Projekt „Use Your Rights! Ensuring Equal Opportunities and Non-discrimination at the Local Level“ / „Koristi svoja prava! Ostvarimo jednake mogućnosti

i suzbijmo diskriminaciju na lokalnoj razini“ izvode Hrvatski pravni centar, Društvo distrofičara Istre, Udruga osoba s invaliditetom „BUBAMARA“ i

Društvo distrofičara, invalida cerebralne i dječje paralize i ostalih tjelesnih invalida Grada Varaždina

NACRT PRIRUČNIKA O PREPOZNAVANJU DISKRIMINACIJE OSOBA S INVALIDITETOM I MOGU ĆNOSTIMA ZAŠTITE

NJIHOVIH PRAVA

- Radni materijal -

Ovaj nacrt koristi se kao radni materijal u okviru Treninga o pravnim i drugim mehanizmima za suzbijanje diskriminacije osoba s invaliditetom u obliku kako su ga

napisali autori, bez lektorskih i/ili drugih intervencija.

Ovaj projekt financira Europska unija i sufinancira Ured za udruge Vlade RH.

Za sadržaj ovog dokumenta isključivo je odgovoran Hrvatski pravni centar i ne može se smatrati službenim stavom Europske unije. Stajališta izražena u

ovoj publikaciji ne odražavaju nužno stajalište Ureda Vlade Republike Hrvatske za udruge.

1

SADRŽAJ

I. GRAĐANSKI AKTERI U ZAŠTITI PRAVA OSOBA S INVALIDITETOM .................... 5

1. Potreba za gra đanskim angažmanom ................................. ..................................... 5

2. Specifi čnosti ljudskih prava osoba s invaliditetom ........ ......................................... 6

3. Izazovi u ostvarivanju prava osoba s invaliditet om ................................................ 7

4. Značenje gra đanskog angažmana .................................. .......................................... 9

5. Specifi čnosti djelovanja u lokalnoj zajednici ............. ............................................ 11

6. Glavni na čini javnog djelovanja ............................. ................................................. 12

7. Postavljanje problema na 'dnevni red' .......... .......................................................... 12

8. Rješenja i odgovornosti ........................ ................................................................... 14

9. Potkrepa javnih aktivnosti ..................... .................................................................. 15

10. Odnosi s medijima ............................. ..................................................................... 17

11. Obavještavanje javnosti ....................... .................................................................. 18

12. Aktivnosti nakon akcije/kampanje .............. .......................................................... 20

II. KAKO PREPOZNATI DISKRIMINACIJU? ................... .............................................. 22

1. Uvod ........................................... ............................................................................... 22

2. Diskriminacija i oblici diskriminacije ......... ............................................................. 26

2.1. Izravna diskriminacija ........................................................................................... 27

2.2. Neizravna diskriminacija ....................................................................................... 34

2.3. Višestruka diskriminacija ...................................................................................... 38

2.4. Uznemiravanje i spolno uznemiravanje ................................................................ 40

2.5. Posebne mjere ..................................................................................................... 43

3. Dokazivanje diskriminacije i teret dokazivanja . ..................................................... 47

4. Alati za dokazivanje diskriminacije ............ ............................................................. 50

5. Sankcije za diskriminaciju ..................... .................................................................. 51

III. SUDSKA ZAŠTITA I NAKNADA ŠTETE ZBOG DISKRIMINACIJE ....................... 54

1. Uvodne napomene ................................ ................................................................... 54

2. Općenito o antidiskriminacijskom ure đenju u Republici Hrvatskoj ..................... 54

2.1. Uvodne napomene ............................................................................................... 54

2.2. Izvori antidiskriminacijskog prava ......................................................................... 55

2

2.2.1. Antidiskriminacijsko pravo Republike Hrvatske .............................................. 55

2.2.1.1. Ustav Republike Hrvatske ........................................................................ 55

2.2.1.2. Antidiskriminacijsko zakonodavstvo u Republici Hrvatskoj do donošenja Zakona o suzbijanju diskriminacije iz 2008. .......................................................... 55

2.2.2. Međunarodno pravo ....................................................................................... 57

2.2.2.1. Dokumenti Ujedinjenih naroda i Međunarodne organizacije rada ............ 57

2.2.2.2. Dokumenti Vijeća Europe ........................................................................ 58

2.2.2.3. Pravo Europske unije ............................................................................... 58

2.3. ZAKON O SUZBIJANJU DISKRIMINACIJE KAO NOVINA U VRIJEME DONOŠENJA TE SADAŠNJE STANJE ...................................................................... 60

3. Sudski postupak i naknada štete zbog diskriminac ije .......................................... 61

3.1. Općenite napomene ............................................................................................. 61

3.2. Uvodne napomene ............................................................................................... 61

3.3. Individualna antidiskriminacijska sudska zaštita ................................................... 61

3.4. Objektivna kumulacija i pitanja nadležnosti .......................................................... 63

3.5. Sudionici (stranke i treće osobe) u antidiskriminacijskom postupku ..................... 64

3.6. Teret dokazivanja ................................................................................................. 65

3.7. Druga posebna procesna pravila u antidiskriminacijskim postupcima .................. 66

3.8. Neka pitanja sudskog postupka ........................................................................... 67

3.8.1. Prikaz tijeka postupka .................................................................................... 67

3.8.2. Postupanje kod deklaratorne tužbe i tužbenog zahtjeva ................................ 68

3.8.3. Postupanje kod prohibitivne tužbe i tužbenog zahtjeva .................................. 69

3.8.4. Postupanje kod restitutivne tužbe i tužbenog zahtjeva................................... 70

3.8.5.Postupanje kod tužbi za naknadu štete ........................................................... 70

3.8.6. Primjer tužbenog zahtjeva u antidiskriminacijskom postupku: ....................... 73

3.9. Kolektivna antidiskriminacijska sudska zaštita ..................................................... 74

4. Zaklju čne napomene ....................................... ......................................................... 74

IV. SUDSKO OSTVARIVANJE GRA ĐANSKOPRAVNE ANTIDISKRIMINACIJSKE ZAŠTITE – PODSJETNIK O POJEDINIM RADNJAMA KOJE TREB A PODUZIMATI .... 75

1. Prethodne pripremne radnje ..................... ............................................................... 75

1.1. Identificiranje diskriminacijskog delikta te aktivno i pasivno antidiskriminacijski legitimiranih osoba ...................................................................................................... 75

1.2. Određivanje sadržaja antidiskriminacijske zaštite koja će se tražiti. .................. 75

3

1.3. Stranke i zastupnici .............................................................................................. 76

1.4 Nadležnost suda.................................................................................................... 76

1.5. Pravno relevantne činjenice i dokazi .................................................................... 76

1.6. Osiguranje dokaza ............................................................................................... 76

1.7. Privremene mjere ................................................................................................. 76

1.8. Miješanje. ............................................................................................................. 77

1.9. Projekcija troškova i pribavljanje sredstava .......................................................... 77

1.10. Anticipiranje odluke suda o nesuspenzivnosti žalbe ........................................... 77

2. Udružna tužba .................................. ......................................................................... 77

3. Ovrha .......................................... ............................................................................... 77

4. Sporovi protiv države .......................... ..................................................................... 78

V. SASTAVLJANJE INDIVIDUALNE ANTIDISKRIMINACIJSKE TUŽB E – SAŽETE UPUTE ............................................................................................................................... 79

1. Sadržaj tužbe .................................. .......................................................................... 79

2. Nadležnost ..................................... ........................................................................... 79

3. Stranke i umješa č na strani tužitelja .............................. ......................................... 80

3.1. Tužitelj .................................................................................................................. 80

3.2. Tuženik ................................................................................................................. 80

3.3. Umješač na strani tužitelja ................................................................................... 81

4. Činjeni čni navodi i predlaganje dokaza u tužbi ............ ......................................... 82

5. Tužbeni zahtjev ................................ ......................................................................... 83

5.1. Tužba za utvrđenje diskriminacije ........................................................................ 83

5.2. Tužba za zabranu ili otklanjanje diskriminacije ..................................................... 84

5.2.1. Tužba za zabranu diskriminacije .................................................................... 84

5.2.2. Tužba za otklanjanje diskriminacije ................................................................ 85

5.3. Tužba za naknadu štete zbog diskriminacije ........................................................ 85

5.4. Tužba sa zahtjevom da se naloži da presuda kojom je utvrđena povreda prava na jednako postupanje na trošak tuženika objavi u medijima ........................................... 86

5.5. Privremene mjere ................................................................................................. 87

VI. ISTRAŽIVANJE DISKRIMINACIJE OSOBA S INVALIDITETOM . .......................... 88

1. Ciljevi istraživanja: .......................... ......................................................................... 88

2. Svrha istraživanja: ............................ ........................................................................ 89

4

3. Struktura uzorka: .............................. ........................................................................ 89

4. Obrada podataka ................................ ...................................................................... 89

VII. KOME SE OBRATITI U SLU ČAJU DISKRIMINACIJE? ............................... .......... 90

5

I. GRAĐANSKI AKTERI U ZAŠTITI PRAVA OSOBA S INVALIDITETOM

Autor: Srđan Dvornik

neovisni konzultant i publicist iz Zagreba

1. Potreba za gra đanskim angažmanom

Što su uopće prava? Najkraće, ona su garancija ljudske slobode. Prava postoje u društvu u kojem se sve članice i članovi međusobno priznaju kao slobodna bića. Iz toga slijedi i da se svakoj ljudskoj osobi priznaje ne samo pravo na život, nego i dostojanstvo, tj. sposobnost da sama, bez tuđeg tutorstva, može odlučivati o svojim postupcima, raspolagati svojom imovinom i uređivati svoj život. Pravo je naprosto zaštita slobode i dostojanstva, koja je nužna jer – budući da ljudi ne mogu živjeti izvan odnosa s drugim ljudima – sloboda jednog čovjeka inače može prekoračiti granicu slobode drugoga.

U tome leži opravdanje odnosno legitimnost zakonā i drugih propisa koji ograničavaju slobodu djelovanja i nameću neke obaveze. Njihovo bi donošenje, pod pretpostavkama demokratskog poretka, trebalo biti pod utjecajem onih na koje se odnose i za koje ih se donosi, kao što i njihovo provođenje u krajnjoj liniji ne može služiti ničemu drugome doli optimalnoj zaštiti slobode svih i svakoga. No budući da je cjelokupan taj posao zaštite ljudske slobode i dostojanstva delegiran državnim institucijama – od zakonodavne, preko izvršne, do sudske vlasti – i institucijama regionalne i lokalne samouprave, uvijek postoji raskorak između potreba društva i akata tijela državne i lokalne vlasti. Periodična kontrola koju društvo vrši biranjem članica i članova predstavničkih tijela (od općinskih vijeća do Sabora) često nije dovoljna. Premda propise donose predstavnici i predstavnice građanki i građana, nije zajamčeno da će oni uvažiti sve legitimne potrebe. U društvu postoje bitne razlike, i u bogatstvu, i u moći, i u interesima, pa i na ishod izbora više utjecaja imaju oni moćniji. K tome, i na izborima i u predstavničkim tijelima odlučuje većina, pa legitimne potrebe manjine mogu biti zapostavljene. Konačno, oni koji djeluju u institucijama vlasti stječu i neke zasebne interese, vezane uz pogodnosti vlasti, pa se još više otuđuju od onih koje bi trebali predstavljati i čiju bi slobodu trebali jamčiti.

Čak i kada su propisi te politički programi i mjere njihove promjene najbolji mogući, iskustvo uči da to ne znači i njihovo stvarno provođenje, na dosljedan i nepristran način. Neka su prava priznata na riječima (uključujući i tekst propisa) jer je to politički oportuno, ali za njihovo ostvarivanje nema realnog interesa, što se vidi po manjkavim provedbenim propisima, neodgovornosti i nedjelotvornosti institucija koje bi ih trebale provoditi, nejasnim procedurama za zahtjeve, pritužbe i tužbe korisnika, te u neadekvatnim ili nikakvim sankcijama za propuste i uskraćivanje prava.

Zbog svega toga nije dovoljno što je priznavanje i provođenje prava organizirano kroz institucije vlasti i javne službe i ustanove. Građanke i građani moraju sami osvijestiti svoje

6

potrebe i artikulirati ih kao interese, organizirati se oko interesa i društvenih vrijednosti do kojih im je stalo te se za njih javno zalagati. Da bi potrebe ili vrijednosti bile priznate kao prava, nužno je uvjeriti većinu u društvu da su ti zahtjevi legitimni i pretvoriti ih u demokratski pritisak koji će dovesti do njihovog pravnog priznanja, kako u normama tako i u provedbi.

2. Specifi čnosti ljudskih prava osoba s invaliditetom

Kada se kaže da pravo znači uzajamno priznanje svih ljudi kao slobodnih, s osobnim dostojanstvom, uzima ih se apstraktno. Apstrahira se sve individualne i posebne razlike, a uzima se samo to da ih se sve smatra slobodnima i sposobnima po vlastitu nahođenju upravljati svojim životom i svojom imovinom. Na toj pretpostavci operiraju prava tzv. prve generacije, kao što su pravo na život, slobodu kretanja i nastana, izbora i obavljanja djelatnosti, nepovredivost doma, tajnost osobnih komunikacija i slično. Tu pripadaju i prava na javno djelovanje – udruživanje, okupljanje, saopćavanje, sudjelovanje u raspravi... Sva ona kao da kažu: "pustite me na miru, mogu sam/a odlučivati o sebi i onome što mi pripada". Ta se 'poruka' ne odnosi samo na druge ljude, nego i na državu odnosno tijela vlasti, koja trebaju imati moć neophodnu za zaštitu prava, ali ne smiju tu moć zlorabiti zadiranjem u slobodu građanki i građana.

Ljudi su, međutim, ovako jednaki samo u apstrakciji. To nipošto ne znači da su osobna i građanska prava, prava 'prve generacije' beznačajna ili lažna; da bi čovjek doista bio slobodan i dostojanstven, nužno je da ta prava budu doista priznata i da ih se poštuje. Samo što to nije dovoljno. Razlike među ljudima nisu samo 'horizontalne', kao što su razlike u izboru zanimanja, mjesta za život, ili u stilu života, nego i 'vertikalne', tj. razlike po tome koliko različite kategorije ljudi imaju uvjeta i mogućnosti za slobodan i dostojanstven život. Dobro je poznato da razlike u bogatstvu dovode do toga da jedni, koji nemaju svojih sredstava, moraju raditi za druge, koji mogu koristiti tuđi rad i postajati još bogatiji. Također je dobro poznato da ljudi manjinske etničke kulture ili manjinske seksualne orijentacije imaju otežan pristup nekim društvenim dobrima zbog netolerancije većine ili zbog toga što su određene institucije ili sadržaji 'skrojeni' restriktivno, samo po mjeri većinske grupacije.

Jedna od najtežih takvih posebnosti vezana je uz invaliditet. Zbog urođenih značajki, zbog bolesti ili ozljeda, jedan dio društva nema sve fizičke, osjetilne, komunikacijske ili intelektualne mogućnosti da djeluje onako kako to može većina. I ne može to promijeniti kao što se mijenja zanimanje ili stil života. Osobe s invaliditetom stoga ne mogu u punoj mjeri, ili ne mogu uopće, koristiti sve ono što se za većinu podrazumijeva, npr. sredstva transporta, stanovanja, komuniciranja, obrazovanja, rada... ako su oblikovana samo po mjeri onih bez invaliditeta. Potrebuju posebna pomagala, posebne načine prenošenja informacija, posebno uređena mjesta obrazovanja, radna mjesta i transportna sredstva i sve drugo što je nužno da bi imali pristup društvenim dobrima jednak kao i ostali.

Što to znači za ljudska prava? Prije svega to da nije dovoljno reći "svatko je slobodan živjeti kako želi". Nije dovoljno da čovjek bude slobodan od presizanja drugih ljudi i od zadiranja vlasti u domenu njene/njegove slobode. Za osobe s invaliditetom nije dovoljno

7

da se društvo i država uzdrže od uplitanja u njihove živote; nužno je da im aktivno pruže pomoć za kvalitetan osobni život i sudjelovanje u svim aspektima društvenog života: u radu i zapošljavanju, kulturi, političkom djelovanju, razonodi i drugima. Drugim riječima, potrebno je efektivno priznanje specifičnih potreba osoba s invaliditetom i osiguranje sredstava za njihovo zadovoljavanje.

To nas dovodi do pojma ljudskih prava tzv. druge generacije. Dok se ona prva zasnivaju na individualnoj slobodi, ova druga se zasnivaju na socijalnoj solidarnosti. Ona počivaju na načelu da svakome, unatoč osobnim, socijalnim i kulturnim razlikama, treba osigurati osnovne uvjete za dostojanstven život i na uvažavanju činjenice da, zbog raznih društvenih i individualnih okolnosti, nisu svi u mogućnosti sve to osigurati isključivo vlastitim snagama.

3. Izazovi u ostvarivanju prava osoba s invaliditet om

Ako preskočimo ono što je kroz velik dio ljudske povijesti obilježavalo sudbinu ljudi s invaliditetom – predrasude, zanemarivanje, skrivanje, otvorena diskriminacija – u današnjem društvu, u kojem je barem načelno prihvaćeno da bi svi ljudi trebali imati jednaka prava, glavni izazov za osobe s invaliditetom jest indirektna diskriminacija. Kao što je poznato, nju se pravno definira kao normu (i njenu provedbu) koja je naizgled, formalno, jednaka za sve, ali koja odnose regulira na način da zanemaruje posebne potrebe ili uvjete života neke društvene skupine, i tako je neizravno stavlja u nepovoljniji položaj. Na primjer, pravilo koje svima jamči upotrebu javnog prevoza, ali ne predviđa uređaje za osobe s poteškoćama u kretanju ili zvučne signale za slijepe osobe, indirektno diskriminira osobe s invaliditetom.

Tu bi se definiciju moglo proširiti: nisu diskriminatorni samo propisi koji reguliraju stvari po mjeri većine a zanemaruju manjinu; diskriminatorna je i politika koja uopće ne donosi nikakve propise za aspekte živote važne za manjine u jednom društvu, u našem kontekstu za pripadnike kategorije osoba s invaliditetom.

Drugi je, s time povezan izazov priznanja prava. Naime, dok se kod osnovnih prava svake osobe radi o općem priznanju putem ustava i zakona koji važe jednako za sve, ovdje je nužno priznanje čitavog niza posebnih potreba, koje proizlaze iz specifične vrsti invaliditeta. Uz to je nužno i priznanje uvjetā njihovog zadovoljavanja. Invaliditet pogađa mnoge, ponekad čak i sve aspekte čovjekovog života: osoba s poteškoćama u kretanju nailazi na prepreke posvuda – od izlaska iz kuće, preko korištenja javnog prevoza, do ulaska u zgrade javnih ustanova, službi, ugostiteljskih objekata, korištenja toaleta... Slijepoj osobi su uskraćene mnoge informacije oblikovane pod dominacijom vizualnoga, od kućnog ambijenta, preko medija i obrazovanja do sudjelovanja u javnom kulturnom ili političkom životu. Svim su osobama s invaliditetom znatno smanjene šanse za obrazovanje, zapošljavanje, ili za izbor na razne javne funkcije. Da bi se njihove mogućnosti barem donekle približilo mogućnostima osoba koje ne pate od invaliditeta, nije dovoljno priznanje njihovih specifičnosti, nego i priznanje čitavog niza sasvim konkretnih

8

potreba te donošenje i provođenje vrlo specifičnih mjera u uređivanju javnih i stambenih prostora, te osiguranje zdravstvenih i socijalnih usluga, pomagala, pomagača itd.

To uključuje i treći izazov – afirmaciju pozitivne diskriminacije. Sve norme i mjere koje slijede iz priznanja specifičnih potreba osoba s invaliditetom, naime, trebale bi im donijeti odgovarajuće specifične pogodnosti. To što osoba s invaliditetom ima pravo na osobnog asistenta ne znači da svatko ima to pravo; to što bi slijepim osobama trebalo osigurati posebnu kompjutersku opremu koja bi pružila bitne informacije bez upotrebe vida ne znači da svatko ima pravo na javnu potporu u nabavci kompjuterske opreme. Formalno, to je diskriminacija; ali ta je diskriminacija opravdana jer ona samo (i to nikada potpuno) nadoknađuje umanjene mogućnosti što ih uzrokuje invaliditet. Zbog toga je i nazivamo pozitivnom; ona ne umanjuje, nego nešto dodaje životnim mogućnostima osoba s invaliditetom. Međutim, u društvu nerazvijene socijalne solidarnosti povlastice što ih pruža pozitivna diskriminacija lako mogu biti shvaćene samo kao povlastice odnosno kao puka diskriminacija (često, premda posve deplasirano pitanje: "a tko štiti većinu?"). Zbog toga je nužan poseban angažman da se u društvu afirmira pozitivnu diskriminaciju kao način poništavanja barem dijela izravne i neizravne negativne diskriminacije.1 Uz ovo je blisko vezan i četvrti izazov – troškovi. Prilagodba javnih površina i zgrada, prevoznih sredstava, stanova i obrazovnih ustanova; angažiranje asistenata; zdravstvena skrb, pomagala i ostale mjere koje su nužne osobama s invaliditetom u svakodnevnom životu, obrazovanju, na poslu itd. – sve to znači i određene troškove. U vremenima ekonomskih poteškoća (a Hrvatska je, čini se, u ekonomskim poteškoćama otkad postoji kao samostalna država) često se poseže za tim 'argumentom' kao opravdanjem za razna ograničenja. Iza njega se, dakako, ne krije neka apsolutna nestašica, nego određeni prioriteti.

Svaki argument koji se poziva na troškove implicira bilo usporedbu dvaju dobara, bilo tvrdnju o teškoj skučenosti resursa: kaže li se da ispunjavanje određenih prava iziskuje preveliku cijenu, zapravo se kaže da se za isti trošak može dobiti nešto vrednije, ili da ono što bi se uz dani trošak dobilo nije dovoljno vrijedno. Ako je jednom normativnom poretku temelj ravnopravnost svih ljudi, onda je očevidno da izjednačavanje mogućnosti slobodnog i kvalitetnog života za sve ne može biti uvjetovano troškovima, jer je to postignuće jedna od najviših vrijednosti. Jedini slučaj u kojem bi pozivanje na troškove bilo opravdano bio bi kada bi troškovi posebnih prava osoba s invaliditetom ugrozili osnovne uvjete života društva, što je zaista teško zamislivo. Pored svih neracionalnih troškova i troškova za aktivnosti koje nisu vitalno važne, praktički je nemoguće da bi upravo troškovi ostvarivanja pravā osoba s invaliditetom doveli do gladi i nestašice osnovnih sredstava za život.

1 Nelagoda pri upotrebi termina pozitivna diskriminacija očituje se i u čestom pribjegavanju nazivu "afirmativna akcija", koji nije nikakav opći termin, nego naziv političkih programa i mjera koje su vlasti Sjedinjenih Američkih Država primjenjivale da bi ublažile djelovanje rasne diskriminacije. Naziv je odabran upravo kao eufemizam, da se izbjegne nepopularnu riječ "diskriminacija". Kako izbjegavanje odgovarajućih riječi više odmaže nego pomaže u suočavanju s problemom, i pozitivnu diskriminaciju treba označavati njenim pravim imenom.

9

Pozivanje na 'previsoke' troškove zapravo prikriva raskorak između normativno deklariranog i realnog poretka.

4. Značenje gra đanskog angažmana

Ovi izazovi definiraju 'bojno polje' na kojem djeluju organizacije koje se bore za prava osoba s invaliditetom i ljudska prava općenito. Za to nije dovoljno pozivati se na zakone, nacionalne programe i strategije, ustav i međunarodne konvencije, premda se u svima njima može naći važna uporišta u zalaganju za ljudska prava. Donošenje jedne pravne norme, a pogotovu njeno stvarno provođenje, iziskuje nešto više od formalnog aranžmana. Ono traži određen odnos snaga u društvu, takav da je društvo kadro primorati nadležne institucije da se drže vlastitih propisa, tako da oni ne obavezuju i ograničavaju samo građanke i građane, nego i samu vlast.

Snaga građanskih skupina koje se zalažu za ljudska prava leži u tome što one imaju bogato, konkretno znanje o mnogim, gotovo bezbrojnim pojedinačnim slučajevima u kojima se raskorak između važećih normi i stvarne potrebe za zaštitom slama na leđima stvarnih, živih ljudi. O mnogim takvim slučajevima one obavještavaju ili čak alarmiraju javnost kada valja pomoći žrtvama. Također, o ukupnim razmjerima i pojavnim oblicima kršenja ljudskih prava informiraju i u svojim periodičnim izvještajima, kao što čine i pravobranitelji. Iz svih tih informacija može se izvući bolne pouke o tome gdje propisi nisu dovoljno dobri, gdje postoje ali nemaju "zube" (tj. odgovarajuće sankcije i mehanizme efektivne provedbe), a gdje ih sistem primjene prava naprosto zanemaruje ili tiho opstruira.

Na području pravā osoba s invaliditetom posebno je važan angažman organizacija koje predstavljaju same te osobe, jer one najbolje poznaju krajnje učinke propisa, programa i mjera koje bi im trebale osigurati normalan život i ravnopravnost. Kako invaliditet djeluje na mnoga područja života, a za ostvarivanje prava nadležno je više različitih resora i službi, postoji stalan problem njihove 'horizontalne' koordinacije. Oni koji u svakodnevnom životu na svojoj koži doživljavaju stvarno djelovanje pravā i njihove provedbe mogu najkonkretnije uočiti nedostatke u toj koordinaciji. Također, oni najbolje vide gdje su praznine u propisima, programima i mjerama, odnosno koje prepreke i poteškoće na koje nailaze osobe s invaliditetom nisu pokrivene na odgovarajući način – ili nisu uopće.

Budući da uglavnom rade s najslabijima (drugi za zaštitu svojih prava angažiraju profesionalce, a služe se i svojim 'socijalnim kapitalom', osobnim vezama i utjecajem), organizacije za ljudska prava stječu još neka iskustva. Radeći u neposrednom kontaktu sa žrtvama, ljudima koji se uglavnom nemaju kome drugome obratiti, saznaju mnogo o njihovim sudbinama, uključujući i ono što isprva nije bilo predmet pritužbi na povrede konkretnih prava. Tako mogu otkriti da osoba nije 'samo' žrtva uskraćivanja ili neadekvatne primjene određenih prava, nego i teških ekonomskih i socijalnih prilika, da je zapravo žrtva višestruke marginalizacije i izravne i/ili neizravne diskriminacije.

10

U isto vrijeme, praćenjem postupanja socijalnih i zdravstvenih ustanova te drugih odgovornih javnih službi može se ustanoviti da se s mnogim takvim slučajevima postupa upravo kao da su samo pojedinačni, izdvojeni problemi. Pri tome svaka služba ili institucija više ili manje korektno obavlja svoj dio posla, previđajući 'faktor' višestruke marginalizacije ili diskriminacije, čime se neizravno i sam sistem pridružuje diskriminaciji. Međutim, u suočavanju sa stvarnom ljudskom sudbinom na vidjelo izlaze raskoraci između formalnog prava i realnih uvjeta, ali i raskoraci između 'pozitivnog', važećeg prava i moralnog prava, tj. između onoga što sistem faktički priznaje i onoga što bi trebao normirati i ostvariti kada bi dosljedno priznavao "prirođeno dostojanstvo i vrijednost te jednaka i neotuđiva prava svih članova ljudske zajednice"2.

Indirektnu, pa time često i skrivenu diskriminaciju u širem smislu najbolje mogu detektirati upravo oni što rade s ljudima koji su u tako specifičnom položaju kao što su osobe s invaliditetom, položaju koji iziskuje posebne napore ili sredstva da bi došli do onoga što opća prava jamče svima. Dugo se, na primjer, zanemarivalo, a donekle se još uvijek zanemaruje što opći propisi o prometu i uređenje javnog prevoza nisu dovoljni da bi se osobe koje se zbog invaliditeta otežano kreću mogle nesmetano služiti istim onim mogućnostima kakve imaju osobe bez takvih poteškoća. Ima i mnogo drugih propisa koji su naizgled fer i jednako tretiraju sve, ali su neizravno diskriminatorni upravo zbog toga što ignoriraju neke bitne razlike koje ljudi nisu odabrali, pa ih ne mogu sami od sebe ni promijeniti. Potrebna je neprestana borba za uvažavanje svih prepreka koje ometaju punu uključenost osoba s invaliditetom u cjelokupan društveni život, ali također i za shvaćanje da problem nije u samim osobama s invaliditetom i njihovim 'nedostacima', nego u društvu, koje ne vidi prepreke i ne uklanja ih.3 Organizacije civilnog društva koje se zalažu za prava osoba s invaliditetom mogu djelovati na nekoliko načina. Mogu u suradnji s nadležnim institucijama sudjelovati u obavljanju raznih funkcija podrške i pomoći osobama s invaliditetom i tako, kroz pružanje određenih društvenih usluga, nadopunjavati ili poboljšavati postojeći sistem. Nadalje, mogu svoje informacije i iskustva kroz različite izvještaje i prijedloge stavljati na raspolaganje donosiocima propisa i mjera kako bi potaknule šire i trajnije promjene u sistemu. Konačno, kada vide da je sistem previše trom, a nosioci odgovornih funkcija slabo reagiraju na uočene probleme i na konstruktivne prijedloge, organizacije civilnog društva mogu i trebaju učiniti sve da javnost postane svjesna problema te potaknuti njenu podršku zahtjevima za bolja rješenja.

Iz ove perspektive treba gledati i na često istican 'ideal' po kojem bi organizacije civilnog društva s jedne, a javne institucije i tijela vlasti s druge strane trebali djelovati u partnerstvu, kao 'sektori' koji se međusobno dopunjuju. To je – uvjetno – moguće samo u 2 iz preambule Konvencije o pravima osoba s invaliditetom, točka (a) 3 Zbog toga Konvencija o pravima osoba s invaliditetom polazi od načela "da je invaliditet koncept koji se još uvijek razvija te da invaliditet nastaje kao rezultat međudjelovanja osoba s oštećenjima i prepreka koje proizlaze iz stajališta njihove okoline te iz prepreka koje postoje u okolišu, a koje onemogućuju njihovo puno i djelotvorno sudjelovanje u društvu na izjednačenoj osnovi s drugim ljudima" (ibid., točka (e)).

11

prvom i donekle drugom načinu djelovanja: ondje gdje organizacije građana preuzimaju ili pridonose neke socijalne funkcije i gdje javne institucije prihvaćaju njihove informacije i sugestije kao osnovu za donošenje propisa i praktičkih programa i mjera. 'Partnerstvo' tu djeluje u onoj mjeri u kojoj javne institucije priznaju da su im potrebne usluge, informacije i savjeti. Međutim, stvarno partnerstvo podrazumijeva odnos ravnopravnosti, u kojem jedna strana ne ovisi samo o dobroj volji druge, a da ne važi i obrnuto. Prema tome, partnerski odnos je moguć s vlastima i javnim institucijama koje su socijalno odgovorne pa stoga i zainteresirane za suradnju s onima koji im mogu pomoći da izvrše svoje zadaće.

Pa i tada kada postoje odnosi suradnje ne radi se uvijek o partnerstvu, budući da organizacije financijski ovise o potpori za projekte koju dodjeljuju javne institucije. Ako je na građanske udruge preneseno pružanje neke socijalne usluge, to bi iziskivalo i odgovarajući aranžman, recimo u obliku ugovora o uzajamnim obavezama. Projektno financiranje na rok od jedne ili par godina, koje se može ali i ne mora obnavljati, drži organizacije u stalnoj neizvjesnosti, dok se od njih očekuje trajno održanje kapaciteta za obavljanje usluge.

