NE VITE KAO LUDI, NEGO KAO MUDRI

Apostol Pavao, Heidegger i Nietzsche

Dvadesete nedjelje Godine B u crkvi se ita odlomak iz Poslanice Efeanima u kojem stoji: Razmotrite dakle pomno kako ivite! Ne kao ludi, nego kao mudri! Iskupljujte vrijeme jer dani su zli! Zato ne budite nerazumni, nego shvatite to je volja Gospodnja! I ne opijajte se vinom u kojem je razuzdanost, nego punite se Duhom! Razgovarajte meu sobom psalmima, hvalospjevima i duhovnim pjesmama! Pjevajte i slavite Gospodina u svom srcu!

Svagda i za sve zahvaljujte Bogu i Ocu u imenu Gospodina naega Isusa Krista! (Ef 5, 15-20) Apostol Pavle esto govori o vremenu i vjenosti. Na poznate misli o ludosti filozofije i mudrosti Boje rijei referirali su se Hegel i Heidegger

Fenomenoloka metoda zahtjeva da se starom tekstu pristupi s dunim potovanjem prema duhu vremena u kojem je nastao. Valja se zapitati o moguim ishoditima Pavlove rijei u drevnoj tradiciji istonih religija i grke filozofije. Takoer, u odnosu pojedinih poslanica i moguem su-autorstvu Pavlovih uenika.

Peto izdanje slavnog Heideggerovog predavanja to je metafizika objavljeno je 1949. godine s uvodom pod naslovom: Povratak u temelj metafizike. U njemu stoji da je kranska teologija preuzela i preradila grku metafiziku. To je bilo mogue jer je metafizika oduvijek imala onto-teologijski karakter. Ona uvijek ostaje na razini cjeline bia i trai oslonac u najviem biu, zanemarujui pritom pitanje o bitku. Metafizika uzima bie onako kako se samo od sebe ve pokazalo, a zanemaruje ono to se u biu ujedno prikrilo (bitak). Da li je kranska teologija imala koristi od grke filozofije, to neka ocijene kranski teolozi iz iskustva kranstva, veli Heidegger, ako pomisle to stoji napisano u prvom pismu Korinanima apostola Pavla: 'nije li Bog pretvorio u ludost mudrost svijeta'? (1 Kor 1, 20). Da li bi se kranska teologija jo jednom odluila da uzme ozbiljno rije apostolovu i s njom u skladu filozofiju kao ludost? (Heidegger, isto, str. 97)

Rjeenje ovih zagonetnih rijei pronalazimo u injenici da je kranska teologija uzela filozofiju u nedovrenom obliku, dakle kao metafiziku koja misli samo na bie i ne dopire do bitka. Utoliko je filozofija luda znanost, koja ne sudjeluje u Bojoj mudrosti. Ako obratimo panju na ovaj uvid i Pavlovu poslanicu oslobodimo slikovitog govora njegovog vremena, kojim je Pavle novu religiju objavljivao brai iz svoje sljedbe, dobit emo sljedei rezultat: ludo ive oni koji se predaju biima (stvarima) ovog svijeta. Mudri, naprotiv, paze na istinu, koja se krije iza mnotva bia. Vrijeme, koje je ovjeku dano na upotrebu, valja iskoristiti za pripremu nailaska sveanog trenutka u kojem e se Bog otkriti u konanosti. U tom trenutku milou Bojom apostolu e se otvoriti usta da hrabro obznani otajstvo evanelja (Ef 6, 19)

Dani su sami po sebi zli. ovjek ih olako trai, proputajui priliku za pripremu. Mudri su oni koji koriste sadanji trenutak, vodei rauna da iz budunosti dolazi as koji govori neto bitno: o silasku Krista Otkupitelja, koji e nam olakati sjedinjenje s naim boanskim temeljem. Jer, spremamo se da skinemo greno tijelo koje smo batinili od Adama i da navuemo sveto tijelo Kristovo. Ono je opskrbljeno opremom Bojom ili duhovnim sredstvima borbe. Samo tako ovjek se moe oduprijeti lukavstvima avlovim, koji prijeti da ga odvede poslovima ovoga svijeta i da zaboravi na svoje boansko porijeklo po Duhu.

Shvatiti volju Gospodnju, razabrati na bitak i istinu, znai pobijediti vrijeme i zle dane od kojih se ono sastoji. Zli dani ili usmjerenost na bia ovoga svijeta su vino koje nas tjera u razuzdanost: alkoholno pie zamrauje nam pogled na ono to jedino daje istinu naem biu. Zli dani neprekidne sadanjosti opijaju nas i zavaravaju. Puniti se duhom, znai naprotiv trijezno i mudro usmjeriti panju na Boga (bitak).

