SREDNJOVJEKOVNA HRVATSKA DO XVIII.ST.

Etnogeneza i vrijeme dolaska Hrvata i Hrvatska u IX.st.

Najznačajniji je izvor djelo bizantskog cara-pisca Konstantina Porfirogeneta „O upravljanju carstvom“ iz sredine X. st. Car je napisao da je Hrvate pozvao car Heraklije i naredio im da istjeraju Avare iz Dalmacije. Prema Jagiću Hrvati su dio Slavena koji dolaze u drugoj polovici VI. i početkom VII. st.Prema Margetiću Hrvati dolaze koncem VIII. st. u svezi s avarsko-slavenskim savezom.Postoji više teorija o tome tko su Hrvati:

Slavenska teorija smatra da su oni Slaveni. Iranska teorija smatra da su Hrvati iranskog podrijetla.

Neki autori ističu da pojam Hrvata početno označava uglednu vojničku skupinu.

Ahenskim mirom Bizantu je pripala Bizantska Dalmacija, a Posavska i Dalmatinska Hrvatska su vazalne franačke kneževine.Domagoj nije Trpimirović, pomagao je papi u borbi protiv Avara. Ratuje i protiv Mlečana koji ga nazivaju „najgorim knezom Hrvata“. Branimir nastoji povezati Crkvu i državu čime jača svoju vlast.

Hrvatska u X. st.

Tomislav je pobijedio Mađare i u njegovo vrijeme se Hrvatska proteže od Cetine do Labina.Dalmatinski biskupi, uz pomoć papinskih izaslanika, odupiru se na crkvenom saboru u Splitu 925. i potvrđuju čelnu ulogu splitskog biskupa Ivana u Dalmaciji i Hrvatskoj, čime je ninski biskup podređen njemu. To umanjuje utjecaj hrvatskog vladara. Na saboru je zaključeno da se svećenici ne mogu zaređivati ukoliko ne znaju latinski jezik, zabranjena je sekularizacija (posvjetovljene) crkvenih imanja. Ukinuta je Ninska biskupija.

Stjepan Držislav se 990. kruni za kralja, ali titula nije bila međunarodno priznata. Ratuje protiv makedonskog cara koji mu daje upravu nad dalmatinskim gradovima. Dužd Petar Orseolo odbija plaćati danak Neretljanima, a Držislav pogiba u bitci.

Hrvatska u XI. i XII. st.

Petar Krešimir IV. je najjači hrvatski vladar, a država je prostorno najveća.Papa priznaje novu državnu tvorevinu – „kraljevinu Hrvatsku i Dalmaciju“ („Regnum Croatiae et Dalmatiae“).

Papa je priznao vlast Dmitru Zvonimiru koji je prisegao da će štititi Crkvu te da će mu davati po 200 dukata godišnje. Značajan spomenik iz tog razdoblja je Bašćanska ploča iz 1100. godine.

Stjepan II. vlada kao zadnji hrvatski kralj.

Ladislav je postao vlasnik zemlje u Slavoniji te uvodi porez na korištenje tzv. marturina.

Naši povjesničari brane hrvatsku državnost pozivajući se na pripis Pacte Convente. Prema njemu je Koloman krenuo s ugarskom vojskom na Hrvatsku i susreo se s 12 plemića, predstavnika 12 hrvatskih rodova i sklopio sporazum da će oni uživati svoje posjede i neće plaćati poreze, a u slučaju obrambenog rata svaki daje po 10 konjanika.Koloman je prvi zajednički hrvatsko-ugarski kralj.

Bizant jača kad na vlast dolazi Manuel Komnen, te ostvaruje vlast nad Hrvatskom i Dalmacijom.

Bela III. stječe vlast u Hrvatskoj i Dalmaciji. Neki povjesničari smatraju da tad u Hrvatskoj počinje doba lenske države.

Hrvatska u XIII. st.

Križari su u IV. st. u Križarskom ratu osvojili Zadar za Veneciju.Andrija II. je u krunidbenoj prisezi obećao poštovati slobode plemstva, a ono ga je 1222. prisilio da izda Zlatnu Bulu.

Bela IV. je sposoban vladar. Tatari ga progone preko Hrvatske do Trogira. Utemeljio je banovine Bosnu, Usoru i Sol.Zlatna Bula Bele IV. Gradecu 1242. sadrži najpotpuniji popis privilegija za hrvatske i ugarske kraljevske gradove. Građani Gradeca ne plaćaju carine. Biraju najvišeg službenika na godinu dana, a vladar ga potvrđuje. Sudsko vijeće u županiji sačinjava župan, 4 plemića i 2 tvrđavna jobagiona. Odstupa se od načela da vladar nasljeđuje imovinu plemića bez nasljednika.

Primjenjuje se pravna fikcija da su svi plemići u tzv. plemićkoj općini rođaci, te nasljeđuju umrloga.

Jačaju Šubići i Pavao postaje hrvatski ban te stječe vlast u Dalmaciji te pomaže Anžuvincima koji uživaju papinsku podršku.

Hrvatska u XIV. st.

Na vlast dolazi Mladen II. koji želi podvrgnuti dalmatinske gradove ali njima pomaže Venecija te je poražen i vraća bansku čast. Uvodi plaćanje crkvene desetine u novcu i tzv. banderijalni sustav (feudalac ne mora u rat ali mora poslati određen broj vojnika sa svog feuda).

Ludovik I. Veliki jedan je od najjačih europskih vladara. Slama moć Šubića koji mu predaju Bribirsku županiju. Donio je Zakon o avicitetu kojim utvrđuje prava i obveze vezane uz feud. Porazio

Žigmund Luksemburški je njemački vladar koji ženi Mariju. Kod Nikopolja je doživio poraz od Turaka. Žigmund se bori za prijestolje s Ladislavom Napuljskim. Poražen, Ladislav prodaje Mlecima prava na Dalmaciju za 100.000 dukata.

Prvi prodor Turaka u Hrvatskoj zabilježen je 1415.

Hrvatska u XV. st.

Albrecht Habsburški ukida ratne poreze da bi pridobio plemstvo.

Slavonski sabor šalje izaslanike na zasjedanje ugarskog sabora, što je znak slabljenja Slavonije.

Matijaš Korvin ima stvarnu vlast, ali ne i pravni temelj. Friedrich adaptira Matijaša te mu daje krunu. On je sposoban vladar i jača kraljevsku vlast. Turci su osvojili Bosnu pa za obranu osniva Jajačku i Srebreničku Banovinu.

Maksimilijan Habsburški sklapa ugovor o nasljeđivanju s Vladislavom II. Jagelovićem. U inauguralnoj diplomi kralja stoji: „Ugarska s podložnim kraljevstvima i zemljama“ pa hrvatski izaslanici traže da piše: „s pridruženim zemljama“. U bitci na Krbavskom polju Turci su pobili većinu hrvatskog plemstva na čelu s banom Emerikom.

Hrvatska u XVI. st.

Ugarski sabor donosi odluku da stranac ne može postati vladar. Turci su osvojili Sinj i ugarski Beograd.Sultan Sulejman I. porazio je ugarsko plemstvo, u bitci na Mohaču.

Na Cetinskom saboru, prvi je birao Ugarski sabor i izabran je erdeljski velikaš Ivan Zapolja za kralja, ali dio plemstva staje uz Ferdinanda.. Ferdinand obećaje dati 1.000 konjanika i 200 pješaka za obranu od Turaka s plaćom od 3 zlatnika godišnje. Obavezao se držati „pristojan“ broj vojnika za obranu u Kranjskoj te potvrditi dobre i stare privilegije Kraljevstva. Održan je drugi sabor u Cetinu, „sabor otriježnjenja“. Sabor nudi raskid ugovora, na što Ferdinand ne pristaje. Dualitet vlasti riješen je međusobnim nasljednim ugovorom.

Dvorsko ratno vijeće osnovano je kao tijelo vrhovne vojne uprave i vođenja vojske. Dvorska komora vodi skrb o prihodima i rashodima.Karlo postaje zapovijednik granice, a granični teritorij u vojnim pitanjima dolazi pod upravu Dvorskog ratnog vijeća.

Hrvatska u XVII. st.

Dolazi do rata u kojem ban Nikola i Petar Zrinski pobjeđuju Turke, ali vladar sklapa „sramotni“ Vašvarski mir.

Dolazi do tzv. „urote“ Zrinskih i Frankopana. Zagrebački biskup Borković prenosi Petru i Franu Krsti Frankopanu poruku da vladar daje slobodan prolaz (salvus conductus) ako ga osobno mole za milost. Oni dolaze u Beč, ali bivaju zatočeni i imanja su im konfiscirana. Sudi im plemićki sud kako vladar ne bi prekršio salvus conductus. Petar i Krsto se pozivaju na pravo otpora iz Zlatne bule 1222. Za Frana Krstu traži se „pravo zadnje muške glave“ koja se ne smije pogubiti. Osuđeni su na smrt i pogubljeni u Bečkom Novom Mjestu.

Sabor je 1685. ovlastio bana, i zagrebačkog biskupa ako nema bana, da sazove Konferenciju Kraljevine. Odluke su ravnopravne saborskima. Sabor se kasnije počinje nazivati Sabor Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije.

Veliki turski rat započeo je turskom opsadom Beča koju je slomio poljski kralj. Slavonija se izbijanjem ustanka oslobađa od ušća Bosuta do Tise.Mirom u Srijemskim Karlovcima Turci su osim Slavonije, dijela Srijema, Like, Krbave, protjerani iz Mađarske. Pavao Ritter Vitezović u političkom programu Oživljena Hrvatska (Croatia redidiva) iznosi ideju o ujedinjenju hrvatskih zemalja na području rimskog Ilirika.

Požunski sabor 1687.

Hrvatska i Ugarska priznale su vlast Habsburgovaca. Hrvatski i ugarski sabor nakon smrti kralja imali su pravo peeelekcije, tj. izbora člana obitelji Habsburg za vladara. Ratne uspjehe iskoristio je car Leopold I. da bi uveo nasljedni red i zajedničkom Ugarsko-hrvatskom saboru u Požunu osobno predlaže donošenje inicijativne deklaracije koja bi uvela načelo primogeniture, čime se ukida pravo izbora. Nakon duge rasprave sabor je to prihvatio.

Sabor ukida članak 31. Zlatne Bule Andrije II. iz 1222., tj. pravo oružanog otpora i protivljenja plemstva vladaru (ius resistendi et contradicendi) ako krđi prava iz bule. Ostaje tek pravo protivljenja riječju (contradicendi) putem pritužbe, zamolbe.

Dubrovačka republika

PovijestI. bizantsko doba:

Dubrovnik je dio bizantske Dalmacije. Antičko naselje Epidaur (Cavtat) srušili su Slaveni u VII. st. pa su stanovnici osnovali

naselje Ragusium (Dubrovnik). Dolazi do miješanja starosjedilaca sa Slavenima.

II. mletačko doba: -Mlečani i francusko-lombardijski vitezovi su tijekom križarskog rata osvojili Carigrad i

tada je Dubrovnik priznao vlast Venecije. Na čelu Dubrovnika je knez (comes). Unutrašnji ustroj uređen je Statutom 1272.