Socijalna odgovornost nije stvar osobnog stava ljudi u institucijama i na funkcijama, nego društvenog odnosa: ondje gdje je društvo spremno i sposobno pozivati 'na red' javne institucije i njihove službenike, gdje su oni izloženi javnoj kritici (koju ne treba brkati s ressentimentom i neartikuliranim općim nezadovoljstvom) i gdje je rizik 'kazne' na izborima velik, odgovoran odnos spram javnih funkcija je svojevrstan društveni imperativ. Ako takav odgovoran odnos tek treba uspostaviti, organizacije civilnog društva su među onima koji 'pozivaju na red', ističu propuste, upozoravaju na povrede ljudskih prava što ih izazivaju oni koji bi ih trebali štititi itd. Tu niti može niti treba biti ikakvog partnerstva. 'Partner' organizacija civilnog društva tu nisu vlasti i javne službe, nego javnost, koju valja uvjeriti da onima koji neodgovorno vrše javne funkcije treba uskratiti povjerenje i podršku.

5. Specifi čnosti djelovanja u lokalnoj zajednici

U lokalnoj zajednici mnogi vide najpogodniji okvir za djelotvorne građanske inicijative. Ona je manja, pa stoga i preglednija, lakše je doći do osoba odgovornih za donošenje odluka i provođenje odgovarajućih programa i mjera, više je osobnih kontakata, što pogoduje udruživanju, i lakše je okupiti kritičan broj građanki i građana.

To, međutim, važi samo pod određenim pretpostavkama: da u zajednici postoji barem donekle razvijena participativna politička kultura, pluralistička struktura političkih i društvenih odnosa te neovisnost institucija kao što su mediji i sudstvo. Drugim riječima, da stanovništvu nije strano samostalno udruživanje i poticanje promjena vlastitom akcijom, te da je na djelu relativna autonomija privatnih poslovnih aktivnosti, institucija javnih službi i institucija vlasti. Takvi odnosi pogoduju postupanju u skladu s procedurama i pravilima, umjesto premoći osobnih utjecaja.

12

U mnogim lokalnim zajednicama te pretpostavke nisu ispunjene. Utjecajne osobe iz različitih 'sektora' – od privatnog biznisa, preko javnih institucija i službi do tijela vlasti – često sačinjavaju prilično povezanu lokalnu elitu u kojoj se odluke donosi na osnovi neformalnih dogovora i interesnih bliskosti. Lokalni mediji često su u vlasništvu pripadnika istog kruga. Premda su institucije poput policije i sudstva izvan nadležnosti lokalnih vlasti, neformalni utjecaji djeluju i na ljude koji rade u tim institucijama.

U takvom kontekstu će biti osobito važno da organizacije civilnog društva djeluju kao korektiv djelovanja javnih službi i politike lokalnih, regionalnih i nacionalnih vlasti. Unatoč ograničavajućim uvjetima, mogućnosti za neovisno djelovanje postoje. I u medijima i u politici postoji barem minimum pluralizma, a podršku se može dobiti od drugih organizacija za ljudska prava te od pravobraniteljice za osobe s invaliditetom, pučkog pravobranitelja i drugih.

6. Glavni na čini javnog djelovanja

Organizacije civilnog društva nemaju veliku moć. Ne raspolažu velikim novcem niti izravnim političkim utjecajem (ako imaju na raspolaganju takve 'resurse', vjerojatno se ne radi o organizacijama civilnog društva). Međutim, one mogu utjecati na promjene ako zadobiju podršku javnosti. Zbog toga je nužno procijeniti što za javnost znači problem koji žele riješiti, postoji li uopće svijest o njemu i kakva bi rješenja javnost bila spremna podržati.

7. Postavljanje problema na 'dnevni red'

Velika je razlika između slučajeva u kojima društvena sredina u osnovi shvaća da postoji legitimno pravo ljudi koji su, unatoč tome, ostavljeni bez odgovarajuće zaštite ili čak izloženi diskriminaciji, slučajeva u kojima javnost nije svjesna povrede prava ili smatra da su žrtve u mnogome same odgovorne za svoju situaciju, i slučajeva u kojima društvo prešutno odobrava uskratu nekih prava. To se može događati – i događa se – zbog nepoznavanja stvarne životne situacije osoba s invaliditetom, zbog opće teške ekonomske situacije, zbog nedostatka solidarnosti uslijed niske društvene kohezije, zbog predrasuda da je svatko sam odgovoran za svoju sudbinu i da se sam/a mora snalaziti u datim okolnostima...

Budući da specifična ljudska prava osoba s invaliditetom (kako je već rečeno o pravima 'druge generacije') počivaju na solidarnosti i društvenoj podršci, bitno je pitanje na čemu se zasniva solidarnost. Uobičajeno je očekivanje da ljudi budu solidarni s onima u čiju se situaciju, pa i nevolju, mogu uživjeti. Kako osobe s raznim oblicima invaliditeta čine nešto

13

više od 12 % stanovništva Hrvatske4, lako je pretpostaviti da većina ljudi teško može zamisliti sebe u njihovoj situaciji. Iskustva su različita. Ljudi su sposobni za empatiju i s onima koji su različiti, odnosno s onima koji žive u jako različitim uvjetima, ako ih dožive realno, u njihovoj konkretnosti, bez 'filtera' i iskrivljavanja. Međutim, 'filtera' i iskrivljavanja ima mnogo, i djeluju posvuda. Prvi je ona posve normalna sebičnost koja vlada u individualiziranom društvu u kojem svakoga pogađaju ekonomske i druge neizvjesnosti, i svakome treba podrška i razumijevanje drugih. Pogotovu u društvu koje pati od manjka ljudske sigurnosti i koje je k tome u ekonomskim poteškoćama, mnogi će reagirati kao da kažu "da, znam, ti ljudi su u nevolji, ali i ja sam, a meni nitko ne pomaže".

Jednakost u pravima ili ravnopravnost pripada u temeljne elemente pravednosti, i uz dodatan se napor javnosti može pokazati da ona uključuje i posebna prava za kategorije kojima njihova posebnost onemogućava ono što većina dobiva već na temelju općih prava. Zbog toga je osnovna zadaća onih koji žele zaštititi i unaprijediti prava osoba s invaliditetom javno pokazati koliko sve postojeće prepreke (ne samo fizičke) i manjak adekvatnih mjera ometaju uključivanje osoba s invaliditetom u normalan život. Široj javnosti treba pokazati kako, i unatoč nekim usvojenim pravilima i provedenim mjerama, za osobu s invaliditetom u mnogim situacijama još uvijek nije moguće ostvariti ono što osobe bez invaliditeta ostvaruju relativno lako.

"Informiranje" pritom ne znači apstraktan podatak o toj-i-toj povredi prava definiranoj u formalnim odrednicama prekršenih propisa, nego živu priču o stvarnim ljudima i o tome što povreda prava konkretno znači u njihovom svakodnevnom životu. Bitno je dati problemu ljudsko lice, tj. pokazati kako u realnom svakodnevnom životu izgleda obavljanje uobičajenih životnih funkcija kao što je kretanje ulicama, odlazak u kupovinu, posjet raznim institucijama i službama, čitanje, kućanski poslovi, higijena, komunikacija... Time se ne mora apelirati na sve da se zamisle u koži osobe s invaliditetom, ali se svakako apelira na njihov moralni osjećaj, po kojem se nikome ne smije uskratiti ono što po pravu pripada svakom ljudskom biću: vođenje normalnog života dostojnog čovjeka.

Ako se u tome i ne možemo osloniti na solidarnost koja dolazi iz sposobnosti uživljavanja u nevolju drugoga i u identifikacije sa žrtvom, oslonac su nam neke opće prihvaćene vrijednosti. Ako je svakome zajamčena sloboda kretanja, onda onima koji zbog fizičkih teškoća tj. invaliditeta ne mogu koristiti uobičajena, većini dostupna sredstva treba omogućiti posebna sredstva za istu svrhu – slobodno kretanje. Ako je svima priznato pravo na obrazovanje, mora ga se osigurati i za djecu koja su gluha ili slijepa. Taj je uvid osnova za razumijevanje da invaliditet ne smije biti samo problem osoba s invaliditetom, nego problem cijele društvene sredine. Težište treba prebaciti s 'nedostataka' osoba s invaliditetom na nedostatke u organizaciji društvenih funkcija, poput transporta i prometa, socijalne skrbi, komunikacije, obrazovanja...

4 prema izvještaju Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo za 2012., na osnovi podataka registra o osobama s invaliditetom

14

Ovdje je nužna jedna posebna napomena: Kada se pred javnost izlazi s informacijama i prikazima konkretnih životnih situacija osoba s invaliditetom, time se nužno neke konkretne osobe, žrtve raznih oblika nedostatne brige o pravima osoba s invaliditetom stavlja 'pod reflektore'. Premda se time želi pomoći i njima i svima drugima u sličnoj situaciji, time se i narušava njihovu privatnost i izlaže ih se mogućim neželjenim reakcijama (premda se nadamo da će najvećim dijelom odziv javnosti biti pozitivan). Stoga se u takvu akciju ne smije ni krenuti bez pristanka osoba o kojima se radi, s punom sviješću o mogućim poteškoćama. To nije samo taktičko, čak ni samo strategijsko pitanje, nego temeljna moralna obaveza: ni u kojoj varijanti, ni u kojoj fazi javne akcije ili kampanje žrtva ne smije postati sredstvo za tzv. više ciljeve i šire vrijednosti. Njezin slučaj dakako jest i sredstvo za utjecaj na sistem zaštite prava, ali ona sama, njeni interesi i dobrobit tome nikada ne smiju biti podređeni. Ako se u borbi za maksimalno zadovoljenje prava žrtve može postići i šire i dalekosežnije učinke – tim bolje; ali ako se do njih dolazi uz dodatnu patnju i traumu žrtve, a da ona sama, uz punu svijest i potpuno obaviješteno te bez manipulacije nije odabrala tu opciju, od takva postupka treba odmah odustati. Sve vrijeme mora biti potpuno jasno, i usvojeno kao izričito pravilo, da žrtva u svakom trenutku ima pravo odustati i povući se, i da će i u tome imati razumijevanje i podršku, kako ne bi bila čak ni pod neiskazanim emocionalnim ili moralnim pritiskom.

Upečatljiv prikaz problema kroz jedan ili nekoliko individualnih primjera treba nadalje dopuniti podacima koji pokazuju da se ne radi samo o pojedinačnim slučajevima, takoreći izuzecima, nego o sistematskoj pojavi. Za to su nužni podaci o broju osoba koje su uslijed određenog tipa invaliditeta pogođene nedostatkom adekvatnih rješenja. Korisne mogu biti i zdravstvene, socijalne i prave analize o tome što postojeća rješenja pružaju a što im nedostaje, a također i analize društvenih i humanističkih znanosti o problemima u psihičkom i društvenom životu, u obrazovanju, sudjelovanju u javnom i političkom životu itd.

U svakom slučaju, osnovna je pouka: u zalaganju za ljudska prava partner nam je javnost, a ne (samo) javne institucije i tijela vlasti. Javnost treba poštivati i uvjeriti je u opravdanost naših protesta i zahtjeva; ne može se očekivati da njena podrška dođe sama od sebe.

8. Rješenja i odgovornosti

Tek kada je u javnosti razvijena svijest o konkretnom problemu koji pogađa osobe s invaliditetom, ali i svijest da to nije samo njihov problem, stvorena je podloga za zalaganje za određena rješenja. Ta rješenja leže u uklanjanju raznih vrsta fizičkih, komunikacijskih i organizacijskih prepreka, u organiziranju službi i usluga točno primjerenih različitim tipovima invaliditeta (a pogotovu višestrukom invaliditetu), osiguranju odgovarajućih pomagala, pomoći itd. Udruge osoba s invaliditetom ili udruge za ljudska prava koje im nastoje pomoći ne moraju i ne mogu do kraja tehnički, pravno i uopće stručno razraditi sva rješenja, ali je važno da pokažu kako rješenja postoje i da ih je realno moguće primijeniti. Tek ako je moguće rješenje, javnost može prihvatiti da se radi

15

o problemu s kojim nešto treba učiniti, jer inače bi to bila samo nevolja ili tegoba zbog koje možemo žaliti i suosjećati, ali je ne možemo ublažiti ili ukloniti.

Postoje tri glavna pristupa problemima invaliditeta, po kojima se može formirati tri osnovna modela:

Medicinski, koji težište stavlja na zdravstvene probleme i zdravstvenu intervenciju. Osoba s invaliditetom tu je predmet brige i pomoći (više ili manje kvalitetne), a u fokusu su njeno zdravlje i fizički uvjeti. Čak i kad je najkvalitetnije zbrinuta i tretirana, sama osoba ostaje objekt zaštite i skrbi.

Socijalni, koji težište stavlja na društvenu solidarnost izraženu kroz razne socijalne usluge i pomoć. On pruža sigurnost i sućut koju se osobi s invaliditetom iskazuje kao priznatoj, punopravnoj članici zajednice, ali nju se i dalje gleda kao pasivnu primateljicu.

Pristup ljudskih prava u žarištu ima samu osobu s invaliditetom kao onu čiji glas mora biti presudan u biranju rješenja i njihovom provođenju. Skrb, zaštitu i pomoć koju prima ne dobiva zbog milosrđa društva i njegovih institucija, nego zbog toga što na to ima pravo kao dostojanstveno ljudsko biće. Pružanje pomoći i uklanjanje prepreka uključivanju osoba s invaliditetom u sva područja života je društvena obaveza. Nju se tek postupno, i nikada do kraja, priznaje kroz propise te provedbene programe i mjere, a u njihovom donošenju same osobe s invaliditetom moraju neposredno sudjelovati. Tako osobe s invaliditetom nisu sam objekti i primaoci pomoći, nego i aktivne nositeljice traženja i donošenja rješenja. Po načelu "ništa o nama bez nas".

Gdje postoji pravo, postoji i obaveza neke suprotne strane da to pravo poštuje i odgovornost da ga provede, te sankcije ako to ne učini. Prema tome, javno zalaganje za određena prava osoba s invaliditetom obvezno uključuje i određivanje odgovornih instanci i osoba. Bilo da se radi o potrebi za donošenjem nekog propisa ili akta, ili o provođenju propisanih obaveza i postupaka, treba odrediti metu koju javnim djelovanjem treba direktno pogoditi. To ne mora značiti konfrontaciju, ali je nužno da odgovornost bude jasno određena i vidljiva. To omogućuje da se kasnije, kada i ako javna akcija ili kampanja uspije, provjerava koliko se usvojeno rješenje stvarno provodi.

9. Potkrepa javnih aktivnosti

Do nekih rješenja može se doći relativno kratkom, fokusiranom javnom akcijom, ali često će biti potrebna kampanja u nešto dužem trajanju. Nekada je javnost već upoznata s problematikom barem u osnovnim crtama, i dovoljno osjetljiva na poteškoće svojih sugrađanki i sugrađana s invaliditetom, mediji su spremni dati problemima i traženim rješenjima primjeren publicitet i tražiti izjašnjavanje od odgovornih. U drugim pak slučajevima trebat će kroz duže razdoblje uporno graditi i informacijsku osnovu i senzibilitet koji su nužni da problem zadobije pravu važnost i da tražena rješenja imaju širu podršku.

16

Podaci i dokumentacija koju prikupljaju organizacije za ljudska prava osoba s invaliditetom tu mogu biti dragocjeni. Ako surađuju s drugim organizacijama ili su s njima povezane putem mreža, mogu doći i do drugih informacija. Izvještaji pravobraniteljice za osobe s invaliditetom pokazuju koliko su određeni problemi prisutni na razini cijelog društva.

Informacije o širem spektru pojava osobito su značajne u borbi protiv diskriminacije. Da bi se postiglo da teret dokazivanja bude prebačen na osobe ili institucije koje nejednako tretiraju osobe s invaliditetom ili ih, iza zavjese za sve jednakih pravila, ostavljaju u nepovoljnijem položaju zbog njihovih specifičnosti, treba raspolagati pouzdanim i provjerenim podacima koji ukazuju na to. Učestalost pritužbi, statistički podaci o broju osoba kojima, primjerice, jest ili nije omogućeno zaposlenje ili obrazovanje, mogu otkriti obrasce postupanja odgovornih, koji ukazuju na potrebu za sistemskim promjenama.

Javnost ne treba samo informirati i senzibilizirati. U njoj se može i direktno djelovati tako da se bolje upozna s problematikom i mogućim rješenjima. Među takve aktivnosti pripadaju:

Javne rasprave – tribine, panel-diskusije, okrugli stolovi, konferencije. Na njima se može podrobnije i opsežnije prikazati problematiku vezanu uz životne uvjete osoba s invaliditetom i njihova prava, objašnjavati razloge za određene zahtjeve i očekivanja rezultata, čuti različite argumente te u suočenju s njima dodatno potkrijepiti stav koji se zastupa.

Izložbe: u nekom javnom prostoru može se javnosti predstaviti vizualni materijal koji prikazuje situaciju zbog koje se pokreće akciju za 'korekciju' sistema zaštite ljudskih prava. To mogu biti prikazi uvjeta života ljudi izloženih kršenju prava, fotografije kritičnih događaja, ako postoje (to se može učiniti u suradnji s medijima ili fotografima), faksimili značajnih dokumenata, video- ili audio-snimci.

Javni performans ili provokativna akcija koja simbolički prikazuje situaciju vezanu uz sistematsko kršenje prava i omogućuje i građanima da se simbolički uključe.

Ovo su, dakako, samo neke od mogućih aktivnosti. Kreativna primjena iskustava organizacija civilnog društva pruža još mnogo mogućnosti.

U posebnim slučajevima moguće je pokrenuti i pravosudnu proceduru radi dokazivanja da postojeći sistem ne pruža odgovarajuću zaštitu prava osoba s invaliditetom. Ponekad je nužno na egzemplarnom slučaju potaknuti pravosuđe da, odgovarajućom interpretacijom, konkretno primijeni neko opće načelo (na primjer, iz Ustava RH ili iz Konvencije o pravima osoba s invaliditetom), premda o tome nije donesen poseban propis ili provedbeni akt. Na taj se način može pridonijeti stvaranju sudske prakse u zaštiti prava osoba s invaliditetom i posredno potaknuti donošenje odgovarajućih propisa. Čak i ako postoji rizik neuspjeha u pojedinom slučaju pred sudom, to može imati strategijski učinak jer pokazuje bitan

17

nedostatak samog normativnog sistema.5 Pa i medije se može koristiti na način neovisan o novinarima i urednicima informativnih sekcija – napisima samih onih koji sudjeluju u aktivnostima zaštite ljudskih prava.

10. Odnosi s medijima

Kao što osjetljivost javnosti treba razvijati stalno, tokom svih aktivnosti i akcija, tako i odnose s medijima kao nezaobilaznim posrednicima u odnosima s javnošću6 treba kontinuirano razvijati i održavati. Kako se u nastojanjima da pomognu žrtvama kršenja prava moraju obraćati i javnosti, organizacije za ljudska prava na dobrim i lošim iskustvima saznaju i to na koja su prava mediji i društvo osjetljivi, a na koja nisu; u kojim je slučajevima riječ o neznanju i neinformiranosti, a u kojima se radi o manjkavoj kulturi prava ili čak i prešutnom (pa čak i otvorenom) odobravanja kršenja prava. Treba ih obavještavati o svim značajnim aktivnostima i saznanjima te uočiti ona glasila, novinarke/novinare te urednice i urednike koji pokazuju veći interes i razumijevanje za problematiku ljudskih prava. Njima je dobro ponuditi i informacije koje nisu od efemernog, dnevnog značaja, koje im mogu dobro doći kada istražuju pozadinu neke pojave.

Ako se nudi obrazovanje za medije o nekom specifičnom području ljudskih prava, konkretno: o pravima osoba s invaliditetom, poseban napor treba uložiti da se uključi i urednike, jer bez njih čak i oni novinari koji dobro razumiju ljudska prava i osjetljivi su na njihovo kršenje nemaju dovoljno mogućnosti da to ostvare kroz medijske priloge.

Kada se organizira javne rasprave, panel-diskusije, okrugle stolove o problemu nekog tipa ljudskih prava i odnosu društva spram njih, dobro je uključiti neke od urednika/urednica i kao aktivne sudionice ili paneliste, kako bi se vidjelo i pogled s 'druge strane', tj. na koji način mediji selektiraju teme, kako apsorbiraju informacije koje potječu iz 'civilnih' izvora i kako ih prezentiraju, što izostavljaju ili modificiraju.

U lokalnim sredinama važno je paziti da se podjednako uključuje lokalne medije i lokalne dopisnike nacionalnih medija, jer samo dobra 'diversifikacija' može pomoći da se zaobiđe moguće blokade. Također, treba uvažavati vrijednost novih medija pa osim 'konvencionalnih', kao što su novine i magazini, radio i televizija, pozivati i news-portale i druge medije na novim tehničkim platformama.

5 O tome se podrobno govori u posebnom priručniku o strategijskoj litigaciji koji su objavili Hrvatski pravni centar, Zagreb, udruga Homo, Pula, i The Equal Rights Trust, London. 6 Izraz "odnosi s javnošću" ovdje se rabi u izvornom smislu, kao oznaka za stvarno aktivno odnošenje s javnošću, informiranja, komuniciranje i nastojanje da se dobije aktivan odziv, a ne kao eufemizam za reklamu, manipulaciju i 'obradu' tržišta mnijenja.

18

11. Obavještavanje javnosti

U povodu nekog značajnijeg događaja te uoči pokretanja javne akcije ili kampanje javnost je najpogodnije obavijestiti putem konferencije za medije. Inače, treba cijeniti vrijeme novinara i ne sazivati press-konferencije prečesto, ali su one dobar način da se javnost putem medija obavijesti o nekom značajnom slučaju kršenja ljudskih prava, o pokretanju određenog zahtjeva u vezi s tim, ili o nekim krupnijim saznanjima o toj problematici.

Na press-konferenciji trebaju govoriti pokretači i nosioci javne akcije, u slučaju pristanka i sama osoba koja je žrtva kršenja ili neadekvatne zaštite prava, te jedna ili dvije osobe stručne za najvažnije aspekte (medicinski, pravni, socijalni itd.).

U organizaciji press-konferencije treba paziti na nekoliko bitnih stvari:

- U najavi/obavijesti treba jezgrovito istaknuti ono što je bitno i novo – određenu povredu ljudskih prava, kao i to da se u akciju ide s ciljem da se postigne ne samo individualnu, nego i socijalnu pravdu, tj. da se traži rješenje koje će pomoći svim pripadnicima određene društvene kategorije. Time će se konferenciju izdvojiti kao poseban događaj, a poziv se neće opteretiti informacijama koje će biti saopćene na samoj konferenciji. Novinarke/novinare i urednike/urednice s kojima već postoje dobri odnosi može se usmeno dodatno obavijestiti o značaju događaja i potaknuti da se odazovu pozivu, ali glavne informacije treba ostaviti za samu konferenciju, kako se ostali ne bi osjećali prevareni jer su neki već ranije dobili povlaštene informacije.

- Sama konferencija treba imati voditeljicu/voditelja koji će predstaviti govornike, voditi računa o trajanju izlaganja i davati riječ novinarima/novinarkama koje postavljaju pitanja. Press-konferencija nije javna tribina i govornike treba unaprijed upozoriti da govore kratko i jezgrovito, usredotočeni na bitne teze, dok će sve ostalo imati prilike reći u odgovorima na novinarska pitanja ili, ako ostane vremena, na poticaj voditelja/voditeljice. Najbolje je da konferenciju vodi osoba koja je i inače u redovnom kontaktu s medijima i koja poznaje barem dio novinara i novinarki.

- Za novinare treba pripremiti i kratak pisani materijal u kojem su navedeni najvažniji podaci. Svaki od govornika treba dati sažetak svojeg izlaganja u 10-15 redaka, koji će biti uključen u pisani materijal. To pomaže novinarima da izbjegnu greške u zapisivanju podataka kao što su brojke, imena, zakonske odredbe ili nazivi institucija, a govornicima pomaže da već u pripremi izdvoje ono što je bitno. Može se uključiti i informacije o izvještajima, dokumentima i drugim izvorima kojima raspolažu organizacije za ljudska prava koje podržavaju akciju i organiziraju konferenciju, i koje novinari mogu dobiti na zahtjev. Ako postoji neki osobito rječit kratak dokument koji dobro pokazuje problematiku slučaja o kojem je riječ, može se priložiti i njegovu kopiju. Taj pisani materijal, dakako, treba novinarima i novinarkama podijeliti tek na kraju konferencije.

19

Konferencije za medije može se sazivati i u vezi s drugim značajnim događajima u toku javne akcije ili kampanje: u slučaju nekog značajnog preokreta; u slučaju nekog akta pritiska, nekorektne izjave predstavnika institucije vlasti ili bilo čega drugoga što može utjecati na rješavanje problema prava osoba s invaliditetom; konačno, nakon postizanja neke konkretne odluke, bila ona povoljna ili ne.

Ako se mediji zainteresiraju, moguće je posredovati i u dogovaranju intervjua s bitnim akterima, u najmanju ruku pomažući novinarima u uspostavljanju kontakta. Jasno, ni to se u slučaju žrtve povrede prava ne smije činiti bez njenog slobodnog i informiranog pristanka.

Za sve ostale obavijesti za medije može se koristiti saopćenja za javnost. Kako mediji dobivaju mnogo takvih informacija, uvijek postoji opasnost da ih ignoriraju, pa ih se ne preporuča za nove i osobito značajne pojave, akcije ili događaje. Međutim, pošto je slučaj već postao poznat, a njegovi nosioci su stekli kredibilitet, za dodatne informacije dovoljna su saopćenja. U njihovom sastavljanju također treba voditi računa o bitnim elementima zanimljivosti i relevantnosti:

– moraju imati prepoznatljiv činjenični povod, a ne samo iznositi mišljenja; njih se i može i treba iznijeti, ali kao odgovor, komentar odnosno reakciju na konkretan i aktualan povod: nečiju izjavu, postupak, pojavu novih informacija i sl.; i sam taj odgovor mora biti potkrijepljen činjenicama, navodima ili podacima;

– glavnu, udarnu točku treba iznijeti odmah na početku; to može biti povod na koji se reagira ili vlastita teza koja se tome suprotstavlja, a nipošto neka opća postavka (kao npr. "svi znamo da ljudska prava treba dosljedni štititi"...);

– sve bitne okolnosti i druge značajne informacije treba uključiti, ali na najsažetiji mogući način;

– korisno je citirati neku konkretnu informaciju iz neovisnog izvora koja potkrepljuje naš stav, ili (u upravnom govori) izjavu nekog od značajnih aktera;

– saopćenje može također biti popraćeno i kopijom nekog značajnog i/ili ilustrativnog dokumenta, informacije, fotografije;

– na kraju saopćenja treba dati i podatke za kontakt s osobom/osobama kojima se novinari mogu obratiti za dodatne informacije, izjave ili intervju.

Ostali oblici izvještavanja : Izvještaji o stanju i kršenju ljudskih prava mnogo su obuhvatniji od informacija ciljanih direktno na medije. To su redovni godišnji izvještaji o djelovanju organizacija za ljudska prava, analize i izvještaji o nekim posebnim pojavama, paralelni ili 'shadow' izvještaji za međunarodne organizacije i institucije. Svi oni pomažu da se bolje shvati kontekst slučaja u kojem se pokreće akciju ili kampanju, da se vidi njegov

20

značaj koji nadmašuje individualni slučaj i da se sagleda šire obrasce kršenja ljudskih prava.

Zbog toga je veoma važno da organizacije koje izrađuju te izvještaje, osim onih kojima su izravno upućeni (donatori, mreže organizacija, institucije, međunarodne organizacije i tijela...), omoguće i otvoren javni pristup. Najpovoljniji je, dakako, medij interneta, koji je lako dostupan, omogućuje ciljano pretraživanje i izdvajanje relevantnih informacija, i ne donosi dodatne troškove kopiranja ili štampanja.

Osobito izvještaji izrađeni u sklopu praćenja poštivanja međunarodnih normi mogu biti značajni da se, po potrebi, za akciju ili kampanju pribavi i međunarodnu podršku.

12. Aktivnosti nakon akcije/kampanje

U slučaju povoljnog ishoda , tj. donošenja traženih propisa, mjera i sl.: Praćenje provedbe: U društvima poput hrvatskoga notorno je da 'nije gotovo kad je gotovo', naime da i važeće propise, a pogotovo 'mekane' akte poput strategija i programa, ne mora automatski pratiti korektno i potpuno provođenje. Kao što su se institucije pokazale nepouzdanima kada je u zaštitu nekog ljudskog prava trebalo pokrenuti građansku akciju, tako se ni sada ne može potpuno pouzdati u to da će savjesno i do kraja postupati u primjeni njenih rezultata.

Građanski aktivisti morat će institucijama 'disati za vrat' na isti način kako to čine kada nastoje intervenirati u korist ljudi koji su im se obratili pritužbama zbog kršenja prava. U svemu će tome trebati privlačiti i održavati i pozornost javnosti.

U slučaju nepovoljnog ishoda , ostaju dva bitna pitanja: Je li i nakon svega određeno ljudsko pravo ostalo bez stvarne zaštite? Drugim riječima, jesmo li bili u pravu kad smo pokretali akciju, ili je negativan ishod pokazao da smo bili u zabludi? Ako pravo nije zaista zadovoljeno, borba se naprosto nastavlja. Treba prije svega obavijestiti javnost o razlozima zbog kojih se odluku odgovorne instance ne smatra legitimnom i do kraja zadovoljavajućom. Te će razloge trebati podrobno i uporno objašnjavati, ne ograničavajući se samo na obavještavanje medija, nego pomoću svih drugih navedenih načina javnog djelovanja.

Međutim, treba biti kritičan i spram sebe: Oslanjanje na moralne imperative, premda apsolutno neophodno u zalaganju za ljudska prava, sadrži i moguću zamku da se moralni imperativ pobrka i zamijeni subjektivnim osjećajem pravednosti. Nitko od nas nije iznad pristranosti, čak i kad ona nije koristoljubiva i kad djeluje nesebično. Zbog toga je nepovoljan ishod akcije ili kampanje, tj. pitanje "jesmo li bili u pravu ili u krivu?", nužno temeljito prodiskutirati sa sudionicima izvan našeg kruga, ali također angažiranima i/ili stručno kompetentnima za problematiku ljudskih prava. Ako naše uvjerenje da je dotično

21

pravo trebalo braniti izdrži tu provjeru, možemo s punim samopouzdanjem nastaviti javnu borbu.

II. KAKO PREPOZNATI DISKRIMINACIJU?

Autor: Doc. dr. sc. Snježana Vasiljević,

Pravni fakultet u Zagrebu

“Različitim vrstama diskriminacija, iako ne uvijek namjerno, smanjuju se životne šanse ljudi.”

Erving Goffman

1. Uvod

Svrha je priručnika objasniti što je diskriminacija, koji su njezini pojavni oblici, na koji način se diskriminacija dokazuje, koje su sankcije u slučajevima diskriminacije te koja su tijela nadležna za učinkovitu pravnu zaštitu. Posebna pažnja posvećena je prepoznavanju diskriminacije na temelju invaliditeta.

Hrvatski zakoni mnogim antidiskriminacijskim odredbama štite građane i građanke, a sam Zakon o suzbijanju diskriminacije prepoznaje 18 osnova prema kojima je zabranjeno dovođenje osoba u nepovoljan položaj.7

U svakodnevnom životu borba protiv diskriminacije podrazumijeva jednako postupanje, osim u slučajevima kada postoje iznimke od zabrane diskriminacije koje su zakonom taksativno (pojedinačno) navedene, uključujući i posebne mjere. Jednako postupanje je koncept utemeljen u pravu koji uključuje brigu o tome da se nikoga ne isključuje ili stavlja u nepovoljniji položaj zato što posjeduje određenu individualnu karakteristiku kao što je spol, etnička pripadnost, dob i dr., pa čak i ako imamo pogrešnu predodžbu o tome.

Ako diskriminaciju ne prepoznajemo, znači da ju prešutno toleriramo! Danas se događa drugima, sutra se može dogoditi i vama!

