Najljepši cvjetići ubrani u vrtu dječje mašte.indd

Najljepši ubrani u vrtu

PREDGOVOR LITERARNIM RADOVIMA

Predajem vam u ruke ovu skromnu knjižicu meni dragih učeničkih radova. Poučavajući godinama svoje đake, pametne i umne, divila sam se njihovom

umijeću, duhovnoj snazi i ljepoti pisanja. Ponesena ljubavlju prema toj rijeci pisanog izričaja, u bogatoj arhivi istih, obznanjujem samo dio izabranih naslova kako bi i vi uživali u raznolikosti stila pisanja, osjetili ljubav trenutka nadahnuća pisanja tih malih glavica.

I molim vas ne uočavajte pogrješke ne donosite nagle osude! Prihvatite ovu knjižicu kao dar generacija koje vas žele obogatiti ljepotom riječi, oplemenjujući vašu dušu mladošću i dobrotom. Neka ovi cvjetići oplemenjene dječje mašte, ra-zigraju vaša srca, očaraju i ispune vas srećom što ste i vi bili dio odrastanja ovih ili nekih drugih divnih pronicljivih stvorenja.

Senka Vučak

Najljepši cvjetići ubrani u vrtu dječje mašteNajljepši cvjetići ubrani u vrtu dječje mašte100 godina škole100 godina škole

3

U smiraj danaU smiraj dana suzama se opraštam sa svijetom,

ostaju pjesme za lica strana,a ja moram poći

sa svojom tugom i sjetom.

Pod usijanom kuglomgledam ljude

i divim se njihovoj sreći,pokopavam ideale

jer što mi oni sada mogu reći?

U najtamnijem kutu zemljejenjava moj život,trune moje srce,

ostavljam vam smrznute suze,kroz njih ću gledati let

i čuti pjesmu ptice.

Ivana Puljiz, 7. razredgod. 1994./1995.

100 godina škole100 godina školeNajljepši cvjetići ubrani u vrtu dječje mašteNajljepši cvjetići ubrani u vrtu dječje mašte

4

Rat……. i pište metci, pljušti kiša granata,

oluja zla sprema se na nas.Svima nam je dosta okrutnog rata,svi nekud bježimo i tražimo spas.

Negdje u daljini plač se gorki čuje,Jauk djece, majki, žena …

Strašan zvuk svuda odjekujei mnogi vide da im spasa nema.

…….i pište metci, i pljušti kiša granata,i tisuće žrtava za Hrvatsku pade.

Pet godina, eto, prođe od početka rata,al´ hrvatski narod ne izgubi nade.

Sloboda nam opet dođepobjegoše krvnici naši,ovaj rat napokon prođe

opet smo svoji na svome, Hrvati.Nada Madunić, 7. razred

god. 1995./1996.

SlušajSlušaj cvrkut ptica

dašak jesenii pjesmu vjetra.

Slušaj govor tišinerazgovor ljudii ljepotu riječi.

Slušaj svoje srceono će ti pomoći

da napokon pronađeš sebeu ovom čudesnom svijetu

i nađeš svoj ciljsvoju metu!

Nataša Madunić, 8. razredgod. 1995./1996.


5

Nema ga više

Jedanaest je sati. Već duboko spavam. Odjednom me probudi jako svjetlo. Mama je ušla u sobu sva uplakana i umorno uzimala pokrivač iz ormara. Bila

je kao izvan sebe. Iz druge sobe čuo se plač i bolni uzdisaji. Upitala sam što se događa. Mama je odgovorila sasvim tiho: „Umro je…“ Bila sam pospana i mnogo toga nisam razumjela. Ležala sam nepomično. Nisam mogla zaspati, a u mislima su mi se ponavljale riječi: „Umro je, umro je…“ Jučer mi je obećao da će ozdraviti i ja sam mu vjerovala jer još nikada nije prekršio svoje obećanje. Napokon tanke sunčeve zrake obasjaše moje lice. Ustala sam. U kući je bila cijela obitelj. Svi su nijemo sjedili uplakanih očiju i teško uzdisali. Napokon je mama prekinula tu grobnu tišinu i odvela me u sobu gdje je ležao djed. Baka je sjedila uz odar i tiho jecala. On je ležao mirno, ruku prekriženih na prsima. U ruci su mu bili očenaši, a usne kao da su mu se polako micale i molile posljednju krunicu. Lice mu je bilo hladno i blijedo, a na njemu je titrao osmjeh pun ljubavi i mira, isti onaj osmjeh koji sam često vidjela dok mi je pričao i igrao se sa mnom. Uhvatila sam ga za ruku nadajući se da ću ga probuditi, ali on je i dalje nepomično ležao. Tada sam shvatila da je to vječni san i da ga nema više…. Ispustila sam njegovu hladnu ruku koja me je toliko puta pomilovala i tiho sam izustila: „Oprosti, djede, ako sam ti ikada nažao učinila…“Suze su jače potekle, disanje se ubrzalo, a neka tama obuzela mi dušu. Otišla sam u njegovu sobu i tamo dugo plakala.Osvanulo je još jedno jutro, ali bolnije od prethodnoga. Taj dan smo se posljednji put oprostili od njega i ispratili ga na vječni počinak.Nakon sedam dana otišla sam na njegov grob. Na hladnoj ploči ležalo je uvelo cvijeće. Spustila sa, svježu crvenu ružu kao znak moje ljubavi i zahvalnosti. Sjela sam na grob i tako nepomično ostala u mislima na djeda. Prolaze dani i godine, svijeće vene na njegovom grobu, ali moja ljubav prema njemu nikada neće uvenuti.Djede, hvala ti za sve sretne trenutke moga djetinjstva provedene u tvome krilu.

Ivana Ćubić, 7. razredgod. 1995./1996.


6

Kazivanje moje tete

Na sahranu mome stricu došla je i teta Anka koja živi u Rijeci. To je vital-na starica od nekih sedamdesetak godina. Svaki put kad bi ona došla kod

nas okupili bi se susjedi oko nje i pažljivo slušali. Ovaj put sam se i ja pridružio ostalima da čujem o čemu to teta zanimljivom priča. Sa suzama u očima priča o Bleiburgu tom tragičnom i krvavom hrvatskom križu. Bila je i ona sudionik tog trnovitog puta.Kao mlada djevojka, poslije tragične smrti oca ubijenog zbog Hrvatske i ljubavi prema njoj, ona kao i cijela obitelj bili su protjerani iz svog doma, u nepoznato. Bez ičega ona, majka i još četvoro djece uputili su se u Zagreb ni sami ne znajući što će s njima biti, što ih čeka.U svibnju 1945. godine bježi teta sa mnogim istomišljenicima ispred razbojnič-ke protuhrvatske vojske. U Bleiburg skupa s njima doživjela je najveću tragediju koja može zadesiti jedan narod. Opisujući dane provedene na tom putu od suza na može razgovijetno pričati. Priča da je imala tri kocke šećera kao zalihu hrane i to dijelila sa susjedima iz Ciste koji su bili skupa s njom. Slikovito opisuje pona-šanje partizana prema njima koje je ne samo svirepo i neljudsko ponašanje već i sadističko iživljavanje nad nemoćnima i zarobljenicima. Niz rijeku su plutali leševi ubijenih kao kako se ona izrazila rušenje cjepanica niz ogromnu hrpu na-slaganih drva. Bili su to stravični dani gdje du djeca bili sudionici svirepog ubi-janja roditelja i obratno, a da nitko nikome nije mogao niti smio pomoći. Čak ni jecaj nisu smjeli pustiti. Samim čudom moja je teta preživjela, s malobrojnima, tu nezapamćenu tragediju hrvatskog naroda.Pričala je teta i o stradanjima naše obitelji nakon povratka iz Bleiburga i o mno-gim drugim sjećanjima vezanim za Hrvatsku. Želio bih da moja teta opiše svoja sjećanja na te crne dane naše povijesti kako bi mnogi znali što su radili izdajnici i neprijatelji hrvatskog naroda.

Mijo Vučak, 4. razredgod. 1995./1996.


7

Čovjek mog kamenjara

Legende su mu ispisane na tvrdom kamenu, a ruke ispucale i žuljevite. Oči uprte prema nebu i vape za kapima kiše. Rođen je u kršu, na sivom i golom

kamenu, na gladnoj i žednoj zemlji. Sreća mu je život u bespuću, a dan tvrda kora kruha i kapi znoja na čelu. Sve što ima stvori je sam. To govore njegove ruke koje neumorno rade, a sklapaju se tek kad čuje glas zvona da se pomoli Bogu. Takav je taj čovjek moga kamenjara. Dan mu počinje i svršava s motikom u ru-kama. Na licu mu uvijek osmijeh, ali škrt kao i zemlja koja ga rodila. Tko bi znao je li sretan i želi li živjeti baš dugo?Sinovi ga ostavljaju jer žele započeti život drugačiji od njegova. On ih ispraća na rodnom kućnom pragu, želi im sreću, a iz njegova tvrdog pogleda klizne pokoja staračka suza. Ostaje sam sa sobom i svojom sudbinom….Jednom, kad ne bude više nikoga, svjedočit će golo kamenje o njegovim legenda-ma, a krv i znoj sasušeni na zemlji pripovijedati će njegov život.

Ivana Puljiz, 8. razredgod. 1995./1996.

Dvoboj u sumrak

Rujan na izmaku. Dani još dugi i sparni. Sunčeve zlatne zrake nemilosrdno probadaju šumu. Jelenska rika je gotovo na vrhuncu. Sve se ori od borbenog

zova bojovnika. Tamo u daljini hrapav glas harambaše, gospodara harema. Na pristojnoj udaljenosti mladi nazoljub još preslabi da imaju svoj harem, čeznut-ljivo, slabim, gotovo telećim glasom zovu košute. No, one ne dolaze. I da hoće, škrti paša to ne da. Jedva čujno u trstiku kratak mukao zov starog jelena. Pravi je užitak slušati taj orkestar grla.Odjednom, iznenada, negdje u sredini šume, zagrmi dubok, silan glas. Cijela se šuma zaori. A onda, malo bliže i drugi jednako silan i gromovit. Potom tišina. Ništa se ne događa…. Nakon nekoliko trenutaka neki odvažni bojovnik prekinu tišinu. Iz njega još jedan, pa još jedan. Opet se šumom ponese stara pjesma.Ali, odakle su došla ona dva silna glasa? Čije je to grlo, čije li su grudi? Prvi je Vitorog. Eto, već je četrnaest ljeta od njegova dolaska na svijet, a on sve širi gru-di, višeg grebena, jačih rogova i snažniji nego ikad do sada. Na plemenitoj glavi dvije grane kao dva jasena. Dvadesetak savršenih parožaka rasporedilo se na te grane. Moćne krune su mu zemljave, a na njima hrpe trave. Starost mu odaju jedino sijede dlake na grivi. Oko nje pase jedanaest košuta.Drugi je Zlatorog. Zauzeo je rikalište na šumskom proplanku blizu Vitoroga.