III. doba samostalnosti: - Zadarskim mirom iz 1358. Venecija gubi istočnu obalu Jadrana. Dubrovnik ugovorom

priznaje protektorat ugarsko-hrvatskog kralja Ludovika I. uz plaćanje danaka od 500 dukata.

- Gospodarstvo propada jer se težište trgovine sa Mediterana seli na Atlantik. - U doba Napoleonovih ratova francuski general Lauriston ušao je 1806. u grad, a 1808.

je ukinuta Republika. - Na Bečkom kongresu 1815. Republika nije obnovljena i Dubrovnik ulazi u sastav

Kraljevine Dalmacije u okviru Habsburške monarhije.Državno ustrojstvo

Dubrovnik je centralistička, feudalna republika u kojoj vlastela ima isključiv, nasljedni monopol na vlast.Veliko vijeće (Consilium magnum) vrhovni je organ vlasti. U njega ulazi punoljetna vlastela.Vijeće umoljenih ili Senat (Consilium rogatorum, Senatus) bira Veliko vijeće na godinu dana. Ono ratificira državne ugovore, šalje diplomatske predstavnike tzv. poklisare, prima strane predstavnike, nadzire organe vlasti, poredak i sigurnost, utvrđuje carine.Malo vijeće je vlada. Brine o unutrašnjoj upravi i skrbi o vanjskoj sigurnosti Republike.Knez (rektor) je vrhovni organ tijekom mletačkog vrhovništva.

Srednjovjekovna Bosna

Konstantin Porfirogenet u X. st. govori o „maloj zemlji Bosni“ u Srbiji. Pop Dukljanin dijeli Srbiju na Rašku (istočno od Drine) i Bosnu (zapadno od Drine). Nakon smrti Manuela Komnena nestaje bizantski utjecaj i osamostaljuje se ban Kulin. Ugarska želi ostvariti moć uz pomoć Katoličke crkve, a odupire im se domaća „crkva bosanska“. Bosna priznaje vlast bribirskih knezova Šubića, a osamostaljuje se za bana Stjepana Kotromanića. Tvrtko I. priznaje vlast Ludovika I., ali se kasnije osamostalio i okrunio te vlada dijelovima Srbije i Hrvatske. Kralj Tvrtko II. plaća danak sultanu. Kralj Stjepan II. Kotromanić, predao se u Ključu nakon čega je pogubljen. Bosna je u XIV. st. patrimonijalna država u kojoj vlast obnašaju feudalne obitelji, a ne pojedinci u njima.

Društvene promjene tijekom turskih ratova

Turski ratovi su bili pogubni za Hrvatsku. Najviše se stanovništva iseljavalo iz Dalmacije, Like i BiH u Ugarsku, Austriju (Gradišćanski Hrvati), Slovačku, Moravsku, Njemačku, Italiju (Molize, Moliški Hrvati). Opustošena područja treba naseliti stanovnicima. Ivan Frankopan u XV. st. naseljava Vlahe u Polju i Dubašnici na Krku, Zrinski i Frankopani naseljavaju ih u Liču i iznad Bakra, u Istru dolaze Aromuni, Venecija naseljava Crnogorce u Peroju. Dvorsko ratno vijeće naseljenicima obećaje slobodu i zemlju uz uvijet vršenja vojne službe.VlasiDoseljenici se najčešće nazivaju Vlasima. U najstarije doba vjerojatno označava starosjedioce. Vremenom se naziv širi na sve stočare. Najšire značenje riječi označava sve doseljenike, osobe koje nisu pripadnici vlastite zajednice. Nakon pada Klisa na prostor Senja doseljavaju se izbjeglice koje se nazivaju Uskoci. U XVI. st. doseljavaju se i Srbi, katolicis prostora BiH. Naziv Bunjevci potječe od prebjega iz Hercegovine oko rijeke Bune koji također dolaze. Većina Srba na čelu s Pećkim patrijarhom Crnojevićem dolazi u Srijem, Bačku i Banat.

PRAVO U SREDNJOVJEKOVNOJ HRVATSKOJ

Feudalno vlasništvo (dominium i bona)

DominiumDominium eminens je vrhovno vlasništvo vladara koji se smatra privatnim vlasnikom čitavog zemljišta.Dominium directum izravno vlasništvo feudalca koji ima pravo korištenja zemljišta uz vršenje vojne obveze spram vladara.Dominium utile koristovno vlasništvo kmeta koji ima pravo korištenja i plodouživanja, uz uvjet darivanja dijela prihoda feudalcu i vladaru.Dominium dationis vlasništvo davanja, pojavljuje se kad feudalac prenese pravo ubiranja svih ili dijela davanja sa svog posjeda na treću osobu, iako pri tome ne gubi izravno vlasništvo.

BonaBona hereditaria (očevina, djedovina) je dobro koje se najmanje dvije generacije nalazi u vlasništvu obitelji. To je obiteljska imovina, dok je otac samo njen upravitelj i ne može je otuđiti bez suglasnosti svih članova obitelji. Bona emptitia (kupljenice) su dobra koja je pojedinac stekao osobno pa zato njima raspolaže samostalno bez suglasnosti ostalih članova obitelji. Bona acquisita (stečevina) najčešće se stječe darovnicom od vladara.

Feudalno vlasništvo (skupno vlasništvo i obiteljsko vlasništvo)

Skupno vlasništvoTo je vlasništvo širih subjekata, npr. gradska komuna, selo, bratovština, nad nekretninama koje služe zadovoljenju zajedničkih potreba, npr. neobrađena zemljišta, izvor vode, gradske zidine, luka, čak i crkve kao građevine nad kojima patronatsko pravo ima komuna ili bratovština. Skupna imovina u pravilu ne može biti otuđena.

Obiteljsko vlasništvoZemlja postaje temelj blagostanja i opstanka. Ograničava se raspolaganje zemljom, npr. prodaja. U starije doba uvodi se laudatio parentum (obaveza suglasnosti rođaka) pri čemu svi živi rođaci moraju dati suglasnost na prodaju zemljišta. U kasnijem razvoju nastaje pravo otkupa, a potom i pravo prvokupa. Na zapadu pravo otkupa i prvokupa imaju rođaci jer postoji obiteljska imovina. U Bizantu postoji pravo prvokupa, ali ne i rođaka jer ne postoji obiteljska imovina. Pravo prvokupa imaju sumeđaši, susjedi i suseljani.

Vlastelinstvo

Vlastelinstvo je zemljišno dobro koje svom imaocu daje stvarna prava nad zemljištem uz obvezu vršenja vojne službe. Feudalac na feudu u pravilu vrši upravnu i sudsku vlast.

Razlikujemo:Franački tip feuda: prava i obveze prestaju smrću jedne od strana tog odnosa (vladara i feudalca), a novi subjekti moraju potvrditi dodjelu, tj. prihvatiti obvezu.

Langobardski tip feuda: feudalac gubi darovano dobro samo u slućaju izumrća roda ili nevjere, ono je otuđivo i nasljedivo.Ugarski tip feuda: predstavlja kompromisno rješenje; uveo ga je Ludovik I. Zakonom o avicitetu; dodjela posjeda i prava ostaju na snazi dok je živ zadnji, muški, zakoniti potomak prvodarovane osobe; posjed je nasljediv i otuđiv, a svi poslovi ostaju na snazi do smrti zadnjeg potomka prvodarovane osobe, tada se posjed vraća vladaru.

Jobagionske, servijentske zemlje i predij

Jobagionska zemlja je zemljišno dobro koje imaocu daje stvarna prava na zemlju uz obvezu vršenja vojne službe, ali nema pravo raspolaganja i nasljeđivanja, ni pravo vršenja upravne i sudske vlasti.

Slavonski sabor 1273. je izjednačio tvrđavne vojnike s plemićima, pri čemu su njihova dobra stekla status servijentskih zemalja.Servijentska zemlja je zemljišno dobro koje imaocu daje stvarna prava uz obvezu vršenja vojne službe, kao i pravo vršenja upravne i sudske vlasti.

Predij je zemljišno dobro u okviru feuda koje imaocu daje stvarna prava uz obvezu vršenja vojne službe, ali ne i pravo vršenja sudske i upravne vlasti. Predij je nasljediv. Institut predija širi se za vrijeme reforma Anžuvinaca osobito nad posjedima Crkve čiji pripadnici ne vrše vojnu obvezu pa vladar zahtjeva da sa svojih posjeda pošalju određen broj vojnika u rat.

Krajiška baština

Krajiška baština je zemljišno dobro u Vojnoj krajini koje imaocu daje stvarna prava uz obvezu obavljanja vojne službe. Razlikuju se 3 etape razvoja ovoga pravnog instituta:

1. etapa: do sredine 18.st. Vladar unificira institut Vlaškim statutima 1630. Stvarna prava krajišnika su najšira. Pravo raspolaganja se ograničava. Oporuka

je ograničena na potomke.2. etapa:

od sredine 18.st. do 1848. Prava krajišnika su sužena. Ukinuto je pravo raspolaganja. Krajišnici više nisu

vlasnici zemlje, već korisnici „carske zemlje“ koja se oduzima ako se ne obrađuje 3 godine.

3. etapa: od 1848. do 1882. Baština zakonom 1850. opet postaje vlasništvo zadruge, uz obvezu vojne

službe, otuđenje je moguće samo krajišniku uz suglasnost vlasti.Ograničenja su ukinuta 1882. i uvedeno je puno vlasništvo.

Kmetsko selište

Kmetsko selište je zemljišno dobro koje svom imaocu (kmetu) daje stvarna prava (korištenja, plodouživanja, dominium utile) uz obvezu davanja dijela prihoda feudalcu, obično 1/9 (naturalna, novčana i radna renta). Ono je nasljedivo i načelno neotuđivo. To pravo je najsličnije stvarnopravnom, nasljednom zakupu zemljišta. Kmet je imao načelnu slobodu seljenja. U Slavoniji položaj kmetova bio je teži od primorskih krajeva, oni su potpadali pod sudbenu vlast vlastelina.

Selište se sastoji od 1 jutra okućnice, 12-40 jutara oranica i 5-10 kosaca livada. Kmetovi koji su imali manje od toga ili samo kuću s okućnicom su želiri (inquilini), a subinquilini nemaju ni svoju kuću.

Kmetstvo u Hrvatskoj ukinuto je 1848.

Emfiteuza, libel i kolonat

Emfiteuza je prema Justinjanovu pravu, stvarno, otuđivo i nasljedivo pravo obrađivača na tuđem zemljištu. Ekloga zabranjuje državnim službenicima, kao imućnim osobama, uzimanje zemljišta u emfiteuzu. Vrijeme trajanja emfiteuze u pravilu je bilo 3 generacije.

Libel je stvarno pravo obrađivača koje nastaje konsenzualnim ugovorom o zakupu, početno na 29 godina ili dok ne izumre zasađena kultura.

Kolonat je obveznopravni odnos između vlasnika zemlje i obrađivača (kolona) koji umjesto novca dobiva naknadu u dijelu prinosa sa zemljišta. Za razliku od prva dva odnosa u kojima obrađivač ima stvarna prava nad zemljištem, ovdje je on puki obrađivač zemlje koji ponekad dobiva polovicu prinosa, ali češće dobiva mali dio prinosa u odnosu na prethodne institute. Kolonat je bio raširen u Istri i Dalmaciji.