7 Zakonom o suzbijanju diskriminacije zabranjuje se diskriminacija na temelju rase ili etničke pripadnosti, boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog nasljeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije.

23

Diskriminacija je zabranjena u svim područjima, a osobito u sljedećim područjima: rada i radnih uvjeta (mogućnosti obavljanja samostalne ili nesamostalne djelatnosti, uključujući kriterije za odabir i uvjete pri zapošljavanju te napredovanju, pristup svim vrstama profesionalnog usmjeravanja, stručnog osposobljavanja i usavršavanja te prekvalifikacije); obrazovanja, znanosti i sporta; socijalne sigurnosti, uključujući i područje socijalne skrbi, mirovinskog i zdravstvenog osiguranja te osiguranja u slučaju nezaposlenosti; zdravstvene zaštite; pravosuđa i uprave; stanovanja; javnog informiranja i medija; pristupa dobrima i uslugama te njihovu pružanju; članstva i djelovanja u sindikatima, organizacijama civilnog društva, političkim strankama ili bilo kojim drugim organizacijama te sudjelovanja u kulturnom i umjetničkom stvaralaštvu.

Primjer 1. Diskriminatorna praksa pri zapošljavanju

Osoba koja smatra da je po osnovi invaliditeta – pr ofesionalne nesposobnosti za rad zbog duševne bolesti bila diskriminirana u podr učju rada te je tako, zato što je njezin poslodavac bio uvjeren da ona sa tom vrstom duševne bolesti nije sposobna obavljati bilo kakve poslove, dobila otkaz protivno Zakonu o radu. Poslodavac je, osim toga, izjavio da ne želi zapošljavati duševno bolesne žene. Tužiteljica je podnijela tužbu zbog nezakonitog otkaza na osnovi d iskriminacije te se o čekuje presuda suda prvog stupnja.

RAZMISLITE:

1. Je li tužiteljica bila izložena izravnoj ili nei zravnoj diskriminaciji?

2. Ima li u ovom slu čaju elemenata spolne diskriminacije?

3. Postoje li elementi višestruke diskriminacije? 4. Je li tužiteljica bila izložena uznemiravanju?

5. Postoji li dovoljno dokaza u činjenicama slu čaja za prebacivanje tereta dokaza?

6. Što bi tužiteljica u ovom slu čaju trebala dokazati i na koji bi to na čin mogla učiniti?

7. Kako tužiteljica može do ći do u činkovite pravne zaštite?

U ovom slučaju riječ je o izravnoj diskriminaciji na temelju spola i zdravstvenog stanja, budući da je poslodavac izravno naglasio da ne želi zapošljavati žene s duševnim smetnjama. Osim toga, takvom izjavom nije samo izravno diskriminirao tužiteljicu, već sve

24

žene temejem njihovog zdravstvenog stanja ili invaliditeta, što također spada u izravan oblik diskriminacije, iako nema konkretne žrtve.8

Osoba s duševnim smetnjama je prema odredbama Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama, duševno bolesna osoba, osobna s duševnim poremećajem, nedovoljno duševno razvijena osoba, ovisnik o alkoholu ili drogama ili osoba s drugim duševnim smetnjama. Definicija se odnosi na sve duševne poremećaje iz 10. izdanja Međunarodne klasifikacije bolesti Svjetske zdravstvene organizacije (ICD-10).9

Prema Konvenciji o pravima osoba s invaliditetom10, osobe s invaliditetom su one osobe koje imaju dugotrajna tjelesna, mentalna, intelektualna ili osjetilna oštećenja, koja u međudjelovanju s različitim preprekama mogu sprečavati njihovo puno i učinkovito sudjelovanje u društvu na ravnopravnoj osnovi s drugima.

Usporedbom ovih zakonskih pojmova primjećuje se da ne moraju sve osobe s duševnim smetnjama biti istovremeno i osobe s invaliditetom jer neke mogu imati kratkotrajna mentalna oštećenja, dok neke mogu čak imati i dugotrajna takva oštećenja bez da postoje prepreke koje ih sprečavaju u punom i učinkovitom sudjelovanju u društvu na ravnopravnoj osnovi s drugima. To se ne odnosi samo na osobe s duševnim smetnjama, već na sve osobe koje mogu bolovati od bilo koje druge bolesti ili imati kakvo tjelesno, intelektualno ili osjetilno oštećenje. Zato je namjera zakonodavca Zakonom o suzbijanju diskriminacije bila zaštiti sve kategorije građana koji mogu potencijalno biti ugroženi diskriminacijom. Prema tome, bez obzira da li se neka osoba sa duševnom smetnjom može smatrati osobom s invaliditetom ili ne, na nju se podjednako primjenjuje Zakon o suzbijanju diskriminacije ako je zbog svoje bolesti bila stavljena u nejednak položaj pred drugima. Tužiteljica bi trebala dokazati osnovu sumnje da je do diskriminacije došlo na temelju navedene izjave, nakon čega se teret dokaza prebacuje na suprotnu stranu, u ovom slučaju na poslodavca koji mora dokazati da nije počinio diskriminaciju.

Osnova sumnje je pretpostavka na temelju koje žrtva nastoji uvjeriti sud ili neko drugo nadležno tijelo koje donosi odluku, odnosno učiniti vjerojatnim, da je njezina tvrdnja (iskaz) istinita. Ako žrtva pred sudom ili nekim drugim nadležnim tijelom predoči činjenice (prima facie) iz kojih se može zaključiti da je došlo do izravne ili neizravne diskriminacije, teret dokaza prebacuje se na počinitelja u skladu s načelom učinkovite pravne zaštite.11

8 Predmet C-54/07, Centrum voor gelijkheid van kansen en voor racismebestrijding v. Firma

Feryn NV [2008] ECR I-05187. 9 Klasifikacija dostupna na: http://www.who.int/classifications/icd/en/. 10 Zakon o potvrđivanju Konvencije o pravima osoba s invaliditetom i Fakultativnog protokola uz Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom, NN-MU 06/07. 11 Predmet C – 109/88 Danfoss [1989] ECR 3199.

25

Osim što bi se moglo učiniti vjerojatnim da je počinio izravnu diskriminaciju na temelju spola i zdravstvenog stanja, vrlo je vjerojatno da je poslodavac prekršio i ustavno načelo ravnopravnosti građana, zabrane diskriminacije te načelo ravnopravnosti spolova. Načelo ravnopravnosti spolova i diskriminacija ne temelju spola definirani su u hrvatskom pravu u Zakonu o ravnopravnosti spolova (ZRS).

Ravnopravnost spolova znači da su žene i muškarci jednako prisutni u svim područjima javnog i privatnog života, da imaju jednak status, jednake mogućnosti za ostvarivanje svih prava, kao i jednaku korist od ostvarenih rezultata. Diskriminacija na temelju spola označava svaku razliku, isključenje ili ograničenje učinjeno na osnovi spola kojemu je posljedica ili svrha ugrožavanje ili onemogućavanje priznanja, uživanja ili korištenja ljudskih prava i osnovnih sloboda u političkom, gospodarskom, društvenom, kulturnom, građanskom ili drugom području na osnovi ravnopravnosti muškaraca i žena, obrazovnom, ekonomskom, socijalnom, kulturnom, građanskom i svakom drugom području života.12

Sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav najviše su vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske.13

Svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama.14

Tužiteljica nije bila izložena uznemiravanju u smislu Zakona o radu, budući da da nisu ispunjeni uvjeti iz zakonske definicije uznemiravanja (definiciju uznemiravanja i spolnog uznemiravanja analiziramo u nastavku). Osim toga, ovdje je riječ i o višestrukoj diskriminaciji koja je zabranjena Zakonom o suzbijanju diskriminacije budući da istodobno dolazi do preklapanja dvaju diskriminatornih osnova, spolne i zdravstvenog stanja/invaliditeta. Kod višestruke diskriminacije postoji mogućnost podnošenja višestrukog tužbenog zahtjeva u konkretnom slučaju. To je važno pri odmjeravanju odštetnog zahtjeva za više počinjenih diskriminatornih radnji.

Europska Direktiva o rasnoj jednakosti zabranjuje višestruku diskriminaciju, ali je posebno ne definira. Višestruka diskriminacija predstavlja diskriminaciju počinjenu na dvije ili više zakonom zabranjenih osnova. Višestruka diskriminacija može biti počinjena više puta (ponovljena diskriminacija) ili može biti činjena u dužem vremenskom periodu (produžena

12 Čl. 5. i 6. (st. 1.) Zakona o ravnopravnosti spolova, NN 82/08. 13 Čl. 3. Ustava RH, NN 135/97, 28/01. 14 Čl. 14. Ustava RH, NN 135/97, 28/01.

26

diskriminacija) prema istoj ili grupi osoba. Prema Zakonu o suzbijanju diskriminacije, višestruka diskriminacija predstavlja teži oblik diskriminacije.15

U smislu učinkovite pravne zaštite, tužiteljica se prije pokretanja sudskog spora može obratiti Pučkom pravobranitelju, Pravobraniteljici za ravnopravnost spolova, Pravobraniteljici za osobe s invaliditetom i nekoj od nevladinih organizacija koje se bave direktnom zaštitom ljudskih prava.16

2. Diskriminacija i oblici diskriminacije

Europski pravni okvir prepoznaje nekoliko diskriminacijskih osnova: spol, rasa i etnička pripadnost, religija i vjeroispovijest, dob i invaliditet. Naš Zakon o suzbijanju diskriminacije prepoznaje čak osamnaest diskriminacijkih osnova. Specifičnost osonove invaliditeta je što je tumačenje invaliditeta u praksi ESP-a još uvijek restriktivno.

Pojam invaliditeta, prema mišljenju Suda u predmetu Chacón Navas, treba tumačiti kao ograničenja koja su osobito posljedica tjelesnih, mentalnih, ili psiholoških oštećenja, a koja ometaju sudjelovanje osoba s navedenim ograničenjima u profesionalnom životu te vjerojatno traju dulje vrijeme.17 Bolest koja ne zadovoljava ove kriterije, ne smatra se invaliditetom.

U predmetu Coleman18, u kojem je riječ o uznemiravanju na radnom mjestu jer je gospođa Coleman imala dijete s invaliditetom, sud je odlučio da je riječ o izravnoj diskriminaciji na temelju invaliditeta (kao pripojene karakteristike). Relevantna su pitanja sljedeća: je li ovaj problem u nadležnosti europskog prava i je li diskriminatorna osnova (invaliditet kao pripojena karakteristika) zaštićena europskim pravom; je li područje zapošljavanja u nadležnosti europskog prava (prema direktivama o jednakim mogućnostima jest); odnosi li se primjena europskog prava na veći ili ukupni dio vremenskog razdoblja u kojem se diskriminacija dogodila, a računajući od datuma kada je Direktiva o jednakom postupanju prilikom zapošljavanja implementirana u nacionalno pravo (uznemiravanje se dogodilo nakon što je Direktiva o jednakom postupanju prilikom zapošljavanja prenesena u nacionalno pravo); postoji li pravno pitanje koje zahtijeva interpretaciju od Suda Europske unije, konkretno Europskog suda pravde (dalje u tekstu: ESP)19 u smislu tumačenja 15 Direktiva o rasnoj jednakosti 2000/43/EZ. 16 Nadležnosti Pučkog pravobranitelja i posebnih Pravobranitelja određene su Zakonom o suzbijanju diskriminacije, NN 85/08 i Zakonom o ravnopravnosti spolova, NN 82/08. 17 Slučaj C-13/05 Sonia Chacón Navas v. Eurest Colectividades SA (2006) ECR I-06467, para 43 i 45. 18 Predmet C-303/06 Coleman v. Attridge Law and Steve Law [2008] ECR I-5603. 19 Sud Europske unije (engl. Court of Justice of the European Union) najviše je sudsko tijelo Europske unije. Njega čine tri suda što djeluju u njegovu sastavu: Europski sud (European Court of Justice - ECJ), Opći sud (General Court, ranije Prvostupanjski sud ili Court of First Instance - CFI) i Sud za službenike EU-a (Civil

27

ključnih koncepata koji nisu pravilno ili nisu uopće preneseni u nacionalno pravo ili nacionalni sud nije poštovao načela koja proizlaze iz prakse ESP (postoji uznemiravanje koje je definirano direktivom, a uključuje diskriminatornu osnovu invaliditeta u obliku pripojene karakteristike). S obzirom na to da su odgovori na postavljena pitanja pozitivni, nacionalni sud trebao bi uputiti prethodno pitanje u vezi s tumačenjem nacionalnog prava u svjetlu europskog.20

U nastavku ćemo definirati i obrazložiti pojedine oblike diskriminacije.

2.1. Izravna diskriminacija

Izravna diskriminacija događa se kada se po nekoj od zabranjenih osnova diskriminacije nekoga bez pravno opravdanog razloga stavlja u nepovoljniji položaj od drugih osoba u usporedivoj situaciji.

„Zaštićena osnova“ je osobina pojedinca koja se ne smije smatrati relevantnom za različito postupanje ili uživanje posebne koristi.

U tom slučaju kriterij nejednakog postupanja neposredno je neka od zabranjenih osnova diskriminacije. Zabranjene su osnove diskriminacije: rasa, boja kože, spol, spolno opredjeljenje, bračno stanje, porodične obveze, dob, jezik, vjera, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, imovno stanje, rođenje, društveni položaj, članstvo ili nečlanstvo u političkoj stranci, članstvo ili nečlanstvo u sindikatu, te tjelesne ili duševne teškoće.

Čl. 2. ZSD-a:

(1) Izravna diskriminacija je postupanje uvjetovano nekim od osnova iz članka 1. stavka 1. ovoga Zakona kojim se osoba stavlja ili je bila stavljena ili bi mogla biti stavljena u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji.

U sljedećoj tablici razlučeni su elementi definicije izravne diskriminacije i primjeri za pojedini element kojima se objašnjava sadržaj nepovoljnog postupanja, što je usporediva

Service Tibunal - CCT). Glavna je zadaća Europskoga suda (European Court of Justice – ECJ), čije je sjedište u Luksemburgu, osigurati pravilno tumačenje i primjenu prava Unije te spriječiti zlouporabu ovlasti institucija i tako zaštititi interese građana Unije. Europski sud trenutačno broji 28 sudaca iz svake države članice koji sude u sudskim vijećima. U radu Europskog suda sudjeluju i nezavisni odvjetnici (engl. Advocates general) koji sastavljaju neovisna i nepristrana mišljenja o pojedinom predmetu. 20 Jedanput kad ESP protumači neku odredbu europskog prava, takva interpretacija obvezuje i izvan spora, odnosno djeluje prema svima (lat. erga omnes), a ne isključivo prema strankama u sporu (za razliku od klasičnih sudskih postupaka) te je ujedno i retroaktivna jer objašnjava značenje norme od trenutka nastanka. Nacionalni sudovi ujedno su i „europski sudovi“ i stoga odgovornost primjene europskog prava leži ponajprije na njima, a uloga je ESP-a ujednačavanje sudske prakse i razvoja prava Europske unije.

28

situacija, tko predstavlja komparatora, odnosno osobu s kojom se žrtva uspoređuje, i postoje li izuzeci od zabrane izravne diskriminacije.

Elementi definicije Primjeri

Treba utvrditi postojanje nepovoljnog postupanja.

Nisam dobila posao jer sam osoba s invaliditetom.

Manje sam plaćena za isti ili sličan posao od svojih muških kolega.

Nisam mogla ući u zgradu državne uprave na razgovor za posao jer nemaju ulaz prilagođen osobama s invaliditetom.

Potrebno je pronaći komparatora, tj. osobu koja se nalazi u usporedivoj situaciji, koja ima suprotne karakteristike od onih koje obično posjeduje većina.

Ja sam osoba s invaliditetom, on nije.

Ja sam lezbijka, on je heteroseksualac.

Ja sam Muslimanka, on je Hrvat.

Kao usporedba može nam poslužiti komparator iz prošlosti, hipotetski ili instrumentalizirani komparator, te možemo uspoređivati postupanje prema idealnom minimumu standarda u odnosu prema ponašanju koje je društveno prihvaćeno.

U tvrtki postoje zaposlenici koji su za isti rad prije dobivali veću plaću.

Kada postoji slučaj jednake plaće osobe koja je na istoj hijerarhijskoj razini kao i zaposlenik koji se nalazi u sličnoj situaciji.

Odluka o otkazu zaposlenice, zato što je zahtijevala određenu prilagodljivost svojega radnog vremena kako bi se mogla brinuti o djetetu s invaliditetom, smatra se izravnom diskriminacijom na temelju invaliditeta, iako tužiteljica sama nije pripadala toj skupini.

Općenito, izravna se diskriminacija ne može opravdati osim u slučajevima izuzeća od zabrane diskriminacije, koji su zakonom posebno navedeni.

U praksi, najčešće su to slučajevi u kojima se navodi najniža i najviša dob.

29

Najčešći oblici izravne diskriminacije su spolna i rasna o dnosno etni čka diskriminacija.

U posljednjih je desetak godina Republika Hrvatska osnažila temeljne institucionalne mehanizme i uvela nove važne zakonodavne promjene s ciljem prevencije spolne21 i rodne diskriminacije (uključuje i osobe istog spola te transrodne osobe) i unapređenja provedbe politike jednakih mogućnosti. Najvažnija zakonodavna promjena bila je donošenje novog Zakona o ravnopravnosti spolova.22 Zakon je usklađen s odredbama važećih međunarodnih standarda, kao i s direktivama Europske unije u području ravnopravnosti spolova. Propisuje opću zabranu diskriminacije na osnovi spola, bračnog ili obiteljskog statusa i spolne orijentacije, a posebice zabranjuje diskriminaciju u području zapošljavanja i rada te obrazovanja, obvezuje medije na promicanje razvoja svijesti javnosti o ravnopravnosti muškaraca i žena, te nalaže obvezu vođenja rodne statistike. Uvodi posebne mjere propisujući obvezu političkim strankama i drugim ovlaštenim predlagateljima uvrštavanje najmanje 40 posto podzastupljenog spola na izborne liste svih razina izbora. Diskriminacija žena jedan je od najčešćih oblika diskriminacije. Izraz „diskriminacija žena“ označava svako razlikovanje, isključivanje ili ograničenje koje se čini na osnovi spola, a koje ima učinak ili svrhu da naruši ili poništi priznavanje, uživanje ili ostvarivanje od strane žena, bez obzira na njihov bračni status, a na osnovi jednakosti muškaraca i žena, ljudskih prava i osnovnih sloboda u političkom, ekonomskom, društvenom, kulturnom, građanskom ili bilo kojem drugom području.23

U skladu s Međunarodnom konvencijom o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije, rasna diskriminacija znači svako razlikovanje, isključivanje, ograničavanje ili davanje prednosti koje se temelji na rasi, boji, porijeklu, nacionalnom ili etničkom porijeklu koji imaju za cilj ili rezultat da naruše ili povrijede priznavanje, uživanje ili vršenje, pod jednakim uvjetima, prava čovjeka i osnovnih sloboda u političkom, ekonomskom, socijalnom, kulturnom ili u bilo kojem drugom području javnog života.24

21 Spolom se smatraju biološke značajke koje obilježavaju ljudska bića kao žene i muškarce. U društvenim se znanostima spol definira kao društvena i zakonska klasifikacija bioloških značajki koje osobe dijele na samo dvije kategorije, na muški i ženski spol. Spol na osnovi genitalija i reproduktivnih funkcija tako predstavlja znanje o tijelu te je također podložan interpretacijama i kulturalno uvjetovan. U uvriježenoj upotrebi u hrvatskoj jezičnoj i komunikacijskoj praksi termin spol često pokriva i značenje termina rod, no semantičko nijansiranje i teorijske argumentacija o spolu/rodu ne smiju se zanemariti, već ih je nužno

uključiti u političku, kulturnu, obrazovnu, administrativnu i svaku drugu društvenu praksu. (Usp. Borić, Rada (ur.). 2007. Pojmovnik rodne terminologije prema standardima Europske

unije. Zagreb: Ured za ravnopravnost spolova Vlade RH, str. 87.) 22 Zakon o ravnopravnosti spolova, NN 116/03, NN 82/08. 23 UN Konvencija o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena, Vlada RH, Ured za ravnopravnost spolova, Zagreb, 2009. 24 Međunarodna konvencija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije, NN/MU 12/93.

30

Usporedivši spol i rod kao dva razli čita konstrukta, na isti na čin možemo usporediti i rasu i etni čku pripadnost. Rasa je nešto što je biološki određeno, dok etnička pripadnost označava one razlikovne osobine koje su uvjetovane društvenom okolinom, a očituju se pripadnošću određenoj skupini koja posjeduje iste ili slične karakteristike. Rasa je termin kojim se označavaju različite ljudske populacije.

Diskriminacija rasnih i etničkih skupina zabranjena je i hrvatskim Zakonom o suzbijanju diskriminacije.25 Zabrana diskriminacije ustavna je kategorija.26 Osim toga, Republika Hrvatska je usvojila sljedeće zakone koji zabranjuju diskriminaciju na nekoj od ustavnopravnih osnova: Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina27, Kazneni zakon Republike Hrvatske28, Zakon o istospolnim zajednicama29, te Zakon o radu.30 U Hrvatskoj je djelomično ostvaren napredak glede antidiskriminacijskih mjera.31 Nakon stupanja na snagu Zakona o suzbijanju diskriminacije (ZSD), u siječnju 2009. vrlo je mali broj pravomoćnih sudskih presuda u vezi s diskriminacijom. Svijest o zabrani diskriminacije nije još dovoljno razvijena, a time ni kultura prijavljivanja diskriminacije, što rezultira malim brojem tužbenih zahtjeva. Za sada još uvijek nemamo nijednu tužbu u vezi s višestrukom diskriminacijom.32

Na nekim primjerima iz prakse Europskog suda pravde i Europskog suda za ljudska prava vidjet ćemo u kojim je slu čajevima naj češće rije č o izravnoj diskriminaciji.

Razlika je između ova dva suda u tome što ESP daje tumačenja europskog prava u tzv. prethodnom postupku (tzv. prethodno pitanje, engl. preliminary ruling), nakon što mu nacionalni sud uputi takvo pitanje. Nacionalni sudovi niže instance mogu uputiti, dok sudovi najviše instance (protiv čije odluke više nema mogućnosti ulaganja pravnog lijeka)

25 Direktivom o jednakom postupanju bez obzira na rasno ili etničko podrijetlo (Race Equality

Directive) i Direktivom Vijeća 2000/78/EZ o uspostavi okvira za jednak tretman na području zapošljavanja i odabira zvanja. 26 Ustav RH, čl. 14. 27 NN 155/02, 80/10. 28 NN 110/97, 27/98, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08, 57/11. 29 NN 116/03. 30 Potrebno je istaknuti da su u posljednjim Izmjenama i dopunama Zakona o radu (NN 149/09, 61/11), osim opće zabrane diskriminacije, izbačene odredbe o drugim oblicima diskriminacije jer su uključene u Zakon o suzbijanju diskriminacije (NN 85/08). 31 Commission Staff Working Paper, Croatia, 2011., Progress Report, Enlargement Strategy and Main Challenges, 2011/2012, SEC (2011) 1200, u Briselu 12. listopada 2011. 32 Prema podacima Ureda pučkog pravobranitelja, 2010. bilo je 2 260 pritužbi u vezi s diskriminacijom, a od toga novozaprimljenih 1 823. 2008. i 2009. taj broj bio je nešto manji (1 560 i 1 655), ali moglo bi se reći da broj pritužbi raste. Usp. Izvješće pučkog pravobranitelja za

2010. Dostupno na: http://www.ombudsman.hr (posjećeno 17. ožujka 2012.).

31

moraju uputiti prethodno pitanje. U tom slučaju nacionalni sud staje s postupkom i čeka tumačenje ESP-a je li nacionalno pravo protumačeno u skladu s europskim. Republika Hrvatska posjeduje takvu obvezu od trenutka postanka punopravnom državom članicom Unije (1. srpnja 2013.) i mogućnost da se obrati ESP-u u Luksemburgu. Ipak, praksa je ESP-a legitiman izvor prava u europskom pravnom poretku, a presude utjelovljuju sadržaj u normativni okvir europskog prava. Europski sud za ljudska prava (ESLJP) u Strasbourgu nadležan je za sve povrede prava sadržane u Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, čija je Republika Hrvatska stranka od 1997. Pojedinci i pojedinke svoj zahtjev ESLJP-u mogu uputiti tek nakon što iscrpe sva domaća pravna sredstva. Više riječi o postupku pred oba suda bit će na samom kraju.

U predmetu Dekker v. Stiching33 Elizabeth Dekker (ED) prijavila se na mjesto instrukorice u centru za mlade koji vodi Stichting Vormingscentrum voor Jong Volwassenen (VJV-Centrum), obavijestivši odbor za odabir kandidata da je u drugom stanju. Odbor ju je odabrao kao najbolju kandidatkinju i preporučio je VJV-Centrumu da je zaposli. Prema nizozemskom pravu zaposlenice u javnom sektoru koji su smanjenih sposobnosti za rad zbog trudnoće ili porođaja zaslužuju jednako postupanje kao i zaposlenice i zaposlenici koji nisu sposobni obavljati radne dužnosti kao rezultat bolesti. Zaposlenice i zaposlenici imaju pravo na stopostotan iznos prosječne mjesečne plaće prve godine i osamdesetpostotan druge godine. VJV-Centrum je bio zabrinut budući da se odsutnost ED s posla mogla predvidjeti već u vrijeme podnošenja prijave za posao. Njegov osiguravatelj nije htio isplatiti VJV-Centrumu iznos od osiguranja u slučaju bolesti, koji bi se trebao isplatiti ED. Ako VJV-Centrum ne dobije taj iznos od osiguranja, ne bi bio u mogućnost zaposliti nekoga u zamjenu za ED tijekom njezina rodiljskog dopusta i tako bi izgubili spomenuto mjesto instruktora. Iz tog je razloga VJV-Centrum odbio zaposliti ED. Nizozemski je sud zaključio da je došlo do kršenja Zakona o jednakim mogućnostima, ali također je rekao da je VJV-Centrum uspješno obrazložio vlastiti postupak koji je diskriminatoran. Nizozemski Vrhovni sud povodom tog je slučaja poslao upit ESP-u.

Stajalište je suda da poslodavac koji odbije zaposliti odgovarajuću kandidatkinju na temelju mogućih nepovoljnih posljedica za njega, koje proizlaze iz činjenice da je kandidatkinja u drugom stanju u vrijeme prijave za posao, izravno je u suprotnosti s Direktivom o jednakom postupanju. Je li riječ o istoj stvari u slučaju ED ovisi o prosudbi najvažnijeg razloga za odbijanje zaposlenja, odnosno bi li se isto dogodilo da je kandidat bio muškarac?

Odbijanje zaposlenja iz financijskih razloga zbog nepojavljivanja na poslu za vrijeme trudnoće temelji se isključivo na faktoru trudnoće. Budući da samo žena može biti trudna, odbijanje zaposlenja u ovom slučaju smatra se izravnom diskriminacijom . Činjenica da su svi kandidati koji su se prijavili na natječaj ženskog spola ne znači da ovdje nije riječ o spolnoj diskriminaciji. Budući da je riječ o odbijanju zbog trudnoće, izravno je vezano za

33 Predmet C-177/88, Dekker v. Stiching [1991] IRLR 27 ECJ.

32

spol i riječ je o diskriminaciji. Nije važno jesu li se na natječaj prijavili muškarci.

U drugom predmetu Hertz v. Aldi Marked34 gospođa Hertz bila je zaposlena kao blagajnica i prodavačica na pola radnog vremena. Tijekom trudnoće bila je na bolovanju. Vratila se na posao nakon rodiljskog dopusta i idućih šest mjeseci nije imala zdravstvenih problema. Ipak, sljedeće je godine bila sto dana na bolovanju; njezina je bolest bila izravno povezana s trudnoćom. Njezin ju je poslodavac otpustio zbog učestalog izostanka s posla zbog bolesti. Danski sud poslao je ESP-u prethodno pitanje tražeći od suda da razjasni pruža li Direktiva o jednakom postupanju zaštitu ženama koje su dobile otkaz kao posljedicu odsutnosti s posla zbog bolesti koja je vezana za trudnoću i rađanje. Ako pruža, danski je sud upitao postoji li vremensko ograničenje unutar kojeg se takva zaštita primjenjuje. ESP odlučio je da je žena zaštićena od otkaza u slučaju bolesti tijekom trajanja rodiljskog dopusta, ali nakon njegova završetka nema razloga za razlikovanje bolesti vezane za trudnoću i ostalih oblika bolesti. Otpuštanje žene zbog bolesti tijekom trudnoće ili rodiljskog dopusta automatski će se smatrati izravnom diskriminacijom , ali uručenje otkaza zbog bolesti nakon povratka s rodiljskog dopusta smatrat će se diskriminacijom samo ako se dokaže da bi se u takvom slučaju postupalo povoljnije prema muškarcu.

I Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu (ESLJP) sudi u slučajevima diskriminacije. Prema Europskoj konvenciji za zaštitu temeljnih prava i sloboda (EK) u smislu diskriminacije najvažniji je članak 14. koji je opća klauzula ravnopravnosti i kojim se zabranjuje diskriminacija osoba samo u smislu uživanja prava i sloboda zaštićenih Konvencijom i njezinim dopunskim protokolima. Članak 14. EK glasi:

Uživanje prava i sloboda koja su priznata u ovoj Konvenciji osigurat će se bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijed, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili druga okolnost.35

U predmetu Abdulaziz, Kabales i Balkandali protiv Velike Britanije (1985)36, podnositeljice predstavki zakonito su i stalno nastanjene u Velikoj Britaniji. U skladu s imigracijskim propisima koji su bili na snazi u vrijeme ovoga predmeta, gospodinu Abdulazizu, gospodinu Kabalesu i gospodinu Balkandaliju odbijena je dozvola da ostanu sa svojim suprugama ili da im se pridruže u toj zemlji kao supruzi. Podnositeljice predstavki tvrdile su da su zbog toga bile žrtve diskriminacije na temelju spola i rase, a u slučaju gospođe Balkandali i na osnovi rođenja, i da je došlo do kršenja članka 3. EK (nečovječno ili ponižavajuće postupanje) i članka 8. (povreda prava na obiteljski život), posebno ili u vezi

34 Predmet C-179/88 Hertz v. Aldi Marked [1991] IRLR 31 ECJ. Vidjeti još i predmet Predmet C-66/96 Pedersen v. Kvickly Skive, [1999] IRLR 55 ECJ. 35 Europska konvencija za zaštitu temeljnih prava i sloboda, NN/MU 06/99. 36 Predmet Abdulaziz, Cabales i Balkandali v. United Kingdom, (No. 9214/80; 9473/81; 9474/81) (1985) 7 EHRR 471.

33

s člankom 14. (zabrana diskriminacije). Dalje su tvrdile da suprotno članku 13. nije postojao nikakav domaći pravni lijek za navedene žalbe.

