NA PODRUČJU GRADA BANJALUKA · druga javna dobra. Dosadašnja praksa korištenja javnih prostora i građanskog aktivizma u gradu Banjaluci je jasno pokazala da se mnoga građanska

NA PODRUČJU GRADA BANJALUKA

NA PODRUČJU GRADA BANJALUKA

IZDAVAČ Udruženje građana Oštra Nula

Ravnogorska 21, [email protected]

ostranula.org

ZA IZDAVAČADražana Lepir

AUTORIDragana Stanković (master pravnica),

Miodrag Dakić (aktivista)

LEKTURAMijana Kuburić-Macura

UREDNICADražana Lepir

DIZAJNTanja Kolundžija

ŠTAMPAMako Print d.o.o.

TIRAŽ200

Ova publikacija je objavljena uz podršku Fonda otvoreno društvo BiH.

NEKA PRAVA ZADRŽANA

Slobodno smijete: umnožavati, distribuisati i javnosti saopšavati djelo; prerađivati djelo Pod sljedećim uslovima: Imenovanje - morate priznati i označiti autorstvo djela na

način kako je naznačio autor ili davatelj licence (ali ne na način koji bi sugerisao da Vi ili Vaše korištenje njegova djela imate njegovu direktnu podršku); Nekomercijalno: ovo

djelo ne smijete koristiti u komercijalne svrhe.

Od svakog od gornjih uslova moguće je odstupiti, ako dobijete dopuštenje nosioca autorskog prava.

Jun, 2017

Sadržaj

5 6 8

101317283031

333537394041

UvodO građanskom aktivizmuO javnim prostorima za građanski aktivizamPristup informacijamaPravo na pristup informacijama u praksiJavno okupljanjeKorištenje gradskih prostoraLica sa invaliditetomDrugi javni prostori koji se mogu koristiti uz sepcifične usloveJavno oglašavanjeZauzimanje i korištenje javne površineZaključci i preporukePrilog 1Prilog 2Prilog 3

SADRŽAJ 3

JAVNI PROSTORI I GRAĐANSKI AKTIV IZAM

Pitanja javnih prostora i građanskog aktivizma se prepliću na više načina. Sa jedne strane, javni prostori i mogućnosti da ih se koristi su ključni za građanski aktivizam, dok sa druge strane građanski aktivizam je neophodan faktor odbrane i proširivanja prava na javne prostore i druga javna dobra.

Dosadašnja praksa korištenja javnih prostora i građanskog aktivizma u gradu Banjaluci je jasno pokazala da se mnoga građanska prava garantovana međunarodnim i domaćim propisima veoma često ne poštuju, a uglavnom na štetu građana i javnog interesa. To je bio glavni povod za izradu ove publikacije.

Osim što su u publikaciji navedeni primjeri poteškoća u korištenju prava na javne prostore i javna dobra, dali smo i pregled međunarodnih i domaćih propisa koji regulišu ove oblasti.

Međutim, prava koja su nam garantovana međunarodnim i domaćim propisima ne znače mnogo ukoliko ta prava ne koristimo u praksi. Javni prostori nisu samo ulice, trgovi i parkovi, već su to i prostori u kojima se nalaze javne institucije i objekti. Pravna i fizička lica su često suočeni sa različitim ograničenjima kada su u pitanju pristup informacijama, sloboda javnog okupljanja, korištenje javnih površina i drugih prostora za održavanje različitih aktivnosti.

Nadamo se da će vas ova publikacija informisati i inspirisati za korištenje svojih prava na javne prostore i javna dobra, ali i borbu za očuvanje i proširenje ovih prava za sve građane u zajednici.

Uvod

5

O građanskom aktivizmu

Da bismo mogli predstaviti situaciju na području grada Banjaluka, uočene probleme i mogućnosti, te dati određene zaključke i preporuke, neophodno je prvo definisati same osnovne termine – javni prostor i građanski aktivizam.

Iako može izgledati da je pojam javnog prostora jednostavno definisati, u teoriji i praksi postoje značajne razlike. Pod ovim pojmom se najčešće podrazumijevaju trgovi, ulice, parkovi, plaže te prostori u javnim institucijama i objektima. U nekim zemljama se pored navedenog uključuje i priroda, a neki javne prostore definišu kao sve što nije privatni prostor. Međutim, činjenica da neki prostor nije definisan kao javni, u istoriji građanskih borbi i aktivnosti nije bilo prepreka da se ti prostori koriste.

Građanski aktivizam objedinjuje društvene organizacije, norme i prakse koje omogućavaju veće učešće građana u donošenju javnih politika i odluka. Između ostalog, građanski aktivizam podrazumijeva mogućnost udruživanja građana i obezbjeđivanje preduslova za učešće u raznim javnim aktivnostima, kao što su peticije, građanske inicijative

ili nenasilni protesti. Građanski aktivizam je presudan faktor da bi javni organi radili na transparentan i odgovoran način, uz učešće i predstavljanje svih građana u društvu.

Aktivizam je neraskidivo vezan za demokratiju. Od svojih početaka koji se vežu za period stare Grčke, demokratske prakse su se vijekovima mijenjale, od formalnih do participativnih. U današnje vrijeme najčešće su prisutna dva modela – predstavnička i direktna demokratija.

Predstavnička ili reprezentativna demokratija je koncept zasnovan na principu izabranih predstavnika koji predstavljaju građane. Izabrani predstavnici mogu imati mandat da biraju druge predstavnike ili javne službenike, kao što je kod nas slučaj sa predsjednicima vlada. Karakteristika predstavničke demokratije je da uprkos činjenici da su izabrani od strane građana da rade i odlučuju u interesu građana, oni zadržavaju slobodu da odlučuju koji je to najbolji način da se to postigne. Velika većina država koje se smatraju demokratskim imaju ovakav demokratski sistem.


O GRAĐANSKOM AKTIV IZMU6

Direktna ili neposredna demokratija podrazumijeva široko učešće građana u procesima odlučivanja o javnim pitanjima. Istorijski gledano, ovaj oblik odlučivanja je prethodio predstavničkoj demokratiji. Mnoge države praktikuju neke metode direktne demokratije, kao što su referendumi i građanske inicijative, ali su rijetke prihvatile te modele kao svoj primarni model odlučivanja (primjer Švajcarske je izuzetak u svijetu). Jednim oblikom direktne demokratije može se smatrati participativna demokratija, čije metode treba da omoguće zainteresovanim građanima da daju svoje mišljenje o nekom pitanju, a što bi trebalo pomoći donosiocima odluka da odluke koje donose budu kvalitetnije i u interesu što većeg broja građana. Ukoliko se provodi na način da se mišljenja građana koji učestvuju u procesu uzimaju ozbiljno od strane donosilaca odluka, participativna demokratija može biti veoma korisna donosiocima odluka i građanima.

Na osnovu ovoga možemo zaključiti da je građanski aktivizam koncept koji je zasnovan na direktnoj, a posebno participativnoj demokratiji. Na žalost, iako u našim zakonima imamo metode participativne demokratije, one se rijetko ili loše provode od strane vlasti, što za posljedicu ima gubitak interesa građana da koriste i učestvuju u procesima participativne demokratije. Sa druge strane, uprkos mogućnostima koje daje participativna demokratija, problem sa reprezentativnom demokratijom je što je elitistička i daje moć malom krugu ljudi da odlučuju o javnim pitanjima, dok

veliku većinu građana ostavlja samo sa mogućnošću učešća na političkim izborima koji se održavaju tek svake četiri godine.

Posljedica razočaranosti predstavničkom demokratijom je da se u mnogim razvijenim zemljama primjećuju trendovi sve manje izlaznosti na izbore, smanjenja članstva političkih partija i opadanja povjerenja javnosti u političare. Upravo zato metode participativne demokratije mogu djelimično pružiti rješenje za uključivanje većeg broja građana u procese odlučivanja. Umjesto da odlučuju umjesto građana, izabrani predstavnici bi trebali otvoriti mogućnosti za učešće građana u odlučivanju, te zastupati one stavove građana koji su argumentovani, uzimaju u obzir dugoročne posljedice odluka i zastupaju što širi krug građana, uključujući interese marginalizovanih grupa.

Za potrebe teme koju obrađuje ova publikacija, metode građanskog aktivizma možemo načelno podijeliti na formalne i neformalne. Pod formalnim bismo podrazumijevali one metode koje su definisane u zakonskim propisima ili postoji praksa provođenja. Neke od ovih metoda će detaljnije biti obrađene u nastavku. Formalne metode bi sa jedne strane bile konsultacije, javne rasprave, zborovi građana, građanske inicijative, referendumi i drugi oblici učešća građana u odlučivanju kada se mišljenja i stavovi građana moraju uzeti u obzir ili argumentovano odbaciti. Sa druge strane, neformalne metode bi bile sve druge metode kada izabrani predstavnici građana ili javni organi imaju priliku dobiti uvid o stavovima građana, ali nisu prema zakonskim propisima u


O GRAĐANSKOM AKTIV IZMU 7

Prethodno smo naveli koje su to metode učešća građana u donošenju odluka i mogućnosti za aktivizam u zajednici. Međutim, te mogućnosti i prava koja su data zakonskim propisima ili dobrom praksom u najvećem broju slučajeva zahtijevaju, kao jedan od uslova za kvalitetno provođenje, adekvatan prostor u kojem bi se građani mogli sastajati, iznositi svoje stavove, diskutovati i donositi

O javnim prostorima za građanski aktivizam

zajedničke odluke. Ukoliko takvi prostori ne postoje ili pristup njima nije obezbijeđen za sve zainteresovane građane, onda se ta prava građana ne mogu koristiti i samim tim su građani uskraćeni za prava koja im pripadaju.

Zato je potrebno obezbijediti adekvatne prostore dostupne svim građanima, da bi se uopšte mogla koristiti sloboda

O JAVNIM PROSTORIMA ZA GRAĐANSKI AKTIV IZAM

obavezi da te stavove uzmu u obzir ili obrazlože iz kojih razloga odluka koju su donijeli nije u skladu sa tim stavovima građana. Dobra praksa u primjeni metoda participativne demokratije podrazumijeva da izabrani predstavnici građana ili javni organi daju obrazloženje zašto određeni stavovi građana ili grupa nisu uzeti u obzir, čak i kada im to nije zakonska obaveza. Na žalost, kod nas je praksa da čak i kada postoji zakonska obaveza, građani ne dobiju odgovore ili obrazloženja iz

8

kojeg razloga njihovi stavovi nisu uzeti u obzir. To je najčešće slučaj sa javnim uvidima i javnim raspravama, kada su građani pozvani da daju svoje komentare, sugestije ili prijedloge, a kada to učine, organi nadležni za provođenje procesa ne obezbijede pisane (pa čak ni usmene) odgovore građanima. Takva praksa je neprihvatljiva i dugoročno veoma štetna, te bi građani morali aktivnije da se bore za mogućnost aktivnog i efektivnog suodlučivanja u procesima donošenja odluka.


O JAVNIM PROSTORIMA ZA GRAĐANSKI AKTIV IZAM 9

izražavanja, koja je građanima zagarantovana zakonima, ustavom i međunarodnim konvencijama. Svaka zajednica koja istinski prepoznaje važnost učešća građana u životu zajednice, uključujući političku participaciju, mora identifikovati javne prostore u kojima građani mogu slobodno i besplatno ostvarivati interakciju sa drugim građanima, te konstantno propitivati da li takvih prostora ima dovoljno, da li su funkcionalna i šta je potrebno unaprijediti. Na takva pitanja odgovor mogu najbolje dati upravo građani, kao korisnici tih prostora, pa je potrebno otvoriti adekvatne kanale komunikacije sa građanima.