Heideggerov zakljuak glasi: kranska teologija je tijekom stoljea pala ispod nivoa razmiljanja apostola Pavla, jer se po uzoru na Aristotelovu metafiziku oslonila na Boga kao najvie bie (najbievitije bie), zanemarujui pritom temelj bia u bitku koji jest s onu stranu cjeline bia, pa tako i najvieg meu biima. Aristotelova i svaka druga metafizika sadri iskaz (logos) o biu (on). Ona predouje bievnost bia jednom kao cjelinu bia u smislu najopenitijih crta, drugi puta u smislu najvieg i stoga boanskog bia. U navedenom predavanju stoji: Metafizika je u sebi, i to stoga to dovodi bie kao bie do predodbe, dvostruko jedinstvena istina bia, u openitosti i u najviemu. Ona je po svojoj biti ujedno ontologija u uem smislu i teologija. (Heidegger, isto, str. 96)

Bitak se, naprotiv, ne dade do kraja zahvatiti samo logosom. U odgonetavanje zagonetke bitka

Heidegger ukljuuje pjesnitvo i zahvaljivanje. I apostol Pavao poziva brau da se meusobno razgovaraju psalmima, hvalospjevima i duhovnim pjesmama.

A u predgovoru etvrtom izdanju predavanja Heidegger kae: Miljenje, posluno glasu bitka, trai njemu rije iz koje istina bitka dolazi do govora. (isto, str. 124) Taj je glas neujan i dolazi iz skrivenih izvora. Ne moemo ga dohvatiti samo racionalnim sredstvima. Ba nas je ratio sam za sebe doveo u zarobljenost sredstvima koje je izumila znanost i tehnika.

Kazivanje mislioca, koje brine za govornu uporabu rijei i dugo uti dok misao ne sazrije, istog je porijekla kao imenovanje pjesnika. Oboje su jednaki po brinosti spram rijei. Mislilac kazuje bitak, pjesnik imenuje sveto kae Heidegger (isto). Pjesnik i filozof blizu stanuju na najudaljenijim bregovima. /Nije daleko Hegelova misao da teologija i filozofija

kazuju isto. Samo to vjenu istinu filozofija donosi u elementu istog miljenja, a teologija razvodnjeno osjetilnom predodbom./

Pjesnikovanje, zahvaljivanje i miljenje uzajamno su upueni i ujedno rastavljeni. Nain tog upuivanja i rastavljanja na ovom mjestu Heidegger nije pojasnio. Ali, dri da pjesma i hvala izviru iz prvobitnog miljenja. Ono pak polazi od smjetaja prvobitnog miljenja za onijemjelost, raa se u tjeskobi kojoj je iv ovjek u svijetu izloen. Tjeskoba pak ovjeka predaje Niemu kao njegovoj drugoj strani ili soluciji. To Nita jest veo Bitka. (isto)

Radujte se, dakle, ivotu, govorei mu tisuu puta Da! To je Nietzscheova tema amor fati (voli svoju sudbinu). Mogue je rei samo: Da! Nikako ne! Zahvaljujte na primljenom daru. Heidegger u zakljuku predgovora navodi jednu Sofoklovu strofu: Ali odustajte i nikad vie od sada ne podiite tubalice; Posvuda, naime, dri pri sebi dogoeno i pohranjuje jedna odluka o ispunjenju.

Dogaa se, naime, samo ono to je ve otprije proreeno.Ne vrijedi alovati. Predavanje zavrava zagonetnom reenicom. U bitku se svaki udes bia prvobitno ve ispunio. Sve to bie jest, ve je nekako bilo zastrto u njegovom bitku.

Otkuda Heideggeru ova slika bitka i bia koji se uzajamno otkrivaju i zastiru, kad znademo da ju jo od vremena poetaka filozofije u Grka nitko mislio nije? Moda mu je ideju dao posljednji metafiziar Zapada Friedrich Nietzsche?

Nietzsche bitak vie nije mislio kao neku openitost na koju se sve bie moe svesti. On naputa metafiziku predodbu da u temelju svega bia lei istinski bitak (u smislu opreke Jedno-mnotvo). Naprotiv, on je bitak na tragu Spinoze shvatio kao svezu i sklop koji se poklazuje u svijetu.

