Grobničkom polju u kojoj su kao Hrvati porazili Mongole, ali taj događaj je izmišljen, nije prava povijest nego se Demeter sluzi njime da ohrabri narod i motivira ih da se ujedine, ugledaju na pretke i tako to

dalje malo prikazuje to pustošenje hrvatskih krajeva, kako su Tatari/Mongoli opasni protivnici, okrutni i bezosjećajni, krvoločni

kralj Bela bježi, zapravo njega progone, Batu-kan je glavni kod Tatara i njemu je želja za osvetom, da uhvati i ubije Belu jača od svega i on živi za to

glavni vojskovođa u Hrvata je Dragoš

Pjesma tatarkinja-to je kao lirska pjesma valjda i tu se posebno ističe ta Batu-kanova nezainteresiranost za sve ostalo, on ništa ne vidi i ne čuje... došao je njegov glavni vojskovođa Krdžali koji mu govori da ipak nisu uspjeli uhvatiti i ubiti Belu na što Batu-kan odmah diže sve na noge i vojska se začas spremi i krene dalje na put u potjeru za Belom, opet ta njegova životinjska želja za osvetom....

i tako se sad opisuje da su išli kod Šibenika, Trogira, Splita, preko Skradina, Knina... pa sve do Grobnika

motiv ožiljka na Batu-kanovu čelu koju mu je u mladosti zadao neki Slaven i kad je bijesan to mu se zažari na čelu

Pjesma Hrvata - druga lirska pjesma... "prosto zrakom ptica leti..." ponos Hrvata, složna vojska, kao "nebo vedro"

za to vrijeme se Tatari još uvijek pokušavaju približiti Beli i dokrajčiti ga i na kraju nakon te zadnje noći-ujutro sve leševi Tatara, i pred Belu donesu Batu-kanovo tijelo koje je još i u smrti užasno, jezivo...

slavi se pobjeda

i na kraju opet lirski subjekt poziva na borbu i jedinstvo i kaže da nema veće časti nego boriti se za svoj narod i državu

DIMITRIJE DEMETER – Teuta

prvi hrvatski dramatičar je Ivan Kukuljević Sakcinski (Juran i Sofija)

vraćanje u prošlost, etička problematika junak/narod, naglašena domoljubna tema (povijesna tematika – sukob Ilira i Rimljana, a u četvrtom činu i sukob unutar samih Ilira) povijesna tragedija je dominantna u žanru drame 19.st.

brojni monolozi, izražavanje subjektivnih osjećaja (Dmitar izražava subjektivne osjećaje prema Teuti, narodu i zavičaju)

glavni likovi su nosioci naroda (Dmitar se bori za svoj narod, među likovima vlada prijateljstvo i kada su neprijatelji) – problematika pojedinac-narod. Pojava lirskoga lika koji je uključen u pejzaž (Teuta razmišlja o Dmitru – sunce dolazi i ona je sretna, a kada padne noć postaje tužna)

religijski motivi bogova

Locus amoenus – idilični prostor – kada Milivoj i Cvijeta odlaze u mirni krajolik; idealizacija dobra i ljubavi (metafore, naglašavanje mržnje kod Pineza koji žei ubiti Teutu), opozicije služe hiperbolizaciji osjećaja.

Karakterizacija likova:

figuralno eksplicitno predstavljeni – lik iznosi svoje subjektivne stavove u dijalogu ili monologu (pr. Vuk govori Radošu o Teuti i čitatelj nestrpljivo čeka njezin dolazak; komentar prije pojave lika – tuđi komentar in absentia, dok je tuđi komentar in praesentia kada Teuta kori Cvijetu jer se zaljubila u Milivoja – to je posredno i samokomentar jer Teuta karakterizira samu sebe kao ženu koja ne voli ljubav).

figuralno implicitno kada lik toga nije svjestan, pr. odora, urešena Teuta, mjesto i vrijeme radnje je ukrašeni dvor, potom mimike i geste

od autorskih tehnika imamo eksplicitna imena sa značenjem (Srdovlad) i implicitna koja su obična, realna imena (referira se na konkretne povijesne okolnosti – strane povijesne okolnosti su fikcionalizirane).

likovi su statični, Teuta prelazi od hladne žene u pokornu. Na početku imamo idealan par Cvijetu i Miljenka koji žive u kolibi u šumi, odgajaju troje djece, locus amoenus je u dubravi.