Trenutno u Banjaluci imamo situaciju da su javni prostori koje građani mogu koristiti za ostvarivanje svojih prava različitim propisima strogo definisani i uslovi za njihovo korištenje su pripisani bez učešća građana. Procedure za dobijanje dozvola za korištenje tih prostora su komplikovane, a često je slučaj da se za korištenje trebaju platiti određene takse ili naknade. Na ovaj način su građani praktično uskraćeni za korištenje javnih prostora koji su uspostavljeni upravo zbog građana.

U dosadašnjoj praksi korištenja javnih prostora u Banjaluci, naročito javnih otvorenih prostora za potrebe okupljanja građana, zabilježeni su slučajevi kada su nadležne gradske službe odbijale da izdaju dozvole za korištenje prostora iz različitih opravdanih i neopravdanih razloga.

Objašnjenja koja su data podnosiocima zahtjeva za korištenje javnog prostora u pojedinim slučajevima jasno vode zaključku da su donesene isključivo da bi se uskratilo pravo udruženjima i grupama koje lokalne vlasti smatraju oponentima, a njihove aktivnosti potencijalno politički opasnim. Takođe, imamo slučajeve da gradske vlasti nisu izdale potrebne dozvole jer je zahtjev dostavljen prerano ili prekasno u odnosu na planiranu aktivnost, iako rokovi za dostavljanje zahtjeva nisu jasno propisani.


Pristup informacijama

Pravo na pristup informacijama na prvi pogled nije povezano sa pitanjima građanskog aktivizma u kontekstu korištenja javnog prostora. Međutim, da bi građanski aktivizam mogao proizvesti željeni cilj, veoma često je neophodno da građani budu pravovremeno i tačno informisani. U suprotnom zahtjevi građana mogu biti pogrešno formulisani, te iz tog razloga zahtjevi mogu biti odbačeni, a inicijative građana diskreditovane. Iz dosadašnje prakse poteškoća u pristupu informacijama i činjenice da kaznene odredbe za nedostavljanje informacija nisu jasno definisane, možemo zaključiti da postoji mogućnost da javni organi ne žele dostaviti tražene informacije sa ciljem da bi građani bili neadekvatno informisani, što bi bilo opravdanje za diskreditacije građanskih inicijativa.

Evropska konvencija o ljudskim pravima i osnovnim slobodama

Pristup informacijama je pravo garantovano Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i osnovnim slobodama koje je od izuzetnog značaja za građanski

aktivizam i političke borbe je pravo iz člana 10. Konvencije, a to je pravo na slobodu izražavanja, koje kaže da svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice (član 10. stav 1).

Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uslovima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje su neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, sprječavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprječavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva (član 10. stav 2).

Evropska konvencije za zaštitu prava i osnovnih sloboda, je međunarodni regionalni dokument, čije članice su zemlje članice Savjeta Evrope, u našoj zemlji se direktno primjenjuje i ima prioritet nad domaćim zakonodavstvom. Konvencija

PRISTUP INFORMACIJAMA


10

se u našoj zemlji direktno primjenjuje od donošenja Ustava BiH, odnosno potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, 21.11.1995. godine. S obzirom na to da se Konvencija kod nas direktno primjenjuje, pojedinci se pred domaćim sudovima mogu pozivati direktno na njene odredbe i od svih organa vlasti tražiti zaštitu svojih prava navedenih u Konvenciji. Takođe, svi zakonodavni akti u našoj državi moraju biti u skladu sa Konvencijom, a država BiH je u obavezi da stalno ispituje usklađenost akata sa odredbama Konvencije.

Pravo na informacije je povezano sa slobodom mišljenja, koja je opet neraskidivo povezana sa slobodom mirnog okupljanja, Ovu tvrdnju Evropski sud za ljudska prava svojom praksom potvrđuje. Tako je u predmetu Udruženje građana Radko i Paunovski protiv Makedonije1

ESLJP istakao da je zaštita mišljenja i slobode izražavanja jedna od svrha prava na slobodu okupljanja i udruživanja koje garantuje član 11. (pravo na mirno okupljanje). Sloboda izražavanja ne odnosi se samo na ‘informacije’ ili ‘ideje’ koje su prihvaćene s odobravanjem ili koje se ne smatraju uvredljivim, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiravaju.

Dakle, građani treba da budu svjesni da su država BiH i svi nivoi vlasti u njoj dužni da im kao minimum prava obezbijede standarde koje propisuje Konvencija, i da u svakoj situaciji u kojoj su navedena prava uskraćena ili postoji opasnost da budu uskraćena, treba da zahtijevaju da im se osigura nivo prava kojigarantuje Konvencija.

Pravo na informacije nam je važno jer bez tog prava ne možemo učestvovati u donošenju, ni uticati na odluke javnih organa, jer prvo moramo razumjeti proces donošenja odluka i moći pratiti proces njihovog provođenja, odnosno imati sposobnost da pratimo rad javnih organa. Da bismo kao građani (aktivisti) uopšte mogli učestvovati i uticati na donošenje odluka, mi moramo stalno biti informisani i obaviješteni, te pratiti rad javne vlasti i organa uprave. Sve ovo je bitno kako bismo mogli pravovremeno djelovati, odnosno djelovati prije nego što odluke (sa kojima se ne slažemo, koje nisu za dobrobit građana i na koje hoćemo da utičemo) budu donesene. U slučaju kada su odluke već donesene, za promjenu može biti prekasno, a djelovanje u pravcu izmjena usvojenih odluka najčešće zahtjeva mnogo više vremena i drugih resursa. Iz navedenih razloga moramo koristiti pravo na informacije.

Propisi u BiH

Članom 25. Ustava Republike Srpske zajamčena je sloboda misli i opredjeljenja, savjesti i uvjerenja, kao i javnog izražavanja mišljenja. Ustav RS članom 32. stavom 1. propisuje da građani imaju pravo da javno iznose mišljenje o radu javnih organa i organizacija, da im podnose predstavke, peticije i predloge i da na njih dobiju odgovor. Isti član stavom 2. propisuje da niko ne može biti pozvan na odgovornost ni trpjeti druge štetne posljedice zbog javno izraženog mišljenja o radu javnih organa ili stavova iznesenih u predstavci, peticiji i predlogu, osim ako je time učinio krivično djelo.

PRISTUP INFORMACIJAMA


11

1 Presuda, 15. januar 2009., zahtjev br. 74651/01

Možemo zaključiti da ukoliko građani nemaju adekvatne i tačne informacije o radu javnih organa i organizacija nisu u mogućnosti ni iznositi mišljenje o njihovom radu, odnosno javno izraziti mišljenje na pravi i potpun način.

Zakon o slobodi pristupa informacijama, koji nam direktno garantuje pravo na informacije, je objavljen u Službenom glasniku Republike Srpske broj 20/01, dana 18.5.2001. godine. Ovaj Zakon nam daje pravo da pristupimo informacijama koje su pod kontrolom javnog organa, a sve javne organe obavezuje da na odgovarajući način objavi takve informacije. To pravo pristupa informacijama podliježe samo formalnim radnjama i ograničenjima utvrđenim ovim zakonom.

Zakon o slobodi pristupa informacijama je utvrdio da su informacije koje su pod kontrolom javnog organa javno dobro od vrijednosti i da javni pristup ovim informacijama promoviše veću transparentnost i odgovornost tih javnih organa, te da su ove informacije neophodne za demokratski proces, i da je to i cilj Zakona. Osim navedenog ciljevi su i da se ustanovi da svako lice ima pravo pristupa ovim informacijama u najvećoj mogućoj mjeri u skladu sa javnim interesom, te da javni organi imaju odgovarajuću obavezu da objave informacije; i da se omogući svakom fizičkom licu da zatraži izmjenu i daje komentar na svoje lične informacije pod kontrolom javnog organa.

Informacija u smislu ovog Zakona je svaki materijal kojim se prenose činjenice,

mišljenja, podaci ili bilo koji drugi sadržaj, uključujući svaku kopiju ili njen dio, bez obzira na oblik ili karakteristike, kao i na to kada je sačinjena i kako je klasifikovana.

Zahtjevi za pristup informacijama se podnose onom javnom organu za kojeg podnosilac zahtjeva smatra da je nadležan. Javni organ neće ispitivati ni zahtijevati razloge opravdanosti zahtjeva.

Zahtjev za pristup informaciji2 mora biti u pisanoj formi, sadržavati dovoljno podataka u vezi sa prirodom i/ili sadržajem informacija, kako bi se omogućilo da javni organ sprovede redovne aktivnosti u cilju pronalaženja zahtijevanih informacija, te uključiti ime podnosioca zahtjeva, kao i podatke za kontakte sa podnosiocem zahtjeva (član 11. Zakona).

Prilikom traženja pristupa informacijama nismo dužni da navodimo razlog zbog kojeg su nam navedene informacije potrebne. U slučaju da nam zahtjev bude odbijen imamo pravo žalbe, te pokretanja upravnog spora, a možemo se obratiti i Ombudsmanu za ljudska prava, s obzirom na to da je oblast pristupa informacijama u okviru djelovanja te institucije.

Zakonom je propisana obaveza javnog organa da preduzima sve redovne mjere pomoći svakom fizičkom ili pravnom licu koje traži da ostvari bilo koje pravo u smislu tog Zakona (član 18.). Propisana je i obaveza da svaki javni organ imenuje službenika za informisanje koji obrađuje zahtjeve sačinjene u skladu sa ovim zakonom, i obavezu da formira vodič za pristup informaciji (član 19.). Vodičem


PRISTUP INFORMACIJAMA12

2 Primjer dopisa možete naći na kraju brošure (Prilog 1)

se svakom licu omogućava pristup informacijama pod kontrolom javnog organa uključujući, ali nije ograničeno na, informacije potrebne za obraćanje javnom organu i njegovom službeniku za informisanje, bitne elemente postupka


13PRAVO NA PRISTUP INFORMACIJAMA U PRAKSI

podnošenja zahtjeva, zajedno sa uzorkom zahtjeva u pisanoj formi, informacije o kategorijama izuzetaka, postupku pristupa informacijama, troškovima umnožavanja, pristupu pravnom lijeku,i svim bitnim rokovima.

Pravo na pristup informacijama u praksi

Vodič za pristup informacijama treba da sadrži sve potrebne podatke i uputstva da svako, i bez posebnih pravnih znanja može pristupiti informacijama koje su pod kontrolom javnog organa. Međutim, javni organi u Republici Srpskoj, uglavnom nemaju vodič za pristup informacijama. Osim toga, tokom vremena, kroz praksu, smo se uvjerili da javni organi u Republici Srpskoj uopšte ni ne postupaju na način da građanima omogućavaju da što lakše pristupe informacijama, a dosadašnja praksa podstiče sumnju da neke institucije čak svjesno i sa namjerom onemogućavaju građanima da pristupe informacijama kojima raspolažu.

Bitno je da građani ne odustanu od svojih zahtjeva, da insistiraju na pristupu informacijama koje su pod kontrolom javnih organa, da pokreću sudske i inspekcijske postupke protiv javnih organa koji im onemogućavaju korištenje ovog prava, a sve kako bi nadležni u takvim javnim organima shvatili da oni nisu “vlasnici” informacija i da ne mogu sa njima proizvoljno raspolagati. Te informacije su javno dobro koje pripada svim građanima, a javni organ ih samo kontroliše, odnosno raspolaže istima, zbog prirode posla koju obavlja.


U tabeli ispod je pregled dostupnih informacija u institucijama grada Banjaluka, a koje bi građanima mogle olakšati pristup informacijama. Analizirali smo da li je na internet stranicama institucija moguće pronaći obrazac za pristup informacijama, kontakt podatke službenika za informisanje, vodič za pristup

informacijama, registar informacija kojima raspolaže institucija, Zakon o slobodi pristupa informacijama. Takođe, dali smo ocjenu dostupnosti ovih informacija kod institucija koje imaju dostupne neke od navedenih podataka (1 - jednostavno, 5 - komplikovano).

