.

PREGLED

BROJ3 4-

^ASOPIS ZA DRU[TVENA PITANJA

iz sadr`aja

Sarajevo, 2004. godinejuli-decembar

:Abdulah Šarčević

Ljubomir Berberović:

Nijaz Ibrulj:

Enes Duraković:

Sanjin Kodrić:

Vedad Spahić:

Vladimir Premec:

Nevad Kahteran:

Meho Bašić:

Jasmina Osmanković:

Džemal Najetović:

Fatima Lačević:

Evropa između beskonačnog napretka i

slobode u razdoblju globalizacije

O prirodi globalizacije

Stoljeće rearanžiranja: anoznanost i globalno društvo

Novele i putopisi Alije Isakovića

New Historicizm and/or Poetics of Culture Self-Fashioning:

Inter- i intrateorijski zapleti i raspleti novog historicizma i/ili poetike kulture

Bašagićeva recepcija divanskog pjesništva Bošnjaka

Sjećanje na filozofiranje u Sarajevu

Portret kozmeticiranog poraza mišljenja

Komparativna razmatranja kao nova paradigma:

deja interkulturalne ili multikulturalne filozofije

Etika i korupcija u javnom sektoru Bosne i Hercegovine

Regionalizacija i regionalni razvoj

Bosne i Hercegovine u postratnom periodu

Geopolitičke, demografske, privredne i geostrategijske

karakteristike Sarajevsko-zeničke regije

N

I

Abdulah Šarčević

Ljubomir Berberović:

Nijaz Ibrulj:

Enes Duraković:

Sanjin Kodrić:

Vedad Spahić:

Vladimir Premec:

Nevad Kahteran:

Meho Bašić:

Jasmina Osmanković:

Džemal Najetović:

Evropa između beskonačnog napretka i

slobode u razdoblju globalizacije

O prirodi globalizacije

Stoljeće rearanžiranja: anoznanost i globalno društvo

Novele i putopisi Alije Isakovića

New Historicizm and/or Poetics of Culture Self-Fashioning:

Inter- i intrateorijski zapleti i raspleti novog historicizma i/ili poetike kulture

Bašagićeva recepcija divanskog pjesništva Bošnjaka

Sjećanje na filozofiranje u Sarajevu

Portret kozmeticiranog poraza mišljenja

Komparativna razmatranja kao nova paradigma:

deja interkulturalne ili multikulturalne filozofije

Etika i korupcija u javnom sektoru Bosne i Hercegovine

Regionalizacija i regionalni razvoj

Bosne i Hercegovine u postratnom periodu

Geopolitičke, demografske, privredne i geostrategijske

karakteristike Sarajevsko-zeničke regije

N

I

Fatima Lačević:

PREGLED časopis za društvena pitanja

Broj 3-4

Godina 2004.

Sarajevo, juli - decembar 2004.

PREGLED Časopis za društvena pitanja Izdavač: Univerzitet u Sarajevu Obala Kulina bana 7/II Redakcija časopisa: Salih Fočo Dragoljub Stojanov Jasna Bakšić-Muftić Enes Duraković Milanka Miković Dubravko Lovrenović Mirko Pejanović Glavni i odgovorni urednik: Salih Fočo Sekretar redakcije: Fuada Muslić Lektor: Zinaida Lakić DTP: Jež, Sarajevo Štampa: Jež, Sarajevo Tiraž: 400 primjeraka 100 kom. u elektronskoj formi Izlazi tromjesečno Ovaj broj časopisa «Pregled» štampan je uz finansijsku pomoć Fondacije za izdavaštvo / Fondacije za nakladništvo Na osnovu mišljenja Federalnog Ministarstva obrazovanja i nauke broj 04-15-1191/03 od 10.04.2003. godine da je časopis Pregled proizvod iz člana 18. tačka 10. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga na čiji se promet ne plaća porez na promet proizvoda

3

UDK 316.32 (4)

Abdulah Šarčević

Evropa između beskonačnog napretka i slobode u

razdoblju globalizacije I Protivrječnosti u procesu globalizacije Mi se, u prvom redu, pozivamo na dvostruki karakter globalizacije:

pozitivni i negativni. U prvom slučaju riječ je o globalizaciji ne samo u pri-vredi već i u politici, znanostima, u edukaciji i kulturi; također u organizira-nom kriminalu i ugrožavanju okoline, koje je nedavno izazvalo katastrofalne poplave u nekim evropskim zemljama, u Njemačkoj, Austriji, Češkoj Repu-blici, u Rusiji itd. Ona ima i neke nove aspekte. U drugom slučaju je riječ o negativnim trendovima i posljedicama, o tome da globalizacija prerasta u prinudu, u ideologiju. Za početak, globalizacija je višeznačna. Seže od eko-nomije do znanosti, tehnike, medicine, sve do kulture, velikih migracija i ugrožavanja i zaštite ljudske okoline, koja na specifičan način uvodi također pojam globalno zajedničkog dobra.

Možemo da priznamo da pitanja ne zastaju na granicama pravnog i državnog poretka u Evropi i, dakako, svijetu. Ideja je da to zajedničko dobro nalazi politički izraz u univerzalnom pravnom i državnom poretku, u jednoj novoj samoorganizaciji društva u smislu globalne demokracije ili - u Kanto-vom smislu - svjetske republike. Oni najbolji znalci ne osporavaju pravo glo-balne razine trgovine i evolucije. Ali smatraju - recimo ugledni teoretičar Ot-fried Höffe, profesor filozofije i voditelj istraživačkog centra za političku fi-lozofiju u Tübingenu, kojemu dugujem nove spoznaje o demokraciji u raz-doblju globalizacije1- da ta prava nisu ekskluzivna; i da globalizacija ne bi trebalo da je u sjeni političke regresije, internacionalnog terorizma, mistike

1 Otfried Höffe, Demokratie im Zeitalter der Globalizirung. Verlag C.H. Beck. Prvo izdanje 1999., drugo, prerađeno i aktualizirano 2002., München.

4

sile i nasilja.2 Ponešto od ovoga je bila predrasuda ili krah optimističkih oče-kivanja.

Ustvari, to je izraz straha da se globalizacija ne plati odviše visokom cijenom: da se sve utjera u istu uniformu, da se počne razgrađivati demokra-cija, kvalificirana demokracija, to jest realiziranje ideje o kolektivnom subje-ktu, o subjektu univerzalne odgovornosti u svakoj formi djelovanja.

Vjerovatno pretpostavljate da su jedina alternativa političkoj i socijal-no-psihološkoj regresiji, koja bi pripadala procesu globalizacije, zapravo in-stitucije demokratske odgovornosti, okviri kritičke samoorganizacije i odgo-vornosti društva. Možda je bolje reći da se ona vezuje za principe pravednos-ti u jednom dubljem smislu. Stoga je, čini se, sposobna za odgovornost: za sadanje i buduće generacije, čak i za prošlost, ako se uopće može govoriti o odgovornosti za prošlost. Sasvim je prirodno da se kaže da ona zbiljski razu-mije odgovornost, moralno/pravnu, političku odgovornost.

Bilo je pak potrebno da ustanovimo kako je globalizacija poliformna; u pozitivnom i negativnom smislu. U negativnom smislu: globalizacija ima ambivalentnih vidova; višestruke nelagode, socijalne, političke, psihološke. Danas možemo govoriti o nelagodi u procesu globalizacije. Ona se pojavlju-je u formi globalnog etatizma ili globalne administracije, u formi telematike, u ideologiji koja se nadaje u vjeri da je sve podešeno državi, da se svi pro-blemi mogu riješiti državnim intervencijama "odozgo", a ekonomija slobo-dnim nadmetanjem "odozdo". Osim toga, globalizacija skriva hegemonijalne ili imperijalističke tendencije, političke i druge aspiracije, posebno za očuva-njem privilegija u pristupu prirodnim resursima.

Također želim da kažem da društvena zbilja seže daleko iznad pojedi-načnih država i demokracija; napose u privredi, znanosti, tehnici, medicini, u kulturi, u teškoj i nezaustavljivoj imigraciji. Još nije jasan ishod borbe protiv terorizma i organiziranog kriminala, protiv pustošenja okoline i katastrofalne promjene klime. Široko polje djelovanja koje otvara globalna kultura, demo-kratski poredak svijeta, ne ukida nacionalne države; ali seže ponad njihovih granica, ponad klasičnog pojma suvereniteta naroda, ideologije narodno-snog. Potreba za djelovanjem je legitimna ideja, ona je u osnovi principa pravednosti svjetskog poretka; ona dobija novi izraz: postaje globalna.

2 Što znači fascinacija silom i moćima? Je li moguća kritika mistike sile/vlasti, nasilja? Riječ je o furijama zla, o ideji destrukcije u vezi s modernom tehnikom i tehnologijom, koja je izvan kontrole, koja poništava znanu nam diferenciju između physis i nomos, svaku ljudsku mjeru. Jacques Derrida to također iskazuje: "da moderno pravo uskraćuje pojedinačnom subjektu pravo na silu". J. Derrida, Gesetzeskraft. Der "mystische Grund der Autorität". Frankfurt: Suhrkamp 1991. Vidjeti esej: Klaus Laermann, Zur Kritik der Gewaltmystick, u: Merkur. Deutsche Zeitschrift für evropäische Denken. Heft 8/56. Jahrgang august 2002. Klett-Cotta Stuttgart, S. 663-675.

5

Ovo se dešava već dugo. Ustanovljava se bliskost ideje o globalnom zajedničkom dobru, o dobru Zemlje i svih bića na njoj; o uklanjanju siromaš-tva, bolesti, teških klimatskih katastrofa kao što su poplave u više država u Evropi. Potrebna je globalna politika, zemaljski, planetarni pravni poredak, svjetska demokracija ili svjetska republika, koja nam se pojavljuje kao nešto krajnje tuđe zbilji, kao nova utopija koja je samo novi tip fantaziranja. Tako o njoj misle i govore skeptičari, takozvani "realisti". Sve se manje pak ospo-rava pravo na tu utopiju, koja se "uspostavlja kao globalna demokracija, kao svjetska republika" (O. Höffe, 2002).

II Globalna politika: nade i opasnosti Jasno je da globalna politika i globalna kultura, demokratski svjetski

poredak, redefinira i rekonstruira ideju nacionalne države; odgovornost kole-ktivnih aktera seže povrh granica pojedinih država: kako u Evropi tako i u Sjedinjenim Američkim Državama, u Latinskoj Americi, u Aziji itd. Ona na-dilazi i granice grupa država, naprimjer Evropske unije. Postoji i panična reakcija na ovaj proces globalizacije. Suočeni smo s izazovima naše epohe, epohe globaliziranja i moderniziranja, ali i s pojavom samoodgovornog društva koje nije država. Rješenje globalnih problema, ratova, siromaštva, zaostalosti, pustošenja Zemlje, promjene klime, eksploatacije i nove koloni-zacije - nije moguće samo moćima tržišta, kao što vjeruje neoliberalizam, ni-ti pak "kontingentnom evolucijom” (teorija sistema) ili pak njihovim spaja-njem (O. Höffe).

Demokratske postavke - u okviru "kvalificirane demokracije" (Höffe-ov izraz) - situiraju se u ovaj odviše kompleksni poredak, koji bi trebalo da slijedi zajedničku paradigmu. Ideju kompleksnih i kompliciranih organizaci-ja je definirao O. Höffe. Riječ je o mrežama odnosa, a one se razumiju kao jedinstva bez hijerarhijskog vrha, kao jedinstva koja su ravnopravna ovog svijeta jednog-s-drugim, u veoma kompleksnoj uzajamnosti. O tom sistemu bez centra govorili su Deleuze i Guattari.3 Do tog uvida dolaze matematičari i istraživači u prirodnim znanostima, koji počinju da misle na dinamične sis-teme, na takozvanu teoriju kaosa.

Upravo se proces globalizacije povezuje s principom pravednosti, ko-ji se kod O. Höffea nastavlja, dalje razvija u obuhvatnu teoriju države, i to djelomice svojevrsnim dopunama solidarnosti i proto-pravednosti, djelomice dodatnim principima supsidijarnosti i federalizma, djelomice pitanjem o

3 Deleuze, G./Guattari, F., 1977: Rhizon, Berlin; Anti-Ödipus, Frankfurt (6. aufl, 1992).

6

oduzimanju vlasti države.4 U Evropi je odavno došao do izražaja pojam kva-lificirane demokracije. Nije to samo ona pravna sloboda da su svi građani je-dnaki pred zakonom; ili da su potčinjeni pravnom sistemu; oni su i nadređe-ni: stvaraju ga, posredno ili direktno. Ovaj načelni prioritet instancije koja donosi zakone predstavlja pravno/moralni nalog da načelo pravednosti ma-nje-više prožme samu zbilju. To bi značilo također da u svakodnevnoj politi-ci odlučuje moć; koja je sposobnost da se drugi interesi dovedu na scenu, da se izigraju. Ili je sposobnost da se posredno ili neposredno gospodari mediji-ma, bilo to politički, intelektualno ili emocionalno (O. Höffe).

Tačnije rečeno, može biti u službi "partikularnih interpretacija prave-dnosti, a često zastupa naprosto partikularne interese". Ako hoćemo da razu-mijemo smisao za pravednost i toleranciju, za demokratiziranje državnog svijeta, globalitet i globalizam, za ono što ugrožava ljudska prava, globalnu javnost - onda moramo uzeti krunskog svjedoka, O. Höffea, koji je kritički analizirao globaliziranje u svim njegovim sudbinskim aspektima. I onim ne-gativnim.

Nastojat ću da pokažem ono što je bitno. Prije svega, globalitet i glo-baliziranje su forme života moderne; i moderniziranja. Ono mijenja pojam zajednice i društva. Živimo u području države, državnog obrazovanja, kul-turne i privredne politike, koje omogućavaju forme jedinstva države, slobo-dne saveze, a sve se drugo prepušta individuumima. Ipak, u suvremenom vi-soko/tehniziranom društvu, u Evropi ili u SAD-u, u Japanu, velike korpora-cije ispunjavaju sve bitne zadaće. U drugom planu su mogućnosti onih kor-poracija u kojima individuum nije naprosto prepušten - po tendenciji - na-dmoćnim socijalnim jedinstvima, državi. Ali se i tu manifestira i u isto doba premošćava jaz između realne i idealne države. Tek odavde postaje moguće adekvatno interpretirati i onaj posljednji momenat, vrstu susjedskog ophođe-nja, one nama znane skrovitosti i prisnosti, zajednice ili zajedničkog života; taj momenat nije samo sadržan u specifičnoj kršćanskoj misli, u onom sre-tnom moralu ljubavi prema bližnjem, koji se javlja u sekulariziranoj formi supatnje i ljubavi prema čovjeku. To znači da se ovdje bavimo najprije - u sklopu globalizacije - i deficitom zbiljnosti; on svoj izraz nalazi u neprave-dnosti i moralu koji je u središtu kulture i koji je bitan i za pred-državna društva. On je u temelju legitimiranja države.

Evropska unija polaže pravo na vrstu kolektivne kooperacije, koja na nov način posreduje ideju komunitarizma; ovaj na dvostruk način biva opa-san: davanjem prevelike vrijednosti zajednicama, kojima se suprotstavlja mi-sao o supsidijarnosti, komplementarnosti; on respektira nadređeni pravni i državni poredak, pravo koje preko razvijenih institucija, formiranih životnih formi i stilova, odobrava ili omogućuje nastavljanje socijalne hijerarhije pre- 4 O. Höffe, Ibid., S. 10.

7

ko pojedinačnih država sve do globalnih socijalnih unija, obuhvatnih, velikih regionalnih, kakva je, naprimjer, Evropska unija. U ovom kontekstu očito je da komunitarizam, s druge strane, ne pristaje na ono nama dobro znano hi-postaziranje socijalnog. I načelno prednost daje odlučnoj mjeri u samom in-dividuumu.

Time se vraćamo poznatim idejama o razlikovanju zajednice i druš-tva.5

Komunitarizam dovodi do izraza prvenstvo socijalnoj formi "zajedni-ce"; s najvišom tačkom i sklopom personalnih odnosa i onim osjećanjem - Mi, koji su iznad "društva", onih impersonalnih formi komunikacije koje su vezane za djelatnost i neki cilj. F. Tönniesov nazor, međutim, uspostavlja so-cijalno/teorijsku i socijalno/praktičku komplementarnost između obiju soci-jalnih formi, komplementarnost u funkcionalnoj različitosti.

Alles vertraute, heimliche, ausschliessliche Zusammenleben... wird als Leben in Gemeinschaft verstanden. Gesellschaft ist die Öffentlichkeit, ist die Welt. In Gemeinschaft mit den Seinen befindet man sich von der Geburt an, mit allem Wohl und Wehe daran gebunden. Man geht in die Gesellschaft wie in die Fremde. Gemeinschaft der Sprache, der Sitte, des Glaubens, aber Gesellschaft des Erwerbs, der Reise, der Wissenschaften. - Sve prisno, prija-tno, isključivo zajednički život... razumijemo kao život u zajednici. Društvo jest javnost, jest svijet. U zajednici sa Svojim nalazimo se od rođenja, vezani smo uz sav naš udes. Zajednica jezika, običaja, vjere, ali društvo zarade, pu-tovanja, znanosti.

Mi s O. Höffeom želimo reći da u ovom pojmovnom kontekstu zaje-dnice nemaju samo/cilj; one se posvećuju svojim pripadnicima, njihovoj sa-mostalnosti i samopomoći. Misli ili ideji o supsidijarnosti je potpuno tuđa ideja nekih komunitarista, antiuniverzalistička, moglo bi se reći, čak i anti-prosvjetiteljska.6 Komunitaristi su skloni da idealiziraju pojam zajednice, i u Evropi, da ga prenesu na zajednicu čovječanstva, svih pravno sposobnih ljudskih subjekata. To da na Zapadu nedostaje to dublje osjećanje zajednice samo pojačava ideju o republikanskom svjetskom poretku ili svjetskoj državi; započinju nova istraživanja ("New Economic History") koja se odno-se na jačanje i propadanje država. Globaliziranje - sada samo u singularu - znači da se posvuda institucionalizira građanska ideja napretka, ideja nadme-tanja koja je svojevrsni sinonim za silne inovacije i rast standarda, ekonomi-je.

5 F. Tönnies, Gemeinschaft und Gesellschaft: Grundbegriffe der reinen Soziologie (1887), sada: Neudruck der 8. Auflage von 1935: Darmstadt (3) 1991, S. 3 i dalje. 6 A. MacIntyre, After virtue: a study in moral theory, London: Druckworth 1981 (1) ; prijevod na njemački: Der Verlust der Tugend: zur moralischen Krise der Gegenwart, Frankfurt/M, 1997 (2).

8

Globalnu zajednicu kooperacije ne pokrivaju samo privreda i financi-je; globaliziraju se znanosti, filozofija, a ne samo prirodne znanosti, napose fizika, medicina i tehnika. Ne smijemo previdjeti da se globaliziraju i duho-vne odnosno kulturne znanosti, u Evropi, SAD-u ili Aziji. Globalizira se sis-tem informacija, telematika, velika područja obrazovanja. Dakle, sve što bi trebalo biti barijera uspavljivanju snaga kreativnosti suvremenog čovječan-stva. I tu postoji nadmetanje: u znanosti i tehnici, u umjetnosti i kulturi. Taj tok je veoma izražen u socijalnoj i političkoj kulturi.

Misao o jednoznačnosti globalnog i globaliziranja u sebi je višezna-čna; ona je u jednom smislu i protivrječna. S jedne strane, u jednoj obuhva-tnijoj dijagnozi globaliziranje je dvodimenzionalno: već od liberalne demo-kracije, po svim uvidima, počinje proces globaliziranja; još metafizika novo-vjekovlja, od Descartesa, su/određuje "planetu na kojoj živimo". Prvi put, a da to nismo na pravi način ni opazili, Zemlja postaje superobjekt, prvi put u povijesti ljudskog predstavljanja.7 Drugim riječima, nikada prije stanovnici Zemlje nisu bili u prilici, zapravo u sudbonosnoj zajednici u užem smislu, da steknu ispravan pojam o sebi samima, o vlastitoj planeti. Cjelina svijeta se poima kao ekstenzija jednog u sebi centriranog prostora života.

Vjerovanje ljudi tradicije, ljudi koji su opažali i razumijevali u tradici-ji, u načelu je prošlo, da se izrazimo Hegelovim jezikom; u smislu kako je on govorio o "kraju umjetnosti". Sada konstruiramo svijet kao kružni svijet, koji se kreće oko vlastitog središta. Opet je riječ o Sloterdijkovom "kopernikan-skom obratu". Sva ljudska snatrenja, snovi, proširenje slike svijeta, jest dakle kozmo/poetička djelatnost, koja se nikada nije izgubila iz vidokruga; zapra-vo, u njoj su narodi Zemlje živjeli sve do početaka novovjekovlja. Ukratko, svaka slika prostora, koji je konstrukcija, prostora cjeline, koja se na takav način konstruira, kao u biti višeznačno komunikaciona, pokazuje se kao radi-kalno nedostatna, već od izbijanja novovjekovlja.

Evropljani su prvi stvorili heterodoksni pojam globaliziranja, o kojem će biti riječi. No, Evropljani su bili prvi i za dugo vremena - oni koji su us-pjeli prodrijeti upovrh antropocentričnih slika svijeta, onih slika svijeta koje nas čine najviše ovisnim o bezdanu i prokletstvu prostora. O njima kompe-tentno i esejistički raspravlja Carl Sagan. Evropljani su stekli iskustva ocean-ske plovidbe i povezali ih s djelatnostima u smislu konstrukcije svijeta. Oni uspijevaju da protegnu životni svijet sve do horizonta; i povrh ovoga do naj- 7 Die Erde wächst erst in den letzten fünf Jahrhunderten zur vollen, umrundbaren Erde und zu einer klar definierten astronomischen Einheit heran. Ironischer Weise geschieht das im Zeichen des Wassers, der offenen Ozeane - weswegen aus dem Planeten eine "sogennante Erde" wird, ein Himmelskörper, der seinen Namen nicht mehr ganz zu Recht trägt. Peter Sloterdijk/Hans-Jürgen Heinrichs Die Sonne und der Tod/Dialogische Untersuchungen, Suhrkamp verlag, Frankfurt a. M, erste Auflage 2001, S. 196.

9

većeg kraja, koji je ljudima kao finis terrae, kao "definirajuća perspektiva zemaljskog konteksta".8 Evropljani su, prema ovim uvidima, prvi stvorili as-tro-matematičke i nautičke uvide; i tako su raskinuli svaku antropocentričnu sliku svijeta: tako je pomjerena iz središta starih projekata slika svijeta.

III

Globalizacija u filozofskom smislu nije samo izrastanje Zemlje do Ze-

mlje, ili započinjanje jednog procesa procesa, novog ciklusa, veoma uznemi-rujućeg i dramatičnog, proizvodnje slika svijeta, s egzodusom ka oceanskom beskraju, a potom k zračnim i kozmičkim putovanjima. Filozofi i sociolozi o tom procesu mnogo raspravljaju: o tome da je globaliziranje, prije svega, za-jedničko djelo znanosti, astronoma i matematičara, trgovaca, pomoraca i obi-lja sumračnih figura.

Bez obzira na to ko je u pravu, protagonisti globaliziranja ili njegovi protivnici, ne bi nas bilo teško uvjeriti da je globaliziranje višestruko kom-pleksan poredak svijeta, svagda otvoren, u pozitivnom i negativnom smislu. To se pokazuje u smislu principijelnih argumenata: autonomno pravo podru-čja zbilje i života kao što su: gospodarstvo, znanost, tehnika i medicina, ra-zličita polja kulture, uključujući jezik9, literaturu, umjetnost, muziku i arhite-kturu.

U filozofskom smislu, poznati su uvidi, aktuelno globaliziranje je "konzekvencija iz kretanja spekulativnog kapitala, koji okružuje Zemlju, for-miran vijestima, brzinom svjetla". Što to znači? Globaliziranje ovog tipa je sinonimno s načinom potiranja prostora; moglo bi se reći da taj pojam nosi u sebi opasne konotacije. Ali, nikakva retorika neoliberalizma koja ovaj pro-ces uzdiže u veliku šansu čovječanstva nije u stanju prikriti opasne konze-kvencije. Nije samo Science-Fiction-film onaj koji je u stanju da realistički predstavi budućnost. U svojem novom filmu Steven Spielberg fascinantno predstavlja naše buduće svakodnevlje.10 Ono što nas očekuje i nije veliko iznenađenje: nadzor nad čovjekom, totalna kontrola pomoću modernih ka-mera, gubitak privatne sfere; u opasnim zonama rade roboti-špijuni, koji se kreću brzinom svjetlosti. Ljudska ponašanja se predviđaju na osnovi kom- 8 P. Sloterdijk / Hans-Jürgen, Ibid., S. 196. 9 Peter Sloterdijk etc., S. 198. 10 Studija "Minority Report". Nastanjeni u Washingtonu 2054. godine predstavljaju vizije svijeta u kojem je mnogošto bilo moguće: naprimjer da se preduprijede zločini, dakle prije no što se oni stvarno dogode; kompjuter upravlja prometnim vozilima i kolima, koja se mogu kretati i vertikalno. Kola se ne kreću pomoću benzina nego pomoću tehnike magnetnim putanjama.

10

pjuterskih simulacija Ali, vjerovanje da globaliziranje pojačava siromaštvo u nerazvijenim zemljama mora imati u vidu da se i porast dohotka u Indiji i Kini, najnapučenijim državama u svijetu, kompenzira padom na afričkom kontinentu. Indijac Surjit S. Bhalla, internacionalno priznati ekonomist, u svojoj studiji dokazuje da globaliziranje ne znači rast siromaštva u svijetu. Ono znači ublažavanje siromaštva. Siromaštvo je od 44% cijelog stanovniš-tva (1980) palo u prosjeku za 13%. Porast je očit u siromašnim zemljama (za 3,1%), a u industrijskim zemljama je nešto blaži (1,6%). Ono što je značajno jest zaključak da razvijene zemlje profitiraju neproporcionalno od globalizi-ranja; 10% rasta dohotka u zemljama Trećeg svijeta znači pad granice siro-maštva za 5%. Ukratko, ovaj internacionalno priznati ekonomist ustanovlju-je: "Nepravda u svijetu opada putem globaliziranja."

Iz ovih, a i mnogih drugih razloga, moramo imati u vidu da je globali-ziranje izuzetno kompleksno događanje; posebno se to odnosi na demokraci-ju kao formu organizacije i kao formu interkulturalnog važenja. Otfried Höffe - kao J. Habermas - trudio se da kritički analizira proces demokracije u doba globaliziranja. U svojem više političko-filozofskom krajoliku, on po-kušava osvijetliti sve bitne aspekte demokracije. Prvo, ona nije vezana za vrijednosti ili životne uvjete evropskog novovjekovlja.11 Njezino porijeklo nalazimo i u staroj Grčkoj, u grčkih filozofa, u Platona i Aristotela prije sve-ga. Tamo je bio poznat pojam isegoria: pravo svakog građanina da sudjeluje u političkoj javnosti. Smisaono je govoriti o punoljetnosti ili sposobnosti na-roda da organizira demokraciju. Za nju kazuje argument normativnog mo-derniziranja; jer stanje punoljetnosti za demokraciju nalazimo u općeljud-skom umu svih ljudi, to što je zajedničko svim kulturama i tradicijama. I po-vrh toga je stanje, pozitivno stanje, jedna šansa da zajednica koja postaje svjesna šanse u jednom smislu participira u biti svjetske povijesti; i ona je nadmoćnija od drugih zajednica. Ali također dosljedno ustanovljuje jedno obuhvatno razumijevanje demokracije u doba globaliziranja. Iz toga se izvo-di:

Nije teško osnažiti ideju da je demokracija kulturno-specifična forma vladavine. To dokazuje socijalna povijest. Ona čak nije ni isključivo evrop-sko naslijeđe. O. Höffe koristi komplicirani skup povijesnih događanja. Pre-ma Jacobsenu, i pretpovijesna Mezopotamija poznaje "primitivnu demokra-ciju", i to u smislu privilegiranih prava seniora/senatora, a osnovni je suvere-nitet u saboru svih ljudi.

Veoma iznijansirano poznavanje političke filozofije, demokracije u doba globaliziranja, kod Otfrieda Höffea, globaliziranja koje je ostavilo iza sebe rano i "srednje" novovjekovlje, razdoblje otkrića, kolonijalizma i epohu prosvjetiteljstva - uvodi nas u nepreglednu kompleksnost ovog procesa, u 11 Ibid., S. 110.

11

pozitivnom i negativnom smislu. U ovom smislu se spominje i pojam "kvali-ficirane demokracije". Ako povežemo etabliranu vladavinu demokracije s demokracijom kojom se legitimira vladavina, zaključit ćemo da su ispunjeni politički ideali prosvjetiteljstva: građani su slobodni u okviru općih vrije-dnosti. Nasilje se ukida. Vlada punoljetno građanstvo. Građanstvo je više no "izvršni organ univerzalnih principa pravednosti". Ono treba i iskazuje pravo na diferenciju.

Globaliziranje nije samo signum naše epohe. I osporavanje globali-zma, posredno, ustanovljuje kontrapunkt tom procesu: pojavljuju se regi-onalni sustavi, normativna pravna osnova, kulturne posebnosti koje imaju ta-kođer svoje pravo, povijest i tradicija, različite naklonosti i akcentuiranja, posebne konvencije. Kontrapunkt je samosvijest izvjesnih regija, ovdje Evropske unije, obrazovanje regionalnih institucija i kooperacijskih zajedni-ca, tijela. Fragmentira se poneki mega-grad u posebne etničke i kulturne gru-pe, a u novim demokracijama jača, nažalost, nacionalni osjećaj. Demokratski diskurs traži više no što predstavlja rekonstrukcija univerzalnih, svagda bi-tnih ljudskih prava, prava slobode. Kada se upusti u povijesnu konkreciju i političko odlučivanje, tada se opaža pravo na diferenciju, pravi princip pra-vednosti, "pravo zajednice na diferenciju".12 Već po sebi postoji mnoštvo je-zika, tradicija, običaja, religija.

No, prvi uvid nam kazuje da je dobro postavljena pravna i etička nor-ma u suočavanju sa socijalno-povijesnim životom, povijesnom konkrecijom, u kojoj kulturalne posebnosti demonstriraju svoje pravo na svagda specifičan način, a ne na prinudno uniforman način. U ovom smislu - kaže se - nijedno konkretno pravo nije moguće isključivo filozofski utemeljiti; jer - parado-ksalno - i kod jednakih principa mogu se pojaviti drugačiji tonovi, upravo ra-zličita osjenčenja; i "različito pravo u kulturama".13 U jednom misaonom ek-sperimentu se spoznaje da idealni zakonodavac, idealni Solon, nije u stanju ukinuti ili naprosto potrti razlike. U pamćenju su nam i kod nas pravo na di-ferencije, na dostojanstvo svake kulture, povijesti ili tradicije. Taj idealni So-lon, zahvaljujući svojem sve/znanju, on ih zna i "zahvaljujući sve/praved-nosti on im hoće u izvjesnom smislu pravedno suditi".

Čini se da iza toga stoje dobri razlozi: "Das Ergebnis sieht nur auf den ersten Blick paradox aus: dass sich die interkulturell begründ-baren Ge-rechtigkeitsprinzipien einer kulturellen Offenheit und die universalen Prinzi-pien einer partikularen Gestalt erfreuen. Hier, bei einem kulturoffenen Uni-versalismus, wissenstheoretisch einer‚ Allgemeinheit in Bescheidenheit", fin-den beide, sowohl der ideale Solon als auch das ideale Parlament, ihre

12 "Daraus ergibt sich ein eigenes, achtes Gerechtigkeitsprinzip: das Recht der Gemeinwesen auf Differenz" (O. Höffe, Ibid., S. 121). 13 Ibid., S. 121.

12

Grenze. Und nur wegen dieser Grenze erhält die partizipatorische Demokra-tie einen erheblichen Handlungsspielraum. In der Mathematik dürfte es übrigens anders sein. Ein idealer Pythagoras unterliegt nicht den Ein-schränkungen des idealen Solon, da die Differenz von abstrakt-idealen und konkret, idealen Gesetzen entfällt."14

Već ovo pokreće nekoliko tema koje se odnose na globaliziranje. Prvo, iz podređivanja univerzalnim principima proizlazi pravo na posebnost ili osebujnost; i samo zahvaljujući ovom pravu participatorna demokracija postiže visoku scenu djelovanja. Uvažavanje prava na posebnost jezika, po-vijesti, tradicije, običaja itd. ne protivrječi univerzalnim principima; napro-tiv, ono proizlazi iz njih. Time O. Höffe podupire svoje uvjerenje o globali-zaciji i demokratskom diskursu; stare univerzalističke teorije, koje još nisu obsolet, nisu u muzeju historije, bile su fatalno iskrivljene. One su bile jako sklone da univerzalitet poimaju kao uniformitet, kao proces standardiziranja, niveliranja svih jedinstvenih i neponovljivih posebnosti. U njima je isključen ethos dijalektike. Antipod su bile komunitarističke teorije. Poznate su nam njihove zamjerke protiv uniformiteta, njihovo previđanje ili potiskivanje uni-verzaliziranja, koje je danas globaliziranje.

Mogli bismo čak reći da jedno omogućuje drugo. Ukoliko se hoće vi-še prava pridati participatornoj demokraciji, ukoliko se više priklanjamo uni-verzalnim principima, utoliko je jače izraženo pravo na diferenciju. Ovdje ima praktičke mudrosti, lucidnosti, pravednosti i odvažnosti: participatorna demokracija ne bi mogla jačati a da ujedno ne jača pravo na diferenciju.

Ovo bismo mogli sažeti: to je svojevrsni paradoks - da slobodno egzistiraju i da se uzajamno lagodno podupiru principi pravednosti, interkul-turalno utemeljeni i posredovani, principi kulturne otvorenosti i univerzalni principi nekog partikularnog lika (O. Höffe). To je mirna odvažnost svjet-skog poretka, vladavina koja se proseže nad mnoštvom nacija i ostavlja sva-koj njenu osobitost. Ovdje ono pravo na kulturne osobitosti15 kao što su po-vijest, tradicija, način života, ćudoređe, nije ratnička hrabrost, divljaštvo obi-čaja, nego je "mirna hrabrost reda" (Hegel): da se za slobodu napuste ideolo- 14 Otfried Höffe, Demokratie im Zeitalter der Globalisierung, Verlag C. H. Beck, München 1999, S. 121. 15 Tako je Hegel pisao o Perzijskom carstvu i njegovim sastavnim dijelovima. U Filozofiji povijesti on kazuje da "Pezijsko carstvo jeste carstvo u modernome smislu poput negdašnjega njemačkog carstva i velike carevine pod Napoleonom, jer se ono sastoji od mnoštva država, koje su doduše zavisne, ali koje su zadržavale svoj vlastiti individualitet, svoje običaje i prava". To znači: "Opći zakoni, kojima su sve one podvrgnute, nisu povrijedili njihova posebna stanja, nego su ih dapače štitili i podržavali, i tako svaki od ovih naroda, koji sačinjavaju cjelinu, ima svoju vlastitu formu uređenja. Kao što svjetlo sve obasjava, podjeljujući svakome svojevrstan život, tako se perzijsko gospodstvo proteže nad mnoštvom nacija i ostavlja svakom njegovu osobitost. Neke su imale čak vlastite kraljeve, svaka različit jezik, naoružanje, način života, ćudoređe. Sve to postoji mirno pod općim svjetlom."

13

gije "nadahnute najvećom ljubomorom" onih koji žive u stalnome razdoru. Hegel je u svojoj filozofiji svjetske povijesti znao za one principe vladavine koji uvode okrutnost, divljaštvo, "kojom su se narodi inače uništavali". On je znao za narode koji u "opojnosti izobilja", što je metafora za vulgarni materi-jalizam moderne, nisu bili sposobni za "najviše dobro, slobodu", za samos-talnost i "krepku snagu duha sjedine s obrazovanošću, interesom za svakoja-ki poziv i poznavanjem udobnosti" (Hegel).

Prema tome, to što je Hegel davno spoznao, u prvoj polovini 19. sto-ljeća, što je danas pouzdan savjet svjetla, što nadvladava mržnju i zavist, iz čega je proizlazilo mnogo zla - to su univerzalni principi koji ne tlače ni u svjetovnom ni u religioznom pogledu, koji znače i pravo na osobitost, pravo na diferenciju. Samo tašto častoljublje ljudi stvara od toga kult, lažno božan-stvo, idolopoklonstvo. U njemu se gubi predstava Sunca, blagosti Uma u promišljenoj odvažnosti u ljudskom djelovanju,. Hegel je na idealistički na-čin predstavio kretanje Sunca ili Svjetla; od Istoka prema Zapadu, koji je vrh: u njemu duh zalazi u sebe u dijalektičkoj vrtnji i "shvaća apstraktni osnovni princip kao ono duhovno" (Hegel).

IV

U toj metafizičkoj perspektivi Hegel vidi Stari zavjet, u kojemu se na-laze nazori židovskog naroda, kojemu se duh pokazuje potpuno očišćeno od prirodnog principa. I nije mogao drukčije prosuđivati boga Abrahama: "naci-onalni individualitet i posebna lokalna služba upleteni su u njegovu pre-dodžbu". I iz ove perspektive Hegel kazuje: "Prema ovom bogu svi su drugi bogovi lažni; a razlika između istinitoga i lažnoga posve je apstraktna, jer kod lažnih bogova nije priznato, da u njih upire sjaj božanskoga. No svaka duhovna djelatnost, a još više svaka religija takve je kakvoće, da je u njoj, kakvagod bila, sadržan afirmativni momenat. Kolikogod neka religija bila u zabludi, ona ipak ima istine (it possesses truth, although in a mutilated pha-se), makar i na krnji način. U svakoj religiji ima božanske nazočnosti, božan-skog odnosa; a filozofija povijesti ima da u najkrnjijim oblicima potraži mo-menat duhovnoga. Ali zato, što je religija, ona kao takva još nije dobra; ne smije se zapasti u mlitavost (the lax conception), da se kaže, da sadržaj nije važan (da ne stoji do sadržaja), nego samo do forme. Te mlitave tolerancije (dobroćudnosti) židovska religija nema, jer je ona apsolutno ekskluzivna."16

16 Georg Wilhelm Friedrich Hegel, The Philosophy of History. Introduction by C. J. Friedrich (Harvard University) ; Dover Publications, INC. New York, 1956, p. 197.

14

Profil globaliziranja doveo je na svijet povijesno relativiranje. Tu postoji opasnost da nestane istina, ono univerzalno; da povijesno relativira-nje bude izopačeno u - pustopašni relativizam i in/diferenciju. Sloboda reli-gije ili sloboda za religiju u okviru filozofije ljudskih prava znači religijsku toleranciju, koja nije ona u Hegelovom smislu, mlitava, lišena moći duha. Ona znači to da nijedna zajednica nema legitimno pravo da istjeruje drugu religiju ili da progoni pristalice druge religije, ili pak istupanje iz nje. Slobo-da implicira obilje finijih odredbi. Zajednica, dakako, u tim okvirima, ne is-ključuje mogućnost da se pojavi kao kršćanska, islamska, jevrejska ili šinto-istička, budistička itd. Ispunjenje slobode je svagda različito - shodno povi-jesti, kulturi i tradiciji, političkoj volji. Od Francuske, Njemačke, skandinav-skih zemalja, do SAD-a.

Uvjerljivi su argumenti u suvremenoj političkoj filozofiji; društvena zbilja globaliziranja nadilazi pojedine demokracije: tako je od Evropske uni-je, evropske zajednice, Japana, do SAD-a. Pravo na diferenciju nije ukinuto. I država je u pravnom pogledu multikulturalna, kao naprimjer Malezija, Bo-sna. Ništa nije privilegirano. I otvorenost zajednica i svjetskog društva razli-čita je. Prisjetimo se17 Hegelovih pojmova. Globaliziranje se kreće preko znanosti, tehnike, privrede, preko silnih imigracionih kretanja, problema za-štite okoline, do organiziranog kriminala, terorizma. Hegelovim jezikom: ov-dje duh dobija svoje mjesto i dostojanstvo; on jeste istina, mišljenje koje je slobodno za sebe i "sada može nastupiti istinski moralitet i pravednost, jer se bog poštiva s pravednošću, a pravda znači kročenje putem Gospodinovim. S time je skopčana sreća, život i vremensko uživanje kao nagrada, jer se kaže: da dugo živiš na Zemlji".

Otfried Höffe uvodi značajna razlikovanja u pojmu globaliziranja. Tu nije samo riječ o gospodarskom globaliziranju, jer ono i nije tako prisutno kao što se pomišlja; tu je riječ i o znanosti, tehnici, obrazovanju, o filozofiji, o ljudskim pravima. Pravo, ono je pravo na nadmetanje, na kreativnost indi-viduuma i grupa, pravo na osobno vlasništvo, na poštivanje minimalnih soci-jalnih i ekoloških uvjeta. U tom spektru se postavlja, čini se, legitimno pita-nje: Je li baš sve dopušteno samo za stjecanje upotrebnih dobara ili produ-kcionih sredstava, ili je ovdje samo za izvjesne ili pak za sve? Tek nam valja odgovoriti na pitanje: dokle seže otvorenost? Jer ostaje otvoreno i to kako daleko seže nadmetanje; i u okvirima obrazovanja, zdravstva, u školama i bolnicama? Što je za nas dobro? Legitimna scena počiva i na pobližem usta-

17 Ibid., p. 196. "Only the One - Spirit - the Nonsensuous is the Truth; Truth exists free for itself, and true morality and righteousness, and right-doing is "walkinig in the way if the Lord. "With this is conjoined happiness, life and temporal prosperity as its reward; for it is said: "that thou mayest live long in the land".

15

novljavanju socijalnih standarda i njihovih prosuđivanja s obzirom na podsti-caje za samoodgovornost i vlastite inicijative.18

O. Höffe je za to da se ovdje u smislu idealnih tipova mogu razliko-vati dva modela, koji u okvirima zajedničkih gornjih modela, socijalne trži-šne privrede, nose u sebi konkurirajuće akcente. Oba modela zahvaljuju de-mokratskoj legitimaciji i pokazuju da djelomice normativna, djelomice em-pirijska strana gospodarskog poretka mogu da se vide različito i da teže ra-zličito. "USA - američki model" se pokazao u najvišoj mogućoj mjeri kao duh nadmetanja, poduzetništva, inovacija, i također rastućih razlika dohotka. Međutim, s jačim akcentom na socijalno, "kontinentalno-evropski model" ispunjava više socijalne zahtjeve sa znatno slabijim okvirom nadmetanja i duha poduzetništva. Posljedice su jasne: slabije razlike u dohotku i zarada-ma, sporije inovacije, viša nezaposlenost. Posljedica je opadanje ekonom-sko-socijalne mobilnosti u odnosu na SAD.

Facit: priklanjanje ili odanost univerzalističkim principima u doba globaliziranja znači višestruko: za zajednicu oni se oplođavaju na osnovi univerzalističkog prava na diferenciju; na partikularitet, koji je usporediv s pravom na individualitet, koji prispijeva ljudima ne usprkos nego zahvaljuju-ći univerzalističkom moralu.19

Ono što prijeti tom procesu globaliziranja jest veoma jaka tendencija niveliranja ili standardiziranja. To pokazuje nova politička znanost; unatoč njezinoj kritici tradicionalnog razumijevanja države i društva, koja je bila odviše skopčana s tradicijom. Kontrapunkt tome su: pravo na diferenciju, a time se čuva i jača socijalno i kulturno bogatstvo svijeta, povijesti, kulture i tradicije; s tim se vezuje identitet individuuma. Veoma istaknuti komunita-risti plediraju pak za "dobru ogradu", za izraz nacionaliteta umjesto global-nog jedinstva. Nacionalna zajednica ili nacionalna država je preuzela sve funkcije društva, i to u uvjetima suvremenog, visokotehniziranog društva. Filozofi kao što su Alsdair MacIntyre i Michael Walzer nalaze najviše soci-jalno jedinstvo, koje ublažava provaliju između realne i idealne države - u državi. U njoj još smisao i puno značenje imaju moralno-politički pojmovi kao što su pravednost i solidarnost. Što se tiče državne kompetencije da vodi brigu o politici obrazovanja, kulture i gospodarstva, to ovdje valja navesti, ona manje ili više efikasno inovira kulturna dostignuća urbane civilizacije. Uz to, mnoge pojedine države u svijetu žive na temelju zajedničke povijesti. Tu se građani brinu za svoju državu, za razumnost uređenja. Može se tuma-čiti i na umjeren i na ekstreman način. Mnoge pojedine države imaju svoju određenu tradiciju, kulturu i jezik; i dobro definiranu višejezičnost. One sli-jede zajedničke vrijednosti, "tako da rastvaranje države ograničava bogatstvo 18 Usp. O. Höffe, Ibid., S. 125. 19 O. Höffe, S. 125.

16

čovječanstva".20 To se može tumačiti na ekstreman način, koji više zavodi, u formi mita o naciji i nacionalitetu, "u kojem smo svi mi zatvorenici uhvaćeni u okvir naših teorija, naših očekivanja, naših ranijih iskustava, našeg jezi-ka".21 Ostaje pitanje: Da li smo zatvorenici u okvirima naše povijesti, naše tradicije i kulture, našeg jezika? Ili je to teški deficit zbilje? Ili je sloboda čo-vjeka u doba orijentiranja, kojim posredstvom moderne znanosti postižemo "strukturirano ovladavanje svijetom", prema tehnici koja se temelji na njoj, kojom dospijevamo na rub Zemlje i egzistiranja - ili je ona moguća kao "esencijalna nepredmetnost" (Hans-Georg Gadamer), kao "nešto što moramo misliti, jer mi sami sebe ne možemo više razumjeti a da ne mislimo kao slo-bodna bića". "Sloboda je faktum uma."22

Ono što ugrožava identitet zajednice do kojeg se dospijeva u doba globalizacije svakako je ona ekstremna interpretacija nacionalne države u formi nacionalizma. Ona ugrožava sposobnost države da sačuva principe ljudskih prava, pravednost i slobodu; da sačuva granice državne moći, koja svojim osnovnim legitimitetom ograničava svoje kompetencije u korist ne-državnih institucija. Biti-u-zajednici u doba globaliziranja nije privilegija, nego je faktum: zajednica po sebi ne može preuzeti ono za što je već indivi-duum sposoban; u tom smislu su zajednica i individuum, država i građanin, komplementarni, u funkcionalnim različitostima. Misao o supsidijaritetu, o politici "svjetskog društva", granicama pravednosti i morala,23 u smislu soci-jalno-teoretskog kretanja, bliska je, po O. Höffeu, srodna je s komunitari-zmom, s njegovim pledoajeom za izrasle životne forme manjih socijalnih za-jednica ili jedinica.

Komunitarizam kao politička i socijalna filozofija, koja je kontrapunkt moćima apstraktnog niveliranja, u svakom smislu pogubnog kako za indivi-duuma tako i za zajednicu, povijest i tradiciju, kulturu i ćudorednost, sadrži jedan samoj misli o supsidijaritetu strani momenat: prvenstvo socijalne for-me koja je "zajednica" s onim personalnim sklopom odnosa i onim zajedni-čkim osjećajem onog Mi; u odnosu na nepersonalni sustav ciljeva, koji se is-

20 O tome također: Ottfried Höffe, Eine föderale Weltrepublik, u: Information/Philosophie, 3, August 1999, S. 7-20. 21 O tome: K. Pooper, Richard J. Bernstein, Beyond Objectivism and Relativism: Science, Hermeneutics and Praxis, 1983. 22 Hans-Georg Gadamer, Griechische Philosophie und modernes Denken (1978), u: Festschrift für Franz Wieacker zum 70. Geburtstag; sada u: Gadamer: Gesammelte Werke. Bd. 6, S. 3-8, 1985 J. C. B. Mohr (Paul Siebeck), Tübingen. 23 Vidjeti: Mathias Albert, Zur Politik der Weltgesellschaft. Identität und Recht im Kontekxt internationaler Vergesellschaftung, Velbröck Wissenschaft, 2002; Wolfgang Kersting: Kritik der Gleichheit. Über die Grenzen der Gerechtigkeit und der Moral (Velbrück Wissenschaft, 2002); Iris Därmann und Christoph Jamme (Ed.): Fremderfahrung und Represäntation, 2002; Mathias Gutmann u. a. (ED.): Kultur-Handlung-Wissenschaft. Für Peter Janich. 2002.

17

kazuje u društvu. Time nam dolazi na vidjelo staro razlikovanje između dvi-ju socijalnih formi pri funkcionalnoj različitosti kao komplementarnost u smislu socijalne teorije i socijalne praktike.

Alles vertraute, heimliche, ausschliessliche Zusammenleben... wird als Leben in Gemeinschaft verstanden. Gesellschaft ist die Öffentlichkeit, ist die Welt. In Gemeinschaft mit den Seinen befindet man sich von der Geburt an, mit allem Wohl und Wehe daran gebunden. Man geht in die Gesellschaft wie in die Fremde. Gemeinschaft der Sprache, der Sitte, des Glaubens, aber Gesellschaft des Erwerbs, der Reise, der Wissenschaften. 24

Zajednici, unutar njezinog kruga, danas u formi globaliziranja, pripada kultura, navikavanje na um koji je moguć ako je iznutra spojen s ethosom, s onom društvenom formom koja znači i mogućnost da odaberemo formu egzistiranja, da donosimo slobodne odluke posredstvom onoga što smo - pre-ma Aristotelu - oduvijek, što svagda nosimo sa sobom i što je nalik na soli-darnost, na philia. Misao može da dospije do slobodne samosvijesti, rekao bi Hegel. U perspektivi projekta moderne: suvremene zajednice jačaju, unutar onog što je zajedničko kao u prijateljstvu, ljudsku sposobnost za solidarnost. U filozofskom smislu solidarnost znači da ljudima nije oduzeta snaga uobra-zilje, razumijevanja u boli, naprimjer, koja se u starih Egipćana smatrala kao nešto božansko, pa se njoj iskazuje ona čast koju joj odaju Feničani.

Solidarnost daje ne samo ono korisno, plodnost ljudskog razumijeva-nja; ona je - za Gadamera - forma iskustva svijeta i društvene zbilje koju ni-smo sačinili i koju ne možemo planirati pomoću predmetnog djelovanja i oformljenja, i koje se mogu privesti pomoću artificijelnih institucija. Solidar-nost je jedinstvo, ali ne apstraktno jedinstvo, ono što se promeće u drugo i tako stječe svoj život, sliku sebe u različitosti, svoj identitet. Ona je u osnovi svakog djelovanja, normativnog ophođenja, važenja i moći institucija, go-spodarskog poretka, pravnog poretka, društvene ćudorednosti. Sve to soli-darnost nosi i čini mogućim: philia. Snaga stvaranja u kojoj i ono duhovno kao takvo dobija svoju egzistenciju; misao o čovječjoj slobodi, koja je proti-vnost svakoj okrutnosti; to je onaj aspekt istine koji je, po Gadameru, u ovom slučaju iznova grčko mišljenje pripravilo za moderno mišljenje.25 U tom smislu je značajno moderno tematiziranje pravednosti i prava, granica pravednosti i morala, politike svjetskog društva. Zajednice imaju pravo, ima-ju njima svojstveno poimanje i predstavljanje zajedničkog dobra, naravno u suglasnosti s artikulacijom iskustva svijeta, prije svega s liberalnom demo-kracijom ili "demokratskom demokracijom".

24 F. Tönnies: Gemeinschaft und Gesellschaft: Grundbegriffe der reinen Soziologie (1887). Novo izdanje 8. izdanja od 1935: Darmstadt 1991. Citat u: O. Höffe, Demokratie... S. 133. 25 Vidjeti: Hans-Georg Gadamer, Griechische Philosophie und modernes Denken; u: Gadamer: Der Anfang des Wissens, Reclam Verlag, 1999, S. 157.

18

Time sugeriramo da kritički prosuđujemo uvide u proces globalizira-nja, da svagda imamo na umu da priklanjanje pozitivnim pravima na slobo-du, univerzalističkim principima, znači veliku nosivost. Oni su po sebi ino-vativni, državama daju pravo na diferenciju, na jedno "univerzalističko do-puštenje na partikularitet", na ono što je usporedivo s pravom na individuali-tet koji koji pripada ljudima ne unatoč nego poradi univerzalističkog morala (O. Höffe). Jezikom tradicionalne dijalektike: zajednica je poput sretno veza-nog individualiteta, koji drži na okupu različne načine, "jer su te različne po-jave partikularni sadržaj zbilje" (Hegel).

Zacijelo, "zbog ovog prava na diferenciju ne treba da postoji svjetska republika, koja bi bila direktno suprotstavljena pojedinoj državi komunitaris-ta". Ali, Charles Beitz, globalist u smislu teorije prava, nasuprot O. Höffeu i drugima, uvjerava da bi stvaranje političkog svjetskog poretka bilo moguće u formi svjetske republike koja bi bila u državnom smislu homogena. Time bi pojedinačne države "kao izraz partikularnosti izgubile svoje. Tome protivrje-či pravo na diferenciju".26

V

Vraćam se eksplicitno na pitanje: Gdje smo mi, ako smo u svijetu globaliziranja? Ako smo svagda pozicionirani s obzirom na različite kulture, tradicije, religije i historije? Globaliziranje nam postaje drugom prirodom. Ljudi prelaze granice.27

Die Menschen wohnen und gewöhnen sich; sie wandern und entwöhnen sich. Die Geschichte reisst ihre Häuser ab. Um mit Deleuze zu reden: Menschen sind in einem anhaltenden Spiel zwischen territorialisi-erenden und deterritorialisierenden Tendenzen.

Za političku i socijalnu filozofiju to od početka predstavlja ogroman problem prikazivanja i kritičkog prosuđivanja. To proizlazi iz činjenice kom-pliciranosti moderniziranja, onoga što se predstavlja kao radikalno relativira-nje tradicionalnog socijalnog poretka. Onom prvom moderniziranju odgova-rala je vertikala, nasljedovanje obitelji, rodbinskog, komuna, regionalnih po-dručja, saveznih država; drugom moderniziranju odgovara linearni tok; hori-zontalno mnoštvo: pluralizam kultura i religija, društvenih pokreta, snaga, različitih grupa koje polažu pravo na svoje interese, uvjerenja i vrijednosti, kao i pravo na vlastite životne stilove i način opažanja i ophođenja. Prvo mo-

26 O. Höffe, Eine föderale Weltrepublik, u: ibid., S. 19. 27 Peter Sloterdijk/Hans-Jörgen Heinrichs: Die Sonne und der Tod, Suhrkamp Verlag, Frankfurt am Main, 2001, S. 201.

19

derniziranje vezuje se uz generalno jačanje "intermedijarnih instancija, ali njihov bliži oblik prepušta stanovitoj epohi i kulturi".

Sugeriranje da utoliko intermedijarni prostor, koji zahtijeva supsidijar-nost, doživljava obogaćenje i predstavlja jedan strukturalno bogat društveni svijet, ali doživljava i opasnost. Komunitarizam, s jedne strane, prijeti dvos-trukim precjenjivanjem zajednice, koja je protivna misli o supsidijarnosti. Sve prema onom što je motto: "small is beautiful"; on opravdava pravo na-dređenog pravnog i državnog poretka da "sam nastavi socijalnu hijerarhiju ponad pojedinih država prema jednom obuhvatnom, prije svega velikoregi-onalnom, a potom i globalnom socijalnom jedinstvu. Takva je Evropska uni-ja. S druge strane, kritička filozofija svjetskog društva ili svjetske republike, filozofija prava i pravednosti, komunitarizam (?) se suprotstavlja hipostazira-nju socijalnog i u individuumu vidi odlučujuću mjeru. Iz toga se zaključuje da zajednica nije sama sebi cilj, da ona služi svojim pripadnicima, uključuju-ći i njihovu sposobnost za samostalnošću i solidarnošću. Ovo je misli o sup-sidijarnosti, ustvari, antiuniverzalistička pozicija. O. Höffe ističe i antipros-vjetiteljski vrhunac nekih komunitarista.28

Globaliziranje u filozofskom smislu ukazuje da se prije ili kasnije moramo orijentirati prema Hegelovom diktumu: dass die Kraft eines Gedan-kens in seiner Ausfürlichkeit und Materialisierung besteht. To je danas u re-alnoj povijesti: globaliziranje, materijaliziranje ideje da je ono unutarnje već per se ono što je spolja, materijalizirano. Oba pola - intimno i kozmičko - su posredovana. Oni koji su uvučeni u retoriku ekonomskog globaliziranja, slo-bodnog tržišta i financijskog poslovanja polaze od pridjeva globalno; filozof-sko predstavljanje to ne isključuje, ali preferira imenicu "globus". Za neke je globaliziranje sinonim s vrstom potiranja prostora u najobuhvatnijem i naj-dubljem smislu. I sam pojam globaliziranje sadrži opasne konotacije, iako retoričari neoliberalizma predstavljaju to kao veliku šansu čovječanstva.

Filozofska forma prikaza trebalo bi da se trudi da odgovori globalizi-ranju, u pozitivnom i negativnom smislu; da odgovori na pitanje: "Warum ist der Einzug in dieses Grosse und Grösste überhaupt nötig?... Warum ist die Korrespondenz, die Passung, zwischen Leben und Umwelt beim Menschen so problematisch, so asymetrisch und von so vile kultureller Nachbesserung, so viel weltanschaulicher und moralischer Anstrengung abhängig? Warum sind die Menschen zum Dichten und zum Denken verdammt?"29

Ova razmišljanja sabiru (logos, legein) avangardizam s poviješću i no-vim počecima. Jer na ona pitanja mislilac nastoji tražiti odgovore, tačnije: on

28 Usp.: A. MacInryre, After virtue: a studi in moral theory, London: Duckworth; potom: A. MacIntyre: Whose justice? Which rationality? Notre Dame, Ind.: University of Notre Dame Press. 29 Peter Sloterdijk..., Ibid., S. 205-206.

20

formulira pitanja na koja su historijske kulture odgovori. U pitanju je sudbi-na ili povijesnost projekta moderne. Mnogi tekstovi nastoje oko stiliziranja kritičke svijesti koja se odvažno upušta u pitanje o tehnici; ili o ljudski nasta-njivom prostoru - u miru i slobodi - koji nije samo arena borbe "postmetafi-zičkog narcizma sa metafizičkim".

O. Höffe teži da dekonstruira klasičnu i modernu metafiziku s njezi-nim svjetsko-povijesnim realijama. Vrijeme teritorijalno definiranog imperi-jalizma je - hegelovski rečeno - u načelu prošlo; kao što je prošlo vrijeme reakcionarnih fantazija o "vitalnom subjektivnom prostoru", nacionalnom itd.

No, još su uvijek dvosmisleni ovi iskazi. Jer globaliziranje je proces procesa, otvoren u pozitivnom i negativnom smislu. Nacionalni identitet nije više apsolut. U doba globaliziranja redefinira se pojam nacionalne države, narodnog suvereniteta, autonomije; zbog globalnih promjena u suvremenom mišljenju dolazi do izraza: ekonomske i kulturne snage globaliziranja, smi-sao ljudskih prava, prava koja jačaju svoj pred-državni i nad-državni kara-kter, slabljenje moći nacionalnih država, gospodarskog liberalizma, interre-gionalne ili svjetske kooperacije. Kvalificirana demokracija jača unatoč sve-moćnoj perverziji moderniziranja, prava slobode, perverziji u formi naciona-lizma.

U nas je, u samoj Evropi, odavno sročena ideja o povezanosti nacije i teritorijalne države. Ona se pretvorila u nacionalnu državu. Sasvim je uvjer-ljiv argument da se i na drugim regionima Zemlje, naprimjer u Japanu i Kini, odvijaju veoma slični procesi; i stoga ne bi trebalo postignuća, opasnosti ili novije tendencije ublažavanja moći samo posmatrati iz evropske perspektive. U Evropi je odavno, još od Francuske revolucije, započeo proces odvajanja države i društva, što je imalo za posljedicu "višedimenzionalnu autonomiju individuuma, naprimjer njihovu religijsku, gospodarsku i kulturnu slobodu. Gospodarska sloboda je, naročito u doba liberalne demokracije, ostvarila ono što je i željela: materijalni prosperitet ili zajedničko dobro. I danas je komu-nikativna integracija uvjet moderne ekonomije, koju proizvodi nacionalna država. To vrijedi i za moderno upravljanje, koje, zna se, zahtijeva visoku kulturu: sofisticiranu birokraciju, komunikaciju, specijaliziranost i mobilnost poziva.

O. Höffe želi da kaže da se sve to razvijalo u okvirima jednog zaje-dničkog, "nacionalnog" svijeta života. I ono je pojačalo zajedničke okvire. On nudi argumente: nacionalna država preuzima odgovornost za posljedice privrednog razvitka; ona u svojim okvirima razvija solidarnu zajednicu. Pre-uzimajući odgovornost za socijalne djelatnosti, ona nudi fundament za po-vjerenje, pripravnost za kooperaciju, i solidarnost; priprema zastupanje pos-tnacionalnog (J. Habermas). On opisuje još neke korijene daljnjih civilizator-skih djelovanja, korijene koji leže u nacionalnoj državi: obnavljanje evrop-

21

skog obrazovanja i znanosti, izgradnja jezičkih i literarnih znanosti, podiza-nje nivoa obrazovanja.

Vor allem gibt der Natinalstaat dem Gedanken der Grund-und Men-schenrechte Raum; er beseitigt die Leibeigenschaft, ständische privilegien und die Rechtsungleichheit der Frau.30

Kao što ne bi trebalo previdjeti sva postignuća nacionalne države, kao što su, prije svega, liberalna i socijalna demokracija, tako ne bi trebalo previ-djeti ono negativno: perverziju nacionalnog, nacionalizam, ksenofobiju, rat, imperijalizam, čak i etničko, a potom i lingvističko čišćenje, politiku povre-de ljudskih prava i totalitarizam, potčinjavanje drugih regija itd. Tu je opa-snost da se širi izvan svojih granica, da udovoljava kolektivnom egoizmu, da u svojoj unutarnjoj politici forsira neprijateljstvo prema inozemstvu. Ali to nije specifično samo za nacionalnu državu.

Und gemäss dem Argument vom Gattungsegoismus (specie-sism) kann sich die Menschheit auch gegen die nichtmenschliche Natur kollektiv-egoistisch verhalten. Im übrigen darf man nicht übersehen, dass nicht bloss von (National-Staaten, sondern auch von anderen Partikuklaritäten, etwa Religions - oder Sprachgeimenischaften, kriminelle Gewalt ausgehet.31

Ova formulacija pomaže da razumijemo i pojam tradicionalnog patri-otizma, koji je značio odnos prema nacionalnoj državi. On samo otvara put k nacionalizmu i čak nacionalnoj ludosti. Time postaje jasnija ideja (MacIntyres, 1984) da osnova takvog vezivanja može ležati u samom ustavu, naprimjer liberalne demokracije, u ideji da su patriotizam i libelarni moral nespojivi. Ali ovdje možemo uzeti u obzir dvoje. Prvo, u toku modernizira-nja odnosno industrijaliziranja "nacija" je značila primarno civitas: građan-stvo (die Bürgerschaft), a ne gens. Ona ima prednost u odnosu na porijeklo. Svi građani se tretiraju ravnopravno, neovisno o svojoj etničkoj pripadnosti. Kritika nacionalizma počinje s pojmom porijekla; ona relativira temeljne mi-tove, pojam države po porijeklu, po etniji ("Rettet die Ethnie"). Kritika za-hvaća u doba globaliziranja autarkične zajednice, koje poput monada egzisti-raju potpuno neovisno jedna o drugoj. Multikulturalizam kao koegzistencija različitih kultura nije dovoljan za prevladavanje rasizma, nacionalizma. Ali je povijesno potreban.

Viši stupanj moderniziranja u Evropi i svijetu, u načelu, dovodi u pi-tanje model monadologijski, pojam puke koegzistencije. On je otvoren za velike regionalne političke zajednice kao što je Evropska unija. Otvoren je

30 O. Höffe, Demokratie..., S. 175. 31 O. Höffe, Ibid., S. 177.

22

za globalni poredak. To bi trebalo razumjeti kao otvorenost prema priznava-nju univerzalnih principa pravednosti, kao otvorenost za poli/etičnost, za ra-zlike, za manjine.

Kako tačno treba razumjeti tu otvorenost u doba "prosvijećene naci-onalne države" (der aufgeklärte Nationalstaat), koja je legitimirala i prava manjina, kultura, religija, tradicija; u normativnom smislu ona je jače istakla prednost državnog/građanstva (die Staatsbürgernation); i to jače ukoliko pri-hvaća u svoj "državni svijet života" otvorenost za diferencije i manjine.

VI

Ali moramo imati u vidu i drugi argument: s globaliziranjem se mije-nja svjetski svijet života. Neovisno o "nacionalnoj državi", postoje izdiferen-ciranosti koje nisu u ovom smislu "nacionalne"; moćne tendencije idu u smjeru transnacionalnih faktora kao što su jezik i religija, povijest i tradicija, starost, spol, poziv i rad, način nastanjivanja, klima i geografija. Već ove za-jednice, u kojima se ukrštaju države, relativiraju se državne granice, ali se ne ukidaju; i one čine da do izraza ne dospijevaju porijeklo, jezik i religija, kao moći homogeniziranja i hegemonijalnog uma, ili da način života i običaji je-dinstvene nacije dođu do izraza u smislu homogenizacije.

Ausserdem kann ein Nationalgefühl Trennwände wie Religion und so-ziale Herkunft auflösen, also unterschiedliche Menschen zusammenbringen, und neben den kollektiven Gemeinsamkeiten sind es gerade die Besonderhe-iten, die sowohl eine Identität stiften als auch sie signalizieren.32

Pogled na proces globalizacije raskriva nam stupnjeve modernizira-nja; na socijalnu gramatiku: od SAD-a i Evrope do Japana, Kine, Indije itd. Važni su za svijest o državi i drugi faktori koji nisu odlučni za SAD: zajedni-čki jezik, svijest o poslanju (ein Sendungsbewusstsein; "God’s own Coun-try"), zajedničko iskustvo pri osvajanju i kultiviranju zemlje. A potom je bi-tna sposobnost za budućnost, jedno u najvišoj mogućoj mjeri očekivanje bu-dućnosti, nada, "American dream", naprimjer. U SAD-u sve se odvija oko ustava i prava, i to je zemlja kao uspjeli model za normativno prvenstvo "der Staatsbürgernation".

Problem s nacionalnom državom, liberalnom demokracijom, koju su Nietzsche i Heidegger prezirali, što se čini da je ona, koja preferira drža-vno/građanstvo, i nadilazi patriotizam ustava, u odnosu na naciju/porijeklo, što je njeno nastojanje oksimoronsko. Ipak, vraćamo se pravu na diferenciju. Samo identitet diferencije, samo identitet ne-identiteta, čini se da je stanju da 32 O. Höffe, Ibid., S. 182.

23

stilizira ne-agresivnu, ne-depresivnu formu kulture. Ona je još uvijek samo regulativni princip. Za državno-građanstvo, sve posebnosti ili partikularni univerzalizmi legitimiraju svoj interes; one relativiraju odnose po porijeklu, srodstvu, sve naturalizme. Univerzalni su elementi koje smo spominjali, i to zato što je svako društvo, svaka citizen, ono koje je za svoju bitnu konstituci-ju trena partikularno, pravo na ne-identitet. Jer to partikularno dolazi na svje-tlost dana svagda u osebujnom obliku. To je Hegel pokazao u Filozofiji povi-jesti. Moramo se diviti njegovom znanju i dubini mišljenja. Žetva je obilna svagda na višem stupnju duha ili mišljenja. Tako, naprimjer, Hegel vrednuje religiju kod starih Egipćana:

Čini se da religija na ovaj ili onaj način može pridoći, da bi se zado-voljila ona viša potreba čovjeka i to također na miran i onome ćudorednome poretku primjeren način. 33

Još jedan način da shvatimo što O. Höffe smjera jeste da razmotrimo sve bitne elemente u procesu globaliziranja. Prvo, u normativnom smislu moderna nacionalna država povezuje univerzalne univerzalizme s partikular-nim univerzalizmima. Njezinim posredovanje još do sada apstraktno držav-ljanstvo postaje konkretno, "eine nationale Staatsbürgernation". "I ova ima pravo na političko samoodređenje." Drugo, jednoj konkretnoj državi pripa-daju partikularni univerzalizmi; time se nacionalna država relativira, ali ne kao potpuno nadsvođena, prevladana. Demokracija se pretvara u postnaci-onalnu demokraciju. To znači da nacionalizmu kojeg je moguće prevladati kao kontrapunkt stoji, kao alternativa, ono postnacionalno. Ona se naziva "prosvijećeno-nacionalnom". Danas je viši stupanj ne "tradicionalno-naci-onalno", nego u budućnosti "evropsko-nacionalno".

I Hegel i Kant su u svojoj filozofiji govorili o svjetskoj državi i građa-nima svijeta. Ali nikako u ekskluzivnom smislu, nego u smislu komplemen-tarnog razumijevanja. Ekskluzivni pojam odgovara onom kozmopolitizmu koji je našao svoj izraz u Philosophie des Rechts (&209 Anm.). To je global-na apstrakcija koja ima tendenciju da danas postane zbilja, sasvim "konkre-tna". S osjećanjem moralne nadmoćnosti, kazao je Hegel - ja nisam Nijemac, Francuz, Švicarac, nego sam jedino građanin svijeta. Svjetska država dolazi na mjesto nacionalne države; svjetsko državljanstvo znači novu artificijelnu domovinu, slobodnu egzistenciju, umjesto "nacionalnog" državljanstva. Iz ovog uvida proizlazi stav da je federalna svjetska republika pridošla: svjetski građani na mjesto državljana. Valja istaknuti da se time izmičemo jednosta-vnoj alternativi "nacionalno ili globalno", "pojedinačno državno ili kozmo-politsko". U izvjesnom smislu to nije oproštaj od nacionalnog državljanstva, nego samokomplementarnost.

33 GWFr Hegel, The Philosophy of History, p. 206-207.

24

To što će se dogoditi u Evropi, da li će ljudi prvenstveno biti Nijemci, Francuzi, Švicarci, ili građani Evrope, evropski državljani, o tome će, zacije-lo, u bliskom nam vremenu odlučiti demokracije u Evropi; o tome hoće li prvenstveno jedno od tog dvoga, državljani pojedinih država ili evropski državljani, ili na postupan način biti i jedno i drugo, što je forma najrazlični-jih individualiteta, koji mogu naći svoj unutarnji legitimitet. I pojedine države ne bi bile u stanju da joj Evropljani nameću svoja prava i zakone, svoje univerzalne principe pravednosti.

U Evropi se radi o specifičnoj formi globaliziranja. I ovdje je odavno postavljeno pitanje da li smo stupili u doba post-histoire, kraja povijesti? U Evropi smo postavili pitanje o globaliziranju i demokraciji; u toku je legiti-miranje globalno-kolektivnog interesa, koji bi se mogao očuvati "opažanjem ovog prava da očuvamo socijalno i kulturalno bogatstvo čovječanstva", umjesto da zapadnemo u ono danas veoma kobno homogeniziranje.

Treće, u ovim modernim procesima jezik se pokazuje kao životni ele-ment demokracije, i često se podudara s državnošću. U njemu se artikulira svijet života, pravo i moral. On je bitan kao što je bitna voda za ribu ili zrak za pticu. Razmotrimo li to prelaženje u zajednicu diskursa, vidjet ćemo da je demokracija i jezička zajednica, a jezik nije samo u singularu.

Četvrto, višejezičnost je medij raspravljanja, nadmetanja i procesa uspostavljanja konsenzusa. U Evropi su mnoge zemlje višejezične, napri-mjer: Njemačka, Austrija, Švicarska, Lulsemburg, Belgija; one su dokazi da se granice jezika ne podudaraju s državnim granicama. Višejezična je Indija, Finska, Kanada.

Die Mehrsprachigkeit trägt im Gegenteil zum besonderen Profil bei, ohne folgenden Aussage zu falsifizieren: Ob im Singular oder einem wohlde-finierten Plural - die Sprache spielt für die qualifizierte Demokratie eine be-sondere Rolle; sie bildet einen ersten faktor zur Individualisierung dieses Verfassungstyps. 34

Höffe zna da su tu i drugi faktori individualiziranja u doba globalizira-nja: to je povijesno izrasla zajednica koja mora politički ojačati. To stanje govori protiv onog "tradicionalnog", objektivno-supstancijalističkog razumi-jevanja, koje pojedinačnu državu čvrsto vezuje jedino uz socio/kulturalno prvenstvo, kao što su: porijeklo, jezik, religija, tradicija. Kada Höffe ispunja-va značenje prosvijećene države ili značenje pitanja: "Slabljenje moći države u doba globaliziranja", on to radi uvodeći pojam moći solidarnosti - koja ne ovisi prije svega o pretpolitičkoj osnovi povjerenja jedne, izrasle, zajednice.

Evropa, onako kako je pojmovno profilira J. Habermas, ima moć soli-darnosti. Ali je ona posredovana i olakšana, ne naprosto nacionalnom zaje-dnicom. Evropa nije samo sinonim za višejezičnost i otvorenost za sve jezike 34 O. Höffe, Ibid., S. 185.

25

ovog svijeta. U njoj je obilje zajednica, država, koje uključuju negativna is-kustva kao što su ratovi koje su vodili jedni protiv drugih, tu su agresije, ge-nocidi. Sve to karakterizira Evropu na jednom višem stupnju posredstvom jedne prirodno "izrasle" zajednice, punoljetne i samoodgovorne.

Solidarne zajednice su po svojem pojmu "Gemeinschaften auf Gegen-seitigkeit" utemeljene na pojmu recipročne brižnosti i odgovornosti. Taj pro-jekt se može postići samo u izvjesnom kontinuitetu i u trajanju. Trebalo bi da to prepoznamo i u Evropskoj uniji.

Auch eine Staatsbürgernation ist eine Gefahren-und Schicksal-geme-inschaft, die unter wechselnden Herausforderungen ihr wir-schaftliches und politisches Überleben in Form einer Hilfe auf Gegenseitigkeit besorgt. Infol-gedessen ist hier eine individuelle Staatlichkeit nicht apriori überholt oder illegitim.35

Zato proces globaliziranja ne bi trebalo apstraktno i redukcionistički definirati: samo u pozitivnom ili samo u negativnom značenju. Individualitet država je očuvan, ali je promijenjen; sada u formi kulturalne solidarne zaje-dnice, koja je sada povijesno konkretizirani pandan Hegelovom pojmu gra-đanakog društva i države. One postoje kao svijet socijalnih i kulturalnih sa-morazumljivosti, ukoliko se predaju univerzalističkim principima pravednos-ti. Ne bismo više ni pomislili da uskratimo individuumima pravo da stvaraju preferencije: religijske i političke, naklonosti prema Bachu i Beethovenu, prema njemačkoj literaturi ili američkom kriminalističkom romanu.

Strittig ist nicht, ob der grösste Teil weitergehender Gemeinsamke-iten, sondern lediglich, ob sie alle und vollständig, überdies aus Gerechtig-keitsgründen, der Privatsphäre zuzuordnen. Und dagegen ist Skepsis erla-ubt.... Es zu unterlassen und sich auf die staatliche Kernaufgaben, die Siche-rung von Recht, Gerechtigkeit und Frieden, zu beschränken, ist aber eben-falls legitim.36

Facit: ništa ni empirijski ni legitimatorski, nijedan razlog ne dopušta

da pomislimo da se nacionalne države pojavljuju anahronistički, da očekuju puko razrješenje. Snage globaliziranja, njihov unutarnji legitimitet, ne od-stranjuju nacionalnu državu, iako su te snage transnacionalne a demokracija postnacionalna demokracija. Ona se ne delegitimira potrebom globalnog dje-lovanja, posebno u doba ekoloških katastrofa, organiziranog kriminala i tero-ra. Ali su nacionalne države relativirane.

Eine moralische Verpflichtung zu diesem postnationalen Selbstver-ständnis zeichnet sich jedenfalls nicht ab; "aufgeklärt national" bleibt eine legitime Alternative. Moralisch geboten ist aber auch sie nicht; eine moralis- 35Ibid., S. 187. 36 Ibid., S. 188.

26

che Pflicht, für Recht und Gerechtigkeit in form von (aufgeklärten) National-staaten zu sorgen, besteht nicht.37

U doba globalizacije postoje, dakako, preferencije. Metafizički: globa-liziranje je "konkretno jedinstvo disparatnih opreka" (Hegelov izraz).

Trebalo bi da u Evropi prepoznamo smisao pitanja što ih je postavio Hans-Georg Gadamer. Naprimjer: Možemo li iz iskustava 20. stoljeća, našeg stoljeća, izvući nešto za ovu našu budućnost?38 Ovaj mislilac misli da je mo-guće. On ima u vidu tendenciju sjedinjavanja naše slike svijeta i našeg odno-sa prema svijetu, koji odgovara rastućoj mobilnosti ili akceleraciji. Na dru-goj je strani, kao kontrapunkt života, pravo na diferenciju, tendencija dife-renciranja; to znači novog artikuliranja svih do sada skrivenih razlika.

U političkom životu u Evropi, gotovo u svim evropskim zemljama, raste otpor velikim apstrakcijama, kako se pojavljuje i globaliziranje; otpor rastućem centraliziranju i formiranju gorostasnih područja moći. Reći da su-verene nacionalne države pripadaju prošlosti, koje počivaju stvarno na moći i suverenitetu samoobrane, reći to znači zapaziti da one iščezavaju pod pri-tiskom supersila. Reći to znači reći da istodobno rastu nastojanja prema kul-turalnoj autonomiji, koja se "kontrastira sa zbiljom odnosa moći".

Da bismo to jasnije rekli, trebalo bi nastojati istražiti dokraja proces globaliziranja u svim njegovim mnogoslojnim dimenzijama. Jer se suvreme-na društva, prije svega, mogu razumjeti "postnacionalno". S povratnim pita-njem:

Wo ausserhalb jenes Gemeinwesens, Deutschland, geschieht es, wo man nicht erst nuerdings, sondern schon zu Kants Zeit "an sein Vaterland nicht leidenschaftlich gefesselt ist" (Anthropologie, "Der Charakter des Vol-ks", VII 317).39

Mi smo odavno stupili u doba globaliziranja. Što jest i što bi trebala biti Evropa u ovom bitno promijenjenom svijetu? U kojem je Evropa - ne sa-mo moćno/politički, u veoma promjenljivim političkim i socijalnim situaci-jama, nego i možda u drugim poljima i odnosima - u kojima je ona inače svoj skromni udio u oblikovanju svijeta veoma reducirala? Zato je, još je-dnom, za nas problem višestruk i dokraja otvoren. Riječ je o mogućem poli-tičkom oblikovanju jedinstvene Evrope. Ona je duhovno jedinstvo dovela do zbiljnosti. I dovela je do izraza zadaću koju nalazimo u svijesti o kvalificira-noj demokraciji, o onim zahtjevima koji su uvjet pluralizma u svijesti o mno-goslojnosti i višejezičnosti. Čini se da ova naša Evropa, kako kaže Gadamer, dopire do svojeg dna, do tolerancije, 1) do smisla za građansko, 2) do zaje-

37 Ibid., S. 189. 38 Hans-Georg Gadamer, Das Erbe Evropas, Beiträge, Suhrkamp Verlag, Frankfurt a. M., S. 57 i dalje. 39 O. Höffe, Ibid., S. 189.

27

dničkog smisla u odnosu na vlastito društvo, 3) do visokokompleksne i dina-mičke zajednice, koja poprima poseban oblik: Besonnenheit, Gelassenheit und Glugheit (razboritost, lucidnost, opuštenost/sabranost i inteligencija/mu-drost).

VII

U Evropi nalazimo teorijsku osnovu za civil society, građansko druš-tvo u smislu pravnog i državnog poretka. Ovdje susrećemo ideju jedinstva, ali ne u mislu jedinstva moćnih i njima podređenih, nego slobodnih i jedna-kih. Hoće li Evropa uspjeti za sebe definirati globaliziranje, ne u smislu ni-veliranja i novih moćnih apstrakcija i institucija, već u smislu onog trostru-kog smisla, s višestrukom kompetencijom njezinih građana koji bi bili spo-sobni za oblikovanje budućnosti u emfatičnom smislu: da budu aktivni sudi-onici? Ona građanska vrlina oduzima političkim institucijama ekskluzivno pravo. Politika, svijet života, prakticira se u globalnim razmjerama. Ni javne sile ni profesionalni zastupnici države nemaju monopol na sferu političkog (O. Höffe).

Evropa sebi raskriva nove tendencije; uspijeva da stupi na novi put, u novi politički i kulturalni aktualitet. Na svojem ne velikom prostoru ona ispunjava jednu od najvećih mnogolikosti i pluralizama: jezičkih, političkih, religijskih, etničkih tradicija, koje je ona postizala tokom mnogih stoljeća. U demokratskom diskursu Evropa vidi mogućnosti suvremenih tendencija za jedinstvom, ali i za prikrivanjem ili potiskivanjem svih diferencija; to ne bi trebalo zavesti kao da se radi o potrebi da se raskorijeni pluralizam kultura, jezika, povijesnih tokova i sudbina, da se podrede Nečemu.

Die Aufgabe könnte im Umgekehrten liegen, in einer sich immer mehr nivellierenden Zivilisation das Eigenleben der Regionen, der menschlichen Lebensgruppen und ihres Lebensstils zu entwickeln. Die Heimatlosigkeit, mit der die moderne Industriewelt den Menschen bedroht, lässt nach Heimat suchen. Was folgt daraus?40

Iznova u Evropi postaje pravno i moralno relevantan stav: "Verletzte niemanden", "neminem laede", ne povrijedi prava drugog kao drugog: i: "su-um cuique relinque seu tribute", "Dopusti svakom Njegovo, odnosno dodijeli svakom njegovo". Iz visokog stupnja smisla za zajednicu, samointeresa, sli-jedi ona volja da se živi sretno. To nije genuino moralna vrlina, nego je samo pragmatička ili prudencijalna. Sada je bitno da se ima na umu ideja prave-dnosti, koja potječe od Francuske revolucije, a koja se sastoji u sposobnosti i 40 Hans-Georg Gadamer, Das Erbe Evropas, S. 59.

28

pripravnosti da pravedno prosuđujemo različite interese i faze vlastitog živo-ta, životne stilove.

Suvremeno društvo u Evropi čuva ideju političkog pluralizma, socijal-nog i kulturalnog pluralizma, religijskog pluralizma, ali ne i vrijednosnog pluralizma koji okončava u kobnom relativizmu i filozofiji indiferentizma. Pragmatički smisao pravednosti počiva na filozofskom smislu tolerancije i koegzistencije različitog.

Pozitivni smisao globaliziranja je višestruk. Institucije - čemu teže in-stitucionalne reforme u Evropi, u Evropskoj uniji, u demokratiziranju, mone-tarnom sistemu, kooperativnoj djelatnosti, vidimo u legislatornom smislu pravednosti građana i medija, u institucijama koje se suprotstavljaju teškom i nezaustavljivom procesu porasta anonimnosti, elektronskog uma. Njihov smisao je u očuvanju elementa osobnih odnosa, u principu odgovornosti, u stvaranju onog ethosa, globalnog ethosa, da se pragmatički smisao prave-dnosti ne nudi samo onim koji su nam bliski po porijeklu, po teritoriji i naci-onalnosti, nego i onima koji su "primjereni imaginaciji", koji tek dolaze.

U političkoj filozofiji to znači da se suvremena društva odlikuju koe-gzistencijom i prijeporom različitih opcija.

"Deren Anerkennung als gleichberechtigt verlangt nach einer spezifis-chen Art von Gerechtigkeitssinn, nach Toleranz.41

U Evropi je potrebno izbjeći prividno istinit ili lažni pojam tolerancije. Onaj koji je pretvara u vrlinu: da se odričemo da opstanemo na vlastitome. Mi smo Evropljani u tome suočeni s vlastitom historijom, s vjerskim ratovi-ma. I danas vidimo intoleranciju, moć koja želi da potčini drugo u borbi za vladavinu nad Zemljom.

Man wird aber doch eines sagen dürfen: Nur wo Stärke ist, ist auch Toleranz. Die Duldung des Anderen bedeutet durchaus nicht, dass man sich seines eigenen unaufgebbaren Seins nicht voll bewusst wäre. Übung in sol-cher Toleranz, wie sie vor allem im christlichen Evropa auf leidensvolle Weise erbracht worden ist, scheint mit für grössere Aufgaben, die auf die Welt warten, eine gute Vorbereitung.42

Ipak, ne bismo mogli reći da je ova korespondencija između plurali-zma i tolerancije otkriće ili postignuće evropskog novovjekovlja. Povijest zna kako je to bilo u antici, u predkršćanskom Rimu u kojemu je pobijeđe-nim narodima bila dopušteno da čuvaju svoje kultove, čak i da ih šire. Još prije u Aleksandrovom carstvu živjelo je obilje religija i konfesija; u bitnosti živjeli su mirno u koegzistenciji.

Bolje bi bilo uvidjeti kako pluralizam ima javnu vrijednost; on se le-gitimira većim bogatstvom ljudskih mogućnosti oblikovanja ili samoorgani- 41 O. Höffe, S. 203. 42 Hans-Georg Gadamer, Ibid., S. 59.

29

ziranja nego što je to moguće individuumima ili homogenim grupama. Taj pluralizam kod nas u Evropi ne bi morao preći u relativizam. No, ima smisla tvrditi da svaka forma života sadrži jednake šanse humanog samoozbiljenja. Priznavanje ljudi kao samoodgovornih osoba i punoljetnih građana jedne države ili svjetskog društva osporava svakoj prinudnoj instituciji pravo da fi-ksira određene forme života.

Der Pluralismus räumt den unterschiedlichsten Menschen die Freiheit auf ihre eigene Lebensform ein und verbindet dieser Freiheit, indem er sie allen gewährt, mit Gerechtigkeit. Selber kein Wert an sich, kein Selbtszweck, legitimiert sich der Pluralismus aus dem gleichen Recht auf Freiheit. Weil dessen Prinzipien, die Menschenrehte, die Freiheit nicht bloss schützen, son-dern auch einschränken, ist der Pluralismus jedoch ein nur begrenzt tauglic-her, er ist einseitiger, undialektischer Begirff: Er hebt die Freiheit ohne de-ren Grenzen hervor, die Vielfalt ohne die Rahmen-Einheit und die Konkur-renz ohne die mannigfache Kooperation.43

To je znanje koje legitimno pripada globaliziranju. Jer su društva na Zapadu/Evropi već dugo i lagano učila pluralističku egzistenciju. Danas smo na Balkanu suočeni sa zaoštravanjem problema koji se diskutira pod lozin-kom "multikulturaliteta". U načelu bitno smo spoznali, i to kako se reagira na zapadanje u ono staro: pravne države koje funkcioniraju su sposobne da opažaju povrede jednakih prava na slobodu u svoj oštrini, ali i trezvenost kao pravnu pogrešku.

