Naklada Za nakladnika Uredništvo Lektura web_OSVIT_99-100_2019.pdf · 2019. 12. 17. · Koja lomi svjetlost sve do tvog iskona. Grijeh milošću taknut, kao tamjan, U kadionici na

OSVITČasopis za književnost, kulturu i društvene teme

NakladaDruštva hrvatskih književnika

Herceg Bosne, Mostar

Za nakladnikaIvan Sivrić

UredništvoIvan Baković (izvršni urednik), Ilija Drmić, Lidija Glavaš, Fabijan Lovrić, Antun Lučić, Vlatko Majić, Marko Matić,

Mato Nedić, Ivan Sivrić (glavni urednik), Ružica Soldo, Maja Tomas

LekturaIvan Baković

Računalni slog i tisakFRAM-ZIRAL, Mostar

Časopis Osvit je referiran u Central and Easten European Online Library /Frankfurt am Main/

http://www.ceeol.com

OSVIT, časopis za književnost, kulturu i društvene teme. Adresa ured-ništva: Trg hrvatskih velikana b.b., Hrvatski dom hercega Stjepana Ko-sače, 88 000 Mostar, tel./fax – 0038736324432 e-mail: [email protected]; Web: www.dhkhb.org Žiroračun Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne, kod UniCredit banke Mostar: 338 100 22001388 90. Za inozemstvo kod UniCredit ban-ke Mostar: SWIFT UNCRBA 22, 7100-280-48-06-03666-5.

ISPRIKA UREDNIŠTVA

U prošlom dvobroju Osvita (83-84) tehničkom omaškom na naslovnici časopisa nije navedeno ime autorice Mile Vlašić. Uredništvo se ispriča-va čitateljstvu i autorici na nenamjernom propustu.

KAZALO

PoezijaDrago Čondrić: Poslanica bratu Kainu ........................................................... 9Ivan Sivrić: Glavni grad ................................................................................ 15Fabijan Lovrić: Zadnja minuta ...................................................................... 21Mijo Tokić: Kamenčić u obući ..................................................................... 23Miljenko Stojić: Ljubav prema njoj .............................................................. 24Pero Pavlović: Hercegovina .......................................................................... 27Jasenka Požega-Sremac: I bez riječi… ......................................................... 29Matej Škarica: Jesen u Ramskom kraju ........................................................ 30Adolf Polegubić: Donijet ću ti ...................................................................... 31Iva Nuić: Izgubila sam vrijeme ..................................................................... 33Ivana Kelava: Tri brata i ja ........................................................................... 34Jozefina Pranjić: Loza ................................................................................... 35Milenko Županović: Vojska spasa ................................................................ 36Ivana Ćurić: Stino pradida moga .................................................................. 37Karlo Papić: Šaku žuta žita ........................................................................... 39

ProzaStanko Krnjić: Otkupnina ............................................................................. 41Marina Alerić-Bebić: Danijelov Bog ............................................................ 58Radica Leko: Uši ........................................................................................... 67Adam Rajzl: Zidni sat ................................................................................... 71 Dudovača .............................................................................. 76Igor Petrić: Leptir .......................................................................................... 81 Gozba ..................................................................................... 85

4 OSVIT 99–100/2019.

Dječja književnostMarisstella Octek: Patuljak Čarapuljak ........................................................ 89 Čumasta roda .................................................................. 90 Čaroban broj ..................................................................... 92Miljenka Koštro: Na selu kod djeda i bake ................................................... 93

AforizmiDanko Ivšinović: Aforizmi i kozerije ........................................................... 95Draženka Tole: Aforizmi .............................................................................. 98Iva Nuić: Aforizmi ...................................................................................... 100Ivan Bradvica: Osmislice ............................................................................ 101

Znanstveno područjeMirna Brkić-Vučina Sonja Jurić: Pogled u nadnaravni svijet bića i pojava Mostara i okolice ..................... 103Helena Dragić: Analiza imena hidronima u Lašvanskoj dolini .................. 114Marija Žepić: Posvojenje djeteta prema međunarodnom i domaćem pravu 129Dominika Andrijanić: Ikavski skup ............................................................ 149Zdravko Kordić: Hermenautika, tumačenje, razumijevanje ....................... 153

Ogledi i kritikeMato Nedić: Suvremena književna kritika ................................................. 179Ivan Sivrić: Vrijeme na kušnji .................................................................... 183 Podsjetnik za čitanje poezije Mije Tokića .............................. 188Ljubo Krmek: Slovo iz dvije krajnosti ........................................................ 194Mato Nedić: Proporcionalnost svjetlosti i sjena ......................................... 196Jasna Ivić: Otac bosanskoga ilirizma .......................................................... 199Perica Topić: Roman o apsurdu našega doba ............................................. 202Mate Grbavac: Put iz turobnoga i mračnoga u zanos ljubavi ..................... 204

5KAZALO

Mate Grbavac: Zorno, razgovijetno i razumljivo ....................................... 209Stanislav Bašić: Izabrane pjesme Radice Leko .......................................... 215Miljenka Koštro: Treći poetski izlet Ivice Kesića ...................................... 218Radica Leko: Reka san ti ............................................................................ 221Sonja Jurić: Hrvatska književnost u susjedstvu .......................................... 224

PromišljanjaMatej Škarica: Uz 100. broj časopisa Osvit – osvanuća duha i književnoga ruha Hrvata BiH ..................................................................... 237Srećko Marijanović: Okrenuti sebi ............................................................. 242

IntervjuIvan Sivrić: Nesklonu vremenu unatoč... .................................................... 245

In memoriamMira Šubašić ............................................................................................... 251

DokumentiIzvješće o radu Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne .................... 253

7KAZALO

9poezijaPOEZIJA OSVIT

Drago ČONDRIĆ

Poslanica bratu Kainu

Razumi me, Kaine brate, što iznosim prljavo rubljeNa svjetlo dana, gdje se bratski lešinari kupe. U ruci zloduha um se povampiriI rađa strašću što krvlju urodi.Pa eto, i ti, s rukama krvavim do lakata,Kao, ništa vidio nisi.Slutnjom te nađem i zgrabim te snažno,A ti uvijek vješto kroz prste mi izmiliš1.Slično nebesniku koji izmače se Iz ruku praoca kada se cijele noćiHrvao s njim kod Jakovljeva zdenca.Evo, htio bih malo izoštriti sliku tvog lika,Ali mi se uvijek nekako izgubiU mnoštvu likova skoro potpuno istih,Koji se svakog dana vrzmaju oko mene.A ti si sigurno i s tim računao, Da su ljudske uspomene slične fijuku strijeleKoji uvijek zamre u svojemu vjetru.A strijela je mnogoI sve su gotovo iste.

Al’ Istina jasna, nešto što je od dubokoga dublje…Vijest istinita kao rujni sadržaj trublje,Zvuk uzvišeni kao pravi plamen zublje2.Odjekuje u uhu Sveživotnog.

1 N. Šop: Borba s njenim anđelom čuvarom2 T. Ujević: Riđokosi Mesije

OSVIT 99–100/2019.10

I zato, Kaine, brate, ne laži!Jer, sliku tvog čina već unaprijed vidjeI dade da te prati u nemirnom bdjenju.Da te prati svaku sekundu i ne prolazi.Gle te, kako sjediš u svom masliniku Htijući biti mušica skrivena između latica ruže,I neprimijećen proći ispred Njegova oka.Ti, čovjek sazdan od zemlje i vode, koji zna što hoće,Koji čistu bezazlenost prèda Zavodniku.Pusti neka se uspomena otrijezni u suziNepoznatoj njemu što se zloćom hrani.Istina nek’ gorča. Nek’ prolaze dani.U blatu nastoj pronaći slabost bìla,Koja zavist krvlju bezdušno napoji.Zmijsko leglo premda ružama pokrivaš,U srcu ipak ne umire nada.

Zar sam ja čuvar svoga brata, govoriš Gospodaru.Jer su ti sada riječi krv i smrt toliko beznačajne,Da ih ne osjećaš potrebu ni spominjati.Al’ ništa nije suvišno na ovom svijetu,U kojem se miješaju želje i sjećanja s potrebom zaborava.I Svevideće oko je već bilo na onom groznom mjestu, Sa druge strane krvi, gdje gorko voće zrije.Dok ti tumaraš putevima kao sablast s druge obale otisnutaKoja posrće ljudskom zemljom sa kostima od sna i magle3.I toneš u vremenâ koja ti prolaze preko kožeKao preko tanke prozirne membrane,Ispod koje se njiše slika tvog brata i povija seKao trska na povjetarcu, a glas njegove krviDo neba viče, zadovoljštinu ištući.

3 G. Mistral: Priviđenje (prev. N. Milićević)

11poezija

I sve je to na pravome mjestu i svojom nazočnošćuStvara neku varavu potpunost kojoj ništa ne manjka,Osim jednog života, Na čijem mjestu je praznina poput kakve šupljine,Kroz koje jauče vjetar.A ti, kao plod šipka, raspuknut, ispod masline sjediš.

Brat ti bje tih i pravedan ispred Suca.Tišina oko njegovih riječi odzvanjaše jače od same riječi.U njoj je i prije zvučalo nešto od sudbine i nešto od smrti.Dane je nizao bogobojazno i vremenski slijed muNe zaokupljaše misli.Smrt za njega bje tek mala međuigra, Koja ne zavrjeđuje osobitu pažnju.Nakon samog čina i otac Adam sjedi poljuljan i shrvan.A gledam, evo, i pogrbljenu EvuNad bijelim lešom krvavim i nagim,Kako nariče k’o rodilja što viče nad plodom srca,Srca plodom dragim4.Pogledaj, kako se mršte nebesaZbog bratske krvi koju zemlja halapljivo ločeI gdje dotad bje tek podmuklost bez nadeSjećanje nalazi krvavi trag krivnje.O, kako li te zavist zavarala Laskavim šapatom ambicije i probitka!A, je li moguće osjetiti zloguku tišinu oko tog glasa,A ne savladati lekciju postojanja?

Istina, svatko bi svoj bijes pretvoriti htioU sasvim tihu jeku, koja ne odjekuje zemljom.Da bi nekako unaprijed dobio na kuraži,

4 M. Krleža: Pieta

OSVIT 99–100/2019.12

Zbog stvarnosti koju potiskuje u dubinu.I dobrohotno rekao svoje,Da mrtvi pokapaju mrtvace,Sve dok se zemlja ne zasiti vlastitim gorkim voćem5.Al’ stijena, obična okrvavljena stijena, Diže svoj glas koji dostiže nebesaI prokazuje svjetlost prošaranu krvavim sjenama,Koja oduzima srcu zalog samozadovoljstva.A onda, nepomirljivi krivokletnik, tako uočen od sudbine,Spušta se na najniže grane,Jer ostaje bez obrane ispred nadiruće grižnje.I pada na dno nekog pustog predjela bez nade,Koji kao isušeno jezero strši u krajoliku,Sa davno odbačenim i predmetima Na mjestu gdje je vjetar valove uzdizao.Feniksom se ne postaje lako, dragi moj.Da bi uskrsnuo potrebno je, ipak, umrijeti.

A kakva li može biti čovjekova dušaU koju je demon, kao oštre klinove zabio svoje kandže?Neki zao demon strašne ljubomoreDa istinu u njoj unakazi.Prigovorima želi pokriti nemile čini,Ali su joj oči zaslijepljene i ne vidi što radi.I ne znajući sigurnost je gledala u ždrijelu zmijinu.I ne znajući je plesala pijana na vulkanima.A srce… sanjajući ruže6 malo se toga sjeća.Sa uspomenom ulazi u ograđen prostorIz kojeg izlaza nema.Njen čin joj biva preduboka rijekaPreko koje ne može do Boga,

5 K. Gibran: Isus sin čovječji (prev. M. Grčić)6 J. Zahradniček: Psalam (prev. M. Japundžić)

13poezija

Jer čamac ljubavi koji je oduvijek tu privezan stajao,Sad rasušen na obali gnjije.O, Duše Svemoćni, podari joj krilaDa se kao mitska ptica iz vlastitog pepela vine!Jer strah pred neminovnim steže grlo čovjekovo.A na kraju puta srce biva prazno,Jer pogled naprijed ne doseže daleko.

A Gospodar sve gleda i brani svemoćnom rukomDa ti, koji si tek zakoračio po Njegovu putu, Ne otputuješ u svoju nutrinu kao u nepoznato.Jer, da bi bio razumljiv vlastitom srcuMoraš se pokazati u pokajničkoj suzi,Koja lomi svjetlost sve do tvog iskona.Grijeh milošću taknut, kao tamjan, U kadionici na žeravu bačenIzgara u hipu i mirisom bivaNa propuhu grcajućeg plača. Koji nijem ostaje kao nešto što možeKroz oči ti prodrijeti, kroz opnu prosjajivatiKroz leće ti zablistati7.I krila ti daje, dok bdiješ u noći, Proklinjući ludost koja sve učini.Jer ti stavljaš ruku u vatru, Da je sve što se zbilo, zabunom bilo. Zabuna je maska, kada prazno srce gorčina ispunja.O, sjeti se osionosti gorda, njegovih uspomenaI prigni glavu dok razgovaraš sa Gospodarom.

Jer ćutila nikad nisu toliko budnaDa bi mogla biti vjerodostojnim svjedokom.

7 V. Nazor: Tkač

OSVIT 99–100/2019.14

A već kod zamaha su oči i uši potpuno zatvorene.Tako da nisi vidio krv, nego lik istine svoje.I nisi čuo jauk, već pobjedničku himnu.Zastava viteza,Znak onoga koji se nadaLeprša u daljini8.Zvuk roga je zamukao i sad ostaje nada.Ali rastvaraju se nebesa i Vječni Gospodar pita:Gdje je tvoj brat Abel?Sad treba ne čuti i sve zaboraviti, Začipajući uši za trublje Sudnjeg dana.Al’ kako?Jer krv tvoga brata iz zemlje k Njemu viče.I proklet si na zemlji što rastvori usta,Da krv brata tvoga s ruku tvojih poliže. Ali, On te ne prepušta samome sebi,Već ti na čelo stavlja svoj znamen, sve da se sjetišKako si zemlja na kojoj svoju pšenicu siješ.

8 G. Apollinaire: Na zvuk roga (na srpski jezik preveo N. Trajković)

15poezija

Ivan SIVRIĆ

Glavni grad

Svi su navalili u Glavni GradKo nekad neki u BeogradZato sam i ja pošaoRekoše mi, tu je sve nadohvatŠkole, posao, bolnice i crkvaKazališta, muzeji, akademije.Zato sam i ja pošaoU to gusto mjesto.

I stigao sam.Al sada vidim sve je daleko, Što meni treba, za sat ne mogu nigdje(Pješice uopće nema smisla)I tako razmišljam i vidimŠto god meni treba uvijek jeNa drugom kraju gradaJa ovdje ne znam pravu stranu.Odabrati.

Nije Glavni Grad za mene Nisam ja za Glavni Grad Meni treba moj gradIli moje selo malo Svega ima u njemuStruja, telefon i ostalo što ćeNoć preobraziti u danČak i putovi nisu odviše lošiNebo je u njem ozvjezdano I pada čista kiša, kad padaI sunce jasnije sije i grije.

Što ću ja u Glavnom GraduJa se vraćam natragJa u Hercegovinu vjerujem Nek glavni postaju oni što ostajuTamo nikoga ne poznajemA ni mene ne će nitko prepoznati.

OSVIT 99–100/2019.16

Grah za Iliju

Dobio sam pozivNa grah za moga pokojnog prijateljaBit će ih tamo na objeduSve sami pjesnici.Ja ne ću doćiGrah se kuha u KreševuJa sam u ZagrebuTko bi Zagreb zamijenio KreševomI ne zato što nisam pjesnikKao Ilija Ladin KozićMoj nekadašnji cimerKoji je strahovao da nas susjedi Ne izgnaju iz podruma U kojemu smo stanovaliJer sam silno kašljao Kad bi došao iz vedre HercegovineU sarajevski smogNije mogao čitati dnevne novineKoje je godinama skupljao

Nije stizao napisati knjiguDo jutra, zbog meneNije mi bilo drago jerNjegove knjige su bile Vrlo dobre i on je odličan pjesnikTako sam mislio jaDrugi su ga smatrali budalom.A što bi ljudi Koji nemaju vremena za osjećajeKoji su potrošili prostor u srcu Za druge stvari.Ja ću izmoliti OčenašZa Iliju, ako je u čistilištuU raju sigurno nije, tamo se onNe bi ni snašaoU paklu je dovoljno prebivao

U Kreševu je grah za Iliju LadinaTko može neka dođeJa sam u Zagrebu.

17poezija

Tako je to

Brat Josip je kasnije bio šef u općiniKad je gimnazijalac GojkoPalio jugoslavensku zastavu na ŠirokomSreća (njegova) što je tada Tadija Bio šef UDBE u MostaruPa maloga naružio i potjerao kućiNe znam je li mu tada ošinuo zaušnicu Radi reda Tako je to, tako.

Na Aveniju u Zagrebu, Oltar Okupljaju se ljudi iz Hercegovine I sve više iz drugih hrvatskih krajevaLjudi mole Ljudi vjeruju, Bit će bolje.

U crkvi i samostanu Na Aveniji Gojka Šuška

U Aveniji Gojka Šuška u ZagrebuCrkva i samostanGovore, Gojko je tu vraćao dug fratrima

A Eugenov sin i brat Vesnin bi ukinuo Aveniju i još štošta.Eugen je u ono vrijeme služio onom režimuPa drugom koji je duže trajao, poslije je I taj propaoTako bi i Zoran da ima priliku Kao što je imao otac, ali je nema.

Kažu Gojkov je otac Ante stradao noseći Partizanske ranjenike. Izdalo ga srceJer bio je prisiljen. U to je vrijemeNajstariji brat Ivan nestao na Križnom putu.

OSVIT 99–100/2019.18

Rođendan

Ti sjajna licaOd svečane radosti Suzdržano žudiš da ne primijetim Toplu želju da te opet zagrlimI bojažljivo čekašNeki poljubac u potiljakKoji sam zaboravio jutrosKad sam te u sobi Snažno obnažio rukama oko struka.

Spremaš se užurbano na posaoJoš bunovna nabacuješ šminkuSpremaš stvari kao svako jutroJa još ležim umiren Tvojim osmijehom od smjerne radostiŠto ga pomalo narušava dnevna brigaTvoje sjajno lice od svečane radostiJutros je rođendan.

Između nas

Osjećam tvoje bilo Što bije pod haljinomUsred tebe prema meniOsjećam težnje tvoga tijelaBudim se još u snovimaRaznobojni leptiri lepršaju Okolo naših ružičastih željaBudim se poput bujice Ti se sustežeš oporoI srce otvaraš sporo Koje je prepuno svegaŠto meni trebaVeć se izlijeva poplavaI piju divni zvukovi Između nasOsjećam tvoje bilo Kako bije pod haljinom.

19poezija

Ti si kao ja

Ne prestajemo nalikovatiJedno na drugoSve smo više istiTi si sasvim kao jaJa sam posve kao tiTako smo jedno na drugo usmjereniTako smo jedno drugomeTako smo jednoTako smoTakoJedno na drugo upućeni.Sve više smo se dopunjavaliSve više smo se ispunjavali Sobom i tobomTobom i sobomTako smo sobom i tobom Postali jedno Tako smo u istini postali istiI naša su djeca Dio naše istoćeBože daj da bude dobro Bože daj da bude mira.

Povratak

Ti misliš na povratakA ne mogu u trenutkuOkrenuti tvoj broj Ti znaš da sam dalekoMoje obveze rastu Kao kvasac Kao kad mlijeko ti kipi Na jakoj vatri dok svira radioKoji ti uopće ne slušaš Moj trud ne ulazi u tvoje sjećanjeMoje pravdanje prolazi mimo te Jer želiš moj glas štoProdire u pore tvoga tijelaTi treptiš.Ja znam kako je tako, no ne moguIskoračiti korakom od sedam miljaMoje su želje pune minulih sastanakaI sretnih trenutaka Bit će ih opet, ubrzoSrest ćemo se u susretuTvoje će grudi radosno zaigratiI razliti milinu u sve moje udoveDoći ću brzo ko konjanikIz bajke sa svečanom zastavom Što leprša na lahoru naših željaNa vrijeme ću puniti prostorTvoga neispunjenoga srca ujutroU podne, uvečer i noćuI svitanje kad odmoreno tijelo sazrijeva zoromDok ti čekaš moj povratakJa stižem svakim trenutkomMoj glas putuje.Tebi je blizuPovratak.

OSVIT 99–100/2019.20

Nedjelja u platanama

Nedjelja je ideš u šetnjuDanas se Bog odmaraA vrag ne miruje.

Alejom popodne nedjeljaGledaš platane što s nebesa viseU zemlju su upečaćeniNe vidiš vršak vlastitih cipela.

Srete te sretan čovjekŠto ište vatruTi mu daš novčićKao u fontanu.

Sretne te vragŠto ima slobodan danOprezno slušaš u čem te kušaPodaj mu žvakaću gumu.

Ulaziš dalje u nedjelju dubljePlatane sve debljeDolazi staracZnojna rosa svjetluca mu sijedu braduvadiš vlastiti rubac.

On zagrmi i prođe.

Pomislio siIskrao se s nebesa.

Vraćaš se domaNedjelja je Bog se još odmara A vrag ne miruje.

21poezija

Fabijan LOVRIĆ

Zadnja minuta

U zemlji plača svići bih se mog’oi proživjeti sve trenutke sjete,

al’ kako se dići iz očajakad suze muškarca svjedoče za dijete?

A biti dijete, beskrajna je srećauz nevin osmijeh što lahorom leti,

ako ostariš, ti se onda sjetišto u tvom umu zapretano stoji.

Svi sretni dani, životne radosti,donose doba kad ste bili mladi

i sjećanje će vaše da zasladiradost djeteta, najranijih dana.

I život teče sve dok čovjek rastei bezbrižnost nosi na osmijehu lica,

ali dođe starost, dođe crna pticai nijema, sleti, uz uzglavlje, čeka.

Čeka dašak koji vječno sluti,a čovjek ne zna gdje sat je kucnuo,

gdje se život zadnji put prucnuokako bi crnu kucnuo minutu.

Knin, 31. svibnja 2019.

OSVIT 99–100/2019.22

KašićBartulu Kašiću

(Pag, 15. srpnja 1575. – Rim, 28. prosinca 1650.)

Dok more pljuskamnože se riječi,onako sirovei sve u pjeni,dok Bartul sjedi,još zamišljeni,hrvatsku riječkako da opismeni,a ona, još mokraod daha pjenegura se da je;opismene.

Razmišlja dugo:znoji se, muči:u svakom udarumora čujekako mu moredovikuje:Zapiši što tisrce veli,to će puk hrvatski;da razveseli!

I Bartul pišešto more kaže,jer on razumijejezik morai riječ je kao sunce,rođeno iznad,vele-gora.

A to gorjeVelebitašto veže vrhoves morem plavetii Bartulu ćeriječi donijetii vječnu slavui mudrost plavu.kako je jedne,olujne noći,u moru pjene;imao moći.

Knin, 12. studenog 2019.

23poezija

Mijo TOKIĆ

Kamenčić u obući Mogao bih i ja pokupiti prnjeI otićiAli kad me goneNe ću Dobro bi bilo otićiu zavjetrinuda te svaki dan ne susrećui ne pitaju tei ne čude ti sekako to još nisizar nisia otišao je taj i taj Ne mogu bez kamenčića u obućivolim svoju mukuSebe ne smijemI ne mogune voljeti

OSVIT 99–100/2019.24

Miljenko STOJIĆ

Ljubav prema njoj

Istodobno ste zapucali u njihovu pravcu,dim se razišao, taoci nahrupili van,oni su ubijeni, vi opet svi na broju,duboko tamo dolje u judejskoj pustinji.

Čitam tvoje dugo izvješće na webu,preskačem sve uzroke i posljedice,nije to rat moj i moga naroda,a i ne znam što bih rekao o svemu.

Mene je tek dirnula ljubav prema domovini,i vaša i onih očajnika s druge strane,nosili ste je duboko u plamtećem srcu,spremni položiti živote u svakom trenu.

Može li se to nekako prenijeti u naše živote,nije da smo hladni, ali još je premalo vatre,dok nas dugi posli čekaju, zaprjeke na putu,razmišljam lutajući pogledom kroz prozor.

25poezija

Svoje Stojanu Vučićeviću

Domovina se uvijek braniti može,kako gore s nebesa, tako i ovdje.Ona je srž tvojih dubina,rastvorena knjiga najljepših pjesama.Samo, budi njezin vjerni vojnik,uvijek spreman na mrtvoj straži.Bez nje si, zapamti, stalno siroče,ma kamo god da zanesen kreneš.Sveti se Pavao tiho smješka,jer uvijek je, i u pogrješci, volio svoje.Pruži svoj korak i ne boj se,bilo puka kuca u tvojim njedrima.

Vremeplov

Ona je gledala mene, ja sam gledao nju,u trgovini narodnog magazina, drugovi kažu.Preko puta sam nekada sjedio s prijateljem,njega više nema, netko je drugi sada tamo.Pokušavala mi je odagnati sjetne misli,objašnjavala traperice ovakve i onakve.Vrtio sam glavom i uljudno se smješkao, dok:„Te mi dajte, ovakve kakve nekada bijahu“.Čudno me pogledala radeći svoj posao,a ja bijah sretan jer ih ugledah u kutu.Vraćao sam se kao dijete s igračkom u ruci,prepun slatkoga daha vremena u odlasku.A kad se sve to zbude i dalje će život teći,samo ću ja s anđelima prepričavati ovu priču.

OSVIT 99–100/2019.26

Pikado dečko Ivanu

Pred tobom bi rastvorena knjiga,ona životna, s mnogo iznenađenja.Gutao si je otvorenim očima,bio prvak svoga mladenačkog okružja.Voljeli smo te i voljeli su te.Onda ti strjelica nenadano poleti k nebu,da ti čestitaju didovi, baka, stric, tetka...,a mi ostali još ćemo malo pričekati,naša je igra nešto dulja i zakučastija.Dočekaj nas toga dana raširenih ruku,onako pobjednički, kako si znao.Mi ćemo te se dotle sjećati,uzdignuta čela, čujem kako šapćeš.Da, bit će tako, a ti pozdravi anđele,dok gore na nebu budete igrali pikado.

27poezija

Pero PAVLOVIĆ

Hercegovina

Zemlja humskih velmožaZemlja hercegovaTijelom: kamenita, kršna, osunčanaDušom: nježna, čista, plemenita; i suza i radostGranica je ljubav koja dvije obale njenog bića spaja u jednoBudna, Hercegovina nije Hercegovina bez svojih pjesnika

Commiphora myrrha

Bila si čežnja a sada si biljkaIznjihana ljubav u bjelinu cvjetnuSjećanje je sanak a nježnost myrrhaPromeće se provid u začudnost sretnu

Bila si tišina a sada si zvonImenica ljupka ljepote se tičeStihovez je blagost a oćuh myronRazdraganost cjelna nisku poja sriče

Bit ćeš trepet mira čini dok se spraveAmor javke srca resi u kolopletNakon vedre glose pjesme trpkost plave

Krilatice prhke naslućuju lijetBiti i trajati i kad žara nemaCon grazia štijuć živnuta pismena

OSVIT 99–100/2019.28

Uskrsno jutro

Na istoku rumen žariUskrsna se budi zora San miriše, java zariAleluja, zvone zvona

Ljubav sveta srce grijePjev opojan rosi blagostLjepotom se nebo smijeUzdah čežnje cviće radost

Zaplamsalo trnje cvatomPčele, šturci, zrele traveZujem, zrikom, zlatnim krasomUskrsloga Krista slave

Aleluja, zrakom zvoniMirluh sipi, ruje rimeNa strunama vjetra zoriEho rajske melodije

Ljubav smjerna srce grijePjev dragovit rosi blagostLjepotom se nebo smijeUzdah slatki sviće radost

Put soliKraljici Katarini Kosača

Primićuri, ponosniciKatun, svjetlac, poklisariZlatna slovca, viti svitciKaravane i solari

Ston i Ošlje, sinje moreTri brdašca, tri prodoliŽukovice, eto zoreHutovski se bijele dvori

Hutovo uz BregutovoZaprevišje, CrvenicaKasom brzim u PopovoGradinica i Toplica

Još dan hoda pa do StocaU zenitu sunce goriDašak, mašak blaga smorcaČipka srebra, gruda soli

Ston i Ošlje, iskon dišeHumska zemlja tajne krijeVrijeme zipke riječi njišeBosna javkom cviće rime

29poezija

Jasenka POŽEGA-SREMAC

I bez riječi…

I bez riječiPrepoznajemIznošene rubove života,UnosećiNjihovo značenjeKao potajnu moćSvoga postojanja.

Nedovršen…

Nedovršen vrisak riječiU povojuUkazuje na ljubav,Koja postajeUzburkan odraz srcaNa toploj površini kožeIz duše…

Ne očekujem

Ne očekujemDa me itko razumije,I da moje riječiShvaća kao ja,Da se boriI da voliHladan vjetarŠto moju dušu bije,Da se na pepeluDana mojih grije,I da srce mojeU pjesmu uvije,Jer drugačije jeOd svih srcaDrugačije…

OSVIT 99–100/2019.30

Matej ŠKARICA

Jesen u Ramskom kraju

Od župe do župe slika sad je ista i jesen je evo, opet u Ramskom kraju,zagasite boje iznad malog mista – blag vjetar s kamenitog grebena nosi…

Pod nogama šušti, šumski tepih od suhog lišća, paleta Prirode pred nama je pukla, pejzaž to je skladan – tek naizgled hladan…

Vatre plamen uz padinu livadsku titrai uokolo, lugovima, blag se miris širi: šljiva, kesten, kruh, zemlja i znamenpod odrinom zdravica prijateljska – još jednom skladnom danu života…

Tek budućnosti maglena koprena, zaklanja i tmuri taj pregršt divota,u jeseni rane, kad voće zrije,uz šum s rijeke i plavetna gorska jutra.

31poezija

Adolf POLEGUbIĆ

Donijet ću tirukovet kadulje i zanovijetivrijeska i drače s hercegovačkih brdada Ti u tuđiniispune dom

sjeverni vjetarodavno je u Tvojim jedrima

i još mirišeu kosi Tvojoj

a lahor svjež s Trebižatakad u Viru pirkasva se pretvoriš u sani djetinjstvo Te taddotakne u nitimakoji Te oduvijek vežuza ovaj kameni zemlju Hercegovu

i sva sis okusom šipkai grozdovazrelihod sunčeva plama

OSVIT 99–100/2019.32

I stojim tuna vrhu te mitske planineu pogledukoji seže dalje od riječikoja bi bila konačna

Zavelimtu nadomak Roškog Polja,Vinice, Vira, Zavelima i Zagorjauzdignut visokona Kolakovcu, Jarmu, Livačkom brigu,Mošnjači, Debelom brdu i Kličinovcuvelik je poput imena njegova

u graničnim je tragovimaMletačke Republike i Osmanskog Carstvadanas između Republike Hrvatskei Bosne i Hercegovine

dom je Andrijice Šimićai njegove zlatne čermepohranjene u memoriji narodatu nadomak svjetova

Zavelim kao vječni znamen

dok lagano silazim prema Virukao da iz daljine osluškujem gangu:„Zavelime, moj debeli lade, šta po tebi roške cure rade.“

i mislim o očima žene izborana licakoja o podne korača pod teretomsnažnija od Zavelimas pogledom daljim od tuge

33poezija

Iva NUIĆ

Izgubila sam vrijeme

Izgubila sam vrijeme,i nema ga.Možda ga rijeka odnijelaili je u šumu zalutalo.Možda je s oblacimaotišlo u visine.Izgubila sam vrijemei prijatelje u tom vremenu.Nema ni vremenani prijatelja.Sama samna pustom otoku.

U starosti

Nas dvoje kunjamoza stolom.Kroz prozor tupo gledamokako lišćeopada i umire,a mi polako onemoćavamo.Vedro nebo,lijepa prošlostliječi našu starost.Vraćamo se u mladost.

Antunu branku Šimiću II.

Nema, moj Antunepuno toga što je ostaloo čemu si pisao.Ostao je brijeg i nije se maklata skamenjena vječnost,ostali su stihovida govore o kršui našem siromaštvu,ostale su tvoje pjesmekroz koje i dalje vidimočekanje pred uredima.Antune, zemlja se ne ore.Nebesa su visoko,a zemlja nisko.Nema više zrelih kukuruza,Po poljima plodnimpelin rasteŽivimo i tiho umiremo.Nema više krikova,ali ostala je očevo šutnja.Pjesnici i daljesamo bunu buncaju u pjesmama.Zvizde se po nebu proridile, Ali se tebe nisu zastidile.

OSVIT 99–100/2019.34

Ivana KELAVA

Tri brata i ja

Obiteljska anamneza uz četiri čaše, tri mrzla piva u toplo nedjeljno popodne.Prvo pivo,radost susreta, bezbrojne mogućnosti, samo nebo je granica, sutra je taj, sudbinski dan...Drugo pivo,filozofija, „Ono što nemaš, posudi od samoga sebe“ – Seneka „Istina je cjelovita“ – Hegel Jung je bio peder.Treće pivo,sunce žarko, život u žurbi, kao čarape obuven naopako.Četvrto, odavno ne naručujemo, ne otvaramo, vraća nas u 2001. u 1991. u 1971.Držim svoju čašu, dijelim njihovo pivo, sa svakim po pola.

Vran planino

Po stazama hajdučkim hodim da naprtnjaču ognjenih riječi ostavim, grobu se predaka poklonim, Vilu Grabovčevu pozdravim, Bogu zahvalim i dušu rasterećenu napojim.

35poezija

Jozefina PRANJIĆ

Loza

Tukuć kamen ugledo si malo zemlje za saditi lozu.

Pružio si joj svoje ruke,pune žuljeva, znoja i muke.

Podarila ti je loza grozdu kojem živi ljubav sjedinjenaznoja, sunca i kamena.

Grozd ti je podario vinošto u srcu osićaj budiza ljubav, pismu i rič istinitu.

Sritan ti put

Miseče,ti sritniče,stalni putniče.

Molimo tena svoj putod istoka ka zapadupovedi i nas zvizdice.Želimo viditput nepoznat.

Povest ćuali samo jednu.Koja će to biti?Vi odlučite.

Mi zvizdice smo sestrice.Nema te lipote,koja bi nas razdvojila.

Miseče neka ti je sritan put

OSVIT 99–100/2019.36

Milenko ŽUPANOVIĆ

Vojska spasa

Nebeskiherojiu zrcalumorskogsvodazvijezdebožjegmilosrđaGospinemolitve.

Crkve boke

Mistične vizijesjenke Bogovau naručjusvetacamorasvjetlostiugašenihkandila.

Prkos

Slikeužasaotvorenoggrobakriciprkosaplamenavjereu hrvatskimžilama.

Utvare

SpaljenazemljarasporenognebaIskranadeu molitvikrunice.

37poezija

Ivana ĆURIĆ

Stino pradida moga

Smiješ li mi seStino pradidovaDok me slušaš kako pivam ganguA pivat ne znam.

Što ću?!Oću da je znaju dica mojaI dica dice moje da je pivaju ovdeKad ne bude mene.

Milo ti jeStino pradidovaKad me čuješ da krunicu molimZa one koji nekad moliše je tuI one koji ovde, molit će jekad mene ne bude.

Raduješ se kad čuješ da se s dicom smijemDa im pričam o tebi, Kad ih učim da se svoje srcem voliDa se za ljubav gineOduvik.

Znam, srce ti je ko kuća tadaTi jesi kamen al imaš srce!

Dobila si ga od materaKoje natopiše te suzama svojim.Od junakakoji te krvlju svojom blagosloviše.Od svih umornih duša koje se na tebi odmarašei molitvom živom vjeru sačuvaše.

Živa si neka ne dišeš.Govoriš iako šutiš.I kad sklopim oči kraj tebežuljave ruke pradidova svojihs vitrom u kosi svojoj osjetim.

Volim te.Sve naše volimobičaje, molitve i pisme.Jezik, vodu i zrakSve što predstavljaš i sve što jesiStino moja.Stino pradida moga.

OSVIT 99–100/2019.38

Karlo PAPIĆ

Šaku žuta žita

Šaku žuta žitaZa ljubav Duvanjskog poljaMoj otac sije svakog proljećaU travnju.

Plodnost sjemena za teška vremenaRavnodušnost zemlje pokrije.

Mati zaplače otac popijeSuzu u rakijiOpsuje sveca i kao djecaSjenke se plaši.

Jutra plava san su i javaZa naša čelaDjedova lula davno je utonulaU rijeku zaborava.

Kad stigne žetva teška kletvaPoljem jekneZasuzi oko i negdje dubokoNadu krije.

Hladna jesen ko putnik zanesenPoljem bludiNjezine grudi ritam su ludiVjetra i kiše.

Teške su noći u crnoj samoćiNad ovim poljemDuga je cesta našeg prokletstva.(Ima jedna duga cesta...)

39poezija

Ljubav duvanjske tuge

U sutonu kad u DuvnuNebu sklono zvono tučeTražeć dragu sretoh tugu Jedva teške noge vuče.

Zatečena iza uglaKako sama gradom lutaSva debela i okruglaUkloni se malo s puta.

Ona ima miris kišeStope njene suza brojiOna mokro lišće njišeDok ga jesen žutim boji.

Obješena na balkone Gdje se tajna krije njenaU ljepoti tužnoj toneZavodljiva kao žena.

Zašto ljudi samo šuteKao da su puke stvariKad im uđe u kapute I kišobran uzme stari.

Prepustih se ritmu vjetraDok su stara zvona tuklaMoju dragu zraku svjetlaZavela je noć podmukla.

Pijem jednu točim druguOpijam se cijele noćiMjesto drage grlim tuguNova ljubav tužne oči.

Sretne duše mole kleče Zvona zvone u svom visuSveti Ante dobri svečePlatit ću ti za nju misu.

OSVIT 99–100/2019.40

Povratak

Plava daljina I modra dubina.

Bijela lađai tišina.

Moja misaou jedra zamotana.

Molitva

BožeAkoIkadBudešObnavljaoNeboSpusti ZvijezdeMaloNiže.

41PROZAPROZA OSVIT

Stanko KRNJIĆ

OTKUPNINA1

- U govnima smo!- I meni se čini.- A koliko vremena imamo?- Do sutra.- Kad sutra?- Ne znam, mogli bi ih pitati.- Nemoj za sad ništa. Bolje je da pomisle da već radimo na tom.- Pa i radimo.- Kurac radimo. Znaš li ti šta je to? Pa nije to kilo mesa, jebote. Ili

gajba pive. Šta će biti kad se sazna, šta onda? Lakše bi mi bilo da sam ja na njegovu mjestu nego ovako. Stalno neka sranja.

- A kakav je inače taj Roki, znaš li ga osobno?- Ma znam, kako ne znam. Nije loš, stvarno nije loš. Ali ponese ga

nekad, jebiga, pa onda pravi pizdarije. I čim dođe sebi, ko mali miš bude, žao mu. Znam ga ima deset godina.

- A od kada je kod tebe u satniji?- Od početka! Dragovoljac!- E, jebiga!- I ja kažem, ali nešto moramo napraviti.- Pa gdje baš na njega naleti?- Eto, hoće da bude.Kratko je zavladala tišina, a onda obojica prasnuše u smijeh.- Pa ovo nije istina. Da mi je netko pričao da je ovo moguće rekao

bih mu da ne sere. I onda se dogodi baš ovdje. Kukuuuuu, hahahaa.

1 Priča „Otkupnina“ nagrađena je na natječaju za najbolju kratku priču „Bu-gojanska vaza“ za 2019. godinu.

42 OSVIT 99–100/2019.

Petar pripali cigaretu, pogleda u poručnika kao da će mu nešto reći, ali ne reče ništa. Otpuhnu još dva dima kad u sobu uđe Ivan.

- Bog, ljudi!- E, Ivane!- Kako je?- Sjedi pa ćeš čuti – kroz smijeh mu reče poručnik.- Šta je bilo?- Tek će biti. Ovo nikad nisi čuo, kažem ti.Ivan upitno pogleda dvojicu svojih suboraca. Bilo je nešto čudno i

tajanstveno u njihovim izrazima lica, ali po ponašanju je znao da nitko nije poginu niti je nešto bilo u tom stilu. Nešto je drugo u pitanju.

- Aj, zapali – ponudi ga Petar.- Daj jednu.- Oš pivu?- Je li hladna?- Jebiga, hoćeš li i leda u čašu? Pa na terenu smo, ni struje nema, a

ti bi leda.- Nema veze, daj, žedan sam. Šta je bilo, zašto ste zvali?- Imamo jedan problem – reče Petar.- Slušam – izbaci Ivan ustima mokrim od piva.- Četnici nam zarobili čovjeka.- Aupičkumaterinu. Kad? Kako nitko ništa nije javio?- Sinoć. Tek jutros javili.- Pa nije bilo pucnjave ni borbe, šta se dogodilo?- Nije se dogodilo ništa posebno. Niti smo mi išli na njih, niti oni

na nas. Ovdje smo već sedam dana i sve je mirno. Ne pucaju oni, ne pucamo mi. Ladovina!

- Pa šta bi?- Imamo jednog dečka, Roki ga zovu. Nije Roki po izgledu, totalna

suprotnost, zato ga tako i zovu. S uniformom i čizmama nema ni pede-set kila. Dobar dečko, nema govora, duša. I sinoć malo gradelali neko meso, opustili se ljudi, vidiš da je mirno. Valjda je i popio koju, ‘ko će ga znati, sve je moguće. Izgleda da se napušio trave, zna on to ponekad.

43PROZA

Valjda ga jamilo, opalilo ga dobro, i ne treba mu puno na one kile… I zamisli, budala se digne i ode k četnicima. Ovi njegovi mislili da je otišo spavati. Jok, on pravo na njih. Sreća pa nije trčo ni pušku ponio. Samo nako otišo.

- Nemoj me jebati – tiho ispusti Ivan.- Živa istina. Sreća da je naletio na neke kojima se nije previše

pucalo, a i on valjda bio malo usporen, zarobili ga bez ispaljena metka.- Šta ćemo sad? Zašto niste javili u zapovjedništvo?- Prika, tek sad slijedi priča.- Koja priča?- Sve ovo što si čuo samo je uvod u ono što slijedi.- Pucaj, šta je bilo?- Jutros nas zvali preko motorole.- ‘Ko?- Četnici.- Dobro, e. Šta vele?- Kažu tako i tako, zarobili oni našeg i traže da razgovaraju s nekim

našim zapovjednikom. Ja se odma javio, neki Miloš s druge strane. Ne ‘š vjerovati, ljubazan čojek vjerovati ne moreš.

- Šta Miloš hoće?- Kaže Miloš da drže Rokija, da je zarobljen sinoć i da je dobro.

Hoće nam ga vratiti, ali traži nekog s kim može dogovoriti uvjete raz-mjene.

- Kakve razmjene, pa nemamo mi nikog od njihovih kod nas.- Znam da nemamo. Pa i nije on rekao razmjene, mislim da je rekao

otkup.- Otkup?- Ja… otkup!- A šta bi oni za Rokija?Kratka tišina, sjede nasred sobe, a onda Petar nastavi:- Kaže Miloš da su kod Rokija nako napušenog našli kutiju trave. I

kaže Miloš dalje da dugo bolju travu nije probo. Dobra, veli, ko kad je dobra. I traži kilo tak’e trave za Rokija.

44 OSVIT 99–100/2019.

- Aj, ne seri!- Ne serem. Stvarno četnik traži kilo trave. Ja mislim da su to tamo

isto neki jebivjetri čim oni traže travu, a ne nešto drugo.Kratka tišina nestade pred praskom smijeha sve trojice.- Holywood je go’ kurac šta je ovo – ubaci se poručnik.- Pa ne mogu vjerovati – nastavi Ivan.- Ivane, zato smo te i zvali, nisam smio ovo u zapovjedništvo. Ako

oni doznaju za ovo, ništa od otkupa, a Roki ostade tamo. ‘Ko zna šta će s njim onda biti. Nego sam tebe zvao da vidimo šta ćemo.

- Pa gdje ćemo naći travu? Ja o tom pojma nemam.- E, tu i jest kvaka, ne znamo ni mi – dobaci poručnik.- Znaš što, mislim da bi bilo pametno zvati Miloša. Nek on pita Ro-

kija đe kupuje travu pa ćemo otići i nabaviti tu jebenu travu.- Misliš da će Roki reći?- Pa reći će, o njegovoj se guzici radi, ne radi se o mojoj.- Imamo problem.- Kakav sad opet problem?- Rekao je Miloš da ga ne zovemo, on će nas oko podne zvati.- Zašto da ga ne zovemo?- Ne znam, nije reko.- Pa šta sad?- Ništa, čeka’ ćemo podne. Valjda će se javiti do tada.- Slušaj, prekosutra nam je smjena. Kako god, ovo se do tada mora

riješiti. Bez Rokija ne smijemo doma, u zapovjedništvu ništa ne smiju znati, a trava se do sutra nabaviti mora kako znamo i umijemo.

- Slažem se. Naš je čovjek, kakav je god naš je.- Koliko je sad sati?- Jedan’es’.- Tu ti ga je to. Možda nazove i prije dvan’es’, njima nikad ne znaš.- A je li išta još tražio osim te trave?- Nije. Samo je reko da je svakako nabavimo ako hoćemo Rokija

nazad.

45PROZA

- A šta mislite da ga priupitamo bi li on šta drugo osim trave? Ako je ne nađemo, eto frke. Zato mislim da mu ponudimo i neko drugo rje-šenje. A? Šta velite?

- Nije ta luda, nimalo? A šta bi mu mogli ponuditi kad svega imaju više od nas. Sila je to, samo izgleda da im je na travi zapelo.

Žustru priču prekide kvrčanje u motoroli.- Alo, je l’ Petar?- Jes, Petar je ovdje.- Miloš ovdje.- Miloše, dobar dan. Kako je?- Nije još dobar Petre, kako bi mogo biti. A nije do mene, je l’ tako,

Petre?!- Ne znam, moj Miloše, ako ti veliš…- Nisam baš tvoj, Petre, pomalo s tim. Da sam ja tvoj možda bi druk-

čije pričali. Nego, ima li šta od onoga?- Slušaj, Miloše, trebo bi s Rokijem popričati.- Što? Da vidiš je li živ? Ma živ je, ne brini oko toga. Bolje da se

pobrineš oko onoga.- Ma znam da je živ, ne brinem se. Nego… ne znam kako da ti ka-

žem… ne znam ja gdje se ono nabavlja pa bih ga trebo pitat.- Šta gdje se nabavlja? Ono? Ne znate? Nije dobro, nije… nimalo.- Miloše, bit će sve dobro, samo nam on malo treba pomoći. Lakše

će ići.- Slušaj, Petre, nemoj se sa mnom zajebavati. Svi ovde znaju ko je

kapetan Miloš i znaju da sa mnom nema zajebancije. Jesi l’ razumio?- Ma razumijem, Miloše, sve, ali, brate rođeni, samo tražim da mi

Roki kaže gdje kupuje tu travurinu pa da završimo poso.Tišina iz motorole razdirala je cijelu prostoriju, a onda su nakon pola

minute začuli samo kratko:- Javi’ ću se.

- Što ga ne upita za ono što smo pričali? – upita Ivan.

46 OSVIT 99–100/2019.

- Evo ne imadoh vremena. Čuo si i sam kako se pričalo, nisam kad ni imao reći.

- Jest, vala – priključi se poručnik. – Ali kad se javi odmah ga mo-ramo zaskočiti time.

- Alo…- E…- Miloš je ođe.- Petar je.- Evo ti onog tvog junaka.- Alo, Roki je.- Roki…?- Ja sam… Šta trebate?- Šta mi trebamo? Koju pičku materinu mi trebamo? Jesi li ti nor-

malan?- Ovde rekli da me trebate.- I nisu ti rekli zašto te trebamo?- Nisu.- Eeee… Pitaj ‘oće li ti oni reći ili da ti mi kažemo!- Čekaj.Čekanje dugo kao vječnost, šutnja ispunja prostoriju.- Ej… - začu se iz aparata.- Petar je, reci.- Slušaj…- Slušam, samo više reci.- Za onu travu… koju kapetan hoće…- Eeee…?- Imamo problem…- Kakav sad problem?- Teško mi je objasniti.- Ako ti je teško objašnjavat spremi se da ćeš tamo ostati.- Ma znam… ali ipak je zajebano objasniti.

47PROZA

- Slušaj, razmisli šta ti je zajebanije – objašnjavati ili da te oni drže kod sebe. Ne znam šta su sve spremni učiniti zarobljenicima, rat je… Pa eto…

- Dobro… slušaj…- Slušam… Reci kako možemo kupiti tu travu pa da završimo priču.- Problem je što vi ne možete kupiti tu travu.- Kako ne možemo?- Ne možete.- Pa ako moreš ti, valjda moremo i mi.- Ne možete.- Pa gdje je kupuješ, sunce ti blesavo? Reci više!- Ovdje.- Gdje ovdje?- Na ovom terenu.- Jebeš me, Roki…- Ne jebem te, ozbiljno ti kažem.- Kupuješ travu od četnika?- Aha… Nije baš od četnika… Jedan s kojim se znam od prije rata…

nije u vojsci, miran i fin čovjek.- Miran i fin? A drogu prodaje?- Nije droga, trava je to – nekako hladno izusti Rokijev glas iz apa-

rata.- Jebalomajku… - procijedi poručnik.- Šta sad? – tiho izusti Petar.- Pa reko sam vam… ne možete kupiti, mogu samo ja.- Roki, nadam se da si ozbiljan.- Petre, ozbiljan sam, itekako. Misliš da se meni stoji ovde? Ali ti

kažem kako stvari stoje. Samo ja mogu kupiti tu travu, to su moji uho-dani kanali.

- Tvoji uhodani kanali? Pa čime se ti baviš? Ratom ili travom?- Ovo je odavno, od prije rata.- I šta ćemo sad?

48 OSVIT 99–100/2019.

- Ne znam… Pošaljite pare, a ja ću nazvati ovog moga… i riješena stvar.

- Kojeg tvog?- Cimbeta.- Cimbeta? Ko je Cimbe, Roki?- Cimbe prodaje travu.- Cimbe prodaje travu? Cimbe prodaje travu? Jebo te Cimbe, a ti

njega. Uvalio si nas u govna samo tako. Daj mi Miloša.- Miloš je.- Jesi li ti čuo ovo?- Jesam, Petre.- Šta ćemo?- Da je moj ja bih ga ubio kad se vrati. Kakve budale vi kod sebe

imate, niste normalni.- A vi ste ko bolji?- Alo, ne vrjeđaj se, nisi u takoj situaciji.- Izvini, kapetane… nisam namjerno, znaš kako se nekad lako oma-

kne.- Znam, pazi da se meni ne omakne, inače ne ćeš više vidjeti ovu

svoju budalu.- Šta ćemo, Miloše?- Čekaj!- Čekam.Napetost u sobi se mogla rezati nožem koju minutu, a onda je opet

zakreštala motorola.- E!- E?- Čujemo li se?- Čujemo, Miloše.- Nije Miloš, otišo je vani jer mu ju pun kurac svega… Reko je da

ja preuzmem.- A koji si ti?- Spasoje.

49PROZA

- Spasoje, spašavaj ako Boga znaš!- Kaže Roki da je kilo trave pe’sto maraka.- O sunce mu jebem!- I još tristo za spavanje i smještaj otkad smo ga zarobili.- Opet mu sunce jebem! Pa dovozite li to vi na položaj hotel najviše

klase? Je li jebo štogod za tu cijenu?- Alo, ujo… Ne seri, nisi u takvoj situaciji. Jeba’ ćemo mi Rokija ako

pare do večeras ne budu spremne.- Pa, čovječe, gdje ću nabaviti osamsto maraka do noći? Nisam ja

bankar, satnik sam.- Šta si?- Satnik.- Koji je to kurac? Popravljaš satove?- Ma jok… čekaj… to je ko kapetan prve klase kod vas.- Oooo, pa ti i naše činove znaš.- Kako ne ću znati, godinu i pol sam u Raškoj služio JNA.- U Raškoj služio?- Da.- Aj, ne seri!- Ne serem, stvarno.- Kad si služio?- Osamdeset treće.- Ujo, opet me jebeš.- Ne jebem te, istinu zborim.- Koja si klasa bio?- Septembarac.- Septembarac?- Da!- Pa stvarno niđe veze.- Zašto niđe veze?- Pa i ja sam tad bio u Raškoj, ista klasa.- Spasoje, sad ti mene jebeš

50 OSVIT 99–100/2019.

- Krenulo nas, ujo!- Koja si četa bio, Petre?- Druga.- Čekaj malo…Petar gleda Ivana, Ivan žmirka na njih obojicu, poručnik otvara pivo,

nategnuta situacija kao što se bilo što može nategnuti…- Eee…- E…- Izvini, Petre, malo sam rakije moro potegnut.- Neka, treba ponekad.- Malo me sve ovo izbacuje iz ravnoteže… I ja sam bio druga četa.- Spasoje, ja rakije nemam, ali bih isto malo potego…- Koji si vod bio, crni Petre?- Prvi.- Prvi? Protivdiverzanti?- Da, kod Čame!- Ja sam bio drugi vod.- Kod Huskića?- Baš kod njega.- Vama je lakše bilo, nije vas gonio ko Čamo nas.- A jes’ vas gonio, sjećam se ko da je jučer bilo.- Sjetio sam ga se i ja bar pe’sto puta, haha.- Ali ni nama lako nije bilo!- Nikom tamo nije bilo lako!- Sjećaš li se Merčeza?- Šta sjećam li se? Dabogda ga nestalo s ove zemlje. Na gore se brdo

nisam popeo u životu. Dok sam živ pamtit ću ga.- I ja.- Krv smo tamo pišali, svi, bez izuzetka…- Jesmo, Petre. E, ovaj tvoj hoće nešto da te pita.- Nek’ sačeka malo reci mu… Da ne zaboravim: a jesi li ti bio kad

smo se ono potukli u gostioni u Raškoj, pa kad nas je vojna policija pokupila? Nas dvadesetak protiv domaćih.

51PROZA

- Zar si i ti bio tamo?- Jašta!- Aaaaa, pa sad bih te zagrlio.- Spasoje ti si kralj, hahahaa… Majkuimjebem nikad ne ću prežaliti

što ih nismo do kraja iscipelarili.- Ni ja, ali sad je kasno.- Eee… kasno… A šta si reko, Roki bi nešto pito?- Bi!- Daj ga… Roki?- Satniče… hoće li biti šta od tih para?- Jebi se… vidiš da s čo’ekom pričam, ne prekidaj!- Oprosti, samo sam priupito…- Daj Spasoja! Spasoje…- E?- Da smo neđe na drugom mjestu sad bi u gostionu s tobom, pa bi se

napili i o svemu ispričali…- Vjeruj mi da bi… Ali sad smo tu đe smo, pa se ne more.- Ne more, ne more… Nego šta ćemo s Rokijem?- A stvar je jasna… Osamsto marona i eto vam ga… A on će reći

kapetanu đe ima nabaviti trave pa nek kapetan kupuje za marone.- Spasoje… De, ljudino, reci: Ima li kakva popusta?- A jebiga sad… Dovodiš me u gadnu situaciju.- Pitam, nemoj se ljutit!- Ma ne ljutim se, ali naredba je naredba… Znaš kako je to u vojsci.- Znam, ne trebaš mi spominjati… Ali isto, red je pitat.- Jes’ vala, a vidim od reda si.- Ako si išta vidio, to si dobro vidio… More li bez onog hotela, spa-

vanje gratis pa da se ko ljudi dogovorimo?- Ne znam… Trebo bi kapetana pitat.- Aj pitaj, živ bio…- Eeeee, što se raspriča s tobom, pa me u govna uvali odma…- Nisam, vjere mi, samo ljudski pitam… Nego da te još nešto upi-

tam: Šta će kapetan s tolikom travom? Puno je to, kako će to prodat?

52 OSVIT 99–100/2019.

- Puno je i ljudstva, Petre, puno! Nije lako biti ovdje. Treba malo i vojsku razveseliti.

- Nemoj zajebavati! To za vojsku?- Jebi ga… znaš i sam kako stvari stoje. A nakupilo se svega u ljudi-

ma. Tako je i kod vas, nemojmo se lagati.- Nije da nije…- Bolje dati ljudima da zapale koju nego se probuditi bez pola voj-

ske. A i svega drugog nije na bacanje… kriza u svemu. Samo da znaš, Rokija ćemo isto malo pritisnuti da nam kaže gdje kupuje travu. Nužda, Petre!

- Eee… rat je! Isto nemojte puno! Aj, nazovi čim budeš šta znao pa da riješimo ovo!

- Aj, nazva’ ću kasnije… dok kapetana pitam…- Aj, živ bio, pitaj!

- Petre, ovo je trebalo snimat – dobaci poručnik.- Razgovor?- Da, ovo je za film snimat – grohotom se svi nasmijaše.- Jebiga, potrefilo tako… ‘Ko je znao da je tamo neki Spasoje s ko-

jim sam vojsku služio?- I bilo vam jebeno tamo? – zapita Ivan.- Jebeno do jaja, moj Ivane, ali naučilo se svašta što sad koristi.- Neka, nek’ si se i ti ponekad uznojio…- Nema nam druge nego čekati. Ali od kud marke nabaviti, irudati –

zabrinuti izraz Ivanova lica govorio je više od riječi.- Jebi ti mene, ako i ja znam. To je šest mjesečnih plaća, brajo moj.

Oklen?- Da pitamo u ljudi? Ima nas tridesetak ovde, možda bi mogli skupiti.

A doma daleko ići, nema se kad. Šta mislite? – oprezno upita poručnik.- Pokušaj pajdo, ali čisto sumnjam.- Jebote, ti tražiš popust, a ni za glavnicu nemaš. Palo mi je na pamet

da im uvalimo neku travurinu pa nek se jebu s njom. Ko da će odmah skontati. Pe’sto maraka je pe’sto maraka, nije lako to izmusti.

53PROZA

- Jes’, para je to. Ali trebamo vadit tog krkana, naš je, jebo se on…Taman kad je i Ivan namjeravao dati neki svoj prijedlog, zakvrči

motorola na stolu.- Čujemo li se? Spasoje ovde!- Eee, Spasoje?- Slušaj, ‘vako stvari stoje…- Slušam, moj Spasoje!- Kapetan kaže da vam je zamjenuo travu za marke, ali popusta

nema. Toliko je koliko je, i kapak. Nervozan je ko pašče od jučer.- Kapak, veliš?- Kapak!- Uh!- Do sutra ujutro!- Dobro, a gdje i kako ćemo to odraditi?- Ne znam ni gdje ni kako… trebam kapetana pitati.- A što ti je kapetan nervozan?- Nervozni smo svi, jebu nas svi, vi otud a naši odovud!- Razumijem, Spasoje, da vas mi jebemo kao i vi nas, rat je, ali zašto

vas vaši jebu?- Ne mogu o tom ovako… preko motorole.- Spasoje, ako možemo nešto uradit da ne budete tako nervozni, evo

tu smo… Samo da ovo s Rokijem završi dobro… Možemo li kako po-moć’?

- Ne znam… ne znam smijem li reći ovako!- Ako možeš reci… Vidim da ste s Rokijem dobro postupali, oduži’

ćemo se ako možemo.- Petre, nezadovoljstvo je veliko ovde. Ne znam zašto, ali hranu nam

nisu dostavili već dva dana. Kažu u komandi da se pokvario kamion, a daleko su za dostavljat pješke. Znam da nam lažu, ali ne mogu ništa napraviti. Nedavno se kapetan zakačio s majorom pa nas sad sve prcaju. Ko jači taj tlači, Petre. Nema više skoro ni konzerve, samo ono što se baca kad ostalog ima. Ljudi su nam nervozni… na ovom brdu nemaš šta ubiti pa da se makar to ispeče… Niđe krmeta da naleti ili zalutala

54 OSVIT 99–100/2019.

ovca… Vode imamo, ali slabi smo s hranom… Da ne bi bilo zabune, Petre, municije imamo, ali nju ne možemo jesti.

- Nema zabune, Spasoje, nema!Poručnik najedanput poče mahati Petru gestikulirajući da prekine

razgovor.- Spasoje… Spasoje… aj sačekaj malo, molim te!- Šta je?- Ništa, samo sačekaj minutu!Isključi motorolu i raširenih očiju upita poručnika:- Šta je?- Slušaj, imam rješenje.- Za šta?- Za marke!- Otkud ti to sad pade na pamet?- Palo mi, jebi ga, palo. Samo slušaj…- Aj, reci.- Naša dvojica jučer našli dvoje fine teladi, tu u brdu. Lutala brdom

pa nabasala na ove naše. Doveli ih i svezali doli u selu. Šta misliš da im damo telad za Rokija? Nek kolju i jedu. Vidiš da nemaju šta jesti. Mi ionako nismo prijavili da smo našli telad.

Svi se zgledaše i zašutješe na kratko.- Šta ako pomisle da ih zajebajemo?- A šta možemo? S ovim nemamo šta izgubiti. Pitaj tog Spasoja,

vidiš da ćete uskoro i prijatelji postati. Aj!- Spasoje… Alo, Spasoje…- Spasoje ovde…- Petar je… Oprosti što sam nako prekino… viša sila… Nego… da

te nešto pitam!- Pitaj!- Baš tako gadno kod vas? Mislim, nemate šta jesti i to…- Jes’ vala… istinu ti rekoh!- Mogu li te još nešto priupitati? – oprezno izusti Petar.- Pitaj… ionako pričamo i pitamo jedan drugog!

55PROZA

- A šta misliš da mi vama damo tele? Dva zapravo teleta da vam damo za Rokija. Pa eto vam, koljite i jedite kako vam volja.

- To ti mene sad malo provociraš, je l’?- Nisam, Spasoje, stvarno nisam… ljudski te pitam. Nemate šta jesti,

pa, evo… pade mi na pamet. Telad su fina i zdrava, fino bi vam poslu-žila.

- Znači, ti hoćeš da nama daš dva teleta za jedno vaše tele?- Eto, ako ti tako kažeš, onda je tako!- Petre, budi uz motorolu, zva’ ću te!- Bi’ ću, ne brini ti ništa!

Veza se prekinu, a soba se napuni nekom pozitivnom energijom.- Jeb’te vi mene ako ovo ne uspije – veselo izusti Petar.- Uspjet će, uspjeti… - doda poručnik.- Kako si se samo teladi sjetio, haha?- Ma srećom spomenu Spasoje da nemaju šta jesti, odmah mi sinulo.

Ej, ako ovo uspije, Roki ima da nam svima tele ispeče kad se kući vra-timo. Jebat ću mu znanje.

- I džoint svima, da vidimo šta je to, hahaa!Zvuk motorole prekide veselje i svi istog trena postadoše napeti.- Alo, Spasoje ovde!- E, Spasoje?- Slušaj!- Slušam.- Gdje su ta telad?- Tu su kod nas.- A gdje ste vi točno?- Ovaj, Spasoje, ne bih ti smio otkriti točnu lokaciju.- Petre, ne seri više nego trebaš. Vidiš da smo u govnima i vi i mi.

Reci gdje ste pa da se dogovorimo gdje ćemo se naći da razmijenimo ovu telad!

- Gdje ste uhvatili Rokija?- Čekaj… Uhvatili su ga u podnožju Velike gomile.

56 OSVIT 99–100/2019.

- Ispod Velike gomile? Jebo mater, dobro je popješačio nako napu-šen.

