MUSA ĆAZIM ĆATIĆ   

 MOJA ISPOVIJEST

Kako je gadno ulizica bitiI drugom smradne cjelivati stope!Kako je gadno, proseć suze liti,Da tuđi skutovi u njima se tope -Kako je gadno rob ljudima biti!

Kako je nisko nemat' samosvijestiI u svom srcu ponosa i žara,

Pa tuđim znojem kruh natopljen jestiKraj snažnih ruku i umnoga dara -kako je nisko nemat' samosvijesti!

Ja mrzim one što pred drugim puze,I mrzim liske, što ništa ne rade.

I svakog, ko se okiva u uzeOd predrasuda i ko laskat znade,

I sve alčake, što pred drugim puze.

I nikad nikom "Pardon" neću reći,Jer svojim carstvom svojevoljno vladam;

Ja sâm otvaram vrata svojoj sreći,Pa kad uživam, ili kada stradam,

Ja opet nikom "Pardon" neću reći.

Tu za me pero i budak je isto,Žulj i znoj meni koru hljeba sladi;

Tek nek je čelo otvoreno, čisto,I nek se svjesno i pošteno radi,Pa za me pero i budak je isto.

Ja samo slavim samosvijest i snaguGigantske volje, što brdine ruši;Vjerujem u se. A slobodu draguNosim ko svetost u srcu i duši -

I slavim samo samosvijesti snagu...

Razume ljudski ti si boštvo moje,Pred kojim klečim i molitvu zborim.

Ja tebi palim tamjan krvi svojeI tebi samo pred mihrabom dvorim,Razume ljudski ti si boštvo moje!

JEDNOJ BOGATAŠICI

Ne gledaj me ljepote ti tvoje!Jer Tvoj pogled mir mi samo muti.Ne gledaj me, jer do Tvog su skuta

Mom sevdahu zagrađeni puti...

Ti si kćerka bogatstva i sreće,Odrasla si u zlatu i svili,

Tvojom dušom nikad se nijesuOblakovi teške tuge vili.

Tvoj je život ko jezerce mirno,Po kom vazda zlatna radost pliva;

Ne poznaješ uzdaha i suze,Što je svijet u svom krilu skriva.

A ja pjesnik gola sam sirota,Za me radost tek je pusta bajka.U kolibi pod čađavim krovomRodila me siromašna majka.

Od djetinjstva udes me je vitl'oKroz sve m'jene patničkog života,Baš ko vihor na pomamnom krilu,

Slabu slamku kad vitla i mota.

Vidiš evo ovu tamnu mrežuKrupnih bora povrh moga čela,Ta nju mi je hrapavijem perjemGorka zbilja, - gorka tuga splela.

Pa ta tuga zar da i Tvoj život,Tvoju sreću tako bistru muti? -

Ne gledaj me; ta do tvog su skutaMom sevdahu zagrađeni puti!

Ah! Ja nemam nigdje ništa svoga,U svijetu sam kao gola grana;Sve mi blago - uzdasi i suze,

A tuga mi - svagdanja je hrana!.

JA N'JESAM SANJAR...

Ja n'jesam sanjar, što u tihoj noćiPo moru bl'jede mjesečine pliva,Hrleći carstvu svjetlosti i moći,

Na svilnom mehkom oblačju da snivaRužične sanke pramaljetne sreće,

Kad slavuj pjeva i kad cvate cv'jeće.

Ja n'jesam sanjar, na sunčanom trakuŠto zida sebi dvore od biljura;

Ta ja sam patnik, kog po crnom mrakuNa leđnom krilu silna vitla buraKo svehli listak sa tanane grane,

U mutnu jesen kad na zemlju pane.

O davno, davno otrova mi grudiCinička zbilja zemaljskog života,

Davno me udes rastavio hudiOd mojih milih; ah, ja sam sirota!Gle, moje lice - to je mrtva knjiga,

A slova su joj - nevolja i briga!

Ništa mi babo ostavio nije,U hladu da mi medom život sladi;Tužni se pjesnik sam na sebi grije

I poput mrava radi, radi, radi, -Trošeći krvcu - snagu svoga duha,

Da steče tvrdu koru kruha.

