2

Balkansko književno društvo – Balkanski književni glasnik

Marijane Gregoran, Beograd

Specijalni broj BKG

NAJBOLJA POEZIJA SA KONKURSA „PISCI ZA BUDUĆNOST“

Za izdavača

Dušan Gojkov

Urednik izdanja

Neven Mehinagić

http://www.balkanliteraryherald.com/specijal/index.htm

Beograd, 2016.

3

Najbolja poezija sa

konkursa „Pisci za

budućnost“

4

5

Međunarodni projekt Dijalog za budućnost u okviru kojeg je

Balkansko književno društvo osmislilo projekat "Pisci za budućnost"

imao je za cilj poticaj mladim stvarateljima da iskažu svoju

kreativnost u stvaralaštvu. Sva prijavljena djela mladih autora su u

cjelini literarno vrlo visoke kvalitete i gledajući sama djela kao

individualne cjeline samo kroz tu prizmu , možemo biti zadovoljni

literarnim potencijalima koji su svi sudionici ovog konkursa iskazali.

Čestitala bih svakom autoru i koautoru u sudjelovanju na ovom

značajnom međunarodnom projektu.

Mišljenja sam da je jedno djelo na poseban način pogodilo temu tj.

bit zadane teme: Dijalog za budućnost, a to je rad: Sve počinje kao

nešto drugo.

Pjesma autora-koautora „Sve počinje kao nešto drugo“, je djelo koje

je duboko promišljano o temi bivstva i svjesnosti živih i neživih bića:

rođenje, sadašnjost, budućnosti od samog ishodišta, kroz životni ili

neživotni akt , samu ideju, te na koncu kraj, koji je ujedno i početak

životnog ciklusa svakog bića, njegove akcije kroz život te koje je

posljedice ostavilo za buduće generacije.

Autor opjeva kroz stihove cikluse da sve počinje i sve se završava u

jednoj točki, kozmički povezuje bivstvo i međusobnu relaciju kroz

akciju i reakciju svakog materijalnog i nematerijalnog bića od svojih

prapočetka do svoje konačnosti, koja zapravo ne ostaje konačna

nego se akti koje je to biće tijekom svojeg ciklusa djelovanja

poduzelo, te se ukupnost takvog čina nastavljaju kroz evolucijski

proces napredovanja ili nazadovanja ukupnog univerzuma.

6

U pjesmi se osjeća vibracija čežnje autora da bi svijet bio puno bolji

kada bi svako biće posebno čovjek bio svjestan svojeg postojanja i

akata koje poduzima tijekom cijelog svog života. Autor maglovito

ističe u prvi plan samog čovjeka kao značajnog aktera u svijetu , no

osjeća se pristnost nagovještaja osobnog stava da je u ukupnosti

univerzuma sam čovjek samo dio metafizičkog svijeta. Zato autor

neminovno bez obzira da li je akt bića svjesan ili nesvjesan, idejno

manipuliran, destruktivo osmišljen od pojedinca ili grupe ljudi

ostavlja trag u kosmosu u smislu evolucije napretka čovječanstva ili

destrukcije te potiranja ili nazadovanja svega ostvarenog u

univerzalnom smislu.

Autor u stihovima naglašava nesvjesnost izbora vlastitih aktata kroz

život svakog pojedinca, jer im je nametnut oblik ponašanja po kojem

ga kroje ili su ga iskrojili neki drugi ljudi bez mogućnosti preispitivanja

svojih ciljeva i djelovanja sukladnim vremenima u kojima žive za

boljitak i napredak čovječanstva.

Pojedinac „predvođen“ sofisticiranim tehnikama manipulacije od

strane takozvanih „vođa“ ili uhljebljenih institucija koje evolucijski

stagniraju ili u gorem slučaju nazaduju zapravo pojedinca dovodi

pred gotov čin gdje bi se navodno trebao prepustiti i vjerovati

njihovom oblikovanju . Pojedinac kao svjesno ili nesvjesno biće kao

dio takve mašinerije kreće u tuđa ostvarenja, kao dio masovnog

kolektivnog čina. Prije ili kasnije akter takvog čina tek kada je

dovedeno pred gotov čin razaranja koji vrijeđa i sasvim prosječnu

inteligenciju , spoznaje svoju ulogu u svojem bivstvu, zapravo

spoznaje da je itekako sudionik i dio kosmosa, koje je također živo

biće. Autor daje na znanje da je vlastiti izbor svakog pojedinca

izuzetno bitan čin a ujedno se prikriveno izruguje nemoći spoznaje

samog pojedinca da pored sudjelovanja u masovnom činu postoji i

drugi izbor a to je, odbiti sudjelovanje u istom i preuzeti vlastitu

odgovornost.

7

U ukupnosti napretka ili nazatka cijelog čovječanstva (ne)odlučuje

pojedinac, dakle čovjek sam kao jedinka, a posljedice bilo kakvog

čina kotiziraće tj. vrednuje sam kosmos.

Sve počinje kao nešto drugo Sve završava kako je i počelo Svemir, čovjek, žaba - imaju dob I kralj i rob su nastali isto I kralja i roba strpaju u grob.

Ovim stihovima autor završava pjesmu u kojima kroz molekularni

prikaz pojedinih kozmičkih atomskih čestica kao što su „ počinjati i

završavti“ , kroz akcije fizičkog bivstva čovjeka: „imaju svoju dob“,

misleći pri tom, kao vanjski promatrač, na čovjekovu prolaznost u

odnosu na takozvane autoritete.

Univerzum svjesnosti ciklusa bivstva čovjeka-pojedinca kroz svoju

fizičku prolaznost u relativiziranju pojmova na koje je današnja

civilizacija indoktrinirano uvriježena, mladi autor Kenan Riđić pri tom

činu odabira sebe na stranu dobra ili zla autor ostaje –nepristran.

Lili Koci

8

9

Franko Bušić

Početak pjesme: ZBUNJEN oblaci su sjekli banane na ljubičasti snijeg stjerali su prisnost na ovisnost oblaci su ljupki ali je i dimitrovska gromovi prstima marmeladu zaimaju slijep je brst i bršljan definiraju stohastičku poeziju gromovi u rikverc okreću fiću stjegonoše fitilja kiša... O autoru: Franko Bušić (rođen je 8. svibnja 1971. u Splitu. Član je Društva hrvatskih književnika – Zagreb od 2003. godine, član Udruženja književnika Srbije – Beograd od 2013. godine, član uredničkog odbora revije za kulturu SRP (svoboda, resnica, pogum) – Ljubljana od 2000. do 2013. godine. Predsjednik je „DADAnti“ – Udruge za promicanje Eksperimentalne Umjetnosti – Split od utemeljenja 2011. godine. Objavio je pregršt poezije, proze, eseja, stripova, ilustracija, kolaža i fotografija u časopisima diljem svijeta.

10

Sudjelovao je na 42 skupne izložbe a haiku poezijom zastupljen je u 7 antologija. Nacionalna japanska televizija NIPPON HOSO KYOKAI snimila je dokumentarni film o njegovoj umjetnosti 2000. Objavio je 12 knjiga, imao 65 samostalnih likovnih izložbi, izveo 92 performansa, glumio u 9 kazališnih predstava.

11

Nastavak: sabire odsjaj mjeseca u osmijehu djeteta gdje tajna je života. žurnost potočića i vrabaca kao krvotok i srce što vreba mrvice sreće Biografija autora: Adem Garić - Rođen u Tešnju 17. septembra 1986. Završio Gazi Husrev-begovu medresu i Fakultet islamskih nauka u Sarajevu. Trenutno živi i radi na relaciji Prozor-Mostar.

12

Nastavak: Sjedim sama zbunjena pod usnulim nebom, Svjetlucave zvijezde trepere nad kišnim kozmosom Nedorečenost beskonačnosti načinje pitanja,mnoštvo razmišljanja, Ali ne nalazim željenih odgovora! U svoj zbunjenosti, Ima li smisla sanjati na vrelima nedohvatljivih spoznaja? Ima li nade u beznađu prolaznih trenutaka koje vratiti želim Vrijeme podmače , Nikakve kočnice zaustavit ga ne mogu U svakoj zvijezdi kišnog kozmosa želim razotkriti tajnu u svakom dašku vjetra osluhnuti njegov šapat. Suočena sa sobom u tišini usnulog neba ni u zvijezdama odgovora nema sami neugasiva svjetlost prodire u šarenicu oka mog . Koja nezamjetno tone u san . Uzaludan je pokušaj suprostavljanja noći jer propušteni snovi vratiti se neće. I dalje mi pogled uprt ostaje u neprepoznatljivoj rasprostranjenosti misli se razvodnjavaju i sljevaju u moru zbunjenosti. Tjelesnost je umorna i izranjena, ali ne predaje se bezvrijednin stanju Iznova je nešto pokreće,nešto snažno i vrijedno No i besmisao ukazuje na smisao, krajna početak. I u suzi tugom izazvanoj mojom zbunjenosti krije se bljesak radosti koje otkriva ljubav s nepresušnih izvora Biografija autora: Andrea Skelin. Rođena sam 9.06.1998. u Virovitici Najranije djetinstvo provodim u preljepom selu Kloštru podravskom. Po završetku Osnovne škole upisujem Ekonomsku školu u Koprivnici završavam 2 razred s odličnim uspjehom. Pjesme počinjem pisati još u osnovnoj.

13

Nastavak: kiša je osorito biće namještenog smješka k'o cjelina bez pokrića izmigoljenih osjećaja u polukutku empatije kiša mišu glavu krijepi a za vrijeme kiše miševi su poluslijepi lijepi? samo bijeli miševi bez sivkastih promaknuća izvrću ludila u ostvarene magije bez oblaka i tuda prolazi kaša od banana bez mozgova naših tuđih ljubičastih snjegova Biografija autora: Antonia Padovan ( vjenčano Kralj; razvedena ), rođ. 1987. u Splitu. Piše poeziju i kratke priče. Objavila dvije zbirke poezije - ''Prašnjava staza'' ( Studio TIM , Rijeka, 2013.) i ''Prvi sentiš bez mozga'' (Bratstvo duša, Zagreb, 2015.). Višestruko nagrađivana na međunarodnim festivalima poezije i kratkih priča. Objavljuje svoje radove na raznim portalima, web stranicama i časopisima u regionu. Piše, živi i radi u Splitu.

14

Nastavak: nas je okrijepila pali smo sneni u tamu tako sanjamo buditi se ne želimo Ako nas neko i zovne odazvati se hoćemo Zbunjeni jesmo java ili san mi uopšte ne raspoznajemo Biografija autora: Damir Maksić - Rođen 09.10.1990. godine u Drvaru, BiH. Piše poeziju i prozu, radi kao fizički sezonski radnik.

15

Nastavak: kiša plava zamajаva gluho doba briše potok se probija ne staju kiše Biografija autora: Erna Mesić, apsolvent na odsjeku književnosti Univerziteta u Bihaću, Bosna i Hercegovina.

16

Nastavak: ima paletu hiljadu godina manifestnih boja spira znane načine na koje ulažem protest mapa afrike i delte nila na srednjem nivou kože maskira okrutnost kamijevske tradicije - ne krenuti ispočetka Biografija autora: Marina Žebeljan - Apsolventkinja medicine. Bivši poljski izgnanik. Ljubiteljka literature i pisanija.

17

Nastavak: kiša je padala ka gore kišobran mi nije bio potreban u daljini vidim dugu koja je jednobojna nastavio sam hodati zbunjen dugim ulicama Abbey Roada. Biografija autora: Merim Halilović. Učenik sam Osnovne škole Šerići u Šerićima. Odličan učenik, član mnogih sekcija. U slobodno vrijeme piše razne sastave i pjesme na neobične teme.

18

Nastavak: kiša... znala je kojim pravcem krenuti vječiti pejzaži i sumorni ljudi i uvenulo cvijeće i deset malenih prstiju tražilo je spas pogledom u azurni beskraj ne gledajući ni lijevo ni desno samo gore postoji li budućnost iza svih ocvalih godina i olovnih patnji koje su nas sledile žive sklopi teške kapke i pogledaj u sebe u trulu dušu i plahim pokretima zaključaj sve zahrđale uspomene u blijedim sjećanjima Biografija autora: Nejla Keranović, iz Cazina, BiH, 16. godina. Moja strast je poezija. Inspirisana san velikim pjesnicima poput Petrarke, E.A. Poe-a, Pola Elijara, te mog zasigurno omiljenog - Branka Miljkovića. Učestvovala sam i višestruko nagrađivana na međunarodnim festivalima.

19

Nastavak: ljubi stopala palmama zove Odiseja na kafu seče tugu na dva dela na plavo i sreću Franc Kafka vozi se na trotinetu sam sebe jede i povraća prosipa euforiju po sivoj travi slusajuci cvrkut vešala koja lepe slomljena srca predsednik Majmunije pliva u lavi namiguje oštrokondjama zamišlja nebeski štit štit od beskraja sunce budi se iz patnje ubija sve trubače postavlja šahovsku tablu i daje mi biciklu da odanost gazim kao ljubičice Biografija autora: Zorana Gavrilović (17) iz Bajine Bašte i mnogo se izvinjavam sto sam pesmu poslala u zadnjem trenutku. Malo sam lenja (ili nemam volju da se ipoljim). To je zbog mog nihilizma. Idem u jezičku gimnaziju i volim avangardnu umetnost i dela koja svaki pojedinac može razumeti na svoj način.

20

Nastavak: kiša krvari pesmu gorčine prošlih vekova i bitaka ćutanje seče glave kerbera jad stoičke filozofije i rasulo monaškog života vetar liže plamen sveća okreću se zupčanici sata bila su i gora vremena zahvalan gost ne ruši most kao što ruši dimitrovska sunce je zaspalo u kolevci mirišu mošus jasmin i šaš hamlet se pita vredi li život u igri senki koje se ljube sve je laž siva jata komadaju krošnje razliva se pesak požude grešnik ponovo liže svoj greh curi med iz ruke vile i leti strela iz njenog oka reka me grli kao rodjena majka pa sve više i više zadržavam dah plovim u svet novih saznanja ne pruža ruku dimitrovska zašto mi još plamte osećanja? Biografija autora: Dajana Lazarević, Rođena je 12.03.1993. godine u Šapcu. Završila je osnovnu školu i gimnaziju u Šapcu sa odličnim uspehom. Trenutno je studentkinja treće godine na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Govori engleski, nemački, ruski i

21

beloruski jezik. Bavi se pisanjem poezije i proze na srpskom i navedenim jezicima. Objavila je tri zbirke pesama: „Kroz prostor i vreme“, 2011, „Staze zvezdanog beskraja“, 2012, „Stranac“, 2014, i roman „Magloviti put talenata“, 2015. Dobila je veliki broj književnih nagrada u zemlji i inostranstvu, njena dela su objavljivana u brojnim časopisima i zbornicima literarnih radova. Od januara 2015. radi kao prevodilac za EMG Magazin (izdavač: Ekof Media). Prevodi novinske članke i naučne tekstove sa engleskog i ruskog na srpski jezik. Od aprila 2015. radi kao nastavnica engleskog jezika. Član Studentskog parlamenta na Filološkom fakultetu, 2015.

22

Nastavak: kroz oreol dima vidim nju- staložena je i fina ona nosi belo zlato, ona prezire jecanje i crvene ruže uz sveže pecivo budi se pre cvrkuta ptica jer voli tišinu,gorku kafu tri na vrh, šećera bez podloga je crna, a na njoj je belo. možda postiji sivo? ali, treba ostaviti nešto i za kraj novembra. ako ih ubijem, ako ih nadjačam hoću li moći živeti bez njih? ako ih ubijem, ako ih nadjačam hoću li moći živeti bez njih? ako ih ubijem, ako ih nadjačam hoću li moći živeti bez njih? ako ih ubijem, ako ih nadjačam hoću li moći živeti bez njih? njen strah je tvorac jezivih utvara koje plaču na papiru plod straha i smisla postojanja. ima li smisla postojanja bez straha? ima li straha bez smisla postojanja? ima li smisla postojanja? ima li postojanja bez straha? ima li straha bez života? ima li života bez straha? Biografija autora: Čila Šimurda - Diplomirani dizajner medija u obrazovanju. Rođena u Beogradu, živi i radi u Somboru. Samouka slikarka, član orgganizacije „Art Brut Serbia”.

23

Jasmina Topić

Početak pjesme: ZAPISATI Pod čistim zimskim nebom. Zamisliti podignute bele zastave, pokrenute vetrom, stvari još neodigranih u bliskoj budućnosti, čije sidro je, ne tako davno, izbrisana prošlost. Zaroniti misao u tekst dnevnih novina koje su uvek pune informacija o tome šta se zapravo desilo s one strane stvarnosti, koju ne živimo ni ti ni ja, a nema nijednog naslova koji bi opisao vedrinu zimskog dana pod varljivim suncem, čiji zraci upisuju grb na bele zastave dok lepršaju – neodštampani naslovi... Zapisati prazninu mnogo je lakše nego što se čini. Dovoljno je potrošiti vreme na to. Ovo i ono. Teže je sačekati noć zagledan u jednu tačku. Ipak se okreće. Dok i dalje nežan čekamo kraj.

24

O autoru: Jasmina Topić rođena je 4. avgusta 1977. u Pančevu. Završila Filološki fakultet Univerziteta u Beogradu, grupa Srpski jezik i književnost. Diplomirani je profesor srpskog jezika i književnosti. Pesnikinja i književna kritičarka, a povremeno objavljuje i prozu i eseje za časopise. Prva knjiga pozije objavljena je 1997. godine i od tada su iz štampe izašle još četiri. Pored navedenog, osam godina radila je kao novinar za nedeljnik ,,Pančevac", a trenutno kao novinar-saradnik slovenačkog dnevnog lista ,,Dnevnik". Sarađivala je u rubrici ,,Knjiga" dnevnog lista ,,Danas" i sa slovenačkom izdavačkom kućom ,,Študentska založba" – na pisanju kolumni za njihov portal Airbeletrina (2008 – 2009). Učestvovala na većini najznačajnijih festivala u regionu, a od nedavno je učesnica projekta Word Express u okviru organizacije Literature Across Frontiers (UK). Takođe, voli da posmatra transformaciju književnosti u polju multimedije, pa je tako učestvovala u nekoliko performansa i samostalnih projekata, kao i u nekoliko pozorišnih, fotografskih i književnih radionica (,,Plavo pozorište", Centar za stvaralaštvo mladih itd.). Napravila je multimedijalni DVD ,,Tiha obnova leta" na srpskom i engleskom – 10 poetskih spotova. Od 1998. uređuje ,,Rukopise" Zbornik poezije i kratke proze mladih s prostora eks-Ju, i ko-uređuje književni magazin ,,Kvartal". Redovno objavljuje u književnoj periodici.

25

Nastavak: A sve radimo da to ne bude tako. Da ga ne dočekamo. Dal' svesno il' nesvesno, sami sebi krojimo težu sudbinu. Zapisati je mnogo lakše nego samo čekati da se desi. Bilo šta, i bilo ko. Ruka kad uhvati ritam, ona ide dalje, piše sve što je bitno i nije. Zavara tako i misli i srce, pa živimo u uluziji pitajući se ko smo, i šta radimo tu gdje jesmo, dok čekamo da se prošla budućnost desi Da sve se okreće. I sve što je bilo jednom će opet biti One iste zastave vijoriće se još bezbroj puta One iste novine biće pročitane još koje jutro. A ti i ja i dalje nećemo znati šta je s one strane stvarnosti. Vidim odraz sopstvenog daha kad ispružim ruku. Osećam težinu hladnoće na još toplim obrazima. A i dalje ne umem opisati prazninu. Nisam sama, sve je tu oko mene, ali sam prazna, prazna poput ovog papira koji čeka na milost da ga ispišem. Zapisaću tu reč, praznina. Daću joj neki oblik, daću joj dah, otisak i puls družićemo se kao najbolje prijateljice. Moj dlan tik uz njen zamišljen,ostavljaće otiske u mokrom snijegu. A tišina ovog zimskog jutra neće više biti tako nepodnošljivo glasna Jer sve je lakše kad je negde zapisano. Zapisano nikad ne bude zaboravljeno, zapisani nikad nisu bili sami. Zapisaću zato, potrošiti koji trenutak, koju mrvicu sebe da ne bih bila zaboravljena. Jer, ipak se okreće.