- Jeste li vi blizu te gomile?- Nako.- Koliko vam treba do tamo?- Pola sata otprilike.- Kad onda možete bit tamo? I telad…- More li oko tri?- More.- Čekaj… kako ćemo to obaviti? Nemoj da bude sranja!- Sranja s naše strane ne će biti.- Ne će ni s naše!- Mi ćemo dovesti Rokija, bi’ će nas šestorica… nek vas bude naj-

više toliko!- Ok, šestorica i dva teleta!- Ima tamo ona mala čistina, pa ćemo tamo da se vidimo.- Ne ćemo se vidjeti, ja moram bit ovde!- Kad ćemo onda onu rakiju popiti?- Prvo ćemo telad odraditi, a za rakiju će bit vremena.- Pošteno!- Onda… u tri… Reci ljudima da ne budu nervozni… stiže im ve-

čera.- Hoću… Ej… još da upitam… kakvi ste s cigarama?- Kojim, duhanskim ili travnatim, hahaa?- Ma duhanskim… Jebo travu.- Jebo travu, ali da ne bi trave ne bi ni vama večere bilo.- Što jest – jest.- Aj, bit će nešto i od toga… koja kutija… I slušaj… sad nemoj-

te Rokija pritiskati kad smo telad dogovorili za telad. Travu ne ćete kupovati pa nije potreba…

- Eee… dogovoreno!

57PROZA

Smrkavalo se kad se Roki pobjedonosno pojavio ispod zida gdje su sinoć gradelali. Zavuče ruku u čizmu i veselo reče:

- Kad je sve ovako dobro završilo, u to ime mogli bi zamotati jednu.Šibica kresnu, a gusti dim iz široko otvorenih usta zaputi se prema

prvom sumraku.

58 OSVIT 99–100/2019.

Marina ALERIĆ-bEbIĆ

DANIJELOV bOG

Ustala je bez itnje, kad su ostala čeljad pozaspala, skinila zovnicu s čiviluka u ganjku, metnila u nju grumen pure i, onako kuljava do zubi, pribacila suknenu dolamicu priko pleća i polako se snalazeć u mraku položila na siniju nekoliko kovanica podvezani u rubac da in nadoknadi za žgoljavo kljuse narančaste dlake i žućkaste grive i repa. Zaputila se vrcon u pojatu, ugazila u jasle, dobavila štokrilu koja je visila okačena s lise i na kojon je bratova žena sidila kad bi muzla Ružavu. Na jedvite jade se uspentrala na konjića i uputila se ne znajuć ni sama ni kamo ni kuda. Iđe. Eto in i njezina isa. Eto in dulumi dračon zagrađeni ko i njijova duša.

Nije vele odmakla, a snig je počejo laptat. Nebo je pokrilo zemlju ko aljina i noć se snigon zabilila. Zemlju je pokrijo bili velud. Sve brže padali su bili leptiri. Sve krupniji i sve gušće. Satima se tako na konju cumbala. Da bar more dobavit mutap ispod sebe, pa ga nabacit priko leđa. Nesritnici se u očiman suze zasvitliše ko srma.

U glavi je vrtila varićak pun njijovi prigovora i uvrida. I kad bi šutili, osićala je uvik da je popriko gledaju njijovi iz srca bodeži. Branili su joj da se udadne za nj. Kudili ga obilato ko da je ćuko. Nisu joj ga mogli utrunit. Nisu je otpremili ni lipo ni u miru. A ona je samo virovala da svako zaslužuje ljubav i da ljubav more svakoga prominit i popravit.

Kad je se naumečijo na rakijetinu, ona se u sebi tišila da on nije opak i da nije taki nego mora da ga je stid od nje kad popije pa se tako samo krije iza grubosti. Počejo bi sovat i zamanjivat za njon jezikon ko škurjon. Letile su pogrde i zabijale se u njezino srce ko čavalduše.

Sve do jednon – sve dok nije cipljon zamanijo za njon. Sve dotlen je se šnjimen moglo inekako deverat. Sve dotlen je durala. Dok nije pole-tilo drvo sirovo i teško, a ona je bržon leđa okrenila i rukan poklopila trbuv da zaštiti dite u sebi. Srića da je nako oblokan promašijo.

59PROZA

Odluči otić u svoji, samo dok rodi. More bit da će se undan i on smekšat i opovrnit naoposun.

Njezini su joj povazdan rondžali:- Jesmo li ti lipo svi govorili da je divije ćudi i da od njega nema ja-

pije i da ćeš šnjimen ostat bez poduminte i obršit na eraru. Ne bi te Bog svrnijo. A sad? Ko će ranit još dvoja usta? I vako nas je vele na čanjku.

Nije ona bila nespetrena ni otavrlje. Bila je ona okretna i radljiva, nagrbačila bi ona za se i za dite, ali ne bi mogla cilog vika slušat njijove iz ustiju kandžije. U njiman nije bilo za nju milosti pa oklen bi undan dite mogli volit. Ono bi ji uvik podsićalo na čovika kojega su tliko mr-zili i koji in je unesrćijo sestru.

Nije prošlo ni dvi nedilje kad li neko donese glase da je njezin Ilija u kući izgorijo. Kad je ona ošla nije više pijo iz drvenog ćokalja već je poteza odman iz bakrača i na ćesrce. Nesrtna rakijetina nije mu se skidivala s gubica. Aslen je se obloka i zaspa taki na sećiji i privrnijo rakiju. Izgorila i svića i sinija i rakija, i on i kuća. Nesrtnjaka su zaprpali i za nj se pomolili. Pratar nije dugo govorijo ni delenta. Ko da mu je na ustin gvožđana baglama.

Iz jadnice otad ni rič ni suza nije izašla. Nije je se ništa više moglo dodit. Samo je venila. Samo je datila. Zgoljupana srca. Satrvena duva. Dušu tama opkolovila. Oči lug zasujo. Potonila je u svoj pragatorij. Tuga je teža nego degenek. Stra je jamijo da će se sorit. Kokad je, ne-srtna, strnila za dite u trbuvu.

O čem li je mislijo kad san otišla i prije vengo li je se nako pijan izdrepijo i zadrima da se više ne probudi? Ko zna je li i o čem duma? Je li se sića kako san u njidra pod bljuzu sakrila mesliđan što mi ga je na derneku da? I kako san se obazdrla za njin. I kako je pogledava za me-non kad je ono s muškadijon ganga (a dobro je ganga). I kako je od sriće kapu u zrak baca kad san mu se obetala. I kako je on meni mora obetat da će bit viran i da nije sovač i kukavica. I kako su me moji odbacili i zaboravili zbog njega. Sićala se kako ga je jedanput curon pitala oće li ić u procesiju na Brašančevo, a on je ispalijo ko iz topa:

- Iću ja di god mogu tebe vidit, bokvice moja, melenu za moje bolj-ke.

60 OSVIT 99–100/2019.

I kako nan je bilo berićetno dok ga kleta rakija nije jamila vrlon pod svoje i sosve srvala.

A prid nemile događaje klapilo se njoj u snu ko neki dunjaluk, na nekom guvnu, pa nekakvo crno šilježe pa se u draču zapuntalo. I neka-kve vode navaljuju i triba bižat i grntat a ona nemere ostavit šilježe. I grajala bi i zvala Iliju, ali nije mogla glasa ispustit, nije imala piska u grlu. Undan je jopet pribacilo ko na neku ledinu punu svakakva cvića, a najviše gospine trave, i vitar joj je diga menculet s glave i odnijo ga duboko u nebo.

Bog zna kliko je tužnica prišla, kliko sati oda, cumbajuć se tako na tomu kljusetu. Kad su je trudovi napali, ugledala je odjednon isprid sebe, kraj teste, drveni križ, malo natkriljen, veličak i utaknut u gomili-cu od kamenja. Sorila se nekako s konja, naslonila plećke na gomilicu i savila kolina, stenjuć ko ranjena medvidica. Iž nje je isklizlo dite i odman zaplakalo. Dobavila ga je rukan, metnila ga na prsi i pokrila konjskin mutapon. Pod njon se lokva krvi stvorila. Dimila je para iz krvavog sniga. Potlen toga se više ničega ne sića.

U tuđoj kući se osvistila. Nad njon je žena pitoma dubila. Biljcon je pokrivala.

- Ja san Ilka, a ono mi je čovik Andrija. Nalizli smo s kolin kad smo te vidili pod križen. Andrija je odman zatega cugle i ustavijo đogata. I eto te sada s nami.

- A šta mi je od diteta?- Ne boj se, dobro je, evo ga. Muškić i baš uredan. Imade sigurno

četeri kila. Nu ga. Zatega ko bostan.- Daj mi ga da ga jamin – pružala je ruke radoznala.- Evo ti ga. Neka ga s tebon. Ja ću ugrijat vodu pa ću oprat dite. I

pomušću kravicu pa ćemo ga napitat toplon varenikon. A tebi ću svarit zeru kokošije čorbe. Bićeš ti dobro. Samo si krv izgubila i ozebla.

Andrija je sidijo uz komaštre, sušijo terluke i barka praljkon žeru, i dodava suvi brstina da vatra bolje gori. Žena mu je brzo posa obletila i jedžak navisila ko prava stopanjica. Kokoš očišćenu, rascipljenu i još toplu u lonac uvalila. Namirila je vodu u naćve, odmotala dite ter ga okupala, polako, ali višto, ko da ji je dosad desetero rodila.

61PROZA

Jadnica je sve to sa sećije gledala i pomalo već u ognjicu tonila.Jadnica – tako su je iza leđa zvali.Ilka je obnoć kraj nje bdila i svako malo je po čelu pipala. Prvinan

tužnici ladila dlanove i tabane. Dite kad bi se probudi, ona bi ga napitaj toplin mlikon, promini povoj i uljuljaj.

Ujitra je Andrija, noseć vodu, s dvora u kuću grunijo.- Sniga ima priko kolina. Bura ga je smrznila. Ne sićan se kad je

vliki napada. Proće i pet nedilja doklen neko kolovozon proprti. I rebci se jadni zgruđali. Spratilo ji pod mertek. Nemaju di.

Jadnica je Ilku ravno, s neba pa u rebra, upitala: - Imate li vi dice?- Nemamo. Eto nije nas, brte, Bog blagosovijo. Molili smo Boga za

nj. Bog nan ga nije da. Ko će znat što je tako. Mi ne znamo. Bog dragi znade. Neko se i oblizne. I od prve. A nami ga Bog nije da nikako.

Jadnica je odman privatila:- Znade Bog šta radi. Kad zatvori vrata, otvori prozor. Moje dite

nikoga nema veda mene, a meni se oni svit pričinja. Zato me je i dovejo k vami. Kad mene na ni svit jami, da moje dite ne budne samo na svitu. I da vi više ne budnete sami.

Čovik i žena se zgledaju.Jadnica nastavi:- Ditetu triba mater i ćaća, a vami triba dite. Kadan se moja duša od

tila odili, jamite ga i gojite ko svoga.- Ne manitaj, ženo, grijota je – zaobada se Andrija. – Nije dite mač-

ka. Kako misliš „jamite ga“? Da ništa drugo, oće li vas, bona, iko tražit, i tebe i njega? Ne smimo mi ta križ ukrkit na se.

- Nas ti nema ko tražit. Ni mene ni njega. Ako li moje iko i upita za me, oni će reć: „Ko će znat di je je nalet odnijo? Šta joj mi moremo? Neka iđe đadru svom. Viraun i š njon. Študi ako se i ne vrati.“ Nego vi lipo, ičin ja umren, tilo mi saranite digdi kraj kuće pod kakav jasen. I imena mi na greb ne mećite i nikom za me ne kazivajte, ni šta je od mene bilo. Tebi se Andrija vidi, i okolon kuće i u kući, da nisi suvoruk i da si rukostvoran. Uziđi nad mojin grebon zeru kapelice, nagruđaj ka-peličicu od kamena i na vri nje znamen križa. Tako ću ja na grebu imat

62 OSVIT 99–100/2019.

bilig, a vi radoznalin dušan morete reć da ste zavitovali Bogu, ako van dadne dite, da ćete uziđat tute kapelicu. Ne će se niko vele ni pekljat ni zavrzivat, kuća van je vidin naposami.

Sad se i Ilka uznemiri pa se malo iskopesti na nju :- Šta ti je, bona, nemoj tako snavljat. Bit će tebi bolje, a undan ćemo

vidit kako ćemo dalje raskentrat. Smiri se. Ojli? A da ti i ne budne bolje, kako bi mi, bona, objasnili ikom oklen nan dite?

- Ti si Ilka svakako malo punija, a radoznalin dušan morete reć da ste krili, da si se utezala, jerbo vas je bilo stid što ste u tin godinan. Ako te kogod upita oklen ti dite, ti samo reci: „Da mi ga Bog Abramov i Sa-rin“. A meni je vas da Bog Danijelov. Njegan su bacili gladnin lavovin u jamu i lavovi mu nisu naudili. Tako je i moje dite bačeno u mećavu i u led, a led mu nije naudijo. Vi ćete ga gojit ko svoga. Tako ćete ga i ljubit i korit. Da izreste u valjala čovika, da budne tako ko i vi. Ništa ni-kom ne ćete otkrivat ni kazivat, ni svitu ni ditetu kadan podreste. Neka ništa o tomen ne zna, neka reste i živi vesela srca. I bijo van, daboda, bolji nego rođeni. Ja vas tako blagosivljen. Vi ste njemu život spasili, a to je ko da ste ga i rodili. Prid Bogon vas tako ovlašćujen i niko neka to ne razvlasti. Samo šutite tvrdo i čuvajte za se jer svit je žedan tuđe nenadnje da je po ustin razvlači i tako nasićuje prazno srce i o nečijoj nevolji naprduje. Ti, Andrija, odreni kljuse u kakvu jarugu i kuntariši ga se, neka ga vukovi i orlovi sarane. Odvedi ga digdi u kakav klanac i ne obazdiri se. Bog zna da se mora. Neka nema nikakva traga za menon, a ono svakako nije dugovito, nako staro i užlabljeno.

- Ala, ala... ženskadija! Ustavite! Ne ću više slušat ženske manito-šćine. Ne manitajte. Ne valja van besida, žene. Ujitra će, more bit, sve bit inčije. Šta sve ne ćete zdumat u glavi – otpuvljiva je čovičina ko uvaćen u gvožđa. – Ne čarajte žene, Bog vas čuje.

- Andrija, dobar si čovik, to ne mereš sakrit, vidi se da nisi neki ar-nautina, neki arvatina, ali meni ni likar ne mere pomoć, sve da ga i ima i da se do njega more.

- Ne snavljajte žene. Čovik snuje, a Bog određuje. Ko je vidijo tako pivat u glavu, i sebi i ikom drugom – Andrija ti će, pognute glave, te izađe i blago zalupi vratin, ljutit od nemoći, istinon razoružan.

63PROZA

I Ilka se tute zblani i uskomlica pa se ko snađe u nekon poslu te za-mače za njin, zbunjena i ne znajuć kako bi dalje besidila.

Jadnica ostade sama sa sinon. Mećala ga na prsi. Kako je se sva tre-sla od plača tako je dite sve poskakivalo na prsin.

- Dobro je. Vidiš. Dobar je Bog. Dobri su to ljudi. Dobri ko kru. Nadoće oni – šapljala mu je srca rascipljena i narozana. – Kad okopni, odniće te i upisat na se, ko svoje dite, i krstiće te, i rešćeš i prndecat se i igrat se na materinu grebu. Ne ćeš ni znat da san ja tute i da ti je mater nanomun svitu. Svakomen je katoliku Gospodin da tri matere, a ti ćeš ji imat četeri. Jednu jadnicu koja te rodila, drugu – dobru ženu koja te goji, treću – Gospu našu dragu i četvrtu – crkvu svetu našu apostolsku.

Svunoć su oboje bdili nad jadnicon. Oko ponoći su užegli blagosovljenu sviću. Potonila je u ognjicu i

izvenčala.Ilka je svako malo brisala tužnici čelo i milovala je po glavi. Pristala je disat oko tri sata. Tužno tilo splilo ko mokra kecelja.Ilka je metnila očenaše na njezine prsi i pokrila ji njezinin mrtvin

rukan.

Prošlo je i četeri nedilje dok nije okopnilo i dok se nisu skanili s diteton otić u župnika. Bili su atento, najskoli prid polazak.

Ilka je spustila očenaše na bus cmilja kraj priproste kapeličice i istu-rila malo ruke ko da nekom pokazuje dite. Andrija je već sidijo na kolin i zapomaga:

- Jeda više, ženo? Ko da ne iđemo u crkvu. Ko da se ne će tamo molit.

Ona se požuri priko avlije, zatvori za sebon drvenu vrljiku, popne se na kola i mirno ustanovi:

- Sad moremo. Sad je sve na mistu. Misusovo.Puten je se u sebi svako za se sekira:- Šta ako pra Krsto nešto posumlja? Šta ako je odneklen načujo o

pijanon nesrtnjaku, izgorenoj kući i zatranoj zbabnoj ženi? Dako da ne će. Ma di će čut do u stoto selo? Ima dovlen stabilon vele sati oda na

64 OSVIT 99–100/2019.

konju. Ma biće to dobro. Ma ne bi nas Bog dovlen dovejo pa undan sve obatalijo.

Ilka je zabacila čermu priko diteta da mu budne toplije.Kola su doklapala do prid župni dvor. Pra Krstu su zatekli na dvoru,

prid vratin.- Valjen Isus i Marija, pra Krsto.Valjen Isus i Marija. I naš sveti Josip š njiman. Šta ste tako uranili?

Da nije neko umra?- Nije, vala Bogu, niko nije umra, nego je se rodijo.I Ilka nage smotuljak u rukan da župnik vidi dite.- Čije van je to dite?- Pa naše, pra Krsto. Čije bi bilo?- Kako vaše? Ko će vami dat dite? U tin godinan?- Kako, ko će nan dat? Bog Abramov i Sarin. Eto ko. A nismo ni mi,

župniče, baš đuturumi. Bliže nan je četeres nego pedeset.- Bogu vala i slava, kad je tako. Njemu je sve moguće. Pa nije se baš

vidilo da si u blagosovljenom stanju, Ilka.- A eto, pra Krsto, ja se utezala i krili smo. Stid nas bilo jerbo nismo

baš ni u cvitu mladosti. Rodila ja taman kadno snig usujo. Vala Bogu, sve je dobro. I dite i ja. Ko da mi nije prvo. Ko da san ji dosad desetero rodila.

- Vala Bogu, i ja kažen i nije to nikakvo rugo ni balek imat dite u braku. A šta ti kažeš Andrija?

- Ja kažen, župniče, da nan krstite dite dok još nismo ulizli u ko-rizmu. Ova moja – usunilo joj se, more štogod bit ditetu, pa navaljuje, triba dite ičin prije krstit. Ne okanjiva me se ni obnoć, a najskoli obdan. Povazdan me sutizin gađa. Provrtila mi je možđane sutizin.

- Tako kažeš. A ja tebi kažen da imaš pametnu ženu. Ko tvrdo veže lako driši. Samo, di van je kum? Jeste li poveli ikoga za kuma ditetu?

- Ajme meni, velečasni, evo mi vako sluđeni od dragosti što nan je Bog da dite i ustravljeni da mu štogod ne budne, skroz smetnili s pameti da i kum triba.

- Ma šta će mu bona bit, takom urednu? Molajte malo. Bog koji je providijo dite, providit će i kuma. Ajde ti, Andrija, eno tamokarce za

65PROZA

kućon u vrtlu Matka Čekrkova (čisti mi vrta, tribat će skoro ašovit i sijat) – bit će on dobar za kuma. Zovni ga, reci da san ja reka da dođe. On je, vukara, vako malo, siroma i u tilu i u pameti. Radi svakom, a oni mu dadnu zalogaj i lipu rič i on zadovoljan. Neki su govorili da je taki jerbo mu mater nije davala ni soli u ranu ni vode kad je bijo nejak. Ljudi samo snavljaju. More bit da ga je Bog stvorijo takoga da se razotkriju oni što ga sritaju, kakva in je pamet i duša i srce. Ništa drugo. Jadni se Matko, što bi se reklo, ne zna ni useknit, ali nema nikakve ile u srcu i ima mudrost veću vengo li gospoda što znade da je Bog stvorijo prkno da se na njem sidi, ali ne zna da čovika nije stvorio da samo sidi na pr-knu. A Matko ne trči za lakoćon ko krmača za Turčinon. Pripovidalo se da je jedan Turčin da jabuku kršćanskoj divojci, a ona ti ne budi manita te jami jabuku da ga ne razljuti, a ičin je on zamaka ona ti jami pa baci jabuku prid krmenja. Krmača što je jabuku izila ujtila trčat za Turčinon ko začarana. Samo pristaje za Turčinon. Trčala guda za njin, kažu, do u treće selo. Tako isto nenavidan isan koji nije naoposun trči za nizin što nije Bogu drago. A Matko strpljeno nosi svoj križ i zadovoljan je s onin što upaletkuje. Ne vriđa Boga ni ološću ni linošću – predika je tako župnik kračajuć vrime Ilki i sebi dok ona dvojica ne dođu i tražeć kršćenu vodu i sveto ruvo.

Kad se Andrija vrati s Matkon, pratar započne molenje. Andrija je skinijo kapu i pratijo pratra, pogledavajući – sad u pratra, sad u dite, sad u ženu, sad u Prisveto kraj oltara, pa je malo odluta u glavi, pribiruć sve što in se dogodilo.

Odjednon začu kako pratar reče: - Roditelji, koje ćete ime dat ditetu?Ilka obori glavu, praveć se ko da nešto popravlja i prtlja oko diteta,

sve u nadi da pratar ne će uvidit da ji je jopet iznenadijo i s ovin pita-njen. Jami je neki strunjež. Stra je ujtijo. Šta ako se Andrija sad vrlon speklja prid župnikon pa se razotkrije i sve obatali? Šta ako se pratar stica?

„Gospodine Isukrste, kako smo obadvoje mogli zaboravit nadit ime ditetu. Stabilon nas je vrlon zaosinilo? Kako ćemo ovo sad raskentrat?“ – zavapi Ilka u sebi.

66 OSVIT 99–100/2019.

Pratar ponovi: - Roditelji, koje ste ime odredili ditetu?Andrija se ukoči i zbuni. Lice mu se zgrči ko rogač. Pogleda u pra-

tra, pa u dite, pa u ženu, pa u Prisveto, pa jopet u dite. Odjednon se razgali te izusti:

- Danijel. Danijel mu je ime.Žena ga pogledon nagradi pa ponovi za njin:- Danijel!Župnik nastavi: - Danijele, ja te krstin u ime Oca, i Sina, i Duha Svetoga. Amen.Zatizin obađe pogledon svakoga od nji i zaključi:- Blagosovijo ga Bog vaš, i Bog moj, i Bog Danijelov.

67PROZA

Radica LEKO

UŠI

Ušli su u baraku. Već kasno. Svi bauštelci spavaju. Hrkanje prekida tišinu. Nekoliko prljavih tanjura porazbacano po stolu. Od umora nisu ih stigli oprati. Na jednom preostale kriške slanine koje Stipe uze i brzo proguta.

- Lipa ova biloguza!... Samo da je pola! – mrmljao je za sebe dok je Slavko skidao šešir.

- Umoran sam... Smoždila me ona moja!... Kakva je bila tvoja? – tiho upita Slavko.

- Ajde!... Šuti!... Čut će te!- Čuće đavla... Spavaju ko zaklani!- Za svaki slučaj!... Nemoj!Uđoše naizmjence u toalet... Sutra treba opet rano na gradilište. Šut-

ke legoše. Stipe se vrtio po postelji. Sna nigdje. Izvalio oči ko varen zec.

„Ma, ku sam iša?... Slavko me nagovori... Đava je u njemu... Svaku večer ga nekud đava nosa... Nikom ne kazuje... Mene nagovori veče-ras... A, pogrišijo sam“ – i prevrnu se na drugu stranu.

Mislio je san će doći. I kad sklopi oči zasvrbi ga nešto gdje ga nikad nije svrbjelo. Počeša se, vrati ruku pod glavu. A, ono opet... Počeša se još malo, pa još malo. I cijelu noć nije prestalo.

- Nisi mi da spavat! Koji ti je...? – opomenu ga Slavko oblačeći radni kombinezon.

- Ma, nikad nisam vako – gledajući prida se, htjede skriti svoj nemir.Češkanje se nastavilo tijekom dana, kao i sljedećih dana i noći. Jed-

va je izdržavao, krio se i šutio. Slavko je često opet izbivao. Zvao je i njega, ali se pravdao da mu nije dobro.

- Ma, vidim ja da je tebi nešto. Smrša si, brte!... Iđi dokturu!

68 OSVIT 99–100/2019.

- Ma, doli ću... Otiću svom dokturu... Njega znam – odgovori ne-voljko i pomisli da će za dva-tri dana svakako ići za božićni dopust kući.

- Što nisi sa mlom iša opet u život? – ne prestade ovaj. – Koji ti je Bog?... Stalno se češeš „po mistu“. Ajde, bolan, namaži to saran-sekom!... Proće undan! – smijući se savjetova mu Slavko. – Eno, tamo! Jami i stuci česam-dva.

Stipe posluša savjet o ljekovitosti češnjaka i istog trena, umjesto očekivana poboljšanja, čuo se samo zaudarajući miris luka, a češkanje ostade i dalje. Nešto ga je štipkalo, gmizalo kožom, gorjelo. I dovodilo do ludila.

„Ma, lako je njemu zajebavat... On se ne češe...“ – razmišljao je tijekom vožnje, a Slavko je pjevao neku narodnu pjesmu.

- Ti, pajdo, ne tide „u život“... E, ja ne ću „postit“! Stipe i to prešuti i u šutnji stigoše u selo. Izađe pred kućom, a Slavko

nastavi put. Hrpa sitne djece trpala se preda nj. Grlio ih je.- Doša ćaća!... Majko! – vikali su radosno. Musavih lica verali su se

da ih svako ponaosob ljubi i miluje. Ljuba izađe i pruži mužu ruku. Zastade kad ju Stipe htjede zagrliti.- Nemoj!... Vidiće mater... Sramota je... – reče tiho.A, on ju htjede stisnuti. Dugo je nije vidio...- Pa, bona, nisam te vidijo od Gospojine – tepao joj je u postelji dok

se ona šuteći verala k njemu i tiho uzdisala.Ujutro, kad je ustala, osjeti miris češnjaka, čak i na sebi. Bješe joj

čudno. Pogleda ga i požuri u štalu. Miris joj ostade u nosu.- Miruj! – opominjala je kravu, koja manu repom i mlatnu je po licu.- Ma, šta me zasrbi? – i počeša se tamo po „nom mistu“. – Koji vrag?Stid ju je bilo muža, pa pođe u varoš, odmah sutradan. „Moram…! Stipe ko da je pomanita... Ne da mi mira!“ – razmišljala

je putem.- Što vam je, gospođo? – upita je mladi liječnik kad ona sjede na

stolicu.

69PROZA

- Ma, nezgodno mi reć!... Na nezgodnu je mistu!- Nema nezgodnog mjesta na ljudskom tijelu. Tu smo mi da liječi-

mo… Posipajte ovim praškom i onda se dobro okupajte. I bit će to u redu. Neka isto uradi i vaš partner... Imate li muža?

- Ma, imam. Doša je iz Njemačke neki dan – reče oblačeći se.Liječnik se malo zasmija, a ona požuri u ljekarnu i kući.- Što si danas išla u varoš? – upita ju Stipe kad legoše u postelju.- Ma, reću ti, ali nemoj zamirit – jedva je izustila.- Šta ću zamirit? Govori!- Ne boli me... Samo me srbi... Ma, znaš, doli... Da prostiš!... Pa sam

išla dokturu... Da mi je neku prašinu.- Je li još išta reka? – radoznalo će Stipe.- Reka je da sam dobila stidne uši... pa da se i ti poprašiš. - Ma, ne triba to meni! Ma, da ti nisi dirala onu našu mačku? To

more bit od nje – zaključi on.Sjetio se Stipe da su, dok je bio u vojsci, neke vojnike prašili isto

tako jer su donijeli stidne uši u vojarnu. Zaradili su ih na izlascima u grad, vjerojatno se družeći s „lakim djevojkama“. Šaptalo se tako među vojskom.

Krišom se i on prašio.„Neka ona ne vidi... Bolje je vako“ – ponavljao je u sebi. „Sigurno

sam zaradijo od one kurvulje...“ – prebirao je po sjećanju. „Ma, ne bi ja da nije Slavka... Išli smo tamo u nu ‘ulicu’... Slavko napomeni da je tu jeptinije nego u ‘crvenoj kući’... Ma, bili smo malo ponapiti... Bila je đavlija... Znala je, brte! Ka sam je ugleja nako nogatu... A kotula kratka! Noge ko tegare za branu! Undan je svašta govorila, a najviše, nešto, zapantijo sam, ko: ‘Majne libe!’ Eto ti je đavle! Šta joj to znači?“

- Srbi li te? – upita Ljubu jednoga jutra. - Ma, nije više, vala Bogu i dokturu. Ne smim više onu mačketinu

dirat. Ko zna di se zavlači. Vrag pakleni! – reče odlučno.„Dobro je završilo!“ – pomisli Stipe dok se spremao na Božić u

crkvu.

70 OSVIT 99–100/2019.

Skupila se rodbina pred crkvom. Čestitanja. Razgovor. Malo dalje, u skupini seljana, ugledao je žensku i učini mu se poznatom. Ista kosa, lice našminkano... Možda malo manje. Živo je razgovarala. Stipine oči stadoše na bijeloj bundi...

„Je!... Sigurno!... To su one debele noge... Je, ona!“ – zaključio je. - Ljube! Koja je ono u biloj bundi bila blizu nas? Znaš li je? – upita

ženu kad se vratiše kući.- Ma, kako je ne znaš! Matija Šuputova! Jesi li vidijo kako se odinu-

la...? Otišla u Njemačku... Kažu, vrlo zarađuje.- Ne znam je! – Stipe prekide ženu.- Vamo joj čovik čuva dicu, a ona mu šalje pare. Prave kuću doli

pokraj teste. Veličku ko doganu! – nastavi Ljuba. – Što pitaš?- Ma, nako... – i izađe Stipe pred kuću. „Ma, ko bi se nada... Naša...

I naučila ono: ‘Majne libe...’“I, zamisli se malo...

71PROZA

Adam RAJZL

ZIDNI SAT

Plavokosa mlada nježna žena danima je zadovoljna i sretna raspo-ređivala novokupljene stvari u novoizgrađenoj, upravo useljenoj kući. Prije toga s mužem je pomno izabrala nov namještaj za dnevnu i spava-ću sobu, kuhinju, kupaonicu i brojne sitnice koje su potrebne u svakoj novoj kući.

Jedino su veliki zidni sat donijeli iz stana. Ona ga je s mužem pozor-no skinula sa zida i vratila u veliku kutiju u kojoj se nalazio kad ga je kupila. Njihalo, utege i lančiće na kojima su visjeli smjestili su u drugu kutiju ispunjenu spužvom.

Sat su po njezinoj želji objesili na centralno mjesto u dnevnoj sobi. Na drugoj strani zida stajao je križ i uokvirena velika fotografija tužne Majke Dragotinske s mrtvim Kristom u naručju, stara slika nepozna-ta umjetnika koja se stoljećima nalazi u sedamsto godina staroj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije, gdje se svake godine uoči Velike Gospe okuplja velik broj hodočasnika od kojih brojni dolaze pješice, a neki, za žrtvu i oprost grijeha, po velikoj vrućini i prašini stižu i bosi.

I sama je više puta pješice dolazila na proštenje u noći uoči Velike Gospe. Nije odustajala ni kad bi nakon duge suše iznenada uzludjela oluja, lomila grane i stabla, noseći ledonosne oblake, munje i gromove. S ostalim hodočasnicima koračala je i dalje unatoč mokroj kosi i odjeći.

Skoro je svakoga tjedna u ljetna predvečerja s mužem odlazila u svetište, sjedila na korijenju u hladovini starih borova, gledala dolinu rječice Breznice, plavetne daleke hrastove šume na jugu i tornjeve ne-koliko crkava na istoku u daljini. Najviše se divila ljepoti tornjeva Stro-ssmayerove katedrale koji su blistali obasjani sunčevim zrakama sve dok se sunčeva velika jarkocrvena kugla ne bi spustila iza diljskih brda, a na istoku se podigao pun mjesec, svijetao i rumen.

Veliki zidni sat na drvenom postolju s polukružnim ukrašenim vr-hom imao je mjeden krug s rimskim i arapskim brojevima koji su ozna-

72 OSVIT 99–100/2019.

čavali sate i minute, kazaljke su bile boje mjedi, isto tako lančići koji su držali valjkaste utege.

Mlada žena, ili njezin muž, redovno su ih potezali lančićima, na-vijali i tako su satu ponovo vraćali snagu. Ako bi se lančići s utezima spustili do kraja, sat bi stao, izostali bi otkucaji i njihalo je mirovalo. Činilo se da je sat od umora zaspao.

Čim bi povukli lančiće s utezima i prstom pokrenuli mjedeno njihalo on bi se probudio, njihalo bi se jednolično micalo lijevo-desno ostav-ljajući iza sebe jasne otkucaje. Svakoga punoga sata se javljao otkuca-vajući svaki sat po dva puta. Najviše je din-donova bilo u dvanaest sati, u podne kada se njegovi otkucaji miješali sa zvonima Strossmayerove katedrale, i u ponoć kada bi najavio da u prošlost odlazi jedan, a dolazi drugi kalendarski dan. U noćnoj tišini otkucaji su se širili uokolo ne samo do kata spavaćih soba, nego čak i do prvih susjeda.

Iznad kruga s brojevima, na okrugloj mjedenoj pločici, ukrasnim slovima bio je ugraviran latinski natpis „Tempus fugit“ (vrijeme teče) kao podsjetnik da je sve u životu prolazno, da poput divlje ili pitome rijeke od izvora pa do ušća, kao i ljudski život, sve otječe, i više se ni-kada ne vraća. Ispod rimske brojke dvanaest stajao je znak proizvođača zidnoga sata „Zlatarne Celje“.

Kako ga je mlada gospođa uspjela kupiti? Više je godina na grad-skom korzu radila u prodavaonici kozmetičkih proizvoda prodajući šminku, maskare, olovke za sjenčenje očiju, ruževe za usne brojnih nijansa, kreme za njegu lica i tijela, boje za kosu, šampone, vrhunske parfeme počevši od marke Chanel i drugih brojnih sitnica potrebnih svakoj ženi.

Jedan dio trgovine bio je odvojen za prodaju predmeta od zlata po-znate firme „Zlatarne Celje“: raznih lančića, ogrlica, naušnica, broševa, privjesaka, najčešće u obliku križića, srca ili sidra.

U izlogu prodavaonice od početka proljeća stajala je i obavijest: „Otkupljujemo lomljeno zlato.“

Najčešće su u parfumeriju dolazile žene, ali toga predvečerja tiho i bojažljivo je ušao mršav nizak čovjek, ispijena lica, neispavan i neobri-

73PROZA

jan, prašnjavih cipela. Odijelo mu je bilo izgužvano, Tiho je pozdravio. Po govoru prepoznala je da je iz Bosne.

- Prognanik sam – obratio se lijepo našminkanoj gospođi, obučenoj u ljubičastu službenu odoru. – Pobjegli smo iz Bosne sa svojih ognjišta. Rat je stigao i na naša vrata. Uspjeli smo ponijeti samo ono najnužnije, našu veliku vjenčanu sliku i obiteljske fotografije. Vidim da otkuplju-jete staro, lomljeno zlato. Imam nekoliko lančića i vjenčano prstenje. Jedino smo to, osim dokumenata i fotografija, uspjeli spasiti. Drage su mi to uspomene i ne bih ih htio prodati kao staro zlato premda smo u nevolji. Imam još i jedan velik zidni sat, potpuno nov. Htio bih ga prodati. Isto je od „Zlatarne Celje“. Mogu ga donijeti, dijelovi su u dvije kutije, moći ćete ga pogledati. Auto mi je tu u blizini, na parkingu ispred katedrale. Čekaju me tamo žena i dvoje male djece,, sin od deset i kći od sedam godina.

- Donesite ga, ako mi se svidi, kupit ću ga – rekla je.Za petnaestak minuta čovjek je donio velik zidni sat s utezima, spre-

mljen u dvije kutije. Stavio ih je na pult,i otvorio-- Evo, pogledajte.Gospođa je sve dijelove pomno razgledala. Bio je, odmah se uvjeri-

la, potpuno nov. Jako joj se svidio. - Koliko tražite?- Sat je, vidite, nov, draga uspomena. Od mame i tate dobio sam ga

za rođendan. Jadnici, poginuli su pri prvom granatiranju našega sela. Reći ću Vam cijenu. Ne mogu Vam ga za manje od toga dati. Tražim toliko koliko je plaćen, ni dinar manje ni više. Evo, tu je račun i garan-cija. – pružio je ovjeren paragon-blok i jamstveni list.

- Kupujem. Platit ću, Vam ga dvostruko. Tako ću Vam makar malo pomoći. Mogu si zamisliti kako se osjećate kad ostavljate sve svoje i odlazite u nepoznato.

Čovjek je potvrdno kimnuo glavom, pružila mu je novac, on je sa suzama u očima zahvalio i krenuo prema izlaznim vratima.

- Sretno se vratite kući – dobacila mu je na odlasku.- Ne nadam se. Nemamo se gdje vratiti. Čuo sam da su nam cijelo

selo zapalili. Kuće porušili.

74 OSVIT 99–100/2019.

Zidni je sat gospođa donijela u stan i mužu ispričala tužnu priču. - Dobro si učinila. Obiteljsko srebro ili neku dragu uspomenu ljudi

prodaju samo onda kada nemaju drugoga izbora.I on je brzo zavolio taj sat i zbog toga što je još kao mladić, gimna-

zijalac, bio okružen satovima. Nekoliko godina stanovao je kod Marije Štimac, udovice urara i zlatara Mirka, u čijoj je kuhinji bilo mnoštvo velikih i malih satova koji bi otkucali svaki na svoj način. Bilo je tu kukavica koje su svakoga sata otvarale prozor svoje kućice i zakukale toliko puta koliko je bilo sati, ili bi zazvonila zvona i sveti apostoli u redu, jedan za drugim, u krugu, slijedili Krista. Gledao je i satove s rezačima drva koji su svakog dana za punoga sata pomicali ručnu pilu i pilili drva.

Divio se satu s okruglom pozlaćenom kuglom koja se, poput Zemlje, umjesto njihala vrtjela u krug. Obožavao je gledati sat s momkom i dje-vojkom u narodnoj nošnji koji su, sretni i nasmijani,, umjesto otkucaja s kišobranom i suncobranom zaljubljeno šetali.

Svi su satovi na zidu cijele godine mirovali. Samo je jedan, najveći, koji se nalazio točno ispod velike fotografije Marijina sina, naočita po-kojnoga mladića Mirka, kucao i otkucavao sate. Ostali bi se javili samo jednom godišnje kada bi ih gospođa Marija za sjećanje na svoga sina, koji je prerano kao mladić umro od upale slijepoga crijeva, na njegov rođendan pokretala. Čitava je kuća odjekivala neobičnom glazbom, po-put radosna pjeva ptica pjevica što bi se svakoga jutra, u zborovima, iz krošanja i šikara javljale u proljeće. Svi su satovi radili dvadeset i četiri sata, da bi ih Marija, udovica Štimac, sutradan ponovo zaustavila. I to je ponavljala godinama sve do svoje smrti.

Mlada žena, vlasnica kuće, iznenada se teško razboljela i liječila čak i u inozemstvu. Kada se vratila teško bolesna, ležala bi ili sjedila u dnevnoj sobi. Voljela je slušati kucanje svoga velikoga sata sve dok joj se bolest nije pogoršala toliko da joj je počelo smetati njegovo noćno otkucavanje, pogotovo u ponoć.

Muža je stoga molila da u predvečerje zaustavi njihalo, i sat više ne bi kucao niti bi otkucavao. U sobi je bila tišina. Čulo se samo njezino teško disanje i tihi jauci.

75PROZA

Nakon nekoliko mjeseci zaklopila je svoje umorne oči. Muž je sat potpuno zaustavio i on je nekoliko mjeseci mirovao na zidu. Nakon dužega vremena odlučio ga je pokrenuti da bi ga probudio i, barem mu se tako činilo, u sjećanje, vratio prerano umrlu suprugu.

Sat je krenuo, njihalo se pomicalo kao da se ništa nije dogodilo, no jako se iznenadio kad je uočio da bi se svakoga punoga sata oglasio zvukom poput šapata, ali nije otkucavao. Nestalo je po dvanaest otku-caja u podne i u ponoći.

I trinaest godina nakon njezine smrti sat ide, njihalo se pomiče, ali i dalje ne otkucava, kao da žali za svojom vlasnicom koja je prerano otišla, a koja ga je posebno voljela.

76 OSVIT 99–100/2019.

DUDOVAČA

Ponovo je stiglo ljeto, vrelo i sušno. Klasje na njivama pucalo je i svijalo glave na suncu. Ispred kuća i u avlijama dozrijevali su dudovi, crni, bijeli, crveni ili ljubičasti. Pod sunčanim zrakama bili su sve slađi. I od lagana vjetra, a najviše poslije nenadane ljetne oluje, padali su na suhu zemlju, prašinu ili suhu travu gdje su ih nestrpljivo čekale gu-ske i patke i halapljivo ih jele, ponekad toliko da su zbog fermentacije plodova u trbusima kao pripiti seoski besposličari, uz smijeh seoske dječurlije, sve jače posrtale.

Vlasnici su jedva čekali zrele mirisne plodove na koje bi slijetale pčele i ose. Značilo je to da ih mogu skupljati i onda ispeći prvu rakiju. Najčešće bi ih kupili ujutro po rosi dok ih gladne guske nisu preduhi-trile. I dosadne pčele i ose još su spavale. Ljeti bi često znale ubosti skupljače dudova i to u ruke ili lice, najčešće ispod ili iznad oka, lice bi oteklo i potpuno bi se izobličilo, a oko skoro potpuno zatvorilo. Uzalud bi stavljali obloge od vinskoga octa, svrbež je bio sve jači, a otekline sve veće.

Zrele bi plodove skupljali i stavljali u kace, čekajući da odrade, a potom bi ispekli ukusnu dudovaču, jer je šljivovice iz buradi odavno nestalo. Jesen i zima bili su dugi, a ljubitelja i kušača puno. Prodavali su je samo seoski šverceri, često patvorenu s puno šećera

Dudovača će seljanima dobro doći za teške poslove koji su slijedili: uvažanje snoplja pokošena žita, slaganje u kamare, čekanje vršalice i radnika na njoj što će ju obvezno prije ručka, paprikaša od mladih gu-saka, ponuditi da pročiste prašnjava grla.

Iza jednoga ljetnoga vreloga podneva pred kućom Martina Tišljera zaustavili su se konji s kolima. Kad se prašina slegla s kola je sišao Martinov prijatelj Joza, zbog svoje visine zvan Dugački, i povikao:

- Martine, di si?Martin je Tišljer ubrzo izašao iz svoje stolarske radionice. - Joza, evo me! Pišti Madaru baš pravim novo kosište za kosu. Ona-

ko snažan lupio je kosom u krtičnjak i slomio ga. Novo izrađujem od jasena, al’ ne od planke, nego od drveta, onako kako je izraslo u šumi.

77PROZA

Drugo mu dugo ne ću morat pravit, jedino ako, opet nagal i ljut, ne bude naletio na neki panj pa slomio i kosu i kosište.

- Čuj, došo sam te pozvati, navrati predvečer k meni. Peći ću dudo-vaču, probat ćeš je l’ valja. Bit će tri-četiri kotla. Dosta za prvu ruku, dok ne dođu prve šljive.

Jozina kuća bila je na kraju sela u Grobljanskom sokaku, u nepo-srednoj blizini groblja i crkve svete Majke Božje Dragotinske.

- Dobro, Joza, navratit ću, idem svejedno u crkvu izmjerit neke pro-zore. Župnik Štamberger me zamolio da prominim nekoliko prozorskih krila. Uvik sa sjeverne strane na crkvi brzo odu. Tude najviše udara kiša, zimi ledeni vjetrovi i snježna vijavica.

Kako je prošlo to iskušavanje prve rakije dudovače Joze Dugačko-ga, Martin je često pričao i pri tom se smijao, šaleći se na svoj račun.

Uvijek je svojoj priči dodavao neke nove pojedinosti.- Sunce je još bilo visoko – ponavljao je – uzeo sam metar i krenio

prema Jozinoj kući i crkvi. Već izdaleka vidio sam rakijski kotal i dim iz njega, i već osjetio miris prve rakije što je u tankom mlazu curila u drvenu posudu zvanu žbanja. Nakon druge ispijene čašice svježe rakije, bila mi je ukusna, učinilo mi se da je preslaba.

- Joza, malo mi je slaba, možda bi je trebo pojačat! – reko sam.- Čista je, tud nema nimalo šećera – odgovorio je. Nakon treće čašice, šaleći se zapito sam: - Onda, Joza, kako tvoje komšije na groblju? Je l’ ih se plašiš?- Ma, Martine, oni šute i ne svađaju se. Ne bojim se ja mrtvih, oni me

ne diraju – nasmijao se. – Moja Marija, kad je došla nije se dugo privi-kla. Treba se čuvat živih, mrtvi ti ne će ništa. Al, ipak nije baš ugodno kad ponekad već u mrak čujem plač i nečije naricanje. Ne znaš je l’ sa-njaš, je l’ ti se pričinja il’ je stvarno. A kad zaškripe ulazna grobljanska vrata onda se uvjeriš da je istina. Više put sam tako vidio Baru Biondu. Nije nikako mogla prežalit svoje mlade kćeri, Anicu i Maricu, najljepšu djevojku za udaju. Znaš i sam da ih je odnila tuberkuloza: Šta ćeš, Bog uvik bira najbolje moj Martine. Sad Bara nema više ni suza da se ispla-če. Ostale su na grobovima kćeri, zemlja ih progutala! Često sam vidio Franku Mišinu, čak i kad Mjesec izađe, Nikako nije mogla prežalit smrt

78 OSVIT 99–100/2019.

svog sina Franje. Krasan momak, još ni vojsku nije odslužio. Najgore je što je si sam oduzeo život. Stalno je pitala: „Zašto“. Već, Martine, kad smo kod smrti, imam ja jedan zahtjev od tebe. Oću da mi, kad me Bog pozove gore, napraviš škrinju. Rastove planke već godinama čuvam na štaglju. Samo pazi kako ćeš mjerit, jer kad se ukočim nemoj da škrinja bude prekratka pa da mi moraju noge rezat. Nisam uzalud dobio nadi-mak Dugački.

- Ne zovi smrt, Joza, nikad se ne zna kog će prije Bog pozvat.- Slažem se, On je vrhovni sudac. Može odsvirat kraj utakmice i

prije završetka, nekad je može produžit. Još bi mi bilo gore da me živog sa’rane. Eto, dok sam bio dječak puno put sam od dide Luke čuo priču kako je jedan naš seljanin svoju ženu dao živu sa’ranit. Svi su u selu znali da je veliki ženskar, volio je žene, a, borati, i one njeg. Žena mu u porodu, val’da zbog velikog krvarenja, umrla u noći oko dva sata. Svi su pričali da se nije ni ukočila, a on je sa’ranio istog dana poslije podne. Ostale dvi male curice. Kasnije su često pričale da misle da im je dada mamu živu saranio. U to su bile uvjerene i po tom što im je otac već trećeg tjedna, nije se pokojna jadnica ni dobro oladila, doveo drugu i oženio se. Al’ ta ga je dobro ukrotila. Od obisnog ždripca lipicanca umirio se, posto najobičnije kljuse, ko da ga je uškopila. Više nije smio ni u selo, čak ni na put među ljude, tako ga je stegla. Vidiš, Martine, šta ljubav radi, okrene ti glavu! To su mi pričale više put i kćeri pokojnice, a ja ih pito: „Šta niste tražili da grob ponovo otkopaju i doktori utvrde pravi uzrok smrti?“ One bi mi odgovarale: „Bile smo curice, al’ nam je to i sad žao.“ Istu su priču ponavljale i kad su ostarile. Martine, ja sam te zadužio, nemoj da ti moram dolazit noću!

- Ko zna, Joza, kog će od nas dvojice prvog odvest do crkve Majke Božje. Onaj gore određuje. Nekom samo metne zarez, a nekom odma metne točku – odgovorio sam mu.

I tako smo Joza i ja prepričavali brojne događaje, Joza je nastavio i drugi kotal. Pomogo sam mu usut novi kom i prominit vodu u stabarki s cijevima kroz koje bi prolazila vruća, tek ispečena rakija i hladila se. Pri tom smo i dalje nazdravljali. Nisam baš točno brojio, al’ sam za probu sigurno popio deset, a Joza još više od mene, barem trinaest čašica.

79PROZA

Konačno sam pošo prema crkvi. Sunce se već spuštalo prema Lipo-vačkoj šumi, ali je bilo još jako vruće. Prevarila me svježa rakija, pitka, činila se slaba, al, vraga, brzo me smotala. Nisam ni ušo u crkvu, „Malo ću samo prileć i odmorit se“, reko sam sam sebi. Krajem staze iza ulaza u groblje bio je veliki jorgovan, a iza njega debela ladovina. Baš mi je bilo zgodno mjesto. I tako sam lego i odma zaspo. Kad sam se probudio oko mene tišina. Noć bez Mjeseca. Vidim da sam u groblju, oko mene drveni križevi i spomenici. Tješilo me da nema puno sati, da sam samo malo dremnio. No, kad sam polako izašo iz groblja i krenio prema Jo-zinoj kući uvjeren da je on još kod kotla i da peče rakiju, jako sam se iznenadio. U avliji je bio mrak, a ni u njegovoj kući nije bilo svjetla. Čak se čulo njegovo glasno hrkanje. Krenio sam kući kroz selo. Tišina, ni psi se nisu čuli, skrili se u kamare slame.

- Di si ti, Martine? – zapitala me zabrinuta Julka.- Na groblju.- Šta si radio na groblju?- Pa šta... spavo... Kol’ko je sati? – pito sam jer sat nisam nikad

nosio.- Dva.- Uh, baš sam se dobro naspavo, a mrtvi mi nisu ništa.- Mračinu ti, kume, je l’ te niko nije tražio? - bio je znatiželjan Đuro

Crveni.- Ma je, Julka pred noć poslala kći Anicu da me traži kod Joze, jer

je čula da me pozvo na probu prve rakije. Mala je došla, Joza je nije prepozno, jer mi smo u sredini sela, a on na kraju. „Čija si ti, mala ?“, pito je. „Ja sam Martinova, je l’ tata bio kod vas?“ „Sinko, on je bio, al’ je od mene otišo iz avlije. Kod koga je skrenio ne znam.“

- Mračinu ti, kume, men baš ne bi bilo baš svejedno spavat na gro-blju – dobacio je Đuro Crveni.

- Moram priznat, kume, ni mi bilo baš svejedno. Puno sam u ratu spavo po grobljima, katoličkim, pravoslavnim i muslimanskim, al’ ni-kad nisam bio sam. Sad je bilo drukčije, ovdi su bili grobovi ljudi i žena koje sam mnoge poznavo i družio se s njima Nekako me tješilo da još nema puno sati, da sam samo malo dremnuo, da Joza još peče... Kad

80 OSVIT 99–100/2019.

sam vidio mrak u avliji i da pod šupom, di mu je bio kotal, nema svjetla. Nije mi bilo svejedno, a najviše kad mi je Julka rekla kolko je sati.

Sljedećih jeseni Joza je dolazio Martinu u vrijeme pečenja rakije, najprije od bijelih krupnih šljiva zvali su ih pljuskare, kapavice jer su padale onako kako bi sazrijevale, ili droplje, a zatim od plavih šljiva i bijelih sitničarki koje su davale najviše rakije po kotlu i iskušavao nje-govu tek ispečenu šljivovicu. Pri tom su uvijek, sjedeći oko kotla, čak i kad je pao prvi mrak, u društvu Andrije Mjatova, Đure Crvenog, Marka Ticana, prepričavali Martinov noćni odmor na groblju.

- Martine, baš smo bili dobro potegli, a ti stalno govorio kako ti je dudovača slaba. Vraga, i mene je bila zamantala, jedva sam stigo do kreveta. Dobro da je Marija bila zaspala jer bih dobio jezikove čorbe od nje uz riječi: „Opet si se, Joza, nalizo. Mogo bi prstom dodirnit rakiju u grlu!“

Trajalo je to godinama, a onda je Joza prestao dolaziti. Zdrmao ga moždani, pao u krevet čak se nije ni sjećao da mu je kuća pored groblja, da je pekao rakiju, čak ni Martina nije prepoznavao kad bi ga došao vidjeti.

- Ti si onaj što me proganjo na kirvaju za Bartolovo – pričao je, gledajući ga u oči, kao da je stvarno na njega išao nožem, zaboravio je i svoj nadimak. Katkad bi se samo na trenutak sjetio svog imena.

Martin mu je, na kraju, kako je i obećao, napravio hrastovu škrinju, dovoljno dugu da je u nju, kako je i tražio, stalo njegovo mrtvo tijelo. Nisu ga morali rezati.

Kuća Joze Dugačkoga odavno ne postoji. Na njezinom se mjestu nalazi vanjski oltar Svetišta Majke Božje Dragotinske.

81PROZA

Igor PETRIĆ

LEPTIR

Kakvo selo? Kakvi ljudi? Kakav grad? Kakva priča o malom čovje-ku u kojeg su svi polagali nade. Priču o jednom dječaku koji je među prvima od sedmero djece, starog kovača i njegove prelijepe žene, spaki-rao kofer i otišao u grad. Navodno na selu nije imao što raditi. Bio je po-seban. Od malena određen za velike stvari. Izabran od učitelja, župnika i seoskog starješine, kao najbolji u razredu. Najbolji u školi. Potencijal. Nada cijelog sela i obitelji kojem se smiješila državna ili svećenička služba. Upravo su ga zato poslali u grad u kojem se vrlo brzo snašao. Teta, majčina sestra, kod koje je stanovao, upisala ga je ponovo u za-vršni razred više građanske škole. Za svaki slučaj. Nije željela riskirati ponavljanje prvog razreda realne gimnazije i sramotu.

- Neka se prvo snađe u višoj građanskoj, pa ćemo vidjeti dalje – zna-la je govoriti teta, pritom misleći i na svoj ugled.

Zamisli da joj povjereni balavander padne prvi razred realne gimna-zije. Bruka i sramota. A ona tako pametna i načitana. Za ono vrijeme stvarno je bila načitana. Od roditelja je naslijedila, bogatu knjižnicu i svakodnevno je nešto čitala. Završila je naime „Kraljevsku učiteljič-ku školu“ (znam, znam što sada mislite. Mislite kako sam pogrešno napisao, učiteljička umjesto učiteljska, ali uistinu se tako tada zvala). Jedno vrijeme radila je kao učiteljica. Rano se udala te po propisu „do-brovoljno“ napustila službu. Muž nije dugo živio i od tada stalno nosi crninu i onaj tužan izraz lica. Nikad mu nije rekla kako je i kad je umro, ali zbog intenziteta tuge koju je pokazivala pretpostavio da je to bilo negdje u veljači. Tijekom veljače, bila je tužnija no inače. Nije imala djece i zato je bila idealna za „uzgoj“, kako se onda govorilo, pametne glavice. Iako je ta glavica bila poprilično velika. Ako usporedimo teti-nu i Albertovu glavu, Albertova je stršila jedanaest centimetara iznad tetina najuzdignutijeg čuperka. Svejednako ga je smatrala nedoraslim, tek malo višim dječačićem, s kojim se trebalo poprilično namučiti. Iz te

82 OSVIT 99–100/2019.

zaigrane, lude glavice trebalo je do jeseni iduće školske godine izbaciti selo i pošto-poto ugurati grad i gradske običaje, manire jednog gospo-dičića. Albert, iako je bio sretan zbog iskustva koje će obilježiti njegov kasniji život, nije ni slutio što ga sve čeka.

Završni razred prošao je s vrlo-dobrim uspjehom. Mogao je i s izvr-snim, ali učitelji su procijenili da je to zasad dovoljno. Potencijal neka pokazuje u gimnaziji. Na početku su mu se smijali, izrugivali ga i zvali pogrdnim imenima. Istina, naglasak je imao drukčiji, ali se vrlo brzo uklopio. Želio je i odustati, ali ipak nije. Ocjene su bile ispodprosječ-ne, ali je na kraju sve ipak nadoknadio. Početkom drugog polugodišta, svi su zaboravili odakle dolazi. Bio je dobar u društvenim sportovima. Volio je pomagati lošijim učenicima, a matematiku, matematiku je ra-sturao i bio među najboljima. Djevojčice su ga potajice gledale, kako drugi ne bi primijetili.

I tad je počelo. Dugo, dugo toplo ljeto. Jedva je dočekao praznike i povratak svojima, svom vrancu, svom selu i livadi. Teti nije ništa rekao. Ustao je rano, prije svitanja. Pustio ju je neka spava. Uzeo je zasluže-ni džeparac, dovoljan za kartu, spakirao par krpica, na sebe navukao odjeću u kojoj je došao i krenuo. Gradske ulice bile su puste, tek tu i tamo koji zalutali skitnica. Kolodvor je bio udaljen dvadesetak minuta od stana. Velik i siv. Kupio je kartu u jednom smjeru. Za svaki slučaj, ako se predomisli i poželi ostati doma. Na putu kući, sanjao je livade pokošena sjena iz čijih su se busena, sramežljivo izdizali crveni mako-vi. Volio je makove, samo ih je u snu bilo nekako previše. Sanjao je i vranca i majku kako ga dočekuje. Otac je bio negdje drugdje, u nekom drugom snu. Bio je uvijek malo ljutit i stalno je nekomu zapovijedao. Nije ga volio kao majku, ali ga je poštovao.

„Vranče moj. Ti crni vragolane. Jedva te čekam uzjahati.“ – pomi-slio je, premještajući glavu bliže prozoru. Moći ću ga jahati svakodnev-no. Trčati bos i nitko se ne će ljutiti zbog blata na odjeći. „Moći ću sve što u gradu nisam mogao. Ispričat ću majci sve što mi se dogodilo i… jedva je čekam zagrliti. Onako snažno, kako samo dijete zna.“

Bio je to san ispunjen neobičnom melodijom i bojama. Tako miran i tih. Čudan u isto vrijeme. Makovi, crveni makovi na sve strane i mir sve

83PROZA

dok… vlak nije udario u nešto. Udarac je bio toliko snažan da je propa-rao uši poput groma. Naglo je zakočio i to je Alberta izbacilo s drvene klupe. Gore buđenje nije mogao zamisliti. Natukao je ruku, rasjekao usne i krv mu je potekla iz nosa. Masnice i ožiljke nikad nije do kraja izbrojio. Svi su jaukali, a naročito manja djeca koja su vrišteći dozivala svoje roditelje. Trgnuo se, protrljao oči i nešto nesuvislo promrmljao. Kasnije se sjetio da je promrmljao riječ „zbogom“, kao da se u tom trenutku oprašta. Oprašta od života koji je dosad imao, koji je poznavao ili se jednostavno oprostio od nekog njemu dragog, ni ne sluteći da je sve što je pomislio u tom trenutku uistinu moguće i vrlo vjerojatno. Kondukter je nespretno namještao svoju zgnječenu kapu i nervoznim glasom izustio da svi odmah napuste vagon.

- Došlo je do naleta na životinju ili, ne daj Bože, čovjeka i zato ne možemo dalje.

Albert ga je nijemo gledao i sjetio se što je promrmljao. Sjetio se oproštajne riječi koju je nesvjesno izustio. Komu ju je uputio ubrzo će saznati. Prije toga, pokušao je skupiti što više svojih stvari rasutih po-svuda. Izašao je oprezno. Između lokomotive i prvog vagona ugledao je gomilu ljudi, što putnika iz vlaka, što putnika sa stanice, znatiželjnika, zabrinutih prijatelja i rodbine.

- Oprostite... Oprostite, možete li mi reći što se dogodilo – pitao je prvog čovjeka do kojeg je došao.

- Vlak je udario konja, prelijepog crnog konja obitelji Kann.- Nije čudo. Nije čudo, jadna životinja. O njem se nitko ne brine već

mjesecima. Luta tako selom i pravi štetu – rekao je čovjek mrka lica skrivena iza gustih brkova frkanih prema gore.

- Ali kako luta? Gdje su vlasnici?- Vlasnici? Misliš na starog kovača i njegovu prelijepu ženu. Umrli

su u veljači. Pijani susjed, ljubomoran na staroga, isjekao ga nožem. Ona nije mogla izdržati i bacila se pod vlak. Upravo ovaj vlak isjekao je i nju. A onaj razbojnik, ono smeće pijano, sad ulančano, cvili u zatvor-skoj ćeliji. Čeka omču. Čeka smrt blaženu, jer kako je rasjekao starog, zaslužio je da ga konji razapnu, da mu vrane oči i mozak kljucaju i… Sad ni konja nema više.

84 OSVIT 99–100/2019.

- Ma, pusti maloga na miru. Što pričaš te gluposti? – rekao je netko iz gomile.

- Vidi, vidi ga što pametuje. Kao da je cijelu pamet ovog svijeta progutao. Što te briga što ja i s kim pričam?

- Briga me, briga. Pogledaj tko je taj mali kome se obraćaš budale-tino jedna.

Gomila je zanijemjela. Svi se automatski okrenuše i s tugom u oči-ma prepoznaše Alberta. Najstarijega sina starog kovača i njegove pre-lijepe žene.

Dječak, dječak je ostao skamenjen. Hladna pogleda i ruku, kroz koje krv kao da nije tekla. Ispod metalne grdosije, ležao je njegov vranac. Njegov vranac iskidan i crn. Skoro pa na istom mjestu kao i njegova majka. Od tada Albert nije volio jahati konje. Nije volio ljude koji pre-više pričaju i vlakove koji prolaze. Nije volio selo ni seljake. Tad nije nikoga volio. Za braću i sestre nije pitao. Nisu ga dočekali na stanici. Kako i bi kad su bili mali i vjerojatno ih nitko nije obavijestio o njego-vu dolasku. Zapravo, nitko nije ni znao da dolazi. Pretpostavio je da su dobro zbrinuti, jer bili su mali i nemoćni.

Do sela nije ni išao. Ostavio ga je zauvijek. U grad je krenuo pje-šice izbjegavajući kuće, prugu i ljude. Kud god je prolazio, pratili su ga crveni makovi. Pokušao je izbjeći livade, razigrane konje, šumu i nemirnu rijeku. Sve što je volio. U svakom je konju vidio svoga vranca i majku kako ga jaše. Vidio je suze u njezinim očima i drhtave ruke koje ga nikad više ne će zagrliti. Pješačio je danima

Ispred ulaza u haustor stare kuće Gornjeg grada stajala je teta u cr-nini. Nije ju skidala. Nikad ju nije skidala. Sa suzama u očima, primila ga je za ruku i snažno privukla. Do sada ju nikad nije vidio takvu. Uz-buđenu, tužnu i istovremeno sretnu.

- Dijete moje, oprosti, oprosti ludoj teti što ti nisam rekla. Nisam mogla. Oprosti, oprosti, oprosti.

- Ne brini... razumijem – odgovorio joj je Albert i kroz suze dodao – Možda je i bolje tako. Sad barem znam na čemu sam.

Čim je to rekao, teta ga je još snažnije zagrlila, samo što je i ovaj put zagrlila prazninu. Albert je još jučer zaspao na livadi crvena cvijeća. Zaspao i pretvorio se u leptira.