U spomenutom predmetu ESLJP je utvrdio da, budući da je unapređenje i promicanje jednakosti spolova jedan od ključnih ciljeva država članica Vijeća Europe, moraju biti predočeni „vrlo ozbiljni razlozi“ da bi se razlika u postupanju na temelju spola mogla smatrati kompatibilnom s Konvencijom. Presuda u predmetu Abdulaziz bila je prva presuda u vezi s diskriminacijom na temelju spola u kojoj je ESLJP primijenio formulu o „vrlo ozbiljnim razlozima”. Otada je u svakoj presudi u predmetu o diskriminaciji na temelju spola ukazivano na to da je potrebna povećana budnost i pozornost, i pritom se ESLJP pozivao upravo na test „vrlo ozbiljnih razloga”. Važan je dio presude Suda upravo analiza opravdanja. Država je nastojala opravdati tu razliku u postupanju tvrdeći da je tu riječ o dvjema kategorijama koje se nalaze u različitim situacijama. Država je tvrdila da su supruzi imigrantkinja imali drukčiji utjecaj na tržište rada od žena, budući da, statistički gledano, postoji veća vjerojatnost da će muškarci tražiti posao nego što će to činiti žene. Sud je, priznajući da je zaštita tržišta rada legitiman cilj, ipak utvrdio da statistički dokazi nisu dovoljno uvjerljivi i da mogući drugi različit utjecaj na tržište rada nije dovoljno važan da bi predstavljao „vrlo ozbiljan razlog”. ESLJP je zaključio da je u ovom slučaju prekršen članak 14. zbog diskriminacije na temelju spola, budući da britanski imigracijski propisi dovode žene u nepovoljniju situaciju nego muškarce kada je riječ o mogućnosti stjecanja dozvole da ostanu sa svojim stranim supružnicima. Štoviše, ESLJP je odbio razmotriti dokaze za neizravnu diskriminaciju na temelju rase. Sporni zakonski propisi o kojima je u ovom predmetu riječ (imigracijski propisi) bili su na prvi pogled neutralni, ali podnositeljice su predstavke tvrdile da se prema njima primjenjuje neizravna diskriminacija na temelju rase. ESLJP je odbacio tvrdnju da činjenica da ti propisi nerazmjerno pogađaju osobe koja pripadaju jednoj skupini koja se može identificirati znači neizravnu diskriminaciju. To što sporni propisi više utječu na jednu nego na druge etničke grupe izazvano je činjenicom da su među onima koji žele imigrirati neke etničke grupe brojnije od drugih. ESLJP je zaključio da su pravila primijenjena bez pravljenja razlike među osobama na osnovi rase ili etničkog podrijetla i da je, u imigracijske svrhe, legitimno favorizirati osobe koje imaju bliske rodbinske veze u Velikoj Britaniji.

Na taj način ESLJP je priznao postojanje dominantnog oblika diskriminacije (na temelju spola), ne priznajući mogućnost postojanja i etničke, odnosno višestruke diskriminacije (jednostruki pristup diskriminaciji).

Primjeri izravne diskriminacije:

• Odbijanje zapošljavanja kandidata na temelju neke zakonom zabranjene karakteristike.

• Diskriminatorni oglasi za zapošljavanje.

34

• Razlika u plaćama među ženama i muškarcima ili u odnosu prema ženama različite etničke pripadnosti.

• Ako restorani, klubovi ili neki drugi ugostiteljski objekti zabranjuju ulaz pripadnicima različitih etničkih skupina ili nemaju osiguran pristup osobama s invaliditetom.

• Ako agencije za nekretnine ne žele iznajmiti stan osobama drugačije rasne ili etničke pripadnosti.

• Ograničenja nošenja vjerskih obilježja ili odjevnih predmeta.

• Određivanje granice za mirovinu u 58-oj, 60-oj ili 65-oj godini.

• Rasna i etnička segregacija u školama.

2.2. Neizravna diskriminacija

Dok je izravna diskriminacija lako uočljiva i relativno lako otklonjiva u postupku kontrole ustavnosti i zakonitosti, neizravna se diskriminacija teže uočava i sprečava, a često promiče pozornosti sudova, posebice u pravnim sustavima koji još nisu razvili posebne, u tu svrhu prilagođene mehanizme sudske zaštite. Neizravna diskriminacija vrlo je čest oblik diskriminacije iako na prvi pogled nije odmah uočljiva. Kod nje stvarno diskriminirajući učinci posredno i prikriveno proizlaze iz primjene nekih naizgled neutralnih pravnih normi (kriterija ili prakse). Neizravna diskriminacija postoji kada određena naizgled neutralna odredba, kriterij ili praksa, osobu zbog njezina određenog obilježja, statusa, opredjeljenja, uvjerenja ili vrijednosnog sustava, koji čine temelje za zabranu diskriminacije, stavlja ili bi stavila u nepovoljniji položaj u odnosu prema drugim osobama. Iz ovakve zakonske definicije može se zaključiti da je i neizravna diskriminacija moguća na normativnoj i stvarnoj razini. Osnovna je razlika između izravne i neizravne diskriminacije to što kod neizravne diskriminacije osnova razlikovanja nije neka zakonom zabranjena osnova diskriminacije, već dopuštena osnova. Međutim, takva na prvi pogled neutralna ili pravno korektna norma, kriterij ili praksa stvarno dovode ili mogu dovesti do diskriminacije određene osobe ili skupine osoba prema zabranjenoj osnovi diskriminacije.

Članak 2. ZSD-a:

(2) Neizravna diskriminacija postoji kada naizgled neutralna odredba, kriterij ili praksa, stavlja ili bi mogla staviti osobe u nepovoljniji položaj po osnovi iz članka 1. stavka 1. ovoga Zakona, u odnosu na druge osobe u usporedivoj situaciji, osim ako se takva odredba, kriterij ili praksa mogu objektivno opravdati zakonitim ciljem, a sredstva za njihovo postizanje su primjerena i nužna.

35

U sljede ćoj tablici razlu čeni su elementi definicije neizravne diskriminacije i primjeri za pojedini element kojima se objašnjava sadržaj ne povoljnog djelovanja naizgled neutralne mjere, na čin na koji se dokazuje neutralna mjera i koje je ob jektivno opravdanje za nepovoljan u činak takve mjere.

Elementi definicije Primjeri

Nepovoljno djelovanje naizgled neutralne mjere – tzv. neravnomjerni učinak.

Pravila odijevanja na radnom mjestu ili neuvažavanje vjerskih obilježja.

Uvjetovanje povlastica u osiguravajućim kućama postojanjem bračnog statusa.

Osmosatna struktura radnog vremena (predmet Jenkins)37.

Neutralna mjera (odredba, kriterij ili praksa) koja se dokazuje pomoću:

1. Komparatora (usporedivih situacija).

2. Povezanosti nepovoljnog položaja s nekom od diskriminatornih osnova (statistički ili uz povezanost povrede interesa tužitelja vezano za pripadnost određenoj skupini).

Činjenica da je poslodavac određenoj skupini radnica isplaćivao niže plaće bilo je dovoljno da se utvrdi postojanje neizravne diskriminacije u svrhu ostvarivanja prava na učinkovitu pravnu zaštitu (predmet Danfoss)38.

U statističku skupinu39 ulaze pripadnice i pripadnici svih društvenih skupina koje su važne za konkretan predmet (npr. Romi ili heteroseksualne, odnosno homoseksualne skupine).

37 U predmetu Jenkins postavilo se pitanje može li razlika između plaća za skraćeno radno

vrijeme i onih za puno radno vrijeme biti diskriminacija. Europski sud ovdje je uveo pravilo o prebacivanju tereta dokaza na način da su zaposlenice morale dokazati osnovu sumnje kako su oni koji primaju manje plaće većinom istog spola te da je to neproporcionalno s ukupnim brojem radnika. Tada se teret dokaza prebacuje na poslodavca koji mora dokazati da postojeća razlika nije usmjerena na diskriminaciju, već da ima svoje objektivno opravdanje.

38 Predmet C-109/88 Danfoss [1989] ECR 3199.

36

Elementi definicije Primjeri

Objektivno opravdanje nepovoljnog učinka – načelo razmjernosti.

1. Uvjet legitimnog cilja

2. Uvjet prikladnosti mjere

3. Uvjet nužnosti mjere

Mjera kojom su osobama koje rade skraćeno radno vrijeme uskraćene određene povlastice, što je imalo nerazmjeran učinak za zaposlene žene, ne može se opravdati tvrdnjom da se na taj način štitila učinkovitost poduzeća jer osobe koje rade skraćeno radno vrijeme nisu jednako predane ili integrirane u poduzeće kao i osobe koje rade puno radno vrijeme (predmet Rinner-Kühn). Isto tako, povećanje dobiti poduzeća ne može poslužiti kao legitiman cilj jer bi se time prekršila zabrana neizravne diskriminacije.

O tome je li mjera prikladna, odlučuju nacionalni sudovi u konkretnom slučaju.

Zahtjev da tuženik dokaže da legitiman cilj ne bi mogao biti ostvaren bez sporne mjere, odnosno da ne postoji nijedna druga mjera koja može ostvariti legitiman cilj na jednak način.

ESP je nastavio je razvijati koncepciju neizravne diskriminacije u različitim smjerovima, a daleko je otišao u slučajevima koji analiziraju problem rada jednake vrijednosti. Takav je bio predmet Enderby40. Enderby je bila govorna terapeutkinja i tvrdila je da su pripadnici 39 Dominantan statistički pristup u europskoj sudskoj praksi potvrđuje to da činjenica da je znatno veći broj osoba jedne skupine stavljen u nepovoljan položaj nekom neutralnom mjerom dovoljna je da Sud pretpostavi da je njezina neutralnost prividna, odnosno da je njezin učinak uvjetovan pripadnošću tužitelja određenoj zaštićenoj skupini. Predmet C-170/84, Bilka-

Kaufhaus GmbH v. Karin Weber von Hartz, [1986], ECR 1607. 40 Predmet C-127/92, Enderby v. Frenchay Health Authority and the Secretary of State for

Health, [1993], ECR 5535.

37

njezine struke, koja je uglavnom ženska, znatno slabije plaćeni od pripadnika usporedivih struka koje su tipično muške (npr. farmaceuti). Sud je odlučio da u ovakvim slučajevima radnici moraju dokazati svoju tvrdnju o zastupljenosti spolova u određenoj struci, pri čemu se zapravo koriste statističkim podacima. Na nacionalnom je sudu da nakon toga utvrdi koliko su oni pouzdani i relevantni jer je moguće da je riječ samo o nekom prolaznom fenomenu. Osim toga, u ovom slučaju postoji problem utvrđivanja poslova jednake vrijednosti. Na kraju se primjenjuje jednaki mehanizam prebacivanja dokaza kao i u ostalim slučajevima neizravne diskriminacije.41

Korak naprijed prema priznavanju neizravne diskriminacije Europski sud učinio je u slučaju Zarb Adami protiv Malte42. Sud je u presudi Zarb Adami protiv Malte utvrdio da „smatra kako statistički podaci pokazuju da građanska dužnost porotničke službe predominantno leži na muškarcima. Prema tome, postoji razlika u postupanju između dviju skupina – muškaraca i žena – koje su u odnosu prema toj dužnosti bile u sličnoj situaciji”, za što ne postoji objektivno opravdanje čime se može potvrditi da je došlo do diskriminacije.

U presudi D.H. protiv Češke Republike43 ESLJP je prvi put utvrdio povredu članka 14. Konvencije na temelju neizravne diskriminacije i dao okvirne smjernice o tome kako se ona dokazuje. Navodi podnositelja u konkretnom slučaju ne odnose se na to da su oni bili u drugačijoj situaciji od neromske djece, što pokazuje različito postupanje ili to da je odgovorna država propustila primijeniti posebne mjere kojima bi ispravila činjenične nejednakosti ili različitosti među njima. U njihovu podnesku sve što se treba utvrditi jest da su oni, bez objektivnog i razumnog opravdanja, tretirani nepovoljnije od neromske djece u usporedivoj situaciji i da je to u njihovu slučaju dovelo do neizravne diskriminacije. Sličnom logikom sud se vodio i u predmetu Oršuš protiv Hrvatske44. Dokazivanje navoda diskriminacije često je problematično. Neizravnu je diskriminaciju posebno teško dokazati, budući da je za to potrebno dokazati nerazmjerne posljedice. U mnogim slučajevima ne postoje raspoloživi statistički podaci kojima bi se mogla podržati teza o neizravnoj diskriminaciji. U svakom slučaju, i dalje nije jasno hoće li sud prihvatiti statističke dokaze i hoće li ih, ako ih prihvati, smatrati odlučujućima.

Primjeri neizravne diskriminacije:

• Navođenje uvjeta poznavanja jezika nije neophodno prilikom sastavljanja oglasa za niže rangirana radna mjesta (time se neizravno mogu diskriminirati pojedinci koji nisu državljani države članice u kojoj traže posao i još su uz to pripadnici neke od etničkih manjina.

41 Direktiva o prebacivanju tereta dokazivanja 42 Predmet EctHR Zarb Adami v. Malta (17209/02), (2006) 8 EHRR 78. 43 Predmet EctHR D.H. v. the Czech Republic [GC] (57325/00) (2007) 43 EHRR 41. 44 Predmet EctHR Orsus and others v. Croatia [GC] (15766/03) (2010) ECHR 649.

38

• Uvjet visokog stupnja obrazovanja iako on nije neophodan za oglašeno radno mjesto.

• Uvjet odsluženja vojnog roka kao preduvjet za zapošljavanje.

• Određivanje pravila oblačenja.

2.3. Višestruka diskriminacija

Treći tip diskriminacije koji je sve više prisutan u svakodnevnom životu jest višestruka diskriminacija koja uključuje situaciju kada se jedna ili više osnova međusobno isprepliću na način da su potpuno neodjeljive.

Višestruka diskriminacija predstavlja diskriminaciju počinjenu na dvije ili više zakonom zabranjenih osnova. Višestruka diskriminacija može biti počinjena više puta (ponovljena diskriminacija) ili može biti činjena u dužem vremenskom periodu (produžena diskriminacija) prema istoj ili grupi osoba.

Ovu vrstu diskriminacije za sada još ne prepoznajemo u europskom pravnom okviru, iako je zabranjena na razini sekundarnog prava Europske unije (Direktivom o rasnoj jednakosti). U europskoj sudskoj praksi nailazimo na primjer u kojem je riječ o višestrukoj diskriminaciji, međutim, sud je nije prepoznao. Takav primjer nalazimo u predmetu Bahl v. Law Society45 Upravo u slučaju Bahl postavilo se pitanje može li se postojeće zakonodavstvo i na koji način primijeniti u slučajevima diskriminacije, što je ključno za pozitivan ishod slučaja. U slučaju Bahl, Azijka je tvrdila da je žrtva diskriminacije na temelju spola i rasne pripadnosti. U prvom stupnju radni sud (Employment Tribunal) odlučio je da bi se njezina situacija mogla usporediti s bijelcem tako da se uzmu u obzir obje karakteristike, rasa i spol. Ipak, radni sud i žalbeni sud odlučili su da to nije moguće, što je bilo neispravno tumačenje zakona. Kao što se može vidjeti iz ovog stajališta i presude žalbenog suda, smatra se da je potrebno odvojeno razmotriti svaki pojedini oblik diskriminacije i donijeti posebnu odluku čak i ako tužitelj tvrdi da se sve osnove za

45 Predmet Bahl v. Law Society [2003] IRLR 641, Employment Appeal Tribunal.

39

diskriminaciju međusobno isprepliću.46 Jednostruki pristup diskriminaciji zauzima i Europski sud za ljudska prava.47

Jednostruka diskriminacija na temelju jedne od zakonom zaštićenih osnova počinje se prepoznavati i kažnjavati. S druge strane, dvostruka (npr. žena s invaliditetom) ili višestruka diskriminacija (trudna Romkinja s invaliditetom) s kojom se najčešće suočavaju žene s invaliditetom, nije prepoznata u dovoljnoj mjeri. Žene s invaliditetom češće se zapošljavaju na radnim mjestima za koje je potrebna niža kvalifikacija ili su to poslovi koji su slabo plaćeni. Nedostatak razumne prilagodbe i znanja dva su glavna razloga isključivanja i izolacije žena s invaliditetom na tržištu rada. Poslodavci vrlo često nisu svjesni važnosti prilagodbe za sve zaposlene s invaliditetom. Nedostatak znanja o invaliditetu i stigma koja je povezna s istim doprinose stvaranju prepreka pri zapošljavanju.

Iako obveza “razumne prilagodbe” omogućuje svim osobama s invaliditetom zaposlenje na radnom mjestu koje je prilagođeno njihovim potreba, ne znači ujedno da će stavovi drugih prema njima iščeznuti. Kada je riječ o tržištu rada, mnogi poslodavci se ne pridržavaju politika o jednakim mogućnostima.

Žena, crnkinja Žena, bjelkinja

Muškarac, crnac Muškarac, bijelac

Promatrajući problem na horizontalnoj i vertikalnoj razini može se uočiti da zakon dopušta usporedbu isključivo na horizontalnoj (žena, crnkinja; žena, bjelkinja) ili isključivo vertikalnoj razini (žena, crnkinja; muškarac, crnac). Usporedba na dijagonalnoj razini nije dopuštena (žena crnkinja; muškarac bijelac).

Članak 6. ZSD-a:

(1) Težim oblikom diskriminacije u smislu ovoga Zakona smatrat će se diskriminacija 46 U žalbenom je postupku sudac Lord Peter Gibson istaknuo: „U našoj presudi bilo je neophodno da radni sud utvrdi primarne činjenice u vezi sa svakim pojedinim oblikom diskriminacije protiv navodnog počinitelja diskriminacije i da onda obrazloži njihovo međusobno ispreplitanje u korist dr. Bahl na kojoj počiva teret dokazivanja. S obzirom na to da to nije učinjeno, radni sud donio je ispravnu odluku.“ European Commission, 2007. Tackling

Multiple Discrimination: Practices, Policies and Laws. Dostupno na: http://ec.europa.eu/employment_social/fundamental_rights/pdf/pubst/stud/multdis_en.pdf (posjećeno 20. ožujka 2012.). 47 U predmetu pred Europskim sudom za ljudska prava u Strasbourgu našao se slučaj Leyle Sahin, turske državljanke islamske vjeroispovijesti, koja je podnijela tužbu Europskoj komisiji za ljudska prava i Europskom sudu za ljudska prava budući da je smatrala da su turski propisi kojim se na sveučilištu zabranjuje nošenje marame na glavi kao simbola islamske vjeroispovijesti kršenje Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda kao i kršenje njezina Protokola 1. Predmet Leyla Sahin v. Turkey, (44774/98) (2004) ECHR 299.

40

počinjena prema određenoj osobi po više osnova iz članka 1. stavka 1. ovoga Zakona (višestruka diskriminacija), diskriminacija počinjena više puta (ponovljena diskriminacija), koja je počinjena kroz dulje vrijeme (produljena diskriminacija) ili koja posljedicama posebno teško pogađa žrtvu diskriminacije.

Primjeri višestruke diskriminacije: • Pripadnice etničke manjine zarađuju manje u odnosu prema ženama i muškarcima

većinskog naroda. • Pripadnica etničke manjine, nižeg stupnja obrazovanja, ne može napredovati na

radnom mjestu. • Žena s invaliditetom i članica sindikata ne može dobiti povišicu iako je odradila svoj

mjesečni plan. • Etnička silovanja žena u ratu.

2.4. Uznemiravanje i spolno uznemiravanje

Prema Zakonu o suzbijanju diskriminacije (ZSD) uznemiravanje je svako neželjeno ponašanje uzrokovano nekim od zakonom zabranjenih osnova koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe, a koje uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje. Spolno uznemiravanje svako je verbalno, neverbalno ili fizičko neželjeno ponašanje spolne naravi koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe, koje uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje. Prema uzoru na europske direktive, uznemiravanje i spolno uznemiravanje predstavljaju oblik diskriminacije, međutim za njihovo dokazivanje nije potrebno postojanje komparatora, odnosno žrtva ne mora dokazati da se prema njoj postupalo manje povoljno nego prema nekome drugome. Ono što je potrebo dokazati jest da je konkretno postupanje:

• s njihove strane bilo neželjeno,

• bilo uvjetovano njihovom pripadnošću određenoj skupini,

• kao cilj ili učinak imalo povredu dostojanstva tužitelja,

• uzrokovalo strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje.

Razlika između spolnog uznemiravanja i uznemiravanja je ponajprije u vrsti neželjenog postupanja, budući da je kod spolnog uznemiravanja neželjeno postupanje seksualne naravi.

41

Primjeri spolnog uznemiravanja:

• Prijedlozi ili ucjene zahtijevanjem seksualnog odnosa.

• Vicevi i šale sa seksualnim konotacijama.

• Dodirivanje intimnih dijelova tijela.

• Zahtijevanje da se na posao dolazi izazovno obučen/a.

• Vješanje postera seksualnih sadržaja na uredske zidove i dr.

Kod uznemiravanja neželjeno postupanje nema neki posebni karakter, već je primarno da je ono na neki način uvjetovano pripadnošću osobe određenoj zaštićenoj skupini.

Primjeri uznemiravanja:

• Različiti vicevi o pripadnicima etničkih manjina

• Rasističke, seksističke, homofobične… uvrede.

• Prigovori na način odijevanja ili ponašanja, odnosno komentiranje fizičkog izgleda. To su, primjerice, učestali prigovori upućeni ženama da se odijevaju prenapadno, odnosno „preseksi“, ili da se ponašaju muškobanjasto, a muškarcima da se oblače feminizirano, odnosno da se ponašaju kao „ženskice“. Istoj skupini pripadaju i komentari o higijeni osoba romskog etniciteta ili inteligenciji osoba bošnjačkog etniciteta, odnosno o seksualnim navikama homoseksualnih osoba ili oponašanje govora pripadnika neke skupine.

U posljednje vrijeme ovakvi su se postupci u Hrvatskoj počeli prepoznavati kao tzv. mobing. No ono što treba jasno naglasiti jest to da, ako je ovakvo ponašanje uvjetovano pripadnošću osobe određenoj skupini, ono je uznemiravanje, odnosno diskriminacija na temelju čega, a ne mobing. Razlika je bitna jer se svođenjem takvog ponašanja na mobing žrtvi uskraćuje korištenje pogodnosti antidiskriminacijskih instrumenata, kao što su prebacivanje tereta dokazivanja ili učinkovita naknada štete. Da bi došlo do uznemiravanja, nepoželjno ponašanje treba dovesti do povrede dostojanstva tuženika, a koja uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje.

Članak 3. ZSD-a:

(1) Uznemiravanje je svako neželjeno ponašanje uzrokovano nekim od osnova iz članka 1. stavka 1. ovoga Zakona koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe, a koje uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje.

42

(2) Spolno uznemiravanje je svako verbalno, neverbalno ili fizičko neželjeno ponašanje spolne naravi koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe, koje uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje.

U sljedećoj tablici analiziramo definiciju uznemiravanja i spolnog uznemiravanja, koji su elementi neželjenog ponašanja, ucjene te neprijateljskog okruženja.

Elementi definicije Primjeri

1. Quid pro quo uznemiravanje (cijena, usluga za protuuslugu) koje je u karakteristično samo za spolno uznemiravanje.

Tuženik uvjetuje seksualnim odnosom određenu korist koja je važna za tužiteljicu, poput napredovanje ili ocjena na ispitu. Činjenica da je tužiteljica „dobrovoljno“ pristala na ovakav odnos, ili je čak bila u nekoj vrsti veze s nadređenim, odnosno tuženikom, nevažna je za nastanak spolnog uznemiravanja.

2. Neprijateljsko okruženje do kojeg može doći na bilo kojoj zabranjenoj osnovi.

Kod ovog oblika uznemiravanja stvara se okruženje u kojem je osobi kao pripadnici ili pripadniku neke skupine postalo teško normalno obavljati svoje radne zadatke.

Ono što pristup koji nalazimo u ZDS-u i direktivama Europske unije razlikuje od ovog klasičnog pristupa uznemiravanju jest ustrajanje na povredi dostojanstva (kontinentalna paradigma zaštite dostojanstva).48

Članak 4. ZSD-a:

(1) Poticanje na diskriminaciju, ako je počinjeno s namjerom, smatrat će se diskriminacijom u smislu članka 1. ovoga Zakona.

Iako naš Zakon o suzbijanju diskriminacije inzistira na postojanju namjere za poticanje na diskrimina

ciju, europski sudovi ne traže postojanje namjere.

48 Vasiljević, S. 2013. Izazovi europskog i američkog antidiskriminacijskog prava: svjetlo na kraju tunela? Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu (u pripremi).

43

2.5. Posebne mjere

Posebne mjere su specifične pogodnosti kojima se osobama s određenim obilježjem koje može biti osnova za diskriminaciju omogućava ravnopravno sudjelovanje u javnom životu, otklanjaju postojeće nejednakosti ili im se osiguravaju prava u kojima su ranije bili zakinuti. Posebne mjere uvode se privremeno radi ostvarivanja stvarne ravnopravnosti i ne smatraju se diskriminacijom. Posebne mjere moraju težiti ostvarenju legitimnog cilja.

Primjer 2.

Uredu pravobraniteljice za osobe s invaliditetom se obratila stranka, diplomirana pravnica, jedna od najboljih studenata u svojoj gen eraciji. Nakon višegodišnjih brojnih bezuspješnih pokušaja zapošljavanja, prijav ila se sredinom 2012. na natje čaj za radno mjesto tajnika jedne osnovne škole, budu ći da ispunjava sve tražene uvjete navedene u natje čaju. Premda se u zamolbi pozvala na prednost pri zapošljavanju te priložila rješenje HZMO-a da je os oba s utvr đenim 80% tjelesnim ošte ćenjem, priop ćeno joj je u školi da rješenje o tjelesnom ošte ćenju nije valjani dokaz invaliditeta.

U ovom slučaju škola je upozorena na činjenicu da je zbog neprovedivosti članka 3. toč. 6. Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom, osobe sa znatnim tjelesnim oštećenjima, a koje ne pripadaju onima koje se smatraju osobama s invaliditetom sukladno članku 3 toč. 1-5, ne bi smjele biti dovedene u neravnopravni položaj. Stoga je škola upućena da u ovom slučaju može izravno primjenjivati Konvenciju o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom (NN MU 11/03) koja u članku 1 st. 1 daje definiciju osobe s invaliditetom:

I. Definicija i primjena, članak 1.

U svrhu ove Konvencije, pojam osoba s invaliditetom „znači pojedinca čiji su izgledi osiguravanja i zadržavanja odgovarajućeg zaposlenja i napredovanja u okviru njega znatno smanjeni zbog propisno priznatog tjelesnog ili duševnog ošte ćenja .“

Osim toga, praksa je da se određena prava po posebnim zakonima i propisima, kao i određene povlastice iz raznih društvenih područja (oslobađanje od plaćanja cestarine, porezne olakšice, pravo na znak pristupačnosti i dr.) priznaju isključivo temeljem rješenja HZMO-a o tjelesnom oštećenju. Međutim, HZMO provodi vještačenja na temelju Liste tjelesnih oštećenja sukladno Zakonu o listi tjelesnih oštećenja koja je primarno namijenjena pravima iz mirovinskog osiguranja, a ne sadrži oštećenja koja nisu tjelesna, kao i mnoge bolesti i stanja koja dovode do teških onesposobljenja pa i teškog invaliditeta (poput cistične fibroze i dr.). Stranka je primljena na radno mjesto tajnika.

44

Primjer 3.

Da se ne poštuje prednost pri zapošljavanju i onda kad postoji relevantni dokaz invaliditeta govori i slu čaj stranke, osobe ošte ćenog vida, zanimanjem fizioterapeut, primatelj naknade do zaposlenja u sustavu socijalne skrbi. Prijavio se na natje čaj za radno mjesto fizioterapeuta u zdravstvenoj ustanovi .

Premda je ispunjavao uvjete tražene natje čajem, priloživši dokaz o invaliditetu i pozvavši se na prednost prema Zakonu o profesionaln oj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom, izabrani su ka ndidati koji niti po kojem osnovu nemaju prednost pri zapošljavanju. Državni inspekto rat je nakon prijave i provedenog inspekcijskog nadzora potvrdio da je pos lodavac bio dužan dati prednost pri zapošljavanju stranci kao osobi s inva liditetom koja zadovoljava sve tražene uvjete propisane oglasom, sukladno odredbi članka 10 st. 3. Zakona što poslodavac nije u činio. Slijedom toga nadležna podru čna jedinica državnog inspektorata podnijela je optužni prijedlog Prekrša jnom sudu protiv navedenog poslodavca i odgovorne osobe zbog po činjenog prekršaja kažnjivog po odredbi čl. 35 st. 1. to č. 1. i st. 2. Zakona o profesionalnoj rehabilitacij i i zapošljavanju osoba s invaliditetom. Me đutim, državni inspektorat nema zakonsku ovlast da p oništi natje čaj, niti donese rješenje kojim će se utvrditi da tako sklopljeni ugovor nema pravni u činak. U takvim slu čajevima inspektorima je dopušteno samo sastaviti optužni prijedlog zbog povrede prekršajno sankcioni rane odredbe koji dostavljaju prekršajnom sudu. Uobi čajeni ishod je da nastupi zastara ili prekršitelj p lati kaznu dok je osoba s invaliditetom i dalje nezaposlena.

Posebne ili pozitivne mjere nastale su u SAD-u 60-tih i 70-tih godina 20. stoljeća i u početku su upotrebljavane samo u kontekstu rasne diskriminacije. U europskom pravu posebne se mjere upotrebljavaju primarno kao mjera koja će ženama osigurati jednakost na radnom mjestu. Oba sustava priznaju da su posebne mjere odstupanje od osnovnog načela formalne jednakosti i upravo zbog tog odstupanja zahtijevaju njezino daljnje opravdanje. Koncept stvarne diskriminacije usko je povezan i s posebnim (pozitivnim) mjerama (engl. affirmative action; specific measures). U stranoj literaturi za taj je koncept nekad upotrebljavan izraz „pozitivna diskriminacija“, no on je napušten. Posebne su mjere privremene mjere i njihov je učinak ograničen samim postizanjem cilja zbog kojeg se primjenjuju. Onog trenutka kad tim mjerama postignemo razinu stvarne jednakosti, one se prestaju primjenjivati jer bi inače dovele do suprotnog učinka, odnosno do diskriminacije. U tom smislu katkad se u literaturi navodi razlikovanje pozitivne diskriminacije od negativne. Kod pozitivne diskriminacije određena osoba ili skupina osoba stavlja se u povoljniji položaj od druge osobe ili skupine osoba. Kod negativne diskriminacije određena se osoba ili skupina osoba stavlja u nepovoljniji položaj od druge osobe ili skupine osoba. O diskriminaciji govorimo samo kada je riječ o razlikovanju koje je pravom zabranjeno (nedopušteno). Stoga se u literaturi sve rjeđe upotrebljava izraz pozitivna diskriminacija.

45

Dakle, najprikladniji je izraz „posebne mjere“ koji upotrebljavaju i hrvatski Zakon o suzbijanju diskriminacije, Zakon o ravnopravnosti spolova i Zakon o radu.

Slično stajalište zauzimaju i europske direktive o jednakom postupanju koje predviđaju mogućnost uvođenja posebnih mjera: „u smislu postizanja potpune ravnopravnosti u praksi, načelo jednakih mogućnosti neće spriječiti države članice da usvoje posebne mjere kako bi spriječile ili kompenzirale podzastupljenost u odnosu prema nekoj zaštićenoj karakteristici.“49

Žrtve koje posjeduju neku zakonom zaštićenu karakteristiku mogu doživjeti situacije u kojima je upitno je li neka mjera doista posebna mjera. Primjerice, mjere koje su određene kao posebne mjere mogu poslužiti kao opravdanje za postavljanje gornje granice u smislu postotka zapošljavanja etničkih manjina ili broja mjesta određenih za osobe s invaliditetom. Ako takva mjera dovodi u nepovoljan položaj zaštićenu skupinu, onda će se smatrati diskriminatornom i ne može predstavljati izuzetak od zabrane diskriminacije. Direktive o jednakim mogućnostima dopuštaju državama članicama da uvedu posebne mjere kako bi ostvarile jednake mogućnosti u praksi za pojedinke i pojedince koji posjeduju neku od zakonom zaštićenih karakteristika. Za razliku od direktiva, Konvencija o uklanjaju svih oblika rasne diskriminacije, čije su stranke sve države članice Europske unije, propisuje da su posebne mjere obvezatne. Takva razlika u obvezi može ići na ruku žrtvama koje kao argument za primjenu posebnih mjera navode da je njihova primjena obvezatna. Sud Europske unije u nekoliko je slučajeva donio odluku o primjeni posebnih mjere, ali isključivo kada je riječ o ravnopravnosti spolova. Za sada ne postoje odluke o primjeni posebnih mjera u slučaju ostalih zaštićenih karakteristika.