26

Biografija autora: Zovem se Aleksandra Dukić, imam 22 godine i živim u Prijedoru. Student sam treće godine Pravnog Fakulteta Univerziteta u Banjoj Luci. Od malih nogu gajim ljubav prema knjigama, i pisanju, tako da sam već od drugog razreda osnovne škole počela da pišem pjesmice, i redovno posjećujem gradsku biblioteku. Pisanje je bilo moj način da pronađem sebe, bilo je moja utjeha u teškim trenucima, i moja psihička terapija u stresnim situacijama. Naravno, tematika mog pisanja se mijenjala tokom mog odrastanja, ali potreba da pišem me nikad nije napuštala. Pisala sam radove za školske priredbe, za novine gradske biblioteke i neke dječije časopise. Objavljivanje knjige, bilo bi ostvarenje jednog velikog, dječijeg a i odraslog sna.

27

Nastavak: Pod čistim zimskim nebom, možda se ne vidi ono što je belo Dok se grad gađa hlebom a grudve snega pravi selo. Možda brodovi ipak dođu Pre nego što mi naslovi Nežnu dušu oglođu Kao besmisleni časovi. Istinu vatra guta Kada nastavka nema I ceo svet skene s puta "U krug" je večna šema. "Seks, droga, nasilje i strah", tmina, "ZIMA BLJEŠTI" -Da li se tako piše praznina? Pod čistim zimskim nebom. Zamisliti crvenu spuštenu zavesu, pokrenutu rukom, nakon odigranih scena zapisane prošlosti i budućnosti. Zapisati tačku obrta, otkriti sadržaj ose, ubosti prstom mesto gde se završava okret - ipak je teže nego ispuniti prazninu. Potrošiti novac, potrošiti vreme, Postaviti nešto na prazan prostor. Ima li nežnijeg kraja Od tapšanja ruku... Biografija autora:Ana Davidov je rođena 24.12.1991. u Somboru. Završila je društveno-jezički smer Gimnazije i višu školu za strukovnu medicinsku sestru. U slobodno vreme, tj sve vreme, voli da mašta o pristojnom životu od umetnosti. Od malena voli da piše, i na učestvovanju na konkursima povremeno su joj objavljene pesme i članci.

28

Nastavak: Svaka nam noć dođe strašna kao noć živih mrtvaca. Zato više volimo dane i varljivo sunce. Sami hodamo po sprudu. Kažemo i uporno govorimo da se volimo. A, sami ne možemo sami ne znamo. Biografija autora: Damir Maksić - Rođen sam u Drvaru, BiH, 1990. godine gdje i danas živim. Pišem poeziju i prozu.

29

Nastavak: I dok sat stoji u kutu sobe neodsanjanih snova. A tvoje ime mirno počiva na mojim usnama. U času beskrajna bola i tuge riječ postaje suza. Misao se kovitla tijelom od istoka ka zapadu. Treptaj srca budi odveć usnule odaje duše. Ispunjavaju me mirisi prošlosti, pomalo guše. Sivilo neba i mraz na staklima skrivaju nadu. Mnome odzvanja prastara riječ što davno je kaza. Budan, ne suvise svjestan, trčim nekadašnjim snovima. Dok u mračnom vrtu u dubokoj noći svoju priču priča jedna sova. Biografija autora: Edo Keserović - rođen 16.6.1997. godine u Njemačkoj, gradu Erlangenu. Učenik trećeg razreda Gimnazije Dobrinja u Sarajevu. Pohađao Osnovnu muzičku škola Ilidža, odsjek klavir. Bavi se i umjetničkom fotografijom.

30

Nastavak: Pod čistim zimskim nebom. Zamisliti podignute bijele zastave, pokrenute vjetrom, stvari još neodigranih u bliskoj budućnosti, čije sidro je, ne tako davno, izbrisana prošlost. Zaroniti misao u tekst dnevnih novina koje su uvijek pune informacija o tome šta se zapravo desilo s one strane stvarnosti, koju ne živimo ni ti ni ja, a nema nijednog naslova koji bi opisao vedrinu zimskog dana pod varljivim suncem, čiji zraci upisuju grb na bijele zastave dok lepršaju – neodštampani naslovi... Zapisati prazninu mnogo je lakše nego što se čini. Dovoljno je potrošiti vrijeme na to. Ovo i ono. Teže je sačekati noć zagledan u jednu tačku. Ipak se okreće. Dok i dalje nježan čekamo kraj. Lutajići morem svojih misli, naiđoh na sjenku običnog čovjeka, onog u smeđem odijelu i cigaretom u ruci, pa ga upitah da li zna kako se zove ova staza na kojoj smo; i reče da ne zna, da je davno zaboravio rutu kojom plovi- njegov život. Trebalo je zapisati, pomislih, sad, ovdje, sjedeći pored podignutih zastava koje lahko mogu spasti na pola koplja, u sivilu čovječijih godina, u tami zaborava. Treba zapisati koordinate svojih misli dok su statične; ne bismo smjeli puno lutati u ovom svijetu gdje su ljudi sumorni a snijeg sve veći i tamniji. Zapiši, pjesniče, rekoh tiho, zapiši da postoji jedan sivi svijet u kome vlada monotonija- ne ona neutralna, nego zla. Zapiši, ti, drugačiji čovječe, da u tome svijetu svi su isti

31

pa je biti drugačiji opasno, a ti, čovječe, to najbolje znaš. Zapiši koordinate, nemoj smetnuti jer ako vukovi vide da nisi vuk, proždrijet će te. Zapiši, najvažnije je zapisati, tako se neće zaboraviti: kamenim bedemima ogradi svoj svijet- vani budi samo kamen. Biografija autora:Elma Smailagić - Rođena sam 30.11.1997. godine u Sarajevu. Nakon završenog devetogovišnjeg obrazovanja, upisala sam srednju Elektrotehničku školu u MSŠ ''Hazim Šabanović'', Visoko. Od ove jeseni ću pohađati treći razred. Kao i svi moji vršnjaci, imam hobije i interesovanja, ali moja ljubav jesu knjige. Koliko volim da čitam, još više volim da pišem... Pored škole i učenja o struji, radim kao novinar za naš glavni gradski portal i urednica sam školskog časopisa.

32

Nastavak: Za prekid zaborava, treba zapisati ali kako da zapišem tvoje blijede ruke prošarane plavim pritokama tvog glavnog toka koja slova stoje ispod tvoje kože, čije se topline sjećam, jer tu sam davno provodio noći. Kako da zapišem tvoje slomljene kosti, mramorne i opet krhke da zapišem miris tvoje kose pored kojeg sam se budio svako jutro, kao bijesan udisao kao da će svakog trenutka, otići ili ispariti kako da zapišem i ostavim trag svega svog što sam našao u tebi, što me progoni svim ulicama budi u svim krevetima i mučki udara u stomak dok sam već na podu. kad zapišem, znam da neću zaboraviti ali još uvijek ne znam da li sam dovoljno jak da se tebe nastavim sjećati. Biografija autora:Lejla Habota - Rođena sam u Tuzli, osmog augusta 1998. godine. Od 99' živim u Mostaru. Pohađam srednju školu, gimnaziju, filološki smjer. Nikad nisam znala dobro da pišem kratke biografije. Ne mogu reći da se u slobodno vrijeme bavim pisanjem, pišem jer mi jedino to i predstavlja stvarnu liniju i protok vremena.

33

Nastavak: Sjedim u parku,zamišljen. Slušam cvrkut zalutalih ptica sa naslovne strane. Razmišljam o njihovoj slobodi,zašto nisu slobodni kao mi ? Pišem pismo,polahko ću ga predati svom prijatelju golubu.. ''Odnesi daleko ovo pismo prijatelju'' neka svi vide tvoje muke. Zapisao sam tvoje brige,dragi moj golube,odleti daleko u svijet,u čisto zimsko nebo... Biografija autora: Zovem se Merim Halilović. Imam 14 godina. Učenik sam Osnovne škole Šerići u Šerićima. Odličan sam učenik.Član sam mnogih sekcija. U slobodno vrijeme pišem razne sastave i pjesme na neobične teme.

34

Nastavak: I šutimo tako nepokretni u trenutku blistave zamisli Taoci smo samoće gdje tišina govori dječje priče koje još uvijek želimo čuti pred spavanje. Nužno je zamisliti da možemo promijeniti svijet, Ali Sve što želimo promijeniti stoji nijemo i onako nedorečeno pršti Nekom drskom ljepotom. I ti i ja se premišljamo mnogo puta. I tebi je, kao i meni, teško skončati snove. I znam, teško ti je, kao i meni, čekati, kao nekada davno, onaj spori voz smijući se grohotom bez sata na ruci. Umjesto toga samo hladno klimamo glavama, iskrivljujemo usta u blagi smiješak tek u znak pozdrava. I kraj smo prihvatili blistav. Zamisliti ga treba kao blago otupljenje vitalnih organa u tom duhovnom savršenstvu mirišem bjelinu proljetnog behara. Zamisliti ga treba kao onaj prvi susret sa majkom u zagrljaju nepoznatog svijeta osluškujem Ljubav i Praštanje. I na kraju, opet iznova, lepršaju one zastave sa istom bijelom prazninom, prepuštene zaleđenom zimskom suncu, čekaju tako da im se ispiše povijest. Biografija autora:Merima Torlo-Zlojo rođena je 6. septembra 1986. god. u Mostaru. Završila je studij bosanskog jezika i književnosti Mostaru. Piše poeziju i prozu.

35

Nastavak: Zapisati ljubav koju još uvijek nosiš u srcu. Ljubav koju si spreman da još neizmjerno dijeliš, dok tuga i dalje struji kroz tvoje tijelo a ti to ne želiš. Dok poglede u daljinu bacaš, i nadaš se da se isti vrate tu čežnju i bol koju osjećaš, samo malo na trenutak da skrate. Biografija autora: Mirko Miljatović - Rođen 14.09.1986. godine u Novom Gradu (Republika Srpska). Po zanimanju dipl. ecc. Poezijom se bavim amaterski od 2004. godine.

36

Nastavak: Otići ću frizeru, definitivno. Nova boja kose i možda neki šoping. Vodič za sretan život. Voće, mlijeko, osvježivač prostora i neke modne novine. Čitat ću usljed mliječne mjesečine. Za sretan kraj dana dvije molitve. ... Miris topljene plastike i novi dan. Biografija autora:Mirza Halilčević - Rođen 13.5.1995. u Tuzli. Student Bosanskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Tuzli. Dopisnik Balkan diskursa pri Centru za Post-konfliktna istraživanja Sarajevo. Novinar i aktivista.

37

Nastavak: Imam toliko misli koje bi mogle postati „neodštampani naslovi“, ali moje misli ne pripadaju njihovoj stvarosti. Ta stvarnost o kojoj pišu dokoni ljudi nije naša. Ja je ni ne želim u svom dvorištu, a nadam se ni ti. Puštam svoje misli da odu među hladne oblake. Puštam ih, pomalo žaleći, ali sloboda je ljepša. Dnevne novine, i ti naslovi, i ta siva stvarnost, smanjuju vrijednost i odbacuju ljepotu. Ne bih pristala na to, čak i da me pitaju. Ovako, srećom, niko ni ne zna da postojim, pa je lakše misliti. Misliti bez tegova na ramenima, bez obruča koji se smanjuje, kad god pokušaš biti svoj. Hladna jeza koja trči mojom kičmom, mami mi osmijeh na usne, jer mi dokazuje da sam živa, Zapisati sve svoje misli, neostvaren je san sebičnih. Sve ono što mislim mora da ima svoj izvor, a sve dok izvor ne presuši, biće novih misli. Ponovo gledam, bijele površine ispod zavjesa. Ne mogu odvojiti pogled, vezan je za savršeno naslikan prizor, koji oživljava pred mojim očima. Nije li to čaroban trenutak spokoja? Ne znam da li je to zbog varljivog sunca, Ili hladnog vjetra koji nosi izmješane slike- prošlosti i moguće budućnosti. Nije ni bitno, to može samo zimski dan. A noć? Noć je već nešto drugo. Surova, i puna duhova te njihove stvarnosti, nosi okove koji hrle ka našim šakama. Noć ima sprženo lice. Sprženo suzama očaja.

38

Njoj je data uloga da nosi snove i odvlači ih u sivilo. Zato se smanjuje bunar želja, i slabo koja biva ostvarena. Sanjari zarobljeni u kutcima dnevnih novina, ispruženih ruku teže ka slobodi, žele nazad u svoju bijelu stvarnost. Savršenu i mirnu, ispod cistog zimskog neba. Biografija autora: Nataša Malikanović - Imam dvadeset godina, studiram na Medicinskom fakultetu u Foči, smjer specijalne edukacije i rehabilitacije. Pišem pjesme i kratke priče od svoje devete godine. U slobodno vrijeme sanjarim, slikam, pišem, sviram gitaru... Moj želja je da jednoga dana objavim zbirku mojih misli i tako predstavim svijetu stvarnost iz mog ugla. Vjerujem u ljubav i u rečenicu "Ljudi koji su dovoljno ludi da misle da mogu promjeniti svijet, su obično oni koji to i rade.".

39

Nastavak: Zapisati redove u kojima se milioni zvezda sudaraju sa gradovima koji zaziru od noćnih želja. Vremena nije bilo dovoljno da otkrijem toplinu koja se sliva niz srce, nežno topi one ćoškove koje su besane noći zamrzle. Nekada razočaran nekada ravnodušan, jecam u sebi dok glasno vičem kao što to čine deca iz moje ulice dok čekaju devetnaest časova da pojedu pokoju karamelu i odlaze svojim kućama. Dok ispunjeni stomaci otopljenim karamelama i prvim simpatijama trče kroz mirisno dvorište, stojim na ulici i pišem o njima. Tu sam! Moje noge brzo stupaju na scenu Njihova dvorišta puna osnovnih škola, i moje dvorište puno godina, godina koje žele da imaju svoj mir i red! Čekati noć, čekati odlučujući trenutak da se sve zvezde otope, da se ne plaše spuštanja niz dečije krovove, čekati da svaka moja zalutala godina

40

nađe svoj red,mesto i broj, to sam čekao svake noći. Da bih zapisao, ostavio sebi za pamćenje kako se ne plašim istog, zato što ću jednog dana morati da dignem belu zastavu i kazati kako sam ja, onaj pravi ja, u sebi smogao hrabrosti da se ne plašim tih raznih čuda koje ovaj svet donosi, ne plašim se da li će mi on poverovati. Verujem da ću se tada nasmešiti i reći kako je ovaj svet lak lak i bezdušan, ali ipak tako čudesan. Čudesan zbog zvezda, ljubavnih scena majčinskih zagrljaja, prijateljskih usluga i deca koje jedu karamele i večeras misle na svoju dragu, svoju prvu simpatiju. Za njih je ovaj život sa belim zastavama tek počeo. Biografija:Angelina Ninković – polje „Biografija“ u aplikaciji nije popunjeno

41

Marko Tomaš

Početak pjesme: PLAVA PJESMA Kažu da je nebo beskrajno, ali kako takav beskraj stane u pjesmu, kako je moguće da nebo tako izlazi iz ljudi... O autoru: Marko Tomaš je rođen u Ljubljani 1978. godine. Osnovnu školu je pohađao u Mostaru i Kljajićevu. Gimnaziju završio u Somboru. Jedan je od pokretača i urednika časopisa Kolaps i pripadajuće biblioteke. Novinske tekstove objavljivao u BH Danima, Glasu Istre i Feral tribuneu. Novinar je news portalazurnal.info. Poeziju i prozu objavljivao u bosanskohercegovačkoj, hrvatskoj i srpskoj periodici. Pjesme su mu prevođene na italijanski, poljski, njemački i engleski jezik. Živio je i radio u Sarajevu, Zagrebu i Splitu. Trenutno živi u Mostaru i radi kao glasnogovornik i voditelj kluba OKC Abraševića.

42

Nastavak: To što pjesma odijeva Nebo I kraj s krajem beksraju kroji Zašto bih se čuditi treb'o; ozebo bih Da pjesme nije, ljudi moji Prepuklo bi moje Nebo, urušili bi se moji svodovi Ugušila bi me tmina, praznina i vrelo srebro Mjeseca Pjesmom odjenem svoje ozeblo Nebo, i nek' plove moji brodovi Nek' ispune prazninu, rasvijetle tminu i opjevaju tišinu Ovo je krik mog Neba Tvom Pružena ruka, da nas okean ne nosi baš po svom Niti je pjesma moja, niti je ja sa sobom nosim Ja sam njen, i njom vodama postojanja iz daha u dah plovim Jer pogledaj pažljivo i otkrićeš da pjesma ni početka ni kraja nema Ona je tren i bljesak, u beskraju nastanjena, od beskraja satkana Onda nit' je čudno što Nebo u nju stane, niti što ona u nama nastane "Mi nismo kapljice u okeanu Mi smo okeani u kapljici" (Rumi) Otkinuti od Neba Udomivši Nebo u pjesmu Prizivamo svoj pradom Kako bi se vratili Zar ne vidite? Biografija: Ahmed Raščić – polje „Biografija“ u aplikaciji nepopunjeno

43

Nastavak: Ovo napisah tebi jedina prijateljice, Nebu tvoje duše čije plavetnilo izbija u boji tvoga oka. U tonu plave boje donosiš vedrinu međ’ ljudima, Sunce nosiš u očima. Ti. Tako mirna, tečeš i kada stojiš, Pričaš i kada ćutiš. Prosto, gubim se u dubinama tvoga oka, Uživam u stihovima tvoje pjesme koju skladaš dok pričaš. Nemaš perde ispred sebe, Duša ti je otvorena knjiga, Upoznati te može svako ko to dovoljno želi I ostat će zanesen dubinama tvog plavetnila. Kako je moguće da nebo Tako izlazi iz ljudi ? Upitaše me oni koji su za prijatelje strance imali I ja im rekoh vrlo prosto. Ili znaš ili ne znaš, Ili vidiš ili ne vidiš. Ako znaš i ako vidiš držat ćeš nebo na dlanu U čijim dubinama ćeš vidjeti svoj odsjaj. Biografija autora: Almina Merdić - Rođena u Visokom, Bosna i Hercegovina, 17.01.1993. godine. Osnovnu i srednju školu završila u Visokom odličnim uspijehom. Trenutno studira Medicinski fakultet na Univerzitetu u Sarajevu, peta godina.

44

Nastavak: Možda kao jogunasto dijete traži pažnju u očima svih namjernika. Možda i jeste samo jedno veliko, plavo dijete koje se ljuti i plače plavim suzama kad god mu nešto nije po volji. Da li ima dušu da se u njoj nađe razlog, ili mu je duša satkana od onih koji prolaze pod njim? Možda se samo krije iza beskraja da ne bude uprljano rukama nedostojnih... Biografija autora: Đorđe Otašević, rođen u Beranama, Crna Gora, 10.10.1986. Magistar političkih nauka iz oblasti antropologije. Bavi se pisanjem poezije i proze, traži posao i u slobodno vrijeme voli čitati i gledati filmove.

45

Nastavak: Kažu da je nebo zapisalo svaku našu riječ ali kako si mogla uraditi mi to uništila si mi snove i sreću Nebo je znalo za našu tajnu znam da ću te preboljeti neće mi biti lako Dođi, uljepšaj mi dan želim samo tebe samo s tobom, ja sam dušo najsrećniji Zvijezde na nebu pamte svaki trag ako je tako zvijezdo moja bijela za mene je gotov ovaj vijek neka mi se duša od života dijeli da pored tebe budem zauvijek. Biografija autora: Moje ime je Elma Zeba. Živim u Zenici, imam 19 godina. Pisanjem se bavim tri godine. Imala sam mnogo gostovanja kako u rodnom gradu Zenici, također u Hrvatskoj (Splitu).