LIK TEUTE : lik žene ratnice, amazonke – oblikuju je iskazi drugih likova (razgovor Radoša i Vuka – doznajemo nešto što je iz njihove perspektive bitno – da ju otac odgaja vojničko-ratnički, oni se tomu čude). Likovi donose komentare o njezinom odgoju i predstavljaju svoje tradicionalne predodžbe, zagovara se tip žene domaćice i kućanice (patrijarhalni svjetonazor se promovira) – t likovi implicitno sebe karakteriziraju. Ona ima obilježja žene i opisuje se kao tjelesno krhka osobnost , nasuprot njezinom odgoju opreka ženske tjelesnosti i uma. Kao ratnica je vješta, hrabra, pobjednica – drama vrvi stereotipnim predodžbama koje se sukobljavaju u opisu Teute jer nije profilirana kao idealna majka i žena, čak na početku odbacuje ljubav i govori o njoj kao o ropstvu (hiperbolizacija osjećaja) - Cvijeta joj je antipod. Sebi je napravila grobni kamen, a životno joj je načelo osobna sloboda.

Ne ostaje u cijelosti drame jednako profilirana – u drugom dijelu drame ona postaje utjelovljenje tipične ženskosti. Kasnije odbija Dmitrovu krunu već mu želi biti ženom. Nemotiviranost zbivanja imamo kada joj Dmitar spašava život, a ona se preobražava kasnije i zavoli ga, te kada je Dmitar poginuo u boju, ona ubija sebe i dijete – ponaša se vrlo iracionalno (romantičarski element).

lik prepun suprotnosti, utjelovljenje divljega (poziva se na božicu lova Dijanu – mitološka referenca)

IDEALIZIRANI LIKOVI – romantičarski profilirani, idealizirani, sentimentalni – Cvijeta i Milivoj. Oni su utjelovljenje pozitivnih osobina, nacionalnih osobina, nisu osvetoljubivi, prihvaćaju Teutu u bijegu (Cvijeta odgovara da im nije uništila sreću kada ih je prognala s dvora u planine kao seljane). Cvijeta ne pokazuje aspekt ljutnje – romantičarska psihološka neuvjerljivost likova (nemotiviranost).

Radovan je glasnogovornik patrijarhalnog svjetonazora – „ljubav je sveta i sunce“ – u miloj otadžbini da othranjuje majku i junaka – biološka je to funkcija nacije (da majka othranjuje nacionalne junake, kulturna reprodukcija, učenje nacionalnom jeziku, moraju biti poticaj muškima u ratu žena kao muza, kao ideal slobode i kao majka, što on primarno zagovara).

suprotnost različitih svjetonazora, različiti likovi su glasnogovornici tih ideja

primarna je nacionalno-domoljubna tematika (majke rađaju junake) – za tragedije je specifično da tematiziraju nacionalno bitne povijesne događaje zbog buđenja nacionalne svijesti

sukob Ilira međusobno – odmetnuti sinovi koji ne vole jezik i svoju domovinu – kroz to se zagovara ideja potrebe nacionalne sloge

florealna metaforika za stvaranje ugođaja – Cvijeta je oprečan lik Teuti, faunalna metaforika da bi se oblikovalo predviđanje rata Ilira i Rimljana - oblikovanje figure Ilira (mi tabor) i protivnika, obiteljska metaforika „braća“ vs. nevjerni odmetnuti sinovi „vjernih djeda nevjerni unuci“ – sadašnjost nasuprot hrabre prošlosti

sukobi: Teuta je svrgnuta s vlasti i Dmitar je kralj postao, potom Rimljani napadaju s kopna i mora i pobjeđuju

ideja plemenitosti žrtvovanja za vlastitu domovinu (kada je tu svijest o izdaji i vojnoj nemoći, ipak se pogiba da bi spasili čast)