Važno je napomenuti, da se prednost podzastupljenom spolu može dati ako se na taj način ne daje automatska i bezuvjetna prednost kandidatu određenog spola zbog

49 U predmetu Lommers riječ je o pravilu prema kojem poslodavac u javnom sektoru omogućava subvencionirana mjesta u vrtiću isključivo zaposlenicama, uz iznimku opravdanog izuzetka. ESP zaključio je da je riječ o usporedivim situacijama između zaposlenica i zaposlenika, iako je riječ o različitom postupanju. ESP razmatrao je to je li mjera dopuštena prema europskom pravu. Zaključio je da je riječ o dopuštenoj mjeri budući da spada u kategoriju mjera kreiranih kako bi se uklonili uzroci smanjenih mogućnosti žena u pristupu zapošljavanju i karijeri. ESP složio se da svako izuzeće od načela jednakog postupanja mora biti u skladu s načelom razmjernosti ili proporcionalnosti. ESP je stoga kao moguće opravdanje razmatrao nedostatak slobodnih mjesta u vrtiću za sve žene koje su tražile slobodno mjesto, mogućnost pronalaska alternativnog mjesta u vrtiću na tržištu i činjenicu da određeni broj mjesta može biti dodijeljen i muškim zaposlenicima u opravdanim slučajevima. ESP je zaključio da je ovakvo rješenje u skladu s europskim pravom. Ipak, u slučaju muških zaposlenika, izuzetak je dopušten samo onim muškarcima koji su samohrani roditelji, i pod istim uvjetima kao i ženskim zaposlenicima. Predmet C/476/99 Lommers [2002] ECR I-2891.

46

pripadnosti tom spolu, te ako se o kandidatima odlučuje na temelju objektivne procjene koja uzima u obzir posebnosti osobne situacije svih kandidata i kandidatkinja.50

U njemačkom radnom pravu postoji obveza poslodavca koji zapošljava više od dvadeset zaposlenika da među zaposlenima mora imati barem 5 posto osoba s invaliditetom. Ovakvo pravilo predstavlja samo opću obvezu. Odnosno, ako poslodavac ne ispuni ovu obvezu, to ne znači nužno da je počinio akt diskriminacije. Neki smatraju da se, ako se ne ispuni barem polovica od navedenog postotka, dakle 2,5 posto, može smatrati da je riječ o diskriminaciji. Ovakva su pravila recentna pa zasad ne postoji relevantna sudska praksa u vezi s njihovom primjenom.

I u hrvatskom su pravu propisane posebne mjere Zakonom o ravnopravnosti spolova i Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina. Zakon o ravnopravnosti spolova propisuje to da su posebne mjere specifične pogodnosti kojima se osobama određenog spola omogućuje ravnopravno sudjelovanje u javnom životu, otklanjaju se postojeće nejednakosti ili im se osiguravaju prava u kojima su ranije bile uskraćene. One se uvode privremeno radi ostvarivanja stvarne ravnopravnosti žena i muškaraca te se ne smatraju diskriminacijom (čl. 9.). Također, Zakon propisuje obvezu tijela državne uprave i pravnih osoba u pretežitom vlasništvu države da primjenjuju posebne mjere i donose planove djelovanja svake četiri godine za promicanje i uspostavljanje ravnopravnosti spolova (čl. 11.). Obveza unošenja antidiskriminacijskih odredbi i mjera za uspostavljanje ravnopravnosti spolova postoji i za jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, pravne osobe s javnim ovlastima i druge pravne osobe i obrtnike koji zapošljavaju više od 20 ljudi. Međutim, vrlo je važna i zakonska obveza o uvođenju posebnih mjera u tijelima zakonodavne, izvršne i sudbene vlasti, uključujući i javne službe o postupnom povećavanju uključivanja podzastupljenog spola, sve dok njegova zastupljenost ne dosegne razinu njegova udjela u ukupnom stanovništvu Republike Hrvatske, a posebno ako je riječ o osjetnoj neuravnoteženosti jednog spola. Osjetna neuravnoteženost jednog spola postoji ako je zastupljenost jednog spola u tijelima političkog i javnog odlučivanja niža od 40 posto.51 Posebne mjere sadržane su u hrvatskom Ustavu52 te Ustavnom zakonu

50 Kao primjer za to može nam poslužiti predmet Kalanke iz 1993. Molba gospodina Kalanke za unapređenje odbijena je jer je u konkretnom slučaju nadležni državni organ odlučio dati prednost kandidatkinji. Njemačko pravo predviđa mogućnost da se pozitivna diskriminacija iznimno ne primjenjuje na poslove vezane za stručno usavršavanje. Pitanje je je li takvo rješenje prikladno u hrvatskim uvjetima s obzirom na to da stručno usavršavanje često predstavlja ulazak u određenu profesiju (npr. specijalizacija). 51 Prema odluci Ustavnog suda RH br. U-VIIA/1895/2005, ravnopravnost spolova jedna je od

najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske propisana u članku 3. Ustava, a

razrađena Zakonom o ravnopravnosti spolova.... Odredbom članka 15. stavka 3. Zakona o

lokalnim izborima (pročišćeni tekst) propisano je da je prilikom sastavljanja liste predlagatelj

dužan voditi računa o načelu ravnopravnosti spolova. Ova odredba, po ocjeni Ustavnog suda,

ne sadrži mjerilo na temelju kojeg bi se moglo utvrditi postojanje povrede na koju žalitelj

47

o izmjenama i dopunama Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina kojim se propisuju modeli pozitivne diskriminacije za pripadnike nacionalnih manjina ovisno o postotku njihove zastupljenosti u ukupnom stanovništvu.53

3. Dokazivanje diskriminacije i teret dokazivanja

Dokazivanje diskriminacije vrlo je kompleksno i zahtjevno područje. U građanskim i radnim parnicama teret dokazivanja prebacuje se na suprotnu stranu ako tužitelj/tužiteljica (žrtva) dokaže postojanje osnove sumnje. Isključivo je na žrtvi da pokrene postupak u svezi diskriminacije.

Osnova sumnje pretpostavka je na temelju koje žrtva nastoji uvjeriti, odnosno učiniti vjerojatnim, sud ili neko drugo nadležno tijelo koje donosi odluku da je njezina tvrdnja (iskaz) istinita. Ako žrtva pred sudom ili nekim drugim nadležnim tijelom predoči činjenice (prima facie) iz kojih se može zaključiti da je došlo do izravne ili neizravne diskriminacije, teret dokaza prebacuje se na počinitelja u skladu s načelom učinkovite pravne zaštite.

Pravilo o prebacivanju tereta dokazivanja ne vrijedi u kaznenim i prekršajnim postupcima, a često i u upravnim postupcima budući da su nadležna tijela dužna provesti učinkovitu istragu kako bi utvrdili određeni stupanj vjerojatnosti da je do diskriminacije došlo. U kaznenim postupcima (npr. za kazneno djelo rasne i druge diskriminacije, povreda prava na rad i drugih prava iz rada, spolno uznemir avanje, i dr.) potrebno je dokazati

ukazuje. To znači da će primjena načela ravnopravnosti spolova ovisiti o konkretnim

okolnostima svake kandidacijske liste. 52 Ustav Republike Hrvatske, Glava III. „Zaštita ljudskih prava i temeljnih sloboda“, gdje je člankom 15. propisano da se pripadnicima svih nacionalnih manjina jamči ravnopravnost (stavak 1.), da se ravnopravnost i zaštita prava nacionalnih manjina uređuje ustavnim zakonom koji se donosi po postupku za donošenje organskih zakona (st. 2.), da se pripadnicima nacionalnih manjina, pokraj općeg biračkog prava, može osigurati i posebno pravo da biraju svoje zastupnike u Hrvatski sabor (stavak 3.) i da se pripadnicima svih nacionalnih manjina jamči sloboda izražavanja nacionalne pripadnosti, slobodno služenje svojim jezikom i pismom i kulturna autonomija (st. 4.). 53 U jedinicama samouprave, u kojima pripadnici nacionalnih manjina ostvaruju pravo na razmjernu zastupljenost u predstavničkim tijelima, osigurava im se i zastupljenost u izvršnim tijelima, odnosno prema propisanim uvjetima zamjenik općinskog načelnika, gradonačelnika, odnosno župana mora biti iz redova pripadnika nacionalnih manjina, a što se mora urediti statutom jedinice te u tijelima uprave jedinica samouprave sukladno odredbama Ustavnog zakona NN 80/10. Prema tim modelima nacionalne manjine koje u stanovništvu Republike Hrvatske sudjeluju s više od 1,5% stanovnika imaju pravo na najmanje 3 zastupnika u Hrvatskom saboru, a nacionalne manjine koje u stanovništvu Republike Hrvatske sudjeluju s manje od 1,5% stanovnika, pored općega biračkog prava, na osnovi posebnog biračkog prava imaju pravo izabrati pet zastupnika pripadnika nacionalnih manjina (tzv. dopunsko pravo glasa).

48

osnovanu sumnju što je puno ve ći stupanj vjerojatnosti od osnova sumnje te dokazati diskriminatornu namjeru što u gra đanskim i radnim parnicama nije potrebno. To je važno zato što kazneno pravo propisuje puno teže sankcije te je stoga i kazneni postupak puno kompleksniji i zahtjevniji u smislu dokazivanja krivnje. Prebacivanje tereta dokazivanja u kaznenom postupku bilo bi izravno suprotno načelu presumpcije nevinosti (nitko nije kriv dok mu se pravomoćnom presudom ne utvrdi krivnja). Zato je žrtvama puno jednostavnije pokrenuti građansku ili radnu parnicu u vezi s diskriminacijom jer je vjerojatnije da će puno lakše uspjeti dokazati stupanj vjerojatnosti da je do diskriminacije došlo.

Tipi čni dokazi koji se upotrebljavaju u diskriminacijski m sporovima izjave su svjedoka, razli čiti dokumenti te op ćepoznate činjenice. Osim toga, kao dokaz se mogu upotrijebiti različite vrste pritužbi, testiranje okolnosti, upitnici, audio i videosnimke (u nekim državama), mišljenja stručnjaka i poklapanje određenih činjenica. Tako je, primjerice, u Njemačkoj izjava poslodavca da zapošljava previše stranaca utjecala na stvaranje pretpostavke da su trenutačni otkazi zaposlenicima utemeljeni na njihovoj etničkoj pripadnosti.54 U Mađarskoj sud je činjenicu da je u određenoj školi izrazito visok postotak romske djece uzeo kao općepoznatu u smislu utvrđivanja osnove sumnje o postojanju segregacije.55

Analiza situacije ili testiranje situacije (engl. situation testing ) često se upotrebljava kao metoda usporedbe u svrhu otkrivanja diskriminatorne prakse u situacijama kao što su pristup barovima, restoranima, iznajmljivanju stanova ili zapošljavanju. Najčešće se upotrebljava za dokazivanje izravne diskriminacije. Analiza situacije ne znači to da bi se usporedba trebala ograničiti na identične situacije koje se vrlo rijetko događaju, već na situacije koje su „usporedive“. Situacije se trebaju analizirati kroz dubinsko ispitivanje materijalnih okolnosti, koja provode na objektivan način, bez utjecaja stereotipa. Ovakav način dokazivanja već se dugo primjenjuje u Velikoj Britaniji i Nizozemskoj, a sve se češće primjenjuje i u Bugarskoj, Češkoj, Danskoj, Finskoj, Francuskoj, Mađarskoj, Latviji i Slovačkoj. Upravo ovakav način dokazivanja u Mađarskoj je doveo do niza pozitivnih presuda u slučajevima diskriminacije Roma. Nevladine organizacije i tijela za jednakost u Austriji, Cipru i Italiji počinju se koristiti ovim dokaznim sredstvom. Analiza situacije zakonski je definirana u Mađarskoj, Francuskoj i Belgiji. Prema mađarskom pravu analiza situacije definira se u vezi s postupanjem navodnog diskriminatora. Nadležno tijelo za jednake mogućnosti stavit će u identične situacije osobe koje su različite u odnosu prema zakonom zaštićenoj karakteristici, ali između kojih postoji sličnost s obzirom na neke druge karakteristike. Također će ispitati akt navodne diskriminacije u odnosu prema osobama na koje se takvo ponašanje odnosi kako bi se utvrdilo je li poštovano načelo jednakog postupanja. Osim toga, važno je uspostaviti uzročnu vezu između nepovoljnog postupanja

54 Bremen Regional Labour Court, od 29. lipnja 2010. 55 Debrecen Appeals Court Judgement No. 13. P. 21. 660/2005.

49

i pravno zaštićene osnove. Za zadovoljenje tog kriterija dovoljno je pitanje: bi li se s određenom osobom nepovoljnije postupilo da je bila drugog spola, rase, dobi, ili u različitom položaju po bilo kojoj drugoj zaštićenoj osnovi? Doktrina „da nije“ („but for“) pristup je izravnoj diskriminaciji koji se upotrebljava u usporedivim situacijama. Odredba ili praksa koja se primjenjuje ne mora se nužno izričito odnositi na „zaštićenu osnovu“. Dovoljno je da se odnosi na kakav uzrok koji se ne može razlučiti od zaštićene osnove. Lokalne vlasti donijele su odluku o besplatnom pristupu bazenu umirovljenim osobama, što je izravno diskriminirajuće za muškarce koji se nalaze u dobnoj skupini od 60. do 65. godine (prema britanskom zakonu žene odlaze u mirovinu sa 60, a muškarci sa 65 godina), u odnosu prema njihovim vršnjakinjama koje su napunile 60 godina. U konkretnom slučaju, da tužitelj nije bio muškog spola, iako još nije navršio 65 godina , bila bi mu dostupna pogodnost besplatnog korištenja bazena koja je dostupna svim umirovljenicima. Također je utvrđeno da u ovom slučaju nisu bili važni namjera i motiv postupanja, već samo postupanje.56

Postupak slanja upitnika počinitelju diskriminacije jedan je od načina dokazivanja diskriminacije. Prije počinjanja formalnog postupka, žrtva može zatražiti da navodni počinitelj diskriminacije objasni razloge različitog postupanja, odnosno obrazloži svoju verziju događaja. Ako odgovor tuženika nije zadovoljavajući, ili tuženik uopće ne odgovori na upit, dovoljna je osnova sumnje da je počinjen akt diskriminacije. U Irskoj se nadležna tijela u postupcima u vezi s diskriminacijom vrlo često koriste ovakvim postupkom.

Statisti čki dokazi navedeni su kao moguće dokazno sredstvo u Direktivama o jednakom postupanju, posebno kod dokazivanja neizravne diskriminacije. U nacionalnom pravu država članica ovakva vrsta dokaza nije zakonom predviđena, ali njihova je uporaba dopuštena. Primjena statističkih dokaza najčešća je u slučajevima nejednake plaće s obzirom na spol te segregaciju na temelju etničke pripadnosti. Osim toga, ovakva vrsta dokazivanja ima pozitivan psihološki utjecaj na žrtvu, budući da na taj način postaje svjesna da postoji značajan postotak ljudi koji trpi sličan ili isti oblik diskriminacije. Takva vrsta dokazivanja vrlo se često upotrebljava pred njemačkim i irskim sudovima koji se najčešće oslanjaju na statistike koje su predočile žrtve, a ako one nisu dostupne, onda na statističke podatke koje prikuplja poslodavac. Prilikom oslanjanja na takve podatke mora se razmotriti je li period njihova prikupljanja dovoljno dug da bi iz njega bio vidljiv neravnomjeran učinak, koji je najbolji raspon statističkog uzorka primjeren za usporedbu (npr. zaposlenici/zaposlenice stariji/e od pedeset godina u odnosu prema zaposlenicima/zaposlenicama starijim ili mlađim od trideset godina), i nalaze li se skupine koje se uspoređuju na sličnim radnim mjestima. Mađarsko tijelo za jednake mogućnosti vrlo se često oslanja na statističke podatke u slučajevima kada se žrtva žali da nije primljena na radno mjesto zbog svoje dobi, čime se stavlja u statistički omjer u odnosu prema dobi ostalih koji su istodobno dobili zaposlenje. Ipak, vrlo često statistički podaci

56 Predmet James v. Eastleigh Borough Council (1990) 2 AC 751; C-249/96, Lisa Jacqueline Grant v. South-West Trains [1998] ECR I-621.

50

nisu dovoljni kako bi se utvrdilo postojanje diskriminacije te je potrebno prikupiti i druge dokaze.

Za usporedbu, mađarski zakon o suzbijanju diskriminacije uključuje koncept presumpcije vjerojatnosti, što je još niži stupanj vjerojatnosti od osnove sumnje, a to žrtvama daleko olakšava dokazivanje vjerojatnosti o počinjenoj diskriminaciji, što je dovoljno za prebacivanje tereta dokazivanja na suprotnu stranu.

Postojanje komparatora u usporedivim situacijama može biti problematično u određenim situacijama. Ako sud usporedbu u konkretnom slučaju doživi neprimjerenom, žrtva može izgubiti spor.

Nadalje, sud može usporediti žrtvu sa skupinom pojedinaca koji imaju slične ili iste karakteristike, najčešće u situacijama kada je riječ o diskriminaciji na temelju etničke ili religijske pripadnosti. Primjerice, ako u državi živi 95 posto katolika, a ostalih 5 posto čine pripadnici pravoslavne, islamske i židovske religije, vrlo će vjerojatno sud svaku žrtvu iz manjinske religije uspoređivati s katolicima. Nadalje, sud će radije uspoređivati osobe s teškim invaliditetom s osobama s manjim stupnjem invaliditeta, nego sa zdravim osobama. Također, postoje situacije u kojima je komparator neprimjereno dokazno sredstvo, kao što je u slučajevima višestruke diskriminacije, o čemu smo već ranije govorili. Osim toga, u slučajevima u kojima ne postoji stvarni komparator možemo se poslužiti hipotetskim komparatorom (npr. u slučajevima jednake plaće osoba koje su bile zaposlene kod istog poslodavca). Ipak, komparator nam nije potreban u slučajevima uznemiravanja, viktimizacije, poticanja na diskriminaciju ili propuštanja razumne prilagodbe. U nekim slučajevima diskriminacija se može utvrditi u odnosu prema idealnom minimalnom standardu postupanja, npr. u odnosu prema mjerilu povrede ljudskog dostojanstva.

4. Alati za dokazivanje diskriminacije

• Vodite dnevnik, tj. sustavno zapisujte sve podatke o diskriminaciji sa što više detalja kao što su datum i vrijeme događaja, imena svjedoka, ishod događaja.

• Čuvajte sve materijalne dokaze, sve kopije pisama, e-pošte, faksova i poruka koje dobivate od zlostavljača.

• Obratite se liječniku opće prakse koji će vam dati uputnicu za specijalista/specijalisticu psihijatrije te medicine rada s kojima poslodavac ima ugovor za pružanje usluga specifične zdravstvene zaštite ili opće/obiteljske prakse. Liječnika je potrebno izvijestiti o svim psihofizičkim posljedicama i o svim posljedicama na socijalne odnose.

• Informirajte se i potražite pravni savjet pravnika. • Navesti razloge zbog kojih se smatra da je riječ o povredi ljudskog dostojanstva kako bi

se takvo ponašanje prekinulo. • Ako stres i napetost postanu neprihvatljivi, poželjno je otići

na bolovanje. • Upozori

51

Obratiti se nevladinim organizacijama koje se bave zaštitom ljudskih prava.

Važno je napomenuti da su u većini slučajeva opravdanja za diskriminaciju utemeljena na potrebama tržišta, odnosno ekonomskim interesima. Ipak, razlika između opravdanja za izravnu diskriminaciju utemeljenu na ekonomskim opravdanjima i objektivnog postupanja u slučajevima potreba tržišta mora biti utemeljen na dobroj vjeri kako bi se postiglo pravično postupanje. Tako se u predmetu Defrenne57, u kojem su stjuardese francuske aviokompanije za isti rad bile manje plaćene u odnosu prema muškim kolegama, poslodavac nastojao opravdati razlozima većih davanja državi, nacionalnog gospodarstva i privatnog poduzetnika, što ESP nije uvažio. S druge strane, u već spomenutom predmetu Danfoss potvrdio je da razlike u plaći koje proizlaze iz dužine radnog staža ne zahtijevaju posebno opravdanje.

5. Sankcije za diskriminaciju

Pravne norme ili odluke koje su dovele do diskriminacije ništetne su, odnosno pravna norma, bez obzira na to bila ona izravno ili neizravno diskriminirajuća, može se ukinuti ili poništiti, a ako se takva diskriminacija provodi zakonom ili drugim propisom, odluku o ukidanju ili poništenju te norme donosi Ustavni sud.

Ako je subjekt diskriminacije pogođen primjenom pravne norme, može zahtijevati da sud utvrdi ništetnost odluke donesene na temelju zabranjenog diskriminirajućeg kriterija. Pravo na naknadu štete pravo je subjekta diskriminacije da potražuje novčani iznos zato što mu je uskraćeno neko pravo koje mu po zakonu pripada (npr. pravo na zaposlenje), ali ne samo pravo na naknadu troškova sudjelovanja u, primjerice, postupku natječaja, već i pravo na izmaknulu dobit. Svrha ovakvoga pravnog rješenja jest djelovati preventivno, odnosno spriječiti druge da diskriminiraju. Takvo je razmišljanje u skladu s praksom Suda Europske unije.

Usklađujući svoje zakonodavstvo s Europskim direktivama, države članice (i buduće države članice) trebaju osigurati „učinkovite, razmjerne i odvraćajuće sankcije“ za diskriminatorno postupanje.58

Izbor vrste sankcija ostavljen je državama članicama. Hrvatsko antidiskriminacijsko pravo predviđa građanskopravnu, prekršajnu i kaznenopravnu odgovornost i sankcije. Zakonom o suzbijanju diskriminacije predviđene su prekršajna i građanska odgovornost. Zakonom o suzbijanju diskriminacije previđena je prekršajna odgovornost samo za dva oblika diskriminatornog postupanja (oblika diskriminacije): za uznemiravanje i za spolno uznemiravanje.

S gledišta Europskog prava gra đanskopravne sankcije najpoželjnija su vrsta

57 Predmet C- 43/75 Defrenne v. SABENA [1976]. 58 Predmet C-14/83 Von Colson i Kamman [1984] ECR I-1891.

52

sankcija jer se njima žrtvi diskriminacije omogućava kompenzacija; žrtvi diskriminacije omogućava se da izabere želi li pokrenuti postupak te ne zahtijeva postojanje namjere kao uvjeta za postojanje diskriminacije zbog čega se naginje upravo građanskoj odgovornosti i tom tipu sankcija. Stoga je prednost građanskog postupka i pripadajuće sankcije da se istodobno obavljaju dvije funkcije: osigurava se naknada štete onima koji su bili diskriminirani, a sankcioniraju se oni koji diskriminiraju. Spomenuto je i mana prekršajnih sankcija, s obzirom na to da se isključivo sankcioniraju oni koji diskriminiraju dok žrtve diskriminacije od toga imaju samo posredno zadovoljenje.

Tipičan je oblik građanske odgovornosti naknada nematerijalne štete u novčanom iznosu za izgubljeni prošli i budući dobitak (najčešće), naknada za povredu prava osobnosti, naknada za pretrpljenu štetu u obliku povreda mentalnog zdravlja. Europsko pravo ne određuje donju i gornju granicu visine naknade štete, taj je izbor ostavljen državama članicama. Neke su države postavile gornju granicu naknade štete, poput, primjerice, Irske i Finske, iako i ta granica može biti pomaknuta u iznimno opravdanim slučajevima. U Poljskoj je minimum naknade štete izjednačen s minimalnom plaćom. U Irskoj je prosječna naknada oko 14 431 eura, a najviša je dodijeljena naknada je 125 000 eura. U Švedskoj je iznos naknade štete za diskriminaciju određen u rasponu od 3 700 do 10 000 eura. U Velikoj Britaniji radni su sudovi posljednjih nekoliko godina izricali sankcije u rasponu od 9 430 do 18 000 eura.

Kaznenopravne sankcije očituju se najčešće u novčanim kaznama i kaznama zatvora. Kazneni postupak počinje prijavom diskriminacije policiji koja istražuje slučajeve diskriminacije. U kaznenom pravu ne primjenjuje se prebacivanje tereta dokazivanja te se mora dokazati diskriminatorna namjera počinitelja utvrđivanjem postojanja osnove sumnje. Kazneni postupak vodi se pred nadležnim sudovima u kaznenim predmetima u kojima državni odvjetnici imaju najznačajniju ulogu, dok je uloga žrtve vrlo ograničena i uglavnom se svodi na svjedočenje. U većini država, ako državno odvjetništvo ne želi procesuirati slučaj, žrtva može pristupiti sudu kao privatni tužitelj.

Zakon o suzbijanju diskriminacije propisuje prekršajne sankcije za utvrđenu diskriminaciju, a Zakom o radu propisuje prekršajne kazne za poslodavca (npr. nalaže da poslodavac prekršajno može odgovarati samo ako ne imenuje osobu ovlaštenu za primanje pritužbi, ali ne i u slučaju kada ne poduzme potrebne mjere kojim bi radnika zaštitio od daljnjeg uznemiravanja).

ALATI ZA SUZBIJANJE DISKRIMINACIJE

• Antidiskriminacijska strategija i politika • Edukacija i podizanje svijesti • Medijacija ili mirenje predstavlja izvansudski način rješavanja sporova. Jedan je od

najčešćih i najbržih, a moglo bi se reći i najučinkovitijih načina rješavanja postupaka u vezi s diskriminacijom, budući da je kratkotrajniji i jeftiniji u usporedbi sa sudskim

53

postupcima. Zakonom o mirenju predviđeni su načini počinjanja mirenja, kao i neovisna tijela koja su za to posebno zadužena te imaju listu miritelja s koje stranke mogu izabrati osobu koja će ih voditi u tom postupku.

• Neovisna vanjska revizija (analiza politika i pravilnika koje je poslodavac izradio)

III. SUDSKA ZAŠTITA I NAKNADA ŠTETE ZBOG DISKRIMINA CIJE

Autor: Domagoj Franjo Frntić

predsjednik Općinskog radnog suda u Zagrebu

1. Uvodne napomene

Zaštita od diskriminacije jedan je od prioriteta u modernim pravnim porecima, pa tako i Republika Hrvatska posvećuje posebnu pažnju navedenom, osobito od kada je (2009.) stupio na snagu tzv. paket antidiskriminacijskog zakonodavstva, među kojim propisima najistaknutije mjesto ima Zakon o suzbijanju diskriminacije, koji će u bitnim crtama biti predstavljen u nastavku.

Bitan dio sadržaja predmetnih propisa, uključujući i spomenuti Zakon o suzbijanju diskriminacije, predstavljaju odredbe koje se odnose na sudsku zaštitu od diskriminacije, i o čemu će više riječi biti nastavno.

Također, obradit će se i materija naknade štete zbog diskriminacije, budući da je upravo institut naknade štete jedan od najčešće korištenih u kontekstu sudske zaštite od diskriminacije.

2. Općenito o antidiskriminacijskom ure đenju u Republici Hrvatskoj

2.1. Uvodne napomene

Zakon o suzbijanju diskriminacije usvojen je u Hrvatskome saboru 9. svibnja 2008. te objavljen u Narodnim novinama, broj 85/2008, od 21. svibnja 2008., i u primjeni je od 1. siječnja 2009.

Predmetni Zakon, kao opći zakon antidiskriminacijske zaštite, svojim sveobuhvatnim pristupom i usklađivanjem pojedinih instituta, na jedinstven način je uredio problematiku suzbijanja diskriminacije, s obzirom da do donošenja Zakona Republika Hrvatska nije imala cjeloviti propis koji bi na jedinstven način uređivao problematiku suzbijanja diskriminacije te su pojedini zakoni u svom sadržaju uključivali antidiskriminacijske odredbe. Donošenje Zakona o suzbijanju diskriminacije smatra se iskorakom u području suzbijanja diskriminacije, a osobito u odnosu na unesene diskriminirajuće osnove koje nadilaze međunarodne standarde na ovom području, s tim da naknadno doneseni, i sada

55

važeći Zakon o radu,59 s obzirom na postojanje Zakona o suzbijanju diskriminacije60 nije imao posebne odredbe o zaštiti o diskriminacije.

S obzirom na postojanje određenih primjedbi i komentara, osobito od strane Europske komisije, a koji su izneseni nakon praćenja primjene Zakona o suzbijanju diskriminacije, naknadno se pristupilo i donošenju izmjena i dopuna Zakona o suzbijanju diskriminacije61 radi dodatnog usklađivanja s odgovarajućom pravnom stečevinom Europske unije.

2.2. Izvori antidiskriminacijskog prava

U vrijeme donošenja Zakon o suzbijanju diskriminacije bio je novina u hrvatskom pravnom sustavu, ali sama zabrana diskriminacije nije bila novost. Naime, Ustav Republike Hrvatske62 te brojni zakoni i međunarodni ugovori koji su dio pravnog poretka izvori su hrvatskog antidiskriminacijskog prava, i moguće ih je podijeliti na norme nacionalnog prava, norme međunarodnog prava u širem smislu te norme prava Europske unije.

2.2.1. Antidiskriminacijsko pravo Republike Hrvatsk e

2.2.1.1. Ustav Republike Hrvatske

Zabrana diskriminacije je pravnom sustavu Republike Hrvatske ustavna kategorija, budući da su u čl. 3 Ustava Republike Hrvatske propisane najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske, i jedna od kojih je jednakost, a to su i nacionalna ravnopravnosti te ravnopravnost spolova. Nadalje, Ustav Republike Hrvatske u svom čl. 14 zabranjuje diskriminaciju proglašavajući da svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode neovisno o svojoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama63.

2.2.1.2. Antidiskriminacijsko zakonodavstvo u Republici Hrvatskoj do donošenja Zakona o suzbijanju diskriminacije iz 2008.

Hrvatsko antidiskriminacijsko zakonodavstvo do donošenja Zakona o suzbijanju diskriminacije sastojalo se od većeg broja zakona koji sadrže antidiskriminacijske odredbe,

59 Narodne novine, 149/09 i dr. 60 Narodne novine br. 85/08 61 Narodne novine, 112/12 62 Narodne novine, 56/90 i dr. 63 Radilo bi se o tzv. otvorenoj listi diskriminacijskih razloga

56

kao što su Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina64, Zakon o radu65, Zakon o ravnopravnosti spolova66, Zakon o istospolnim zajednicama67, Zakon o državnim službenicima68 te Kazneni zakon69.

Tako je Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina npr. jamčio pravo na slobodno izjašnjavanje o pripadnosti nacionalnoj manjini te ostvarivanju posebnih prava i sloboda pripadnika nacionalnih manjina i izričito se zabranjivala bilo kakva diskriminacija temeljena na pripadnosti nacionalnoj manjini te se pripadnicima nacionalnih manjina jamčila jednakost pred zakonom i jednaka prava zaštita.

Nadalje, Zakonom o ravnopravnosti spolova utvrđene su općenite osnove za zaštitu i promicanje ravnopravnosti spolova te su određeni i uređeni načini zaštite od diskriminacije na temelju spola i stvaranje jednakih mogućnosti za žene i muškarce, na način da se zabranjuje izravna i neizravna diskriminacija, uznemiravanje i spolno uznemiravanje, a zabranjuje se i diskriminacija na temelju bračnog i obiteljskog statusa te diskriminacija na temelju spolne orijentacije.

Zakon o istospolnim zajednicama, kojim se uređuje postojanje istospolnih zajednica i pravni učinci postojanja takvih zajednica, također zabranjuje diskriminaciju na temelju spolne orijentacije, pri čemu se zabranjuje izravna i neizravna diskriminacija te poticanje na diskriminaciju na osnovi istospolne zajednice i homoseksualne orijentacije.