46

Nastavak: Sreli smo se jednog plavog utorka Usamljeni dječak i usamljena ja. Bistro plavetnlio podnjevlja zamijenile su neke tamnije nijanse. Dočekali smo plavu noć- Oboje plavi od sanjarenja. Rekoh mu tad "Ti imaš nebo u grudima." Kažu da je isto nebo ovdje i tamo daleko, ali zašto je onda ono plavlje tamo daleko ljudima koji lutaju... Plave godine su prešle preko nas, I nikad se više nismo sreli Oboje plavi, ti i ja. Srela sam jedne sive srijede Čovjeka koji se zvao kao ti Ali u njemu nije bilo neba, Ni sanjarenja plave boje, Ni plavičastih sjećanja. Kažu da je nebo beskrajno, ali kako takav beskraj stane u pjesmu, kako je moguće da nebo tako izlazi iz ljudi... Biografija autora: Emina Kovačević - Rođena u Jablanici 26.10.1995. Djetinjstvo provela u Mostaru. Trenutno studiram medicinu u Sarajevu. U slobodno vrijeme pišem romantične pjesmuljke gdje se ne libim iskoristiti svaki dostupan kliše. Povremeno pišem i satire gdje se

47

rugam svemu, pa i svojim pjesmama. Do sada nisam osvojila nikakve nagrade na literarnim natječajima, prvenstveno jer se suviše bojim da svoja piskaranja negdje pošaljem, ali su mi dvije pjesme uvrštene u zbirku pjesama mladih bh. pjesnika "Antikvarnica stihova" u martu ove godine, i na to sam vrlo ponosna.

48

Nastavak: Kako je moguće da u nama takav nemir budi. Najslađe tajne plavetnilom skriva, i ono što čovjek srcem sniva. Idok gledaš njegovu ljepotu, shvatiš da ti je sreća najvažnija u životu. Najljepšu boju poslije kiše nosi, onda kad ti svoje suze ostavi u kosi. I ova pjesma beskrajno plava, probudi u srcu toliko žara. Sjetiš se tada jednih očiju iste takve boje, i pomisliš da one mogu biti nebo tvoje. Biografija autora: Zovem se Emina Pandžo. Dolazim iz Konjica. Učenica sam drugog razreda Opće gimnazije u Konjicu. Moja velika ljubav pored čitanja knjiga je također i pisanje pjesama.

49

Nastavak: Kažu da je nebo beskrajno, ali kako takav beskraj svije se u krletku srca i izgnijezdi iz nijemih riječi novoga sebe slobodnog... Ako je nebo beskrajno, a čovjek je tako malen, kakva to sila ćuti i djela, kosmos u kap rose obrne, te u pjesnika beskraj usadi? Biografija autora: Isidora Kesić - Rođena u Sarajevu 1993. Završila osnovnu i srednju školu u Višegradu. Student je odsjeka za Srpski jezik i književnost Univerziteta u Istočnom Sarajevu.

50

Nastavak: Kažu da je nebo plavo, ali kako to plavetnilo stane u jedne sitne oči, kako je moguće da one u sebi kriju nebo cijelo... Kažu da su zvijezde visoko, ali kako neko može da ih skine, kako je moguće da one tolike stanu u obične ljudske ruke... Kažu da je sve moguće Ako čovjek nešto dovoljno želi. Ako ima s kim život da sanja, ako ima s kim snove da živi. Biografija autora: Ivana Vučeljić - Imam 15 godina, upravo sam završila Osnovnu školu sa odličnim uspjehom. Umjetnička sam duša. Do sada sam napisala 30 pjesama.

51

Nastavak: Ako se planeta Okrene oko Sunca I donese nam svoje dete, Dete bez trunke tame, Kako onda novi dan, Tako brzo, Neprimetno nestane... I samo jedan pogled, Jedan trenutak nepažnje Dovoljan je da se Utvara praznine došeta iz daleka I ugnjezdi se lagano Među snove, Tajne, Tako čiste i beskrajne... Kažu da je more tako duboko, Ali kako bahata morska bura, Stane u jedno majušno srce, Kako je moguće da more Rađa oluju u ljudima... Čežnje više nema, I čekanje odjednom prestane, A bura se rasplamsava, Dok iz jednog krajička, Nemirnig oka Pred tobom beskrajno plavetnilo stane... Biografija autora: Jana Maslaković, rođena je 2001. godine u Nišu.Pisanjem se bavi još od najranijeg detinjstva. Dobitnik je druge nagrade na 6.“Medijana festivalu dečijeg stvaralaštva” u Nišu 2014 godine za pesmu „Tražim“. Osvojila je treću nagradu na konkursu

52

„Pesnički pozdrav proleću“ u Loznici 2014 kao i drugu nagradu u kategoriji osnovaca na međunarodnom festivalu poezije i kratke priče „Rade Tomić“ u Novom Sadu maja 2014. U 2015 godini dobija značajan broj priznanja i nagrada. Osvojila je prvu nagradu na 23. Svetosavskom konkursu 2015. Pohvaljena je od Dečijeg kulturnog centra u Beogradu za tematski konkurs „Lepo je voleti“ marta 2015 godine, i apsolutni je pobednik konkursa biblioteke „Stevam Sremac“ u Nišu povodom svetskog dana poezije - marta 2015 godine. Dobitnik je druge nagrade u kategoriji osnovaca na 18. književnom konkursu „Gordana Brajović u Aleksincu aprila 2015 godine. Osvojila je prvo mesto u kategoriji starijih osnovaca na 2. Festivalu poezije, muzike i slikarstva „ Prolečne rime, note i slike“ u Nišu maja 2015. Osvojila je drugu nagradu u kategoriji starijih osnovaca na medunarodnom festivalu „Kraljevstvo bijelih rada“ u Bijelom Polju za pesmu „Ljubav i rastanak“. Maja 2015 osvojila je drugu nagradu u kategoriji osnovaca na festivalu "Izvor žive reči" u Kolarima kod Smedereva. Priprema svoj pesnički prvenac pod nazivom " Bašta naših života". Živi, uči i piše u gradu gde je i rođena, u Nišu.

53

Nastavak: Kažu da je nebo beskrajno, ali kako takav beskraj stane u pjesmu, kako je moguće da nebo tako izlazi iz ljudi... Zar plavetnilo okeana može obojiti nečije bezlične stihove. Dugo se pitam i to ne prestaje da me čudi. Ipak, kad obične riječi obrgrli plavetni veo, proziran i lak, sve one tada zaigraju plavo. Usnule misli se probude a čula budno trepere i pitaš se da li sanjaš ili je zaista pravo. Al’ za mene postoji nešto što je daleko iznad tog plavog prostranstva. Nešto dublje od mora; od čega srce u grudima skoči. I više ne može tajnu da krije... Ništa na svijetu plavo nije ni blizu kao njegove oči. Biografija autora: Zovem se se Jovana Bajagić. Rođena sam 12. septembra 1996. god. u Sokocu. Maturant sam Srednjoškolskog centra "Vasilije Ostroški", Sokolac.

54

Nastavak: Nebo je plavetnilo naše sreće, nebo je ono što nas pokreće, nebo je pesma, želja, čovek i nek' ostane tako dovek'. Nek' lavirinti trajanja toče ljubav nebu, nek' daruju mu svoje moći, nek' dodaju vino hlebu, nek' poklone život vođi. I ova moja mlada, pesnička duša, što u mnogim stvarima želi da se okuša, nek' podeli svoju snagu sa nebeskim silama, nek' ne da se tuđim vilama. I odakle mi ovolike snage, zavirujem u krilo neba, i trazim reči blage. Sreća je mom nebu potreba. Koliko daleko nebo moze biti, toliko dugo se misli mogu kriti. Koliko tanane su paukove, ispletene niti, toliko čudesnih moći, nebo može imati. Kako je moguće da nebo, tako izlazi iz ljudi i koje moći ono u nama budi? Biografija autora: Zovem se Jovana Radosavljević i imam 14 godina. Živim u Kragujevcu i učenica sam Osnovne Škole ''Sreten Mladenović''.

55

Nastavak: i kako je moguće da ljudi, tako zbunjeni i ludi, gledaju beskraj i kraj mu zamišljaju? Kažu da je mašta beskrajna ali da je bit da se taj beskraj sažme. Kako je moguće na nj staviti okove granica? I kako je moguće mašti odrediti korito kojim teče te mjeriti njen kvalitet odnosom manjeg i većeg? Kažu da je duša nevidljiva, ali čiju onda dušu vidimo kad čitamo autorsko djelo? Kako je moguće da pisac ne ugradi dušu svoju u svaki slog, stih i strofu? Kako je moguće da priča bez duše lebdi svemirom a tvorcu njenom da ne fali ni komad duše njegove O, da li su pisci bezdušni? Da li im mjesto srca očaj krv pokreće? Da li im mjesto mašte praznina pred očima prolijeće? Da li mjere duše drugih po suštini njihovog stvaralaštva, ili po pukom broju

56

od četiri cifre? O, i da li su bezdušni oni koji siroče primiti neće i utješiti ga, i pomoći mu samo jer ima koji centimetar više? Upitajmo se svi, gdje je tu duša. Jer siroče je siroče, i pomoć mu treba. Jer priča je priča, i svjetlo joj treba. Moju priču, sirotu, neko neće primit' jer na broj riječi je postavljen limit. Biografija autora: Kerim Sadiković, rođen 13.10.1997, srednjoškolac. Rekli ste kratko.

57

Nastavak: Kažu i da su noći duge, Mirne. Eto, mene uzburkaju strašni snovi, Kao nagle jesenje kiše. Ne rekoh ti prijatelju Da je život slabašan i krhak, I dok je balskih haljina I nebo je plavije, Vedrije… I ovo da ti kažem prijatelju, Valjda Bog usliša hijeroglif Pjesme moje, Pa nebo dobije još vedrije Boje svoje. Sklonit ću ogledalo, Prijatelj nestade. Potamni i nebeski raj, Pomračenje ljudskog uma. Zar je do toga došlo? Biografija autora: Maida Hamzić je učenica drugog razreda Gimnazije "Ismet Mujezinović" u Tuzli. Od samog školovanja pokazuje svoje stvaralačke sposobnosti pišući o raznim ozbiljnim temama. U mjesecu aprilu izdaje svoju prvu knjigu, zbirku poezije i proze. Sa 16 godina održava svoje samostalno veče poezije u Tuzli. Pored dara za pisanje, Maida je i članica "Pozorišta Mladih Tuzle".

58

Nastavak: da kiša u oku se slegne. More riječi, tirkiz čitljiv, odraz plavetnila prostranog, a ljudi u njemu se kupaju, opis vječnosti, krug začet. Kažu da je nebo beskrajno, plašt zjenice Zemlje, blistav kristal oka, tečna emocija, čista, identična kao kap krvi. Riječ će riječju uzeti glas, plavo beskraj krade vremenu, kišom bije ko ljudi riječima, sječe se žutom oštricom glasno. A plavo, ode i ostade, sakri se, izbi, oblak nestade, vrati se, riječ se u vremenu izgubi, čovjek riječju kuša nebo u sebe ga nosi, a oblak, nestade, ostade ispis trajan. A riječ, plava, udahne, izdahom vrati pjesmu, što beskrajna bijaše, vrtlog. A kažu da je nebo beskrajno, nebo - čovjek, priroda emocija, riječ za riječ uzeta, a ljudi, u plavoj pjesmi se kupaju. Biografija: Maja Tešić – polje „Biografija“ u aplikaciji nepopunjeno

59

Nastavak: Zagledani u nebo slobodama se dobacujemo. Odbacujemo zemlju i gravitaciju. Budi nas riječ nedovršenog stiha, zapeta odlaže nasilno svitanje, dvije tačke nižu prizivanje sjećanja, upitnik je nemoć u podsvijesti kajanja, uzvičnik znak da zora je, tri tačke startuju odlazak u nepoznato. Jutro me osmijehom približava tebi. Pod istinskim nebom oči su dva blizanca okeana. Kupam se u njima, i sušim pod trepavicama. Češljam se rukom ljuljaške iz parka. Ogledam u ukoričenim barama mamurnih pjesnika. Doručak preskačem, jer je samo udahnuti vazduh dovoljna mjera za nezasite. Držimo se za ruke. Ljubav je u prećutkivanju. Daljinama smo povezani. Sličnosti nas tjeraju na promjenu. Naslonjeni leđa od leđa sa jezika nam polijeću dvije letjelice u različitim pravcima. Iz nozdrva šaljemo vjetrove spasa. To je signal za prinudno slijetanje na zajednički dlan. Ponovo spaseni tražimo se među grešnicima. Palimo svijeće i otapamo oblake.

60

Žalimo se na kišu. Više nisu tople kao nekad. Odjeću sušimo ispod pazuha. Bare su stanje ustajale stvarnosti. Stepenice me vode do topline. Pred stanom bez otirača spijunka je ključaonica. Palim lampu. To su prvi zraci sunca. Umačem pero u žumance. Darujem život i mrtvom slovu. Presvučen sam u perje. Postajem ptica. Uživam u slobodi. Lampa se gasi. Zakucan u zid i onesvješćen na nebu na tapetama budim se kao prepariran, osmijehom fiksiran, dužinom eksera slobodan, i sa nebom na podočnjaku. A evo i nje. Ima i ona svoj ćošak na zidu. Život na tapetama naslikanog neba. Jedinog stvarnog. Neba, na kom su zvijezdice zenice svakodnevno budnog djeteta. Gdje je sunce pitanje ispruženog dlana. A kiše samo smijehom oplakane istine. Neba, na kom smo svačiji i ničiji.

61

Pod kojim nismo bili sanjari, nego ljudi koji su snom živjeli. Biografija autora: Marko Marun Milovanović je rođen 7.septembra 1988. godine u Srebrenici. Diplomirao na Ekonomskom fakultetu na Univerzitetu Istočno Sarajevo. Poeziju objavljivao u raznim elekronskim i štampanim časopisima. Na regionalnim konkursima nagrađivan. Učešće u finalu ovogodišnjeg 47. Festivala poezije mladih u Vrbasu mu je najdraži uspjeh. Posjeduje neobjavljen rukopis prve pjesničke zbirke. Živi u Srebrenici.

62

Nastavak: Zašto ljudi skrivaju svoje vedre strane, neka prikažu ono najbolje od sebe. Kažu mlad si još shvatićeš.. A do tada,mirno se opuštam u plaventnilu, Tamo gdje se more i nebo spajaju u jedno. Biografija autora: Zovem se Merim Halilović. Imam 14 godina. Učenik sam Osnovne škole Šerići u Šerićima. Odličan sam učenik. Član sam mnogih sekcija. U slobodno vrijeme pišem razne sastave i pjesme na neobične teme.

63

Nastavak: da nam sunce i oblaci, izviru iz grudi? Pitam se samo, dok me sluša nebo beskrajno, gdje je kraj duše moje, dok mi suze ovu pjesmu u plavu boju boje. Plava je boja neba, mora i pjesme ove, ali se i dalje pitam, koje je duša moja boje. Da li se i duša, može u pjesmi da odrazi, kao što sjajna zvijezda noću, tiho moru dolazi. Jer kraj neba, nije i kraj duše moje. Niti kraj sjajnih zvijezda, koje na mom nebu ponosno stoje. Biografija autora: Merima Mustafić rođena u Tuzli, 02.06.1997. godine. Učenica Gimnazije "Meša Selimović" u Tuzli. Do sada učestvovala na velikom broju literarnih natječaja međunarodnog karaktera.

64

Nastavak: Kad čovjek počne da se budi, kad odbaci staru košuljicu i nekako uspije preskočiti onu rđavu, bodljikavu žicu, pa kad po prvi put od...ma ni ne pamti otkad pred sobom vidi samo plavetnilo i ništa više, samo bezboj zvijezda i ništa više. Kad se više ne skriva od kiše... ...počne živjeti ponovo. Zbacio je sa sebe olovo. Koljena prikovana za zemlju, a pogled za nebo, za sjaj, na tren mu se učini da je konačno spoznao beskonačno. Raj. Zna. Smiješak u uglu usana: naravno da ovo nije kraj. Suši se kroz oči zureći u tamnoplavi nebeski svod. Odjednom shvata da mu je ono jedini istinski rod. Što je bilo, bilo je - misli. Bilo pa prošlo. Ali bilo je moje. Smije se. Nisam dao da ga drugi kroje. Teškim šakama pokriva izborane ali srećne oči i smije se samom sebi što je mislio da ovaj trenutak nikad neće doći. Ili pak...da kad dođe, neće biti ovakav. Plavičast i lak. Osjeća da mu duša ne luta i srce mu je veće nego zvijezda što sija preko puta. Veće i od beskraja što se pruža do ko zna koje planete. Začuđen i zahvalan čuje da samog sebe pita: kako je moguće da se ovako nisam osjećao još otkad sam bio dijete? Odjednom je lagan kao pero. Odjednom je Neko sve demone otjer'o.

65

Konačno ustaje, briše koljena i oči. Ne osjeća da ga išta više koči. Osjeća da lebdi tamo gdje se više ne mora kriti. Tamo gdje će zauvijek mlad biti. Tamo... U beskraj koji je nekako stao u ovu pjesmu. Biografija: Milaš Bojana – polje „Biografija“ u aplikaciji nije popunjeno

66

Nastavak: I stiskaju me ovi neopevani stihovi, Ove noći, znajte, bol je velika kao divovi. Da ih napišem, znam, opet neću moći, Kraj mom nesretnom orkestru će doći. Evo dirigent me žustro kudi, Pita što mu note diram, Ja ne znam uopšte ko je on da sudi, Nastaviću ja kako hoću da sviram. Setih se u poslednjem mahu, Ovi stihovi moraju imati reči, Evo jedne, zastade u dahu, Druga je, da bude napisana, spreči. Na papiru plivaju slova, Nešto pada sa mog lica, Evo, da, liči na suzu kap ova, Hajde, hajde boli odleti kao ptica. Stiskaju me zidovi, u ovaj pesnički čas, Hoću život da ispomeram, Neodlučna kao pokvareni tas, „Hej, ne možeš, reče Tvorac.“, Saznavši šta smeram. I jel to sve, buntovno se pitam, Dok se u meni budi sve što bi da se menja, Ja još po svojim idejama skitam, Ali uzalud sve, predaću se i moja mašta postade lenja. Posle svake reči, tu je, znak pitanja. U ovoj zagonetki ostajem sama. Čekaj, ne uzimaj mi svitanja. Ko to priča? Zdravo, ja sam Tama. Ne poznajem te ja, dižem zastavicu belu. Ostavljam ti sve, ispiši sudbinu ovom delu. I tako, uze ona ove rime u svoje ruke. Hej, tiše, tiše tamo, nema buke.

67

Ne vredi, mastilo ni da čuje neće, za moje muke. Plava i bela, vidim plavu i belu, Ovo pero krije čitav bukvar reči, Hej pesmo, izvini neću biti na opelu. Nenapisana pesmo, ti si nešto najlepše što sam ikad pročitao, Čekajte, šta rekoste? On nastavlja govor… „Nek se najbliži poslednji put oproste.“ Biografija autora: Milica Kojčić - Maturant Zemunske gimnazije, buntovnik i sanjar koji najlepše sanja i kudi rimama, budući student Filozofskog fakulteta u Beogradu, sportista koji je doživeo da peva svoju himnu i nosi svoj grb na grudima i brani boje svoje zemlje.

68

Nastavak: iako mnogi su pećine samo? Kažu da okean preplavljuje Zemlju, ali kako takvo prostranstvo ugledamo tek rijetko, kako je moguće da okean tako čini ljudsku srž a noćima se užasavamo dubina? Kažu da je boja siva ili plava, ali kako ova plava pjesma postane i biva čitana kao siva, kako je moguće da ona tako mnogo siva od plave nije manje plavlja? Biografija autora: Zovem se Neira Durmić i rođena sam 1996.godine u Zenici, gdje i živim. Uživam u pisanju i vraćam mu se iznova i iznova mada će mi zauvijek ostati nerješiva zagonetka kako i zašto sam počela pisati. Neke od mojih pjesama objavljene su na 25. Međunarodnom pjesničkom konkursu „Garavi sokak“ te sam osvojila 2.nagradu za svoje pjesme na 7. Međunarodnom festivalu poezije i kratke priče djece i mladih „Janoš Siveri“. Pored toga, jedna od mojih pjesma je uvrštena u zbirku pjesama „Mostovi svjetlosti“ u sklopu "7. KNS Međunarodnih književnih susreta".

