Katalonski pisci u Hrvatskoj 2012

h,d,p, hrvatsko društvo pisacacroatian writers society

Maria Barbal

Mercè Ibarz

Lluís Roda

Pau Sif

Joan Todó Cortiella

Katalonski pisci u Hrvatskoj 2012.Catalan Writers in Croatia 2012.

Katalonski pisci1.indd 1Katalonski pisci1.indd 1 10/31/12 10:34 AM10/31/12 10:34 AM

Croatian Writers Society / Hrvatsko društvo pisacaPosebno izdanje

MARIA BARBAL / Nagrada (proza)MERCÈ IBARZ / Ne govori o meni kad odem (proza)LLUÍS RODA / Izbor iz poezijePAU SIF / Izbor iz poezijeJOAN TODÓ CORTIELLA / Pupak svijeta (proza)

PR I JEVOD S KATALONSKOG

Vedrana Lovrinović

I ZDAVAČ

Hrvatsko društvo pisaca

ZA IZDAVAČA

Nikola Petković

UREDN ICA

Ana Brnardić

D IZAJN I PR I PREMA

Ram

T I SAK

Ars kopija

Zagreb, studeni 2012.---

Ova knjižica dio je projekta Međunarodne razmjene pisaca Hrvatska-Katalonija 2012/2013. u organi-zaciji Hrvatskog društva pisaca, koji je ostvaren uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Grada Zagreba.

Zahvaljujemo Institutu Ramon Llull, Rezidencijalnoj kući Kamov i Gradu Rijeci, Knjižari RiBook, Gradskoj knjižnici Bakar, Narodnoj knjižnici i čitaonici Bribir, Udruzi Kurs, TRADUKI-ju, Splitskoj rezidenciji za pisce Marko Marulić, Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu te Odjelu za francuske i iberoromanske studije pri Sveučilištu u Zadru.

h,d,p,


Uvod

Maria Barbal · 6-13BiografijaNagrada

Mercè Ibarz · 14-19BiografijaNe govori o meni kad odem

Lluís Roda · 20-29BiografijaMoja ljubav se sastoji…Kada više ne budeš mogao dalje…Neki pjesnici…Ništa ne ispunjava toliko kao praznina…Niša

Pau Sif · 30-37BiografijaOdvojene sobeSutra se vraćamoNovostiBerto(Byron a) campo San Luca

Joan Todó Cortiella · 38-43BiografijaPupak svijeta

Sadržaj



5

Ove je godine Hrvatsko društvo pisaca, uz potporu Ministarstva kulture Repu-blike Hrvatske i Grada Zagreba, domaćin petorma uglednim katalonskim auto-rima. To su Maria Barbal, Mercè Ibarz, Lluís Roda, Pau Sif i Joan Todó Cortiella.

Iako se ne može reći da je hrvatskoj publici katalonska književnost sasvim nepoznata, jer je dosad na hrvatski prevedeno nekoliko autora (primjerice, zbirka priča Tužne životinje Jordija Puntija /prev. Dubravka Poljak/, roman Glasovi Pamana Jaumea Cabréa, romani Pandora u Kongu i Hladna koža Al-berta Sáncheza Piñola / prev. Boris Dumančić/ itd.), ovu itekako vitalnu i dina-mičnu književnu scenu vrijedi dalje istraživati i pobliže upoznati.

Ono što Hrvatska i Katalonija zasigurno dijele jest pripadništvo takozvanim malim jezicima te stoga svojevrsnu kulturnu i književnu inzularnost. Ovim projektom – koji uključuje i izravno prevođenje tekstova gostujućih autora s katalonskog na hrvatski, što zahvaljujemo mladoj prevoditeljici Vedrani Lovri-nović – nastojimo pridonijeti uzajamnom otvaranju naših kulturnih i književ-nih prostora. Osim tekstova u prijevodu, naglasak projekta je i na živoj, ovdje-i-sada komunikaciji katalonskih pisaca s hrvatskom publikom, koja se odvija kroz autorska čitanja tekstova kao i kroz rasprave o književnosti i pisanju koje mogu otkriti veću ili manju povezanost naših „otočkih“ književnih scena.

Projekt je započeo u rujnu 2012., kada je u Hrvatskoj gostovao mladi kata-lonski pjesnik i prozaik Joan Todó Cortiella, održavši malu čitaću turneju (Ri-jeka, Bakar, Bribir, Split, Zagreb). Autor je boravio mjesec dana u Rezidenci-jalnoj kući Kamov u Rijeci i ondje dovršavao svoj roman pod radnim naslovom Pupak svijeta, a kao gost Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu napisao je i priču nadahnutu boravkom u Muzeju. Od 6. do 9. studenog 2012. u Zagrebu i Zadru nastupaju Mercè Ibarz, Maria Barbal, Lluís Roda, Pau Sif, pisci koji predstavljaju različite glasove u su vremenoj katalonskoj književnosti. U ovoj knjižici donosimo ulomke iz knjiga svih petoro autora.

A. B.


6


7

Maria Barbal

MARIA BARBAL je u književnosti stekla ugled prije dvadesetak godi-na, objavivši roman Pedra de tartera, koji je osvojio nagrade Joaquim Ruyra 1984. i Joan Crexells u 1985. Roman je označen kao prekretnica u katalonskoj pripovjednoj literaturi osamdesetih. Njezini romani Mel i metzines (1990) i Càmfora (1992) osvojili su nagrade Crítica Serra d’Or i Nacionalnu nagradu za književnost 1993., a roman País íntim nagradu Prudenci Bertrana 2005. godine.

Maria Barbal objavila je također zbirku kratkih priča La mort de Teresa (1986), Ulleres de Sol (1994), Bari (1998), La pressa del temps (2010) i Coses que fan que cada dia pensi en tu (2011). Uključena je u antologije Barceldones (1989) te Narradors de ponent (1987). Njezini noviji romani su Escrivia cartes al cel (1996), Carrer Bolívia (1999), Bella edat (2003) i Emma (2008).


8

NAGRADA

I

Ona, djevojčica, imala je pjegice na nosu, spuštale su se sve do obraza poput kapljica kave s mlijekom. Imala je valovitu kosu, bakrenu, skupljenu u dvije duže pletenice, visoko zapletene sa svake strane. Ovo je bila jedna od karakte-ristika zbog koje je dječaka podsjećala na Romy Schneider; njezina kosa, zaba-čena i donekle bujna, otkrivala je živahnu ekspresiju glumice u ulozi djevojke koja ni ne sanja da će zasjesti na prijestolje.

