MONUMENTALNO SLIKARSTVO MAKEDONSKE RENESANSE 9. I 10.

SADRŽAJ: 1.Uvod..................................................................................................................................... 22.Odlike monumentalnog slikarstva makedonske renesanse 9. i 10. stoljeća ....................................................................................................................................................33.Crkva sv. Marije Faroske i Nea Bazilija I u Konstantinopolu .........................................34. Hagia Sofia .......................................................................................................................3-6

5. Sv. Sofija u Solunu ...........................................................................................................6-7

6. Ayvali Kilse i Tokali Kilse ..................................................................................................7

7.Crkva Koimezis u Nicej........................................................................................................8

8. Zaključak ............................................................................................................................9

9. Literatura.......................................................................................................................... 10

1. UVOD:

Makedonska renesansa je naziv koji se koristi za raniju fazu srednje Bizantskog doba, to jest

za razdoblje od 867. do 1054. godine. Da bismo razumjeli razvoj umjetnosti makedonske renesanse,

treba se osvrnuti na povijesno-kulturne i religijske prilike koje su tome prethodile. Od 726. do 843.

godine trajalo je razdoblje ikonoklazma koje je branilo prikazivanje i štovanje vjerskih ikona. 1 To je

rezultiralo uništavanjem mnogih umjetničkih djela sa prikazima svetaca, no i političkim i vjerskim

1 Grupa autora, Rječnik biblijske kulture, Zagreb, 1999., str. 67.-68.U Rječniku biblijske kulture pod pojmom ikona stoji sljedeće objašnjenje: ει ̉κών, eikôn, “slika, portret” označuje sliku Krista ili Djevice, anđela i svetaca, najčešće na platnu ili u drvu, koja se u Istočnim Crkvama tretira kao predmet osobnog i liturgijskog štovanja. Štovanje ikona odobrio je potkraj VIII. stoljeća II. Nicejski koncil, međutim, već se u istom stoljeću i na početku IX. st. u bizantskom carstvu pojavljuje pokret poznat pod nazivom ikonoklazam, koji se protivio štovanju “svetih” slika.

sukobima. Oslobođenje od Zapada i ikonoklazma, osnivanje vlastite crkve, te politički i vojni uspjesi

su Bizantu stvorili prilike za osnivanje grčko-rimsko carstva.2 Crkva je počela kristijanizirati i

ponovno osvojeno područje Balkana, odatle šireći utjecaj i na Rusiju.3 Makedonska umjetnost

započinje vladavinom Bazilija I, začetnika makedonske dinastije. Procvatom carstva umjetnost i

arhitektura su ponovno zaživjeli: gradile su se nove crkve, oživljen je interes za klasične teme te dolazi

do noviteta i inovacija na području umjetnosti, posebice slikarstva.4 Stanovnici glavnih gradova bili su

nosioci novog pogleda ne samo na umjetnost, nego i na sva područja života; zalagali su se za klasično

obrazovanje i teologiju, te su imali veoma prosvjetiteljska stajališta.

Nažalost, iz tog razdoblja imamo sačuvan jako mali broj umjetnčkih djela, i to uglavnom fragmentarno.

Najznačajniji mozaici 9. i 10. stoljeća sačuvani su u Hagia Sofiji, Ayvali Kilse, Sv. Sofiji u Solunu, od

kojih ću pojedine opisati u narednom tekstu. Nea, crkva Bazilija I u Konstantinopolu, čiji mozaici su

bili prototip za one nastale u navedenim crkvama je srušena.

2 C. J. DU RY, Bizant i svijet Islama, u: Umjetnost u slici, 1978., 9.3 Isti4 http://en.allexperts.com/e/m/ma/macedonian_renaissance.htm

2. Odlike monumentalnog slikarstva makedonske renesanse 9. i 10. stoljeća

Iako na prvi pogled nemamo takav dojam, bizantski umjetnici nikada nisu izašli iz sjene

ikonoklazma jer su uvijek morali raditi po nekom dogovoru i zadovoljiti određene uvjete.5 Razdoblje

represije koje je trajalo više od stoljeća ipak je ostavilo odjeka i na daljnju umjetnost. To je zahtijevalo

od umjetnika narednih stoljeća određenu vrst lukavosti. Naime, izvještili su se u predstavljanju noviteta

pod krinkom ortodoksnosti i prividom tradicije, te unatoč nametnutim ograničenjima, umjetnost

makedoske renesanse nije bila repetativna, niti predvidljiva .