8

Njegovi veličanstveni rogovi na vrelom suncu blistaju poput zlata. Vitke noge, snažne grudi, tamna griva, ponosno držanje – oličenje snage, sklada i ljepote. Dvije je godine mlađi od mrskog mu Vitoroga. Ima on desetak košuta.Ni Vitorog, ni Zlatorog dosad nisu bili gubitnici.Sunce je na zapadu. Vrućina pada. Vrela crvena kugla polako tone za brda kao da se želi odmoriti od naporna dana. Vitorogov harem mirno pase, samo on neprestano obilazi uokolo. Iznenada odnekud doletje roj osa i strmoglavi se na jednu košutu. Košuta se u panici dade u bijeg, ravno na teritorij Zlatoroga. Zlato-rog je odmah htio gošću prisvojiti sebi te pohrli prema njoj. Iz suprotnog pravca dolazio je Vitorog da neposlušnu košutu vrati u harem. Košuta je bila zbunjena. Prema njoj su hitala dva jelena. Baci se u gustiš. Vitorog i Zlatorog ostadoše jedan nasuprot drugom. Vitorog je bio na Zlatorogovu teritoriju. Mogao je uz-maknuti ili se boriti. Ako, tko uzmakne, kukavica je. Zar da on, koji ne zna za poraz, uzmakne, kukavički bez borbe?Zlatorog je bio miran. U pogledu mu nije bilo ni trunka straha, samo bijes, mr-žnja i želja da smoždi protivnika. Zabaci rogove na leđa, a iz grudi zatutnji naj-silniji njegov rik do tada.To je bio izazov za Vitoroga.Baciše se jedan na drugog. Sraz dvije snage i bijesa. Svaki dio tijela bio je napre-gnut mišić. Prasak rogova, a zatim se rogovi ukrstiše u koštac. Guraju, ali ni da se milimetar pomaknu.Po snazi su jednaki. Presudit će lukavost i iskustvo. Bio je to dvoboj za titulu šumskog kralja, dvoboj na život ili smrt jer su oba jelena bila previše ponosna da bi se povukli. Uspjeli su jedan drugome zaparati slabine. Nakon cijele vječnosti ostadoše oba mokra, iscrpljena. Uzimali su predah pred posljednji sraz. Rogovi su im oštećeni, nekoliko parožaka slomljeno, a vrela krv polako se slijeva na ugaženu travu. Oko njih nazoljubi nesmetano gone košute. Baciše se u zadnji napad. Prasak se prosu šumom. U jednom trenutku Zlatorog se prope na stražnje noge da izbjegne nasrtaje, ali Vitorog promijeni smjer i zabi oba nadočnjaka u tijelo Zlatoroga, u njegovu utrobu. Strahovit jauk prosječe šumu. Gotovo je!Vitorog pobjedonosno riknu i pođe u potragu za odbjeglim košutama. Sunce boje baš kao lokva krvi u kojoj je ležao Zlatorog, nestajalo je iza gora. Zlatorog je proživljavao posljednje trenutke svoga tragično skončanog života. Još jednom mu rogovi bljesnuše, a onda se sunce sakri iza obzora kao da je bježao od tragič-nog događaja. Zlatorog se posljednji put trznu i smiri zauvijek. Crkveni oblaci počeše bdjeti nad njim.

Marijan Ramić. 8. razredgod. 1995./1996.


9

Oni se samo voleDosta vremena bili su dobri prema nama.

Dali su nam dovoljno lijepog vremenada ostvarimo svoje ljubavi,

a oni su se gledali s velike udaljenostizaljubljenim pogledima.

I sad kad su se napokon zbližili njihovi pogledii kad su se dodirnuli,

mi se ljutim,

a oni ne čine zlo,oni se samo vole.

Ta njihova ljubav kratko će trajati,a mi ćemo biti sretnikad se oni razdvoje,

a oni ne čine zlo,oni se samo vole.

O … jadni oblaci,da nam udovolje, oni se rastaju.

malo se ljute,sijevaju očima

plaču,ali se na kraju ipak rastaju.

Nakon nekog vremena,to se opet događa,

kao da se ponavlja neka scena,a mi smo sretni na kraju predstave.

Klara Madunić, 8 razredgod. 1996./1997.


10

KapljicaSjedim …

U ruci plastična bocas mineralnom vodom.

Odjednom,počnem je treskati.

Gledamkako se kapljice miješaju

i kako poskakujukao da se smijulje toj igri.

I dugo to radimuvjerena kako kapljice to ne boli.

I tako zamišljenau tom trenutku

i izvan svijeta u kojem živim,poželim biti kapljica u toj boci.

Klara Madunić, 8. razredgod. 1996./1997.


11

DokDok sam gledala kako se valovi pjene i

jedan za drugim razbijaju o obalu,mislila sam na nju.

Dok sam gledala u daljinugdje se spajaju nebo i more,

mislila sam na nju.

Dok sam gledala galeba kako leti visokopa se spušta na val,mislila sam na nju.

Dok sam gledala sunce kako zaranja u morai pozlaćuje ga,

mislila sam na nju.

Dok sam gledala …Prestala sam misliti.Onda je sve nestalo.

Ostale su samo riječi na papiru.

I ona jegledala sa

mnom!

Klara Madunić, 8. razredgod. 1996./1997.


12

Beskrajno neboU beskrajnom nebu

titraju zvijezdemoja i tvoja zajedno.

Mjesec ih čuvaod zla brania srca kucaju

moje i tvoje zajedno.

Marina Madunić, 8 razredgod. 1998./1999.

Proljeće u ratuNe …..

ovo nije moje proljeće.U mom proljeću sjene se poigravaju,

sunce se skriva,cvijeće cvjeta,ptice pjevaju,

djeca su uz roditelje,u svijetu vlada mir.

Ali u ovom proljećupoigravaju se sjene porušenih kuća.

Sunce je izgubilo svoj sjaj,cvijeće boju,

ptice pjev,djeca očeve, a svijet mir!

Marina Madunić, 8 razredgod. 1998./1999.


13

MatiSnivaj slatko u tišini vječnoj

ti koji u času smrti prijeđe u životti koji pade neustrašivo i smjelo

„Živjela Hrvatska“posljednji pozdrav ti bješe

riječi su to koje najmilije ti tješe.

Snivaj smjerno junače hrabris puškom u ruci i vjerom u Hrvatsku

s puškom i prijateljima odvažnim svojimodlaziš u borbu časnu i neprijatelja kosišs krvnikom odurnim nepošteno se nosiš.

Snivaj umorni ratniče u miruslobodu si donio rodu svom

slobodu za koju mnogo krvi padeponosan budi jer i ti svoju krv dadeza Cistu svoju, za cijeli hrvatski rod.

Slava ti, Mate!Hvala ti legendo!

Mia Vučak, 6. razredgod. 1999./2000.


14

JednomJednom kad proljeće umre,Kad se vrate cvijeće i laste,

Po tvom srcu posadit ću kamenje,Nek¨ kamen po kamen raste.

Jednom kad ljeto umre,Kad presuši more i rijeka,

Po tvom srcu posadit ću nadu,Nek’ čekanje samo sebe čeka.

Jednom kad sve, sve ode,I bez oproštaja nestane ko sjena,

Ostat će tvoje srce jadno,Od boli, tuge i kamena.

Nataša Madunić, 8. razredgod.1999./2000.

Vladar visina

Jesenje jutro. Ustao sam. Vani je bila magla. Nešto me vuklo baki. Čim sam ušao u bakinu kuću, dočekala me neugodnom viješću kako joj orao odnosi

kokoši. Tužila se da joj je ostalo tek nekoliko kokošiju od dvadeset koliko ih je imala. Utješio sam baku i obećao da ću tom nevaljalcu postaviti zamku.Uzeo sam konopac i jedno malo drvo. Zabio sam drvo u zemlju i svezao oko njega tanki konopac. Uhvati sam jednu kokoš i zavezao je drugim krajem konca. Kokoš se koprcala, ali nije uspjela pobjeći. Zamka je bila spremna. Sakrio sam se iza zida i čekao. Tek po koja ptica bi proletjela, ali nikako da dođe on kao da je znao da sam mu postavio zamku. Baš kad sam htio otići ugledao sam ga u daljini. Približavao se kokoši be znajući da sam ja ovdje i da ga čekam. Kružio je iznad svoje buduće žrtve. Došao je sa-svim blizu. Prepoznao sam ga. Bio je to kokošar. Lebdio je zrakom. Bio je vladar visina, vladar neba. Ispružio je velika krila. Sletio. Bio je oprezan. Nešto mu je bilo sumnjivo. Vidio sam mu oči kako iz njih sijevaju munje. Zakrivljeni oštri kljun je bio kao oštra pila. Pandže su mu bile još krvave. Srce mi je jako tuklo. Sivo-crvena pera su ga činila veličanstvenim. Divio sam mu se.


15

Prišao je kokoši, uhvatio je pandžama, htio je podići u zrak, ali nije mogao. Isko-čio sam i bacio se na njega. Mlatarao je krilima. Jedva sam ga držao. Bila je to nepoštena i teška borba. On sa pandžama i kljunom, a ja golim rukama. Kljuc-kao me u ruku. Pustio sam ga. Pobjegao je. Vinuo se u zrak. Kokoš i ja zaradili smo nekoliko rana, a on je opet postao vladar visina.

Alen Ramić, 6. razredgod. 1999./2000.

Dolina dijamanta

Sjedio sam u kući. Sklopio oči.Našao sam se u velikoj dolini. Šikara je bila svuda oko mene. Ugledao sam

spilju. Na kamenim gromadama pisalo je: Tko prođe ovu spilju naći će spilju koja je još veća od ove, a u njoj su dijamanti. Čuo sam priče o ovoj zloglasnoj spilji. Pričaju ljudi da u spilji žive svakakva bića: zmaj sa jedanaest glava, spiljski medvjed, krokodil.Odjednom se začuje grmljavina. Pogledah gore i vidjeh ptičurinu koja nosi gro-madu u kandžama. Htjede je baciti na mene. Brzo uđoh u spilju. Gromada se zakotrlja za mnom. Zatvorila je ulaz u spilju. Pokušao sam je odgurnuti, ali ni milimetra. Nije mi preostalo ništa drugo nego da pokušam proći spilju i pronaći izlaz negdje drugdje. Kod sebe sam imao kutijicu šibica. Upalio sam jednu. Tada sam ugledao na zemlji baklju. Pokraj nje nalazile su se kosti nekog nesretnika kojega je zmaj ubio. Uzeo sam baklju i zapalio je. Oprezno sam išao spiljom. Spilja je bila mokra. Paučina je bila svugdje.Odjednom sam začuo jako hrkanje. Sigurno je to bio zmaj. Pokušao sam proći neprimjetno. Krivo sam zgazio. Maleni kamenčić je pao i otkoturao se ravno zmaju. Zmaj sa jedanaest glava se probudio. Obuzeo me je strah. Uspravio se. Bio je golem. Počeo je rigati vatru. Nasrnuo je na mene. Baklja nije uspjela odvratiti pažnju. Sjetio sam se praćke. Uvijek sam je nosio uza se. Izvadio sam je iz džepa. Uzeo sam kamen i naciljao u oko strašnog zmaja. Pogodio sam ga točno u zjenicu. Ispustio je bolan krik. Sad je bio još ljući. Svojim snažnim repom udario me. Snažan udarac bacao me je u zid. Htio me je spržiti na svojoj vatri. Izmakao sam se zadnji čas. Brzo sam mu prišao s boka. Baklju sam mu zabio u srce. Mlatarao je i rigao vatru, a onda jedna po jedna glava je umirala. Na kraju je izdahnuo. Prešao sam prvu prepreku. Bio sam izmoren. Iza zmaja stajao je mač zaboden u zid. Sigurno je neki čovjek pokušao ubiti zmaja, ali je promašio. Uzeo sam mač i nastavio dalje. Spilja je izgledala kao da joj nema kraja. Naišao sam na brlog.