Kada bi ulazila u radionicu, Olga se nije ponašala poput ostale djece koja privlače pažnju posvuda trčeći i dirajući sve i svašta dok netko od odraslih na njih ne zagalami. Ne. Također nije bila poput onih koji bi po ulasku postali ne-kom vrstom drvenih statua koje bi samo čekale trenutak da napuste radionicu.

Obično je dolazila s mamom, pomalo sramežljivom, no nemirnom i ener-gičnom gospođom. Zahtijevala je, skoro pa moleći, nemoguće popravke, a kada joj to ne bi uspjelo, tražila bi neuobičajene i sulude popuste. U međuvre-menu bi djevojčica, u neposrednoj blizini radnog stola, promatrala dječakove ruke pod jakim svjetlom jedne od žarulja u bijelom porculanskom lusteru. Gazda je imao pune ruke posla u smišljanju argumenata kojima bi pokolebao snagu volje gospođe majke.

Dio gdje su se gomilale cipele, uglavnom bez para, u čekanju na kožne potplate ili metalne potkovice na peti, šivanje, krpanje rupa, nove đonove i stav-ljanje vezica, nalazio se između djevojčice i šegrta. Pažljivo je promatrala iglu kako provlači čvrsti konac, kao da u potpunoj tišini motri delikatnu kiruršku operaciju na tijelu. Ili se ozbiljno zabavljala čekićem i čavlićem povrh potplata ili kalupa za cipele. S ljepilom, laštilom, bijelom bojom, četkom za zgodne ljetne cipele i polir-pastom od koje je blistao skromni komad nakon popravka


9

težeg od nove izrade. Bilo kako bilo, ono čime bi se pomoćnikove ruke u tom trenutku bavile, u potpunosti ju je opčinjavalo.

Ono što nije bilo jasno ni mami ni postolaru, starijima i iskusnijima, dje-vojčici je bilo jasno poput rezultata neke jednadžbe. Postolarev šegrt uočavao je neku vrstu nadarenosti u Olginoj pažnji. Volio ju je promatrati iskosa, na tre-nutak odvajajući oči od posla. Uvijek bi bilo tako, poput zova s krova, podizala bi glavicu s glinenim pletenicama, trepćući zbog svjetlosti žarulje, a pomoćni-kove riječi tjerale bi je u crvenilo. A on bi se smijao.

Napokon bi gazda uhvatio trenutak da ljubazno kaže doviđenja, oslobođen, nadvladan žonglerskim zahtjevima Olgine majke, koja bi povikom: „Hajde, sunce, idemo!”, pokušavala pokrenuti malu. Onda bi je dečko pažljivo promo-trio, i kao da je umjesto pozdrava sve bila tajna poruka, povikao bi ime filma:

– Bok, Sissí!

2

On je zasigurno bio jako zgodan jer svaki put kad bi ga vidjela na ulici, tijekom godina, ostavljao bi na nju jednak dojam. Onaj osmijeh na ozbiljnom licu. Sme-đokos, visok, malo zgrbljen u ramenima. Majka bi ponekad o njemu govorila:

– Postolarev šegrt više ne radi tamo.– Oženio se.– Ima dvije kćeri.Doista, djevojčica se prisjećala da ga je srela na ulici one godine kada je

maturirala. Šetao je ruku pod ruku s nekom brinetom, iznimno svijetle puti, okrugla lica, jako lijepom; smijali su se privlačeći pažnju. Pozdravio ju je, a ona je ponovno osjetila toplinu žarulje iz radionice na obrazima.

– Bok, Sissí!Nije znala kada je to točno odlučio napustiti miris kože prožet znojem,

bojom, prašinom, miris koji mu je zasigurno ostao u nosnicama poput roze


10

žvakaće gume. Prestao se baviti cipelama i usmjerio svu svoju vještinu i inte-ligenciju na trgovinu. Pod drugim lusterima i žaruljama, brojevi su zasigurno bili vitka profila, bezmirisni i suhoparni.

– Postolarev šegrt napustio je grad.Ona divna žena je umrla i on je ostao sam s dvije kćeri, imale su isto godina

kao i Olga kad ga je promatrala kako radi s druge strane stola. Sad više nije mislio na kožne potplate ili pete otrcane od pločnika koje su trebale popravak ili na trake sandala nagrižene zubima vremena. Samo na brojeve.

– Postolarev šegrt se ponovno oženio.

Opet su bili dobar par. Djevojčice su brzo postale djevojke. I svi četvero su se vratili na selo. Olga je puno učila da bi diplomirala, zaposlila kao znanstvenica u farma-ceutskom laboratoriju i udala se. Povremeno bi odlazila na selo u posjet obi-telji. Još češće otkad je njezina majka, cijeli život energična i radišna, nakon rasprave sa Svetim Petrom, zasigurno izborila pogodno mjesto na nebu. Tad su prestale vijesti o postolarevu šegrtu.

Jedno popodne sreli su se na glavnoj ulici, pod ljupkom sjenom starih krošnji platana. Olga ga je htjela upitati za ime. Učinio joj se visokim, okretnim, zani-mljivim. Rekao joj je: „Bok“, s istim onim osmijehom, naklonivši se. Odgovo-rila je: „Bok, kako si?“, i pogledali su se kao da si nemaju više ništa reći jer sve ono važno jedno o drugom već znaju. I doviđenja.

Zatim je otišla do radionice gdje je njezina majka bila popravljala cipele. Pretvorili su je u dobro osvijetljen dućan ekoloških proizvoda, uredno poreda-nih po policama. Prošla je bez zaustavljanja.


11

3

Nakon pet godina braka, Olga je počela raditi u inozemstvu. Surađivala je na razvoju lijeka koji je, čim su ga proizveli, postao općepoznatim. Njezina je dužnost postala izvještavanje u medijima oko novopostignute formule. Kao i nekoliko ljudi iz sela, tijekom godina, i bivši šegrt je vidio Olginu fotografiju par puta u novinama. Gledao je ozbiljno lice na ekranu s rijetkim pjegama na nosu, slušajući njezin glas kako jasno izlaže. Znao je da će ona daleko dogura-ti... Bilo je nemoguće da ga se još uvijek sjeća.