Također, Zakonom o državnim službenicima propisano je da državni službenici u svojem postupanju ne smiju diskriminirati ili povlašćivati građane prema dobi, nacionalnosti, etničkoj i teritorijalnoj pripadnosti, jezičnom i rasnom podrijetlu, političkom ili vjerskom uvjerenju ili sklonosti, invalidnosti, obrazovanju, socijalnom položaju, spolu, bračnom ili obiteljskom statusu, spolnoj orijentaciji ili nekim drugim razlozima. Jamči se i pravo na pravedno i jednako postupanje prema svim državnim službenicima, bez obzira na njihovu rasnu pripadnost, političko uvjerenje, spol, bračni ili obiteljski status, spolnu orijentaciju, osobne uvjete, dob ili etničko podrijetlo te im se omogućavaju jednaki uvjeti za napredovanje, nagrađivanje i pravnu zaštitu.

Kazneni zakon važeći u vrijeme donošenja Zakona o suzbijanju diskriminacije zabranjivao je zločin iz mržnje te je propisivao posebna kaznena djela vezana za rasnu i drugu diskriminaciju te povredu ravnopravnosti građana, na način da se određuje kažnjavanje onog tko na temelju razlike u rasi, vjeri, jeziku, političkom ili drugom uvjerenju, imovini, 64 Narodne novine, 155/02 65 Narodne novine, 38/95 i dr. 66 Narodne novine, 82/08 67 Narodne novine, 116/03 68 Narodne novine, 92/05 i dr. 69 Narodne novine, 110/97 i dr.

57

rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama, spolu, boji kože, nacionalnosti ili etničkom podrijetlu, krši temeljna ljudska prava i slobode priznate od međunarodne zajednice, s tim da se inkriminira i govor mržnje. Propisano je i da će se kazniti onaj tko na temelju razlike u rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama, ili zbog pripadnosti etničkom i nacionalnoj zajednici ili manjini u Republici Hrvatskoj, uskrati ili ograniči slobodu ili pravo čovjeka i građanina utvrđeno Ustavom, zakonom ili drugim propisom, ili koji na temelju te razlike ili pripadnosti daje građanima povlastice ili pogodnosti.

Konačno, i Zakonom o radu bila je uređena zabrana diskriminacije na području rada i radnih odnosa. Bila je tako zabranjena izravna i neizravna diskriminacija, uznemiravanje i spolno uznemiravanje na temelju rase, boje kože, spola, spolnog opredjeljenja, bračnog stanja, obiteljskih obveza, dobi, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, rođenja, društvenog položaja, članstva ili nečlanstva u političkoj stranci, članstva ili nečlanstva u sindikatu te tjelesnih ili duševnih poteškoća. Diskriminacija se zabranjivala i u pogledu uvjeta za zapošljavanje, uključujući kriterije i uvjete za izbor kandidata za obavljanje određenog posla, u bilo kojoj grani djelatnosti i na svim razinama profesionalne hijerarhije, napredovanja u poslu, pristupa svim vrstama i stupnjevima stručnog osposobljavanja, dokvalifikacije i prekvalifikacije, uvjeta zaposlenja i rada te svih prava iz radnog odnosa i u svezi s radnim odnosom, uključujući jednakost plaća, otkaza ugovora o radu, prava članova i djelovanja u udrugama radnika ili poslodavaca ili u bilo kojoj drugoj profesionalnoj organizaciji, uključujući povlastice koje proizlaze iz tog članstva.

2.2.2. Međunarodno pravo

2.2.2.1. Dokumenti Ujedinjenih naroda i Međunarodne organizacije rada

Najvažniji antidiskriminacijski dokumenti Ujedinjenih naroda su Opća deklaracija o ljudskim prvima iz 1948., Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima iz 1966., Međunarodno pakt o građanskim, socijalnim i kulturnim pravima iz 1966., Konvencija o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije iz 1965., Konvencija o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena iz 1979., Konvencija protiv torture i drugih okrutnih, nečovječnih ili ponižavajućih postupaka ili kažnjavanja iz 1984., Konvencija o pravima djeteta iz 1989., Konvencija o pravima osoba s invaliditetom iz 2007., Konvencija Međunarodne organizacije rada (br. 100) o jednakosti plaća radnika i radnica za rad jednake vrijednosti iz 1951. te Konvencija Međunarodne organizacije rada (br. 111) o zabrani diskriminacije u zvanju i zapošljavanju iz 1958..

Počevši od Opće deklaracije o ljudskim pravima gotovo svi značajniji međunarodni dokumenti za zaštitu ljudskih prava zabranjuju diskriminaciju. Neki dokumenti sadrže manji

58

broj odredbi kojima se zabranjuje diskriminatorno postupanje, a neki dokumenti su, poput Konvencije o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije (CERD) ili Konvencije o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena (CEDAW), u cijelosti usmjereni na suzbijanje diskriminacije određenog tipa te su osobito kroz djelovanje u tu svrhu osnovanih odbora iznimno značajni instrumenti u borbi protiv diskriminacije. Republika Hrvatska je stranka naprijed navedenih međunarodnih sporazuma te su oni u skladu s Ustavom dio pravnog poretka s pravnom snagom iznad zakona.

2.2.2.2. Dokumenti Vijeća Europe

Poznatiji i značajniji antidiskriminacijski dokumenti Vijeća Europe su Konvencija (ETS br. 5) za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda iz 1950., Europska povelja (ETS br. 148) o regionalnim ili manjinskim jezicima iz 1992., Okvirna konvencija (ETS br. 157) za zaštitu nacionalnih manjina iz 1995. kao i Konvencija o zaštiti ljudskih prava i dostojanstva ljudskog bića u pogledu primjene biologije i medicine: Konvencija o ljudskim pravima i biomedicini (ETS br.164) iz 1997..

Najveću važnost među naprijed navedenim dokumentima ima Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Europska konvencija), uključivo i Protokol 12.. Tako odredba čl. 14 Konvencije zabranjuje diskriminaciju pri uživanju prava i sloboda koja su priznata u toj Konvenciji, dok Protokol 12 sadrži tzv. opću zabranu diskriminacije, odnosno, za razliku od čl. 14 koji zabranjuje diskriminaciju pri uživanju prava i sloboda koju su priznati u Europskoj konvenciji, Protokolom se zabranjuje diskriminaciju pri uživanju svih prava određenih zakonom (tj. svim zakonima koji su na snazi u pojedinoj državi), i koji Protokol je Republika Hrvatska ratificirala te je 01. travnja 2005. stupio na snagu, na koji način je i temeljem Protokola 12. u Republici Hrvatskoj od 2005. zabranjena diskriminacija na osnovi spola, rase, boje kože, jezika,vjere, političkog ili drugog mišljenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, pripadnosti nacionalnoj manjini, imovine, rođenja ili drugog statusa pri uživanju svih prava određenih zakonima koji su na snazi. Na kraju, za napomenuti je da prilikom tumačenja Europske konvencije valja uzimati u obzir i praksu Europskog suda za ljudska prava.

2.2.2.3. Pravo Europske unije

Sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju iz 2001. Republika Hrvatska se obvezala na usklađivanje svog zakonodavstva s propisima Europske unije, a time i s propisima s područja suzbijanja diskriminacije, i upravo je obveza usklađivanja bila osnovni razlog pokretanja postupka izrade Zakona o suzbijanju diskriminacije.

Najduže se europsko pravo ograničavalo na borbu protiv diskriminacije na osnovu spola te tako vezano za spol kao diskriminacijsku osnovu postoje brojne direktive na području ravnopravnosti spolova te značajna sudska praksa. Ugovor o Europskoj zajednici

59

zabranjuje i diskriminaciju na osnovu državljanstva u čl. 12 Ugovora, no ne radi se o klasičnoj osnovi diskriminacije, već se zabrana diskriminacije odnosi samo na diskriminaciju na osnovu državljanstva države članice Europske unije s ciljem omogućavanja slobodnog kretanja radnika.

Ključna promjena za razvoj antidiskriminacijskog prava dolazi 1997. usvajanjem Amsterdamskog ugovora, koji u čl. 13. Ugovora o Europskoj zajednici, dakle na taj način u europsko pravo, po prvi puta uvodi nove diskriminacijske osnove, i to rasno ili etničko podrijetlo, vjeru ili uvjerenje, invaliditet, dob i spolnu orijentaciju. Na temelju čl. 13 usvojene su i dvije direktive s kojima je usklađivanje izvršeno donošenjem Zakona o suzbijanju diskriminacije, a to su Direktiva Vijeća 2000/43/EZ od 29. lipnja 2000. o primjeni načela jednakog postupanja prema osobama neovisno o rasnom ili etničkom podrijetlu: koja se odnosi na rasno ili etničko podrijetlo te Direktiva Vijeća 1000/78/EC od 27. studenog 2000. o općem okviru za jednako postupanje pri zapošljavanju i odabiru zvanja: koja se odnosi na dob, invaliditet, spolnu orijentaciju i vjeru.

Ukratko, može se reći da su glavna obilježja direktiva 2000/43/EZ i 2000/78/EZ da zabranjuju izravnu i neizravnu diskriminaciju, uznemiravanje, poticanje na diskriminaciju te propuštanje razumne prilagodbe kod osnove invaliditeta. Obje direktive primjenjuju se na sve osobe (pravne i fizičke), kako u privatnom, tako i javnom sektoru. Obje direktive donose određene iznimke te dopuštaju, ali ne zahtijevaju pozitivne mjere, a također se u objema traži od država osiguravanje sudskog i/ili upravnog postupka, propisuje se inverzija tereta dokazivanja, zatim pravo udruga, organizacija i drugih tijela da sudjeluju u postupku kao zastupnici ili potpora tužitelju, kao i zaštita od viktimizacije te sankcije koje bi trebale biti učinkovite, proporcionalne i usmjerene na odvraćanje.

Pritom Direktiva 2000/43/EZ, koja se odnosi na rasno ili etničko podrijetlo, ima šire područje primjene od Direktive 2000/78/EZ, mada se obje odnose na: (a) pristup zapošljavanju, (b) pristup stručnom osposobljavanju i usavršavanju, (c) rad i radne uvjete i (d) članstvo i djelovanje u organizacijama radnika ili poslodavaca. No, Direktiva 2000/43/EZ o primjeni načela jednakog postupanja prema osobama neovisno o rasnom ili etničkom podrijetlu odnosi se i na : (e) socijalnu zaštitu, uključujući socijalnu sigurnost i zdravstvenu zaštitu; (f) socijalne pogodnosti; (g) obrazovanje te (h) dobra i usluge, s tim da se u navedenoj Direktivi propisuje i obveza uspostave tijela za suzbijanje (rasne i etničke) diskriminacije7071.

70 U vrijeme donošenja Zakona o suzbijanju diskriminacije pravo Europske unije nije zahtijevalo postojanje sličnog tijela za suzbijanje diskriminacije po ostalim osnovama. 71 Više o izvorima antidiskriminacijskog prava vidjeti "Vodič uz Zakon o suzbijanju diskriminacije", Ured za ljudska prava Vlade Republike Hrvatske, Zagreb, 2009.

60

2.3. ZAKON O SUZBIJANJU DISKRIMINACIJE KAO NOVINA U VRIJEME DONOŠENJA TE SADAŠNJE STANJE

Iz naprijed navedenog bi proizlazilo da je Zakonom o suzbijanju diskriminacije predmetna materija razrađena konkretnim odredbama kojima se osigurava zaštita od diskriminacije, a došlo je i do objedinjavanja antidiskriminacijske materije u jednom (krovnom) zakonu. Predmetni Zakon, kao opći zakon antidiskriminacijske zaštite (lex generalis), konceptualnim pristupom i usklađivanjem pojedinih instituta, na jedinstven način uređuje problematiku suzbijanja diskriminacije, s obzirom da do donošenja Zakona Republika Hrvatska nije imala cjeloviti zakon koji bi na jedinstven način uređivao problematiku suzbijanja diskriminacije te su pojedini propisi u svom sadržaju uključivali antidiskriminacijske odredbe, kako je već rečeno. Donošenjem Zakona napravljen je iskorak u području suzbijanja diskriminacije, a osobito u odnosu na unesene diskriminirajuće osnove koje nadilaze međunarodne standarde na ovom području.

Tako su Zakonom o suzbijanju diskriminacije određena postupanja koja se smatraju diskriminatornim (oblici diskriminacije) i dana su objašnjenja takvih postupanja te je unesena odredba o prenošenju tj. inverziji tereta dokazivanja, i što nisu bili noviteti u pravnom sustavu Republike Hrvatske, no do tada je ovakva zaštita od diskriminacije postojala prema Zakonu o ravnopravnosti spolova za spolnu diskriminaciju na različitim područjima i prema Zakonu o radu za diskriminaciju na području rada, da bi spomenutim Zakonom o suzbijanju diskriminacije došlo do objedinjavanja te uvođenja zaštite od diskriminacije u odnosu na veći broj diskriminacijskih osnova i za najšire područje.

Nadalje, Zakon je sadržavao i detaljno razrađene postupovne odredbe, uvodeći npr. posebne antidiskriminacijske tužbe i kao i institut tzv. udružne tužbe, a unesene su i prekršajne odredbe koje imaju za cilj sankcionirati ponašanja suprotna odredbama tog Zakona. Uvedeno je i središnje tijelo nadležno za suzbijanje diskriminacije, čime je znatno proširen djelokrug rada pučkog pravobranitelja.

Mada je po nekim svojim karakteristikama Zakon o suzbijanju diskriminacije u svom izvornom obliku bio vrlo napredan i znatno je prelazio obveze koje proizlaze iz Direktiva 2000/43/EC i 2000/78/EC, ipak su i tada postojale određene kritike, tako da se naknadno pristupilo spominjanim izmjenama i dopunama Zakona o suzbijanju diskriminacije, te je predmetnim izmjenama i dopunama Zakon usklađen s Direktivama Europske unije i to: Direktivom Vijeća 2000/43/EZ, od 29. lipnja 2000., o primjeni načela ravnopravnosti osoba bez obzira na njihovo rasno ili etničko podrijetlo (dalje: Direktiva Vijeća 2000/43/EZ), Direktivom Vijeća 2000/78/EZ, od 27. studenoga 2000., o uspostavi okvira za jednak tretman na području zapošljavanja i odabira zvanja (dalje: Direktiva Vijeća 2000/78/EZ), Direktivom Vijeća 2004/113/EZ, od 13. prosinca 2004., kojom se primjenjuje načelo ravnopravnosti muškaraca i žena u mogućnosti dobivanja i nabave roba, odnosno

61

pružanja usluga (dalje: Direktiva Vijeća 2004/113/EZ72) i Direktivom 2006/54/EZ Europskog parlamenta i Vijeća, od 5. srpnja 2006., o provedbi načela jednakih mogućnosti i jednakog tretiranja muškaraca i žena u pitanjima zapošljavanja i obavljanja zanimanja (dalje: Direktiva 2006/54/EZ), tako da je sada važeći Zakon o suzbijanju diskriminacije u obliku koji sadržava i predmetne izmjene i dopune.

3. Sudski postupak i naknada štete zbog diskriminac ije

3.1. Općenite napomene

Kako je već rečeno, bitan dio sadržaja antidiskriminacijskih propisa, uključujući i sam Zakon o suzbijanju diskriminacije, predstavljaju odredbe koje se odnose na sudsku zaštitu od diskriminacije, i o čemu će se nadalje govoriti, s posebnim osvrtom na mogućnost naknade štete zbog diskriminacije.

3.2. Uvodne napomene

Jedan od mehanizama zaštite od diskriminacije prema odredbama Zakona o suzbijanju diskriminacije je i reagiranje na već uočene pojave diskriminacije, dakle radilo bi se o restitutivnom i represivnom djelovanju, što uključuje prekršajnu, kaznenu i građansku odgovornost o kojoj se odlučuje u odgovarajućim tipovima sudskih postupaka.

Peta glava Zakona o suzbijanju diskriminacije73 posvećena je građanskopravnoj zaštiti, kao najvažnijem te izravnom aspektu zaštite povrede prava žrtava diskriminacije, u vezi kojeg Zakon sadrži i određene procesne odredbe, s tim da je i do donošenja Zakona o suzbijanju diskriminacije postojala u praksi sudska zaštita od diskriminacije, no zakonodavac je slijedeći noviju europsku praksu pokušao poboljšati postojeći model zaštite.

3.3. Individualna antidiskriminacijska sudska zašti ta

Zaštita prava na jednako postupanje ponekad se pojavljuje u vezi sa zaštitom drugih prava te se stoga antidiskriminacijska zaštita može ostvarivati na dva načina, i to u postupku u

72 Tako je npr. za napomenuti da je u svrhu usuglašavanja s Direktivom 2004/113, navedeno da se ne smatra diskriminacijom razlikovanje temeljem spola ili invaliditeta u pristupu i pružanju dobara i usluga i pristupu sportu ako je pristup dobru i/ili usluzi, odnosno sportu, namijenjen isključivo ili prvenstveno pripadnicima jednog spola ili osobama s invaliditetom i pod uvjetom da je takvo postupanje objektivno i razumno opravdano legitimnim ciljem te ako su upotrijebljena sredstva primjerena i nužna cilju koji se želi postići. 73 "Postupak pred sudom"

62

kojem se odlučuje o pravima koja se zbog diskriminacije krše, ili u samostalnom sudskom postupku.

Na taj način proizlazi da postoje dvije postupovne mogućnosti koje stoje na raspolaganju osobi koja smatra da su joj zbog diskriminacije povrijeđena prava:

1. podnošenje tužbe u kojoj će se tražiti zaštita subjektivnog prava (npr. prava iz radnog odnosa), a pritom se pozivati da je do povrede prava došlo zbog diskriminacije (incidentalna antidiskriminacijska zaštita), i kada se odluka o postojanju ili nepostojanju diskriminacije u incidentalnom postupku neće unositi u izreku, već u obrazloženje sudske presude, i o tom pitanju neće se zasnivati litispendencija, niti će se ono pravomoćno rješavati, ili

2. podnošenje tužbe u kojoj će se tražiti da se o diskriminaciji odluči kao o glavnom pitanju (posebna individualna antidiskriminacijska tužba), kako je to propisano u članku 17. Zakona, s tim da se u takvoj tužbi može iznijeti više različitih posebnih antidiskriminacijskh zahtjeva, i to:

a. zahtjev za utvrđenjem diskriminacije (deklaratorni antidiskriminacijski zahtjev), i u vezi kojeg se u slučaju usvajanja u sudskoj presudi utvrđuje diskriminirajuću narav tuženikovog djelovanja, a presuda kojom je diskriminacija pravomoćno utvrđena ima snagu presuđene stvari (res iudicata),

b. zahtjev za zabranu diskriminacije (prohibitivni antidiskriminacijski zahtjev), tj. zahtjev kojim se traži zabrana poduzimanja radnji kojima se krši ili može prekršiti tužiteljevo pravo na jednako postupanje,

c. zahtjev za uklanjanje diskriminacije ili njenih posljedica (restitutivni antidiskriminacijski zahtjev), kojim se traži da tuženik izvrši radnje kojima se uklanja diskriminacija ili njene posljedice, budući da je cilj takvog zahtjeva da se situacija vrati u stanje u kojoj je bila prije povrede prava na jednako postupanje,

d. zahtjev za naknadom štete uzrokovane diskriminacijom (reparacijski antidiskrimacijski zahtjev), te

e. zahtjev za objavom presude kojom je utvrđena diskriminacija (publikacijski antidiskriminacijski zahtjev), tj. zahtjev da se presuda kojom je utvrđena povreda prava na jednako postupanje objavi u medijima na trošak tuženika, i da bi bila dopustiva, ova se tužba po prirodi stvari mora kumulirati npr. s deklaratornom antidiskriminacijskom tužbom, a sud će je usvojiti samo ako deklaratorni zahtjev usvoji, tj. ako utvrdi postojanje diskriminacije. Uz to, uvjeti za usvajanje zahtjeva za objavom presude su još i (alternativno) da je do diskriminacije bilo došlo putem medija (npr. kroz javne medijske istupe pojedinih osoba), ili da su mediji o diskriminatornom djelovanju izvještavali, s tim da je potrebno i da sud smatra da bi objava presude pridonijela naknadi nematerijalne

63

štete, ili da bi pridonijela generalnoj prevenciji diskriminatornog djelovanja; javni medij koji objavi presudu ima pravo da mu budu plaćeni svi odgovarajući troškovi i naknade koje će snositi tuženik74 .

3.4. Objektivna kumulacija i pitanja nadležnosti

O svim antidiskriminacijskim zahtjevima odlučuje se u parničnom postupku, uz supsidijarnu primjenu odredbi Zakona o parničnom postupku75 . U jednoj se tužbi može zajedno istaknuti tj. kumulirati više antidiskriminacijskih zahtjeva te tako tužitelj može npr. samo tražiti da se u određenim pitanjima utvrdi postojanje diskriminacije, ali može isto tako uložiti i tužbu u kojoj će se simultano tražiti i utvrđenje diskriminacije, i zabrana buduće diskriminacije, i uklanjanje posljedica diskriminacije, i naknadu štete, i objava osuđujuće presude, i o tome koje će se zahtjeve postaviti u konkretnoj parnici, odlučuje po svojoj slobodnoj dispoziciji tužitelj.

Antidiskriminacijski zahtjev se može istaći i uz svaki drugi zahtjev o kojem se odlučuje u parničnom postupku, pod uvjetom da su svi zahtjevi u međusobnoj vezi, i da isti sud bude za njih stvarno nadležan. K tome, uvjet iste stvarne nadležnost mora biti ispunjen samo za druge zahtjeve jer se antidiskriminacijski zahtjevi s njima mogu kumulirati bez obzira na to je li za te zahtjeve propisano rješavanje u redovitom ili u posebnom parničnom postupku (posebna kvalificirana atrakcija nadležnosti) te će se tako npr. antidiskriminacijski zahtjevi moći postaviti i u redovnom parničnom sporu pred općinskim sudom, i u posebnom, npr. radnom ili obiteljskom sporu pred općinskim sudom, i u trgovačkom sporu pred trgovačkim sudom, zajedno uz posebne zahtjeve iz tih sporova.

Za individualne antidiskriminacijske tužbe po članku 17. Zakona bit će stvarno nadležan općinski sud76, a u slučaju da se one ističu zajedno s drugim zahtjevima za koje bi mogao biti nadležan drugi sud (npr. trgovački sud), nadležan će biti taj sud. Što se tiče mjesne nadležnosti, tužitelj po svojem izboru može podnijeti tužbu bilo u sudu koji bi bio mjesno nadležan za tuženika (sud opće mjesne nadležnosti, u pravilu sud sjedišta ili prebivališta tuženika), bilo u sudu koji bi bio mjesno nadležan za tužitelja (sud mjesta u kojem tužitelj ima prebivalište ili boravište trajnije naravi), bilo u sudu mjesta gdje se dogodila šteta ili je počinjena radnja diskriminacije, i na koji način se širokim propisivanjem izberive (elektivne) nadležnosti željelo izići u susret tužiteljima kako bi im se olakšao pristup sudskoj zaštiti i omogućio izbor foruma koji je za njih najpovoljniji.

74 članak 17. st. 1. t. 4. i članak 17. st. 6. Zakona o suzbijanju diskriminacije 75 članak 17 st. 2 Zakona o suzbijanju diskriminacije 76 članak 18 st. 1 Zakona o suzbijanju diskriminacije

64

3.5. Sudionici (stranke i tre će osobe) u antidiskriminacijskom postupku

Stranke u posebnim individualnim antidiskriminacijskim parnicama jesu s jedne strane navodna žrtva diskriminacije, kao tužitelj, te s druge strane, kao tuženik, osoba u odnosu na koju se traži antidiskriminacijska zaštita, u pravilu osoba za koju se tvrdi da svojim djelovanjem krši ustavna i zakonska jamstva jednakog postupanja i stavlja neku osobu u nepovoljniji položaj po osnovama određenima u Zakonu.

Tužitelj je u pravilu fizička osoba koja tvrdi da je žrtva diskriminacije, dok je tuženik u postupku osoba za koju se tvrdi da je povrijedila ili ugrozila tužiteljevo pravo na jednako postupanje, i to može biti bilo koja pravna ili fizička osoba (npr. poslodavac, službena osoba i sl.). U slučaju da se pokreće postupak zbog tvrdnje da je diskriminacija počinjena postupanjem državnog tijela (npr. tijela državne uprave ili suda), tužbu će trebati podnijeti protiv Republike Hrvatske jer njena tijela nemaju stranačku sposobnost. Isto vrijedi i za tijela područne (regionalne) samouprave gdje je pasivno legitimirana odgovarajuća jedinica, a ne njen dio (dakle, županija ili grad, a ne njezin ured ili služba).

Po općim procesnim pravilima postupak može zajednički pokrenuti više tužitelja, a tužba može biti podnesena protiv više tuženika ako su ispunjeni formalni i sadržajni uvjeti za suparničarstvo. U slučajevima kada se radi o tvrdnjama o diskriminaciji širih razmjera, u kojoj bi broj potencijalnih tužitelja bio velik, zakon otvara i alternativu tj. mogućnost podnošenja udružne antidiskriminacijske tužbe.

Kao procesna posebnost uvedena Zakonom o suzbijanju diskriminacije pojavljuje se široka mogućnost da u postupku povodom individualne antidiskriminacijske tužbe sudjeluju i treće osobe77 te tako postoji mogućnost da u postupku interveniraju „tijelo, organizacija, ustanova, udruga ili druga osoba“ koja se u okviru svoje djelatnosti bavi zaštitom prava na jednako postupanje u odnosu na skupine o čijim se pravima odlučuje u postupku, i proizlazi da bi takav uvjet zadovoljavale organizacije civilnog društva koje se bave promicanjem i zaštitom interesa skupina u pogledu kojih se pojavljuju pojedine osnove diskriminacije iz članka 1. Zakona, a legitimni interes za miješanje imale bi i organizacije koje se općenito bave ljudskim pravima i zaštitom od diskriminacije.

Pri propisivanju mogućnosti da intervenira i pojedino državno ili drugo tijelo, posebno se imala u vidu mogućnost da se u nekim postupcima kao umješač pojavi pučki pravobranitelj ili neki od specijaliziranih pravobranitelja (npr. pravobranitelj za ravnopravnost spolova ili za osobe s invaliditetom).

Sud može dopustiti miješanje samo uz pristanak tužitelja i njegovo protivljenje ima značenje apsolutne zabrane, pa sud u tom slučaju neće imati nikakve diskrecijske ovlasti, nego će zahtjev za miješanjem morati odbiti, dok se u ostalom dijelu, na miješanje trećih

77 članak 21. Zakona o suzbijanju diskriminacije

65

osoba prema Zakonu o suzbijanju diskriminacije supsidijarno primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku.

3.6. Teret dokazivanja

Jedan od najznačajnijih instrumenata koji bi trebali povećati učinkovitost antidiskriminacijske sudske zaštite jest odredba o prenošenju tereta dokazivanja. Ona je među normama koje izričito nalažu

Naime, prema općenitim standardima procesnog prava, osoba koja treba u postupku dokazati za sebe povoljnu činjenicu, ima i teret dokazivanja (onus probandi), što znači da je dužna s potrebnim stupnjem izvjesnosti dokazati činjenicu na koju se poziva, i ako ne uspije u tome, sud će, primjenjujući pritom pravila o teretu dokazivanja, u pravilu uzeti da činjenica koja nije dokazana ne postoji, i na temelju takvog utvrđenja može doći i do gubitka parnice (actore non probante, reus absolvitur).

Budući da je u kontekstu zaštite od diskriminacije iznimno teško sa sigurnošću dokazati da je nejednakost u postupanju motivirana nekom od nedopuštenih osnova diskriminacije, u Zakonu o suzbijanju diskriminacije se odstupa od standardnih zahtjeva za dokazivanje pojedinih činjenica. Tako prema članku 20. Zakona, stranka koja se poziva na diskriminaciju, nije diskriminaciju dužna dokazati s potrebnim stupnjem sigurnosti, već je dovoljno da "učini vjerojatnim da je do diskriminacije došlo". Ako ispuni taj (prima facie) uvjet, protivna strana (navodni diskriminator) dužna je dokazivati da diskriminacije nema. Ako ne dokaže sa stupnjem sigurnosti da diskriminacije nema, tijelo koje vodi postupak je dužno uzeti da je pravo na jednako postupanje povrijeđeno.

Vezano za daljnje dokazivanje u postupcima, npr. u odnosu na okolnosti koje je potrebno utvrditi u postupcima za naknadu štete, za ukazati je da se radi utvrđenja postojanja i visine štete primjenjuju opće odredbe o dokazivanju. To znači da bi tužitelj trebao dokazivati da je do štete uopće došlo, kao i opseg nastale štete. Navedeno se dokazuje svim dokaznim sredstvima predviđenim u parničnom postupku78, npr. ispravama, uviđajem, a osobito saslušanjem svjedoka i stranaka. Također, od osobitog je značaja i dokaz vještačenjem, naročito medicinskim, kojim se, uz druge dokaze, posebno medicinsku dokumentaciju, u pravilu utvrđuje da li je do štete došlo i koji joj je opseg, ako se radi o narušavanju zdravstvenog stanja, kao jednog od elemenata prava osobnosti, kako ga propisuje i štiti Zakon o obveznim odnosima7980.

78 Glava osamnaesta - "DOKAZI I IZVOĐENJE DOKAZA" 79 Narodne novine, broj 35/05 i dr. 80 Odredbe članaka 19. te 1046, 1100 i dr. Zakona o obveznim odnosima

66

To iz razloga što je okolnost postojanja štete jedan od elemenata potrebnih da bi do naknade štete i došlo81, kao što je i opseg štete, o kojem ovisi i visina naknade82 koja se dosuđuje. Međutim, u slučajevima kada nije nužno došlo do pogoršanja zdravstvenog stanja oštećenog, a utvrđeno je diskriminatorno ponašanje (protupravnost), postojanje štete se može utvrđivati i drugim dokazima, a bez medicinskog vještačenja, s tim da se i novčana naknada određuje prema okolnostima slučaja, što uključuje i ocjenu prirode ugrožavanja zaštićenog dobra, intenzitet i trajanje i slične okolnosti83.

3.7. Druga posebna procesna pravila u antidiskrimin acijskim postupcima

U kontekstu ostvarenja načela hitnosti pri pružanju antidiskriminacijske sudske zaštite, Zakon o suzbijanju diskriminacije sadrži nekoliko normi koje bi trebale bitno pospješiti i ubrzati reakciju na moguća diskriminatorna djelovanja te su to, s jedne strane, olakšana mogućnost izricanja privremenih mjera, te s druge strane omogućavanje da se u nepravomoćnoj presudi skrati rok za dobrovoljno izvršenje, ili čak odredi da žalba neće zadržavati ovrhu presude.

Zakon o suzbijanju diskriminacije u članku 23. također propisuje i da je u antidiskriminacijskim postupcima revizija uvijek dopuštena.

Za spomenuti je i da se u tužbama može koristi i već spomenuti institut zaštite prava osobnosti, na način kako je uređen Zakonom o obveznim odnosima84, budući da uređenje predmetnog instituta također sadrži deklaratorne, prohibitivne, restitucijske, reparacijske i publikacijske elemente.

Konačno, ukazuje se da je na području radnih odnosa tj. radnog prava uređen i poseban institut zaštite dostojanstva radnika85 koji u takvim situacijama pruža zaštitu radniku, i neovisno od uzroka ugrožavanja dostojanstva, i koji institut uključuje i mogućnost napuštanja radnog mjesta radi ugroženosti, uz zadovoljavanje za to propisanih uvjeta.