16

Spiljski medvjed je osjetio miris čovjeka. Izašao je iz brloga i okomio se na mene. Ubilački nagon mu je proradio. Oči su mu bila crvene, a u mraku je bio strašan. Pjena mu je navirala na usta. Išao je prema meni. Skamenio sam se.Trznuo me je udarac šapom. Ostavio mi je duboku ranu na licu. Ostavio je trag svojih pandža. Htio me je dokrajčiti, ali sam se izmaknuo. Pokušavao me je udariti, ali ja sam se uvijek uspijevao izmaknuti. Čekao sam priliku da mu mačem zadam udarac. Dočekao sam svoju priliku. Zabio sam hladni mač u njegovo tijelo. Pogodio sam ga u trbuh. Osjetio je sla-bost. Nije shvatio što mu se dogodilo. Klimao je glavnom tužno brundajući. Pao je na zemlju. Jako je polako udisao i izdisao. Od boli je prigrabio kamen te ga je zubima smljeo u prah. Zatim je umro. Prikupio sam snagu i nastavio dalje. Lice me je užasno boljelo. Hodao sam i hodao i najedanput propao u neku provaliju. Okliznuo sam se i upao u mutnu vodu. Prije nago sam se snašao, krokodil me zgrabio za nogu. Po-vukao me je na dno. Pokušao sam se oduprijeti, ali je bio prejak. Htio me je bolje zagristi te me je načas pustio. Iskoristio sam tu priliku te sam izronio i udahnuo zrak. Opet me ščepao. Ugledao sam mu slabu točku. Bio je to nos. Nekako sam izvadio praćku , a kamen je već bio u njoj. Pogodio sam ga u jednu nosnicu. Puštao me je. Izronio sam po zrak. Rukom sam zgrabio kamenčić. Opet sam izronio. Drugi kamen sam upotrijebio za drugu nosnicu. Izronili smo oba. Tada sam uzeo veliki kamen i počeo njime udarati krokodila po glavi. Raskrvario sa mu glavu. Potonu je na dno. Voda je bila sva crvena od moje i njegove krvi. Iza-šao sam iz vode. Na mojoj nozi vidjeli su se otisci krokodilovih zubiju. Nastavio sam dalje šepajući.Nedugo zatim sam naišao na kraj spilje. Ušao sam u drugu spilju. U njoj je bilo mnogo dijamanata. Sva je sjajila. Brzo sam stavio u džepove dijamante. Našao sam u škrinju i napunio je dijamantima. Osvrnuo sam se oko sebe. Vidio sam da odnekud dolazi svjetlo. Sa škrinjom sam slijedio svjetlo. Napokon sam iza-šao. Obasjalo me sunce. Okrenuo sam se da zadnji put vidim spilju. Kada sam se ponovo okrenuo našao sam se u svojoj kući bez ičega. Nije bilo ozljeda ni dijamanata.

Alen Ramić, 7. razredgod. 2000./2001.


17

Loza

Jesen je. Gledam ispred kuće, polje, njive, loze … Sve je bijelo poput snijega, ali to je samo slana. Gledajući uokolo pažnju mi privuče jedno malo drvo. Jedna

stara loza kao da drhti na hladnoći bez imalo topline oko sebe. Izgleda tužno, bi-jedno kao neka starica koju je shrvala bolest i godine. Gledam tu staru lozu i gle-dam loze oko nje. Ostale loze izgledaju snažno i jako kao da govore: „Mi smo još mlade, nama ne smeta hladnoća.“ A ona stara loza i dalje drhti i govori: „Hladno mi je, sva drhtim, nikako se ne mogu utopliti. Kako ću izdržati ovu zimu?“Ja sam stvarno jedno staro glupo drvo. „Na to će mlade loze: „Drži se stara, po-gledaj nas.“ A loza i dalje drhti, onako tužna, grbava, bijedna, stara … Mene hva-ta tuga, osjećam se tako bespomoćno, a voljela bih pomoći tom starom grbavom drvetu. Odoh do kuće i sve to ispričam mami. Mama mi samo reče: „Hajde, za čim žališ, za jednom starom lozom.“ Nakon toga opet odem do iznemogle stari-ce i gledam je. Kad sam se dobro zagledala, vidim da nešto niz tu staru koru klizi. Podsjeti me na suze. Zar to loza stvarno plače? Pomislim i na ljude koji na takav način umiru, sami bez igdje ikoga. Tada me mama zovnu i ja zaboravim na tu malu, jadnu, grbavu lozu. Ona je vjerojatno i dalje patila i mučila se od hladnoće i starosti. Nakon mjesec dana dolazi u kuću i laže: „Ona stara loza se osušila.“Lozi nisam mogla pomoći, ali obećala sam da ću pomoći ljudima starima, ne-moćnima poput nje.

Valentina Šitum, 8. razred god. 2000./2001.


18

Razgovor s msgr. Don Ivanom Ćubelićem

Dr. Ivan je svećenik. Rođen je u Dobranjama, a osnovnu školu završio je u Cisti Velikoj 1970. godine. Obavljao je razne službe, pa je poznat i široj

javnosti. Sada je generalni vikar Splitsko-makarske nadbiskupije. Zamolili smo ga za razgovor:Angela: Don Ivane, kad se u vama probudila želja da pođete u svećenike?Don Ivan: Kad sam bio u osnovnoj školi i mene su često pitali, kao i vas: Što ćeš biti kad budeš veliki? Sjećam se da sam svašta želio biti kad odrastem. Privlačilo me svako zanimanje o kojem smo učili u školi. Tada se pred nastavnicima nije smjelo reći da će netko možda u Sjemenište. Morao sam lagati kad sam ispunja-vao anketni listić u osmom razredu. Pred kraj osnovne škole razgovarao sam češće s Markom i Tomislavom, našim susjedima, koji su već bili u Sjemeništu. Vidio sam da imaju mnogo lijepih knjiga i uvijek nose nove cipele. Kad su do-lazili na ljetne praznike donijeli bi nam pravu nogometnu loptu. U crkvi su bili glavni, jer su čitali poslanicu. A bili su baš nekako dobri i ljubazni. S njima sam mogao pričati do milje volje. Eto, tako sam i ja odlučio poći tamo u Split gdje su i oni. Htio sam biti sličan njima. Učen, a jednostavan. Da svi ljudi sa mnom mogu razgovarati.Angela: Što Vas je tako privuklo u svećeničkom zvanju?Don Ivan: Postao sam svećenik 1981. godine. Biskup me poslao za župnika u župu Srijane-Dolac Gornji. To su dva mjesta iznad Cetine, u Mosoru. Kad sam počeo posjećivati bolesnike i starce, razgovarati s djecom i mladima na vjerona-uku, ispovijedati i slaviti svetu misu … tek tad sam shvatio i osjetio što znači biti svećenik. Sve što se u školi učilo bila je teorija. Poslije me sve više i više privlačilo to što je nekomu drago da postojim. A to sam osjećao svakodnevno i u posje-tu obiteljima i u duhovnim razgovorima. Mislim da mi je tek tada postalo baš drago što sam svećenik – jer sam nekomu mogao obrisati suzu, nekome vratiti nadu …Angela: Je li vam bilo teško prvih godina svećeništva?Don Ivan: Nije mi drago kad netko sažalijeva svećenika, pa ističe da mu je teško. Ako je svećenik dobar i voli ljude ništa mu nije teško. Ljudi vole njega i sve je lako. Već sam dvadeset godina svećenik i svašta sam vidio. A opet vidite, kad se ljudi vole mogu sve podnijeti: i bolest, i siromaštvo, i brigu oko djece, i teške poslove ….Angela: Kako je Vaša obitelj prihvatila Vašu odluku da pođete u Sjemenište?Don Ivan: Otac me je dugo nagovarao da studiram medicinu. Valjda je htio da prvi sin bude doktor, pa da naslijedi kuću. A od majke se sjećam samo da je nama braći govorila, onako u šali, neka joj dovedemo lijepe nevjeste kad se bu-demo ženili. Kaže: „Draže mi je lijepa - jer se to vidi, a ako i nije baš dobra – na-učit će se pomalo.“ Tako , kad sam otišao u Sjemenište niti se slavilo, niti plakalo. Nitko nije bio siguran da ću postati svećenik. Duge su godine studija a, poći pa


19

napustiti – bila bi sramota. Znam da je majka dosta molila, a otac je za sve teško radio u Njemačkoj i stalno govorio: „Hoću da završite škole, nije važno koje!“ Eto tako je to išlo. Malo nade, malo straha i iščekivanja, malo radosti, a mnogo molitve. Pa i dan danas!Angela: Kakav je bio Vaš prvi susret s Papom?Don Ivan: Papu sam vidio kad sam bio u Rimu na studiju. Došao iz Splita nadbi-skup Franić i poveo nas dvojicu sa sobom u Vatikan. Kad je on s Papom završio razgovor, uveli su i nas za zajedničku fotografi ju. A ja tek došao na studij. Jedva se snalazim s talijanskim. Ipak sam bio hrabar Papu zamoliti da se s njim slikam sam. On je vrlo rado pristao. A ja sam, valjda od radosti zatvorio oči, pa sam na slici ostao kao da spavam. Srećom, imao sam i drugih prigoda susresti ga i učiniti ljepših fotografi ja. Mislim da smo svi ponosni na svoga Papu. On je kao Isus među nama. Posebno su ga zavoljeli mladi jer su u njegovim riječima našli pravi put i istinu za svoj život.Angela: Možete li nam ispričati nešto što Vam je bilo najljepše u Vašem poslu?Don Ivan: Ja se uvijek nadam da ono najljepše tek dolazi. To me nekako drži mladim. Osnovna škola je lijepo razdoblje života. Lijepih je doživljaja bilo i tije-kom tri godine na župi. Posebno kad je netko pred smrt zamolio ispovijed, a nije bilo a nije bilo u crkvi do vjenčanja. Ipak su mi u najljepšoj uspomeni ostali sati vjeronauka s djecom. Zajednički izleti i hodočašća. Ugodno sam se osjećao i kao vojni kapelan kad sam s našim braniteljima na bojištu slavio priznanje nove dr-žave Hrvatske. I sve njihove pobjede. Drago mi je bilo vjenčati mlade zaručnike, pa krstiti njihovu djecu. Tako, uza sve tmurne dane i osjećaje osamljenosti, život može biti pun lijepih trenutaka kad smo spremni voljeti ljude i živjeti za njih.Angela: Kako se slažete s kolegama svećenicima?Don Ivan: S nekima sam dobar prijatelj, a neke viđam veoma rijetko: Sad sam za njih nekako odgovoran, pa ih susrećem i službeno. Žao mi je kad netko govori protiv svećenika. Da su bogati ili egoisti. A većina njih živi samo za ljude u svojoj župi. Nemaju nikoga da im kuha, čisti kuću ili glača rublje. Zato su još draži svi oni prijateljski susreti i poneka lijepa riječ koju čuju.Angela: Mnogi, a posebno stariji, pratili su Vašu emisiju „Radosna vijest“ i pa-žljivo slušali Vaše riječi. Kako ste se pripremali za nastup?Don Ivan: Televizija je vrlo zanimljiv i zahtjevan medij. Sve se vidi, sve se čuje. Obišao sam mnoge crkve, gradove i lijepa mjesta u prirodi. Htio sam ljepote po-dijeliti s gledateljima. Nastojao napisati dobar tekst. Najprije sam malo molio i razmišljao komu govorim i što to važnoga imam reći. Onaj dio koji sam govorio u kameru učio sam napamet, da ne bi bilo mucanja. To gledatelji ne vole. Ostalo bih pročitao u studiju, što će se tijekom montaže prekriti odgovarajućim slika-ma. Kad je sve bilo gotovo, dodano je malo glazbe. Najdraže mi je bilo za Božić, s dječjim zborovima. Imao sam dobre suradnike. Za jednu emisiju od sedam minuta radilo je deset različitih stručnjaka. I to čitav dan!