3. Crkva sv. Marije Faroske i Nea Ekklesia Bazilija I u Konstantinopolu

Crkvu sv. Marije Faroske koju je dao izgraditi car Mihael III u carskoj palači, te Nea Ekklesia

cara Bazilija I su jedne od građevina koje su ponovno mozaički opremljene krajem devetog stoljeća, no

nijedna od njih nije preživjela do danas, te za njih znamo isključivo iz opisa, te nekoliko dekoracija

koje su preživjele u drugim građevinama, a slijede isti obrazac.6 To su bile dvije građevine bogato

ukrašene zlatnim mozaicima, a one iz Nee smatramo prototipima. Koncept njenog uređenja bio je

simboličan; crkva je predstavljala jednu vrst mikrokozmosa vanjskog svijeta, sa rajem iznad i zemljom

ispod, te Novi Jeruzalem s jedne strane u kom je Kristov život ponovno proživljen iz dana u dan.Svaka

scena je prikazivala određeno mjesto na kom je Isus Krist na zemlji boravio; Rođenje je povezano sa

Betlehemom, Raspeće sa Golgotom, itd., dok je iz kupole poprsje Krista Pantokratora dominira

unutrašnjim prostorom građevine. No, kako se ništa od mozaičkih ukrasa ovih crkava nije sačuvalo,

jedini način na koji bismo mogli dokučiti kako su izgledali jest pogledati preživjele zgrade tog

razdoblja.

4. Hagia Sofia

Mozaička redekoracija Hagia Sofije započeta je 867. godine pod pokroviteljstvom cara Basila I,

te je vjerojatno trajala do 10. stoljeća. Ne možemo reći da li je postojao jedinstveni plan po kom bi se

građevina ponovno ukrasila mozaicima, no uzevši u obzir veličinu građevine, dolazimo do zaključka da

je takav plan neizvediv. Najvjerojatnije su za ukrašavanje izabrana pojedina područja sa ciljem da se

vjernicima prikaže određeni smisao.

Sjeverno i južno od timpana, na vertikalnim povšinama zidova, nalaze se prikazi proroka iz Starog

Zavjeta, Konstantinopolskih patrijarha, te svetaca. Od ovih mozaika, jedini bitni dijelovi koji su se

sačuvali su u najnižim područjima. Pretpostavlja se da su mozaici nastali nedugo nakon 877. godine. 5 J. LOWDEN, Early Christian and Byzantine Art, London, 2000., 183.6 D. T. RICE, Art of the Byzantine Era, London, 1994., 88.

Neki od sačuvanih mozaika su naprosto izvanredni: prikaz sv. Ivana Zlatoustog, konstantinopolskog

biskupa iz 5. stoljeća postavljen je tik do tada relativno suvremenih likova poput patrijarha Metoda, te

Ignacija Mlađeg. Ovakvi prikazi imaju paralelu u južnoj galeriji sv. Sofije, vjerojatno uređenoj nakon

870. godine, gdje se nalaze mozaici patrijarha ikonofila.

Na razini mnogo bližoj promatraču nalaze se mozaički paneli iznad dvaju vrata: glavnih koja vode iz

narteksa u glavni dio crkve, te iznad vrata koja vode iz jugozapadnog vestibula u narteks.

Mozaik sa prikazom bradatog cara koji kelči pred Kristom na prijestolju u stavu „prokynesis“ datira se

u razdoblje između 886. i 912. godine. Krist je podigao lijevu ruku u znak blagoslova dok desnom

pridržava otvorenu knjigu sa natpisom „Mir s tobom. Ja sam svjetlo svijeta.“ Iz Ivanovog7 evanđelja.

Odjeven je u minunciozno izrađenu draperiju sa brojnim naborima koji ostavljaju dojam pokreta, te

umanjuju statičnost prikaza. Oko glave ima aureolu sa križem, a izraz lica je blag. Sin Božji je

flankiran dvama velikim medaljonima. U medaljonu lijevo od Krista je prikaz Theotokos8 čija glava je

blago nagnuta prema Kristu, a ruke gestikuliraju na molitvu. Desno od Krista nalazi se medaljon u kom

je prikazano poprsje arhanđela. Car koji pokorno i bogobojazno ničce pada pod Kristove noge nije

imenovan natpisom, te među znanstvenicima postoji rasprava o pravom značenju ovog prikaza, a

shodno tome i više teorija.9 Naime, zasigurno se da zaključiti da prikaz predstavlja sponu pobožnosti i

poštovanja između bilo kog cara i Krista, te je ovaj mozaik bio podsjetnik svakom vjerniku, no i caru

koji je vidio tu posebnu vezu. Također se Theotokos, posebna zaštitnica Konstantinopola, moli Isusu u

carevo ime. Zatim se nameće pitanje do koje mjere je prikaz mogao značiti caru koji ga je dao

postaviti, te koliko je prikaz osoban? Možda predstavlja cara Lea VI koji ispašta za grijehe svog oca