U doba globaliziranja pluralizam je životni eliksir za slobodu i prave-dnost. Ali je on tek dio teme koja nam se nameće u ovim raspravama. Nama nedostaje danas onaj građanski smisao koji ispunjava okvir sa životom, tole-ranciju u elementarnoj formi, 44da se dopusti važenje i jamstvo stranih osobi-tosti. To je pasivna tolerancija, koja je, po novijim uvidima, uvjet uzajamnog civiliziranog ophođenja.

Toleranz sollte eigentlich nur eine vorübergehende Gesinnung sein: sie muss zur Anerkennung führen. Dulden heisst beleidigen (uvrijediti)45 (Goethe).

Kada tolerancija nije samo puki uvid, podnošenje, kada je ona više od toga, tada to možemo imenovati "tolerancijom“ u pravom smislu: ona zahti-jeva formu života, aktivnu i kreativnu formu. Ona ne potvrđuje samo Drugo. Potvrđuje slobodne elemente drugog životnog prava, slobodu i volju za sa-mooblikovanjem i solidarnošću. Neuspjesi globaliziranja ne mogu prikriti taj veliki, novi okvir unutar kojeg mora izrasti solidarnost onoga što je izdife-

43 O. Höffe, Ibid., S. 204. 44 Maximen und Reflexionen; Goethe o toleranciji također: Brief des Pastors zu an den neuen Pastor zu, (1772). 45 Ibid.

30

rencirano, solidarnost koja se pretvara u životnu moć - životni osjećaj svih građana.

Ovo može značiti samo da se zahtijeva uvjet: u načinu života i u uvje-renjima vlastiti profil. Aktivna i kreativna tolerancija nije smokvin list, iza kojeg se krije moralna indiferentnost i intelektualna slabost; ona nije "stan-dpunktlose", tolerancija bez stanovišta, nego je "autentična tolerancija". To je zbilja i nada istodobno. Najdublji duhovni pokret, u kojem mi, Evropa, postaje svjesna sebe same u doba globalizacije: "da se u nadmetanju i u raz-mjeni kultura ustanovljuje bitna osobenost tradicija koje žive u svijesti".

Daran mitzuwirken scheint mir der bleibende Beitrag, den die Geis-teswissenschaften nicht nur für die Zukunft Evropas zu leisten haben, son-dern für Zukunft der Menschheit.46

Ovo su važni i legitimni problemi. Prisjetimo se na trenutak kako je aktivna i ujedno autentična tolerancija izgrađena na svijesti vlastitih vrije-dnosti, na samovrednovanju odnosno na osjećaju samo/vrijednosti: na jačini - Jastva i na jačini - grupe, koja se odriče svakog osjećaja nadmoćnosti ili su-premacije. Höffe misli da je ona utemeljena u dostojanstvu i slobodi svakog čovjeka. I tako povezuje onu sposobnost za vlastitu drugotnost, alteritas, s priznavanjem Drugog kao ravnopravnog.

Oblici uma u svijetu, u Evropi, što to znači? Hegel je u Filozofiji po-vijesti razmatrao narode na istoku Evrope, veliku "slavensku naciju", sudje-lovanje naroda u borbi "kršćanske Evrope i nekršćanske Azije". "Poljaci su čak oslobodili od Turaka opsjednuti Beč, a jedan dio Slavena bio je predobi-ven za zapadni um."47 Riječ je o transverzalnom umu, o umu koji je sposo-ban za pluralizam svijeta i za toleranciju. To više nije privilegija okcidental-nog uma. Ko je tolerantan, taj, veli O. Höffe, raspolaže unutarnjom slobo-dom. Čovjek ne traži više život koji bi bio osuđen na konfrontaciju, na nasil-no obrtanje ili savladavanje protivnika, nego na uzajamnost na osnovi jedna-kosti i sporazumijevanju.

Höffe misli na demokraciju, na priznavanje prava svakog sugrađanina da oblikuje vlastito mišljenje ili sposobnost rasuđivanja u znanju i opasnosti da se lako možemo dati zavesti zabludama ili predrasudama, osobito u doba ideologije ili totalitarizma. Toj konstelaciji pripada slobodna znatiželja za Drugim, ono drugo i sposobnost da se unesemo u tuđe osebujnosti: nazore i životne stilove.

Tolerancija prestaje tamo gdje su povrijeđena ljudska prava, sloboda i dostojanstvo čovjeka. Mogli bi se složiti s uvidom da postoje dva razloga da tolerancija nedostaje: još uvijek postoje grupe koje povezuju u uvjerenje - is-

46 Hans-Georg Gadamer, Die Zukunft der evropäischen Geisteswissenschaften (1983), u: ibid., S. 62. 47 G. W. Fr. Hegel, The Philosophy of History, p. 350.

31

tina koja jedino ona čini sretnim - sa zahtjevom za agresivnim misionar-stvom i pripravnošću na silu. Činjenica da u političkom spektru postoje po-red centra i lijevo i desno, i u religijskom spektru liberali i ortodoksi, ne na-bacuje nikakve ozbiljne teškoće. Iako postoje grupe koje dijele uvjerenje da se izuzimaju iz privilegije sile. Kritičari su najsnažniji i najuvjerljiviji kada kažu da su to one grupe djelomice religiozni, djelomice politički "fundamen-talisti", koji su, reklo bi se, u evropskom kršćanstvu, nasreću, tako dobro kao potpuno nestali, ali postoje u drugim religijama, nadasve u političkom.

Rawls ističe "duty of civility", einer Pflicht zur Staatsbürgerschaft", u drugom svojem glavnom djelu Political Liberalism (1993) ukazuje na još je-dnu obaveznost u smislu teorije države, još temeljniju: na zadaću, usprkos različitim svjetonazorima naspram zajedničke politike i zakonodavstva. To je tolerancija koja je imanentna državljanstvu.

U doba globaliziranja traži se kompetencija sugrađana u participator-skoj demokraciji. Jer pluralistička društva u Evropi ili u SAD-u bore se sa uobičajenim teškoćama; različite grupe traže utjecaj, pozornost u medijima, u sudjelovanju u politici i subvencije države. Stoga je jasan uvid: pluralisti-čka društva ne trebaju samo toleranciju i sposobnost za kompromise, nego - "u analogiji sa sporenjem ekonomske oligarhije i kartela - sposobnost da se i u ime pravednosti povezuje moć i utjecaj izvjesnih grupa i da se drugi ojača-ju.

Tamo gdje država prodire u uvijek više područja društva, tamo se pri-je svega skuplja rastuće birokratiziranje, koje raskorjenjuje samoodgovor-nost. U političkoj filozofiji, međutim, jasno je da kritičari liberalne demokra-cije, koja se prepoznala kao "kraj povijesti", rado ističu da ona ljudima pri-kraćuje njihove individualne interese, koji ih ponovo čine atomiziranim indi-viduumima.48

Facit: Na kraju, "bolno je iskustvo" a i pragmatički uvid i da nam se pojav-

ljuje nova univerzalnost, priznavanje ljudskih prava u svjetskim ili global-nim razmjerama, splet odnosa čovječanstva, svjetsko društvo je višestruko kompleksni svjetski poredak: pravo na stvarnosna područja kao što su pri-vreda, znanost, tehnika i umjetnost, osnovni principi supsidijariteta i federa-lizma, kao i pravo na diferenciju. Mi smo osuđeni na globalnu kooperaciju, na vizije u čijoj je osnovi agonalna igra ljudskih snaga i kreativnosti. S onu stranu autokratskih ili despotskih država, a: svagda u ime vladavine prava, pravednosti i demokracije na globalnoj razini; na osnovi kognitivnih sposo-

48 Ch. Taylor, Wieviel Gemeinschaft braucht die Demokratie?, u: Transit. Evropeische Revue, 5, 521.

32

bnosti ili organizatorskih sposobnosti, kojima se ublažava jaki egoizam: in-dividualni i grupni.

Time se stvaraju svi socijalni i politički uvjeti za mir u kreativnosti, protiv rata, razaranja i patnje, za one velike promjene za koje smo mi odgo-vorni. Tu gdje se pojavljuje radikalno novo, izostaje pad u despociju i rat. U ime povijesne otvorenosti nije više moguće rehabilitirati rat. I to su velike inovacije čovječanstva. Lakomisleni je argument u pitanju: jesu li velike epohe mira stvarno znaci civilizatorske dosade? Sjetimo se "Periklovog do-ba". Akropolis je izgrađen, Sofoklo piše svoje tragedije, filozofi Anaksagora i Protagora dolaze na scenu stare Grčke. Doba mira u doba Augustinovo. U Njemačkoj - ne samo u doba tridesetogodišnjeg rata nego i nakon tog pusto-šenja: literatura, muzika, arhitektura i filozofija.

Socijalne i političke promjene, u jednom smislu, pokazuju da je nji-hov inovacioni potencijal ogroman i bez rata i stradanja. Ali one dovode do suočavanja ili nadmetanja jezika i religija, tradicija, privrednih prostora i pri-vrednih formi, oblika visoke i narodonosne kulture. A promjene u globalizi-ranju donose socijalna i psihička opterećenja, koja često imaju za posljedicu otuđenje, što izaziva socijalni i psihički kreativitet. Postoji i drugi podsticaj povijesti: borba protiv višestruke oskudice prirodne prirode.

In allen dre Argumenten lässt sich also die Skepsis entkräften, wes-halb der normative Anspruch wiederholt sei:

Die vielfältige Globalisierung schafft oder verschärft einen Handlun-gsbedarf, der, soll er den Ansprüchen von Recht, Gerechtigkeit und Demo-kratie genügen, nach einer Ramenordnung verlangt, die an die Stelle der Gewalt das Recht setzt, das Recht auf Gerechtigkeit-sprinzipien verflichtet und das gerechte Recht einer subsidiären und föderalen Weltrepublik übe-rantwortet.49

Demokracije u Evropi, demokratski uređene pojedine države posvuda u svijetu, mogle bi očekivati da se povećaju šanse za svjetski - pravni smi-sao. Univerzalni pravni i državni poredak jača konstruktivnu opciju: zaštita prava i mira prepušta se trendu demokratiziranja. Kao što individuumi, tako i države imaju nagovor da odlučuju o konfliktima ne putem sile nego putem prava.

Unutar država je ustaljeno rješenje konflikata nenasilno i u skladu s pravnim normama. Tako demokracija preuzima ovaj model djelovanja i za svoju vanjsku politiku. Jedan kozmopolitiski smisao pravednosti i smisao za parlament svjetske države značio bi svjetsko/federalni smisao pravednosti.

Ali tu postoje protuargumenti.

49 O. Höffe, Demokratie im Zeitalter der Globalisierung, ibid., S. 433.

33

Prvo, to pretpostavlja zajednicu, globalno sporazumijevanje o prave-dnosti, a to stvarno nedostaje.

Drugo, zajednica stvarno postoji: pravno/moralno u formi interkultu-ralnog diskursa pravednosti, koji utemeljuje dvoje: kako univerzalna ljudska prava tako i pravo na diferenciju. I pravno/tipično u formi deklaracije o glo-balnim zajedničkim ljudskim pravima, naprimjer sa strane Ujedinjenih naro-da.

Höffe ima namjeru da pokaže da pojedinačna država treba smisao pra-vednosti: 1) kod uspostavljanja demokracije, 2) kod njezinog institucional-nog i legislatorskog daljnjeg obrazovanja, 3) kod djelovanja unutar instituci-ja i zakona. Sve tri zadaće nalaze se ponovo kod svjetske republike, i svaki put pored sinhrone tu je i dijahrona pravednost: pravednost naspram budućih generacija.50

Svakako ovdje koristim Höffeovu argumentaciju: Na taj smisao prave-dnosti nadovezuje se generalno tolerancija. Na globalnoj razini ona se javlja kao pravo na diferenciju, tek to, i dopušta različitim državama njihovu osobi-tost: jezičku, religijsku i socijalnu, pravnu i političku. S pretpostavkom da se kreću u okvirima univerzalističkog pravnog morala.

Na taj način se pitamo i o kulturalnoj svjetskoj zajednici. Jer gajenje jezika i literature, muzike, umjetnosti i arhitekture, usprkos njihovom pri-marnom vezivanju u pojedinačne države, čuva globalnu stranu ii ne mora se tretirati samo u okvirima svjetske republike, koja je prinudno autorizirana.

Die Welt-Bürgerschaft, svjetsko državljanstvo, građanstvo, ide u su-sret globalistima i osigurava svim ljudima na svakom mjestu svijeta istu za-štitu ljudskih prava. Razlike bi se trebale ukinuti. Za Habermasa otpada ja-vno-pravna diferencija između unutarnjeg i vanjskog, između vlastitog ("ein-geborenen") i stranog, jer svi ljudi jesu u jednakoj mjeri domaći i strani.

Beide Ansichten enthalten ein berechtigtes Element, das sie aber zu Unrecht verabsolutieren. Gemäss unserem dritten Weg, dem qualifizierten Kosmpolitismus, steht jedem Menschen eine doppelte Mitgliederschaft zu, eine "nationale" Staatsbürgerschaft und eine komplementäre Welt-Bürger-schaft.51

Onaj motto koji potječe od rimskog vojnog teoretičara Vegetiusa i da-nas se prakticira:

"Si vis pacem, para bellum." "Ako hoćeš mir, pripremaj se za rat". Iz uvida u fragilnost svakog mira koji počiva na sili, slijedi alternativa:

50 Ibid., S. 344. 51 Ibid., S. 354.

34

"Si vis pacem, para iustitiam." "Ako hoćeš mir, birini se za pravo i pravednost." Još iz antike potječe motto: "Opus iustitiae pax." "Plod pravednosti se sastoji u miru."52

P. Sloterdijk:

Seit dem Beginn der dritten Globalisierung haben wir den Ozean ge-

nau so vergessen, wie wir den Himmel der Metaphysicker genau so verges-sen haben.

P. Sloterdijk, H.J. Heinrics, Die Sonne und der Tod, 2001, (239)

Mi smo se i u ovom 21. stoljeću suočili s pitanjem eksplozije intere-

tničkog i međuljudskog zla, s erupcijama sile. Čini se - iz novijih uvida - da mogući odgovor na problem sile, nasilja još nije ispravno opisan, ako se - kako kaže P. Sloterdijk – «implodirajuće životne zajednice ne sagledaju iz svojeg izvora". I u 20. stoljeću katastrofična preformatiranja ljudskih živo-tnih zajednica su razorila ljude, a da nisu pronađena fizička sredstva da se ustanove njihovi novi odnosi i da se sprijatelje. Nelagoda modernih životnih odnosa čini veoma tegobnim svako prijateljsko ophođenje. Pozitivni osjećaji zavičajnosti i obiteljstva postali su tijesni resursi.

Scenarij za pozitivno, stvaralačko povjeravanje, susretanje, već je vi-šestruko kompromitiran; i simbioze su kompromitirane; obiteljski zaštićeni prostori, biotopi povjerenja su se naborali, stegnuli. Tu nastaju najgori ko-šmari.

Scenarij je jak ako pledira za razumijevanje suvremenih procesa, ek-stremnih formi socijalnog podvajanja i ideološkog poricanja Drugog, kao što je to postalo egzemplarno u nacionalsocijalizmu i drugim formama politi-čkog ekstremizma. Zadivljujuće je iskustvo koje nam nudi Hannah Arendt i poslije nje Alain Finkielkraut, uvid u veliku dramu ovog stoljeća. U njoj čo-vjek nije spoznao druge ljude kao sebi jednake, nego kao neprijatelje.

Nije to nepoznavanje samo historijska iznimka, već je karakteristični tok moderne civilizacije. Otuda se nadaje legitimno pitanje: Jesu li kronična uništavanja ljudi koja čine drugi ljudi u našem stoljeću zbiljski samo mo-mentane stranputice? Kada prosudimo što P. Sloterdijk govori, vidimo da su 52 Ibid., S. 375.

35

naša epoha i njezine katastrofe ušle u površinske nazore; i to je tako dok ne promislimo konfiguraciju prostora, pučanstvo i ideologije; nisu promišljene na puno dubljem nivou, no što to čine danas uhodane teorije. Potrebna nam je oštrija optika, politička poetika prostora, a odatle ovisi smisaona dijagnoza neuspjelih političkih obrazovanja prostora.

Sociološka antropologija i poetologija, čiji je najznačajniji autor Peter Sloterdijk, predložila je za veliki rast kultura jedno značajno tumačenje: pre-ma njoj trebalo bi konstrukciju od apstraktnijih velikih jedinstava vratiti na opće djelotvorne mehanizme tehnika koje čine ugodnim, postupaka prijatelj-stva, koje počivaju na prenošenju povjerenja na nepovjerenje, od prisnog na neprisno.

Vojske, crkve, univerziteti, imperije, nacionalne države. Nije moguće odmaknuti se od aktuelne Evropa-konstrukcije, Evropske unije, u kojoj se stvara mogućnost prevođenja povjerenja. Ili se pak velike strukture skriveno animiraju, te ih stanovnici doživljavaju kao nezbiljnost i kao Moloch.

Das Geheimnis der grossen Politik ist in gewisser Weise ein ständiger Umcodierungsvorgang von klein zu Gross, von Konkret zu Abstrakt, man könnte auch sagen: ein permanenter Formastress. Sie beruht auf einer nac-hhaltigen Vortäuschung von imaginären Gemeinschaften durch die Verwen-dung des intimen, familialen Codes zugunsten des nicht-familialen Nicht-In-timen.53

Zato je tamna strana 20. stoljeća oštro upozorenje. Ono je razdoblje političkih psihoza, tipični sociopat modernog društva, posebno individuuma sklonih nasilju s desnoekstremnim ponašanjima. Tu nema ničega na što se možemo osloniti. U jezgru je posvuda odavanje "formatpsihoza i simptoma prostornih stresova". One su tako dobre kao i uvijek forma rasturanja pripa-dnosti. Rasuti pojedinci ne znaju više kako i gdje oni stanuju, s kim stanuju, kome pripadaju, u kojim formatima komuniciraju, ne znaju što oni mogu konvertirati a što ne mogu. Ovi pojedinci ne znaju više ko su oni i ko su oni drugi; i oni ne mogu znati to, jer takvo znanje nastaje, kako se pokazuje spa-hreološki - samo tamo gdje postoje dovoljno dobre primarne sfere iz kojih je moguće da se događaju prevođenja u dalje bez straha da su samo/izgubljeni.

Razmotrimo što P. Sloterdijk tvrdi o sopstvu. S jedne strane, socijalna filozofija uvodi na scenu tradicionalne argumente; o nedostajanju "priznava-nja" u Hegelovom smislu; o patnji individuuma kojima nedostaje to "prizna-vanje". Izraz koji ne poriče svoje porijeklo iz pojmovnog svijeta mladog He-gela u Fenomnologiji duha. Ali i tu se opisuje samo površno.

Kritički um uspijeva spoznati strukture ljudskih odnosa sudjelovanja i njihove deformacije. On kaže da stvarno moderni pripadaju političke gradnje pećina i njihove histerije. Da psihotizirani ljudi počinju u takvim vremenima 53 P. Sloterdijk... etc., S. 185-186.

36

da pate na pomutnji moći suđenja, da se sjate u pomahnitale pseudokomune, sve se to nadaje iz njihovog položaja. Pseudokomune ili socijalne pseudope-ćine počivaju na sistemima ludosti (auf Wahnsystem), koji uvijek imaju for-mu obećanja-spasa-putem-uništenja. Upravo to ponajviše nagovara temeljno rasturanje vitalne moći suđenja. Samo tako su se bezbrojni Nijemci mogli sjatiti iza anđela smrti - Hitlera.

Wahnsysteme dieser Art haben mit dem Normalsystem viel mehr ge-meinsam, als man üblicherweise bedenkt, denn alle modernen Natinalgesel-lschaften können nur als imaginäre Gemeinschaften Bestand haben, sie ha-ben allesamt ein Stück weit Pseudohöhlencharakter. Solche imagined com-munities - der Ausdruck stammt von Benedickt Anderson - sind von Grund auf labil und hochgradig fiktiv, von Wahngrenze nur geringfügig weiter en-tfernt als die offen psychopathische Politik. Philippe Lacoue-Labarthe spric-ht in diesem Kontext von Politik. - Fiktion - so wie man von science fiction redet. Die Bevölkerung von Natinalstaaten, wie wir sie heute kennen, sind nach dieser Beschreibung immer schon pute political-fiction-Einheiten.54

On jako želi da nas upozori na izraz "nužne iluzije", na izbjeglice ne samo izvana nego i iznutra, koji se osjećaju ugroženim i virtuelno raskorije-njenim. Nacionalni azil zaštićuje nužnu iluziju o ukotvljenju, o teritorijalnom imunitetu, o solidarnom smještaju. I gdje zakazuje funkcija azila, tu izbija si-la i nasilje. On želi da nam pokaže da se čovječanstvo danas nalazi u nečuve-nom toku ispreplitanja i mobiliteta, koji je pun rizika i koji je podstaknut ilu-zornim predstavama o podnošljivosti i isprepletenosti svega sa svim. Protiv toga je uvid sferologije; ona podsjeća na konačnost životnih doba, na uskoću mjesta i pozornosti, na oskudicu moralnih energija - i to je neodgovorna ilu-zija, rezerve sudjelovanja ljudi s ljudima, da su iscrpljene. One su to samo sve više.

Aus Müdigkeit geschieht mehr Böses als aus Bosheit - aber von di-esem Effekt gibt es im Christenthum wie in der traditionellen Linken eine hartnäckige Fehlbeschreibung unter dem Begriff Gleichgültigkeit oder Trägheit des Herzens. Man assoziert die Ermüdbarkeit zu schnell mit Schuld... Hier kommt ein schenbar konservativer, in Wahrheit pragmatischer Interessenhorizont in Sicht. Es gibt gerade aus der Sicht des zu schützenden guten Lebens ein Bewusstseunsinteresse in bezug auf soziale Biotope, ein In-teresse, dem man helfen muss, sich in nicht-reaktionären und nicht-repressi-ven Formen auszzudrücken. Auch eine Kulturpolitik der Linken muss dem Rechnung tragen, indem sie dem lokalen Impuls, dem sphärischen Bedürfnis zu nicht-reaktionären Genugtuungen verhilft. Wenn sie vor dieser sozialöko-

54 Ibid., S. 187-188.

37

logischen Aufgabe versagt, bleiben die Explosionen nicht aus. Die Endlic-hkeit und die Offenheit gleichzeitig zu denken, darauf wird es ankommen.55

Redeskripcija modernih vremena ne bi imala nikakvog smisla bez He-ideggera. Sa staroevropskom osnovnom iluzijom, onom utješnom mišlju obi-tavanja u jednoj svjetskoj kući, dobro uređenoj, s tom smo iluzijom raskrsti-li. Stoga je Heidegger mogao reći: dass Heimetlosigkeit ein Weltschicksal geworden ist.

In dieser Situation wird das Problem akut, wohin wir eigentlich kom-men, wenn wir zur Welt kommen. Darin verbirgt sich eine moderne, gewis-sermassen eine existentialisierte Version von Kosmogonie.56

Novi uvid očajnički želi da izbjegne nove "nužne iluzije". U središtu je novi ciklus produkcija slika svijeta, koja je neposredno vezana za egzodus na svjetsko more, potom na zračno i prostorno putovanje. Terestričko globa-liziranje zajedničko je djelo astronoma, matematičara i fizičara, mornara, trgovaca itd. Ali se danas događa elektronična globalizacija, koja pretpostav-lja doduše geopolitički i geotehnički dostignuća evro/centričnog perioda od 1492. do 1945. Tu je na djelu heterodoksni pojam globaliziranja.

Ako je neko na putu obrata ka čistoj konstrukciji iz formi i brojeva, onda se on mora uvjeriti u racionalistički optimizam, danas u apsolutni kon-struktivizam. Doba teritorijalno definiranog imperijalizma je minulo. Ge-opolitičko mišljenje ide danas drugim putem. Mi stalno klizimo od postmeta-fizičkog narcizma u metafiziku. Ali, želimo ponuditi opravdanje za projekt filozofije:

Ich behaupte, dass die erste gemeinsame Tätigkeit von Menschen nic-ht die Jagd ist, nicht die Sexualität, nicht die Aufzucht von Kindern und schon gar nicht Ackerbau, Viezucht, Industrie - sondern die Erzeugung einer Resonanz zwischen den Zusammenlebenden. Es ist zu einer Überlebensfrage für die aktuellen Kulturen geworden, wie sie sich als atmosphärische Geme-inschaften reproduzieren. Sogar die physikalischen Atmosphären sind ins Stadium ihrer technischen Herstellbarkeit übergegangen. Die Zukunft wird ein klimatechnisches Zeitalter sein, und damit ein technisches schlechthin. Man wird zunehmend verstehen, dass Gesellschaften von Grund auf künstlich sind. Die Luft, die wir einzeln und gemeinsam atmen, kann nicht mehr vorausgesetzt werden. Alles muss technisch produziert werden, sowohl die metaphorische wie auch die physikalische Atmosphäre. Politik wird eine Abteilung der Klimatechnik. 57

"Ja tvrdim da prva zajednička djelatnost ljudi nije bio lov, nije bila spolnost, nije bilo odgajanje djece i čak nije bila zemljoradnja, stočarstvo,

55 Ibid., S. 189. 56 Ibid., S. 195. 57 P. Sloterdijk, ..., S. 245.

38

industrija, nego je to proizvođenje neke rezonancije između onih koji zaje-dno žive. To je postalo jedno pitanje preživljavanja za aktuelne kulture, kako se one reproduciraju kao atmosferične zajednice. Štoviše, fizikalne su atmo-sfere prešle u stadij svoje tehničke uspostavljivosti. Budućnost postaje kli-ma/tehničko razdoblje, a time naprosto tehničko. Rastuće je razumijevanje da su društva iz temelja umjetna. Zrak, kojeg udišemo pojedinačno i zajedni-čki, ne može se više pretpostaviti. Sve se mora tehnički proizvoditi, kako me-taforična tako i fizikalna atmosfera. Politika je odjeljak klima/tehnike."

Ovu studiju autor je napisao u toku augusta i septembra 2002. godine,

te u skraćenoj verziji izložio na (IV) Međunarodnom filozofskom kolokviju u Italiji (Verona, Reggio Emilia) pod naslovom "Evrope - Between hospitality and globalization" - koji se održavao od 12. 10. do 16. 10. 2002 godine u or-ganizaciji Međunarodnog foruma Bosna iz Sarajeva i drugih italijanskih in-stitucija, univerziteta. Ovdje se pojavljuje neizmijenjena. Studija se nastavlja s filozofijom politike u doba globalizacije, napose s poraznim i negativnim trendovima u svijetu.

Napomena autora.

39

UDK 316.322

Ljubomir Berberović

O prirodi globalizacije

U literaturi se mogu naći svakovrsni pokušaji definisanja globalizaci-

je. Ti pokušaji su manje ili više umjesni ili duhoviti, ali se teško odlučiti za jednu definiciju koja bi bila u isto vrijeme i sveobuhvatna i tačna. Pod globa-lizacijom se podrazumijevaju procesi i pojave homogeniziranja planetarnog prostora, prije svega u ekonomskom i pravnom smislu, tako da se Zemlja pretvara u jedinstveno normiranu i vođenu cjelinu. Svjedoci smo da redom nastajanja novih tehnologija i ekonomsko-političkih mehanizama globaliza-cija postepeno zahvata pojedine velike sektore života. Šire se, pojačavaju, ubrzavaju i produbljuju transkontinentalni uticaji i oblici društvene interakci-je. Organizacija čovječanstva se mijenja u smislu povezivanja udaljenih za-jednica i ekspanzije integralnog sistema nadzora i vlasti preko svjetskih regi-ona i kontinenata1.

Iz prošlosti su poznati mnogi socio-ekonomski i ideološko-politički koncepti i projekti integracije svijeta, tj. projekti globalizacije, od antičkih do najnovijih vremena. Istorija je popisala uglavnom žalosne sudbine takvih za-misli i pokušaja. Međutim, ono što predstavlja novost na istorijskoj sceni to su (konačni, nesumnjivi?) argumenti nužnosti globalizacijskih procesa i efi-kasni instrumenti za njihovo realizovanje. Za razliku od nekadašnjih ideja o ujedinjavanju, danas postoje razlozi i sredstva za globalizaciju, koji potiču od egzaktne nauke. Bez obzira na mogućnosti (naročito filozofske) kritike ta-kvog stanja stvari, nepodijeljeno je uvjerenje da nauka kao “reprezentativna forma čovjekove racionalnosti” bitno određuje glavne “tokove zbivanja u no-vom dobu i modernom svijetu”2. Drugim riječima, globalizacija se može naj-bolje shvatiti (a možda i najlakše prihvatiti) kao ishod rasta znanja, koji je prerastao u dominaciju objektivnih, praktično vrijednih spoznaja na svim po-dručjima života ljudske planetarne zajednice. Spoznaja, naravno, nikad nije

1 D. Held & A. McGrew: Globalization/Antiglobalization. Polity Press, Cambridge (UK), 2002; p1. 2 J. Berberović: Kritika nauke i demokratija – Kritička pozicija Paula Feyerabenda (Racionalnost i jezik, str. 21-23). “Svjetlost”, Sarajevo, 2004.

40

konačna niti dovršena, ali su uputstva što ih pruža nauka uvijek posljednja i najtačnija. Takva da se upravo njih mora pridržavati u individualnoj i druš-tvenoj praksi, da bi ta praksa bila racionalna, optimalna po mjerilima što ih pruža ukupno trenutno raspoloživo znanje.

Pitanje opstanka Egzaktne nauke su tokom XX vijeka zaigrale presudnu ulogu u identi-

fikaciji globalnih problema, a konsekventno i u opredjeljivanju odnosa pre-ma savremenim i budućim svjetskim zbivanjima. Tako je napredak znanja doveo u fokus pažnje svijeta (a možda prethodno i proizveo) dva bitna, naja-ktuelnija momenta problematike čovjekovog opstanka i opstanka civilizaci-je: prijetnju atomske kataklizme i prijetnju ekološke katastrofe. Nauka posta-je glavni isporučilac opštih tema međunarodne zajednice, a svijet je krenuo u međusobno otvaranje i povezivanje radi zajedničke akcije na rješavanju zaje-dničkih egzistencijalnih pitanja. Budući da je problematika opstanka nedje-ljiva, globalizaciji je teško osporiti da ima očigledne opšteljudske razloge.

Pronalaskom nuklearnog oružja nauka je stvorila sredstvo potencijal-nog samouništenja čovječanstva. Od Hirošime i Nagasakija, pa dok bude postojao, ljudski rod će živjeti uz prijetnju trenutne ekstinkcije, ili bar “raza-ranja nezamislivih razmjera”3. Jednostavne računice pokazuju da svaki sta-novnik Zemlje može biti višestruko usmrćen raspoloživim zalihama nuklear-nog oružja. Praćenje i sprečavanje nastalih mogućnosti samouništenja neza-mislivo je bez ključnog sudjelovanja nauke. Nauka zauvijek preuzima ulogu nezaobilaznog sagovornika politike u nastojanjima da se spriječi nuklearna katastrofa. Samo tačni naučni podaci omogućavaju pregovore i sporazume o ograničenjima, odnosno napuštanju nuklearnog naoružanja, te zabranama njegove ratne (pa i mirnodopske) primjene, koja, kako tvrde brojni stručnja-ci, ugrožava ljudski rod katastrofama različitih mogućih razmjera, od lokal-nih do planetarnih.

Tokom XX vijeka naučno je pokazano da svijetu, odnosno civilizaciji,

osim nuklearne katastrofe prijeti i opasnost polaganog nazadovanja, pa i umiranja, koja proizlazi iz dugotrajnog nepovoljnog razvoja odnosa ljudske vrste sa njenom životnom okolinom. Među sudbonosna univerzalna saznanja moderne nauke spada otkriće da čovjekovo ponašanje prema prvoj pretpos- 3 L. Szilard: A petition to the President of the United States (in – “The atomic age – Scientists in National and World Affairs”, M. Grodzins & E. Rabinovitch editors, pp 28-30). Basic Books, New York, 1963.

41

tavci vlastitog opstanka, prema prirodnom okolišu, onakvo kakvo jeste, proi-zvodi velike negativne posljedice4. Ekonomija, tj. proizvodnja i potrošnja ro-ba i usluga, rasla je strahovitom brzinom, a popratne pojave nemilosrdnog is-crpljivanja prirodnih resursa i bezobzirnog zagađivanja okoline jednostavno su zanemarivane. Priroda na koju se donedavno gledalo kao na čvrstu, neupi-tno sigurnu podršku čovjekovog biološkog opstanka na Zemlji, sagledana je kao nježan, veoma osjetljiv sistem, koji je počeo da popušta pod pritiskom ljudskih aktivnosti. Značajan imperativ usaglašenog zajedničkog djelovanja cijelog čovječanstva proizlazi iz potrebe za zajedničkom akcijom u tretiranju raznih aspekata globalne ekološke krize.

Pitanja opstanka, prijetnja atomske smrti i elementi ekološke krize izrastaju u primarnu objektivnu i racionalnu bazu zahtjeva za jedinstvenim uređivanjem svijeta. Ovi egzemplarno globalni, zajednički, nedjeljivi egzis-tencijalni problemi temeljni su argument nužnosti globalizacije. Od kasnih šezdesetih godina prošlog vijeka “ekološka problematika” zadobija naglašen prioritet u međunarodnoj politici, naročito u vezi sa izvjesnim opadanjem vjerovatnoće masovnog ratovanja nuklearnim sredstvima.

Ekološka kriza Sasvim jasne činjenice su pokazale da aktuelni smisao antropogenih

promjena u biosferi vodi poremećajima planetarnih razmjera, poremećajima koji mogu dovesti u pitanje elementarne kvalitete ljudskog života na Zemlji, a u krajnjoj liniji ugroziti čovjekov opstanak kao takav (tablica 1). Budućnost će biti teško opterećena upravo ovim poremećajima, što će imati jak upliv prije svega na osjetljivu oblast ekonomskih kretanja. “Čovječanstvo ulazi u eru hroničnih sveobuhvatnih i ekstremno kompleksnih sindroma međusobne zavisnosti između globalne ekonomije i svjetske životne sredine. Glavni iza-zov narednih decenija jeste da se nauči kako je moguće bolje upravljati dugo-ročnim interakcijama velikih razmjera između sredine i razvoja kako bi se povećali izgledi na ekološki održivo poboljšavanje ljudskog blagostanja.”5 Nesporno je da ekonomija mora računati sa posljedicama po «sredinske re-

4 Jansson A.M., Folke C. & Constanza R. (Editors): Investing in Natural Capital – The Ecological Economics Approach to Sustainability. Island Press, Washington (DC), 1992. 5 W. Clark: Sustainable Development of the Biosphere (In – “Sustainable Development of the Biosphere”, edited by W.C. Clark & R. E. Munn; p 5). Cambridge University Press, Cambridge, 1986.

42

surse, na kojima u krajnjoj liniji baziraju sve privredne aktivnosti»6, koji uje-dno predstavljaju čovjekovu životnu sredinu.

GLAVNI ASPE-KTI GLOBALNE EKOLOŠKE KRI-ZE

GLAVNE UT-VRĐENE PRO-MJENE

NAJVAŽNIJI UT-VRĐENI UZRO-ČNICI

NAJVAŽNIJE UTVRĐENE PO-SLJEDICE

Zagrijavanje atmo-sfere

Tokom XX vijeka srednja temperatura donjih slojeva zraka porasla je za 0,5 C

Masovna emisija stakleničkih plinova (prije svega CO2)

Klimatske promje-ne, rast prosječnog nivoa svjetskih mo-ra

Narušavanje ozon-skog sloja u strato-sferi

1950-2000 ozonski sloj u prosjeku sma-njen za 10%, lokal-no i do 80%

Masovna emisija halougljiko-vodika (CFC)

Porast kancerogene-ze i mutageneze

Degradacija priro-dnih ekosistema

Tropske kišne šume uništavaju se tem-pom od 20 miliona hektara godišnje

Krčenje u razne pri-vredne svrhe

Masovno iščezava-nje recentnih vrsta biljaka i životinja

Tablica 1. Glavni globalni aspekti ekološke krize, sažet prikaz* * L.H. Brown: Overview – A year of contrasts.Vital Signs 1997 (L. Starke, editor), p

16. Worldwatch Institute, New York – London, 1997 (modifikovano). U vezi s tim, međunarodna politika počinje pretvarati naučna saznanja

u istinski humanistične dogovorne stavove i propise. Deklaracija prve konfe-rencije Ujedinjenih nacija o čovjekovoj okolini (Stockholm 1972) pozvala je sve zemlje “da aktivnosti pod njihovom jurisdikcijom ne uzrokuju štetu oko-lišu drugih država”7.

Štokholmski poziv ispoljava nedvosmislenu etičku crtu, zahtijevajući od svih subjekata da napuste dosadašnji način vođenja svjetske politike, ko-jim je dominirala bezobzirna sebičnost. Možda je ovaj apel u prvi mah zvu-čao utopijski, ali se međunarodna zajednica ipak uskoro počela baviti opštim ekološkim pitanjima, pronalazeći, sporo i mukotrpno, ali ne bezuspješno,

6 Arrow K., Bolin B., Constanza R., Dagupta P., Folke C., Holling C.S., Jansson B. O., Levin S., Maler K. G., Perrings C & Pimentel D.: Economic growth, carrying capacity and the environment. Science, 268(5210):520; 1995. 7 Declaration of the United Nations Conference on the Human Environment (Stockholm, 1972). UNEP, Nairobi, 1972 (Reprint).

43

mjere i norme za zaštitu sredine koje su obavezujuće i čije se provođenje pažljivo nadzire.

Krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća konačno se počelo ozbi-ljnije razgovarati o “uspostavljanju mosta između prirodnih nauka i ekono-mije”, o instaliranju transdiscipline “ekološke ekonomije”8, koju je grčki ur-banista Doxiadis anticipirao svojim pojmom “ekistike”9. Predviđa se da bi na znanju zasnovana ekonomija imala daleko manje negativnih sredinskih po-sljedica i da bi takva ekonomija omogućavala udvostručavanje svjetske proi-zvodnje uz prepolovljenu potrošnju materijalnih resursa.10 Moderna mjerila razvoja i napretka više se ne mogu svoditi na čisto ekonomske kategorije, kao što je famozni dohodak (ili proizvod) po glavi stanovnika11. Pokazatelji razvoja koji prate promjene u trajanju i kvalitetu ljudskog života, koji uraču-navaju razvojne posljedice po naredne generacije, koji pokušavaju uzeti u obzir istinski i sveukupni boljitak čovječanstva, još uvijek se nalaze u dru-gom planu interesovanja stručnjaka i planera, posebno u siromašnijim ze-mljama. “Ekologija mora spustiti ekonomiju na zemlju”12 budući da su eko-loški problemi razvoja dosegli težinu problema nejednakosti u svijetu.13 Me-đutim, svemu tome je neophodan opšti pristanak, usvajanje normi ponašanja koje bi jednako važile za sve i za svakog.

Ekološka diplomacija Primjer kako su nastali internacionalni propisi o mjerama zaštite stra-

tosferskog sloja ozona ubjedljivo ilustruje uspješno stapanje naučnoistraživa-čkih kapaciteta čitavog svijeta u cjelovitu mrežu, sa integrisanim “outpu-tom”, koji služi kao osnova za međunarodne zakonodavne akcije14. “Ozon-

8 C. Holden: Multidisciplinary look at a finite world. Science, 249(4964):18-19, 1990. 9 C. Doxiades: Ekistics – An Introduction to the Science of Human Settlement. Athens Technological Institute, Athens, 1968. 10 A. Giddens: The Third Way and Its Critics. Polity Press, 2000. 11 P. Dagupta & K. G. Maler: The Environment and Emerging Development Issues. World Bank Economic Review, Supplement, 1991. 12 C. Holden, o. c. 13 A. Giddens, o.c. 14 J. L. Seitz: Global Issues – An Introduction. Blackwell Publishing, Malden-Oxford-Melbourne-Berlin, 2002 (II edition); p 168.

44

ska diplomacija” je novo iskustvo i novi obrazac u vođenju globalne politi-ke15, novi obrazac stvaranja i provođenja internacionalnih pravnih akata.

Bečki sporazum (1986) i Montrealski protokol (1987) o obaveznim mjerama protiv razaranja stratosferskog sloja ozona, smanjivanjem i ukida-njem proizvodnje hloro-fluoro-ugljičnih spojeva (CFC), potpisalo je više od sto država. To je bio prvi u seriji internacionalnih dokumenata posvećenih ekološkim prijetnjama koje mogu ugroziti cijelu planetu. Cijena provedbe ugovorenih mjera nipošto nije mala. Napuštanje industrijske primjene CFC-spojeva, po odredbama Bečkog i Montrealskog sporazuma, imaće velike so-cio-ekonomske posljedice. Samo u Sjedinjenim Američkim Državama go-dišnja proizvodnja ovih plinova vrijedi oko 750 miliona dolara, a vrijednost dobara i usluga što izravno zavise od proizvodnje CFC dostiže čak 27 mili-jardi dolara; osim toga, oprema i produkti kojima za održavanje treba CFC stoje daljnjih 127 milijardi. Redukcijom ove visokoprofitabilne skalamerije dovodi se u pitanje oko 700 000 radnih mjesta širom SAD16. Pa ipak su Sje-dinjene države bile najglasniji zagovornik sporazumijevanja o zabrani CFC gasova i uporan predvodnik duge i složene međunarodnopolitičke procedure koja je rezultirala donošenjem protokola u Montrealu. Tako je vodeća sila savremenog svijeta jasno naglasila neminovnost prihvatanja novih tema i ne-ophodnost novih modela u vođenju svjetskih poslova, a možda čak i nemino-vnost tolerisanja „ekološkog totalitarizma“.

Možda je najznačajnija diferencijalna odlika Montrealskog ugovora u tome što propisuje stalno praćenje vlastite realizacije (opet nauka!) i predvi-đa modificiranje propisa prema nalazima „monitoringa“. Značajna je novost u međunarodnopravnim odnosima – da se pravni akt mijenja prema tekućem saznanju, koje dolazi iz istraživačkog sistema.

«Okvirna konvencija UN o promjeni klime», usvojena na skupu 165 zemalja u japanskom gradu Kyoto 1997. godine, drugi je poučan slučaj glo-balnog zakonodavstva. Države potpisnice su se obavezale na korake obuzda-vanja ogromne emisije gasova koja mijenja sastav atmosfere i narušava kli-matske prilike na planeti. Globalna implementacija konvencija iz Kyota na-ilazi na određene političke brane i još uvijek nema univerzalno važenje. Me-đutim, „otpadnici“ ipak prilaze sporazumu; nedavno je pristupila Rusija, je-dna od najvećih vojno-političkih sila i zemlja koja spada među najveće proi-zvođače plinova uzročnika „stakleničkog efekta“ (opasne posljedice nagomi-lavanja ovih plinova u atmosferi prikazane su u tabeli). U svrhu nadzora nad izvršavanjem obaveza iz Kyota, a i radi potrebe jedinstvenog praćenja atmo-

15 R. E. Benedick: Ozone Diplomacy – New Directions In Safeguarding The planet- Harvard University Press, Cambridge (Mass.)-London, 1995. 16 An Economic Portrait of the CFC-Utilizing Industries of the United States. Alliance for Responsible CFC Policy, Rosslyn (Va.), 1995; pp 10-11.

45

sferskih kretanja, nastala je planetarna istraživačka mreža za osmatranje po-java i promjena u geobiosferi, iako sam ugovor nije dobio univerzalno pri-znanje. Podaci o akumulaciji stakleničkih plinova i o konsekventnom poras-tu prosječne temperature na površini Zemlje dolaze iz globalnog istraživa-čkog sistema, koji obuhvata 1000 vrhunskih naučnika iz više od 70 zemalja. Integrisani nalazi ove mreže služe kao polazišta za političke akcije i rješenja, te preduzimanje odgovarajućih mjera. Inovacija baze podataka odvija se kao na tekućoj traci: tek što se pojavio jedan izvještaj centralne redaktorske gru-pe, odmah je nastavljen rad na sljedećem. U izradi novijih revizija sudjelova-lo je oko 1000 istraživačkih centara, radili su pune dvije godine i napravili dokumentarno saopštenje na 1800 stranica slova i brojki, koje služe kao po-dloga za realizaciju postavki konvencije17.

Uprkos svim zastojima i problemima, civilizacija se našla na pragu nove ere, ere obilježene dominacijom objektivnog znanja i na tom znanju za-snovanih oblika ljudskog djelovanja i ponašanja.

Dakako, nuklearna i ekološka kriza su samo najakutniji i najaktuelniji, modelni opšti problemi u međunarodnoj zajednici. Sveobuhvatna međuzavi-snost svih raspoznatljivih entiteta na Zemlji upadljiva je opšta odlika današ-njeg svijeta. Sve nevolje čovječanstva u principu se mogu uklanjati samo sa-radnjom. “Ni jedna zemlja ne može zaštititi vrijednost svoje valute ili zdrav-lje svoga naroda. Čak i na naše svakodnevne vremenske prilike mogu utjeca-ti čovjekove aktivnosti negdje drugdje u svijetu. Zemljin ekosistem i nadalje će podupirati ljudski život samo ako države budu sarađivale i pametnije odlagale otpatke.”18

Vladavina znanja

Svijest o ekološkoj krizi nameće radikalne promjene u važećim kon-cepcijama svih vidova razvoja. Pred našim vremenom stoji izazov stvaranja analitičke i teorijske podloge za razumijevanje odnosa između prirodnih i društvenih sistema i za racionalno upravljanje tim odnosima, a to može samo nauka. Kako se stalno ubrzava, trka za znanjem rađa i specifične probleme

17 R. A. Kerr: Greenhouse report foresees growing global stress. Science 270:731, 1995. 18 L. Brown: Svijet bez granica. “Globus”, Zagreb, 1979; str. 21.

46

novog tipa, naime – ispostavlja se da nauka napreduje „mnogo brže nego što smo mi prilagođavali institucije njenim zahtjevima…”19

Pitanja čovjekove životne sredine prodrla su u politički život zahvalju-jući novim saznanjima, do kojih danas dolazi koordinirana globalna mreža naučnih istraživanja. Dvadeseti vijek je doživio antropološki i civilizacijski preokret, prvenstveno ustalivši viđenje života i stvarnosti kao molekulskog fenomena.20 Zavladao je savršeno nov dominantni način mišljenja o čovjeku, okolnom svijetu i o njihovom međusobnom odnosu. Istorija, život, uspjeh i opstanak posmatraju se na razini upoznatih činjenica o najdubljim osnovama postojanja. Čovjek je definitivno shvaćen kao pojava u čvrstom fizičkom kontinuitetu sa beskonačnim kosmičkim skupom živih i neživih entiteta, sis-tema. Ljudski život, individualni i generični, zavisi ne samo od očiglednih nego i od najfinijih, submikroskopskih veza sa cjelokupnom stvarnošću. Pri-rodu tih veza otkriva nauka, budući da upravo “nova spoznaja dubokih me-đusobnih veza između društvenih i prirodnih sistema stavlja u pitanje kon-vencionalne intelektualne konstrukte kao i na njima zasnovane pretpostavke politike”.21

Uloga nauke nije više svedena na makroskopsko uočavanje pojava i produkciju korisnih sprava i postupaka za ono što se zvalo “vladanjem nad svijetom”, u dimenzijama vidljivog. Spoznaja molekulskih temelja života postavlja osnovna značenja u modernoj nauci, koja u isti mah sve uspješnije osvaja znanja i o kompleksnim makrosistemima svih tipova, kako prirodnim tako i društvenim. Na ovaj način egzaktna nauka preuzima ulogu privilego-vanog opšteg liferanta uputstava za racionalno, svrsishodno, a u krajnjoj lini-ji – životno neophodno ponašanje pojedinaca, ljudskih grupa (zajednica) i čovječanstva kao cjeline, s obzirom na najdublje spoznate istine o zakonitos-tima funkcionisanja i trajanja sistema čovjekovog svijeta. Osvajanje (is-traživačka djelatnost), preuzimanje (razvojna, “primijenjena nauka”) i širenje znanja (informacija i obrazovanje) prestaju biti dijelom društvenog dekora, sastojak “kulture”, i postaju sudbonosni sektori društvenog života i rada.

Očito, sadašnje vrijeme je obilježeno aksiološkim prioritetom pouzda-nog, praktično valjanog poznavanja činjenica o intimnim procesima i relaci-jama koji određuju ljudski život i život čovječanstva, činjenica koje su po-

19 C. Juma: Transition towards agricultural sustainability – Technological change and institutional innovation (Transition to Sustainability in the 21st Century). The National Academies Press, Washington, 2003. 20 L. E. Kay: The Molecular Vision of Life. Oxford University Press, New York - Oxford, 1993; p 5. 21 N. Choukri (Editor): Global Accord – Environmental Challenges and International Responses. Massachusetts Insititute of Technology, Cambridge (Mass.) and London, 1993; p vii.

47

sredovane naučnoistraživačkim nalazima. Time u središte savremenih deter-minativnih faktora povijesti staje egzakna nauka. Nauka je postala neopho-dan sagovornik politike na temi nuklearne prijetnje opstanku čovječanstva, a kada se radi o ekološkoj krizi nauka se afirmisala kao jedini ključ za rješava-nje nagomilanih sredinskih problema. Zato globalizacija nije moguća bez globalizacije nauke.

Diktatura tehnologije Jedinstvo nauke je primarna globalizacija. Spoznajni kapaciteti svijeta

moraju sačinjavati organizovanu cjelinu da bi rezultirali znanjem koje posta-je osnovom političkog i ekonomskog ponašanja.

Proteklo stoljeće se najkraće i najtačnije opisuje kao razdoblje neviđe-nog, divovskog napretka prirodnih nauka. Čitava civilizacija je ušla u novu eru, obilježenu dominacijom prirodno-naučnog znanja i na tom znanju za-snovanih oblika ljudskog djelovanja i ponašanja. Nauka je stala na čelo cje-lokupnog progresa, postala moćni isporučilac najvažnijih materijalnih fakto-ra slike života u savremenim ljudskim zajednicama. Procijenjeno je da se se-damdesetih godina prošlog vijeka naučno znanje udvostručavalo za nekih 10 do 15 godina22, a danas to ide značajno brže. Više od 90% svih naučnika koji su ikad živjeli naši su savremenici. Pri tome, svijet još nije naučio kako da se silno novo znanje bez potresa prihvata i primjenjuje u sveopštu korist, što je jedna od najozbiljnijih teškoća sadašnjeg i budućeg razvitka.

Uspon nauke rezultirao je, pored ostalog, masovnom pojavom novih tehnologija. Brzi prelazak naučnih otkrića u neprestano usavršavanje tehno-loških metoda, u neprestano stvaranje uvijek neuporedivo efikasnijih postu-paka proizvodnje i saobraćaja, druga je karakteristika proteklog stoljeća. Na-predak tehnologije uveliko je pogodovao i napretku istraživačkih djelatnosti, na kojima se zasniva osmatranje svijeta i nalaženje solucija za uočene pro-bleme.

U posljednjoj četvrtini XX vijeka dovršen je planetarni sistem za ne-

prekidno naučno praćenje najvažnijih parametara geobiosfere. Podatke i pro-račune o promjenama klime usljed povećane emisije radijativnih gasova, od kojih polaze inicijative za usvajanje potrebnih međunarodnopravnih akata, proizvodi armija od hiljadu vrhunskih istraživača iz više od 70 zemalja.23 22 Glass B. (1970): Science education for the future of Man. Proceedings of the XX Pugwash Conference on Science and World Affairs (Fontana 1970), p 185. 23 R. A. Kerr: Greenhouse report foresees growing global stress. Science, 270:731, 1995.

48

Realizacija postignutih zaključaka i predviđenih mjera nailazi na teškoće, koje se ipak polako ali sigurno prevazilaze.

Instrumenti globalizacije Dok pitanja opstanka argumentuju potrebu za ujedinjavanjem svijeta,

tj. za globalizaciju, komunikacijsko-informatička revolucija je stvorila klju-čne instrumente za ostvarivanje globalizacije. Moderna nauka otkriva zbog čega je globalizacija potrebna ili neophodna, moderna tehnologija svjedoči da je globalizacija moguća. Dosadašnji projekti ujedinjavanja svijeta nisu ra-spolagali sredstvima potrebnim za efikasnu kontrolu i upravljanje prostorom cijele planete. Danas je situacija drugačija. “Nauka je pobijedila daljine” – sjajno sažima G. G. Marquez bit tehnološke revolucije u dvadesetom vije-ku24. Globalizacija se gradi na temeljima komunikacijske revolucije, koju su donijeli mikročipovi, sateliti, optička vlakna, internet i mobilna telefonija.25

Nikada svijet nije vidio tako eksplozivan tehnološki napredak kakav su imale tehnologije obrade i razmjene informacija tokom posljednjih dece-nija. I nikada nije viđeno tako rapidno širenje novih tehnologija. Već 2002. godine svako drugo američko domaćinstvo bilo je snabdjeveno kompjuto-rom (tablica 2). Broj mrežno povezanih ličnih računara u svijetu povećava se za jednu petinu svake godine (tablica 3) U ciglih petnaestak godina broj pret-platnika mobilne telefonije porastao je za tri reda veličine, tako da će već krajem ove godine na svakog četvrtog stanovnika planete otpadati po jedan pretplatnik mobilne telefonije (tablica 4). Radiju je trebalo 38 godina da ste-kne 50 miliona korisnika, televiziji trinaest, a svjetskoj računarskoj mreži – samo četiri godine26.

GODINA 1994 1997 2002

Broj vlasnika (mln) Stopa porasta

3 (100)

30 (1000)

166 (5533)

% domaćinstava Stopa porasta

24% (100)

37% (150)

50% (200)

Tablica 2. Raširenost personalnih računara u Sjedinjenim Američkim Državama

24 G. G. Marquez: Sto godina samoće. BIGZ, Beograd, str.8. 25 T. L. Friedman: The Lexus and the Olive Tree. Farrar-Straus-Giroux, New York, 1999. 26 Human Development Report 1999. Oxford University Press, (for UN Development Programme), New York – Oxford, 1999; p58.

49

Broj korisnika (miliona)

Godina Razvijene zemlje Nerazvijene zemlje Ukupno

2000 – – 388 ( – )

2001 359 (100) 136 (100) 493 (100)

2002 402 (112) 190 (140) 592 (120)

Tablica 3. Eksploatacija interneta u svijetu (prema podacima iz više izvora)

Godina Pretplatnici (000) Pretplatnici na 100 stanovnika

1987 1 231 0,5 1992 11 033 4,3 1997 55 312 20,1 SAD

2001 128 375 45,0 2001 1 040 000 16,0 Svijet 2004 1 400 000 22,0

Tablica 4. Broj korisnika mobilne telefonije u SAD i u svijetu

(prema podacima iz više izvora) Sličnu gigantsku vertikalnu i horizontalnu ekspanziju doživjeli su i

drugi tehnološki sistemi namijenjeni prometu informacija, osmatranju i oba-vještavanju. Tačnost satelitskih mjerenja dosegnula je tačnost mjerenja tem-perature na površini Zemlje27. U isto vrijeme, planetu je natkrilio sloj vješta-čkih naprava koje precizno prate i najmanje promjene na njenoj površini, pa i u njenoj utrobi. Od lansiranja prvog Zemljinog satelita (“Sputnjik 1”, 1957) do danas je u orbite poslano njih blizu 7000. Prema službenim i javnim sta-tistikama, u ovom času oko Zemlje kruži najmanje 600 funkcionalnih satelita različite namjene i sa različitom opremom.

Radari su postali antikvitet, danas se svijet nadzire senzorima za po-kret, daljinskim kamerama, uređajima za noćna osmatranja, špijunskim sate-litima. Elektroničko osluškivanje elektroničkih medija uzima nezamislive razmjere – “tajne uši” prate milione običnih telefonskih razgovora i e-mail poruka u jednom satu.

27 F. J. Wentz & M. Schabel: Effects of orbital decay on satellite-derived lower tropospheric temperature trends. Nature, 394:661, 1998.

50

Zahvaljujući svemu tome, u svijetu se više ne mogu prikrivati neke krupnije tajne, a informacija stiže na svaku tačku Zemljine kugle praktično istovremeno sa odašiljanjem.

Pobjeda nauke nad daljinama promptno se pretvara u instrumente po-litičke i ekonomske moći, u metode praktične kontrole ponašanja i djelova-nja. Medijske i informatičke aparature ne čine od svijeta samo informacijsko “globalno selo” u smislu slavne McLuhanove sintagme28, nego i jedinstveno polje ekonomskog prometa i konkurencije. Objektivna i efikasna kontrola či-tave planete postala je realnost, a to je najvažniji preduslov za napredovanje svih pravaca globalizacije.

Na temi opstanka i razvoja susreću se ekologija, tehnologija, ekono-

mija i politika, posredstvom složene integrativne koncepcije “održivog ra-zvoja”. Pojam održivog razvoja nije precizno niti jednoznačno određen29, ali nesumnjivo podrazumijeva da nauka odnosno znanje predstavlja jedinu mo-guću univerzalnu osnovu za racionalno ponašanje, ponašanje koje bi bilo svrsishodno sa stanovišta interesa opstanka i razvoja. Od istraživačkih poda-taka i naučnih sinteza polaze međunarodni sporazumi i propisi, međunaro-dna politika i zakonodavstvo, koji sjedinjuju svijet.

S druge strane, u nauci leži trajna objektivna podloga ekonomske, pa onda i vojne, odnosno političke moći. Nedostatak znanja u ovoj oblasti ne mogu nadoknaditi nikakvi plemeniti ideali, nikakve dobre namjere. A znanje stoji na raspolaganju prije svega tamo gdje se proizvodi, što znači – u razvi-jenim dijelovima svijeta. Prema podacima UNESCO-vog Instituta za statisti-ku o geografskoj distribuciji nauke i tehnologije na početku XXI vijeka, u zemljama Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD) živi 20% stanovništva planete, dok na te zemlje otpada 85% ukupnih sredstava za na-uku u svijetu i 88% objavljenih naučnih radova (vidi tablicu 5).30 Neprestano raste udio najvećih istraživačkih centara u ukupnoj proizvodnji relevantnih naučnih podataka i otkrića. Od četrdeset glavnih središta svjetske nauke, 36 ih se nalazi u Evropi i Sjevernoj Americi, dva u Japanu i jedan u Australiji.31 U pomenutim činjenicama treba tražiti ključ za razumijevanje stanja svijeta,

28 M. MacLuhan: Understanding Media – The Extension of Man. Routledge & Kegan, London,1964. 29 A. Sen: The end and means of sustainability (in – “Transition to Sustainability in the 21st Century”, F. S. Rowland & P. N. Tandon editors). The National Academies Press, Washington D.C., 2003. 30 The State of Science and Technology in the World. UNESCO Institute for Statistics, Montreal 2000. 31 C. W. Matthiesen, A. Winkel-Schwartz & S. Find: The ups and downs of global research centers. Science, 297:1476, 2002.

51

procesa i odnosa u svijetu, ključ za prepoznavanje i karakterizaciju faktora od kojih zavise sadržaji i smisao aktuelnih i budućih promjena u svijetu.

Zemlje OECD* Ostatak svijeta

Stanovništvo 20,0% 80,0%

Ukupni domaći proizvod 62,8% 37,2%

Broj istraživačkih kadrova 54,4% 45,6%

Ukupna sredstva za nauku 84,7% 15,3%

Objavljeni naučni radovi 87,7% 12,3%

* Australija, Austrija, Belgija, Češka, Danska, Finska, Francuska, Grčka, Irska, Island, Italija, Japan, Kanada, Koreja, Luksemburg, Meksiko, Nizozemska, Norveška, Novi Zeland, Poljska, Portugal, SAD, Španija, Švedska, Švicarska, Turska, Ujedinjeno Kraljevstvo.

Tablica 5. Raspodjela naučnoistraživačkih kapaciteta u svijetu (prema podacima iz više izvora)

Politika i globalizacija Politička zbivanja su realni okvir odvijanja svih globalizacijskih pro-

cesa. Globalizacija, kao projekat pristupa uočenim realnim globalnim pro-blemima, odgovara opštečovječanskim interesima i potrebama čovjekovog opstanka na Zemlji, potrebama i interesima koji se mukotrpno probijaju kroz gusto tkivo drugačijih, parcijalnih potreba i interesa. Zajednički interesi se afirmišu i ostvaruju u skladu sa objektivnim znanjima do kojih dolazi svjet-ska nauka. Ukoliko postoje izgledi da “globalna etika”, uslovljena neopho-dnošću “zajedničkog upravljanja globalnom životnom sredinom”32, zauzme mjesto vodećeg djelatnog principa u međunarodnoj politici i međunarodnom pravu, principa koji bi nadilazio klasične motive materijalnog (teritorijalnog) interesa, takva bi etika mogla nicati jedino iz naučnog saznanja. Postoje pri-lično vidljivi znaci da se takva etika teško i sporo, ali ipak nekako probija na vidjelo. Pozitivna i dobronamjerna politička filozofija globalizacije mora se brinuti za dalje promoviranje pune prohodnosti globusa, “sa punom sviješću o tome koliko teško to može biti, dakle bez naivnosti i pretjeranog optimi-zma u vezi s onim što je pred nama”.33

32 N. Choukri, o. c. 33 E. Gidens: “Globalizacija shvaćena ozbiljno”, Republika (Beograd), oktobar 2000.

52

Napredovanje globalizacije je stvarnost našeg vremena. Redom nasta-janja novih saznanja i tehnologija, te odgovarajućih internacionalnih dogo-vora, globalizacija zahvata nove prostore i pojedine velike sektore društve-nog života – komunikacije, informacije, ekonomiju, politiku, pravo. Razno-vrsni smjerovi i tokovi globalizacije dobili su donekle eufemistične naslove (vidi tablicu 6), pod kojima ih praktično čitav svijet prihvata i (malo- poma-lo) realizuje. Zahtjev za tehnologijama koje su nužne za razvoj uveliko po-drazumijeva pristanak na globalizaciju, bez obzira na „ireverzibilne društve-ne, ekonomske i zdravstvene posljedice, koje mogu biti štetne“34.

PRAVCI GLOBALIZACIJE PRIMJERI NASLOVA ZA PROMOCIJU U MEĐUNARODNOM PRAVU I SPORAZUMIJEVANJU

Komunikacijska • Slobodna razmjena informacija • Sloboda govora i medija • Zaštita autorskih prava

Politička

• Višestranačka demokratija • Parlamentarni oblik vladavine • Ljudska prava • Zaštita manjina • Borba protiv terorizma • Borba protiv organizovanog kriminala • Borba protiv korupcije • Zahtjev za odgovornu upravu

Ekonomska (privredna, gospo-darska)

• Privatizacija • Tržišno gospodarstvo • Slobodna trgovina • «Ekologizacija» proizvodnje i prometa • Slobodan promet tehnologija

Vojna

• Sistemi kolektivne sigurnosti • Kontrola i redukcija naoružanja • «Transparentnost» vojnih izdataka • Nadnacionalne snage i intervencije

Tablica 6. Pregled općenito usvojenih «naslova» pod kojima se transnacionalno legalizu-

ju i realizuju globalizacije*

* Lj. Berberović: O antimondijalizmu. Revija slobodne misli – 99, 8(37):11-16; juli-septembar 2002 (modifikovano).

34 P. N. Tandon: Transition to sustainability – A compilation of facts, figures and thoughts. Transition to Sustainability in the 21st Century – The Contribution Of Science And Technology (F. S. Rowland & P. N. Tandon editors). The National Academies Press USA, Washington (D.C.), 2003; p 21.

53

Svi tokovi globalizacije se brže ili sporije dogovaraju i ostvaruju, pri čemu se njihova napredovanja i nazadovanja uzjamno uslovljavaju i podsti-ču. Sa realnim razlozima u egzistencijalnoj ugroženosti ljudske vrste i sred-stvima u sve moćnijoj tehnologiji za nadzor i upravljanje planetom, procesi globalizacije su neizbježni i po svojoj prirodi moraju se odražavati na prakti-čno sve sektore života savremenih ljudskih zajednica. Iluzorno bi bilo raču-nati na zaustavljanje ili preokretanje tokova globalizacije, što ne znači da je pogrešno sagledavati i ispravljati njene nepovoljne osobine. Političke težnje i pritisci igraju u tome veliku ulogu. Naročito su opravdana i nipošto bezizgle-dna nastojanja da se globalizacija jače usmjeri prema smanjivanju, a ne uve-ćavanju nejednakosti i siromaštva na Zemlji. Svijest o ovoj potrebi postepe-no osvaja prostor u stavovima i ponašanju razvijenih dijelova svijeta. Neki objektivni pokazatelji ukazuju da je sadašnja globalizacija već djelovala u smislu redukcije siromaštva i u smislu izvjesnog rasta blagostanja35, ali – na-ravno – postoje i suprotna gledišta, oslonjena na drugačije podatke36.

Bilo kako bilo, temeljni smisao globalizacije ne može se preokrenuti i bitka za ispravke ne vodi se oko toga.37 Politički, tj. racionalan odnos prema promjenama koje uzrokuje globalizacija podrazumijeva prije svega razliko-vanje njenih nužnih i neumitnih posljedica od onih na koje se može efekti-vno utjecati. Izvrstan obrazac za takvo ponašanje pruža poznata molitva Sioux Indijanaca (za koju neki autori vele da vuče porijeklo sa evropskog tla, čak iz petog ili šestog vijeka) – “Bože, daj mi mirnoću da podnosim stvari koje ne mogu promijeniti, daj mi hrabrost da promijenim stvari koje mogu promijeniti, daj mi mudrost da razlikujem jedno od drugoga.“38

35 P. Collier & D. Dollar: Globalization, Growth and Poverty – Building an Inclusive World Economy. World Bank and Oxford University Press, Washington-New York, 2002; p 18. 36 R. Wade & M. Wolf: Are global poverty and inequality getting worse? Prospect, 72:16-21, 2002. 37 J.E. Stiglitz (In – P. Collier & D. Dollard: “Globalization, Growth, and Powerty”, Front page). World Bank and Oxford University Press, Washington – New York, 2002. 38 J. Puljo: Joga – Harmonija duha i tela. “Sportska knjiga”, Beograd, 1983; str. 72.

54

Nekoliko zaključaka

(1) Globalizacija se vidi prije svega kao ujedinjavanje svijeta na principi-ma slobodnog tržišta, što podrazumijeva otklanjanje zapreka nesmeta-nom protoku roba, ljudi i kapitala, odnosno relativizacija i/ili ukidanje administrativnih granica. To samo po sebi može pogodovati samo jača-nju dominacije razvijenih, produbljavanje razlika između bogatih i si-romašnih.

(2) Ekonomska globalizacija nije jedini (pa ni primarni) vid globalizacije, budući da se oslanja na tehnološku, komunikacijsku i društveno-politi-čku homogenizaciju globusa. Naročito tehnološka revolucija uvjetuje napredovanje svih oblika globalizacije.

(3) Prisustvo opipljivih egzistencijalnih problema savremenog čovječan-stva snažno pogoduje globalizacijama. Dvije glavne prijetnje čovjeko-vom opstanku na Zemlji su (a) prijetnja trenutnog razaranja civilizacije usljed nuklearnog holokausta, (b) prijetnja degradiranja civilizacije usljed krize u odnosima čovjek-priroda. Obje ove prijetnje postale su istaknuta tema u međunarodnim relacijama, nalažući obavezno prisus-tvo naučnih saznanja i podataka u svjetskoj politici.

(4) Globalizaciju pokreću i podržavaju argumenti i instrumenti, razlozi i sredstva koje stvara nauka. Samo nauka može dati dobre osnove za za-jedničke akcije na otklanjanju opasnosti koje se nadvijaju nad ljudski rod, na rješavanju problema koji ne poznaju međudržavne granice.

(5) Globalizacija napreduje uporedo sa ekspanzijom znanja, sa nepreki-dnim ubrzavanjem rasta ukupnog znanja i sa neprekidnim povećava-njem potražnje plodova znanja, koji su posredovani tehnologijom. Sve-opšta potreba za ekonomskim rastom izaziva glad za novim odnosno poboljšanim tehnologijama. U tome je trajna pokretačka sila svih obli-ka globalizacije, oblika koji su inače međusobno povezani i uzajamno se podstiču.

(6) Raspodjela snaga u procesima ekonomske globalizacije određena je aktuelnim razlikama u gospodarskoj moći dijelova svijeta, ali još više geografskim razlikama po učešću u stvaranju znanja na kojima se za-sniva napredak tehnologije. Kontrola nad proizvodnjom novog znanja (novih tehnologija) koncentrisana je u malom dijelu svjetske zajednice i upravo ta kontrola osigurava tom dijelu (zasad nedogledno) trajnu na-dmoć nad ostatkom svijeta.

(7) Globalizacija nije isključivo vezana za volju i interese razvijenih. Svi-jest o postojanju nedjeljivih egzistencijalnih problema čitavog čovje-čanstva otvara put utvrđivanju internacionalnih (ili nadnacionalnih) ekonomsko-političkih akata i mehanizama, u kojima dolaze do izražaja opšti interesi.

55

UDK 316.32

Nijaz Ibrulj

Stoljeće rearanžiranja:

Nanoznanost i globalno društvo Uvod Konceptualno istraživanje procesa rearanžiranja tvari na nano-skali i

rearanžiranja društva na globalnoj skali, te zadovoljavajući opis stvaranja programibilne supstancije i programibilnog identiteta, jeste ciljni smisao ove komparativne studije o fenomenima 21. stoljeća. U ovom tekstu želim dati kratku karakterizaciju centralnih fenomena društvene ontologije i znan-stvenog pogona u stoljeću u kojem živimo.

Prvo, želim da karakteriziram 21. stoljeće kao “stoljeće rearanžiranja” ili kao stoljeće čija se fenomenologija razlikuje jasno od fenomenologije sto-ljeća prosvjetiteljstva. Prvo stoljeće rearanžiranja u novom mileniju započi-nje s globalnim rearanžiranjem samih područja znanosti, kulture i umjetnos-ti, što treba da dovede do globalnog rearanžiranja svih sektora društvene ontologije. “Stoljeće rearanžiranja” ima u svojoj osnovi metafiziku pragmati-zma, spekulativni i multinacionalni kapital te globalnu etiku pragmatizma: sloboda kao interaktivni profit i kao profitabilni konekcionizam integriranih mreža internacionalnog “kapitala koji radi”.

Drugo, “stoljeće rearanžiranja” deklarira se u programima njegovih konstruktora u Evropi, Americi i Japanu kao “stoljeće zasnovano na znanju” (the ”knowledge-based century”). Pravo značenje te sintagme jeste “stoljeće zasnovano na tehnološkom znanju”, a ne ”stoljeće zasnovano na humanisti-čkom znanju”.

Treće, znanost ovog “stoljeća rearažiranja” je mapa puta ka novoj vrsti tehnologije – posebno informacijske tehnologije – zasnovane na novoj vrsti supstancije: pametnom (elektroničkom) materijalu ili programibilnoj sup-stanciji proizvedenoj rearanžiranjem i kontrolom tvari atom-po-atom na na-no-skali.

Četvrto, društvena ontologija koja se realizira u društvenim institucija-ma i koja je u realnom svijetu izgrađena na idiomima i upotrebi prirodnih je-zika (Searle, 1995), stvarnih država i granica između njih, s relanim novcem, zamjenjuje se “realnim modelima” koji se konstruiraju funkcioniranjem pro-

56

gramibilne tvari: tehničkim modelima artificijelnih jezika i terminalima pre-ko kojih državljani elektronski komuniciraju s institucijama svojeg demo-kratskog sistema.

Peto, filozofija pragmatizma i znanost ovog stoljeća stvaraju “modele istine” u granicama “racionalne prihvatljivosti” (Putnam, 1981: x-xi), odno-sno strukturalne rekonstrukcije i semantičke granulacije koje u novim termi-nima daju zadovoljavajući opis toga kako nešto radi (kako radi jezik, kako radi um, kako radi naš kognitivni i mentalni svijet, kako radi fizički svijet), a ne šta jest neki fenomen. Filozofija pragmatizma i moderna znanost su akti-vatori rearanžiranja fizičke supstancije, socijalne supstacije i mentalne (indi-vidualne) supstancije.

Na navedenim karakterizacijama je zasnovana teza ovog teksta: me-todsko rearanžiranje je zajednički znanstveni i filozofski pristup fenomeni-ma u 21. stoljeću koje globalno upotrebljava informacijsku tehnologiju kao sredstvo komunikacije koja služi kao instrument za dizajniranje novog kon-cepta supstancije na tri područja: na području programiranja biološke sup-stancije putem genetičke informacije, na području programiranja fizičke sup-stancije putem elektronske informacije, i na području programiranja indivi-dualnog identiteta ili individualne supstancije putem socio-političke informa-cije.

1. Nanoznanost i nanotehnologija Područje nanoznanosti otvoreno je za istraživanja pitanjem o mogu-

ćnostima nove tehnologije reprezentacije sadržaja informacije: kako pohra-niti masivnu informaciju u jedan mikro-prostor i kako načiniti jedno mikro-spremište za radnu informaciju? Na početku je nova znanost i nova tehnolo-gija bila zaokupljena radnom reprezentacijom: kako predstaviti ili reprezen-tirati stvari na nano-skali i kako pohraniti informaciju u nano-prostoru. Neki aspekti nove znanosti i nove tehnologije bili su toliko spekulativni da su to područje neki znanstvenici (npr. nobelovac za fiziku iz 1996. Richard Smal-ley) opisali sintagmom “znanstvena fantastika”. No, nanoznanost i nanote-hnologija, čak i kada bi se tretirale kao “science+fiction”, što je bio slučaj do osamdesetih godina, imaju značajne konsekvencije za kulturu (ne samo za kulturnu industriju) i politiku jer je “kultura onaj kontekst unutar kojeg ljudi daju značenje svojim djelovanjima i iskustvima” (Weldels, 2003. In: Wel-dels, 2003: 7).

Danas konstruktori Evropske zajednice kroz “Šesti okvirni program Evropske zajednice” (6.FPEU) traže odgovor na pitanje: da li može nanozna-nost i nanotehnologija u Evropi postići isti nivo razvoja kojeg imaju u Ame-

57

rici i Japanu. Ne samo to: u ovom programu stoji zapisano da Evropa treba preuzeti liderstvo na području nanoznanosti i nanotehnologije do 2010. godi-ne.

1.1. Ideja o svijetu u glavi pribadače Inicijalna zamisao koja je pokrenula istraživanja na ovom području

nalazi se u govoru nobelovca na području fizike Richarda P. Feynmana koji je održao 29. 12. 1959. na godišnjem susretu Američkog društva za fiziku na Institutu za tehnologiju u Kaliforniji (Caltech) i u kojem je naznačio “pro-blem manipuliranja i kontrole na maloj skali”, postavljajući heurističko pita-nje: ”Zašto ne bi mogli upisati sva 24 toma Britanske enciklopedije u glavu pribadače?” (Feynman, 1959). Naslov ovog predavanja bio je “There is Plenty Room at the Bottom”, a bavilo se manipulacijom atomske strukture materijala i informacijama koje možemo pohraniti u nevidljive (nano, atom-ske) dijelove materijala. Na samom početku razmišljanja i razumijevanja tih mogućnosti Richard P. Feynman je bio nadahnut biološkim istraživanjima struktura DNK i RNK u organizaciji žive ćelije. “Biološki primjer upisivanja informacije na maloj skali nadahnuo me je da razmišljam o nečemu što bi trebalo biti moguće…Jedan biološki sistem može biti izvanredno mali. Mno-ge ćelije su jako male, ali su jako aktivne; one proizvode različite supstanci-je; one se kreću unaokolo; one vijugaju; i one čine sve vrste čudesnih stvari - sve to na jako maloj skali. Osim toga, one pohranjuju informaciju. Razmotri-te mogućnost da mi isto tako možemo napraviti stvar jako malu koja čini ono što mi želimo - da možemo proizvesti neki objekat koji manevrira na tom ni-vou!” (Feynman, 1959).

Kada je Eric Drexler osamdesetih godina započeo s radom na ovom području, još uvijek je bilo aktuelno pitanje da li su nanoznanost i nanote-hnologija neka vrsta znanstvene fantastike ili realno i novo područje fizike. Ustvari, mogli bi reći da je “nanoznanost” jedan “krovni naslov” pod kojim je objedinjen konzorcij metodologija i interdisciplinarnih istraživanja kao što su fizika, kemija, biologija, kompjuterska znanost, medicina i druge. Promiš-ljajući tehnološki napredak u budućnosti, Drexler je smatrao da je potrebno odgovoriti na tri pitanja: “šta je moguće, šta je ostvarivo, i šta je poželjno” (Drexler, 1986:14), čime bi se ustanovile mogućnosti i granice znanstvenog i inžinjerskog znanja.

Danas se radi o kombinaciji nanotehnologije, biotehnologije, informa-cijske tehnologije i kognitivne znanosti koja osigurava novi pristup fenome-nima imenovan “konvergentne tehnologije”, kao jednu sinergijsku kombina-ciju sredstava i metoda. “Izraz ‘konvergentne tehnologije’ označava sinergij-

58

sku kombinaciju četiri glavna (NBIC, nano-bio-info-cogno) područja zna-nosti i tehnologije od kojih svako sada napreduje žestokom brzinom: (a) na-noznanost i nanotehnologija; (b) biotehnologija i biomedicina, uključujući genetski inžinjering; (c) informacijska tehnologija, uključujući napredovanje u kompjuterizaciji i komunikacijama; (d) kognitivna znanost, uključujući ko-gnitivnu neuroznanost” (Bainbridge Roco).

1.2. Nano mašine: samo-složivi replikatori atomskih struktura Danas postoje jasni i mnogi dokazi da nanoznanost “nije samo na stu-

pnju (konceptualnih) otkrića” (Brus, 1999: 257. In: Timp, 1999.) ili da nije “nešto poput znanstvene fantastike” (Regis, 1999: 17). Glavni dokaz je pos-tojanje konzorcija metoda i različitih pristupa u tzv. building blocks operaci-jama. Ključna stvar je kontrola prirodnih procesa na nanometarskoj skali pri-mjenom dva glavna postupka: (1) tzv. “odozgo-prema-dolje” pristup koji upotrebljava nano-litografiju kao metodu istraživanje i opisivanje nanome-tarskih struktura, (2) tzv. “odozdo-prema-gore” pristup razvoju kemijskih metoda samo-slaganja za stvaranje i istraživanje takvih struktura (kakve su poluprovodni nanokristali). Mnogi elektronski materijali kao programibilne supstancije mogu biti korišteni kao building blocks za nove materijale i sred-stva (Brus, 1999: 257).

Nanoznanost je novi pristup u istraživanju prirode koji se temelji na novim zahtjevima: na proizvodnji “pametnih materijala” ili na znanstvenom upravljanju i obradi inteligentnih materijala zasnovanih na sintetiziranju ve-ćih kompleksa samo-složivih struktura koje određuju fizičke, kemijske ili bi-ološke karakteristike. Manipulacija s atomskom strukturom fizičke tvari tre-ba da osigura, po uzoru na biološku nano-mašinu kakva je npr. bakterija, proizvodnju fizičkih sistema koji imaju mogućnost atomske reduplikacije, ili sposobnost samo-proizvodnje, odnosno sposobnost pravljenja svojih kopija. To znači: postupak samo-slaganja i samo-preslaganja ili rearanžiranja tvari nije suprotan fizičkim zakonima (moguć je), s upotrebom molekularnih oru-đa (nano-alata) bio bi ostvariv, a društveno bi bio poželjan jer bi dokraja pro-veo zamisao o globalnoj upotrebljivosti liberalno-profitabilnih ideja (Drexler, 1991). Računanje sa svojstvima materijala i nove paradigme indus-trijske proizvodnje zahtijevaju prelazak s proizvodnje zasnovane na resursi-ma ka proizvodnji zasnovanoj na znanju, s kvantitativnog na kvalitativno po-dručje. Glavni cilj je razvijanje novih funkcionalnih i strukturalnih materijala sa superiornim performansama i postupkom kontroliranja njihove nanostru-kture.

59

Nano-mašine su zamišljene kao dio molekularne proizvodnje, vidljive posebnom vrstom mikroskopa u grafitnim nano-tubama, s nano-čipovima (a ne s mikro-čipovima), na koje nema utjecaja toplotna energija ili gravitacija, napravljene od određene količine atoma ispunjenih preciznim informacij-skim kodom o njihovom ponašanju u prostoru i vremenu.

1.3. Šta jeste a šta treba biti supstancija? Ideja o atomu koji se može programirati i postati tro-dimenzionalno

skladište informacija stoji u osnovi ideje o nanoznanosti. To je ujedno sa-svim novi opis supstancije, novi način njenog pojavljivanja u inteligentnom prostoru. Princip moderne znanosti nađen je s njemačkim kemičarem Frie-drichom Wöhlerom (1800-1882) koji je dokazao da su molekule života nor-malne kemijske vrste u smislu da se mogu sintetizirati iz neživih supstancija. Znanstvenici su tada naučili metodologiju pravljenja, rastavljanja i re-aranžiranja čvrstih kemijskih veza između atoma i pokušali kreirati nešto sli-čno tro-dimenzionalnoj funkcionalnoj arhitekturi u ćeliji. Tako je biomole-kularni inžinjering pružio “važan princip u nanotehnologiji života” (Gross, 1999: 12).

Koristeći se djelovanjem principa samo-organizacije zasnovanog na slaboj interakciji unutar molekularnih struktura, znanstvenici su našli ključ za rearanžiranje i kreiranje programibilne supstancije. Ustvari, slaba intera-kcija unutar molekularnih struktura na različitim nivoima i princip samo-or-ganizacije omogućava glavne procese u nanotehnologiji: ”konstrukciju rela-tivno velikih i kompleksnih molekularnih sistema od malih i jednostavnih gradbenih blokova”(Gross, 1999: 222). Šta su konsekvence takve znanstve-ne revolucije?

Prvo, na svakom koraku molekularnog dizajniranja kemijskih, biolo-ških i fizičkih svojstava očigledno je da samo-složive strukture sadrže poten-cijal za kompleksnu funkciju. Drugo, postalo je jasno da će u budućnosti znanost o materijalima trebati samo-složive i biološki inspirirane makromo-lekule (Gross, 1999: 222). “‘Nanotehnologija’ uključuje: (1) procese na na-nometarskoj skali, materijale, strukture, sredstva i sisteme, i uvodi (2) lito-grafiju na nanometarskoj skali, i (3) skladištenje na nanometarskoj skali, (4) gibanje na nanometarskoj skali, (5) pretraživanje i karakterizaciju, i (6) ma-nipulaciju na nanometarskoj skali takvim objektima kakvi su atomi i mole-kule, i (7) pohranjivanje informacije na nanometar skali” (MacDonald, 1999: 97. In: Timp, 1999). Nanometarska skala je skala koja izražava strukturu fi-zičke supstancije koja je 1000 puta manja od mikro strukture. Posebno se u mikroelektronici, biomedicini, neuroanatomiji i celularnoj anatomiji, te u

60

znanstvenim metodama energo-tehnologija dolazi do dubljih nivoa strukture, a to znači do nivoa područja sila na kojima su procesi sve brži i brži. U isto vrijeme dolazi se do sve kompaktnijih i jednostavnijih kapaciteta koje možemo kontrolirati i njima manipulirati. To znači da je moguće prepozna-vati nove funkcije i nova svojstva materijala, sredstava i sistema, a da je na-notehnologija nova metoda kreiranja i primjene takve vrste materijala zasno-vanih ili na geometrijskoj veličini ili na osobenostima koje su svojstvene na-nostrukturi materijala.

S nanotehnologijom znanost je sposobna da stvori dublje modele or-ganskog i anorganskog svijeta čije strukture opisuje jedna skala koja je 1000 puta manja od postojećih elemenata mikrometarske skale zato što veličina od 1nm (jednog nanometra) odgovara milionitom dijelu 1mm (jednog mikrome-tra). Nanomaterijali koji se temelje na strukturiranju nano-čestica već su u svakodnevnoj upotrebi (premazi, tinte, kozmetika, polirne paste, fluorescen-tne tvari, ljepila i zaštitne obloge), a zasnivaju sa na eksploataciji posebnih optičkih, mehaničkih i kemijskih svojstava materijala. “Nova područja is-traživanja uključuju karbonske nanotube napravljene od urolanih grafitnih listića koji mogu biti korišteni kao elektronski odašiljači u tankim ekranima ili kao materijali koji skladište hidrogenske svjetlosti” (Kotthaus, 2003. In: Iglhaut and Spring, 2003: 55). Ono po čemu se za neki materijal kaže da je “pametan materijal” određeno je njegovom atomskom strukturom, odnosno mogućnostima da se u njegov atom upiše informacija koja sadrži opis njego-vog ponašanja prema drugim atomima u strukturi, njegov položaj, jačinu njegovih veza, trajanje tih veza, upute za dekompoziciju, shemu samo-složive reakcije idr. Stoga možemo govoriti o programibilnoj supstanciji. Drexler je npr. smatrao da smo dobili bitku oko programibilne supstancije i da je preostalo još da se riješe pitanja inžinjeringa supstancije (Drexler, 2003).

1.4. Nova paradigma: ambijent inteligentnog prostora Postoji vizija izražena u dokumentima Evropske zajednice i u knjiga-

ma teoretičara integracije i globalizacije da će se u narednih deset godina us-tanoviti nova infrastrukturna paradigma: “ambijent inteligentnog prostora”. Šta je značenje ove sintagme ili šta je smisao ove nove paradigme? Radi se o kolekciji infrastrukturnih tehnologija, aplikacija i inteligentnih usluga. “Kon-cept inteligentnog ambijenta se upotrebljava tamo gdje je inteligencija proši-rena i nenametljiva u okolnom okruženju. Jedno takvo okruženje je osjetljivo na prisustvo živih stvorenja (osoba, grupa osoba i možda čak životinja) u njemu i potpomaže njihove aktivnosti. Ono ‘pamti i predviđa’ u njihovom

61

ponašanju” (IST Advisory Group, Strategic orientations and priorities for IST in FP6). Ideja o razvoju inteligentnog ambijenta koji obuhvata mnoštvo okruženja, sve raspoložive kapacitete fizičkog i socijalnog prostora (osobe, domove, privatne automobile, radna mjesta, turističke destinacije, obrazovne ustanove…) objedinjuje dvije dimenzije: nove tehnologije i nove društveno-ekonomske izazove.

Vizija izgradnje ambijenta inteligentnog prostora je zasnovana na ideji tehnološkog holizma po kojoj mnoštvo različitih fizičkih i društvenih okruženja paralelno funkcionira i omogućava individuama da se nesmetano kreću, skupa sa svojim vlasništvom, kapitalom ili robom, ili energijom, kroz sva ta okruženja. “Ambijent inteligentnog prostora može se posmatrati kao integracija funkcija na lokalnom nivou kroz različita okruženja, koja omogu-ćava direktni i intuitivni dijalog korisnika sa sredstvima i uslugama koje pre-mošćuju kolekcije okruženja, kao što cyberspace nivo omogućava znanje i sadržaj organizacije obrade” (IST Advisory Group, Strategic orientations and priorities for IST in FP6).

