Prvo Poglavlje

Znaš li što ti srce želi?”Jednom, dok je Kim još bila studentica, mlada za studij i mlada

za svoje godine, netko ju je to upitao na kavi za vrijeme prvog spoja. Bila je vrlo impresionirana. Kasnije, nešto manje mlada, često bi se nasmiješila kad bi se prisjetila kako je bio blizu da je odvuče u krevet samo snagom vještog baratanja riječima i umješnog ophođenja s konobarima u pomodnom restoranu. No pitanje ju je nastavilo pratiti.

A sada je, ne toliko starija, ali svejedno bijele kose i dalje od kuće nego što je ikada mogla i zamisliti, Kim pronašla odgovor na to pitanje.

Njeno srce želi da bradati muškarac koji stoji nad njom, sa zelenim tetovažama na čelu i obrazima, umre trenutačnom i bolnom smrću.

Bok joj je pulsirao na mjestu gdje ju je udario i sa svakim plitkim udahom probadala ju je bol. Sklupčan kraj nje ležao je Brock iz Banir Talla i krv mu je kapala s jedne strane glave. S mjesta na kojem je ležala Kim nije mogla razabrati je li patuljak živ ili ne, i da je mogla ubiti u tom trenutku, tetovirani bi muškarac bio pokojan. Kroz maglu boli ona se ogleda oko sebe. Oko njih je na platou bilo otprilike pedeset muškaraca i većina ih je nosila zelene eridunske tetovaže.

24 Guy Gavriel Kay

Spustila je pogled na svoju ruku i vidjela da je Baelrath nijem, tek crveni kamen na prstenu. Nije bilo moći na koju bi se mogla osloniti, nije bilo pristupa njezinoj želji.

Nije ju to baš iznenadilo. Ratni joj kamen svojom moći nikada od samoga početka nije donio ništa osim boli, a kako bi i moglo biti drugačije?

“Znaš li ti”, oglasi se bradati Eridun iznad nje, grubo se rugajući, “što su Dalrei učinili tamo dolje?”

“Što? Što su učinili, Ceriog?” drugi muškarac upita i lagano istupi iz kruga ljudi. Bio je stariji od većine, Kim primijeti. Bilo je sjedi-na u njegovoj tamnoj kosi i nije bilo ni traga zelenim tetoviranim znakovima.

“I mislio sam da bi te to moglo zanimati”, onaj po imenu Ceriog reče i nasmije se. Bilo je nečeg divljeg u tom zvuku, vrlo bliskog boli. Kim se trudila ne čuti to, no bila je vidovnjakinja prije svega i s tim je smijehom obuze predosjećaj. Ona ponovno pogleda Brocka. Nije se ni pomaknuo. Krv mu je i dalje polako tekla iz rane na glavi.

“Zanima me”, drugi će muškarac blago.Ceriog se prestane smijati. “Sinoć su muškarci odjahali na sjever,”

reče on, “svi do jednoga, izuzev slijepaca. Ostavili su žene i djecu bez zaštite u taboru istočno od Lathama, ravno ispod nas.”

Nastade žamor među ljudima koji su slušali. Kim sklopi oči. Što se dogodilo? Što je moglo nagnati Ivora da učini takvo što?

“Kakve to veze ima s bilo kime od nas?” upita onaj stariji, još uvijek tiho.

Ceriog zakorači prema njemu. “Nisi ti budala”, reče. “Ti si od-metnik čak i među odmetnicima. Zašto bi itko od nas odgovarao na tvoja pitanja kad ti nama ne želiš reći ni svoje ime?”

Drugi muškarac samo malo povisi glas. Na platou bez vjetra čuo se daleko. “Bio sam u brdima i u planinama”, reče on, “više godina nego što pamtim. Svih tih godina, predstavljao sam se kao Dalreidan. Odlučio sam se zvati Sinom Jahača i do današnjeg dana nikome nije palo na pamet da to preispituje. Zašto bi se tebe ticalo, Ceriog, to što ja ne želim sramotiti grob svoga oca zadržavajući njegovo ime dijelom vlastitog?”

25NAJMRAČNIJI PUT

Ceriog podrugljivo otpuhne. “Ovdje nema nikoga tko nije počinio kakav zločin, starče. Zašto bi ti bio nešto posebno?”

“Zato”, reče Dalreidan, “što sam ubio majku i dijete.” Kim otvori oči i pogleda ga na popodnevnom suncu. Na platou je bilo mirno – prekine to Ceriogov smijeh. Kim još jednom u njemu primijeti iskrivljenu notu, na pola puta između ludila i tuge.

“Sigurno ti je to samo otvorilo apetit!” Ceriog se izrugivao. “Sigur-no nam se svima omilila smrt do sada! Vratio sam se da te obavijestim o svim onim ženama i dječacima za igru tamo dolje. Nisam očekivao da će mi jedan patuljak tako brzo dopasti pod ruku.”

Nije se opet nasmijao. Umjesto toga okrene se i pogleda dolje u onesviještenu Brockovu figuru opruženu na suncem zapečenom kamenu platoa.

Loš predosjećaj preplavi Kimberly. Sjećanje, mada ne njezino: Ysanneino, jer njezina je duša sada dio nje. Sjećanje o legendi, straš-noj priči iz djetinjstva, o velikom zlu koje je učinjeno jednom davno.

“Što se dogodilo?” vikne ona, lecnuvši se od boli, jer je očajnički htjela znati. “Što su učinili?”

Ceriog je pogleda. Svi su je pogledali. Prvi put susrela je njegove oči i lecnula se od bolne tuge koju je u njima vidjela. Glava mu grčevito trzne gore-dolje. “Faebure!” poviče on iznenada. Mlađi svjetlobradi Eridun istupi naprijed. “Odglumi ponovno glasnika, Faebure. Ispričaj priču još jednom. Vidi postaje li s vremenom bolja. Ona želi znati što su patuljci učinili. Reci joj!”

Ona je bila vidovnjakinja. Niti vremenske pređe ispredu se za nju. Čim je Faebur počeo svoju jednoličnu recitaciju, Kim se probila kroz njegove riječi do slika koje leže iza njih i pronašla užase.

Pozadina priče bila joj je poznata, iako time nimalo manje gorka: priča o Kaenu i Blödu, braći koja su prije četrdeset godina odvela patuljke u potragu za Grotlom Khath Meigola. Kad ih je vijeće patuljaka odlučilo podržati, Matt Sören, mladi kralj, odbacio je žezlo, skinuo Dijamantnu krunu i napustio planine blizanke, da bi zatim pronašao jednu posve drugačiju sudbinu kao izvor Lorena Srebrenplaštog.

Onda je prije godinu dana patuljak koji je sada ležao kraj nje stigao u Paras Derval s vijestima o velikom zlu koje je učinjeno:

26 Guy Gavriel Kay

Kaen i Blöd, koji nisu mogli sami pronaći Grotlo i na rubu ludila nakon četrdeset godina neuspjeha, ušli su u ukleti savez. Uz pomoć Metrana, izdajničkog maga, konačno su iskopali Grotlo divova – i platili cijenu. Bila je ona dvostruka: patuljci su razbili čuvarkam iz Eridua i tako prekinuli vezu upozorenja između pet kama, a onda su samo Grotlo predali u ruke svog novog gospodara, onoga čije su zatočeništvo pod Rangatom trebali čuvati povezani kami – Rakotha Maugrima, Raspletača.