Odonda je prošlo dosta vremena. Jesen – prevladavaju živopisne boje, planinske plave, bremenite bjeline obla-

ka, zagasite u različitim tonovima, dani blještave svjetlosti. Olga je pogledom po-milovala oblik svakog predmeta, od neba do zemlje. To je radila svaki put kada je putovala u svoj rodni kraj. Vratila se nakon godina izbivanja. Nedavno se razvela.

U njezinim očima, mjesto se promijenilo. Asfaltirali su staru šljunčanu ce-stu. „Vidi što su joj napravili!“, pomislila je, ona se tu više neće igrati. Sagradili su visoke i široke zgrade, nimalo poput kuća iz djetinjstva, s terasama i tankim crjepovima na vrhu, s dva stana po katu, i uskim hodnikom. Kuća u kakvoj je njezin otac i dalje živio. Zatekla se kako broji godine, minule dane, a misterio-zni val topline obuzimao ju je iznutra.

Na ulicama su je gledali sa simpatijama. Sad je bila žena koja se pojavljuje na televiziji i poznavali su joj lice. Odjednom, ugledala je nekadašnjeg posto-lareva šegrta, jedinu osobu koju je željela vidjeti. Nije joj bilo važno što mu ne zna ime ili čime se sad bavi. Bila je spremna na ljupku sukrivnju i odlučila je kratko razmijeniti nekoliko riječi kao i svaki put. Nadala se produžiti razgovor kako bi mu rekla koliko joj nedostaje djetinjstvo.

Bilo je teško ne spaziti je, ali on se samo okrenuo i prošao. Više nije bila nevina djevojčica nego poznata žena, ta kako bi je mogao pozdraviti! Olga si je u početku postavljala bezbroj pitanja. Zatim je pokušala odvratiti misli. Kad je došla kući, pogledala se u ogledalo.


12

Bila je žena na pragu zrelosti, oduvijek svijetle puti; s ponekim lijepim sje-dinama i strpljivo isklesanim borama, s podočnjacima ispod blještavih zjenica ilovaste boje kao i njezina kosa. S harmoničnim obrvama. Pomislila je kako sati promatranja i bilježenja, donošenja odluka, sažimaju velik dio njezina po-stojanja. Toliko se promijenila?

Postala je tog svjesna. Klizila je u beskraju svakog dana, zaustavljajući se na premalo svjesnih trenutaka, bez imalo ljutnje i previše oduševljenja. Licem u lice, sama sa sobom, izgovorila je dva pitanja koja su je mučila. On je nije prepoznao? Ili, naprotiv, mislio je da je ona ta koja ga je zaboravila?

Stiglo je zapečaćeno i preporučeno pismo iz općine. Obavještavalo ju je da je vijeće glasovalo pozitivno za projekt o postavljanju ploče s njezinim imenom u jednoj od ulica u općini. S njezinom predanošću znanosti, pronijela je glas o rodnom kraju i mjesto joj se htjelo odužiti na neki način. Olga je odmah pomi-slila na svog prijatelja iz djetinjstva; nije to mogao propustiti.

Došao je i taj dan i napravili su zabavu na otvorenom. Njezin otac bio je iznimno ponosan. Vidjela je kolegice iz škole, obojenih kosa i elegantno odje-vene, rodbinu i susjede koji su je srdačno grlili. Olga je nosila modernu halji-nu, počešljala je kosu i zabacila je iza ušiju, pomalo bujnu i podignutu poput Romy Schneider u filmu koji ju je proslavio. Nosila je tirkizne naušnice.

Zašto? Zašto njega nije bilo tamo?Nakon nekog vremena, glave pune sumnji, ljubaznom gestom pozdravila

je sve koji su još ostali i uzela starčića pod ruku da ga odvede kući. Polagano su hodali u tišini. Svaki korak bio je rastanak, sve je ostajalo iza nje. Djetinj-stvo, mladost, dugi dani, kratke noći. Bila je sretna, bila je. Ali, ne razumjev-ši kako, jedan san nije se ostvario. Činilo se da će tama zasigurno odnijeti posljednju svjetlost i da će za njezinim leđima jedno vrijeme zatvoriti svoja vrata.

Krajičkom oka promatrala je nesigurne korake svog oca i odjednom, podi-gnuvši glavu, ugledala kako im se približava onaj dječak iz postolarske radnje koji je sada bio elegantan gospodin sijede kose. Nije mu dopustila da pobjegne,


13

morala mu je reći kako se divila njegovoj vještini, zahvalila je na simpatiji koju je iskazivao prema nekadašnjoj djevojčici.

I on je nešto izustio. Htio joj je čestitati.Kad su se trebali dodirnuti, prije nego je Olga stigla progovoriti, primaknuo

joj se sasvim do uha: – Još uvijek nalikuješ Sissí!Ona se smiješila dok je držala nježnu očevu ruku u svojoj, te nastavila pre-

ma kući. Nijedna čestitka joj nije mogla donijeti takvu sreću kakvu su joj do-nijele te riječi.

Zahvaljujući njemu, u danima koji su dolazili, u njoj je tinjala želja da ponov-no nalikuje princezi.

3


14

FOTO © Julia Montilla


15

Mercè Ibarz

MERCÈ IBARZ (1954) pripovjedačica, esejistica, novinarka i fotograf-kinja. Njezino prozno djelo sačinjava La terra retirada (Zemlja koja uz-miče, 1994), privlačan i slojevit tekst u kojem autorica priziva život u svojem gradu. Njezin roman La palmera de blat (Kukuruzni dlan, 1995), kombinira memoarski, dokumentarni i antropološki diskurs s vizionar-skim imaginiranjem kraja XX. st. A la ciutat en obres (Grad pod obnovom, 2002) triptih je o ženama što šeću Barcelonom i obnavljaju prijateljstvo u postfrankovskoj Španjolskoj. Tri godine nakon toga objavila je zbir-ku priča Febre de carrer (Ulična groznica, 2005), u kojoj protagonisti, moćniji nego ikad, vode nomadski život, stvarajući poeziju prostora i putovanja, tragajući za drugim, prema tome i za sobom. Esej/roman Rodoreda: Exili i desig (Rodoreda: izgnanstvo i žudnja, 2008) njezino je viđenje života i djela katalonske spisateljice Mercè Rodoreda. Njezin za-sad zadnji roman je No parlis de mi quan me’n vagi (Ne govori o meni kad odem, 2010), a riječ je o preispitivanju prošlosti grupe prijatelja koji su se upoznali posljednjih godina frankizma, čiji je dio i spomenuta priča. Godine 2012. objavila je na francuskom Barcelone. Itinéraires et bifur-cations (Paris, Autrement) jedinstveni vodič po gradu koji uključuje i fotografije.