Ja n'jesam sanjar, na sunčanom trakuŠto zida sebi dvore od biljura;

Ta ja sam patnik, kog po crnom mrakuNa leđnom krilu silna vitla buraKo svehli fistak sa tanane grane,

U mutnu jesen kad na zemlju pane.

 

 

 BOSNA ŽUBORI...

Bosna žubori; nad pitomim krajemAnđeo mira širi laka krila -

I lahor pirka, ko da sitnom cvijećuMistične priče šapće večer mila.

Bosna žubori i - ko rujne usneCvjetne tiho obalice ljubi,

Pa tamo negdje, poput moje misli,Kraj tvog se dvora u daljini gubi.

Bosna žubori, a s barčicom mojomNestašni sitni igraju se vali; -

Ah, čini mi se, moj anđele, takoDa ljubav tvoja srcem mi se šali.

U ALEJI

Gasne se krvavo oko lipanjskog plavetnog danaI rujni već dašak struji večeri snene i meke

A parkom cvijetnim tiho - ko b'jele sablasti nekeNijeme se pružaju sjene visokih bujnih platana.

Ja sam na klupi sjedim i slušam: s neznanih stranaDo mene dopire šumor kaskada daleke rijeke,Zamiruć u duši mojoj ko zvuci srebrene jeke -

Ah, tako plače moja uvehla radost rana.

I sa njom zlaćane sanje, koje ko svehlo lišćePadoše s drhtavih grana stabla mojega žica.

Sad moje bolno srce u grudima se stišće.

I kunuć vrijeme, cvili poput ranjena ptića:O, zašto me ostavi mladost, puna mirisa i boja

I ti, o Đulizaro, najljepša sanjo moja!?

   

ZAMBAK

U kineskoj maloj vaziNa prozoru sobe moje

Cvjeta zambak čist i bijelNevinosti poput tvoje.

Vrh zelene stabljike muMekano se perje širi,A oko njeg lepršaju

Sanje moje ko leptiri.

Mističnijem svojim krilomVjetrići mu pelud trune,Pa mirisom opojnijemMoju malu sobu pune.

Ja taj miris žedno gutam,Duša mi ga strasno pije -Ah u perju zambakovu

Tvoja duša sanke snije!...

TVOJE OČI

Moj je život soba tamna i duboka,Gdje bijeli rijetko zaviruju dani -Tu u vazi srca na nijemoj tenhani

Cvatu mrki cvijeci bez snage i soka.

Tek katkada, Niđar, taj tvoj pogled pjani- Ko sunčana traka sa neba visoka -

Svesilno mi prodre kroz pendžer od okaU sobu života i cvijetke mi hrani.

Pa sva mi se soba tad napuni sjaja,A cvijeci poprime sve zamamne boje,Što kroz suze Amor u dugu ih spaja

I miris se njihov porazlije svuda -Svemoćne su, Niđar, plave oči tvoje,Dok stvaraju tako nadnaravna čuda!

 JA SAM VJERNI ROB LJEPOTE

Ja sam vjerni rob ljepote... Kad mi majka život dala,S oblaka je vila pjesme nad bešiku moju pala

I cjelovom, štono pali kao tropsko sunce vrelo,Taknula u usne moje i djetinjsko sitno čelo;

Za to vazda na mom čelu vječnog aška misli gore,A usne ih pjesmom zbore. - - -

Ja sam vjerni rob ljepote... Duša čista poput lieraOd iskona plivala mi u muzici šumnih sfera.

Nju anđ'oska ta muzika svojim medom opila je,Za to vazda duša moja s tajne čežnje podrhtaje,Pa me goni, da i žice lake harfe prstom diram

I ljepoti himnu sviram. - - -

Ja sam vjerni rob ljepote... Slikar mi je bujna maštaNjezin kist je krilo lune, atelie - čarna bašta.U toj bašti na sve strane od boja se miris krili

I ko sunce u Perzeju sjaju slike i profili,A ja samo u peru ih na hartiju b'jelu šljevam:

Hej, ja slikam, sviram, pjevam! - - -

RAMAZANSKA VEČER

Mom pobri A. Rašidkadiću

Suton se spušta, mirisav ko smiljeI siplje zemljom svoje nujne čare –

Gle, mujezini već pale kandiljeI svijet ostavlja trge i pazare,

A suton pada mirisav ko smilje...