85PROZA

GOZbA

- Vruće je. Otvori prozor.- Misliš! – reče Sebastijan nezainteresirano ne dižući pogled s prek-

jučerašnjih dnevnih novina.- Nema se tu što misliti. Vruće je i treba otvoriti prozor. Pomalo i

smrdi. Bliži si i otvori prozor. Prozor! Otvori! Ostavi te glupe novine i otvori blesavi prozor – sad već iznervirano zbog Sebastijanove opaske, Ema uz rečeno prijekorno pogleda Sebastijana i zaškrguće zubima, što nikako nije dobro.

- Dobro, dobro. Smiri se. Čemu nervoza?Iznervirana Sebastijanovom opaskom Ema izvadi pištolj i ubije ga.

Naravno s dva metka, jer nikad nisi siguran. Što ako se kreten samo onesvijestio ili se pravi mrtav. Za svaki slučaj, prvi gdje opali, a drugi ravno u glavu. Nered u stanu ionako će počistiti njegova slijepa majka. Ne će primijetiti da čisti krv, razmrvljene kosti i komadiće mesa, kože, kose i mozga. Slijepa je i stara i… ostali osjetilni organi više joj nisu kao nekad. Valjda ne će primijetiti, ako ikad i dođe. Sin joj je neuredan. Razbacana odjeća i obuća posvuda. Suđe u sudoperu najbolje je politi benzinom i zapaliti, zbog dezinfekcije, smrada i insekata. Flaše od piva i jeftinog vina nezaobilazni su rekvizit koji ne možeš promašiti prola-zeći stanom. Sve je tako neuredno, sve nekako visi posvuda i zidovi su pljesnivi i crni.

- Baš dobro, idemo dalje. Sad opet mogu što hoću. Briga me što će me suditi. Prije toga moraju me uhvatiti ili što ti ja znam što već ne. Vidjet ćemo. Vrijeme će pokazati, a danas, danas je lijep dan. Malo je prohladno, ali dobro je. Temperatura se diže – promrmljala je Ema, uzela jaknu i otišla iz stana.

Navečer će raskomadati Sebastijana. Spakirat će ga u plastične vre-ćice i baciti u rijeku. Ona uvijek teče i vjerojatno će odnijeti Sebastija-nove ostatke daleko odavde. Daleko od svega, samo prije bacanja osta-taka u rijeku, komad po komad morat će izvaditi iz plastične vrećice, kako bi priroda učinila svoje. Ribe i rakovi opet će večeras imati gozbu. Ipak, Sebastijan nije prvi, a vjerojatno ni zadnji koji je okusio Emin bi-

86 OSVIT 99–100/2019.

jes. Kad Ema poludi, onda joj je bolje maknuti se s puta. Ništa, baš ništa ju ne može spriječiti u nakani da napravi ono što je u tom trenu naumi-la. Prije mjesec dana nekog je jadnika, onako iz čiste znatiželje, pitala hoće li joj zamjeriti ako ga zareže hrđavim komadom željezne pločice koji je pronašla u dvorištu iza zgrade u kojoj je stanovao. To dvorište, poput Sebastijanova stana, bilo je sve samo ne dvorište. Stanarima služi za odlaganje glomaznog otpada, građevnog materijala, smeća i ostalog smeća koje ni cigani ne žele.

- Naravno! Može! Reži! Reži, kurvo, pi… ti materina… – rekao joj je taj jadnik… i Ema ga je jednim potezom zarezala duboko po trbu-hu, malo ispod pupka. Jednim jedinim potezom. Zbog dramatičnosti, rekli bi kirurški precizno, ali nije. Rez je bio poprilično neravan, jer željezna pločica bila je hrđava, neravna, nazubljena i samo na malom dijelu površine oštra. Hrđa je učinila svoje. Jadniku su crijeva ispala. Zbunjeno ju je gledao nekoliko trenutaka, pridržavajući crijeva kako se ne bi prolila po prašnjavom podu. Strah od infekcije ponekad zna biti nerealan. Prašnjavi pod u tom trenutku bio mu je najmanja briga. Jadnik bi vjerojatno bio živ da tog jutra nije žvaknuo nekoliko Helexa i dva-tri Praxitena zalivši ih litrom mlakog, jeftina piva, nakon čega je na tramvajskoj stanici, bit će prvi i posljednji put, sreo Emu. Nema veze. Što je bilo, bilo je. Na kraju svi će umrijeti. Ema je unatoč svemu, svim opasnostima, mogućem uhićenju i napadu bijesne rodbine pokoj-nika, nastavila igrati svoju igru eliminacije nepotrebnih, uzalud stvore-nih opasnih kreaturu, kojima nije dala živjeti. Još uvijek vodi dnevnik, detaljno opisujuću zadnjih devet godina što će komu napraviti, što je napravila i što će tek napraviti. Potencijalne kandidate za gozbu prona-lazi slučajno. Uglavnom njoj prilaze. Valjda im je simpatična, privlač-na. Poput djevojčice, razigrana i naivna. Možda im djeluje bezazleno i neodoljivo. Možda jednostavno nemaju sreće i to je to, ali koga briga. Ema je znala što mora učiniti i što će činiti do kraja ove, devete, godine. Dan za danom tražit će potencijalne kandidate. Kad ih pronađe, pustit će ih neko vrijeme, neka rede što su radili i inače. Kad ime se dovoljno približi i kad stekne njihovo povjerenje eliminirat će ih, jednog po jed-nog zbog izopačenosti, pakosti i ostalih niskih pobuda i strasti kojima

87PROZA

se godinama doje. Zbog opačina i poroka kojima su se naivno predali. Pokušat će riješite sve one koji povrjeđuju druge i čine to stalno, uži-vajući u svojoj nadmoći nad malim, običnim ljudima. Nije da uživa u tom, ali… što se mora nije teško. Kažu, kad jednom prijeđeš granicu, više ništa nije teško. Sve nakon toga je jednostavno stvar rutine, samo si prije toga moraš zadati cilj, način izvršenja zadatka i krajnji rok. Sve ostalo bila bi samo jeftina improvizacija, a to rade… amateri.

- Zanimljivo!? Danas ću ipak napraviti pauzu. Oči su mi natečene i nekako mi se muti, a ni prste više ne osjećam. Ukočeni su i kruti. Odr-venjeli poput grafitne olovke. Mogli bi se prošetati i na kavu – predloži Barbara Albertu, koji je pregledavao vijesti na domaćim i stranim news portalima.

- Misliš… vruće je – promrmlja Albert, ne dižući pogled s najnovije kritike za Barbarin posljednji strip „Tisuću olovnih metaka do dna“ u kojoj se autor/kritičar pita koliko košta tih tisuću metaka i… je li au-torica uspjela nacrtati svih tisuću i komu su u stvari oni namijenjeni. Komu…? Zlikovcima ili društvu u cjelini? Režimskim političarima, be-skorisnim mladim ljevičarima/desničarima i njihovim idolima, njihovoj nerođenoj djeci ili trenutnim životnim partnerima/partnericama. Ljud-skoj gluposti, cenzorima, kritičarima ili bahatim pojedincima. Možda su namijenjeni svima nama i svim našim reinkarniranim replikama od kojih smo nastali, koje jesmo ili ćemo tek postati u nekom od tisuću paralelnih svjetova, za koje potplaćeni radnici izrađuju tisuće i tisuće malih olovnih metaka u nehumanim uvjetima, bez prava na pauzu i odmor tijekom vikenda.

- Sve u svem, zaključuje taj autor/kritičar kako si opet, po tko zna koji put, profesionalno kao ilustrator teksta – scenarija, postigla uspjeh u prikazu naracije kombinacijom opće kulture, socijalne osjetljivosti i umjetničkog znanja, bla-bla-bla… vješto balansirajući između fantasti-ke kao fikcije i nestvarne realnosti u kojoj se svatko od nas, bilo kad i bilo gdje može naći. Svaka čast. Moraš to i sama vidjeti. Ovo je vrh – reče Albert veselo podižući glava.

- Nema se tu što misliti? Nema se tu što vidjeti. Nema! – ponovi Barbara još nekoliko puta iznenađena Albertovom opaskom i nepotreb-

88 OSVIT 99–100/2019.

nim blebetanjem. Prijekorno ga pogleda i zaškrguće zubima, što nikako nije dobro.

- Dobro, dobro. Smiri se. Čemu nervoza?Iznervirana Albertovom opaskom, Barbara izvadi pištolj i uperi mu

ga u glavu. Albert je zanijemio. Trenutak tišine i onda – fljus, fljus i tako još nekoliko fljusova dok se spremnik nije ispraznio. Barbara pobjedonosno približi cijev Nerf super soaker hydrostorm pištolja na vodu ustima i puhne zaostale balončiće govoreći:

- Sad više ne možeš reći kako ti je vruće. Stvarno se trebam malo razgibati. Obriši se i idemo van… na kavu… što god, svejedno.

89DJEČJA KNJIŽEVNOSTDJEČJA KNJIŽEVNOST OSVIT

Marisstella OCTEK

Patuljak Čarapuljak

Patuljak Čarapuljak cijeli dan se skrivao:iza kreveta je drijemao,ništa nije dirao.

Tek kad zaspali smo, tiho se prišuljaonježnom nas uspavankomu dublji san uljuljao.

Gle, sparene čarape dirao nije:samo one gdje jedna kraj drugenisu bile dvije!

O, kako voli čarape svih tkanina i bojane mareći je li mamina, tatina, tvoja ili moja!

Zar prljave dira ?

O, još više se veseli poslu što slijedi:pranje, sušenje,pomni čarapasti pregledi…

jer Patuljak Čarapuljakbezbroj nesparenih čarapa ima i skakuće od srećedok sparuje sve sa svima -a onda ih drugim Patuljcima Čarapapuljcimaradosno daje…

I tko zna tko sad nosičarape moje i kako mu stoje!?

A čuo sam:i oko vrata ih vežui kao narukvice ih nosea lijepe su i kao ures svima iukras za Patuljčica Čarapapuljčica kose…

Sram ih bilo: a moje nogesad hodaju - bose!

90 OSVIT 99–100/2019.

Čumasta roda

Čumasta roda gradom hoda:meni se smiješinigdje ne griješi.

Zar si ti rodina bebaili druga rodakad tebi se smiješii pored tebe hoda?

Ja sam maštovitoljudsko bićea tebi pričamsvježe gradske priče.

Ma pričašseosku pričubez strašila, mrkve, šešira i repa:vidio si psa, mačku, vranuili goluba koji šepa!

Čumasta vrstauglavnom leti: pročitaj u časopisui mene se sjeti!

Rode na krovovima gradane ću srestiali sretoh tebekoji poput gnijezda rodapriče voliš plesti.

Čumasta rodasad u tramvaj zuri:ti čitaj časopisdok moja znatiželjana razgovor s njom žuri!

O čemu ćete:čavrljati čavkati čakotatičekrljati čeprkati čeretatičevrljati čepkati četirikati četrkati čegrtati čevrkatičetverikati čičukati čipkati čirekati čivkati čivketati čikljati činčati čipirkatičoktati čokviti čopkatičvakati čvokati čvoktati čvrkati čvrguljiti čvrkotatičvrktatičurkati čukati čuktati čumrljati čurkotatičučubatičumasto čmrljati?

O djeci!Jer priča o djecije najljepša od svih priča:kako se dijete rodiu obitelj dohodiu njoj se smjestii odmah traži piti i jesti!

91DJEČJA KNJIŽEVNOST

Zašto obiteljima roda treba?

Roda je vezaizmeđu zemlje i neba!

Ma što će ta vezakad djetešce samo trebadoći, leći ili sjestii odmah tražiti piti ili jesti!

Ma ta veza jepoanta priče:kad god je teškomama i tata bititad se uvijekna rodu viče!

92 OSVIT 99–100/2019.

Čaroban broj

Tramvaj stani! Stoj!Reci mi: koji si broj?

Tko zaustavlja?Tko pita?

Ja!Kikić iz dječjeg vrtića!

Najmanji putničeispod zvjezdanog neba:koji broj tramvaja ti treba?

Treba mi parandebeljuškast, okruglast i slavan:slavniji od svih brojeva svijeta!

A što ćeš ako je neparanmršavko štapićarko-sladoledarkojoš slavniji u svijetu kometa i planeta?

A imaš brojkoji između parnog i neparnog stoji?

Misliš...imam čaroban dječjikoji samo malo dijetevidi i broji?

Imaš li broj koji mi treba?

Tajni broj putujeizmeđu zemlje i neba.Ali čemu sad teškiuzdah tvoj?Treba li ti čarolija za doznati čaroban broj?

Nisam učenjak!Nisam čarobnjak!Ja sam u kikićima!

Slavnoj skupini dječjeg vrtića?Drži se njih i svih dječjih kutića!Tramvaju je dosta s kikićima priče:već nestrpljiv putnikna vozača viče!

Doći ću sutras tetom iz vrtića:skupit ću i brojačeiz svih dječjih kutića!A sutra ću znati čaroban broji možda baš tebine ću viknut stoj!

Broji! Samo broji!Broj po broj.Broj po broj.Vidimo se sutra!Ma kome ćeš- ako ne meni -opet reći STOJ !?

93DJEČJA KNJIŽEVNOST

Miljenka KOŠTRO

Na selu kod djeda i bake Kad idu na seloKod djeda i bakeU autu je veselo.Tata pjevušiBraco začipa uši.Mama naglas kontaJe li sve ponijelaSestra bi odmahDjeda i baku zagrlila.Voze se krivudavo i pravoDesno i lijevoMama nudiSendvič ti evo.I onda ispredDjedove i bakine kućeTata će; evo nas, stopPrije nego auto ugasiDjeca iz auta op op hopPa brže poljubac i zagrljajOd djeda i bake prime

Od uzbuđenja bakaKojemu pobrka i ime.Sok i kolače je pripremilaUnucima pohvale podijelila.Onda pravo u voćnjakKoraci dječji hitri i lakiI po jedno stabloOkupira unuk svakiA sestra košaru praznu poneseNakon desetak minutaPunu, jedva je u kuću unese.Poslije na livadu se vratiCvjetiće bratiI šarene leptire promatrati.Dječaci iz auta loptu uzimajuNa ledini, do sumraka se igraju.Djed i baka radost ne krijuS tatom i mamom se smijuDok kavu pod odrinom piju.

95AFORIZMIAfORIZmI OSVIT

Danko IVŠINOVIĆ

AFORIZMI

Jesmo li zalutali?Ne, nismo. Ovo je naš put.

Odakle su došli pripadnici našeg jet-seta?Iz Komiteta.

Zašto seljaci sve manje obrađuju zemlju?Zato što sve više obrađuju Ministarstvo.

Je li Albert Einstein najveći fizičar?Relativno “da”.

Kako doživjeti stotu?Lako. Propusti stoku.

Tko su liječnici?To su doktori za mito.

Je li se opasno hraniti jednolično?Bolje se hraniti i jednolično nego jesti svašta.

Može li se živjeti od umjetnosti?Može, ali to je prava umjetnost.

Gdje su ključevi pravne države?Ključevi pravne države su iza brave.

Zašto stvari stoje, kako stoje? Zato što narod još nije rekao svoje.

Je su li svi ljudi isti?Nisu, jer nisu svi ljudi.

Je li postojala Atlantida?Ne znam, ali znam da je potonula.

Zašto istina rijetko izlazi pred javnost?Zato što je gola.

Gdje smo mi to zastali?Tamo gdje su oni zasrali.

Je su li ovo povijesna vremena?Nisu nego porezna vremena.

96 OSVIT 99–100/2019.

Ako je osnovna mjera za masu kg, koja je za poštenje?Gram!

Što su zajebancije?To su temelji demokracije.

Što su stranačke stege?To su okovi demokracije.

Što je nekrolog?To je s pokojnikom monolog.

Zašto su automehaničari kurve?Zato što legnu pod auto i to naplate.

Je li Hrvatima u BiH teško?Da, ali još uvijek nije baš sve tako zeleno.

Drži li žena tri kuta u kući?Da, a u četvrtom leži muž i drži daljinski.

97AFORIZMI

KOZERIJE

AlbumListam album. On sav star i otrcan. Slike izblijedjele i požutjele.Samo ja mlad.

ReferatU početku bijaše riječ, a onda riječ po riječ pa referat.

Plagijat Dokle je u prirodnim znanostima diplomske radove i doktorske dis-ertacije gotovo nemoguće prepisivati, dotle je u društvenim (humanis-tičkim) znanostima to nešto sasvim prirodno.

Šok Dobio je otkaz na poslu i doživio pravi šok, ali se s vremenom počeo oporavljati i osjećati sve otpuštenije i otpuštenije.

KompleksPitam se kad će već jednom jedna naša nacionalna manjina prestati pa-titi od kompleksa nacionalne veličine?!

98 OSVIT 99–100/2019.

Draženka TOLE

AFORIZMI

Lažljivac je čovjek koji je uvjeren da sve što kaže odgovara trenutnoj prigodi.

Nije lako ni onima što se pitaju, većini se izlizala ramena od pretjeranog tapšanja.

Stvari postaju jasnije tek kad prođu.

Starost je stanje u kojem tišinu ne možemo ignorirati.

Kad bismo znali ne bismo se pitali, početak bi bio nepotreban.

Lijep osmijeh često krije nesretna čovjeka.

Pravo je profesija u kojoj je pravda često na strani jačega.

Prave vrijednosti često ostaju nezamijećene, jer vidimo ono što nam se nudi, a ne ono što zaista trebamo.

Onima koji nam kroje kapu, svi klimaju potvrdno.

Ne povjeravaj tajne mekoputnima i onima koje lako stekneš za prija-telja.

Povratka u besanost nema onom tko u javu kroči i radosti koji o danima prošlim razmišlja.

99AFORIZMI

Golem je teret danak svaki čovjeku duše djetinje i onom tko za boj spreman nije.

Surov je život ako se živi bez štita i oklopa i onda se lagano pokleknepred izazovima.

Tko usnama često zbori, laž mu je najvjerniji prijatelj.

Život se živi polako jer trajanje je žurbom često određeno.

Čemu planirati isplanirano i čemu se žalostiti kad sve ionako prolazi.

Čovjek koji u propast srlja ima gomilu neriješenih poslova i briga, a onaj koji zna svoje granice u miru uživa.

100 OSVIT 99–100/2019.

Iva NUIĆ

AFORIZMI

Čovjek je najsigurniji kad istini pogleda u oči.

Tko korača brzo, korak mu se smanji.

Dok jedni umuju, drugi im kumuju.

Stežemo remen do zadnje rupe u životu.

Netko umre prije smrti, netko živi poslije smrti.

Podmazani klize, nepodmazani škripe.

101AFORIZMI

Ivan bRADVICA

OSMISLICE

InteresDok imaš interes dotle si živ. IskrenostNajčešće iskrene riječi su: ne znam. IzdajnikIzdajnik je onaj koji pozna istinu, ali je negira. LovorikeTko spava na lovorikama budi se u neprilikama. NatjecateljTko u drugom vidi svoga životnoga natjecatelja nikad ne će imati pri-jatelja. OblikovanjeUnutarnji svijet oblikuje vanjski svijet. OpterećenjeNajveće čovjekovo opterećenje je realizacija vlastite želje. SiromahTko je veći siromah taj manje prosi.

103znanstveno područjezNANSTVENO pODruČJE OSVIT

Mirna bRKIĆ-VUČINA Sonja JURIĆ UDK 821.163.42(497.6)-344:398 398.4(=163.42)(497.6 Mostar) Izvorni članak Primljeno: 4. listopada 2019.

POGLED U NADNARAVNI SVIJET bIĆA I POJAVA MOSTARA I OKOLICE

Sažetak

U radu se navode predaje o nadnaravnim bićima i pojavama zapisane u novije vrijeme (2015. godine) među Hrvatima Mostara i okolice. Ka-zivači predaja navedenih u ovom radu više nisu među živima, ali pre-daje ostaju zabilježene te je tako od zaborava sačuvan djelić tradicije i usmene književnosti Hrvata Mostara i okolice.

1. O usmenim predajama

Naziv usmena predaja rabi se u proučavanju usmene književnosti za vrstu ili tip pripovijedanja koji nema obvezatnost mita niti fantastičnost bajke. Obično se rabi u nešto širem značenju kakvo uključuje i usmene legende, mitove o podrijetlu osoba i porodica, pa i svojevrsna osobna svjedočanstva o nekom događaju. Neodređenoga su oblika, ali važne društvene funkcije jer uvelike uvjetuju određena vjerovanja, važan su predmet socioloških, psiholoških i kulturoloških istraživanja (Solar, 2007:295).

OSVIT 99–100/2019.104

U legendama i predajama prevladavaju elementi nadrealnoga, ali su prisutni i povijesni i zemljopisni podatci, istaknuti su neki pojedinci, sveci, gradovi, naselja i dr. To je konkretno gradivo prisutno zbog toga što legende i predaje tumače uzroke kulturnim i historijskim pojavama. Ta uzročnost u oblikovnom postupku uvjetuje plošno nizanje gradiva pa izostaju narativni zaplet, kulminacija i rasplet (Kekez, 1983: 244). Zbog kauzalnosti kulturnih i historijskih pojava za legendu i predaju se kaže da su etiološkoga obilježja, no one su i eshatološkoga svojstva jer tumače posljedicu i krajnji cilj nečega, npr. ljudskoga postojanja. Za predaju se tvrdi da sadržajno pretendira na istinu. Dakle, može se izvući zaključak da je ona vjerovanje, a ne fikcija (Kekez, 1983:245).

2. Predaje o vilama

Oduvijek su se vile, kao motiv, provlačile kroz mitologiju (slaven-sku, skandinavsku, grčku i dr.), kroz usmenu književnost, ali i onu pi-sanu.

U sustavu hrvatske mitologije mit o vilama motiv je brojnih usmenih priča te je više i duže u uporabi od bilo kojega slavenskoga mitskoga bića. Kao motiv javlja se i u brojnim epskim pjesmama, osobito onim s mitskim i novelističkim obilježjima, lirskim usmenim pjesmama, naro-čito u romancama i baladama, kao i u brojnim narodnim frazeologizmi-ma, npr. „lijepa kao vila“ (Botica, 1990:30).

O vilama u našem narodu pisao je i Ivan Kukuljević Sakcinski. Vile je podijelio na zračne, zemne i vodene te na dobre i zle, videći u tom dualističko shvaćanje „dvaju temeljitih načela“ u narodu: načela dobra i zla. Prema njemu vile u našem narodu uobličene su u tri elementa – u zraku, na zemlji i u vodi, a njihova su pučka imena – „vila oblaki-nja“, „vila planinkinja ili podgorkinja“ te „vila vodena“, „povodkinja“ i „morska deklica“. Kako su sve vile uvrštene u dva temeljna načela – dobra i zla, kao njihova duhovnoga svojstva, „vile zračne“ uvijek su dobre, „vodene uvijek zlobne“, a „zemne“ su vile dosta prevrtljive – čas dobre, čas zlobne. Na osnovi narodnih opisa Kukuljević je dočarao izgled vile. To je u pravilu lijepa, mlada žena, blijeda lica i u bijelo

105znanstveno područje

obučena. Tijelo je tanko kao jela, lagano kao u ptice, jer ima i krila. Oči sijevaju kao munja, glas joj je mio i blagozvučan, pa onoga koji ju čuje samo jednom pjevati srce od miline boli cijeli život i ne može više slušati ljudskoga glasa. Tko jednom vidi vilu, taj više ne vidi dražesti i zemaljske ljepote. U čežnji za vilom čovjek umire od žalosti. Rijetki su oni krjeposni ljudi koji sudjelujući u vilinskom kolu mogu bez posljedi-ca s njima kontaktirati. Od njih se svašta može naučiti, a posebno ako se s njima pobrati ili posestri. Vila se može u svašta pretvoriti ili poprimiti svojstva vile iz drugoga elementa. Mudre su, proročice i veoma snažne te svakoga čovjeka mogu nadvladati. Spretne su i u raznim poslovima, mogu iskovati sablju koja može presjeći najtvrđi kamen, grade najbrže brodove itd. (Đurić, 2001:289).

U tradiciji i usmenim pričama Hrvata prilično se jasno oblikovao vilin izgled. On je antropomorfan, kao i, više-manje, sva mitska bića u svim kulturološkim sredinama. Antropomorfnost vile nije potpuna jer su ostali neki detalji animalnoga svijeta, a to su viline magareće ili kozje noge. Kako navodi S. Botica (Botica, 1990:30) životinjske viline noge koje „kvare“ njihovu savršenu ljepotu mogu biti tako znak prvot-ne ljudske vezanosti za prirodu, znak jedinstava ljudskoga, životinjsko-ga i anorganskoga svijeta.

U sljedećoj predaji zabilježenoj u Bijelom Polju kod Mostara javlja se vila tipična izgleda, kao prelijepa djevojka u dugoj bijeloj haljini. Mjesto gdje kazivač susreće vilu nazvano je Vilin klanac.

Kad sam bio mladić od petnaest godina išli smo kopati naše nji-ve u Podgorane, selo pokraj našega. Moralo se proći kroz Vilin klanac. Toga dana nosio sam motiku preko ramena i stigao na njivu. Čuo sam da me netko zove imenom. Okrenem se, nigdje nikoga. Nastavim kopati, opet čujem kako me doziva ženski glas. Okrenem se opet, nema nikoga. Taman pomislim da nije došla moja mlađa sestra da nam donese ručak, kad se ispred mene ukaza vila u bijeloj haljini. Imala je dugu plavu kosu do pola leđa i bijelu haljinu dugu do poda. Rekla je da zna moje ime i da svakomu na njivi zna ime i šta se komu događa. Nisam ni riječi progovorio gledajući u nju. Zanijemio sam. Ne znam koliko je

OSVIT 99–100/2019.106

dugo bila ispred mene, znam samo da se nisam mogao pomaknuti s mjesta ni riječi prozboriti. I onda je samo nestala. Nitko drugi je nije vidio, osim mene.1

Čitav svoj život Branko Dragić, kazivač ove predaje, svakomu je govorio da je kao petnaestogodišnji mladić vidio vilu, da je pričala s njim, ali mu nitko nije vjerovao. Smatra se da samo čisti, bezgrješni mladići (ili djeca) mogu vidjeti bića koja pripadaju astralnim sferama (prema pučkom vjerovanju).

Na pitanje o osobnom poimanju vila, polovina današnjih sugovor-nika kaže kako nemaju potrebu određene prirodne sile i manifestacije nazivati vilinskima, dok drugi dio sugovornika vjeruje u vile kao ostat-ke kolektivne svijesti i energije. Stariji naraštaji su bili mišljenja da ako vidiš vilu, praviš se da ju ne vidiš. Ako te ulove da ih vidiš, ne pričaš s njima te je vladao strah da se uleti u vilinsko kolo. Današnje generacije su znatiželjne i ako već vjeruju u postojanje vila, imaju želju doći u kontakt s njima (Tkalčić, 2015:205).

U prethodnoj usmenoj predaji da se uočiti da se mladić nije mogao pomaknuti u prisustvu vile niti je mogao govoriti. Također se spominje i da mu se vila obraća jasnim jezikom i rječnikom, govoreći da mu zna ime, kao i svima drugima u selu. Mističnost same pojavnosti vile i nje-zina iščeznuća golica ljudsku maštu i tjera na razmišljanja.

U sljedećoj predaji imamo narativan slijed (uvod, zaplet, kulminaci-ja, rasplet i kraj) događaja kad se vila transformira u običnu djevojku te tako gubi svoje „vilinske“ moći.

Neki mladić dugo išao djevojci u selu i kad god bi je zaprosio ona bi izbjegavala odgovor. A bila je jako lijepa, jedna od naj-ljepših. Čudno bilo mladiću što se ona predomišlja te je odlučio jedne večeri sakriti se iza njezine kuće, da vidi događa li se išta neobično. U neka doba noći, kad su svi zaspali, iskrade se ona iz kuće i krenu prema šumi. Išao i on za njom, pazeći da ga ona

1 Kazivao Branko Dragić (1921. – 2015.), Bijelo Polje kod Mostara.


ne primijeti. Na jednom proplanku ona se pridruži drugim dje-vojkama, vilama, koje su bile obučene u bijelo te počeše plesati u kolu. I njegova djevojka je imala bijelu dugu haljinu u koju se preobukla. I ona je plesala u kolu. Uskoro se sve svukoše te se otiđoše kupati na malom jezeru na proplanku. Tek pred zoru, svaka se odjene i pođoše svojim kućama. Mladić je pratio svoju djevojku sve do kuće. Kad ju je sutradan vidio, ona se normalno ponašala, kao i sve druge djevojke u selu. Odlučio ju je pratiti i sljedeću noć. Kad je stigao na proplanak za vilama, i kad su se one svukle i počele se kupati u jezeru, on pokupi haljine svojoj djevojci. Sve vile su se nakon kupanja obukle i otišle, samo je njegova uzalud tražila robu. Tad se on pojavio pred njom i rekao: Ili ćeš se udati za mene ili ću te reći u selu da si vila? Djevojka se pristane udati za njega samo da se ne otkrije da je vila. Ali kad je sunce granulo, ona posta obična djevojka i nije se više mogla preobličit u vilu. Udade se za tog mladića i živjeli su kao i drugi obični ljudi u selu.2

Među predajama o vilama zabilježene su i ovakve u kojima se mla-dići, očarani vilinskom ljepotom, vjenčaju s vilama. Ali takvo vjenčanje gotovo uvijek je uvjetovano ucjenom. I u ovoj predaji mladić je ucije-nio vilu razotkrivanjem njezina identiteta ako se ne uda za njega. Pone-kad mladići vilama ukradu njihova astralna pomagala poput koprene te ih tako prisile na udaju. No, vile se uvijek pokušavaju istrgnuti iz okova nametnuta braka i vratiti u svoje prvotno stanje slobode.

Preobražavanje vile u običnu ženu nije često zabilježeno u našim usmenim predajama, ali ako se osvrnemo na mitologiju, posebice grč-ku, bilo je primjera kad su riječne, šumske i gorske vile imale djecu i bile njihovim zaštitnicama (primjerice Ahilejeva je majka bila nimfa, riječna nereida, vila s natprirodnim moćima koja ga je čuvala i branila cijeloga života, a Ahilejev otac je bio običan čovjek, velik ratnik).

2 Po sjećanju zapisala Sonja Jurić, predaju kazivala njezina baka Mara Duj-mović (1904. – 1995.), Cim, Mostar.

OSVIT 99–100/2019.108

Sljedeća predaja govori o tom kako je mladić gledao vile dok plešu na guvnu, što je trajalo sve dok ga nisu opazile. Kad vile primijete ne-pozvana promatrača, mogu se naljutiti i kazniti onoga tko im se prikra-da. Općenito, vile prati predaja da su dobronamjerne osim ako ih se na neki način ne uvrijedi.

Bio neki mladić koji je prolazio jedne noći kraj guvna u svom selu (Sovići kod Mostara) i ugledao vile kako plešu u kolu. Imale su duge kose i duge bijele haljine, a jedna noga im je bila kopito dok je druga noga bila normalna, ljudska. Svake večeri on bi se iskradao iz kuće i išao na isto mjesto, na guvno, da ih gleda dok igraju u kolu. Opazila njegova majka da se iskrada noću te ga priupitala kud ide. Kad joj je rekao da ide gledati vile na guvno noću i da se u jednu zaljubio, molila ga majka da više ne ide jer je opasno ako ga vile ugledaju. Nije poslušao majku, nego je na-stavio ići svake noći na isto mjesto. Nakon nekoliko dana samo je nestao i nikad više nije došao kući. Kažu da su ga vile opazile da ih iz prikrajka promatra i da ne ostane živ tko god ih ugleda.3

Predaje kazuju da su vile dolazile u sela i učile žene kako treba lije-čiti i ljudima pomagati. Takve žene koje su od vila učile liječiti zvale su se vilenicama. Također narodne predaje govore o zloj volji vila; one su nekad znale mučiti ljude. Također su bile zle volje ako bi ih koji mladić promatrao kad se kupaju, igraju u kolu i kad bi se hvalio u selu da ih je vidio i bio blizak s njima. Tad bi uslijedila kazna; mladić bi skončao smrću ili bi ga vile odnijele u nepoznatom pravcu i nikad ga nitko više ne bi vidio.

3. Predaje o vješticama

Nedavna terenska istraživanja pokazala su da se vješticama gotovo uvijek optužuju žene koje su prekršile određene tabue ili ne poštuju

3 Po sjećanju zapisala Sonja Jurić, priču kazivala njezina baka Mara Dujmo-vić (1904. – 1995.), Cim, Mostar.


društvene, moralne ili vjerske norme. Sve započinje glasinama i govor-kanjem o nekim ružnim, neudanim, rastavljenim, promiskuitetnim, sta-rim ili previše lijepim ženama u selu. No one još uvijek nisu označene vješticama sve dok se u selu ne dogodi neki incident ili teško prihvatljiv događaj. Tada se za nastalu nevolju optužuju upravo žene iz susjedstva koje su već otprije označene nepoželjnima, a optužitelji se tako osloba-đaju eventualne krivnje (Šešo, 2012:197).

Jednu su staru udovicu u selu zvali vješticom. Zvali smo je An-drijinica. Po mužu joj Andriji. Kad bi ona naišla kraj čije krave, mlijeko bi presušilo. I kad bi pogledala čije malo dijete, nije se više smirivalo od plača. Imala je pogane oči. A i nije nikad spa-vala. Kad bi tko u selu umro, ona bi došla sjediti uz mrtvaca do ujutro. Nikad ne bi spavala nego bi samo rekla: Iđite vi spavat, ja ću sidit kraj pokojnika. I ujutro bi onako otišla kući i ne bi ni po danu spavala. Đavlija posla.4

Kad god bi netko u selu imao zdravstvenih problema, tj. bolesti, ako bi komu umrlo dijete ili bilo nemirno, ako krava više ne bi davala mlijeka, moralo se nekoga optužiti za takvu situaciju. Uvijek bi to bila neka udovica u selu (koja nije imala muža da ju zaštiti) ili neka žena koja bi prekršila neki uvriježeni kodeks ponašanja ili neku moralnu ili religijsku normu. Kao da je netko morao platiti za sve što nije u redu, kao da je moralo postojati žrtveno janje ili dječak za batine (to je bilo posebno aktualno u srednjem vijeku na kraljevskim dvorovima; naime, za svaku nepodopštinu koju bi princ napravio ili prouzročio, batine je dobivao dječak iz sela, umjesto princa; to je trebalo poslužiti kao lekcija da se princ više ne ponaša neprimjereno).

Vještice se, kao i pojam magije i čarolije, proteže do nas s istoka. Kod starih Kaldejaca vještice su imale posebne biljke i masti kojima su mogle prouzročiti nesreću pa čak i smrt. Vračare su isto što i vještice; one imaju tajne riječi kojima ljude pretvaraju u životinje (npr. čarobni-ca Kirka koja je Odisejeve prijatelje pretvorila u svinje). I stari Grci i


OSVIT 99–100/2019.110

Rimljani su vjerovali u vještice (rimske strige su znale zrakom letjeti i tuču sasuti s neba). Dolaskom kršćanstva, ovakva vjerovanja nisu se mogla lako iščupati iz tek pokrštena naroda. Fanatizam i praznovjerje učinili su svoje kad je 1275. godine spaljena prva žena kao vještica. Spaljivanje je počelo u Francuskoj, a zatim se proširilo u Švicarsku i Njemačku. Praznovjerje o vješticama najviše je maha uzelo u 16. stolje-ću. Epidemija paljenja žena – vještica je podjednako zahvatila katoličke i protestantske zemlje. Trend vještičarenja se razvukao u Europi sve do 18. stoljeća, pa čak i u Hrvatskoj, gdje je zadnja vještica procesuirana 1758. godine.

Sljedeća predaja govori o pretvaranju mačke u ženu – vješticu, što je čest motiv u predajama. Naime vještica se mogla preobraziti i u muhu, neku pticu ili koju drugu životinju. Tipično za svaku predaju, bez obzi-ra na koje se geografsko mjesto priča odnosi, jest da vještice sve rade noću, da nikad ne spavaju, da jašu na metli, izazivaju nevolje, pa čak i smrt.

Neki čovjek iz Podgorani (Bijelo Polje kod Mostara) natovario drva na konja i pošao u Mostar da ih proda. Išao je dugo, pa kad je stigao prodao drva i kupio namirnice te krenuo nazad kući. Već je padao mrak te on ipak odluči da će ići kući. Mjesečina mu je osvjetljavala put. Negdje na pola puta konj se počeo okretati i rzati, čovjek se okrene nigdje nikoga. I tako u više navrata. Kad u neka doba čovjek opazi da pokraj konja ide crna mačka i u stopu ih prati. Kako se konj okretao prema njoj i rzao čovjek joj poče govoriti: Pis, pis. Međutim, mačka ih je pratila bez odustajanja. Kad je počelo svanjivati bili su već skoro stigli do kuća u selu, kad se oglasi prvi pijevac, a mačka se pretvori u ženu koja reče čovjeku: Kome ti pis pis, sreća tvoja da se oglasi pijevac, ne bi ti više tako govorio. I nestade je iznenada.5

Da se zaključiti da se tematika vještica, vještičarenja i vračanja zadržala do današnjega doba, unatoč višestoljetnoj prisutnosti crkve i



katoličanstva na našim prostorima. Posebno u manjim seoskim sredi-nama te je kao takva vrlo privlačna građa za etnološka i kulturološka istraživanja, kao i prikupljanja narodnoga blaga u okviru naše usmene književnosti.

4. Predaje o sotoni i nadnaravnim pojavama

Predaja o neobičnoj sili kod stijena:

U selu Bučići (Raška Gora) jedna je čobanica imala veliko stado ovaca. Čuvala ih je pletući šlape. Jednog dana zadubila se u pletenje više nego obično i nije ni primijetila da je počeo padati mrak. Iako je znala da se ne smije prolaziti kroz jedan tjesnac, jer su stanovnici sela govorili da je rizično i opasno, krenula je tim putem jer joj je bilo najbliže od ispaše do kuća. Kad je naišla na uzak put kojim samo jedan čovjek može proći, a između dvije je velike pećine, zastala je i zaspala. Ovce su se same vratile među kuće gdje odmah nastala potraga za čobanicom (a ona je bila iz Ćorića kuća). Svi su je zabrinuti mještani tražili, ne samo tu noć, nego i nekoliko dana. Nisu je mogli naći. Nakon godinu dana ona se probudi tamo gdje je za-spala, između dvije velike stijene, i krene prema kućama u selu. Sve čega se sjećala bilo je da je plela šlape i da je ovce tjerala sa ispaše. Kad je došla kući, nastala je vriska u kući jer nitko za nju nije znao godinu dana. I dan danas stanovnici tog kraja kažu da se kroz taj tjesnac ne smije prolaziti u sumrak jer tu vladaju neke nenormalne sile.6

U svakom selu, pa i gradu, polju, šumi, postojala su neka rizična mjesta kroz koja nije bilo preporučljivo prolaziti, gdje vladaju neke ne-objašnjive, demonske sile koje su bile i ostale neobjašnjive do danas. Ne postoje objašnjenja, ni znanstvena ni religijska ni ona poznata ljud-skomu umu koja mogu objasniti pojavu da netko nestane i vrati se na isto mjesto nakon godine dana.


OSVIT 99–100/2019.112

Također je fenomen đavla (odnosno sotone) duboko prisutan u na-šim usmenim predajama. U sljedećoj predaji javlja se motiv đavla, kao i motiv majčine kletve koja u usmenoknjiževnom sustavu i tradiciji ima najveću snagu ispunjenja.

Neka je žena imala nemirno dijete, curicu. Nikad je ne bi po-slušala nego bi je ljutila i bila svadljiva. Jednom su se vraćale kući po kiši i jakom vjetru, po jakom nevremenu. „Daj mi ruku“, kazala joj je mater. „Ne dam“, odbrusila bi joj kćer. Dodijalo materi pa joj u neka doba reče: „Đavo te odnio kad nikad ne ćeš da poslušaš“. I kad se okrenula, nigdje djeteta. Zvala ju je imenom i tražila, ali kćeri nema pa nema. Žena se nije danima mogla utješiti i plakala bi i dan i noć. Jedne večeri kad je padala kiša ukaza joj se lik djevojčice i reče: „Nikad majka ne bi smjela predat dijete đavlu“ te nestade. Otad je ta žena svakom govorila da đavla nikad ne zaziva.7

Zaključak

Na našim prostorima predaje o vilama, vilenicama, vješticama i dru-gim nadnaravnim bićima i pojavama prenosile su se s generacije na generaciju tako uvjerljivo da su kazivači sa sigurnošću tvrdili da su to istine kojima su se mnogi osvjedočili, pa kao istinite događaje prenosili naraštajima koji dolaze. Mnoge predaje su ostale nezapisane, nestale su i umrle zajedno s onima koji su bili svjedoci tih pojavnosti; srećom mnogo toga je zapisano i ostalo kao blago i kulturna baština naroda u čijem su duhu nastale i pripovijedane predaje. Kazivači predaja nave-denih u ovom radu više nisu među živima, ali predaje koje su kazivali ostaju zabilježene te je od zaborava sačuvan djelić tradicije i usmene književnosti Hrvata Mostara i okolice.

7 Po sjećanju zapisala Sonja Jurić, predaju kazivala baka Mara Dujmo-vić(1904. – 1995.), Cim, Mostar.


Literatura:

Botica, Stipe, Vile u hrvatskoj mitologiji, Radovi Zavoda za slavensku filologiju, 25, 1990.

Brkić Vučina, Mirna, Noćno lice žene, Synopsis Zagreb – Sarajevo, 2013.

Đurić, Tomislav, Etnološko-folkloristički zapisi Ivana Kukuljevića Sak-cinskog u Danici ilirskoj (1842. – 1846), Radovi zavoda za znan-stveni rad HAZU Varaždin, br. 12 – 12, 2001., str. 287. – 292.

Kekez, Josip, Usmena književnost, u: Škreb, Zdenko / Stamać, Ante: Uvod u književnost, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1983.

Solar, Milivoj, Književni leksikon, Matica hrvatska, Zagreb, 2007.Šešo, Luka, Koje žene su vještice?, Stud. Ethnol. Croat., vol. 24, HAZU,

Zagreb, 2012. str. 195. – 207. Tkalčić, Marina, Vile i vilinska pedagogija u novopoganskim duhovito-

stima u Hrvatskoj, Stud, Etnol. Croatia, vol. 27, Zagreb, 2015., str. 189. – 246.

A LOOK INTO THE SUPERNATURAL WORLD OF bEINGS AND PHENOMENA OF MOSTAR AND ITS

SURROUNDINGS

Summary

The paper contains the legends about supernatural beings and the phenomena recently recorded (2015) among the Croats of Mostar and its surroundings. The narrators of the legends pre-sented in this paper are no longer among the living, but the legends stay recorded, reclaiming from oblivion a small part of tradition and oral literature of the Croats of Mostar and its sur-roundings.

OSVIT 99–100/2019.114

Helena DRAGIĆ1

UDK 811.163.42´373.22 (497.6 Lašvanska dolina) Izvorni članak Primljeno: 20. listopada 2019.

ANALIZA IMENA HIDRONIMA U LAŠVANSKOJ DOLINI

Sažetak

U radu se govori o teorijskom određenju hidronima, hidronimije i hi-dronomastike. Raščlanjuju se navedeni pojmovi u značenju te se inter-pretira jedanaest hidronima u Lašvanskoj dolini. Navodi se podrijetlo i etimologija tih hidronima. Kod hidronima Bílā zabilježen je ikavski odraz glasa jata. Neki hidronimi su nepoznata podrijetla, primjerice hidronim Ilomska. Lašvanska dolina se nalazi u dolini rijeke Lašve, odnosno geografski pripada Središnjoj Bosni. U povijesti je tu bila srednjovjekovna župa, a danas obuhvaća gradove Vitez, Travnik, Novi Travnik i Busovaču.

Ključne riječi: voda; hidronimi; toponim; Lašvanska dolina, jezik.

1 Doc. dr. sc. Helena Dragić, Filozofski fakultet Sveučilišta u Mostaru, [email protected]


1. UVOD

Hidronomastika je grana toponomastike koja se bavi proučavanjem nastanka imena rijeka, potoka, jezera, vrela, vodenih uvala, močvara, vodopada, močvarnoga zemljišta. Vode su zasigurno oduvijek imale važnu funkciju unutar toponomastike. Život bez voda ne bi bio mo-guć. Upravo zbog toga hidronimi pripadaju najstarijim spomenicima jednoga naroda. Oni odražavaju povijest nekoga kraja i naroda, ali predstavljaju i vrlo rano potvrđene oblike određena jezika. Po svojoj prirodi pripadaju starijem leksičkom sloju hrvatskoga jezika. Tijekom povijesti, vode su od svih toponimijskih kategorija najmanje mijenjale imena. Analizira se jedanaest hidronima u Lašvanskoj dolini. Temeljni cilj rada je popisati i s jezičnoga stajališta upozoriti na važnost voda na području Lašvanske doline. Zbog lakše preglednosti hidronimi su u radu navedeni prema abecednomu redu.

2. HIDRONIMI, HIDRONIMIJA, HIDRONOMASTIKA

Naziv hidrònim nastao je od grčkih riječi (hidro + ónoma – ime).2 U užem smislu pojam hidronim označava imena rijeka, potoka, jezera, vrela. Međutim, hidronim može označavati i ime vodene uvale, močva-re, vodopada, močvarna zemljišta i sl.3

Skup hidronima na jednom mjestu zove se hidronimija, a dio topo-nomastike koja proučava imena hidronima naziva se hidronomastika.

Imena hidrografskih objekata spadaju u najstariji leksički sloj hr-vatskoga jezika. Prema Petru Šimunoviću, rijeke su dobivale imena na utocima, a ne na izvorištima:

2 Bratoljub Klaić, Rječnik stranih riječi, Nakladni zavod MH, Zagreb, 1980., str. 539.

3 O tom više: Helena Dragić, „Hidronimi u stolačkom kraju“, Stolačko pro-ljeće: godišnjak za povijest i kulturu, Matica hrvatska Stolac, 2018., str. 211. – 218.

OSVIT 99–100/2019.116

„Na utocima rijeka obično je bio motiv za ime i ondje su se na-dijevala imena rijekama (usp. Nil, Neretva), a ne na izvorišti-ma. Na utocima su nastajali gradovi i razvijale se civilizacije. Tako je bilo na utocima Drave (Mursa), Vuke (Vukovar), Save (Taurunum), Kupe (Siscia), Raše (Arsia, Flanona) (...) Svaka od tih rijeka nosi predhrvatsko i predromansko ime, koje svjedoči o starosti civilizacije, na njihovim utocima i njihovim deltama.“4

Budući da vlastita imena vodenih objekata spadaju u najstariji lek-sički sloj, velik dio imenovanja nastao je prije dolaska Slavena na ova područja. Šimunović hidronime klasificira na tri temeljne skupine:• »Praslavenska – staroeuropska, indoeuropska (i slavenska) hidro-

nimija• Slavenski hidronimi• regionalni i ostali hidronimi (strani te administrativno ili umjetno

nadjenuti).«5

U prvu skupinu spadaju imena većih i važnijih vodenih objekata prije dolaska Slavena. »Drava (indoeuropski *dreu – hitati, teći), Kupa (antički Colapis < kuel < kul savijati i *ap voda), Lika (ie. *leik kriviti se, savijati), Krka (antički Titius; ie. *ker, *kor, *kr, korijen je često zastupljen u europskoj hidronimiji).«6

Skupina slavenskih hidronima nastala je od apelativa koji se odno-se na svojstva vode, izgled tla itd. U tu skupinu spada apelativ koji je potvrđen u gotovo svim slavenskim jezicima, npr. »*blato < *bolto: 1059. Blato), dabar < *dъbrъ dubodolina: Dabar p. Cetine, Daborovica p. Drežnica, vjerojatno i rijeka Dobra)«7

Apelatīv drȁga (*dorga – prodolina) sinonim je za àpelatīv dô. Ti apelativi semantički se razlikuju. Apelativ do označuje udubine između

4 Petar Šimunović, Uvod u hrvatsko imenoslovlje, Golden marketing – Teh-nička knjiga, Zagreb, 2009., str. 281.

5 Isto.6 Isto.7 Isto.


brda, a apelativ drȁga8 označava i obalske drage i u tom smislu sinonim joj je apelativ vȁla.9

Za treću skupinu karakteristični su hidronimni apelativi koji su hr-vatskoga podrijetla i imena romanskoga podrijetla.

Semantička klasifikacija hrvatskih hidronima uvjetovana je građom. Šimunović navodi da postoje dvije temeljne skupine:»A. S obzirom na etiologiju u sadržaju imenica.• Vodene imenice: a) izvorišta, b) zbirališta vode, c) mokrine, poloji

i blatišta.• Protočne vode• Stajaće vode• Različita svojstva vode: veličina, dužina toka, dubina korita, oblik,

brzina toka, način toka (krivudav, skakutav, meandarski...), okus, miris, čistoća, bistrina, mutnoća, obojenost

• Izgled i sastav tla unutar hidronimnoga sadržaja• Hidronimi motivirani vegetacijom• Hidronimi motivirani životinjskim svijetom• Relacijski hidronimi• Hidronimi izvedeni od vlastita imena, i to: a) antroponima, b) to-

ponima• Toponimi netipične motiviranosti

B. E. Dickenmann razvrstava hidronime po leksičkom sadržaju ape-lativa koji se nalaze u hidronimnim osnovama, a odnose se na svojstva vode, sastav tla, rudno bogatstvo itd.«10

8 U mostarskom kraju takvi su primjeri: Balića drȁga u Vrdima, Božina drȁ-ga u Raškoj Gori, Dobra drȁga u Gorancima, Čevrina drȁga u Sovićima, Drinova drȁga u Sovićima, Duboka drȁga u Bogodolu, Jozina drȁga u Gorancima, Mujića drȁga u Raštanima, Vučja drȁga u Raštanima i dr.

9 Petar Skok, Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, uredi-li akademici Mirko Deanović i Ljudevit Jonke, knjiga prva A – J, Jugo-slavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1971., str. 429.; Usp. Helena Dragić, „Apelativi u toponimiji stolačkog kraja“, Vol. 62, No. 1, Školski vjesnik, Hrvatsko pedagoško-književni zbor, ogranak Split i Filo-zofski fakultet Sveučilišta u Splitu Split, 2013., str. 14.

10 Petar Šimunović, nav. dj., str. 296.

OSVIT 99–100/2019.118

2.1. bÍLĀ

Hidronim Bílā je lijevi pritok rijeke Lašve, a administrativno je smještena između grada Viteza i Travnika. Ime je motivirano pridje-vom bijel. U onomastici su česte opozicije crn i bijel, tj. kao dvije opo-zicijske oprjeke. Podrijetlo toga pridjeva je u praslavenskom jeziku.

Određeni je oblik toga pridjeva u hrvatskom jeziku bijeli pa G jed-nine glasi bijéloga. Praslavenskoga je postojanja. U praslavenskom je-ziku glasi: *bêlъ, za ženski rod *bêla i srednji rod *bêlo, a u stsl. bêlъ. Alemko Gluhak navodi da u praslavenskom pridjevu *bêlъ ima sekun-darno dugo ĕ < ē: nastalo od starijega *belъ.11

Refleks nekadašnjega glasa jata reflektirao se kao i pa otuda i oblici bili, bila i bilo. Ikavski oblik od pridjeva bijel, odnosno bijela zabilje-žen je kod hidronima Bílā. Takvi su i hidronimi na području Republike Hrvatske Bilē kod Crikvenice zatim Bìlice na području Šibenika, Splita i dr. Pridjev bijel odnosno bijela je iznimno frekventan u toponoma-stici. Postoji izniman broj varijacija refleksa jata u toponomastici. Te varijacije su najviše prisutne kod ekonima (Bijelo polje, Bijeli brijeg na području grada Mostara) i kod hidronima.

Na ušću rijeke nalazi se selo Bila. Uobičajeno je u toponomastici da naseljena mjesta dobivaju imena prema rijeci koja uvire, odnosno kod spomenutih ekonima to je hidronim Bílā.

O ikavskom odrazu glasa jata Lj. Kolenić navodi sljedeće:

„Ikavski se govori javljaju u zapadnoj i istočnoj slavonskoj Po-savini (na zapadu od Nove Gradiške do Kobaša i Oriovca, te na krajnjem istoku slavonske Posavine oko Vrbanje) i ulaze duboko u unutrašnjost Slavonije, na zapadu do Velike, a na istoku do Antina i Tordinaca iznad Vinkovaca. Jugoistočno od Vinkova-ca također se govori ikavski. Ikavski se još govori u dva mje-sta u Baranji (Batina i Podolje). Izvan hrvatskih granica ikavski su govori slavonskoga dijalekta u zapadnobačkom Podunavlju. Jat se u mjestima s ikavskim odrazom izgovara kao i… Osim

11 Alemko Gluhak, Hrvatski etimološki rječnik, Zagreb, August Cesarec, 1993., str. 130.


u staroštokavskim posavskim govorima slavonskoga dijalekta, ikavski se još u štokavaca govori u novoštokavskim govorima Dalmatinske zagore i Like, u zapadnoj Hercegovini, u zapadnoj, sjeverozapadnoj i srednjoj Bosni.“12

Pored hidronima Bílā nalaze se ekonimi Stara i Nova Bila. O locira-nju srednjovjekovnoga naselja Bílā u stručnoj literaturi postoje oprječ-na mišljenja.

Ime Stara Bila vjerojatno je novijega datuma jer je tijekom šezdese-tih godina prošloga stoljeća osnovano naselje Nova Bila:

„Na karti iz 1783. g. nema imena naselja na mjestu Stare Bile. Na većini kasnijih karata poslije gradnje željezničke pruge doli-nom Lašve uvijek piše Ž. Stanica ili Ž. St. Bila. Groblje u Staroj Bili bilo je uz glavnu cestovnu i nekada željeznički saobraćajnicu dolinom rijeke Lašve koja je spajala srednju Bosnu sa zapadom i sjeverozapadom… Na groblju su bili stećci koji su uklonjeni. Groblje je u potpunosti uništeno, prvo pri gradnji ceste i želje-zničke stanice, a definitivno izgradnjom dodatnih prostora za že-ljezničku stanicu. Jedino što se zna jest da su bili na jednoj humci čiji je vrh sravnjen pri gradnji ceste, a kasnije su humku raskopali i sravnili za zemljom.“13

Ime ekonima Nova Bila motivirano je istoimenom rijekom.

2.2. ILOMSKA

Ilomska izvire na Vlašiću, na području zvanom Prelivode, razvođu s rijekama Vrbanja, Ugar i Bila na oko 1 550 m.n.v. Desna je i najveća

12 Ljiljana Kolenić, „Slavonski dijalekt“, Croatica: časopis za hrvatski jezik, književnost i kulturu 27 (45. – 46). Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagre-bu, Odsjek za kroatistiku, Zagreb, 1998., str. 101.

13 Lidija Fekeža-Martinović, „Arheološka iskopavanja srednjovjekovnog groblja na Glavici u Han Bili kod Travnika“, Godišnjak centra za balka-nološka ispitivanja, knjiga 44, Akademija nauka BiH, Sarajevo, 2015., str. 280.

OSVIT 99–100/2019.120

pritoka Ugra. Duga je dvadesetak kilometara. Ima iznimno krivudav tok i teče kroz crnogorične šume smreke i jele.

Na obroncima uz rijeku nalaze se bogati pašnjaci. Danas je vodotok te rijeke, zbog uništavanja šuma, dosta isušen. Etimologija toga hidro-nima nije poznata. Pored rijeke Ilomske postoji i višečlani hidronim Mala14 Ilomska (duga do dva kilometra). Ime je dobila zbog svoje veli-čine u odnosu na rijeku Ilomsku.

2.3. IVÀNČICA

Rijeka Ivànčica nalazi se na području Busovače. Ime rijeke je nasta-lo prema cvijetu ivančici, a kojega se mnogo može naći uz rječicu. Na-vedeni hidronim spada u skupinu hidronima koji su motivirani nazivom biljke, odnosno u skupinu fitonima. U Velikom rječniku autora Vladi-mira Anića navodi se sljedeće značenje: „…trajna zeljasta biljka (Leu-canthemum vulgare) iz porodice glavočika (Compositae), uzgaja se i kao ukrasna biljka; ivanjsko cvijeće, margareta (margarita), revan.“15

U Hrvatskom zagorju postoji oronim Ivànščica (Ivànčica). Ime rije-ke i ime planine motivirano je osobnim imenom Ivan, odnosno mocij-skim imenom Ivana. Ime rijeke Ivànčica izvedeno je od fitonima i tim determinira taj toponim.

2.4. KLȌKOTNICA

Manja rječica Klokotnica je u Busovači, a dobila je ime po tom što se cijelim njezinim tokom stvaraju mali vodopadi i duž svojega puta ona klokoče i stvaraju se mali klokoti pa otud i naziv rijeke Klokotnica.

14 U Velikom rječniku hrvatskoga standardnoga jezika uz natuknicu mali na-vodi se sljedeće objašnjenje: 1. koji ima male mjere: visinu, težinu, duljinu, površinu, volumen, količinu i dr. [mala mačka / plaća / soba; mali broj / kovčeg / posjed / stol / vrt] → mal, malen, malešan, nevelik, sitan [...] Veliki rječnik hrvatskoga standardnoga jezika, (glavna urednica Ljiljana Jojić), Školska knjiga, Zagreb, 2015., str. 699.

15 Vladimir Anić, Veliki rječnik hrvatskoga jezika, Novi Liber, Zagreb, 2006., str. 479.


Prema Aniću onom., prasl. klókotъ (rus. klókot, polj. kłokot).16

Klokun označuje: „1. čep velike bačve, tapun; 2. čep na maloj lađi što zatiskuje rupu kroz koju pušta vodu kad se rasuši.”17

U Rječniku hrvatskoga jezika Vladimir Anić uz pojam klokot na-vodi se sljedeće tumačenje: „1. ugodan, živ šum koji stvara voda koja ključa, teče preko kamenja ili iz česme [‘~ slušam, u daljini, voda veli-kih…’ D. Tadijanović] 2. mala vrulja, mjesto gdje voda izvirući ključa; klokun, klokunj.“18

Klokot može imati i onomatopejsko značenje. U toponomastici ve-ćinom taj naziv označava imena hidronima. Hidronim Klokun nastao je prema apelativnoj osnovi. Prema toj rječici nastalo je i ime sela koje se nalazi uz spomenutu rječicu.

2.5. KÒZICA

Hidronim Kòzica je manja rijeka u Busovači. Spada u skupinu fito-nima. Sveslavenski i praslavenski apelativ kozice, fitonimskoga je po-drijetla. Kòzice označuje biljku – šibu s plodom crnih bobica.19

Kòzice označuju i dječju zaraznu bolest koju karakterizira osip u obliku vodenih prištića, koji se pretvaraju u kraste, suše i otpadaju; va-ričela; vodene ospice.20 Na području Stoca postoji selo Kozice.

Moguće je tumačenje da je ime rijeke povezano s apelativom koza. Na apelativnu osnovu dodan je sufiks -ice, tj. kozice. U blizini Fojnice se nalaze slapovi Kozice koji su zbog svoje ljepote postali turistička atrakcija.

16 Isto, str. 357.17 Petar Skok, Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, uredili

akademici Mirko Deanović i Ljudevit Jonke, knjiga druga K – poni, Jugo-slavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1972., str. 102.

18 Vladimir Anić, nav. dj., str. 579.19 Petar Skok, Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, uredili

akademici Mirko Deanović i Ljudevit Jonke, knjiga druga K – Poni, Jugo-slavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1972., str. 340. – 341.

20 Jure Šonje, Rječnik hrvatskoga jezika, Leksikografski zavod Miroslav Kr-leža i Školska knjiga, Zagreb, 2000., str. 496.

OSVIT 99–100/2019.122

2.6. LȀŠVA

Lašva je rijeka u Središnjoj Bosni i lijeva je pritoka Bosne. Zbog važnoga geografskoga položaja, dolina Lašve je uvijek bila važna pro-metnica. U povijesti je Lašva21 također imala važnu funkciju. Srednjo-vjekovna župa u trinaestom stoljeću bila je smještena u dolini Lašve.

21 Ivo Andrić je u povijesnom romanu Travnička hronika iz 1945. god. izme-đu ostaloga opisao ljepotu Lašvanske doline. Ujedno građu za taj roman Andrić je temeljio na stvarnoj dokumentarnoj građi. „(…) Niko nikad u Travniku nije ni pomislio da je to varoš stvorena za običan život i svagdaš-nje događaje. (…) Njihov grad, to je u stvari jedna tijesna i duboka raselina koju su naraštaji s vremenom izgradili i obradili, jedan utvrđen prolaz u kom su se ljudi zadržali da žive stalno, prilagođavajući kroz stoleća sebe njemu i njega sebi. Sa obe strane ruše se brda strmo i sastaju pod oštrim uglom u dolini u kojoj jedva ima mesta za tanku reku i drum pored nje. Tako sve liči na napola rasklopljenu knjigu na čijim su stranicama, s jedne i s druge strane, kao naslikani, bašte, sokaci, kuće, njive, groblja i džamije. Nikad niko nije izračunao koliko je sunčanih sati priroda uskratila ovome gradu, ali je izvesno da se sunce ovde docnije rađa i ranije zalazi nego u ma kojoj od bosanskih mnogobrojnih varoši i varošica. To ne poriču ni Trav-ničani, ali zato tvrde da sunce, dok sja, nigde ne sja tako kao nad njihovim gradom. U toj uskoj dolini kojom po dnu protiče Lašva a sa strane je šaraju vrela, jazovi i potoci, punoj vlage i promaje, gotovo nigde nema prava puta ni ravna mesta, koliko da čovek nogu metne slobodno i bezbrižno. Sve je strmo i neujednačeno, izukrštano i isprepleteno, povezano ili isprekidano privatnim putevima, ogradama, čikmama, baštama i kapidžicima, groblji-ma ili bogomoljama. Tu, na vodi, tajanstvenoj, nestalnoj i moćnoj stihiji, rađaju se i umiru naraštaji Travničana. (…) Tako se smenjuju pokolenja i predaju jedno drugome ne samo utvrđene telesne i duševne osobine, nego i zemlju i veru, ne samo nasledno osećanje mere i granice, ne samo znanje i razlikovanje svih staza, kapidžika i prolaza svoje zamršene varoši nego i urođenu sposobnost za poznavanje svijeta i ljudi uopšte. Sa svim tim dola-ze travnička djeca na sveta, ali više od svega sa gordošću. Gordost, to im je druga priroda, živa sila koja ih kroz cio život prati i pokreće i udara im vidan znak po kome se razlikuju od ostalog sveta.“ Ivo Andrić, Travnička hronika, (knjiga druga), Sarajevo, Svjetlost, 1989., str. 15. – 17.


Arheološki nalazi pokazuju davnu prošlost Lašvanske doline u kojoj su Kelti, Iliri i Rimljani ispirali zlato iz Lašve.

Prema srednjovjekovnim spomenicima područje Lašve bilo je gusto naseljeno.

„Naselja se nižu po niskim brdima s obje strane toka Bile, od Fazlića (Jezeraca) i Suhog Dola na sjeveru, do Zabilja na jugu, na granici s trećim predjelom uz riječni tok Bile na rubu većeg kom-pleksa polja s lijeve i desne obale Lašve, koja sa svojim pritoka-ma stvara aluvijalnu ravnicu na nadmorskoj visini od oko 400-550 m. Tu su prirodni uvjeti za život, smještaj naselja i kretnje općenito najpovoljniji na teritoriji srednjovjekovne župe Lašve. Ovaj kraj je jedno od tri najnaseljenija područja u srednjem vije-ku, koja su sudeći prema broju nekropola postojala na poriječju rijeke Lašve.“22

U stručnoj literaturi dolina župe Lašve se spominje u kontekstu sred-njovjekovne župe te u novije vrijeme o kontekstu arheoloških otkrića. Međutim, o toponimima srednjovjekovne župe Lašve nedostatni su po-datci.