Regalna (kraljevska) prava

Regalna prava nastaju u patrimonijalnoj državi u kojoj je vladar vlast, ali i vlasnik čitave države (dominium eminens nad obrađenim i neobrađenim zemljištem, šumama, rijekama, rudnim bogatstvom, trgovina nekim važnim proizvodima). Svaki korisnik dužan je naknadu vladaru. Razlikuju se velika i mala regalna prava. Od velikih najvažnije je pravo rudarenja pri čemu korisnik mora od vladara dobiti koncesiju. Mala regalna prava kralj obično daje feudalcu s njegovim posjedom. U Hrvatskoj su regalna prava ukinuta 1848., ali je država za sebe zadržala isključivo pravo trgovanja ili obavljanja nekih djelatnosti u obliku državnih monopola ili ih dodjeljuje putem koncesija.

Kupoprodaja u srednjovjekovnoj Hrvatskoj

Kupoprodaja u srednjem vijeku postaje obveznopravni ugovor prema kojem zaključenjem ugovora nastaje obveza prodavatelja da uvede kupca u nesmetan posjed, te obveza kupca da plati cijenu. U srednjem vijeku ugovori nisu konsenzualni, već su realni pa za nastanak obveze nije dovoljna suglasnost volja, već da jedna od ugovornih strana izvrši li počne izvršavati svoju obvezu. Kapara je mogao biti tek jedan novčić kojim je kupac počeo plaćati

cijenu pa prodavatelj više nije mogao odustati od ugovora. Postoje razni načini tradicije tj. predaje stvari, npr. simbolična predaja grumena zemlje kod prodaje zemljišta, paljenje i gašenje ognjišta kod kupoprodaje kuće. To se u hrvatskoj pravnoj tradiciji zove „zavod“. Nakon toga kupac je davao prodavatelju stvar male vrijednosti, npr. zadnji novčić i sl. kako bi simboliziralo ispunjenje njegove obveze (tzv. pro fine). Na koncu kupac vodi prodavatelja i svjedoke na zakusku (aldomaš) koja označava uspješan završetak pravnog posla.

Ugovori o pomorstvu

Najam broda je ugovor u kojem jedna strana daje drugoj na korištenje brod ili dio broda, a druga strana ga koristi uz plaćanje određene najamnine.Mornarska služba predstavlja ugovor o radu na određeno vrijeme ili određeno putovanje. Nakon sklapanja ugovora stranke nisu mogle raskinuti ugovor, osim uz plaćanje odštete.Kolegancija je ugovor u kojem jedna strana daje robu ili kapital, a druga strana trguje njome pri čemu se dobit dijeli u omjeru ½ ili 1/3 u korist vlasnika robe ili kapitala.Entega je ugovor u kojem jedna strana ulaže kapital ili robu, druga strana ulaže brod, a mornari ulažu rad.Ribarska družina je takav oblik udruživanja u kojem jedna strana pri ribarenju daje brod, druga mreže, a ribari ulažu svoju radnu snagu.Havarija je institut u pomorskom poslovanju kod kojega nastalu štetu na brodu, teretu, posadi i putnicima snose svi sudionici putovanja.Kunserba je zajednička plovidba više brodova u svrhu lakše obrane ili pomoći. Pomorski zajam je poseban oblik zajma.

Ugovori u rudarstvu

Rudarski zakup je ugovor između ovlaštenika koji je od vladara dobio koncesiju za korištenje rudnika i zakupca koji obavlja rudarske radove i plaća zakupninu.

Ucjen između vlasnika rudnika ili koncesionara i rudara prema kojem se rudari obvezuju iskopati rov uz naknadu. Ugovor sadrži određenu dozu rizika jer koncesionar nije siguran da će iskopati dovoljno rude, a rudari nisu sigurni na koje će otegotne okolnosti naići tijekom rada.

Družina topodioničara je ugovor kojim se više osoba udružuje u svrhu otkupa i prerade iskopane rude (taljenja).

Rudarska družina je ugovor kojim jedna osoba ulaže koncesiju, druga osoba ulaže kapital, a mogu se pojaviti i rudari koji će uložiti svoju radnu snagu. Dobit se dijeli ovsino o uloženome.

Ugovori o poljoprivredi

Iznajmljivanje stoke za vuču je ugovor u kojem jedna strana daje stoku na korištenje, a druga strana koristi stoku uz plaćanje određenog iznosa te odgovara za namjerno uništenje stoke ili grubu nepažnju.Davanje stoke „na planinu“ je ugovor u kojem jedna strana daje drugoj stoku na čuvanje i skrb, a prihode dijele prema dogovoru.Davanje stoke u napolicu je ugovor u kojem jedna strana daje stoku drugoj strani koji je čuva, skrbi o njoj, a prihode dijele na pola.

Kesim je ugovor u kojoj jedna strana daje drugoj strani stoku na čuvanje i skrb, a prihode dijele po dogovoru. Strana koja čuva stoku u svakom slučaju mora vratiti isti broj grla koji je primio.Supona je ugovor u kojem se seljaci međusobno pomažu te organiziraju zajedničku skrb i čuvanje stoke koju podijele na struke i odrede pastire.Sprega je ugovor u kojem se seljaci međusobno pomažu udružujući svoju sprežnu stoku dajući je „na posudbu“ jedni drugima.Rad na uzajmicu je ugovor u kojem se seljaci međusobno pomažu pri obavljanju seoskih poslova.Moba (molba) je također ugovor u kojem se seljaci međusobno pomažu pri obavljanju seoskih poslova kao i rad na uzajmicu. Jedina razlika je što kod mobe ne postoji utuživost vraćanja radnih sati tj. dana, već samo postoji moralna obveza vraćanja.

Bračno i nasljedno pravo

Žena kao svoj dio obiteljske imovine dobiva i u brak unosi miraz, a muž joj daje dar, simboličnu naknadu za nevinost, a zapravo materijalno osiguranje žene u slučaju prestanka braka. To je „brak na mletački način“. Postoji i dar na istarski način (tzv. „slavenski brak“ ili brak „kao brat i sestra“). Imovinom u braku upravlja muž, ali ne može otuđiti ženin dio bez njene suglasnosti.. Nakon smrti jednog bračnog druga, preživjeli ima dvije mogućnosti: odustati od zajednice dobara i uzeti svoju imovinu koju je unio u brak ili ostati u zajednici i preuzeti polovicu cjelokupne imovine.

Preferiranje djeteta javlja se kada otac mimo načela o podjeli imovine na ravne dijelove između sinova ima pravo jednome od njih dati neki dio imovine više. Obično se od tog djeteta očekivalo da skrbi o roditeljima u starosti.Darovanje „za spas duše“ je pravo ostavitelja da ostavi dio obiteljske imovine Crkvi. Obitelj, ali i javna vlast ne gledaju na to s odobravanjem jer tako nekretnine mogu preći trajno u ruke Crkve pa ponegdje obitelj umjesto nekretnina Crkvi daje razmjeran novčani iznos.„Paterna paternis, materna maternis!“ je institut u brakovima bez djece, kada se imovina umrlog bračnog druga vraća njegovoj obitelji, jer preživjeli bračni drug nema pravo na obiteljsku imovinu koja je došla iz druge obitelji.„Aliquid in contentu et benedictione“. Član obitelji (sin) pri emancipaciji (osamostaljenju) i odlasku iz obiteljske kuće mogao je podjelom imovine dobiti dio u visini koji mu pripada, ali moguće je da dobije bitno umanjen, ponekad simoboličan dio imovine pri čemu izjavljuje da je dobio svoj dio obiteljske imovine i nema daljnjih potraživanja.

Notarijat i kaptol

Notar nakon školovanja dobiva ovlast od carske ili papinske kancelarije. Oni su bili privatne osobe, sastavljači isprava bez javne ovlasti (fides publica) komune ili države. U svojoj notarskoj knjizi pisali su zapis o pranvom poslu (abrevijatura), a strankama izdavali ispravu (carta). Nakon toga je poseban komunalni službenik provjeravao vjerodostojnost isprave i ovjeravao je. Taj službenik se u Istri naziva vicedominus, a u Dalmaciji egzaminator.

Kaptol je zbor svećenika u većim mjestima. U srednjem vijeku kaptol ima pravo izdavanja isprava koje za razliku od notarskih imaju javnu vjeru, tj. kaptol je vjerodostojno mjesto.

Ispravama kaptola nije trebala ovjera komunalnog službenika. U Hrvatskoj su najpoznatiji Zagrebački i Čazmanski kaptol, a u Primorju Senjski kaptol.

Kancelar (tajnik) senjske komune je odredbom Senjskog statuta 1388. pokušao monopolizirati pravo i zaradu od sastavljanja isprava. To je izazivalo otpor kaptola kojemu je kralj Žigmund Luksemburški 1392. potvrdio pravo izdavanja isprava.

HRVATSKA OD XVIII. ST. DO NARODNOG PREPORODA

Hrvatska pragmatička sankcija

U Hrvatskoj je namjesnik banske časti biskup Emerik Esterhazy. Upućen u događanja na dvoru smatra korisnim da Hrvatska pokaže inicijativu u pitanju nasljeđa prijestolja i saziva Sabor u Zagrebu 1712. Sabor donosi Hrvatsku pragmatičku sankciju.

Ona se sastoji od 3 dijela. Uvodno navode razloge odluke, potom konstatiraju prihvat ženske loze Habsburga uz uvjet da vladarica stoluje u Austriji te vlada u Štajerskoj, Koruškoj i Kranjskoj, konačno traže protuuslugu od Karla III. tj. sigurnosnu diplomu. Teret obrane tijekom turskih ratova snose najvećim dijelom spomenute austrijske zemlje pa Hrvatska želi ostati povezana s njima.

Sabor u Požunu 1712. kruni Karla III. On na tajnoj sjednici savjetnika donosi kućni zakon kojim pravo primogeniture širi na žensku lozu, te se zemlje Monarhije ne mogu dijeliti, ni dijelovi birati vladara.

Ugarska pragmatička sankcija i Hrvatska

Austrija pobjeđuje u turskom ratu u savezu s Venecijom. Rat je okončan mirom u Požarevcu. Sabor u Požunu, Ugarskom pragmatičkom sankcijom prihvaća žensku lozu i vezu s austrijskim nasljednim zemljama.

Sankcijom vladara Ugarska pragmatička sankcija postaje obveznom i za Hrvatsku, jer se hrvatsko izaslanstvo nije izjasnilo protiv nje na zajedničkom saboru. Potvrđena je personalna unija s Ugarskom do izumrća Habsburgovaca.

Karlo III. je prihvatom hrvatske, a sankcijom ugarske odluke prednost dao jačoj Ugarskoj. Kralj osniva Ugarsko namjesničko vijeće. Hrvatski sabor negira njegovo pravo da se upliće u hrvatsku upravu, no mora pristati da kralj imenuje sud Banskog stola, koji je podređen višem sudu u Ugarskoj.