Sve je to ona znala. Znala je i da je Metran upotrijebio Grotlo kako bi zadržao ubojitu zimu koja je skončala prije pet dana ujutro, nakon one noći kad se Kevin Laine žrtvovao da bi je završio. No nije znala što se dogodilo otada. Ono što je sada pročitala na Faeburovu licu i što joj je on ispričao, dok su je slike poput biča žarile u duši.

Kiša smrti u Eriduu.“Kad se snijeg počeo topiti,” Faebur je govorio, “slavili smo.

Čuo sam kako zvona zvone u oklopljenome Laraku, iako se nisam mogao vratiti onamo. Bez obzira na to što me otac protjerao u brda, i ja sam bio zahvalan što je ubojita hladnoća završila.” I ona je zahvaljivala, Kim se sjeti. I ona je zahvaljivala dok je istovremeno tugovala, slušajući lelek svećenica u zoru pred mračnom spiljom Dun Maure. O, moj dragi momče.

“Tri dana”, Faebur nastavi istim onim odsutnim, jednoličnim tonom, “sunce je sjalo. Trava se vratila preko noći, i cvijeće. Kad je četvrtoga dana pala kiša, i to se činilo prirodnim, i to je bio povod za sreću.

Sve dok, gledajući s visokih brda zapadno od Laraka, nisam čuo kad je počela vriska. Kiša nije dosegla brda, no vidio sam pastire nedaleko dolje na padinama, s kozama i kerama, i čuo sam kako vrište kad je kiša počela, i vidio sam ogromne crne plikove koji su se pojavljivali i pucali na životinjama i ljudima dok su umirali.”

Vidovnjakinje mogu doprijeti – svojim su darom prisiljene dopi-rati – do slika koje vise iza riječi u spiralama vremena. Koliko god se ona trudila, Kimin drugi, unutarnji vid nije joj dao da odvrati pogled s vizija uhvaćenih u Faeburovim riječima. A takva kakva jest, dvostruka duša s dva seta sjećanja, znala je više čak i od samog Faebura. Jer Ysanneina sjećanja iz djetinjstva bila su i njena, i sada jasnija, i znala je da je takva kiša stvorena jednom ranije u daleko

27NAJMRAČNIJI PUT

vrijeme tame, da su mrtvi smrtonosni za one koji ih dotaknu te da ih se stoga ne može pokapati. To je značilo kugu. Čak i nakon što kiša prestane.

“Koliko je dugo trajala?” upita ona.Ceriogov hrapavi smijeh ukazao joj je na počinjenu grešku i

pokrenuo novi, veći val užasa, čak i prije nego je progovorio. “Koliko dugo?!” otrese se on, a glas mu se hirovito komešao. “Bijela bi kosa trebala donijeti više mudrosti. Pogledaj na istok, glupa ženo, niz dolinu Kharna. Pogledaj iza Khath Meigola i reci mi koliko je dugo trajala!”

Ona pogleda. Planinski je zrak bio rijedak i čist, a ljetno je sunce bilo jarko iznad njih. Vidjela je daleko s tog visokog platoa, gotovo do samog Eridua.

Vidjela je visoko nagomilane kišne oblake istočno od planina.Kiša nije prestala. I znala je, s najvećom mogućom sigurnošću, da

će kiša, ako je se ne zaustavi, doći prema njima: preko Carnevonskog klanca i Skeledaraka u Brennin, Cathal, prostrani Ravnjak Dalreija, a onda, dakako, i do mjesta koje je izvor nepresušne Rakothove mržnje – do Danilotha, gdje žive lios alfari.

Misli joj, ovijene stravom, polete daleko na zapad, daleko iza ruba kopna, daleko preko mora, gdje jedan brod plovi prema mjestu smrti. Ime mu bješe Prydwen, znala je. Znala je nazive mnogočega, ali nije svako znanje moć. Ne kad si suočen s onime što je padalo s mračnoga neba istočno od njih.

Bespomoćna i uplašena, Kim se okrene natrag prema Ceriogu. U tom trenutku primijeti da joj Baelrath treperi na ruci. I to je razumjela: kiša koju je upravo vidjela bila je ratni čin, i Ratni je kamen reagirao. Ona neprimjetno zakrene prsten prema unutra i stisne šaku da ga se ne vidi.

“Htjela si znati što su patuljci učinili i sada znaš”, Ceriog reče tihim i prijetećim glasom.

“Ne svi patuljci!” reče ona, i s mukom se uspravi u sjedeći položaj, uzdišući od boli koju je to izazvalo. “Slušajte me! Znam o tome više nego vi. Ja—”

28 Guy Gavriel Kay

“Nesumnjivo znaš više kad putuješ s jednim od njih. I ispričat ćeš mi prije nego svršimo s tobom. Ali prvo patuljak. Drago mi je vidjeti”, Ceriog će, “da nije mrtav.”

Kim naglo okrene glavu. Otme joj se jecaj. Brock zastenje i malo pomakne ruke. Ne mareći za opasnost, ona mu otpuže u pomoć. “Trebam čisto platno i toplu vodu!” vikne ona. “Brzo!”

Nitko se ne pomakne. Ceriog se nasmije. “Čini se”, reče, “da me nisi shvatila. Drago mi je vidjeti da je živ jer ga kanim ubiti veoma brižno.”

I jest ga shvatila i, shvativši, nije ga mogla više mrziti – činilo se da joj jasne, jednostavne želje njezina srca nisu dopuštene. Što i nije bilo tako čudno s obzirom na to tko je i što nosi.

Nije ga više mogla mrziti, a nije mogla ni susprezati sažaljenje prema čovjeku čiji je narod pred potpunim uništenjem. Ali mu nije mogla ni dopustiti da nastavi. Prišao je bliže, izvadio nož. Među odmetnicima, većinom iz Eridua, koji su promatrali čula je tiho, gotovo oprezno meškoljenje u iščekivanju. Tu nije mogla očekivati milost.

Zakrene prsten na prstu natrag prema van i uperi ruku visoko u zrak:

“Da ga nisi ni taknuo!” vikne ona, što je strože mogla. “Ja sam brenninska vidovnjakinja. Nosim Baelrath na ruci i velin-kam, dar maga, oko zapešća!”

Bila je usto i užasno slaba, brutalna ju je bol razdirala u boku i nije imala pojma kako će ih zadržati na odstojanju.

Ceriog kao da je to predosjetio, ili ga je toliko osokolilo prisustvo patuljka da ga je bilo nemoguće odvratiti. Slabašno se osmjehne, kroz tetovaže i tamnu bradu.

“Sviđa mi se to”, reče on piljeći u Baelrath. “Bit će to lijepa igračka u satima koji su nam preostali prije nego kiša stigne zapadnije i svi pocrnimo i umremo. No prvo ću”, promrmlja, “vrlo polako ubiti patuljka pred tvojim očima.”

Neće ga uspjeti zaustaviti. Ona je vidovnjakinja, zazivač. Glasnik oluje na vjetrovima rata. Može probuditi moć i okupiti je, a ponekad da bi to učinila može zabljesnuti crvenim sjajem i letjeti između mjesta, između svjetova. Ima dvije duše u sebi i nosi breme Baelratha

29NAJMRAČNIJI PUT

na prstu i u srcu. Ali ne može zaustaviti muškarca s nožem, a kamoli njih pedesetoricu, zaluđene tugom i bijesom i svjesne nadolazeće smrti.