Rijeka Lašva nastaje od dvije Lašvice, a to su Karaulska i Komarska, koje se spajaju u Turbetu. Izviru na Radanj planini i Komar planini.

Etimologija toga imena nije poznata.

2.7.. PÈTROV PÒTOK

Dvorječni hidronim Petrov potok nastao je od osobnoga imena Petar i apelativa potok. Taj apelativ u hidronimiji označava manje vode, od-nosno tekućice. Na osobno ime Petar dodan je sufiks -ov. To je poime-ničan pridjev pomoću sufiksa -ov od Petar i apelativa potok, a označuje manju vodu.

Brojne su izvedenice toga imena: Petar, Petarac, Petrac, Petrač, Pe-trača, Petrajnica, Petrak, Petralija, Petran, Petranko, Petranja, Petras,

22 Lidija Fekeža-Martinović, nav. dj., str. 270.

OSVIT 99–100/2019.124

Petraš, Petrašin, Petraško, Petre, Petrec, Petrek, Petreša, Petreta, Petric, Petrica, Petricola… lat. Petrus od grč. pétros – kamen, hrid.23

Petar je apostol i Kristov nasljednik na zemlji. Osnovao je kršćan-sku zajednicu u Jeruzalemu i Rimu te je imenovan prvim biskupom i papom. Mučeničku smrt podnio je oko 60. godine kada je naglavačke razapet, budući da je smatrao da nije dostojan umrijeti poput Krista. Njegovo pravo ime je Simon odnosno Šimun. Ime Petar je često u an-troponimiji, ali isto tako i u toponimiji, primjerice (Sveti Petar u Šumi na području Hrvatske). Ženski oblik toga imena je Petra.

2.8. DÙBOK PÒTOK

Ime hidronima je nastalo zbog udubljene duboke uvale, velike dubi-ne korita, odnosno prema pridjevu dubok i apelativu potok. Pridjev du-bok je frekventan u toponomastici, a najčešće se upotrebljava kao ime za manje vode, tj. uvale. U Velikom rječniku hrvatskoga standardnoga jezika uz riječ potok navodi se sljedeće objašnjenje: „kratka i manja tekućica koja vodu dobiva od oborina, izvora i vrela [poljski / brdski / šumski potok].“24

Apelativ potok označuje vode tekućice i vjerojatno je ime hidronima nastalo po geomorfološkim značajkama tla.

2.9. PLJAČKOVAC

Pljačkovac izvire južno od koričanskog platoa na nadmorskoj visini 1 360 m. Prva je veća, ali kratka desna pritoka Ugra. Nastala je spaja-njem dva potoka. Na ušću gradi vodopad visine četiri-pet metara.

Pored imena Pljačkovac rabi se i ime Plačkovac. Kod imena nave-denoga hidronima došlo je do ispadanja suglasnika j. Etimologija hi-dronima nije poznata.

Ta rijeka ima svoj poznati izvor i dosta ju posjećuju turisti. U proš-losti su se tu nalazila i tri mlina. 23 Mate Šimundić, Rječnik osobnih imena, (drugo izdanje), Matica hrvatska,

Zagreb, 2006., str. 269.24 Veliki rječnik hrvatskoga standardnoga jezika, (glavna urednica Ljiljana

Jojić), Školska knjiga, Zagreb, 2015., str. 1131.


2.10. VRbANJA

Vrbanja izvire na planini Vlašić s rijekama Ugar, Ilomska i Bila. Uz Ugar najveća je desna pritoka Vrbasa. Duga je oko osamdeset i četiri kilometra. Uz tu rijeku se nalazi dosta vrba pa je hidronim motiviran upravo apelativom na imenicu vrba.

Imenica vŕba praslavenskoga je podrijetla *vъrba. Ta je imenica bila istovjetna i u starocrkvenoslavenskom jeziku. U indoeuropskom jeziku postojala je imenica *verba – prut, stabljika.25

Vrbanja pripada skupini fitonima. Naziv je dobila prema apelativu vrba. Osnova vrba više je puta posvjedočena u tvorbi toponima.26

U tu rijeku se ulijeva dosta pritoka i bogata je vodom. Pored te rijeke je prolazila pruga.

2.11. ZLÂTINO VRËLO

Zlatino27 vrelo dobilo je ime prema antroponimu Zlata28 i apelativu vrelo. Vrelo označava lokalitete gdje izvire voda; izvor, studenac.29

„Nazivi za vrelišta odnosno mjesta na kojima voda izbija iz ze-mlje te mikrohidronimijski odrazi tih apelativa zorno oslikava-ju svu složenost onomastičkoga sustava hrvatskoga jezičnoga

25 Alemko Gluhak, nav. dj., str. 682.26 Toponimi na području Hrvatske: Vrba u Zagrebu, Vrbje (Nova Gradiška),

ekonim Vrbanja u Slavoniji, hidronim Vrbica na području Stoca. 27 Antroponimi Zlata, Zlatana, Zlatica, Zlatimirka, Zlatko, Zlatić, Zlatan,

Zlatimil, Zlatimir, Zlatislav, Zlatoslav motivirani su apelativom zlato. Spa-daju u skupinu narodnih imena. Više o tome: Mate Šimundić, Rječnik osob-nih imena, (drugo izdanje), Matica hrvatska, Zagreb, 2006., str. 382.

28 Anić uz natuknicu zlatan navodi sljedeće značenje: „1. a. koji je od zlata, koji je pokriven ili izvezen zlatom b. koji sadrži zlato c. (odr.) koji se ra-čuna prema vrijednosti ili tečaju zlata 2. a. koji je kao zlato, boja zlata b. blistav, sjajan usp. zlatiti 3. pren. a. koji je vrlo koristan…“ Vladimir Anić, nav. dj., str. 1839.

29 Više o tom: Vladimir Anić, nav. dj., str. 1759.

OSVIT 99–100/2019.126

područja. Kod vodnih se imenica iz te skupine zemljopisnoga nazivlja, u usporedbi s mikrohidronimijskim sustavima ostalih slavenskih jezika, uočava velika raznolikost i semantička izni-jansiranost. To je dobrim dijelom uvjetovano geomorfološkim odlikama, jer se veliki dio hrvatskoga ozemlja nalazi na području krša, oskudnoga vodom, na kojemu se imenuje i najbeznačajnije nalazište vode.“30

U prošlosti su tu bila nalazišta zlata koje su ljudi ispirali. Navedeni hidronim svjedoči o svojoj nekadašnjoj namijeni.

3. ZAKLJUČAK

Paradigmatske su riječi Antuna Radića da je u imenima dolova, bre-gova, jaraka, potoka, rijeka, sela i gradova opisana prošlost koju su naši preci tisućama godina s koljena na koljeno ostavljali svojim potomci-ma. Stoljetnim nazivima i imenima govore davno upokojena pokolje-nja.

Zbog geografskoga položaja dolina rijeke Lašve je oduvijek bila iznimno važna u prošlosti. U rimsko doba kroz Lašvansku dolinu je prolazila rimska cesta. O postojanosti rimske kulture na tom području svjedoče i arheološki nalazi; ostatci rimske građevine, bakreni rimski novac i sl. U prošlosti su na tom području boravili: Iliri, Rimljani, Kelti i drugi narodi. Hidronimi u Lašvanskoj dolini svjedoče burnu i bogatu povijest toga kraja. Hidronimi motivirani nazivom biljaka, odnosno fi-tonimi, primjerice u Lašvanskoj dolinu su: rijeka Ivànčica, zatim hidro-nim Kòzica, manja rijeka u Busovači. Kod hidronima Bílā zabilježen je ikavski odraz glasa jata. Zanimljivo je onomatopejski postanak vrela Klȍkotnica.

30 Dunja Brozović-Rončević, „Hidronimi s motivom vrelišta na povijesnom hrvatskom jezičnom području“, Folia onomastica Croatica 6, HAZU, Za-greb, 1997., str. 1.


Literatura

Andrić, Ivo (1989). Travnička hronika. (knjiga druga). Sarajevo: Svje-tlost.

Anić, Vladimir (2006). Veliki rječnik hrvatskoga jezika. Zagreb: Novi Liber.

Bakula, Petar (1970). Hercegovina prije 100 godina ili topograf-sko-historijski šematizam Franjevačke kustodije i apostolskog vika-rijata u Hercegovini za godinu Gospodnju 1867. (Šematizam fra Petra Bakule), preveo s latinskoga Kosir, Vencel, Mostar: Provinci-jalat hercegovačkih franjevaca.

Bjelanović, Živko (2007.) Onomastičke teme. Zagreb: Hrvatska sveu-čilišna naklada.

Brozović-Rončević, Dunja (1997) „Hidronimi s motivom vrelišta na povijesnom hrvatskom jezičnom području“. Folia onomastica Cro-atica 6. Zagreb: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti. str. 1. – 40.

Dragić, Helena (2013) „Apelativi u toponimiji stolačkog kraja“. Školski vjesnik 62 (1). Split: Hrvatsko pedagoško-književni zbor, ogranak Split i Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu str. 5. – 26.

Dragić, Helena (2018) „Hidronimi u stolačkom kraju“. Stolačko prolje-će: godišnjak za povijest i kulturu. Stolac: Matica hrvatska Stolac, str. 211. – 218.

Fekeža-Martinović, Lidija (2015) „Arheološka iskopavanja srednjovje-kovnog groblja na Glavici u Han Bili kod Travnika“. Godišnjak cen-tra za balkanološka ispitivanja, knjiga (44). Sarajevo: Akademija nauka BiH, str. 267. – 287.

Gluhak, Alemko (1993). Hrvatski etimološki rječnik. Zagreb: August Cesarec.

Klaić, Bratoljub (1980). Rječnik stranih riječi. Zagreb: Nakladni zavod Matica hrvatska.

Kolenić, Ljiljana (1997). „Slavonski dijalekt“, Croatica: časopis za hrvatski jezik, književnost i kulturu 27 (45. – 46). Filozofski fakul-tet Sveučilišta u Zagrebu, Odsjek za kroatistiku, Zagreb, 1998., str. 101. – 116.

OSVIT 99–100/2019.128

Skok, Petar (1971). Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezi-ka, knjiga prva A – J. Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti.

Skok, Petar (1972). Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezi-ka, knjiga druga K – poni. Jugoslavenska akademija znanosti i um-jetnosti. Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti.

Skok, Petar (1973). Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezi-ka, knjiga treća P – Ž, Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti.

Šimundić, Mate (2006.) Rječnik osobnih imena, (drugo izdanje). Za-greb: Matica hrvatska.

Šimunović, Petar (2009.) Uvod u hrvatsko imenoslovlje. Zagreb: Gol-den marketing – Tehnička knjiga.

Veliki rječnik hrvatskoga standardnoga jezika (2015) (glavna urednica Ljiljana Jojić). Zagreb: Školska knjiga.

THE ANALYSIS OF HYDRONYMS IN THE LAŠVA VALLEY

Abstract

The Paper deals with the theoretical definition of hydronyms, hydronymy and hydronomastics. The mentioned terms are anal-ysed, and about 11 hydronyms from the Lašva Valley have been interpreted. The origin and etymology of those terms are cited. With the hydronym Bílā ikavian jat reflex is recorded. Some hy-dronyms are of an unknown origin, e.g. the hydronym Ilomska. The Lašva Valley is actually the valley of the Lašva River, so geographically, it is a part of central Bosnia. Historically, in that area there was a medieval parish, and today it includes the towns of Vitez, Travnik, Novi Travnik and Busovača.

Key words: water, hydronyms, toponyms, the Lašva Valley, lan-guage.


Marija ŽEPIĆ1 UDK 347.633(497.6) 341.9:347.633 Izvorni članak Primljeno: 20. rujna 2019.

POSVOJENJE DJETETA PREMA MEĐUNARODNOM I DOMAĆEM PRAVU2

Tko primi jedno ovakvo dijete u moje ime, mene prima. Matej 18,5

Sažetak:

Posvojenje djeteta jedan je od izuzetno važnih pojmova Obiteljskoga prava. Ono je „najkvalitetniji oblik društvene zaštite djece bez odgo-varajuće roditeljske skrbi.“3 U radu će, pored definicije toga pojma, biti obrađeno šire područje njegove primjene i odnosa s drugim rele-vantnim graničnim pojmovima i područjima, počevši od vrsta i zaštite do pretpostavki zasnivanja djelomičnoga i potpunoga posvojenja. U kratkim crtama analizirat će se materijalno-pravne odredbe posvojenja u međunarodnom pravu, potom će biti šire raspravljeno o posvojenju s povijesnoga aspekta nastanka i razvoja ovoga instituta u domaćem Obiteljskom pravu dviju država: Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Bit će, također, riječi o zaštiti i pretpostavkama zasnivanja posvojenja. U posebnom radu koji slijedi bit će posebno i odvojeno razmotren postu-pak, kao i relevantne procedure posvojenja.

Ključne riječi: dijete, obitelj, posvojenje, zaštita, pretpostavke.

1 Žepić, Marija, magistra prava, e-mail: [email protected] Javno obranjen i za publiciranje autoriziran prvi dio diplomskoga rada, s

težištem na materijalno-pravne aspekte obradbe i prezentiranja odabrane teme.

3 Ž. Galić, Pravni učinci srodstva u obiteljskim odnosima, Sveučilište u Mo-staru, 2018. str. 174.

OSVIT 99–100/2019.130

1. Uvod

Prije samoga definiranja pojma posvojenja, važno je definirati obitelj kao osnovni temelj i kao zajednicu od koje sve počinje. Prema Obitelj-skom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine (dalje u tekstu ObzFBiH) obitelj je životna zajednica roditelja i djece i drugih krvnih srodnika te srodnika po tazbini posvojitelja i posvojčeta, kao i osoba iz izvanbrač-ne zajednice ako žive u zajedničkom domaćinstvu. Sociolozi smatraju da „gotovo ni jedna mala društvena skupina nema takvo značenje za društvo kao što je to obitelj. Još su stari grčki filozofi smatrali obitelj temeljnom društvenom skupinom, držeći da je ona osnovna društvena stanica iz koje je nastala država.“4

Prema Obz-u FBiH posvojenje je poseban oblik obiteljsko-pravne zaštite djece bez roditelja ili bez odgovarajuće roditeljske skrbi, kojim se zasniva roditeljski, odnosno srodnički, odnos.

Stjecajem različitih životnih okolnosti neke osobe nisu u mogućno-sti imati vlastitu djecu. Institut posvojenja im omogućava roditeljstvo, a djeci kojoj je potrebna roditeljska skrb omogućava rast unutar obite-lji. Također i one osobe koje imaju vlastitu djecu, a žele svoju obitelj oplemeniti na takav način, mogu posvojiti dijete kojem će pružiti svoje razumijevanje, ljubav i skrb.

U današnje vrijeme smo, nažalost, svjedoci tomu kako postoje tisuće djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Zato nas je posebno zanimao ovaj plemeniti institut posvojenja kojemu je svrha zbrinjavanje djece bez odgovarajuće skrbi, brige i ljubavi svojih roditelja. Prije svega taj institut se brine za najbolji interes djeteta, na koji ću se posebno osvr-nuti u ovom radu.

Ova je tema okupirala zanimanje autorice i privukla njezinu pozor-nost zbog svoje plemenitosti i mogućnosti darivanja obitelji onim oso-bama (bilo djetetu ili roditeljima), kojima to nije bilo omogućeno zbog različitih okolnosti u kojima su se našli. Također, autorica ovim želi podizati svijest o posvojenju kod svih onih koji se bore za zasnivanje

4 Šire o tomu, vidi: B. Žepić, Sociologija, Hrvatska sveučilišna naklada, Za-greb, 2007., str.153. – 159.


obitelji, ali i za razumijevanje ovoga instituta kod drugih, jer se ovdje radi o specifičnom način formiranja obitelji i skrbi o djeci bez roditelja, kao i roditeljske ljubavi i pozornosti.

2. Općenito o posvojenju i njegovu povijesnom razvoju

Posvojenje (lat. adoptio; engl. adoption; njem. Adoption, Annahme-alsKind; franc. adoption) je obiteljsko-pravni institut kojim se pravnim putem zasniva roditeljski odnos između tuđega djeteta (posvojenik) i punoljetne osobe (posvojitelj).5

Razni oblici posvojenja, može se reći, postojali su još u dalekoj povijesti. Nastali su prije prava i države, kada je ovaj pravni institut postojao kao faktični posvojiteljski odnos. Njegovu svrhu i ciljeve te uvjete za nastanak, djelovanje i prestanak, određivali su različiti druš-tveno-politički uvjeti u kojima je ono nastajalo i trajalo. Povijesno je imalo različite motive: jačanje plemena, produženje obitelji, nasljeđi-vanje, poboljšanje statusa izvanbračne djece, oslobođenje od ropstva.

U rimskom pravu bila su poznata dva oblika posvojenja: adrogacija i adoptacija. Adrogacija je označavala prijelaz punoljetne muške osobe, koja je bila suiiuris zajedno sa svim podložnim osobama, pod očinsku vlast posvojitelja. Adoptacija je bila pravni posao kojom je posvajana osoba alieniiuris, tako da je adoptirani napustio prijašnju obitelj i pre-šao u drugu pod očinsku vlast novoga oca obitelji. Posvojena je osoba u novoj obitelji imala sva prava i dužnosti kao da je u njoj rođena.6

Posvojenjem se zasniva roditeljski odnos i ono predstavlja najkvali-tetniji vid zaštite djece bez roditeljske skrbi. Dijete bez roditeljske skrbi dobiva roditelje i druge srodnike, dobiva obitelj i stječe uvjete za sretno odrastanje.7

Nakon različitih vremena i definiranja posvojenja, nakon Drugo-ga svjetskoga rata, došlo je do izmjene značenje i svrhe posvojenja.

5 Pravni leksikon, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, str. 1171.6 Pravni leksikon, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, str. 1171.7 Traljić, N., Bubić, S., Porodično pravo, Sarajevo, 2001. str. 149.

OSVIT 99–100/2019.132

Osnovna je svrha bila zaštita maloljetne djece bez roditeljske skrbi i njihovih interesa. Posvojenje, dakle, postaje institut. Smanjuje se staro-sna granica posvojitelja, posvajali su se većinom maloljetnici.8 Prema tomu, posvojenje je poseban oblik obiteljsko-pravne zaštite djece bez roditelja ili bez odgovarajuće roditeljske skrbi, kojim se zasniva rodi-teljski, odnosno srodnički, odnos.9

Društvu ne može biti svejedno kakve su obitelji jer iz njih proizlaze pojedinci koji čine samo društvo. Stoga je posvojenje i društvena real-nost prema kojoj se o posvojenju može govoriti kao o obliku sustavne društvene zaštite djece.

Promatrano s pravnoga aspekta, želja za djetetom i želja za roditelji-ma, jesu i dva prava: pravo čovjeka na roditeljstvo i zasnivanje obitelji te pravo djeteta na sigurnost i odgoj u obitelji.10

Opća deklaracija o pravima čovjeka (1948.) određuje da svi pu-noljetni muškarci i žene, bez ikakvih ograničenja glede rase, državljan-stva ili vjere, imaju pravo sklopiti brak i osnovati obitelj (čl. 16., st. 1) te nadalje da djeca imaju pravo na obiteljsku brigu i pomoć (čl. 25.).

Deklaracija o pravima djeteta (1959.) prvi je međunarodni akt kojim se decidirano i jasno proklamiraju prava djeteta.

Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima (1966.) predviđena je najšira moguća zaštita i pomoć obitelji kao prirodnoj i osnovnoj jedinici društva i određena njezina uloga za podizanje djece.11

Konvencija o eliminiranju svih oblika diskriminacije žena u čl. 16. određuje jednaka roditeljska prava i obveze majke i oca prema djeci bez obzira jesu li u pitanju bračna ili izvanbračna djeca i naglašava da u svim tim slučajevima interesi djece moraju biti na prvom mjestu.

Istekom razdoblja od 1979. do 1989. godine, koje su Ujedinjeni na-rodi proglasili Dekadom djeteta, kao krunu zamjetnih aktivnosti, pro-grama i rada svjetske javnosti kad su u pitanju uvjeti života djece i njihovih prava, dobili smo Konvenciju o pravu djeteta (1989).12

8 Usp. Jakovac-Lozić, D., Posvojenje, Split, 2000. str. 1. – 30.9 Obiteljski zakon Federacije Bosne i Hercegovine, čl. 91. st 1.10 Isto, str. 34.11 Jakovac-Lozić, D., Posvojenje…, str. 35.12 Isto, str. 36.


3. Općenito o posvojenju u međunarodnom pravu

Ako se djeci ne može osigurati primjerena skrb u njihovoj domovi-ni, može se pribjeći posvojenju sa stranim elementom. U Konvenciji UN-a o pravima djeteta: „…međudržavno posvojenje može se smatrati zamjenskim načinom skrbi za dijete, u slučaju da se dijete ne može smjestiti kod hranitelja ili posvojitelja ili ako se za njega ni u kojem slučaju ne može osigurati primjerena skrb u djetetovoj domovini.“13

U Haškoj konvenciji o zaštiti djece i suradnji glede međunarodnoga posvojenja, govori se o tzv. međudržavnom i međunarodnom posvoje-nju. Razlika je što se međudržavnim posvojenjem smatra posvojenje u kojem dijete mijenja državu u kojoj je do tada živjelo bez obzira na državljanstvo posvojitelja, dok se pod međunarodnim posvojenjem po-drazumijeva situacija kada su posvojitelji osobe drugoga državljanstva u odnosu na dijete a mogu i ne moraju živjeti u istoj državi.14

Najbolji interes djeteta je najvažnije gledati kad se radi o posvo-jenju. To načelo je prihvaćeno u obiteljskom zakonodavstvu mnogih država. Prvi put se spominje u Deklaraciji o pravima djeteta (1959.). Dokumenti koji štite interes djeteta su dokumenti Ujedinjenih naroda, Vijeća Europe, te haške konvencije.

Što se tiče održavanja osobnih kontakata djece s roditeljima koji ne žive zajedno, kada odgovara interesu djeteta, tim se bavi Europska konvencija o kontaktima u vezi s djecom. Radi se o tzv. otvorenom posvojenju u kojem dijete koje je posvojeno održava osobne kontakte s biološkim roditeljima i srodnicima. Otvorenost podrazumijeva uključi-vanje bioloških roditelja u izbor posvojitelja te pravo na nastavak kon-takta putem razmjene fotografija, školskih izvješća ili posjeta.15

13 Usp., Međunarodno posvojenje, Jakovac-Lozić, Split, 2006. str. 9.14 Isto, str. 10.15 Isto, str. 57.

OSVIT 99–100/2019.134

4. Zaštita posvojenja u pojedinim međunarodnim dokumentima

ima veliku važnost prije svega zato što posvojenje omogućava roditelj-stvo onima koji ne mogu imati svoju vlastitu djecu ili pak onima koji pored svoje djece žele produbiti svoje roditeljstvo i oplemeniti ga da-rivanjem svoje ljubavi, skrbi i doma onoj djeci koja su za to bogatstvo uskraćena bez svoje krivnje. Posvojenje bi trebalo predstavljati ispunje-nje dviju želja: želja za roditeljima i želja za roditeljstvom.

Opća deklaracija o pravima čovjeka16 iz 1948. godine ističe da svi punoljetni muškarci i žene imaju pravo sklopiti brak i osnovati obitelj, bez ikakvih ograničenja glede rase, državljanstva ili vjere (čl. 16., str. 1.). Ova Deklaracija ističe i pravo djece na obiteljsku skrb i pomoć (čl. 25.).17

Deklaracija o pravima djeteta18 iz 1959. godine je od posebnoga zna-čaja jer je to prvi međunarodni akt kojim se jasno proklamiraju prava djeteta. U preambuli navedene Deklaracije istaknuto je da čovječanstvo duguje djetetu najbolje što može kako bi mu se osiguralo sretno djetinj-stvo. Također, naglašena su osnovna prava djeteta, počevši od toga da dijete ima pravo biti voljeno i shvaćeno, rasti pod roditeljskom zaštitom i skrbi, pravo zaštite od svih oblika okrutnosti, zanemarivanja i iskori-štavanja, pravo na ime, državljanstvo, obrazovanje i dr.19

Konvencija o pravima djeteta20 iz 1989. godine usvojena je s ciljem zaštite djece u različitim rizičnim situacija i primjenjiva je na svu djecu

16 Opća deklaracija o pravima čovjeka (eng. Universal Declaration od Juman Rights) je usvojena i proklamirana Rezolucijom Opće skupštine UN-a br. 217 A (III) od 10. prosinca 1948.

17 Jakovac – Lozić, D., Posvojenje…, str. 34.18 Deklaracija o pravima djeteta (eng. Declaration od the Rights od the Chi-

ld) je usvojena i proklamirana Rezolucijom Opće skupštine UN-a br. 1386 (XIV) do 20. studenoga 1959.

19 D. Jakovac – Lozić, Posvojenje…, str. 35.20 Deklaracija o pravima djeteta (eng. Declaration od the Rights od theChild)

je usvojena i proklamirana Rezolucijom Opće skupštine UN-a broj 44/25


na svijetu. Konvencija je jedinstvena jer je: sveobuhvatna (osigurava građanska, politička, ekonomska, socijalna i kulturna prava djece), uni-verzalna (primjenjuje se na svu djecu), bezuvjetna (zahtijeva i od vlada sa slabijim izborima sredstava da poduzmu sve potrebne aktivnosti za zaštitu djece), holistička (zagovara gledalište da su sva prava temeljna, nedjeljiva i jednako važna).

Adekvatna zaštita dječjih prava je naravno najbolji temelj za cjelo-kupno unaprjeđenje društva i poboljšanje međuljudskih odnosa.

5. Posvojenje u hrvatskoj i bosanskohercegovačkoj obiteljsko-pravnoj povijesti

Hrvatsko srednjovjekovno obiteljsko pravo poznavalo je institut po-svojenja. Istina, posvojenje nije bilo naširoko prihvaćeno, ali se ipak prakticiralo o čem svjedoče i statuti brojnih južnodalmatinskih gradova, kao i pravo Slavonije.21 U Kraljevini Jugoslaviji na području Hrvatske i Slavonije posvojenje, točnije posinjenje, bilo je regulirano Općim gra-đanskim zakonikom.

Nakon temeljitih društveno-političkih promjena, odcjepljenja Hr-vatske iz sastava bivše Jugoslavije te stjecanja neovisnosti i suverenosti 1991. godine, nužno je uslijedila i reforma pravnoga sustava, proglaše-nje novoga Ustava mlade Hrvatske države te usvajanje novih zakonskih propisa. To se odnosilo i na obiteljsko zakonodavstvo. Tako je na kraju prosinca 1998. godine stupio na snagu Obiteljski zakon Republike Hr-vatske, koji se primjenjivao od 1. srpnja 1999. godine.22

U bosanskohercegovačkoj pravnoj povijesti posvojenje, kao pravni institut obiteljskoga prava, bilo je normirano na različite načine. Gra-đansko pravo u cijeloj Jugoslaviji ostalo je u čitavom opsegu neunifici-rano. Tek 1934. godine je došlo do završne faze oko rada na ujednača-

od 20. studenoga 1989. Stupila je na snagu 2. rujna 1990.21 Margetić, L., Hrvatsko srednjovjekovno obiteljsko i nasljedno pravo, Na-

rodne novine, Zagreb, 1996., str. 26, 197. i 297.22 Alinčić, M, Obiteljsko…, str. 316.

OSVIT 99–100/2019.136

vanju ove pravne grane. Uzor za Predosnovu bio je Austrijski građanski zakonik. No, za razliku od njega, Predosnova je dopuštala posvojenje vlastite izvanbračne djece, ako je njegovo pozakonjenje naknadnim stu-panjem u brak njegovih roditelja postalo nemoguće. Zatim, isključuje posvajanje vlastitoga bračnoga partnera, brata ili sestre, kao i ono što je inače nedopušteno – posvojenje većega broja osoba ako su one u odno-su koji je nespojiv s odnosom između braće i sestara.

U BiH je 1979. godine usvojen Porodični zakon koji je regulirao i oblast posvojenja. Sada već govorimo o drugom razdoblju u zakono-davnom pristupu institutu posvojenja poslije Drugoga svjetskoga rata.

U uvodnim odredbama zakona vidi se cilj posvojenja: „Usvojenjem se između usvojioca i usvojenika uspostavljaju odnosi koji postoje iz-među roditelja i djece s ciljem da se djetetu koje se usvaja pruže uslovi kakve imaju djeca koja žive u porodici“ (čl. 12).23

Najvažnije načelo o posvojenju jest da je ono korisno za posvoj-če. Osnovna ideja zakonodavca je zato bila zaštita interesa maloljetne djece. Pretpostavke su koncipirane tako da omoguće kvalitetnu zaštitu maloljetne djece, ali i tako da potaknu posvojitelje na posvojenje. Ovo zakonodavstvo je pokušalo ukloniti nedostatke prijašnjih rješenja. Tako je uvedeno neraskidivo posvojenje.

6. Vrste posvojenja

Posvojenje može biti potpuno i nepotpuno, odnosno srodničko i ro-diteljsko. Srodničkim posvojenjem nastaje između posvojitelja i nje-govih srodnika s jedne strane neraskidiv odnos srodstva i sva prava i dužnosti koja iz toga proizlaze.24 Roditeljskim posvojenjem nastaju između posvojitelja s jedne strane te posvojčeta i njegovih potomaka s druge strane prava i dužnosti koja po zakonu postoje između roditelja i djece.25

23 Traljić, N. i dr., Porodično…, str. 111.24 Jakovac-Lozić, D., Posvojenje, Split, 2000. str. 56.25 Jakovac-Lozić, D., Posvojenje, Split, 2000. str. 56.


Dijete se može potpuno posvojiti do desete godine života, a potpuno ga mogu posvojiti bračni partneri zajednički te maćeha ili očuh djeteta koje se posvaja. Izvanbračni partneri koji najmanje pet godina žive u izvanbračnoj zajednici mogu potpuno posvojiti dijete.

Nepotpuno se može posvojiti dijete do navršene osamnaeste godine života. Za posvojenje djeteta starijega od deset godina i sposobnoga da shvati značenje posvojenja potreban je njegov pristanak. Nepotpuno mogu posvojiti dijete bračni partneri zajednički, jedan bračni partner uz pristanak drugoga i maćeha ili očuh djeteta koje se posvaja. Osoba koja nije u braku i izvanbračni partneri koji žive u izvanbračnoj zajednici koja traje najmanje pet godina mogu nepotpuno posvojiti dijete ako za to postoje naročito opravdani razlozi.26

7. Posvojenje kao najbolji interes djeteta

Pravna znanost smatra kako se potpunim posvojenjem najadekvat-nije štite najbolji interesi djece bez roditeljskoga staranja.

Prava djeteta su podvrsta ljudskih prava i mogu se različito klasifi-cirati. Izvorno i osobno pravo također je i djetetovo pravo na saznanje vlastitoga podrijetla. Smisao toga prava jest zaštita djeteta dok odrasta i sazrijeva, no postoje i drugi razlozi: zbog vlastitoga zasnivanja obitelji i mogućega roditeljstva to su medicinski razlozi. S obzirom na to da je ljudskom biću svojstveno znati vlastite pretke, tj. pripadati užoj ljud-skoj zajednici, to bi bili psihološki razlozi. Međusobna prava i dužno-sti prema srodnicima, uzdržavanje, imovinski odnosi bi bili materijalni razlozi.

Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda je najzna-čajniji dokument za zaštitu ljudskih prava u Europi. Pravo znati vlastito biološko podrijetlo, odnosno svoje krvne srodnike – poglavito i ponaj-prije roditelje, utkano je i u sadržaj odredbi njezina čl. 8. kojim se jamči poštovanje privatnoga i obiteljskoga života. Iako ne postoji izričita defi-nicija privatnoga života i privatnosti, nesporno je da bi ona obuhvaćala

26 Obiteljski zakon Federacije Bosne i Hercegovine, članak 101. – 104.

OSVIT 99–100/2019.138

različita područja od kojih je i područje zaštite i čuvanja identiteta, a u sklopu kojega je i pristup informacijama o vlastitom identitetu.27

Konvencija o pravima djeteta uvela je pravni standard najbolji in-teres djeteta kao kriterij za odnose, postupanje i odlučivanje vezano za djecu. Pri tumačenju i primjeni ovoga standarda moraju se poštovati njegove karakteristike, od kojih su najvažnije relativnost, subjektiv-nost i evolutivnost.28 Kriteriji za određivanje najboljega interesa djeteta mogu se crpiti iz odredaba Konvencije o pravima djeteta, domaćih za-kona i drugih kriterija koji uvažavaju ostvarivanje dugoročnoga intere-sa djeteta.29

8. Pretpostavke za zasnivanje posvojenja

Da bi se posvojenje moglo zasnovati, propisane su pretpostavke. Pretpostavke na strani djeteta nazivaju se pasivna adoptivna sposob-nost. U RH, da bi dijete moglo biti posvojeno ono mora biti maloljetno, njegovi roditelji moraju dati pristanak ili moraju postojati razlozi zašto ne daju pristanak (umrli su, odsutni duže od tri mjeseca, lišeni poslovne sposobnosti u potpunosti ili djelomice, i to u području davanja osobnih izjava volje, te lišeni roditeljske skrbi), a dijete starije od dvanaest go-dina mora dati pristanak na posvojenje.30

Pretpostavke za zasnivanje posvojenja su:• zajedničke pretpostavke koje se odnose na oba oblika posvojenja

27 Vidi podrobnije u: Jakovac-Lozić D., „Prosudbe Europskog suda za ljud-ska prava temeljene na dosezima suvremenih dokaznih sredstava u paterni-tetskim postupcima“, Zbornik Pravnoga fakulteta u Zagrebu, 4 (2011), str. 1134. i 1135.

28 Izvor: Bubić S., „Prilog raspravi o sadržaju standarda ‘najbolji interes dje-teta’ u oblasti porodičnog prava“, Zbornik radova Jedanaestog međuna-rodnog savjetovanja: Aktualnosti građanskog i trgovačkog zakonodavstva i pravne prakse, Neum, 21., 22. i 23. lipnja 2013., str. 118. i 119.

29 Isto, str. 121. – 124.30 Pravni leksikon, str. 1171.


• pretpostavke za zasnivanje potpunoga posvojenja• pretpostavke za zasnivanje nepotpunoga posvojenja.

Obiteljski zakon u članku 97. normira koja osoba ne može biti posvoji-telj, posvojiti ne može osoba:• kojoj je, dok traje nesposobnost, oduzeta roditeljska skrb• kojoj je ograničena ili oduzeta poslovna sposobnost• koja ne pruža dovoljno jamstva da će pravilno ostvarivati roditelj-

sku skrb.

Posvojiti ne može ni osoba kod čijega bračnoga partnera postoji jed-na od okolnosti iz stavka 1. ovoga članka.

Do oduzimanja roditeljske skrbi dolazi u slučajevima: tjelesnoga i duševnoga zanemarivanja djeteta, spolnoga iskorištavanja djeteta, gru-boga zanemarivanja roditeljskih dužnosti kojim se očito stavlja u opa-snost sigurnost, zdravlje ili moral djeteta, napuštanjem djeteta i dr. U članku 154. Obiteljskoga zakona F BiH izričito se navode razlozi za oduzimanje roditeljske skrbi.

U Konvenciji o pravima djeteta vidimo da je u članku 18. sadržano načelo: „da oba roditelja imaju zajedničku odgovornost u podizanju i razvoju djeteta.“ Također se navodi da su interesi djeteta njihova os-novna briga.

Roditeljsko pravo je osobno i apsolutno pravo roditelja, koje presta-je kada dijete navrši godine punoljetnosti (osamnaest godina), odnosno kada postane sposobno samostalno se brinuti o sebi, svojim pravima i interesima. Postoje i odstupanja u zakonom propisanim slučajevima: može prestati i u slučaju ako prije navršene osamnaeste godine života sklopi brak, odnosno može se i produžiti nakon punoljetnosti uslijed nesposobnosti da se osoba brine sama o sebi.

Roditeljsko pravo ili roditeljska skrb je skup odgovornosti, dužnosti i prava koja su majci i ocu zakonom povjerena, kako bi ih vršili u naj-boljem interesu djeteta. U sadržaj roditeljske skrbi ulazi pravo i dužnost zaštite osobnih prava djeteta na: zdravlje, razvoj, njegu i zaštitu; odgoj,

OSVIT 99–100/2019.140

obrazovanje i školovanje; ostvarivanje osobnih odnosa te određivanje mjesta stanovanja.31

Dijete je danas u središtu obiteljskoga života, zato svi odnosi trebaju biti uređeni tako da se osigura ostvarenje djetetova najboljega interesa.

Prema članku 93. i 94. ne može se posvojiti srodnik po krvi u ravnoj crti, ni brat, ni sestra. Krvno srodstvo se definira kao odnos dviju osoba povezanih podrijetlom, bilo da potječu jedna od druge (npr. otac i sin) ili od zajedničkoga pretka (npr. stric i nećak). Bliskost krvnoga srod-stva predstavlja zakonom određenu prepreku za posvojenje. U ravnoj lozi srodne su osobe koje potječu jedna od druge izravno ili neizravno. Među takvim osobama posvojenje nije dopušteno.

U Bosni i Hercegovini postojanje biološkoga potomstva na strani potencijalnih posvojitelja, kao i već ranije posvojene djece, ne pred-stavlja prepreku posvojenju. No, činjenica je da u praksi rjeđe posvajaju osobe koje imaju vlastitu djecu.

Skrbnik ne može posvojiti svoga štićenika dok ga organ skrbništva ne razriješi dužnosti skrbnika. Ne može se posvojiti dijete prije proteka tri mjeseca od njegova rođenja. Ne može se posvojiti dijete malodobnih roditelja. Iznimno, ovo se dijete može posvojiti po proteku jedne godine od njegova rođenja ako nema izgleda da će se ono podizati u obitelji ro-ditelja, odnosno drugih bližih srodnika. Dijete čiji su roditelji nepoznati može se posvojiti tek po proteku tri mjeseca od njegova napuštanja.

Članak 95. navodi da posvojitelj može biti državljanin Bosne i Her-cegovine. Može biti i strani državljanin ako je posvojenje u najboljem interesu djeteta i ako dijete ne može biti posvojeno u Bosni i Hercego-vini, no ne može se zasnovati bez prethodnoga odobrenja federalnoga organa mjerodavnoga za poslove socijalne skrbi.

Mogućnosti stranaca da budu posvojitelji su ograničene, za to, naravno, postoje i razlozi, jer upravo zbog zaštite najboljega interesa djeteta mora se pokazati krajnji oprez. Prednost posvojenja daje se, naravno, domaćim državljanima, jer dijete tako ostaje u svojoj sredini, ima državljanstvo i nadležni organ može vršiti nadzor.

31 https://www.czss-novi-marof.hr/2017/02/25/roditeljska-skrb/


U članku 96. pronalazimo i kako zakon uređuje u kojoj životnoj dobi osoba može biti posvojitelj. Tako posvojitelj može biti samo osoba koja je u životnoj dobi od dvadeset i pet do četrdeset i pet godina i koja je starija od posvojčeta najmanje osamnaest godina.

Posvojenje je moguće i kada posvojenik ima žive roditelje. Zato za-kon ne može zanemariti njihove želje i njihovu suglasnost za posvoje-nje. Članak 98. u stavku 1. govori o tom kako je za posvojenje potreban pristanak oba roditelja ili jednoga djetetova roditelja, ako ovim zako-nom nije drukčije određeno.

Posebni uvjeti za potpuno posvojenje, koji se navode u čl. 100., 101. i 102., navode da se potpuno može posvojiti dijete do desete godine života, da potpuno posvojiti dijete mogu bračni partneri zajednički te maćeha ili očuh djeteta koje se posvaja, a izvanbračni partneri koji naj-manje pet godina žive u izvanbračnoj zajednici mogu potpuno posvojiti dijete.

Posvojenje se može zasnovati samo ako je u interesu djeteta. U postupku zasnivanja posvojenja to utvrđuje nadležni organ, koji tre-ba doći do saznanja koliko je posvojenje korisno za dijete kroz ocjenu podobnosti posvojitelja, njegovih osobina, motiva za posvojenje, tako-đer i ocjene podobnosti posvojenika. S pravom se posvećuje najveća pozornost djetetu. Da bi dijete moglo biti subjektom ovoga odnosa, na njegovoj strani moraju biti zadovoljene određene pretpostavke. Te pretpostavke čine dijete podobnim za posvojenje. Kada se pretpostavke ispune, govorimo o pasivnoj adoptivnoj sposobnosti.

Da bi osoba bila posvojiva, prije svega, mora biološki i pravno po-stojati. Mora biti subjekt u pravu. Naše pravo ne poznaje tzv. prenatal-no posvojenje, dakle začeto a nerođeno dijete nije moguće posvojiti. Takva mogućnost postoji u pojedinim stranim pravima, gdje roditelji svoj pristanak za posvojenje mogu dati čak i prije djetetova rođenja. Naravno, sud uvijek može na naknadni zahtjev roditelja poništiti dani pristanak.

U našem pravu, osim što se ne može posvojiti nerođeno dijete, mora proći i određeno vrijeme nakon poroda. Protok vremena od rođenja djeteta do njegova posvojenja treba biti tri mjeseca. Zakonodavac tim

OSVIT 99–100/2019.142

nastoji spriječiti ishitrene i nepromišljene odluke. U praksi se takve od-luke javljaju najviše od mladih ili neudanih majki.

Maloljetnost je jedna od glavnih pretpostavki u našem pravu. Kod nas se može posvojiti samo maloljetno dijete, bez obzira radi li se o pot-punom ili nepotpunom posvojenju. Ako se radi o potpunom posvojenju može se posvojiti samo dijete do desete godine života. Na kriteriju ma-loljetnosti upravo počiva svrha posvojenja, a to je zbrinjavanje djeteta bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Razlika od nepotpunoga posvojenja jest što je u nepotpunom posvojenju dijete moguće posvojiti do osa-mnaeste godine života. Za dijete starije od deset godina potrebno je da ono shvati značenje posvojenja i potreban je njegov pristanak.

10.3. Pretpostavke za zasnivanje potpunoga posvojenja

Kako smo već naveli, potpunim posvojenjem zasnivaju se odnosi kao i kad se radi o krvnom srodstvu. Članak 113. nam govori kako se potpunim posvojenjem između posvojitelja i njegovih srodnika, s jedne strane, i posvojčeta i njegovih potomaka, s druge strane, zasniva neraskidiv odnos srodstva jednak krvnom srodstvu. U matičnu knji-gu rođenih posvojitelji se upisuju kao roditelji posvojčeta. Potpunim posvojenjem također prestaju međusobna prava i dužnosti posvojčeta i njegovih krvnih srodnika, osim ako dijete posvoji maćeha ili očuh. Zatim se u članku 115. uređuje i to da posvojitelji sporazumno odre-đuju ime posvojčetu. Posvojče dobiva zajedničko prezime posvojitelja. Ako posvojitelji nemaju zajedničko prezime, sporazumno će odrediti posvojčetovo prezime.

10.4. Pretpostavke na strani posvojitelja

Potpuno posvojiti dijete mogu bračni partneri zajednički te maćeha ili očuh djeteta koje se posvaja, kako navodi član 102., ali i izvanbračni partneri koji u izvanbračnoj zajednici žive najmanje pet godina. Osobe koje nisu u braku ili žive u izvanbračnoj zajednici koja je trajala kraće od pet godina, ne mogu posvojiti dijete.


Postojala su razmišljanja u pravnoj teoriji o mogućnosti posvojenja i osobama koje nisu u braku. Ipak, zakonodavac daje prednost ustavnom načelu o zaštiti maloljetne djece i zahtjevu da posvojenje mora biti kori-sno za posvojenika. Uopće nema dileme da je potpuna obitelj optimalna sredina za odrastanje djeteta.

10.5. Pretpostavke na strani posvojenika

U članku 101. naš zakon navodi da se posvojiti može samo dijete do desete godine života. U odnosu na ranije rješenje koje je za potpu-no posvojenje predviđalo uzrast do pete godine djetetova života, novo rješenje je u skladu s modernim tendencijama o povećanju životne dobi posvojčeta. To je obrazloženo potrebom da se što većem broju djece bez roditeljske skrbi omogući da budu posvojena.

Obiteljski zakon predviđa mogućnost posvojenje djece koja imaju žive roditelje. Ta mogućnost, na prvi pogled, djeluje kao da nije u inte-resu djeteta. Bilo bi prirodno očekivati da će interes djeteta biti najbolje zaštićen unutar njegove prirodne obitelji. Nažalost, nisu rijetki slučaje-vi nesavjesnih i nesposobnih roditelja koji niti mogu niti žele brinuti o djetetu. Stoga mogućnost posvojenja znači i mogućnost dječje zaštite.32

11. Zasnivanje posvojenja

Pitanje stvarne nadležnosti u suvremenom pravu riješeno je onako kako piše u Europskoj konvenciji o posvojenju: „Sudska ili upravna vlast može biti jedino tijelo u čijoj se nadležnosti nalazi zasnivanje po-svojenja.“

Prema našem zakonu za vođenje postupka zasnivanja posvojenja mjerodavan je organ skrbništva mjesta prebivališta, odnosno boravišta djeteta, ako se njegovo prebivalište ne može utvrditi. Tako će osoba koja želi posvojiti dijete podnijeti zahtjev organu skrbništva. Kako da-

32 Traljić, N. i dr., Roditeljsko…, str. 119.

OSVIT 99–100/2019.144

lje zakon navodi u članku 105., u postupku zasnivanja posvojenja dje-teta isključena je javnost.

Prema članku 106., organ skrbništva na temelju priloženih, odno-sno po službenoj dužnosti pribavljenih dokaza utvrđuje jesu li ispunjeni uvjeti za zasnivanje posvojenja djeteta propisani ovim zakonom. O po-dobnosti osobe koja želi posvojiti dijete organ skrbništva po službenoj dužnosti pribavlja mišljenje od organa skrbništva njezina prebivališta, kao i od obiteljskoga savjetovališta i drugih odgovarajućih organiza-cija i stručnjaka (socijalni djelatnik, psiholog, liječnik, pedagog i dr.). Federalni će ministar rada i socijalne politike u roku od trideset dana od dana stupanja na snagu ovoga zakona propisati metode utvrđivanja podobnosti za posvojenje i način izradbe mišljenja o podobnosti.

Ako djetetovi roditelji žive odvojeno, za njega se nadležnost odre-đuje prema prebivalištu, odnosno boravištu roditelja kod kojega je dije-te smješteno odlukom organa skrbništva ili suda.

12. Zaključak

Razmatrajući akte i norme međunarodnoga i domaćega materijal-noga Obiteljskoga prava, dolazi se do zaključka da je institut posvoje-nja u naravi jedan plemenit institut, od izuzetne važnosti u današnjem suvremenom svijetu u kojem se ljubav u velikoj mjeri uspjela komer-cijalizirati. U stvarnom životu događa se da često ono što imamo pored sebe shvaćamo „zdravo za gotovo“, pa tako ponekad i svoje bližnje. Međutim, postoje oni koji nemaju svoje bližnje. Bilo da su to djeca bez roditeljske skrbi i bez igdje ikoga svoga, ili dvoje mladih ljudi koji iskreno žele darovati novi život, ali to nisu u mogućnosti.

Ovo istraživanje potvrđuje davno obznanjenu činjenicu do koje su došli mnogi vodeći filozofi i sociolozi da je obitelj, iako relativno mala, osobito važna društvena skupina. U njoj se uglavnom rađaju i iz nje do-laze generacije mladih ljudi koji, ako budu pravilno odgojeni i uspješ-no obrazovani, mogu postati kvalitetan i nadasve koristan dio društva. Važno je istaći da je to višestruko funkcionalna društvena skupina u


kojoj se pored ostalih funkcija, odvija najveći dio reproduktivne demo-grafske obnove društva i države.

S ciljem dobrobiti i ostvarivanja najboljega interesa djeteta kao naj-osjetljivijega društvenoga bića, s razlogom je u međunarodnom i do-maćem pravu pojedinih država već odavno uspostavljen i danas postoji obiteljsko-pravni institut posvojenja. On omogućava roditeljstvo onima koji nisu u mogućnosti imati vlastito potomstvo, dom i obitelj, a djeci bez roditeljske skrbi rast u zajednici i ljubav bez koje bi trajno ostala da nije njegova postojanja i primjene.

Literatura:

Knjige:

Alinčić, Mira; Hrabar, Dubravka; Jakovac-Lozić, Dijana; Korać Grao-vac, Aleksandra: Obiteljsko pravo, III. izmijenjeno i dopunjeno iz-danje, Narodne novine d.d., Zagreb, 2007.

Bubić, Suzana; Traljić, Nerimana: Roditeljsko i starateljsko pravo, Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2007.

Galić, Željko: Pravni učinci srodništva u obiteljskim odnosima, Sveu-čilište u Mostaru, Mostar, 2018.

Miljko Z., Ustavno uređenje Bosne i Hercegovine, Hrvatska sveučiliš-na naklada, Zagreb, 2006.

Mladenović, Marko; Stjepanović, Stanka; Živanović, Milorad: Poro-dično pravo, Pravni fakultet Univerziteta u Srpskom Sarajevu, Pale, 2003.

Traljić, Nerimana; Bubić, Suzana: Bračno pravo, Pravni fakultet Uni-verziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2007.

Zečević, Enver: Porodičnopravni odnosi, „Logos“ Centar za edukaciju i pružanje intelektualnih usluga, Sarajevo, 2005.

Žepić, Božo, Sociologija, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2007.

OSVIT 99–100/2019.146

Leksikoni:

Pravni leksikon (gl. ur. Vladimir Pezo), Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2007.

Margetić, L., Hrvatsko srednjovjekovno obiteljsko i nasljedno pravo, Narodne novine, Zagreb, 1996.,

Članci:Bubić S., „Prilog raspravi o sadržaju standarda ‘najbolji interes djeteta’

u oblasti porodičnog prava“, Zbornik radova Jedanaestog međuna-rodnog savjetovanja: Aktualnosti građanskog i trgovačkog zakono-davstva i pravne prakse, Neum, 21., 22. i 23. lipnja 2013.

Huseinspahić, A., „Usvojenje u službi zaštite najboljeg interesa djete-ta“, Pravni fakultet Univerziteta „Džemal Bijedić u Mostaru, Zbor-nik radova, Drugi međunarodni naučni skup, Dani porodičnog pra-va, „Najbolji interes djeteta u zakonodavstvu i praksi“, Mostar, 29. i 30. 11. 2013. godine, Mostar, 2014.

Hrabar D., „Deontološka prosudba ljudskog dostojanstva u obiteljskom pravu“, Bogoslovska smotra, Zagreb, 77 (2007).

Jakovac-Lozić D., „Prosudbe Europskog suda za ljudska prava teme-ljene na dosezima suvremenih dokaznih sredstava u paternitetskim postupcima“, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 4 (2011).

Dokumenti:

Drugi vatikanski sabor, Pastoralna konstitucija o crkvi u suvremenom svijetu Gaudiumetspes (GS), 7. prosinca 1965.

Hrabar, Dubravka; Korać, Aleksandra: Obiteljsko pravo s matičar-stvom, Narodne novine, Zagreb, 2003.

Katekizam katoličke crkve (KKC), Hrvatsko izdanje: 1994, Hrvatska biskupska konferencija – Liberia Editrice Vaticana za upotrebu pri-jevoda na hrvatskom jeziku u Hrvatskoj i u drugim područjima bivše Biskupske konferencije Jugoslavije


Normativni izvori

Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Vijeća Europe, 1950., s dodatnim protokolima (Službeni glasnik BiH – Međunarod-ni ugovori, br. 5/2003).

Konvencija o pravima djeteta, 1989. (Službeni list RBiH, br. 25/1993).Europska konvencija o ostvarivanju djetetovih prava, 1996. (Službeni

glasnik BiH – Međunarodni ugovori, br. 5/2001 i 5/2002).Europska konvencija o posvojenju djece (revidirana), 2008.Obiteljski zakon Federacije BiH (Službene novine FBiH, br. 35/2005,

41/2005 i 31/2014).Porodični zakon (Službeni glasnik Republike Srpske, br. 54/2002,

41/2008 i 63/2014).Obiteljski zakon Brčko Distrikta BiH (Službeni glasnik Brčko Distrikta

BiH, br. 23/2007).Obiteljski zakon (Narodne novine, br. 116/2003, 17/2004, 136/2004,

107/2007 i 61/2011).

OSVIT 99–100/2019.148

CHILD ADOPTION PURSUANT TO THE INTERNATIONAL AND HOME LAW

“Whoever receives one such child in My name receives Me.” Matthew 18:5

Summary

The adoption of a child is one of exceptionally important institute of the Family Law. It is the “best form of social protection of chi-ldren without adequate parental care.” Apart from the definition of this institute, the Paper will also deal with the wider area of its implementation, and its interrelatedness with other relevant mar-ginal institutes and fields, starting from the types and protection to the assumptions for establishing a partial or full adoption. We shall in brief outline analyse the substantive legal provisions of adoption in the international law, then we shall more widely dis-cuss the adoption from the aspect of the origin and development of this institute in the home Family Law of two countries: Croatia and Bosnia and Herzegovina. The assumptions of establishing adoption will also be discussed. In a special paper that follows one will specifically and separately consider the process and the relevant adoption procedures.

Key words: child, family, adoption, protection, assumptions.


Dominika ANDRIJANIĆ

IKAVSKI SKUP

Uočljivo je da vremenskim odmicanjem od baštine ikavica sve više iščezava u Bosni i Hercegovini. Suvremenoj ikavici na tom područ-ju posvećena je premala pozornost i važnost, utjecaj i samosvojnost u književnom tradiranju, jezikoslovnim procesima i zastupljenosti u kulturi uopće. Stoga su poticaji za izučavanje ikavice potrebni, a no-vim prinosima i učincima pokušava se oduprijeti stiješnjenosti ikavice u društvu i u književnom kretanju. Književnost na ikavici, kroz povijest svoga trajanja, dostatno je konstituirana pa zaslužuje književnopovije-sne i stilističke uvide te preglednije teorijske i kritičke osvrte o njezinoj prisutnosti u suvremenoj književnosti. Poneki njezino stvaranje drže površnom vrijednošću pa je o tom iskazana izvjesna proturječnost. Uvi-djevši negativne ishode za ikavicu, ukazuje se na ikavske vrijednosti i tim opovrgavaju nijekanja o ikavici te se potiče na njezinu postojaniju primjenu, promicanje i očuvanje u suvremenosti.

Sagledavanjem ikavske zastupljenosti u suvremenijim književnim uradcima, uvidjela se njezina manja uporabivost u djelima, u odnosu na prethodna stoljeća. Suvremeni književnici većinom svoja djela stva-raju na ijekavskom korpusu pa su malobrojni promicatelji dijalektne, ikavske književne tečevine, ali njihova djela na ikavici pružaju znatan doprinos razvoju hrvatske književnosti. Ovodobno dijalektno stvaranje na ikavici svojebitna je književna vrijednost i pruža dublje značenje umjetničkoga izraza u književnosti.

Književnoikavski suvremenici u svom stvaralaštvu obuhvatili su očuvano ikavsko bogatstvo, funkcionalnu izražajnost i dublje znače-nje umjetničkoga izraza u književnosti. Svojim prinosima doprinijeli su razvoju suvremene hrvatske književnosti na bosanskohercegovačkom području. Većinom su kroz pripovijedanje i dijalektno pjesništvo pred-stavili i oživjeli ikavicu u književnim opusima.

OSVIT 99–100/2019.150

Primjetno je da su književnici koji su objelodanili ikavicu svoga za-vičaja u djelima, većinom povezali i tematiku sa zavičajem. Njihove priče počesto nalikuju žanrovima usmene književnosti, pa su i svrstane u njezine oblike. Budući da su nastale i prvotno prenesene na ikavici, potrebno ih je pisati tim govorom, a zadržavanjem ikavskih oblika osta-je njihova izvornost. Ako se prebace na službenu ijekavicu, izgubit će svoj književnoumjetnički smisao. Tako strukturirane priče nastajale su na ikavici, pa im je potrebna opstojnost u tom duhu.

Rasprostranjenost i razvedenost ikavice očita je u srednjem vijeku, posebno u pravno-administrativnim spisima i epigrafskim natpisima, potom u franjevačkim djelima 17. i 18. stoljeća, pa do polovice 19. sto-ljeća. Međutim, u novije doba zamjetna je njezina sve manja prisutnost. Premal broj pisanih i govornih osvrta na ikavsko podrijetlo i značaj-ke te filološki nedovoljno i nesustavno opisanoj ikavici, prouzročili su njezinu sve manju prisutnost kroz prostor i vrijeme, posebno u suvre-menosti. Iz toga su nadalje proizašle raznolike implikacije o ikavskoj postojanosti u književnom i kulturnom stvaranju. Uočava se njezina skromna zastupljenost u prepoznavanju književnoumjetničkih vrijed-nosti. Zanemaruju se dijalektne ikavske izražajnosti i važnosti u suvre-menosti. Također, premalo je filoloških, stručnih i znanstvenih prinosa povezanih s ikavicom te općenito literature o njezinim značajkama na bosanskohercegovačkom području.

Uočljiva je komparativno-književna problematika i u svakodnevnoj uporabivosti kod žitelja na bosanskohercegovačkom području. Istraži-vanjem je potkrijepljeno nepoznavanje ikavske baštine i općenito nje-zina podrijetla na bosanskohercegovačkom području te većinom neza-interesiranost za ikavicu među hrvatskim pučanstvom na tom području. U Bosni je njezina istrijebljenost znatnija, a u Hercegovini, posebno zapadnoj, još uvijek se djelomično zadržala u obiteljima, iako u javno-sti preteže hrvatski standardni jezik, ijekavski oblik, a o nepoznavanju ikavskoga podrijetla, nesudjelovanju povezanom s ikavskim izričajem te neželjenom povratku i očuvanju ikavice, povelik broj njezinih sta-novnika su istomišljenici s nemalim brojem govornika u Bosni.


Međutim, oskudnija prisutnost ikavice u književnim stvaranjima utječe na njezinu manju prisutnost u društveno-kulturnim zbivanjima. Istraživanjem je potvrđeno da skromnijom primjenom ikavice u knji-ževnosti dolazi do raznolikih negativnih učinaka. Ako se u književnim uradcima koristi ikavicom u malom broju, tim se ona ne promiče do-voljno među publikom i nema svoju recepciju. Književna ikavica djelu-je na ikavsku prisutnost među govornicima. Međusobna je povezanost ikavice u književnosti, društvu i kulturi. Stanovnici su sudionici knji-ževno-kulturnih zbivanja u domovini, jer su njihovi prinosi svrhoviti za postojaniju ikavicu u književnim kretanjima.

Zamjetna je i potkrijepljena premala zastupljenost ikavice među učenicima i općenito mladima. Stoga su poticaji za pobuđivanjem ikavice u školama potrebni. U školskom razdoblju učitelji/nastavnici/profesori trebaju ukazivati na ikavske osobitosti u književnoj kulturi i drugim područjima povezanim s ikavicom. Ako roditelji, učitelji/na-stavnici/profesori zanemaruju ikavicu, vjerojatnost je da će to činiti i njihova djeca ili učenici.

Stoga je preporučljivo u školama posvetiti određene nastavne sate zavičajnom govoru i organizirati prikladne govorne, dramske i srod-ne sadržajnosti povezane s ikavicom. Pri tom iznijeti glavne značajke o ikavici te očuvanju njezine književne, jezične i kulturne posebnosti. Također, s vremenom osmisliti natjecanje učeničkih radova o književ-nojezičnoj baštini. Tim će se učenicima ukazati na ikavske vrijednosti te književne i druge radove koji su njom pisani. Djeca i mladi stjecat će motivacijsku priliku osloboditi se postiđenosti i hladnokrvnosti prema ikavici te ju upotrebljavati u odgovarajućim aktivnostima. Zasigurno će se takvim i sličnim oblikovanjima potaknuti na njezinu uporabivost čim će ona biti prisutnija među mlađim naraštajima.

Književna djela, kulturna događanja i općenito uradci povezani s ikavicom na bosanskohercegovačkom području svrhovita su za njezinu zastupljeniju primjenu. Očuvanjima zavičajnoga govora u pisanoj rije-či, potiče se i druge na prepoznavanje i promicanje ikavske baštine kao jezične posebnosti u književnosti. Novim prinosima o ikavici pokazuje se njezina važnost u književnoj izražajnosti te ukazuje na postojaniju

OSVIT 99–100/2019.152

primjenu i njezino promicanje u suvremenoj hrvatskoj književnosti i društvenim djelatnostima. Stoga je potrebno afirmirati književnu kultu-ru na ikavici te ukazati na načine, učestalost i kakvoće njezine utkanosti u suvremenu književnost oblikovanu na standardu. Također, pronaći preporučljive mogućnosti kojima će u odgovarajućim književnoteorij-skim, književnokritičkim i estetskim radovima te stručnim i znanstve-nim studijama iznijeti i opisati dijalektna ikavska obilježja. Organizi-rati prikladne skupove, manifestacije i srodne sadržajnosti povezane sa zavičajnom ikavicom. Tim će ikavica biti prisutnija u suvremenoj hrvatskoj književnosti i društveno-kulturnim zbivanjima na širem bo-sanskohercegovačkom području.


Zdravko KORDIĆ UDK 801.73 111 Prethodno priopćenje Primljeno: 9. kolovoza 2019.

HERMENAUTIKA, TUMAČENJE, RAZUMIJEVANJE

Sažetak

Hermeneutika kao tumačeća znanost i znanost tumačenja jezikova-nja jezika; hermeneutika kao razgovor s tekstom, kao razgovor sa sugovornikom, kao povijesno razumijevanje očitovanja historijske svijesti – obrazovanja, rasudne snage; ukusa, sensus communisa prodire u srž, u srčiku govora koji podupire ljudski doživljaj, u srž fenomenološke duhovno-historijske riječi, znaka, symbola – herme-neutika kao vremenitost ljudske opstojnosti, kroz sebe-nabacivanje otkriva mogućnost i potenciju egzistencije i zrcaljenja vlastita op-stanka u košmarnom i kaotičnom svijetu mišljenja – koje je pred-struktura temelja /ljudske/ opstojnosti.

Predaja svega u iskon, u arche /grč. άρχής/ – u prapočelo, vraća nas u temelje europske civilizacije i razumijevanja bitka-u-svijetu. Kroz razgovor dolazimo do riječi, jer „govor je egzistencijalno jezik“ (He-idegger). Predaja egzistira i zrcali se kao vremenski odmak, uobličuje se kao iskustvo svijeta koje posreduje u duhovnost; u transcendental-nost. Svako otvaranje nas poziva i priziva od iskustva k apsolutnom znanju – povijesno iskustvo se razrađuje metodološki i razgrađuje, rastače u znanstvenost hermeneutičkoga bitka; čovjek obitava u svi-jetu „istine jezika“ i jezika istine; obitava u pjesmi, u umjetnosti kao

OSVIT 99–100/2019.154

refleksiji iskustva u svijesti, u duhovnom – eteričnom: glazba koja se sluša, pjesma koja se sluša, bez pisma je apsolutno kapljanje duha u bitak; u povijesnost, u ljudsku svijest kao posredovanje Istine; kao sebe-iskazivanje i kao sebe-razumijevanje – kao razumijevanje svije-ta u jeziku; iskazivanje u jeziku kao igri dijalektičkoga posredovanja i otvorenosti. U otvorenosti kako spram drugoga, u dopiranju jezika u kojem se misli, i njegovu zahvaćanju u drugi jezik interpretativno – dovodi do transcendentalne hermeneutike. Njezin domašaj je u aktualitetu duhovno-metafizičkoga, povijesno-duhovnih znanosti, u fenomenologiji subjektiviteta koji je svagda posredovan „predmetno-šću“, zbiljom tj. objektivitetom koji se posreduje u inteligibilno. Vre-menitost hermeneutičkoga je manje bitna od razumijevanja (povije-sne) predaje gdje se iskustvo svijeta i ljudskoga života objelodanjuje u dijalektičkoj artikulaciji – gdje jezik posreduje u igri, a o/zbiljost igre se razdanjuje u hermeneutičkom krugu.