Basila I, osnivača makedonske dinastije koji je ubio svog suvladara Mihaela III. Toj teoriji u prilog ide

prikaz neimenovanog arhanđela u medaljonu koji bio mogao biti Mihael.10 Sljedeća teorija govori kako

bi to mogao biti car Konstantin VII.11 koji od Krista moli za oprost grijeha svog oca, Lea VI.12 Možda je

mozaik postavljen od strane patrijarha kako bi podsjetili neke od tih careva na konstantnu potrebu za

pokajanjem i molitvom, te u općenitom značenju za poniznosti. Profesor John Lowden pak smatra da je

pogreška pokušati definirati točnu poruku ovog mozaika jer nedostatak natpisa čini značenje

7 J. HALL, Rječnik tema i simbola u umjetnosti, Zagreb, 1998., 124. Ivan Evanđelist je jedan od apostola, sin Zebedejev, brat Jakovljev, te navodni pisac četvrtog Evanđelja i, po predaji, Otkrivenja. Bio je jedan od prvih koje je Krist pozvao da ga slijede.

8 http://www.holynewmartyrs.com/glossary_of_terms.htmlTheotokos je grčki naziv za Majku Božju.

9 J. LOWDEN, Early Christian and Byzantine Art, London, 2000., 190.10 J. LOWDEN, Early Christian and Byzantine Art, London, 2000., 190.11 http://www.britannica.com/EBchecked/topic/133971/Constantine-VII-Porphyrogenitus

Konstantin VII, nazivan još Konstantin Porfirogenet je bizantski car čija je vladavina trajala od 913. do 959. godine. 12 J. LOWDEN, Early Christian and Byzantine Art, London, 2000., 190.

Leo VII se, suprotno crkvenom pravu, ženio 4 puta u želji za muškim nasljednikom.

općenitijim. Ako uzmemo u obzir da su bizantinci posebnu pozornost pridavali natpisima, njihova

odsutnost na ovom prikazu ne bi trebala biti uzeta kao nešto previđeno ili slučajno.13

Slijedeća slika iz razdoblja makedonske renesanse u Hagia Sofiji je, sa jasno istaknutim natpisima,

sušta suprotnost prije spomenutoj. Na ulazu u crkvu promatrač je suočen sa Bogorodicom s Djetetom

na prijestolju, mozaikom veoma sličnim onome u apsidi. Veliki medaljoni lijevo i desno od Djevice

identificiraju je kao „Meter Theou“. Djevica odjevena u plavi maforion rukama pridržava malog Krista

koji desnom rukom blagoslivlja. Lijevo od njih stoji prikaz cara Justinijana sa modelom Hagia Sofije,

pokraj kog stoji natpis „Justinijan, veličanstveni kralj“. S desne strane stoji car Konstantin, držeći u

rukama model Konstantinopola okruženog bedemima, te zlatnim vratnicama. On je pak natpisom

identificiran kao „Konstantin , veliki kralj, numeriran među svecima“. Slova na natpisima su

restaurirana tijekom 19. stoljeća. Oba vladara su odjevena u tip carskog ruha koji se naziva „loros“. To

je široka, velikoj marami nalik, odjeća protkana srebrnim i zlatnim nitima. Obojica su prikazani

golobradi, te slične frizure. Te odlike ih razlikuju od tadašnjih suvremenih bizantskih careva koji su

nosili dugu kosu i bradu. Primarno značenje mozaika jest da Justinijan i Konstantin, ne samo da nude

grad i crkvu Theotokos i Djetetu, već i da njihova gesta znači usrdnu molitvu, preklinjanje za Kristov

blagoslov nad njima. Krist im odgovara na molitve. Ovaj mozaik, osim što prikazuje posebnu vezu

između crkve, grada i Djevice Marije, također naglašava kontinuitet. Naime, vjernik se nalazi u crkvi

koju je dao sagraditi Justinijan koja je pak u gradu koji je Konstantin osnovao, a sada gradom vladaju

njihovi carski nasljednici.14

U glavnoj apsidi nalazi se mozaik koji na kom su prikazani Bogorodica s Djetetom koji sjede na

dragim kamenjem bogato ukrašenom zlatnom prijestolju. Oboje imaju svetokrug oko glave, te su

odjeveni u bogato nabrane draperije. Kristova draperija i sandale su zlatne boje, pogled blag, te jednom

rukom nježno dodiruje majku. Djevica na krilu drži malog Krista, odjevena u tamnoplavi maforion.