Brock zastenje. Kim osjeti kako joj njegova krv natapa odjeću dok je držala njegovu glavu u svome krilu. Gnjevno pogleda Cerioga. Pokuša posljednji put.

“Slušaj me—” počne.“Pred tvojim očima”, ponovi on, ne obraćajući pažnju na nju.“Ne bih rekao”, oglasi se Dalreidan. “Ostavi ih na miru, Ceriog.”Eridun se okrene. Izopačeni plamen užitka zasja mu na tamnome

licu. “Ti ćeš me zaustaviti, starče?”“To ne bi trebalo biti potrebno”, Dalreidan će mirno. “Nisi glup.

Čuo si što je rekla: brenninska vidovnjakinja. S kime ćemo drugim i kako ćemo drugačije zaustaviti ono što dolazi?”

Drugi muškarac kao da je jedva čuo. “Zbog patuljka?” zareži on. “Uplićeš se, sada, zbog jednog patuljka?” Glas mu zapišti od sve veće nevjerice. “Dalreidane, ovo se već dugo kuha između nas.”

“Ne mora biti tako. Samo poslušaj razum. Ne tražim vodstvo, Ceriog. Samo—”

“Samo želiš vođi govoriti što može ili ne može činiti!” Ceriog će zlobno. Vrijeme stane u pola sekunde tišine, a onda Ceriogova ruka jurne naprijed i nož poleti – preko ramena Dalreidana, koji se bacio, zakotrljao i ponovno ustao u potezu koji se na Ravnjaku uvježbava s konja u trku već preko tisuću godina. Nitko nije vidio kad je on izvadio svoj nož, kao ni kad ga je bacio.

No vidjeli su ga, svi oni, zakopanog u Ceriogovu srcu. I tren kasnije, kad je prošao šok, vidjeli su i da se mrtvi Eridun smiješi kao da je pronašao odrješenje od nadmoćne boli.

Kim odjednom postane svjesna tišine. Sunca nad njihovim glava-ma, dodira povjetarca, težine Brockove glave u svome krilu – detalja vremena i mjesta koji su postali neprirodno živi u eksploziji nasilja.

Nasilja koje je došlo i prošlo, ostavivši za sobom mirnoću pede-setorice muškaraca u visinama. Dalreidan ode po svoj nož. Koraci mu bijahu glasni na kamenju. Nitko i ne zucne. Dalreidan klekne, izvuče nož i obriše ga od krvi u mrtvačev rukav. Polako opet ustane i ogleda se.

30 Guy Gavriel Kay

“Prvi nož bio je njegov”, reče.Nastade komešanje, popuštanje napetosti, kao da je svaki od njih

bio držao dah.“Istina”, reče jedan Eridun, muškarac stariji čak i od samog Dalre-

idana, sa zelenim tetovažama upalim duboko u bore na njegovu licu. “Nema tu povoda za osvetu, ni po zakonima Lava ni po planinskom kodeksu.”

Dalreidan polako kimne glavom. “O prvome ne znam ništa, o drugome i previše,” reče on, “ali mislim da vam je jasno da nisam želio Ceriogovu smrt, ni smrt ikoga drugoga. Otići ću odavde u roku od jednog sata.”

Uto opet nastupi komešanje. “Zar je važno?” upita mladi Faebur. “Ne morate otići, budući da kiša ionako uskoro dolazi.”

I time je, Kim shvati, red ponovno došao na nju. Oporavila se od šoka – Ceriogova smrt nije bila prva nasilna smrt koju je vidjela u Fionavaru – i bila je spremna kad su se svi pogledi okrenuli prema mjestu na kojem je sjedila.

“Možda ne dođe”, reče ona gledajući Faebura. Baelrath je još uvijek bio živ, treperio je, ali ne intenzivno.

“Zbilja ste brenninska vidovnjakinja?” upita on.Ona kimne. “U misiji za natkralja, zajedno s ovim patuljkom,

Brockom iz Banir Tala. On je pobjegao s planina blizanki da nam donese vijest o izdaji ostalih.”

“Patuljak u službi Ailellovoj?” Dalreidan upita.Ona odmahne glavom. “Njegova sina. Ailell je umro prije više

od godinu dana, onoga dana kad je Gora planula. Aileron vlada u Paras Dervalu.”

Dalreidanova usta ironično se nakrive. “Vijesti se u planinama sporo ispredaju”, reče.

“Aileron?” Faebur mu upadne u riječ. “Čuli smo priču o njemu u Laraku. Bio je izopćenik, nije li?”

Kim je čula nadu u njegovu glasu, neizgovorenu misao. Bio je vrlo mlad; brada je to samo djelomice skrivala. “Bio je”, ona će blago. “Ponekad se izopćenici vrate kući.”

31NAJMRAČNIJI PUT

“Ako”, stariji se Eridun ubaci, “postoji dom kojem bi se vratili. Vidovnjakinjo, možeš li zaustaviti kišu?”

Oklijevala je, gledala iza njega prema istoku gdje su se oblaci gomilali u visinama. Ona reče: “Ne mogu, ne izravno. No natkralj ima i druge u svojoj službi, i zahvaljujući svome daru znam da neki od njih sada plove prema mjestu na kojemu se kiša smrti stvara i gdje se i zima stvarala. A ako smo mogli zaustaviti zimu, onda—”

“—onda možemo zaustaviti i kišu!” duboki glas zagrmi, tiho i strastveno. Ona spusti pogled. Oči mu bijahu otvorene.

“O, Brock!” zavapi ona.“Na tom brodu”, patuljak nastavi, polako ali jasno, “nalazi se

Loren Srebrenplašti i moj gospodar, Matt Sören, pravi kralj patuljaka. Ako nas itko živ može spasiti, onda su to njih dvojica.” Zaustavi se, teško dišući.

Kim ga privije k sebi, načas preplavljena osjećajem olakšanja. “Polako”, reče ona. “Pokušaj ne pričati.”

On podigne pogled prema njoj. “Nemoj se toliko brinuti”, reče on. “Dobit ćeš bore na čelu.” Ona lagano dahne od smijeha. “Nije to samo tako”, nastavi on, “ubiti patuljka. Trebam zavoj da mi krv ne curi u oči i mnogo vode za piće. A onda, ako se mogu na sat vremena odmoriti u hladu, možemo nastaviti dalje.”

Još je uvijek krvario. Kim shvati da plače i da prejako stišće njegova kršna prsa. Otpusti stisak i zausti reći ono očito.

“Dalje? Kamo dalje?” Bio je to Faebur. “Kakva vas je to misija dovela u Carnevonski klanac, brenninska vidovnjakinjo?” Pokušavao je zvučati strogo, no učinak je bio suprotan.

Dugo ga je gledala, a onda ga, da dobije na vremenu, upita: “Faebure, zašto si ti ovdje; zašto si ti protjeran?”

Zarumenio se, ali joj nakon stanke odgovori tihim glasom. “Otac me protjerao, na što svi očevi u Eriduu imaju pravo.”

“Zašto?” upita ona. “Zašto je to učinio?”“Vidovnjakinjo—” započne Dalreidan.“Ne”, Faebur će, davši mu znak rukom. “Ti si nam maloprije rekao

svoje razloge, Dalreidane. Više to uopće nije važno. Odgovorit ću na pitanje. Na potki moga imena nema krvi, samo izdaja vlastitoga

32 Guy Gavriel Kay

grada, za što se u Eriduu kaže da se crveni na Razboju i time je isto kao i krv. Jednostavno rečeno. Dok sam se natjecao na Ta’Sironi, ljetnim igrama, u Teg Veireneu prije godinu dana, ugledao sam i zavolio djevojku iz Akkaïzea, grada visokih zidina na sjeveru, a i ona… je mene ugledala i zavoljela. Kad sam se najesen te godine vratio u Larak, otac mi je obznanio koga mi je izabrao za ženu i ja… sam to odbio i objasnio mu zašto.”