Vojna krajina

U ustroju Vojne krajine i statusu Krajišnika razlikuju se tri etape:

1. etapa (od osnutka do polovice XVIII.st.: podijeljena mišljenja o vremenu nastanka (1463. nakon pada Bosne, 1527. izbor

Ferdinanda za hrvatskog kralja). Kralj Rudolf je predao upravu nad pojasom vojvodi Karlu i Dvorskom ratnom vijeću u

Grazu. Naseljavanje Vlaha zaoštrava pitanje njihova položaja i davanja koja traže feudalci,

čija su zemljišta bili naselili. Kralj mimo Sabora donosi 1630. Vlaški statut kojim ih izuzima jurisdikcije sabora i feudalaca te ne plaćaju davanja. Krajišnik za vršenje vojne službe dobiva zemljište u nasljedno i neotuđivo vlasništvo, vojni je obveznik od 18. do 60. te se ne može seliti.

2. etapa (od polovice XVIII.st. do 1848.): Krajina obuhvaća oslobođena područja. Turska osvajanja su prestala pa ona gubi

obrambeni karakter. Financiranje Vojne krajine dijelom je prebačeno na krajišnike koji snose ratne

troškove u slučaju ratovanja na turskoj granici, ali samo ako ratuju izvan države troškove snosi država. Sami snose troškove za osobnu opremu i naoružanje.

Uprava i sudstvo je u rukama časnika. Službeni jezik i škole su njemačke. Dvor 1787. dijeli Krajinu na 11 regimenta.

3. etapa (od 1848. do 1882.): Počinju zahtjevi za sjedinjenje, tj. vraćanje Krajine u nadležnost bana i sabora. Krajiški zastupnici dolaze na Sabor 1848. što je očit znak da Monarhija zna da je

Krajina dio Hrvatske, ali je pod upravom vojnih organa. Građanska uprava u Vojnoj krajini uvedena je 1871., a 1873. ona je razvojačena. Nakon austrougarske okupacije BiH 1878. Vojna krajina gubi svaki smisao. Zakonom

1882. za banovanje Ladislava Pejačevića, Krajina je vraćena pod upravu bana i sabora.

Marija Terezija i riješavanje urbarijalnih pitanja

Na austrijsko prijestolje dolazi Marija Terezija. Godine 1741. u Požunu se kruni za hrvatsko-ugarsku kraljicu. Država je neuređena, bez financija, vojska slaba.

Razvija se tržište što feudalce potiče na proizvodnju, povećanje alodija i radne rente, uz smanjenje kmetskog selišta. Nastaje buna u Križevačkoj županiji zbog povećanih zahtjeva vlastele i postupaka pri oporezivanju. Buna seljaka je okončana bez većih sukoba, ali podban Rauch na čelu vojske „pacificira“ područje uništavajući plemićka imanja, ubijajući i sakateći kmetove.

Dvor je izradio privremeni Urbar za Bansku Hrvatsku. Kraljica od Sabora traži donošenje trajnog urbara, ali plemstvo se odupire i Hrvatski urbar donosi tek 1780. Ugarski urbar carica donosi 1757. Carica želi ojačati kmetove kako bi oni postali porezni obveznici države.Josip II. 1787. daje kmetovima osobnu slobodu, nisu vezani za zemlju, mogu se seliti, učiti zanat, školovati, ženiti i raspolagati pokretnom imovinom.

Marija Terezija: kraljevinsko vijeće i reforme uprave

Kraljica saziva sabor u Požunu tražeći povišicu poreza kako bi pokrila troškove rata, ali Sabor je odobrio tek 1/3 tražene svote. Ona više ne saziva sabore i nastupa doba „otvorenog“ apsolutizma. Kraljica osniva Kraljevinsko vijeće u Varaždinu kao organ uprave za političke, gospodarske i vojne poslove.

Ugarski sabor nije zadovoljan osnutkom Vijeća jer ono hrvatsku upravu čini neovisnom. Kraljica ukida Vijeće i ovlasti prenosi na Ugarsko namjesničko vijeće. Hrvatska prvi puta dolazi pod ugarsku upravu.

Slavonija je sjedinjena s Hrvatskom, a Međimurje s Vojnom krajinom.Hrvatsko izaslanstvo uspjelo je da županije ostanu pod banskom upravom i sudstvom te da šalju zastupnike i u Hrvatski sabor.

Josip II. ukida takve ovlasti, uvodi njemački jezik kao službeni i austrijsko činovništvo. Odgovor na proteste županija je njihova reorganizacija. One prestaju biti plemićke samoupravne jedinice i postaju najniže teritorijalno-upravne jedinice.

Rijeka tijekom XVIII. st.

Patentom Karla III. 1719. Rijeka i Trst postaju slobodne luke u nadležnosti vlade u Grazu. Grad Rijeka gubi samoupravu, na čelu je namjesnik (guverner). Marija Terezija, reskriptom restitutivnog karaktera, 1776. Rijeku vraća Hrvatskoj i osniva Severinsku županiju. Odluke guvernera odobrava Hrvatsko kraljevinsko vijeće, a nadležni sud je banski stol u Zagrebu.Carica patentom potvrđuje da je Rijeka posebno tijelo pripojeno ugarskoj kruni. Josip II. ukida Severinsku županiju i utemeljuje Ugarsko primorje od Rijeke do Senja, na čelu s guvernerom u Rijeci.

Ugarsko vijeće imenuje namjesnika i utječe na zbivanja u Rijeci. Vladar je potvrdio članak Hrvatskog sabora da je Rijeka dio Hrvatske. Veze sa Hrvatskom su slabe, Rijeka ne šalje predstavnike u Sabor uslijed otpora autonomaša.

Marija Terezija i Josip II.: crkvene reforme

M. Terezija uz dopuštenje pape uzima 1758. naslov apostolskog kralja. Stječe pravo imenovanja crkvenih prelata što potječe još iz Wormskog konkordata iz 1122. Došlo je do povezivanja Crkve i države, pri čemu je premoć na strani države.

Josip II. 1781. donosi Edikt o vjerskoj snošljivosti, prema kojem pripadnici svih priznatih konfesija uživaju ista prava. Poglavito se to odnosi na protestante, te pravoslavce i Židove koji stječu pravo ulaska u javne službe, škole. Aktom Ius placeti 1781. nalaže da se papina pisma crkvi u Hrvatskoj i Ugarskoj proglase tek uz odobrenje vladara. Popisao je crkvenu imovinu, zatvorio samostane, imovinu konfiscirao i utemeljio zaklade za potporu siromašnog svećenstva te osnivanja pučkih škola na njemačkom jeziku.

Marija Terezija i Josip II.: reforme kaznenog prava

Kazneni zakonik Marije Terezije – Constitutio Criminalis Theresiana 1768. predstavlja izvjestan napredak iako je u okviru svog vremena. Određenije utvrđena kažnjiva djela, kazne su manje surove iako je smrtna kazna česta, kao i tjelesne kazne. Ukinut je progon vještica. Ukida torturu 1776. Kraljica preko Kraljevinskog vijeća nadzire kazneno pravosuđe. Sudovi moraju Vijeću podnijeti godišnje izvješće o predmetima na temelju čega ona može intervenirati ako to smatra korisno.

Josip II. 1786. donosi nešto liberalniji Opći red za krivične sudove, koji uglavnom dopušta obranu, olakšava položaj okrivljenika i daje mu izvjesna jamstva. Car iste 1786. ukida smrtnu kaznu, ali akt stupa na snagu samo u Toscani gdje vlada njegov brat Leopold.

Gospodarska politika i ukinuće reformi Josipa II.

Marija Terezija tajnim aktom koči razvoj manufakture u Ugarskoj i Hrvatskoj, dopuštajući proizvodnju robe slabije kvalitete za širu potrošnju, dok se kvalitetna i luksuzna roba proizvodi u Austriji. Josip II. koristi merkantilizam (što veći izvoz, a što manji uvoz, pa uvodi prohibitivne carine od 60%).

Reforme Josipa II. traže novac koji feudalno gospodarstvo ne može namaknuti. U reformi državnih financija on koristi ideje o jedinstvenom porezu koji plaća i plemstvo. Vladar traži da ugarsko i hrvatsko plemstvo prihvate opći porez i doprinose uzdržavanju države ili će onemogućiti razvoj njihova gospodarstva.

Josip II. ulazi u rat s Turskom. Shrvan bolešću, kralj vraća Ugarskoj i Hrvatskoj ustavnost, opoziva reforme, osim edikta o vjerskoj snošljivosti i odredbe o osobnoj slobodi kmetstva. Rat je dovršio njegov brat Leopold II. mirom u Svištovu. Leopold umiruje hrvatske i mađarske staleže vrativši stara prava i sloboštine, te potvrđuje akt Josipa II. o povlačenju reformi.

Hrvatski sabor 1790. i hrvatska državnost

Hrvatski sabor 1790. s banom Ivanom Erdödyjem prenosi ovlasti na Ugarsko namjesničko vijeće od kojeg će ban i županije primati naredbe, a pitanja određivanja poreza raspravlja zajednički sabor, time se Hrvatski sabor 1790. dobrovoljno stavlja pod vlast Ugarskog namjesničkog vijeća.Hrvatski sabor 1791. uvodi mađarski jezik kao neobvezatan u škole.

Hrvatski sabor prije sjednice zajedničkoga bira nuncije i daje im naputke. Oni prihvaćaju ili odbacuju kraljeve prijedloge i iznose „tegobe“ (gravamine). Nakon zasjedanja zajedničkog sabora, Hrvatski sabor odlučuje o prihvatu izvješća izaslanstva i proglašenju zakonskih članaka zajedničkog sabora. Oni su vrijedili za Hrvatsku tek ako ih kao zakone proglasi Hrvatski sabor, što dokazuje da je on ostao najviše predstavničko tijelo.

Hrvatska državnost je ograničena, ali ne i ukinuta pa ima pravo opoziva.

HRVATSKA OD NACIONALNOG PREPORODA DO 1914.

Hrvatski narodni preporod

Hrvatska uoči ilirskog pokreta te hrvatski narodni preporod

Nakon 1790. Ugarska udara na hrvatsku državnost pokušajima nametanja mađarskog jezika. Vladar 1815. uvodi njemački jezik u hrvatske urede, Požunski sabor 1825. traži uvođenje mađarskog u urede i škole.

Vođa hrvatskog narodnog preporoda, Ljudevit Gaj 1830. izdaje Kratku osnovu horvatsko-slavenskog pravopisanja. Od vladara dobiva dozvolu za tiskanje Novina horvatskih. To je početak pokreta. Ilirizam počinje kao kulturno-jezični pokret, ali dobiva i političku stranu.

Disertacija grofa Janka Draškovića 1835. je politički, gospodarski i kulturni program pokreta. Traži razvojačenje Krajine, sjedinjenje Dalmacije i Rijeke, slovenskih zemalja i Bosne u Veliku Iliriju, vlada na čelu s banom, neovisno od Ugarske i hrvatski jezik kao službeni, podizanje obrazovne razine naroda, školovanje prema nadarenosti, a ne staleškoj pripadnosti, jačanje domaćeg kapitala.

Mađaroni osnivaju horvatsko-ugarsku stranku i bore se za ukidanje ilirskog imena. Ilirci su osnovali Ilirsku stranku 1842. Beč 1843. zabranjuje ilirsko ime, ali pokret se više nije mogao suzbiti. Ilirska stranka mijenja ime u Narodnu stranku, a Ilirske novine u Narodne novine.

Hrvatska 1848.

Hrvatska 1848.