ANTUN NEMČIĆ – Kvas bez kruha ili Tko će biti veliki sudac

dramska produkcija – komedija ironije (rijedak žanr prve polovice 19.st.) – prvi dramski tekst pisan štokavštinom; oslanjanje na tradiciju pučkog teatra

napisano 40-ih, a izašlo posthumno 1854. tiskana u Nevenu, a premijera 1855.

tematski je komedija bliža svagdašnjici (odnosi karaktera mogu biti satira/humor/ironija) – ovo je komedija ironije – crni humor jer publika zna što se približava, ali likovi se ponašaju drugačije (pr. junak se ženi Hildegardom misleći da su dobili oni na lutriji). Ukošena nas slova nakon imena lika upozoravaju na dolazak ironije (pr. razgovor Poderanića i Bezobrazića – on uvijek sam sebi brblja, a potom likovima odgovara ulagački i prijateljski)

imamo prerušavanja

BIDERMAJERIZAM (sentimentalnost, naklonost prema građanstvu) – slično ukusima bečkih predgrađa – građanska ideologija i težnja (ni Flaker nije bio siguran u ovaj pojam)

Karakterizacija likova u djelu:

TEHNIKE KARAKTERIZACIJE LIKOVA:

1) FIGURALNO – izvedeno pomoću figura

eksplicitno

- samokomentar (monolog/dijalog- pr. lik Željke daje nam monologe o emancipaciji žena, potom monolog u kojemu spominje barjak – obilježja domoljublja)

- tuđi komentar (monolog/dijalog – pr. Slatković je dvoličan, a u prisutnosti Bezobrazića se lijepo ponaša)

implicitno

- verbalno (glas, dijalekt, tonalitet, pr. didaskalija Hildegarda drhtavim glasom, potom pitanje dijalekta jer mađaronski tabor priča kajkavskim – izaziva se komičnost, a domorodski, narodnjački tabor standardnim jezikom – tada prihvaćena novoštokavština, pr. Dobrovoljevićevi dijalozi)

- neverbalno (izgled lika, mjesto i vrijeme radnje, mimika, kostimi, informacije iz didaskalija – za Bezobrazića piše „kiselo lice“)

2) AUTORSKO – sam autor donosi

eksplicitno

- opisi u tekstu

- imena likova sa značenjem (prezimena karakteriziraju likove – Bezobrazić, Slatković – lukav, slatkorječiv, Starutinović, Srdenić, Nezasitić – prosti plemić, misli o jelu, Poderanić – prosti plemić, poderane odjeće, Dobrovoljić – poštena osoba)

implicitno

- korespodencija

- kontrast između likova

(imamo dvije skupine likova: u jednoj skupini su korespodenti (Starutinović, kći Željka, Dobrovoljić – dobri, kreposni narodnjaci, te su oni u kontrastu prema Vrtoglavi, Hildegardi, Bezobraziću – prosti plemići, na njima je komičan dio radnje u djelu, mađaronski tabor)

ROMANTIČNO U DJELU:

prepreka domaćega i stranoga (mađaroni/narodnjaci – ideja borbe za nacionalne interese)

idealiziranje, isticanje hrvatskih nacionalnih simbola (kada Željka govori i bojama na zastavi), likovi sami sebe ističu kao domorodce

Nemčić usredotočen na tematiziranje suvremenog događaja (u nacionalno-povijesnoj drami naglasak je na mitologizaciji, a ovdje je to kroz humornu intonaciju)

segment utopijskoga (Starutinović: „pravednost je stvar sveta“) – narodnjačko–ilirska ideja

hiperbolizacija osjećaja/ krajnost u emocijama– ljubavni parovi Željka i Dobrovoljić (na spačku Srećkovića Željka uzdahne i padne u nesvijest – malo pretjerano). Hiperbolizacija je iskazala kroz didaskalije (Starutinović patetizira kćer) – pretjerana reakcija i oca i kćeri.