Kim začuje zvuke suosjećanja od drugih Eriduna i shvati da nisu znali zašto je Faebur u planinama; a nisu znali ni za Dalreidana dok im maloprije nije rekao za ubojstva koja je počinio. Planinski kodeks, pretpostavila je: ne pita se.

No ona je pitala i Faebur je odgovorio. “Kad sam to napravio, moj je otac odjenuo svoj bijeli plašt i otišao u Lavlju četvrt Laraka, ondje je pozvao četiri svjedoka i prokleo me na zapad od Carnevona i Skeledaraka, protjerao me iz Eridua. Što znači” – i u glasu mu se sada začuje gorčina – “da mi je otac spasio život. Dakako, ako vaš mag i kralj patuljaka uspiju zaustaviti Rakothovu kišu. Vi to ne možete, vidovnjakinjo, rekli ste. Pitat ću vas ponovno, kamo idete u ovim planinama?”

On je njoj odgovorio, i to iskrena srca. Imala mu je razloga ne odgovoriti, no ni jedan joj to nije branio tu gdje jesu, sa spoznajom o kiši koja pada istočno od njih.

“U Khath Meigol”, reče ona i vidi kako je među odmetnicima zavladao muk. Mnogi od njih automatski načine znak protiv uroka.

Čak je i Dalreidan izgledao potreseno. Vidjela je da je problijedio. Čučnuo je pred nju i nakratko sakupljao i premetao kamenčiće na stijeni. Nakon nekog vremena kaže: “S obzirom da si to što jesi, sigurno nisi glupa pa neću reći ono što mi prvo pada na pamet, ali imam jedno pitanje.”

Čekao je da kimne u znak dopuštenja, a onda nastavi.“Od kakve ćeš koristi biti u ovome ratu, svome natkralju ili bilo

kome drugome, ako te zadesi krvna kletva duhova Paraika?”Kim vidi da ponovno čine znak protiv uroka posvuda oko nje.

Čak se i Brock morao suzdržati da ne učini isto. Ona zatrese glavom. “To je pošteno pitanje—” počne ona.

33NAJMRAČNIJI PUT

“Slušaj me,” Dalreidan je prekine, ne mogavši čekati da mu od-govori. “Krvna kletva nisu bablje priče, znam da nisu. Jednom, prije mnogo godina, lovio sam divlje kere sjeveroistočno odavde i toliko sam se usredotočio na svoj plijen da sam izgubio pojam o tome koliko sam daleko otišao. Onda je stigao sumrak i shvatio sam da sam na granici Khath Meigola. Vidovnjakinjo, nisam više mlad, a nisam ni stari raspredač priča koji uz zimsku vatru rasteže istinu poput loše vune: bio sam ondje i mogu ti reći da postoji kletva za sve koji odu na to mjesto, zla sreća i smrt i duše izgubljene u vremenu. To je istina, vidovnjakinjo, nije priča. Sam sam to osjetio na granici Khath Meigola.”

Ona sklopi oči.Spasi nas, čula je. Ruana. Otvori oči i reče: “Znam da nije priča.

Postoji kletva. Samo mislim da nije onakva kakvom se smatra.”“Ne misliš. Vidovnjakinjo, znaš li?”Zna li? Iskreno govoreći, ne zna. Divovi su izvan Ysanneinih

učenja, kao i Lorenovih i onih Daninih svećenica. Čak izvan pre-daja patuljaka ili lios alfara. Imala je samo svoje znanje: od onog vremena u Gwen Ystratu kad je otišla na onaj stravični put u planove Raspletača, štićena moći svojih prijatelja.

A onda su štitovi pali, otišla je predaleko, izgubila njih i izgubila se, plamtjela je sve dok se još jedan nije pojavio daleko dolje u Tami i zaštitio je. Drugi se um predstavio kao Ruana, Paraiko iz Khath Meigola, i molio je za pomoć. Živi su, nisu duhovi, nisu još mrtvi. I to je znala, to je bilo sve što je znala.

Na platou odmahne glavom i susretne zabrinuti pogled muškarca koji se nazivao Dalreidanom. “Ne”, reče ona. “Ništa ne znam sa sigurnošću, osim jedne stvari koju vam ne mogu reći i jedne koju mogu.”

Čekao je. Ona reče: “Moram vratiti dug.”“U Khath Meigolu?” Prava mu se tjeskoba čula u glasu. Ona

kimne. “Osobni dug?” upita on pokušavajući se nositi s time.Ona razmisli o tome: o slici Grotla koju je pronašla uz Ruaninu

pomoć, slici koja je Lorenu kazala odakle dolazi zima. A sada i kiša smrti.

“Ne samo moj”, reče.

34 Guy Gavriel Kay

On udahne. Činilo se da napetost u njemu popušta. “Dobro onda”, reče on. “Govoriš kao što govore vračevi na Ravnjaku. Vjerujem ti da si ono što mi kažeš da jesi. Ako ćemo umrijeti za nekoliko dana ili nekoliko sati, radije bih da to bude u službi Svjetlosti nego ikako drugačije. Znam da imaš vodiča, no ja živim u planinama već godinama i stajao sam na granici mjesta koje tražiš. Hoćeš li primiti odmetnika kao druga na posljednjem dijelu svojeg putovanja?”

Skromnost u njegovu glasu dirnula ju je više od svega. Upravo im je spasio život riskirajući vlastiti.

“Znate li u što se upuštate? Znate li—” Zaustavi se, svjesna ironije. Nitko od njih nije znao u što se upušta, no ponudio se dragovoljno i velikodušno. Barem jednom nije morala zazivati niti je bila primorana svojom moći. Trepne suze.

“Bit će mi čast”, reče. “Oboma će nam biti.” Začuje Brockovo mrmljanje u znak slaganja.

Sjena pade na kamen ispred nje. Njih troje podignu pogled.Faebur je bio ondje, bijela lica, no glas mu bješe junački obuzdan.

“Na Ta’Sironi, na igrama u Teg Veireni, prije negoli me otac pro-tjerao, bio sam… Bio sam treći u streljaštvu. Biste li mogli, biste li mi dopustili—” Zaustavi se. Članci prstiju kojima je držao luk bili su mu bijeli poput lica.

Imala je knedlu u grlu i nije mogla ni zinuti. Pustila je Brocka da odgovori ovaj put.

“Da”, reče patuljak blago. “Ako želiš poći s nama, bit ćemo ti zahvalni na tome. Strijelac nikada nije potraćena nit.”

I tako ih, na kraju, bi četvero.

Kasnije toga dana, daleko na zapadu, Jennifer Lowell, koja bješe i Genoveva, stigla je u Anor Lisen kad je pao mrak.

Samo s Brendelom liosom alfarom kao pratiteljem, isplovila je iz Taerlindela jutro ranije u malenom čamcu, nedugo nakon što je i Prydwen nestao s vidika na prostranome, zaobljenome moru.