Dakle, različiti scenariji inteligentnog prostora ili vizije inteligentnog prostora posmatraju se iz perspektive društvenih izazova koje informacijska tehnologija postavlja svojim postojanjem i svojom primjenom individualnoj osobnosti. “Ljudski i fizički entiteti – ili njihovi cyber predstavnici – zajedno s uslugama čine ovaj novi prostor koji obuhvaća fizički i virtualni svijet, am-bijent inteligentnog prostora. Ovaj prostor treba da bude izgrađen tako da može usmjeravati komplicirane relacije mnogih-prema-mnogim” (IST Advi-sory Group, Strategic orientations and priorities for IST in FP6). Plan “svi-u-digitalnom-svijetu” kao osnova za projekt “ambijent inteligentnog prostora” počiva na vrlo jednostavnoj ideji: svi ljudi u svim okruženjim (na ulici, u automobilu, u školi, u domovima, u kancelarijama) treba da upotrebljavaju ista tehnička sredstva.

Ideje Erika Drexlera i vodećih istraživača s Foresight Instituta (Palo Alto, CA), kao što su Ralph C. Merkle, Storrs J. Hall, Jeffrey Soreff, Robert A. Freitas, Jim Lewis, Gayle Pergamit i Chris Peterson, stoje na heuristi-čkom razumijevanju konceptualnog svijeta koji ne protivurječi osnovnim za-konima fizike i koji stoji na istraživanjima molekularnog svijeta, “proizvo-dnji molekularnih mašina i molekularnih replikatora koji mogu sami sebe kopirati” (Drexler, 1991: 68) i proizvoditi. Na tim idejama se razvija i evrop-ska ideja o stvaranju ambijenta inteligentnog prostora. Molekularne nano-mašine kao što je jedna gastro-nano-mašina opremljena kamerom i kirurškim laserom u stanju je već sada ući u organizam i reparirati oštećenja u abdomi-nalnim uvjetima. Naredna molekularna nano-mašina će biti, prema Robertu A. Freitasu, vaskularna nano-mašina koja je će moći izvršiti reparaciju odre-đenih vrsta ćelija.

62

2. Globalno društvo: globalna skala za rearanžiranje identiteta Prvo pitanje koje možemo postaviti u sklopu ovih istraživanja jeste:

šta fenomeni globalizacije imaju zajedno s novim metodama manipulacije u fizici? Postoji prirodni jaz između metoda manipulacije s prirodnim čestica-ma u fizičkoj znanosti i manipulacija s učesnicima u društvenoj ontologiji. Istovremeno pozitivna znanost ima mnogostruke konsekvencije na društveni život. Fizička znanost stvara takve proizvode kojima ljudi mogu mijenjati svakodnevni život i normalne prirodne topike. Danas ljudi putuju kroz sve-mir i mogu, koristeći se satelitima, kontrolirati svaki korak na zemlji. Osim toga, mogu uništiti zemlju bilo kojim društvenim ili individualnim životom. Kakve onda konsekvencije ima nanotehnologija na društvo?

Pozitivne znanosti imaju implicitne i eksplicitne konsekvencije na društveni život. Etičke konsekvencije su gotovo uvijek implicitne konse-kvencije i one su uzrok redefiniranja čovjekovog angažiranja u znanosti. Na-noznanost i nanotehnologija, koja se već danas primjenjuje u medicini i elek-tronici, imaju namjeru ostvariti ljudski san o Palčiću, junaku priča za djecu koji je, zbog svoje veličine, u stanju činiti čuda, ali je ponajčešće u službi zlih ljudi. Nova tehnologija će biti u stanju zamijeniti sve njegove dijelove, ili, kao što se kroz bioinžinjering već odvija, započeti masovnu genetsku proizvodnju, kloniranje i reduplikaciju. Ti procesi nanotehnologizacije ili molekularne prozvodnje, proizvodnje molekularnih mašina, imaju svoja brojna etička pitanja u koja spada i pitanje o identitetu osoba, kako fizičkom tako i mentalnom identitetu.

Na drugoj strani, globalizacijski procesi se često razumijevaju kao izlazak iz nacionalnih arena ili kao procesi “stvaranja i širenja mreže među-zavisnosti između država, a time ugnježđivanje nacionalnih institucija unutar šireg, globanog okvira interesa i obaveza” (Smith and Hank, 2002. In: Smith and Hank, 2002: 7). Globalizacija je prije svega politički projekt, a ne skup trendova unutar sektora socijalne ontologije, koji se odnosi na jedan promiš-ljeni pokušaj da se “konstruira jedan slobodno-poduzetnički kapitalistički trgovinski sistem na globalnom nivou” (Gill, 2002. In: Aksu and Camilleri, 2002: 77). Zapravo je globalizacija preuzela na sebe i pozitivne i negativne učinke ideologije kapitalizma time što je sebe karakterizirala ideološkim određenjima neoliberalizma, privatnim vlasništvom (privatizacijom) i njego-vom interaktivnom ulogom u transnacionalnom kapitalu. “Pozitivni aspekt je izjednačavanje slobodne konkurencije i slobodne razmjene (mobilnost globalnog kapitala) s ekonomskom sposobnošću, dobrobiti i demokratijom, i mita o virtualno beskonačnom društvenom progresu, koji se predstavlja u TV reklamama i drugim medijima, a i u izvještajima Svjetske banke i MMF-

63

a... Negativni aspekt je način na koji neo-liberalne tržišne snage često kažu da treba marginalizirati ne-tržišne alternative, posebno one s političke ljevi-ce, tako da ne postoji alternativa globalizaciji...” ( Gill, 2002. In: Akşu and Camilleri, 2002: 83)

2.1. “Globalne mašine”: globalna ekonomija, globalna kultura,

globalna komunikacija Lukavstvo rearanžirajućeg uma sastoji se u otkriću da je manipulacija

fizičkom tvari i energijom sigurnija ako se primjenjuje na sve manje i manje djeliće / čestice (više nego nevidljive dijelove tvari), a da je manipulacija ljudskim društvenim svijetom uspješnija i učinkovitija na nivou sve većih i većih dijelova. Znanost i politika žele da rearanžiraju strukturu fizičke tvari i da reranžiraju strukturu društvenog svijeta. Kakvu vrstu rearanžiranja imamo u ove dvije vrste proizvodnje nevidljivosti i iščezavanja realnih oblika i veli-čina?

Ako su stvari suviše male, ne možemo ih vidjeti jer gube svoj oblik, boju i normalna fizička svojstva (Eigler, 1999. In: Timp, 1999: 425) i stoga nam treba posebna svjetlosna tehnika – nanolitografija – da bi vidjeli novu atomsku optiku (J.J. McClelland & Mara Prentiss: 1999. In: Timp, 1999: 421). Ista stvar je ako stvari postaju sve veće i veće. No kako stoji stvar s društvenim relacijama? Kakvu vrstu “svjetlosti” trebamo da bismo mogli promatrati te relacije? Ako želimo da izvršimo karakterizaciju objekata na nano-skali, onda je potrebno da navedemo sljedeća opažanja: u prirodnim znanostima objekti manipulacije su sve manji i manji (nano veličine), proce-si između njih su brži i brži, kontrola je sve preciznija i predviđanja su sve tačnija. Na drugoj strani, u društvenim znanostima ili na globalnoj skali objekti (ili društvene relacije) su veći i veći (globalne veličine), procesi su sve brži i sofisticiraniji, kontrola je sve uspješnija i predviđanja su tačnija.

Glavni okvir za realiziranje globalnog društva je nova paradigma: “na znanju zasnovano društvo” (the “knowledge-based society”). Ova sintagma ima dvije komponente: (1) na znanju zasnovani digitalni svijet, i (2) na zna-nju zasnovani demokratski svijet. Pitanje koje sada treba postaviti jeste: za-što nam je potrebno društvo zasnovano na znanju, a ne npr. na pravdi, istini, jednakosti, slobodi, bratstvu, dobru za svakog, toleranciji, humanosti? Šta sadrži nova karakterizacija pojma “znanje”? Odgovor je sadržan u mnogim dokumentim Evropske zajednice: znanje koje proizvodi novu tehnologiju, a ne znanje koje proizvodi novu filozofiju (novu vrstu metafizike, ili znanje koje donosi novu ekstenziju mističke samosvijesti). Između pozitivnih (te-hničkih) i društvenih i humanističkih znanosti posreduje veliki svijet tehno-

64

logije, i to prije svega informacijske tehnologije koja svoju budućnost vidi u nanotehnologiji.

Globalni socijalni replikatori ili globalne socijalne mašine (ekonomi-ja, kultura, politika) postaju moguće s globalnom primjenom informacijskih tehnologija na različite sektore socijalne ontologije i njihovo povezivanje u world wide web. Time je omogućena nova društvena metodologija, metodo-logija e-sociologije koja se sastoji u “Copy and Cut World” operacijama: de-kodiranjem informacija s različlitih lokalnih prostora i s različitih znanstve-nih područja moguće je kreirati vlastitu mapu ili vlastitu nano-memoriju, su-djelovati u mrežama ili bazama podataka i u stvaranju mreže spoznavatelja na distancu. Lokalnu informaciju, iz sasvim drugog realnog vremenskog i prostornog svijeta, možemo “kopirati”, “izrezati” i “prilijepiti” u svoje vlas-tito okruženje (u svoju memoriju) i pokrenuti procese prepoznavanja, kom-pariranja i dizajniranja jednog novog aranžmana svijeta. To se danas imenuje procesom učenja.

Globalna ekonomija, kao globalni socijalni replikator, jeste na znanju zasnovana ekonomija (the “knowledge based economy”) i predstavlja prvu i najsnažniju globalnu mašinu koja rearanžira društvene relacije u cijelom svi-jetu. Koristeći globalni hiper-prostor poslovanja u svijetu za finansijske tran-sakcije, ona pravi monetarne integracije i regionalizacije koje određuju vrije-dnost novca u hiper-prostoru. Međunarodne finansijske institucije kao “Svjetska banka” i “Međunarodni monetarni fond” jesu globalne ekonomske mašine koje drže pod finansijskom kontrolom ekonomije i finansije cijelih država u svijetu.

Globalna kultura (na znanju zasnovana kultura) postavlja kulture u in-teraktivni odnos koji postaje omogućen globalnom primjenom informacijske tehnologije na kulturu i stvaranjem međunarodnih organizacija za područje kulture. Otvaranje etničkih studija po cijelom svijetu i njihova razmjena u međukulturnoj komunikaciji, kulturna razmjena stvara uvjete za novu kultur-nu unifikaciju svijeta. Glavna karakteristika novog jednog svijeta u mnogo modela ili mnogo verzija jednog svijeta jeste internacionalna standardizacija s “inter-lingvističkom standardizacijom kulture” (Hobsbawm: 1975. In: Lec-hner and Boli: 2000: 55). Međunarodnu kulturnu razmjenu i prozvodnju ne provode međunarodne kulturne organizacije (jer nemaju sredstava), nego sa-mo omogućavaju svojim postojanjem transnacionalni rad kulturnog kapitala koji stavljaju u pokret međunarodne korporacije u kulturnoj industriji.

65

2.2. Nova društvena paradigma: Mobilni i liberalni hiper-prostor za internacionalno poslovanje

Suvremena geoekonomska i geopolitička uobrazilja, koja osigurava ideološki izraz materijalnih interesa određenih elita – ekonomske, tehnolo-ške, kulturne i političke – povezana je s promjenom struktura sektora druš-tvene ontologije koju pokreće, provodi i opravdava “duboko informacionali-zirani kapitalizam” (Toal, 2000. In: Kliot and Newman, 2000: 150). Infor-macijska tehnologija je otvorila i stvorila hiper-prostor za poslovanje i omo-gućila funkcioniranje internacionalnog kapitala u transnacionalnim uvjetima, u uvjetima u kojima lokalni prostor i njegovi vladari bivaju zaobiđeni ili uni-šteni ako su njihove usluge skupe i neprofitne, ako njihovi zakoni i njihovi parlamenti ili njihove institucije nisu kompatibilne s liberalno-profitabilnim idejama. Liberalno je postalo profitabilno, a ono što je na tržištu postalo uni-verzalno i dostupno, postalo je i liberalno i profitabilno, čime je koncept uni-verzalnog u obrazovanju, ekonomiji i kulturi postao kvantitativni fenomen razmjenjiv u hiper-prostoru. ”U novoj globalnoj elektronskoj ekonomiji upravitelji kapitala, banke, korporacije, isto kao i milioni individualnih ula-gača, mogu prebaciti ogromnu količinu kapitala s jedne strane svijeta na dru-gu jednim klikom miša. Kada to čine, mogu destabilizirati ono što može iz-gledati kao snažne ekonomije – kao što se desilo u događajima u Aziji” (Giddens, 2002: 9).

Globalno primijenjena informacijska tehnologija treba da stvori ambi-jent inteligentnog prostora koji ima svoju transnacionalnu dimenziju i koji povezuje novu industrijsku proizvodnju i društvene potrebe koje se formiraju na ovaj ili onaj način. Informacijska tehnologija je infrastruktura globalizaci-je, ona je omogućava i čini efektivnom. Globalizacija obećava više nego što su to činile pomorske ekspedicije koje su otkrivale “nove čarobne svjetove” i nova društva. Politička i finansijska geografija, koja se ovim procesima ot-kriva i postaje elektronski dostupna i prije nego što je putovanje započelo, zapravo je moderno poslovanje novcem ili finansijski inžinjering tipa virtu-alnih elektronskih ekspedicija u hiper-prostoru kojeg ispunjava internaci-onalno poslovanje. Po čemu je taj tip ekspedicija izazovan? Zašto se biznis mora pojaviti u internacionalnom megaprostoru da bi mogao ostvarivati svo-ju svrhu?

Otkrivanje novih kontinenata, proširivanje saznanja, upoznavanje no-vih običaja i novih ljudi, susret s drugim kulturama – sve to nisu razlozi zbog kojih se kapital odlučuje boraviti na drugim kontinentima. Kapital iza sebe ostavlja žrtve koje jedno društvo treba da rješava kroz svoje društvene insti-tucije. Premještanje jedne duhanske fabrike iz SAD-a u Sloveniju, a sutra iz Slovenije u Bosnu i Hercegovinu, i prekosutra iz Bosne i Hercegovine u Al-baniju, ostavlja za sobom besposlene radnike u SAD-u, Sloveniji i Bosni i

66

Hercegovini. Inteligentni prostor pomaže kapitalu da lakše, brže, sigurnije obavi svoje transakcije elektronskim putem, a manje radnicima koji su ostali bez posla da dođu do novog. Mobilni kapital treba hiper-prostor zato što stal-no povećava količinu univerzalnog jer liberalno i profitabilno imaju stalno svoju progresiju. U jednoj tački, koja i nije toliko vremenski udaljena od na-še, mobilni kapital će se poklopiti s liberalnim i profitabilnim svojstvima pa-metnih materijala, programibilne supstancije i nanotehnologije kod moleku-larne proizvodnje.

3. Minimalni ili mobilni identitet? Ovdje sada želim sugerirati da ove dvije skale kao što su znanstvena

nano-skala i društvena globalna skala imaju direktan i specifičan utjecaj na holističku mrežu identiteta. One čine, u različlitim kvantitativnim pravcima, da male fizičke stvari postaju sve manje i manje, a da velike društvene rela-cije postaju sve veće i veće. I fizičke stvari i društvene relacije postaju dio jedne nevidljive ontologije koja sadrži tri programibilne supstancije. One skupa kreiraju jedan virtualni svijet koji je svrhovit i razumljiv tehničkoj i te-hnološkoj eliti i informacijskim birokratima. No ove dvije skupine, na ove dvije skale, stvaraju novi svijet i kontroliraju ga česticu po česticu, atom po atom, individuu po individuu. Individualni identitet postaje dio novog virtu-alnog elektronskog svijeta time što koristi kodove virtualnog identiteta: vir-tualni novac, virtualne institucije, virtualne ekspedicije, virtualnu edukaciju.

Nove društvene relacije u kojima svaki pojedinac danas mora učestvo-vati jesu obrazovanje na distancu, demokratska participacija u institucijama na distancu, kupovina i prodaja na distancu, ljubav na distancu, dijalog u “chat”-sobama, seksualni i pornografski svijet na internetu. Cjelokupna po-nuda i potražnja se s ulice preselila na elektronsku mrežu i pomiješala se s elitnim intelektualnim i akademskim znanjem. Potrebno je stvoriti nove ka-tegorije za jednu www-sociologiju ili elektronsku sociologiju (e-sociologija) koja će pružiti zadovoljavajući opis ovih novih distanciniranih načina parti-cipacije, virtualne prisutnosti ili “odsutne prisutnosti”. I sve to u vrijeme ka-da je, kako kaže Markesov junak Melkijades, “znanost pobijedila distancu”.

3.1. Rearanžiranje identiteta U svakom razvijenom društvu postoji zahtjev za redukcijom i re-

aranžiranjem rigidnih sekvenci identiteta. Činjenica je da se identitet može

67

posmatrati holistički, kao interaktivni odnos svih njegovih dimenzija (perso-nalni identitet, nacionalni identitet, kulturni identitet, socijalni identitet, poli-tički identitet, etički identitet...) i svih njegovih sekvenci (rigidne sekvence identiteta, fuzzy sekvence identiteta), bez obzira o kojem se “kriteriju identi-teta” (Noonan, 2003) radilo.

Pitanje je da li će transnacionalni kapital u jednom stoljeću svoje enor-mne dinamike postići ono što najbolji predstavnici ljudskog roda u umje-tnosti, filozofiji i politici nisu uspjeli postići kroz sva prethodna stoljeća: uki-danje rigidnih sekvenci identiteta njegovim internacionalnim rearanžiranjem. Postoji snažno izražena intencija za korištenje nano-skale za unifikaciju te-hnologije. Ta ideja je nastala unutar znanosti koja želi da kontrolira tvar ili atomsku strukturu na nano-skali. U isto vrijeme postoji jaka intencija za uvi-đenje globalne skale za rearanžiranje društvene ontologije. Takva ideja je nastala unutar multinacionalnih sistema transnacionalnog kapitala - globalna ekonomija, koja želi da kontrolira atomsku strukturu društva na globalnoj skali, što znači da svakog pojedinca u svijetu podvrgne globalnim pravilima profita.

Identitet (personalni, politički, kulturni, moralni, ekonomski, mnoštve-ni) treba da bude rearanžiran u minimalni identitet upotrebom globalnih ma-šina kakve su globalna ekonomija, globalna kultura, globalno obrazovanje i globalna sigurnost. Smisao je da identitet treba biti rearanžiran kako bi mo-gao funkcionirati jednako na bilo kojem mjestu u svijetu i kako bi u bilo ko-jem političkom okruženju mogao biti upotrebiv za prozvodnju transnacional-nog kapitala. Ali šta je minimalni identitet? Ekonomski identitet traži mini-mizaciju svakog drugog identiteta. Novac može sve i sve treba učiniti za no-vac. To je geslo moralnih i historijskih rearanžmana provedenih kroz ratove, etnička čišćenja i humanitarne katastrofe. Minimalni identitet je identitet kod kojeg je reducirano lokalno, tradicionalno, nacionalno, etničko, specifično, lingvističko i razvijeno internacionalno, transnacionalno, globalno mentalno stanje, fizičke reakcije i politička volja.

Visoko razvijena informacijska tehnologija je globalna infrastruktura koja sadrži kolekciju tehnologija i koja kreira uvjete za ekonomsku, kulturnu i političku globalizaciju. S njenom globalnom primjenom stvara se jedan in-teligentni prostor i povezuju individue, grupe i članove različitog društvenog backgrounda koji imaju neki zajednički interes. Činjenica da društvena onto-logija povezuje sve svoje sektore i institucije preko njihove virtualne egzis-tencije ili preko njihovog prisustva na elektronskoj mreži mijenja sve vrste reakcija njenih učesnika. Društvene relacije između individua kao korisnika informacijske tehnologije unutar jednog inteligentnog prostora sve su brže i brže, privatno se mora učiniti javnim jer se drugačije ne može ocijeniti, upo-trijebiti i kontrolirati.

68

Globalna primjena informacijske tehnologije je čin prekidanja i za-tvaranja realnih kontakata između društvenih institucija i učesnika, i postu-pak otvaranja gradskih terminala za virtualni kontak na distancu. To mijenja institucije u ono što Anthony Giddens naziva “ljuska institucija” jer “one se još uvijek isto nazivaju, ali je iznutra njihov osnovni karakter promijenjen” (Giddens, 2000: 58). Znanost koja je pobijedila distancu koristi to znanje za pravljenje distance. Sve što ostaje pojedincima jeste da mogu izboljšati svoja tehnička sredstva za bolju i bržu komunikaciju s odjeljenjima i ministarstvi-ma vlada, a ne da pokušavaju izmijeniti vladu.

Spekulativni kapital kreira ambijent inteligentnog prostora i transfor-mira realni rad institucija u e-poslovanje i realne relacije s državom u e-dos-tup ili elektronsko otvaranje jednog “mliječnog puta administracije” koji će biti ili već jeste instaliran u velikom broju javih terminala. Građani s perso-nalnim kompjuterima, oni koji nisu elektronski beskućnici, mogu da se po-vežu s terminalima institucija, ali ne i s osobama koje rade u u institucijama. Oni ne mogu da ocjenjuju i kontroliraju rad institucija sistema, a sve što mo-gu da učine jeste da izboljšaju svoje vlastite tehničke uvjete komunikacije. Takva vrsta virtualnog života koja je formirana totalitarizmom informacijske tehnologije kreira i određuje personalni identitet više nego religijske ili kul-turne činjenice. Globalizacija i neo-liberalizacija su doista uništile realne državne granice, ali nove granice postaju vidljve golim okom u formi različi-tih jezika, različitih kultura, različitih religija. Te granice se ne mogu odstra-niti političkim radom, sporazumom ili dekretom, nego jezikom tehnike.

Kako globalne društvene mašine programiraju individualni identitet? Postupak socio-tehnokratskog inžinjeringa pojedinca ili postupak programi-ranja individualne supstancije realizira se stvaranjem globalnog kulturnog, ekonomskog i političkog okvira zasnovanog na globalnoj upotrebi informa-cijske i komunikacijske tehnologije u kojem pojedinac postaje funkcionalno nepismen ako u njemu ne sudjeluje i ako je nesposoban da učestvuje u novoj podjeli rada. Tržište rada, robe, informacija i kapitala nije više lokalno ili po-tpuno je zavisno od globalnog stanja rada, robe, informacija i kapitala. Lo-kalni interes se procjenjuje sa stanovišta globalnog interesa, kako u ekono-miji i politici tako i u kulturi i obrazovanju. Lokalne činjenice se ne interpre-tiraju na lokalnom nivou nego na globalnom nivou u hiper-prostoru globalne interpretacije. Pritom gubi značenje sve što je individualno, karakteristično, svojstveno, akcidentalno, samobitno, autohtono, dok ono internacionalno postaje univerzalno. U čemu se ovdje sastoji paradoks? Ono što je univerzal-no postaje jeftino i globalno dostupno (ekonomski liberalno), a ono što je lo-kalno postaje skupo i nedostupno. Tu smo već na tragu prve filozofije (meta-fizike): najdostupnije nam je ono što je od nas najudaljenije, a najnedostu-pnije je ono što nam je najbliže: naš jezik, naša kultura, naša tradicija.

69

Zaključak Korektna filozofska analiza relacije između nanoznanosti i nanotehno-

logije i globalne sociologije s globalnim relacijama treba da pokaže šta je osnova i u kojem pravcu je usmjeravana nano-granulacija fizičkog i globalna gigantizacija društvenog svijeta (D&D svijeta). Tehničke znanosti žele da kreiraju jednu ideju istosti ili unificiranosti pod motom “svi-u-digitalnom-svijetu” u kojem svi ljudi treba da postanu korisnici istih elektronskih sred-stava i da posjeduju znanje o operiranju tim sredstvima. Društvene znanosti žele da kreiraju ideju istosti ili unificiranosti u smislu “svi-u-demokratskom-svijetu” u kojem svi ljudi treba da žive u društvu zasnovanom na demokrat-skim principima i da imaju znanje o upotrebi odnosno operiranju tim princi-pima u kreiranju institucija. Obje znanosti, tehničke i društvene, žele da bu-du “zasnovane na znanju”. Koja je to vrsta znanja savršeno je jasno. Ontolo-gija tehničkih znanosti na nano-skali i ontologija socijalnih znanosti na glo-balnoj skali vodi različitim pravcima ka jednom rezultatu: nevidljivosti stvari i nevidljivosti društvenih odnosa. Ta se nevidljivost u jednom smislu može okarakterizirati kao novi misticizam. One ostavljaju individualnom agentu (zastupniku identiteta!) samo jednu mogućnost: da uključi-isključi tehničko sredstvo i da glasa-ne glasa u nekoj tako-i-tako postavljenoj proceduri. Tzv. nano-skala pokazuje kako je duboka i granulirana kontrola i manipulacija česticama u jednom fizičkom okruženju, kao što globalna skala pokazuje na koliku količinu individua se odnosi taj tip manipulacije.

Nanotehnologija je najsofisticiraniji način informacijskog kodiranja pojedinačnog atoma, način na koji se programira tvar koja je samo-transfor-mativna, koja se može komponirati i dekomponirati u prostoru i vremenu, što pokazuje mehaničku mobilnost blokova od kojih je načinjena struktura tvari. Takva mobilna, pametna, samo-strukturirana, programibilna i elektron-skom informacijom ispunjena supstancija otvorila je novo poglavlje u razu-mijevanju fizičkog i duhovnog svijeta, filozofije supstancije i drugih huma-nističkih znanosti. Atomi nežive tvari ispunjavaju se elektronskom informa-cijom koja sadrži upute o njenom semantičkom i strukturalnom ponašanju, atomi biološke tvari ispunjavaju se genetskom informacijom, i atomi druš-tvene supstancije (individualni ljudi) ispunjavaju je socio-političkom infor-macijom koja ih usmjerava i vodi njihovu aktivnost.

U isto vrijeme “na znanju zasnovana demokracija” treba da stvori uvjete za realizaciju mobilnog identiteta, odnosno da eliminira razliku izme-đu maksimalnog (lokalnog) i minimalnog (globalnog) identiteta. Kako? “De-mokracija za novi milenij mora omogućiti građanima da dođu do pristupa i da provode odgovorno socijalne, ekonomske i političke procese koji presije-caju i transformiraju njihove tradicionalne granice zajednice. Svaki građanin

70

države trebat će da nauči da postane isto tako i 'kosmopolitski građanin'; to jeste osoba sposobna da posreduje između nacionalnih tradicija i alternati-vnih formi života” (Held and McGrew, 2002: 107). Dakle, “svi-u-digital-nom-svijetu” i “svi-u-demokratskom-svijetu” jesu dva zahtjeva koja se reali-ziraju u vremenu u kojem mi živimo i označavaju procese koji se ne mogu kontrolirati osim s pozicije onoga ko ih producira, odnosno s pozicije speku-lativnog internacionalnog kapitala koji djeluje transnacionalno. Smisao mo-bilnog identiteta jeste u prostorno-vremenskom izjednačavanju pojedinca s kapitalom, rada pojedinca i rada kapitala.

Diskurs o globalizaciji i diskurs o nanoznanosti imaju svoje zagovor-nike i svoje protivnike. Antiglobalizacionisti i zastupnici rigidnog nacional-nog identiteta (historija+kultura) žele u krug nacionalne države zatvoriti sve aktivnosti koje se odnose na pojedinca, od izdavanja rodnog lista do izdava-nja umrlice. Optimisti globalnih procesa (ili bar diskursa o globalizaciji) žele kreirati pojedinca kao novu liberalnu sfingu: iznutra tradicionalnog i lokal-nog, izvana transnacionalnog i kosmopolitskog. To je obrazac dvojnog, poli-tičkog (izvanjskog) i kulturnog (unutarnjeg) identiteta koji se može imenova-ti kao “identitet-sa-crticom” (Afro-American, Asian-American, Latino-Ame-rican...). S druge strane, zagovornici nanoznanosti i nanotehnologije žele kontrolirati fizički i mentalni kod živih bića, od kontrole celularnog sistema do kontrole neurotransmitera i mentalnih reakcija na fizičke stimulacije. Pro-tivnici ove kontrole odbacuju mogućnost ljudske intervencije u fizičku i mentalnu strukturu bez opasnosti po svijet i čovječanstvo. Jedino što je mo-guće zaključiti sagledavajući procese na nano-skali i one na globalnoj skali jeste: u budućnosti nema sigurnog mjesta ni za koga.

71

UDK 82.09 Isaković A.

Enes Duraković

Novele i putopisi Alije Isakovića

Isakovićeve zbirke novela i priča Semafor (1966) i Taj čovjek (1975)

značile su radikalan raskid s već ovještalim obrascima bosanskohercegova-čke pripovijetke, što su mimetičkim prosedeom zasnovanim na epskom ili na baladesknom narativu posredovale ˝sudbinski značajne˝ teme društvenog ili erotsko-ljubavnog sadržaja, a ucjelovljene linearno-hronološkim fabulira-njem u pripovijesti čvrstih, koherentnih oblika. Nije li se, naime, upravo u pričama Alije Isakovića, Seada Fetahagića (Četvrtak poslije petka, 1960) i Nedžada Ibrišimovića (Kuća zatvorenih vrata, 1964) začela sumnja u ˝velike priče˝, s bitno izmijenjenim razumijevanjem pripovjedačkog prosedea, s li-kovima autsajdera i izopćenika i naglašenim pomakom na podsvjesno-iraci-onalne senzacije, subjektivno vrijeme u kojem se pretapaju i lome, stapaju ili sudaraju disperzivni fragmenti prošlog i sadašnjeg, stvarnog i fikcionalnog.

U Isakovićevim pričama iščezava panoramska slika stvarnosti artikuli-rana iz rakursa sveznajućeg pripovjedača, urušava se i ona klasična cjelovi-tost konzistentno strukturirane životne priče junaka, a ukazuju nestabilni prostori podsvijesti ličnosti koja, skoljena apsurdom životne praznine, uza-lud nastoji osjetiti izgubljenu bliskost i smisao predmetnog svijeta. Potonuli u šutnju i samoću, Isakovićevi junaci žive u opustošenom svijetu egzistenci-je, u svijetu bez Boga i na margini društvenog života, i stoga je u njegovim prozama sve pomjereno u apsurdno nastojanje ličnosti da makar u trenu sa-beru razlog života, prevaziđu osjećaj kontigentnosti i bezrazložnosti, banal-nosti i usamljenosti. Njegove novele nastaju u trenucima bizarnih nesporazu-ma ličnosti sa svijetom i sobom, kada se krhka ravnoteža životnog spokoja naruši i u duši, baš kao i materiji, ukaže pukotina što razjeda biće nemoćno da zadrži integritet vlastitosti. Stoga će se profanost životnih senzacija uka-zati u svijesti junaka u dramatičnom doživljaju sudbinske presudnosti, kao što je onaj nenadan susret mladića s gojaznom ženom koja halapljivo guta sarme i u kojoj on prepoznaje neuhranjenu djevojčicu iz sirotinjskog doma, ili ona sva u slutnji izatkana ljubavna sanjarija u susretu s nepoznatom dje-vojkom koja se u trenu surovo izmetne u grotesku u priči Tramonto.

72

U ovlašnoj podjeli Isakovićeve bi se priče mogle svrstati u dvije osno-vne skupine: u prvoj je dominantna lirska impostacija izraza, s naglašenim senzibiliranjem predmetnog svijeta, u drugoj – dijaloška struktura koja raz-govornom fakturom reducira vizuelno svodeći ga, slično drami, na škrtost didaskalije. Ali i u ovakvoj podjeli Isakovićeve novele i priče nisu konstitu-irane na istim principima strukturiranja narativnog teksta i ne može im se na-ći isti nazivnik ni u tematskom ni stilsko-izražajnom planu. Obimom neve-lik, njegov je opus priča tipološki raznolik, nesvodiv na opće obrasce knjiže-vnoteorijskih određenja. Priča Taj čovjek je doista ˝epifanična priča koja na-značuje fiktivni svijet u kome se ne razvija fabula, nego razotkriva čuvstvo˝1, u noveli Generalijum dominira dramski osnov naracije ˝grotesknog opisa vojničkog stila obezvređenja čovjeka˝2, Božija kazna je humorno intonirana anegdota linearnog pripovijedanja, dok se u priči Također u dijaloškoj formi patos epskog narativa raslojenog u varijetetima formula i toposa musliman-ske i srpske junačke pjesme ironijski demistificira geminacijom ruralno-ko-lokvijalnog i kvazi-intelektualnog, tehničko-administrativnog stila.

Raznovrsnost narativnih prosedea na kojima se strukturiraju priče i novele Alije Isakovića uvjetuje stoga i ono, u kritici često spominjano, bo-gatstvo i raznolikost stilogenih postupaka na svim razinama jezičnog izraza, s efektnim interžanrovskim preregistracijama stilskog rekvizitarija što se u svakoj priči javlja u drukčijem obliku.

Postupak neočekivanog travestiranja lirskim patosom natopljene nara-cije, kada se sentimentalni zasnov priče kontrapunktalno izmetne u banal-nosti zbilje, a trenutni entuzijazam rastvori u trošnosti ˝životne materije˝, je-dnako je karakterističan za novele i putopise Alije Isakovića. Takve su i one male psihološke skice naoko beznačajnih ljudskih nesporazuma koji u općoj trivijalizaciji života banalnost preokreću u sudbinske ponore mržnje (priče Osveta i Klicanje), ali i ona smjena mučnih prizora besmislenog meteža na aerodromu Fiumicino s toplinom sjećanja na izgubljenu bliskost zavičajnih prostora u putopisu Miris sjećanja. Putopis je sižejno strukturiran na princi-pu binarnih opozicija i po tome sasvim korespondentan s pričom Sjećanje.

U ovoj maksimalno defabuliziranoj priči sentimentalna intonacija jedva naznačene ljubavne uspomene rastvara se, raščinjava i depateti-

zira u naturalističkim snimcima kafanske atmosfere, disperzivnim slikama što ih neurotizirana svijest registrira u konvulziji karikaturalnih iskrivljenja i grotesknih izobličenja, s masom izlomljenih pojedinosti, izraženih dinami-čnom kumulacijom sinegdoha i metonimija. Naslovni motiv priče sentimen-tom lirske intonacije izraza u punoj je suprotnosti s ovom kafanskom atmo-

1 Aleksandar Kustec: Kratka priča u književnoj teoriji (prijevod sa slovenskog Sadik Ibrahimović i Vedad Spahić), Ostrvo, Tuzla, avgust 2004., br. 1, str. 100. 2 Midhat Begić: Isakovićevi obrisi (pogovor knjizi ˝Taj čovjek˝, PKK, Mostar, 1975., str. 127.

73

sferom i javlja se lajtmotivski tek u kratkotrajnim prosjajima i ljeskanjima svijesti izložene nasilju profanih, naturalističkih slika neposredne stvarnosti.

˝Pored mog ramena u profilu gornje vještačko zubalo

autoritativno uništava hranu, ožiljak na masnom licu prijeti; ispod lijevog oka fina glečerska morena, modra, žiličasta, poodmakla, mušice na rubu moje vinske čaše, Rjabinuška... u ušima, jedna naglo upaljena šibica kao lokalan rat, blje-sak, bljesak i plamen kao suza. Harmonika se krevelji meni u lice, def udara u mršavu haljinu, o njeno suho bedro. O koljeno. O, Kaljinka, Kaljinka maja... Bedro – def, bedro – def, Krasavica, ljubiš ti menja. Ka-lji, ka – ljinka maja, i lu-dilo defa, golubovi polijeću s Piazza San Marco dižući finu internacionalnu prašinu s pločnika. Nikad je nisam volio kao tad na maturskom izletu.˝3

U novelama Alije Isakovića sve se zbiva na ovoj tekućoj vrpci svijesti

koja seizmografski bilježi senzacije zbiljnog, iskrsle slike sjećanja i njihove trenutne odjeke u duši, nemoćna da ih sabere u prepoznatljivu sliku prostor-no-vremenskih uobličenja. Filmski dinamična slikovnost, sva u preobražaj-noj snazi konvulzivnih prizora – sekvenci, ostvaruje se u priči Taj čovjek stalnom izmjenom tačke gledišta i doživljajne svijesti starca s vagom i prola-znika, dugogodišnjeg starčevog mušterije, u njihovom posljednjem susretu. Priča se ostvaruje u smjeni unutarnjih monologa, bez mogućnosti komunika-cije među ličnostima, potonulim u tjeskobnu samoću. Bezmalo čitav jedan život sabrao se u nekoliko trenutaka u kojima obojica, u magnovenju, sabiru minule godine i susrete s osjećanjem bliskosti, ali nerečene, zatajene mogu-ćnosti prijateljstva. Nesmiriva vreva životnih senzacija, sagledanih čas iz ža-blje perspektive starčeva pogleda, čas panoramskim snimcima prolaznikova vidnog polja, bilježi se hitrim, uzdrhtalim rečeničnim iskazom, pa je jezik ovdje sabrao niz torzičnih slika fragmentirane stvarnosti što ih oko bilježi žurno, a svijest grabi žudno, u strahu od neumitne prolaznosti i zgasnuća. I u ovoj je priči ˝život odviše glasan da bi ostalo mira za slutnju i tihu doreče-nost˝, pa se i dinamičnost predmetnog svijeta percipira trenutačnošću senziti-vnog doživljaja. Sve ono što oko fotografski vjerno bilježi kao materijsku sliku – činjenicu, besmislenu samu po sebi, u trenu se ozračuje i natapa sen-zibilnošću melanholične usamljenosti oba aktera priče u njihovom grčevitom naporu da se fragmenti dezintegrirane stvarnosti slože, saberu i ucjelove pri-je nego li zauvijek iščeznu izvan oka i duha. Otud na stilskom planu ˝kara-kteristično gomilanje nominativnih rečenica, navođenje čitavih njihovih ni-

3 Alija Isaković: Jednom, PKK, Mostar, 1975., str. 52.

74

zova, i to u parceliranim strukturama ili u kompleksnoj narativnoj periodi. (...) Tako je i kod Isakovića sve u slikama stvarnosti, sve se opaža, sve je u oku posmatrača, u njegovoj svijesti, ali nema radnje: zato i toliko ponavlja-nja, toliko gomilanja rascjepkanih pojedinosti˝. 4

Novela Taj čovjek izrazit je primjer bifokalne generičke perspektive, proza kompleksnog zasnova u kojoj se smjenjuju i pretapaju doživljajnost je-dnog i drugog aktera priče i ta stalna izmjena tačke motrišta i oblika fokali-zacije stvara dinamičnu narativnu strukturu, zasnovanu na kontrastu: fizički statična vizura i starca s vagom i prolaznika zastalog nad ˝ružnim zijevom vage˝ makar i detaljima i izlomljenim slikama fiksira, zaustavlja i individu-alizira uskomešanu dinamičnost smislom ispražnjenog uličnog meteža.

Novela Taj čovjek vanredno je uspjela pikasovska crtarija svijeta ko-ji je izgubio teleološku svrhovitost, a sam svijet priče na strukturalnom oku-pu ˝drži˝ tek ono fluidno prelijevanje sjećanja oba aktera u melanholičnom doživljaju moguće i neostvarene bliskosti. Ulična vreva amorfne ljudske ma-se, sinegdoški svedene na slike nogu, tragična usamljenost aktera priče, go-dinama zatvorenih u šutnju i nijemo posmatranje, mehanička vaga kojom se ne mjeri težina nego vlastitost (!) toposi su alijeniranog svijeta u kome se sli-ke ˝obezličene ljudske materije˝ množinom sugestivno uočenih pojedinosti i u jednom i u drugom pogledu ukazuju košmarno, bez mogućnosti harmonizi-ranja. Stoga se tek u obrisima stilski snažno markiranih pojedinosti, i opet si-negdoški škrto i fragmentarno, ukazuje niz naslućenih psiholoških skica pro-laznika.

Za Aliju Isakovića je u njegovim najboljim novelama i putopisima ka-rakteristična ekspresivna, kaleidoskopski nemirna slikarska gesta, s masom torzičnih prizora zabilježenih dinamičnom ritmičko-melodijskom strukturom rečenice, ˝zatrpane˝ nesmirivim kolopletom slika što se sabiru u doživljaju a ne događaju, simboličkoj a ne deskriptivnoj funkciji. Stoga je i naoko samo-dopadna i samodovoljna raskošnost impresionistički deskribiranog pejzaža u pojedinim njegovim prozama prividna, jer nije površno ilustrativna, nego je to uvijek unutarnji pejzaž što se ukazuje bilo u mučnom doživljaju trošnosti života, bilo u empatijskom saobraženju i nerazlučivosti ljudskog i prirodnog.

U noveli Epidemija pozicija pripovjedača je nedefinirana, stilski možda najbliža apokaliptičnim navješćenjima s naturalistički zornim slikama krajiških sela zahvaćenih procesom bolesnog raspadanja, pa se te veristički registrirane slike i prizori ukazuju simbolikom pritežne, htonske snage rasta-kanja i razlaganja svih životnih oblika u gnjilu i kal. A upravo je to rastvara-nje i razlaganje materije opsesivni, simbolički topos Isakovićevih proza, je-dnako u pričama, putopisima ili romanima. Takva je, recimo, ona sugestivna,

4 Marina Katnić-Bakaršić: Taj stil (sintaksostilemi u pripovijetkama Taj čovjek, Ta priča i Epidemija Alije Isakovića), Život, Sarajevo, 2002., god. L, broj 1-12, str. 27.

75

mikroskopom duha do epskih razmjera i tragičnih ljudskih samoosvješćenja uvećana slika ratnog agona dva mrava u putopisu Trudovi dneva (Nisu ugi-nuli, nisu umrli, samo su se dezintegrirali.), gubljenje težine kao gubljenje vlastitosti prolaznika, ali i starca u kolicima koji kopni ˝kao da se kolica šire, a starački patrljci sahnu i lebde˝ (Taj čovjek), ili ona slika rastvaranja bića i stvari u priči Epidemija.

˝Vode s jeseni pokrenuše izmet i đubrišta, splakaše ri-

đe torove i gnjecave, strme seoske puteve i puteljke, opraše perila siva od grubih seoskih sapuna i teških lukšija, od dre-čavih boja i masne vune; ponese odbačenu kukuruzovinu i perje očerupanih kokošiju, ponese odbačene obojke, i raz-drte radničke čizme, ubijene pse i golube, i mrke ponjave iz okrajaka i sasušenu balegu koja se opire, vazdušasta, i pliva s odbačenim prljavim potkošuljama i daskama na kojima još pišu slova, topla; i očuvan, umašćen klobuk s nekog strašila za ptice i sitna metla bez drške i bez većeg dijela sebe, plovi opkoljena truhlim jastukom rasporene slamne utrobe, pliva crvenokrstovski karton i debela pređa polivinilske kesice s mirisom domaćih makarona, smrdljiv talog rakijskih kaza-na, sklupčan, i strugotina uzvodnih pilana, đačke teke, riđa konjska griva...˝5

U ovim apokaliptičnim prizorima svekolik je predmetni svijet zahva-

ćen stihijom i prožet žutom bojom bolesnog raspadanja, pa ove slike kraji-ških sela podsjećaju na Hegedušićeva platna prirodnih pošasti u Podravskim motivima ili one naturalistički ekspresivne slike zagorskih pejzaža iz Krležinih međuratnih novela. U tom smislu i Epidemija je nesumnjivo ˝im-presivan tekst kolektivnog stradanja u besputnoj zabitosti˝6 sasvim prepozna-tljivog krajiškog prostora, prezentna slika ˝tegoba težačkog života˝7 i ˝pomi-renosti Krajišnika sa siromaštvom, nedaćama i činjenicom da ih vlasti u do-ba prirodnih nepogoda zanemaruju˝8, dobro je uočeno i da se ˝realistička preciznost opisa promiče u svojevrsni registar kulturalne semiotike krajiškog podneblja˝9. Ali, ta se prepoznatljivost stilski sugestivno uobličenih slika lo-kalnog hronotopa prizorima sveprirodnog razlaganja morfološkog obilja 5 Alija Isaković, Epidemija, Taj čovjek, PKK Mostar, 1975. 6 Midhat Begić, O. C. str. 123. 7 Isto, 123. 8 Aleksandra Vladiv: Nove paradigme u jugoslavenskoj književnosti (prevela s engleskog Gordana Đurić), Izraz, Sarajevo, 1984., knj. 55, br. 1-2, str. 7-9. 9 Vedad Spahić: U gravitaciji žanra (Nad raspredanjima o modernosti Isakovićevih proza), Život, Sarajevo, 2002., god I, br. 1-12, str. 20.

76

života istodobno univerzalizira u simboličko-alegorijskoj viziji mitskog po-topa. Bitno je, naime, u ovoj stihiji raspadanja predmetnog svijeta uočiti i simboliku rasapa antropocentričke slike svijeta u materijsku amorfnost, slu-tnju sveprirodne kataklizme što će kod Isakovića konačno literarno uobliče-nje imati u romanu Pobuna materije. Ovdje se ta pobuna materije protiv čo-vjeka nazire u stihijnom pokretu zemlje i vode: zemlja je ˝nestrpljiva i glino-vita i ljepljiva od zlobe i mržnje prema ljudima koji joj stoljećima prevrtahu utrobu crpeći snagu i sokove˝10 i zato ona ˝ne mareći za ljudsku narav radije sahranjuje nego što hrani˝11, a voda sve odnosi ˝ka neviđenom i nepoznatom beskraju u koji sve to stane i ne vraća se˝12.

Bilo da je naturalistički faktografska i desentimentalizirana, ironijski ili humorno posredovana, životna zbilja se u Isakovićevim pričama i novela-ma redovito ukazuje saznanjem o izgubljenoj bliskosti čovjeka i svijeta, spo-znajom o prijetećem rasjedu svijesti i materije, pa je tu smisao onog grozni-čavog referiranja narativne svijesti na predmetni svijet. Njegova priča, zapra-vo, u pravilu nastaje u naporu ličnosti da se taj rasjed prevlada i ˝oživi˝, pri-mordijalno jedinstvo svijesti i svijeta, prisutno tek u bljedunjavim tragovima i probljescima što ih Isaković sugerira prirodnoznanstvenim, pretežno geolo-škim vokabularom u stilski svježim i efektnim metaforičko-metonimijskim figurama:

Slične karakteristike pripovjedačkog postupka susrest ćemo i u obi-mom nevelikoj zbirci putopisa Jednom kojom se Alija Isaković svrstao u red najznačajnijih bosanskohercegovačkih putopisaca. Putopisi sabrani u ovoj knjizi nisu nastajali tek kao uzgredne putničke impresije ili dnevnički zapisi, nego se ta prvotna inspirativno-podsticajna neposrednost susreta s ljudima i krajevima zgušnjavala i kristalizirala u literarno slojevitu viziju životne pu-noće, njene raskošne ljepote, ali i neumitne prolaznosti i osipanja, ogledanih u iskustvu egzistencije zapućene u potragu za tajnim smislom sipkog pijeska života. Sve što se okom vidjelo, srcem doživjelo i duhom ozarilo u snažnom saživljavanju s predjelima i ljudima, sve ono što se sudbinski neminovno moglo dogoditi samo jednom, u Isakovićevom se tekstu kao preobraženo i amalgamirano sjećanje iznova ukazuje kao strasna žudnja za trajnim sliko-vno-čulnim uobličenjima, nepodložnim silama rasapa, prolaznosti, zaborava. Zato se u maštovnom oživljenju ovih putopisa čitalac osjeća doma, sa so-bom, pred uvijek istim ljepotama i tajnama života, u neomeđenim i beskraj-nim prostorima svijesti, čas strasno otvorene i obuzete ljepotom neposrednih čulnih prizora (ali i mučninom putovanja posuvraćene svijesti), čas sjetno ozarene i ozračene mirisom sjećanja na prohujale, zauvijek nestale zanose i

10 Alija Isaković: Epidemija, Taj čovjek, Prva književna komuna, Mostar, 1975., str. 17. 11 Isto, str. 17. 12 Isto, str. 17.

77

ekstaze. Stoga nas, valjda, i prati ono snažno osjećanje da se na ova putova-nja putopisac zapućuje s bogatim zavežljajem životne i duhovne poputbine, koja u trenu, asocijativno, izranja iz sjećanja, da bi se, bar na trenutak, izno-va prepoznala u novim, dotad neviđenim oblicima i predjelima, sudbinama i iskustvima. Začudna ljepota ovih proza je upravo u snazi tog čulnog očitova-nja podsvjesnih i evociranih senzacija, jednako zornih i upečatljivih kao i tek rastvoreni vidici neposredno viđenih i doživljenih prostora kojima se putuje.

Putovanja su ovdje svojevrsna otkrovenja bića, ezoterijski misterij nesmirive igre duha i tu se ove proze približavaju istoj onoj punoći i je-dnadžbi literarnog i životnog kojim su ispunjeni putopisi Matka Peića o ko-jem je, nimalo slučajno, Isaković napisao sugestivan esej. Pišući o Peićevim putopisima, on će na neki način otkriti i temeljne poetičke karakteristike vlastitog putopisa, istu onu raznovrsnost predmetnog svijeta i ličnog doživ-ljaja u kojima se zbira univerzum slika i sjećanja, znanja i osjećanja, jednako važnih u gustom uslojavanju teksta.

˝U izuzetnoj stvaralačkoj analizi i u neočekivanoj sintezi – piše Isako-vić o Peićevim putopisima – izmjenjuju se ‘lica’ i ‘predjeli’, geološki profili, paleontološki uzorci, geomorfološke hipoteze, biološki testovi, lirski zapisi, likovne ekshibicije, pedološki nalazi, voćarske upute, asocijacije na djetinj-stvo, fajercajg.˝13

U putopisima Alije Isakovića susrest ćemo istu ovu magmu svijesti u kojoj se život taloži i uslojava u trepetu sveprirodnog bogatstva i jedinstve-nog doživljaja, od romora vijekova u šutnji samozabavljene materije, preko neposrednih čulnih dojmova kojima se ona ukazuje zornošću viđenih oblika materijalne i duhovne kulture, do onog pretakanja materije u doživljaj, krhku antropološku činjenicu trenutačne senzacije. Takav je, recimo, putopis Čude-sa dneva gdje se uvodna egzaltacija doživljajem iskonske čistote i jedinstva čovjeka i svijeta (Ovo glasno nebo još je toplo od Božije stvaralačke kre-tnje... Mi smo tu, mi smo djelić toga. Mi smo Jedno. Nas nije.14), ukazuje po-tom nizom slika i prizora ˝biblijske razodjenutosti i jasnoće˝ senzibilirane materije, a sve to u nesmirivoj kretnji, dinamičnim snimcima oka i duha, ako to ovdje nije jedno i isto.

Takva je i ona vanredno ostvarena slika povratka s jednog od putova-nja kada ˝istanjen godinama i bolom, sam˝, pred nadirućim osjećanjem devi-talizacije i izgubljenosti, putopisac strasno uranja u podsvjesno, primordijal-no meškoljenje vlastitog života, urezanog više u želji nego li mogućnosti stvarnog zapamćenja svijesti.

13 Alija Isaković: Neminovnosti, str. 113. 14 Alija Isaković: Čudesa dneva, Jednom, Prva književna komuna, Mostar, 1987., str. 14.

78

˝Stojim pred izlizanim kućnim pragom i nemam koga da zagrlim. Pamtim kako me odbi od sise. Tu, pred vratima, de-sno. Pod odrinom. Toplo ljeto, svježi grozdovi i mlake pčele nad glavom. Kao sada. Majka je namazala bradavice smrče-vom smolom. Tako. Strugao sam smolu treščicom i plakao. Ni-sam odmah znao otkud najednom to gorko, i ljepljivo čudo i kad me majka sažalno pomilova znao sam da je to čudo njeno i da me odbija ozbiljno. Draža mi je bila lijeva dojka i dok sam se upinjao, pomilova me rukom po tjemenu. (...) To je bilo kao da sada gledam. Pamtim miris njedara, miris njenog lije-vog pazuha. Ne mogu reći kakav miris. Možda miris kakvim odiše vrela nepokošena livada, možda miris prezrelog mlijeka i miris topline, dobrote i dragosti. Možda samo miris sličan mome, sadašnjem... Nikada više ne bijasmo tako bliski. Kao da se prekinu ona nevidljiva pupčana vrpca. Tog dana se odmetnuh. Tog dana odrastog. Tog popodneva. Tako je bilo. Majke više nije, ali je sve tako bilo. Tako.˝15

Tu, zapravo, i započinje putovanje: u potrazi za ovom izgubljenom to-

plinom ˝mlijeka iskoni˝, u traganju za ezoterijskim misterijem prvotnog sve-jedinstva svijesti i svijeta, kada se čovjek u nepomućenom osjećanju vanvre-menog postojanja osjeti dijelom davno izgubljene kosmičke cjelovitosti pa ˝sve može vidjeti kao da naprosto prskaju horizonti, može čuti kako raskrive-na zemlja podrhtava u mukloj trpnji i može osjetiti svoj damar u razrijeđe-nom nebosklonu. Ali to ne može cjelovito ispričati.˝16

Ispisani u nezatomljivoj žudnji i žeđi za raskošnom čulnošću životnih oblika i svježinom prirodnih senzacija kao očitovanju tragova apsolutnog u vremenitom i kontingentnom, Isakovićevi su putopisi u onim najboljim tre-nucima prevršeni tom tvarnom silinom i gustom omamom slasti što tako su-rovo neumitno prolazi, jenjava i osipa se, jer je svemu dosuđeno da se dogo-di samo jednom. Zato, valjda, istodobno toliko melanholične usamljenosti u njegovim prozama, pa je tu onda i smisao onih naglih rezova kada impresi-onistički entuzijazam naglo smijeni eliptični udar rečenice kao surovi opoziv stvarnosti, praznine, nestabilnosti oblika, prolaznosti života. I priče i putopisi Alije Isakovića obično završavaju snažnim emocionalnim poentiranjem, onim za morfologiju kratke priče bitnim trenutkom spoznajne iluminacije kojim se u fragmentima naoko marginalnih trenutaka ukaže simbolički smi-sao, eliptični sažetak sudbine. Odnosi se to prije svega na one priče i putopi-se u kojima ekstatične i kratkotrajne doživljaje bliskosti svijeta i ezoterijskog

15 Alija Isaković: Miris sjećanja, Jednom, Prva književna komuna, Mostar, 1987., str. 44. 16 Alija Isaković: Na Morinama, isto izdanje, str. 67.

79

prepoznavanja vlastitosti... naglo smijeni melanholični osjećaj samoće. Stoga je Tvrtko Kulenović u pogovoru prvom izdanju Isakovićevih putopisa s pra-vom istaknuo da su ˝literarno apsolutno fantastični detalji ovog putopisa oni u kojima se jedno egzistencijalno stanje spaja s jednom duhovnom, metafizi-čkom čežnjom i bolom, oličenim u činjenici da je sve ˝drugdje˝ i da je sve sa-mo jednom .˝17 Tu je onda i položen funkcionalni smisao filmski dinamične slikovnosti Isakovićevog asocijativnog stilskog izraza, kao da subjekt u toj strelovitoj prolaznosti viđenog i doživljenog, svjesnog i podsvjesnog, žudno srče ljepotu trenutka i pokušava da je riječju fiksira i sačuva od neminovnog iščeznuća i nepovratnog gubitka. Zato i ono naglašeno kumuliranje slika u naporu svijesti da verbalno artikulira raskošnu mnogolikost svijeta i svježinu trenutačnog što će već u sljedećem trenu zadobiti nove oblike u neminovnos-ti sveprirodnih mijena. U gustom tkanju teksta, tada nastaju najsugestivniji Isakovićevi putopisi kakav je, recimo, stilski bogato razbokoreni, simfonijski orkestriran putopis Bosno moja, ljepša si od raja, u kojem egzaltirane slapo-ve metafora, metonimija i poređenja zagrcnutih od jezične materije smjenju-ju tišaci ornamentalne slikovnosti, kao da morfologija naracije prati morfolo-giju zemnog pejzaža. U raskošnom prepletu teksta sinestezijski se zbiraju, prožimlju i u jedinstvenu ritmičko-melodijsku strukturu slivaju zvukovi, bo-je, oblici, a sinkretički ucjelovljuju ˝historijski podaci, narodna predanja, geografske pojedinosti, neposredne čulne slike i metafore u kojima se, neri-jetko i uz blijesak električnog pražnjenja, spajaju najudaljenija iskustva˝.18 Isto bi se moglo reći i za putopis Jednom, u kojem se duhovna mapa Zagreba uobličava stalnom izmjenom različitih stilskih iskaza i obrazaca od lirskih pasaža melanholično prizvanih sjećanja, preko dinamičnih snimaka i isječa-ka uličnih razgovora i eliptično zabilježenih reklama, novinskih naslova i grafita, mnoštva torzično uočenih kulturalnih slika – podataka i intertekstual-nih premrežavanja, asociranja i amalgamiranja. A sve to u smjeni i smjesi sjetno-sentimentalnog i ironijskog tona poetski ritmizirane naracije snažnog intimnog doživljaja, a ne informativno-bedekerskog vodiča i uputstva.

Sasvim je drukčijeg stilskog zasnova onaj niz njegovih putopisa u ko-jima se gubi ta ezoterijska silina sjedinjenja kad se putovanje pretvori u mu-čninu i svijet se iznova ukaže krhotinama disperzivno rasutih detalja.

U najboljim trenucima meditativno-lirskih zgušnjavanja, kada se ne-posrednost viđenog pretače asocijativno u miris sjećanja brišući nedvosmi-slenost vremensko-prostornih uprizorenja, ili univerzalizira u simbolici vje-čnog trepeta materije, ovi se putopisi i u stilsko-izražajnom i u vrednosnom smislu žanrovski deatribuiraju i izjednačavaju s Isakovićevim pričama i no- 17 Tvrtko Kulenović, Pogovor knjizi ˝Jednom˝, Prva književna komuna, Mostar, 1987., str. 121. 18 Asmir Kujović: Bilješke uz putopis Alije Isakovića ˝Bosno moja, ljepša si od raja˝, Život, Sarajevo, 2002., god. I, br. 1-12, str. 92.

80

velama. Uz već spominjani putopis Trudovi dneva, potom Miris sjećanja, Je-dnom ili Bosno moja, ljepša si od raja, takav je i onaj u maštovni trepet pre-točeni susret sa zavičajem balade Hasanaginica:

˝Baš ovog časa mogli su izbiti svati onim puteljkom što

se okitio mladim košćelama i potom skrio u kamenjar i zano-vet. Mogao se prvi ukazati ‘svatov starišina’ na usopljenom đogatu, mogla je mlada da prhne iz ove uzorito kršne bešću-tnosti i da bude ptica koja neće daleko, kojoj će krila klonuti a ranjeno tijelo kriknuti, s prahom zemlje izjednačiti. Pred ra-zrušenom kulom u Zagvozdu mogao je Hasan- aga da otpoči-ne pod kamenitim bremenom vlastitog iskušenja, i da breme ne podigne, i da se ne digne, usahnuo.˝19

A ništa se od tog neće i ne može više egzistencijalno ponoviti i od te strasne nade položene u kondicional rečenične strukture ostat će samo traj-nost estetski nadmoćnog govora svijeta balade, kojoj se u intertekstualnom oživljenju pridružuje i ova Isakovićeva lirsko-meditativna reinkarnacija za-uvijek nestalih, ˝u kršnu bešćutnost˝ prirode potonulih ljudi i zbivanja. Zato i ovaj, kao i ostale putopise u ciklusu Pisanim tragom valja posmatrati u cjelo-vitosti Isakovićevog književnog opusa, antologija Hodoljublje i Biserje, dra-me i zbornika Hasanaginica, studija i eseja u knjizi Neminovnosti ili Rječni-ka karakteristične leksike..., s punom sviješću da se u tom kompleksnom di-jalogu njegovih žanrovski raznolikih tekstova, polifoniji glasova i naslućenih tragova, u bogatstvu intertekstualnih prelijevanja, prožimanja i usaglašava-nja, ukazuje i zagonetna tkanica bosanskog i bošnjačkog Teksta Kulture. Ta-ko posmatrana Isakovićeva književna djela su mnemotopski univerzum kul-ture sjećanja koji autentične vrijednosti zadobija kako u dijahronijskoj slici nacionalne kulture tako i u ličnom trepetu prepoznavanja lišenog nasilja općih književno-historijskih ulančavanja, sistematiziranja i kodificiranja.

19 Alija Isaković: Hasanaginici u pohode, Jednom, nav. izd., str. 71.

81

UDK 7.035

Sanjin Kodrić

New Historicism and/or Poetics of

Culture Self-Fashioning: Inter- i intrateorijski zapleti i raspleti novog historicizma i/ili poetike kulture

Klasična književnoznanstvena hijerarhija – književnost kao predmet, teorija kao instrumentarij, povijest kao osmišljenje – već dulje se vrijeme pokazuje neprimjerenom današnjem stanju stvari. Niti teorija književnost, a niti povijest teoriju ne određuje više onim što o njoj može reći. Ovi se pojmovi znatno djelotvornije međusobno određuju upletanjem nerečenog. To se upletanje može odigravati na mnogo skrivenih načina: kao ocrtavanje područja nadležnosti; kao ustrojavanje epistemologijskog, moralnog ili odgojnog obrasca; kao doznačavanje zadaće ili čak poslanja; kao konfiguriranje vrijedno-sne ljestvice; kao pozicioniranje subjekta ili naslovljenika; kao ugradnja mehanizma razgraničavanja; kao raspoređivanje «perso-nala» i sl.

(Biti 1994: 5)

I Osamdesetih godina 20. stoljeća – dakle onda kad je kritičko-teorij-

ski projekt novog historicizma i/ili poetike kulture bio još uvijek dovoljno daleko od današnjeg stanja njegove prominentnosti u suvremenoj književnoj znanosti da se čak i koju godinu kasnije Louis A. Montrose, uz Stephena Greenblatta jedan od vodećih znanstvenika ovog usmjerenja, i dalje pitao «da li će taj najnoviji 'izam', tako privlačan za naš komercijalni kult 'novoga' biti išta više nego još jedna prolazna intelektualna moda» (Montrose 2003: 190), odnosno upravo onda kad je bilo prilično nevjerovatno da će omalena skupina američkih proučavatelja engleske renesansne književnosti, započev-

82

ši inovacije u ovoj oblasti, zaista i napraviti značajnu promjenu u onovreme-nom akademskom izučavanju književnosti i kulture – daleko od prekomor-skih univerzitetskih centara, bilježeći jedino znanstveno isprobane i već sa-modokazane složene odnose književnosti i njene historije, bosanskohercego-vački teoretičar književnosti Zdenko Lešić status književne historije nakon ahistorizma moderne kritike posve opravdano s obzirom na tada aktualne (književno)historijske konstelacije odredit će na sljedeći način:

Općenito je poznato da se već odavno, svugdje, pa i kod nas, na-

uka o književnosti ponovno, i uglavnom bezrezervno, shvata prvenstve-no kao istorijski studij. Doduše, na to bi poneki književni istoričar mo-gao danas samouvjereno primijetiti da se ona nikad nije ni prestala ta-ko shvatati i da je uvijek imala status povijesne znanosti. Ipak, takvoj primjedbi uprkos, teško je zaboraviti ona vremena kada se sa mnogih strana uporno dovodio u sumnju raison d'etre istorije književnosti i ka-da su mnogi moderni kritičari širom svijeta poduzimali da iz savreme-nog tumačenja književnosti protjeraju «demone hronologije». A to ni-pošto nije bio tek kapric jednog vremena, nego ozbiljan simptom je-dnog grozničavog traganja za metodom, kada je moderna književnokri-tička misao – u svojoj pobuni protiv tradicionalnog proučavanja književnosti, a naročito protiv pozitivističkog istoricizma – nastojala svoj pristup književnosti primjeriti njenoj umjetničkoj prirodi.

(Lešić 1985: 7)

Dva desetljeća kasnije, nakon što je vrijeme i u književnosti i u knjiže-

vnim proučavanjima štošta izmijenilo, ovaj put poststrukturalistička teorijska raznorodna i višestruko orijentirana paradigma pokazat će da se, barem u je-dnom segmentu danas novog, hibridnog žanra teorije (usp. Culler 2001), na-suprot negdanjem strukturalističkom metodološkom preferiranju sinhronij-skih znanstvenih, pa tako i književnih istraživanja, uistinu desio i, iako naro-čit, ipak evidentan povratak historiji i historijskom u širokom spektru suvre-menih književno-kulturalnih studija, i to povratak posebne vrste, koji – pod imenom novog historicizma (engl.: new historicism) i/ili poetike kulture (en-gl.: poetics of culture) – namjesto «tradicionalne monološke književne histo-rije» sad, međutim, «prihvata dijalog kao svoj osnovni postupak, dijalog s mrtvima, ali i dijalog o živima, što u krajnjoj liniji podrazumijeva dijalog između poetike i politike» (Lešić 2003: 75), s jedne strane, te – s druge – ta-kvo povijesno usmjerenje koje «na drukčiji način postavlja osu intertekstual-nosti, zamjenjujući dijahronijski tekst jedne autonomne književne historije sinhronijskim tekstom jednog kulturnog sistema» (Montrose 2003: 189). Kao takav, projekt novog historicizma i/ili poetike kulture transparentno je

83

obnovio interes za «historijske, socijalne i političke uslove i posljedice književne produkcije: pisanje i čitanje tekstova, kao i procesi kojim se oni stavljaju u promet i kategoriziraju, analiziraju i izučavaju, ponovo se tumače kao historijski determinirani i determinirajući modaliteti kulturnog rada», pa se – u skladu s ovim – «naizgled autonomni estetički i akademski predmeti rasprave ponovo (...) shvaćaju kao neodvojivo, mada kompleksno povezani s drugim diskursima i djelatnostima, a te veze kao ono što konstituira socijalne sustave unutar kojih se individualni subjektiviteti i kolektivne strukture uza-jamno i kontinuirano formiraju» (Montrose 2003: 187). U takvoj situaciji, prelazeći granice «koje razdvajaju istoriju, antropologiju, umetnost, politiku, književnost i ekonomiju» te preferirajući anegdotalno polazište znanstvenog istraživanja i tako prihvatajući izazov «parcijalne objektivnosti» (Veeser 2002: 59-60), znanstvenici ove nove teorijske opcije razvijaju posve naročitu vrstu znanstvenog interesa, pa istovremeno uz, primjerice, Shakespearea i re-nesansni teatar, ispituju, između ostalog, i:

(...) poklapanja sifražetskih uličnih akcija razbijanja prozora i

novog tipa suknje koju je predstavila pariska modna kuća Vort (...); ra-zbokorenu novograničarsku retoriku Artura Šlezingera (...) i eksplozi-vne antiratne i gradske nerede (...); završetka asfaltnog puta i početka regulisane, kontrolisane teritorije Josemiti, njegove «divljine» (...); je-dnog sudskog procesa protiv hermafrodita iz sedamnaestog veka, Šek-spirove Bogojavljenske noći i kožnih i gumenih rukavica (...); staro-rimskog poreskog sistema i obrazovnog sistema u savremenim sre-dnjim školama (...); Čarlsa Dikensa patrijarhalnosti i tematike incesta u popularnom romanu četrdesetih godina (...); kockarskih navika na Baliju, masovnog političkog ubistva i CIA-e (...); jedenje fekalija u re-dovima pripadnika plemena Zuni i skatologije u delima ser Tomasa Mora i Lutera; Mejlerove Dželatove pesme i jednog ubistva nožem u Nju Orleansu; anodiziranih aluminijumskih ploča koje prikazuju vodo-pad postavljenih naspram, prastarih, «netaknutih» slapova itd.

(Veeser 2002: 63)

Pritom, sve to zajedno označilo je da je ovo teorijsko usmjerenje, ko-

jem inače njegovi utemeljitelji nerado izravno priskrbljuju karakter jedin-stvene metodološke formacije (usp. npr. Greenblatt 2002: 43, Greenblatt 2003: 186, Montrose 2003: 190-192), više nego očito stupilo u vrlo složene interteorijske zaplete s drugim, prethodećim mu ili vremenski naporednim (književno)teorijskim školama i pravcima, pri čemu je usto zadobilo i niz re-perkusija karaktera – ovaj put – intrateorijskog zapleta. O toj golemoj a pri svakom pokušaju determiniranja pozicije što je novi historicizam i/ili poetika

84

kulture zauzima u sistemu teorije danas1 stvarno relevantnoj kompleksnosti odnosa iznevjeravanja i odbacivanja ili prihvatanja i daljnjeg razvijanja pri-jašnjih ili aktualnih teorijskih ideja i postavki što ih, kako u ranijem procesu vlastitog zasnivanja, tako i u današnjem vremenu karakterističnog mu ekspa-niranja, uspostavlja ova sad već uveliko, a posebno u anglo-američkoj zna-nosti etablirana «najnovija akademska ortodoksija» dodatno svjedoči – ovaj put iznutra – i indikativno lucidno zapažanje da ona od samog svog početka predstavlja «terminološko polje za intenzivne debate i kritike» (Montrose 2003: 190, 191), nerijetko posve oprečne:

Dok Edward Pechter dubiozno povezuje novi historicizam s

marksizmom, tvrdeći da on insistira na sveprisutnosti klasne borbe kao pokretača historije, dotle neki samozvani marksisti aktivno osuđuju no-vi historicizam zbog izbjegavanja i političkog angažiranja i dijahronij-ske analize – zapravo zbog toga što ne uspijeva da bude istinski histo-ričan; dok, opet, neki ženski i muški proučavaoci renesanse na plodan način kombiniraju novi historicizam i feministička interesovanja, dotle drugi predstavljaju ta dva projekta (i/ili njihove izvođače) kao duboko antagonistične upravo u pitanjima koja se odnose na spolnost; dok, opet, neki vide novi historicizam kao jedan od nekoliko oblika sociokri-tike angažirane u konstruiranju jednog teorijski zasnovanog poststru-kturalističkog problematiziranja historijskih studija, drugi ga vide u vezi sa neopragmatističkom reakcijom protiv svih oblika «visoke teori-

1 Ovaj načelni interes – iako, dakako, relevantan i sam po sebi – u ovom radu uvjetovan je i konkretnim književnoznanstvenim odnosima u čijem kontekstu je i pisan ovaj ogled. Naime, znanost o književnosti u bosanskohercegovačkim uvjetima ne samo da je podijeljena u nekoli-ko društveno-politički distingviranih akademskih zajednica koje se, nažalost, međusobno go-tovo ne dodiruju, pa čak i isključuju, već je ona i unutar ovih okvira dodatno (ovaj put rekao bih: benigno) raslojena, pa je u tom smislu – uporedo s postojanjem različitih regionalnih i/ili čak nacionalnih «interpretativnih zajednica» – bosanskohercegovački književnoznanstveni prostor barem još trojako razlučen: u njemu uporedo supostoje i naročiti relikti sad već tradi-cionalne književne historiografije o kojoj je svojevremeno govorio Zdenko Lešić (usp. Lešić 1985), vrlo uspješna i utjecajna inačica odranije poznatog književnog close readinga, nastav-ljena tradicija «saobraženja» sa književnim djelom započeta još kod Midhata Begića, te rastu-ći trend teoretizacije književnih izučavanja, pri čemu su – srećom – same granice između ova tri makrometodološka niza nerijetko dosta propusne, a interferencije između njih prilično čes-te. Upravo i zato – na temelju uvažavanja, ali ne i pojedinačnog ili isključivog preferiranja sa-mo jedne od ove tri domaće metodološke pozicije, kao i bez bezuvjetnog preferiranja teorij-skog usmjerenja kojim se bavi ovaj rad – čini mi se dosta važnim pokušati ovdje rasvijetliti neke od bitnosti novohistoricističke/poetičkokulturalne orijentacije književne znanosti, tim prije što postojeća domaća metodološka situacija svojom složenošću zahtijeva uvijek nova i dodatna tumačenja nekih aspekata književnoznanstvenih mogućnosti koje joj se pretpostavlja-ju kao izazov, a utoliko više ako su i te – uglavnom – teorijske «ponude» i same dosta složene.

85

je»; dok neki, opet, doživljavaju novohistoricističku preokupaciju ide-ologijom i socijalnim kontekstom kao prijetnju tradicionalnim kritičkim interesovanjima i književnim vrijednostima, drugi vide novohistoricisti-čko ushićenje anegdotom, narativom i onim što Clifford Geertz naziva «gustom deskripcijom» kao nastojanje da se sva kultura protumači kao domen književne kritike, po kojoj bi tekst bio uvijek iznova interpretira-na i neiscrpiva kolekcija priča, iz koje se mogu odabrati i vješto pre-pričavati različite zanimljivosti.

(Montrose 2003: 191)

Pa ipak, ovakvo kritičko recipiranje novog historicizma i/ili poetike kulture, vrlo važno za cjelokupno razumijevanje ovog teorijskog pristupa, ni-je nimalo slučajno niti bez barem načelno valjane osnove. Doprinijeli su to-me, naime, uz očitu složenost ovog usmjerenja u današnjoj teoriji, i sami autori čiji se praktični kritički rad obično smješta u okvire novohistoricisti-čkog/poetičkokulturalnog teorijskog pregnuća.2 Jer, kako – ne bez žaljenja – primjećuje prominentni novi historicist i/ili poetičar kulture Louis A. Mon-trose, književno-kulturalnim znanstvenicima matične mu orijentacije, jedna-ko kao već spomenuta nevoljkost da se sâmo znanstveno opredjeljenje koje ih okuplja shvati kao cjelovitiji teorijski diskurz, prispodobiv je i izostanak bilo kakvog stvarnog nastojanja da se teorijski okvir u kojem se dešavaju po-jedinačna istraživanja načinom novog historicizma i/ili poetike kulture zorno eksplicira i tako jasno distingvira od ostatka teorijskog sistema današnjice3, što – osim što nehotice omogućava da se ugrozi «svaki pokušaj razlikovanja novog historicizma od starog» (Montrose 2003: 190) – doista jeste čin neobi- 2 U ovdašnjoj sredini, za potpuniji uvid u domen interesa novih historicista i/ili poetičara kul-ture vrlo koristan putokaz jeste selektivna bibliografija novog historicizma i/ili poetike kulture što je kod nas daje Zdenko Lešić (usp. Lešić 2003a: 237-238), kao i tumačenje ovog teorij-skog projekta što ga se poduzeo isti autor, upotpunivši pritom svoju prezentaciju i prijevodom najvažnijih tekstova novohistoricističkog/poetičkokulturalnog teorijskog usmjerenja (usp. Le-šić 2003, Lešić 2003a). Također, od koristi je – da spomenem još samo ovo – i tematski (če-tvero)broj somborskog časopisa Dometi (br. 108-111, 2002). 3 Takvo što potvrđuje i jedan od utjecajnijih poznavatelja prilika u novohistoricističkoj/poeti-čkokulturalnoj teorijsko-praktičnoj djelatnosti H. Aram Veeser, priređivač poznatog zbornika The New Historicism (New York: Routledge, 1989.). Primjećujući u uvodu za ovu novohisto-ricističku/poetičkokulturalnu čitanku da je «moguće (...) naći isto toliko 'novih' vrsta istorije koliko i istoričara» (Veeser 2002: 64), ovaj autor zaključit će i sljedeće: «Iako su novi istori-čari kritičko samoispitivanje učinili svojim sine qua non, dosad nije bilo sistematske rasprave o metodologiji i implikacijama te tendencije.» (Veeser 2002: 65), te će tako i na ovaj način, iz – u odnosu na novi historicizam i/ili poetiku kulture – izvanjske perspektive dati dodatnu težinu autorefleksivnoj primjedbi Louisa A. Montrosea. Također, Veeser će, kako svojim predgovorom, tako i samim izborom tekstova što ih prezentira spomenuti zbornik, i vrlo zorno pokazati stanje o kojem govori Montrose, a jednako tako predočit će na jednom mjestu i niz mišljenja kritički orijentiranih prema nekim ili sveukupnim značajkama projekta novog histo-ricizma i/ili poetike kulture.

86

čnosti s obzirom na današnje autorefleksivno osviješteno stanje teorije, ali i svojevrsni istočnik, uz vanjsku, interteorijsku, i naročite unutarnje, intrate-orijske napetosti, osnove već naznačenog takovrsnog zapleta, koja – čini se – napučuje ionako imanentnom mu heterogenošću radnih metodoloških strate-gija uveliko zasićeni djelatni prostor ovog teorijskog usmjerenja. Zapravo, projekt novog historicizma i/ili poetike kulture, iako već odavno široko pri-hvaćen kao jedna od mogućnosti suvremene teorije (usp. npr. Hawthorn 1992, Cuddon 1999, Makaryk 2000, Biti 2000, Nünning 2001 itd.), temeljem uveliko praznog mjesta njegova u cijelosti, a posebice iznutra determinira-nog teorijskog identiteta – bez obzira da li su mu razlozi u možda i pomo-dnom povođenju za, primjerice, deridijanskim manirom odbijanja nedvojbe-nog i konačnog određenja dekonstrukcijske djelatnosti, u zaziranju od bilo kakvih i bilo čijih esencijalističkih definiranja njegovih osobitosti ili, pak, u nečemu trećem, sasvim je svejedno – još uvijek se predstavlja ne samo tru-snim prostorom teorije već i prostorom jačih ili manjih povremenih unutar-njih dvojenja i previranja smještenih na heuristički put dosezanja zadovolja-vajućih upotrebno-praktičnih analitičko-interpretativnih postupaka i operaci-ja, koji je – aktualnom svjetskom uspjehu novog historicizma i/ili poetike kulture uprkos – možda ipak tek iluzoran. Novohistoricistički/poetičkokultu-ralni projekt, naime, mada ne i jedini takav u poststrukturalističkoj teorijskoj paradigmi, ni u unutarnjoj ni u izvanjskoj perspektivi ipak ne posjeduje u do-voljnoj mjeri – prisjeti li se dosta uspješne Bitijeve opaske o rasparčavanju tradicionalnog književnoznanstvenog uređenja – jasno ocrtano područje vlastite istraživačke nadležnosti, dobro prepoznatljivu epistemološku, etičku i odgojnu pozadinu, nedvojbeno odredivu zadaću i vrednosnu ljestvicu, pre-cizno pretpostavljeni naslovljenički pol svog teorijsko-praktičnog diskurza itd. (usp. Biti 1994: 5), već je – naprotiv – toliko kompleksno relacioniran prema ukupnosti drugih pređašnjih ili suvremenih teorijskih pristupa i praksi te jednako tako složen i unutar samog sebe da ni pitanje njegova odgovaraju-ćeg i fiksiranog imenovanja nije gotovo pa uopće riješeno.4 4 Naime, u najkraćem, nakon što je odrednicu novi historicizam prvi put upotrijebio u tekstu The Forms of Power and the Power of Forms, objavljenom 1982. godine u specijalnom broju američkog časopisa Genre kao uvod za prvi izbor tada žestoko intrigirajućih novohistoricisti-čkih/poetičkokulturalnih tekstova o pitanjima renesanse, Stephen Greenblatt ovu oznaku zadržat će sve do teksta Towards a Poetics of Culture (1987), kada se vraća odrednici poetika kulture, odnosno kulturalna poetika (sinonimski zamjenjivoj sa prethodnom), prvi put kod Greenblatta upotrijebljenoj u knjizi Renaissance Self-Fashioning: From More to Shakespeare (Chicago: Chicago University Press, 1980.), koje će se pritom strogo držati u narednom raz-doblju. Slična situacija je i s Louisom A. Montroseom, koji – izgleda – prati Greenblatta, s tim što treba napomenuti da je, prema ovom autoru, pojam novi historicizam u renesansne stu-dije uveo, na tragu interesa kulturalne semiotike, Michael McCanels u tekstu The Authentic Discourse of Renaissance, objavljenom u časopisu Diacritics u proljeće 1980. godine (usp. Montrose 1988: 783), dok ga u književne i estetičke studije prvi put uopće uvodi Wesley Morris, «da bi označio vrstu književne kritike proizišle od njemačkih historicista poput Le-

87

Pritom, kad bi se i prihvatila danas zrcalno izvrnuta krilatica da nomen est non omen, ne bi bilo ispravno zanemariti upadljivu dvojakost imenovanja novohistoricističke/poetičkokulturalne diskurzivne prakse, nego bi – slije-dom ove oponiranosti – valjalo preko pojmovne napetosti pretpostaviti onu već spomenutu intrateorijsku i tako na kraju pokušati rasvijetliti postojanje te karakter naslućenog intrateorijskog zapleta. Jedan od mogućih načina pristu-pa njemu bilo bi njegovo razumijevanje isljeđivanjem u odnosu na druge te-orijske opcije uspostavljenih tragova i razlika, ali i pokušaja njihova svje-snog prikrivanja u onom što bi se moglo nazvati procesom samo-oblikova-nja novog historicizma i/ili poetike kulture5, naročito izraženim krajem osamdesetih godina sad već prošlog stoljeća. Potencijalna osnova tome, opet, jesu, iako u eksplicitnom obliku dosta rijetki, stvarno važni, uvjetno govoreći, autoreferencijalni metateorijski tekstovi objasnidbenog i program-sko-manifestnog karaktera, kakvi su – u njihovim segmentima koji prevazi-laze objašnjenje isključivo partikularnih teorijskih osnova istraživanja u oblasti engleske renesanse, tog inače izvornog područja interesa novih histo-ricista i/ili poetičara kulture – tekstovi rodonačelnika novohistoricisti-

opolda von Rankea i Wilhelma Diltheya te američkih historicista poput Vernona L. Parringto-na i Vana Wycka Brooksa» (Makaryk 2000: 124). Pa ipak, treba napomenuti da se inače – su-protno, primjerice, Greenblattovim i Montroseovim zalaganjima – širom svijeta projekt novog historicizma i/ili poetike kulture u principu predstavlja novohistoricističkim imenom (usp. npr. Hawthorn 1992, Cuddon 1999, Makaryk 2000, Biti 2000, Nünning 2001 itd.), a i sam Greenblatt 2001. godine sa Catherine Gallagher objavit će knjigu čijim će naslovom denunci-rati prvenstvo imenovanja škole za koje se zalagao: Practicing New Historicism (Chicago: Chicago University Press, 2001.). I takvo što predmet je propitivanja ovog rada. 5 Ovakva konstrukcija (engl.: new historicism and/or poetics of culture self-fashioning) – ni-malo bez razloga – oblikovana je prema naslovu jedne od utjecajnijih, inače ranih knjiga Step-hena Greenblatta Renaissance Self-Fashioning: From More to Shakespeare (Chicago: Chica-go University Press, 1980), posvećene – kako joj i naslov dovoljno jasno naznačuje – ispitiva-nju okolnosti i načina konstituiranja identiteta u engleskoj kulturi 16. stoljeća. Greenblattov zaključak iznesen u ovoj studiji, inače svojevremeno nagrađenoj značajnim priznanjem ugle-dnog Britanskog savjeta, uspostavlja ideju «da je oblikovanje samog sebe i oblikovanje od in-stitucija kulture – porodice, vere, države – nerazlučivo povezano, te da stoga ne postoje «tre-nuci čiste, nesputane subjektivnosti; i zapravo, i sam subjekat, čovek, počinje da nam se čini neverovatno sputan, kao ideološki proizvod odnosa moći u nekom društvu» (usp. Felbabov 2002: 18). Pritom, kako je i u ovom radu od velike koristi ovako zasnovana Greenblattova ideja samo-oblikovanja, čini mi se umjesnim napomenuti da je engleska leksema self-fashi-on(ing) polusloženica izvedena od gerundskog oblika lekseme fashion, koja kao glagol ozna-čava oblikovanje, uobličenje, tvorenje, preudešavanje, prilagodbu, ukrašavanje itd., dok kao imenica označava, dakako, oblik, ali i stil, modu, način, metodu, (dobro) vladanje, otmjenost itd., što sve ipak ne treba zanemariti, tim prije što i sam Montrose novi historicizam i/ili poeti-ku kulture spominje i u kontekstu «akademskog sistema mode» današnje teorije i književne znanosti uopće. Otud, načinivši jedan od mogućih a nužno reduktivnih prijevoda spomenute engleske polusloženičke konstrukcije, njezinim naročitim grafičkim oneobičavanjem u bosan-skom (hrvatskom ili srpskom) jeziku – samo-oblikovanje – nastojao sam sačuvati ili upozoriti na barem dio njezine indikativne semantičke polivalentnosti u jeziku Greenblattova izvornika.

88

čkog/poetičkokulturalnog pravca u teoriji danas Ka poetici kulture (1987)6 i Kolanje društvene energije (1988)7 Stephena Greenblatta te tekst Poetika i politika kulture (1989)8 Louisa A. Montrosea, napisi posebno interesantni upravo stoga što – kako se čini – jesu zapravo jedna od ključnih mjesta pos-tupka novohistoricističkog/poetičkokulturalnog samo-oblikovanja, a što će reći i tekstovi koji – s jedne strane – pokušavaju odrediti odnos ovog teorij-skog usmjerenja prema ostatku sastavnica današnje, suvremene teorije, dok – s druge strane – nastoje razriješiti postojeći zaplet u unutrašnjosti ovog te-orijskog pristupa, pri čemu ni jedan ni drugi aspekt ovog postupka ne može izbjeći determinirajuće snage (književno)teorijskog konteksta u kojem se ovaj odvija.9 Kao takvi, ovi tekstovi teorijski su aktivni čin odluke u korist jednog člana pojmovno ambivalentnog imenovanja cijele škole, pa stoga ni-su samo odgovor pozivu na teoriju što su ga znanosti o književnosti u cije-losti objavila posljednja desetljeća 20. stoljeća, već su – u pokušaju riješenja problema inter- i intrateorijskog identiteta novog historicizma i/ili poetike kulture – istovremeno i sam novi, ponovljeni poziv na teorijsko promišljanje, a sve to, ako ništa drugo, a onda stoga što jedno od mogućih pitanja koje po-lučuje sama činjenica opredjeljenja jeste i ono što potiče, između ostalog, i na ispitivanje teorijskih razloga isključivanja jednog, a umjesto njega pro- 6 Ovaj tekst – izvorno naslovljen Towards a Poetics of Culture – autor je najprije prezentirao kao predavanje na Univerzitetu Zapadne Australije 4. 9. 1986. godine, da bi njegova nešto izmijenjena verzija bila objavljena godinu dana kasnije u australijskom časopisu Southern Re-view (br. 20, str. 3-15), a potom i preštampana u zbornicima: Marry Krieger, ed. The Aims of Representation. New York: Columbia University, 1987, i: H. Aram Veeser, ed. The New His-toricism. New York: Routledge, 1989, te u Greenblattovoj knjizi: Learning to Curse: Essays in Early Modern Culture (London/New York: Routledge, 1990). U ovom radu navodi se pre-ma prijevodu Zorana Paunovića pod bibliografskom oznakom Greenblatt 2002. 7 Tekst je izvorno objavljen kao prvo poglavlje u autorovoj knjizi: Shakespearean Negotiati-ons: The Circulation of Social Energy in Renaissance England. Berkeley: University of Cali-fornia Press, 1988. U ovom radu navodi se (neznatno skraćen) prema prijevodu Zdenka Leši-ća pod bibliografskom oznakom Greenblatt 2003. 8 Tekst je izvorno naslovljen Professing the Renaissance: The Poetics and Politics of Culture, a najprije je objavljen u zborniku: H. Aram Veeser, ed. The New Historicism. New York: Routledge, 1989. U ovom radu – kako je već prethodno prakticirano – navodi se (nešto druga-čije, skraćeno naslovljen) prema prijevodu Zdenka Lešića pod bibliografskom oznakom Mon-trose 2003. Kako je tekst u korištenom prijevodu objavljen bez većine podnožnih bilješki (fu-snota) kojima obiluje u originalu, ovi dijelovi teksta navode se u mom prijevodu (bibliograf-ski označenom kao Montrose 1988) prema izdanju u zborniku: Julie Rivkin- Michael Ryan, eds. Literary Theory: An Anthology. Malden – Oxford: Blackwell Publishers, 1988. 9 Inače – barem sudeći prema uvidu u teorijsku i metateorijsku literaturu posvećenu aktualnim pitanjima novog historicizma i/ili poetike kulture koji sam uspio ostvariti – riječ je o novohis-toricističkim/poetičkokulturalnim tekstovima autoreferencijalnog tipa vrlo često referiranim gotovo pri svakom – iz anglo-američke perspektive gledano – bilo domaćem, bilo inozemnom ozbiljnijem metateorijskom ispitivanju različitih aspekata novohistoricističkog/poetičkokultu-ralnog usmjerenja u suvremenoj teoriji, pa je tako – tim prije s obzirom na domen njegova in-teresa – i u ovom radu.