20

Angela: Kako se osjećate kad govorite pred milijunima gledatelja?Don Ivan: Tu je emisiju redovito gledalo oko pola milijuna ljudi. Prestrašio bih se kad bi na to mislio. Kroz četiri godine nastupanja, naučio sam raditi opušteno. Emisije smo, naime, snimali nekoliko tjedana unaprijed. Moglo se pogriješiti, pa ponoviti. Jednom sam tako snimao, a oko mene refl ektori, kamera, mikro-fon, režiser, pomagači….. Nije mi baš išlo pa sam morao više puta ponoviti. Odjednom, prilazi mi dječak i pita: „Jesi li ti glumac ili pravi svećenik?“ To je bilo pitanje iz znatiželje, a za mene je postalo životni moto. Kad god molim i razmišljam u tišini, najprije počnem od tog pitanja: Jesam li ja u stvari glumac ili pravi svećenik?Angela: Što radite u slobodno vrijeme?Don Ivan: Rado posjećujem rodbinu i prijatelje, premda se svi ljute da me nikad nema. Dođem ponekad k roditeljima na Dobranje. Rado čitam i slušam glazbu. Ne gledam televiziju, niti čitam novine – samo slušam radio. Utorkom navečer igram nogomet s mlađim svećenicima. Subotom trčim oko Marjana.Drago mi je čitati i odgovarati na pisma i poruke putem elektronske pošte. Ako imate In-ternet, javite se na adresu: [email protected] pa ću vam rado odgovoriti.Angela: Imate li puno obaveza kao Generalni vikar?Don Ivan: To je važna služba u nadbiskupiji i najodgovornija, nakon oca nadbi-skupa. Već imam iskustva jer sam šest godina bio tajnik u Hrvatskoj biskupskoj konferenciji. Drago mi je da ima mnogo posjeta svećenika i vjernika koji žele razgovarati. Velika je briga gradnja crkava u Splitu, koje su trebale biti davno izgrađene, ali komunizam to nije dopuštao. Htjeli smo da svi, a posebno mladi, imaju dosta mjesta za susrete, za molitvu, kulturu, odgoj i zabavu. Pripremamo i proslavu 1700 godina od mučeništva prvog splitskog biskupa sv. Dujma. Svake godine radimo svi zajedno oko jedne teme. Sljedeće je godine: Župa - zajedniš-tvo vjere i života, a u prošloj je tema bila: Obitelj – izvor života. Posebno nas raduje što se uključuju i djeca i mladi po svim školama. Izabrali smo njihove najbolje literarne i likovne radove. Vidio sam da su među njima i tvoja dva rada. Čestitam ti!Angela: Što biste za kraj htjeli poručiti mladima koji će krenuti Vašim stopama?Don Ivan: Htio bih da svi budete sretni. Već sad izgrađujte iskrena prijateljstva. To je najveće blago koje ostaje za čitav život. Razgovarajte slobodno i često s roditeljima, nastavnicima i svećenicima. Siguran sam da vas oni vole i da vam mogu pomoći. Ne bojte se budućnosti. Marljivim radom i Božjom pomoću mogu se ostvariti mnogi lijepi snovi i planovi. Ako Isus pokuca na vaše srce i ponudi vam nešto posebno, povjerujte mu. Budite sigurni da on može ispuniti vaš život mirom, radošću i srećom.I … pozdravite moju školu.

Angela Ćubelić, 7. razred god. 2000./2001.


21

Orah

Mračno tmurno nebo plače krupnim suzama koje kapaju na velike listove staroga oraha. On se ne buni već stoječki podnosi i tu napast dosadne kiše.

Ponavlja orah da to nije najgore. Naučio je on podnositi i teže udarce; odurni vjetar, podlu tuču i neumoljivu sunčevu žegu.Stoji on tu ispred stare kuće, postojano i čvrsto.U raskoši svojih grana, krije orah mnoge tajne ispričane u njegovoj hladovini, vjerno čuva ljubavne veze sklopljene pod njegovim njedrima. I nitko nikada neće saznati što je ispričao svojim podstanarima o ljudima koji su davno otišli na vječni počinak, a on ostao kao svjedok njihova života, njihovih tužnih i radosnih dana.Brkati starac odolijeva vremenu, dočekuje mladu i svatove, novorođenčadi radoznale došljake, prima ih kao pravi domaćin gostoljubivo i toplo.Nažalost, taj šutljivac, tužno i plačno ispraća svoje susjede na put bez povratka, njišući nježno lisnatim granama, želeći im iskazati neizmjernu ljubav i odati posljednju počast u trenutcima odvajanja od njihovih najmilijih. Svojom gordošću, dostojanstvom i čvrstinom svjedoči postojanost i vjernost, nadu i uzajamnu ljubav svih, koja mora biti trajno nadahnuće i uzajamno davanje. Stari orah inatljivo njiše granama štiteći dragocjenost života i životne sreće.



22

Moja sobaU mojoj sobi

vlada nered, nered, nered.u njoj je sve razbacanoKao u Tarzanovoj kući.

Moj brat po njoj skačeI izvodi svoje džudo, karate.

A ja mislim:Jadna ti je moja soba!

Pave Šitum, 7. razredgod. 2000./2001.


23

Pismo mami

Draga mama!Sjetim te se često, a posebno u proljeće.

Proljeće svima donosi radost pa se i ja osjećam veselije i sretnije. Ali onda dođe tmurni oblak i opet mi navru tužne slike iz djetinjstva. Poželim da te uopće ne pamtim, da si tek neka žena koju ne poznajem. Uvijek se pitam zašto, ali shvatim da je svejedno postaviti pitanje ili ne kad mi nitko ne ponudi odgovor. Voljela bih da se jednom sretnemo. Voljela bih izbaciti svoju desetogodišnju bol, ljutnju, patnju, bijes i ljubav.Da, voljela bih izbaciti ljubav prema tebi, ali ona je svakog dana jača i snažnija. Ona me drži u naručju u kojem me ti nisi držala. Ipak hvala ti što si me ostavila. Znaš da neću biti sama. Znala si da će me baka i tata brižno čuvati. Oni me vole i brinu se za mene onako kako ti nisi znala. Voljela bih ti sada na uho prišapnuti ime svoje prve simpatije. Ti bi se samo nasmijala. No, ne smijem se previše zanositi.Ti jesi, ali nisi moja mama. Ti si žena koja je imala muža i dvoje djece. Ti si žena koja je razorila jednu lijepu obitelj u trenu. Trebala bih te voljeti i cijeniti, jer ti si ipak moja mama, ali ne mogu. Možeš se vratiti, možemo ponovo biti obitelj, ali nitko nikad neće izbrisati bol koju si mi nanijela.Ljudi nikad ništa ne cijene dok to ne izgube. Sad si opet mama. Imaš dva sina. Samo te molim, nemoj ih napustiti. Pruži im ljubav i topli dom.Budi im majka i prijateljica. Budi im sve ono što meni nikad nisi bila. Ne želim da itko ikada osjeća kako sam se ja osjećala. Ne želim da bude napušten, bez roditelja. Znam da ćeš uz ovo pismo gorko plakati, ali nemoj. Nije vrijedno toga.Još te molim, ne govori sinovima o meni. Ja ti nisam više ništa. S godinama sve više blijedi tvoja slika. Samo ne blijedi bol i patnja. To nikada neće izblijedjeti. Nikada!Zbogom, mama, zbogom!

Angela Ćubelić, 7. razredgod. 2000./2001.


24

Cesta ljubavi

Koliko li ću stranica ispisati olovkom o svojoj velikoj ljubavi. Došla je izne-nada, tiho se uvukla u moj život i nadahnula me bezgraničnom ljubavlju

prema svim ljudima ovog svijeta, prirodi, životu uopće, slobodi. …. Da, sve su to ljubavi koje zaokupljaju moju pažnju svakim danom što se gasi. Ali, sve to se ne može mjeriti sa ljubavi prema dječaku plavih očiju. Ljubav prema njemu je nešto drugo. On je tihi treptaj, ptičji pjev, slatka čežnja …. Ona je puna ljepote i zanosa, prkosa i ponosa. I nije nimalo važno što se tako slabo poznajemo. Važno mi je smo da volim i to što znam da moje srce ljubi punim žarom. I znaj, ljubav prema svim ljudima ovoga svijeta pred tobom je ništa. Bez tebe cvijeće nema mirisa, jutro ne miriše na proljeće, mjesec ne pokaziva lutalicama put. Preskoči taj zid, iako ga je veoma teško preskočiti i ne čekaj da bude kasno. Ne čekaj jer se dan već polako gasi. Čak i pijanci se ulice idu svojoj kući. Dođi i ti k meni i zakucaj na vrata. Zakucaj na vrata mog srca jer dio tebe je iza njih i zato su zaključana. Vani nas čeka sunce. Zagrlit ćemo njegovu titravu svjetlost i hodati cestom ljubavi.

Angela Ćubelić, 7. razredgod. 2000./2001.


25

Kiša u duši

Kapi kiše udaraju o prozorska stakla. Kiša budi tužne uspomene, tužne misli. Kiša pljušti, a osjećaji još više naviru. Kiša pada, moje srce tište tužne

misli obavijene tamnim oblacima koji su spremni na još veće suze popraćene grmljavinom boli i užasa.Misli se vraćaju unatrag. Suze i kišne kapi klize teško i nezaustavljivo. To srce šalje poruku bola za izgubljenim trenucima djetinjstva i polaska u školu. Ta bol koja pritiska poput teškog kamena je bol za voljenom osobom koja više nije među živima. Moje misli su nesređene poput kiše koju vjetar nosi na sve strane. Ali, znam u dubini duše da tata ne želi suzu u mom oku, patnju u srcu, ne želi moje nesretno djetinjstvo. On bi želio da vedrina vlada u mom životu, da osmijeh krasi moje lice. Obrišem suzu, pogledam očajno u tmurno nebo i gledam u jednom kutku plavetnilo koje se sve više širi. Sunčeve zrake stidno prodru i raskidaju oblake, noseći poruku izlaska iz tjeskobe, razbijajući očaj i beznađe tmurnog kišnog vremena, unoseći radost u moje misli i srce.