Glava joj je neproporcionalno mala, dok je inkarnat lica ružičast. Scenu su flankirali arhanđeli Gabrijel

i Mihael, od kojih je tek djelomično sačuvan prikaz Mihaela. Zlatna pozadina na kojoj se prikaz nalazi

je mjestimice oštećena. Mozaik je nastao u 9. stoljeću.

Najbolje očuvan carski mozaik jest prikaz cara Aleksandra, brata Lea IV. Car je identificiran natpisom

koji sadrži njegovo ime i monogram. Okrunjen je 879. u dobi od samo devet godina, te je dijelio tron sa

ocem i bratom koji ga je uvijek držao u sjeni, ne davši mu većih ovlasti. Nalazi se u sjevernoj galeriji.

Okrunjeni, zgodan, bradati muškarac, odjeven u ruho bogato ukrašeno biserima i draguljima

13 Isti

14 J. LOWDEN, Early Christian and Byzantine Art, London, 2000., 194.

personificira veličanstvo Bizanta.

5. Sv. Sofija u Solunu

Solun je po važnosti drugi grad carstva, te ima katedralu također zvanu sv. Sofija. Katedrala je

bila pregrađena u kasnom 8. stoljeću od strane carskog para Irene i Konstantina VI. Mozaik sa

prikazom Uzašašća je vjerojatno 885. ili 86. godine postavljen u kupolu. U vrijeme Kristova uzašašća

dva anđela su se javila apostolima i upitala ih zašto stoje piljeći u nebo. Da bi vidio mozaike u kupoli

promatrač također mora podignuti glavu i piljiti u uzlazećeg Krista. Unatoč logici koju mi uviđamo u

postavljanju prikaza Uzašašća u kupolu, ovo je neobičan prizor za mozaik u kupoli, pošto je standardna

postikonoklastička formula nalagala da medaljon sa Kristovim poprsjem bude sam, u obliku koji

nazivamo Pantokrator.15

U apsidi crkve se nalazi mozaik Bogorodice s Djetetom na prijestolju, te je vidljiva sličnost prikazu u

apsidi Hagie Sophie u Konstantinopolu.

6. Ayvali Kilse i Tokali Kilse

Paralela za Uznesenje iz Soluna može biti viđena na veoma različitoj lokaciji; u brdima odsječenoj

Kapadokiji, ponešto udaljenoj od Konstantinopola, no još uvijek unutar granica Carstva. Natpis u crkvi

Ayvali Kilse koja se nalazi u mjestu Gülü Dere otkriva da je bila posvećena sv. Ivanu u doba vladavine

Konstantina, vjerojatno Konstantina VII, što bi značilo između 913. i 920. godine.

Nedaleko od te te crkve u dolini Göreme nalazi se crkva Tokali Kilse, vjerojatno posvećena sv.

Baziliju. Ova crkva je kroz dvije faze stvaranja bila ukrašena zidnim slikarijama. Zbog stilskih sličnosti

se pretpostavlja da je ranija faza povezana sa Ayvali i vjerojatno je radi stog nepoznatog umjetnika. Još

izuzetnija je pak druga faza (nazvana Nova crkva ili Nova Tokali), koja sadrži slikarstvo visoke

kvalitete. Prikazi se sastoje od dugog niza scena iz Kristova života, zajedno sa mnogobrojnim slikama

svetaca. Prema naslikanim natpisima dekorirao ju je izvjesni Nikephoros za određenog Konstantina i

sina Lea. Iako crkva nije izgrađena, već izdubljena u stijeni, Nikephoros je bio plaćen da koristi