referiranje na slavensku mitologiju: „supruga će uz pomoć boga Ljelja“ – J.E.Tomić Ljeljinke – slavenski bog ljubavi

ljubav između Željke i Dobrovoljića je ljubav između dva prava domorodca, ona je prava domorotka, uključena je u njihove težnje i samu sebe tako identificira – zato je dostojna ljubavi pravog domorodca, a kad je drama pisana žene nisu imale pravo glasa

PUČKI TEATAR (korespondira s njim) – u njemu se tematiziraju mali ljudi (u tragediji su to junaci), imamo lokalni milje, sredina je suburbana ili urbana, bipolarna karakterizacija likova )dvije suprotstavljene grupe likova – idealizirani i oni kritički prikazivani), do izražaja dolaze komediografski elementi. Prikazuje se profil društvene sredine, u pučki teatra prodiru elementi svakodnevne komunikacije (ne mora biti visoki dramski stil), često se javljaju glazbeni elemnti umetnuti (popijevke, ples, folklorni elementi).

Dobrovoljevićeva i Bezobrazićeva serenada Hildegardi (glazbeni umetci ponekad zaustavljaju dramsku radnju)

bipolarna karakterizacija likova (suprotna politička mišljenja – narodnjaci i mađaroni, potom Hildegarda i Bezobrazić prikazuju negativan par nasuprot Željki i Dobrovoljiću)

opisuju se mali ljudi, govore kajkavskim narječjem

sredina u kojoj žive portretira se (likovi se poznaju međusobno – mala sredina)

pučki igrokaz – slike hedonističkog načina života (Nezasitnić – uživanje u hrani)

elementi svakodnevnog života (Slatković – jeli su na njegov način, voljeli piti crnu kavu)

ANTUN NEMČIĆ – Putositnice

interes u romantizmu za nacionalno, kulturno, geografski drugo, a Putositnice se bave Italijom (pogled na zapad), dok Marija Mažuranić govori o pogledu na istok (Bosna nije na istoku, no pod utjecajem je turske, muslimanske orijentacije)

na koji se način romantičari odnose prema drugom? kozmopolitizam (sklonost prema stranom prostoru) ili nacionalni ekskluzivizam?

Hibridni žanr – reportaža, priče u anegdotskom obliku, fantazijsko i čudesno.

Dva dijela – duži i kraći (u drugom dijelu subjektivnih digresija nema, sažetost (samo podatci) – taj je drugi dio bio nacrt za putopis, no Nemčića je spriječila smrt).

Putopisni subjekt – savjetuje čitatelju neka mu fantazija nadomjesti što mora vidjeti, on je kao dijete žudio za pustolovinama (sanjarenja)

Domoljublje - karakteristično je isticanje nacionalnoga, buđenje svijesti i jezika u romantizmu – u Putositnicama putopisni subjekt je tužan kada vidi Zagreb s mnogo njemačkih natpisa, a ljubav prema domovini očituje se u pjesmama, stihovima koji su ubačeni od hrvatskih pjesnika (pr. domoljublje u Preradovića, ili kada putopisni subjekt svom suputniku pjeva domoljubnu pjesmu)

Inozemstvo - ondje susreće bogate krajeve, po umjetninama, zatim da su Talijani dosadni nuđenjem usluga, dok su Hrvati gostoljubivi, Hrvatice ljepše (spominje našu pobjedu na Grobničkom polju)

nema standardne opreke domaće/strano – strano je možda bolje

Pejzaž - locus horridus i amoenus, te diblji pejzaž karakterističan za hrvatsku; metafore su podređene emocionalnom stanju subjekta (pr. mrtvačka plahta snijega = njegova neugoda, pijenje vina = umirivanje naše unutrašnjosti).