Temeljna misao Nietzscheove filozofije je volja za mo. To nije smislena volja jastva, miljena u opreci ja - vanjski svijet. Ona je temeljni karakter svega bia, dakle ne samo ovjeka. Ona je opa odrednica svega ivota na zemlji. Kroz nju ivot sebe potvruje. ivot je sam u sebi mo i tei da se pokae. Gdje god sam naao ono to ivi, naao sam i volju za moi; i jo u volji sluge naao sam volju da bude gospodar. (Nietzsche, Tako je govorio Zaratustra, Mladost, Zagreb, 1980, str. 105)

Volja za mo je temeljno zbivanje bitka. To je neprestani in i nemir, neprekidno zbivanje, koje nikad ne stvara nita novo, jer sve to iznosi na vidjelo ve je jednom bilo. Utoliko to vjeno (neprekidno) zbivanje nije zbiljsko, nego je besmisleno. Ono vodi u nihilizam. (Walter Schultz, Bog novovjeke metafizike, Matica Hrvatska, Zagreb, 1996., str. 95)

Volja za mo temeljni karakter ivota. Ona je neko kruno zbivanje: vrti se oko same sebe, krui u sebi. Neprekidni kruni tok Nietzsche je slavio pod imenom grkog boga Dioniza. Nadahnue mu je svakako bila heraklitovska misao vjenog krunog stvaranja i razaranja svega to jest. To je nain kako ivi priroda i itav svemir. Misao pomou koje on to zorno pokazuje jest ideja kruga. Nietzsche kae: vjeno ovija kota bitka. Koristi takoer izraz: prsten bitka. Patuljak u razgovoru sa Zaratustrom kae: Sve to je ravno, lae. Svaka je istina savijena, samo je vrijeme krug.. (Nietzsche, isto, str. 144) U tome se sastoji srea kruga ili zbivanja bez cilja.

Vjeno vraanje dogaa se uvijek, ali na nain objavljenosti ili prikrivenosti. Ono se pokazuje s vremena na vrijeme. Navjestitelj moe biti Nietzsche ili koji drugi filozof. Temelj sveg bia se reflektira u ovjeku-misliocu s vremena na vrijeme.

ovjek je uvjetovan za znanje ili neznanje tog temelja. Navijeteno (bitak) i navjestitelj (ovjek) meusobno su uvjetovani. (Takav je meuodnos mogu jer je bitak shvaen povijesno.) ovjek kao nositelj istine je konano bie. To navjetenje bitka je ovjekova sudbina koja je neotklonjiva, smatrao je Nietzsche. (Po Heideggeru, mogue je da se istina bitka ne probije na svjetlo dana. Za njezino otkrivanje potrebno je novo miljenje koje emo otkriti moda za tristo godina.)

Heidegger je, potpuno na Nietzscheovom tragu prevladavanja metafizike, odbio da bitak

odredi kao neto odreeno, odnosno kao najvie bie (Boga). Bitak je za njega ista uvjetovanost koja ovjeka svaki put povijesno neproraunljivo odreuje za mo i nemo (vidi: Walter Schultz, navedeno djelo). ovjek je uvjetovan i konaan. Po sebi nerazumljiv, Heideggerov bitak proima i nosi bie. Bitak je ono drugo bia.

Moda je vizija s poetka tree knjige Zaratustre Heideggera nadahnula za onu kljunu reenicu iz predgovora predavanju to je metafizika, naime, da se u bitku svaki udes bia prvobitno ve ispunio?

Zaratustra je putovao laom. Mornari bijahu radoznali to li e rei. Ali on je ve dva dana samo utio. Nije odgovarao ni na poglede ni na rijei. Isprva je bio alostan i stoga je bio hladan, ali je zatim otvorio ui, jer se mnogo udnovatog moglo uti na tom brodu. Mnogo je toga dolazilo izdaleka i htjelo je jo i dalje, kae Nietzsche. Rije je o izlaganju tajnovitog temelja sveg bia, o udu ivota ili o bitku koji dolazi izdaleka. O njemu se ponajprije uti. Istraitelj, koji je brodio stranim morima i mislima ivota, progovara tek u sretnim trenucima. On je odvani traitelj koji se opija i raduje zagonetkama.

I Zaratustra stade priati zagonetku koja se ukazuje samotniku. Ona mu se otvorila dok se uspinjao stazom preko kamenjara. (Sam Nietzsche prizano je da mu je misao o vjenom vraanju jednakog sinula na jednoj etnji brdovitom okolicom Genove). Bila je to samotna staza, koju su napustili korov i bunje, kakve su ve staze mislilaca i samotnika. Duh teine, avao i zakleti Zaratustrin neprijatelj, vukao ga je nadolje. Ali ga je noga ipak prisiljavala da ide navie. Mislio je pri tom kako svaki kamen koji leti visoko ipak mora pasti. Sve se zbiva na nain neprekidnog uspona i pada. Na plea mu je sjeo patuljak koji ga je upozoravao da e kamen koji je bacio prema zvijezdama pasti natrag na njega. Zatim je patuljak, koji je zapravo

avao i crv sumnje, zautio. Ali je njegova utnja i dalje pritiskala Zaratustru.