Ključne riječi: hermeneutika, razumijevanje, razgovor, jezik, metafizi-ka, iskustvo, transcendentalnost, povijesni bitak.

1. HERMENEUTIČKO RAZUMIJEVANJE

Hermeneutičko razumijevanje i razumijevanje hermeneutike kao filozofijske znanosti događa se u jeziku. Polazeći od Gadamerova poimanja hermeneutike kroz proputovanje „Istinom i metodom /prijevod – Slobodan Novakov/ (IP „Veselin Masleša“, Sarajevo – 1978.) – org. Hans-Georg Gadamer; „Vahrheit und Methode“ (Grundzuge einer philosophischen Hermeneutik – 3., erweitere Auflage – 1972. – J. C. B. Mohr (Paul Siebeck), Tubingen), otkrivamo i raskrivamo jedno moguće tumačeće (interpretativno) ozbiljenje pojma i poimanja hermeneutike kao jednoga općenitijega filozofsko-fenomenološko-duhovno-teološkoga poimanja.

Razumijevanje u drugom jeziku – ne baš blistavu prijevodu i ne na hrvatskom jeziku (nego na negdanjem tzv. hrvatsko-srpskom jeziku), ali su neke prijeporne riječi stavljene u zagrade u originalu


ili u starogrčkom jeziku – što je pozitivno. Prenijeti iskustvo jedne kulture i civilizacije u misaono-tumačeći kontekst druge civilizacije je jedno od bitnih hermeneutičkih pitanja i problema – misleći na tom novom /tuđem/ jeziku, pokušavamo i prokušavamo dohvatiti nabačenost prostor-vremena i jezika u umješnost novoga jezikovanja u prostor-vremenitom i sukcesivnom pregledanju svijeta svemirske inteligencije. Svijeta razumijevanja; svijeta raz/govora; iliti pak povijesni palimpsest kao sliku biloga koje tek raskrivamo u sadanjem vremenu, jer već budući trenutak postaje sadanjost. Protivno i Gadamerovu utemeljenju hermeneutike kao jezika i kao govora; ne zauzimajući puki eklektički stav koji se povijesno raskriva u Gadamerovoj hermeneutici. Već usprkos i unatoč tomu shvaćanju!

Historijsko duhovna nastojanja Droysena i Diltheya kao povijesno-duhovna znanja i znanosti hermeneutike nisu u metodi filozofijske ekvilibristike one su opreka Hegelovu, pa i Schellingovu spiritualizmu; u razumijevanju se očituje i razdanjuje zbilja, realnost – to je konačnost tumačenja, kod Hegela ćemo zabilježiti i tumačenje konačnosti povijesti koja se završava u „tom najizvrsnijem kršćanskom načelu“ kako se obznanjuje i objelodanjuje – Apsolut kao Bitak i to ne u teologiji nego u filozofiji kao „mišljenje mišljenja“ – (povratak Aristotelovoj dijalektici materije i forme) – gdje sve kroz aporije teze i antiteze teži savršenijem i samom savršenstvu a to je forma svih formi – to je (kršćanski) Bog. Prosvjetiteljstvo je svojim odgojnim stavom uništilo prošlost, razorilo i razvalilo povijesno pamćenje i stare Grčke, posebice srednjovjekovlja; patrističkoga naučavanja Augustina, sve biblijske i Crkvene, ne samo dogme, nego i stavove razorilo – ispililo je granu na kojoj se to novo obrazovno-prosvijećeno pozitivno znanje moglo kalemiti pa je sve postalo „bestidno“, „sve je dopušteno“ kasnije će reći Dostojevski.

Riječ doživljaj ne može se pojaviti u središtu hermeneutičkoga kruga, a „estetika genija“ kantovski zasnovana na kritici rasuđivanja i na kritici rasudne snage – kao neke srednje moći, nije se vezivala uz prirodu, nego uz umjetnost – prirodnost nekoga sviđanja ili nesviđanja pripada teoriji spoznaje ili etici, zbog toga je pogrješno,

OSVIT 99–100/2019.156

bez obzira na neutralni Gadamerov stav, novokantovstvo pokušalo izvesti „sve predmetno važenje iz transcendentalnoga subjektiviteta, pojam doživljaja istaknulo kao pravu činjenicu svijesti“ (Gadamer: WuM, pr. str. 88.).

1.1. Hermeneutika i vremenitost, posredovanje jezika

Ne možemo govoriti o vremenitosti i nadvremenitosti; o povijesti i nadpovijesti, Sedlmayerov stav o dijalektičkom posredovanju kada je u upitu umjetničko djelo – tada možemo govoriti o „gubljenju središta“ (Sedlmayer).

Heideggerovo razlaganje vremenitosti ontološke pozicije je ono što prihvaćamo!

„Umjesto da se držimo metodskog smisla egzistencijalne analitike tubitka, mi ovu egzistencijalnu, povijesnu vremenitost tubitka određenog brigom, predbijegom k smrti, tj. radikalnom konačnošću, obrađujemo kao jednu od mnogih mogućnosti razumijevanja egzistencije, a zaboravljamo da je način bitka samoga razumijevanja ono što se ovdje otkriva kao vremenitost.“ (U: Gadamer, WuM, pr. str.151. – 152.).

Jezik je iskustvo svijeta, on je i iskustvo mišljenja ako možemo govoriti o iskustvu mišljenja i o iskustvenom u mišljenju; o obrisima mišljenja koji ostavljaju i otvaraju egzistencijalni duh.

Riječ je obuhvaćena „kao perfektno ogledanje stvari“ (WuM), no, ostavlja li riječ iza sebe mišljenje ili je mišljenje supripadno riječi koja obilježava, označuje bivstvo neke stvari, zbilje. Zna li čovjekov intelekt što uopće zna, ostavlja li on iza sebe trag stvari kroz mnoštvo riječi, nemamo konkretnoga od/govora, premda bi se moglo takovo nešto zaključiti iz Gadamerova smjeranja u bit jezika; u iskazivanju slike svijeta. Tu je moguće i iskliznuće slike svijeta.

Ostvaruje li Bog u riječi svoju čistu supstanciju, svoju bit, svoj aktualitet kao čisti Bitak? Jezik nije koncepcija niti iskustva, niti čistoga mišljenja premda ide prema istinskoj čistini duha. Otkuda jezik? Otkuda simboli koji iskazuju govorenje kroza jezik i njihovo razumijevanje. Zašto životinje imaju svoj neposredni iskustveni


odnos prema okolici; nemaju svoj svijet – jer je svijet satkan, sazdan na jeziku i po jeziku, pa riječ, verbum označuje ono iskazano i ono bi trebalo odgovarati onom o čem se jezik iskazuje određuje; ili jezik u svojem bogatstvu može i to iskazano uljepšati, produhoviti, transcendirati!?

Jezik jezikuje i jest po sebi, jezikujući on iskazuje svjetovanje svijeta, čistinu (neskrivenost = aletheia, grč. άλήθεια) bivstvovanja svijeta utemeljena u egzistenciji prostorvremenitosti; premda je ljudska riječ potencija, u bitnom ona ne iskazuje u potpunosti ljudski duh, ona je nepotpuna kako u iskazu tako i u mišljenju – ne iskazuje svoju bit; cjelinu slike. Iako je jezik po sebi, on je i za sebe bez svijeta jezika i bez jezika svijeta ne bi bilo cjeline odraza, ne bi bilo adekvacije mišljenja, bitka i jezika.

Kada sv. Toma govori o riječi, Gadamer misli:„Veličanstveno na toj slici je to što je riječ ovdje cijela obuhvaćena

kao perfektno ogledanje stvari, dakle, kao izraz stvari, i što je iza sebe ostavila put mišljenja, kojem, međutim, jedino zahvaljuje svoju egzistenciju.“ WuM, pr., str. 460.). Jedinstvo mišljenja i kazivanja je u jeziku i on nije samo posredovanje posred svijeta; on je logičko-smisleno-sintaktička cjelina.

1.2. Jezik: božansko razumijevanje bitka

U početku bijaše riječ. Riječ bijaše kod Boga. Riječ postade Bog i nastani se među nama. Stoga: „Jezičnost našega iskustva svijeta prethodi svemu što se spozna kao bivstvujuće i što se kao tako oslovi. Stoga osnovni odnos između jezika i svijeta ne znači da svijet postaje predmet jezika. Štoviše, svjetski horizont jezika uvijek obuhvaća predmet spoznaje i iskaza. Jezičnost čovjekovoga iskustva svijeta u sebe ne uključuje opredmećenje svijeta.“ (WuM, pr., str. 486.). Stoga jer je Bog stvorio svijet i prispodobio mu pripadajuće osobine. Tako jezik pripada čovjeku koji je stvoren na sliku i priliku Boga – tu se Riječ otjelovila, otjelotvorila, postala Bitkom; nastanila se među nama. Teološka hermeneutika nastanjuje među nama transcendentalni odnos Bitka i čovjeka. Još kod Platona razumijevamo

OSVIT 99–100/2019.158

odnos mnoštvenoga prema jedinstvu, prema Jednomu; što će to u kršćanskom spiritualizmu i misticizmu primijeniti i proslijediti kroza buduće Plotin. Jedinstvo te Jedne teološke riječi se svagda artikulira i razvija kroza dijalektiku Logosa i verbuma; logika postaje odraz božanske Riječi, a božanska Riječ je posve logična. Mistično prelazi u sferu racionalnoga, još kod Aristotela cjelina jezika je cjelina onoga što joj leži u temelju a to je svijet, njegovo događanje; ljudsko govorenje kao beskrajni hermeneutički način osmišljavanja fenomenalnoga – jezik je konačno ustrojstvo Bitka i sami Bitak. Misao teologije ima svakako univerzalnu ontološku funkciju i iskaz. Jezi je i tekstualno iskazani bitak u svijetu; svjetovanje svijeta u govoru, to podrazumijeva slušanje i raz/govor kao razumijevanje pa i kada se radi o činu bilosnoga događanja koje se „izvlači“ iz arhetipskoga mišljenja i događanja; kada se ono izvlači u suvremenost. Kriva uporaba metode jest krivo razumijevanje, „izvanjska refleksija“ (Hegel) se ne može provoditi; niti primjenjivati na same stvari, predmete, zbilju – istinska metoda je „čin“ same stvari, zbilje... Jezik koji iskazuje smisao nije umjetnost, znanost, nego je to jezik iskustva i mišljenja svijeta; ali „svijet nije predmet jezika.“ Jezičnost svijeta kao ljudskoga svijeta ne označuje, niti predstavlja opredmećenje svijeta.

Božansko zbivanje u svijetu je temelj kako čovjeka, društva, povijesti, zbilje; okoliša, tako i biljnoga i životinjskoga „svijeta“ – ovdje smo svijet stavili pod navodnike sukladno našem, ali i povijesnomu i hermeneutičkomu stavku da svjetovanje svijeta jest supripadno čovjeku, kojemu mišljenje, predmetnost, odnos subjekt – objekt pripada jezikujućem jeziku njegovu iskazu i interpretaciji, tj. pripada čovjeku i društvu.

2. HERMENEUTIČKO TUMAČENJE2.1. Tumačenje teksta i govora posredstvom logosa

Jezikom se posreduje svijet, svijet jest – jezikom, govorom; riječju se potvrđuje bitak svijeta. Svijet nije predmet jezika, jezik prodire i zadire u iskustvo svijeta i mišljenja svijeta, jezik je iskaz


svijeta, posredovanjem jezika i pisma govorimo o nadolazećem u ljudskom duhu, kako iz bilosti; tako i prizivanju iz budućnosti. Ideja subjektivnoga pro/izvođenja predmeta nije oprjeka transcendentalnom idealizmu, nije stiliziranje poretka stvari u svijetu, logos je način opstanka i života staroga Grka u i kroza svijet harmonije; kroz svijet bez protimbe, kroz svijet logiciranja samoga logosa. Cjelina svijeta se sabire i iskazuje u jeziku, a ne u physisu, rekonstrukcija svijeta je shvaćanje bilosnoga u aktualitetu, ako to bilosno nadolazi iz prošlosti u budućnost; njegovo je tumačenje i razumijevanje nabačenost; ono ima jezik – tko ima jezik ima i svijet spoznajućega u jeziku.

Razvijanje mišljenja bitka ne razbija jezičnu strukturu, niti simboličku, ni semantičku postavku jezika.

„Grčka metafizika ovaj bitak razumijeva kao nešto bivstvujuće, koje se samo dovršava u mišljenju. Ovo mišljenje je mišljenje nousa, što se misli kao najviše i najzbiljskije bivstvujuće, koje u sebi sabire bitak svega bivstvujućega. Artikulacija logosa dovodi do riječi sklop bivstvujućeg, a ovo dolaženje-do-riječi za grčko mišljenje nije ništa drugo do prisutnost samoga bivstvujućeg, njegova aletheia.“ (st. grč. άλήθεια) – (WuM, pr. str. 493.).

Pojmom hermeneutičkoga fenomena dovodimo ljudsko iskustvo svijeta do same svjetovnosti, nasljeđujemo jezik predaje razumijevajući ga iz perspektive sadanjosti – pa tako sadanjost pred/metnosti, (povijesne, kulturne, jezične) zbilje prosljeđujemo u jezik kao manifestaciju bitka.

Sadanji svijet današnjice se ne raspoznaje predmetno; povijesno, kulturološki, jezično – mnogo toga je uzburkanoga izvan misaonoga konteksta – djelatna povijest nije predmet hermeneutike; filozofija i hermeneutika se „ulijevaju“ u košmarnu politiku stvarajući nejasnu sliku civilizacije – umjesto da je – obrnuto.

Kada govorimo o pripadnosti i pripadajućem određenoj kulturi, jeziku, ozemlju – teleološko i teološko je neizvedivo u suvremenom kaosu; razgovor i njegovo tumačenje dolaze do rastumačivanja kao napredujuća spoznaja u beskonačnosti svijeta; svijesti i bitka – to bi nas trebalo dovesti do sveznajućega beskonačnoga Bitka. Je li tako!?

OSVIT 99–100/2019.160

2.2. Tumačenje, razgovor o predmetnosti pred/metnutoga svijeta

Predmetni svijet je svijet zbilje, surovi svijet bez mašte – svijet pantehničke razlučivosti u koji upadaju posve nepoznate civilizacije – zbilja postaje sve surovija zazbiljnost; Zapadna civilizacija zapada u tuđu zapalost; njezina inercija je dovodi do onoga što je točno i precizno predvidio Spengler; prije stotinu i desetak i više godina. Je li pripadnost Zapada zapala u ruke moćnika, bezbožnika; u masonsku „mašineriju“ e da bi vidala svoje rane; ne samo sadanje i buduće pripadnosti, predmetnosti, je li donijela novu težinu u svjetlo bitka; u postavljanje hermeneutičkoga pitanja. Ima li hermeneutički upit težinu ne/razumijevanja otvaranja nove dimenzije do sada nepoznate uljudbenom svijetu; dubljina duha, dubljina slušanja i razumijevanja postaju poprište surove barbarske prenositeljice riječi iz apovijesnoga antipoda u Zapadnu dimenziju dubine razumijevanja slušanja povijesno-duhovnoga govora. Literarno prenošenje putom pisma donosi novi zamah, otežava slušanje; strukturu razumijevanja; koliko god otežava toliko i olakšava napredujuće zbiljskoga u sferi fenomenologije riječi. Što s tim: „tko ima barbarske duše“!?

„Predaja bitka, istina, nije čulno neposredna. On je jezik, a slušanje koje razumije jezik uvlači njegovu istinu u svoj jezični odnos prema svijetu, time što tumači tekstove.“ (WuM, pr., str. 500.). Odlazeći od empirijskoga svijeta a u koji nas moderna znanost sve više utaplja i putom tehnologije – sve više europski duh mišljenja platonsko-aristotelovsko-hegelovsko-heideggerovske orijentacije odlazi u zapalost nadiranja istoka u okcident; dolaze quasi duhovne snage kao biološki vitalizam, one ne znaju za predaju osim mita i usmene predaje; njihovo mnijenje je negativna dijalektika svijeta budućnosti! Kako se nositi s tim usudom? Gdje po/staviti univerzalno motrište i visoku točku gledišta hermeneutike!? Kako posredovati; dosljednim pitanjima, raz/govorom, što s odgojem (onim grčkim, ne prosvjetiteljskim); ovaj „prosvjetiteljski“ je zamutio vid, zastro obzore teleološke i teološke dimenzije dijalektike, zaustavio „napredovanje u svijesti o slobodi.“ Razorio temelje Zapada; jer mi smo postali „ubojice Boga“, „ubojice nad ubojicama“ (Nietzsche) –


razrušili svijet metafizike a iz nje se nismo izvukli, ostali smo u krugu metafizike, transcendencije bez transcendencije; individualni odnos spram Boga je razvio egzistencijalnu hermeneutiku pa smo preživjeli i „dogurali“ do danas kroz naše poimanje odnosa mišljenja i riječi; kroz jezikovanje svjetovnosti svijeta.

„Spekulativna bit sve filozofije odista čini ono neuobičajeno zaustavljanje, koje mišljenje iskušava, kad ga neki stav svojim sadržajem prisiljava da odustane od običnoga držanja znanja. Hegelova veličanstvena povijest filozofije je pokazala kako je filozofija od početka spekulacija u ovom smislu. Kad se ona iskazuje u formi predikacije, tj. kad radi s čvrstim predodžbama o Bogu, duši i svijetu, onda ona smeće s uma svoju bit i bavi se jednostranim, >razumskim uvidom u umske predmete>.“ (WuM, pr., str. 504.).

3. HERMENEUTIKA I UMJETNOST

Premda Gadamer zanemaruje i zapostavlja jezik umjetnosti, jezik umjetničkoga bitka po kojem „obitavamo u svijetu“ (Hölderlin), pače i u pisanju djela se koristi više metodičko-povijesno-znanstvenim instrumentarijem kako bi prispodobio hermeneutiku stavljajući je na prijestolje filozofije – no, filozofija je „gurnuta“ s prijestolja na mnogo prizemniji način znanstveno-tehnološke ekvilibristike i „tehnološke“ ovodobne revolucionarnosti.

Umjetnost polako pismenima i jezikoslovljem uzdiže svoj stvaralački jezik kao potenciju.

Slušajući M. Houellebecqa i njegovo „pokoravanje“ kao da slušamo i pratimo „distopiju“ otapanja kalifata koje je on proročki opisao – izgleda da je to pokušaj pretakanja novinskih u književne génreovske tekstove; ostaje pitanje njihovih umjetničkih dojmova, dometa i vremenitosti povijesnoga trajanja; ostaviti trag je svakako bit umjetničkoga kazivanja.

U zbilji kalifat je samo obmana Zapada za promjenu strukture bitka, povijesnosti, kulture Zapada gdje se etablirao „islamski ekstremizam“ kao buduća briga Europe, kao već sadanja zbiljnost

OSVIT 99–100/2019.162

hermeneutičke promjene praxisa Zapada utonula u nerješivu enigmu vlastita bitka i opstojnosti. Kuda sa sobom, s teretom tisućljetne duhovnosti – zbiljsko je pitanje sada; hamletovsko pitanje biti ili ne biti – u strukturi svoje vlastitosti i u vlastitoj strukturi. Primiti nove dimenzije koje će posve preinačiti i porušiti sve teološke i fenomenološke hermeneutike; a Heidegger nas je počeo „izvlačiti“ iz zaborava, zatrpanosti vlastita bitka i ukazivati na korijen opstojnosti (Das Sein)! Huellbecku je stalo do vlastite promocije, da dosegne književno djelo – koje će dulje trajati od novinske vijesti; bit se krije iza pojavnosti – a u pojavnosti se pojavljuje.

Slično su i ruski futuristi polazili od značenja k zvukovnoj sferi – tumačeći tako strukturu rečenice i riječi u ishlapljujućem zvukovnom tonu – ne baš uvijek – da je strukturalizam na to pristajao; J. Lotman je analizirao značenje jezika u književnom djelu, razlažući književno djelo na njegove strukturne i strukturalne elemente u kojima je simbol; stilska figura, ono označeno – trebalo biti u riječi, to predmetno o čem je još ranije govorio francuski simbolizam na čelu s Mallarméom. „Opredmećena“, iskazana riječ „ruža“ u pjesmi je morala davati i prinositi sve boje i mirise kao ona ruža u vazi. Na riječima će raditi talijanski futuristi (Marinetti), francuska plejada pjesnika simboličko-iluminističkoga izričaja (A. Rimbaud); naravno to će se nastaviti kroz ekspresionizam i nadrealizam koji su riječi pridavali aureolu božanskoga, pa su tako dosegnuli točku dijalektičkih simbola jezika u alogizmu stiha.

Govor je neposredniji i istinskiji bitak u kojem obitava riječ, nego forma pisma – što naglašava A. Šarčević (u „pogovoru – prijev., WuM.“). Ako je glazba, pa potom riječ najuzvišenija umjetnost i ljudski iskaz – onda je to eterično-transcendentalno najbliže formi svih formi.“ Idealitet jezika i riječi što je sabran u formi pisma/zapisa“ (Šarčević, pog., str. 662.) – jest ono što čuva duhovno-povijesnu istinu; očuvava od propadanja ono vrijedno u čem se rađala naša civilizacija. Složit ćemo se sa sljedećim: „U razumijevanju jezične predaje dovodimo do riječi istinu umjetnosti i povijesti, istinu iskustva svijeta u kojemu je živjelo čovječanstvo u prošlosti.“


(Šarčević, str. 662.). Gadameru je stalo do istine iskustva svijeta, do njegove umske spoznaje; do identiteta svijeta – misli – riječi (u jezikovanju, tj. u iskazivanju) jezika. Istina umjetnosti je potisnuta.

„Gadamerovu pojmu povijesnosti hermeneutičkoga iskustva nedostaje ekstatični karakter vremenosti, ona osebujna otvorenost koja za Heideggera znači biti >izvan sebe<, ovo uzdizanje hermeneutičkoga načela (>Bitak koji se može razumijevati jest jezik<) do univerzalnosti proturječi temeljnom ustrojstvu same filozofske hermeneutike.“ (Šarčević, str. 674.). Hermeneutika je obilježena pojmom vremenitosti; sukcesivne prolaznosti, manje ekstatičnim i kružnim vremenom – vrijeme nije kategorija koja nedostaje povijesno-duhovnoj i fenomenološkoj hermeneutici. Dalo bi se zaključiti da je Gadamer živio i stvarao u sjeni Heideggera, što dijelom i jest točno; no, nije Gadamer „konstruirao“ hermeneutiku naspram Heideggerova poimanja vremena i bitka; naspram brige za čovjeka; uopće nije stvarao uz protivnost Heideggeru kako bi se vratio Hegelovu apsolutnom duhu – jer bi se tada pričinjalo da je Heideggerova filozofijska hermeneutika i njegovo shvaćanje bitka oprečno Hegelovu stavu o apsolutnoj svijesti i o apsolutnom Bitku – što nije; hermeneutika se općenito odvraća i opire vladavini slijeposti svjetsko-povijesne sadanjosti nazočne u protimbi Moderni; istina umjetnosti i povijesti nije u primjeni nove metode tumačenja – dospijeće duhovnoga života u praktičnu zbiljnost, točno je, proširuje horizonte naše spoznaje, razumijevanja i našega života. Odvraćanje od znanstveno-tehnološke civilizacije u koju je upala Moderna, ulaženje u transcendentalni subjektivitet; u konačnost ljudskoga opstanka obznanjuje se u iskustvu jezika i njegova jezikovanja/govorenja/pisanja – u svijetu naše opstojnosti. Težnja za fenomenom inteligibilnoga svijeta, za transcendentalnim noumenom. Opstoji svijest o jeziku kao načinu opstanka bitka, fenomenološka transcendentalnost vremenitosti do novuma i do zapalosti.

„Što je karakteriziralo igru umjetnosti, pokušali smo dokazati nešto opće: da je, naime, prikaz. odn. izvođenje pjesničkog djela i muzike nešto bitno, a nikako nešto akcidentalno... Specifična

OSVIT 99–100/2019.164

vremenitost estetskoga bitka, da svoj bitak ima u tom biti –prikazan, u slučaju reprodukcije postaje egzistentna kao samostalna i izdvojena pojava.“ (WuM, pr. str. 164.). To je samo jedan način umjetničke egzistentnosti – biti prikazan; vremenito trajanje je prostiranje bitka umjetničkoga djela u i kroza povijest; pa je povijesnost umjetničkoga djela, kao i njegova duhovnost, istinski bitak i vremenitost estetskoga u umjetnosti i same umjetnosti.

4. HERMENEUTIKA JEZIKA, JEZIK HERMENEUTIKE

„Jezik je životvorno i smislenotvorno događanje iskustva svijeta, povijesti/predaje. On je svagda u govorenju i razgovoru: diskursu.“ (A. Šarčević, str. 668.).

Bez života i životvornosti ne bi bilo jezika; bez jezika ne bi bilo povijesti, predaje, bez predaje ne bi bilo civilizacije, ni svijeta; ne bi bilo ljudskoga opstanka – bez čovjeka nema društva, nema jezika, nema pisma; nema znanosti koja uz tehniku i suvremenu tehnologiju dovodi do uništenja hermeneutike – uz pogrješnu uporabu ili ljudsku nesmislenost dovodi u upitnost ljudsko čovjekovanje i društvo.

Interpretacija jezika se iz/vodi kroz raz/govor, kroz tumačenje povijesnih diskursa, kroz djelotvorno-povijesno mišljenje i ljudsku igru bitka u planetarnoj civilizaciji. Jezik hermeneutike je u biti Hegelov spekulativni jezik; njim se nastoji doseći dubljina hegelijanske fenomenološke misli. Istina razumijevanja strukture jezika umjetnosti izbjegava subjektivnu isključivost znanosti i njezina jezika. Ono ne/jezično tek u jeziku se sabire u svoju istinitost jer je jezik svagda u sebi i pri sebi. Prisebnost jezika određuje njegovu spekulativnu strukturu i dimenziju. Ustrojstvo predaje mijenja način vremenovanja vremenitosti:

„Izbjegava se opasnost svođenja (Heideggerove) ontološke interpretacije vremena na ontičku, na događanje igre kao sebe-prikazivanja. >Očigledno da posebno određenje umjetničkoga djela nije u tomu što svoj bitak ima u svom prikazu, a isto tako i posebnost bitka povijesti nije u tomu da bude razumljena u svom značenju. Sebe-


prikazati, biti razumljen, to ne spada zajedno samo tako što jedno prelazi u drugo, što je umjetničko djelo jedno sa svojom djelatnom poviješću, što je povijesno tradirano jedno sa sadašnjošću svojega razumijevanja – prikazujući se spekulativno, razlikujući se od sebe samog, jezik koji izriče smisao nije samo umjetnost i povijest nego svako bivstvujuće, ukoliko se ono može razumijevati. Spekulativno ustrojstvo bitka, koje je u osnovi hermeneutike, istoga je univerzalnoga dosega kao i jezik< (WuM)“ – /cit. pr. A. Šarčević, str. 673. – 674./.

Dakle, hermeneutika jezika nas vodi tumačeći neko djelo kroz suvremenost ona do/vodi to djelo iz bilosti koje je bilo sa/vremenom – u su/vremenost i vremenitost naše opstojnosti utemeljuje u duhovno-povijesnoj prošlosti koja nije prošla; koja nije zapala u zaborav bitka bića.

Hoće li europski um opstati na tragu dviju opasnosti – a) opasnosti od planetarne znanstvene suvremene tehnologije u kojoj čovjek sve više ishlapljuje svoj ratio i iscrpljuje se u pukom nadmudrivanju s drugim i drukčijim civilizacijama koje su svojom bezobzirnošću i surovošću pretekle europski um – svijest o duhovno-povijesno utemeljenoj riječi/jeziku – uspjeti predati vlastitim naraštajima, b) hoće li smislena erupcija pomicanja pučanstva, moderna necivilizacijska seoba stanovništva – nekoć, u manjoj mjeri iz potrebe; nekoć u velikoj mjeri dirigirana primitivizmom svojih vođa a koje su oni birali – progutati duhovno-historijsku dimenziju Europe prije nego li se ona dosjeti o čem se radi; a ne radi se o drevnom palimpsestu koji je imao svoju kulturnu pozadinu i dimenziju, nego se radi o kolektivno-nesvjesnom koje je svjesno instrumentalizirano i dirigirano od pojedinaca koji su još uvijek, prividno, u sjeni – pred takovom snagom ne vrijedi ghandijevski otpor; hoće li nadvladati adornovski „pokorni“ tip, kao što je to u slučaju nehumanoga kapitalizma – što u tim „stvarima“, u takovoj zbilji može hermeneutika kao povijesno-duhovni bitak mišljenja i kao povijesno mišljenje bitka!? Malo!

Jezik je u bitku egzistencijalnoga bivanja čovjeka, u strepnji, kao izgovoreni govor; on se objektivira napredujući, što nije protivno

OSVIT 99–100/2019.166

Hegelovu mišljenju kako bi htio Gadamer da je Heideggerov pojam složene (kompleksne) hermeneutike.

5. SIMbOL

„Simbol znači stapanje čulne pojave i nadčulnoga značenja, i ovo stapanje, kao i prvotni smisao grčkog symbolona i njegov daljnji život u terminološkoj uporabi raznih konfesija, nije neko naknadno uvrštavanje, kao kod označavanja, već objedinjuje ono što spada zajedno: sva simbolika, zahvaljujući kojoj >svećenstvo odražava više znanja<, počiva više na jednoj >početnoj vezi< između bogova i ljudi – tako piše Friedrich Creuzer, čija je Simbolika sebi postavila mnogo napadani zadatak da dâ riječ zagonetnoj simbolici prethodnih vremena.

Do proširenja pojma simbola u estetski univerzalni princip nije, naravno, došlo bez otpora. Jer prisno jedinstvo slike i značenja, koje sačinjava simbol, nije prosto jedinstvo. Simbol ne ukida jednostavno napetost između svijeta ideja i svijeta čula: on omogućava da se misli i na pogrješan odnos između forme i biti, izraza i sadržaja... Neka unutarnja pripadnost konačnoga i beskonačnog ono što simbol ispunjava značenjem.“ (WuM, pr., str. 106. – 107.).

Simbol je dio ljudskoga govorenja, ljudskoga, ali i ne samo ljudskoga, sporazumijevanja; simbol je kako pojedinačna tako i skupna/grupna interpersonalna komunikacija. Simbol se zrcali u pismu, u pismenima koja mi i danas dešifriramo, od/gonetamo; od kineskih ideograma, preko egipatskih pisama i simbola (posebice na nadgrobnim spomenicima), preko grčkoga pisma, glagoljaštva do latinice, danas, kao civiliziranoga svijeta koji počiva na latinskoj duhovno-religijskoj kulturi.

Je li simbol temeljni odnos religijske kulture hermeneutike i religioznoga čovjeka? Simbol je i kult ljudskoga duha; počam od prirodnih religija, preko umjetničkih religija Grčke i Rima, pa do religija objavljenja i monoteističkih religija. „Rekvizitarij“ svake religije ispunja čovjeka kako radošću, tako i radoznalošću da se dospije u svijet vječnosti i u vječni svijet. Simbol nije samo povijesna okamina – on mora imati puni smisao i smisao punine, ne samo u


teološkoj hermeneutici; nego općenito u filozofijskoj hermeneutici /kojoj su „podređene“ – u kojoj su sadržane – sve povijesne, duhovne, teleološke, teološke i ine humanističko-društvene znanosti/.

„Zadatak je ovu bezvremenost misliti zajedno s vremenitošću, s kojom ona u biti ide zajedno. Bezvremenost najprije nije ništa do dijalektička odredbenica, koja se pojavljuje na osnovu vremenitosti i naspram toj vremenitosti. I govor o dvije vremenitosti, jednoj povijesnoj i jednoj nadpovijesnoj... Nadpovijesno >neokrnjeno vrijeme< u kojem >sadanjost< nije prolazni trenutak, već punoća vremena, opisuje se iz >egzistencijalne< vremenitosti.“ (WuM, pr., str. 151.). Stoga ravno možemo uputiti na helensku filozofiju logosa; logosni bitak je vremenito-povijesno-kozmički način opstanka grčkoga čovjeka. Filozofija je tu da „rasprostre“ život – da raz/govaramo razumijevajući karakter čovjekova dijalektičkoga umovanja kao najviše kategorije života, po čem smo uzdignuti od animalnoga svijeta. To je simbolika!

6. HERMENEUTIKA I ESTETIKA

„Estetika se mora utopiti u hermeneutiku... Hermeneutika mora, obratno, u cjelini biti tako određena da pravilno ocjenjuje iskustvo umjetnosti. Razumijevanje se mora zamisliti kao dio smisaonoga događanja u kojem se obrazuje i ispunjava smisao svih iskaza – kako iskaza umjetnosti tako i iskaza sve druge predaje. (WuM, pr., str., 195.).

Filozofija u koju je utopljena i znanost o lijeposti, kriterij umjetničkoga iskaza – određena je opstojnošću grčkoga duha, njegovom egzistencijom, počam od samoga pojma philosophia /grč. φιλοσοφία/ koja je temelj zapadnoeuropskoga duha; povijesti i egzistencije.

„Samo, izvorno grčka bit filozofije povodila se u epohi svoje novovjekovno-europske vladavine za kršćanskim predodžbama, i one su njome gospodarile.“ (Heidegger, „Što je to filozofija“). U najunutarnjijem gibanju europskoga duha ovo znači da je ona u biti grčka – da se egzistencija europske uljudbe vraća svojemu – grčkom duhu/logosu – znanstveno gibanje oslobađa atomsku energiju u

OSVIT 99–100/2019.168

suvremenosti, što je omogućila i kojoj je prethodila grčka filozofija (vraćanje vrelu).

Pitanje simbolike podsvjesnoga u mitu i umjetnosti – kršćanstvo stavlja u središte čovjeka, jer je zlo preplavilo zapadnjačku uljudbu; nužne su neprijeporne istine – Božja slika i istina; ljudska slika kao Božje stvorenje – kao slika koja uzročno iskazuje – sliku cjeline koju označuje „simbol osobnosti“ koju praktično prihvaća čovjek.

U kretanju i napredovanju svjetske povijesti, u napredovanju duha – hegelijanski misleći – svesti ga na „jednu dimenziju“ – dimenziju vladavine je posve promašeno tumačenje Hegelova shvaćanja umjetnosti, religije i filozofije – a ne same umjetnosti kako to definira Adorno – treba nastaviti („il faut continuer“) – dovodeći do konca „svjetsku povijest duha“ na bijelom konju – Hegel nagovješćuje kretanje u krugu – i filozofija i povijesno vrijeme dolaze u krizu sa završetkom Hegelova mišljenja/filozofije, dolazi „loša beskonačnost“ – „jesen“ budućega doba izlazak iz toga doba krize pronalazi Heidegger u novoj slici svijeta – a Nietzsche je predvidio „vječno vraćanje istoga“ – vječno vraćanje umjetničkoga umjetnosti; kao veliki umjetnici u filozofiji i kao veliki filozofi umjetnosti i Platon i Nietzsche bi negdje „protjerali“ umjetnike – jedan zbog mimetičkoga karaktera umjetnosti – a drugi na koncu priznaje: imamo umjetnost da ne bi propali zarad istine. (Ovdje bi „istina“ trebala biti pod navodnicima, pod upitom)! Genijalnost stvaranja označuje genijalnost duha – da bi se s/poznalo istinsko umjetničko djelo treba imati ukus – ali on će „ustuknuti“ pred pojmom genija. Umjetnost se ne može podvesti pod „apstraktno“, uopćeno tumačenje koje projicira Hegelova estetika, umjetnost se ne može uvesti u opću jezičnu uporabu zajedno s njezinom primjenom. Primijenjena umjetnost se ogleda u „plastici“; kiparstvu, umjetnost fuge ili umjetnost izrečene pjesme su trajni doživljajni estetski utisci.

Symbol kod Grka, pored svoga sadržaja, označuje nešto što je pred/metnuto; biti prikazan, biti rečen – simbol „reprezentira“ samoga sebe – njegovo značenje je u njegovu sadržaju koji je u sebi a prikazuje ono što je „izvan“; alegorija je vezana za sferu logosa, alegorija je u sferi govora, ona je retorička sfera logosnoga bitka.


Sloboda estetske igre i sklad umjetničkoga djela – čine jednu oprjeku; pomirenje dolazi s umjetnošću – pomirenje života i ideala.

Otuđenje u sferi umjetnosti, nije u vezi s otuđenjem u ljudskoj praktičnoj djelatnosti, pa Marx nema baš velike veze s ovim pojmom alijenacije, kako bi htio ponekoć Adorno; za Marxa umjetnost kao sfera nadgradnje je za „više društvene slojeve“ – kao takova, ona je u sferi transcendencije pa je i sama otuđena od zbilje.

Ono što počiva na umjetničkom iskazu je u djelu i sferi apstrakcije; naša moć spoznaje kantovski označuje srednju – posrednu moć rasudne snage. Iskustvo umjetnosti u estetskoj svijesti je: „negativni uvid koji pozitivno znači: umjetnost je spoznaja, a iskustvo umjetničkog djela omogućava da sudjelujemo u ovoj spoznaji.“ (WuM, pr., str. 127.).

„Povijest hermeneutike nas uči da su, pored filološke, postojale i teološka i juristička hermeneutika, koje su tek, zajedno s filološkom hermeneutikom, ispunjavale puni pojam hermeneutike. Što su se filološka hermeneutika i historika oslobodile okvira ostalih hermeneutičkih disciplina i što se filološka hermeneutika sasma sama za sebe postavila kao učenje o metodi duhovno-znanstvenog istraživanja, posljedica je tek razvoja historijske svijesti.“ (WuM, pr., str. 342.).

Ovdje smo tek natuknuli moguće smjerove i odnose hermeneutike i estetike; ne ispuštamo iz vida dva temeljna gibanja jedan k Bogu /izvorištu i utočištu svega/; drugi od Boga u nepoznatom i neizvjesnom smjeru – na čijem putu se nalazi su/vremeni čovjek p/lutajući pustinjom koja raste od početka 20. stoljeća, nesigurnim korakom tjeskobno putuje u Nihilizam. Čovjekov strah i briga za čovjeka nalaze se u poprištu Nihila, kako izbjeći to ništenje – postavljanjem pitanja o samom Nihilu – u prigodi jezikovanja jezika i mišljenja kao kritičke reinterpretacije ljudske opstojnosti? Kako raz/govorom doći do razumijevanja; interpretativnoga uzmaka u pogledu modernih na/znaka nadvijenih nad Zapadnom civilizacijom – a svednevice se postavljaju novi problemi i prepreke za iskorak u budućnosno – ne samo planetarnom tehnologijom, nuklearnoj (mogućoj

OSVIT 99–100/2019.170

opasnoj) uporabi; neviđenoj i neslućenoj seobi naroda – kako pro/govoriti o civilizaciji u čijim temeljima je grčka filozofija i osnove kršćanske kulture i duhovnosti!? Koliko estetika, a koliko, poglavito hermeneutika kao jedinstvo opće duhovnosti i transcendentalnosti mogu do/prinijeti razumijevanju kultura i religija, ako već hermeneutika dobrano vlada, i razumijeva starodrevne tekstove i civilizacije i iz njih izvlači usporednu suvremenu civilizacijsku nit. Može li riješiti i naznakama suvremene stranputice – može li ostati i opstati hermeneia /grč. ερμηνευτική/.

7. JEDINSTVO HERMENEUTIKE

„Starom jedinstvu hermeneutičkih disciplina je nanovo dano njegovo pravo ako u svakom hermeneutičkom činu filologa i historičara spoznamo djelatno-povijesnu svijest.“ (WuM, pr., str. 375.).

Tako se razumijeva smisao prijave biti igre – kao najopćenitije razumijevajuće shvaćanje – jer hermeneutika jest razumijevanje i opće shvaćanje toga djelovanja. Bitak koji se igra!

Jedinstvo govora, raz/govora, jezika i pisma govori kroz smisao o povijesnoj predaji, o razumijevanju i označavanju predmetnosti, ne radi se o nekom beskonačnom intellectusu u kojem obitava iskustveni svijet, tako tekstovi kroza povijest vode razgovor s današnjim aktualitetom, to su tekstovi „predaje“, oblici shvaćanja povijesti i umjetnosti se manifestiraju u konkretiziranju bitka kao oblika zora/iskustva. Grčko vječno kruženje prirode/physisa – jest opstojanje čovjeka, ljudski život predstavlja, razumljivo, sami bitak – kozmos (kao harmoniju). Vječno vraćanje istoga kod Nietzschea je povratak u ljudsku opstojnost, Heidegger to slaže u sustavnost metodičkih odnosa, kad bi se zdravi razum mogao baviti filozofijom njezin konac bi se već poodavna nazirao (ako se već uvelike ne nazire od Hegelove filozofije Apsoluta) – kriza filozofije proistječe iz zbilje mišljenja i filozofijske argumentacije koja se preokreće ili u logički simbolizam; u jednostavnu s/igru a poziv na prirodnost mora biti


određena nečim novim i u odnosu na Nietzschea i Heideggera; prirodnost se razumijeva i izvodi iz biti mišljenja kao logičkoga kružnoga aparata kategorijalnih ideja razumljivih hermeneutici. Zbog toga transcendentalnost metafizike dolazi u krizu (i kroz znanstveno-tehnološku krizu)! Je li jezik kibernantropa; jezik kalkila ugrađen, situiran u povijesno aktualno hermeneutičko tumačenje? Trebao bi biti!? Ali, to je reinchebachovo načelo „vjerojatnoće“ – filozofija i filozofijska hermeneutika kao jedinstvo svih hermeneutika hoće sigurnost; sigurno „tlo“ od kojega može ići u izvjesnost napredovanja: jezika, govora, slobode, pravne i osobne sigurnosti, u napredovanje načela moralnoga aktualiteta.

Jezik jest i mora biti duhovni temelj hermeneutičkoga razumijevanja i tumačenja svijeta. Domašaj filozofske hermeneutike kao rezultat „produktivnoga dijaloga“ (Heidegger) ogleda se u duhovnom i svakom drugom nadmašaju duhovne krize, egzistencijalnoga očaja, rezignacije koji su posredovani u povijesnoj predaji hermeneutičke svijesti i jezika kao zbornoga mjesta tradicije – to su teološko-duhovne i povijesne znanosti.

„Izvorna ljudskost jezika, dakle, istodobno znači i izvornu jezičnost ljudskoga bitka-u-svijetu. Morat ćemo ispitati odnos između jezika i svijeta, kako bismo zadobili primjereni horizont za jezičnost hermeneutičkog iskustva.“ (WuM, pr., str. 479.). Horizont jezičnoga iskustva potvrđuje sebe u ljudskom govoru, u sebe-prikazivanju kroz govor/jezik. Nagovor jezika kroz misaoni napor – daje sliku/simbol/ viziju čovjekova čovjekovanja.

Integralno razumijevanje hermeneutičke istine se upušta u jednu vrstu psihološkoga tumačenja svrhe vremena: biloga, sadanjega i budućega; ta sukcesivnost subjektivističkoga uma daje pounutarnjenje oblika i performansi prvotnoga arhetipskoga razumijevanja hermeneutičkih formi i nije oprjeka mišljenju Heideggerova vezivanja „za subjektivitet mnijenja“. Da, načelna općenitost hermeneutike je u tom da polazi od onoga što j e s t, što je utvrđeno; a ne što je potencijalno, što je moguće; Gadamer po vlastitu priznanju hermeneutiku vidi ponad metode, poglavito znanstveno ograničenih uzusa – prijelaz iz subjektivističkoga psihologizma k historijskoj hermeneutici se može iskazati „Hegelovim

OSVIT 99–100/2019.172

dijalektičkim posredovanjem subjektivnoga i objektivnog duha u apsolutnom duhu zbiljski je zasnovan taj prijelaz.“ (WuM, pr., str. 549.).

„Filozofska hermeneutika polazi od premišljene i istodobno pojednostavljene Heideggerove analitike vremenosti i povijesnosti ljudskoga opstojanja. Njegovoj bitnoj strukturi je pripadno razumijevanje, raskrivanje >pravog smisla< ili >istine bitka<“. (A. Šarčević, pog., str. 613.).

Nikakovo svođenje jezika na scijentističku ili građansku otuđenost – ne može dovesti do otuđenja u jeziku; tu je riječ o postvarenju jezika a čemu se jezično ustrojstvo u hermeneutici opire; jedinstvo mišljenja i jezika kojim se jezik uma i um jezika uzdižu ponad svake apstraktne općenitosti; jezik je raspoloživost svijeta kroz mišljenje/svijest, jezik je iskustvo svijeta, povijesti, teologije, duhovnih znanosti – jezik je svagda u raz/govoru, u govorenju, u predaji, on je iskonski diskurs.

„Jezik, pak, nije sustav znakova, simbola ili iskaza, već je j e d i n i izvorni način raskrivanja ili otkrivanja svijeta: naročiti i jedinstveni proces, događanje iskustva s v i j e t a ž i v o t a. Zacijelo taj pojam jezika nije znanstveno-filozofski, ali se oslanja na mišljenje Martina Heideggera iz >kasne> faze (nešto manje iz >prve<)...

Nastrojena razumljivost bitka-u-svijetu i z g ov a r a s e k a o g ov o r. Značenjska cjelina razumljivosti dolaz i do r i j e č i. Značenji-ma prirastaju riječi... Izgovorenost govora je jezik... Govor je egzisten-cijalno jezik... (Sein und Zeit, 7.Aufl., Tubingen, 1953., 161. – 162.).“ /Šarčević, pog., str. 634./.

Jezik je zborno mjesto, prigod – događanja bitka u svijetu; jezik je dijalektički supstancijalitet događanja i mišljenja koje samo čovjek može iskazati; tako je jezik razumijevajuće jedinstvo i jedinstveno transcendentalno razumijevanje.

8. ZAVRŠNO RAZMATRANJE

„>Filozofska< hermeneutika želi, kao što smo već rekli, nadmašiti pojam iskustva koji je supripadan modernoj znanosti i njezinom metodičkom načinu mišljenja.“ (Šarčević, pog., str. 638.).“


Nije posve sigurna Gadamerova dosljednost pri povlačenju metodičke paralele filozofije koja je nadopuna Heideggerovu poimanju filozofije znanosti i znanstvene filozofije u temelju modernoga društva – Gadamerova hermeneutička misao pristaje uz metodologiju znanosti kao paradigmu filozofiji; jer kako bi se razumjelo shvaćanje starih tekstova ako se ne „izravnaju“ i ne dovedu do „razumijevanja“ – općenito: kako duhovno-historijsko naslijeđe, tako i sadanji pisani ili iz/govoreni smislovi tekstova – tako je u biti hermeneutike razumijevanje koje isključuje svako neriješeno ili nerješivo sučeljavanje istine stava/istine bitka – ili, ne daj Bože, nerazumijevanje smisla i simbolike teksta, pače i onoga fonološkoga. Znanstveno zasnovano umjetničko tumačenje se mora kaniti svakoga individualizma i personalizma – nastojanje spekulativne teorije donosi negativ – ni diskurs spram umjetnosti i estetici u iskazivanju stava istine, kao i raskrivanja same istine – može li opća hermeneutika kao bitak iskazivanja u jeziku – pri/pomoći istini umjetničkoga univerzalizma (ako se o njem uopće može govoriti) – ili je umjetnost samosvjesna svoje individualnosti, ima li ona „pravo na egzistenciju“ (Adorno), što je s estetikom kao općom teorijom umjetnosti? Ostaje li ona tek pri svojem pukom značenju, značaju i prevođenju pojma/riječi – aisthese/lijepo, iskustveno/ćutilno – ili se uzdiže na pijedestal znanosti i znanstvenosti o umjetnosti uopće!? Opća hermeneutika bi morala pristajati na ovo drugo koje je toliko duboko ponad pojma metode (bilo koje).

Vezivanje za „Heideggerovu analizu vremenosti, kao horizonta razumijevanja i raskrivanja smisla ili istine umjetnosti i povijesti/predaje, nadaje se u Gadamerovoj hermeneutičkoj filozofiji kao korektiv naspram Hegelove dijalektike apsolutne transparencije i idealizacije iskustva i metodičke apstrakcije u modernim znanostima. Zbog toga Gadamer razrađuje pojam i strukturu h e r m e n e u t i č k o g iskustva, koje je, za razliku od znanstvenoga, konačno i povijesno.“ (Šarčević, pog., str. 656.).

U hermeneutici su po Gadameru JA i Svijet u „njihovoj izvornoj supripadnosti“ – jezik je zbilja središte, poprište toga ispreplitanja

OSVIT 99–100/2019.174

subjekta i svijeta; subjekta i objekta – jedino tako i nastaje interpersonalna komunikacija.

„Hermeneutička filozofija ustanovljuje istinu jezika kao jezik isti-ne.“ (Šarčević, pog., str. 658.).

U spekulativnom je zbilja jezika – dijalektički prikaz te zbilje a zbilja je u dijalektici spekulativnoga.

Tumačiti nešto „drugo“ povijesno/bilo a u smislu novoga vremena je isto tumačenje – ne znači okazionalnu vezanost za misao iskazanoga – ne znači da svako vrijeme nema svoju interpretativnu moć.

U povijesti je mit najotvoreniji za tumačenje, stoga iz njegove biti i bitnosti proizlaze svagda nova tumačenja – njegov se horizont neprestance p/r/ovlači kroz razne ideje.

„Gadamerova jezično-hermeneutička filozofija ističe vremenitost hermeneutičkog iskustva kao osnovu svakoga razumijevanja povijesne predaje. Sposobnost da se dospije u razgovor s njom, da se strani jezični svijet čuje i prizove u svojoj istini predstavlja: pravo uzdizanje čovjeka prema humanitetu i istodobno odvraćanje od Moderne, to će reći: od situacije m o n o l o g a znanstveno-tehničke civilizacije. Tim ona zatvara sadržajno ispunjeni >hermeneutički krug<. I propušta uvidjeti >transcendentalno-subjektivni< karakter konačnosti i povijesnosti ljudskog opstanka, kojemu se iskustvo života i svijeta artikulira u jeziku/igri.“(A. Šarčević, pog., str. 679.).

Povijesno razumijevanje mora uzeti u obzir sljedeće okvire: vremenske jer je bit mišljenja vezana uz i za zbilju povijesnoga pre/bivanja; nacionalne – ograničenost u prostor iz kojega se misao/razumijevanje svijeta širi u svijet razumijevanja iz jednoga jezika u kojem se iskazuje opstanak i svakako svjesnost o koncu/kraju ljudskoga života jer se čovjek mijenja od rođenja, preko djetinjstva i mladosti, do zrelosti i starosti i to – kako se biološki mijenja, tako se i njegovo mišljenje; opstojnost, njegov svjetonazor; svijet mijenja. Smrt je konačnost čovjekova bitka? Ostalo prelazi u sferu transcendencije. Tako se i hermeneutička misao razvijala od Dyltheija, Husserla, preko Heideggera – ona je odvela po Gadameru do metodičkoga


samoosvješćivanja filologije koja se /metodologija/ preselila iz filologije u filozofiju koja postavlja sustavno filozofijska pitanja.

„Prirodno je očekivati da će zrelost jezika pratiti zrelost duha i manira. Možemo očekivati da se jezik približuje svojoj zrelosti u onom trenutku kad ljudi posjeduju kritički smisao za prošlost, imaju povjerenje u sadanjost i kad nisu prisutne svjesne sumnje u budućnost.“ (T. S. Eliot). Razmišljanja o teološkom i etičkom smislu jezika jesu u samoj zrelosti jezika – povijesnoj samo/razumljivosti i osjećaju iskazivanja koje je drukčije iz kulture u kulturu /na pr.: iz francuske, njemačke, engleske, hrvatske kulture i iskazivanja te kulture u vremenu koje je optimistično i u jeziku tih kultura/.

Bitak nije mišljen samo kao pojmovna refleksija, besprizivno subjektivno vezivanje uz mišljenje – neistinito se vezuje uz protivljenje Hegelovu kazivanju; stoga adornovski treba spasiti ono što izravno postaje istinito; što je nosivost mislive istine i istine mišljenja prikazane/iskazane u jeziku. Proces demitologizacije ima svoju bit i egzistenciju, jezik p/ostaje istinit „samo u svijesti neidentičnosti izraza s onim što je mišljeno“ (Adorno) – tu se poziva na Heideggerovu – „jezično-filozofijsku dijalektiku.“ Adorno dalje odlazi u sekularizaciju, u protimbu iskaza u jeziku i promatranje apstraktne misli; logičkoga uma, itd.

Bog je bitak, on je s onu stranu djelovanja i nedjelovanja; beskonačno potvrđivane bitka i samo je taj bitak u djelovanju u kojem je Bog „beskonačna afirmacija“ (Schelling) – jedinstvo kruga kao unutarnje djelovanje, kao „samo-sebe-spoznavanje jedinstva kao svestva“ (Schelling) – to bi trebala biti Gadamerova hermeneutika – više „umočena“ u teološko jedinstvo djelovanja i riječi /Djelovanja i Riječi/. Tu se obznanjuje riječ kao sveobuhvatni bitak/mišljenje – djelovanje/iskazivanje.

OSVIT 99–100/2019.176

HERMENEUTICS, INTERPRETATION, UNDERSTANDING

Summary

Hermeneutics as an interpreting science and a science of inter-pretation of language languaging; hermeneutics as a conversati-on with the text, as a conversation with a collocutor, as a historic understanding of the manifestation of historic consciousness – education, reasoning power, taste, sensus communis, penetrates into the core, into the pith of speech that supports human expe-rience, into the core of the phenomenological mental-historical word, sign, symbol – hermeneutics, as temporality of human existence, through self-imposition reveals the possibility and po-tential of existence and reflection of one’s own existence in the nightmare and chaotic world of thinking – which is a pre-structu-re of the foundation of (human) existence.

The handover of everything to the origin, to the arche /Greek: άρχής/ – to the proto-element, takes us back to the foundations of the European civilization and to the understanding of the be-ing-in-the-world. It is through conversation that we come to the word, for “speech is existentially language” (Heidegger). Tradi-tion exists and reflects itself as a time distance; it forms itself as the experience of the world that mediates into spirituality, into transcendentality. Every opening calls us and evokes us from the experience to the absolute knowledge – historic experience is in-tegrated methodologically and disintegrated, it dissolves itself in the scientism of hermeneutical being; man dwells in the world of the “language truth” and the truth language; he dwells in the poem, in art as a reflexion of experience in consciousness, in the spiritual – etheric: music that is listened to, the poem that is listened to, without the letter it is an absolute trickling of the spirit into being, into historicity, into human consciousness as a


mediation of Truth; as self-expression and as self-understanding – as an understanding of the world in the language; expression in the language as a play of dialectic mediation and openness. In the openness towards another, in the range of the language in which one thinks, and its interlocking with another language in an interpretative way – leads to the transcendental hermene-utics. Its reach is in the actuality of the mental-metaphysical, of the historic-spiritual sciences, in the phenomenology of subje-ctivity that is always mediated by “externality”, by reality i.e. objectivity that is mediated into the intelligible. The temporality of the hermeneutical is less essential than the understanding of the (historicsal) tradition where the experience of the world and the human life is disclosed in dialectic articulation – where langu-age mediates in the play, and the reality of the play dawns in a hermeneutical circle.

Key words: hermeneutics, understanding, conversation, langu-age, metaphysics, experience, transcendentality, historic being

179OGLEDI I KRITIKEOGLEDI I KRITIKE OSVIT

Mato NEDIĆ

SUVREMENA KNJIŽEVNA KRITIKA1

Književna kritika danas

U našem dobu, kada smo sve više zasuti tekstovima kratkoga daha i niske umjetničke moći, postavlja se pitanje kako odvojiti žito od kuko-lja, kako prepoznati prave književne vrijednosti o kojima vrijedi govo-riti. Književni znalci, naravno, znaju kako. Stoga oni, pišući književne kritike, nastoje ukazati na to što je danas dobro i što ne valja u suvreme-noj književnosti, ali i u društvu općenito jer što je i književnost drugo nego opisivanje svega postojećega, pa i devijacija društva.

U prošlom, dvadesetom, broju zbornika Đakovačkih susreta hrvat-skih književnih kritičara, poštovani kolega Božidar Alajbegović opšir-no se osvrnuo na problem negiranja postojanja književne kritike. On piše: „Naime, svako malo, najčešće u emisijama iz kulture HTV-a, ali također i u tiskanim medijima i portalima, javi se netko s tvrdnjom da kod nas ne postoji književna kritika ili da je u Hrvatskoj književna kri-tika mrtva i sl.“2 Zaista, postoji li prava književna kritika danas? Ona oštra, matoševska i šimićevska kritika, rekao bih, rijetko se susreće i gotovo ne postoji. U časopisima se često mogu pročitati osvrti i prikazi, a rjeđe iskreno napisane književne kritike u kojima se razlučuje ono što je, u književno-umjetničkom smislu, napisano dobro od onoga što se ta-kvim, sa stajališta struke, ne može proglasiti. Zašto je tomu tako? Kada

1 Rad je napisan za 22. Đakovačke susrete hrvatskih književnih kritičara, koji su održani u Đakovu 27. i 28. lipnja 2019. godine.

2 Đakovački susreti hrvatskih književnih kritičara, zbornik, godina XXI., knjiga 20., Ogranak Matice hrvatske u Đakovu i Društvo hrvatskih knji-ževnika – Ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski, Đakovo – Osijek, lipanj 2018., str. 16.

180 OSVIT 99–100/2019.

bi odgovor na ovo pitanje bio jednoznačan, lako bismo na njega odgo-vorili. Jedan od uzroka je zasigurno hiperprodukcija književnih djela ili onih koja bi njihovi autori željeli nazvati književnima. Stanko Vraz je još u devetnaestom stoljeću u pjesmi „Nadriknjištvo“ ustvrdio: Kod nas piše sve što nosi uha, / nudeć kupcu pa kakvo je da je… Stoga, književ-ni kritičar treba ponekad smoći hrabrost i uprijeti prstom na one autore i ona djela koja narušavaju sklad i ljepotu našega književnoga života, a zahvaljujući ponajviše medijima uspijevaju se probiti u prvi plan, za-sjenivši pritom prave književne vrijednosti i autore koji su samozatajni. Zato je kritičar dužan ukazati i na te autore iz sjene i na njihova djela koja često zavrjeđuju biti uočena, pročitana i prepoznata kao književna vrijednost. Na drugoj strani, postoje u pojedinim časopisima dežurni književni kritičari, što za književnu kritiku kao dio znanosti o književ-nosti nije dobro. Naime, mnoštvo mišljenja omogućuje književnoj kriti-ci život u svježini duha. Ne treba, dakle, sprječavati književne kritičare iz raznih krajeva naše domovine da se svojim mišljenjima, izraženima kroz kritički tekst, oglase u javnom prostoru. U tom smislu, govorim iz osobnoga iskustva, dobro mi čini pozicija u kojoj se nalazim. Živeći u Bosanskoj Posavini, lako ostvarujem suradnju kako u onim časopisi-ma koji izlaze u Republici Hrvatskoj, tako i u onima koji se objavljuju u Bosni i Hercegovini te u svojem kritičarskom radu uspijevam doći do velikoga broja čitatelja, a ujedno mi je omogućeno progovoriti i o knjigama onih hrvatskih književnika koji nisu životom i djelovanjem vezani uz središta kakvima smatramo Zagreb, Sarajevo i Mostar, nego ti autori često žive i djeluju na rubnim područjima našega nacionalnoga prostora te iz spomenutih središta, osobito od dežurnih kritičara, možda nikada ni ne bi bili zamijećeni.

Kritičar i kritika

Da je književna kritika umjetnost, davno je zaključeno u krugovima teoretičara i povjesničara književnosti. No, ona je uz teoriju i povijest književnosti te književnu metodologiju i dijelom znanosti o književno-

181OGLEDI I KRITIKE

sti. Da bi bila kvalitetna, mora biti stručno utemeljena, a to onda znači da književni kritičar mora dobro poznavati književnu stvarnost, imati izvrsnu teorijsku podlogu kako njegovo pisanje ne bi bilo tek obično razmetanje, kako bi ono bilo, jasno, precizno, argumentirano, iskreno i nadasve objektivno. Pravomu književniku, onomu koji je kvalitetom svojih djela zaslužio taj naziv, književna će kritika biti smjernicom i poticajem za razmišljanje o onom što je kritičar u njegovu djelu zami-jetio, na što ga je upozorio. Oni nazoviknjiževnici koji očekuju samo hvalospjeve, ne znaju cijeniti iskrenu književnu kritiku. Nasuprot nji-ma, ni oni kritičari koji neobjektivno kritiziraju, koji neargumentira-no hvale ili kude, ne zaslužuju naziv književnoga kritičara. Stoga je vrijednost Đakovačkih susreta hrvatskih književnih kritičara u tom da pozovu književne kritičare na pošten odnos prema ovoj tako važnoj grani znanosti o književnosti te da ukažu na presjek pogleda i mišljenja suvremenih kritičara.

Književnost i strast

Nema nijedne ljudske djelatnosti bez strasti, bez unošenja sebe u os-tvarenje ciljeva nekoga pothvata. Osobito pisanje književnih i stručnih djela zahtijeva strast. Ovdje bih se rado prisjetio jednoga razgovora s nedavno preminulim profesorom Stanislavom Marijanovićem, kojemu je posvećen i jedan odjeljak u ovogodišnjem zborniku3, a koji mi se prije četvrt stoljeća požalio kako je umoran od nesanice. Kada sam ga upitao što mu ne da spavati, odgovorio je kako po cijelu noć prouča-va književna djela i piše znanstvene radove jer želi osvijetliti ono što je u hrvatskoj književnosti ostalo obavijeno tamom i neznanjem. Sada profesor Marijanović počiva snom mira, ali umjesto njega govore nje-gova djela i nama danas progovara njegov duh i misao da smo dužni

3 Đakovački susreti hrvatskih književnih kritičara, zbornik, godina XXII., knjiga 21., Ogranak Matice hrvatske u Đakovu i Društvo hrvatskih knji-ževnika – Ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski, Đakovo – Osijek, lipanj 2019.

182 OSVIT 99–100/2019.

osvjetljavati ono što je zatamnjeno, protumačiti što nije protumačeno, ići uvijek za spoznajom, bez obzira na žrtve i odricanja koja takav hod iziskuje. Na kraju, kada se budu zbrajali računi, vidljivima će ostati tragovi naših misli zabilježeni u vremenu koje nam je bilo darovano.

Zaključak

Đakovačkim susretima hrvatskih književnih kritičara i zbornikom, u kojem se nalaze odabrane kritike nekolicine njih, organizatori ove vrijedne manifestacije svake godine ukazuju na važnost pravilne valo-rizacije književnih djela. Pisac, kao stvaralac, zaista treba biti nesputan u svojem književnom stvaranju; kritičar, kao procjenitelj vrijednosti književnih djela, mora imati potpunu slobodu kako bi stručno, uteme-ljeno i neopterećeno progovorio o djelu, kako bi ga pravilno smjestio u kontekst hrvatske ili svjetske književnosti. Ovakvi susreti, kao što je ovaj đakovački, na kojima to naglašavamo, sigurno i književnicima i kritičarima mogu biti na korist i zadovoljstvo.