usporedba pr. gondolijera s patkom, zatim obiteljska metafora (ukomponirao stih iz Đulabija gdje se domovina spominje kao majka)

ELEMENTI ROMANTIZMA

motivi glazbe – riječima dočarava neke zvukove

hiperbolizacija osjećaja – u susretu putopisnog subjekta sa slavnim ljudima

nemotiviranost zbivanja – hoda gradovima bez motiva

rascjepkanost kompozicije – prozne digresije (pr. o rđavom stanju naše poljoprivrede; ispričava se čitatelju zbog svojih epizoda, potom kratka priča kada Mađar dolazi u Srbiju, a znao je samo njemački)

neopetrarkistički elementi – pr. djevojka iz dućana (žena kao anđeo, zubi kao biseri – angelizirana ljepota, plam mu u duši)

bura zaustavlja putovanje

piše putopis s dozom didaktičkih stavova

zanimaju ga talijanski običaji – upoznavanje, vozi se kanalima, komentira izgled gradova, ljude, gostionice (puno detalja talijanskoga prostora)

KATEGORIJA OPISA

inače je uvijek podređen naraciji, no postoje iznimke: u Putositnicama među glavnim tehnikama pripovijedanje je upravo opis – on predočuje stvarnost krajeva i ljudi (realističnost) (pr. stan dužda u Veneciji – važna je stvarnost)

one su najznamenitiji hrvatski nefikcionalni tekst preporodnog razdoblja

Opis (ovisi o stajalištu pripovjedača):

1) prostora kojima putuje, mjesta gdje ostaje, kulturnih znamenitosti

2) opis čitavog tijeka bitke Grobničkog polja (doživljavamo ga kao locus horridus) – opreka nekadašnje stare slave i današnjeg stanja

3) hrvatskim krajevima prevladavaju klisure, tmurnost, romantičarski divlji opis, vrhunac je more – završni prizor i prostor idiličnog (locua amoenus); talijanski krajolik je locus amoenus

Dojmovni opis – jezik koji teži pjesničkom (epiteti, figure, lirsko).

Misaoni opis – raščlamba (pr. opis grobničke bitke) – bitka se promatra s hrvatskog stajališta.

Opis stanja/situacije u kojima se subjekt nalazi – zauzima glavninu Nemčićeva djela:

1) topografija – najviše ima opisa mjesta .

2) kronografija – opis vremenskih okolnosti.

3) identifikacija lika – prozografija (tjelesna svojstva) / etopeja (moralne značajke ponašanja).

u djelu imamo prvi stupanj fokalizacije (preko pripovjedača) – subjekt je „ja“ i iz njegove perspektive doživljavamo opis

melankolija dok opisuje hrvatske kućice, opisi onoga kako jest (kroz hrvatski krajolik snijeg, a u Italiji vedro i sunce)

istovjetnost naracije i opisa – opisi predstavljaju događajnu stanku, a u putopisu je to istovjetno jer nema bitnog događaja

PRIPOVJEDNI SUBJEKT

Subjekt putopisnog diskursa – temperamentni pisac, izražava svoj dojam – on ne putuje samo da činjenice objektivno izloži, on traga za smislom pejzaža i da upoznaje nove ljude te se ne ograničava samo na iznošenje činjenica – on beletrizira.