16

NE GOVORI O MENI KAD ODEM(Ulomak iz istoimena romana)

1. Toliko živih i toliko mrtvih

Kvart iz ove priče nalazi se na prijašnjoj mapi. Da bi se došlo do njega, moraju se ostaviti iza sebe trgovine koje po izlasku iz metroa ili autobusa, a naročito ako ideš pješice, privlače pogled monumentalnim reklamama i obiljem robe i ponuda postavljenima jedne na druge. Hodam kao da sam došla iz neke stra-ne zemlje i kao da ne mogu razaznati nebo od zemlje; te dvije riječi, nebo i zemlja, koje ti ne mogu uopće biti od koristi, osim ako se ne baviš reklamama koje kolosalno prekrivaju fasade, zbunjuju vozače i plaše pješake.

Ipak, znam da stara mapa još uvijek služi. Nije jednostavna za nošenje, ali jest za povratak. Razlog tomu ne poznajem, ali izgleda da nije moguće ići unaprijed dok, naprotiv, možeš ići unatrag i pripovijedati iz prošlosti. Priče, zatim, počinju dobivati smisao, ispričaš ih i možda pogodiš. Pojavljuje se neki intimni urbanizam, unutarnji putokaz, navigator sati i dana. Glazba zvoni.

Drugačije rečeno: stara mapa govori sama, ali je možeš čuti. Ako je želiš slušati. To je ono što se meni događa, volim slušati.

Mi smo mirni ljudi/ i ne volimo vikati

Tada su to pjevali. Tri djevojke i dva dečka. Sada, kolo se opet okreće. Dvije žene i dva muškarca namjeravaju se vratiti u kvart. Prihvatili su poziv prijate-ljice od prije trideset godina. To su učinili nakon sumnji, strahova, smijanja. Ni u ovom poretku niti u bilo kojem drugom to neće reći. Njih četvero morali su konzultirati mapu s jedinim mogućim kompasom, onim zajedničkim, za-hrđalim ili ne, i pronaći vrata nekadašnje prijateljice.


17

To su zaljubljenici u književnost, recitiraju poeziju kada to najmanje oče-kuješ, ljudi koji ne mogu bez knjiga za čitanje ili da bi im služile ovisno o trenutku, ljudi koji završavaju mladenačke izaske riječima: „Ono što vi tražite postoji na svijetu, ali jedini način da prosječna osoba vidi devedeset devet posto svega je knjiga.“

Ali, ali... dodavali su: „Ne tražite jamstva, ne očekujte da Vas spasi neka stvar, osoba, stroj ili biblioteka. Spasite se sami, i ako se ugušite, umrite misle-ći da ste barem stigli na plažu.”

„Na plažu!“, dovikivali su topla srca. I ja koja pričam ovu priču, prisjećam se. “Bit će nas nekoliko živih i nekoliko mrtvih”, rekla je Valentina nasmijana i usporena glasa.

5. Lost control

[…]

Valentina je napisala: Kada smo imali između devetnaest i dvadeset godina nitko nije mogao misliti na budućnost. Nitko. Kažu da mladi žive samo sadaš-njost, jer biti mlad znači ne misliti na budućnost. Ali u našem slučaju, bilo je nešto drugo: nije bilo budućnosti. Izmiče mi koliko se to doista odnosilo na nas. Sada kada je budućnost sadašnjost, mogu jedino napraviti ove fotografije. Izbjegavali smo govoriti o budućnosti. Bolje rečeno, nije nam padalo na pamet o njoj govoriti. Ni mojim prijateljima, koji nisu bili dio komiteta niti bilo kakve grupe. Nitko nije mogao o tome misliti. Možda je to netko i činio, možda Rat, koji je uvijek imao dalekosežnu perspektivu, ali ni on o tome nije govorio, ako je uopće o nečemu takvom sanjao ili maštao. Mislim da nikad nisam mo-gla zamisliti, a vjerojatno ni on sam, da će postati jedan od prvih generalnih direktora Felipea Gonzáleza. Istina je da su se vremena mijenjala, išli smo


18

na drugu stranu granice gledati zabranjeno kino i provodili smo noći Svetog Ivana na obali mora slušajući rock i flamenco. Ali ni to sve nije bilo dovoljno da osjetimo budućnost. Tih posljednih godina diktature i početka sadašnjosti, uzimanje tableta za spavanje ušlo je u modu, postale su manje-više česte poput kontracepcije ili pobačaja. Mlade djevojke tražile su vječni san. Blanca, Tere, Roser. U nekim slučajevima to su i postizale. Spavati, uspava-ne, san, snovi. Sve je dolazilo. Osim mira. Djevice-samoubojice mogao bi biti naslov nekog filma, ali mnoge od tih djevojaka koje nisu bile djevice, bile su samoubojice. Blaga je bila njihova noć, suviše blaga. Da, sjećam se. U jednoj od policijskih racija, Nela je nestala iz grada. Otiš-la je u ilegalni život koji je bio neka vrsta političkog doktorata. Kada se ponov-no pojavila, nije bila ista. Ne, bila je neka druga koja više nije mogla živjeti u Barceloni. Odustala je od svega i otišla na sjever. U posljednje vrijeme, u gradu je isključivo vegetirala, boravila je u lođi onog stana za koji je Valentina govorila da ga želi iznajmiti. Sjedila je nijema, potpuno nijema. Gradska tama bila je napasna. Bowie je pjevao jednostavne riječi koje smo mogli prevesti, a bile su čudne za interpretirati:

Prolazili smo ispod stepenica, govorili smo o tome kako je bilo dok još nisam bila tu. Rekao je da sam mu prijateljica, što me iznenadilo. Rekla sam mu u lice, mislila sam da si umro sam, davno, jako davno

Ali ne, ne ja Ja ne gubim kontrolu nikadaIspred vas jeČovjek koji prodao je svijet


19

Isi i Valentina morale su promijeniti stan kada je Nela prešla u ilegalu, još jedna fraza iz tih godina. Pau je bio u vojsci i to ga je uništavalo, vraćao se kući mrtav umoran. Valentina je prestala s fotografijom, a nije ni razvila dotadašnje fotografije.