Institucija Obrazac Službenik Vodič Registar Zakon Ocjena

Gradska uprava x - - - x 3

Skupština Grada - - - - - -

Centar za razvoj i unaprijeđenje sela

- - - - - -

Gradska razvojna agencija - - - - - -

Turistička organizacija - - - - - -

Gradsko groblje - - - - - -

DEP-OT - - - - - -

Aquana - - - - - -

Toplana - - - - - -

Vodovod - - - - - -

Čistoća - - - - - -

Banski dvor - - - - - -

Dom zdravlja - - - - - -

Centar za socijalni rad x* - - x x 2

Centar za predškolsko vaspitanje i obrazovanje

- - - - - -

Dvorana Borik - - - - - -

Radnički univerzitet - - - - - -

*Pominju se troškovi umnožavanja, ali se ne daju tačni podaci o visini troškova, pa se na ovaj način obeshrabruje traženje informacija.

PRAVO NA PRISTUP INFORMACIJAMA U PRAKSI14


Na osnovu pregleda dostupnih informacija može se zaključiti da javne gradske institucije ne provode odredbe Zakona o slobodi pristupa informacijama, te ne pokušavaju na druge načine olakšati građanima pristup informacijama u svome posjedu.

Uskraćivanjem informacija građanima se otežava svaki vid aktivizma, odnosno učestvovanja u poslovima upravljanja i mogućnosti uticaja na odluke koje donose javni organi. Iako primjer Grada Banjaluka možemo navesti i kao primjer jedinice lokalne samouprave koja objavljuje na internetu više informacija od većine opština i gradova u BiH, još uvijek postoji potreba za dodatnim objavljivanjem važnih informacija. Primjer su informacije o odlukama Skupštine grada Banjaluka, jer su informacije dostupne putem internet platforme koja naizgled omogućava lakšu pretragu odluka i drugih informacije koje su objavljene u službenom glasniku grada. U praksi problem predstavlja da se određena informacija pronađe ukoliko se već ne zna naziv, vrsta informacije ili datum objave. Takođe, problem je što je objavljena napomena da predstavljene informacije nemaju mjerodavnost teksta štampanog u službenom glasniku, dok se istovremeno javno ne objavljuju službeni glasnici, već se očekuje da građani dodatno plaćaju primjerke službenih glasnika, iako ih već plaćaju kroz poreze i druga davanja koja završavaju u gradskom budžetu.

Osim informacija o propisima i odlukama, javni organi bi trebali redovno da informišu građane o svim bitnim pitanjima za život

građana, ali i o informacijama važnim za budućnost zajednice. Grad Banjaluka putem svoje informativne službe i internet stranice pruža informacije, koje bi se u najkraćem mogle svrstati u dvije grupe informacija - servisne i promotivne. Servisne informacije su one koje na dnevnom nivou građanima olakšavaju funkcionisanje u zajednici, npr. informacije o stanju na putevima, prekidima u snabdijevanju vodom i električnom energijom, kulturnim i sportskim dešavanjima i sl. Promotivnim informacijama smatramo informacije koje se učestalo pojavljuju u sredstvima informisanja ili na internet stranici grada Banjaluka, a koje više služe za promociju vlasti, nego za informisanje građana. Veoma često ovakve informacije su polovične i ne sadrže informacije važne za sagledavanje kompletne slike o nekom pitanju. Takođe, često potpuno izostaju informacije koje mogu dovesti u pitanje stručnost i odgovornost nadležnih osoba i institucija, a koje doznajemo sa zakašnjenjem, u rijetkim primjerima istraživačkog novinars

Lica sa invaliditetom i pristup informacijama

Licima sa invaliditetom je dodatno otežan pristup informacijama jer niti jedan javni organ nije prilagodio dostupnost informacija za osobe sa različitim tipom invaliditeta u njima dostupnim formatima i tehnikama, kao što su Brajevo pismo, gestovni tumač, pojednostavljen tekst, audio zapis i drugi odgovarajući vidovi komunikacije.

15PRAVO NA PRISTUP INFORMACIJAMA U PRAKSI


Prema istraživanju koje je toku 2016. godine provelo udruženje Transparency International u BiH3, javna preduzeća imaju nezadovoljavajući stepen transparentnosti i odgovornosti kada je u pitanju pristup informacijama. Kao glavne primjedbe su navedeni nepoštovanje zakonom propisane procedure, pogrešno tumačenje odredbi, te pogrešna primjena Zakona o slobodi pristupa informacijama, što potvrđuje podatak da 246 javnih preduzeća, odnosno 66.3% od ukupnog broja istraživanjem obuhvaćenih preduzeća, svoj odgovor nije proslijedilo u zakonom predviđenom roku od 15 dana. Takođe, u 36.6% zahtjeva procedura je trajala duže od mjesec dana, ne računajući procedure po izjavljenim pravnim lijekovima, dok zakon propisuje rok od 15 dana, koji se može produžiti samo u određenim situacijama. Preduzeća obuhvaćena istraživanjem u malom broju (24.5%) po zahtjevu za pristup informacijama odlučivali su u zakonom propisanoj formi upravnog akta, odnosno rješenja, što zbog pogrešnog tumačenja zakona, što zbog nepravilnog zaključka da akt kojim se odlučuje o pristupu informacijama ne predstavlja upravni akt već dopis protiv kojeg nije dozvoljena žalba.

Istraživanje je pokazalo i da su javna preduzeća upoznata sa Zakonom o slobodi pristupa informacijama, ali da je prisutan visok nivo pravne nesigurnosti u postupku traženja i dobijanja javnih informacija. Nepoštovanje rokova i odredbi zakona rezultira dugotrajnom procedurom, a što u konačnici može odvratiti podnosioca zahtjeva da istraje u svojoj namjeri da ostvari pravo na pristup javnim informacijama.

Aktivno informisanje

Informisanje o kojem smo govorili je pasivno informisanje, odnosno informisanje koje dolazi po inicijativi građana. Međutim postoji i obaveza svih organa vlasti da sami preduzimaju mjere u cilju informisanja građana, i tu govorimo o aktivnom informisanju.

Aktivno informisanje je inicijativa svih organa vlasti, pod kojim se podrazumijevaju i vlasti na lokalnom nivou, da upoznaju građane sa svojim aktivnostima i planovima, što uključuje i obavezno objavljivanje svih donesenih propisa, ali i ostalih odluka. Međutim, naša praksa nam govori da organi na lokalnom nivou (kao ni entitetski organi) ne poštuju ove obaveze. Iz prakse znamo koliko je teško doći do informacija na naše traženje, a i da se rijetko dešava da javni organi sami objave relevantne informacije o svome radu.

PRAVO NA PRISTUP INFORMACIJAMA U PRAKSI16

3 Istraživanje o primjeni Zakona o slobodi pristupa informacijama (2016).


Sloboda mirnog okupljanja uz slobodu misli, savjesti i vjeroispovjesti, te slobodu izražavanja, predstavlja osnovu svakog demokratskog društva. Bez postojanja navedenih sloboda se ni za jedno društvo ne bi moglo reći da istinski predstavlja demokratiju.4

Evropska konvencija o ljudskim pravima i osnovnim slobodama

Evropska konvencija o ljudskim pravima i osnovnim slobodama članom 11. garantuje slobodu okupljanja i udruživanja. Članom 11. stavom 1. je propisano da svako ima pravo na slobodu mirnog okupljanja i udruživanja s drugima, uključujući i pravo osnivanja sindikata i pridruživanja sindikatima zbog zaštite svojih interesa. Član 11. stavom 2. propisuje da ova prava neće biti ograničena izuzev na način propisan zakonom i koji je neophodan u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti ili javne sigurnosti, u cilju sprječavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja ili morala ili zaštite prava sloboda drugih. Ovim članom se ne zabranjuje uvođenje zakonitih ograničenja na ona prava koja uživaju pripadnici oružanih snaga, policije i drugih javnih organa.

17JAVNO OKUPLJANJE

Javno okupljanjeVažnost slobode na javno okupljanje možemo predstaviti i riječima Evropskog suda za ljudska prava, koji je trenutno najbolji međunarodni mehanizam za zaštitu ljudskih prava. Ovom sudu se pojedinac može obratiti direktno predstavkom protiv države članice za koju smatra da mu je povrijedila ljudska prava i osnovne slobode.

ESLJP navodi da su sloboda okupljanja i pravo da se preko nje izraze nečiji stavovi među najvišim vrijednostima demokratskog društva. Pretjerane mjere preventivne prirode za gušenje slobode udruživanja i izražavanja, osim slučajeva poticanja na nasilje ili odbacivanja demokratskih načela – koliko god se šokantnim i neprihvatljivim određeni stavovi ili riječi vlastima mogu činiti i koliko god nelegitimni postavljeni zahtjevi mogu biti – čine lošu uslugu demokratiji, a često je čak i ugrožavaju5.

Iz Evropske konvencija o ljudskim pravima slijedi da su jedina ograničenja za pravo na javno okupljanje i na slobodu govora, ograničenja koja su neophodna za zaštitu demokratskog društva. ESLJP je istaknuo da je Konvencija sastavljena da održi i promoviše ideale i vrijednosti demokratskog društva, a da je demokratija jedini politički model kojeg Konvencija

4 Carić Slavoljub, Evropsko pravo ljudskih prava, Pravni informator, Beograd, 2015, str 315. 5 Presuda Stankov i Ujedinjena makedonska organizacija Ilinden protiv Bugarske, 2. oktobar 2001, predstavke br. 29221/95, 29225/95


uzima u obzir i jedini koji je s njom usaglašen. S obzirom na navedeno jedini tip potrebe koji opravdava miješanje i prava na slobodu izražavanja i slobodu javnog okupljanja je onaj koji može tvrditi da je ponikao iz ‘demokratskog društva’6.