26

LuksyO, moj Bože!

Ovaj papir tugu ublažit ne može.Iako je samo pas bio,

meni je uvijek bio drag i mio.Luksy smo ga zvali,a bio je tako mali.

Htjela sam nešto radosno napisat’ o njemu,a sad imam žalosnu temu.

Mog Luksija nema više,al’ on još u meni diše.

Stajao je uvijek ispred vrata kuće,i kad je zima, i kad je vruće.

Stalno mislim da će opet doćii da će sa mnom u šetnju poći.Ali znam da to više neće moći.

Luksy,volim te najviše!

I nijedan pas uspomene na te ne briše.

Matilda Škare, 7. razredgod. 2001./2002.


27

Veliki lisac

Palim televizor. Opet ista slika, opet isti komentari i sa ekrana i ispred ekrana. To s ekrana jezik kriminala, jezik zločinaca, jezik monstruma, nastoji obma-

nuti čitavi svijet svojim bezočnim lažima i podvalama. U isto vrijeme žestoko gestikulirajući moj brat uzvraća tom hladnokrvnom ubo-jici tisuća nevinih ponižavajući Božju i ljudsku pravdu. Iznerviran pojačava glas, prisjećajući se rata i ratnih strahota koje je izazvao taj beskrupulozni čovjek s ekrana.Samouvjeren i podržavan od gomile istomišljenika krenuo je u krvavi pohod po bivšoj Jugoslaviji. Za svoje istomišljenike, za svoje sunarodnjake odlučno je zavijao s mikrofona „Nitko ne sme da vas bije!“, a tu toljagu, taj nož namijenjen je drugima. Taj monstrum, ….. očiju i dubokoga glasa bestidno uvjerava svijet u svoju humanost, iako je i sam svjestan da su to riječi pohvale i poruge za sud i svijet uopće. „O, Bože, kako taj zločinac suludog pogleda može živjeti. I uz zvjerstvo koje je počinio u Vukovaru, Škabrnji, Voćinu? Kako može usnuti gledajući slike zloči-načkih ….. u Srebrenici, Bjeljini, Sarajevu …..slike očaja i beznađa ljudi s Koso-va i mnogih drugih mjesta. Pitam se zar takav zlotvor takav krvnik zaslužuje i jedan minut naše pozornosti?I danas ga svijet sluša i nažalost mnogi će povjerovati u riječi tog okrutnog ma-nijaka, ne sluteći da je istina takvih manipuliranje svjetskom javnošću, ovaj dio Europe pretvorio se u grobnicu mladih i nevinih. I zato moćnici pripazite, pred vama je veliki lisac!



28

Babina skrinjaPrije šezdeset pet godina ju je donila

i tada je lijepo opiturana bila.Velika, uska, zelene boje,to je skrinja babe moje.

U njoj su stali veš i zeru robe,i davno je zauzela jedan dio sobe.

Na istom mistu stoji i sada,iako prašina po njoj pada.Ali, baba nju često briše,baba uz nju veselo diše.

Ona kaže da slabo imade,ali uvik meni koju paru dade.Nitko ne zna što u skrinji ima.kad nas nema, ona u nju gleda,

a svoj ključ nikome ne da.

Matilda Škare, 8. razredgod. 2002./2003.


29

Zašto?

Zamišljeno gledam kroz prozor svoje sobe. Iz misli me trgnu povišeni glaso-vi koji dolaze iz kafi ća koji se nalazi u prizemlju moje kuće. Nerazgovjetni

razgovori, galama i svađa! Uvijek ista priča. Isti tipovi, iste face stalno kruže po dvorištu. Kako bih bila sretna da je sve to podalje od moje kuće? Dolaze u manjim grupama svatko u svojim mislima. Čini mi se da jedva čekaju kad će naručiti svoju omiljenu čašicu viskija, votke i cole.U zagušljivoj prostoriji alkohola i dima zaborave na svoje najveće probleme ne-zaposlenost, nesloge u obitelji ili drugih neostvarenih snova. Dokle tako?Čini mi se da svaki dan ti mladi upadaju u sve veću bijedu, u sve veći ponor, da postaju sve očajniji. O, zašto se netko ne sjeti i otvori im poneko radno mjesto, tako da umjesto što vrijeme provode u kafi ću urade nešto korisno za sebe, svoju obitelj i društvo? Tužna sam zbog njih, ali njihov primjer će mi poslužiti da ja krenem drugim putem, putem učenja i traženja sreće u drugim vrijednostima zdravijeg i huma-nijeg života.

Marija Ćubelić, 5. razredgod. 2002./2003.


30

Moja kužina

Stara, mala, kamena kuća samozatajno stoji pokraj moje velike kuće. Njen krov pokriven kamenim pločama ponosno prkosi vremenu i čuva mnoge

lijepe uspomene iz djetinjstva moga pradjeda, djeda, oca, strica i uspomene na djevojaštvo mojih tetaka. Ispod njega šćućurio se stari zahrđali žlijeb na kojem se najbolje očitava starost moje dimne kužine. Na ulazu su teška, debela, drvena vrata s velikom rupom za hladni željezni ključ, a ispod te rupe ponovo se ističe zahrđali stari krakun.Iza velikih ulaznih vrata su mala, tanka, drvena, niska polukružna vrata koja dobro posluže za kišnog vremena, kad se kužina zadimi. Kad uđem u tu malu prostorijicu, vidim crne drvene police prekrivene dotraja-lim zelenim zastorom.Svuda oko sebe vidim stari požutjeli zid. Na starom stalku za kajine posložen je nanovo napravljen sapun od slanine, loja, sala, kaustične sode i praška za pranje rublja.Desno od tog stalka stoji drveni stol sa škancijom prekriven plastičnim žutim stoljnjakom prošaran bijelim cvjetovima. Oko stola nalazi se mnoštvo velikih i malih stoličica, bančića i jedna veća katriga na kojoj sjedi moja baka.Ispred nje na uzdignutom mjestu šćućurio se stari, lugavi, sivi komin od šamota. Uz komin nalazi se otvor u koji se ubacuje lug. U otvoru stoje cripnja, ožeg, maše, puvaljka i mala metla za metenje komina. Na jednom kraju komina veselo pucketa vatra, povrh koje se o komaštre obješenom bronzinu, grije voda.Ispod omanjeg zelenog prozorčića nalaze se suha drva koja će za nekoliko tre-nutaka pucketati na kominu.Za tu kužinu moja baka voli reć da je rodilište moga djeda, njegovih sestara, moga oca, strica i teta, što je zapravo i istina.Moji ukućani vole tu kužinu jer su u njoj prvi put ugledali svjetlo dana, a ja je vo-lim zato jer mi odiše toplinom, ljubavlju i mirisom friškog kruha ispod cripnje.

Ivana Rojnica, 8. razredgod. 2003./2004.


31

Moja lutka

Kad sam bila mala, dobila sam prekrasnu lutku za rođendan. Dala sam joj ime Tina. Pomislila sam da mi može biti dobra prijateljica pa je to zapravo

ubrzo i postala.Moja lutka ima dugu plavu kosu i lijepu odjeću. Lijepa je kao jabuka. Volim je kao svoju sestru. Povjeravam joj sve svoje tajne bile one vesele ili tužne.Kad dobijem neku ocjenu, uvijek trčim k njoj i kažem joj koliku sam ocjenu dobila. Njezina blizina me toliko usrećuje da spavamo na istom jastuku. Šapu-ćem joj svoje želje, pričam joj priče i darujem joj poljubac za laku noć. Uvijek je zovem njenim imenom i igram se s njom. Ja joj uvijek pomažem kada je u opasnosti i uvijek se brinem za nju jer moju lutku ponekad moj ljutiti brat želi baciti kroz prozor.Moja lutka čuva sve moje tajne i zato ću je uvijek štititi.

Matea Vučak, 1. razredgod. 2003./2004.

Trenutak radosti

Bilo je ljetno doba. Dobro se sjećam tog dana. Jutro je zračilo nekom po-sebnom toplinom i vedrinom. Imala sam tada osam godina i za koji dan

završavala prvi razred. To je bilo prvo jutro da sam pošla u školu bez mamina toplog poljupca. Bila sam tužna, ali pomalo sretna. Znala sam da je moja mama u rodilištu i da očekujemo prinovu u obitelji. Svi smo s nestrpljenjem očekivali radosnu vijest jer u takvim trenucima uvijek se nadamo najljepšemu. Mi tri se-stre priželjkivale smo brata, a djed koji se najviše veselio, čekao je svog nasljedni-ka. To je i tata očekivao, ali on se nekako suzdržavao i stalno ponavljao govoreći da je najvažnije da bude živo i zdravo.U podne sam došla kući iz škole. U mojoj kući bilo je pravo veselje. Rodio se sin. Bila sam tako sretna da su mi potekle suze radosnice. Taj dan i radost koju sam osjetila tako malena uvijek će imati mjesta u mojim sjećanjima.Danas nakon pet godina vidim da roditelji ne prave razliku između nas curica i brata. Vole nas neizmjerno i poklanjaju nam svu pažnju i ljubav. Za nas četvero djece sve bi napravili. Ali, moram priznati da i ja mnogo volim svoga brata, iako je u obitelji primljen s više radosti nego mi sestre.

Andrea Madunić, 6. razredgod. 2003./2004.


32

Sjećanje na moje djetinjstvo

Kao u magli konjići se njišu na mom krevetiću. Potegnem špagu, satić zakuca i ponovo kruže raznobojni konjići iznad

moje glave. Ovaj lijepi medo u kariranim hlačama i kapici razvlači svoje lice u osmjeh. On je tu sa mnom dok mama radi da se ne bojim. Čekam da sve utihne pa opet iznova. Konjići kao da se utrkuju s otkucajima sata, a ja nježno stišćem svog kariranog medu da ne ostanem sama. Otvaraju se vrata. Sretna sam, to je mama. Bajka je na redu. Namještam svoje lice u poljubac. Poslije poljupca slijedi omiljena priča. Uvijek rado slušam bajke, a najdraža mi je Snjeguljica i sedam patuljaka.Začujem korake i evo Mirjane. Ta mala raščupane kose, crvenog lica kao da i sada trga robicu s moga mede.„Ne diraj ga, on je moj!“ Glas vrišti u meni, a lutkice s police u sobi kao da se zlobno smiju. „Mirjana, Mirjana, zaustavi se! Taj medo mi mnogo znači.“Prkosni bljesak njenih očiju mi je rekao sve. Ići će do kraja. Pokušavam zakloniti krevetić i moje konjiće. Odgurne me, povuče špagu, konjići se rasuše po mojoj sobi. Satić utihnu i sve se pretvori u mučnu tišinu. Dugo zadržavam dah i čini mi se ako udahnem da će se sve ponoviti. Napokon se otvoriše vrata i prkosnica izađe vani.Maknuh s očiju svoje malene ručice mokre od suza. Bože, što mi ta mala na-pravi, zgazi sve što voli. Zgazi moje uspomene! Zgazi moje djetinjstvo! Zbogom smoje djetinjstvo, zbogom moji konjići, zbogom moj najdraži medo! Uvijek vas se sa sjetom sjeća vaša Marija.