Autorski pripovjedač – nepouzdanost, komentari čitateljima (često ih zaziva u djelu).

koristi se glagolima kretanja, često se ispričava čitatelju ako je pripovijedanje postalo dosadno

subjekt dnevničkog zapisa isti je kao i putopisni – dnevnik i njegova pisma ne iznose unutarnje doživljaje, on se brine o recepciji čitatelja - putu je prethodila želja da se dopadne čitateljima

razmišlja o sebi prije i poslije puta – iza pripovjedača skriva se romantičarski senzibilni subjekt (autoironija u književnom djelu) – subjekt se u djelu obraća digresijama, želi kroz zabavu poučiti, načitan je, ima široko obrazovanje (Horacije…)

svjestan je poetike romantizma – važnost čitanja hrvatskog jezika, o emancipaciji hrvatskog jezika – on izravno u djelu govori da je nešto romantičarsko; detaljni opisi i metaforike. Nemčić i njegov putopisni subjekt imaju predodžbu o tome što je romantičarsko, on kao književnik posjeduje pr. svijest o divljem pejzažu (pr. tematiziranje starih ruševnih dvoraca – Frankopanska kaštela Trsata – on tu imenuje obilježja poetike i referira se na hrvatsku prošlost, animalna metaforika da bi se glorificirali oni – „borbenost orlova“ – nacionalna simbolika, referiranje na nacionalnu tradiciju)

metapoetski komentari – izravno imenovanje poetike i referiranje na konkretna obilježja iste (pr. divlji pejzaž, ruševine kao referiranje na romantičarske razvaline) – tu se razlikuje od romantizma jer eksplicitno upliće komentare zbog svoje bogate naobrazbe)

spominjanje njemačkog romantizma, specifični motivi, referiranje na literarne tradicije (on posjeduje svijest o postojanju europskog romantizma i ima svijest o obilježjima poetike romantizma)

autorefleksivni komentari – elementi autobiografskog diskursa, unošenje elemenata osobne povijesti

unošenje elemenata historiografskog diskursa (upliće se navođenje podataka političke, geografske, kulturne povijesti Hrvata i Talijana)

IVAN MAŽURANIĆ – Put u Bosnu

Istok – Bosna – ona se doživljava iz perspektive hrvatskog romantičara i kao širi domovinski prostor (smatrani tamo živući ljudi da pripadaju hrvatskom nacionalnom narodu, i ondje su živjele ideje romantizma, veza bosanskih i hrvatskih preporoditelja)

naši književnici i političari surađuju s kulturnim djelatnicima toga prostora – južnoslavenski koncept

primjer putopisnog žanra – tematiziranje Istoka i Orijenta

Matija Mažuranić – nazivan „čovjek iz puka“ – 1839./40. putovanje – pri tome opis ljudi, njihovih međusobnih odnosa i običaja

Personalni pripovjedač – on je glavni lik / Intradijegetski pripovjedač – priča i nalazi se i sam u radnji

Homodijagetski pripovjedač – pripovijeda o svojim doživljajima

I . dio – pripovjedač je živi lik, živa sjećanja, jednostavni način pripovijedanja, niz napetih situacija (okrenut događajnom – subjekt djelovanja) – nepreporučljivo jer se treba ograničiti na iznošenje činjenica

blizak pustolovnom / pikarskom romanu – i tu je riječ o putovanju, pripovjedač priča o životima drugih likova, avanturistički dio je kada pokušava prijeći granicu

II. dio – bosanski leksikon, rječnik bosanskih riječi, upoznavanje čitatelja s činjenicama o Bosni (subjekt je tipično putopisni, ograđuje se od dogodovština, diskurs se približava izvještajnom) – tipično putopisno

Pripovjedne tehnike – dio su teksta, uz pripovijedanje i fabulu (u opisu pripovjedač ne bi trebao izražavati svoj stav) – opisi su temelj, neki detaljni, neki ne

Početak – vrijeme i mjesto kao početak putovanja (pojavljuje se kroz cijeli tekst – isprepletanje putopisnog i dnevničkog diskursa)

opisuje gradove, u prvom dijelu imamo detaljan opis Turčina, nam subjekt donosi opise i situacije u kojima je sam sudjelovao ili su mu prepričavali; u drugom dijelu ističe se opis Sarajeva, likova, kulture, života, muslimanske tradicije

u tekstu mnoge fusnote – u njima se donose detaljni opisi ili objašnjenja nepoznatih riječi