89

težiranja drugog, dotad čak i uveliko marginaliziranog terminološkog sred-stva samooznačavanja. Pritom, na tragu načina kojima su ostvarena ova mjesta nominalizacijskog legitimiranja, a temeljem ideje da je tu zapravo ri-ječ o mjestima teorijskog samoprepoznavanja, jednako kao i o istovremenom postupku naročitog teorijskog samo-oblikovanja poželjnog, intendiranog, a zapravo impliciranog odgovarajućeg načina – u odnosu na novi historicizam i/ili poetiku kulture – izvanjskog prepoznavanja značajki ove danas etablira-ne teorijske škole, može se naslutiti da je jedan od mogućih pristupa otkriva-nju razloga jednoznačnog izbora mogućnosti raspetljanja ovog intrateorij-skog zapleta u njegovu rasplitanju preko onog drugog – interteorijskog, i to – u ovom slučaju – onakvog kakvim ga u apostrofiranim ključnim situacijama predstavljaju njihovi nositelji. Usto, između niza drugih, ovaj mogući pristup razumijevanju problema novohistoricističkog/poetičkokulturalnog inter- i in-trateorijskog zapleta potencijalno je vrlo interesantan i kao onaj koji bi bio u stanju predmetnu raspravu sagledati i s obzirom na poziciju koju novi histo-ricizam i/ili poetika kulture ima ili pokušava ostvariti na, kako bi rekao Fre-deric Jameson, akademskom tržištu poznog kapitalizma, pri čemu je zani-mljivost ovakvog ispitivanja utoliko veća što je jasnije da je projekt novog historicizma i/ili poetike kulture u suvremenu književnu znanost ušao ne sa-mo kao, kako je već spomenuto, «najnoviji 'izam', tako privlačan za naš ko-mercijalni kult 'novoga'», odnosno ne isključivo kao «najnovija akademska ortodoksija» već i kao praktično-teorijski čin koji je njegovim utemeljitelji-ma već pomogao da ostvare i uživaju «materijalne i simboličke znake aka-demskog uspjeha» (Montrose 2003: 190). U tom slučaju razvoj novohistori-cističkog/poetičkokulturalnog teorijskog usmjerenja – posebice u vezi s iza-zovom njegova imenovanja u procesu ovdje tretiranog samo-oblikovanja ove teorijske škole tokom pretposljednjeg desetljeća prethodnog stoljeća – mo-gao bi se propitivati i, barem djelomice, metodologijom upravo ovog teorij-skog projekta, pa bi možda i temeljnim pitanjem postalo ono «kako je ta energija prvotno akumulirana, kako je angažirana i kako je vraćena kulturi iz koje je došla» (Greenblatt 2003: 186) ili, preciznije, kako taj proces kolanja društvene energije predstavljaju povodom upravo svoje teorije sami novi historicisti i/ili poetičari kulture, te, otud, kakav je – gleda li se ovako – odnos u kojem stoje inter- i intrateorijski zaplet što su ostvareni ovom no-vom idejom u današnjoj teoriji, da li bi se, naime, i dalje mogli razumijevati kauzalistički, kao uzrok i posljedica, ili bi, možda, valjalo primijetiti da ove pozicije nisu, međutim, više uvijek strogo fiksirane, već su, naprotiv, među-sobno drugačije relacionirane, a što uostalom vodi i pitanju šta sve ovo znači u situaciji kad se, barem u jednom trenutku, proponenti novog historicizma i/ili poetike kulture odlučuju za samo jednu terminološku oznaku svog proje-kta. Pritom, sve se to u krajnjoj instanci vraća na početnu ideju razlučivanja trenutno u suvremenoj teoriji uopće djelatnih odnosa već naznačenog raspar-

90

čavanja «klasične književnoznanstvene hijerarhije» (Biti 1994: 5) kao pola-zišne pozicije s koje novi historicisti i/ili poetičari kulture pristupaju u samo-oblikujući poduhvat u prostoru svoje teorije.

II

Pišući o vrijednostima teorije danas, tog refleksivnog, analitičkog i spekulativnog interdisciplinarnog diskurza, koji, ostvarujući rezultate izvan svoje prvotne struke, u vremenu suvremenosti jeste na neki način i «kritika zdravog razuma, pojmova koji se shvaćaju kao prirodni» (Culler 2001: 24), iako svjestan da je – kao i niz drugih – sam njezin singularizirani naziv uve-liko neprimjeren, jer «stvara kriv utisak jedinstvenosti tamo gdje u stvari vla-da velika raznovrsnost» (Dollimore 2003: 205), Jonathan Dollimore, vodeći predstavnik novom historicizmu i/ili poetici kulture bliske izvorno britanske teorijske škole poznate pod imenom kulturalnog materijalizma, važnost sve-ukupnog ovakvog teorijskog mišljenja današnjice označit će, između osta-log, na sljedeći način:

Jedno od najznačajnijih postignuća «teorije» u anglistici je

u tome što je, zahvaljujući njoj, postao moguć uistinu interdisciplinarni pristup predmetu. (Bez obzira što neki misle da to zapravo znači uda-ljavanje od predmeta.) U stvari, tom cilju se težilo već dosta dugo, ali se rijetko dostizao, osim u pojedinim, izuzetnim slučajevima. S različi-tim varijantama strukturalizma, s marksizmom, psihoanalizom, semi-otikom i poststrukturalizmom došlo je do značajnog razgrađivanja gra-nica (granica isključivanja, ali i ograničavanja), i mnogi su kritičari najzad došli na ono čemu su već neko vrijeme težili: kako se, na pri-mjer, historija i filozofija mogu iz «pozadine» prenijeti u prvi plan i opet učiniti sadržajem i perspektivom kritike. U isto vrijeme, to je bilo moguće samo zato što su se javile sasvim nove koncepcije i filozofije i historije. Upotreba teorije na polju književne znanosti, međutim, više je pružala mogućnosti nego što se stvarno u tom smislu postizalo. Ali je već i to potvrdilo značaj tog intelektualnog pregnuća. Međutim, svi se s time ne slažu, kao što su to pokazale antiteorijske invektive posljednjih godina. Ne mislimo da se treba baviti tom reakcijom, niti često istica-nom «krizom» u nauci o književnosti; jedino bi se moglo primijetiti da je ta «kriza», ako je uopće ima, više prouzrokovana tom reakcijom ne-go samom teorijom.

(Dollimore 2003: 204)

91

I, zaista, Dollimore je bio barem unekoliko u pravu, i to ne samo ka-da se metateorijski pokušava promišljati današnje stanje teorije već i kada se nastoji, ma kako minimalistički, misliti mnogi od važnih a još uvijek ipak nedovoljno jasno riješenih spornih ili – ako ništa drugo – za teorijsko nakna-dno preciziranje zanimljivih aspekata novohistoricističkog/poetičkokultural-nog teorijskog projekta. Jer, čak i ako se ne bi moglo bezrezervno složiti s Dollimoreovim teorijski apologetskim stavom du su neke slabe strane suvre-mene teorije, kojih – tobože – možda i nema, primarno tek stvar suprotnih viđenja prirode i zadataka (književno)teorijskog diskurza, ipak valja sasvim ozbiljno shvatiti, između ostalih, Dollimoreovu opasku da su u procesima oblikovanja suvremenih teorijskih pozicija te njihovih mogućnosti uistinu važni i ti «reakcionarni», u odnosu na današnju teoriju – ili neke njezine sas-tavnice – antiteorijski književnoznanstveni impulsi, jednako uostalom kao i, uvjetno govoreći, proturječne unutarteorijske silnice što – posve je očito – stvarno premrežavaju taj heterogeni prostor «suvremene književne i kul-tur(al)ne teorije», a zapravo pluralni prostor suvremenih književnih i kultu-ralnih raznolikih te nerijetko konkurentskih i međusobno isključujućih teorij-skih škola, pravaca i/ili usmjerenja.

Upravo takvo što – čini se – potvrdit će i projekt novog historicizma i/ili poetike kulture sagledan u naznačenoj poziciji njegova inter-, pa potom i intrateorijskog samo-oblikovanja, a koja se u ovdje preciziranoj perspektivi izučavanja ovaj put doima – kako bi rekli sami novi historicisti i/ili poetičari kulture – situacijom teorijskog cirkuliranja, pregovaranja i razmjenjivanja niza teorijskih i književnoznanstvenih mogućnosti i opcija, sada – prisjeti li se davnašnje Forsterove zamisli (usp. Forster 2002: 12-13) – dovedenih u za-jednički, sinhronijskih prostor njihova međusobnog komuniciranja u dijalo-gu što ga, sa namjerama negiranja, prihvatanja ili, pak, istovremenog i negi-ranja i prihvatanja, novi historicizam i/ili poetika kulture vodi, između osta-log, s tradicionalnom idejom književne historije, novom kritikom, struktura-lizmom i semiotikom, američkom inačicom dekonstrukcije, kao uostalom i sa sveukupnim aktualnim, poststrukturalističkim stanjem današnje teorije, uključujući tu i postkolonijalne te rodne i «queer» studije, jednako kao i s Foucaultovim novim načinom promišljanja historijskog, Williamsovim pro-vokativnim tumačenjem kulture, Althusserovim inovativnim «postmarksisti-čkim» prijedlozima za ponovno, nešto modificirano razumijevanje ideologi-je, interdisciplinarno iskoristljivim metodološkim dostignućima i saznanjima kulturalne antropologije te, naročito, tzv. nove kulturalne historije, ali i s bi-tno drugačije zasnovanim idejama književnoznanstvenog neopragmatizma, usmjerenog ka pokušajima vraćanja književnih izučavanja bliže okvirima danas uveliko potisnute humanistike itd., pri čemu se svakom novom kari-kom ovakvog teorijskog cirkulacijsko-pregovaračkog razmjenjivanja pre-dmetni replički niz gotovo nekontrolirano bezgranično širi, što, dakako, nije

92

slučajno niti bez značenja važne metateorijske indikacije. Jer, ovakvim gle-danjem postaje jasno da se projekt novog historicizma i/ili poetike kulture uhvatio u koštac s najjačim pozicijama teorijskog konteksta u kojem se na-šao, nastojeći ga – naravno u svoju korist – hijazmički izokrenuti, ali i sam se na jednak način vrteći u ovom složenom i divergentno pozicioniranom prostoru raznolikih opcija akademskih književno-kulturalnih ispitivanja. Vi-dljivo je takvo što i u slučaju debate što je s ostatkom teorije vodi Kolanje društvene energije Stephena Greenblatta.

Ovaj tekst, kao i glasoviti Nevidljivi meci te cjelina Šekspirijanskih pregovaranja kojoj pripadaju,10 na konkretnom historijskom književno-kul-turalnom materijalu ekcplicirajući neke od ideja iz ranijeg kraćeg autorova napisa Ka poetici kulture i tako izazvavši niz različitih reakcija, a među nji-ma – čini se – i ovdje jednako važnu Montroseovu studiju Poetika i politika kulture, pokušat će što zornije predstaviti teorijsko mjesto projekta koji nas-toji etablirati.

Već u startu očito odustajući od tradicionalnog historijskog prouča-vanja književnosti, bilo onog «totalizacijskog», bilo onog «atomizacijskog» tipa, a što će reći a prirori napuštajući takvo metodološko polazište u kojem je «jedan Tilijard (Tillyard) mogao (...) govor iz Šekspirove drame da pročita kao tekst koji ilustruje shvatanje svih elizabetanaca», a «jedan Lukač (Lu-kacs) (...) da vidi umiranje feudalizma», odnosno, s druge strane, u kojem je «jedan Frensis Jejts (Frances Yates) mogao (...) pedantno da otkrije okultnu simboliku brojeva u planu neke elizabetanske ceremonije, ili uticaj Đordana Bruna na Džordža Čepmena» te, tako, već na samom početku stavljajući postrance «ustajalu istoriju ideja, marksistički grand recit, teoriju ekonom-skih faza, minucioznu analizu à clef, kao i izučavanje uticaja na autora» (Ve-eser 2002: 64), koje je uostalom već dovoljno uzdrmala anglo-američka nova kritika, Greenblatt će svojim Kolanjem društvene energije novi historicizam i/ili poetiku kulture staviti naspram, između ostalog, upravo ove potonje,

10 Riječ je, naime, o vrlo provokativnoj, nesumnjivo kontroverznoj, ali i utjecajnoj studiji koja u Greenblattovu originalu nosi izrazito indikativan naslov Invisible Bullets i asocira tako već i u samoj ovoj tzv. jakoj poziciji teksta na jedan od načina manipulatorskog kolonijalizatorskog obmanjivanja sjevernoameričih urođenika da umiru ne od bolesti koje su engleski kolonijali-zatori donijeli iz Evrope nego, naprotiv, od «nevidljivih metaka kazne engleskog Boga», a ko-ja se kao i ovdje tretirani tekst našla u već spomenutoj Greenblattovoj knjizi Shakespearean Negotiations: The Circulation of Social Energy in Renaissance England, jednoj od najznačaj-nijih u opusu ovog autora te uopće temeljnih za projekt novog historicizma i/ili poetike kultu-re.

93

naspram, naime, nove kritike.11 A takvo što značilo je i postaviti se nasuprot onog načina tekstualne analize za koju je – kako kaže Greenblatt – i sam «bio obučen», pa karakter tog raskida s književnokritičkom školom što je za cilj imala «identifikaciju i glorifikaciju vrhunaravnog književnog autoriteta, bez obzira da li je taj autoritet, u krajnjoj instanci, lociran u tajanstvenom ge-niju umjetnika, ili, pak, u tajanstvenoj savršenosti teksta, čije se institucije i smislovi, navodno, ne mogu izraziti na neki drugi način» (Greenblatt 2003: 174), ovaj vodeći novi historicist i/ili poetičar kulture naznačuje na sljedeći autorefleksivni način:

Počeo sam sa željom da razgovaram s mrtvima. Ta želja je poznat, iako neoglašavan, podsticaj za proučava-

nje književnosti, podsticaj koji se organizira, profesionalizira, skriva pod debele naslage činovničkog bontona: profesori književnosti su ša-mani građanske klase s redovnom plaćom. Ako i nisam nikad vjerovao da me mrtvi mogu čuti i ako sam i znao da mrtvi ne mogu govoriti, ipak sam bio siguran da mogu razgovarati s njima. Istina je da sam slušao samo svoj vlastiti glas, ali je u tom mom glasu odjekivao glas mrtvih, jer mrtvi su odlučili da iza sebe ostave tekstualne tragove, i sad se ti tragovi čuju u glasovima živih.

(Greenblatt 2003: 172)

Taj «razgovor s mrtvima», to brižljivo slušanje njihovih glasova kao

da su tu, kao da su blizu, to tobožnje transmigracijsko saobražavanje s ljepo-tnim svijetom mrtvih taman i preko «tekstualnih tragova», bila je, naravno, tek igra, tek vješto retoričko poigravanje s, kako primjećuje Greenblatt, uto-pijskom idejom close readinga i njegova kritičara prisajedinjenog s volše-bnim literarnim univerzumom, «kojim, kao neke monade, slobodno kolaju umjetnička 'remek-djela', svako zatvoreno u sebe i svako dovoljno samo se-bi» (Lešić 2003: 59), a zapravo s cjelinom projekta nove kritike, jer ovaj svoj nadahnuti uvod u inovativno rasvjetljenje svijeta integriranih, neraskidivo povezanih (šekspirijanskih) društveno-kulturalnih pregovaranja politike i

11 Dakako, tzv. anglo-američka nova kritika nije jedino (književno)teorijsko usmjerenje s ko-jim dijalogizira bilo Greenblattov, bilo Montroseov projekt novog historicizma i/ili poetike kulture, ali se u ovom radu, već samim Greenblattovim tragom, nameće kao posebno značaj-na, tim prije što je ova škola «na engleskim i američkim sveučilištima 50-ih i 60-ih godina – kako napominje Peter Brooks – prekrila raznolik i često neusuglašen inventar kritičkih postu-paka koje su primjenjivali njezini utemeljitelji» (Biti 2000: 340), postavši tako u ovom vreme-nu najznačajnijom, čvrsto etabliranom i vrlo konzistentnom kritičkom školom u prostorima engleskog jezika, pa i šire.

94

književnosti, literature i ideologije, lišenog mogućnosti autonomno zasova-nog prostora estetskog ideala, Greenblatt će završiti ovim riječima:

Sanjao sam da razgovaram s mrtvima. Ni sad ne odustajem od

tog sna. Ali je bilo pogrešno što sam zamišljao da mogu čuti jedan je-dini glas, glas drugoga. Jer, ako sam želio čuti jedan glas, morao sam čuti i mnoge druge glasove mrtvih. I ako sam želio čuti glas drugog, morao sam čuti i moj vlastiti glas. Govor mrtvih, kao ni moj vlastiti go-vor, nije privatni posjed.

(Greenblatt 2003: 187) A to je bilo već nešto bitno drugačije u odnosu na ono čime su se svo-

jevremeno zanosili te što su prethodno tumačili i Greenblattovi negdanji uči-telji, autori Značenja ljepote ili Principa književne kritike, Sedam tipova dvo-smislenosti, Književnosti kao saznanja i Tenzije u poeziji, Čiste i nečiste po-ezije, Jezika paradoksa, novi kritičari I. A. Richards, W. Empson, A. Tate, R. P. Warren, C. Brooks i dr. (usp. npr. Hristić 1973). Bilo je to označavanje smještanja novog historicizma i/ili poetike kulture u današnju teoriju, čin – kako bi rekli novi historicisti i/ili poetičari kulture – simboličke akvizicije12 traženog odgovarajućeg mjesta u teorijskom sistemu današnjice, pri čemu će novohistoricistički/poetičkokulturalni ulog za prolaz u ovaj povlašteni pros-tor biti, pored ostalog, i konačno razrušenje zastarjelog ili, barem, više neis-koristljivog projekta nove kritike. Interteorijski zaplet u koji je projekt novog historicizma i/ili poetike kulture uvukao ovaj tradicionalni književnoznan-stveni koncept u Greenblattovu pokušaju etabliranja njegove teorijske škole i 12 Pojavu simboličke akvizicije, uz aproprijaciju i kupovinu, Greenblatt tretira povodom rene-sansnog teatra, određujući je tom prilikom na sljedeći način: «Tu se jedna društvena praksa ili drugi modalitet društvene energije prenosi na scenu u vidu reprezentacije. Ne plaća se gotovi-nom, ali predmet koji je uzet nije iz područja «ničijih stvari», pa se nešto implicitno ili ekspli-citno mora dati zauzvrat. Čin prenošenja na scenu ima svoje razloge, koji mogu biti manje ili više očiti; teatar uzima što može i za uzvrat daje što mora (na primjer, javno priznanje ili po-kude).» Pritom, Greenblatt razlikuje tri tipa simboličke akvizicije: akvizicija kroz simulaciju (simuliranje onog što se ionako shvata kao simulacija), metaforička akvizicija (neka praksa ili društvena energija ostvaruje se posredno) i sinegdoška/metonimijska akvizicija (počiva na izo-liranju ili izvođenju jednog dijela ili jednog svojstva prakse, a koji, međutim, predstavlja cjeli-nu kojoj pripada) (usp. Greenblatt 2003: 179), a sam spomenuti pojam – kao uostalom i dobar dio čitavog niza drugih, različitih novohistoricističkih/poetičkokulturalnih postavki – može se i znatno šire primijeniti, kao što se to čini i ovdje, a njegovo značenje tad bi se moglo odnositi na svaki vid razmjene različitih modaliteta «društvenih energija», pri čemu se takvo što zorno očituje, uz implicitno ili eksplicitno «namirivanje duga» za prisvojeni vid «društvene energi-je». U slučaju teorije, ova prilagodba Greenblattova pojma akvizicije – čini mi se – opravdana je utoliko više ukoliko se prisjeti da i sam pojam teorija ostvaruje na razini etimologije vezu sa domenom teatarskog, jer sam teoretičar jeste grčki theoros – (p)osmatrač, a teorija – grčka theoria – čin (p)osmatranja, dok je njezin predmet i theatron – starogrčka oznaka i za, uz dru-ga, češća značenja, poprište kakva zbivanja (usp. npr. Cunningham 2002: 16).

95

njoj pripadne kritičke prakse, posve intencionalno, s pozicije njegova vode-ćeg zagovornika zorno se, naime, predstavlja gestom denunciranja ključnih značajki nove kritike te nepokolebljivog iskazivanja pravovjernosti novohis-toricističke/poetičkokulturalne koncepcije prema ostatku priznatih orijentaci-ja teorijskog, književno-kulturalnog mišljenja današnjice, ali se također – sli-jede li se tragovi u Greenblatta, čini se, svjesno izbrisanih cirkulirajućih te-orijskih pregovaranja i razmjenjivanja – istovremeno jasno očitava i implici-rano, pritajno rasplitanje intrateorijskog problema što ga pokušava napraviti ovaj autor, a što će se pokazati i činom presudnim u trenutku odluke u vezi s naročitim preokretom u imenovanju cijele škole što su ga načinili Greenblatt i Montrose.

Pritom, konkretan povod ovakvom tretiranju novokritičkih književno-teorijskih principa kao raskrinkanih iluzionističkih dolimurovskih reakci-onarnih invektiva – nimalo slučajno, a samo tek naizgled ironijskim stjeca-jem okolnosti, i životnih, i znanstvenih – bit će Shakespeare, onaj isti rene-sansni bard od kojeg su ganuti kretali i kojem su se kao začudnom mjestu svevremene ljepote vraćali i sad već poraženi novi kritičari, a koji se više ni-je mogao s osjećajem nevjerice i ushićenja promatrati kao stvaralac «jedin-stvenih, neiscrpnih i izvanredno snažnih umjetničkih djela», nastalih iz naro-čite, «sublimne konfrontacije: između totalnog umjetnika i totalitarnog druš-tva» (Greenblatt 2003: 173). Shakespeare, ta jedna od tzv. jakih pozicija ukupnosti anglo-američkih književnih studija, postao je, naime, Greenblattov sigurni dokaz da je stanje stvari ipak bitno drugačije od onog što su ga sebi predstavljali novokritički sanjari, s tim da će slučaj ovog renesansnog velika-na pokazati još jednom važnost reakcije što je za konačno i cjelovito izrasta-nje novohistoricističkog/poetičkokulturalnog teorijskog habitusa imala dota-dašnja vodeća anglo-američka ideja nove kritike:

Nisam, naravno, doveo u sumnju tvrdnju da je drame koje se

pripisuju Shakespeareu većim dijelom napisao jedan izvanredno nada-reni svršeni učenik stratfordske srednje škole. A nisam ni prestao vje-rovati da je renesansno društvo u osnovi bilo totalitarno. Ali sam bio sve nezadovoljniji monolitskim entitetima koje je moj rad pretpostav-ljao. Nijedan pojedinac, čak ni najbriljantniji, ne može biti potpuno svoj. (Moje proučavanje samomodeliranja renesanse me već u to bilo uvjerilo.) A elizabetanske i jakobijanske vizije jednog skrivenog jedin-stva počele su mi ličiti na anksiozne retoričke napore da se prikriju pu-kotine, konflikti i zbrka u društvu. Pokušao sam raznovrsne motive tju-dorske i stjuartske kulture podvesti pod rubriku moć, ali je taj termin implicirao strukturalno jedinstvo i stabilnost vlasti, čemu je protivrje-čilo mnogo toga što sam već znao o djelovanju vlasti i političke moći u ovoj epohi.

96

Ako ima smisla govoriti o moći u odnosu na renesansnu knjiže-vnost (i to ne samo kao predmetu predstavljanja), još je značajnije oduprijeti se ambiciji da se sve slike i svi iskazi integriraju u jedan je-dini vladajući diskurs. Jer, iako su i sami renesansni pisci često ponav-ljali čežnju prinčeva i prelata za jednim takvim diskursom, briljantan kritički i teorijski rad velike i raznolike grupe učenjaka posljednjih go-dina pokazao je da je ta čežnja za jedinstvenim diskursom bila izazva-na sukobom različitih težnji. Moglo bi se pokazati da su čak i oni književni tekstovi koji su najvatrenije nastojali govoriti u prilog jedne monolitne Moći bili polja institucionalne i ideološke borbe.

(Greenblatt 2003: 173-174)

I stvarno, ova situacija što je kao rezolutan zaokret u odnosu na estet-skoutopističke ideje nove kritike predstavlja Greenblatt bit će, istina, upravo onako kako je i htio ovaj glasoviti novi historicist i/ili poetičar kulture, sred-stvom eksplicitnog razoružanja novokritičkog književnoznanstvenog kon-cepta, njegova zaključnog poraza, između ostalog, i temeljem poststruktura-lističkog «rastvaranja naslijeđenih operativnih kategorija u kakvoj nadređe-noj i pokretljivoj razlikovnoj matrici», najčešće onoj «duha ili stila razdo-blja, književnosti, žanra, autora ili djela» (Biti 2000: 398, 399), odnosno te-meljem relativiranja granica političke i estetičke sfere, pri čemu se u karakte-rističnoj ovovremenoj pluralnoj vizuri, suprotno novokritičkom idealu, «po-kazuje, s jedne strane, da se i znanstveni, pravni i politički diskurzi grade na književno-retoričkim postupcima, a s druge strane, da književnost polučuje važne političke i ideologijske učinke» (Biti 2000: 184). Ali, također, supro-tno Greenblattovim željama i predstavi novohistoricističkog/poetičkokultu-ralnog zapletaja sa novom kritikom što je želi plasirati ovaj autor, upravo ovakvo što kazat će još nešto, dat će svojevrstan suvišak metateorijske indi-kacije, naime pokazat će i to da koncept nove kritike nije u cijelosti zaborav-ljen, ako ništa drugo, a onda stoga što osiguranje mjesta novog historicizma i/ili poetike kulture u prostoru suvremenih teorijskih ortodoksija nije moglo – ma koliko htjelo – izbjeći postlapsarijanski karakter svakog naknadnog te-orijskog mišljenja (usp. Cunningham 2002: 5), situaciju korektivnog i, otud, nužno nasljedujućeg teorijskog domišljanja, a zapravo situaciju u kojoj je sa-mooblikovanje svake kasnije teorije istovremeno i oblikovanje preostacima one potonje. Otud će ovo novohistoricističko/poetičkokulturalno akvitiranje priželjkivane teorijske pozicije u Greenblattovu pokušaju njegova ostvariva-nja zadobiti karakter i osviještenog očitovanja razlike prema temeljnim zna-čajkama novokritičkih književnoteorijskih polazišta, ali i prikrivanja preosta-lih, unutar vlastitog teorijskog habitusa neizbrisanih tragova koncepta koji se nastoji oboriti, sve to na način da se proces samo-oblikovanja projekta novog

97

historicizma i/ili poetike kulture, neovisno o Greenblattovu htijenju, pokazu-je procesom u kojem ova u datom trenutku narastajuća teorijska škola teži samostalno etablirati vlastiti teorijski identitet, pri čemu se on, međutim, is-tovremeno uspostavlja i drugim entitetima teorijskog konteksta prema kojem se nastoji odrediti novi historicizam i/ili poetika kulture, između ostalih i no-vokritičkim recidivima.

Jer – jasno je već – apostrofirano Greenblattovo poststrukturalističko ukidanje cjelovitosti i autonomnosti pišućeg subjekta, uočavanje multiplici-rajućih anksioznih društvenih konfuzija, pukotina i konflikata, jednako kao i odustajanje od težnji ka integriranom njihovom doživljavanju, razumijevanju i predočavanju, riječju: impostiranje principa stalne raznorodnosti, sukoblje-nosti i borbe i kao temeljnog obilježja stvarnopredmetne izučavane knjiže-vno-kulturalne situacije i kao primarnog objekta novohistoricističke/poeti-čkokulturalne teorijsko-praktične aktivnosti predstavljat će, dobrim dijelom, premještanje u drugačiji registar jednako tako antagonizmom što se nastoji smiriti obilježenih pojava važnih u diskurzu novih kritičara: ideje pjesme shvaćene kao zgusnute drame te njezine ironije kao rasporeda i ravnoteže su-protnih i raznorodnih svojstava, potom preferiranja «nečiste» poezije, a za-pravo pjesništva raznovrsnih i oprečnih poticaja, isticanja bitnosti napetosti u poeziji ili, pak, onog viđenja prema kojem je «pjesnička zadaća ujediniti is-kustvo, što se najuspješnije postiže pjesničkim paradoksom» (usp. Beker 1999: 69), a što će Greenblatt, zalažući se da se konačno počne «ozbiljno shvatati kolektivnost proizvodnje onoga što nam u književnosti pruža užitak i pobuđuje zanimanje» (Greenblatt 2003: 175), na naročit način predstaviti idejom kolanja društvene energije13, primjenjivog ne samo u slučaju rene-sansnog teatra:

13 Pritom, sam pojam društvene energije Stephen Greenblatt u istoimenom predgovornom tek-stu Šekspirijanskih pregovaranja, posvećenih u cijelosti ovoj pojavi, označit će sljedećim rije-čima: «Ali šta je 'društvena energija'? Termin implicira nešto mjerljivo, a ja ipak nisam u sta-nju dati neku zgodnu i pouzdanu formulu kojom bi se za potrebe istraživanja mogao izdvojiti jedan stabilan kvantum. Mi možemo identificirati energiju samo posredno, u njenom učinku: ona se manifestira u sposobnosti izvjesnih verbalnih, auditivnih i vizuelnih tragova da proi-zvode, oblikuju i organiziraju kolektvne fizičke i mentalne doživljaje. Zato je ona povezana s ponavljanim formama estetskog užitka i estetskog interesa, sa sposobnošću da se izazove ne-mir, bol, strah, lupanje srca, sažaljenje, smijeh, napetost, olakšanje, divljenje» (Greenblatt 2003: 177).

98

Jer cirkulacija društvene energije koju je vršila pozorišna scena, i koja se vršila na njoj, nije bila dio nekog koherentnog totalitarnog sistema. Prije bi se reklo da je bila parcijalna, fragmentarna, konflik-tna; elementi su se ukrštali, kidali, iznova se na nov način kombinirali, međusobno se suprotstavljali; neke vidove društvene prakse pozorište je uvećavalo, druge umanjivalo, jedne isticalo, druge zanemarivalo. Ali što je onda socijalna energija koja je u teatru cirkulirala? Moć, ka-rizma, seksualno uzbuđenje, kolektivni snovi, divljenje, čežnje, stre-pnje, religiozno strahopoštovanje, snažni doživljaji; u izvjesnom smislu pitanje je apsurdno: jer sve što društvo proizvodi može cirkulirati uko-liko nije namjerno isključeno iz cirkulacije.

(Greenblatt 2003: 186)

A takvo što, stav da je – suprotno novokritičkoj «odbrani poezije» –

književna umjetnina zapravo društveni proizvod, ali i proizvođač društvenih snaga, otkrit će da je Greenblattov put ka sigurnom mjestu u teorijskom sis-temu današnjice vodio preko poststrukturalizmom naročito reaktualizirane ideje kulture, te tokom 20. stoljeća osobite pojave u teoriji, posebnog «polja» napetog «različitim silnicama» ili «polja» koje se «'obrađivalo' najrazličiti-jim oruđima, preuzetim iz filozofije, sociologije, lingvistike, antropologije, psihologije, etnografije...» (Moranjak-Bamburać 2001), ideje koju će – ne bez kritičkog odnosa prema njezinoj današnjoj pomodnoj upotrebnoj svepro-težnosti – Terry Eagleton, primjerice, označiti na sljedeći način i tako uosta-lom dobrahno naslutiti i neke od razloga Greenblattova, a kasnije i Montro-seova vezivanja za teško odredivo ozračje kulturalnog kao onog kojem je priznata prednost pred simbolički založenim novokritičkim konceptom:

Kultura se može ukratko sažeti kao skup vrijednosti, običaja,

vjerovanja i praksi koje sačinjavaju život neke posebne skupine. Ta «složena cjelina», kako ju je, kao što je poznato, nazvao antroplog E.B. Tylor u djelu Primitivna kultura, «uključuje znanje, vjerovanje, umje-tnost, moral, zakon, običaj i sve druge sposobnosti i navike čovjeka kao člana društva». Ali «sve druge sposobnosti» prilično je površno otvorena kategorija: kulturalno i društveno u tom smislu postaju za-pravo isto. Kultura je naprosto sve što nije genetski prenosivo. Ona je, kao što je rekao jedan sociolog, vjerovanje da su ljudska bića ono «što su naučila». Stuart Hall nudi slično velikodušno viđenje kulture kao «življenih praksi» ili «praktičnih ideologija koje omogućuju društvu, skupini ili klasi da doživi, odredi, tumači i iznađe smisao svojih živo-tnih uvjeta».

99

S druge strane, kultura je implicitno poznavanje svijeta pomoću kojega ljudi iznalaze primjerene načine djelovanja u posebnim kontek-stima. Poput Aristotelova pojma phronesis, ona se prije odnosi na sna-laženje (know-how) nego na iznalaženje razloga (know-why), na niz prešutnih razumijevanja ili praktičnih naputaka nasuprot teorijskom bilježenju stvarnosti. Kulturu se može shvatiti i na posebniji način, ri-ječima Johna Frowa, kao «niz praksi i predodžaba preko kojih se stvarnost (ili stvarnosti) neke društvene skupine gradi i održava» (...).

(Eagleton 2002: 46-47)

Time dakle – a u osnovi shvatanjem da se kultura da razumjeti poput

«mreže značenja u kojima je 'obješeno' čovječanstvo», kako primjećuje Clif-ford Geertz, ili, pak, mišljenjem o kulturi kao o «označujućem sustavu preko kojega ... se društveni poredak komunicira, reproducira, doživljava i is-tražuje», što napominje, za nove historiciste i/ili poetičare kulture jednako važan kao i prethodeći mu kulturalni antropolog, ovaj put marksistički teore-tičar Raymond Williams, a što je, slično Foucaultovoj kulturalnoj preorijen-taciji, «zacijelo (...) odveć velikodušan pristup koji ne bi gotovo ništa isklju-čivao» (Eagleton 2002: 45, 48) i koji to «gotovo sve», a ne samo pjesničku tvorevinu, čini predmetom naročitog interpretativnog opisa, drugačijeg od close readinga – konačno postaje posve jasan naznačeni izbor Greenblattova sigurnog puta ka povlaštenom mjestu u današnjoj teoriji, kojoj je, naime, uza sve ostalo, imanentno i ono već spomenuto Dollimoreovo interdisciplinarno brisanje «granica isključivanja, ali i ograničavanja», a na tom tragu i ona problemska perspektiva što transcendira «čisto književne» i, na koncu konca, fokusira široko zasnovane «književne-kao-kulturalne» studije (usp. npr. Bar-ker 2003).

Otud – logičan je zaključak – pokazuje se da je upravo ideja kulture ona koja će, uz ostale, generirati interteorijske zaplete u koje je stupio pro-jekt novog historicizma i/ili poetike kulture, pa tako i onaj sa nekada aktual-nim konceptom nove kritike, i na ovaj način prouzročiti svu onu metodolo-šku i praktičnu složenost koja je uočena kao bitno obilježje novohistoricisti-čkog/poetičkokulturalnog pristupa u teoriji, pa će ovim temeljem postati i idejom kojom Greenblatt pokušava ne samo otcijepiti novi historicizam i/ili poetiku kulture od tradicionalnog književnoteorijskog konteksta već nastoji i stabilizirati teorijski identitet ove škole. Ideja kulture postat će, naime, i ide-jom koja je, istina, posredno pokrenula te usložnila i novohistoricistički/po-etičkokulturalni intrateorijski zaplet, a sve to tim prije što sad, nakon razumi-jevanja barem nekih od međuteorijskih odnosa novog historicizma i/ili poeti-ke kulture, postaje posve jasno da je funkcija teorijskog zapletaja unutar sa-mog projekta novog historicizma i/ili poetike kulture bila i ta da se najzad

100

uspostavi konačan odgovarajući odgovor na izazov naznačene bitijevske si-tuacije preraspodjeljivanja ključnih odrednica svakog pojedinačnog teorij-skog mišljenja u vremenu nakon rasparčavanja klasične književnoznanstvene paradigme, a zapravo da se uspostavi minimum metodološkog konsenzusa unutar same ove škole, da se smire u njoj prisutne interteorijskim zapletom izazvane teorijske nesuglasice i često konfuzni učinci teorijskih samo-obli-kujućih zbivanja, te da se ona kao takva, kao prepoznatljiva i koliko-toliko dosljedna, priključi ostatku priznatog teorijskog mišljenja današnjice.

Međutim, čini se da je moguć i korak dalje, preko dubiozne linije cilja

tek pukog «akademskog sistema mode».

III

Svjestan ove, u biti intrateorijske nedaće, u sad već dalekom obraćanju

australijskim studentima septembra 1986. godine, Stephen Greenblatt, tada još uvijek uglavnom intrigirajući teoretičar, no i dovoljno relevantan da mu se da prilika da razjasni svoje stavove, u svom karakterističnom anegdotal-nom maniru započinjući izlaganje koje će kasnije izrasti u jedan od često re-feriranih autoreferencijalnih tekstova projekta novog historicizma i/ili poeti-ke kulture, između ostalog reći će:

Pre nekoliko godina iz časopisa Genre zamolili su me da prire-

dim jedan izbor renesansnih eseja i ja sam pristao. Prikupio sam neko-liko eseja i onda, u očajničkom nastojanju da sačinim uvod, napisao da ti eseji predstavljaju nešto što sam označio kao «novi istorizam». Stva-ranje reklamnih fraza te vrste nikada mi nije naročito išlo od ruke; iz razloga koje bih jako voleo da jednom prilikom pobliže razmotrim, taj naziv je uhvatio korena mnogo više nego neki drugi na čijem sam stva-ranju godinama brižljivo radio. Zapravo – u poslednjih otprilike godi-nu dana – prilično sam se naslušao priča o «novom istorizmu» (koji se u Australiji, iz nekog razloga, naziva neoistorizmom); o njemu pišu članke, napadaju ga, spominju ga u disertacijama: mene sve to skupa veoma zbunjuje.

(Greenblatt 2002: 43) Dakako, tu «zbunjenost» treba tek uvjetno shvatiti. Jer, čak i kad ona

ne bi bila dobro smišljena poza vrsnog znalca, uvjetno rečeno, teorijske nara-cije, bio bi to prije znak važne teorijske upute, znak neslaganja s načinom si-

101

tuiranja teorijske škole koju nastoji izgraditi ovaj autor, a tek onda – ako je ikako – puke, gotovo djetinje začuđenosti. Dodatan oprez, naravno, nužan je i u slučaju tvrdnje što prethodi ovim riječima, na samom početku Greenblat-tove, opet slikovito govoreći, teorijske ispovijedi, pa će i priznanje ovog pro-minentnog novog historicista i/ili poetičara kulture da je «svoj posao (...) uvek obavljao uz osećaj da to jednostavno treba obaviti, bez prethodnog nas-tojanja da ustanovi(m) svoju teorijsku poziciju» (Greenblatt 2002: 43), kao i prethodna napomena o novohistoricističkim/poetičkokulturalnim počecima, čak i ako u njemu – što je vjerovatno – ima i istine, postignutim učinkom biti usmjereno ka onom već niz puta apostrofiranom nastojanju da se već kona-čno jasno i nedvojbeno implicira prepoznatljiv teorijski identitet ovog pravca u suvremenoj, književno-kulturalnoj teoriji, upravo onaj koji počiva na ideji kulturalnog kao prevalentnog stožera cjelokupnog složenog projekta novog historicizma i/ili poetike kulture, s čim će u vezi na ovom mjestu Greenblatt zaključiti:

Majkl Beksandal (Michael Baxandal) je nedavno iskakao da su

«umetnost i društvo analitički pojmovi iz dve različite vrste kategoriza-cije ljudskog iskustva ... nehomologne sistemske konstrukcije nametnu-te tematikama koje se međusobno prožimaju». Posledica toga, nagove-štava on, jeste da svaki pokušaj povezivanja ta dva pojma mora najpre da «modifikuje jedan od termina dok se ne uskladi s onim drugim, ali tako da vodi računa o tome kakva je modifikacija bila potrebna, pošto je to neophodan deo informacije». Nužno je shvatiti prirodu modifika-cije i pronaći način da se izmeri njen stupanj, pošto se jedino pri ta-kvim merenjima možemo nadati da ćemo odrediti odnos između ume-tnosti i društva. Takvo upozorenje je značajno (...) no ono mora biti dopunjeno shvatanjem činjenice da umetničko delo nije samo po sebi čisti plamen koji leži u izvoru naših razmišljanja. (...) Drugim rečima, umetničko delo je proizvod nagodbe između stvaraoca ili klase stvara-laca, snabdevenih složenim, zajedničkim repertoarom konvencija, kao i društvenih institucija i oblika delovanja. (...)

Teorijski radovi skorijeg datuma nastanka moraju se, po mom mišljenju, razumeti u kontekstu traganja za novim skupom termina za razumevanje kulturnog fenomena koji sam pokušao da opišem. (...) Sa-vremena teorija mora da odredi sebi mesto s obzirom na ovu praksu: ne izvan interpretacije, već u skrivenim prostorima nagodbe i razmene.

(Greenblatt 2002: 57-58)

102

Otud, implicirajući karakter teorijskog identiteta škole koju nastoji etablirati, s jedne strane, prisbodobljavanjem njezinih značajki aktualnom stanju suvremene teorije, a s druge, odvajanjem ovog «oblika djelovanja» – kako je u netom predočenom tekstu Ka poetici kulture Stephen Greenblatt označio svoj prilog teorijskom mišljenju današnjice (usp. Greenblatt 2002: 43) – od tradicionalnog autoriteta posvećenog onoj ranije spomenutoj «tajan-stvenoj savršenosti teksta», ovaj inovativni autor dosta slobodnih i, kako se čini, dalekosežnih ideja, vrativši se – kao usudu – iznova Shakespeareu i postuliravši pritom naznačenu ideju pregovaračkog kulturalno-društvenog kolektiviteta kao ishodišnog obilježja i različitih manifestacija estetskog pola života, polemički će istaknuti sljedeće:

(...) tačno je da mi doživljavamo stvarno zadovoljstvo u susretu s

književnim tragovima mrtvih koji pobuđuju naše zanimanje. I ja se mo-ram vratiti tom pitanju: kako je moguće da ti tragovi tako živo prenose jedan prošli život? U posljednjih nekoliko generacija tom se pitanju pristupalo uglavnom pažljivim iščitavanjem tekstualnih tragova, i ja vjerujem da će ta opće podržavana skrupulozna usmjerenost na for-malnu i jezičku organizaciju književnog djela i dalje ostati u središtvu studija književnosti. Ali u ogledima koji slijede ja sam predložio nešto drugo: da se manje gleda u to pretpostavljeno središnje područje knji-ževnosti, a više na njegove granice. Cijena koju treba platiti za to po-mjeranje interesa bit će gubljenje iluzije «ucjelovljenog čitanja» (...). Što se moje vizije tiče, ona je nužno fragmentiranija, ali se ja ipak na-dam da kompenzira izgubljenu iluziju uvidom u napola skrivene tran-sakcije kulture u kojima velika umjetnička djela dobivaju svoju snagu. (...)

Ako tekstualni tragovi koji nas privlače i u kojima uživamo ne-maju izvor u nekom vrhunaravnom autoritetu, već su znakovi postojeće društvene prakse, onda pitanja o njima ne mogu dobiti odgovor ukoli-ko smo usmjereni isključivo na traganje za njihovom neprevodivom su-štinom. Umjesto toga mi se moramo pitati kako su oblikovana kolekti-vna uvjerenja i kolektivni doživljaji, kako se oni prenose iz jednog me-dija u drugi, kako se koncentriraju u jednoj estetskoj fotmi koja se nudi za konzumiranje.

(Greenblatt 2003: 174-176) A takvo što značilo je, nastavljanjem traga prokulturalne ideje, preci-

znije trasiranje pravca projekta novog historicizma i/ili poetike kulture u onom metodološkom smjeru čiji predmet istraživanja postaje primarno to «kako se razgraničavaju one aktivnosti kulture koje shvatamo kao umjetni-čke forme od drugih, nestalnijih formi izražavanja», potom pitanje rekon-

103

struiranja onih kulturalnih pregovaranja kojima je «ruka umjetnika preobli-kovala koncentriranu društvenu energiju u sublimni estetski predmet», i to pitanje takve rekonstrukcije koja ne sanja «o tome da otkrije neki izvorni tre-nutak» začudnog rađanja ovakve umjetnine, «jer nema takvog izvornog tre-nutka, nema čistog akta nesputanog stvaranja», već je, naprotiv, moguće uočiti «nešto što u početku izgleda mnogo manje spektakularno: fini niz vje-štih razmjena, mrežu kupoprodaje, natjecanje konkurentskih predstava, pre-govore između dioničkih preduzeća», a što je, dakako, moguće razumijevati i doslovno i simbolički, ali što, međutim, ne isključuje i pitanja kako je, pri-mjerice, «estetska snaga drame kakav je Kralj Lear (...) transmitovana iz Shakespeareovog vremena u naše vrijeme», kako su se pritom na putu do da-našnjosti «drama i okolnosti u kojima se ona prvobitno pojavila neprestano (...), a često i radikalno preobražavale» i sl. (Greenblatt 2003: 176-177), re-dom pitanja, posebice ova potonja, iz oblasti dijahronijskog interesa, kojima usto, kao njihov dodatak, valja priključiti i često isticano Montroseovo zani-manje za one već prethodno spomenute «historijske, socijalne i političke uslove i posljedice književne produkcije».

I upravo tu će novohistoricistički/poetičkokulturalni intrateorijski za-plet naići naizgled na onaj teško zaobilazljiv kamen spoticanja, tu će se, na prvi pogled, pred unutarteorijske stabilizacijske snage novog historicizma i/ili poetike kulture ispriječiti problem inkorporiranja težnji ka ispitivanjima u domenu historijskog u perspektivu kulturalnih istraživanja kao temeljne orijentacije ove teorijske škole, a zapravo ovdje će se pokazati da prokultu-ralna težnja ovog teorijskog usmjerenja i ne mora nužno biti samo pomo-dnim konceptom kojim se projekt novog historicizma i/ili poetike kulture u procesu svog samo-oblikovanja nastoji približiti aktualitetima današnje književno-kulturalne teorije. Štaviše – možda posve slučajno i za same teore-tičare novog historicizma i/ili poetike kulture – čak i ako mu je početna na-mjera bila i pristajanje na epigonsko slijeđenje teorijskih modnih trendova, novohistoricističko/poetičkokulturalno vezivanje za ideju kulture može se, naprotiv, ukazati i konceptom kojim će vremenom rastuća te sve značajnija novohistoricistička/poetičkokulturalna orijentacija zadobiti istovremeno i po-vlašteno mjesto među književno-kulturalnim ortodoksijama suvremene teori-je, ali i ono što je svakako važnije: svoj, ma koliko različitošću interteorij-skih poticaja te intrateorijskih njihovih usuglašavanja opterećen, ipak jasnije omeđen prostor djelovanja, svoje potpunije epistemološko, moralno i odgoj-no polazište, svoju lakše raspoznatljivu zadaću, kao uostalom i sve ostalo što podrazumijeva više puta naglašavno rekonstituiranje književnoznanstvenog sistema u vremenu nakon disolucije njegova tradicionalnog uređenja, a što ipak ni u kojem slučaju ne isključuje historijski interes, već ga u samom star-tu bitno preobražava, kako to vrlo upečatljivo predstavlja Louis A. Montro-se:

104

Poststrukturalistička orijentacija na historiju koja se sada javlja

u nauci o književnosti može se okarakterizirati kao recipročni interes za historičnost tekstova i tekstualnost historije. Pod «historičnošću tek-stova» želim sugerirati kulturnu specifičnost i socijalnu utemeljenost svih modaliteta pisanja – ne samo onih tekstova koje kritičari izučava-ju već i tekstova u kojim ih izučavamo. Pod «tekstualnošću historije» želim sugerirati, prvo, da mi nemamo pristup punoj i autentičnoj pro-šlosti, živoj materijalnoj egzistenciji, neposredovanoj sačuvanim tek-stualnim tragovima društva o kojem je riječ – tragovima za čije očuva-nje ne smijemo misliti da se slučajno dogodilo, već moramo pretposta-viti da je ono, bar djelimično, bilo posljedica složenih i suptilnih soci-jalnih procesa pamćenja i zaboravljanja; drugo, da su ti tekstualni tra-govi i sami podložni naknadnim tekstualnim posredovanjima čim pos-tanu «dokumenti» na kojima historičari zasnivaju svoje vlastite teksto-ve zvane «historije». Kao što nas je Hayden White podsjetio, takve tek-stualne historije – nužno, ali uvijek nepotpuno – svojim narativnim i retoričkim formama konstituiraju tu «historiju» u koju nas pozivaju da uđemo. (...)

Ukratko, govoriti danas o historijskoj kritici znači priznati da u historiji živi ne samo pjesnik već i kritičar; da su tekstovi i jednog i drugog inskripcije historije; da naše razumijevanje, predstavljanje, tu-mačenje tekstova iz prošlosti uvijek proizlazi iz mješavine otuđenog i prihvaćenog, kao recipročno međusobno uslovljavanje renesansnog teksta i našeg teksta o renesansi.

(Montrose 2003: 192, 196)

No, ne odnosi se ovo samo na renesansne studije, unutar kojih Mon-

trose inače pokušava legalizirati naročito historijsko ispitivanje i tako dolazi u sukob, između ostalih, i s američkim – kako kaže – «politički umrtvljenim varijantama 'dekonstrukcije'», koju po Montroseovoj ocjeni djelovanja njezi-na najistaknutijeg recentnog zastupnika J. Hillisa Millera ovaj potonji autor «etički i epistemološki privilegira u odnosu na ono što prezire kao 'ideologi-ju'» (Montrose 2003: 188).14 Naprotiv, uvažavanjem složenih suvremenih te- 14 Ovim momentom naznačen je još jedan iz potencijalno izrazito dugog niza interteorijskih zapleta u koje stupa projekt novog historicizma i/ili poetika kulture, ovdje – primjerice – s ne-kim od američkih inačica dekonstrukcije, s jedne strane, te sa – što se također jasno naslućuje – «postmarksističkim» pretumačenjima pojma ideologije, posebice s teorijskim idejama Louisa Althussera, s druge strane. No, očito, ovaj aspekt, kao ni čitav skup drugih, nije pre-dmet interesa ovog rada (ma kako bi zanimljiv u nekoj drugoj prilici mogao biti), ako ništa drugo, a onda stoga što bi to bio zadatak koji bi prelazio domete te konačno obime koje je ova studija stavila pred sebe.

105

orijskih prilika novi historicizam i/ili poetika kulture pokušava napraviti ko-rak dalje u odnosu na već, kao i koncept kojem je pripadala, zastarjelu novo-kritičku preobliku književne historije, koja je u «odnosu na tradicionalnu, pozitivističku zaljubljenost u detalj, u pojedinačnu činjenicu, u raščlanjivost materije (...) razvila upravo (...) eliotovski osjećaj za istoriju kao za cjelinu, za poredak, za sistem», pa su tako «istorija, tradicija, prošlost često doživ-ljavane ne kao dijahronijski slijed, već kao sinhronijski, 'simultan niz'», a što sve zajedno književnoznanstvenoj misli novokritičkog vremena omogućuje «da se književno djelo posmatra u okviru cijele književnosti kao zasebnog i istovremenog poretka vrijednosti, što 'iznad svega znači da se ne promatra kao nešto što je presudno obilježeno vremenom, već da se promatra s onu stranu vremena', kako je pisao Eliot» (Lešić 1985: 9-10). Jer, Montroseova ideja da novi historicizam i/ili poetika kulture «na drukčiji način postavlja osu intertekstualnosti, zamjenjujući dijahronijski tekst jedne autonomne književne historije sinhronijskim tekstom jednog kulturnog sistema» ipak ni-je bila isključivo samo-oblikujuće negiranje novokritičkog koncepta uz pri-kriveno nastavljanje nekih njegovih postavki15, nije bila samo simbiotičko-predikacijsko prislanjanje kulturalnom interesu suvremene teorije, u kojoj bi projekt novog historicizma i/ili poetike kulture htio, eto, osigurati sebi jedno od teško dostupnih povlaštenih mjesta, već je zapravo pretpostavljala upravo onaj netom eksplicirani jezički/tekstualni obrat, opće obilježje suvremene te-orije, koji je i u Greenblatta i u Montrosea, kao i kod njihovih manje pozna-tih, uvjetno rečeno, sljedbenika, pod idejom kulture podrazumijevao i njezin «izum» kulturalnog teksta:

«Historičnost Tekstova i Tekstualnost Historije». To što su takve

hijastičke formulacije u modi sada kada je koncept referencijalnosti postao sporan razlog je možda u tome što one na osnovu same prirode diskursa grade taj model dinamičkog, nestabilnog i recipročnog odno-sa između diskurzivnih i materijalnih područja. To preoblikovanje odnosa između jezičkog i socijalnog, između teksta i svijeta, povlači za sobom jedno drukčije problematiziranje, ili čak potpuno odbacivanje, nekih preovlađujućih alternativnih koncepcija književnosti: kao auto-nomnog estetskog poretka koji transcendira promjenljive pritiske i spe-cifičnost materijalnih potreba i interesa; kao zbirke inertnih diskursi-vnih opisa «stvarnih događaja»; kao superstrukturnog odraza ekonom-ske baze. (...) Skorašnje teorije tekstualnosti uvjerljivo dokazuju da se

15 Ovo, uvjetno govoreći, prikriveno nastavljanje nekih novokritičkih postavki unutar novog historicizma i/ili poetike kulture u ovdje apostrofiranom slučaju može se, primjerice, uz čitav niz razlika, primijetiti i povodom i novokritičkog i novohistoricističkog/poetičkokulturalnog načina naročitog, iako različito orijentiranog, preoblikovanja dijahronije u sinhroniju itd.

106

«referent» jezičkog znaka ne može fiksirati; da značenje jednog teksta ne može biti čvrsto. U isto vrijeme, pisanje i čitanje uvijek su historijski i socijalno determinirani događaji, koji se izvode u svijetu i koji djeluju na svijet (...). Mi zato u isto vrijeme možemo priznavati i teorijsku neo-dređenost procesa označavanja i historijsku specifičnost diskurzivnih praksi koje su specifične za kulturu, imajući pri tome na umu da je i sa-ma ta analiza jedna takva praksa i da zato i sama participira u toj inte-rakciji koju hoće da analizira. Na taj način se različite verzije Realnos-ti i Historije uprimjeruju, razvijaju, reproduciraju; i tako se one usva-jaju, osporavaju, preobražavaju.

(Montrose 2003: 195)

Otud, budući da sastavni dio ovog Montroseova, kao uostalom i Gre-

enblattova, «kolektivnog projekta historijske kritike» očito mora biti i «svi-jest o tome da naša analiza i naše razumijevanje nužno proizlazi iz naše vlas-tite historijski, socijalno i institucionalno određene privilegirane pozicije» (Montrose 2002: 195), riječju: iz kulture, sučeljene pritom sa nekim drugim kulturalnim «tekstualnim tragovima», takvo što podrazumijevalo je, dakako, jedno posve drugačije viđenje i historije i historijskog, a tako i književne his-torije te književnohistorijske činjenice: oni naprosto postaju kulturalno, dos-tupno tumačenju, i dostupno jedino tumačenjem.

Zato, na koncu konca, u ovoj situaciji kad historija ne mora biti sudbi-na one vrste kojoj je svojevremeno pokušavao izmaći Stephen Greenblatt16, već samo jedna od kulturalnih opcija, predmet tek kulturalne upućenosti na historijsko, i ne čudi da će se ovaj autor, a potom i Louis A. Montrose odlu-čiti za nominiranje svoje teorijske škole imenom poetika kulture i tim činom pronominacije s punim pravom utvrditi sad više ne samo svoje mondensko mjesto u složenosti sistema teorijskih škola, pravaca i/ili usmjerenja današ-njice već i dati stvarni novi poticaj teorijskoj suvremenosti, a sve to tim prije što Greenblattovo gotovo izazivačko isticanje da je svoj inovativni teorijsko-

16 Naime, ovdje se aludira na sljedeći autorefleksivni ulomak iz Greenblattove zbirke novohis-toricističkih/poetičkokulturalnih ogleda Learning to Curse: Essays in Early Modern Culture (London/New York: Routledge, 1990), inače vrlo indikativan pri svakom pokušaju nakna-dnog meta/teorijskog ispitivanja odnosa tradicionalne književne historiografije i novog histo-ricizma i/ili poetike kulture, odnosa kojeg se ovaj tekst tek mjestimice doticao, bez želje da ga zasebno elaborira: «Rječnik američkog naslijeđa daje tri značenja za termin 'historicizam': 1. Vjerovanje da su procesi djelatni u historiji koju čovjek može tek malo mijenjati, 2. Teorija da historičar mora izbjeći sve vrednosne sudove u svom istraživanju razdoblja prošlosti ili pret-hodnih kultura, 3. Duboko štovanje prošlosti ili tradicije. Većina napisa koji su etiketirani kao novohistoricistički, i svakako moj vlastiti rad, odlučno su se postavili naspram svake od ovih pozicija» (Usp. Pieters 2000: 23).

107

praktični poduhvat, odnosno «proučavanje kolektivnog stvaranja različitih kulturalnih praksi, kao i istraživanje odnosa među njima» (Greenblatt 2003: 176), nazvao poetičkokulturalnim imenom potvrđuje i razložnija Montrose-ova konstatacija da je Greenblattovo odbacivanje naziva novi historicizam čin koji «možda tačnije» predstavlja zajednički im teorijski projekt, jer:

Kao što veza pojmova u tom nazivu sugerira, interesi i analitičke

tehnike «poetike kulture» su u isto vrijeme i historicističke i formalisti-čke; u projektu je implicitno sadržano, mada možda još ne adekvatno artikulirano i teorijski obrazloženo, uvjerenje da formalni i historijski interesi nisu međusobno suprotstavljeni, već da su neodvojivi jedni od drugih.

(Montrose 2003: 189) Time se književna znanost uistinu vratila i historijskim istraživanjima,

no pitanje jeste da li je i šta je ostalo od negdanje znanosti o književnosti. Šta se s njom zbilo u teorijskim – po pravilu – samo-oblikujućim kretanjima kroz mnoštvo inter- i intrateorijskih zapleta i raspleta, koji ipak nisu «tek ka-pric jednog vremena», nego su opet «ozbiljan simptom jednog grozničavog traganja za metodom» kojom, ovaj put, poststrukturalistička teorijska misao nastoji svoj pristup književnosti prilagoditi njenoj, izgleda, varljivoj prirodi.

108

109

UDK 82.09 Bašagić S.

Vedad Spahić

Bašagićeva recepcija divanskog pjesništva Bašagićevi esejistički i književnoznanstveni radovi, nadasve doktor-

ska teza Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti (Sarajevo, 1912), predmet su sve naglašenijeg interesa i, polahko ali sigurno, prevladava miš-ljenje da upravo oni predstavljaju najvredniji dio njegova opusa. Romanti-čarski orijentalizam, nametljiva sevdalijska vokacija i rodoljubno-prosvjeti-teljski pragmatizam nisu u Bašagićevoj poeziji ostavljali dovoljno prostora za razmah autentičnom poetskom iskazu. Drukčiji, u pravom smislu stvarala-čki lik Mirze Safveta ispoljio se u svesrdnom interesiranju za kulturnu pro-šlost Bosne i Hercegovine, a osobito za književnu baštinu Bošnjaka i njihova literarna prožimanja s Orijentom.

Glavnina baštine kojoj je Bašagić posvetio svoje književnoznanstvene i esejističke radove pripada divanskoj književnosti. Ta činjenica opredijelila je interes ovoga rada ka:

1) metodološkim polazištima, okvirima i ciljevima Bašagićevih književnohistorijskih istraživanja,

2) njegovim pogledima na divansku književnost općenito i perzijske klasike kao njene kanonske pjesnike,

3) recepciji djela divanskih pjesnika porijeklom iz Bosne, s posebnim osvrtom na problem prevođenja i prepjevavanja.

I Metodološka polazišta, okviri i ciljevi Bašagićevih književnohistorijskih istraživanja

Bašagićevo istraživanje bošnjačke književne baštine na orijentalnim

jezicima dvostruko je motivirano. Osnovna motivacija je unutarnja: Mirza Safvet je bio pjesnik i interes za poeziju sasvim je prirodan. Tradicija je u

110

tom pogledu zaista imala šta ponuditi. S druge strane, njegovo istraživačko opredjeljenje na liniji je ukupnog javnog i političkog djelovanja u jednom kompleksnom historijskom momentu (austrougarska okupacija), napose onih stavova koje je Bašagić zastupao u pogledu državnog statusa Bosne i naci-onalnog identiteta Bošnjaka. Bosna i Hercegovina, smatrao je on, nije izgu-bila svoju samostalnost i slobodu u 15. vijeku, nego su se naši stari Bošnjaci i Hercegovci prilagodili duhu vremena, novim uvjetima i političko-historij-skoj situaciji. Kao konsekvencija takvog kontinuiteta izvjesne samostalnosti i slobode, javlja se autentičnost i autonomnost književno-kulturnog naslijeđa Bošnjaka.1 U ovom je stavu sadržana ideja vodilja Bašagićeve političke akci-je, unutar koje kulturni i književni sadržaji participiraju mjerom njihove dje-lotvorne uključivosti u zadati, duboko utilitarni koncept. Išle su mu pritom naruku i neke okolnosti na širem planu: opća kulturna klima u Evropi, ro-mantičarski naglašeni interes za književnost i kulturu islamskog istoka, te imperijalni ciljevi Austro-Ugarske monarhije, u čijoj je strategiji značajno mjesto dato izučavanju i upoznavanju kulturne prošlosti teritorija i naroda prema kojima su bile usmjerene osvajačke aspiracije. Bašagićeva nastojanja imponirala su austrougarskoj kulturnoj politici u Bosni, što, međutim, ne bi trebalo shvatiti kao nekakvo bukvalno služenje tuđim ciljevima. Dapače, po rezultatima Bašagićevo djelo je, prije svega, dragocjen doprinos bošnjačkoj i bosanskohercegovačkoj književnosti, nauci i kulturi. Naučna, umjetnička i općenito kreativna ljudska djelatnost po svojoj prirodi nadilazi sve uske i partikularne interese.

Kao prikladan uvod u problem metodologije Bašagićevih književnih istraživanja navodimo dio Durakovićeve uvodne studije za hrestomatiju Boš-njačka književnost u književnoj kritici (knjiga I) koji govori o značaju Baša-gićeve doktorske radnje kao književnohistoriografskog djela:

«... u iznenadni i povijesno dugo odlagani susret sa raskošnim bošnja-čkim stvaralaštvom na orijentalnim jezicima Bašagić je unosio onu vrstu vedrine i uzbudljivog nijansiranja koje možemo nazvati vredno-vanjem baštine, kompariranjem pojedinih djela i književnih pojava. U Bašagićevom pristupu, bošnjačka književna baština stvarana na orijen-talnim jezicima očigledno i srećom ne predstavlja niz antikviteta, sta-rina koje imaju vrijednost samo kao takve – kao mrtvi spomenici pro-šlosti kojima filološka istraživanja nisu kadra udahnuti život artefakta sposobnog da i sa savremenim čitaocima uspostavlja uzbudljivu estet-sku komunikaciju. U kontaktu s Bašagićevim duhom i pjesničkim sen-

1 Džemal Ćehajić, Pogovor: Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti od Safvet-bega Bašagića, Sarajevo, 1986., str. 262-263.

111

zibilitetom ti skamenjeni spomenici prošlosti oživljavaju – bilo da o njima izriče sud vrijednosti, bilo da ih komparira ili da poletnim i tan-koćutnim duhom umjetnika pretače njihovu ljepotu, privremeno zabo-ravljenu u drugim jezicima, u vlastite prijevode i prepjeve kojima se i danas vraćamo sa osjećanjem zadovoljstva kakvo uvijek nude autenti-čna književna djela»2.

Sve ključne odlike Bašagićeva metoda pobrojane su u citiranom fragmentu:

1. filološki pristup koji se nadograđuje i prevladava elementima esejističko-impresionističkog postupka (“pjesničkog duha i senzibiliteta”),

2. vrednovanje i kompariranje građe, 3. kompetentno prevođenje i prepjevavanje pjesničkih tekstova.

Bašagić, kao austrijski đak, dobro je poznavao i primjenjivao ugla-

vnom sve elemente klasičnog filološkog metoda – načelo da je najvažnije tekst jezički ispitati, utvrditi porijeklo, starost i autentičnost djela, relevantne biografske, društvene i historijske podatke, upoznati kulturnu i društvenu sredinu u kojoj je djelo nastalo, kao i eventualne književne i vanknjiževne utjecaje na pisca. Pritom se samokritični Bašagić nije ustručavao priznati ne-ke vlastite slabosti, u prvom redu pristrasnost prema personalnim, poglavito etičkim referencama pojedinih pjesnika koje, kako sam kaže, kod vrednova-nja pretpostavlja umjetničkom kvalitetu djela:

«Ja mislim da nije sramota ako ovdje usput nešto izjavim, što je dubo-ko usječeno u mojoj naravi, naime; da djela, a poglavito pjesme jedno-ga čovjeka, koji me zadivljuje svojim časnim, poštenim i junačkim životom, deset puta više cijenim negoli slična djela jednog prljavog i kukavnog značaja. To je može biti velika pogreška – makar to bio smrtni grijeh, ili čak zločin sa stanovišta kritike, ja se te mahane ne mogu otresti. Meni, kad čitam nečije umotvorine uvijek lebdi pred očima slika njegova života u istini, a ne slika njegove duše u fantaziji, kako je sam pjesnik slika u zvonkim i kićenim stihovima.»3

Nasreću, “etičke” i druge subjektivne preferencije u samom tekstu di-

sertacije došle su do izražaja rjeđe no što bi se tek na osnovu citirane izjave

2 Enes i Esad Duraković, Fehim Nametak, Predgovor, Bošnjačka književnost u književnoj kritici, knjiga I, Sarajevo, 1998., str. 119. 3 Safvet-beg Bašagić, Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti, Sarajevo, 1986., str. 217.

112

dalo pomisliti4. Veći je problem u generalnoj pristranosti i sentimentalnosti, koju je po zemljačkoj i narodnosnoj osnovi Bašagić gajio prema piscima po-rijeklom iz Bosne, o čemu će više riječi biti u sljedećem poglavlju rada. Na ovom mjestu vrijedi pripomenuti da od slične vrste pretjerivanja nisu imuni ni tekstovi koje je Bašagić koristio kao izvore za pisanje disertacije i koji su, u pogledu stila i sadržaja, morali utjecati na njega. To su osmanske tezkire – jedan specifičan žanr u starim orijentalnim književnostima koji predstavlja neku vrstu kritičko-biografske i antologičarske literature5. Tezkire su zapra-vo biografije pjesnika i pisaca popraćene ilustrativnim izborom tekstova, «pisane s izvjesnom mjerom kritičnosti i vrednovanja, ili je to ponekad po-tpuno izostalo (…), zamagljene su često visokoparnim frazama, pohvalama i pretjerivanjima»6. Ništa se u tom smislu bitno nije promijenilo, ako je suditi po fragmentima iz turske periodike (npr. nekrolozi objavljivani povodom smrt pjesnika Arifa Hikmeta koje Bašagić donosi u disertaciji), ni u turskoj kritici na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Utjecaj ovih tekstova itekako se osje-ća u Bašagićevu stilu7. Standarde onovremene znanstvenosti Bašagić duguje, prije svega, svojoj bečkoj naobrazbi i istraživačkoj metodologiji izvora koje je tokom studija i pripreme za pisanje disertacije koristio8. Bašagićeva ra-dnja, zahvaljujući takvoj metodološkoj spremi, «nije slijepo prenošenje po-dataka iz tezkira i drugih izvora, nego, više, sagledavanje i kritičan pristup cjelokupnom materijalu. Navodio je mišljenja autora tezkira ukoliko se po-dudaraju sa sudom što ga je Bašagić stekao studirajući djela ili izvode iz dje-

4 I Džemal Ćehajić uočava «da to ne treba uzeti kao okosnicu svih Bašagićevih kritičkih ocje-na već da je to samo slučaj Bašagićeve ocjene Arifa Hikmeta» (Dž. Ćehajić, ibidem, str. 272). 5 Prema Džemalu Ćehajiću, glavni Bašagićevi izvori su četiri osmanske tezkire: Derviš Sehi Beyova (1538-1539), u kojoj su posebno izraženi pretjerivanje i pristrasnost, Latifijeva (1546), s obilježjima živog stila, dosta uvrštenih anegdota, impresija o vremenu, ali i pretjera-nog hvaljenja i odsustva zdrave kritike, Ašik Čelebijeva (1566-1567), koja je dosta opsežan izvor informacija, stavlja akcent na savremenike, sadrži obilje anegdota i dosjetki, a u stil-skom pogledu karakteriziraju je retoričnost, jednostavnost i deskriptivnost, te Kinali-zadeova (1585-1586), koja također nudi mnoštvo biografskih podataka i anegdota. 6 Dž. Ćehajić, ibidem, str. 259. 7 Carigradski «Ikdam» u povodu Arif Hikmetova preseljenja, između ostalog, piše: «U pjesmi i prozi istaknuo se individualnim darom i štilom, da se danas po općem sudu kritike stavlja u red prvih turskih klasičnih pjesnika. U dirljivim i punim ushićenja gazelima prevlađuje jedrina u izrazu i svježina u mislima; u mnogim stihovima frcaju aforizmi, puni više nauke za život i za općenje s ljudima. Dakako da tu imade još na pretek duhovitih dosjetaka, koje su začinjene njegovom naivnom naravi, a kroza sve to opet izbija poštovanja vrijedni ponos» (Prema: Saf-vet-beg Bašagić, Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti, str. 214). Sličnost s nekim Bašagićevim mislima i rečenicama ovdje je tolika da bi se moglo pomisliti kako je on sam autor nekrologa. 8 Misli se, dakako, na radove evropskih orijentalista, ponajviše Povijest osmanskog pjesništva Hammera von Purgstalla.

113

la pojedinih pisaca. (...) Da bi opovrgao pogrešan sud, ili neki podatak navo-dio iz više različitih, ali sigurnih izvora»9.

U metodološkom smislu dragocjeno je, međutim, Bašagićevo nadras-tanje pozitivističkog metoda. Da Bašagićev “biografski i filološki metod ne isključuje impresionistički način vrednovanja dela”10, prvi je zapazio Slavko Leovac. Tu tendenciju Esad Duraković visoko vrednuje, smatrajući je, štavi-še, anticipacijom nekih savremenih metoda u pristupu književnoj tradiciji:

«...vrijednost njegovog djela danas nam se čini utoliko većom što se Bašagićev književnički temperament i kritičarski senzibilitet stalno borio da navlada hladnu naučničku analitičnost i faktografsku akribiju: upravo to hrvanje Bašagićevog književničkog temperamenta i kritičar-skog senzibiliteta s filološkom nužnošću činjenica čini njegovo djelo jedinstvenim u ono vrijeme, ali i preporučljivim generacijama kasnijih istraživača. Književna baština se u njegovom djelu ne objavljuje kao okamenjeni poredak antikviteta čijoj vrijednosti filološka analiza ne dopušta iskoračenje iz vlastitog horizonta neumitnosti činjenica, već je Bašagić, srećom, bio svjestan da nužni filološki pristup valja odmah prevladavati estetskom analizom, vrednovanjem i kompariranjem dje-la»11.

Nije zgoreg pridodati da je pedeset i više godina nakon Bašagića u

krugu osnivača i sljedbenika tzv. estetike recepcije (Konstanška škola) kao centralni teorijski problem prepoznato upravo to recepcijsko premošćavanje vremenskih i kontekstualnih (kulturoloških, povijesnih i civilizacijskih) ra-zlika u književnoj komunikaciji. Jedan od zahtjeva uglednih njemačkih znanstvenika upravo se svodio na ono što i Duraković i Ćehajić u izvjesnoj mjeri uočavaju kod Bašagića:

«... on navodi status nekog opusa ili nekog djela u onovremenom sis-temu vrijednosti, ali ga taj status ne obavezuje na preuzimanje suda. ... na kraju prilazi djelu iz perspektive vlastite sadašnjosti i svoga ‘siste-ma’ vrijednosti»12 (Esad Duraković).

9 Dž. Ćehajić, ibidem, str. 266. 10 Slavko Leovac, Književna kritika 1878-1941, Sarajevo, 1991., str. 93. 11 Esad Duraković: Razvoj književnohistorijske i književnokritičke misli u radovima bošnjač-kih orijentalista, u: Bošnjačka književnost u književnoj kritici, knjiga I, Sarajevo, 1998., str. 9. 12 E. Duraković, ibidem, str. 10.

114

«Pristup autorima i vrednovanje njihove poezije Bašagić je stavljao u okvire njihova vremena koje je imalo svoje ukuse, svoja shvatanja po-ezije, i njemu specifičan način izražavanja i saopštavnja, svoje vlastite modalitete komuniciranja, i na tim relacijama on je situirao i izgrađi-vao svoje kritičke ocjene djela naših pisaca na orijentalnim jezici-ma»13 (Dž. Ćehajić).

Nažalost, Bašagićevo poimanje i vrednovanje teksta u savremenom

kontekstu prigušeno je ovlašnim impresijama i naglašenim domoljubnim sentimentom, što ćemo također potkrijepiti primjerima u II poglavlju rada. I s razlogom hvaljeni impresionizam (Leovac, Duraković), ma koliko se poka-zao blagorodnim načinom prevladavanja suhoparnog filo-biografizma, u književnohistoriografskom diskursu ima limite svoje umjesnosti .

U kompozicionom pogledu Bašagićev biografsko-filološki esej ugla-

vnom ne odstupa od jedne iste matrice: Početna «informacija o autoru proši-rena je narativnim, anegdotskim zapisima o životu i delovanju; stihovnim i drugim zapisima posle piščeve smrti; potom slede citati stihova, refleksija i drugih zapisa iz autorovih radova s kojima ilustruje neku svoju impresiju i tvrdnju, ili, jednostavno, da bi pomoću njih pokazao kako piše neki pisac; na kraju dolazi, ako dođe, kritička misao drugih izučavalaca i znalaca o pišče-vom životu i delu, i to takođe sažeto protumačena ili samo citirana»14. Prem-da kroz ovo Leovčevo mišljenje provijava diskretna malicioznost, ono je, ako zanemarimo te izlišne i nepoželjne konotacije, u osnovi prihvatljivo, a isto vrijedi i za njegovu zaključnu ocjenu o Bašagiću kao književnom znan-stveniku i kritičaru, koju daje u studiji Književna kritika 1878-1941:

«Bašagić nije bio kritičar složenog kritičkog mišljenja o literaturi; on je bio kritičar koji preporučuje svoje impresije i sudove; on neposre-dno, bez komplikacija, kaže šta voli ili ne voli, šta ceni a šta ne. Nje-gova lična nota je nota kritičara-čitaoca koji želi da prisno i skromno razgovara sa drugim čitaocima, kritičara sa drugim kritičarem, poput naratora u starim romanima. (...) On se divio onim pesnicima i drugim književnicima koji su pisali jednostavno, bez zavrzlama, neposredno, slikovito i uverljivo. I kritika treba da je takva: jednostavna, iskrena neposredno rečena, bez komplikacija, ustremljena ka afirmaciji ljud-skih vrednosti, čovečnosti»15.

13 Dž. Ćehajić, ibidem, str. 270. 14 S. Leovac, ibidem, str. 93. 15 S. Leovac, ibidem, str. 88.

115

U analizama Bašagićeva književnoznanstvenog rada nezaobilazna za-mjerka iz domena metodološkog pristupa građi tiče se kvantiteta uzoraka ko-ji služe za izvođenje određenih generalizacija. Neprihvatljivom se smatra praksa davanja globalne ocjene na osnovu nekoliko pjesama ili nekoliko po-etskih fragmenata. Reprezentativan je u tom pogledu kritički stav Vanča Bo-škova:

«U okviru jedne književnosti, kakva je klasična turska, koja ima izra-zito imitativan karakter, tj. stvarana je po uzoru, sa strogo određenim motivsko-tematskim svijetom i šematizovanim poetskim izrazom, ne-moguće je ocjenjivati jednog pjesnika na osnovu jedne ili nekoliko pjesama ili čak nekoliko dvostiha (bejtova). Uostalom, takav postupak se ne bi mogao pravdati ni u jednoj književnosti; to bi izgledalo kao kad bi se, recimo, nakon nekoliko vijekova ocjenjivao jedan savreme-ni pjesnik na osnovu jedne pjesme ili nekoliko stihova.»16

U slučaju divanskog pjesništva i njegove tradicionalne recepcije ipak

se radi o jednoj specifičnoj pojavi. Poznato je, naime, da stih divanskog pje-sništva – bejt, predstavlja značenjski samostalnu jedinicu koja nije podređe-na pjesmi kao cjelini. Naida Sušić-Mehmedagić, analizirajući Bašagićevu strategiju prevođenja divanskih stihova, primjećuje da «fragmentarni način prevođenja poezije je najčešće takav da svaki čitalac, neupućen u originalni tekst, ima dojam da je pred njim potpuno djelo. Ovakav dojam je moguć za-hvaljujući općepoznatoj karakteristici klasične arapske poezije, a to je da manji fragment, pa čak i samo jedan stih svake pjesme, sam po sebi, pred-stavlja jednu cjelinu»17. Važnu napomenu daje i Esad Duraković, inače vrstan poznavalac orijentalnog književnokritičkog diskursa, u vezi sa statu-som citiranih stihova u djelima koja se bave pitanjima poetike, stilistike i sli-čno. Po njemu, razlog izricanja vrijednosnog suda na osnovu jednog ili tri-četiri bejta «nije uvijek u nedostupnosti integralnog izvornika, već u naslije-đenom poimanju odnosa između kritike i normativne poetike, odnosa kakav se njegovao s relativno malim varijacijama u književnosti orijentalno-islam-skih naroda. Naime, ta poetika je normativna u smislu da se formirala na te-meljima određene, egzemplarne književne građe koja je u najvećoj mjeri bri-nula o perfekciji forme, o jedinstvu metra i rime, a smisaona zasićenost pje-sme ostajala je u drugom planu. U skladu s tim, tradicionalna kritika, koju možemo zvati kritikom samo uvjetno, vrši funkciju pomoćne discipline nor- 16 Vančo Boškov, Neka razmišljanja o književnosti na turskom jeziku u Bosni i Hercegovini, u: Književnost Bosne i Hercegovine u svjetlu dosadašnjih istraživanja, Sarajevo, 1977., str. 60-61. 17 Naida Sušić-Mehemdagić: Bašagićevi prijevodi arapske poezije na naš jezik, u: Godišnjak Instituta za književnost, knjiga VIII, Sarajevo, 1979., str. 167-168.

116

mativnoj poetici čije postulate lahko provjerava u realiziranju formalnih vri-jednosti pjesme. Za takav «sud» nije nužno navođenje cijele pjesme, već je dovoljno navesti i neke njene dijelove»18. Unatoč svemu, stoji činjenica da je Bašagićeva panorama karakterističnih tekstova ove literature, prepjevanih u cilju ilustriranja i dokazivanja sopstvenih zapažanja i mišljenja, i do danas u našoj sredini gotovo neprevaziđen antologijski izbor divanskog pjesništva Bošnjaka. Živ i neprevaziđen upravo zato što je kriterij Bašagićeva izbora bio njegov pouzdan vrijednosni osjećaj, ako već bez rezerve ne možemo ka-zati sud.

II Bašagićevi pogledi na divansku književnost i perzijske klasične pjesnike

Svoje poglede na divansku književnost i stvaralaštvo perzijskih klasi-

čnih pjesnika Safvet-beg Bašagić je eksplicirao u teorijskom eseju Rubaija, gazel i kasida, u kraćim biografsko-kritičkim studijama Hafiz (1925) i Omer Chajjam (1934, 1935), te fragmentarno i u drugim radovima, ponajviše u do-ktorskoj disertaciji Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti (1912). Implicite, odrazi ovih shvatanja prisutni su i u Bašagićevu pjesničkom stva-ralaštvu, kako u poetičkom smislu tako i kroz identifikaciju s idejno-etičkim aspektima kontroverzne Hafiz-Hajamove životne filozofije19. Spomenuti tek-stovi odlikuju se utemeljenim prosudbama koje književna znanost i danas prihvata s uvažavanjem, ali se, isto tako, ne mogu previdjeti stavci optereće-ni balastom ideoloških delimitacija, socijalnih animoziteta i nacionalnih re-santimana svojstvenih Safvet-begu Bašagiću. Kada u predmete analize «upi-suje» vlastite preferencije, tad Bašagićev tekst kazuje više o svome autoru nego u samoj temi. Bašagić je, uočava Muhsin Rizvić, “interpretirajući Haj-jamovu poetiku i ideologiju, pored simpatija prema pjesniku, otkrio i izvore jednog dijela vlastite pjesničke poetike i ideologije, kao što su: oblik rubaij-ski, epikureizam, sloboda duha, kritički odnos prema konzervativnom kleru, slobodan pristup vjeri, fanatično zastupanje ljudske slobode, elastičan odnos prema savremenom životu, najzad, misticizam (tesavvuf)»20. 18 E. Duraković, ibidem, str. 14. 19 S tim u vezi Muhsin Rizvić primjećuje: «Hafizovo slobodoumlje i etika nesputanog života, u čemu se on, prema Bašagićevim riječima, nalazi na istoj idejnoj platformi s Hajjamom, također se mogu naći, asimilovano, ali ponegdje i poetski neprerađeno, i u Bašagićevoj poeziji društveno-kritičkog karaktera» (M. Rizvić: Pjesničko djelo Mirze-Safveta, u: Interpretacije iz romantizma I, Sarajevo, 1976., str. 168-169). 20 Muhsin Rizvić, Poezija Safvet-bega Bašagića između istoka i zapada, u: Bošnjačka književnost u književnoj kritici, knjiga III, Sarajevo, 1998., str 45.

117

No, krenimo od sadržaja koji su, u znanstvenom smislu, najmanje upi-

tni. Taj atribut, van svake sumnje, zavređuju Bašagićeve «proširene» defini-cije glavnih divanskih vrsta – rubaije, gazela i kaside. Precizna u pogledu te-hničkih i motivskih specifikacija, ova su određenja zagušena romantičarskim insistiranjem na entuzijastičko-doživljajnim aspektima stvaralačkog procesa, te navodnoj predodređenosti odnosno hendikepiranosti pojedinih etnosa za uspješno izražavanje u nekoj od divanskih vrsta.

Rubaija je po Bašagiću «vrsta jako prikladna za kratke i jezgrovite mi-sli, začinjene božanskim humorom ili duhovitom ironijom. U toj vrsti pje-sme izlijeva pjesnik ono što osjeća prema prirodi i providnosti, prema vjeri i znanosti, prema čovjeku i svijetu. Kratko rečeno, jedan pjesnik na taj način povjerava sve tajne srca i duše, sve poimanje uma i duha u pjesmici od četiri kićena i zvučna stiha. U toj vrsti pjesme veliki ljudi daju oduška svojim doj-movima i važnim događajima, poletni mladići pjevaju ljubavi i slastima života, zanesene bekrije zabavi i vinu, sumorni skeptici jadikuju nad prola-znosti svijeta i izražavaju svjetsku bol (Weltschmerz), zagrijani mistici pro-povijedaju slobodne misli o metafizici i moralu. (...) U četiri kao iz kristala izrezana stiha, ili kako neki hoće, u dva distihona (dubeit) iznosi pjesnik naj-dublje i najsmjelije misli, koje zadivljuju ljepotom i poletom. Najprije dva stiha koji imadu zajedničku rimu (a, a) iznose milieu u kratkim potezima, za-tijem obično slijedi stih koji se ne rimuje (b) kao opreka, prigovor ili parado-kson, dok zadnji stih, koji se rimuje s prva dva (a), sačinjava rješenje ili po-intu»21.

U preciznoj definiciji gazela indikativna je upotreba riječi idol, što po-sredno govori o Bašagićevoj preferenciji nemističkih, «referencijalnih» zna-čenja u divanskom pjesništvu. U tu svrhu daju se i naznake o razvojnim tran-sformacijama ovog pjesništva kroz historiju. «Gazel je po sadržaju ljubavna pjesma, u kojoj pjesnik svome idolu otkriva srce i dušu, izlijeva čuvstva i želje, izražava tugu i veselje, očituje ljubav i čeznuće. Kratko rečeno, gazel je erotska pjesme u potpunom značenju te riječi. Ta otkrića – srca i duše, ti ljubavni izljevi, izražaji i očitovanja u gazelu vremenom su protkana misti-kom. Tako se malo-pomalo erotska poezija, koju su negda njegovali istočni trubaduri u gazelu, pretvorila u mističnu poeziju, koju već od konca XII vije-ka njeguju slobodoumni duhovi u gazelu i – pjevajući zamišljenom idealu – proturaju slobodne misli i viši moral u javnosti.»22

21 Safvet-beg Bašagić, Rubaija, gazel i kasida, u: Safvet-beg Bašagić: Izabrana djela, knjiga II, Sarajevo, 1971., str. 203. 22 S. Bašagić, ibidem, str. 204.