Zaratustra ree patuljku: Stani! Ja! Ili ti! Ali ja sam jai. Ti ne poznaje moje poput bezdana duboke misli. Njih - ne bi ti mogao podnijeti! (Nietzsche, isto, str. 144) Zaratustrina radoznalost i smjelost se isplatila. Patuljak je skoio s njegovog ramena i unuo na neki kamen. Tu se naao neki prosjek, poput vrata. Zaratustra shvati: ova vrata imaju dva lica. Ovdje se sastaju dva puta: njima nije jo nitko doao do kraja. Ova duga cesta to vodi unazad: produuje se do u vjenost. A ona duga cesta to vodi navie druga je vjenost. (isto) Dvije ceste proturjee jedan drugoj. Na mjestu njihovog sukoba ili sastanka stoje vrata, iznad kojih je napisano njihovo ime. Ono glasi Trenutak.

Tim se putovima ne moe stii do kraja, jer su sferni. Patuljak je to znao, pa s prezirom dobaci Zaratustri: Sve to je ravno, lae. Svaka je istina savijena, samo je vrijeme krug. (isto)

Gledaj ovaj trenutak, ree Zaratustra duhu teine. Od ovih vrata koja se zovu 'Trenutak' vodi duga vjena cesta unazad: iza nas lei vjenost. Nije li moralo ve jednom pretrati ovu cestu uope sve to moe trati? Nije li se uope sve to se moe zbiti ve jednom moralo zbiti, svriti, prijei?.. I nisu li ve u tolikoj mjeri vrsto sve stvari meusobno povezane, da ovaj trenutak za sobom povlai sve stvari to dolaze? Dakle i sam sebe? Jer svaka stvar to moe trati i izai napolje po ovoj dugoj cesti mora jo jednom trati. I ovaj spori pauk, to gmie za mjeseine, i sama ta mjeseina, i ti i ja na vratima, apuui meusobno, o vjenim stvarima apuui nismo li mi svi ve jednom morali biti? i neemo li se ponovo vraati i trati onom drugom cestom napolje, ispred nas, ovom dugom stranom cestom ne moramo li se mi vjeno vraati? (isto, str. 145)

Zaratustra je objavljivao istinu bitka. Govorio je sve tie i tie, jer se bojao veliine vlastitih misli i primisli. U mislima ga je prekinulo zavijanje psa. Pas je bio nakostrijeen, kao da je vidio sablast. Pun Mjesec, utljiv poput smrti, prolazio je preko krova kue. Svjetlosti punog mjeseca se prestraio.

Nikada Zaratustra nita slino nije vidio. Takvo vienje samog zbivanja bitka objavljuje se u ustima traitelja koji se raduju zagonetkama, istraivaima koji brode neistraenim morima. (isto, str. 146)

Od sadanjeg trenutka jedna linija vodi unazad, u prolost. A druga navie, u budunost. U toki sadanjeg trenutka zaokruuje se vrijeme koje samo sobom jest krug. Sve prolazi krunicom i samim time se uvijek vraa. Istinu bitka svega bia ovaj puta objavljuje Nietzsche, ali to ubudue moe biti neki drugi filozof. Ljudi ive i umiru slijedei beskonani ritam disanja prirode. U tom smislu Nietzsche ostaje metafiziki mislilac, jer je temelj svega to jest vidio u neemu to je samo po sebi jasno.

Sasvim drugaije od ove krune misli razmilja Heideggerova uenica Hannah Arendt, kad objavljuje neponovljivost svakog ovjeka: svi su ljudi isti, na nain da nitko nikada nije isti kao netko drugi tko je ivio, ivi ili e ivjeti. Kruno kretanje svojstveno je kretanju prirode i itavog svemira, a ovjekov individualni ivot razlikuje se od ivota svih ostalih bia po tome to ima pravocrtni tijek i sjee kruno kretanje biolokog ivota. Smrtnost jest pravocrtno kretanje u univerzumu gdje se sve, ako se uope kree, kree kruno. (Arendt, Vita activa, August Cesarec, Zagreb, 1991., str. 20)

U razgovoru s novinarom Der Spiegela voenim godine 1966., Heidegger opominje da navjetenje istine bitka ne moemo primisliti. Moemo u najboljem sluaju probuditi spremnost oekivanja. Pritom je mogue da se neto kao bog pojavi ili da ostane odsutno i pusti ovjeanstvo da propadne. Bitak i ovjek koji ga razabire i navijeta su u stalnoj igri skrivenosti i neskrivenosti. U bitku se doista svaki udes bia prvobitno ve ispunio, ali samim time nije objavljen. Mogue je, naime, da nam ostane zastrt, jer smo se prepustili struji zlih dana neprekidne sadanjosti.