Sabor 1847. proglašava hrvatski jezik službenim. Ugarski sabor 1848. predlaže zakon o mađarskom jeziku.

Javnoj sjednici 1848. nazočni su brojni prvaci narodnjaka i skupština donosi Zahtjevanja naroda, politički program građanstva u 30 točaka. Traže ujedinjenje hrvatskih zemalja u Monarhiji i ravnopravnost pod ugarskom krunom, imenovanje Jelačića za bana i zapovjednika vojske, ukinuće unutarnjih carina, uvođenje hrvatskog jezika u upravu i školstvo, trodiobu vlasti, vlastitu vojsku, moderno sudstvo, građanske slobode i ukinuće kmetstva.Ministar dvora traži skraćivanje teksta. On je sveden na 11 točaka. Kralj odbija udovoljiti onome što je protivno propisima i njegovoj prisezi.

Ferdinan V. abdicira, a prijestolje preuzima Franjo Josip.

Izborni red za Hrvatski sabor 1848.

Bansko vijeće izdaje Naredbu o izborima i sazivu Sabora. Bansku konferenciju je pisao Ivan Mažuranić.

Sabor ima 192 birana zastupnika, koje biraju korporacije i neodređen broj banskih pozvanika (virilista). Pravo osobnog dolaska imaju magnati, prelati i viši dužnosnici.Svaka od 6 županija posredno bira onoliko zastupnika koliko ima kotareva, u Vojnoj krajini 11 regimenta biraju svoje zastupnike: Svoje zastupnike biraju i slobodni kraljevski gradovi i varoši, trgovišta i veće općine; Katolička crkva, pravoslavna crkva i manastiri te Zagrebačka Akademija. U svakoj kumpaniji kućne starješine biraju izbornika na 500 stanovnika, a oni u štabu regimente 4 zastupnika regimente. U općini (sudčiji) kućne starješine biraju 1-2 izbornika prema veličini općine, a oni pred županijskim poglavarstvom biraju zastupnika kotara.

Glasovanje je javno, izborni red je preobrazio staleški sabor u predstavničko tijelo i uz ograničenja.

Hrvatski sabor 1848 (najvažnije odluke)

Najvažnije odluke sabora su: Ukinuće kmetstva.

o Kmetstvo se ukida 3 puta: Zakonom o oslobođenju kmetova koji donosi Ugarsko-hrvatski sabor, no nema pravnu snagu jer ju Hrvatski sabor nije potvrdio; Zahtijevanjem naroda koje također nema pravnu snagu; na poslijetku Sabor traži ukinuće kmetstva, ukida regalna prava i crkvenu desetinu.

Raskida sve državnopravne veze s Ugarskom i ističe se državna samostalnost Trojedne kraljevine

Poništeni su zakonski članci iz 1970. Traži se reorganizacija Monarhije

o Hrvatska bi imala sabor i vladu odgovornu saboru koji su nadležni za unutarnje poslove, zapovjedništvo nad vojskom ima ban, a Dalmacija bi se trebala sjediniti s Hrvatskom, a u bliži savez s Hrvatskom trebaju ući Istra, Srpska Vojvodina i slovenske zemlje.

Traži se da Vojna krajina ostane nerazdruživ dio Trojedne kraljevine, ali do reorganizacije Monarhije ostaje u dotadašnjem uređenju.

Hrvatski sabor odstupa Srijem kao dio hrvatskog povijesnog prostora i pristaje da se on na narodnom načelu priključi novostvorenoj Vojvodini.

Ban, Bansko vijeće i Banska vlada

Franjo Josip imenuje Jelačića guvernerom Rijeke i gubernatorom Dalmacije. Kako je on bio ban Hrvatske i Slavonije i zapovjednik Vojne krajine tako su kroz njegovu osobu na kratko faktično ujedinjene hrvatske zemlje. Sabor mu Člankom 21. daje diktatorska ovlaštenja, te je on neovisan i neodgovoran u odlučivanju.

Bansko vijeće djeluje od 1848. do 1850., na čelu mu je ban kojeg imenuje kralj, no odgovoran je Saboru, a sastoji se od 5 odsjeka (unutarnji dio, prosvjećivanje, bojni dio, financije i pravosuđe). U slučaju odsutnosti bana mijenja namjesnik.

Godine 1850. funkcije Vijeća preuzima Banska vlada koja djeluje do 1854. kada njene ovlasti preuzima Carsko i kraljevsko namjesništvo.

Hrvatska 1849. -1867.

Ožujski ustav 1849. i Hrvatska 1850.

Mađarska revolucija skršena je vojnom intervencijom ruskog cara u ljeto 1849. Franjo Josip je u ožujku 1849. objavio oktroirani Ustav. Godine 1848. uvodi pseudoustavnost. Carevina je jedinstvena i nerazdruživa, na čelu je vladar. Vladu imenuje vladar i ona mu je odgovorna, a ne dvodomnom Reichstagu, nema parlamentarizma.Iako ustav ističe ravnopravnost naroda i njihovih jezika u praksi centralizaciju opet prati germanizacija.

Sudstvo se reformira 1850. Najviši vrhovni sud u Beču, a niži su Banski stol, županijski i kotarski sudovi. Umjestno Banskog vijeća od 1850. djeluje Banska vlada, na čelu nje je ban, a zamjenjuje ga podban. Bana imenuje car i njemu je odgovoran. Kao carski namjesnik on postaje činovnik. Vladu čine: podban, 2 vijećnika i 5 članova te je podređena središnjoj vladi. Hrvatska i Slavonija se od 1850. upravno dijele na 6 županija. Na čelu županije je župan kojeg imenuje vladar. Uprava je podređena Banskoj vladi, županijske skupštine su raspuštene, a ovlasti prenijete na župane. Županije se dijele na kotareve s podžupanom na čelu. Oni su upravni, ali ne i sudski organi.

Bachov neoapsolutizam

Car Silvestarskim patentom iz 1851. uvodi „otvoreni apsolutizam“, zvan po ministru unutarnjih poslova – Bachu. On također ukida Ustav kao neumjestan i nepovrediv, on priznaje jednakost podanika pred zakonom, ukinuće feudalizma, no ne spominje ravnopravnost naroda, a vladar ne saziva sabore, te patentima oktroira zakone.

Bach ukida Bansku vladu 1854. te osniva Carsko i kraljevsko namjesništvo s Jelačićem na čelu. Najviši je Vrhovni sud u Beču, osniva se Državno odvjetništvo, a Odvjetnički red 1852. ukida nestručne odvjetnike, a uvjet advokature je poznavanje pravosuđa.

Kao službeni jezik uveden je njemački, domaći činovnici su otpušteni ako ne znaju njemački jezik, a mijenjaju ih stranci, Bachovi husari. Guši se sloboda tiska, progoni i gospodarski uništava oporba, uvodi policijska špijunaža i vrše bespravna uhićenja.

Listopadska diploma 1860. i Veljački patent 1861.

Car 20. 10. 1860. donosi Listopadsku diplomu kojom „narodima daruje“ ustavnost, a državu je proglasio „nerazdjeljivu“ i nerazrušljivu zajednicu, te ona zapravo prikriva apsolutizam, što znači da je na čelu države car, koji je neodgovoran i svi su mu organi vlasti podčinjeni. U „ručnom pismu“ banu Šokčeviću ban uspostavlja ustavnost Hrvatske, koja je podčinjena carskoj vladi, ministarstvu unutarnjih poslova, te Državnom vijeću, koje je središnje prestavničko tijelo.

Autor Veljačkog patenta od 26.02. 1861. je Schmerling, koji formalno tumači Listopadsku diplomu, vraća centralizam i pokušava oživjeti apsolutizam, vrhovni organ vlasti je car, a središnje predstavništvo, Carevinsko vijeće postaje dvodomno i raspravlja o zajedničkim poslovima iz Listopadske diplome. Car imenuje predstavnike oba doma. Sabori su nadležni za zemaljske poslove, ali njihove odluke potvrđuje vladar.

Hrvatski sabor 1861. (rad sabora)

Zastupnici se početno okupljaju oko ideja, bez stranačkog povezivanja i programa, što se postupno mijenjaU pitanju odnosa prema Austriji i Ugarskoj Sabor štiti državnu samostalnost Hrvatske u Monarhiji temeljem hrvatskog državnog prava, a protiv bečkog centralizma i mađarskih pretenzija. Sabor u protuaustrijskoj raspravi odbija slati 9 zastupnika u Carevinsko vijeće, jer s Austrijom nema zajedničkih poslova, a time bi prenio na Vijeće svoju zakonodavnu vlast.Po pitanju odnosa s Ugarskom nastaju 4 skupine (kasnije stranke):

1. Unionistio uglavnom plemići i veleposjednicio traže realnu uniju s Ugarskom, bez prethodnog priznanja hrvatske teritorijalne

cjelokupnosti i autonomije2. Narodnjaci

o zauzeli su stajalište osrednjeg odbora; to je redigirao Mažuranićo traže realnu uniju s Ugarskom, ali tek kada ona prizna neovisnost i

teritorijalnu cjelokupnost Hrvatske3. Samostalna narodna stranka

o traže realnu uniju s Austrijom4. Pravaši

o okuplja ih Ante Starčević i Eugen Kvaternik koji su za personalnu uniju, tj. da Hrvatska nema zajedničke poslove ni s Austrijom ni s Ugarskom, već samo zajedničkog vladara, na temelju hrvatskog državnog prava.

Organizacija hrvatske uprave i sudstva 1861.-1868.

Reskriptom 1861. raspušten je „nepokorni Sabor“ koji odbija ostvariti Veljački patent, no kralj čini određene ustupke Hrvatskoj. Listopadskom diplomom 1860. Car je reorganizirao središnju vladu tj. Državno ministarstvo unutar kojeg je osnovan Hrvatsko-slovenski odjek, ali za Ugarsku i Edelj osniva dvorske kancelarije nadležne za unutarnje pravosuđe, bogoštovlje i nastavu.

Car osniva Kraljevsko namjesničko vijeće Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije u Zagrebu. Ono je posrednik između nižih organa u Hrvatskoj i Dikasterija. Ono nije vlada već samo zemaljski upravni organ.

U razdoblju od 1681-1869. upravna organizacija u Hrvatskoj i Slavoniji odvija se na dva kolosjeka: središnja uprava u Beču i mjesna vlast.

Put k dualizmu, Sabor 1865.-1866.

Nastaje rascjep u Narodnoj stranci i osniva se Samostalna narodna stranka s programom realne unije s Austrijom. Traže izmjenu Veljačkog patenta, autonomne poslove i proračun od izravnih poreza. Narodna stranka podržava uniju s Ugarskom na temelju članka 42. iz 1861.

Ban Šokčević saziva Bansku konferenciju 1865. i donosi izborni red prilagođen „samostalcima“. Mažuranić daje ostavku na mjesto kancelara.

Pobjeda protuastrijske koalicije razlog je odgode saziva Sabora. Kralj zahtjeva da Hrvatska uredi odnos spram ostalih zemalja Monarhije, prihvati Listopadsku diplomu i Veljački patent i riješi odnos s Ugarskom. Sabor adresom 1866. odbija to tražeći da Hrvatska i Ugarska riješe odnos kao ravnopravne, te sjedinjenje Vojne Krajine i Dalmacije.