118

Definicija kaside sadrži i izvjesnu dozu duhovitosti: «Kasida je po for-

mi proširen gazel. Ne smije imati manje od petnaest distihona a više od de-vedeset. ... Okolišajući pjesnik prelazi na temu koja ga je potaknula na pje-vanje. Kada to svrši, nabaca nekoliko poučnih stihova. Obično je s tijem ka-sida gotova. Dakako sve to ide onako preskake.»23

Umjetničku ostvarenost rubaije i kaside u pjesništvu pojedinih islam-skih naroda Bašagić vezuje, kako smo zamijetili, za dubiozne pojmove etno-mentalnih karaktera. Sama po sebi, takva je argumentacija problematična, bez obzira da li se, u konačnici, jednoj pjesničkoj vrsti negdje zanedalo, a drugdje joj se sudbina posrećila. Čak da književna historija činjenično pot-vrđuje afirmaciju nekog žanra u jednoj a suprimaciju u drugoj književnosti, stvar je u pravilu daleko kompleksnija, utjecaji i razlozi mogu biti vrlo hete-rogeni, pa bi se u izvođenju zaključaka koji nisu rezultat opsežnijeg multi-disciplinarnog istraživanja (za što, nažalost, u našoj sredini ni danas ne pos-toje pretpostavke, a kamoli u Bašagićevo vrijeme) moralo biti opreznije. Ba-šagić je unatoč svemu uvjeren da je «rubaija specijalitet perzijskog naroda, jer on imade dara za epigramatične pjesmice i ljupke apercu. Od Perzijanaca su primili rubaiju Arapi i Turci, ali ni kod prvih ni kod drugih nije panula na plodno tlo. Nikad se nije mogla udomaćiti»24. A «jedina prava umjetna kasi-da» je perzijska, «koja počima s opisom kakove prirodne pojave, naime: opi-som dana, noći, proljeća, zime itd., ili s opisom pjesničkih osjećaja: ljubavi, veselja, čeznuća itd. Karakter perzijske kaside je dostojanstven polet, koji se u više slučajeva izobličuje u bombastičnost koja gnjavi čitatelja. Kako god nijesu arapaske kaside za naš ukus, isto tako nijesu većinom ni perzijske, a turske pogotovu, jer su one kopije perzijskih, a kopije naravno moraju biti nadutije od uzora»25.

Iz sadržaja teorijskog eseja Rubaija, gazel i kasida potrebno je još is-taći zalaganje da se i naši pjesnici potrude oko usvajanja orijentalnih pjesni-čkih vrsta, što je Bašagić činio vlastitim primjerom, mada se, generalno, boš-njačka poezija, osim izuzetaka (Ćatić, Latić, Ključanin), nije jače odazvala njegovu razložnom apelu. Najprije se konstatira da su ove «vrste kod nas go-tovo nepoznate, premda naš jezik imade sve uslove da sve tri vrste presadi u našu poeziju», a potom, u tonu ohrabrivanja, izražava nadu «da će se naći i među našim pjesnicima poletnih duhova, koji će na rubaiju, gazel i kasidu svratiti pozornost i početi ih njegovati. (...) Kao prvijence ne treba ih pod-

23 S. Bašagić, ibidem, str. 204. 24 S. Bašagić, ibidem, str. 204. 25 S. Bašagić, ibidem, str. 206.

119

vrgavati strogoj kritici, jer svaka vrsta pjesme, kad je presađena iz tuđe književnosti u našu, nije bila ni formom ni sadržajem dotjerana. Vrijeme ju je malo-pomalo ugladilo i dotjeralo prema uzoru»26.

Ekspozicijski dio tekstova o pjesnicima Hafizu i Hajjamu upravo po-tencira njihovu «kanonsku» poziciju unutar jedinstvene normativne poetike prema čijim je postulatima širom golemih prostranstava islamskog istoka stoljećima stvarano divansko pjesništvo: «Kako god je Chajjam podigao ru-baiju do visine do koje niko nije dopro ni prije ni poslije njega, onako je i Hafiz podigao gazel. On mu je dao savršenu i nutarnju i vanjsku formu. Od Edrene do Kalkute, od Bombaja do Kazana, gdje god stanuju Perzijanci i Turci, Hafiz uživa ugled prvog i nenatkriljivog pjesnika. Svi pjesnički pro-dukti Urfija, Saiba, Kâanija, turskih Bakija, Nabija, Nedima, naših Sabita, Rušdija, Hikmeta i više stotina drugih korifeja istočnog Parnasa – svi su mu-tatis mutandis bolje i lošije imitacije Hafizovih umotvorina. Njegov je Divan pravo pjesničko evanđelje»27. Bavljenje biografskim aspektima stvaralaštva Hafiza i Hajjama izrazito je u funkciji Bašagićevih ideoloških, a katkad i dnevnopolitičkih optiranja. Njegovo slobodoumlje nužno ga je vodilo u su-kobe s ulemom, ali i s predvodnicima derviških redova. Takvu osobnu pozi-ciju on projicira u lik Hafiza28, za što možda i ima nekih osnova u društveno-historijskom miljeu i biografiji znamenitog Perzijanca pjesnika, ali su kon-teksti ipak bili znatno drugačiji, na šta Bašagić a ni potonji istraživači29 ne ukazuju. Znanstvena korektnost u primjeni filološkog metoda na to, među-tim, obavezuje: «Ulema i šehovi su se u njegovo vrijeme, s jedne strane, me-đu se gložili, a s druge, podupirali u borbi proti slobode volje i misli Brzo se uvjerio da su i jedni i drugi farizeji, koji – s pobožnosti na oku – nemaju svo- 26 S. Bašagić, ibidem, str. 206-207. 27 Safvet-beg Bašagić, Hafiz, u: Izabrana djela, knjiga II, Sarajevo, 1971., str. 208. 28 U prilog ovome navodimo izjavu kojom Bašagić pripisuje Hajjamu vlastitu taktiku u odbra-ni svojih nazora kada su bili na udaru uleme, te mjesto i ulogu poezije u takvim razračunava-njima: «Branio je živom riječi svoje nazore, dok je mogao da ne prekorači granice šerijata, a kad je došao u škripac, dozvao je Muzu u pomoć i jednom rubaijom rekao što ne bi smio reći u nevezanom govoru.» 29 Muhsin Rizvić je čini se u potpunome saglasan s Bašagićevom prispodobom sebe i Hafiza: «Postojala je čak i sličnost između Hajjamove sudbine i Bašagićevog života. Godine 1920. u predgovoru prvoj knjizi prepjeva Hajjamovih Rubaija, Bašagić se osvrnuo i na ono razdoblje Hajjamovog života koje je bilo ispunjeno progonima i teškim danima zbog toga što se zamje-rio ortodoksnom sveštenstvu svojim slobodnim nazorima o svijetu i čovjeku. Za poznavaoce Bašagićevog života spontano se stvarala usporedba: i Bašagić se isto tako bio zamjerio orto-doksnoj ulemi sličnim pogledima na život i posebno time što je kao svjetovnjak tumačio i ko-mentirao teološke dogme na savremen način dovodeći ih u vezu sa praktičnim životom, pa je i za njega bilo nastalo doba podmetanja i anatema sa propovjedaonice od strane klera» (M. Ri-zvić, Pjesničko djelo Mirze Safveta, u: Interpretacije iz romantizma I, Sarajevo, 1976., str. 169).

120

ju okolicu i izrabljuju svoj položaj kao dušobrižnici, kojih islam ne poznaje. To farizejstvo u Hafizu je izazvalo negodovanje, kome je dao oduška u mno-gom gazelu, sve onako uz put pjevajući o ljubavi i vinu.»30 Ili: «Kažu da je pripadao nekakvom derviškom redu i da je u njemu upoznao svu golotinju tadanjih mišljenika slobodoumnih mistika (...) …i šehovi i uleme pod izli-kom ‘vjera je u opasnosti’ progonili su sve što je mislilo svojom glavom.»31

Posebno čuđenje Bašagić izražava nad činjenicom da mnogo Bošnjaka

stupa u derviške redove, što mu se nikako ne uklapa u epsko-romantičarski stereotip o nacionalnom identitetu naroda kome pripada i u čije ime govori32. Stoga moramo izraziti i rezervu prema mišljenju Dž. Ćehajića da je “u islam-skoj mistici nalazio više otvorenosti i slobode mišljenja, koje je tražila Baša-gićeva epoha, nego kod jednog dijela uleme, kao doslovnih tumača islamske objave i tradicije”. Na antiulemanske i antiderviške invektive nadovezuje se Bašagićeva rezerviranost prema mističkim, alegorijskim interpretacijama, te insistiranje na referencijalnosti i doživljajnosti (u čemu, istini za volju, među orijentalistima nije usamljen33) divanskog pjesništva. Zanimljivo je da zago-vornici suprotnih mišljenja rezolutno odbacuju takvu mogućnost, čak i kada, kao Branko Letić npr., nisu bezrezervne pristalice mističko-alegorijske re-cepcije. Divanskim pjesnicima “cilj nije da adekvatno izraze svoja osećanja, pogotovo kad se znaju onovremeni odnosi muškarca i žene, nego da tražeći što pogodnije slike postignu što jači efekat. U tom smislu treba shvatiti kao poetski kliše i petrarkistička pevanja o dragoj kao ‘okrutnom gospodaru’ i o sebi kao ‘suznim robovima’ što je adekvatno formulacijama orijentalnih na-

30 S. Bašagić, ibidem, str. 211. 31 S. Bašagić, ibidem, str. 210. 32 «Nešto nam upada u oči da u prvoj polovici XII vijeka po hidžri mnogo naših zemljaka, po-glavito pjesnika stupa u derviške redove. Sve kombinacije, da uzrok tome uočimo, nijesu nas mogle zadovoljiti, jer to nikako ne možemo dovesti u savez sa opornom ćudi ponosnih Boš-njaka i junačkih Hercegovaca. Valjda se biti posrijedi pjesnicima prirođena sentimentalnost, koja je ovoga u mlade, a onoga pod stare dane uklonila iz svjetske buke i privela tihom dervi-škom životu» (S. Bašagić, ibidem, str. 186). 33 O tome Vančo Boškov u tekstu Neka razmišljanja o književnosti na turskom jeziku u Bosni i Hercegovini, u: Književnost Bosne i Hercegovine u svjetlu dosadašnjih istraživanja, Saraje-vo, 1977., str. 53-64, piše: «Osnovna slabost Bašagićeve interpretacije ove književnosti, odno-sno poezije, leži u tome (...) što nam ovu poeziju predstavlja kao poeziju doživljaja, što ona ni u kom slučaju to nije. Kao utjeha za njegov romantičarski odnos prema ovoj poeziji, kao i ro-mantičarsko shvatanje ove poezije, može nam poslužiti saznanje da i u Njemačkoj, po riječi-ma Anemari Šimel, još od Geteovog vremena živi ista predstava o ovoj poeziji. Zbog toga svaka književno-estetska analiza ove književnosti na osnovu Bašagićevih prevoda mora biti primljena sa krajnjom rezervom.»

121

ših pesnika da ‘kameno srce drage ne mekšaju njihove suze’ ili da ‘kao pro-sjaci mole milostinju od svoje ljepotice’»34.

Radikalniji stav zauzima Vančo Boškov koji u svemu vidi tek “zanat”: “Za shvatanje ljubavi u ovoj poeziji karakteristično je to da ljubav ne pred-stavlja ni individualno osjećanje pjesnika niti njegovo unutarnje uvjerenje ili lično iskustvo. Ljubav u ovoj poeziji je umjetnost-zanat (ašk fenni, sanat) – l'art d'aimer, koja ima svoj sistem obučavanja sa utvrđenim normama i zako-nima o kojima se mora strogo voditi računa. (...) Pretvaranje ljubavi u umje-tnost-zanat sa kodeksom normi, koje se protežu i na njenu poetsku transpo-novanost, lišilo je ljubav individualnosti i emocionalnosti a umjesto toga do-bila se statičnost i šematizam. Obaveza pjesnika da se mora držati kodeksa normi uskraćuje mu mogućnost njegovog individualnog izražavanja ljubavi i prisiljava ga da se drži poznatih normi koje su davno, još u arapskoj i perzij-skoj poeziji utvrđene i koje se ne smiju mijenjati.»35 Bašagić, pak, prihvata argumente njemačkog orijentaliste Horna, koji zagovara dvojnu, a nikako is-ključivo mističku recepciju Hafizovih stihova: «Gdje kod njega mistika poči-ma, ne da se reći: pjesnik je to s namjerom ostavio u sumračju. Istočni ko-mentari svi do jednog džilitnuli su se da ga protumače alegorički i promašili su cilj. Alegorija i realnost neprestano prelaze jedna u drugu, pa nije moguće odrediti tačnu granicu između njih. Odatle dolazi da se može na jednom te istom gazelu svjetski čovjek naslađivati, dok u njemu nalazi zaneseni i po-božni smotrilac najdubokoumniju mistiku. I baš u tome dvostrukom smislu leži ljepota. Stari mistični pjesnici su najprije, tako reći bona fide, prenijeli terminologiju ženine ljubavi na duševnu ljubav prema Bogu, da je mogu ja-snije prikazati. Kasnije, dakle, nije ništa stajalo na putu da se sve ljubavne i bekrijske pjesme tumače alegorički, činio to sam pjesnik unaprijed ili to čini-li drugi poslije njega. Samo se po sebi razumije da Hafiz, ako ga hoćemo pravo razumjeti, nije uistinu svaku ljepoticu obljubio, o kojima pjeva, niti je svaku čašu ispio, o kojima priča; a još je manje vjerojatno da je doživio sve ljubavne muke koje opisuje.»36 Mistično i alegorijsko, dakle, nisu baš u lju-bavi s doživljajnim. Bašagić se uvijek radije priklanja ovome drugom. U Hajjamove rubaije su, tvrdi on, «izljevene sve tajne njegova srca i duše». Ta-kva tendencija prerasta u jedan pomalo naivni vid romantičarskog orijentali-zma zasnovan na mistifikaciji figure pjesnika u istočnjačkoj sredini. U pri-spodobi “pjesnikovog akšamluka” prepoznajemo više Bašagićeve intimne snove (možda i o vlastitom društvenom statusu!) negoli empirijski potvrđene 34 Branko Letić, Prepevi i prevodi ljubavnih pesama naših pesnika na orijentalnim jezicima, u: Prilozi za orijentalnu filologiju, 39/1989, str. 129. 35 Vančo Boškov, Pogled na srednjovjekovnu tursku književnost, Život, 11-12, 1973., str. 541. 36 Prema: S. Bašagić, Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti, Sarajevo, 1986., str. 213.

122

činjenice, od kojih se, istini za volju, pozivanjem na predaju u izvjesnoj mje-ri ipak ogradio: «Ljudi sa Zapada, ako nijesu dugo boravili na istoku i kretali se u raznim društvima, ne razume način života i uživanja istočnih pjesnika i učenjaka, koji su bili odani epikurejstvu. Po predaji i priči evo vam kratke slike toga života i uživanja:

Zamislite momenat: sunce plamti u rumenilu i zadnje zrake ustavlja na terasi, pod kojom se stere bašča, gdje cvatu ruže i jasmini, pjevaju ptice pje-vice i žubore bistri šadervani. Na toj terasi sjedi pjesnik s nekoliko prijatelja, pred njima je vrč malvazije i nekoliko suda biranih đakonija za mezeta. Saki stoji podviš ruke i pazi na svaki mig pojedinog gosta, da s mjesta izvršuje za-povijedi. U takovom društvu obično se naređuje pokretom glave ili ruke, da se razgovor ne prekida.»37

Budući da je tema disertacije to po sebi diktirala, na pitanja poetike i druge opće odlike divanskog pjesništva Bašagić se morao, s vremena na vri-jeme, osvrtati pišući:

a) o pojedinim divanskim pjesnicima porijeklom iz Bosne, b) u uvodnim razmatranjima onih poglavlja rada kada je bilo potre-

bno dati dijahronijske presjeke trendova i promjena koje je ova po-ezija trpjela na stilsko-izražajnom planu.

Razlikovao je tri stilska izraza: 1) jedri, jednostavni klasični stil, koji

karakterizira originalnost misli i izraza, 2) retorički, kićeni stil, koji se u slje-dećoj fazi svoga razvitka pretvara u zamršenu i nejasnu metaforičnost (3). Drugi stilski izraz rezultirao je iz imitacije i pozajmica iz perzijske i arapske poezije, a karakteriziraju ga «navrnute slike i rijetke fraze», načičkanost, blještavilo, afektacija, neobuzdana dikcija. Mada preferira jednostavnost i klasiku, najviše pažnje ipak posvećuje promjenama koje se dešavaju u poto-njim razvojnim stadijima, jer je u tom periodu naročito zanimljiva pozicija bošnjačkih stvaralaca, posebno Nerkesije i Sabita Užičanina. Njihovu oso-bnost nije moguće objasniti bez eksplikacije općih razvojnih tendencija u turskoj književnosti: «Veliki pjesnik Baki izveo je prevrat na turskom Parna-su. Eleganciju izraza uveo je u poeziju, što se u narednom naraštaju prenijelo i na prozu i izobličilo u pravu dekadencu. Pjesniku-umjetniku nije bilo dovo-ljno nadahnuće, njemu je još trebalo i visoke naobrazbe i strukovnog pozna-vanja arapske poezije. To je iziskivao duh vremena, a za njim se morao po-vađati svaki miljenik muza i nastojati da čim elegantniju i načičkaniju formu dade pjesmi i prozi. (...) Mi koji smo naučeni na jedri klasični štil i jasne pje-sničke slike, ne možemo ih razumjeti što nećemo pedantno razglobiti rečeni- 37 Safvet-beg Bašagić, Omer Chajjam, u: Izabrana djela, knjiga II, str. 235.

123

cu po rečenicu. Njihova su djela – naročito u nevezanom slogu – urneci hi-permodernizma u misli i riječi. Tu misli ne stvaraju izraze nego izrazi stvara-ju misli i tako na račun izraza njihova pjesnička djela gube neizmjerno mno-go od svoje klasične vrijednosti. Krasna je karakteristika za tadanji način pi-sanja ona perzijska: što se može i ovako prevesti:

Mi čujemo žubor fraza, Ali misli – misli nema.»38 Opseg i intenzitet interesiranja za divansku književnost morao je osta-

viti traga i u Bašagićevoj lirici, makar, kako piše Muhsin Rizvić, «u obliku poetskog potkrepljenja vlastitih, autentičnih motiva i senzibiliteta»39. Štavi-še, Hafiz za Bašagića ima značaj «poetskog uzora oko koga se koncentrira čitav jedan svijet poetske filozofije i lirskog senzibiliteta, poetskih simbola i asocijacija, i čiji je snažan i direktan uticaj na svoje pjesničko stvaralaštvo otvoreno priznavao i otkrivao u samoj svojoj poeziji»40. Zapravo, Bašagićev kritički i književnoznanstveni diskurs obilježava ista ona težnja koja je odre-đujuća za njegovu poeziju, a posrijedi je, kako većina kritičara primjećuje, izvjestan ideal: «on želi da spoji istočnu i zapadnu duhovnost u poeziji, pe-snička iskustva nekih zapadnih i istočnih pesnika; a onda i da ono što voli u klasici spoji sa onim što voli u tom što on zove modernom književnosti»41. Veze i utjecaji relevantni za Bašagićevo pjesništvo izlaze izvan okvira teme ovoga rada, ali ih se mora spomenuti budući da je cjelina njegovog stvarala-čkog opusa zasnovana na istim ideološkim i poetičkim temeljima i pragmati-čki usmjerena ka istim ciljevima. Razlika je suštinska u drugom smislu: isti postulati i isti ciljevi nisu u poeziji i znanstvenom radu dali kvalitativno iste rezultate: sedamdeset godina nakon njegove smrti sasvim je jasno – Bašagić književni historičar i orijentalist, uz sav uredno plaćeni danak vremenu, stoji iznad Bašagića pjesnika.

38 S. Bašagić, Bošnjaci i Hercegovci…, str. 90-91. 39 Muhsin Rizvić, Poezija Safvet-bega Bašagića između istoka i zapada, str. 45. 40 M. Rizvić, ibidem, str. 44. 41 S. Leovac, Književna kritika 1878-1941, Prilozi za istoriju književnosti , Sarajevo, 1991., str. 87.

124

III Recepcija djela divanskih pjesnika porijeklom iz Bosne, s pose-bnim osvrtom na problem prevođenja i prepjevavanja

Pitanja koja je u svojoj doktorskoj disertaciji Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti otvorio Safvet-beg Bašagić i danas dominiraju prouča-vanjem divanskog pjesništva Bošnjaka. Izdvaja se sljedećih pet:

1) pitanje statusa i nacionalne pripadnosti te književnosti, 2) pitanje diference specifike divanskih pjesnika Bošnjaka u odnosu

na pjesnike etničke Turke, 3) pitanje književnohistorijske sistematizacije i periodizacije, 4) pitanje osobenosti i vrednovanja pojedinih autorskih opusa, i 5) problem prevođenja i prepjevavanja.

Od pet navedenih tema živ interes nauke i kritike zaokupljaju sve

osim književnohistorijske sistematizacije i periodizacije divanskog pjesniš-tva, u čijoj je elaboraciji, po mišljenju Džemala Ćehajića, Bašagić «postupao samostalno, odstupajući od ustaljenog klišea periodizacije. (....)...stvaranje pisaca na orijentalnim jezicima u Bosni i Hercegovini sagledavao je u kon-tekstu istorijskih prilika i unutrašnjeg razvoja ove oblasti i smještao ih u određene vremenske epohe»42. Pomalo je začuđujuće da predstavljanje histo-rijskog razvoja divanskog pjesništva kao dosta dinamičnog u svojim stilsko-izražajnim transformacijama ne provocira kritičku reakciju autora koji po-često en general izriču tvrdnje o njegovoj statičnosti, petrificiranosti i apso-lutnoj lojanosti konvenciji. Bilo kako bilo, Bašagićeva razdioba na četiri pe-rioda43, zasnovana na smjernom kombiniranju imanentno književnih i ekster-nih (historijskih, socioloških, mentalitetskih) faktora i samo djelomično oslo-njena na književnopovijesnu dinamiku “matične” osmanske literature, ostaje jedini pokušaj periodizacije divanskog pjesništva Bošnjaka.

Premda se u Bašagićevo vrijeme ne može govoriti o kategorijama na-cije i nacionalne književnosti, posebno ne bošnjačke nacije i bošnjačke književnosti u današnjem značenju tih pojmova, implicitno je više nego ja-sno da je njegov etnički kriterij, dopunjen nekim poetičkim argumentima 42 Dž. Ćehajić, Pogovor, Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti od Safvet-bega Bašagića, Sarajevo, 1986., str. 264. 43 I period (15. i početak 16. vijeka): prilagođavanje i prihvatanje istočnoislamske kulture i civilizacije i islama kao njene ideološke podloge, II period (16. vijek): klasično doba procvata, III period (17. vijek): dvojni razvoj – a) oslobađanje od perzijskog utjecaja, b) epigonstvo, i IV period (18. i 19. vijek): period potpune dekadencije i epigonstva,

125

(npr. onim o specifičnim vezama ovih pjesnika s bošnjačkom usmenoknjiže-vnom tradicijom), u anticipativnom pogledu sasvim na liniji kasnijih knjiže-vnih historičara koji ovaj segment literarne tradicije uključuju u historiju bošnjačke književnosti.

Dosta intenzivna polemika o «bošnjačkom svojatanju bošnjačkih pje-snika» u svom je podtekstu zapravo svojevrsni disput s Bašagićevom disreta-cijom, u kojoj se to pitanje i ne drži dostojnim problematiziranja, već, sukla-dno stepenu i sadržaju autorove nacionalne samoosviještenosti, kao nešto što se samo po sebi razumije. U tom kontekstu nije potrebno izlagati se riziku i argumentirati u prilog opravdanosti bošnjačkog nominiranja ove poezije po-zivanjem na glasovitu ali naučno fragilnu Bašagićevu tezu o utjecaju bošnja-čke usmenoknjiževne baštine na stvaranje divanskih pjesnika. Kao maniristi-čka poezija u kojoj je lojalnost konvenciji visokovrednovana, divansko pje-sništvo, premda stvarano na turskom jeziku, u osnovi je nadnacionalnog ka-raktera, što su mu i zamjerali turski autori u periodu turskog nacionalnog preporoda. U tom smislu i drugi narodi, čiji su pripadnici ubaštinili svoja djela na turskom jeziku u okviru korpusa divanske književnosti, mogu to stvaralaštvo bez zazora smatrati svojim. U slučaju bošnjačkih pjesnika legiti-mnost njihova uključivanja u historiju bošnjačke književnosti dodatno je osnažena frekventnošću zavičajnih tema, primjerice: pjesme o bosanskim gradovima, znamenitim arhitektonskim objektima, događajima i ličnostima značajnim za bosansku povijest i sl. Stoga ne možemo prihvatiti tvrdnju Vanča Boškova izrečenu u tekstu Neka razmišljanja o književnosti na tur-skom jeziku u Bosni i Hercegovini, koji u cjelini predstavlja što eskplicitnu što implicitnu polemiku s Bašagićem, da «sve što je stvarano na prostoru ovog Carstva spada u kulturnu baštinu današnjih Turaka, s kojom se oni s pravom mogu ponositi»44. Slijedom te misli, Boškov zaključuje: «Knjiže-vnost u BiH na turskom jeziku i na orijentalnim jezicima uopšte, integralni dio osmanske književnosti i njeno pravo ime je osmanska književnost Bosne i Hercegovine, a da se pri tome ne vrijeđaju ničija nacionalna osjećanja»45.

Nažalost, ni Bašagićevi «bošnjački» argumenti nemaju baš uvijek či-njenično pokriće. Takav je slučaj s njegovom najznamenitijom tezom o pos-tojanju diference specifike divanskih pjesnika Bošnjaka u odnosu na etničke Turke: «...pjesnici iz naših krajeva većinom čine neki poseban genre na po-lju turskog pjesništva. Bez svake sumnje oni su stajali pod uplivom naše na-rodne poezije, koja imade toliko obilje turskoj poeziji nepoznatih pjesničkih 44 Vančo Boškov, Neka razmišljanja o književnosti na turskom jeziku u Bosni i Hercegovini, u: Književnost Bosne i Hercegovine u svjetlu dosadašnjih istraživanja, Sarajevo, 1977., str. 59. 45 V. Boškov, ibidem, str. 59.

126

izraza i slika. Mjesto da pozajmljuju sve pjesničke ljepote od Arapa i Perzi-janaca, kao što su to običavali svi turski pjesnici, posegnuli bi katkad i za bo-gatom riznicom naše narodne poezije, pa iz nje u finoj formi izložili na tur-skom Parnasu mnogu dragocjenu umotvorinu»46. Ista misao ponavlja se u vi-še navrata, na razne načine, a najčešće u nacional-romantičarski poetiziranim formulacijama s tipično bašagićevskom frazeologijom, kakav je npr. komen-tar Nerkesijinih gazela ili opaske uz Mezakijeve, Hikmetove i Rušdijeve sti-hove, a što je i prilikom odbrane doktorske teze mentorska komisija u svom referatu okvalificirala kao «zvučne fraze koje djeluju prenaglašeno i neade-kvatno, pa zato i neuvjerljivo». Evo tih primjera:

«Gazeli mu mirišu kao širaske ružice; uza sve to u njima se dobro ra-zabire miris sarajevskih ljubica, kojima je regbi parfimirana Nerkesina duša, a te su ljubice naše narodne sevdalinke, koje osvajaju pjesničko srce. Njihovu silnom dojmu nije se mogao oteti mnogi naš pjesnik na istočnom parnasu, pa ni sjetni i čuvstveni Nerkesi.»47

Mezakija i Arif-Hikmet «milo tuguju pri sastanku, nježno čeznu za rastankom; slatka nada ulijeva im vjeru u pjesničku dušu, da čuvstva i refleksije živo prikažu u zvučnim stihovima, punim melodije, koji žubore i huče kao vrelo, što pjenuša niz hercegovačke krševe».48

“Pjevao je u turskom jeziku, pa uza sve to njegove su pjesme pune di-vote kao veličanstveno vrelo Bune. U njima ima nešto što nas podsje-ća na divlju hercegovačku prirodu. (…) Popevši se na krilima poletna duha do vrhunca istočnog Parnasa, gledao je ponosno kroz cijeli burni život na svoju okolicu i na veličanstvene gajeve istočne poezije, košto promatra siva sokolina s ruševina grada Blagaja pitome dubrave i tužne ostatke Alipašine moći i slave. Iz njegove duše provreli bi stiho-vi kao iz vrela Bune s nekim grandioznim šumom, koji u slušaoca uli-va udivljenje.”49

«Ti stihovi dišu proljetnom svježinom i mirišu nježnim majskim cvije-ćem. Ukrašeni su umjetnom ljepotom istočne fantazije i zadahnuti pje-sničkom dušom hercegovačkog poleta, koji proviruje iz mnogih Ru-šdinih umotvorina.»50

46 S. Bašagić, Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti, Sarajevo, 1986., str. 172. 47 S. Bašagić, ibidem, str. 98. 48 S. Bašagić, ibidem, str. 135. 49 S. Bašagić, ibidem, str. 210-211, str. 220. 50 S. Bašagić, ibidem, str. 157.

127

Premda Bašagić uglavnom ne navodi konkretne stihove koji bi bili

potvrda ovakvim stavovima, a i kada ih navodi teško da su ono što bi želio, niz je bošnjačkih autora u potpunosti ili s određenim manjim rezervama pri-hvatio tezu o diferenci specifiki bošnjačkih pjesnika divana u odnosu na etni-čke Turke. Za Džemala Ćehajića «izgleda sasvim prirodno da je naš slaven-ski islamizovani bosanskohercegovački stvaralac, za dugo vremena, ispolja-vao određenu sintezu orijentalnoislamskog i slavenskog, od koje je prvu komponentu potpuno apsorbirao i usvojio, a drugu sasvim očuvao u dubini svoga intelektualnog i psihomentalnog bića jer naša nauka je ispitala i obja-snila kako je naš islamizovani čovjek Bosne i Hercegovine očuvao i konzer-virao mnoge slavenske tradicije»51. Stoga «ne bismo mogli ustvrditi da Saf-vet-beg Bašagić nije bio u pravu kad je istakao gornju tezu, uz, naravno, iz-vjesne ograde što se tiče potpune autohtonosti ove naše orijentalne knjiže-vnosti, odnosno da ona čini «zaseban genre» u turskoj književnosti»52. Na zaobilazan način s Bašagićem se saglašava i Muhsin Rizvić, pridodajući određene vlastite argumente, ali opet bez navođenja tekstova koji bi to pot-krijepili: «...u fond književnog nasljeđa bosanskohercegovačkih Muslimana ovi pisci i njihova djela ulaze ne jezikom književnim i opštom i prirodnom određenošću, literarnom pripadnošću i opredjeljenjem, nego porijeklom nji-hova stvaralaštva..., zatim mjestom stvaranja njihovih djela, tragovima sla-venskomuslimanskog bosanskog duha, poetskog mentaliteta i senzibiliteta, te odjecima narodne lirike, bistrim i jasnim poetskim formulacijama koje su odudarale od savremene poetike literature u okviru koje su stvarali, onim metaforama i slikama koje su izraz i odraz narodnog života i ambijenta»53. Argument etničkog porijekla, kako smo već istakli, ni po čemu ne može biti sporan. Posebno je, međutim, zanimljivo Rizvićevo zapažanje, izvedeno iz Bašagićevih interpretacija pjesama najznačajnijih bošnjačkih divanskih pje-snika (Bajezidagića, Sabita i jednog dijela Nerkesijina opusa), o bistrini i ja-snoći njihova izraza te izvjesnoj poetičkoj avangardnosti, što po prilici nije bez osnova, ali zahtijeva temeljitija istraživanja.

Među zastupnicima suprotnih mišljenja ističu se Vančo Boškov i Branko Letić. Prvi s pravom uočava da Bašagić «nije na konkretnim primje-rima pokazao u čemu se taj uticaj (utjecaj domaće bošnjačke tradicije; op. V.S.) sastoji i gdje se on manifestuje»54. Štaviše, Boškov smatra da ne bi bilo

51 Dž. Ćehajić, ibidem, str. 282. 52 Dž. Ćehajić, ibidem, str. 285. 53 Muhsin Rizvić, Književno stvaranje muslimanskih pisaca u Bosni i Hercegovini u doba austrougarske vladavine I, Sarajevo, 1973., str. 18. 54 Vančo Boškov: Neka razmišljanja…, str. 62.

128

zgoreg stvar obrnuti: «... Ako se već postavlja pitanje odnosa naše narodne i turske klasične poezije, onda bi trebalo prije govoriti o uticaju turske umje-tničke na našu narodnu putem turske narodne poezije, a ne vice versa. Za tursku narodnu poeziju zna se da je bila pod uticajem umjetničke (divanske) poezije, iz koje su preuzeti mnogi motivi, metaforičnost izraza i simbolika. Njihovo prisustvo u narodnoj poeziji jugoslovenskog prostora koji je bio pod osmanskom vladavinom a ne samo u sevdalinci, u kojoj se takođe osjeća dah orijentalno-islamske umjetničke pjesme, problem je koji će sigurno dobiti svoj odgovor. U vrijeme kada je Bašagić pisao svoj rad, ispitivanja turske narodne poezije bila su u svom začetku pa ukoliko nije bio ponesen apologe-tizmom, najvjerovatnije je da nije mogao da pretpostavi da treba govoriti o uticaju turske, i divanske i narodne, poezije na našu narodnu poeziju»55. Svo-je naslaganje s Bašagićem Letić temelji na poetičkim i stilskim osobenosti-ma književnih tradicija koje se dovode u vezu, locirajući, čini se s pravom, cijeli problem u domen prevođenja, prepjevavanja, pa i šire – uključivanja stranog elementa u domicilni kulturni kontekst:

«Uza sve uvažavanje njegovih ‘stilskih dokaza’ književni istoričar mora biti suzdržan prema ovakvom sudu s obzirom na razumljivu mo-gućnost da su na orijentalnim jezicima gubili svoju pravu prirodu i tzv. ‘stajaći epiteti’ i ‘stilski obrti’ karakteristični za naše narodno stvaralaštvo. Pri tome treba razlikovati koliko je sam Bašagić svojim prepevima sa orijentalnih jezika na srpskohrvatski jezik učinio te pe-sme i po napevu i po stilu veoma bliskim našoj narodnoj pesmi, naro-čito sevdalinci.»56

Sam Bašagić izrijekom otklanja takvu mogućnost:

«Svaki jezik ima svoje osebine, koje se ne dadu u drugi jezik pretočiti. Takovih osebina u turskom jeziku nalazi se više nego u svim što ih poznam. (...) Mnogi moj prijevod čitateljima koji ne znaju turski izgle-da smiješan, katkad možda i nerazumljiv, ali uz najbolju volju nemo-guće je drukčije prevađati ako s originalom želimo imati nekakovu svezu. Prema duhu našeg jezika, udesiti smisao znači: od originala okrenuti glavu, pa reproducirati misli po individualnom shvaćanju. Ja to ne činim, nego se držim originala kao slijepac plota, da i na prijevo-du ostane obilježje istočnog manirizma.»57

55 V. Boškov, ibidem, str. 62. 56 B. Letić, Prevodi i prepevi ljubavnih pesama naših pesnika na orijentalnim jezicima, u: Prilozi za orijentalnu filologiju, 39/1989., str. 124. 57 S. Bašagić: Bošnjaci i Hercegovci…, str 184.

129

Prije no što podastremo tekstualne dokaze u prilog Letićevom mišlje-

nju, smatramo korisnim u pomoć pozvati neka gledišta savremene teorije prevođenja, na osnovu kojih možda možemo bolje razumjeti situaciju kada među jezičkim elementima originala i prijevoda ne dolazi do željene zamje-ne i tako u novom svjetlu sagledati Bašagićevo prevoditeljsko “sevdalizira-nje” divanske poezije.

«Prevod mora voditi računa o najmanje dva književna sistema i kon-teksta (matične književnosti i književnosti u koju se uključuje), te je tako određen sa dva kontrastivno predstavljena kulturna koda; na ve-oma specifičan način prevod postaje učesnik konkretne književno-is-torijske situacije u koju se uključuje; izbor djela koje se prevodi može, ali ne mora odgovarati estetici epohe i prevodilački metod može da se suprotstavlja njegovoj estetici i normama. Prevod može da se orijenti-še na ‘gramatiku’ originala, ili, pak, na ‘gramatiku’ književnosti u ko-ju se uvodi. (...) Ekvivalentnost između prevoda i originala pokazala se neostvarivom, osobito u slučaju umjetničkih tekstova: ekvivalen-tnost prevoda ovdje je jednaka estetskoj vrijednosti samog teksta pre-voda (ne originala), a, kao što znamo, za njeno mjerenje ne postoje pouzdani i nepromjenjivi kriteriji. Princip apsolutne adekvatnosti je nedostižan ideal, jer su razlike među jezicima, stilovima i kulturama empirijske činjenice, te tako ne treba ni očekivati bukvalnu realizaciju originala u prevodu. Tako se, u stvari, princip ekvivalencije svodi na modeliranje: prevod je prenošenje invarijanti iz jednog teksta u drugi uz maksimalno čuvanje stilističkih i drugih specifičnosti originala. Prevod je analogon, model originala i u njega se preslikava samo ograničen broj elemenata originala. Procesu modelovanja uvijek pret-hodi proces interpretacije, odnosno modelovanje na njemu počiva.»58

Želimo dodati da interpretaciji, o kojoj autorica govori u završnom di-

jelu citiranog fragmenta, prethodi recepcija teksta, koja je u Bašagićevom slučaju uvijek determinirana njegovim ideološkim, prosvjetiteljskim i politi-čkim ciljevima s jedne, te rodoljubno-romantičarskim i hedonističkim zano-sima s druge strane. Dokaza tome je više nego dovoljno. Izdvajamo prepjeve Bajezidagićevih gazela – čuvenog Gazela o Mostaru i drugog koji započinje stihom Po srebrenom obrazu tvom il’ je crni soluf pao…. Sretna je okolnost da smo u prilici Bašagićevu inačicu komparirati s još dva prepjeva Gazela o

58 Nirman Moranjak-Bamburać, Metatekst, Sarajevo, 1991., str. 24.

130

Mostaru: Mušićevim59, filološkim i izrazito nepoetskim, te novijim prepje-vom Esada Durakovića60, koji se, s dosta uspjeha, drži formalne i poetske izvornosti prototeksta. Bašagićev je cilj pjesmu sasvim odomaćiti upotrebom epskog deseterca, sevdalijske i epske terminologije, morfoloških i sintaksi-čkih obrazaca, stalnih epiteta, okamenjenih sintagmi, deminutiva. Izdvojili smo neke primjere: bajni raj, bistre vode, rajske bašče, r’jeke čarne, šeher Mostar, velebnijem lukom, slavnije’ junaka, bojni mač, rujno vino, žarki oganj, žuto zlato, bijeli danak, crna trnjinica, ružica... Obrasce sevdalinke prepoznajemo i u prepjevu jednog Rušdijevog gazela:

Niti teži za rumenom ružom Ni za šetnjom po tom perivoju Srce, nego hoće sevli biće Gondže-usta – hoće dragu svoju61

Kao i u prepjevu Mezakije:

Ova bašča od ljubavi Ko đulistan je ubavi – Da zakiti čelo nade Zar pupoljka ne imade?62

Pristalice konzervativnije teorije prevođenja nisu Bašagiću uvijek

spremni oprostiti prepjevateljsku slobodu koja graniči s improvizacijom. Na-ida Sušić-Mehmedagić izražava upravo tu vrstu rezerve:

«Bašagiću je gotovo uvijek više bilo stalo do pjesničke vizije koju je katkada sam na svoj način doživljavao i pretakao u naš jezik vrlo često ‘bježeći’ od izvornog teksta. Naravno, to je u pjesničkom smislu izvanredno značajna činjenica, ali u prevodilačkom podliježe drukči-jem vrednovanju.»63

59 Omer Mušić, Mostar u turskoj pjesmi iz XVII vijeka, Prilozi za orijentalnu filologiju XIV-XV, Sarajevo, 1969., str. 73-99. 60 Esad Duraković: Mostarska nazira kao svijest o uobličenoj poetskoj tradiciji, Hercegovina, 9, Mostar, 1997., str. 187-192. 61 S. Bašagić, Bošnjaci i Hercegovci…, str. 158. 62 S. Bašagić, ibidem, str. 124. 63 Naida Sušić-Mehmedagić, Bašagićevi prijevodi arapske poezije na naš jezik, u: Godišnjak Instituta za književnost, knjiga VIII, Sarajevo, 1979., str. 195.

131

Noviji pristupi, vidjeli smo, odbacuju dihotomiju prijevod–prepjev. U tom smislu značajan je tekst Lamije Hadžiosmanović čija su uža tema upra-vo Bašagićevi prepjevi s turskog, jer nudi mogućnost njihove usporedbe s fi-lološkim prijevodom. Namjera je pokazati koliko bi, da se nekim slučajem držao doslovnog prijevoda, stih u bosanskom jeziku bio osiromašen. Autori-ca ipak napominje da je Bašagića kao pjesnika ponekad do te mjere zanijela pjesma «da se zaboravlja i u stih unosi svoju raspjevanost i pjesničku imagi-naciju»64. Dolazimo tako do vječitog pitanja na koje još niko nije dao univer-zalno prihvatljiv odgovor – je li uopće moguće prevoditi poeziju s jednog je-zika na drugi ili, kako kaže Robert Frost, «poezija prestaje tamo gdje počinje prijevod». Tek bismo dodali da, ovisno o prevodiocu, tamo gdje počinje pri-jevod može se i roditi – nova poezija. Svojim je primjerom Safvet-beg Baša-gić to nedvosmisleno pokazao.

Unutar vlastitog sustava vrednovanja Bašagić među bošnjačkim di-vanskim pjesnicima, kojima je vrlina već i to što su pjesnici i što su Bošnja-ci, ipak ima svoje favorite i autsajdere. Sukladno njegovoj prosvjetiteljsko-romantičarskoj orijentaciji, simpatije su uvijek na strani onih koji pišu “kla-sičnim štilom”, stvaraju jedre i jasne pjesničke slike, preferiraju profane i doživljajne teme, klone se opskurnosti, pretjerane kićenosti, hermetičnih me-tafora i mističkih simbola. U tom smislu Bašagić, kako smo naznačili, dife-rencira tri stila divanskog izraza: klasični, retorički i dekadentni. Predstavnik prvoga je Derviš-paša Bajezidagić, drugog Nerkesija, trećeg Medžazija. Pro-sudba stvaralačkih prinosa pojedinih autora proizašla je iz tako postavljenih koordinata i preferencija. Nećemo pogriješiti kažemo li da je Bašagić, pišući o pjesničkim predšasnicima, zapravo zaokružio svoju eksplicitnu poetiku65.

Komparirajući divanske pjesnike međusobno – a to čini u svakoj prili-ci – on suprotstavlja i omjerava vlastite afinitete i animozitete, simpatije i idiosinkrazije, apsolvirana duhovna i intelektualna područja s prostorima ne-spoznatog. Evo dvaju primjera u prilog našoj tvrdnji: prvi je refleksija na Ba-jezidagićev Gazel o sudbini, a drugi – kritički zapis o mističkoj prozi Ali-de-de Bošnjaka. Oba dirljivo svjedoče o dosezima i limitima Bašagićeve recep-cije: 64 Lamija Hadžiosmanović, Osvrt na Bašagićeve prevode sa turskog jezika, u: Godišnjak Instituta za književnost, knjiga VII, Sarajevo, 1979., str. 220. 65 Upravo na osnovu autopoetičkih fragmenata iz disertacije, Muhsin Rizvić vrši rekonstrukci-ju Bašagićeve eksplicitne poetike: «Ta eksplicitna poetika, koja nije mnogo ni duboka ni složena, ali jeste iskrena i strastvena, sadrži nekoliko tipskih određenja. To su jasnost, krepči-na, etičko i estetsko zdravlje, sadržajnost, dotjeranost forme, koju on uvijek razmatra odvoje-no od sadržine, ali u uzajamnosti prelivanja sadržine i forme vidi pun umjetnički kvalitet, ali ne nejasnog razmišljanja, umjetnički simbolizam, ali ne nerazumljivost, gnomičnost izreke, duhovitost obrta, i sve u poeziji podređeno poetskoj i duhovnoj misli, iskazu» (M. Rizvić, Pjesničko djelo Mirze Safveta, u: Interpretacije iz romantizma I, Sarajevo, 1976., str. 173).

132

«Ja pred tijem stihovima stojim i pitam se je li i jedan truski pjesnik iz XVI vijeka s obzirom na jezik, misli i polet rekao nešto ljepše i ozbiljnije od toga gazela. Bakija je u svome modernizmu, načičkanom nenaravnim poredbama i nategnutim metaforama, majstor ˝kath' exoc-hen˝, ali koliko je meni poznato, nema u njegovom divanu ni jednog gazela koji bi se lakoćom jezika, finoćom misli i jednostavnom filozo-fijom života mogao takmiti s tijem Derviš-pašinim gazelom.»66

«Mi pred tom knjigom stojimo kao mornar bez busole u nepoznatom svijetu. Gdje god zabrodimo, lutamo bez cilja i svrhe. Svako pitanje čini nam se zagonetno, a svaki odgovor lakoničan i mističan. Tu se raspravlja o predmetima, koji nas potiču na razmišljanje; a naše su mi-sli prekratke, da ih shvate i razumiju; takova pitanja može da shvaća i na njih odgovara mističnom filozofijom zadojena duša i dogmatičnom teologijom oboružani učenjak kao što je bio Ali-dede El-Bosnavi. (...) ...i divimo se veleučenosti Ali-dedeta, misleći da ga razumijemo, a uistinu ga ne razumijemo.»67 Derviš-paša Bajezidagić, onakav kakvim je predstavljen, u izvjesnom

smislu oličava Bašagićevog idealnog pjesnika. Pišući o njemu, izlaže vlastitu programsku platformu i aksiološke kriterije. Riječju, želi dati svoj odgovor na pitanje šta je to dobra poezija i kakva je njena funkcija: «Derviš-paša se kloni perzijskim i arapskim frazama načičkanih stihova i rijetkih riječi, premda je u ono vrijeme i kasnije, kako ćemo vidjeti kod Nerkesije, bila mo-da zaodijevati misli u silom navrnute slike i rijetke fraze, da se teško ili nika-ko ne mogu shvatiti. On ne pjeva da ga čita samo odabrana kasta uleme, ne-go da ga čita i razumije masa turske čitalačke publike. Uza svu jednosta-vnost, jezik mu je klasičan i jedar i, što je rijetko kod turskih pjesnika prije preporoda, upravo moderan, da ga i danas može svak ugodno čitati ko je upućen preuba u tursku poeziju.»68

Programskog su karaktera, samo ovaj put kroz ukazivanje na negati-van primjer, i dijelovi eseja o Nerkesiji, napose oni u kojima kritizira pjesni-kove prozne tekstove, po kojima je inače stekao ime u historiji turske knjiže-vnosti. Kritika počiva na tradicionalnim estetičkim predodžbama o odnosu sadržine i forme. Istovremeno, Bašagić za Nerkesiju pronalazi i alibi u

66 S. Bašagić, Bošnjaci i Hercegovci…, str. 73. 67 S. Bašagić, ibidem, str. 63. 68 S. Bašagić, ibidem, str. 78.

133

nužnosti povinovanja ukusu vremena i sredine69, čime sociološki uozbiljuje svoju argumentaciju, ujedno i neutralizira zemljački sentiment:

«... mi koji smo naučeni na jedri klasični štil i jasne pjesničke slike, ne možemo ih razumjeti (Nerkesijine proze; op. V.S.) što nećemo pedan-tno razglobiti rečenicu po rečenicu. Njihova djela – naročito u neveza-nom slogu – urneci su hipermodernizma u misli i riječi. Tu misli ne stvaraju izraze nego izrazi stvaraju misli i tako na račun izraza njihova pjesnička djela gube neizmjerno mnogo od svoje klasične vrijednosti. Krasna je karakteristika za tadanji način pisanja ona perzijska: što se može i ovako prevesti: Mi čujemo žubor fraza, Ali misli – misli nema.»70 «Šta da rečemo tome štilu i jeziku? Mi pred njim stojimo kao dijete pred šarenim vratima. Dok se divimo vještoj kompoziciji biranih fraza i prispodoba, u isto vrijeme izrazujemo negodovanje piscu, jer se čini osebnost njegova štila nenaravna. Taj štil imade markantno obilježje, koje po našem mišljenju – isključuje klasičnu ljepotu. ‘Obskurnost i afektacija’, veli Macaulay, ‘dvije su najveće mane štila’, a te obje ma-hane nalaze se u Nerkesinoj prozi. Možemo li njega kriviti radi toga? Ne možemo, nego trebamo kriviti ukus njegovih savremenika, koji su se divili samo blještećem štilu i neobuzdanoj dikciji.»71

Prevladavanje nekritičkog impresionizma i zemljačkog sentimenta u

Bašagićevom kritičkom pismu privilegija je onih dionica u kojima vrijedno-sno diferencira Nerkesijine stvaralačke domete po pojedinim žanrovima. Za njega je «Nerkesi rođeni pjesnik i nije pogodio pravi poziv što se dao na pi-sanje pjesničkih djela u prozi. (...) Kratke lirske pjesme pune su čuvstva i bujne mašte, dok se u dugim kasidama diže do nerazumljivosti, premda je i tu mnogo pristupniji negoli u prozi72». Koliko je komparatistika obećavaju- 69 Bašagić na izvjestan način želi rekonstruirati ondašnji recepcijski horizont aktuelizirajući pritom ograničenja i probleme koje bi njegova savremena publika mogla imati u komunikaciji s divanskom poezijom uslijed vremenskih i kulturoloških razlika koje je od nje dijele: «Toliko sam morao ovdje usput napomenuti, da čitatelji, koji ne poznaju starog turskog ukusa u pje-smi i prozi, ne bi spočitovali našim pjesnicima neukusnost i nenaravnost u jeziku i izrazu. To je bio ukus vremena na cijelom Istoku, pa su se i oni morali povađati za savremenim turskim i perzijskim pjesnicima i mjesto pjesama stvarati ‘azijatske banise’, kojih mi nijesmo u stanju par stranica na dušak pročitati a da se ne umorimo od dosade» (S. Bašagić, ibidem, str. 105). 70 S. Bašagić, ibidem, str. 90-91. 71 S. Bašagić, ibidem, str. 95. 72 S. Bašagić, ibidem, str. 98.

134

ća, ali, nažalost, nedovoljno iskorištena mogućnost u Bašagićevom knjiže-vnoznanstvenom radu, pokazuju njegove eruditne i nadasve dobro pogođene usporedbe Nerkesijinih fragmenata s Verlenom, Meterlinkom i talijanskim baroknim pjesnikom Đanbatistom Marinom, «koji se od Nerkesina pisanja ne razlikuje kolik jaje od jajeta, premda Nerkesi kao mlađi savremenik Mari-nov nije imao pojma ni o Marinu ni marinizmu»73.

Posigurno najuspjeliji esej u disertaciji posvećen je Sabitu Alaudinu Užičaninu. Već smo iz sadržaja tog teksta apostrofirali neke diskutabilne ge-neralizacije, koje srećom ne bacaju sjenu na analitičku pronicljivost u sagle-davanju mjesta i značaja našeg velikog pjesnika unutar širih razvojnih toko-va divanske, pa i ukupne osmansko-turske književnosti. Bašagić Sabita vidi kao avangardnog pjesnika koji je posjedovao samosvijest o takvoj svojoj po-ziciji: «Sabite, novom štofu umjetnosti sad-zasad nema cijene u Carigradu, / ako na njemu nema halepske marke.» Bašagić pojašnjava da se «pod halep-skom markom razumije Nabina roba, a Nabi je bio savremenik Sabitov, koji je ropski slijedio perzijske pjesnike, poglavito Saiba»74. Sljedeće bitne odlike njegova pjesništva su odsustvo misticizma, realizam, sklonost ka dužim pje-sničkim formama, težnja za originalnošću, bujna slikovitost i upotreba turske narodne leksike. K tome, Bašagić precizno uočava Sabitove «žanrovske» afi-nitete te naznačuje moguće recepcijske blokade kako za savremeno tako i za onovremeno čitateljstvo. U prilog rečenom donosimo sljedeće navode:

«U toj vrsti pjesme (u gazelu; op. V.S.) Sabit je najslabije uspio. Čini se da mu je ljubav bila suhoparna tema, za koju se nije mogao zagrijati i vješto je zaođeti mistikom kao Hafiz, Saib i dr. Njegovi gazeli nijesu izljevi zaljubljene duše, koja pliva po moru mistike, nego kratke erot-ske pjesmice, pune realizma bez mističnih ideala.»75

«S namjerom da ostane došljedan sebi i da ostavi potpun divan, posi-zao je često za teškim rimama i homerskim prispodobama. Tako mu se uz originalnost potkralo i neslanih stihova, koji ne odgovaraju ni osmanlijskom ni našem ukusu; ali kad bacimo pogled na cijeli Sabitov rad, zabliješte nam oči od udivljenja, pa ih ne opažamo, jer njegove ‘kaside’ svojim sjajom mogle bi pokriti u gazelima mnogo više i kru-pnije pogreške.»76

73 S. Bašagić, ibidem, str. 104. 74 S. Bašagić, ibidem, str. 172. 75 S. Bašagić, ibidem, str. 173. 76 S. Bašagić, ibidem, str. 174.

135

«U raznim kasidama donosi nam razne slike u šarolikim bojama, koje originalnošću i koloritom imponiraju savremenicima i poznijim nara-štajima, ali se ne dopadaju ni jednima ni drugima, premda su uistinu umjetnički dotjerane i pune pjesničkog poleta.»77

«Nije volio, kao drugi turski pjesnici u njegovo vrijeme, svoje stihove pretrpavati arapskim i perzijskim riječima. Gdje god mu je bilo mogu-će, tu je upotrebljavao poznate i primitivne turske riječi, koje su i bo-sanskim muslimanima većinom poznate. Evo ih nekoliko iz opisa zi-me: sadžak, baklava, jufka, ćasa, karpuza, mertebanija, foja itd.»78

Kao svojevrstan biser Bašagićeve kritičke misli izdvajamo njegovo

zapažanje o poetskoj funkcionalnosti metafore u Sabitovim pjesmama, sa-svim korespondentno recentnoj teoriji koja fenomen metafore tumači u kate-gorijama privremene destrukcije i ponovne, na višoj razini ostvarivane, res-trukturacije (“nove umjesnosti”) značenja: «Tu imade prispodoba simbolisti-čkih i homerskih, koje se nama čine nenaravne na prvi mah, ali kad ih malo bolje s idilskog gledišta razmotrimo nisu neumjesne.»79 Premda ga nije dalje razvijao, ovo teorijsko zapažanje relativizira Rizvićevu generalizaciju Baša-gićeva shvatanja pjesničke slike, ili barem svjedoči da unutarnji pjesnikov sukob između estetizma (“idilskog gledišta”) i utilitarizma nije baš glatko i bez krzmanja uvijek razrješavan u korist drugog. Stoga Rizvićeve riječi ne uzimamo bez svake rezerve:

«Poetska slika i pjesnička misao za Bašagića treba da budu takve da se mogu percipirati bez oklijevanja. Svako razglabanje pjesme na sasta-vne dijelove, domišljanja oko pojedinih metafora i slika da bi se ona mogla razumjeti, predstavlja, prema Bašagiću, opskurnost i afektaciju i isključuje klasičnu ljepotu.»80

Jedan od Bašagićevih autsajdera, Medžazija Šanija postat će bezmalo

zvijezda savremene recepcije divanskog pjesništva Bošnjaka. S razlogom se često navode riječi Alije Isakovića posvećene autoru čuvenog Opisa mostar-skog mosta: «...današnjem čitaocu ne treba mnogo da se uvjeri kako je Baša-gić bio nepravedan prema Medžaziji, vrlo izuzetnoj, originalnoj pjesničkoj ličnosti s kraja XVI vijeka, koja onako impresionistički nezadrživa – ne sa-

77 S. Bašagić, ibidem, str. 177. 78 S. Bašagić, ibidem, str. 179. 79 S. Bašagić, ibidem, str. 179. 80 Muhsin Rizvić, Pjesničko djelo Mirze Safveta, u: Interpretacije iz romantizma I, Sarajevo, 1976., str. 174.

136

mo da nije bila shvaćena u svome vremenu, nego ni tri stotine godina kasni-je»81. Teško je, međutim, s većim pouzdanjem govoriti o recepciji Medžazi-jinih stihova u 16. vijeku. Da je bio plodan i popularan može se zaključiti po tome što ga spominju autori mnogih osmanskih tezkira. Ono što nije sporno je Bašagićeva «nepravedna» diskvalifikacija Medžazije. Najprije navodi pre-pjev tri njegova bejta: Banja i brijačnica ostale su prazne, od kako ono srebreno djevojče poče čašom posluživati (valjda u mejhani). ... Vino – rumen, rosa – znoj, sunce sa mjesecom zlatan su tabak; krasna je to mejhana, pogledaj ovu emajliranu posudu od stakla. Ovo je nebo bolnica, a bolesnici su u njoj padajuće zvijezde; oblak – dušek, sunce i mjesec – jastuk, a piće – rumen.

Potom će uslijediti jedna od najdirljivijih manifestacija Bašagićeva kartezijanizma. Ne smatrajući potrebnim dalje navoditi Medžazijine stihove, on veli:

«Tako ide do kraja. Pjesma o ćupriji je još nezgrapnija i zamršenija. Bog zna: je li bi nam i on sam mogao kazati šta je htio s tijem reći! Sudeći po stihovima naš Mostarac imao je potpuno pravo što je iza-brao to pjesničko ime, jer su uistinu mračne matafore.»82

I ovdje nam ne preostaje drugo do primijetiti da komentar više govori

o samom Bašagiću nego o Medžaziji. Moderna metafora smatra se to uspje-lijom što u prirodniju vezu dovodi na prvi pogled međusobno udaljenija i is-ključivija značenja, predmete i pojave. Bašagićeva receptivna imaginacija ili ne bješe «baždarena» za metaforičko premošćavanje tako golemih logičko-značenjskih rastojanja ili to on naprosto nije htio jer se «teške i mračne meta-fore» nikako nisu uklapale u njegovo utilitarističko shvatanje književnosti, napose njene društvene funkcije. U svakom slučaju, Medžazijin primjer je kardinalna potvrda historijske nestalnosti recepcijskog horizonta, s jedne, i alteriteta književnog teksta kao svojevrsnog procesa koji obezbjeđuje njego-vo uključivanje u nove i drugačije recepcijske kontekste, s druge strane.

Još neki dijelovi disertacije relativiziraju mišljenje da «u Bašagićevim portretima Bosanaca i Hercegovaca u islamskoj literaturi nije moguće naći

81 Alija Isaković, Biserje, Zagreb, 1972., str. 224. 82 S. Bašagić, ibidem, str. 82.

137

jači stav kritičnosti jer je sve obuzelo blagonaklono, prijateljsko pričanje i zemljačko predstavljanje»83. Bašagić je bio naročito osjetljiv na profanizaci-je i zloupotrebe islama, štaviše, veći dio njegova života obilježen je konfron-tacijama kako s ulemom, kojoj je spočitavao licemjerno unižavanje teme-ljnih principa vjere, tako i s derviškim redovima, zbog vulgarizacije misti-čkih učenja, koja mu, istini za volju, i u svom izvornom vidu nisu ni odveć simpatična ni razumljiva. Ne ustežući se, on karikira derviška naklapanja u stihu tipa: «Ako želiš doprijeti do božanskog svjetla / samo zbori – hu, samo hu.» Za autora ove besmislice Kedaiju kaže da «nije od njega ništa više po-znato, a sudeći po onome što jeste, spadao je u red Kaimije, Ilhamije i drugih pjesnika, u kojim pjesmama imade svašta osim poezije»84. U Bašagićevu vri-jednosnom sustavu Kaimija kotira toliko loše da ga ne mogu abolirati ni re-ference etničkog porijekla i biografije, koja bi mu, prema onome što znamo (etičkim, karakternim i drugim osobinama pjesnika), osim po pripadnosti derviškom redu, ipak trebala imponirati:

«Žalosno je, ali je istina, koja se ne dade opovrgnuti, da se toga djela Kaimina (Varidat, op. V.S.) nalazi u Bosni više rukopisa nego od svih skupa pisaca i pjesnika iz naših krajeva. To je opet dokaz da su naši stari od osamnaestog vijeka amo veoma se oduševljavali za pjesnička naklapanja Kaimi-babe, koja su im u zagonetnim slovima obećavala kule u zraku. (...) U cijelom tom popularnom djelu s lučem nijesam mogao naći stiha u kome imade jedan trun poezije; svude vrve po nje-mu izrazi i riječi, koje se ne upotrebljavaju u turskom književnom je-ziku. (...) Osim toga, u tima glasovitim ‘Mislima’ nema đavolje misli, za koju bi se mogao zagrijati kakav prijatelj turske poezije.»85

Ovakav stav danas je općeprihvaćen među književnim historičarima.

I druge zgodne prilike Bašagić je koristio za eksplikaciju vlastitih gle-

danja na pitanja koja su izlazila izvan užeg okvira teme doktorskog rada. Je-dan od takvih ekskursa dotiče se formalizma, poglavito metrike i metričke strogosti istočne poezije. Stav je izrečen u kratkom eseju o pjesniku Aruziju i potpuno je u skladu s Bašagićevim utilitarizmom, unutar kojeg je “nezahval-no” sve što mu se činilo da je samo sebi svrha. U duhu romantičarskog kulta barbarogenija, bagatelizirajući versifikacijsku pedanteriju, Bašagić se poziva na Rumija: Aruzi je «...poznavao metriku u svima nijansama, što je velika ri-

83 Vojislav Maksimović, Razmišljanja o Safvet-begu Bašagiću, u<. Nekada i sada, Sarajevo, 1973., str. 204-205. 84 S. Bašagić, ibidem, str. 140. 85 S. Bašagić, ibidem, str. 137.

138

jetkost, jer za to treba i dara i volje, a to se često ne događa, jer je istočna metrika uz dosadu i nezahvalna znanost. Darovitim pjesnicima ništa ne tre-ba, kako to lijepo ističe pjesnik Mesnevije:

‘Ja se ne razumijem u metriku, a pjesme pjevam ljepše nego teče vrelo neumrlosti!’

Istočna je metrika umjetnost pomoću koje pseudo-umjetnici skladaju pjesme bez čuvstva i misli.»86 Uz sve Bašagićeve kritičarske vrline i mane, iz dosad rečenog je jasno da mu se u ovom segmentu njegova stvaralaštva ne može olahko pripisivati jednostranost, čak ni tamo gdje je bio najpopustljivi-ji – u domenu etničke pripadnosti autora. Kada bi se izdigao iznad jedne, znala je, doduše, prevagnuti neka druga pristrasnost ili idiosinkrazija, no i to, u krajnjem, svjedoči o složenosti njegove pojave u samim začecima bošnja-čke i bosanskohercegovačke književne znanosti i kritike, čijem je rasvjetlja-vanju ovaj rad nastojao dati skroman doprinos.

86 S. Bašagić, ibidem, str. 130.

139

UDK 1 (091)

Vladimir Premec

Sjećanje na filozofiranje u Sarajevu

Moja sjećanja na Sarajevo počinju od 1961/62. akademske i moje

brucoške godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Načuo sam o pripre-mama za studentski filozofski simpozij. Bio sam fasciniran tokom susreta s kolegama iz Sarajeva koji su nas posjetili, ciljano, radi dogovora oko organi-zacije studentskog simpozija. Tada sam upamtio neobičnost spekulativnih eksplikacija kolega Sekulića i Ćuzulana stiliziranih naročitom retorikom PO-VIJESTI I KLASNE SVIJESTI Georga Lukáczá. U travnju-aprilu 1962. održan je naš svejugoslavenski filozofski simpozij. Bio je to prvi simpozij studenata filozofije, kasnije bijenale. Ne znam kada su ti susreti prestali. Da parafraziram pjesnika-filozofa Branka Miljkovića: «ŠTO JE VISOKO ISČE-ZNE». U proljeće 1962. bijah bio prvi put u Sarajevu. Pamtim elegantnu fi-guru profesora Vanje Sutlića koji u to vrijeme radi na Filozofskom fakultetu. Ta četiri dana boravka u Sarajevu, intenzivnog druženja i dijaloga, slušanja pripremljenih izlaganja marksističke orijentacije, za mene su nezaboravne slike. Iz Zagreba je s nama doputovao Čedomil Veljačić čija sam predavanja iz indijske filozofije slušao trajno suočavan s DRUGIM I DRUGAČIJIM. Sarajevo je za nas bilo drugačije, već i po tekstovima koje smo u NAŠIM TEMAMA čitali redovno, naročito Sutlićeve. Na filozofskim simpozijima Hrvatskog filozofskog društva slušao sam Fochta, Filipovića, Sutlića i Šarče-vića. Godine 1966., po preporuci Gaja Petrovića, dočekujem rusku filozof-sku delegaciju na Željezničkom kolodvoru u Zagrebu. Delegaciju kroz Jugo-slaviju prati sarajevski profesor filozofije Šefkija Žuljević koga tada upozna-jem ni ne sluteći da ćemo već naredne godine biti kolege. U vrijeme aka-demskih zimskih ferija 1967. na molbu profesora Vladimira Filipovića odla-zim u Kreševo, Kraljevu Sutjesku i Fojnicu da popišem rukopise filozofij-ske, radi budućih istraživanja hrvatske filozofijske baštine. To je bio Filipo-vićev projekt Istraživanja jugoslavenske filozofske baštine, POSLJEDNJI JUGOSLAVENSKI, ponekad bi spominjao fascinantni Filipović, a rezultati toga projekta su trebali biti objavljeni u čuvenoj ediciji svjetske povijesti fi-lozofije uz njemačka izdanja zajedničke redakcije ÜBERWEG…Malo je po-znato da je Vladimir Filipović bio član Njemačkog filozofskog društva, pre-davač na brojnim njemačkim univerzitetima i najutjecajniji tada jugoslaven-

140

ski filozof među njemačkim kolegama i institucijama. Njega su njegovi bivši studenti Sutlić, Focht, Filipović i Šarčević koliko uvažavali toliko i pozivali da studentima predaje, naročito o Kantu, Fichteu, Schelingu i Hegelu. Danas mi je jasno da su naročito Filipovićeva i Bošnjakova predavanja iz ranih šez-desetih bila akademska potreba, ali daleko više izraz GOSTOPRIMSTVA OTVORENOG ODSJEKA ZA FILOZOFIJU Filozofskog fakulteta u Saraje-vu koje i mene dovodi iz Zagreba. Zapravo je Odsjek za filozofiju bio od osnutka do sedamdesetih godina primjer fluktuacije kadra. Iz Beograda je dolazila Svetlana Knjazeva, a u stalnom radnom odnosu bio je Milan Da-mnjanović. Na tribinu Filozofskog fakulteta svojevremeno je, baš 1967. kada sam se tu zaposlio, došla većina članova redakcije časopisa PRAXIS. Profe-sori iz Zagreba dolazili su kao i kolege iz Beograda i na Fakultet političkih nauka, poput čuvenog Rudija Supeka, etc. Iz rečenoga izvodim prvu ključnu riječ za ovu studiju: GOSTOPRIMSTVO.

Za filozofiranje u Sarajevu karakteristične su crte u smislu predznaka

orijentacije. Šarčevićeva doktorska disertacija posvećena Karlu Jaspersu nije niti po sadržaju, a niti po orijentaciji marksistički filozofem, kao što se po-djednako za Tanovićevu disertaciju o Russellu daleko prije može tvrditi da je rasprava o modernom liberalizmu s liberalnim predznakom nego što bi u njoj mogli naći autentični ili stvaralački marksizam. Iz višegodišnjih razgovora s profesorom estetike Ivanom Fochtom, koji me doveo u Sarajevo, to svjedo-čim, baštinim profinjena znanja iz filozofije umjetnosti i estetike muzike, pa čak i Kabale uvijene u Pitagorasovu filozofiju broja, da ne govorim o sloje-vitim svjetovima prirode, posebno gljiva. Više se ne mogu sjećati detalja, ali mi se čini da ON NIJEDNOM NIJE SPOMENUO MARXA za sva ljeta in-tenzivnog druženja, sve dok nije preselio u Zagreb. Focht nikada nije prežalio moju odanost istraživanju povijesti filozofijskih pojmova, uz nago-vore da se počnem baviti bilo čim drugim. Golema knjiga Muhameda Fili-povića o Lenjinu samo je separat o najvrednijem na što je doktorand mogao naići u golemom opusu, pa i sam autor priznaje da je riječ o MONOGRAFI-JI MISLI. Zbog toga je na Odsjeku za filozofiju bilo normalno prijaviti do-ktorsku disertaciju o Bergsonu, Jaspersu, Petriću, ili Brani Petronijeviću, da o Al Ashariju, ili Ibn Arabiju i ne govorimo. Ja sam sa studentima druge go-dine, 1967/68., čitao dva semestra na seminarima Augustinusove ISPOVI-JESTI - CONFESSIONES. Među mnogobrojnim studentskim čestitkama za Novu 1968. godinu zapazio sam ovu: «Hvala Vam što ste nam pokazali i drugu stranu medalje.» Do danas ne razumijem povod, ali mi se čini da i taj iskaz mogu upotrijebiti kao dokaz da je na Odsjeku za filozofiju filozofijska orijentacija smatrana osobnom svetinjom, a da je ideologizirani marksizam držan partijskom svojinom. Fascinantan je bio seminar docenta Muhameda Filipovića posvećen Wittgensteinovom TRACTATUSU čiji original je čitao,

141

prevodio i tumačio. Očaravajući je i danas prijedlog profesora Žuljevića da Svjetlost objavi prijevod spisa SVETO - DAS HEILIGE čuvenog Rudolfa Ottoa. Naglašavam to radi čistih znanja koja su na Odsjeku njegovana, a u ovom slučaju treba dodati da je spomenuti profesor bio prononsirani agnos-tik. Iz ovog odlomka izvodim drugu ključnu riječ za obilježje Odsjeka za fi-lozofiju: SLOBODA FILOZOFIJSKE ORIJENTACIJE.

Posebno želim naglasiti značenje Odsjeka za ustanovu Filozofskog fa-

kulteta i obrazovanje mnogostruko upotrebljivog kadra koji je školovan na četverogodišnjem studiju, potom na postdiplomskim studijama SUVREME-NE FILOZOFIJE. Gotovo nije postojala nijedna institucija javnog života u Sarajevu i u Republici Bosni i Hercegovini a da se u njoj ne bi našao bivši student filozofije. Na televiziji, radiju, u bibliotekama, narodnim univerzite-tima, komitetima, marksističkim centrima, gimnazijama, institutima društve-nih nauka etc. To je bio dokaz širokog obrazovanja, razvijene rasudne snage, uočavanja iskristaliziranih društvenih interesa itd. Vrata postdiplomskih stu-dija uvijek su bila otvorena za kandidate sa srodnih disciplina, uključujući i diplomirane teologe. Racionalnost odnosa prema kandidatima ponekad bi dovodila na Odsjek doktorande iz drugih sredina koji su «kod kuće» nailazili na teškoće, a ova ih je sredina primala s razumijevanjem respektirajući nji-hove interese. Rekao bih da je i taj fenomen neko neprotumačivo nasljeđe u kriterijima drevne Bosne navikle na heretike i prognanike. Neobično i istini-to. Činjenica da su sve to danas u svojim sredinama ugledni profesori, čak i dekani, potvrđuje konstantu odsječkog poštovanja dostojanstva osobe, iznad svih kriterija znanja i argumentacije. Ovo nam pruža priliku za nisku klju-čnih riječi koje čuvaju povijesnu auru Odsjeka za filozofiju: POŠTOVANJE DOSTOJANSTVA OSOBE, VISOKIH ZNANJA I RACIONALNOSTI ARGUMENTACIJE.

Na Odsjeku su trajno njegovani kriteriji kognitivnih relacija prema na-

juglednijim spoznajama europskog i transkontinentalnog filozofiranja. Pre-vođena je filozofijska literatura s njemačkog, engleskog, francuskog, staro-grčkog, arapskog, italijanskog i latinskog jezika, te objavljivana u čuvenim bibliotekama LOGOS, POLIS, ETHOS, čije su redakcije bile nezamislive bez kolegija Odsjeka za filozofiju. Koliko je duhovnog dobra tako činio Od-sjek za filozofiju bosanskohercegovačkoj i jugoslavenskoj javnosti nesamjer-ljivo je, i ne treba mjeriti nesamjerljivo, ali to jednostavno svijetli kao GRAD NA GORI, i mora biti spomenuto uime opisa predratne povijesti. Uz sve ove podatke valja naglašeno spomenuti i časopis za filozofiju i društvenu teoriju DIJALOG, prvi takav u povijesti bosanskohercegovačke duhovnosti koji objavljuje suvremeno domaće i inozemno istraživanje i mišljenje.

142

Odsjek za filozofiju Filozofskog fakulteta sebe utemeljuje i na soci-ološkim spoznajama, pa se zbog toga već od 1968. njegovo ime nadopunjuje kopulom i poslije koje se puno ime javlja u obliku Odsjek za filozofiju i so-ciologiju. To je povremeno izazivalo prijeporne rasprave o skupoći i luksu-zu studija sociologije na dva fakulteta. Besmislene i primitivne.

Jezgro filozofiranja u Sarajevu na Filozofskom fakultetu preživjelo je

katastrofalnu opsadu grada i nastavlja svoje kulturno i obrazovno poslanje na svim akademskim razinama. Na Odsjek nikada prije nisu dolazili tako brojni i ugledni gosti, njegove veze sa svijetom nikada nisu bile brojnije. Svemu to-mu pridonosi srednje i najmlađe pokoljenje njegovih nastavnika koji su ško-lovani na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, ali su svoja znanja i poznanstva širili na brojnim najuglednijim univerzitetima u Europi i Americi. Prednosti koje donosi naše informatičko doba olakšavaju komunikaciju, štede utrošak vremena, pojeftinjuju troškove. U toj i takovoj perspektivi, dosljedno, nema obavezne orijentacije. Mišljenje čuva legitimitet OSOBNOSTI, a ona se izražava jedino PRIZNANJEM temeljenim na djelu. Budući da je država ne-zamisliva bez kamenova temeljaca, od kojih je jedan i Filozofski fakultet, lo-gično ne postoji ni takav fakultet bez studija filozofije i filozofiranja. Vjeru-jem da filozofirati mogu samo slobodni ljudi. Kolegij Odsjeka za filozofiju i sociologiju smisleno obavlja svoju NASTAVNO-NAUČNU DJELATNOST samo na putu upućivanja svojih studenata kako da dosegnu svoje nedosegnu-to JA. Sve drugo je od manje vrijednosti, naročito su to patološke zablude ideologema da je RAT OTAC SVEGA.

143

UDK 159.95

Fatima Lačević

Portret kozmeticiranog poraza mišljenja Marcuseova pozicija promišljanja modernog svijeta iz biti čovjeka -

njegove usmjerenosti ka boljem i sretnijem životu, i promišljanje «postmo-dernog» senzibiliteta u djelu Poraz mišljenja francuskog mislioca A. Finkiel-krauta.

Činilo se kako je, između drugih predstavnika kritičke teorije društva,

baš Marcuseova misao apsolvirala sve što se moglo reći o povijesnom proje-ktu koji je svagda mišljen smislom čovjekovog ishodišnjeg odnosa spram re-aliteta. Kod ovog mislioca nalazimo jednu misaonu sjedinjenost s cjelinom marksističkog razumijevanja zakonitosti toka povijesti, ali se jednako sna-gom «novog» misao otvorila u bliskost prema Heideggerovoj misli o svjeto-vnoj povijesti bitka, osobito naglašeno, ali nedovoljno reflektirano, kao Mar-cuseovoj supoziciji s obzirom na centralnu temu povijesnost bitka i zaborava bitka. Samo da napomenemo kako je Marcuse napisao o svom učitelju da je Heidegger jedini koji misli. Zašto, istina samo naputak, u obzore Marcuse-ovog tematiziranja mogućnosti čovjeka i načina konstituiranja svijeta, po onome što Heidegger zadužuje ovo tematiziranje?

Nije teško razaznati mjesto odgovora. Unutar Heideggerove misli o te-hnici, određenju tehnike, nalaze se za Marcusea «signali» nužnosti korekcije faza njegovog dijagnosticiranja modernog svijeta i bez «prikrivenosti» ukazi na nedostatnost kritičke teorije društva koja je bila zadobila autoritet misa-one orijentacije unutar tematiziranja radnog društva, visokorazvijeno organi-ziranog industrijskog društva, kao totalno ostvarenje rada. Da li je kritička teorija dostatna za povijesno mišljenje? Marcusea ovo pitanje ne vodi napu-štanju teorije. Revolucionarni obrat, za mislioca, jest povijesni obrat, nije pu-ki reformizam, već povijesni obrat, tako da njegova misao ne može zaobići povijesno mišljenje i samo ovoga «čuvanjem» i Marxova misao se čuvala od pukog reformizma. Marcuse nije ni napustio a ni revidirao kritičku teoriju i ostaje unutar napetosti «medijacije novog preko starog» a pred pitanjem koje je stalno pred vratima njegove misli, pitanje povijesnog bitka. Stoga je cjeli-na djela mislioca jedan misaoni hod koji počinje naglašavanjem da se o pre-

144

inaki svijeta može misliti samo iz povijesno konkretno angažirane misli («potreba» i za Marxom i za Heideggerom). Iz faze promišljanja proizvo-dnog života da je povijest po proizvodnji a ne proizvodnja po povijesti slije-di bitno obilježja faze da rad nije uveden u problematičnost i da je rad svje-tovno- povijesna pretpostavka i da dobiva «konkretni tretman». Marcuseu ontologija rada ostaje neproblematično utemeljenje povijesnosti s nužnim uvođenjem problematike očitovanja humanuma kao onog što rebelira pa se ovome daje konkretan tretman. Kako tehnologijska zbilja i moć proizvoda rada stoje nad čovjekom, to se usložnjava misao o «novoj ideji uma». Reali-zacije subjekta u objektu je to konkretno što stoji pred kritičkom teorijom društva. Marcuse je na očevidu nužnosti napuštanja obzora novih ideja uma iz samouvjerenosti u napredak, tehnički progres, progres u društvenoj i poli-tičkoj organizaciji. Naime, ideja uma o slobodi i sreći čovjeka koja treba da bude izvedena i ostvarena po destrukciji građanskog društva dovela se u «ne-priliku» upravo u susretu s onim što se uzelo kao ključno i temeljno; konkre-tno htijenje ideje a ne «apstraktna ideja». I bez potrebe «teorijske objave ra-zloga» da se prizna kako nema mjesta imanentnim revolucionarnim zbivanji-ma u suvremenom svijetu, da je svijet bez svijetlih perspektiva (ove više nisu mogućnosti koje pripadaju ni «onima» u koje je Marcuse vjerovao nakon uvida u nemoć klase proletarijata), paradoksalno, doista je nova ideja uma dospjela do konkretne realnosti tako što je sa sobom morala, najprije, biti na-čisto. Dalje se moglo novo i drukčije misliti iz aspekta nove ideje uma, a ne iz njezinog utemeljenja. Marcuseova misao nije završila pesimizmom, niti se može govoriti o opravdanosti ili neopravdanosti njegovih dijagnoza o bolesti suvremenog društva, naročito ako je polazište da su izvedene iz misaone bliskosti Marxu. Marcuseovi «proboji» iz svijeta rada, onakvi kakvi su dati u fazama njegova djela, valjaju se misliti danas preko njihovih rezultata, a iz samog jednog izuzetno, u povijesti misli o suvremenom svijetu, otvorenog i podsticajnog napora i hrabrosti da se ono što se zatvarala misao u odgovor, pa i kad je sam zatvarao u zaključak ili rješenje, ponovo otvori. Marcuseov je misaoni napor hrabriji i vredniji značenjem podsticaja ka jednovrsnoj «ra-dikalizaciji» da se pozicija misli izbjegne kao zapreka otkrivanju same biti stvari promišljanja. Otuda promišljanje o nerepresivnoj civilizaciji s aspekta Erosa i Thanatosa. Kod Marcusea to znači da nije riječ o redefiniranju teme-lja nove ideje uma, već o oslobađanju ideje iz pretenzije da bude utemeljuju-ća realitetu, da se realitet novo iskušava iz mogućih aspekata. Možemo danas stoga govoriti o novom čitanju Marcusea kako ne bi izmakao uvid da je filo-zof izuzetno bogatog misaonog senzibiliteta za dijalog u postmodernom svi-jetu.

145

Alain Finkielkraut: Poraz mišljenja Zaslađena kultura izobilnosti Nasuprot tradiciji ukorijenjenosti, suprotstavljen je vrtoglavi zanos ne-

postojanošću. Ishodišna misao je Alaina Finkielkrauta da se stare ekskluzi-vnosti odbacuju i da obesmislena alternativa akademizam ili inovacija u svi-jetu umjetnosti ima svoje najšire značenje samog načina bivstva danas koji je, zapravo, teško uhvatljiv u «način». Francuski profesor moderne knjiže-vnosti piše: »Postmoderni društveni akter primenjuje u sopstvenom životu načela na koja se u svom radu pozivaju arhitekti i slikari istog imena: poput njih, stare ekskluzivnosti i on zamenjuje eklekticizmom; odbacujući brutal-nost alternative akademizam ili inovacija, on posve slobodno meša stilove, umesto da bude ovo ili ono, klasičar ili avangardist, buržuj ili boem, on po svojoj volji spaja najoprečnija oduševljenja, najprotivrečnija nadahnuća; po-vršan, pokretan, slabo privržen jednom jedinom credu, svoj na svome ovde ili tamo, on voli da iz kineskog restorana skokne u kakav antilski klub, da sa kuskusa pređe na ragu, sa džoginga na religiju, ili pak sa čitanja književnog dela na deltaplan» (A. Finkielkraut, Poraz mišljenja, s francuskog jezika pre-veo Aljoša Mimica, Plato, Beograd, 1993).

Moramo se složiti da je ime čovjeka danas upravo kako ga imenuje Finkielkraut; «postmoderni društveni akter», moramo reći kako ovo ime ja-sno kazuje da je sloboda istovjetna s pojmom aktera i da se u «akterstvu« zaokružio sadržaj pojma slobode. Postmoderna misao je uvela značenje poj-ma slobode u punoljetstvo, učestvujući tako i sama u prosvjetiteljskoj ambi-ciji da se čovjek učini neovisnim. Samim tim je i pojam emancipacije osmiš-ljen iz značajki suvremenosti kao što su autonomija i demokracija čija se pri-padnost kao bitnih biljega suvremene civilizacije jedva »dozvoljava» više propitivati, budući da se «osiguravaju» unutar trajuće brige da sve što postoji ima svoj legalitet i legitimitet u korisnosti čovjeku. Laž i istina nisu više ko-ordinate u koje se uvodi misao spram onog o čemu se hoće misliti. Kultura obilnosti je jedini prospekt i dominirajući smiso kulture kojemu nema nika-kvih prepreka u društvu i dobu feelinga. Kultura se više ne misli iz opsega pojma emancipacije čovječanstva. Kako je riječ o pojedincima-akterima, dis-kreditira se opći pojam vrijednosti mišljenja, pa nas mislilac Finkielkraut upozorava na «mogućnost» realizacije punoljetstva čovjeka danas: »S tog gledišta, pojedinci će preuzeti krupan korak u pravcu svog punoletstva onog dana kad mišljenje prestane da bude vrhunska vrednost te postane podjedna-ko fakultativno (i jednako legitimno) kao klađenje na konjskim trkama ili ro-kenrol: da bismo doista zakoračili u doba autonomije, valja nam da sve pri-nude iz autoritarnog vremena pretvorimo u slobodne izbore.» Rekli bi, s mi-sliocem, da se Kultura oslobodi elitizma i postane raspoloživa tako što će se

146

afirmirati beskrajna obilnost zadovoljstava podjednako vrijednih: «Živimo u doba fillings: više nema ni istine ni laži, ni stereotipa ni invencije, ni lepote ni ružnoće, već samo beskrajne palete međusobno različitih i podjednako vrednih zadovoljstava. Demokratija koja je podrazumevala da svako ima pristupa kulturi odsad se definiše pravom svakoga na kulturu po svom izboru (ili pravo da kulturom naziva svoju trenutnu sklonost).»

Kako je Marcuse bio blizak tematiziranju odnosa slobode i emancipa-cije iz izričaja o emancipaciji od represivnih potreba naglašavajući značaj uvida u razliku između lažnih i istinskih potreba, tako je autor djela o koje-mu je riječ uvidio da se emancipacija kojoj je sloboda temelj i zaokružujuće osmišljenje tog što danas znači emancipacija- sloboda realizira baš njegova-njem potreba tako raznoliko i široko koliko su «programi» postmodernog su-bjekta, koliko su naumi njegovi oslobođeni od transcendentnih, povijesnih i većinskih autoriteta. Rastvaranje kulture u to da je sve kultura i rastvaranje mišljenja u ne-mišljenje ne dokrajčuje ni mišljenje ni umjetnost. Nije nestalo mišljenje a ni umjetnička djela u vremenu kad je sve postalo kultura. Radi se o jednovrsnom licu svijeta na kojem se ne «upisuje razlika kvaliteta». Kultu-ra i zabava su isto, kultura postaje događaj (Heidegger). Sve je tako smješte-no u jedan prostor i jedan smisao mjesta. Bez granica razlika sve pluta bez smjerokaza. Kad mržnja na kulturu i sama postane kulturna, piše Finkielkra-ut, život ispunjen mišljenjem gubi svaki smisao. Nestat će «prokleti pjesni-ci», pa bez njihove isključive brige oko svojstava stvari nastaje vrijeme u ko-jem «vladajuće shvatanje kulture vrednuje Šekspira i Muzila baš kao i par divnih čizama ili genijalnog trkaćeg konja».

Mišljenje bez reakcije Nema sumnje da današnji svijet bliješti neslućenom svjetlošću munje

zanosa korisnošću. Priznato je povjerenje u jedinu vrijednost «vrijeme je no-vac». Prepoznajemo perspektivu modernog svijeta koja legitimira samo pra-ktična ostvarenja i operacionalna znanja.

Instrumentalni um ili «kalkulantsko mišljenje» je pretpostavka velikih preokreta u modernom svijetu, koji se preokreti osobito i bitno iskazuju s ob-zirom na Potrebe. Dvije glavne proklamacije modernog uma su: «Obogatite se» i «Zabavljajte se». Ova načela modernog čovjeka govore o suvremenom hedonizmu koji je neviđen način licemjerstva kojim se mišljenje građanina okreće protiv njega samog.

Danas čovjekove potrebe postaju predmetom posebno organizirane brige. Organizacija brige, rekli bi, postaje savršena, do te mjere, da ima moć otkrivanja korisnosti nekorisnog.

147

Istaknimo još temeljni biljeg modernog čovjeka da je on demokratski čovjek, a to znači neovisno biće od svoje predaje i predaka, neovisan od su-vremenika i nasljednika on teži da zadovolji svoje privatne potrebe i hoće da je jednak sa svim drugim ljudima. Privatni interes je izjednačen sa smislom autonomije, iz čega proizlazi i zabuna kod vrednovanja demokracije, koja znači da se demokracija vrednuje samo iz napretka logike potrošnje, dok ri-ječ ostaje prazna od svake pomisli na obrazovanje, otvorenost prema svijetu i brigu za dušu. Načelo zadovoljstva, a ono je postmoderni oblik pojedina-čnog interesa, upravlja duhovnim životom.