U više navrata je Sud naglašavao da države potpisnice Konvencije imaju pozitivne obaveze u području prava na slobodu javnog okupljanja, što znači da je država dužna da omogući što lakše i efikasnije korištenje ovog prava. Dakle, država nije dužna samo da se ne miješa u ovo pravo, nego je dužna da kontinuirano omogućava građanima da koriste navedeno pravo. Čista negativna koncepcija ne bi bila saglasna sa svrhom člana 11. niti sa Konvencijom uopšteno, pa mogu postojati pozitivne obaveze kako bi se osiguralo djelotvorno uživanje sloboda.7

ESLJP je isticao da je pravo na slobodu mirnog okupljanja osigurano svima koji imaju namjeru organizovati mirne demonstracije. Mogućnost od protiv-demonstracija ili mogućnost da se ekstremisti s nasilničkim namjerama pridruže demonstracijama ne može sama po sebi oduzeti to pravo, a teret dokaza o nasilničkim namjerama organizatora demonstracija leži na tijelima vlasti. Čak ako i postoji teoretski rizik od nasilnih sukoba između protivnika i pristalica, bio

JAVNO OKUPLJANJE18

bi zadatak policije stati između dva skupa i osigurati javni red.8

Osim toga države ne samo što moraju garantovati pravo na mirno okupljanje, nego se moraju suzdržati od primjene nerazumnih dodatnih ograničenja tog prava. Imajući u vidu važnost slobode okupljanja i njenu usku vezanost uz demokratiju, da bi se opravdalo zadiranje u tu slobodu moraju postojati uvjerljivi i snažni razlozi.9

Iz prakse suda možemo utvrditi i da kada na strani organizatora ne postoje nasilne mjere, pa čak i kada se zastupaju ideje koje su šokantne ili uvredljive država ima primarnu dužnost, ne samo da dozvoli održavanje okupljanja, već i da zaštiti učesnike od protiv-demonstracija u mjeri koja je razumna10. Do istog zaključka možemo doći i analizirajući odluku Ustavnog suda BiH, u predmetu apelacije Udruženja Q za promociju i zaštitu kulture, identiteta i ljudskih prava queer osoba, u kojem je utvrđena povreda prava navedenog udruženja na mirno okupljanje.11

6 Presuda Bączkowski i drugi protiv Poljske Presuda, 3. maj 2007, predstavke br. 1543/067 Presuda Informationsverein Lentia i drugi protiv Austrije, 24. novembar 1993.8 Presuda Hrišćanska demokratska narodna stranka (Christian Democratic People’s Party) protiv Moldavije,2. februara 2010, predstavke br. 25196/049 Presuda Makhmudov protiv Rusije, 26. juli 2007, predstavke br. 35082/0410 Presuda Platform Artze fur das Leben protiv Austrije, 21. jun 1988. godine predstavke br. 10126/8211 Odluka Ustavnog suda BiH, AP 1020/11, objavljena u Službeni glasnik BiH, broj 101/14


12 Carić, Slavoljub, Evropsko pravo ljudskih prava, Pravni informator, str. 32013 Carić, Slavoljub, Evropsko pravo ljudskih prava, Pravni informator, str. 321

19JAVNO OKUPLJANJE

Opšte je poznata i problematika javnih okupljanja koja (pokušavaju da) organizuju LGBT udruženja. U vezi sa tim postoji preporuka usvojena u okviru Savjeta Evrope državama članicama Konvencije da preduzmu odgovarajuće mjere na nacionalnom, regionalnom i lokalnom nivou da obezbijede slobodu mirnog okupljanja i njeno efektivno uživanje, bez diskriminacije po osnovu seksualne orjentacije, a takođe se države pozivaju da preduzmu odgovarajuće mjere kojim bi se zaštitili učesnici mirnih demonstracija organizovanih u korist LGBT lica. Vlasti su pozvane i da javno osude, naročito preko medija, pokušaje ometanja takvih skupova.12

Sumiraćemo da su neki od zaključaka koji slijede iz stavova Evropskog suda za ljudska prava:

- pravo na javno okupljanje je usko povezano sa slobodom misli, savjesti i vjeroispovjesti, te sa slobodom izražavanja;- zaštita pred Sudom važi prvenstveno za mirna okupljanja, a kada organizatori provode nasilne mjere okupljanje je izvan obima člana 11. Konvencije,- sloboda okupljanja se ne odnosi samo na javne, nego i na privatne skupove, a važi i za statična okupljanja, a i na protestne šetnje;- zahtjev za pribavljanje dozvole za okupljanje sam po sebi ne predstavlja miješanje u korištenje ovog prava;- ometanje ove slobode se može vršiti na direktan, ali i indirektan način, te da država

ima obavezu, ne samo da se ne miješa u javna okupljanja, nego i da omogući korištenje prava građanima.13

Propisi u BiH

Domaći pravni okvir koji reguliše pravo na javno okupljanje su Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, Ustav BiH, Ustav RS, Zakon o javnom okupljanju RS, Odluka o određivanju prostora za održavanje javnih skupova Grada Banjaluka.

Što se tiče pravnih akata donesenih od strane BiH, odnosno Republike Srpske, koji regulišu javna okupljanja, važno je znati pojedine odredbe Ustava BiH, Ustava RS i Zakon o javnom okupljanju RS.

Ustavom BiH članom 2. je garantovana sloboda mirnog okupljanja i sloboda udruživanja, sloboda misli, savjesti i vjeroispovjesti, te sloboda izražavanja).Ustav BiH garantuje da će Bosna i Hercegovina i oba entiteta obezbijediti najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ustav Republike Srpske članom 25. jamči slobodu misli i opredjeljenja, savjesti i uvjerenja, kao i javnog izražavanja mišljenja.Članom 30. Ustav RS propisuje da građani imaju pravo na mirno okupljanje i javni protest. Članom 30. stavom 2. propisuje se da sloboda okupljanja može zakonom ograničiti samo radi zaštite bezbjednosti ljudi i imovine.

Iako Ustav RS propisuje da se sloboda okupljanja može ograničiti samo radi zaštite bezbjednosti ljudi i imovine, kroz dalju analizu vidjećemo da Zakon o javnom okupljanju Republike Srpske ograničava slobodu okupljanja, i mimo ustavom propisanih razloga.

Član 48. Ustava propisuje da se prava i slobode zajamčeni ustavom ne mogu oduzeti ni ograničiti, i da ko se ogriješi o ljudska prava i osnovne slobode zagarantovane Ustavom, lično je odgovoran za to i ne može se pravdati ničijim naređenjem.

Zakon o javnom okupljanju, donesen je u Republici Srpskoj 16.12.2008. godine, i objavljen je u Službenom glasniku Republike Srpske broj 118/08.Zakonom su uređena javna okupljanja građana radi javnog izražavanja političkih, socijalnih i drugih uvjerenja i interesa, način organizovanja mirnih okupljanja i javnih protesta, javne priredbe i drugi javni skupovi koji su slobodni i ostvaruju se na način propisan zakonom.

Zakon definiše prostor koji je primjenjen za javni skup kao javno mjesto koje je pristupačno i pogodno za okupljanje lica čiji broj i identitet nije unaprijed određen i na kome okupljanje građana ne dovodi do ugrožavanja prava drugih lica, javnog morala, bezbjednosti ljudi i imovine, zdravlja ljudi i ometanja javnog saobraćaja.Članom 3. stavom 3 Zakon propisuje da će se aktom grada, odnosno opštine odrediti prostor primjeren za javno okupljanje.Ova ograničavajuća odredba ne bi bila u skladu sa međunarodnim

standardima i Ustavom, imajući u vidu da je ograničavanje vremena i prostora javnog okupljanja zakonito samo ako je u skladu sa članom 11. stavom 2. Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama, odnosno ako je neophodno u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti ili javne sigurnosti, u cilju sprječavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja ili morala ili zaštite prava sloboda drugih.

Iz prakse ESLJP slijedi da okupljanja predstavljaju jednako zakonito korištenje javnog prostora kao i komercijalna aktivnost, kretanje vozila i pješački saobraćaj.14

Nesporno je da se sužavanjem prostora na kojem se mogu dešavati javna okupljanja, sužava i prostor za političko djelovanje, uključujući i građanski aktivizam, za slanje političkih poruka i iskazivanje nezadovoljstva, tj. javno izražavanje mišljenja.

Članom 4. Zakon o javnom okupljanju RS definiše da se javni skup može prijaviti i odvijati kao kretanje učesnika javnog skupa na određenom prostoru (javni skup u pokretu), te da se javni skup u pokretu može odvijati samo neprekinutim kretanjem, osim na mjestu polaska i završetka.

Zakon ne prepoznaje institut spontanog okupljanja, jer iz odredbi Zakona jasno slijedi da se sva okupljanja na teritoriji RS moraju prijaviti nadležnoj organizacionoj jedinici MUP.

14 Presuda Kuznecov protiv Rusije, 23. oktobar 2008, predstavka br. 10877/04.


JAVNO OKUPLJANJE20

15 Sloboda okupljanja u BiH, ENCL i Civil right defenders 2016, str. 1116 Isto, str. 12

Napomenućemo da je Venecijanska komisija je navela da u otvorenom društvu mnoge vrste okupljanja ne opravdavaju nikakav oblik službenog regulisanja15, a Specijalni izvjestilac UN za slobodu okupljanja je naveo da okupljanje ne može biti protivzakonito samo zato što organizatori nisu obavijestili nadležne organe.16

Prema našem mišljenju Zakon bi trebao prepoznati i štititi institut spontanog (reaktivnog) okupljanja, jer rokovi koji su propisani ne omogućavaju okupljanje građana kao reakciju na neki događaj, odluku vlasti, javnu izjavu ili neki drugi povod kada građani smatraju da je neophodna hitna reakcija, a što uključuje i javno okupljanje. Ukoliko ovakva okupljanja ne budu omogućena zakonima, ona će se u određenom broju slučajeva događati uprkos nelegalnosti takvih okupljanja. Nadležni organi će u takvim situacijama morati ad hoc odlučivati da li će pokušati spriječiti i prekinuti okupljanje ili će ga dozvoliti iako nije najavljeno

Pravo na javno okupljanje u praksi

Treba reći da je kod nas siromašna praksa korištenja prava na javno okupljanje, u odnosu na neke druge zemlje, a siromašna je i sudska praksa zaštite prava na javno okupljanje. Iako je pravo na javno okupljanje jedno od osnovnih prava u demokratskim društvima, primjetna je tendencija ograničavanja i smanjivanja ovog prava, posebno u posljednje dvije decenije. Samo neki od primjera su (a) Nacrt zakona o javnom okupljanju, kojim

se Vlada RS pokušala uvesti dodatne procedure i uslove pod kojima se može organizovati javno okupljanje i (b) Protesti i kontraprotesti organizovani 14.5.2016. godine od strane opozicionih partija sa jedne i partija u vlasti sa druge strane, kada su gradske vlasti nisu dale dozvolu za održavanje javnog okupljanja na Trgu Krajine u organizaciji opozicije, ali su dale dozvolu strankama iz vlasti. Istovremeno, drugi subjekti nisu mogli dobiti dozvolu za javno okupljanje, jer su bile zauzete jedine dvije lokacije koje je Grad Banjaluka odredio za ove namjene.

Povodi ovakvim nedemokratskim mjerama su sve učestaliji i organizovaniji masovni pritisci građana i organizacija civilnog društva na donosioce odluka, kojima se ukazuje na sve veće društvene nepravde, smanjivanja prava građana na račun korporacija, uništavanje životne sredine i generalno krizu predstavničke demokratije. Kao izgovor za ograničavanja prava i sloboda se najčešće navode pitanja javne bezbjednosti, povezanih sa različitim nasilnim incidentima u pojedinim zemljama zapadne Evrope (Francuska, Belgija, Španija) i SAD.

U praksi smo vidjeli više takvih “nelegalnih” okupljanja u RS, a koja nisu u skladu sa zakonom prekinuta ili spriječena, od blokiranja putnih i željezničkih pravaca, graničnih prelaza do protesta nezadovoljnih građana. Možda najslikovitiji primjer su protesti građana protiv uništenja javne zelene površine u centru Banjaluke, organizovani od strane neformalne grupe pod nazivom „Park je naš!“ 2012. godine. Iako su se građani suprotno zakonskim


21JAVNO OKUPLJANJE

odredbama okupljali i kretali ulicama Banjaluke 50 (!) dana za redom, u grupama od 150 do 300 građana, nadležni organi nisu provodili odredbe zakona i dopuštali su održavanje ovih skupova. Na ovaj način su nadležne institucije Republike Srpske kršile zakone koje su dužne da poštuju, a veoma vjerovatan razlog za to je činjenica da su se ti protesti dešavali nekoliko mjeseci prije lokalnih izbora 2012. godine, te da političke stranke pozicije nisu željele da se kompromituju u očima građana. Ovakva selektivna primjena zakona predstavlja zloupotrebu zakona i institucija koje su dužne da ih provode i urušava pravnu državu. Iz tog razloga smatramo da se hitno trebaju mijenjati zakonske odredbe i omogućiti spontana ili reaktivna okupljanja kojima se ne narušava javni red i mir.