Sabor je uputio regnikolarnu deputaciju. Ugarska ne priznaje te odluke.Pregovore prekida rat Austrije protiv Pruske i Italije. Austrije gubi rat. Dvor mora učvrstiti pozicije unutar države, a tu su Mađari poželjni kao saveznici. Hrvatski sabor suočen s opasnosti dualizma sastao se 1866., te je većina za pregovore s Austrijom. Sabor je adresom izvijestio vladara da želi pregovore s njim o federalizaciji uz uvjet teritorijalne cjelovitosti. Belcredi želi federalizirati Monarhiju, zajedničke vanjske poslove vodilo bi ministarstvo u Beču, Austrijanci i Mađari su protiv jer jača položaj većinskih Slavena. Belcredi daje ostavku i mijenja ga pristalica dualizma, Beust.

Razdoblje Hrvatsko ugarske nagodbe

Austro-ugarska nagodba 1867.

Austro-ugarska nagodba je politički sporazum između vladara Franje Josipa i ugarskog plemstva, a državnopravno ugovor austrijskog cara i Ugarskog sabora potvrđen zakonima Carevinskog vijeća i Ugarskog sabora, te se njome Hasburška monarhija transformirala u dvojnu monarhiju Austro-ugarsku.

Temelj nagodbe je Pragmatička sankcija iz 1723., ugovor i zakoni dva predstavnička tijela, granica je rijeka Lajta, te u austrijskoj poli se nalaze Istra, Dalmacija i slovenske zemlje, a u mađarskoj Hrvatska i Slavonija.

Na čelu je vladar (austrijski dio – car, ugarski dio – kralj), koji je nepovrediv i neodgovoran, te ima zakonodavnu, upravnu i sudsku vlast.Zajednički poslovi su vanjski, vojni i financiranje tih poslova.Zajedničke poslove rješavaju Carevinsko vijeće i Ugarski sabor sporazumno. Financiranje zajednice pokrivaju carine i budžetski doprinosti Austrije i Ugarske.

Sklapanje hrvatsko-ugarske nagodbe i položaj Hrvatske prema nagodbi

Sabor odbija poziv vladara da sklopi sporazum o svom državnopravnom statusu s Ugarskom jer odnosi nisu regulirani pa ga vladar raspušta. Kralj reskriptom oktroira izborni red i izbori se provode koncem 1867. Izborni red povećao je broj virilista jer su oni uglavnom mađaroni, a sudjelovanje zastupnikia Vojne krajine je suspendirano. Narodnjaci napuštaju Sabor olakšavajući rad unionisa, te dolazi do Krnjeg Sabora koji 24. 9. 1868. bez rasprave prihvaća Nagodbu, koja je temeljni državni zakon kojim su Hrvaska i Ugarska obnovile državnu zajednicu prekinutu 1848., a na snazi je do 1918. godine.

Državnost Hrvatske ogleda se u činjenicama da Hrvatska legalizira Austro-ugarsku nagodbu uz zahtjev da ubuduće sudjeluje u državno-pravnim aktima tičući se svoga statusa, Ugarska priznaje teritorijalni integritet Hrvatske i poseban politički narod Hrvatske s autonomnim organima vlasti (sabor, ban i vlada), a Nagodba se revidira samo zajedničkim sporazumom.

Hrvatski autonomni organi vlasti prema hrvatsko-ugarskoj nagodbi

Hrvatski autonomni organi vlasti su: Sabor, Ban i Vlada. Sabor

o kralj saziva, raspušta i odgađa Sabor, što je često zlorabio.o jednodoman,nadležan za zakonodavstvo u autonomnim poslovima, proračun

Zemaljske vlade, nadzor uprave, ima povijesno pravo adrese i bira delegate u zajednički sabor.

Bano postavlja ga kralj na prijedlog i supotpis zajendičkog ministra predsjednika, što

krnji hrvatsku državnost jer je on čovjek od povjerenja Ugarske vlade i dvora, a njegova odgovornost se konkretizira tek 1874.

Zemaljska vlada Hrvatske, Slavonije i Dalmacijeo samo formalno obuhvaća Dalmaciju, na čelu je ban, a zamijenjuje ga

prestojnik. Ima 3, odnosno kasnije 4, odjela: za poslove unutarnjeg i zemaljskog proračuna za bogoštovlje i nastavu za pravosuđe za narodno gospodarstvo.

Zajednički poslovi i organi prema hrvatsko-ugarskoj nagodbi

Zajednički poslovi su financijsko-gospodarski, autorsko, trgovačko, mjenično, rudarsko i pomorsko pravo; poštansko-telegrafski uredi, željeznice, luke, brodarstvo te zajedničke državne ceste i rijeke; poslovi ugarsko-hrvatskog domobranstva. Za zajedničke poslove postoje zajednički organi:

Zajednički sabor ima 2 doma:

o Kuću velikaša ulaze ugarski magnati, prelati i visoki dužnosnici koje imenuje vladar,

Hrvatski sabor u nju šalje 2, a nakon priključivanja Vojne krajine, 3 virilista

o Zastupničku kuću Hrvatski sabor, razmjerno broju stanovnika u nju šalje 29 zastupnika, a

nakon priključenja Vojne krajine, 40.

Zajednička vlada U ugarskoj vladi postoje zajednička ministarstva za zajedničke poslove:

o Predsjedništvoo Ministarstvo zemaljske obraneo Ministarstvo financijao Ministarstvo trgovineo Ministarstvo poljoprivrede

Zajednička vlada je odgovorna zajedničkom saboru.

Financijski dio Hrvatsko-ugarske nagodbe

Financijski dio Nagodbe, uz status bana i hrvatskog izaslanstva u Zajedničkom saboru, je najslabija točka Nagodbe. Hrvatska za zajedničke austrougarske poslove i kralja plaća 6,44% od ugarskog iznosa. Za autonomne poslove (unutarnje uprave, pravosuđe, prosvjeta i bogoštovlje) zadržava 45% od poreza ubranih u Hrvatskoj, dok 55% plaća za financiranje zajedničkih poslova. Nagodba predviđa da će Ugarska predujmiti novac, ako Hrvatska ne može prikupiti dovoljno novaca iz poreza za financiranje svojih poslova. Mađari tvrde da Hrvatska nema dovoljno novaca te daje paušal od 2.200.000 foriniti, što je prijevara. Tome se protive 3 člana hrvatskog izaslanstva i Ferenz Deak, koji predlaže da Hrvatska ima autonomne financije. Paušal je nakon višegodišnjih hrvatskih prosvjeda ukinut revizijom Nagodbe 1873. i primijenjena tangenta od 45%. Već prve godine pokazalo se da je Hrvatska bila oštećena.

Državno pravni status Rijeke prema Hrvatsko-ugarskoj nagodbi

Hrvatski sabor ističe pripadnost Rijeke Hrvatskoj. Ustanova guvernera upućuje da Rijeka nije izravno pod ingerencijom bana i sabora.

Mađarski kapital i političari traže Rijeku kao izlaz na more. Buknuo je spor između ugarske i hrvatske delegacije.Hrvatski sabor je također zamolio vladara da prizna Rijeku dijelom Hrvatske. No vladar je u Dvorskoj kancelariji na hrvatski tekst zalijepio novi, tzv. Riječku krpicu i svojevoljno donio privremeno rješenje (provizorij) koje ipak više odgovara ugarskim zahtjevima.

Rijeka nije dio Hrvatske, ali ni Ugarske, već posebno tijelo ugarskog dijela Monarhije. Provizorij se primijenjivao 50 godina. To je odgovaralo Ugarskoj koja je u praksi ostvarila vlast nad Rijekom jer ima prevlast u zajedničkim hrvatsko-ugarskim organima vlasti.

Na Rijeku se primijenjuju ugarski zakoni, Rijeka šalje zastupnike u zajednički sabor iako su formalno članovi Hrvatskog sabora.

Banovanje i reforme Ivana Mažuranića (uprava, sudstvo, izbori, tisak, kazneno pravo i školstvo)

Vladar, nakon što je Rauch dao ostavku, imenuje prvog bana „pučanina“ Ivana Mažuranića.

Zakon o nevlasti sudačkoj iz 1874. odvaja sudstvo od uprave i čini ga neovisnim. Postoje mjesni i gradski, kotarski sudovi i sudbeni stolovi. Zakon o odgovornosti bana i odjelnih predstojnika predviđa postupak za povrede zakona što je preteča političke odgovornosti. Osnovana su zemaljska vijeća za zdravstvo, školstvo i kulturu, potom za agrikulturu i šumarstvo te statistiku kao stručnai savjetodavna tijela vlade. Zakon o ustroju političke uprave formira podžupanije umjesto brojnih kotareva i tako snižava troškove uprave.

Prošireno je biračko pravo snižavanjem imovinskog cenzusa pa pravo glasa imaju članovi obrtničkih i trgovačkih tvrtki ako plaćaju najmanje 15 forinti izravnog poreza. Sabor zakonom određuje izborne kotareve, uređuje izborne odbore i predsjedništva čime onemogućuje vladi da utječe na izbore. Zakoni iz 1875. jačaju slobodu tiska.

Zakonik o kaznenom postupku ukida vezane dokaze, uvodi načela materijalne istine i slobodnog sudačkog uvjerenja, usmenosti i neposrednosti postupka. Osniva se moderna kaznionica u Lepoglavi i umobolnica u Vrapču.

Mažuranić laicizira školstvo. Upravu i nadzor vrši crkva. Sabor 1874. osniva sveučilište (3 fakulteta: pravoslovni, mudroslovni tj. filozofski i bogoslovni).

Banovanje Ladislava Pejačevića

Tijekom banovanja Pejačevića vladar je odobrio da se Vojna krajina vrati pod upravu bana i sabora.

Sabor je dionio 1881. novi izborni red. Glasovanje je javno. Nema sankcija protiv pritiska vlasti na birače. Napredak je da umjesto vlade Stol sedmorice u drugom stupnju rješava pritužbe protiv izbornih listina.

Po naredbi ugarskog ministra financija, ravnatelj financijske uprave u Hrvatskoj bez da je obavijestio bana postavlja dvojezične grbove na zgradama financijske uprave. Povreda Nagodbe je očita jer je hrvatski jezik bio službeni i za organe zajedničke uprave. To izaziva val demonstracija. Uvedeno je izvanredno stanje i imenovan je kraljevski komesar general Ramberg. On vraća skinute dvojezične grbove, a vojska guši otpor. Narodna stranka osudila je grbove i komesarijat. Premijer Tisza uvodi „nijeme grbove“ bez natpisa. Ugarska vlada i bečki dvor odlučili su za bana staviti osobu koja će slomiti hrvaski otpor.

Banovanje Khuena Hedervarya

Khuen Hedervary nagovijestio nedemokratski način banovanja. Obećao je državnu potporu zajedničke vlade samo za suradnike režima.

Ograničio je biračko pravo na 2%. Pravo glasa imali su činovnici koji glasaju za vladine kandidate da ne bi bili otpušteni. Gospodarstvenici glasuju za kandidate režima kako bi mogli poslovati. Trajanje mandata je produženo na 5 godina kako bi se izbjegli ipak rizični izbori. Izborne nepravilnosti, pritisci na glasače te krivotvorenje rezultata dosegli su vrhunac. Khuen je uspio slomiti saborsku oporbu, stranke su izgubile značaj. Pored unionista uz sebe je vezao i narodnjake i Srbe.