Pobožni ljudi za soframa sjede,Molitve usne šapuću im ti'o

Radosnim okom u satove glede –Bljedilo sveto post im licem svio;Al oni veselo za soframa sjede.

Na polju suton sve to više pada.I sve su stvari u duboku muku...Čekaju ljudi, kad će top sa grada

Navjestit' iftar u plamenom zvuku –A vani suton sve to više pada.

I gle, na jednom svjetlost neka sinuS tabije bijele, ko nur s Tura da je,

A sa njim zvuk se po vazduhu vinu –Zvuči l' to svjetlost ili to zvuk se sjaje?

Večernji anđeo to iz topa sinu.

I hrli, noseć psalam vrh usana,Intiman, mio ko Božije riječi –

I zadnji disaj umrloga danaU njemu plače, uzdiše i ječi...

Anđelu drhti psalam vrh usana.

A ezani ga mujezinski prateI zvek posuđa s iftarskih sofara,

Krila mu zvijezde svojim trakom zlateI plam kandilja sa vitih munara –I tople molitve pobožno ga prate.

Suton je pao mirisav ko smiljeI siplje zemljom svoje nujne čare,Grleći krilom drhtave kandilje –

Svijet opet puni trge i pazare,A suton miri kao amber-smilje.

 

TEUBEI-NESUH

(Pokajanje jednog griješnog pjesnika)

Gospode, evo na sedždu Ti padam,Pred vječnom Tvojom klanjam se dobrotom 

I molitve Ti u stihove skladam, Proseć: “Oh, daj mi smisao za ljepotom!” 

Gospode, evo, na sedždu Ti padam. Ti znaš, da bijah nevin poput rose I poput lijera u proljeću ranom; 

Al ljudi, med što pod jezikom nose, Otrov mi dadoše u bokalu pjanom, 

Mada sam bio nevin poput rose. I tada s Tvoga skrenuo sam puta 

I zatrtao kroz pustoš i tamu Ah, strast mi razum okova i sputa, 

Da ropski dvori njenu crnom plamu – I s Tvoga ja sam zabasao puta. Vjeru i nadu iz srca izgubih, 

I moju ljubav pomrčo je grijeh – Postadoh sarhoš osori i grubi, 

Sav ideal mu što je vinski mijeh Ah, svoju vjeru i nadu izgubih! 

I slavih Baha ko sveto biće,Veneri pete jezikom sam lizo – 

Vlastitim zubom ja sam svoje žice Komad po komad kao zvijer grizo, 

Slaveći Baha ko božansko biće. Svačiji prezir pratio je mene, 

Od sjene moje druzi mi bježahu I sve me čiste klonule se žene.

Vaj! Teško mi je bilo siromahu, Jer ljudski prezir pratio je mene. Ja sada bježim pod okrilje Tvoje 

I Tvog Kur'ana, Tvoje vječne riječi, Gospode, grijehe odriješi moje 

I bolesnu mi dušu izliječi – Ta ja se sklanjam pod okrilje Tvoje. Gospode, razum prosvijetli mi sada 

I daj mi snage, daj mi volju jaku Demone sve što može da savlada.

Nek tvoja milost svijetli mi u mraku Gospode, razum prosvijetli mi sada! 

Raspiri moje stare vjere plamen, Vrati mi ljubav i sve stare dare, 

Da tresnem čašom o ledeni kamen I noktom zgrebem Venerine čare – 

O raspiri mi stare vjere plamen!Gospode, evo na sedždu Ti padam, 

I kajem grijehe pred tvojom dobrotom – I molitvu Ti u stihove skladam, 

Proseć: "Ah, daj mi smisao za ljepotom!" – Gospode, evo na sedždu Ti padam!