Oprostila se od natkralja Ailerona, Sharre od Cathala i svećenice Jaelle. Otisnula se s lios alfarom da dođe do kule koja je još davno izgrađena za Lisen. I da bi se, kad ondje dođe, uspela spiralnim kamenim stubištem do jedine visoke prostorije sa širokim balkonom

35NAJMRAČNIJI PUT

okrenutim prema moru, i baš kao Lisen, gledala u more i čekala da joj se srce vrati kući.

Brendel je s lakoćom upravljao čamcem na mirnome moru tog prvoga poslijepodneva, dok su prolazili pored otoka Aeven gdje žive orlovi, istovremeno se diveći bezizražajnoj ljepoti svoje suputnice i tugujući zbog nje. Bila je lijepa kao što su lijepi liosi, dugih i tankih prstiju, i njezina su probuđena sjećanja sezala gotovo jednako daleko. Da nije bila toliko visoka, da joj oči nisu tako zelene, mogla je biti jedna od njegova naroda.

Što ga je dovelo do neobičnog razmišljanja, uz pljuskanje valova i nadimanje jedinog jedra. Nije on ni izradio ni pronašao ovaj brod, koji će mu na koncu biti potreban kada dođe njegovo vrijeme, no bio je to pristao proizvod načinjen s mnogo ponosa i ne mnogo različit od onoga što bi i sam poželio. Stoga mu je bilo lako zamisliti da su se upravo otisnuli, ne iz Taerlindela, već iz samog Danilotha, da plove na zapad i dalje od zapada, prema mjestu koje je Tkalac načinio samo za Djecu Svjetlosti.

Čudne misli, znao je, rođene na suncu i moru. Nije bio spreman na posljednje putovanje. Zakleo se na osvetu i time se obvezao ženi u čamcu i Fionavaru i ratu protiv Maugrima. Nije još čuo svoju pjesmu.

Nije znao – nitko nije – nemilu istinu. Prydwen je tek bio isplovio. Bio je još dvije noći i zoru udaljen od pjesme iz mora, od mjesta gdje Lirananove zvijezde ne sjaje i nisu sjale od Bael Rangata.

Od Dušojeda.Kad se te prve noći spustio mrak, Brendel je usmjerio njihovo

maleno plovilo na pješčanu obalu zapadno od Aevena i močvara Lynchlyna i izvukao ga na plažu u blagoj večeri dok su se pomaljale prve zvijezde. Sa zalihama koje im je dodijelio natkralj, utaborili su se i večerali. Kasnije je rasprostro po jednu ležaljku za svakoga i oni legoše blizu jedno drugome između mora i šume.

Nije palio vatru, bio je dovoljno mudar da ne zapali čak ni napla-vine iz Pendarana. Nije im, osim toga, ni trebala. Bila je to prekrasna noć u ljetu koje je donio Kevin Laine. Neko su vrijeme pričali o njemu dok je noć odmicala, a zvijezde postajale sjajnije. Razgovarali su tiho o jutrošnjim isplovljavanjima i o tome gdje će sljedeće večeri pristati. Gledajući u ljetno nebo i diveći mu se, govorio joj je o ljepoti i miru Danilotha, i tugovao što je sjaj zvijezda ondje toliko zamagljen otkad

36 Guy Gavriel Kay

je Lathen Maglentkač, da obrani svoj narod, njihov dom pretvorio u Zemlju sjena.

Nakon toga su utihnuli. Kad je izašao mjesec, oboje su se sjetili zadnjeg puta kad su ovako ležali jedno kraj drugoga pod nebom.

Jeste li besmrtni? bila ga je pitala prije negoli je utonula u san.Ne, gospo, odgovorio je. I neko ju je vrijeme promatrao prije

negoli je i sam usnuo kraj svoje braće i sestara. Da bi se probudio okružen vukovima, svart alfarima i crvenom smrtnošću u prisustvu Galadana, Vukocara andaina.

Mračne misli i preteška šutnja za srebrnog vođu Kestrel Marka. On ponovno pusti glas i zapjeva joj uspavanku kao da je ljubljeno dijete. Pjevao je vrlo staru pjesmu o plovidbi, a zatim jednu svoju, o prolistalim stablima auma i sylvainima koji cvjetaju u proljeće. A onda, kad joj se disanje počelo usporavati, njegov je glas ponese na počinak riječima pjesme koja se uvijek pjeva kao posljednja u noći: Ra-Termaineove tužaljke za sve koji su izgubljeni.

Kad je završio, ona je već spavala. No on je ostao budan i slušao kako se plima povlači. Nikada više neće zaspati dok mu je ona na brizi, nikada više. Cijelu je noć ostao budan i motrio, držao je na oku.

I drugi su motrili, iz mračnog ruba Pendarana: oči ne susretljive, već zlobne jer dvojac na plaži nije ušao u šumu, niti je palio drvlje iz Šume. No bili su vrlo blizu i stoga su ih pozorno motrili, jer Pendaran sam sebe čuva i gaji dugotrajnu mržnju.

I čuli su ih, ma koliko tihim glasom pričali, jer uši koje su slušale nisu bile ljudske i mogu razlučiti govor koji je na samome rubu neizgovorenih misli. Tako su im imena postala znana. A onda se bubnjajući zvuk pronio tim dijelom Šume, jer dvojac je imenovao svoje odredište, a to je mjesto bilo izgrađeno za onu koja bješe najviše voljena, a zatim najgorče izgubljena: Lisen, koja nikad ne bi umrla da nije zavoljela smrtnika i da nije bila uvučena u rat izvan zaklona Šume.

Hitna je poruka odaslana u neizgovorenom šuštanju lišća, sje-novitom treperenju poluvidljivih obličja, u vibracijama šumskog tla, hitrim poput ubrzanog pulsa.

37NAJMRAČNIJI PUT

I poruka dođe, u kratkom vremenu za takve stvari, do ušiju jedinog među svim drevnim silama Šume koji je u potpunosti shvatio što se događa, jer kretao se on kroz mnoge Tkalčeve svjetove i odigrao je svoju ulogu u toj priči kad je tek ispredena.

Promislio je, polako i bez žurbe – iako mu je krv navrla kad je čuo vijest i stara se želja probudila – i poslao je glas natrag kroz šumu, lišćem i brzim smeđim glasnikom i pulsom koji je vijugao kroz korijenje i drveće.

Budite blagi, poslao je, umirujući razdraženost Šume. Lisen bi joj i sama poželjela dobrodošlicu u Kuli, iako puna tuge. Zavrijedila je svoje mjesto za parapetom. Drugi je lios alfar, a oni su Anor izgradili, nemojte zaboraviti.

Mi ništa ne zaboravljamo.Ništa, lišće je šuštalo hladno.Ništa, vibriralo je prastaro korijenje, isprepleteno pradavnom

mržnjom. Mrtva je. Nije nikada trebala umrijeti.Na kraju je ipak nametnuo svoju volju. Nije imao moć sve ih pri-

nuditi, no mogao ih je ponekad uvjeriti, a noćas je, i za nju, to uspio.Onda je izašao kroz vrata svoje kuće i zaputio se hitro putevima

koje je znao i tako je stigao u Anor baš kad se mjesec uzdigao. I stao je pripremati mjesto koje je zjapilo prazno svih onih godina otkako je Lisen ugledala sablasni brod kako prolazi i skočila s visokoga balkona u tamu mora.

Bilo je manje posla nego što je očekivao jer je kula podignuta s ljubavlju i iznimno velikim umijećem, i magija je upletena u kamenje kako se ne bi srušilo.