Praksa ESLJP nam govori da se razbijanje nezakonitog protesta ne može opravdati kao „neophodno“ ograničenje prava na protest17, te da bi razbijanje spontanog protesta samo zbog nepoštovanja roka za prijavu protesta prekršilo pravo na slobodno okupljanje.18 Osuda zbog ometanja saobraćaja i pravljenja buke prekršila bi pravo na protest.19

Zakon o javnim okupljanjima propisuje da se samo tim zakonom mogu propisati ograničenja prava na javno okupljanje radi zaštite Ustavom utvrđenog poretka, javnog morala i zdravlja ljudi, kao i zaštite sloboda i prava drugih ljudi, da se javni skup ne može sazvati niti na javnom skupu može

istupati lice kome je sudskom odlukom izrečena mjera bezbjednosti zabrane javnog istupanja, kao i da je sloboda govora i istupanja na javnom skupu ograničena zabranom svakog pozivanja i podsticanja na upotrebu nasilja, na nacionalnu, rasnu, vjersku ili drugu mržnju ili netrpeljivost.

Prema Zakonu o javnom okupljanju RS organizator javnog okupljanja može biti pravno ili fizičko lice, a kada mirno okupljanje organizuje grupa građana ili više pravnih lica, organizator je dužan da odredi zastupnika. Prijava okupljanja se vrši najkasnije pet dana prije početka održavanja mirnog okupljanja, a u iz naročito opravdanih razloga prijava se može podnijeti najkasnije 48 časova prije početka održavanja mirnog okupljanja, uz obrazloženje neprijavljivanja u propisanom roku od 5 (pet) dana. Prijava mora da sadrži detaljne podatke od programa i cilja mirnog okupljanja, podataka o mjestu i vremenu održavanja i trajanja, procjenu broja učesnika, podatke o organizatoru ili njegovom zastupniku, lične podatke rukovodioca mirnog okupljanja, podatke o mjerama koje organizator preduzima za održavanje reda i mira i spisak redara sa njihovim ličnim podacima, pa do detaljno određene trase kretanja, i načina kretanja, ukoliko se radi o okupljanju u pokretu. Formu dopisa za prijavu skupa možete pronaći na kraju brošure (Prilog 3).

17 Sloboda okupljanja u BiH, ENCL i Civil right defenders 2016, str. 1118 Isto, str. 12 19 Presuda Galstijan protiv Jermenije, 15. novembar 2007, predstavka br. 26986/03

JAVNO OKUPLJANJE22


Zakonska ograničenja prostora za javna okupljanja

Osim ograničenja na prostore koje su odredile jedinice lokalne samouprave kao jedine prikladne za održavanje mirnih okupljanja, Zakon daje i sljedeća ograničenja, pa u članu 12. navodi da se mirno okupljanje ne može održavati:- u blizini bolnica, na način da ometa pristup vozilima hitne pomoći;- u blizini dječijih vrtića i osnovnih škola, dok u njima borave djeca;- u nacionalnim parkovima i zaštićenim parkovima prirode, osim mirnih okupljanja koja imaju za cilj popularizaciju zaštite prirode i čovjekove okoline, kao i obilježavanje značajnih istorijskih datuma;- u blizini spomenika kulture, ako bi to moglo prouzrokovati uništenje ili oštećenje zaštićene vrijednosti;- na magistralnim, regionalnim i lokalnim putevima na način kojim se ugrožava bezbjednost saobraćaja;- u blizini objekata koji se posebno obezbjeđuju na udaljenosti najmanje 50 metara od njih.

Mirna okupljanja i javni protesti kojima se izražava nacionalno, političko ili socijalno uvjerenje ili ciljevi su načini aktivnog i savjesnog ispunjenja građanske dužnosti. Istinska demokratija od svakog čovjeka, pripadnika zajednice, očekuje aktivno učestvovanje u oblikovanju političke zajednice, kao i u nadzoru organa vlasti. Zakonodavac Zakonom o javnom okupljanju Republike Srpske brani da se javno okupljanje održava “u blizini objekata koji se posebno obezbjeđuju na udaljenosti najmanje 50 metara od njih”. Na ovaj

način, ograničava se sloboda okupljanja, s obzirom na to da se građanima ne dozvoljavaju okupljanje na razdaljini od 50 metara od institucija u kojima su smješteni predstavnici samih građana.

Javna okupljanja se i održavaju da bi se prenijela poruka nosiocima vlasti i donosiocima odluka. Upravo je to cilj i smisao slobode na javno okupljanje, koju Ustav garantuje, pa se postavlja pitanje zbog čega donosioci Zakona o javnom okupljanju RS, distanciraju građane od nosioca vlasti, na razdaljinu od najmanje 50 metara. Nosioci vlasti su izabrani od strane građana i trebaju da predstavljaju interese građane, a onda donose zakon kojim se građanima brani da priđu institucijama u kojima ti predstavnici borave. Građani se javno okupljaju da bi prenijeli poruku upravo licima koja se nalaze “u objektima koji se posebno obezbjeđuju” i sa namjerom da od njih dobiju adekvatan odgovor na poruku koju izražavaju javnim okupljanjem ili protestom.

Moglo bi se postaviti i pitanje čiji interesi se na takav način štite? Da li su tako zaštićeni interesi države, koja garantuje i propagira najviše standarde ljudskih prava i sloboda za građane, ili se štite politički interesi vladajućih političkih stranaka, koji ignorišu potrebe i nezadovoljstvo građana, pa se elitistički distanciraju od građana, koji se ne smiju okupiti i izraziti mišljenje na udaljenosti manjoj od 50 metara od institucija vlasti. Podsjećamo da su i “objekti koji se posebno obezbjeđuju” javno dobro, a pristup javnim dobrima ne bi trebao biti zabranjen građanima, a naročito na ovako isključiv način.

23


JAVNO OKUPLJANJE

Iz navedenog ograničenja je vidljivo da se njime naročito želi zaštiti političke ličnosti i njihove političke interese, s obzirom na to da oni borave u “objektima koji se posebno obezbjeđuju”, pa se stiče utisak da su zakonodavcu važniji bezbjednost i sigurnost političkih ličnosti, od bezbjednosti svih ostalih građana. Dakle, oni koji borave u institucijama koje se posebno obezbjeđuju za zakonodavca imaju veći prioritet i značaj, od svih ostalih građana, čak do te mjere da ograničava slobodu javnog okupljanja, garantovanu Ustavom i međunarodnim konvencijama, da bi ih distancirao na “bezbjednu” razdaljinu.

Zakonsko ograničenje “50 metara od objekata koji se posebno obezbjeđuju” je takođe neprecizno i nedovoljno jasno definisano. Iz teksta Zakona ne može se utvrditi šta se sve smatra objektom koji se posebno obezbjeđuje, da li samo institucije u kojima borave politički predstavnici ili se misli i na škole, pošte, banke i druge javne ustanove. Nepreciznost u pravu vodi pravnoj nesigurnosti, jer ostavlja mogućnost naknadnog proizvoljnog tumačenja od strane pravnog sistema.

Zaštita prava i sloboda drugih može biti opravdana osnova za ograničenje prava na slobodu javnog okupljanja, ali za svako ograničenje javnih okupljanja po toj osnovi mora postojati ozbiljan stepen izvjesnosti da će zadiranje u prava i slobode drugih biti prekomjerno, odnosno nerazumno.20

Zakonodavac Republike Srpske je unaprijed ograničio pravo na okupljanje građanima na prostoru 50 metara od objekata koje se posebno obezbjeđuju,


20 Sloboda okupljanja u BiH, ENCL i Civil right defenders 2016, str. 1121 Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-I-295/2006 i U-I-4516/2007 od 6. jula 2011.

a pri tome nije imao nikakvog osnova za procjenu da će okupljanje u krugu od 50 metara dovesti do bilo kakvog zadiranja u prava i sloboda drugih, niti da će to zadiranje biti prekomjerno.

U Republici Srbiji ograničenje slobode na javno okupljanje i javni protest se odnosi samo na zabranu okupljanja u blizini Narodne skupštine, neposredno prije ili dok je u toku zasjedanje, što je znatna razlika u odnosu na ograničenje iz Zakona Republike Srpske.

Zakonom o javnom okupljanju u Republici Hrvatskoj bilo je propisano da se javno okupljanje ne smije održavati najmanje 100 metara od objekata u kojima su smješteni ili zasjedaju Hrvatski sabor, Predsjednik Republike Hrvatske, Vlada Republike Hrvatske i Ustavni sud Republike Hrvatske. Međutim, ova odredba je Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske oglašena neustavnom.21

Druga ograničenja javnog okupljanja

Ono što je takođe problematično u Zakonu o javnom okupljanju RS je odredba u kojoj se kaže da će nadležni organ rješenjem zabraniti održavanje mirnog okupljanja ako postoji stvarna opasnost da bi održavanjem mirnog okupljanja bila ugrožena bezbjednost ljudi i imovine ili bi došlo do ozbiljne opasnosti od nasilja ili do narušavanja javnog reda i mira u većem obimu (član 13. stav d).

JAVNO OKUPLJANJE24


22 Presuda Ouriano Toxo i drugi protiv Grčke 23 Objavljen u “Sl. glasniku RS”, br. 22 od 31. jula 2000. i 37/01.24 Službeni glasnik Grada Banjaluka, broj 31/11

Ova odredba je problematična jer je država ta koja je dužna da obezbijedi građanima pravo na mirno okupljanje, da preduzme odgovarajuće mjere da se izbjegne ili obuzda nasilje, što je ESLJP u više navrata navodio.22

Možda i najproblematičniji dio Zakona o javnom okupljanju je taj što je odgovornost za organizovanje i održavanje reda, kao i odgovornost za sve incidente stavljena na organizatora okupljanja. Postavljamo pitanje na koji način građani uopšte mogu da koriste pravo na javno okupljanje ukoliko je toliki teret stavljen na njih - da obezbijede redare, posebne uniforme za redare (fluorescentne), te da rizikuju da snose odgovornost za bilo koji (čiji) incident koji bi se dogodio tokom okupljanja.

Za prekršaje Zakona o javnom okupljanju propisane su novčane kazne, bez obzira da li se radi o fizičkim ili pravnim licima, te za odgovorno lice u pravnom licu.Pravo na javno okupljanje je zaštićeno i Krivičnim zakonikom Republike Srpske23, pa je članom 162. navedenog Zakona propisano da će se onaj ko uskrati ili ograniči pravo građana na mirno okupljanje ili javno održavanje skupa koji su u skladu sa zakonom, kazniti novčanom kaznom ili zatvorom do jedne godine, a ko silom, ozbiljnom pretnjom, obmanom ili na drugi način spriječi ili omete mirno okupljanje ili održavanje javnog skupa koji su u skladu sa zakonom, kazniće se zatvorom do dve godine.

U okviru procedure prijavljivanja mirnog okupljanja, a koje se vrši u organizacionoj jedinici MUP u kojoj se planira okupljanje,

25JAVNO OKUPLJANJE

obezbijeđen je pravni lijek u slučaju da organizaciona jedinica donese rješenje kojim će zabraniti javno okupljanje. Žalba se podnosi ministru unutrašnjih poslova, a ukoliko isti ne donese odluku po žalbi u roku od 24 sata od prijema žalbe, može se održati mirno okupljanje.

Odlukom o određivanju prostora za održavanje javnih skupova24, koju je donijela Skupština grada Banjaluka, dana 14.12.2011. godine, propisano je da se za održavanje javnih skupova na području grada Banjaluke, određuju prostori Trga Krajine i Parka „Mladen Stojanović“, a u naseljima gdje nema javne površine “na drugim pogodnim površinama, uz saglasnost nadležnog odjeljenja Administrativne službe Grada i vlasnika zemljišta”.