Tko zna? Ne jaMi nismo gubili kontrolu nikadaIspred vas jeČovjek koji prodao je svijet

[…]

„Ja sam fotografski arhiv na koji se zaboravlja“, nastavila je Valentina. Svjedoci često bivaju smetnjom i rješavamo ih se bez previše razmišljanja u životu koji ostaje zajednički. Posljedica je osakaćen život. Potrebno sakaćenje, možda. Po-put ruže treba biti podrezan i oslobođen starih cvjetova. Možda.

3


20

FOTO © Ricardo Piquer


21

Lluís Roda

Lirika LLUÍSA RODE (Valencija, 1961) pojavila se kao ino-vativna alternativa takozvanoj poeziji iskustva s kraja 1980-ih godina. Pjesnik je u neprestanoj potrazi za formom i ide-jom. Kao rezultat toga, njegovi stihovi sugestivno navode na promišljanje o poeziji i samom činu pisanja. Lluís Roda objavio je roman El temps passarà (Dok prolazi vrijeme, 1988) te zbirke pjesama La fi de l’hemicicle (Kraj komore, 1988), El subratllat és meu (Kurzivi su moji, 1988), Sobre l’hamada (Po hamadi, 1989), Buirac d’amor (Tobolac ljubavi, 1998), Elogi de la llibertat (Pohvala slobodi, 1988), De l’ànima (Od duše, 2006) i Nadir (2010). Dobitnik je brojnih književnih nagra-da za poeziju: Premis Octubre-Vicent Andrés Estellés de poesia, Crítica dels Escriptors Valencians de poesia, Ciutat de Xàtiva-Ibn Hazm de poesia i Jocs Florals de Barcelona.


22

MOJA ljubav se sastoji Od provjeravanja kočnih papučica tvoga auta,A da ti to ne primijetiš,U upadanju dok se tuširaš,S bilo kojom izlikom,U ponašanju kao filmski glumac,Čak i kao zlikovac,U davanju do znanja koliko volim miris jasmina,I u tjeranju da ga mirišeš svaki put kad ti to kažem,U davanju nepristojnih ponuda,Kao to da mi sašiješ gumb,I da to radiš neodoljivo,U slavljenju tvojih rođendana,Iako ti se to gadi,U darivanju briljanata,Razuman način, reklo bi se, pokazivanja ljubavi,Koje se vraća u obliku kravate,U tome da te pipam, bez dopuštenja, bez ikakvog prava,Uz tvoju neprocjenjivu suradnju,U neprestanoj pratnji do liječnika,U žudnji za drugim ženama, a da ti to ne zamijetiš,U uspoređivanju njihovih guza s tvojom, na primjer,I u nepoduzimanju ničega kako bih te želje zadovoljio,U ljutnji pri pomisli da drugi gledaju tvoju guzu,U nikad potpunom razotkrivanju sebe,Kako ti ne bi otkrila tajnu,Za koju ne znaš je li to bila,U odbacivanju da me smatraš tvojim zauvijek,U ugrizanju jezika kada ti to želim reći,U tome da te podsjećam prije,


23

A ne poslije,U tome da te poštujem kada te uhvatim na djelu,U zahtijevanju da me poštuješ,U tome da ti ne posvećujem pjesme,A posvetim život. U neinzistiranju na vlastitoj sreći,A da te činim sretnom, u međuvremenu.


24

KADA više ne budeš mogao dalje i ne budeš nazirao svjetlo,I noge ti kažu dosta...Nastavi.Ako se već smračilo, a ti ne vidiš puta,A čak i šumska sova spava...Nastavi.Ako se bojiš mraka i strah te ostavitiDjecu i ženu, i ognjište...Produži.Zasigurno ćeš doći do nekog ugodnog mjesta,Koje ti može umiriti žeđ...Produži.Čak i ako su svi već odustali, a ti šepašU ritmu suza...Nastavit ćeš.I kada budeš još usamljeniji, i budeš trebao Ljubav kao nitko... ti ćeš jeDati.


25

NEKI pjesnici suSuviše pesimistični.Tvrde da metrika više nikog Ne zanima. A da čitaju,Shvatili bi da su novine pune Oglasa za riječi.


26

NIŠTA ne ispunjava toliko kao praznina.I iz te punoće ću te uvijek pamtiti.Star, zastario i vječan, izmijenjen.Pretočen u prazninu, mumificiran, dobro sam očuvan. U tebi, u špilji u kojoj sam se izgubio.Nisam htio prodrijeti,Između podzemnih suza, u jezero bez svjetla ljubavi.Ljubav je okrenula leđa ljubavi, poput ugled- ne karnevalske maske.Molim te za oprost zbog onoga ono što se neće dogoditi.Možda te ponekad moja rukaPrisjeti da si bila ovdje, poput ljubavnog teorema,Ali šutjet ćeš, jer nećeš biti sigurna,Sažeta u riječi, u jednoj riječi,Poput života, poput smrti.Onaj dvorac koji smo sagradili, zatvoreni u kuluBabilonsku.Sad je naša grobnica ona piramida.Od tamo si uzela pismo. Sad su razbacana po kuhinjskomstolu. Strašila ljubavi, naša imena ostaju štitećiNove ljubavnike.Ogoljeni od boli, promatramo okolinu, znajućiDa nam ne pripada.Ljubavnici to ne znaju, tako uradismo i mi. Umrijet ću ako u ovim riječima ne pronađeš razlog.Na koljenima po svijetu, koji ne može više,Kao onaj koji izgubio je život, zbog slobode, s razlogom.Zaboravljen i podsjećan na tvoje ime.Da u svakom moru postoji svjetionik, luka bez dna,


27

Da mi dno služi kao luka.Nemam drugih uspomena, osim onih za koje sam mislio da sam ih zaboravio.Ne zaljubljuje se čovjek nego sjena, koje se više ne mogu riješiti. Neće spavati zore koje za tebe budu provodile noć,Bježeći od mene, moraš pobjeći od sebe.Zore više neće postojati, nit’ će ti moji prsti zadržavatiobraze,Među plahtama crnim od boli, zaboravit ću na sunce. Krevetnetaknut.I svaki križ je mrtvac, kuverta nezatvorena,Narukvice od dana I svaki kalendar je ogledalo. Lice križa.Fotografija izrezana tvojim rukama.Tamna soba gdje sunce, svjetlo i vrijeme ne mogu ući.Riječ postaje negacija. Ti i ja, modeli za kalendar.Zajedno suosjećamo jer je naša ljubav mrtva, zakopana u životu.I šutimo, trudimo se.I postajemo pejzaž, stvarnost, tužna stvarnost, nedjelj-na.I zgrabio sam te za vrat, sada kupim bisere sa zemlje.Ovdje je, ispod kauča. Dio je prošlosti.Kutevi egzistencije ne metu se nikada,Nedostaju kockice moje osobnosti.Ili ih ne mogu pronaći ili si ih ti uzela.Sjene ti sliče. Dok dolaze valovi koji Odlaze.Moja ruka, ocean u kojem tvoja stradava.Tvoja se ruka križala i dominirala, poput ptice