Nikada prije nije bio tamo; bilo je to mjesto previše puno boli. Oklijevao je na trenutak na pragu i prisjećao se mnogočega. A onda se vrata širom otvore od njegova dodira. Na mjesečini je gledao sobe na nižem katu, napravljene za one koji su stražarili. Ostavi ih kakve su i bile i pođe gore.

Sa zvukom mȏra cijelo vrijeme u glavi, uspne se istrošenim viju-gavim kamenim stepeništem, sve do jedinog tornja kule i tako dođe u sobu koja je nekoć pripadala Lisen. Pokućstva je bilo malo, ali je bilo divno i neobično, izrađeno u Danilothu. Soba bješe prostrana i svijetla jer na njezinoj zapadnoj krivulji nije bilo zida; umjesto njega,

38 Guy Gavriel Kay

zahvaljujući brenninskim majstorima iz Ginserata, stakleni se prozor protezao od poda do stropa i otkrivao more obasjano mjesečinom.

S vanjske strane stakla bile su mrlje od soli. On stupi naprijed i otvori kliznu plohu prozora. Dvije su se polovine glatko kotrljale šinama u otvore skrivene u zaobljenom zidu. On izađe na balkon. Zvuk mora bješe vrlo glasan; valovi su se razbijali o podnožje kule.

Dugo je ostao ondje, obuzet tugama kojih je bilo previše da bi ih izdvojio ili imenovao. Pogleda ulijevo i ugleda rijeku. Tekla je crvena uz Anor još godinu dana nakon što je umrla, a isto se još uvijek zbiva svake godine na taj dan. Imala je ime nekoć, ta rijeka. Sada više nema.

On strese glavom i baci se na posao. Zatvori prozore i budući da je imao moći i više nego dovoljno da to učini, učini ih ponovo čistima. Otvori ih po drugi put i ostavi ih tako, da noćni zrak uđe u sobu koja bješe zatvorena tisuću godina. Pronašao je svijeće u ladici, a onda i baklje u dnu stepeništa – drvo iz Šume sigurno je za loženje na ovome mjestu. Zapali baklje u utorima u zidu duž stepeništa, a onda postavi svijeće po visokoj sobi i sve ih zapali.

U njihovu svjetlu ugleda na podu sloj prašine, iako, začudo, ne i na krevetu. A onda ugleda još nešto. Nešto što je sledilo čak i njegovu sveznajuću krv.

U prašini su bili tragovi, ne njegovi, i vodili su prema tom kre-vetu. A na pokrivaču – koji su, znao je, izvezli majstori umjetnici iz Seresha – ležala je gomila cvijeća: ruža, sylvaina, corandiela. No nije mu cvijeće zadržalo pogled.

Svijeće su treperile na slanome povjetarcu s mora, no bile su dovoljno mirne da jasno vidi svoje malene stope u prašini i pored njih stope muškarca koji je ušao u sobu da stavi cvijeće na prekrivač.

I stope golemoga vuka koji je otamo otišao.Srce mu je ubrzano tuklo, strah je u njemu zasjenilo sažaljenje,

i on ode do tog žarkog obilja cvijeća. Nije mirisalo, shvati on. Ispruži ruku. Čim ga je taknuo, cvijeće se smrvilo u prašinu na prekrivaču. Vrlo nježno, on pomete prah.

Mogao je učiniti da pod zasja samo tračkom svoje moći. Nije to učinio; nikada to nije činio ni u svojim sobama pod tlom šume. Još jednom siđe niz stepenice, pronađe debelu metlu u jednoj od

39NAJMRAČNIJI PUT

donjih odaja, a onda snažnim umješnim potezima, dokazom stare navike, Flidais pomete Liseninu sobu u svjetlu svijeća i mjeseca da je pripremi za Genovevu.

Nakon nekog vremena, jer bješe on duh igre i smijeha čak i u najcrnjim vremenima, on počne pjevati. Bila je to pjesma koju je sam ispreo, istkana od drevnih zagonetki i odgovora koje je saznao.

I pjevao je jer je bio pun nade te noći – nade u onu koja dolazi i da možda ona zna odgovor na ono što mu srce želi.

Bješe on snažna i svijetla pojava, i baklje su i svijeće gorile cijelim Anorom. Duh Gereintov nije ga mogao ne primijetiti, onako raspje-vanog dok mete prašinu širokim potezima metle, kad je vračeva duša proletjela iznad njega, napuštajući poznate istine kopna da se vine vrteći se i koprcajući iznad mora koje nikada nije vidio u potrazi za jedinim brodom među valovima.

Kad se sunce spustilo njima slijeva sljedeće večeri, Brendel je usmjerio čamac preko zaljeva uz ušće rijeke prema malenom molu u podnožju kule.

Vidjeli su kako se gore pale svjetla kad su skrenuli u zaljev. Sada kad su došli blizu, lios alfar ugleda dostojanstvenu, bjelobradu, proćelavu figuru, manju čak i od patuljaka, koja ih je očekivala na molu, a budući da je bio lios alfar i preko šesto godina star, imao je ideju tko bi to mogao biti.

Približivši polako maleno plovilo molu, on baci uže. Sićušni lik s lakoćom ga uhvati i priveže kraj za klin usađen u kamenome molu. Počinu ondje načas u tišini, ljuljuškajući se s valovima. Brendel primijeti da Jennifer gleda gore prema kuli. Slijedio je njezin pogled i ugledao odbljesak zalaska sunca u zaobljenom staklu iza parapeta.

“Dobro došli”, reče lik na molu neočekivano dubokim glasom. “Svijetlila vam pređa.”

“I tebi, šumski duše”, reče lios alfar. “Ja sam Brendel od Kestrel Marka. Žena koja je sa mnom—”

“Znam tko je”, ovaj drugi reče. I duboko se pokloni.“Kojim imenom da te zovemo?” Brendel upita.Ovaj se uspravi. “Mrlje su mi štit, obmana kolorit”, odgovori on

automatski. A onda: “Flidais će biti u redu. Već je dugo tako.”

40 Guy Gavriel Kay

Jennifer se nato okrene i pažljivo ga i značajno promotri. “Ti si onaj kojega je Dave sreo u šumi”, reče ona.

On kimne. “Onaj visoki sa sjekirom? Jest, sreo sam ga. Zelena Ceinwen kasnije mu je dala rog.”

“Znam”, reče ona. “Oweinov rog.”Na istoku se upravo u tom trenutku, pod nebom koje se mračilo,

odigravala bitka na krvavim obalama Adeina, bitka koja će se svršiti puhanjem u taj rog.

Na molu, Flidais podigne pogled prema visokoj ženi zelenih očiju koje se samo on u čitavome Fionavaru imao prilike sjećati. “Je li to jedino što znate o meni?” upita on tiho. “Da sam vam spasio prijatelja?”

Brendel je šutio u čamcu. Gledao je ženu kako se pokušava pri-sjetiti. Ona odmahne glavom. “Zar bih te trebala znati?” upita.

Flidais se nasmiješi. “Možda ne u ovome obliku.” Glas mu postane još dublji i on odjednom zapoja: “Imao sam mnogo oblika. Bio sam oštrica mača, zvijezda u noći, i harfa i harfist.” On zastane i ugleda iskru u njezinim očima, pa završi plaho: “Borio sam se, iako sam malen, u bitki pred vladarom Britanije.”