183OGLEDI I KRITIKE

Ivan SIVRIĆ

VRIJEME NA KUŠNJI

Karačić, fra Vendelin, Ucviljeno vrijeme, DHK HB (Suvremenici, pjesme), Mostar 2019.

U traganju za izrazom kojim će se obuhvatiti opravdanost vremena i smisao prostora pjesnici u svojoj imaginaciji se trse pogoditi pravu bit, priopćiti ju na shvatljiv i prihvatljiv način te svoj doživljaj podijeliti sa srodnim dušama (na dobrobit svima). Oni tako možda na osobit način „umiruju“ svoju savjest koja ih potiče na ispunjenje vlastitoga poslanja?

Kad imamo pred sobom rukopis Ucviljenoga vremena, onda se moramo pitati: Kakvo je to vrijeme, gdje je to vrijeme i kamo teče to vrijeme tako snuždeno, da je njegov plač već prošao i ostala samo ucvi-ljenost, kao relikt neke nesretne tragedije ili možda groteske, u kojoj će se ubuduće obitavati? Ovaj pjesnik, pisac, piše svoje „pismo“ nama uz svjedočanstvo njegova susreta sa svijetom, uz izraze neke empatije, da-kako, uz pomoć ljubavi, osobnom britkošću prožetom obilnim životnim i obrazovnim iskustvom te kršćanskom jasnoćom. Nema sumnje ovdje je autoru doista stalo do onoga što piše i što svojim porukama želi poru-čiti. A poruke nisu jednostavne niti jednoznačne. One vrve od nutarnje siline kojom su stihovi nabijeni do raspuknuća, toliko da se stih lomi, kako se prelama autorova spoznaja u susretu sa svijetom, kako se pre-lamaju i naši osjećaji u osvjedočenim neskladima s inače prihvaćenim smislom obitavanja u vrtlogu života. Pisati o tom prateći osjećaje koji bujaju prelijevajući se u misli, zapravo, rušeći misleća načela, mučno je prenijeti u razumljivo/prihvatljivu kompoziciju koju bi onaj u post restantu mogao doživjeti ili bar donekle razumjeti. Ta pretvorba doživ-ljenoga u živu riječ (ili neki drugi izražajni oblik) je rijetka i dragocjena i zove se umjetnost.

184 OSVIT 99–100/2019.

U avanturu oslikavanja bila suvremenoga svijeta uputio se dakle naš autor fra Vendelin Karačić, svećenik i redovnik, pjesnik i književnik, galerist i likovnjak, riječju, polihistorik i polihumanist. Da, avantura to svakako jest, jer autorov, kao i svaki ozbiljan, doživljaj svijeta ov-dje nije puko oslikavanje od nekoga nezainteresirana promatrača koji „profesionalno“ stoji iza štafelaja pa u skladu sa zahtjevima struke pre-nosi na platno sliku lijepa pejzaža. Ne, ovdje se događa (ne)izvjesnost u kojoj bi dobro došlo osmišljavanje povijesno obznanjivanih životnih svrha. Pjesnik je svjestan kako su egzistencijalni poticaji i izvorišta dje-lovanja ostali gotovo isti, ali unatoč tomu događa se besmisao, stihija i nagovješćuje propast. To jest ona građa koja nam može biti putokazom u životnoj orijentaciji i postavljena je sažeto te u naznakama.

Ovdje ćemo se, pak, malo zaustaviti pa izravno promotriti ponuđeno djelo. Promotriti ga moramo bar iz dva smjera, o tom što piše i o onom kako je napisano.

Što je zapravo „sadržaj“ Ucviljenoga vremena? Dakle, knjiga obu-hvaća osamdeset i šest pjesama i podijeljena je u pet ciklusa: „Uzjo-gunjeni stihovi“ (trideset pjesama), „Pjesmuljci bezglavci“ (petnaest pjesama), „Radujem se tuđem sebi“ (dvadeset i tri pjesme), „Gospodar slobode likuje“ (sedam pjesama) i „Ucviljeno vrijeme“ (jedanaest pje-sama).

Pa počnimo od prvoga ciklusa: što je to s „Uzjogunjenim stihovi-ma“, sa stihovima koji „tvrdoglavo ostaju pri svom stavu“; što se to zainatilo i za što se to zapelo? Odgovor se daje svakom pjesmom i svakim stihom, nesmiljeno i jednoznačno započeto pjesmom „On“ koji je „prasak dvadesetprvog stoljeća“, okićen je „poluznanjem“, iluzornim nadama, „uekranjen“, „opustolovljen“. On je i kao „Budućnik“ neza-sitan i napredan te neosjetljiv „za ojađene“, zapravo, riječ je o osudi tijeka vremena koje sa sobom nosi „bezglavu slobodu“, u kojemu je in biti „moderno pametan“, i dok „Uslužna sirotinja gunđa“. Stihovi, oru-đe pjesnika kojim on podvrgava surovu izvedbu vremena bespoštednoj kritici, po svojoj prirodi u stalnoj su tenziji, ubitačno i učinkovito struje prema svim smjerovima zbivanja, koje se otelo svomu pojmu homo sapiensa, u kojem on više nije ono što zapravo jest ili što bi morao biti

185OGLEDI I KRITIKE

da bi bio pri sebi. Stoljeća blebeću da su „Mrak i šutnja“ prije svega i da je „Uspjeh iznad čovjeka“. I otkriva se da se rodila još jedna, deseta, zločesta muza koju u sveopćoj ravnodušnosti „mnogi (je) ne primjeću-ju“! Iako su bolno realni zločini brojnih stratišta u modernom svijetu, prevladavaju božanstva profita, mode, športa i drugih suvremenih po-šasti da bi „Bilanca“ bila: Zdrave / učene / snažne / izvozimo ljude // Za uzvrat starčad / obećanja prazna / i roba drugorazredna.

I to je ta sloboda, besciljna!„Pjesmuljci bezglavci“ započinju s „Neznano je“ i „Jutrom“ koje

pita o vlastitoj prisebnosti u buđenju s Odom radosti koja se „kroz pu-kotine vremena“ sluša, ali se njezini zvuci pokazuju kao anakroni. Zna autor za dobrotu i pravednost, ali su one u trajnom čekanju uz sliku nasmijana beskućnika koji je veći sretnik „od bogatuna mnogih“. Ovim malim pjesmama autor također upućuje na neupitne istine, koje unatoč silnom napretku strpljivo postoje uz opomenu Prah si / u prah // gos-podaru ili, kada u „Lijepoj našoj“ sažeto i sarkastično poručuje: nek te prati sreća // srce je ondje / gdje je plaća veća.

U ciklusu „Radujem se tuđem sebi“ noseća pjesma je „Darujem se tuđem sebi“. Naslov kao prepoznatljiv identitet zavodi nas na blisko značenje „radovanja“ i „darovanja“, što zapravo jest blisko, ali nije isto. Poanta je međutim na „tuđem sebi“ u kojem subjekt (kao nositelj živo-ta) prihvaća neku drugu bit, tuđu i osvaja to dragovoljno, uz radost kako se inače darovi daju/primaju. No taj je svijet „Bez križa“, obijestan i u „Bezdanima besmisla“ bez spasa i „bez uskrsnuća“, u kojem uzmiču smisao i duh u hedonizmu, u utrci za profitom, „u mondenom lancu zala i slobode“ sa svim zasluženim ishodima. U tim „opjevanim“ (istaka je namjerna, jer pjesma je u bliskom srodstvu sa slavom pa pjevati bi tre-balo značiti – slaviti) stanjima vidljivo je prihvaćanje tradicionalnih si-gnija, ali uz moderne interpretacije pa se i eutanazija moderno prihvaća kao humana stvar. I na kraju pitanje: „Za kojim sobom da pođem?“ ima puno opravdanje, jer silnice su bezbrojne, a snaga nedostatna. Subjekt će se za svaki slučaj „skloniti u budućnost“.

„Gospodar slobode likuje“ je najkraći ciklus pjesama u knjizi. U njem se događa nastavak, na novi način se predstavljaju stari pogubni

186 OSVIT 99–100/2019.

promašaji, već ranije prepoznati, ali opet se ponavljaju kao nova isku-stva duha i razuma. To samozadovoljstvo i samodovoljnost, opet su tema koju autor prokazuje kao pogubnu pošast, kao batrganje moder-noga čovjeka sa samim sobom, pa bio on aktivist, „gospodar slobode“ (svoj), „Naš Picasso“, „Neosofist“, „Aparatčik“, „Tehnokrat“ ili „Glas isitne“, svejedno. Sve to vodi opet u bezizlaz, a povijesne referencije i ambivalentna značenja stihova bujaju tako silno da im doseg nije lako sagledati.

Sve prethodno vodi u „Ucviljeno vrijeme“, posljednji ciklus knjige. Ono započinje s „Beskućnikom“ i nastavlja s „Podstanarom“, „Okriv-ljenikom“ i „“Osuđenikom“ preko „Snage paragrafa“ i „Prosjačkih prava“… sve do „Krvavog svibnja“ i „Vukovarke“. U ciklusu je sažet sadržaj cijele knjige kao i pogled na zgusnuto pamćenje povijesti nacio-nalnih i civilizacijskih agensa kojima smo bili poticani, opterećivani ili pak zaluđivani. No vrijeme je, ako i „sjedi na stolici božanskoj“ (Mar-tić, N.), ucviljeno. Autor je ocijenio i personificirao vrijeme (trajanje) i pripisao mu humanu dimenziju, kakva mu zapravo i pripada kao neod-vojivi dio njegove biti. Vrijeme se, dakako, i na taj način puni smislom, a ucviljenost nije optativ, nije ni resentiment, ona je tek plod koji ne ovisi o pjesnikovu doživljaju, niti izrazu. Riječ je o indikativu! Sasvim dovoljno za usklik: zar nije došao čas / da klikne svaka hrvatska kći / svaki sin: // Smrt strašnijoj od smrti / smrt neistinama pobjedničkim!

Toliko dakle o sadržaju! O načinu kako je knjiga strukturirana i izvedena recimo ukratko da je pristup refleksivan, pjesnički moderan i osebujan. Ne uklapa se posve u ovdašnju pjesničku matricu što tre-ba prihvatiti kao razumljivu stvar, budući da svi do svojih pjesničkih ili umjetničkih dometa dolazimo na različite načine. U pjesničkom i umjetničkom nastojanju što je pred nama prepoznaje se duboka i sva-kovrsna erudicija, različiti utjecaji te osebujan izraz. Vidljivo je da je na autora snažan utjecaj ostavilo dugotrajno „druženje“ sa stihovima, više recepcijom književnih djela, nego njihovim stvaranjem. Također, autoru ovih redaka se čini kako i u Ucviljenom vremenu prevladava težnja za jezgrovitošću, jednostavnosti koja graniči sa savršenstvom. Osjeća se fini dah dalekoistočne poezije, ne formom, nego snagom i

187OGLEDI I KRITIKE

sažetošću te dojmljivošću. Tako se stihom reduciranim na najnužnije otvaraju polja za nova značenja koja autor ipak dosljedno kontrolira. I to nije lagan zahtjev, jer mnogo je jezičnih novotvorevina u pjesmama koje možda ni ne će ući u svakodnevni govor, ali vrijedilo je truda, ako ništa drugo, onda zato što one namah upute na očekivana i neočekivana značenja. A to i jeste bilo razlogom njihova nastanka. I to omogućuje pozornost koju pomni čitatelj treba prihvatiti/prepoznati.

Oblici pjesama su stabilna rasporeda, stihovi su centrirani, katkada lomljeni, što nas upućuje na postojanost pjesničke interpretacije, koja katkada pokazuje zbilju kakva jest, a ponekad onu virtualnu kao pri-mjer prosvjeda protiv stvarnosti osuđene na propast. Reduciran izraz znak je završene spoznaje kojoj više nije potrebna epska opširnost, nego ta lapidarnost postaje načinom postojanja. Autor je u svom nasto-janju dohvatio stil kojim glatko plovi usprkos pesimističnim izgledima aktualnih životnih tijekova.

Na kraju bi se moglo reći da je autor udomio svoje pjesničke po-stupke u predjelima koji jamče smisao književnoga djelovanja pa mu se mora odati priznanje za odvažnost da jedri po olujnim morima suvre-menosti. Uz sav njegov rad na drugim poljima (pastoralnim, sakralnim, humanitarnim, likovnim, riječju, društvenim), autorovo književno oči-tovanje zaslužuje punu pozornost, kako ovom knjigom, tako i njegovim prethodnim djelima.

Čini se da ovdje ima mjesta za Malrauxovu sentenciju: „Pisati je, ovdje, (jedini) način da se nastavi živjeti“.

188 OSVIT 99–100/2019.

PODSJETNIK ZA ČITANJE POEZIJE MIJE TOKIĆA

Mijo Tokić: Siguran grm, Planjaks, Tešanj, 2019.

Na natječaju Fondacije za izdavaštvo F BiH nagrađena je zirka pje-sama Siguran grm. Autor je Mijo Tokić iz Tomislavgrada, profesor, političar, pjesnik i kulturni pregalac. Natječaj je bio anoniman, a autor nije iz nekoga eminentna kulturalnoga središta pa je to svojevrsno jam-stvo da se nisu koristile književne i druge veze za dobivanje nagrade. Nakladnik iz Tešnja, ponudio je najbolje uvjete za tisak te je na javnom pozivu osvojio pravo tiskanja nagrađenih naslova. Usput, nije nevažna napomena kako se radi o knjizi poezije, a Fondacija trpi prilične priti-ske nakladnika da ne nagrađuje knjige pjesama, jer se one navodno sla-bije prodaju te bi povjerenstvo koje procjenjuje vrijednost ponuđenih naslova trebalo preferirati prozu, odnosno romane. Zato se na natječaju odaberu najviše četiri pjesničke zbirke, a ostalo su romani (od deset do petnaest naslova koji se nagrađuju). Nema među nagrađenima ni dra-ma, iako se uzimaju u obzir djela samo iz tri književna roda (poetika, epika i drama). Tako diktira današnja ekonomska agenda, nažalost, ne obraćajući preveć pozornost na kvalitetu prispjelih radova. Tako one knjige poezije koje su se dokopale nagrade imaju onu kvalitetu kojom su uspjele prebroditi muke ekonomske ponude i potražnje. To ne pobu-đuje pjesnicima nadu u bolje sutra!

Govor o knjizi pak, mora imati određene zakonitosti. Naime, govor o knjizi je dio njezina života koji se oslanja na promidžbu, jer knjiga kako tako treba doći do čitatelja. Za čitatelje se i piše, ali taj cilj će se postići istom kad to odobri kritika, recenzenti, povjerenstva, kritičari itd. I svi oni smatraju da imaju ekskluzivno pravo vrjednovati i propisi-vati književnicima kako i o čem trebaju pisati. To odmah u samom po-četku nije pošteno. Zašto? Jednostavno zbog činjenice da kritika može doći istom poslije napisane knjige, a uvijek se želi predstaviti kao da prethodi stvaranju novoga djela. Nisam baš siguran da je vrjednija loša knjiga od dobre kritike (iako me dosta razloga navodi na takav zaklju-

189OGLEDI I KRITIKE

čak) i to malo tko prihvaća, ali često, umjesto da se čitaju knjige, sud o njima se donosi na temelju kritike o njima.

Pokušajmo malo zagrebati ispod površine ove pojave. Dakle, kad je riječ o poeziji onda je bjelodano kako ona i kritika ne stanuju u istoj ravni. Najprije, prema motivima, temama i idejama. Početni agens pje-snika je njegova inspiracija, duhovni aspekt, a kritičarev je odnos ra-cionalan ili intelektualan. Pjesnik, nikada iz čista mira ne kaže, idem sjesti i napisat ću pjesmu, odnosno, pripovijetku, esej, roman... Predmet njegova doživljaja/interesa je svijet, čovjek, život, smrt i tako redom, on doduše mora zadovoljiti i intelektualni aspekt, a predmet kritike je samo djelo, tumačenje, njegova izvedba, rezultat, posljedice itd. i goto-vo nikada ne dosegne ono duhovno što zapravo poeziju čini onom što ona jest. Kritičar hotimice sjeda za stol i piše po zadatku, po narudžbi, i vrlo rijetko po unutarnjem porivu. Pjesnik stvara, kritika prežvakava. Što je tu važno? Važno bi, dakako, bilo shvatiti kako kritika inače po-stoji kao pomoćna djelatnost koja bi trebala pripomoći da djelo dođe do čitatelja, da mu ga približi, razumije, interpretira i prihvati kao vrjedno-tu kojom će on obogatiti svoje biće, odnosno da spriječi sve one koji ne zaslužuju svojim radom pristup u književno društvo. Ovom se prilikom valja ponovno podsjetiti na staru kategorizaciju onih koji pišu: skrip-tori (prepisivači), kompilatori (kradljivci tuđih tekstova), komentatori (tumači tuđih tekstova) i auktori (istinski stvaratelji). Jasno je i razgo-vijetno kako pjesnici spadaju u auktore. K tomu dodajmo kako poesis (stvaranje) jest u korijenu samoga naziva poezije koja naravno, znači stvaranje, i podrazumijeva auktora.

Tako i moj govor o knjizi Mije Tokića ima sva ona ograničenja koja prate svaku kritiku. A moja malenkost je, kažu, po vokaciji književni kritičar. Zato se ispričavam Miji Tokiću što se usuđujem s racionalno-ga temelja bilo što reći o samoj knjizi. Jer knjiga govori sama za sebe onima koji je mogu i trebaju razumjeti i prihvatiti. Osobno bih najviše volio o ovoj knjizi govoriti njezinim jezikom. To nije lako, ali ću ipak pokušati. No prije toga valja se prisjetiti kako su pjesme u svom zna-čenju, dakle književna djela manjega opsega kojima je osnova izraža-vanje, skladno rabljenje glasova i ritmova te bogatstva slika; književna

190 OSVIT 99–100/2019.

tvorevina u stihovima. Također je pjesma niz riječi viših i nižih tonova različita trajanja koji su složeni u melodijsku cjelinu, čak i skladno po-vezanih životinjskih glasova (ptica, cvrčaka) ili pak niz ugodnih tono-va ili šumova. Kolokvijalno, pjesma znači nešto odlično, kao pjesma! Sva ova značenja treba obuhvatiti „književna“ pjesma. Je li Mijo Tokić uspio ispuniti svoje pjesničko poslanje ovom knjigom, pitanje je koje se uvijek postavlja ako ćemo pošteno pristupiti djelu. Mjerodavni re-cenzenti te povjerenstva prepoznali su književno i umjetničko bilo u Sigurnom grmu te otvorili vrata javnoj prosudbi, čitateljima i kritičari-ma. Čitajući ponuđene pjesme postaje jasno kako je „pisanje“ pjesama „ozbiljan posao“, koji se dohvaća darovitošću i priličnom mukom i to mora biti umjetnost da bi dosljedno odgovorilo svomu karakteru.

Ove bi pjesme trebalo čitati naglas, i kad smo sami i inače. Jer se čitanjem u sebi ne će dovoljno osjetiti ni prepoznati njezino bilo, ritam, slikovitost, zvučnost. Čak treba obratiti pozornost i na arhitekturu pje-sme. Čitat ćemo polako, tako da se čuje svaki glas, da svaka riječ bude jasna, smisao bude razgovijetan i doživljaj bude potpun u mjeri da bi nas pjesma potakla svojim smislom i svrhom. Može se biti zadovoljnim što se nešto pročitalo, osjećati se ispunjeno, ali se ne morate zabavljati, jer poezija nije puka zabava. Kako je u pisanju tako i u čitanju. Mora se imati u sebi matricu za poeziju i onda će se stvari posložiti, kako se ono kaže, ljepota je u oku. Dakako, ove pjesme nisu za svako (oko) uho.

U čitanju pjesama Mije Tokića treba obratiti pozornost na vodeće motive, ključne pojmove i svrhovite poruke. Pokušajte to sami pronaći prema vlastitoj recepciji. Bit će vam zanimljivo i korisno. Osobno sam pokušao u pjesmama ove knjige pronaći „udarne“ riječi i načiniti jednu pjesmu kojom bih Siguran grm sažeo jezikom autora u jednu cjelinu. Nadam se da se autor ne će ljutiti, ali nisam odolio, računajući da je bolje govoriti o knjizi njezinim riječima pa makar i pogriješio naruša-vajući njezin osnovni identitet, nego teoretizirati o primijenjenim knji-ževnim priborima, refleksijama, asocijacijama i dobivenim učincima. Svu sam knjigu zaključao u tri pjesme (Dodatke nisam uspio uvrstiti).

Dakle:

191OGLEDI I KRITIKE

OVO JE MOJ KAMNisam došao da diram u vaš mirOvdje u ledini Samo zemlja znaNe urezah ime U ovaj kamProlazi vrijemeHvataj se u kolo Uvijek neka vojnaBranit ću se štitom I oklopomŽivot je razbojišteI smrt i životUbijaOvdje vas je zateklaSmrtDuh mu junački …Nisu mogli zatočiti Jezik sve pamtiI planine i poljaI vodaU njima naši mrtvi Žive.

PRIČE O PEPELU I FENIKSUU ovom labirintu svaki putokaz je dragocjenZar priča nije već ispričanaPriča je čudno tkanje…Riječi su tek pređaGdje je raslo i cvaloOpet ćeGospodari života i smrti Mogu nas ubiti.

192 OSVIT 99–100/2019.

KAD ODE ČOVJEKKad ode čovjekKad ode čovjekKad ode čovjekDa nam oči i duša ne boluju(Čemu služe prazne oči)

SIGURAN GRMAko šutimNe znači da ne govorimSkupilo se u grudima I šutimPoslušaj moju šutnjuRiječi su nevješte sluškinje Govora Ne da se ušutkati šutnjaPreseliti u pjesmuŠuti I trajeA Čovjek …Razdrljen u šutnjiZemlja je zlom zatrovanaDubinom, zlom krvi kojom je zadana?Rijeka životaČitav život čitav život ulažeš u životA Sunce visoko iznadBrat svemu što jestKako izdržati na zemljiGle ove ruke …Možeš im vjerovatiU krilu matere zemljeSve što je Bog stvorio bilo je dobro

Zemlja te rodi…Zemlja te kruhom hraniSamo na krilima ljubaviNajljepši dio neba

Kao da je sve na svom mjestuKako da te ne zovemKo laste za suncemDa smo braćaTapiju za ovo polje Ne ovjerava silaVeć vjernostOd prve brazde do otaveZemljo hrvatskaTo je nekad bio i tvoj gradŠto je životAko nije vrijedan umiranjaNema sretnog sužnja Ni zlatnih uzaKako smo opstali GospodeKad su nam ruke još uvijek čisteKo suzeI srce nevino bezazlenoKo rosaKo prvi poljubac.

193OGLEDI I KRITIKE

* * *

Siguran grm, kao pribježište (ptice pjevice!?), kao mjesto u kojem vrijeme štiti prostor i prostor zaštićuje vrijeme, nudi osebujan izraz, postojan osjećaj, razložan dojam i kompleksan doživljaj. To su „sli-ke“ svijesti autora koji je pun životnoga i humanoga iskustva te mu je mnogo toga blisko i koji je tu blizinu pretvorio u javnu riječ i uputio je nama. Mi bismo rado i dalje ćutjeli s njim nova književna i umjetnička iskustva, jer nam se čini kako ovaj autor ima što i znade kako nešto bitno treba reći.

194 OSVIT 99–100/2019.

Ljubo KRMEK

SLOVO IZ DVIJE KRAJNOSTI

Jasenka Požega-Sremac: U kamenu riječ zapela

Nova knjiga U kamenu riječ zapela, književnice Jasenke Pože-ga-Sremac sadržajno je neobična. Auktorica ju je podijelila na četiri tematske cjeline. Najprije nam u prvom odjeljku, nazvanom „Sarajevo, grad koji umire“, nudi na uvid kraći izvadak iz svoga osobnoga sara-jevskoga ratnoga dnevnika, točnije od 16. siječnja 1994. do 6. veljače 1994. U tom izvatku, od nekih dvadesetak dana, možemo se vratiti u nedavnu prošlost te osjetiti svu silinu nesreće koja se nadvila nad Bo-snom i Hercegovinom početkom devedesetih godina.

Auktorica u maniri kroničara zapisuje istančanim smislom i žen-skom suptilnošću ono najvažnije što srce osjeća. Bilježi kronološki sli-jed događaja uz mjestimične osobno proživljene osvrte. Oslikava tugu, profit, moć, utjecaj novca, dobro i zlo, luči bitno od nebitna – nudi svo-ju istinu... istinu kakvu bi mogao ponuditi svaki stanovnik opkoljena grada na svoj način. Istinu napuštenih, ostavljenih na milost i nemilost zločinačkoj, patološko-sadističkoj orgiji nadvijenoj ponad grada, ponad stotina tisuća ljudskih glava... rekli bismo – istinu olujnih vremena... vremena koja ljude pretvaraju u zvijeri.

Trebalo je imati i snage i odlučnosti u tim teškim i po život opa-snim trenutcima te voditi dnevnik, tako da smo dobili jedan podsjetnik osobnih zapamćenja prepun suza i uzdisaja, detonacija i dima, sirena i zamračivanja, strepnja i straha... neprestanoga straha... straha koji muči i danju i noću... straha s kojim se liježe i ustaje... s kojim se jede – ako se ima što... s kojim se sanja... s kojim se misli...

Iz toga i takvoga stanja svijesti prelazimo u drugi odjeljak knjige nazvan „U ranjenom danu plaču riječi“. Odjeljak se sastoji od trideset i jedne pjesme – ranjenice. Naime, kakva će biti slova zapisana poet-

195OGLEDI I KRITIKE

skom rukom ako uzmemo u obzir stanje auktorice koje smo prethodno naveli!? Ranjeno slovo – ranjene pjesme! U njima se ponovo redaju strahovi, nemiri, konopi smrti, odlasci dragih i poznatih ljudi... ali i molitve, koja još jedino preostaje – kako kaže auktorica. Svojevrsna je to preslika prvoga odjeljka izražena u stihovima.

Treći je odjeljak naslovljen kao „Izlazak iz Sarajeva“ te ima samo jedan datum, 22. prosinca 1995. Dan je to kada je auktorica zajedno sa sinom izašla iz opkoljena Sarajeva žudeći slobodu. U tom jednom danu, istrgnutom iz ratnoga dnevnika, opisala je put kroz glasoviti tunel ispod aerodroma, stanje šoka u kojem se nalazila, a koje nije popuštalo sve do ulaska u Republiku Hrvatsku. Točnije, opisala je put u neizvjesnost.

U četvrtom odjeljku ponovo nas dočekuju pjesme. Naslovljen je „U kamenu riječ zapela“. Zapela baš kao i njezina stvoriteljica. Ovdje prepoznajemo auktoricu baš onakvu kakvu je poznajemo iz njezinih prethodnih zbirka pjesama. Odjeljak se sastoji od devetnaest pjesama, u kojima se zrcale mir i spokoj. Miris mora, vrijeska, lavande, juga, blizina neba, ljepota kamenjara – toliko su opsjele poetsku dušu da se pjesnikinja pita: ...Kako sam mogla / Bez njih živjeti / Do sada.

Misao vodilja ovoga pisanja nije samo izreći istinu i oteti ju zabo-ravu, nego pokušati dočarati prijelaz iz jednoga u drugo stanje, iz sta-nja nemira u stanje nirvane, iz jednoga iracionalnoga u razdoblje mira. Kroz svoj kratki isječak ponuđena ratnoga dnevnika auktorica nam nudi na uvid zbilju jednoga vremena bez junačkoga uljepšavanja, a mi čita-telji najmanje što možemo učiniti jest poslušati njezin glas ne bismo li razlučili razliku u poetskom slovu iz dva nejednaka vremena. Oni koji ne poznaju Jasenku Požegu-Sremac, iščitavajući ponuđeno, zasigurno će ju upoznati jer u poeziji ogoljujemo dušu kao nigdje drugdje.

196 OSVIT 99–100/2019.

Mato NEDIĆ

PROPORCIONALNOST SVJETLOSTI I SJENA

Tomislav Marijan Bilosnić, Put u Uzbekistan, 3000 godina Za dar, Zadar, 2018.

Prostor je kao i čovjek, kojemu je prepriječen život u raju, koji čini sve da se u njega, odnosno u sebe vrati.

T. M. Bilosnić, Put u Uzbekistan

Čovjek putuje zbog različitih pobuda: da bi pronašao posao i osi-gurao egzistenciju, da bi posjetio drage ljude i vidio njemu značajne prostore, da bi pohodio znamenita mjesta, da bi se odmorio i uživao, u konačnici, da bi upoznao samoga sebe. Ponekad, usprkos suvremenim prijevoznim sredstvima, put do odredišta nije jednostavan i lak; put do samoga sebe, do središta vlastitoga bića redovito je popločan teško-ćama. Tomislav Marijan Bilosnić, siguran sam, a jasno je to i ako se pročitaju njegova brojna djela, do središta svojega bića već je došao, ali putuje dalje, ne bi li se u svojoj nutrini još više otkrio, kao što to mora činiti i svaki drugi čovjek, umjetnik ponajviše. No, Bilosnić je i putnik ovim svijetom, putnik koji bilježi dojmove i zapažanja te u obliku putopisa s njima želi upoznati druge ljude. Tako je prije četrde-setak godina pohodio Uzbekistan, u to vrijeme jednu od socijalističkih republika unutar Sovjetskoga Saveza. O pobudama koje su ga odvele na ovo putovanje Bilosnić je u uvodnom tekstu naslovljenu „Put dug četrdeset godina“ dao svjedočanstvo. Naime, na put je išao kao gostu-jući književnik. Upravo mu je ta činjenica omogućila izvrstan prijam i upoznavanje ljudi i običaja u dalekoj zemlji.

Premda ljudi uglavnom djeluju na prostor u kojem žive oblikujući ga uvijek iznova, rušeći staro i izgrađujući novo, ili, ako su dovoljno

197OGLEDI I KRITIKE

odgovorni, konzervirajući staro kako bi posvjedočilo o nekadašnjem ži-votu, i prostor zasigurno djeluje na ljude, oblikuje ih i privlači, zadržava ih ili ih tjera da mu se vraćaju. Prostor Uzbekistana Bilosnić je upoznao neposredno, hodeći po njegovim drevnim gradovima, zamišljajući da svoje stope stavlja u tragove stopala velikoga putnika iz prošlosti, zna-menitoga Marka Pola, kojega se u svojim putopisnim zapisima rado prisjeća i često ga spominje, čak uspoređuje svoje doživljaje s onima do kojih se može doći u Polovim zapisima. Upoznao je Bilosnić taj prostor i onako kako ga Polo nikada nije mogao upoznati, iz zraka. O svem je ostavio promišljena svjedočanstva u nizu putopisnih crtica, od kojih je neke prethodno objavio u tadašnjem jugoslavenskom tisku, a sada ih je sve, i objavljene i neobjavljene, objedinio u knjigu Put u Uzbekistan.

Zbirka putopisne proze Put u Uzbekistan djelo je bogato ponajprije dojmovima, osobnim doživljajem mjesta, ljudi i običaja, a onda, prem-da se to na prvi pogled više nameće, i povijesnim činjenicama, autoro-vom obaviještenošću koja može biti posredna i neposredna, odnosno, do koje se došlo proučavanjem literature, istraživanjem koje je pretho-dilo putovanju, i još više onim koje je uslijedilo nakon putovanja, ali i ona do koje je autor došao kroz razgovor i poznanstvo s domorodcima, s Uzbecima. Uzbekistan je, prema Bilosnićevu svjedočenju, zemlja bo-gate i zanimljive povijesti, zemlja u kojoj je moguće vidjeti neobične građevine i tragove starih kultura, ali je to također u vrijeme njegova posjeta (1978.) i zemlja u kojoj bezlična socijalistička izgradnja ostav-lja svoj užurbani trag kao da se plaši da će joj vrijeme brzo isteći, kao i sustavu čijim je obilježjem (što u to vrijeme nitko nije mogao pred-vidjeti, a ako i jest, o tom nije smio govoriti) pa se natječe s uzbečkom starinom kako bi ju pretekla.

Kao i svaki narod, tako i uzbečki ima svoje legende, koje Bilosnić pozorno sluša, o njima razmišlja i bilježi ih. Jedna od najljepših koju je zabilježio u ovoj knjizi nalazi se u putopisnoj crtici naslovljenoj „Pej-zaž bujan i surov“, a u legendi je riječ o izgradnji džamije Bibi Hanim u Samarkandu, „po čijoj je ljepoti i uzoru kasnije izgrađen i Taj Mahal u Indiji“. Naime, graditelj se zaljubio u lijepu Bibi Hanim te je odbio dovršiti džamiju ako ga ona ne poljubi. Krasotica je to najprije odbijala,

198 OSVIT 99–100/2019.

a onda je pristala kako bi građevina bila dovršena prije povratka njezina voljena kana Timura Lenka s ratnoga pohoda. Kada je poljubila gradi-telja, džamija se nastavila izgrađivati sama od sebe, no kada se Timur Lenk vratio, vidio je poljubac svoje voljene na graditeljevu licu te ju je osudio na smrt bacanjem s vrha džamije. Da bi joj ispunio posljednju želju, dopustio joj je da odjene četrdeset haljina koje joj je nekada sam darovao. Bibi je bačena s vrha džamije, ali su se haljine na njoj raširile poput padobrana te se, kaže legenda, sretno spustila na zemlju. Bilosnić kao putopisac ima dobro uho za ovakve i slične legende te ih vješto uklapa u putopisni tekst.

Dužnost putopisca, svakako, nije samo progovoriti o povijesnim znamenitostima i krajoliku, nego i o ljudima koji taj krajolik svojom nazočnošću oživljavaju i o običajima koje je oblikovala tradicija. O tom kakvi su Uzbeci kao narod, o njihovim nekadašnjim vjerovanjima, a osobito o gostoljubivosti Bilosnić je donio svjedočanstvo na mnogim stranicama ove knjige. Jedno od takvih, koje je povezano i s književ-nošću, zabilježio je riječima: „Ispred hotela Taškent presrela su me dva mlada pjesnika Rauf Parfi i Miraziz Azam. Uz ispriku poklonili su mi svoje knjige s posvetama, zahvalio sam se, čudeći se isprici. Ovdje ljudi i kad nešto daruju paze da time ne povrijede darovanog. Takav je obi-čaj.“ (str. 242.).

Tomislav Marijan Bilosnić ostvario se u mnogim književnim forma-ma te je poznat kao pjesnik, romanopisac, feljtonist, kritičar i putopisac. Premda posljednjih godina pozornost publike i kritike ponajviše pri-vlači zbirkama poezije, nije zanemariv niti njegov doprinos hrvatskoj putopisnoj književnosti. Bilosnić kao putopisac nije samo erudit koji znanje o prikazivanom prostoru vješto isprepliće s doživljenim. On je i u putopisima pjesnik, kao što je, ponekad, i u poeziji putopisac (primje-rice, u nagrađivanoj zbirci pjesama Odisej, 2013.). Umjetnički dosezi putopisne zbirke Put u Uzbekistan mjerljivi su količinom svjetlosti koju je autor, prikupljajući prije četrdesetak godina svoje dojmove s puta po dalekoj zemlji, uspio izliti na papir, u riječi i rečenice, i nama danas, kao i budućima, osvijetliti jedno vrijeme i prostor obgrljen tim vremenom.

199OGLEDI I KRITIKE

Jasna IVIĆ

OTAC bOSANSKOGA ILIRIZMA

Mato Nedić, Redovnik Riječi, Monografija o fra Martinu Nediću, prvomu ilircu iz Bosne, Zaklada „Terra Tolis“,

Tolisa, 2019., 352 str.

Vrijedni i svestrani književnik Mato Nedić se u književnosti pojavio 1997. godine objavivši zbirku pripovijedaka Bijeg. Do sada je obja-vio sedamnaest samostalnih književnih djela. Njegov se opus sastoji od zbirka pripovijedaka i novela, zbirka lirike, književno-kritičkih i esejističkih djela te romana. Središnje mjesto Nedićeva opusa zauzima „Franjevačka trilogija“. Nju čine Okvir za mudrost, roman posvećen životu i djelu fra Ilije Starčevića, osnivača prve pučke škole u Bosni i Hercegovini, koju je osnovao upravo u Tolisi 1823. godine, potom roman Pater Martinus, posvećen životu i djelu prvoga ilirca iz Bosne fra Martina Nedića te roman Godina stradanja u kojem je glavni lik franjevac – stradalnik, koji se nalazi u neprijateljskom logoru tijekom Domovinskoga rata. Svoj umjetnički govor o posavskim franjevcima Mato Nedić je zaokružio ovom Franjevačkom trilogijom, a sad se pred-stavlja stručnim djelom, monografijom o fra Martinu Nediću.

Monografija Redovnik Riječi nastajala je desetak godina, što znači da je autor poduzeo opsežno istraživanje kako bi došao do znanstvenih spoznaja koje je ugradio u ovo djelo. Rezultate svojih istraživanja Ne-dić je često objavljivao u časopisima te ih je tako nudio na svojevrsnu provjeru znanstvenoj i stručnoj javnosti.

Monografija se sastoji od četiriju dijelova. U prvom dijelu knjige Mato Nedić čitatelje ukratko upoznaje sa životopisnim podatcima fra Martina Nedića. Potom detaljnije govori o fra Martinovu pastoralnom, graditeljskom, prosvjetno-pedagoškom i diplomatskom radu. Osobito

200 OSVIT 99–100/2019.

je zanimljivo poglavlje u kojem autor donosi spoznaje o legendama koje se vezuju uz fra Martina i koje žive u ovoj sredini do danas, a jedna od tih legenda kaže da je fra Martin Nedić od sultana dobio dopu-štenje da smije u Tolisi graditi crkvu u veličini jedne volovske kože te da je on nadmudrio Turke izrezavši tu kožu u špagu. Mato Nedić prvi u znanstvenoj javnosti objašnjava tu legendu te čitateljima ukazuje na njezino podrijetlo.

U drugom dijelu monografije predstavljen je književni rad fra Marti-na Nedića te je taj dio naslovljen „Fra Martin Nedić, književnik“. To je središnji dio monografije. Očito je da je Mato Nedić, poštujući cjelinu fra Martinova rada, ovomu franjevcu ipak želio prvenstveno pristupiti kao književniku te je u ovom dijelu književnokritičkom, odnosno knji-ževnoesejističkom metodom analizirao važnija književna djela prvoga bosanskoga ilirca, oca bosanskoga ilirizma, kako ga autor monografije naziva, to jest fra Martina Nedića. U ovom ćemo dijelu tako naići na interpretacije djela Razgovor koga vile ilirkinje imadoše u pramalitje godine 1835., po kojem je fra Martin postao prvim bosanskim ilircem, ali i drugih njegovih djela, kao što su Ratovanje slovinskoga naroda protiv Turcima, Poraz baša, Kitica od devet u raznih zgoda ubranih cvjetova, Život fra Marijana Šunjića i drugih. U nastavku je analizirana fra Martinova bogata korespondencija. Iz njegovih pisama suvremeni-cima čitatelj može puno doznati o životu u devetnaestom stoljeću i o prilikama koje su u tom vremenu vladale u Bosni.

Mato Nedić se interpretacijama ponuđenim u ovom dijelu knjige pokazuje kao vrstan teoretičar i povjesničar književnosti, kao znalac koji povezuje književnoznanstvene i povijesne spoznaje s filozofskim i duhovno-religioznim stajalištima. Tim autor ostvaruje skladnu i veoma vrijednu cjelinu unutar monografije, cjelinu koja može poslužiti kao putokaz budućim istraživačima književnoga opusa fra Martina Nedića.

Treći dio monografije posvećen je jezikoslovnomu radu fra Martina Nedića. Osim što je bio prvi bosanski ilirac, fra Martin se puno zanimao i za etimologiju, odnosno podrijetlo riječi. Mato Nedić u svojem istra-živanju naglasak stavlja na djelo Starine bosanske u kojem fra Martin u duhu pučkih tumačenja promišlja o podrijetlu riječi i donosi zanimljive

201OGLEDI I KRITIKE

zaključke, koji ponekad nisu bez osnove. Tako on, među ostalim, tuma-či postanak imena Bosna, ali i riječi pocalica, koja označava ukrasnu kapicu koju udane žene ovoga kraja još uvijek nose u određenim pri-godama.

Završni, četvrti dio monografije posvećen je analizi doktorske diser-tacije Prvi ilir Bosne – fra Martin Nedić dr. fra Rastislava Drljića. Na-ime, fra Rastislav Drljić je 1940. godine u Sarajevu objavio ovu diser-taciju te je to prvo cjelovitije djelo napisano o fra Martinu Nediću. Od te knjige do monografije Redovnik Riječi, nažalost, nije bila objavljena nijedna znanstvena knjiga o opusu ovoga franjevca, a on svojim radom i utjecajem u vremenu u kojem je živio zasigurno zaslužuje uvijek nove pristupe i proučavanja. Hvale je vrijedan osvrt Mate Nedića i na diserta-ciju fra Rastislava Drljića. Uvrštavajući ovaj osvrt u monografiju, autor je pokazao kako poštuje rad prethodnika i na njega se naslanja, no on, u duhu znanstvenoga pristupa, produbljuje svoje spoznaje i ide dalje, nastojeći iznova ocijeniti fra Martinovu ostavštinu.

Na kraju, da se zaključiti kako je monografija Redovnik Riječi izni-mno vrijedno djelo u koje je Mato Nedić uključio obilje svojih znan-stvenih i stručnih potencijala. Da je monografiju o fra Martinu Nediću pisao povjesničar, ona bi zasigurno izgledala drukčije; no pisao ju je književnik, čovjek koji razumije stvaralački proces i književnu znanost. Zato je ovo zanimljivo i čitljivo djelo koje može služiti na čast kako autoru, tako i nakladniku, ali i svima nama, kćerima i sinovima posav-skoga kraja.

202 OSVIT 99–100/2019.

Perica TOPIĆ

ROMAN O APSURDU NAŠEGA DObA

Mato Nedić, Čistina, Vlastita naklada, Tolisa, 2019.

Roman naslovljen Čistina, autora Mate Nedića, prikazuje potresnu stvarnost, ali i strašnu prošlost stanovništva Bosne i Hercegovine. U djelu su prikazani događaji iz bivše Jugoslavije, ratna zbivanja u Hr-vatskoj i u Bosni i Hercegovini prilikom njihova osamostaljenja, a na koncu i život posavskoga pojedinca prikazan u liku Baltazara, koji je sam služio u posljednjem ratu, braneći svoju Posavinu, da bi ju u vre-menu mira morao napustiti i otići u „obećanu zemlju“ (kako ju autor zove) – Njemačku. Pritom autor opisuje i situacije u tom vremenu pri-jelaza, prodaju velikih državnih poduzeća za jednu konvertibilnu mar-ku, nepotizam u državnim organima, ali i daje kritiku međunarodnim organizacijama čija je pomoć Bosni u ratu izostala. Sam autor za Bosnu i Hercegovinu kaže da je na aparatima. Površinski, ovo djelo izgleda kao priča jednoga bosanskoga bračnoga para o odlasku u Njemačku u potrazi za boljim životom, uz prikaz ratnih i političkih pitanja, ali ako se na neke elemente djela obrati više pozornosti, fabula počinje doticati svijest čitatelja. U dubini je prikazan apsurd, borba protiv „ugroženih“ osvajača (navodno osloboditelja), a nakon uspješne obrane odlazak s istih tih prostora, koji je uzrokovala nesposobna politička elita koja nije birana po adekvatnim kriterijima. Ipak, autor kroz likove provlači sve argumente za i protiv odlaska u inozemstvo, uspoređujući iseljenike koji su željni materijalne dobiti s kukcima koji lete prema vreloj žarulji, smatrajući da je ona Sunce, pa se na kraju svoga puta, dodirivanjem užarene površine, spale i padnu na zemlju svojim beživotnim skeletom. Ova žarulja predstavlja te materijalne užitke, koje neki iseljenici sma-traju srećom, no na kraju svoga životnoga puta shvaćaju lažan sjaj bo-gatstva i da čovjek nije sretan kada puno ima, nego kada mu malo treba.

203OGLEDI I KRITIKE

Autor je u djelo integrirao mnoštvo narodnih poslovica i mudrih izreka, što daje i poučnu dimenziju ovom dubokoumnom djelu. Mato Nedić u romanu Čistina donosi lijepe izrazne slike, puno aluzija na pjesme i druga književna djela – što svjedoči o autorovoj načitanosti i njegovoj stručnosti. Dobro su opisani događaji u bivšoj Jugoslaviji te predratnim, ratnim i poslijeratnim zbivanjima (posebno zanimljivi zbog toga što se ove informacije ne mogu pronaći u udžbenicima povijesti), a struktura djela i stil pisanja su zanimljivi i laki za razumijevanje.

Mato Nedić je prikazao sve ove događaje iz perspektive Hrvata u Bosni i Hercegovini, koji se danas uistinu nalaze pred teškim i upitnim vremenima. Tim je pokazao i svoju zabrinutost za sve svoje sunarod-njake te je aktualizirao pitanje njihove, ali i svoje budućnosti. Prika-zao je i to da su narode posvađali političari, narode koji su zajedno išli na sajmove, međusobno trgovali, pili i veselili se, narode je odjednom odvojio rat te lažna predstavljanja i izdaje pojedinaca kojima nitko ne može ništa, jer jači su od svih.

Na koncu, autor je ovim djelom htio ispričati tešku priču Hrvata iz Bosne i Hercegovine, a ova Nedićeva interpretacija događaja još je jed-na priča u jako dugom nizu priča o zbivanjima u Jugoslaviji pred kraj dvadesetoga stoljeća. Sva ta zbivanja su proučavali i proučavaju mnogi sociolozi, koji za Bosnu i Hercegovinu tvrde da ima najsloženiju druš-tvenu strukturu na svijetu. Život u Bosni i Hercegovini je uistinu težak i nepredvidiv, predviđen za hrabre i strpljive… „Tko preživi, pričat’ će“, a ovo sve su nam ispričali preživjeli.

Nedić je u romanu Čistina uistinu prikazao stvarno stanje svijesti Hrvata u BiH. Hrvati u BiH u svom odrastanju, ali i životu imaju puno dvojbi, jedna od tih je ostati ili otići. Autor je svojim autentičnim pi-sanjem uvjerio svakoga čitatelja da života u Bosni ima, unatoč svim poteškoćama, te da će on uvijek opstati.

204 OSVIT 99–100/2019.

Mate GRbAVAC

PUT IZ TURObNOGA I MRAČNOGA U ZANOS LJUbAVI

Hrvatski čitatelji, evo, po prvi put nakon dvije stotine godina, imaju priliku upoznati jednu od značajnijih engleskih književnica, začetnicu gotičkoga romana i značajnu predstavnicu engleskoga romantizma u prijevodu poliglotice Marine Alie Jurišić. Čudno, ali istinito! A mnoge druge velikane svjetske književnosti bolje bismo shvatili i smjestili u kontekst određenih književnih strujanja, tendencija i uopće književnoga stvaralaštva određene epohe da smo ranije imali zadovoljstvo upoznati ovu značajnu književnu osobnost osamnaestoga stoljeća, Ann Radcli-ffe. Iz predgovora kao i životopisa književnice mogli ste vidjeti koliko velik i nezaobilazan utjecaj je imala na pojavu E. A. Poe, Charlesa Bau-delairea, Victora Hugoa, Honorea de Balzaca, ali i Fjodora M. Dosto-jevskoga. Ovi velikani književne riječi nisu samonikli, nego su, može-mo reći, svoje stvaralaštvo naslanjali, bolje reći nalazili zajedničke crte oblikovanja književne umjetnosti čitajući i nadahnjujući se idejama, pogledima, poimanjima odnosa čovjeka i društva kojem su pripadali, načinu stvaranja književne atmosfere koja dominira u njihovoj simbo-ličkoj viziji vremena, istovremeno dajući mu, ili pokušavajući mu dati, svoju osobnost, da nisu imali pred sobom djelo ove književnice.

Pred nama je najbolji roman Ann Radcliffe Talijan ili ispovjedao-nica crnih pokajnika u kojem su stopljene sve najznačajnije značajke gotičkoga romana, sve najbolje što ova književnica ostvari u svom knji-ževnom stvaralaštvu. Radnja romana se odvija u Italiji, a ako znamo da je jedna od značajki romantizma kozmopolitizam romantičara koji su raskinuli s uskogrudnim nacionalnim, državnim i inim granicama, prihvaćajući svijet kao svoju domovinu pa se pišući djela obraćaju svim ljudima svijeta, a ne samo svojim sunarodnjacima, onda će nam biti razumljiviji Annini pogledi, shvaćanja i ideje. Kao žena koja želi raski-

205OGLEDI I KRITIKE

nuti s brojnim predrasudama koje ograničavaju, ruše i uništavaju čovje-kovu slobodu i svestranost, pogotovo kada su u pitanju žene, jedino je u književnom djelu mogla pokazati svoj slobodarski duh, ostvarujući kroz likove kako svoje tako i ideje, želje, stremljenja brojnih istomi-šljenika koji teže stvoriti bolji, pravedniji, slobodniji svijet po mjeri čovjekovoj.

Ann zna pričati priču, zna oblikovati likove, voditi radnju, držati u napetosti čitatelja od prvoga do zadnjega retka knjige, učiniti ga zain-teresiranim za ono što se događa likovima, držati ga napetim u situaci-jama kada se određuje biti ili ne biti, kada se hoda po oštrici koja dijeli život i smrt, zna u njem pobuditi suosjećanje, sažaljenje, bunt i pobunu, strepnju i strah, dvojbu i samilost, mržnju prema pokvarenom, zlom i mračnom. Čitatelja neprekidno drži u napetosti i neizvjesnosti jer je već na samom početku romana odredila smjer u kojem bi se radnja trebala odvijati, ali kasnije sve što se događa odgađa sretan završetak, nagovještava tragičan završetak, a onda... iznenada i neočekivano nudi, razrješenje koje nismo ni u snu mogli zamisliti. A sve se to događa u mračnoj, turobnoj, ponekad zastrašujućoj atmosferi u kojoj dominira pohlepa, krivnja, strast, obijest, mržnja, na granici stvarnoga i imagi-narnoga, realnoga i nadnaravnoga. Jezivost prizora često u nama izazi-va zgražanje i razmišljanje je li to moguće, zar ima takvih ljudi i takvih događanja.

Glavni lik je ispovjednik Schedoni, mračan, pokvaren, zao do srži, pohlepan i beskrupulozan manipulator, inteligentan, licemjeran, po ka-rakternim i psihološkim karakteristikama najsloženiji lik njezine knji-ževnosti, a kako se radnja sve više zapliće i odvija vidimo da je dubina njegove osobnosti skrivena toliko da ćemo sve o njem doznati tek na kraju romana. Zaista složen, višeznačan i nevjerojatno zanimljiv knji-ževni lik, moglo bi se reći šekspirijanske snage i imaginacije.

Ljubav dvoje mladih je na stalnoj kušnji i sve što se oko njih zbiva i odvija ne ide u njihovu korist. Tu vidimo kolika je raslojenost u ta-dašnjem vremenu, sukob i nepomirljivost među klasama je takva da se, između redova, prikriveno, ali očito ne dovoljno, vidi stav književnice o tom problemu. Nju, slobodarskoga duha i kozmopolitskih vrijednosti,

206 OSVIT 99–100/2019.

naslijeđena podjela društva, nemilosrdno izrabljivanje i obespravljiva-nje, duboko vrijeđa i ponižava. To najbolje vidimo ako usporedimo in-telektualne, psihološke i moralne profile predstavnika tih klasa kako ih ocrta u romanu. Sluge su vjerne, pametne, snalažljive, dobrice, odane, znaju nevidljivim nitima vezati svoje gospodare za sebe. Pravedni su, vide nepravdu i o njoj govore bez uvijanja i zataškavanja. Sjetimo se Paulova obraćanja inkvizitorima, tim mračnjacima koji su u smrtnoj opasnosti držali svaki slobodarski, misleći, istraživački, istinoljubivi pogled i djelovanje. Moram zamijetiti da se u takvom njezinom crta-nju glavnih protagonista inkvizicije ogleda anglikanski pogled na ka-toličanstvo i slijepo pokoravanje papinskom autoritetu. Inače, jedna od najcrnjih slika čitavoga romana je slika inkvizicijskoga zatvora, tamni-ce, mučilišta u kojem su mučitelji, ispitivači, sudci i presuditelji ljudi lišeni svih ljudskih osobina koje nas čine velikim i neponovljivim. Tu su da čine zlo i to savršeno rade. Nositelji su svih negativnih, mračnih, zvjerskih osobina. Slika zatvorskih prostora sliči danteovskoj viziji pa-kla i siguran sam da je književnica, možda nesvjesno, to prenijela u svoj roman. Kod Dantea se radi o mučenjima ljudskih duša, a ovdje o muče-njima čovjekova duha kao i njegove tjelesnosti. Inkvizitori prvo unište optuženikov duh, a onda i tijelo. „Tko uđe nek se kani svake nade!“

Ženski likovi Radcliffeinoga djela nose u sebi pustolovni duh, stra-stvenost u ljubavi, bunt i pobunu protiv društvenih norma koje ogra-ničavaju čovjeka na svakom koraku da ostvari sebe u potpunosti kao slobodno, misleće, stvaralačko biće. Žene žele otkriti svijet, napuštaju dom, kreću u život i tek onda nastaju problemi jer ih svijet nije sklon kao takve prihvatiti, bolje reći muški svijet. Kad se spomene ljubav onda se u njezinim djelima uz nju vežu pojmovi odanosti i progona. Religija je sredstvo držanja u pokornosti masa i to aristokracija zaista vješto rabi da bi sačuvala svoje privilegije, svoje bogatstvo, čast i vlast. Sa znanjem koje sada imamo, s ovim spoznajama, iskustvima i slobo-dama, demokratskim društvima možemo pravednije suditi o vremenu u kojem je živjela književnica i o kojem je, nekada otvoreno, a nekada prikriveno, donosila svoje sudove i svoje osude. Zbog toga je i danas itekako aktualna i rado čitana.

207OGLEDI I KRITIKE

Da bismo razumjeli književne postupke kojima se služi opisujući ljude, njihova duševna raspoloženja, proživljavanja, njihov doživljajni i misaoni svijet moramo pozornost okrenuti krajoliku u kojem se radnja odvija. Tu je Ann izvanredna slikarica pejzaža koji joj služe da sim-bolički govori o događajima i likovima koji su u taj pejzaž utopljeni. Pejzaž je slika duhovnih i duševnih proživljavanja. Mračan je, taman, sjenovit, utonuo u mrak, sumrak, prijeteći, prepun tamnih boja noći, sluti na uništenje, smrt i zlo. Takav je u trenutcima kada liku prijeti smrt i uništenje. Slikajući tako krajolik već unaprijed znamo što će se dogoditi ili prijeti da bi se moglo dogoditi Elleni, Vivaldiju. Isto tako, gotički zamci i dvorci su prepuni tamnih, tajnih prolaza, zatamnjenih prostorija, sve se odvija u mraku, pojavljuju se likovi koji prijete, opo-minju, proriču događaje, nestaju kao utvare ili se kao utvare pojavljuju kad im se najmanje nadamo. Ona svjesno manipulira čitateljem ne da bi ga dovela u zabludu, u uznemireno stanje duha kada se gubi jasna crta između stvarnoga i nadnaravnoga, nego da mu pokaže neuobiča-jenu sliku onoga što smo ranije sasvim drukčije doživljavali. Stvarni gotički zamkovi, crkve i građevine su pravljene takvim stilom, dugih i okomitih linija, da se što više svjetla probijalo u njihovu unutrašnjost i činilo ih svijetlim, razigranim, ugodnim. Taj otklon je njezina varka kojom nas obmanjuje, a sve sa svrhom da nas čvrsto drži u zagrljaju dok ne dođemo do konca priče. Čak i slike hridina, stijena, surovih klanaca, visokih borova opisuje tako da iz daljine podsjećaju na gotičke građe-vine, crkve ili zamkove. Isto tako, vedar, razigran i svijetao krajolik nagovještava izbavljenje, bijeg od stradanja, zatočenja i smrti. Sjetimo se samo kad Ellena kao zatočenica u samostanu tiranske opatice dolazi u kulu i uživa u krajoliku koji vidi kroz prozor, a to je nagovještaj kraja zatočenja i bijega u slobodu tim istim krajolikom. Dovoljno je doži-vjeti pejzaž, njegove svijetle razigrane boje, krajolik koji oduševljava sva osjetila i dušu čini radosnom i razigranom kako bismo osjetili svu radost Ellene i Vivaldija nakon vjenčanja u vili gdje se okupila krema napuljskih velikaških obitelji, ali i običnih ljudi utopljenih u jedinstve-nu sliku veselja i razigranosti. To je jedna od rijetkih slika razigrana zanosna pejzaža u kojem sve vrišti od života u ovom romanu koji ovu

208 OSVIT 99–100/2019.

književnicu čini majstoricom romantičarske zanesenosti krajolikom kao sredstvom opisivanja unutrašnjih doživljaja likova.

Svako poglavlje romana počinje citatom najpoznatijih književnika engleske književnosti: Shakespearea, Thomsona, Collinsa, Masona, Miltona i drugih. Njima nagovještava suštinu zbivanja koja slijede, daje naznake, ali nikada otvoreno i nedvosmisleno jer uvijek nudi i drukčiji pogled ili slijed. I tu rabi varku kojom u dvojbu dovodi ne samo obič-ne čitatelje, nego i velike i dobre poznavatelje engleske književnosti. Naime, zna staviti osobne citate, stihove bez potpisa autora. Tako se znalo dogoditi da su vrsni poznavatelji književnih djela njezine stihove proglašavali stihovima nepoznatih autora.

Prevoditeljica Marina Alia Jurišić zaslužuje sve pohvale što iz toga dvjestogodišnjega neopravdana zapostavljanja vrsne književnice i naj-čitanije engleske romansijerke s kraja osamnaestoga stoljeća donosi pred hrvatske ljubitelje lijepo pisane riječi roman koji je vrhunac nje-zina stvaralaštva stvarajući tako među našim čitateljima kariku koja je nedostajala kada je u pitanju kontinuitet književnoga stvaralaštva jed-ne od najjačih svjetskih nacionalnih književnosti. Marina Alia je zaista uspješno u hrvatski prijevod utkala duh književne riječi romansijerke Ann Radcliffe, njezin oblik građenja rečenice, način oblikovanja kako opisa, dijaloga, melodike, metafore i simbolike, nalazeći u hrvatskom jeziku odgovarajuće riječi koje su se rabile u tom vremenu, kao i tadaš-nju sintaksu i melodiku. Svaka pohvala za uloženi trud koji će, siguran sam, naći odjeka među budućim čitateljima romana. Pohvale isto tako zaslužuje nakladnik Matica hrvatska Makarska na čelu s predsjednikom Antom Škrabićem koji se odvažio tiskati djelo koje su, kao što vidimo, neopravdano zaboravili već davno prevesti i tiskati najveći hrvatski na-kladnici.

209OGLEDI I KRITIKE

Mate GRbAVAC

ZORNO, RAZGOVIJETNO I RAZUMLJIVO

Miljenko Stojić, Jednom, Matica hrvatska, Čitluk - Šibenik, 2019.

Uvijek sam govorio da je lijepo govoriti ili slušati poeziju, lijepo o njoj govoriti ili slušati druge kako o njoj govore. Uvijek će ti otvoriti neke nove vidike, potrgati zastore i otkriti nešto što se iza zatvorenih prozora nalazi, tebi do tada nepoznato, a čiju čar, ljepotu, boju, možeš upiti u sebe i oplemeniti sebe nečim što prije nisi znao, a sada ti se čini tako poznato i tvoje. Poezija je takva. Svatko je doživljava na svoj na-čin, daje joj nešto od svoga oka, duše, otkucaja srca, daje joj nešto od svoje želje, zanosa, ushita ili suze. Uvijek je duboko subjektivna, a u isto vrijeme nosi u sebi ono u čem svi vidimo nešto što nas spaja, čini zajednicom, čini ljudima koji koračaju istim putom, ali svatko svojom stazom koja kroz život putuje. Iznenađenja su tu. I dobro da ih ima. Nije dobro da nam svaki dan sliči jedan na drugi. Svakom treba dati svoj osmijeh, svoju želju i nadu utkati u njega i u njem naći snagu da se ide i onda kada se putovi ne naziru.

Svaki pjesnik je svijet za sebe. Govorimo istim riječima, pokušava-mo u njih utkati svoju osobnost, obojiti ih našim bojama, dati im ono što drugi nisu uspjeli dati, ponovo ih oživjeti i pretvoriti u mostove preko kojih dolazimo do onih do kojih nam je stalo. Pjesnik je tvorac novoga, svijeta kojega prije njega nije bilo. On unosi sebe u sve čega se takne, oživljava ono što se drugima čini da je davno nestalo. Ima sposobnost privući nas svojoj misli, svom osjećaju, svojoj slici svijeta, mašti i vjeri da se mora naći snage ići naprijed i učiniti svijet boljim no što je bio.

Fra Miljenko Mića Stojić je pjesnik, romansijer, novinar, urednik, fratar, osnivač IC „Mir“ Međugorje, osnivač radiopostaje Mir Me-đugorje, vicepostulator postupka mučeništva „Fra Leo Petrović i 65

210 OSVIT 99–100/2019.

subraće“, član DHK i DHK HB, i još puno toga. Čovjek koji je nikao među nama, onaj koji govori jezikom svoga kraja, svoga naroda, ali tako da nam je drago što priča o onom što nam je blisko, što nas tišti, oduševljava, što jeste i naš svijet, naš osjećaj i naša misao, ali izrečena na način na koji je mi nismo nikada oblikovali tako zorno, razgovijetno i razumljivo. U tom je vrijednost umjetnosti, pogotovo književnosti od najstarijih vremena pa sve do ovoga našega doba. Uvijek je bilo onih koji su znali oblikovati težnje svoga nadoda tako da govore u njegovo ime njegovim jezikom njegove misli, težnje, snove i želje, jačajući nje-govu volju da se oblikuje život kakav žele, kakav im je primjeren.