81 Elementi naknade štete bi bili: postojanje štetnika i oštećenog, postojanje štetnog događaja, zatim postojanje štete i njezin opseg, uzročno-posljedična veza (kauzalni neksus) te protupravnost 82 Zakon o obveznim odnosima koristi pojam 'pravične novčane naknade' 83 Npr. moguće je odrediti pravničnu novčanu naknadu bez provođenja medicinskog vještačenja, a u situaciji kada je utvrđeno postojanje diskriminacije ili uznemiravanja u smislu odredbi Zakona o suzbijanju diskriminacije,odnosno ranije sadržanih u pojedinim propisima 84 Vidjeti bilješku 21 85 Članak 130 Zakona o radu (Narodne novine, broj 149/09 i dr.)

67

3.8. Neka pitanja sudskog postupka

3.8.1. Prikaz tijeka postupka

Uz naprijed spomenuta posebna procesna pravila u antidiskriminacijskim postupcima, u takvim se postupcima inače primjenjuju odgovarajuće odredbe Zakona o parničnom postupku, s tim da se primjenjuju i posebna pravila za pojedine vrste postupaka (npr. za radne ili obiteljske odnose), ako je pitanje diskriminacije vezano za neki od takvih odnosa.

To onda znači da parnični postupak počinje tužbom, u kojoj je naveden jedan od naprijed pobliže naznačenih zahtjeva, ili je navedeno više zahtjeva, kada se radi o već spominjanoj objektivnoj kumulaciji.

Zakon o parničnom postupku, uključivo i njegove posljednje izmjene i dopune iz 2013. predvidio je prvo stadij prethodnog ispitivanja tužbe, te zatim (ako je tužba uredna za postupanje) slanje tužbe na odgovor tuženiku, nakon čega slijedi zakazivanje glavne rasprave, sve u slučaju da se tuženik protivio tužbi i tužbenom zahtjevu, tj. da nije došlo do ogluhe.

Zadaća je stranaka da već u tužbi i odgovoru na tužbu te najkasnije na pripremnom ročištu iznesu sve dokazne prijedloge, kao i sve procesne zahtjeve, npr. za miješanjem, određivanjem prethodnika i slično, s tim da su izuzeci od takve prekluzije vrlo skučeni86.

Nakon zaključenja prethodnog postupka prelazi se na stadij glavne rasprave, koji prvenstveno uključuje izvođenje dokaza, nakon čega slijedi zaključenje glavne rasprave, te donošenje, objava te otprema presude. Nezadovoljna stranka žalbu može uložiti višem (županijskom) sudu, putem prvostupanjskog suda, a koji sud o prvostupanjskoj presudi može odlučiti na način da je djelomično ili u cijelosti potvrdi, preinači ili ukine i vrati na ponovno suđenje, pred istog ili drugog suca, kao i da sam provede raspravu i donese odluku, s tim da postoji ograničenje na način da je moguće samo jedno ukidanje, što znači da prilikom ponovnog odlučivanja o žalbi drugostupanjski sud mora donijeti pravomoćnu odluku, tj. nije više moguće više od jednom ukidati presudu i vraćati je na novo suđenje.

Kako je već rečeno, revizijska zaštita je uvijek osigurana u slučaju primjene antidiskriminacijskih zakona, dok je u slučaju primjene Zakona o obveznim odnosima ovisna o visini predmeta spora, odnosno, moguće je ulaganje tzv. izvanredne revizije, pod za to propisanim uvjetima. Naknadna zaštita uključuje (također uz ispunjenje uvjeta) i moguće obraćanje Ustavnom sudu Republike Hrvatske te Europskom sudu za ljudska prava.

86 Radi se o tzv. prethodnom postupku

68

Tijekom postupka moguće je tražiti i privremenu zaštitu, putem već spominjanih privremenih mjera, dok nije isključeno predlaganje i tzv. prethodnih mjera. Primjenu usvojene privremene ili prethodne mjere u pravilu žalba ne zaustavlja (nema suspenzivnog efekta), s tim da se radi promptnog postupanja ožaljeni predmet u preslici šalje na odlučivanje višem sudu, dok se nastavlja raspravljanje i postupanje po glavnoj stvari.

3.8.2. Postupanje kod deklaratorne tužbe i tužbenog zahtjeva

Tužbom za utvrđivanje diskriminacije (deklaratorni antidiskriminacijski zahtjev) pretpostavljeno diskriminirana osoba štiti svoje pravo na jednako postupanje tražeći od suda da utvrdi da je tuženi povrijedio njeno pravo na jednako postupanje, odnosno da radnja koju je preduzeo ili propustio može neposredno dovesti do povrede prava na jednako postupanje. Dakle, zahtjev kod ove tužbe nije ograničen samo na utvrđenje da je do povrede prava na jednako postupanje već došlo, već i na utvrđenje da bi djelovanje (činjenje, propuštanje) tuženika moglo neposredno dovesti do diskriminacije. Radi se o tužbi za utvrđenje koja je načelno normirana i odredbama Zakona o parničnom postupku. Pravna zaštita koja se pruža usvajanjem ovog zahtjeva je preventivnog karaktera, i za ovakvom tužbom diskriminirana osoba poseže naročito onda kada diskriminator smatra da ima pravo vršiti diskriminatorsku radnju ili da održava stanje diskriminacije. Odluka o zahtjevu uklanja neizvjesnost i djeluje obavezujuće u svim budućim odnosima između stranaka.

Naime, u svim budućim postupcima između tužitelja i tuženika presuda kojom je diskriminacija pravomoćno utvrđena imat će snagu presuđene stvari. Tako naprimjer, tužitelj bi mogao tražiti utvrđenje da mu je tuženi nedopušteno uskratio pristup u neki objekt87 ili da je nedopušteno postavio vjersku, nacionalnu ili spolnu pripadnost kao uvjet za zapošljavanje.

U zahtjevu za utvrđenje povrede prava na jednako postupanje mora se navesti konkretno postupanje tuženika kojim je to pravo bilo povrijeđeno u odnosu na tužitelja, odnosno članove grupe čija prava tužitelj štiti (u tom smislu rješenje VSHR, broj Gž 34/09-2 od 16. prosinca 2009. godine). Tužitelj nije dužan dokazati pravni interes za podnošenje ove tužbe, a niti pitanje namjere nije od značaja za postojanje i utvrđivanje diskriminacije, tako da namjera nije predmet dokazivanja u sudskom postupku po bilo kojoj antidiskriminacijskoj tužbi.

87 Npr. šire je poznat predmet "Krsmanovača" koji se odnosi na slučaj u kome su tužitelji, isključivo zbog pripadnosti romskoj etničkoj zajednici, dana 08.srpnja 2000. godine bili spriječeni od strane radnika tuženika pristupiti bazenu unutar navedenog sportsko rekreativnog centra

69

3.8.3. Postupanje kod prohibitivne tužbe i tužbenog zahtjeva

Prohibitivni antidiskriminacijski zahtjev je zahtjev kojim se traži zabrana (propuštanje) poduzimanja radnji kojima se krši ili može prekršiti tužiočevo pravo na jednako postupanje. Ova tužba je kondemnatornog (osuđujućeg) karaktera, a u slučaju usvajanja od tuženog se traži pasivnost, odnosno suzdržavanje od daljeg djelovanja. Njome se spriječava odnosno prevenira diskriminacija. Zaštita se može tražiti sve dok postoji opasnost da će se diskrimnatorska radnja izvršiti, nastaviti da se vrši ili ponoviti. Po tužbi za zabranu diskriminatorske radnje sud će pružiti zaštitu samo ako u vrijeme podnošenja tužbe postoji konkretna i ozbiljna opasnost da će se diskriminatorska radnja izvršiti, nastaviti ili ponoviti. Da li je opasnost upravo takva sud će prosuditi imajući u vidu konkretne okolnosti svakog pojedinog slučaja, tj. u slučaju utvrđenja da takve opasnosti nema, tužbeni zahtjev treba odbiti.

Ako se tužba podnosi da bi se spriječilo da diskriminator izvrši radnju koja tek predstoji, a kojom bi nastupila diskriminacija, tada se traži da sud diskriminatoru zabrani npr. da postavi najavljeni natpis, kojim se recimo određenoj kategoriji osoba zabranjuje pristup, ili da se diskriminatoru zabrani provođenje natječaja za zapošljavanje koji je diskriminirajući.

Ukoliko se tužba podnosi zbog povrede koja nastaje nastavljanjem diskriminacije koju diskriminator već vrši, u tom slučaju od suda se traži da diskriminatoru tu radnju zabrani, odnosno da zabrani buduće ponavljanje takve radnje (ukoliko se radi o radnji za koju postoji opasnost da će se ponoviti). Postojanje takve opasnosti se pretpostavlja kada postojeće stanje stvari tužitelju ne daje sigurnost da neće doći do daljnjih povreda njegovog prava na jednako postupanje. Isključeno je postojanje takve opasnosti samo ukoliko je počinjena diskriminatorska radnja po svojoj prirodi jednokratna i ne može se ponoviti. Prilikom odlučivanja o pitanju postojanja daljnje opasnosti ponavljanja diskriminacije može se uzeti u obzir i ponašanje tuženika u parnici.

Značajno kod ove tužbe je svakako i pitanje sadržaja tužbenog zahtjeva i izreke presude88. U literaturi89 se tako zauzimao stav da "... p(P)osebne teškoće kod tužbi za propuštanje izaziva kako formulirati tužbeni zahtjev i izreku presude kojom će on biti prihvaćen da i slične radnje kojima bi tuženik mogao zaobići nalog na propuštanje budu obuhvaćene pravomoćnošću. Njemački je Bundesgerichtshof zauzeo stajalište da su pravomoćnošću obuhvaćene one izmjene koje se u svojoj biti (jezgri) podudaraju sa zabranjenim radnjama i za koje se tumačenjem može zaključiti da se nalaze unutar granica presude. ... To rješenje, međutim, zakazuje kada je izreka preusko formulirana zbog čega ne može biti

88 U zahtjevu za zabranu diskriminacije moraju biti opisane i određeno navedene pojedine radnje tuženog za koje se traži zabrana (rješenje VSRH broj Gž 35/09-2 od 22. prosinca 2009. godine). 89 V. Alaburić, M. Dika i dr. – "Odgovornost za neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti", Narodne novine d.d., Zagreb 2006. godine

70

protumačena tako da se njome u potpunosti obuhvaća stanje stvari na kome se temelji. U suprotnom bi se ovršnom tijelu pridale kognicijske funkcije.

Stoga se smatra da treba težiti tome da se već u tužbi zahtjev za zabranu određene radnje poveže (dopuni) preventivnim zahtjevom za propuštanje. To znači da bi u tužbi za propuštanje pored zahtjeva za zabranu radnje kojom je već povrijeđeno pravo, odnosno radnje čije preduzimanje akutno prijeti trebalo tražiti i zabranu drugih mogućih radnji kojima bi se umjesto te radnje mogla počiniti (ponoviti) povreda prava tužitelja (zaobilazne radnje), pri čemu bi i te druge moguće radnje također trebale biti precizirane.".

S tim u vezi valjalo bi upozoriti i da je pravna teorija zauzela stav da uobičajeni dodatak u petitu tužbe "i druge slične radnje" nije adekvatan iz više razloga, i to kao prvo, zbog nepreciznosti, i drugo, budući da ovršnom sudu nameće zadatak da interpretirajući izreku presude dopunski sudi, što nije njegova funkcija; konačno, kao treće, jer uskraćuje tuženiku pravo na obranu, odnosno mogućnost da u parničnom postupku dokazuje da zaobilazne radnje nisu diskriminirajuće.

3.8.4. Postupanje kod restitutivne tužbe i tužbenog zahtjeva

Restitutivnim zahtjevom žrtva diskriminacije ili ovlašteni tužitelj traži da tuženik izvrši radnje kojima se uklanja diskriminacija ili njena posljedica. Cilj takvog zahtjeva je da se situacija vrati u stanje u kojoj je bila prije povrede prava na jednako postupanje. Radi se o kondemnatornoj tužbi kojom se traži aktivno djelovanje tužene strane. Naprimjer, moguće je u izreci presude naložiti tuženiku da poduzme neophodne zakonom predviđene korake i radnje s ciljem da se prestane sa daljim kršenjem prava tužitelja na jednako postupanje, te da se osigura daljnje postupanje koje neće biti takvog (diskriminatornog) karaktera.

3.8.5.Postupanje kod tužbi za naknadu štete

U smislu već iznesenog, za ponoviti je da se kod tužbe za naknadu štete radi o kondemnatornom, reparacijskom zahtjevu kojim se traži naknada štete uzrokovane nezakonitom povredom prava na jednako postupanje. Zahtjevati se može kako naknada imovinske, tako i naknada neimovinske štete. Naprimjer, tužitelj bi mogao zahtijevati naknadu materijalne štete zbog smanjenog prometa, naknadu izgubljene zarade zbog izostanka zapošljavanja, naknadu štete zbog toga što mu je uskraćeno pravo na liječničku pomoć, a što je primjerice imalo za posljedicu pogoršanje zdravstvenog stanja i slično, odnosno naknadu za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, povrede ugleda i časti, za pretrpljene fizičke bolove ili strah.

Prilikom vođenja antidiskriminacijskih potupaka, a osobito kod onih za naknadu štete, postavilo se pitanje potrebe za vještačenjem, najčešće medicinskim odnosno psihijatrijskim. Naime, odgovarajuće odredbe Zakona o parničnom postupku upućuju na

71

provođenje vještačenja u situacijama kada je za utvrđenje činjeničnog stanja potrebno ono stručno znanje koje po prirodi stvari sud nema.

Iz toga bi proizlazilo da je vještačenje u pravilu potrebno provesti kada se istim utvrđuje postojanje štete, npr. pogoršanje zdravstvenog stanja, uz utvrđenje opsega štete, kao i uzročno-posljedična veza između jednog ili više štetnih događaja (diskriminatornih postupanja) i nastalih posljedica. Tako je za ukazati na slučaj kada je (vezano za spomenuto utvrđenje postojanja uzročno-posljedične veze) vještak psihijatar utvrdio da je tužitelj (sporne događaje koji su predmet postupka) doživljavao tj. percipirao kao posljedicu subjektivnog osjećaja osujećenosti, odnosno subjektivnog doživljaja narušavanja svog dostojanstva, te je stoga i trpio povremeni slabiji do umjereni oscilirajući strah, dok ne proizlazi da bi zbog navedenog došlo do smanjenja opće životne aktivnosti; u takvom slučaju, uz ocjenu drugih provedenih dokaza u smislu članka 8. Zakona o parničnom postupku, upravo je prvenstveno vještačenjem utvrđeno nepostojanje uzročno-posljedične veze te protupravnosti između spornih događaja i mogućeg narušavanja dostojanstva pojedinca.

Što se tiče samog načina provođenja vještačenja, modus operandi tj. način postupanja je u rukama vještaka kao medicinskog profesionalca, i najčešće uključuje uvid u medicinsku dokumentaciju te klinički pregled i opservacije. Vještak u pravilu dostavlja pisani nalaz i mišljenje, koje se po potrebi može i usmeno obrazlagati, što uključuje i neposredno odgovaranje na pitanja stranaka i drugih sudionika u postupku. Moguće je da se vještačenje i dopunjuje, kako pisano tako i usmeno, s tim da Zakon o parničnom postupku propisuje i mogućnost određivanja novog vještačenja, ako prvotno ne zadovoljava zadatku zadanom od strane suda.

Pritom je teret dokazivanja naprijed navedenih okolnosti koje su predmet medicinskog vještačenja (postojanje štete, opseg štete, kao i uzročno-posljedična veza između jednog ili više štetnih događaja tj .diskriminatornih postupanja i nastalih posljedica) na tužitelju, što onda znači da se vještačenje provodi na teret i rizik tužitelja90.

Međutim, u slučajevima kada nije nužno došlo do pogoršanja zdravstvenog stanja oštećenog, a utvrđeno je diskriminatorno ponašanje (protupravnost), postojanje štete se može utvrđivati i drugim dokazima, a bez medicinskog vještačenja, s tim da se i novčana naknada određuje prema okolnostima slučaja, što uključuje i ocjenu prirode ugrožavanja zaštićenog dobra, intenzitet i trajanje i slične okolnosti. Tako je npr. moguće odrediti pravičnu novčanu naknadu kod slučajeva diskriminacije, uznemiravanja ili spolnog uznemiravanja i bez utvrđenja da je došlo do pogoršanja zdravstvenog stanja, ako se radi o slučajevima za koje je utvrđeno da narušavaju dostojanstvo osobe, a s obzirom na

90 Propuštanjem predlaganja i predujmljivanja potrebnog iznosa za provođenje takvog vještačenja može dovesti do propuštanja utvrđenja relevantne činjenice, i posljedično odbijanja tužbenog zahtjeva

72

proživljeno diskriminiranje, uznemiravanje ili spolno uznemiravanje, pri čemu visina naknade ovisi o prethodno spomenutim kriterijima kao što su priroda ugrožavanja zaštićenog dobra, intenzitet i trajanje te tome slično.

Tako je u pregledima sudske prakse91 iznesen i slučaj povrede prava iz radnog odnosa temeljem spolnog uznemiravanja92, pri čemu je predmet spora u toj pravnoj stvari bio zahtjev tužiteljice za naknadu štete zbog povrede njezinih prava iz radnog odnosa, počinjenih od strane tuženika kao poslodavca, koji je bio dužan zaštititi dostojanstvo radnika za vrijeme obavljanja posla od spolnog uznemiravanja.

Pritom je drugostupanjski sud u svojoj odluci naveo da je, ocjenjujući izvedene dokaze, prvostupanjski sud pravilno ocijenio da je tužiteljica, u smislu tada važećeg članka 6. Zakona o radu (Narodne novine, broj 38/95 i dr.) iznijela činjenice koje opravdavaju sumnju da je poslodavac postupio protivno odredbama članka 2. tog Zakona kojim je zabranjena diskriminacija, s tim da je člankom 4. stavak 1. istog Zakona određeno da uznemiravanje i spolno uznemiravanje predstavljaju diskriminaciju u smislu članka 2. tog Zakona.

Također je u drugostupanjskoj odluci navedeno da je, ocjenjujući nadalje dokaze provedene tijekom postupka, prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tužiteljica bila izložena spolnoj diskriminaciji, budući da tuženik nije dokazao suprotno. Vezano za pitanje naknade štete, za ukazati je da u citiranom predmetu nije provođeno vještačenje (npr. psihijatrijsko), što stranke nisu niti predlagale, već je pravična novčana naknada određena tužiteljici uzimajući upravo u obzir prethodno spominjane kriterije kao što su priroda povrijeđenog dobra, učestalost i intenzitet uznemiravanja.

Dodatno valja napomenuti i da se iz postojećeg uređenja ne bi ukazivala mogućnost određivanja i tzv. kaznenih odšteta, no nije isključeno da jedan od kriterija prilikom određivanja odštete bude i odjek kojeg je neki slučaj imao u javnosti i slično.

Sve naprijed navedeno, a vezano za postupanje kod tužbi za naknadu štete, odnosi se i kada se zaštita traži pozivajući se na odredbe Zakona o obveznim odnosima tj. kada se traži zaštita prava osobnosti, uz posebnu napomenu da se u takvim slučajevima zaštita ne mora povezivati s nekim od diskriminacijskih temelja; također, primjenjivala bi se i općenita pravila o teretu dokazivanja, budući da je inverzija tereta dokazivanja prisutna samo u slučaju pozivanja na postojanje diskriminacije.

91 Informator, broj 6198-6199, 31. srpnja i 03. kolovoza 2013. 92 Radi se o odluci Županijskog suda u Bjelovaru Gž-2000/12-2 od 11. listopada 2012., čija sentenca glasi: Ako je radnica u obavljanju poslova telefonistice (tarot i sl.) bila izložena telefonskim pozivima vulgarnog (pornografskog) sadržaja jer je poslodavac, protivno ugovoru o radu s tom radnicom, na istoj telefonskoj liniji objavio i pružanje usluga seksualnog sadržaja, radi se o obliku spolnog uznemiravanja (diskriminaciji)

73

3.8.6. Primjer tužbenog zahtjeva u antidiskriminaci jskom postupku 93:

1. Utvrđuje se da je ………. iz Z. uznemiravala tužitelja na način da je 8. srpnja 2009. usmeno izjavila poslovnom partneru da tužitelj više ne radi kod poslodavca (tuženik), i o čemu je poslovni partner pismeno izvijestio tužitelja 10. srpnja 2009..

Utvrđuje se da je ………. iz Z. uznemiravao tužitelja na način da je odobrio drugom radniku korištenje radnog stola tužitelja i uklanjanje njegovih radnih predmeta s radnog stola.

Utvrđuje se da je ………….. iz Zagreba uznemiravala tužitelja na način da je 21. ožujka 2010. pismeno ovlastila nadređenog djelatnika da prebaci pristup informatičkom sustavu s tužitelja na drugog radnika, na koji način je tužitelj onemogućen u obavljanju svakodnevnih radnih zadataka, dok mu je informacija o tome bila uskraćena.

Utvrđuje se da je ………… iz Z. uznemiravao tužitelja na način:

- da je porukom elektronske pošte od …… iznio lažnu informaciju o sporazumu po kojem tužitelj odlazi od poslodavca,

- da je ….. na poslovnom skupu usmeno iznio lažnu informaciju da tužitelj odlazi od poslodavca,

- da je organizirao poslovni sastanak za članove svog tima na koji nije pozvao tužitelja, isto tako člana njegovog tima.

----

Alternativno, u slučaju da se šiti pravo osobnosti:

Utvrđuje se da je ………. iz Z. povrijedila pravo osobnosti tužitelja na način da je 8. srpnja 2009. usmeno izjavila poslovnom partneru da tužitelj više ne radi kod poslodavca (tuženik), i o čemu je poslovni partner pismeno izvijestio tužitelja 10. srpnja 2009..

----

2. Zabranjuje se tuženiku svako daljnje isto ili slično uznemiravanje, pod prijetnjom novčane kazne.

93 U navedenom predmetu tužitelj u bitnome navodi da ga je poslodavac uznemiravao na način da ga je faktički prisiljavao da raskine radni odnos, i to na način da su širene (netočne) informacije da tužitelj odlazi, kao što je bio izostavljan iz zajedničkih aktivnosti te su mu uskraćivane informacije te računalni pristup

74

3. Nalaže se tuženiku da poduzme mjere radi sprječavanja daljnjeg uznemiravanja.

4. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 25.000,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od ……pa do isplate, sve u roku od 8 dana.

3.9. Kolektivna antidiskriminacijska sudska zaštita

Na kraju, u najkraćem je za navesti i da se u svrhu ojačanja mogućnosti pružanja pravne zaštite u specifičnim slučajevima u Republici Hrvatskoj tek u posljednje vrijeme počeo koristiti model tzv. udružne tužbe (Verbandsklage), i to isprva na područuju zaštite prava potrošača, da bi Zakonom o suzbijanju diskriminacije taj model bio proširen i na antidiskriminacijske tužbe, za rješavanje kojih je u prvom stupnju nadležan županijski sud, i čime je mogućnost za vođenje postupaka kolektivne zaštite prava (tzv. apstraktna sudska zaštita) znatno povećana, a za organizacije koje se bave tematikom ljudskih prava i promoviranjem interesa ugroženih skupina otvorio se dodatni prostor za djelovanje u promicanju antidiskriminacijske zaštite kroz strateško vođenje sudskih postupaka.

4. Zaklju čne napomene

Zaštita od diskriminacije jedan je od prioriteta u modernim pravnim porecima, pa tako i u Republici Hrvatskoj, koja je u svrhu ojačanja zaštite te približavanja europskoj pravnoj stečevini94, uvela i posebno antidiskriminacijsko zakonodavstvo, među kojim propisima najistaknutije mjesto ima Zakon o suzbijanju diskriminacije, koji se primjenjuje od 1. siječnja 2009., s tim da je naknadno mijenjan i dopunjavan.

Bitan dio sadržaja predmetnih propisa, uključujući i spomenuti Zakon o suzbijanju diskriminacije, predstavljaju odredbe koje se odnose na sudsku zaštitu od diskriminacije, s tim da je od posebnog značaja i materija nakade štete zbog diskriminacije, budući da je upravo taj institut jedan od najčešće korištenih u kontekstu sudske zaštite od diskriminacije, s tim da je pravnu zaštitu moguće ostvarivati i temeljem drugih propisa, npr. Zakona o obveznim odnosima.

94 Poglavlje 19. - Socijalna politika i zapošljavanje

IV. SUDSKO OSTVARIVANJE GRA ĐANSKOPRAVNE ANTIDISKRIMINACIJSKE ZAŠTITE – PODSJETNIK O POJEDIN IM RADNJAMA KOJE TREBA PODUZIMATI

Autor: Prof. dr. sc. Mihajlo Dika

Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu

1. Prethodne pripremne radnje

1.1. Identificiranje diskriminacijskog delikta te a ktivno i pasivno antidiskriminacijski legitimiranih osoba

Prije pokretanja sudskog postupka trebalo bi ispitati:

(1) je li počinjena diskriminirajuća radnja i u čemu se sastoji

(2) je li tu radnju počinila osoba na koju se primjenjuje zakon koji zabranjuje takve radnje (diskriminacijski pravno odgovorna osoba; pasivna legitimacija)

(3) je li radnja počinjena u odnosu na osobu koja ima status zaštićene osobe (osoba ovlaštena tražiti zaštitu od diskriminacije; aktivna legitimacija)

(4) je li riječ o radnji koja ima značenje izravne ili neizravne diskriminacije (pravna kvalifikacija diskriminacijskog ponašanja, delikta)

1.2. Određivanje sadržaja antidiskriminacijske zaštite koja će se tražiti.

Prije pokretanja sudskog postupka treba ispitati kakva se zaštita u vezi s identificiranim diskriminacijskim ponašanjem može tražiti i hoće ostvariti. U tom smislu treba se utvrditi ima li mjesta odnosno hoće li se tražiti:

(1) (samo) deklaracija (utvrđenje) diskriminacijskog ponašanja (2) zabrana određenog diskriminacijskog ponašanja i nalaganje određenih radnji radi njegova otklanjanja ili sprečavanja ubuduće (3) naknada štete. Tu treba ispitati o kakvoj bi šteti moglo biti riječi (imovinskoj, neimovinskoj itd.), koliko bi mogla iznositi (4) objava u medijima da je određena osoba određenim ponašanjem počinila diskriminacijski delikt prema određenoj osobi (5) kumulaciju svih ili samo nekih od navedenih oblika zaštite

76

1.3. Stranke i zastupnici

U stadiju pripremanja pokretanja sudskog postupka treba ispitati i:

(1) je li osoba koja namjerava zatražiti sudsku zaštitu ovlaštena tražiti i koje od oblika zaštite pod 2.2.1.

(2) tko je ovlašten zastupati osobu koja traži zaštitu i na temelju čega. Tu bi trebalo

razjasniti je li riječ o individualnoj ili kolektivnoj sudskoj zaštiti, je li osoba koja bi trebala nastupiti kao punomoćnik ovlaštena na to s obzirom na odredbe ZPP-a o punomoćnicima (odvjetnik, član sindikata, udruge, bliski srodnik, itd.); kad je u pitanju, udružna tužba, je li je potpisalo ovlašteni zastupnik, odnosno je li on izdao punomoć

(3) protiv koga se zaštita traži.

1.4 Nadležnost suda

Prije podnošenja tužbe treba ispitati i koji je sud stvarno i mjesno nadležan, eventualno postoji li i tzv. međunarodna nadležnost hrvatskih sudova.

1.5. Pravno relevantne činjenice i dokazi

Prigodom pripremanja tužbe trebalo bi, polazeći od propisa koji definiraju i sankcioniraju određeno diskriminacijsko ponašanje, ispitati koje bi činjenice bile pravno relevantne za traženje određenog oblika zaštite te jesu li i na koji način nastupile u konkretnom slučaju. trebalo bi povezano s time utvrditi i kojim bi se dokazima mogle potkrijepiti tvrdnje o tim činjenicama (individualiziranje i prikupljanje, ako je to moguće, npr. isprava, snimaka, dokaza).

1.6. Osiguranje dokaza

Prije pokretanja parnice trebalo bi ispitati i eventualno inicirati postupak osiguranja dokaza.

1.7. Privremene mjere

Prije pokretanja parnice treba ispitati mogu li se i koje privremene mjere zatražiti u vezi sa zaštitom koja se namjerava zatražiti:

(1) radi osiguranja novčane tražbine (2) radi osiguranje nenovčane tražbine (3) radi privremenog uređenja odnosa među strankama (4) hoće li se privremene mjere zatražiti prije pokretanja postupka ili (zajedno s tužbom) u parnici

77

1.8. Miješanje.

Prije pokretanja parnice bilo bi korisno provjeriti tko bi sve mogao intervenirati u parnicu i uz koje uvjete (npr. pučki pravobranitelj, određena udruga, neke druge zainteresirane osobe itd.).

1.9. Projekcija troškova i pribavljanje sredstava .

Prije pokretanja parnice trebalo bi orijentacijski procijeniti koliki bi bili mogući troškovi njezina vođenje, eventualno i troškovi koji bi se morali naknaditi protivniku. Takva bi procjena mogla biti odlučujuća za izbor zastupnika, povezivanje s drugim udrugama kod udružne tužbe, poduzimanja aktivnost8i radi prikupljanja potrebnih sredstava itd.

1.10. Anticipiranje odluke suda o nesuspenzivnosti žalbe .

Prije podnošenja tužbe trebalo bi ispitati bi li se već u njoj moglo predložiti da sud u svojoj presudi odluči da žalba ne zadržava ovrhu.

2. Udružna tužba

Prigodom koncipiranja udružne tužbe trebalo bi ispitati:

(1) je li podnositelj osnovan u skladu sa zakonom

(2) ima li opravdani interes za podnošenje takve tužbe

(3) bavi li se u okviru svoje djelatnosti zaštitom prava na jednako postupanje

(4) je li povrijeđeno pravo na jednako postupanje većeg broja osoba koje pretežno pripadaju skupini čija prava tužitelj štiti

(5) je li ono što je hoće tražiti ono što se takvom tužbom može tražiti

(6) je li tuženik postupao tako da je (1) povrijedio pravo na jednako postupanje u

odnosu na (2) članove zaštićene i zastupane skupine

(7) ima li mjesta da se zatraži zabrana poduzimanja radnji kojima se krši ili kojima se može kršiti pravo na jednako postupanje

(8) treba li i jesu li ispunjeni uvjeti da se traži objava presude u medijima

3. Ovrha

Nakon što se u parničnom postupku pribavi ovršna odluka, trebalo bi ispitati:

78

(1) jesu li ispunjeni uvjeti za traženje ovrhe radi ostvarenja novčane ili nenovčane tražbine, tražbine na strogo osobnu radnju, tražbine na pozitivnu radnju koju može obaviti i druga osoba, tražbinu na trpljenje ili propuštanje; (2) mogu li se tražiti sudski penali (3) mogu li se tražiti različiti oblici ovrhe Nakon toga bi tome trebalo pripremiti odgovarajuće prijedloge za ovrhu i inicirati ovršne postupke. 4. Sporovi protiv države . U sporovima protiv države trebalo bi, po svemu sudeći, provesti prethodni postupak radi pokušaja mirnog rješenja spora (čl. 186. a ZPP).

79

V. SASTAVLJANJE INDIVIDUALNE ANTIDISKRIMINACIJSKE T UŽBE – SAŽETE UPUTE

Autor: Mr. sc. Olga Jelčić

sutkinja Vrhovnog suda RH u mirovini

1. Sadržaj tužbe

Svaka tužba mora sadržavati oznaku suda, ime, prebivalište odnosno boravište stranaka, njihovih zakonskih zastupnika i punomoćnika ako ih imaju, oznaku i vrijednost predmeta spora, te činjenice na kojima tužitelj temelji zahtjev, dokaze kojima se utvrđuju te činjenice i određeni pravozaštitni zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja, te na kraju potpis podnositelja (čl. 106. i 186. ZPP). U vezi s pravnom osnovom tužbe upozoravamo da se u sporovima radi zaštite od diskriminacije supsidijarno primjenjuje odredba čl. 186. st. 3. ZPP-a, prema kojoj će sud postupiti po tužbi i kad tužitelj nije naveo pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, a ako je pravna osnova navedena, sud nije za nju vezan.