“Sjećam se!” reče ona, i sada se smijala. “Mudro dijete, razmaženo dijete. Volio si zagonetke, nisi li? Sjećam te se, Taliesin.” Ona ustane. Brendel skoči na mol i pomogne joj da siđe.

“Imao sam mnogo oblika,” Flidais ponovi, “no jednom sam bio njegov harfist.”

Ona kimne, vrlo visoka na kamenome molu, a sjećanja su joj zaigrala u očima i oko usta. A onda nastupi promjena. Obojica to ugledaju i odjednom se skamene.

“Plovio si s njim, zar ne?” reče Genoveva. “Plovio si na prvome Prydwenu.”

Flidaisov osmijeh izblijedi. “Jesam, gospo”, reče on. “Išao sam s Ratnikom na Caer Sidi, koji se ovdje zove Cader Sedat. Pisao sam o tome, o tom putovanju. Sjetit ćete se.” Udahne i stane recitirati:

“Triput napunjenim Prydwenom pođosmo s Arturom, Nitko se osim sedmorice ne vrati sa—”

41NAJMRAČNIJI PUT

Naglo stane, na njen znak. Ostanu tako stajati na trenutak. Sunce potone u more. S mrakom se pojavio i tračak vjetra. Brendel je gledao i samo napola shvaćao, i bezimena ga tuga svlada dok je svjetlo nestajalo.

U sjeni, Jenniferino lice kao da je postalo hladnije, strože. Ona reče: “Bio si ondje. Dakle, znao si put. Jesi li plovio s Amairgenom?”

Flidais se lecne, kao pred pravim udarcem. Uvuče drhtavi dah i on, koji bješe polubog i koji je mogao natjerati sile Pendarana da se povinuju njegovoj volji, reče ponizno zaklinjući: “Nikad nisam bio kukavica, gospo, ni pod kojom krinkom. Plovio sam na to kleto mjesto jednom, u drugome obliku. No ovo je moj najiskreniji oblik, a ova Šuma moj najiskreniji dom u ovome prvome od svih svjetova. Kako bi čuvar šume otišao na more, gospo? Kakve bi koristi bilo od mene? Rekao sam mu, rekao sam Amairgenu što sam znao – da će morati zaploviti prema sjeveru u sjeverni vjetar – i on je rekao da će znati gdje to treba učiniti i kada. Učinio sam to, gospo, a Tkalac zna da andaini rijetko učine toliko za ljude.”

On utihne. Izgledala je bešćutno, daleko. A onda iznenada reče:

“Neću dopustiti da se uzdižu ljudi spuštenih štitova, Oni ne znaju kojeg se dana poglavar uzdigao, Kad pošli smo s Arturom bolnih sjećanja—”

“Ja sam to napisao!” pobuni se Flidais. “Genovevo, gospo moja, ja sam to napisao.”

Sada je na stazi već bilo prilično mračno, no oštar vid lios alfara Brendela vidio je kako joj hladnoća nestaje s lica. Sada blagim glasom, ona reče: “Znam, Taliesine. Flidaise. Znam da jesi i znam da si bio tamo s njim. Oprosti mi. Nije se lako prisjećati svega toga.”

Rekavši to ona se očeše o obojicu i pođe stazom prema kuli. Nad mračnim morem sada je sjala zvijezda večernjica, ona koja je dobila ime po Lauriel Bijeloj.

Sve je učinio posve krivo, Flidais shvati dok ju je gledao kako odmiče. Kanio je skrenuti razgovor prema imenu, imenu kojim se zaziva Ratnik, jedinoj zagonetki preostaloj u svim svjetovima na koju nije znao odgovor. Bio je dovoljno pametan i da je poštedi i

42 Guy Gavriel Kay

da usmjeri razgovor kamo god poželi, a i sam Tkalac zna koliko je duboko čeznuo za tim odgovorom.

No zaboravio je što se događa u prisustvu Genoveve. Premda andainima nije previše stalo do nedaća smrtnika, kako da bude prepreden pred tako starom tugom?

Lios alfar i andain, svaki sa svojim mislima, sakupe opremu iz broda i pođu za njom u Anor i uz vijugavo stepenište.

Čudno je to, razmišljala je Jaelle, kad osjećaš nelagodu na mjestu svoje moći.

Bila je u svojim odajama u hramu u Paras Dervalu, okružena svećenicama svetišta i pripravnicama u smeđim tunikama. Mogla se u tren oka mislima povezati s Mormama u Gwen Ystratu ako zatreba ili ako to poželi. Imala je i gošću-prijateljicu u hramu: Sharru od Cathala, koju je do vrata, ali ne i dalje, dopratio zabavni Tegid Rhodenski – koji je, izgleda, neuobičajeno ozbiljno shvatio svoje dužnosti na mjestu Diarmuidova posrednika.

No vrijeme je za ozbiljnost i za nemir. Ništa od poznatih stvari, čak ni zvona koja su se oglasila da pozovu sive svećenice na zaziv u sumrak, nije bilo dovoljno da donese olakšanje vrhovnoj svećenici.

Ništa više nije jasno kao što je nekoć bilo. Bila je tu i tu je i pripadala, vjerojatno bi prezrela svaki zahtjev, a kamoli zapovijed, da bude bilo gdje drugdje. Njezina je dužnost, a i moć joj nalaže, da oblikuje ispredene mreže Danine volje i da to čini ovdje.

Pa ipak, ništa nije bilo isto.Kao prvo, od jučer je djelomično odgovorna za upravljanje Bre-

nninom, budući da je natkralj otišao na sjever. Zazivnik iz Danilotha zažario se preksinoć – pred dvije noći, zapravo, no oni su za to saznali tek kad su se vratili iz Taerlindela. Zajedno s Aileronom vidjela je zapovjedno uvijanje svjetlosti u žezlu koje su lios alfari poklonili Ailellu.

Kralj se zadržao samo onoliko koliko mu je trebalo da nabrzo pojede nešto dok je dijelio sažete zapovijedi. U garnizonima su razvodnici straže mobilizirali sve do jednoga. Vrlo im je malo trebalo; Aileron se pripremao za taj trenutak od dana kad ga je okrunila.

43NAJMRAČNIJI PUT

Sve je učinio kako treba. Zadužio je nju i Gorlaesa da upravljaju natkraljevstvom dok je on u ratu. Čak je i zastao kraj nje pred dverima palače i žurno je, iako ne nedostojanstveno, zamolio da štiti njihov narod koliko god joj to moći dopuštaju.

Onda se našao na svojemu vranom konju i odjurio s vojskom, prvo u Sjevernu kulu da pokupi ondašnje garnizone, a onda na sjever u noći, preko Ravnjaka do Danilotha i Dana zna čega.

Ostavio ju je na mjestu koje joj je najpoznatije od svih, a gdje ništa nije izgledalo poznato.

Nekoć ga je mrzila, sjeti se. Sve ih je mrzila: Ailerona, njegova oca i Diarmuida, njegova brata; onoga kojeg je nazivala “prinčićem” kao odgovor na njegovo zadirkivanje i otrovni jezik.

Do ušiju joj je tiho dopiralo bajanje iz odaje s kupolom. Nije to bio uobičajeni večernji zaziv. Još osam noći, sve dok mjesec ljetne dugodnevice ne nestane, večernji će napjevi počinjati i završavati tužaljkom za Liadona.