28

Bez otoka.Krhka oprema od prstenova, ocean bez tebe.I ne znam što ću s njom. Možda si pronašla mjestoKoje tražiš, čvrstu zemlju.Ja sam te tamo doveo, baš ja. Onaj koji je uvijek sjedioNa obali.Sjene se ne povlače. Osvjetljavaju mi ruku,Poput želje, poput repa padajuće zvijezde, Pejzaži bez smisla bez tebe, pejzaži o tebi,Čvrsti pejzaži, dugotrajni, koji će sa mnom umrijeti, koji suSa mnom živjeli.Trenutak se ne može uživati, samo živjeti, no može prisjećanje na njega,Poput pejzaža s dna. Onaj koji ćeš zaboraviti, koji te zaboravlja.Voli te poput kapljice vode.Kap po kap, poput stalaktita.Živjeti među mrtvima, kao lukavština.Ljubav odlazi i vraća se, ili odlazi i ne vraća se još?Ja, čitajući se, sjećat ću se tebe, sjećat ću se sebe.Baciti papir, sa svim tišinama bez zadrške. Ostaviti toZa večeras i otići spavati,Uzeti ključeve i tražiti te, pronaći te u svom krevetu,Kako spavaš.Jednog dana ću vas ostaviti same.Ostavit ću vam ovo napisano, ono što za mene neće važiti. NeSpavam. Pišem i živim na pola.


Niša* * udubljenje u zidu za smještaj kipova, oltara, itd.

Ministrant sam. I odlazim i dolazim...I ne radim ništa. Priprosto, znam već.Za Petrarcu ne znamo, ni za mnogo toga.1 Odakle dolazimo, kamo idemo...Tko smo u dubini, što želimo.U svakom slučaju, bio sam ti niša. A moglo je biti i obratno.Da se statuama bez života nitko ne smijeA još manje prazninama koje smo im predodrediliJer iskrenost prozirne dušeNitko ne može osvojiti.Ali, u slučaju da jednoga dana u prolazuNe primijetite nijednu nepokretnu statuuIspitajte kovanicom, ili suzom...Je li bila samo nepomična,I, ganuta, miče li se.

3

1 Stihovi iz pjesme Els amants (Ljubavnici) valencijanskog pjesnika Vicenta Andrésa Estellésa, koju je na hrvatski jezik preveo Nikola Vuletić.


30


31

Pau Sif

PAU SIF (književni pseudonim Paua Sanchisa i Ferrera; La Pobla de Farnals, l’Horta de València, 1978) pjesnik je i prevoditelj. Diplomirao je katalonski jezik i književnost te magistrirao komparativnu književ-nost. Poučavao je katalonski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru od 2006. do 2012. godine.

Objavio je zbirke pjesama Ferralla (Staro željezo, 1997), Tríptic d’un carrer (Triptih jedne ulice; nagrada Senyoriu d’Ausiàs March de Beniar-jó), 2005), Viatger que s’extravia (Putnik što skreće, 2011) i Breakfast at Saint Anthony’s Market (nagrada Marc Granell-Vila d’Almussafes, 2011). U suradnji s Mariom Josep Escrivà priredio je antologiju Ai, València! Poemes 1017-2002 (Jao, Valencijo! Pjesme 1017-2002, 2003). Pjesme su mu uvrštene u antologije te prevedene na hrvatski, talijanski i španjolski. Na katalonski je preveo Psovku Janka Polića Kamova (Blasfèmia, Edi-cions 96, 2011) kao i nekoliko hrvatskih (Josip Pupačić, Ivan Slamnig, Tonko Maroević, Tin Ujević) i srpskih pjesnika (Miloš Komadina, Petar Matović). Također je uredio antologiju pjesama Dinka Telećana i Marka Pogačara prevedenih na katalonski (Cada oliva és un estel fos, ILC-Denes Editorial, 2010). Osim s hrvatskog i srpskog, prevodi i s talijanskog je-zika. Autor je bloga na kojem objavljuje pjesme, prijevode i bilješke s putovanja: www.pausif.blogspot.com.


32

Odvojene sobe

Doma sami, prisjećali smo se noćikada smo saznali da imamo rukehladne poput čavala u drvu za nevremena.Ona vatrena sekunda prije ulaskau okrutni led odvojenih soba.Polegnuvši glavu na tvoje krilo,pogledali smo se. I sve smo već znali.Nakon ruku, usana i noći,prva noć koja nikada nije postojalanit će se vratiti, zato što snovi protječu, dok pjevaju gondolijeri i mačke,po čudnom dnu odvojenih ruku.Doma sami, znali smo da je početakbio neki trenutak koji izmiče,pansion ustajao i blažen,kreveti daleki i pogled sukrivca, i laka noć koja želi reći čekanje.Položivši tvoje tijelo na moje,sjetili smo se da već sve znamo.


33

Sutra se vraćamo Užitku življenja lude ljubavi

I još kava s kapljicom konjakai ove velike male taštineod lignji, sendviča ili stihova,pjesama, kanala ili uličicakoje pod azimutom od dima podižu stupoveljubavnih spjevova našem vedrom konobaru.

Pjevajmo, pjevajmo, razuzdani prijatelji lijepi,putevi uski bakrene žice vremenajer glas dolazi, a ljubav odlazipoput ritmičkog rada rapsodija,poput ljetnih pjesama na svakoj plaži,poput moga tijela i vaših brončanih tjelesa.

Pjevajmo, plešimo, sramežljivom bahatošću okomitih škrapa kovrčavihboja u ponovno otkrivenim morima. I daj mi vina, konobaru, kad nemamopravo pjevati, no bez brige,sutra se vraćamo jer danas ti ne mogu platiti.


34

Novosti

Novosti. Novosti, iznenađenja – autentična, sočna – ona su koja sama sebi stvaramo, ili ona koja se rađaju od nas samih. Kada misliš o tome, to nije tako očito: to je jedna od manje očitih stvari, jer, po definiciji, iznenađenje je okolina ili izvanjskost koja nam ga mora proi-zvesti. Časna sestra koja se nekada bičevala i sadašnja djevojka koja se drogira ista su stvar: očajnički traže novosti, iznenađenje koje bi htjele vidjeti u vlastitoj duši.