Prema našem mišljenju, ova Odluka, kojom su ograničena mirna okupljanja na navedene prostore, nije u skladu sa standardima prava na javno okupljanje iz EKLJP, iz razloga koje smo naprijed obrazložili. Međutim, ova Odluka egzistira u pravnom poretku Republike Srpske i trenutno se javna okupljanja mogu održati samo na lokacijama predviđenim ovom odlukom.

Zakonom o javnom okupljanju propisano je da ako mirno okupljanje zahvata i površinu puta, zbog čega bi saobraćaj bio obustavljen ili ometan, organizator je dužan da priloži i odobrenje nadležnog organa u skladu sa Zakonom o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u BiH. Dakle, opet je teret korištenja prava na javno okupljanje prebačen na


organizatora okupljanja. Zakonom o javnim putevima Republike Srpske25 javni putevi su definisani kao javno dobro, u opštoj upotrebi, u svojini Republike Srpske (član 3).

Praksa svjesnog kršenja zakonskih ograničenja

U praksi smo vidjeli da različite društvene grupe koje su nezadovoljne svojim statusom ili odlukama vlasti, a najčešće je to bio slučaj sa radnicima i poljoprivrednicima, svoja prava su pokušavali dobiti na način da na određeni period blokiraju ključne putne komunikacije. Najčešće su bili blokirani važni magistralni putevi (M17-Žepče26, Lukavac-Doboj27 i dr.), granični prelazi (Orašje28, Izačić29, Bijača 30 i dr.) ili željezničke pruge (Banjaluka31), jer se na taj način najbrže dobijala pažnja donosilaca odluka i uglavnom počinjali rješavati problemi tih društvenih grupa ili su barem data javna obećanja. Sa jedne strane, moramo naglasiti da je poražavajuće da ovako važne grupe građana, kao što su radnici i poljoprivrednici, nemaju mogućnost dijaloga sa donosiocima odluka, već su primorani na ovakve mjere da bi skrenuli pažnju na svoje probleme. Sa druge strane, važno je napomenuti i da ovakva neodgovorna praksa političara

JAVNO OKUPLJANJE26

onda dovodi do drastičnijih mjera koje ponekad dovode do pomenutih blokada putnih pravaca. Na taj način se ugrožavaju prava drugih građana koji imaju potrebu neometanog kretanja i krše se zakoni koji regulišu ovu oblast.

Moramo konstatovati da iako su sve ove blokade imale društvenu i političku opravdanost, one su bile u suprotnosti sa zakonom. Međutim, javni organi su rijetko provodili zakone i sankcionisali pojedince ili grupe koje su evidentno provodili aktivnosti u suprotnosti sa zakonskim odredbama. Možda najslikovitiji primjer je nedavni štrajk željezničara koji su u Banjaluci dva dana blokirali prugu. Štrajk je završen tako što se predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik sastao sa štrajkačima, te im obećao da će u roku od 24 sata biti isplaćena jedna plata, kao i ostala dugovanja. Tom prilikom je obećao i da će se obustaviti disciplinski postupci protiv štrajkača32. Na ovaj način se predsjednik RS stavio iznad zakona i samoinicijativno suspendovao primjenu zakona i internih akata i procedura Željeznica RS, umjesto da djeluje u skladu sa svojim mandatom i garantuje poštivanje zakona.

25 Objavljen u “Sl. glasniku RS”, br. 89 od 17. oktobra 2013.26 Dostupno na http://www.srpskacafe.com/2016/05/radnici-blokirali-magistralni-put-kod-zepca/27 Dostupno na http://www.federalna.ba/bhs/vijest/166153/video-nezadovoljni-odnosom-vlasti 28 Dostupno na http://www.capital.ba/poljoprivrednici-blokirali-granicni-prelaz/ 29 Dostupno na http://arhiva.cazin.net/vijesti-novi/poljoprivrednici-blokirali-granicni-prelaz-izacic/30 Dostupno na http://www.srpskacafe.com/2016/04/poljoprivrednici-blokirali-granicni-prelaz-bijaca/ 31 Dostupno na http://abrasmedia.info/zeljeznicka-pruga-u-banjoj-luci-jos-uvijek-blokirana/32 Dostupno na http://nap.ba/new/vijest.php?id=34101


27KORIŠTENJE GRADSKIH PROSTORA

S obzirom na to da nikakvo uputstvo, proceduru ili uslove za korištenje zatvorenih (javnih) prostora, odnosno prostora koji su u vlasništvu jedinice lokalne samouprave ili entiteta nismo pronašli na internet stranici Grada Banjaluka, obratili smo se istom zahtjevom za pristup informacijama koja se odnosi na navedenu proceduru i uslove. Do završetka ovog teksta od Gradske uprave Grada Banjaluka nismo dobili adekvatan odgovor.

Iz dostupnih propisa smo samo utvrdili da je Odlukom o poslovnim zgradama, poslovnim prostorijama i garažama u svojini Grada Banjaluka33 propisano da odluku o prodaji, zamjeni i izdavanju u zakup ili na korištenje poslovnih zgrada, poslovnih prostorija, garaža, garažnih mjesta u garažama – donosi Skupština grada na prijedlog gradonačelnika. Poslovne zgrade, poslovne prostorije, garaže, i garažna mjesta u garažama se mogu dati na korištenje bez naknade – organima, ustanovama, organizacijama čiji je osnivač Republika Srpska, ili Grad; humanitarnim organizacijama; organizacijama iz oblasti kulture, sporta, socijalne zaštite; i u drugim

33 Broj 07-013-482/13 od 01.10.2013. godine. 34 DBroj 12-G-287/15.

slučajevima – kada za to postoji interes Grada.Postoji i Pravilnik o postupku, kriterijumima i mjerilima izdavanja u zakup ili na korištenje poslovnih zgrada, poslovnih prostorija, garaža i garažnih mjesta u garažama u svojini Grada Banjaluka34. Iz navedenog Pravilnika se može utvrditi da se poslovni prostori, garaže i garažna mjesta u garažama izdaju u zakup prikupljanjem pismenih ponuda javnim oglašavanjem i neposrednom pogodbom.

Došli smo i do saznanja da neke organizacije plaćaju troškove korištenja prostora (PDV, troškovi za struju i komunalne naknade), dok je Grad Banjaluka nekim organizacijama dao korištenje prostora bez obaveze da snose te troškove. Konkretno, Savezu omladinskih organizacija Banjaluke, dodijeljena je na korištenje bez naknade kancelarija u Domu omladine na dvije godine. Grad im je, prema navodima Odjeljenja za društvene djelatnosti, obezbijedio osnovne uslove za rad – pa i finansijska sredstva za funkcionisanje (plaćanje režijskih troškova, PDV,

Korištenje gradskih prostora

kancelarijskog materijala, ...)35.Iz raspoloživih pravnih propisa i informacija nisu vidljivi jasni kriterijumi za dodjelu prostora udruženjima, što otvara put različitom postupanju sa licima koja su u istoj situaciji, odnosno diskriminaciji, te proizvoljnosti i samovolji organa koji raspolaže pravom raspolaganja prostorima.

Jedan od mnogih primjera je udruženje Centar za životnu sredinu, koje je duže od deset godina čekalo da iz nadležnog odjeljenja Gradske uprave grada Banjaluka dobije odgovor na molbu za ustupanje prostora u vlasništvu grada Banjaluka. Nakon čega je udruženje odustalo od namjere, jer je u međuvremenu finansijski osnažilo i moglo samostalno obezbijediti prostor za kancelarije koji je u privatnom vlasništvu. U pomenutih deset godina je na desetine udruženja dobilo prostore na korištenje, a mnoga udruženja su u međuvremenu i prestala da postoje. Imajući u vidu da je Centar za životnu sredinu često i javno kritikovao rad gradskih službi u pogledu zaštite i upravljanja životnom sredinom na području grada Banjaluka, ali i rad republičkih organa, možemo zaključiti da je ovakav diskriminatoran odnos gradskih vlasti neka vrsta revanšizma prema aktivističkim grupama.

Kao posljednji primjer ćemo navesti udruženje Helsinški parlament građana Banjaluka, koje je do februara 2012. godine koristilo gradski poslovni prostor od oko 180 m2 na adresi Krfska 84. Krajem januara 2012. godine Gradska uprava Grada Banjaluka je bez dodatnog obrazloženja zatražila da udruženje napusti

KORIŠTENJE GRADSKIH PROSTORA28

prostor do kraja februara, a kao zamjensku lokaciju im je ponuđen poslovni prostor od samo 27 m2. Imajući u vidu broj zaposlenih osoba, veliku biblioteku i aktivnosti koje su zahtijevale veći prostor, HPG BL je bio primoran da traži novi privatni prostor, a dodatna otežavajuća okolnost je što je selidba morala da bude obavljena u februaru. Iako su se morali iseliti u kratkom roku i u nepovoljnim vremenskim uslovima, prostor je u narednih nekoliko mjeseci ostao potpuno prazan, da bi nakon toga bio preuređen u izborni štab Stranke nezavisnih socijaldemokrata za lokalne izbore 2012. godine. Dakle, jedno od najaktivnijih udruženja za zaštitu ljudskih prava je izbačeno iz gradskog prostora samo da bi ga ustupili političkoj stranci koja već dugi niz godina je u poziciji vlasti u Banjaluci.

Dodatni problem je da mnoga udruženja koja su imala priliku da dobiju na korištenje prostore u vlasništvu grada, žalila su se na visinu režijskih troškova, obzirom da su “industrijske” cijene vode, struje i grijanja nekoliko puta više od cijena koje plaćaju fizička lica. Prema nekim procjenama udruženja, kada se uzmu u obzir ove razlike u cijenama, udruženja nisu imala finansijsku prednost u odnosu na udruženja koja su iznajmljivala privatne i poslovne prostore koji nisu u vlasništvu grada.

Takođe, iz dosadašnje prakse je primjetno da su gradske vlasti udruženjima dodjeljivale samo one prostore koje nisu mogle prodati ili iznajmiti privrednim subjektima uz naknadu. Na ovaj način su udruženjima bili dostupni samo prostori

35 Dostupno na: http://www.skupstina-banjaluka.info/index.php/vijesti/221-omladinski-savjet1



koji su neuslovni za privredne subjekte, što je često značilo da nemaju adekvatnu organizaciju prostora, pristup za korisnike, kvalitet gradnje, mokri čvor, lokaciju i slično. Ovakva praksa otvara pitanje na koji način gradske vlasti vrednuju rad udruženja i njihov doprinos zajednici, ukoliko u pravilu najkvalitetnije gradske prostore dobijaju profitne organizacije koje najčešće nemaju nikakve pozitivne uticaje na zajednicu, osim što gradskim vlastima plaćaju zakupninu za korištenje prostora.

U toku istraživanja za potrebe ove publikacije pokušali smo da dođemo do informacije koja udruženja su u periodu od januara 2009. godine do januara 2017. godine dobila na korištenje prostore u vlasništvu grada. Sa tom namjerom smo se obratili Gradu Banjaluka zahtjevom za pristup informacijama. Od službenika Kancelarije za građane Grada Banjaluka dobili smo odgovor36 u kojem se navodi da se radi “o izuzetno velikom broju podataka koji prevazilazi stvarnu svrhu i cilj Zakona o slobodi pristupa informacijama“, te da naš zahtjev zahtijeva da „javni organ kreira potpuno novu informaciju odnosno spiskove, u prvom slučaju svih udruženja, a u drugom slučaju svih prostora“.

Iz ovog odgovara se može zaključiti da Grad Banjaluka nema evidenciju o broju prostora koja su data na korištenje udruženjima, ili nam ne želi dostaviti podatak o tome koja su to udruženja i koji su to prostori. Iz odgovora je vidljivo i da šef Kancelarije za građane daje svoje tumačenje cilja i svrhe Zakona o slobodi pristupa informacijama (sužava ga), što je u suprotnosti sa ciljem donošenja Zakona,

jer oni koji treba da provode Zakon nisu pozvani da tumače smisao i cilj Zakona.