69

Nastavak: Kažu da su oblaci vikinške lađe, po tom ,kad-kad, nemirnom safirskom moru, pa te prate i onda kad ga hitrim korakom ni ne dotičeš. Panta rei, kažu, sve teče, sve se kreće, ali za nebo taj zakon ne važi. Ono je svoje: Njegova Unikatna Plavetnilost. Stvoreno i naslikano da se divimo, i pretočeno u oči da se zaljubimo... Tako ti, princezo moja, beskraj stane u pjesmu, i ovako ti, kroz ušećerene riječi, nebo izlazi iz ljudi. Biografija autora: Ramović Farah - Student na Farmaceutskom fakultetu u Sarajevu

70

Nastavak: nebo tako plavo Modroplavo Duboko i plavo I sjajno i plavo I tajanstveno i plavo I daleko i plavo I trepti plavo Ko valovi plavo Kako svjetlost nebom da plovi ako od nje blijedi ljepota sva? Al’ kažu da tintom sve se preboli dok god teče Tamno, tamno plavo I kroz prste prođe plavo I treperi i odiše plavo K’o suze plavo K’o nebo plavo Što odvesti je daleko samo znalo visoko i plavo I daleko, daleko Plavo Biografija autora: Zovem se Sara Huskić, rođena sam 15.7.1998. u Cazinu gdje živim i pohađam ,,Gimnaziju” Cazin. Osvojila sam druga mjesta na 6. međunarodnim festivalima poezije i kratke priče “Stanislav Preprek” i “Rade Tomic” u kategoriji “srednjoškolci kratke priče” i drugo mjesto na 7. međunarodnom festivalu “Janoš Siveri” u kategoriji “srednjoškolci poezija”. Na konkursu “Majka” dobila sam drugo mjesto u kategoriji za niži uzrast. Moja priča “Marthe” objavljena je u zbirci kratkih priča “Đavolji prst” na festivalu fantastične književnosti “Refesticon”, bajka “Dječak ni na nebu ni na zemlji” na blogovima Bgstorytelling i Beleg, te u časopisu “Omaja”.

71

Nastavak:

kao talas kad nadire? Kažu da je nebo beskrajno, ali ja baš ne vjerujem u to, jer jednom sam tačno vidjela kako u nama počinje i završava taj svod. Biografija autora: Umihana Krličević-Omerović - Rođena 02.02.1987. godine u Doboju. Po zanimanju magistar Komunikologije. Udata, mama jednog dječaka.

72

Nastavak:

Kažu da je nebo ogledalo svijeta, ali kako je stalo u tvoja oka dva? Kako nešto tako ogromno može postati tako pregledno? Zar je nebo jednako što i tvoj pogled, zar se to plavetnilo izjednačava sa plavetnilom tvoga oka dok me gledaš posljednji put. Biografija autora: Zovem se Zerina Musa, imam 17 godina, rođena sam 24.11.1997.godine u Sarajevu, Živim u Brezi gdje sam završila osnovnu školu i gdje trenutno pohađam četvrti razred srednje ekonomske škole. Sviram klavir već pet godina i pišem pjesme. Sa 15 godina sam pobijedila na općinskom takmičenju "Mom gradu za rođendan". Tada je sve dobilo smisao, tada sam shvatila da je književnost poziv koji želim pratiti do kraja života.

73

Nastavak: Jedno si, jedinstveno i beskrajno o moje plavo! Tebi i bezbrojnim zvijezdama koje tajanstveno trepere uznosim ovu pjesmu. Sjećam se hrabra sam bila, razigrano sam koračala nešto sam maštala.. gledam tuđa leđa, odlaze od mene! Sve miriše na haotično vrijeme, ne znam, ne umijem da se pretvaram. Zašto tačne riječi u današnje doba maski? Cijeli svijet bez nje nestaje! Gdje je naš mir? Sanjam muk, tražim te.. srce mi tone u najdublje plavetnilo po pomoć. I zato mi glas drhti o moje plavo pomozi mi! Kapi niz obraze se kotrljaju, o more laži. Nebo moje operi nas od ovih grijehova! O plavo molim za naše vječno dobro! Oprosti nam što smo kivni na tebe, od tebe sve dobro je. Spasi nas ranjene i potištene! Sagori bezumnu sujetu u meni, mi ne znamo šta radimo. Ko da pameti nemamo sve će nam plavetnilo vratiti. Neko gore Sveznajući sve posmatra nas. Kažu da imamo još malo vremena, ali kako naše grijehe oprati.. kako je moguće da nebo

74

tako izlazi iz ljudi.. Biografija autora: Zorana Košpić - Poeziju pišem od 2006.-07. godine. Rođena sam 1990. godine u Banja Luci. Objavila zbirku pjesama " Zvijezda Danica ".

75

Nastavak: Kažu da je nebo beskrajno, ali kako takav beskraj stane u pjesmu, kako je moguće da nebo tako izlazi iz ljudi... Nebo izlazi a sunce umire, mjesec se budi i ona je sretna. Ona stoji i gleda u sebe, i pita se ''Kako ja postojim?'' A ja pišem jer postoji. Bila je takva suprotnost sama sebi, imala je uvijek osmijeh ali tužne oči, i bila je jednostavna a uvijek je sve komplicirala. I ne znam da li je znala i da li zna, ali sve su noći pored nje, i makar one najmanje prepirke bile nešto najdivnije. Ti se bojiš, i ja se bojim, izgubljeni u nama samima, noću zimi, na kraju grada, gdje je sunce odavno slomilo sveku prepreku, i mjesec se probudio, ostavio svoju tamu, i došao u novu. Oduzmi mi sve,

76

ali molim te, nemoj nikada da oduzmeš sebe od mene, nemoj nikada da digneš ruke od mene. Jer mi, mi smo došli niotkuda, krenuli smo nigdje, ali molim te, ne dopusti da postanemo niko i ništa. Jer, prije nje, bio sam oluja, a ona je sada, postala moje sunce. Biografija autora: Zovem se Zuković Hanna. Živim u Sarajevu i imam 18 godina. Idem u 4. razred gimnazije. Pored pisanja koje mi predstavlja ogromno zadovoljstvo, ljubav, te bijeg od stvarnosti, bavim se i glumom.

77

Nastavak: kažu da je Riječ beskraj ali kako takav beskraj stane u knjigu, kako je moguće da riječi otvaraju nebo a zatvaraju ljude Biografija: Igor Rems - pesnik i slikar

78

Saša Jelenković

Početak pjesme: POSTOJI LI Postoji li nešto između nas radosnih i nas zabrinutih, neka vrata ili prozor ili dopisnice koje smo razmenjivali obilazeći zatvore i porodilišta ... O autoru: Saša Jelenković, pesnik, rođen 8. avgusta 1964. godine u Zaječaru. Diplomirao na grupi za opštu književnost i teoriju književnosti na Filološkom fakultetu u Beogradu. Bio je urednik za poeziju u "Književnoj reči" i "Reči", i sekretar redakcija u časopisima "Istočnik" i "Poezija" od 1992. do 1999. godine. Objavio knjige pesama Neprijatna geometrija (1992),Ono što ostaje (1993),

79

Heruvimske tajne (1994),Kraljevska objašnjenja (1998), Knjiga o srcu (2002),Elpenorova pisma (2003), Elpenorovo buđenje (2004) i Elpenori(2006), Knjiga o sumnji (2010). Dobitnik je književnih nagrada "Matićev šal" (za knjigu Neprijatna geometrija), "Milan Rakić" (za knjigu Ono što ostaje) i "Vasko Popa" (za knjigu Knjiga o srcu). Dobitnik stipendije iz Fonda''Borislav Pekić'' za 2005. godinu. Pesme su mu prevođene na engleski, nemački, francuski, italijanski, rumunski, kineski, slovenački i objavljivane u inostranim časopisima i antologijama. Živi i radi u Zaječaru kao direktor Matične biblioteke "Svetozar Marković".

80

Nastavak: Ne postoji pomirenje između krajnosti, niti mostovi koji bi mogli povezati raličitost naših profila, sve dok ne shvatimo da na šutnju treba odgovoriti jedino šutnjom, na riječ, isto tako, ili dodirom, osmijehom, poljupcem, nekim gestom spriječiti sukob banalnosti što pravi razvalinu između nas, jer poenta je prekrivena prividom koga smo sami načinili od laži. Ne razumijemo hudi da strah nije ništa drugo doli nespremnost na neželjena iznenađenja koja potajno priželjkujemo (unaprijed su režirani događaji koji neće dočekati epilog, jer ga nema i ne može biti). Toliko puta sam rekao sebi, biti iskren, to je vrhunac ljudskosti. (Za jednoga siguno znam da bio je iskren, zato i jeste najbolji.) Mi smo tek privid, sami sebe smo izmaštali. Trebali bismo imati ogledalca u džepu, kao nekad češalj što su nosili, pa da svaki put kada privatizujemo riječi, djela, drugih ljudi i naroda, kada sebi dajemo zapravo da naša vizija Boga je jedino ispravna, kad između tebe i mene stoji kao Kiklop tvoje i moje Ja, plazeći jezičinu na svaki neželjeni komentar, podsjetimo se da nismo ništa vredniji od onoga preko puta što bojažljivo posmatra držeći ruku na satu i čekajući slijedeći potez. Biografija autora: Adem Garić - Rođen u Tešnju 17. Septembra.1986. Završio Gazi Husrev-begovu medresu i Fakultet islamskih nauka u Sarajevu. Trenutno živi i radi na relaciji Prozor-Mostar.

81

Nastavak: Postoji li nešto između nas zaljubljenih i nas ogorčenih, neka veza ili sličnost ili uspomene koje su ostale kao znak da su i ogorčeni bili zaljubljeni nekad Postoji li nešto između nas od jučer i nas od danas, neki put ili prolaz ili dokaz da smo mi isti oni što smo jučer u porodilištu bili Postoji li nešto između vas sretnih i nas nesretnih, neka tajna ili ideja ili razlog zašto smo baš mi snove u zatvoru usnili. Biografija autora: Alem Isaković - Imam 25 godina, pisanjem se bavim vec nekih deset godina, građanski aktivista, borac za ljudska prava. Od početka ove godine u javnosti se pojavljujem sa tekstovima kritike upućene kako rukovodstvu države tako i građanima. Samouk sam pisac, pišem poeziju, prozu, novele i kritičke osvrte na današnjicu. Velika mi je želja steći dodatno književno obrazovanje.

82

Nastavak: Postoji li nešto između ljubavi i mržnje, neka nit što ih veže pa nas natjera da zamrzimo onog kojeg smo najviše voljeli… Postoji li nešto između jave i sna, neki tajni svijet u kojem sudbina odlučuje koje će želje postati stvarnost... Postoji li nešto između razočarenja i oduševljenja, neki most koji moramo preći ili neka rijeka koju moramo preplivati ako želimo duši pronaći smiraj… Postoji li nešto između tebe i mene, neki zagrljaj ili stisak ruke ili poljubac kojim ćeš ostaviti vječne tragove u srcu, pa ćeš biti moj i onog dana kada me ostaviš i odeš u pravcu nepoznatom… Biografija autora: Moje ime je Amila Alić. Moja najveća ljubav je pisanje. A moja, trenutno neostvarena, želja jeste izdati svoju prvu knjigu.

83

Nastavak: Slušaj, i ovaj put bez nas nestaju ulice postojiš li kao svetlost, kao konkretna rešetka ili smo „ti i ja“ kao sa rečima – tišina i ja Sva su lica daleka, sa obe strane stakla dočekuje nas istovetno izneverenje odraza - to tuga-radost dobija oblik utrnule železnice na zemlji, budućeg krika nad mojim temenom Ipak, pitam se, postojim li ako se dokaže da je između nas izvestan bio (zauvek) samo niz pragova Biografija autora: Zovem se Anđela Pendić, imam 22 godine, studentkinja sam Filološkog fakulteta u Beogradu. Učestvovala sam na festivalima poezije mladih u Vrbasu, Bijelom Polju, Zaječaru, a u Plužinama sam osvojila prvu nagradu za neobjavljeni rukopis zbirke pesama.

84

Nastavak: Pitam se, postoji li?! Postoji li nešto između nas spokojnih i nas nemirnih, neka tuga ili seta ili čežnja koju smo sakrili slušajući iste pesme i priče, pitam te, postoji li? Postoji li nešto između nas ćutljivaca i nas galamdžija, neka reč ili izraz lica ili misao koju smo zaboravili sedeći u bibliotekama i kafanama, odgovori mi, postoji li?! Postoji li neko mesto za nas jedne i nas druge, neka planina ili obala ili čardak na kojem smo podelili između zajedno zauvek? Ni ti ne znaš postoji li. Biografija autora: Anđelija Radivojević - Uf, što ne volim da govorim o sebi. Nadam se da mi nećete uzeti za zlo ako uopšte i pročitate. Živim u Nišu, sivi grad na jugu Srbije, završavam Pravo ali više krivo i radim u butiku ženske garderobe u kom najjeftinija haljina košta 12evra, pa izvol'te.

85

Nastavak: Postoji li večnost između jednog udisaja dok još živiš maštaš i nadaš se, i jednog kratkog isprekidanog izdisaja, izdisaja kada nemo odlaziš... Postoji li bezbroj nijansi crvene kod sličnih, vešto zamućenih prelaza iz nijanse u drugu, Ili je to samo halucinacija nas učaurenih koji ne umemo da živimo... Postoji li novi početak posle mukotrpnog kraja kada odlazimo, ne okrećući se ni da pokupimo iscepane krpe sećanja, Već sa velikom gorčinom odlazimo u tišini, nadajući se Suncu koje će proviriti iza planine... Postoji li zagrljaj dovoljno jak da ublaži bol, da ublaži vrisak u maloj napaćenoj duši, duša koja u izmaglici traži nadu za budućnost, dok tapka nepomično u jednoj krvavoj lokvi bola... Biografija autora: Anja Drobnjak - Učenica sam prvog razreda prirodno-matematičkog smera Gimnazije u svom gradu. Volim da čitam, da pišem i da uživam u muzici. Muzika je moja ljubav, moja bol i moja uteha za sve životne prilike. Odlična sam učenica i u slobodno vreme bavim se folklorom, još od malena.

86

Nastavak: Postoji li nešto između nas veselo rastrzanih, do ludila razapetih Postoji li nešto među nama sveto sem možda njegovog i našeg raspeća Ovo je jedan od onih dana što liče na konzerve umorne fabrike (otisci ili šabloni?) Dan kada pomisliš da biraš jer premeću se vizije kao tek rođeno ždrebe Pomisliš: možda može ispočetka i možda su ti reči čarobne: NEKA IZMAGLI HROPTAVI TITRAJ JAGNJILA! ali ipak kada bi poželeo jednim okom da vidiš drugost pogled bi nastavljao uprkos i nauštrb A kada je otišla u bolnicu nebo je bilo crveno nepodnošljivo purpurno lako melodično poput Rastkovog zvuka materice Uvek mi je govorila da joj je želja da nekome spasi život zanesenjaku što se sprema da skoči uz dobar vetar detetu tok trči po loptu. Nazivala je to svojom svrhom i osećajem nad osećajima ja - ludošću. Upravo sada evo utvrđuju identitet lešine A ja kao da sam već bio ovde Kao da sam već video

87

spiranje tragova krvi s njenih alabasterskih butina kao da sam već osetio češljanje kose oči usmerene ka ptici kao da celoga svoga života nije bila zagledana u zemlju bez otisaka koji bi sada olakšali proceduru. Čujem je kako mi govori: Postoji. Postoji nešto u nama sveto, izvan nas, do ludila sveto Osećaj je predivan Ne brini. Sada leži pored svog ždrebeta Po prvi put meni, a i ostalim psima Srećna. Biografija autora: Bojana Gerun - Rođena 24.03.1988. godine. Student druge godine doktorskih studija iz srpskog jezika i književnosti na Filološko-Umetničkom fakultetu u Kragujevcu. Živi u Kragujevcu. Sarađuje sa časopisima.

88

Nastavak: Ili eto samo smo tako u prolazu jedni kraj drugih Postoje li oči koje to vide sve I, nas radosne i nas zabrinute isti brodovi nose Isto sunce grije Postoje li oči da to sve vide Biografija autora: Damir Maksić - Rođen sam 09.10.1990. g. u Drvaru gdje i danas živim. Pišem poeziju i prozu.

89

Nastavak: Postoji li za mnoštvo žalosnih i neostvarenih snova trezor, gdje će se čuvati, da ne bi primjećivali drugi da od njih neće biti ništa? Postoji li zaštita od nesnosnih ljudskih sitnica što naprave razor tamo gdje smo srce već jednom zašivali, po povratku sa ljubavnog bojišta? Postoji li čovjek osobina revnosnih, koji bi bezuslovno davao i bio uzor čak i onima koji su ga potcjenjivali na putu do njegovoga odredišta? I, konačno, postoji li jedan zajednički odgovor na sva pitanja postavljena, koji će objelodaniti, onako pobjednički, te nedoumice i dati saznanja željena? Vjerujem da smo svi na neki način povezani, samo što su te veze tanke, neprimjetne, sudbine i životi su jedni na druge nadovezani i zato je teško da se sve to odgonetne. I čitavog života tragamo za odgovorima, čekamo da nam sve padne sa neba, a ne znamo da u međusobnim razgovorima možemo naći odgovor koji nam treba. Biografija autora: Dejan Živković, diplomirani inženjer elektrotehnike. Rođen sam u Derventi, BiH, 24.01.1990. godine. Zaposlen sam u Novom Sadu, Srbija.

90

Nastavak: Odakle se stvori tu u nama pa se grana do iznemoglosti, dok ne pusti žile usidrenja. Ista ruža, drugog mirisa na sahrani i rođenju. Pitam se, da li žalim za pokojnikom što mi ga odvede dan ili me strah u noć sa spoznajom da sam sam. Ima to nešto muško u meni, što me tjera da pričam tebi muškarcu kroz veličinu gorke spoznaje trenutka. Postoji li zapis neizgovorenog, sa zabrinuta lica? I sve se svodi na isto, nedjeljnji ručak, rutinska stanica. Dok oni se bude, smjelo gledaju očima i žive raj, a ti nedorečen prizivaš kraj. I tvoja počast je iz bijesa, nagonu srodno. Zvijer bi iz grudi, pogrešan ideal slobode urezao se pod kožu. Postoji li natrag, i ja u njemu... Biografija autora: Zovem se Delila Bajrić i rođena sam 16.04.1996. godine u Tuzli. Maturant sam Srednje medicinske škole Tuzla. Aktivna sam u NVO sektoru i shodno tome obnašam funkciju predsjednice Vijeća učenika pomenute škole i funkciju dopredsjednice Mreže Vijeća učenika TK. Ujedno sam i član Upravnog odbora Lokalnog tima Tuzla Omladinske novinske asocijacije, član Rotary Club-a Tuzla te aktivistica Fondacije Cure, Fondacije Dokukino i Inicijative mladih za ljudska prava. Ljubav prema poeziji gajim od osnovne škole kada su moji radovi izlazili u omladinskom časopisu "Male novine". Učestvovala sam 2014. na Rastok festivalu gdje sam sa svojom pjesmom "Kontra svih" zauzela II mjesto. Također, prošla sam na konkursu Udruženja "Metamorfoza" sa svoje 3 pjesme koje su uvrštene u zajedničku zbirku mladih kniževnika iz BiH "Antikvarnica

91

stihova". Iza sebe imam mnogo volonterskog angažmana, vlastitih projekata o omladinskoj politici, seminara i raznih edukacija. Međuvršnjački sam edukator na teme omladinskog aktivizma i ljudskih prava. Također, projekat na koji sam ponosna je projekat moga prijatelja i mene "AB0 Donor" koji predstavlja android aplikaciju za rješavanje deficita krvi u zdravstvenom sistemu BiH. Sa istom je osvojeno II mjesto u sklopu takmičenja i plaforme Open Ideas for Western Balkan..

92

Nastavak: Napinje li se neka membrana koja štiti nutarnjost od svemirskih hajvana? Što i sreću i brigu priječi... Pa se u nama nakotio život - ta bol što od radosti nas liječi. Biografija autora: Denis Jurić - Rođen 23. listopada 1993. u Vitezu. Završio Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom. Trenutno na studiju filozofsko-teološkog fakulteta u Sarajevu. Ni desničar ni ljevičar, već pravo preko stramputica neprivatiziranog kozmosa.