MIQUEL BAUÇÀ

Djevojka koja se drogirala ušla je u samostantražeći ponovno uzvišenu novost.Časna sestra koja se drogirala nije znalabičevati svoju dušu kako treba.Novosti, iznenađenja sočna,pronašla ih je časna koja se drogirala,djevojka koja je bičevala dušu,u dnu vriska koji joj se učinio tako novimonoga dana kada je pobjegla u tminusame sebe, kao i uvijek.


35

Berto

Pričalo se o njemu mnoge stvari koje jazapisujem samo zato što ga želim upamtiti.

Pričalo se o njemu da je u mladosti igraou gradskoj nogometnoj ekipi.Novcem koji je osvojio igrajućikupio je maleni lokali postavio kafić na uglu,u blizini ribarnice, tržnice,suvenirnice, blizu mosta Rialto.Od odbačenih kašeta što su prodavači ribe ostavljali za sobom po zatvaranju ribarnice,predvečernji gosti pravili su stolice.Prije zatvaranja, malo poslije sedam,umoran i pripit, posluživao ih je nevoljko. Od jutra do mraka kafić je držao otvorenim:izjutra, kada bi prodavači,prvi gosti, nosili se s rosom(ribari su istovarali ribu,gusta magla okruživala je štandovea netko je s mosta promatrao gondolijere kako krmeljivo klize u grobnicama);sve do večeri, kada smo dolazili mi,kasni klijenti, željni njegovihčudnih napitaka nejasnih sastojaka.Pričalo se da previše radi,Od jutarnje rose do večernjeg mraza, bježeći od kuće.


36

Nekim noćima mogao si ga pronaćina početku mosta gorućih obrazai očima punim svjetlosti Merlotaopora i gusta iz vinograda Veneta. Pentrao se sam po jednom pa po drugom mostu,iskrivljenim hodom zamišljena mudraca.U jednoj ruci plastična vrećica,sa zadnjom bocom, zelenom salatom i ribom,u drugoj ruci sitni ključevi kafića,poput blaga stare Republike. Pričalo se o njemu da svaku noć tražitvrdi san na krevetu od čvrste zemlje.

I sutradan je ponovno otvarao kafić,ribari, prodavači, mi ostali,vino posluženo, vino popijeno, vriska.Sa zidova kafića promatrala nas jefino odjevena rodbina dobrog Berta,s vjenčanja i svetkovina.Drugi zid je bio pun golih žena,požutjelih na ostarjelim kalendarima.Umoran i pripit, Berto nas je grdio ukopan iza šankai urbanih legendikoje su govorile puno manje nego oči od vina.


37

(Byron a) campo San Luca

Poput duha vidljivog u uvalis nekog mosta u noćima punog mjeseca,blijed, ali vitak, ponovno se rađašu odrazu zaboravljena narcisa,grozničav, s Armenijskog otoka,lešu koji šepaš, mrtvi pjesničepojavljuješ se u sjeni riđastog dima,došao si uspravan, s maramomoko vrata, u tamnoplavom kaputu,i pripijenim hlačama,i dok piješ sam, zamišljamo tekujući posthumne stihove od tvoga truplalijepog, devetnaestostoljetnog rockera.


38


39

Joan Todó Cortiella

JOAN TODÓ CORTIELLA rođen je 1977. u La Séniji (mje-sto na granici Katalonije i País Valencije). Studirao je teo-riju književnosti i komparativnu književnost na Sveučilištu u Barceloni. Od studija pa sljedećih 15 godina živio je u Barceloni, dok se 2011. nije vratio u rodno mjesto. Godine 2007. objavio je knjigu pjesama Los fòssils (al ras) (Fosili [na otvorenom]), a 2012. zbirku El fàstic que us cega (The revulsi-on that blinds you). Godine 2011. objavio je prozni naslov, A butxacades (By handfuls). Surađuje s časopisima Paper de Vidre, Caràcters or L’Avenç.


40

PUPAK SVIJETA (Ulomak iz rukopisa romana)

Odozgo

Kada se godina primiče kraju, dolaze dani kada ti hladnoća šamara obraze. Po ispranom nebu bježe blijedi oblaci, dok sunce iskosa raspršuje pozlaćene reljefne ukrase drveća. Miris maslinovog drveta širi se iz peći, izaziva po ulica-ma; hladnoća noći dolazi, hladnoća koja se nastanjuje u kostima i pritišće zglo-bove ruke. Vjetar puše kaotično, nepromišljeno, trulo od žalopojki, okružuje te lom tisuću dalekih grana, zavijanje vjetra po ulicama se pojačava. Ljutit nasrće na zidove kuće. Vrata se tresu, kuća podrhtava na mahove. Vjetar je uvijek isti, sjeverozapadni, vjetar tamo odozgo. Jutrom ostavlja veličanstveno jasno nebo. Ima dana kada izlazak na ulicu zahtijeva pravu odvažnost: vjetar ti sputava korak, nosi te, baca ti zemlju u oči. Otpaci, tko zna odakle, uzlijeću, padaju, gomilaju se po kutovima. Drveće se razulareno njiše. Vjetar izlijeće poput ka-mena iz praćke što je čini Sénia u svom silasku s Portsa. Za jake zime donosi veliku hladnoću, tvrdoću uzvisina. Riječna dolina vrat je lijevka.

Tim lijevkom uspinje se cesta, među poljima na kojima su danas seoske kuće; prolazeći pored izvora Sant Pere i nakon kampa i nekoliko restorana, dolazi do jezera Ulldecona. Kako je to autom svega dvadeset minuta od sela, u čovjeku se, uz primjese sreće i zbunjenosti, počinje buditi sumnja. Naime, Ulldecona je naziv naselja koje se nalazi nekoliko kilometara nizvodno, ali su poljopri-vrednici iz Ulldecone to preduhitrili, pobijedivši inat onih iz Sénije. Tijekom godina, mještani Sénije radili su svašta: sprejem mijenjali naziv jezera, a turi-ste koji bi pitali za jezero, uputili bi u Ulldeconu...