Istina je da se čovjek raskidom s tradicionalnim strukturama kao što su vjerske institucije i moralne norme, primjerice, uputio u svijet Posla bez pitanja da li će suverenost u poslu osigurati i orijentaciju u svijetu. Pitanje je izgubljeno već samim tim što je autoritet razuma ustanovio obrazac slobode koji je ponudio načelo pojedinačnog interesa kao jedini orijentir u svijetu. Pojedinac u postmodernom vremenu ne zna više za slobodu koja je nešto drugo nego li je to promjena kanala, a da je, možda, i kultura nešto drugo ne-go mogućnosti da se zadovolje sve potrebe i prohtjevi. U doba supermarketa i samousluga pojedinac je namamljen u sveopći svijet Diznilenda, pa svoju autonomiju i uživanje u njoj dokazuje daljinskim upravljačem smatrajući ovaj svijet najboljim od svih mogućih svjetova. Potpuno zaslijepljeno mišlje-nje nas pretvara u glasnogovornike potrošačkog društva, a ostvarena demo-kracija se iskazuje kao upad vlasti u privatni život i opravdava taj upad.

Pojedinac bez CREDA Intoniramo tako temu o mogućnosti da reklama postane ključni feno-

men modernog svijeta i da zadobije moć zavodnice. Pojedinac oslobođen svakog creda, svake vjere u nešto drugo izuzev onog što mu godi golom oku, postaje plijen moći reklama i plakata. Reklame općenito su jedina preostala komunikacija, ne čudi da je i najuspješnija. To što o reklami ne znamo i što jedino znamo da je ona animator svekolikog bivstvovanja čini je zapravo ta-ko učinkovitom. Time što o ovim fenomenima ne pitamo, već stalno očeku-jemo njihove nove pojavnosti i artizam, pridajemo im danas neospornu auto-ritarnost. Postali smo zatočenici reklama. One su moderni kolonizatori i de-spoti koji su izbrisali svaku dilemu da li je nešto «prodajno» i posigurno neu-traliziraju sveto.

Ponovimo da su reklame moderni despoti koji eksploatiraju mišljenje kozmeticiranom zloupotrebom, one su sastavnina sistema moći i njima se pribavlja alibi slobode, demokracije, umjetničkog digniteta. Reklama je sce-narij vrednovanja svijeta i čovjeka. Jedan scenarij koji treba razumjeti iz

148

analogije s onim što je značilo koloniziranje miliona ljudi koji su otrgnuti od svojih bogova, svoje zemlje, navika, svoga načina života, i života samog.

Bez sumnje je reklama postala savršena strategija spektakla da se sti-lom proizvede zanos koji prazni duhovno i poništava svako značenje. Svaku aktivnost čovjeka treba utopiti u raskoš zvuka i svjetla, rekli bi, da je to ona poruka reklame do koje treba doći pošto se otrgne od zamamne bezazlenosti njenog blica. Prepoznajemo reklame i plakate kao onaj oblik globalizacije mišljenja i ukusa. Nije više riječ da neko neobrazovan ne diferencira lijepo i ružno, vrijedno i kič, dobro i loše. Zbilja je uniformna i unisona, to znači, postoji jedan ukus koji je u svojoj malignosti metastazirao u sve slojeve ljudi i sve uzraste. Gotovo da nema nikakve pobune i pitanja i prepoznavanja kon-kretnih institucija koje su sebi dale pravo da eksploatiraju ljudsko u moder-nom svijetu.

Znanje, obrazovanje, sloboda Već je gola istina da se čovjek raskidom s tradicionalnim strukturama

uputio u svijet Posla. No, ne samo bez pitanja kako će se orijentirati u svijetu kad se napuste autoriteti i prinude iz prošlosti, kao i sve drugo što nije legiti-mirao razum. Već je bio uspostavljen obrazac Slobode koji je ponudio nače-lo pojedinačnog interesa kao jedini orijentir. Znanje je amblematično za su-vremenu civilizaciju, a u njoj je ono provedeno u pojedinačni interes i na ra-spolaganje svakome. Raspolaganje znači da tehnologija edukacije džepnom knjigom, videokasetama, bankama podataka, televizijskom i kompjutorskom mrežom omogućava da se znanje ponudi svakom u sam njegov dom. Moder-no doba se označilo iz mogućnosti znanja. S pravom, sa su- misliocem možemo se složiti da za neznalicu sloboda nije moguća. Ideje prosvjetitelj-stva s obzirom na obrazovanje su da autonomije nema bez mišljenja, a miš-ljenja nema bez rada na sebi. Kako stoji stvar s ovim idejama danas?

Bjelodan je problem trajnog prijepora između emancipatorskog cilja škole, kojeg učenici smatraju arhaičnim tipom potčinjavanja autoritetu i sa-mog života. Prijepor koji se ne može prikriti i prešućivati postavio je školi zadatak demokratizacije nastave kako rok kulturom kao sredstvom demokra-tizacije i feeling kao sredstvo koje superira osjećanja nad jezičkim apstrakci-jama, pitanje «sluša li se muzika ili se svira», treba, naime, biti «cool» ili se pak «otkačiti». Postmoderniziranje škole je višeg smisla nego bi to bio smi-sao što bi se izveo iz vidokruga institucija edukacije. Mladi čovjek je danas posvuda i on pretendira da njegov stil života bude stil čitavog društva. Radi se o svojevrsnoj poruci da se mora ostati mlad duhom i tijelom. Svijet danas «juri za adolescencijom». Felini to vidi i naziva revolucijom postmodernog

149

doba: »Pitam se šta je moglo da se u datom trenutku desi, kakav je urok mo-gao da bude bačen na našu generaciju, pa da se na mlade odjedared počelo gledati kao na vjesnike kakve apsolutne istine. Mladi, pa mladi, pa opet mla-di...reklo bi se da su upravo stigli svojim svemirskim brodovima. (...) Samo nas je kolektivno ludilo moglo nagnati da petnaestogodišnjake smatramo glavnim rizničarima sviju istina.»

Pitajmo koje je to tlo bilo pripravljeno za pojavu idolatrije mladala-čkih vrijednosti. Ono je u načelu hedonizma koji adolescentu odgovara jer hoće, iznad svega, da se zabavi, opusti, da od strogosti škole pobjegne u do-kolicu. Industrija kulture u adolescentu, stoga, nalazi sloj ljudske prirode koji je industriji kulture, suštini njenih poruka i djelovanja, potpuno kompatibi-lan. Marcuse je o studentima mislio drukčije budući da ih je razumijevao iz prednosti što nisu «zapali» u represiju Posla koja ostavlja aktera bez reakci-je. Danas je razvidno da niko i nigdje nije zaštićen od represije «ugode» koja mu se čini «prijateljska» pa, stoga, nema razloga reagirati. Mišljenje je uro-njeno u univerzum vibracije i igre što je zamjena za univerzum diskursa. Stil superira poruku, zapravo, stil je neutralizira. Mi smo danas zaronjeni u spe-ktakl, u raskoš zvuka i svjetla. Ovo je vrijeme neslućene strategije spektakla da se stilom proizvede zanos koji prazni duhovno i poništava svako znače-nje.

Pojedinac unutar kolektivne matrice funkcionira bez sumnje, razuma, pa njemu smjera industrija zabave. Ova tvorevina tehničko-tehnološkog do-ba djela duha svodi na bofl robu (u Americi se to kaže entertainment). Živo-tu ispunjenom mišljenjem protustavljen je svakodnevni život koji se u svim oblicima stavlja na raspolaganje pojedincu ne obavezujući ga ni na kakvu odgovornost. Stoga se može ustvrditi da neobaveznost na odgovornost nije ništa bezazleno niti slučajno, radi se o «čistom» proizvodu nijekanja svojsta-va individualnosti unutar racionalne organizacije života. U životu po kon-ceptu individuum nema više osobnu povijest. Kako se čovjekova intelektual-na egzistencija iscrpljuje u izborima javnog mnijenja, on danas liči na trkača koji mora da trči koliko god može da bi ostao na istom mjestu.

Ništa se, smatra Finkielkraut, ne može reći ni za velike individue da-našnjice, idole masa. Ni one nisu izvorne individue. Njihova je istina da su kreature svoje vlastite popularnosti, uvećanja vlastitih fotografija, funkcije društvenih procesa. A «ostali» su u hipnotičkoj opčinjenosti lažnim ljudima, onim što oni misle, govore i čine. Lakrdija postaje stil ponašanja, a ličnosti popularne kulture sasvim su bliske i su-učesnici su kolektivnog ludila koje vlada danas; od koncentracionih logora do, naizgled, bezazlenih reakcija ma-sovne kulture.

Što se to danas može nazvati komunikacijom? Finkielkraut piše da ono što se danas naziva komunikacijom «potvrđuje da je neverbalna hemi-sfera najzad odnela prevagu, clip je nadjačao razgovor, a društvo je 'konačno

150

zašlo u mladićko doba'». Finkielkraut razotkriva rješenja nemoći da se žrtvi pomogne, ona su smisla nastajanja novih «oda životu»: «Pa, ne znajući kako da olakša žrtvama gladi, to je društvo na koncertima za Etiopiju pronašlo svoju međunarodnu himnu: We are the world, we are the children, Mi smo svet, mi smo deca.»

I dok je Marcuse još tragao za «pukotinama» u kojima bi se mogla na-zirati drukčija svjetlost od blijeska spektakla, Finkielkraut dijagnosticira svi-jet današnjice ravnom površi na kojoj trijumfuje «blesavost nad mišljenjem». Napokon, stil je uništitelj svake riječi danas, pa i svete. Sve je porobljeno sti-lom. Mislilac otkriva da je i sveta riječ spektakl koja uvlači u sebe ogromne mase. Kad papa govori, i tad je riječ o spektaklu: »Njegov spektakl, baš kao i onaj ostalih super-starova, prazni duhove da bi lakše opsenio i ne nosi nika-kvu poruku već ih sve zaranja u grandioznu raskoš zvuka i svetla. Verujući da modi podleže samo u pogledu forme, on zaboravlja - ili se pravi da zabo-ravlja - da upravo takav način nastupanja vodi poništavanju svakog značenja. Sa rok-kulturom, rok-religijom i rok-milosrđem, visokoparnim govorima ne biva ganuta omladina već je sam univerzum diskursa zamenjen univerzu-mom vibracije i igre».

Znanje je stavljeno u potjeru za ciljevima. Danas, kao i u primitivnoj

objektivizaciji kad je čovjek «račundžijski» posmatrao svijet kao plijen, is-kazuje se funkcija uma. Unutar uma koji je u funkciji potjere za ciljevima klica je zla modernog vremena i uzrok njegove poremećenosti. Bolest je «metastazirala» do još jedinog «zdravog ostatka» koji je javna optužba onog što se općenito naziva razumom. Čini se da je to još jedina i najveća usluga koja je umu ostala kao zadatak, a nakon izgubljene optužbe i osude svih uni-verzalnih vrijednosti.

Sažetak Promišljanje naše suvremenosti zaziva se iz onog što je diskreditirano

kao vrijednosti tradicije. Nema sumnje da je Marcuseova misao zazvana iz novih ideja uma i da je Finkielkraut pozvao na sudište nove ideje uma. Real-nost je podjednako okupirala mislioce. No, traganja su različita s obzirom na temeljnu orijentaciju spram odnosa tradicija i novo. Marcuse pristaje na na-por i rizik misli da napetost novog i njegove realizacije u realitetu «prati» kroz faze lutanja novih ideja uma i nosioca ideja. Marcuse se pred činjeni-com vrludanja ideja ne odriče njih samih dok ovih protagoniste mijenja kad oni gube povijesnu šansu (proletarijat, studenti). Mislilac ne poriče kredibili-tet realiteta makar je ovaj iznevjerio poziciju iz koje je mišljen. Stoga realitet

151

ne misli više iz pozicije preinake svijeta kao gotov budući lik bivstva. Sam je realitet izazov za promišljanje mnoštva su-učestvujućih aspekata što ih sama realnost iskazuje.

Misao A. Finkielkrauta nepretenciozno dijagnosticira konsenkvencije gašenja onoga što Lyotard naziva krupnim pričama, konsekvencije nestaja-nja velikih mitologija i ideologija. Šta je sa svijetom kad više nema ni izvor-nih ni eshatoloških mitova kadrih da daju zajednički smisao i povežu sudbi-ne? Ovo pita Finkielkraut. Činjenica da živimo u potrošačkom društvu misli-ocu znači da je riječ o jednovrsnom načinu mišljenja koje se kupuje i proda-je, stoga je to jedna od glavnih ideoloških tema. Takozvani «postmoderni» senzibilitet prilagodio se mišljenju komu je kupo-prodajno temeljni biljeg i šansa njegova trijumfa. Naravno, i šansa da se u kupo-prodajnom liku miš-ljenja ostvari kozmetika pobjede «blesavosti» nad mišljenjem. Jedino o če-mu se danas može govoriti su upravo šanse kozmeticiranja poraza mišljenja. Zamjena univerzuma diskursa univerzumom igre i vibracije bitno je obilježje kulture danas. Ova je rezultat scenarija i imperativa za uzbudljivim prizori-ma. Spektakl nas vodi na pomisao da je sve s nama «uredno» i da smo slobo-dni i pod stalnom brigom dizajnera da nam se ugodi. Misao A. Finkielkrauta se čuva da ne izgubi dignitet mišljenja, pa stoga sebe ne zavodi objavom no-vih ideja uma i diskreditacijom starih naracija, već je okupirana obilnošću realnosti kozmeticiranog poraza mišljenja kojeg otkriva iz njegove zabavne pojavnosti i prosljeđuje u priznanje malignosti onog što se pojavljuje kao vi-bracija i igra. Riječ je o jednoj vrsti adornovskog poziva da se realitet utjera u laž, da mišljenje raz-vidi trijumf blesavosti nad sobom. Čini se misliocu da je to ono o čemu možemo jedino odgovorno govoriti u svijetu obilja vibraci-je i igre.

152

153

UDK 330.59

Nevad Kahteran

Komparativna razmatranja

kao nova paradigma: Ideja interkulturalne ili multikulturalne filozofije

Duboko se nadam da će naša obrazovna središta biti mjesto susretišta

Istoka i Zapada. U svijetu materijalnih stjecanja, ljudska bića niti prestaju da se bore, niti će olahko prestati da to čine. Unatoč tomu, nema zapreka njihovom susretanju na području kulturne razmjene. Čovjek koji nema gosti-ju i koji živi samo za sebe, jeste bezvrijedan; također, ovo se primjenjuje na narod. Mimo obezbjeđivanja svoje udobnosti, narod bi trebao posjedovati svratišta za goste, gdje će primati posjetitelje iz svih dijelova svijeta; a naro-dne obrazovne institucije su najbolja svratišta.1

Gdje je duh bez straha, a glava uzdignuta visoko, gdje je znanje slobodno, gdje svijet nije iscjepkan uskim domaćim branama, gdje riječi izviru iz istinske dubine, gdje neumorna težnja pruža ruke prema savršenstvu, gdje bistra struja uma nije izgubila put u suhom pustinjskom pijesku mrtvih običaja, i gdje ti vodiš duh u napredak sve širih misli i djela – u tom raju slobode, oče, razbudi moju zemlju! 2 Bosna i Hercegovina je s obzirom na svoj povijesni usud predestinira-

na u filozofskom smislu na ta uporedna razmatranja, odnosno komparativnu misao ili interkulturalnu ili multikulturalnu filozofiju. I to ne samo unutar ju-deo-kršćansko-islamske komparativne filozofsko-teološke tradicije, već uis-

1 Rabindranath Tagore, Towards Universal Man, Visva-Bharti, Santiniketan, 1961., str. 250. 2 Rabindranath Tagore, u: Čedomil Veljačić, Filozofija istočnih naroda (Filozofska hrestomatija Matice hrvatske, knjiga XI, Zagreb, 1958., str. 322).

154

tinu jedne posvema nove paradigme multikulturalizma, tj. novog globalnog ustroja svijeta, paradigme koja se sve više označava kao svjetska filozofija. Iako ova komparativna misao, odnosno interkulturalna ili multikulturalna fi-lozofija nije još uvijek dosegnula one postojeće najznačajnije integracijske faktore u svijetu (primjerice, pet procesa globalizacije, koji su sukladno uvi-dima Roberta A. McDermotta: ekosustav, globalna ekonomija, moderne te-hnologije komunikacije i transporta, muzika koja se tehnološki transmitira preko kompakt-diskova i disketa, te demokratski sustavi vladavine i vrije-dnosti)3, ona će jamačno biti izgrađena na multikulturalizmu i tim kompara-tivnim filozofskim tradicijama, odnosno ovdje spomenutom filozofskom multikulturalizmu4.

Dakako, odveć mnogo prepreka leži na putu usvajanja ove nove pa-radigme na ovom prostoru. Pored svih onih provincijskih natruha i palanača-kog duha u postojećim razmatranjima kod nas, tj. intelektualne miopije za ili spram sadržaja koje ne razumijemo ili koji presežu naše najvlastitije uvide i saznanja, a ovim oni eo ipso nisu suspektnog karaktera, naše predominatno naglašavanje na etničkom ili još bolje sluđenost etničkim, jest jedna od gla-vnih na ovom putu. Zašto je tomu tako nije potrebno odveć puno promišljati ukoliko uobzirimo konfliktne događaje između različitih etničkih grupacija koji su pogađali ovaj region posljednjih petnaestak godina5.

Pa ipak, uporedna istraživanja bi se trebala fokusirati na bogato na-slijeđe nezapadnjačkih filozofija, uz naročito naglašavanje temeljnih aspeka-ta istočnjačkih učenja, te permanentno nastojanje da se istodobno povlače usporedbe sa zapadnjačkom filozofskom tradicijom na način plodnog združivanja prijepornih pitanja i poboljšavanja razumijevanja samih stajali-šta i involviranih pitanja. Proučavatelji će u tom interaktivnom istraživa-čkom procesu proučavati i kritički procjenjivati osnovna obilježja i prinose istočnjačkih filozofija, uz dodatno usredotočenje na bavljenje kontekstom utjecaja određenog broja zapadnjačkih filozofa modernog razdoblja, a na te-melju literature koja se predlaže u našem popisu kojeg smo pridodali na kra-ju, te konačno uklonu samih proučavatelja – uz dužnu napomenu da naš po-pis literature ničim nije limitirajući činilac u konzultiranju iste na drugim je-zicima mimo engleskog, dok se već prevedena literatura u regionu unaprijed

3 From Africa to Zen: An Invitation to World Philosophy, eds. Robert C. Solomon & Kathleen M. Higgins, Rowman & Littlefield Publishers, Inc., 2003., str. 292-293. 4 Vidjeti, naprimjer, sljedeća djela: Critical Multiculturalism: Rethinking multicutural and an-tiracis education, ed. Stephen MayRoutledge/Farmer, 1999; Nathan Glazer, We are all multi-culturalists now, Harvard University Press, 1997; te From Modernism to Postmodernism: An Antology, ed. Lawrence Cahoone, Blackwell Publishing, 2003. 5 O granicama i etničkom modelu inkluzije, te prometanju od etničke ekskluzivnosti do etni-čke raznolikosti na putu prema multikulturalizmu vidjeti, Etnicity and Group Rights, ed. Ian Shapiro and Will Kymlicka, New York University Press, 1997 (napose dio VI, str. 421-572).

155

podrazumijeva. Program koji zagovaramo obuhvata proučavanje različitih oblika istočnjačkih filozofskih tradicija, kao i komparativnih istočnjačko-za-padnjačkih elemenata istih.

Osnovna nakana izučavanja ove discipline jeste da se zainteresirane proučavatelje uvede u glavne tradicije nezapadnjačkih filozofija, gradeći uporedo moguće linkove s onima zapadnjačkim, te da se kroz sržne pojmove i ključne linkove u njihovom historijskom i kulturološkom kontekstu razmo-tre pitanja metafizike, etike, ontologije, epistemologije i logike ovdje uklju-čenih tradicija6.

Uvod u komparativnu filozofiju Neizbježivo se postavlja pitanje o tome što je cilj ovog naročitog pro-

jekta komparativne filozofije, tj. uporednog proučavanja filozofskih sustava, ili učenja unutar dvije ili više različitih civilizacija, kao što su zapadnjačka, indijska, kineska, japanska, islamska itd., a ne samo uporednog proučavanja unutar bilo koje pojedinačne filozofije, iako je sam pojam primjenjivan i na ovakovrsna razmatranja? U trećem je mileniju nužno da filozofija prevlada svoja ograničenja i prikraćenosti, tj. intelektualnu miopiju, odnosno svoje-vrsni parokijalizam u filozofiji i uskogrudost. No, da bi se ovo postiglo, prvo što je nužno jeste odbacivanje provincijalizma u filozofiji. Jer, problemi filo-zofije nisu ništa drugo doli životni problemi s kojima se susreću ljudska bića u različitim dijelovima svijeta u različitim oblicima. Otuda se filozofski pro-blemi i njihova moguća rješenja tiču svakog pojedinca koji se briga za do-brobit ljudi. Pretpostavljena distinkcija između Istoka i Zapada je ona tek po-vršne naravi, budući da je ljudska narav posvuda ista.

Cilj je, dakle, komparativne filozofije da iznese na vidjelo ovu istinu, nasuprot uvriježenom stajalištu o inkomenzurabilnosti uključenih filozofskih modela: dakle, da je temeljni obrazac filozofskih sustava na Zapadu bio taj da konstruira konceptualne sheme i sustave kako bi opisao ili spekulirao o Zbilji, dok je unutar istočnih filozofskih tradicija temeljni cilj bio taj da se zadobije neposredan uvid u Zbilju, uvid koji je opisan u indijskoj filozofiji kao intuicija, izravna spoznaja (anubhava, aparoksha jnana) itd.

Također, ona to čini u vrijeme kada postoji povik protiv nastojanja komparativista, koji se utemeljuje na pretpostavci da bi komparativna filozo-fija mogla voditi pogrešnoj interpretaciji temeljnih filozofskih učenja i Istoka i Zapada (tvrdnja protivnika pluralizma da ona prijeti da preokrene «našu» 6 Naredni odjeljak u cijelosti predstavlja ponuđenu eksplikaciju našeg Syllabusa istoimenog kolegija koji se nudi studentima postdiplomskog studija na matičnom odsjeku u narednom ciklusu.

156

intelektualnu tradiciju, «naše» kulturno naslijeđe, naše filozofske klasike da služe zahtjevima multikulturalizma i politike priznanja). Međutim, uspore-dba bi se trebala povlačiti između ovih dvaju sustava, a ne jedino između nji-hovih pojedinih pojmova. Ovako razumljena, komparativna filozofija kao fi-lozofska disciplina morala bi se razumijevati kao najznačajnija filozofska aktivnost na pragu trećeg milenija kroz koju će se filozofske tradicije Istoka i Zapada pokušati razumijevati u njihovoj uzajamnosti, a ne a priori isključi-vosti.

Jer, čovjek je posvuda isti. Svaka filozofska tradicija nastoji da objasni narav čovjeka i njegov položaj u univerzumu. Čovjek kao historijsko biće se iskazuje na različite načine u različitim rasama i kulturama. Stoga kompara-tivna filozofija mora proučavati te raznovrsne čovjekove izraze i ujedno po-sjedovati svoj vrlo širok okvir. Samom tom činjenicom ona je globalna, svjetska filozofija, i kao takva ne pripada niti jednoj pojedinačnoj skupini, već cjelokupnom čovječanstvu. Zapravo, zadaća ove globalne ili svjetske fi-lozofije jeste da rastumači harmonične interkulturalne odnose u eri globali-zacije, odnosno eri jednog globalnog ustroja svjetskog poretka. Stoga filo-zof-komparativist, koji je istinski nadnesen nad ova uporedna razmatranja, mora transcendirati spomenute prikraćenosti kako bi razvijao svjetsku filo-zofiju u interesu bolje povezanosti cjelokupnog čovječanstva. Međutim, ov-dje se neizbježivo postavlja pitanje poput onog o tome kako je moguće, pri-mjerice, uspoređivati indijsku filozofiju, koja se počesto naziva «daršana» percepcijom vrhovne zbiljnosti sa zapadnjačkom filozofijom, koja je opet okarakterizirana kao «ljubav spram mudrosti»? Odgovor je da je ovdje prije riječ o etimološkoj pogrešnoj aplikaciji istih.

Konačni cilj uporednog proučavanja različitih filozofskih tradicija jes-te da se sintetizira te različite filozofske tradicije Istoka i Zapada, međutim, ovdje nikako nije riječ o pukom eklekticizmu. Jer, istinska mudrost nije ni istočna ni zapadna, ona je jedna i univerzalna. Dakako, ovim se postojeće ra-zlikovnosti između različitih mudrosnih tradicija ne dokidaju, budući da će one na ovaj način zadobiti tek sekundaran značaj, a zajedničkosti će postati mnogo brojnije. Jer, potreba da se razumije Drugog hic et nunc nije više stvar puke intelektualne znatiželja, već stvar samog opstanka.

Nije nevažno na ovom mjestu da prispomenemo da postoji istinski sil-na potreba za naglašenijim prisustvom istočnih filozofija u filozofskim curri-culumima kroz ova naša pionirska uporedna propitkivanja u Bosni i Herce-govini. Naime, različitost kategorijalnih struktura istočnjačkog mišljenja i doživljavanja svijeta izaziva počesto stav apriorne odbojnosti prema njima i preuranjeni zaključak o njihovoj bezvrijednosti za nas. Taj negativni zapa-dnjački stav, odnosno ta naša predominantna zapadnjačka naobrazba, ili pak radije europocentrični curriculum o kojemu je kod nas među prvima kazivao

157

sada već blagopočivajući Čedomil Veljačić,7 proizlazi, dakle, tek iz razlike kategorijalnih pretpostavki dviju struktura mišljenja. I doista, dok se ne pre-vlada ta dubinska razlika, ili barem dok se ne osjeti njezina istinska proble-matičnost, ne možemo govoriti o dubljim pretpostavkama ovdje zagovara-nog kulturno-povijesnog zajedništva niti judeo-kršćansko-islamske tradicije, a kamoli ovdje spomenute svjetske filozofije.

S filozofskog je stanovišta posvema jasno da mimo sve plime i oseke objektivnih dokumentacija, kategorijalne strukture prostorno, vremenski udaljenih svjetova postaju zanimljive za europsku filozofsku misao tek u do-ba «kopernikanskog obrata» njezinih vlastitih apriornih pretpostavki8. Među-tim, ponavljamo da ovo više ne može biti jedino izraz intelektualne zna-tiželje, kao onda u dobu narastanja svijesti o novim mogućnostima kompara-tivne filozofije, koja je dozrijevala u doba romantizma. Jer, takovrsne ro-mantičarske koncepcije o transcendentalno-idealističkim osnovama univer-zalne filozofije nalaze svoj puni izraz najprije kod Schopenhauera, a potom kod srodnih mislitelja (Kant, Hegel, Wilhelm von Humboldt i ostali), koji ostaju u istom krugu metafizike svijesti do kraja 19. stoljeća, kada je P. De-ussen ponudio prvu dublje obrađenu povijest indijske filozofije s tog stano-višta9. Od tog vremena pa naovamo pojavila su se nužno i posvema opravda-no pitanja o mogućnostima, granicama i općoj valjanosti takovrsnih uspore-dbi. Otuda urgentna potreba za uvođenje ranije spomenute komparativne metode i proučavanja, kakvu ovdje predlažemo i zagovaramo, nužno nosi sa sobom reviziju naših komparativnih mogućnosti o proširivanju objektivnog znanja o izvorima ne samo indijske filozofske tradicije, na čemu je vjerno i predano radio taj revnosni pionir takovrsnih razmatranja kod nas – profesor Čedomil Veljačić,10 već i svakog oblika istinske mudrosne tradicije u svijetu (naprimjer, bez obzira da li je riječ o maori filozofiji - filozofskoj tradiciji Novog Zelanda, ili pak filozofskim afričkim tradicijama, onim latinoameri-čkim, aboriđinsko-australijskim, koreanskim, američkih Indijanaca, ili bilo kojoj drugoj. Doista, povijest svjetske filozofije ne može više ignorirati ove prinose. Pa ipak, još kako je to primijetio Bhikkhu Nānajīvako (budističko ime Č. Veljačića), obrada ovih prinosa sve do naših dana ostajala je redovno biti u još uvijek tijesnom predvorju11.

7 Čedomil Veljačić, Razmeđa azijskih filozofija, Sveučilišna naklada Liber, Zagreb, 1978.; te: Rasprave iz komparativne filozofije I, preveo s engleskog Goran Kardaš, Biblioteka Scopus, Zagreb, 1999. 8 Ibidem. 9 P. Deussen, Allgemeine Geschichte der Philosophie (V izd.), Leipzig, 1922. 10 Vidjeti Č. Veljačićevu neobjavljenu doktorsku disertaciju: Komparativno proučavanje indijske i evropske filozofije, Sveučilište u Zagrebu, 1962. 11 Vidjeti, SUDESIKA: Festshrift Bhikkhu Nānajīvako (Čedomil Veljačić), priredio Siniša Đokić, Antibarbarus, Zagreb, 1997.

158

Međutim, stvarno nepoznavanje spomenutih filozofskih tradicija ipak primjetno uzmiče pred utjecajima koji se šire putem kulturnih veza i težnji za kulturno-povijesnim univerzalizmom, odnosno integracijskim faktorima s početka ovog teksta, a što određuje vidokrug i horizont mišljenja suvreme-nog čovjeka. U najnovije vrijeme (vidjeti dodatak s literaturom) zapadnja-čkim filozofima ovaj nedostatak pravilnog i svjesnog stava prema nepozna-nicama ovakovrsnih prinosa postaje sve očitiji, bez da se upuštamo na ovom mjestu u traganje za prvim općim smjernicama u djelovanju te svijesti o uni-verzalizmu filozofske misli u njezinim istočnim i zapadnim sastavnicama. Na tragu jednog stava Henryja Corbina, ostaje jedino da se nadamo da će ovo naše plediranje za uvođenje jedne tako plemenite discipline kao što je komparativna filozofija u curriculume naših filozofskih seminara moći ba-rem pružiti skroman doprinos razvoju «metahistorijskog dijaloga» između predstavnika različitih filozofskih tradicija na Istoku i Zapadu, a čini se da je svijet danas, da se poslužim njegovim riječima, «za jednom posebnom vrstom filozofskog dijaloga u hitnoj potrebi»12. Dakle, naša predominantna želja je da se otvori novi vidik na području komparativne filozofije, potaknu-ti uvjerenjem da ono što H. Corbin oslovljava «dijalogom u metapovijesti» predstavlja nešto odveć nužno za prevladavanje postojeće nevoljke situacije u svijetu, a ne samo kod nas u regionu, situacije koja prijeti od označi kraj i rasap vrijednosti ukupne ljudske civilizacije i svih dosadašnjih postignuća i vrijednosti ljudskog roda. Jer, sve više narasta svijest o tome da u povijesti ljudskog roda nije postojao nijedan trenutak koji je imao potreba za uzaja-mnim razumijevanjem među narodima svijeta u tolikoj mjeri kao u ove naše dane13.

«Uzajamno razumijevanje» može se zazbiljiti ili barem shvatiti na vi-šestruko različitim razinama života. Filozofska je razina jedna od najznačaj-nijih među njima, a njezina karakteristika razumijevanja jeste ta što ona, za razliku od drugih razina ljudskog zanimanja, koje su manje ili više tijesno povezane s aktualnim situacijama i postojećim uvjetima svijeta, priskrbljuje odgovarajući locus u kojemu bi se uzajamno razumijevanje, o kojemu je ov-dje riječ, moglo zazbiljiti u formi metapovijesnog dijaloga. A metapovijesni dijalozi, metodološki popraćeni, smatramo, vjerojatno će se kristalizirati u

12 Toshihiko Izutsu, Sufizam i taoizam: komparativna studija ključnih filozofijskih pojmova, s engleskog preveli E. Karić i R. Hafizović, Sarajevo: Sarajevo-Publishing, 1995., str. 5-6. 13 Vidjeti napose: Philosophy East/Philosophy West: A Critical Comparison of Indian, Chine-se, Islamic, and European Philosophy, ed. Ben-Ami Scharfstein, Oxford University Press, 1978. Djelo izravno prodire u samu srčiku nepoznavanja i kulturne miopije koja je odvela mnoge da vjeruju da je filozofija kakvom je poznajemo danas ograničena isključivo na Zapad. Zapravo, ovo djelo predstavlja jedinstven pothvat na području komparativnih filozofskih ra-zmatranja. Autori priloga su poseban naglasak stavili na kulturološke kontekste, a potom su ih kroz pojedinačne primjere kritički i analitički uspoređivali.

159

perenijalnoj filozofiji u najpotpunijem značenju tog pojma14. Jer, filozofsko usmjerenje ljudskog uma, bez obzira na starosnu dob, podneblje, naciju i to-me slično, u konačnici i u osnovi jest jedno.

Izučavanje komparativne filozofije na sveučilištima i filozofskim curriculumima: filozofski pluralizam vs. zapadnjačkog sljepila za nezapadnjačke filozofije Već sredinom prošlog stoljeća komparativna filozofija, koja uključu-

je interkulturalne komparacije, izborila je respektabilan status discipline unu-tar filozofije, iako se nju i dalje počesto posmatra kao nedovoljno filozofičnu disciplinu, zapravo onu koja ne preseže historijat mišljenja različitih filozof-skih modela. Međutim, napose u posljednjih deceniju ili dvije, problemi koje uključuje komparativna filozofija u sveučilišnim programima jesu neiz-bježivi sadržaji u dijelovima svijeta gdje su multikulturna društva norma, a bosanskohercegovačko društvo, bez obzira na odnedavnu nagrđenost njego-vog tradicionalnog milenijskog modela jedinstva u različitostima, jest upravo takav model. Iako posvema specifični po svojemu kontekstu, zaključci kom-parativista posjeduju implikacije za svijet koji se naglo globalizira, stvarajući veće mogućnosti, te čak potrebu za interkulturalnom interakcijom.

Svijet postaje sve manji iz dana u dan i mi doista živimo jedno «spljošteno» vrijeme. Naravno, ovim nikako ne mislimo da će razlikovnosti kroz taj proces biti dokinute, ali u svijetu gdje globalizacija od planete Ze-mlje čini sve manje mjesto, raznolike kulture postaju sve više svjesne potre-be uzajamnog razumijevanja jedna druge. Internet i globalne komunikacije postaju jeftiniji i dostupniji kao način komunikacije. Ovi primjeri, između ostalih, ilustriraju taj trend globalizacije, dok se ona ekonomske provenijen-cije dešava bez i mimo našeg pristanka. Osobno sam uvjeren da bi filozofska razmatranja kod nas trebala iskoristiti prednost ovog trenda, te da bismo i sa-mi morali aktivno participirati u komparativnom istraživačkom propitkivanju svjetskih tradicija, a napose i najnaročitije istočnjačkog mišljenja. Nažalost,

14 Reza Davari Ardakani, «The shared quest between Islamic philosophy and modern pheno-menology» u: The Passions of the Soul in the Metamorphosis of Becoming (Islamic Philo-sophy and Occidental Phenomenology in Dialogu), ed. Anna-Teresa Tymieniecka, Kluwer Academic Publishers, 2003, str. 245.

160

izuzev svega dva semestra Historije istočnih filozofija15 na našem Odsjeku za filozofiju i sociologiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu, nije mi poznato da su ove ideje uprisutnjene u nekom od ovdašnjih postojećih filozofskih se-minara, bilo dodiplomskog ili postdiplomskog studija. Jer, ukoliko se filozo-fija usredsređuje na razvitak ljudskog mišljenja, onda je ona i kritički pristup samoj sebi u vrijeme traganja za sve većom mudrošću i razumijevanjem. Po svojoj naravi, filozofija je konstantno propitkivanje same sebe kroz dopušta-nje filozofima da uvedu što je više moguće perspektiva u raspravu. Zapravo, ako ispravno razumijevamo kazivanje P.T. Rajua («potreba da razumijemo nije više stvar puke intelektualne znatiželje, već opstanka»)16, onda bismo trebali propitkivati sve perspektive, a istočnjačka filozofija, između ostalih, jeste doista neizmjerno važna.

Međutim, projekt da se saberu sve ove informacije uistinu je zastra-šujući, no ovo ne mora nužno da bude obeshrabrujući stav. Doista, nužna je silno velika sposobnost i suradnja kako bi ih se ispoređivalo i ovim se suge-rira da je filozofija više od jednog sustava mišljenja i da nas ona može pota-knuti da budemo više otvoreni i da iznova promislimo naše najvlastitije svje-tonazore. Međutim, moramo postaviti pitanje o tome što stoji nasuprot ovom projektu, ukoliko ne prežvakavanje već odavno prežvakanih filozofskih sadržaja iz kojih su bezdušnici iscijedili i posljednju kaplju životnih sokova. Zapravo, komparativna se filozofija u ovoj zemlji beskrajnih inspiracija, ka-kvom jeste Bosna i Hercegovina u svojoj predestiniranosti na usporedna ra-zmatranja, mora posmatrati kao krupan timski projekt. Internet i globalne komunikacije danas omogućavaju da se brže i jednostavnije dođe u dosluh s ljudima i materijalima diljem globusa trenutačno i posve jeftino, a duboko vjerujem da nećemo morati još dugo čekati na uspostavu video-linkova u ko-munikaciji s prestižnim sveučilišnim centrima u svijetu. Ovo ima jednu do-datnu konzekvenciju: profesor je dobar profesor i predavač tek onda i u onoj mjeri u kojoj što više raskriva ovakovrsne sadržaje, a ne ukoliko ih taji pred svojim mlađim kolegama. Stoga naglasak i jeste na studentu, dakle prouča-vatelju, a ne vice versa u reformi visokog obrazovanja koja se zahtijeva bo-lonjskim procesom. Jednako tako, dobar profesor jest isključivo onaj koji će što više mlađih kolega izvesti da budu bolji od njega, ili barem jednako dobri kao što je on sam, a ne u kojoj mjeri će zapriječiti put njihovog znanstvenog razvitka i profiliranja.

15 Svojim dolaskom 1996. godine, kada sam naimenovan prvo za mlađeg suradnika, a potom i nastavnika na ovom predmetu, vjerujem da sam osobno doprinio razvitku ovih komparativnih propitkivanja raznolikih filozofskih tradicija, bilo kroz mnogobrojne prijevode prijeko nedos-tajućih tekstova, ili pak ništa manje brojne linkove s prestižnim sveučilišnim centrima u svije-tu, te dovođenja istaknutih profesora s ovog područja istraživanja. 16 Vidjeti, P.T. Raju, Introduction to Comparative Philosophy, Lincoln, Nebraska: University of Nebraska Press, 1962.

161

Nadalje, stajalište da su istočnjačke filozofije zastarjele, besmislene i pomoćne, jeste ono koje možda proizlazi iz činjenice da je istovjetno stajali-šte dato općenito u pogledu religije. No, ne mogu se složiti da je ovo dosta-tna osnova da se s rezervom uzima jedinstveni model istočnjačkog mišljenja, jer ignoriranje istočnjačke filozofije ne može više imati opravdanje pred do-ista silnom potrebom za naglašenijim prisustvom filozofskog pluralizma u curriculumima naših odsjeka za filozofiju. Ovaj prostor uporednih razmatra-nja ostaje otvoren za svakog novopridošlog koji je spreman kušati slasne plodove ovakovrsnih uporednih razmatranja, ali ujedno i prinositi za tu du-hovnu sofru (trpezu) koja se stere prvi put na ovakav način kod nas. Možda bismo pomalo mogli pogledati na već postojeće prinose Sveučilišta Hawaii i časopis koji izdaju (Philosophy East and West: A Quarterly of Comparative Philosophy)17. Isti već više od pola stoljeća nudi specijalističke studije i tek-stove o azijskim filozofskim tradicijama i njihovom odnosu prema zapadnja-čkoj misli. Urednik je profesor Roger T. Ames s Odsjeka za filozofiju, Uni-versity of Hawai'i, i neizmjerno smo sretni zbog uspostave kontakta s tim prestižnim sveučilišnim centrom, danas možda najistaknutijim u svijetu. Ta-kođer, postoji i krajnje uspješan program postdiplomskih i doktorskih studija koji se fokusira na komparativnu i istočnjačku filozofiju na istoimenom sve-učilištu s timom od dvadesetak istaknutih profesora i barem pedesetak ta-mošnjih doktoranata18.

Konačno, od sada već davne 1962., u najmanjem, filozofi nalik P.T. Rajuu primjećivali su preinake u modernom svijetu, a promjene su išle u pravcu globalizacije i upoznatosti s raznolikim kulturološkim obrascima. Da-kako, ovo je dalo jedinstvenu priliku za aktivno nastavljanje programa iz komparativne filozofije, no prepreke poput jezičkih barijera i kompleksnih interkulturalnih ideja još uvijek optrajavaju. Međutim, jezička je barijera ra-zriješena internetom, tim «novootkrivenim kontinentom», i onim što se čini da postaje sve više i više zajedničkim jezikom, tj. engleskim, kojemu neki mogu prigovoriti da je neokolonijalni po svojem duhu, te spočitnuti svašta nešto, no moramo priupitati iste o tome što su bili svojedobno latinski, arap-ski jezik, sanskrit ili pak drugi jezici? Činjenica je da je engleski vodeći svjetski jezik, i to barem drugo stoljeće zaredom, i pred ovom činjenicom ne možemo više zatvarati oči, pogotovo ne nastojati da involviramo naše mlađe kolege u svađalaštvo oko jednog nam te istog zajedničkog jezika (bosan-sko/srpsko/hrvatskog), bez obzira kako ga različito i legitimno nazivali. Da, neka budu involvirani u svađalaštvo oko razlikovnosti koje su jamačno tamo manje uprisutnjene nego one, primjerice, između američkog i britanskog en-

17 Vidjeti web-site University of Hawai'i Pressa: http://www.uhpress.hawaii.edu/journal/pew/index.html/. 18 Vidjeti web-site ovog sveučilišta, te napose historijat Odsjeka za filozofiju.

162

gleskog, no neka o njima na krajnje poznanstvenjen način pišu i kazuju – na egleskom jeziku! Suprotno od njih mogu tražiti oni koji ne poznaju niti jedan strani jezik i koji bi rado da podijele svoj hendikep sa svakim novopridošlim, jer se uistinu osjećaju ugroženima, i to isključivo oni, a ne kultura, ili pak na-rod na koji se pozivaju.

Pa ipak, ono što u ovome tekstu nazivamo svjetskom filozofijom nije pojedinačna disciplina, niti način mišljenja. Ne postoji «jezgra», niti «središ-nja struja mišljenja». Ovo nisu varijacije na pojedini niz tema koje su iskazi-vane i o kojima se razmišljalo, primjerice na afrički, latinski, arapski, perzij-ski, ili anglo-američki način. Međutim, kako razumjeti ovakovrsne strategi-je? Odnosno, kako se možemo «postaviti u kožu drugih», tj. kako izaći iz za-čaranog kruga onog što većina nas vjeruje da je razumljiva, ali ne više opravdana etnocentrična stupica, tj. da se pređe iz jedne u drugu filozofiju i kulturu? Naravno, vrlo je jednostavno kazati pokušajte iznaći sličnosti, uvažavajući razlike, no kako možemo postići ovo bez izmišljanja sličnosti i zataškavanja razlikovnosti?

U pokušaju uvođenja komparativne filozofije jako je važno da ne gle-damo prezrivo i s visine, ili te međuplanetarne perspektive, na različita uči-teljstva zapadnjačke i istočnjačke filozofije. Naprimjer, ne možemo očekiva-ti od oralne afričke i domaće američke tradicije da prođu isti stupanj i tran-sformacije kao tri tisuće i više godina stare tradicije Kine i Indije19. Dakako, globalizacija nije niti proces u kojemu postajemo globalni na naš ili vaš na-čin. Ona je prije svega proces u kojemu svako unosi najbolje od svojeg nasli-jeđa: filozofskog, teološkog, kulturološkog, civilizacijskog i svakog drugog postignuća, te je stoga pripadna svakoj od uključenih tradicija. Međutim, ono najvažnije što nikako ne smijemo smetnuti s uma jeste da dok smo zagledani u jednu od tih brojnih svjetskih tradicija ne dopustimo da nam neumitno sve druge perspektive, svi drugi horizonti mišljenja, izmaknu iz našeg vlastitog vidokruga.

Zaključno razmatranje Možda ćemo sve ovo vidjeti kao dio postkolonijalne globalizacije

mišljenja. Takovrsna svjetska perspektiva može dugoročno reducirati razno-likosti i biti usmjerena prema homogenizaciji kultura. Možda će predaniji či-tatelj već po literaturi primijetiti da je ona zapadnjačke provenijencije preva-lirajuća, kao i filozofske asocijacije na koje se pozivamo. Međutim, ovo i jeste razlog urgentne potrebe za uvođenjem ovog kolegija, ne kao jedne od

19 From Africa to Zen: An Invitation to World Philosophy, str. XI.

163

disciplina koje će se izučavati na postdiplomskom studiju iz filozofije, već kao podsjećanje svih nas na pluralitet bogatstva naslijeđa ljudskog roda. Što-više, sam pluralni svijet intelektualne raznolikosti uvijek je sklon da uzvrati rigidnim ortodoksijama (i što je moguće više u situacijama poput današnje, uz njezine interkulturalne susrete). Zbog ovoga će sam koncept filozofije u singularu, koji grubo govoreći ukazuje na metod, uvijek ostati bez predrasu-da i pluralan.

I na kraju, u dokaz tome, svi smo uključeni u proces globalne ekono-mije, geopolitike i planetarne ekologije. Odsad pa nadalje, prisiljeni smo mi-sliti globalno, u širem i interkulturalnom promatranju, koje je daleko iznad onog što se tehnički ispravno smatra filozofijom od strane modernih profesi-onalnih filozofa.

164

165

UDK 17 + 328.185 (497.6)

Meho Bašić

Moral i korupcija u javnom sektoru

Bosne i Hercegovine Uvod

Proces tranzicije Bosne i Hercegovine iz netržišne (nekada samoupra-

vne, a tokom rata podržavljene privrede) u modernu tržišnu ekonomiju je u krizi već nekoliko godina. Ova kriza se očituje u nizu netipičnih i složenih fenomena, kao što su:

1) veliki pad i spori oporavak proizvodnje; 2) porast nezaposlenosti; 3) pad lične potrošnje i životnog standarda; 4) veliki deficit vanjskotrgovinske razmjene; 5) velika nelikvidnost preduzeća i banaka; 6) porast štrajkova i drugih oblika socijalnih sukoba; i 7) istovremena pojava i dugo trajanja recesije,

masovne nezaposlenosti. Ovo sve govori da postoji unutrašnja i vanjska neravnoteža u bosan-

skohercegovačkoj ekonomiji i društvu. Jedan od glavnih uzroka tome je, na-ravno, rat od 1992. do 1995. godine. Međutim, važan uzročnik sporog eko-nomskog oporavka Bosne i Hercegovine je svakako i neetično. tj. korumpi-rano djelovanje zaposlenih u javnom sektoru. Zato je cilj ovog rada da po-kaže na koji način korumpirano djelovanje u javnom sektoru «koči» eko-nomski razvoj zemlje i da su bosanskohercegovačke vlasti konačno to shva-tile i uozbiljile se u pristupu ovom problemu. Naime, u zemlji je napokon preovladalo opće uvjerenje da bez radikalnih zahvata u ovom domenu nema izlaska iz aktualne krize u odvijanju tranzicionog procesa.

Rad je podijeljen na tri dijela. Prvi dio, slijedeći principe deduktivnog

metoda, prikazuje pojam i značaj javnog sektora. Drugi dio daje prikaz osno-vnih postavki etike i korupcije u javnom sektoru. Treći dio prikazuje eko-

166

nomske aspekte etike i korupcije u bosanskohercegovačkom javnom sektoru kroz kraću ekonomsku analizu prijeratne i poslijeratne Bosne i Hercegovine.

Nadam se da će ovaj tekst ukazati na važnost eliminiranja korumpira-

nog djelovanja u javnom sektoru ove zemlje. 1. Pojam javnog sektora Danas ne postoji niti jedna država s tržišnim privrednim sistemom1,

kao ni država s naredbodavnim privrednim sistemom2. Umjesto toga, svim državama je imanentna privreda mješovitog tipa u kojoj uporedo funkcionira privatni i javni sektor, pri čemu je odnos ova dva sektora različit zavisno od niza faktora kao što su: stepen privrednog razvoja, tradicija, društvene i poli-tičke prilike u kojima se privreda te države razvijala i sl.

U našem postojećem tržišnom privrednom sistemu obuhvatnost (po-

imanje) javnog sektora je mnogo šira od našeg dosadašnjeg, svojstvenog kategorijalnoj aparaturi komandno-planskih sistema, pa i aktualnog shvaća-nja vanprivrede prisutnog u «kolektivnoj svijesti». Razlog tome je što se unutar javnog sektora situiraju i one aktivnosti koje imaju (u suštini) karakter ekonomskog subjekta u tržišnom sistemu privređivanja, tj. komercijalne ja-vne službe. Tu spadaju i javni privredni subjekti u onom dijelu kojim «gaz-duje» država u funkciji kapitaliste, tj. javna privredna i komunalna infrastru-ktura (što obuhvata promet, komunikacije, informatički sistem društvene djelatnosti, socijalnu sferu itd.). Naime, javni sektor (sektor socijalnih pro-grama – kako se to u razvijenom tržišno-socijalnom ambijentu često naziva) obuhvata:

a) javnu administraciju

(državnu upravu, politička udruženja, pravosuđe, odbranu i si-gurnost, civilno društvo);

b) društvene djelatnosti (obrazovanje, zdravstvo, nauku, kulturu); i

c) socijalnu brigu (pomoć).3

1 To je sistem u kojem glavne odluke o proizvodnji i potrošnji donose pojedinci i privatne firme, a sve aktivnosti se usklađuju kroz sistem cijena i tržišta. 2 Podrazumijeva sistem u kojem sve odluke o proizvodnji i potrošnji donosi država sama. 3 Prof. dr. Meho Bašić: “BH ekonomija u kliničkoj smrti”, UG “Hijarus” Zenica (i Planjax Tešanj), 1998., str. 66.

167

Davno je ustanovljeno da nijedan tržišni mehanizam ne funkcionira u skladu s idealnim pretpostavkama savršene konkurencije.4 To rezultira mno-gim štetnim efektima na ekonomiju jedne države, što nameće potrebu da ja-vni sektor odigra svoju korisnu ulogu u njihovom otklanjanju. U daljnjem ra-du objasnit ću ukratko u čemu se ogleda uloga javnog sektora.

2. Značaj javnog sektora Ima mnogo načina da tržišta odstupe od savršene konkurencije, od ko-

jih tri najvažnija uključuju:

a) nesavršenu konkurenciju (kao što su monopoli); b) ekstenalije (koje onečišćavaju okolinu); i c) javna dobra (koja, između ostalog, uključuju odbranu i sigur-

nost). U svakom slučaju, nesavršenosti tržišta dovode do neefikasne proi-

zvodnje i potrošnje, tako da se javni sektor mora uključiti kako bi ublažio te nedostatke ili preduprijedio nastanak globalne neravnoteže na domaćem trži-štu.

Na osnovu navedenog, u cjelokupnom spektru postojećih i mogućih

djelatnosti, javni sektor ima tri osnovna zadatka u tržišnom privrednom sistemu:

a) povećavati efikasnost; b) promicati jednakost; c) podupirati makroekonomsku stabilnost i rast.5

Objasnit ću ih u kratkim crtama.

4 Ona podrazumijeva da sva dobra i usluge imaju cijenu te da se razmjenjuju na tržištu, zatim postojanje velikog broja prodavaca i kupaca, od kojih nijedan nije dovoljno velik da pojedinačno utječe na tržišnu cijenu, tj. da diktira uvjete razmjene, homogenost, tj. identičnost proizvoda, slobodu ulaska i izlaska s tržišta, tj. savršenu mobilnost faktora proizvodnje, savršenu informiranost svih tržišnih subjekata, te da svaki prodavac i kupac teže maksimiranju vlastitih efekata u razmjeni. 5 Paul A. Samuelson, William D. Nordhaus, Michael J. Mandel – saradnik: “Ekonomija”, XV izdanje, prijevod, MATE, Zagreb, 2000., str. 31.

168

a) Iz nesavršene konkurencije6 proizlazi ozbiljno odstupanje od efikasnog tržišta. Njeno obilježje nesavršenosti je model suviše visoke cijene i suviše niske odnosno krnje proizvodnje. Znači, ona dovodi do cijena koje podižu troškove, smanjuju proizvodnju (time i ponudu), pa se smanjuju i kupovine potrošača ispod efikasnih nivoa, zbog čega trpi efikasnost ekonomije. Javni sektor nastoji ispraviti navedene trži-šne promašaje na razne načine, pri čemu upotrebljava sva legitimna i legalna sredstva; npr. potiče slobodni ulazak na tržište, tj. razvijanje tržišne konkurencije; nekad direktno regulira cijene i profite monopola (kao što je slučaj s komunalnim uslugama); donosi fiskalne mjere; do-nosi zakone koje zabranjuju akcije kao što su fiksiranje cijena ili skla-panje ugovora za podjelu tržišta, tj. državne antitrustovske zakone itd.

Druga vrsta neefikasnosti tržišta se odnosi na ekstenalije (učinke preli-jevanja)7. Inače, ekstenalije se definiraju kao «štetni ili korisni efe-kti koje imaju firme ili pojedinci koji ne proizvode ili ne troše neki proizvod ili uslugu»8. Danas se države, često, više brinu za negativne ekstenalije (kao što su zagađenost zraka ili vode, smanjenje rudnog bo-gatstva, štetni otpaci, štetni lijekovi i prehrambeni proizvodi i radioa-ktivni materijali) nego za pozitivne ekstenalije (kao što su javna dobra poput izgradnje autocestovne mreže, meterooloških usluga, potpora za nauku, odredbi o mjerama za poticanje javnog zdravstva i sl.). Javni sektor zakonskom regulativom nastoji ispraviti tržišne promašaje koji se javljaju u vidu navedenih negativnih ekstenalija, npr. dono-si zakone o zaštiti okoline, donosi uredbe o zabrani pušenja na javnim mjestima itd.

Također, javni sektor može povećavati efikasnost tržišnog privre-dnog sistema legitimnom i legalnom brigom o pozitivnim ekstena-lijama (poput javnih dobara). Inače, «dobro se smatra javnim ukoli-ko njegova upotreba od strane jednog subjekta ne sprečava druge su-bjekte da ga koriste, tj. individualna potrošnja ne iscrpljuje dobro, kao što je to slučaj s privatnim dobrima – npr. jedenje jabuke od strane po-

6 Nesavršena konkurencija (monopol, duopol, oligopol i monopolistička konkurencija) podrazumijeva da kupac ili prodavac mogu utjecati na cijenu dobra ili usluge (npr. firma za pružanje telefonskih usluga, firma za prijenos električne energije). 7 Oni se javljaju kada firme ili pojedinci nameću troškove ili koristi na druge izvan tržišta. Znači, radi se o nedobrovoljnoj razmjeni troškova ili koristi. 8 Prof. dr. sc. Jozo Bakalar: “Mikroekonomija”, drugo izdanje, Sveučilište u Mostaru, HKD Napredak Sarajevo, 1999., str. 326.

169

jedinca».9 Znači, javno dobro ne može biti osigurano jednom pojedin-cu a da istovremeno nije dostupno drugim pojedincima u zajednici. Bi-tno je da to nisu dobra koja se mogu kupiti i prodati na tržištima. Od-govarajuća privatna proizvodnja tih dobara se ne može provesti jer se koristi od njih tako široko prelijevaju na stanovništvo da nijedna firma ili potrošač nemaju ekonomski poticaj da pružaju uslugu i prisvajaju probitke. Ono što je još karakteristično za javna dobra jeste činjenica da su marginalni troškovi njihove proizvodnje jednaki nuli (kada se osiguraju za jednog pojedinca, osiguravanje drugim pojedincima ne izaziva dodatne troškove).

b) Funkcioniranje tržišta može dovesti do politički ili etički neprihvatlji-

vo velike nejednakosti dohotka i potrošnje (vrlo neravnomjerne distri-bucije dohotka). Javni sektor može promicati jednakost, tj. prave-dnost, tako što će promijeniti model ostvarivanja dohodaka (za koga) pomoću tržišnih nadnica, renti, kamata i dividendi. Savremene države upotrebljavaju oporezivanje kako bi povećale prihode za transferna plaćanja10 ili za programe dohodovne pomoći koji postavljaju mrežu finansijske sigurnosti za siromašne. Tako države mogu uvesti progresi-vno oporezivanje, oporezujući velike dohotke većom stopom nego ma-le dohotke. Zatim, mogu subvencionirati potrošnju siromašnih osigura-vajući bonove za hranu, sufinansiranu zdravstvenu zaštitu i stanovanje uz niske troškove, i na taj način svakome osigurati barem minimum sredstava potrebnih za preživljavanje.

c) Privredne sisteme svih država oduvijek su zabrinjavali (i još uvijek je

to kod nekih prisutno) povremeni napadi inflacije (nagli porast cijena) te recesije (opadanje proizvodnje kada je jaz između potencijalnog i realnog GDP-a11 mali) praćene visokom nezaposlenošću. Država je, da bi ukrotila razuzdanost tih pojava, upotrebljavala fiskalnu politiku (oporezivanje i trošenje – smanjenje izdataka države kako bi se ura-vnotežio budžet) i monetarnu politiku (koja uključuje ponudu novca čija promjena povećava ili smanjuje kamate, tj. utječe na kredite, te utječe na potrošnju u sektorima kao što su kapitalna ulaganja firme,

9 Jean-Jacques Laffont: “Fundamentals of Public Economics”, English language ed., fourth printing. The Massachusetts Institute of Technology, 1994., str. 33. 10 To su novčane isplate stanovništvu kao što su pomoć za stare, slijepe i nemoćne, za one sa zavisnom djecom, te osiguranje nezaposlenih i sl. 11 Gross domestic product, pri čemu realni GDP predstavlja vrijednost ukupne finalne proi-zvodnje u nekoj zemlji tokom godine izražene u stalnim cijenama; a potencijalni GDP pred-stavlja dugoročni proizvodni kapacitet ekonomije, odnosno maksimalnu količinu koju bi eko-nomija objektivno mogla proizvesti, dok cijene ostaju stabilne.

170

stanogradnja i neto izvoz). Na taj način je javni sektor poticao du-goročni ekonomski rast, produktivnost i zaposlenost.

Za postizanje navedenih ciljeva javnog sektora suštinsko je pitanje: Kako doći do neophodnih sredstava? Pošto njegovi osnovni zadaci po-tiču iz kompleksa ekonomskih, socijalnih, političkih, moralnih i eti-čkih razloga, veoma je bitno pitanje etike i korupcije u javnom sektoru (naročito Bosne i Hercegovine, koja se nalazi u procesu tranzicije iz netržišne privrede u modernu tržišnu ekonomiju).

Kako neetično djelovanje i korupcija zaposlenih u javnom sektoru sva-ke države stvara ambijent koji «odbija» investicije (kako strane tako i domaće), u daljnjem radu ću posebnu pažnju posvetiti etici i korupciji u javnom sektoru Bosne i Hercegovine (BiH). U tom pogledu, prije predstavljanja njihovih ekonomskih aspekata, prezentirat ću osnovne teorijske i sistemske postavke etičkog i korumpiranog djelovanja u ja-vnom sektoru. 3. Osnovne teorijske postavke etike i korupcije u javnom sektoru Za sve osobe (u preduzeću, na fakultetu, u državnim tijelima, odnosno

u cjelokupnom javnom sektoru ili bilo kojem drugom organiziranom podu-hvatu) važno je poslovno i etičko djelovanje. Većina ljudi, kada se suoči s izborom između dobrog i pravog, na jednoj, te lošeg i krivog, na drugoj stra-ni, odabire prvo. Ipak, ponekad su ljudi u iskušenju da učine krivo, a pone-kad je potrebna moralna hrabrost da bi se napravio pravi izbor. U tom smi-slu, etika je disciplina koja se bavi dobrim i lošim, te pravim i krivim. Us-tvari, etika je definirana kao «zakon o moralnim načelima i vrijednostima koja upravljaju ponašanjem osobe ili grupe s poštovanjem za ono što je pravo, a što krivo, i postavlja standarde onoga što se smatra dobrim ili lošim u ponašanju ili odlučivanju».12 Ona se bavi posljedicama odluka i djelovanja u svrhu postizanja savršenije opće i poslovne komunikacije.

Pravni subjekt s etičkom perspektivom gleda šire iznad svog samoin-

teresa. Njega zanima i interes šire ljudske zajednice (uključujući zaposlene, potrošače/korisnike, druge firme, opću javnost, pa čak i strane vlade). Etička

12 Priručnik: “Etika i korupcija”, Svezak 1, ECOS – Institut za edukaciju Vanjskotrgovinske komore BiH, Sarajevo, april 2002., str. 6.

171

perspektiva zagovara djelovanje koje je bolje od standarda djelovanja zašti-ćenog zakonom.

Etika se može posmatrati iz više uglova, pa se u tom kontekstu može

diferencirati kao: a) lična etika, b) etika računovodstva i c) poslovna etika. Dat ću kratko obrazloženje ovako diferencirane etike:

a) Ličnu etiku čine nepisana pravila prema kojima pojedinac živi svoj lični život.

b) Etiku računovodstva čine dogovorena pravila koja upravljaju profesionalnim postupanjem računovođa.

c) Poslovna etika se bavi fer odnosima između ponuđača i kori-snika dobara ili usluga, tj. odnosi se na istinitost i pravednost koje se tiču:

1) očekivanja države (društva) 2) poštene konkurencije 3) oglašavanja 4) odnosa s javnošću 5) društvenih odgovornosti 6) samostalnosti korisnika i 7) ponašanja firmi

To je ona vrsta etike koja se tiče i zaposlenih u javnom sektoru.

Moguće je razlikovati pet nivoa poslovne etike. Idući od najnižeg ka najvi-šem nivou, to su:

1) individualna 2) organizacijska 3) institucionalna 4) društvena i 5) međunarodna poslovna etika

172

3.1. Etika i društvo Kulturne vrijednosti društva utječu na djelovanje onih koji su dio te

zajednice. Najistaknutije kulturne vrijednosti u vezi s etikom su: 1) Poštenje. To je najbitnija vrijednost. Ako ljudi nisu pošteni u

međusobnim odnosima, teško je održati komunikaciju među lju-dima. U praksi, poštenje je nerazdvojivi dio etike i to je pojam za ljude čija su djelovanja u skladu s njihovim vrijednostima. Za zaposlene u javnom sektoru je jako bitno da su pošteni u odnosima prema korisnicima njihovih usluga.

2) Dosljednost. To je načelo također nerazdvojivi dio etike u pra-

ksi. Podrazumijeva da se moraju primijeniti isti moralni standar-di u sličnim situacijama, osim ako se dvije situacija bitno razli-kuju jedna od druge.

3) Koherencija. To je nastojanje da načela budu u skladu jedna s drugim. Kada je etika u pitanju, to znači da načelo poštenje i na-čelo dosljednosti budu u skladu jedno s drugim.

4) Reciprocitet. To je djelovanje ljudi prema drugima kao što bi

htjeli da se djeluje prema njima u sličnim uvjetima. Reciprocitet je vezan za dosljednost, pošto etika traži dosljednost u postupa-nju prema sebi i prema drugima.

Znači, etički prihvatljiva odluka je ona koju prihvaćaju zakonski i mo-

ralni standardi zajednice u cjelini. Pošto svaki pojedinac različito doživljava osnovne vrijednosti društva,

razvile su se teorije o etičkom djelovanju koje ću u daljnjem radu objasniti jer smatram da su važne za shvatanje samog pojma i značaja etike i korupci-je u javnom sektoru.

3.2. Teorije o etičkom djelovanju Kada su pojedinci suočeni sa situacijama koje se javljaju na moralnom

i etičkom planu, oni se ponekad ne slažu u shvaćanju sljedećih pitanja: Kako i na koje će pojedince ili grupe to imati utjecaja? Ili: Koja su rješenja ili re-

173

doslijed postupaka dostupni ili primjereni za rješavanje takve situacije? Te razlike mogu proizlaziti iz različitih individualnih koncepata o pravednosti kao i različitih mišljenja o tome koji je postupak adekvatan da se poduzme u određenoj situaciji.

Za analiziranje etičkih pitanja u javnom sektoru može se koristiti ele-

mentima triju teorija etičkog djelovanja: 1) teorije korisnosti 2) teorije prava 3) teorije pravednosti 1) Teorija korisnosti polazi od shvaćanja da se prilikom donoše-

nja odluke mora uzeti u obzir odnos između koristi i žrtava alter-nativnih postupaka, tj. oportunitetnih troškova, a naglasak se stavlja na posljedice koje neki postupak uzrokuje za pojedinca. Ona se zalaže za razmatranje interesa svih stranaka na koje neki postupak ima utjecaja. Jedan oblik ove teorije smatra da u mo-ralnom prosuđivanju pravila imaju središnje mjesto. Taj pristup može biti značajan za onog zaposlenika u javnom sektoru od kojeg se očekuje da prilikom svog rada poštuje Međunaro-dne norme ponašanja za javne službenike. Međutim, kod pri-mjene teorije korisnosti na etičke dileme javljaju se nedostaci. Jedan od nedostataka odnosi se na činjenicu da je teško izmjeriti potencijalne troškove i koristi postupaka koje treba poduzeti. Također se teško može uravnotežiti interese svih uključenih stra-naka ako su interesi nekih stranaka sukobljeni.

2) Teorija prava polazi od shvaćanja da pojedinci imaju određena

prava, a drugi pojedinci imaju obavezu poštovati ta prava.13 Pre-ma ovoj teoriji donosilac odluke treba poduzeti neki postupak samo u slučaju kada tim postupkom neće povrijediti pravo bilo koje druge osobe. Očiti nedostatak ove teorije (kao i teorije kori-snosti) odnosi se na to da može biti teško ili nemoguće zadovo-ljiti sva prava svih uključenih stranaka, posebno kada su ta prava suprotna. Teorija prava je važna za zaposlene u javnom se-ktoru zbog njihove odgovornosti da poštuju javni interes. U nekim konfliktnim situacijama može se desiti da prava nekih po-

13 William F. Messier, Jr: “Revizija: Priručnik za revizore i studente”, prijevod, Faber & Zgombić Plus, Zagreb, 1998., str. 717.

174

jedinaca ne budu zadovoljena zbog zadovoljenja primarne važnosti odgovornosti zaposlenih u javnom sektoru da poštuju javni interes.

3) Teorija pravednosti se bavi fenomenima kao što su vlastiti ka-

pital, pravednost i nepristrasnost, tako da će odluke donesene u skladu s ovom teorijom rezultirati pravednom i ravnopravnom raspodjelom sredstava između svih uključenih pojedinaca ili grupa. U praksi, prilikom pokušaja primjene ove teorije, mogu se javiti teškoće, pošto prava jednog ili više pojedinaca ili grupa mogu biti ugrožena kada se povoljnija distribucija koristi pruži drugima.

Iako nijedna od navedene tri teorije ne može pružiti savršen etički

okvir odvojena od drugih, svaka može biti korisna kao dodatna pomoć zapo-slenim u javnom sektoru pri rješavanju dilema.

Za teorije o etičkom ponašanju je usko vezan razvoj moralnog prosu-

đivanja pojedinca zaposlenog u javnom sektoru, pa ću, u daljnjem tekstu, da-ti njegovo objašnjenje.

3.3. Razvoj moralnog prosuđivanja Istraživanja su pokazala da se moralno prosuđivanje razvija vreme-

nom i da je funkcija vremena, obrazovanja i iskustva. Pritom je uočeno da moralni (etički) razvoj ima šest faza i može se podijeliti u tri nivoa moralnog (etičkog) zaključivanja, što je prikazano sljedećom tabelom:14

14 William F. Messier, Jr: Isto, str. 721.

175

TABELA 1. Šest faza moralnog (etičkog) razvoja Prvi nivo: predkonvencionalni Na predkonvencionalnom nivou, pojedinac je zaokupljen svojim vlastitim interesom. Pojedincu su nametnuta eksterna pravila (pravila određuju drugi). Prva faza: Postupci pojedinca prosuđuju se s aspekta koliko se on uspješno pokorava tim pravilima (koliko uspješno pojedinac izbjegava kaznu). Druga faza: Pojedinac je svjestan potreba drugih, ali ga motivira njegov vlastiti interes. Drugi nivo: konvencionalni Na konvencionalnom nivou, pojedinac je svjestan drugih, kao i potrebe da se ravna pre-ma pravilima grupe (sposoban je sagledati situaciju sa stanovišta drugih, npr. porodice, nacije, staleža itd.). Treća faza: Pojedinac nastoji da se uklopi u pravila grupe. Razmatra se stav drugih o si-tuaciji, a sukobi se rješavaju upotrebom tih pravila. Četvrta faza: Pojedinac je zaokupljen poretkom u društvu i njegovim pravilima, te koris-ti zakone i pravila kao vodič u konfliktnim situacijama. Treći nivo: postkonvencionalni Na postkonvencionalnom nivou, pojedinac poznaje društvene zakone i pravila, ali kon-fliktne situacije rješava nepristrasno (koristeći se općim moralnim i etičkim načelima). Peta faza: Pojedinac smatra društvene ugovore i uzajamne obaveze važnima. Konfliktne situacije se rješavaju nepristrasno i uz razmatranje interesa svih. Šesta faza: Pojedinac zasniva postupke na općim moralnim i etičkim načelima (kao što su pravednost, jednakost, poštenje) koje primjenjuje na sve pojedince i grupe.

Znači, «faza se odnosi na način ili uzorak ponašanja koji označava

neku tačku koja se može definisati u životu pojedinca».15 Ovo je mnogo složenije nego što se čini. Npr., vjerovatno je da se pojedinac u određenom trenutku neće nalaziti samo u jednoj fazi moralnog (etičkog) razvoja, već će ići od jedne do druge faze. Također će vjerovatno većina profesionalaca u javnom sektoru (službi) biti u četvrtoj ili petoj fazi moralnog (etičkog) razvoja. Naime, u četvrtoj fazi postupci zaposlenih u javnom sektoru će biti vođeni striktnim pridržavanjem pravila ponašanja (Međunarodne norme po-

15 Isto, str. 720.

176

našanja za javne službenike). Peta faza je u skladu s fazom «sadržaj iznad norme» koja se često koristi u javnom sektoru.

Pošto je moralni razvoj funkcija vremena, obrazovanja i iskustva (kao

što je naprijed navedeno), to ukazuje na činjenicu da u javnom sektoru tre-ba zapošljavati što obrazovanije i što iskusnije pojedince kako bi ubrzali ekonomski (privredni) razvoj države.

3.4. Koncept korupcije Korupcija je složena tema. Njeni korijeni su veoma duboki u birokrat-

skim i političkim institucijama i njen utjecaj na ekonomski (privredni) razvoj razlikuje se prema uvjetima u državi. Ona je proširena u mnogim zemljama u razvoju i tranzicijskim ekonomijama, ne zato što se ljudi u tim zemljama ra-zlikuju od ljudi u razvijenim, tržišnim ekonomijama, već zato što su uvjeti povoljni za to. Motivacija za zaradu kroz korupciju je vrlo jaka, poticana je siromaštvom i niskim plaćama javnih službenika. Problem korupcije se jav-lja na prožimanju javnog i privatnog sektora.

U tom pogledu, korupcija je oblik neetičkog i vansistemskog djelova-

nja u pravnim subjektima. Ustvari, korupcija je definirana kao: «korištenje javne službe za privatni cilj».16 Iako je važno kontrolirati korupciju u pri-vatnom sektoru, korupcija u javnom sektoru je mnogo ozbiljniji problem u svim, a posebno nerazvijenim zemljama, te je njeno kontroliranje preduvjet za adresiranje korupcije u privatnom djelokrugu.

Korupcija može imati različite oblike. U literaturi susrećemo sljedeće:

1) prevaru 2) iznudu 3) potkupljivanje 4) udruživanje 5) trgovinu 6) obmanu 7) poklone 8) nepotizam

16 Priručnik: “Etika i korupcija”, Isto, str. 64.

177

U daljnjem tekstu objasnit ću samo neke od navedenih. Potkupljivanje podrazumijeva «nuđenje ili obećavanje novca ili

prednosti u zamjenu za korist koja je pod diskrecijom javnog službeni-ka».17 Prema zakonu (obično) se nastojanje, obećavanje, davanje ili primanje mita smatra građanskim ili krivičnim prekršajem, jer ugrožava odgovornost javnog službenika prema javnosti, povlači narušavanje javnog povjerenja (a nizak nivo povjerenja uzrokuje sporiji ekonomski razvoj, pa je zemlja siro-mašnija), te potiče nepoštenu i nezasluženu korist ili prednost. Ponekad je te-ško razlikovati poklon od mita zbog različitih individualnih koncepata. Jedan kriterij može biti da kada se nešto daje slobodno, otvoreno i s dobrim osjeća-jem, te ako su pritom obje strane (i davatelj i primatelj) sretne, onda je to po-klon. A ako se nešto daje tajno, prinuđeno, ili se smatra obavezom, to je on-da mito. U tom slučaju, obje strane su motivirane korišću koju primaju kao rezultat. Znači, radi se o transakciji i buduće koristi se očekuju od primatelja. U većini država javnim službenicima su dozvoljeni manji pokloni čija je ma-ksimalna vrijednost definirana pisanim pravilima.

Drugo uobičajeno korumpirano djelovanje jeste prevara. Pojedinci

koriste prevaru kako bi ostvarili ilegalan i nezarađen prihod. Prevara se de-finira kao «čin krivog predstavljanja ili obmane».18 Naplaćivanje dobara ili usluga koje nikad nisu date, mijenjanje specifikacija ili vremenskih roko-va na dobrima ili uslugama, ili precjenjivanje dobara ili usluga s ciljem pri-krivanja troška mita, smatra se prevarom.

Za neke, korupcija je najlakši ili možda jedini način da dobiju što žele.

U većini država ona postoji zbog tradicije, ekonomskih uvjeta ili društvenog nereda, te nedorečenosti nekih zakona, što dozvoljava zaposlenim u javnom sektoru da interpretiraju te zakone kako žele.

3.5. Etika i korupcija u javnom sektoru Za razliku od privatnog sektora (gdje se etika brine o dioničarima fir-

me uključenim u neetično ponašanje), neetično, tj. korumpirano djelovanje u javnom sektoru ima šire posljedice. Naime, ono uključuje cijelo društvo i re-zultira nepravednom raspodjelom oskudnih sredstava u korist bogatih i mo-ćnih.

17 Isto, str. 70. 18 Priručnik: “Etika i korupcija”, Isto, str. 72.

178

Glavni cilj javnog sektora je otpimizirati javnu vrijednost, što je sa-

svim različit koncept od privatnog sektora, gdje je glavni cilj optimizirati tržišnu vrijednost firme. Zapravo, odluke javnih službenika utječu na život «običnih ljudi». U donošenju tih odluka oni moraju razmotriti zahtjeve nji-hove javnosti jer javni sektor ima odgovornost da bude uspješan u korist ja-vnih sredstava.

3.5.1. Ekonomski aspekti etike i korupcije u javnom sektoru Kratkoročno se pokazuje da biti etičan i društveno odgovoran nije pa-

metno za pravni subjekt, pošto se tada cijena razvijanja i održavanja etične radne sredine čini visokom u odnosu na uloženo vrijeme, trud i novac. Ipak, dugoročno, korist od etičnog djelovanja i reputacije je veća od cijene plaćene u početku.

Naime, neetično odnosno korumpirano djelovanje u javnom sektoru u

dužem vremenskom periodu dovodi do povećanja troškova (kako za pravni subjekt tako i za potrošača, tj. korisnika). Ono dugoročno dovodi do smanje-nja kvaliteta usluga ili proizvoda, što u krajnjem povećava cijenu i smanjuje zadovoljstvo korisnika. Time smanjuje profitabilnost pravnog subjekta. Ni-zak moral, cinizam, nepovjerenje, ljutnja, visok stepen stresa, visok stepen rizika, učestali otkazi zaposlenim, nepoštovanje zaposlenih, gubitak radnog ponosa i gubitak smisla vladaju neetičnom radnom sredinom, što na kraju vodi gubitku odgovornosti na radu. Krajnji rezultat je stagniranje društva u cjelini, tj. države. U takvim državama ekonomski (privredni) razvoj je spori-ji, a zemlja je siromašnija. Naime, kada sve strane ostanu u okviru etičkog djelovanja, sa smanjenim troškovima i povećanim zadovoljstvom, mnogo je pravednija i raspodjela dobara u društvu.19

Zbog svega navedenog, vlade se trude zakonskom regulativom sprije-

čiti korumpirano i osigurati etičko djelovanje svih zaposlenih u javnom se-ktoru. Također, svi pravni subjekti i profesije se trude ostvariti etički kodeks koji mora iskazati kakvo se djelovanje očekuje od svih članova tih pravnih subjekata. Inače, «kodeks obuhvaća politike, načela i pravila koja usmjera-vaju ponašanje».20 Ustvari, «etički kodeks je izjava o vrijednostima orga-nizacije».21 On pokazuje da se pravni subjekt podvrgava praćenju temeljnih

19 Isto, str. 12. 20 Hainz Weihrich & Harold Koontz: “Menadžment”, MATE, Zagreb, deseto izdanje, prijevod, 1994., str. 73. 21 Priručnik: “Etika i korupcija”, Isto, str. 32.

179

vrijednosti i principa ponašanja tokom obavljanja djelatnosti. Kodeks mora biti jednostavan i lako razumljiv zaposlenima na svim hijerarhijskim nivo-ima, te imati sistem pratećih informacija kako bi se prepoznala svaka njego-va povreda. Svi prekšitelji kodeksa se moraju pri sankcioniranju jednako tre-tirati. Pravni subjekti mogu poduzeti dodatne mjere da bi osnažili kodeks. Etički odbor je jedna od uobičajenih struktura za primjenu kodeksa, pri čemu bi trebao uključivati članove izvan, tj. pored onih izabranih između direktora samog pravnog subjekta, kako bi se osiguralo da se odnosi i strategija istog ne upliću u odluke odbora.

U daljnjem radu ću objasniti kako se pravni subjekti bore protiv ko-

rumpiranog djelovanja u javnom sektoru.

3.5.2. Borba protiv korupcije u javnom sektoru Jedan od načina borbe protiv korupcije u javnom sektoru jeste

profesionalni kodeks ponašanja. U tom smislu donesene su Međunaro-dne norme ponašanja za javne službenike, koje su date u sljedećoj tabe-li:

180

TABELA 2. Međunarodne norme ponašanja za javne službenike22 OSNOVNA NAČELA 1. Javna služba, određena nacionalnim zakonom, pozicija je povjerenja, provođena

dužnošću da se djeluje u javnom interesu. Zato će krajnja lojalnost javnih službenika biti od javnog interesa njihove zemlje kao što je izraženo kroz vladine demokratske institucije.

2. Javni službenici osigurat će provođenje svojih obaveza i funkcija uspješno, u skladu

sa zakonom ili administrativnom politikom, te će ih provoditi pošteno. Oni će uvijek tražiti da osiguraju javne resurse za koje su odgovorni, te da tim resursima upravljaju na najuspješniji način.

3. Javni službenici trebaju biti pažljivi, pošteni i nepodijeljeni u obavljanju svojih fun-

kcija, naročito u njihovom odnosu s javnošću. Oni ne smiju povlašteno postupati pre-ma bilo kojoj grupi ili pojedincu, niti diskriminirati bilo koju grupu ili pojedinca, ili se krivo koristiti snagom i autoritetom koji imaju.

SUKOBI INTERESA I DISKVALIFIKACIJA 4. Javni službenici ne smiju se koristiti svojim autoritetom za nezakonito sticanje finan-

sijske ili neke druge koristi za sebe ili svoju porodicu. Oni se ne smiju upuštati u bilo koju transakciju, tražiti bilo koju poziciju ili funkciju, ili imati bilo kakav finansijski, komercijalni ili drugi sličan interes koji nije u skladu s njihovom službom, funkcijom ili obavezama.

5. Javni službenici će u potrebnoj mjeri prema službenom položaju, a u skladu sa zako-

nom ili administrativnom politikom, iskazati poslovne, ekonomske i finansijske inte-rese ili poduzimati aktivnosti s finansijskim ciljem koji može izazvati sukob interesa. U situacijama mogućeg ili primjetnog sukoba interesa između obaveza i privatnih in-teresa javnih službenika, oni će se pridržavati mjera stvorenih za smanjivanje ili eli-miniranje takvog sukoba interesa.

6. Javni službenici se neće nepravilno koristiti novcem, vlasništvom, uslugama ili poda-

cima koji su im bili dostupni, ili su nastali tokom njihovih službenih aktivnosti, za djelovanja koja nisu u vezi s njihovom službom.

7. Javni službenici će se pridržavati mjera temeljenih na zakonu ili administrativnoj po-

litici da nakon napuštanja javnih pozicija neće nepropisno iskorištavati prednost svoje prethodne službe.

22 Isto, str. 50-51.

181

RAZOTKRIVANJE IMOVINE 8. Javni službenici će se, u skladu sa svojom pozicijom i onim što je dozvoljeno ili

traženo zakonom i administrativnom politikom, pokoriti potrebama za objavljivanje ili za otkrivanje lične imovine i odgovornosti, kao i, ako je moguće, imovine bračnog druga i/ili članova porodice.

PRIMANJE POKLONA ILI DRUGIH USLUGA 9. Javni službenici neće tražiti ili primati, direktno ili indirektno, bilo koji poklon ili

druge usluge koje mogu utjecati na izvršavanje njihovih funkcija, dužnosti il presuda. POVJERLJIVE INFORMACIJE 10. Predmeti povjerljive prirode u posjedu javnih službenika moraju biti čuvani kao po-

vjerljivi, osim ako nacionalno zakonodavstvo, izvršavanje dužnosti ili potreba pravde striktno ne traže drugačije. Takve restrikcije se moraju provoditi isto i nakon napušta-nja javne službe.

POLITIČKA AKTIVNOST 11. Politička ili druga aktivnost javnih službenika izvan kruga njihove službe neće, u

skladu sa zakonima i administrativnom politikom, biti takva da pogoršava javno po-vjerenje u nepristrasno izvršavanje njihovih funkcija i obaveza.

Protiv korupcije se može boriti i donošenjem preventivnih mjera, kao što su:

1) Najvažnija mjera u toj borbi jeste postojanje zakona koji određuju korumpirano djelovanje i sukobe interesa. U tom okviru bitno je poticanje zakona protiv potkuplji-vača i potkupljenog. Isto tako, potrebna je reforma ja-vnih službi, što uključuje redukciju u stepenu koristi koju kontroliraju zaposleni u javnom sektoru.

2) Mogu se plaćanja učiniti javnim i obratiti u legalni poti-

caj shema plaćanja (naročito u slučajevima gdje takva plaćanja ubrzavaju procese i poboljšavaju raspodjelu ja-vnih usluga). U ovom slučaju, legalan i otvoren sistem mogu biti solucija. Istovremeno, može se smanjiti dis-krecija dozvoljena zaposlenim u javnom sektoru, reor-ganizovanjem i pojednostavljivanjem dokumentacije.

3) Izgradnja uspješnog sistema procjene djelovanja zapo-

slenih u javnom sektoru i ostvarivanje poticaja za do-

182

bro djelovanje smanjit će korupciju. Bitno je instituci-onalizovati ove mjere kako se ne bi mogle mijenjati pro-mjenama u vladi. Transparentnost i odgovornost su ne-ophodni za takav sistem.23 Osnivanje institucija (kao što je sud žalbe), također je bitan korak u suzbijanju korupci-je. Pritom, sistem žalbi mora raditi brzo i uspješno.

Uprkos navedenom, ukoliko «vladine vođe» otvoreno ne osuđuju

neetično (korumpirano) djelovanje u javnosti, svaki trud u cilju pobolj-šanja etičkog djelovanja te suzbijanja korupcije u javnom sektoru pos-taje beskoristan.

4. Ekonomski aspekti korupcije u javnom sektoru

Bosne i Hercegovine Bosna i Hercegovina se nalazi u vremenu kada nestaje jedan dugo pri-

sutan sistem vrijednosti. Ovo je vrijeme u kojem nestaju stari modeli, teorije i institucije, a javljaju se nove u kojima je prisutno neetično odnosno korum-pirano djelovanje zato što je ambijent povoljan za to. Sve navedeno odvija se na malom prostoru male države, koja je podijeljena u dva entiteta (Federaci-ju BiH i Republiku Srpsku), te Brčko Distrikt BiH.

Naravno, jedan od glavnih uzroka tome je «svirepi» rat koji je uslije-

dio vrlo brzo nakon proglašavanja bosanskohercegovačke nezavisnosti kra-jem 1991.24 i koji je okončan 1995. godine potpisivanjem Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH.25 Mada su njegovim potpisivanjem dogovorena te-meljna načela državnopravnog uređenja BiH, mir se ne može osjetiti na pra-vi način sve dok svaki građanin na teritoriji države ne doživi univerzalne ljudske vrijednosti, kao što su sloboda kretanja, lična i imovinska sigurnost, pravo na radno mjesto i vlastiti dom. Iz ovih temeljnih vrijednosti izvode se i sve druge koje život čine normalnim u jednoj državi.

Da bi se borili protiv neetičnog odnosno korumpiranog djelovanja u

javnom sektoru BiH, moramo identifikovati njegove pojavne oblike. Tako se npr. pojavljuje: mito javnim službenicima od kandidata za vozačku dozvolu (što je izgleda postalo stalna praksa), od kandidata za građevinske dozvole i

23 Priručnik: “Etika i korupcija”, Isto, str. 32. 24 Tačnije, rat je uslijedio u aprilu 1992. godine. 25 Parafiran je 21.11.1995. u Daytonu a potpisan 14.12.1995. u Parizu.

183

druge dokumente. Na višim nivoima plaćaju se velike sume za javne ugovo-re, marketinška prava, izbjegavanje inspekcije, za pozitivan izvještaj revizo-ra itd.

Među brojnim problemima stambene privatizacije u BiH (stanovi su u

blokovima, tako da je teško prodati ih pojedinačnim privatnim licima26; za-tim izrada standarda od države za obavezno minimalno stanje zgrada27 itd. – tako da se u BiH oko 20% stambenog fonda još uvijek nalazi u društvenim odnosno državnim rukama) nezanemarljiv je problem korupcije. Npr., sta-nove za koje je raspisan javni tender i koji su namijenjeni za RVI te porodice drugih stradalnika rata najmanje dobijaju navedene kategorije. Plaćanje ja-vnim službenicima od kandidata za stan je čest slučaj.