Ograničio je slobodu govora putem tzv. klotura. Uvodi stroge disciplinske mjere za zastupnike koji povrijede ugled sabora i vlade ili prekrše red.

Zakon o reorganizaciji uprave i sudstva ukida Mažuranićev zakon kojim je sudstvo odvojeno od uprave. Na čelu županija je veliki župan.

Kada je u Zagreb na otvorenje zgrade kazališta pozvao vladara Franju Josipa skupina studenata je na Jelačićevom trgu spalila mađarsku trobojku. Do sloma Khuenove politike došlo je 1903. Prosvjedi su sa Sveučilišta prošireni po Hrvatskoj. Mađarska zastava na kolodvoru u Zaprešiću dovodi do krvoprolića, što je uz uhićenje i prijeke sudove uzrok odlaska bana.

Politika Novog smjera i Hrvatsko-srpska koalicija

Riječka rezolucija

Dalmatinski političari smatraju da treba podržati mađarsku oporbu i raditi na sjedinjenju Dalmacije i Istre s Hrvatskom. Riječku rezoluciju pripremili su Supilo i Trumbić, a potpisalo ju je 1905. 40 zastupnika iz Hrvatske i Dalmacije te Istre.

Riječka rezolucija podržava želju mađarske oporbe za osamostaljenjem od Austrije. Za uzvrat Mađari podržavaju reinkorporaciju Dalmacije Hrvatskoj. Traži se liberalan izborni red, sloboda tiska, misli, sastajanja, udruživanja, neovisnost sudova, upravni sud i disciplinski sud za službenike.

Zadarska rezolucijaZadarsku rezoluciju 1905. potpisuju srpski zastupnici u Carevinskom vijeću i Dalmatinskom saboru, te 3 stranke iz Hrvatske. Oni podupiru ugarsku oporbu, jačanje demokracije i ustavnosti, ujedinjenje Dalmacije s Hrvatkom uz uvjet priznanja ravnopravnosti srpskog i hrvatskog naroda.

Hrvatsko-srpska koalicijaDolazi do formiranja HSK, koji u manifestu 1905. objavljuje osnutak i program. HSK na čelu sa Supilom pobjeđuje na saborskim izborima 1906. i 1908. Supilo istupa iz Koalicije pa na njeno čelo dolazi Pribićević. Ubrzo HSK postaje oslonac režima. Mađarska vlada je predložila Zakon o izvlastbi morske obale koji je HSK privatila. Po nacrtu prava na morskoj obali ima ugarsko ministarstvo trgovine pa ministar može oduzeti svaki dio obale. Zastupnici Koalicije su dočekani s negodovanjem te ipak govore protiv prijedloga zakona.

Političke stranke u Hrvatskoj do 1918.

Narodna stranka i Unionistička stranka

Ilirska stranka osnovana je 1841, ali nakon zabrane ilirskog imena mijenja ime u Narodnu stranku. Na čelu stranke je Ljudevit Gaj. Ona dominira u prvom građanskom Saboru i donosi odluku o raskidu realne unije s Ugarskom. Vodstvo stranke čine biskup Josip Juraj Strossmayer, Franjo Rački, Ivan Kukuljević i Ivan Mažuranić. Nastoji modernizirati Hrvatsku u okvirima Nagodbe. U stranku za banovanja Hedervarya ulaze unionisti pa ona podupire režim, te se zato odvaja skupina saborskih zastupnika na čelu s Matijom Mrazovićem i osniva Neodvisna narodna stranka.

Horvatsko-ugarska stranka (unionisti, mađaroni) osnovana je 1841. Zastupa program realne unije s Ugarskom, tvrdeći da tako štiti hrvatsku državnost od centralističkih težnji dvora. Vodstvo stranke čini odnarođena hrvatska aristokracija, osobito turopoljsko plemstvo i dio srpske buržoazije. Na čelu s banom Levinom Rauchom pobjeđuju na izborima i izglasavaju Hrvatsko-ugarsku nagodbu.

Stranka prava

Stranka prava organizira se 1861. s radikalnim programom, pod vodstvom Ante Starčevića i Eugena Kvaternika. Starčević propagira devizu: ni s Bečom ni s Peštom. Ne priznaje zajedničke poslove s Ugarskom ni s Austrijom, već samo personalnu uniju. Starčević inzistira da hrvatski narod ima državno i povijesno pravo da suvereno odlučuje o vlastitoj sudbini.

Neuspjela buna i pogibija Kvaternika u Rakovici zadala je ozbiljan udarac pravaštvu i usporila njegov rast. Zbog radikalizma i bezobzirnog obračuna s protivnicima, stranka privlači mladež i sitno građanstvo. Stranka izrasta u najsnažniju skupinu u Hrvatskoj. Žele ujediniti Dalmaciju, Istru te BiH i reogranizirati Monarhiju na načelu trijalizma oslanjajući se na hrvatsko državno pravo.

U stranci prava dolazi do raskola. Folnegović na čelu skupine pravaša-domovinaša ostaje pri prvotnom programu, dok struja pod vodstvom dr. Franka osniva Čistu stranku prava.

Hrvatska pučka seljačka stranka (HPSS)

Osnovana je 1904. Osnivači su braća Stjepan i Antun Radić. Ciljevi stranke su kulturno-prosvjetna i politička aktivacija seljaštva. U tu svrhu pokreću tjednik Dom. Stranka ističe hrvatsko državno pravo, ali i slogu te bratstvo južnoslavenskih i slavenskih naroda. Braća Radić oslanjaju se na mirotvorne metode za ostvarenje političkih ciljeva. Smatrali su da će se Monarhija parelamentarnim putem reformirati u savez podunavskih država sa slavenskom i seljačkom većinom. Do 1918. vjeruju da će dinastija pomoći Hrvatskoj u borbi protiv mađarizacije i ostvarenju trijalizma, kada Radić ulazi u NV SHS. Do 1918. aktivnost stranke ograničena je na Bansku Hrvatsku, kako seljaci nemaju pravo glasa, stranka u saboru 1913. ima tek 3 mandata.

Pravo u Hrvatskoj do 1918.

Opći građanski zakonik i građanski postupak

Središnje mjesto pravnog sustava zauzima austrijski OGZ koji je u Hrvatskoj i Slavoniji uveden patentom u 19. st. Nakon neoapsolutizma OGZ se u Hrvatskoj razvija neovisno od Austrije, pa se naziva i „hrvatski OGZ“. Pojam „opći“ ističe nestaleški, univerzalni karakter zakonika, izjednačava sve ljude pred zakonom, ukida feudalni partikularizam, te pravne razlike između građana i seljaka.

OGZ štiti individualno privatno vlasništvo, slobodu ugovaranja i oporučivanja kao temelj pravnog poretka, olakšava promet dobara ukidajući cehovska ograničenja, potiče kapitalističko gospodarstvo i liberalizam, ali i nejednakost ljudi.OGZ noveliran je 3 puta, ali novele vrijede samo u austrijskoj poli Monarhije.

U Hrvatskoj je patentom u 19. st. uveden austrijski Redoviti građanski postupnik. Uvodi načela dispozicije stranaka i „vezanog dokazivanja“. Postupak pred višim sudom je, u pravilu, pismen, stranke izmjenjuju podneske više puta.

Kazneno pravo i postupak u Hrvatskoj u XIX.

Kazneno pravo nije unificirano do 1852. kada je uveden Kazneni zakon o zločinstvu, prestupcih i prekršajih. Kazne su represivne, česta je smrtna kazna i lišenje slobode. Nakon izdržane kazne može se izreći izgon (npr. političkih protivnika). Sabor novelira zastarjele

odredbe, npr. ukida batinjenje, okivanje i uvodi uvjetni otpust, prisilni odgoj nedoraslih i uvjetnu presudu. Zakon ostaje na snazi do 1929.

Austrijski kazneni postupak uveden je 1853. Koristi načelo inkvizitornosti. Moderan zakonik o kaznenom postupku donijet je za bana Mažuranića 1875. Ukida sustav vezanih dokaza i uvodi načela materijalne istine i slobodnog sudačkog uvjerenja, usmenosti i neposrednosti postupka.

Godine 1875. uvodi porotu za suđenje u tiskovnim deliktima. Porota odlučuje o krivnji, a vijeće o sankciji, što jamči demokratičnost postupka.

Rješenje urbarskih odnosa u Hrvatskoj

Na Kossuthov zahtjev, Ugarski sabor ukida kmetska avanja, a odštetu plemstvu plaća država. U Hrvatskoj seljaci pozivom na odluku Ugarskog sabora prekidaju rabote i kmetska davanja. Ban Jelačić izdaje okružnicu o neprimjeni ugarskih jer ih nije potvrdio Hrvatski sabor. Da bi umirio kmetove on izdaje ručno pismo o ukinuću kmetstva.

No ban nije ovlašten riješiti ovo pitanje, već je za njega nadležan Hrvatski sabor koji 1848. donosi svoj zakon. Ukinute su urbarske službe i daće te regalna prava, seljak postaje vlasnikom urbarijalnih posjeda (selišta), a država jamči naknadu vlasteli. Patent 1853. o izvršenju zemljišnog rasterećenja regulira način otkupa, ali tek je zakon 1876. riješio ovo pitanje. Seljak postaje vlasnik selišnog zemljišta, a feudalac dobiva novčanu naknadu za rente i regalna prava iz proračuna tj. rasteretnog fonda u roku od 40 godina.

Nastale su zemljišne zajendice (ZZ) seljaka ovlaštenih na korištenje segregiranih pašnjaka i šuma

Patent o komasaciji iz 1857. treba poljoprivrednicima omogućiti ekonomičniju obradu zemlje.

HRVATSKE ZEMLJE I HRVATI IZVAN PODRUČJA BANSKE HRVATSKE

Francuska uprava nad hrvatskim krajevima i Ilirske pokrajine

Francuzi 1806. ulaze u Dubrovnik, a Rusi u Boku kotorsku. Odlukom Bečkog kongresa 1815. Austrija je dobila teritorij Ilirskih pokrajina. Dvor je Ilirske pokrajine preimenovao u Kraljevinu Iliriju. Tek nakon brojnih prosvjeda sabora ukida se Kraljevina Ilirija i taj dio Hrvatske vraća se pod vlast bana i Sabora. Istra je postala zaseban okrug, Dalmacija zasebno austrijsko Kraljevstvo Dalmacije, a dio Vojne krajine vraćen je pod vojnu vlast.

Ilirske pokrajine osnovane su 1809. Napoleonovim dekretom. Središte je u Ljubljani, obuhvaćaju 7 pokrajina. Imale su autonomiju, iako su podvrgnute vladi u Parizu i Vrhovnom sudu Francuske. Na čelu pokrajina je generalni guverner (Marmont) kojeg imenuje car. Na

čelu svake pokrajine je intendant, a u kotarevima podintendant. Na čelu gradova je načelnik i gradsko vijeće, a seoskih općina starješina i seosko vijeće. Sudstvo je odvojeno od uprave.