93

Nastavak: Postoje li nekakva vratanca,kroz koja mi radosni prođemo,iz sreće u brigu A vi žalostivi iz brige u veselje Ili je to samo život,taj put što vodi nas u krug.... Pogledamo li se mi,bar ponekada,mi tužni i srećni,kroz bolničke prozore il' zatvorske rešetke i osetimo to što oseti bližnji naš istim što putem hodi Biografija: Dimitrije Mašković – polje „Biografija“ u aplikaciji nepopunjeno

94

Nastavak: postoji li neka verzija lanca koji spaja dvije naizgled nespojive strane koji spaja dobro i zlo koji spaja i stvara beskonačan mir i ljepotu života ili lanac samo predstavlja spoj zla i onog ko mu se predao postoji li mjesto na kojem se mogu sresti na kojem bi shvatila ova dva čudaka da je život harmonija bez koje njih dvoje ne bi ni postojali jer, cilj stvaranja harmonije je pomiriti dva čudaka nesvjesna sopstvenog stvaranja u svom pohodu posebnosti i svrhe Postoji li putanja kojom zrno prašine koje radostan nagazi ii odgurne svojom cipelom izražavajuci beskonačnu sreću moše stići do zabrinutog i tužnog koji je na pragu spoznaje da je život jedan vtrlog u kome možeš biti srećan ili nesrećan a samo to zrno bi presudilo da donese konačnu odluku, presudnu za svoj pohod koji vodi ka sreći Postoji li sadašnjost ili budućnost je li važnija prva ili druga Postoji li nit koja ih spaja Postoji li vječnost koju svjedoče Postoji li prava, velika i nepresušna ljubav Postoji! Otvorite oči! Biografija: Dragana Otašević – polje „Biografija“ u aplikaciji nepopunjeno

95

Nastavak: Opet citat umetnut u pravougaonik fejzbuka prednjenepčani suglasnik izlazi iz njenih ustiju i kazuje katren odgovori, kažem joj -napiši tamo u komentaru: među nama rečeno, postoji li nesto između redova tih feneomen pasusa nekada davnih pisaca? -napiši tamo u komentaru: oni su dobri pisci zato sto su postavljali zamke za budale a među tim pasusima, među nama rečeno je labirint nepojmive spoznaje -napiši tamo u komentaru: epitaf stoji na ploči umrlih Želiš da ti kažem? razmišljam o nasim grobnicama i šta misliš da stoji na svakome grobu Naših slika Borgesa? to ti je onaj književnik što je u svakoj riječi vidio plagijat sve je citat i šta misliš da na njegovom grobu stavimo slike svih nas? to je jedna nova ideja razmisli citat ne onoga što je bilo nego onoga što će biti da je bilo

96

to je ova pjesma i to je ovaj početni katren pjesnika razlivenog u nepoznatom njegova prva i jedina četiri stiha u književnosti tako sam se sreo sa ocem nakon toliko godina u statusu sestre koju nisam vidio tri godine ostala je ista ne čita knjige i opet je tužna zbog njega tužan sam i ja, a tužan bi bio i otac jer ko čita knjige ne postavlja privatne stvari na fejzbug ej seko, seko ako ti tamo dođem kriknut će mahala od našeg zagrljaja Biografija autora: Edin Rikalo, živim u Sarajevu. Rođen 20.08.1991. godine u Goraždu. Trenutno student Filozofskog fakulteta u Sarajevu, na odsjeku za komparativnu književnost i bibliotekarstvo, gdje sam u svojstvu redovnog studenta, treća godina, kao i, na odsjeku za bosanski, hrvatski i srpski jezik i književnost naroda BiH, u svojstvu vanredog studenta druga godina. Član književnog kluba Gorica u Sarajevu.

97

Nastavak: postoji li između nas pogledi što gledaju istome pravcu pogledi što gledaju u isto nebo postoji li nešto što za nas je isto je li nam isti Bog kojem se molimo je li nam majka ista i sunce što nas grije je li isto nebo koje nas pokriva noću i gledamo li iste zvijezde plačemo li skupa u isitm vozovima koji odlaze na jug ostavljamo li za sobom iste ljude i hoćemo li iste ljude naći kad se vratimo ako se vratimo i kako znamo da smo uopšte zabrinuti ili da smo radosni možemo li se smijati i biti zabrinuti i plakati a biti radosni šta je to život pitamo se i jedni i drugi u nekim danima kada nas stegne nešto oko srca i misli nam odlutaju negdje negdje izgubimo se u svojim vlastitim mislima i ne znamo ni ko smo ni šta pitamo se zašto se to dijelimo na ove i one ako smo svi isti pa se onda pitamo jesmo li svi isti i zašto se mrzimo ako jesmo a možda se baš zbog toga i mrzimo Postoji li nešto između nas radosnih i nas zabrinutih, neka vrata ili prozor ili dopisnice koje smo razmenjivali obilazeći zatvore i porodilišta postoji li nešto što nas spaja

98

ili ili ne treba ni da postoji dovoljno je samo to što smo ljudi pa bili mi crni ili bijeli ili crveni vjernici ili ateisti radosni , zabrinuti ili tužni bili mi ma šta god na krjau smo samo ljudi to možda i jeste to što nas spaja i što nas dijeli Biografija autora: Eldin Hajdarević rođen 1994 u Bugojnu BiH. Završio Gimnaziju Bugojno u Bugojnu. Tad sam počeo sa pisanjem pjesama i priča, i pišem evo do danas.Imam napisanih više od dvije stotine pjesama. Trenutno studiram Razrednu nastavu u Mostaru.

99

Nastavak: Postoji li tihi vrisak, da mogu sama u tišini vrištati, da znam da će on sve nadjačati i ovu vatru strasti progutati. Postojiš li ti u besanoj noći, teškoj poput olovnog vojnika. Znam da još nisi mrtav, suviše me boliš. Postoji li neka nada? Nemam vremena o njoj da mislim Linija života se prekida uveliko Bože, za sve oprosti. Biografija autora: Fatima Pobrklić, rođena 24.4.1995. u Njemačkoj, trenutno živim u Sarajevu. Studentica prve godine Univerziteta u Sarajevu Pravni fakultet. Veliko interesovanje za strane jezike. Pišem prozu. Napisala nastavak knjige "Death in the Dojo" na engleskom jeziku za Cambridge University Press.

100

Nastavak: Postoji li nešto između nas radosnih i nas zabrinutih, neka vrata ili prozor ili dopisnice koje smo razmenjivali obilazeći zatvore i porodilišta ... Postoji li nešto između neba i zemlje,u šta svakodnevno gledamo,a ne vidimo, neka vrata koja djele raj i pako. Postoje, djed mi Je rekao, ali dokazao niko još nije. Postoji li nešto u ljudima ljudsko,ako postoji žašto se onda svađamo i ratujemo, žašto smo tako pogani i žašto gazimo prirodno čulo. Postoje li neka vanzemaljska bića, koja s nama danju hodaju a noću spavaju,koja nam daju i uzimaju kad im se prohtije. Ovaj svijet nije ništa osim zagonetke koja riješenja nema, u njoj se uvijek nameću neka nova pitanja,postoji li? ako dokažeš sumnja je velika, ako ne onda se zaboravi. Biografija autora: Ferhad Jašarević - Imam 20 godina,student sam. živim u Zenici Volim da pišem pjesme i poeziju. Govorim pasivno engleski i turski jezik.

101

Nastavak: Postoji li nešto između nas nasmijanih I nas uplašenih, neka pjesma ili šapat Ili tek riječ u ehu koji se prelama od škola do ratišta. Postoji li nešto između nas sanjara I nas melankolika, veza ili tajna nit Ili signali koje odašiljamo sa sunca do kišnih autobuskih stanica. Postoji li nešto između nas odraslih I nas djece, neko sjećanje ili obećanje Ili opomena isklesana na putu što život se zove. Pitam se često... Postoji li nešto između nas pohlepnih I nas malo zadovoljnih, nešto što leluja u zraku pred ogorčenim licem bogataša dok iz daljine dopire pjesma čerge cigana. Postoji li nešto između nas hrabrih I nas razočaranih, da li put ili staza Ili možda lađa koja plovi od jednih do drugih obala - pobjeda i poraza. Oh, postoji li nešto između nas ateista i nas koji se u Boga uzdamo, šta srce ljudsko osjeća i koje riječi se u ćutanje stope kad polazimo ulicom u obilazak grobova. Znam, daleko izgleda tuga od sreće,čini mi se kao zapad od istoka, ali ipak

102

od života do smrti dovoljan je tren, između ljubavi i mržnje linija je tanka... Znam, okreće se kolo života, ima negdje most koji nas spaja, na kojem se sudbinom srećemo i kofere jedni drugima predajemo, odjednom na suprotnoj strani igramo i dok nas u bespuću,tek korak dijeli, vječito se pitamo - postoji li? Biografija autora: Ferida Hukić - Rođena 24. 04. 1987. god. u Doboju. Piše za portale Kutija ljubavi, Glas naroda i dr. Svoj djela je objavila u digitalnom zborniku Društva živih pjesnika, u zbirci najljepše priče za djecu i omladinu Snovi od stakla.

103

Nastavak: domove zdravlja i kliničke centre iz kojih su se čuli samo jauci živih dok su navirala sjećanja i dok smo razaznavali dubine samoće zaboravljući da smo dijelovi plemena balovi vampira čete vojnika djeca otrgnuta iz naručja majki ljudi utrpani u vozove presude i nesuđene misli mrtvih radnika koji nisu dočekali kraj smjene Postoji li nešto dok oblačimo košulje koje pokrivaju svu opskurnost svemira ili smo poput oruđa praistorijskih ljudi na prašnjavim policama muzeja hladni i nepomični bez zanimanja za sudbine prolaznika jer odlično poznajemo sve neravnine na regionalnim putevima i sve neravnine u ljudima Postoji li nešto dok se tražimo po tabelama koje mjere uspjeh dok konačno ne shvatimo da se uspjeh ne mjeri vremenom i brojevima Plešući po horizontu ostavljamo tragove tamo gdje su drugi urezivali svoja imena dok smo se mi pitali koliko njih je nosilo noževe sa sobom i zašto drvo mora da trpi Prije prerane smrti treba prebrojati

104

koliko puta nas je neko ljubio u čelo dok smo bili zagledani u kalendare poput komada voća ostavljenih da istrule kao što trule godine koje ostavljamo za nama Avenijama mrtvaca su ispisani koraci ljubavnika saradnički poduhvati mladih tijela prognana prenoćišta budućih naraštaja kojima treba poručiti da grizu gradske pločnike da benevolentno pristaju na ironiju i prevare budućnost u zanosu svakog trenutka dok maestral ne raznese iluzije o drugim životima dok se kora ne osuši dok cvijeće ne uvene dok ne shvate prašinu Ima, istina, onu riječ koja revnjivo odzvanja toliko puta pod jastukom. Biografija autora: Igor Varga - 28. godina, objavljivao u zbornicima poezije i kratke proze Rukopisi 36. i Rukopisi 38. Doma omladine Pančevo, regionalnim književnim zbornicima, internet zbornicima, časopisima i blogovima.

105

Nastavak: Postoji li nešto između nas hladnih i nas toplih, neki most ili kanal,crvotočina neka? Postoji li nešto između nas ludih i nas razuma zdravog, neki čaroban portal ili poštar što raznosi pisma? Postoji li savršenstvo,savršen balans? Ili savršenstvo i jeste u kaosu? Da li su savršenstvo i smiraj potpuni,dosadni? Ili se s takvim mirom uzbudljivije živi? Biografija: Iman Duvnjaković – polje „Biografija“ u aplikaciji nepopunjeno

106

Nastavak: Postoji li tama neupisana u srce ili je sve jecanje u tri ujutru nad poderanim snovima i isflekanim radostima proživljenim u nadanjima i snovima. U kojim se kutovima krije sreća? I gde su čaršavi boje nara obmotani oko bledolike realnosti koja odlazi i prolazi i nestaje. Uzalud neuki plešemo u sumrak. Radost obitava na raskršćima, u pijanim sudarima užarenih mogućnosti i prosijava kroz fosforne nesanice u blaga jutra. Biografija autora: Ivana Andjelković - Rodjena 17.09.1985. u Leskovcu. Studirala psihologiju u Beogradu. Godinama volontirala na raznim mestima, najviše u Udruženju psihijatrijskih korisnika "Duša". Trenutno radi kao istraživač na Fogarti projektu Berkli univerziteta iz San Franciska na temu mentalnog zdravlja u Srbiji. Bavi se omladinskim radom i članica je omladinskog udruženja "Iuventa". Poeziju objavljivala ponajviše na svom blogu. Pesme su joj nagradjivane i obajvljivane u zbornicima: "Reč u prostoru" Studentskog kulturnog centra iz Beograda, "Garavi sokak", "Io/Tu-X edizione del Concorso Internazionale di Poesia Castello di Duino", gde joj je pesma odabrana za objavljivanje na internacionalnom poetskom konkursu Castello di Duino.

107

Nastavak: Postoji li nešto između nas optimističnih i nas pesimističnih, neki most ili put ili riječi kojima prelazimo daljinu da bismo bili bliži. Postoji li nešto između onih što mrze sve i svakoga i gledaju na svijet kao na tamni vilajet kojem kraja nema i izmedju onih što vide najbolje u svemu i svakome i što misle da je taj što mrzi sve i svakoga zapravo najbolja stvar na svijetu koju su vidjeli. Postoji li nešto između nas sa jedne strane i nas sa druge strane obale rijeke... Postoje... sjećanja, jedan most i nada za bolje dane. Biografija autora: Jelena Đurđević - Rođena sam 1989. godine. Student sam na Filološkom fakultetu Univerziteta u Banjoj Luci na Odsjeku za italijanski jezik i književnost i srpski jezik i književnost. U slobodno vrijeme čitam, pišem i mnogo volim fotografiju.

108

Nastavak: Postoji li nešto između nas radosnih i nas zabrinutih, neka vrata ili prozor ili dopisnice koje smo razmjenjivali obilazeći zatvore ili porodilišta. Neki osmjeh ili suza da spoje dvije ljudske duše, zalutale između sreće i tuge. Postoji li nešto između istine i laži neki otisak života ili stopala koji smo ostavili iza sebe, ali utkali duboko u budućnost. Neka životna ljubav ili mržnja ostavljena na ivici zaborava a jasno prisutna u mislima. Postoji li nešto između sna i jave neki minut ili čas u kojem su slabi i jaki, siromašni i bogati,postali jednaki. Neki put popločan za sve da spoji razlike i pokaže, da su svi jednaki dok pred Svetim stoje. Postoji li nešto između pogleda i riječi, neko slovo ili glas, koje smo izbrisali ili prećutali plašeći se za sopstvene emocije. Neki dodir ili osjećaj koji briše strahove i crta osmjehe. Postoji li način da sačuvaš biće dok svijet postaje mjesto za grabljivice?!

109

Biografija autora: Jelena Glavaš - Rođena 27.04.1988. godine u Sarajevu. Na Univerzitetu Istočno Sarajevo - Filozofski fakultet Pale, 2012. godine stekla zvanje diplomirani novinar. Od osnovne škole se bavi pisanjem poezije i proze. Na opštinskim takmičenjma osvajala nagrade u pisanju literarnih radova. Nezaposlena ali svakodnevno aktivna u pisanju i bogaćenju ličnih književnih radova. Do sada nisam imala priliku da objavljujem svoje radove.

110

Nastavak: Postoji li nešto između nas radosnih i nas zabrinutih, neka vrata ili prozor ili dopisnice koje smo razmenjivali obilazeći zatvore i porodilišta, gajeći ruže i paleći šume. Postoji li konop koji nas veže, kojim se nađemo na pola puta između večnosti i straha, zajedno operisani od sveta. Postoji li rečenica koja nas kao reči tačkom drži na okupu, gde su srećni tužni i tužni srećni, a pozdravi uzvraćeni onima koji žele. Ili ipak samo silno želimo da postoji život između raja i pakla, mesto koje nas iste sa drugima spaja. Biografija autora: Jelena Petrović - 23 godine, student treće godine dramaturgije na Akademiji umjetnosti u Banjoj Luci.

111

Nastavak: tražeći godove u tjemenima pokislih beba i skrivene poruke u katalozima tetovaža nikada nismo zaboravili da počupamo putokaze kraj žbunja i operemo molitve sa svetih zidova ne bi li nas zbližilo ćutanje kom smo vratili nevinost sada smo svezali naša pitanja u čvorove i zalijepili ih na čelo i dlanove gužvamo vrijeme izbjegavajući tuđe poglede dok stidljivo tražimo prave riječi Biografija autora: Jovica Bulović - Rođen 1986. godine. Živi u Banjaluci.

112

Nastavak: Postoji li neko između nas, nas prekrasnih i nas osrednjih, da odagna sve ono što ne možemo mi... Šta ćemo sa vaseljenom onda kada prestanu da postoje sve magije? Svi prozori i sva vrata kada se zatvore, u belim oblacima, gde sunčev trag pada u zaborav? Tražićemo sve to u nama.. jer izvan nas postoji beskraj, a u nama još nekoliko njih. Borave u nama vojnici, sa gvozdenim srcima, koje razbije dečija suza, i plavo oko beskućnika... Postoji li? Postoji. Dok god ima nas, postoji sve što možemo dosanjati. Biografija autora: Maja Grgurović - Profesorica književnosti, iz Kotora, rođena 19. jula 1990. Pišem za časopise "More Montenegro", "Komuna", "ARS". Objavljivala pjesme i tekstove vezane za kulturu i ličnosti Boke. Zaslijepljena magičnim zalivom, izučavam pjesnike i prozaiste koji su potekli iz Boke. Autorka bloga www.vratimimojekrpice.com

113

Nastavak: Ne postoji ništa jer su nam ruke pune žuljeva ne smejemo se radostima i ne plačemo na slutnju Da li postoji nešto poraznije od toga da nemaš brata ni u ridanju? Mrzeli smo zimu a rugali se letu zar smo zato rođeni da pored umrlih gledamo kako se muve skupljaju zar je crn pogled jedini spas Pogledaj brate koga nemam Pogledaj kako sam ja, kao i ti bio u zatvoru i mrzeo gubavce pogledaj kako mi oči šljašte od svetlosti grada koga nikad neću videti Gde se deca rađaju a ne vrište gde su bele rukavice i bleda lica obavijena čašću zar nama ostaju muve i ovaj sumorni posao ovo kopanje raka Biografija autora: Marko Borisavljević - Rođen sam 1988 god. u Vršcu. Objavljivao sam u nekim časopisima i zbornicima, ali se toga niko ne seća.

114

Nastavak: posvećeno tražeći smrt u menzama i verujući u Boga klimatizovanih čekaonica; ne postoji ništa između nas ushićenih i nas otrgnutih, ne postoji ništa inače osim rupa na autoputevima ka zapadu, osim poklona polomljenih u transportu, osim stranaca koje ne pitaš za vreme jer šta ti imaš sa vremenom, pitaš ih za najbližu kafanu i najjeftiniji hotel u ovom gradu u kojem godinama misliš da živiš; mi radosni podigli smo zatvore, a mi zabrinuti sravnili smo porodilišta sa zemljom, između smo ostavili samo znak za divljač na drumu, da se klati u susret farovima Biografija autora: Maša Seničić (24) je dramaturškinja i scenaristkinja iz Beograda. Do sada je sarađivala na različitim projektima, najpre na filmu, a zatim i u pozorištu, na radiju, televiziji i brojnim festivalima. Dobitnica je nagrade Mladi Dis za 2015. godinu, te će joj na jesen biti objavljena prva zbirka pesama pod nazivom «Okean». U slobodno nevreme piše i naglas čita prozu, poeziju, podsetnike, kratke biografije i slično.

115

Nastavak: Postoji li nešto između nas radosnih i nas zabrinutih, neka vrata ili prozor ili dopisnice koje smo razmenjivali obilazeći zatvore i porodilišta ?! Neko uže za onaj svet, da zasigurno tamo idemo, ili neki poštar koji će nam molitve odnijeti na pravo mjesto, postoji li ?! Postoji li neka fiktivna veza između nas zaljubljenih i nas usamljenih, neko žaljenje ili savjet za ljubav, dok jedni druge kradom gledamo ?! Postoji li neki dvogled kojim ćemo mi sretni sa dna gledati one tužne na vrhu ?! Postoji li uistinu ljubav i smijeh satkani od sreće ili su ipak samo slika uokvirena bolom ?! Neka priča koja će nas sve povezati i žive i mrtve, i sretne i tužne, na jedno mjesto, postoji li ?! O Bože, postoji li ? Biografija autora: Mehmedin Nezirović, student je Prirodno - matematičkog fakulteta u Sarajevu, gdje trenutno i živi. Iza sebe ima

116

mnogo radova poezije, te kolumni za mnoge bosanskohercegovačke internet portale. Što se tiče njegovog ozbiljnijeg književnog stvaralaštva, iza sebe ima jednu knjigu (roman) pod nazivom "Pišem i Pričam" sa kojim je skrenuo pažnju književne javnosti širom BiH. Član je Udruženja mladih pisaca u BiH.