Nepošteno izvedeno poskupljenje električne energije 1998. godine; iz-

glasavanje zakonskog akta o zabrani pušenja na javnim mjestima u Federaci-ji BiH, a njegovo neprovođenje; izrada studija hidroenergetskog iskorištenja vodotoka u 5 kantona BiH u cilju boljeg snabdijevanja vodom i strujom28, te razvijanje uređaja za totalno uništenje (spaljivanje) otpada29, a njihovo nepri-mjenjivanje; uključivanje carinskih službenika u krijumčarenje ljudi, robe i sredstava (pogotovo duhana, alkohola, droge); slaba akcija na eliminiranju rada na crno (prema nekim podacima on je dostigao 50-70%, a na Zapadu se smatra krizom ako «siva» ekonomija dostiže 5% ), predstavljaju oblike ko-rumpiranog djelovanja u javnom sektoru.

Za analiziranje ovakvih djelovanja mogu se primijeniti elementi teori-

je korisnosti, prava i pravednosti. Npr., svakodnevno slušamo o ogromnim štetama od požara koji su prouzročeni odbačenim neugašenim opušcima ci-gareta, a da ne spominjemo koliko je to štetno po zdravlje. Polazeći od teori-je korisnosti, javni službenici bi trebali da se pridržavaju zabrane o pušenju na javnim mjestima, upozoravaju druge, kažnjavaju ih bez obzira na eko-nomske koristi od čitavog lanca «industrije duhana». Saglasno teoriji prava, javni službenici trebaju prvenstveno poštovati javni interes koji u ovom slu-čaju podrazumijeva pravo nacije na zdrav život.

26 Za to postoji rješenje da se stanovi ponude na prodaju po diskontovanim cijenama u odnosu na one s otvorenog tržišta, čiji stepen zavisi od lokalnih uvjeta života, karaktera bankarskog sistema, starosne i socijalne strukture korisnika stanova. 27 Što bi značilo kontrolu fasada, recimo, i prisilne mjere ukoliko se vlasnici ne bi pridržavali tih standarda. 28 Studije izrađene od strane Energoinvestovog Higrainženjeringa – skraćeno HIGRA. 29 Uređaj razvijen od Energoinvestovog Inženjeringa za termopostrojenja (ITP).

184

Čini se da je vlada konačno shvatila da je neetično djelovanje u ja-vnom sektoru BiH velika «kočnica» ekonomskog razvoja zemlje, te da je BiH potrebno alternativno rješenje za njen ekonomski rast i razvoj, pošto «paket tranzicije» (zasnovan na «pravilima igre» Vašingtonskog koncenzu-sa), koji se implementirao do danas uz pomoć Međunarodnog monetarnog fonda, Svjetske banke i USAID-a, nije doveo do očekivanog smanjenja siro-maštva i reformskih aktivnosti. Vlada BiH je, počev od 1998. godine, pokre-nula organizirane aktivnosti u borbi protiv korupcije. U suradnji s OHR-om, entitetske vlade su usvojile strategije za borbu protiv korupcije na svom ni-vou. Svjetska banka je, na zahtjev i u suradnji s Vijećem ministara BiH, pri-premila Dijagnostičku studiju o korupciji u BiH, a ona je objavljena 2000. godine. Saglasno navedenom, Ministarstvo vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH i bivše ministarstvo evropskih integracija BiH sačinili su prije-dlog Akcionog plana za borbu protiv kriminala i korupcije, koji je putem Ra-zvojne strategije BiH odnosno strategije borbe protiv siromaštva (skraćeno PRSP) stavljen u javnu raspravu. U njoj je posebna pažnja posvećena borbi protiv kriminala i korupcije. Ista je postavila sljedeće ciljeve vezano za kri-minal i korupciju:

1. Osigurati vladavinu zakona i uspostavu

pouzdanog zakonskog sistema; 2. Jačati povjerenje građana u institucije vlasti; 3. Unaprijediti poslovnu klimu za domaća i strana ulaganja; 4. Eliminirati organizirani kriminal.

Već su uspostavljene ili su u osnivanju važne institucije i projekti u

funkciji suzbijanja korupcije:

a) projekt izdavanja ličnih dokumenata (CIPS); b) institucije za trezorsko poslovanje; c) uredi javnog revizora; d) Radna grupa Vijeća ministara za

borbu protiv organiziranog kriminala i korupcije; e) Agencija za državnu službu; f) Agencija RS za civilnu službu; a očekuje se da Vlada FBiH

usvoji Zakon o civilnoj službi i oformi Agenciju za civilnu službu.

Izuzetan doprinos u borbi protiv korupcije dao je i Ured visokog pred-

stavnika, u okviru kojeg se vode važne aktivnosti na reformi pravnog siste-ma i državne uprave. Poseban pomak na uspostavi pravnog sistema, a time i pretpostavki za sprečavanje korupcije, predstavlja proglašenje Krivičnog za-

185

kona BiH, Zakona o krivičnom postupku BiH i Zakona o sudskoj policiji. U sklopu ukupne aktivnosti identifikovani su osnovni problemi u vezi s bor-bom protiv kriminala i korupcije u BiH, i to:

1) odsustvo vladavine zakona (BiH ima mnogo zakona i sudija,

ali nema stvarne vladavine prava); 2) korumpiranost administracije; 3) neadekvatan pravni okvir; 4) neadekvatan pravosudni sistem; 5) slab utjecaj privatnog i nevladinog sektora, te javnosti na rad

Vlade; i 6) prisutnost organiziranog kriminala.

U tom cilju utvrđene su sljedeće prioritetne aktivnosti:

1. Jačati vladavinu zakona, a to znači uspostaviti nezavisno i efikasnije pravosuđe, poštivati etiku i visoke standarde u oblasti javnog života; iskorijeniti korupciju i suprotstaviti se organiziranom kriminalu. Posebno je bitno da vlade i parla-menti poštuju vladavinu zakona. Također je, u ovoj oblasti, bitno ugraditi evropske standarde pošto je to bitan preduvjet za učlanjenje u postojeće euroatlantske strukture.

2. Provesti reformu javne uprave i javne administracije, što

podrazumijeva uspostavu sistema koji će osigurati efikasniju provedbu zakona i propisa od strane javne administracije.

3. Stvoriti efikasniji pravni okvir za borbu protiv krimina-

la i korupcije, koji će biti u službi građana i koji će osi-gurati povoljne uvjete za rast privatnog sektora. Usvojiti pravni okvir koji će osigurati ista zakonska prava za građane i pravne osobe na teritoriji cijele BiH, uz primjenu zakon-skih standarda i principa na pravnu profesiju.

4. Provesti reformu pravosuđa, što znači stvoriti pretpostav-

ke za efikasniji pravosudni sistem kroz rekonstrukciju i kon-solidaciju sudova, izmjene zakona o sudovima, sudskih pra-vilnika i procedura, reguliranje finansiranja i budžetiranja sudova, te reformu sudske administracije.

5. Ojačati organe pravosuđa i unutrašnjih poslova za bor-

bu protiv kriminala i terorizma. Osigurati tužiocima i su-

186

dijama, kao i organima unutrašnjih poslova instrumente za borbu protiv kriminala i korupcije.

6. Jačati ulogu NVO-a (nevladinih organizacija) u borbi

protiv kriminala i korupcije. Uloga NVO-a u kampanji protiv korupcije je velika jer oni imaju neposredniji pristup građanima i sve više uživaju povjerenje vlada i parlamenata.

7. Jačati ulogu medija u borbi protiv kriminala i korupcije.

Ove aktivnosti su pokrenute i mjere su donesene, rezultati se tek oče-

kuju. Nama ostaje da se nadamo da će se svi subjekti u BiH konačno uozbi-ljiti u procesu njihove implementacije u praksi.

Zaključak Danas je svim državama imanentna privreda mješovitog tipa, s par-

tnerstvom javnog i privatnog sektora, u kojoj uporedo funkcioniraju tržišni i planski principi. Javni sektor ima zadatak da otklanja nedostatke (nesavrše-nosti) tržišta, poput:

a) nesavršene konkurencije (kao što su monopoli); b) ekstenalija koje onečišćavaju okolinu; i c) pluralizma javnih dobara.

Na osnovu toga, tri najbitnija zadatka javnog sektora u tržišnom pri-

vrednom sistemu su:

d) povećavati efikasnost; e) promicati jednakost; i f) podupirati makroekonomsku stabilnost i rast.

Za njihovo ostvarenje potrebne su institucije i sredstva koja se mogu

efikasno aktivirati ako je prisutno neetičko odnosno korumpirano djelovanje organa i zaposlenih u javnom sektoru.

Takvo ponašanje u praksi «odbija» produktivne investicije (naročito

FDI), te predstavlja «kočnicu» tranzicijskog procesa i ekonomskog razvoja

187

zemlje. Zato se danas sve vlade grčevito bore protiv takvog ponašanja, nas-tojeći afirmirati vladavinu prava i ubrzano smanjivati neformalnu ekonomi-ju. Postignuti rezultati na ovom planu se dosta razlikuju kod pojedinih zema-lja.

Dobro je da su vlade u BiH konačno shvatile značaj korumpiranog

djelovanja u BiH, što naročito pokazuje pripremljena Razvojna strategija BiH, u kojoj posebno mjesto zauzima Strategija borbe protiv kriminala i ko-rupcije. U ovom dokumentu specijalna pažnja je posvećena borbi protiv ko-rupcije u javnom sektoru BiH.

U današnjim uvjetima nije realno projicirati velike vizije, najvažnije je

šta od svojih snova možemo ostvariti. Jedno je jasno: ukoliko se nastavi s neetičkim odnosno korumpiranim djelovanjem u javnom sektoru BiH, ze-mlja će zadugo ostati siromašna, s velikim stepenom rizika i izvan relevan-tnih euroatlantskih integracija. U takvim uvjetima ne treba da iznenađuje či-njenica da se preko 60% mlade populacije Bosne i Hercegovine opredjeljuje za trajno napuštanje zemlje. Vratimo im vjeru u bolju budućnost u vlastitoj državi!

188

189

UDK 332.1 (497.6)“1995/...“

Jasmina Osmanković

Regionalizacija i regionalni razvoj

Bosne i Hercegovine u postratnom periodu

Uvod Regionalizacija je jedan od temeljnih pojmova regionalnog razvoja.

Njena naučna i praktična vrijednost ne dovodi se u pitanje. Ono što je često sporno i nedovoljno jasno su principi i kriteriji regionalizacije, koji nisu je-dnom dati, nepromjenjivi i općeprihvaćeni. Problemi regionalizacije upravo zbog toga nisu ni praktično ni teorijski jednostavni. Bosna i Hercegovina u ovome nije specifikum, iako neke njene specifičnosti (historijske, političke, geoprometne, etničke itd.) ovom problemu daju posebnu težinu. Principi i kriteriji regionalizacije su senzitivni na društveno-ekonomski sistem, prostor i vrijeme.

Određivanje regije i principa regionalizacije u ekonomskoj teoriji i

ekonomskoj politici je pitanje od strateškog značaja. U bosanskohercegova-čkom slučaju regionalizaciju je nužno posmatrati i u kontekstu pridruživanja Evropskoj uniji.

Kakav je naš, bosanskohercegovački odnos prema ovim pitanjima? Da

li poznajemo, prihvatamo i implementiramo iskustvo drugih država, iskustvo Evropske unije i vlastito iskustvo? Kakav je naš stav u vezi s prijedlogom UNESCO-a da se na put globalnog održivog razvoja kreće uobličavanjem regionalih jedinica (SDRU) kao posebnih područja na kojima će se ekonom-ske aktivnosti razvijati i usklađivati s prihvatnim kapacitetom ekosistema?

Šta je to što baštinimo iz bosanskohercegovačkog iskustva, posebno

naučno, stručno, emipirijski utemeljenih ekonomskih regionalizacija (npr. 1963/64, 1969, 1992, 1996), zatim političko-vojnih i administrativnih regi-onalizacija?

190

S obzirom na osnovni cilj konferencije, posebnu pažnju zaslužuje

“aktuelna regionalizacija” nastala kao izraz želja, volje, interesa, opredjelje-nja, potreba općina kao temeljnih lokalnih ekonomskih zajednica. Pored lo-kalnih zajednica u svim fazama ovakvog profiliranja regija, odnosno regi-onalnih razvojnih agencija, aktivno su učestvovali predstavnici međunarodne zajednice (Ured visokog predstavnika, Evropska unija, CARE QIF Internati-onal, brojne ambasade, lokalne vlasti i drugi.).

Predmet naučnog razmatranja trebala bi biti i vizija regionalizacije

Bosne i Hercegovine pripremljena od strane Evropske komisije. Pažljiva analiza “aktuelne regionalizacije” traži odgovor na pitanje da

li ove regije imaju sposobnost obezbjeđivanja održivog razvoja, optimalnog širenja ekonomskog razvoja, minimiziranja potencijalnih internih konflikata u skladu s funkcionalno-gravitacionim principima, kompetitivnim prednosti-ma, principima održivog razvoja, pravilima i instrukcijama Evropske unije, kao i na pitanje kakav je odnos regija koje nastaju kao izraz interesa lokalnih zajednica za regionalnim povezivanjem i regija koje su izraz vizija Evropske komisije.

S obzirom na cilj i vrijeme koje nam stoji na raspolaganju, ovdje ćemo

samo naznačiti nekoliko momenata. Prvo ćemo akcentirati neke elemente bosanskohercegovačkog iskustva, i to: rezultate naučno, stručno i empirijski utemeljenih regionalizacija, zatim vojno-političkih regionalizacija i adminis-trativnih regionalizacija. Potom ćemo naznačiti u osnovnom aktuelne regi-onalizacije, i to: administrativno-političku regionalizaciju, regionalizaciju koja nastaje kao izraz povezivanja lokalnih zajednica (općina/opština) i regi-onalizaciju koju predlaže Evropska komisija. Posebno ćemo se osvrnuti na regionalne razvojne agencije kao centralnu temu priloga.

1. Bosanskohercegovačko iskustvo Regionalizacije Bosne i Hercegovine mogu se sistematizirati u tri

osnovne skupine: naučno utemeljene regionalizacije, prezentirane u radovi-ma bosanskohercegovačkih autora, vojno-političke regionalizacije, pripre-mljene od međunarodnih eksperata, i administrativne regionalizacije, kao svojevrstan izraz ekonomske i regionalne politike.

191

Ovdje se naznačavaju naučno, stručno i empirijski utemeljene regi-onalizacije bosanskohercegovačkih autora u periodu 1945-1996.godina.

H.Hadžiomerović 1963-1964. godine ekonomsku regionalizaciju uzi-

ma kao dinamičan proces, to jest kao proces regionalnog privrednog razvoja, kao osnovicu i motiv migratornih kretanja stanovništva.

Podjela na zone razvoja izvršena je na osnovu regionalnog razmještaja

faktora privrednog razvoja i njihovog značaja za efikasnost ulaganja. U po-dručjima prioritetne zone (pojas doline rijeke Neretve, gornji i srednji tok ri-jeke Bosne i pojas Posavine s dolinom rijeke Une) nalaze se glavne komuni-kacije sjever-jug, najveći dio već izgrađenih industrijskih kapaciteta, kon-centracija stanovništva, u blizini su i lako dostupni sirovinski i energetski potencijali. U prioritetnoj zoni postoje svi elementi za racionalan i ekonom-ski efikasan razvoj.

Podjela na ekonomsko-geografske pojaseve je drugi prezentirani vid

regionalizacije. Ona se bazira na prirodnim karakteristikama kao osnovi nji-hovog privrednog razvoja. Identificirana su tri pojasa, i to: Posavina s doli-nom rijeke Une, Planinsko-šumski pojas i Kraški pojas.

Konačni rezultat istraživanja “Regionalizacija i centri društveno-eko-

nomskog razvoja u Bosni i Hercegovini”1 je prijedlog podjele Bosne i Her-cegovine na četiri makroregije i šesnaest regija, i to:

1) makroregija Bosanska krajina s pet regija: Banja Luka, Prijedor,

Bihać, Jajce i Drvar 2) makroregija Sjeveroistočna Bosna s četiri regije: Tuzla, Brčko,

Doboj i Zvornik 3) makroregija Sarajevsko-zenička s tri regije: Sarajevo, Zenica i

Goražde 4) makroregija Hercegovina s četiri regije: Mostar, Trebinje, Ko-

njic i Livno Ekonomski institut 1992. godine, u specifičnoj ekonomskoj i politi-

čkoj atmosferi, predlaže model regionalizacije u kome su regije geografsko-tehnološke, infrastrukturne, privredne i društveno-političke cjeline, ali isto-vremeno i dio jedinstvenog, ekonomskog i socijalno integriranog bosansko-

1 Bošnjović, I. (1969): Regionalizacija i centri društveno-ekonomskog razvoja u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, Ekonomski institut

192

hercegovačkog prostora. Naglasak je na djelotvornosti i efikasnosti regiona-lizacije, ali i na tome da se “ne remeti zajednički život naroda i narodnosti u Bosni i Hercegovini, kao i da se ne ometa društveno-ekonomski razvoj, već da se i jedno i drugo podstiče i ubrzava”2.

Model četiri regije je izveden kao funkcija geografskog prostora, broja

i sastava stanovništva, društveno-ekonomske razvijenosti. Sama regionaliza-cija realizirana je u sljedećem postupku. Prvo je utvrđen teorijski model na bazi istraživanja gravitacionih utjecaja sva četiri centra3. Na toj osnovi ut-vrđene granice su korigirane rezultatima ankete o stvarnoj gravitacionoj us-mjerenosti pojedinih područja. Anketirani su gravitacioni centri, ali i graviti-rajuća područja. Posebno su tretirana tzv. granična područja. Za sedamnaest općina koje se nalaze na granici regija i čiji položaj po tom osnovu nije ja-san, opredjeljenje za jedan ili drugi centar izvršeno je posebnim postupkom. Analizirano je jedanaest obilježja od kojih svaki za sebe izražava određenu povezanost općinskog područja s odgovarajućim centrom. Druga korekcija modela izvršena je na osnovu ocjene prostorno-geografskih uvjeta poveza-nosti općina.

Predloženom regionalizacijom određene su prostorno i demografski

dovoljno velike regije s takvom strukturom koja omogućava njihovo funkci-oniranje. Težilo se da one budu uravnotežene u svojim ekonomskim, druš-tvenim i ostalim sposobnostima.

Bosna i Hercegovina je podijeljena na četiri regije, i to: Banjalučko-

bihaćku (Bosanska krajina), Sarajevsko-zeničku (Centralna Bosna), Tuzlan-sko-dobojsku (Sjeveroistočna Bosna) i Mostarsko-trebinjsku (Hercegovina).4

Značaj i smisao ovog modela je u njegovoj zasnovanosti i djelotvor-

nosti u otvaranju mogućnosti za rješavanje osnovnih problema razvoja, za-tim u ekonomskim, političkim, etničkim i administrativnim motivima koji su respektirani.

Do implementacije rezultata istraživanja nije došlo zbog hitne promje-

ne političkog ambijenta i ratnih sukoba. Ali, njegove vrijednosti nisu uma-njene. On je i dalje interesantan za aplikaciju, posebno u uvjetima punog dje-lovanja tržišta. 2 Bošnjović, I. (1992): Regionalizacija u Bosni i Hercegovini. Sarajevo, 5. 3 Gravitaciono polje jednog u odnosu na drugi centar je utvrđeno primjenom Reylly-Converse formule koja predstavlja odnos udaljenosti dva centra izraženoj u km i zbir udaljenosti i drugog korijena količnika stanovništva centra A i centra B. 4 Isto, 103.

193

Posebne vrijednosti predloženog modela regionalizacije su u tome što

se ona može aplicirati: u decentraliziranom sistemu, u uvjetima globalne in-tegracije svjetske privrede i reafirmacije nacionalne ekonomske politike. Ve-oma je interesantno dovođenje u vezu s problemom privlačenja stranog kapi-tala. Ističe se da se s “veoma visokim stepenom sigurnosti može tvrditi da ignorisanje zahtjeva savremene globalne svjetske privrede na koncept ma-kroekonomske politike države ima tragične i dalekosežne posljedice”5.

U prilogu “Regionalni razvoj” iz 1996. godine provjerava se: prvo, da

li je moguća obnova funkcionalno-gravitacione regionalizacije na četiri regi-je po principima funkcionalno-gravitacione regionalizacije, i drugo, ako je moguća, pod kojim uvjetima. Konstatirano je da su se u periodu do 1991. godine oko centara Sarajevo, Zenica, Banja Luka, Tuzla i Mostar, po osnovu uspostavljanja ekonomskih i socijalnih veza i interakcija, koja je uspostvalje-na na relaciji centar-okruženje, formirale regije. S obzirom na svoje specifi-čne historijske uvjete, prirodno-geografske karakteristike i infrastrukturne osobine, profilirali su i svoju ekonomsku strukturu.

Ovakva regionalizacija nije rezultat političkih odluka, nego je nastala

na osnovu prirodno-geografske povezanosti područja i stvorene specifične privredne strukture. Ona je bila predmetom istraživanja u više projekata u periodu 1969-1996. godina. Istraživanja su potvrdila funkcionalno gravitaci-onu regionalizaciju na četiri regije.

Prema ovim istraživanjima “optimalnu regiju” bi karakterizirali slje-

deći parametri. S obzirom na veličinu teritorije Bosne i Hercegovine, gustinu naselje-

nosti, komunikativnost prostora, stepen privrednog razvoja i razmještaj većih centara, ocijenjeno je da se optimalna prostorna veličina jedne makroregije kreće u rasponu od 10 do 15 hiljada km2. Uz takvu veličinu jedne makrorgi-je, prosječna maksimalna udaljenost rubnih dijelova jedne makroregije od njenog centra bi se kretala od 56 do 69 km. S tim da se teži da maksimalni razmak rubnih područja od osnovnog centra bude do 100 km, a tek u situaci-jama kada nisu moguće alternativne podjele da to odstojanje bude i nešto vi-še od 100 km.

5 Isto, 76.

194

Optimalna demografska veličina prosječne makroregije u BiH kreće se između sedam stotina hiljada i milion stanovnika.6 Od navedenog broja stanovnika, realna makroregija može u izvjenoj mjeri odstupati naviše ili na-niže u zavisnosti od postojećih okolnosti koje se prilikom konkretnog razgra-ničavanja moraju uvažiti iz nekih opravdanih razloga.

Prema urbano-gravitacionom kriteriju, regija može vršiti svoju funkci-

ju ukoliko ima jedan centar s vrlo značajnim funkcijama, dva sa značajnim, dva do tri sa srednje značajnim, četiri do šest s malo značajnim i dvanaest do šesnaest s beznačajnim funkcijama.

Kod određivanja optimalne regije potrebno je imati u vidu i određene

historijsko-tradicionalne kriterije. Prema ovim kriterijima, prosječna regija za svoje središte treba imati jedan od ova četiri grada: Sarajevo, Banju Luku, Tuzlu i Mostar, i eventualno Zenicu.

Makroregija, odnosno regija utvrđena je kao prostorna i ekonomska

cjelina, heterogeno prirodno i privredno područje i područje s jasno izdife-renciranim dominantnim centrom, koji ima razvijene proizvodne i centralne funkcije.

Makroregija se definira kao funkcionalno-gravitaciono područje u

okviru koga se javlja određena struktura manjih teritorijalnih jedinica s od-govarajućom međuzavisnošću društveno-ekonomskih interesa i potreba. Te-ritorijalna cjelovitost se bazira na funkcijama koje pokrivaju potrebe jednog šireg područja, odnosno na resursima regije koji podržavaju razvoj centra. Istovjetnost interesa prepoznaje se u sklonosti da se dio aktivnosti za potrebe šireg područja (regije) koncentrira u jednom centru i pogodnosti centra da ra-zvija aktivnosti koje su po rangu višeg značaja u cilju zadovoljavanja odre-đenih društvenih potreba, što ima poseban značaj u profiliranju makroregija.7

U periodu 1992-1996. godina Bosna i Hercegovina je predmet regi-

onalizacija koje preferiraju vojne i političke kriterije. U martu 1993. godine po Vance-Owenovom planu predložena je po-

djela na deset provincija, po tri za svaki narod, a poseban status za Sarajevo. Prema ovom prijedlogu, provincije imaju nacionalni predznak.8

6 Bošnjović, I.(1992): Regionalizacija Bosne i Hercegovine. Sarajevo, 91-98. 7 Istraživanja o regionalizaciji Bosne i Hercegovine realizirana 1969., 1992. i 1996.godine. 8 Begić, K. (1997): Bosna i Hercegovina od Venceove misije do Daytonskog sporazuma. Sarajevo, 116-117.

195

U augustu iste godine (1993) po planu Owen-Stoltenberga predviđena

je podjela na konstitutivne republike: Bošnjaka, Hrvata i Srba, s upravom Evropske unije nad Mostarom i posebnim statusom za Sarajevo.

Po Vašingtonskom sporazumu iz maja 1994. godine predviđena je po-

djela Bosne i Hercegovine na Federaciju BiH, teritorijalnu jedinicu s većin-skim srpskim narodom i Sarajevo kao distrikt. Mapa je rezultat poštovanja etničkog principa.

Ova podjela je, uz određene korekcije granica, zadržana i u planu

Kontakt-grupe iz jula 1994. godine. Prema ovom planu, Bosna i Hercegovi-na se dijeli na Federaciju BiH, Republiku Srpsku i Sarajevo distrikt. U odno-su na prethodni prijedlog, stepen objedinjenosti nacionalnih korpusa je veći. Etnički princip je ovdje doseljedno poštovan, uz određena odstupanja.

I na kraju, prema Dejtonskom mirovnom sporazumu predviđena je po-

djela na dva entiteta: Federaciju Bosne i Hercegovine i Republiku Srpsku, uz Brčko kao teritorij arbitraže. Vodeći kriterij podjele bilo je tadašnje faktičko stanje (vojno stanje – lnije prekida vatre). Zbog ovog pristupa umanjena je geografska i komunikaciona kompaktnost teritorije.

Prema tome, predstavnici međunarodne zajednice pripremili su neko-

liko prijedloga podjele teritorije Bosne i Hercegovine u funkciji zaustavlja-nja rata i rješavanja sukoba. Pri tome je preferiran nacionalni, politički i voj-ni kriterij.

Regionalizacija je bila rješenje koje se tražilo i koje je omogućavalo

političko razrješenje sukoba. Za sve ove regionalizacije karakteristično je ek-skluzivno preferiranje nacionalnog i političkog kriterija. Drugi, ekonomski, geografski, infrastrukturni, prostorni, urbani, historijski aspekti nisu uvažavani.

Od 1945. do 1996. godine u vezi s administrativnom regionalizacijom

Bosne i Hercegovine možemo uočiti nekoliko specifičnih perioda. Period od 1945. do 1952. godine - regionalizacija na okruge (7), sre-

zove (65), gradove (14+4) i mjesne narodne odbore (871). Period od 1952. do 1965. godine - regionalizacija na srezove (66-6) i

općine (418-106).

196

Period od 1965. do 1991. godine - regionalizacija na općine (106-112) i mjesne zajednice (1815-2165).

Tokom 1991. godine - pored oficijalne administrativne podjele na

općine (112), pojavljuju se i druge podjela (npr. autonomne oblasti s naci-onalnim predznakom).

Nakon 1995. godine administrativnu podjelu Bosne i Hercegovine ka-

rakterizira podjela na dva entiteta: Federaciju Bosne i Hercegovine i Repu-bliku Srpsku. Federacija Bosne i Hercegovine je podijeljena na deset kanto-na, a oni na općine, dok je Republika Srpska podijeljena samo na općine. U toku 1999. godine u Republici Srpskoj je vođena debata o uvođenju okruga ili nekog drugog vida regionalizacije.

Prema tome, za administrativnu regionalizaciju Bosne i Hercegovine

karakteristične su stalne promjene koje su izraz složenosti problema i potre-be da se on riješi. To oslikava i okupiranost politike problemom regionaliza-cije, a indirektno i spoznaje da je regionalizacija više od fizičke podjele teri-torije, te da ona može biti sredstvo za rješavanje razvojnih, inegrativnih, po-litičkih, ekonomskih, etničkih, socijalnih i drugih problema.

2. Aktuelna regionalizacija U aktuelnoj regionalizaciji Bosne i Hercegovine mogu se uočiti tri

momenta, i to: administrativna regionalizacija, regionalizacija na područja novoformiranih regionalnih razvojnih agencija i regionalizacija prema viziji Evropske komisije.

Administrativnu regionalizaciju karakterizira podjela Bosne i Herce-

govine na Federaciju Bosne i Hercegovine, Republiku Srpsku i Distrikt Brčko. Federacija je podijeljena na deset kantona (Unsko-sanski, Posavski, Tuzlanski, Zeničko-dobojski, Bosanskopodrinjski, Srednjobosanski, Herce-govačko-neretvanski, Zapadnohercegovački, Sarajevski, Livanjski), a kanto-ni na općine. Republika Srpska je podijeljena samo na općine.

Prema raspoloživim podacima, na području Bosne i Hercegovine živi

oko 3,8 miliona stanovnika (u Federaciji Bosne i Hercegovine oko 2,3 mili-ona i u Republici Srpskoj 1,5 miliona stanovnika). Dostignut je nivo razvije-nosti mjeren ukupnim domaćim proizvodom po stanovniku u US dolarima od 1210 (u Federaciji BiH 2090 i u RS oko 860), ili mjeren stopom zaposle-

197

nosti od 16,2% (Federacija BiH 17,6% i RS 14%). Stopa nezaposlenosti je oko 41% (u Federaciji BiH oko 40%, a u RS oko 43%).

Od 2001. godine je otvoren proces formiranja agencija za regionalni

razvoj kao izraz partnerstva nevladinog, javnog i privatnog sektora kako do-maćeg tako i međunarodnog.

Formirane su regionalne razvojne agencije na području Brčko Distri-

kta (RABDA 2001), Tuzlanskog kantona (2002), Mostara (2002), Gornjo-drinskog područja (REDRIN 2002), Sarajevo ekonomski region (SERDA 2003), Banja Luka (BLERDA 2003), Sjeverozapadna Bosna (2003), Birač (2003), Posavski region (2003).

Regionalna razvojna agencija za područje Tuzlanskog kantona, kao

što joj i samo ime kaže, pokriva područje 13 općina kantona Tuzla. Agencija za razvoj Brčko Distrikta pokriva područje Distrikta. MEDA agencija za razvoj Mostara pokriva područje šest općina grada

Mostara (Jugoistok, Jugozapad, Jug, Zapad, Sjever i Stari Grad) plus central-na zona s tendencijom da pokrije područje Hercegovačko-neretvanskog kan-tona odnosno cijelo područje Hercegovine.

REDRIN je formiran kao agencija osam općina (Foča, Ustikolina, Go-

ražde, Višegrad, S. Goražde, Višegrad, Rudo, Čajniče, Rogatica) gornjodrin-skog područja.

Formirana je agencija za područje devetnaest općina (Prnjavor, Dubi-

ca, Kostajnica, Bosanski/Novi grad, Sanski Most, Ključ, B. Petrovac, Bihać, B. Grahovo, Glamoč, Drvar, Kladuša, Cazin, Bužim, B. Krupa, S. Sanski Most, Ribnik, Krupa na Uni) Sjeverozapadne Bosne sa dva ureda u Bihaću i Prijedoru.

Formirana je regionalna razvojna agencija za područje devet općina

(Zvornik, Bratunac, Srebrenica, Vlasenica, Milići, Šekovići, Osmaci, Kalesi-ja, Sapna) regije Birač.

Formirana je regionalna razvojna agencija za područje dvanaest opći-

na (Orašje, Odžak, Modriča, Vukosavlje, S. Orašje, Gradačac, Derventa, B/S Brod, Šamac, Šamac/Domaljevac, Doboj i Pelagićevo) Posavskog regiona.

198

Formirana je regionalna razvojna agencija Sarajevo ekonomskog regi-ona za područje Kantona Sarajevo, grada S. Sarajevo i općina Visoko, Breza, Kiseljak i Kreševo.

Prema tome, skoro devedeset općina je pokrenulo inicijativu za formi-

ranje ili je već formiralo regionalne razvojne agencije za određna područja. Podršku radu regionalnih razvojnih agencija osigurali su Evropska

unija, Evropska komisija, Svjetska banka, UNDP, OSCE, Ured visokog predstavnika (OHR), Evropska banka za obnovu i razvoj (EBRD), USAID, ambasade jednog broja zemalja, lokalne vlasti i drugi.

Regionalne razvojne agencije, motor za efikasnu implementaciju regi-

onalno baziranih razvojnih strategija, kao takve, odgovorne su za vođenje cjelokupnog procesa. Tako je na participativnoj osnovi definirana strategija razvoja Tuzlanskog kantona, Brčko Distrikta i Mostara. U početnom stadiju lobiranja i educiranja partnera ili izrade socio-ekonomskih pregleda je rad na izradi strategije regionalnog razvoja za područja preostalih agencija.

Interesantno bi bilo komparirati ovaj prijedlog za “optimalnom regi-

jom” koja je rezultat dosadašnjih naučnih, stručnih i empirijskih istraživanja. 3. Regionalne razvojne agencije Prema iskustvu Evropske unije osnovne karakteristike regionalnih ra-

zvojnih agencija su interakcija s okolinom, pratnerstvo, odnos s postojećom strukturom, znanje i sposobnost identifikacije ciljeva i operativnih projekata, sposobnost koordinacije postojećih razvojnih struktura i autonomija vlastitih odluka.

Potreba za regionalnim razvojnim agencijama dolazi od: poslovnih za-

jednica; lokalne, pokrajinske, regionalne i državne strukture vlasti; institucija razvoja i obrazovanja; javnih institucija (npr. za zapošljavanje, privatizaci-ju); poslovnih i tehnoloških centara; razvojnih inicijativa i savjetnika; finan-sijskih institucija; nevladinih organizacija i donatora; sindikata.

199

Regionalne razvojne agencije možemo posmatrati prema osnivaču: • osnovane od centralne vlasti • unutar regionalne ili lokalne vlasti • osnovane od regionalne ili lokalne vlasti • kombinacija ova prva tri osnivača • nezavisne RRA osnovane na osnovu javno privatnog partnerstva Regionalne razvojne agencije po aktivnosti možemo definirati kao:

strateške, globalno operativne, sektorske, agencije za podršku stranih investi-cija.

Po funkciji ili ulozi definiraju se kao sveobuhvatne i specijalizirane. Sveobuhvatne se javljaju kao koordinator procesa planiranja u regiji;

dizajner, izbođač ili monitor razvojnih programa i projekata; katalizator ra-zvojnih fondova i donacija; akter ekonomske i socijalne reforme (zapošljava-nje, podrška razvoju SME, promocija investicija), povezivanje u lokalne i međunarodne mreže regionalnih razvojnih agencija.

Specijalizirane (lokalne agencije) se angažiraju na projektima lokal-

nog značaja, savjetovanju i obrazovanju i povezivanju u regionalnu agenciju. Kao partneri u regionalnim razvojnim agencijama javljaju se: organi

vlasti, privredne komore, udruženja, univerzitet, institucije za istraživanje i razvoj, tehnološki centri, institucije i organizacije, postojeće strukture servi-sa, sindikat, donatori, NGO, RRA u zemlji.

Odnos s postojećom strukturom karakterizira dogovor o zajedničkom

radu (pitanje specijalizacije, pitanje povezivanja, komplementarnosti, zaje-dničkog nastupa, tenderiranja, promocije, marketinga, jasna podjela rada i odgovornosti, pitanje zajedničkog finansiranja), reorganizacija (integracija funkcija, znanja i iskustava) i povremena saradnja.

Za RRA karakteristična je evolucija od servisa SME (finansijski ser-

vis, tehnološki parkovi, servis investitorima) i implementacija specijalizira-nih projekata (aktivnih mjera zapošljavanje, organizacija obrazovnih akti-vnosti) do katalizatora ekonomskih i socijalnih reformi.

Uvjeti za osnivanje RRA su privrženost struktura vlasti i poslovne za-

jednice, populacija, privredni potencijal područja, usklađena regionalna ra-zvojna strategija, usklađena sektorska struktura, osposobljen i privržen ka-

200

dar, održivost (osigurana finansijska sredstva i kontinurana potreba korisnika RRA).

Uloga RRA: jačanje konkurentne sposobnosti regije, pronalaženje ra-

vnoteže između razvojnih mjera i regionalnih potencijala, kreiranje uvjeta za razvoj i ekonomski rast, kreiranje instrumenata privrednog razvoja, mobili-zacija aktera i kapaciteta regije, razvoj svijesti i promjena mentaliteta, uprav-ljanje procesom strateškog planiranja i programiranja, popunjavanje tržišnih niša za servis maloj privredi.

Bitni ciljevi: povezanost s lokalnim akterima, komplementarnost i si-

nergija ponude aktera i potrebe regije, partnerstvo. Misija RRA: kontinuirano analiziranje i opservacija stanja u regiji,

asistencija kreiranju politike razvoja, intervencija u uvjete razvoja, obrazova-nje, povezivanje privrede s vanjskom okolinom (interregionalno, prekograni-čno, izvoz, turizam), promocija regije i razvoj konkurentne sposobnosti regi-je.

Aktivnosti RRA: priprema i implementacija regionalnih strateških

programa, analiziranje i upravljanje bazama podataka, informiranje i savjeto-vanje preduzeća i start-up, treninzi i seminari, upravljanje poslovnim inkuba-torima, industrijskim zonama, finansijski inžinjering, transfer inovacija i te-hnologija, traženje poslovnih partnera za SME i investitora, proces internaci-onalizacije preduzeća.

Organizacija RRA po pravnoj formi (neprofitne asocijacije – USA,

Australija, Francuska, Holandija itd., neprofitni fond ili firma – Njemačka, Rumunija, Poljska itd. d.o.o., javni d.o.o. – Grčka, Italija, Irska, d.d. Porugal, javno-privatno partnerstvo, udruženje općina – Valonski dio Belgije, Grčka.

Legitimnost za organizaciju RRA: posebni zakoni Belgija – flamanski

dio, Francuska, akt decentralizirane strukture vlasti i na osnovu drugih okvir-nih zakona.

Modeli finansiranja: raznolikost po fisini finansijskih sredstava i po

izvoru; zavisnost finansiranja od načina osnivanja; zavisnost od veličine po-dručja koje RRA pokriva, zavisnost od količine i vrste servisa.

RRA i implementacija razvojne strategije u EU – tri uloge: uloga u

formulaciji programa (stručno savjetovanje, sudjelovanje kao partner u pro-cesu, koordinacija procesa), uloga u upravljanju programa ( veoma limitira-

201

no – član monitoring grupe, savjetodavna uloga, rijetko delegirano upravlja-nje – sekretarijat, skupljanje projektnih ponuda, asistencija pri kreiranju pro-jekata), uloga na projektnom nivou (identifikacija projekata, formulacija pro-jektnih zadataka).

Položaj lokalnih agencija u ekonomskoj regiji zavisi od kvalitet odno-

sa s općinama koje pokrivaju, kvalitet odnosa s ostalim akterima razvoja u okruženju, unutrašnjeg kapaciteta (znanja, iskustva, kreativnosti, inovati-vnosti, tehničke mogućnosti za izvršavanje primljenih zadataka), prepozna-vanja od strane partnera i okoline kroz postignute rezultate.

Budžet i izvori: Antwerpen 1,9 mio. E 55% regija, 26% država i 19% usluge Trento 1 mio E 100% država Ahannon (Irska) 27 mio E 5% država, 95% usluge Stuttgart 0,6 mio E 40% regija, 10% usluge RRA bi trebala imati posebno značajnu funkciju u ekonomskom pris-

tupu kreiranja radnih mjesta, prosperiteta i kvaliteta života Zaključak Određivanje regije i principa regionalizacije u ekonomskoj teoriji i

ekonomskoj politici je pitanje od strateškog značaja. To potvrđuje i bosan-skohercegovačko iskustvo i angažman međunarodne zajednice na regional-nom razvoju i formiranju regija u Bosni i Hercegovini.

Kakav je naš, bosanskohercegovački odnos prema ovim pitanjima? Da

li poznajemo, prihvatamo i implementiramo iskustvo drugih država, iskustvo Evropske unije i vlastito iskustvo? Kakav je naš stav u vezi s prijedlogom UNESCO-a da se na put globalnog održivog razvoja kreće uobličavanjem regionalnih jedinica (SDRU) kao posebnih područja na kojima će se eko-nomske aktivnosti razvijati i usklađivati sa prihvatnim kapacitetom ekosiste-ma?

Kao da još uvijek u dovoljnoj mjeri nisu prepoznati svi potencijali ko-

je ima adekvatna regionalizacija i regionalni razvoj. Otvaranje procesa for-miranja zajednica lokalnog ekonomskog razvoja uz podršku lokalnih i među-narodnih organizacija svjedoči o prvim koracima u prihvatanju i pokušaju

202

implementacije iskustva drugih država, posebno Evropske unije u postra-tnom periodu. Još uvijek je otvoreno pitanje da li su i koliko su područja re-gionalnih razvojnih agencija najadekvatniji okvir održivog razvoja, koji su to SDRU, odnosno u kakvom su odnosu prema “optimalnoj regiji” do koje se došlo u dosadašnjim naučnim, stručnim i empirijskim istraživanjima u Bosni i Hercegovini.

Prema tome, iz bosanskohercegovačkog iskustva, posebno naučno,

stručno, emipirijski utemeljenih ekonomskih regionalizacija (npr. 1963/64, 1969, 1992, 1996), baštinimo viziju tzv. “optimalne regije”.

Bosanskohercegovački autori su prepoznali četiri odnosno pet osno-

vnih makroregija na području Bosne i Hercegovine sa sjedištima u Sarajevu, Mostaru, Zenici, Tuzli i Banjoj Luci. Ove regije imaju naučno, stručno, emi-prijsko, historijsko i svako drugo utemeljenje.

Vojno-političke regionalizacije predlagane u periodu 1992-1995. go-

dina polazile su isključivo od etničkih, vojnih i političkih kriterija i odstupa-ju do “optimalnih regija”.

Za administrativne regionalizacije Bosne i Hercegovine karakteristi-

čne su stalne promjene kao izraz složenosti problema i potrebe da se razvojni problemi korištenjem ovog instrumenta riješe. To oslikava i okupiranost po-litike problemom regionalizacije, a indirektno i spoznaju da je regionalizaci-ja više od fizičke podjele teritorije, te da ona može biti sredstvo za rješvanje razvojnih, integrativnih, političkih, ekonomskih, etničkih, socijalnih i drugih problema.

S obzirom na osnovni cilj seminara, posebnu pažnju zaslužuje “aktuel-

na regionalizacija” nastala kao izraz želja, volje, interesa, opredjeljenja, po-treba općina kao temeljnih lokalnih zajednica i međunarodnih organizacija. Ilustracije radi, u periodu 2001-2003. godina formirane su ili su u fazi formi-ranja regionalne razvojne agencije, odnosno regije SERDA, REDRIN, NW, TK, RABD, BLERDA, MEDA, Semberija, Posavina itd. Pored lokalnih za-jednica u svim fazama profiliranja regija, odnosno regionalnih razvojnih agencija, aktivno su učestvovali predstavnici međunarodne zajednice (OHR, EU, CARE, brojne ambasade itd.).

Pored ove regionalizacije, aktuelna je zvanična administrativno-politi-

čka podjela teritorije Bosne i Hercegovine na dva entiteta: Federaciju Bosne i Hercegovine i Republiku Srpsku. Federacije je podijeljena na deset kantona (Unsko-sanski, Posavski, Tuzlanski, Zeničko-dobojski, Bosanskopodrinjski,

203

Srednjobosanski, Hercegovačko-neretvanski, Zapadnohercegovački, Sara-jevski i Livanjski), a oni na općine. Republika Srpska je podijeljena na opći-ne. Upitno je koliko je aktuelna administrativno-politička regionalizaciju utemeljena na ekonomskim principima, koliko omogućava ekonomsku rein-tegraciju bosanskohercegovačkog prostora. Predmet izučavanja može biti i njen odnos prema dosadašnjim rezultatima “idealne regionalizacije”.

I treća potencijalno u budućnosti aktuelna regionalizacija je vizija

Evropske komisije o podjeli teritorije Bosne i Hercegovine na pet regija: Sa-rajevo ekonomski region, Sjeverozapadna Bosna (Tuzla), Jugoistočna Bosna (Mostar), Centralna Bosna (Zenica), Sjeverozapadna Bosna (Banja Luka). Otvoreno je pitanje njenog odnosa odnosno prednosti ili eventualno nedosta-taka u odnosu na, uvjetno rečeno, optimalnu regionalizaciju na bazi dosadaš-njih naučnih, stručnih i emprijskih istraživanja u Bosni i Hercegovini.

Pažljiva analiza “aktuelne regionalizacije” traži odgovor na pitanje da

li ove regije imaju sposobnost obezbjeđivanja održivog razvoja, optimalnog širenja ekonomskog razvoja, minimiziranja potencijalnih konflikata u skladu s funkcionalno-gravitacionim principima i kompetitivnim prednostima.

Otvoreno je i pitanje da li je prijedlog Evropske komisije rješenje, me-

hanizam koji bi mogao snažno da podstakne regionalni i ukupni razvoj.

204

205

UDK 332 (496.7)

Džemal Najetović

Geopolitičke, demografske, privredne i

geostrategijske karakteristike Sarajevsko-zeničke regije

(prilog novoj bosanskohercegovačkoj geopolitici) Uvod1 Rasprave vezane za promjenu uređenja i regionalizaciju prostora Bo-

sne i Hercegovine podstakle su me da putem časopisa “Pregled” ponudim koncept regionalizacije, utemeljen na očuvanju naše države, kojeg sam šire obradio u magistarskom radu pod naslovom “Geopolitički značaj Sarajev-sko-zeničke regije u očuvanju državnosti Bosne i Hercegovine”, koji sam odbranio krajem aprila ove godine na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu.

Aktuelne ideje vezane za budućnost Evrope, njenu regionalizaciju i globalizaciju su različite. Suština tih ideja je budućnost Evrope bez ratova, jer su geografski faktori najčešće uzrok teritorijalnih pretenzija i ratova. Je-dna od strategija integracije u Evropsku uniju definira se kao zapadni Bal-kan, a odnosi se na zemlje bivše Jugoslavije (osim Slovenije, uključujući Al-baniju). Bosna i Hercegovina zahvata centralni dio zapadnog Balkana, a ge-opolitička i geostrategijska konfiguracija Sarajevsko-zeničke regije ima cen-tralni položaj u njoj. Geopolitički značaj zapadnog Balkana nije samo u tome što preko njega vode najvažnije kopnene veze Zapadne i Centralne Evrope s Azijom, nego i što je to prirodni dio Sredozemlja. S obzirom na takav geopo-litički položaj, ova regija ima ključni značaj u ovom dijelu Evrope. To je u geostrategijskom smislu čini veoma osjetljivom. Ova osjetljivost će se multi-plicirati izgradnjom putnog koridora 5C, koji će činiti najkraću kopnenu ve-zu Centralne Evrope sa srednjim dijelom Jadranskog mora. Prostire se na po-dručju triju kantona: Sarajevskog, Zeničko-dobojskog i Srednjobosanskog. Njeno područje bogato je nalazištima naslaga ruda, mrkim ugljenom, šumom i vodom. Ova regija je nedavno od "Financial Times Groupa" iz Londona

1 Stavovi navedeni u ovom radu su isključivo autorovi.

206

proglašena regijom budućnosti za područje centralne, južne i istočne Evro-pe.2 Ona po svojim geografskim, privrednim i demografskim karakteristika-ma predstavlja bitan prostorni oslonac za odbranu Bosne i Hercegovine. Njen geopolitički položaj proističe iz njenog položaja u Bosni i Hercegovini i geopolitičkog položaja Bosne i Hercegovine na zapadnom Balkanu i u južnoj Evropi. Zbog toga što kroz nju prolazi nekoliko strategijskih komuni-kacijskih pravaca, pogodna je za manevar različitih vojnih sastava. Njen ge-ostrategijski značaj ističe se i činjenicom da se u njoj nalazi glavni grad Bo-sne i Hercegovine – Sarajevo.

Od svog postanka pa do danas područje ove regije prolazilo je kroz ra-zličite oblike političkog, vojnog i privrednog organizovanja. Skoro nikada nije bilo politički prazan prostor. Njim su često upravljali stranci, počevši od Poblija Kornelija Dolabele (10. godina n.e.) do aktuelnog Paddyja As-hdowna. Na njemu je u prošlosti najčešće potvrđivana državnost Bosne i Hercegovine, jer su dolinom rijeke Bosne prolazile “granice” skoro svih ide-ja vezanih za njenu podjelu. Područje ove regije bilo je jezgro srednjovjeko-vne bosanske države i skoro se poklapa s njenom teritorijom. Nazivalo se Prvobitna, Klasična ili Original Bosna, a kasnije Kraljeva zemlja, Centralna Bosna i sl.

Ova regija je u prošlosti napadana zbog želje susjeda za proširenjem teritorija svojih država. Zbog toga se stanovništvo ove regije u prošlosti go-tovo stalno moralo boriti protiv raznih osvajača. Za ovu regiju vezan je naj-stariji spomen rata na tlu BiH, koji seže 2300 godina unazad, kada se Rim odlučio da osvoji ovo područje jer je preko njega, dolinom rijeke Bosne, vo-dio vojni (i trgovački) put koji je bio jedina veza za Panoniju i srednju Evro-pu. Osvojeno područje Rimljani su pacificirali strogim mjerama, raseljava-njem, konfiskacijom zemlje i regrutovanjem u vojsku. Uveli su obavezno služenje vojnog roka koji je trajao 30 godina, a služio se van ovog područja.

I u doba srednjovjekovne bosanske države na području ove regije vo-đeni su mnogi ratovi. Organi centralne vlasti bili su: vladar (ban do 1377., a nakon toga kralj do 1463.) i državni sabor (stanak). Bosanski državni stanak bio je ustaljeno vrhovno zakonodavno i sudsko tijelo u cijeloj banovini, a ka-snije kraljevini Bosni. Od 1137. do 1354. godine sjedište mu je bilo u Mila-ma (Milima) kod Visokog – Moištra (Moštre). Bio je vrhovna i suverena in-stitucija u bosanskoj državi od njezinih prvih početaka do propasti kraljev-stva 1463. godine.3

Društveno uređenje u vrijeme osmanlijske vlasti odlikovalo se jakom centralnom vlašću, izrazito vojničkog karaktera. Osnovna vojno-administra-tivna jedinica bio je sandžak, koji se sastojao iz više nahija. Tokom cijele

2 "Naša riječ", broj 3237, 21.9.2004., str. 1. 3 Dominik Mandić: Bogomilska crkva bosanskih krstjana, Chicago, 1962., str. 350-351.

207

osmanlijske uprave regija je imala zagranični karakter. U vrijeme osmanlij-ske uprave ovo područje imalo je specifičnu vojnu organizaciju. U Bosan-skom pašaluku tada se za rat moglo mobilizirati oko 60.000 vojnika, koji su za svoju službu dobivali plaće u novcu.

Od austrougarske okupacije 1878. godine do 1908. godine ovaj pros-tor je bio pod formalnim suverenitetom sultana, a stvarnu upravu, uz sagla-snost Evrope i Turske, imala je Austro-Ugarska. Aneksijom 1908. godine, ona je preuzela suverenitet nad BiH, a poslije okupacije ovdje je zadržala šest divizija, s oko 50.000 vojnika.

Na temeljima člana 135. Vidovdanskog ustava iz 1921. godine Bosna i Hercegovina je očuvala teritorijalnu cjelovitost u svojim historijskim grani-cama. Sve do uspostave centralističke vlasti 1929. godine imala je elemente autonomne vlasti, sjedište u Sarajevu i šest oblasnih uprava. Te godine kralj Aleksandar je prvi put od 1463. godine razbio teritorijalnu cjelovitost Bosne i Hercegovine i izvršio njenu podjelu na četiri banovine, s ciljem da Bošnjaci ni u jednoj ne budu većinski narod. U vrijeme Kraljevine SHS područje ove regije bilo je u sastavu Drinske banovine, a u zoni odgovornosti Druge armi-je. Iz tog vremena karakterističan je sadržaj "Protokola sporazuma", sačinje-nog između Jugoslovenskog muslimanskog kluba i vlade Nikole Pašića, u kojem u tački 9 piše: "Ispadi pojedinaca u vojsci, školi i drugim zvaničnim položajima, kojima se vređa religijsko čuvstvo podvrgnut će se oštrim ka-znama, a naročito se neće siliti muslimanski vojnici, da sudjeluju kod obreda i slava koje imaju crkveno-konfesijski karakter".

Na području ove regije, u julu 1941. godine, uspostavljena je ustaška vlast NDH. Pored općina i srezova, kao više administrativno-upravne jedini-ce uvedene su župe. Izbijanjem rata 1941. godine, Bošnjaci su se našli pred velikim iskušenjem. Dok ih je NDH nastojala izmanipulirati i iskoristiti za svoje ciljeve, dotle su s druge strane bili izloženi strahovitom genocidu od četnika. Nizom rezolucija, ujesen 1941. godine, Bošnjaci su se odlučno ogra-dili od politike genocida nad Srbima, Jevrejima i Romima i osudili one iz svojih redova koji su u tome učestvovali. Još od početka ustanka jedan broj Bošnjaka pristupio je partizanskim jedinicama. Do masovnog stupanja Boš-njaka u redove NOV-a dolazi ujesen 1943. godine, čime su dali solidan do-prinos antifašističkoj borbi iz koje je izrasla savremena demokratska Evropa. Zahvaljujući učešću sva tri naroda u NOR-u od 1941. do 1945. godine, Bo-sna i Hercegovina je nakon 480 godina, 25.11.1943. godine u Varcar-Vakufu (Mrkonjić-Grad), na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a obnovila svoju drža-vnost.

Nakon disolucije bivše SFR Jugoslavije, SR Jugoslavija (Srbija i Crna Gora) i Republika Hrvatska su ispoljile teritorijalne pretenzije prema Bosni i Hercegovini i izvršile su agresiju s ciljem osvajanja teritorija, prekrajanja granica i stvaranja velike Srbije i velike Hrvatske. Ova regija je tokom cije-

208

log minulog rata bila okružena. I pored toga, predstavljala je osnovicu odbra-ne i operativno-strategijsku cjelinu, kako po načinu upotrebe snaga i odbrane prostora tako i u pogledu skromnog logističkog osiguranja skoro cjelokupne Armije RBiH.

Nažalost, našim geografskim susjedima, zbog vjekovnih teritorijalnih pretenzija, ne pogoduju odnosi bliskosti i ravnopravnosti. Dugo vremena bi-lo je veoma teško, a bit će i ubuduće, geografima i svima drugima koji se bu-du zalagali za teritorijalnu cjelovitost Bosne i Hercegovine. Šta će se dogodi-ti s entitetima koji su se na ovom prostoru pojavili nakon Dejtonskog miro-vnog sporazuma? Svjedoci smo da su u bosanskohercegovačkoj praksi sve izraženiji zahtjevi za njegovom revizijom.4 U vezi s tim, neophodno je uskla-đeno upravljanje suštinskim zajedničkim interesima svih naroda i građana Bosne i Hercegovine. Na nama je da nađemo optimalno rješenje i izvršimo modernizaciju svoje geopolitičke strukture.

U magistarskom radu šire sam obradio više definicija pojmova. Ovom prilikom izdvajam dva pojma, i to: geopolitika i regija.

Geopolitika se bavi proučavanjem utjecaja geografskih činilaca (po-ložaj, veličina, oblik granice, reljef, klima, vode, geološki i pedološki sastav tla, vegetacija, stanovništvo, naselja i dr.) na društveno-politički sistem i me-đunarodni položaj države. Ona je proizvod međusobnog djelovanja geograf-skih i političkih činilaca. To je pravac u shvatanju političke geografije prema kojem geografski činioci, posebno teritorija, imaju presudnu ulogu u organi-zaciji oblika političkog uređenja društva i vođenju državne politike. Između države i njenog prostora postoji organsko jedinstvo u kojem odlučujuća ulo-ga pripada prostoru. Geografski faktor ukazuje na položaj i veličinu države u odnosu na susjede, širu regiju, svjetske puteve, utjecaj ostalih geografskih pokazatelja na sveukupni značaj geografskog faktora, pri čemu posebno mjesto imaju reljef i ostali fizičko-geografski činioci, kao i prirodno bogat-stvo. Geografski faktor ima poseban utjecaj na vojno-politički položaj države i on je jedan od konstitutivnih elemenata geopolitike i geostrategije.5

Regija je složena geografsko-historijski, vojno i ekonomski formuli-rana cjelina. S vojnog stanovišta čini zonu, vojište, odnosno dio ratišta. Zna-čaj joj ovisi o položaju u određenim situacijama. Regija je okvir ekonom-skog, socijalnog i kulturnog razvoja određenog područja. Geopolitički značaj jedne regije, pored infrastrukture saobraćajnica i privrede, uključuje i njene političke specifičnosti.6 4 "Dejtonski sporazum iscrpio je svoje mogućnosti i postaje jedna vrsta kočnice daljnjeg

razvoja, smatra predsjedavajući Predsjedništva BiH". Navedeno prema: "Dnevni avaz", broj 3221, 28.9.2004., str. 1.

5 Vojni leksikon, Vojnoizdavački zavod, Beograd, 1981., str.148 6 Opća enciklopedija, sveska 6, Zagreb, 1980., str. 523.

209

1. Geografske karakteristike Sarajevsko-zeničke regije 1.1. Granice Prirodne granice ove regije idu vododjelnicama planina: Jahorina

(1913), Romanija (1652), Ozren (1453), Zvijezda (1349), Ravan (1459), Li-sac (1331), Vlašić (1933), Komar (1510), Vranica (2110) i Bjelašnica (2066), a vidimo ih na na sljedećoj karti.

1.2. Reljef Reljef regije je izrazito brdsko-planinski, pretežno sa srednjeplanin-

skim, a djelimično i visokoplaninskim zemljištem. Obuhvata najviši i najširi dio centralnog planinskog gorja.7 Glavni planinski lanci protežu se linijom sjeverozapad-jugoistok, u dužini od oko 130 km.

7 Vojna enciklopedija, Drugo izdanje, knjiga 1, Beograd, 1975., str. 761.

210

Glavna prirodna dolina, kojom vode glavne komunikacije, jest dolina rijeke Bosne, koja regiju dijeli na dva približno jednaka dijela. To je najnase-ljeniji i najrazvijeniji dio Bosne i Hercegovine.

U reljefu regije uočljiva je planinska centralna oblast, koju u većini či-ni brdsko-planinsko područje, ispresijecano klisurama, riječnim dolinama, prijevojima i drugim prirodnim preprekama, što omogućava njeno uređenje i prilagođavanje za uspješnu odbranu.

1.3. Površina Površina regije iznosi 5821 km2, što čini 11,4% površine Bosne i Her-

cegovine. U regiji je u privatnom vlasništvu 2158 km2 ili 37%, a u državnom vlasništvu 3663 km2 ili 63% zemljišta. Površina područja četiri sarajevske općine iznosi 5,54% teritorije Bosne i Hercegovine. Najveća općina u regiji je Travnik (563 km2), a najmanja sarajevska općina Centar (33 km2).8

1.4. Klima U nižim predjelima vlada umjereno kontinentalna, a na brdsko-planin-

skim kontinentalno planinska klima. Osnovna karakteristika klime u regiji je oštra zima. Prosječna tempe-

ratura zraka u januaru, u nižim predjelima, iznosi –0,2 do –20C, na brdsko-planinskom od –0,3 do –7,40C, a minimalna temperatura kreće se ispod – 190C (zabilježene su temperature i do 340C ispod nule).

Ljeta su topla i sunčana. Najtopliji mjeseci su juli i august, sa sre-dnjom temperaturom od 21 do 250C, a maksimalno i preko 400C. Srednja godišnja temperatura iznosi za Sarajevo 9,60C, a za Zenicu 10,10C. 9

1.5. Hidrografija Područje regije bogato je vodama (rijeke, potoci, izvori). Rijeke regije

pripadaju Crnomorskom slivu. Najveća rijeka je Bosna. Izvire iz vrela u selu Vruci u podnožju Igmana na 500 m nadmorske visine. Od izvora do Zenice protiče kroz Sarajevsko, Visočko, Kakanjsko i Zeničko polje.

Dolina Bosne spaja Panonsku i Jadransku regiju.

8 Republički zavod za statistiku: Bilten broj 219 - listing po naseljenim mjestima iz obrasca

P-9. “Konačni rezultati po naseljenim mjestima i popisnim krugovima” popisa stanovništva, domaćinstava, stanova i poljoprivrednih gazdinstava, Sarajevo, april 1991. godine.

9 Izvršno vijeće SRBiH: Osnove uređenja i pripreme teritorija za vođenje općenarodnog odbrambenog rata, Sarajevo, 1983., str. 6.

211

Bosna sa svojim pritokama raspolaže godišnjim potencijalom hidro-energetske snage od oko 3,30 milijardi kWh. Jedina hidrocentrala Bogatić izgrađena je na rijeci Željeznici poslije Drugog svjetskog rata, s instaliranom snagom od 6,5 MW.

Ukupna dužina vodotoka preko 10 km iznosi 498 km. U vrijeme velikih padavina dolazi do naglog porasta vodostaja i plav-

ljenja, posebno u donjim tokovima rijeka koje utiču u rijeku Bosnu. Poplava-ma je ugroženo oko 145 km2 zemljišta, a bujična područja zahvataju oko 25% površine regije.10

1.6. Pošumljenost Po bogatstvu u šumama Bosna i Hercegovina zauzima prvo mjesto na

Balkanu, a u njoj je najbolje pošumljen prostor regije, gdje se, pored šume, nalaze i znatne površine pod pašnjacima. Razvijena je listopadna i četinarska vegetacija. Šume i šumsko zemljište zauzimaju oko 50% teritorije regije.

Bogata šumska prostranstva planina u regiji osnova su za solidno po-slovanje drvoprerađivačke industrije i sigurno sklanjanje i zaštitu stanovniš-tva u ratu. Pored toga, šumska područja pružaju povoljne uvjete za razvoj drvne industrije i izgradnju objekata za potrebe odbrane.11

1.7. Naselja Do dolaska Rimljana na ovom prostoru nije bilo gradskih naselja. Ri-

mljani su ovdje zatekli samo naselja seoskog tipa. Iz doba prije dolaska Ri-mljana poznata je utvrda Hedum castellum, koju su Rimljani kolskim putem povezali sa Salonom, deset godina nakon sloma Batonovog ustanka. Od Sa-lone bila je udaljena oko 230 km.12

Rimljani otpočinju urbanizaciju gradnjom više tipova naselja. Naselja uz komunikacije su bila u funkciji putnih stanica u kojima su boravile rimske straže. Naselja nastaju i uz rudnike i vrela termalnih i mineralnih voda. Po-red toga, grade se i upravni centri. Svaki rimski grad imao je centralni trg, zgradu gradske uprave, zgradu suda, ulice, javno kupatilo, centralno grijanje, vodovod i kanalizaciju.13

Krajem XVI i početkom XVII stoljeća niču nova gradska naselja. Gra-dovi poprimaju islamsko-orijentalni karakter. Pored vjerskih objekata, podi-

10 Isto, str. 7-8. 11 Istro, str. 8. 12 Pavao Anđelić: Visoko i okolina kroz historiju, Visoko, 1984., str. 58. 13 BiH od najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata, ŠVK OS RBiH, Sarajevo, 1995., str. 25.

212

zani su i mnogobrojni objekti privrednog i saobraćajnog značaja, kao npr. bezistani, hanovi, karavan-saraji, hamami, vodovodi, česme, mostovi i sl. U osmanlijskom periodu razvio se i formirao najveći broj današnjih urbanih naselja u regiji. Gradska naselja imala su trg - pazar, čaršiju sa zanatskim prostorima, džamiju, zgradu vlasti, visoke ograde oko kuća itd. Osnovni ti-povi naselja bili su kasaba (varošica ili gradić) i šeher (grad).14

U doba austrougarske uprave stvaraju se uvjeti za razvoj starih i for-miranje novih gradova. Novonastala mala urbana naselja izrastaju uz rudnike ugljena (Breza i Kakanj), industrijska postrojenja i duž komunikacija. Stari gradovi razvijaju svoje urbane funkcije, a u novim dijelovima poprimaju obi-lježja evropskih gradova.

U doba socijalizma dolazi do “ugušćivanja” sela i migracija iz brdsko-planinskih područja ka komunikacijama u dolinama, gdje nastaju nova nase-lja. Najveći broj sela u okviru mjesnih zajednica opskrbljen je električnom energijom, a većina ih ima vodovod, telefonsku mrežu, škole, prodavnice i ambulante. Sela su u dolinama rijeka drumskog tipa, a u ostalim krajevima planinskog (razbacanog) tipa. Stalna seoska naselja nalaze se do 1200 m na-dmorske visine, a rijetko više.15 Poslije Drugog svjetskog rata masovna mi-graciona kretanja izmijenila su prostornu sliku naseljenosti regije. Gradovi su se znatno razvijali, a izgrađeno je i nekoliko potpuno novih industrijskih naselja (uglavnom u oblasti vojne industrije): Hrasnica i Vogošća kod Sara-jeva, Nova Zenica, Novi Travnik, a dijelom Kakanj i Ilijaš.16

Tendencija kontinuiranog naseljavanja uskih kotlina rijeke Bosne i njenih pritoka, te njihovo totalno zagušenje infrastrukturom i radnim zona-ma, trebala bi se zaustaviti i usmjeriti na druga područja.17

2. Demografske karakteristike Sarajevsko- zeničke regije 2.1. Stanovništvo Prastanovnici regije bili su Iliri. U doba rimskih osvajanja ilirska ple-

mena formirala su snažne plemenske saveze. Bitnija pomjeranja i etničke iz-mjene stanovništva nastaju početkom propasti Rimskoga carstva.

14 Isto, str. 86-88. 15 Vojna enciklopedija, Drugo izdanje, knjiga 1, Beograd, 1975., str. 762. 16 Isto, str. 762. 17 Institut za arhitekturu, urbanizam i prostorno planiranje: Prethodna studija uticaja autoputa

Šamac-Ploče na društveno-ekonomski razvoj i prostorno uređenje, Sarajevo, 1990., str. 66-74.

213

Krajem VI i početkom VII stoljeća na ovo područje dolaze prve grupe Avara i slavenskih plemena. Od tada je etnički razvoj išao prema formiranju slavenskih naroda, narodnosti i narodnosnih grupa. Jači i brojniji Slaveni asi-milirali su starosjedioce, ili su ih potisnuli u planinske i neprohodnije predje-le. Slavenska plemena bila su formirana od plemenskih grupa, bratstava i ro-dova.

Etnički karakter stanovništva u srednjem vijeku specifičan je po poja-vi bogumilstva, koje se najviše proširilo za vrijeme Kulina bana (1180-1204).

Bosansko kraljevstvo je neposredno prije pada pod Osmanlije imalo oko 800.000 stanovnika. Dolaskom Osmanlija počinje dobrovoljna islamiza-cija stanovništva. Ovaj nenasilni proces provođen je oko 250 godina. Poznati historičar Vladislav Skarić napisao je da "…19. vijek ne bi zatekao nijednog hrišćanina, niti bi bilo ijedne crkve i manastira da je islam širen državnom si-lom".18

Uz bogumile, pravoslavnu i katoličku zajednicu, nastala je zajednica islamskog stanovništva. Sve tri ove zajednice imaju zajedničko slavensko porijeklo, sličan jezik, kao i brojne sličnosti u kulturi, načinu života, mentali-tetu i dr.19 Jevreji su se u regiju naselili nakon progona iz Španije 1492. godi-ne.

Bitna karakteristika socijalne strukture stanovništva u doba Osmanlija i austrougarske vlasti jeste dominacija agrarnog stanovništva.

2.2. Struktura stanovništva prema popisu iz aprila 1991. godine Prema popisu u aprilu 1991. godine u ovoj regiji živio je 1.078.921

stanovnik ili 24,7% ukupnog broja stanovnika Bosne i Hercegovine. Najgušće su bili naseljeni industrijski centri. Tako je u pet većih gra-

dova - Travniku, Zenici, Kaknju, Visokom i Sarajevu, živjelo oko 728.000 stanovnika, što čini oko 67,5% stanovništva regije. U Sarajevu je živjelo 38,5% stanovništva regije ili 11,67% stanovništva BiH (13,4% bošnjačkog, 10,68% srpskog i 4,63% hrvatskog). Starijih od 60 godina bilo je 12,8%.

Prosječna gustina naseljenosti kreće se oko 185 stanovnika na 1 km2, što je za 120 stanovnika po km2 više od prosječne gustine naseljenosti u Fe-deraciji BiH (65 stanovnika na 1 km2). Najnaseljenija je dolina rijeke Bosne (površina 1929 km2 i 780.495 stanovnika) sa 405 stanovnika na 1 km2, a naj-

18 BiH od najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata, ŠVK OS RBiH, Sarajevo, 1995., str. 89. 19 Procesi koji su vodili ka formiranju naroda u BiH, koji su se historijski oformili kao Srbi,

Hrvati i Bošnjaci, navedeni su prema Enciklopediji Jugoslavije – Separat SR BiH, Zagreb, 1983., str. 137-146.

214

slabije su naseljena brdsko-planinska područja (površina 3892 km2 i 298.426 stanovnika), sa gustinom naseljenosti 77 stanovnika na 1 km2.20

3. Privredne karakteristike Sarajevsko-zeničke regije Privredni život na ovom području počeo je u rimsko doba. Uspostav-

ljaju se novi privredni odnosi: razvija se poljoprivreda, zanatstvo i rudarstvo. Posebna pažnja posvećuje se rudarstvu koje je tada imalo vodeću ulogu.21 Rimljani su nakon uspostave vlasti prvo otpočeli s eksploatacijom zlata (dnevno su proizvodili do 17 kg zlata). Rudnici zlata nalazili su se u okolini Kiseljaka, Fojnice i u dolini rijeke Lašve. Eksploatacija zlata vršila se kopa-njem u rudnicima i ispiranjem riječnih nanosa. Pored zlata, eksploatiralo se i srebro. Glavni rudnici srebra bili su u okolini Fojnice. Uz zlato i srebro, Ri-mljani su eksploatirali i željezo.

I u vrijeme srednjovjekovne Bosne privreda je bila veoma razvijena. Tada je došlo do procvata rudarske djelatnosti i razvoja robno-novčanih odnosa. U Fojnici je bila kovnica srebrenog novca, a u njenoj blizini bilo je nekoliko rudnika srebra (Ostrožnica, Deževice itd.). U području sela Borovi-ce, kod Bobovca, u XIV i XV stoljeću eksploatirana je bakrena, srebrena i željezna ruda.22

Iskorištavanje mrkog ugljena, što danas čini najjaču privrednu granu regije, datira od dolaska Austrije. Privrednu osnovu regije u to doba činili su poljoprivreda (uz rijeku Bosnu i uz donje tokove njenih pritoka) i stočarstvo (u planinskim selima).23

U vrijeme Kraljevine Jugoslavije, koja se ubrajala u red privredno naj-zaostalijih zemalja, Bosna i Hercegovina je svrstavana u njeno najnerazvije-nije područje. Temeljna odrednica ekonomskog razvoja bila je poljoprivre-dna proizvodnja. Godine 1921. od poljoprivrede je živjelo 86,37% stanovni- 20 Podaci iz ovog popisa koriste se zbog toga što novi popis nije izvršen. Ovaj popis trajao je

od 1. do 15. aprila 1991. godine a provelo ga je oko 20 hiljada mađih ljudi i žena na podru-čju 109 općina (apsolutna većina bila je u 37 muslimanska, 32 srpska i 13 hrvatska) i 5.825 naselja. Tada je u BiH živjelo 4.377.000 stanovnika, od kojih su bili: Muslimani 1.905,000; Srbi 1.370.000; Hrvati 780.000 i Ostali 321.000. Pod popisnom kategorijom Muslimani, podrazumijevaju se Bošnjaci. Republičkog zavoda za statistiku: Bilten broj 219 - listing po naseljenim mjestima iz obrasca P-9 "Konačni rezultati po naseljenim mjestima i popisnim krugovima" popisa stanovništva, domaćinstava, stanova i poljoprivrednih gazdinstava, Sa-rajevo, april 1991.godine.

21 Enciklopedija Jugoslavije - Separat SR BiH, Zagreb, 1983., str. 78. 22 Isto, str. 80-82. 23 Pavao Anđelić: Bobovac i Kraljeva Sutjeska - stolna mjesta bosanskih vladara u XIV i XV

stoljeću, Veselin Masleša, Sarajevo, 1973., str. 12.

215

ka, a 1931. godine 84,1%. Te godine 43,8% stanovnika je radilo, dok je 56,2% stanovnika izdržavano.24

Prije Drugog svjetskog rata regija je bila pretežno agrarna, sa zaosta-lom privredom, slabo razvijenim rudarstvom i industrijom i velikim nera-vnomjernostima u razvitku pojedinih njenih područja. Ratnim djejstvima u značajnoj mjeri su razrušeni i onesposobljeni proizvodni i uslužni kapaciteti privrede i društvenih djelatnosti, saobraćajnice, veći dio stočnog fonda, stambeni i privredni objekti i ostala sredstva za rad. Poslije Drugog svjet-skog rata otkrivene su znatne rezerve raznovrsnih ruda. Najveća nalazišta gvozdene rude nalaze se u okolini Vareša, a ima je i na planini Vranici. U Varešu je postojala i mogućnost proizvodnje cinka. U rudnoj oblasti Vareša nalazila se i zona sulfidnih polimetalnih ruda s baritom. Bakra ima oko Kre-ševa, špirita u okolini Bakovića, a mangana u Čevljanovićima. Skoro svo ru-dno bogatstvo ima povoljan raspored.25

U vrijeme socijalističkog uređenja, u privrednoj strukturi izvršene su znatne promjene, nastale kao posljedica industrijalizacije, elektrifikacije i preobražaja poljoprivrede. Tada je izrađena snažna baza teške industrije i energetike.26 Veći dio baznih i energetskih kapaciteta izgrađen je u području koridora autoputa 5C, kao npr. za crnu metalurgiju u Zenici i Ilijašu, proi-zvodnju ugljena u Zenici, Kaknju i Brezi, termoelektrana u Ćatićima, itd.

U odnosu na državu, regija značajno učestvuje u šumskom fondu. Na jednog stanovnika otpada oko 0,64 hektara šume. Od ukupne površine pod šumom, očuvane šume čine 60%, degradirane šume 19,1%, lisničke šume 0,7% i šikare 20,2%, što pokazuje da u regiji ima mnogo neočuvanih šuma (degradiranih šuma i šikara).27 Posljednjih godina šumarstvo je usporilo di-namiku razvoja. U periodu od 1952. do 1984. godine broj radnika u šumar-stvu smanjen je za 25%. Po obimu sječe drveta, proizvodnji šumskih sorti-menata i pošumljavanju šumarstvo pokazuje tendenciju rasta.

U toku minulog rata, preduzeća na području ove regije, pored toga što su pretrpjela ratna razaranja, bila su četiri godine u potpunoj blokadi, čime su praktički izgubila vezu s tržištima. Kapaciteti koji su zbog rata zaustavili proizvodnju imaju zastarjelu i zagađujuću tehnologiju. Njihova rekonstrukci-ja bila je nužna i prije rata. Budući da su privredni kapaciteti u velikoj mjeri uništeni, neophodna je njihova rekonstrukcija.

Iako je prošlo devet godina od završetka rata, ovo područje ne ostva-ruje očekivani privredni razvoj. 24 BiH od najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata, ŠVK OS RBiH, Sarajevo, 1995., str. 243. 25 Vojna enciklopedija, Drugo izdanje, knjiga 1, Beograd, 1975., str. 762. 26 Isto, str. 762 27 Drvna masa svih šuma u BiH prije rata iznosila je oko 297.761.000 m3. Enciklopedija

Jugoslavije - Separat SR BiH, Zagreb, 1983., str. 169.

216

Ono što dodatno komplikuje problem prestrukturiranja privrede je pi-tanje ekologije. To pitanje je u regiji bilo gotovo zanemareno, zbog čega smo došli u situaciju velike zagađenosti. Zaštita životne sredine je najčešće u suprotnosti s interesima preduzeća, jer iziskuje dodatne investicije i poveća-va proizvodne troškove, pa ne treba očekivati da će se ta pitanja riješiti brzo i bez intervencije države. Kada se ovaj kriterij uvede u praksu, tj. obavezna zaštita životne sredine u skladu s normama koje propiše država, onda će to mnoga preduzeća opteretiti dodatnim troškovima i natjerati ih na mijenjanje tehnologije, što će uzrokovati i promjenu privredne strukture. Zdrava životna sredina i racionalno korištenje prostora i svih prirodnih resursa je osnovni kriterij kojeg se treba pridržavati svaka privredna djelatnost.

4. Karakteristike političkog organiziranja na području

Sarajevsko-zeničke regije 4.1. Političke prilike u Sarajevsko-zeničkoj regiji od austrougarske

okupacije do početka Prvog svjetskog rata Političko organiziranje stanovništva na području ove regije počelo je s

razvojem nacionalnih osjećanja, uz oslanjanje na religijske tradicije. Austro-ugarska vlast favorizirala je i podupirala katoličanstvo, a zbog političkih ra-zloga suzbijala hrvatstvo. U razvoju političkog života u regiji u to doba razli-kuju se politike koje inicira i vodi austrougarska uprava i one koje nastaju među samim bosanskohercegovačkim stanovništvom. Austrougarska politi-ka postepene liberalizacije javnog života omogućila je da se već relativno oformljeni nacionalni pokreti konstituiraju u političke stranke.28 Držeći se vjerske ravnoteže, ta politika imala je za cilj da u cjelokupnom lokalnom sta-novništvu razvije i učvrsti osjećanje zemaljske, bosanske posebnosti i naro-dnosti. To je bio pokušaj da se, nasuprot različitim nacionalnim idejama u Bosni i Hercegovini, istakne koncept koji bi pod bosanskim (“bošnjačkim”) imenom okupio sve etničke zajednice u BiH.29 Benjamin Kalaj je pošao od ideje Osman Topal-paše vezane za interkonfesionalno bošnjaštvo. Nastojao je onemogućiti razvijanje postojećih nacionalnih pokreta i izolirati BiH od političkih utjecaja okolnih južnoslavenskih zemalja. Na isticanje “bosanske 28 Mustafa Imamović: Pravni položaj i unutrašnjo-politički razvitak BiH od 1878. do 1914.,

drugo izdanje, Sarajevo, 1997., str. 81-127. 29 Ovaj koncept ranije su pokrenule osmanlijske vlasti u sklopu reformi sredinom XIX st. U

tom smislu djelovali su bosanski namjesnici Omer-paša Latas (1850) i Šerif Osman Topal-paša (1860) Mustafa Imamović: Pravni položaj i unutrašnjo-politički razvitak BiH od 1878. do 1914., drugo izdanje, Sarajevo, 1997., str.70-75.

217

posebnosti” i usmjeravanje aktivnosti u pravcu stvaranja “bosanske nacije” i “bošnjaštva", Kalaja su, u stanovitoj mjeri, silile okolnosti koje su proizlazile iz interesa austrougarske politike.30 Međutim, sva njegova nastojanja ostala su uzaludna budući da je nacionalna misao već bila uhvatila duboki korijen.

U augustu 1901. godine, u kući Ahmet-age Hende u Kiseljaku, u taj-nosti se sastalo bošnjačko i srpsko vođstvo na čelu s Ali-Fehmijem Džabi-ćem i Gligorijem Jeftanovićem. Tom prilikom zaključili su da bi Bosna i Hercegovina trebala uvažavati Portu i osmanlijski suverenitet, da joj guver-ner bude Bošnjak, a zamjenik Srbin, koji bi se na ovom položaju rotirali. Na-kon toga je u Travniku formirana opozicija pod nazivom "Der hajlige mufti", koja je oponirala Džabićev pokret.

Prva formirana građanska politička stranka u to vrijeme bila je Musli-manska narodna organizacija (MNO), osnovana van područja regije (3.12.1906. godine u Slavonskom Brodu), koju je vodio Egzekutivni obor na čelu s Ali-begom Firdusom. Pored zahtjeva za vjersko-mearifskom (prosvje-tnom) autonomijom, ova stranka zahtijevala je autonomiju BiH pod sultano-vim suverenitetom. Podržavali su je svi slojevi muslimanskog stanovništva iako su joj u vođstvu uglavnom bili krupni zemljoposjednici, koji su svoje agrarne interese postavili kao općemuslimansko pitanje. Nasuprot MNO-u, djelovali su režimski orijentirani građani, nezavisni intelektualci i državni či-novnici, koju su sami sebe nazivali “neprednim muslimanima”. Oni su od 24. do 26. augusta 1908. godine osnovali Muslimansku naprednu stranku (MNS). Njen program u osnovi se nije razlikovao od programa MNO-a, ali ona je u nacionalnom pitanju zastupala prohrvatski stav. Uvidjevši da zbog toga ne uživa podršku širih muslimanskih slojeva, rukovodstvo te stranke re-vidira svoj program i odriče se hrvatske nacionalne ideje.

Srpski politički pokret na području regije utemeljen je formiranjem Srpske narodne organizacije (SNO), koja je osnovana od 27. do 31. oktobra 1907. godine ujedinjenjem triju političkih grupa koje su se među srpskim stanovništvom oformile sredinom prve decenije XX stoljeća. Jednu grupu či-nile su vođe autonomne borbe na čelu s Gligorijem Jeftanovićem i Vojisla-vom Šolom. Kasnije im se pridružuje i Milan Srškić.31 Pored toga, doktor Lazar Dimitrijević iz Sarajeva je u maju 1907. godine formirao Srpsku naro-dnu samostalnu stranku, koja je poslije izbornog neuspjeha 1910. godine prestala postojati. Srpsko građanstvo, koje je stajalo na čelu srpskog naci-

30 Asad Nuhanović: Fenomen javnosti, Promocult, 1998., str. 214. 31 M. Maksimović: "Crkvene borbe i pokreti", u knjizi: Napor BiH za oslobođenje i

ujedinjenje 76-106; V. Skarić: "Vjersko-prosvetna borba pravoslavnih Srba", u knjizi: Sarajevo pod austro-ugarskom upravom, 288-307; Ilija Kecmanović: "Autonomna borba Srba BiH". Zbornik: Jugoslovenski narodi pred Prvi svetski rat, Beograd, 1967., str. 341-349.

218

onalnog pokreta, željelo je isto što i srpsko seljaštvo - rješenje agrarnog pita-nja i sjedinjenje sa Srbijom.32

Hrvatski politički pokret sporije i opreznije pristupa formalnom orga-niziranju. Pojavljuju se dvije političke opcije: klerikalna i građansko-liberal-na. Inicijativu za stvaranje hrvatske političke organizacije dala je građansko-liberalna opcija, uz koju su pristali i franjevci. Konstituirajuća sjednica Hrvatske narodne zajednice (HNZ) održana ja 21. februara 1908. godine, a prva sjednica njenog Središnjeg odbora održana je od 22. do 25. februara 1908. godine u Docu kod Travnika, na kojoj je za predsjednika izabran Ni-kola Mandić, advokat iz Sarajeva.33 Osnova njenog programa bila je u tezi da su "BiH po plemenu starosjedilaca i po državnom pravu hrvatske zemlje, pa je prirodno da se priključe Hrvatskoj”. Upozorenjima na malobrojnost Hrvata u BiH vršili su homogenizaciju hrvatskog stanovništva. Kao natkon-fesionalna organizacija, računali su i na pridobijanje Bošnjaka za hrvatsku nacionalnu ideju. Zbog stava da vjeru ne treba uplitati u politiku, došli su u sukob sa sarajevskim nadbiskupom Josipom Štadlerom, koji je smatrao da je osnovni zadatak hrvatske politike u BiH da okupi sve katolike. On je 18. ja-nuara 1910. godine osnovao svoju političku stranku utemeljenu na ideolo-ško-političkim načelima katoličkog klerikalizma, Hrvatsku katoličku udrugu za BiH (HKU). U svom programu, ova stranka je “na osnovu državnog pra-va i narodnog načela” tražila priključenje Bosne i Hercegovine Hrvatskoj.

U opoziciji prema austrougarskoj upravi bili su SNO i MNO, a ostale stranke držale su se lojalno. HNZ i HKU su odobrile akt okupacije. Prestan-kom rada Bosanskog sabora krajem juna 1914. godine i izbijanjem Prvog svjetskog rata prestaje i stranačko-politički život u regiji u to doba. Vreme-nom su stranke dobivale obilježja savremenih političkih organizacija koje su s izvjesnim modifikacijama nastavile svoju aktivnost poslije završetka Prvog svjetskog rata. Svoje pristalice okupljale su na principima iste vjerske pripa-dnosti.34

32 Mustafa Imamović: Pravni položaj i unutrašnjo-politički razvitak BiH od 1878.-1914.,

drugo izdanje, Sarajevo, 1997., str. 81. 33 Za jednog od članova Središnjeg odbora HNZ izabran je Hamid Šahinović Ekrem. Luka Đaković: Političke organizacije bosanskohercegovačkih katolika Hrvata, Zagreb, 1985., str. 232

34 Asad Nuhanović: Fenomen javnosti, Promocult, 1998., str.211-212.

219

4.2. Političke prilike u Sarajevsko-zeničkoj regiji od završetka Prvog svjetskog rata do početka minulog rata Političke prilike u ovoj regiji između dva svjetska rata karakterizira

izražena stranačka podijeljenost, čemu je uzrok složena društveno-ekonom-ska situacija i različito poimanje nacionalnih raznolikosti. Od samog početka Kraljevine SHS političko organiziranje nosi nacionalno-vjersko obilježje i u tom pogledu ono čini kontinuitet s prethodnim periodom.35 Pored toga, sve srpke i hrvatske političke stranke nastale su i djelovale pod utjecajem politi-čkih centara izvan BiH, u prvom redu Beograda i Zagreba.

U to vrijeme prvi put je definiran odnos politike i vojske na ovom prostoru. Tako u programu Muslimanske organizacije piše: "Tražimo da se uvede apsolutna zabrana za sva vojna lica, da se miješaju u politiku i da u is-to vrijeme obavljaju građanske i vojničke funkcije."36

Radnici su najvećim dijelom bili okupljeni u Socijaldemokratskoj stranci. Inicirali su stvaranje jedinstvene jugoslavenske radničke partije (ko-munista) SRPJ (k) i jedinstvenog jugoslavenskog sindikata (1919).37

Političke stranke u svojim političkim programima tada nisu imale de-finiran odnos prema radničkom pokretu. Sve stranke bile su solidarne i je-dinstvene u suzbijanju svih akcija radničkog pokreta i primjenjivale su razli-čite mjere protiv njegovih organizacija.

Sporazum Cvetković-Maček od 26. augusta 1939. godine i ustupci Hrvatima izazvali su i zaoštrili nacionalne sukobe. Pojavila su se tri pristupa rješenju krize: velikosrpstvo, velikohrvatstvo i autonomija. Autonomiju su zastupali samo Bošnjaci. Zbog otpočinjanja Drugog svjetskog rata ovaj spo-razum nikada nije bio realiziran.