2. Nadležnost

Za postupanje po posebnoj tužbi radi zaštite od diskriminacije iz čl. 17. ZSD-a koju pokreće žrtva diskriminacije (čl. 18. st. 1. ZSD-a) stvarno je nadležan op ćinski sud . U slučaju da se posebna tužba podnosi zajedno s nekim drugim zahtjevima za koje bi bio stvarno nadležan drugi sud (npr. trgovački) onda će za postupanje biti nadležan taj drugi sud.

Mjesna nadležnost suda je izberiva tako da tužitelj može po svojem izboru podići tužbu sudu opće mjesne nadležnosti (prema prebivalištu odnosno boravištu tuženika, a za pravne osobe sjedištu tuženika) ili sudu na čijem području tužitelj ima prebivalište, odnosno boravište ili sudu mjesta gdje se dogodila šteta odnosno gdje je počinjena radnja diskriminacije.

80

3. Stranke i umješa č na strani tužitelja

3.1. Tužitelj

Svaka osoba kao žrtva diskriminacije , odnosno osoba koja smatra da joj je zbog diskriminacije povrijeđeno neko pravo ovlaštena je u svojstvu tužitelja sudu podnijeti tužbu radi zaštite od diskriminacije. To znači da je žrtva diskriminacije aktivno legitimirana u antidiskriminacijskom sporu. Tužitelj može biti i osoba na koju se ne odnose osnove diskriminacije određene zakonom (spol, rasa, političko uvjerenje i dr.), ako je ona zbog povezanosti rodbinskim ili drugim vezama s osobom kod koje takva osobina postoji, stavljena u nepovoljniji položaj (čl. 1. st. 2. ZSD-a; primjerice stavljanje u nepovoljni položaj jednog bračnog druga zato što je drugi bračni drug obolio od AIDS-a). U specifičnim situacijama moguće je stavljanje u nepovoljniji položaj i pravne osobe primjerice zbog etničke pripadnosti njezina vlasnika, u kom je slučaju takva pravna osoba aktivno legitimirana za podnošenje tužbe za zaštitu od diskriminacije.

Tužba se može podnijeti osobno ili putem zakonskog zastupnika odnosno punomoćnika. U postupku pred sudom tužitelj može sudjelovati osobno ili ga kao punomoćnik može zastupati odvjetnik, osoba koja je s tužiteljem u radnom odnosu i srodnik po krvi u pravoj liniji, brat, sestra ili bračni drug pod pretpostavkama predviđenim u ZPP-u (čl. 89.a ZPP-a).

Udruga, ustanova ili druge organizacije koje se u okviru svoje djelatnosti bave zaštitom prava na jednako postupanje nisu ovlaštene podnositi posebnu antidriskriminacijsku tužbu u svoje ime umjesto žrtve diskriminacije niti su je ovlaštene u sporu zastupati (one su ovlaštene na podnošenje udružne tužbe.) Takve se pravne osobe u ovoj vrsti postupaka mogu pridružiti tužitelju u svojstvu umješača uz njegov pristanak.

Prema odredbi čl. 16. ZSD-a posebni postupci za zaštitu od diskriminacije u području rada i zapošljavanja smatraju se sporovima iz radnih odnosa, zbog čega se i na radne sporove vezane uz zaštitu od diskriminacije primjenjuje odredba čl. 434.a ZPP-a (poseban postupak u radnim sporovima) prema kojoj radnika, ovdje tužitelja, može kao punomoćnik zastupati osoba koja je u radnom odnosu u sindikatu čiji je on član ili u udruzi sindikata u koju je udružen sindikat čiji je on član.

3.2. Tuženik

U sporu za zaštitu od diskriminacije pasivno legitimirana osoba odnosno tuženik je osoba za koju tužitelj tvrdi da je svojim postupanjem, radnjama, propuštanjima ili namjernim poticanjem na diskriminaciju, tužitelja stavila u nepovoljniji položaj tj. povrijedila

81

njegovo pravo na jednako postupanje u odnosu na druge osobe u usporedivoj situaciji ili povrijedila dostojanstvo tužitelja, koje uzrokuje ili je uzrokovalo strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo ponašanje (čl. 3. ZSD-a).

Tuženik u sporu za zaštitu od diskriminacije može biti fizička ili pravna osoba (u radnim antidiskriminacijskim sporovima poslodavac). Prema ZSD-u izričito je određeno (čl. 8.) da se taj zakon primjenjuje na postupanje svih državnih tijela, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, pravnih osoba s javnim ovlastima te na postupanje svih pravnih i fizičkih osoba. Kada je prema tvrdnji tužitelja diskriminacija u širem značenju toga pojma (uznemiravanje, segregacija) učinjena od strane državnog tijela tužba se podnosi protiv Republike Hrvatske, a u slučaju takvog postupanja tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, tuženik je odgovarajuća jedinica lokalne ili područne samouprave (općina, grad, županija).

Sukladno odredbi čl. 186.a ZPP-a osoba koja namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske prethodno se je dužna obratiti sa zahtjevom za mirno rješenje spora općinskom državnom odvjetništvu koje je mjesno nadležno za zastupanje na sudu pred kojim namjerava podnijeti tužbu, osim u slučajevima u kojima je posebnim propisima određen rok za podnošenje tužbe (primjerice spor na temelju čl. 130. Zakona o radu – Narodne novine 149/09 i 61/11; dalje ZR). U zahtjevu za mirno rješenje spora moraju se iznijeti pravozaštitni zahtjev i činjenice te dokazi na kojima se temelji.

Prije podnošenja tužbe radi zaštite dostojanstva radnika od uznemiravanja i spolnog uznemiravanja radnik treba dostaviti pritužbu poslodavcu zbog konkretne diskriminacije povodom koje je poslodavac najkasnije u roku od osama dana dužan ispitati pritužbu i poduzeti potrebne mjere radi sprječavanja nastavka diskriminacije. Ako poslodavac odbije pritužbu ili u propisanom roku ne poduzme mjere za sprječavanje uznemiravanja ili spolnog uznemiravanja ili ako su mjere koje je poduzeo očito neprimjerene, radnik ima pravo u daljnjem roku od osam dana tražiti sudsku zaštitu (čl. 130. st. 4. ZR-a). Rok od osam dana za traženje sudske zaštite je prekluzivan, što znači da bi tužba podnesena nakon isteka toga roka bila odbačena. Jedino kada nije opravdano očekivati da će poslodavac zaštiti dostojanstvo radnika, radnik mu nije dužan dostaviti pritužbu.

3.3. Umješa č na strani tužitelja

U nastojanju da u sudskom antidiskriminacijskom sporu tužitelju omogući bolji procesni položaj i stručnu pomoć ZSD-om dana je mogućnost da na strani tužitelja sudjeluje treća osoba u svojstvu umješača. Kao umješač na strani tužitelja može sudjelovati tijelo, organizacija, ustanova, udruga ili druga osoba koja se u okviru svoje djelatnosti bavi

82

zaštitom prava na jednako postupanje u odnosu na skupine o čijim se pravima odlučuje u sudskom postupku (čl. 21. st. 1. ZSD-a). Da bi treća osoba mogla sudjelovati kao umješa č na strani tužitelja ne mora dokazivati pravni inter es da u parnici koja teče tužitelj uspije u sporu, dovoljno je da se kao svojom djelatnošću bavi zaštitom i promicanjem interesa skupina (primjerice djece, žena, nacionalnih manjina, invalida i dr.) čiju zaštitu tužitelj tužbom u sporu traži, s tim da je za sudjelovanje umješača nužan pristanak tužitelja .

Svoj zahtjev da sudjeluje u parnici umješač može postaviti već uz tužbu, ali u parnicu može stupiti sve do njezinog pravomoćnog okončanja. Umješač je u postupku ovlašten stavljati prijedloge i poduzimati druge parnične radnje kao i tužitelj. Na sudjelovanje umješača u parnici supsidijarno se primjenjuju pravila ZPP-a (čl. 206.- 208.).

4. Činjeni čni navodi i predlaganje dokaza u tužbi

Bez obzira na tužbeni zahtjev kojeg će postaviti žrtva diskriminacije u tužbi treba iznijeti činjenice i ponuditi dokaze da je tuženik u činio radnju zbog koje je tužen (primjerice dijete čiji je roditelj obolio od AIDS-a u školskom razredu je raspoređeno da samo sjedi u klupi i u dokaz te tvrdnje predlaže se saslušanje učiteljice ili drugog učenika u razredu ili poslodavac je otkazao ugovor o radu radniku za koga se saznalo da je homoseksualac, što se može dokazivati pisanim otkazom, saslušanjem tužitelja kao stranke i dr.).

Prema odredbi čl. 20. st. 1. ZSD-a ako stranka u sudskom ili drugom postupku tvrdi da je povrijeđeno njezino pravo na jednako postupanje, dužna je učiniti vjerojatnim da je došlo do diskriminacije. Na tuženiku je stoga teret dokaza da diskriminacije nije bili ili je nema.

Dosljedno tome tužitelj u tužbi odnosno u sudskom postupku nije dužan sa stupnjem izvjesnosti (sigurnosti) dokazati da je nejednakost u postupanju motivirana nekom od nedopuštenih osnova diskriminacije, nego treba u činiti vjerojatnim da je zbog njegovog osobnog svojstva (etnička pripadnost, spol, zdravstveno stanje i dr.) „došlo do njegovog stavljanja u nepovoljniji položa j, te da bi bilo moguće (po redovnim pravilima iskustva i na temelju indicija u konkretnom slučaju) da je do toga došlo zbog izravne ili neizravne diskriminacije“ (A. Uzelac, „Postupak pred sudom“ u Vodiču uz Zakon o suzbijanju diskriminacije).

Za podnošenje tužbe zbog diskriminacije žrtva diskriminacije nije dužna dokazivati da ima pravni interes za tužbu.

83

5. Tužbeni zahtjev

Posebnom tužbom za zaštitu od diskriminacije moguće je tužbenim zahtjevom tražiti (čl. 17. st. 1. ZSD-a):

1. da se utvrdi da je tuženik povrijedio tužiteljevo pravo na jednako postupanje, odnosno da radnja koju je poduzeo ili propustio može neposredno dovesti do povrede prava na jednako postupanje,

2. da se zabrani poduzimanje radnji kojima se krši ili može prekršiti tužiteljevo pravo na jednako postupanje, odnosno da se izvrše radnje kojima se uklanja diskriminacija ili njezine posljedice,

3. da se naknadi imovinska i neimovinska šteta uzrokovana povredom prava zaštićenih ZSD-om

i

4. da se presuda kojom je utvrđena povreda prava na jednako postupanje na trošak tuženika objavi u medijima.

Tužitelj može u istoj tužbi zajedno istaknuti više tužbenih zahtjeva iz čl. 17. st.1. ZSD-a (primjerice da se utvrdi postojanje diskriminacije i zabrana buduće diskriminacije) ili takav zahtjev može postaviti uz tužbeni zahtjev u nekom drugom sporu pod uvjetom da su ti zahtjevi u međusobnoj vezi.

Uz glavni tužbeni zahtjev tužitelj može zahtijevati da sud tuženiku naloži da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka.

5.1. Tužba za utvr đenje diskriminacije

Tužbenim zahtjevom na utvrđenje (deklaratorni tužbeni zahtjev) žrtva diskriminacije traži da se utvrdi da je povrijeđeno njezino pravo na jednako postupanje. Deklaratornu tužbu diskriminirani će podnijeti u situaciji kada diskriminator smatra da ima pravo činiti diskriminaciju ili stvara ili održava stanje diskriminacije ili zbog toga što bi njegovo djelovanje moglo dovesti do diskriminacije (primjerice ako se u javnom natječaju kao uvjet za zapošljavanje traži da natjecatelj nije invalid). Pravni učinak pravomoćne presude kojom je utvrđeno postojanje diskriminacije je u tome, što se među strankama definitivno uklanja dvojba predstavlja li određeno postupanje tuženika naspram tužitelja diskriminaciju. Nadalje u eventualnom budućem sporu kojim bi žrtva diskriminacije zahtijevala određivanje neke zabrane ili nalaganje neke činidbe tuženiku zbog diskriminacije čije postojanje je sudskom presudom pravomoćno utvrđeno, ne bi se više moglo ni kao o prethodnom pitanju utvrđivati predstavlja li se određena radnja

84

diskriminaciju. U deklaratorni tužbeni zahtjev ne unosi se paricijski rok, jer se od tuženika ne zahtjeva činidba.

Deklaratorni tužbeni zahtjev bi primjerice mogao glasiti:

„Utvrđuje se da je tuženik (ime) kao poslodavac povrijedio pravo tužiteljice (ime) na jednako postupanje, time što je tužiteljici za obavljanje poslova na radnom mjestu „Skladištara“ odredio nižu plaću od one koju primaju radnici muškarci za rad iste vrste na istom radnom mjestu.“

5.2. Tužba za zabranu ili otklanjanje diskriminacij e

5.2.1. Tužba za zabranu diskriminacije

Tužba za zabranu diskriminacije može sadržavati zahtjev da se tuženiku nalaži da prestane poduzimati radnje (tužba na propuštanje) kojima dovodi tužitelja u nejednak položaj u odnosu na usporedivu skupinu ili da ne poduzima radnje kojima vrijeđa dostojanstvo tužitelja s obzirom na pripadnost zaštićenom entitetu (primjerice verbalno vrijeđanje na rasnoj osnovi). Ovom tužbom bi se mogla zahtijevati zabranu tuženiku određenih postojećih i budućih diskriminacijskih ponašanja.

Tužbom za zabranu diskriminacije (tužba na trpljenje ) može se zahtijevati da se tuženiku zabrani poduzimanje radnji kojima bi onemogu ćavao ili ometao poduzimanje odre đene radnje od strane tužitelja ili trećih (primjerice zabrana onemogućavanja i obveza tuženika da trpi da se tužitelj bez obzira što je Rom koristi javnim bazenom; vidjeti o tome M. Dika „Sudska zaštita u diskriminacijskim sporovima“ u Primjena antidiskriminacijskog zakonodavstva u praksi, izdavač Centar za mirovne studije 2011.).

Tužba za zabranu diskriminacije može se podnijeti sve dok postoji opasnost da će se radnja koja predstavlja diskriminaciju čini ili će se ponoviti.

Tužbeni zahtjev za zabranu diskriminacije bi primjerice mogao glasiti:

„Zabranjuje se tuženiku (ime) da po osnovi nacionalne pripadnosti diskriminira tužitelja zato što je Rom, tako da mu onemogućava ulaženje i korištenje ugostiteljskog objekta „A“ u A., vlasništva tuženika.

85

5.2.2. Tužba za otklanjanje diskriminacije

Tužbom za otklanjanje diskriminacije (tužba na činidbu ) tužitelj zahtijeva da se tuženiku naloži da poduzme određenu radnju radi otklanjanja stanja izazvanog diskriminacijom koje još uvijek traje (primjerice da otkloni arhitektonsku prepreku koja onemogućava pristup osobama s invaliditetom). U tužbenom zahtjevu treba određeno navesti radnju koju je tuženik dužan učiniti i paricijski rok za njeno izvršenje, radi mogućnosti određivanja datuma ovršnosti presude.

Tužbeni zahtjev za otklanjanje diskriminacije glasio bi:

„1. Nalaže se tuženiku/cima da sa zemljišta na kojemu su postavljene dvije kamp kućice za smještaj tužitelja i njegove obitelji romske nacionalnosti skinu žičanu ogradu, koju su postavili 30. travnja 2012. i zemljište dovedu u stanje kakvo je bilo prije ograđivanja sve u roku od 8 dana, te im se zabranjuje da ubuduće poduzimaju takve i slične diskriminacijske radnje.

2. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak ovog postupka u iznosu od…. u roku od 15 dana.“

5.3. Tužba za naknadu štete zbog diskriminacije

Žrtva diskriminacije ima pravo na naknadu imovinske štete, samo ako je zbog učinjene diskriminacije došlo do umanjenje njezine imovine (obična šteta) ili se ta imovina nije očekivano povećala (izmakla korist), kao i neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti (tjelesno i duševno zdravlje, dostojanstvo, čast, ugled i slično). Obveza štetnika – osobe koja je izvršila radnju diskriminacije, da tužitelju naknadi štetu postoji samo ako je šteta prouzrokovana njegovom krivnjom (namjerno ili nepažnjom), pri čemu štetnik dokazuje da ne postoji njegova krivnja.

U tužbi oštećenik- tužitelj treba navesti činjenice i dokaze koje se odnose na diskriminatornu radnju i u čemu se ona sastoji, uzročnu vezu između te radnje i nastale štete kao i visinu konkretne štete. Sama činjenica da je tužitelj žrtva diskriminacije ujedno ne znači da je time pretrpio štetu.

Tužbeni zahtjev za naknadu štete može se kumulirati s bilo kojim pravozaštitnim zahtjevom iz čl. 17. st. 1. ZSD-om.

Tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog diskriminacij e glasio bi:

86

„Nalaže se tuženiku da tužitelju plati ukupno …… (slovima:) kuna sa zateznim kamatama koje teku od …..(navesti datum dospijeća) do isplate po stopi 14% godišnje (vidjeti čl. 29. Zakona o obveznim odnosima) a u slučaju promjene stope zateznih kamata, prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena od promjene kamatne stope do isplate u roku od 15 dana.

Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu ….., sa zateznim kamatama (kao gore), sve u roku od 15 dana.“

5.4. Tužba sa zahtjevom da se naloži da presuda koj om je utvr đena povreda prava na jednako postupanje na trošak tuženika obja vi u medijima

Kada je do diskriminacije došlo posredstvom medija (primjerice u određenoj novini je za konkretnu saborsku zastupnicu napisano da je „ženska guska“) žrtva diskriminacije ima pravo zahtijevati da sud naloži da se na trošak tuženika presuda kojom je utvrđena diskriminacija u cijelosti ili dijelom objavi u mediju posredstvom kojeg je diskriminacije učinjena. Međutim ako je u medijima objavljena samo informacija o diskriminatornom djelovanju, žrtva diskriminacije može zahtijevati da sud naloži da se na trošak tuženika i istom mediju objavi presuda kojom je utvrđeno postojanje diskriminacije, ali u tom slučaju sud će naložiti objavljivanje presude samo ako utvrdi da je potrebno radi potpune naknade učinjene štete žrtvi diskriminacije ili radi preventivne zaštite od diskriminacije u budućim slučajevima (čl. 17. st. 4.ZSD-a).

S obzirom da se predmetnom tužbom zahtjeva objavljivanje presude kojom je utvrđena povreda prava na jednako postupanje, ovaj tužbeni zahtjev se nužno kumulira s deklaratornim tužbenim zahtjevom.

Nakladnik medija kome je naloženo objavljivanje presude dužan je postupiti po nalogu suda sadržanom u izreci presude, bez obzira što nije sudjelovao u postupku, a troškove objavljivanja ima pravo naplatiti od tuženika.

Kumulirani tužbeni zahtjev bi primjerice glasio:

„1. Utvrđuje se da je tuženik povrijedio pravo tužitelja na jednako postupanje, time što je … (slijedi konkretan opis radnje diskriminacije).

2. Nalaže se nakladniku tjednika „A“ da u prvom sljedećem izdanju objavi ovu presudu na mjestu na kojem je bio objavljen tekst kojim je učinjena povreda prava tužitelja na jednako postupanje iz toč. 1. izreke ove presude.“

87

3. Nalaže se tuženiku da nakladniku plati trošak objave ove presude po ispostavi računa za objavu od strane nakladnika.“

5.5. Privremene mjere

Prije podnošenja tužbe ili u tužbi tužitelj može predložiti da sud odredi privremene mjere, uz uvjet da učini vjerojatnim da je njegovo pravo na jednako postupanje povrijeđeno te da je određivanje mjere potrebno radi otklanjanja opasnosti od nenadoknadive štete, osobito teške povrede prava na jednako postupanje, ili sprječavanja nasilja.

88

VI. ISTRAŽIVANJE DISKRIMINACIJE OSOBA S INVALIDITET OM

Istraživanje se provodi u sklopu projekta Koristi svoja prava! Ostvarimo jednake mogućnosti i suzbijmo diskriminaciju na lokalnoj razini (Use your rights! Ensuring Equal Opportunities and Non-discirimination at the Local Level ) kojeg Hrvatski pravni centar provodi u suradnji sa Društvom distrofičara Istre, Društvom distrofičara, invalida cerebralne i dječje paralize i ostalih tjelesnih invalida Grada Varaždina i "Bubamara" udrugom osoba s invaliditetom Vinkovci po natječaju IPA 2010 Supporting CSOs' in promoting and monitoring of equal opportunities and non-discrimination related policies.

1. Ciljevi istraživanja:

1. Utvrditi prepoznavanje i percepciju diskriminacije osoba s invaliditetom i doživljaj izraženosti ovog oblika diskriminacije u odnosu na druge oblike diskriminacije,

2. Utvrditi osobna iskustva diskriminacije koja su doživjele osobe s invaliditetom,

3. Detaljno utvrditi u kojim je aspektima svakodnevnog življenja prisutna diskriminacija osoba s invaliditetom. Uključeni su sljedeći aspekti: obrazovanje, zdravstvena zaštita, socijalna skrb, zapošljavanje i rad, iskustva s lokalnom politikom, upravom i sudstvom, policijom, udrugama, medijima, javni prijevoz i korištenje drugih službi i javnih dobara,

4. Utvrditi poduzete aktivnosti u pogledu ukazivanja na vlastite probleme i zaštite prava osoba s invaliditetom,

5. Utvrditi poznavanje i zadovoljstvo radom institucija i organizacija odgovornih za suzbijanje diskriminacije osoba s invaliditetom,

6. Utvrditi opće zadovoljstvo životom te percepciju promjene razine diskriminacije prema osobama s invaliditetom u zadnjih 5 godina te očekivanje promjene diskriminacije u sljedećih 5 godina .

Sukladno ovim ciljevima izrađen je prikladni upitnik koji dodatno sadržava pitanja o socio-demografskim obilježjima ispitanika, kako bi se utvrdile moguće razlike i čimbenici utjecaja na analizirane varijable diskriminacije osoba s invaliditetom.

Poseban upitnik izrađen je za osobe s intelektualnim poteškoćama, prilagođen njihovim mogućnostima odgovaranja, uz omogućavanje usporedivosti podataka s ostalim skupinama. Takvim upitnikom smjerali smo također omogućiti izravno uključenje u istraživanje onih osoba s invaliditetom koje su zbog svojih specifičnih poteškoća u većini slučajeva isključene i uobičajeno prepuštene odlučivanju skrbnika ili drugih osoba.

89

2. Svrha istraživanja:

Svrha istraživanja je stvoriti kvalitetnu informacijsku osnovicu za osnaživanje osoba s invaliditetom u pogledu njihova prepoznavanja i borbe s diskriminacijom te za strateško planiranje u pogledu izjednačavanju mogućnosti osoba s invaliditetom na razini lokalne zajednice.

3. Struktura uzorka:

Istraživanje se provodi na 1200 ispitanika u tri županije: Istarskoj, Varaždinskoj i Vukovarsko-srijemskoj. Ovakav „regionalni“ uzorak je reprezentativan sukladno brojčanom udjelu i spolnoj zastupljenosti osoba s invaliditetom u svakoj od istraživanih županija.

4. Obrada podataka

Rezultati istraživanja biti će obrađeni standardnim statističkim programom (SPSS) prilagođenom prikupljenim podacima. Osim tabličnog i grafičkog prikazivanja osnovnih rezultata i odgovora na pitanja moguće je u svim pitanjima utvrditi eventualne razlike u istraživanim regijama kao i najvažnijim socio-demografskim varijablama kao što su spol, dob, obrazovanje, veličina kućanstva, po dimenziji ruralno-urbano , društvenom statusu itd. Također su moguće i daljnje multivarijatne metode za utvrđivanje relativnog doprinosa iskustvenih i socio-demografskih čimbenika doživljaja diskriminacije.

Kako upitnik sadrži veći broj otvorenih odgovora moguća je daljnja dubinska analiza kvalitativnog tipa i klasifikacija globalnijih obrazaca diskriminatornog ponašanja te suočavanja s njima od strane osoba s invaliditetom, kao i nijansiranije razumijevanje problema s kojima se susreću različite skupine osoba s invaliditetom.

90

VII. KOME SE OBRATITI U SLU ČAJU DISKRIMINACIJE?

Ured pravobraniteljice za osobe s invaliditetom

Savska cesta 41/3

10000 Zagreb, Hrvatska

tel: 01 6102 170

fax: 01 6177 901

e-mail: ured@posi.hr

Ured pu čkog pravobranitelja

Opatička 4

10000 Zagreb, Hrvatska

tel: 01 4851 855

fax: 01 6303 014

e-mail: info@ombudsman.hr

91

OBRAZAC PRIJAVE PRAVOBRANITELJICI ZA OSOBE S INVALI DITETOM

1. Prijavu podnosim (označite križićem u kućici)

Osobno ______________________________ ( vaše ime i prezime)

U ime druge osobe ______________________________ (ime osobe)

navedite u kakvom ste srodstvu ili odnosu s tom osobom :

______________________________(npr. otac, baka, skrbnik, susjed, član udruge)

U ime grupe osoba ili djece s teškoćama u razvoju

IME I PREZIME (podnositelj pritužbe)_________________________________________

ADRESA :______________________________________________________________

BROJ TELEFONA /MOBITELA : _____________________________________________

E‐MAIL ADRESA (ukoliko je imate): _________________________________________

2. Način na koji Vas se može kontaktirati (označite i nadopišite) :

‐ Pisanim putem : __________________________________________________

‐ Na broj telefona : _________________________________________________

3. O kojoj vrsti invaliditeta /oštećenja se radi? (označite jedno ili više područja)

Tjelesno (koja vrsta : ___________________________________)

Oštećenje sluha

Oštećenje vida

Intelektualno

Mentalno /psihička bolest

Višestruka oštećenja (koja:______________________________)

4. Na koje područje se vaša prijava odnosi (označite jedno ili više područja)

Zdravstvena zaštita Osobna pokretljivost

Mirovinsko osiguranje Profesionalna rehabilitacija

Imovinsko pravni odnosi Udruge

Socijalna zaštita Pristupačnost građevinama / informacijama

Zapošljavanje Sudjelovanje u javnom i političkom životu

92

Pravna zaštita Sudjelovanje u kulturnom životu, rekreaciji, razonodi i športu

Obrazovanje Sloboda izražavanja i mišljenja te pristup informacijama

Radni odnosi Neovisno življenje i uključenost u zajednicu

Nasilje Skrbništvo i poslovna sposobnost

5. Smatrate li da ste u postupanje prema Vama u stvari na koju se pritužujete bili dovedeni u nepovoljniji položaj u odnosu na neku drugu osobu u usporedivoj situaciji zbog svog invaliditeta/zdravstvenog stanja odnosno smatrate li da ste bili diskriminirani?

DA NE

6. U nastavku ukratko opišite koje pravo vam je povrijeđeno ili kako smatrate da ste zakinuti u ostvarivanju nekog svog prava te navedite od strane kojeg državnog tijela, institucije, pravne ili fizičke osobe. Ukoliko možete, navedite na koje se rješenje, odluku, postupak ili radnju pritužujete.

_____________________________________________________________________

_____________________________________________________________________

_____________________________________________________________________

_____________________________________________________________________

_____________________________________________________________________

_____________________________________________________________________

_____________________________________________________________________

_____________________________________________________________________

_____________________________________________________________________

7. Kojim institucijama i tijelima ste se odsad obratili za pomoć?

_____________________________________________________________________

_____________________________________________________________________

NAPOMENA : Molim Vas da priložite presliku relevantne dokumentacije (medicinske nalaze,mišljenja, rješenja i sl.) koji će nam pomoći u rješavanju Vašeg problema.

Mjesto i datum: Potpis podnositelja prijave:

________________________ ____________________________

93

Ured Pučkog pravobranitelja

URED PUČKOG PRAVOBRANITELJA

Pritužba povodom diskriminacije

1. Osobni podaci o pritužitelju:

1.1. Ime i prezime/Naziv______________________________________________ 1.2. Adresa_________________________________________________________ 1.3. Broj telefona____________________________________________________ 1.4. E-mail adresa___________________________________________________ 2. Podaci o slu čaju diskriminacije:

2.1. Ime i prezime diskriminirane sobe_______________________________________

2.2. Tko je počinio diskriminaciju____________________________________________

2.3. Područje diskriminacije (čl. 8. ZSD)95

Rad i radni uvjeti/zapošljavanje/stručno usavršavanje/prekvalifikacija

Obrazovanje, znanost i šport

Socijalna sigurnost, socijalna skrb, mirovinsko i zdravstveno osiguranje te osiguranje za slučaj nezaposlenosti

Zdravstvena zaštita

Pravosuđe i uprava

Stanovanje

Javno informiranje i mediji

Pristup dobrima i uslugama i pružanje istih

Članstvo i djelovanje u sindikatima, organizacijama civilnog društva, političkim strankama ili bilo kojim drugim organizacijama

Sudjelovanje u kulturnom i umjetničkom stvaralaštvu

95 Stavite križić u rubriku pored područja diskriminacije u Vašem slučaju

94

2.4. Diskriminacijska osnova (čl. 1. ZSD)96

rasa ili etnička pripadnost i boja koža/ nacionalno podrijetlo

spol

jezik

vjera

političko ili drugo uvjerenje

imovno stanje

članstvo u sindikatu

obrazovanje

društveni položaj/socijalno podrijetlo

bračni ili obiteljski status

dob

zdravstveno stanje

invaliditet

genetsko nasljeđe

rodni identitet, rodno izražavanje

spolna orijentacija

2.5. Opišite diskriminaciju___________________________________________________

2.6. Kada se dogodilo diskriminatorno postupanje________________________________

2.7. Podatci i dokumenti vezani uz opisani događaj_______________________________

96 Stavite križić u rubriku iza jedne ili više diskriminacijskih osnovi po kojoj se smatrate diskriminiranim

95

2.8. Da li ste, osim Uredu pučkog pravobranitelja, diskriminaciju pritužili i nekom drugom te ako jeste kome __________________________________________________________

2.9. Da li je u istom predmetu pokrenut sudski postupak___________________________

2.10. Podaci o slučaju mogu biti objavljeni u medijima (ime i prezime neće biti objavljeno bez naknadnog izričitog pristanka).97

DA

NE

Mjesto i datum: Potpis:

_____________________________ ____________________________

Uputa: Ispunjenom obrascu molimo priložiti svu dokumentaciju potrebnu za postupanje po pritužbi.

97 Stavite križić iza odgovarajućeg odgovora

96

KAZNENA PRIJAVA – DRŽAVNO ODVJETNIŠTVO REPUBLIKE HRVATSKE

Obrazac kaznene prijave

Ime i prezime,

Adresa podnositelja

(Naziv državnog odvjetništva)

KAZNENA PRIJAVA

protiv:

Ime i prezime osumnjičenika, OIB......

- osobni podaci (ako ih znamo)

- adresa...

Razložan i logičan opis inkriminirane radnje – događaja:......

(Navesti mjesto, vrijeme izvršenja djela i sve druge podatke o načinu izvršenja i dr.)

Kao dokaz iznijetih tvrdnji predajem (dokumentaciju ili drugi materijalni dokaz) te predlažem saslušanje slijedećih svjedoka:.....

Kako zbog svega navedenog smatram da postoji osnovana sumnja da su u djelovanju osumnjičenika .... ostvarena sva bitna obilježlja kaznenog djela.... iz čl. ..... Kaznenog zakona, predlažem da državno odvjetništvo poduzme sve zakonom predviđene radnje i protiv osumnjičenika pred nadležnim sudom pokrene kazneni postupak kako bi osumnjičenik bio proglašen krivim i kažnjen po zakonu, a meni nadoknađena materijalna šteta.

Datum i mjesto

Potpis