117

Nastavak: Postoji li neko da mi objasni zašto sam sada tu, sutra tamo... Da mi kaže zašto dišem i nadam se, kad sutra me čeka smrt. Postojiš li ti, moja zvezdo vodiljo? Moj andjele čuvaru? Postojiš li ti moja strepnjo, moj nemiru... Recite mi, postoje li? Stoji li neko na našem putu ko nam brani da krenemo dalje, da letimo, da mislimo i postojimo? A postoji li taj naš put? Najzad, šta je to život i ko smo mi, samo jedna kap u moru, jedan kamenčić u pesku, pahulja u snegu... Pa mi molim vas recite, postojim li? Biografija autora: Milica Stefanović - Imam 16 godina. Živim u Arilju. Pisanjem poezije se bavim od trećeg razreda. Imala sam uspeha na raznim konkursima, a moje pesme su objavljivane u zbirkama pesama za decu. Volim da čitam, i to je ono što najviše radim u slobodno vreme. Volela bih da se ozbiljnije bavim pisanjem poezije jer je to način na koji interpretiram sebe.

118

Nastavak: Postoji li nešto da se isplati boriti? Sjetih se nevažnih otkucaja srca. I dostojno spustih pogled. Jutros sam saznao sve. Od istine jedino je tuga veća. Zagrljaj prošlosti i ujed starosti. Izgled otima prazninu. Stvara neki novi svijet bez stida. Zidovi kriju izgovore. Ja bih gledao drukčije na stvarnost. Nisam više otmjen i nijem. Glasno šapućem, ali me niko ne čuje. U vrijeme rata živjeli smo bol. Danas čitam da smo slobodni. Besmislena praznina mirisa baruta. Postoji li nešto ili smo izmakli vremenu? Neoženjen sam čovjek i živim luksuzno. Luk jedem i suze lijem. Biografija autora: Zovem se Mirza Bajić i dolazim iz Kladnja. Rođen

sam 9. oktobra 1991. godine i po zanimanju sam bachelor inženjer

hemijske tehnologije. Poeziju i prozu pišem u slobodno vrijeme i iz

ljubavi prema pisanoj riječi. Do sada sam učestvovao na manifestaciji

"Andrićevom stazom" u Višegradu 2009. godine, gdje mi je uradak

"Duga ulica" uvršten u Zbornik radova "Andrićevom stazom 2009".

Također, nagrađen sam II mjestom u izboru za tekst himne općine

Kladanj 2010. godine, pod nazivom "Moj Kladanj".

119

Nastavak: Postoji li nešto između ljudi bivših I ljudi ovih sada Između nas trenutnih i nas kojih nema Postoji li centar-napeta tačka Odakle dolazi umor Kad danas ponovo Nismo radili baš ništa Otkud se izvijaju iz ćutanja Ko crvi i dimne štrafte Mlaz vode na vetru Poruke od jedne do duge tačke Od govornika do tog koji čeka Svoj red da nešto kaže Otkud se zbijaju sećanja- Dečaci u toku utakmice Što se nikad ne dovršava Na terenu i tribinama Jer neko Neko samo voli da gleda I trza uže vazduha snažno Muški Kroz grlo i pluća Otkud izostavljanje dodira Tamo gde plaši nas odsustvo Sparenih koža Jer bi se o njima moglo

120

Tako ugodno pevati I ječati i praviti se Kako bol više nije bol Sada je nešto više od sebe Možda i ljubav A ljubav kažu treba da boli Lopta je to zakucana u mošnice Tamo gde mošnice još postoje Biografija autora: Natalija Jovanović - Rođena 1989. godine u Beogradu. Student književnosti, očigledno živi bez namere da taj status ikada izgubi. Objavila jednu pesničku zbirku, traži način da objavi drugu, a da, pritom, ne mora prodati dušu đavolu.

121

Nastavak: Postoji li nešto između nas voljenih i nas zaboravljenih, neka suza ili osmeh ili poništene karte za vozove koji putuju između sreće i tuge? Postoji li nešto između nas kćeri i nas majki, poderana kolena ili suknje ili tanke niti paučine i mrve prašine po starim ramovima i sećanjima? Postoji li nešto između nas ogorčenih i nas opijenih, čaša vina ili gorčine ili plamen sveće u manastiru za novi život ili pokoj duše? Biografija autora: Nataša Stanojević - Rođena sam 1994. godine. Pišem od osnovne škole, u početku i poeziju i prozu, sada uglavnom ljubavnu poeziju. Pored pisanja, moja velika ljubav je hemija. Studiram na Tehnološko-metalurškom fakultetu u Beogradu.

122

Nastavak: Postoji li nešto između na tihih i glasnih, neko nebo ili more gdje na obali smo sjedili tiho uz noć. Postoji li nešto između nas slobodnih i zarobljenih, neka misao ili tuga u vremenu kada nam okovi zapešća pritišću ili na mjestu gdje iz dubine izranjamo. Postoji li nešto između nas slomljenih i jakih, neka rana ili riječ, u komadićima naše misli se raspale i u dubinu propale. Postoji li nešto između nas mrtvih i živih, neka duša ili grob. Mrtvi unutar, zabrinuti, tihi, zarobljeni, izgubljeni, slomljeni Nema osjećaja ni za riječi ni dodire, praznina se raspršila i duboko smjestila u udoban položaj. Gdje li smo nestali? Živi u svijet hodimo, radosni, glasni, slobodni, pronađeni, jaki ali žedni. Žedni za nečim što imati ne možemo, za onim što zabranjeno nam je. Zar smo živi? Biografija autora: Nikolina Leventić - Rođena 5. rujna 2000. u Rijeci. Trenutačno završava 8. razred u Osnovnoj školi Antuna Branka i

123

Stanislava Šimića. Otac radi kao varioc, a majka kućanica. Živi u malome mjestu Drinovci unutar Općine Grude, BiH. Priča engleski jezik na razgovornoj razini. Prolazi sve razrede s odličnim uspjehom osim šestog kojeg prolazi s vrlo dobrim. Član literarne sekcije i kreativne radionice.

124

Nastavak: Postoji li... Postoje li korita rijeka suza koje sam isplakala žudeći za izgubljenim... Postoji li nešto što spaja dva raspoloženja? Ipak, bila bih srećna da je ostao. Može li neka pojava da spoji to, sreću i tugu u jedan savršen sklad? Postoji li nešto što će mi objasniti sve... Sve moje čežnje, nemire, strahove. Sva moja razmišljanja, planove. Objašnjava li išta moju prošlost? Postoji li nešto što će opravdati oca... Ostaviti djevojčicu i otići, zar je to ljudski? Ljudski je griješiti, to nije greška. Da, ljudski je griješiti, to nije greška, to je zločin. Zločin jer je upropastio djetinjstvo, načinio doživotnu ranu na srcu. Postoji li nešto što objašnjava sve? Postoji, Ispraviće jedva stvar cijeli moj život. Ispraviće mene, Postoji nešto. Učiniće od mene čovjeka, zaliječiće rane, izbrisati tugu. Postoji nešto!

125

Postoji nešto između nas radosnih i nas zabrinutih, neka vrata i pored prozor. Ali nema dopisnica jer oca nisam srela, I neka, život je ovako bolji. Biografija autora: Sara Ćerketa - Rođena sam u Innsbrucku u Austriji. Od šeste godine živim u Donjoj Ilovi, selu u okolini Banja Luke. Učenica sam četvrtog razreda Gimnazije opštog smijera u Prnjavoru. Učestvovala sam na nekoliko literarnih konkursa. Učestvovala sam na brojnim takmičenjima iz prirodnjih nauka, gdje sam najviše iz matematike osvajala jedna od prva tri mjesta.

126

Nastavak: Postoji li nešto između nas zaljubljenih i nas ponosnih, neka nit ili veza ili trenutak kada smo bili između, na nekoj sredini, na nepoznatom. Postoji li mjesto koje povezuje veselje i tugu, pa da uvijek imamo neki slatki mir, ili bi to bilo tek zatišje pred buru. Postoji li vrijeme u kojem ćemo ti i ja biti mi, bez premišljanja i strahova, bez tuge i razmišljanja. Postoji li sreća o kojoj pisci pišu, o kojoj pjevači pjevaju i za kojom sevdah uzdiše. Postoji li ljubav poput Romeove i Julijine, poput Boškove i Admirine, ili Malog princa i ruže njegove. Postoje li odgovori na moja pitanja ili ih niko nikada dokučiti neće... Postoji li...? Biografija autora: Šejla Aganović - Učenica drugog razreda gimnazije. Volim čitati knjige, ali i pisati, onako za sebe.

127

Tanja Stupar Trifunović

Početak pjesme: SUSRET Do nas dopiru glasovi onih s onu stranu. Iako smo se dugo pretvarali da tamo nema niko. Mogli su do sad i pomrijeti svi koliko smo se dugo pretvarali. Dok smo se pretvarali da su mrtvi kao da je nešto umrlo u nama. Tamo nema niko rekla je majka i lupila jako vratima. Čuješ li me. Tamo nema niko i ne pomišljaj da misliš drugačije. Znaš li šta su uradili tvom ocu. Oni su niko. Niko nema glas rekla sam. Rekla sam prvi put nešto što je napelo ivice staklenog zvona do pucanja. Njih dvoje uplašeni gledaju jedno u drugo. Opet ste goli. Kaže treći glas. Odnekud. Svijet uvijek započinje s bolnim istinama. (Treći glas. Odnekud.) Svijet uvijek započinje na oštrim krhotinama. (Treći glas. Odnekud.) Njih dvoje samo zure jedno u drugo, neprestano. Kao da prvi put vide čovjeka. Kada prvi put stvarno vidiš čovjeka zavoliš njegovu bespomoćnost . (Treći glas. Odnekud.)

128

O autoru: Tanja Stupar-Trifunović rođena u Zadru 1977. Diplomirala je na Filološkom fakultetu, Odsjek srpski jezik i književnost u Banjaluci. Piše poeziju, kolumne i književnu kritiku. Poezija joj je nagrađivana i prevođena na engleski, francuski, njemački, poljski, slovenački i danski jezik. Zastupljena je u više antologija i izbora iz poezije i proze, u zemlji i inostranstvu. Urednica je časopisa za književnost umjetnost i kulturu Putevi. Živi u Banjaluci.

129

Nastavak: Evo ogledalo, pogledajmo zajedno odraz onog što je ostalo od nas. Ako ne ugledamo treći odraz u prisustvu nas dvoje...možemo se uplašiti vlastitvog bivstvovanja u prizoru. Ako da, onda idemo goli da trčimo preko ograde i čitamo mitološku percepciju jedne druge pjesme. Mi smo ljudi, a ovaj čovjek će nam pokazati put. Siđite s' uma u sjajan dan. (Treći glas pjevuši.) Veseli i goli. Svaki dan. Sa one strane sunce ljepše sija (Treći glas. Tu.) Kapak. Biografija autora: Alma Mehičić - Imam 27. godina. Živim u Doboju, RS BiH. Poezija i proza su ono što me čini čovjekom. U pisanju naginjem od hermetičkog ka romantičnom, realnom, SF pisanju.. prožimaju se različiie suštinske vrijednosti našeg življenja.

130

Nastavak: A mene tjeraju da šutim. (Istina je poprilično beskorisna stvar.) Iako bih nekad samo da vrisnem. Da razderem tu prokletu tišinu gladnu vriska. To je zamka. (Opet treći glas.) Mene je teško zavoljeti i vidjeti, doduše. Tačno tako. (Treći glas.) Kakve su to gluposti! Nismo mi spremni za istinu. Vi niste spremni za bol. (Treći glas.) Ne vjerujem svojim ušima! Ne volimo mi nered krhotina. Vi ne volite oštro, mekušci. (Treći glas. Odnekud.) Ono dvoje sad zure u mene. Nema koristi. Ja nemam glasa. Kažem. Tijela nisu gola. Oni su ogoljeni. Još gore. Slušaj svoje instinkte – ako ti kažu ne miči se! – ne miči! Ako ti kažu šuti! – šuti! Tako preživljavaju životinje. Do iduće zime. Tako smo do sad preživjeli. Gledaj! Gledaj! I uči! Njih će uskoro proždrijeti! Gledaj! Gledaj! Šuti! Šuti! Gledaj. (Treći glas.) Gledam. I ništa. Gledam jer mi to najbolje ide od ruke. To mi je cjeloživotni zanat. S koljena na koljeno. Zanat tišine. Zašto zure u mene? Goli. Pogledaj se, sramoto. I ti si. (Treći glas. Odnekud. Iznutra.) Biografija: Dea Paljević – Polje „Biografija“ u aplikaciji nepopunjeno

131

Nastavak: Majka se plaši. Ali što meni hoće da utjera strah? Mora da ima poprište za svoje borbe. (Treći glas. Odnekud.) Hoću da budem poprište za svoje borbe, da ne umrem ovako živ. Ima svuda nešto, majko! Čuješ li me! Ima svuda nekog i hoću da upoznajem. Traženje je za mene sve, bez obzira na ishod. Ovi su glasovi pravi! Nek' puca stakleno zvono! Nema više straha, nema više majke. Ona je bila jedina nestvarna. Kaže treći glas. Odnekud bliže. Nema zidova, pukli su, kao stakleno tijelo tvoje majke. Vidiš, čak ne mora da boli oslobađanje. Ne moraš se sjeći. (Treći glas. Odavde.) Gledamo se, prisutni. Oslobođeni, prvi put vidimo čovjeka. I grlimo našu neodređenost i ne dajemo okove natrag. (Ja. Odavde.) Biografija: Milijana Božović – Polje „Biografija“ u aplikaciji nepopunjeno

132

Nastavak: I kao stranci u noći, njih dvoje stoje nepomično. A surova jeza nadgleda njihova blijeda, mlada lica. Tako mlada, tako vječna. Dani se tope i umiru za njih. Crni oblak ih prati još od njihovog rođenja. Još dok su bili u utrobi majke. Svaki njihov otkucaj srca, prati otkucaje starog zidnog sata. Kazaljke na starom zidnom satu se poklapaju... U prašini ih čeka sve ono od čega su bježali u prošlosti. Čuju otkucaje. Jake otkucaje. Njihovih srca. Tako su bespomoćni. Slabi. Krhki. I ne slute da su njihovi životi kazaljke na onom starom zidnom satu. Ne slute šta ih čeka. Ne vide blještavu svjetlost njihovih života. Jer oni su samo obični stranci u noći. I ne znaju da više ništa neće biti kao prije, sjećanje na nešto, što bilo je, a nije. Biografija autora: Tamara Lukanović - Imam 17 godina. Idem u gimnaziju, završila sam drugi razred. Volim umjetnost. Pored pisanja, bavim se i crtanjem. Najviše volim čitati autobiografije i biografije poznatih muzičara i slikara, takođe i knjige koje govore o natrprirodnim stvarima, pune mašte. Muzika kao religija - dobre stare stvari poznatih bendova iz '70ih, '80ih i '90ih.

133

Vladimir Stojnić

Početak pjesme: SUVENIRI Posmatramo predmet u vitrini: među nizovima knjiga, drvena kornjača sa oklopom od komadića zelenog stakla. Postoje stvari koje se donesu sa nekog putovanja i nesmotreno ostanu tu: da rade u tišini… O autoru: Vladimir Stojnić je rođen 1980. godine u Beogradu. Diplomirao je na Pravnom fakultetu u Beogradu 2005. godine. Poeziju, kratke priče, eseje i književne prikaze objavljivao je u brojnim domaćim i regionalnim književnim časopisima, dnevnim listovima, antologijama i zbornicima. Pesme su mu prevedene na poljski, francuski i engleski jezik. Dobitnik je nagrade Mladi Dis za najbolji

134

neobjavljeni pesnički rukopis u 2008. godini. Objavio je knjige pesama: Vreme se završilo (Gradska biblioteka Vladislav Petković Dis, Čačak, 2008), Fotoalbum(Narodna biblioteka Stefan Prvovenčani, Kraljevo, 2010), Czas się zakończył (drugo izdanje knjige Vreme se završilo, na poljskom jeziku, Maximum, Krakow, 2011) i Poziv na saučesništvo(Mostart, Zemun, 2011). Priredio je antologiju nove srpske poezije Prostori i figure, izbor iz nove srpske poezije (Službeni glasnik, Beograd, 2012). Sa Vladimirom Đurišićem priredio knjigu izabrane mlade srpske poezije Van, tu, free (OKF, Cetinje, 2013). Prevodi sa engleskog jezika i uređuje internet časopis za savremenu poeziju Agon(www.agoncasopis.com) i poetski blog Jurodivi. Živi u Zemunu.

135

Nastavak: U tišini recimo napipaš ponekad onaj dječiji osmijeh njenih očiju. Ponekad, uljuljkan u šapat blage noći prizoveš tišinu njene kose na svojim njedrima. I zamiriše ti duša od njenih koraka. Uvijek je znala pronaći put kroz crnu maglu tvog skrivanja. dok runiš se u mrvice nježnosti. (iz krošnje tvojih misli jedan slavuj nečujno slijeće) Biografija autora: Adem Garić - Rođen u Tešnju 17. Septembra.1986. Završio Gazi Husrev-begovu medresu i Fakultet islamskih nauka u Sarajevu. Trenutno živi i radi na relaciji Prozor-Mostar.

136

Nastavak: Tišina je navjek bila moj zarobljenik, dok su me drugi zasipali glupostima, ja nisam niti gunđala, bila sam tihi pobunjenik. Čudno je to, znate, većeg, od riječi, suvenira nema, a ljudi olako, svoje riječi trate. Šta se tu može, na kraju krajeva, svi smo mi satkani od iste kože. A ona kornjača iz prvog stiha, kakav vi mislite, da je život u vitrini? mislite da nikad nije poželjela, da bude na nekoj visokoj bini? Ja vjerujem i da nije, svoj život ni od koga ne krije, a opet je ta vitrina, jedna varoš tiha. Suvenir, to sam i sama, mnogo mi smetaju, buka i galama. Rado bih da ljude podsjećam na neke lijepe uspomene, rado bih da se neko smiješi čim mi ime spomene. Rado bih da sam suvenir, da sam samo tišine nemir,

137

jer tišina je, kako znate, cijeli moj svemir. Biografija autora: Ime i prezime: Adna Nurikić. Datum rođenja: 01.07.1995. Mjesto rođenja: Bugojno, BiH. Nakon završene opće gimnazije, upisala sam studij kriminalistike na Univerzitetu u Sarajevu, te trenutno pohađam drugu godinu.

138

Nastavak: Da pričaju, polako šuškaju gdje smo to mi nekad bili. Šapat tihi avanture naše u pripovijetke sklapa Kad drugu o pjeskovitoj plaži i pjegavoj dalmatinki zboriš Jedna školjkica mala ili mornar-slika sa vitrine iskreno glavom klima Kad te tuga jednom razboli ti uzmeš razglednicu sa slikom milom ili dopisnicu sa svojom pjegavicom Namah srcu milina da se vrati Poslije tebe i poslije mene na toj će vitrini neka slika, kamen neki o nama glasno pripovjetku zborit. Biografija autora: Alem Isaković - Imam 25 godina, pisanjem se bavim vec nekih deset godina, građanski aktivista, borac za ljudska prava. Od početka ove godine u javnosti se pojavljujem sa tekstovima kritike upućene kako rukovodstvu države tako i građanima. Samouk sam pisac, pišem poeziju, prozu, novele i kritičke osvrte na današnjicu. Velika mi je želja steći dodatno književno obrazovanje.

139

Nastavak: I ko još smjelo tvrdi Da se mora putovati Ako se želi nekud stići ? Evo, ti ćeš sa mnom čak i u Saharu otići. Priđi samo, tu, baš tu, kod vitrine stani, Pod crvenom knjigom, staklena bočica viri, Pijesak se u njoj vidi, Prospi ga po dlanu i on će da te vodi . Vidiš piramide? Protrljaj zrna među prstima I osjetićeš dah oaze, I začućeš beduine kako iz daljine dolaze. Kažeš vrućina ti je u Sahari ? Ili te to prije, drugi suvenir mami? Hoćeš smjelo na Ajfelov toranj, Ili bi radije kroz Trijumfalnu kapiju prošao? I dok ti obilaziš svijet kroz moju vitrinu Ja pogledom brišem palu prašinu, U meni se neka sjećanja rasplinu, I sekvence života naviru. A suveniri i dalje stoje. Stari, odavno nema novih, neki ispreturani, neki u redu, čekaju da i mene na još jedno putovanje odvedu . Biografija autora: Anđela Jokić - Imam 22 godine, završila sam Pravni fakultet, pišem rekreativno, u slobodno vrijeme, član sam Foruma mladih pisaca Crne Gore.