Iz ovih razloga, ali i zbog velikog broja formalnih i ostalih suštinskih nedostataka odgovora na naš zahtjev za pristup informacijama, pokrenuli smo žalbeni postupak, koji do trenutka zaključenja ovog teksta još nije okončan. U slučaju da se organi Grada Banjaluka ponovo ogluše o naš zahtjev i prekrše Zakon o slobodi pristupa informacijama, udruženje Oštra Nula ima namjeru da pokrene upravni spor pred nadležnim sudom.

36 Dopis šefa Kancelarije za građane, broj 12-K-647/2017 od 08.03.2017. godine.


Lica sa invaliditetomPrema rezultatima analize “Usklađenost zakona u BiH sa UN Konvencijom o pravima osoba sa invaliditetom” prema licima sa invaliditetom u BiH postoji diskriminacija, koja se između ostalog ogleda i u nejednakoj dostupnosti javnim objektima i institucijama, kao i u nejednakom postupanju od strane organa vlasti i javnih organa prema osobama sa invaliditetom.

Ni jedna javna institucija (u smislu javnog prostora) u Gradu Banjaluka nije u potpunosti pristupačna licima sa invaliditetom. Ukoliko i postoji fizički pristup u ulaz prostora, ne postoji pristup liftu, ne postoji pristup višim spratovima objekta ili ne postoji toalet prilagođen korisnicima invalidskih kolica. Dakle, postoji samo djelimična pristupačnost nekih ustanova.

U situacijama kada su gradske vlasti omogućile djelimičnu pristupačnost, nije rijedak slučaj da su ta rješenja nefunkcionalna. Primjera je mnogo, pa ćemo navesti samo nekoliko. Jedan od aktuelnih primjera je lift za lica sa invaliditetom na Trgu Krajine, koji je od izgradnje većinu vremena u kvaru. Drugi,

nešto stariji primjer je rampa za lica sa invaliditetom koja je duži niz godina bila postavljena sa bočne strane Kulturnog centra Banski dvor, a prilaz rampi je bio gotovo onemogućen zbog prostora za drveće, ali i velike rupe u trotoaru. Obzirom da postoji obaveza da se licima sa invaliditetom omogući pristup javnim objektima, mnoge institucije su izgradile rampe za lica sa invaliditetom bez prethodne konsultacije sa potencijalnim korisnicima ili udruženjima koja okupljaju lica sa invaliditetom ili poštujući odredbe Pravilnika o tehničkim standardima pristupačnosti37. Rezultati takvih intervencija su neadekvatna arhitektonska rješenja koja ne odgovaraju namjeni zbog prevelikog nagiba, predugačkih rampi i sl.Zbog ovakvih propusta osobe sa invaliditetom su posebno ugrožena kategorija građana kada se govori o pristupačnosti javnih prostora i objekata, te korištenjem istih u svrhu političkog aktivizma i borbi.


LICA SA INVALIDITETOM30

37 Pravilnik je objavljen u “Službenom glasniku RS”, br. 19/2012 od 13.3.2012. godine.

Drugi javni prostori koji se mogu koristiti uz specifične usloveMjesne zajednice

Većina, od ukupno 57 mjesnih zajednica na području grada Banjaluka, ima obezbijeđene prostore za potrebe mjesne zajednice. Ovi prostori su primarno predviđeni za aktivnosti radnika za poslove MZ, savjeta MZ, zborove građana, komisije i druga tijela , kao i sastanke i manifestacije koje organizuju organi Grada i savjet MZ. Osim za ove namjene Odlukom o načinu korišćenja prostora u objektima mjesnih zajednica na području grada Banjaluke38

je propisano da prostor mogu koristiti i pravna lica na osnovu odluke Skupštine Grada o korištenju prostora sa ili bez naknade.

Za jednokratne potrebe prostore u MZ mogu koristiti udruženja građana, boračke organizacije, te organizacije RVI i porodica poginulih boraca. Da bi se prostor dobio na korištenje potrebno je najkasnije tri


dana prije planiranog korištenja prostora podnijeti zahtjev Službi za poslove Skupštine grada i gradonačelnika putem radnika za poslove MZ.

Smatramo da je pozitivno što su ovi prostori otvoreni za korištenje građanima, imajući u vidu da su do sada aktivnosti MZ bile uglavnom sporadične, a prostori većinu vremena nisu bili korišteni. Sa druge strane, Odlukom je korištenje ograničeno na pravna lica, svaka dozvola za korištenje prostora je jednokratna, a maksimalno pojedinačno korištenje prostora ne može biti duže od dva sata, radnim danima u periodu od 8.00 do 20.00 časova. Smatramo da su ovakve restriktivne odredbe nepotrebne i štetne, jer ne daju mogućnost korištenja prostora građanima i grupama građana sa područja MZ koji nisu organizovani i registrovani kao pravna lica. Dodatnu otežavajuću okolnost predstavlja i činjenica da vrlo mali broj građana i

31DRUGI JAVNI PROSTORI KOJI SE MOGU

KORISTIT I UZ SPECIF IČNE USLOVE

38 Odluka je objavljena u službenim glasnicima grada Banjaluka br. 27/09 i 16/12

udruženja ima informaciju da je uopšte moguće koristiti ove prostore.

Kada je korištenje prostora MZ u pitanju, interesantno je iskustvo Centra za životnu sredinu prilikom održavanja zbora građana u Mjesnoj zajednici Centar iz 2006. godine. Gradski propisi koji su u to vrijeme definisali pitanje zbora građana, definisali su da na zboru građana za mjesnu zajednicu veličine MZ Centar mora prisustvovati najmanje 150 građana sa područja mjesne zajednice da bi zbor građana mogao odlučivati. U to vrijeme se MZ Centar nalazila u baraci na adresi Aleja Svetog Save 32, a u najvećoj prostoriji se nije mogla organizovati diskusija sa više od 50 građana. Građani koji su pristizali prvo su napunili tu prostoriju, zatim hodnike, da bi na kraju stajali izvan barake. Veliki broj građana koji su ostali izvan prostorije u kojoj je pokušano da se organizuje zbor građana su se vratili kućama, obzirom da nisu mogli učestvovati na zboru građana. Ovaj primjer pokazuje da mjesne zajednice u većini slučajeva nemaju neophodne

32

tehničke kapacitete za organizovanje zbora građana, kao jednog od osnovnog načina učešća građana u donošenju odluka putem mjesne zajednice. Na ovaj način se uskraćuju prava građana u Banjaluci koja su im garantovana Statutom Grada.

Zgrada Gradske uprave i Skupštine grada

Manje je poznato da određene grupe građana, uključujući građane okupljene u udruženja, mogu dobiti na korištenje prostore u zgradi Gradske uprave. Ovdje se prije svega misli na dvije sale i prostor koji koristi Skupština grada. U ovakvim okolnostima kada informacija i uslovi korištenja nisu poznati svim potencijalno zainteresovanim građanima, otvara se mogućnost za diskriminaciju i protekcionizam, te bi se uslovi korištenja ovih prostora trebali jasno definisati i javno objaviti.

DRUGI JAVNI PROSTORI KOJI SE MOGU KORISTIT I UZ SPECIF IČNE USLOVE


33JAVNO OGLAŠAVANJE

39 Objavljena u službenim glasnicima grada Banjaluka br. 26/13 i 4/17

Obavještavanje građana putem obavještenja na javnim mjestima je tradicionalan način informisanja građana, a koji se na ovim prostorima koristi od davnina. Danas je javni prostor za oglašavanje skoro u potpunosti komercijalizovan i najveći broj informacija koje građani dobijaju na javnim mjestima su reklame pojedinih proizvoda i usluga. Tendencija prema komercijalizaciji se može pratiti i nazivima gradskih odluka koje regulišu ovu oblast. Ako posmatramo samo period od posljednjih 10 godina, prvo smo imali Odluku o javnom oglašavanju na teritoriji grada Banjaluka (2009), nakon koje je usvojena Odluka o tipu, veličini, uslovima i postupku za postavljanje reklamnih medija na teritoriji grada Banjaluka (2012), dok je trenutno važeća Odluka o reklamiranju na teritoriji grada Banjaluka39.

Ovo je globalni trend, ali i problem, jer velika količina informacija i vizuelnih sadržaja odvlači pažnju građana i predstavlja jednu vrstu vizuelnog

zagađenja, jer nam oduzima mogućnost da ne budemo izloženi reklamama kada to ne želimo. Ovaj problem su neki gradovi već prepoznali i donijeli su odluke kojim ograničavaju količinu, zamjenjuju drugim sadržajima ili potpuno zabranjuju reklamiranje na otvorenom. Prvi grad koji je donio takvu odluku je bio Sao Paolo (Brazil), a njihov primjer su slijedili Čenaj (Indija), Teheran (Iran), Grenobl (Francuska), dok su u SAD savezne države Vermont, Havaji, Mejn i Aljaska odlučile da nema mogućnosti postavljanja bilborda.

Gradske vlasti u Banjaluci još uvijek ne razmišljaju u ovom pravu, a broj bilborda i drugih oglasnih lokacija svakim danom je sve veća. Istovremeno, lokacije koje su ranije postojale za javno oglašavanje nisu više u upotrebi. Lokacije koje su trenutno određene za javno oglašavanje su u pravilu neadekvatne, jer nisu zaštićene od komercijalnog plakatiranja, a često oni koji žele da informišu građane na ovaj način ne znaju da su određena mjesta za tu namjenu, te ih ni ne koriste.


Javno oglašavanje

U Odluci o reklamiranju na teritoriji grada Banjaluka se ne pravi razlika između komercijalnog i nekomercijalnog oglašavanja, pa visinu, način i mogućnosti oslobađanja reguliše Odluka o komunalnim taksama40. Članom 31. i 32. Odluke o reklamiranju na teritoriji grada Banjaluka definisani su najčešći načini javnog oglašavanja za građane. U članu 31. stoji da je plakatiranje oblik reklamiranja sportskih, kulturnih, privrednih i drugih događaja, a dozvoljava se samo na za to predviđenim i izgrađenim prostorima. Isti član propisuje da se plakatiranje vrši u skladu sa Odlukom o komunalnom redu41, te da se treba dobiti rješenje Odjeljenja za komunalne poslove. Članom 32. je definisano da se oglašavanje u nekomercijalne svrhe vrši na oglasnim tablama. Odlukom je propisano da je oglasna tabla reklamni medij nekomercijalne – javne upotrebe, za tzv. „malo oglašavanje“, koja se postavlja pojedinačno, ili grupno, oko stubova gradskih kolonada i arkada, na zidovima i kao samonosive konstrukcije, uz važne pješačke tokove, u skladu sa Odlukom o komunalnom redu.

Slikovit je primjer Udruženja građana Oštra Nula koje je u oktobru 2011. godine, kažnjeno kaznom za prekršaj prema odredbama Odluke o javnom oglašavanju na teritoriji Grada Banjaluka. Kažnjeni su sa 2100KM za nelegalno reklamiranje na teritoriji grada Banjaluke zbog transparenta na ogradi bioskopa Palas sa natpisom „Ja samo ne želim da odem odavde“ i za stikere/naljepnice sa istom porukom.

Kazna za svaki prekršaj je iznosila 700KM (500KM za udruženje, a 200KM za fizičko lice koje zastupa udruženje). Odlučili su da neće da plate kaznu te su privatno angažovali advokaticu, koja je im je na kraju minimalno naplatila svoje usluge. Ukupno je bilo 6 saslušanja – posebno se sudilo pravnom licu i odgovornom licu (predsjednici Udruženja). Tek 2013. godine na Opštinskom sudu, riješili su slučaj, gdje im je novčana kazna preinačena u uslovnu u trajanju od 6 mjeseci za svaki prekršaj.