Zbirka pjesama Jednom ima pedeset i osam pjesama raspoređenih u šest ciklusa: „Zavirih danas“, „Tog sam dana ponovno čitao“, „Ogrnuti jedno drugim“, „Toga dana“ i „K nama“. A ove brojke su ono najnebit-nije vezano za ovu zbirku. Međutim, ako pogledamo što je to što pove-zuje pjesme u ciklusu otkrit ćemo da teme pjesama samo određuju nji-hovo grupiranje, ali pjesnikov osjećaj, vezanost za temu, njegov doživ-ljaj i doživljenost daju osnovni ton, boju i subjektivnost koja dominira ne samo u određenim pjesmama, nego u čitavoj zbirci, otkrivamo čita-jući svaku pjesmu ponaosob. Jer, zna se da je svaka pjesma zaokružena cjelina, svijet za sebe, slika koja se u našoj svijesti zalijepi kao svijetla točka kojoj se možemo uvijek vratiti i u njoj pronaći nešto novo, do tada neotkriveno. Vidimo pjesnika uronjena u pejzaž, u prirodu, okru-žen je poljima, drvoredima, obrisima nebodera, iz srca kamena iznikle su masline, more se ljeska, ptice prave gnijezda, vlak juri kroz hercego-vački krajolik, snijeg zatvara prozore kuća, brodovi prolaze pučinom, glasovir svira, piljarice prodaju cvijeće, djeca hrane golubove… i drugi prizori oslikavaju svakodnevicu života koji oko pjesnika buja, mijenja se, prolazi, mijenjaju se slike u njegovoj svijesti, a on, svjestan svega, uronjen u njega ulazi u sebe, prati misli koje se svakim novim prizo-rom izazvane pojavljuju u njemu dajući svemu osobno doživljavanje svega. Pjesnik će nenametljivo iz toga mnoštva pojavnosti događaja i pojava u onom što ga okružuje, a što upija i očima i ušima, osjetilima opipa izdvojiti neke koje postaju njegovi simboli kojima njegova duša komunicira sa svijetom. Vidimo kako to izgleda u prvoj pjesmi zbirke

211OGLEDI I KRITIKE

„Pogled“: Ono što ga okružuje oslikano je s nekoliko detalja (široko polje, drvored, obrisi nebodera, blatnjavi putovi). Predgrađe je daleko od uređenih bulevara, neonskih reklama, kazališta, hotela, glamura. A onda slika vrane koja životom brani mlade, a mačka čeka svoj trenutak. Putovi naizgled nikamo ne vode, a opet njima kroče i kročit će oni koje zovu putovanja. Vječita težnja čovjekova da se ide naprijed i pronađe bolje, ljepše, bogatije, primjerenije čovjeku. Netko u potkrovlju sanja o svojoj kobi, a nova jutra mirišu na putovanja. S tako malo detalja ispri-čana je vječna bajka čovjekova koji se ne miri s onim što jeste jer zna da zaslužuje bolje, novo i do tada neviđeno. To je pjesnik Mića Stojić.

Pjesma o stolici me podsjetila na one prve zadate slikarske teme za početnike. Treba je naslikati, ali onako kako je vidiš. Njih stotinu slika stotinu različitih slika o jednoj te istoj stolici, a ona jadna, otrcana, vri-jeme joj urezalo bore, ruke se toliko puta znojave istrljale o nju. Čudo – ona stara, ruši ju zub vremena, a slike o njoj vječito mlade. Nadživjet će ju. Tako je sa svim ljudskim djelima. U njima osta duša koja teži vječnosti. Toliko dana se sjedilo na njoj, toliko snova se sjedeći rodilo, toliko zanosa, padova i pitanja rodilo. Ona svemu svjedok, nijem i ne-pomičan. Spasi je pjesma od propadanja.

Iz srca iznikle gorde masline, / more se pod njima ljeskalo obasuto zvjezdicama. / Lun lijeno opružen tog ljetnog popodneva. / A mi sami nosili nadu u očima i prkos u rukama, / isklesani mnogim godinama, mnogim nedaćama (Bose stope).

„Bose noge“ su prekrasna pjesma u kojoj se naizmjence pojavljuju vizualne slike krajolika, misaona proživljavanja, simbolična slika jed-noga putovanja koje ostavi neizbrisiv trag u duši jer jedno vrijeme kao da se na trenutak zaledilo, a prošlost bljesne kao munja, prošlost koja nikada nije bila dovoljno dobra da bi ju se samo po dobru pamtilo. A ljudi srasli sa zemljom, nikli iz kamena, ipak izgradiše život nerazru-šiv, kamen i stamen, vrijedan muke i znoja. A sada putnici namjernici uživaju u djelu njihovih ruku, a ne znaju koliko se znoja, krvi, muke, suza i žulja ugradilo u ono čemu se dive. Kad odu u te bijele dvore svoje pamtit će ga po fotkama koje ponesoše. A njega samo razumjeti može onaj što življaše isto ili slično u svom zavičaju.

212 OSVIT 99–100/2019.

Negdje tamo, u nekom sretnom magličastom prostoru, / naš je dom, bijel od jednostavnosti, plav od bistrine. / Samo tiho, ne remetite mu mir, pustite ga sanjati, / dok sve polako tone u prošlost, u bešćutno vrijeme (Bose stope).

Na kraju svih naših putovanja, s koferom ili bez njega, čeka nas naš dvor čija bjelina, jednostavnost, dvor pun smirenosti i plavičaste bistrine. Jeste put do njega posut brojnim zamagljenim putovima, pre-prekama i lažnim putokazima, ali će svako naše putovanje tamo završiti i izbrisati svu ružnoću prošlih dana, naših i inih, što nam ih „podari“ bešćutno vrijeme prošlosti.

Iz ovog ciklusa još nekoliko riječi o pjesmi „Blizina plamti“. Čita-jući ju ulazimo u svijet koji bismo voljeli da ne živimo jer prizori su degradacija svijeta, a to što uradiše od njega ljudi pokazuje svu našu bešćutnost. Velegrad je, grad, u žurbi koja svrhe nema niti cilja. Sve što vrijedi nije uz nas, misliš. Treba jurnuti tamo gdje je. Nitko ne zna kako bi trebala izgledati. Oko tebe jure tramvaji, piljarice nude cvijeće, siromasi prose, političari digli nos do oblaka, ratnici štrajkaju. Da bi-smo prihvatili to što je oko nas novine nas bombardiraju još gorim tamo negdje iza naših plotova. Svijet nije raspuknut kao trula jabuka, nego razapet na križu, kao da kaže pjesnik da bi lakše prihvatio stvarnost iz koje pobjeći ne možeš.

Fra Mića Stojić svojim čitavim radom i stvaralaštvom, svojom knji-ževnom riječju i djelovanjem uklopio se u tu višestoljetnu maticu fra-njevačkoga djelovanja u Bosni i Hercegovini, koja je stavljena u službu očuvanja hrvatskoga nacionalnoga bića na ovoj balkanskoj vjetrometini koja mu nikada nije bila sklona i radila u njegovom interesu. Očuvanje vjere, kulture, prostora, jezika i običaja, načina života njemu primjere-na krasila je i tadašnje i sadašnje generacije franjevaca. Kada se služi narodu i poklanja mu se ono što je najvrjednije u čovjeku onda plodovi nikada izostati ne će.

Ciklus pjesama „Ogrnuti jedno drugim“ posvećen je tegobnoj proš-losti, želji neiscrpnoj i nadi beskrajnoj da će se čovjek ogrnuti zastavom svojom i konačno biti svoj na svom, tvorac svoje sudbine, uronjen u zemlju koja mu daje antejsku snagu koja ga održa kroz duga tegobna

213OGLEDI I KRITIKE

stoljeća. Protutnjaše ratovi, veći i manji, ali uvijek protiv njega i Hum-ske zemlje, ali pregrmi se sve. Taj osnovni smisao i osjećaj nalazimo u pjesmi „Bi tako“. Tu ideju slobode prenosilo se iz naraštaja u naraštaj, tu neugaslu iskru slobodarske vatre trebalo je nekada skriti u pepelu, ali ugasiti nikada NE. Pjesnik je kao i mi bio svjedokom tih posljednjih povijesnih zbivanja na ovim prostorima i taj radosni zanos utkao je kao osnovni moto u brojnim pjesmama ovoga ciklusa. U pjesmi „Takvi su bili“ opjevao je taj zanos koji je u sebi nosila mladost donoseći slobo-du zavičaju, a sada, tako malo iza tih slavnih trenutaka, u zadimljenoj seoskoj krčmi, razvojačeni bojovnik bez posla, priča o tim zanosima, a zadovoljstvo koje mu u duši živi ne može potamniti ružnoća sadašnjega trenutka, jer bolji dani moraju doći.

U pjesmi „Dan s okusom gorčine“ opjevana je tragična sudbina na-ših ljudi koje pobiše u Sloveniji bez suđenja i optužbe i zatrpaše u ro-vove, mladost i starost, žene i djecu, ubijene metkom u čelo, svezane žicom, zaklane nožem ili žive zatrpane u rudarske jame. To je zorna slika onoga što može uraditi mržnja, što može zločinačka kama, puška, učiniti bespomoćnom. Ali, ni takav zločin nije mogao ubiti ono najljep-še u narodu, onu iskru da je moguć bolji svijet od ovoga koji je morao pregrmjeti. Istinom se pobjeđuje, ne lažju, ne izmišljenim činjenicama, manipulacijama svih mogućih vrsta.

U pjesmi „Ništa, možda“ opisna je tužna sudbina Hrvata u selu Korita kod Bosanskoga Grahova. Selo totalno sravnjeno sa zemljom u Drugom svjetskom ratu, a u Domovinskom ratu pred četničkom na-jezdom Hrvati ga napustiše, jedino ostadoše dvoje starih, djed i baka, kojima se iz njihove kuće nije nikuda išlo. Zaklaše ih na kućnom pragu.

Imao sam čast zajedno s fra Mićom biti tamo. Jednom godišnje dođu pjesnici i na Vidikovcu iznad sela u predvečerje čitaju poeziju. Dvije-tri kuće se obnavljaju, što pjesnik reče: Znakovi pokraj puta, / Početak i kraj sela. / A njega nigdje nema.

Morali su od općinskih vlasti kupiti svoju djedovinu da bi mogli sazidati dom kulture. Tada bijahu završeni temelji i ploča, a zidovi po-lako niču. Poklonili smo im svoje knjige. Nadam se da se sada i krov na njem crveni. Nama izgleda zaista jadno i bijedno, ali u tim ljudima tinja

214 OSVIT 99–100/2019.

neugasla želja da se iz pepela rodi ponovo selo hrvatsko. Crkvica je tu obojena papinskim bojama, mala, ali dovoljno jaka da bude oslonac ljudima koji na rodnoj grudi žele obnoviti svoj dom.

U pjesmi „U crnom žene“ nalazimo ove stihove: One nisu smjele plakati, / one nisu smjele pričati, / one nisu nikome pripadale, / osim sebi i svojoj djeci, / osim muci svojoj ljutoj, / osim Bogu svome blagom.

Osuđene bez suda, crnina ih približi sjaju vječnosti. Pregrmjele i Bunu i Bunicu, i glad i neimaštinu, sve što se na nejaka pleća moglo natovariti natovareno je na njihova. I othraniše djecu siročiće, othrani-še krila koja ih u slobodu odniješe. To su majke s našega kamenjara, pobjednice nad pobjednicima. Crnina im bijaše prkos, a u srcu bjelina bliješti.

I tako, iz pjesme u pjesmu ovoga ciklusa nižu se povijesne priče o junacima koji su obilježili svoje vrijeme, vodili bitke, naviještali slobo-du, vjerovali u njezin dolazak ne žaleći položiti život svoj da bi poko-ljenjima koja dolaze osigurali normalan život bez tlačitelja i krvopije na leđima. Duh čovjekov se ne da ubiti puškom, nožem, nasiljem. To ga jača. To mu snagu daje da je sloboda bliže što je teror teži.

Ovaj kratki osvrt na zbirku pjesama Jednom završit ću pjesmom „Ronim“: Kipti ljepota u podnevni sat, / a ja prstima morske kapljice diram. / Baš je dobro biti čovjek, Hrvat, ovdje, / šapće to i vjetrić mi-lujući grane bora. / Jedinome buni stara oronula kuća, / tek korak od prolaza prema pučini.

A vi nastavite dalje…

215OGLEDI I KRITIKE

Stanislav bAŠIĆ

IZAbRANE PJESME RADICE LEKO

Radica Leko: Izabrane pjesme, HKD Napredak, podružnica Posušje, 2018.

Ponekad me neki stari poznanici, ne znam je li u nedostatku pravih pitanja ili možda u šali, upitaju pišem li još poeziju. Takvima u pravilu dajem dvosmislen odgovor iz kojega nije moguće niti potvrdan, niti običan odgovor, jer s poezijom pjesnik nikada nije načistu hoće li se ona ili ne će dogoditi. Ne govorim o pisanju pjesama, jer pjesme ili pak zbirke pjesama ne moraju – a često to i nisu – biti poezija. Ako kada o tom s nekim rijetkim sugovornikom i govorim o tom onda vrlo jasno postavim svoju tezu da postoji s jedne strane poezija a s druge strane pjesmotvori koji se i kod onih koji ih pišu, i kod čitatelja, žele predsta-viti kao poezija. A riječ je o dva tako različita svijeta koje na svoj način objedinjava stih kao vanjska odrednica i jednoga i drugoga, a čija je bit vrlo različita. U općoj poplavi objavljivanja zbirka pjesama, ne samo na zapadno-hercegovačkom prostoru, nego i mnogo šire, čitamo pjesme – bolje rečeno pjesmotvore – u kojima njihovi tvorci odnosno tvorkinje opisuju svoja sjećanja, svoje osjećaje, s vrlo malo inventivnosti, s dosta plitkosti odnosno odavno poznatih poetskih klišeja, dakle bez original-nosti. Bez vrlo jakoga individualiteta poezija ne može biti stvarana, a pjesmotvore mogu pisati svi, ili gotovo svi. Poezija ima posve jasne kriterije, pjesmotvori ih nemaju.

Kad kažem da poezija ima jasne kriterije onda pritom mislim na one kriterije koje su postavili oni najveći pjesnici u svjetskoj – naravno i u hrvatskoj – poeziji, pri čem mi vrlo usputno na pamet padaju najviši dometi Rilkeove poezije u njegovim Devinskim elegijama ili Sonetima Orfeju, knjiga poezije Gospod željen i željan španjolskoga nobelovca Huana Ramona Himenesa ili pak najbolja ostvarenja naših A. B. Šimića

216 OSVIT 99–100/2019.

i Tina Ujevića, da druge ne nabrajam. I da sad dalje ne razvijam tezu o razlici između zbirke poezije i pojma knjiga poezije, pri čem za ovu tezu ističem primjer evo navedene Himenesove knjige za koju je dobio Nobelovu nagradu, a u okviru koje svaka pojedina pjesma izvire jedna iz druge i uvire jedna u drugu.

Jer, poezija je – po mom shvaćanju – najviša i najdublja duhovna djelatnost koja u sebi spaja i pjesnički zanat, i znanje iz brojnih ljudskih planova, i teološke, i ontološke, i mističke sposobnosti, sve spojeno u jedan sretni trenutak, a koje se u pravilu otima filozofskim, teološkim i ne znam kakvim sve pokušajima objašnjenja.

Prelazeći s ovih tzv. visokoparnih polazišta o poeziji kao takvoj, na konkretno pitanje izbora poezije Radice Leko, s naslovom Izabra-ne pjesme, odmah ću reći da ću se u ovom kratkom tekstu više baviti (točnije: naglasiti) zapadno-hercegovačkim pjesničkim kontekstom, u okviru kojega su u zadnjih tridesetak godina nikla brojna imena koja uporno objavljuju svoje zbirke pjesama. Siguran sam da ne ću pogri-ješiti ako kažem da među tim zbirkama ima puno više pjesmotvora, a puno manje poezije. Netko je nekada izgovorio ili napisao kako sve – ama baš sve – može postati poezija, svaki osjećaj ili svaki motiv, naravno pod uvjetom da to dođe iz glave majstora, pravoga majstora, jer, možemo biti očarani posve iznenadnim, novim viđenjem stvarnosti u odnosu na ono viđenje koje su nam do tada nudili drugi pjesnici, drugi filozofi, možda i drugi teolozi, a takav novi doživljaj mogu dati samo oni koje zovemo majstorima riječi, jer oni te riječi donose iz najdublje osnove svoga individualiteta, svoga doživljaja stvarnosti, originalno i nepatvoreno.

Kod svakoga pjesnika postoji neki odlučujući trenutak za početak pisanja poezije. Poezija – najčešće pjesmotvori – započinje u mladosti, u vremenu nabujalih emocija, u vremenu silne potrebe za komunikaci-jom s drugim osobama, s traženjem „srodne duše“, najčešće sa žalom i vapajem što to sve izostaje, do susreta teško ili nikako ne dolazi. Oni rijetko nastavljaju pisati čak ako se sve ovo i dogodi. Oni rijetki nastav-ljaju pisati, ostaju uporni kao što je bio tako uporan prije spomenuti R. M. Rilke koji je objavio nekoliko prvih zbirka pjesama bez osobite vrijednosti, da bi kasnije dospio u sam vrh svjetske poezije. Mladi pje-

217OGLEDI I KRITIKE

snik je mačak u vreći, nikada s njima niste načistu hoće li nastaviti s pisanjem, hoće li se to pisanje razvijati prema sve većoj kvaliteti ili će jednostavno tapkati u mjestu, hoće li pisati pjesmotvore ili ne će nikada kročiti na tlo poezije.

Radica Leko započela je pisati pjesme kao gimnazijalka u Grudama, da bi ju kasnije život odveo prema uobičajenim životnim aktivnostima, prema poslu, prema stvaranju i obdržavanju obitelji. A onda ju je – u pjesničkom smislu – ponovo probudio tragičan događaj u obitelji, gubi-tak sina, nakon čega se u književnosti javila pjesničkom knjigom Mome leptiru. Do sada je objavila desetak knjiga, među kojima i jednu roma-nesknu trilogiju te još jednu knjigu poezije s naslovom Nova svitanja.

Njezinu poeziju obilježava snažna emocionalnost i duboka misao-nost, trenutci kad se duša i duh objedinjuju i pokušavaju dati ono najbo-lje od toga zajedništva. Za primjer navodim nekoliko stihova Radičine nove, objavljene pjesme u ovom izboru, pod naslovom „Rana jesen u selu“ gdje ona na osobit i svoj originalan način doživljava stvarnost oko sebe.

... U selu odjekuje mir! / Neobrađena njiva / Ispružena ko jalova kobila, / Okitila se bijelo cvjetnim korovom. // Krik šojke na ogoljelom klipu kukuruza... / Crnilo čvoraka na voćki bez ploda... / U selu bez roda... / U selu bez roda...!

Tako u njezinim stihovima „odjekuje mir“ praznim i iseljenim se-lom, a zemlja, ta hraniteljica koja je značila život i bila vrjednija od zlata, danas ne znači gotovo ništa, zapuštena, ostavljena i zarasla ko-rovom.

Pjesme Radice Leko daleko su od onoga što sam nazvao pjesmotvo-rima, ona očito sporo i teško piše jer se poezija inače u pravilu sporo i teško piše. Lako je pjesmotvorima, oni se oslanjaju na tzv. „nadahnuće“ i oni to „nadahnuće“ drže jedinim kriterijem, oni ne bdiju nad svakim stihom, oni ne pale u peći svoje pjesmotvore jer svakoga drže dobrim, „nadahnutim“. Radica Leko je pjesnikinja koja dobro zna muke stva-ranja poezije, a ovaj izbor njezinih pjesama – osobito onih najnovijih, onih do sada neobjavljenih, govore da u njezinoj osobi imamo vrijednu proznu spisateljicu i isto toliko vrijednu pjesnikinju.

218 OSVIT 99–100/2019.

Miljenka KOŠTRO

TREĆI POETSKI IZLET IVICE KESIĆA

Ivica Kesić: Odbljesci praskozorja, HKD Napredak Kreševo, Kreševo, 2019.

U dogovoru s autorom pristadoh napisati osvrt za njegovu novu zbir-ku poezije čiji je nakladnik HKD Napredak Kreševo, kojoj su pretho-dile dvije: Ispod našeg neba u izdanju Klepsidra Kreševo i Svjetionik u izdanju HKD Napredak, Kreševo. Kako sam reče, slučajno se našao u poetskim vodama. Čitajući njegove pjesme shvatila sam da on čitavim svojim bićem pripada tom poetskom svijetu.

U čitateljsku optjecajnost, Ivica Kesić, pjesnik iz Kreševa, grada bogate povijesti, smještena između obronaka planine Bitovnje, u Sre-dišnjoj Bosni, kroz koji teku rječice Kreševčica i Dragušnica, uputio je svoju treću zbirku poezije pod naslovom Odbljesci praskozorja u izdanju HKD Napredak Kreševo. Doista lijepo je živjeti uz spoznaju da će novo jutro svanuti i ponuditi svijet u bojama. Zapravo, tu i je ta simbolika naslova. Zbirka se sastoji od sedam odjeljaka koji, iako tematski različiti, čine jednu skladnu cjelinu. Jasno, kvaliteta zbirke se ne mjeri brojem pjesama, nego njihovom kakvoćom. Zbirku vrijedi čitatelju učiniti dostupnom ako u njoj vrijedi jedna pjesma, a u ovom trećem poetskom izletu Ivice Kesića možemo pronaći pregršt vrijednih, zanimljivih i metaforičnih stihova. Autor reda misli u poetski vijenac, želeći do kraja ostati svoj. On jednostavno pjeva, lakoćom slaže rime koje daju dinamiku njegovim pjesmama. U standardizirani stih, kojim se koriste mnogi pjesnici, na vrlo originalan način ugrađuje svoja život-na promišljanja, nadanja i čežnje. Čitajući njegove pjesme, u kojima je ostavio dio duše, osjećam se kao da sam zalutala u neki već poznati po-etski svijet, ali na neki novi način, melodičan svijet, ili na neku livadu punu šarenih poetskih cvjetova koji mirišu zagonetnim mirisima.

219OGLEDI I KRITIKE

U prvom odjeljku pod naslovom „Na raskrižjima života“, poziva na svjetlo, odabire svjetlo, teži duhovnom: Ne budi biser u školjci / Što bez nade čami na dnu oceana; / Izađi na svjetlo nek ti zlatni konci / Spletu vijenac od noći i dana. (Izađi na svjetlo).

Kroz dvadeset pjesama, u ovom odjeljku autorove misli su uperene prema nebu dok on čvrsto stoji na zemlji. On je samosvojni putnik koji se neprestance vraća na perone ljubavi. Autor ima snažan osjećaj za ljepotu stiha i potrebu da dalje krene u pjesničke avanture. Izdvojit ću kao primjer stihove u pjesmi „Jesenji smiraji“ gdje kaže: Jesenji smiraji posustali ječe / (…) / Kao pjesnik što žali za iščezlom slavom.

Drugi odjeljak donosi deset pjesama. To su „Pjesme s posve-tom“. Kesić dalje pjeva Bosni: Lijepa naša Bosno, kolijevko Hrvata / Povijest ti je kovana od krvi i zlata; / Skupo plaćena tvoja je sloboda / Ne dozvoli nikomu da ti dušu proda. (Lijepa naša Bosno).

Jednu pjesmu posvećuje i svetom Franji Asiškom: Rijekom Evanđe-lja pojio si žedne, / Zalutalim bio putokaz i znamen / A u svodu Crkve moćne, nepregledne / Bio i ostao zaglavni si kamen. (Pjesma sunčevom bratu).

U nastavku pušta suzu za Posavinom, pjeva svom rodnom Kreševu, nekoliko stihova posvećuje pjesniku i boemu Iliji Koziću-Ladinu, itd.

Treći odjeljak, kroz dvadeset pjesama, pod naslovom „U labirintu nastojanja“, gdje on i ona, bezimeni, ritmom ljubavi i snova prolaze kroz labirinte nespokoja, tečnim stihovima teku riječi, odraz života, no-šene ljepotom rime. Autor traga za srećom, koja se s njim poigrava, pa je na trenutke dohvatljiva, pa opet neuhvatljiva, ipak natopljena emoci-jama i uvijek tu negdje blizu. Neki stihovi su burni, a neki teže smiraju, kao i život, koji je ponekad kao nemirna, a ponekad kao mirna voda.

I opet bez sna čekam zoru novu, / Vino će crno mjesto krvi teći, / Tebi od srca sviram pjesmu ovu, / Sve tajne moje ona će ti reći (Noći nespokoja).

„Sonetni intermezzo“ je naslov četvrtoga ulomka. Ivica Kesić kroz sonetni niz otvara dušu i zalazi u neistražene labirinte iz kojih istječu melodični i ritmični stihovi koji teže svijetloj strani života. On ne hoda uskim hodnicima nego širokim hodnicima ljubavi koji su uvijek otvo-reni za romantične trenutke te otkriva i one intimnije osjećaje kroz koje

220 OSVIT 99–100/2019.

izlijeva žudnju za ljubavlju, za voljenom ženom, životom i ljepotom. On i ona plove mirisom skamenjena cvijeća. Ne zaobilazi ni trenutak u kojem odgovore traži u naručju šanka i kada joj pjesme piše, gdje, između ostalog kaže: S tobom najsmjelije želje mi se roje, / Gutam ruku tvojih užarenu plimu, / Volio bih vatru te ljubavi tvoje / Skrivenu u nje-dra ostavit za zimu.

U petom odjeljku, „Pred žrtvenikom ljubavi“, izlazi na čistinu i kroz dvadeset i jednu pjesmu nastavlja u ljubavnom tonu. Stihovi jednostav-no usisavaju njegove osjećaje, pa tako u pjesmi „Rana od riječi“ kaže: Ako te ne sretnem nikad, / Neću tužan biti ni tad; / Da misliš na mene znat ću, / Sve dok živim, dok me ima / Da te ljubim u snovima.

Šesti dio je rezerviran za Juditu, ženu koja ima hrabrosti lupiti ša-kom o stol i izaći iz grada još prije svitanja kako bi pomogla svomu narodu.

U sedmom odjeljku, „O tempora, o mores“, u pjesmi „Mračno nebo“, kao i na samom početku zbirke, želi izlazak na svjetlo gdje je sve vidljivije.

I opet ću nebo zamoliti samo, / Da u dušu moju okovanu, grešnu / Utisne lik njen anđeoskog bljeska / Ne bi li mi mračnu otjerao sjenu (Mračno nebo).

Za kraj, između ostaloga, nudi poznate mudre izreke utkane u svoje stihove i cijelu zbirku završava pjesmom „Panta rei“.

Autor, kada ga na trenutak obuzmu mračnije misli, i dalje plovi la-đom sreće, zabavlja se, žudi za svjetlom i ljepotom, stihovima se poi-grava, iznosi na vidjelo svoju intimu, dvojbe i nade, kroz stihove pu-tuje do pakla i nazad. Sva svoja raspoloženja interpretira na pozitivnoj podlozi. On otvara prozore duše da svjetlost dopre do najskrivenijih kutaka, vozi svojim poetskim pravcem i iza sebe ostavlja skladne lirske odsjaje. Njegove pjesme su: ljubavne, duhovne, domoljubne, misaone, pejzažne... Bogat jezik, elegantno oblikovani i stilski ukrašeni stihovi, zanimljivi lirski momenti, osebujan poetski izričaj, bogat unutarnji svi-jet, kao i druge posebnosti ovih pjesama, daju mi za pravo reći kako je ovo vrlo vrijedna zbirka poezije.

Vjerujem da će Odbljesci praskozorja pronaći put do mnogih čitate-lja i zadovoljiti istančan osjećaj za poeziju kod književne kritike.

221OGLEDI I KRITIKE

Radica LEKO

REKA SAN TI

Reka san ti – zbornik radova na ikavici, HKD Napredak, podružnica Posušje, 2019.; urednici: Radica Leko i Ljubo

Begić

Narodni govori hrvatskoga jezika su raznoliki i pripadaju trima narječjima: štokavskom, kajkavskom i čakavskom. U zapadnoj Her-cegovini govori se štokavskom ikavicom koja ima svoje posebnosti i stoljećima se nije mijenjala kao jezičini izričaj toga podneblja sve do šezdesetih godina dvadesetoga stoljeća. Poboljšanjem socijalnih prili-ka, odlaskom ljudi na rad u inozemstvo, mladi su dobili veće mogućosti školovanja, a potom se vraćali u svoj kraj, zapošljavali se, tu radili i govorili hrvatskim književnim jezikom što je unosilo promjene u govo-ru pa je i obični, neškolovan svijet počeo rabiti nove pridošle ijekavske riječi te se izvorna ikavica u Hercegovini počinje mijenjati. Tu su ulogu imali i mediji (radio, tisak i televizija), koji su na još laganiji način mi-jenjali govor obična čovjeka, donoseći hrpu novih riječi u narodni go-vor i proširujući fond riječi svakoga pojedinca. U današnjem vremenu globalizacije i novih tehnologija nahrupile su tuđice, najaviše anglizmi, razarajući izvornu jezičinu baštinu zapadne Hercegovine – ikavicu. Ra-zarajući ju, malo pomalo, ona se gubi, nestaje, umire.

Kako to obično biva, književnost i književnici ostaju vjerni čuvari zavičajnoga govora pa su i posuški književnici upotrebljavali ikavicu u svojim djelima kao Stanislav Bašić, Slavo Antin Bago, Miljenka Koš-tro, Radica Leko i drugi.

Pjesma „Pismo“ S. Bašića je prva pjesma pisana ikavicom u Bosni i Hercegovini poslije Drugoga svjetskoga rata. Objavljena je u Bašićevoj knjizi poezije Glasnik (Svjetlost, Sarajevo, 1969.). Evo, navest ću dio

222 OSVIT 99–100/2019.

Bašićeve pjesme „Pismo“: (...) Ante je jutros čuva kravu i konja. Ja sam varijo puru. / Draga mama, ja svakog dana molim Boga da ozdraviš i da se što prija vratiš. I svaku večer prid spavanje ja se molim. I jučer sam u školi molijo pa me je učitelj ubijo. On kaže da nema Boga i da sam ja glupan što u njega virujem... Baš je oni naš učitelj opak. Đava ga odnijo, Bože mi prosti.

HKD Napredak, podružnica Posušje, raspisuje natječaj za radove na ikavici, htijući tako sačuvati ju i poticati književno stvaralaštvo na zavičajnom govoru. I, eto, pred sobom, povodom maloga jubileja, pete godišnjice održavanja Večeri ikavice u sklopu kulturne manifestacije Posuško lito, imamo knjigu Reka san ti – zbornik nadgrađenih radova na ikavici koji su pristizali na natječaje od 2015. do 2019. godine.

Radovi su pisani u formi pjesme, priče i igrokaza, a autori su iz posuškoga kraja jer su to pravila natječaja. Ne uzlazeći u umjetničku vrijednost uradaka, napomenut ću kako su teme i motivi o kojima su autori pisali vezani za zavičaj, za Hercegovinu. Priče najčešće donose događaje iz prošlosti našega kraja, u kojem je bilo teško živjeti i gdje je naš čovjek ostao i opstao, neki su i odlazili iz njega, ali su ga se s ljubavlju i sjetom uvijek sjećali, a i vraćali mu se (priče: „Babine besi-de“, „Antišini jadi“, „Pismo materi iz daleke Australije“ (Željka Galić), „Čobanice“ (Miljenka Koštro), „Moj did i njegove ljubavi“ (Marko Pa-šalić), „Danijelov Bog“ (Marina Alerić Bebić). Tako su u istom maniru pisani radovi i drugih autora koji su zastupljeni u ovoj knjizi, a čija imena ovdje nije potrebno nabrajati jer će ih sami čitatelji upoznati. I, eto, prepuštam njima da uživaju u čitanju. Zanimljiv je i šaljivi igrokaz, autorice Željke Galić, s naslovnom „Vale bi Male“, uprizoren na Večeri ikavice 2018. godine.

S uvažavanjem i ponosom naglašavam vrijednost i trud najmlađih autora, učenika posuših škola, čiji su radovi zastupljeni u knjizi, te se nadam da će i ubuduće nastaviti pisati na ikavici i doprinijeti očuvanju jezičine baštine posuškoga kraja. Pjesma „Zavelime“ učenika iz Vira Ivana Polića pokazuje svu ljepotu stihova najmlađih autora: Zavelime, stino tvrda, / Žale li još tvoja brda / Za vrimenin, prošlin, davnin, / U pismama opivanin? / Za vrimenin kad se pila / Ladna voda s tvoji vrila.

223OGLEDI I KRITIKE

/ Kad iz grla se čobana, / Orila je ganga slavna. // Il još neke kriju taj-ne, / Zavelimke, Vile sjajne. / Što je konjin grive plela / Jašeć ji do Vira sela? // Tužan si, znan, ko i ja, / Što sve nije ko i prija. / I što tvoja šuma gusta, / Čami, ostavljena, pusta...

Knjiga Reka san ti uz knjigu Književno Posušje, obje u nakladni HKD Napredak, podružnica Posušje, imaju veliku vrijednost, kako za posuško književno stvaralaštvo kroza stoljeća, tako za čuvanje i njego-vanje vrijedne jezične baštine – zapadnohercegovačke ikavice.

224 OSVIT 99–100/2019.

Sonja JURIĆ

HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU

Hrvatska književnost u susjedstvu, Zbornik radova, Istarski ogranak DHK, Pula 2017.

U nakladi Istarskoga ogranka Društva hrvatskih književnika u Puli je 2017. objelodanjen zbornik radova pod nazivom Hrvatska književ-nost u susjedstvu. Spomenuti zbornik sastoji se od esejističkih radova hrvatskih autora u susjednim zemljama, a tematski i sadržajno odnose se na književno stvaralaštvo na hrvatskom jeziku izvan granica Repu-blike Hrvatske i stvaralaštvo podrijetlom hrvatskih pisaca na drugim jezicima te zastupljenost prijevoda hrvatskih autora na obližnjim tj. su-sjednim prostorima. Također se spominje i čuvanje hrvatske kulturne i književne baštine u susjedstvu, posebno u Bosni i Hercegovini, Boki kotorskoj i Vojvodini. U predgovoru zbornika urednik Vinko Brešić riječ susjed tumači kao: „onaj koji stanuje ili živi u blizini drugoga“, a susjedstvo „blizina s kim ili čim po mjestu stanovanja“ prema Anićevu Rječniku hrvatskoga jezika (Zagreb, 1991.). Dakle, pred čitateljima je zbornik koji sadrži književne domete u susjedstvu: u Bosni i Herce-govini, Sloveniji, Boki kotorskoj (Crna Gora) Makedoniji, Vojvodini (Srbija), Italiji, Austriji, Njemačkoj, Mađarskoj, Slovačkoj i Češkoj.

O književnosti i hrvatskomu jeziku u susjedstvu „progovorilo“ je sedamnaest autora, a to su: Ljiljana Avirović (Trst, Italija), Milan Boš-njak (Zagreb, Hrvatska), Valnea Delbianco (Pula, Hrvatska), Željko Ivanković (Sarajevo, BIH), Zvonko Kovač (Zagreb, Hrvatska), Željka Lovrenčić (Zagreb, Hrvatska), Antun Lučić (Mostar, BiH), Jelena Lu-žina (Skopje, Makedonija), Zoltán Medve (Osijek, Hrvatska), Šimun Musa (Mostar, BiH), Milorad Nikčević (Osijek, Hrvatska), Mile Pe-šorda (Zagreb, Hrvatska), Milorad Stojević (Rijeka, Hrvatska), Đurđa

225OGLEDI I KRITIKE

Strsoglavec (Ljubljana, Slovenija), Đuro Vidmarović (Zagreb, Hrvat-ska), Sanja Vulić (Zagreb, Hrvatska) i Tomislav Žigmanov (Subotica, Vojvodina/Srbija).

I

O pričama „iz tuđine i (ili) iz duše“ fra Joze Župića, svećenika po-drijetlom iz Sinja koji je svojim radnim i pastoralnim djelovanjem ve-zan za Njemačku (preciznije za gradove: Stuttgart, Düsseldorf, Lever-kusen, Ludwigsburg, Berlin i München), piše Milan Bošnjak. Fra Jozo Župić je prozaik koji u svojim brojnim knjigama kratke proze govori o kršćanskim, ljudskim i etičkim dilemama s kojima se susreće hrvatski čovjek u Njemačkoj. U svojim književnim ostvarajima bavi se kršćan-skim i narodnim temama, domovinskim ratom, šalama, dosjetkama, svakodnevicom maloga čovjeka (gastarbajtera), političkim temama, baštinom, susjednom Hercegovinom te Njemačkom u kojoj je proveo čitav radni vijek. Autor je i knjige Četrdeset godina Hrvatske katoličke misije u Ludwigsburgu (2010), a njegova djela su prevedena i na nje-mački jezik i tako dostupna široj čitateljskoj publici.

O recepciji, valorizaciji i čitanju hrvatske renesansne i barokne knji-ževnosti piše Valnea Delbianco, profesorica na Filozofskom fakultetu u Puli. Dalmatinski gradovi: Dubrovnik, Split, Hvar, Šibenik i Zadar su središta hrvatske kulture i književnosti toga vremena. Hrvatski književ-nici i eruditi poput Marka Marulića, Marina Držića i Ivana Gundulića su bili upoznati s talijanskom književnošću toga vremena. Zanimanje za hrvatsku literaturu u Italiji u to vrijeme, nažalost, nije bilo takva intenziteta. Marulićeva latinska djela su primjerice iznimna baština hrvatskoga i europskoga humanizma, dok je njegova Judita tek 2001. doživjela prijevod na talijanski jezik. Držićev Dundo Maroje je u više navrata prevođen na talijanski jezik, kao i Gundulićev Osman. Ostali hrvatski pisci toga vremena nisu doživjeli ni približno toliku popular-nost. O talijanskim čitanjima starije hrvatske književnosti sama auto-rica ovoga priloga, Valnea Delbianco, kaže: „Hrvatska kultura uvijek

226 OSVIT 99–100/2019.

je bila otvorena prema talijanskoj, no talijanska joj kultura nikad nije primjereno odgovorila“ (G. Mascioni).

Zvonko Kovač, profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, piše o hrvatskim piscima i pjesnicima koji žive u Sloveniji i objavljuju svoju pisanu riječ na slovenskom jeziku. Posebno mjesto u svom prilogu za ovaj zbornik daje antologiji pod nazivom: Iz jezika v jezik, objavljenoj u Ljubljani 2014. godine u nakladi Društva slovenskih pisaca. U toj anto-logiji su zastupljeni pisci doseljenici ili pripadnici nacionalnih manjina, pa tako i niz Hrvata i Hrvatica koji žive u Sloveniji: Josip Osti, Jadran-ka Matić Zupančić, Jure Drljepan, Zlatko Kraljić i Nataša Kupljenik. Dugogodišnje hrvatsko-slovenske kulturne veze su bogate bilateralnom suradnjom među piscima, slikarima, glazbenicima i umjetnicima opće-nito, ali kad je Đurđa Strsoglavec prevodila priloge hrvatskih pisaca iz Slovenije za časopis Kolo, s pravom se upitala: „Biti između znači li biti ovdje i tamo (podjednako)? Ili znači biti ni ovdje ni tamo, nego u nekom međuprostoru? I čiji si onda? Ovdašnji? Tamošnji? Gdje si do-maći, a gdje si gost? Gdje si svoj na svome?“ Odgovor je uistinu teško formulirati.

Književnica i prevoditeljica Željka Lovrenčić u svom prilogu ističe kako su Hrvati u dugoj iseljeničkoj povijesti uvijek njegovali kultu-ru, jezik i književnost te na taj način uspješno sačuvali svoj identitet, neovisno na kojem kraju svijeta živjeli. Primjerice, čileanska Hrvatica Desenka Vukasović de Draxler je uglavnom obrađivala teme vezane za hrvatske korijene i migracije; hrvatsko-australske pjesnikinje Ivana Bačić-Serdarević i Duška Crmač-Salečić pišu nostalgične pjesme po-svećene domovini i ljubavnu poeziju. Prva piše hrvatskim standardnim jezikom dok druga upotrebljava ikavicu u pjesničkim ostvarajima. Mađarsko-hrvatska književnica Matilda Bolcs u svojoj poeziji ističe buntovništvo, ali i njegovanje hrvatske književne riječi u zapadnoj Ma-đarskoj. Poseban obol Željka Lovrenčić daje Doroteji Zeichmann-Lip-ković koja pripada naraštaju gradišćansko-hrvatskih pjesnika vezanih uz časopis Novi glas. Diplomirala je engleski i ruski jezik u Beču, a objavila je niz pjesničkih zbirka u kojima dominira ljubavna i domo-ljubna te misaono-refleksivna poezija.

227OGLEDI I KRITIKE

Milorad Nikčević, umirovljeni sveučilišni profesor, crnogorski i hr-vatski književnik, piše o hrvatskim i crnogorskim književno-kulturnim vezama od najstarijih vremena do danas. Osvrćući se na povijesne či-njenice (dolazak Hrvata u Duklju te Ljetopis popa Dukljanina), spomi-njući hrvatske i crnogorske inkunabule, zatim ukazujući na kotorsko podrijetlo Marina Držića i Mavra Orbinija, ističući važnost utjecaja Dubrovčana na Bokeljane podastire pred čitatelja brojne povijesne i književne činjenice sve do pada Dubrovačke republike. Također veliko značenje pridaje utjecaju romantizma iz Hrvatske na crnogorske autore, posebice na Petra I. Petrovića Njegoša i na tiskanje Gorskoga vijen-ca u Zagrebu te o odjeku Mažuranićeva spjeva Smrt Smail-age Čen-gića u Crnoj Gori. Ističući Franu Alfirevića i Viktora Vidu, Bokeljane koji su hrvatski književnici, Nikčević nastavlja sinkronijski prikazivati uzajamne odnose na kulturno-književnom polju za vrijeme avangarde, moderne, postmoderne, sve do Domovinskoga rata. S posebnim nagla-skom na Domovinski rat u Hrvatskoj, Nikčević ističe ratnu tematiku u djelima crnogorskih pjesnika, prozaika, slikara i filmskih djelatnika poput: Jevrema Brkovića, Vitomira Nikolića, Krste Papića, Veljka Bu-lajića i drugih.

Milorad Stojević, profesor na riječkom sveučilištu, piše o gradi-šćansko-hrvatskoj književnosti stavljajući u prvi plan pjesnički opus Franca Rottera i njegovu poemu Croatia liberata, nastalu tijekom Do-movinskoga rata. Pisao je na njemačkom i hrvatskom jeziku, tematizi-rajući život i smrt, nepresušne teme, te egzistencijalistički svjetonazor i filozofiju kad su u pitanju bol, patnja, tjeskoba i prolaznost. Stojević u Rotterovoj dvojezičnoj poeziji pronalazi elemente ekspresionizma, nadrealizma, egzistencijalizma, a i utjecaje hrvatskih književnih veli-kana: Matoša, Kranjčevića i Krleže. Uspoređujući Croatia liberata s Vitezovićevom Croatia rediviva, pred čitatelja podastire pregršt Rotte-rovih stihova kako bi iz neposredna doživljaja čitatelj zakoračio u jednu posve novu dimenziju, književnu zbilju.

Književnik i povjesničar Đuro Vidmarović tematski obrađuje knji-ževnost i povijest bokeljskih Hrvata, pritom podastirući pred čitatelja i radove: Stara književnost Boke (Ivo Banac, Slobodan Prosperov Novak

228 OSVIT 99–100/2019.

i Branko Sbutega) i Kratki pregled starije hrvatske književnosti Boke kotorske (Vanda Babić). Također iznosi niz činjenica o bokeljskim Hr-vatima, a to su: 1. bokeljski Hrvati nisu dijaspora jer nisu nastali mi-gracijom pučanstva; oni su tu otkad su Hrvati doselili na ove prostore (Porfirogenetova Crvena Hrvatska), 2. bokeljski Hrvati su domicilno pučanstvo u Boki kotorskoj, 3. bokeljski Hrvati su danas, nažalost, autohtona nacionalna manjina, 4. bokeljski Hrvati su stvorili blistavu kulturu i civilizaciju koja je dio hrvatske kulturne baštine, a ona zbog političkih razloga pripada državi Crnoj Gori, 5. kulturno naslijeđe Hr-vata u Boki kotorskoj pripast će većinskom narodu koji će ga nazivati svojim, iako nije sudjelovao u njegovu stvaranju. Đuro Vidmarović u svom prinosu ovomu zborniku navodi povelik popis hrvatskih književ-nika iz Boke kotorske, a napravio je i izbor pjesama: Viktora Vide, Desanke Matijević, Miroslava Sindika i Andrijana Vuksanovića. Rad završava citatom Viktora Vide: „Ništa ne može pokolebati moja uvjere-nja da je Boka kotorska ostvarenje božanske priče, koja je tu više nego i u jednom kraju svijeta dotakla zemlju i ostavila na tom moru i u tom kamenju svoj vječni trag“.

Sveučilišna profesorica iz Zagreba Sanja Vulić piše o hrvatskoj književnosti u Mađarskoj i kako sama autorica ističe „kad je riječ o književnoj produkciji autohtonih zajednica Hrvati u Mađarskoj nedvoj-beno su najplodniji“. Od posljednjih desetljeća 19. stoljeća pa naova-mo hrvatska književnost u Mađarskoj je doživjela pravu ekspanziju te Vulić u svom prilogu dijakronijski navodi pedesetak imena hrvatskih pisaca i njihovih djela, poetika, ističe raznolikost u jezičnom i stilskom izražavanju te sve autore promatra u određenom kulturnom i povije-snomu kontekstu. Također je istakla i književne časopise koji su u Ma-đarskoj objavljivani na hrvatskom jeziku i njihovu važnost za očuva-nje kulturnoga identiteta Hrvata u Mađarskoj. U svom drugom prilogu ovom zborniku Sanja Vulić piše o hrvatskoj književnosti u Slovačkoj i Moravskoj gdje žive gradišćanski Hrvati. Na ta područja Hrvati su do-seljavali u više navrata od 16. stoljeća naovamo. Na području današnje Slovačke, Moravske, Češke i sl. većina doseljenih Hrvata se i asimili-rala. Međutim, ima još hrvatskih pisaca koji objavljuju na hrvatskom

229OGLEDI I KRITIKE

jeziku posebice u: Novom Selu u Slovačkoj, Bratislavi, Donjoj Austriji, Gradišću i južnoj Moravskoj. Navodeći njihova imena i birane stihove Vulić ističe kako uglavnom pišu čakavicom, ponegdje i kajkavicom što znači da su došli s područja zapadne Hrvatske (okolina Čakovca i Va-raždina) te Zagorja i Međimurja.

Književnik i profesor filozofije Tomislav Žigmanov u svom prilo-gu ističe kako je hrvatska književnost u Vojvodini „otočna“ te ističe kako su Hrvati kao manjina u nezahvalnoj poziciji u Subotici i općenito u Vojvodini. Samim tim i hrvatski jezik i književnost su na rubnom, krajnjem istoku etničke prostornosti i na jedan način odvojeni od knji-ževnosti matice. Hrvatska književnost u Vojvodini jest odvojena, ali postojana i živa, „samosvojni je mikrosvijet“ književnosti u Hrvata. Nastajala je i bila u tijesnoj vezi s društvenim i političkim prilikama mada se kao takva ne proučava na srbijanskim sveučilištima, a Hrvat-skoj je „neempatična“. Kao jedno od najvećih postignuća navodi ono iz 1977. kada je Petko Vojnić Purčar najbolji hrvatski prozaik iz vojvodi-ne dobio NIN-ovu nagradu za roman godine Dom, sve dalji. U prilogu za ovaj zbornik Žigmanov navodi još desetak književnika i književnih kritičara iz Vojvodine, te njihove bibliografske naslove.

II

Kad je u pitanju prijevodna literatura, treba naglasiti kako je prevo-ditelj važan posrednik između dviju kultura, između književnika i čita-telja, no koliko se i kako kod nas vrjednuje prevodilački posao i kako se biraju naslovi za prevođenje, nakladnici i prevoditelji daju sasvim različite odgovore. Razvidno je da svaki prijevod gubi na vrijednosti i da se nijedan original ne može sasvim kvalitetno prevesti na drugi jezik.

Ljiljana Avirović daje prilog ovomu zborniku radova o prijevodu Krležina eseja Europa danas (1935) koji je na talijanski preveden u više navrata. Ona problematizira pristup prijevoda eseja te odabir me-tode (semantičke ili komunikativne), zatim se postavlja pitanje o toč-nom prevođenju vlastitih imena, imena toponomastike, o problemu

230 OSVIT 99–100/2019.

metalingvističkih tekstova i sl. Spominjući tek objavljeni Priručnik za prevoditelje što su ga na Sveučilištu u Rijeci priredile Aneta Stojić, Marija Brala Vukanović i Mihaela Matešić, kaže da je to ustvari „mala enciklopedija“ korisna budućim prevoditeljima i studentima iz koje i već iskusni prevoditelj može naučiti nešto novo.

Profesorica i teatrologinja Jelena Lužina piše o prijevodima hrvat-skih autora na makedonski jezik, ističući pri tom zasluge Gane Todo-rovskoga, pjesnika, prevoditelja, književnoga kritičara, povjesničara književnosti i sveučilišnoga profesora koji je najzaslužniji za kulturne i književne hrvatsko-makedonske veze. Osim Todorovskoga poeziju je s hrvatskoga na makedonski prevodio Aco Šopov, a drame Ilija Milčin posebno u razdoblju od 1950./51. do 1990./91. I nakon Domovinskoga rata književne veze između Hrvatske i Makedonije su bile krajnje prija-teljske; prema podatcima Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Skopju, zadnjih petnaestak do dvadeset godina na makedonski je prevedeno ot-prilike 160 knjiga hrvatskih autora (poetskih, proznih, dramskih, ese-jističkih, filozofskih, knjiga za djecu). Po nekoliko puta prevedeni su: Slavenka Drakulić, Vedrana Rudan, Dubravka Ugrešić, Renato Baretić, Sibila Petlevski, Miljenko Jergović, Ante Tomić, itd., ali i mnogi klasi-ci poput Matoša, Kranjčevića, Krleže i drugih.

O prijevodima suvremene hrvatske proze na mađarski jezik piše Zoltán Medve profesor na katedri za mađarski i ruski jezik Sveučilišta u Osijeku. On napominje da su se i za vrijeme socijalizma u Mađarskoj pojavljivali autori iz bivše Jugoslavije poput: Miroslava Krleže (čitava biblioteka njegova stvaralaštva), Ranka Marinkovića (Kiklop), Antuna Šoljana (Kratki izlet, Izdajice, Luka), Ivana Slamniga (Bolja polovica hrabrosti), Slobodana Novaka (Mirisi, zlato i tamjan). Od osamdesetih godina prošloga stoljeća naovamo na mađarski jezik se prevelo puno djela hrvatskih pisaca, između ostalih: Nedjeljko Fabrio (Vježbanje ži-vota), Slavenka Drakulić (Balkan ekspres, Oni ne bi ni mrava zgazili), Miljenko Jergović (Sarajevski Marlboro), Dubravka Ugrešić (Baba Jaga je snijela jaje), Mirko Kovač (Grad u zrcalu, Vrata od utrobe, Kristalne rešetke, Vrijeme koje se udaljava), Irena Vrkljan (Svila, škare – Marina ili o biografiji), Julijana Matanović (Zašto sam vam lagala),

231OGLEDI I KRITIKE

i dr. Da se zaključiti da je hrvatska suvremena proza dostupna mađar-skim čitateljima i predstavlja nezaobilazan dio cjelokupne prevedene književnosti.

Prevoditeljica i profesorica na Filozofskom fakultetu u Ljubljani Đurđa Strsoglavec piše o zastupljenosti hrvatske prozne produkcije u slovenskom prostoru. Ona prinosi popis prijevoda proznih djela hrvat-skih pisaca na slovenski jezik u razdoblju od 2000. do 2014. godine, pri tom navodeći: ime autora, naziv djela na slovenskom jeziku, ime pre-voditelja, nakladnika, godinu objavljivanja i originalan naslov knjige. Dakle, u ovom prilogu imamo uvid u 77 knjiga prevedenih na slovenski jezik afirmiranih hrvatskih prozaika poput: Mire Gavrana, Zorana Fe-rića, Slavenke Drakulić, Julijane Matanović, Miljenka Jergovića, Ante Tomića, Vedrane Rudan, Tatjane Gromače, Roberta Mlinareca, Dub-ravke Ugrešić, Borisa Dežulovića, Gorana Tribusona, Pavla Pavličića, Josipa Mlakića, Luke Paljetka, Veljka Barbierija, Miroslava Mićanovi-ća, Nedjeljka Fabrija, i drugih.

III

Hrvatska književnost u Bosni i Hercegovini postoji otkada su Hrvati doselili na ova područja, dakako kao usmena književnost i ona u pisanoj formi. Hrvati u BiH su ravnopravan narod koji ima svoju dugogodišnju kulturnu i književnu tradiciju, svoj jezik, obrazovne, kulturne i djelat-ne institucije. Radi političkih i povijesnih situacija, ratova, migracija i drugih faktora, broj Hrvata u Bosni i Hercegovini se mijenjao ovisno o spomenutim događajima. Tako se mijenjao i položaj hrvatskoga jezika u BiH (posebice u bivšoj Jugoslaviji) koji je često rezultirao stavlja-njem u drugi plan. Ili je bivao zatiran i obespravljen. Danas je hrvatski jezik u BiH ravnopravan s druga dva jezika, mada se elementi njegova obespravljenja daju zamijetiti, posebice u područjima gdje su Hrvati malobrojni u odnosu na druga dva konstitutivna naroda.

Profesor na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru Šimun Musa piše o pjesništvu književnika Krešimira Šege (1950. – 2014.),

232 OSVIT 99–100/2019.

napominjući da se Šegin poetski opus nalazi u šest stihozbirki koje je objavio u razdoblju od 1973. do 2014. Šegina poezija odiše biblijskim reminiscencijama i hercegovačkim motivima poput: stećaka, suhozi-da, suhe zemlje, murva, smokava, bajama, jasena, gange, majki, rodne kuće, ognjišta, zipke, grobnice, itd. Lapidarnoga i jednostavnoga stiha, smješten u zavičajni, hercegovački ambijent, melankoličan nad prola-znošću života, ali kršćanski nadahnut vječnim i neprolaznim, Šego nam je ostavio opsegom malen, ali sadržajno bogat pjesnički opus. Opus u kojem su stihovi objedinjeni skladom zvuka, slike i misli tvoreći čvrstu ritmičku cjelinu koja odiše istinom i estetskim načelima. Kao urednik i pokretač književnih časopisa za djecu, kao kulturni djelatnik i knji-ževnik Krešimir Šego je ostavio dubok trag u hrvatskoj književnosti u Bosni i Hercegovini.

Književnik i profesor na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mo-staru Antun Lučić piše o „otisnućima“ u književnu baštinu. Kao vr-sni komparatist povezuje hrvatsku književnu baštinu s onom u Bosni i Hercegovini (one i jesu u istom korpusu) te u to tkanje implementira i književno naslijeđe iz svjetske i europske književnosti, od grčkih i rimskih klasika do suvremenih ostvaraja u književnosti. Od prvih tek-stova uklesanih i „ukresanih“ u kamen poput Bašćanske ploče, Humač-ke ploče, natpisa na stećcima u Brotnju (Čitluk) i Radimlji (Stolac), preko začinjavaca i Marka Marulića (uspoređujući stihove Judite s Bi-blijskim psalmima) do humanističkih i renesansnih stvaratelja pisanje riječi poput Petra Hektorovića, Petra Zoranića, Ilije Crijevića, Juraja Barakovića i Mavra Vetranovića koji su nam ostavili bogatu književnu baštinu, napominjući da tu riječ imamo sačuvanu i u kupreškom kraju, preciznije u zadužbini kralja Stjepana Tomaša i posljednje bosanske kraljice Katarine Kotromanić (kćeri hercega Stjepana Kosače). Riječ baština se ukorijenila dalje u „porod od tmine“ i cijeli Gundulićev opus, u romantičarske ideje o slobodi i ljubavi prema domovini i ljubljenoj ženi, u Šenoine stihove Budi svoj! U poetsku baštinu se otisnemo kad su u pitanju i bosanskohercegovački pjesnici poput: Antuna Branka Šimića, Maka Dizdara, Janka Bubala, Vlade Puljića, Ljube Krmeka i Nikole Martića. Krajobrazi u poeziji Tina Ujevića i domalo susjeda mu

233OGLEDI I KRITIKE

Petra Gudelja koji u svoju Imotu smješta mitologiju punu sunca, kame-na, zmija i suhozida, Odisejevih lutanja, krušku u cvatu i ulišta pčela. Povezujući i uvezujući hrvatsku kulturnu baštinu u jednu cjelinu, Lučić se dotiče i Goetheovih Kočija boga Krona, Elitova eseja O tradiciji i individualnom talentu, Rilkeovih Devinskih elegija, te poznate rečenice Gustava Flauberta: „Budućnost nas muči, prošlost zadržava; eto zašto nam sadašnjost izmiče“. Odlazak u svoju književnu baštinu i povratak iz nje iziskuje vrijeme i strpljenje, kao i odlazak u susjednu književnu zbilju, pa i onu europskih i svjetskih atributa. Takva „otisnuća“ zahtije-vaju čitanje, promišljanje, razgovor, poniranje u tajnu riječi po kojoj je sve nastalo. Ona je od ključne važnosti za postanak novoga i očuvanje već postojećega, riječ ima demijuršku moć stvaranja. Svoj prilog Lu-čić završava Schillerovom mišlju: „Tamo gdje prestaju riječi, prestaje i život“.

Književnik i prevoditelj Mile Pešorda u prilogu za ovaj zbornik tematizira položaj hrvatskoga jezika u BiH, Sarajevsku deklaraciju iz 1971., te hrvatsko književno proljeće u Sarajevu i BiH (tzv. odgovor Grgi Gamulinu). Potpisnici Sarajevske deklaracije o hrvatskom jeziku su: Vitomir Lukić, Mile Pešorda, Nikola Martić, Veselko Koroman, Mirko Marijanović, Vladimir Pavlović i Stanislav Bašić. „Bila je to povelja slobode, ispružena ruka i ponuda za suživot dostojan čovjeka i naroda Pisma, ali i znak za uzbunu u vrijeme nastavka nasilja i progona nad hrvatskim jezikom i identitetom, u času politički poticajnoga od-laska hrvatskoga naroda na privremeni rad na Zapad. Toga časa jedin-stveni u mnogoglasju, hrvatski su književni proljećari i u Sarajevu i u Bosni i Hercegovini svojim književnim djelima i kulturno-povijesnim postignućima: Šimićevim susretima 1970. i Sarajevskom deklaracijom o hrvatskome jeziku od 28. siječnja 1971. Bili dijelom matice onoga duhovnoga gibanja koje je oslobađalo i narod i zemlju i ljude za završ-ni iskorak u slobodu.“ O zagrebačkoj Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskoga jezika od 17. ožujka 1967. koja je spašavala ime i opstanak hrvatskoga jezika se puno zna u javnosti, dok je o sarajevskoj namet-nuta šutnja. Sarajevska deklaracija se odnosila na neuplitanje države u sferu umjetničkoga stvaranja, a za očuvanje hrvatskoga jezika i nacio-

234 OSVIT 99–100/2019.

nalno-civilizacijskoga identiteta i za očuvanje kulturnoga pluraliteta u BiH. Sarajevska deklaracija o hrvatskom jeziku (nije se u tom obliku pojavljivala u medijima nego pod nazivom: „Kada ćemo odgovoriti Grgi Gamulinu?“) svodi se na: usklađivanje kadrovske strukture u kul-turnim institucijama, izdavačkim kućama i glasilima javne komunikaci-je prema nacionalnim interesima, prisutnost jezične tolerancije u praksi i zahtijevanje od lektora da dopuste i zapadnu varijantu hrvatsko-srp-skoga jezika. Koliko je odjeka u javnosti u to vrijeme imala Sarajevska deklaracija i u kojoj mjeri je danas hrvatski jezik u BiH ravnopravan, poznato je svima. Pitanje je samo hoće li se to javno reći ili prešutjeti.

Književnik i publicist Željko Ivanković piše o hrvatskoj književ-nosti u BiH i njezinoj (ne)pripadnosti korpusu hrvatske književnosti i korpusu bosanskohercegovačke književnosti (ako je moguće imenovati taj fenomen, a kojoj također pripadaju i srpska i bošnjačka). Hrvati su u BiH konstitutivan narod, a njihov jezik, kultura i književnost dio su hrvatske književnosti, jezika i kulture. Naravno, dio su i bosanskoher-cegovačke književnosti ili književnosti bosanskohercegovačke inter-kulturalne zajednice (što je zamjena za nekadašnji naziv književnost naroda i narodnosti BiH). Kako su svrstavani hrvatski pisci iz BiH i koji su kriteriji bili kad su primjerice S. S. Kranjčevića (rođen u Senju, živio, umro i sahranjen u Sarajevu), A. B. Šimića (rođen u Drinovcima, umro i sahranjen u Zagrebu), Nikolu Šopa (rođen u Jajcu, umro i sa-hranjen u Zagrebu), zatim Stjepana Čuića (rođen u Tomislavgradu, živi u Zagrebu) Veselka Tenžeru i Stojana Vučičevića (po mjestu rođenja Hercegovci) uvrstili u korpus hrvatske književnosti, a pisce poput Ve-selka Koromana, Anđelka Vuletića, Vitomira Lukića, Nikolu Martića i Vladimira Pavlovića nisu pridodali istomu korpusu? Unatoč tomu da su Hrvati i bili zagovornici hrvatskoga jezika (potpisnici Sarajevske deklaracije) i pisali na hrvatskom jeziku. Kako to da su u korpus hrvat-ske književnosti uvršteni Safvetbeg Bašagić, Musa Ćazim Ćatić, Hasan Kikić, Alija Isaković, Irfan Horozović i Džemaludin Alić koji su boš-njački pisci, rođeni i živjeli u BiH, po nacionalnosti Bošnjaci? Hrvatski pisci u BiH poput Ivana Kordića, Ilije Ladina, Mirka Marijanovića, fra Lucijana Kordića i mnogi drugi također nisu našli mjesta u hrvatskim

235OGLEDI I KRITIKE

antologijama, leksikonima niti enciklopedijama. Rijetki od spomenu-tih hrvatskih pisaca su zastupljeni u bosanskohercegovačkim antolo-gijama, enciklopedijama i leksikonima. Postavlja se pitanje gdje onda pripadaju hrvatski pisci iz BiH? Nadajmo se da odgovor na ovo pitanje nije „čardak ni na nebu ni na zemlji“. Hrvati iz Zagreba ovaj problem vide na jedan način, oni iz Sarajeva na drugi, oni iz Splita, Dubrovnika, Osijeka ili pak Mostara na treći ili četvrti način. Teško je i nezahvalno baviti se ovim problemom i vjerojatno ne će rezultirati nekim razu-mnim ishodom. Ali da se primijetiti da nakladničke kuće iz Hrvatske objavljuju djela bosanskohercegovačkih pisaca i obrnuto, pa se ta kore-lacija i prožimanje da promatrati na jedan pozitivan način. Nadajmo se da će „književni Zagreb prepoznati hrvatsku književnost izvan granica okretišta tramvaja (primjerice od Zaprešića do Dugog Sela)“ kako iro-nično ukazuje (i pokazuje) Željko Ivanković i da će shvatiti da Hrvati u BiH, Vojvodini i Boki kotorskoj nisu dijaspora nego autohtoni narod, koji sa svojom kulturom, jezikom i književnošću čini dio cjeline hrvat-ske književnosti, kulturne i jezične baštine.

237PROMIŠLJANJAPROmIŠLJANJA OSVIT

Matej ŠKARICA

UZ 100. bROJ ČASOPISA OsVIT – OSVANUĆA DUHA I KNJIŽEVNOGA RUHA HRVATA bIH

Čovjek se ponekad osjeti pozvanim prozboriti koju prikladnu riječ u vezi s bliskom osobom, djelom, postignućem ili događajem – poput zdravice, da ga tkogod čuje i prihvati, a još je bolje kada ta riječ ima svoju svrhu, provjereno uporište i da ne odzvanja sama sebi – kao jeka u nekom pustom kanjonu. Nažalost godina iza nas bila je teška, a hrvatski narod u ovakvoj Bosni i Hercegovini klizi prema daljnjoj defenzivi na širem društveno-političkom i gospodarskom planu. To se prenosi i na njegovu kulturu, identitet, baštinu, stvaralaštvo. No koliko god situacija u zemlji i okruženju zahtijevala akciju, ukaz ili neki uljudan apel osta-vimo sada politiku po strani.

S obzirom na to da nam je pred vratima 100. (slovima: stoti) broj časopisa Osvit, u jedno prohladno, ali sunčano listopadsko zagrebačko jutro osjetio sam potrebu napisati štogod o ovoj značajnoj obljetnici od-nosno o svečanom broju tiskanoga izdanja u kojem smo svi mi; članovi Društva, suradnici ali i čitatelji, poglavito iz BiH i Hrvatske, ostavili određena traga kroz sve ove godine pisanja.