Na pokrajinskoj konferenciji KPJ za BiH, 1940. godine, u vezi s po-ložajem BiH, zaključeno je da je “narodna autonomija BiH jedino pravilno rješenje, koja je zajednički interes muslimanskih, srpskih i hrvatskih ma-sa”.38

Još od početka ustanka jedan broj Bošnjaka pristupio je partizanskim jedinicama. Do masovnog stupanja Bošnjaka u redove NOV-a dolazi ujesen 1943. godine, čime su dali solidan doprinos antifašističkoj borbi iz koje je izrasla savremena demokratska Evropa.

Prvi slobodni neposredni izbori za organe narodne vlasti (za gradsku narodnu skupštinu Sarajeva i rejonske narodne skupštine) održani su 23. sep-

35 Nusret Šehić: Bosna i Hercegovina 1918-1925, Sarajevo, 1991., str. 100. 36 Purivatra Atif: Jugoslovenska muslimanska organizacija u političkom životu KSHS, II izdanje, str. 415. 37 Enciklopedija Jugoslavije-Separat SR BiH, Zagreb, 1983., str. 116. 38 Isto., str. 118.

220

tembra 1945. godine. Prema podacima izbornih komisija, na izbore je izašlo 90% birača, koji su ogromnom većinom glasali za predložene kandidate, čla-nove KP.39 Nakon njih nastaje postrevolucionarni period konsolidacije soci-jalističke vlasti, kada se politički odnosi razvijaju u okolnostima rukovodeće uloge socijalističke birokratije i državnog vlasništva nad sredstvima za proi-zvodnju.

Nakon dezintegracije SKJ, u BiH, kao i u ostalim republikama u toku 1990. godine, na etničkim temeljima nastale su nove političke stranke. Boš-njaci su u Sarajevu, 26. maja 1990. godine, formirali Stranku demokratske akcije (SDA). Dva mjeseca nakon toga Srbi su formirali Srpsku demokratsku stranku (SDS), a Hrvati Hrvatsku demokratsku zajednicu (HDZ).

5. Geostrategijske karakteristike Sarajevsko-zeničke regije 5.1. Geostrategijski položaj Sarajevsko-zeničke regije Geostrategijski položaj ove regije je sastavni i nerazdvojivi dio geos-

trategijskog položaja BiH i ne može se izdvojeno razmatrati. Po svojim geo-grafskim, ekonomskim, demografskim osobenostima predstavlja bitan pros-torni oslonac za odbranu BiH. U ovom kontekstu valja reći da je geostrate-gijski položaj regije opredijeljen njenim položajem u BiH - zapadnom Bal-kanu, južnoj Evropi, Sredozemlju i Evropi.

Geografske, demografske i privredne karakteristike regije čine je no-sećim stupom Bosne i Hercegovine. Sarajevsko-zenička regija ima izuzetno značajan geostrategijski položaj u jedinstvenom bosanskohercegovačkom ra-tištu. Zahvata centralni dio države BiH. Kroz nju prolaze značajne komuni-kacije:

- putna: Šamac – Ploče. - željeznička: Ploče – Sarajevo - Doboj i zapadno prema Zagrebu, te

sjeverno prema Vinkovcima, a istočno prema Tuzli, Zvorniku i Beogradu. Navedene i druge komunikacije u regiji povezuju sjeverna, zapadna,

istočna i južna područja Bosne i Hercegovine. 5.2. Geostrategijski značaj Sarajevsko-zeničke regije Geostrategijski značaj regije proističe iz geografskog položaja BiH u

Evropi i svijetu, njene unutrašnje i vanjske politike. Iako je BiH po veličini i broju stanovnika mala zemlja, njen geostrategijski položaj omogućuje joj

39 "Oslobođenje", 09.04.2002., str. 25.

221

značajnu ulogu. Kao nedovoljno razvijena, demokratska država, ona je dio svijeta koji se bori za mir, savladavanje siromaštva, za napredne društvene odnose i ravnopravne međunarodne odnose.

Regija čini jezgro bosanskohercegovačkog geostrategijskog prostora i ima povoljan geografski položaj. Zračna udaljenost po geografskoj širini (sjever-jug) iznosi 84 km, a po geografskoj dužini (istok-zapad) 134 km.

Regija je značajna kako zbog prirodnih bogatstava tako i zbog komu-nikacija koje prolaze kroz nju. Onaj ko vlada ovim prostorom ima uvjete za kontrolu najbližih komunikacijskih veza između Jadranskog mora, Slavonije i Mađarske. Regija ima veći strategijski značaj nego što to proističe iz veliči-ne njenog prostora. U strategijskom pogledu, regija čini jedinstvenu cjelinu integriranog cjelovitog općeg bosanskohercegovačkog ratišta. Regija pruža najveće mogućnosti za neprekidnu i dugotrajnu odbranu i očuvanje jedinstva prostora u najnepovoljnijim uvjetima odnosa snaga. Kompaktno srednje pla-ninsko zemljište izrazito bi kanalisalo djejstva agresora duž riječnih dolina i komunikacijskih pravaca i onemogućilo bi mu masovnu upotrebu tehnike, brze prodore, manevar po frontu i dubini, a istovremeno bi pružalo pogo-dnosti za upornu i dugotrajnu odbranu na uzastopnim položajima i izvođenju aktivnih borbenih djejstava branilaca. To je geografski prostor koji bi imao veliku strategijsku prednost i veoma važan utjecaj na fizičko jedinstvo geos-trategijskih cjelina – vojišta.

5.3. Smisao i značaj vojno-teritorijalne podjele BiH Državni teritorij BiH u prošlosti je bio predmetom brojnih podjela –

organizacija i regionalizacija, baziranih na temeljima: historijskog naslijeđa; etničke strukture; demografskih, privrednih, infrastrukturnih i drugih kara-kteristika. Postojali su i različiti oblici vojno-teritorijalne podjele na zone od-govornosti vojnih jedinica.

Savremena zbivanja u oblasti društveno-političkog uređenja BiH za-hvataju i različite pristupe dizajniranju sistema odbrane i sigurnosti. U ovaj kontekst ulazi i podjela bosanskohercegovačkog ratišta na geostrategijske cjeline ili vojišta.40 Sadašnja vojno-teritorijalna podjela suprotna je jedin-stvenom državnom biću BiH, a izvršena je na dva načina:

40 Geostrategijska cjelina ili oblast je prostor sa zajedničkim prirodnim i društvenim osobina-

ma (reljef, hidrografija, biljni svijet, naseljenost i dr.). Prema reljefu može biti planinska, brdovita i ravničarska; prema hidrografskim osobinama vlažna, sušna, umjerena itd. Veća jedinica je pokrajina (regija), a manja rejon. S vojno-geografskog stanovišta geografska oblast čini zonu, vojište, odnosno dio ratišta. Vojni leksikon, Vojno-izdavački zavod, Beo-grad, 1981., str. 147.

222

- zone odgovornosti jedinica VFBiH i VRS, i - zone odgovornosti Stabilizacijskih snaga UN-a.

Podjela BiH na geostrategijske cjeline treba da bude djelotvorna i efi-

kasna. Njom se obogaćuje zajednički život naroda, podstiče i ubrzava druš-tveno-politički i ekonomski razvoj i jača svijest o nužnosti sigurnosti života u miru i zajedničke odbrane u eventualnom ratu.

5.4. Moguća vojišta (geostrategijske cjeline) bosanskohercegovačkog ratišta Državni teritorij Bosne i Hercegovine, kao prostor općeg ratišta, mo-

guće je podijeliti na četiri vojišta (geostrategijske cjeline), i to:

- Vojište Bosanska krajina (Banjalučko-bihaćka regija, a može se još nazvati sjeverozapadnom Bosnom),

- Vojište Centralna Bosna (Sarajevsko-zenička regija), - Vojište Sjeveroistočna Bosna (Tuzlansko-dobojska regija), i - Vojište Hercegovina (Mostarsko-trebinjska regija).

Teorijske osnove i metodološki pristup utvrđivanja navedenih geostra-

tegijskih cjelina utemeljeni su na bazi postupka istraživanja vojno-teritorijal-nih podjela BiH od najstarijih vremena. Glavna opredjeljenja u odnosu pre-ma ovoj podjeli vezana su za odbrambene, ekonomske i etničke interese. Po-red toga, u ovaj pristup usključeni su i rezultati dosadašnjih istraživanja ve-zanih za regionalizaciju BiH, posebno funkcionalno-gravitacioni model regi-onalizacije na četiri velike regije s glavnim centrima: Banja Luka, Sarajevo, Tuzla i Mostar, koji je izražen i utvrđen u studiji "Regionalizacija i centri društveno-ekonomskog razvoja u Bosni i Hercegovini" još 1969. godine.

Ratište je cjelokupan prostor države na kojem se vodi rat i angažuju oružane snage i drugi potencijali države. Obuhvata teritoriju, akvatoriju i zračni prostor (i kosmos). A. Kasumović i Ć. Huseinbašić: Enciklopedijski rječnik odbrane BiH, Sejtarija, Sarajevo, 2000., str. 312 i Vojni leksikon, Vojnoizdavački zavod, Beograd, 1981., str. 509.

223

Navedenu studiju uradili su uglavnom isti autori koji su uradili i "Studiju re-gionalizacije BiH" 1992. godine.41

5. 5. Geostrategijski značaj Sarajevsko-zeničke regije u

vojištu Centralna Bosna Sarajevsko-zenička regija, predstavlja najznačajniji strategijski prostor

s najgušćim rasporedom strategijskih objekata u BiH. Grad Sarajevo s pri-gradskim naseljima predstavlja najvažniji strategijski objekt prema kome izvodi osam komunikacijskih pravaca s asfaltnom podlogom, željeznička mreža međunarodnog i regionalnog značaja i aerodrom međunarodnog zna-čaja.

5.6. Geostrategijske karakteristike vojišta Centralna Bosna U geostrategijskom pogledu, prostor Bosne i Hercegovine čini jedin-

stvenu cjelinu, integralno cjelovito opće bosanskohercegovačko ratište, koje je moguće podijeliti na četiri vojišta.42

Vojište Centralna Bosna obuhvatalo bi područja općina Zavidovići, Žepče, Zenica, Travnik, Novi Travnik, Vitez, Fojnica, Busovača, Kakanj, Vareš, Olovo, Breza, Ilijaš, Visoko, Kiseljak, Kreševo, Hadžići, Ilidža, Vo-gošća, Sarajevo, Sokolac, Han-Pijesak, Rogatica, Pale, Trnovo, Kalinovik, Foča, Goražde, Čajniče, Rudo i Višegrad.

Površina ovog vojišta iznosila bi 11.798 km2, što iznosi 23,1% površi-ne BiH. U njemu je, prema podacima Republičkog zavoda za statistiku, 1991. godine živjelo 1.271.800 stanovnika, što iznosi 29,1% od ukupnog broja stanovnika BiH. Gustina naseljenosti iznosila je 107,8 stanovnika po km2. Zračna udaljenost po geografskoj širini i dužini iznosi: sjever-jug 250 km i istok-zapad 170 km. Površina vojišta Centralna Bosna veća je od po- 41 Vlada RBiH je pred kraj 1991. godine od Ekonomskog instituta u Sarajevu naručila da za

njene potrebe izradi studijski projekt o regionalizaciji BiH. U septembru 1992. godine stu-dija je završena i predata Vladi RBiH, koja je, formirana na multietničkom principu, u cije-losti prihvatila Studiju o regionalizaciji BiH. Ovu studiju Vlada RBiH prezentirala je kao svoj stav o rješavanju sudbine BiH na savjetovanju u Ženevi, januara 1993. godine. Na čelu Vlade bio je Jure Pelivan, a u njenom sastavu bili su: Zlatko Lagumdžija, Predrag Simović, Ranko Nikolić, Hakija Turajlić, Mustafa Beganović, Uglješa Uzelac, Žarko Primorac, Haris Silajdžić, Martin Raguž, Rusmir Mahmutčehajić, Hasan Muratović, Jusuf Pušina, Jerko Doko i Munir Jahić. Ekonomski institut: Regionalizacija u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1992.

42 Po Clauzevicu, vojište je dio ratišta koji čini geografsku cjelinu i ima zaštićene bokove (tvrđavama, velikim zemljišnim preprekama), ili dio ratišta koji je znatno udaljen od osta-log dijela na kojem samostalno djejstvuju veće snage. Vojišta su, po Klauzevicu, nezavisna do te mjere da se na jednom može biti u ofanzivi, a na drugom u defanzivi. Vojna enciklo-pedija, Drugo izdanje, tom 10, Beograd, 1975., str. 545.

224

vršine regije za površine područja općina Zavidovići, Žepče, Sokolac, Han-Pijesak, Rogatica, Kalinovik, Foča, Goražde, Čajniče, Rudo i Višegrad. Gra-nice ovog vojišta vidimo na sljedećoj karti.

225

Zaključak Prema geografskom položaju, prirodnim i ljudskim resursima i njiho-

voj ukupnoj povezanosti u društvenim procesima, Sarajevsko-zenička regija se karakterizira kao centralna teritorija BiH. Takvim svojim geografskim po-ložajem ona čini jezgro bosanskohercegovačkog geostrategijskog prostora. Kotline i riječne doline su najnaseljenija područja. Tendencija kontinuiranog naseljavanja uskih riječnih kotlina, a posebno rijeke Bosne, koja je najnase-ljenije područje u BiH, mogla bi dovesti do njihovog totalnog zagušenja in-frastrukturom, industrijskim i radnim zonama. Zbog toga bi se takav trend trebao zaustaviti, a naseljavanja usmjeriti na brdska područja.

Ova regija raspolaže značajnim rezervama ugljena, šume, hidroener-getskog potencijala i sl., što je vrlo značajno za realizaciju bosanskohercego-vačkog razvojnog koncepta.

Geografski, historijski, privredni, kulturni i drugi uvjeti u BiH utjecali su na jasnije izdvajanje četiri vojišta - geostrategijske cjeline koje se među-sobno razlikuju. Njihove granice su uglavnom određene fizičko-geografskim činiocima i ne poklapaju se s granicama entiteta, kantona i sl. Ponuđeni pri-jedlog vojno-teritorijalnog uređenja ne zatvara mogućnost daljnje dogradnje regionalnog uređenja BiH ne samo radi priprema za odbranu nego i radi uspostavljanja što uspješnijeg društveno-ekonomskog sistema BiH. U okviru politike ukupnog razvoja potrebno je osigurati djelotvornu politiku regional-nog razvoja.

Odnos prema teritorijalnom integritetu, suverenitetu i političkoj neza-visnosti Bosne i Hercegovine je najznačajnije pitanje sigurnosti zapadnog Balkana i jugoistočne Evrope. Međutim, u slučaju da eventualno dođe do okupacije ili podjele teritorije Sarajevsko-zeničke regije neizvjesno bi bilo očuvanje države Bosne i Hercegovine, tj. sasvim je sigurno da je ne bi ni bi-lo.

Afirmacija demokratije u državama zapadnog Balkana znatno će do-prinijeti većoj sigurnosti Evrope.

226

227

UDK 159.922.8 (497.6)(091)

Salih Fočo

Historija bosanske duhovnosti*

Nakon više od trideset godina intelektualnog rada, javnosti je predato,

slobodan sam reći, životno djelo prof. Muhameda Filipovića. Kako sam autor na jednom mjestu reče, radi se o intelektualnoj avanturi koja je na svu sreću urodila plodom, pa danas raspolažemo monumentalnim djelom i gra-đom koja će motivirati i druge autore da se upuste u prostore nepoznatog a za nauku i povijest Bosne izuzetno izazovnog.

S pravom mogu reći da se radi o životnom djelu našeg profesora u ko-me je dao sve ono što smo često od njega crpili i što je samo on, na svojstven način, dugi niz godina interpretirao. Zapravo, radi se o zaista naučnom djelu nadasve utemeljenom na naučnim i provjerenim istinama i građi koje je ve-oma malo i utoliko je ovaj rad dragocjeniji i značajniji. Mnogi izvori na koje se poziva već su nestali. Kao što je poznato, nestala je veoma važna i drago-cjena građa Orijentalnog instituta, Narodne i univerzitetske biblioteke BiH, kao i drugih izvora koji su danas razasuti i pitanje je u kavom su stanju. S obzirom na to da je rukopis nastao u dugom nizu godina, sreća je da nam je bar dio naše povijesti dostupan i na ovaj način. Navikli smo na radove profe-sora Muhameda Filipovića koji su esejističkog karaktera i koji su prijemčivi za širu javnost. Ovog puta smo obradovani što imamo pred sobom djelo nau-čne validnosti sa svom metodološkom aparaturom i izvorima koji su vodič za buduća istraživanja i nastojanja da se neka od pitanja potpunije razjasne i shvate. Ovakva djela se rade u velikim timovima i sa znatnim materijalnim sredstvima. U našim uvjetima djelo je izraz entuzijazma i odricanja čovjeka koji je zaista uložio više nego sve formalne institucije na očuvanju naučne istine i valorizaciji bosanske povijesnosti.

Nekoliko kolega me je pitalo o kakvom se to djelu radi. Nisam bio

spreman odgovoriti, jer zapravo ni sam nisam imao odgovor. Danas s pra-vom mogu reći, nakon drugog iščitavanja, jednom kao recenzent a drugi put

* Muhamed Filipović, Historija bosanske duhovnosti, knjiga 1-4, Svjetlost, Sarajevo, 2004.

228

kao promotor, da se radi o enciklopedijskom djelu bosanske duhovnosti. Tek nakon ovog rada možemo shvatiti i razumjeti stvaralački opus prof. Filipovi-ća. Bosanski duh u književnosti, mali rad s velikim dometima obilježio je njegov inetelektualni kod, ali i njegovu sudbinu. Od izdajnika komunizma, lokalnog mislioca, do naučnog autoriteta do kojeg je stalo Bosni i njenom narodu.

Moj zadatak je da predstavim ovo djelo smješteno u korice na preko

2000 stranica, u četiri toma podijeljena po periodizaciji koja je i historijski logična, ali i koja je autoru dala prostor da ideje iznese bez skraćivanja ili konfuzije kroz različita poglavlja. Nakon dužeg razmišljanja moram i sebi ali i vama priznati istinu, ovo djelo se ne može jednostavno predstaviti, njega treba čitati, studirati, razmišljati i nad sobom i nad sudbinom Bosne i njene duhovnosti. Mnogo je imena i ljudi, mnogo ideja, pokreta, institucija koje su spomenute na tragu onog što su radile i stvarale u različita vremena. Sud o tome je sud svakog čovjeka i ne trpi druge sudove ili druga gledišta. Kona-čno, svako od nas se mora suočiti s istinom, povijesnošću, zabludama, iluzi-jama, značenjima, korijenima. Iako obimno, ovo djelo čini osnovu našeg znanja iz naše povijesnosti i društvenosti. Kada ga sami prostudiramo, zapra-vo tek se onda pitamo kuda idemo i odakle dolazimo. Tek nakon čitanja ovog rada čovjek se zapita zar postoji takvo bogatstvo misli i ideja, zar pos-toji toliko tragedija, zar postoji toliko snaga i aktera koji su dali dobroga, ali i nametnuli i učinili previše zla i netrpeljivosti, pa je naša povijest tragična a budućnost neizvjesna.

Nakon već rečenog, sam se zapravo pitam ko je Muhamed Filipović.

Iako sam u neku ruku njegova sjenka, tragam još uvijek za odgovorom. Filo-zof, logičar, književnik, povjesničar, esejist. Svako novo djelo nas pozitivno iznenadi i u nekom je, rekli bismo, drugom stilu ili preferira neku novu druš-tvenu i naučnu dimenziju. Čini mi se da je Abdulah Sidran dao najbliži od-govor: Muhamed Filipović je institucija koja hoda. Sad možemo tome i pri-dodati da je to enciklopedijski duh Bosne koji on poznaje i na svoj način in-terpretira. Kada smo pravili naučni skup posvećen radu i djelu prof. Filipovi-ća, imao sam obavezu da priredim bibliografiju radova koje je do sada profe-sor objavio. Nakon velikog rada i razasutosti po mnogobrojnim časopisima, zbornicima, hrestomatijama i novinama, došao sam do broja 516 radova za-ključno s 1974. godinom kada je postao i redovni član Akademije nauka i umjetnosti BiH. Umorivši se od traganja, pozvao sam u pomoć profesora da mi pomogne u daljnjem radu na sistematizaciji njegove bibliografije. On je to odmah prihvatio i na moje iznenađenje nakon dvije noći donio rukopis od preko 200 strana koji je naslovio “Pokušaj jedne duhovne biografije”, opis životnih okolnosti koje su me formirale i utjecale na moj duhovni razvoj.

229

Tek danas nakon pojave Historije bosanske duhovnosti razumijem zašto je tako postupio i zašto je tu knjigu napisao. Po vlastitom izricaju, biografiju je napisao da bi objasnio svoj duhovni kredo i proces njegovog formiranja. Da-kle, htio je na svojstven način da odgovori na najbitnija pitanja koja nam život postavlja i put koji prolazimo. Prof. Filipović ističe “da je glavna apori-ja ljudske egzistencije upravo u tome da imamo svijest o beskraju, da imamo misao o besmrtnosti, a da ipak, i konačno, postajemo svjesni toga kako smo samo smrtni i ograničeni u svome bivanju. Zbog toga što je snaga života ogromna, smrtnosti postajemo svjesni relativno kasno, a neki to ne postanu nikada. Neki, naime, pomisle i ponašaju se kao da su besmrtni”. Čitati njego-vu duhovnu biografiju zapravo znači doživjeti život koji je imao profesor i upoznati sve osobe koje su imale značaj u njegovom stasanju, sazrijevanju, pomaganju, ali i progonu i osporavanju. U najranijem djetinjstvu, kao i inte-lektualnom razvoju, bosanski čovjek, njegova kultura i tradicija, njegova po-vijest i duhovnost su onaj magnet koji ga usmjerava i u intelektualnom smi-slu vodi do današnjeg dana.

Često me radoznali pitaju koji je odnos komunikacije i suradnje, kako

u naučnom tako i u političkom angažmanu, mene s profesorom Filipovićem, koji traje intenzivno skoro dvadeset godina. Ja znam jednostavno reći: Profe-sor voli ljude, voli ovu zemlju, voli svoj narod i sve što radi radi za njihovu dobrobit, bez kalkulacija i računa da ih bilo kome ispostavlja.

U posljednjih nekoliko godina prof. Filipović nas je obradovao s ne-

koliko veoma značajnih naslova koji mogu biti dijelovi ili pak značajne refe-rence samoj historiji bosanske duhovnosti. Ilustracije radi, navest ću samo neke naslove: Bošnjačka politika, BiH - najvažnije geografske, demografske, historijske, kulturne i političke činjenice, Bio sam Alijin diplomata. Ko je započeo rat u BiH, Islam i teror, Komunizam i nostalgija, Bosanska tragedija i mnoga druga. Sva ona zapravo govore u prilog mome stavu da rijetko ko živi život Bosne i rijetko ko tako snažno razumijeva njenu bit, njenu bol, tra-gediju naroda, njegovu nesreću, i s takvom snagom traži izlaze i rješenja ko-ja nude opstanak i razvitak, ne samo Bošnjaka već svih stanovnika zemlje Bosne.

Djelo koje je pred nama rezult je dugogodišnjeg rada. Proizašlo je iz

ambicioznog znanstvenoistraživačkog projekta, prvobitno koncipiranog i utemeljenog u okviru programa istraživanja povijesnog razvoja filozofske misli u Bosni i Hercegovini. Sam projekt, kao i mnogi drugi koji su se odno-sili na BiH i njeno duhovno naslijeđe, nije nikad dovršen. Takvi su bili pro-jekti Historija naroda BiH, Historija kulture BiH, Historija književnosti, te Enciklopedija BiH. Razlog što projekt nije dovršen leži u veoma čestim pro-

230

mjenama političkih prilika i duhovne klime i osobito velika restriktivnost i negativni stav vladajuće politike prema svim onim projektima, istraživanji-ma i programima koji su u centar interesiranja stavljali Bosnu i Hercegovinu, njenu specifičnu državnu i duhovnu tradiciju i njen bošnjački narod, te nje-govo kulturno naslijeđe. Ilustraciju takve tvrdnje prof. Filipović navodi u po-gledu jezika. U raspravljanju i donošenju odluke o nazivu jezika Bošnjaci ni-su imali nikakvog učešća mada su oni i njihov jezik bili u najvećoj osnovi stvaranja srpskohrvatskog jezika. Kako je bilo moguće i pretpostaviti da će oni, koji su godinama i desetljećima tvrdili kako je BiH duhovna pustinja, terra deserta, tamni vilajet, te da je to bila pogotovo u vrijeme vladavine Osmanlija, dopustiti da se razvije jedan projekt istraživanja koji bi dokazao da je duhovni život u Bosni bio veoma intenzivan, posebno u vrijeme duho-vne vladavine Crkve bosanske ili u vrijeme intenzivnog razvoja islamske du-hovnosti u njoj.

Kako to obično biva, nije sve crno kako tvorci predvide, tako je i autor

ovog rada imao sreće da represija i nedopuštenost slobode i rada ima i drugu stranu, koja se ogledala u prestanku spoljašnje kontrole u ono što je autor ra-dio i što je doprinijelo da se i sam oslobodi autocenzure kako bi spoznao i in-terpretirao bogatstvo duhovnosti na tlu Bosne i Hercegovine.

Šta prof. Filipović podrazumijeva pod pojmom duhovnosti? Skloni

smo tu spoznaju pojednostaviti ili reducirati. Mnogi govore o čuvenom eseju objavljenom 1967. godine, Bosanski duh - šta je to? Konačno mislim da ovo djelo pruža sveobuhvatniji odgovor. Koliki značaj daje sam autor određenju duha govori i činjenica da definiranje pojma stavlja na početak i izdvaja ga kao važno pitanje. Osnovna ideja za njega jeste traganje za znakovima poja-ve i načinima bivanja duha među nama ljudima, i to upravo na ovim prosto-rima. Za njega je duh specifičan način ljudske egzistencije. Kako bih što vjernije iskazao stanovište koje daje duhu prof. Filipović, to ću izvorno inter-pretirati: “Oduvijek sam imao snažan interes za ono što nije izvanjsko, sva-kodnevno, materijalno i opipljivo, dakle ono unutarnje i od čovjeka skriveno, ali skriveno u njemu samom. Tražio sam onu drugu stranu svijeta, onu skri-venu, o kojoj imamo u sebi samima svagda jasne znake i osvjedočenja, zna-ke koje moramo prepoznavati i do kojih moramo doprijeti trudom koji se na-ziva osjećanje i mišljenje, a koji su skrovišta onog što se naziva duh. Duh je za mene, dakle, svagda bio ona veza, ona rezonanca, ono harmonično pulsi-ranje koje nas veže sa svijetom u cjelini, s kosmosom, ona fina i neprimjetna pulsacija u nama koja nam omogućava da se krećemo po cijelom nepregle-dnom i neshvatljivom kosmičkom prostranstvu, da idemo unazad u historiju i unaprijed u budućnost, da vladamo vremenom i da su nam otvorena vrata svakog načina bivanja i svake manifestacije one iste rezonance koju naziva-

231

mo duhovnim životom ljudi. Sve me to uvjeravalo da svaki čovjek, ama baš svaki, ima duh kao os oko koje se vrti i koja ga neizmjerno visoko izdiže iz sfere neposrednog postojanja i osigurava mu besmrtnost. Kada se radilo o mom svijetu, a svaki konkretni svijet je lokalan i specifičan, pa je i njegov duh takav, mada je upravo u tom njegovom svojstvu data ujedno i njegova univerzalnost, a mene je zanimalo to duhovno što nas čini ljudima i veže sa svim ostalim ljudima... (str. 10).»

Iz rečenog se da zaključiti da Filipović ima enciklopedijski pristup du-

hu pod kojim podrazumijeva sve ono što je čovjek stvorio. Za njegov kate-gorijalni aparat usko je ili jednostrano religijsko, filozofsko ili sociološko stajalište. Filipović ne samo da duh razumijeva već ga i doživljava kao vlas-titost naroda, njegove kulture, podneblja, države, njene povijesti. Za njega je duh povezujuća sila koja od nas čini jedne ljude ma kad i ma kako da smo živjeli.

Prof. Filipović pravi razliku između duhovne i društvene misli. Za nje-

ga je društvena misao širi pojam i okvir koji nastaje na sferi duhovnosti, ali reproducira društvenost u njegovoj mnogostrukosti. Društvena misao je ona misao koja govori o uzdizanju ljudskog duha iznad puke egzistencije ljud-skog bića. Zato društvena misao podrazumijeva cijelu oblast raznolikih for-mi ljudskog mišljenja i izraza duhovnog života i interesiranja, koji su dobili svoj artikulirani izraz u vidu osnovnih povijesno nastalih i datih oblika druš-tvene svijesti ljudi i iz njih neposredno izvedenih spoznaja. To znači da druš-tvena misao obuhvata sve date oblike društvenog mišljenja jedne epohe ljud-ske povijesti, zapravo od ranih predmitoloških i mitoloških predstava, preko filozofije i teologije, do suvremene znanstvene spoznaje.

Bitno je napomenuti da je autor svoja istraživanja temeljio na dostu-

pnoj pisanoj građi, biografskim i bibliografskim radovima, povijesnim izvo-rima i tekstološkim istraživanjima. Nailazio je na mnogobrojne teškoće i ne-premostive prepreke. Neke od njih vrijedi spomenuti kako bi se otklonile i kako bi drugi istraživači imali prohodniji prostor i pristupačnije izvore. Ogroman problem predstavljala je činjenica da je historijska građa razasuta i izmještena izvan prostora Bosne i Hercegovine. Najveći broj temeljnih izvo-ra nalazi se u Beču, Istanbulu, Rimu, Atini i mnogim drugim centrima. Dru-gi, ne manje značajan problem jeste nedostatak institucija koje se kontinuira-no i na sistematičan način bave povijesnim dimenzijama bosanskog razvoja. Nesistematičnost i nekritički pristup građe koja je dostupna i koja većim di-jelom nije relevantna, ne temelji se na pouzdanim izvorima. Nizak znanstve-ni i kritički nivo koji je posebno produciran iz ideoloških razloga zatiranja osmanske kulture i trajnosti bosanske države. Evropski primitivizam i pot-

232

cjenjivanje vlastitosti, uz veličanje internacionalnosti, kao i nedostatak sred-stava za podsticanje istraživačkog rada i objavljivanje građe koja je relevan-tna i značajna za duhovnost i povijesnost Bosne.

Mi ne znamo šta sve i od koga baštinimo, ali je sigurno da kontinuitet

duhovnosti ima dublje korijene nego što ga oslikava istovjetnost jezika i arti-kuliranih ideja koje raspoznajemo i čije porijeklo poznajemo. Da Bosna nije terra desserta, potpuno prazno područje, zemlja u kojoj se ništa značajnijeg i bitnijeg nije dogodilo, motiviralo je prof. Filipovića da se upusti u nezahval-no polje istraživanja svih duhovnih i kulturnih tradicija i povijesti koja se na ovom tlu dogodila. On polazi od stava da naš istok nije dovoljno istočan, kao što ni zapad nije dovoljno zapadan. Na ovom prostoru susreću se različite kulture, tradicije, religije, različit duhovni i politički život koji ima svoje prožimanje, svoju povijest, toleranciju, ali i potiranje.

Čini mi se da je prva knjiga ustvari obračun s neutemeljenom doktor-skom tezom Ive Andrića koja nosi naslov “Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine”. Iako je teza nastala pod velikim utjecajem Moriya Hornesa, Kalajevog savjetnika i osnivača Zemaljskog muzeja u Sa-rajevu, ona je imala velikog utjecaja naročito u oblikovanju zapadnog mišlje-nja u odnosu prema Bosni. Koliko je meni poznato, i sam Andrić se odrekao svog doktorata, a time i teze, no to je ostavilo velikog negativnog traga na stanje bosanske povijesti. Ključna Andrićeva teza u navedenom radu glasi “da je katoličanstvo donijelo i jedino nosilo nekakvu kulturu u Bosni”.

Nakon što čovjek pročita i zatvori knjigu pita se šta je spoznao, šta je

to novo, šta je interesantno i poučno. Za djelo koje je pred nama ja bih mogao reći da je Historija bosanske

duhovnosti i historija bosanske državnosti, njene posebnosti i samostalnosti. Duh je ono opće u kome egzistira konkretno, tj. bosanski čovjek u ze-

mlji Bosni. Poslije ovog rada mnogo šta više ne može biti sporno i upitno. Naučno

je valorizirano i argumentirano da postoji narod, kultura, tradicija, religije, historija, da postoji zemlja Bosna.

Prof. Filipović je s ovim djelom zadužio nauku, sve nas, zadužio svoju zemlju Bosnu pokazavši da ona egzistira od neolita do današnjih dana.

Ovo je jedna od velikih pobjeda istine, naučne spoznaje nasuprot mita i iskrivljene ideologije. Duhovna istina je snaga koja potire zablude i otvara prostore novog.

Zapravo Historija bosanske duhovnosti pokazuje da je Bosna vječna, a mi prolazni.

233

UDK 297 : 82-1 (497.6)

Enes Karić

Islam u dobroćudnim sinkretizirajućim

formama bosanskog pjesništva*

Viši oblici duha: religija, mistika, pjesništvo, umjetnost... najbolje se

ogledaju jedno u drugom, oni se međuse, u međusobnim relacijama koje obi-luju mnogolikim formama uzajamnosti, najbolje tumače. Nedavno je to ra-zložno i dokumentirano pokazao dr. Zilhad Ključanin u svojoj knjizi «Lice svjetlosti», čiji mnogobrojni temati izvanredno izlažu i tumače «događanje islama» u beskrajno razuđenim oblicima bosanske pjesni duše.1

Djelo «Lice svjetlosti» na svoj način pokazuje da islam nije zauvije-čna svojina protagonista teologije, dogmatike, hermeneutike i egzegeze, već da je univerzalno otvoren spram pjesnika i mnogolikih pjesničkih i poetskih formi. Samim tim Ključanin se ovdje «morao» baviti sinkretičkim formama. No, on je to «moranje» s radošću podnio, u njemu je uživao, i na kraju se došlo do izvanrednog rezultata, do djela koje dosad najcjelovitije predstavlja tokove pjevanja islamu i o islamu u bosanskoj sredini.

Prije negoli predstavimo Ključaninovo «Lice svjetlosti», recimo nešto, u vrlo načelnoj formi, o bosanskom sinkretizmu koji mi ovdje imamo na umu.

Nemoguće je valjano razumjeti najbolje izdanke i stabalice bosanske književnosti ako se prvo ne razumiju mnogoliki oblici sinkretizma u Bosni: religijske, kultur(al)ne, svakodnevne, narodne, običajne... Ipak, religijski sin-kretizam je najvažniji, zato što je on dosegao do najdubljih prostora duše bo-sanskog čovjeka i ljudi Bosne.

* Zilhad Ključanin, Lice svjetlosti, OKO, Sarajevo, 2004. 1 Spomenimo uzgred da je djelo «Lice svjetlosti» zapravo prošireni tekst Ključaninove doktorske disertacije odbranjene 2003. godine na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Mentor je bio prof. dr. Enes Duraković.

234

x x x Nažalost, religijski sinkretizam u Bosni i Hercegovini je terra incogni-

ta za evropsku i svjetsku nauku. Zašto je to tako tome Bosna nije kriva, tome nije kriva ni Evropa. Krivca bi trebalo tražiti, prije svega, u mnogobrojnim ratovima koji Bosnu slamaju i krše gotovo svakih četrdeset godina. U onom što bi se moglo, dakako uvjetno, nazvati evropskom ili svjetskom naukom protubosanski ratovi su privukli daleko više pažnje negoli ova tiha sinkreti-čka i bajkolika književna Bosna, ta čarobna zemlja koja se sa svakog svog kvadratnog metra odazvala i odaziva četirima velikim svjetskim religijama: katoličkom i pravoslavnom kršćanstvu, judaizmu i islamu.

Bosanska književnost je sinkretička i sinkretistička, jer je ona, ta bo-sanska književnost, iz duše Bosne, iz srca Bosne, crpila i crpi svoje neis-crpne priče, svoju beskrajnu magiju riječi, svoje zadivne književne zavičaje. Kad čitamo Mešu Selimovića, Ivu Andrića, Dževada Karahasana, Nedžada Ibrišimovića, Zilhada Ključanina, kad čitamo Abdulaha Sidrana, Irfana Ho-rozovića, Stevana Tontića, Hadžema Hajdarevića, Miljenka Jergovića, Džemala Latića..., tad svojim očima vidimo kako oni tu zemlju Bosnu pre-tvaraju u priču Bosnu! Pretvaraju je u jednu sinkretičku domovinu.

Jednom Bogu je Bosna pristala krotko pričati barem četiri priče, i po-tom, baš stoga i zato, njenim vrelima, napose onim književnim, potekle su sinkretičke teme. U Bosni vjere često ne razgovaraju preko svojih ortodo-ksija, one u svojim ortodoksijama često šute! U Bosni vjere uglavnom razgo-varaju preko svojih sinkretičkih oblika, izdanaka i stabalica. Ako su u Bosni najrazgovorniji književnici, a jesu, oni su postali takvima zato što su najveći sinkretici.

Bosanska književnost je na stranicama koje su napisane perima Meše Selimovića, Ive Andrića, Dževada Karahasana, Zilhada Ključanina, Nedžada Ibrišimovića, Abdulaha Sidrana, Hadžema Hajdarevića, Miljenka Jergovića, Džemala Latića, Stevana Tontića, Irfana Horozovića... provrila vrelima mnogolikih, začudnih svjetova, onih koje susrećemo u bajanju, u snatrenju, u magnovenju, u trenju i trvenju Ovoga i Onoga Svijeta. (A sin-kretizam i nastaje iz mnogolikih oblika trenja i trvenja: duhovnih, kul-tur(al)nih, povijesnih...)

Kad, recimo, u djelima Zilhada Ključanina, specifičnije, u njegovom Šehidu, čitamo o džinima i hamajlijama, o šejtanima i vilenjacima, mi tad imamo susretanje granica različitih svjetova, rukovanje Božijega i ljudskoga svijeta, ali imamo i fenomen prelaženja granica, barem onih bivših, (s)po-znatih.

Većina velikih bosanskih književnih djela, a Ključaninov Šehid je s njima rame uz rame, posežući za sikretizmom (ili pak kad sinkretizam po-

235

segne za bosanskim književnicima), hoće prekoračiti poznate granice i zaći iza, u prostore iza kojih također imaju i postoje nekakve granice, ma koliko bile nespoznate (jer čovjek je, između ostalih svojih određenja, i biće grani-ce).

Magija bosanske književnosti je, stoga, i u terapeutskom vođenju čo-vjeka prostorima između granica ili onim prostorima gdje još graničja nisu određena. Sinkretizam je tu sredstvo, ali i cilj. Ponekada i cilj i sredstvo koji se naizmjenice i s mjerom pomaljaju, s mjerom «užižu i gase».

Ključaninov Šehid je u tom smislu dobro čitati kao ljekovitu sjetu či-jim je suzama oblik dala najljepša tradicija bosanskog sinkretizma.

Ako se Zilhad Ključanin u svom Šehidu, kao i u velikom broju svojih

književnih djela, pokazao izvanrednim književnikom, u djelu «Lice svjetlos-ti» on se pokazao i kao majstor književne kritike i kao raskošan teoretičar i historičar književnosti.

Knjiga Zilhada Ključanina «Lice svjetlosti» podijeljena je u mnoge,

hronološki ustrojene, cjeline koje otvara «Uvod», u kome se daje stručan na-putak u terminologiju, zatim u teme, motive i tekstualna izvorišta pobožnih tema u bošnjačkoj poeziji XX stoljeća; a potom, također u sklopu «Uvoda», dr. Ključanin upućuje čitateljstvo u forme islamske pjesničke tradicije (ilahi-ja, kasida, rubaija, gazel, tarih, mevlud...).

Zilhad Ključanin zatim daje elaboracije «pobožne bošnjačke poezije od 1900. do 1918. godine», a glavne odlike ovog perioda vidi u mističkoj in-spiraciji bošnjačke pjesni koja se kretala između prosvjetiteljskog i didakti-čkog. Ovdje su po dubini obrađeni visovi pjesni u pjesništvu Safvet-bega Bašagića, Osmana Đikića, Muse Ćazima Ćatića, Šemsudina Sarajlića, Riza-bega Kapetanovića, Omer-bega Sulejmanpašića Skopljaka, Munla Alije Sa-dikovića, Avde Karabegovića Hasanbegova, Avde S. Karabegovića i Hami-da Šahinovića Ekremova.

Zilhad Ključanin prelazi potom na predstavljanje fenomena pobožnog u bošnjačkom pjesništvu u periodu 1918.–1945. godina, za koji ustanovljava da je na planu bošnjačkog pjesništva značio «islamsku i sinkretiziranu duho-vnost u artističkom poetičkom modelu». U samom središtu ovog perioda dr. Zilhad Ključanin detektira Hamzu Humu i njegovu «sinkretiziranu po-božnost» koja je svoj eho našla u poeziji uhvaćenoj iz vedrog hercegovačkog neba i nebeskim plavetnilom osvijetljenog hercegovačkog krša. Dr. Ključa-nin analizira i «dekompoziciju mističkog jedinstva svijeta» u haremskoj lirici Ahmeda Muradbegovića, da bi potom otkrio «neoimpresionističku liriku i simboličke kaside» u djelima Saliha Alića. Ključanin nam je na ovom mjestu u svojoj knjizi osvijetlio cijelu plejadu pjesnika i književnika koji su se našli na istoj ili srodnoj putanji pjesni duše, kao što su Fadil Kurtagić, Na-

236

zif Resulović, Hamid Dizdar, Mustafa H. Grabčanović, Husnija Čengić, Atif Ljubović, Ilijas Dobardžić, Sait Orahovac, Skender Kulenović, Hasan Kikić.

x x x «Socijalistički realizam» nije zaobišao ni muslimanske bošnjačke pje-

snike, te nas Ključanin upoznaje s tim izmom, ali i njegovim skončanjem, da bi se pjesan duše javila u «intimističkoj poeziji», kao i u «poeziji modernog izraza». Sve te evolutivne procese u bošnjačkoj pobožnoj poeziji, ali i u boš-njačkoj poeziji u cjelini, Ključanin smješta u period od 1945. do 1990. godi-ne. Autor se u mnogim cjelinama osvrće na sudar socijalizma i pobožnosti u pjesni duše, ukazuje na «proskribiranje pisaca sa izrazitom bošnjačkom te-matikom», elaborira «djelatnost bošnjačkih pisaca socijalnog prosedea» i sl.

Pjesnici i književnici koji najavljuju zlatne grane bošnjačkog pjesniš-tva, ili su pak njihova djela sama u sebi i po svojim temama ti zlatni stručci bošnjačke poezije, predstavljeni su u sklopu Ključaninove rasprave o «obno-vi evropske tradicije i intimizma u bošnjačkoj poeziji» (Hamid Dizdar, Šu-krija Pandžo), odnosno u raspravi o «etničkoj i poetskoj rapolućenosti (Sken-der Kulenović), i sinkretičkim elementima u bošnjačkoj poeziji ovog perioda (Mehmedalija Mak Dizdar).

Pobožnost i bosanska postmoderna je posebna cjelina u Ključaninovoj knjizi. Ključanin vispreno otkriva dragocjene metatemate u bošnjačkoj po-eziji, kao što su «disputi s Bogom» (Abdulah Sidran), «orijentalno i zavičaj-no» (Ibrahim Kajan), «sufizam u poeziji» (Melika Salihbegović), «evropeizi-rani islam» (Hadžem Hajdarević) i «bosanski temelj i islamska duhovnost» (Džemaludin Latić).

Periodizacija pobožne bošnjačke poezije Ključanina je ovim dovela i do teških i tamnih godina nakon 1990., kada se Bosna strašnim potresima tresla. Stoga je Ključanin ovdje ukazao na «transcendentalnost i ratnu stvar-nost» u pjesničkim prinosima Bisere Alikadić, Nedžada Ibrišimovića, Kema-la Mahmutefendića, Avde Mujkića, Muhidina Šarića, Rapka Ormana, Enesa Kiševića, Atifa Kujundžića, Admirala Mahića, Saliha Trbonje Sevdija, Mu-niba Delalića i Amira Talića.

Zilhad Ključanin prati i osluškuje vjerski odziv pjesničke duše i u «ge-neraciji pjesnika rođenih šezdesetih godina», u stihovima i djelima Semezdi-na Mehmedinovića, Almira Zalihića, Selima Arnauta, Fahrudina Hrnjića, Amira Brke i Ise Porovića. Napokon, «najmlađi pjesnici», Fahrudin Zilkić, Dijan Kalač, Senadin Musabegović, Mirsad Sijarić i Asmir Kujović, u ovom su Ključaninovom djelu svojevrsni zasvodni kamen.

237

Na samom kraju ove knjige dr. Zilhad Ključanin piše o «pobožnosti u pjesnika« «Izvan Matice», i osvjetljava «pagansko i mitsko» u poeziji Boš-njaka iz Sandžaka, dok «domoljubnu pobožnost» otkriva u dijaspori. Pojam ili sintagmu «unutarnjeg egzila» dr. Ključanin raskriva u poeziji «neoroman-tičarske pobožnosti». Posebno mjesto u ovom Ključaninovom djelu našli su i «pjesnici u publikacijama Islamske zajednice» (Alija Nametak, Džemaludin Latić, Hadžem Hajdarević, Hanumica Zekić, Ejub Todorovac, Aziz Kadribe-gović i Selim Jelovac).

Ovo je forma Ključaninove knjige, forma koja je dostojna unutarnjeg

sadržaja, ili unutarnjih sadržaja. Insistiramo ovdje na množini, na unutarnjim sadržajima, na ezoteričkim slojevima u najljepšem značenju, u pravovjernom smislu te sintagme, naprosto zbog toga što je «pjesan o Bogu» ili «pobožna poezija», kako bi kazao dr. Zilhad Ključanin, i moguća samo u unutarnjim prostranstvima, u dubinama koje isijavaju «lice(m) svjetlosti».

x x x U islamu kao vjeri, ali i u islamu na način kulture i civilizacije, pje-

sništvo je zajedno s pjesnicima nerijetko označeno i označavano kao «ta-kmac» Objavljene Riječi, ali je kasnije postalo njen saveznik. Taj saveznik ništa ne traži, nenametljiv je, na korist je svakome, on samo otvara ljudsku dušu za «jeku» ili za «jeke» Božije Riječi u dubinama/visovima ljudskog du-ha. Tu jeku odbijenu od zelenila bosanskih rijeka, te odjeke koji se penju liti-cama bosanskih brda, dr. Ključanin je otkrio, sistematski pokazao, razložno analizirao.

Eto razloga zašto se ovo izvrsno djelo dr. Zilhada Ključanina može, a vjerovatno i treba, čitati i kao pjesnički komentar Objavljene Riječi Božije. Čitajući stranice Ključaninove knjige, prisjećamo se klasičnih komentara Kur'ana koji sadrže stotine hiljada arapskih, perzijskih, turskih, urdu... stiho-va koji su tu kao ogledalo, da se u njima ogleda Božija Objavljena Riječ.

U Bosni se po stotinu puta učinilo da je Objavljena Riječ prognana, da je zaboravljena. Ali, pjesnici su joj sa svoje strane, «iz dolina u kojima se či-nilo da blude», upućivali zov, dozivali su je i odazivali joj se. Ovo Ključani-novo djelo je komentar tog pjesničkog odazivanja Božanskoj Poruci, drago-cjena (sinkretička) hermeneutika u kojoj nalazimo dobro opisan povijesni, društveni, psihološki i mnoge druge razine i kontekste.

Ključaninovo djelo je i meritorno tumačenje bošnjačkog «pjesničkog komentiranja Kur'ana i islama», ono je, također, komentar jedne nesvakidaš-nje pjesničke situacije u Bosni u XX stoljeću, kad često nije bilo dobro «ni

238

Bogu ni čovjeku». Tu je ovo izvrsno Ključaninovo štivo zanimljivo studenti-ma teologije, jer će imati zgodnu priliku da nauče da uz bosansko «mišlje-nje» o Bogu postoji jednako tako vrijedno, pa i vrjednije, «pjevanje» o Nje-mu! Studenti i profesori književnosti ovo će djelo čitati kao izvanrednu knji-gu nastalu na metodologiji najbolje književno-teorijske tradicije.

239

UDK 930.85 (497.15)

Safet Bandžović

Bosna i Hercegovina u uspomenama

Leona Bilińskog Sjećanja kao lični doživljaj historije nesumnjivo doprinose pomjeranju

granica spoznaje. Ona revitaliziraju duh i atmosferu prošlosti, dionice i sloje-vitost zbivanja viđena kroz individualnu prizmu, dajući im okus i boju. Ne-posredna zapažanja su najveća vrijednost koju savremenici ostavljaju za so-bom kao trag dnevnog toka historije lišen naknadnih ukrasa i deformacijskih dotjerivanja. Iluzorna su ona svjedočenja, kako je još davno uočeno, koja su pisana s pretenzijom da saopće historijsku istinu. Svako lično svjedočenje je djelimično i njegov značaj postaje mjerljiv u kontekstu drugih historijskih izvora.

Leon Biliński (1846-1923), zajednički austrougarski ministar finansija i šef bosanskohercegovačke civilne uprave, zapravo, kako sam kaže, “pred-stavnik i zastupnik cara” u BiH, bio je jedan iz reda visokorangiranih politi-čara koji je imao zadatak da organizira život u Bosni i Hercegovini nakon njenog uključenja u sklop Habsburške monarhije. Bio je ministar finansija (20. februara 1912.-7. februara 1915.) u vrijeme kada su “dubok umor i apa-tija” zavladali Bosnom. Principijelno se pridržavao ustavnog zakona, što je u praksi značilo poštovanje nagodbenog, austrougarskog dogovora o zajedni-čkim poslovima. “Prvi Slaven” na čelu političke uprave BiH, profesionalni političar zavidne reputacije, trebao je biti nositelj promjena koje će odgova-rati sveopćim interesima stanovništva. Na sjednici Zajedničkog ministarskog vijeća početkom 1912. izjavio je da je Bosna i Hercegovina bila u izvjesnoj mjeri tretirana kao kolonija. Okupacija BiH 1878. za Habsburšku monarhiju, čiji je državno-politički identitet pažljivo izgrađivan na faktorima multietni-čnosti i multikonfesionalnosti, bila je potvrda da još uvijek ima kulturno-po-litičku misiju u jugoistočnoj Evropi. Proces moderniziranja i “evropeizira-nja” BiH odvijao se pod snažnom dozom prisile. BiH je postala “bjelčev te-ret”, prostor različitih pokusa, zakulisnih nadmudrivanja i oprečnih interesa. Ona je za mnoge, pored svih stereotipa – tih “slika u glavama”, ostala ipak terra incognita.

240

Biliński je bio svjestan zamršenosti državnopravnog položaja BiH i složenosti mehanizma njene uprave: “Provoditi politiku narodnog progresa i europske kulture, u povijesno gledano, starom narodu, ali koji je civilizacij-ski bio mlad, za mene je, s mojom narodnom sviješću i političko-administra-tivnim iskustvom to bila posve neprivlačna stvar”, ali je, usprkos svemu, vje-rovao u svoj uspjeh. Prema svom programskom konceptu, imao je viziju re-forme državnopravnog položaja BiH, tako što bi ona bila, s po tri predstavni-ka, zastupljena u austrijskoj i ugarskoj delegaciji. Na privrednom planu pre-dviđao je investicije i obligatni otkup kmetova. Razmišljao je o izgradnji ve-likih institucija, o osnivanju univerziteta u Sarajevu, osnivanju pravnog, kao i filozofskog fakulteta, s osloncem na Zemaljski muzej i Institut za balkan-ska istraživanja. Zalagao se za postepeno uključivanje domaćih ljudi na naj-viša mjesta u zemaljskoj upravi. Takve mjere su bile neophodne ukoliko se težilo intenziviranju procesa nastanka domaće, savremene intelektualne elite i uprave, kao i pretvaranju Sarajeva u značajno urbano središte koje bi se uklopilo u smjernice monarhističke politike. Srž višeg činovništva u BiH či-nio je njemački element. Vladalo je nepovjerenje prema domaćoj inteligenci-ji i činovništvu. Biliński je, pak, prekratko obavljao dužnost upravitelja da bi ostavio markantnije tragove, ali su ipak u njegovom djelovanju došle do izražaja osobine i maniri vještog, pragmatičnog političara. Ambicioznom Bi-lińskom BiH svakako nije bila politički i životni prioritet, ali je bio svjestan njenog delikatnog mjesta u složenoj državi kakva je bila Austro-Ugarska, kao i značaja za njeno prijeteće balkansko okruženje i iskušenja nedovršenih nacionalnih revolucija. Bio je to političar širokih koncepcija koga su brojne opstrukcije, na različitim nivoima odlučivanja, kao i prijelomni svjetski do-gađaji onemogućili da pristupi njihovoj potpunijoj realizaciji.

Memoarski zapisi Leona Bilińskog Wspomnienia i dokumenty, tom I, 1846-1914, (Varšava 1924) jednim dijelom odnose se i na period od njego-vog imenovanja za zajedničkog ministra finansija do sarajevskog atentata. Sarajevski časopis “Pregled” objavio je još 1936. u tri dijela, u prijevodu Vlade Glucka, pojedine izvode iz tih memoara. Bili su prevedeni samo oni dijelovi koje je Gluck smatrao relevantnim, prije svega odlomci koji se odnose na sarajevski atentat. “U godini u kojoj se navršava 90 godina od do-gađaja u Sarajevu, u kojem je ubijen austrougarski prijestolonasljednik Franz Ferdinand, Institut za istoriju u Sarajevu odlučio je objaviti dio Uspomena” Bilińskog iz 1924. koji se odnosi na njegovo doba “vladavine” u Bosni i Hercegovini. Pojava ove, po obimu skromne knjige, također najavljuje, kako se navodi u njenom predgovoru, da je, unutar posebne edicije u kojoj će biti objavljivani memoari, dnevnici, uspomene, putopisi, ona prva u seriji i poče-tak “priče o skrivenim ili nedovoljno poznatim događanjima u burnoj bosan-skohercegovačkoj povijesti”, te treba pozdraviti takvu dugoročnu orijentaci-ju i podržati istrajavanje na tom nagoviještenom putu.

241

Stjepan Matković je uvodnim radom Historiografski portret eminen-tnog upravitelja čitaocima sadržajno približio ličnost Leona Bilińskog. Me-moarski zapisi Bilińskog nisu lišeni subjektivizma, emocija, dopunskog i upadljivog utjecaja, pogotovo svega onog što se u Evropi zbilo od 1914. do 1918., prvih godina tektonskih promjena u Evropi nakon okončanja Prvog svjetskog rata i nestanka Austro-Ugarske, kao i “arbitrarnog” ponašanja u tu-mačenju vlastite uloge i odgovornosti u zbivanjima koje opisuje i o kojima sudi s bliske vremenske distance. Teško je u jednoj ličnosti biti i objekt i su-bjekt. Akteri često prešutkuju, imaju “naknadnu pamet”, pa učitavaju svoje savremeno mišljenje u priču o prošlosti i dopunske “obračune” sa svojim ne-istomišljenicima. Memoarska djela su svojevrstan obračun s prošlošću. Za-borav je u srži politike. Slike lične i kolektivne prošlosti nisu statične, nego su i posljedica i funkcija docnijih stavova. U svom životnom vijeku mnogi su postajali radikalni misionari različitih ideja. Sklonost da se potiskuje teret sopstvene prošlosti doprinosi devalviranju historije.

Biliński je, nakon svog imenovanja, iz Beča vukao konce upravljanja Bosnom i Hercegovinom, pazeći da ne naruši uspostavljene norme politi-čkog ponašanja. Smatrao je da se vlast mora oslanjati, bez obzira na ispolje-ne iredentističke ili trijalističke zahtjeve, na “sva tri plemena i vjere” BiH ukoliko se žele ostvariti povoljni rezultati. Na optužbe da je bio naklonjen Srbima odgovarao je da se u administraciji Bosnom i Hercegovinom nije mogao ni sam, kao ni njegovi prethodnici, snaći bez stranke Srba, “koja je svakako od triju tamošnjih bila najjača, brojčano, bogatstvom, političkim osjećajem, energijom, sposobnošću, crkvenom organizacijom, školstvom”. U dijelu svojih zapisa koji se odnose na BiH predočio je podatke o brojnim osobama, naročito iz svog kruga upravitelja. Ostavio je i zanimljiv opis svog boravka u BiH u junu 1912. koji je trebalo stručno popratiti zbog određenih toponomastičkih nepreciznosti. Kroz svoje pisanje on neprestano iskazuje divljenje prema svojoj ženi, koja je, po njemu, na neki način “predstavljala nekakvu caricu”. Objavljivanje kompletnih memoarskih zapisa Bilińskog da-lo bi široj javnosti još detaljniju sliku o njemu i vremenu u kojem je djelo-vao. Historijska saznanja su tokom vremena neprestano obogaćivana i proši-rivana, tako da se može zauzeti sasvim objektivan i racionalan stav.

Zapisi Bilińskog ukazuju na izrazitu složenost odnosa s mađarskim političarima, zastupnicima iz austrijskog carevinskog vijeća, dvorom i diplo-matima. On je iz svog ugla ukazivao na višedimenzionalnost političkih odnosa u visokim krugovima u kojima se diskutiralo o tome šta je doista BiH, i na koji je način integrirati u sastav Austro-Ugarske: “Ugarska se vla-da pak – isto svaka, ali uz razliku koja je ovisila o karakteru svakog novog šefa vlade – rukovodila samo jednim ciljem. Ugnjetavanjem Bosne i Herce-govine u korist Ugarske, a protivno interesima Austrije.” On je pružio i čitav niz zanimljivih, bitnih podataka o aktuelnim problemima u BiH, poput onih

242

o njegovim kompliciranim odnosima s generalom Oskarom Potiorekom (1853-1933), zemaljskim poglavarom, za koga piše da ga je stanovništvo na-zivalo “umornim carem”, o otkupu kmetova, saboru, i posebno o sarajev-skom atentatu.

Biliński je, predočavajući svoju verziju dramatičnih sarajevskih zbiva-nja, napisao da je, iako neposredno nije bio uključen, niti konsultiran oko “lakomislene organizacije” i programa posjete Sarajevu prijestoljonasljedni-ka Franza Ferdinanda i njegove žene, zbog njihove pogibije, preuzeo odgo-vornost za sve, “a to znači i za sve nesretne pogreške podređenog mi zemalj-skog poglavara” Potioreka, i odstupio s dužnosti. Biliński, prema historij-skim izvorima, nakon atentata u Sarajevu, nije bio protivnik objave rata Srbi-ji, mada njegovi zapisi govore nešto drugačije. U početku se zalagao za nas-tavak saborske djelatnosti, za izdiferencirani odnos prema Srbima u BiH i odvajanje “lojalne većine” od “veleizdajničkih elemenata”. Ubrzo je izmije-nio svoja prvobitna stajališta i prihvatio stav da treba okončati rad bosansko-hercegovačkog sabora. Na sjednici Zajedničkog ministarskog vijeća 7. jula 1914. podržao je gledište da se Austro-Ugarska mora obračunati sa Srbijom kako bi mogla zadržati BiH u svojim rukama, te da je “odlučujuća borba prije ili kasnije neizbježna”. Smatrao je da se, nakon svih turbulentnih deša-vanja, među bosanskohercegovačkim Srbima više nije moglo utvrditi ko je od njih lojalan, a ko je “velikosrbin”. Nije vjerovao u uspjeh diplomatskih akcija i pregovore sa Srbijom, jer “Srbin samo silu uvažava”. O tome treba šire konsultirati radove dr. Dževada Juzbašića, koji je upozorio da navodno “otkriće” o Bilińskom “kao protivniku rata” ne može naći oslonca u nauci. Nakon okončanja Skadarske krize u maju 1913. Biliński je već ocjenjivao da je neposredna konfrontacija sa Srbijom odgođena, ali da se Monarhija mora sistematski pripremati za budući veliki rat. Smatrao je da u međuvremenu treba riješiti jugoslavensko pitanje u Monarhiji, pri čemu je poseban značaj pridavao “privrednom, nacionalnom i političkom uzdizanju BiH”. U Uspo-menama će istaći da je, kao upravitelj Bosne i Hercegovine, imao obavezu da iznese “svoje mišljenje sa stajališta službe. I onda se nisam mogao izja-sniti za rat, nego ukazujući na pogubni upliv Beograda na Sarajevo, izjasnio sam se za oštri ultimatum Srbiji, kako bi se već jednom razriješila buduća sudbina južnih Slavena… morala se razriješiti jugoslavenska sudbina, pose-bice sudbina podijeljenog srpskog naroda. I razriješila se, kao što znamo, ratom u korist Karađorđevića. Ali ne mojom krivnjom, a ni zaslugom jer za to nisam bio ni dovoljno moćan, a ni dovoljno pozvan; ali možda zbog moje providnosti”. Predviđanje budućnosti je uvijek diskutabilno, jer je ona u ma-gli. Ne ostvaruje se uvijek ono što se priželjkuje. Knjige, poput ove, trebale bi posjedovati studioznija stručna pojašnjenja i prateće komentare.

Balkan je, u odnosu na svoj prostor, odista stvarao "više historije nego što je sam može potrošiti", ostajući metafora hroničnog parceliziranja, nape-

243

tosti, "etničkih koktela" i "nesavršenih političkih granica". Terorizam je bio i ostao jedan od načina izmjene ili ubrzanja toka historije. “Kratko” dvadeseto stoljeće - “doba ekstremizma”, i “epohe politike”, započelo je atentatom u Sarajevu i izbijanjem svjetskog sukoba. Džon Ganter, američki novinar, 1940. je napisao: "Nedopustiv je napad na ljudsku prirodu i na politiku što te bedne i nesrećne zemljice na Balkanskom poluostrvu mogu među sobom da vode sporove koji izazivaju svjetske ratove. Oko sto pedeset hiljada mladih Amerikanaca poginulo je zbog jednog događaja 1914. godine u nekakvom blatnjavom, primitivnom selu, Sarajevu. Gnusno i gotovo prostačko režanje u politici Balkana, teško razumljivo čitaocu na zapadu, još uvijek je presu-dno za mir u Evropi, a možda i u svijetu".

Knjiga Bosna i Hercegovina u Uspomenama Leona Bilińskog otkriva ime i djelo profesionalnog političara, svjesnog svojih zadataka i obaveza ko-je je trebao da izvrši u BiH za potrebe, prije svega, Monarhije u cjelini, ali istodobno, uz sva stečena iskustva, navodi na razmišljanja o historijskom fa-tumu BiH, njenom iritirajućem mjestu u raljama “visoke politike”, cikličnim ponavljanjima historije i njenim mnogobrojnim vanjskim kreatorima i misi-onarima, njihovom problematičnom, “salonskom” poznavanju bosanskoher-cegovačkog bića, emocionalnom i političkom opredjeljivanju, praćenim čita-vim kompleksima neprevaziđenih predrasuda i stereotipa.

244

245

UDK 32 (73 /4)

Ramiza Smajić

Sjedinjene Države nisu više mjerilo

stabilnosti Evrope* Nakon imperija naslov je knjige kojom je pariška izdavačka kuća Gal-

limard oživjela jesen 2002. godine u Francuskoj. Le Canard Enchaine, Le Monde des Livres, Telerama, l'Humanité, La Croix, Charlie Hebdo, Le Figa-ro Litteraire, Les Echos, Minute, Politis, Le Point, Marianne, Monde, La Tribune, dakle skoro svi najčitaniji ondašnji mediji su samo tokom mjeseca septembra donijeli, jedni prikaz ovog djela, drugi intervju s njegovim auto-rom. Emmanuel Todd je antropolog, demograf i historičar koji je još 1976. godine privukao pažnju čitalačke publike svojom najavom i analizom raspa-da "sovjetskog bloka". U godinama koje su uslijedile napisao je niz članaka i djela, od kojih treba posebno izdvojiti Ekonomske iluzije, esej iz 1997. godi-ne u kojem govori o stagnaciji razvijenih društava uopće. Najnovijom knji-gom E. Todd se upušta u analizu onoga što on naziva "razgradnjom ameri-čkog sistema", uz ključnu tezu da je "američka snaga u uzmicanju i da danas, uistinu, nema ništa što bi opravdalo viziju jedne nedodirljive Amerike". Čita-lac koji se baš i ne snalazi u komplikovanim dešavanjima na polju svjetske političke ekonomije na 235 stranica ove knjige posve jednostavno prati inače vrlo ozbiljnu razradu fenomena opadanja "američkog imperija".

Današnji svijet je suviše dinamičan, suviše raznolik, pa i suviše silan

da bi prihvatio dominaciju jedne moći. Odmjeravanje demografskih i kultur-nih, industrijskih i monetarnih, ideoloških i vojnih snaga ne dopušta više pri-hvatanje Amerike kao nedodirljivog faktora moći. U mentalnoj strukturi da-našnjeg čovjeka Amerika je još onakva kakva je bila u vrijeme hladnog rata, no suštinski Sjedinjene Države su izgubile onu vrstu utjecaja i kontrole koju su ranije imale nad zemljama poput Irana i Iraka, a danas im se to isto deša-va i sa Saudijskom Arabijom. Zemlje koje "kraljuju" naftom ulaze u jednu * Emmanuel Todd, Après l'Empire. Essai sur la decomposition du systeme americain. Paris, Gallimard, 2002

246

fazu kulturnog preispitivanja, moglo bi se reći i krize, koja polahko uklanja Ameriku kao dominantno utjecajnog faktora.

E. Todd već u prvom poglavlju obrađuje mit o univerzalnom terori-

zmu temeljitim pregledom procesa alfabetizacije i globalizacije u svijetu, kulturne i demografske revolucije, krize tranzicije, politike i demografije uo-pće, te islamske tranzicije, pakistanskog i saudijskog pitanja, kao i slučaja Jugoslavije. S obzirom na ulogu koju su u ovim pitanjima imale Sjedinjene Države, kao i na stav koji zauzimaju u dešavanjima nakon 11. septembra 2001. godine, nameće se nedvosmislen utisak da borba SAD-a protiv terori-zma nije ništa drugo do pokušaj održavanja hegemonije koja više ne postoji. Aktivnosti Sjedinjenih Država na vojnom planu E. Todd karakterizira kao "visoko teatralizovanu agitaciju", i to na način militarnog mikroteatralizma. Krajnje plastičan primjer je objekt na kojem SAD danas ispituju svoju moć: Irak, zemlja s dvadeset miliona stanovnika izgladnjelih godinama blokade, po američkim teorijama je zemlja koja proizvodi i prijeti da upotrijebi oružje za masovno i bakteriološko uništavanje. Iako se sve vrti oko "snova" vezanih za naftu iz Perzijskog zaliva, želja za vojnom afirmacijom na Srednjem isto-ku niče iz straha da će Sjedinjene Države biti istisnute od bloka kojeg danas sve češće definiramo kao "Evro-Azija". To je ono o čemu danas otvoreno govore i američki stratezi. Realno slaba, bez prave kopnene vojske, s većom potrebom da ima baze nego nosače aviona, Amerika stoji na stanovištu da će sve svoje probleme riješiti napadajući nejake i ko zna sve čim ispaćene ze-mlje kakav je danas Irak. I nafta je svakako važna stavka u pogledu sadaš-njih aktivnosti Amerike prema Iraku, ali Todd na više mjesta ističe da nafta ne može biti istinski razlog pokretanju rata u Iraku. Naime, na koji bi se na-čin, ako to nije kopnenim sredstvima, jedna zemlja mogla okupirati u svrhu ovladavanja naftom? Nafta je, ustvari, posljednja krinka teatralnog militari-zma čija bi manifestacija, to se ne smije gubiti iz vida, izazvala ogromne ljudske žrtve.

Svakako da će biti čitalaca koji će tražiti drugovrsne izvore svim ova-

kvim dešavanjima, između ostalog u svjetskoj koegzistenciji dvaju ili više sistema, inkompatibilnosti društvenih modela, što često postaje problem ka-da ljudi različitih boja i rasa žive zajedno na istoj teritoriji. Asimilacija može pretpostaviti istinski kulturni konflikt. Međutim, i ovim posljednjim djelom, i brojnim intervjuima koje je dao francuskim medijima, E. Todd ističe da je čist apsurd smatrati da je konflikt između Amerike i arapskih zemalja antro-pološke prirode.

Iako je ovo djelo razradio dosta prije rata u Iraku, Todd je u skoro

svim segmentima ocrtao dešavanja do kojih će doista ubrzo i doći. Na strate-

247

škom planu, Amerikanci su, govorio je Todd, već gubitnici, započeli rat u Iraku ili ne. Ne krenu li s tim zahvatom, bit će to izraz njihove slabosti, s ob-zirom na sav ovaj pritisak dosad. Započnu li, pak, to, javno će se okarakteri-zirati kao zemlja koja prijeti miru u svijeu, što će opet izazvati dva procesa u Evropi: prvo, što je već počelo, samoorganiziranje Evrope, i to ne protiv ne-go bez Sjedinjenih Država; drugo, transformiranje Rusije, i pored njenih sla-bih tačaka na društveno-ekonomskom polju, u jednu formu zemlje-protekto-ra za Evropljane, prvenstveno zahvaljujući snazi njenog vojnog arsenala. To će biti strateška katastrofa za SAD.

Čitalac može da postavi pitanje o paradoksu Toddovog stava o slablje-

nju moći Amerike i stalne Bushove afirmacije snaga oko iračkog pitanja. Todd upozorava na Bushovo uporno busanje: "Mi smo jaki! Mi smo moćni!, što inače nije praksa onih koji to doista jesu. Želja za vojnom afirmacijom je ustvari jedna vrsta kompenzacije koja treba da maskira gubitak moći, i to one koja se tiče prvenstveno ekonomskog polja. Uzmimo samo osamdesete godine kada se cijeli ili gotovo cijeli svijet izjašnjava za hiperdinamizam državne ekonomije, američka industrija bilježi krajnje neobičnu akceleraciju. Komercijalni deficit SAD-a je samo u periodu između 1993. i 2000. godine skočio sa 100 na 450 milijardi dolara. Dakle, Amerika je danas dubinski izmijenjena, ovisna o svijetu, bez ikakve mogućnosti da se distancira. Ova zemlja je nakon 1945. bila hipermoćna, totalno autonomna na industrijskom i energetskom planu. Mogla je svim područjima u svijetu, naročito Evropi i Japanu, omogućiti sve ono što im je bilo potrebno za rekonstrukciju ili vojnu pomoć neophodnu za njihovu "zaštitu", sve u duhu "američkog mira". Mi danas živimo u jednom sasvim drugačijem svijetu u kojem Sjedinjene Države nisu mjerilo stabilnosti Planete nego tek jedna demokratija među svim drugim.

Za razliku od Sjedinjenih Država, Evropa nema posebnih problema s

izvanjskim svijetom. Posljednje poglavlje svoje knjige Emmanuel Todd po-svećuje emancipaciji Evrope koja je globalno osjetila da u miru ima dugoro-čni strateški interes. Evropa je u normalnoj komercijalnoj interakciji s ostat-kom Planete, kupuje neophodna osnovna sredstva i energiju uvozi plaćajući prihodima dobivenim od svog izvoza. Istovremeno, vanjska politika SAD-a se ne udaljava od dva osnovna konflikta: onog s Rusijom, sve jačim kame-nom spoticanja za američku hegemoniju, i onog s islamskim svijetom, koji u posljednje vrijeme predstavlja stalnu scenu za prikazivanje američke vojne moći.

Što se tiče Rusije, sve ukazuje na to da ona postaje ozbiljan partner, ne

toliko u ekonomskom i vojnom smislu koliko na polju izvoza nafte i priro-

248

dnog gasa. Razmotrimo li, pak, problematičnost situacije s Izraelom, uvidjet ćemo koliko ekonomska realnost sugerira da kritični izraelsko-arapski region krene sferom kooperacije sa središtem u Evropi i na dovoljnoj distanci od Sjedinjenih Država. Odnos Amerike i Izraela može se posmatrati kao odnos dviju kolonijalnih imigrantskih zajednica koje nemaju garancije stabilnosti na duge staze. S druge strane, Evropa od muslimanskog svijeta dobiva suviše važan procent imigranata: Pakistanaca u Engleskoj, Marokanaca u Francus-koj, Turaka u Njemačkoj, da bi oni bili nominirani tek kao značajne grupe. Djeca tih imigranata su građani zemlje domaćina. Evropa se, naravno, mora držati puta mira i sporazumijevanja ne samo zbog geografskih okolnosti ne-go i radi svog unutrašnjeg mira. Ovdje se Sjedinjene Države pojavljuju kao generator nereda, koliko unutrašnjeg toliko i međunarodnog. U napadima mladih Marokanaca na sinagoge početkom 2002. godine, Francuska je prva osjetila posljedice destabilizacije uzrokovane američko-izraelskom politi-kom, makar se dublji uzroci vezali i za samo francusko društvo. Ne vidimo zašto ne bi i Njemačka sa svojim Turcima ili Engleska s Pakistancima osjeti-la isti destabilizirajući utjecaj SAD-a u godinama koje predstoje. No, jedno svakako treba istaći: iako se Evropljani uvijek doimaju da su u pozadini svjetske političke ekonomije, najveća stvar koju su uradili u posljednje vrije-me je to što su napravili "euro". "Euro" je za američku hegemoniju teža stvar od Bin Ladena.

U želji da još jednom podvučemo konkretnost i realnu stranu Toddo-

vog djela, donosimo njegov zaključak, uz informaciju da će djelo ubrzo biti dostupno i u prijevodu na bosanski jezik: "Delokalizovanje nekih svjetskih institucija iz Sjedinjenih Država prema Evroaziji doprinijelo bi jednako us-klađivanju svjetske političke superstrukture sa ekonomskom realnošću svije-ta. Stvaranje novih međunarodnih instanci je, nesumnjivo, jednostavniji put, sa manje konflikata, od premještanja MMF ili Svjetske banke, jako devalori-zovanih institucija danas prema svima. Ovi prijedlozi za djelovanje su tek uobličavanje suštine, shvatanje realnosti odnosa ekonomskih snaga u svijetu. Ako svijet teži ravnoteži i smirivanju prirodnom igrom demografskih, kul-turnih, socijalnih i političkih snaga, nikakva velika strategija, istinu govoreći, nije neophodna. Jednu stvar apsolutno treba izbjeći: zaboraviti da su i danas, kao i jučer, istinske snage u demografiji i edukaciji, a istinska moć u ekono-miji.

Ne služi ničemu gubiti se u fatamorgani vojnog natjecanja sa Sjedinje-nim Državama, vojnog pseudonatjecanja koje vodi stalnim intervencijama u zemljama bez realnog strateškog značaja. Ne trebamo, za američkom armi-jom, mijenjati teatarski koncept operacije za koncept teatarske operacije. In-tervencija u Iraku na njihovoj strani bilo bi samo igranje male uloge u krva-vom vodvilju.

249

Nijedna zemlja XX stoljeća nije uspjela da razvije svoju moć ratom,

ili tek pojačanjem svojih vojnih snaga. Francuska, Njemačka, Japan i Rusija su jako puno izgubili u takvoj igri. Sjedinjene Države su izašle kao pobjedni-ci iz XX stoljeća, zato što su znale, u dugom vremenskom periodu, odbijati da uđu u vojne konflikte Starog svijeta. Slijedimo primjer te prve Amerike, te koja je uspjela. Osmjelimo se da budemo čvrsti u odbijanju militarizma i prihvatanju da se koncentrišemo na ekonomske i socijalne probleme unutar našeg društva. Ostavimo današnju Ameriku, ako to ona želi, da crpi preosta-lu energiju u njenoj "borbi protiv terorizma", ustvari, borbi da zadrži hege-moniju koje više nema. Ako ona bude uporna u želji da pokaže svoju sve-moć, doći će do toga da će svijetu pokazati samo svoju nemoć."

250

251

UDK 75 (497.6)“1945/1990“

Ibrahim Krzović

Slikarstvo u Bosni i Hercegovini 1945-1990*

Prof. dr. Nikola Kovač, redovni profesor Univerziteta u Sarajevu (Fi-

lozofski fakultet, Odsjek romanistike), jedan je od najaktivnijih "saputnika" likovnog života u Bosni i Hercegovini. Njegovo interesovanje za slikarstvo potiče iz sklonosti i osjećaja za likovni izraz i čini komplementarno područje širokom kulturno-civilizacijskom području romanistike, njegovoj primarnoj vokaciji.

Knjiga je koncipirana tako da nudi niz eseja o najistaknutijim bosan-

skohercegovačkim umjetnicima starije, srednje i mlađe generacije koji su djelovali u drugoj polovini 20. stoljeća. To je vremenski okvir značajnih pro-mjena, kulturoloških i ideoloških orijentacija čija su kretanja obilježena ra-sponom individualnih i generacijskih odgovora likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine. Dr. Nikola Kovač, kao saputnik, svjedoči o bitnim pojavama i imenima autentičnim iskustvom jer je u mladosti ispratio najstariju generaci-ju, a svojom zrelošću prihvatio mlađe. Bosanskohercegovačke slikare, koji-ma je posvetio eseje u ovom rukopisu i čija djela otvara u razuđenim analiza-ma, upoznao je u svom gradu, u njihovim ateljeima i na izložbama. Utisci i doživljaji slili su se u veliki mozaik, a bilješke i eseji postali su knjiga.

Obuhvaćene generacije slikara i slikarstvo druge polovine 20. stoljeća

u knjizi dr. Nikole Kovača nisu ostali bez oslonca u prethodnim zbivanjima. Autor u sažetom obimu daje osnovne podatke o počecima modernog slikar-stva i prvim školovanim bosanskohercegovačkim umjetnicima, a ukazuje i na poticaje koje su učinili strani slikari krajem 19. stoljeća. Isto tako sumar-no, autor je obuhvatio nove tendencije i imena mlađih generacija. Tako je ru-kopis dobio skicuozni krug likovnih zbivanja 20. stoljeća i u njemu krug težišnih ličnosti i ostvarenja.

* Nikola Kovač, Slikarsto u Bosni i Hercegovini 1945-1990, ANU BiH, Univerzitet Džemal Bijedić, Sarajevo 2003.

252

Središnji vrijednosni krug knjige sastoji se od tri poglavlja: Prva po-slijeratna generacija, Srednja generacija i Mlađa generacija. U svakom po-glavlju predstavljena su djela izabranih slikara u nizu eseja. Ova tri poglavlja nude najvažnije rezultate višegodišnjeg praćenja likovnih zbivanja i eksponi-raju analitičke sklonosti autora.

Vođen tom sklonošću, autor se opredijelio za analitičko-problemski

koncept knjige. Iako knjiga nosi naslov Slikarstvo u Bosni i Hercegovini 1945-1990, koji bi mogao upućivati na historijsko-hronološki pristup, dr. Ni-kola Kovač je izabrane slikare, generacije slikara i svoja razmatranja samo sistematizirao u logičan hronološki i generacijski niz. Svaki od eseja i iza-branih slikara i u prvom dijelu predstavljanja i u središnjem razvijenom dije-lu teksta, kao i u završnim rečenicama, karakterističan je po razuđenim anali-zama, a samo biranim djelima, kao primjerima i predmetom svojih analiza, autor naznačava vremensku dimenziju. Na taj način njegov koncept i njego-va knjiga ne zapada u domen rada historičara umjetnosti i institucija koje se bave historijom i valorizacijom umjetnosti. Kao saputnik u likovnom životu, autor raspolaže historijskim faktima i historiografijom. U dodiru s historio-grafijom, cijeneći pojedine autore, on citira bitne fragmente kojim upotpu-njuje svoj tekst. Stoga je u rukopisu u cjelini izostao kritički aparat i korište-na literatura. Oni koji su se bavili teorijom i historijom likovnih umjetnosti u Bosni i Hercegovini navedeni su na kraju rukopisa, također kao saputnici.

Međutim, pravu vrijednost knjige predstavljaju analitičke dionice, ko-

je zapravo čine građu svakog eseja. One se sastoje od analitičkog obuhvata i kvalifikacije opusa slikara u cjelini i od analize pojedinih djela. Na taj način predstavljeno je slikarstvo svih izabranih umjetnika, počev od Mice Todoro-vić do Edina Numankadića. Tako već u prvom eseju Prve poslijeratne gene-racije autor govori o lirskoj osnovi opusa Mice Todorović, o dva bitna ele-menta njenog izraza. Jedan je boja, kojom čvrste predmete pretvara u svjetlo i u čemu vidi misionarsku ulogu čovjeka da učini trajne oblike ljepote zna-kovima trijumfa nad ništavilom; drugi je linija, crtež i vedrina njenog duha kojim iskazuje svoj stav o ljudskoj taštini i društvenim slabostima. Sličan polaritet fenomenološkog gradiva, boju i crtež, autor uočava i u opusu Isme-ta Mujezinovića. U širokoj skali rječitosti i termina, nadahnuto, autor razvija sliku umjetnika koloriste (vojkovićka faza), dok u isto vrijeme, oštrom op-servacijom i duhovitom formom, umjetnik govori o likovima društvene zbi-lje svog vremena.

Slično, precizno i inventivno, Kovač eksponira i djela drugih slikara

(H. Kulenovića, I. Šeremeta, R. Štetića, V. Dimitrijevića, B. Selmanovića). U nizu eseja o slikarstvu srednje generacije (M. Mikulić, J. Nikšić, F. Likar,

253

B. Misirlić, M. Ćorović, Lj. Perčinlić, M. Berber) autor predstavlja djela nje-mu, duhom i egzistencijalno, bliže generacije. Među ovim, posebno ga za-okuplja intrigantno, kontroverzno djelo Franje Likara, čije djelovanje, kaže autor, kao neprestano traganje, odražava najrazličitija iskustva i polivalentne procese svijesti. U prikazu slika snovidnih pejzaža i imaginarne anatomije u djelu Milorada Ćorovića autor izražava i svoju imaginaciju, terminološku, sintaksičnu izdašnost.

Poglavlje koje obuhvata eseje o mlađoj generaciji odiše utiskom

autentičnog iskustva autora knjige u kojem se projektuju, kako precizne i ra-zvijene analize date izdašnim jezikom tako i slika ličnosti umjetnika kojom se, kao i cijelom knjigom, gradi mozaik bosanskohercegovačke kulture i umjetnosti.

Smatram da će knjiga Slikarstvo Bosne i Hercegovine 1945-1990 biti

značajna kulturološka činjenica ovog vremena, kao i djelo intelektualne i stvaralačke aktivnosti autora.

254

255

SADRŽAJ

Abdulah Šarčević Evropa između beskonačnog napretka i slobode u razdoblju globalizacije.................... 3

Ljubomir Berberović O prirodi globalizacije ................................................................................................. 39

Nijaz Ibrulj Stoljeće rearanžiranja: Nanoznanost i globalno društvo .............................................. 55

Enes Duraković Novele i putopisi Alije Isakovića ................................................................................ 71

Sanjin Kodrić New Historicizm and/or Poetics of Culture Self-Fashioning: Inter- i intrateorijski zapleti i raspleti novog historicizma i/ili poetike kulture ............ 81

Vedad Spahić Bašagićeva recepcija divanskog pjesništva Bošnjaka ................................................ 109

Vladimir Premec Sjećanje na filozofiranje u Sarajevu .......................................................................... 139

Fatima Lačević Portret kozmeticiranog poraza mišljenja ................................................................... 143

Nevad Kahteran Komparativna razmatranja kao nova paradigma: Ideja interkulturalne ili multikulturalne filozofije ...................................................... 153

Meho Bašić Etika i korupcija u javnom sektoru Bosne i Hercegovine ......................................... 165

Jasmina Osmanković Regionalizacija i regionalni razvoj Bosne i Hercegovine u postratnom periodu ....... 189

Džemal Najetović Geopolitičke, demografske, privredne i geostrategijske karakteristike Sarajevsko-zeničke regije ................................................................... 205

Salih Fočo Historija bosanske duhovnosti .................................................................................. 227

Enes Karić Islam u dobroćudnim sinkretizirajućim formama bosanskog pjesništva ................... 233

Safet Bandžović Bosna i Hercegovina u uspomenama Leona Bilinskog ............................................. 239

Ramiza Smajić Sjedinjene Države nisu više mjerilo stabilnosti Evrope ............................................ 245

Ibrahim Krzović Slikarstvo u Bosni i Hercegovini 1945-1990 ............................................................. 251

256

257

UPUTE AUTORIMA KOJI DOSTAVLJAJU SVOJE RADOVE ZA “PREGLED”

Pozivamo autore da dostavljaju svoje radove i priloge koji sadržajem odgo-varaju osnovnim tematskim opredjeljenjima “Pregleda”. U časopisu objav-ljujemo radove koji podliježu recenziji i one koji ne podliježu tom postupku. Radovi se kategoriziraju u sljedeće osnovne kategorije:

- izvorni naučni članci - izlaganja s naučnih i stručnih skupova - stručni članci - prikazi - prijevodi

Objavljujemo:

a) izvorne naučne članke koji sadrže do sada neobjavljene rezultate istraživanja koja korespondiraju s osnovnom misijom časopisa

b) izlaganje s naučnog i stručnog skupa, uz uvjet da prethodno nije objavljeno u zborniku radova skupa

c) stručne članke koji nude korisne prijedloge za određene struke i pritom ne moraju obavezno sadržavati izvorna istraživanja autora

d) prikaze zanimljivih i za struku korisnih studija, zbornika i drugih stručnih publikacija

e) prijevode dosad neobjavljenih članaka koji odgovaraju osnovnoj misiji časopisa

Da bi bili objavljeni u časopisu, radovi trebaju ispuniti sljedeće uvjete:

1. Radovi trebaju biti u pisanoj formi, uz prilog odgovarajuće diskete i s naznakom programa (po mogućnosti word) u kojem je rad pi-san, izuzev onih koji se šalju elektronskom poštom.

2. Naslovi trebaju biti jasni i informativni. 3. Tekstovi stručnih radova trebaju, u slučajevima kad elaboriraju

pojedine segmente jednog problema, sadržavati koncizne podna-slove.

4. U lijevom gornjem uglu naslovne stranice rukopisa trebaju stajati ime i prezime autora, zvanje i naziv ustanove u kojoj radi.

5. U slučajevima kada se koriste kratice i simboli, uz rad moraju oba-vezno biti priložena objašnjenja.

258

6. Svaki rad na kraju treba sadržavati sažet prikaz autorske ela-boracije teme, u trećem licu, ne više od 250 riječi. Takav sažetak rada bit će preveden na engleski jezik. Bez sažetog pri-kaza nijedan rad neće biti objavljen.

7. Obim rukopisa je ograničen, u pravilu, do jednog (1) autorskog ta-baka/arka, odnosno šesnaest (16) kartica.

8. U radovima će se poštovati jezik autora (bosanski, hrvatski ili srpski), kao i pismo teksta (latinica ili ćirilica)

Redakcija “Pregleda”, Univerzitet u Sarajevu, Obala Kulina bana 7/II tel/fax: 221-946, e-mail: javnost@unsa.ba