kazivanje i opis – približavanje hrvatskim čitateljima i ostalim nacijama

komentar – ponekad sličan opisu, uključuje subjektivno mišljenje subjekta (pr. u situacijama koje su ga povrijedile) – u II. dijelu ponekad unutar fusnota

subjekt pripovijeda u 1.l.jd., sam se ne upliće, ostaje objektivan – to čini tekst realističnijim

prikazivanje – pripovjedna tehnika, prikazuje što se događa (pr. kratke priče i digresije koje se nadovezuju na tekst, subjekt ih tada čuo)

skok iz prošlosti u sadašnjost, prijelaz iz jednog glagolskog oblika u drugi (historijski prezent, prilozi sada/danas)

dijalog – može mijenjati ritam radnje, vrlo ih je malo – koristi se ondje gdje je samoprikazivanje

monolog – njime se može prepričati događaj, iznositi vlastiti stavovi, osjećaji (jedini – kada Turčin govori i priča što mu se dogodilo na putovanju iz Istanbula u Trsat)

opisi poput samostalnih dijelova, naglasak na Istoku

Elementi romantizma:

opis dogodovština – volio putovati zbog pustolovnog duha

elementi fantazijskog pri opisivanju gradova (pr. u vojsci Turaka iz konjevih usta vatra)

upoznaje nas s istočnim običajima, usporedba Turske s Europom – prikaz egzotičnoga

pejzaž podređen ekspresiji osjećaja putopisnog subjekta – prostor može biti odrazom negativnih emocija (pr. blato Bosne) – putopisni subjekt ne ističe svoj nacionalni identitet

kako je lakše izvan domovine nešto postići, nema veličanja svoga naroda, on veliča Bosnu

putopisni subjekt iznosi svoje osjećaje, proširuje svoje vidike, zanima ga i strano

nedostaje cjeloviti motivacijski sustav, fragmentarnost strukture (anegdote zaustavljaju radnju)

hibridnost žanrova – uplitanje dnevničkog diskursa, anegdote i legende – suptilnija preplitanja

opisuje prostor Bosne – šokiran muslimanskim zakonima, kršćani su poniženi – negativno ih prikazuje, no ne u cijelosti (s druge strane su gostoljubivi), nema mržnje, nije jednodimenzionalan prikaz turskog načina življenja – nije potpuno izgrađen antiturski ideologem

Mažuranićev pripovjedač zainteresiran je za turski način života – očit je razvoj turske tematike kod nas – književne reprezentacije Turske su subjektivne, dok su novinske objektivnije

REM

ROMANTIZAM – Friedrich Schlegel kaže da romantizam treba razumijevati kroz pisce renesanse (Dantea, Shakespearea..potom Goethea) – oni su pripremili teren – odnos prema pejzažu, motivacija likova, odnos prema poziciji onoga koji priča priču. Za Schlegela je u Dantea sustav transcedentalne poezije romantičarski ideal – romantizam se prema tome treba usmjeravati i svoje interese stavljati u nadtjelesno (tjelesno nije u interesu romantizma). Pakao Dantea predstavlja metafizički/transcedentalni svijet – vrijednost koja se kod Dantea projicira kao vrijednost ljepote i tehnike pričanja – oslonjeno je na karakteristike koje nisu samo tjelesne – (aporija jer je u renesansi postavljen kanon ljudske ljepote kao mjera svega)

romantizam želi da se čovjekova ljepota gleda kroz duhovne sfere (antropomorfizacija prirode, izbjegavanje detalja koji govori o konkretnom dijelu)

* fabula – koronološki slijed događaja, siže – ono kako je to roman stvarno izveo, realizacija u konkretnom tekstu

hrvatski romantizam povezuje dvije ženske osobe – ljubav prema metaforičnoj majci (figurativno domovina) i prema ženi (ljubavna priča održava zanimanje čitateljice) – to je sve afirmacija ljubavi prema jeziku i rodu – u pitanju je rodoljublje (pr. Turci nalegoše na jazik hrvatski, jezik = rod)

HRVATSKI ROMANTIZAM (umjetnička, književna poetika) – paralelno s pojavom hrvatskog narodnog preporoda i ilirizma.