I toliko je moći počivalo u tome, bio je to veličanstveni trijumf božice, a time i njen, prve vrhovne svećenice nakon nebrojeno, tko zna koliko, godina koja je začula krik iz Dun Maure na Maidaladan, žalovanje za dobrovoljno pruženom žrtvom.

A time joj se misli ponovno vrate na početak, onome koji je postao Liadon: Kevinu Laineu, kojeg je Srebrenplašti doveo iz drugoga svijeta u sudbinu koja bješe istovremeno mračna i zasljepljujuće svijetla, koju čak ni vidovnjakinja nije predvidjela.

Uz sve Jaelleino znanje, svu njezinu udubljenost u prirodu božice, Kevinov je čin bio toliko golem, toliko savršeno galantan, da je nepovratno pomutio jasnoću kojom je dotad gledala na svijet. Bio je muškarac, a ipak je to učinio. Od Maidaladana joj je bilo toliko teže prizvati stari gnjev i ogorčenost, mržnju. Ili, točnije, toliko teže prizvati ih za bilo što ili bilo koga osim za Rakotha.

Zima je završila. Zazivnik je planuo. Počeo je rat, negdje na sjeveru, u mraku.

I jedan je brod plovio na zapad.Ta je misao vrati na plažu sjeverno od Taerlindela, gdje je gledala

kako drugi tuđinac, Pwyll, zaziva boga mora i razgovara s njim na rubu vode u neljudskome svjetlu. Ništa nije bilo lako nikome od njih,

44 Guy Gavriel Kay

Dana i Tkalac znaju, no Pwyll je izgledao kao tako gruba i zahtjevna sila, toliko je iz njega izvlačio, a nije, bar ne koliko je ona vidjela, davao mnogo zauzvrat.

Sjećala se da je i njega mrzila hladnim, neumoljivim bijesom, kad ga je sa Stabla ljeta dovela u istu ovu sobu, ovaj krevet, jer je znala da mu se božica obratila, a nije znala što je rekla. Udarila ga je, sjećala se, uzela mu krv koju svi muškarci moraju dati, ali nipošto na propisani način.

“Rahod hedai Liadon”, pjevale su svećenice u nadsvođenoj dvo-rani, završavajući tužaljku posljednjom dugom, naricajućom notom. I trenutak kasnije začuje Shiel kako jasnim glasom započinje anti-fonalne stihove večernjeg zaziva. Dalo se naći mir u tome, Jaelle je razmišljala, moguće je pronaći utjehu u ritualima, čak i sada, čak i u vrijeme tame.

Vrata njene odaje naprasno se otvore. Leila je stajala na pragu.“Što to radiš?” Jaelle usklikne. “Leila, ne bi li trebala biti u dvo-

rani s—”Ona stane. Djevojčine su oči bile razrogačene, izbuljene, foku-

sirane ni na što. Leila progovori zanesenim, jednoličnim glasom. “Oglasili su rog”, reče ona. “U bitki. On je sada na nebu, iznad rijeke. Finn. I kraljevi. Vidim Oweina na nebu. Vadi mač. Finn vadi mač. Oni – oni—” Lice joj je bilo bijelo poput krede, prsti zgrčeni na bokovima. Ispusti piskutav zvuk.

“Oni ubijaju”, reče ona. “Ubijaju svartove i urgache. Finn je obliven krvlju. Toliko krvi. A sada Owein – on—”

Jaelle vidi da se djevojčine oči šire još više, pomahnitale od užasa, i srce joj stane.

Leila vrisne. “Finne, ne! Zaustavi ga! Ubijaju naše!”Ona ponovno vrisne, bez riječi, i zatetura naprijed, padne i zarije

glavu u Jaelleino krilo, rukama zgrabi svećenicu grčevito se tresući.Bajanje u dvorani prestalo je. Koraci su jurili niz hodnike. Jaelle

je držala djevojku što je jače mogla; Leila se toliko batrgala da se vrhovna svećenica iskreno bojala da se ne ozlijedi.

“Što je? Što se dogodilo?”Ona podigne pogled i ugleda Sharru od Cathala u dovratku.

45NAJMRAČNIJI PUT

“Bitka”, protisne ona, boreći se da zadrži Leilu, dok joj se vlastito tijelo treslo od silovitosti djevojčinih jecaja. “Hajka. Owein. Povezana je s—”

A onda su začuli glas.“Kralju nebesa, spremi mač! Zapovijedam ti!”Činilo se da dolazi niotkuda i odsvakuda u prostoriji, jasan, hladan

i potpuno zapovjedan.Leilino silovito trganje stane. Ležala je mirno u Jaelleinu naručju.

Svi bijahu mirni: tri žene u sobi i one koje su se okupile na hodniku. Čekale su. Jaelle je jedva disala. Ruke su joj slijepo, automatski gladile Leilinu kosu. Djevojčina tunika bila je mokra od znoja.

“Što je bilo?” prošapće Sharra od Cathala. “Tko je to rekao?”Jaelle osjeti da je Leila drhtavo udahnula. Djevojka – tek petna-

est godina stara, Jaelle pomisli – ponovno podigne glavu. Lice joj bješe puno mrlja, a kosa beznadno zamršena. Ona reče: “Bila je to Ceinwen. Bila je to Ceinwen, vrhovna svećenice.” U glasu joj se čulo čuđenje. Čuđenje djeteta.

“Ona? Ona glavom?” ponovi Sharra. Jaelle pogleda princezu, koja je unatoč svojoj mladosti bila upoznata s moći i očito je znala ograničenja koja je Tkalac nametnuo bogovima.

Leila se okrene Sharri. Oči su joj ponovno bile normalne i vrlo mlade. Ona kimne. “Bio je to njezin glas.”

Jaelle zatrese glavom. Za to će morati platiti, znala je, u kivnome panteonu božica i bogova. To je, dakako, bilo izvan njenih moći. No nešto drugo nije, pomisli ona.

Reče: “Leila, u opasnosti si zbog ovoga. Hajka je previše neo-buzdana, to je najiskonskija sila od svih. Moraš pokušati prekinuti tu vezu s Finnom, dijete moje. U tome je smrt.”

Imala je ona svoje moći, znala je kad njezin glas nije samo njezin. Ona je vrhovna svećenica u Daninu hramu.

Leila podigne pogled prema njoj, još uvijek klečeći na podu. Jaelle automatski posegne odmaknuti pramen kose s djevojčina bijeloga lica.

“Ne mogu”, Leila će tiho. Samo ju je Sharra, koja im bješe najbliže, čula. “Ne mogu je prekinuti. Ali to više nije važno. Neće ih više nikada zazvati, neće se usuditi – neće ih moći obuzdati ako to učine.

46 Guy Gavriel Kay

Ceinwen se neće dvaput umiješati. Otišao je, vrhovna svećenice, među zvijezdama je, na Najdužem putu.”

Jaelle ju je dugo gledala. Sharra priđe i položi ruku na Leilino rame. Pramen kose ponovno padne i još jednom ga svećenica od-makne.

Netko se bio vratio u dvoranu. Zvona su zvonila.Jaelle ustane. “Pođimo”, reče. “Zazivi još nisu gotovi. Svi ćemo

ih otpjevati. Dođite.”Povede ih krivudavim hodnicima do mjesta gdje je ležala sjekira.

No cijelo je vrijeme večernjih napjeva u mislima čula drugi glas.“U tome je smrt.” Bio je to njezin glas i ne samo njezin glas.

Njezin i boginjin.Što je uvijek značilo da je ono što je rekla istina.