Marija Ćubelić, 6. razredgod. 2003./2004.


33

Neobičan susret

Prohladni jesenski dan. Ljudi užurbano prolaze širokom ulicom grada. Žurim i ja, ali oči mi zastanu na srednjovječnoj ženi koja je skupljena poput klupka

sjedila je na prvoj stepenici ispred velike zgrade pune dućana. Zaustavih se i priđoh joj bliže. Njen izgled i umorno lice govorili su sve o njoj. Na nogama je imala tamne, a vjerojatno nekad bijele tenisice kojima je nepo-znata godina kupnje. Istrošene hlače koje su se sastojale od raznobojnih zakrpa, izgledale su kao šahovsko polje. Bluza joj je bila bar za tri-četiri broja veća, tako da su se s lakoćom očitavale nabrekle vratne žile. Od ruku, zbog jako dugih rukava, virili su samo crno-plavi nokti koji su mi izgledali kao tmurno nebo spremno za kišu.Imala je iscrpljeno naborano lice, a činilo mi se da svaka bora predstavlja po jednu nerješivu brigu. Molećive oči bez sjaja, u kojima još uvijek tinja iskra živo-ta, odavale su strah od ljudi koji su je većina s gađenjem promatrali. Njen mali crveni nos govorio je koliku hladnoću trpi i s čim se bori. Ispucale usne koje su se zaboravile smijati, molile za pomoć. U drhtavu ispruženu ruku pružila sam joj malenu novčanicu i sa nekim ganutljivim bolom u duši udaljila se od te ne-sretnice.Kod kuće sam neprestano razmišljala o toj nepoznatoj, izgubljenoj i nesretnoj ženi. Misli o njoj i njenom životu dugo su mi se motale po glavi. O, Bože zašto je ta osoba trebala završiti na ulici, sama i bez igdje ikoga? Što ju je na to navelo? Gdje spava? Gdje će se ogrijati u dugim zimskim noćima? Ima li obitelj? Tko joj je trebao, a nije htio pomoći? Možda u drugačijim okolnostima njezine oči ne bi bile tako sjetne, usne tvrde, a duša bezvoljna. Htjela bih se vratiti k njoj, sve je ovo pitati, ali bojim se da bi ova pitanja zbunila i ogorčila ovu nesretnu i osamlje-nu ženu punu patnje i bola, neshvaćenu i neprihvaćenu. I sada mi često pred oči-ma titra taj tužni patnički pogled sjetnih očiju iz kojeg viri neizvjesnost života.

Franka Ćubić, 8. razred god. 2003./2004.


34

Ima gorih stvari u životu

Zagušljivo je. U razredu se osjeća vrućina. Otvaramo prozore, ali ne poma-že. Sat je razrednika. Razrednica čita ocjene. Još malo pa će doći do moga

imena. Odlična sam učenica. Nisam znala kako će razrednica reagirati na moju jedinicu iz hrvatskog jezika, ali tješi me petica koju imam uz tu jedinicu. Još samo malo!„Gabi, što je ovo?“Razočarano me pogledala i rekla veoma ljutitim glasom: „Nisam se tome nadala od tebe.“ I dok sam joj pokušavala objasniti kako je to bio nezgodan slučaj, za-čuo se glas iz dnevnika. Čudno, zar ne?Petica je govorila jedinici: „Vidi, vidi, što ti radiš tu, kako si samo dospjela ova-mo?“Jedinica odmahnula svojim duguljastim nosom kao da je nije bilo briga, ali je okrenula glavu i počela plakati.A sebična petica reče: „Zašto plačeš? Ionako si ružna sa tim dugim nosom i svi su tužni kad te dobiju, a molim te pogledaj mene. Ja blistam i sretna sam kao i dijete kad me dobije, a zbog tebe su svi uvijek tužni.“Zvrrr, zvrrr zazvonilo je.Učinilo mi se kao da sam ja čula taj razgovor jer su svi nehajno izjurili iz učio-nice kao pčele iz košnice. Izašla je razrednica, a ja sam ostala sjedeći. Iskreno, bilo mi je žao te jedinice. Pitala sam kako se ona osjeća. Odlučila sam je ispraviti. Sutradan sam došla u školu. Prvi sat je hrvatskog jezika. Nastavnica je otvorila upravo moju stranicu u dnevniku i rekla: “Ustani, moraš odgovarati!“ Sigurna u sebe i sa željom da ispravim jedinicu uspjela sam dobiti peticu. Jedinica kao da mi je namignula i pretvorila se u peticu. Na trenutak sam pomislila: „Dobro je sebična petice, sad sam i ja sretna, a ti si dobila prijateljicu ranu sebi. Volite se ili mrzite, meni je svejedno, ali ni jedinica nije tako ružna kako je vi želite prikazati. Ima i gorih stvari u životu.“

Romana Ćoso, 7. razred god. 2004./2005.


35

Učenik iz treće klupe

U razredu sve vrvi kao u košnici. Guramo se, nadvikujemo, dobacujemo, smijemo se i nitko ama baš ništa ne misli. Prava je ludnica sve dok ne za-

zvoni školsko zvono najavljujući dolazak predmetnog učitelja. Strka i šuštanje knjiga. Svi smo u klupama. Pogled mi pade na učenika u trećoj klupi koji cijelo vrijeme sjedi mirno i gleda u jednu točku kroz prozor. Bože, pa on se ni pomakao nije. Zašto? O čemu razmišlja? Gdje su njegove misli sada? Drago mi je što učitelj kasni na sat jer me obuzimaju neke druge misli. Gledam tog učenika svaki dan, ali do danas nisam vidjela tugu u njegovim očima, sjetu u njegovu pogledu. Sramim se što sam tek danas primijetila njegovu skromnu odjeću, njegove polupoderane tenisice. Željela bih pročitati taj odlutali pogled. Što li sad misli i o čemu razmišlja?Možda o majci koje se jedva sjeća? Možda o ocu kojeg je izgubio prošle godine? Možda o svojoj sudbini i sudbini svoje braće? Možda o danu kad je brat išao u vojsku i nije ga imao tko ispratiti?Tko zna, možda razgovara sa svojom mamom, šalje joj bolnu poruku svoje sva-kodnevnice. Možda joj obećaje da će biti dobar i uzoran baš zbog njih dvoje koji vjerojatno bdiju nad njim. Bilo mi je mučno gledati ga tako tužna i usamljena. Prišla sam mu i prisno ga upitala za domaći uradak. Kao da se trgnuo iz sna, pogledao me i nježno se nasmiješio. Vratio se u svakodnevnicu, dječak sjetnih očiju, vratio se prijateljima u razred koji ga vole i žele mu pomoći. Opet se u njegove oči vratio sjaj, a lice obasjao osmjeh.

Romana Ćoso, 8. razredgod. 2005./2006.


36

Razgovor u terapijskoj zajednici „Susret“ u Cisti Velikoj

Zajednica „Susret“ u Cisti Velikoj djeluje od 1992. godine. To je terapijska zajednica za odvikavanje i liječenje ovisnika o drogi. Kroz nju su uspješno

prošli mnogi ovisnici. Ulazimo u besprijekorno uređeno dvorište, a ususret nam dolaze blago nasmija-ni štićenici kao da nam žele reći „Uđite u našu dolinu nade, budite naši prijatelji.“ I tako u prijateljskom okruženju s nekoliko bivših ovisnika. Ljubazno, iskreno i otvorena srca započeli su razgovor s nama. Zanimalo nas je njihovo djetinjstvo, odnosno ono što ih je dovelo na rub životne provalije pa smo ih upitali:

Možete li nam opisati kakvo je bilo vaše djetinjstvo?Bilo je kao i vaše, u školi sam bio vrlo dobar, bavio sam se sportom, ali ima o štićenika čija djetinjstva nisu bila tako sretna.

Kad ste se počeli drogirati?Počeo sam se drogirati s osamnaest godina, prvo sa lakim drogama (marihua-na), a kasnije i sa puno težim (extazy i heroin).

Hoćete li nam ispričati kako je to teklo dalje?Na početku je bilo iz puke znatiželje, a kasnije je to preraslo u pravu ovisnost, odnosno potrebu bez koje nisam mogao funkcionirati.

Pa kako ste dolazili do novca za drogu?Pošto sam bio radišan, svojim radom uspio sam sebe fi nancirati, a kad je i to bilo premalo počeo sam posuđivati novce i muljati na bilo koje načine da bi došao do novca.

Kad su roditelji saznali da se drogirate i kako su roditelji reagirali?Roditelji su saznali za drogiranje zadnji, kad sam već bio duboko zaglibio u tim vodama. Pošto o drogi nisu znali ništa bio je to veliki šok za njih i vjerojatno kao i većina roditelja nisu znali na koji način pomoći.

Kako ste se odlučili na pristanak odvikavanja od droge?Kad su pritisci sa svih strana počevši od mojih roditelja, a onda i okoline postali nemogući i ono malo svijesti što je u meni ostalo govorilo mi je da tako više ne može i da mora doći do drastične promjene u mom životu. Bilo je biti ili ne biti, kroz zid se ne može i tako sam se odlučio za ovu Zajednicu.

Opišite nam kako izgleda apstinencijska kriza?


37

Apstinencijska kriza se može usporediti kao kad imate temperaturu preko 40° C.

Gdje ste stekli pravi motiv za liječenje?Pravi motiv za liječenje stekao sam u svojim roditeljima i ovdje u Zajednici.

Je li vam teško bez prijatelja?Moje prijatelje izvana i ne mogu zvati prijateljima jer se sve to prijateljstvo steklo pomoću droge, tako da sam prave prijatelje stekao ovdje u Zajednici.

U čemu se sastoji odvikavanje u ovoj Zajednici?Odvikavanje u zajednici sastoji se u razgovoru o svojim problemima i fi zičkom radu. Moram istaknuti da taj traje najmanje dvije godine, i da je podijeljeno u nekoliko faza, od upoznavanja samih pravila zajednice do same srži naših pro-blema, a to je „Droga“, jer droga je samo posljedica, a uzrok je sasvim nešto dru-go, do čega moramo doći preko najvažnijeg, a to je međusobna komunikacija koja će nam otvoriti putove ka razrješavanju problema droge.

Kako su vaši roditelji uključeni u liječenje?Roditelji su upućeni u naš sistem liječenja tako da nas najmanje tri puta godišnje posjećuju, a i telefonskim putem se čujemo kao i pismima, tako da smo sve bliži i gradimo mostove koje smo u prošlom vremenu razorili.

Opišite nam jedan dan u Zajednici.Dan u zajednici započinje u 7:00 h ujutro, gdje nas budi zvuk zvona. Nakon toga se ustajemo iz kreveta i slažemo krevet, pa obavljamo jutarnju higijenu. Nakon toga je doručak, a poslije doručka krećemo na razne poslove, radimo po kući, okolišu sve do 12:00 h kada je pauza za ručak do 14:00 h. Nastavljamo sa radovima sve do 16:30 h, kada je marenda 15 min. Radni dan završava u 19:00 h. U 19:30 h su obvezne su vijesti i večernji dio kad imamo različite aktivnosti (kulturne i zabavne) do 22:00 h, kad poželimo svima „laku noć“. Moram napo-menuti da je svaki dan različit jer svaki dan donosi statičku grupu ili tehničku grupu ili sportsko popodne, sve u svemu je poprilično zanimljivo.