Hrvatski narodni preporod – kulturni pokret (projekt) koji narod konvertira u naciju (povijesni narod se zgušnjava u osvješćenju u naciju). U tekstovima spominjanje kola (okupljanje Slavonaca, Dalmatinaca, Zagoraca, Prigoraca, Bosanaca) – prikupljanje hrvatskog nacionalnog bića – okupljanje označitelja hrvatskih krajeva, kolo mobilizira. Hrvatski narod kroz HNP prerasta u naciju.

Ilirizam – kulturno-politički pokret, ima trag u književnom romantičnom tekstu; političko-ideološka projekcija koja se ugurava u to kolo (tamo su i Srbin i Kranjac i Štajerac). Hrvatski ideološki proizvod – žele južne Slavene uhvatiti u kolo i zajednički se naći u tom povijesnom nastupu slavenskog zajedništva.

Sve/panslavenstvo – izjednačeno je s ilirizmom. Kada ilirizam prestane biti na ideološkom tržištu, panslavenstvo se nastavlja (to dovodi do Jugoslavije).

Miroslav Šicel – Hrvatska književnost 19. i 20.st.

u romantizmu u glavnoj ulozi/interesu tekstova je ženski lik – romantizam je estetski prostor interesa za ljubav (prosvjetiteljstvo je bilo projekt opismenjavanja – romantizam je projekt emocija) – žena je majka (često figurativna domovina) – majka je uvijek domovina ili zavičaj.

romantizam pretjeruje, voli hiperbolu

pojava izvrsnih pjesnikinja, Jagoda Brlić iz Slavonskog Broda (povijest ju previdjela) – i ona izagovara žensku ljubav prema domovini te dragom koji je daleko (romantizam je sav u puotvanjima, tajanstvenosti, strast je mutna, on n epoznjae intimni komunikacijski prostor dodira)

Drama Šokica – komunikacijska usmjerenost na pejzaž (kada ljubavni subjekt želi odnijeti poruku dragoj, on to širi pomoću pejzaža (Reci Savo, dragoj…) Pejzaž je antropomorfiziran, sudionik je komunikacijskog obraćanja.

Ovdje imamo prijelaz povijesnog romantizma i produljenog romantizma – javljalo se kasnije. predstava nas zadržava u komunikacijskoj igri – prekid romantične scene s upadicama: ajmo ovako, koje u tekstu ne postoje – to je donijela postmoderna).

Produljeni romantizam traje do 1914. Europski romantizam ima roman, a mi slabi roman Miroslava Kraljevića Požeški đak (hrvatski romantizam ne proizvodi roman).

Franjo Ciraki - Jankovo ljetovanje – stihovana struktura, tek prije 15 godina kod Dunje Fališevac imamo da ga ona određuje kao roman i kao romantičarski (teško je usporediv s Byronom ili Goetheom).

Antun Nemčić – Putositnice

Romantizam:

pitanje vremena: ima određen odnos prošlosti i sadašnjost

zainteresiran za artificijelnost, klasiku i druge tekstove – velik interes za narodno stvaralaštvo u romantizmu

društvena određenost subjekta – uglavnom društveno pasivan, ali vrlo jasno društveno definiran (želja da bude putnik dalekih krajeva, to je potreba njegove melankolije), želi komunicirati emocijom

značajno je pitanje putovanja i bijega – osjećaj drugačijega (subjekt nije uvijek sposoban tjelesno krenuti) – pojavljuje se mazohistička identitetna konstitucija (melankolik uživa u svojoj nemoći)

prvo dobivamo prostor pa nam se otkrivaju subjekti – on čita i piše prostor u koji dolazi, otkriva njegovu gramatiku – užiće u pisanju i čitanju teksta – želi čitatelju prikazati film svojih informacija