41

Ipak, strogo govoreći, jezero se nalazi na kraju općine Pobla de Benifassà. Iznad jezera, kada se prođu krivine znane kao Tauletí, prostire se nekoli-ko visoravni koje se pružaju sve do planine Alt Meastrat i šireg područja Matarranye. Ničija zemlja: mjestašca u kojima živi malo ljudi, bez trgovina, sa slabim telefonskim vezama, s nekoliko letargičnih kafića koji opstaju za-hvaljujući subvencijama, između zijevanja i podrugljive zasićenosti. U sre-dištu staroga feuda, u kojem je sedam sela: La Pobla, Fredes, El Boixar, El Bellestar, Coratxà, Castell de Cabres i Bel – nalazi se samostan Benifassà (u njemu su časne u klauzuri; nekom se pak učinilo zgodnim tamo prognati jednog orguljaša). Nisu uvijek živjeli tako izolirano. Čak i danas, ponekim vikendom, mjesto se napuni obiteljima; ljudima koji potječu odavde i koji još uvijek ovdje imaju kuću. Za veliku feštu okupe se kako bi pravili duge ruč-kove, osvojili pršut na tomboli, plesali pasodoble uz zvukove dua (klavijatura i pjevača), dok se djeca ganjaju po uličicama. Predaju se nostalgiji. Mnogi ljudi iz Sénije ovdje su rođeni, prije dolaska Rumunja, sjevernih Afrikanca i Andalužana, bilo je ovdje ljudi koji su odavde silazili raditi u Séniju. Od po-četka devetnaestog stoljeća, nakon Španjolskog rata za neovisnost, a naročito nakon posljednjeg rata. Toga se sada više nitko ne prisjeća (kao da je svaki prijašnji migracijski val bio bolji), ali kada su se doselili, naišli su na jednako nepovjerenje, jednaki strah, kao oni koji su došli kasnije; još se može čuti „ti kao da si odozgo“.

U određenom trenutku njihova lica će možda postati ozbiljnija kad se budu prisjećali dilema onih koji su u poslijeratnom razdoblju ovdje živjeli u zadruž-nim kućama: s jedne strane bili su tu gerilci, koji su iz neposredne blizine zahtijevali hranu i novce; a s druge, policajci i vojne patrole koji su, držeći ih na nišanu, izvlačili informacije o gerilcima. Jedna Španjolska nišanila je drugu, a između nemoći jedne i druge, ljudima se ledilo srce. Kao u slučaju gazde zadružne kuće u Cabanilu u Pobli koji je hranio gerilce, uz pomoć djevojke iz Vallibona, visoke i snažne (jako snažne: svi su je zvali Velika Teresa), koja mu


42

je pazila stoku. Jednoga dana, snage reda napale su gazdu i odvukle ga, odre-zali mu testise i rekavši mu da može otići, ubili ga sleđa.

Velika Teresa potom je odlučila pridružiti se pokretu otpora, pod vodstvom Carlesa Katalonca; a njegova žena, Cinta Solá u Séniji joj je odrezala kosu i dala mušku odjeću. Odlučila je da se neće zvati Teresa, nego Florencio. Promjena se zbila bez boli, ni ona sama nije se iznenadila; već dugo se osjećala kao muš-ko (nadimak, taj znak kojim zajednica odluči tko si, i dalje je bio Pastirica). U gerilcima, Florencio je po prvi put pronašao zajednicu koja ga je prihvaćala. Naučili su ga čitati i pisati. Kada je iz Francuske stigla zapovijed da napuste oružani otpor, on i njegov suborac, Francisco Serrano, odlučili su oglušiti se na to i osnovati samostalnu četu. Zapravo, postali su dezerteri, a kasnije i sitni lopovi. Tijekom jednog napada Serrano umire, a Florencio bježi, skriva se u pećinama Alige, u Xertu. Tamo boravi od 1954. do 1956., tijekom ovih godina, ne razgovara ni s kim. Zaboravlja zvuk svoga glasa. Noću se spušta u vrtove tražeći hranu: krumpire, grah, orahe, bademe i ulje. Prate ga vjetar, kreket žaba, čelično svjetlo zvijezda. Sve to kuha na vatri, pomoću kamenja i pepela pronalazi način da ispeče kruh. Zna koje gljive brati, gdje naći vodu. Zna, gle-dajući u nebo koje nikada ne laže, kakvo će vrijeme biti sutra. Ostale osobe su sjena sjećanja. Razlozi sukoba nikada nisu manje boljeli. Sam je protiv svijeta.

Napokon odlazi i nakon nekoliko godina provedenih u Francuskoj, biva uhićen u Andorri 5. svibnja 1960. Tada su, nakon ginekološkog pregleda, ustvrdili kako je riječ o mužjaku sa “zakržljalim“ genitalijama. U lipnju 1977. godine izlazi iz zatvora zahvaljujući zalaganju zatvorskog službenika s kojim se sprija-teljio. On ga prima u svoju kuću u Olocau, gdje umire prvog dana 2004. U me-đuvremenu je postao legendom, hermafroditskim gerilcem (neki povjesničar govorio je o “ženi lezbijki nasilnih nagona“); kora šutnje, straha koja je obavila ovo razdoblje podarila je ovoj priči mnogo nijansi. Postoji jedan Florencio, jed-nostavan, dobrodušan, priprost, koji se ne razmeće pričama o sebi i postoji kr-


43

voločna Pastirica koja, poput utjelovljenih fantazija Johhnya Guitara, počinjava desetke ubojstava (nedokazanih). Od te dvije osobe, Florencio je tajanstveniji; druga je osoba mit koji se hrani neznanjem i pučkom maštom. Što je ostalo od velikoga znanja koje je posjedovao Florencio iz Portsa? Ove provalije i ponori, ova kamenja i strmine koje su za njega bile pune značenja, pune znakova živo-ta i duše, što su sada osim osamljene pustoši, praznoga lista?

Sjedeći za stolom prekrivenim salvetama dok se poljima šire jecaji cvrčaka, a prije odlaska na ples, ljudi se prisjećaju ovdašnjeg života. Vrijeme je razrijedilo razloge odlaska, suočavajući ih s nevoljama sadašnjosti, života tamo dolje. Sje-ćanje stvara izgubljeni raj, gdje čak i troroga policijska kapa postaje srdačna. Bilo ovo točno ili ne, znaš da je povratak nemoguć. Što znači biti od nekud? Svaki dan, svaki mjesec, svaka godina koju provedeš daleko od mjesta u kojem si odrastao mijenja te, udaljava te. A to mjesto te obilježilo. Poput nadimka koji te progoni.

3


44

http://www.hdpisaca.org/


Documents

Katalonski pisci u Hrvatskoj 2012