Prije rastanka molili bismo Vas da mladima date savjet kako i oni ne bi upali u to zlo.Savjet mladima bih dao da se bave sportom i da ne ulaze u društva koja dobro ne poznaju, jer se može dogoditi što i nama.

Prije rastanka sa našim sugovornicima pogled nam se zaustavio na uokvirenoj staklenoj ploči gdje piše:


38

Deset principa Zajednice „Susret“1. Čestitost, poštenje i vrijednost2. Odgovornost i požrtvovnost (ono što činiš, činiš za svoje dobro)3. Ljubav i zauzimanje u odgovornostima4. Budi onakav kako bi postao ono što želiš biti5. Tko ne radi, ne jede6. Što daš, to ćeš i dobiti7. Imaj povjerenja u svoju grupu i u onoga tko se brine o tebi8. Pokušaj shvatiti druge više nego biti shvaćen9. Bolje je davati, nego uzimati10. Ne možeš napredovati ako ne podijeliš saznanje o napredovanju sa

svojom grupom

Jure Mandarić, 7. razredMarko Maglić, 7. razred

god. 2005./2006.


39

Zvijezda dar

Toga ljeta sam poželjela krenuti na kraj svijeta, da se odmorim, zabavim pa možda čak i zaljubim….. Da, dobro ste čuli, u ovim mojim godinama to je,

kažu, prvo što dođe u pubertet. Ali ja se uopće ne mogu zaljubiti, mislila sam sve do tog ljeta.Nakon dugo razmišljanja, spakirala sam kofere i krenula kod bake. Dani su mi prolazili u priči s bakom te smo se svaki put vraćale u njenu mladost, neasfaltira-nim cestama i na magarcu. Baka bi pričala, a ja slušala i u mislima lutala s njom u branje kukuruza i čuvanje krava i ovaca ….No, zar sam ovakav odmor zaista zaželjela, u ritmu bakine mladosti pa sve do njene mudre starosti. O neeeeeeeee!Izjurila sam iz stana dok je sunce već glasilo svoj sjaj i zalazilo za oblake, a ja sam trčeći izbezumljeno lutala gradom i prometnim ulicama. Za tren sam se našla u parku, plućima grada i bez dvoumljenja krenula razbistriti misli.Sve je bilo tiho, mirno, još su se samo čuli glasovi majki koje su djecu tjerala da idu kući jer je kasno.Ptičice su skladale melodije, polako i bez žurbe. Guste krošnje drveća skrivale su zrele plodove kao i stanove mnogih ptičica. Zeleni tepih na zemlji tiho se njihalo na laganom povjetarcu koji mu je češljao kosu. Sve je bilo čarobno, zanosno… Pogledom sam tražila klupu na kojoj ću opušteno sjediti uz melodije ptica. Ho-dajući tako pokraj velikoga drveća ugledala sam klupu na kojoj je sjedio mladić. Crn, mio, lijep, mirno i opušteno promatrao zvijezde. Nisam se usudila sjesti kraj njega jer sam osjećala leptiriće u trbuhu. Ali, ipak sam sjela na travu i ne-primjetno ga promatrala. Bio je prelijep. Dva lijepa oka poput bisera su gledala zvijezde. Usko tijelo sličilo je na brezu …Oh, prekrasan je, pomislila sam. Opijena njegovom ljepotom ustala sam i sjela kraj njega. Odjednom me je zvonkim glasom upitao koja mi je najdraža i naj-ljepša zvijezda. „Meni govoriš!“, upitala sam ga. „Pa, da. Ne govorim duhovi-ma.“, odgovorio je.„Danica“, prošaptala sam.„Zašto baš ta?“ upitao me.„Ups!“ (Htjela sam reći zato što samo tu znam, ali mudro sam odgovorila) „Zato što ima najljepši sjaj na nebu od svih.“„Da, i meni je ona najljepša“, odgovorio je kroz smijeh.Uživala sam dok mi je objašnjavao i pokazivao zvijezde. Mislim da sam se za-ljubila. Sanjam li, pomislila sam….Gledajući tako nebo, nisam primijetila da je otišao. Kad sam pogledala, već je bio obasjan mjesečinom, zalazio u drvored. A tada kao da su zvijezde pojačale


40

svoj sjaj, mjesec nadjačao ulična svjetla, a Danica svojom svjetlošću nadmašila sve ostalo. Tada sam shvatila da je on Zvijezda dar i da je on poput zvijezda koje su obasjane mjesečinom kupaju u toplini mojih očiju…. Žarko bih ga željela još jednom vidjeti i zamoliti da ne zatvara svoje prekrasne zvjezdane oči, da mi pokloni bar jedan tračak tog nebeskog svjetla, obdari moje ustreptalo srce sjajem svoje ljubavi.

Mara Šitum, 8. razredgod. 2006./2007.


41

Stara kuća

U sredini sela stoji stara napuštena kuća. To je kamena kuća sa gotovo sruše-nim krovom, razrušenim pregradama i razbijenim prozorima. U dvorištu

kuće, pa čak i u samoj kući rastu razne biljke i skaču seoske mačke za velikim miševima. Pitam se tko je u njoj živio, koliko je bilo ukućana, jesu li se veselili i bili sretni i zašto nitko ne dolazi u tu kuću? Ali mislim da znam odgovor na zadnje pitanje.Iz te kuće su godinama odlazili u mrtvačkim sanducima na vječno počivalište, a mlađi su ih ispraćali sa suzama u očima i bolom u srcu. Kuća je postajala sve pustija, djeca su ostala sama. Sestre se udale, a dvojica mlađih sinova otišla su u Ameriku te se više nisu ni vratili. Samo sam to uspio doznati od starijih. Kuća je sve više propadala, nitko je nije dolazio vidjeti, a kamoli popraviti. Moj interes za kuću nije prestajao pa mi je baka rekla da su se ove jeseni ta braća javila i obećali kako će doći na ljeto posjetiti rodnu kuću i grob svojih roditelja. Kada sam to čuo bio sam sretan jer znam da će se pri odlasku u njima osjećaji probuditi i sjetiti se kako im je bilo lijepo dok je kuća bila njihov dom pun ljuba-vi i sreće. Nadam se da će tu kuću ponovo obnoviti kako bi im to opet bio njihov dom ispunjen ljubavi i srećom iz djetinjstva.Siguran sam da će zidovi ove stare, za sada napuštene kuće opet biti puni slika iz razdoblja mladosti, a također ispunjeni slikama njihovog života u tuđini. Žarko želim da se vrate u svoj rodni kraj jer ih čeka kuća puna uspomena iz njihovog djetinjstva.

Ante Pleić, 5. razredgod. 2007./2008.


42

Druge

Selo okupano suncem. Ispod starog oraha, na kamenoj klupi, sjede dvije sta-rice. Promatram ih onako sklupčane i pogrbljene obje nalik jedna na drugu.

Iscrpljena lica, upalih očiju, ispijenih usana koje kao da se nikada nisu ni nasmi-jale, privukle su moju pažnju i navele me na razmišljanje o njihovom proteklom i sadašnjem životu. One ne obraćaju pažnju na mene već zure negdje u daljinu svaka sa svojim mislima. Lica im uokvirena crnim marama, a mršava tijela ovijena crninom. Bože moj, kakve su izgledale kad su bile mlade, kad su nosile šarenu odjeću? Je li to ikada i bilo? Vjerojatno jeste, dok su im muževe bili živi, a djeca uljepšavala svakod-nevnicu. Danas su ostale same. Muževi umrli, oboljeli izgrađujući tuđu domovinu. Djeca su otišla, kako one kažu, svatko za svojim poslom. U sjeni oraha prebiru ove starice krunicu sa krupnim zrncima i tiho mole, nije teško pogoditi za koga. Gledam zgrčene prste, nokte gotovo urasle u meso.Što su te ruke radile? Koliko su zemlje prekopale, blaga uzgojile, šušnja sakupile, bremena uprtile, rublja oprale, ručaka skuhale? Razmišljam o tim vrijednim i trudnim rukama i osjećam da u njima, iako grubo izgledaju, ima topline i me-koće jer one su odraz duše i srca ovih dobrih starica. Mara i Iva (tako se zovu) počeše pričati o svojoj djeci i tada im se na usnama pojavi blag osmjeh, a u očima sjaj.Vidjela sam da je njihova radost i sreća rezervirana za njihovu djecu. Uz tihi bla-goslov živih i mrtvih, one pričaju sa sjetom o danima kad su bile mlade, živjele u neimaštini, ali ispunjena srca punog zadovoljstva okružene kućnom „čeljadi“ svojim najmilijima. Davale su i pružale ljubav. Danas su ostale same i gotovo napuštene. Tješi ih samo telefon i glas s druge strane žice jer ako su oni dobro i one su.Ne prigovaraju životu jer kažu da tako mora bit, da je takav život i tako je Bog odredio.Pogrbljene, digoše se sa klupe i sitnim koracima, uputiše se svaka u svoju kuću jer će ih zvati njihova djeca iz Zagreba, Njemačke …. A klupa ih čeka i sutra i raduje im se.

Matea Vučak, 6. razredgod. 2007./2008.


43

Varalica

Vježbam matematiku, al‘ mi ne ide.Ah, ta glupa matematika. Samo mi kvari prosjek. DA je nema, bila bih naj-

sretnija na svijetu, a još i taj test. Važan mi je za upis u srednju. A ja nemam pojma, nemam blage veze. A, Marko?Da bar sutra preko testa imam njegovu pamet, samo taj sat! Tako bih riješila test za tri, a možda i za četiri.Nažalost to je nemoguće. Sjedit ću pored njega i prepisati bar nekoliko zadataka. Odmah sam zovnula Ivu moju naj-frendicu. Rekla sam joj to u vezi matematike, a ona me svim silama pokušala odgovoriti. Poklopila sam slušalicu. Kroz glavu su mi prolazile njezine riječi: „ Varalica, postat ćeš varalica!“Pomislila sam: „ Ma, ne briga me, ionako mi se ne da vježbati ova glupa mate-matika.“Otišla sam gledati TV. Svanulo je novo jutro i novi školski dan. Došao je taj sudbonosni sat matemati-ke. Zazvonilo je: Učitelj je podijelio testove. Napisala sam ime i krenula rješavati zadatke:


44

1. zadatak: „ Kvadriraj….“ Molim? Mislila sam da ću bar nešto znati! Ja nemam pojma, o ovome mi testu ovisi zaključna ocjena. Jedino mi je nada Marko i va-ranje. Na svu sreću uhvatila sam mjesto nasuprot Marku. Pogledala sam u učitelja, a on je malo gledao nas, a malo rješavao test. Pogledala sam uokolo. Svi su rješavali, ili su bar šarali po testu, da izgleda kao da nešto pišu.Bacim pogled na učitelja pa onda na Marka. Pogled mi leti na Ivu, a ona me oštro pogleda.Plan mi je uspio!Zazvonilo je. Prišla sam Ivi i pitala kako je riješila test, a ona mi je rekla: „Sigur-no lošije od tebe!“Sljedeći dan učitelj je donio test. Dobila sam četvorku. Kad su ostali to čuli, svi-ma sam postala sumnjiva. Okrenula sam se prema njima i rekla im: „Što je? Učila sam. Bez muke nema nauke!“Nitko više nije gledao u mene osim Ive. Poslije podne zvala sam Ivu. Nije se jav-ljala. Sutradan sam došla u školu, a ispod klupe je bio papirić oslovljen na moje ime. Otvorila sam ga, a u njemu je pisalo velikim slovima „VARALICO!“Učitelj je upisivao ocjene. Došao je do mog imena. Rekao mi je: „Pošto si dobro napisala test, dobit ćeš četvorku.“Pogledala sam Ivu. Savjest me jako pekla. Kad je završio sat, Iva i ostali izašli su vani. Skupila sam snage i rekla učitelju da sam varala na testu. Toliko mi je toga prošlo kroz glavu. Što bi učitelj sada mogao reći? Nakon malo vremena učitelj mi reče: „Znao sam, Iva mi je rekla.“„Iva?“ zbunjeno sam ga pogledala.„Da, ja,“ dopirao je glas s vrata.Učitelj mi je dao još jednu priliku. Došla sam kući i razmišljala o mome i Ivinu postupku. Iz misli me prenu zvonjava telefona. Bila je to Iva. Na moje iznenađe-nje ponudila mi je pomoć. Vježbala je sa mnom nekoliko dana. Naučila sam u tih nekoliko dana gradivo koje mi je predstavljalo problem. Pisala sam test i dobila četvorku, ali ovaj put to je bila moja četvorka. Bila sam ponosna i zahvalna Ivi. Shvatila sam da se uz malo truda sve može naučiti i da ne treba varati. Spoznala sam da je Iva prava prijateljica i ne bih je mijenjala za cijeli svijet.

Gabrijela Ćoso, 8. razredgod. 2007./2008.


45

Izlazak iz pakla

Droga je, nažalost, postala sveprisutni problem,a njene žrtve nisu više negdje drugdje,nego upravo tu, među nama.

Najgore od svega je činjenica da se dobna granica osoba koje se susreću s dro-gom stalno spušta i sada je došlo do nedopustivo veoma mlade, tinejdžerske dobi. Znamo da droga neminovno vodi u ovisnost, a ovisnost dovodi do pore-mećaja u ponašanju, kriminala, prostitucije,raznih bolesti, prerane smrti.Ona ubija, razara obitelj i pojedinca, šteti društvu uopće. Ovisnost je veoma teška i vrlo malim postotkom izlječiva bolest, ali ne smijemo te i takve mlade ljude odbaciti, prepustiti ulici i samim sebi. Dužni smo im pomoći raznim i do danas poznatim načinima liječenja. U našem mjestu postoji komuna za liječe-nje ovisnika, zajednica “Susret”, a u neposrednoj blizini mjesta, također se liječe narkomani iz čitave Europe u zajednici “Cenacolo” u mjestu Ugljane. Svojim skromnim prilozima nekoliko puta godišnje obiđemo te nesretne mlade ljude. Ovoga puta smo otišli do zajednice “Cenacolo”, zamolili ih za kratki razgovor na što su oni rado pristali, uz napomenu da žele svima, a posebno mladima poručiti da se klone droge kako se ne bi našli u njihovoj poziciji, ljudi narušenog zdravlja na marginama društva, odbačenih i napuštenih od svih svojom krivnjom. Dok su moji prijatelji i učiteljica razgovarali s ostalima u zajednici, ja sam vodila ovaj intervju sa slučajno odabranim liječenim ovisnikom. Momak je otvorena srca, sjetnog pogleda odgovarao na moja znatiželjna pitanja o njegovom životu i viziji budućnosti.

Kad je osnovana zajednica “Cenacolo” u Ugljanima?- Zajednica u Ugljanima je osnovana 1991.godine. Župnu kuću darovali su nam franjevci iz Sinja.

Kakva je to zajednica i tko ju je osnovao?- Zajednica “Cenacolo” je komuna za liječenje ovisnika. Osnovala ju je časna sestra Elvira u namjeri da pomogne izgubljenima, neprimijećenima, zalutalima, bolesnima. A takvi smo bili mi. Reci mi nešto o razvoju vaše zajednice. - U početku nas je bilo dvanaest. Naime, toliko nas je moglo biti smješteno u toj staroj župnoj kući. Uz pomoć dobrih ljudi i susjeda sagradili smo još jednu kuću koja je bila dostatna za tadašnje potrebe.Vremenom je dolazilo sve više ovisni-ka te se pojavila potreba za većim kapacitetom. Raznim doprinosima i našim radom sagradili smo još jednu kuću i uredili je za naše potrebe. Uredili smo i kapelu za molitve i svete mise kao i za ostale katoličke obrede jer ovo je zajednica


46

u nadležnosti Katoličke crkve. Napominjem, da smo u znak zahvalnosti našoj dobrotvorki i spasiteljici sagradili malenu kućicu za prenoćište kada nam dođe iz Italije u posjet.

Koliko ovisnika ima danas u komuni?-Trenutno nas ima dvadeset pet, uglavnom iz Hrvatske, Bosne, Srbije i Italije.

Kako živite i čime se bavite?- Dobivamo donacije od mnogih dobrih ljudi, a mi te milodare nazivamo pro-vidnost Božja. Dio potrebnih prihoda za uzdržavanje i izgradnju dobivamo i prodajom proizvoda iz naših kreativnih radionica. Osmišljavamo i izrađujemo razne rukotvorine od sakralnih slika, krunica, kipova i drugih prigodnih pred-meta. Tijekom godine uzgajamo nekoliko svinja, imamo dvije krave i tele, dosta ko-košiju...

Što sve radite tijekom dana?- Dan počinjemo i završavamo molitvom i zahvalnošću Bogu, a posao raspore-đujemo po grupama. Jedni odlaze u već spomenutu radionicu, a drugi se bave životinjama, neki rade u kuhinji i održavaju čistoću u kući dok veći broj nas radi na izgradnji i dogradnji novih potrebnih stambenih prostora, bilo za nas, bilo za životinje. Zajednički uređujemo okoliš i bavimo se vrtlarstvom. Obavljamo i sve druge potrebne poslove u našoj zajednici.

Obzirom da nemate nikakva stalna novčana primanja, desi li se ikada da osta-nete bez objeda?- Ne! Nikada nismo takvo što doživjeli jer Božja providnost je tu. Mi živimo u vjeri i nadi, Bog nam u tome pomaže svojom prisutnošću i brigom za svoje izgubljene sinove.Sada bih ti postavila nekoliko osobnih pitanja.“Pitaj što god te zanima”, rekao mi je .

Kad si se počeo drogirati i što te na to navelo?- U dodir s drogom sam došao već sa dvanaest godina i to na nagovor drugih. Naime, to su bili stariji dečki koji su mi uvjetovali ulazak u njihovo društvo kon-zumiranjem droge.

Iz kakve obitelji potječeš?- Moja obitelj je prosječna gradska, radnička obitelj. Roditelji su se rano razveli, a


47

oboje su bili zaokupljeni poslom, zaradom i utrkom za novcem. Mene su voljeli na svoj način, ali nisu imali vremena za moje odrastanje. Tu vrstu ljubavi tražio sam na pogrešnom mjestu kod tzv. prijatelja s ulice.Kada su tvoji roditelji saznali da se drogiraš?- Nažalost, moji roditelji su saznali da se drogiram veoma kasno, tek poslije je-danaest godina moga drogiranja. Za to vrijeme ja sam s njima manipulirao na razne načine, a proživljavao sam pakao,pakao,pakao...

Kako su roditelji reagirali?- Spoznajom su bili razočarani i zaprepašteni, ali mi ipak nisu okrenuli leđa. Na sve načine su me nastojali uvjeriti da idem na liječenje. Na njihov nagovor javio sam se u zajednicu i započeo terapijom.

Kako si prebrodio teškoće apstinencije i koliko si u zajednici? - Početci su bili veoma teški i gotovo neizdržljivi, ali uz pomoć prijatelja, napu-taka majke Elvire, molitve i vjere u Boga sve je moguće. Vremenom sam počeo živjeti život obogaćen vjerom i nadom u bolje sutra. U zajednici sam već tri godine.

Opiši mi jedan vaš dan u komuni...- Ustajemo u šest sati. Poslije higijene idemo na jutarnju molitvu, a onda na doručak. Poslije doručka odlazimo na obavljanje radnih zadataka do ručka. Ru-čamo, nakon toga kratki odmor i ponovno na posao do 18 sati. Iza toga slijedi večernja molitva, večera i odlazak na spavanje. Napominjem, kako nam nije do-stupna ni televizija, ni internet.

Kakvi su ti planovi za budućnost?- Nadam se da ću napustiti ovu zajednicu kao relativno zdrava osoba, kažem relativno jer ožiljci droge, lažne sreće, izgubljene najljepše mladosti, psihe, neće se nikada u potpunosti izbrisati. Želim osnovati obitelj, živjeti u ozračju Božjeg svjetla u punini oprosta najbližih i sebe sama.

Htjela bih te još puno toga pitati, ali čini mi se da si već pomalo umoran od moje znatiželje pa ću te još samo zamoliti da pošalješ poruku mladima iz svoga iskustva.- Mladi su znatiželjni, vrlo često okruženi vršnjacima koji su već utonuli u ne-prihvatljivo ponašanje i pakao droge, a takvi vrebaju da i druge upletu u svoje mreže. Lažnim prijateljstvom, bahatošću, trenutačnim uživanjima, slobodnim ponašanjem, raznim avanturama, tulumima, nastoje pridobiti u svoju mrežu mlade, nezrele tinejdžere i uvesti ih u ralje droge iz kojih vrlo mali broj iziđe.


48

Zato, mladi, povjeravajte se svojim roditeljima, nastavnicima i drugim autorite-tima koji će vam pomoći u odrastanju. Klonite se nedoličnog društva, ne bojte se pogrešaka i neuspjeha, nemojte postati žrtve manipulatora!

Na samom kraju ovog intervjua osjetila sam nesigurnost i strah pred budućim životom i životom svojih vršnjaka od opasnosti zvane droga koja nas vreba na svakom koraku u našem budućem odrastanju. Recimo odlučno NE drogi, NE nasilnicima, NE zlostavljačima, NE dilerima! NE DOZVOLIMO DA NAM DROGA ODUZME ŽIVOT I SNOVE!

Martina Dominović, 8. razredgod. 2010./2011.


49

OŠ I. G. KOVAČIĆA – CISTA VELIKAtel: 021 - 670 – 093fax: 012 – 726 – 155

e-mail: [email protected]: www.os-igkovacica-cistavelika.skole.hr

Mentorica: Senka Vučak

Ravnatelj: Ivan Pleić

Dizajn:Zebra grafi čki dizajn studio, Pučišća

Ilustracije:Josip Čelan, 7. razred

Šk. godina 2011./12.


50

Documents

Najljepši cvjetići ubrani u vrtu dječje mašte.indd