140

Nastavak: Posmatramo predmet u vitrini: među nizovima knjiga, drvena kornjača sa oklopom od komadića zelenog stakla. Postoje stvari koje se donesu sa nekog putovanja i nesmotreno ostanu tu: da rade u tišini tihog pakla Redamo ih kako su došli po stizanju ili po zasluzi nježno kao koračanje vodom dirljivo da se ne prevrne barka Čudno je zaista sad kada gledam taj život koji mi stvari nosi toliko vrijedi nostalgično toliko kao u odrazu varka. Biografija autora: Arif Odobašić - Imam 26 godina, profesor sam razredne nastave i autor zbirke pjesama "Raskorak".

141

Nastavak: ...da se izgube u međuprostoru, dok se ne sjetimo da nam i ne trebaju, onog trena kad poželimo obrisati prašinu sa sjećanja na iste.. I mi smo suveniri svoje budućnosti, ona ista knjiga,ali sa žalbama, ona ista kornjača za koju ima nade da će jednom prestići zeca, onog plišanog zeca na polici iznad, a ispod majčinog miljea, koji je isto tako bez svrhe, danas kad nema i ne bude. Biografija autora: Boris Đorem - Rođen 4.7.1997. u Istočnom Sarajevu. Pohađa treći razred gimnazije. Dobitnik više nagrada na festivalima poezije širom ex-yu prostora.

142

Nastavak: Da samim svojim postojanjem bude u nama neko sjećanje, sjećanje koje nas uvijek asocira na našto na nešto iz bliske prošlosti. Pomno stoji tu, zamišljen u neki svoj svijet za razliku od čovjeka on nikada neće umrijet. Zauvijek ostaju tu, besmrtni i vječni ostaju vrijedni divljenja i čovjekovih riječi. I dalje ga posmatram i zadivljeno gledam Taj suvenir, ja nikome nedam. On ostaje u vitrini kao dokaz putovanja i mojih lijepih i sretnih dana. Biografija autora: Botalić Merima - Ja sam rođena 27.Januara 1999 godine. Idem u srednju Ekonomsku-hemijsku školu.

143

Nastavak: Tiho gledajući možda i slušajući nas Koji žurimo u prolazu sakupljajući stvari kojima dajemo sentiment i vrijednost a zapravo mi smo ti koji u sebi nosimo sentiment i vrijednost Biografija autora: Damir Maksić - Rođen sam 09.10.1990 godine u Drvaru gdje i danas živim. Završio sam osnovnu i srednju školu, pišem prozu i poeziju i radim kao fizički radnik sezonac.

144

Nastavak: Posmatram svoj odraz u ogledalu i među lažima koje sam izrekla vidim istinu. Postoje stvari koje se ne donesu sa putovanja, ali ipak nesmotreno ostanu tu. I grizu te u tišini. Biografija autora: Danka Džida, 28. 9. 1990, Rogatica, student master studija na odsjeku za Engleski jezik i književnost, Filozofski fakultet, Novi Sad

145

Nastavak: I sjećanja se donesu sa nekog putovanja, spremljena u glavi: rade u snu. Lagano se prisjećamo, dobroga i lošega, u javu nam dođu i ostanu tu. Biografija: Darijo Bošnjak – polje „Biografija“ u aplikaciji nije popunjeno

146

Nastavak: A da li oni stvarno rade, koriste li svojoj svrsi, žalimo li za onim, što nam osmijeh krade, što na moru kosu nam mrsi. Prošle su godine, mlado doba, sad se živi kako mora, al' nosiću do tišine groba, uspomenu iz Sutomora Biografija: Dragoslav Valan – polje „Biografija“ u aplikaciji nije popunjeno

147

Nastavak: Postoje stvari što sjećaju na riječi. Velike, što kidale su platno srca i k'o zvizdan kožu pekle. Još su na njoj plikovi. Male, što žuljale su dlanove i k'o pauk misli mi zapetljale. Još čvorove odvezujem. Pitam se, dok posmatramo kornjaču oklopa zelenog Je li i zaborav kornjača? Hoće li ikada stići? I zašto postoje stvari koje se donesu sa nekog putovanja i nesmotreno ostanu tu: da muče i grebu i vrište u tišini... Biografija autora: Edita Brkić, rođena 31. 10. 1987. godine u Mostaru. Pohađala Četvrtu osnovnu školu u Mostaru, Drugu gimnaziju, filološki smer, takođe u Mostaru, Fakultet humanističkih nauka, Odsjek bosanski jezik i književnost i engleski jezik i književnost, te stekla zvanje profesorice bosanskog jezika i književnosti i engleskog jezika i književnosti. Piše prozu i poeziju koja je do sada objavljivana na književnim portalima i stranicama, te u časopisima.

148

Nastavak:

sve dok ne zaboravimo na koje su nas putovanje trebale podsjećati. Ti možda znaš, ali je mene stid da te pitam. A možda ni ti ne znaš, pa se oslanjaš na mene da pamtim. Postoje stvari koje se donesu sa nekog putovanja i nesmotreno ostanu tu: da ne rade ništa... i bude dobro. Biografija autora: Ernad Osmić, rođen 30. septembra 1989. u Brčkom. Od 1992. do 1999. godine živio je u Hamburgu. Nakon povratka u Bosnu i Hercegovinu, u Brčkom završava gimnaziju, a 2012. godine je završio studij Bosanskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Tuzli. 2015. na istom univerzitetu stiče zvanje magistra Bosanskog jezika i književnosti. Bavi se pisanjem poezije, kratkih priča, scenarija, književno-kritičkih osvrta i eseja. Poezija, esejia i kratke priče su mu objavljivane na raznim književnim portalima, u časopisima i zajedničkim zbirkama u Bosni i Hercegovini, Sloveniji, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji. Pjesme na njemačkom jeziku su mu uvrštene u dvije antologije savremene njemačke poezije. 2012. godine osvaja drugu nagradu časopisa AVLIJA za najbolju neobjavljenu priču u regionu. 2014. godine osvaja treće mjesto na konkursu za kratku priču časopisa Oslobođenje u Sarajevu. Živi i radi u svom rodnom gradu kao prevoditelj i slobodni umjetnik.

149

Nastavak: Postoje i neke stare slike koje ćute i najveće tajne, tek ponekad samo zavrište nijemo, u mraku. Postoje i ljudi koje sačuvaš i zakopaš duboko u sebi, napraviš suvenir duži i od samoga života, zakopaš ga u duboku jamu pa obgrliš zemljom crnom, poput svojih misli. Dok sjedimo na tamnoj sofi posmatramo slike - tmurne i nijeme, opet smo u mraku, a iznad nas se duhovi naše davne prošlosti sukobljavaju u zraku. Urlaju, viču, poigravaju se sa oblacima i nebom, vitrina sa suvenirima se trese, ali mi smo mirni i gledamo se nijemo jer znamo da jamama u nama ništa se desiti neće. Tek ponekad zabole jako pa se krv prolije po bijelim pločicama, dok usamnjeni koraci pljuskaju i pljuskaju po uvrnutim trepavicama... Biografija autora: Irma Mujkić - Rođena 12.06.1994. godine u Tuzli. Živi u Lukavcu gdje je završila Ekonomsko - hemijesku školu. Uspješno pohađa studij Bosanskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Tuzli.

150

Nastavak: Pa je jedne noći ljuska ruka drhtava podigne sa police prašnjave i gleda, gleda, gleda očima pred kojima uspomene plešu uz ritam melodije stare. Jedna suza slana pada na zeleno staklo svjetlucavo, kotrlja se dugo, dugo, putuje strpljivo niz rijeke zelene i niko ne zna gdje se ovo putovanje završava. A ruka i dalje drhti dok uspomene plešu priču davnu, podsjećaju na zvijer što se prošlost zove, pa odjednom bljesne osmijeh bijeli i trgne te iz te iluzije. I shvataš, srećan si bio tada, kornjača drvena svjedoči o tome, pa je zahvalno pomiluješ, dok ona nastavlja da radi u tišini. Biografija autora: Zovem se Ivana Nikolić. Rođena sam u Beogradu, 08.11.1996.godine, ali potičem iz male Crne Gore gdje i živim već 17 godina. Dakle imam 18 godina. Završila sam Gimnaziju "Slobodan Škerović" u Podgorici i uskoro ću postati student Pravnog fakulteta (takođe u Podgorici). Jako volim da čitam, mada ponajviše psihološke i ljubavne romane. Bavim se pisanjem u slobodno vrijeme, uglavnom su to kratke priče koje pišem inspirisana dešavanjima iz života. Volim jezike, govorim engleski, ruski i španski. Takođe mi se sviđaju i nauke poput psihologije i filozofije, pa se nadam da ću jednog dana sve to upakovati u jedan kvalitetan roman.

151

Nastavak: i jednostavno budu. Postoje stvari koje ti noćima ne daju sna i bole te isto kao i prvi put kad su ti oči zaparale sjajem. Kao i milje na školjki sa mora. Pravi se da skriva neki strani predmet bogatim koncima, a ti znaš isitnu o njoj. uspomenu na vazduh i gole grudi. Ne dopuštaš prašini da je pokrije, psuješ svako zrno koje se usudi da je dotakne. Tada se pitaš... Zašto onda tako silno želiš novu vitrinu, novi suvenir, novu i sedefastu školjku. Biografija autora: Jelena Petrović - 23 godine, student dramaturgije na Akademiji umjetnosti u Banjoj Luci.

152

Nastavak: One su tu da te podsete na sunčane dane, mir i sklad. Ili da ti negde u dubini duše ponovo ožive neki stari jad. Tu su da te vrate u prošle dane kad ti sećanja kroz misli lete. Tu su da ti kažu da vreme prolazi, da ti više nisi dete. Stoje tako i čekaju da ih primetiš u kasne sate. Tu su da ti izmame suzu, a i da ti osmeh vrate. Ponekad takva stvarčica može od sivih oblaka da te spasi. Tada to nije samo suvenir koji pohabane police krasi. I te stvari imaju dušu, sa sobom razna sećanja nose. Možda ti one u sećanje vrate miris nečije plave kose. Biografija autora: Zovem se Kristina Bajić. Imam 16 godina. Živim u selu Slatina koje se nalazi u okolini Loznice (Srbija). Pesme pišem od svoje devete godine i do sada sam ih napisala preko tri stotine.

153

Nastavak: Premećeš nagrizena sjećanja; zavukli smo glave u ljušture, nelagodno krijemo zaboravom obojen pogled. Postoje neobično umorni ljudi: poput zametnutog ogledala, saputnika ostave da čeka u tišini... Biografija autora: Zovem se Lidija Sejdinović. Rođena sam 1986. u Zagrebu, a posljednjih deset godina živim u Sarajevu, gdje sam završila studij komparativne književnosti i bibliotekarstva. Radim kao lektorica, a u slobodno vrijeme redovno bježim u prirodu, rekreativno se bavim biciklizmom i aerobikom, smišljam i objavljujem jednostavne recepte jer suosjećam sa svim prezaposlenim ženama i, naravno, pišem. U posljednjem periodu su to kratke priče ili priče za djecu, jer sam majka dvogodišnjaka koji je već, na moju veliku radost i oduševljenje, razvio ljubav prema pripovijedanju. A mene, zapravo, pisanje od djetinjstva privlači i okušala sam se u raznim književnim formama, ali su većinom moji radovi taoci previsoke samokritičnosti i tek odnedavno sam ih počela slati na konkurse, s namjerom da se izložim stručnoj kritici, te nekom prilikom dobijem potvrdu da sam spremna za ozbiljniji spisateljski angažman. Ono što ja iskreno priželjkujem jeste da na književnu scenu Bosne i Hercegovine, kao i susjednih zemalja, hrabrije istupe autori/ice koji/e se bave marginaliziranim formama, poput (kvalitetne) književnosti za djecu ili fikcije koja tematizira rodnu ravnopravnost i slična pitanja. Naravno, moja težnja je da u budućnosti tome doprinos dam i ja.

154

Nastavak: Taj predmet, da može Plakao bi, i vikao na nas Jer postavljen je gdje jes' Da bi na nas – pazio. Postojali smo i ja i ti, Sad poglede bacamo na njega, Nekad ja, a nekad ti Nikad više MI... Biografija autora: Melvin Porčić - Rođen u Velikoj Kladuši, BiH, 27.2.1991. Osnovnu školu i gimaziju završio u rodnom gradu, a Pedagoški fakultet, odsjek Engleskog jezika i književnosti, u Bihaću. Njegovi radovi objavljivani u dva zbornika Udruženja Balkanskih Umjetnika, zbirci poezije "Antikvarnica Stihova" pod izdavaštvom Metamorfoze, zbirci priča "Najljepše priče 2014." pod izdavaštvom kuće Alma.

155

Nastavak: Opet, postoje stvari koje donese vrijeme sa životnog putovanja i namjerno ostanu tu: da šute sve boli ovog svijeta... Kolekcionarka pogrešnih trenutaka i osjećaja. Jesam, ta sam i kriva sam. Ispod stola, odmah pored imaginarne tastature, jedna prozirna kutijica. U njoj: jedan osušeni kesten, koštica od višnje, polomljena naušnica, polovina srca sa ugraviranim pogrešnim datumom i poruka: „Čekaj me.“. Pet velikih trenutaka ostavljeno: da vrište u tišini... Ovih dana razmišljam o jednom davnom novembru. I pitam se: Gdje da njega smjestim? U ove koji vrište ili u one koji bole... Biografija: Nela Dajdzic – polje „Biografija“ u aplikaciji nije popunjeno

156

Nastavak: Baš kao i nemarno zavezan čvor koji smo doneli iz Zadra a za koji si rekla da te na mene podseća... Ako je tako, Zaveži u čvor svaki osmeh koji iscediš iz mene Stegni ga tako da ga niko ne istrgne I njime me posle podseti da umem da se smejem kad ti dokurče sva moja namrštena, zajažnjiva lica zaprepasti se na svaki pomen mojih psovki i ostani dovoljno dugo skamenjena kako bih ti lice u glini izvajao jer te ne viđam često takvu naši snovi lebde iznad njih naše želje sanjamo sami mi smo mi nismo oni. Zaveži u čvor svaki osmeh koji iscediš iz mene Stegni ga tako da ga niko ne istrgne I njime me posle podseti da umem da se smejem kad ti dokurče sva moja namrštena, zajažnjiva lica Biografija autora: Nikola Zelenković - 13.04.1986. Majdanpek, Srbija. Osnovnu i srednju elektrotehničku školu završio sam u Majdanpeku – Srbija, nakon toga se selim i godinu dana provodim na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu odseka za filozofiju kada pišem svoj prvi roman shvatajući lagano da se moja filozofija u mnogome razlikuje od onoga što sam zamišljao da ću studirati. Nakon napuštanja studija

157

tulumarim baš kao većina moje generacije, bez ikakve perspektive, koja nije bila povezana samo sa buntovničkim brojem naših godina. U vojsku odlazim 2007. godine na bizaran način, pošto sam jednog jutra ustao znajući da nemam za cigarete i da tog dana neću ni naći pare ze njih te sam došao na ideju da odem do vojnog odseka jer mi je prijatelj nekoliko dana ranije pomenuo da putne troškove do kasarne plaćaju unapred... a i nisam imao šta drugo ili pametno da radim sa svojim kostima što se kasnije ispostavilo kao ogromna greška. Nakon vojske ubijen je moj najbolji drug nakon čega definitivno odlučujem da napustim Majdanpek i više se nikad ne vratim tamo. Selim se u Beograd radeći najrazličitije vrste poslova koji su plaćali hranu i kiriju. U istom periodu pišem honorarno za jedan porno časopis koji je i jedini plaćao za rukopise u Srbiji. 2009. Godine upoznajem sadašnju suprugu i selim se u Banja Luku. Diplomirani ekonomista. Otac trogodišnjeg dečaka Marka.

158

Nastavak: Kara Koz je imala samo knjigu njegovih priča i malu drvenu štipaljku u obliku kornjače kao svjedoke da su se tog svetog mjeseca kupali u grijehu. Vani su živjele sjene i tabale Ispravni put. Njena stranputica bila je najčišća; prepoznala je po okretu klimavih leđa i rukama koje su prosile dodir. Danas je Nefitis uzela obličje prašine, vlada grobnicom knjiga i čini da je noćna ešarpa zavije u njegovu priču, duboko šćućernu pod kornjačin oklop. Biografija autora: Safija Vehabović, rođena je 14. 12. 1990. godine u Zenici, gdje završava Srednju muzičku školu i Filozofski fakultet (odsjek za b/h/s jezik i književnosti). Dobitnica je druge nagrade na manifestaciji „Slovo Gorčina – Stolac 2013.“ Pjesme su joj zastupljene u raznim zajedničkim zbirkama poezije, časopisima i blogovima.

159

Nastavak: Da pulsiraju u daljini nekim prigušenim glasom zovom prašine nečujnim zvukom rađanja kosmosa. Ima predmeta koji iako svjedoci pomalo zaboravljenih eona, rezonuju s nutrinom našeg bića, suvenirnicom kolektivne podsvijesti. Postoje nosioci neke više svrhe čuvari ključa bajkovitih dveri sanjivi vjesnici nekog novog uvida pomalo usamljeni podsjetnici praiskona. Simboli su oni vertikalnog presjeka jednosmjerne strelice prostorvremena, te zgusnute dijalektike trajanja i prolaznosti, il’ vječne upitanosti o mogućoj besmrtnosti. Zadivljujući muzej privatnosti čini se da ima vlastitu sudbinu a opet isprepletenu s usudom svakoga ko učestvuje u nježnom pletenju njegove storije. Biografija autora: Selman Repišti - Rođen sam 26. 5. 1987. godine u/na Cetinju (Crna Gora). Magistrirao sam psihologiju 2011. godine u Sarajevu. Do sada sam objavio četiri knjige, nekoliko kratkih priča, jedan dramski komad, 50 naučno-popularnih članaka i 15 članaka za naučno-stručne časopise na našim prostorima. Pišem i haiku poeziju, a pripremam i knjigu: ''Stilske vježbe u poeziji''. Nezaposlen sam, nisam politički opredijeljen i zalažem se za poštivanje ljudskih prava, nenasilno rješavanje konflikata, te pacifizam.

160

Nastavak: Ne vjerujem u njihovu preveliku moć, ali osluškujem tvoje postojanje. Želim znati na šta te podsjećaju. Kopaju li duboko po sjećanjima tvojim, golicaju maštu, zbunjuju želje? Komadići zelenog stakla prkose uspomenama. Osjećam da mi režu srce, jer ovdje ništa više nije isto. Širi se eho nepodnošljive tišine. Stvari, a nema nas. Biografija autora: Slavica Karamanović, rođena 12.12.1989. godine u Doboju. Završila Saobraćajni fakultet. Završila Saobraćajni fakultet. Ima objavljen rad (poeziju) u elektronskoj zbirci pjesama, aforizama i kratkih priča „Goli život u umetnosti“. Pored toga, objavljene četiri pjesme u elektronskom časopisu za književnost, kulturu i umjetnost „Slovoslovlje“, te jednu u štampanom izdanju zbornika „Kapi slobode“. Živi u Doboju.

161

Nastavak: Da progovore sadašnjost prošlim jezikom ili nedovršenim očima. Ako se iznova dogode u ruci znaće da si smeten kao kućna ptica ili makar star. U njima će se preparirano vreme smejati tvojoj (ponovo groznoj) odevnoj kombinaciji, nepotrebnijoj od onog izmišljenog oklopa. Dani. Ćilibar. (Stvar.) Biografija autora: Slobodan Kalinović rođen je 1989. Godine u Vršcu gde je završio osnovnu i srednju školu. Apsolvent je Pravnog fakulteta u Novom Sadu. Piše poeziju i priče. Dobitnik više nagrada (Vidovdanska povelja za najbolju pesmu 2007, Udruženje srpskih izdavača i UK Vuk Karadžić, finalista Limskih večeri poezije 2007. god, treća nagrada Službenog glasnika za najbolju studensku priču i dr. ). Pesme su mu objavljivane u više časopisa i zbornika (Politika, Kovine, Literarne staze, Antologija ljubavne poezije...)