Dalmacija u sastavu Austrije

Nakon pada Mletačke republike mirom u Campoformiju Austrija dobiva Dalmaciju i Boku kotorsku. Razlikuju se dvije struje: jedna želi građanske reforme u duhu francuske revolucije u okviru Venecije; druga, uz pomoć Crkve teži očuvanju starog poretka u okviru konzervativne Habsburške monarhije.Dalmacija se dijeli na komune i poglavarstva. U pravosuđu je podijeljena na okruge, a vrhovni sud je Kasacijski sud u Beču. Mirom u Požunu Austrija se odrekla Dalmacije u korist Francuske.

Odlukom Bečkog kongresa 1815. Austrija je dobila Dalmaciju, Dubrovnik i mletačku Albaniju. Godine 1822. utemeljna je Kraljevina Dalmacija sa središtem u Zadru. Na čelu Dalmacije i zemaljske vlade je carski namjesnik. Dalmacija se dijeli na 4 okruga, oni na kotare, a najniže su općine.

Prema Austro-ugarskoj nagodbi Dalmacija je pokrajina austrijske pole Monarhije, ali Hrvatsko-ugarska nagodba je navodi dijelom Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Ali Ugarska ne pomaže ujedinjenju jer se boji jačanja Hrvatske, kao i Austrija. Odlukom Hrvatskog sabora 1918. Dalmacija ulazi u sastav Države SHS. Dio Dalmacije okupiran je do Rapalskog ugovora 1920.

Dalmatinski sabor i drugi organi vlasti

Dalmatinski sabor utemeljen je 1861. Na čelu Sabora je predsjednik kojeg iz redova zastupnika imenuje car. Sabor bira izvršno tijelo, zemaljski odbor od 4 člana, kojem je na čelu predsjednik Sabora. Na čelu državne vlasti je carski namjesnik u Zadru sa zemaljskom vladom (Namjesništvom), oboje podređeni vladi u Beču.

Sabor ima 43 zastupnika. Mandat zastupnika traje 6 godina. Postoje 4 kurije (kurija veleposjednika, trgovačko-obrtničke komore, gradovi i kurija vanjskih općina) pri čemu je bitan porezni cenzus. Biračko pravo imaju muškarci s 24 godine, ali samo prve 2/3 prema visini porezne obveze.

Sabor je nadležan za poslove: poljoprivrede, javne građevine, pokrajinske zaklade i zavode, osnovno školstvo, zdravstvo i socijalnu skrb te donošenje pokrajinskog proračuna. Zakoni stupaju na snagu nakon careve sankcije. Za financiranje poslova sabora može uvesti pokrajinski prirez u visini od 10% izravnih poreza.

Političke stranke u Dalmaciji

Vodeću riječ u upravi imala je odnarođena inteligencija koja bi sjedinjenjem s Hrvatskom izgubila svoje službe, dijelom i zato što nisu znali hrvatski jezik. Zato su se i opredijelili za autonomaštvo. Kurijalni izborni red osigurao je autonomašima većinu u Saboru 1861. Protiv

njih nastupaju narodnjaci (aneksionisti) koji traže aneksiju Dalmacije Hrvatskoj i bude nacionalnu svijest.

Tako se 80-ih godina 19.st. osniva dalmatinska Stranka prava s 3 struje:-Prodanova (klerikalna)-Trumbić-Supilova (liberalna)-Biankinijeva (prešla iz Narodne stranke).

Nakon odlaska bana Hedervarya 1903. hrvatska oporba je iscrpljena i vodstvo politike preuzimaju političari iz Dalmacije.

Okupacija BiH 1878. izazvala je razdor sa Srbima u saboru, čiji zastupnici 1879. osnivaju Srpsku stranku u Dalmaciji, koja se zalaže za ujedinjenje Dalmacije s BiH kako bi se povezali sa tamošnjim Srbima. Nakon Zadarske rezolucije 1905. pristupaju politici „novog smjera“ i zalažu se za priključenje Dalmacije Hrvatskoj.

Istra pod austrijskom upravom

Nakon ukinuća Mletačke republike 1797. čitava Istra je u vlasti Austrije, uz kratkotrajnu francusku upravu.

Od 1825. do 1860. postoji Istarski okrug sa središtem u Pazinu. Nakon 1848. Austrija želi spojiti Istru i Goričku u jednu pokrajinu. Veljačkim patentom 1861. Istra dobiva status markgrofovije te čini Austro-ilirsko primorje podvrgnuto Namjesništvu u Trstu, koje je „produžena ruka“ vlade u Beču.Austro-ugarskom nagodbom Istra ulazi u austrijski dio Monarhije, u Austro-ilirsko primorje i ima status markgrofovije sa saborom i zemaljskim odborom u Poreču. Upravne jedinice su kotari i općine. Općine se dijele na gradske i mjesne.

Londonskim ugovorom 1915. Antanta je obećala Italiji Istru. Odlukom Hrvatskog sabora 1918. Istra ulazi u Državu SHS. No Italija na temelju ugovora o primirju s Austro-ugarskom, kao mandatar Antante okupira Istru kako bi tu uvela red i mir. Tek Rapallskim ugovorom 1920. Kraljevina SHS priznaje Italiji suverenitet nad Istrom.

Istarski sabor i drugi organi vlasti

Zemaljski sabor Istre utemeljen je 1861. Izvršni organ Sabora je Pokrajinski odbor (vlada). Sabor saziva i raspušta car. Sjedište Sabora i vlade je u Poreču.

Sabor se sastoji od 30 zastupnika: 27 biranih u 4 kurije i 3 virilista. Glasovanje je javno i izravno za prve 3 kurije. U 4. je posredno. Zastupnici se biraju na 6 godina. Pravo glasa je vezano za cenzus poreza.

Sabor je nadležan za poslove: poljoprivrede, stočarstva, šumarstva, javnih zgrada i pokrajinskih dobrotvornih ustanova, smještaj i opskrbu vojske, provedbene propise za općinske, crkvene i školske poslove (osnovno i srednje školstvo), donošenja proračuna i završnog računa, te predlaganje općih zakona. Službeni jezik u Saboru je talijanski, a

talijanska većina diskriminatorno odbija bilježiti u zapisnicima govore hrvatskih i slovenskih zastupnika.

Posljednja sjednica Sabora održana je 1910.Političke stranke u Istri

Hrvati iz istočne Istre počeli su prvi u Kastvu buditi nacionalnu svijest Hrvata i Slovenaca u Istri. Težište rada prebacili su izvan sabora (osnivanje čitaonica, seljačkih skupova tzv tabora, pokretanje lista Naša sloga). Na čelu pokreta do smrti je bio biskup Juraj Dobrila, a „narodnjaci“ se koncem XIX.st. nazivaju Hrvatsko-slovenska narodna stranka. U Saboru se kao manjina bore za ravnopravnost hrvatskog i slovenskog jezika kao službenog, za trošenje proračuna u korist hrvatskih i slovenskih interesa. U unapređenju narodne prosvjete osnivaju se đačka potporna društva. Postojala je i konzervativna struja oko tzv. katoličkog pokreta i lista „Pučki prijatelj“

Talijani su organizirani u Talijansku liberalnu stranku koja se bori za očuvanje političke i ekonomske hegemonije Talijana. U Istri djeluju dvije socijaldemokratske stranke: jugoslavenska SD stranka i Talijanska SD stranka.

Bosna i Hercegovina do 1878. i okupacija Bosne i Hercegovine

Turska modernizira upravu. Zakonom o vilajetima 1868. centralizirana je uprava. Ukinute su pokrajine Bosna i Hercegovina i utemeljen jedan vilajet s valijom (guvernerom) na čelu uprave. Valija je odgovoran Porti i nije samostalan u radu. Uz valiju postoji i vilajetsko vijeće. Vilajet se dijeli na okruge, kotareve i općine, čiji su čelnici odgovorni valiji.

Razlikuju se šerijatski i građanski sudovi. Šerijatski primijenjuju vjerske propise, građanski koriste svjetovno pravo.

Ustav Turske donijet je 1876., a od 1877. radi dvodomni parlament (Senat i Parlament). Ustav je ukinut već 1878. Formiran je savjetodavni odbor (Narodno vijeće), koji osniva Privremenu narodnu vladu za BiH i oduzima vlast valiji.

Austro-ugarska je na Berlinskom kongresu 1878. od velikih sila dobila mandat za okupaciju BiH da uvede red i mir. BiH je suvlasništvo Austro-ugarske. Na čelu uprave je mađarski grof Benjamin Kallay.

U BiH je uspostavljena centralistička uprava. Zemaljska vlada podređena je poglavaru i ima 4 odjeljenja. Vlada nadzire teritorijalnu upravu, ali i pravosuđe.

Aneksija Bosne i Hercegovine, Ustav (Zemaljski statut) Bosne i Hercegovine i organi vlasti

Aneksija proglašena 1908. carskom proklamacijom znači jednostrano kršenje Berlinskog ugovora koji Austro-ugarskoj daje samo mandat za okupaciju. Godine 1909. Austro-ugarska je zaprijetila ratom Rusiji i Srbiji, uz pomoć Njemačke, te su se obe zemlje povukle. Austro-

ugarska je Tursku obeštetila novčano pa se pravno to može pokušati protumačiti kupoprodajom BiH.

Proklamacijom se vladar obvezao da će uvesti „ustavnost“ te 1910. donosi Ustav, tj. Zemaljski statut BiH.

Na čelu uprave je Zemaljski poglavar. Zemaljska vlada ima 6 odjela. Sabor BiH je zakonodavno tijelo. Birači su podijeljeni u 3 kurije: veleposjednika, građana i seljaka. Sabor nema pravo zakonodavne inicijative, već vlada, ali i njen prednacrt prethodno mora dobiti suglasnost austrijske i ugarsko-hrvatske vlade. Da zakon stupi na snagu mora ga sankcionirati vladar. Sabor nema proračunsko pravo. Zemaljski savjet je veza između Sabora i vlade.

Političke stranke u BiH

Prva se osniva Muslimanska narodna organizacija 1906. i 1911. se spaja s Muslimanskom samostalnom strankom u Ujedinjenu muslimansku organizaciju (UMO). Traži širu autonomiju, a kako su na čelu stranke bogati begovi ne zalaže se za pravo seljaka na zemlju, već za njen otkup.

Srpska narodna organizacija utemeljena 1907. zalaže se za vjersko-prosvjetnu autonomiju Srba u BiH i oslobođenje seljaka od zakupnog odnosa. Nakon aneksije osniva se Mlada Bosna, tajna teroristička organizacija, bori se za rušenje Austro-ugarske i južnoslavensku državu pod vodstvom Srbije. Povezana je s tajnom terorističkom organizacijom časnika Crna ruka u Srbiji. One su zajednički 1914. organizirale atentat Gavila Principa u Sarajevu na prijestolonasljednika Franju Ferdinanda koji je doveo do I. svjetskog rata.

Hrvatska narodna zajednica osnovana je 1908. te teži pripojenju BiH Hrvatskoj. Katolička udruga Vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera osnovana je 1910. te traži sjedinjenje BiH s Hrvatskom i trijalističku organizaciju Monarhije.

Socijaldemokratska stranka BiH osnovana je 1908. i nije imala mandate u Saboru uslijed ograničenog prava glasa i malog broja radnika u BiH.