Dakle, pomenute odluke ne prepoznaju značaj nekomercijalnog oglašavanja građana, a od plaćanja komunalnih taksi su oslobođene samo određene kategorije fizičkih i pravnih lica, bez obzira na sadržaj oglašavanja. Odluka o komunalnim taksama u članu 4. navodi da su od plaćanja komunalnih taksi oslobođene (a) institucije BiH, (b) organi, organizacije i javne ustanove RS i jedinica lokalne samouprave, (c) akreditovane međunarodne organizacije, (d) diplomatska i konzularna predstavništva, (e) udruženja od javnog interesa i (f) članovi porodica poginulih, umrlih, nestalih i zarobljenih boraca, RVI i civilne žrtve rata. Na ovaj način su diskriminisana udruženja koja nemaju status udruženja od javnog interesa, a proces izbora udruženja od javnog interesa je do sada bio nedovoljno transparentan i otvarao je mogućnost privilegovanja politički podobnih udruženja.

40 Objavljena u službenim glasnicima grada Banjaluka br. 14/12, 26/13, 16/14 i 08/1741 Objavljena u službenim glasnicima grada Banjaluka br. 16/07 i 15/08

JAVNO OGLAŠAVANJE34


Privremeno zauzimanje javnih površina u Gradu Banjaluka vrši se u skladu sa Odlukom o komunalnom redu42. Navedenom odlukom je definisano šta se smatra zauzimanjem javne površine, te da se zauzimanje javne površine vrši na osnovu odobrenja organa nadležnog za komunalne poslove. Propisano je i da se odobrenje izdaje na osnovu prethodno izrađenih urbanističko-tehničkih uslova, verifikovanih od strane Odjeljenja za prostorno uređenje, a u skladu sa Odlukom o uređenju prostora i građevinskom zemljištu.

Dodjela javnih površina radi privremenog zauzimanja, vrši se putem javnog oglašavanja, i neposrednom pogodbom prema Planu korišćenja javnih površina.

Odlukom je propisano da se odobrenje za zauzimanje javne površine može izdati pravnom licu, ili preduzetniku

42 Broj 07-013-335/15

35ZAUZIMANJE I KORIŠTENJE JAVNE POVRŠINE

Zauzimanje i korištenje javne površine

koji je registrovan. Propisano je i da se zauzimanje javne površine ne može izvršiti prije uplate naknade, utvrđene rješenjem o odobravanju zauzimanja javne površine. Iz ove odluke su nam vidljiva ograničenja – fizička lica ne mogu zauzeti javnu površinu, a za svako zauzimanje plaća se naknada Gradu Banjaluka.

Iskustvo Udruženja građana Oštra Nula je slikovito. Krajem 2014. godine, Oštra Nula nije dobila dozvole za zauzimanje javne površine za obilježavanje 9. novembra (Dan sjećanja na žrtve fašizma i antisemitizma) i 10. decembra (Međunarodni Dan ljudskih prava), kao i za 22. april 2015. godine (Dan grada Banjaluka). Iako do momenta održavanja skupova nadležni organi nisu dostavili dozvolu za pomenuta javna okupljanja, Oštra Nula je odlučila da održi planirane aktivnosti, obzirom da nije dostavljena ni pismena odbijenica na zahtjeve. Na prvoj od pomenutih aktivnosti,


održanoj 9. novembra, službenici komunalne policije Grada Banjaluka su sačinili prekršajnu prijavu zbog remećenja javnog reda i mira i zauzimanja javne površine. Ovu kaznu, u iznosu od 800 KM, su platili jer sa jedne strane nije bilo osnova za sudsko odlučivanje, a sa druge strane priznavanjem prekršaja i plaćanjem polovine iznosa u roku od 7 dana, druga polovina se otpisivala. Za druge dvije akcije su iz Gradske uprave Grada Banjaluka dobili usmenu informaciju da postoji interna odluka da ne mogu izdati dozvole zbog održavanja drugih aktivnosti na tom prostoru. U Banjaluci se 2013. počeo održavati Zimzograd – ulični festival komercijalnog karaktera na Trgu Krajine. Zbog zauzimanja Trga Krajine u periodu od početka decembra do sredine januara, interna odluka gradskih vlasti je da ni jedan drugi pravni subjekat ne može dobiti dozvolu za korištenje javnog prostora na Trgu Krajine u tom periodu. Na ovaj način je udruženje bilo onemogućeno da održi akciju za Međunarodni Dan ljudskih prava 2014. godine. Poučeni ovim iskustvom, zatražili su savjet od udruženja Transparency International BiH, na čiji prijedlog su slijedeći zahtjev predali nekoliko mjeseci prije datuma održavanja javne akcije, da bi se udruženje moglo pozvati na šutnju administracije u slučaju odsustva odgovora. Za pojedine aktivnosti su dobili dozvolu, ali za obilježavanje 9. novembra i 10. decembra 2015. godine ponovo nisu dobili dozvolu. Odgovor iz Gradske uprave Grada Banjaluka je bio da ne mogu da znaju da li će predmetna površina biti slobodna za javnu akciju

ZAUZIMANJE I KORIŠTENJE JAVNE POVRŠINE 36

udruženja (koje inače zauzimaju najviše 2 kvadratna metra). Nakon insistiranja na zvaničnom pisanom odgovoru o odbijanju pomenutih zahtjeva, odluka je promijenjena i dozvole za zauzimanje javne površine su dostavljene udruženju.

Komunalna policija je od početka 2017. godine do 20.02.2017. godine, izdala 14 prekršajnih naloga zbog nepropisnog zauzimanja javnih površina, među kojima je kaznila i ulične prodavce kišobrana i veša43. Svakodnevno smo svi svjedoci zauzimanja javnih površina od strane vlasnika modernih ugostiteljskih i sličnih objekata (čiji vlasnici njihovim korištenjem stiču profit i koji nisu u stanju socijalne potrebe) - uz odobrenje ili bez odobrenja nadležnog organa, ali komunalna policija nalazi za shodno da kazni prodavce veša i kišobrana (koji su evidentno lica u stanju socijalne potrebe), ili organizacije kojima je cilj promovisanje i zalaganje za ljudska prava i slobode, a koja je očigledno radila u javnom interesu. Sve ovo govori u prilog činjenici da gradske vlasti umjesto da javnim prostorima upravljaju na dobrobit svih građana Banjaluke, one zanemaruju svoju obavezu i prostore dodjeljuju privatnim licima, a na štetu velike većine građana.


43 Dostupno na http://m.banjaluka.com/drustvo/2017/02/20/banjaluka-prodavci-kisobrana-i-vesa-dobili-kazne/


Od ljudskih prava koja nam garantuju međunarodne konvencije, ustavi BiH i RS i odluke jedinica lokalne samouprave, možemo konstatovati da se pravo i sloboda okupljanja i korištenja javnog prostora primjenjuju djelimično, te da ostvarivanje ovih prava zavisi od fizičkog ili pravnog lica koje je u pitanju, volje nadležnih organa, političkog konteksta i slično. Ustav BiH garantuje da će država Bosna i Hercegovina i oba entiteta obezbijediti najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Zakon o javnom okupljanju RS višestruko ograničava slobodu mirnog okupljanja. Ograničenja se vrše od lokacija na kojima je dozvoljeno okupljanje, zabrane pristupa na razdaljini od 50 metara od javnih institucija, do prebacivanja ukupnog tereta organizacije i odgovornosti na organizatore okupljanja. Zakon o javnom okupljanju RS ograničava slobodu okupljanja, iako Ustav RS propisuje da se sloboda okupljanja može ograničiti samo radi zaštite bezbjednosti ljudi i imovine.

Fizička i pravna lica koja smatraju da im je uskraćeno ili ograničeno pravo na javno okupljanje trebaju razmotriti mogućnost

Zaključci i preporuke


pokretanja sudskih postupaka protiv javnih organa koji ograničavaju pravo na javno okupljanje, jer je sudska praksa po ovom pitanju izuzetno siromašna.

Grad Banjaluka takođe ograničava pomenuta ljudska prava i slobode, što smo utvrdili u više slučajeva. Npr. dozvolu za korištenje javne površine može dobiti samo pravno lice, dok su fizička lica potpuno izuzeta od ove mogućnosti. Takođe, svako zauzimanje javne površine je uslovljeno plaćanjem novčane nadoknade.

Da bi se navedena prava i slobode za korištenje javnih prostora i drugih javnih dobara mogli koristiti na način kako to propisuju međunarodne konvencije i ustavi u BiH, građani moraju aktivno tražiti primjenu međunarodnih standarda. Prvi korak na tom putu je svijest o postojanju problema, čemu smo pokušali da doprinesemo ovom publikacijom. Građani se moraju boriti za ova prava, jer u suprotnom možemo očekivati daljnje sužavanje prava i sloboda.

PRILOG 1[ime i prezime][adresa stanovanja][broj telefona]

[tačan naziv javnog organa][organizaciona jedinica][adresa]

Predmet: Zahtjev za pristup informacijama

Poštovani,

Shodno Zakonu o slobodi pristupu informacijama (Službeni glasnik Republike Srpske broj 20/01), kojim je propisano da svako fizičko i pravno lice ima pravo pristupa informacijama koje su pod kontrolom javnog organa, a svaki javni organ ima odgovarajuću obavezu da ob-javi takve informacije (član 4. Zakona), obraćam vam se sa zahtjevom da mi dostavite sljedeće informacije:- [navesti tačan naziv dokumenta ili što detaljnije opisati informaciju koja se traži]-

_____________________Potpis Banjaluka, [datum]

Napomena: Zahtjev predajte u dva primjerka, jer će jedan primjerak zadržati javni organ, a na drugom javni organ stavlja potpis i datum prijema. Važno je imati datum prijema da bi se

pratilo poštivanje rokova iz Zakona o slobodi pristupa informacijama.

39PRILOG 1



PRILOG 240

[Podaci o pravnom licu koje prijavljuje skup]

Vlada Republike SrpskeMinistarstvo unutrašnjih poslovaCentar javne bezbjednosti BanjalukaKralja Petra I Karađorđevića 578000 Banjaluka

Predmet: Prijava javnog skupa (u pokretu)[Tekst prijave skupa treba da sadrži sljedeće podatke:- program i cilj mirnog okupljanja- mjesto i vrijeme održavanja i trajanja- procjenu broja učesnika- informacije o organizatoru ili njegovom zastupniku- lične podatke rukovodioca mirnog okupljanja- informacije o mjerama koje organizator preduzima za održavanje reda i mira- spisak redara sa njihovim ličnim podacima- (u slučaju skupa u pokretu, detaljno opisati trasu kretanja, mjesto polaska i mjesto završetka, kao i način kretanja učesnika - pješice, vozilima, kombinovano)- Ako mirno okupljanje zahvata i površinu puta, zbog čega bi saobraćaj bio obustavljen ili ometan, organizator je dužan da priloži i odobrenje nadležnog organa u skladu sa Zakonom o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u BiH][Dopis za prijavu skupa treba predati najkasnije pet (5) dana prije održavanja skupa][Potpis odvornog lica u pravnom licu][Pečat]

PRILOG 3JAVNI PROSTORI I GRAĐANSKI AKTIV IZAM

41PRILOG 3

Documents

NA PODRUČJU GRADA BANJALUKA · druga javna dobra. Dosadašnja praksa korištenja javnih prostora i građanskog aktivizma u gradu Banjaluci je jasno pokazala da se mnoga građanska