162

Nastavak: I tako svaka figura je neka prošla uspomena, sećanje na neko vreme kad nismo bili kod kuće, puka prošlost koju sada krije sena, nešto naše što jednom beše tuđe. Kratka putovanja, odlazak na mesto viđeno u snovima, svako nosi po dragulj sećanja neki i raduje se u zaboravu novima, a ostaje u uglu sobe ispod prašine od senki. Usamljeno stoje ti kad-kad i čudni predmeti: brod u boci, seća na godinu koju samo kao leto pamtim, seća me da često smetnem sa pameti da možda nikada više na tu obalu neću da se vratim. Snežna kugla, a u njoj jedva i da je ostalo snega, ali znači više od ostalih stvari, znači više od svega, uspomena na detinjstvo, to vreme ne može da pokvari. Neka figura, od drveta, stara, čudnog oblika, nisam sigurna ni šta je, ali kao delo stranog vajara čini još neku uspomenu i tu ostaje. Divne su uspomene, sećati se je lepo, dobro je da svaki put ima svoj predmet i sliku, ne možemo uvek pamtiti gluvo i slepo, dobro je da nešto podseti na zelenilo šume i dečju viku. Dobro je da nam nešto ispuni police, ali imamo li uspomene sa naših najdužih putovanja, na vreme koje teče niz naše ulice, uspomene na naše snove, na naša nadanja?

163

Hoćemo li imati uspomena da stoje u vitrini, hoćemo li se setiti svega, svih viđenih lepota, postoje li suveniri sa naših najdužih putovanja- života? Biografija autora: Zovem se Tea Zlatković, rođena sam 5.5.1999. u Pirotu. Odrasla sam i živim u Pančevu gde sam i završila osnovnu školu i prvi razred srednje medicinske škole, sve sa uspehom 5.00. U slobodno vreme volim da stvaram. Pored pisanja poezije, ređe i proze, bavim se crtanjem i slikanjem. Takođe se interesujem za prirodne nauke, stoga volim da spajam nauku i umetnost. Pišem o raznovrsnim temama iz svakodnevnog života iznoseći lična ubeđenja i naučne stavove. Nikada ranije nisam aplicirala na konkurs ovakvog tipa, te sam rešila da se oprobam baš u ovom. Osećam veću slobodu u pisanju kada tema nije određena, ali se nadam da sam uspela da odgovorim na dati zadatak. - četvrtom međunarodnom festivalu poezije i kratke priče djece i mladih „Pavle Popović“ u kategoriji do 30 godina – poezija.

164

Nastavak: S vremenom ih ni ne primećujemo, gledamo kroz njih kao da ih nema, ni ne vidimo kada su drugačije postale a posebno kada su promenile nas. Postoje putovanja na koja odemo i sa kojih se vrati neko drugi, u našim cipelama i odelu noseći lažna dokumenta i osmeh. I telo nastavi svoju rutinu iako je duh davno odlutao. Samo drvena kornjača sa oklopom od zelenog stakla zna da nas nema i nastavlja da radi u tišini - da nas vrati u sebe. Dok posmatramo predmet u vitrini zaboravljamo da neko uvek posmatra nas. Biografija autora: Vesna Barzut (1987) student doktorskih studija psihologije. Mnogo čita i pomalo piše (uglavnom poeziju).

165

Nastavak: Posmatra i kornjača nas: svakodnevne, uhvaćene u koštac sa životom, sa oklopom od sna, ili gole. Postoje i putovanja sa kojih donesemo sebe, drugačijeg, kao suvenir kratkog hedonizma. Biografija: Vesna Duzić – polje „Biografija“ u aplikaciji nije popunjeno

166

Nastavak: Postoje ti mali univerzumi Da tu i tamo slove svoje priče Svjedočanstva da budu Na živote i snove. Žive tu, i dišu u vitrini duše, kao kataloški složeni po abecednom redu, u prašini, u ćošku sobe, odjekuju u tišini, svjedoče vremena i ljude... Ljude bitne i one malo manje... Ali eto, i danas, Prolaznik i gost, ne sanja te tajne, tajne tih usana koje su žig tog suvenira, Niti mezmerizma, niti magnetizma, poljupca i srama, satkanih u svakoj iskri sjaja zelenog stakla. Ne sanja strast dodira, Miris votke i duhana, Boju heliotropa u modrim planinama Iza kojih ti mi pokloni tu malu kornjaču, I još mnogo više, Mnogo dalje i dublje, od jedne drvene kornjače, koja, za ime Boga, i danas je simbol tvog sigurnog teritorija, Tvoje ljušture i straha, Tvoje pokore... Nekad mi se čini, da u sjaju zelenog stakla vidim nas dvoje kako plešemo valc, sinhrono i požudno,

167

u sitne sate i dane, godine prošle, budućeg vijeka... Biografija autora: Vladimir Salijević - Neafirmisani autor savremene poezije i proze, samoinicijativno objavio dvojezičnu knjigu dualnog naziva "Godine lutanja / Fire and brimstone", pod aliasom Jason Morrall

168

Nastavak: Da budu budne tokom noći dok mi spavamo ... Da posmatraju igru lišća i vetra na granama jabuke pod prozorom da paze na senke koje dolutaju da im ne daju da uđu u sobu kroz otvoren prozor. Neke od senki imaju crnu dušu ... Neke od njih kriju noževe u skutovima svojih halja. Takve stvari dobijene na poklon ili kupljene, dugo traju . Njima ništa loše ne može da se desi. Možda zato što ih čuva ljubav, ili su darivane sa ljubavlju te divne stvarčice ... Moja kornjača sa oklopom od zelenog stakla , ona je sa mnom mnogo godina. Kupio sam je u jednoj trgovini u gradu sa dve reke u ulici Fehervari ... Tražio sam nešto drugo, neki poklon za jednu devojku ... U izlogu te prodavnice video sam balerinu zaleđenu u pokretu i kupio sam je. Dok je prodavac tražio njenu kutiju osetih da me neko gleda i potražih te oči. Među knjigama, na prašnjavoj polici stajala je ona. Smešile su mi se njene tople pitome oči. Nisam razumeo šta su mi govorile ali poželeo sam da bude moja . Kupih je i stavih u unutrašnji džep kaputa. Golicale su me njene nožice kao da je zaista živa. Kroz zelena stakla njenih očiju video sam radionicu u Delftu i čoveka koji je lepio komadić po komadić zelenog škriljca

169

na parče crnog drveta. Pitoma veverica mu je stajala na ramenu i posmatrala šta to on radi. Kornjača je bila poklon za jednu devojku koja se zvala Laura Alikante. Napolju je sneg vejao, video sam u izlogu ostvetljen svećama natpis - Godina beše 1579. Poslednje veče stare godine... Kako li je mala kornjača dospela iz Holandije iz krasnog grada slikara u ulicu Fehervari? Pričaću ti tu priču drugi put šaptale su mi njene oči . Moj mačak Bili ju je odmah zavoleo, satima je sedeo ispred nje i posmatrao je, a možda su i pričali o nečemu na nekom svom jeziku. Bio je veoma fin taj beli mačak Bili, pravi gospodin... Video sam kornjaču kako ga posmatra dok lunja po bašti i ostavljao sam je pored prozora da može da udiše mirise cvetova i trave, da oseti dodire vetrova. Viđao sam je kako i sama šeta po bašti , nalazio sam je pored krtičnjaka ili pod kupinovom vrežom gde su kune imale svoj stan. I uvek se vraćala ta mala kornjača u našu kuću na svoje mesto na polici među knjigama. Biografija: Radovan Sinđelić - Rođen 1.11.1994 u Sremskoj Mitrovici. Škola primenjenih umetnosti Šabac. Nezaposlen graver umetničkih predmeta.

170

Berislav Blagojević

Početak pjesme: SVE POČINJE KAO NEŠTO DRUGO Sve počinje kao nešto drugo: Prije kreketanja u baruštini Žaba je bila punoglavac; Čovjek je bio nešto drugo Dok nije otkrio vlastiti palac. O autoru: Berislav Blagojević je rođen sam 01. 07. 1979. u Slavonskom Brodu. Odrastao sam i školovao se u Bosanskom / Srpskom Brodu, Pančevu i Banja Luci. Magistar sam geografskih nauka. U slobodno vrijeme čitam i pišem. Trenutno živim u Banjaluci.

171

Nastavak: Sve počinje kao nešto drugo: Prije sjaja u mraku Zvijezda je bila prah Čovjek je bio nešto drugo Dok nije otkrio vlastiti dah Sve počinje kao nešto drugo: Prije šarenog leta Leptir je bio kukac Čovjek je bio nešto drugo Dok nije otkrio vlastitu čar Sve počinje kao nešto drugo: Prije nego što smo otkrili ovaj stih Ti i ja smo bili nešto drugo I treba da nas zadesi promjena Jer gdje bi se inače krila naša namjena? Biografija autora: Ana Ageljić, 1998, Brčko. Obrazovanje: JU Gimnazija "Vaso Pelagic" Brčko. Zanimanja: Novinarstvo, književnost, aktivizam, društveni rad.

172

Nastavak: Sve počinje kao nešto drugo: Prije kreketanja u baruštini Žaba je bila punoglavac. Čovjek je bio nešto drugo Dok nije otkrio vlastiti palac. Sve počinje kao nešto drugo: Prije leta s cvijeta na cvijet leptir je gusjenica bio, i čovjek bješe neznalica dok svijet nije upoznao cio. Sve počinje kao nešto drugo vidiš, ona žena tamo svaki sekund na sat gleda samo. A prije, znaš.. Nije gledala na vrijeme, na minute brojala je samo srećne trenutke. I u kojem tačno momentu do prave transformacije dođe, ne bi se moglo znati ali sve što čovjeka dugo prati vremenom se u nešto drugo preobrati. Vrijeme neizbježno teče i dan prelazi u veče i iz najmanjih sitnica rodi se nešto veće. Iza svake nesreće nešto se i dobro krije zato odustati kada je teško nikako pametno nije. Biografija autora: Zovem se Bašić Melisa. Iz Sarajeva sam. Imam 17 godina. Učenica sam gimnazije. Pisanje je nešto što često radim, nešto što me ispunjava. To je nešto što ja prosto volim i u čemu se pronalazim.

173

Nastavak:

Sve počinje kao nešto drugo: Prije hladnoće ugasila se vatra. Nebom je kiša prije sunca harala. Do tebe išao životnom prugom. Ali ljubav u njemu nije izgarala. Sve počinje kao nešto drugo: Kraj prozora mladić kose sijede Pogled mu nestaje na horizontu. Sjećanja u njemu nikad ne blijede. Naizgled ginu na duše mu frontu. Sve počinje kao nešto drugo: Osudi ga život da tiho pati Poslednji su trzaji njegove sreće Dok čeka nekog da mu se vrat Borba u njemu nešto je treće. Biografija autora: Dalibor Đaković - Rođen sam 13.08.1986.godine. Veterinarski tehničar i još jedan ispit mi je ostao da diplomirao veterinu. 10 godina se bavim uzgojim pasmine dugodlaki škotski ovčar. U periodu srednje škole sam se aktivno bavio glumom, ali želja mi je bila da izdam knjigu pjesama.

174

Nastavak: Sve počinje kao nešto drugo možda je nekome i krivo ali konji se ne rađaju bijeli takvi tek kasnije postaju Tako smo i mi počeli davno i daleko naprijed odlučno pošli Svejedno ovdje smo završili Sve počinje kao nešto drugo Ako danas počnemo Nećemo biti više nikada isti ponovo Biografija autora: Damir Maksić - Rođen sam u Drvaru 09.10.1990 godine,gdje i danas živim.Pišem poeziju i prozu.

175

Nastavak: Rijeka je bila nešto drugo Dok se nije ulila u more. Svijet se mjenja i postaje nešto drugo. Kamen je od praha postaje Vjetrovi su ogolili stjene. Mjenjamo se, rađamo, umiremo živimo jednostavan život a tako ga teško prihvatamo. Počinjemo kao naivna bića ali na kraju nevino stradamo. Rađamo se bogati, umiremo okruženi strahom. Sve počinje kao nešto drugo: Najveće istine od laži postaju. Biografija autora: Jovica Marković - Ekonomista, al slabo se snalazi na tom polju. Veliki obožavalac riječi. 29 godina. Pokušava da promjeni svijet ali bezuspješno... za sad!

176

Nastavak: I rat počinje kao nešto drugo Prije smrti, krvi, beznađa, strvi Vijorile su se zastave slobode Vojnik je bio nešto drugo Dok nije otkrio kamo ga vode I mir je počeo kao nešto drugo Još je u zraku mirisalo olovo Podmukli svjedok za dvadeseti vijek Dijete je bilo nešto sasvim drugo Dok nije shvatilo da je čovjek Svemir je, dovraga, počeo isto Zbijen u teške okove mase Izgubljen kao kliker šestoperac U visokoj travi, daleko od djece Dok nije shvatio da može bolje gore šire dolje snažno lažno ili važno?! Sve počinje kao nešto drugo Klasje se na vjetru vijori A nekad je bilo neugledno sjeme Kukci, ptice, ljudi, vjetar, kiše ... (Klasje je kliše i patriotsko breme) Sve počinje kao nešto drugo Sve završava kako je i počelo

177

Svemir, čovjek, žaba - imaju dob I kralj i rob su nastali isto I kralja i roba strpaju u grob Biografija autora:Kenan Riđić - Rođen sam 6.2.1986. Kažu da je tog dana u Bosni pao ogroman snijeg.

178

Nastavak: Sve počinje kao nešto drugo mrštiš se zbog kiše a smeješ se pod dugom ratuješ sa neprijateljem u miru ga zoveš drugom Sve počinje kao nešto drugo živiš kao grešnik posle kažu da si Noja pa i vrisak rođenja završi mukom bezazlena misao postane paranoja Sve počinje kao nešto drugo i najveća ljubav završi najdubljom tugom tuđa pjesma a sad postade moja dječak što luta životnim krugom Biografija autora: Nikola Lero, rođen 19.12.1991. godine u Sarajevu. Osnovnu školu i gimnaziju završio u Bijeljini gdje je dobio značku grada za doprinos omladini. Završio osnovnu muzičku. Trenutno studira pravo u Banjaluci. Hobiji su mu šah (2013. univerzitetski prvak) i poezija, prema kojoj je ljubav naslijedio od oca. Pjesme objavljivao na društvenim mrežama i nada se prvoj knjizi sledećeg ljeta.

179

Nastavak: Vatra bez dima bila je samo zamisao, cvrkut ptice male nije imao smisao. Čovek pod vodom se nije smejao, a kamoli disao, to je samo pogrešna misao. Sve počinje kao nešto drugo : I misao, pomisao, rečenice, reči... U glavi sve se drukčije boji i kreči. Pre nego što je postala tako velika, rumena jabuka, tol'ka da, kad je uzmeš, boli ruka, bila je samo beličast cvet, na kom' se zaustavljao svaki leptirov let. Sve počinje kao nešto drugo: Počinjemo život tako slabi, sa plačom, a kasnije smo jaki, igramo se i sa mačom. Pre što je postao pevac pevac, bio je samo jedno jaje, a sad on šta je ? Vodja svih kokošijih kolona, alarm umesto zvona. Sve počinje kao nešto drugo... Biografija autora:Nikola Vukoje - Učenik drugog razresa SŠ „Vuk Karadžić" u Sečnju.Poeziju piše šest godina. Učestvovao na mnogim konkursima i osvajao nagrade. Planira izdavanje zbirke pesama.

180

Nastavak: Sve počinje kao nešto drugo: Žuto pile postaje petao. Ružan crv je sada nežni leptir. I ona duga, najduža reka, Na početku toka samo je vir. Sve počinje kao nešto drugo: Roditelji su prvo bili deca. Doktori, učitelji i vojnici; I kosmonauti su bili deca, Porasli i stigli do Meseca. Sve počinje kao nešto drugo: Uzmeš olovku i malo papira - Iz rukopisa stvori se knjiga. Napravi grešku, nastaće briga. A brigu rešava razbibriga. Sve počinje kao nešto drugo: Iz jutra se izrodi dan. Iz prijateljstva nastane jaz. I nepobedivi vojskovođa Greškom zasluži poraz. Sve počinje kao nešto drugo: Iz prijateljstva je nastala ljubav, Uz ljubav su došle suze i lanci. Od naše bezumne ljubavi Ti i ja smo postali stranci. Biografija autora:Dajana Lazarević, Rođena je 12.03.1993. godine u Šapcu. Završila je osnovnu školu i gimnaziju u Šapcu sa odličnim uspehom. Trenutno je studentkinja treće godine na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu.

181

Nastavak:

I svet je samo oblak prašine bio dok čestica jedna nije smer promenila . I leptir se u telu gusenice krio dok nije raširio svoja prelepa krila. I onaj cvet beše do pre nekog vremena pupoljak, i nekad' je bila samo dete devojka što ima plavi uvojak. I naša je ljubav počela iz prijateljstva i znam da će nam ona trajati dugo. Jer sve ove lepote dugo traju, a sve su počele kao nešto drugo... Biografija autora: Jovana Lekić rođena 24.08.1997. godine u Lazrevcu.Učenica 3. razreda gimnazije društveno jezičkog smera.

182

Nastavak: I puška je nekad pištolj bila Pucala rijetko, dok sad rešeta Bijedna, sitna, al' se osilila Da se ne oglasi ne bila šteta. Od jednog soneta vijenac posta A heksametar dao Ilijadu Verse pojem, nikad nije dosta Ne bih li i ja sazdao baladu. I podne se kao zora javi Brzo sve prođe, ne traje dugo Nekad puzah, a sad u jurnjavi Sve počinje kao nešto drugo. Biografija: Ozren Tošić – polje „Biografija“ u aplikaciji nije popunjeno

183

Nastavak: Crne noći su bile bjela svitanja odgovor je bio djete pitanja Sve počinje iz klice i korov i sijeno i ptice Rađamo sreću iz tuge kao što se voz rodi zbog pruge Nešto zbog nečeg pocrni... Pardon, izvini. Nešto zbog nečeg pobjeli pisac pjesmu napisati ne želi Stihovi tuđi su se o moje sapleli Zaboga!! Zar smo kod nečeg drugog zapeli? Sve počinje kao nešto drugo, strano Sve počinje kao da je samo još jedna noć na smjeni al' se uvijek jutro budi u meni... Biografija autora: Svetlana Pejić - Rođena sam 08.08.1995 godine u Doboju. Završila sam srednju Ekonomsku školu.

184

Nastavak: Gusjenica, beznačajna i ružna, kad postane leptir više nije tužna. Ikra skrivena u utrobi, u morima, postaje riba dok dođe plima. Sjeme, u zemlji, pri suncu i kiši, postaje popoljak što mirom miriši. Pupoljak, poput kupusa zavijen, postaje cvijet kad je razvijen. Ne samo živi svijet! Dok izbrojiš do pedeset pet, brašno postaje tijesto, što u tepsiji zauzima mjesto, a tijesto postaje hljeb... Sve je bilo nešto drugo i svemu znamo šta predhodi, al' vječna dilema-eto šta je: da li je starija kokoš il' jaje? Biografija autora:Svjetlana Šarenac - Rođena 9.1.1987. godine u Mostaru. Profesor srpskog jezika. Trenutno nezaposlena. Udata. Majka dvoje djece.

185

Copyright © by Balkanski književni glasnik – BKG, 2016. CIP – Katalogizacija u publikaciji, Narodna biblioteka Srbije, Beograd 82 BALKANSKI KNJIŽEVNI GLASNIK, [Elektronski izvor] / Glavni i odgovorni urednik Dušan Gojkov. – Elektronski časopis. Način dostupa (URL) http://www.balkanskiknjizevniglasnik.com/ http://www.balkanliteraryherald.com/ ISSN 1452–9254 = Balkanski književni glasnik (Online) COBISS.SR–ID 141175564 Urednik BKG Specijala i voditelj programa „Pisci za budućnost“ Neven Mehinagić BKG Specijal / Pisci za budućnost http://www.balkanliteraryherald.com/specijal/index.htm