Ne želim nikoga isključiti iz ove priče i neka mi pardoniraju kolege, ali puno bi prostora uzelo ovdje navođenje svih cijenjenih imena koja su surađivala u sklopu Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne, posebice kroz njegov časopis u kojem su se ogledali i ogledaju uljudbe-ni dometi pisane riječi hercegbosanskih Hrvata s područja kulture, zna-nosti i umjetnosti. No ipak, ispričat ću jednu anegdotu. Sjećam se, bilo je to tamo negdje pred kraj 2005. godine kada sam s Draganom Šimovi-ćem, Zdravkom Kordićem i Antunom Lučićem pripremao svoju zbirku pjesama, prvijenac koji je izašao u nakladi spomenutoga Društva hrvat-skih književnika Herceg-Bosne. S Draganom sam u Škrinji, malom an-tikvarijatu smještenom kod Staroga igrališta nekoliko puta raspravljao

238 OSVIT 99–100/2019.

i o tom našem Osvitu, njegovoj kvaliteti, dometima ali i pitanju dostu-pnosti novim možebitnim autorima koji se baš i nisu uvijek snalazili u tadašnjem Mostaru opterećenom još uvijek ratnim naslijeđem. Pridru-žio nam se jednom prilikom i Antun Lučić s mostarskoga Sveučilišta donoseći vijesti s obližnjega sjevera kamo je u gornji vrbaski stari kraj ponio i nekoliko brojeva ovoga sadržajna književnoga spleta. Ako se ne varam, časopis je tada bio bijele boje, s’bijen prilozima i jednostavan u poruci, poput neke snježne ptice koja s hercegovačkoga juga leti na bosanski i panonski sjever, europski zapad te nešto manje na nesmireni istok. Lagano je već prerastao u legendarno ime i oblik, a bio je otvoren za suradnju za razliku od nekih drugih bosanskohercegovačkih časopi-sa za kulturu i književnost. Poslije je nekoliko puta mijenjao boje, val-jda po materijalnim i tiskarskim prilikama, ali onaj njegov manji format bio je, kao što sam već napomenuo, mnogima prepoznatljiv. Netko tada reče – …čaj ili kava ljepši su uz dobru knjigu i časopis, poput ovoga ovdje Osvita…

Nama mladim autorima, od kojih su brojni lutali bez nekoga jasna cilja, još je uvijek najbliža bila poezija, buntovna, slikovita, zatomljena ili idealistička – kroz nju smo se kraćom formom te nekad manje-nekad više spretnijim izričajem obraćali javnosti, a povremeno bi, tu i tamo, osvanuo i neki esejčić ili osvrt na našu bremenitu zbilju. Već tijekom sljedećih godina (2007. – 2010.) pripremao sam se za ozbiljniju surad-nju, bruseći svoj stil, premda još nisam imao uvjet za članstvo. Govo-rilo se na raznim skupovima i manjim sastancima po gradu na Neretvi kako – „…članstvo treba pomladiti i otvoriti prozore prema svijetu…“ – ali na tom se u praksi baš i nije radilo. Uvijek su bile neke krize, fi-nancijske ili političke naravi, a to se ponekad osjećalo i u samom radu DHK HB koje u konačnici nije moglo isplatiti honorare suradnicima.

Na mom osobnom planu suradnje mogu navesti kako se tek nekoli-ko godina poslije javio i Putopis jednog južnjaka koji me pomalo uveo u pisanje ove forme književnoga sagledavanja i traganja po zemaljskim podnebljima naših krajeva – „knjiženim klancima, usjecima, bogaza-ma“. Unatoč teškoćama življenja u BiH, izbjegavao sam prezahtjevne pjesničke izlete u realnost ili onostrano. Autorski još sam se više posve-

239PROMIŠLJANJA

tio poveznici Rama – Neretva gdje sam crpio jedan dio inspiracija, knji-ževno i slikarski. Tu me u jednom trenutku podržao i Rajko Glibo s ne-koliko pisama i aktivnošću u Zajednici Hrvata Rame, ali nedugo nakon izgubio se iz toga vidika, nekako bez prikladne riječi. Rama još uvijek ostaje zatvoren i svoj kraj premda neki autsajderi, nenarodni destruk-tivci, politički emisari pa i umišljene egocentrične književne veličine pokušavaju „rudariti“ na njezinom možda skromnom, ali evidentnom kulturno-povijesnom, jezičnom i naturalnom naslijeđu. No vrijeme će pokazati značaj svakoga djela i kraja. Mana Rame i „svih hrvatskih Rama“ je što nerijetko odbacuje i ne prepoznaje svoje vlastite vrijedno-sti. No upitajmo se – nije li to odlika mnogih naših hrvatskih krajeva, od Livna, Tomislavgrada do Posušja, Ljubuškoga i Mostara…

Unatoč hrvatskim raštrkanostima i članskim „politikama svak’ za sebe“ prilozi su općenito malo-pomalo pristizali na adresu kulturnoga doma H. S. Kosače odnosno mostarskoga Trga hrvatskih velikana i taj-ništva Društva tako da se već dobrano kroz godine odmaklo u naklad-ničkom slijedu ovoga tiskanoga zbornika članova DHK Herceg-Bosne. Promijenilo se i nekoliko predsjednika, DHK HB-e je opstajao, s njim i pristojna književna naklada, različite tribine i skupovi poput Ikavskoga skupa, Humskih dana i sl. Ostala društva književnika po BiH, čini se, ostala su uglavnom nedostupna ili se barem taj dojam stvorio višego-dišnjim pregledom. Nekima danas i smeta onaj dodatak Herceg-Bosne – kao što je jednom prigodom naglasio Miljenko Stojić iz Međugorja. Lokalna i regionalna politika ponovo se petlja u kulturni rad ili ignorira hrvatsku misao, književne doprinose, ostvaraje i postignuća.

S druge strane Osvit je kao glasilo i zbornik izlazio, nekad redovito, nekad s kašnjenjem, ali je bio tu, dostupan za čitanje hrvatskoj javnosti. Uglavnom, suradnja se širila u sklopu Društva, a nova mlađa lica posta-jala su autori u ovom časopisu. To je bilo njegova prednost premda je bilo kritičara koji su rekli kako kriterije prihvata priloga i novih članova treba postrožiti. O tom možda nekom drugom prigodom. Danas je pred-sjednik Ivan Sivrić, a na mjestu izvršnoga urednika je Ivan Baković. Društvo već nekoliko godina nastupa i na mostarskom Sajmu gospo-darstva u Rodoču. Članovi Društva dobitnici su i različitih književnih,

240 OSVIT 99–100/2019.

pjesničkih ili novinarskih nagrada. Časopis je u međuvremenu počeo izlaziti i dva puta godišnje.

U vremenu koje se utjecajem tehnologije mijenja, čini se sve brže i brže, a s njim i pojedinac i ljudsko društvo koje teži otuđenosti, po-trebno je imati određene pouzdane klasične vrijednosti bilo da se radi o zajednicama, institucijama, umjetničkim djelima ili zbirkama. U Her-cegovini ima izreka: „Volovi se vežu za rogove, ljudi za riječ“. Stoji vazda otvoreno pitanje – Koliko se danas drži do same riječi i njezina značenja? Riječ je sjeme, sredstvo i oružje, može povezivati i razdva-jati. Važna u životu su djela, ali sve je počelo i počinje od riječi. To nas uči i Biblija.

Danas kao da je sadržajne zametenosti i buke u riječi i glasovima na svakom koraku, samosvrhovita pričanja (da ne kažem nešto drugo), jalova individualizma i zasićenosti sve je više ali one prave, skladne, vrsne, probrane i kvalitetne riječi i dalje nedostaje – kao u pustinji vode, kao svjetla u podzemlju, topline na vjetrometini prostora, vremena i prilika. Jednom prigodom prije tri godine u Splitskoj ulici u Mostaru jedan kolega novinar, s kojim sam surađivao u jednom tjedniku, mi u prolazu između ostaloga dobaci: „…ma šta›š pisat, šta imaš od toga?!“ Ostadoh pomalo iznenađen, ali ne i previše, jer je on pisanje gledao kroz isplativost – što je logično u današnjem vremenu. A istina, danas se jedva isplati pisati. Kad se to zapravo i isplatilo? Pišu li samo fanatici riječi i misli ili je to neko „više poslanje“ – možemo se retorički pitati. Istovremeno, kvalitetna razgovora i besjede, čini se, sve je manje na dnevnom obzoru i mladi ljudi tonu u apatiju, nevoljkost za sudjelova-nje, priču, u konačnici lijepu riječ jedni za druge. Sve se manje čita, a Hrvati se u tom nisu pokazali vični, premda su primjerice njihovim javnim predstavnicima puna usta nekakvih reformi školstva, „škole za budućnost“ i sličnih proeuropskih novotarija. Na stvaranju boljih ljudi, dubljega sadržaja i izvrsnijega društva ostaje raditi u budućnosti i iza-zovi za moderna globalistička društva ostaju otvoreni. Isto tako treba izbjegavati pretjeranu produkciju djela – u smislu samo da bi se objav-ljivalo. Misao je tu prikladna – bolje jedna ali vrijedna knjiga u deset

241PROMIŠLJANJA

godina, negoli naramak površnih knjiga. No, okrenimo se sada prigodi zbog koje je ovaj tekst i nastao.

Duboka ljudska potreba je bilježiti i čuvati od zaborava, posebno neke vrijedne i istančane ideje. Mi ljudi nastojimo sačuvati određena stanja i uspomene, stvoriti neko mjerilo i spomen koji će uljepšavati svakodnevicu, koja često zna biti monotona, siva pa i okrutna u svo-joj zbiljnosti. Hercegovački i dalmatinski kamen jest siv vanjštinom, ali je na neki način i živ, kada se obradi tako da oplemenjuje životnu sredinu (suhozid, kuća i most od kamena i riječi). Tvori naše okruženje i pozornicu života kao u nekoj areni ili na pozornici zbivanja. Riječ je i sjemenka za stablo mudrosti koje raste, a plodovi su darovi duha, intelekta.

Osvanuća misli i stvaralačkoga truda kao zrake sunca na istoku, ze-nitu potom i na zapadu ponad „suzne“ doline, uzdiže se na očigled svi-ma. I nije za odmet ponoviti kako su najbolje stvari u životu besplatne, poput vode, zraka, svjetla, topline i ljubavi. Nažalost, nerijetko se poja-vi čovjek, taj neki „čovjek“, odnosno njegova narav koja je nedovoljno jaka, nestalna i koruptivna pa počne naplaćivati te najbolje darove Neba. Čovjek je mjerilo, sol zemlje, ali i nevolja. Zato nas vjera uči vrijedno-stima koje su trajne, nepokvarljive, naizgled nevidljive. Poput dobre nedjeljne propovijedi. Budimo i mi baštinici Neba na Zemlji, sudionici u lijepoj riječi i stvaralačkom radu za hrvatski jezik i naslijeđe i u ovom ubrzanom dvadeset i prvom stoljeću. Neka nam još puno puta osvane Osvit i sa svojom vrsnošću posvjedoči o doprinosu Hrvata Bosne i Her-cegovine. Neka ujedno posluži kao sredstvo, medij povezivanja, ali i poučavanja, životnoga iskustva, prijenosa znanja svakoga od navedenih skromnih i vrijednih autora ponaosob. Posla je još mnogo, ali pozitivno stanje duha unatoč vremenu „globalne ogoljenosti i poganluka“ treba održati na razinama dostojnim imena i pridjeva hrvatskoga…

Sretno stoga Osvitu, kao i svima koji sudjeluju u kreiranju dobrih sadržaja u bilo kojem hrvatskom časopisu ili periodičnom izdanju… – uz još mnogo dobrih brojeva, živjeli!

242 OSVIT 99–100/2019.

Srećko MARIJANOVIĆ

OKRENUTI SEbI

Pohvale gode. Kako je lijepo čuti iznimne riječi divljenja prijatelja iz Crne Gore. Nakon obilaska Širokoga Brijega: ALU-a, samostana, mjesta pogubljenja franjevaca od partizana te ruševine bazilike u Mo-krom iz druge polovice petoga stoljeća i nadzvučne i magične riječi Miljenka Stojića o tom što je sve snašlo i pokušalo slomiti ovaj narod. Poslije Miće nastavi zboriti gospodin Stjepan Skoko umjetnik i voditelj likovne akademije. Prosu se oko nas glas tako jasan i ponosan, glas koji nasta iz upornosti, iz rada, tkan voljom životnom i znanjem, učenjem i stvaranjem stečen i isklesan glasnicama, rukama i jezikom. Onim istim kojim govore i naša braća u Crnoj Gori. Dive nam se i viču hvalospje-ve o složnosti i snazi hrvatskoga naroda raštrkana kamenjem i gorjem Herceg-Bosne. U ime onih dva od sto postotaka preostalih Hrvata ne-kadašnje hrvatske Boke i Kotora. Gordo s divljenjem pričaju riječi, mi-sleći kako je divno biti Hrvat u Bosni i Hercegovini. Ja čujem jecaj jednoga tihoga zavidnoga dijela jedne povijesti života Hrvata, gdje ga više nema. I duboki muk napuštenih sela i gradova, crkava i sprudova. Valove što zapljuskuju Gospu od Škrpjela, malen otok stvoren i sagra-đen voljom i htijenjem naroda koji je u jednom trenu spustio vesla pred nemilosrdnim nasrtajem kolonizatora divljega i podmukloga, gladnoga i žednoga krvi, slave, pljačke i vlasti. Sila koja ne zna što je rad i stvara-nje, nego palež i otimačina, prijevara i laž. Sila koja svoju svrhu prona-lazi u porobljavanju i nadmoći nad drugima, već čitavo jedno stoljeće. Utihle su barke na privezima s kojih bješe bačeno posljednje kamenje koje stvori otok oko jedne stijene i crkvu u kojoj stoje zavjetne pločice mornara. Riječi jednoga gosta u njegovoj postavljenoj pojavi nasuprot nas koji se još uvijek borimo za ovo što on vjeruje kako vidi tu u srcu Hercegovine. Sve to govori dolje u malom raju Opuzena, kojega riječne zmije zapljuskuju gurajući slanost mora dalje od njega i njegovih plod-nih polja. Riječi te večeri na Opuzenskom trgu stvoriše sliku o pusto-

243PROMIŠLJANJA

ši i nestajanju, seljenju i zbjegovima. Boka Kotorska, Olovo, Kladanj, Vojvodina, istočna Hercegovina, Posavina. Prijatelji s istoka klanjaju se našem uspjehu, to što mi imamo njima je nezamislivo. Znaju kako je tih sto osamdeset crkvenih katoličkih objekata u srcu Boke i okolo, samo broj, ljudi su otišli, brodovi i lađe su odnijeli i posljednju luč koja je gorjela stoljećima. Spominjemo Središnju Bosnu kao posljednju od posljednjih gdje se stalo s mačem pred lice zla jedne druge politike koja je kanila izaći na more te uništiti svaku sjenu i spomen na Hrvate. A ono što ostane preodjenuti u čarobni plašt islama, kao što su to uradili sa spomenikom bana Kulina u Tuzli, ništa kršćanskoga nema u njegovoj povelji, izbaciše krivotvoritelji klesari mrske riječi o Bogu, papi, Ivanu Krstitelju.

Suočeni, s jedne strane, s konstantnom ekspanzijom tih dvaju po-litika, dva susjedna nam naroda, s druge strane potpunim zanemariva-njem toga problema i zatvaranjem očiju institucija u Hrvatskoj, otkud riječi potpore Hrvatima tek su dio dnevnoga glasačkoga politikantstva, slovo na papiru proslijeđeno zapadnim vođama koji sličan problem ne mogu riješiti kod sebe. U takvoj bezizlaznoj situaciji mi sami okrećemo se jedni drugima stvarajući u tom malom vrtlogu koliko-toliko siguran i zračan te podnošljiv ambijent, koji za razliku od prijašnjih vremena posjeduje slobodu govora i djelovanja. Mada je i takva sloboda ogra-ničena stranačkim i interesnim zidovima koje ni zapadna demokracija još nije srušila.

Bilo je riječi teških i tužnih, ponosnih i pjesničkih, čitanje stihova donekle je ublažilo oporost tema stradanja i raseljavanja Hrvata. Progon i pogrom od Save do Neretve tekao je prepisanim kodom istrjebljenja Armenaca od Turaka ne tako davno, zataškavan u početku kao i ovaj od istih međunarodnih čimbenika. Haaški sud potplaćen od strane arapskih moćnika i legaliziran lažnim svjedočenjima krivokletnika iz Zagreba i Sarajeva osudio je vođe naroda koji nisu uspjeli zaustaviti progon i pokolj sto sedamdeset tisuća pripadnika svoga naroda od muslimanske vojske. Ostali su prazni domovi Hrvata do danas, nitko se nije vratio do poneki stariji Hrvat da ne umre u tuđoj zemlji. Tek se u posljednje vrijeme usudilo pisati i tražiti odgovorne za zločine nad Hrvatima. Koje

244 OSVIT 99–100/2019.

slučajnosti da se taj početak otvaranja Pandorine kutije poklapa s dola-skom HDZ-a na vlast, kao i izborom legalnoga predsjednika Hrvata u BiH Dragana Čovića. Vidjevši kamo to ide na ovim prošlim izborima Bošnjaci su kao većinski narod izabrali uz svoga predstavnika i Hrvati-ma predsjednika, simultano biranje svoja dva predsjednika, ignoriranje volje hrvatskih građana, vratilo nas je daleko u bespuća povijesti, za koja smo mislili kako se ne će ponoviti. Uz prešutno odobravanje me-đunarodne zajednice bošnjački drugi predsjednik ovih dana šalje Boš-njake namjesto Hrvata diljem svijeta u konzularna predstavništva kako bi što vjernije predstavljali obezdomovljene Hrvate.

Što ćemo vam reći idući put, naša braćo iz Boke, kada vas pogleda-mo u oči, ništa tek saznanje kako se u nas povijest ne ponavlja, niti nas uči, nama povijest ne dodaje niti uzima, ona samo beskonačno traje.

245INTERVJUINTERVJU OSVIT

Intervju s predsjenikom Društva hrvatskih književnika Herceg-bosne prof. Ivanom Sivrićem

NESKLONU VREMENU UNATOČ...

Gospodine Sivriću, iza Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne je dvadeset i pet godina djelovanja, je li DHK HB ispunilo očekivanja?

Kada nakon više od četvrt stoljeća postojanja nekoga društva pred sobom imate stoti broj njegova glasila, onda vidite da je postojao kon-tinuitet rada Društva te svakako i djelovanja. Aktualni akteri to obično kažu s ponosom. No, ponos bi trebao pripadati nizu nesebičnih pre-galaca koji su započinjali, doprinosili i dovršavali svaki pojedini broj. Ovdje slobodno možemo odgovoriti na pitanje: Što je to DHK HB? To je dakle taj Osvit, glavna okosnica djelovanja Društva hrvatskih knji-ževnika u Herceg-Bosni, to su oni ljudi koji su prepoznajući svoje knji-ževno i umjetničko poslanje slijedili svoj prihvaćeni književni i zadani umjetnički naboj te radili to svim srcem ne pitajući se odveć često ima li opravdanja to nastojanje koje se sve manje cijeni i za koje se već odavno ne dobivaju javna priznanja. Nije to bio samo predan rad, riječ je o sposobnosti i ustrajnosti, dakle volji da se prihvaćena uloga odigra pošteno. Pa ipak, to je samo jedan segment djelovanja Društva, jer bez ostalih vidova djelovanja na književnom polju, časopisa zasigurno ne bi bilo.

Što biste izdvojili kao važno za sagledavanje cjeline rada Društva?Dakle, rekosmo maloprije, da priznanje treba odati većem broju čla-

nova Društva, a ne samo aktualnom vodstvu koje baštini ranije rezulta-te te održava i unaprjeđuje dostignuto. Prije svega mislim na inicijatore osnivanja Društva koji su prije dvadeset šest godina vizionarski posta-vili stvari. Naime, svaka društvena akcija dobiva stabilnost njezinim institucionaliziranjem. To znači, da se tim činom unosi red u rad, da se staleška udruga (što DHK HB jest) rodi i postoji u određenom kontek-stu, djeluje u skladu s postojećim zakonskim normama i zadovoljava

246 OSVIT 99–100/2019.

staleške kriterije. Tako je prije dvadeset šest godina (osnivačka skup-ština u Neumu, 1993.) Društvo sačinjavalo devetnaest hrvatskih knji-ževnika (Veselko Koroman, Krešimir Šego, Vladimir Pavlović, Mile Maslać, Andrija Vučemil, Stjepan Čuić, Ićan Ramljak, Antun Lučić, Zdravko Kordić, Ante Matić, Nikola Martić, Vlatko Majić, Jozo Mašić, Marko Matić, Ivan Alilović, Stanislav Bašić, Miro Petrović, Anđelko Vuletić i Anđelko Mijatović, zaslužuju da im se imena spomenu), danas naše Društvo ima sto pedeset i pet članova. Na čelu društva su tijekom godina bili Veselko Koroman, Vladimir Pavlović, Zdravko Kordić, An-tun Lučić, Marina Kljajo Radić i, aktualni, Ivan Sivrić. Svim navede-nim književnicima, uz brojne druge koje ne možemo sada spomenuti, treba zahvaliti za postojanje Društva i doprinos književnosti, kulturi i ukupnom nacionalnom identitetu, budući da je težište djelovanja Druš-tva bilo (i bit će) na zaštiti, njegovanju i razvoju hrvatskoga jezika. A to je upravo ono što daje važnost ovomu društvu – pa prepoznavao to netko ili ne.

Po kojim aktivnostima se DHK HB danas prepoznaje? Svako se društvo profilira svojim aktivnostima. Naše Društvo je

izgradilo širok spektar djelovanja te s ponosom ističemo najprije na-kladničku djelatnost u kojoj je uz Osvit objavljeno više od sto pedeset naslova, članova Društva i drugih književnika. Sva su objavljena djela promovirana u više mjesta i velik broj njih je nagrađen na domaćim i međunarodnim natječajima. Kada je riječ o ovom segmentu rada, onda valja istaći kako je formirana i Knjižnica Društva, a nedavno i čitaoni-ca u sklopu koje uspješno organiziramo književna tribina Srijedom u podne. U posljednje dvije i pol godine organizirali smo pedesetak tih priredbi.

Uz Osvit, najvažnija manifestacija Društva su Humski dani poezije. Radi se o godišnjem višednevnom programu – posjet školama u BiH koje rade po hrvatskom nastavnom planu i programu, drugi dio je Ikav-ski skup (tri segmenta: znanstveni dio, etnografski i književni dio) te Sveknjiževna večer. Kako je poznato posjetili smo gotovo sve općine u F BiH na zadovoljstvo učenika i nastavnika. Ikavski skup realiziramo u suradnji s Filozofskim fakultetom Sveučilišta u Mostaru.

247INTERVJU

Jedna od glavnih promotivnih aktivnosti Društva je dodjela Godiš-nje nagrade DHK HB na Šimićevim susretima. Ovu prestižnu nagradu, kolokvijalno Šimićeva nagrada, DHK HB je dosada dodijelilo dvadeset i jedan put. Uz ovu, višednevnu priredbu, organiziramo ili suorganizira-mo i druge književne priredbe kao: Grgurove hukove (Ravno), Vidošku pjesničku noć (Stolac, Radimlja), Rijek iz kamena (Počitelj), Susreti pod hrastom (Čerin, Čitluk), Pjesnički maraton (Ljubuški), Kraljevstvo riječi (Tomislavgrad), Književnu večer (Orašje) i niz drugih prireda-ba na kojima sudjelujemo kao Društvo ili ponegdje netko od članova pojedinačno. Uz to u suradnji s Maticom hrvatskom (ograncima) i Na-pretkom te drugim udrugama ostvarujemo uspješne programe (Mostar-ski gospodarski sajam, Vicepostulatura postupka mučenika „Fra Leo Petrović i šezdeset i pet subraće“ – Široki Brijeg, Neretvanska riznica umjetnina…, Maslini u lice i druge).

Časopis u kojem će biti objavljen ovaj razgovor izlazi već dvadeset i pet godina i ovo mu je stoti broj. Recite nam nešto više o Osvitu, ča-sopisu DHK HB.

Ipak smatram da je glavni i najvažniji sadržaj rada Društva objav-ljivanje Osvita, časopisa za književnost, kulturu i društvene teme. Po-sljednjih godina smo načinili značajan iskorak tim što smo uspjeli Osvit registrirati, uz već postojeći ISSN u NUB BiH, u Central and Easten European Online Library /Frankfurt am Main/, http://www.ceeol.com, tako da je sadržaj časopisa dostupan u svim dijelovima svijeta, naravno, uz simboličnu naknadu. Koncepcija časopisa se nije puno mijenjala od samoga njegova nastanka što je, dakako, znak ispravnosti početnoga koncepta pa čak su format i struktura časopisa ostali isti. U ovom sto-tom broju smo predstavili naslovnice svih brojeva Osvita kao potvrdu toga. Također, važno je istaknuti kako je časopis otvoren za suradnju svima koji pišu na hrvatskom jeziku, bez obzira jesu li ili nisu članovi Društva.

Koje je mjesto i kakva je uloga DHK HB u suvremenosti, doprinosu

kulturi i očuvanju jezika?

248 OSVIT 99–100/2019.

DHK HB je staleška udruga koja skrbi o književnoj djelatnosti, književnicima i temeljima vlastitoga djelovanja, tj. o jeziku, naravno, hrvatskom, budući da smo nacionalna udruga. U tom području vidimo svoju ulogu u društvu, smatrajući da je književnost najbolja zaštitnica i njegovateljica jezika. A jezik jednoga naroda je njegov glavni identitet i mi iz te činjenice crpimo svoju važnost. Tako je bilo u prošlosti, a tako je i danas, bez obzira na globalne tendencije na svjetskoj razini. Slijedimo li poznatu maksimu M. Heideggera, Jezik je kuća bitka, onda razumijemo da je i on mislio kako i mi osjećamo da se značenje te izre-ke uvijek oslanja na konkretan jezik. Kako konkretan jezik jeste uvijek „nacionalna stvar“ to će značiti da duh (bitak) jednoga naroda stanuje u jeziku (kući). To mora biti važno i književnici to spontano razumiju i u toj svojoj imaginaciji se osjećaju kao riba u vodi. Tako na generalnom planu, konkretno, u našem se Društvu njeguje hrvatski jezik i to činimo s ponosom i zadovoljstvom, nadajući se da će to razumjeti i prihvatiti oni koji donose konačni pravorijek o bitnim društvenim stvarima. Na toj se crti rađa i dovršava doprinos DHK HB zajednici u kojoj djeluje, odnosno, nacionalnom korpusu.

Kakav je odnos društva, tj. države prema kulturi i prema DHK HB?Odnos države prema kulturi općenito jest vrlo složen i teško ga je

definirati. Najprije, kultura je samo jedan segment funkcioniranja dr-žave/društva i u tom sklopu ona danas nažalost, ne zauzima počasno mjesto. Ali je svi nominalno drže važnom. Međutim, kad se radi o prak-tičnim potezima države, onda skrb o kulturi dolazi na kraju, isto kao u večernjem ili svakom televizijskom dnevniku (malo prije prognoze vremena). Ako pogledate stranačke programe (bilo koje stranke), onda možete vidjeti sasvim reducirane i neoperativne stavove o kulturi. I tako je dugi niz godina. Ona poznata anegdota o sastanku neke vlade u ratu u kojem je bio izgledan poraz zbog manjka sredstava rječito go-vori i o aktualnoj atmosferi u kojoj i naša kultura živi. Dakle, kad se tražio izlaz iz bezizlazne situacije ministri su davali prijedloge odakle namaknuti sredstva za rat i svi su s lakoćom predlagali da se sredstva uzmu iz proračuna za kulturu. Tobože, tu će biti najmanje štete. Na kraju je, kažu, predsjednik pitao a zašto ratuju, ako ne zato da sačuvaju

249INTERVJU

svoju kulturu. No, ne bi se trebao dogoditi rat da bi se riskiralo da imate pametna predsjednika. Bilo bi dobro da sredstava za kulturu ne budu manja od jedan posto ukupna proračuna. Onda bi kultura bolje disala, a i književnici bi se u tom disanju mogli bolje osjećati. Današnje stanje je zabrinjavajuće i stoga što se kultura, pa i književni pogoni, moraju uzdati u dobru volju javnih dužnosnika koji zasada zahvaljujući svom intelektualnom potencijalu i duhovnom karakteru pomažu svojim auto-ritetom da se svjetlo ne utrne, ali nikada ne znamo kakav će kadar proći na izborima. Sadašnja ih zakonska normativa ne obvezuje na dužan od-nos prema ovom području društva.

DHK HB dijeli sudbinu srodnih udruga. Nije uvršteno u proračun, nešto zbog zakonskih ograničenja, a više zbog neinventivnosti vladaju-ćega sustava. Zakonski okvir u BiH ne poznaje udruge od nacionalnoga značenja te se i DHK HB batrga, lutajući od sponzora do donatora, od mila do nedraga te žedno čekajući javne pozive na kojima se dodjeljuju neka palijativna sredstva. DHK HB zasada spašava entuzijazam njego-vih članova koji volonterski održavaju svoj književni pogon, nadajući se boljim vremenima. Kao ilustracija stanja govori činjenica da ni jedan član Društva nije profesionalni pisac. On kao takav ne bi mogao vege-tirati, vjerojatno, ni mjesec dana.

Kakva je, onda, perspektiva, pa i DHK HB? Pa mi inače živimo u vremenu apsurda. Zapravo je pravo čudo kako

smo i do sada opstali, ali unatoč brojnim nedaćama, preživljavamo tra-žeći načine da, ostajući u javnosti kao potreban oblik života društva, budemo i dalje ovdje. Posljednjih godina pokušavamo stvoriti prihvat-ljiv okvir u kojem bismo lakše ispunjavali svoje književno poslanje, uz dužno uvažavanje nesklonih društvenih okolnosti, ali ne na račun umanjivanja vlastitoga samopoštovanja. Nastojimo našim članovima davati svaku vrstu potpore koja je sada uglavnom moralna i djelom promidžbena. To naravno nije ni blizu dovoljno, ali je ipak nešto.

Nadajmo se, nada najduže živi.

Razgovarao: Ivan Baković, izvršni urednik Osvita

251 IN MEMORIAM IN mEmORIAm OSVIT

Mira Šubašić (Bezdan kod Sombora, 13. siječnja 1953. - † Vinkovci, 1.

rujna 2019.)

Ljudski je život poput rijeke koja hrli svojemu uviru. Danas smo na izvoru, sutra nas struje ubrzano nose ovim i onim obalama, a prekosutra već smo na ušću. Smisao našega trajanja davno je izrečen u biblijskom uskliku: Samo je u Bogu mir, dušo moja. Mi zapravo nastojimo živjeti radost te u životnoj radosti spoznati sebe kako bismo spoznali Boga. Na tom je putu bila i naša prijateljica, kolegica, književnica Mira Šubašić. Danas, kada se od nje opraštamo, razmišljamo o prolaznosti i o vječ-nosti, zapravo o onom o čem je i Mira razmišljala i ostavljala pisani trag ubilježivši se u hrvatsku književnost. Ipak, u kasni večernji sat, u nedjelju 1. rujna Mira se zaputila putem vječnosti.

Rođena je 13. siječnja 1953. godine u Bezdanu kod Sombora, u Vojvodini. Osnovnu je školu završila u rodnom mjestu, a gimnaziju društveno-jezičnoga smjera u Somboru. Studirala je na Pedagoškoj akademiji u Osijeku te je radni vijek provela u Osnovnoj školi Stjepana Radića, Oštra Luka – Bok (kod Orašja u Bosanskoj Posavini), gdje je predavala hrvatski jezik. Bila je požrtvovna i vrijedna prosvjetna rad-nica koja je ostala u uspomeni brojnim naraštajima. Djeci je nastojala usaditi ljubav prema književnosti, a što je književnost nego opisivanje života. Dakle, Mira je malene učila da je ljubav temelj života, a dobrota, koju svatko od nas u sebi nosi i razvija, nužna je da bismo se ostvarili kao ljudi.

Mira Šubašić se u književnosti najprije afirmirala kao pjesnikinja, objavljujući pjesme sa zavičajnom, ljubavnom i religioznom temati-kom. Osim poezije za odrasle, uspješno je pisala i poeziju za djecu te je surađivala u dječjem listu Cvitak iz Međugorja. Književne je radove objavljivala i u Katoličkom tjedniku te u časopisu Bosna franciscana

OSVIT 99–100/2019.252

u Sarajevu, zatim u časopisima Osvit i Motrišta u Mostaru te tjedniku Hrvatsko slovo i u književnoj reviji Marulić u Zagrebu. Njezin je rad bio zamijećen i priznat od stručnjaka.

Za roman Ispod nedohvata 2012. godine nagrađena je Književnom nagradom „fra Martin Nedić“, koju dodjeljuje Zaklada „Terra Tolis“ iz Tolise. Književnim je radovima zastupljena u zajedničkim zbirkama poezije te u zbornicima koji izlaze u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj. Bila je članicom Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne. Objavila je devet samostalnih književnih djela, kojima je otvorila sebi mjesto u povijesti hrvatske književnosti i koja će, nadam se, svijetliti naraštajima budućih čitatelja.

Dok mi danas tugujući Mirino tijelo predajemo zemlji, moleći za njezinu dušu i za svjetlost vječnu, dotle, vjerujem, Mirina duša blago-naklono gleda na nas iz onoga boljega svijeta, u kojem, kako nas Biblija uči, svake suze nestaje.

Draga Miro, opraštamo se od tebe u suzama, s nadom da ćemo se jednom opet susresti u vječnosti!

Počivaj u miru Božjem!

Objavljena djela:U snovima i uspomenama, pjesme, Vlastita naklada, Orašje, 1999.Kada odeš ti, pjesme, HKD „Napredak“, Orašje, 1999.Blizine daljine, pjesme, HKD „Napredak“, Orašje, 2001.Snovi i smaknuća, pjesme, Zagonetačko društvo „Raščica“ i Centar za kulturu, Orašje, 2005.U slavu Božju, pjesme i proza, Centar za kulturu, Orašje, 2006.Jao, pedesete, proza, HKD „Napredak“, Orašje, 2008.Ispod nedohvata, roman, Centar za kulturu, Orašje, 2011.Dodir Sunca, pjesme za djecu, Centar za kulturu, Orašje, 2014.Upaljena svjetla, priče, Centar za kulturu, Orašje, 2017.

Priredio: Mato Nedić

253Dokumenti

IZVJEŠĆE O RADU DRUŠTVA HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA HERCEG bOSNE

(od 16. svibnja 2018. do 1. lipnja 2019.)

Izvješće se sastoji od izvršenja zadaća koje su proistekle iz odluka Skupštine, godišnjega plana Društva o urađenim projektima i progra-mima, nakladničkoj djelatnosti, prijem u članstvo te planiranim aktiv-nostima koje predstoje.

Društvo danas broji sto pedeset i pet članova. Imajući u vidu sve okolnosti u kojima Društvo djeluje, planirali smo, započinjali i do-vršavali poslove, projekte i aktivnosti koje smo ocijenili da možemo ostvariti, trudeći se omogućiti perspektivu za stabilan rad i djelovanje Društva. U takvom ozračju smo radili i izvršavali zadaće i ostvarivali postavljene ciljeve relativno uspješno. Priroda našega djelovanja je ta-kva po svom karakteru da se zahtijeva svakodnevnu prisutnost i susta-van rad. Nastojali smo stalno biti na raspolaganju članovima i javnosti, u svako vrijeme dana. Održali smo uspješno tzv. hladni pogon. Društvo je i tako, kao ustanova prisutna u javnosti, sukladno okolnostima, pre-ma našoj ocjeni, osjetno napredovalo u radu.

U minulom vremenu dinamika rada Društva nije tijekom izvještaj-noga razdoblja bila ravnomjerna. Od prošle redovite skupštine tijela Društva su se, prihvaćajući odgovornost, suočavala i dalje s nepovolj-nim društvenim okolnostima. No danas nakon godinu dana možemo reći da se Društvo ne prepušta stihiji te je prisutno u javnosti nešto više nego ranije, osnovni problemi, međutim, nisu konačno riješeni, premda smatramo da su dobrim dijelom eliminirani.

Kako smo i koliko uspjeli u posljednjoj godini povjerenoga manda-ta, koje smo korake poduzimali predstavljamo u ovom izvješću kako slijedi.

DOKUmENTI OSVIT

254 OSVIT 99–100/2019.

OPĆI PREGLED

U izvještajnom razdoblju održavane su sjednice Upravnoga odbora u kojima su analizirali ostvareni rezultati, usvajane odluke i planirane predstojeće aktivnosti. Ove je godine po prvi put načinjen hodogram za iduću godinu, na inicijativu i u dogovoru s DHK iz Zagreba kako bi se izbjeglo održavanje važnih manifestacija istodobno, budući da dobar dio naših članova istodobno djeluje i u DHK Zagreb.

Nastavljene su ranije započete manifestacije i održane su i osjeća-ju se blagi pomaci prema boljem. Osnovne manifestacije DHK HB: Humski dani poezije, objavljivanje časopisa Osvit i dodjela Godišnje nagrade A. B. Šimić u sklopu Šimićevih susreta te književna tribina kao okosnice našega djelovanja zaslužuju da se o njima kaže koja dodatna riječ:

Humski dani poezije: Uspješno su održani 19. Humski dani poezije uz sudjelovanje članova Društva i gostiju i sadržavali su tri osnovna programa: Posjet školama, Ikavski skup i Sveknjiževna večer.

– U organizaciji Matice Hrvatska Orašje i Društva hrvatskih knji-ževnika Herceg Bosne Humski dani poezije otpočeli su u Orašju, a u povodu dana općine Orašje.

Ponedjeljak, 22. listopada u dvorani hotela Navis petnaest književ-nika iz raznih krajeva BiH i Hrvatske: Mirko Ćurić, Finka Filipović, Vlasta Markasović, Anita Martinac, Ljerka Mikić, Grgo Mikulić, Žarko Milenić, Franjo Nagulov, Mato Nedić, Adam Rajzl, Ivan Sivrić, Zvoni-mir Stjepanović, Mira Šubašić, Đuro Vidmarović, Joso Živković, odr-žali su vrlo dobar program na zadovoljstvo svih sudionika i gostiju. Susret pjesnika u Posavini rezultirao je Zbornikom radova u izdanju MH Orašje. Prije ovoga događaja književnici su posjetili Franjevački samostan Tolisa. U utorak 23. listopada književnici su posjetili Školski centar fra Martin Nedić u Orašju. Predsjednik je u ime Društva DHK HB školskoj knjižnici poklonio dva paketa knjiga Naklade DHK HB i časopisa Osvit.

U četvrtak, 25. listopada 2018., na platou ispred kipa kraljice Kata-rine održan je XI. Ikavski skup. Program se sastojao iz tri dijela. U filo-

255Dokumenti

loškim pogledima svoje izlaganje o kraljici Katarini imao je Miroslav Arapovich, o ikavici i narječjima imali su Finka Filipović, Anto Ivić, Antun Lučić, Ružica Tolić, Damir Kočić. U književnim dijelu nastu-pili su: Slavo Antin Bago, Dubravka Bandić, Nada Đerek, Ana Marija Jurišić, Matej Škarica. U trećem dijelu Ikavskoga skupa pod nazivom Etnostavak sa svojom novoobjavljenom knjigom Grabovina tilovinu pita predstavila se č. s. dr. sc. Zorica Jurilj.

U petak, 26. listopada, održana je Sveknjiževna večer, završnica XIX. Humskih dana poezije. Prvi dio večeri Spomenimo se prijatelja bio je posvećen preminulim članovima: Radovanu Marušiću, Stjepanu Džalti, Vladi Puljiću i Peri Budaku (deseta obljetnica) i Ivanu Alilovi-ću, Ljudevitu Rupčiću, Marku Martinoviću, Stanislavi Čarapina, Nena-du Valentinu Borozanu (petnaesta obljetnica). O preminulim književ-nicima govorili su predsjednik Društva Ivan Sivrić i književnik Ivan Baković.

U drugom dijelu večeri nastupilo je trideset pjesnika, afirmiranih književnika, mladih pjesnika i gostiju: Marina Alerić-Bebić, Ivan Ba-ković, Stanislav Bašić, Marko Bošković, Finka Filipović, Mate Grba-vac, Jozo Jakiša, Marela Jerkić-Jakovljević, Miljenka Koštro, Stanko Krnjić, Radica Leko, Snježana Lovrić, Fabijan Lovrić, Vlatko Majić, Anita Martinac, Srećko Marijanović, Grgo Mikulić, Dušan Musa, Iva Nuić, Pero Pavlović, Jasenka Požega-Sremac, Jozefina Pranjić, Ana Soldo, Ivan Sivrić, Mijo Tokić, Zijada Zekić i Stjepan Zelenika.

Pokrovitelj XIX. Humskih dana poezije bilo je Federalno ministar-stvo kulture i športa; sponzori: Grad Mostar, Fram-Ziral i Hrvatski dom hercega Stjepana Kosače, a medijski pokrovitelji Radio Herceg Bosne, Mostarska panorama, Radiopostaja Čapljina, Običan radio; vijesti su uz navedene medije prenosili Fena, Bljesak.info, Radio mir Međugorje. BH TV1, Večernji list, Hercegovina.info i mnogi drugi.

Svim sudionicima XIX. Humskih dana poezije uručena su prizna-nja, za sudjelovanje i doprinos književnosti i kulturi uopće.

Časopis Osvit i nakladnička djelatnost Društva – Prema već usta-ljenoj dinamici redovito je izlazio časopis Osvit – dva dvobroja u jed-noj godini. Danas je objavljen dvobroj 97/98. Časopis je u knjižničnoj

256 OSVIT 99–100/2019.

bazi podataka, u CEEOL-u, međunarodnoj bazi podataka za središnju i istočnu Europu, koja ima sjedište u Frankfurtu na Majni. Od posljednje-ga izvješća su promijenjene neke stavke, tako da zbog različitih okol-nosti članstvo u toj bazi podataka trebamo plaćati 150 eura godišnje, što nije velika cijena i to smo prihvatili. Ostali uvjeti ostaju isti kao i ranije. Uglavnom, objavljeni prilozi su na taj način dostupni čitateljima u cijelom svijetu.

Časopis izlazi u nakladi od tri stotine primjeraka. Uspijevamo pro-dati stanovit broj primjeraka, a distribucija časopisa i dalje ide s teš-koćama. Ovaj projekt Društva redovito se prijavljuje na sve moguće natječaje i javne pozive. Prema našoj ocjeni, časopis je dobro primljen kod čitatelja, a interes pisaca i suradnika je primjeren.

Nakladnička djelatnost Društva se očitovala i u objavljivanju knjiga u suradnji s brojnim suizdavačima. Budući da u Društvu nema sred-stava za nakladničke namjene, izdavanje knjiga se odvija po ustaljenoj proceduri koja je važila i ranije (pokrivanje troškova ostavlja se auto-rima i sponzorima, Društvo sudjeluje u dobivanju registracijskoga bro-ja /ISBN/, uređivanjem i davanjem recenzenata te promidžbi izdanja). Inače, u nakladi DHK HB od zadnje skupštine objavljeni su sljedeći naslovi: Plovidba Željko Kocaj, Ram, Ljubo Krmek, Oženit ću noć, Srećko Marjanović. Uzica, Ivan Bradvica, Poged u nedogled, Miljenka Koštro, Križ, tvoj štit Pero Pavlović i Zemlja Hercegova Mate Grbavac. Ukupno u Nakladi DHK HB objavljene su sto pedeset i dvije knjige.

Šimićevi susreti su se održavali od 29. travnja do 3. svibnja u Gruda-ma, Mostaru, Širokom Brijegu i završna večer u Drinovcima. Društvo je u sklopu 56. Šimićevih susreta priredilo program koji se sastojao od poetskoga kolaža o Antunu Branku Šimiću u suradnji sa studen-tima Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Mostaru (autor Ivan Volić) pod vodstvom prof. Tine Laco, te nastupom pjesnika članova Društva i gostiju (Ivan Baković, Dubravka Bandić, Marela Jerkić-Jakovljević, Radica Leko, Snježana Lovrić, Ljubo Krmek, Miljenka Koštro, Grgo Mikulić, Jozefina Pranjić, Ivan Sivrić, Mara Cica Šakotić i Ivan Volić), a potom je položeno cvijeće i upaljene svijeće kod spomenika Antunu Branku Šimiću u Mostaru.

257Dokumenti

U sklopu Šimićevih susreta ove godine smo dali svoj doprinos orga-nizacijom posjeta ugledne prof. dr. Sanje Nikčević, koja se predstavila svojim predavanjem „Književni kanon, jučer danas, sutra“, koja je za-jedno s hrvatskim akademikom Pavlom Pavičićem gostovala posljed-njega dana Susreta u sklopu posjeta školama.

Završnica Šimićevih susreta je održana 3. svibnja 2018. uz posjet književnika članova Društva (Srećko Marijanović, Stanko Krnjić, Zo-ran Jurišić, Mladen Vuković, Marina Alerić-Bebić i Maja Tomas te gostujući pjesnici iz R Hrvatske Ante Žužul i Ivan Bitanga Šujan), ško-lama u općini Grude te nastup na svečanoj akademiji posvećenoj bra-ći Šimić. Dobitnik ovogodišnje Šimićeve nagrade je Joso Živković za knjigu pjesama Tragom pokorenih želja u nakladi DHK HB i Ogranka DHK za Slavoniju i Baranju.

Književna tribina – Otvorena čitaonica, Srijedom u podne je nastavila s uspješnim radom. Održano više tribina, odnosno, književ-nih predstavljanja naših članova i značajnih obljetnica. U sklopu ovoga programa predstavljamo članove Društva te održavamo prigodne knji-ževne manifestacije. Jedan broj tribina nije vezan za pojedinačna imena književnika, nego se priređuju priredbe kao što su prigodni programi u sklopu drugih manifestacija. Tu mislimo na Adventsku književnu ve-čer, Ususret Uskrsu, obilježavanje dvadeset pete obljetnice osnivanja Društva i druge. Posebno treba istaknuti obilježavanje dvadeset pete obljetnice DHK HB na kojoj je uz prigodni program digitalno predstav-ljena povijest Društva.

PROGRAMI ODRŽAVANI UZ POTPORU, SUORGANIZACIJU ILI U ORGANIZACIJI DHK Hb

Tradicionalna pjesnička manifestacija Stolačko proljeće i u sklopu nje Vidoška pjesnička noć se održava uz neizbježno sudjelovanje čla-nova DHK, dakle uz našu potporu i gostujućih pjesnika. Ove godine je manifestacija bila posvećena Maku Dizdaru, svoje referate su u sklopu programa održali akademici: Mile Pešorda, Zdravko Kordić i Miroslav Palameta te predsjednik DHK HB Ivan Sivrić.

258 OSVIT 99–100/2019.

Održani su Književni susreti pod hrastom u Čerinu (Čitluk) suradnji s MH Čitluk i Župnim uredom Čerin, a posvećeni Šimunu Šiti Ćoriću. U programu su nastupili pjesnici članovi DHK HB i pjesnici gosti.

Održan je Pjesnički maraton u Hardomilju kod Ljubuškog počet-kom kolovoza 2018. uz potporu DHK HB, uz sudjelovanje brojnih čla-nova Društva i više domaćih afirmiranih i neafirmiranih književnika. Manifestacija je održana drugu godinu zaredom i podignuta je na višu razinu.

Grgurovi hukovi u Ravnom se već više godina održavaju uz potporu i sudjelovanje članova Društva, a u organizaciji Općine Ravno u po-vodu Dana općine. Ove godine su bili posvećeni šezdesetoj obljetnici objavljivanja romana Anđelka Vuletića Gorko sunce.

Također, održani su tradicionalni Neretvanski susreti (Čapljina, Metković, Opuzen, Ploče, Neum i Stolac) uz značajno sudjelovanje članova Društva. Posvećeni su stotoj obljetnici rođenja Maka Dizdara i tom je prigodom održan znanstveni skup u kojem su priloge uz goste iz Hrvatske dali članovi Društva: Ivan Sivrić, Mile Pešorda, Miroslav Palameta, Zdravko Kordić, Srećko Marijanović i Luko Paljetak.

Društvo je ostvarilo suradnju s KIC-om i Ogrankom MH iz Tomi-slavgrada gostujući u tom gradu povodom mjeseca knjige na manifesta-ciji nazvanoj Kraljevstvo riječi koja postaje tradicionalna, a sudjelovali su pozvani članovi DHK HB i gosti: Ivan Sivrić, Marko Tokić, Mijo Tokić i Ivan Baković, Marina Alerić-Bebić, Ružica Hrnjkaš, Ćiro Lo-vrić, Ivana Ćurić i Iva Bagarić.

Želeći njegovati spomen na stradavanje Hrvata u Drugom svjetskom ratu i šezdeset i šest pobijenih hercegovačkih franjevaca DHK HB je u suradnji s Vicepostulaturom postupka mučeništva Fra Leo Petrović i 65 subraće realiziralo nagradni natječaj o temi pobijeni hercegovač-ki franjevci tijekom Drugoga svjetskoga rata i u poraću za uratke iz: književnosti, glazbe, likovne kulture, povijesti, računalstva, umjetničke fotografije, videa. Natječaj je inače otvoren za: djecu (pučka škola), mladež (srednja škola) i odrasle (studenti i punoljetni).

Društvo redovito gostuje na Mostarskom sajmu, sadržajnije i uspješ-nije nego ranijih godina. Raspisan je natječaj za priču i fotografiju, na

259Dokumenti

kojem su mogli sudjelovati učenici i studenti iz HNŽ, HBŽ i ZHŽ. Tema natječaja bila je Ostati i biti ovdje. Radovi nagrađeni na Natječaju su objavljeni u posljednjem broju Osvita (97/98).

DHK HB je sudjelovalo na Međudržavnim susretima hrvatske knji-ževnosti u organizaciji Južnohrvatskoga ogranka DHK i DHK HB u Mostaru i Metkoviću.

U suradnji s Hrvatskim svjetskim kongresom za Bosnu i Herce-govinu (koji vodi inače članica Društva Anita Martinac) DHK HB je suorganizirao pjesničku večer u Mostaru (uz posjete samostanu Šćit, Širokom Brijegu i Međugorju), a u povodu 18. susreta Hrvatske izvan-domovinske lirike. Nastupili su pjesnici i gosti: Ivanka Madunić-Kuz-manović, Ivanka Sabolić Rukavina, Suzana Tkalčić, Željka Marija Čo-rak, Nadica La Rosa, Nasja Bošković Mayer, Ivan Župa, Pero Rotim, Ana Petrović, Mate Tafra, Florijan Bebić, Angi Luburić, Nada Šarić, Ivan Sivrić, Miljenko Stojić, Marina Kljajo-Radić, Ivan Vrljić, Mare-la Jerkić-Jakovljević, Antun Lučić, Grgo Mikulić, Ivan Baković, Joso Živković i Anita Martinac.

U minulom smo razdoblju izradili višejezični letak s informacijama o programima koje DHK provodi (hrvatski, njemački, engleski i fran-cuski).

Važno je naglasiti da je održan još niz pojedinačnih programa/prire-daba koje je su bile važne i kojima je Društvo dalo potporu, bio institu-cijski, bilo da su sudjelovali naši članovi pojedinačno. Njih sve u ovom izvješću ne možemo nabrojiti jer ih je stvarno bilo mnogo. No, sve smo ih pratili na našoj web-stranici, koliko smo mogli više. Također, naši su članovi, pogotovo u posljednje vrijeme, osvojili niz različitih priznanja i pokušali smo ih pratiti vijestima koje objavljujemo na stranici Druš-tva, www.dhkhb.org . Upućujemo članove, ali i sve ostale, da se te i ostale informacije o Društvu mogu čitati na našoj web stranici.

260 OSVIT 99–100/2019.

OSTALE AKTIVNOSTI

Redovito smo pratili i prijavljivali se na javne pozive s ciljem osigu-ranja materijalnih uvjeta rada Društva. Slali smo pisma i zamolbe svim javnim institucijama u BiH, županijama, općinama, Uredu za Hrvate izvan RH sa zahtjevom za uvrštavanje u proračun, podredno, bilo kakav vid pomoći. Kontaktiramo s Katoličkom misijom u Švicarskoj posred-stvom Šimuna Šite Ćorića za financijsku pomoć. Također s Borislavom Arapovićem u Švedskoj. Pokušavamo stupiti u kontakt s predsjedni-kom Gospodarske komore za Jugoistočnu Europu, našim članovima u inozemstvu i tuzemstvu. Dosad malo vajde od toga, ali nadamo se i očekujemo povoljne odgovore

Društvo će ubuduće koordinirati aplikacije za Fondaciju za naklad-ništvo F BiH, Fondaciju za bibliotečnu djelatnost (otkup knjiga u na-šem izdanju te će od čitava iznosa otkupljenih knjiga Društvu ići 30%). U posljednjoj godini otkupljeno je više naslova naših članova, odnosno, naklade DHK HB. Društvo je, kontaktirajući preko svojih članova s po-znatim gospodarstvenicima i utjecajnim osobama sa svrhom dobivanja financijskih sredstava uspjelo postići neke pomake.

S ciljem konsolidacije financijskoga stanja u Društvu pokretane su inicijative i davani prijedlozi na mnoge adrese. Prema ranijim inici-jativama na sjednicama Upravnoga odbora i dalje se upućuju dopisi ministarstvima prosvjete, kulture i športa za uvrštenje u proračun i s prijedlozima za suradnji na kulturnom i prosvjetnom polju sa svrhom ostvarivanja zajedničkoga interesa. Međutim, ni jedno ministarstvo nije odgovorilo na dopis, iako je bilo i usmenih, odnosno telefonskih poti-caja, preporuka pa čak i obećanja da će se to povoljno riješiti. Dopis takva sadržaja slan je i na općinske i gradske adrese (dvadeset adresa), također bez osobita učinka.

U Društvu je na prijedlog članova osnovan socijalni fond za pomoć članovima u teškoj materijalnoj situaciji. Početni rezultati su simbolič-ni, no ne gubimo nadu, ni snagu.

Upućivane su aplikacije na natječaje: Ministarstva vanjskih poslova RH, Federalnoga ministarstva kulture i športa, Ministarstva prosvjete,

261Dokumenti

znanosti, kulture i športa ŽZH, Ministarstva civilnih poslova, Ministar-stva prosvjete, znanosti, kulture i športa HNŽ, a neovisno od tom zamo-lbe na više adresa za potporu rada Društvu. Ovogodišnji se učinci mogu vidjeti u financijskom izvješću.

Nažalost od Ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske posljednjih desetak godina ne dobivamo ništa. Nismo ustanovili razloge iako ima-mo, nominalno dobre kontakte i veze.

Zaključkom Upravnoga odbora poticani su članovi da izmiruju svo-je obveze članarine.

Cijenimo da smo imali dobar način komunikacije s javnošću i člano-va Društva s udrugom pa tom posvećujemo dužnu pozornost.

NASTOJANJA, PROGRAMI I AKTIVNOSTI

Minulo razdoblje bilo je ispunjeno i drugim sadržajima što je rezul-tat velikoga truda vodstva Društva.

Suradnja DHK HB s DHK iz Zagreba, sestrinskom književnom or-ganizacijom, je vrlo važna i na tom smo polju ostvarili više kontakata. Sudjelovali smo u programima kao institucija u tri navrata s DHK iz Zagreba, ograncima toga Društva (u Orašju, Neretvanskim susretima i Susretima pod hrastom), a pojedinačno naši članovi su česti gosti i laureati na manifestacijama u organizaciji sestrinskih društava. Znamo da ta suradnja može i mora biti sadržajnija i uspješnija i u tom pogledu nastojimo sačiniti zajednički hodogram kako bi se izbjeglo održavanje važnih manifestacija u isto vrijeme.

Smatramo da Društvo treba više otvoriti novim i mladim članovima zbog čega su i rađene izmjene Statuta, značajna pomaka u tom smjeru još nema, ali se stvari kreću. Jedan manji broj članova uopće ne sudje-luje u radu Društva, ne objavljuje u našim publikacijama, ne dolazi na naše manifestacije, skupštine i ne plaća članarinu. Očekujemo prijedlo-ge naših članova kako razriješiti taj problem.

Vezano za aktualnosti u Društvu u više navrata članovi DHK HB su gostovali na mostarskim radio postajama (Radio Herceg-Bosne, Obi-

262 OSVIT 99–100/2019.

čan radio, Mostarska panorama, Radio dobre vibracije i druge postaje, a taj dio njihova programa su prenosile često i druge radio postaje u Hercegovini (Radio Čapljina, Radio Mir Međugorje, Radio Posušje, Radio Široki Brijeg i druge). Ove smo godine također bili zastupljeni u Državnim medijima FTV, TV BiH te lokalnim tv postajama: Naša TV i Prvi TV (internetska TV).

Ovdje moramo istaknuti, što se tiče pomoći Društvu, općine koje su pomagale: najprije Grude s kojima ostvarujemo Šimićeve susrete; Grad Mostar, Općina Orašje, Općina Tomislavgrad, Općina Stolac, Općina Ravno, priključio se i Grad Široki Brijeg. Ostale općine ne. Od župani-ja, jedino s HNŽ ostvarujemo suradnju. Ostale imaju izgovor kako kul-turne programe financiraju ako su udruge s područje njihova prostora. Svima njima je uredno predlagano održavanje književnoga programa u sklopu obilježavanja značajnih općinskih datuma, drugih programa, predlagan je sastanak za dogovor o mogućim oblicima suradnje, među-tim, nikakva odgovora još nema.

Uz ono što se već nalazi u financijskom izvješću, unatoč racional-nom trošenju, postojeća sredstava su ipak nedostatna za izmirenje svih dugova i uspješno funkcioniranje Društva. Napravljeni su značajni pomaci zahvaljujući ozbiljnoj potpori iz Ureda hrvatskoga člana Pred-sjedništva, Ministarstva kulture i športa F BiH, Ministarstva civilnih poslova BiH te Vlade HNŽ.

Dug prema jedinoj uposlenici u Društvu, tajnici Miri Jezerčić je go-tovo izmiren, što se tiče osobnih dohodaka, ostalo ne. Tridesetak sim-boličnih naknada predsjedniku DHK HB i desetak voditelju Otvorene čitaonice nije riješeno uz napomenu da se za priloge u časopisu, uređi-vanje Osvita i knjiga ne isplaćuje nikakva naknada.

U cjelini proteklo razdoblje ocjenjujemo uspješnim u odnosu na ne-povoljne prilike i ranija razdoblja. Nismo zadovoljni u kojoj se mjeri cijeni naš rad, nekada čak sumnjamo da se on namjerno ignorira bu-dući da se sve češće događaju neobjašnjive informacije o radu koji mi nosimo na svojim leđima, a to poneki mediji pridodaju sasvim drugim ustanovama.

263Dokumenti

U odnosu prema Društvu prevelik je broj onih koji ignoriraju naše potrebe i opravdane zahtjeve, zamolbe. Često ni preporuke dužnosni-ka koji cijene značenje književnoga djelovanja za nacionalni identitet, za kulturu i uopće opstojnost kulturne i civilizacijske baštine Hrvata u BiH, ne pomažu. Također, sudjelovanja na brojnim manifestacijama na kojima sudjelujemo kao podupiratelji ili kao suorganizatori se pre-šućuje i zasluge, kako tko i kadgod, odu nezasluženo na drugu stranu. Mora se napomenuti kako i naši neki članovi prešućuju članstvo u našoj udruzi pa ih molimo ako im je neprijatno naše Društvo da što prije odu ili neka bar kažu što im to smeta.

U vremenu pred nama nastojat ćemo sačuvati sadašnji status DHK HB i dalje skrbiti o svrhama, ciljevima i zadaćama iz Statuta Društva. Konkretan operativni dinamički plan rada za iduće razdoblje ne može-mo sačiniti jer nemamo nikakav siguran i stalan izvor prihoda. Okvirno smo to pokušali s hodogramom koji smo na UO usvojili, što je zapravo godišnji plan aktivnosti i rada.

Djelovanje DHK HB može biti uspješnije. Naše djelovanje će mo-rati biti prepoznatljivije, da bi društvo učinkovitije postupalo i da bi potpora zajednice bila stvarna i pravodobna. Treba se izboriti za jačanje naše staleške pozicije, pronaći način boljega i uspješnijega poveziva-nja unutar hrvatskoga nacionalnoga korpusa, snažnijega uključivanja članova u programe koje Društvo realizira, pokretati programe koji će unaprijediti rad članova i Društva u cjelini i tomu slično.

Poticat ćemo suradnju sa srodnim društvima drugih naroda. Naši članovi pojedinačno surađuju vrlo uspješno s mnogim stranama pa bi Društvo kao udruga koja okuplja te iste članove mogla nešto od toga iskoristiti.

Na kraju, ocjenjujemo da se DHK HB stabiliziralo. To prihvatimo kao početak njegova napretka što se može ostvariti jedino trudom i do-brom voljom svih nas. Društvo je naše, ono zahtijeva naš angažman, vratit će nam uloženi trud jačanjem našega samopoštovanja, ponosa i koristi koju dajemo zajednici u kojoj djelujemo i kojoj pripadamo.

Mostar, 1. lipnja 2019. Predsjednik DHK HB Ivan Sivrić

264 OSVIT 99–100/2019.

265OSVIT 1 - 100

266 OSVIT 99–100/2019.

267OSVIT 1 - 100

268 OSVIT 99–100/2019.

269OSVIT 1 - 100

270 OSVIT 99–100/2019.

271OSVIT 1 - 100

MOSTAR, 2012.GODIŠTE XVIII.Mos

tar,

2012

.

1–

4

1–4

272 OSVIT 99–100/2019.

273OSVIT 1 - 100

274 OSVIT 99–100/2019.

OSVITČasopis za književnost, kulturu i društvene teme

NakladaDruštva hrvatskih književnika

Herceg Bosne, Mostar

Za nakladnikaIvan Sivrić

UredništvoIvan Baković (izvršni urednik), Ilija Drmić, Lidija Glavaš, Fabijan Lovrić, Antun Lučić, Vlatko Majić, Marko Matić,

Mato Nedić, Ivan Sivrić (glavni urednik), Ružica Soldo, Maja Tomas

LekturaIvan Baković

Računalni slog i tisakFRAM-ZIRAL, Mostar

Časopis Osvit je referiran u Central and Easten European Online Library /Frankfurt am Main/

http://www.ceeol.com

OSVIT, časopis za književnost, kulturu i društvene teme. Adresa ured-ništva: Trg hrvatskih velikana b.b., Hrvatski dom hercega Stjepana Ko-sače, 88 000 Mostar, tel./fax – 0038736324432 e-mail: [email protected]; Web: www.dhkhb.org Žiroračun Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne, kod UniCredit banke Mostar: 338 100 22001388 90. Za inozemstvo kod UniCredit ban-ke Mostar: SWIFT UNCRBA 22, 7100-280-48-06-03666-5.

ISPRIKA UREDNIŠTVA

U prošlom dvobroju Osvita (83-84) tehničkom omaškom na naslovnici časopisa nije navedeno ime autorice Mile Vlašić. Uredništvo se ispriča-va čitateljstvu i autorici na nenamjernom propustu.

Documents

Naklada Za nakladnika Uredništvo Lektura web_OSVIT_99-100_2019.pdf · 2019. 12. 17. · Koja lomi svjetlost sve do tvog iskona. Grijeh milošću taknut, kao tamjan, U kadionici na