15 Grupa autora, Leksikon ikonografike, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, Zagreb, 2000., 380. U leksikonu ikonografike, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva pod pojmom Krist Pantokrator stoji sljedeće objašnjenje: Krist Pantokrator je st bizantski ikonografski tip Krista u kome se stapaju predodžbe o Bogu Ocu i Sinu (Kristu), stvoritelju i spasitelju. Za razliku od Krista u slavi zapadne ikonografije (Majestas Domini), gdje je Krist prikazan na prijestolju u svom liku , bizantski tip Pantokratora uvijek je poprsje (obično u vrhu kupole ili u vrhu apside, gdje dominira iznad svih drugih naslikanih likova). Krist Pantokrator nema na sebi znakove muke (rane na ruci); ima križnu aureolu i karakterističan čuperak kose na čelu. On lijevom rukom drži knjigu, a desnicom blagoslivlja (s tri skupljena prsta po istočnom obredu).

najfinije materijale; zlatne listiće za neke od svetačkih aureola, te obimne namaze lapis lazulija za

pozadine. Pošto je lapis lazuli poludragi kamen, smatra se da je cijena oslika bila poveća. Već iz ovih

informacija je očigledno da Nikephoros nije bio ruralni umjetnik: bio je talentirani umjetnik koji je

slikao u metropolitanskom stilu i tehnici koju bismo mogli očekivati u nekoj velikoj crkvi poput sv.

Sofije u Konstantinopolu.16

Upravo ovi primjeri iz Soluna i Kapadokije mogu se uzeti kao predstavnici stila i tehnike koji dolaze iz

glavnog grada Bizantskog Carstva.

7. Crkva Koimezis u Niceji

Crkva Koimezis u Niceji, uništena 1922. godine, vrlo je važan primjer dvorske umjetnosti

razdoblja makedonske renesanse. Uništenje iznimnih primjera monumentalnog slikarstva te ere se

definitivno može smatrati velikim gubitkom za umjetnost.

Na svodu kora su se nalazili prikazi četvorice anđela, odjevenih u carsku dvorsku odjeću, držeći

labarum i kuglu. Identificirani su natpisima božanskih moći; vlast, suverenost, snaga, te moć. Drugi

natpis se pak odnosi na psalam.

U apsidi se pak nalazio veličanstven mozaik Bogorodice s Djetetom. Bogorodica je u uspravnom

položaju, te pokazuje malog Krista svijetu. Poviše njezine glave su ruke koje izlaze iz neba, te tri zrake

svjetla , od kojih središnja pada na Djevicu. Ruka Božja i tri zrake simboliziraju Sveto Trojstvo,

božansku narav Djeteta koje je na zemlju u fizičkom obliku došlo pristankom Djevice. Riječi natpisa

ponavljaju početne stihove pjesme pjevane tijekom crkvenog obreda gozbe trijumfa ortodoksnosti.

Nijedan bizantski mozaik nam bolje ne dočarava oholu teološku atmosferu u kojoj su bila izrađena prvi

crkveni ukrasi.

16 J. LOWDEN, Early Christian and Byzantine Art, London, 2000., 195.-197.

8. Zaključak:

Kroz ovaj seminar sam pokušala dati pregled slikarstva makedonske renesanse, te prikazati

pojedina djela karakteristična za stil. Poslije ikonoklazma, posljednje velike religijske kontroverze koja

je potresla carstvo, razvio se novi stil u umjetnosti Bizanta, no također se uvelike promijenio i način

razmišljanja, te se srednje bizantskom dobu s punim pravom može dati pridjev „renesansa“. Iako je to

bilo razdoblje procvata umjetnosti, ipak se osjećao utjecaj razdoblja koje je prethodilo. Danas je glavni

problem shvaćanja umjetnosti poslije ikonoklazma manjak sačuvanih umjetničkih djela jer je velika

većina uništena, uglavnom imamo fragmentarno sačuvane mozaike i freske, dok su cjeloviti prava

rijetkost.

8. LITERATURA:

C. J. DU RY, Bizant i svijet Islama, u: Umjetnost u slici, 1978.

J. LOWDEN, Early Christian and Byzantine Art, London, 2000

Grupa autora, Leksikon ikonografike, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, Zagreb, 2000.

J. HALL, Rječnik tema i simbola u umjetnosti, Zagreb, 1998.

T. RICE, Art of the Byzantine Era, London, 1994.

Grupa autora, Rječnik biblijske kulture, Zagreb, 1999.

J. BECKWITH, Early Christian and Byzantine art, 1993.

Internetski izvori:

http://www.britannica.com/EBchecked/topic/133971/Constantine-VII-Porphyrogenitus

http://www.holynewmartyrs.com/glossary_of_terms.html

http://en.allexperts.com/e/m/ma/macedonian_renaissance.htm